Page 1

http://www.balkandownload.org/


Eloisa James

Naslov izvornika When Beauty Tamed the Beast Copyright © 2011 by Eloisa James

~2~


Ovu knjigu posvećujem svojoj divnoj urednici Carrie Feron. Uvijek me poticala pisati najbolje ťto znam, ali s ovom je knjigom posao urednika podigla na sasvim novu razinu. Ova je za tebe, draga.

~3~


Sadržaj

Da barem gospođicu Linnet Berry Thrynne nisu uhvatili kako se ljubi s princem... Jer sada visoko društvo vjeruje da ona nosi kraljevsko dijete te je stoga “neoženjiva”. Kad je već tako, mogla bi barem razveseliti svoga očajnog oca i pristati udati se za “zvijer”. Briljantni kirurg poznat po tome da lako gubi živce i ozljedi za koju se vjeruje da ga je učinila “nemoćnim” – Piers, grof od Marchanta, trebao bi s veseljem prihvatiti nevjestu koja već nosi nasljednika plave krvi. Ali njega neće zavarati damin izgovor i bez obzira na to što je ona vraški pametna i lijepa, neće doći do vjenčanja “ljepotice” i “zvijeri”. Ipak, Linnet smatra predivnoga nasilnika vrlo zanimljivim. A “nemoćan” istodobno ne znači i “nezainteresiran”...

~4~


Zahvale

Moje knjige su kao mala djeca; potrebno je cijelo selo da bi ih opismenilo. Želim iz sveg srca zahvaliti stanovnicima mog osobnog sela: mojoj agentici Kim Witherspoon; mojim webdizajnerima iz Wax Creativa; i posljednjima, ali ne manje važnima, članicama mog osobnog tima – Kim Castillo, Franzeca Drouin i Anne Connel. Izuzetno sam zahvalna svakoj od vas.

~5~


Poglavlje 1.

Jednom, ne baš tako davno...

redivne su djeve u bajkama uobičajene poput šljunka na plažama. Mljekarice kože boje magnolije rame su uz rame s naivnim princezama sjajnih očiju i, zapravo, izbrojimo li po dva oka od svake od zanesenih dama, nad nas će se nadviti čitava galaksija blistavih zvijezda. Ta iskra u njihovim očima djelovat će nam još jadnije prisjetimo li se da prave žene vrlo rijetko nalikuju svojim uzorima iz romana. One imaju požutjele zube ili kožu poprskanu pjegama. Na licu su im vidljivi tragovi brčića, ili im je nos toliko velik da bi se neki miš po njemu bez problema mogao skijati. Naravno, ima i onih zgodnih. Ali i one su podložne svim boleštinama što baština su tijelu, kako je to Hamlet davno zaključio u svojoj žalopojki. Da skratimo, vrlo su rijetke one žene koje svojom pojavom stvarno zasjene Sunce. Pustimo sad priču o zubima poput bisera, glasu poput ševinog i lica tako predivno oblikovanog da bi se anđeli rasplakali od ljubomore. Linnet Berry Thrynne imala je sve od navedenog, osim što se možda ne bismo složili da joj je glas bio poput ševinog. Ipak, njezin je glas bio sasvim prihvatljiv, govorili su da joj je smijeh poput zvonjave zlatnih zvona te da (ako već nije poput ševinog) nalikuje pjevu ptice juričice po kojoj je dobila ime 1. Bez potrebe da se pogleda u ogledalo, znala je da joj kosa sjaji, da joj oči sjaje i da joj zubi... dobro, oni vjerojatno nisu sjajili, ali bili su prilično bijeli. Ona je bila od onoga soja koji bi lako natjerao mlađahnog konjušareva pomoćnika na herojska djela, ili princa na manje neustrašiva djela, poput kročenja kroz šikaru, samo da bi joj udijelio poljubac. Ništa od toga nije mijenjalo ovu osnovnu činjenicu: Od jučerašnjega dana, ona je bila neoženjiva. Zla sudba bila je posljedicom prirode poljubaca, tj. onoga ka čemu bi poljupci trebali voditi. Mada bi vjerojatno bila točnija tvrdnja da se radi o prirodi prinčeva. Ovoga puta u pitanju je bio princ Augustus Frederick, vojvoda od Sussexa. Dotični je Linnet poljubio više no jednom; zapravo, poljubio ju je nebrojeno puta. I strasno joj je izjavio svoju ljubav, da ne spominjemo jagode koje je bacao na prozor njezine spavaće sobe jedne noći (koje su napravile strašan nered i razbjesnile vrtlara). Ali jednu stvar nije učinio. Nije ju zaprosio. – Šteta što se ne mogu tobom oženiti – odgovorio je, ispričavajući se neposredno nakon

P

1

Linnet je engleski naziv za pticu juričicu ili konopljarku.

~6~


skandala koji je izbio prethodne večeri. – Mi kraljevski vojvode, znaš... ne možemo činiti sve što nam se prohtije. Moj je otac doslovno strog do ludila. Doista, to je vrlo žalosno. Sigurno si čula za moj prvi brak; onaj koji je poništen zato što je kuća Windsor odlučila da Augusta nije dovoljno dobra za mene, a ona je kći jednoga grofa. Linnet nije bila kći grofa; njezin je otac bio tek običan vikont, a i veze u društvu nisu mu bile najbolje. A ona nekako baš nije čula za prinčev prvi brak. Svi oni koji su stajali i gledali kako očijuka s princem posljednjih nekoliko mjeseci, nekim su joj čudom zaboravili reći da je princ očito sklon udvarati se onim damama kojima se nije želio, ili kojima se nije smio oženiti. Princ se kratko naklonio, okrenuo se i naprasno napustio plesnu dvoranu, povukavši se u dvorac Windsor – ili nekamo drugamo kamo pobjegnu štakori s broda koji tone. Tako bi ostavio Linnet sasvim samu, da nije bilo njezine turobne pratilje i pune plesne dvorane plemića i plemkinja, a te su je okolnosti natjerale da vrlo brzo shvati da je veliki broj mladih dama, a i starih matrona, veselo dočekalo, ako već ne razdragano – proglasiti je bestidnicom prvoga reda. Već samo nekoliko trenutaka nakon prinčeva uzmaka ama baš nitko je se nije usudio pogledati u oči, a ona je drugima mogla gledati samo u leđa. Kikot više klase širio se posvuda kao siktanje gačućih gusaka koje se spremaju odletjeti na sjever. Iako je, naravno, ona bila ta koja je trebala odletjeti – na sjever, na jug, nije bilo važno, samo da utekne s poprišta svoje sramote. Ono što je bilo nepravedno bilo je to da ona nije bila bestidnica. Zapravo, nimalo veća od bilo koje druge djevojke koju je opčarao neki princ. Uživala je u tome što je uhvatila najveći mogući zgoditak, plavokosog i privlačnog princa. Ali zapravo nije gajila istinsku nadu da bi se on mogao oženiti njome. I zasigurno mu ne bi poklonila svoju nevinost bez zaručničkog prstena na ruci i kraljeva blagoslova. Ipak, Augustusa je smatrala prijateljem pa joj je bilo još bolnije to što je nije posjetio ujutro, dan nakon njezina poniženja. Augustus nije bio jedini koji je nije posjetio. Linnet se zatekla kako bulji u prednji prozor njihove gradske rezidencije, pokušavajući se uvjeriti da je stvarno istina to da nitko neće doći u posjet. Nitko. Ama baš nitko. Još otkako je debitirala nekoliko mjeseci ranije, ulazna su vrata njezine kuće služila kao portal do Zlatnog runa, tj. do nje same, bogate mirazom i ljupkošću. Mladići su se šepurili hitajući prilaznim putem prema tim vratima, ostavljajući joj posjetnice i cvijeće i raznolike vrste darova. Čak se i princ udostojio četiri puta doći u jutarnji posjet, udijelivši joj tako nečuveni kompliment. Ali sada ... taj prilazni put nije bio ništa više od niza kamenih ploča obasjanih suncem. – Jednostavno ne mogu vjerovati da je sav taj trud bio uzaludan! – začuo se sada glas njezina oca, koji je dolazio iz pozadine. – Princ me je stvarno poljubio – rekla je Linnet ravnodušno. – A to ne bi značilo ama baš ništa da nas nije vidjela barunica Buggin. – Poljubio, pih! Zanemari poljupce. Ono što mene zanima jest zašto se iz pouzdanih izvora doznaje da nosiš dijete. Njegovo dijete! – Vikont Sundon joj je prišao, stao kraj nje i rame uz rame uz nju gledao prema praznoj ulici. – Dva su razloga, a niti jedan ne uključuje bebu, bit će ti drago čuti. – Dakle?

~7~


– Jela sam pokvarene škampe na glazbenom recitalu lady Brimmer prošloga četvrtka. – Kakve to veze ima? – upitao je njezin otac. – Bilo mi je zlo od njih – odgovorila mu je Linnet. – Nije mi uspjelo stići ni do ženskog toaleta. Povraćala sam u teglu s narančinim stablom. – Zadrhtala je na samu pomisao na taj događaj. Nadasve nesuzdržano ponašanje – prokomentirao je vikont. On je mrzio sve tjelesne procese. – To su dakle protumačili znakom poroda? – Ne poroda, tata, već stanja koje mu prethodi. – Naravno. Ali ti se sjećaš kako se gospođa Underfoot ispovraćala u sobi u kojoj se nalazi prijestolje i za dlaku promašila njegovo veličanstvo, norveškog kralja? Tada nisu bili u pitanju ni škampi, niti beba. Svi znamo da se lady napila kao majka. Mogli bismo objasniti da si bila pijana. – Zar bi to riješilo moj problem? Sumnjam da mnogo gospode ima želju oženiti se pijanicom. U svakom slučaju, nisu problem bili samo škampi. Problem je bila i moja haljina. – Što nije valjalo s tvojom haljinom? – Odjenula sam sinoć novu haljinu za bal i izgleda da su ljudi na temelju mog profila zaključili da sam u drugom stanju. Njezin ju je otac okrenuo oko osi i zagledao joj se u sredinu trupa. – Meni ne izgledaš nimalo drugačije. Možda ti je malo hladno za ramena. Zar moraš pokazivati toliko grudi? – Osim ako ne želim izgledati kao stara čangrizava matrona – rekla je Linnet pomalo osorno – baš moram pokazati upravo ovoliko grudi. – U tome je, dakle, problem – rekao je lord Sundon. – Izgledaš poput bludnice. Dovraga, posebno sam naglasio tvojoj pratilji da moraš izgledati čednije od bilo koga drugoga. Zar ja moram sve sam? Zar nitko ne može slijediti najjednostavnije upute? – Moja haljina nije bila presmjela – usprotivila se Linnet, ali njezin otac nije želio više ništa slušati. – Trudio sam se, sam Bog zna koliko sam se trudio. Odgađao sam uvesti te u društvo u nadi da će ti zrelost dati profinjenost potrebnu da se možeš nositi s londonskim plemstvom, koje će te bez sumnje gledati pod povećalom s obzirom na ugled tvoje majke. Ali koja korist od profinjenog držanja kad tvoj dekolte šalje poruku da si razuzdana? Linnet duboko uzdahne. – Ta afera nema nikakve veze s mojim dekolteom. Haljina koju sam nosila sinoć... – Afera!– rekao je njezin otac, podižući glas. – Odgojio sam te u skladu s najstrožim moralnim načelima... – Ne mislim na aferu u francuskom smislu – prekinula ga je Linnet. – Govorim o tome da je katastrofu uzrokovala moja haljina. Ona ima dvije podsuknje, vidiš, i... – Želim je vidjeti – objavio je lord Sundon, ovoga puta on prekinuvši nju. – Idi, odjeni je. – Ne mogu odjenuti haljinu za bal u ovo doba dana! – Smjesta. I dovedi dolje onu svoju pratilju. Želim čuti kako se gospođa Hutchins misli opravdati. Angažirao sam je upravo zato da spriječi ovakve stvari. Oko nje je sve mirisalo na takvo nadmeno čistunstvo da sam joj morao vjerovati! I tako je Linnet odjenula balsku haljinu. Bila je skrojena tako da čvrsto prijanja uz njezine grudi. Malo niže dolje, suknje su se nabirale prema nazad otkrivajući podsuknju sašivenu od predivne belgijske čipke. Na mjestu gdje se pak taj sloj haljine povlačio prema nazad, otkrivao se treći sloj, sašiven od bijele svile.

~8~


Model haljine izgledao je predivno na crtežu u modnom dućanu Madame Desmartins. A kad ju je Linnet odjenula prošle večeri, pomislila je da je izvedba jednako tako predivna. Ali sada, dok je njezina sobarica namještala sve te suknje pod budnim oko gđe Hutchins, Linnet je skrenula pogled prema baš onome mjestu gdje je trebao biti njezin struk – ali njega nije bilo. – Moj Bože – rekla je slabašnim glasom – stvarno izgledam kao da sam u drugom stanju. Okrenula se postrance. – Samo pogledajte sve te valove. I kako je samo plisirana, ovdje gore na vrhu, ispod mojih grudi. Pod svom ovom tkaninom mogla bih sakriti dvije bebe. Njezina sobarica Eliza nije se usudila iznijeti svoje mišljenje, ali njezina pratilja nije bila tako suzdržana. – Ja mislim da nije problem u podsuknjama, već u tvojim grudima – izjavila je gospođa Hutchins. Njezin ton bio je blago optužujući, kao da je Linnet bila odgovorna za njihovu veličinu. Pratilja je, prema Linnetinom mišljenju, imala lice vodorige. U njenom bi prisustvu svatko pomislio na srednjevjekovnu crkvu zbog svog tog njezinog religijskog zanosa. To je bio razlog zašto ju je vikont i zaposlio, naravno. Linnet se okrenula prema zrcalu. Haljina je uistinu imala dublji dekolte, a ona je to iskreno smatrala njezinom prednošću, s obzirom na velik broj mladića koji su izgleda bili nesposobni podići pogled iznad njezine brade. Dok su oni bili zauzeti gledajući u njezine grudi, Linnet je smatrala da joj je za uzvrat dozvoljeno maštati o tome da se nalazi na nekom drugom mjestu, a ne u plesnoj dvorani. – Pretjerano si obdarena – nastavila je gospođa Hutchins. – Previše toga imaš tu gore. Zbrojimo li to s načinom na koji ta haljina pada u valovima, izgledaš kao da iščekuješ sretan događaj. – Meni ne bi bio sretan – zaključila je Linnet. – Ne u tvojim okolnostima. – Gospođa Hutchins se nakašlje. Ona je to činila na najiritantniji način koji je Linnet ikada čula. To je značilo, Linnet je naučila u proteklih nekoliko mjeseci, da se upravo sprema priopćiti nešto vrlo neugodno. – Zašto to, zaboga, nismo primijetili? – zavapila je frustrirano, odrezavši pratilju prije nego što je uspjela istovariti novu lavinu kritika. – To mi se čini tako nepravednim, izgubiti ugled i vjerojatno čak i šansu za udaju, samo zato što mi je haljina imala previše nabora i podsuknji. – Krivo je tvoje ponašanje – rekla je gospođa Hutchins. – Trebala si na primjeru svoje majke naučiti da ako se ponašaš kao bestidnica ljudi će te smatrati ženom bez morala. Pokušavala sam ti dati smjernice o pristojnosti najbolje što sam znala proteklih mjeseci, ali ti me nisi željela slušati. Sada moraš žnjeti ono što si posijala. – Moje ponašanje nema nikakve veze s ovom haljinom i onim što je ona napravila od moje linije – izjavila je Linnet. Rijetko je imala volju pomno se gledati u zrcalu. Da je samo malo pažljivije gledala, da se samo okrenula na stranu... – Dekolte je kriv – rekla je gospođa Hutchins tvrdoglavo. – Izgledaš kao krava muzara, oprosti mi na usporedbi. Linnet joj nije željela oprostiti na usporedbi pa ju je odlučila ignorirati. Ljudi bi trebali upozoravati jedni druge na opasnost. A dama bi se uvijek trebala gledati u zrcalo dok se odijeva, ili bi mogla otkriti da cijeli London iznenada vjeruje da je u drugom stanju. – Znam da nisi u blaženom stanju – nastavila je gospođa Hutchins zvučeći kao da to nevoljko priznaje. – Ali gledajući te sada, u to nikad ne bih povjerovala. Ponovno se nakašljala. – Želiš li čuti moj savjet, ja bih malo bolje pokrila te tvoje grudi. To nije primjereno. Pokušavala

~9~


sam ti to reći nebrojeno puta tijekom ova dva mjeseca i dvadeset i tri dana koliko živim u ovoj kući. Linnet izbroji do pet i izusti hladno: – Ovo su jedine grudi koje imam gospođo Hutchins, a svi nose ovako krojene haljine. Baš ništa nije neuobičajeno kod mog dekoltea. – Zbog svog dekoltea izgledaš kao laka fregata – primijetila je. – Molim? – Kao laka fregata. Kao laka žena! – Zar fregata nije vrsta broda? – Upravo tako. To je vrsta broda koji pristaje u brojnim lukama. – Stvarno mislim da je ovo prva šala koju ste mi ispričali u životu – rekla je Linnet. – A već sam se brinula da možda uopće nemate smisla za humor. Potom su se uglovi usta gđe Hutchins spustili i ona je odbila bilo što više reći. Također je odbila otpratiti Linnet natrag u dnevnu sobu. – Ja nemam baš ništa s tim što je tebe snašlo – rekla je. – To je Božja volja i možeš reći svojem ocu da sam to rekla. Ja sam dala sve od sebe da u tebe usadim načela pristojnosti, ali došla sam prekasno. – Ovo mi se čini vrlo nepoštenim – rekla je Linnet. – Čak bi i vrlo mlada laka fregata trebala imati priliku pristati u barem jednu luku prije nego što je potope. Gospođa Hutchins uzdahne. – Da se nisi usudila šaliti se. Ti nemaš pojma o pristojnosti – nikakvog pojma! A mislim da svi znamo tko je za to kriv. – Zapravo, ja mislim da bolje razumijem načela pristojnosti i njihovu suprotnost od većine ljudi. Na kraju krajeva, gospođo Hutchins, ipak sam ja ta, a ne vi, koja je odrastala uz moju majku. – I u tome leži korijen tvog problema – rekla je, uz krut osmijeh. – Nije se tu radilo o tome da je njezino gospodstvo bilo kći nekog izrađivača pusta koja je pobjegla s kotlokrpom. Nikoga nije briga za tu sortu. Tvoja je majka plesala kao lopov u magli dok su je svi gledali. Nije ona bila diskretna bludnica; ona je dopustila da cijeli svijet vidi njezinu poročnost. – Lopov u magli – ponovila je Linnet. – Je li to neki pojam iz Biblije, gospođo Hutchins? Ali gospođa Hutchins je čvrsto stisnula usnice i izašla iz prostorije.

~ 10 ~


Poglavlje 2.

Dvorac Owfestry u Pendineu u Walesu, Povijesno sjedište vojvoda od Windebanka iersa Yelvertona, grofa od Marchanta i nasljednika vojvode od Windebanka, prilično je boljelo. Odavno je naučio da razmišljanje o neugodi – prokleto li glupe riječi za agoniju ovolikih razmjera – znači pridavati toj boli moć koju joj nije želio priznati. Zato se pravio da je ne primjećuje te se naslonio malo jače na svoj štap, olakšavajući pritom pritisak na desnu nogu. Bol ga je činila razdražljivim. Ali možda za to nije bila kriva bol. Možda se radilo o tome da je morao stajati i gledati kako gubi vrijeme s idiotom koji nije prestajao urlati. – Moj sin pati od akutne diareje i abdominalne boli – rekao je lord Sandys, gurajući Piersa bliže krevetu. Sandysov sin ležao je na krevetu i izgledao ispijeno i žuto, kao krpa zamrljana mrljama od čaja. Izgledao je kao da je u tridesetima, dugačkoga lica i nepodnošljivo pobožnog držanja. Iako je tako možda izgledao zbog molitvenika koji je privio uz sebe, čvrsto ga držeći rukama. – Očajni smo – rekao je Sandys, stvarno izgledajući prilično očajno. – Doveo sam mu pet londonskih liječnika koji su paradirali uz njegov krevet. Posljednja nam je nada dolazak ovamo u Wales. Do sad su mu puštali krv, liječili ga pijavicama, davali mu tinkture od koprive. Ne pije ništa osim mlijeka, i to ne kravljeg. Ah, da, dali smo mu i nekoliko doza sumpora, ali nije bilo učinka. Ovo je već bilo malo zanimljivije. – Jedna od tih budala kod kojih ste bili mora da je bio Sydenham – rekao je Piers. – On je opsjednut sa sulfurauratum antimonii. Prepisuje ga i za kurje oči na nožnim prstima. Zajedno s opijumom, naravno. Sandys je kimnuo glavom. – Dr. Sydenham se nadao da će sumpor mome sinu olakšati simptome, ali nije pomoglo. – Niti ne bi. Taj čovjek je tolika budala da su ga primili u Kraljevsko društvo liječnika, a to bi vam trebao biti dobar pokazatelj. – Ali i vi ste... – Ja sam pristao na članstvo isključivo iz ljubaznosti prema njima – zurio je dolje u Sandysova sina. Izgledao je stvarno vrlo iznureno. – A vjerojatno mu nije pomoglo to što ste ga vukli sve do Walesa da biste mene vidjeli. Čovjek je u nevjerici zatreptao, a zatim rekao polako: – Putovali smo kočijom. – Upaljene oči – rekao je Piers. – Znakovi nedavnog krvarenja iz nosa. – Što zaključujete na temelju toga? Što treba učiniti? – pitao je Sandys. – Trebate ga bolje prati. Ima li uvijek ovakvu boju?

P

~ 11 ~


– Koža mu jest pomalo žuta – priznao je Sandys. – Ali to nije naslijedio od moje strane obitelji. – Bilo je to vrlo blago rečeno, s obzirom na to da je očev nos bio boje trešnje. – Jeste li možda jeli previše paklara? – upitao je Piers bolesnika. Čovjek je podigao pogled, gledajući Piersa kao da su mu upravo izbili rogovi. – Plakari, što su to plakari? Nisam to nikada u životu jeo. Piers se uspravi. – Čovjek ne zna englesku povijest. Onda bolje da je mrtav. – Zar ga niste pitali je li jeo paklare? – upitao je Sandys. – On mrzi morsku hranu. Ne podnosi jegulje. – Još znakovitije, čovjek je gluh kao top. Kralj Henrik I. jeo je paklare, a on je bio jedan od mnogih ludih kraljeva koji su vladali ovom zemljom, iako nije bio baš toliko puknut kao ovaj trenutni. Ipak, Henrik je bio toliko glup da je jeo ogromne količine jegulja i umro od toga. – Ja nisam gluh! – rekao je bolesnik. – Čujem dobro koliko i bilo tko drugi, kad biste samo svi vi prestali govoriti sebi u bradu. Bole me zglobovi. To je moj problem. – Vi umirete, to je vaš problem – naglasio je Piers. Sandys ga je zgrabio za rame i odvukao ga od kreveta. – Ne govorite takve stvari pred mojim sinom. On nema više od trideset i dvije. – Ali ima tijelo osamdesetogodišnjaka. Je li provodio previše vremena družeći se s glumicama? Sandys frkne nosom. – Naravno da nije! Moja obitelj vuče korijene još od... – Kraljicama noći? Kurvama? Kurtizanama? Bestidnicama, bludnicama, razvratnicama, skušama? Ipak, činjenica da u nekim dijelovima Engleske lake žene nazivaju skušama ponovno u razgovor uvlači ribe, a bili ste mi rekli da čovjek ne podnosi morsku hranu. Ali što je s ribama ženske provenijencije? – Moj sin je pripadnik Crkve! – pohvalio se Sandys. – Onda je stvar riješena – rekao je Piers. – Svi lažu, a svećenici su od toga napravili umjetnost. On ima sifilis. A nigdje nema toliko sifilisa koliko ga ima među svećenstvom, a što su pobožniji to imaju više simptoma. Trebao sam to shvatiti čim sam vidio molitvenik u njegovim rukama. – Ali moj sin nije takav – rekao je Sandys, zvučeći kao da stvarno vjeruje u to. – On je božji čovjek. Uvijek je bio. – Kao što sam rekao... – Ozbiljno vam kažem. – Dobro, ako nije bludnica... – Nije nitko – rekao je Sandys, odmahujući glavom. – On nije nikada, njega to ne zanima. On je kao svetac, kažem vam. Kad mu je bilo šesnaest, odveo sam ga u Venerinu ružu u Whitefriarsu, ali nije pokazao niti najmanje zanimanje za bilo koju djevojku. Počeo se moliti i pozvao ih da mu se pridruže, no njima to nije padalo na pamet. On je kandidat za sveca. – Hoće li postati svecem ili ne, to je u domeni višeg autoriteta. Ja tu ne mogu ništa učiniti. Sandys ga je zgrabio za rame. – Ali morate! – Ne mogu. – Ali drugi liječnici, svi su mu dali lijekove, rekli su... – Oni su budale koje vam nisu rekle istinu. Sandys proguta slinu. – Bio je zdrav do dvadesete godine. Lijep, zdrav dječak, a onda odjednom... – Vodite svog sina kući i pustite ga da na miru umre. Jer on će umrijeti, bez obzira na to

~ 12 ~


hoćete li mu dati otopinu sumpora ili nećete. – Zašto? – prošaptao je Sandys. – Ima sifilis. Gluh je, ima proljev i žuticu, ima upalu očiju i zglobova i curi mu krv iz nosa. Vjerojatno ima i česte glavobolje. – Ali on nikada nije bio sa ženom. Nikada. Kunem vam se. I ne boli ga ništa u intimnim dijelovima, rekao bi mi da ga boli. – Nije morao biti ni s jednom ženom – rekao je Piers, oslobodivši rukav svog kaputa iz Sandysovih ruku, pokušavajući ga zatim ispeglati dlanovima. – Kako bi mogao imati sifilis kad nikad... – Mogao je biti s muškarcem. Sandys je izgledao toliko šokirano da je Piers bio prisiljen malo popustiti. – Ili ste možda vi u pitanju, a to je vjerojatnije. Prpošne dame koje ste posjećivali u mladosti mogle su zaraziti dječaka prije nego što se i rodio. – Liječio sam se živom – usprotivio se Sandys novoj teoriji. – Ali nije bilo koristi. Još uvijek imate sifilis. A sada me molim vas ispričajte, imam važnija posla. Na primjer, liječiti bolesnika koji bi mogao poživjeti još godinu dana. Piers je otišao van i zatekao svog batlera Prufrocka u predvorju. – Pitam se kako ti ikada uspijevaš išta obaviti – rekao mu je. – Sigurno ti je teško voditi kućanstvo kad sve moraš obavljati u predvorju gdje možeš čuti svaku dragocjenu riječ koja izađe iz mojih usta. – Nije to meni nikakav problem – odgovorio je Prufrock, krenuvši za njim. – Imam ja u tome prilično mnogo iskustva. Zar ne mislite da ste bili malo pregrubi s lordom Sandysom? – Grub. Bio sam grub? Uistinu nisam. Rekao sam mu točno što nije u redu s njegovim sinom i što treba sada učiniti – ukratko, treba ići kući i čekati zbor anđela, jer nema tog čuda koje bi ga spasilo s ove strane nebesa. – Ali radi se o tome da njemu sin umire. A ako ste u pravu, on je zarazio momka. Takva spoznaja je velik udarac za čovjeka, samo to želim reći. – Mog oca ne bi bilo ni najmanje briga – uvjeravao ga je Piers. – Kad bi imao drugoga nasljednika, to hoću reći. Ali Sandys ima bulumentu djece. Ima i drugoga nasljednika i još njih u pričuvi. – Kako vi to znate? – Radi se o Crkvi, blesane. Ovog je sina dao Crkvi, a izgleda da ga je za to pripremao još od vrlo malih nogu. A nasljednik se zasigurno provodi po bordelima baš kao i stari dobri tatica. Sandys ovom ovdje nikada ne bi dopustio ni blizu Biblije da se radi o nasljedniku. Ovaj ovdje je pak potrošna roba, a to je, s obzirom na okolnosti, vraški dobra stvar. – Vašeg bi oca, vojvodu, jako uznemirila i sama pomisao da je mogao bolest takve vrste prenijeti na vas – reče Prufrock. – Moguće je – odgovori Piers glumeći da ozbiljno razmišlja o toj mogućnosti. – A možda i ne bi. Jako me čudi to što se moj otac nije oženio nekom mladom svježom dvadesetogodišnjakinjom. Ili šesnaestogodišnjakinjom. Vrijeme leti, a ovakvom sporošću nikada neće dobiti pričuvnog nasljednika koji mu je potreban. – Njegova Milost je bila vrlo odana njezinoj Milosti i jako su ga povrijedili strašni događaji u prošlosti – rekao je Prufrock s očitim nedostatkom pozornosti usmjerenoj na istinu. Piers se nije udostojao odgovoriti na ovo. Noga ga je boljela kao da mu je netko u bedro zario užareni žarač. – Treba mi piće, pa daj ti budi dobar batler i požuri naprijed i dočekaj me

~ 13 ~


na vratima knjižnice s čašom jakog konjaka. – Radije bih hodao pored vas za slučaj da se spotaknete – rekao je Prufrock. – Vjerojatno se već zamišljaš kao moj spasitelj u slučaju da padnem – rekao je Piers pogledavši poprijeko svoga premršavog batlera. – Zapravo se ne zamišljam. U tom bih slučaju pozvao lakaja koji je dovoljno snažan da vas odvuče niz predvorje. Pod je napravljen od mramora pa biste mogli dobiti blagi potres mozga, što bi možda uzrokovalo da postanete malo ljubazniji prema svojim bolesnicima, da ne spominjem prema osoblju. Betsy ste jutros ponovno rasplakali. Čini mi se da mislite da dobre pralje rastu na drveću. Hvala Bogu, približili su se knjižnici. Piers je na trenutak zastao, a na pamet mu je ponovno pala pomisao o amputaciji, i to ne prvi puta. Mogao bi si nabaviti neku od onih egipatskih nosiljki u kojima su nosili Kleopatru. I hodanje bi bilo malo teže, ali bi ipak bio pošteđen ovih paklenskih bolova. – Otac vam je poslao pismo – rekao mu je Prufrock. – Bio sam toliko slobodan ostaviti vam ga na pisaćem stolu. – I bio si toliko slobodan otvoriti ga pažljivo pomoću pare, tako mi se nekako čini – rekao je Piers. – Što mi je imao reći? – Izrazio je određeno zanimanje za vašu bračnu budućnost – rekao je Prufrock veselo. – Izgleda da ga vaše zadnje pismo koje ste mu poslali, ono u kojem ste naveli sve svoje zahtjeve u vezi s budućom suprugom, nije razuvjerilo. Zar to nije prilično iznenađenje, ako smijem primijetiti. – Ono pismo u kojem sam ga nazvao idiotom? – upitao je Piers. – Zar si i to pismo pročitao, ti jedno napasno pseto? – Danas ste vrlo pjesnički raspoloženi – primijetio je Prufrock. – Sve te aliteracije kojima ste počastili kurve i kurtizane, a sad pak i svog poniznog batlera. Počašćen sam, uvjeravam vas. – O čemu sad vojvoda piše? – upitao je Piers. Iz svojeg je položaja vidio vrata knjižnice. Gotovo da je mogao osjetiti kako mu konjak klizi niz grlo. – Rekao sam mu da se ne mogu oženiti ženom koja nije predivna kao Sunce i Mjesec. A to je citat iz književnosti, ako to nisi znao. I dodao sam još puno uvjeta kako bih se osigurao da ću ga natjerati u istinski očaj. – On traži ženu – rekao je Prufrock. – Za sebe, nadam se. Premda mi se čini da je prilično dugo čekao – rekao je Piers, suzdržavajući se pokazati neki veći interes za ovu novost. – Muškarci njegovih godina nemaju jaja kao što su ih nekada imali, oprosti mi na vulgarnoj istini, Prufrock. Sam Bog zna da si puno senzibilnija osoba od mene. – Bio sam nekada, prije nego što sam počeo raditi za vas – rekao je Prufrock, otvarajući žustro vrata knjižnice. Piersu je na pameti bila samo jedna stvar. Bila je zlatne boje, okusa poput vatre, i zasigurno će otupiti bol u njegovoj nozi. – Dakle, on traži ženu – ponovio je ne pridajući nikakvu pozornost svojim riječima već kročeći ravno prema boci s konjakom. Natočio si je priličnu količinu. – Danas je bio grozan dan. Nije to meni nimalo važno, a ni tebi ne bi trebalo biti, ali ništa ne mogu učiniti za onu mladu ženu koja se jutros pojavila na stražnjim vratima. – Mislite na onu koja je natekla u predjelu trbuha? – Ne čini mi se to običnom oteklinom, a ako je otvorim, ubit ću je. Ako je pak ne otvorim,

~ 14 ~


ubit će je bolest. Zato sam izabrao lakšu od dvije mogućnosti. – Natočio si je još konjaka. – Poslali ste je kući? – Rekla mi je da nema kamo otići. Prepustio sam je sestri Matildi s uputama da joj pripremi krevet u zapadnom krilu i dade joj dovoljno opijuma da joj odvrati misli od onoga što će se sljedeće događati. Hvala Bogu da je dvorac dovoljno velik da se u njega može smjestiti pola umirućih u Engleskoj. – Vaš otac – nastavio je Prufrock – i pitanje ženidbe. Pokušavao ga je zbuniti. Piers si natoči još jednu čašu, ali ovoga puta manju količinu. Nije imao želju utopiti se u boci konjaka i nikada više ne isplivati zato što je naučio od svojih bolesnika kako opijanje jamči da alkohol vrlo brzo neće biti dovoljan da ublaži bol. – Ah, brak – rekao je poslušno. – Već bi bilo i vrijeme. Moje majke nema već dvadeset godina. Zapravo, to da je nema nije baš prava riječ, zar ne? U svakom slučaju, draga Maman je na Kontinentu sve ovo vrijeme i uživa u životu, pa se njegova Milost može bez problema ponovno oženiti. Znaš, nije baš bilo lako dobiti razvod. Vjerojatno ga je koštao kao omanje imanje. On bi trebao sijati dok je još sposoban žeti, ili da skratim, dok mu se još uvijek diže barem svakoga drugog jutra. – Vaš se otac ne namjerava oženiti – rekao je Prufrock. Nešto u tonu njegova glasa natjeralo je Piersa da podigne glavu. – Ti se ne šališ. Batler kimne glavom. – Imam dojam da njegova Milost smatra vas – ili vaš brak – izazovom. Možda bi bilo bolje da niste načinili popis s tolikim zahtjevima. Čini mi se da ste njime samo potpalili vatru koja je rasplamsala vojvodinu odlučnost. Zainteresirali ste ga za projekt, kako bih rekao. – Vraga bi ti rekao. On nikada neće nikoga uspjeti pronaći. Ja imam reputaciju, znaš li to? – Vaša je titula značajnija od vaše reputacije – rekao je Prufrock. – Nadalje, tu je i sitno pitanje oko imanja vašeg oca. – Vjerojatno si u pravu, vrag te odnio. – Piers je odlučio da bi mu dobro došla još jedna mala čašica. – A što s mojom ozljedom, ha? Zar misliš da bi neka žena pristala vjenčati se s muškarcem koji... ma što ja to govorim? Naravno da ih ima koje bi pristale. – Sumnjam da bi mnogo mladih žena to smatralo nepremostivim problemom – reče Prufrock. – Ali što se tiče vas osobno... – Proklet bio – prekinuo ga je Piers, ali ovoga puta bez imalo žara.

~ 15 ~


Poglavlje 3.

trenutku kad se Linnet vratila u dnevnu sobu, njezin je otac glasno gunđao. – Odbio sam tri ženidbene ponude u tvoje ime prošloga mjeseca i kažem ti sada da nikada više neću dobiti niti jednu. Dovraga, niti ja se ne bih tobom ovakvom želio oženiti. Izgledaš kao da si u četvrtom ili petom mjesecu. Linnet je sjela, bacivši se na stolac, a njezine su suknje zalepršale poput velikog bijelog oblaka i zatim se primirile u njezinu krilu. – Ja nisam – rekla je. – Ja nisam trudna. – Počela se osjećati kao da doista nosi dijete. – Prave dame ne koriste tu riječ – rekao je lord Sundon. – Zar ništa nisi naučila od one svoje guvernante? – Mahao je monoklom po zraku kako bi bolje ilustrirao ono što želi istaknuti. – Ljepše je reći da se nalaziš u drugom ili možda, blaženom stanju. Nikad se u društvu to ne naziva trudnoćom, to je tako gruba riječ koja ima loš prizvuk. Zadovoljstvo, radost koja proizlazi iz činjenice da smo pripadnici našeg staleža, ogleda se u tome da možemo previdjeti prizemne, plodne... Linnet ga je prestala slušati. Njezin je otac bio prizor za gledanje, sav odjenut u svijetloplavo, s prslukom zakopčanim srebrnim gumbima ukrašenim makovima od bjelokosti, a njegov pruski ovratnik bio je čudo od elegancije. Bio je vrlo vješt u zanemarivanju svega zemaljskog, dok ona u tome nije bila nimalo uspješna. U tom se trenutku začulo lupanje na vratima. Usprkos sebi samoj, Linnet je s nadom podigla pogled kad je njihov batler ušao i najavio posjetitelja. Mora biti da se princ Augustus predomislio. Kako bi mogao mirno sjediti u svom dvorcu ako je bio svjestan da je nju odbacilo cijelo visoko društvo? Mora da je čuo o katastrofalnim događajima koji su uslijedili na balu, o tome da, nakon što je on otišao, nitko nije s njom želio razgovarati. Očito su svi oni samo čekali vidjeti kakva će biti njegova reakcija na spoznaju da ona nosi njegovo dijete. Ipak je on morao znati, ako već nije nitko drugi, da je to bila obična izmišljotina. Barem je znao da dijete nije njegovo. Možda je to bio razlog što ju je odbacio tako naglo. Možda je i on također povjerovao u priče i sad mislio da je ona trudna s nekim drugim čovjekom. Izravno ju je s prezirom odrezala cijela dvorana. Takvo što se nikada prije vjerojatno nije dogodilo. Posjetitelj nije bio princ Augustus, već Linnetina teta, lady Etheridge, koju su prisni prijatelji zvali Zenobia. Ona si je sama odabrala to ime, odlučivši još kao mlada djevojka da joj ime Hortenzija nimalo ne priliči. – Znala sam da će to na kraju izići na zlo – objavila je tek zakoračivši u prostoriju i bacivši rukavice na pod umjesto da ih preda lakaju koji joj je stajao s desne strane. Zenobia je uživala u dobrim dramama, a kad bi malo popila, znala je okupljene za večerom

U

~ 16 ~


uvjeravati kako bi ona u ulozi lady Macbeth bila bolja od Sare Siddons. – Rekla sam ti ja to već, rekla sam ti to stotinu puta, Corneliuse, da je ta cura prelijepa da bi to za nju bilo dobro. I bila sam u pravu. I sad ti je tu u blaženom stanju, a cijeli to London odavno već zna, svi znaju osim mene. – Ja nisam... – rekla je Linnet. Ali otac ju je prekinuo. Odlučio je izbjeći pitanje koje je uslijedilo i prijeći u protunapad. – Nije moja kći kriva što se uvrgla na svoju majku. – Moja je sestra bila čista kao netaknuti snijeg – uzvratila mu je Zenobia povišenim glasom. Bitka je sad već bila započela i nije ju bilo šanse zaustaviti. – Moja je žena možda bila kao snijeg, a sam Bog zna da ja imam sva prava to reći, ali sigurno je bila dovoljno topla kad je to samo željela biti. Svi mi znamo kako se brzo moglo zagrijati Ledenu Kraljicu, pogotovo kad je bila u blizini kraljevske obitelji, sad kad se sjetim svega toga! – Rosalyn je zaslužila kralja – vikala je Zenobila. Brzo je došla u sobu i zauzela položaj kao da se sprema odapeti strijelu. Linnet je prepoznala taj stav; bio je jednak onome koji je zauzela gospođa Siddons prije tjedan dana na pozornici kazališta u Covent Gardenu, kad je njezina Desdemona odbacila sve Othellove okrutne optužbe da mu je nevjerna. Tako ih je odbacila i teta Zenobia, iako je bilo jasno da samo glumi da ništa ne zna o svemu tome. – Stvarno mi nije jasno zašto je to pitanje uopće bitno – dodala je Linnet. – Mama je umrla prije puno godina, a njezina ljubav prema kraljevskoj obitelji s tim nema nikakve veze. Njezina teta ju je pogledala u nevjerici. – Ja ću uvijek braniti tvoju majku, iako ona sada leži u hladnom grobu. Linnet se zavali dublje u stolac u svom kutu. Istina, majka joj je bila u grobu. I iskreno, smatrala je da joj nedostaje više nego Zenobiji, s obzirom na to da su se sestre žestoko svađale svaki put kad bi se srele. I to najviše oko muškaraca, to se moralo priznati. Iako se i teti nešto moralo priznati, a to je činjenica da nije bila ni približno tako droljasta poput njezine mame. – Problem je u ljepoti – rekao je njezin otac. – Ljepota je udarila Linnet u glavu, isto kao što je udarila i Rosalyn. Moja žena je mislila da joj to daje za pravo da radi što god joj se prohtije... – Rosalyn nikada nije učinila ništa nedolično! – prekinula ga je Zenobia. – Godinama je vješto izbjegavala ponašati se u skladu s ugledom – nastavio je lord Sundon, podižući glas. – I sada joj je kći krenula njezinim stopama i uništena je. Linnet je uništena! Zenobia je otvorila usta da nešto kaže, a zatim ih naprasno zatvorila. Nekoliko trenutaka nitko nije ništa rekao. – Ne radi se ovdje uopće o Rosalyn – konačno je rekla, potapšavši Linnet po kosi. – Sada se moramo usredotočiti na našu dragu Linnet. Ustani, draga. Linnet ustane. – Rekla bih, peti mjesec – izjavila je Zenobia. – Kako si, zaboga, uspjela sakriti tu novost od mene, da mi je samo znati. Bila sam jučer šokirana kao i svi drugi. Grofica od Derbyja vrlo me oštro pozvala na red, misleći da sam to pokušala sakriti od nje. Morala sam je uvjeravati da ništa ne znam o svemu tome, i nisam baš sigurna da mi je povjerovala. – Ali ja ne nosim bebu – rekla je Linnet, sporo naglašavajući riječi. – To je i meni rekla sinoć – potvrdio je njezin otac. – A i ranije ujutro nije tako ni izgledala.

~ 17 ~


– Bacio je pogled prema njezinom struku. – Ali sada izgleda. Linnet je izravnala tkaninu koja se nabrala ispod njezinih grudi. – Vidite, nisam u blaženom stanju. Ne radi se ni o čemu drugome osim o naborima na tkanini. – Draga moja, jednom ćeš nam ipak morati priznati – rekla je Zenobia, vadeći malo zrcalo kako bi se pogledala u njega. – Neće to nestati samo od sebe. Kako stvari napreduju, bit ćeš veća od kuće za samo nekoliko mjeseci. Ja sam se, osobno, povukla na selo čim mi se struk neznatno proširio. – Što ćemo sada s njom? – zavapio je njezin otac i srušio se na stolac tako naglo kao da je marioneta kojoj su odjednom odrezali konopčiće. – Ti ništa ne možeš učiniti – rekla je Zenobia, pudrajući si nos. – Nitko ne želi kukavičje jaje u svom gnijezdu. Nakon svih neugodnosti ovdje, morat ćeš je naravno poslati u inozemstvo da tamo po mogućnosti nekoga uhvati. Bilo bi pametno udvostručiti joj miraz. Srećom, ona je nasljednica. Netko će je ipak uzeti. Odložila je jastučić za puder i prstom ukorila Linnet. – Tvoja majka bi bila jako razočarana, draga moja. Zar te nije ničemu naučila? – Ti vjerojatno misliš da ju je Rosalyn trebala naučiti umjetnosti kako da bude raskalašena kao što je to ona bila – odgovorio je njezin otac. Ali još uvijek je sjedio duboko zavaljen u naslonjač i bilo je očito da je njegova bitka gubila žar. – Nisam spavala s princem – rekla je Linnet, koliko je god jasno i glasno mogla. – Mogla sam, da sam htjela, naravno. Možda da sam spavala s njime, on bi se osjećao odgovornim te bi se oženio mnome. Ali ja sam odlučila da neću. Njezin je otac zastenjao i zabacio glavu dublje u naslonjač. – Ja to nisam čula – rekla je Zenobia, suzivši oči. – Barem je nekakav izgovor to što je kraljevske krvi. Ako je ovo dijete rezultat bilo čega nižeg od vojvodske krvi, ne želim o tome čuti više ni riječ. – Ali ja nisam... – pokušala je ponovno Linnet. Teta ju je odrezala oštrim pokretom ruke. – Upravo sam shvatila, Corneliuse, da bi ovo mogao biti ključ kako ćemo vas spasiti. – Okrenula se prema Linnet. – Reci nam tko je otac djeteta i tvoj će otac zahtijevati da se oženi tobom. Nitko ispod prinčevog ranga neće ga se usuditi odbiti. Bez potrebe da uzme zrak, nastavila je okrenuvši se prema šogoru. – Mogao bi zahtijevati zadovoljštinu u dvoboju, Corneliuse. Mislim da imaš tu negdje u kući pištolje za dvoboj. Zar nisi prijetio dvobojem lordu Billetsfordu prije nekoliko godina? – Jesam, nakon što sam ga zatekao u krevetu s Rosalyn – rekao je Linnetin otac. Nije uopće zvučao kao da ga imalo uzbuđuje ta izjava, samo je suhoparno iznio činjenice. – I to u novom krevetu, kupili smo ga bili tjedan ili dva ranije. – Moja je sestra bila strastvene naravi – rekla je Zenobia s nježnošću u glasu. – Činilo mi se da si rekla da je bila nevina kao snijeg! – uzvratio je lord grubo. – Ali nitko nije dodirnuo njezinu dušu! Umrla je u stanju milosti. Nitko više nije bio raspoložen za daljnju svađu oko toga, pa je Zenobia nastavila. – U svakom slučaju, bilo bi ti bolje da izvadiš te pištolje, Corneliuse, ako su još uvijek upotrebljivi. Mogao bi zaprijetiti čovjeku da ćeš ga ubiti. Iako, koliko ja znam iz iskustva, pametnije bi bilo udvostručiti joj miraz i sve će se vrlo brzo riješiti. – Ali taj netko koga bi otac mogao ubiti ne postoji – rekla je Linnet. Zenobia frkne nosom. – Ne misliš mi valjda reći da si začela bezgrješno, ljubavi. Ne

~ 18 ~


vjerujem da je ta stvar imala prođu još onomad u Jeruzalemu. Svaki put kad biskup o tome govori u vrijeme Božića, ne mogu si pomoći da ne pomislim kako je ta jadnica patila pokušavajući uvjeriti ljude da povjeruju u to. – Ne mogu vjerovati da ti u vezi s ovim spominješ Sveto pismo – rekao je Linnetin otac. – Razgovaramo o prinčevima, a ne o bogovima. Linnet je zastenjala. – Ali problem je samo u tome što izgledam debelo zbog ove haljine. Zenobia potone dublje u stolac. – Zar ti želiš reći da ne nosiš dijete? – To vam govorim. Nisam spavala s princem, ni s bilo kim drugim. Nastao je na trenutak tajac, dok napokon svi nisu shvatili istinu. – Svemogući Bože, pa ti si uništena, a nisi ni probala medenjake – rekla je njezina teta konačno. – I što je najgore, čak i da sada svima pokažemo kako ti zapravo izgleda struk, ljudi će jednostavno zaključiti da si se, kako bi se to reklo, pobrinula za problem. – Nakon što je princ odbio oženiti se njome – rekao je lord teško uzdahnuvši – i ja bih sam isto to pretpostavio, pod ovim uvjetima. – To je nepravedno – odgovorila je Linnet bijesno. – S maminim, ovaj, ugledom, ljudi prirodno očekuju da sam ja prilično sklona koketiranju... – Podcjenjuješ situaciju – rekao je njezin otac. – Oni bi pomislili da bi ti možda mogla biti laka žena, ali sada su sigurni da jesi. A ti zapravo nisi. – Kriva je njezina ljepota – izjavila je njezina teta, pokušavajući ublažiti stvar. – Ljepota je prokletstvo žena iz naše obitelji. Pogledaj našu dragu Rosalyn, tako je mlada umrla. – Ne primjećujem da je tebe proklela – rekao je lord, prilično grubo. – Ali jest – rekla je Zenobia. – Jest, stvarno jest. Naučila me što je moglo biti da nisam bila sputana lancima svoga porijekla. Mogla sam vladati svjetskim pozornicama, znaš. Mogla je i Rosalyn. Vjerujem da je to razlog što je bila tako... – Što je to ona bila? – upita je lord, skočivši na njezinu riječ. – Neodoljiva – rekla je Zenobia. Linnetin otac se namrštio. – Ja bih prije rekao nečista. – Znala je da se mogla udati najbolje u državi – rekla je Zenobia. – I vidiš, taj je isti san opčarao našu dragu Linnet i ona je sad uništena. – Rosalyn se nije mogla udati najbolje u državi – rekao je lord. – Postoji razlog zašto postoji Kraljevski zakonik o vjenčanjima, znaš. – Prstom je pokazao na Linnet. – Zar nisi o tome razmišljala prije nego što si napravila takav skandal s mladim Augustusom? Za boga miloga, ta svi znaju da se on oženio onom Njemicom prije nekoliko godina. U Rimu, koliko se sjećam. A kralj se osobno angažirao na tome da se taj brak poništi. – Ja to nisam znala do jučer – rekla je Linnet. – Do kad mi to princ osobno nije rekao. – Nitko ne govori djevojkama takve stvari – uzvratila joj je teta prekinuvši daljnju raspravu o tome. – Ako si se ti toliko brinuo za nju, Corneliuse, zašto ti sam nisi odlazio s njom na te zabave i osobno pazio na nju? – Zato što sam imao posla! I pronašao sam ženu da joj bude pratilja, s obzirom na to da si ti bila previše lijena za to. Gospođu Hutchins. Savršeno ugledna u svakom pogledu, a i činilo mi se da razumije naš problem. A gdje je ta žena? Uvjeravala me da će naše ime održati čistim kao što je to prvi snijeg. – Odbila je sići dolje. – Aha, strah ju je suočiti se sa mnom – promrmljao je. – A gdje ti je guvernanta? I ta je također kriva. Ponavljao sam joj i ponavljao da ti moraš biti dvostruko čednija od svih da

~ 19 ~


nadoknadiš ono što je uništeno reputacijom tvoje majke. – Gđica Flaccide se uvrijedila sinoć kad si joj rekao da je Sotonina desna ruka i optužio je da me pretvorila u bludnicu. – Malo sam previše popio – rekao je njezin otac, ne izgledajući nimalo kao da se kaje. – Topio sam tugu nakon što su mi rekli u lice – u lice! – da mi je kći obična fuksa. – Otišla je jedan sat kasnije – nastavila je Linnet. – Sumnjam da će se uopće vratiti jer mi je Tinkle rekao da je sa sobom ponijela veliku količinu srebrnine. – Srebrnina je sasvim nebitna – rekla je Zenobia. – Nikad ne smiješ ljutiti dobre sluge, jer oni uvijek znaju gdje se čuvaju najveće dragocjenosti. I što je još puno važnije, vjerujem da je tvoja guvernanta znala sve o slatkim pismima koje ti je kraljevski izdanak možda slao? – Nije on meni napisao niti jedno ljubavno pismo, ako na to ciljaš. Ali jednom je u rano jutro, otprilike prije mjesec dana, bacao jagode na prozor moje spavaće sobe. Ona i gospođa Hutchins su mi tada rekle da se moramo pobrinuti da to nitko ne sazna. – A sada će Flaccide to ispričati cijelome svijetu – objavila je njezina teta. – Ti si stvarno budala, Corneliuse. Trebao si joj istog časa platiti pet stotina funta i otpremiti je u Suffolk. Sad će Flaccide od jedne jagode napraviti cijelo polje jagoda. Ispričat će svima da Linnet nosi blizance. Linnet je pomislila kako će njezina guvernanta tako nešto jedva dočekati. Nikada se jedna drugoj nisu nimalo sviđale. Istina je bila da se ona ženama vrlo rijetko sviđala. Od trenutka kad je debitirala prije četiri mjeseca, ostale su se djevojke okupljale u skupine i smijuljile joj se iza leđa. A niti jedna nije željela ispričati Linnet što im je to bilo toliko smiješno. Zenobia je posegla za zvoncem i pozvonila. – Ne razumijem zašto mi nisi ponudio ni čaj, Corneliuse. – Linnetin je život možda došao do prijelomne točke, ali mi ipak moramo jesti. – Ja sam uništen, a ti želiš čaj? – zavapio je njezin otac. Tinkel je otvorio vrata toliko brzo da je Linnet znala da je prisluškivao, a to je nije nimalo iznenadilo. – Želimo čaj i nešto za pojesti uz njega – rekla mu je Zenobia. – Bilo bi dobro da doneseš i nešto što će smanjiti natečenost. Batler se namrštio. – Krastavce, ocat, nešto tome slično – rekla je s nestrpljenjem. Kad je batler zatvorio vrata za sobom, mahnula jer rukom prema Linnetinim grudima. – Moramo učiniti nešto u vezi s ovim ovdje. Nitko ne bi mogao reći da si bucmasta, draga moja, ali ne izgledaš ni poput aveti, zar ne? Linnet je ponovno izbrojala do pet. – Imam istu figuru kao moja majka. I istu kao i ti. – Sam Sotona ju je stvorio da dovodi u napast – rekao je njezin otac mrzovoljno. – I ne dolikuje da joj odjeća toliko otkriva. – Nisam ja te sreće – rekla je Linnet. – Imala sam običnoga princa, ali Princ Tame mi se nikada nije ukazao. – Augustus nije mogao biti ni neki mali vražićak – nadovezala se njezina teta. – Ne čudi me što te nije uspio zavesti, sad kad o tome bolje razmislim. On je običan tikvan. – Trebalo bi zabraniti krojeve haljina koji čine da mlada djevojka izgleda poput matrone s djetetom na putu – izjavio je lord Sundon. – Ako već posto je takvi krojevi, ja ih nikada ne bih nosio. Mislim reći ja ih ne bih nosio da sam ja na tvom mjestu. Zapravo, hoću reći, ne bih ih nosio da sam žena. – Ti si sve blesaviji što si stariji – primijetila je Zenobia. – Zašto se uopće moja sestra

~ 20 ~


pristala vjenčati s tobom, to nikada neću razumjeti. – Mama je voljela tatu – rekla je Linnet što je odlučnije mogla. Uhvatila se za tu činjenicu prije mnogo godina. Bila je to posljedica zbunjujuće večeri kad je uhvatila svoju majku kako se s jednim drugim gospodinom u intimnom okruženju bavi vrlo intimnim aktivnostima. – Ja volim tvog oca – rekla joj je tada njezina mama. – Ali dušo, ljubav jednostavno nije dovoljna za ženu poput mene. Meni je nužno potrebno obožavanje, stihovi, poezija, cvijeće, dragulji... da ne spominjem činjenicu da je François građen poput Boga i obdaren poput konja. Linnet je na tu izjavu samo zatreptala očima, a njezina joj je majka potom rekla: – Bez brige, draga. Sve ću ti ja to objasniti kasnije, nekom drugom prilikom, kad budeš malo starija. Nikada nije došlo do te druge prilike, ali je Linnet nekako ipak uspjela prikupiti dovoljno informacija da rastumači što je bilo ono što je zaokupilo majčinu pažnju kad je François u pitanju. Sada su očeve oči bljesnule prema njoj. – Rosalyn me voljela onako kako Augustus voli tebe. Ukratko: nedovoljno. – Za Boga miloga – zavapila je Zenobia. – Ovo je dovoljno da me dovede u stanje trajne depresije! Pusti jadnu Rosalyn da počiva u miru. Hoćeš li? Natjerat ćeš me da proklinjem dan kad je odlučila prihvatiti tvoju bračnu ponudu. – Sve mi se to sada vraća – rekao je lord rezignirano. – Linnet se uvrgla u majku, svima je to sad kristalno jasno. – Ovo je stvarno nepravedno – rekla je Linnet, mršteći se na njega. – Bila sam uzor krijeposti cijele sezone. Zapravo, bila sam to čitavoga svog života. Namrštio se. – Radi se samo o tome da ima nešto u vezi s tobom. .. – Izgledaš nestašno – rekla je njezina teta, ali ton joj nije bio neljubazan. – Neka se Bog smiluje Rosalyn, ali to je sve njezina krivnja. Ta rupica na tvojim obrazima, pa ono nešto u tvojim očima i oko tvojih usta. Doimaš se raskalašeno. – Raskalašena bi se osoba puno bolje zabavljala ove sezone nego što sam se ja zabavljala – protestirala je Linnet. – Bila sam samozatajna kao bilo koja druga mlada dama u gradu, možete slobodno pitati gospođu Hutchins. – To stvarno zvuči nepravedno – složila se Zenobia. Zlatna kap meda sama se odrazila s njezinog čajnog kolačića i nježno se zanjihala prije nego što je pala na svijetloljubičastu svilu njezine jutarnje haljine. – Nadam se da si rekla grofici da nikada i nigdje nisam bila sama s Augustusom – rekla je Linnet. – A kako sam to mogla učiniti? – upitala je Zenobia. – Nemam ja uvid u tvoj društveni raspored, draga moja. Bila sam šokirana kao i draga grofica, to ti mogu reći. Linnet zastenje. – Mogla sam se skinuti do gole kože u Almack’su i još uvijek mi nitko ne bi vjerovao da ne nosim dijete, bez obzira na to koliko mi je uzak struk. Ti si te glasine zapravo potvrdila, teta Zenobia. A tata je otpustio gospođicu Flaccide i ja sam prilično sigurna da ona širi užasne glasine o meni po cijelom Londonu. Stvarno ću se morati odseliti u inozemstvo ili nekamo na selo. – Francuskim je muškarcima vrlo lako ugoditi, iako je nezgodno to što je tamo nekakav rat u tijeku – pokušala ju je Zenobia ohrabriti. – Ali ja imam još jednu zamisao. Linnet se nije uspjela prisiliti da je upita o čemu se radi, ali ju je njezin otac oprezno pitao –

~ 21 ~


O čemu se radi? – Ne o čemu, nego o kome. – O Yelveronu, Windebankovom nasljedniku. – Windebank? Tko je, dovraga, to? Misliš li na Yonningtona, Waltera Yonningona? Jer ako mu je sin imalo na oca, ne bih dopustio Linnet da mu se približi, čak i da nosi dijete. – Vrlo ljubazno od tebe, tata – promumljala je Linnet. Kako joj teta nije ponudila čajni kolačić, Linnet se sama poslužila. – Smanjivanje, draga moja. Misli na smanjivanje – rekla je Zenobia ljubaznim, ali ipak odlučnim glasom. Linnet je stisnula zube i stavila još malo maslaca na svoj kolačić. Teta je uzdahnula. – Yelvertonova titula je vojvoda od Windebanka, Corneliuse. Stvarno, pitam se kako ti uspijeva snalaziti se u Domu lordova kad pojma nemaš o aristokraciji. – Znam ono što je potrebno znati – odgovorio je lord. – I ne zamaram se onime što mi nije potrebno. Ako si mislila na Windebanka, zašto to jednostavno nisi rekla? – Mislila sam na njegova sina – objasnila je Zenobia. – Čovjek nosi drugu titulu, naravno. Čekaj sad da malo razmislim... Mislim da ima neko čudno vlastito ime. Peregrine, Penrose... e, da, Piers, to je to. – Zvuči kao pristanište – dodao je lord Sundon. – Gđa Hutchins me jutros nazvala lakom fregatom – rekla je Linnet. – Pristanište bi moglo biti baš ono što mi treba. Zenobia je odmahnula glavom. – Upravo su te ovakve primjedbe i dovele u ovu situaciju, Linnet. Rekla sam ti nebrojeno puta da će te ta tvoja pamet uvaliti u nevolje. Ljudi žele da dame budu lijepe, ali isto tako žele da budu prave dame, da skratim: slatke, krotke i profinjene. – I ipak tebe svi općenito smatraju damom – uzvratila je Linnet. – Ja sam udata – rekla je Zenobia. – Ili sam barem bila, dok Etheridge nije preminuo. Ja ne trebam pokazivati umilnost i finoću. Ti moraš. Bilo bi ti bolje da vježbaš malo voditi razgovor kao dama prije nego što te pošaljemo u Wales da upoznaš Yelvertona. Njegova bi titula trebala biti grof od Marchanta. Ili možda od Mossforda? Nisam sasvim sigurna. Naravno, ja ga nikada nisam upoznala. – Nisam ni ja – rekao je lord Sundon. – Zar ti pokušavaš spojiti Linnet s nekim dečkićem, Zenobia? To nikako neće uspjeti. – Nije on nikakav dečkić. Morao bi biti stariji od trideset godina. Ima barem trideset i pet. Zar se ne sjećaš te priče, Corneliuse? – Ja se ne obazirem na priče – rekao je lord uzrujano. – To je jedini način na koji sam uspio preživjeti pod istim krovom s tvojom sestrom. – Tebi bi trebao tretman čišćenja jetre – rekla je Zenobia, odlažući svoj čajni kolačić. – Dopuštaš da ti žuč vrije u tijelu, Corneliuse, a to je vrlo snažna emocija. Rosalyn je mrtva. Pusti je da ostane mrtva, molit ću lijepo! – Linnet je odlučila da je vrijeme da progovori. – Teta Zenobia, zašto ti misliš da bi vojvoda bio zainteresiran da me spoji sa svojim sinom? Ako je to doista ono na što ciljaš? – On je očajan – odgovorila je teta. – Čula sam to od gđe Nemble, a ona je prisna prijateljica s lady Grymes, a znaš da je njezin suprug Windebankov polubrat. – Ne, ja to ne znam – rekao je lord. – A i nije me briga. Zašto je Windebank očajan? Zar je njegov sin umno ograničen? Ne sjećam se da sam vidio ikakve sinove oko Doma lordova ili u

~ 22 ~


Boodle’su. – Nije umno ograničen – rekla je Zenobia pobjedonosno. – Radi se o nečem puno boljem! Na trenutak je zavladao tajac, a i Linnet i njezin otac su razmišljali što bi to trebalo značiti. – On nema ono što treba – objasnila je teta. – Nema? – pitao je Sundon ravnodušno. – Nedostaje mu – dodala je Zenobia. – Prst? – odvažila se Linnet. – Za Boga miloga – rekla je Zenobia, ližući malo meda s jednog prsta. – Zar vam u ovoj kući uvijek moram sve nacrtati? Čovjek je imao nesreću dok je bio mladić. Hoda sa štapom. A zbog te nesreće je impotentan, kažu da za to postoje čvrsti dokazi. Nema nasljednika, a neće ga niti imati. – Zapravo, u ovom slučaju – rekao je njezin otac izrazito samozadovoljno – ništa tu nije nimalo čvrsto. – Impotentan? – upitala je Linnet. – Što to znači? Za trenutak je zavladala tišina dok su je dvoje njezinih najbližih rođaka pomno gledali u oči, kao da je pripadnik neke rijetke vrste kukca kojeg su upravo pronašli ispod tepiha. – To bi joj ti trebala objasniti – rekao je njezin otac, okrenuvši se prema Zenobiji. – Ne dok si ti prisutan – rekla je Zenobia. Linnet je čekala. – Sve što ovoga trenutka trebaš znati jest to da on ne može postati ocem djeteta – dodala je teta. – To je presudna činjenica. Linnet je tu činjenicu pospremila u ladicu s raznolikim komentarima koje je čula od svoje majke tijekom godina i odlučila da nema apsolutno nikakvu namjeru dodatno se raspitivati o tome. – A zašto je to bolje od umne zaostalosti? – upitala je. – Mislim, zašto bi bilo bolje imati takvoga supruga? – Kad bi bio umno zaostao, to bi značilo da bi mogao sliniti za ručkom i raditi sam Bog zna što još – objasnila je teta. – Pa ti to govoriš o Zvijeri! – odjednom je uzviknuo njezin otac. – Čuo sam ja sve o njemu. Ali nisam isprva uspio povezati. – Marchant nije nikakva zvijer – odgovorila je Zenobia prezirno. – To su prizemni tračevi, Corneliuse, i čovjek bi pomislio da je to ispod tvoje razine. – Ali svi ga tako zovu – naglasio je lord. – Čovjek ima užasnu narav. Sjajan je liječnik – barem tako svi kažu – ali ima đavolju ćud. – Izljev bijesa tu i tamo dio je svakoga braka – rekla je Zenobia sliježući ramenima. – Čekaj samo da vidi kako je Linnet prekrasna. Bit će šokiran i oduševljen time što ga je sudbina blagoslovila tako lijepom nevjestom. – Zar stvarno moram birati između umne zaostalosti i zvjerskog ponašanja? – upitala je Linnet. – Ne, moraš birati između umne zaostalosti i nemoćnosti – rekla je teta nestrpljivo. – Tvoj novi suprug će ti biti zahvalan na djetetu koje navodno nosiš, a sa sigurnošću ti mogu reći da će tvoj novi punac biti presretan. – Stvarno? – upitao je lord Sundon. – Zar još ne shvaćaš? – rekla je Zenobia, skočivši na noge. Napravila je nekoliko koraka a zatim se profinjeno okrenula. – S jedne strane imamo usamljenog vojvodu, s jednim sinom. Samo jednim. I taj je vojvoda opsjednut plemstvom, kažem vam. Sebe smatra prisnim

~ 23 ~


kraljevim prijateljem, barem se smatrao dok kralj nije postao lud kao... kao šišmiš. – Sad mi je jasno – rekao je vikont. – Tiho budi – rekla je Zenobia nestrpljivo. Mrzila je kad je prekidaju. – S jedne strane imamo usamljenog, očajnog vojvodu. S druge strane, ranjenog, nemoćnog sina. Na sredini imamo... kraljevstvo. – Kraljevstvo? – ponovio je vikont, a oči su mu skoro ispale iz duplji. – Ona to misli metaforično – rekla je Linnet, uzimajući još jedan čajni kolačić. Puno se više družila sa svojom tetom od oca, pa joj je bila poznata njezina ljubav prema retoričkim eskapadama. – Kraljevstvo bez budućnosti, jer nema djeteta koje bi nosilo obiteljsko ime – rekla je Zenobia, šireći oči. – Je li vojvoda... – započeo je lord Sundon. – Daj šuti – zarežala je. – Pitam ja tebe lijepo, što je to što je njegovoj nesretnoj obitelji očajnički potrebno? Ni Linnet, niti njezin otac nisu se usudili odgovoriti. A to je bilo u redu, jer je ona samo napravila stanku potrebnu da pojača učinak svog izlaganja. – Ponovno vas pitam, što očajnički treba toj nesretnoj obitelji? Njima treba... nasljednik! – Zar to ne treba svima nama? – rekao je lord, uzdišući. Linnet se nagnula i potapšala oca po ruci. Bila je to jedna od onih prilično neljubaznih životnih činjenica; to što je njezina majka tako velikodušno dijelila svoje usluge, a ipak je svome suprugu podarila samo jedno dijete, i to djevojčicu, koja nije mogla naslijediti najveći dio očevog imanja. – Oni trebaju... – rekla je Zenobia podižući glas kao da želi ponovno pridobiti pažnju svoje publike – njima treba jedan princ! Nakon otprilike jednu minutu, Linnet se odvažila reći: – Princ, teta Zenobia? Tim si je pitanjem priskrbila blaženi osmijeh koji je priličio glumici koja prima od svoje publike hvalospjeve, ako već ne bukete ruža. – Princ, draga moja. A ti, sretnice jedna, imaš upravo ono što njemu treba. Njemu treba nasljednik, a ti imaš toga nasljednika, i štoviše, nudiš mu kraljevsku krvnu lozu. – Vidim ja na što ti ciljaš – rekao je lord polagano. – To nije loša zamisao, Zenobia. Ona se malo zacrvenjela u licu. – Niti jedna moja zamisao nije loša. Nikada. – Ali ja nemam princa – rekla je Linnet. – I ako sam te dobro razumjela, vojvoda od Windebanka traži trudnu ženu... Njezin je otac zarežao i ona se odmah ispravila. – Želim reći, vojvoda bi možda mogao pristati na ženu koja bi se nalazila u mojoj nezahvalnoj situaciji zato što bi na taj način njegov sin imao sina... – Ne samo sina – rekla je Zenobia, još uvijek pobjedonosnim glasom. – Već princa! Windebank neće dopustiti bilo kojoj namiguši da postane članom njegove obitelji. On je strašno ohol, znaš. Radije bi umro. Ali kad bi se radilo o prinčevu sinu... Na to će zasigurno pasti. – Ali... – Imaš pravo, Zenobia. Bogami, ti si mudra stara žena! – grmio je njezin otac. Zenobia se u istom času uspravi. – Kako si me ti to nazvao, Corneliuse? On odmahne rukom. – Nisam to tako mislio, nisam to tako mislio. To je bilo čisto divljenje.

~ 24 ~


Čisto, najiskrenije divljenje. Čisto... – Slažem se – rekla je pomirljivim tonom, gladeći se po kosi. – To je savršen plan. Bilo bi najbolje da ga već danas popodne posjetiš. A nju ćemo morati otpremiti čak do Walesa na vjenčanje. Marchant živi tamo gore. – Vjenčanje – rekla je Linnet. – Zar niste nešto zaboravili? Oboje su je pogledali i istovremeno izustili – Što? – Da ja ne nosim princa! – povikala je. – Nikada nisam spavala s Augustusom. U mom trbuhu nema ničega osim sažvakanih čajnih kolačića. – Ovo je odvratna primjedba – rekla je njezina teta zgroženo. – Slažem se – dodao je otac. – Sasvim neukusna. Zvučiš kao neka gradska ženica, govoreći o hrani na taj način. – Neukusno je to što planirate prodati moje nerođeno dijete vojvodi sklonom kraljevskoj obitelji – a ja uopće nemam nerođeno dijete! – Zato ja kažem da sve to moramo vrlo brzo srediti – rekla je njezina teta. – Kako to misliš? – Pa, recimo da tvoj otac danas popodne posjeti Windebanka, i recimo da Windebank zagrize mamac, jer hoće. Kao što sam već rekla, čovjek je očajan, i usput, bio bi presretan da se njegova krv pomiješa s kraljevskom. – Ali to ne rješava problem – rekla je Linnet. – Naravno da ne rješava – rekla je Zenobia, udijelivši joj ljubazan smiješak. – Ne možemo mi baš sve učiniti za tebe. Sljedeći korak je tvoj. – Kako to misliš? Njezin otac je ustao, očito ne slušajući njihov razgovor. – Odjenut ću svoj Jean de Bry kaput i Hessians čizme – rekao je sebi u bradu. – Nikako ne de Bry – povikala je Zenobia za njim. Zastao je na vratima. – A zašto ne? – Ramena čine da djeluješ malo zabrinuto. Ne smiješ izgledati zabrinuto. Ti čovjeku nudiš očuvanje njegove loze, na kraju krajeva. – Dobro onda, odjenut ću svijetlozeleni službeni kaput s nazubljenim rubovima – rekao je njezin otac, kimnuo glavom i nestao kroz vrata. – Teta Zenobia – rekla je Linnet, tonom koji je smatrala da pokazuje njezinu bezgraničnu strpljivost. – Reci mi kako bih ja to trebala dobiti dijete kraljevske krvi koje ću ponuditi suprugu kojega nikada nisam ni upoznala? Zenobia se nasmiješila. – Draga moja, ti nisi žena iz moje obitelji ako moraš tako nešto pitati. Linnet širom otvori usta. – Ne misliš li valjda... – Naravno da mislim, draga. Čim tvoj otac potpiše te papire, imat ćeš... joj... dvanaest sati prije nego što trebaš krenuti u Wales. – Dvanaest sati? – ponovila je Linnet, nadajući se da pogrešno pretpostavlja što je teta mislila. – Ne misliš li valjda... – Augustus te posvuda pratio kao vjeran psić – rekla je teta. – Ne bi ti bilo potrebno više od pokojega zavodljivog pogleda i veselog osmijeha. Za Boga miloga, draga, zar ništa nisi naučila od svoje majke? – Nisam – rekla je Linnet ravnodušno. – Zapravo, s ovim tvojim poprsjem, neće ti biti potrebno smiješiti se – rekla je Zenobia. – Dakle ti stvarno misliš – zastala je Linnet. – Ja... ja...

~ 25 ~


– Ti. Augustus. Zavođenje. Krevet – rekla je njezina teta uslužno. – Dvanaest sati i samo jedan princ... trebalo bi biti prilično lako. – Ja... – Ti si Rosalynina kći – rekla je teta. – I moja nećakinja. Zavođenje, pogotovo kad su u pitanju članovi kraljevske obitelji, je usađeno u tvoje kosti. Ono ti je u krvi. – Ali ja ne znam kako se to radi – rekla je Linnet mirno. – Ja možda izgledam nestašno, ali nisam takva. – Da, jesi – rekla je teta vedro. Ustala je. – Samo ti sebi napravi dijete, Linnet. Sjeti se samo kolikim je to mladim žena uspjelo, a nisu imale niti približno sve tvoje prednosti, tvoju pamet, tvoje tijelo, tvoje lice, tvoj osmijeh. – Sva je moja naobrazba bila usmjerena na čednost – istaknula je Linnet. – Imala sam guvernantu dobrih pet godina dulje od bilo koje druge djevojke, samo da bih naučila takve stvari. – To je kriv tvoj otac. Njega su preplašile Rosalynine indiskrecije. Mora da se nešto moglo pročitati na Linnetinom licu jer je Zenobia tako uzdahnula da bi to priličilo ženi koja svu težinu ovoga svijeta nosi na svojim ramenima. – Vjerojatno bih ti ja mogla pronaći spremnog čovjeka ako stvarno ne budeš mogla skupiti snage prići princu. Bit će to vrlo neprilično, ali naravno da ja znam, ne mogu si dozvoliti da ne znam za objekte koji bi tu mogli biti od pomoći. – Na koju vrstu objekata misliš? – Na bordele koji opslužuju žene, naravno – rekla je Zenobia. – Mislim da postoji jedan u blizini Covent Gardena o kojem mi je netko nedavno pričao... Ima vrlo kvalitetne primjerke, kao što sam čula. Dolaze se zabaviti, pretpostavljam. – Teta, pa ti valjda ne misliš... – Ako ne možeš zavesti princa, tada moramo pristupiti problemu iz drugog ugla – rekla je, prišla joj i potapšala je po ramenu. – Ja ću te odvesti u bordel. Koliko sam shvatila, dama može stajati iza zavjese i izabrati muškarca kojeg želi. Bilo bi pametno da izaberemo nekog koji je sličan Augustusu. Pitam se je li moguće poslati poruku s našim željama pa da nam ga dostave kočijom? Linnet je zastenjala. – Ne bih željela da pomisliš da bih te ja ikada napustila u trenutcima potrebe – rekla je teta. – Osjećam sav teret majčinske ljubavi, sad kad moje drage Rosalyn više nema. Bilo je nevjerojatno kako je njezina teta uspjela ignorirati taj teret tijekom sezone i svih prethodnih godina, ali Linnet nije smogla snage da joj na to ukaže. – Ja ne idem u bordel – izjavila je. – U tom slučaju – nastavila je Zenobia veselo – predlažem ti da sjedneš i napišeš svom nestašnom princu malu porukicu. Mudro je što daješ princu prednost pred bordelom, doista. Loše je da čovjek ulazi u brak uz laži koje se tiču djeteta. U braku su nužne laži zbog same prirode braka, zbog svih tih iskušenja. Uvijek se naruči previše haljina, uvijek se potroši previše džeparca. Da ne spominjem muškarce. – Poljubila je vrške svojih prstiju. – Ali ja sam željela... – Tako mi je drago što trenutno nisam u braku – rekla je Zenobia. – Ne želim reći da mi je drago da je Etherige umro, naravno, ali, dobro... Zenobia je otišla. A ono što je Linnet željela od braka očito više nije bilo pitanje vrijedno rasprave.

~ 26 ~


Poglavlje 4.

M

ora da se šališ – rekao je Piers Prufrocku. – Poslao sam ocu popis zahtjeva koje mora imati moja buduća supruga koji je bio dugačak čitavu stranicu. – Bilo je to zanimljivo štivo – odgovorio je Prufrock. – Pogotovo onaj dio u kojem priznajete svoju nemoć u krevetu. I ona mrlja od suze baš na toj stranici... – Nije to bila suza – rekao je Piers ljutito. – Bio je to konjak, budalo. – O, dobro – rekao je Prufrock. – Bilo bi mi jako žao da ste bili plakali dok ste pisali pismo. Kad već možete cviliti u svom usamljenom krevetu. – A zašto bih cvilio? – pitao je Piers, razmišljajući bi li natočio još jednu čašu. Bolje ne. – Pokaži mi bilo koga tko ima ozljedu poput moje, a da mu srce nije slomljeno zbog mračne budućnosti koja ga očekuje. – Mračne i mučne – dopunio ga je Prufrock. – Ne bih želio da izgubite svoj pjesnički smisao za aliteraciju, i to baš sada, kad je drama na vrhuncu. – Zbog očaja što nikada neću imati dobru ženu da sa mnom dijeli dobro i zlo, gorčinu što znam da se ljepljiva mala ručica nikada neće uvijati oko mojeg palca, tugu... – Ili da odmah naglasimo ono što je stvarno bitno, godine i godine bez ševe – nadovezao se Prufrock. – Zar ti misliš da je to ono što mi trebaš reći da bih se ja bolje osjećao? – Stvari zvuče bolje njego što zapravo jesu – rekao je, a u glasu mu se bez pogreške primijetilo da nije uvjeren u to što govori. – Gdje si ti to išao u školu? – zanimao se Piers. – Previše si pismen za batlera. Većina batlera koje sam susreo govore rečenice kao što su Odmah, gospodaru, ili Kako želite, gospodaru, i zaustave se na tome. Naš bi razgovor trebao ovako izgledati: Prufrock, dovedi mi žensku. A ti bi na to rekao: Kako želite. – I koja bi korist bila od toga? – upita Prufrock. – S obzirom na okolnosti? – Imaš pravo – promrmljao je Piers. – Dobro, mislim da ću sad na plivanje. Došla je plima. Izašao je iz dvorca kroz zapadna vrata još uvijek razmišljajući o svom zagonetnom batleru. Kao što je i mislio kad je zaposlio Prufrock prije godinu dana, taj čovjek mora da je bio u službi njegovoga oca, što bi značilo da je špijun. U to nije bilo nikakve sumnje. Ali gdje je, zaboga, stari uspio pronaći batlera poput Prufrocka? Nekoga s većim smislom za humor i oštrijim jezikom nego što je to bio Piersov? Ukratko, vjerojatno jednog jedinog batlera na svijetu kojega bi Piers zadržao u službi čak i kad bi znao da se radi o vražjem špijunu? Jedina je mogućnost bila ta da njegov otac zapravo zna ili razumije nešto u vezi s njim, a s obzirom na činjenicu da je to bilo nemoguće, odmah je odbacio tu pomisao. Bazen za kupanje bio je isklesan ravno iz stijene na rubu mora. Punila ga je plima, a stijene

~ 27 ~


su ga čuvale od najvećih valova. Bio je to veličanstven prizor, kameni bazen koji je u predvečerje svjetlucao kao plavi safir. More bi se tada smirilo, onako kako ono to često biva u sumrak, a Piers bi zastao na trenutak i gledao preko bazena kako se sada tek malo mreška, slijedeći očima prigušen zlatni trag svjetlosti. Potom se stresao i skinuo svu odjeću. Ako je išta naučio o svojoj nozi proteklih godina, bila je to činjenica da će ga, ako propusti i jedan dan vježbanja, boljeti kao sam vrag. Jučer je preskočio plivanje i već danas je patio od posljedica. Ta noga gaje boljela neprekidno, ali kad ne bi plivao, boljela bi ga tako jako da tu bol nije mogao podnijeti a da ne pomisli na opijate. Ti trenutci nisu bili dobri, a nikako nisu bili dobri ni opijati. Odrazio se sa stijene i zaronio duboko u more, osjećajući kako mu se kosa oslobađa vrpce kojom ju je vezao – prokletstvo, ponovno ju je zaboravio razvezati – i kako mu se tijelo raduje dok nogom slobodno zamahuje a da ne mora nositi svu težinu njegova tijela. Bez razmišljanja, počeo je plivati, krećući se vodom onako kako to nije mogao činiti zemljom. Napredovao je rukom za rukom, deset duljina, dvadeset... kod pedeset je već bio umoran, ali se natjerao na još deset i onda se jednim snažnim pokretom izvukao na stijene dok mu je voda kapala niz ramena i ruke. Prije ozljede nikada nije pridavao previše pozornosti svome tijelu, ali sada je bio jako zadovoljan snagom svojih ruku i prsa. Iako je kao liječnik znao da se ne radi ni o čemu drugome već o beskorisnoj taštini. – Gospodaru – rekao je mladi lakaj, prilazeći mu i dodajući mu velik ručnik. Piers podigne pogled prema njemu. – Ti si novi? Kako se zoveš? – Neythen, gospodaru. – To mi zvuči kao neka strašna bolest. A ne, više kao problem s crijevima. Žao mi je, lorde Sandys, ali vaš sin se zarazio neythenom i neće živjeti više od mjesec dana. Ne, ne, ja ne mogu ništa učiniti. Sandysu bi bilo puno draže čuti da mu sin boluje od toga, a ne od sifilisa. Neythen je izgledao zbunjeno. – Mama mi je uvijek govorila da mi je dala ime po svecu, a ne po bolesti. – Kojem svecu? – Znate, onome kojem su odrubili glavu? Pa ju je on onda uzeo i nosio je putem. Mislim da ju je nosio cijelim putem kući. – Vrlo neuredno – rekao je Piers. – Da ne spominjem da je vrlo nevjerojatno, iako se treba prisjetiti kokosi i njihovih postmortalnih sposobnosti. Zar je ona mislila da ćeš ti naslijediti isti talent? Neythen zatrepće. – Ne, gospodaru. – Možda je samo bila optimistična. Pametno je da majke razmišljaju o budućnosti i uvažavaju ovakve mogućnosti. Dolazim u kušnju da ti odrubim glavu samo kako bih vidio je li bila u pravu. Nekada se najnevjerojatnija praznovjerja pokažu vrlo dobro utemeljenima. Lakaj se odmakne jedan korak natrag. – Bože, pa ti si jako mlad. Reci mi zašto te Prufrock poslao ovamo dolje? Ne kažem da nisam zahvalan za ručnik. – Gospodin Prufrock mi je rekao da vam kažem, gospodaru, da vas čeka pacijent. – Uvijek se pokoji pacijent smuca naokolo – rekao je Piers, sušeći kosu ručnikom. – Moram se prvo okupati da sperem sol sa sebe. – Znak nije podignut, pa mi je gospodin Prufrock rekao da vas obavijestim. – Ne, prvo kupanje, a zatim pacijent. Moj je život u dovoljnom kaosu da mi ne treba još i batler da mi soli pamet.

~ 28 ~


– Ali ovaj je došao čak iz Londona, reče Neythen. – Radi se o nekom velikom plemiću. – Velikom, kažeš? Vjerojatno je predebeo da bi to njegovo srce izdržalo. Podigni moj štap i daj mi ga, hoćeš li? Neythen je to učinio. – Nije uopće debeo – rekao je. – Vidio sam ga kad je došao. Hoću reći da izgleda kao neka važna osoba. Odjeven je sav u baršun i tanak je kao šibica. I nosi periku. – Ponovno neki umirući – rekao je Piers, uspinjući se putem. – Baš ono što nam je tu sad potrebno. Vrlo skoro ćemo morati napraviti vlastito groblje u stražnjem dvorištu. Neythen na ovo izgleda nije imao što reći. – Naravno, tebe nećemo tamo pokopati – ohrabrio ga je Piers – s obzirom na to da ti možeš sam nositi svoju glavu i biti pokopan na groblju pokraj crkve u svom selu. Ali počinjem se osjećati kao neka mračna verzija čarobnog frulaša iz Hamelina. Tko me dođe potražiti u Wales, taj umre. A sljedećeg dana, još njih dolazi. – Ali neke od njih ipak izliječite, zar ne? – upita Neythen. – Neke, da. – odgovori Piers. – Ali većinu ne. Kao prvo, ja sam patolog, a to znači da sam zapravo puno vještiji s mrtvim tijelima. Ona se ne trzaju, nisu sklona infekcijama. A što se tiče živih, sve što mogu učiniti jest promatrati ih. Nekad ne mogu saznati baš ništa dok ne umru, a tada je prekasno. Ponekad čak razrežem lešine i još uvijek nemam ni najblažu ideju što je pošlo po zlu. Neythen se strese. – Pametno ti je to što si odlučio postati lakaj, a ne liječnik – reče mu Piers, napredujući uz kameni put prema dvorcu. – Mi kirurzi stalno režemo ljude, mrtve ili žive. To je jedini način da naučimo što se unutra događa, znaš. – To je odvratno! – Ne brini – rekao je Piers. – Ako ti bude uspjelo odšetati se do kuće bez glave, tada te neću morati razrezati da bih ustanovio što ti se dogodilo, zar ne? Neythen nije prozborio ni riječ. – Neka ti ne pada na pamet da daš otkaz – dodao je Piers, preskačući zadnju stijenu do ravnog puta prema dvorcu. – Prufrock će mene kriviti, ubit će me ako još netko od njegovog osoblja da otkaz zbog mojih nepromišljenih primjedbi. Neythen je šutio pa je izgledalo da još ne planira dati otkaz. Piers je stigao do kuće. – Izgleda da ću ipak morati primiti tog pacijenta prije kupanja. – Zar u ovakvom izdanju, gospodaru? – upitao je Neythen. Piers je spustio pogled i zatim omotao ručnik oko struka. – Pa rekao si da me pacijent čeka, zar ne? – Jesam, ali... – Nema ničeg boljeg od upoznavanja s plemićima odjevenima u baršun dok ste omotani u ručnik – rekao je. – Ionako će mi lagati, a u ovom slučaju će biti oprezniji. – Lagati? – upitao je Neythen šokirano. – To ti prirodno dolazi s plemstvom. Stvarno. Samo se siromasi daju gnjaviti s poštenjem ovih dana.

~ 29 ~


Poglavlje 5.

innet je izašla iz dnevne sobe i krenula ravno u majčine prostorije, jedino mjesto za koje je bila sigurna da je tamo nitko neće smetati. Nije se puno toga promijenilo otkad joj je majka umrla. Bio je to još uvijek isti cvjetni budoar kakav je bio dok je Rosalyn bila živa, nedostajala je samo najvažnija stvar: iskričava, šarmantna osoba koja je prostoriju učinila svojom. Osoba koja je učinila da ju njezin suprug voli, bez obzira na to koliko mu je bila nevjerna. Osoba koja je učinila da je i svi ti drugi muškarci vole, također. Osoba koja je voljela Linnet i iz drugih razloga, ne samo radi njezine ljepote. Linnet je sjela za toaletni stolić, baš onako kako je to učinila kad joj je bilo četrnaest godina i kad je bila shrvana majčinom iznenadnom smrću. Na srebrnim se četkama nataložila prašina; trebalo bi podsjetiti Tinklea da se pobrine da sluškinje temeljito čiste sobe. Dotaknula je svaku od četki, prisjećajući se kako je njezina majka običavala sjediti na stolcu, češljala si kosu i glasno se smijala na svaku Linnetinu riječ. Nitko se nikada nije smijao njezinim šalama onako kako se smijala njezina majka. Rosalyn je imala dar učiniti da se osjećate kao da ste najduhovitija osoba na svijetu. Linnet uzdahne. Njezinoj bi se majci jako svidjela šala o lakoj fregati koja se sidri u pristaništu. A onda bi se poprskala parfemom i požurila sastati se s nekim dragim, krasnim čovjekom, a oči bi joj još uvijek treptale. Konačno je Linnet spustila srebrnu četku iz ruke i podigla glavu. Rosalynin portret gledao ju je sa zida. Linnet se nasmiješila i bez potrebe da pogleda u zrcalo ispred sebe, znala je da na obrazima ima iste jamice koje su krasile majčino lice na portretu. I iste uvojke, boje blijedih jaglaca. I iste one velike plave oči, i nestašna usta boje trešnje, i ista... Ne, ne ista. O da, imala je ona majčin šarm. To je znala. Mogla je ona njime očarati muškarca isto onako kako je to njezina majka obično uspijevala, i rijetki bi bili ti koji je vrlo brzo ne bi gledali s blagim sjajem u očima. Zenobia je to nazivala »obiteljskim osmijehom« i govorila da je to njihovo najveće nasljedstvo. Ali ono što Linnet nije imala bilo je... Pazite sad. Nije joj se čak sviđalo ni da je ljube, moralo se priznati. Poljupce je smatrala neurednima, a slinu – jao, slina joj je bila odvratna. Uvijek je mislila da će jednoga dana neki muškarac ušetati u plesnu dvoranu i da će on biti taj čije će poljupce moći otrpjeti. Ali nitko se nikad nije pojavio tko bi je naveo na tu spoznaju, niti jednom cijele sezone. Iz tog je razloga tako bezočno koketirala s princem. A djevojka koja je koketirala s princem obično nije koketirala s drugim muškarcima, koji su

L

~ 30 ~


dobro razumjeli zašto je to tako, pa to nije značilo da je zato neljubazna. Osim toga, u slobodnim je trenutcima Linnet ipak treperila i oko njih ostalih, kako bi oko nje uvijek bila gužva. To je činilo da se osjeća kao da je na pozornici, poput tete Zenobije. Tko bi mogao pomisliti da će najvažnija od svih majčinih značajki – ona koja je njezinu majku zapravo određivala – biti upravo ona koja će definitivno nedostajati Rosalyninoj jedinoj kćeri? Ali bilo je baš tako. Ne samo da ona nije žudjela za muškarcima, njoj se oni zapravo nisu previše ni sviđali. Bili su veliki, dlakavi i često su imali neugodan miris. Čak se i njezin otac, kojeg je voljela, često ponašao poput malog dječaka. Stalno se nešto žalio i cvilio na najdosadniji mogući način. Svi su oni bili poput malih dječaka, smatrala je. A tko bi žudio za malim dječakom? Glas njezine majke odzvanjao joj je u ušima i odgovorila joj je ljutito: bili oni obdareni kao konji ili ne, muškarci su bića vrijedna prezira. Ali to ju je natjeralo da se malo zamisli. Ako je grof bio nemoćan, tada... A on jest bio nemoćan. Neće se morati ljubiti s njim. Neće morati pretrpjeti sve to što su implicirali izrazi poput obdaren poput konja, koji (hvala ti, majčice!) su u njoj godinama izazivali gađenje i užasavali je. Sve što treba učiniti jest izgledati kao da nosi dijete dovoljno dugo da se uspije udati za njega, a zatim se praviti da je izgubila bebu. Još nije srela muškarca kojega nije mogla šarmirati i odobrovoljiti. Ipak je učila od majstorice, na kraju krajeva. Njezina je majka uspijevala i njezina oca održati u dobrom raspoloženju, čak i u trenutku kad je morao izbaciti Linnetinog francuskog tutora iz kuće i još jednoga ženinog ljubavnika iz svog novog kreveta. Zapravo, argumenti za udaju za Piersa bili su joj sasvim racionalni. Nikad mu neće nabiti rogove, to je bila prva stvar. (A čovjek s njegovim problemom bi trebao strahovati od te mogućnosti). Ona je bila ono najbolje čemu se mogao nadati: bila je i prelijepa i prečedna. Zapravo, pravi materijal za sveticu. Ustala je i bacila posljednji pogled po majčinoj sobi. – Nedostaješ mi – rekla je nasmiješenom portretu na zidu. – Stvarno mi nedostaješ. – Ali te riječi su je dirnule u srce, pa je požurila van iz sobe.

~ 31 ~


Poglavlje 6.

e noći za večerom Linnetin je otac izvijestio da je vojvoda od Windebanka pristao na njegov prijedlog nedostojanstveno brzo. – Izgleda da je već znao sve o tebi. I Zenobia, jasno je da si bila u pravu. Uopće ga nije pokolebala priča o Linnetinom malom skandalu, već je naprotiv njome bio oduševljen. – Linnet je bila glavna tema razgovora u visokom društvu – rekla je Zenobia – puno prije sinoćnjeg nesretnog događaja. – Nije ga ni približno zanimala njezina ljepota koliko njezina naobrazba, možeš li to vjerovati? Rekao sam da Linnet ima dovoljno naobrazbe koliko bi svaka djevojka trebala imati, te da je najpametnija žena koju ja poznajem, i to ga je ušutkalo. Ne mogu zamisliti zašto se on nikada nije odlučio ponovno oženiti. Žena mu se davno odselila u Francusku, zar ne? Uzela je i dečka sa sobom. – Ona je bila, naravno, Francuskinja. Dobio je razvod – rekla je Zenobia. – Pričalo se da si je kupio slobodu za dvije tisuće funta, a nikada ništa nije učinio s tom slobodom. Odmahnula je glavom. – Mogao si je do sada napraviti mogućih nasljednika koliko je god želio. – Ono što se meni tu ne sviđa jest ta njegova zaluđenost kraljevskom obitelji – rekao je Lord Sundon. – Sasvim je šašav kad je monarhija u pitanju, ako mene pitate. Rekao mi je da je njegova pra-pra-pra teta s očeve strane bila intimna s Henrikom VIII. – Zar to nije bio onaj kralj koji je imao šest žena? – upitala je Linnet. – Imao ih, ubio ih – rekla je Zenobia s užitkom, mašući vilicom. – Baš kao iz priče o Modrobradom, samo je ovo sve bila istina. – U svakom slučaju, Windebank je sretan jer u njegovim žilama kola krv Tudora, a sad će dobiti preko Linnet i krv Hanoverovih. Lord je izgledao puno veselije nego što je to bio ujutro. – Sve je dobro što se dobro svrši – rekao je, iskapivši čašu vina. – Jednog ćemo se dana prisjećati ove cijele epizode sa smijehom. Linnet to baš nije mogla zamisliti. – Nadam se da si poslala princu poruku – rekla je Zenobia Linnet. Kimnula je glavom, iako ništa takvo nije učinila. – Naći ćemo se večeras u Vauxhallu. – Zapravo, planirala si je lijepo odspavati u kočiji dok kočijaš napravi nekoliko krugova oko Londona. – Vauxhall? – Zenobia je upitala sumnjičavo. – Srećom, dovoljno je toplo noću, ali čini mi se to čudnim mjestom za sastanak. Čovjek bi pomislio da bi te on radije želio odvesti nekamo dalje u neku od kraljevskih kuća. – Vjerojatno hoće – rekao je njezin otac. – Samo pazi da se vratiš kući do jutra. Windebank te želi upoznati. Rekao sam mu da te želim otpremiti u Wales što je prije moguće. Nema

T

~ 32 ~


svrhe potucati se po Londonu. U njezinom je kućanstvu mama uvijek bila u središtu pozornosti zbog svog nedoličnog ponašanja. Ali nekad se Linnet činilo da se njezin otac ponaša jednako tako nedolično, samo na drugi način. Na otrcaniji način, da pogledamo istini u oči. – Mislim da će ovako sve ispasti puno bolje nego da smo pokušali bilo što drugo – nastavio je otac. – Na kraju krajeva, Augustus se nikada ne bi mogao oženiti tobom. No ove godine nema na tržištu niti jednog vojvode. A jednog će dana Marchant biti vojvoda. – Mogla je ona proći puno bolje od tog šepavca – zaključila je Zenobia. – Pretpostavljam da će vojvoda nabaviti posebnu dozvolu za sklapanje braka? Lord kimne glavom. – Naravno. Donijet će je sutra sa sobom. Poslao je glasnika u Wales već ovog popodneva, tako da će njegov sin biti unaprijed obaviješten o svemu. Ne bi baš bilo normalno da odjednom stekne i ženu i sina bez ikakva upozorenja, znaš. – Moraš se pobrinuti da vrlo brzo dođe do vjenčanja – rekla je Zenobia – zbog mogućnosti da Linnetin posjet Vauxhallu večeras ne dovede do željenog učinka. – Ovaj, što se toga tiče... – nastavio je otac. Na ton očeva glasa Linnet se ukočila. Bio joj je poznat, čula ga je milijun puta. – Tata, pa ne možeš me samo tako poslati u Wales bez pratilje! – rekla je bijesno. – Žao mi je što ti moram priopćiti tužnu istinu, ali tebi više nije potrebna pratilja – rekao je okolišajući. – Ali možda bismo mogli nagovoriti gospođu Hutchins da ti bude pratilja ako baš inzistiraš. Zenobia ga ljuto pogleda. – Zar mi misliš reći, Corneliuse, da razmišljaš o tome da pošalješ jedinu kćer u divljinu Walesa bez svoje pratnje? – Sada mi nikako ne odgovara izbivati iz Londona – povisio je lord bezrazložno glas. – Ne osjećam se ugodno što ću sama morati putovati tako daleko, pogotovo kad idem upoznati Zvijer – rekla je Linnet. Glas joj je bio tih, ali odlučan, baš onakav kakav bi bio glas njezine mame u takvoj situaciji. I kako bi bila sasvim sigurna da ju je razumio, uputila mu je prodoran pogled koji je naučila od svoje tete. – Ugled grofa od Marchanta vrlo je nepravedno narušen – rekao je lord. – Sve sam čuo o tome od njegova oca. On je briljantan liječnik, zar to nisi znala? Sjećaš se da ga je majka ukrala ocu i odvela u Francusku pa on je tamo stekao sveučilišnu diplomu. I zatim se vratio ovamo i isto to učinio na Oxfordu te su ga potom primili u Kraljevsko udruženje liječnika kad mu je bilo samo dvadeset i tri godine, a takvo što se nikada prije nije dogodilo, a zatim je otišao u Edinburgh i tamo je nešto napravio, ili je možda to napravio prije nego što ga je Kraljevsko... – Corneliuse – prekinula je njegovu litaniju Zenobia – ti si bijedna kukavica. – Ja nisam kukavica! – rekao je lord. – Imam jako važnog posla ovdje u gradu. Dom lordova zasjeda. A ti dobro znaš da sam ja jako važan – stvarno sam jako važan. Moj glas je potreban, nužno je potreban. – Ti si bijedna kukavica – ponovila je Zenobia. – Ne želiš ići gore i suočiti se sam sa Zvijeri, a svoju kćer – svoju trudnu kćer – šalješ na selo da se vjenča s njim. Sad kad je Zenobia krenula sa svojom pričom, Linnet se počela osjećati kao jedna od onih djeva koje su visjele na dvoru kralja Arthura i odjednom se našla u zagrljaju velike zmijurine. Njezina je teta instinktivno svaki događaj preokrenula u melodramu, a moralo se priznati da je ova priča bila barem malo dramatična. – Prepuštaš svoju kćer na milost ih nemilost jednog divljaka – završila je Zenobia, podižući glas.

~ 33 ~


Prilično iznenađujuće, lord se nije pokolebao. – Ja sam svoju odluku donio. Ja u Wales ne idem. Linnet je znala što znači taj zlovoljni ton u njegovom glasu; on stvarno neće ići s njom. – Ali zašto nećeš? – upitala je prije nego što je Zenobia uspjela uskočiti. – Ja neću podvoditi vlastitu kćer – grmio je njezin otac. – Možda je meni moja žena nabijala rogove, ali ja neću udvostručiti svoju sramotu podvođenjem svoga jedinog djeteta. – Ti si to već učinio – odbrusila mu je Linnet. – Prodao si me upravo danas, ovog popodneva, kad si lagao o djetetu za koje znaš da ga ne nosim. Čeljust lorda Sundona se ukrutila. – Tvoja majka mi se nikada ne bi obratila tim tonom. A to je bila istina. Linnet se nije mogla sjetiti niti jedne prilike u kojoj se u Rosalyninom glasu nije čuo sladak muzikalni ton. Linnetin je glas naprotiv režao od nakupljenog bijesa koje nije uspijevala zadržati u sebi. – Žao mi je što sam te razočarala, ali ton moga glasa ne mijenja činjenice. – A činjenica jest da svaku djevojku na kraju prodaju, na jedan ili drugi način – rekla je Zenobia. – Ali ja stvarno mislim da bi ti trebao otpratiti jadnu Linnet, Corneliuse. Što će se dogoditi ako Marchant baci jedan pogled na nju i odbije se oženiti njome? – To se neće dogoditi – rekao je lord Sundon ravnodušnim glasom. – Svi mi znamo da... U tom su se trenutku vrata otvorila i ušao je Tinkle. – Njegova Milost, vojvoda od Windebanka, ponizno moli prijem. – Zar u ovo doba? – upitao je vikont. – Je li on na ulici? – željela je znati Zenobia. Činilo se da vojvoda stvarno sjedi u svojoj kočiji i čeka vidjeti hoće li mu lord Sundon udijeliti trenutak svoga vremena. – Uvedite ga – rekao je lord. Zatim se okrenuo prema Linnet. Izgleda da nije mogao dočekati do sutra da te upozna. – Ne može me sada upoznati – rekla je Linnet uznemireno. Pogledala je prema dolje na svoj tanak struk. – U ovoj haljini nemam niti jedan dokaz da nosim bebu kraljevske krvi. – Rekao sam mu da ti se jedva vidi – rekao je njezin otac. – Samo brzo sjedni. Najbolje bi bilo da ga primimo u ružičastom salonu. Vojvodi od Windebanka mora da je bilo šezdeset godina, ali izgledao je mlađe i bio je vrlo pristao. Imao je kraljevski profil, vrijedan da bude utisnut na kovanici, što je bilo primjereno njegovoj tituli. Najbolje bi pristajao na starorimskom novčiću, zaključila je Linnet. – Gospođice Thrynne – rekao je naklonivši se. – Vi ste prelijepi kao što cijeli svijet kaže. Linnet mu se nakloni, pazeći da naklon bude u centimetar toliko dubok koliko treba biti kako bi se pokazalo poštovanje prema vojvodi. – Čast mi je upoznati vas, Vaša milosti. – Dakle... – rekao je okrenuvši se prema Linnetinom ocu i teti. – Bio sam toliko slobodan prekinuti vas u ove kasne sate zato što sam odlučio osobno ispratiti gospođicu Thrynne u Wales. Moj sin je briljantan čovjek, apsolutno briljantan. Zastao je. – Ali njega ipak prati glas da je nagao – rekla je Zenobia, upućujući vojvodi svoju varijantu obiteljskog osmijeha. – Molim vas, sjednite, Vaša milosti. Iako je izgledao vrlo mladoliko, vojvodine su kosti zaškripale dok je sjedao, onako kao što bi zaškripao stolac ostavljen predugo na kiši. Izraz u očima odjednom mu je postao oprezan. – Mojem je sinu time nanesena velika nepravda. – Predlažem da prekinemo s formalnostima – rekla je Zenobia, poravnavajući si nabore na

~ 34 ~


haljini. – Na kraju krajeva, uskoro ćemo biti obitelj. Lord Marchant će se vjerojatno jako iznenaditi, ako ne i šokirati, dolaskom njegove nevjeste, i doista je vrlo prirodno da vi osobno želite otpratiti našu dragu Linnet, Vaša milosti. – Onda je stvar riješena – rekao je Linnetin otac, odustavši odmah od bilo kakvog glumljenja nevoljkosti. Vojvoda je pogledao prema Zenobiji. – Hoće li gospođica Thrynne putovati s pratiljom? S vama, možda, lady Etheridge? – Nema za to potrebe – odgovorila je Zenobia veselo. – Ona je uništena. Nema potrebe čuvati praznu štalu, kako bi se reklo. Bi li ti željela povesti gospođu Hutchins sa sobom, draga? – upitala je Linnet. Linnet je pogledala oca i tetu i osjetila u predjelu srca neko poznato stezanje. To je bila stara bol, jako poznata bol i lako je se mogla riješiti. – Mislim da neću – rekla je. – Ako vam to nije problem, Vaša milosti, doći ću sama, samo sa sluškinjom naravno. Kao što je to moja teta rekla, okolnosti zasigurno ukazuju na to da mi pratilja nije potrebna. Vojvoda kimne glavom. – Molim vas, ispričajte me – rekla je Linnet, ustajući. – Imam sastanak u Vauxhallu. Gospoda su ustala, a za njima i Zenobia, nakon što je prihvatila (na najteatralniji mogući način) vojvodinu ruku za pomoć pri ustajanju. Malo kasnije Linnet se popela u kočiju, dala upute obiteljskom kočijašu Stubbinsu da se vozika naokolo po Londonu kamo god mu srce želi, ostavivši svoje rođake u sretnom, ali nadasve pogrešnom, uvjerenju da je krenula k princu Augustusu koji će je začas energično uvesti u svijet bluda. Buljeći kroz prozor kočije shvatila je kako bi se moglo dogoditi da se nikada više neće smjeti vratiti u London. Pred njezinim je očima izmicao grad, nizale su se turobne sive kuće koje su se činile još prljavijima prekrivene debelim slojem ugljene prašine. To bi značilo da nikada više neće vidjeti svoga oca, jer on nikada nije napuštao grad. Ni tetu Zenobiju, koja je pak odlazila samo na najraskalašenije kućne zabave. U ovom joj trenutku ta zamisao bila sasvim nezabrinjavajuća.

~ 35 ~


Poglavlje 7.

karavani koju su sačinjavale tri kočije i osam konjušara, Linnet i vojvoda od Windebanka konačno su nakon dva tjedna stigli u Wales. S obzirom na to da je vojvodina jedina tema razgovora tijekom svakog obroka bio njegov sin, do tada je o svom budućem suprugu znala dovoljno da bi ga sama znala predstaviti Kraljevskom društvu liječnika, tj. ona bi to mogla kad on već ionako ne bi bio članom. Nakon što vojvoda prvih nekoliko dana nije prestajao govoriti o Piersu, Linnet ga je protjerala iz svoje kočije, uz izgovor da zbog svog stanja u kombinaciji s neravnim terenom, pati od mučnine. Tada je otkrila da je ležanje na vojvodinim jastucima nevjerojatno udobno. S obzirom na to da je imala želudac od željeza, veselo je kratila vrijeme na putu čitajući knjige i žvačući jabuke. Ono što je od Walesa uspjela vidjeti kroz prozore kočije bilo je zelenilo; travu punu života natopljenu vodom i vjetrom. Nikad prije nije imala priliku osjetiti miris mora, ali prepoznala ga je istoga trenutka, i to duboko u svojim kostima. Bio je to divlji i riblji i oslobađajući miris koji ju je naveo na sanjarenje o dugačkim putovanjima morem prema otocima za koje nikada nije čula. Kad nije razmišljala o moru, razmišljala je o liječniku za koga se trebala udati. Prema riječima njegova oca, vrlo su ga nepravedno prozvali »zvijer«, zbog njegove nestrpljivosti prema ustajalim medicinskim institucijama. – Liječnici – rekao joj je Windebank – su stare budale. Uzmite groznicu, na primjer. Piers je otkrio da uzajamnom terapijom puštanja krvi i podizanjem interne temperature, liječnici zapravo ubijaju svoje pacijente. Članovi Kraljevskog društva sasuli su po njemu drvlje i kamenje sve dok konačno nije usporedio povijesti bolesti svojih pacijenata s onima uglednoga praktičara Ketelaera. Ketelaer je izgubio sve svoje pacijente osim troje, a od istog broja pacijenata, Piers je izgubio samo jednog. Dakle, udavala se za genija. Zvučalo je doduše kako ima sklonost lako izgubiti živce kad bi ga naljutili, ali bila je uvjerena da će ona znati s njime. To jutro kad su stigli u dvorac, omotala je malo lanene tkanine oko struka kako bi joj profil izgledao debljim i pogledala se u zrcalo. Osim što se tiče struka, izgledala je baš kao princeza iz jedne od stotina bajki; bistre plave oči, crvenkasto–zlatna kosa, predivna koža. I još taj obiteljski osmijeh. Dat će si dva tjedna, da bi se osigurala da će se njezin zaručnik (a nadala se da će on do tada već biti i njezin suprug) očajnički zaljubiti u nju, a onda će mu priznati da nikada nije ni nosila dijete. Dvorac se smjestio na stijenama, a kako su kočije krenule uz prilazni put, sunce je izlazilo

U

~ 36 ~


vruće i žuto s njihove lijeve strane. – Uživaj u suncu – rekao je vojvoda. Dopustila mu je da joj se pridruži u kočiji u posljednjoj etapi njihovoga puta. – Bojim se da je Wales na zlu glasu zbog svog kišnog vremena. Bilo bi mi drago kad bi nagovorila moga sina da se preseli u London, draga moja. Znam koliko bi dobra on tamo mogao učiniti. Naravno, ne mislim na to da bi on tamo trebao otvoriti pravu ordinaciju. On je ipak plemić kojega čeka mjesto u Domu lordova. Ali bilo bi korisno kad bi mogao biti savjetnikom kod najzanimljivijih slučajeva. Bilo je nečega u vojvodinu opisu njegova sina što je bilo pomalo... čudno. Činilo se kao da ga ne poznaje baš najbolje, iako to nikako nije mogao biti slučaj. Kako su se približavali dvorcu, Linnet se nagnula naprijed u iščekivanju. Bio je jako velik, sagrađen od sivog kamena, i imao je četiri ili pet tornjića, koliko je vidjela. – Je li jako star? – upitala je. – To je drevni dvorac, jako je star – rekao je vojvoda, također gledajući kroz prozor. – U našoj je obitelji već generacijama. Jedan ga je moj predak dobio na kartama. Piers ga je morao temeljito restaurirati jer nitko u njemu nije živio godinama. Kočije su se dovezle u zatvoreni dio izvan velikih zakrivljenih vrata. – Ah, tu ste, Prufrock – rekao je vojvoda, skočivši iz kočije. Batler je izgledao prilično mlad za svoju poziciju, vjerojatno je bio u tridesetim godinama, a bio je tako mršav da je podsjećao na rodu, s kožom boje čaja s mlijekom. – Vaša milosti – rekao je, naklonivši se. Očima je skrenuo prema Linnet, koja je upravo izlazila iz kočije uz pomoć jednog od konjušara. Na licu mu se nije mogao vidjeti nepristupačan izraz tipičan za batlere; oči su mu se raširile, a jedna mu se obrva podigla na neočekivano šarmantan način. – Ovo je Prufrock – rekao je vojvoda. – Gospođica Thrynne, zaručnica moga sina. Siguran sam da vas je Piers izvijestio o našem predstojećem dolasku. Prufrock ih je uveo kroz ogromna vrata ravno u veliku otvorenu prostoriju s veliki impozantnim stubama s lijeve i desne strane. Vrata su bila deblja nego što je Linnetina ruka bila široka, i bilo je očito da su napravljena s ciljem da izdrže opsade. – Gdje bismo mogli pronaći moga sina? – upitao je vojvoda. Osjećalo se nešto u njegovom glasu, neka vrsta jedva potisnute radosti koja je začudila Linnet. Skinula je šešir i kaputić i predala ih lakaju. – Lord Marchant je u zapadnom krilu, izvijestili smo ga, naravno, o vašem dolasku – rekao je Prufrock. – Poslao sam lakaja da mu to javi čim su se vaše kočije pojavile na vidiku. Očekujem da će vam se pridružiti svakoga trenutka. Ako se gospođica Thrynne želi osvježiti, otpratit ću nju i njezinu sobaricu do njihovih prostorija. Možda biste to i vi željeli, Vaša milosti? – Gluposti – rekao je vojvoda. – Prije samo sat ili dva smo krenuli iz gostionice. Pacijenti su smješteni na trećem katu, zar ne, Prufrock? – Da, ali... Vojvoda krene naprijed. Zatim zastane na trenutak oklijevajući, okrene se i uhvati Linnet za ruku. – Vas ću povesti sa sobom – rekao je kao da govori sam sebi. Prije nego što je ona uopće otvorila usta da bi odgovorila, već su bili na odmorištu koje se nalazilo na sredini lijevih stuba. – Vaša milosti – dahtala je, pridižući rukama suknje. – Dođite, hajde – rekao joj je preko ramena. Sad kad su konačno bili u dvorcu, izgledalo je kao da je opsjednut. Ponašao se nekako divlje i impulzivno. Vukao ju je niz predvorje.

~ 37 ~


Linnet se usredotočila na to da ga pokuša pratiti, iako je osjećala da joj srce kuca sve brže i brže. Svakoga će trena susresti moralni uzor za kojeg će se udati. U glavi si je stvorila njegovu sliku: bit će visok i vitak, zbog šepanja će biti blago nagnut na jednu stranu, lice će mu biti ozbiljno zbog boli, ali ipak obasjano izvanrednom ljepotom, koju je njegov otac još uvijek posjedovao. Zašli su za ugao. Sada je već jasno čula glasove. Vojvoda je počeo hodati čak još brže, vukući ju za sobom. Vrata na kraju predvorja bila su otvorena i vojvoda je lagano kliznuo kroz njih. U prostoriji je bilo šest kreveta, većina ih je bila zauzeta. Skupina mladih muškaraca okupila se oko jednog kreveta s lijeve strane. Vojvoda je konačno pustio njezinu ruku i zakoračio naprijed. – Piers – rekao je, a glas mu je odjednom postao promukao. Nitko od ljudi se ne osvrne na poziv. Većina njih bila je mlada, vjerojatno su to bili studenti, i svima je pažnja bila napeto usmjerena na pacijenta. – Praktična nastava – vojvoda je rekao, uzdahnuvši. Linnet je očima preletjela preko skupine muškaraca smjesta prepoznavši svoga zaručnika. Zapravo, on je upravo govorio. – Milijarna groznica. Očituje se osipom i febrilnim stanjem. – Glas mu je imao prizvuk krajnjeg autoriteta. – Izbila je trećeg dana, a to je uvjerljiv dokaz. – Marchant je imao dužu bradu nego što je očekivala, ali ostatak je bio savršen: zaglađena plava kosa, divlje inteligentan, vitak, arogantnog izgleda. To je ono što mu je priskrbilo nadimak Zvijer – taj arogantni izgled, to što je izgledao kao da je pametniji od bilo koga drugog u prostoriji. Ipak, uočila je ljubaznost koja se suprotstavljala uvriježenom mišljenju o njemu. Njegova je odjeća bila profinjena. Iskreno, nikad ne bi očekivala vidjeti takav veličanstven kaput u Walesu, ili bilo gdje izvan Londona. Njezin bi mu otac na njemu zavidio, a to mnogo govori. Mladić koji je stajao s desne strane kreveta progovorio je s priličnim oklijevanjem. – Huxham kaže da osip može izbiti sedmog, devetog ili jedanaestog dana. – Prema mome iskustvu, osip izbija trećega dana – odgovorio je njezin zaručnik. Njegov je glas bio upravo takav glas koji je mogao utješiti uplašenog bolesnika, pomislila je Linnet, pitajući se zašto je govorio s francuskim naglaskom, prije nego što se prisjetila da je on proveo većinu svoga života u toj zemlji kad je živio sa svojom majkom. – Beznačajnog li iskustva – neki je besramni student zarežao s druge strane kreveta. Nije ga vidjela jer su ga drugi zaklonili. – A ni Huxham nema pojma. Taj mlatara na slijepo. Sedmi, jedanaesti; mogao je isto tako izjaviti da osip izbija s mladim Mjesecom. To je sve za njega ionako obična magija. – Ovo izbijanje osipa popraćeno je potištenošću i depresivnim raspoloženjem – odgovorio je njezin zaručnik, mirnim glasom u kojem se osjećao blagi tračak prijekora. – Lobb izrijekom spominje te simptome u vezi s milijarnom groznicom. – Tko ne bi bio depresivan kad bi mu cijela koža bila pokrivena odvratim osipom i krastama? – rekao je oštri glas. Vojvoda, koji je stajao kraj nje, pomakao se malo kako bi vidio govornika i zatim se nasmiješio. Linnetino je raspoloženje naglo potonulo kad je shvatila značenje iza tog osmijeha. – Čujte, vi u krevetu, zar se vama ne čini vaše stanje sve gorim, ako već nije užasno.

~ 38 ~


Izbijanje ovog osipa može također značiti da je vrijeme da vam klesar počne klesati nadgrobni spomenik, pa zašto ne biste bili depresivni? – Imatse pvavo – začulo se iz kreveta. – Ovo je sad stvarno zabavno – rekao je čovjek. – Neka ga netko upita koje je boje nebo, hajde, dajte samo. Nitko nije izustio ni riječ. – Pvavo – potrudio se pacijent. Netko je prasnuo u smijeh. – Ti si majmun – rekao je plavokosi liječnik. Linnet se složila s njime. Kako je taj grubijan mogao ismijavati umirućeg čovjeka? U tom se trenutku skupina mladih liječnika razišla i ona je mogla vidjeti tko je bio taj iz kojega je sukljala sva ta neuljudnost. – Jedina budala u ovoj prostoriji je osoba koja je postavila dijagnozu, a da pacijenta nije pitala ni jedno jedino pitanje. Vidite da ovaj čovjek ima zadebljani jezik, a to je dovelo do toga da ovako smiješno govori. Možda mu je jezik suh, a možda otečen. U svakom slučaju, to nije dobar znak. Ako je suh, to bi moglo značiti da ima milijarnu groznicu. Ali ako je otečen, na što bi to upućivalo? Prvi dojam koji je nepristojni čovjek ostavljao bio je taj da je bio velik – ogroman zapravo. Plavokosi je liječnik bio visok i vitak, a ovaj čovjek je bio još i viši, i puno veći. Njegova su ramena izgledala dvostruko šira od ramena drugoga čovjeka. Sav je bio mišićav, a oko sebe je širio neku snagu grabežljivca koja nije bila nimalo primjerena mjestu pokraj bolesničkog kreveta. U stvari, izgledao je kao netko tko bi trebao predvoditi hordu Vikinga... divljati i pustošiti, ili raditi ono što su već ti ljudi radili. Prstom je pokazivao na nešto na bolesnikovim prsima, ali pogledao je prema gore i tog trenutka su im se pogledi sreli. Lice mu se u trenu skamenilo. Ono što je bilo lijepo na licu njegovoga oca, na njegovom je bilo grubo; njegove su plave oči bilo ledene, kao oštra zima. Nije izgledao civilizirano. Nitko ne bi to lice uklesao na novčić, bio on rimski ili bilo koji drugi. Izgledao je pregrubo... previše... previše, odjednom je shvatila, poput zvijeri. Srce joj je preskočilo jedan otkucaj, a njegove su se oči pomicale preko njezina lica dolje niz njezino tijelo kao da je ona također bila pacijent kome je određivao dijagnozu. Sasvim nehajno, ne mičući pogled s nje, rekao je: – To su petehije, blesane. Trebali ste ga smjestiti u istočno krilo, a ne u zapadno, premda mi se čini da više nije zarazan. Trebao bi se ti držati piljenja nogu; kad je u pitanju dijagnostika, obična si budala. A zatim: – Vidi koga mi tu imamo! Moj je otac stvarno uspio pronaći ženu koja je ljepša i od Sunca i od Mjeseca. – U glasu mu se osjećao tihi prezir od kojega se Linnetina kralježnica ukočila. – Piers – rekao je vojvoda. Neumoljive oči njegovoga sina pomaknule su se s Linnet prema vojvodi koji je stajao kraj nje. – U pratnji Dragoga Starog Tatice, ni više ni manje. Pa ovo će biti jedna vesela zabava. Pogodite što, dečki? Ostali su liječnici, iskreno rečeno, zurili u nju. Za razliku od grofove, njihovu je reakciju na svoju pojavu Linnet smatrala sasvim uobičajenom; to je primijetila već jednim letimičnim pogledom. – Ženim se – rekao je. – I to ženom koja očito ima izuzetnu želju postati vojvotkinjom. Zar nisam sretnik? – Pošao je od kreveta naprijed. Linnet se prisilila da ne krene korak unazad. Shvatila je, prilično živčano, da je sada

~ 39 ~


trenutak da mu se suprotstavi ili će ostatak svog života biti žrtvom nasilnika. Jer on je bio nasilnik, to nije bilo u pitanju. Hodao je sve dok nije stao previše blizu njoj, koristeći činjenicu da je bio puno veći od nje da je zaplaši. – Moj vas je otac obavijestio da ja planiram poživjeti uobičajen životni vijek, nije li? – rekao je Marchant, a u glasu mu se jasno čulo gnušanje. – Nije mi to spomenuo – uspjela je prozboriti, zahvalna što joj je glas ostao miran. Prezir u njegovim očima bio je tek neznatno prikriven pa joj se vrat ukočio. – Nekada se planovi promijene – dodala je. – Čovjek se uvijek može nadati. – Moji se planovi rijetko mijenjaju. Ne bih želio da ste se potucali sve do Walesa samo zato što ste mislili da se oko mene već skupljaju lešinari. – Vojvoda mi je rekao sve bitno o vama, a iz vašeg sam ugleda u društvu saznala sve druge potrebne informacije – odgovorila je. Njegove su oči polako krenule niz njezino tijelo. – Zanimljivo. Ima nekoliko stvari koje mi je on izgleda zaboravio spomenuti. Linnet se okrenula prema vojvodi. Sigurno mu je spomenuo bebu u pismu, to jest, bebu koju je ona trebala nositi. Marchantove su oči primjetno zastale na njezinom struku. A vojvoda je buljio u svoga sina kao pohlepan čovjek u francusku kremu. Ovdje se upravo zbivalo puno više toga nego što je ona mogla shvatiti. – A ti bi trebao biti moj otac – nastavio je Marchant. U njegovom se glasu nije nazirao ni tračak dobrodošlice. – Jesam – rekao je vojvoda, a glas mu je pukao. – Ja sam taj. Nastupio je trenutak bolne tišine. Bilo je očito da Marchant neće reći više niti riječ, a vojvoda izgleda nije imao hrabrosti išta kazati. – Sad kad smo se svi upoznali – dodala je Linnet vedro – možda bismo mogli krenuti dolje i ostaviti ovoga jadnog bolesnika na miru. Čovjek iz kreveta se podigao na laktove i promatrao je zadivljeno. – Stvarno nije potrebno zbog mene – rekao je, a njegov je otečeni jezik od rečenice napravio smijuriju. Marchant je skrenuo pogled s bolesnika prema njoj. – Prekrasna i vesela. Vidi, vidi, ovo je stvarno moj sretan dan, zar ne? – Divno obiteljsko okupljanje ove prirode potiče najbolje u svima nama, ne mislite li tako? – Okrenula se i došla do vrata, ali je ipak zastala i okrenula se. Baš kao što je i očekivala, svi su muškarci buljili u nju, uključujući i – a to je primijetila s malim zadovoljstvom – njezinog zaručnika, da i ne spominjemo bolesnika. – Doktore? – Vjerujem da je na mene red – rekao je Marchant. Prvi je put primijetila da se on naslanja na štap za koji se pridržavao desnom rukom. Gledala je kako joj prilazi. Začudo, njegovo ogromno tijelo uopće nije odavalo dojam da je nagnuto u stranu, što je ona bila očekivala. Zabacivao je nogu dok je hodao, krećući se poput ranjenog, ali još uvijek opasnog lava, još opasnijeg zbog njegove ozljede. – Nemojte mi red da vas je Njegova milost zaboravila obavijestiti da vam je budući suprug bogalj – rekao je, stigavši do vrata. Prošao je ravno kraj svog oca, a izgledalo je da nije primijetio kako je vojvoda ispružio ruku prema njemu, a zatim je povukao. Linnet je odlučila sačuvati svoj obiteljski osmijeh za neki prikladniji trenutak. – Spomenuo mi je to – rekla je. – Možda vas ne bih trebala uzeti pod ruku kako se ne biste spotakli? – Ignorirala je činjenicu da joj nije ni ponudio da ga uzme pod ruku.

~ 40 ~


Pogledao ju je stisnutim očima. Oboje su znali da je građen kao kuća od cigle te da ga njezina ruka na njegovom ramenu ne bi ni zatresla. – Igrate opasnu igru – rekao je. – Dakle, jesu li ova tri mlađa muškarca vaši studenti? – pitala je. Hodali su niz predvorje. Čula je kako se vojvoda upoznaje s ostalim liječnicima iza njih. – Znate brojati do tri – rekao je s odobravanjem. – To je dobar znak za naše potomstvo. – A ja sam mislila da mi nećemo imati potomstvo – rekla je Linnet. – Istina je da odgovornost za taj posao leži na našim plećima – rekao je, žureći ispred nje i ostavljajući je za sobom. – Premda moram priznati da mi se čini da je moj otac u pismu implicirao da ste u tom pogledu prenagljeniji nego što izgleda da stvarno jeste. Najgore što je mogla učiniti bilo je da ga pokuša dostići. Bio je očito već naviknut da ga mladi doktori slijede za petama. Okrenuo je glavu da bi je pogledao. – Zar niste čuli što sam rekao? – Na žalost – rekla je umilnim glasom – ja ne znam što znači riječ prenagljeniji pa nisam uspjela razumjeti kompliment koji ste mi udijelili. – Govorio sam o onom komadiću kraljevske krvi koji navodno nosite u maternici – zarežao je. Linnet se osvrnula nakratko. Ni vojvode niti studenata medicine nije još uvijek bilo na vidiku. – A što u vezi s tim? On je ponovno zastao. – Nema nikakvoga djeteta u vašem trbuhu, gospođice Thrynne. Činjenica da ste zavezali jastuk oko struka bila je dovoljna da zavara mog oca, ali mene ne. – Ponovno je krenuo naprijed. Linnet je gledala u njegova leđa i shvatila da će morati obuzdati tu njegovu naviku ili će provesti ostatak svoga života jureći za njim. – Zar vi hodate na ovaj način zato što šepate? – upitala ga je podižući glas. – A što vi mislite? – rekao je, ponovno se zaustavivši. – Zar mislite da ja ovako posrćem kao pijani mornar iz nekog obijesnog hira? – Ne mislim na posrtanje – rekla je. – Mislim na to da jurite po predvorju kao pomoćna kuharica koja bježi u strahu od kuhara. Smrznuo se na trenutak, a zatim je, na njezino prilično iznenađenje, prasnuo u smijeh. Smijeh mu je zvučao kao da je zahrđao, onako kako zahrđa stroj koji se rijetko koristi. – Predvorja su mi dosadna – rekao je. – A meni je dosadno gledati ljudima u leđa. Njegove su oči bile nevjerojatno sjajne u prigušenom svjetlu predvorja. Marchant nije naslijedio očevu ljepotu, ali Linnet je počela uviđati da posjeduje vlastitu. Ona je bila brutalnija, snažnija, to je bila vrsta ljepote koja je blještala iz njegovih očiju. – Dođavola. Vi uopće niste ono što sam očekivao. – Vjerojatno zato što ja nisam slavna poput vas – rekla je, sustižući ga. On joj nije ponudio, ali ona ga je uhvatila za desnu ruku, nadajući se da će ga barem tako moći donekle pratiti. – S ovim vašim licem, pretpostavio bih da pristojno društvo zna sve o vama. – A što vi znate o pristojnom društvu? – Baš ništa – rekao je i ponovno krenuo naprijed. Nije komentirao to što ga je uhvatila za ruku, ali jest malo usporio kako bi ju držao uza se. – U ovom me se trenutku više smatra ozloglašenom nego slavnom – rekla je. – Zbog djeteta koje zapravo ne nosite – rekao je. – To je baš čudno. Čovjek bi pomislio da

~ 41 ~


bi plemstvo više razljutilo postojanje djeteta, nego njegovo nepostojanje. Zar ste počeli nositi jastuk oko struka iz nekog vica? – Stavila sam ga jutros samo za vas – rekla je. – Kako ste dokučili da vam moj otac neće moći odoljeti u tim okolnostima? Bila je to iznimno pametna smicalica s obzirom na to koliko je on opsjednut našim prezimenom. – Prvi mu se put u glasu čuo tračak divljenja. – Hvala vam – rekla je. – Ali to vam neće proći. Linnet je mislila baš to isto, no nije vidjela zašto bi mu to trebala dati do znanja. – Ja mislim da si mi savršeno odgovaramo – rekla je samo zato da ga malo podbode. – Pomahnitali liječnik – a to sam ja – i zločesta, spletkarenju sklona ljepotica – a to ste vi – zajedno šepaju u sretnu budućnost? Ne bih baš rekao. Čitali ste previše bajki. – Tko kaže da ja uopće znam čitati? Jedva da znam brojati, zar se ne sjećate? Pogledao je prema njoj i ona je ponovno odlučila da još nije vrijeme za obiteljski osmijeh. – Počinjem misliti da možda nisam imao pravo što se tiče vaših sposobnosti. Vjerojatno znate brojati čak do deset i unatrag. – Odmah mi je toplije oko srca – rekla je s nježnošću u glasu. – S obzirom na to da mi to kaže tako slavan liječnik. Jedan od uglova njegovih usta se podigao. – Onda, kad ste planirali obavijestiti svoga supruga da kraljevsko dijete zapravo ne postoji? – Mogla sam izgubiti bebu. – Ja sam liječnik, zar se ne sjećate? – Mislila sam da ste kirurg. – Sve ja to radim – rekao je i ponovno ubrzao. Čvršće ga je primila za ruku, osjećajući kako mu se mišići stežu dok preuzimaju težinu njegova tijela koje se oslanjalo na štap. Pogledao ju je iskosa, usporio, ali nije rekao ništa. – Dakle, vi ste kirurg – upitala ga je, a zatim još jednom ponovila: – Jesu li oni ljudi svi vaši studenti? – Ja nemam studente – rekao je zgražajući se. – Studente ostavljam onim budalama u Londonu. Ovi koje ste vi ovdje vidjeli, to je skupina beznadnih idiota koji su pronašli put ovamo kako bi od mog života napravili pakao. Možda ste primijetili onoga slinavog kretena koji je stajao naprijed, onoga plavokosog. Taj je najgori. – On mi se čini prestarim za studenta – rekla je Linnet. – Sébastien. Moj bratić. On zapravo nije loš kirurg. Tvrdi da piše knjigu o tome, ali zapravo su to puste priče pa se zato sakrio ovdje. – Od čega se sakrio? – Čini mi se da je uvjeren da Napoleon gubi razum. A to me ne bi čudilo. On je markiz Latour de l’Affitte, usput, pa je pravo čudo da je uspio posljednjih deset godina sačuvati tu svoju lijepu glavu na ramenima. Stigli su do stuba koje su vodile dolje u prizemlje. – Ako se želite i dalje držati za mene, morat ćete se premjestiti na moju lijevu stranu – rekao je Marchant. – Iako, naravno, uvijek postoji mogućnost da biste uspjeli sići niz stube bez moje pomoći. Linnet se premjestila na njegovu lijevu stranu samo da bi ga živcirala. Ovoga ga je puta uhvatila pod ruku. Prilično su joj se sviđali svi ti mišići koje je napipala. Osjećala se kao da kroti

~ 42 ~


divlju zvijer. – Pretpostavljam da vi mislite da ću se ja u vas zaljubiti – rekao je. – Vrlo vjerojatno. – Koji ste si rok dali? – zvučao je istinski zainteresiran. – Dva tjedna. – A zatim mu je udijelila onaj čuveni osmijeh – rupice, šarm, senzualnost, sve je bilo tu. On nije ni trepnuo. – Zar je to bilo najbolje što možete? Unatoč sebi, dopustila je da joj pobjegne jedan glasni kikot, a zatim još jedan. – U pravilu je to više nego dovoljno. – Ja bih sad vjerojatno trebao reći nešto što će vas ohrabriti. – Odabrao je onaj ton glasa koji je zvučao kao da se ispričava. – Nisam ja kriv, vi ste. – A zatim: – Joj! Potpuno pogrešno sam to rekao. Niste vi krivi, ja sam. – Pretpostavljam da se uvijek možete opravdati svojom ozljedom – rekla je, a sve joj je već bilo jasno. Preračunala se je kad se oslonila na to da će imati koristi od njegove nemoći, ali on je upravo zbog te nemoći bio otporan na njezin šarm. To je pak značilo da njihov brak nikada neće uspjeti. Vojvoda se jednostavno mora pomiriti s tim da neće imati nasljednika. Marchantove ledenoplave oči zabljesnule su prema njoj, a zatim je skrenuo pogled. – Tako nekako. – Nisam to mislila spominjati, to je bolno pitanje – reče ona odlučivši ga živcirati koliko god je mogla. – Sigurna sam da vam je teško što se osjećate kao... kako se to ono kaže? Prazna puška? Eunuh? – Eunuh? – Na njezino razočaranje, nije zvučao nimalo uzrujano, već se činilo da ga cijela priča zabavlja. – Ja bih sebe prije nazvao... – Da? – Morat ću ipak malo razmisliti o tome. Moram pronaći savršen izraz, sigurno me razumijete. – Ne brinite – savjetovala ga je. – Ja sam sigurna da ćemo riješiti naš mali problem kad se vjenčamo. Wales je zasigurno pun kršnih momaka, spremnih učiniti uslugu svome gospodaru. – Nemamo mi nikakav problem – odbrusio joj je. Ugrizla se za usnicu da se ne bi nasmijala. – Ali, imamo – rekla je. – Vaš otac mi je u vaše ime obećao brak, a objava je već poslana u Morning Post. – Zar se vama čini da je mene imalo briga za to? – Ali vašeg oca jest. – Oca kojega sam sreo prije samo pet minuta, prvi puta u dvadeset i šest godina? – Da, dobro – reče ona. – Ali ja sam tu. Vaša sam zaručnica. I vjerojatno jedina koja će vam ikada biti ponuđena. Mora da je bilo nešto u tonu njezina glasa što ju je odalo jer on se nasmijao, a smijeh mu je ponovno zvučao poput zahrđalog laveža. – Ja se neću oženiti vama, i vidim da ste i vi toga svjesni – ali, da su okolnosti drugačije, prokleto bih rado razmotrio tu mogućnost. – No, no – gugutala je, čvršće stišćući svoju ruku oko njegove, udijelivši mu još jedan osmijeh. – Ma, dajte odustanite – rekao je. – Ne želite se vi udati za mene, ništa više nego što se ja želim oženiti vama. Usput, kako se uopće zovete? – Gospođica Thrynne – rekla je. – Moj je otac Cornelius Thrynne, lord Sundon.

~ 43 ~


– Ja sam grof – rekao je. – Ali vi to vjerojatno znate, s obzirom na to da ste moga jadnog oca već uhvatili u svoju zamku začaravši ga pričama o svom dragocjenom potomku. Kako ste uopće uspjeli otkriti slabost mog oca prema kraljevskoj krvi? – Moja teta je znala da on tvrdi da mu je predak Henrik VIII – rekla je promatrajući njegovo krupno tijelo. – Ja ne vidim baš neku sličnost, doduše, kralj je sigurno bio niži i deblji od vas. Batler ih je čekao na ulazu kad su se spustili u prizemlje. – Ovo je Prufrock – rekao je grof. – On zna sve što se događa u dvorcu i njegovom susjedstvu. Ali stvarno, Prufrock, trebao si me upozoriti da moj otac planira probiti tvrđavu. Ja bih nekamo otišao. – Točno sam to i zaključio, gospodaru – rekao je batler. Naklonio se Linnet. – Vaša sobarica je u vašoj spavaćoj sobi, gospođice Thrynne, za slučaj da biste joj se željeli pridružiti. S vrha stuba začuo se žamor liječnika koji su krenuli u prizemlje, predvođenih vojvodom. – Grom i pakao – rekao je Marchant. Okrenuo se prema vratima. – Ti, otvori vrata – zaurlao je na lakaja koji se odmah bacio na izvršavanje zadatka. Linnet je gledala za njim, a činilo se kao da ju to malo zabavlja, kad se on iznenada okrenuo. – A vi – rekao joj je. – Dođite sa mnom. Ona se nasmijala. – Vi – rekla je zadirkujući ga – bježite i sakrijte se, bolje vam je. Mislim da dolazi veliki strašni vuk. U trenutku mu se lice smračilo, a oči su mu se suzile na skoro zastrašujući način. Ali zatim je ispružio ruku prema njoj. – Molim vas. To je moglo proći. – Dobro – rekla je. Ali nije uzela njegovu ruku. Izašli su kroz masivna vrata na sunce. – Još uvijek sja sunce – rekao je Marchant, škiljeći. – Cijeloga jutra, a to je zapravo rekord. U Walesu većinu vremena pada kiša. – Hoćete li me odvesti do mora? – Namirisala je gustu, slanu svježinu i iz daljine čula zvuk valova. Nije imala na glavi šešir, što je značilo bi mogla dobiti pjege, no u ovom trenutku nije se mogla natjerati da je za to bude briga. Gospođa Hutchins je govorila da su pjege vrlo neprivlačne, ali gospođa Hutchins je bila daleko, u Londonu. – Ovuda – rekao je grof. – Možete me primiti za ruku ako želite. – On je sigurno ne bi čekao kad bi se vratila po šešir pa je morala ići bez njega. – Vrlo ljubazno od vas. Još samo malo truda, i bit ćete spremni za Almack’s – rekla je, ovijajući ponovno prste oko njegove ruke. – Almack’s? Što je to? – Mjesto gdje svi oni najbolji idu na ples srijedom uvečer – rekla je. – Zvuči sasvim neprivlačno. – Zna biti naporno – rekla je obzirno. Pogledao ju je iskosa. – Vi ne volite plesati? – Nemam ništa protiv plesa – rekla je, bez previše entuzijazma. – Ali što rade dame, ako ne plešu? Moja majka živi za ples. Bijesna je na mene zato što sam je na neko vrijeme lišio plesa. – Zašto? – Seb je za to kriv. On je poslao svoju i moju majku u Andaluziju kako bi bio siguran da im se neće ništa dogoditi u Parizu ako Napoleona iznenada zasvrbi da napadne Englesku. I, naravno, ništa se takvo nije dogodilo, a dame sad čeznu za tim da se vrate u plesnu dvoranu. Linnet nije ništa rekla. Ona bi jako željela putovati, vidjeti mjesta poput Andaluzije ili Grčke, čak i ona još udaljenija. Zapravo, svjesno bi se zauvijek odrekla plesanja za priliku da

~ 44 ~


vidi Partenon. – Onda, kako se zovete? – Rekla sam vam – rekla je mršteći se. – Gospođica... – Vaše osobno ime. – Linnet – reče ona. – No sasvim je neprimjereno da me vi tako zovete, s obzirom na to da ste me izvijestili da vi niste moj zaručnik. – Ali još nisam obavijestio Morning Post – rekao je – pa vjerujem da smo tehnički još uvijek zaručeni. Usput, moje ime je Piers. Nemojte me zvati Marchant, prezirem to ime. Put je vijugao i vodio uz malu kućicu. – Što je to? – interesirala se Linnet. – Stražarnica. Izgleda da je u nekom trenutku malo manje slavne prošlosti dvorca u njoj bio stacioniran čovjek kako bi se bolje nadgledalo krijumčarenje – reče Piers. Linnet je otvorila usta da postavi još pitanja, ali tada su zašli za ugao i pred njima se iznenada stvorilo more. Sjajilo je poput velikog safira na suncu. – Tako je lijepo! – uzdahnula je Linnet, ispuštajući njegovu ruku. – Nisam to mogla ni zamisliti. – Zar nikada niste bili na moru? Ona odmahne glavom. – Moj otac radije boravi u Londonu tijekom cijele godine. Je li ovo bazen? – Da, isklesan je iz stijene. Prazni se i ponovno puni nadolaskom plime. – Uzgajate li ribu u njemu? – Ja plivam u njemu, naravno. Ako budete uspjeli otrpjeti prisutnost moga oca dovoljno dugo, možete i vi pokušati. – Krenuo je niz put. – Ali ne vjerujem da ćete imati dovoljno hrabrosti. Oči su joj se suzile i prodorno gledale u njegova leđa. Trenutak kasnije, on se okrenuo. Ona je prekrižila ruke i čekala. – Vi ste baš naporni – rekao je nestrpljivo. Čekala je. On se naslonio jače na štap i ispustio bolan uzdah. – Moja noga. Jako me boli. Ali ipak se vratio do nje. Vjetar koji je dolazio s mora razbarušio je njegovu tamnu kosu pa mu je ona vijorila oko glave. Linnet se nasmijala, jer u njegovu je izgledu bilo nešto što ju je natjeralo da se osjeća... Slabom. Smiješnom. Savila je prste oko njegove ruke. – Dame ne plivaju – obavijestila ga je. – Nije točno. Ja sam poslao nekoliko svojih pacijentica na more. Uglavnom to preporučujem svima čiji problemi potiču od njihove ljubavi prema kolačima. Šaljem ih na more i zbog ženskih problema, također. Koliko shvaćam, otkotrljaju se do mora u kočiji, a onda ih njihove sluškinje gurnu u vodu. Probavljala je tu informaciju. – Ali meni se čini da bi ih odjeća trebala povući na dno. Oči su mu postale zločeste, pune humora. – Gole su, šašavice jedna. Sluškinje skinu odjeću sa svojih gospodarica i one samo skliznu u vodu kao ribe. – Oh. – I ja plivam gol, također – rekao je, ali bez stroja za kupanje. – A što je s privatnošću? Napredovali su niz stjenovit put koji je vodio do bazena. Njemu je išlo lako, izgledalo je kao da točno zna gdje treba postaviti svoj štap.

~ 45 ~


– Stvarno mogu reći da me nije nimalo briga, ali Prufrock stalno šalje dolje pacijente, pa sam odlučio da svoj alat ipak sačuvam za sebe. Vidite onaj znak? – Kimnuo je prema komadu drveta zabijenom u zemlju, a na njemu je bila zakucana crvena prečka. – Ako okrenem prečku okomito, evo ovako – podigao ju je uvis – nitko se iz dvorca neće usuditi prići bliže. Kimnula je glavom. Vratio ju je natrag u vodoravan položaj. – Ako se odlučite ići plivati, pazite da podignete prečku. Linnet je otvorila usta u želji da kaže oh, ne bih ja to mogla, ali ih je ipak zatvorila. A zašto ne bi mogla? Ona nije bila debitantica koja je morala paziti na svaki svoj korak kako je ne bi proglasili nepriličnom. Ona je bila uništena žena. Ako ništa drugo, uništenim je ženama vjerojatno bilo dopušteno plivati. Pomislivši na to, nasmiješila se. – Što je smiješno? – pitao je Piers nervozno. – Sama pomisao da se vi brčkate u vodi – rekla je, dodajući – lorde Marchant – samo da bi ga još malo uzrujala. – Ja se ne brčkam – odgovorio joj je. – Pokazat ću vam, ako želite. – Došli su do ruba bazena pa je pustio njezinu ruku. – Ovdje obično skačem u vodu. – Pokazao je na ravnu stijenu iznad morskog bazena. Linnet se sagnula. Voda je bila očaravajuće hladna, klizila je niz njezine prste kao da je živa. – Mogli biste sada ući u vodu – rekao je Piers, gledajući je. – Izgledate pomalo znojno i čini mi se da vam je vruće. Cijelo lice vam je crveno. Možda je za to kriv jastuk i svi oni slojevi koje ste omotali oko struka. – Vrlo je nepristojno od vas spominjati boju moga lica – rekla je Linnet, malo se uvrijedivši. – I sigurno neću ići plivati pred vama! – A zašto ne biste? Ja sam prazna puška, sjećate se? U slučaju da se pitate bi li me pogled na vaše bez sumnje predivno tijelo mogao natjerati da se zaljubim u vas, moj odgovor je ne. Ja kao liječnik vidim ženska tijela svakodnevno, a ona nikad u meni ne probude ni trunku zanimanja. Uspravila se. – Žao mi je to čuti – rekla je. – Zašto? Zato što ja nisam podložan vašim nedvojbenim čarima? Shvaćam da vam to može zvučati malo šokantno. – Da, naravno. Ali također zato što muškarci... – Odlutala je u mislima, nesigurna kako bi se trebala izraziti. – Zato što su muškarci pohotna bića, a ja nisam? Većina žena je također pohotna. – Ali ja nisam, – rekla je veselo. Jedna mu se obrva podigla. – Princ mora da je bio jako razočaran. – Vjerojatno – rekla je. – Zapravo mi nikada nije bilo sasvim jasno zašto uopće koketira sa mnom. Oboje smo znali da nemamo šansu za zajedničku budućnost. – Vjerojatno se volio smijati – reče grof. Ovo je bila prva ljubazna rečenica koju joj je uputio. – Trebala bih se vratiti u dvorac – rekla je Linnet. – Dobit ću pjege od sunca. Slegnuo je ramenima. – Pigmentacijske mrlje mogu biti vrlo šarmantne. Jednom sam liječio pacijenticu koja je u ljekarni kupila tinkturu protiv pjega. Odstranila joj je i priličan

~ 46 ~


komad kože s desnog obraza. Linnet se stresla i počela se penjati putem. – Zar me nećete čekati? – zarežao je iza nje. – Već sam pomislio da ne možete hodati, a da vas se ne pridržava s jedne strane. Barem to imamo zajedničko; to bi mogla biti osnova za lijepo prijateljstvo. Ispružio je ruku, a ona ju je prihvatila. – Stvarno ne znam zašto sam vam uopće predložio plivanje – rekao je. – Jedna dama ne bi nikada umočila ni nožni prst u more. Jako je hladno. – Ja bih – izjavila je Linnet. Nije je bilo briga koliko je hladno; žudjela je za tim da se baci u safirno more. – Dakle, članovi vašeg kućanstva stvarno poštuju vašu naredbu u vezi s ovim znakom? – Oni su u smrtnom strahu od mene. – Stvarno? – A i vi biste trebali biti. Zagonetno mu se nasmiješila. – Možda se trebate jače potruditi. – A vi biste se možda stvarno trebali udati za mene – rekao je. Na to se nasmijala.

~ 47 ~


Poglavlje 8.

iers je ušao u salon te večeri i otkrio da se prvi pojavio, a točno to mu je bila i namjera. Sébastien je imao običaj prijekorno gledati na njegovu naviku ispijanja konjaka, a kako se Piers nije želio s njime potući, radije je popio piće prije nego što se bratić pojavi. Kao pravi pijanac, kad bolje razmisli o tome. Odložio je čašu konjaka na stolić kraj sebe. Prufrock je otvorio vrata i najavio: – Gospođica Thrynne – i zatvorio vrata za sobom. Njegova je zaručnica ušla, izgledajući, ako je to uopće moguće, kao da još više zrači ljepotom nego toga jutra. Bila je tako vraški lijepa. Uistinu. Njegov je otac nadmašio samoga sebe. Prvo je proizveo Prufrocka, a sada i nju. Linnet je izgledala poput princeze, sa svim tim oblinama i slatkoćom i baršunastom kožom. Zasigurno je bila ljepša i od Sunca i od Mjeseca. A imala je i prokleto lijepe grudi. Koje nisu bile ništa drugo nego funkcionalne mliječne žlijezde, podsjetio je sam sebe. – Zaručnice – rekao je pozdravivši je – biste li željeli malo konjaka? – Dame ne piju konjak – odgovorila je. Bila je odjevena u bijelu večernju haljinu s malim naborima na vrhu i prozirnim lepršavim dijelovima niže dolje, na čijim su rubovima bili izvezeni cvjetići. Vrlo domišljato, kao da je htjelo čovjeku dati ideju da će joj vidjeti noge ako bude dovoljno dugo i jako zurio. – Lijepo – rekao je, pokazujući štapom prema njezinoj haljini. – Iako mislim da biste ljepše izgledali u zelenom. – Sve moje večernje haljine su bijele – rekla je. – Biste li mi natočili čašu šampanjca? – Ne bih, ali hoće Prufrock. Kad se vrati. Zašto bijele? – Neudate dame navečer odijevaju bijele haljine. – Aha, djevice! – rekao je, shvaćajući tek sada. – Vi dakle javno oglašavate svoje erotsko neiskustvo na tržištu, zar ne? – Točno – rekla je, uzevši bocu šampanjca i boreći se s čepom. – Za Boga miloga – rekao je. – Dajte to meni. Nisam shvaćao da ste tako očajni. – Izvadio je čep i natočio joj čašu. – Što se dogodilo s onim jastukom koji ste ranije nosili oko struka? Bilo je očito da ga više ne nosi. Njezino je tijelo izgledalo kao lijep primjerak engleske ženstvenosti. Vitko na svim pravim mjestima, a zaobljeno na svim ostalima. – Skinula sam ga. Imali ste pravo. Zbog njega mi je bilo vruće. – Moj otac će se zgroziti. Tek ste došli, a već ste izgubili kraljevsko dijete. On je posve opsjednut obiteljskom poviješću, to znate. – Jednom bi ionako morao saznati, pa kakve to onda veze ima? Nisam bila svjesna da s

P

~ 48 ~


takvom nježnošću brinete za osjećaje svoga oca. – Gulp – Glasno je otpio još jedan gutljaj konjaka. – Zašto se tek sada srećete sa svojim ocem, prvi put nakon toliko godina? Na kraju krajeva, s obzirom na to da ste si uspjeli priskrbiti šarmantan ugled u društvu, mora da živite u Engleskoj već neko vrijeme. Bilo je zapravo vrlo uznemirujuće biti kraj nekoga tko je bio toliko lijep poput nje. Njezine su oči bile velike, razmaknute i plave. One vrste plave boje kakav je ocean trenutak prije nego što započne oluja. – Uspio sam si priskrbiti ugled na Oxfordu – rekao je. – Radio sam i u Edinburghu također, a vijesti o mome šarmantnome karakteru se očito brzo šire. Ljudi nemaju ni o čemu pametnijem razgovarati, očito. Ali zašto vam trepavice nisu crvene? Pretpostavljam da ste stavili maskaru. – Naravno da jesam. A ja pretpostavljam da niste ranije sreli svog oca zato što... Nije odgovorio, već je čekao da ona počne nagađati. – Zato što ste živjeli u Francuskoj cijelo djetinjstvo? – Poslije šeste godine. Odrastao sam sa svojim bratićem, onom plavokosom budalom koju ste vidjeli kako pogrešno dijagnosticira groznicu. – Je li u Francuskoj uobičajeno da plemići postanu liječnici? – upitala je. – Moram reći da je to ovdje prilično neuobičajeno. Slegnuo je ramenima. – Sébastien i ja smo dijelili strast iz djetinjstva za rezanjem stvari da bismo otkrili kako rade. Niti jedan od nas nije našao bilo kakav razlog da se promijeni kad smo odrasli, a osim toga, Revolucija je stigla i pobila većinu francuske aristokracije, ako se sjećate. Pogledao ju je. – Jeste li dovoljno stari da biste se mogli sjećati? – Naravno da jesam. Jeste li vas dvojica bili u kakvoj opasnosti? – Francuski su se medicinski fakulteti zatvorili, 92., pa smo došli u Englesku i nastavili studij na Oxfordu. – To znači da ste izbjegli najgore događaje. Imali ste sreće. Ispila je svoj šampanjac. Piers je gledao u njezin vrat dok je gutala. Ljudsko je tijelo zadivljujuća stvar. – Moja je majka izgubila supruga, 94., ali srećom ne i svoju glavu – dodao je. – Zašto niste posjetili oca kad ste se vratili u zemlju? – Nisam želio. Imao sam vrlo jasna sjećanja na njega. On je slabić i budala. – I moj otac, također – rekla je iznenađeno. – Ali ja ga volim i on je moj otac. A vaš otac, usput, uopće nije budala. Večerala sam s njim svake večeri dok smo putovali ovamo, i on je dvostruko pametniji od mog oca. – Zašto se onda ne udate za njega? – rekao je Piers šaleći se prije nego što je promislio. A zatim mu se cijelo tijelo napelo zbog iznenadnog gađenja prema toj pomisli. Prije će postati ocoubojicom nego dopustiti tako nešto. Frknula je nosom. – Prilično sam sigurna da mogu pronaći nekoga za koga ću se udati tko nije više od dvadeset godina stariji od mene. A ako imam izbora, radije bih tako učinila. – Ali niste imali izbora kad su odlučili da ćete postati moja žena, zar ne? – Žene rijetko imaju izbora – rekla je. – Naš glas vrlo malo vrijedi kod takvih odluka. – Da sam vas ja pitao da se udate za mene, onda biste imali izbora. Glasno se nasmijala. – Vi se ne želite vjenčati sa mnom. – Hoćete li se udati za mene? – pitao je.

~ 49 ~


– Ne. – Tako dakle. Zar se ne osjećate sada moćno? Odbili ste jednoga grofa prije nego što je večera uopće poslužena. Sigurno ćete izvući još koju prosidbu od jednog od ovih jadnih doktora prije odlaska na počinak. Bitts ima najbolje porijeklo, on je drugi sin jednog vikonta, ili tako nešto. Ponovno se nasmijala. Bilo je zabrinjavajuće koliko mu se sviđao taj njezin smijeh. Ona je stvarno jedna opasna žena. Vrata su se otvorila i Prufrock je uveo trojicu mladih doktora koji su trenutno radili budale od sebe pokušavajući naučiti medicinu. – Penders, Kibbles i Bitts – rekao je Piers, kimajući glavom prema svakome od njih pojedinačno. – Kibbles je jedini čiji je mozak zapravo upotrebljiv; Bitts je plemić pa on mozak nije imao od koga ni naslijediti. A Penders napreduje, što je dobro, jer on nema kamo drugamo otići nego prema gore. Gospodo, ovo je gospođica Thrynne, moja zaručnica. Udijelila im je patentirani osmijeh koji je već isprobala na njemu. Rastopili su se poput maslaca, a Penders se zaljuljao kao da se sprema pasti u nesvijest. – Daj pokaži da imaš barem malo kralježnice – rekao je Piers i ubo ga prstom. – Pa valjda si do sad vidio barem jednu prelijepu ženu, zar ne? – Vrlo mi je drago da sam vas upoznao – rekao je Kibbles, naklonivši se toliko duboko da je skoro izgubio ravnotežu. Vrata su se ponovno otvorila i Prufrock je najavio: – Vojvoda od Windebanka. Markiz LaTour de l’Affitte. Piers se naslonio na komodu i čekao vidjeti kako će se njegova navodna zaručnica nositi s činjenicom da je jedina žena u prostoriji. Pogledom je upozorio svog oca da ostane na distanci i čovjek je poslušno odšetao do jednog od prozora s pogledom na more. Tako su ostala četvorica muškaraca koji su slinili za Linnet. Čak i Sébastien, za kojeg je procijenio da ima više mozga nego što je trenutno pokazivao. Linnet se smijala svojim grlenim smijehom i Sébastien se primakao bliže, a oči su mu se sjajile onako kako je to Piers imao prilike kod Sébastiena ranije vidjeti samo u operacijskoj dvorani. Na svoje posvemašnje iznenađenje, osjetio je u grlu kako je tiho zarežao. Ljubomora, dijagnosticirao je. Zajedno s egoizmom. Ja je ne želim za sebe, ali ne želim ni da se drugi igraju s mojom sjajnom novom igračkom. S tom se mišlju odgurnuo od komode i odšepao kako bi porazgovarao sa svojim dragim ocem. To se jednom ipak moralo učiniti. Nije baš mogao ugostiti čovjeka u njegovu dvorcu, a zatim ga potpuno ignorirati. Vojvoda se okrenuo, ali je ostao samo stajati, kao da očekuje da ga Piers napadne. Bilo je to prokleto neugodno. – Mislio sam da imamo dogovor – rekao je Piers. Vojvoda kimne glavom. – Ja sam ga prekršio. – Ti mi ne bi smio prilaziti. Zauzvrat, dobio si prešutno dopuštenje da postaviš špijune u moju kuću... Njegov je otac htio nešto reći, ali Piers podigne ruku. – Nemoj me smatrati budalom. Prufrock nije na svoju ruku odlučio krenuti u divljinu Walesa. Često razmišljam o tome da mu smanjim plaću, s obzirom na to da ga i ti nesumnjivo plaćaš. Tišina.

~ 50 ~


Piers ga je gledao, ali nekako mu nije predstavljalo veće zadovoljstvo biti grub. Tolike je godine mrzio toga čovjeka da mu je bilo neobično otkriti – sad kad su se konačno našli licem u lice – da je on ipak samo čovjek. – Pretpostavljam da više nisi ovisan o opijumu – rekao je. A kao liječnik, to je znao. Davno je prije nego što je postao liječnikom naučio je prepoznati znakove ovisnosti o opijumu; naučio je to sjedeći majci u krilu, gledajući svoga oca. – Prošlo je dvanaest godina. Kako ti je majka? – Vjerojatno znaš da joj je suprug izgubio glavu za vrijeme terora. Bio joj je drag. Kimnuo je. – Naravno da znaš. Vjerojatno si i u njezino kućanstvo postavio špijune. – Pametno je što si je odveo iz Francuske – rekao je vojvoda, ne trudeći se poreći Piersovu optužbu. – Ne sviđa mi se kako se stvari ondje razvijaju. – Za to je zaslužan Sébastien – rekao je Piers. – Nisam imao šansu bilo što reći. Otpremio je naše majke iz zemlje prije otprilike mjesec dana i zatim se pojavio ovdje. – Ja ću... Ja ću ostati ovdje dok se ti ne oženiš, a onda ću te ponovno ostaviti na miru. – Vojvoda se nakloni malo, više je izgledalo kao da se trznuo nego naklonio. Piers je razmišljao treba li mu reći da od vjenčanja neće biti ništa, ali je odlučio da ipak neće. To se njegovog oca nije trebalo ticati, bez obzira na to što je on proizveo mladenku. Pogledao je preko ramena i vidio kako se Linnet smješka Sébastienu. – Izvrsna je – rekao je vojvoda, a u glasu mu se osjetio tračak ponosa. – A još i bolje, ima kraljevsko dijete u utrobi – rekao je Piers, pogađajući u samu srž njegove rapsodije. – Nisi mi mogao pronaći bolje: ženu i nasljednika u jednom slatkom paketu. – Princu Augustusu teško bi odoljela bilo koja žena, a pogotovo ne ovako mlada i prelijepa kao gospođica Thrynne. Ali ako se možda brineš, pitao sam je i kaže da nije zaljubljena u princa. Piers se zamalo nasmiješio na ovo. Ne, Linnet nije bila zaljubljena u princa. Zapravo ga je podsjećala pomalo na njega samoga. Bile su male šanse da bi ona ikada podlegla tako sramotnoj emociji. – A što ako nosi djevojčicu? Tada opet nemamo nasljednika. – Sjeti se koliko kralj samo ima sinova – rekao je njegov otac. – Velika je šansa da će biti dječak. Ali čak i ako rodi djevojčicu, dio tvog imanja nije pravno vezan uz nositelja titule, a moj odvjetnik kaže da i ja mogu tako pravno razdvojiti svoje imanje. Dijete neće imati tvoju titulu, ali dobit će ostalo. – Dobro – rekao je Piers, znajući da je bio grub, ali nije mogao podnijeti više ni jednu sekundu u društvu toga starog čovjeka sjetnih očiju – bolje mi je da se pridružim svojoj zaručnici prije nego što mi je Sébastien ukrade i odvede je sa sobom natrag u Francusku. Obrve njegovog oca su se skupile. – L’Affitte je tvoj bratić. Naravno da ti neće ukrasti zaručnicu. – On stvarno jest moj bratić. Ali daj pogledaj tu ženu koju si mi kupio, oče – u glasu mu se čulo da mu se ruga. – Nema mnogo takvih kao što je ona u Francuskoj, a ni u Engleskoj također. – Nema – složio se otac. – Ali ne samo radi njezine ljepote, također. Piers je nonšalantno pogledao prema Linnet. Da, ljepota je bila tu, to je bilo sigurno. Ali ljepota nije zasjenila inteligenciju koja joj se jasno vidjela u očima. A po njegovu mišljenju, blago cinični ton u njezinu glasu činio ju je još ljepšom, kao da su križali Afroditu s Atenom.

~ 51 ~


– Idi – rekao je njegov otac iznenada. – Možeš se praviti da me nema ovdje. Ne moraš se pretvarati zbog mene. Piers se vratio na drugi kraj prostorije i ubacio se u razgovor između Linnet i svog bratića. – Moja zaručnica – zarežao je, značajno pogledavši Sébastiena. Francuz se nasmiješio Linnet, koristeći sav svoj galski šarm kojim se tako besramno razmetao. – Jeste li sigurni da se ne biste radije udali za mene? S Piersom je užasno teško živjeti. Ja sam morao godinama i znam kako je to. Linnetine su oči plesale po Sébastienu kao da ozbiljno razmatra njegovu ponudu, a Piers je dobio iznenadnu želju da mlatne bratića posred lica. Koji se vrag ovdje događao? Davno je odlučio da mu je bolje da bude sam. Nije mu trebao nitko drugi za koga bi se morao brinuti. – Bilo bi vam pametno da ga uzmete – natjerao se reći. – On je ljubazniji. Ja sam doduše bogatiji. Sébastien je slegnuo ramenima. – Meni su konfiscirali zemlju, ali imam ja još uvijek dovoljno. – Imaš dovoljno da se odijevaš kao papagaj – rekao je Piers. – Zar nisi rekao da ćeš provjeriti kako je danas popodne pacijent s amputacijom? – Već jesam. – Kakve vi sve stvari režete? – pitala je Linnet. – Ruke i noge – odgovori Sébastien. – Trebao je postati drvosječom, ali je izabrao lakši put – rekao je Piers. – Ja sam mislila da vi režete ljude od glave do pete – rekla je Linnet. Nije zvučala ni najmanje preplašeno ili gadljivo, a to je prema Piersovom iskustvu za mladu damu bilo prilično neuobičajeno. – Prevelik je rizik od zaraze – rekao joj je Sébastien. Otvorio je usta, vjerojatno se spremajući počastiti je mučnim detaljima o svojim mrtvim pacijentima u trenutku kad ih je Prufrock pozvao u blagovaonicu. Za stolom je Linnet Piersu sjedila s desne strane, a Sébastien je, hvala Bogu, bio prognan na drugi kraj stola da bi razgovarao s vojvodom. – Zvono vas je spasilo u pravom trenutku – rekao je Linnet. – Moj se bratić spremao nasmrt vam dosađivati s pričama o zarazama i smrtima. – Vrlo ste ljubazni što ste mi pribavili za flert markiza s boravištem, s obzirom na to da će Kontinent vjerojatno biti moj novi dom. – Zar želite reći da ćete morati napustiti domovinu? I to zbog djeteta koje ne postoji? Slegnula je ramenima. – Udaja za vas bila je zamisao moje tete kako se uspješno oporaviti od prijeteće katastrofe. Pravi bi gospodin ovo otkriće vjerojatno popratio brzom prosidbom. Piers pak nije imao problema nastaviti šutjeti. – Mogu li vam ponuditi malo vina? – Prufrock se nagnuo nad Linnet na taj način da je vjerojatno gledao točno u njezin steznik. – Odlazi – zarežao je Piers. – Vodimo intiman razgovor. Morat ćeš naučiti ponašati se više kao batler kad se Linnet i ja jednom vjenčamo. Znaš, ne mogu dopustiti da mi upadaš u bračnu spavaću sobu, a još manje da prekidaš bračne ispovijesti. – Kako god želite – rekao je Prufrock, klizeći dalje a da ih nije ponovno pogledao. – Bojim se da ste povrijedili njegove osjećaje – rekla je Linnet.

~ 52 ~


– Baš imate neobičnog batlera. – On je špijun moga oca, rekao je Piers. – Prufrock si ne može priuštiti da mu osjećaji budu povrijeđeni s obzirom na to da dobiva dvije plaće. Čujte, vodit ću vas sutra ujutro na plivanje. Otvorila je usta, ali on je prvi počeo govoriti. – Ako zaronite i utopite se, ljudi će pričati. Reći će da sam to namjerno učinio samo da bih vas imao zadovoljstvo secirati. Linnetin se nos namršti. – A tko će vas naučiti plivati, ako ja neću? Što ne znači da stvarno vjerujem da ćete ući u vodu. Onoga trenutka kad umočite prst u nju, vrisnut ćete i odjuriti natrag u dvorac. – To nije prihvatljivo ponašanje za jednu damu. Piers zakoluta očima. – Za mladu damu koja se nedavno hrvala s prinčevima, nevjerojatno ste licemjerni. Ja nisam prijetnja vašoj čednosti. Uostalom, možemo ići rano ujutro dok vaša pratilja još hrče. O, čekajte! Pa vi uopće nemate pratilju. Ona se nasmiješila, ali ne punokrvnim čudom od osmijeha od kojeg bi joj se pojavile jamice na obrazima, osmijehom kojim se koristila da bi njime manipulirala svim jadnim dušama koje je začarala, već malim, skoro tajnovitim smiješkom. Samo blagim podizanjem usnica i dubokim osmijehom u očima. – Onda tako – rekao je, odgurujući se od stola. – Ali još nismo pojeli ni drugo jelo... – Pacijenti gore umiru, znate. – Izgovorivši to, pokupio se van. Gubio je glavu, sjedeći tamo i gledajući u njezine oči. Bilo je vrijeme za strateški uzmak. Na kraju krajeva, on se nikada nije namjeravao ženiti. Nikada.

~ 53 ~


Poglavlje 9.

innet je otišla u krevet razmišljajući o dubokoj brazdi između Piersovih obrva. Je li se ona tamo smjestila zato što ga je stalno mučila bol u nozi ili zato što je imao zlu ćud? Unatoč tome što je dobro znala da to nije mudro, bilo je nečega u vezi sa žestinom u njegovim očima i bolnim crtama oko njegovih usta što ju je tjeralo da ga izaziva, da ga nasmijava, da ga prisili da je sluša. A to je bilo apsurdno. Bio je to čovjek koji je jasno dao do znanja da je odlučio svoj život provesti sam, a po svemu sudeći, nikad mu nije palo na pamet preispitivati tu odluku. Ipak, stalno je razmišljala o tom njegovom čelu, i dok je tonula u san, zamišljala je Piersa čije je lice ublažio osmijeh, Piersa koji zapravo nije bio Piers. Probudila se otkrivši da se baš to čelo mrštilo na nju. – Niste se ni trznuli kad sam ušao u vašu spavaću sobu, bez obzira na buku mog štapa. Dva puta sam vam se obratio, a vi ste samo nastavili ležati s tim čudnim smiješkom na licu. – Koliko je sati? – promrmljala je sneno, mičući kosu s lica. – Zora je. – Sjeo je na rub njezinog kreveta kao da joj je stari prijatelj. – Noga me vraški boli pa bih vas lijepo zamolio da se spremite za plivanje. To je jedino čime mogu ublažiti bol. – Plivanje – rekla je, okrenuvši se na stranu, naslonivši lice na ruku. Još uvijek je napola spavala i imala je dojam da je ušetala ravno u svoj san. – Vi mislite da ću ja s vama ići plivati? Zario je ruke u svoje bedro. – Požurite, sunce već izlazi. – Zar vas tako jako boli? – Pomaže mi masaža. – Zvučao je kao da govori kroz stisnute zube. – Lijepo mirišete. – Cvijet lonicera – rekla je, sretna zbog komplimenta koji joj je udijelio. Počela je ustajati iz kreveta. – Znate, stvarno ne biste smjeli biti u mojoj spavaćoj sobi. – A zašto ne bih? Ako nas netko otkrije, najgore što se može dogoditi jest da ćemo se morati vjenčati, a ionako bismo se trebali vjenčati. S obzirom na okolnosti... – slegnuo je ramenima. Pomislila je da su »okolnosti« koje spominje vjerojatno njegov nedostatak muškosti. I imao je pravo što je pretpostavljao da ona ne može biti upropaštena ako onaj tko bi ju trebao upropastiti, na može izvršiti čin upropaštavanja. Okrenula se na leđa i snažno se protegnula. – Zapravo, ovo je baš zabavno. – Što je zabavno? Imati muškarca u svojoj spavaćoj sobi? S obzirom na vaš ugled, pomislio bih da vam je to najuobičajenija stvar na svijetu. – A vaš me ugled zaveo da pomislim da ćete biti duhoviti pa vidim da smo oboje iznenađeni. – Sjela je i spustila noge s kreveta na pod tako da su sjedili jedno uz drugo. – Jeste li pustili puno muškaraca u svoju sobu? – pitao je, zvučeći znatiželjno. – Niti jednoga. Čak ni navodnog oca mog navodnog djeteta. Iskreno, uopće me ne zanima

L

~ 54 ~


biti nasamo s muškarcem. Baš kad se dovoljno opustite da pomislite da ste se barem malo sprijateljili, on će sigurno skočiti na vas. – Ja nikad nisam pokušao učiniti takvo što – rekao je bezizražajnim glasom. – Hoćete li se, molim vas lijepo, odjenuti? Obećavam da neću skočiti na vas. – Kamo nam se žuri? – Plima je došla. Bazen je pun, a sunce je upravo izašlo. Vjerujte mi, ovo je najbolje vrijeme za plivanje. – Ali ja ne planiram skinuti svu odjeću. Ponovno je slegnuo ramenima. – Kako vam drago. Međutim, ako namjeravate plivati u svim ovim suknjama i podsuknjama, ne pada mi na pamet roniti i spašavati vas s dna bazena. – Plivat ću u donjoj haljini – rekla je Linnet odjednom osjetivši da je uzbuđena. – A vi... ovaj, i vi ćete morati nešto odjenuti. – Ja ću plivati u gaćama, ako baš želite – rekao je, zvučeći potpuno nezainteresirano za raspravu. Linnet se sakrila iza malog paravana u uglu spavaće sobe. Bila je oduševljena time kako se opušteno osjećala u Piersovom društvu. Spoznaja da je neće pokušati poljubiti, baciti se pred nju na koljena, ili što bi bilo najgore, izgubiti kontrolu i upustiti se s njom u neku vrstu hrvačkog meča, bio je razlog što joj je bilo jako ugodno biti s njim. – Znate – dobacila mu je preko paravana dok je oblačila jutarnju opravu preko glave – ne bih vas željela uplašiti, ali vi ste baš onakav čovjek za kakvog bih se ja željela udati. Zastenjao je. – Nemam osjećaj da slinite po meni – rekla je želeći mu razjasniti. – Znam da se nećete početi oblizivati i igrati se Crvenkapice. – Zar ja ne bih u toj priči bio vuk, a ne mala djevojčica? – Znate vi dobro što ja želim reći. – Izašla je iza paravana. – Biste li mi, molim vas, pomogli zakopčati ostatak gumba na haljini? Bez moje sobarice mi se teže odjenuti nego što sam mislila. Okrenula mu je leđa i on ju je zakopčao. Ponovno ju je preplavio nepoznati osjećaj slobode. – Nitko mi nikad nije rekao da će biti ovako zabavno biti upropaštena – rekla je veselo. – Nije me nimalo strah da ćete mi sad početi trgati gumbe s haljine. – A ja sam imao dojam da biti upropašten obično jamči puno više zabave. Zar vi uvijek ovoliko puno govorite? – zarežao je. – Hajde, krenimo već jednom, za Boga miloga. Skrenuli su na posljednjem zavoju na putu; Piers je podigao crveni znak u okomit položaj i to je bilo to. More je toga dana bilo tamnije plave boje. A bazen je izgledao mirno kao dobro održavan travnjak, osim što nije bio zelen već se u moru ogledala tirkizno plava boja neba. Sunčeve zrake ljeskale su se na vodi, milujući valiće koji su udarali u branu između bazena i mora. – Baš je predivno – uzviknula je Linnet. – I u ovo doba dana, hladnije od vještičjih bradavica – rekao je Piers. Skidao je kaput. Linnet je skrenula pogled natrag prema bazenu. Ne bi bilo pristojno kad bi ga... kad bi zurila u njega, kad već on, naravno, neće zuriti u nju. Ali trenutak kasnije nije si mogla pomoći da ga ponovno ne pogleda. Skinuo je košulju. Košulju. Skinuo. Bila je u prisutnosti skoro golog muškarca. Dobro, to nije bilo baš tako kao što je zvučalo, ali... on je bio prekrasan. Prvi puta u cijelom svom životu, barem što se tiče ovdje prisutnog primjerka, morala je priznati da je njezina majka možda

~ 55 ~


imala pravo. Svi ti mišići... Bio joj je okrenut leđima, a način na koji su mu se ramena pomicala, a zatim još i način na koji mu se tijelo od ramena sužavalo prema struku i... Skidao je čizme! Linnet nije moga skrenuti pogled s njega. Da bi situacija bila još gluplja, mali glasić u njezinoj glavi počeo je prepričavati scenu koja se pred njom odvijala. On se saginje... Da! Sprema se svući hlače. Skida ih preko kukova. Hmmmmmm. Njegovi... njegovi guzovi su... glasić se počeo gušiti. Drukčiji. Drukčiji od mojih. Mišićavi, također... Hoće li... glas se ponovno zahliknuo. Hoće li se okrenuti? – Sranje, rekao sam vam da ću ostati u gaćama, je li? Na Piersovo se režanje Linnet prenula kao da je odjeknuo pucanj. Morala se pribrati. On je bio nemoćan, za Boga miloga. A ona je u njega buljila na najnedoličniji mogući način... kao da se nalazila u onom bordelu o kojem joj je pričala njezina teta. Ona je bila grozna osoba. Zapravo, perverzna. Skinula je cipelice, a da nije razvezala vrpce na njima, te počela skidati čarape. Morala se prisiliti da razmišlja o tome da se ide kupati s... s bratom. To joj je on mogao biti. Usput, ona je bila u donjoj haljini, a on je ostao u gaćama. Ponovno ga je krišom pogledala. Bile su bijele i činilo se da pokrivaju sporno područje. – Možete li mi ponovno pomoći oko gumba? – zamolila ga je. Prišao joj je s leđa i ona je osjetila kao da joj koža počinje gorjeti pod njegovim dodirom. Umrla bi od srama da je on to otkrio. – Dakle, kako se to pliva? – uspjela je izustiti. – Samo skočim i odmah ću znati što treba? – Ja ću vam pokazati – rekao je. – Bit će jako hladno. Čim uronite jedan nožni prst, pobjeći ćete glavom bez obzira. A, ne. Neće. U ovom trenutku zamisao o bilo čemu hladnome bila je vrlo dobra. Nešto se bilo dogodilo s njezinom unutrašnjom temperaturom pa se osjećala kao da je crvena kao rak. Ali drhtala je. – Da se sad samo bacim u vodu? On se spremao nešto reći, ali ona je skočila na ravnu stijenu koju joj je pokazao dan ranije i odrazila se. Na jedan trenutak osjetila je blagu vrtoglavicu od naleta zraka. Haljina joj je poletjela prema gore i zatim – o, moj Bože – nikada u životu nije iskusila takvu hladnoću. Sirila se velikom brzinom oko nje dok je uranjala u more, činilo joj se kao da je netko trlja ledom po cijelom tijelu, čak su joj i kosti bile smrznute. Trenutak kasnije snažna ju je ruka obuhvatila oko struka i voda je oko nje promijenila smjer kretanja. Izronila je na površinu, zaprepaštena, snažno udahnula zrak, teško vjerujući da je još uvijek živa. – Budalo jedna! – urlao je Piers. Bila je živa. Ne... bila je samo djelomično živa jer joj nikada u životu nije bilo hladnije. Jedino toplo na cijelom svijetu bilo je tijelo kraj nje. – Smr... smrzavam se – promucala je, vješajući mu se rukama oko vrata i pritišćući svoje tijelo uz njegovo. To je bio dobar osjećaj. On je ponovno urlao, ali uši su joj bile pune vode i nije ga dobro čula. Ovako se osjećala malo bolje, sad kad je ovila ruke i noge oko njega. A on je još uvijek držao svoju ruku oko njezina struka. Odjednom je počela shvaćati što joj je govorio. – Ne želim vas pustiti – rekla je, tresući glavom kako bi otresla mokru kosu s lica jer nije željela pomaknuti niti jednu ruku s njegova tijela. – Smrznut ću se. Ili utopiti. Vi ste to.. topli. – Plivanje, sjećate se? – rekao je. Zubi su mu bili stisnuti, što je izgleda značilo da je i njemu

~ 56 ~


hladno jednako kao i njoj. Ali zar on nije bio navikao na hladnoću? – Znam da smo ovdje da bih plivala – rekla je. – Recite mi kako se to radi, i ja ću... ja ću to razmotriti. – Zapravo, nije joj padalo na pamet da ga pusti sve dok ne izađu iz bazena. Ali on je bezobzirno odmaknuo svoje tijelo od njezinoga. Zastenjala je zbog gubitka topline i zubi su joj istog trenutka počeli cvokotati. – Morate naučiti kako se pluta – procijedio je kroz zube. Ton njegovoga glasa bio je strahovito ljutit. Odmah je shvatila kako se pluta. – Sad se samo trebam prepustiti? – upitala je, lice joj je bilo okruženo ledenom vodom, a zubi su joj cvokotali kao kastanjete. – Mislim da bi bilo bolje da sada izađete – rekao je, još uvijek zvučeći ljutito. – Pr... prvo me ugrijte – rekla je. Privukao ju je k sebi uz prigušenu psovku. Ponovno je bilo jednako predivno kao što je bilo prvi put. Uz uzdah olakšanja, stavila je svoju glavu na njegovo rame i pustila da nevjerojatna toplina njegova tijela uđe u njezine pore. Ali trenutak kasnije snažne su se ruke ponovno ovile oko njezina struka, podigle je u zrak i smjestile je na rub bazena. Povukla je nožne prste. – Ručnici su vam tamo – rekao je odrješito. Pogledala ga je, a bila je toliko zbunjena da nije odmah shvatila što joj govori. Piers se u vodi osjećao kao kod svoje kuće. Bio je u svom elementu. Dok ga je promatrala, već se okrenuo i odrazio od stijene, izronivši tek na polovici bazena. Prvo jedna ruka, pa zatim druga, pojavljivale su se iznad vode, odmičući od nje i ostavljajući za sobom mjehuriće od pjene. Bila su tri ručnika. Linnet je uzela jedan i omotala ga oko svog drhtavog tijela, a zatim i drugi oko kose. Vratila se na stijenu i gledala kako Piers klizi kroz vodu, zaveslaj po zaveslaj. Nije pokazivao namjeru da će stati, pa se vratila natrag, uzela i treći ručnik i sjela na rub bazena umotavši stopala i gležnjeve. Nakon toga je sjela, cijelog tijela umotanog u ručnike osim lica, i gledala široku plohu Piersovih leđa i ramena dok je rezao vodu u bazenu gore-dolje. Polako joj se tijelo ugrijalo dok je sjedila u svojoj čahuri, a zrake se jutarnjeg sunca po njoj razlijevale. Gospođa Hutchins bi se onesvijestila da ju je sada vidjela. Onesvijestila? Udarila bi je kap. Ne samo da je Linnet sjedila kraj vode, odjevena samo u mokru donju haljinu već je ne puno dalje od jednog metra kraj nje bio skoro goli muškarac. U ovakvoj situaciji nekoliko pjegica od sunca nije bilo više toliko važno pa je zabacila glavu i upijala sunčeve zrake i čisto plavo nebo. Pružalo se toliko visoko iznad njezine glave da nije mogla zamisliti gdje mu je kraj. Gore, visoko gore, jedan je galeb lagano kružio, vjerojatno tražeći ribu. Piers je dodirnuo rub bazena, izbrojavši da je preplivao pedeset duljina. Nije se zaustavio već se samo okrenuo i nastavio plivati u drugom smjeru. Njegovo je tijelo imalo toliko grozničave energije da ne bi bio potreban liječnik da bi se postavila dijagnoza. Šezdeset duljina. Bio je iscrpljen, ali još uvijek je rijeka rastopljene lave tekla pod njegovom kožom. Konačno se ipak podigao iz vode, a oči su mu se istoga časa zaustavile na Linnet. Njezina je glava bila nagnuta unatrag, a vrat joj je na suncu blještao od bjeline. Ručnik je skliznuo s njezine kose, koja se razlila u tamnocrvenim kovrčama po bijeloj tkanini. Dok je pokušavao sabrati djeliće svoje prisebnosti, ona se uspravila i otvorila oči. – Ispričavam se što sam vas zamalo utopila – rekla je, a u očima joj se vidio tajanstveni smiješak koji...

~ 57 ~


Dobro, morao je priznati, koji mu se jako sviđao. – Stvarno mi to nije bila namjera – nastavila je. – Vi ste jednostavno toliko topliji od mene. Naravno da je bio topliji kad je oko njega bilo omotano raskošno žensko tijelo, prianjajući uz njega poput algi uz konopac. – Izgleda mi da vam je sada dovoljno toplo – rekao je, primijetivši kako mu je ton glasa oštar. Pa dobro, kao da bi ona mogla naslutiti zašto je zvučao tako ljutito. Hvala Bogu na njegovom ugledu. Trepnula je očima. – Ja sam uzela sve ručnike! Sigurno se smrzavate. – Skočila je na noge, a svi su ručnici pritom pali na pod. Bilo bi svetogrđe ove grudi nazvati mliječnim žlijezdama. Bile su veličanstvene, oble, zamamne... Njezina je lagana donja haljina bila prozirna od vode. Prilijepila se uz njezina bedra i predivno mračno mjesto između njezinih nogu. – Evo, uzmite jedan od ovih – govorila mu je. Dobacila mu je ručnik, a on ga je jedva uspio uhvatiti da bi ga zatim brzo omotao oko struka. – Vi to znate? – gledala ga je, a u obrazima joj se vidio tračak crvenila koji je postajao sve veći. – Što? – pitao je, diskretno namještajući ručnik da bi ga jače pričvrstio oko struka. – Sad ćete se smijati, s obzirom na to da ste liječnik, ali moja majka mi je jednom rekla... – Što? – Uvijek je imao kontrolu nad svojim tijelom. Uvijek. Ovo je bila iznimka. – Jednom mi je rekla da muškarcima visi. – Visi? – ponovio je. Da se usredotočio samo na njezino lice, ne bi uočio kako joj se tanki sloj tkanine privija uz grudi, uz bokove. Ne bi razmišljao o strahovitoj gladi koja je plamtjela u njegovim preponama. Bio je to samo biološki nagon, ništa više. – Visi – rekla je, ponovno se smijuljeći. – Naprijed. Vama ne visi, zar ne? – Rukom je pokazala u blizini njegovog struka. – Ne ljutite se što ja to govorim? Ja sam si u glavi stvorila odvratnu sliku te... te stvari koja visi, ali vama uopće ne visi. Vama stoji sasvim uspravno. On je prasnuo u smijeh. – Znam – rekla je, također se smijući. – Ja sam jedna budala. Ali on je imao nelagodan osjećaj da je on u ovom slučaju ta budala.

~ 58 ~


Poglavlje 10.

innet je u kadi uživala puni sat, pijuckajući toplu čokoladu i završavajući roman gospođice Fanny Burney Camilla. Kad je napokon ponestalo vjedra s vrućom vodom, privela je knjigu kraju i ustala iz kade. – Pitam se ima li ovaj dvorac knjižnicu – rekla je svojoj sobarici Elizi. – Ponijela sam samo pet romana, a sve sam ih pročitala putem u kočiji. – Zar ih ne možete pročitati još jednom? – predložila je Eliza, dodajući joj ručnik. – Čine mi se preskupima da bi se u njima uživalo samo jednom. Bolje je onda kupiti vrpcu za kosu koju možete više puta iznova koristiti. – Možda bih mogla ponovno pročitati ovu – rekla je pokazujući prema Camilli. – Bila je prilično dobra. A Gospođicu Butterworth i ludog baruna već sam pročitala dvaput. Zapravo, triput. – Sjela je za toaletni stolić. – Baš mi je to čudno, gospođice, što vi tako puno čitate – rekla je Eliza, počevši češljati Linnetinu mokru kosu. – Da su gospoda u Londonu samo znala da ste takva intelektualna žena! – Kakve bi to veze imali s bilo čime? Eliza napući usne. – Nitko ne voli djevojke koje imaju više pameti od kose, ali s druge strane, nikad nisam čula za damu koja čita toliko koliko vi. To bi ih uzdrmalo, sve te bezumne tipove koji su odmah pomislili da se princ poigravao s vama. – Sumnjam – rekla je Linnet. – Mislim da im je bilo puno zanimljivije ogovarati me zbog moje navodne kraljevske bebe nego zbog mojih čitateljskih navika. – Dobro, a ja znam da ovdje postoji knjižnica. Gospodin Prufrock mi je to spomenuo sinoć za večerom. – Jesu li te udobno smjestili? – Kako ga je malkice ipak grizla savjest što ju nije osobno otpratio u Wales, njezin je otac kao pratnju s Linnet poslao ne samo Elizu već i lakaja, konjušare i još jednoga mladog slugu, za svaki slučaj. – O da, jesu, gospođice. Smješteni smo u zapadnom krilu s ljudima koji umiru od rakova i sličnog. Rekli su nam da nikada ne zalazimo u istočno krilo jer su tamo oni koji su zarazni. Mislim, imaju ono od čega se mi možemo zaraziti. Jedan je pacijent jučer tako užasno stenjao da sam pomislila da nikada neću zaspati, ali je onda konačno prestao. G. Prufrock kaže da mu se trebam požaliti ako se to ponovno dogodi pa će ga ušutkati. – A kako to, zaboga, misle učiniti? Pa čovjeka boli. – Dat će mu sigurno neke lijekove, ne bi me čudilo – rekla je Eliza. – Zašto se ne biste sad premjestili bliže vatri, gospođice, da vam se kosa brže osuši? Linnet zastenje. – Zato što nemam ništa za čitanje. Bi li mogla skočiti dolje do knjižnice i donijeti mi koju knjigu, Eliza?

L

~ 59 ~


– Pitat ću lakaja da mi je pomogne pronaći – rekla je Eliza. – Ima jedan jako zgodan, s najsmješnijim imenom. Ispričao mi je sinoć da mu je doktor zaprijetio da će mu odrezati glavu kako bi vidio hoće li moći hodati naokolo bez nje. Deset minuta kasnije vratila se s hrpom knjiga. – Joj, koliko ih samo ima – izvijestila je. – Nisam, doduše, pronašla niti jednu koja je izgledala poput romana koje vi volite čitati. Knjige koje je Eliza donijela nisu bile tematike koju je Linnet obično čitala, ali očajna će žena čitati bilo što. – Jesi li znala da jedenje dinje može izliječiti otečenost? – pitala je Elizu nešto kasnije. – Stvarno? Možda na nožnom prstu. Ali ne vjerujem da može izliječiti svaku oteklinu. Mom je tati nos uvijek strašno natekao kad bi previše popio. Pustite tu knjigu sad, gospođice. Korzet vam je spreman. Linnet odloži knjigu prilično nevoljko. – Knjiga isto tako kaže da se za osvježavanje daha iz usta treba koristiti luk. – Čista ludost – izjavila je Eliza i počela vezati korzet. Zatim je navukla haljinu preko Linnetinih kovrči koje je podigla i učvrstila sjajnom kopčom ukrašenom sitnim emajliranim cvjetićima. Kad joj je počela zakopčavati gumbiće na leđima, Linnet se ponovno uhvatila knjige. – Moja teta pije velike količine Daffyjevog eliksira – rekla je Linnet. – Ona misli da joj pomaže da ostane vitka. A ova knjiga u tu svrhu preporučuje varivo od volove glave. – To je odvratno. – Eliza je zastala, a zatim zamišljeno dodala. – Možda zato i djeluje. – Baš se pitam što lord Marchant misli o lijekovima bez recepta – rekla je Linnet. – Znaš li možda gdje bih ga mogla pronaći? – On je obično u ovo vrijeme još uvijek kod pacijenata. Stanite mirno, gospođice. Moram zakopčati još ovaj posljednji gumb. Evo ga. Imamo još jedan sat do zvona za ručak. Linnet se na brzinu pogledala u zrcalo – sprijeda i straga. – Ni traga bebi – rekla je Eliza veselo. – Pitam se kad će vojvoda to primijetiti. On je posve lud kad su u pitanju članovi kraljevske obitelji, posve lud. Bit će jako razočaran kad ispadne da vi niste fuksa koju je želio za svog sina. Linnet uzdahne. – Zar baš svi u ovom kućanstvu znaju baš sve? – Ne u ovom kućanstvu – rekla je Eliza šokirano. – Iako vam moram priznati da su počele padati oklade među osobljem. Gospodin Prufrock nije privatno nimalo tako uštogljen poput gospodina Tinklea kod kuće. Gospodin Tinkle nikada ne bi dopustio tako nešto. – Klade li se u to nosim li dijete ili ne? – O, ne! Mi, tj. svi mi koji smo došli s vama iz Londona, znamo da ste rekli Sttubinsu da vas vozi naokolo one noći kad ste se trebali naći s princem. Kladimo se u to hoće li se lord Marchant zaljubiti u vas ili ne. – Iskreno se nadam da nisi svu svoju ušteđevinu stavila na tu mogućnost – rekla je Linnet i krenula prema vratima. – Svi mi koji smo došli s vama se kladimo na vas. A osoblje iz dvorca se kladi na svog gospodara. Svi su oni u smrtnom strahu od njega. Misle da on nije pripadnik ljudske vrste. – Imaju za to dobar razlog, ne sumnjam u to – rekla je Linnet. – Uostalom, svi oni rade za njega. Ostat ćeš bez svog novca, Eliza. Lord Marchant i ja smo se već složili da si ne odgovaramo. Eliza se nasmiješi. – Hajde vi sad lijepo otiđite gore i pitajte ga za to varivo od juneće glave

~ 60 ~


ili što god je to bilo. – Dotrčala je do Linnet i još joj malo niže spustila steznik. – E, sad ste spremni. Linnet je stigla do ambulante na trećem katu, ali kad je provirila kroz vrata, nije bilo ni traga ni Piersu niti bilo kojem od liječnika. Onaj bolesnik od jučer podigao je glavu i rekao nešto što ona nije uspjela razumjeti pa mu je prišla bliže. Izgledao je poput psa, jednog od onih olinjalih pasa koji se potucaju po pokrajnjim uličicama koji uvijek izgledaju bijedno i prljavo. – Ovaj osip na koži mi izgleda prilično bolno – rekla je. – Nismo se jučer stigli upoznati, ja sam gospođica Thrynne. – Gošpodin Hamejok – uspio je izgovoriti bolesnik. Njegov je jezik stvarno bio otečen. – Mogu li štogod učiniti za vas? – pitala ga je. – Želite li malo vode? – Doktor je rekao da se za njega ništa ne može učiniti – začuo se glas iz pozadine. Okrenula se i ugledala malenoga dječaka na susjednom krevetu. Nije izgledao ništa bolje od gospodina Hammerhocka, na njemu su se vidjeli samo zubi i kosti. I on je imao sličan izgled psa iz pokrajnje uličice, sa smeđom kosom koja mu je stršala na sve strane. Bio je jako blijed. Uznemirila se. Sigurno on nije bio jedan od umirućih pacijenata koje je Eliza spominjala. – To što se ništa ne može za njega učiniti ne znači da ne može piti vodu. – Znate, jučer su za ovog tu Hammerhocka ovdje odlučili da ima nekakvu vrstu groznice. Zato mu dolazi svako malo medicinska sestra i stavlja mu mokru tkaninu na lice i daje mu nekakav lijek. Hammerhock je kimao glavom. – A gdje je sestra? – pitala je Linnet. Osjećala se, istinu govoreći, prilično nevještom. – Na pauzi – rekao je Gavan. – Dobije migrenu kad je zatvorena ovdje s nama umirućima. – Umirućima? Zar ti umireš? Gavan se zasmijulji. – Doktor kaže da svi mi zapravo umiremo. G. Hammerhock je ispustio bolni uzdah, pa se Linnet okrenula prema njemu. Pokazao joj je rukom prema čaši vode, a ona mu je pomogla da popije jedan gutljaj. Zatim je legao natrag na krevet i zatvorio oči. Linnet je pogledala prema nizu pacijenata, ali je većina izgledala kao da drijema pa je sjela na Gavanov krevet. – Kako si ti završio ovdje? – Mama me dovela – rekao je, mršteći se. – A onda me ostavila. – Živiš li jako daleko od dvorca? – Ne jako daleko. Ali dalje od tržnice. – I sad se doktor brine za tebe – rekla je Linnet. – I uskoro ćeš ponovno moći ići kući. – Ne mogu ići kući – rekao je Gavan. – Ne mogu ići kući jer sam bolestan, a ovdje imam krevet. Mama mi je rekla da moram ostati ovdje jer ovdje imam plahte, jel’da. A imam i hranu, koliko god hoću hrane. Vrata iza Linnetinih leđa su se otvorila i unutra je nahrupilo jato muškaraca. Prije nego što se uopće uspjela okrenuti čula je kako Piers reži. – Vidi, vidi. Vidi tko nam to pokušava ulaštiti svoju aureolu. Linnet je promatrala Gavana, koji se povlačio na gornji rub kreveta, umirući od smijeha. Zatim je začula glasan zvuk štapa i Piers se našao s druge strane kreveta. – Drugujete sa skoro mrtvima i skoro rođenima, je li? – Što su to skoro rođeni? – pitao je Gavan, a zatim pokazao prema Linnet. – Jeste li vidjeli ovu damu? Piersova obrva se podigne. – Vidio sam tu damu. Kakvo je tvoje mišljenje o njoj?

~ 61 ~


Razmatrao sam mogućnost da se oženim njome. Gavan kimne glavom. – Moj tata kaže... – Oklijevao je. – Hajde, da čujem – rekao je Piers. – Izgleda kao dama, ali nije. Linnet je zurila u njega. – Moj tata kaže da najbolje seoske cure imaju jako velike breskve – rekao je Gavan. Buljio je ravno u Linnetine grudi, pa je, naravno, buljio i Piers. – Bolje vam je da si je uzmete – rekao je Piersu. – Zbog ovog štapa možda vas neke žene neće htjeti. Ignorirajući Linnetin mrki pogled, Piers se sagnuo da bi bolje pogledao atribute o kojima se razgovaralo. – Jesi li siguran? Meni su se uvijek sviđale crnokose djevojke koje su izgledale pomalo ciganski. Gavan ga pogleda s gađenjem. – Znate li vi uopće išta o seoskim curama? – Možda ne znam onoliko koliko ti znaš. – Cura koja izgleda kao Ciganka, ona, ovaj, ona vjerojatno i jest Ciganka. I ako takvu uzmete za ženu, onda ćete morati hodati naokolo i živjeti u jarcima jer ona neće htjeti dugo biti na jednom mjestu. – Zar je ne bih radije pustio da ide kamo hoće? – Ne možete to tako ako ste vjenčani – rekao je Gavan. – Onda ste lancem vezani zajedno, znate. Tako bar moj tata kaže. – Kako se ti danas osjećaš? – promijenio je Piers temu. – Jesi li već ustao iz kreveta? – Medicinska sestra mi je dala da ustanem i idem na kahlicu. Ali ja sam se pravio da sam promašio i zalio sam joj cipelu, pa je onda ona rekla da sam zločest kao i Stari Nick i potjerala me natrag u krevet. – Smijao se zvonkim, sretnim smijehom kakav se čuje kad se djeca igraju u parku. – Gdje je medicinska sestra? – pitala je Linnet gledajući u Piersa. – Gavan misli da ima napad migrene. – Od previše umiranja ovdje – dodao je Gavan veselo. – Vjerojatno krade moj konjak – rekao je Piers. – I ja bih to činio kad bi morao trpjeti Gavanovo uriniranje po mojim cipelama. Gavane, reci mi obavezno ako se sestra Matilda dokotrlja ovamo pijana kao majka. Gavan energično kimne glavom. – Sviđa li ti se ona? – pitala ga je Linnet. – Ne dopušta mi da ustanem. Govori mi da ako ustanem, dat će moj krevet nekom drugom. Sa susjednog se kreveta začuo još jedan prigušen glas. Piers i njegova mala svita odmakli su malo dalje niz prostoriju pa se Linnet sagnula prema gospodinu Hammerhocku. – Izvolite? – Za Boga miloga, ženo! Odmaknite se od njega – začula se rika iz pozadine. – Postoji mogućnost da je zarazan, vi šupljoglava budalo. Linnet ga je ignorirala dok je gospodin Hammerhock s mukom uspijevao proizvesti nekoliko riječi. – Sestra je pošast – konačno je uspio reći, uzdišući od napora. – Zar ćete se stvarno ipak udati za doktora? – pitao je Gavan. – Jer on nije baš jako dobar. Stalno ljude zove ružnim imenima, a sestra njega zove Old Nick. Preko, skoro na drugom kraju prostorije, kao na zapovijed, Piers je urlao na jednog od svojih mladih liječnika. – Moja bi ga mama izmlatila – rekao je Gavan. – Ako se vi udate za njega, mislim da ćete ga onda vi morati ponekad izmlatiti. Oboje su pogledali niz prostoriju prema Piersovoj impozantnoj figuri.

~ 62 ~


– To možda neće biti lako – dodao je Gavan. – Razumijem što mi želiš reći – složila se Linnet. – Onda, bi li želio ustati iz kreveta? – Ne smijem – rekao je Gavan. – Mogao bih izgubiti svoje mjesto. Toliko ima bolesnih ljudi koji bi željeli doći ovamo, znate. – Ja im neću dopustiti da nekome drugome daju tvoj krevet – rekla je Linnet, primijetivši da g. Hammerhock kima glavom. – Možda si malo umoran, pa bi te lakaj mogao odnijeti van. Znam da si vjerojatno bio jako živahan dječak prije nego što si došao ovamo. – Jučer nisam mogao doći ni do zahoda – rekao je Gavan sumnjičavo – morao sam se pridržavati sestri za ruku kao da je ona stablo. – To je baš nezgodno – rekla je Linnet. – Hajde onda, sad ćemo. – Ustala je i pozvonila na zvonce. Do toga trenutka Piers je već bio na drugom kraju prostorije, maltretirao liječnike i nije obratio pažnju kad je dragi lakaj po imenu Neythen podigao Gavana i njegovu deku i uputio se s njim prema vratima. – Kamo biste željeli ići, gospođice? – upitao ju je Neythen preko ramena. – Do bazena – rekla je. – Što je to bazen? – pitao je Gavan. Oči su mu sjajile od uzbuđenja. – Mislite na ribnjak? Jer vidio sam jednom jedan. Ja... Nije prestajao govoriti dok su silazili niz stube i cijelo vrijeme niz stazu. Prestao je tek kad su stigli do bazena, ali samo zato jer su mu se usta razjapila. – Zar nije predivno? – pitala je Linnet, smiješeći se. – Neythene, biste li smjestili Gavana udobno na ovu ravnu stijenu ovdje? – Tako je velik – uzviknuo je Gavan, a Linnet je shvatila da on gleda preko bazena prema oceanu. – Nikad nisam zamišljao da je tako velik. A sva ta voda... kamo ona odlazi? – Nikamo posebno – rekla je Linnet. Sjeli su, njih troje, i neko vrijeme gledali u valove. – Koliko imaš godina, Gavane? – pitala ga je. – Šest i tri četvrtine – rekao je. – Vidite li kako je sunce napravilo put preko mora? Široka se zlatna staza protezala sve do obzora. – Izgleda poput ceste – rekao je Gavan. – Vjerojatno je to ona cesta koja vodi do nebesa o kojoj mi je mama pričala. Neythen se premjesti. – Zar se morate vratiti na posao? – upita ga Linnet. – Gospodin Prufrock će imati razumijevanja – rekao je Neythen. – On je vrlo ljubazan. – Ispružio je ruku i malo čvršće omotao deku oko Gavanovih ramena. – Ne vjerujem da ću ja ići u nebo – rekao je Gavan. Nije zbog toga izgledao previše zabrinuto. – Naravno da hoćeš – rekla je Linnet. – Ali ne još vrlo dugo, nadam se. – Mislim da te oni ne puštaju kroz ta vrata ako ne vjeruješ o sve one ukrase, one oblačiće, harfe i slične stvari. – Ne moraš u to vjerovati – rekla je Linnet samouvjereno. – Kad ti to bude bilo potrebno, vrata će se sama otvoriti. – Pogledala je ponovno Gavana. Zar je moguće da on umire od neke strašne bolesti? Ta joj je zamisao slamala srce. Gavan uzdahne. – Ima li tu kakvih pasa naokolo? Linnet se okrene prema Neythenu. – Ima jedan pas dolje u štali. Ali to je neki olinjali pas koji nije ničiji. – Mogao bi onda biti moj – predložio je Gavan. – Moj brat ima psa, ali ja nemam samo svoga psa. – Očito više nije bio zainteresiran za daljnju filozofsku raspravu o zagrobnom

~ 63 ~


životu. – Idemo! – uzviknuo je. Glavna sestra će se pitati gdje si – rekla je Linnet. Ali Gavan je mislio da sestra neće ni primijetiti da njega nema u krevetu. A ako ipak primijeti, navodno će biti presretna. – Ona kaže da sam joj ja trn u oku – priznao je. – Molim vas, mogu li barem nakratko vidjeti tog psa? I tako su se našli u štali, pokušavajući dozvati k sebi malog sivkastog mješanca čije su jedine istaknute značajke bile jasne crne oči i posvemašnja aura nečistoće, kad su začuli poznati zvuk nabadanja Piersova štapa. – A, tu ste – rekao je neljubazno. – Za Boga miloga, glavna sestra misli da su ukrali dječaka. – Je li već nekom dala moj krevet? – zavapio je Gavan. Pokušao je ustati i počeo se naginjati na stranu, ali Neythen ga je uhvatio u posljednjem času. – Ne može ona nikome dati tvoj krevet kad je pun tvojih buha – rekao je Piers. – Ja nemam buhe – rekao je Gavan. – Zar mislite... – Naravno da ne mislim – rekao je Piers grubo. – A što sad tu radiš s tim prljavim mješancem? – On će biti moj – rekao je Gavan. – Ja ću ga pripitomiti i on će spavati u mom krevetu. Stjerali su psa u kut, ali unatoč tomu, on nije pokazivao nikakvu namjeru da im se približi bez obzira na to koliko ga je puta Gavan pokušavao dozvati s »hajde, dečko, dođi, dečko«. – Bojim se da njegovo ime nije Dečko – ukazao mu je Piers. Jedva da je pogledao prema Linnet. A bilo je stvarno frustrirajuće kako joj je srce počelo brže kucati kad je on ušao u štalu. Vrlo će skoro osluškivati čuje li se zvuk njegova štapa kao zaljubljena budala. – Kako mu je ime? – pitao je Gavan sa zanimanjem. – Je li on nekad bio vaš pas? – Naravno da nije bio moj. Ali ako želiš da ti priđe, namami ga komadom mesa. – Okrenuo se prema Neythenu. Prufrock te traži. Idi i reci mu gdje si, a onda se vrati i odnesi ovu napast gore. – Kad nije vaš, onda može biti moj – rekao je Gavan. – Možda ću ga nazvati Rufus. – Ja predlažem da ga nazoveš Breskvica – rekao je Piers, uputivši kratak pogled prema Linnet. – To će te ime podsjećati na savjet tvoga oca. – Ali to nije dobro ime – rekao je Gavan odmahujući glavom. – To je ime za cure. On meni više izgleda kao Rufus. Dođi, Rufuse. Linnet se uspravila jer se činilo da je Gavan zabavljen pokušajem da nagovori Rufusa da se igraju s nekim štapom. – A koga vi vraga radite? – pitao ju je Piers. – Propustili ste ručak. Nadvio se nad njom na način koji ju je jako živcirao. – Samo sam odvela Gavana van – rekla je. – Ako ne želim sjediti po cijele dane u vašoj knjižnici i čitati medicinske traktate, nemam što raditi. – Trebali biste raditi ono što sve dame rade po cijele dane. I držati se podalje od mojih pacijenata. – Zašto? – Zašto!? Zato što vam ja tako kažem. Namrštila se. – Vi se bojite glavne sestre. – Ja se ne bojim sestre Matilde. Ona odlično zna održavati disciplinu. – A što vas je onda natjeralo da dođete sve dovde, do štala, da biste nas pronašli? – Možda se počinjem zaljubljivati u vas, baš onako kao što to misli moje cijelo kućanstvo.

~ 64 ~


– Oni to ne misle – naglasila je. – To misli moje kućanstvo. – Moj mi je čovjek sve rekao o okladi. Vaše će kućanstvo izgubiti puno novca – rekao je s određenom dozom zadovoljstva. – Nadam se da ih dobro plaćate da bi si to mogli priuštiti. Linnet je napravila grimasu pogledavši ga, a zatim spustila pogled. Gavan je puzao prema Rufusu, a pas mu je oprezno njušio prste. – Ne možete ostaviti ovo dijete da umre, a da kraj njega budu samo ta grozna sestra i bolesni ljudi. Piers se grohotom nasmijao pa ga je ona prodorno pogledala. – Ja sam okrutan gad, zar ne? – upitao je. – Točno. Malo se jače naslonio na štap. – Zar ćemo zauvijek ovdje stajati i voditi značajan razgovor o njezi pacijenata ih ćemo se možda vratiti unutra? – Zašto ne biste sjeli na onu lijepu klupu ondje? – rekla je Linnet. – A zašto se vi ne biste vratili unutra... – Zato što bih željela razgovarati o tome kako vaši pacijenti samo leže u tim krevetima i čekaju sudnji dan. – A zašto bih ja, dovraga, želio o tome razgovarati s vama? Vaša vas ljepota ne kvalificira odmah za liječnika. – Ne morate biti liječnik da biste znali da nije ispravno ostaviti umirućeg dječaka, malo dijete, ovdje sa svim tim bolesnim ljudima. On je cijeli dan u krevetu. Sestra ga ne pušta van ni na trenutak. – Ja sam joj rekao da ga ne pušta – rekao je Piers, ne slažući se s Linnet. – Obično me sluša jer sam ja taj koji joj daje plaću. – To je smiješno – rekla je Linnet. – Trebali ste vidjeti kako je bio sretan kad je ugledao more. A sada, s... – Pogledala je u tlo. Rufus se postavio u jahaći položaj i izgledalo je da piški po Gavanovim golim stopalima. – Ovo se sestri Matildi neće svidjeti – rekao je Piers s očitom radošću u glasu. – Vas će kriviti za to. Linnet slegne ramenima. – Neythen može umočiti Gavanova stopala u korito pred vratima prije nego što ga vrati u bolnicu. – Pa onda, kako biste vi to drugačije uredili zapadno krilo? – Učinila bih ga veselijim. – Dakle, riječ je o smrti, zar ne? – Piers joj se malo približio. – O tome da se vi bojite smrti. – Ne radi se o smrti – odbrusila mu je Linnet. – Dobro – rekao je Piers. – Ovo je bio stvarno zadivljujući razgovor, ali moja noga ne može izdržati još uzbuđenja. – Okrenuo se da bi otišao. Linnet suzi oči. Osjetila je kako joj se diže tlak. – I vi ćete me sad tu samo ostaviti? Piers se osvrne preko ramena. – Hoću li? Hoću li što? Otići od vas? – Frknuo je nosom. – Da, hoću. Zaobišla ga je i stala ispred vrata. – Zašto me ne želite slušati? – Zato što pričate gluposti. – Trebali ste vidjeti Gavanovo lice kad je govorio o nebu – rekla je bijesno. – Rekao je da sunce na oceanu izgleda baš kao... – Mogao je reći da izgleda kao umiruća krava – rekao je Piers, prekidajući je. – Ali ne vidim zašto bi to imalo ikakve veze s bilo čim.

~ 65 ~


– Zato što on umire, glupane – odbrusila mu je Linnet. – Svi mi umiremo. – Ali ne kao Gavan. Ili barem ne tako skoro i ne tako mladi. – Tko zna kad će Gavan umrijeti. – Slegnuo je ramenima. – Mogu vam reći da su šanse da ćete vi umrijeti prije njega vrlo velike. Bez obzira na to što su žene dugovječnije, njemu je tek šest godina, a vi morate imati oko dvadeset i pet. – Ja imam dvadeset i tri – rekla je Linnet mršteći se. – S obzirom na to da sam mu vidio majku, pretpostavljam da će poživjeti do duboke starosti. Ona je čvrsta žena, a i dovoljno je bila pametna da ga dovede ovamo kad je pao sa stoga sijena i zaradio složenu frakturu. – Složenu... – Frakturu. Prijelom – dodao je Piers uslužno. – Sad vas lijepo molim da mi dopustite da odšepam natrag do kuće i izvijestim da je pacijent pronađen, premda je popišan i zacijelo pun buha. Sestri Matildi se to nikako neće svidjeti. – Ja sam mislila da on umire. Rekao mi je da ga tjerate da stalno bude u krevetu. – I dali ste se prevariti – rekao je Piers neljubazno. – Stvarno ga jesam tjerao da leži u krevetu. Isprobavali smo novu, prilično inovativnu metodu liječenja fraktura imobiliziranjem pomoću gipsanog odljeva, i odlično je uspjelo, moram priznati. Onda, moram li vam ponovno reći da me noga boli u vražju mater? – Ne morate biti tako... – Prosti? Došli ste u moju bolnicu. Natjerali ste dječaka iz kreveta, a skinuli su mu gips prije samo tri dana. Naredili ste da ga nose do vode, a zatim do štale, a sada mi on tu puže naokolo. Taj dečko ne može ni stajati sam. Ne bi mogao hodati ni da mu... – Pogledajte! – povikao je Gavan koji im se nalazio iza leđa. – Pogledajte me! Okrenuli su se. Držao je Rufusa u rukama i stajao je uspravno. Pas mu je lizao bradu. – Sviđam mu se!

~ 66 ~


Poglavlje 11.

innet se odjenula za večeru u prilično tmurnom raspoloženju. Dakle, nisu svi koji su bili smješteni u zapadnom krilu umirali. Osjećala se kao budala – a istovremeno se osjećala vrlo bijesnom. Piers se brinuo za zdravlje svojih pacijenata, to je bilo očito. Ali nije ga bilo briga kako je grozno ležati u tim krevetima po cijele dane. Ipak, to se nje zapravo nije ticalo. Bilo je jasno da si ne odgovaraju, i sama zamisao da bi se on mogao u nju ikada zaljubiti, a kamoli za samo dva tjedna, bila je smiješna. Brak nije dolazio u obzir. Zato je napisala poruku vojvodi, zahtijevajući da već sutradan napuste dvorac. Morala je odlučiti što napraviti sa svojim životom, a to je značilo da se prvo mora vratiti kući ocu. A zatim... možda bi trebala putovati. Možda otputovati na Kontinent. To je zvučalo kao da je prilično usamljena – ali ona i jest bila usamljena još otkad joj je majka umrla. Ljuta na samu sebe što cvili poput umišljenog djeteta, uzela je čitati knjigu, ali nije se nikako mogla uživjeti u opise lijekova protiv zubobolje. Imala je osjećaj da vojvoda neće imati volju otputovati istoga časa. Nije imala pojma zašto Piers i njegov otac nisu godinama razgovarali, ali izraz na vojvodinom licu nije ostavljao nedoumice. On je bio istinski sretan što se nalazi u sinovljevoj blizini, usprkos tome što se taj njegov sin većinu vremena ponašao kao obični gad. Sjedila je za toaletnim stolićem i naglas čitala dijelove medicinskog traktata Elizi koja je spretno češljala njezinu kosu radeći joj lijepu punđu, kad se začula neka strahovita buka iz dvorišta. – Što li je, zaboga, to? – pitala je Linnet. Eliza je odložila draguljima optočen češalj i odletjela prema prozoru. – Kočija – rekla je. – Izgleda poput bundeve, sva je žuta i blistava. Linnet je prišla prozoru i ugledala gležanj na kojem je bila prelijepa cipelica s visokom petom kako proviruje iz kočije. Taj je gležanj pripadao dami u putnoj haljini boje šljive. Na glavi je imala šeširić na kojem je stršalo ne jedno, ni dva, nego tri nježna pera. – Divno – uzdahnula je Eliza. – Ovaj šešir mora da je kupljen u La Belle Assemblee. Stvarno je izuzetan. Pogledajte sami. Linnet se vratila natrag i ponovno sjela. – Možda je to stigla suparnica za ruku lorda Marchanta. – Meni je vjerojatnije da je ovdje zato što je bolesna – rekla je Eliza, ponovno se lativši češlja. – Sluge kažu da ljudi iz cijele Britanije dolaze k njemu. Iz cijele Engleske, a možda i iz inozemstva. Možda čak i iz Škotske. Linnet nije uopće željela razmišljati je li Piers stvarno bio odličan liječnik, pogotovo s

L

~ 67 ~


obzirom na to kako ju je ismijao. U očima mu se vidjelo zlo, čisto zlo. Znao je on dobro da Gavan ne umire, a ipak je dopustio da ona napravi budalu od sebe. – Nadam se da je to još jedna kandidatkinja za buduću vojvotkinju – rekla je. – Uživat ću promatrati je kako razmatra mogućnost zajedničkog života s takvim čovjekom. – Evo ga – rekla je Eliza, pričvrstivši Linnetin kovrče češljićem. – Gotovi ste. Linnet je ustala i krenula prema vratima, ali nije joj se išlo u prizemlje. Više ne, sad kad joj se Piers smijao i učinio da se osjeća tako glupom. – Možda... – Ne – rekla je Eliza odlučno. – Može on biti i sam đavolji sin, kao što kažu da jest. Ali vi se nećete skrivati od njega u svojoj spavaćoj sobi. Idite k njemu i natjerajte ga da se zaljubi u vas. Linnet zastenje. – Svi mi računamo na vas – rekla je Eliza gurajući je kroz vrata. Linnet je polagano sišla niz stube, turobno brojeći svaki korak. Mislila je da ju je ponizilo to kad joj je cijela plesna dvorana okrenula leđa. Tko bi mogao pomisliti da će poniženje biti još bolnije kad joj se bude majmun od doktora smijao u lice? Iz salona je dolazila buka razdraganih glasova, a Prufrock je stajao odmah uz otvorena ulazna vrata salona, i ne trudeći se izgledati poput batlera. – Što li je ovo? – rekla je kad je stigla u podnožje stuba. – Stigla je vojvotkinja u posjet sinu – rekao je Prufrock. – Hoću reći, bivša vojvotkinja je stigla. – Mislite na majku lorda Marchanta? Zar ona ne živi u inozemstvu? – Linnet se malo zainteresirala. – Izgleda da je bila u Andaluziji nekoliko mjeseci, ali joj je bilo dosadno pa je odlučila doputovati u Wales i iznenaditi sina. – Da bi otkrila da je i vojvoda ovdje – rekla je Linnet. – Fantastično! – Vojvoda još nije sišao. Zadovoljstvo tim otkrićem još je uvijek čeka – rekao je Prufrock. Širom je otvorio vrata, ušao u salon i najavio: – Gospođica Thrynne. Svi su u prostoriji istoga časa prestali govoriti i okrenuli se prema vratima. Napadno oponašajući Zenobiju, Linnet je na trenutak zastala i pozirala na vratima prije nego što je ušla u salon. Odmah je mala bujica krenula prema njoj; markiz Latour de l’Affitte, još tri liječnika... ali ne i Piers. Ispružila je ruku prema Piersovom bratiću Sébastienu, koji se naklonio iznad njezine ruke baš kao što to priliči pravom francuskom plemiću. Ali njezine su oči skrenule pogled. Aha, eno ga. Piers se naslonio na klavir, oči su mu se uvukle u duplje i izgledalo je kao da ignorira sve što se događa u prostoriji. Naravno da ju je pogledao. Bio je onoliko pospan koliko je to bio lav koji vreba da se gazela spotakne i padne mu u ralje. U očima mu se vidio podrugljiv izraz... i još nešto drugo. Od tog »nečeg drugog« Linnet se ukočila. Okrenula se prema markizu i udijelila mu blaženi osmijeh. – Pričajte mi kako ste proveli dan. Je li vam lord Marchant rekao da sam ga naljutila time što sam odvela jednog od njegovih pacijenata na svjež zrak? Sébastien je bio stvarno neodoljiv na svoj francuski način. Oči su mu se već smijale. – Ja toliko često naljutim Piersa da više ne mogu ni primijetiti kad se on ljuti zbog nečega drugog. Ali dođite, s obzirom na to da je on tako nepristojan da to sam neće učiniti, ja vas moram upoznati s njegovom Mamam, mojom tetom. Stigla je prije manje od jednog sata. Trenutak kasnije Linnet se naklonila pred sitnom, ali izuzetno elegantnom damom.

~ 68 ~


– Lady Bernaise – rekao je Sébastien. – Smijem li vam predstaviti gospođicu Thrynne? Ona je doputovala ovamo u Wales kako bi upoznala vašeg sina, barem sam tako čuo. Na Piersovoj se majci nije mogao vidjeti ni jedan znak umora od putovanja; zapravo, bila je prelijepa. Imala je sjajnu kožu i blistavu kosu koja je skrivala njezine godine. – Enchantee – rekla je s nonšalantnim osmijehom koji je Linnet podsjetio na njezina sina. Taj je osmijeh govorio sve, ali i ništa, istovremeno. – Moj dragi Sébastien mi je objasnio da ste vi suđena supruga mojega sina. – Nisam suđena – rekla je Linnet. – Već moguća. – Jako me dugo nije bilo u Engleskoj – rekla je lady Bernaise, mašući rukom. – Oprostite mi na pogrešci. Želite li se vi udati za moga sina? – Ako ne želite, ja ću s veseljem uskočiti – rekao je Sébastien. Smijao se, naravno, ali osjetio se tračak ozbiljnosti u njegovom glasu. Linnet mu je udijelila smiješak ispod trepavica. On je bio sve što Piers nije bio; ljubazan, pristojan, uviđavan. I prekrasno se odijevao. – Bojim se da si vaš sin i ja ne odgovaramo – rekla je, obraćajući se lady Bernaise. Dama je otvorila svoju lepezu i promotrila Linnet gledajući je preko lepeze. – A kako ste došli do tog zaključka? – Provela je s njim više od pet minuta – dodao je Sébastien. – Lord Marchant mi je sam to rekao – objasnila je Linnet. – I ja se s njim slažem. Bojim se da jadnika uzrujavam, a to ne bi bila dobra osnova za brak. – Otkad sam ja jadnik? – rekao je Piers, prilazeći joj s leđa. – Čovjek ne može očekivati da ga zovu bilo kako drugačije nego jadnikom kad se odijeva ovako kao što se ti odijevaš, mon chér – rekla je njegova majka. – Gdje li si samo pronašao ovaj kaput, na smetlištu? – Ne, u kanti za smeće – rekao je. – Onda, Maman, jesam li se već sjetio spomenuti ti da je i moj dragi prezreni otac također ovdje? Za jedan trenutak oči lady Bernaise su se suzile. – Mora da si to zaboravio u svom tom uzbuđenju što me nisi vidio toliko mjeseci. – Vjerojatno je to razlog – složio se. – To i moje loše pamćenje. Jadan ja, on bi se trebao pojaviti svakoga časa. Lady Bernaise se nakašlje. – Ne, ne uzima više opijum – objasnio je Piers. Sébastien je tužno pogledao prema Linnet. – Već vas tretiramo kao člana obitelji, gospođice Thrynne. Linnet je pokušavala shvatiti o čemu su zapravo razgovarali. Zar je vojvoda uzimao opijum kao lijek za neku bolest? Izgledao je prilično zdravo za muškarca svojih godina. Bio je u ranim pedesetima, procijenila je. – On je ovisnik – rekao je Piers, očito pogađajući njezine misli jednako brzo kao što je pogodio majčine. – Opijum je lijek protiv bolova, a to znači da izaziva ovisnost, što znači da ga ne može prestati uzimati. Vjerujem da ga je počeo uzimati zbog masnice na palcu ili nečeg sličnog. Imao je običaj valjati se po kući, priuštivši Maman i meni beskrajnu zabavu. Lady Bernaise je zatvorila lepezu i udarila ga njome po ruci. – Ne smiješ ružno govoriti o svome ocu preda mnom. – I onda, kad je Maman konačno pobjegla u Francusku – povevši me sa sobom, hvala Bogu – razveo se od nje – dodao je Piers. – Objavio je cijelom svijetu da mu je bila nevjerna i da je

~ 69 ~


pobjegla s vrtlarom. Što, usput, nije bila istina. Našem je vrtlaru bilo osamdeset godina i on ne bi preživio toliko uzbuđenje. – Pereš naše prljavo rublje u javnosti – rekla je lady Bernaise i pogledala ga oštro. – Linnet nije javnost – rekao je Piers. – Ona je moja zaručnica, barem dok jedno od nas ne pošalje obavijest o raskidu zaruka u Morning Post. – Moj će otac to smjesta obaviti, čim se ja vratim u London – Linnet mu je rekla. – Sutra odlazimo. – Zar morate otići? Tako ste predivni – rekla je lady Bernaise Linnet. – Izuzetni. Odlično biste prošli u Francuskoj. Iako mi se čini da biste izgledali još bolje kad biste smjeli nositi druge boje osim bijele. Možda bi bilo dobro da se udate za Piersa iz tog razloga. – Da sam ja vaš suprug, ja bih vas rado pratio k modistici – dodao je Sébastien. – Dok bi Piers radije umro nego tako nešto učinio za vas. – Točno, ali ti si godinu dana mlađi od mog Piersa – rekla je lady Bernaise. – Piers se mora prvi oženiti. Linnet je otvorila usta da bi nešto komentirala, ali je lady Bernaise u tom trenutku ponovno otvorila svoju lepezu i sakrila se iza nje. Svi u prostoriji su se okrenuli prema vratima, čak i mladi liječnici koji su nekoga ogovarali, a i lakaj koji je stajao kraj komode. Vojvoda je bio prilično blijed i izgledao je starije nego prije nekoliko sati. No, krenuo jer preko prostorije ravno prema njima ponašajući se kao da nitko drugi ne postoji. Bio je odjeven u baršunaste hlače i iznimno elegantan baršunasti kaput koji je naglašavao činjenicu da bi njegov profil odlično pristajao na rimskom novčiću, morala je priznati Linnet. Njoj uopće nije izgledao kao ovisnik o opijumu. Ali zapravo, što je ona uopće znala o tim stvarima. – Zgodan je, zar ne? – šapnuo joj je Piers nonšalantno. – Da, jest – rekla je. – Neću reći dragoj Maman da ste to rekli. I neću joj reći to da bi on mogao odlučiti oženiti se vama, ako vas ja odbijem. Možda u njoj još uvijek postoji mrva ljubavi prema starom gadu. Vojvoda se naklonio nad rukom svoje bivše supruge i poljubio ju. Ona je spustila svoju lepezu, ali joj je lice bilo sasvim bez izraza. – Bože dragi, zar on ne može izgledati barem malo manje čeznutljivo? – promumljao je Piers. – On je istinska sramota za muški rod. Mislim da ćete se morati pomiriti s time da se morate udati za mene. Ili za nekog drugog, ali zasigurno ne za njega. – Možda shvaća da je napravio pogrešku – odgovorila mu je Linnet, jednako tako tiho. – Mislite li da je moguće da mu vaša majka oprosti? – Opijum? Moguće je. Ali za činjenicu da ju je razvlačio po Londonu, da ne spominjem sad ovdje građanski sud, kao da je kakva mješanka između kurtizane i drolje? Čisto sumnjam. Leđa lady Bernaise bila su ravna poput štapa, a njezin bi se pogled mogao nazvati svakakvim, samo ne koketnim. – Dakle, Windebank – rekla je – daj mi reci kako si bio svih ovih godina otkad sam otišla iz Engleske. – Glas joj je imao jasan, hladan prizvuk tuče koja udara o mramornu površinu. – Joj – rekao je Piers. – Stvarno – složila se Linnet. – Ne bismo to smjeli gledati. – Zašto ne? Meni predstavlja veliko zadovoljstvo gledati bol na njegovom licu. Stara budala ju je odbacila u svom opijumskom ludilu, no čini mi se da je kasnije požalio.

~ 70 ~


Linnet se okrenula i pogledala Piersa. – A kako se ponaša netko tko je ovisan o opijumu? Izraz u očima mu je postao ozbiljan. – U jednom trenutku je ovisniku prekrasno, odlično se zabavlja, pleše po kući u gaćama i ponaša se kao da mu je sunce udarilo u glavu. U sljedećem trenutku povraća. A to je vrlo neuredno i neprivlačno stanje. – Kad ste bili mladi, prije nego što vas je majka odvela u Francusku, jeste li razumjeli što s njim nije u redu? – Bio sam premlad da bih razumio. Ali već sam naučio prepoznati kad je bio drogiran. Djeca ovisnika brzo nauče da se treba bojati nepovezanog govora, znakova izgubljenosti, krvavih očiju. – Primijetili biste i njegove oči? – Tada možda nisam. Ali sada bih. Zjenice se sužavaju kod kroničnog uzimanja opijuma. – Mora da vam je to bilo strašno zbunjujuće kad ste bili dijete – rekla je, stavivši mu ruku na rame. – Žao mi je. Piers ju je pogledao, a iz očiju mu se ništa nije dalo protumačiti. – Zahvalan sam na tome. – Zašto? Zato što vas je majka odvela u Francusku? – Ruka mu je bila topla pod njezinim prstima i, kako glupo, pomislila je odmah na mišiće koje je vidjela toga jutra. – Zato što je to bio razlog što sam postao liječnik – rekao je ravnodušno. – Da nije bilo njegove ovisnosti, ja bih sad sjedio u nekom klubu u Londonu, igrao šah i razmišljao o tome da si iz čiste dosade prosviram mozak. Lady Bernaise je očito bila umorna od razgovora s bivšim suprugom. Pojavila se kraj Linnet. – Predragi moji – rekla je – osjećam glavobolju. – Bračnu glavobolju? – upitao je Piers. – Mislio sam da osoba treba biti u braku da bi osjećala bračnu glavobolju. – Uvijek ti se šališ – rekla je na svojem nesavršenom engleskom, mašući lepezom prema njemu. – Život nije šala, nije uvijek šala. Tvoj mi je otac mogao dati glavobolju čak i kad sam bila na kontinentu daleko od njega, vjeruj mi. – Ispričavam se – rekao je vojvoda koji joj je stajao iza leđa. – Molim te, nemoj se povući u svoju sobu. Ja ću odmah otići. – Ne, ti ostani tu sa svojim sinom – rekla je, ne gledajući u njega. – Propustio si mnoge godine s njim. Zasluženo, ali vjerujem da si sada svjestan koliki si gubitak nanio sam sebi. – Jesam. – Ali vojvoda nije gledao u Piersa. Njegove su oči bile prikovane na njegovu bivšu ženu, na njezinu sitnu figuru, savršene obline, sjaj njezine kose, eleganciju kojom je ispružila ruku, prvo prema Linnet, a zatim prema Piersu. – Mislim da je Njegova milost dobro učinio kad je vas izabrao za Piersa – rekla je. – Da, mislim da je učinio ispravnu stvar. – Njezin je ton jasno davao do znanja da ju je vojvoda šokirao time što je učinio nešto dobro. A zatim je otišla. – Priberi se – rekao je Piers ocu. – Izgledaš kao pas koji slini za velikom sočnom kosti. Dovraga, trebao si dosad već naći drugu ženu. Ona se udala za nekoga drugog, zašto se ti nisi oženio? Sad bi tu lijepo imali novu vojvotkinju koja bi gledala Maman s visoka. To bi bilo baš zanimljivo. Vojvoda glasno proguta slinu. – Nikad neće za mene postojati niti jedna druga – rekao je. – Toliko sam je povrijedio zato što sam je strasno volio. Iako to tada nisam uopće shvaćao, naravno. I sada moram živjeti s tom odlukom, pomiriti se s tim da sam bio takav čovjek. – Zvučiš kao glavni glumac u nekoj lošoj melodrami – rekao je Piers hladno.

~ 71 ~


– Tiho – rekla mu je Linnet. – Gospođice Thrynne, dobio sam vašu poruku u kojoj tražite da sutra krenemo – rekao je vojvoda. Izgledao je kao da je prilično očajan. – Kad bismo ostali još nekoliko dana... vi i lady Bernaise biste mogli razgovarati – rekla je Linnet. – Nikamo nam se posebno ne žuri. – Znao sam – rekao je Piers, dramatično naglašavajući svaku riječ. – Cijelo ste se vrijeme samo pretvarali da se ne želite udati za mene. Linnet ga je pogledala i prasnula u smijeh. – Da, danas ste me natjerali da shvatim kako ste uzoran čovjek. San svake žene. – To bi bilo vrlo ljubazno od vas – rekao je vojvoda. – Iako ne bih želio da se ona još više naljuti na mene. – O, pa ovo je stvarno sjajno – rekao je Piers. – Neželjena zaručnica i još neželjeniji krvni rod odlučuju o... Linnet ga je oštro podbola laktom u trbuh pa je progutao riječ. – Ostat ćemo koliko god želite – rekla je Linnet vojvodi. – Na kraju krajeva, morat ću malo bolje razmisliti o svojim bračnim izgledima. Možda se u vašem sinu krije nešto više nego ono što se može očima vidjeti. – Pogledala ga je sarkastično. – Ne bih trebala toliko žuriti s odlukom da ga odbijem. Možda on samo izgleda kao djetinjasta budala. Ili se možda samo ponaša tako, a unutra se skriva odrastao čovjek, spreman jednom izaći na svjetlo dana. – Ja ću biti vojvoda bez obzira na to prevladam li svoje infantilno ponašanje ili ne – naglasio je Piers. – Osim ako se ne udate za mog oca ovdje, vjerojatno nikada nećete dobiti ponudu te snage. – O, zar me vi sad prosite? – pitala ga je umilno. – Ne, to je već moj otac učinio u moje ime – rekao je. – Onda, što vi mislite, Vaša milosti? Hoćeš li ostati i pokušati udobrovoljiti Maman? To će biti nemoguće, ako se to slučajno pitaš. Linnet ga uštipne. – Naravno da nije nemoguće. Pogotovo kad se može pouzdati u dobar savjet svog sina i nasljednika. – Ja mu mogu dati dobar savjet ako ima hemoroide – rekao je Piers. – Ali čuo sam da je brak veće od ta dva zla. Vojvoda ga pogleda i odmahne glavom. – Ti se nećeš nikada oženiti, zar ne? Linnet se sažalila nad njim. – On će se vjerojatno morati sam odlučiti hoće li to učiniti – rekla je. – Morat će si sam pronaći ženu. – A to je ovdje baš lako – dodao je Piers. – Ne možete ni zamisliti koliko mladih dama pronađe put do ovamo, žaleći se na čudne otekline, sljepilo, povraćanje... razne vrste šarmantnih bolesti. – Što se može, morat ćete izabrati jednu od njih – rekla je Linnet, sliježući ramenima. – Možda da ipak zadržim vas – rekao je Piers. – Zar vam ne dosadi ponašati se poput malog dječaka? – upitala je. – Ne slušajte ga – rekla je, okrenuvši se prema vojvodi. – Jedan od ovih dana pojavit će se žena s djetetom u trbuhu i on će se njome oženiti jer je to razumno. – Nije razumno ako ne mogu sa sigurnošću znati nosi li dječaka – rekao je Piers – a koliko ja znam, ne postoji način da se to utvrdi. – Uvijek možete bebu zamijeniti zajedno od njezine druge djece – predložila je Linnet. Piers je prasnuo u smijeh. Vojvoda se ukočeno smješkao. – Primogenitura vam je možda razlog za zabavu – a čini mi

~ 72 ~


se da se oboje dobro zabavljate – ali moja obitelj je nosila ovu titulu stotinama godina. – Sve dok ti nisi ukaljao svoje ime tako što si postao opijumski demon – rekao je Piers okrećući mu leđa. – Mora da je vrijeme za večeru. Prufrock, koga vraga čekaš? Daj pozvoni na to zvonce prije nego što počnemo jedni drugima glodati kosti. Linnet je uhvatila vojvodu pod ruku. – Danas je bio naporan dan – rekla je. Potapšao ju je po ruci. – Dobro sam učinio kad sam vas izabrao. Ali shvaćam što želite reći. – Piers je već izašao iz sobe, ne obraćajući pažnju na društvena pravila ponašanja koja su zahtijevala da čeka – ako već ne na nju, onda svakako na svog oca koji treba prvi ući u blagovaonicu. – Možda ste već primijetili da ne nosim dijete – odvažila se Linnet. Osjećala je više od mrvice grižnje savjesti zbog laži koja ju je dovela u Wales. Vojvoda je izgledao izuzetno posramljeno i odmahnuo je rukom, kao da želi reći da to nije nimalo važno. – Mislim da će se vaš sin ipak jednog dana oženiti – rekla je Linnet. Iako je to zapravo bila laž. Nije si mogla uopće zamisliti ženu koja bi ne samo podnosila Piersa već mu se znala i suprotstaviti. – Možda, možda. Ja sam se nadao... ali sad vidim da ste vi jako slični jedno drugome. – Ali, Vaša milosti, ovo je zapravo uvreda, ispričavam se na otvorenosti – rekla je Linnet, smiješeći mu se. – Nisam htio da zvuči kao uvreda. A što ćete vi sada, draga moja? – Vratit ću se u London – rekla je Linnet. – Možda ću otići u inozemstvo. Ili ću možda otići ravno do lady Jersey i pokazati joj da ne nosim nikakvo dijete. A onda ću natjerati princa da prizna da nije bilo ni prilike da se tako nešto dogodi. I onda ću se udati za nekoga. – Vrlo dobro – rekao je vojvoda. – Možete računati na moju podršku. Slobodan sam misliti da moje mišljenje ima značajan utjecaj na lady Jersey. Nasmiješila mu se. – Hvala vam.

~ 73 ~


Poglavlje 12.

innet je sanjala svoju majku kako sjedi na rubu kreveta, smije se i baca trešnje. Nije dobro gađala i jedna se trešnja odbila od Linnetinog ramena na pod, a druga pala na plahte. – Mama! – protestirala je. – Napravit ćeš nered. Zaprljat će posteljinu. Njezina se mama samo smijala. – Samo se zabavljamo, draga. Ti moraš... Ali što god da joj je majka željela reći bilo je izgubljeno jer se Linnet probudila. Netko ju je grubo tresao. Škiljila je kroz zavjesu raskuštrane kose i vidjela da njezina majka nije bila ta koja je sjedila na rubu kreveta. Bio je to Piers, sjedeći tamo tako nonšalantno kao da joj je brat kojeg nikada nije imala. Ali ipak... bacila je jedan pogled na njegovo mršavo lice, koje je zbog brade izgledalo tamnije, i njezino joj je tijelo kazalo da u sobi nema nikakve braće. Nije imao na sebi kaput, a od mišića na ramenima napela se tkanina na rukavima njegove bijele lanene košulje. Obraze joj je preplavila toplina. – Zdravo – rekla mu je. Ovo je bilo apsurdno! On je bio nemoćan i nepodnošljivo bi je zadirkivao kad bi imao i najblažu ideju da joj se toliko sviđa njegov izgled. To je bilo sve što se imalo reći: sasvim je normalno diviti se ljudskoj ljepoti. – Planirate li ustati u sljedećih nekoliko sati? – pitao je Piers, a ton mu je bio zapovjednički kao i uvijek. – Donio sam vam šalicu vruće čokolade. Zbog toga sam se osjećao kao sluškinja neke dame, mada bi točnije bilo reći kao jedan od onih eunuha koji trčkaraju oko careva. Nije joj izgledao poput eunuha, ali ona naravno nikada nije vidjela niti jednog eunuha. Linnet posegne za šalicom vruće čokolade i prihvati je s obje ruke. Okus joj je bio bogat i mračan, gotovo malo ljut. Mogla je shvatiti zašto ljudi vole biti u braku, to jest, barem oni koji vole biti u braku. Bilo je zgodno imati nekoga s kim bi se ujutro moglo popričati uz šalicu tople čokolade. A uz to, voljela je gledati u njega, a s obzirom na to da on nije obraćao pažnju na nju, ona je radila upravo to – ispod trepavica samo promatrala trzaje njegovih mišića. Muško je tijelo bilo toliko različito od njezinog, ali i jako primamljivo na neki svoj način. Bez riječi, uputila je svojoj majci ispriku. Imala si pravo. Piers se rastegao, a njegova se košulja još jače napela na ramenim mišićima. Prvi put, prvi prvcati put, shvatila je zašto su se oči njezine majke onako sjajile kad je odlazila na neki od svojih sastanaka. A zatim, iznenada, shvatila je točno u što je gledala. Piers je držao štap u ruci i naginjao se naprijed. Pogledala je uzduž njegova štapa i sjela uz vrisak, zamalo prolivši čokoladu. – Prestanite s tim, ovoga časa! Ponovno ju je bocnuo. – Tako vas je teško probuditi da sam mislio da će malo topništvo

L

~ 74 ~


pomoći. Već je odgurao njezinu kutiju s nakitom do samog ruba toaletnog stolića. Još jednom ju je trebalo gurnuti, i past će sa stolića. Linnet je odložila svoju čokoladu na noćni ormarić. – Dajte mi to! – povikala je, zgrabila štap i legla natrag. – Ne možete vježbati svoj djetinjasti smisao za humor na mojoj kutiji za nakit. Naslijedila sam je od majke. Optočena je biserima iz Venecije. Piers se nagnuo prema njoj stavivši po jednu ruku na svaku stranu njezinih bokova. – Ovo je drugi put da ste me nazvali djetinjastim. Muškarce za puno blaže uvrede izazivaju na dvoboje. – Ali ih vi ne izazivate – rekla mu je prodorno ga gledajući. – Vi ste bogalj. Za trenutak je nastupila tišina. – Ovo je bilo stvarno okrutno – rekao je nježno, nagnuvši se naprijed. – Nije ništa gore od načina na koji vi razgovarate s ljudima – rekla je, svjesna da joj je glas zvučao izrazito veselo. Premjestio se i odjednom su se njegove ruke našle na obje strane njezina struka, tako blizu da je mogla osjetiti njegovu toplinu. Stisnula je štap, ne mogavši prigušiti smijeh. Zadirkivati ga bilo je opojno... i opasno. Piers je potvrdio točno ono što je ona mislila. – Zar vam nitko nije rekao da mi je nadimak Zvijer? Frknula je nosom. – Isti taj nadimak dobije svaki dvogodišnjak od svoje guvernante. Što ćete sad, zvati me ružnim imenima? Neće to imati nikakva učinka, ionako me cijeli London već zove najgorim imenima kojima se može zvati jednu damu. – Onda postoji nešto što vi i moja majka imate zajedničko – rekao je. – Osjećat ću se kao kod kuće budem li se mazio s droljom. Pomalo nespretno, uspjela je okrenuti štap i ubosti ga njime u prsa. – Hoćete li se, molim vas, odmaknuti? Ovo je u svakom pogledu nedolično. Nije se pomakao. Oči su mu sjajile, a u njima se mogla prepoznati neka emocija koja nije imala nikakve veze s doličnošću. Odjednom Linnet shvati da je pogriješila u vezi s njim. Pretpostavila je da je nemoćan čovjek, naime, nesposoban osjećati požudu. Piers sasvim sigurno nije imao problem s požudom. A znao je i što ona misli. Pogled mu se pomicao polako niz njezino lice, zastajući kod usana, polako prelazeći preko vrata, zastajući kod... I ostao zamrznut. Pogledala je prema dolje i otkrila da se nježna pamučna tkanina njezine spavaćice uhvatila pod njom, zatežući joj se preko tijela. Grudi su joj bile jedva pokrivene, a ružičaste bradavice jasno vidljive. Odbacila je štap na stranu i prekrižila ruke preko prsiju. – Ne biste smjeli tako piljiti u mene – izjavila je. – Vi ste moja zaručnica. – Glas mu je bio dubok i promukao, bez onog uobičajenog podrugljivog prizvuka kojim je inače bila popraćena svaka njegova riječ. – Nisam više – rekla je, lickajući donju usnicu. – Znate – rekao je – mislim da bismo cijelu tu priču oko zaruka trebali malo temeljitije razmotriti. Da nam se ne dogodi da dijete nakon što smo ga okupali bacimo zajedno s prljavom vodom. Još joj se jednom primakao bliže. Njegove su ruke sada bile na njezinom jastuku, a lice točno iznad njezinoga.

~ 75 ~


– Mene je ljubio princ – rekla mu je. Glas joj nije bio uobičajeno sladak i melodičan već je malo zaškripao. – Konkurencija – rekao je, a oči su mu se još jače zacaklile. – Ja uživam u natjecanjima, jeste li to znali? – sagnuo je glavu i liznuo njezinu donju usnicu nježnim, slatkim pokretom jezika. Linnet se prenula od vala osjećaja koji su jurnuli njezinim tijelom. – Princ Augustus pobjeđuje – uspjela je izustiti. – Ali ja još nisam ni krenuo – rekao je Piers. – A znate li što? Mislim da bismo se zasad trebali zaustaviti na ovome. Vjerojatno bih trebao usavršiti svoju tehniku. Pročitati neke knjige. Razraditi strategiju. Linnet je počela sve brže disati, a oči su joj bile napola zatvorene, čekajući da se njegove usne spuste na njezine, da on... – Molim? – zacvilila je. Što je to bilo u njemu od čega je ona tako lako gubila sav svoj nonšalantni šarm? – Imate okus čokolade – rekao je hrapavim glasom, a njegove su usnice još uvijek lebdjele točno iznad njezinih. Linnet je osjetila kako joj se oči sklapaju. Da... molim... trbuh joj se stisnuo dok je hvatala njegov dah koji je mirisao na čokoladu i metvicu. – Da ste nekim slučajem bombon, ja bih vas pojeo. – Sagnuo je glavu i – gricnuo je? Ugrizao njezinu donju usnu. Usprkos svom racionalnom razmišljanju, to je pokrenulo val topline koja je jurnula niz Linnetino tijelo. Oči su joj se otvorile. – Mislim da biste trebali pročitati koju knjigu ili dvije – rekla je. – Zar sam ja prva žena koju ste ikada poljubili? Ako ovo uopće možete nazvati poljupcem. Piers se uspravio i pogladio svoju bradu prstima. – Da vidimo... Mislim da se sjećam... Ne! Niste prva žena koju sam poljubio. Jeste li razočarani zbog toga? – Uopće mi nije važno jesam li ili nisam. Ustao je. – Što ste, dovraga, učinili s mojim štapom? Aha, tu je. Hoćete li sada, molim vas lijepo ustati i odjenuti se pa da možemo ići na plivanje? Ali sada je sve bilo drugačije. Piers je možda izgledao potpuno isto, ravnodušno i zlobno kao i uvijek, ali Linnet se nije osjećala isto. Jednostavno nije mogla samo tako sići s kreveta i prošetati preko sobe u spavaćici, ne nakon tog poljupca. Ili polupoljupca. Pogledao je gore i odmah znao o čemu ona razmišlja. – Pod broj jedan, ja vas zapravo uopće nisam poljubio. Pod broj dva, poljubac bi lako moglo slijediti – kad bi to uopće bio poljubac – oduzimanje vaše nevinosti, a to ne smijem učiniti, zar ne? Pod broj tri... dobro, nema broja tri, ali mislim da je broj dva dovoljno rekao. Što vi mislite? Linnet se nakašlje. – Ustat ću ako vi sjednete tamo. – Kimnula je prema stolcu. – Okrenuti prema zidu. – A kako ću, molim vas lijepo, onda plivati? Ako ću gledati na drugu stranu u bazenu, utopit ćete se – rekao je ravnodušno. – Ali dobro, ako vam se ne da, ja idem sam. Jer ja stvarno moram plivati svakoga jutra ili me noga odmah kazni. – Ne! – rekla je. – Želim ići na bazen i želim naučiti plivati. – Još je sinoć pripremila haljinu, donju haljinu i čarape, za slučaj da on dođe po nju. – To sam i mislio. Onda se već jednom obucite da krenemo dolje prije nego što nestane jutarnjeg sunca. Moram poslije obići pacijente. Imaju nezgodnu naviku umirati tijekom noći. Oči mu više nisu sjajile. Zapravo, izgledao je nezainteresirano kao i uvijek, pa je Linnet ustala iz kreveta i odjurila iza paravana u uglu sobe. – Čitam jednu od knjiga iz vaše knjižnice –

~ 76 ~


rekla mu je. – Medicinsku knjigu. – Stvarno? A koju? – zvučao je potpuno nezainteresirano. – Medicinska promatranja i istraživanja dr. Forthergilla. Vrlo je zanimljiva. – To je najobičnije smeće. Ne vjerujte mu ništa. Zapravo, nemojte vjerovati ničemu što piše u bilo kojoj knjizi iz moje knjižnice. Većina njih su bljezgarije najobičnijih idiota. Provirila je iznad paravana. – To znači da sok od sunovrata neće uzrokovati gubitak potencije kod muškaraca? Koja šteta! – Vidim da planirate unaprijed – rekao je, sklanjajući kovrču kose s očiju. – Za sljedećeg muškarca u vašem životu, sretne li budale. – Onda, bi li djelovalo? – pitala je, ponovno se sklonivši iza paravana. – Vrlo vjerojatno ne. Treba li vam ova čarapa koja je upravo pala na pod? – Da, hvala – rekla je. Svilena je čarapa poletjela zrakom preko paravana i sletjela na njezino rame. – Zašto se uopće gnjavite s tim čarapama? – pitao je. – Ionako ćete ih skinuti za pet minuta. Ona je već vezala podvezicu. – Pa ne mogu izaći iz kuće bez čarapa! – Za jednu minutu bit ćete izvan kuće bez ičega osim komadića tkanine omotane oko tijela. – Ne smijem dopustiti da me netko vidi bez čarapa. – Ali odlučila je da smije dopustiti da ju vide bez korzeta. Bila bi prevelika gnjavaža vezati sve one vezice. – Možete li mi ponovno pomoći sa zakopčavanjem? Izašla je iz paravana i vidjela da Piers gleda kroz prozor. – Sunce je već visoko. Stvarno bih morao k pacijentima. – Ne. Plivanje – objavila je. – Zakopčajte mi haljinu i idemo. Ovoga puta nalet ledene vode po njezinom tijelu i licu bio je manje neočekivan, ali nimalo manje okrutan. Piers je ju povukao k sebi i ona se prilijepila uz njega zapomažući – Bože moj, Bože moj – ispod glasa. Njegova snažna, topla ruka omotala se oko njezina tijela. – Jeste li došli do daha? – viknuo joj je na uho. Odmahnula je glavom. Nije ga željela pustiti, ali on ju je nemilosrdno odgurnuo. – Plutajte! Plutala je. – Dobro, a sada se okrenite na trbuh. – Zurila je u njega u nevjerici pa se on sagnuo i okrenuo je. Istoga je trenutka počela tonuti pa ju je povukao natrag na površinu. – Na trbuhu – ponovio je, govoreći joj u uho. – Želim da sad zatvorite oči i plutate na trbuhu. – Ugrijte me, ugrijte me pr-prvo – rekla je, cvokoćući zubima kao luđak. Okrenuo ju je ponovno tako da su joj leđa bila naslonjena na njegov trbuh i ponovno obavio jednu ruku oko nje. Ruka mu je bila točno ispod njezinih grudi, a čak i usred ledene vode, Linnet je osjetila... nešto. Osjetila je navalu uzavrele krvi niz tijelo, sve do nožnih prstiju, od koje joj se koža naježila. Postala je svjesna prisutnosti mišićavog tijela uz njezinu pozadinu i njegovoga tvrdog dijela o kojem joj je majka... Ali već i samo razmišljanje o njezinoj majici u vezi bilo s čim što je radila s Piersom nije joj se činilo ispravnim, pa je odmah potisnula takve misli. – Dobro – rekla je duboko udahnuvši. On je maknuo svoju ruku, a ona se nagnula naprijed

~ 77 ~


i plutala, više ili manje. – Sad skoro plivate – vikao joj je u uho. Otvorila je usta da bi mu odgovorila i pritom progutala morsku vodu. – Fuj! – ispljunula ju je. – Fuj! – Vrijeme je da vas izvučem van. Usnice su vam poplavile, da ne spominjem vaše prste. A i neki važni dijelovi mog tijela također. Moram se početi kretati. Tresući se po cijelom tijelu, Linnet je zgrabila hrpu ručnika i omotala njima cijelo tijelo. Zatim se vratila do bazena i sjela na ravnu stijenu da bi gledala kako Piers snažnim zamasima napreduje kroz vodu, gore i dolje. Sunce je bilo čak i toplije nego jučer, i iako je znala da će zasigurno dobiti pjege, nije si mogla pomoći da ne podigne lice i izloži ga sunčevim zrakama. Štoviše, nakon nekog vremena, legla je na leđa na toplu stijenu kako bi sunce moglo doprijeti do njezinog vrata i ramena. Stijena pod njom zračila je toplinom, pa je odmotala ručnik s glave i pustila da joj zrak osuši kosu. Zatim je maknula ručnik sa svojih nogu, da bi joj se i haljina također osušila. Do trenutka kad je Piers izašao iz bazena već je zamalo zaspala, ugnijezdivši se na ručnicima i suncu. Trepnula je očima prema njemu. – Jeste li gotovi? – Izgleda da jesam. I ponovno ste potrošili sve ručnike. Sjela je. – Žao mi je. Evo, uzmite ovaj. Izvukla je onaj kojim je bila umotala kosu. – Bojim se da je malo vlažan. Uzeo ga je bez primjedbi i počeo se trljati po tijelu i kosi dok je ona ležala i gledala ga. Nije imala pojma – nikakvog pojma – da muškarac može tako izgledati. Tako, tako... opojno, tako... Možda je ona bila sličnija svojoj majci nego što je to mislila. Ta ideja činila joj se neukusnom pa je odlučila sjesti. – Ne, ostanite na mjestu – rekao joj je. – Okrenite se. – Neću! – Sad ću vas naučiti na suhom. Pokazat ću vam tehniku plivanja. Bit će vam lakše pratiti moje upute ako vam ne moram zavijati u uho dok cvokoćete od zime. – Aha. – Okrenula se meškoljeći se kako bi našla najudobniji položaj na gnijezdu od ručnika i toploj stijeni. Zatim ga je pogledala preko ramena. – Dobro onda, što sad moram raditi?

~ 78 ~


Poglavlje 13.

iers je gledao dolje prema neodoljivo preslatkom tijelu svoje zaručnice – svoje navodne zaručnice – i znao je da je u velikoj nevolji. Stigli su crni dani. Crni poput napukline između njezinih prelijepih dugačkih... Ona je bila izbor njegova oca. On ne bi smio imati ništa s njom, čak i da je najljepša žena u cijeloj Engleskoj. A ona je to i bila, istaknuo je mali glasić u njegovoj glavi. Nikada nije vidio tako predivnu ženu. Nije, iskreno, mogao ni zamisliti da takva postoji. Kleknuo je kraj nje, divljački gušeći onaj dio sebe koji je želio milovati tu predivnu ravninu njezinih leđa, sve do uzvisine njezine stražnjice, pa dolje niz te savršene noge. – Stavite ruke na stranu – rekao je, a glas koji je dolazio iz njegove utrobe zvučao je tako hrapavo poput glasa ljudi koji su godinama pušili cigare. Nagnuo se naprijed da joj pokaže kako treba zamahivati rukama. – Vidite, na ovu stranu, pa zatim na drugu. A kad zamahnete ovom rukom, glavu okrećete na suprotnu stranu i uzimate zrak. Poslušno je okrenula glavu i pomaknula ruke. – To je to – rekao je, a oči su mu se vratile na njezinu stražnjicu. – Noge vam trebaju biti ravne i nježno udarati. Nije bilo ništa loše u tome da samo gleda. To je bilo samo gledanje. Iako bi se na drugi način moglo opisati kao mučenje. Vidio je on stotine ženskih tijela u životu. Možda čak i tisuću. Razgolitile bi pred njim svoje grudi, svoje stražnjice i svoje najintimnije dijelove, a on ne bi ni okom trepnuo. Ali ovo dolje tijelo je pulsiralo, doslovno bjesnilo od strasti. Piers se podigao na noge i omotao čvrsto ručnik oko svojih bokova. Tako čvrsto kao da se želi kazniti. Neka ga vrag nosi ako si dozvoli da bude marioneta svoga oca, svoga gnjusnog, prezira vrijednog oca, i prigrli mladenku koju mu je on izabrao. Gledao je kako Linnet zamahuje rukama, prisiljavajući se ignorirati njezinu senzualnost. Izgledalo je da ima dobar smisao za ritam. Naravno da ima, ponovno se javio onaj glasić u glavi. On bi nju mogao podučiti ritmu, a ona bi tada... Odbacio je odmah tu misao. – Vrijeme je za pokret – rekao je kratko, okrećući se. – Čeka me cijelo krilo pacijenata, neki su se možda već dosad pretvorili u lešine. A ne mogu ostaviti lešine da me čekaju. To nije pristojno. Skočila je na noge, i on je mogao čuti kako navlači haljinu. – Čekajte – pozvala ga je dok je on već odmicao putem. – Trebate mi da mi zakopčate haljinu, sjećate se? Okrenuo se. Stajala je tamo uz rub bazena, crvena kosa u kovrčama joj je prekrila ramena, a obrazi su joj bili crveni od tjelovježbe. I smješkala se, iskreno se smješkala, ne onim patentiranim osmijehom koji je koristila kako bi očarala njegove jadne studente.

P

~ 79 ~


– Ne mogu se vratiti u kuću ovakva – rekla je. – Istina, nemam pratilju. Ali ako ne želite da svi u kući pomisle da smo bili vani goli zajedno, morate mi zakopčati haljinu. – Ne budite ludi. Služinčad zna točno što mi radimo. I ne postoji ništa što oni mogu, ili misle da mogu, učiniti u vezi s tim. – Dobro, ali vaš će otac biti zgranut. Zastenjao je, ne želeći ulaziti u diskusiju o tome koliko točno malo drži do mišljenja svoga oca. – Dobro onda, dođite ovamo. Ne pada mi napamet da se mučim s ovim štapom preko tog kamenja. Trepnula je očima i doskakutala do njega. – Žao mi je. Kad vas gledam dok plivate, izgledate tako snažnim da sam zaboravila da vam je noga ozlijeđena. Usput, kako se to zapravo dogodilo? – Okrenula mu je leđa i on je počeo zakapčati njezinu haljinu. Ženska je kralježnica vrlo profinjena stvar. Naravno da je on to već znao, ali njegovo je sve znanje proizlazilo iz promatranja kralježnica koje su bile ozlijeđene. Linnetina je bila zaobljena na savršen način, bez ijedne pogreške, jedna mala uzvisina pratila je drugu, a sve su kosti o kojima je učio na medicinskom fakultetu izgledale sasvim drugačije prekrivene blijedom kožom. – Gdje vam je haljina? – pitao je iznenada. – Joj, skinula sam je – rekla je. – Nema ništa hladnije od mokre tkanine, znate. Odmaknula je kosu kako joj se ne bi zaplela o gumbe, a pred njim se savio njezin snježnobijeli vrat poput stabljike koja pridržava osjetljivi cvijetak. Njegov je um upijao njezine riječi izuzetno sporo. Skinula je haljinu kad je on bio okrenut leđima. To je značilo da je stajala potpuno gola na otvorenom, barem jednu sekundu. – Piers? – upitala ga je. – Kako si ozlijedio nogu? – Bilo je to tako davno da sam zaboravio – rekao je, povlačeći zadnji gumbić kroz rupicu. Ispustila je mali zvuk neodobravanja, ali se ipak sagnula i skupila svežanj mokre odjeće i haljinu, a zatim ga uhvatila pod ruku. On nije uopće shvatio da je čekao na nju sve dok nije svoju vitku ruku provukla ispod njegove. – Je li sinoć stigao kakav novi pacijent? – pitala ga je neobavezno. – I možeš li mi objasniti kako su organizirane bolesničke sobe? Eliza mi je rekla da su odjeli u oba krila. – Po bolestima koje mislim da imaju – rekao je, razmišljajući o tome da se uljudnost, kad ju se jednom usadi čovjeku u korijene, ostaje tamo čitavog života. – Kako? – Infektivne groznice s infektivnim groznicama. A također, razdvojeni su po spolu. Žene u jednoj sobi, a muškarci u drugoj. Ne možemo dopustiti da oni pohotniji zaskoče jedni druge usred noći. – A ima li više žena nego muškaraca ili obrnuto? – Ima više žena. – Zašto? Zar se mi žene češće razbolijevamo? – Ne, ali tvoj spol je puno razumniji kad treba potražiti pomoć. Muškarci ovdje u Walesu obično odapnu na polju. To je baš lijep, uredan način odlaska na drugi svijet i ja ga iskreno preporučujem. – A djeca? – Ponekad. Gripa ih često pokosi, ali većina mlađih umre prije nego što uspiju doći ovamo. Osjetio je kako se stresla, točno iza njega. – To je strašno, Piers. – To je život.

~ 80 ~


– Sad je tu trenutno Gavan, ima li još druge djece? – Dvije djevojčice. – Stigli su već do kućice. Ona nije rekla ništa više, ali mogao je točno osjetiti o čemu razmišlja. – Nemoj – upozorio ju je. – Što, nemoj? – Što god planiraš. Vidim da ti lice već svetački sjaji kao što sjaje lica kvekera. O čemu god da razmišljaš, prestani jer će mene to sigurno živcirati. – Nemam ništa za raditi – rekla je, nekim sasvim razumnim glasom koji je zvonio na uzbunu. Skoro sam završila s čitanjem Promatranja dr. Fothergilla, a rekao si mi da su ionako budalasta. Pogledala sam tvoju knjižnicu i nema nikakvih romana. – Zar je to ono što inače radiš? Čitaš romane? – Nema dovoljno romana. Čitam i putopise također, a i drame. – Slegnula je ramenima. Okrenuo se da je pogleda, ignorirajući njezinu snježnobijelu kožu i uvinute trepavice – dobro, nije ih baš ignorirao, već je pokušao gledati mimo njih. A ono što je pronašao bili su znakovi visoke inteligencije. Kako je to njegov otac učinio? Gdje liju je samo pronašao? – Jedan od najboljih liječnika koje sam ikada upoznao bila je žena iz Katalonije – rekao je. – Kako joj je uspjelo postati liječnicom? – upitala je Linnet. – Zar je u Španjolskoj ženama dopušteno ići na medicinski fakultet? – Ti znaš gdje je Katalonija? – Rekla sam ti da čitam putopise – rekla je pomalo iziritirano. – Njezin je otac jedan od najboljih liječnika u toj zemlji – rekao je. – On ju je podučavao, a poslije ih je prisilio da je prime na medicinu. Pretpostavljam da je u trenutku kad su je konačno primili već znala više od većine svršenih liječnika, ali barem je uspjela dobiti diplomu. Šutjela je dok su se uspinjali stubama do dvorca, a kad su stigli do vrata, Prufrock ih je širom otvorio. – Čekali ste nas, je li? – pitao je Piers. – Čekala su vas tri nova pacijenta – rekao je batler. – Dvojicu sam smjestio gore, a jednog u oružarnicu. Markiz i mladi doktori su sada tamo. – U oružarnicu? – upitala je Linnet. – Izbacili smo sve puške i ta nam prostorija služi kao mjesto gdje postavljamo dijagnoze – rekao je Piers, ispuštajući njezinu ruku. – Ispričavam se, ali morat ćete sami gore po stubama. Ja imam posla. Kao prvo, moram odmah u oružarnicu prije nego što Sébastien ubije moga novog pacijenta. – Ako netko izgleda posebno bolesno, smjestim ga tamo – objasnio je Prufrock. – Zapravo, ako bi mogao biti zarazan. – Ali kako... Vrata su se zalupila na zvuk njezina glasa.

~ 81 ~


Poglavlje 14.

avan je sjedio na svom krevetu kad je Linnet nešto kasnije provirila kroz vrata bolesničke sobe. Nasmiješio joj se krezubo i povikao: – Hej, gospođice! Sa susjednog se kreveta začulo stenjanje. – Gospodine Hammerhock, kako se osjećate? – upitala je Linnet. – Pala mu je temperatura – izvijestio je Gavan. – Lice mu je još uvijek prilično grozno, a i jezik mu nije najbolje. Doktor je bio malo ranije i tjerao ga je da govori riječ točno nekoliko puta jer mu se sviđa kako on to izgovara. – Molim? – pitala je Linnet zbunjeno. – On kaže tošno, zar to nije točno, gospodine Hammerhock? – rekao je Gavan. – A doktoru je to jako smiješno. I meni isto. Gospodin Hammerhock zagunđa. – U svakom slučaju, preživjet će. To je doktor rekao. – Drago mi je čuti – rekla je Linnet. – Čuj, Gavane, nije svatko... – Možete li me sada odvesti van? – prekinuo ju je. – Čekao sam vas i čekao. Tko zna što Rufus sad radi? Moramo ga ići vidjeti. – Mislim da ne bi smio izaći iz kreveta – rekla je Linnet. – Doktor je rekao da smije danas početi hodati – začuo se strogi glas iza njezinih leđa. Linnet je skočila na noge. – Sestra Matilda? Žena koja je stajala kraj kreveta nosila je kožnu pregaču koja joj je sezala do koljena. Imala je crnu kosu svezanu u čvor na vrh glave, bijeli nos koji je također izgledao poput čvora i vrlo dugačku vilicu. Ukratko, izgledala je prilično zastrašujuće. – Moje ime je gospođa Havelock – odgovorila je oštro. – Jako mi je žao, ispričavam se. – Linnet se stala opravdavati. – Lord Marchant mi je govorio o nekome koga je nazivao sestrom Matildom, ali naravno on ima više od jedne medicinske sestre jer ima tako puno pacijenata. – Doktor me tako zove zato što je drzak i bezobrazan – rekla je gospođa Havelock. Nije se potrudila dodati, ali vi ne smijete. – Ja nisam dojilja već glavna sestra ovoga krila bolnice. Ako planirate odvesti Gavana van, ne smijete ga odvesti u štalu. Ne želim da mi se vrati ovamo ni s jednom buhom na tijelu. Taj dečko je pravi magnet, magnet za bube. Gavan se pridigao. – Nećemo ići ni blizu buhama. Gospođica će me odvesti dolje do bazena i gledat ćemo u lijepu vodu. – Oči su mu sjajile žarom misionara pred nebeskim vratima. Gospođa Havelock zagunđa. Očito nije na Gavanu vidjela aureolu. – Rekla bih vam da ga ne smijete odvesti do bazena, ali izluđuje moje ostale pacijente. Neka ide van. – Nemojte nekome drugome dati moj krevet – rekao je Gavan zabrinuto. Linnet je

G

~ 82 ~


mahnula Neythenu kojega je ostavila čekati kraj vrata. – Ako biste mogli odnijeti mladoga gospodina Gavana, Neythene, maknut ćemo se gospođi Havelock s puta. Sigurna sam da je čeka puno posla. Gospođa Havelock ju je oštro pogledala, a taj je pogled učinio da Linnet odjednom shvati koliko drugačije izgleda otrcana kožna pregača u usporedbi sa svijetložutom jutarnjom opravom ukrašenom crvenim vrpcama. Ali ipak, namjerno je uputila glavnoj sestri prkosan osmijeh. Nije Linnet bila kriva što se rodila u obitelji koja je smatrala da je normalno provesti cijelo jutro u posjetima, popodneva slažući ukrasne vrpce – da ne spominjemo kupovinu još vrpci – a večeri galopirajući po plesnoj dvorani. Ništa manje nego što je gospođa Havelock izabrala da bude rođena u obitelji koja joj je omogućila – ili je natjerala – da potraži posao u Piersovoj bolnici. I bilo je apsurdno osjećati i najmanju trunku ljubomore zbog toga. – Brinete li sami o svim pacijentima u ovom krilu? – Naravno da ne – rekla je gospođa Havelock. – To bi bilo sasvim neprimjereno. Pomažu mi sluškinje i muški bolničari. – Očito je mislila da je Linnet sasvim bezvrijedna; okrenula se i otišla bez pozdrava. Naravno da nisu išli do bazena. Neythen je ostavio Gavana u štali, a zatim se vratio svojim dužnostima u dvorac, obećavši da će se vratiti za jedan sat. Linnet je sjedila na neobrađenoj drvenoj klupi dok se Gavan igrao s Rufusom. – On mi izgleda drugačije – rekao je Gavan. – Mislite li da izgleda sretnije, sad kad ima mene? Linnet je pogledala psa. Rufus nije imao puno dlake, ali ona koju je imao, stršala je. Jedno uho mu je bilo naćuljeno, a drugo je izgledalo kao da je nekada davno bilo napola odgrizeno. Rep mu je bio izrazito svinut na desno, pa je mahao samo na tu stranu tijela. – Nije baš lijep. – Lijep je – usprotivio se Gavan. – Vi ga samo ne promatrate na pravi način. – A koji je to pravi način? – upitala je Linnet. – Morate gledati na njegove pseće dijelove. Rufus je sjeo i dahtao. – Pa, dobro, ima vrlo dug jezik – primijetila je Linnet. – Istina, baš je dug. A i ružičast je, a to je za psa najbolje. Mislim da bismo ga trebali okupati. Znate da gospođa Havelock ne voli buhe. A ja mislim da bi on mogao imati buhe. Vidite kako se stalno češka? Pas se stvarno češkao. – To je zato jer mu je potrebno kupanje – rekao je Gavan. – Trebali bismo ga okupati, gospođice. Ona si je to baš mogla zamisliti. – Mislim da se ti ne bi smio smočiti u ovoj fazi oporavka. Možda bismo mogli zamoliti jednog od lakaja da to učini. – Dobro jutro, gospođice Thrynne. To nije bio Piers. Naravno da to nije bio Piers, jer on je imao važnoga posla. Bilo je čudno kako je glas njegova oca bio tako sličan, kad su oni izgledali potpuno drugačije. A što je bilo više nego čudno – što je bilo jednostavno glupo – bilo je to da je na zvuk toga glasa Linnetino srce počelo brže kucati. Ustala je i naklonila se vojvodi. – Kako ste, Vaša milosti? Smijem li vam predstaviti Gavana i njegovoga psa Rufusa? Gavan podigne pogled. – Vašamilosti je baš smiješno ime.

~ 83 ~


– On je vojvoda – objasnila je Linnet. – Tako se treba obraćati vojvodi. Gavan je kimnuo i nastavio češkati Rufusa po trbuhu. – Bojim se da se ne može nigdje drugdje sjesti osim na ovu klupu – rekla je Linnet ponovno sjedajući. Bila je umorna od lekcije plivanja. – Jeste li sišli ovamo provjeriti kako su vaši konji? Vojvoda je sjeo na drugi kraj klupe. – Morao sam izaći iz kuće. Linnet je pomislila da on vjerojatno želi reći da je lady Bernaise u salonu, ali nije zapravo znao kako bi to rekao. A zatim je vidjela da je vojvoda zario lice u dlanove pa je ispružila ruku i dodirnula ga po ramenu. – Žao mi je. – Sve pogreške sam ja sam učinio. – Između prstiju mu je kapnula jedna suza. Jedan je glas zaparao zrakom, natjeravši Linnet da se trzne i podigne pogled. – Zar ovo nije lijep prizor? Kako je uopće mogla pomisliti da je Piersov glas imalo sličan vojvodinom. Bio je sasvim drugačiji; mračniji, snažniji, muževniji – ljući. – Gavan stiče nove buhe – nastavio je Piers – a dragi tatica nove prijatelje. Mi smo svi sretni, presretni. To mora biti tvoja zasluga, Ljepotice. – Nemoj me tako zvati! – rekla je bijesno. – To mora biti tvoja zasluga – ponovio je, udarajući štapom o tlo. – Nemoj biti toliki gad – odgovorila je. Vojvoda je duboko uzdahnuo i spustio ruke. Oči su mu bile crvene i staklaste. – Rekao si mi da ti se ne smijem ponovno ispričavati. Ali... – Zar misliš da sam se predomislio? – Piers nije više bio ravnodušan. Bio je posve bijesan. Linnet je na brzinu pogledala Gavana, ali on se sklupčao u uglu štale, podigao Rufusa na krilo i nešto šaptao u njegovo dlakavo uho. Nije obraćao pozornost na njih. – Znam da se ništa nije promijenilo – rekao je vojvoda, a glas mu se slamao. – Ali ne mogu si pomoći da ne kažem da mi je žao. Gledao sam sinoć tebe i tvoju majku i odjednom sam shvatio da sam jednom imao sve, sve ono bitno što je život ikada mogao pružiti, a sve sam to odbacio. Odbacio sam svoj brak. I što je još gore, tebe sam povrijedio... – Zaveži – rekao je Piers, a glas mu je bio hladan poput oceana, čak i hladniji. – Rekao sam ti da ti ne mogu dati oprost koji tražiš, a čak i da mogu, to ne bi nekom čarolijom izbrisalo prošlost. Vojvoda je obrisao još jednu suzu. – Ti nas nisi odbacio. Ti si donio legitimnu, iako pogrešnu odluku da ti je draža euforija koju pružaju droge od dosade koju pruža obiteljski život. A tko je taj koji bi ti smio reći da nisi bio u pravu, na kraju krajeva? Niti ja nisam ikada bio u iskušenju svjesno odlučiti svaku noć spavati s istom ženom, a kamoli odlučiti da se reproduciram u obliku bučne ljudske minijature iz koje curi na sve strane. – Dosta je bilo – rekla je Linnet, dižući se na noge. Piers je pogleda s prezirom. – Ma vidi ti ovo, sad ćemo dobiti injekciju tople ženske sućuti. – O kakvoj ti sućuti govoriš? Ono što ja vidim jest to da radiš budalu od sebe, a s obzirom na to da sam odrastala okružena takvim ponašanjem, ono ne izaziva ni trunku samilosti. Ponavljanje pogrešaka vodi u prezir, a ne u samilost. – Ako je i tvoj otac bio plačljivac, samo mogu reći da znam kako ti je bilo. – Ti si budala – rekla je Linnet. – Tvoj je otac uzimao previše opijuma. Izgubio je svoju obitelj. Povrijedio je tvoje osjećaje. – Zastala je.

~ 84 ~


– Buu, buu – rekao je Piers. – To sam baš ja željela reći. – Nasmiješila se osmijehom koji je bio unaprijed smišljen da bi ga razljutio. – Je li ti liječnička diploma dala ideju da je ispravno ponašati se poput ljutitog šestogodišnjaka? – Ne, daj mi reci. Kako bi to moglo biti? Vojvoda je također ustao, malo se njišući. – Oprostite, ovo je sve moja krivnja. – Slažemo se s tobom – rekao je Piers. – Nema potrebe stalno to ponavljati. – Točno, čemu se truditi kad vaš sin uživa u tome da on to radi za vas? – rekla je Linnet. – Jesi li uvijek tako sarkastična? – Piers je stvarno izgledao iznenađeno. – Ne. Ja sam vrlo ljubazna mlada dama – rekla je Linnet. – Ali ti izazivaš ono najgore u meni. – Ja ću otići – rekao je vojvoda glasno. – To jest, mi ćemo otići. Ona jutros uopće nije željela ni razgovarati sa mnom. Ja... ja ću vas odvesti natrag u London, gospođice Thrynne. Ne znam zašto to ranije nisam shvatio, ali moj sin nikada ne bi prihvatio nevjestu koju bih mu ja predložio. – Je li to istina? – zahtijevala je znati Linnet, stavljajući ruke na bokove. Piers podigne jednu obrvu. – Što? Zar bi radije bila odbijena zbog vlastitih zasluga, ili bi možda bilo bolje reći, zbog vlastitih mana? – Nikamo mi ne idemo – rekla je, okrećući se prema vojvodi. – Ostat ćemo ovdje sve dok ne budem posve sigurna da ne osjećam potrebu udati se za zločestog, samoživog šestogodišnjeg tiranina. – Govorite li vi to o meni? – Gavan je iznenada progovorio. – Ne, vrati se natrag i igraj se sa svojim psom. – Pokušavam hodati – objavio je Gavan. – Rufus će mi pomoći. – Odlična zamisao – rekao je Piers. – Sestra Matilda ti ionako neće zauvijek čuvati krevet, to znaš. Gavan je ustao, malo se zanjihao i izašao iz štale. Rufus mu je ostao za petama. Svi su gledali kad je krenuo niz put koji je vodio duž cijele štale. – Još jednom gore i dolje, i zatim bi mu bilo bolje da se vrati natrag u Matildine nježne ruke – rekao je Piers. – Ispričajte me, molim vas – rekao je vojvoda – mislim da ću se vratiti u kuću. – Uspravio je ramena i pristojno se naklonio, ali pogled mu je bio neusmjeren i žalostan. Linnet je pričekala da ode, a zatim rekla: – Moraš mu oprostiti. – Zašto? – Piers je zapravo zvučao poluzainteresirano. – Ovo nije dobro ni za koga od vas dvojice. – Shvaćaš li da zvučiš kao da haluciniraš? Mi tako ne govorimo u Walesu. Nije dobro ni za koga. Čekaj! Mislim da sam čuo već jednom takav jezik, od udarenog tipa koji je bio pripadnik neke zajednice koja se zvala Obitelj ljubavi. Piljila je u njega u iščekivanju. – Zar me nećeš pitati što je to Obitelj ljubavi, da bi mogla pobjeći i pridružiti im se? – Nisam mislila da očekuješ odgovor. Kad Hamlet drži monolog, on samo govori i govori sam sebi. Piers joj dobaci pogled pun gađenja i okrene joj leđa da bi otišao. Povisila je glas. – Moraš oprostiti svome ocu jer je ljutnja destruktivna, a to te čini lošijim liječnikom.

~ 85 ~


– Zapravo, ona me čini boljim liječnikom. Lakše ću tako otkriti kad mi ljudi lažu, a vjeruj mi, nikome ljudi više ne lažu nego liječnicima. – Pogrešno – rekla je. – Bračni drugovi tu pobjeđuju. Prasnuo je u smijeh. – Tvome je ocu žao što je uzimao sav taj opijum. Žao mu je što je otjerao tvoju majku u Francusku i razveo se od nje. Njegov je smijeh bio skoro divljački. – Ovisnicima je često žao zbog onoga što se dogodilo. Vidio sam to nebrojeno puta. – A članovi obitelji praštaju jedni drugima – rekla je. – Zar stvarno? A kako bi ti to mogla znati? – Moji su roditelji često bili u prilici opraštati jedno drugom. Došepao je natrag do nje i stavio ruku pod njezinu bradu. – A ti, jesi li im ti oprostila? Iznenadivši se, trepnula je. On je spustio ruku. – Mislim da nisi. Lakše je dijeliti savjete nego ih primati. – Naravno da sam im oprostila – rekla je. Međutim, njezin glas je odao da u to nije bila sasvim sigurna. – Zar te nije tvoj otac trebao dopratiti ovamo? – zahtijevao je Piers, udarajući ravno u glavu. – Na kraju krajeva, ja imam brižno njegovan ugled da sam zvijer. On te poslao ravno u divljinu Walesa bez imalo premišljanja? – U pratnji tvoga oca – rekla je. – Vojvode. – Oboje imamo neodgovorne, da ne kažem sasvim nemarne rođake. – Zvučao je vrlo samozadovoljno. – Dosta je sad ovoga šarmantnog ćaskanja. Došao sam ti reći da je vrijeme za ručak. – Neodgovornost i nedostatak ljubavi nisu jedno te isto. Moj otac mene voli; njemu je jednostavno teško, ako ne već nemoguće, uopće razmišljati da napusti blagodati Londona. Tvoj otac tebe očito voli, s obzirom na to da trpi tvoju užasnu ćud i općenitu nevoljivost. – Čini mi se da me pokušavaš upozoriti da ne bih trebao gajiti prevelike nade samo radi ove male sličnosti među nama? Nije zapravo primijetila koliko je stajao blizu nje. Osjetila je kao da ju odjednom miluje njegov čist muški miris i srce joj je počelo jako brzo kucati. – Mislim da smo povezani nečim puno zanimljivijim od roditeljske nesposobnosti – rekao je Piers. Premjestio je štap iz desne u lijevu ruku. Ona je čekala, samo je čekala. Jedna ruka nježno ju je pomilovala uz obraz i zaustavila se u njezinoj kosi. Još uvijek je čekala, bez riječi. Osjećala je kao da cijeli svijet čeka, zvukovi iz štale, buka Gavanovih nesigurnih koraka niz put, povremeni udarci konjskih kopita, pucketanje drveta... sve je to bilo prigušeno pogledom punim namjere koji se vidio u njegovim očima. – Tvoje oči... – rekla je, ali on je prerezao njezine riječi. Usne su mu bile poput konjaka, poput opijenosti koja je jurnula niz njezina leđa i ostavila je bez daha. A njegov jezik... Mrzila je to, gnušala se kad je princ gurnuo svoj jezik u njezina usta. Samo ju je dobar odgoj, koji joj je usadila jedna od najstrožih guvernanti koju je njezin otac mogao pronaći na cijelom britanskom otočju, spriječio da ne ošamari Augustusa. Ali sada... Piers nije gurao svoj jezik tamo gdje mu nije bilo mjesto, na način na koji je to napravio Augustus. Umjesto toga, on je pratio rub njezinih usnica, dodirom tako slatkim da je otvorila

~ 86 ~


usta, pozivajući ga unutra. On nije odgovorio na poziv. Njegov je jezik dangubio, uživao u njoj, zadirkivao joj usnice. Njezino srce je kucalo sve brže i ona je željela – željela je... Njezin je jezik susreo njegov, igrao se na trenutak, okusio Piersovu suštinu. A onda konačno, konačno, ruka koja ju je obavila povukla ju je bliže, sve do čvrstih površina njegovog tijela. Sagnuo je glavu samo za djelić centimetra, ali je Linnet, čiji je svaki instinkt bio u stanju pune pripravnosti, osjetila taj pokret, promjenu, njegovu namjeru. Njegov poljubac nije bio nježno obožavanje. To je bio poljubac koji je pustošio, koji je pokazivao svu žudnju, divlje strastven, poljubac koji bi dolikovao drumskom razbojniku. Njezine su ruke instinktivno krenule oko njegova vrata. Imao je okus kipućeg čaja koji je popio za doručak, s dodatkom divljega sastojka: žudnje. To nije bila vrsta poljupca koju bi gospodin ikada udijelio dami. Linnet se taj poljubac jako svidio.

~ 87 ~


Poglavlje 15.

Uvečer innet je bila u krivu misleći da je njegov otac bio taj koji je odvlačio pažnju. Ona je bila ta. Piers je buljio u pacijenticu koja je upravo stigla u dvorac, a nije uopće uočio da joj je abdomen povećan; umjesto toga uočio je način na koji se Linnetin pogled smrknuo, razdražljivost u njezinim plavim očima koja se pretvorila u nešto... sasvim drugo. Bila je to samo seksualna žudnja. Ista žudnja koja je natjerala milijune muškaraca da se pretvore u obične magarce. Bila je tako nevjerojatno lijepa i on... i sad, sam Bog zna zašto je željela njega, ali jest, ili je barem tako izgledalo. Iznenada je čuo Sébastienov glas. – Vrlo ste krupni za osobu koja je u petom mjesecu, gospođo Otter. Ima li u vašoj obitelji blizanaca? – Pipao je njezin trbuh malo s jedne, a zatim malo s druge strane. – Izgledaš poput nekoga tko isprobava je li lubenica zrela – rekao je Piers, odgurujući bratića u stranu. – Očito je da ne nosi samo jednu bebu, osim ako se nije zabavljala s medvjedom. Gospođa Otter zgranuto uzdahne. – Ne bih ja to nikada! – Ne misli on ozbiljno – rekao je Sébastien. – On misli da tako pokazuje svoj smisao za humor. – Tu su guzovi – rekao je Piers, pokazujući na malo izbočenje. – A drugi su na onoj strani, iako bi to možda mogla biti i glava. Teško je reći. Jeste li ikada imali blizance u obitelji, gospođo Otter? Aha, onda biste trebali nabaviti dvije kolijevke. – Moja teta – i moja mama – obje su izgubile svoje blizance. – Glas joj je drhtao. – Zato sam i ovdje, jer su njihove bebe rođene mrtve. – Mrtve su rođene ili su umrle nakon poroda? – zahtijevao je Piers. – Umrle su nakon poroda – rekla je. – Mislim da je bilo tako. Bile su premalene. Sjećam se da mi je majka rekla da su dlanovi njezinih beba bili veliki poput lješnjaka, neoljuštenog lješnjaka. – Dobro, vaše su trenutno obje žive – rekao je Piers. – Idite kući i legnite u krevet. I ostanite ležati sljedeća četiri mjeseca. – Molim? – Legnite u krevet – rekao je, naglašavajući svaku riječ. – Ustanite iz njega samo kad trebate na zahod, a još bolje, nemojte ni tada. – Ali ja to nikako ne mogu učiniti. Moj me suprug treba. I moj tast živi s nama, a on je star i ja moram... – Izađite i recite gospođi Havelock da trebate krevet u zapadnom krilu. Na barem dva

L

~ 88 ~


mjeseca. Moramo pokušati dovesti do toga da ručice vaših beba prerastu onu opasnu fazu kad su velike poput lješnjaka. – Krevet? – rekla je, skoro vrisnuvši. – Želite da ostanem ovdje? – Jako će vam se svidjeti ovdje – rekao joj je Piers. – Svi moji pacijenti obožavaju biti ovdje. Imam glavnu sestru koja je poput svetice, tako je brižna. Zapravo, mislim da je upravo na redu za beatifikaciju. – Ali ja ne mogu samo tako mjesecima ležati u krevetu! Moj suprug ne može bez mene, a ja sam i voditeljica skupine švelja, i još se brinem za... – Glas joj je zamro kad je vidjela izraz na Piersovom licu. – Shvaćam da ste nadasve dragocjeni i da bez vas ne može nitko u grofoviji. Ali imate puno više šanse da vam ova vaša dječica dođu na svijet dišući ako budete ležali sljedeća četiri mjeseca. Naravno, blizanci su velika gnjavaža, pa ako vam se više sviđa potucati se po kući, mi ćemo to shvatiti. Usudio bih se reći da je vaša majka zasigurno bolje spavala brinući se samo o jednoj bebi, nego da su vas bile dvije. Odmahnula je glavom. – Jeste li sigurni? Vaša je majka očito imala više sreće drugi puta. Hajde, idite sad lijepo gore – rekao je kad je ostala bez riječi i samo ga gledala. Okrenuo se prema vratima, istoga trenutka prestavši razmišljati o njoj. – Zar je to sve za danas? Neću se gnjaviti s preodijevanjem za večeru, budem li morao odmah ponovno u vizitu. – Ne sviđa mi se slučaj groznice koji je jutros stigao – rekao je Sébastien, slijedeći ga. – Petehije, najvjerojatnije – rekao je Piers. – Imao puno tog osipa u posljednje vrijeme. – Razmišljao je o plivanju. Sutra ujutro. – Meni ne izgleda kao petehije. Izgleda mi kao nešto gore od toga. – Kako može biti gore? Pola mojih pacijenata s petehijama umire, a ja im čak ni ne puštam krv. Uostalom, ti nisi dobar dijagnostičar, ako smijem primijetiti. Sébastien odmahne glavom. – Taj čovjek je stvarno bolestan. Rekao sam glavnoj sestri da ga stavi samog u sobu. – Odlično – rekao je Piers, na trenutak zastajući da si olakša bol prije nego što se uputio niza stube. – Kako ti je noga? – pitao je Sébastien. Pogledao ga je prodorno. – A kako je ona grančica od pimpeka koju ti nosiš u gaćama? – Ne osjeća nikakvu bol – rekao je Sébastien veselo. – Za razliku od tvoje noge s obzirom na to da se naginješ na stranu kao pijanac nakon gozbe za Badnjak. – Sranje – rekao je Piers, klateći se niza stube. A zatim je dodao: – Jesi li vidio moju majku? – Leti naokolo, pokušavajući pronaći tvoga oca da bi ga mogla mučiti time što neće razgovarati s njim. A odjevena je kao da se upravo sprema na audijenciju kod kraljice. Piers je na trenutak zastao i naslonio se na ogradu. – Pretjeruješ s tim plivanjem – dodao je Sébastien. – Smanji malo. Idi plivati svaki drugi dan. Nije za to bilo šanse. Ne sada, kad je imao suigračicu u bazenu. – Razmislit ću o tome – rekao je i ponovno krenuo niza stube. – Misliš li da bi ga moja majka možda željela natrag? Sébastien je malo razmislio. – Odjenula je jedan od onih korzeta koji joj grudi podižu visoko pa ih se ne može promašiti. – Jako si perverzan kad primjećuješ tako nešto na svojoj teti.

~ 89 ~


– Nisam ja to primijetio iz požude – pobunio se Sébastien. – Ali tvoj otac jest. – Ona ga samo muči – rekao je Piers. Ali njegov je glas čak i njemu samom zvučao neuvjerljivo. – Možda ga ipak želi. A to bi bilo dobro. Ona bi opet postala vojvotkinjom, ostala bi ovdje u Engleskoj na sigurnom, a i ja bih također poslao svoju majku u London. – Zašto... – Ali nije imalo nikakvog smisla ispitivati Sébastiena. On ga je već pretekao na stubama, šepureći se poput pijetla u zoru. Očito je bilo da bolje razumije žene nego ih je Piers razumio. Sébastien je skoro i sam bio žena, kad se uzmu u obzir svi oni izvezeni ukrasi na njegovom prsluku. – No ona sigurno neće uzeti tvoga oca natrag ako ti s njim ne izgladiš stvari – dobacio je Sébastien preko ramena. – Sada je ona ljuta i zbog tebe, a ne samo zbog sebe. – Sranje – rekao je Piers ponovno. Sébastien je stigao do dna stubišta i okrenuo se prema salonu. Piers je čuo njegov glas kako govori. – Ah, ma tante, izgledate zanosno poput neke osamnaestogodišnjakinje. – Sranje! – rekao je Piers Prufrocku koji je stajao u blizini izgledajući kao da se jako dobro zabavlja. Naravno, majka se ugurala u haljinu koja je sašivena za ženu koja ima upola manje grudi. – Maman – rekao je, naklonivši se i poljubivši joj vrške prstiju. Ali kad je bolje pogledao, meta sve te ženstvene ekstravagancije nije bila na vidiku. – Gdje je vojvoda? – Tko? – rekla je njegova majka s prezirom u glasu. – Znaš dobro tko; kukasti nos, visoke jagodice, trezveni izgled? Nekada si živjela u njegovoj blizini. Popila je gutljaj vina. – Pretpostavljam da mu nije stalo do aperitiva. A čula sam i da odlazi sutra zorom. Imat ćemo cijeli dvorac samo za sebe. Nasmiješila se dovoljno veselo, ali Piers je mogao vidjeti sjetu u njezinim očima. Dovraga, Linnet je bila u pravu. A i Sébastien, vjerojatno. – Gdje je moja zaručnica? – upitao je, osvrćući se oko sebe. Doktori su pili šeri, a Sébastien je razgrtao žar, ugrožavajući pritom svoje sjajno ulaštene čizme. – Ne znam – rekla je njegova majka. – Možda daje upute svojim sluškinjama kako spakirati putne torbe. – Ona ne odlazi – rekao je, prihvaćajući čašu konjaka koju mu je ponudio Prufrock. – Ona me pokušava sasvim izludjeti, dovesti me do ruba nasilja koketiranjem s idejom o mogućem prihvaćanju moje prosidbe. A ja je nikada nisam ni zaprosio. Njegova majka ga je pogledala sa žaljenjem u očima. – Neće se ona nikada udati za tebe, dragi. Linnet bi mogla uzrokovati prevrat na Napoleonovom dvoru kad bi se samo pojavila na njegovim vratima. A sve te silne priče o njezinom ugledu... nitko za to ne bi mario. – Zar ti želiš reći da je ona predobra za mene? – O tome je li predobra, ja ništa ne znam – rekla je njegova majka, mašući lepezom. – Ali previše lijepa, to je sigurno. Trebao si se oženiti njome istoga trenutka kad je stigla ovamo, prije nego što je imala priliku upoznati te malo bolje. Prufrock je prošao kraj njih skoro u trku, a Piers se okrenuo, znajući točno tko se sprema ući. Kroj Linnetine večernje haljine podsjećao je donekle na klasični. Piers je čuo priče o rimskim matronama koje nisu nosile donje rublje ispod svojih tunika, a bilo je očito da je Linnet taj povijesni aspekt svoje oprave uzela vrlo ozbiljno u obzir. Muslin njezine haljine bio je tako fin da je mogao vidjeti izbočinu njezinog koljena dok je

~ 90 ~


pozirala na vratima, čekajući da je Prufrock najavi. A što se tiče muslina oko njezinih grudi, mora se reći da ga nije bilo previše. Komadić čipke ovdje i ondje, a bila je tu i niska bisera čiji je suptilan posao bio privući pozornost na bujnost njezinih grudi. Osjetio je kako mu se na licu pojavila neka nepoznata vrsta smiješka. Njegova majka nije znala baš sve; ova je haljina bila njemu namijenjena. Odšepao je na drugu stranu prostorije, ali Sébastien ga je preduhitrio, presjekavši mu put neposredno pred njim, promrmljavši: – Oprosti, u žurbi sam. Tako je Piers usporio. Nije bilo vajde natjecati se sa Sébastienovom kontinentalnom laskavošću; njegov je bratić uzeo čašu šampanjca iz Prufrockovih ruku kako bi je mogao teatralno uručiti Linnet. Već i to što je morao gledati kako joj ljubi ruku bilo je dovoljno da osjeti mučninu, pa se okrenuo i odšepao do komode po još jednu čašu konjaka. Doći će ona k njemu. To ne znači da je to bilo važno, jer oni su se naprosto poigravali jedno s drugim. Nije bila riječ o koketiranju, već o sličnosti s njim koja ga je opijala. Na neki svoj način ona je bila njegova ženska varijanta: nedopadljiva. Previše lijepa, previše inteligentna, preoštra jezika. To nije značilo da je on bio lijep. Nije došla k njemu. Umjesto toga, a to ga je izluđivalo, izgledalo je da Sébastienovo blebetanje smatra ljupkim. Pet minuta kasnije, njegov je otac ušao u prostoriju. Izgledao je utučeno i umorno, poput čovjeka koji je od svega odustao. A Piers je shvatio da mu na tome zamjera još više nego što su mu bili odvratni čeznutljivi pogledi Njegove milosti. Na kraju je Sébastien doveo Linnet k njemu. – Mislio sam da možda nisi primijetio da ti je zaručnica stigla. – Dobra večer, zaručnice. – Belzebube – rekla je, nagnuvši glavu. U očima joj se vidio tajanstveni smiješak. – Vidim da sam degradiran – rekao je lijenim glasom, naslanjajući se na komodu. – Siguran sam da su me ljudi već nazivali Luciferom. Zar nije Belzebub manji vrag? – Zapravo, mislim da si pobrkao demone. Belzebub je samo drugo ime za Princa Tame glavom i bradom. – O, dobro – rekao je Piers. – Izrazito sam kompetitivan. Mislim da sam ti to već rekao jednom. – Sad bi bilo dosta šarmantnog razgovora– prekinuo ih je Sébastien. – Kad bih želio gledati bijesne pse kako reže jedan na drugoga, otišao bih na borbu pasa. – Čekaj, čekaj – rekao je Piers. – Ne smiješ Linnet nazvati bijesnim psom. Čim mi odluči nabiti na nos ženidbenu ponudu koju joj je moj otac dao u moje ime, slobodno je možeš ugrabiti za sebe. Ali to neće biti moguće ako je misliš vrijeđati. Naravno, Sébastien je ugrabio priliku da se ponovno nakloni, poljubi Linnetinu ruku, protestirajući kako je ona najšarmantniji, najsimpatičniji, najdivniji primjerak ženskoga roda koji je on ikada, i tako dalje, i tako dalje... Piers ga je samo gledao, uživajući u tome što Sébastien očito nije shvaćao koliko Linnet mrzi takvu vrstu ponizne pozornosti. O da, smješkala se ona njemu i pružila mu ruku. Ali njezine su oči bile sasvim nedirnute, čak i u trenutku kad ga je odlučila počastiti svojim raskošnim osmijehom koji joj je služio za streljivo. Očito je osmijeh imao učinak na Sébastiena. Piers ga je poznavao čitavog života, a nikada do sad nije vidio baš takav izraz na njegovu licu. – Dosta je bilo – rekao je Linnet. – Kad bi ovo bila borba pasa, ti bi bila mastif, a on običan

~ 91 ~


španijel. Čuvaj svoje topništvo za jače protivnike. Sébastien se namrštio na njega. – Što ti to govoriš, Piers? Konfuzniji si nego što je to uobičajeno. Linnet je provukla svoju ruku kroz Sébastienovu i nasmijala se. – Ljubomoran je – rekla je, iako su joj oči otkrivale da jako dobro zna da to nije istina. – Vi se tako naočit čovjek, gospodine. Teško je povjerovati da ste vas dvojica odrasli zajedno. – Ja sam zrcalo mode – izjavio je Piers. Sébastien i Linnet su na trenutak zurili u njegovu odjeću. Odjenuo je isto što je uvijek odijevao; obično krojen kaput, s običnim gumbima, običnim hlačama, i kravatom zavezanom za manje od pet sekunda. Nabori na Sébastienovom kaputu, za razliku od Piersovog, bili su u puno većem skladu s Linnetinom opravom. Da ne spominjemo činjenicu da je njegov kaput bio boje gorušice. – Ti si u zabludi – rekao je Sébastien. – Zrcalo mode – ponovio je Piers strpljivo. – Da nema mene, teško bi ti sada zablistao u punom sjaju, zar ne? – Ovo je vrlo nategnuta metafora – primijetila je Linnet. – Ali shvaćam što želite reći. Prisutnost mješanca jamči hrtu da on sam izgleda kraljevski, zar ne? – Ili pudlici da izgleda još apsurdnije nego što izgleda – odgovorio je Piers. – Samo ti mene slobodno vrijeđaj – odgovorio je Sébastien. Gledao je dolje prema Linnet s izrazito budalastim izrazom lica. Ona je očito već toliko puta vidjela takav izraz na licima muškaraca da ga je jedva primijetila, a na licu joj se nije mogao pronaći ni tračak trijumfa. – Vas dvojica ne možete biti različitiji – rekla je. – Trebala si nas vidjeti kad smo bili mali – rekao je Piers. – Ja sam, naravno, jedva mogao hodati, a Sébastien je trčao dvostruko brže. A kad smo odrasli, on se počeo odijevati dvostruko elegantnije da nadoknadi moju manjkavost. – Ali obojicu vas je zanimala medicina – rekla je Linnet. – Kako vam je uopće uspjelo slijediti svoj san? Niti jedan jedini plemić kojeg poznajem u Londonu nema bilo kakvih sličnih vještina. – Ili bilo kakvih uopće? – upitao je, podižući obrvu. – Vješti su u plesu. – Možda je to razlog; ja nisam mogao plesati, pa sam počeo rezati ljude. – A u tome nije bio baš jako vješt, pa sam mu ja morao pomoći – ubacio se Sébastien. Linnet se nasmijala. Njezin smijeh... bio je znatno uvjerljiviji od onog njezinog uvježbanog osmijeha. Bio je istovremeno i malo hrapav i sladak, kao topao konjak s medom. – On se ne šali – rekao je Piers, otpivši još jedan gutljaj kako bi pojačao štit od tog smijeha. – A ja sam mislila da si ti taj slavni liječnik – rekla je. – Ja sam dobar u otkrivanju što s ljudima nije u redu. Problem je u tome što to najbolje znam otkriti kad su već mrtvi. Sébastien, s druge strane, je dobar u urednoj vrsti kirurgije, u kojoj je pacijent živ i želio bi ostati takav. Linnet je podarila Sébastienu još jedan smiješak, a Piers si je umišljao da stvarno može vidjeti kako jadniku popuštaju koljena. – Vrlo je ohrabrujuće znati da ste vi tu ako mi bude potrebna kirurška intervencija – nježno mu je laskala. – Točno, ako ti bude potrebno odrezati nogu, on je pravi čovjek za taj posao – rekao je Piers. – Bio bi zločin učiniti tako nešto – rekao je Sébastien, a glas mu je bio mek poput

~ 92 ~


golubičinog. Prokletstvo, Piers se počeo osjećati malkice krivim. Sébastien nije imao pojma kakva ga je opasna zavodnica uhvatila pod ruku i pratila svaku njegovu riječ. Mogao bi on na kraju završiti slomljena srca ako se to ovako nastavi. – Prestani s tim – rekao je Linnet. Ona mu se nasmiješila svojim osmijehom. – I nikada mi se više nemoj tako smješkati – naredio je. – Povraća mi se od toga, a s obzirom na to da su ti cipelice ukrašene biserima – što smatram nevjerojatnim razbacivanjem novcem – uvjeravam te da želučana kiselina nije dobra za njih. Sébastien se namrštio na njega. – Zar ti na ovaj način shvaćaš pojam uljudnog razgovora, bratiću? Ako je tako, gori si nego što sam mislio. Gospođica Thrynne je nježni cvijetak, i mora se s njom postupati uz najveću pažnju. Umjesto toga, ti govoriš o tome da bi joj rezao nogu i povraćao po njezinim nožnim prstima. Piers podigne jednu obrvu prema Linnet. Ona uzdahne i potapša Sébastiena po ruci. – Žao mi je – rekla je. – Njegovo gospodstvo je sasvim ispravno primijetilo da sam ja onoliko vješta flertu koliko je on onome što je njegova suprotnost. – Lijepo – rekao je Piers, s očitom zahvalnošću. – Odnio me vrag ako ti nisi jedna od najopakijih sugovornica koje sam ikada sreo. Pogotovo s ovom dodatnom municijom koju uvijek nosiš spremnu. – Misliš li na moj osmijeh? – upitala je. – Smatram ga vrlo korisnim. Mogao bi i ti katkad pokušati. Sébastien se sada mrštio. Izgleda da mu je sinulo da Linnet nije bila samo nježni cvijetak. – Nisi ti njoj dorastao – rekao mu je Piers. – Ona je majstorica. Nije čudno što cijeli London misli da je smotala princa oko malog prsta. – To je nasljedno u mojoj obitelji – rekla je Linnet. Izgledala je gotovo stidljivo u tom trenutku. – Ali stvarno bih željela čuti malo više o vašoj kirurškoj praksi – rekla je Sébastienu. – Rekli ste da ne možete izbjeći infekcije. Koje ste sve načine borbe protiv infekcija isprobali? Piers je često mislio da je njegov bratić malo glupav, ali nikada ga nije podcjenjivao kad je u pitanju kirurgija. Sébastien je bio najbolji kirurg kojega je u životu sreo, koncentracija mu je bila besprijekorna, a prsti brzi i nevjerojatno spretni. – Kad ne bismo imali taj problem s infekcijama – govorio je Sébastien – mislim da bismo mogli intervenirati na načine koji sad nisu ni zamislivi. Na primjer, u zapadnom krilu sad leži žena s velikom oteklinom u trbuhu. Ja sam siguran da je riječ o nekom vrstu karcinoma koji uzrokuje tumor, neku vrstu izrasline. Vjerojatno je veličine jabuke, ili čak i veći. – Siguran sam da je riječ o tumoru – dodao je Piers. – No koje je veličine, to naravno nećemo sa sigurnošću znati još nekoliko mjeseci. Linnet je trepnula, ali na čast joj je služilo to što se nije stresla ili vrisnula, na način na koji to čine većina dama kad ih suoče s nužnostima medicinske prakse i vlastitim oduševljenjem seciranjem. – Kad bismo imali sredstvo koje bi spriječilo infekciju, mogao bih otvoriti njezin trbuh i izrezati tumor – rekao je Sébastien. – A ona bi mogla otići kući i nastaviti živjeti svoj život. Piers je morao priznati da je njegov bratić bio posebno privlačan kad je pričao o kirurgiji. Jedna kovrča kose pala mu je preko čela, a oči su mu sjajile. Možda bi bilo potrebno promijeniti temu. Linnet je bila očito očarana. – Zar tu ne pomaže alkohol? – upitala je. – Čula sam da su vojnici na ratištu lijevali konjak

~ 93 ~


po ranama i da je to uspjelo smanjiti rizik od infekcije. – Nije dovoljno učinkovito – rekao je Piers. – Kad smo bili malo mlađi, i malo manje morbidni, isprobavali smo sve što se dalo isprobati. Ali pacijenti su nam ipak umirali uznemirujućom učestalošću. – Gotovo svi su umrli – rekao je Sébastien. Sada je njegovo lice poprimilo neodoljivo sjetni izraz koji su žene smatrale jako privlačnim. Piers nije mogao napraviti takav izraz i da mu je vlastiti život ovisio o tome. Naravno, Sébastien je stvarno tako osjećao. On je bio istinski shrvan kad bi mu pacijent umro. – Zato smo prestali – rekao je Piers. – Sébastien nije mogao podnijeti broj mrtvih. – Udovi su jedna stvar – rekao je Sébastien – ali kod unutrašnjih organa rizik je ipak prevelik. – Jadna ta žena – rekla je Linnet. Piers je već zaboravio o kome su razgovarali. – Ah. Ali dobro, ipak je uspjela doći k nama. Dajemo joj toliko opijuma da uopće ne osjeća bolove. – Je li budna? – Uglavnom nije. Što je za nju zapravo sad daleko najbolje. Rak želuca – ako je to ono što ona ima – smatra se izuzetno bolnim. – A što je s njezinom obitelji? Slegnuo je ramenima. – O tome ne bih znao ništa. Možda uopće nema obitelj. – Zar nitko od pacijenata nema obitelj? Čini mi se da nikoga nitko ne posjećuje. – To je u nadležnosti sestre Matilde. Ja stvarno ne znam ništa o tome. Linnetine oči su se suzile. – Gospođa Havelock mi djeluje kao prilično svojeglava osoba. Možda je ona rekla tvojim pacijentima da posjeti nisu dopušteni. – Ne bi ona to učinila – rekao je Sébastien. – Ona je prilično oštra, ali ima dobro srce. Takav je bio Sébastien. On je uvijek vidio ono najbolje u ljudima. – Zapravo, ona nema dobro srce, ako ciljaš na njezinu sposobnost da osjeća sućut za ljudsku patnju – rekao je Piers. – To je jedan od razloga zašto sam ju zaposlio s obzirom na njezin potpuni nedostatak bilo kakvog šarma. Ona može obuzdati dijete koje vrišti, a da ni okom ne trepne. – Dijete koje vrišti? – stresla se Linnet. Dakle, ipak je imala slabu točku. – Gavan je urlao kao sam đavao kad smo mu namještali slomljenu nogu – rekao je Piers. – A vidi ga sad. Prestao je urlati i sad ponovno hoda. I uskoro će ići kući. – Istina, ali koliko je dugo on ovdje, a da nije smio vidjeti svoju majku? Sébastien se namršti. – Ja ću se pobrinuti za to, gospođice Thrynne. – Dobacio joj je jedan beznadan pogled pun divljenja. – Kako ste vi samo suosjećajni. Piers i ja smo već nekoliko mjeseci stalno u toj sobi i nikada nam to nije palo na pamet. – Ma dobro, vi imate svoje pacijente, da ne spominjem još sve pačiće o kojima morate brinuti – rekla je, pokazujući rukom prema drugom kraju sobe. – Mogu ja pitati gospođu Havelock kakva je situacija s posjetima. – Pačiće? – upitao je Sébastien. Piers se već smijuljio. – One budalaste dječake – rekao je, kimajući prema Pendersu, Kibblesu i Bittsu. Oblijetali su oko lady Bernaise, vjerojatno opčarani raskošnim poprsjem koje je izložila njegova majka. – Ah, shvaćam – rekao je Sébastien. – Vjerojatno slijede Piersa kao da im je on majčica

~ 94 ~


patka. Slatka, dražesna majčica patka. – To si lako mogu zamisliti – složila se Linnet. – Ovaj mi se osmijeh više sviđa – rekao joj je Piers. Osmijeh je nestao. – Ovo je bio zlobni, sarkastični mali smiješak – nastavio je. – Pokazuje kakva si zapravo. Pogledala ga je ljutito suzivši oči i na trenutak se činilo kao da će mu izliti čašu šampanjca u lice. Ali Prufrock je udario o gong pozivajući na večeru i ona mu je samo okrenula leđa te odšetala sa Sébastienom, uhvativši ga pod ruku želeći mu time dati do znanja što misli o svemu. Piersova je majka ustala nakon večere i počastila sve za stolom, čak i svoga bivšeg supruga, svojim blistavim širokim osmijehom. – Zašto se ne bismo povukli svi zajedno u salon? – rekla je. – Prufrock je bio tako ljubazan da nam pripremi malu zabavu za sve nas. Bio je dovoljan jedan pogled prema majčinom licu da Piers bude sasvim siguran da njegova Maman kuje neki vražji plan. – Ples! – rekao je nakon nekoliko trenutaka, kad je vidio da je pod ispražnjen od namještaja, a Prufrock sjeda za klavir praćen starim lakajem s violinom. – Kako ljubazno od tebe, Maman. To je baš ono što sam želio. Njegova majka se nadvila nad njim poput labuda u mirisnom oblaku jasmina. – Dragi, svijet se ne okreće oko tebe, i žao mi je ako sam ja kriva što si dobio dojam da je to tako. Ti sad lijepo sjedi i odmaraj nogu. Sébastien će plesati sa mnom, naravno. – Naravno – ponovio je Piers sjedajući, jer kad je njegova majka odlučila uprizoriti komediju, zašto on u njoj ne bi uživao? Njegov je otac uspravno sjeo na ravni dio na drugom kraju sofe i promatrao. Nije se čak ni pravio da to ne radi, samo je sjedio, očiju usredotočenih na svoju bivšu ženu dok je ona kružila dvoranom plešući valcer i smijući se sa svojim nećakom. – Noge su joj lake kao što su uvijek bile – rekao je Piers nakon nekog vremena. Radije bi vodio ovaj razgovor nego gledao ples. Išlo mu je užasno na živce to što je morao gledati kako se Bitts smješka Linnet, kao prvo. Sviđao mu se Bitts kao liječnik, bez obzira na to kako nesposoban bio, ali ne kao mladi plemić. – Tvojoj majci? – kimnuo je otac. – Trebao si je vidjeti kad joj je bilo sedamnaest. Bila je vitka poput breze, s iskrom u očima koja je natjerala sve muškarce u prostoriji da se zaljube u nju. – Hoćeš li je zamoliti za ples? Otac ga je pogledao, a Piers je u šoku shvatio da mu je pogled pratio isti trzaj usana koji je on na sebi stalno primjećivao. – Oh, naravno da ću je zamoliti. Ona je organizirala ovu zabavu i kakav bih ja bio kavalir kad joj ne bih omogućio da me odbije. U ono vrijeme nikad nismo plesali valcer, naravno. – U ono vrijeme? – ponovio je Piers, zvučeći kao da je malo ograničen. – Prekršio sam sva društvena pravila – rekao je njegov otac. – Nisam čekao da me predstave kako bih je mogao zamoliti za ples. Jednostavno sam je odvukao na plesni podij. – Onda, idi sada – rekao je Piers. – Odvuci je na plesni podij. – Ona ne želi da ju se odvuče. Ona želi priliku da me odbije. Točno. Piers je s velikom sigurnošću prepoznao sarkastični smiješak na licu svoga oca. Bio je to Piersov sarkastični smiješak. – A moja nedjela joj daju za pravo. Ona zaslužuje to zadovoljstvo – dodao je vojvoda. Njegova majka je mogla odbiti plesati s njegovim ocem ako je htjela, ali Sébastien neće

~ 95 ~


odbaciti priliku da pleše s Linnet, a neka ga vrag odnese ako će sjediti na sofi i gledati kako Sébastien nježno šapuće riječi na uho njegovoj zaručnici. Digao se i krenuo, a zatim oklijevao. – Sretno – rekao je svome ocu. – Prekasno je za to – rekao je vojvoda. – Laku noć.

~ 96 ~


Poglavlje 16.

i si svinja – obavijestila je Linnet Piersa. Probudio ju je povlačeći vrpcu preko njezina lica tako da ju je škakljala po nosu. – Donio sam ti vruću čokoladu. – To malo ublažava tvoje svinjsko ponašanje – rekla je, upirući se o uzglavlje kreveta kako bi mogla popiti svoju čokoladu. I kradomice gledati Piersa, iako je teško mogla objasniti zašto ju je toliko očarao neotesan lik poput njega. Ali žena koja je cijelu noć sanjala kako je ljubi određeni liječnik – koji se nije zaustavio samo na poljupcima – teško se mogla pretvarati da nije očarana. – Prestani tako uporno osvajati Sébastiena – rekao je. Još uvijek ju nije pogledao u oči. Umjesto toga i dalje se igrao vrpcom onako kako bi se igralo malo dijete, vežući je u čvorove i isprobavajući joj snagu. – Uništit ćeš tu vrpcu, a to mi je jedna od najdražih. – Je li svilena? – Zavezao je još jedan čvor. – Naravno. Zašto? – Treba nam nešto čvrsto da bismo vezali pacijente za vrijeme kirurških intervencija. Koristimo užad, ali onda se oni bune zbog opekotina. Možda bi svila bila bolja. – Ponovno ju je isprobao, povlačeći je po rubu podnice. Odmah je pukla na pola. – Za Boga miloga – rekla je Linnet. – Zar si je baš morao potrgati? Omotaj svilene trake oko užadi. – Dobra zamisao. Jesi li čula što sam rekao o Sébastienu? – Jesam. Zar se brineš ćeš ostati bez prijatelja za igru? Piers smrkne nosom. – Stalno mi govoriš da sam poput malog dječaka, a ja bih zapravo volio da sam sada dijete. – Zašto? – Za trideset ili najviše četrdeset godina, imat ćemo neko sredstvo kojim ćemo moći obuzdati infekciju. Kirurgija će doživjeti revoluciju. – Koliko ti ono imaš godina, trideset? Možda ćeš operirati i sa sedamdeset i pet, pridržavajući se uz stol. – Odrezat ću nos pacijentu sa svojim drhtavim prstima – dodao je. – Ja ti to govorim zato što se ponašaš poput djeteta kojeg su roditelji razočarali, i on je odlučio osvetiti im se. – Ja volim svoju majku. – Činilo se da ju stvarno sluša. Ali tada je Linnet shvatila da nije bilo u Piersovoj prirodi ne slušati ljude. – Naravno da voliš svoju majku. Ali voliš i svoga oca, također. A on voli tebe. – Svi nježni osjećaji tako rano ujutro mi uznemiravaju želudac.

T

~ 97 ~


– Izgleda da imaš problema sa želucem – rekla mu je zajedljivo. – Možda će Sébastien tebe operirati za trideset godina. – Boga mi, nadam se da neće. On nije ništa gori od drugih, ali to baš nije ugodan posao. Hajde, idemo. Ne mogu podnijeti toliko dijeljenja intime, pogotovo ne sa ženom s kojom nisam spavao. Linnet je popila svoju čokoladu, a zatim spustila noge s kreveta na pod. Osjetila je ubod iskrene tuge zbog činjenice da Piers ne može voditi ljubav. – A kako si stvarno ozlijedio nogu i – ostatak? – upitala ga je, provirujući iza paravana. Još je sinoć pripremila odjeću koju je planirala odjenuti. Kad nije odgovorio, okrenula se i otkrila da on zainteresirano gleda u njezina leđa. – Što je? Jesam li prolila čokoladu? – Ova tvoja spavaćica je praktički prozirna – rekao je, a glas mu je bio dubok i tih. – Mogu ti vidjeti stražnjicu. Sakrila se iza paravana, osjećajući nalet topline u trbuhu – i odgovarajući ubod tuge. Ona koja nikada stvarno nije željela spavati s muškarcem (da si je mogla priznati istinu) – eto, ona se sad mogla zamisliti u krevetu s jednim. S Piersom. S Piersom, koji je bio nemoćan. To je bila najokrutnija ironija sudbine. – Ne sviđa mi se ta riječ stražnjica – rekla je, obuzdavajući svoj glas kako ne bi pokazao ni naznaku žudnje. – To je liječnički izraz. – A koji bi ti se više sviđao? Pozadina? Guzica? Guza? – Pozadina, mislim. – Meni se najviše sviđa guza. Ima tako okruglasti prizvuk. Okrugla i preslatka. Linnet je navukla haljinu preko glave i pustila da se poravna na njoj. Zatim je rukom posegnula iza leđa i osjetila svoju pozadinu. Stvarno je bila okrugla. Nadala se da je i preslatka, također. Izašla je iza paravana i došla do toaletnog stolića. – Samo moram počešljati kosu. Odlučila sam je svezati u rep da vidim hoće li to pomoći da se ne zamrsi previše. Eliza se jako pati s mojom kosom. Prišao joj je s leđa i počeo zakapčati gumbe na haljini bez obzira na to što ga ona to nije zamolila. Linnet je provlačila četku kroz kosu, a zatim uhvatila odraz njegovih očiju u zrcalu i zastala. – Baš kao da smo već deset godina u braku – rekao je i nasmiješio se tako da mu se podigao samo jedan kraj usta. – Ti se ne planiraš nikada oženiti, zar ne? – Ne vidim u tome smisla. – Zašto ne? – A tada je otkrila zašto. – Oh, zato što ne možeš imati djecu? – Brak je institucija stvorena točno iz tog razloga – rekao je. – Inače nema nikakvog smisla. Otvorila je usta, ali je shvatila da joj nije do toga da brani niti ljubav, ni prijateljstvo, pred jednim čovjekomrscem. Osim toga, složila se s Piersom da ljubav i brak često imaju malo toga zajedničkog. Svezala je pola vrpce na dno repa i ustala. – Idemo li? Pogledao ju je od glave do pete. – S tim repom izgledaš kao da ti je četrnaest godina. I nisi obula čarape.

~ 98 ~


– Shvatila sam da imaš pravo da to nema smisla. Ionako nikada nikoga ne sretnemo na putu do bazena. – Prufrock je jedan od onih batlera koji vjeruje da osoblje mora biti na nogama u cik zore. – On je vrlo neobičan batler – rekla je Linnet, dostigla Piersa i uhvatila ga pod ruku. – Rekao sam ti već. On nije batler, on je špijun moga oca. – Ali zašto tvoj otac ima svoga špijuna u tvojoj kući? Piers slegne ramenima. – Prestani slijegati ramenima, radiš to previše često kad želiš izbjeći odgovoriti na pitanje. Zašto tvoj otac ima špijuna u tvojoj kući? – Vjerojatno zato što želi znati što se ovdje događa. – A kažeš da ima jednog i u kući tvoje majke. – Točno. – On je još uvijek zaljubljen u nju, znaš. A i ona u njega. – To mi je i Sébastien rekao. Moraju sami odlučiti hoće li učiniti nešto u vezi s tim. Linnet ga je pogledala, ali je vidjela po načinu na koji je podigao bradu da ne želi o tome više raspravljati. Uostalom, to stvarno nisu bila njezina posla. – Dakle, rekao si mi da su sobe u dvorcu organizirane prema vrstama bolesti. – Da, ali i po spolu – rekao je, štapom odmičući kamenčiće s puta prije nego što bi napravio po korak naprijed. – Pacijenti su tako naporni kad je u pitanju pristojnost i pravila ponašanja. – Zašto onda Gavan leži pokraj gospodina Hammerhocka? Rekao si mi da bi g. Hammerhock mogao biti zarazan. – To je malo vjerojatno. Petehijska groznica prestane biti zarazna nakon što se na koži otvore lezije. Ja sam samo pokušavao spriječiti da se ti u njega ne zaljubiš. Njegov šarmantan osip čini ga vrlo opasnim za žene. Da ne spominjem kako neodoljivo šuška dok govori. Iako, to moram s tugom priznati, izgleda da je prestao s tim od sinoć. – Mislim da je zrak danas topliji – rekla je Linnet kad su zašli za posljednji zavoj, prošli kraj stražarnice i ugledali bazen. – Ne sviđa mi se izgled neba – rekao je Piers, škiljeći prema suncu. – Što nije u redu? Pa nema niti jednog oblaka. – Ispustila je njegovu ruku i okrenula mu leđa da je otkopča. – Ova turobna boja mogla bi značiti da dolazi oluja. Možda. – Možda? Ti si dijagnostičar bolesti, a ne vremena. – Skinula je haljinu. – Daj se samo skini, hoćeš li? Sinoć sam vježbala plivanje... – Doista? – Na podu. Eliza je ušla, a to je potvrdilo njezine sumnje da sam potpuno izgubila razum. – Otrčala je do stijene s pogledom na bazen. – Uspori malo. Osjećat ću se poput bogalja uz tebe. – Tako što ću povrijediti tvoje nepostojeće osjećaje? – izazivala ga je. Pomakla se na sam rub stijene. Lagani je povjetarac puhao iz smjera mora, donoseći slankastu aromu zraka. Piers je skidao čizme. Jednom ju je nakratko pogledao, a zatim se vratio razodijevanju. Tvrdoglavo je željela da je on ponovno pogleda. Znala je da joj je vjetar oblikovao tanku donju haljinu po tijelu, otkrivajući svaku oblinu. Željela je... S osjećajem krivnje, shvatila je kako je okrutna. Bilo je stvarno neljubazno izazivati ga s nečim u čemu on nikada neće moći uživati. Sjela je privlačeći koljena grudima. Piers je skidao košulju i ona ga je gledala, praveći se da

~ 99 ~


promatra more. Prsa su mu bila prekrasna, s malo razbacanih dlačica koje su postajale sve tamnije prema trbuhu, ulazeći u rub hlača. Prsti su joj drhtali od želje da ga dotakne, da prijeđe svojim prstima preko njegovih prsa, oko njegovih leđa, dolje do njegove... Stražnjice. Ili bi možda bolja riječ za mušku pozadinu bila guzovi, razmišljala je, promatrajući ga kako odlaže hlače i košulju na stranu. Trenutak kasnije oboje su uronili u vodu. Umjesto da se osjećala smrznutom do kostiju, uživala je u uzbuđenju skoka u vodu, u načinu na koji ju je voda šokirala, osjećaju kao da je spavala sve do trenutka kad je uronila u vodu. A onda je uživala u tome kako ju je Piers privio uz svoje tijelo. Ali nije dopustio da se dugo zadrži uz njega. – Stavi jednu ruku na stranu – zapovijedao je. – Sada pokušaj plivati. Duboko je udahnula i odrazila se s kraja bazena. I istoga časa potonula. Povukao ju je na površinu i gurnuo ponovno na stranu. – Pokušaj neko vrijeme plutati prije nego što počneš zamahivati rukama – naredio joj je. – I ne zaboravi pokrete nogama. Drhtala je tako silovito da je mislila da se ne može pomaknuti... ali mogla je. A trenutak kasnije, kretala se kroz vodu; polagano, ali se kretala, nije tonula. Piers je ostao kraj nje, vikao joj upute od kojih većinu nije mogla čuti. Ali konačno je shvatila što treba činiti, način na koji treba zamahivati rukama, gore i kružno, način na koji treba glavu okrenuti u stranu, način na koji mora nogama... Uhvatio ju je za noge svojim vještim rukama, rukama kirurga i pridržavao ih ravno da bi joj pokazao kako ih treba pomicati. Nije si mogla pomoći, istoga je trenutka prestala misliti na plivanje i pomislila, idi rukama prema gore, prema gore. Ali on nije. Pet minuta kasnije uspjela je preplivati cijeli bazen. Srce joj je jako brzo kucalo i nije se mogla prestati smješkati. – Imaš li snage vratiti se istim načinom natrag? – povikao je. Bez odgovora, odrazila se od ruba bazena i pokušavala se probiti natrag kroz vodu. Na pola puta, oči su je pekle, usta su joj bila puna slane vode, a ruke su joj bile umorne. Jedan ju je val poklopio i ona je počela oklijevati, a to je bilo dovoljno da počne tonuti. Piersova se ruka obavila oko njezinog struka. – To bi bilo dovoljno – rekao joj je na uho. – Idemo. – Povukao ju je na stranu i zatim privio uz svoje tijelo. Sad se već prirodno sklupčala oko njega, kao malo dijete koje se privija uz majku. Osim što u osjećaju njegova čvrstog tijela na njezinom nije bilo baš ništa majčinskoga. – Srce ti udara kao ludo – rekao je. – Ovo je previše napora za nekoga tko ne radi ništa osim što povremeno pleše. Nije mu imala namjeru objasniti zašto joj srce tako snažno udara pa mu je dopustila da je izvuče van iz bazena, a nije čak ni gledala kako je otplivao natrag, razgrćući valove na stranu kao da se radi samo o namreškanoj vodi u kadi. Linnet je osjećala da su joj noge mlohave poput pudinga. Možda je on bio u pravu. Pronašla je ručnike koje je Prufrock poslao za njima i ponovno ih sve upotrijebila. Stvarno će morati reći Prufrocku da im treba još jedan dodatni ručnik, jedan samo za Piersa. Ali dok je ležala na stijeni na leđima, morala je priznati da je uživala u tome kako skida jedan ručnik sa sebe i daje ga njemu. Ili kako skida dva ručnika sa svoga tijela. Onda ju je on morao gledati. A kad ju je on gledao, ona se osjećala veličanstveno živom,

~ 100 ~


kao da joj krv pjeva u venama. Naravno, to je bilo ono što je mamu tako veselo tjeralo na njezine sastanke. Od njih se osjećala živom, moglo se pretpostaviti. Jadna mama. Linnet se okrenula na stranu na svome gnijezdu od ručnika, prisjećajući se majčina smijeha. Mora da je bila ovisna o ovoj vrsti užitka koji je Linnet osjećala u Piersovoj blizini. Isto tako se mogla lako objasniti ovisnost Piersova oca o opijumu. To je bilo baš jednostavno. I Piers je imao pravo; ona nikada nije uistinu oprostila svojoj majci što je više željela biti u društvu nepoznatih muškaraca nego što je željela biti sa svojom kćeri. Toliko da se jedne noći uputila na sastanak s nekim muškarcem – nikada neće saznati tko je to bio – i poginula kad se njezina kočija zabila u neki zid. Ja to nikada ne bih učinila, pomislila je Linnet. I nikada ne bih... ali to ne znači da ne mogu razumjeti. Ne, kad tek jedan Piersov dodir rasplamsa vatru od koje joj uzavre krv. Negdje u blizini njezinog srca, neka vrsta praznine, ledene poput vode, polako se rastopila i nestala. – Volim te – šapnula je Linnet vjetru, toploj stijeni pod svojim leđima, mirisu riba i mora, sjećanju na svoju majku. Piers je stigao do nje, s njega je kapala voda, a nekoliko je ledenih kapi završilo na njezinom licu. – Misliš li podijeliti sa mnom jedan od ovih ručnika? Zanemari činjenicu da je moje tijelo puno veće od tvojeg. Skinula je ručnik s glave i pružila mu ga. – Treba mi još jedan – rekao je, trljajući si kosu. Dala mu je onaj u koji je umotala noge. – Znaš li ti koliko mnogo ljudi ima bolesti od kojih im nožni prsti otpadaju? Daj mi radije drugi ručnik. Linnet je trepnula. – Moji nožni prsti su čvrsto pričvršćeni. Bilo je nečeg zločestog u njegovim očima, nešto primitivno na što je reagiralo cijelo njezino tijelo. Istoga časa. Osjećala se kao robinja koja leži pod nogama nekog radže, prepuštena na milost i nemilost, lišena svoje volje. – Još jedan ručnik – zahtijevao je. Uzela si je vremena, povlačeći rub ručnika pod svojim ramenima, okrećući se malo na stranu, odmatajući se kao da odmata dar. Nije morala ni baciti pogled prema dolje da bi znala da su joj bradavice ispod mokre haljine stršale u nebo. Nije morala niti podići pogled da bi znala da je on proždire očima. Dobacila mu je ručnik i ispružila se natrag, podignuvši ruke iznad glave. Trljao si je tijelo, gledajući dolje u nju cijelo vrijeme, bez tračka grižnje savjesti ili pristojnosti. – Ti – konačno je rekao, omatajući si ručnik oko struka – si... Naglo je trznuo glavu prema gore. – U vražju mater!

~ 101 ~


Poglavlje 17.

innet je sjela i počela pratiti Piersov pogled koji je on usmjerio prema obzoru. Približavala im se neka tamna masa, kao da se odjednom pred njima niotkuda stvorio komad noćnog neba, spustio se na more i sada... Piers ju je naglo povukao na noge, posežući drugom rukom za svojim štapom. Tada je pustio njezinu ruku. – Bježi! Trči što brže možeš natrag u dvorac. Pogledala je unazad preko ramena. Mračni, prijeteći oblak je stizao, bio im je tako blizu da je vidjela kako se pomiče. No bilo je sablasno kako je nebo na suprotnoj strani još uvijek bilo plavo, a sunce je još uvijek sjalo. On se počeo uspinjati putem. – Linnet! – urlao je, ne osvrćući se. – Trči, glupačo jedna! Potrčala je za njim. On se kretao prilično brzo u svojevrsnom tronogom hodu, koncentrirajući se na put kako bi izbjegao ubadati štap o kamenje. Kad ga je sustigla, ponovno se okrenula. Oblak nije bio crn. Bio je neke tamno zeleno-plave boje, a jedan dio mu je stršao kao da je živ. Strah je zamijenila opčinjenost. Ponovno je potrčala za Piersom. – Što je to? – upitala ga je. – Što je to? – Vrijeme – rekao je odrješito. – Prokleto velško vrijeme, eto što je to. Hoćeš li, molim te, početi trčati? – Ne idem nikuda bez tebe – rekla je. Dostigao ih je vjetar koji je puhao ispred oblaka i trgao joj riječi iz usta. Bacila je pogled preko ramena i znala da neće uspjeti stići do dvorca. Bez obzira na to što je bilo u tom oblaku, proždiralo je plavi dio oceana i jurilo prema obali kao bijesna životinja. Ali ipak, začudo, sunce je još uvijek sjalo na nebu točno iznad njih. Piers se kretao još brže, dobro se vidjela snaga u njegovoj lijevoj nozi dok se povlačio naprijed. – Stražarnica – povikao je, a riječi su mu bile jedva prepoznatljive u huci vjetra. Stigli su zamalo do zavoja na putu, a pred njima je stajala mala kućica. Vjetar ih je gurao straga, i odjednom je Linnet osjetila bockanje ledene kiše na svojim ramenima i leđima. Piers je, a to je bilo zapravo nemoguće, krenuo tako silovitom brzinom naprijed da ju je pretekao. Stigao je do vrata, otvorio ih udarcem i posegao za njom koja ga je sustigla dašćući, zgrabio ju za ruke i povukao unutra tako snažno da su joj noge poletjele s tla. Zalupio je snažno vratima. Jednu su sekundu promatrali jedno drugoga u prigušenom svjetlu stražarnice. A zatim, kao da je puklo iz puške, drvena su se vrata zatresla od snažnih udaraca od kojih je okvir vrata vidljivo podrhtavao. – O, moj Bože – prošaptala je Linnet. – Što je to? – Tuča – rekao je Piers, okrenuvši se i odšepavši u sobu. – Zato uvijek držimo grilje

L

~ 102 ~


zatvorenima na ovoj kućici. – Zastao je i nagnuo glavu. – Veličine su teniske loptice, koliko mogu zaključiti po buci. – Nikad nisam čula za nešto takvo – uzviknula je Linnet. Buljila je kao očarana u vrata. Tresla su se kao da po njima izvana udara stotinu šaka, kao da bijesna rulja pokušava provaliti kroz njih. – Ali sigurno si čula za velško vrijeme? Smirit će se za dva ili tri sata, mislim. Zna li tvoja sobarica da si otišla na plivanje? Linnet kimne. – Prufrock će joj reći da se ne brine, to se događa dovoljno često da sam mu dao upute neka ne šalje potragu u ovakvom slučaju. Moji pacijenti će se morati snaći prepušteni nježnim Sébastienovim rukama. – Pomoći će mu tvoji pačići – rekla je Linnet, nadglasavajući buku udaraca dok je vjetar bacao još veća zrna tuče na kuću. Postala je svjesna da drhti jer joj je bilo hladno. – Misliš li da bismo mogli ovdje pronaći neku odjeću ili možda deku? – pitala je, a zubi su joj cvokotali. Piers se osvrnuo i pogledao je iskosa, ali činilo se ipak s odobravanjem. – Zaboravila si svoje ručnike? – Smrzavam se – rekla je Linnet, ovijajući svoje ruke oko sebe. – Pokrivači? Pokazao je štapom na vrata lijevo od kamina. – Upali vatru – preklinjala ga je. – Molim te. – Na zapovijed – odgovorio je. Odložio je svoj štap na stranu i uzeo kresivo s kamina. Na sreću, u kaminu su već bila drvca za potpalu i nekoliko cjepanica. Linnet je otvorila vrata koja joj je pokazao i otkrila malu spavaonicu. Nije u njoj bilo ništa osim velikog kreveta i prozora koji je gledao prema kopnu pa grilje nisu bile pod napadom tuče. Ugledala je ormar kraj vrata i otvorila ga. Police su bile prazne osim neke tkanine zgužvane u jednom uglu. Izvukla je tkaninu prstima koji su joj se tresli od hladnoće i otkrila da se radi o muškoj košulji. Nije to bila košulja poput onih koje je Piers nosio, napravljenih od fine tkanine. Ova je bila kućne izrade, načinjena od grube vunene tkanine. Pomirisala ju je oprezno i s olakšanjem otkrila da je čista, samo malo izgužvana. Istoga je časa skinula ledenu mokru haljinu. Ali ona sama je još uvijek bila mokra pa je provirila glavu kroz vrata. – Piers, mogu li uzeti... Samo da bi vidjela ono što je nenamjerno previdjela. Piers Yelverton, grof od Marchanta, bio je gol golcat. Čučao je ispred kamina, pokušavajući zapaliti kresivo. – Tvoj ručnik? – zatražila je. – Vjetar ga je odnio. – I tvoje gaće je odnio, također? – Mora da sam ih zaboravio navući. Imam običaj plivati gol. – Pogledao je gore prema njoj, a oči su mu bile tople poput francuskog konjaka. Baš kao da pije taj konjak, toplina je kliznula niz njezino grlo, do njezinih grudi, trbuha, niže. Nije si mogla pomoći da prestane gledati. Njegovo je tijelo bilo cijelo mišićavo, njegove noge, leđa, ramena... – Želiš li da ustanem da ti ne bi nešto promaklo? – glas mu je zvučao kao da se zabavlja, ali u njemu je bio tračak nečega divljeg, dubokog i muškog i opasnog. Cijelo je Linnetino tijelo reagiralo na taj glas. Nježna radost, veselje poput onoga koje

~ 103 ~


izaziva konjak, pretvorilo se u neku vrstu očajničke žudnje koja joj se skupljala u nogama. – Ne! – rekla je u jednom dahu. – Ako nemaš ručnik – nema veze. – Vidjela je kako se pomaknuo i instinktivno se u trenu sakrila u spavaću sobu i zatvorila vrata. Daske na vratima grubo su je greble po leđima i pozadini. Gola sam, mislila je. Ja sam gola, i ja sam u kući s golim muškarcem, i ja moram... Za samo dvije sekunde, košulja joj je bila preko glave. Padala joj je tek do koljena, a to je već bilo dovoljno skandalozno. Debela tkanina sasvim je uspješno pokrivala njezine obline, iako joj se malo napinjala preko grudi. Izgleda da je bila iskrojena za muškarca s mršavim grudima, što je rješavalo dilemu treba li prepustiti Piersu njihov jedini komad suhe odjeće. Njegove grudi sasvim sigurno nisu bile mršave. Okrenula se natrag prema krevetu. Bio je prekriven gustim pokrivačem. Povukla ga je i vidjela da je ispod pokrivača gruba plahta. Njome može prekriti veliki dio tijela gologa muškarca u prednjoj prostoriji, a to je jedino bilo važno. Povukla je plahtu s kreveta, otvorila vrata i gurnula je kroz njih bez gledanja. Piersov glas koji je stigao iza vrata bio je savršeno jasan, glasniji čak i od vjetra koji je vani puhao. – Što je to? – Stavi to na sebe – viknula mu je. – Nema potrebe. – Da, ima potrebe. – Vrata pod njezinom rukom su se pomaknula. – I ne ulazi ovamo bez te plahte omotane oko tijela! Vrata su se otvorila, gurajući je unazad. – Pronašao sam stolnjak. – Bila je to istina, oko struka mu je bila zavezana plava tkanina. – Plahta bi bila bolja – rekla je Linnet, a oči su joj instinktivno kliznule preko Piersovih širokih grudi. Pogledala je dolje i uzdahnula. – To je nepristojno. Stolnjak je bio zavezan preko Piersovog desnog kuka čvrstim čvorom, ali ipak je jedva pokrivao ono – to što... – Ne možeš to imati na sebi! – Ali ne mogu se zamotati u plahtu, osim ako ne misliš sjediti na onom pokrivaču – rekao je, a na licu mu se pojavio čudnovat smiješak. – Izgleda kao da na njemu stanuje više buha nego na Rufusu, a to ti valjda nešto govori. Linnet je prestravljeno pogledala prema krevetu. – Ja neću sjesti na njega. – Ali nema se na što drugo sjesti – rekao je Piers. – Neobjašnjiv mi je ovaj nedostatak namještaja. Vjerojatno su ga posudili susjedi. Ti Velšani su vrlo škrti. Vjerojatno su mislili da kući ne treba namještaj kad nitko ne živi u njoj. Sretni smo da je krevet još ovdje. Naravno, Linnet je provirila iza njegovih ramena i otkrila da je prednja prostorija bila prazna, osim jednog velikog ormara. Pogledala je natrag prema krevetu. – Koliko ja znam, buhe ne mogu preživjeti više od nekoliko tjedana ako ne pronađu krvavi obrok bilo koje vrste – rekao je Piers, bacajući plahtu natrag na krevet. – Možeš li vratiti tu prokletu plahtu na krevet? Mojoj se nozi nije svidio onaj trk uzbrdo, pa ja moram sada sjesti ili ću pasti. U ovom me trenutku drži još samo moj štap. Linnet se popela na krevet i pokušala ugurati plahtu u svaki od rubova kreveta. – Ovo je teže nego što izgleda – rekla je, uzalud pokušavajući voditi neobavezan razgovor kako ne bi došla u iskušenje ponovno gledati u Piersa. – Trebam li dati sluškinjama dodatni novčić po krevetu? – Zvučao je kao da se dosađuje. Linnet je odustala kad je stigla do podnožja kreveta. Mora da je prevelik dio plahte podvila pod madrac gore na vrhu, jer plahta nije željela ostati podvijena. – Sjedi – rekla je,

~ 104 ~


pokazujući rukom prema krevetu. Sjeo je, glasno uzdahnuvši. – Je li bolje? – pitala je Linnet. Nakon nekoliko trenutaka, sjela je na kraj kreveta ostavljajući mu puno prostora. Teško da je mogla ostati stajati cijelo vrijeme oluje, bez obzira na to koliko je ovo bilo neprimjereno. Piers je zabadao prste u svoju desnu nogu grubo je masirajući. – Sve je bolje od stajanja nakon onog trka – rekao je, ne podižući pogled. – Imaš li dugo tu ozljedu? – pitala je Linnet. – Skoro cijeloga života. – A zašto neće zacijeliti? Odmahnuo je glavom. – To neću znati dok ne napravim autopsiju na sebi. – Trepnula je očima. – Glupa šala. Mislim da je mišić odumro, unutra. Imao sam pacijente kod kojih je izgledalo da im je mišić odumro nakon ozlijede izazvane traumom. U nekim slučajevima bol iščezne. U nekima... ne. – Zar nema nikakve šanse? – Promatrala je na trenutak njegove prste. – Ti čak nemaš ni vidljiv ožiljak. Okrenuo je nogu malo u stranu i ona je zinula, ugledavši grozan, nepravilan ožiljak koji se protezao od njegovih prepona, preko unutrašnje strane koljena. – Kako si uopće preživio? – Vjerojatno nisam trebao – rekao je hladno. – Bio je velik rizik od infekcije, kao prvo. Ali ja sam izdržljivo kopile. – Pogledao je konačno prema njoj i nacerio se. Linnet se nije mogla nasmiješiti. Bila je toliko potresena strašnom boli koju je izazivao takav ožiljak. Bez razmišljanja, ispružila je ruku i prstima prešla preko rastrgane kože. – Boli li te i sam ožiljak ili samo mišići u nozi? – Mislim da si ti prva žena koja me ovdje dodirnula – rekao je polako. Na licu mu se nije moglo pročitati baš ništa. – Čudno pitanje. Naravno da ga niti jedna žena nije dotaknula, s obzirom na njegovu nemoć. Njezini su prsti izgledali blijedo, snježnobijelo u odnosu na njegovu tamniju kožu. Ipak, odjednom je shvatila da joj se ruka nalazi na unutrašnjoj strani muškarčeva bedra. Naglo je maknula ruku. – Ovo mi se sviđalo – rekao je Piers. Glas mu je dolazio iz dubine prsa. Linnet se osjećala tako posramljenom da su joj obrazi vjerojatno bili crveni poput božura. Riskirala je jedan pogled prema njegovom licu. Znala je ona već taj pogled. Žudnja. Duboko je uzdahnula. – Samo sam željela... – Naglo je zastala. Izgledalo je da se jako trudi ne prasnuti u smijeh, gad jedan. – Ne vidim što je tako smiješno – rekla je uvrijeđeno. – Pokušavam suosjećati s tvojom mukom. Piers se naslonio na uzglavlje kreveta i prekrižio ruke iza glave. A to je nešto učinilo stolnjaku, nije si mogla pomoći da ne primijeti. Nije se činilo da ga pokriva dovoljno dobro. – Nisam dopustio niti jednoj ženi da mi pomiluje taj dio noge – rekao je. Linnet kimne. – Naravno. Shvaćam u potpunosti. – Njezine su ruke bile stisnute u njezinu krilu, ali su joj vršci prstiju još bridjeli od osjećaja njegove kože. – Ali jako mi se svidjelo. Možda bih si trebao nabaviti noćnu damu. Što ti kažeš na to? Mogli bismo je smjestiti u zapadno krilo kuće s Gavanom i pacijentima koji umiru, a nisu zarazni. Vjetar je bjesnio oko male kuće, čineći da se osjećaju kako da su posljednjih dvoje ljudi na cijelom svijetu. – Zašto? – pitala je, s iskrenom znatiželjom. – Samo zato da bi ti ta dama

~ 105 ~


povremeno izmasirala ožiljak? – Ona ne bi bila prava dama – usprotivio se Piers. – O tome se radi. – Oči su mu bile pune smijeha. Smijeha i... nečega drugog. Čiste požude, rekla je Linnet sama sebi. Najobičnije požude. Podigla je noge i savila ih u stranu. On je očima pratio njezine kretnje. – Što bi noćna dama činila za tebe što prava dama ne bi mogla? – Prave dame dolaze s previše nedostataka – rekao je, premještajući se po krevetu tako da je njegova ispružena ruka dodirivala njezina stopala. Osjetila je to poput električne struje. – Nedostataka poput braka? – uspjela ga je pitati, ponosna na sebe što ne pokazuje nikakvu reakciju na njegov dodir. – Jest – složio se. – Poput života s istom ženom puno previše godina. Nemoj mi reći da i ti nisi razmišljala o tim nedostatcima. Razmišljala je. Nitko nije mogao koketirati s princem dva mjeseca i ne zamišljati kako bi to bilo vidjeti njegovo lice za doručkom svaki dan do kraja svog života. A ako je princ u pitanju bio Augustus, bilo je teško izbjeći porazan osjećaj koji je pratio baš tu viziju. – Jesi! – rekao je, smijući se. – Ti si vuk samotnjak jednako kao i ja. Linnet odmahne glavom. – Nisam. Ja se želim udati. A također želim se i zaljubiti, iako shvaćam da te dvije stvari nisu nužno kompatibilne. Namrštio se. – Ti si romantik, unatoč tome što se čini da bez ikakve zadrške ozbiljno razmišljaš o preljubu. – Čitam previše romana da ne bih bila romantik. – Romani nemaju nikakve veze sa stvarnim životom. – Bolji su od stvarnog života – izjavila je Linnet. – Veliki je užitak vidjeti kako zli ljudi dobiju kaznu koju su zaslužili. – Zašto ne sjedneš kraj mene? Podnožje kreveta mi izgleda vrlo neudobno, a lijepo se možeš nasloniti na uzglavlje. Bilo je neudobno, istina. Ali... pogledala ga je. – Oluja neće tako brzo popustiti – ukazao je. – Zaglavili smo ovdje još barem nekoliko sati. Uostalom, primijetio sam da posto je neke zanimljive rupe u tvom znanju o pravom životu o kojima bismo mogli raspravljati. Oduvijek mi je bila velika želja ćaskati s preljubnicom. Ali dok takve stignu do mene, već ih je obično uništio sifilis i nemaju baš volje razgovarati o svojoj droljastoj prošlosti. – Ja nisam preljubnica, s obzirom na to da nisam čak ni udata. Iako bih trebala naglasiti da bi me se u pravom životu smatralo kompromitiranom zbog ove oluje, i mi bismo se morali vjenčati – rekla je Linnet, penjući se do uzglavlja i sjedajući kraj njega. – Nemoj se prestati nadati – rekao je ljubazno. – Vojvodstvo ti je još uvijek na dohvat ruke. Samo ne moje vojvodstvo, s obzirom na to da nikoga u Walesu nije briga što mi radimo. Moj otac vjerojatno u dvorcu moli da se dogodi čudo. A tvoj u Londonu sigurno misli da si već postala grofica na svom putu prema vojvotkinji. – A kojoj se vrsti čuda nada tvoj otac? – zanimalo je Linnet. – Oh, da se prošlost nikada nije dogodila. Da će mu moja majka oprostiti. Da će moja ozljeda nestati. Kimnula je. – On je tako očajan i tužan. – Nema unuke – rekao je Piers. – To je vrlo razočaravajuće. Linnet ga je gurnula laktom. – Nemoj biti tako naporan. Ti znaš jednako dobro koliko i ja

~ 106 ~


da tvoj otac nije nikakvo čudovište. Glupo je od tebe i dalje se praviti da jest. – Zar nećeš reći da je to djetinjasto? – Tebe nije briga jesi li djetinjast ili ne – primijetila je. – Ali mislim da ti se ne sviđa kad ti kažu da ne koristiš svoj mozak. Previše si pronicljiv da ne bi vidio koliko on pati. – Dobro, ako to gledaš s te strane... – Ne gledam ja to ni s kakve strane. On pati jer voli tebe i tvoju majku. – A sad ti mlatiš praznu slamu – rekao je Piers, prilično pomirljivo. – Udijelit ću starom gadu jedan poljubac, hoće li to biti dovoljno? Okrenula se prema njemu i nasmiješila se. – Ne! – rekao je tresući se i pokrio oči dlanom. – Nemoj pokušavati uništiti moju volju pomoću te tvoje grimase. Još je i Aristotel vjerovao u slobodnu volju, a vjerujem i ja! Linnet se počela glasno smijati i maknula je njegovu ruku s očiju – Vidi sad. – Pustila je da joj se njezin osmijeh razlije po cijelom licu. – Jesi li ti sad pod mojom vlašću? – O, Bože – rekao je rugajući joj se – ne djeluje ovoga puta. Možda nisi više u formi. – Jednim brzim pokretom nadvio se nad nju. Linnet je zinula od iznenađenja. Odjednom se našla na leđima, a ruke su joj bile iznad glave, sputane njegovima. – Daj mi još jedan osmijeh; daj da vidimo djeluje li čarolija sporije ili sam potpuno otporan na nju – rekao je. Riječi su mu bile podrugljive, ali u tonu se osjećalo milovanje, grubo, drsko milovanje. Uputila mu je još jedan osmijeh. Ali to nije bio obiteljski osmijeh. Ovaj je došao sa sasvim drugog mjesta; gladnoga mjesta, čeznutljivog, žestokog mjesta, mjesta od kud potječe žudnja. On nije ništa rekao. Osjetila je svaki centimetar njegova mišićavog tijela na sebi. – Pod mojom vlašću? – Ne sasvim – rekao je, zureći u nju. – Ali dovraga.... stvarno si dobra. Linnet je otvorila usta i nježno jezikom liznula donju usnu. – Željela bih te poljubiti. Mogla je osjetiti njegov dubok, drhtavi dah. – I još bih jako željela poljubiti tvoju nogu – rekla mu je, razmišljajući jednim djelićem mozga je li možda poludjela. – Ti... – rekao je. – Da? – Učinit ćeš baš sve da pobijediš, je li? Nasmijala se na to. – Vrlo sam kompetitivna. Zar si mislio da si samo ti takav? – Više to ne mislim – promumljao je i konačno nagnuo glavu prema njoj. Na ustima mu se osjećao tračak soli. A njegov poljubac bio je onakav kakav je bio i Piers; grub i zahtjevan, bez trunke civiliziranosti. Linnet se ponovno osjećala poput robinje koja leži pod nogama svoga gospodara. Ne, ne pod nogama, s obzirom na to da joj je cijelo tijelo drhtalo od njegove težine. Ležala je pod svojim gospodarem, podala se njegovim... – U vražju mater – rekao je Piers, odmaknuvši usta i pogledavši je prodorno. – Zašto imam osjećaj da vodim ljubav s krpenom lutkom? Jučer mi se činilo da se znaš ljubiti. Oslobodila je svoje ruke i obavila ih oko njegova vrata. – Mi ne vodimo ljubav. – Točno. Idemo se vratiti mom prvom komentaru, lišenom priče o ljubavi. Zašto se ja trudim poljubiti mlitavu...

~ 107 ~


Zastenjala je. – Daj šuti, Piers. Oči su im se susrele i zaiskrile na trenutak. Zatim se njegov pogled smračio, a usta su mu se ponovno priljubila uz njezina. Odbacila je zamisao o robinji i samo se usredotočila na njegov okus; vruć i muževan. Na osjećaj njegova čvrstog tijela koje leži na njoj. Na način na koji ju je proždirao, na način na koji je ona njega ljubila, odgovarajući na njegove poljupce. Dok mu je uzvraćala poljupce, tijelo joj se topilo pod njegovim, a ruke su joj krenule niz njegova leđa, prateći njegove mišiće, smjer u kojem su mu se leđa povijala prema struku, zaustavivši se blizu stolnjaka. On je gurao svoju nogu naprijed, među njezine noge, a košulja – što li se dogodilo s njezinom košuljom? Mora da je... Piers je odmaknuo usta od njezinih i krenuo ostavljati gorući trag poljubaca uz liniju njezine brade. Linnet je slijepo buljila u strop, osjećaje su joj preplavili njegovi dodiri i miris. Povlačio je njezinu košulju još više prema gore, što je značilo da je osjećala još više njega, još više njegove vruće kože na svojoj. Spustio je glavu niže i iz njegovih prsiju se začulo glasno stenjanje. – K vragu, Linnet, imaš najslađe grudi koje sam ikad... Nije čula što joj je rekao jer je uhvatio njezinu dojku u ruku, a usta spustio na bradavicu. Osjećaj je bio divan, opojan i... počeo je sisati. Glasno je uzdahnula. Ili je možda čak i zavrištala. Ili je to bilo previše promuklo da bi se moglo nazvati vriskom. Ne bi smjela proizvoditi takve zvukove, morala bi... – Prestani s tim – rekao je, podižući glavu, nadvivši se nad njom i gledajući je ravno u oči. – Nemoj prestati – preklinjala ga je. – Ponovno si počela razmišljati. Sva si se ukočila. – Ne. – Počela je prstima prelaziti preko njegovih prsa, i baš kao što je i zamišljala, preko snažnih mišića i ravnih brončanih bradavica. – Predivan si. – A ti si udarena u glavu ako to stvarno misliš – rekao je ravnodušnim glasom. Njezini su prsti nježno prelazili preko jedne njegove bradavice i iz njegova grla stizao je isprekidan zvuk. Učinila je to još jednom, malo čvršće. Vrat mu se odmaknuo unatrag, a to joj je dalo dovoljno prostora da klizne dolje i priljubi usta na mjesto koje su trenutak ranije dodirivali njezini prsti. Mogla je osjetiti kako on drhti pa je pokušavala ovo i ono... lizati ga, čak ga i malo gricnuti. Sve će učiniti da on vibrira privijen uz nju. Polovicu vremena razmišljala je o njemu, a polovicu o osjećaju koji se javio svaki put kad se opirao. – Dosta – rekao je, otkotrljao se od nje na leđa povevši je sa sobom. – Tvoja noga! – zavapila je. – Žao mi je, jako mi... Gurnuo je svoje koljeno među njezine noge. Riječi u njezinim ustima su zamrle. Svaki osjećaj u njezinu tijelu usredotočio se na slatko mjestašce između njezinih nogu. – Oh – zastenjala je. – Molim te... Čula je kako se tiho smijulji, ali njegove su usne ponovno bile na njezinoj bradavici, gostile se, lizale, kušale ju. Preselio se na drugu bradavicu, sišući ju dok nije počela pulsirati uz njegovu nogu i stenjati. Zagrlila ga je oko ramena zatvorenih očiju. – Želiš li svršiti? – rekao je, a glas mu je bio hrapav i tih. – Mislim da bih mogao učiniti da samo od ovoga svršiš.

~ 108 ~


Linnet je prepoznala taj ton, distancirani ton liječnika, i znala je odmah što on sad radi. Nagnula se naprijed i ugrizla ga za usnicu. – Ponovno se ponašaš kao idiot. – Zašto? – Igrao se s njezinim grudima, a ona je od toga drhtala. – Promatraš me – zastenjala je. – Svaki put to radiš kad se ne osjećaš ugodno. Oh! – Nije mi neugodno. A nije i tebi. – Jedna ruka skliznula je niz njezin trbuh i zaustavila se među njezinim nogama. Odmaknuo ju je malo od sebe. – Iako mislim da znam što učiniti da mi bude još puno ugodnije. Linnet je zinula da nešto kaže, ali niti jedna riječ nije izašla iz njezinih usta. Tresla se po cijelom tijelu. – Udobnije je na leđima – rekao je, okrećući je s lakoćom kao da okreće palačinku. – Još udobnije, ako te poljubim ovdje – priljubio je usta uz njezinu dojku – dok te diram ovdje. – Prste je ponovno uronio između njezinih nogu, slamajući njezin otpor, milujući je. Linnet nije znala promatra li je on opet. Jedva da je primijetila kad su njegova usta napustila njezinu dojku i krenula niz njezin trbuh. Ono što je činio sa svojom rukom uzrokovalo je da se ona počne uvijati, upirati kukovima o njegove prste, uz promuklo stenjanje koje je dolazilo s njezinih usnica. A on joj je onda još jače raširio noge. Podigla je glavu, ošamućena, i ugledala njegovu tamnu glavu između svojih nogu. – Što to radiš? – zavapila je, pokušavši se odgurnuti od njega. – To je – što – prestani s tim! Prekasno. Njegove su se usne okrenule prema slatkoj krivulji na unutrašnjoj strani njezinog bedra. Jezikom je pratio trag, sve bliže i bliže. – Tako divno mirišeš – rekao je sneno. – Po samoj srži Linnet začinjenoj s malo arome oceana. A okus ti je... Zastenjala je. – Okus ti je najslađeg meda. – Vratio se natrag poslu koji je započeo. Gurnuo joj je koljena prema gore i njegov ju je jezik prisvojio za sebe, uzeo ju je, bacio je u vatru. Njezina se glava okretala s jedne strane na drugu, a ona se napela o njega, glasno stenjući, iznova i iznova, na svaki meki pokret njegova jezika. A kad se jedan prst našao u njoj, slomila se, vrišteći tako glasno da je čula samo zvuk vlastitog užitka, glasnijeg od vjetra koji je bjesnio napolju. Zatim je ponovno čula vjetar, ali također i šapat Piersova glasa dok ju je on ljubio, vrlo nježno. – Tako si nježna i fina – rekao je, pjevušeći. – A sve kod tebe savršeno funkcionira. – Ti mene dijagnosticiraš! – rekla je, uspijevajući podignuti glavu s jastuka kako bi gledala u njega. Pogledao je gore u nju, s đavolskim izrazom u očima. – Dijagnosticiram najružičastiji – stisnuo joj je još jedan poljubac, a ona je ponovno zadrhtala – najslađi – još jedan poljubac – najslasniji Linnetin dio.

~ 109 ~


Poglavlje 18.

innet se pomakla unatrag, povlačeći se prema uzglavlju. Piers je maknuo svoje ruke s njezinih nogu, a ona je privukla koljena uz grudi, refleksno razmišljajući da mora pokriti svoje najintimnije dijelove. Nije mogla vjerovati da je dopustila da se dogodi ovako nešto. Želudac joj se grčio od srama. – Ovo je bilo jako neprilično – izjavila je, dodjeljujući mu dio krivnje. – Sigurna sam da ljudi – ma gdje si ti uopće naučio raditi ovakvu stvar? – Kako ti možeš znati što ljudi rade ili ne rade? – Piers se otkotrljao na stranu i podbočio glavu jednom rukom. – Kao liječnik, mogu ti reći da rade svakojake stvari koje ti i ja još nismo isprobali. Zar te nitko nije uputio u pravilnosti i nepravilnosti koje se događaju u spavaćoj sobi? Odmahnula je glavom. – To sam i mislio – rekao je zadovoljno. – S obzirom na to da postoje neke očite rupe u tvoj naobrazbi. – Kako to misliš? – unatoč zdravom razumu, tijelo joj je još uvijek drhtalo. – Znaš li uopće što ti se sad dogodilo? Počela se smijati i nije se mogla zaustaviti. – Ovo ću smatrati potvrdnim odgovorom – rekao je. – Dakle, prvo pravilo jest da ništa među ljubavnicima nije nepropisno. – Zvučiš kao da držiš predavanje svojim Pačićima – prigovorila mu je. – Čula sam kako ih zlostavljaš pitanjima kojima si ih želio uhvatiti u zamku natjeravši ih na budalaste odgovore. – Vjeruj mi, nikada mi nije palo na pamet držati im predavanje o intimnim stvarima. Kao prvo, na prsima imaju puno više dlaka nego što se to meni sviđa kod mojih partnera. Linnet je obavila ruke oko svojih koljena. – Govoriš apsurdne stvari. – Nisu tako apsurdne kao činjenica da postoji mlada žena koja ne zna ništa o reproduktivnom sustavu. To pak nije mogla osporiti. – Valjda ti je majka umrla prije nego što ti je uspjela objasniti osnove. – Znam osnove – protestirala je. – Zar stvarno? Zašto si onda mislila da muškarcima naprijed visi? Daj mi reci molim te kako bi to funkcioniralo? Kao da nadijevaš kobasice? – To je neznatna pogreška – rekla je, a oči su joj kliznule na taj njegov dio. Stolnjak je već odavno odustao od borbe. – Moja majka je to očito mislila metaforički. – Ovo – rekao je, uhvativši ga u ruku – je erekcija. I, usput, ja nisam nemoćan, a to si trebala znati istoga trenutka kad si vidjela da mi stoji, to jest da mi ne visi. Linnetino se grlo stisne. Ona bi ga radije sama tako dodirivala. – Muškarac dobije erekciju samo kad ima želju odvesti ženu u krevet. Ako je nema, onda

L

~ 110 ~


mu visi. – Oh. To onda znači da je moja mama imala pravo. Možeš li ti učiniti da tvoj visi, da mogu vidjeti kako to izgleda. Ponovno je polako krenuo rukom po njemu. – Ne. Nemoguće. – Zar nije pod tvojom kontrolom? – Trenutno nije, a i vrlo rijetko kad si ti u blizini, što me iznenađuje. Čuvši to, Linnet se osjećala malo bolje. – U slučaju da se pitaš, ja nisam djevac – rekao je neobavezno. – Iako ne bih mogao reći da sam vodio ljubav sa ženom. Bio sam s jednom, ili dvije ili više njih. Ali očito je da ti jesi djevica, i to nevjerojatno loše obaviještena. Hajde ti meni sad reci što misliš, koje su osnove – rekao je, a u očima mu se vidjelo da je izaziva – a ja ću ispraviti sve tvoje možebitne netočnosti. – Da bi potom mogao vikati na mene onako kao što vičeš na svoje Pačiće kad nešto pogrešno zaključe? – Odmahnula je glavom. – Neću. – Hoćeš li da preskočimo teoriju i krenemo odmah na praktičnu nastavu? Ja se sad diram. – Instinktivno joj se pogled vratio na njegovu ruku i na ono što je njome radio. – I baš bi mi dobro došla tvoja mala pomoć. – Ja sam iskreno vjerovala da si ti nemoćan – šapnula je. – Mislila sam da ti ovo ne možeš. – Razmisli malo o tome – rekao je. – Vjerujem da imaš dovoljno znanja da točno znaš što bih ja želio raditi s alatom koji mi je na raspolaganju. U potpuno je ispravnom stanju. Duboko je uzdahnula još uvijek promatrajući njegovu ruku. – Možda neće pristajati – zaključila je. – Ja osobno mislim da neće. – A ja osobno mislim da hoće – odgovorio je. – Ali ja sam mislila, ovoga, tvoj mi je otac rekao... Zar se radi samo o tome da ne možeš napraviti dijete? – Jednom ili dvaput si me pitala kako sam ozlijedio nogu – rekao je, gledajući je. Oči su mu bile tamne poput najcrnjeg baršuna. – Tri puta sam te to pitala – ispravila ga je. – Možda čak četiri puta. – Jednog je dana moj otac bio u euforičnom stanju uzrokovanom intoksikacijom opijumom. Ušao sam u sobu – imao sam šest godina – a on je mislio da sam ja vrag koji je došao po ono po što vrag obično dolazi. Ukrasti mu dušu na prijevaru. – On je mislio da si ti vrag? Kad si imao šest godina? – Bizarno, zar ne? Puno bi se ljudi sada s njim moglo složiti, ali uvjeravam te, bio sam u toj dobi prilično zgodan, a nisam ni malo mirisao na sumpor. Iako sam očito bio prave veličine za malog vražićka, na moju trajnu žalost. U svakom slučaju, bacio me u kamin, u namjeri da zaštiti svoju dušu. Vjerujem da mi treba biti drago što je on tako odan kršćanin. Linnet je zastenjala od šoka, a ruka joj je poletjela prema njezinim ustima. – Srećom, kamin nije bio upaljen, ali tamo je bio par kovanih držača za drva, a jedan od njih mi je ostavio ovu dražesnu uspomenu na taj događaj. Privukla se uz njega. – To je užasno. Sigurno si bio prestravljen i strašno povrijeđen. To mora da je bilo užasno za tebe. Za vas obojicu, zapravo. – Ne sjećam se baš puno samog događaja – rekao je Piers. – Sjećam se samo da sam letio zrakom, i poslije se sjećam neke boli. Ali posljedica... Njih se sjećam. Jer bol jednostavno nije željela nestati. – Zato te je majka odvela u Francusku.

~ 111 ~


– A kasnije u Bavarsku. Tamo su bolji liječnici. Ipak, niti jedan nije mogao otkriti zašto mi noga ne zacjeljuje. A nije zacjeljivala. I nije. Dok nas nije bilo, moj je otac pokrenuo postupak za razvod braka. Koštalo ga je dobru četvrtinu moga nasljedstva da svoju ženu – moju majku – pravno proglasi bludnicom. – On nije bio pri sebi – rekla je Linnet, ponovno mu prstima milujući nogu. Prsti su joj prelazili preko uništene kože. – Kao liječnik, ti to dobro znaš. – Ali kao sin... – Odmahnuo je glavom. – I zato si mu rekao da si nemoćan! Zato što je on tako ponosan na povijest svoje obitelji. Znao si točno što će ga najviše povrijediti. Činjenica da je on sam kriv što njegova krvna linija nestaje. – Ne zvuči kao jako pametna zamisao, sad kad si ju ti prepričala. – Njegova je ruka također bila na njoj i radila male nježne krugove po njezinom bedru. – Možda bih mogao razmisliti o tome da se pomirim s njim. – Mislim da bi trebao. – Ovo sam ti sve ispričao da te uvjerim da nisam stvarno nemoćan. Nadam se da ćeš mi oprostiti ako se sada ne slomim pred tobom, rasplačem se i odjurim utješiti taticu istoga časa. Linnet se koncentrirala na njegovu nogu, prsti su joj prelazili preko ožiljka na koži koja je bila prekrivena dlakama i napeta od snažnih mišića. Nije ga gledala u lice. – Ionako smo se dogovorili da raskinemo zaruke. Kimnuo je. – To znači da bi se ti sad trebala odlučiti što ćemo raditi ovdje. Ja nemam što izgubiti, dok tvoja nevinost visi o koncu. To je bilo tako svojstveno Piersu. Drugi bi joj čovjek možda lagao, ili je laskavim riječima privolio da vodi ljubav s njim ne obećavši joj brak. Ali Piers nije bio takav čovjek. – Što bi rekao da odbijem? – Raširila je prste preko mišića na njegovom bedru, a već je znala da neće odbiti. Ovo je možda njezina jedina prilika da vodi ljubav s nekim kojega iskreno želi. Slegnuo je ramenima. – Ti si inteligentna žena. Imaš robu koja je na otvorenom tržištu nevjerojatno vrijedna, čak dvostruko vrjednija zbog tvoje ljepote. Zašto bi je, zaboga, meni dala besplatno? – Zvučiš kao da sam na prodaju najboljem ponuđaču. Šutio je. – Dobro, možda jesam na prodaju najboljem ponuđaču – rekla je – ali nadmetanje je prekinuto jer svi vjeruju da ja više ne posjedujem tu svoju nevjerojatno vrijednu robu. Piers je i dalje šutio. – Ako odlučim darovati je tebi, možeš li mi jamčiti da neće biti posljedica u obliku bebe? – Ne mogu – rekao je. – Ova kućica nema sve pogodnosti potrebne za to jamstvo. U njegovu se glasu osjetio tračak zadovoljstva koji je probudio smiješak u njezinim očima. – A što ako zatrudnim? – Vjenčat ćemo se – izjavio je. Kimnula je, osjećajući se jako stidljivo. Piers ju je povukao na svoje grudi. – Mislim da bismo trebali istražiti točno što planiramo učiniti. – Usnice su mu se smjestile na njezinima, agresivne i slasne. – Na kraju krajeva – čula ga je kako govori nekoliko trenutaka kasnije, glasom prigušenim pokretima usana koje su klizile preko njezine kože – kad je u pitanju mogućnost braka, treba pažljivo nastaviti. Promisliti. Provjeriti da niti jedno od nas nema ni najmanjih sumnji. Privila se uz njega, nezainteresirana za pažljivo promišljanje. Nije se čak mogla ni

~ 112 ~


koncentrirati na milovanje sve te kože u koju je potajno zurila. Osjećala se opijeno, zapravo potpuno pijano, kao da joj konjak teče venama i pulsira među bedrima. Željela je više. Zapravo, jedino što ju je stvarno zanimalo bilo je utisnuto o njezino bedro. Piers je još uvijek govorio, sarkastičnim tonom koji joj je često išao na živce. Pa je tako spustila ruku dolje i zgrabila. On je istoga trenutka zašutio. Osjetio je toplinu i glatkoću njezina dlana u kojem je pulsirao, ali stisak joj je bio prejak. Pomaknuo se natrag. – Držiš ga kao da je veliki krastavac koji se spremaš ubrati. – Ali nešto u njegovu glasu ukazivalo je na to da nije tako blaziran kao što je zvučao. Olabavila je prste i počela ih pomicati gore dolje, onako kao što je on to prije sebi radio. Iz njegovih usta začuo se glasan uzdah. Bilo je zadivljujuće kako mu se koža pomicala... malo je pojačala stisak. Piers je zabacio glavu unazad. Bio je mekan i tvrd u isto vrijeme, čudna kombinacija koju je njezino tijelo bolje razumjelo od nje same. Jače je obavila prste i ponovno ga pomilovala. Od tog osjećaja je zadrhtala, a njemu se udisaj zaglavio u grlu, oslobađajući se konačno uz stenjanje koje je zvučalo kao da se davi. Strast je ponovno jurnula kroz nju, ostavljajući je bez daha, ushićenom. – Mislim da će ovo biti dovoljno – prošaptala je, puštajući ga i privlačeći njegovo tijelo čvršće uz svoje. – Uopće ne sumnjam u to. – Dovoljno? – Ponovno se smijao, ali ona je bila prezaposlena kušanjem njegova vrata, milovanjem toga čvrstog stupa svojim jezikom i nenamjernim udaranjem svojih bokova o njegove. – Dođi – rekla je, pokušavajući ga povući na sebe. – Moramo polako – šapnuo joj je, jezik mu je klizio preko njezinih usana dok su njegovi prsti isto to radili dolje. – Ti si djevica. Imaš unutra jednu zapreku. Sigurno si čula za bol koju uzrokuje gubitak nevinosti. Linnet ga je jedva čula, toliko je bila očarana time kako ju je milovao. Ipak, ono što je ona željela nisu bila milovanja, glađenja, a čak ni slatki poljupci. Zato ga je povukla snažno za ramena. – Sada – rekla je oštro. Osjetila ga je ondje i privila se instinktivno prema njemu. – Polako – šapnuo je. Ali ona nije željela polako. Osjetila je strašnu glad za toplinom i žurbom i posjedovanjem. Osjećaj je bio tako intenzivan da je ostala bez riječi, samo je jednom zajecala, privijena uz njegovo rame. A on je znao... nekako je znao o čemu ona razmišlja. Snažna je ruka podigla njezin kuk više, prsti su se urezali u njezine obline, a tada je rekao u njezine kovrče: – Jesi li sigurna? Linnet se nije udostojala odgovoriti, samo je zastenjala u njegovo uho, kao da je izgubila dar govora. Očito je bilo da zna kako to protumačiti jer joj je prišao, i jednim glatkim, ali žurnim i snažnim pokretom, zaljuljavši bokove ušao u nju. – Boli? – rekao je sekundu kasnije, ljubeći je po obrazima.

~ 113 ~


To nije bila bol. Osjećala se rastegnutom, okupiranom, posjedovanom... i bila je u deliriju. Linnet je podigla bokove i prihvatila ga dublje. – Možeš li... – Ostala je bez daha kad se on pomakao, poslavši slapove vatrenih osjećaja niz njezine noge. – Ja mogu prestati – uzdahnuo je Piers. – Pričekati da se prilagodiš. Tvoje će se tijelo ugoditi prema mome, ako mu samo daš koji trenutak. Linnet ga je jedva čula. Ponovno se uvijala prema njemu, pokušavajući opet vratiti onaj osjećaj, onu vatru. Bilo je lijepo ali... Čvrsto ga je zgrabila za ramena. – Zar je to sve? – A onda je shvatila kako je zapravo zvučao njezin komentar. – Jako je lijepo. Stvarno. Jako... – Prekinuo ju je pokret njegovih usana. On se ponovno smijao, svojim dubokim smijehom, bez daha. Laktovi su mu bili točno uz njezine uši pa je osjetila kako mu se cijelo tijelo trese... Otvorila je oči i buljila u njega, frustrirana. – Mislim da smijanje nije primjereno. – Mmmmm – rekao je, spuštajući se i grickajući joj usnicu. Od pokreta njegova tijela još se jedan val osjećaja počeo širiti od njezinog središta do samih krajeva nožnih prstiju. Oči su joj se ponovno počele zatvarati. – Je li ti udobno? – pitao ju je. Stvarno, zar je to bilo sve? Bilo joj je udobno. To nije moglo biti sve što je trebalo biti. – Prilično udobno – rekla je, nagnula je vrat u stranu kako bi mu ljubila bradu. – U tom slučaju, misliš li da mogu sad krenuti? – Krenuti? Kamo bi ti krenuo? – Instinktivno se uhvatila za njegova ramena. Možda je bila malo razočarana samim činom, ali sigurno nije željela da on nekamo ode. – Zar je već gotovo? Priljubio je glavu uz njezino rame, ali je ipak čula kako se smije. – Prestani mi se smijati! – naredila mu je, razmišljajući da bi ga možda trebala sama odgurnuti prije nego što on uspije iskoristiti priliku da je napusti. Time bi mu pokazala svoje. Povukla je gore svoja koljena, spustila stopala na krevet i ostala bez daha. Užitak se širio po njezinu tijelu poput polaganih krugova na vodi, ravno niz njezine noge. Piersov je dah zvučao surovo. Bez ijedne riječi posegao je za njezinom nogom i gurnuo joj lijevo koljeno prema gore. – Oh – rekla je stenjući, razumjevši njegovu tihu zapovijed i obavila svoje noge oko njegovih kukova. To ih je više približilo jedno drugome, a njega pomaknulo tako da je bio još dublje u njoj. Svidjelo joj se to. Čak i više nakon što se malo migoljila, ugađajući se tako da se savršeno nadopunjuju. – Ovo je jako lijepo – rekla je ljubeći mu bradu. – Sviđa mi se. – Ja se sad moram početi kretati – rekao je, procijedivši kroz zube. – Stanka za djevičansku prilagodbu je istekla. – Dobro – rekla je, razočarana, rasplevši noge. Osjećaj je bio tako dobar. Osjećala je kako joj cijelo tijelo pulsira. Povukao se unatrag. Od osjećaja gubitka zavrtjelo joj se glavi. Njeno se tijelo instinktivno privilo uz njega, tugovalo je. A onda ga je ponovno zario. Iz usta joj je izletio jecaj, a noge su joj poletjele natrag i ponovno obavile njegove kukove. Njezino se tijelo izvijalo kako bi dočekalo njegovo. – Što... – uspjela je izgovoriti. Nije joj odgovorio. Umjesto toga se povukao da bi ga zario i ponovno zario. Linnet se privila uz njega kao da je priljepak, a on stijena, puštajući da divlji užitak njegovog jahanja odjekuje kroz svaku kost njezina tijela.

~ 114 ~


Čula je samu sebe kako jeca, i glasno Piersovo disanje. Polako, polako, neka vrsta užarene topline rasplamsavala se u njezinu tijelu, čineći da joj se nožni prsti uvijaju, a nokti zabijaju u njegova ramena. – Linnet – stenjao je Piers, zastajući. Glas mu je zvučao kao da to nije bio njegov kontrolirani, promatrački glas, a ona ga je povukla još bliže sebi, obasipajući poljupcima njegova ramena, njegov vrat, njegovu bradu. – Moramo... – Što? – pitala je, prenuvši se iz ošamućenog stanja. – Ide li mi dobro? Zar bih trebala raditi nešto drugo? Trebam li... – Daj šuti – rekao joj je na uho. To nije bilo baš pristojno. Linnet bi se razljutila, ali u tom je trenutku on uvukao ruku između njih, točno na ono mjesto gdje su bili spojeni, i dodirnuo je tamo. Protrljao je to mjesto jednim sporim pokretom palca i njezino je tijelo reagiralo poput krijesa uronjenog u rakiju. S usana joj se prolomio jecaj. Od tog osjećaja njega, debelog i vrućeg i posesivnog, krv joj je proključala. A s njegovih se usana prolomio prasak zadovoljstva, i on ga je ponovno zario. Vidjela je zvijezde, doslovno je vidjela zvijezde. Štogod da je on radio svojom rukom, u kombinaciji s predivnim trenjem, činilo je da joj groznica trese cijelim tijelom. – Piers! – vrištala je. – Piers! Sada se više nije ni prividno obuzdavao već je udarao o nju takvom žestinom da je buka kreveta koji udara o zid bila jača od buke tuče koja je padala po krovu. Vrućina je eksplodirala u njezinu tijelu i ona je pala u stanje užitka tako jakog i silovitog; nikada nije mogla ni zamisliti da tako nešto postoji. Nije više vidjela, nije čula, mogla je samo osjetiti trenutak kad joj je tijelo postalo beživotno, opuštajući se u deliriju, u vrućini u kojoj je gorjela. Nejasno je čula njegovo stenjanje, životinjsku promuklost njegova glasa i otvorila je zamućene oči kako bi vidjela Piersovu glavu koja se povija unatrag dok on još jednom, posljednji put pulsira, zarivši se duboko u nju. Izraz na njegovu licu, potpuno prepuštanje, potpun užitak, potakao je još jedan slap vrućih iskri koje su jurnule kroz njezino tijelo. Od njih se stisnula od užitka baš u trenutku kad je on zaurlao, doslovno zaurlao. I zatim se srušio preko nje.

~ 115 ~


Poglavlje 19.

Kasnije toga popodneva ady Bernaise se povukla žaleći se na glavobolju, vojvoda igra šah s markizom – rekao je Prufrock, uspinjući se stubama ispred Piersa. – Smjestio sam novoga pacijenta samog u sobu, Pačići su s njim. Piers je podigao obrvu. – Pačići? Ona te zarazila. Prufrock je vrlo vješto znao izgledati sasvim nevino kad je god to poželio. – Gdje je sestra Matilda? – Piers je želio znati. – U salonu, s gospođicom Thrynne – rekao je Prufrock. – Kao što ste zahtijevali, mlada dama razmatra s gospođom Havelock njezine dužnosti u vezi s pacijentima. Kad sam ih zadnji put vidio, nije mi se činilo da sve baš ide glatko. Piers je na trenutak oklijevao, a zatim u mislima slegnuo ramenima. Zašto bi to uopće bilo važno? Čim Linnet ode, pustit će glavnu sestru da radi po svome. Pacijenti su bili s obiteljima, ili nisu. Ionako su umirali, osim ako on i Sébastien nisu smislili neki način da ih neko vrijeme još održe na životu. Ušao je u malu prostoriju kojom su se koristili za izolaciju novih pacijenta dok ne ustanove od čega boluju. Ako bi uopće ustanovili od čega boluju. Pačići su – prokletstvo, već je i on usvojio Linnetin nadimak za njih – bili okupljeni oko kreveta i svađali se. Udario je štapom o podnožje kreveta pa su zašutjeli. – Bitts, tko je pacijent? Bitts se uspravio. – G. Juggs je šezdesetosmogodišnji krčmar iz Londona. – Šezdesetosmogodišnji? – ponovio je Piers, gurajući Kibblesa s puta kako bi sam mogao promotriti čovjeka. – Pa vi već dugo ružite u birtiji, ostavite koje pivo za nas ostale. Zašto ne biste poravnali račune i krenuli u miru? Bolesnik je bio zdepast i ćelav, ali imao je nevjerojatan par obrva, tako neukroćenih da su izgledale kao da će iskočiti s njegova lica. – Bljezgarije! – rekao je savršenim londonskim cockney naglaskom. – Moj je otac doživio devedeset i dvije i ja nemam nikakvih planova da me lopatom otpreme na počinak ranije nego mog starog. Naravno, u slučaju da ste stvarno tako dobri kao što se priča. – Dobro, ali nisam – rekao je Piers. – Simptomi, Bitts? – Ne čuje dobro. – Gluposti – rekao je Piers. Upravo me počastio bljezgarijama. Nadam se da ću sad čuti nešto poput idi bestraga. Jeste li možda bili neko vrijeme u mornarici, Juggs? – Dvanaest godina kao kaplar u Četrnaestim lakim dragunima. Ja ne čujem uvijek loše.

L

~ 116 ~


Nekad čujem dobro, a nekad mi sluh nestane, kao da izblijedi. – Starost – rekao je Piers. – Izbacite ga iz tog kreveta i dajte ga nekom drugom. – A nekad mi se to događa i s vidom, također. Samo iščezne – dodao je Juggs. – A onda se vrati. – Nije starost. Onda, Bitts, što imaš reći? – Pluća mu zvuče dobro. Provjerio sam pomoću akustične metode koju smo uveli. Udovi su mu snažni, a refleksi normalni. – Imate li vas dvojica što dodati? – pitao je Piers Pendersa i Kibblesa. – Tri puta je izgubio vid – rekao je Kibbles. – Kad je bio na dočeku norveškog kralja u Londonu, za vrijeme proslave ženina šezdesetog rođendana i na vojnoj smotri. Te mi se prigode čine indikativnima. – Ccc – coktao je Piers. – Oženili ste se mlađom ženom. – Ali samo je osam godina mlađa – rekao je Juggs, braneći se. – Koja je tvoja dijagnoza? – pitao je Piers Kibblesa. – S obzirom na tri prigode o kojima sam govorio, previše uzbuđenja često vodi do lupanja srca. – A otkad lupanje srca vodi do gubitka vida? – dodao je Penders. – Ja mislim da je imao zastoj srca. – Srčani udar ne uzrokuje gubitak vida – prigovorio je Bitts. – Uzrokuje, ako je praćen privremenim gubitkom krvi u glavi – odgovorio je Penders. – Je li vam se vrtjelo u glavi za vrijeme tih epizoda, gospodine Juggs? Odmahnuo je glavom. – Ne, ali bilo mi je jako vruće. Vrata iza Piersovih leđa su se otvorila. On je znao da je to bila Linnet prije nego što je ušla jer ju je namirisao. Osjetio je blagi cvjetni miris s tračkom limuna. Počeo se pitati djeluje li seksualno uzbuđenje na njušne živce. Šarmantni glas sestre Matilde grubo ga je vratio u stvarnost. – Doktore, ja sam duboko uvrijeđena onime što se danas dogodilo, navodno uz vašu dozvolu, ako već ne uz vaš poticaj. Duboko uvrijeđena. I premda mi je žao što vas prekidam, ova stvar ne može čekati. – Pacijent je možda imao groznicu za vrijeme tih epizoda, a ona je uzrokovala gubitak vida. Što nam to govori? – Piers je pitao Pačiće, a zatim se nevoljko okrenuo. Istina je bila da je Linnet zastrašujuće lijepa. Savršene usne, savršeni obrazi, savršena... Savršen osmijeh u njezinim savršenim očima. To je bilo iritantno. Jedva se suzdržao da se on njoj zauzvrat također osmjehne. – Koga si vraga naumila? – pitao ju je. Smiješak je izblijedio. – Ispitujem glavnu sestru zapadnog krila – a to bi bilo ovo krilo – o njezinim postupcima u vezi s njegom pacijenata, uključujući i prehranu i obiteljske posjete. – Dobro – rekao je. Kimnuo je sestri Matildi. – To je ono što ona radi. Vaša je uloga da odgovorite s obzirom na to da ste vi glavna sestra o kojoj je riječ. Poprsje sestre Matilde se podiglo na zadivljujući način, slično kao kod žabe na lopoču koja se sprema zakreketati. – Ja sam jako uvrijeđena tonom tih drskih upita. Ako imate prigovora na moj rad kao glavne sestre i na moju brigu za pacijente, trebali ste se direktno meni obratiti. Piers se okrenuo prema Pačićima. – Privremeni gubitak vida, isto tako i sluha, moguća groznica. Koja ste još pitanja postavili? Pačići su ostali šutjeti.

~ 117 ~


– Bojim se nijedno – rekao je. – Vi, u krevetu. Nije vam se vrtjelo u glavi. Je li vam netko spomenuo da ste se zacrvenjeli u licu? Juggs odmahne glavom. – Jeste li osjetili slabost u koljenima? Nalet vrućine, a zatim hladnoće? – Samo vrućine. Dobro, da, i povraćao sam pokoji put. – To nam niste našli za shodno spomenuti? Ima li još nešto što nam niste rekli? – Moja žena kaže da sam bio pod gasom. Ali nisam. – Juggs se tako namrštio da su mu se obrve spojile, zanimljiv izgled, ali malo je vjerojatno da će ga dendiji prigrliti kao novu modu, bilo je Piersovo mišljenje. – Bio sam vlasnik Sireninog članka dvadeset godina pa valjda znam kako izgleda čovjek kad je pijan. Ja nisam bio. – Pijanci to najčešće zadnji shvate – rekao mu je Piers. – Zapravo, većina njih priznaje da se napila tek sljedeće jutro. Barem biste vi to trebali znati. – Okrenuo se natrag prema sestri Matildi. – A što je vas toliko uzbudilo, da čujem u manje od pet riječi? Koliko shvaćam, nisu vam se svidjela pitanja gospođice Thrynne? Poprsje joj se ponovno počelo nadimati. – Ova mlada dama nema nikakvoga pojma o njezi bolesnika. Implicirala je da sam okrutna... – Nehumana, to je bila riječ koju sam upotrijebila – ubacila se Linnet. Ponovno joj je na licu bio onaj osmijeh, a svi su se Pačići na licu mjesta rastopili. Čak se i Juggs naginjao preko kreveta kako bi je mogao bolje vidjeti. – Zato što ja govorim pacijentima da kad jednom dođu da nema posjeta – rekla je sestra Matilda odlučno. – Vi znate jednako dobro kao i ja, lorde Marchant, da puno naših pacijenata nikada ne ode. Ne mogu se baviti plakanjem i takvim stvarima. Obitelji se isto tako mogu pozdraviti s pacijentima onda kad ih ostave ovdje. Nema razloga produljivati njihovu bol. – Dakle to je zapravo u njihovom interesu. – Linnet se namrštila, ali ju je Piers ignorirao. – Jeste li ovaj svoj govor održali gospođi Juggs? Sestra Matilda je kimnula. – Naravno da jesam. – Dobacila je Linnet pogled duboke antipatije. – Nažalost, ova je mlada dama opozvala moje naredbe i poslala ženu u kuhinju, gdje će ona samo smetati i bit će zbog nje više posla, u to ne sumnjam. – Što znači da mi sad možemo zamoliti gospođu da dođe gore i objasni kako je točno gospodin Juggs izgledao tijekom spomenutih događaja – dodala je Linnet. – Gospođo Havelock, biste li je doveli gore? Zanimljivo, iako je Linnet bila barem dvadeset kilograma lakša od glavne sestre, mora da je bilo nečega u njoj, jer je sestra Matilda izjurila iz sobe. – Isuse, ja se ne bih rado zamjerio vašoj glavnoj sestri – primijetio je Juggs. Linnet je dobacio pogled pun obožavanja. – Stvarno je ljubazno, to što ste učinili. Moja bi se gospoja osjećala užasno da je morala otići i ostaviti me ovdje. Umrla bi od brige. – Za to je zaslužan onaj tvoj osmijeh, je li? – pitao je Piers Linnet. – Moj osmijeh nije imao baš nikakva učinka na gospođu Havelock – rekla je. – Koliko ste dugo u braku, gospodine Juggs? – Skoro dvadeset i četiri godine – rekao je Juggs. – Prvi put mi se ono dogodilo kad smo slavili dvadesetu godišnjicu braka. – To nam niste prije spomenuli – naglasio je Bitts i odmah to zabilježio. – Znači radi se o četiri puta. – Možda je bilo još koji put – priznao je Juggs. – Trebalo mi je neko vrijeme da se pokrenem i pođem liječniku. Zapravo se gospoja najviše zabrinula zbog toga.

~ 118 ~


Vrata su se ponovno otvorila i bijesna je sestra Matilda uletjela unutra. Pratila ju je okrugla žena zabrinuta izgleda, koja je na glavi imala šeširić prekriven trešnjama koje su izgledale kao da su napravljene od čvorića vune. – Kako je vaš suprug izgledao za vrijeme tih napada? – pitao je Piers, ne zamarajući se s upoznavanjem. Trepnula je. – Izgledao je isto kao i obično, ja bih rekla. – Crven u licu? – Ne više nego obično kad se napije. – Ja se nikad ne napijem – vikao je Juggs s kreveta. – Napiješ se ti meni. – Kimala je glavom tako energično da joj je cijela hrpa trešanja poskakivala u zrak, a zatim se smirila. – I to uvijek kad je neka posebna prilika, i nemoj mi sad tu lagati, gospodine Juggs. – Onaj put u Yorku nisam popio više od pinte – rekao je pacijent pobjedonosno. – Pleo ti se jezik – rekla je njegova supruga, približivši mu se kako bi ga potapšala po nozi. – Nema ništa loše u pinti ili dvije, ali treba više da ti se jezik počne plesti. Zadnji put u Yorku je bila kap koja je prelila čašu – rekla je Piersu, ali se činilo da istovremeno obraća i Linnet. – Obećao mi je onda da će ići doktoru ako se to ponovno dogodi. – Daj, skini mi se – rekao je Juggs ljutito. – Nisam pio ni približno koliko sam mogao! – A kakva je onda bila prigoda? – pitala je Linnet. – Jeste li imali na glavi ovaj divni šarmantni šeširić, gospođo Juggs? Gospođa Juggs je cvala od sreće. – Jesam, njega jesam. Pa bila je to vojna parada, zar ne? I tamo je bio gospodin Juggs u svojoj uniformi, iako mu je sad već malo već premalena. Ali uvijek je voli odjenuti za posebne prilike. Ja sam ovaj šešir izradila baš za tu prigodu, iako je već bilo ljeto i bilo je malo prevruće za njega. – Juggs se vjerojatno znojio kao svinja – rekao je Piers. – O ne, on se nikad ne znoji, mislim, gospodin Juggs nikada – rekla je njegova supruga ponosno. – Skoro nikad ne moram prati njegovu uniformu zbog znoja, a to je blagoslov. Njegovi kolege na paradi su si cijelo vrijeme brisali znoj. – A onda sam ja oslijepio i nisam više ništa vidio do sljedećeg jutra. – Naš propovjednik kaže da mu je to bila Božja kazna – rekla je gospođa Juggs. – Onda sam ja rekao da ću otići k doktoru. Jer ja nisam grešan više nego što je to stvarno normalno. – Dakle, Bitts? Kibbles? Penders? Mislim da je vrlo jasno što se dogodilo s Juggsom, što vi mislite? – Piers je mahao rukom prema njihovim zbunjenim licima. – Konzultirajte se međusobno, vi obična glupa trkeljala. Okrenuo se prema sestri Matildi. Linnet je pregledavala voće na obodu šešira gospođe Juggs. – Upravo ste izgubili bitku – rekao joj je. – Gospođa Juggs je riješila problem sljepila svoga muža. A ja sam idiot što nisam inzistirao da u ovakvim slučajevima ispitam i članove obitelji. Gospođa Juggs je zinula. – Ja sam riješila, stvarno? Znači piće je krivo, je li tako? – Ne – rekao joj je. Sestra Matilda je pištala kao čajnik u kojem je zakipjela voda. – Koji je simptom bio najvažniji? – pitala je Linnet oprezno. – Svi su bili važni. – Pogledao je Pačiće. – Juggs se nedavno udebljao, njegova mu je uniforma postala pretijesna, napadaje ima samo na proslavama na kojima mu je vruće i na

~ 119 ~


kojima pije pivo – vjerojatno zato da bi se rashladio, a onda završi povraćajući. Dodajte tome činjenicu da je svečana uniforma Lake brigade sašivena od debelog vunenog materijala, s trostrukim epoletama na ramenima, da ne spominjem ključnu pojedinost da se Juggs ne znoji. – Toplotni udar! – uzviknuo je Kibbles, dok su Penders i Bitts još razmišljali što bi to moglo biti. – Točno. Dobra vijest za vas, Juggs, je ta da možete odmah skočiti iz kreveta u Sirenin članak. Loša vijest je to da su nemogućnost znojenja, vunena uniforma i vruć dan opasna kombinacija. Mogli biste umrijeti u takvoj prilici, a imali ste prokletu sreću da već niste dva metra pod zemljom. – Ali što se dogodilo? – pitala je gospođa Juggs u nevjerici. – Nije bilo tako strašno vruće. – Mora piti više vode – objasnio je Kibbles. – Ali nikako ne pivo ako je vani jako vruće – naredio je Piers. – Niti jednu jedinu pintu. – I to je bilo to, to je bilo sve? Samo nije pio dovoljno vode? – Gospođa Juggs je još uvijek bila zbunjena, ali Juggs je spustio noge s kreveta. – Znao sam da nisam bolestan, da mi zapravo nije ništa. – Ustao je. – Kad idem na paradu nikad ne pijem vode jer se tamo nemam gdje popišati ako ne iziđem iz povorke. – To je pridonijelo problemu – rekao je Bitts, žustro zapisujući. Piers je pričekao da Juggs i gospođa izađu s Pačićima. – Gospođo Havelock, možete odlučiti hoćete li se složiti s planovima gospođice Thrynne za moju bolnicu, ili ćete si potražiti drugi posao. Pogledala ga je, a usta su joj bila tako čvrsto stisnuta da su izgledala kao da ih je napravio Sébastien, svojim karakterističnim šavovima kojima je šio pacijente nakon operacije. – Križajte to – rekao je. – Otpušteni ste. – Uzeo je Linnet pod ruku i izveo je iz prostorije. – Njegovo gospodstvo se samo šali – rekla je Linnet sestri Matildi i udijelila joj osmijeh koji navodno nije bio djelovao na bijesnu glavnu sestru. Piers je otvorio usta, ali ona ga je tako snažno uštipnula da ih je odmah zatvorio. – Sutra možemo razgovarati o tome kako ćemo organizirati obiteljske posjete – rekla je Linnet. – Naravno, morat ćemo otkriti način kako najmanje poremetiti vaš raspored. Znam kako vješto vodite ovo krilo, gospođo Havelock. Osmijeh očito nije djelovao na Matildu. Ipak, na trenutak je ostala ukipljena, očito kalkulirajući treba li popustiti ili ne. – Znan je meni doktorov smisao za humor – napokon je rekla, teška srca. – Ugodan dan, gospođo Havelock – rekla je Linnet, vukući Piersa predvorjem.

~ 120 ~


Poglavlje 20.

i si jedno obično malo zabadalo – rekao je Piers. – Čekaj malo. Boli me noga. – Gurnuo je vrata. – Vidi ovo! Prazan krevet koji samo čeka na pacijenta. – Ušepao je unutra. – Odlično mjesto za sjesti i odmoriti naše umorne udove. Linnet se naslonila na okvir vrata, smijući se. – Dovoljno je velik za dvoje – rekao je Piers, trudeći se da mu se u glasu ne čuje preveliko nadanje. – Ili možda još osjećaš posljedice od jučer? Namrštila se na njega. – To se tebe ne tiče. – Naravno da me se tiče. Daj, uđi unutra i zatvori vrata. Ne želimo još više sablazniti jadnu sestru Matildu. Više od ovog danas ne bi mogla podnijeti. Linnet je ušla i zatvorila vrata. Ali nije krenula penjati se na krevet na kojem je on već ležao. – Daj, dođi – rekao je, tapšajući po krevetu. – Vrijeme je za privatne konzultacije s tvojim najdražim liječnikom. Reci mi lijepo sve o toj groznoj neugodi za koju je kriv onaj vrag od zavodnika koji te iskoristio. Nasmijala se. – I zato moram doći na krevet, da bih ti to ispričala? – A kako bih ja mogao utvrditi gdje te boli ako ne napravim pregled? – upitao je logično. – Detaljan pregled. – Ne boli me baš jako. Uostalom, mi to ne možemo opet raditi. – A zašto ne? – Ispružio je prema njoj svoj štap. – Hoćeš li mi ga pridržati? Prišla je korak naprijed i uhvatila štap za kraj, a on se zatim nagnuo nazad i povukao je kao da izvlači ribu na udici. Linnet je pala na njega – bila je lepršavi meki snopić slatke mirisne ženstvenosti. Piers ju je zagrlio. – K vragu, kako samo fino mirišeš. – Ti mirišeš na sapun – rekla je, njuškajući ga. – Kao sapun koji neugodno miriše. – Medicinski sapun. Pokušavamo smanjiti broj bolničkih infekcija. – Što je to, zaboga? – Infekcije haraju bolnicama i ubijaju pacijente koji uopće nisu u redu za svetog Petra – rekao je, mrseći joj kosu dok nije pronašao njezino lijepo oblikovano malo uho. – Ovaj je dvorac savršen jer ima toliko mnogo prostorija da bez problema možemo smjestiti pacijente same u sobu dok im ne padne temperatura. – Ja bih željela uposliti neke seoske žene da dolaze ovamo i čitaju pacijentima koji su budni i koji nisu zarazni – rekla je Linnet. – Seoske žene i čitanje. Mislim da tu imaš problem. – Seosku ženu koja zna čitati – rekla je, ne baš previše strpljivo. – Sigurna sam da ih ima. I još jednu ili dvije žene koje bi zabavljale djecu i možda ih učile čitati.

T

~ 121 ~


– Zabavljale? Ovo je bolnica, ili barem nešto slično. Nismo mi tu da bismo bili domaćini putujućem kazalištu. – Bolesnici će se brže oporaviti ako budu imali o čemu razmišljati. Eto, pogledaj Gavana. Zašutjela je, ali je Piers uhvatio ton njezinog glasa koji ga je potaknuo da je malo gricne za uho. – Što ti to smjeraš? – Ništa. Gavan je danas nakon ručka pet puta prohodao do štale i natrag. Noga mu je puno snažnija. Piers je razmišljao o njezinom glasu dok joj je rukom prelazio preko istinski predivnog poprsja. – Boli li te? – Da – rekla je, pomalo stidljivo, a obrazi su joj se počeli rumenjeti. – Hoćeš da pogledam i provjerim je li sve u ispravnom stanju? Bilo bi mi zadovoljstvo. – A tako je i mislio. Za slučaj da ona kaže da, ljubio ju je sve dolje niz vrat do početka uzvisine njezinih grudi. Takoreći, sve bliže izvoru problema. – Ne – rekla je, a glas joj je zvučao vrlo odlučno. Ali njezine su ruke također bile na njegovim grudima, klizile preko njegove košulje. Spustio je ruku i izvukao košulju iz hlača kako bi imala bolji pristup. Povukla mu je košulju prema gore, a na licu joj se vidio šarmantan pohlepni izgled. Zatim su njezini prsti jurnuli preko njegovih prsiju, ostavljajući male vatrene tragove za sobom. Piers se okrenuo na stranu da bi joj omogućio da istražuje koliko god želi. Linnet je sagnula glavu nježno, pristojno, kao da je dugovrata čaplja koja promatra nešto u vodi. – Molim te – rekao je, gledajući je, i bilo ga je skoro sram zbog slomljenog, molećivog tona njegova glasa. Ali ne posve. A pogotovo ne nakon što se mali ružičasti jezik savio oko njegove bradavice. Iz grla mu se začulo groktanje. – Zašto moraš držati oči zatvorenima? – natjerao se da upita, pokušavajući logično razmišljati. – Okus ti je predivan – rekla je sneno. – A mirišeš tako dobro, još si uvijek malo slan, ali mirišeš i po sapunu – ne onom groznom sapunu, već finom sapunu. – Mali bijeli zubi su se stisnuli, gricnuli ga i njegovo se tijelo instinktivno povilo prema njoj, preklinjujući da mu pruži ono što nije mogao dobiti. Sada ga je već ljubila sve niže, po trbuhu, po mekim dijelovima njegove kože na koje nitko nikada prije nije obratio pozornost. Piers je zatvorio oči da bi ih odmah u trenu otvorio kad je ona rekla: – Zar ne bi radije skinuo hlače? Podigao je glavu. – Skinuo hlače? Ne možemo raditi ništa ozbiljno, Linnet. Ti ne bi mogla podnijeti još jedan napad... – Ovoga? – rekla je, milujući ga. – Samo bih ga željela vidjeti. Mislim, pošteno vidjeti. Ako imaš vremena. – Vremena? – ponovio je, jedva vjerujući svojim ušima. – Mislim da imam. Da, imam vremena. Iako bi možda mogla staviti zasun na vrata. Ona je nato ustala i stavila zasun na vrata, što je značilo da je on primijetio da su njezini obrazi dobili divnu rumenu boju, a oči su joj bile pune strasti i pomalo divlje. Njezina je požuda bila poput fitilja za njegovu, i jedva je uspio spustiti svoje hlače i gaće... ali ipak je uspio. Također je uspio leći na krevet i pričekati da vidi što će ona sad učiniti. A ono što je ona učinila... Kleknula je, a zatim se prevalila na stranu, njezine su se dražesne obline pružile pred njim,

~ 122 ~


ravna linija njezine kralježnice pružala se sve do oblina njezinih bokova i guzova. – Dupence – rekao je, rukom prelazeći preko njezinih bokova, a zatim i pozadine. – Još jedna riječ za stražnjicu. Vjerojatno malo poetičnija. – Prsti su mu se tresli. Linnet je dotad samo gledala, ali toga je časa posegla za njim i omotala prste oko njega. Krik koji se prolomio s njegovih usana bio je u najmanju ruku nedostojanstven. Bio je to puteni krik, a on je u tom času pomislio kako se Linnetino lice još malo zarumenjelo. Odupirući se želji da samo legne i prepusti se njezinoj volji, malo je čvršće krenuo rukom milovati obline njezine stražnjice, kružeći blizu najslasnije od svih oblina, one između njezinih nogu. Trznula se. – Jako boli – rekao je, povlačeći ruku. – Stvarno se ispričavam. Linnet su oči bljesnule od zadovoljstva. – Zar bi radije da se to nije dogodilo? Da se nije dogodilo seksualno iskustvo koje mu je pružilo najveću ekstazu u životu, govoreći bez imalo pretjerivanja? – Ni slučajno. Izgleda da joj se svidio taj odgovor, jer se pomakla niže u krevetu, spustila glavu i tada ga je dotaknuo njezin jezik. Naglo je zabacio glavu osjetivši vlažni topli trag njezinog jezika. Ipak... – Linnet – uspio je prozboriti. – Da? – Gledala je u njega sa zanimanjem. Pokušao je prestati razmišljati o mogućnostima koje je ona možda sada razmatrala. Nakašljao se. – Osjećam se dužnim spomenuti... Nagnula se naprijed, ponovno ga liznula, a tada su ga njezine usne obuhvatile poput mokre svile. Promukli krik zaparao je njegovo grlo. – Da? – upitala ga je, gledajući ga odozdo. Oči su joj vragolasto sjajile, gorjele su od želje... Ona je bila slika i prilika nevolje. – Većina dama, to jest, žena koje nisu plaćene za to, ne zadovoljavaju muškarce na ovaj način – rekao je promuklim glasom. Mala bora pojavila joj se nad obrvom. – Stvarno? A zašto ne? Ti si to meni učinio i rekao mi da je to sasvim prihvatljivo. – Podigla je ruku i prstima ga počela milovati cijelom dužinom. Nježno, kao da ga dodiruje perom. – Sviđa mi se ovaj dio tebe. Tako je zanimljivog oblika, kao da je napravljen za poljupce. Vidiš? I prije nego što je Piers išta mogao učiniti, što ne znači da bi je zaustavio, ponovno se sagnula nad njim. Ustima ga je čvrsto obuhvatila, a on je bio u stanju sličnom deliriju, osjećao je kao da mu krv ključa, kao da... – Ne zvučiš kao da ti se ne sviđa to što radim – rekla je, zaustavivši se ponovno. – Nesretnice – zadirkivao ju je, podižući glavu. – Nemoj... – Nastaviti? – upitala je, praveći se žalosnom. – A baš mi se činilo da ti se to sviđa. Na primjer... Ponovno je to učinila, još dublje, a istovremeno je jače savila dlan oko njegovog donjeg dijela. Kukovi su mu trznuli naprijed i Piers je shvatio da ima još točno pet sekundi da se uvjeri u to da Linnet, dražesna Linnet, zna točno što radi. – Ako nastaviš to raditi – rekao je glasom koji je zvučao kao da se davi – ja ću svršiti. A to znači da će moja sperma izletjeti van ravno u tvoja usta.

~ 123 ~


– Je li škodljiva? – Zvučala je znatiželjno, ali ne ustrašeno. Nešto se u njegovom tijelu opustilo, neka duboko usađena opreznost. – Nije – prošaptao je. Igrala se i sa svojom desnom rukom, dodirujući mu muda, trljajući ga. Kosa joj je sjajila na suncu koje je provirivalo kroz prozor dok se ponovno saginjala nad njega – svilenkasta kosa jedne princeze. Ali niti jedna princeza nikada nije svome princu priuštila ovakav užitak. Mogao se povući. Rekao je sam sebi da se povuče. Nikada u životu nije dopustio niti jednoj ženi da mu učini ovakvu intimnu uslugu, nikada. Ali nije mogao zadržati glasne uzdahe koji su eruptirali iz njegova grla. Muda su mu se zategnula, a on se savio prema njoj još jedan zadnji put. Jezikom je zaigrano još jednom malo zaokrenula, a taj je njezin dodir osjetio poput vatre koja je palila njegova muda i krenula mu niz noge... Piers se sasvim izgubio. To mu se nikada prije nije dogodilo. Um mu se isključio poput prekidača i on je sad bio samo običan čovjek u rukama i ustima žene koja je uživala. Nema većeg afrodizijaka od toga, pomislio je u bunilu. A zatim je prestao razmišljati o bilo čemu jer su njezine ruke... njezina usta... Zaboravio se povući. Zaboravio je kako se zove. Zaboravio je da je liječnik. Zaboravio je... Zaboravio je baš sve osim na Linnet i na liniju njezina vrata, i na vlažnu toplinu njezinih usta i na njezino tiho stenjanje koje mu je davalo do znanja da je sretna. Zapravo, um mu je bio još uvijek potpuno prazan kad je dopuzala natrag do njega i rekla promuklim glasom punim žudnje: – Sad si mi dužan. Itekako.

~ 124 ~


Poglavlje 21.

e noći nakon večere svi su se povukli u salon na piće – na konjak (gospoda) i na čaj (dame). Linnet se mučila ponašati se u granicama pristojnosti koje priliče jednoj dami. Željela je dodirivati Piersa, razgovarati samo s njim i smješkati mu se tako da je bilo očito da ga želi. Uhvatila ju je vučja glad, činilo se kao da je strast jedina emocija koju je njezino tijelo priznavalo. Svako malo, misli o budućnosti – praćene, mora se priznati, s malo tjeskobe – nisu joj izlazile iz glave. Na kraju krajeva, odbacila je svoju krijepost, svoju najdragocjeniju imovinu. Otac bi joj se zgrozio, a zgrozio bi se još i više kad bi saznao da joj je Piers obećao brak samo u slučaju da su začeli dijete. Ali bio je dovoljan tek jedan pogled prema Piersovu vitkom tijelu da joj srce počne snažno udarati, a vrućina joj jurne uz noge. Nije mogla sakriti istinu od same sebe; kad bi ponovno imala priliku, opet bi bacila svoju krijepost u vjetar. I opet i opet. Bilo je to poput ludila. Bilo je to poput pijanstva, kao da je pila konjak uz svoj čaj. Nakon nekoliko minuta s Piersom u salonu, Linnet se počela pitati je li joj možda lady Bernaise ulila konjaka u čaj. Bivša je vojvotkinja inzistirala na plesu, odabravši markiza za svog partnera, prepuštajući Linnet gospodinu Bittsu. Čak i kad je valcer završio, bila je nevjerojatno vesela, oči su joj blistale, a lepeza joj je bila u stalnom pokretu. Linnet je pogledala niz svoju bijelu opravu i uzdahnula. Lady Bernaise je odjenula izuzetnu haljinu od ljubičastog tila je koji je točno ispod steznika bio privezan tamnoplavim vrpcama. Iako je to neprilično spominjati, mora se reći da je njezin dekolte bio toliko slobodan da je više izgledalo da su njezine grudi na izložbi nego da su pokrivene. Piers se naslonio na zid, gledajući sa sarkastičnim izrazom lica kako mu se majka ponaša sve slobodnije, koketira s mladim liječnicima, tapša ih svojom lepezom, smije se na njihove šale svojim simpatičnim francuskim smijehom. Linnet je uhvatila njegov pogled i stavila ruku na obližnju sofu. – Pozvala si me? – pitao je trenutak kasnije. Cijelo joj je tijelo zadrhtalo kad je sjeo, a široka su mu ramena dotaknula njezina. – Je li ti majka popila previše šampanjca? – upitala ga je tiho, trudeći se ne izgledati previše oduševljeno jer je odgovorio na njezin poziv. – Sumnjam. Mislim da je otkrila novu zabavu, koju možemo ukratko nazvati mučenje vojvode. – Mučenje u smislu da ga pravi ljubomornim? – pitala je Linnet, a pogled joj je skrenuo prema vojvodi. – Vjerujem da djeluje. – Piersov otac je sjedio uspravno na stolcu, očiju usredotočenih na svoju bivšu ženu.

T

~ 125 ~


– Mislim da su stvari malo složenije od toga – rekao je Piers. – Vidiš, moj se otac razveo od nje na temelju činjenice da je ona... – Oh, shvaćam – uzdahnula je Linnet. – Tiše malo govori, Piers. Otac te može čuti. – I? – Ako sam te razumjela, ti misliš da mu ona sad nabija na nos svoju neovisnost; drolja si za svoj užitak može izabrati koga god hoće, uključujući i mlade muškarce. Iako, naravno ona uopće nije drolja. – Meni se čini da je časni gospodin Bitts vodeći kandidat – rekao je Piers. – Tko bi pomislio da je tako vješt u laskanju? Iako mu je to vjerojatno urođeno, s obzirom na to da je sin nekog vikonta ili tako nešto. – Ali bi li ona... – prošaptala je Linnet. – Nikada – rekao je Piers mirno. – Otac to također zna. Moja majka voli koketirati – ona je ipak Francuskinja – ali ona je bila odana supruga, i mome ocu i svome drugom suprugu. – A kakav je bio njezin drugi suprug? – Linnet je promatrala, zadivljena, kako je bivša vojvotkinja razgalila g. Bittsa sjedajući za klavir. Ostala su se dva mlada liječnika također okupila oko klavira. – Vjerojatno joj sad mogu vidjeti ravno dolje do pupka – primijetio je Piers. – Da ti odgovorim na pitanje, mamin drugi muž bio je odličan suprug. Čista suprotnost mome ocu; čvrst, ne previše bistar, potpuno civiliziran. Nažalost, često se ponašao bezglavo. Nakon što je izbila Revolucija, odbio je napustiti svoj posjed, tvrdoglavo inzistirajući na tome da njegovi seljaci nisu bili ljuti kao oni drugih plemića. Vojvotkinja je sad pjevala, a oči su joj sjajile dok su joj prsti letjeli po klavijaturi. – Kakva prelijepa pjesma – rekla je Linnet. – I pjeva na engleskom! – Ne bi inače imalo smisla – rekao je Piers ravnodušno. – Moj otac ne zna francuski tako dobro da bi razumio riječi na njezinom jeziku. Linnet je malo pažljivije slušala riječi pjesme. – Pohotnica bila je ona – veselo je pjevušila vojvotkinja. – Fantastično! – viknula je Linnet, smijuljeći se. Bila je to pjesma vrijedna njezine tete ili majke, ali nije joj padalo na pamet da to kaže Piersu. – Moj otac nije baš oduševljen – rekao je Piers, kimajući glavom. – Osjećam se kao da gledam kazališnu predstavu. – Sada se već vojvoda tako jako mrštio da se očito mogla vidjeti njegova sličnost sa sinom. – Ja sam se isto tako osjećao sinoć. Kao da smo u loži u kazalištu – rekao je Piers. – Bilo je prilično mračno. – I? Vojvoda je izbacio donju usnu, a prstima je lupkao po koljenima. – Ja bih ti stavio ruku oko ramena – rekao je Piers – riskirajući javni prijekor. – Učinio je upravo to, povukavši je natrag u dubinu sofe. Linnet ga je pogledala. – Vjerujem da, ako bih ja bila jako, jako umorna nakon određene neočekivane dnevne aktivnosti, možda bih mogla odmoriti glavu na tvom ramenu. – A onda je to učinila. Piers je prstima crtao male krugove po njezinoj goloj ruci i sad joj je već bilo teško razmišljati o drami koja se pred njima odvijala. Lady Bernaise je završila pjesmu i uz šuštanje svojih suknji odmakla se od klavira. Pačići su se okupili oko nje kao... pačići. Svi su se smijali – štoviše, umirali su od smijeha.

~ 126 ~


– Ajoj – rekao je Piers – ovi glumci ne smiju zaboraviti da imaju publiku – nas. Ali upravo tada, kao na zapovijed, njegova majka je nastavila s predstavom. Njezin se glas sasvim jasno čuo kroz sav taj smijeh. Otvorila je lepezu, a oči su joj opasno sjale preko njezina ruba. – Kažu da je teško naći dobrog čovjeka, ali ja sam oduvijek znala, g. Bitts, da je dobro naći čvrstog čovjeka. Linnet se jedva suzdržala da ne prasne u smijeh, no Piers je gledao u svog oca. – Probudila je lava koji spava s tom dosjetkom – rekao je, govoreći joj u kosu. I bilo je tako. Vojvoda je bio na nogama. Liječnici su se pred njim razbježali kao rakova djeca, a on je svoju bivšu ženu uhvatio pod ruku i odvukao je iz prostorije prije nego je Linnet uspjela trepnuti. – Koja šteta – rekao je Piers, ne pomaknuvši se. Linnet je pokušala sjesti uspravno. – Morali bismo... Piers je pogledao Kibblesa u oči i trznuo glavom. Pačići su nestali u sekundi. – Zabava je gotova – rekao je Piers sa žaljenjem. – Samo smo ti i ja ostali nakon što su se ugasila svjetla pozornice. – Gdje ti je bratić? – upitala je Linnet, odjednom shvativši da markiza nije bilo u blizini. Prufrock ih je odvukao iz sobe prije nekoliko minuta. Mora da se pojavio neki pacijent sa slomljenim udom, s obzirom na to da je to Sébastienova specijalnost. Linnet se naslonila na Piersovo rame i pustila ga da je privuče bliže, a zatim je podigla glavu kako bi proučila strop. Nije na stropu bilo ničega vrijednog proučavanja, ali to je dalo Piersu priliku da obaspe njezin vrat nježnim poljupcima. – Mmmm – mumljala je Linnet, duboko iz grla. – Volim kad to radiš – rekao je Piers, podižući glavu kako bi poljubio ugao njezinih usta. – Kad radim što? – Proizvodiš ovaj mali zvuk u grlu koji znači da si voljna i da želiš. – Želiš li ti to reći da sam laka? – pitala je Linnet ljutito. – Zar ti želiš reći da te ja ne bih poštovao da jesi? Na kraju krajeva, nisi ti ta koja je upravo veličala vrline tvrdih muškaraca – istakao je. – Bila je to moja majka, žena koju imam najviše razloga poštovati. – Ja nisam laka – rekla je Linnet tvrdoglavo. – I ja, od svih ljudi, to najbolje znam. – Gricnuo ju je za uho. – Ali misliš li da bi možda mogla kasnije večeras malo oponašati laku ženu? Linnet je otkrila da drhti. Piers ju je čvrsto grlio i lizao – on je lizao! – rub njezinog uha. – Ovo što radiš je vrlo čudno – rekla je, izbjegavajući odgovor na njegovo pitanje. Umjesto odgovora, on je gricnuo njezinu ušku i mali je val vrućine jurnuo ravno u Linnetine prepone. – Vrlo čudno! – uspjela je izgovoriti. – Smeta mi sva ova tvoja kosa. A što se tiče večeras... – započela je Linnet – ali otvorila su se vrata. Bio je to Prufrock. – Ispričavam se što vas prekidam, ali njegovo gospodstvo markiz je zahtijevao vašu pomoć. – Zahtjevna operacija? – upitao je Piers, još uvijek grickajući Linnetino uho. Linnet je pokušala uspravno sjesti, ali ju je Piers spriječio da to učini. – Koliko sam shvatio – rekao je Prufrock. A zatim se, poštujući neki nevidljiv znak, ili nepisano pravilo, povukao iz prostorije i zatvorio za sobom vrata. – Prokletstvo – uzdahnuo je Piers.

~ 127 ~


– Koliko teško može biti odrezati ruku ili nogu? – rekla je Linnet. – Mislila sam da je to prilično jednostavno, poput piljenja cjepanice, samo malo neurednije. – A gdje je tvoja ženska gadljivost? – zahtijevao je Piers. – Sad zvučiš kao da ti uopće ne bi bio problem držati jedan kraj pile. – Ne bi – rekla je Linnet, razmislivši malo. – Mislim da bi mi to bilo zanimljivo. Stvarno me moraš pustiti da sjednem. Sigurna sam da se Prufrock užasnuo. – Prufrock? Ništa ne može užasnuti tog čovjeka. I usput, ti si moja zaručnica. Smijemo se maziti. – Ali ne bez pratilje negdje u blizini – rekla je Linnet odlučno. – Buuu. Hoćeš reći da za vrijeme sezone nikada nisi nikamo išla bez pratilje? – Nisam. – I vidi kamo te to dovelo... trudna s princem i zaručena za manijaka. S obzirom na to da je Linnet često razmišljala o tome da je to upravo tako, nije mu baš mogla proturječiti. Zato je okrenula glavu, samo djelić centimetra i uhvatila njegova usta dok su klizila niz njezinu bradu. Njegove su usne bile nestašne, zahtjevne, nimalo džentlmenske. Otvorila je usta da bi mu dopustila – a ne, da bi s radošću dočekala njegovu raskošnu pohlepu. U njegovu se poljupcu sakrila molba koju je ranije odlučila odbiti. Oni ne mogu ponovno to učiniti. Odmaknula se od njega, teško dišući. Ali zvijer joj se smijala, a njegove ruke, obje njegove ruke, bile su na njezinim grudima. Njezin korzet možda nije bio onako razuzdan poput onog lady Bernaise, ali s druge strane, držala ga je na mjestu samo jedna zavezana vrpca. A tada joj je Piers, spretni, pametni Piers, odvezao mali čvor na desnom ramenu i njezine su gole grudi pale ravno njemu u ruke. – Predivna si – šapnuo joj je. Palcima je trljao njezine bradavice. Ona je glasno zacviljela od užitka. Sad je već posve prisvojio njezine grudi, stišćući ih već pomalo grubo, savijajući svoju glavu... Linnetina su se leđa instinktivno savinula, a nekakav mali vrisak poletio je s njezinih usana. To ju je probudilo. – Prufrock je vani kraj vrata – promucala je, odgurujući Piersova ramena. Pustio je njezine grudi iz svojih ruku tek kad ga je još jednom gurnula. Ali tijelo joj se ponovno uzbudilo kad je vidjela pogled u njegovim očima, divlju, neobuzdanu žudnju koja je plamtjela s njegova lica. – Ne možemo to učiniti – rekla je duboko udahnuvši. Od toga su joj se grudi podigle u zrak, a u Piersovim se očima ponovno pojavio pogled utopljenika koji je ugledao uže. – Bože, savršena si – promucao je. – Ti ne misliš da su mi prevelike? – pitala je i odmah se osjećala vrlo glupo. – Moj otac kaže da ja... zapravo, guvernanta mi je jednom rekla da izgledam kao krava muzara. – Kad bi krave ovako izgledale... – rekao je Piers, ali se činilo da se nije mogao dosjetiti kako završiti rečenicu. Umjesto toga, ponovno je posegnuo za njima, ali ovoga puta s velikim poštovanjem. – Tvoje grudi su savršene. San svakog muškarca. – Tvoj san? – pitala je. – Ja se nikada nisam usudio ni sanjati nekoga kao što si ti – rekao je, konačno je pogledavši u oči. Znala je da se osmijeh njezina srca mogao odmah vidjeti razliven po njezinu licu.

~ 128 ~


Istoga trenutka nešto se promijenilo u izrazu njegova lica. Podigao je njezin korzet, nježno povlačeći vrpcu, a zatim ju je zavezao. Ona se nije pomaknula, samo je sjedila i gledala njegov spušten pogled i razmišljala što to sad znači. – Samo zato što nikada nisam ni sanjao o nekome poput tebe, ne znači da ću se oženiti tobom – konačno je rekao. – Znam – rekla je Linnet, trudeći se da se pribere. – Mi si ne odgovaramo. Složili smo se oko toga. – Vidi, donio sam ti nešto – rekao je, posegao u svoj džep i izvadio malu vrećicu od muslina, uredno vezanu vrpcom. – Što je unutra? – Mineralne soli. Večeras si priušti dugu kupku u kadi i sutra ćeš biti spremna za plivanje. Uzela je vrećicu. – Dva kupanja u kadi u jednom danu! Sluge će se žaliti što ih tjeram da nose toliko kanti tople vode u moju spavaću sobe. Slegnuo je ramenima. – Kako hoćeš. Zatim je ustao, uzeo štap u jednu ruku, a drugu ispružio da bi joj pomogao da ustane. – Moram ići. Odjednom je izgledao ljutito, kao da je krivi za nešto. Uhvatila ga je za ruku. – Što nije u redu? – Ništa. – Bilo nam je baš lijepo do malo prije, a sad si sav ukočen i nepristupačan. Okrenuo se ispustivši mali uzdah nezadovoljstva. – Niti jednom se muškarcu ne sviđa kad skoro poludi zbog žene. Linnet se namrštila. – Ja ne vidim niti jedan znak da si ti poludio. – Ja sam davno odlučio da se neću nikada oženiti – rekao je, mršteći se na nju. – Jedva se mogu brinuti za samoga sebe, a kamoli još i za nekog drugog. Linnet kimne glavom. – To mi zvuči kao vrlo glup razlog za odricanje od braka, ali istina je da si to rekao. Ja nisam od tebe tražila da se predomisliš, zar ne? – Nisi. – Zašto onda kriviš mene za to što tebi lutaju čudne misli kroz tvoju tvrdu glavu? – odgovorila mu je pitanjem. – Ja nisam razmišljala o braku kad si me ti ljubio. Prasnuo je u smijeh. – Nisam ni ja. – A zašto si se onda pokunjio? – Nije ispuštala njegovu ruku. – Zato što sam budala? – grubo je odgovorio protupitanjem. – Ali sad stvarno moram ići pomoći Sébastienu oko pacijenta ili će se razbjesniti na mene. – Ipak se pojavio smiješak u njegovim očima pa ga je uzela pod ruku i dopustila mu da je otprati iz prostorije. Trenutak prije nego što je otvorio vrata, zastao je i poljubio je na vrh nosa. – Kad bih se ja odlučio s nekim vjenčati, Linnet, to bi bila ti. – Oduvijek sam znala da će mi dobro doći ove moje grudi – rekla je sa zadovoljstvom. Nasmijao se na to. – Da sam ja drugačiji čovjek, ovo bi bila sasvim drugačija priča. – Zamisli ti to – rekla je. – Mogla bih se onda ljubakati sa zaručnikom koji ne bi siktao na mene poput zmije svaki put kad dobije valunge. – Valunge! Ti si mene upravo izjednačila s nekom starom čangrizavom tetkom. – Valunge – ponovila je, drsko mu se osmjehnuvši i nastavila malo ozbiljnije – stvarno moraš naučiti kontrolirati tjeskobu. Obećajem ti da nisam odjednom odlučila da si ti suprug kojeg sam oduvijek željela, bez obzira na to koliko uživam u tvojim poljupcima.

~ 129 ~


Trepnuo je i pogledao prema svom štapu. – Ja sam budala. Tašta budala, u ovom slučaju. – Nije riječ o tvojoj nozi – brzo je rekla Linnet. Ali on se smješkao, otvarajući vrata. – Onda je pretpostavljam u pitanju moja opaka jezičina? – Svaka bi žena to morala uzeti u obzir – ukazala mu je. – Ne bi joj se svidjelo trpjeti tvoju zlobnu jezičinu ujutro za doručkom. – Oklijevala je i odlučila ipak reći: – Mi se samo igramo. A ja... ja sam zaslužila malo se igrati, nakon svega što mi se dogodilo u posljednje vrijeme. Kimao je glavom. – Stvarno si zaslužila, a ja sam budala, kao što si i rekla. – A tada, pred slugama i Prufrockom i svima ostalima koji su se mogli naći u predvorju, nagnuo je glavu i poljubio je jednim od strastvenih poljubaca bez imalo zadrške. Bila je to naredba. A ona je popustila, instinktivno se prepustila, rukama se grčevito uhvativši za njegov kaput, nagnuvši se tijelom prema njemu, ustima se priljubivši uz njegove kad je on podigao glavu. Nagnuo se naprijed i rekao joj u uho, tako tiho da nitko nije mogao čuti: – Ti si odličan. A onda je otišao, klaparajući uz stube. Linnet se natjerala da pogleda Prufrocka u oči. – Željela bih se okupati, molim vas. On je kimnuo jednom od lakaja. – Naravno, gospođice Thrynne. Vjerujem da vas vaša sobarica čeka u vašoj sobi. – Nakašljao se. – Onaj mješanac koji se sada odaziva na ime Rufus je opran i ošišan, iako ne mogu reći da je to znatno popravilo njegov izgled. Ona je na to potpuno zaboravila. – Možete ga dovesti u moju sobu – rekla je, uzdahnuvši. Prufrock to nije dočekao s odobravanjem. – Psu će biti sasvim udobno u štali, ili barem u prostoriji za čizme, ako baš inzistirate. Odmahnula je glavom. – Obećala sam Gavanu. On se jako boji da bi Rufus mogao pobjeći tijekom noći. – Ali neće moći pobjeći iz prostorije s čizmama. – Obećala sam – ponovila je Linnet. – Ako bi ga netko mogao dovesti nakon što se okupam, bila bih jako zahvalna. Naravno, batler je bio vrlo poslovan, kao da nije upravo svjedočio njihovu poljupcu. Međutim, dok se uspinjala uz stube, mogla je osjetiti njegove oči kako joj pilje u leđa. Mi smo u Walesu, rekla je sama sebi. Nikoga nije briga što se događa u Walesu. Nije to isto kao u Londonu gdje sluge mogu ogovarati svoje gospodare s kolegama iz susjedstva. Što se dogodi u Walesu, ostaje u Walesu.

~ 130 ~


Poglavlje 22.

obert Yelverton, vojvoda od Windebanka, ponekad je pomalo očajno razmišljao da je Piers, njegov sin i nasljednik, od njega naslijedio samo jednu osobinu, a to je sklonost ovisnosti. Piersova snažna i beskompromisna odanost svome poslu nije toliko podsjetila vojvodu ni na što drugo nego na njegov moralni pad zbog ovisnosti o opijumu. Iako mu nije bilo jasno može li se odanost poslu, čak i tako značajnom poslu poput liječničkoga, uopće proglasiti ovisnošću. Robert vjerojatno ne bi bio jako sretan kad bi shvatio da on jest dao Piersu mnogo više od sklonosti prema opsesivnom ponašanju; izraz na njegovu licu dok je odvlačio svoju bivšu suprugu Marguerite iz prostorije bio je identičan onome koji je vrlo često viđao na sinovom. – Alors! – vikala je Marguerite, pokušavajući izvući ručni zglob iz njegova stiska. – Robert, nemaš nikakva prava postupati sa mnom na ovako grub način, ti jedan... ti... – Očito se nije mogla sjetiti odgovarajućih riječi na engleskom jer ono što je uslijedilo bila je bujica riječi na francuskom jeziku. Robert je uletio u knjižnicu, vukući je za sobom. Istoga trenutka kad su se oboje našli unutra, pustio je njezinu ruku. Okrenula se prema njemu, a od prizora njezinih sočnih grudi i lepršavih suknji počeo je osjećati takvu strahovitu čežnju da se zamalo srušio na koljena. Nije bila samo njezina tjelesna ljepota kriva što su mu ruke drhtale, bila je to njezina dragost, sjećanje na način na koji bi mu uputila osmijeh preko šalice čaja ili svilene plahte, izgubljena radost zbog toga što je nju imao za ženu. – Ti jedan kretenu! – urlala je tako bijesna da joj je glas pukao. – Kako se osuđuješ tako postupati sa mnom! Kako se uopće usuđuješ dotaknuti me? – Ne znam – rekao je Robert. Odlučio je biti potpuno iskren prema njoj. – Ali sam smatrao da je tvoja predstava u salonu otišla malo predaleko i da je došlo vrijeme za mene da odigram svoju ulogu. – Nisi ti više pozvan da igraš nikakvu ulogu u mom životu. Ja ću si izabrati nekog muškarca s ceste – da, pokupit ću ga u blatu ako treba – radije nego da tebe ponovno pustim u svoju blizinu. – Znam. Trepnula je očima, a vatra se u njima malo smanjila. – A zašto si me onda doveo ovamo? Nemamo si nas dvoje ništa reći. – Promijenio sam se, Marguerite. Ja nisam isti čovjek za kojeg si se udala. – Ti nisi bio isti čovjek za koga sam se udala već kad je prošlo tek pet godina od vjenčanja – izjavila je, okrećući se prema vratima. – Kad bi postojao neki način – bilo koji način – da izbrišem svu bol koju sam nanio tebi i Piersu tijekom godina kad sam bio ovisan o opijumu, učinio bih to odmah – rekao je,

R

~ 131 ~


očajavajući. – Odrezao bih si ruku. Život bih dao da to mogu učiniti. Zastala je, a ruka joj je bila na vratima. Njezina uska ramena bila su ukočena. Nekoliko, tek nekoliko sijedih niti sjajilo je među njezinim brončanim kovrčama. – Ja nisam čovjek za kojeg si se udala. A nisam ni budala koja se razvela od tebe. Stariji sam i pametniji – nastavio je, moleći se bez riječi da ona ostane s njim još barem trenutak. – Nisam tada shvaćao koliko si mi dragocjena. Marguerite se polako okrenula, a zatim se naslonila na vrata. – Toliko si mi puta obećavao da ćeš prestati uzimati tu drogu. Toliko si mi puta to obećao. – Znam. Nisam mogao održati riječ. – Ali vidim da si na kraju ipak prestao. Piers kaže da nisi uzeo opijum već godinama. – Sedam godina. Skoro osam. – To znači da nisi mogao prestati zbog mene, ali mogao si prestati zbog – zbog čega? Što je to bilo što si volio više od opijuma? – Život. Bio sam na rubu smrti, mislim. I otkrio sam, s velikim iznenađenjem, da želim živjeti. – Upravo joj je otkrio svoju najtužniju istinu. Malo joj se približio, tek toliko da je do njega stigao nagovještaj njezina francuskog parfema. Stajali su tako jedan trenutak gledajući jedno u drugo, dvoje sredovječnih ljudi s godinama ljutnje i žaljenja među njima. – Ljepša si nego ikad – rekao je, nakašljavši se. – Ti si uvijek govorio o ljepoti, uvijek si vidio samo ono površno na osobi. – Više nije bilo ljutnje u njezinu glasu. – Doista? – Nije se mogao sjetiti. – Volio sam te iz puno više razloga, nije mi bila važna samo tvoja ljepota. Divio sam se tvojoj snazi, Marguerite, i tvojoj inteligenciji. Načinu na koji si ušla u ulogu vojvotkinje tako dostojanstveno, način na koji si se odnosila prema mojoj majci. Način na koji si podigla našega sina. – To ti sada kažeš. – Da, ja to sada kažem. I kažem ti da mi je žao što ti nikada nisam rekao koliko te silno poštujem. U mom životu postojala je samo jedna žena na svijetu kojoj sam se divio kao što se divim tebi i koju sam volio onoliko koliko volim tebe. – Tko? – Ti. – Oh. Moj engleski je malo zahrđao. Nisam te uspjela pratiti. Svoje je riječi pažljivo birao. – Znam da ti nikada ne bi pristala ponovno biti mojom ženom nakon sve boli koju sam nanio tebi i Piersu. No kad bi mi mogla oprostiti ono što sam ti učinio... – Zastao je, progutao slinu i nastavio. – Vjerujem da je to neoprostivo, ali samo o tome razmišljam. Ona je skoro neprimjetno slegnula ramenima, bila je to tipično francuska gesta. – Alors, Robert. Ja sam davno prešla granicu kad mi je jedina želja bila ubiti te zbog toga što si mi uništio ugled ili zbog toga što si volio tu drogu više od mene. Ali ono što se dogodilo mojoj bebi, našem sinu... To ti ne mogu oprostiti. Robert joj je prišao korak bliže. – To ne bih mogao ni očekivati od tebe. – Ali ipak mislim da ti on mora oprostiti – rekla je, a u očima joj se vidjela patnja. Izgleda da nije uopće primijetila da on stoji točno kraj nje. – Piers je puno stroži prema tebi nego što bi to trebao biti. – Znam. Možda... jednog dana. – Ali on nije želio razgovarati o Piersu, i nije si mogao pomoći. Njegove su ruke vlastitom voljom krenule prema gore i uzele njezino lice među

~ 132 ~


dlanove. I brzo, prije nego što ga je ona mogla odbiti, sagnuo je glavu i poljubio je. Sve što je imao unio je u taj poljubac: svoje žaljenje, svoju ljubav, svoju čežnju, i duge hladne godine trezvenosti dok je ona bila udata za drugog, a on nije mogao ništa osim razmišljati o vlastitoj gluposti. I u jednom trenutku – jednom blaženom, izvanrednom trenutku – ona mu je uzvratila poljubac. Imala je okus marelice; istovremeno sladak i kiseo i toliko poznat da mu se od toga slamalo srce. Ali zatim je stavila svoje ruke na njegove grudi i odgurnula ga. Bez riječi, okrenula se, otvorila vrata i izašla van, ne ostavljajući za sobom ništa osim nedostižnog traga svog parfema. Ipak... bilo je nečega u njezinim očima, u načinu na koji su se njezine usne predale njegovima... Bilo je jako riskantno nadati se. Najvjerojatnije je bilo to da će se sve njegove nade pretvoriti u prah i pepeo, u odbijanje i bol. Nije se godinama usudio prepustiti tako budalastoj emociji. Ali nada je ipak bujala na nekom tajnom mjestu u njegovu srcu, bez obzira na sve.

~ 133 ~


Poglavlje 23.

innet se potajno nadala da bi se naprasiti liječnik sa štapom mogao stvoriti u njezinoj sobi u nekom trenutku tijekom noći, ali ne. On je tamo bio ujutro, kapajući po njezinom licu toplu čokoladu. – Što to radiš? – upitala je Linnet uzdahnuvši. Liznula je čokoladu. – Želim vidjeti kako bi izgledala s kozicama – rekao je Piers. – Još jedna kap na tvoj lijevi obraz. Tako. Sad stvarno izgledaš grozno. Jesi li znala da je kraljica Elizabeta imala užasne ožiljke od kozica? – Fuj – rekla je Linnet, posežući za maramicom i trljajući snažno njome lice. – Ovo je stvarno grozno od tebe. – Zašto? – rekao je Piers, naslanjajući se na stranicu kreveta pokraj njezinih nogu. – Zar bi bilo tako strašno kad bi imala ožiljke od kozica? – Naravno da bi – rekla je Linnet ljutito. – Je li mi lice sada čisto? – Sjaji od čistoće. A zašto bi to bilo tako strašno? – Zato – odgovorila je zbunjeno. – Bilo bi. – Ali mnogo žena koje nisu prelijepe poput tebe živi potpuno sretno – rekao je. – Čak i one koje imaju ožiljke. – Da, ali... – Kraljica Elizabeta je živjela više nego pristojno, u svakom slučaju– dodao je. – Ali ona se nikada nije udala, zar ne? – Linnet je uzela svoju šalicu tople čokolade iz Piersovih ruku i popila gutljaj. – Ne postoji zakon u kojem piše da se žene s lošom kožom ne smiju udavati. – Da, ali postoji brdo nepisanih pravila o tome što ženu čini privlačnom. Besprijekorna koža jedan je od glavnih uvjeta. – A ti zadovoljavaš baš sve uvjete, zar ne? – Pogledao ju je sumnjičavo, izgledajući kao da je pomno pregledava ne bi li joj pronašao kakvu manu. Nije mu odgovorila. Što god bi mu rekla, samo bi ga izazvalo da je još više zadirkuje. – Pitam se je li gore kad ružna žena dobije kozice ili kad ih dobije lijepa žena – rekao je Piers. – Lijepa žena – rekla je Linnet bez oklijevanja. – Ona ima više izgubiti. – Ne mogu jutros na plivanje – rekao je, promijenivši temu. – Sébastien mora operirati pacijenta koji je stigao sinoć, i moram biti kraj njega i kritizirati ga. Linnet je širom otvorila usta. – Da, naravno. – Mislio sam da bismo možda mogli ići popodne umjesto toga. – To bi bilo prihvatljivo – rekla je skromno. On nije gledao u nju već se usredotočio na pokušaj da izgura štapom hrpu romana naslaganih na njezinom noćnom ormariću kraj

L

~ 134 ~


kreveta. – Zar će ti biti tako velik užitak srušiti ih na pod? – upitala ga je. – Nije stvar u tome da ih srušim na pod. Pokušavam procijeniti koliki postotak knjiga pri vrhu treba gurnuti prije nego sve padnu. I pale su. – Oko četrdeset posto. Rekao sam Prufrocku da želim da se preuredi stražarnica – rekao je, ustajući sa kreveta. Trepnula je prema njemu. Prišao joj je bliže, a zatim je zagrlio i poljubio. – Mmm – rekao je – Linnetina esencija začinjena s malo čokolade. Linnet je ostala sjediti i gledati u zatvorena vrata, a čokolada joj se hladila u šalici. Ono što je rekao Prufrocku... zašto? Ali znala je zašto. Njezini goreći obrazi znali su zašto. Mali drhtaj koji se širio kroz njezine prepone znao je zašto. Još jedanput, obećala je sebi. Ona nije bila previše droljasta. Ona neće biti previše droljasta. Ali kakva je ona bila kad su se našli skupa u stražarnici? Droljasta. Nije se moglo drukčije opisati njezino ponašanje. Ni ono sljedećeg dana, niti dana nakon toga. Sigurno ne onog dana kad ju je Piers zaskočio u predvorju nakon što je čitala Camillu skupini bolesnika, povukao je u nadsvođeni dio niše i žustrom igrom prstiju sveo ju na.... Pa, na droljavost. Samo se igramo, govorila je sama sebi svake noći prije spavanja. Iako joj je ta fraza počela zvučati pomalo zabrinjavajuće. Samo se igramo, dajemo vojvodi vremena da... da se ponovno zbliži sa svojom ženom. Ili obrnuto. Nitko nije mogao ne primijetiti činjenicu da bivši bračni par provodi sve više i više vremena zajedno razgovarajući prilično civilizirano. A onda je došao tjedan koji je pružio Linnet neupitan dokaz da nikakvo dijete nije začeto u njihovom prvom susretu. Unatoč tome, Piers je tvrdio da još nije spreman poslati u Morning Post obavijest o raskidu zaruka. – Nikad se ne zna – rekao je, a zatim joj objasnio kako točno francuska pisma 2 mogu zatajiti u obavljanju svoje dužnosti. – Zato bi možda bili mudro da prestanemo to raditi – rekla je Linnet, dobro znajući da niti jedno od njih to stvarno ne želi. – Mi se samo igramo – izjavio je Piers. I droljiramo, kao što je Linnet ranije zaključila. – Ja mislim da se riječ drolja ne može koristiti kao glagol – odgovorio je Piers. On niti jednom nije došao u njezinu spavaću sobu i tamo vodio ljubav s njom, nikada nije spavao s njom. Ali te je noći došao gore negdje oko ponoći, izvukao je ravno iz kreveta i odveo je dolje u knjižnicu da joj pokaže neki jako važan tekst, posebno napisan (tako je rekao) da označi kraj njezine mjesečnice. Ispalo je da je riječ o papirićima. Poslagao ih je po sofi koja se nalazila kraj kamina, a na svakom je bio rukom napisan prijedlog. – Niti kao pridjev – nastavio je zamišljeno. Sjedio je na sofi potpuno gol, na prsima mu se vidio odsjaj vatre iz kamina, a mišićave su mu noge bile pružene pred njim. – Ne bih mogao reći, na primjer, da se moja Maman ponaša droljasto, paradirajući naokolo na svoj način, 2

Naziv za prve kondome (op. p.)

~ 135 ~


većinu vremena odjevena u maramicu. – Ali ne možeš reći ni da je drolja – rekla je Linnet – jer ona to nije. Zato je bolje koristiti tu riječ stupnjevito, kao prilog ili pridjev. – Ti nisi drolja, jer takva žena ide od muškarca do muškarca – rekao je, prešutno se složivši s njezinim gramatičkim zaključkom, ali očekivano joj proturječivši drugim argumentom. – Zapravo, svaka žena koja ide s muškarcem u krevet, a nije za njega udata, zaslužuje da ju se tako nazove – rekla je Linnet. – Ne mora posjećivati više od jednoga takvog kreveta. Ja sam postala upravo ono što većina Londona ionako vjeruje da jesam. – Smeta li ti to? Ugnijezdila se na suprotnoj strani sofe od Piersa, točnije bi bilo reći da je sjedila na svojoj spavaćici, nego da ju je odjenula. – Samo me pogledaj. I pogledao ju je, a sjaj u njegovim očima jako joj se svidio. – Nisam ja na to mislila – rekla je. – Evo, ja sam sad tu u knjižnici jednog gospodina, bez ijedne krpice na sebi. Počinjem vjerovati da sam stvarno prava kći svoje majke. Iako se još nadam da neću doći na zao glas poput nje. Zapravo, nije ju bilo strah toga da će izgubiti dobar ugled... bilo ju je strah da će izgubiti srce. Ali nije bilo razloga da s njime podijeli taj strah. Otkrili su da oboje vole sjediti kraj bazena, ili u stražarnici, ili u knjižnici i secirati stvari. Riječi. Tijela, iako samo kroz Piersove opise. Ljude, barem metaforički. Pacijente, tj. njihovo ponašanje. Kako je Linnet redovito posjećivala sobe pacijenata koji nisu imali zarazne bolesti, mogla mu je ispričati puno smiješnih zgoda o okršajima gospođe Havelock, koju su katkad nazivali sestra Matilda, s nekolicinom onih koji su se, što je bilo vrlo iznenađujuće, usudili pobuniti. Jedne večeri Linnet je rasplakala Piersa od smijeha oponašajući glupiranje nekog gospodina Cuddyja koji je nagovorio svoju ženu da mu za vrijeme posjeta prokrijumčari bocu džina i potom se, na zgražanje sestre Matilde, u rekordnom roku napio. – Nisam baš siguran je li slušanje o ovakvim stvarima dobro za mene – rekao je Piers. – Zašto ne? – Pacijenti – rekao je, mašući rukom. – Ne bih smio znati previše o njima. Oni su meni, zapravo, samo bolesti. To je jedino što mogu liječiti. Linnet je sjedila na podu među njegovim ispruženim nogama, omotana u deku. – Ti si beznadna budala – rekla mu je. Nagnuo se naprijed i uhvatio pregršt pramenova njezine kose. – Ovo bismo trebali prodati. – Ne postoji tržište za to. – Sjaji se na odsjaju vatre poput bakrenih novčića, ali crvenija je od njih. Naslonila se na njega i pustila ga da se igra, raspleće njezine kovrče prstima i pušta ih da se ponovno zapletu. Na kraju krajeva, oni su se samo igrali.

~ 136 ~


Poglavlje 24.

J

ednoga lijepog jutra, nekoliko tjedana nakon što je Linnet upoznala Gavana, Neythen ga je odnio niz stube i ostavio ga na suncu ispred prednjih vrata dvorca da pričeka nekoga tko će ga pokupiti. Linnet ga je tamo pronašla i sjela kraj njega. – Hoće li tvoj otac doći po tebe? Slegnuo je ramenima. – Vjerojatno mama, kolima. Tako me i dovezla ovamo. Moj tata je na polju ili je s ovcama. – To znači da si ti farmerov sin – rekla je Linnet. – Želiš li i ti biti farmer kad odrasteš? – Moj tata nije farmer, on vodi veliko imanje za nekoga tko nikada nije tamo. Ja ću biti doktor – rekao je Gavan nonšalantnom samouvjerenošću. – I bit ću bolji od ove dvojice. – Odmahnuo je glavom, pokazavši u smjeru dvorca. – Oni su napravili odličan posao s tobom – rekla je, skrivajući smiješak. – A što misle tvoji roditelji o tom planu? – Oni to još ne znaju, kako bi znali? S obzirom na to da je stara Havelokica rekla mojoj mami da me mora ostaviti ovdje. A mi živimo tu blizu u Tydfilu. – Pokazao je rukom nekamo prema istoku. – Mama mi je rekla da će me posjećivati, a onda je Havelock rekla da ne smije, nikada. – Linnet je skočila na noge i povukla i njega. – Evo kola! – uzviknuo je, izvan sebe od uzbuđenja. – To je stvarno moja mama! Kad su kola stigla do dvorca, mlada je žena iskočila iz njih, potrčala, podigla Gavana na ruke i zagrlila ga. – Tu si mi! – viknula je. – Bistar kao pola penija, a dobar kao zlato! Gavan ju je rukama snažno obgrlio oko vrata. – Nisam uopće plakao – rekao je. Ali sada jest plakao. – Nisam čak ni kad su me držali dolje i ... – ali štogod da je rekao ostalo je prigušeno jecajima. Linnet je rukom potapšala po klupi na kojoj su ona i Gavan bili sjedili i Gavanova joj je majka prišla, noseći dječaka koji joj je visio oko vrata. Vidjelo se da nije bila puno starija od Linnet. Crna joj se kosa sjajila ispod šešira. Sjela je na klupu, milujući Gavana po glavi. – Nema ništa loše u plakanju – rekla mu je. – Baš ništa. – Nakon tih riječi samo su ostali sjediti na suncu. Glavu je prislonio uz njezino rame dok ga je ona nježno ljuljala. Vrata iza njihovih leđa su se otvorila i Linnet je začula zvuk Piersovog štapa. Okrenula se prema njemu i pogledala ga s upozorenjem. Ovo nije bio trenutak za nepristojno ponašanje. Ali on je bio pristojan, barem onoliko koliko je to njemu bilo moguće. – Gospođo Wing – rekao je. – Dječak se odlično oporavio. Sljedeći tjedan smije biti na nogama najviše sat vremena dnevno, a zatim postupno sve više. Ima štap i treba ga koristiti. Gospođa Wing je kimnula. – Hvala vam, milorde. Ne znam kako da vam zahvalim za sve. –

~ 137 ~


Privukla je Gavana sebi malo čvršće. U očima su joj sjajile suze, ali bilo je očito da je ona žustra duša koja nije imala vremena za slabosti. Piers se okrenuo na peti da bi otišao. – Pričekajte! – pozvala ga je gospođa Wing. Zastao je i okrenuo se napola. – Da, gospođo? – Željela bih vam nešto reći, milorde. – Skinula je sinovljeve ruke sa svoga vrata i spustila ga, sasvim prirodno, u Linnetine ispružene ruke. Gavan je prestao plakati, sada je samo šmrcao. – Ovi tjedni bez Gavana u kojima nisam znala ništa o tome što se s njime događa, bili su užasni za njegova oca i za mene. Užasni. A za to nije bilo nikakva razloga. Mi živimo blizu, tamo preko brda. Mogli smo vrlo lako dolaziti u posjete i nikoga ne bismo uznemiravali. Ona vaša glavna sestra, ona je rekla... – Upravo to sad mijenjamo – rekao je Piers, prekinuvši je. – Razgovarajte s gospođicom Thrynne. To je ova gospođica neozbiljna izgleda. – Zatim je odšepao unutra. – Ovaj, ja nikad... – rekla je gospođa Wing, sjedajući natrag na klupu. – Rekla sam g. Wingu da ću popričati s doktorom i znala sam da se to njemu neće svidjeti. – Skinula je šešir i počela se hladiti njime kao lepezom. – Ali kako me samo pogledao! Kao da sam ja neki glodavac kojeg je pronašao u zrnju! – Nije on baš tako loš – usprotivila se Linnet. Gavan je iznenada skočio s njezinog krila. – Mama, nisam ti pokazao mog psa, mog psa Rufusa! Gospođa Wing je začuđeno trepnula. – Psa? – Ova gospođica ovdje, ona mi je pronašla psa u štali – rekao je Gavan, izvlačeći Rufusa s njegova mjesta ispod klupe gdje se bio sakrio od sunca. – Zar on nije najboljiji pas kojeg si ikada vidjela, mama? Rufus je sjeo, isplazio jezik i naćulio jedno uho koje mu je bilo preostalo. – Pa, meni se čini da će on biti odličan lovac na štakore – rekla je njegova majka procjenjujući Rufusa. Tada se okrenula prema Linnet. – Vi ste pronašli mome sinu tog psa? – Da, odvela me do štale prije nego što sam uopće mogao hodati i pronašli smo ga tamo – rekao je Gavan, sjeo na travu, a zatim je legao da bi mu Rufus mogao lizati lice. – I onda ga je ona po noći čuvala u svojoj spavaćoj sobi da ne bi pobjegao. I još me odvela da vidim more. Gospođi Wing zatitrala je usna i zatim se sagnula kako bi vrlo srčano potapšala Linnet po koljenu. – Ne mogu vam reći koliko mi to znači – rekla je, a glas joj je drhtao. – Cijele sam noći ležala budna, razmišljajući kako je Gavanu samom u ovom dvorcu. Bojala sam se da možda nešto nije pošlo po zlu i da ga možda nikada više nećemo vidjeti. – Zastala je i izvadila rupčić. – Ja nisam bila ovdje cijelo vrijeme Gavanovog oporavka – rekla je Linnet – ali mislim da je bio prilično sretan. On je vedra duša. – Istina, baš jest. – Gospođa Wing obriše suze. – I ja vam mogu reći da sam napravila četiri patchwork pokrivača dok je on bio ovdje. Četiri! Iskrojila ih, sašila, dovršila. Linnet nije imala pojma što sve treba da bi se napravio takav pokrivač, ali vjerovala je da je zacijelo potrebno puno rada. – Naravno, imala sam pomoć – rekla je gospođa Wing. – Sve mi žene u Tydfilu – zabacila je glavu – zajedno izrađujemo pokrivače. A kad se nešto dogodi, nešto poput ovoga što se dogodilo Gavanu, onda puno više radimo zajedno. To nam je dobro da nam zaokupi pažnju i odvuče je od crnih misli. Linnet je iznenada dobila zamisao. – Za izrađivanje patchworka nije potrebna oprema

~ 138 ~


poput tkalačkog stana, zar ne? Gospođa Wing odmahne glavom. – Ne, prvo samo izrezujemo kvadrate tkanine i opšivamo ih. Sjednemo u krug i šijemo zajedno. I razgovaramo o svemu i svačemu. Kasnije ja napnem tkaninu na okvir i završim pokrivač. – Baš razmišljam o tome bi li bilo moguće da dođete ovamo to raditi, u dvorac – rekla je Linnet. – Zato što, vidite gospođo Wing, tu u zapadnom krilu ima soba puna žena koje se strahovito dosađuju. Jedna od njih nosi dvije bebe i ne smije ustati iz kreveta još nekoliko mjeseci. A gospođa Trusty je imala strašnu nesreću s nogom, iako je sad već počela pomalo hodati. – Hoće li glavna sestra dopustiti takvo što? – Mogli bismo to srediti – rekla je Linnet odlučno. – Napravit ćemo kružok za izradu patchworka ovdje u dvorcu. Biste li mogli dolaziti jednom tjedno, gospođo Wing? Biste li imali vremena? – Naravno. Doktor se možda ponaša grozno, ali on je spasio život mom Gavanu. – Kimnula je glavom. – To pomaže, znate, pomaže ljudima koje boli. Odvlači im pažnju. Ali ne kod poroda. Ne pomaže kod toga, doduše. Nisam nikada vidjela ženu koja rađa sposobnu napraviti ravan šav. – Gospođo Wing, vidim da ćete biti sjajni u ovome – rekla je Linnet sretno se osmjehujući. – Volim kad se posao dobro obavi – rekla je gospođa Wing. – Vidim što treba učiniti i onda to učinim. Srećom, moga muža nikad ništa ne smeta. Kad bismo se oboje stalno brinuli o nečemu što treba učiniti, ne bismo se nikad složili – glasno se nasmijala. – Razgovarat ću s gospođom Havelock, glavnom sestrom zapadnog krila – rekla je Linnet. – Možda biste mogli navratiti za tjedan ili dva, kad Gavan malo ojača? Gospođa Wing kimne. – Hoću, sigurno. – Pogledala je Gavana. – Mislim da se ne bi smio valjati po podu da ne ozlijedi ponovno nogu. – Izgleda da ga više ništa ne boli – rekla je Linnet. – On je tako drag dječak. – A vi ste draga dama – rekla je gospođa Wing, okrećući se prema njoj i uzevši je za ruku. – Ne mogu vam reći koliko me ovo sve utješilo. To što ste vi bili ovdje, gospođice, dali mu Rufusa i učinili da mogu vratiti doktoru uslugu izradom pokrivača. – Linnet – rekla je bez razmišljanja, stisnuvši ruku gospođe Wing. – Zovem se Linnet. Gospođa Wing se nasmijala. – Diana – rekla je. – To je čudno ime, ima veze s nekom božicom koja je bila vrlo nestašna. Pretpostavljam da će vam biti zanimljivo naučiti izrađivati pokrivače? Osmijeh s Linnetina lica je nestao. – Ja sam ovdje samo gost, vjerojatno neću biti ovdje za dva tjedna pa se bojim da ću to propustiti. – To bi baš bila šteta – rekla je Diana. – Prava šteta. Onda dobro, ako vi sredite stvari s gospođom Havelock i obavijestite doktorata ću se pobrinuti za sve ostalo. – Nemojte dopustiti da vas zaplaši – rekla je Linnet. – On je kao pas koji laje, a ne grize. – Nitko me neće spriječiti da pomognem tim ženama – rekla je Diana. Ponovno se nasmijala. – Gavane, crni dječače, ustani već jednom. – Treba mi moj štap – rekao je Gavan. Uspio se podići na noge uz njegovu pomoć. – Vidite, gospođice? Vidite? Ja sam sad isti kao i doktor, zar ne? Stajao je naslonjen na štap, smiješeći se suncu dok mu je kosa padala preko očiju. Linnet si nije mogla pomoći da se ne nasmije.

~ 139 ~


– Ti već izgledaš kao doktor, Gavane. – To je zato što ću biti doktor – rekao je zadovoljno. – I to najbolji doktor na svijetu.

~ 140 ~


Poglavlje 25.

Navečer, sljedećega dana

J

oš je dvoje pacijenata s groznicom primljeno u istočno krilo – rekao je Sébastien. – Kakvom groznicom? – upitao je Piers. – Onom za koju si ti mislio da je petehijska, a ja da nije. Nisam te jutros mogao pronaći kad sam htio da baciš pogled na njih. Piers je bio odveo Linnet u praznu spavaću sobu nakon doručka, a kad je zaspala, ležao je s njom na krevetu čitav sat, umoran do kostiju i zadovoljen, polako joj milujući ramena. Čuo je da ga netko zove, ali je to ignorirao. Razmišljao je o svome ocu. O Linnet, o svome ocu, o Prufrocku, o svojoj majci, o Sébastienu. Ponovno o svome ocu. O Linnet. – Pogledat ću ih nakon večere – obećao je. Ušli su u salon. Kibbles i Penders su stajali pokraj komode, nadvivši se preko boce vina. Linnet je sjedila kraj njegove majke, dok je njegov otac sjedio na suprotnoj strani, ponovno s gladnim izrazom u očima. – Gdje je Bitts? – Bio je sav nikakav i priznao da se ne osjeća dobro. Poslao sam ga gore. Piers je pogledao Sébastiena. – Bolestan je? – Boli ga glava, ali nema temperaturu. – Slegnuo je ramenima. – Vjerojatno nije bolnička infekcija, ali bolje da ne prilazi zapadnom krilu dok ne budemo sasvim sigurni. A pogotovo ne tvojoj obitelji. Njegovoj obitelji. Ledeni trnci krenuli su mu niz kralježnicu. – Vidio sam ja već taj pogled ranije – rekao je Sébastien šaljivim glasom. – Da, rado bih jednu čašu, hvala vam, Prufrock. – Što ti to znači da si već ranije vidio taj pogled? – pitao je Piers. – Taj izraz lica s tisuću... mrkih pogleda – rekao je Sébastien, očito se dobro zabavljajući. – Hoću reći kako ti sad razmišljaš o tome da učiniš nešto što će ti dugoročno nanijeti štetu. Vidio sam to ranije i vidim to i sada. – Ti misliš da si odjednom razvio sposobnost postavljati dijagnozu meni? Meni, od svih ljudi? Pa ti ne znaš dijagnosticirati niti najobičniju groznicu. – Ali znam da ti imaš sklonost biti nesretan – rekao je Sébastien, prinoseći čašu ustima. – Zapravo, paradoksalno je to da ti nisi istinski sretan ako nisi nesretan. A to postižeš tako što tjeraš od sebe one ljude koje je stvarno briga za tvoje mračne tajne. Mene, na primjer – iako je mene teško pokolebati, pa mi se čini da si od mene odustao. Svoje roditelje. – Okrenuo se i podigao čašu u smjeru Linnet. – Svoju istinski prelijepu zaručnicu. – Nije sve u ljepoti – rekao je Piers.

~ 141 ~


– Linnet također ima baš sve što čovjek može poželjeti – rekao je Sébastien. Odložio je čašu na komodu. – Ti i ja, mi smo oduvijek zajedno. – Samo mi to nježno priopći, hoćeš li? Odlučio si pobjeći s mljekaricom? – Ne. Nisam. Piers je pratio njegov pogled. – Odlučio si pobjeći s Linnet. – Svaki mišić na njegovu tijelu se ukočio. Ona je bila njegova. Njegova i ničija. Njegova. – Kad bi me ona htjela, pobjegao bih s njom bilo kamo. Ili za njom. – Sébastien se okrenuo prema Piersu. – Uvijek sam trčao brže od tebe, Piers. I bolji sam kirurg. I bolji sam ljubavnik, iako je to neukusno isticati. – Nikad se nisam zamarao s tim da nekoga volim – rekao je Piers. Linnet se smijala. Dijamanti su sjajili na njezinim ušima, svjetlucali na njezinu vratu. Izgledala je kao princeza iz bajke, kao netko koga je stvorio čarobni štapić. – To je stvarno istina. Nikad se nisi zamarao. Ni sad se ne zamaraš, je li? Iako ju je tvoj otac zapakirao kao dar i položio ti je na krilo. Piers se trgnuo, a Sébastien se grohotom nasmijao. – Dakle, to je u pitanju. Ne možeš razmišljati o budućnosti s Linnet zato što ju je tvoj otac odabrao. Toliko te izjeda mržnja prema ocu zbog njegovih starih grijeha da ne želiš priznati da je pronašao pravu ženu za tebe. Piers je ispružio ruku i zgrabio Sébastiena za njegovu svijetloružičastu maramu povukavši ga bliže sebi. – Noga me boli u vražju mater – rekao je kroz stisnute zube. Njegov se bratić nije pomakao, samo je piljio u njegove oči. – Ti i tvoja noga bit ćete si odlično društvo tijekom noći. Nema kod vas mjesta za ženu s obzirom na tu strašnu ozljedu. Piers je pustio maramu svoga bratića iz stiska. Sébastien je bio u pravu, iako je to mislio sarkastično. Mora prestati voditi ljubav s Linnet. Sada. Nije u njegovom životu bilo mjesta za nju. Nije, kad je dobro znao da će biti dana, čak i tjedana kad će jedina stvar koju bude mogao osjetiti i o kojoj će moći razmišljati biti agonija koju stvara njegova noga. A to su bili dani kada bi gubio živce zbog bilo kakve sitnice, dani kada bi urlao na Prufrocka i ostale ako bi se samo trznuli. Kada se bol iz njegove noge širila prema glavi pa bi završio u zamračenoj sobi, tresući se. – Imaš pravo – rekao je. – Naravno da imaš pravo. Sébastien, još uvijek ljut, pogledao ga je iskosa. – Ne priliči ti da popuštaš. Dakle, ako shvaćaš koliko si glup što odbijaš Linnet, zašto ne odeš k njoj i boriš se za nju? – Mislio sam da je ti želiš. Sébastien zagunđa. – Želim je. – Onda kreni, osvoji ljepoticu – rekao je Piers umorno. Možda je ovo bila jedna od onih večeri kad mu trebaju dvije čaše konjaka umjesto jedne. – Nema svrhe. – Samo zato što ju je moj otac dovukao ovamo iz Engleske za mene? Budalaštine. Njoj je potreban suprug, a ti ćeš joj biti vrlo zgodan suprug. – Nešto se bolno zgrčilo u njegovom želucu na pomisao o Linnet sa suprugom. Drugim čovjekom. Sébastienom. Nepojmljivo. – Ali nećeš moći živjeti ovdje. Njegov se bratić naslonio na naslon sofe, držeći u ruci čašu konjaka i podigao je prema svjetlu. – A zašto ne? Meni je ovdje udobno. Dvorac je dovoljno velik, to je činjenica. I, sviđalo se to tebi ili ne, potrebne su ti moje kirurške vještine. Piers ga je pogledao. – Ne želim je – rekao je to jasno i glasno, tako da bi čak i njegov

~ 142 ~


romantični bratić mogao shvatiti. – Ja neću. – Više, dodao je u mislima. – I prije nego što počneš brbljati o mom ocu – nastavio je – kažem ti da nije u tom stvar. Uvidio sam – Linnet me natjerala da to uvidim – da samo radim budalu od sebe. Prufrock je kralj među batlerima, a Linnet... – Kraljica među ženama – dodao je Sébastien tiho. – Ali ja sam previše uništen za nekoga poput nje. Za bilo koga. Ja sam prevelika zvijer, Sébastiene. Ti to znaš jednako dobro kao i ja. Njegov bratić je slegnuo ramenima. – Ali meni si drag, čak i kad si užasno loše volje. – Ti si odrastao sa mnom. Nisi imao izbora osim potruditi se da se dobro slažemo. Ne mogu se zavaravati da nisam potpuni gad kad jesam. Možda da sam drugačiji, da mi je ćud manje divlja, da... – Kad ti sam ne bi poticao svoju ćud da bude divlja – rekao je Sébastien prijekorno. – Ti to ne razumiješ. – I kao da su ga željeli upozoriti, mišići su mu se zgrčili i kroz nogu su mu krenule munje boli. – Niti jedan čovjek koji je pri zdravoj pameti, a ima upotrebljiv alat – rekao je Sébastien – ne bi razumio. Da ja imam ikakvu šansu s Linnet, ne bi me bilo briga koliko me boli. Zgrabio bih je i stavio joj prsten na ruku i vjerovao da sve možemo kasnije riješiti. – To je razlog zašto ti nisi dobar dijagnostičar – rekao je Piers, pokušavajući si olakšati bol u mišićima tako što je ispružio nogu. – Zašto? – Ne možeš spojiti zajedno simptome i zapažanja. Gad kojeg stalno boli s opakim jezikom... Podigao je ruku da ga zaustavi kad je Sébastien otvorio usta da nešto kaže. – To je dobar opis mene, i ti to znaš. U svakom slučaju, netko poput mene, plus žena poput Linnet, vodi samo do jednog rezultata. – Kojeg. – Nesreće – rekao je mirno, spuštajući nogu natrag na pod. – Ne nužno... – Nesreće za nju. Piers je pustio da mu zlatni vatreni konjak klizne niz grlo. Sébastien je stajao kraj njega u tišini, a zatim rekao: – Zar to ne možeš kontrolirati? – Takav sam, kakav sam. – Progutao je gutljaj. – Ne želim je gledati kako vene kad ja ludim od boli. Ili da me se počne bojati, kao što se moja mama bojala mog oca, ako posegnem za laudanumom da si olakšam bol. – Ti to nikada ne radiš. – Ali mogao bih. To je uvijek tu negdje, ta mogućnost, to iskušenje, stalno negdje vreba. Kakav otac, takav sin, vjerojatno. Ne želim natjerati Linnet da to sve prolazi. – K vragu, pa ti si zaljubljen u nju – izjavio je Sébastien, zureći u njega. Na drugoj strani sobe, Linnet se smijuljila i tapšala Pendersa po ramenu svojom lepezom. Čovjek je doslovno puzio pred njezinim nogama. – A tko ne bi bio? – rekao je Piers, glasno priznajući istinu. – Tko ne bi bio? Prufrock je ušao u prostoriju i brzim koracima krenuo prema njima. – Dežurni u istočnom krilu misli da se stanje pacijenta koji je jučer primljen s groznicom pogoršalo. – Idem ja – rekao je Piers, odlažući čašu, glasno je spustivši na komodu. – Ionako nemam tu više što raditi.

~ 143 ~


– Nemoj... – rekao je Sébastien, ali Piers nije mogao čuti kraj rečenice od glasnog udaranja njegova štapa i vrata koja su se zalupila za njim. Pogledao je stube pred sobom, osjećajući se iscrpljeno. Iza njegovih leđa nalazio se svijet mirisnih žena i zlatnog konjaka. Ali gore, na kraju stuba bio je stvarni svijet, svijet umirućih pacijenata s njihovim od boli napetim licima i prestrašenim očima. Počeo se uspinjati. Dežurni bolničar dočekao ga je na vrhu stuba. – Pacijentu je izbio osip prije tri dana, nekoliko dana nakon što je osjetio prve simptome. – A koji su to bili simptomi? – Dežurni je držao vrata istočnoga krila otvorenima kako bi Piers mogao ući, šepajući kraj njega. – Počelo je s kočenjem vrata i ramena, ali s obzirom na to da je pacijent mlinar, mislio je da je samo istegnuo mišiće zbog nošenja vreća brašna. Te ga je noći počela tresti zimica, izmjenjujući se s vrućicom. Na kraju je, prema njegovim riječima, za nekoliko dana postao crven poput kuhanog jastoga. – A kakvo je sada stanje? – Nije ništa jeo od kad smo ga primili jučer, a povraćao je nakon što je pojeo malo juhe. Ima temperaturu i žali se da ne može disati. Razlog zašto sam zamolio gospodina Prufrocka da vas pozove je taj što mu je koža cijela prekrivena užasnim plikovima, a čini mi se da su mu usne pocrnile. – Dovraga i bestraga! – rekao je Piers, uzbudivši se. Istina je bila da je unutrašnjost pacijentova grla bila prekrivena malim smeđim mrljama, a i bio je natečen iza ušiju. – Dvostruko sranje. Tko ga je vidio? Tko je bio u sobi s njime? – Ovaj, dr. Bitts ga je jučer zaprimio – rekao je bolničar. – I ja sam ga vidio, naravno. – Izgledao je malo nervozno, ali ipak staloženo. – Njegovo gospodstvo je došlo nakon dr. Bittsa i kazalo da čovjeka moramo smjestiti samog u sobu; dr. Bitts me uputio ga smjestim u sobu s pacijentima s petehijskom groznicom. – To nije petehijska groznica – rekao je Piers, zatvarajući za sobom vrata. – To je scarlatina anginosa. Šarlah. Ili još vjerojatnije, scarlatina maligna, toksični oblik šarlaha. To je dvostruko zlo, osim ako pacijent nije posebno otporan. Gdje je drugo dvoje pacijenata koji su zaprimljeni ranije danas? – Na kraju hodnika – rekao je dežurni. – Oni su zajedno u sobi. To su dva postolara koji imaju zajednički dućan, a i razboljeli su se istovremeno. – Odakle su došli? – Iz Little Millowa. – To je otprilike tri kilometra odavde. – Prvi je bolesnik iz Aferbeega. – To je samo oko kilometar i pol. Jesu li postolari rekli da su čuli da je još netko bolestan? – Svu trojicu sam to pitao. Mlinar je dva dana bolestan dostavljao žito prije nego što se srušio. Mislio je da je samo prehlađen i da će brzo ozdraviti. – Dostavljao žito... vjerojatno u širem području oko Aferbeega. – Ušli su u sobu gdje su ležali postolari. Obojica su imala osip koji se ljuštio i čireve u grlu. – Mlinar je pet dana ranije navratio do njih da mu poprave čizme. – Od lošeg ka gorem. Postoji velika vjerojatnost izbijanja epidemije – rekao je Piers smrknuto. – Prva stvar koju moramo učiniti jest zaštititi sve u dvorcu koji već nisu jednom nogom u grobu. – Požurio je pozvoniti Prufrocku, a zatim se uputio do vrha stuba, ispruživši

~ 144 ~


ruku pred sobom kako bi zaustavio batlera na pola puta. – Sjećaš li se planova koje smo prošle godine napravili za slučaj epidemije? Prufrock je kimnuo glavom. – Vrijeme je da počnemo s primjenom tih planova. Izbaci iz dvorca sve koji nisu nužni za njegu bolesnika. Sve pacijente koji upravo ne umiru pošalji kući – osim ako ih boli grlo, osjećaju kočenje mišića ili imaju znakove groznice. Pošalji lakaje da unajme sve kočije u krugu od nekoliko kilometara kako bi ih mogli prevesti. Svi ostali neka idu kući – pobrini se da odu i vojvoda i moja majka, i s njima gospođica Thrynne, naravno. Prufrockove su se oči raširile i on je pohitao niz stube bez riječi. Piers je osjetio bol negdje u predjelu srca zbog činjenice da nikada više neće vidjeti Linnet. Ali zatim se okrenuo prema istočnom krilu. Šarlah je bio ubojica, a izgledalo je da je mlinar imao dovoljno vremena i prilika zaraziti priličan broj ljudi. Ipak, Piers je bio slavan po tome što ne gubi febrilne pacijente, pa čak ni one sa šarlahom i odlučio je boriti se protiv te užasne boleštine svim raspoloživim sredstvima. Posvađao se u Kraljevskom društvu s kolegama tvrdeći da se anginosa ne mora nužno pretvoriti u svoju smrtonosniju sestru, malignu, i sada je došlo vrijeme da to dokaže. U roku jednog sata čuo se štropot kočija koje su dolazile prilaznim putem i potom odlazile odvozeći svakog pacijenta koji se mogao pomaknuti. U međuvremenu su on i Sébastien počeli pažljivo pregledavati istočno krilo, otkrivajući na svoj užas da se bolest proširila među njihovim pacijentima i time ozbiljno zakomplicirala stanje. – U pitanju je kašalj – rekao je Piers. – Ali mislim da se možda prenosi i dodirom. Želim kante napunjene mješavinom vode, alkohola i tekućeg sapuna ispred svake sobe – naredio je dežurnome. – Stalno perite ruke. Neki od njegovih pacijenata, oni već slabi od bolesti zbog koje su došli u dvorac, mogli bi umrijeti, ali ne tom brzinom kojom će umirati bolesnici u okolnim gradovima ako im budale budu puštale krv ili im davale sredstva za povraćanje. – Slab čaj i juha – rekao je dežurnome. – Groznicu ćemo liječiti tako što ćemo rashlađivati pacijente što je više moguće. Otvorite sve prozore i neprestano im lijevajte tekućinu u grlo. Želim da se u svaku crkvu u krugu od osam kilometara od Aferbeega odnese obavijest da svakoga tko pokaže znakove groznice ili upale grla treba hitno izolirati. – Moramo provjeriti da Penders i Kibbles ne propuste dijagnosticirati znakove početka bolesti kod pacijenata iz desnog krila – rekao je Piers zatim. – Imamo ih šest ovdje do sad, ali nadam se da se bolest nije proširila na desno krilo. Na svoj užas, bio je u krivu. – Kako se to dogodilo? – zahtijevao je odgovor nekoliko sati kasnije, strahovito frustriran. Imali su pet slučajeva u zapadnom krilu, svi s ranim stadijem scarlateine anginose. Sébastien odmahne glavom. – Mi smo jedini koji smo ulazili i izlazili i iz jednog i iz drugog krila. Kako se ti osjećaš? – To je Bitts! – uzviknuo je. – Bože svemogući, to je bio Bitts. Je li netko išao pogledati što je s njim? Dvije minute kasnije bili su na drugom katu, u jednoj od gostinskih spavaćih soba. Bitts je gorio od vrućice. – Gori mi cijela koža – uzdahnuo je. Njegov je sluga izbezumljen letio oko njega. – Najvažnije je da ga hladite i dajete mu vode – rekao mu je Piers. – Bitts. – Mladi je liječnik otvorio oči.

~ 145 ~


– Izvući ćeš se ti. Na krajnicima su ti mrlje bijele, nisu smeđe. Samo pij puno tekućine. Znaš koliko sam ti puta držao predavanja o tome da je važno da pacijenti piju dovoljno tekućine, pa daj sad iskoristi to moje lajanje. Tračak smiješka pojavio se na Bittsovim usnama. – Bit će on dobro – rekao je Sébastien, koračajući ispred Piersa. – Idi se ti sad malo naspavati, pa me probudi za nekoliko sati. Prufrock ih je čekao na pola puta na stubama. – Njegova milost i lady Bernaise odbijaju otići – rekao je. – Vidim da lomiš prste, Prufrock – rekao je Piers. – Ja ću razgovarati s njima. – Ne mogu ih na silu ugurati u kočiju. A gospođica Thrynne je s njima. Piers je uzdahnuo. – Ja ću to srediti – rekao je Sébastienu. – Sjećaš li se predavanja koje smo slušali na kojem su preporučali da se pacijentima sa šarlahom daje pjena od fermentacije slada za grlo? Sébastien odmahne glavom. – Takvi detalji me uvijek istjeraju iz predavaonice. – Reci sestri Matildi neka to pripremi – rekao je Piers. – Mogli bismo barem pokušati. – Dok je opisivao pojedinosti tretmana, na prednjim se vratima začulo kucanje i obojica su zastali. Lakaj je otvorio vrata, a za njim je nahrupilo četvero – ne petero – ne, osmero je pacijenata ušlo, dvoje na vlastitim nogama, a ostale su pridržavali ili nosili. – Ja ću preuzeti ove – rekao je Sébastien. – Ti riješi stvar s tvojim roditeljima i idi se malo naspavaj. Morat ćemo raditi na smjene. Piers kimne. – Pokušaj smjestiti one s angiosom u istočno, a one s malignom u zapadno krilo. – Otklaparao je niz stube, zaobišao pacijente i uputio se prema salonu. Njegova majka, njegov otac i Linnet djelovali su kao šarmantan prizor obiteljskog okupljanja. Piers je osjetio da ga teško iscrpljuje već sam pogled na njih. Razgovarali su o kiparu Michelangelu, a stol pred njima bio je pun kolača i šalica čaja. Izgledalo je kao da se nalaze u nekom drugom svijetu, svijetu porculana, talijanskih umjetnika, francuskog parfema i glasova plemkinja. Njegova je majka skočila na noge čim ga je ugledala. – Ja ne odlazim odavde, Piers. Ne idem nikamo bez tebe. – Jesi li ti luda? – napao ju je s vrata, ne prilazeći im. – Mi smo u epicentru ozbiljne epidemije šarlaha, Maman. Ako ostaneš ovdje, velika je šansa da ćeš se razboljeti. Zabacila je glavu na stranu onako kako to čine Francuzi da bi pokazali prezir prema nečemu. – Ne bojim se ja nikakvog šarlaha. A tko će tebe njegovati ako se ti razboliš? To ću biti ja. – Zar ti želiš svoju sobaricu osuditi na smrt, želiš da umre zbog tebe? Mlađi ljudi češće razviju ozbiljni oblik bolesti. – Svoje smo osobne sluge odmah poslali odavde – intervenirao je njegov otac. – Čekaju nas u svratištu nedaleko odavde. – Ne možete ostati ovdje – rekao je Piers tvrdoglavo. – Ne mogu se još brinuti i za vas. – Ja ne idem nikamo bez tebe – odgovorila mu je majka oštro. Znao je on dobro od koga je naslijedio taj svoj žestoki temperament, on je upravo sijevao iz njezinih očiju. – Stražarnica – rekla je Linnet. Okrenuo se prema njoj, jedva razumijevajući što ona govori. – Što ti to govoriš? – Lady Bernaise može otići u stražarnicu, a sluge joj mogu ostavljati hranu pred vratima. To je dolje blizu, kraj staze do mora – rekla je njegovoj majci. – Tamo ćete biti sigurni, a još

~ 146 ~


uvijek dovoljno blizu da ga, ako se Piers razboli, možete njegovati. – Odnio me vrag ako dozvolim tako nešto – rekao je Piers. Ali njegova je majka već ustala. – Ja ću biti u stražarnici. – Ne prilazi mi – rekao je Piers, odustajući. Imao je on još bitaka koje je trebalo voditi, a one su bile puno važnije. – I nemoj izaći na glavna vrata. Predvorje je puno pacijenata, a svi oni kašlju, to je sigurno. Morat ćeš izaći kroz prozor. Okrenuo se prema Linnet. Bila je preslatka, i toliko nedostižna za njega kao sama vilinska kraljica. Glupo, blesavo, pokušavao ju je zapamtiti; njezin slatki nosić, tvrdoglavu bradu, dugačke trepavice, besprijekornu kožu. A to ga je još više natjeralo da razmišlja o učincima šarlaha. – Ti moraš otići – rekao je. – Odmah, brzo. – Hoću. – Ruke su joj bile prekrižene na prsima. – Oh, Piers... – krenula je korak prema njemu. – Ne – rekao je odlučno. – Moraš otići. Ne smijem razmišljati o tebi ni brinuti se za tebe. Kimnula je. – Zauvijek – nastavio je. – Vrati se u London, ili idi u Francusku, ili bilo kamo drugamo. – Ne! – Jauknula je. – Gotovo je s nama – rekao je Piers, osjećajući se čudno udaljen od svega. Gore na katu, njegovi su pacijenti umirali, ali bez obzira na to, njegovo je srce bilo na rubu slamanja; ali ipak, sjaj suza u njezinim očima osjećao je jednako snažno poput svoje smrtnosti. – Uvijek si znala da će tako završiti – dodao je, malo nježnije. – Za nas nema budućnosti. Brada joj se zatresla i odjednom mu se činila nevjerojatno slična njegovoj majci. Piers je pogledao oca. – Daj sad otvori prozor, hoćeš li? Odvedi moju majku u stražarnicu, dolje, stazom do oceana. Linnet će biti spremna krenuti s tobom za dvije minute. On i Linnet su stajali poput dva mramorna kipa dok je vojvoda otvarao prozor. – Čuvaj se, Piers, ljubavi – rekla je njegova majka dok je vojvoda čekao na nju ispruživši ruku kroz prozor. – Pazi na sebe. – Ja nikada ne pokupim niti jednu bolest, Maman – rekao je, a to je stvarno bila istina. Uvijek je mislio da mu je time priroda uzvraćala za njegovu ozljedu. Napokon, otišli su. – Ne možeš biti siguran da se nećeš zaraziti – rekla je Linnet. Suze su joj sjajile u očima. Slegnuo je ramenima. – Ako se zarazim, znat ću se dobro pobrinuti za sebe. Izgubio sam vrlo malo pacijenata koji su bolovali od ove bolesti, naravno, u slučaju da su stigli k meni na vrijeme. Osobno nemam nikakvih planova predati joj se. – Ne želim te ostaviti. – Ne želim se vjenčati s tobom. Eto, istina je izašla na vidjelo, jasno rečena. – Morat ćeš pričekati moga oca vani – rekao je. – Drži se podalje od svih osoba koje vidiš, uključujući i Prufrocka. Čuješ li me? Zapravo, pričekaj ga u dvorištu sa strane. Mislim da se bolest širi kašljem. Linnet je duboko uzdahnula. Piers se jako naslanjao na štap, bilo je očito da je strašno iscrpljen. – Ne želim te ostaviti. – Nemaš drugog izbora – rekao je. – Za Boga miloga, Linnet, što još moram reći da shvatiš? Ne želim se oženiti tobom. – Ja još nisam odlučila da se želim udati za tebe – rekla je, pokušavajući se malo našaliti u trenutku koji je izgledao kao iz noćne more. – Možda bih i mogla.

~ 147 ~


– Ta mogućnost ne dolazi u obzir. Nikada ni nije, zapravo. Linnet ga je pogledala, vidjela je sjenu njegove neobrijane brade, podočnjake ispod očiju... i znala je da ga voli. Da nikada neće voljeti drugoga čovjeka. Piersov oštar um bio je ono što ju je dovelo u iskušenje, ali njegovo strastveno srce ju je konačno osvojilo. – Idi – rekao je nestrpljivo. – Ne želim se oženiti tobom. Neću se oženiti tobom. Je li to dovoljno jasno? – Nije. – Vidjela je bol u njegovim očima i prepoznala je što ona znači. – Mi pripadamo jedno drugome – rekla je s osjećajem da govori potpunu istinu. – Ti nikada nećeš voljeti nikoga osim mene. – Zavaravaš se jer znaš koliko si lijepa – rekao je Piers, izbjegavajući ono što je ona upravo rekla. – Hoćeš li molim te sada otići, prije nego što kažem nešto što ću požaliti? Ali Linnetino je srce lebdjelo na valovima strasti i ljubavi. – Volim te! – rekla je ponovno. – I ti voliš mene. – Nije me briga – rekao je Piers. U prvom ga trenutku nije čula. Potom ga nije dobro razumjela. – Kako to misliš? – Onako kako sam rekao. Nije me briga što ti osjećaš za mene, ili što misliš da osjećaš za mene. – Zašto si tako okrutan? – Nisam. Nekritična ljubaznost nije indicirana u ovom slučaju. Iskrenost jest. Potrčala je prema njemu i uhvatila ga za revere. Grubo je ustuknuo. – Mogao bih biti zarazan. Odmakni se! – Ti nisi bolestan. Ti se nikad ne razboliš. Vjerujem ti. – Zašto mi onda ne vjeruješ kad ti kažem ovo: Linnet, ja se ne želim oženiti tobom. Ja se ne želim oženiti tobom! – sad je već vikao. – Da, želiš – rekla je, ispružila ruke, uzela njegovo lice među svoje dlanove i povukla ga prema sebi. Njezine usne potražile su njegove. Bile su gladne, pristupačne, pune obožavanja. – Ne želim se oženiti zbog seksa – rekao je, odgurnuvši je. Nije ga razumjela i njezina je ruka krenula uhvatiti njegov rukav dok se okretao od nje. – Za ime Božje, zar nemaš nimalo ponosa? Poševio sam te i bilo nam je dobro zajedno. Ali ti mi nisi ni prva, a nećeš mi biti ni zadnja. Linnet je osjetila kako joj se grlo steže. – Zašto tako razgovaraš sa mnom? – Iz prokletog razloga što ne želiš slušati nikako drugačije – rekao je, vidno uzrujan. – Ti znaš kakav sam ja čovjek, Linnet. Bilo nam je zabavno zabavljati se, valjati se, zavlačiti se među plahte, kako god to želiš nazvati. Ali ja se nikad nisam pretvarao da bi to moglo rezultirati brakom. – Ne, nisi – prošaptala je Linnet, a hladni trnci gmizali su njezinim tijelom. – To si mi vrlo jasno dao do znanja. – Vjerojatno sam te trebao odbiti – rekao je. – Ali ti si bila tu, i bila si voljna. Linnet proguta slinu. – Zato jer sam bila... voljna? – Izgleda da ona jest bila poput svoje majke, barem u Piersovim očima. – Znači to je bio razlog. – I tako si prokleto prekrasna – rekao je, rukom češljajući kosu unatrag. – Ali da, bila si voljna. Mogla bi malo vježbati diskreciju ako se ponovno nađeš u sličnoj situaciji. Srce joj je bilo kao kamen. – Gledaj, ti moraš ići. Ja se moram malo naspavati. Sébastien i ja imamo pun dvorac pacijenata, Bittsa je već pokosilo što znači da bi moglo i ostalu dvojicu.

~ 148 ~


– Ja bih mogla... – rekla je, ali riječi su zamrle u njezinu grlu. – Idi – rekao je umorno. – Ne možeš nam pomoći. Ne trebaš nam ovdje. – A ti me ne želiš – rekla je. Bilo je potrebno da to kaže naglas. – Ako misliš na to želim li te na seksualan način, tada je odgovor da. Preporuke su ti ljepota i opći entuzijazam. Svaki muškarac to želi u svome krevetu. Ali, želim li te za ženu, na način dok-nas-smrt-ne-rastavi? Ne. I nikada neću. Pogled u njegovim očima bio je čak malo ljubazan. Ta ljubaznost, osjećala je Linnet, bila je stvarno užasna. – Ti ne želiš priznati da me voliš zato što bi to značilo da moraš preuzeti odgovornost za to što si jadan – ili u ovom slučaju, što ne bi bio jadan – rekla je, podigla bradu i gledala ga ravno u oči. – Molim? – To što sam upravo rekla – odgovorila je Linnet. – Da smo se vjenčali, da si priznao svoje osjećaje, to bi značilo da tvoj jad nije stvar sudbine već izbora. – Sranje! – Ali... ja te volim – rekla je. – I nije me strah reći to na glas. I želim te, također. – Ja ne... – Vidim da ti ne – prekinula ga je i odmakla se od njega prema prozoru. – Nadam se da će sve proći dobro u dvorcu. – Hoće – rekao je. Sad kad je ona bila njemu okrenuta leđima, izgledalo je kao da u njegovu glasu ima boli. Ali kad se okrenula, brada mu je bila uzdignuta, a lice nepokolebljivo. Stala je, još jednom, zato što je bila tvrdoglava. – Čekat ću te u Londonu – rekla je. – Neko vrijeme ću te čekati. Ako promijeniš mišljenje. – Zar nitko ovdje nema ni trunke dostojanstva? – rekao je, skoro vičući. – Ti se sada sramotiš ovdje poput mog oca. – Nije mi teško raditi od sebe budalu zbog tebe – rekla je. – Ja te volim. Iza njezinih leđa nije se čulo ni glasa, znala je da nikada neće čuti odgovor. Zato je preskočila prozorsku klupčicu. – Uđi u onu kočiju – rekao je Piers iz pozadine, pokazujući prema velikoj kočiji parkiranoj sa strane, s konjima koji su dahtali i topotali. – To je vojvodina, vidi se po grbu. – Zbogom – rekla je. – Bog te blagoslovio. Otišla je prije nego što je mogao nešto reći, jer to ne bi bilo ono što je ona željela čuti, a ionako je bila zaslijepljena od suza.

~ 149 ~


Poglavlje 26.

obert je iskočio kroz prozor nakon što je pomogao Marguerite izaći, ali ona je odbila krenuti dalje. Stajala je, skamenjena i slušala Piersov glas koji se čuo iz salona. – Moramo ići – rekao je vojvoda tiho, pokušavajući povući Marguerite za ruku u trenutku kad je njihov sin odrješito rekao: – Ne želim se oženiti tobom. – On je budala – šapnula je Marguerite. – On je takva budala. Linnet je ona prava za njega. Nikada neće naći drugu. Nikada neće naći takvu poput nje. Ali Robert ju je odvlačio od dvorca, dolje putem do stražarnice, slušajući u tišini kako mu govori ono što on već zna: da je Piers izgleda odlučio biti još nesretniji u životu. Da njihov sin nije znao prihvatiti ženu koju je očito volio i koja je voljela njega. Ona je prestala govoriti tek kad su ušli u dnevnu sobu stražarnice. Unutrašnjost male kućice nije izgledala kao stan nekog sluge, već više kao ladanjska kuća plemića, iako minijaturna. Zidovi su bili ukrašeni slikama, a soba obasjana bojama, naglašenim tamnocrvenim pokrivačem prebačenim preko naslonjača kraj kamina. – Ovo je baš čudno – rekla je Marguerite, ogledavajući se. – Izvana izgleda prilično neugledno, a zapravo je jako šarmantno. Vidi ovu malu sofu; kladim se da je ona još prošli tjedan bila u malom salonu. Robert je imao vlastite teorije o tome zašto je kuća sličila na ugodno ljubavno gnjezdašce, ali nije mu se činilo da bi Piersova majka voljela to čuti. – Možeš sad otići, Roberte – rekla je Marguerite, otvarajući vrata spavaće sobe i provirivši u nju. – Meni će ovdje biti sasvim ugodno. Sluge će me obilaziti, a ako se Piers razboli, možeš se pouzdati u to da ću ga dobro njegovati. – Znam da hoćeš – rekao je, prilazeći joj s leđa. Pogledala ga je preko ramena, smješkajući se. Nije ju ponovno poljubio nakon onoga prvog puta, bojeći se riskirati da ga ona potpuno ne prekriži. Ali razgovarali su i razgovarali o posljednjih nekoliko godina, o tome kako se polako izvlačio iz opijumske magle, da bi na kraju shvatio da je izgubio obitelj. Za vrijeme samotnih godina koje su uslijedile, jedino što ga je radovalo bila je činjenica da je znao da se Marguerite na najbolji mogući način brine za njihova sina. – Znam – rekla je, slažući se s njim. – A što ako se ti razboliš, Marguerite, što će onda biti? – Zagrlio ju je, obujmivši je rukama s leđa i spustio poljubac na njezin obraz. – Što onda? Na njegovo veliko zadovoljstvo, nije se odmaknula već su ostali stajati zagrljeni. – Ali neću – rekla je, savršenom samouvjerenošću koja je jako podsjećala na Piersa. – Ja nikad nisam bolesna.

R

~ 150 ~


– Koliko se ja sjećam, nije baš tako. – Nikada! – Kad si nosila našeg sina. Sjećaš li se kako te on činio bolesnom? Nasmijala se na tu nespretnu rečenicu i još se više priljubila uz njega, prisjećajući se. – Kako li sam samo mrzila zeleni lavor koji smo držali u spavaćoj sobi. Bacila sam ga čim se rodio. – Dakle, ja te jesam vidio bolesnu – rekao je Robert, stisnuo je još čvršće uza se i usudio se poljubiti joj uho. – Ja sam se tada brinuo za tebe, sjećaš se. Kad ti je bilo zlo usred noći. I ja ću biti ovdje i brinuti se za tebe ako dođe do najgoreg. A ako se Piers razboli, oboje ćemo biti kraj njega. – Budalaštine – rekla je, oslobodila se njegova zagrljaja i okrenula se prema njemu. – Što ti to govoriš, Roberte? Već od samog načina na koji je izgovorila njegovo ime svojim očaravajućim naglaskom, srce mu je počelo glasnije udarati. – Govorim ti da te neću ostaviti – rekao je polako. Obrve su joj se skupile. – To je glupo. – Nije. – Glupo je – bila je uporna. Jedan je trenutak samo stajao i gledao je, a zatim rekao, na način kao da izgovara apsolutnu istinu: – Ja te nikada više neću ostaviti. – Što ti to, zaboga, govoriš? – Ako me izbaciš iz ove kuće, spavat ću vani ispred nje. Ako se vratiš na Kontinent bez mene, ići ću za tobom. Sagradit ću kolibu uz tvoja vrata, spavat ću pod tvojim prozorom, čekat ću te ispred tvojih ulaznih vrata. Ruka joj je poletjela na usta, a ispod njezinih prstiju začuo se smijeh. – Ti si izgubio razum, Roberte! Odmahnuo je glavom. – Naprotiv, pronašao sam ga. Ja sam zaljubljen u tebe. Ja sam uvijek bio zaljubljen u tebe, uvijek. Čak i onda kad nisam mogao razumno razmišljati, bila je jedna stvar koju sam znao, čak i u opijumskom snu, uvijek sam znao da te volim. – Tragično je da se nisi uspio sjetiti svojih voljenih onoga dana kad je Piers ušao neočekivano u tvoju radnu sobu. – Ali njezin glas nije bio oštar. – Ja ću uvijek, i kad budem ležao na smrtnoj postelji, moliti Piersa da mi oprosti. Ali Marguerite... Ja u ovom trenutku ne želim razgovarati o Piersu. On je odrastao čovjek, on je divan čovjek, a to je u cijelosti tvoja zasluga. Ali ti nisi samo Piersova majka. Ti si moja žena, jedina žena s kojom sam se ikada želio oženiti, žena moga srca. Bila si to i onda kad sam se ponašao kao budala nakon što si odvela Piersa u Francusku. Bila si sasvim u pravu što si otišla. – Ti si bio un idiot – primijetila je. Ali nešto u njezinim očima bilo je ipak ohrabrujuće. – Nitko te nikada neće voljeti koliko te ja volim – rekao je, uhvatio je za ruke i prinio ih svojim usnama. – Nitko te nikad nije volio onako kako te ja volim. Ti si moje srce i moj život, Marguerite. Mali smiješak zatitrao je na rubu njezinih usta, očaravajući, posve ženstveni smiješak. – Uzmi me natrag. Izgledalo je kao da su njegove riječi ostale visjeti u zraku, kako bi odjekivale u maloj kućici. – Ali ono što si ti učinio je neoprostivo – rekla je Marguerite naposljetku. – Svi moji prijatelji se s tim slažu. – Imaju pravo. Nemoj mi oprostiti. Samo... samo me uzmi natrag. – Njegovi su prsti čvrsto

~ 151 ~


stisnuli njezine. – A što ako kažem ne? – Onda ću otići van iz ove kuće. – I? – Neću dopustiti da budeš izložena riziku od šarlaha. Bit ću vani, ako me budeš trebala. Ja ću uzimati hranu od slugu da te oni ne bi mogli zaraziti. – Ali ti bi se mogao tako zaraziti – rekla je nježno. – Ja bih umro za tebe bez razmišljanja. Nada je eksplodirala iz njegovog srca i tekla je kroz njegove vene: bujica veselja i straha i žudnje. Marguerite mu se približila, izvukla svoje ruke iz njegovih i obgrlila ga oko vrata. Priljubljena uz njega, nadopunjavala ga je tako dražesno, kao i uvijek. – Možeš ostati. Privukao u je još bliže sebi i priljubio svoj obraz uz njezinu kosu. Zatvorio je oči. – Mon amour. – Ali nisam sigurna da ću se ponovno udati za tebe – primijetila je. – Nije me briga. Možemo živjeti u grijehu do kraja života. Čuo je kako se smijulji. – Ja sam Francuskinja. Mi smo razborit narod. – Razboriti i dražesni – šapnuo je, a ruke su mu polako krenule dolje, niz njezina uska leđa. – A što ako je taj opijum napravio neku trajnu štetu? Odmaknuo se i pogledao je. – Ja ne... Njezin smijeh je bio vragolast, a oči su joj kliznule prema vratima spavaće sobe. – Francuskinja koja drži do sebe nikada, baš nikada ne uzima važne stvari zdravo za gotovo. Drhteći od radosti, Robert je podigao svoju bivšu ženu – ne, svoju ženu – na ruke i prekoračio prag spavaće sobe, nježno je spustivši na krevet. – Bit će mi vrlo veliko zadovoljstvo izbrisati tvoje brige. Uspravio se na zvuk njezina smijeha. – Moram provjeriti je li sve u redu s Linnetinim odlaskom. Zatim ću se vratiti ovamo takvom brzinom da će sluge misliti da sam poludio. – Ti i jesi poludio – rekla je Marguerite, smijuljeći se poput djevojčice. – Nisam – rekao je, saginjući se da je još jednom poljubi. – Ja sam sasvim zdrav. Prvi put nakon toliko godina.

~ 152 ~


Poglavlje 27.

ako mi je žao – rekao je vojvoda od Windebanka Linnet nakon što je ušao u kočiju i otkrio da ona jeca. – Ispričavam se što sam vas doveo ovamo, gospođice Thrynne. – Linnet – uspjela je prozboriti. – Na kraju krajeva, zamalo smo postali rod. Imate li možda rupčić kojim slučajem? Moj je mokar. – Moj sin je težak čovjek – rekao je vojvoda, dodajući joj veliku maramicu s izvezenim grbom njegove obitelji. – On je... on je budala – rekla je, a glas joj se slamao. – Da, i to. – On me voli, ja znam da me on voli, a ipak kaže da se neće vjenčati sa mnom. Da se uopće ne želi oženiti. Vojvoda je šutio. Linnet je ispuhala nos. – Možda će se predomisliti. U vojvodinim je očima vidjela odgovor na svoju nadu. – Neće, je li? – Suze su se počele ponovno kotrljati niz njezine obraze. – Draga moja, draga moja... želio bih da ti mogu dati drugačiji odgovor. – Sve je u redu – rekla je Linnet. – Možemo li sada krenuti? Vojvoda je oklijevao. Istoga je trena shvatila o čemu se radi. – Vi ste mislili ostati s vojvotkinjom, mislim, s lady Bernaise. – Ne mogu je ostaviti – rekao je tiho. U njegovim se očima vidjela čvrsta odlučnost koja je bila identična onoj njegovoga sina. – A ne mogu ostaviti ni Piersa. Bez obzira na sve moje grijehe, oni su moja obitelj i oni će uvijek biti moja obitelj. Linnet je nedostojanstveno šmrcala. – I ja bih to isto učinila. Ne brinite za mene. Ja ću biti sasvim dobro. – Meni je tako žao zbog ovoga – rekao je vojvoda. – Jako, jako mi je žao. Moja će te kočija odvesti do sela gdje čekaju sluge i tvoja sobarica. Ne smijemo odlagati polazak jer sam im rekao da nastave bez nas ako ne stignemo do sela prije noći. Želim da sva posluga i ti budete što dalje od ove epidemije. – Ja sam spremna za polazak – rekla je Linnet šmrcajući. – Bojim se da ćeš biti vrlo usamljena na dugom povratku u London. Uspjela se nasmiješiti. – Navikla sam biti usamljena. – Oh. – Vojvoda je izgledao još uznemireniji, ako je to bilo moguće. – Ne obazirite se na mene – rekla je, nasmijavši se kroz suze. – Ja samo sažalijevam samu sebe. Zaljubila sam se u vašega nemogućeg sina. I to prilično beznadno. I sad trebam osmisliti život bez njega. A to ću i učiniti. – Iako nije mogla zamisliti kako. Bol koju je osjećala kad bi samo počela zamišljati takvu budućnost, kidala joj je srce.

T

~ 153 ~


– To neće biti lako – rekao je vojvoda, nagnuvši se i potapšavši je po koljenu. – Ali možeš to učiniti. Ja jesam. – Možda kad budem imala šezdeset godina – rekla je, uz mali smiješak. – Doći ću u Wales i natjerati Piersa da živi sa mnom u stražarnici tjedan dana. – Da, učini to – rekao je vojvoda. – Bit će mi drago zamišljati kako ga jednoga dana silom izvlačiš iz dvorca. – Ako mu to kažete, neću se imati čemu radovati kad budem imala šezdeset godina – rekla je iskreno. – To mi je jasno. Neću mu reći ni riječ o tebi. Da sam shvaćao koliko je duboka njegova nenaklonost prema meni, ti sada ne bi bila toliko povrijeđena. Strahovito mi je žao zbog toga. – Ali da je bilo tako, ja nikada ne bih upoznala Piersa – ponovno je obrisala oči. – Draže mi je imati slomljeno srce. Ponovno se nagnuo i dotakao joj koljeno. – Ti si stvarno predivna žena, znaš to. Njezin je smiješak ovoga puta bio daleko od onoga poznatog obiteljskog smiješka, bio je stidljiv i iskren. – Hvala vam. Želim vam svu sreću. Vojvodina se obrva podigla na potpuno jednak način na koji bi to učinila obrva njegova sina. – Hvala ti. – Krenuo je prema vratima. – Posjetit ću te čim se vratim u London. – Mislim da nećete doći sami – rekla je Linnet. Zastao je na trenutak na ljestvama kočije i jedva je čula njegov odgovor jer je istovremeno skočio na tlo. – Nadam se da neću. Vrata su se zatvorila za njim. Začuo se žamor muških glasova u blizini i kočija je krenula niz prilazni put. Daleko od dvorca, daleko od Kibblesa i Bittsa, Prufrocka i pacijenata. Daleko od Piersa. Vojvodina maramica slučajno joj je pala na pod. Od silnog plakanja imala je strašnu, neizdrživu glavobolju. Zapravo, činilo joj se nemogućim da dan još traje. Bila je u kočiji, a ne u krevetu. Nije mogla zamisliti da se upravo nalazi na putu za London, sama u kočiji, i tako dan za danom. Nakon nekoga vremena, legla je na podstavljenu klupu, zurila u strop kočije koji se njihao. Bilo joj je teško udobno se smjestiti. Mora da je istegnula vrat i ramena na plivanju. Napokon, zatvorila je oči i pustila da je nježno njihanje kočije odvede dalje od Piersovih grubih riječi iako su odjekivale u njezinim snovima.

~ 154 ~


Poglavlje 28.

Šest dana kasnije

O

n umire – rekao je Piers, frustriran od tupe boli koju je uvijek osjećao u ovakvim trenutcima. Pogledao je dolje prema svojem pacijentu, krupnom muškarcu u šezdesetima. – Kad mu pokušam dati vode, ne popije ni gutljaj već mu iscuri iz usta – rekao je bolničar. – Učinite da se osjeća najudobnije što je moguće – rekao je Piers, uputivši se prema predvorju. – Čini se da su crvene oči znak da je smrt blizu. – Izgleda poput lasice – rekao je Sébastien. Naslanjao se na zid u hodniku. – Idi spavati – rekao je Piers. – Bio si budan cijelu noć. Nećeš mi biti od koristi nastaviš li ovako. Uostalom, nismo zaprimili niti jednog novoga pacijenta u posljednja dva sata. Kao na odgovor na Piersove riječi, začulo se kucanje na vratima. Sébastien se nasmijao na to, ali smijeh mu je zvučao potmulo. – Kako je Bitts? – Bilo mu je ubrzano, ali temperatura mu je pala. Rekao sam njegovom sobaru da mu danas počne davati pileću juhu. Mislim da je najgore prošlo. Sébastien se odgurnuo od zida. – Mislim da epidemija jenjava. – To bi imalo smisla – rekao je Piers. – Izdali smo naredbe o izolaciji pacijenata. Hvala Bogu da je područje na kojem je mlinar dostavljao žito ograničeno. – Idem u krevet – rekao je njegov bratić i zatim zastao. – Znaš li da je tvoj otac još uvijek ovdje? Piers je naglo trznuo glavom. – Molim? – Živi u stražarnici s tvojom majkom. Jučer sam nakratko izašao nadisati se svježega zraka. Sjedili su u vrtu. Mahnuo sam im, iz daljine, naravno. – Stvarno?! – Piers je bio tako umoran da je osjećao da mu se mozak raspada. – Zajedno su u stražarnici? – I sama pomisao na stražarnicu bila mu je toliko bolna da je osjećao da mu se srce slama na dva dijela. – Čini mi se da ćemo imati novu vojvotkinju – rekao je Sébastien veselo. – Vojvoda joj je obgrlio rukom ramena. Djelovali su vrlo opušteno. – Čekaj! To znači da je on poslao Linnet kući bez pratnje – rekao je Piers, a bijes mu je jurnuo kroz vene. – Poslao ju je samu sve do Londona bez pratnje. Sébastien se namrštio. – Da, samu osim s posadom lakaja, sobarica i konjušara. Pune tri kočije ljudi. Za Boga miloga, Piers, pa ti si je izbacio van. Zaboravi je. Bit će ona savršeno sigurna. Sjeti se da je tvoja majka sama doputovala ovamo čak iz Andaluzije. Kibbles se pojavio na pola stuba. – Jedan od novih pacijenata je jako loše. Seoski ga je

~ 155 ~


liječnik liječio pijavicama. – Priberi se – rekao je Sébastien, a u glas mu je bio promukao od umora. – Linnet je otišla. Zaboravi je. – Idi u krevet – zarežao je Piers na njega i rukom mu pokazao da ode. Zatim se okrenuo prema Kibblesu. – Mislio sam da smo uspjeli proširiti vijesti o pravilnom načinu liječenja šarlaha. – Njegova žena kaže da su čuli da treba izolirati oboljele, ali ništa o liječenju. – O kojem se to selu radi? – LLanddowllu. – Već sam troje pacijenata primio iz tog sela. Pošalji tamo Neythena na konju. On mi se čini dobar za takve stvari, a i lokalni je dečko. Reci mu da pokuša urazumiti liječnika. Ako ne uspije, neka mlatne čovjeka po glavi i dopremi ga ovamo. Ja ću ga zatvoriti u tamnicu u podrumu. Kibbles odmahne glavom. – Neythen je u krevetu. Mislim da je u pitanju blaži oblik bolesti. Smjestili su ga u zapadno krilo. Mislim da bi Prufrock teško mogao odvojiti nekoga za to. – Onda će se morati sami snaći – rekao je Piers umorno. – Odvedi me do pacijenta. – Gospodin Connah je vrlo vruć, bilo mu je slabo – rekao je Kibbles, stojeći kraj pacijentova kreveta nekoliko trenutaka kasnije. – Grlo? – Tamni čirevi. Također – Kibbles je okrenuo pacijentovu ruku – koža mu se tako jako ljušti da je izgubio sve nokte. Piers je pogledao pacijenta. Oči su mu bile zatvorene, a prsa su mu se tresla pri svakom uzdahu. – Koliko mu je dana već loše? – pitao je njegovu ženu. – Ovo je šesti dan – rekla je. Stajala je kraj njegova kreveta, lomeći prste. – Sve se dogodilo tako naglo. Stavili smo ga samog u sobu, baš kako je svećenik rekao, i poslali djecu iz kuće. – Vjerojatno ste im spasili život – rekao je Piers. – A što je s mojim mužem? Što će biti s mojim Barrisom? Uvijek je mislio da je najbolje biti direktan. – Mislim da neće preživjeti. Uvijek postoji šansa, naravno. Vaš suprug djeluje kao snažan čovjek i borit ćemo se za njega. Sutra će se znati. Prstima se uhvatila za podnožje kreveta. – Da sam ga dovela čim je dobio temperaturu, bi li onda preživio? Recite mi. – Ne – rekao je Piers odrješito, pogledavši je u oči. – Tijek bolesti je tijek bolesti. Ne možemo reći tko će preživjeti, a tko umrijeti. – Jesu li krive pijavice? Ja nisam željela pijavice, ali liječnik je inzistirao na njima. Došao je čak iz susjednog sela pa se činilo da bi samo gubio vrijeme s nama ako mu ne bih dopustila. Stavio mu ih je na grlo, na dijelove koji su ga boljeli, da izvuče otrovanu krv, tako je rekao. – Ništa niste mogli učiniti što bi moglo promijeniti tijek bolesti. Samo Bog zna kad je čovjeku vrijeme da umre. – Bog – ponovila je, uzdahnuvši. – To je točno. Barris je išao u crkvu svake nedjelje, stvarno je išao, i uvijek je pomagao onima siromašnijima, uvijek. Ako on umre... Piers je pričekao da se žena pribere. – Ako sada umre, imao je dobar život. Volio je svoju djecu. I mene. Rekao mi je to, rekao mi je čim se razbolio. Dvanaest smo godina bili zajedno.

~ 156 ~


– Bilo je to sretnih dvanaest godina? – pitao je Piers. – Bilo je i tuge i problema, ali da, da – rekla je, a suze su joj kapale na dlanove. – On je dobar čovjek. Barris je dobar čovjek. – Onda imate na što biti ponosni – rekao je Piers. – A imaju i vaša djeca. U predvorju je rekao umorno: – Reci bolničaru da mu stalno daje vode, koliko je god moguće više. Neka mu njegova žena pomogne. Moramo ga stalno hladiti, pokušaj s mokrim krpama. Ne mislim da ima ikakve koristi od proklete pjene od slada, osim što od toga užasno smrdi u sobama. Zato prestanite s tim. – Zašto ste joj ono rekli? – pitao je Kibbles. – Zašto ste joj onako odgovorili na pitanje je li mogla nešto drugačije učiniti? Nismo izgubili niti jednog pacijenta koji je došao dovoljno rano. Moramo to ljudima reći kako bi znali da se šarlah može pobijediti. – Unatoč silnom umoru, u njegovom glasu začuo se ponos. – Ona će morati živjeti sama sa sobom – rekao je Piers, okrećući se da ode. – A morat će živjeti i sa sjećanjem na njega. To je već dovoljno teško. – A zašto ste joj rekli one stvari o Bogu? – pitao je Kibbles, kaskajući za njim. – Nikad vas nisam čuo da nekome govorite išta slično. – Promatraj, idiote – odbrusio mu je Piers. – To ti stalno govorim. Žena je imala križić oko vrata. – Drugo dvoje novih pacijenata nisu tako loše. Mislim da biste i vi trebali poći u krevet. – Upravo sam markiza poslao u krevet. – Penders i ja smo odspavali dobrih pet sati – rekao je Kibbles. – I sad znamo prepoznati ono što vidimo. Snaći ćemo se. Idite spavati. – Ti si najbolji od njih – rekao je Piers, gledajući ga u oči. – Ti znaš slušati. – Onda mi vjerujte. Idite u krevet. – Samo ću pogledati Neythena – rekao je Piers. – Je li još netko od ljudi iz kuće bolestan? – Nije se nitko razbolio još od one dvije sluškinje prije dva dana – rekao je Kibbles. – Mislim da ima koristi od uputa da se stalno moraju prati ruke. Neythen je spavao pa Piers nije ušao u sobu. S vrata je već mogao vidjeti da lakaj ima blaži oblik bolesti; lice i ruke su mu izgledale ravnomjerno crvene, a to je upućivalo na prilično brz oporavak. Zatim se uputio prema svom krevetu, njišući se malo od potpune iscrpljenosti dok je išao predvorjem, naslanjajući se na svoj štap kao da mu je on treća noga. Vidjelo se da je sobar bio u sobi prije nekog vremena, na krevetu je bila čista posteljina, a sa strane ga je čekala večera koja se već ohladila. Zastao je samo da bi skinuo čizme i srušio se na krevet. Linnet se smijala dok je skidala svoju donju haljinu, na isti onaj način na koji je to učinila kad su zadnji put bili zajedno. Stajala je na stijeni pokraj bazena, oči su joj blistale, a njezina predivna, zaobljena figura bila je obasjana sucem tako da je izgledala poput anđela. Mahnuo joj je dok je prilazio putem, planirajući odbaciti svoju odjeću i pridružiti joj se... A onda je vidio, dolje u bazenu, bljesak zubi. Iz vode je vrebala opasnost. Nešto je bilo u bazenu i čekalo je, gladno i opasno. Pokušao joj je viknuti, ali ona ga nije čula, a zatim je potrčao niz stazu prema njoj, ali nije mogao trčati. Bol u nozi se razbuktala, a on je zabijao štap ispred sebe, odguravajući se o njega, očajnički je pokušavajući doseći. Linnet mu je mahnula – a zatim skočila u vodu sa svojom poznatom radošću,

~ 157 ~


neustrašivošću s kojom se usudila ući u ledeno-hladnu vodu onoga prvog dana, prije nego što je uopće naučila plutati. Probudio se tresući se, srce mu je lupalo, a lice mu je bilo znojno. Prvih pet minuta nije mogao ni razmišljati, samo je ležao i zurio u strop, govoreći sam sebi ponovno i ponovno da je Linnet na putu prema Londonu. Ona je bila sigurna. Bila je sasvim sigurna. Sluge njegovoga oca bile su neprocjenjive, pouzdane u svakom pogledu. Znao je kako je vojvoda bio vješt u biranju posluge. Prufrocku bi povjerio svoj život ako treba. Ovaj je san jednostavno posljedica događaja u vezi s epidemijom, rekao je sam sebi. Mašta mu se rasplamsala zbog stvari koje se događaju u dvorcu. To je zbog šarlaha. To je zato što je budala. Ali ipak, iako mu se srce malo smirilo, nešto ga je još uvijek mučilo... nešto što nije mogao prepoznati, nešto u vezi s Linnet. Ali to nije bilo nešto što mu je netko rekao. Nitko nije ni spomenuo Linnetino ime od kad je otišla. Činilo se kao da nikada nije ni postojala. Čak je i Sébastien zaboravio na nju, tako je barem izgledalo. Jedino je Piers mislio na nju, i to svakih pet minuta. Nagnuo bi se nad pacijenta i umjesto njegove oljuštene kože vidio njezinu nježnu ruku. Jednog ga je jutra zazvala sestra Matilda, a on je skočio, pomislivši da ga to zove Linnet. Zamijeniti glas sestre Matilde za Linnetin, značilo je da je bio na rubu ludila. O čemu se radilo? Čega se to trebao prisjetiti? Što god da je to bilo, ostalo je izvan njegova dosega, mučeći ga svojom neuhvatljivošću. Nešto u vezi s plesom... a to bi bila ludost. On nikada u životu nije plesao. Konačno, okrenuo se na drugu stranu i zaspao.

~ 158 ~


Poglavlje 29.

ila joj je strašna muka ležati na leđima pa se Linnet okrenula na stranu, ali to je bilo jednako loše. Okrenula se natrag i zapetljala se o pokrivače. Stavili su pokrivače na nju, jako puno pokrivača. – Vode – promucala je začuvši neki glas. Pogledala je prema gore i vidjela krupnoga čovjeka koji se nadvio nad njom. Sagnuo se i podigao njezin ručni zglob. Gledala ga je s užasom kako diže njezinu ruku. Njezina koža... ono što se događalo s njezinom kožom bilo je strašno. Odvratno. – Naravno da je možemo odnijeti u dvorac – začuo se glas od nekamo... negdje kraj njezinih nogu. – Ali moram vam reći da g. Sordido ne smatra da su trošak i vrijeme koje gubimo na nju opravdani. Na kraju krajeva, nemamo nikakvu ideju tko bi ona mogla biti. Ja se brinem o njoj na vlastiti trošak, doktore. Vlastiti trošak. – Dvorac – pokušala je izustiti. No činilo se da je ne čuju. Grlo ju je tako boljelo da je osjećala da joj jezik više ne može stati u usta. – Vode – pokušala je ponovno. Čovjek koji ju je držao za zapešće, spustio joj je ruku i uspravio se. – Ona ne bi preživjela put, gospođo Sordido – rekao je. – Bojim se da je bolest isuviše odmakla. Oči joj jesu otvorene, ali ona očito nije compos mentis. Ne bih se čudio da već gleda u drugi svijet. – Čini mi se ipak da je malo manje vruća. – Iz iskustva znam da groznica dođe i ode. Mogao bih o ovoj bolesti napisati traktat kad prođe epidemija. – To biste svakako trebali, doktore. Bila bi to velika pomoć ostalima, sigurna sam. – Traktat o febrilnim bolestima – rekao je. – Možda bi podnaslov trebao biti nešto kao Uključujući groznice koje se povremeno javljaju, ponovno javljaju i stalno javljaju, te naticanje. Izvijestit ću o svojem umjerenom uspjehu u primjeni pijavica na otrovanim područjima te o korištenju rabarbare kao laksativa. Gospođa Sordido je ispustila kratak uzdah koji je trebao značiti da se slaže s doktorom. – Jeste li čuli kakve novosti od vojvode? – upitao je liječnik. – To je bila vojvodska kočija, zar ne? – Tako smo zaključili po grbu na vratima kočije. Trebat će određeno vrijeme da naš čovjek stigne do Londona i vrati se s vijestima. Velika je šteta to što se dogodilo s kočijašem. – Sahranjen je, zar ne? – Nikada se nije probudio, zapravo, nije nakon prve noći. Samo je buncao, mislio je da se nalazi u Londonu. Odmah smo ga sahranili. G. Sordido je rekao da nema smisla čekati. – Ova žena ne može biti plemkinja – rekao je liječnik obzirno. – Putovala je bez osobne sobarice, prtljage ili bilo kakvoga sluge. Vrlo ste ljubazni što se brinete o njoj, gospođo Sordido. Nema puno gostioničara koji bi se s ovakvim nečim zamarali.

B

~ 159 ~


– Ona nikome ne smeta. Ovaj stari kokošinjac je već dugo prazan – rekla je gospođa Sordido skromno. – Ja samo pošaljem pralju ujutro i uvečer da joj ponudi vode, baš kao što ste me uputili. – Ona se sigurno neće žaliti na smrad kokošinjca – rekao je liječnik. – Nije osoba visoka staleža da bi je takvo što smetalo. – Zar nije jako natečena? – pitala je gospođa Sordido. – A što joj to curi iz ušiju, doktore? Liječnikovo se lice nadvilo bliže nad Linnet. – Tekućina vrlo neugodna mirisa – rekao je, uspravivši se. – Ništa se ovdje ne može učiniti. Možete biti sigurni da ste ispunili svoju kršćansku dužnost prema tim jadnim putnicima. – Dajte izađite na svjež zrak, doktore – rekla je gospođa Sordido, a koraci su joj odjekivali po drvenom podu dok je hodala prema vratima. Liječnik je također krenuo prema vratima. – Ne sumnjam da će vas vojvoda nagraditi za vaš trud. – Da, ali g. Sordido neće biti sretan što je ona ovdje. A neće također biti sretan što sam ja sada ovdje s vama, doktore. Ali ja sam mu rekla da ćete je vi morati obići još jednom jer ne želim imati njezinu smrt na svojoj savjesti. – Dobro ste učinili, sigurno ste dobro učinili – rekao je liječnik iskreno. – Fuj, ovdje stvarno zaudara, zar ne? – Ne – rekla je Linnet i krajnjim naporom zamalo uspjela sjesti. – Ne, molim vas! Vidjela je nejasno da je gospođa Sordido zastala na vratima. – Što se to s njom sada događa, doktore? – Mislim da ima napadaj – rekao je, pogledavši je preko ramena. – Idemo, gospođo. Učinili smo sve što je uopće moguće i sada ćemo njezinu dušu prepustiti Bogu. Mislim da bi bilo dobro da obavijestite svećenika. – Oh, ne mogu dovesti svećenika samo zbog... – glas joj se izgubio u daljini. Drhteći, Linnet je prinijela ruku licu. Ruka joj se tresla pred očima. Koliko je dugo već ovdje? Činilo joj se tjednima... mjesecima. Polako, polako, pomaknula je ruku do čaše pokraj slamarice na kojoj je ležala i uspjela je prinijeti ustima. Curila je u njezina usta, hladna i divna. Ali trenutak kasnije, shvatila je da je zaboravila gutati i sad joj je vrat bio mokar. Pokušala je još jednom, ali voda je završila u njezinom nosu. Niz obraze joj je potekla jedna suza. Osjetila je kako ponovno nadolazi toplina. Voda, pomislila je. Ovoga je puta uspjela progutati. Kad je stavila čašu natrag na pod, pokraj slamarice, ona se prevrnula i otkotrljala, a sva je voda iscurila na prljavi pod. Nema više vode. Nema više vode. Te su misli udarale u njezinoj glavi ritmom udaranja njezinoga srca. Užasna je vrućina ponovno dolazila, vukući je natrag u grozničavi vir u kojem nije ništa čula ni vidjela. Ali ipak, voda... Pred njom je svjetlucao bazen, predivne plave boje, hladan i osvježavajuć. A i Piers je bio ondje, njegovo usko, zajedljivo, milo lice joj se smiješilo. U tom trenutku, prije nego što ju je groznica ponovno počela tresti, usredotočila se na svoju ljubav prema njemu, na način na koji je on odlučno išao kroz život, u stalnoj agoniji, ali nikada ne stajući. Na način na koji se smijao. Na inteligenciju u njegovim očima.

~ 160 ~


On nikada ne odustaje, pomislila je. Male iskre, crne iskre, skupljale su joj se pred očima tako da je jedva vidjela istrošene daske koje su služile kao podnožje njezine slamnate postelje. Groznica ju je sada ponovno počela tresti, a oči su joj se opet zatvorile.

~ 161 ~


Poglavlje 30.

Sljedećega dana o sredine podneva već je bilo neupitno da je epidemija pod kontrolom. Samo su tri nova pacijenta stigla u dvorac, a oni nisu bili u kritičnom stanju. Prvi put od izbijanja epidemije Sébastien i Piers su imali pravu stanku za ručak. Zavalili su se u stolce u malom salonu gdje im je Prufrock poslužio pirjanu piletinu i dvije čaše vina. – Ovo je već pristojno – rekao je Piers, uzdahnuvši. – Jesi li odnio nešto od ovoga mojim roditeljima, Prufrock? – Jesam, milorde – rekao je Prufrock. – Njegova milost je izašao van i unio branu unutra, naravno, tek kad sam se ja odmakao na sigurnu udaljenost. – Nakašljao se. – Izgledao mi je prilično sretno. – Gad ima sreće – rekao je Piers. – Oprostila mu je. – A i on je njoj oprostio. Život je ono što jest. Bilo je vrijeme da prestane bjesnjeti na svog oca i nastavi sa svojim životom, bez obzira na ozlijeđenu nogu i sve ostalo. – I živjeli su dugo i sretno zajedno – rekao je Sébastien, ispivši gutljaj vina. – Kriste, tako je dobro ponovno biti čist. Najradije ne bih bio nikada izašao iz one kade. Prufrock je ponudio Piersu tanjur mekih mladih šparoga. – Dr. Bitts je ustao iz kreveta. Još je uvijek prilično slab, ali njegov sobar kaže da se raspituje o bolesnicima. – Bitts – rekao je Piers mrzovoljno. – Nije on loš liječnik, pogotovo za plemića. Bolji je od Pendersa. Ta je budala jučer došla na ideju ispirati jezike pacijenata ružinom vodicom. Ne vidim da bi to moglo naštetiti, ali ne shvaćam ni koja bi korist bila od toga. – Ja mislim da su plemići najbolji liječnici – rekao je Sébastien. – Pogledaj nas dvojicu. – Nasmiješio se, a u očima mu se vidjelo da je strašno umoran. Ipak, bio je to pobjednički umor. – Napravili smo stvarno odličan posao kod ove epidemije šarlaha, Piers. I nismo čak ni trebali rezati udove, a u tome smo najbolji. Barem sam ja u tome najbolji. – Mi smo izuzetak – rekao je Piers, vrteći čašu s vinom u ruci i pokušavajući ne misliti na Linnet. A to je bilo uzaludno jer jedino vrijeme kad nije mislio na nju bilo je ono kad je bio uz pacijenta kojem je trebala njegova intervencija. – Većina ljudi poput Bittsa, najbolje se osjećaju u plesnoj dvorani, nije... Zastao je. Bitts... plesao je s Linnet, smijao se na njezine riječi. Saginjao vrat prema njoj. Disao je u nju. Svake noći, skoro svake noći. Odgurnuo se od stola takvom silinom da se njegov stolac prevrnuo – Linnet!

D

~ 162 ~


Sébastien je otvorio usta. – Plesala je s Bittsom. Kakva sam ja budala, prokleta budala. Plesala je s Bittsom noć prije nego što se razbolio, a zatim je otišla sama u kočiji. – Krv je nestala s njegova lica, zavrtjelo mu se u glavi. – Gdje mi je štap, gdje mi je vražji štap? Štap je pao na pod. Prufrock ga žurno podigne. Sébastien je sada također stajao i mrštio se. – Bittsovi su se simptomi pojavili sljedećega dana – rekao je Piers promuklim glasom. – Sljedećega dana, Seb! Ona može biti bilo gdje, bolesna. Ona može biti... Okrenuo se, odgurnuo Prufrocka sa svoga puta tako grubo da je batler pao leđima na komodu. – Idem za njom. – Čekaj! – povikao je Sébastien. – Moramo razmisliti što se moglo dogoditi. – Nema se tu što razmišljati – reče Piers. Panika mu se širila cijelim tijelom poput žive, goreći mu u krvnim žilama. – Idem za njom. Daj mi kaput, budalo jedna – obrecnuo se na lakaja. – Prufrock, prijevoz. Najbrži koji imamo. Sportsku dvokolicu! – Ali ti ne znaš gdje je ona – prosvjedovao je Sébastien. – Ne znaš kojim je putem krenula u London. Ne možeš dvokolicom sve do Londona. – Pitat ću oca kojim je putem krenula. A u slučaju da ona umre zato što je dopustio da putuje sama, vratit ću se natrag ovamo i ubiti ga. – Piers! Ignorirao je Sébastienove povike i potrčao niz stube, pažljivo gledajući gdje zabada štap kako se ne bi spotakao. Vojvoda je izašao iz stražarnice i problijedio čuvši Piersovo objašnjenje. – Cestom prema Swanseau – rekao je. – Rekao sam slugama da je pričekaju u Llanddowllu. – Llanddowllu ili Llanddowrru? – zahtijevao je Piers. Vojvoda je još jače problijedio. – Mislim da sam rekao Llanddowllu. Nisam siguran. – Llanddowrr zvuči logičnije, on je na sjevernom putu do Carmarthena. – Piers se okrenuo na peti i krenuo žurno natrag stazom do dvorca. Ovo je bila noćna mora, noćna mora koja se ponavljala. Pokušaj da krene niz stazu, uz stazu, sve je to bilo isto. On je bio prespor zbog svoje proklete noge, prespor da je spasi. Kočija je bila spremna i čekala ga ispred dvorca s četiri odmorena konja. – Ovo nije brza dvokolica – zarežao je Piers na Prufrocka koji je stajao kraj vrata kočije. Sébastien je trčao niz prilazne stube dvorca. – Ti ne znaš gdje je ona. Ako se uopće zarazila šarlahom od Bittsa – a postoji velika šansa da nije, s obzirom na to da je tvoja majka sasvim zdrava – ipak, ako se zarazila, ne bi imala prve simptome do dan nakon početka puta. Dva dana najviše. Ali nećeš je naći tako blizu, Piers. – Zašto? – izgubio je živce. – Zato što nije bolesna. Da se razboljela, vojvodini bi je sluge odmah dovezli natrag. Prošlo je već šest dana. Čak i ako su se simptomi pojavili tek drugoga dana, netko bi nam do sada već to dojavio. Nisu svi bolesni. Nitko od njih nije plesao s Bittsom. Piers je stao, jednom nogom na pragu kočije. – Sedam je dana prošlo otkad je otišla, a ne šest. Mogli su odmaknuti daleko prije nego je osjetila prve simptome. Neki pacijenti su... Oh, sad razumijem. U dvokolici ne bih mogao do Londona, zato moram kočijom. Sébastien je stavio ruku na njegovo rame. – Linnet nije bolesna, Piers. Oni su nastavili put do Londona i ona je tamo, na sigurnom i čeka te.

~ 163 ~


– To ne možeš znati sa sigurnošću – Piers je ušao u kočiju. – Nikad nećeš znati sa sigurnošću je li mrtva ili živa osim ako se nikada ne budeš odvajao od nje – rekao je Sébastien sa savršenom, izluđujućom točnošću. Piers se bacio na sjedište. Bratić mu je dodao liječničku torbu kroz vrata kočije. – Ponesi ovo, za svaki slučaj... i sve one masti koje bolničari koriste, iako ne znam ima li od njih koristi. Tu ti je malo pjene od slada, i bočica zakiseljene ružine vodice. Želiš li povesti lakaje? – Tebi su potrebniji ovdje – rekao je Piers. Neythen je još uvijek u krevetu. Snaći ću se ja s Bullerom. – Odložio je liječničku torbu na sjedište kraj sebe. – Ja sam uvjeren da je ona dobro i da ti torba neće trebati, ali daj idi i dovedi je. – Sébastien se smješkao. – Mi ćemo se snaći ovdje bez tebe. – To nije razlog zašto ja idem za njom – odbrusio mu je Piers. – Ona je možda bolesna, budalo jedna. – Ti ideš po nju zbog sebe, bez obzira na to koliko glasno prosvjedovao – tvrdio je njegov bratić. – I znao sam da ćeš ići po nju. Nećeš je moći dostići na putu jer ima preveliku prednost. Morat ćeš pred njom puzati u Londonu. – Ja neću... – rekao je Piers. Sébastien se sagnuo i udario ga nježno šakom u rame, na prijateljski način kako su jedan drugoga zadirkivali dok su bili još dječaci. – I meni se ona sviđa. Svi bismo mi željeli da postane članom obitelji. I još nešto... ona je tvoja. Ima nešto u njoj. Ona jest tvoja. – Ona je moja – rekao je Piers, kušajući riječi svojim jezikom. Pristajale su, pristajale su njegovom srcu. – Ona je moja. – To nije uopće dolazilo u pitanje. – Onda idi po nju i dovedi je – rekao je Sébastien, smijući se. Piers je podigao ruku i kucnuo o strop kočije. – Makni se s puta, Seb. Moram... – Vrata su se zalupila prije nego što je uspio završiti rečenicu. – Pronaći svoju ženu – rekao je u praznoj kočiji. – Moram pronaći Linnet, vratiti je kući i oženiti se.

~ 164 ~


Poglavlje 31.

Sljedećega dana

M

alo selo Llanddowrr drijemalo je okupano popodnevnim suncem. Piers je uletio kroz vrata gostionice smještene na uglu glavne ulice, vitlajući svojim štapom poput manijaka. Nije vidio nikakve bolesne putnike... zapravo nije vidio nikakav znak šarlaha. Nije bilo grimiznih krpa koje bi u tom slučaju visjele s prozora, nikakvih očitih znakova izvanrednoga stanja. – Čuli smo o tome, naravno – rekao je gostioničar, a u očima mu se vidio strah od same pomisli na bolest. – Velika skupina ljudi je bila ovdje, služinčad nekog vojvode. Zadržali su se samo kako bi objedovali, a zatim brzo nastavili dalje. – Sluge vojvode od Windebanka – rekao je Piers. – Bili su ovdje neko vrijeme? – Do rane večeri. – Je li im se pridružila mlada dama u još jednoj vojvodinoj kočiji? Gostioničar trepne. – Ne bih to znao. Bile su tri kočije, a žena i ja smo im pripremali objed. Bilo ih je četrnaestero ovdje, svi su odjednom nahrupili u zajedničke prostorije. – Svi odjednom – ponovio je Piers. – A što je s mladom damom? Ona je trebala stići kasno popodne. – Ne bih znao ništa o tome. Moguće da je bila ovdje, ali da nije naručila hranu. Piers je pomislio na to kako se Linnet držala zadnji put kad ju je vidio, na ranjeni pogled u njezinim očima. – Možda joj nije bilo do jela. – Pitat ćemo konjušara – rekao je gostioničar izlazeći iza šanka. – On će znati je li i četvrta kočija došla za ostalima. Bili su vrlo nervozni, to vam mogu reći. Stalno su ponavljali da im je vojvoda rekao da samo nastave ako on ne stigne do sumraka. – Ali oni su zasigurno ostali čekati vojvodu – rekao je Piers, pokušavajući obuzdati glas. Izgleda da mu to nije pošlo za rukom jer je gostioničar nervozno pogledavao preko svoga ramena prije nego što je otvorio jedna vrata urlajući – Daw! Daw, gdje si pobogu? Daw je pregledavao Piersove konje i brisao ih, raspričavši se pritom s Bullerom. Naglo se trznuo čuvši gostioničarevu viku. – Je li mlada dama došla naknadno u drugoj kočiji i priključila se onim trima vojvodinima? – upitao je gostioničar. Daw odmahne glavom. – Čekali su do otprilike osam sati. Samo luđaci u to vrijeme putuju sjevernim putem, ali oni su bili na iglama, bojali su se da će se razboljeti. Mislim da su namjeravali putovati cijelu noć. – Ona nije došla – rekao je Piers, a srce ga je zaboljelo od razočaranja. Ona je krenula iz dvorca u otprilike tri sata toga popodnevna. Imala je dovoljno vremena stići puno ranije nego

~ 165 ~


što je karavana otišla. – Razgovarali su o tome kako će vojvoda doći – dodao je Daw. – Ali nitko nije došao pa su otišli. Mora da je ona otišla u pogrešno selo. Piers dobaci jednu gvineju gostioničaru, a zatim se okrene da bi pozvao Bullera. – Moramo se vratiti natrag. Idemo u LLanddowll. – LLanddowll – ponovio je Daw. – To selo je tako malo, nije veće od zahoda. – Sad je još manje – rekao je Piers. – Pokošeno je šarlahom. Konjušar se odmakao i pustio konje. Piers je sjeo u kočiju, kuckajući prstima po okviru prozora. Ona nikad nije stigla u LLanddowrr. To je značilo... što je to značilo? Vjerojatno je otišla u Llanddowll. Zašto se nije vratila u dvorac kad nije uspjela naći vojvodine sluge? Nije valjda sama otišla u London. Nemoguće. Nije imala svoje stvari, ni svoju sluškinju. Sve joj je bilo u kovčezima, otišlo je skupa s vojvodinim slugama. Ona si sama ne može ni otkopčati haljinu. Ono što joj je on rekao nije bilo tako strašno da bi morala pobjeći bez komada odjeće. Šume, hektari šume, izmicali su kraj prozora. LLanddowll je bio u suprotnom smjeru od dvorca u odnosu na LLanddowrr. Napokon su vidjeli tornjiće njegovoga dvorca u blizini. Konji su usporili, a zatim stali. – Ne možemo stati, k vragu! – rekao je Piers, otvorivši vrata kako bi to doviknuo svom kočijašu. – Konji su umorni – rekao je čovjek, ispričavajući se. – Ako ih sad ne promijenimo, morat ćemo usporiti pa mislim da ćemo biti brži ako sada zamijenimo konje odmornima. Ono što je Piers odgovorio na kočijaševe riječi toliko je nepristojno da se ne smije ni napisati, a kamoli izreći. Ništa nije pomoglo. Umorni su konji otkasali kući. Sunce je već počelo zalaziti. Vrijeme, vrijeme mu je izmicalo iz ruku, a još nije odmakao ni od oceana. Zakasnit će. Pojavio se Prufrock. – Gospodaru? – Nije uspjela stići ni do Llanddowrra – rekao je Piers. – Sad krećemo u Llanddowll. – Prokletstvo – bio je batlerov jezgrovit komentar. Piers proguta slinu. – Možda se sama uputila u London kad nije uspjela pronaći sluge. Prufrock kimne. – Vjerojatno je tako. Gospođica Thrynne se ne bi željela... – zastao je. – Ne bi se željela vratiti ovamo – rekao je Piers, a srce mu je udaralo o rebra poput ptice o rešetke kaveza. – Ima li novih pacijenata? – Ne – rekao je Prufrock. – A jedan od onih koji su izgledali da će zasigurno umrijeti, Barris Connah, se izgleda izvukao. Odmorni konji bili su spremni i Piers se počeo penjati u kočiju. Spotakao se i skoro pao dok je ulazio kroz vrata. Ponovno su krenuli na put. Ako se LLanddowrr mogao smatrati malim, Llanddowll je bio tek jedva vidljiva mrvica u šumi. Oronula gostionica, postolar i nekoliko kuća na hrpi. Nije bilo mlina što je bio dokaz da je zasigurno bio na originalnoj ruti dostave žita prvoga pacijenta oboljelog od šarlaha. U mjestu je živjelo tek pedesetak duša, ako i toliko. Već se počelo smračivati kad su se zaustavili pred gostionicom. Gostioničar je izašao van, pridržao konje i kočija se zaustavila. Imao je uzak nos i upalo lice, neurednu bradu i još neuredniju crvenu maramu oko vrata. Trljao je ruke djelujući oprezno, ali ipak gostoljubivo. – Dobra večer, gospodine – rekao je, čim su Piersove noge dotaknule tlo. – Dobro došli u

~ 166 ~


Ludog kockara. Ja sam g. Sordido, vaš domaćin. Mislim da bih vam trebao odmah reći da smo imali nekih problema u selu... – Šarlah – odrezao ga je odmah Piers. – Ja sam grof od Marchanta i mi smo primili četvero pacijenata iz ovoga sela. – Učinili smo sve što smo mogli – rekao je gostioničar, naslućujući da slijedi kritika. – Izolirali smo ih čim smo... – Je li kod vas stigla mlada dama u kočiji s grbom vojvode od Windebanka? Piers je vidio odgovor u Sordidovim očima prije nego je čovjek odgovorio, način na koji je izbjegao pogledati ga u oči, način na koji je težinu prebacivao s noge na nogu. U trenu ga je Piers snažno uhvatio za prljavu krpu oko vrata. – Gdje je ona? Je li mrtva? – Nismo mi ništa učinili! – cvilio je gostioničar, a lice mu je poprimilo crveno-narančastu boju. – Mi se odlično brinemo o njoj, odlično. I isto smo učinili i za kočijaša prije nego što je umro. Bila je još uvijek živa. Piers je pustio njegovu maramu i odmaknuo se korak unatrag. – Gdje je ona? Sordidove se pogled ponovno spustio. – Izolirali smo je, onako kako nas je uputio svećenik. Ako bih vas mogao zamoliti samo da uđete u zajedničku prostoriju, milorde. Reći ću ženi da pogleda kako je mlada žena i provjeri je li u stanju primati posjete. – Mlada žena? Gostioničar je ustuknuo. – Mislili smo – doktor je tako rekao – mislili smo da bi ona morala biti jedna od vojvodinih sluškinja. – Sluškinja? Vi ste mislili da je moja buduća grofica sluškinja? Ono što je malo prije bilo crveno-narančaste boje, sada je bilo blijedo-žute. – Nismo imali nikakvoga razloga zaključiti da je ona dama, milorde. Nije imala sobaricu ni kovčege. – Kočijaš bi vam bio rekao, prije nego što je umro. – Piers je zakoračio točno jedan korak naprijed. Sordidov je pogled poletio prema Piersovom štapu, a zatim se odmah vratio na njegovo lice. – On nije ništa rekao. Čovjek je bio bolestan, smrtno bolestan. Nešto je buncao, ali nismo uspjeli razumjeti ništa od onoga što smo čuli. A onda je brzo umro. Piers je na trenutak zatvorio oči. Što je on to radio? Svađao se s gostioničarem dok je Linnet... – Odvedite me k njoj. – To nije bila molba, bila je to zapovijed. Čovjek je u očaju pogledao iza sebe, a zatim zaurlao: – Moll! Njegova je žena bila tek malo urednija od svoga muža, ali oči su joj bile male i blizu nasađene, poput lasičinih. Piers je u grlu osjećao kako počinje paničariti. Njegov je kočijaš do sada u tišini sjedio na svom sjedištu, ali sada je sišao, zavezao uzde konja za ogradu i stao rame uz rame Piersu. – Njegovo gospodstvo je došlo ovdje tražiti onu ženu – gostioničar se brzo ispravio – damu koja leži bolesna. Brinemo se o njoj na vlastiti račun – rekao je, isturivši bradu. – S obzirom na to da ona nije imala nikakvog novca sa sobom. Piers se namrštio. Bilo je sasvim moguće da Linnet nije ponijela svoju torbicu sa sobom, ili da ju je ostavila u salonu kad je pobjegla kroz prozor. Vojvoda je svom kočijašu dao dovoljno novaca da pokrije sve troškove, ali što ako je on odmah podlegao bolesti kako je to tvrdio gostioničar... Gostioničareva se žena nakloni. – Ona je jako bolesna, žao mi je što to moram reći. Poslala sam jučer po liječnika da ju obiđe i on je rekao da je učinio sve što jedan smrtnik može učiniti.

~ 167 ~


Piersova se vilica stisnula tako jako da je jedva uspio izgovoriti i riječ. – Odvedite me k njoj. – Kao što sam već rekao, ako biste samo pričekali u gostionici koji trenutak... Moja žena ovdje, gospođa Sordido, ona će se pobrinuti da mlada dama bude prihvatljiva za goste. – Odvedite me k njoj. Gospođa Sordido se još jednom nakloni. – Oprostite mi, milorde, ali ja to ne mogu učiniti zbog moje savjesti. Mlada dama je u osjetljivim godinama, a nije udata. Ja ću sad otići i provjeriti da ona... Piersov glas sijevnuo je poput biča u tihom dvorištu gostionice. – Odvedite me k njoj sada. – Hodao je prema vratima, a njegov štap udarao je u kamen kojim je staza bila popločana kad je njegov kočijaš rekao: – Gospodaru. Gostioničareva žena je zaokrenula za uglom gostionice, a njezin je suprug prilično bespomoćno ostao stajati tamo gdje je bio. Piers je promijenio smjer. Naravno da je nisu smjestili u gostionicu. On sam se za to pobrinuo kad je poslao naredbu o karanteni. Zaokrenuli su za ugao, a gospođa Sordido ih je predvodila. Piers je pogledao preko ramena. Njegov kočijaš, Buller, u trenu ju je uhvatio za lakat. – Ići ćemo zajedno, je li? – rekao je. Buller je bio krupan čovjek, a izgledalo je da ju njegov glas, iako nježan, plaši. – To nije pristojno! – zacviljela je. – Ona nije pristojno odjevena. Piers se usredotočio na koračanje po kamenoj stazi koja se zbog mraka loše vidjela. Bio je svjestan da ga gostioničar prati u stopu zbog sjenki koje su se ukazale na drveću koje ih je okruživalo. Ali strah mu je ispunio sve misli. Strah je snažno tukao u njegovoj glavi i u njegovu srcu. Trebalo je hodati dvije ili tri minute do tamo; a imao osjećaj da hodaju puni sat. Gospođa Sordido protestirala je cijelim putem, ali ju je Buller čvrsto držao za lakat. – Evo nas – rekla je konačno, pljunuvši prkosno. Piers je pogledao, ali Buller je prvi progovorio. – Ovo je nastamba za kokoši. Ovo je kokošinjac. – To je solidan kokošinjac – rekla je. – Dovoljno visok da se može stajati. I nije u njemu bilo kokoši mjesecima, vjerojatno šest mjeseci. Tu smo je smjestili, a ja sam slala svoju djevojku svakog jutra i večeri da je obiđe, iz mog kršćanskog milosrđa, kažem vam ja. I doktora sam joj dovela dva puta i natjerala ga da napravi sve što je u njegovoj moći, i pijavice i sve to, iako nije bilo nikoga tko bi mu to platio. Piers se smrznuo na mjestu. Kokošinjac nije imao prozora, a vrata su visjela na jednoj kožnoj šarki. Bio je sklepan od grubih dasaka koje su se očito u jednom trenutku počele raspadati jer je bio nasumično pokrpan komadima drveta zakucanim čavlima. – Kakav je to smrad? – pitao je Buller, a glas mu se snizio za punu oktavu. Njegov stisak na ruci gospođe Sordido mora da se pojačao jer je zacviljela u znak prosvjeda. – To su kokoši – rekla je. – To jest, kokoši smrde, a nismo ima li vremena očistiti. Piers se pribrao i sad je već koračao što je brže mogao po maloj čistini ispred kokošinjca. Jedan dio njegova razuma vrištao je nijemo u panici, a drugi je bio bolno svjestan da upravo ponovno proživljava svoju noćnu moru, pokušava dohvatiti Linnet... prekasno. Iza svojih leđa mogao je čuti kako gospođa Sordido prosvjeduje i kako Buller reži na nju. Došao je do vrata i otvorio ih svom žestinom. Šarka je popucala, a vrata su uz glasnu buku pala na tlo. Kad je ušao unutra, Piers nije mogao vidjeti ništa u polumraku, a oči su mu istoga trenutka

~ 168 ~


počele suziti od ustajalog zraka. Pažljivo je pomaknuo štap dva centimetra naprijed, i zakoračio, pričekavši da mu se oči priviknu na tamu. – Linnet – rekao je tiho. Tiho, jer je u svome srcu znao istinu. Ona je bila mrtva, i on je za to bio kriv. Nije bilo odgovora. Pažljivo je napravio još jedan korak naprijed i konačno su mu se oči počele privikavati na mrak. U kokošinjcu nije bilo kreveta. Pogledao je dolje i shvatio da je zamalo stao na nju. Žena koja je ležala kraj njegovih nogu nije nimalo sličila njegovoj nasmijanoj, prekrasnoj Linnet. Ali liječnik u njemu se probudio, odgurnuo njegovu tugu na stranu, i on je bacio svoj štap kako bi mogao kleknuti kraj nje i uhvatiti je za zapešće. Jedan je trenutak očajavao ne mogavši pronaći puls, a onda ga je osjetio: bio je spor i jako slab, ali je ipak postojao. – Linnet – rekao je, stavivši joj ruku na obraz, ne primijetivši njezinu uništenu kožu ni zamršenu kosu već samo oblik njezina dragoga lica, način na koji se sklupčala malo na stranu, onako kako je uvijek ležala dok je spavala. Volio ju je, toliko silno ju je volio da mu se srce slamalo. Nije bilo odgovora. Kad se pomakao, oko njega se podigao oblak kokošjeg smrada. Ona je gorjela od vrućice, naravno. Nijemo je prikupljao simptome koje je mogao vidjeti u polumraku – i nije se mogao natjerati da iz njih izvuče očit zaključak. Umjesto toga, posegnuo je za svojim štapom, uspravio se na noge, a zatim se sagnuo kako bi izašao van. – Nismo mi za to krivi – zavapila je gospođa Sordido istoga trenutka kad je izašao. Buller ju je još uvijek čvrsto držao za ruku. – Pretpostavljam da nema gostiju u gostionici – izjavio je Piers. – Nema – rekla je, napola zadihano. – Trenutno nema, ali... – Ja preuzimam vašu gostionicu. Vi i vaš suprug morat ćete van odavde. – Gdje je vojvodina kočija? – upitao je Buller iznenada. – Ne vidim ni gdje ste smjestili njegove konje. Na trenutak je nastupila tišina, a zatim je Sordido rekao: – Poslali smo je vojvodi, naravno. U London. Buller je ponovno zgrabio ruku gospođe Sordido. Mora da je bilo nešto u Piersovom pogledu što je bilo više zastrašujuće od prijetnji silom. Ona je u strahu ustuknula i rekla: – Iza gostionice, u šupi. – Ne, nisu tamo – rekao je Sordido arogantno. – Mi... – Vi ste ukrali kočiju – zaključio je Piers. – Ukrali ste konje. I vjerojatno ste ukrali odjeću moje supruge. – Do sad niste spomenuli da je ona vaša supruga! – protestirao je Sordido. – Ona je moja. Vi ste ukrali njezinu odjeću i novac koji su ima li sa sobom i prilično sam siguran da ste ubili kočijaša vojvode od Windebanka. – Nismo – rekao je Sordido, dašćući. – Mi nismo imali ništa s tim. – On je umro od bolesti koja ga je snašla – rekla je njegova žena, a riječi su sad krenule poput bujice. – Došli su kasno navečer i on je otišao u krevet na tavanu štale, ali sljedećeg dana tresla ga je jaka groznica, sav je bio vruć, buncao je i kašljao. Nikada zapravo nije došao k svijesti. Piers ju je pogledao. – Nije, stvarno! – ponovila je oštro. – Derao se o svemu i svačemu, ali mi nismo mogli

~ 169 ~


stajati uz njegov krevet po cijele dane. Osim toga, ona je bila bolesna, a i kovač je ležao u krevetu bolestan od toga, i njegova žena. Imali smo pune ruke posla, pokušavali doći do doktora iz susjednog sela i dovesti ga. A onda je došao svećenik i rekao da se bolesni moraju izolirati. – Ostala je bez daha. – Umro je – dodao je Sordido. – Vrlo brzo je umro. Ali ona nije. Zato smo je morali negdje smjestiti. – Vi i vaš suprug, van – rekao je Piers. – Ako vas nađem u blizini u roku jednog sata, naredit ću da vas zatoče u tamnicu u mom dvorcu. To mjesto je tek neznatno neudobnije nego ono na koje ste smjestili moju ženu. Njezina su se usta širom otvorila. – Vi ste... ne, niste! – Snažno se trznula i oslobodila se Bullerovog stiska. – Ne možete tek tako doći ovamo i raditi što vas je volja s tuđim vlasništvom! Ovo je moja gostionica, moja i Sordidova. Kupili smo je pošteno za pedeset funta i nikuda mi ne idemo... Sordido! – Ako ovoga časa napustite gostionicu, neću vas privesti sucu. – To ne možete učiniti! – rekla je oštro. – Sordido, reci nešto! Učinili smo za tu ženu više nego što nam je bila dužnost, zato jer smo dobra srca. – Nemate vi srca – izjavio je Piers. – Ono što imate jest jedan sat da skupite svoje stvari i nestanete. Ne želim vas bliže od petnaest kilometara od svoga dvorca. Zapravo, ne želim vas uopće u Walesu. Ako ne odete za najviše sat vremena, sredit ću da vas deportiraju u kolonije. Gospođa Sordido je očito bila gazda u obitelji. Čvrsto je stisnula šake i stavila ih na bokove. – Ne možete to učiniti! – vrištala je. – Ovo je naše vlasništvo, imamo sve papire. Platili smo ga pošteno. – Ako se izgubite iz gostionice u roku jednog sata, neću vas ganjati na sudu. Ako ne, bit ćete izvedeni pred suca čim svane jutro. – Ne možemo – rekao je Sordido i počeo zapomagati. – Spušta se noć, i što ćemo bez novca? Sve smo uložili u ovu gostionicu, sve do posljednjeg novčića. Ali Piersu je bilo dosta razgovora. – Buller, trebam te da odneseš moju... da odneseš Linnet u gostionicu. Jedan sat – zarežao je na gospođu Sordido. – Ako se možda pitate ima li moja riječ ikakvu težinu kod suca, znajte da sam mu upravo spasio kćer od smrti od šarlaha. – Učinila sam sve što sam mogla iz čistoga kršćanskog milosrđa – vikala je gospođa Sordido. Piers je podigao ruku. – Ona je sada na rubu smrti. Ja vama kažem da odete iz čistoga kršćanskog milosrđa. Jer ako ona umre... Gospođa Sordido je ustuknula, skupljajući pregaču u ruku. – Sordido! – zaurlala je, okrećući se da pobjegne. – Požuri, čovječe! Požuri! – Odnesi Linnet u gostionicu – rekao je Piers okrećući se Bulleru. – Ja ću krenuti ispred vas dvoje i pronaći odgovarajući krevet. Nakon toga daj tim budalama nekoliko gvineja i priznanicu na pedeset funta i zatim odmah kreni kočijom natrag u dvorac. Naspavaj se dobro nekoliko sati i vrati se ujutro. Trebamo pomoć. Buller je kimnuo, otišao do kokošinjca i sagnuo se da uđe unutra. Piers se okrenuo i krenuo preko dvorišta prema gostionici. Čuo je komešanje na gornjem katu i kako gospođa Sordido viče na svojega muža. Uputio se bez zaustavljanja u najbolju spavaću sobu. – Ovo su moje plahte – rekla je gospođa Sordido, pojavivši se na vratima. – Rekli ste da možemo ponijeti svoje stvari.

~ 170 ~


Dobacio joj je gvineju koja se okrenula u zraku, a ona ju je spretno uhvatila. – A što s kuhinjom? – zahtijevala je znati. – Vjerujem da će vam trebati koji lonac, a ja sam za zimu već spremila punu smočnicu. Iskreno je u to sumnjao, ali ipak joj je dobacio još novčića. A zatim: – Odlazite. Pobjegla je. Barem je posteljina bila čista i prilično meka. Skinuo je pokrivače, razmaknuo zavjese i otvorio prozore začuvši Bullera kako se polako uspinje uza stube. Zajedno su je položili na krevet. – Bože svemogući – prošaptao je Buller. – Što su joj to učinili? Nikad nisam u životu osjetio gori smrad. A njezino lice... Piers je pogledao njezino uništeno lice i kožu. – Za to je kriv šarlah, a ne kokošinjac. Treba mi vode, Bulleru, puno vode. Jedno vjedro mi treba odmah, a nekoliko lonaca treba staviti na peć da voda proključa. Treba mi i torba iz kočije. Kad ispratiš one idiote odavde, moraš se vratiti u dvorac i dovesti pomoć. Ja ću se u međuvremenu snaći bez tebe. – Snaći ćete se? – prošaptao je Buller. Oči su mu bile usredotočene na Linnet. – Ne bih je uopće prepoznao. Nikada nisam vidio ništa slično. Ona je bila najzgodnija mala... – Idi – rekao je Piers, trznuvši glavom. Čekao je dok nije čuo njegove korake kako odzvanjaju niz stube, a zatim je strgnuo sramotni komad krpe koji je Linnet nosila kao spavaćicu. Bila je iznošena i poderana; očito su Sordidovi ukrali svu njezinu odjeću kad su je smjestili u onaj kavez. Bacio je odjeću u kut. Ona se još uvijek nije micala, vrat i glava bili su joj posve mlitavi dok joj je Piers sklanjao prljavu kosu s lica, skupljajući je na vrhu jastuka. A onda joj je počeo pričati, polako i smireno, govoriti joj točno što radi u određenom trenutku dok joj je pregledavao prvo uši, zatim grlo, pa pocrnjeli jezik i zatim kožu. Našao je znakove da joj je liječnik stavljao pijavice na grlo i ružna je psovka prekinula njegov umirujući monolog. Bullerov težak korak ponovno se začuo na stubama pa je Piers krenuo do vrata. – Moraš mi donijeti čiste madrace iz dvorca, barem dva komada. Ovaj ovdje ću uništiti dok je budem rashlađivao i prao, a mislim da ima velike šanse da su svi kreveti ovdje puni gamadi. Buller kimne. – Lonci s vodom su na štednjaku. Sordidovi su otišli. Zbrisali su dok sam okrenuo glavu. – Oklijevao je nastaviti. – Što je? – Ukrali su vojvodinu kočiju. U to sam sasvim siguran. I njegove konje. Nisam ih vidio kako odlaze, ali čuo sam zvuk kočije koja odmiče. A spomenuli su i neku pralju, ali koliko vidim, tu više nema nikoga. Djevojka je vjerojatno shvatila što se ovdje zbiva i pobjegla glavom bez obzira. Piers slegne ramenima. – Odnijeli su i Linnetinu odjeću pa joj moraš donijeti nešto za odjenuti. Vrati se u dvorac i odmori se malo, Bulleru. Očekujem te ovdje rano ujutro. Kočijaš je kimnuo, a zatim zastao, očiju punih suza. – Ona će preživjeti – izjavio je Piers. Zvučalo je to kao čvrsta odluka, a ne kao mišljenje. Zatvorio je vrata spavaće sobe, bacio svoj kaput na stranu i počeo bitku svoga života. Za njezin život.

~ 171 ~


Poglavlje 32.

M

oramo te oprati, dušo – rekao je Linnet. Ona se nije pomaknula. – U komi si sada, pa se nadam da ni ne znaš koliko si prljava. – Iskreno se tome nadao. – Oprat ću te cijelu onako kako je sestra Matilda prala Gavana jednom tjedno, a ako ti se bude migoljilo ili vrištalo onako kao Gavanu, ne ustručavaj se. Tišina. – Dok ne ugrijem nešto vode, ne mogu ti oprati one dijelove kože koji su izranjavani jer bi se mogli inficirati. – Nažalost, takav je bio veći dio njezina tijela. Bože dragi, koliko je samo smršavjela. Kako se to moglo dogoditi tako brzo, u samo tjedan dana? Od zaobljene, putene žene pretvorila se u nešto slično kosturu, kosa joj je bila kao slama, a njezina koža... Od glave do pete bila je prekrivena slojem nečistoće, a sve rane bile su joj prekrivene prašinom od kokošjeg izmeta. Počeo je s njezinim stopalima, jer se nisu gulila, i oprao joj svaki prst vrlo pažljivo. – Štogod da je ova nečistoća – rekao je, perući joj nožne prste ponovno nakon što je otkrio da je voda u kojoj je ispirao i cijedio krpu odmah postala smeđe boje – napisat ću znanstveni članak o tome nakon što se oporaviš. Čudotvorna svojstva kokošjeg izmeta. Ne može biti gore od fermentiranoga slada, iako je smrad zasigurno prodorniji. Nastavio je govoriti i govoriti, iako ni vršak Linnetina prsta nije zatitrao na odgovor. Rekao joj je da ide u prizemlje po još vode i pozdravio je kad se vratio u sobu. – Ne ide nam baš sjajno – rekao joj je. – Morao sam prvo staviti vjedro na stubu, pa tek onda se sam povući gore, i tako sa svakom stubom. A sad smo došli do težeg dijela, mila. Ovo će boljeti. Cijela si prekrivena prljavštinom i moram ti oprati kožu. Sapunom, a od njega će te još više boljeti ovi otvoreni plikovi. Srećom, izgleda da ništa nije osjećala, iako bi bol za prisebne bolesnike bila pravo mučenje, oni bi vrištali pri samom dodiru. Stalno je provjeravao njezine oči da vidi trzaju li joj se kapci što bi upućivalo na neugodu. I ponovno i ponovno joj je slušao pluća da bi čuo utješno potmulo hriptanje koje je dokazivalo da ona još diše. U jednom je trenutku jednostavno prelio mlaku vodu preko nje, očajan od silnog truda da je opere, ali prestravljen od zamisli da joj trlja kožu koja je bila u ranama od plikova. Nije bilo koristi. Prljavština je čvrsto prianjala uz njezino tijelo, uzmičući jedino pred sapunom i vodom. Pao je mrak. Upalio je malenu svjetiljku koju je jedinu uspio pronaći, ali nije zatvorio prozore. Bila je zatvorena u kokošinjcu danima; svjež zrak mogao joj je samo pomoći. – Sad si se malo ohladila – rekao je. – Vrućica je pala, ali nisam siguran je li to radi sve ove vode ili je takav tijek bolesti. Vrućica prođe, a onda se ponovno vrati, to smo otkrili.

~ 172 ~


Polako joj je brisao tijelo odozdo prema gore, prošao je njezine grudi, ruke, vrat. – Došao sam ti do lica, Linnet. Ovo će biti mučenje. Gavan bi urlao kao da ga kolju. Njezina kosa, gusta i smrdljiva, pala je opet oko njezina lica pa ju je on ponovno odmaknuo. Bila je umrljana od znoja, vode i izmeta. – Moram je odrezati – rekao je. – Ako imaš nešto protiv, reci sada ili nikada. Ležala je nepomično, a Piers se suzdržavao da se ne rasplače, da ne jaukne. Bila je to nehotična reakcija koju si nije dopustio još od onih prvih dana nakon svoje nesreće kad je naučio da plakanje zbog boli samo pojačava bol. Tko bi mogao pomisliti da je na svijetu postojala još jača bol? S mukom je opet sišao stubama do kuhinje i vratio se natrag, noseći sa sobom još jedno vjedro vode i nož. – Kosa mora otići – rekao je. – Narast će ponovno. Ali sad mi se čini da je postala utočište Bog zna kakve gamadi. To nije bilo lako – rezati kosu nožem koji nije bio pretjerano oštar. Odrezao ju je koliko je bliže mogao koži, a zatim napao ono malo kose što je ostalo vodom i sapunom, njegujući njezino lice što je nježnije mogao. Kad je završio s poslom, voda se slijevala s kreveta, potočići su tekli po podu u svim smjerovima. – Mislim da bismo trebali udvostručiti plaću sestri Matildi – rekao joj je. – Ovo je teže od posla koji ja radim s bolesnicima. Okrenuo ju je, pažljivo joj podupirući vrat kao da se radi o novorođenčetu starom jedan dan. Leđa su joj bila čišća, ali je osip bio još gori, plikovi su pucali pod njegovim dodirom. – Ne mogu ništa učiniti da ti olakšam bol – rekao je, a glas mu se slamao. – Prokletstvo, Linnet, treba mi još jedna kanta vode. Vraćam se odmah. Kad se vratio sa svježom vodom, našao ju je kako leži tako mirno da je izgledala poput leša. Srce mu je počelo udarati od straha. Zateturao je na njezin krevet, uhvatio je za zapešće... puls se još uvijek osjećao. Kad je završio s pranjem njezina cijelog tijela, potočići vode na podu pretvorili su se u pjenušavu lokvu. – Izlijeva se kroz daske na podu u prostoriju ispod – rekao joj je Piers. – Vjerojatno nikada prije ovaj pod nije bio ovako čist. A što mi je sad činiti? Ona je sad bila čista, ali nije ju mogao osušiti, ne u tom mokrom krevetu. Ponovno ju je okrenuo, pažljivo joj spuštajući ruke uz tijelo. – Ponoć je – rekao joj je. – Morat ću uzeti svjetiljku, najdraža. Ne mogu bez nje vidjeti baš ništa. Potražit ću drugu svjetiljku, ali nažalost mislim da su Sordidovi odnijeli sve što se moglo ponijeti. Nisam uspio pronaći ni jednu jedinu svijeću u kuhinji. Podigao je svjetiljku i svoj štap i pretraživao sobu po sobu. Nigdje nije bilo svjetiljki, zapravo, samo je u jednoj sobi još bilo plahti. – K vragu – rekao je glasno. Vratio se natrag k Linnet. – Lakša si od ovih madraca. Niti jedna njezina vjeđa nije se trznula. Pogledao je sebe. Odjeća mu je bila prljava i prekrivena kokošjim izmetom. – Ja ću sad skinuti moju odjeću – rekao joj neobavezno. – Znam da si me uvijek voljela gledati. Zar misliš da nisam primijetio da si uvijek piljila u mene? Ona nije odgovorila, ali on je mogao u svojim mislim čuti njezin smijeh. – Ima nešto čiste posteljine u susjednoj sobi koju je gospođa Sordido greškom previdjela – objasnio je. – Morat ću te odnijeti tamo, samo što si ti nezgrapnija od kante vode. Kad se skinuo do gola, naslonio je štap na krevet, duboko uzdahnuo i provukao jednu ruku ispod Linnetina vrata, a drugu ispod njezinih koljena. Jedno ju je vrijeme samo tako

~ 173 ~


držao dok nije skupio snagu. Njezin je obraz bio pritisnut uz njegova prsa dok se borio s jecajem koji je prijetio da će ponovno pobjeći. – Ne – rekao je glasno i uspravio se. Okrenuo se na svojoj zdravoj nozi i krenuo naprijed s bolesnicom. – Neću pasti – uvjeravao je Linnet. Njezina je ruka beživotno pala i njihala se pred njim. Korak, zamah, korak, zamah. Još jedan korak i naći će se u predvorju. – Ova situacija dokazuje koliko su potrebne zidne svjetiljke – rekao joj je. Korak, zamah, korak, zamah. – Prokletstvo, morat ću sad sjesti. – Glas mu je bio hrapav od zadihanosti. Ali ako sada sjedne na pod, nikada se neće uspjeti podići. To će biti nemoguće bez štapa, a s njom u rukama. Zato se naslonio na zid predvorja, zabacio glavu, duboko uzdahnuo nekoliko puta te pokušao ignorirati bol koja mu je eksplodirala u nozi i proširila se na kuk. – Još nekoliko koraka... možda tri, samo tri, i tu su vrata. Okrenut ću se. Još tri koraka i dovest ću te do suhog kreveta. Bol je jurnula kroz cijelo njegovo tijelo kao odgovor na njegove nade. Odgurnuo se od zida i zakoračio. Još jedan zamah, pa korak. – Sve ono plivanje mi je sad od koristi – rekao joj je, čupajući riječi kroz uzdahe od bola. – Kao pero si mi u rukama. To nije bilo baš sasvim istinito, ali vrlo blizu istini. Konačno je stigao do vrata spavaće sobe osvijetljene samo mjesečinom koja je sjala kroz prozor. Šepajući je stigao do kreveta, uspio smjestiti Linnet na njega i pokriti je plahtom. – Ispričajte me, molim vas, moja damo – rekao je isprekidanim riječima. I odmah zatim, skljokao se na pod. Nakon nekog vremena, podigao je glavu. – Moram po svoj štap – rekao joj je. Kako hodanje nije dolazio u obzir, otpuzao je gol golcat iz sobe, niz predvorje, sve do mokrog poda spavaće sobe. Našao je štap i uspio se uspraviti. Prostote nisu pomagale. Bol u njegovoj nozi bila je neizdrživa, toliko jaka da mu je čak i mokar krevet izgledao primamljivo. – Moram joj se vratiti – rekao je naglas. Mjesec je putovao nebom. Voda. Linnet mora piti vode. Sačuvao je jednu dragocjenu kantu pa je liječničku torbu prebacio preko ramena, žicu od drške svjetiljke preko podlaktice i podigao kantu. Bilo je to previše za ponijeti; to je odmah shvatio. Ali to se moralo učiniti, unatoč tome što bi zastenjao svaki put kad bi zakoračio bolesnom nogom. Ili možda čak i zaurlao. Ona je ležala pod plahtom, mirna kao smrt. – To predvorje – rekao je s vrata dašćući – nikad ga neću zaboraviti, Linnet. To je bio inferno, sam pakao. Bojim se da više neću moći niti jednom dolje niz stube. Završio sam za večeras. Kako nije pokazivala niti jedan znak neslaganja s njim, nekako je uspio spustiti svjetiljku na stol, a liječničku torbu na pod. Samo je pola dragocjene vode ostalo u kanti. – Šepanje se ne preporučuje vodonošama – rekao joj je, povukavši joj bradu malo prema dolje da bi joj ulio malo vode u usta. – To će za sada biti dovoljno. A sada slijede masti – rekao je i otvorio torbu. – Iskreno, sumnjam da bilo što od ovoga djeluje. Ali mislim da neće ni naškoditi. Prvo leđa. – Okrenuo ju je na stranu i pažljivo namazao mast po osipu. – Jadna pozadina – rekao je, pažljivo je mažući. – Ili se tebi više sviđa riječ guzovi? Ne sjećam se više. Sad prednja strana. Nakon nekoga vremena, ponovno je posegnuo u torbu i izvadio staklenku. – Pendersova

~ 174 ~


rižina vodica. Sad ću ti oprati grlo i jezik – rekao joj je. Glas mu se sad kidao. To je bila nezgodna zadaća koju nije olakšavala činjenica da je njegova pacijentica bila u komi. – Ali da nisi u komi, ja bih ti sad nanosio bol – rekao joj je. – To ne bih mogao podnijeti, Linnet. Ne nakon sve boli koju sam ti već nanio. Ona je sad bila čista i slatko je mirisala. Ali izgledala je poput krhkog pilića. Ono malo kose što joj je ostalo stršalo je uvis, a iz nekog je razloga zbog toga njezina glava izgledala velika, a vrat previše krhak i tanak da bi podnio takvu težinu. Njezine zatvorene vjeđe bile su plave. Liječnički mu je instinkt govorio ono što nije mogao izreći riječima. Pacijentica je bila blizu smrti. Spustio je svjetiljku, ponovno je pogledao i konačno je ugasio. Mjesečina je bila dovoljna... mjesečina i slabi otkucaju njezina srca. Pažljivo, pažljivo, Piers se podigao na krevet, legao na plahte tako da slučajno ne dodirne njezine otvorene rane. Ali morao ju je priviti uz sebe pa joj je zavrnuo plahtu oko vrata, a rukom je zagrlio oko struka. A ako su mu tada pobjegli jecaji, ako je plahta postala slana i vlažna, nije bilo nikoga da to vidi osim Mjeseca.

~ 175 ~


Poglavlje 33.

ad je Linnet čula Piersov glas, prvo joj se učinio kao tiho rominjanje, kao zvuk vode koja teče u nekom udaljenom potoku. Ona sama nalazila se daleko, na sigurnom, u bazenu kraj mora. Nije bilo tako hladno kao obično onih jutara, već ugodno toplo, nekada čak prevruće. Ipak, željela mu je reći zbogom, stvarno mu je željela reći zbogom. On je bio njezin magnet, na kraju krajeva. On je bio njezino srce koje je kucalo. I iako ju je odbacio, spoznaja o njezinoj smrti će ga slomiti. U to je bila sigurna. U zadnjih nekoliko dana, dok je ležala na onom mjestu, padajući u groznicu i iz nje, shvatila je s potpunom sigurnošću da je on voli. Bez obzira na sve okrutne riječi koje joj je rekao, on ju je volio. A ona mu je dopustila da je otjera iz sobe i iz svoga života. Razmišljala je isto kao onda kad ga je prvi put u životu vidjela. Kad bi se vjenčali, morala bi ga spriječiti da se prema njoj ponaša poput nasilnika. Ako preživi, morat će mu se vratiti i spriječiti ga. Reći će mu... nešto. Ponovo je odlebdjela, ali kad se probudila, njegov je glas bio bliži i manje milozvučan. Piers, milozvučan? To je smiješno. Kako je to mogla i pomisliti? On nikada nije bio milozvučan. I kao po narudžbi, krenula je iz njegovih usta bujica psovki na koje bi se ona inače nasmijala, ali, što je bilo vrlo čudno, bila je toliko iscrpljena da nije mogla trznuti niti jednim mišićem. Zapravo, izgledalo je da nema dovoljno snage čak ni oči otvoriti. Prestala ih je otvarati u posljednje vrijeme. Bila je preumorna da bi pila, a oči su joj bile ljepljive od nečistoće. Zato je ponovno uronila u vodu, u plavu kristalnu vodu bazena. Ponovno je plutala na vodi, raspletene kose, kad ga je opet čula kako psuje. Stvarno, trebat će porazgovarati s njim o tim psovkama. To... A tada se prisjetila da umire. U kokošinjcu. I Piers nije bio nigdje u blizini jer ju je izbacio iz dvorca. Umire. Bit će njemu stalo, strahovito će mu biti stalo. A tada je jasno čula Piersa kako govori nešto o njezinim guzovima. Pozadini, ispravila ga je u mislima. Ali još je uvijek bila zarobljena pod vodom. Iako, je li zarobljena bila prava riječ? Bilo je ugodno ondje. Bazen je katkada bio zastrašujuće topao, ali sada je bio hladan, a voda joj je umivala lice onako nježno kao što bi to radio dlan nekoga tko je voli. Dlan njezine majke. Iznenada se prisjetila jedne groznice. Groznice koju je imala kao dijete. Glas njezine majke, glas medicinske sestre... uzrujani glas njezine majke kako govori: – Naravno da večeras ne idem nikamo! Linnet je bolesna...

K

~ 176 ~


Ali nju nije dodirivao ničiji dlan, bila je to ruka. Ruka oko njezinoga struka, teška i muška. To mora biti Piers. Nikada nije bila u krevetu ni s kim drugim. Za trenutak je njezin um lutao u košmaru između bazena, njegovih svilenih vodenih plahti, lebdećeg mira i kreveta s Piersom. Njegovom rukom oko nje, čvrstom. Njegovim mirisom, muškim i pomalo znojnim. Znojnim? Piers nikada nije bio znojan. I samo tako, njezino je lice izronilo na površinu bazena kao da ju je iz njega izbacio par ruku koji ju je bacio, bacio je... Kamo? Otvorila je oči. Bilo je strašno mračno pa je to morao biti kokošinjac. Ali kokošinjac... Ponovno je pomirisala, ali oprezno, ne pomičući se. Već je naučila da se ne treba trzati zbog rana na koži. I nije to bio miris kokošinjca. A tada, kad joj se vid polako vratio, shvatila je da je to mjesečina koja priviruje kroz prozor. Bila je u krevetu. A ruka... jedna je ruka bila oko nje. Okrenula se na bok, trgnuvši se. Piers jest bio tamo. Došao je po nju. Jedan je trenutak Linnet samo uživala u pogledu na njega; na njegovo mršavo, snažno lice, obraslo u bradu. Njegove oči, sada zatvorene jer je spavao, ali tako moćno inteligentne kad je bio budan. Njegove usne bile su iznenađujuće pune za jednog muškarca, a donja usna zaobljena. Piers, šapnula je, prije nego što se prisjetila da ne može govoriti, da nije mogla čak ni šaptati već jako dugo. Nije se pomaknuo. Oči su joj se ponovno počele sklapati; ponovno se našla u bazenu... ali on je bio tu, kraj nje. Zar mu nije željela reći zbogom? Zar mu nije morala nešto reći, nešto važno? Da. Morala je ostati budna, nije smjela pasti u bazen dok se on ne probudi, dok mu ne bude mogla reći tu važnu stvar. Zaboravila je što je to bilo, uživajući u pogledu na njegove jagodice, duge trepavice, pramen kose koji mu se spustio preko obrve, na to što se mrštio čak i u snu. Nikada prije nije spavao s njom, iako je to ona u tajnosti priželjkivala. A sad je bio tu, gol na plahti. Spavao je s njom, u istom krevetu, po noći. Mjesečina je izblijedjela, zamijenjena prvim zrakama jutarnjeg sunca. – Piers – šapnula je. Usne su joj se pomakle, ali zvuk nije izašao. Ipak, mora da ju je čuo ovaj put, jer su mu se oči otvorile. Jedan joj se trenutak samo smješkao, pospano i posesivno. – Linnet – rekao je, a njezina se duša razgalila. Onda su mu se oči širom otvorile. – Ti si budna! – Stavio joj je ruku na čelo. – Kako se osjećaš? – Boli – rekla je, znajući da iz njezinih usta ne izlazi nikakav zvuk. – Mora da te boli kao sam vrag – rekao je Piers. To je bilo sve što je rekao, ali to je bio Piersov način iskazivanja sućuti. – Moraš piti, Linnet. To je sada najvažnije. Još se nisi izvukla. Činilo se kao da govori sam sebi. Popila je nešto vode, iako joj se većina prolila po vratu. Ipak, osjećala se... drukčije. – Čista – rekla je. Pročitao joj je to s usana. – Sjećaš li se da sam te prao, Linnet? Sjećaš li se? Skoro je odmahnula glavom, ali se ipak sjetila da to ne učini.

~ 177 ~


– Ne – tiho je rekla. Oči su joj se sklapale. Njegova joj se ruka činila golemom na njezinom čelu, dodirivala ju je nježno, a čula ga je kako govori. – Ponovno imaš vrućicu – govorio je. – Ali to se moglo očekivati, Linnet. Stavljam ti mokru krpu na čelo. Trznula se od toga. – Znam da te rane bole. – Glas mu je bio tužan. – Ali moram ti spustiti temperaturu. Iznenada se prisjetila važne stvari koju mu je željela reći pa je otvorila oči. – Volim te – rekla je u jednom dahu, pogledavši ga u oči. – Onda živi za mene – rekao je, sagnuvši se nad nju, a glas mu je bio odlučan poput jastrebovog krika. – Živi! Zaspala je s malim smiješkom na licu. Bazen je sada bio daleko, nestajao je u magli. Sanjala je sada o kokošinjcu i probudila se teško dišući. Piers je još uvijek bio tamo, ovoga puta odjeven, sa snježnobijelom kravatom oko vrata. Stajao je na vratima spavaće sobe i razgovarao s nekim tko se nalazio u predvorju. – Još vode, molim vas. Prokuhane, naravno. Ponovno je zaspala. Izgledalo je kao da se vrijeme rasteglo, produžilo se, a zatim iznenada nestalo. Spavala je, a kad se ponovno probudila bila je sredina noći. Ponovno je zaspala i kad se probudila shvatila je da je ponovno noć, ali Piers je nosio drukčiju kravatu. Konačno, nakon tri dana, pokušala je nešto reći, a iz njezinih je usta izašlo tek nekakvo skvičanje. – Zvučiš poput prestrašenoga kokota iz dvorišta – rekao joj je Piers prilazeći krevetu. Lice mu je bilo umorno, a oči krvave. – Umorna – rekla je Linnet, ponovno nečujnim šaptom. Nije je dobro razumio. – Umor je nuspojava susreta sa smrću – rekao je, a na licu mu se širio pobjednički osmijeh. – K vragu, Linnet, morat ću o tebi napisati stručni rad. Ja sam jedini liječnik u Walesu koji te mogao izvući. – Praviš se važan – moglo joj se pročitati s usana. Tijelo joj je bilo neizmjerno umorno, ali hvala Bogu, bol je ipak jenjavala. Prisjetivši se svega, podigla je ruku i jauknula. Ruka joj je bila tamnocrvena i ljuštila se. Piers sjedne na rub kreveta. – Ovo nije lijepa bolest, Linnet. Pokušala je shvatiti što joj je želio reći. – Nisi baš u najboljem izdanju. Morao sam ti odrezati kosu. Trepnula je, užasnuta, i širom otvorila usta. – Prekrivena si krastama od glave do pete. Zapravo, iz nekog čudnoga razloga, stopala su ti u redu. Ali imaš kraste i iza ušiju. Linnet je ponovno podigla ruku i promatrala je u nevjerici. – Mogla si oslijepiti – rekao je Piers svojom uobičajenom izravnošću. – Ili umrijeti. Po svoj prilici, trebala si umrijeti. Pravo je čudo što nisi dobila infekciju dok si ležala na podu u onom kokošinjcu. Linnet je zadrhtala na spomen riječi kokoš i spustila ruku. Ali morala je pitati. – Ožiljci? – upitala je, procijedivši riječ takvom snagom da ju je bilo lako razumjeti. Laganje iz samilosti nije bilo dio Piersova repertoara. – Vjerojatno – rekao je, promatrajući je analitički, kao pravi liječnik. – Nekada ih bude, nekada ne. Ali ne bi trebala izgledati poput kuhanog jastoga za tjedan ili dva. Linnet je zatvorila oči i pokušala shvatiti što joj je govorio. Izgledala je kao kuhani jastog,

~ 178 ~


možda i zauvijek. Nije više bila ljepotica. Ni po kojim mjerilima. Više je sličila čudovištu, pomislila je. Ljuskavom čudovištu. Čula je kako Piers ustaje, vjerojatno pomislivši da je zaspala. Tijelo joj je bilo ukočeno, a rukom je pod plahtom napipala svoju nogu, a zatim pažljivo svoj struk. Gdje god je dotakla, koža joj je bila neravna, ljuskava i tvrda pod prstima. Piers je ponovno bio ovdje. – Juha – rekao je. Nije bilo svrhe odbiti je; to je naučila u posljednja tri dana. Piers nije prihvaćao odgovor ne. Zato je ponovno otvorila oči i pojela juhu, žlicu za žlicom. Prsti lijeve ruke su joj se trzali, ali nije se pomakla. Kad je ispraznila tanjur, Piers ga je nekamo odnio. Jedan trenutak bila je ukočena, nije se mogla pomaknuti – a zatim ipak jest. Stavila je ruku ravno na grudi. Nije bilo sumnje u to kako joj je izgledala koža. Njezine grudi bile su u istom stanju kao i ruke, trbuh i noga. Ležala je tako s rukom na grudima i osjetila vruću suzu kako joj klizi niz obraz, a zatim i drugu. Piers je još uvijek stajao na vratima, predajući nekome prazan tanjur. – Idem sad u susjednu sobu malo odspavati – čula ga je kako govori. Znala je da će se vratiti, nagnuti se nad nju i pozdraviti je. U posljednja tri dana, nikada nije napustio sobu a da joj nije rekao kamo ide i koliko ga dugo neće biti. – Sobarica – rekla je tiho, čim se dovoljno približio. – Ti se vrati u dvorac. Meni će biti dobro s mojom sobaricom. Pogled mu je odjednom postao prazan. A onda je spremno rekao. – Naravno. Ona će biti ovdje do večere. Eliza nije ništa uspješnije skrivala istinu od Piersa. Zateturala je ušavši kroz vrata, stavila ruku na srce. – Bože svemogući! – zavapila je. Linnet je čekala. – Vaša kosa, vaša jadna kosa – zapomagala je, a užasnut joj je pogled zapanjeno promatrao Linnetino lice i vrat. – Ovo nije... ne izgledate valjda tako po cijelom tijelu? Još jedna suza skliznula je niz Linnetine obraze. Kimnula je. – Pa, očekivalo se da ćete umrijeti – rekla je Eliza, prilazeći joj. Izgledalo je kao da se premišlja bi li dodirnula Linnet. – Lako ste mogli umrijeti. U svakom slučaju, Njegovo gospodstvo je isprva mislilo da ćete umrijeti. Linnet je poželjela da je stvarno umrla, radije nego da se mora suočiti sa životom s ovakvom kožom. A Eliza je pogodila njezine misli. – Bit će to bolje – rekla je, nastavivši bujicom riječi. – Mi ćemo... mi ćemo vas kupati u kupki s mineralnim solima svaki dan. Dva puta dnevno. Nikad nisam vidjela nikoga tko izgleda poput vas, što znači da mora biti bolje. Naravno... – zastala je. – Molim? – graknula je Linnet. – Oh, vaše jadno grlo – zavapi Eliza. – Pa vi ste ostali bez glasa. – Molim? – ponovila je Linnet. – Njegovo gospodstvo je reklo da ste vi vjerojatno jedina osoba koja je bila tako bolesna, a preživjela je – rekla je Eliza. – Možda zato nikada prije nisam vidjela ovakvu kožu. Linnet je zatvorila oči krajnje očajna. Preživjela je, ali morat će živjeti s ovakvim licem. S ovakvom kožom. – Bi li vas boljelo da vas dodirnem? – pitala je Eliza. Ponovno je odmahnula glavom,

~ 179 ~


umorno. Elizini su prsti bili meki i hladni. – Izgleda kao kraste – rekla je njezina sobarica. – Po cijelom tijelu. Dobro, najgore sad prolazi. – Kući – rekla je slomljenim glasom pogledavši Elizu u oči. – Želite ići kući? To će vašem ocu slomiti srce, vjerujte mi. U tom trenutku Linnet nije bilo ni najmanje briga što će misliti njezin otac. Samo je htjela ponovno biti u svojoj sobi, daleko od svih koji bi... Daleko od Piersa. Daleko od čovjeka koji je volio njezino tijelo i mislio da njezina kosa sjaji poput zlata. – Pitat ću – obećala je Eliza. – Ali Njegovo gospodstvo... nisam sigurna da će vas pustiti. On vas je sasvim sam njegovao, znate. Održao vas je na životu što nitko drugi ne bi mogao, žlicom vam je davao vode svaki sat, pokrivao vas mokrim krpama, a zatim vas ponovno grijao. Linnet osjeti bol. Piers ju je uvijek tako grijao svojim tijelom kad su plivali zajedno. Nije ni sumnjala da je učinio baš sve što je bilo u njegovoj moći da ona preživi. Piers nije podnosio poraz, pogotovo od Smrti. – Koliko sam čula – nastavila je Eliza – Bili ste užasan prizor kad su vas pronašli u kokošinjcu. Linnet se sjećala tek malih djelića događaja, a ono čega se jest sjećala nije bilo lijepo. Onaj smrad... smrad joj se najviše urezao u pamćenje. Zadrhtala je. – Prvo vas moramo vratiti u dvorac – rekla je Eliza. – Trebali biste sada vidjeti vojvodu i vojvotkinju. Kao dva golupčića, kažem vam ja. Vojvoda je želio nabaviti posebnu dozvolu za brak, ali lady Bernaise ga je natjerala da se čitaju zavjeti u maloj crkvici u selu. Sad je već drugi tjedan čitanja zavjeta pa će se oni ponovno vjenčati sljedećega tjedna. Jeste li ikada čuli nešto tako romantično? Linnet odmahne glavom. – Doduše, nisam sigurna da ćete željeti ići na vjenčanje – rekla je Eliza. Ponovno je prstima pomilovala njezinu ruku. – Nikada – uspjela je izustiti Linnet, što je značilo da ona nikada, ni u kom slučaju neće izaći iz kuće. Ne ovakva. Ne... nikada. – Što se tiče tog nikada – rekla je Eliza – ma bit će to bolje. Postoje masti koje možemo isprobati, slane kupke, pa ćete za tjedan dana, možda za mjesec, biti kao novi. Ima puno krema koje reklamiraju u novinama – dodala je. – Za čišćenje crvene kože. Vidjela sam ih. Kupit ćemo neke kad se vratimo u London. Vaš će ih otac sve kupiti. Usput, grof mu je poslao poruku za slučaj da se brinuo što se niste tako dugo javljali. Linnet je zatvorila oči i pokušala zamisliti svoga oca kako se brine što se ona dugo ne javlja. – I čak i ako vam koža neće biti sasvim onakva kakva je prije bila – nastavila je Eliza – to nije uopće važno, jer vi ćete biti grofica, a jednog dana i vojvotkinja. Linnet je širom otvorila oči. – Svi vide da vas taj čovjek voli do ludila – rekla je njezina sobarica smiješeći se. – Osim toga, rekao je svom ocu i markizu da će se oženiti vama. Oni su navratili drugoga dana da vide kako vam je. Nije im dopustio da vas vide, ali rekao im je da ćete preživjeti dovoljno dugo da se udate za njega. I lakaji su čuli, pa znam da je to istina. – Ne – rekla je Linnet odlučno. Neće se ona nikada udati za Piersa. Zapravo, neće se ona udati ni za koga, a pogotovo ne za grofa od Marchanta.

~ 180 ~


Eliza ju nije čula. – Ja ću samo skočiti van vidjeti što mogu za vas učiniti. Mora postojati nešto što možemo staviti na tu kožu. Linnet ju je čula kako govori kroz vrata. – Nije me briga što spava, mora postojati nešto što možemo staviti na njezinu kožu. – Čulo se još neko mumljanje. – Onda dobro. – Vratila se u sobu, držeći staklenku u ruci. – Ovo ću vam namazati po cijeloj koži. – Eliza pomiriše staklenku. – Miriše kao pivo. Da, kao pivo i iglice od bora. Ali koga briga kako miriše ako djeluje? Linnet joj je dopustila da joj namaže masnu, smrdljivu mast po cijelom tijelu, sprijeda i straga. – Bože svemogući, ovdje je stanje još gore – uzviknula je Eliza, nježno joj mažući leđa. – Iako si nisam mogla zamisliti da može biti gore. Još je suza palo na jastuk. Do časa kad je Piers ušao u sobu – bez kucanja, kao da je on gospodar spavaće sobe – Linnet je donijela odluku. Nije još mogla ići kući u London, to je bilo jasno. Trebala je skupiti snagu. Zato je uvijek pojela više juhe nego što je htjela, jer što prije joj se vrati snaga, to će prije moći otići. Nagnuo se nad nju, skoro kao da je namjerava poljubiti. – Odlazi – rekla mu je, okrećući lice na drugu stranu. Riječi su zvučale poput cijukanja, ali bile su sasvim razumljive. Uspravio se i pogledao je prijekorno. – Mirišeš kao pivovara. Čime su te to namazali? – Ja sam je namazala ovim melemom – rekla je Eliza, krenuvši žurno naprijed s praznom staklenkom u ruci. – Rekao sam Neythenu da to pošalje za ispucale ruke naše pralje – rekao je Piers. – Ali mislim da ne može škoditi. – Morala sam nešto učiniti – rekla je Eliza, braneći će. – Jadnica moja, ne može ostati ovakva. Izazvala bi nemire na ulici da izađe ovakva van. Nikad se više neće pogledati u zrcalo. – Odlazi – krještavim je glasom rekla Piersu. – Sasvim mi je logično da ćeš ti biti jedna od čangrizavih pacijentica – rekao je. Tada je Linnet pogledala Elizu. A Eliza, Bog je blagoslovio, iskorači naprijed da bi se uhvatila u koštac sa zvijeri. – Moja gospodarica bi željela da napustite prostoriju, lorde Marchant. S obzirom na to da ne može razumljivo govoriti, ja ću govoriti umjesto nje. – U redu – rekao je Piers grubo. Otišao je do vrata i okrenuo se. – Vratit ću se kasnije s tvojom večerom. Mislim da je vrijeme da probaš pojesti nešto konkretnije od juhe. Linnet je očajnički pogledala Elizu. Njezina je sobarica ponovno krenula naprijed poput stražara kojem je zadaća čuvati krevet. – Molim vas donesite večeru meni, milorde, ja ću se pobrinuti da moja gospodarica pojede sve do posljednjega zalogaja. Ona trenutno nije raspoložena za društvo. – Ja nisam društvo! – zaurlao je Piers. Eliza prekriži ruke na prsima. – Oh, za Boga miloga – rekao je iznenada i izašao kroz vrata. Linnet je čula kako njegov štap glasno udara po stubama te kako se zvuk gubi u daljini. Eliza se vratila. – Ne bih ga mogla zadržati da je bio uporniji – rekla je, gledajući dolje u Linnet. – On je ipak liječnik. Vidio vas je kad je bilo najgore. Sam je bio s vama prvu noć. Suza je kliznula niz Linnetin obraz. Eliza je sjela na krevet i stavila joj ruku na rame, ne trepnuvši. – Hajde, hajde – rekla je. – Ako je ikome potrebno da se dobro isplače, to ste vi. I tako je bilo još cijeli sljedeći tjedan. Piers bi se pokušao probiti u sobu, a Eliza bi ga

~ 181 ~


uspjela nekako spriječiti. Nekad joj se činilo da njih dvoje u tome zapravo uživaju. Eliza je s užitkom vikala na grofa. A Piers se nije ustručavao vikati na nju. Bili su baš dobar par. Ali jednom ili dvaput, uhvatila je Piersov izraz lica kad je gledao u nju, i shvatila je da je povrijeđen. Nije to razumjela. – To nije važno, ne može biti važno – šapnula je sama sebi dok je o tome razmišljala usred noći. – Ja ne mogu... ne mogu biti vojvotkinja. Nikada. To je nezamislivo. Napokon, Piers ju je proglasio spremnom za putovanje, barem do dvorca. Eliza ju je htjela odjenuti u haljinu, ali Linnet je odbila. Sada je već mogla govoriti, iako vrlo tihim i promuklim glasom. – Plahta – rekla je promuklo. – Veća je. Eliza je istoga časa shvatila što je Linnet željela reći. – Kosa vam pada u kovrčama preko nje – rekla je. – To je dobro. Izgleda kao one kratke frizure koje nose neke dame. To je a la mode, što znači da su je valjda prvo počele nositi Francuskinje. Njezina kosa nije bila važna; znala je da će ponovno narasti. Ipak, sama pomisao na to da mora napustiti ovu sobu i da će ljudi buljiti u njezino lice, tjerala ju je na povraćanje. Ili na padanje u nesvijest. Ali ipak je napustila sobu. Piersov kočijaš, gospodin Buller, iznio ju je van omotanu poput mumije. Nije bilo tako strašno napustiti gostionicu... ali kad su stigli u dvorac, Prufrock je bio tamo, i lakaji. Vojvoda je sišao niz stube kako bi ih pozdravio, a Linnet se iskreno molila za brzu smrt nakon što je vidjela toplinu u njegovim očima kojom ju je promatrao. Ali s obzirom na to da smrt nije bila u ponudi, zatvorila je oči i pretvarala se koliko je god jače mogla da se ništa od ovoga ne događa. Da se nalazi u Londonu i pleše s princem Augustusom. Princ joj se smješkao svojim očaranim izrazom lica koji je uvijek imao kad bi se ona našla u blizini. – Naravno da je ona dobro – začuo se Piersov grubi glas koji je prekinuo njezino sanjarenje. – Malo sliči jastogu, ali je dvostruko više razdražljiva. Ples... Princ Augustus ju je okretao po plesnom podiju i ona je uhvatila djeličkom oka izraze lica onih koji su je promatrali sa zavišću. Njezina je haljina lepršala... – Ne, samo ima napadaj valunga – obrecnuo se Piers. A zatim usput rekao: – Neka netko pokaže Bulleru put do njezine spavaće sobe. Kad je zatvorila oči, čula je Elizu kako hoda po stubama ispred njih i zvuk Bullerovog teškog disanja. – Žao mi je ako sam vam preteška – rekla je. Glas joj nije bio više hrapav. – Nipošto, gospođice – rekao je Buller. Glas mu je bio ljubazan. Sva ta ljubaznost bila je zastrašujuća, gora od trenutka kad ju je cijela plesna dvorana odrezala. Iskreno, draža joj je bila Piersova razdražljivost. Trenutak kasnije bila je u krevetu. – Njegovo je gospodstvo reklo da biste trebali danas ustati – rekla je Eliza. – Možda bi vam se lady Bernaise mogla pridružiti na čaju. – Ne – rekla je Linnet odlučno. Kad je stigla večer, zatvorila je oči, ali nije mogla spavati. Umjesto toga, samo je ležala u krevetu, slušala zvukove iz dvorca, zveckanje negdje u daljini, škripanje podova, zvuk ulaznih vrata kako se otvaraju i zatvaraju. Sljedećih je nekoliko dana pojela sve što bi joj Eliza donijela i poslušno hodala oko kreveta kako bi prikupila snagu, ali odbijala je napustiti spavaću sobu. Piers se prestao truditi posjećivati je; ona bi se okrenula na stranu i stavila si jastuk na glavu čim bi on ušao u sobu, i

~ 182 ~


bez obzira na to koliko je protestirao, nije ga željela slušati. – Dovoljno sam snažna da se vratim u London – rekla je Elizi jedne večeri. – Dajte, molim vas, obavijestite vojvodu. – Reći ću mu – rekla je Eliza s određenom nelagodom. – Ali što ako... – Zahvalna sam za grofovu skrb o meni – rekla je mirno. – Ali odlučila sam da se neću udati za njega. A to nije ništa drugo nego ono što je on meni rekao prije nego što sam se razboljela. Neću se udati ni za koga tko me sažalijeva, Eliza. Nikada. Eliza je uzdahnula i izašla iz sobe.

~ 183 ~


Poglavlje 34.

O

na želi otići – rekao je vojvoda Piersu. – Sranje – rekao je Piers ljutito. – Ne može otići. – Njezina sobarica kaže da je dovoljno jaka i da je sjedila jučer čitav dan. – Koža joj je još uvijek u krastama, a to znači da bi mogla dobiti infekciju. Njoj je potrebna medicinska skrb. – Jesu li takve infekcije česte? Piers je mrzio to što ga je otac gledao očima punim sućuti. Bilo je već dovoljno loše to što su se on i njegova majka gledali poput uspaljenih adolescenata. Okrenuo se, provukao ruku kroz kosu tako da mu je vrpca ispala. – Ne – priznao je. – Nisu. – Ona će ti se možda vratiti ako je pustiš da ode – rekao je vojvoda. – Kad ozdravi. – Neće. – Piers je otišao, šepajući preko livade ispred dvorca, zabadajući divljački štap u travu. Njegov je otac držao korak s njim. – Ona te voli. Zašto ti se onda ne bi vratila? Ja sam ti se vratio. – O, Bože, je li sad na redu srcedrapateljno pomirenje? – rekao je Piers, zastavši na rubu cvjetnjaka. – Nije, osim ako ti to želiš. Ostao je stajati. Bilo je to prešutno da. Vojvoda duboko uzdahne. – Znam da mrziš čuti ovo, ali žao mi je što sam te ozlijedio i uništio ti život, Piers. Ja bih si odrezao vlastitu nogu, da mogu. Ja bih... – Ako se planiraš ubiti, nećeš time puno postići – rekao je Piers. Oči njegova oca, što je bilo vrlo čudno, bile su baš poput njegovih. Uvijek kad ih je zamišljao, zjenice su mu bile stisnute, a sjajile su divljačkim sjajem koji im je davao opijum. Ali to su bila sjećanja iz djetinjstva. Onaj što je stajao pred njim bio je čovjek shrvan tugom, ali istovremeno i snažan. Čovjek pun ljubavi. – Opraštam ti – rekao je Piers mirno. Nije bio vješt u ovakvim situacijama pa je na trenutak počeo razmišljati bi li Linnet možda željela da kaže nešto drugo. Šteta što je bila zatočena u spavaćoj sobi i izigravala Uspavanu Ljepoticu. Oči njegova oca sjajile su od suza. – Ja sebi nikada neću oprostiti. Nikada. Sada je znao što bi Linnet učinila. Raširio je ruke i otac mu je prišao, baš onako kako je to činio kad je Piers bio mali, a njegov otac velik. Svi ti osjećaji koji su isplivali činili su ga još više razdražljivim pa se izvukao iz zagrljaja i odrješito rekao: – Usput, moj život nije uništen. – Patiš od nepodnošljivih bolova – rekao je njegov otac, spuštajući ruke.

~ 184 ~


Piers je štapom odrubio glavu jednoj tratinčici. – To me nije uništilo. Ja sam vraški dobar liječnik. A ne bi čak ni postao liječnikom da ti nisi tako zavolio opijum. – Namrštio se na oca. – Radije bih da sam mrtav, nego da nisam liječnik. Smiješak se pojavio na uglu vojvodinih usta. – Ali, ti nemaš ni obitelji niti prijatelja. – Sranje. Imam Sébastiena. A Prufrocka si mi ti poslao. A imam i Linnet, ako je ikako uspijem zadržati. – Bolje bi bilo da je zadržiš – rekao je njegov otac. – Ako ti život ipak nije uništen. – Ona želi otići. – Piers je odrubio glavu još jednom cvijetu. – Ne želi uopće razgovarati sa mnom. Napisao sam joj pismo, a njezina sobarica kaže da ga je poderala, a da ga nije uopće pročitala. – Kad sam shvatio da više ne mogu podnijeti to što te ne poznajem, uputio sam se kočijom u Wales iako sam znao da ćeš biti bijesan. Linnet je bila samo izgovor. – Svaki put kad uđem u njezinu sobu, ona se okrene od mene i sakrije. – Još dva cvijeta izgubila su glave. Njegov je otac skoro neprimjetno slegnuo ramenima, a Piers se i toga prisjetio iz djetinjstva. To slijeganje ramenima tada je značilo da mu s veseljem daje podršku. Uvijek je mislio da se oca sjeća samo iz razdoblja ovisnosti. Ali očito nije bilo tako. – Možda bih mogao otići u njezinu sobu po noći. – Mogao bi. Barem će tada biti mračno. Neće se morati brinuti što gledaš u nju. – To je apsurdno. Ja sam taj koji sam je izbavio iz onog kokošinjca. Ja znam sasvim precizno kako ona izgleda. – Tvoja majka misli da je osnovni problem njezina koža. – Zašto? – Piers je ponovno provukao prste kroz kosu. – Linnet je užasnuta gubitkom svoje ljepote. – Ona nije izgubila svoju ljepotu! Njezina koža nije ista, ali ostatak nje je jednako dobar kakav je bio. – Ali Linnet smatra da je izgubila svoju ljepotu, a za tako izuzetnu ženu to mora biti strašan šok. – Bez sumnje. – Zlovoljan, sredio je još tri cvijeta. – Dovoljno je tašta da me zbog toga želi odbaciti. To znači da joj je to valjda važno. Znaš, molila me onog dana u salonu, nakon što ste ti i Maman izašli kroz prozor. Preklinjala me da se oženim njome. Rekla je da joj nije važno što radi budalu od sebe zbog mene. Njegov otac kimne. – Ali očito je da je ta ljubav bila uvjetovana njezinom ljepotom koju bi koristila kako bi me kontrolirala – rekao je Piers, zabadajući svoj štap u tlo. – Ili tako nešto. – Ili vjerovanjem da je dovoljno dobra za tebe – predložio je njegov otac. – Ja nisam vidio nikakve znakove da se Linnet nadala da će te kontrolirati. Piers se grohotom nasmije. – Dovoljno dobra za mene? Za bogalja divlje naravi i opakog jezika? – Ti si onaj kojeg ona želi. Sasvim sam siguran da si ti jedini čovjek kojega je ona ikada željela, iako su joj se udvarali prinčevi, a također i svi podobni muški članovi visokoga društva. Vjerojatno je među njima bilo dosta onih s nezgodnom naravi. – Svi su oni budale – promumljao je Piers. – A ti ćeš im se pridružiti ako je pustiš da ode. – Nikad se nisam usudio zamišljati nekoga poput nje. Ili zamišljati život s nekim poput nje.

~ 185 ~


– To nije razlog da se ne usudiš sada, kad ona stoji pred tobom. Ima nešto u vezi s vama dvoje zajedno... – Ona kao da je moja druga polovica – rekao je Piers bijesno, ne podižući pogled. – Moja prokleta druga polovica. To ti je kao neka šala koju je smislio Platon. Nikad nisam ništa takvo želio, a ipak, evo je, tu je. Otac mu stavi jednu ruku na rame. – Idi i reci joj to. Piers proguta slinu. Zamisao je bila zastrašujuća. Izbrbljati to svome ocu bila je jedna stvar, ali reći to ženi koja te ne želi ni pogledati, bilo je nešto sasvim drugo. Stopala su mu bila okružena laticama cvijeća. – Je li to ono što si rekao Maman? – Ne, ona me ne bi poslušala. Bilo je nešto u njegovu glasu što je naslućivalo da želi reći nešto zgodno. Piers podigne ruku. – Ne, ne želim znati. Njegov otac se nasmije i slegne ramenima. – Napravi ono što moraš.

~ 186 ~


Poglavlje 35.

S

mišljao je plan što učiniti do sljedećega popodneva. Instinkt mu je govorio da bi mu zamisao da posjeti Linnet usred noći samo dodatno pokvarila izglede. Nije znao zašto tako misli, ali vjerovao je svom liječničkom instinktu kad su u pitanju bili pacijenti pa bi bilo dobro da mu vjeruje i u vezi s Linnet. Bilo je to ponižavajuće, ali morao je potražiti pomoć. Udvarati se Linnet bilo bi jednako kao prolaziti proklete Herkulove muke. A on nije baš bio materijal za junaka. Prisjetivši se kako je puzao onim predvorjem, gologuz (doduše u mraku), zgrozio se. Ipak je progutao ponos i molio za pomoć, bez obzira na to što ona Herkulu nikad nije trebala. – Kako misliš da odem u Linnetinu spavaću sobu? – pitao je Sébastien užasnut. – Ne dolazi u obzir! – Ja ću biti s tobom, kretenu jedan – rekao je Piers. – Ti ćeš je samo podići i odnijeti je iz dvorca do bazena. Sébastien širom otvori usta. – Ne dolazi u obzir! – ponovno je zacvilio. – Jesi li ti lud? – Jesam li ja ikada pogriješio u dijagnozi? – Naravno da jesi! Piers odmahne rukom. – Ali u devedeset posto slučajeva nisam, zar ne? – Kakve to veze ima s bilo čime? – Ja sam joj postavio dijagnozu i sada je moram izliječiti. Bratić ga je gledao u nevjerici. – Sigurno će vrištati kao da je kolju. – Ne, neće – rekao je Piers. – Već sam rekao Prufrocku da svakoga skloni s puta. A toliko ju je sram kako izgleda da neće htjeti privlačiti pozornost na sebe. – Zar je još uvijek tako grozno? – pitao je Sébastien. Piers slegne ramenima. – Koga briga? – Nju je briga, glupane. – Daj samo dođi sa mnom, pokupi je i poštedi me prodika. – A što ako više neće htjeti nikada razgovarati sa mnom? – stenjao je Sébastien. – Kad se uda za mene, oboje ćete živjeti u dvorcu. Morat će popustiti i pozdraviti te za doručkom. Ali Sébastien je ipak protestirao cijelim putem dok su se penjali uz stube. Na vratima Linnetine spavaće sobe uhvatio je Piersa za ruku. – Mrzit će me zbog ovoga. Ne želim da me ona mrzi. – Nemoj biti budala – zarežao je Piers. Imao je već dovoljno problema s potiskivanjem vlastitih sumnji da bi se bavio Sébastienovim. Okrenuo je kvaku. Na kraju, bilo je prilično lako. Čim ga je ugledala, Linnet se sakrila pod plahtu. Time je

~ 187 ~


omogućila da je u trenu zamotaju u tu plahtu. Zvukovi koje je ispuštala bili su prigušeni, a pokušala se otimati, međutim, ruke i noge su joj bile sputane. – Jesi li siguran da još uvijek diše? – pitao je Sébastien dok je uz određene poteškoće napredovao niz stazu. Piers je bocnuo Sébastienov teret, uzrokujući novi pokušaj otimanja. Bijesni zvukovi dolazili su iz zavežljaja. – Izgleda da diše. – Što sada? – upitao je Sébastien kad su stigli do bazena. – Spusti je ovdje – rekao je Piers. – Na ovu ravnu stijenu. Ja ovo ne bih mogao napraviti bez tebe, ali sad si slobodan. Ne moraš se vraćati; moja zaručnica će se vratiti na vlastitim nogama. Riječi koje su dolazile iz zavežljaja bile su izgovorene tonom koji je upućivao na to da se radi o prostotama. Sébastien je otišao, otresajući ruke. Piers je čekao da njegov bratić zađe za okuku koja vodi do stražarnice i tada rekao: – Dobro, možeš maknuti plahtu. – Otišao je. Istoga je trenutka plahta odletjela s nje kao da je eksplodirala. Piers je stajao prekriženih ruku dok Linnet nije izmigoljila van. Bila je odjevena samo u laganu donju haljinu pa si je dopustio trenutak uživanja u prizoru. – Da se nisi usudio tako me gledati! – vikala je na njega. A onda je shvatila gdje se nalazi. Dan je bio divan. Bilo je vruće, a nebo je bilo plavo, samo s tragovima oblačka poput čipke koja se nadvila nad raskriljene galebove. – Oh – uzdahnula je. – Doveo si me do bazena. – Zar ne bi radije skinula haljinu prije nego što krenemo plivati? – pitao je. Činilo se da ga ne čuje, oči su joj bile sanjive dok je zurila dolje u plavo more. – Tvoja haljina – ponovio je, skidajući čizme. – Skini je. Konačno se okrenula prema njemu i namrštila se. – Neću. – Kako želiš – rekao je. Bacio je svoju košulju na stranu. Maknula je pogled s njegovih prsa nezainteresirano. On je spustio hlače. – Ne moraš se gnjaviti s razodijevanjem – rekla je. – Ja neću plivati i nisam više zainteresirana za bilo što intimnije. – Zapravo, izgledalo je da je počela malo drhtati na samu pomisao. To mu je išlo na živce. Umjesto odgovora, Piers se sagnuo, stavio joj ruke na leđa između lopatica i gurnuo je. Pala je u vodu uz urlik i izronila mlatarajući rukama. – Izvuci me van ove sekunde – vikala je, pridržavajući se za rub bazena. – Koža me peče i ledeno je! – Onda je najbolje da počneš plivati – rekao je, skidajući gaće. Ponovno je imao erekciju. Nije mu to bila baš najdraža stvar na svijetu, skakati u bazen s erekcijom, ali nije si mogao pomoći. Vidio je kako Linnet gleda taj njegov dio, a zatim se odrazio sa stijene iznad nje i otplivao natrag do ruba za koji se držala. Naravno, zubi su joj sad već cvokotali. – Danas voda nije tako hladna – rekao je. – Sunčano je već tri dana. Trebala bi se početi kretati. – Ali privio ju je ipak uz sebe, onako kako je to uvijek radio u bazenu. Nije je zagrlio danima... i bilo je to tako... tako... Srce mu se stisnulo, kao da će upravo dobiti srčani udar. – Moramo plivati – rekao je, odgurnuvši je. – Hajde! – Bila sam bolesna. – Ali glas joj nije bio uvjerljiv.

~ 188 ~


– Sad si zdrava. Samo zabušavamo bez veze. – Nasmijao se na njezin bijesan izraz lica, a zatim ispružio ruku i uštipnuo je za stražnjicu. Ružno ga je pogledala. – Da se nisi usudio dodirnuti me. Ikada više! – Ja ću se usuditi što me volja – rekao je. – Ti si moja. Sad bi ti bilo bolje da počneš plivati ili ćeš se smrznuti. – Bez riječi se okrenuo i počeo polako plivati niz bazen. Pričekavši malo, počela je ipak plivati za njim. U njegovim najgorim danima, kad bi ga noga toliko boljela da je samo o tome mogao razmišljati, ulazak u bazen bi ga oslobodio. Razbistrilo bi mu glavu i prestao bi razmišljati o laudanumu i konjaku. Spriječilo bi ga da razmišlja o samoubojstvu. Plivao je neposredno ispred Linnet za slučaj da joj bude potrebna pomoć, nadajući se da će voda imati jednako umirujući učinak i na nju. Kad su došli do druge strane bazena, ona se uhvatila za stijenu i dahtala neko vrijeme. Pokušao ju je privući k sebi, ali ona je rekla: – Dobro sam – odgurnula se i počela plivati. Ovoga puta on je plivao iza nje. Dobro joj je išlo bez njegove pomoći, a usput, dalo mu je to odličan pogled na njezine noge koje su udarale o površinu. Kad je stigla do ravne stijene, bila je zadihana i teško je disala; pa joj je pomogao da izađe i popeo se na stijenu za njom. – Ti više ne misliš plivati? – rekla je, trčeći brzo kao zec do ručnika. – Moram se uvjeriti da nećeš pobjeći. Okrenula mu je leđa. – A kamo bih otišla? Nemam odjeće. – U pravu si, zaboravio sam – rekao je. – Prevelika si kukavica da bi te vidjeli u crvenom. – Zatim je ponovno zaronio i počeo plivati, svako malo pogledavajući je li ona još uvijek ondje. Ispružila se na stijeni, tako omotana u plahtu i ručnike da se nije vidjelo ništa osim vrška njezina hrapavog nosa. Nakon još dva zaveslaja, činilo mu se da su mir i sunčane zrake iscrpile njezin otpor. Odmotala je ručnike i plahtu i čak skinula haljinu. Ležala je poput sirene na stijeni, upijajući sunce. Još pet zaveslaja i odlučio je da njezina koža vjerojatno ne može podnijeti više izlaganja suncu. Izvukao se iz bazena i došao do nje, tresući glavom tako da su kapljice padale s njegove kose po cijelom njezinu tijelu, a ona je skvičala od ljutnje. I samo tako, vratila mu se erekcija. Bio je dovoljan jedan pogled na nju kako leži na toj stijeni da njegovo tijelo zaboravi da mu je hladno i da je vrlo umorno. – Uzmi ručnik – rekla je ljutito. Ali njezin pogled nije bio baš onoliko odbojan kao ranije. – Kako si mogao? – bijesno je rekla. – Kako sam mogao što? Bi li mi možda mogla osušiti noge? Znaš da ja to ne mogu jer se moram oslanjati o štap. Trudio se da izgleda nemoćno, ali ona ga je samo prezirno pogledala. – Sunce će te osušiti. Polagano se pomilovao, a oči su mu bile usredotočene na nju. – Ti me uvijek zagriješ brže od sunca. – Kako me možeš željeti kad izgledam ovako? – Glasno je progutala slinu, a Piers je dobro znao da je posljednja stvar koju ona treba sažaljenje. Također, bilo kakvu sličnu namjeru ona je srezala u korijenu dodavši: – I ovo je jedan od najgorih komplimenata koje sam ikad čula. – Za razliku od tebe, ja sam se zaljubio u nešto više od ljepote. U tvoj oštar jezik, na

~ 189 ~


primjer. Obožavam ga. – Ja tebe ne volim zbog tvog izgleda – rekla je ljutito. – Da mi je izgled važan, izabrala bih Sébastiena. – Dobro, a da je meni izgled važan, ja bih izabrao sestru Matildu. Frknula je nosom. – Ovih dana ona bolje izgleda od tebe. Naravno, odmah je sjela, a iz očiju joj je sijevalo. – Baš si svinja kad mi tako nešto možeš reći! – Njezina snježnobijela koža – rekao je sanjivim glasom. – Poput latica orhideje. Puhnula je zrak negodujući žestinom koja nikako ne priliči jednoj dami. – Je li to bio još jedan uzdah pun prezira? – pitao je. – Jadan ja, koja ružna navika. Nadam se da draga Matilda neće usvojiti tu istu naviku prije nego što je zaprosim. Joj, čekaj malo, mislim da ja već imam zaručnicu. Ponovno se pokrila plahtom i legla natrag na stijenu, zatvorivši oči. – Ti si smiješan. I on je legao na tlo, kraj nje. Neko vrijeme su samo ležali u tišini. Kao da su jedino dvoje ljudi na cijelome svijetu, i ne postoji niti jedno drugo biće osim šljuke koja se smjestila na susjednoj stijeni i glasala se prilično ružno. Kad je konačno sjeo, Linnetine su oči bile otvorene i tako pune boli da mu se grlo stisnulo. Nije skrenula pogled, nije rekla ništa. Ali prije nego što je mogla naslutiti što smjera, Piers je zgrabio plahtu i bacio je na stranu. Očekivao je da će vikati i pokušati se pokriti, ali ona je umjesto toga ostala ležati mirno, okrenuvši lice od njegovog, ali ne prije nego što je vidio suze. – Promatram te cijelu – rekao je neobaveznim tonom, radeći upravo to. – Gledaj koliko hoćeš – odbrusila mu je. – To ćeš ionako raditi koliko god se ja bunila. – Još uvijek si crvena, ali sada se guliš. Bože, izgledaš užasno. Naglo se uspravila i sjela ravno poput drvene lutke, gledala dolje i toliko glasno vrištala da je šljuka sa susjedne stijene odletjela. – Morska voda je ljekovita – rekao je, podižući plahtu i brišući njezinu kožu vrlo, vrlo nježno. – Pogledaj ovo. Nisi baš sasvim skuhana ispod ovog sloja kože. A nema ni ožiljaka, barem ih nema na trbuhu. Gledala ga je sa zapanjenim izrazom lica. – Prolazi li? – Naravno da prolazi – rekao je. – Ovo su kraste koje su prekrile plikove od šarlaha i štitile ih dok su zacjeljivali. Ja očekujem – malo ju je jače brisao – da će otpasti i da će ti se cijelo tijelo sada početi guliti, osim možda kože na leđima. Sol pomaže, a i sunce. – Mislila sam da nikada neće otpasti – rekla je tako tiho da ju je jedva čuo od buke valova koji su se razbijali o stijenje iza njih. – Da si me pitala, ja bih ti bio rekao. Ali kako nisi željela sa mnom razgovarati, nisam znao da si u strahu od nečeg tako glupog. Imala je najbuntovniju donju usnicu koju je ikada vidio. – Ali što je još gore – bio je uporan, ne gledajući u nju – izgubila si vjeru u mene. Rekla si da me voliš dovoljno da izigravaš budalu zbog mene. A kad je došlo do toga, nisi imala hrabrosti ni za trunku poniženja. Nisi me željela vidjeti nasamo da te ne bih zadirkivao, a nisi me željela vidjeti ni pred drugima, jer si se osjećala poniženom već kad te vidio Prufrock. Ovoga puta on je bio taj koji je legao i stavio ruku preko očiju. – Ja te stvarno volim – rekla je Linnet, osjećajući kako joj Piers krade sposobnost

~ 190 ~


razumnog razmišljanja time što izgleda tako povrijeđen. – Ali ja ne mogu biti vojvotkinja i izgledati ovako. Ne želim nikoga tko bi se vjenčao sa mnom iz sažaljenja. I ne mogu se udati za tebe ako sam užasna... – Zvijer? – presreo ju je. – Je li to riječ koju tražiš? – Nije – rekla je. Ponovno je sjeo, strijeljajući je pogledom. – Voljela si me onda kad si bila prelijepa. Pa si mogla upravljati mnome, onako kako si mislila da možeš upravljati drugim muškarcima svojim osmijehom. – Ne! – zavapila je. – Nije bilo tako. – O čemu se onda radi? – zahtijevao je znati. – Jednog si me časa preklinjala da se oženim tobom, govoreći mi da ćeš me čekati, a drugoga me nisi željela ni pogledati. – Bijes i bol vibrirali su u njegovu glasu. Pogledala je prema dolje i promotrila svoje tijelo. Bilo je još uvijek crveno, još uvijek se gulilo, ali, iz nekog razloga, sad kad je sjedila na suncu kraj Piersa, nije više izgledalo monstruozno. – Mislila sam da ćeš biti užasnut – rekla je, zahliknuvši se malo. – Nisam željela da se oženiš mnome iz sažaljenja. Ja ti to ne mogu učiniti, ne mogu dopustiti da imaš ružnu ženu. – Sažaljenje nije emocija po kojoj sam poznat. I što je još gore, ja nemam nimalo grižnje savjesti što ćeš ti imati zvijer za muža. – To uopće nije istina – rekla je polako. – Rekao si mi da me želiš, ali da se nikada nećeš oženiti mnome. Rekao si da sam lijepa i voljna, ali da ćeš se ti pariti s drugim ženama i da je bolje da te zaboravim. Ružne riječi ostale su visjeti u zraku. – Imaš pravo – rekao je Piers. – Reći tako nešto vrijedno je prezira. – Sav bijes iščezao je iz njegova glasa, bio je tako sumoran da nije mogla smisliti što bi sad trebala reći. – Odbacio sam te zato što se bojim da bih jednog dana mogao postati ovisan o drogi. Ja sam bio – a još i uvijek jesam – u strahu da ću izgubiti živce i da ću ti život učiniti nepodnošljivim. Iznenada, njezino je srce bilo prepuno straha da će ju on ostaviti, a prije samo jedan sat ništa nije tako silno željela nego da ga nikada više u životu ne vidi. – Slomio si mi srce kad si me izbacio iz dvorca – rekla je, zagrlivši svoja koljena. – To je ono što me učinilo nesretnom. Ali kad sam se razboljela, u kokošinjcu, shvatila sam da me voliš. Neko vrijeme nije se čula ni riječ. Šljuka je ponovo pjevala, negdje u daljini. – Rekla sam da me voliš – ponovila je. – Istina je – rekao je gotovo ljutito. – Čvrsto sam odlučila da ako preživim, nikad ti neću više dopustiti da se prema meni ponašaš nasilnički... onako kao onaj put kad si odbio oženiti se mnome. – Posegnula je da ga dodirne, samo da ga dodirne, milujući prstima njegova bedra. – Ali nakon svega, bila sam tako ružna. Nisam mogla zamisliti kako bi uopće bilo moguće da postanem vojvotkinjom. – Pretpostavljam da su sve vojvotkinje prelijepe – rekao je. – Vjerojatno je to uvjet za titulu. – U najmanju ruku ne bi smjele plašiti ljude na ulici svojim izgledom. – A to je bio razlog što si mislila, s obzirom na to da izgledaš poput članice nekog cirkusa, da me trebaš odbaciti. A što se trebalo zbivati nakon toga? Večerala bi sama u sobi sljedećih pedeset godina? – Mislila sam se sakriti – rekla je, a glas joj je podrhtavao. – Samo se sakriti, to je sve.

~ 191 ~


Tišina. A zatim: – Nisi se trebala željeti sakriti od mene, Linnet. – Žao mi je – prošaptala je. – Slomila si moje prokleto srce tako što si skoro umrla, a zatim si ga ponovno slomila kad si me izbacila iz svoje sobe. Nije mogla podnijeti bol u njegovom glasu, činjenicu da ga je povrijedila, pa ga je gurnula natrag na stijenu. Njegovo je tijelo bilo toplo i veliko pod njezinom nogom. Poznato i drago. – Hoćeš li mi dati pusu da prođe? – pitao ju je, istovremeno ironično i nježno. – Zašuti – rekla je Linnet. Nježno je usnama prešla preko njegovih. Njezin se jezik iskrao van i kušao njegove usne. – Čini mi se da me ti sad pokušavaš zavesti na starinski način, s obzirom na to da si izgubila svoju ljepotu. Ali ona je znala kad je on bio ljut i zloban, a kad nije. Ovoga puta, nije. Srce joj je zaigralo od sreće i promrmljala je duboko iz grla: – Tako nešto. – Ugrizla ga je za donju usnicu, onako kako ju je on naučio. Piers je otvorio svoje usne i njezina molba i sirova strast na trenutak ih je sasvim obuzela. Ali onda se odjednom odmaknuo. – Ne mogu. Linnet se nagnula za njim. Bilo je nešto u njegovu glasu što je pojačavalo njezino uzbuđenje, umjesto da ga umanji. – Zašto? – upitala je mumljajući promuklo, vjerojatno zato što je ljubila rub njegove brade. – Preružna si. Nikad nisam vodio ljubav s ružnom ženom. Nikada ne bih mogao voljeti ružnu ženu. Za djelić sekunde srce joj je zastalo, ali onda je odmah shvatila što on zapravo želi reći. – I ja, gospodine, mogu voljeti samo onoga tko me može prenijeti preko praga. Onoga tko mi može obećati da neće nikada, ni pod koju cijenu dotaknuti laudanum i tko nikada neće podići glas. Možeš li ti to? Pogledao ju je u oči, duboko, strasno, inteligentno i s puno ljubavi. – U gostionici sam te nosio cijelim predvorjem i prenio te preko praga – rekao je, a glas mu je bio promukao poput njezinoga. – Računa li se to? – Možda ću ja jednoga dana ponovno biti lijepa, ili možda neću. Okrenuo se prema njoj, a pogled im se susreo na način koji je zračio bezuvjetnom ljubavlju, onom jačinom koja je dovoljna da nekoga izbavi iz smrtnoga zagrljaja, jačinom koja nikada neće izblijedjeti i nikada neće nestati. A takva ljubav nema nikakve veze s ljepotom, ćudi ili uništenim nogama. – Ne mogu ti obećati da nikada neću izgubiti živce – rekao je. – Iako imam dojam da si me promijenila za sva vremena. Možda više nisam onakva zvijer kao što sam bio. – Ne mogu ti obećati da neću umrijeti i ostaviti te samog. Mislim da sam zaboravila zahvaliti ti što si mi spasio život. – Volim te – rekao je, a glas mu se slomio. – Kad sam mislio da ćeš umrijeti, i ja sam želio umrijeti. A čim si izašla kroz onaj prokleti prozor, želio sam da mi se vratiš. Rukom mu je nježno pomilovala obraz. – Vratila sam se. – Ja bih išao po tebe, čak i da nisam posumnjao da bi se mogla razboljeti. Ali jednostavno nisam mogao tada napustiti pacijente. Zapravo, razmišljao sam više puta o tome da ih napustim, najčešće sredinom noći. – Ali to ne bi bilo u redu – rekla je odlučno. – To bi umanjilo veselje radi našeg vjenčanja. – Hoće li biti vjenčanja? – pogledao ju je u oči. – Neće biti lako pročitati zavjete u tvojoj

~ 192 ~


spavaćoj sobi, ali uspjet ćemo nekako. Duboko je uzdahnula. – Nemaš ništa protiv vjenčanja s jastogom koji se guli? U očima mu se vidjelo da nema baš ništa protiv. – Ti nisi jastog – rekao je, nježno joj milujući usne svojima. – Ovdje gdje ti proviruje nova koža izgledaš više poput jagode. Zrele, ukusne jagode. – Jagoda 3mi je srednje ime – rekla je Linnet, zasmijuljivši se. – Moja Jagoda. – Ali sada mu je bilo dosta razgovora pa se prevalio na nju, velik i snažan i – da – dominirajući. – Ako ti ne smeta voditi ljubav dok se perutaš, bi li imala išta protiv voditi ljubav s čovjekom koji katkada sasvim izgubi živce? – Ne – rekla je i zastenjala jer je njegova ruka... dobro, bilo je na njoj dijelova koji su bili jednako meki kao i ranije. Morao je trljati njezine grudi plahtom dok nisu postale predivno crvene boje poput jagode, ali oboje su uživali u tome. I oboje su bili jako sretni što se činilo da iz nekoga misterioznog razloga šarlah nije zahvatio unutrašnjost njezinih bedara. Bilo je i drugih stvari zbog kojih su bili sretni. Nakon svega, ležali su na stijeni, a Piers se usredotočio na zadaću da ulašti svoju voljenu dok ne bude cijela ružičasto-crvene boje. – Imam li ožiljke na licu? – pitala je Linnet nervozno, nakon nekog vremena. – Reci mi istinu. – Nemaš niti jedan. Nisi ti kraljica Elizabeta. Zapravo – iako mi je to grozno reći – stavi malo pudera i Pačići će opet sliniti za tobom. – Očito je odlučio da njezinim grudima treba još malo više pažnje. Linnet se počela oprezno pipati po licu, prsti su joj prelazili preko jagodica, brade i usana. Sve je ponovno bilo glatko. – Ne znam hoću li ikada moći zaboraviti – rekla je drhteći – kokošinjac, osip i to što mi je bilo tako vruće i što sam bila žedna. Piers joj obuhvati lice dlanovima. – A ja sebi neću nikada moći oprostiti što nisam bio tamo s tobom. – Misliš li onako kako si tvoj otac nikada neće oprostiti? – Razgovarali smo – rekao je otresito. – Pokušao sam smisliti što bi ti željela da mu ja kažem. Razvedrila se. – Dakle ti si rekao da je on bio posvećen... – Ne. – Ali ti ni ne znaš što sam ja željela reći. – Ništa slično ovome što si započela. – A što si mu onda rekao? – upitala ga je pomalo razočarano. – Da ga volim. Ne baš tim riječima, ali on je shvatio. – Kad mi je bilo jako loše, sanjala sam da je moja majka sa mnom u bazenu. – U vodi? – Pod vodom. Ja bih stalno lebdjela prema daljini, gdje nije bilo nikakve boli, gdje je bilo hladno i mokro. Ali ona bi me gurnula natrag. Piers je privio Linnet čvrsto uz grudi. – Lijepo od nje. – I ja sam njoj oprostila – rekla je nježno. – Voljela me. – Pa, tebe je lako voljeti. I to ne zato što si prelijepa. I ne zato što si sad ove preslatke ružičaste boje koju još nikada nisam vidio na ženi. Suze su krenule iz Linnetinih očiju. – Nisam mislila da će itko ikada... 3

Linnetino puno ime je Linnet Berry Thrynne. Berry je engleski naziv za bobičasto vode i vode poput jagode.

~ 193 ~


– Pst – rekao je, nježno joj ljubeći usne. – Ja nisam nikada mislio da će mi biti stalo do nekoga. – Oboje smo bili u krivu – rekla je Linnet, a ruku je stavila oko njegove glave kako bi privukla njegove usne uz svoje. – Slatka Jagodo – šapnuo je Piers nešto kasnije. – Da? – trgnula se iz poljupca omamljena, otečenih usana. Srce joj je lupalo. – Ne možemo ponovno voditi ljubav ovdje na stijeni. Žao mi je što zvučim tako konvencionalno, ali izgrebao sam koljena. Hoćemo li krenuti kući? Imam nevjerojatno mekan krevet. Nalazi se u glavnoj spavaćoj sobi koju još nisi vidjela, ali mislim da bi ju mogla prisvojiti. – Kući – ponovila je, pokušavajući se pribrati. – Našoj kući. Tako su ustali, napravili joj tuniku od plahte i krenuli kući držeći se za ruke. Kad su stigli, Linnet se smiješila svima, od Prufrocka do vojvode. Nitko zapravo nije primijetio da joj je koža crvena poput jagode. Zato što je radost na njezinom licu i u njezinim očima bila zasljepljujuća.

~ 194 ~


Epilog

Nekoliko godina kasnije

N

e razumijem zašto zoveš mamu Jagoda – rekao je mali dječak svome ocu jednog ljetnoga dana. Izvalio se na stijenu i gledao svoju sestru kako vesla po bazenu s njihovom majkom. – Tako je samo ja zovem – rekao je njegov otac. Gledao je mamu s neobičnim osmijehom na licu koji dječak nije mogao protumačiti. – To nije logično – zaključio je John Yelverton, budući grof od Marchanta i vojvoda od Windebanka. – Mama ne izgleda kao jagoda. Evie izgleda kao jagoda jer je okrugla i debela i ima crvenu kosu. Bio je prilično nemilosrdan prema svojoj mlađoj sestri. Iako mu je bilo samo sedam godina, bio je svjestan da njegova sestra vrlo lako može šarmirati bilo kojeg stranca. Ako bi se samo nasmiješila, rastopili bi se. Dali bi joj sve što poželi. A to naravno ne znači da su joj njegovi majka i otac davali sve što poželi. Oni bi je radije škakljali dok se ne bi počela smijati. On ju je pak više volio štipati. – Jednom davno, tvoja je majka imala prilično ružičastu kožu – rekao je njegov otac. – Pa je izgledala baš poput slatke bobice, jagodice. John je vidio taj izraz na licima svojih roditelja ranije, i nije ga smatrao previše važnim. To nije bilo razumno. Jako je volio kategorizirati stvari, a stvari su bile ili razumne ili nerazumne. Ovakav čudan pogled? Nerazuman. – Možemo li se sada vratiti u dvorac i secirati još jednu žabu? – pitao je. – Ne. Jedna žaba tjedno. Nisu žabe stvorene samo zato da bi se ti zabavljao, ti to dobro znaš. – Ali sjećaš se da mi je bilo teško pronaći žučni mjehur. Moram pokušati još jednom. – Sljedećega tjedna – rekao je njegov otac. – Siguran sam da će biti puno žučnih mjehura kad narasteš. Ovo je bila još jedna od besmislica koje su mu roditelji često govorili, a John ih nije odobravao. – Ja sada želim secirati žabu! Njegov je otac prestao gledati prema bazenu i pogledao u njega. Podigao je prst. – Sjećaš li se o čemu smo jutros razgovarali? – Moram naučiti kontrolirati svoju ćud – rekao je John poslušno. – Ako u želucu osjetim da ću se razbjesniti, moram izbrojati do deset. – Trebaš li sada brojati? – Ne – rekao je neraspoloženo. Evie je stigla do kraja bazena, a njegov otac je ustao kako bi je izvukao iz vode. Imao je

~ 195 ~


štap u jednoj ruci, ali sagnuo se. Evi se s obje ruke uhvatila za njegovu i on ju je izvukao van u jednom velikom zamahu dok je ona vriskala i vriskala. Tada je spustio štap na tlo i ispružio obje ruke kako bi pomogao mami izaći iz bazena. I evo ih ponovno, opet su se onako smješkali jedno drugome. Tata je zabacio ručnik preko ramena, onaj koji je malo prije iskoristio da bi osušio mamu. John je zakolutao očima i otišao pregledati male lokve koje je napravila plima. Kad bi sam našao žabu, možda bi mu tata dopustio da je secira. Ali nije bilo niti jedne žabe u blizini. – One ne vole slanu vodu – rekla je Evie, tepajući malo u govoru. Nagnula je glavu na stranu i nasmiješila se osmijehom koji je on tako prezirao. – Zar ti baš ništa ne znaš? Povukao ju je za kosu. Ona se rasplakala, a on je izbrojao do deset. – Nisam je čupao za kosu – objasnio je svome tati trenutak kasnije. – Nisam je niti jako povukao, to bi bilo zločesto. Samo sam je malo povukao. – Ne pada jabuka daleko od stabla – rekao je njegov otac, primivši ga za ruku dok su kretali stazom prema dvorcu. – Sljedeći put izbroji do deset prije nego što nekoga poželiš povući za kosu. John se nasmiješio. Njegova najveća želja bila je biti baš kao njegov tata u svakom pogledu. Dobro, i malo kao njegov djed vojvoda, također, jer je jako volio priče koje je Njegova milost pričala. Ali većinom je želio biti kao njegov tata. – Možda bi mogao operirati sljedeću žabu prije nego što je seciram – predložio je. – Staviti joj gips na nogu. Možemo se praviti da je previsoko skakala. – Hmm – promumljao je njegov otac, a John je shvatio da tata ponovno gleda mamu. Ona je držala Evie za ruku, a Evie je još uvijek plakala iako je John jako dobro znao da je uopće nije stvarno ozlijedio. – Ti jako voliš mamu, zar ne? – rekao je John, povlačeći oca za ruku kako bi mu privukao pažnju. – Da, volim – rekao je tata. – Sigurno. – I ona voli tebe – izjavio je John. Volio je u svojoj glavi jasno organizirati stvari. Njegova mama se nasmijala. – Ja sigurno volim tvoga oca, Johnakinse. On se namrštio. – Tako si me zvala kad sam bio beba. A ja više nisam beba. – Ispričavam se – rekla je, dodirnuvši mu prstom nosić. – Onda ako ti voliš nju – rekao je ocu – a ona voli tebe, a vi volite nas, zašto morate imati još jedno? – Rekli su mu da je još jedna beba u maminom trbuhu, ali to mu nije bilo logično bez obzira na to što je njezin trbuh bio okrugliji nego što je inače bio. Njegova mu se mama nasmiješila, a zatim ga primila za slobodnu ruku. – Voljeti jedni druge, to je ono u čemu je naša obitelj najbolja. Ovo je Johnu bilo nelogično. Secirati ljude bilo je ono u čemu je njegov tata bio najbolji. Ali nije imalo smisla svađati se oko toga, i usput... Pretpostavljao je da bi njih četvero mogli odvojiti malo ljubavi i za bebu. Pod uvjetom da ne bude još jedna djevojčica.

~ 196 ~


SvrĹĄetak Janja http://www.balkandownload.org/

~ 197 ~


Povijesna bilješka

Ljepotica i zvijer je vrlo stara priča; gospođa Gabrielle de Villeneuve napisala je bajku La Belle et la Bete 1740. Neću citirati niti jednu određenu adaptaciju priče jer sam odbacila većinu pojedinosti, uključujući i čudesnu preobrazbu glavnog junaka. Piersova je preobrazba bila znatno manje čudesna, ali nije imala nimalo manji utjecaj na njegov život nego njegova ozljeda i odumiranje tkiva u mišiću desnog kvadricepsa. Više dugujem, vjerojatno ste prepoznali, znatno suvremenijoj priči, Foxovoj televizijskoj seriji Dr. House. Skidam kapu Houseovim briljantnim, duhovitim i nevjerojatno zabavnim scenaristima. Piers, moja verzija njihovog dr. Gregoryja Housea, razlikuje se od svoga prototipa onoliko koliko se Linnet razlikuje od Ljepotice. Ali njegova osobnost, da ne spominjem njegovu uništenu nogu i životni poziv, bila je inspirirana razdražljivim dijagnostičarom sveučilišne bolnice Princeton-Plainsboro. Uz darovitog dr. Housea koji svakako zaslužuje biti spomenut, zaslužuju to i liječnici i kirurzi iz osamnaestog stoljeća kojima u teškoj borbi s bolestima nisu bile na raspolaganju vrste pretraga, testovi, tehnologija i lijekovi na koje se toliko jako oslanjao dr. House. Mnoge pojedinosti koje se tiču šarlaha pročitala sam u knjizi Rasprava o febrilnim bolestima koja je prvi put izdana 1799. Knjigu je napisao dr. A. Philips Wilson i u njoj su se mogle pronaći detaljne informacije o razvoju šarlaha i zdravorazumskim načinima liječenja te bolesti. Dr. Wilson tvrdi u knjizi da niti jedan bolesnik kojega je on liječio svojim metodama nije podlegao šarlahu. U svojoj se knjizi bori protiv neučinkovitih i često štetnih načina liječenja liječnika poput nekog dr. Simsa koji je 1796. preporučio liječenje šarlaha laksativima i sredstvima za izazivanje povraćanja. Na neki svoj način, Wilson je bilo slično arogantna, ali istinski herojska verzija dr. Housea. Također, odajem počast seriji knjiga o ženskom internatu Malory Towers u Cornwallu autorice Enid Blyton, u kojem ona piše o bazenu urezanom u stijene koji je punila plima. Čitala sam na glas njezine romane svojoj kćeri i to mi je dalo inspiraciju za Piersov bazen kraj mora koji u ovoj knjizi zapravo postaje još jedan lik. I konačno, tu je i Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka, T. S. Eliota koja mi nije izlazila iz glave dok sam pisala ovu knjigu, mada se Eliot zbog toga sigurno okreće u grobu (tekst pjesme u originalu možete pronaći na mojoj internetskoj stranici www.eloisajames.com). Njegova poema postavlja pitanja o vremenu i hrabrosti – o tome ima li »vremena za tebe i vremena za mene«, ima li vremena za pripremu »da se lice sretne s tvojim licem« i vremena da se pitamo »usudim li se?«. Ostavljam vas stoga s Eliotovom ljubavnom pjesmom u kojoj pjevaju sirene, a ljudi riskiraju predugo se zadržavajući u morskim odajama.

~ 198 ~

Eloisa james kako je ljepotica ukrotila zvijer  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you