Page 1


CHRISTINA DODD

BOSONOGA

PRINCEZA


PROLOG

ednom davno, u maloj kneževini Beaumontagne, živjela je princeza koja je tvrdila da će se, kad odraste, boriti protiv zmajeva. Njezine dvije starije sestre rekle su joj da se samo prinčevi upuštaju u borbe sa zmajevima, no nisu je uspjele razuvjeriti. Amy je bila drugačija od njih, bučna i ratoborna poput dječaka. Vitlajući štapom nerijetko se upuštala u bitke s ljutim neprijateljima, što su zapravo bili viteški oklopi postavljeni duž hodnika dvorca ili se u parku verala po granama drevnih hrastova zamišljajući da osvaja tvrđavu.

J

Nažalost, jedini zmaj u njezinoj blizini bila je njezina baka, stroga starica koja ju je odlučila dovesti u red i primorati ju da se ponaša onako kako bi se jedna princeza trebala ponašati. I ma koliko se Amy trudila suprotstaviti joj se, bila je to unaprijed izgubljena bitka. Svaki njezin nestašluk bio bi okrutno kažnjen čim bi baka saznala što je učinila. Sestre su suosjećale s njom, otac zadovoljno odmahivao glavom, ali nitko od njih nije se usudio usprotiviti volji krute i tvrdoglave starice. Amy ju je iz dna duše mrzila. Znala je da je da je to grijeh i da ne bi smjela priželjkivati staričinu smrt, ali nije marila. Iz dna duše ju je mrzila i tu nije bilo pomoći. No došao je dan kad je otac nju i njezine sestre poslao daleko od kuće. Daleko od lepršavih zastava njihova doma, od zaštitničkih zidina i dadilja koje su budnim okom pazile da princeze ostanu unutar njih. Amy je bila sigurna da to nije bila očeva zamisao. Nego bakina. Jedino zloj starici poput nje moglo je pasti na pamet poslati ih u hladnu i turobnu zemlju poput Engleske, i pritom još tvrditi da je to za njihovo dobro. Gore od svega, Sorcha, kao


krunska princeza, zbog sigurnosti je morala biti razdvojena od njih. Amy i Clarice završile su u internatu gdje više nikoga nije bilo briga ponaša li se Amy poput princeze ili ne. No prava noćna mora počela je od trenutka kad su saznale da je njihov otac ubijen u ratu. Amy je bila sigurna da se to dogodilo njezinom krivicom, zato što je svim srcem željela smrt baki. Bog ju zato kaznio i oduzeo joj oca. Morala se nekako iskupiti. U to vrijeme, bilo joj je devet godina. I otad pa nadalje, Amy se napokon doista počela boriti sa zmajevima.


PRVO POGLAVLJE Devon, Engleska 1810.

D

a je Jermyn Edmondson, markiz od Northcliffa znao da ga netko namjerava oteti, zacijelo ne bi izašao iz kuće.

A možda i bi. Život mu je bio jezivo dosadan i trebalo mu je malo uzbuđenja. Stojeći na litici ponad zapjenjenog mora, zamišljeno je zurio u maglovite obrise otoka Summerwinda. Vjetar mu je mrsio kosu, raskopčani ogrtač lepetao na vjetru poput galebovih krila. Sol mu je nagrizala nosnice, kapljice valova razbijenih o stijenu zapljuskivale mu lice. U ovom zabačenom kutku Devona sve je bilo divlje, svježe i slobodno... osim njega. Osjećao se poput zatočenika. Mrkog izraza lica polako se okrenuo i šepajući uputio se natrag prema dvorcu. Prvi vjesnici proljeća već su počeli nicati iz zimom ogoljele zemlje, no pogled na njih nije ga nimalo veselio. Kao ni išta drugo u ovoj pustari. Jedino čime je katkad mogao prekratiti duge i dosadne večernje sate, bio je odlazak na bal u ladanjsku kuću nekog plemića. Bila je to jedina prilika za susret sa znancima i prijateljima, kao i hrpom debitantica koje su njihove prepredene majke dovlačile ovamo u lov na pogodnog supruga. Pravo rečeno, to mu nije osobito smetalo. Došlo je vrijeme da se oženi i upravo zato nedavno je zamolio strica Harrisona da mu sastavi popis pogodnih mladih dama - uz napomenu da izostavi sve koje šetnje idiličnim seoskim krajolicima drže neopisivo romantičnima.


I tako... ako vrijeme ne možeš provoditi u jahanju ili jedrenju što sa slomljenom nogom kao posljedicom pada iz kočije pouzdano nije mogao - ne preostaje ti drugo nego beskrajne duge sate kratiti čitanjem ili šetnjom po svježem zraku. I tako već gotovo dva mjeseca. Kratko je pogledao knjigu koju je ponio sa sobom. Bože, bila mu je muka i od same pomisli na čitanje. Bilo čega, pa čak i londonskih tiskovina. Ionako su ovdje dolazile sa zakašnjenjem. Od silne dosade počeo je čitati čak i knjige na latinskom. Posljednji put činio je to prije trinaest godina, dok je još živio tu, s ocem. No nakon njegove smrti otišao je odavde i nije se namjeravao vratiti. Trebao je ostati pri toj odluci. No ponos je bio taj koji mu nije dopuštao da nakon nesreće ostane u Londonu. Mrzio je osjećati se bespomoćnim, a više od svega živciralo ga je sažaljenje ljudi koji su mu dolazili u posjet. Više jednostavno nije mogao slušati kako im je žao što mu se to dogodilo, i kad mu je stric Harrison predložio da pođe na oporavak u Summerwind Abbey, smatrao je to odličnom zamišlju. No u međuvremenu se predomislio. Ušao je u paviljon, sjeo u naslonjač od pruća i kratko protrljao bolno bedro. Pri padu iz kočije slomio je nogu, a seoski liječnik koji ga je redovito posjećivao nije mu mogao pomoći ničim izuzev tješenjem da će kost s vremenom zarasti. - Vrijeme i vježba najbolji su lijek - rekao je. - Preporučam laganu šetnju, ali samo po ravnom terenu. Jer ako padnete i ponovno slomite nogu, mogli biste zauvijek ostati invalid - upozorio ga je. Jermyn je na taj savjet odgovorio mrzovoljnim režanjem, no očito ga je trebao poslušati pa mu se jučer tijekom šetnje ne bi dogodilo da se spotakne i padne. Naravno, to se ne bi dogodilo da se nije pokušao niz strmi puteljak spustiti na plažu. Jedva se dovukao natrag do dvorca. Noga ga je sada vraški boljela, a pomisao da pozove liječnika kako bi mu dao nešto protiv bolova


bila mu je nadasve mrska. Ne bi mogao podnijeti prodiku kako je trebao šetati amo-tamo po verandi, poput nemoćnog starca ili malog djeteta. Otvorio je knjigu i udubio se u priču o Tomu Jonesu, pisanu u vrijeme kad je Engleska bila topla i zelena, a mladost prepuna čarobnih iznenađenja. Uzbudljive pustolovine pisane rukom vještog pisca poput Fieldinga, okupirale su Jermyna u tolikoj mjeri da je opazio djevojku koja je stala pred njega tek kad je začuo njezin glas. - Gospodine? Kratko se trgnuvši začuđeno se zagledao u služavku koja je stajala pred njim, s poslužavnikom u rukama. Prvo, nikad dotad nije ju vidio. Drugo, bila je u pohabanoj haljini, ali oko vrata je nosila majstorski izrađen komad nakita - tanki srebrni lančić s križićem. I treće, za razliku od ostalih služavki, nije djelovala nimalo ponizno i pokorno. Gledajući ga ravno u oči, ponudila mu je piće s poslužavnika. Nije odmah posegnuo za čašom. Umjesto toga, zagledao se u njezino lice. Put joj je bila glatka i blijeda, posve drugačija od puti seoskih cura, oči neobično zelene, poput mora pred oluju, a sjajna i kovrčava kosa, vrpcom nemarno povezana u rep iz kojeg je pobjeglo nekoliko tamnih uvojaka. Mogao bi se okladiti da joj još nije ni dvadeset. Seoski momci zacijelo se natječu koji od njih će je dobiti za ženu. A možda i ne, pomislio je. Naime, djelovala je previše strogo i ozbiljno. Ostane li takva, nikada se neće udati. Hajde, uzmite piće - nestrpljivo je rekla. - Najmanje što možete učiniti jest da ga popijete, kad sam se već potrudila donijeti vam ga. -

Nisam tražio da mi ga doneseš - odvratio je. Znao je da bi ju trebao prekoriti zbog drskosti, no previše se zabavljao da bi to -


učinio. -

Izgledate kao da bi vam dobro došla čaša vina - odbrusila je.

Smjelo djevojče, pomislio je. Očito je nova, nenavikla na red i disciplinu poput ostalih slugu i sluškinja. - U redu - rekao je i uzeo čašu. Znao je da bi joj batler očitao bukvicu ako bi se vratila u kuću neobavljena posla pa je odlučio popustiti. No ako je očekivao da se nakloni i hitro se udalji, prevario se. Ostala je stajati i ukočeno zuriti u njega. - Hvala - rekao je i rukom pokazao prema kući. - Možeš se udaljiti.

S oklijevanjem se povukla korak unatrag, usiljeno mu se naklonila i ponovno se zagledala u njega dugim ukočenim pogledom. Kratko se nakašljao. Napokon je popustila pa oholo podigla bradu i sišla u vrt. Čudno. Nije se uputila prema kući nego prema obali. Koračala je samouvjereno, poput gospodarice navikle zapovijedati svima oko sebe. Gledajući je, Jermyn je u nevjerici odmahnuo glavom. Zar ne zna da bi se trebala vratiti u kuću? Prvom prilikom reći će batleru neka joj objasni njezine dužnosti... i neka ju usput poduči ponašanju prema gospodaru. Prinijevši čašu ustima, popio je dug gutljaj vina i naglo se namrštio. Bilo je jezivo gorko. Dugi trenutak pozorno se zagledao u tamnocrvenu tekućinu. Otkad se u njegovoj kući služe tako loša vina? Očito, batler je u njegovoj odsutnosti postao previše aljkav. Drske sluškinje, jeziva vina. Doista će morati ozbiljno porazgovarati s njim, zaključio je i vratio se čitanju knjige. Minutu potom, slova pred njegovim očima postala su mutna.


Nekoliko puta je trepnuo pa podigao pogled. Ah, da, to je zbog magle. Kad li se samo podigla? Sjećanja su varljiva, pomislio je. Djetinjstvo provedeno u Devonu pamtio je po vedrim danima, čak i usred zime. Često je s ocem i prijateljima odlazio na duge šetnje okolicom. Sjećao se divljih oluja i ledenih vjetrova i zvuka valova koji se razbijaju o stijenje i mirisa proljetnog cvijeća i kako je trava po kojoj se valjao bila svježa, rosna i mirisna... puno toga ostalo mu je u sjećanju, ali ne i magla. Odmahnuo je glavom. Naravno, ljudi pamte ono što je bilo lijepo, a ružno prepuštaju zaboravu. Grlo mu je odjednom postalo previše suho pa ga je ovlažio još jednim dugim gutljajem vina i požalivši vlastitu glupost, ostatkom zapljusnuo azaleje koje su rasle uz paviljon. Počeo se znojiti. Je li ranoproljetni val topline preplavio vrt? Izvukao je rupčić iz džepa, otro njime krupne graške znoja s čela pa svukao težak zimski ogrtač i prebacio ga preko naslona stolice. Spustivši pogled na knjigu otkrio je da mu slova plešu pred očima. Smračuje se brže nego što je mislio, u protivnom se ne bi tako šašavo ponašala, zaključio je. Pokušao je zatvoriti knjigu, no iskliznula mu je iz prstiju. Jezik mu je odjednom postao prevelik u ustima, misli mu se usporile i trebala mu je cijela vječnost da podigne glavu i zagleda se u daljinu. Sve što je vidio pred sobom bila je gusta magla. Je li to zbog lošeg vina? Vino ... Bilo je otrovano. Shvativši to, na trenutak se posve ukočio pa naglo ustao i rukama se oslonio o stol, pokušavajući uspostaviti ravnotežu.


Ovoga puta neće se izvući. Umrijet će. Onda, kad je otpao kotač s njegove otvorene kočije - što se dogodilo tijekom vožnje između Londona i Brightona - bio je siguran da mu je odzvonilo. Ali ne... ovo je bilo puno opasnije, puno zlokobnije... Nesigurno je učinio korak ili dva, no tlo mu se previše ljuljalo pod nogama da bi mogao nastaviti. Trenutak potom, s treskom se srušio na pod. Slabašnim glasom pozvao je u pomoć. Malo zatim, začuo je užurbane korake. Pomoć stiže. Netko ga je ipak čuo. -

Upalilo je, gospođice Rosabel.

Sudeći po naglasku, muškarac koji je izgovorio te riječi bio je otočanin. Prvo što je Jermyn ugledao kad je otvorio oči, bio je par pohabanih čizama. S velikim naporom, polako je pogledom kliznuo uz snažna bedra i dalje, preko snažnog trupa sve do prijeteći mrkih očiju na širokom tamnoputom licu. Ne, taj muškarac nije došao ovamo kako bi mu pomogao. Djelovao je previše opasno, previše ... Ali, što želi od njega? Trenutak potom, pogled mu je pao na djevojku koja je stajala kraj gorostasa. Prodorne zelene oči, iznošena plava. haljina. Ah da, to mu je djelovalo poznato. - Mislio sam da će dosad već biti u dubokom snu - promrsio je gorostas. - Vjerojatno je popio samo nekoliko gutljaja - odvratila je djevojka. - Nije važno, očito je bilo dovoljno da ga obori s nogu. Hajde, umotaj ga u platno. Nemamo vremena za gubljenje. Služavka koja mu je donijela vino. Nasjeo je na njezinu podvalu i sada...


Sada će me ubiti, pomislio je, opazivši dug oštar nož u njezinoj ruci. Obuzet panikom, pokušao se podići, no uzalud, nije se mogao ni pomaknuti. Sve što je prešlo preko njegovih usana bila je jedva čujna psovka. No ako je mislio da će ga probosti, prevario se. Umjesto toga, iz dekoltea je izvukla list papira, stavila ga nasred stola i nožem ga prikovala uz površinu. Gorostas je za to vrijeme razmotao velik komad grubog platna pa s djevojkom izmijenio nekoliko riječi čije značenje je ostalo izvan domašaja Jermynova usporena uma. Srce mu je sve slabije kucalo, kapci postali preteški da bi oči i dalje mogao držati otvorenima. Dakle, to je kraj. Ubrzo će biti mrtav. Ubijen u vrtu vlastite kuće.


DRUGO POGLAVLJE

ko joj ikada ponovno padne na um oteti engleskog plemića, potrudit će se pronaći nekog sitnije tjelesne građe, pomislila je princeza Amy Rosabel, zabrinuto odmjeravajući muškarca koji je ležao nasred paviljona.

A

Izdaleka, lord Northcliff nije joj djelovao osobito visok i jak. Kad mu je poslužila piće, shvatila je da je barem petnaestak centimetara viši od nje, no unatoč tome bila je uvjerena da se pod odjećom krije muškarac prosječne tjelesne građe. Prevarila se. - Krupan je kao kit - mrzovoljno je promrsila.

Pomeroy Nodder, najšutljiviji muškarac kojeg je ikada upoznala, nehajno je slegnuo ramenima. - Ne, gospođice. Malo je jači i to je sve. Oduvijek je bio takav, još kao dječak. Posljednje zrake sunca poigravale su se u gustoj tamnocrvenoj kosi lorda Northcliffa, podarivši joj plameni sjaj. Obrve su mu bile tamne i izvijene kao da se podsmjehuje. Čak i u nesvijesti, izgledao je nevjerojatno oholo i bahato. Umišljenog li podlaca, pomislila je Amy. Kad se osvijesti i shvati da je zarobljen, zacijelo neće biti toliko nadmen. Osobno će se pobrinuti naplatiti mu za sve što je počinio. Nimalo nježno, Pom je otkoturao lordovo nepomično tijelo na platno. - Pomognite mi umotati ga, gospođice - promrmljao je.


Hitro je kleknula i bacila se na posao koji se pokazao težim no što je očekivala. Do trenutka kad je završila, oznojila se od napora. Kako sramotno za jednu princezu. Baka bi se zgrozila kad bi ju vidjela. A tek kad bi znala u što se njezina najmlađa unuka upustila. Srećom, stara kneginja bila je u Beumontagneu, a budući da nije bila vidovita, nikada to neće saznati. Čim su završili s umotavanjem, Pom je podigao lorda Northcliffa i prebacivši ga preko širokih ramena, dugim koracima uputio se prema šumarku. Zgrabivši lordov ogrtač, Amy je požurila za njim. Nije ga bilo lako dostići, a kamoli održati korak s njim, pogotovu kad su se strmim puteljkom počeli spuštati prema obali. Za razliku od Poma koji je bio ribar i u skladu s tim navikao na teške poslove, poput izvlačenja mreža punih riba iz mora, njoj je bilo teško nositi čak i lordov debeli zimski ogrtač. Ipak, do trenutka kad su stigli do čamca skrivenog u maloj uvali, čak i Pom se uspuhao pod težinom tereta koji je nosio na plećima. - Jeste li uspjeli? - upitala je gospođica Victorina Sprott čim ih je ugledala. -

Da, imamo ga - oštrim šapatom odvratila je Amy.

- Bogu hvala - s olakšanjem je odvratila starica. - Već sam se uplašila da vas je netko otkrio.

Ne, sve se odvijalo točno onako kako smo i planirali razuvjerila ju je Amy pa skočila u čamac za Pomom kako bi mu pomogla spustiti lorda u trup. -

Polako - zabrinuto je rekla Victorina kad ga je Pom oprezno spustio s ramena, a Amy ga hitro uhvatila ispod pazuha. -

-

Pripazite da se ne udari.

Da nije bio toliko težak, Amy bi se možda i potrudila nježnije ga


poleći u čamac. No budući da jest, iskliznuo joj je iz ruku i s treskom pao na dno. - O, Bože - prijekorno je prošaptala Victorina. - Nisi li mogla biti malo pažljivija? Nadam se da se nije ozlijedio.

Amy je nehajno slegnula ramenima. - Kako se ponio prema vama, bolje nije ni zaslužio. -

Nije baš toliko loš - pobunila se gospođica Victorina.

-

O, da, jest.

Ipak, on je naš gospodar - ustrajala je starica. - Zaslužuje malo poštovanja. -

-

Meni nije ništa i nisam ga dužna poštovati - odvratila je Amy.

Hajde, sjednite kraj gospođice Victorine - rekao je Pom, odlučivši skratiti njihovu raspravu. - Moramo požuriti. Ne bih želio da se lord probudi prije nego stignemo na otok. U protivnom ćete se uvjeriti koliko neugodan može biti kada se razljuti. -

- Ne bih se čudila da uz bahatog glupana poput njega svi završimo u moru - rekla je Amy pa sjela na klupicu i ogrnula se lordovim ogrtačem.

Nije toliko glup da prevrne čamac - odvratila je gospođica Victorina. - Ne bi to učinio prije svega zbog sebe. No da, prilično je naprasit. Mogao vas je bez razmišljanja upucati. Kao zečeve. A da su vas njegove sluge otkrile ... -

- Ali nisu - prekinula ju je Amy i nježno je potapšala po ruci. Smirite se. Sve će biti u redu.

Pom je iskočio iz čamca, gurnuo ga u more pa ponovno uskočio u njega i zgrabio vesla. - Idemo. Začas ćemo biti kod kuće. Otok Summerwind, tri kilometra udaljen od obale, također je pripadao lordu Northcliffu. Suvišno je reći, ali unatoč tome što mu


je dužnost nalagala održavati posjed, nije to činio. Uskoro su se našli na otvorenom moru. Sudeći po glasnom hrkanju, lord je bio u dubokom snu, no Amy se ipak nije mogla opustiti. Sve što je željela bilo je što prije stići na otok. Grozila se pomisli da bi se Northcliff mogao probuditi prije nego ga zatvore u podrum kuće gospođice Victorine. Prisjetivši se njegova oštra pogleda, nelagodno se promeškoljila. Imao je oči poput tigra kojeg je vidjela u vrijeme kad je bila mala djevojčica. Bila je to prekrasna, velika i snažna životinja, a iako je djelovala pitomo, nagonski je osjećala da može biti opasna. Sunce je zašlo i hladna magla zgusnula se oko njih. Osjetivši kako ju je netko uhvatio za ruku, Amy se snažno trgnula pa shvatila da je to gospođica Victorina. -

Previše je miran - prošaptala je. - Nadam se da nije mrtav.

Ako i jest, ne bi mi bilo krivo zbog toga - odvratila je Amy, znatno odvažnije nego što se osjećala. -

Gospođica Victorina zapanjeno se zagledala u nju. - Kako možeš reći takvo što? Amy je duboko uzdahnula i odlučno odmahnula glavom. - Ne bojte se, nije mrtav. Za takvo što trebala sam mu usuti u vino puno više sredstva za spavanje. Probudit će se. - Ovako umotan izgleda poput leša. Što ako se uguši? zabrinuto je upitala starica.

Kad je planirala otmicu, Amy se potrudila da ništa ne bude prepušteno slučaju. No unatoč tome što je gospođica Victorina bila upoznata sa svim pojedinostima, neprestano je strahovala da će nešto poći po zlu. - Neće se ugušiti - strpljivo je odvratila i kratko stisnula drhtavu staričinu ruku. - Nismo ga toliko čvrsto umotali da ne bi mogao


disati. Stalo nam je da ostane živ, u protivnom za njega ne bismo mogli tražiti otkupninu. Usto, zar ne čujete kako hrče? Gospođica Victorina nervozno se nasmijala. - Je li? Mislila sam da se Pom uspuhao od veslanja - rekla je pa snizila ton kao da se boji da bi ju netko mogao čuti. - Jesi li ostavila pismo na mjestu gdje će ga netko sigurno pronaći? Naravno - odvratila je Amy i zadovoljno se osmjehnula prisjetivši se komada papira nožem prikovanog za stol. Bio je to kratko i jasno sročen zahtjev za otkupninom. Po njezinoj procjeni, slugama neće trebati više od dana da ga dostave gospodinu Harrisonu Edmondsonu. Najviše za dva dana, otkupnina će biti ostavljena u ruševnom zamku na otoku. -

Sviđala joj se ironija vezana uz zahtjev da novac bude ostavljen upravo u drevnom zamku Edmondsonovih, a više od svega sviđali su joj se tuneli pod zamkom, koji će joj omogućiti lako i neometano povlačenje. Doveslavši do otoka, Pom je izvukao čamac na obalu pa uz Amynu pomoć podigao lorda i prebacio ga na svoja široka pleća. Začuvši kako je Northcliff kratko zastenjao, gospođica Victorina sažalila se nad njim. - Jadnik. Čini se da ga nešto boli. - Ne brinite gospođice Sprott, nije mu ništa - odvratio je ribar pa pričekao da Amy iskoči iz čamca i pomogne gospođici Victorini izaći na obalu. - Iskreno se nadam da se neće jako ljutiti na nas - rekla je starica.

Kako da ne, pomislila je Amy. Bila je i više nego sigurna da će htjeti iskočiti iz kože od bijesa. Imućan i utjecajan muškarac poput njega nije navikao naći se u bespomoćnom položaju. Usto, netko tko je mogao biti toliko pohlepan da ukrade i unovči izum drage starice poput gospođice Victorine, neće biti sklon odreći se ni mrvice svoga bogatstva.


Doduše, nije se radilo baš o mrvicama, pomislila je Amy, široko se osmjehnuvši. - I sami znate da je pravda na našoj strani - rekla je gospođici Victorini. - Ukrao je vaš stroj i dužan je nadoknaditi vam štetu koju ste zbog toga pretrpjeli. - Da. Znam, draga. U pravu si. Doista jesi. Ipak, kuća u kojoj živim i u kojoj su moji generacijama živjeli, pripada Northcliffbvima. Usto, otmica baš i nije zakonit način istjerivanja pravde.

Zakonit način istjerivanja pravde? Kako uljudno od nje. - Običan je sebičan nasilnik koji od vas ubire najamninu za kuću koja nije bolja od štale. Ako to nije drsko, ne znam što jest. -

Kakva je, takva je, meni je draga.

-

Krov prokišnjava.

-

Volim zvuk kiše.

- Ne, gospođice Victorina, nitko ne voli zvuk kiše u kući, nego izvan nje.

Pom se odlučio uplesti. - Gospođice Rosabel, biste li svezali čamac? Krenimo, lord nije lagan - rekao je i zajedno s gospođicom Victorinom uronio u mrak. Svezavši čamac, Amy je prebacila preko ruke lordov ogrtač i požurila za njima. Summerwind je bio idiličan mali otok sa zelenim brežuljcima i rosnim livadama na kojima su seljani napasali krave. Selo je bilo smješteno u uvali podno najvišeg brijega na kojem se nalazio ruševan zamak od sivih kamenih gromada. Sprott Hall, kuća gospođice Victorine, nalazila se u udolini,


okružena jabukovim voćnjakom. Nekad davno, bila je to lijepa velika kuća urešena štukaturama. No pročelje je sada bilo oštećeno i jedino lijepo što se moglo vidjeti na njemu bio je željezni okvir oko vrata, uz koji su rasle ruže penjačice. Krov je bio nakrivljen, rebrenice oštećene i izblijedjele. Jak vjetar razbio je stakla na dva prozora pa su bili prekriveni starim krpama. Sveukupni dojam bio je jadan. Gospođica Victorina cijeli život provela je u toj kući, i dok su članovi njezine obitelji jedan za drugim umirali, svjedočila je njezinoj postupnoj propasti. Oholom i nehajnom lordu Northcliffu očito nije bilo ni na kraj pameti poduzeti nešto u vezi s tim, iako bi morao održavati nekretnine za koje je ubirao najamninu. Ipak, gospođica Victorina bila je previše dobroćudna da bi se pobunila. Bila je uistinu mila starica. Seljani su je izuzetno voljeli i cijenili. Amy također. Victorina je bila ta koja joj je pružila krov nad glavom kada je napola mrtva isplivala na obalu njihova otoka. Iako joj je rekla da se ne može sjetiti zašto na sebi ima mornarsko odijelo i kako je završila u moru, bila je to laž. Naravno da se svega sjećala pa tako i skoka preko palube broda, nakon što su kapetan i njegova posada otkrili da je njihov novi mladi poslužitelj zapravo djevojka. Ako se nju pita, muškarci su obične svinje. Doduše, nakon godinu dana provedenih na Summerwindu, morala je nevoljko priznati da ipak postoje izuzeci poput Poma i nekolicine drugih otočana. No gospođica Victorina bila je ta od koje je Amy najviše naučila o velikodušnosti i suosjećanju. I upravo zato je odlučila založiti se za nju i pobrinuti se da pravda bude zadovoljena. Čim je gospođica Victorina otvorila ulazna vrata, veliki crni mačak počeo joj se motati oko nogu. - Gdje je moj slatki mali Coal? - upitala je i podigla ga.


Glasno predući, naslonio se na njezino rame. Izgledao je poput velikog crnog krznenog ovratnika. - Pome, pripazi da lord glavom ne udari u dovratak. Ne želimo ga razljutiti.

Ne, gospođice, ne želimo - složio se Pom pa ušao u kuću, pričekao da Amy upali svjetiljku i zajedno s gospođicom Victorinom pošao za njom kroz predvorje do hodnika koji je kraj dnevnog boravka i spavaćih soba vodio do kuhinje. -

Ušavši u kuhinju, stubama su se spustili u vinski podrum unutar kojeg su Amy i gospođica Victorina uredile privremeno boravište za lorda. Doduše, ne tako otmjeno kako je njegovo gospodstvo zacijelo naviklo, no dovoljno dobro da u njemu provede sljedeća tri ili četiri dana. Bio je tu krevet, stol, stalak za umivanje i nekoliko prašnjavih knjiga kojima će lord moći prekratiti dane zatočeništva. Prozori su bili mali, no danju će kroz njih dopirati dovoljno svjetla za čitanje. Pod krevetom je stajala noćna posuda, preko puta njega, stolac za ljuljanje. A za kameni zid kraj kreveta bio je prikovan lanac s okovom za nogu. Tu stvarčicu Amy je osobno donijela iz zamka. Sišavši u tamnicu pozorno je razgledala hrpu zahrđalih okova za ruke i noge pa najzad izabrala taj model, zaključivši da će, kada se očisti i naulji, poslužiti svrsi, ponajviše stoga, što je za razliku od većine ostalih okova, imao lokot i ključ. Jer, tako joj svega na svijetu, doista nije željela Northcliffa zadržati zatočenog duže no što bude nužno. Pom je položio lorda na slamnati madrac uskog željeznog kreveta i odmotao ga iz platna. Dodavši svjetiljku gospođici Victorini, Amy je sa strahom opipala puls na vratu lorda Northcliffa. Srećom, srce mu je snažno kucalo. Osjetivši kako mu je koža vruća, pomislila je kako čak i u nesvijesti bjesni zbog ponižavajuće situacije u kojoj se našao. -

Itekako je živ - rekla je, brzo odmaknuvši ruku. - Srce mu lupa


kao ludo. Hvala nebesima - s olakšanjem je prošaptala gospođica Victorina. Prije no što su krenuli u otmicu, iz poštovanja prema lordu pošla se dotjerati, kao da će Northcliff u njezinoj kući biti gost, a ne zatočenik. Napravila si je frizuru kakva je bila u modi prije pedesetak godina, narumenila usnice i obraze te ogrnula svoju najbolju pelerinu, tamnoljubičastu, s ovratnikom od hermelina. Istina, bio je malo olinjao, no živo mačje krzno na njezinu ramenu popravilo je dojam. Poput svake uzorne domaćice užurbala se po maloj prostoriji kako bi boravak u njezinoj kući lordu učinila što je moguće udobnijim, pa upalila nekoliko svijeća i ubacila komad ugljena u malu željeznu peć koja je stajala u kutu. -

Čim mu je Pom izuo čizme, Amy je lorda požurila okovati lancem. Daleko od toga da je uživala u tome, no što se mora, mora se. Završivši, brzo je zaključala lokot i odmaknuvši se od lorda nelagodno protrljala nadlaktice. - Eto, i to je riješeno. Neće nam pobjeći – rekla je, hrabrije no što se osjećala. Pom je uredno složio platno u koje je lord bio umotan, stavio ga pod ruku i uputio se prema stubama. - Idem. Bude li vam štogod trebalo, pozovite me. Gospođica Victorina požurila je k njemu i potapšala ga po nadlaktici. - Već si nam dovoljno pomogao. Nema potrebe da itko sazna za to. I možeš biti siguran da bih prije umrla nego lordu ikada rekla da si sudjelovao u njegovoj otmici. - Znam da to ne biste nikada učinili. Zato vas i toliko poštujem odvratio je i stubama se uputio prema kuhinji.

Amy je požurila ispratiti ga iz kuće. - Ljudi iz sela ne znaju za ovo... zar ne? - upitala je. Nakon svih loših iskustava koje je u životu doživjela navikla je biti oprezna. - Hm, da - promrmljao je i kratko dotakavši obod ribarskog šešira, izašao iz kuće. Trenutak potom nestao je u mračnoj


maglovitoj noći. Dugi trenutak Amy je zbunjeno zurila za njim. Što je to trebalo značiti? Je li joj htio dati do znanja da seljani to već znaju? Ili da nemaju pojma o tome? Nema smisla gubiti vrijeme na razmišljanje o tome, najzad je zaključila. Što je učinjeno, učinjeno je. Poduhvat u koji su se upustili bio je vrlo smion i neobičan - upravo zato će i uspjeti. To je bilo ono čemu se nadala i u što je svim srcem željela vjerovati.

♠ Ušavši u pab, Pom je objesio šešir na vješalicu kraj vrata i pogledom okružio prisutne. - Riješeno - rekao je. Svi do jednoga su odahnuli. Mertle, njegova žena, koja je ovdje radila kao konobarica, požurila mu je u susret. - Je li sve prošlo kako treba? - zabrinuto je upitala. Gledajući je tako lijepu i nasmiješenu, blistavih očiju i kovrčave plave kose povezane ružičastom vrpcom, Pom se po tisućiti put upitao zašto je od svih mladih muškaraca u selu upravo njega odabrala za muža. Kako bilo, smatrao se pravim sretnikom. Jest - odvratio je pa sjeo za stol, pričekao da mu Mertle posluži večeru i bacio se na jelo kao da umire od gladi, što je bila istina jer Pom je uvijek umirao od gladi. Završivši, ispraznio je kriglu piva, spustio je na stol i pogledom ponovno okružio prisutne. Vidjevši kako i dalje zure u njega, shvatio je da žele čuti više od onoga što im je rekao pa kratko pročistio grlo. Budući da nije bio pričljiv, odlučio je reći samo najvažnije. - Zatočen je u podrumu i lancem svezan za nogu. Harrisonu Edmondsonu ostavili smo zahtjev za -


otkupninom. Taj kučkin sin pozelenjet će od muke kad ga dobije - s velikim zadovoljstvom rekla je Mertle. -

-

Nastavi.

Pom je slegnuo ramenima. - To je sve. Kad sam otišao, lord je još uvijek spavao. - Vjerojatno neće biti osobito sretan kad se probudi - rekao je Smith, seoski župnik.

Bio je proćelav stariji muškarac, čupavih sijedih obrva, slabašne tjelesne građe i čvrstog karaktera. Ne, neće - složio se Pom jer činilo se da se treba složiti s tim, iako je to samo po sebi svima bilo savršeno jasno. -

- Misliš li da će se dalje sve odvijati onako kako gospođica Rosabel očekuje? - upitala je Mertle.

Pom se na trenutak zagledao u nju. - Da, mislim da hoće. - Meni se cijela ta zamisao nimalo ne sviđa - pobunila se gospođa Kitchen, koja je voljela u svemu voditi glavnu riječ. - Nisi trebao sudjelovati u tome. To što ste učinili uistinu je sramotno - ljutito je uzviknula.

Svi prisutni naglo su ušutjeli. Pom se naglo namrštio. Znao je da osoba poput gospođe Kitchen seljane može lako dovesti u dvojbu, a nije želio da se to dogodi. Htio to ili ne, morao je objasniti zašto je pristao sudjelovati u toj opakoj zavjeri. - Gospođica Rosabel je u pravu - rekao je. -

Da? - upitao je župnik.


- Da. Lord Northcliff loše se ponio prema nama - odvratio je Pom. - Osobito prema gospođici Victorini. - Ne bi nas se trebalo ticati kako se ponio prema njoj - ustrajala je gospođa Kitchen. Mertle je naglo ustala i s rukama oslonjenim na kukove ustobočila se pred njom. - O, da, itekako bi nas se trebalo ticati - ljutito je izgovorila gledajući ju ravno u oči. - Gospođica Victorina uvijek je svima pomagala. Svakog od nas je zadužila, na ovaj ili onaj način. Čak i naše roditelje! Nema bolje osobe od nje. Ne možemo ju ostaviti na cjedilu!

Pom je iz iskustva znao da nitko ne može izdržati Mertlein ljutiti pogled. Tako je i bilo. Gospođa Kitchen naglo je zatvorila usta i zagledala se u vrhove svojih cipela. Pravo rečeno, činimo lordu uslugu - rekla je Mertle i pogledom polako okružila prisutne. - Zar ne, Pome? čak i da nije bio uvjeren da je njegova žena u pravu, Pom bi se složio s njom. No budući da jest, dvostruko samouvjerenije kimnuo je glavom. - Da. Mora shvatiti da se ne smije tako ponašati. - Čisto sumnjam da itko od gospode ima volje preispitivati svoje postupke - promrmljao je John. - Moramo mu pružiti priliku da shvati što je učinio - odvratio je Pom. U godinu dana nije tako puno govorio, no ovo je bilo previše važno da bi šutke prešao preko toga. - U protivnom bi nastavio griješiti i pouzdano bi završio u paklu.


TREĆE POGLAVLJE

zevši ogrtač lorda Northcliffa koji je pri ulasku u kuću ostavila u predvorju, Amy se uputila natrag u podrum.

U

Taj ogrtač bio je simbol svega što nije valjalo u vezi s lordom Norhtcliffom. Šivan po mjeri kod nekog od najboljih londonskih krojača, bio je oličenje lordove taštine. Od novca potrošenog na sukno fino poput tog, seljani bi mogli živjeti godinu dana. I još jednu godinu od svote plaćene za njegovo šivanje. S oklijevanjem, prislonila je obraz na meku crnu tkaninu i kratko je omirisala. Mirisala je na kožu i duhan, poput odjeće njezina oca. Kao djevojčica, često je sjedila u očevu krilu, glave oslonjene na njegovo rame. Prisjetivši se trenutaka u kojima se osjećala voljenom, sigurnom i zaštićenom, srcem joj se razlila neopisiva toplina. Trenutak potom, shvativši da se smiješi, naglo se namrštila. Pomisao da išta što pripada lordu Northcliffu može imati ikakve veze s njezinim lijepim uspomenama, nije joj se nimalo svidjela. Čim je ušla u podrum, s velikim olakšanjem riješila se ogrtača tako što ga je poput komada stare krpe bacila na stolicu za ljuljanje. S Coalom u naručju, gospođica Victorina stajala je kraj kreveta i zamišljeno promatrala lorda. - Kao dječak, bio je vrlo drag - tiho je izgovorila. - Očito se promijenio - odvratila je Amy.

Često je nagovarao ribare da ga prevezu na otok - šapatom je nastavila starica. - Volio je dolaziti k meni na čaj i kolače. Tvrdio je da na svijetu nema boljih kolača od mojih. -


- I nema - promrmljala je Amy i počela vući pokrivač ispod lordova nepomična tijela u namjeri da ga pokrije. -

Vrlo je pristao muškarac, zar ne?

- Kako to možete reći za jednog običnog lopova? - zapanjeno je upitala Amy. - Zar ste zaboravili da vas je okrao? - Kakve to veze ima s njegovim izgledom? - upitala je gospođica Victorina smeteno slegnuvši ramenima. -1 lopovi mogu biti zgodni. Još kao dječak je bio takav, no pretvorio se u uistinu naočitog muškarca. Ako sam prestara da bih mogla ubrati voćku s drveta, ne znači da mi se usta ne ispune slinom kad ju gledam.

Amy se morala svojski potruditi ostati ozbiljna. Gospođica Victorina bila je čudna mješavina vragolanke i uzorite usidjelice. Iako bi ju oštro ukorila svaki put kad bi smatrala da je rekla nešto neprimjereno, sebi je dopuštala reći što god joj padne na pamet. No upravo zahvaljujući iskrenosti i otvorenosti, Amy ju je smatrala pravim draguljem. - Čudno, ali otac mu nije bio nimalo zgodan - nastavila je gospođica Victorina. - Svi smo se pitali kako netko poput njega može imati takvog anđela za sina.

Anđela? Amy je iskreno sumnjala da je netko poput njega ikada bio anđeo. Ne, to jednostavno nije moguće. Zacijelo je bio razmaženo derište naviklo dobiti što god poželi, kad god poželi. Zato se i pretvorio u sebičnjaka kojem je jedino stalo zadovoljiti vlastite potrebe. Ipak... morala je priznati da je naočit. Koža mu je bila preplanula. Očito je puno vremena provodio na otvorenom,baveći se aktivnostima kojima se bave dokoni ljudi poput njega. Nos mu je bio pravilan, usnice lijepo oblikovane. Doduše, glasno hrkanje koje je dopiralo iz njih nije lijepo zvučalo, no nitko nije savršen. Gospođica Victorina kratko se nasmijala. - Kad spava, djeluje poput pravog nevinašca, zar ne?


- Istina - složila se Amy i po prvi put se upitala kako i zašto se lord pretvorio u to u što se pretvorio. - Zar u njegovom životu nije bilo nikoga tko bi ga podučio moralu i odgovornosti? - Njegov otac doista se trudio odgojiti ga kako treba. Bio je dobar čovjek. I dobar gospodar - rekla je gospođica Victorina pa umorno uzdahnula, sjela u stolicu za ljuljanje i stavila Coala u krilo. - Istina, bio je previše ponosan na svoju porodičnu baštinu, no mogu to razumjeti. Najzad, Edmondsonovi se ubrajaju među najstarije englesko plemstvo. Prema službenoj verziji, prvi lord Edmondson bio je saksonski plemić koji je od Vilima Osvajača bez imalo ustezanja zatražio da mu pokloni Summerwind Abbey i otok preko puta njega. Vilima je njegova hrabrost navodno toliko zadivila da mu je udovoljio.

A kako glasi neslužbena verzija? - upitala je Amy, naslutivši da u svemu tome postoji nešto čime se Edmondsonovi osobito ne ponose. -

Ah, priča se da je lordova žena zapravo bila ta koja je Vilima nagovorila da njezinom mužu pokloni te posjede, tijekom njihovih vrućih susreta u postelji. -

Amy se glasno nasmijala. Gospođica Victorina zabrinuto se namrštila i počela se polako ljuljati na stolici. - Nisam sigurna da smo mudro postupili, Amy - tiho je izgovorila. - Što ako se ovo pokaže kao fatalna pogreška? Amy je sjela na rub kreveta i čvrsto ju primila za ruku. - To se neće dogoditi. Usto, i sami znate da nemamo izbora. Bez novca smo, seljani također žive u oskudici, a lord Northcliff prijeti da će vas sve otjerati odavde jer mu dugujete rentu. Ne mogu vjerovati da itko može biti toliko drzak! Većina vas potječe iz obitelji koje ovdje žive jednako dugo kao i Edmondsonovi... više od četiri stoljeća. Kad dobijemo tih deset tisuća funti koliko smo tražili za


otkupninu, možemo otići kamo god poželimo. A i seljanima ćemo novčano također pomoći da se izvuku iz nevolje. - Da, ali... ako uspijemo, morat ću otići odavde, zar ne? drhtavim glasom upitala je gospođica Victorina.

Uspjet ćemo - odlučno je odvratila Amy. - I da, morat ćemo potražiti neko drugo mjesto za život, što je doista grozno, ali to bi se ionako dogodilo jer lord bi vas izbacio iz kuće. Ovako ili onako morate napustiti Summerwind. Kao i ja, no s novcem će nam biti neusporedivo lakše. Kupit ćemo lijepu kuću na nekom ugodnom mjestu, neku koja sigurno neće prokišnjavati i biti puna mišjih rupa. -

-

Prestara sam da bih započinjala život negdje drugdje.

Nećete biti sami. Gdje god bili, i ja ću biti s vama. Obećavam. Neću vas napustiti - rekla je Amy, pogledavši je ravno u oči. Gledajući je tako jadnu i potištenu, kako hrabro pokušava prikriti strah, istinski se razljutila. - Uostalom, tko zna? Ne bih se čudila da lord Northcliff jednog dana ponovno padne iz kočije i slomi vrat. U tom slučaju, mogle bismo se vratiti ovamo. -

Gospođica Victorina naglo je izvukla ruku iz njezine. - Ne bi mu smjela željeti smrt - zgroženo je uskliknula. - To je grijeh! Coal je podigao glavu i mrko se zagledao u Amy. Pomilovavši ga po glavi, Amy se hitro ispričala gospođici Victorini. No pravo rečeno, ni na trenutak nije požalila što je lordu Northcliffu poželjela smrt. Zaslužio je umrijeti zbog onoga što je učinio miloj ubogoj starici poput gospođice Victorine. Svaki put kad bi pomislila na to, poželjela je vrištati od bijesa. Mogla bi ga zadaviti vlastitim rukama, mogla bi... ah, najradije bi platila nekome da mu sredi kočiju tako da ispadne iz nje i ubije se. Kojeg li gada! A gospođica Victorina smatrala ga je anđelom. -

U sedmoj godini ostao je bez majke - rekla je gospođica


Victorina i zamišljeno se zagledala u lorda. - Nije mu bilo lako bez majčinske ljubavi i pažnje. Mislim da je upravo zato često dolazio k meni. Bio je željan maženja i tepanja. -

Tipično muško - suho je rekla Amy.

-

Da - složila se gospođica Victorina i umorno uzdahnula.

- No neki muškarci u nama izazivaju nježne osjećaje, a neke bismo najradije išamarale.

Teško mi je vjerovati da biste vi mogli ikoga poželjeti ošamariti - rekla je Amy, začuđena njezinim riječima. - Tko vas je toliko razljutio? -

Harrison Edmondson, stric lorda Northcliffa. Nikada mi nije bio drag. Zahvaljujući njegovu lošem utjecaju Jermyn je s vremenom postao takav kakav jest prema svima nama. Harrison je hladan i bezosjećajan... jedan od onih ljudi kojima se već po pogledu vidi da su zli - prošaptala je pa zdvojno odmahnula glavom i kratko sklopila oči. -

- Umorni ste - rekla je Amy i ustala. - Trebali biste poći na spavanje. - Previše sam uzbuđena da bih mogla zaspati - odvratila je gospođica Victorina i odsutno milujući Coala ponovno se zagledala u lorda. - Majka mu je bila prava ljepotica. Boju kose naslijedio je od nje. Krasna je, zar ne?

Istina, bila je to krasna boja kose. Prošarana crvenkastim pramenovima, izgledala je poput plamtećeg mahagonija. Amy je imala čudan osjećaj da bi se opekla kad bi ju dotaknula. Za razliku od kose, obrve su mu bile crne. Priroda se doista maštovito poigrala obdarivši ga crvenkastom kosom i poput ugljena crnim obrvama. Da nije bio muškarac, Amy bi pomislila da ih je nečim potamnio. Spoznaja da je zarobila tako moćnog i naočitog muškarca


prilično je godila njezinoj taštini. - Što mislite, jesu li mu dlačice na tijelu crne ili crvenkaste? - znatiželjno je upitala gospođicu Victorinu. - Amy! Pristojna mlada dama ne bi smjela razmišljati o takvim stvarima - zgranuto je odvratila gospođica Victorina. Za razliku od seljana, znala je tko je Amy. A i da nije bila princeza, činjenica da se radilo o devetnaestogodišnjoj djevojci, gospođici Victorini bila je dovoljna da se postavi za njezina tutora.

Ipak, ma koliko katkad bila stroga, Amy je znala da je gospođica Victorina u duši vrlo nestašna. - Ah, pomislila sam da možda i vas to zanima - s osmijehom je odvratila. Naravno da ne - u dahu je izgovorila gospođica Victorina, no po znatiželjnom izrazu njezina lica, Amy je znala da to nije istina. Nikad u životu nisam vidjela nagog muškarca i ne smatram da sam time išta izgubila. -

- Pravo rečeno, ni ja nikada nisam vidjela nagog muškarca, ali nemam namjeru potpuno ga svući. Samo ću pogledati kakve su mu boje dlačice na prsima - rekla je Amy i počela mu raskopčavati košulju.

Ali, u dubokom je snu - pobunila se gospođica Victorina. Nemoralno je gledati nekoga tko nije svjestan da ga gledaš - dodala je i počela se hladiti rupčićem. -

- U usporedbi s otmicom, to je puka sitnica. Usto, cijelo vrijeme ga gledamo. -

To nije isto. Gledale smo ga u lice. Kakve su?

-

Što? - upitala je Amy, praveći se nevještom.

-

Njegove dlačice. Kakve su boje?

-

Crvenkaste - s osmijehom je odvratila Amy.

-

Kako prikladno - suho je komentirala gospođica Victorina.


-

Prikladno?

-

Da. Obzirom na činjenicu da si zavirila kroz vrata pakla.

-

Ah, toliko daleko ipak nisam išla - ogradila se Amy.

- Hajde, pomognite mi da ga pokrijem. Sumnjam da će se probuditi prije jutra.

Gospodine Edmondsone, jedan od slugu iz Summerwind Abbeya želi vas vidjeti - rekao je Royd, batler, zastavši na pragu radne sobe lorda Harrisona. - Kaže da je riječ o hitnoj stvari. -

Harrison Edmondson, Jermynov stric, ujedno i muškarac koji je vodio sve njegove poslove, na trenutak se upitao je li ga sreća napokon poslužila i riješila njegov najveći problem. Pravo rečeno, sumnjao je u to jer kako su stvari stajale, sreća mu je u posljednjih nekoliko tjedana potpuno okrenula leđa. A ako uskoro ne pronađe zadovoljavajuće rješenje, nema mu druge nego se i dalje natezati s razmaženim balavcem koji je naslijedio titulu njegova brata i njegovo golemo bogatstvo. Prisjetivši se kako mu je bahato naredio da mu napravi popis pogodnih udavača, došlo mu je da iskoči iz kože od bijesa. Najradije bi ga upucao. Dovraga, ako bi ga se želio zauvijek riješiti mogao bi to učiniti na stotinu načina, pomislio je, pogledavši prema ostakljenom ormaru nakrcanim ubojitim stvarima, poput francuskog prstena s otrovom, talijanskog noža na preklop, bodeža skrivenog u štapu... Ipak, nema tako dobro planiranog umorstva ni tako dobrog oružja koje se može pokazati učinkovitijim od pogodne prilike. Samo ju treba prepoznati i iskoristiti. Znao je to, jer već je pokušao iskoristiti jednu pogodnu priliku. Prljav i zadihan od žestokog jahanja, sluga se iza batlerovih leđa progurao u sobu pa iz unutarnjeg džepa jakne izvukao komad


papira. - Lakaj je ovo našao u paviljonu - u dahu je izgovorio. Pribodeno nožem o stol. - Čekaj malo, momče - rekao je batler i odlučno ga primio za nadlakticu. - Ne možeš samo tako upadati ovamo.

Sad kad je već ušao, kasno je da ga pokušaš izbaciti - nadmeno je promrsio Harrison, tonom po kojem se moglo zaključiti da će batler poslije požaliti vlastitu nesmotrenost. -

Trebao si ga ostaviti da čeka pred ulaznim vratima - dodao je,.uzevši komad papira iz mladićeve ruke, rastvorio ga i hitro pročitao poruku. -

Markiz od Northcliffa u mojim je rukama. Želite li ga vidjeti živog, u roku od pet dana ostavite deset tisuća funti u njegovom zamku na otoku. Pročitavši to, Harrison je naglo udahnuo i zadržao dah. Nemoguće... a ipak! Jedva je mogao vjerovati vlastitim očima. Ni u snu se ne bi mogao nadati takvoj sreći. Naglo je zabacio glavu i glasno se nasmijao. Na kraju krajeva, sudbina mu je ipak naklonjena.


ČETVRTO POGLAVLJE

ostupno, Jermyn je došao k svijesti. Daleko od toga da je osobito žudio za tim; otkad je slomio nogu nije se tako dobro naspavao. Ali vrat mu je bio ukočen, usta suha i unatoč tomu što je istinski želio nastaviti spavati, probudio se.

P

Prvo što je osjetio bio je miris svježe opranih plahti. Zatim je začuo tiho uporno predenje. Nešto meko i toplo ležalo je sklupčano kraj njega. Već odavno se nije tako dobro osjećao. Doista, bio je nevjerojatno opušten, osim što... Namrštio se. čudnog li sna, pomislio je. Loše vino, plovidba morem, ljepotica otrovno zelenih očiju... Naglo je otvorio oči i podigao se u sjedeći položaj pa shvatio da to na čemu sjedi nije krevet. Nego uski željezni ležaj, s tankim madracem prekrivenim bijelom plahtom preko koje je bio prebačen otrcani vuneni pokrivač. Velik crni mačak mrzovoljno se odmaknuo od njega i legao nasred ležaja. Jermyn je pogledom hitro okružio prostoriju. Tri mala prozora pod stropnim gredama... je li to podrum? U mutnoj sivkastoj svjetlosti koja je dopirala kroz prašnjava stakla prepoznao je oblike pokućstva. Škrinja. Stol. Stolice. Peć u kutu. Polako je podigao ruku i opipao zid kraj kreveta. Kamen. Goli, hladni kamen. Bio je u svojoj odjeći, no bez kravate. Također, netko mu je izuo čizme. No ništa ga nije boljelo pa očito nije bio napadnut ili pretučen. Ali, zašto onda... -

Dovraga, gdje sam? - smeteno je promrmljao.


-

U podrumu kuće gospođice Victorine.

Naglo pogledavši udesno, u polumraku je ugledao vitki ženski lik kako ustaje iz stolice za ljuljanje. Bez riječi upalila je svjetiljku i objesila je na kuku koja je visjela sa stropa. Jest, nalazio se u podrumu veličine oveće spavaće sobe, krcatom praznim vinskim policama i starim pokućstvom. No više od toga, Jermyna je zaprepastila spoznaja da gleda u nju... u djevojku otrovno zelenih očiju. O, da, zaista je bila lijepa. Vitka, dostojanstvenog držanja, profinjenih crta lica i usana boje trešanja. No pogled joj je bio oštar i prijekoran, poput pogleda njegove prve učiteljice kad bi se pred njom pojavio raščupan i neuredan. Svjestan da je i sada takav, odjednom se posramio. Još gore od svega, preplavila ga je nelagoda kad je shvatio da ga je gledala kako spava. To ga je činilo ranjivim, a nije se želio tako osjećati pred njom. - Tko ste vi? I što radite ovdje? - odlučno je upitao. - Ja sam osoba koja vas je otela i zatočila - hladnokrvno je odvratila. -

Glupost!

Uznemiren žestinom njegova glasa, mačak je skočio s ležaja i otrčao prema stubama. Spustivši noge na pod, Jermyn je začuo zveketanje poput... Je li moguće da je... ? Je li to... ? Ne, naravno da nije. Tko bi se usudio staviti ga u lance? Pomaknuvši nogu, ponovno je začuo zveket. Nije moguće... ne bi se valjda usudila? Naglo je ispružio nogu, podigao nogavicu hlača i u nevjerici odmahnuo glavom.


- Je li to okov? -

Jest.

-

Oko mojeg gležnja - zapanjeno je dodao.

-

Bistar momak - drsko je odvratila.

-

Oslobodite me. Smjesta! - ljutio je uzviknuo.

-

Takvo što nije mi ni na kraj pameti.

Možda ne razumijete što ste učinili pa ću vam objasniti prijeteći je tiho izgovorio, mrko je promatrajući ispod gustih obrva. - Ja sam markiz od Northcliffa. I zato ćete me smjesta osloboditi. -

Briga me tko ste. Otela sam vas i do daljnjega ćete ostati tu gdje jeste. -

Preplavljen srdžbom reagirao je poput životinje u kavezu i podignutih ruku naglo skočio s ležaja i ustremio se na nju. No prije nego što ju je stigao uhvatiti za vrat, ustuknula je. Ponovno je zakoračio prema njoj, a lanac oko njegova gležnja se zategnuo i oborio ga s nogu. Od udarca o kameni pod ostao je bez daha. A kad je ponovno počeo disati, bilo je još gore. Noga, ta prokleta slomljena noga, jezivo ga je boljela. Toliko da je na trenutak pomislio da će se onesvijestiti od boli. A cijelo to vrijeme, dok je ležao na golom podu gutajući zrak poput ribe na suhom, ta vraška žena mirno ga je promatrala ruku prekriženih na prsima. I to ga je još više razbjesnilo. Kako se usuđuje tako ponašati? Prema njemu, markizu od Northcliffa, muškarcu kojeg su i mlađe i starije žene smatrale neodoljivim i uvijek mu se trudile ugoditi. Jeste li svjesni u što ste se upustili? - upitao je, čim je smogao snage progovoriti i riječ. -


Uputila mu je dug ironičan pogled. - Naravno da jesam. Otela sam markiza od Northcliffa. I usuđujete se to priznati? - kroz stisnute zube je promrsio i polako ustao, odvukavši se do ležaja i sjeo na njega. -

-

Zašto ne? Učinila sam to i nimalo se zbog ne stidim.

Ne samo da se nije stidjela, nego se time ponosila. Štoviše, uživala je u njegovoj nemoći. Mogao je to vidjeti u njezinu drsku osmijehu i nadmenom pogledu. Ipak, ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti kako se jedna žena mogla upustiti u takvo što. Žene nisu tako hrabre i odvažne. A kamoli hladnokrvne. Za otmicu treba imati puno živaca. Usto... Naglo se namrštio. - Niste to sami učinili, zar ne? Netko vam je pomogao - rekao je, prisjetivši se gorostasa koji je u paviljonu stajao kraj nje. - Ne trudite se zanijekati. Sjećam se da je uz vas bio neki muškarac. - Jest

- priznala je. - Platila sam mu da vas donese ovamo. Nećete ga više vidjeti. Varate se ako mislite da ću vam povjerovati - rekao je pa ispružio nogu i oprezno opipao bedrenu kost. Srećom, nije bila slomljena. Ipak, noga ga je vraški boljela. Njezinom krivicom. Koje li drznice! Kako se usuđuje gledati ga u oči i lagati mu? -

- Nema te žene koja bi mogla smisliti otmicu, a kamoli je provesti u djelo - rekao je, prezirno je odmjerivši od glave do pete.

Drago mi je što tako mislite. Iskreno se nadam da će i drugi tako misliti budete li se ikada ikome usudili reći da vas je otela žena - rekla je, ironično mu se osmjehnuvši. - Svi bi smatrali da ste poludjeli i da ne znate što pričate. -

- Žena nema dovoljno mozga u glavi za takvo što - ustrajao je. Niste to mogli sami smisliti.


- Donekle ste u pravu - s osmijehom je odvratila. - Gospođica Victorina mi je pomogla u tome. - Gospođica Victorina - polako je ponovio. - Rekli ste da sam u podrumu njezine kuće, zar ne? -

Da.

- I tvrdite da vam je ona pomogla u smišljanju i provedbi moje otmice? - upitao je, pogledavši je kao da se pita dokle namjerava od njega praviti budalu. Iako ju dugo nije vidio, dobro se sjećao gospođice Victorine. Često je dolazio k njoj na čaj i kolače. Volio joj je pomagati u uređenju njezina malog vrta. Sve što je znao o cvijeću, naučio je od nje. A ova drska djevojka sada ga pokušava uvjeriti da joj je gospođica Victorina pomogla u njegovoj otmici. Nikad u životu nisam čuo veću glupost od te. - Kad biste malo razmislili, shvatili biste da to nije nimalo čudno. Ponijeli ste se prema njoj krajnje nepravedno i nije joj prestalo drugo nego suočiti vas s vašim nedjelima.

Naglo se uspravio. - Pobogu, o čemu trabunjate? Ne pretvarajte se kako nemate pojma o čemu pričam. Nećete time ništa postići - odbrusila je, ošinuvši ga pogledom. -

Gledajući je, shvatio je da je bio nevjerojatno glup kad je i na trenutak pomislio da je djevojka koja mu je sinoć - ako je to bilo sinoć - poslužila piće u paviljonu, njegova nova služavka. Možda je bila odjevena poput služavke, no držala se i govorila poput dame. I tada je to opazio, no nije se na to obazirao. Nažalost, jer da jest, stvari bi sada stajale drugačije. Začuvši tihe korake, pogledala je prema stubama. - To je gospođica Victorina. Vjerojatno vam nosi doručak. Jeste li gladni? -

Prokletstvo, mislite li da ću mirno sjediti ovdje i jesti doručak?


Toliko glup ipak nisam. Nikada niste bili osobito pametni, i u vezi s tim, nema vam pomoći. Što se mene tiče, ne bih marila ni da krepate od gladi rekla je i požurila uzeti poslužavnik iz ruku gospođice Victorine. No s obzirom da nam je stalo do otkupnine, potrudit ćemo se da ostanete živi. -

Tek kad je ugledao gospođicu Victorinu, Jermyn je povjerovao da je zatočen u podrumu njezine kuće. No još mu je bilo teško povjerovati da je pristala sudjelovati u nečemu toliko podlom i opakom. Izgledala je starije nego što se sjećao. Čelo joj je bilo puno bora, a kosa joj je posve posijedjela. Obrazi su joj upali, tople smeđe oči djelovale su joj umorno. Još nešto se promijenilo. Sudeći po davno iznošenoj haljini, očito joj više nije stalo da bude lijepo i uredno odjevena. Jedva je mogao vjerovati da je to ona. Djevojka je odlučno spustila poslužavnik na stol i gurnula ga prema njemu, što je bilo nadasve mudro od nje, u protivnom bi je zgrabio i primorao ju da ga oslobodi. Nije se mogao prestati pitati kako joj je uspjelo gospođicu Victorinu nagovoriti da joj pomogne u provedbi njezina opaka plana. Je li ju možda ucijenila? Zacijelo jest. Gospođica Victorina bila je nadasve uzorna osoba. Usto, voljela ga je. Nema šanse da bi dobrovoljno pristala sudjelovati u njegovoj otmici. Gospođice Victorina, morate me osloboditi - glasno i jasno je izgovorio, pretpostavivši da joj je sluh u međuvremenu oslabio. -

- Nažalost, mili, ne mogu to učiniti. Ne prije nego što dobijemo novac. No doista se veselim što te vidim - rekla je i široko mu se osmjehnula.

Ne, pouzdano nije gluha, zaključio je Jermyn. Samo je senilna, inače ne bi govorila takve gluposti. -

Kakav novac? - upitao je.


- Otkupninu koju smo tražili za tebe. Ne brini, sve će biti u redu. Vjerujem da će tvoj stric udovoljiti našem zahtjevu čim pročita da ćemo te ubiti ako nam ne plati.

Zapanjen, kratko je pogledao djevojku. Široko mu se osmjehnula i sjela na rub stola. - Ubili

biste me? - upitao je, glasa preplavljena nevjericom.

- Naravno da ne, mili - rekla je gospođica Victorina pogledavši ga kao da se pita kako mu takva glupost može pasti na pamet. - To neće biti nužno. Sigurna sam da će nam tvoj stric dati svotu novca koju smo tražili za tebe. Ubrzo ćeš biti slobodan. - Dakle, otele ste me i od mog strica tražite novac u zamjenu za moj život - rekao je, kako bi se uvjerio da je dobro shvatio. -

Da, mili.

Trebali biste se stidjeti - ljutio je promrsio. - To je uistinu skandalozno. -

Da nisi ukrao moj stroj za umetanje perlica u čipku, ne bismo to morale učiniti. Čipka s perlicama postala je pravi modni hit i tim strojem mogla sam zaraditi pravo bogatstvo. Kladim se da su londonske ulice preplavljene ženama koje nose čipkaste orukvice i ovratnike s perlicama - rekla je i prijekorno odmahnula glavom. -

Na trenutak, Jermyn se prisjetio gospođice Mistlevit, šašave mlade djevojke koja mu se na jednoj vrtnoj zabavi bacila u naručje. Kad se pokušao izvući iz njezina neželjena zagrljaja, shvatio je da su perlice na njezinoj čipkastoj orukvici zapele za gumbe njegove košulje. -To je modni hit, rekla je, pokušavajući se ispričati, no nije stekao dojam da joj se žuri odvojiti se od njega. Riješio je problem tako što ju je odgurnuo od sebe i hitro se izgubio u mraku. Srećom, nitko nije vidio kako se grle, u protivnom bi bio primoran zaprositi tu malu glupaču. -

Bila je to moja zamisao - nastavila je gospođica Victorina. - Ja


sam izumila stroj kojim se perlice umeću u čipku, a ti si ga ukrao i dobro na njemu zaradio. Kao da i bez toga nisi imao i više nego dovoljno novca. Loše si se ponio, momče. Jako loše. I ne samo prema meni. Nego i prema seljanima. Zapustio si svoje dužnosti i ne mariš ni za koga osim za sebe izgovorila je, glasom koji je podrhtavao od ljutnje. - Ljudi mogu puno toga pretrpjeti, no kad voda dođe do grla, spremni su učiniti stvari koje inače nikad ne bi učinili. Tako je i sa mnom. Mrzim što ti to moram reći, ali kad bi tvoj otac znao u što si se pretvorio, okrenuo bi se u grobu. - Nemam pojma o čemu pričate - odvratio je, zbunjeno slegnuvši ramenima.

Dakako - rekla je djevojka ustavši i zagledala se u njega s izrazom krajnjeg gađenja. - Ne bih se čudila da ste to zaboravili. Za vas je to bila puka sitnica, možda čak i nestašluk. Ni jednog trenutka niste se zamarali razmišljanjem o posljedicama, zar ne? Kad biste imali imalo karaktera, stidjeli biste se što ste staru i nemoćnu ženu ostavili da gladna i žedna životari u ovoj straćari. -

Jezičava mala kučka, pomislio je Jermyn, no prije nego što je stigao jednako oštro joj uzvratiti, gospođica Victorina učinila je to umjesto njega. - Amy, draga, sada si ipak pretjerala - blago ali odlučno ju je upozorila. - Ne očekujem od tebe da staneš u moju obranu, pogotovo ne na takav način - nastavila je, tonom koji nije trpio protivljenje. - Nisam stara i nemoćna, a manje od svega gladna i žedna. Živim u vlastitoj kući i zapravo sam u mnogo boljem položaju od većine usidjelica.

Amy. Dakle, tako se zove ta umišljena goropadnica, pomislio je Jermyn. Kuća u kojoj živite je njegova - podsjetila ju je Amy. - I može vas iz nje izbaciti kad god poželi. Obzirom na činjenicu da bi vam se krov svakog trenutka mogao srušiti na glavu, možda biste na to mogli gledati kao na sretnu okolnost. -


-

Dosta - oštro ju je prekinula gospođica Victorina.

Vidjevši kako je Amy naglo zatvorila usta, poput ukorene djevojčice, Jermyn se zamalo glasno nasmijao. Pravo rečeno, iako je bio svjestan da to nije primjereno jednom odraslom muškarcu, malo je nedostajalo da joj isplazi jezik. -

A ti, mladiću...

Trgnuo se. Pojedi doručak - blago je izgovorila i nježno mu se osmjehnula. Sjećao se tog osmijeha; uvijek bi mu ogrijao srce. -

- Napravila sam ti pogačice - nastavila je. - Kao dječak si ih obožavao. - O, da. Nikad u životu nisam jeo bolje pogačice od tih odvratio je i zaustio da odbije njezinu ponudu pa zatvorio usta i kratko kimnuo. Teško je biti bahat kad ti kruli u želucu.

Naravno da je pakosna vještica poput Amy morala likovati nad njegovom slabošću. - Jedite, gospodine - rekla je, čim je podigao ubrus kojim je bila prekrivena hrana na poslužavniku. - Ne bih voljela da umrete od gladi prije nego što uberemo vašu otkupninu. - Amy! - prijekorno je uzviknula gospođica Victorina. - Previše si zajedljiva. Je li to zato što se noćas nisi naspavala? Mislim da bi se trebala poći malo odmoriti. - Da, gospođo - pokorno je odvratila Amy, iako je bilo očito da bi se najradije usprotivila. Ipak, prije odlaska, pogledom je Jermynu jasno dala do znanja kako će nadrapati padne li mu na pamet poduzeti ikakvu akciju u smislu promjene njegova zarobljeničkog statusa.

Nije mogao odoljeti a da ju ne podbode.


- Budite tako dobri i donesite mi lavor tople vode i britvu. Želio bih se obrijati -rekao je, tonom kao da se obraća sluškinji. Okrenula se i uputila mu pogled dostojan engleske kraljice. - Naravno. Ionako smo odlučili dopustiti vam da se jednom dnevno operete i obrijete. -

Iskreno sam vam zahvalan na tome - ironično je odvratio.

- I trebate biti - odbrusila je. - Mnogi zatočenici nemaju takve povlastice - dodala je i uputila se prema stubama.

I protiv svoje volje, a možda i ne, ispratio ju je pogledom. Sviđao mu se oblik njezine stražnjice i nije vidio razlog koji bi mu priječio da otvoreno uživa u pogledu na njezine obline. Djevojka poput nje nije zaslužila da se prema njoj ponaša kao prema dami. Nije zaslužila ništa izuzev boravka u tamnici i vješala. Osobno će se pobrinuti da to i dobije. - Draga djevojka, zar ne? - rekla je gospođica Victorina pa sjela u stolicu za ljuljanje i na trenutak se zagledala u neku daleku točku na zidu iza Jermynovih leđa. - Nije odavde. Strankinja je. - Je li? To objašnjava mnogo toga -promrmljao je i s užitkom se bacio najelo. Osim pogačica, bilo je tu jaja i kobasica, čak i zdjelica kompota. Posegnuo je za nožem da izreže kobasicu pa na trenutak zastao i pozorno se zagledao u njega. Bio je star, ali oštar. Vrlo oštar i s lijepim šiljatim vrhom.

Kratko je pogledao gospođicu Victorinu. Ljuljuškala se u stolici, i dalje zagledana u neku daleku točku. Hitro je ugurao nož u rukav košulje. - Iz Beaumontagnea je. Lijepa je to zemlja, smještena visoko u planinama - nastavila je gospođica Victorina. - Šume su im uistinu predivne, prepune visokih borova i drevnih hrastova. Doduše, zime su tamo jezivo hladne. Ali zato su ljeta prekrasna. Sve pršti od boja


i odzvanja od pjeva ptica - rekla je, sjetno se osmjehnuvši. Kako to da tako puno znate o toj zemlji? - upitao je Jermyn. Zahvaljujući učitelju geografije koji je od njega zahtijevao da mu na karti pokaže svaku europsku državu, znao je gdje se Beaumontagne nalazi, no ne i mnogo više od toga. -

- Davnih dana bila sam tamo, s ocem. Obožavao je putovati, a kad su se moja braća poženila i kad je postalo očito da se ja neću udati, poveo me na put po svijetu - rekla je i sa stola uzela klupko tankog konca i čunak. - Nažalost, nismo stigli obići sva mjesta koja mi je htio pokazati - dodala je i počela čipkati.

Jermyn se na trenutak zagledao u čunak, desetak centimetara dugu alatku za izradu čipke napravljenu od slonovače, s oštrim vrhom na koji se porezao u vrijeme kad je bio dječak. Vraški je boljelo, a u trajno sjećanje na taj nemili događaj na palcu mu je ostao ožiljak. - Nakon godinu dana putovanja, razbolio se od upale pluća i umro - nastavila je gospođica Victorina. - U to vrijeme bili smo u Beaumontagneu. Ostala sam tamo pola godine čekajući da snijeg okopni kako bih se mogla vratiti kući - rekla je, kratko ga pogledavši. Za nekoga tko je sišao s uma, barem po njegovu mišljenju, izgledala je prilično prisebno. -

Znaš li gdje je Beaumontagne? - upitala je.

- Mislim da znam. U Pirenejima, između Francuske i Španjolske - rekao je i budući da mu je nož bio u rukavu, naboo kobasicu na viljušku i odgrizao komad. Bilo je to krajnje barbarski, no zašto bi se zamarao lijepim ponašanjem? Najzad, bio je vezan lancem, poput psa. - Nisam znala da si tako dobar u zemljopisu. Drago mi je što si se potrudio naučiti ga - s osmijehom je odvratila.

Polako žvačući promatrao je kako izrađuje čipku. Prsti su joj bili iskrivljeni, koža na rukama tanka i naborana, no nije se činilo da je


imalo izgubila na vještini. Dapače, stekao je dojam da u tom poslu uživa jednako kao i prije. - Jednom prilikom rekla sam tvojem ocu kako nije dovoljno da momak nauči dobro plesati i razlikovati sorte vina.

Jermynovo obrazovanje bilo je ipak znatno šire od tog, no nije smatrao potrebnim podsjetiti ju na to. - Zaista? Što vam je odgovorio? Da je budućem markizu od Northcliffa dovoljno da zna tko je odvratila je i zdvojno odmahnula glavom. - Tvoj otac nije imao puno mana, no pouzdano je bio pretjerano tašt. -

- Ne bih se s time složio - pobunio se Jermyn. Istina, bio je tašt, no unatoč tome svi su ga poznavali kao dobrog i plemenitog čovjeka. Znao je ime svakog svojeg sluge i zakupca; nikada nije propustio osobno ih darivati u vrijeme božićnih blagdana. Smatrao je to jednom od svojih dužnosti. Bilo je to nešto što je stric Harrison sada obavljao umjesto Jermyna.

Po prvi put, Jermyn se upitao što bi njegov otac rekao na to. Molim te, nemoj mi uzeti za zlo što tako govorim o njemu. Znam da si ga jako volio. Nedostaje ti, zar ne? - suosjećajno je upitala. -

Šutke je kimnuo i nevičan takvim razgovorima, nelagodno se promeškoljio. I ja sam ga voljela. Bio je uistinu velik čovjek. Drago mi je što o njemu mogu pričati s nekim tko ga je također volio. Ti si ga volio kao oca, a ja kao sina. Ne. Zapravo, tebe volim kao sina, a njega sam voljela kao brata - rekla je i zadovoljno kimnula. - Eto, napokon sam to objasnila kako treba. -

I protiv svoje volje, Jermyn joj se toplo osmjehnuo. Iako je bio svjestan da je sudjelovala u njegovoj otmici, bila mu je draga i tu doista nije bilo pomoći. Pravo rečeno, svidjelo mu se što je


započela razgovor o njegovom ocu. Gotovo da više i nije imao s kime pričati o njemu. Doduše, stric Harrison zacijelo bi mu mogao puno toga reći o ocu. Teoretski, jer pravo rečeno, njega takvi razgovori nisu zanimali. Radije je razgovarao o prihodima od imanja. To je, zapravo, bilo jedino što ga je zanimalo. I upravo zato je cijela ta priča o "krađi stroja za umetanje perlica u čipku” bila nadasve apsurdna. Stric Harrison možda nije imao titulu lorda, no bio je itekako svjestan stoljetne reputacije obitelji kojoj je i sam pripadao. U skladu s tim, ne bi se nikad upustio u neki priprosti posao, poput običnog pučanina. Šteta što si tako rano ostao bez majke - promrmljala je gospođica Victorina, kao da razgovara sama sa sobom. - Vjerujem da bi uvelike pridonijela tvom odgoju. Da je tvoj otac poslušao njezine savjete, možda... -

- Oprostite, ali doista ne želim razgovarati o njoj - blago ali odlučno prekinuo ju je Jermyn, bez i trunka srdžbe koja bi ga često preplavila kad bi se sjetio majke. - Čak ni s vama. - Ali, mili, bilo bi ti lakše kad bi pričao o njoj. Bili smo prilično iznenađeni kad smo čuli da je Talijanka. Tvoj otac upoznao ju je dok je tamo bio na odmoru. Govorila je engleski s talijanskim naglaskom. Zvučalo je nadasve šarmantno. O, da... - sjetno je uzdahnula. - Andriana je zaista bila prava dama... lijepa i vrlo plemenita. Obožavala je tvojeg oca. I tebe također, no nikada nisam vidjela ženu koja toliko voli svog muža. - Gospođice Victorina, molim vas - rekao je, osjetivši kako rumeni od ljutnje. - Ne želim to slušati. - Ali, zašto ne? Znam da ti nedostaje. Nije dobro potiskivati tugu - rekla je i zabrinuto odmahnula glavom. -

Svejedno, ne želim pričati o njoj. Čak ni s vama - ustrajao je.


Trenutak potom, začuvši korake na stubama, duboko je uzdahnuo i gurnuo viljušku sa stola. Došlo je vrijeme da provede u djelo svoj pakleni naum. Ubrzo će biti slobodan. - Ah, baš sam nespretan - naizgled smeteno je uskliknuo i bespomoćno slegnuo ramenima. - Gospođice Victorina, biste li mi dodali viljušku? Boli me i ne mogu se sagnuti... -

Naravno - rekla je i istog trenutka požurila mu pomoći.

Nije oklijevao. Čim mu je prišla, naglo ju je privukao k sebi i stavio joj nož pod vrat. I to je bio prizor koji je Amy ugledala kad je ušla u podrum. Skini mi okov s noge - promrsio je Jermyn, zagledavši se u nju dugim mračnim pogledom. - U protivnom ću joj prerezati vrat. -


PETO POGLAVLJE

, Bože - jedva čujno izgovorila je gospođica Victorina.

O

- Jermyne, mili...

Cijelim tijelom je drhtala. Znao je da je stara, krhka i nasmrt uplašena, ali nije mario. Izdala ga je. To više nije bila ona draga starica koju je poznavao, već urotnica koja je svjesno pristala sudjelovati u njegovoj otmici. Odbila ga je osloboditi i morat će platiti vlastitu glupost. I pouzdano se neće jeftino izvući. Bez oklijevanja Amy je prišla komodi, spustila na nju lavor i britvu i prije nego što je Jermyn uspio shvatiti što se događa, iz ladice izvukla pištolj i uperila ga u njega. Prokletstvo, pomislio je. Ta vraška cura unaprijed se pripremila za svaku situaciju. - Pusti ju - prijeteći je tiho izgovorila. - U protivnom ću ti

prosuti mozak. Kratko se nasmijao. - Nema te žene koja bi ikoga mogla upucati. Za takvo što treba imati smjelosti i dobar želudac. - Ja imam i jedno i drugo - odbrusila. - Usto, izgaram od želje da te ubijem.

Nikad u životu nitko mu se nije obratio tako ledenim i nadmenim tonom. I to ga je razljutilo. Čime je zavrijedio njezin prezir? No više od svega, ljutilo ga je što ga to ljuti. Zašto bi uopće mario za to? -

Gdje me namjeravaš pogoditi? - podsmješljivo je upitao.


-

U glavu? Iskreno sumnjam da si toliko precizna u gađanju.

-

Vrlo sam precizna - odvratila je. - Brojat ću do tri. Jedan...

-

Što ako razneseš glavu gospođice Victorine?

-

Jedina glava koju ću raznijeti bit će tvoja. Dva...

- Amy, molim te, nemoj ga ubiti - vrisnula je gospođica Victorina. - Bio je doista dobar dječak i... -

Tri - izgovorila je Amy i počela polako stiskati okidač.

Jermyn je odgurnuo gospođicu Victorinu od sebe i naglo skočio u stranu. U posljednji trenutak, jer metak mu je prošao kraj uha. Amy je duboko uzdahnula. - To je doista bilo blizu. Za dlaku ste izbjegli smrt, gospodine. Srećom, na vrijeme ste popustili. Moram priznati da mi je laknulo. Dovraga, ne bi bilo u redu da uzmemo otkupninu za mrtvaca. Mada ušljivi crv poput vas nije vrijedan ni zraka koji udiše. - Amy, pripazi na rječnik - rekla je gospođica Victorina i briznula u plač.

I Jermyn bi se najradije rasplakao, ali od muke. Jer ni uz najbolju volju nije se mogao uvjeriti kako ga ne bi pogodila. Znao je da bi. Da se nije bacio ustranu, bio bi mrtav. Gore od svega, upucala bi ga žena! Ako to nije sramotno, onda ne zna što jest. Nije imao pojma zašto ga ta djevojka toliko mrzi, no kad je vratila pištolj u ladicu, istinski mu je laknulo. - Gospođice Victorina, jeste li dobro? - zabrinuto je upitala Amy i bez da se više i potrudila pogledati ga, požurila prema njoj. -

Je li vas ozlijedio?

- Ne, nije. Udarila sam ramenom u komodu kad me odgurnuo od sebe, ali učinio je to samo zato što si ga htjela poslati Bogu na


ispovijed. Htjela me poslati Bogu na ispovijed? - upitao je Jermyn i kratko se nasmijavši toj staromodnoj frazi, odložio nož na stol. -

Po načinu na koji ga je Amy pogledala, shvatio je da joj njegov smijeh nije najbolje sjeo. - Drago mi je što smo imali prilike vidjeti kakav ste bijednik prezirno je izgovorila. - Posljednje što bi se očekivalo od jednog plemenitaša jest da uporabi nemoćnu staricu kao štit. Trebali biste se stidjeti zbog toga.

Zapravo, pomalo se i stidio, ali nije mu bilo ni na kraj pameti to joj priznati. - Gurnuo sam je ustranu kako bih joj spasio život rekao je, pokušavajući se obraniti. Gurnuli ste je prema meni u namjeri da spasite svoj život. Mislili ste da ću vas promašiti. -

Koje li ohole muškobanje! Kako se usuđuje tako razgovarati s njim? - Ne, nisam je gurnuo prema vama - ljutito je odvratio jer taj dio priče ipak nije bio točan. - Zar nemate nimalo poštovanja prema boljima od sebe? - Imam. I zato ću gospođicu Victorinu odvesti u krevet i skuhati joj šalicu čaja. A vama preporučujem da prekratite vrijeme zveckanjem svojim lancima - rekla je i zaštitnički zagrlivši staricu, povela je prema stubama.

Pretjeruješ, draga. Ne bi me namjerno ozlijedio. S obzirom na okolnosti, otac ga je jako dobro odgojio. -

Jermyn je duboko uzdahnuo i sjeo na krevet. U mladosti je stalno slušao riječi poput tih. Kako je, s obzirom na okolnosti, jako dobro odgojen. Volio je dolaziti gospođici Victorini. Kuća joj je uvijek mirisala na lavandu. Obožavao je njezine kolače i sviđalo mu se što oblijeće


oko njega i želi mu udovoljiti. Bila mu je poput slamke spasa u nesretnim okolnostima koje u toj dobi nije mogao shvatiti niti se s njima nositi. Nije se mogao sjetiti kada i zašto je prestao dolaziti k njoj. Vrijeme je učinilo svoje i postupno, počele su ga zanimati druge stvari, poput lova, zabava, balova, žena i cigara. Zaboravio je kakav užitak mu je pričinjavala plovidba morem ili ležanje na zemlji i gledanje u oblake. Ipak, u onom kratkom trenutku kad je Amy pritisnula okidač, cijeli život odvio mu se pred očima. Prisjetio se svega što je ikada doživio pa i toga. Dovraga, nije imao pojma što se ovdje događa, ali jedno je bilo sigurno: nema namjeru umrijeti u ovom prokletom podrumu i to samo zato što je jedna starica sišla s uma pod utjecajem neke mlade nabrušene goropadnice. Morat će pronaći način da pobjegne odavde. Nema mu druge.

♠ Po ulasku u spavaću sobu, Amy je gospođici Victorini pomogla da se svuče i odjene toplu flanelsku spavaćicu. Vidjevši modrice na njezinu krhku staračkom tijelu, došlo joj je da iskoči iz kože od bijesa. Kojeg li gada. Zar nema nimalo morala? Najradije bi mu svezala ruke i mlatila ga dok se ne pokaje i počne ju moliti za milost. Po njezinoj znakovitoj šutnji ili možda zato što ju je dotad već dovoljno dobro upoznala, gospođica Victorina znala je da je ljuta, a znala je i zašto. Draga, kad te Pom donio k meni, bila si u muškoj odjeći, mokra do kože, raščupana, izubijana i napola mrtva. Sjećaš se toga, zar ne? - tiho je upitala. -


- Naravno da se sjećam - odvratila je Amy pa uzela hvataljke i ubacila nekoliko komada ugljena u peć. - Kad sam te upitala tko si i odakle si, odbila si reći i riječ. I što sam tada trebala misliti o tebi? No palo mi je na pamet da si možda gluha i nijema pa sam ti ponudila večeru. -

Bilo je to uistinu lijepo od vas. Umirala sam od gladi.

- Vjerujem. Unatoč tome, prvo što si me upitala bilo je zar se ne bojim da ćeš me ubiti na spavanju.

Amy se kratko nasmijala. - Doista sam bila grozna - priznala je. - I Northcliff zacijelo tako misli o meni. Da. Ne poznaje te, kao ni ti njega. Kad te upozna, zaljubit će se u tebe kao i svi momci iz sela - rekla je duboko uzdahnuvši i legla u krevet. - Srce mi se cijepa od tuge kad pomislim kako si ostala sama na svijetu, daleko od doma i povlastica na koje si navikla. Sve što želim jest pružiti ti ljubav i dom. -

Na cijelom svijetu nema bolje žene od vas - odvratila je Amy, ganuta njezinom pažnjom. U dvanaestoj godini bila je primorana napustiti dom, a do svoje sedamnaeste potucala se uzduž i poprijeko Engleske s Clarice, svojom starijom sestrom. Zadnje dvije godine živjela je sama. Sve u svemu, imala je prilike vidjeti i doživjeti grozne stvari; iskusila je jad, bijedu, okrutnost, prezir i siromaštvo. I predobro je znala što je nesigurnost i strah. -

I zato je toliko cijenila gospođicu Victorinu. Nikada nije upoznala nikog toliko dragog i plemenitog. - Na određen način, i Jermyn je izgubljen, kao i ti - nastavila je gospođica Victorina.

Amy se zamalo ironično nasmijala, no suzdržala se. - Jest, upravo tako - ustrajala je gospođica Victorina vidjevši izraz njezina lica. - Bilo mu je samo sedam godina kad je ostao bez


majke. To ga je jako pogodilo. Zbilja jako. Njegov otac bio je dobar čovjek, ali kad je ostao bez voljene žene, potpuno se zatvorio u sebe i počeo prikrivati osjećaje, čak i prema sinu. Pretvorio se u krutog i zatvorenog čovjeka. Znam da je Jermynu želio samo dobro, no bio je previše strog, a djetetu te dobi potrebno je puno ljubavi i pažnje. Nažalost, takvo što nije mogao dobiti od njega. Ne kažem da ga otac nije volio, ali nije mu to umio pokazati. Nikada ga nije ljubio i grlio. Amy ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti zašto gospođica Victorina to drži toliko važnim. Najzad, ona i njezine sestre također su ostale bez majke. Njezinu ulogu preuzela je očeva majka, stroga stara kneginja. Ta žena bila je toliko kruta i hladna, da bi Amy redovito zadrhtala od hladnoće njezina pogleda. Da je toj ledenoj starici ikada palo na pamet zagrliti ju, vjerojatno bi se u njezinom naručju smrznula od hladnoće. Vjerojatno bi umrla od hladnoće. No unatoč tome što je odrasla bez zagrljaja, poljubaca i izljeva nježnosti koje je gospođica Victorina očito držala neophodnim za razvoj osobnosti, Amy se nije pretvorila ni u kakvu čudakinju. Ili je barem mislila da nije. Istina, katkad je bila previše gruba i nepopustljiva, ali samo kad su okolnosti to zahtijevale od nje. Kako god bilo, gospođica Victorina nikada se nije potrudila objasniti joj svoje stavove. Čini se da je pretpostavljala kako se samo po sebi razumije da je ljubav važna i da ju svatko zaslužuje dobiti, pa čak i gad poput lorda Northcliffa... ili izgubljena duša poput Amy. Gospođica Victorina bila je sama na svijetu, bez ikog svog. Ipak, draga i plemenita kakva je bila, postala je srcem sela i moralnim uzorom prema kojem su se svi ravnali. Bez i jedne riječi - samo djelima, podučila je Amy obiteljskim vrijednostima. I upravo zato, u zadnje vrijeme Amy se počela pitati je li njezina odluka da ode od sestre, koja je ostala u Škotskoj, doista bila toliko ispravna kako je tada mislila. Jer kako su sada stvari stajale, sve joj se više činilo da se radilo samo o mladenačkoj pobuni.


Od obitelji, uz sebe nije imala nikoga osim Clarice. Otac im je umro, a s najstarijom sestrom izgubile su vezu i nisu imale pojma gdje se nalazi. Baki, koja je bila u Beaumontagneu, nisu se mogle vratiti. Bile su bez novca i živjele od danas do sutra putujući iz grada u grad uzduž i poprijeko Engleske. Bojale su se igdje predugo ostati, a gdje god došle, nigdje se nisu uklapale. Nikome nisu smjele reći tko su i odakle su, a većina ljudi u njima je vidjela samo skitnice i varalice. Žene su ih vrijeđale i tjerale ih s vrata, muškarci im nudili piće i smještaj očekujući da im uzvrate uslugama u krevetu. O, da... gospođica Victorina spasila je Amy na više načina nego što je mogla zamisliti. Spasila joj je život, no više od toga, spasila ju je od ljudske grubosti, okrutnosti i pokvarenosti. Nije bilo toga što Amy ne bi učinila za nju. - Očito nisam navikla na uzbuđenja - rekla je gospođica Victorina i umorno se osmjehnula. - Sve to prilično me iscrpilo. -

Znam. Žao mi je zbog toga.

Ne treba ti biti žao. Malo uzbuđenja može mi samo koristiti. Kad krv brže kola, mozak bolje radi. -

Vaš mozak i bez toga radi savršeno dobro.

Misliš? Moj otac uvijek je govorio da sam njegovo najpametnije dijete - odvratila je i zadovoljno se osmjehnula. Ipak, da si poznavala moju braću, shvatila bi da to nije osobit kompliment. Bili su neopisivo glupi. -

Amy se glasno nasmijala. Volim ovu sobu - tiho je rekla gospođica Victorina pogledom okruživši prostoriju pa zatvorila oči. -

Amy je također pogledom okružila prostoriju. Izblijedjeli zastori, izblijedjele tapete na zidovima, izblijedjele presvlake na


naslonjačima. Gotovo crn, istrošen pod, prekriven otrcanim sagovima na mjestima gdje je bio najoštećeniji. Bio je tu kanta - u slučaju da počne padati kiša - jer krov je prokišnjavao. No gospođici Victorini to je bio dom. Svrnula je pogled na njezino rumeno uspavano lice. Tvrdila je da joj malo uzbuđenja može samo koristiti, no Amy je iskreno sumnjala u to. Gospođica Victorina navikla je na red i ustaljeni životni ritam. I zato bi trebala ostati tu, u kući u kojoj je živjela od rođenja. No kad joj je Amy predložila da ostane tu živjeti i nakon što uberu otkupninu - jer nitko ne mora znati da je sudjelovala u otmici gospođica Victorina nije htjela ni čuti za takvo što. Ako je već pristala sudjelovati u tome, preuzet će i rizik koji dolazi s takvim postupkom i nitko ju neće natjerati da promijeni mišljenje. U skladu s tim, preostalo im je jedino razmotriti gdje će nastaviti život. Razmišljale su o kupnji kuće u Italiji, Grčkoj ili u Španjolskoj, negdje gdje je klima dovoljno topla i ugodna za staračke kosti gospođice Victorine i gdje može uživati u pogledu na stabla naranča u vrtu. Unatoč tome, Amy je znala da bi gospođica Victorina najradije ostala u toj trošnoj kući naherena krova, smještenoj na otočiću nastanjenom ljudima koje je cijeli život poznavala. Amy nije mogla shvatiti takvu sentimentalnu vezanost uz određeno mjesto. Kako bi i mogla kad je od dvanaeste godine bila osuđena na lutalački život? Pojam doma bio je potpuno nedokučiv, a pravo rečeno, nije se ni usudila kopkati po svojim osjećajima u vezi s tim. Povukla je pokrivač preko ramena gospođice Victorine, poljubila ju u čelo pa požurila u svoju sobu koja se nalazila tik do njezine. Odabrala je tu sobu kako bi se u slučaju potrebe našla pri ruci gospođici Victorini. Daleko od toga da je gospođici Victorini ikad zatrebala njezina pomoć. Bila je vrlo žustra, nimalo naporna i


sklona gunđanju poput većine starijih osoba, no ipak, nikad se ne zna. Ušavši u sobu, hitro se umila hladnom vodom. Nažalost, to joj nije osobito pomoglo da se smiri. Taj gad usudio se jednoj starici staviti nož pod grlo! Takva okrutnost i bezosjećajnost istinski ju je razbjesnila, no ujedno ju i upozorila s kim imaju posla. Northcliff je očito bio opasniji nego što je mislila. Jedan pogrešan korak mogao bi i gospođicu Victorinu i nju odvesti ravno u propast. Jedno je staviti na kocku vlastiti život, a nešto posve drugo život mile i bezazlene starice poput gospođice Victorine. Sišavši u kuhinju, zamišljeno je pogledala oko sebe. I ta je prostorija bila jednako neugledna kao i spavaća soba gospođice Victorine, prepuna starog, oštećenog pokućstva. Boja na zidovima mjestimice se oljuštila, klimava prozorska okna propuštala su hladnoću. Ipak, gospođica Victorina od nje je učinila toplu i ugodnu prostoriju, prepunu staklenki sa začinima i loncima s cvijećem u prozorima. Dugi trenutak Amy se zagledala u vrata koja su vodila u podrum. Zalupila ih je za sobom kad je izašla, no prokleta bila ako uz te stube ne siđe mirno i dostojanstveno poput princeze. Odnosno, onako kako je njezina baka od nje očekivala da se ponaša u svakoj situaciji. I bez obzira koliko taj pokvarenjak bio naočit, neće mu priuštiti zadovoljstvo da shvati kako nije baš posve ravnodušna prema njemu. Doduše, nakon što je pucala u njega, bilo bi čudno kad bi stekao takav dojam.


ŠESTO POGLAVLJE

olako i odmjereno, krajnje damski, otvorila je vrata i sišla u podrum. Na njezino nemalo zadovoljstvo, lorda je zatekla kako sjedi na krevetu i ljutito cimajući lanac, mrmlja psovku za psovkom.

P

- Nećete ga potrgati - rekla je. - Pronašla sam ga u vašem

dvorcu. Na zvuk njezina glasa trgnuo se poput dječaka uhvaćenog u nedjelu. - U mojem... zamku? - smeteno je upitao shvativši na što misli. Ah, mislite na stari zamak na otoku, zar ne? - Da - odvratila je i približila mu se na nekoliko koraka. - Morala sam sići u tamnicu i preskočiti nekoliko kostura kako bih pronašla odgovarajući okov. - Glupost - rekao je podigavši okovanu nogu na krevet i

zagledao se u nju. - Tamo nema kostura. - Istina, nema - priznala je. - Davno smo ih uklonili.

U prvi trenutak istinski se zgranula. Dakle, preci su mu bili okrutne ubojice! No odmah potom shvatila je da zbija šale na njezin račun. Nadmena budaletina, pomislila je i odlučila mu skinuti samozadovoljni osmijeh s lica. - Prava je šteta što nisam uspjela pronaći dva takva okova, u protivnom bih vam okovala i drugu


nogu. Samo noge? Zašto ne i ruke? - ironično je upitao. - Ne bih se čudio da ste me kompletno svukli i prikovali uz zid. Sigurno biste uživali gledajući me kako nag i bespomoćan umirem od gladi. -

-

Da, zato ste i dobili tako obilan doručak - ironično je odvratila.

- Ali voljeli biste me vidjeti nagog i bespomoćnog, zar ne? ustrajao je, drsko je gledajući ravno u oči. - Tako biste mi se najbolje osvetili što sam vas odbio. - Molim? - zbunjeno je upitala pozorno se zagledavši u njega. O čemu, pobogu, pričate? -

Osjećate se prezrenom, zar ne? Zato mi se osvećujete.

-

Što? Doista ne razumijem...

- Jedna ste od djevojaka koje sam ignorirao na nekom balu ili zabavi, zar ne? Što sam zgriješio? Vjerojatno nisam plesao s vama ili jesam, ali nisam vam se pokušao udvarati - rekao je i lijeno se ispružio na krevetu. - Možda sam propustio ponuditi vam čašu limunade ili... - Ne mogu vjerovati - zapanjeno je uskliknula i sjela u stolcu za ljuljanje. - Želite li reći kako mislite da sam vas otela zato jer sam uvrijeđena što je neodoljivi markiz od Northcliffa ostao hladan na moje čari? - u nevjerici je upitala.

Hm, da... vaše čari - promrmljao je, odmjerivši je od glave do pete. - Moj ukus ipak je malo istančaniji od onoga što možete ponuditi. - Doduše, kad biste se lijepo odjenuli, nakovrčali kosu i možda je složili u jednu od onih punđa kakve su sada u modi... možda bih vas i zapazio. Pravo rečeno, prilično ste zgodni, ali ovako nedotjerani djelujete neugledno. Zato vas i nisam zapazio. -

Jedva je mogla vjerovati vlastitim ušima. Iz njegovih usta, čak i kompliment je djelovao kao uvreda. - Ne, gospodine, vi ja nikada


nismo bili ni u kakvom kontaktu. Nismo se čak ni upoznali. - Da,

naravno, zato vas se i ne sjećam. Zacijelo sam vas ignorirao i time povrijedio vaše osjećaje, ali to doista nije razlog... - Prokletstvo - ljutito je uskliknula i skočila na noge. Nije mogla vjerovati da itko može biti toliko uobražen. - Zar niste čuli ni riječ od onoga što sam rekla? Ili doista mislite da sve mlade dame sanjaju o tome da ih zaprosite? Ako je tako, zbilja ste nevjerojatno glupi. - Zašto bih bio glup? Činjenica je da sve mlade dame sanjaju o tome da ih zaprosim -hladnokrvno je odvratio.

Zakolutala je očima. Mora da se šali. Nitko ne može bi ti toliko umišljen. - Rekla sam vam zašto smo vas oteli, no kako se čini da niste razumjeli, ponovit ću. Učinili smo to zbog vašeg lopovluka i zanemarivanja plemićkih dužnosti. Nisam nikoga okrao - promrsio je kroz čvrsto stisnute zube. A sasvim pouzdano ne gospođicu Victorinu. Smiješ no je pomisliti da sam joj ukrao nekakav stroj za izradu čipke s perlicama. Koje li gluposti! Što bih s tim? -

Misli li doista da će mu to povjerovati? Rado bi mu priuštila jedan dan rada u tvornici tekstila. Četrnaest sati na nogama, u zagušljivom prostoru. Tada bi naučio što znači zarađivati za goli život. Ljutito je posegnula za čunkom i klupkom konca koje je gospođica Victorina ostavila na stolu. - Znate li koliko je teško izraditi samo centimetar čipke kojom dame ukrašavaju svoje haljine i torbice? - Ne,

ali siguran sam da ćete mi objasniti - nehajno je odvratio.

- Čak i gospođici Victorini koja je u tome vrlo vješta, za takvo


što potrebno je sat vremena. Uputio joj je dug podsmješljivi pogled. - Pretjerujete. - Mislite? Hajde, pokušajte, pa da vidimo koliko brzo će to

vama ići. - Izrada čipke ni najmanje me ne zanima. - Naravno da ne. Muškarac ste, a usto i plemić, što znači da

imate pametnija posla od tog. Poput jahanja, lova, odlaska na zabave i balove, zar ne? No što ćete sad? - upitala je, ne trudeći se prikriti zadovoljstvo njegovim položajem. - Čime ćete se ovdje zabaviti? - Mogao bih čitati - mrzovoljno je promrsio. - Kad bih imao što. - Ah, možemo vam ponuditi nekoliko dobrih starih knjiga. No morat ćete ih čitati danju jer ne možemo vam priuštiti raskoš čitanja uz svijeće. Za takvo što nismo dovoljno imućni. - Želite li reći da ćete me uvečer pustiti da sjedim u mraku? upitao je i naglo se podigao u sjedeći položaj. - Ne. Gospođica Victorina donijet će vam svjetiljku, no svjetlo

koje se širi iz nje prilično je slabo. Mnogo slabije od onoga na kakvo ste navikli i nedovoljno da bi se uz njega moglo čitati. To je jedan od razloga zbog kojeg se žene bave čipkanjem. Jednom kad se nauči, to se može se raditi gotovo napamet, uz vrlo malo svjetla. - Koliko teško može biti ako se može raditi u mraku? - upitao je

i ironično se nasmijao. - Naravno, to je ženski posao. Jasno da nije osobito težak. Kao i većina muškaraca, na žene je očito gledao svisoka i držao ih manje vrijednim stvorenjima. Amy je unaprijed žalila ženu koja će se udati za njega. - Ako je tako, sigurna sam da ćete s lakoćom izraditi čipku rekla je i pružila mu čunak. - Hajde, probajte.


Ignorirao je njezinu ponudu i poput lukave lisice promijenio temu. - Priznajte, slomio sam vam srce i zato ste tako pakosni. - Ljuto se varate, gospodine. Lijen, sebičan, umišljen i krajnje nemoralan muškarac poput vas, nikada mi ne bi mogao slomiti srce - rekla je, prezirno ga odmjerivši od glave do pete. - A kako bi se to i moglo dogoditi kad se nikada niste pojavili u mojem društvenom krugu? - podsmješljivo je upitao.

Naravno, djevojkama poput vas tamo nije mjesto - dodao je, svjestan da nikad u životu nije bio toliko drzak i uvredljiv prema nekoj ženskoj osobi, no ova spodoba nije zaslužila da se bolje odnosi prema njoj. Kako li se samo usudila zarobiti ga i otkud joj pomisao da ga može tako besramno vrijeđati i ponižavati? -

No. bez ključa kojim bi otključao lokot na lancu ili oružja kojim bi toj maloj zmiji zaprijetio da ga pusti, nije mogao pobjeći. I stoga mu nije preostalo drugo nego pokušati otkriti njezine slabosti. Uspije li u tome, bit će slobodan. Ne uspije li barem će se dobro zabaviti. Lijeno je legao na bok i s neskrivenim zanimanjem zagledao se u kiselo lice gospođice Čestite Pravednice. - Dakle, tko ste vi? I odakle ste? - Zovem se Amy Rosabel, a došla sam u Englesku sam iz... nakratko je zašutjela i odmahnula glavom. - Nije važno. Nisam odavde. - Da, to mi je već poznato. Gospođica Victorina rekla mi je da ste iz Beaumontagnea.

Vidjevši kako se zaprepastila, zamalo se glasno nasmijao. -

Rekla vam je odakle sam? - zapanjeno je upitala.

- Odakle bih inače to znao? - upitao je, slegnuvši ramenima. Istina, imate strani naglasak, no po njemu ipak ne bih mogao


pogoditi odakle ste. Što vam je još rekla? - naglo je upitala, prodorno se zagledavši u njega. -

-

Ništa. Zašto?

Ni za što - odvratila je i naglo se opustila. - Pomislila sam da vam je možda... - započela je pa naglo zašutjela. -

- Što? Jeste li možda pomislili da mi je odala vaše male tajne? s osmijehom je upitao, uživajući u njezinoj smetenosti. A kad je vidio kako se kratko trgnula, gotovo je zapljeskao od sreće jer znao je da je pogodio. - Ili možda... neku veliku?

Ako i imam nekakvih tajni, bolje je za vas da ih ne znate odbrusila je. -

- Čudno je da netko tko me zatočio toliko misli na moje dobro odvratio je, no to mu je dalo materijala za razmišljanje. - Hm, Beaumontagne... - promrmljao je, pokušavajući se sjetiti što zna o toj maloj kneževini. - Tamo je prije desetak godina došlo do ustanka, zar ne? Knez je poginuo u bitci, a zatim je njegova majka preuzela vodstvo i ugušila pobunu. No kneginja je u poznim godinama pa mnogi misle da se politika zapravo vodi iza njezinih leđa, i ne baš onako kako bi trebalo.

Bez riječi, Amy je prekrižila ruke na prsima. - Prisjećam se i da je knez imao nasljednike, no nestali su tijekom pobune i pretpostavlja se da su mrtvi. Po svemu sudeći, kneginju neće imati tko naslijediti - nastavio je lord pa nakratko zašutio i oštro se zagledao u Amy. - A vi ste vjerojatno... izbjeglica. - Možda. A možda sam i glumica, dovoljno nadarena da si izmislim nepostojeću biografiju. -

Ne, ne bih rekao da ste glumica. U protivnom bih vas negdje


već sreo. I zacijelo ne bih propustio uzeti vas za ljubavnicu. Kao što sam i mislila, prava ste muška svinja - prezirno je izgovorila. Northcliff se kao opčinjen zagledao u njezine usne, pitajući se kako je moguće da im podrugljiv osmjeh nije nimalo umanjio senzualnost. Zapravo, htio to priznati ili ne, neodoljivo ga je privlačila, poput sirene koja mornare pjesmom odvodi u smrt. -

I to mu se nije nimalo svidjelo. Bilo bi mu draže kad bi mu bila odbojna i nimalo fizički privlačna, no što je, tu je. Ako već mora sjediti zatočen u nekom podrumu, onda je za uzničara bolje imati izazovnu ljepoticu, dovoljno goropadnu da se s njom može nadmudrivati. Tako se barem neće dosađivati. I zato ju je odlučio dodatno raspaliti. - Ipak, kad malo bolje razmislim, ne bih želio ljubavnicu poput vas. Neusporedivo draže su mi pitome i podložne žene kojima je glavni cilj usrećiti me. U drugu ruku, teško da bih odolio tim vašim zelenim očima...

Ošinula ga je pogledom. Da, to je ono na što sam mislio... poput divlje mačke ste. Koga to ne bi uspalilo? -

- Jeste

li uvijek tako drski u razgovoru sa ženama?

Ne. Ali trenutačno se nasmrt dosađujem. Usto, što biste drugo očekivali od jednog sebičnog, umišljenog i beskrupuloznog muškarca poput mene? -

Ponovno gaje ošinula pogledom. Kao Lucrezia Borgia je, pomislio je. Do srži kostiju otrovna. Siguran sam da vam je kosa veličanstvena kad je raspuštena nastavio je. Bila je to slaba odmazda za bespomoćan položaj u kojem se našao, no bolje išta nego ništa. -

Nagonski je podigla ruku i dotakla kosu, čvrsto spletenu na


zatiljku. Znao je da će to učiniti. Teško da se ikoja žena može boriti protiv taštine. S velikim užitkom pogledom je polako kliznuo niz njezino tijelo. Sprijeda je izgledala jednako dobro kao i straga. Imala je male, ali lijepo oblikovane grudi i uzak struk. - Lijepo ste građeni rekao je. - Doduše, ta haljina nimalo ne laska vašem izgledu dodao jer, jer nabrana haljina poput te, pojasom stegnuta u struku, bila bi primjerenija za njegovu baku nego za mladu djevojku. Ipak, čedni dekolte imao je izvjesnih prednosti... u svakom slučaju, ostavljao je dovoljno prostora mašti i pitanjima što se krije pod njim. Rado bi to provjerio. O, da, bila je privlačna. A njemu je doista bilo dosadno. Čini se da je shvatila što mu se vrzma po glavi - vjerojatno po njegovu osmijehu, jer naglo se narogušila. - Imate li namjeru prestati me vrijeđati vašim mišljenjem o mojem izgledu i načinu odijevanja? - ljutito je upitala i ponovno prekrižila rike na prsima. Ne. Izražavanje mišljenja jedino je zadovoljstvo koje si u ovakvom položaju mogu priuštiti i ne namjeravam ga se lišiti odvratio je, hladno joj se osmjehnuvši. - I najmanje čime vam se mogu odužiti za gostoprimstvo. -

Po izrazu njezina lica nije bilo teško zaključiti da joj se to nije svidjelo. Znao je da bi mu najradije začepila usta kad bi ikako mogla. Ali nije mogla, a spoznaja da bijesni zbog toga, pričinila mu je neopisivo zadovoljstvo. Samo to kratko vrijeme provedeno u zatočeništvu, bilo mu je dovoljno da shvati kako se osjećaju zatvorenici u londonskoj tamnici. Od pomisli da bi svezan u tom mračnom podrumu mogao provesti samo jedan dan, a kamoli duže od tog, došlo mu je da iskoči iz kože od jada. Poželio je porazbijati sve oko sebe, no što bi time postigao? Amy, ta prezira vrijedna spodoba, tome bi se samo glasno nasmijala. A tada bi ju ponovno poželio zadaviti. No ne, neće si dopustiti da ga opet isprovocira. Jedan bolan pad bio mu je


dovoljan. Noga ga je još uvijek boljela od udarca, a zadnje što bi mu trebalo bilo bi da ju ponovno slomi. Ako je mislio da joj se dovoljno zgadio da izađe i ostavi ga samog, prevario se, jer sjela je na rub stola i hladnim pogledom mačke koja promatra miša zagledala se u njega. - Mislili ste da ću se sablazniti kad ste rekli da biste me uzeli za ljubavnicu, zar ne? Jeste li očekivali da se okrenem i pobjegnem od vas? - Ne. Već sam shvatio da niste toliko osjetljivi. - Svaka žena zna da muškarac poput vas ima ljubavnice rekla je, slegnuvši ramenima. - I gospođici Victorini to je zacijelo poznato, iako ne govori o tome. - Jasno da ne. Ona je ipak dama, i kao takva, nikada ne bi govorila o tome - odvratio je i pozorno se zagledao u nju pitajući se hoće li porumenjeti od srama.

Nije. - U pravu ste - hladnokrvno je odvratila. - Jano da ne bi. - S druge strane, vi možda govorite poput dame, ali očito je da vas život nije mazio. Zapravo, u ovo kratko vrijeme dobro sam vas upoznao i moram priznati da mi je drago zbog toga. - Da? - nezainteresirano je upitala.

Ne skidajući pogleda s nje, polako se podigao u sjedeći položaj. - Da. Jer ako ikada ponovno naletim na ženu poput vas, znat ću s kim imam posla. S nekim tko je zaslužio da ga se baci u tamnicu i objesi. Što će se i dogoditi, čim se nađem na slobodi. Ako su je njegove riječi uznemirile, nije to pokazala. Dakle, ili je bila vrlo samouvjerena ili glupa. No potonje se nije činilo vjerojatnim. - Iskreno sumnjam da ćete ikada sresti ženu poput mene -


odvratila je. - Mislite da ste jedinstveni? - začuđeno je upitao. Bilo je to

uistinu čudno jer većina žena koje je poznavao težile su osjećati se dijelom skupine i biti jedna poput druge. - Ne mislim, nego znam. - Prilično ste umišljeni. Ili je riječ o maštovitosti? - Nisam umišljena, a mašta je luksuz koji si ne mogu priuštiti.

Dakle, bila je vrlo prizemljena. Čak i previše, za tako mladu djevojku. - Za razliku od vas, ja imam vrlo razigranu maštu. Pogotovo dok vas promatram. - Pretpostavljam kako me u mašti već vidite na vješalima? - Ne, nego kao svoju ljubavnicu - rekao je i glasno se nasmijao

kad je shvatio u kakvoj se apsurdnoj situaciji našao s njom. Muškarac i žena, sami, bez pratnje, u polumračnoj prostoriji s krevetom. Možda se nisu podnosili, no u iskrama koje u frcale između njih pouzdano je bilo strasti. I ako bi se ta strast malo potpirila, lako bi se pretvorila u opasan plamen. Pitanje je bilo - je li ona toga svjesna? Nije bio siguran u to. Znao je samo da nije ni dama ni kurva ni sluškinja. No što bi mogla biti, ostalo je izvan domašaja njegovog poimanja iz jednostavnog razloga što nikada nije imao potrebe pretjerano analizirati žene. Od prvog trenutka kad je počeo izlaziti u društvo, žene su mu se nudile i povlađivale mu. Nikada ga nisu zamarale svojim željama i potrebama. Ako nije bio raspoložen za razgovor, šutjele su. Ako je želio da ga zabavljaju pjesmom i svirkom na glasoviru, pjevale bi i udarale po tipkama. Nijednom se nije upitao što bi neka od njih željela - bio je uvjeren da im je jedina želja ugoditi njemu. A sada je gledao u ženu koja ne samo da mu ni u čemu nije ugađala nego se trudila i nadmudriti ga.


To joj ipak neće uspjeti. Pametniji je od nje i to će joj i dokazati. - Nijedna moja ljubavnica nije bila mlađa od dvadeset godina naglo je izgovorio. - Mlađe jednostavno nisu dovoljno vješte. Nije ni trepnula. - Vjerujem. Teško da bi nekoga poput vas zanimalo išta izuzev otkrivanja novih oblika raskalašenosti. Tu smo, pomislio je. Nije joj još ni dvadeset. A njemu je dvadeset devet. - U pravu ste - složio se. - Zato mi vi u tom smislu niste nimalo

zanimljivi. Sviđa mi se maštati o vama, ali to je sve. - Maštajte koliko god želite. Ja o vama pouzdano neću maštati jer mi ni u kojem smislu niste zanimljivi.

Mora ju nadmudriti. Jednostavno mora. - Priznajem da ni uz najbolju volju ne znam kamo bih vas smjestio - rekao je, zamišljeno se zagledavši u nju. - Govorite poput dame, odijevate se poput seljanke i izuzetno ste vješti s oružjem. Otrovno ste jezičavi i sarkastični, a ipak se pokoravate gospođici Victorini. Vidi se da ju jako poštujete. - Imate lice i tijelo božice, ali i visoke moralne principe. No isti ti principi ne priječe vam da se bavite otmicama i prijetnjama umorstvom. Dakle, tko ste vi? - Možda Atena, božica pravednog rata. - Pouzdano ne djevičanska Dijana.

Na njegovo ogromno zadovoljstvo, napokon je porumenjela i hitro pogledala prema stubama, kao da je tek sada shvatila da nije smjela tako dugo ostati ovdje i dopustiti da njihov razgovor krene u tom smjeru. Nasmijao se. - A možda i griješim. Čini se da s Dijanom imate više zajedničkog nego što bi se reklo. Zgodna tema za razmišljanje.


- Možda biste se trebali prisjetiti da je Dijana božica lova odvratila je, hrabro ga pogledavši u oči. - I da kao takva nije nimalo bezazlena. I zato radije razmišljate o mojoj streljačkoj vještini i o mojem otrovnom sarkazmu. Vi i ja za ovo kratko vrijeme dovoljno dobro smo se upoznali i u tom smislu, ja znam da ću završiti na vješalima ako pobjegnete. No jednako tako, vi i predobro znate da ću vas bez oklijevanja ubiti ako vas ulovim u bijegu. I to je sve o čemu biste trebali razmišljati dok me nema rekla je ustavši, uzela poslužavnik sa stola i uputila se prema stubama.

Još nešto je naučio o njoj. Njezina mora biti zadnja.


SEDMO POGLAVLJE

T

ko je ona? Odakle je?

Ušavši u kuhinju, Amy je na trenutak čvrsto stisnula križić koji je nosila na lančiću oko vrata. Isti takav lančić s križićem imale su i njezine sestre. Bila je to njihova jedina spona s domovinom. Izgubljene u svijetu. Sve tri. Tko je ona? Odakle je? Poput svih drugih, i Northcliff je želio čuti odgovore na pitanja na koja je uvijek izbjegavala odgovoriti. Ipak, nikada nije srela nikoga tko bi tako uporno i znatiželjno želio otkriti njezine tajne. I to joj se nije svidjelo. Ni on joj se ne sviđa. Pogotovo ne otkad joj je otvoreno priznao da mašta o njoj. O njoj! Tko je ona? Odakle je? Znala je da je muškarci smatraju privlačnom. Znala je to od svoje četrnaeste godine. Ona i Clarice godinama su putovale iz jednog mjesta drugo, prodajući sredstva za uljepšavanje čiju su učinkovitost dokazivale tako što bi neuglednu Amy pretvorile u naočitu djevojku. No prava, istinska ljepotica, zapravo je bila Clarice. I više od toga, bila je vrlo šarmantna. Zahvaljujući njoj i njezinoj trgovačkoj sposobnosti, imale su što jesti i gdje spavati. Clarice je bila ta koja se svima sviđala. Ne Amy.


Kad je lord Northcliff rekao da mu se sviđa maštati o noj, zvučalo je to vrlo laskavo... no mora da se šalio. Zacijelo jest. Rekao je to samo zato što je ona bila jedina mlađa ženska osoba koja mu se stjecajem okolnosti našla u blizini. Kojeg li razvratnika! Nije ni najmanje sumnjala da bi pokušao zavesti bilo koju, ma kako god izgledala. Ako se tijekom tako kratkog vremena provedenog u zatočeništvu ne može suzdržati od pohotnih misli, što će tek biti za dan ili dva? No glavno pitanje bilo je zašto se ona topi od miline pri pomisli na njegove komplimente? Tko je ona? Odakle je? O, Bože. Ni sama više nije znala odgovor na ta pitanja.

BEAUMONTAGNE, PRIJE DVANAEST GODINA Oprezno pogledavajući preko ramena, sedmogodišnja Amy se iz mramorom popločanog hodnika ušuljala u odaje svojeg oca i na vrhovima prstiju, ali što je brže mogla, produžila prema garde robi. Tiho otvorivši široka i visoka vrata, hitro je ušla i uvukla se između vješalica s očevom odjećom. Začuvši kako je pod zaškripao pod njezinim nogama, na trenutak se ukočila od straha. Jer ako je netko čuje... Malo zatim začula je korake. Nekoliko osoba ušlo je u sobu. - To dijete doista je nepopravljivo.

Bio je to glas njezine bake Claudie, beaumontagneške kneginje.


Stojeći u mrklom mraku, Amy je na trenutak prestala disati. Baka je imala nevjerojatnu sposobnost nanjušiti je poput lovačkog psa. Što ako je otkrije? - Znaš li što je tvoja najmlađa kći ovoga puta učinila? - Je li se možda ponovno spuštala niz ogradu ili se u jurnjavi

hodnikom zaletjela u upravitelja i oborila ga s nogu?- strpljivo je upitao knez Raimund, Amyn otac. - Ne, gospodine - tiho je rekao gospodin Alerio, dvorski

upravitelj. – Zadnji put zaletjela se u mene prije četrnaest dana. Amy je na vrhovima prstiju prišla vratima i provirila kroz ključanicu. Ledena kiša slijevala se niz prozore i lakaj je upravo palio svijeće kako bi rasvijetlio polumračnu prostoriju. Izuzev Amyna oca, bake, gospodina Aleria i nekoliko slugu, bili su tu i Carsten, komornik, lord Octavio, očev tajnik, te lord Silas, kancelar. Sorcha, njezina najstarija sestra, smatrala ih je važnim osobama, no Amy je u njima vidjela samo pretjerano ozbiljne i uštogljene starce. - Drago mi je što to čujem, Alerio - rekao je njezin otac. Knez Raimund bio je osrednje visok muškarac, velikog trbuha i s gustim brkovima na okruglom, vječno nasmiješenom licu. No s grimiznim plaštem prebačenim preko ramena, izgledao je uistinu dostojanstveno.

Amy je jako voljela oca. Voljela ga je više od ikoga na svijetu i sve što je trenutačno željela bilo je sjesti mu u krilo i čvrsto ga za grliti oko vrata. Kad bi barem bio sam! Znala je da bi ju utješio i umirio i da bi nakon toga sve opet bilo dobro. - Dakle, draga majko - započeo je pa skinuo krunu i stavio je na

grimizni jastučić kojeg je lakaj, u pratnji još dvojice slugu i Carstena, odmah požurio odnijeti u trezor.


- Je li Amy onda možda opet s drveta skočila u vojvotkinjinu kočiju?

Svi izuzev Amyne bake, prigušeno su se nasmijali. No kad ih je kneginja ošinula pogledom, naglo su umuknuli i navukli na lica krajnje ozbiljan izraz. Znali su da nije mudro izazivati njezin bijes. Amy je oduvijek imala osjećaj da ta visoka koščata starica ima sposobnost pogledom prodrijeti do dna bilo čije duše. Osobito njezine, a budući da pouzdano nije bila anđeo, jasno da ju je to užasavalo. Držite li smiješnim što se moja unuka popela na drvo kako bi na prilazu dvorcu sačekala vojvotkinjinu kočiju i skočila u nju u namjeri da nasmrt prepadne sirotu ženu? - oštro je upitala. -

Svi do jednoga složno su odmahnuli glavom. -

Ili što se jadnica onesvijestila od straha?

Ponovno su odmahnuli glavama. - Ali majko, morate priznati da je vaša unuka vrlo spretna. Skočila je na sjedalo nasuprot vojvotkinje i nije ju ozlijedila podsjetio ju je knez. – Moj je dojam da je vojvotkinja malo previše osjetljiva.

U znak slaganja, Amy je kratko kimnula. Vojvotkinja je sta no padala u nesvijest i upravo zato bilo ju je zabavno strašiti. Usto, bila je udovica, a knez udovac predstavljao joj je savršenu priliku za udaju. Nastavi li se služiti glupim izgovorima da mu dolazi u posjet, Amy se samoj sebi zaklela da će joj sljedeći put skočiti na glavu. Sklona je od muhe napraviti slona - završio je otac. Amy je zamalo glasno viknula da se slaže. -

- Ne radi se o tome je li vojvotkinja previše osjetljiva i sklona od muhe praviti slona - ledenim tonom odvratila je baka. Amy je


zagrizla donju usnicu. -

Što je ovoga puta učinila? -upitao je otac.

Na Amynu žalost, glas mu je zvučao umorno, kao da jedva podnosi pomisao na razgovor o još nekom njezinom nestašluku. Udarila je princa Raingera. Mladić sada zbog nje ima modricu na oku! -

Nastupila je mrtva tišina, toliko duga i napeta da se Amy promeškoljila od nelagode i pritom ramenom slučajno pritisnula kvaku. Na njezin užas, vrata su se otvorila. što je tiše mogla, hitro ih je zatvorila, sretna što nitko to nije opazio. Naime, gospodin Alerio te lord Octavio i lord Silas, stajali su sučelice njezinu ocu, a baka je, pogleda uperenog u pod, hodala amo-tamo po sobi. Jedini koji ju je mogao vidjeti bio je njezin otac, no očito nije, u protivnom bi ju valjda pozvao da izađe. Zatvorivši vrata, Amy se brzo skutrila između vješalica s odjećom. Srce joj je luđački lupalo i nedostajalo joj je zraka. U tako skučenom prostoru ionako ga nije bilo puno, no Amy bi se radije ugušila nego odala svoju prisutnost. - Udarila je princa Raingera - ponovila je baka, kao da smatra nužnim staviti im do znanja da je takvo što uistinu nezamislivo.

Ponovno, nitko nije rekao ni riječ. Mučena neizvjesnošću, Amy se ponovno prišuljala vratima i provirila kroz ključanicu. Besprijekorno počešljana i odjevena, kao što je uvijek bila, baka se zaustavila pred Amynim ocem i pogledala ga ravno u oči. - Što kažeš na to, Raimunde? - promrsila je kroz čvrsto stisnute usnice. - Dakle, ukoliko sam dobro razumio, moja sedmogodišnja kći


udarila je princa... hm, šakom po oku? – nesigurno je upitao. - Je li ga udarila šakom? - Kakve to veze ima? - nestrpljivo je odbrusila. - No da, šakom. Zahvaljujući njoj, moje kumče sada ima modricu na oku. Moje kumče! - ljutito je uzviknula i lupila štapom o pod.

Gospodin Alerio, lord Octavio i lord Silas strateški su se povukli nekoliko koraka unazad. - Da, majko, znam. Ne morate me podsjećati da je princ Rainger

vaše kumče. Znam i da je zaručnik moje najstarije kćeri. No teško mi je povjerovati da se sedmogodišnja djevojčica usudila napasti šesnaestogodišnjeg momka - rekao je knez i kratko se nasmijao. - Moram priznati da joj se divim na hrabrosti. - Nisam ti to rekla zato da bi joj se divio – upozorila ga je

starica, tonom toliko ledenim da je Amy zadrhtala od straha. - Da, znam. Nije da odobravam njezin postupak, samo se pitam... - kratko se nasmijao. - Pitam se, bi li se to dogodilo da taj momak nije toliko... hm, nježan? Trebao bi biti malo čvršći u nastupu. - Smatraš da se to dogodilo zato što je on previše... nježan?Ne mogu vjerovati... - započela je pa naglo zašutjela odmahnuvši glavom.

Amy još nikada nije doživjela da je njezina baka ostala bez riječi i to joj se prilično svidjelo. S osmijehom na usnama, njezin otac prišao je baki i prebacivši joj ruku preko ramena, poveo ju prema vratima. - Obećavam, porazgovarat ću s njom i pobrinuti se da nikada više ne učini takvo što. - Razgovor nije dovoljan -pobunila se baka. - Zaslužila je kaznu. - Prepustite to meni, majko - ustrajao je otac. - Smatram se


savršeno sposobnim riješiti taj problem. I riješit ću ga. O, ne, pomislila je Amy i ponovno se uvukla među vješalice s odjećom. Dakle, otac će ju kazniti. Nikad prije nije to učinio... a sada će... oh, ne. Čim je baka izašla, otac se upustio u razgovor s trojicom gospode. Budući da su svi govorili u isti glas, nije mogla razlučiti o čemu govore, a pravo rečeno, nije ju ni zanimalo. Pritisnuvši obraz uz jedno od očevih odijela, zatvorila je oči i duboko udahnula poznati miris duhana; miris koji je za nju bio usko vezan s njegovim toplim zagrljajima. Nažalost, rijetkim, jer ni uz najbolju volju nije imao dovoljno vremena za svoje kćeri. No ovoga puta odlučio je pronaći vremena za razgovor s njom. U jednu ruku, Amy se tome veselila, no istodobno je i strahovala od toga što će joj reći. - Možda mi se učinilo, no ono što je francuski poslanik rekao, djelovalo mi je poput uvijene prijetnje - rekao je lord Octavio, očev tajnik. - Da, i meni je to djelovalo poput prijetnje - s uzdahom se složio knez.

Nešto u očevom tonu nagnalo je Amy da se ponovno prišulja vratima i proviri kroz ključanicu. - Ipak, sumnjam da nam prijeti opasnost od Francuza ili

Španjolaca - rekao je lord Silas. - Da - složio se knez, što Amy nije začudilo jer znala je da do Silasovog mišljenja drži više nego do bilo čijeg. - Zapravo, opasnost nam prijeti od revolucionara - rekao je lord

Octavio. - Morat ću princa Raingera što prije poslati kući. I to u pratnji

dobro naoružanih vojnika. Želim biti siguran da će se u Richarte vratiti živ i zdrav - rekao je knez i vidjevši da Carsten ulazi u sobu,


skinuo plašt i dodao mu ga. - Dovraga, sve je to posljedica Francuske revolucije - ljutito je

promrsio lord Silas. - Zato su sada i ovdje započeli nemiri. S plaštem u rukama Carsten se uputio prema garderobi pa se Amy morala ponovno brzo sakriti između odjeće. - I to u najgore moguće vrijeme. Žetva je podbacila - rekao je lord Octavio. - Svjesni smo toga, Octavio - promrmljao je lord Silas.

Carsten je otvorio vrata garderobe, a Amy se ukočila i zadržala dah. Srećom, strah da će ju otkriti pokazao se neosnovanim jer objesio je plašt na prvu slobodnu vješalicu pa izašao iz garderobe i zatvorio vrata. - Lako za žitarice - rekao je njezin otac. - Kupit ćemo koliko god bude potrebno. A što se ustanka tiče, nadam se da do njega ipak neće doći. Obratit ću se ljudima i pokušati smiriti situaciju. - Ipak, ako se nemiri nastave, morat ćete kćeri poslati u... -

započeo je Alerio no knez ga je hitro prekinuo. - Pustimo to - oštro je izgovorio. - O tome ćemo razgovarati bude bilo potrebe - znatno blaže je dodao.

Amy se namrštila pa brzo prišla vratima i provirila kroz ključanicu. Što je to trebalo značiti? Kamo bi ih otac trebao poslati? I na koliko vremena? Na nekoliko dana? Ili tjedana? Malo zatim, razgovor je završio i dvorjani su se udaljili. Ostavši sam, njezin otac sjeo je na sofu i kratko protrljao čelo. Izgledao je umorno, kao da se već odavno nije dobro naspavao. Nije to mogla shvatiti. Nikada ga nije vidjela tako malodušnog. - Amy, dođi ovamo - blagim glasom ju je pozvao.

Zapanjila se. Odakle zna da je tu?


- 1 ja sam se tu skrivao kad sam bio mali - rekao je, kao da joj je pročitao misli. - Imala si sreće što te nitko osim mene nije vidio kad su se vrata otvorila.

Odškrinula je vrata i oprezno provirila u sobu. Vidjevši osmijeh na očevu licu, donekle joj je laknulo. Znala je da ju voli, no znala je i da očekuje od nje da se prema svima odnosi lijepo i uljudno. A kad je udarila Raingera, tako se pouzdano nije ponijela. Znala je to i znala je da njezin otac to zna. Jedino što nije znala, bilo je koliko ga je njezino ponašanje razljutilo. Pognute glave izašla je iz garderobe pa stala nasred sobe. Nije rekao ni riječ. Kratko ga je pogledala. Izgledao je razočarano. - Dođi ovamo, Amy.

O, ne. I zvučao je razočarano. Želudac joj se stisnuo u čvor. Znala je da se ružno ponijela. Doista ružno. Ida se otac spravom ljuti na nju. I da je zaslužila da ju kazni. Cijela vječnost trebala joj je da mu priđe. Stala je pred njega i pogleda uperena u njegova koljena, čekala da joj naredi da ode u vrt po jednu dugu tanku vrbovu šibu. - Hajde, ispričaj mi što se dogodilo - rekao je i na njezino

zaprepaštenje hitro ju podigao i stavio ju u krilo. Neće ju istući. Makar je bila zločesta, njezin tata ju voli. Duboko je udahnula poznati miris duhana i naslonila lice na njegova prsa. - Rainger je običan glupan... dobio što je zaslužio tiho je izgovorila. - Vjerujem, ali zašto si ga udarila?


- Zato jer... - započela je pa duboko uzdahnula. - Zato jer je rekao da sam ja skrivila majčinu smrt - rekla je zadržavši dah u iščekivanju da otac to zaniječe.

Nije rekao ni riječ. - I rekao je da joj je sada, kada pogleda s neba i vidi kako sam

prosta i neodgojena, sigurno žao što me donijela na svijet. - Rainger je zadnji koji bi ti takvo što trebao predbaciti - rekao je otac. - Kao dječak nije bio nimalo bolji od tebe. - Sada je još i gori - ogorčeno je uzviknula Amy. - Zao je i umišljen. Pravi se važan zato što će jednog dana postati knez od Richartea i vjenčati se sa Sorchom. I samo zato što je stariji od mene, misli da je i pametniji. - Dakle, smatraš se pametnijom od njega? I da bi mu to

dokazala, udarila si ga. Amy je naglo objesila nos. Otac nije bio na njezinoj strani. - Amy, nemoj se pretvarati da si postupila kako treba jer nisi -

blagim ali odlučnim glasom ju je upozorio. - Tvoja baka je u pravu kad kaže da bi te trebalo kazniti. Amy je uvijek stoički podnosila bakine kazne. Bez i jedne suze. Ali sada se rasplakala, i to samo zato jer se stidjela što je razočarala svog voljenog oca. - Baka bi ti zacijelo rekla da te može biti stid što si se tako

ponijela i da si jedna princeza takvo što ne smije dopustiti. - Da, oče - prošaptala je. - Ali ja smatram da bi svatko tko drži do sebe trebao biti dobar i

ljubazan prema svima. To što si učinila ne služi ti na čast. Oborila je pogled. - Znam, oče. - Usto, ako napadneš nekog jačeg od sebe - a tijekom života


srest ćeš mnogo takvih - mogao bi ti vratiti i ozbiljno te ozlijediti. Ne želim da se to dogodi i zato ti zabranjujem da ikada više učiniš takvo što - rekao je gurnuvši joj maramicu u ruku. - Ispuši nos. Ispuhala je nos. - Zašto plačeš? - upitao je. - Jer... - započela je pa zašutjela jer nije bila sigurna želi li čuti istinu. Ipak, morala je znati, u protivnom bi ju to nastavilo kopkati. - Jesam li doista skrivila majčinu smrt? - tiho je upitala. - Uzeo je rupčić iz njezine ruke, otro joj suze s lica i nježno joj se osmjehnuo. - Tvoja majka umrla je prije tvojeg drugog rođendana, ali ne tvojom krivnjom. Toliko te je voljela i željela da je bila je spremna riskirati i vlastiti život kako bi te donijela na svijet rekao je i pomilovao je po kosi.

Nikad prije nitko joj nije govorio o majci. Sestre bi se rasplakale kad bi ih upitala o njoj, a baka bi samo čvrsto stisnula usnice i šutke odmahnula glavom. S ocem, pak, nikad dosad nije imala prilike razgovarati o tome. - Voljela me? - zbunjeno je upitala. -Ali kako je to moguće kad

me nije poznavala? - Jest, poznavala te je. Devet mjeseci nosila te je u utrobi. A nakon što si se rodila, često te je držala u naručju. Jako te je voljela. Nažalost, nikada se nije oporavila od porođaja.

Amy se naglo snuždila. - Žao mi je što je umrla - šapatom je izgovorila. Otac je kratko kimnuo. - Znam da jest. No upravo zato što je tvoja majka bila spremna umrijeti za tebe, moraš se odgovorno ponašati. Uh. To joj se nije osobito svidjelo. No otac je bio ozbiljan. Smrtno ozbiljan.


- Da, oče -promrmljala je. - Što bih trebala učiniti? - Živjeti svoj život tako da se ponosiš svojim djelima. Moraš biti

mudra i snažna. Pomagati slabijima od sebe i onima koji su u životu imali manje sreće od tebe. Vrlo si pametna - rekao je i pomilovao je po kosi. - Uporabi tu osobinu na dobrobit drugih. Mnoge možeš usrećiti, a i sebe, jednom kad se udaš. Tako je bilo sa mnom i s tvojom majkom. Živjeli smo da bismo jedno drugo učinili sretnim. Za to nam nisu bile potrebne riječi. I bez toga smo se razumjeli. - Kako to? - zbunjeno je upitala.

- Poznavali smo se u dušu. I zato tvoja majka još uvijek živi u mojem srcu. I tebi želim da jednog dana upoznaš muškarca kojeg ćeš tako voljeti. Kao i tvojim sestrama. Budi iskrena i poštena. Slušaj svoje srce, ono će ti uvijek reći što jest, a što nije u redu. Kratko je kimnula. To je mogla razumjeti. - Znam da ti nije lako - nastavio je. - Iako te mnogi smatraju pravom sretnicom, život princeze pretežno se svodi na dužnosti i odricanja. - Da - složila se. - Stalno moram biti lijepo počešljana i odjevena. I paziti kako se ponašam. Ne smijem juriti po dvorcu, ni penjati se po drveću... - 1 to, ali prije svega se moraš potruditi prema svima se odnositi časno i odgovorno. Tvoja majka je bila takva. Budeš li slijedila njezin primjer, bit ću uistinu ponosan na tebe.

Još odgovornosti? Dakle, tata će se njome ponositi ako se ugleda na majku. U redu, može mu to obećati. - Da, oče. Potrudit ću se ugledati na majku - rekla je, pitajući se je li se izvukla. Jer ako jest, bilo je to uistinu lako. - A moja kazna? - oprezno je upitala. - Kako ćeš me kazniti?


Dugi trenutak otac se zamišljeno zagledao u nju. - Kako te baka kažnjava? - Katkad me pošalje u vrt po šibu i onda me njome išiba. - Ne - odlučno je odvratio. - To ne dolazi u obzir. - A katkad moram stotinu puta napisati na papir da više nikada

neću učiniti to što sam učinila. - Što je bilo zadnje što si pisala? - Da više nikada neću princa Raingera udariti nogom u koljeno.

Otac se glasno nasmijao pa kratko pročistio grlo. - To je preblaga kazna. Možda bih te mogao baciti u tamnicu i ostaviti te da sat ili dva u mraku razmisliš o svojem ponašanju. Oči su joj se raširile od straha. - Ne boj se - brzo je rekao i potapšao je po obrazu. - Previše te volim da bih te tako kaznio - dodao je ustavši i stao pred nju, ruku prekrštenih na leđima. - Za kaznu, tri dana ćeš biti krajnje uljudna prema baki, Raingeru i sestrama. - Oh, ne - razočarano je uzdahnula. - Radije bih otišla po šibu

i... - Ne - odlučno je odvratio. - Tri dana pristojno ćeš se ponašati prema... - Radije ću tisuću puta napisati da više nikada... - Kao što sam rekao, tri dana bit ćeš krajnje uljudna... - Prema baki, sestrama i glupom Raingeru - promrmljala je. - U

redu, oče. Ali to mi se ni najmanje ne sviđa - dodala je i pognute glave odvukla se prema vratima.


OSMO POGLAVLJE

roljetna kiša bubnjala je po podrumskim prozorima, mala peć zagrijavala je prostor tek toliko da unutra ne bude ledeno. Na stolu, kraj šahovske ploče, stajala je jedna tanka svijeća, a gospođica Victorina je čipkala uz slabašnu svjetlost uljne lampe.

P

Jeremyn je zamišljao Amy kako mu prilazi i polako se svlači. Zavodljivo njišući bokovima svukla je haljinu i podsuknju pa stala pred njega samo u tankoj prozirnoj košuljici. Mogao je vidjeti njezine ružičaste bradavice, ukrućene od žudnje za njim... - Gospodine, već pet minuta zurite u ploču - mrzovoljno ga je podsjetila Amy. - Želite li da ja povučem potez umjesto vas?

Trgnuo se poput dječaka uhvaćenog u krađi pekmeza i nelagodno se promeškoljio u klimavom stolcu. Amy, trebala bi imati malo više razumijevanja prema našem gospodaru - upozorila ju je gospođica Victorina. - Cijeli dan proveo je svezan u ovom polumračnom podrumu. Nije mu lako. Još malo, i počet će režati poput lava. -

-

Prije poput malog razdraženog jazavca - promrmljala je Amy.

Podigao je pogled sa šahovske ploče i zagledao se u nju. Sudeći po izrazu njezina lica, jezivo joj je išao na živce. Teško je maštati o nekome tko ti za takvo što ne pruža nikakav povod. Nijedan osmijeh, nijedan zavodljivi pogled. Htio ne htio, morat će izdržati do sutra - rekla je gospođica Victorina. Čim dobijemo otkupninu, bit će slobodan. - Sutra? - upitao je Jermyn i nakratko prestao razmišljati o Amy


i njezinu odbijanju da se ponaša u skladu s njegovim željama. Jeste li sigurni da će to biti sutra? - Bude li vaš stric postupio u skladu s uputama, sutra ćete biti slobodni - rekla je Amy, nadmeno mu se osmjehnuvši.

Uživala je u njegovoj bespomoćnosti i nije se trudila to prikriti. Bila je zapovjednički nastrojena, pametna i oštrog jezika. Nimalo mila i podložna, poput žena na kakve je navikao. I previše koščata. Nije bila klasična ljepotica raskošnih oblina, no unatoč tome bila je privlačna. Kad bi se smiješila, što je rijeko činila, bila bi znatno privlačnija. No smiješila se jedino kad bi pogledala gospođicu Victorinu. Ako je - a jest - jako pogriješila u načinu na koji je odlučila dokopati se njegova novca, to nije značilo da za takvo što nije imala dobar povod. Jer, bilo je i više nego očito da je iskreno odana gospođici Victorini, koja je, na njegovu veliku žalost, bez imalo sumnje spala na prosjački štap. S uzdahom je svrnuo pogled na nju. Sijedu kosu prekrila je žutom pletenom kapom, a preko ramena je imala prebačenu vunenu maramu, koju je nosila u vrijeme dok je on još bio dječak. S mjestimice ispalim resama, rub marame izgledao je poput bezube čeljusti. Skutrena u stolici za ljuljanje, djelovala je kao da joj je hladno. Zabrinuto se namrštio. - Biste li stavili još uglja u vatru? - upitao je, pogledavši Amy. - Gospođica Victorina se smrzava. - Ne, nije mi hladno - pobunila se starica i kratko odmahnuvši

rukom, nastavila kvrgavim staračkim prstima vješto izrađivati čipku. Kao što je Amy tvrdila, taj posao doista je zahtijevao puno truda i strpljenja. U tome je pouzdano bila u pravu. I još u nečemu. Stric Harrison


očito je grubo zanemario svoje dužnosti prema gospođici Victorini. I vrlo vjerojatno, ne samo prema njoj. A ako je tako... možda bi mogao oprostiti Amy što se tako ponijela prema njemu. U ime pomirenja, u mislima ju je privukao k sebi i nježno je poljubio. Kad je odvojio usnice od njezinih, oborila je pogled i ponizno ga zamolila za oprost... Opijen žudnjom, nasumično je povukao potez. - Zar ćete mi tako olako pokloniti konja? - upitala je Amy

zašutjevši i pozorno se zagledala u ploču. - Zapravo, možda to i nije tako glup potez... tek sad vidim prijetnju. Prilično mudar pokušaj, gospodine. Povukao je mudar potez? Unatoč nemarnom načinu života, mozak mu očito nije zakržljao. Pobogu, otkud mu ta pomisao? Polako je podigao pogled i zagledao se u Amy. Čudno, ali samo jedan dan proveden u blizini te čudne djevojke, bio je dovoljan da počne preispitivati način svog života. Je li moguće da je u dubini duše znao da zanemaruje svoje dužnosti? Kako god bilo, tek pod njezinim utjecajem postao je toga svjestan. - Dakle, čim dobijete novac, oslobodit ćete me? Kako to mislite izvesti? - upitao je, nadajući se da će lako pronaći propuste u njezinu planu. - Kad gospođica Victorina i ja odemo odavde... - Otići ćete odavde? - naglo je upitao jer ta pomisao nije mu se

osobito svidjela. - Da, naravno. Niste valjda očekivali da ćemo ostati i dopustiti

vam da nas žive oderete? - podrugljivo je upitala. - Takvo što ipak ne bi učinio, mila - rekla je gospođica Victorina. - Vjerujem da bi se zadovoljio vješanjem.


Amy se glasno nasmijala. - Je li gospođica Victorina u pravu? Biste li se time zadovoljili? Jezičave li cure, po stoti put je pomislio. Otkud joj pravo da mu se obraća tako nadmenim tonom? - Pada mi na um nekolicina puno maštovitijih načina na koje bih

vas mogao kazniti - nehajno je odvratio, gledajući je ravno u oči. Zagrizla je donju usnicu i pozorno se zagledala u njega. - Primjerice?

Je li doista toliko naivna? Ili je samo odlična glumica? Svrnuo je pogled na gospođicu Victorinu. Ako je i shvatila dvosmislenost njegovih riječi, nije to ničim pokazala. - Što biste učinili? - ustrajala je Amy. - Stavili me na muke?

Promuklo se nasmijao. - Moglo bi se i tako reći - odvratio je. Doista, rado bi ju stavio na muke - iste one kroz koje je sam prolazio maštajući o njoj. - Nego, niste mi rekli kako me namjeravate osloboditi podsjetio ju je. - Ah, da - uskliknula je svrnuvši pogled na ploču i pomakla

pješaka. - Srećom, niste daleko od svog doma. Lako ćete pronaći nekog ribara da vas preveze preko mora. - Dakle ipak sam na otoku? - upitao je, jer nije bio posve siguran u to. Pakosnoj vještici poput nje nije za vjerovati, pomislio je i bez oklijevanja konjem pojeo njezina pješaka. - Tu sam vas čekala - rekla je i lovcem pojela njegova konja. Čim gospođica Victorina i ja odemo odavde, vaš stric saznat će gdje ste zatočeni. Jedino o njegovoj brzini ovisi kada ćete se naći na slobodi.

Dugi trenutak zagledao se u nju. Nikad u životu nije vidio gore


odjevenu ženu. Po svemu sudeći, imala je samo dvije haljine, jednu sivkasto plavu, drugu blijedoružičastu. Obje su bile staromodnog kroja; vjerojatno ih je dobila od gospođice Victorine. Isprani materijal u mlohavim je naborima padao preko podsuknje koja je zacijelo bila sašivena od grubog platna. Naime, nije mu promaklo da se Amy nekoliko puta nelagodno promeškoljila u stolcu i počešala po nozi. I gaćice su joj vjerojatno od grubog platna, s nemalim zadovoljstvom je pomislio. Što još nosi pod haljinom? Možda korzet? Ne, muškobanja poput zacijelo nje ne bi nosila korzet. Dakle, pod haljinom vjerojatno ima samo gaćice, potkošulju i podsuknju. No s obzirom na činjenicu da se uspalio razmišljajući o njoj, bit će da je i u nemaštovitu donjem rublju poprilično ženstvena. - Dakle? - upitala je, nestrpljivo lupkajući nogom po podu.

Pomaknuo je kraljicu tako da je sada stajala točno nasuprot njezina topa. - Glupog li poteza - začuđeno je promrmljala. - Teško mi je povjerovati da ste toliko loš igrač. Gotovo bih pomislila da mi džentlmenski prepuštate pobjedu. Ali ne, to mi se ne čini vjerojatnim. Dakle, o čemu se radi?

Bez riječi slegnuo je ramenima. Radilo se o tome da je umjesto o igri, razmišljao kako bi ju rado vidio u svilenom donjem rublju. Kad bi bila njegova, nosila bi samo takvo. Jedini način da se prestane baviti takvim razmišljanjima, bio bi da se pozabavi nečim drugim. Poput jahanja ili opijanja s prijateljima. I obična šetnja do obale bi poslužila, ali trenutačno nije mogao učiniti ništa od tog. Tijekom zadnja dva mjeseca provedena na selu, beskrajno se dosađivao. Nije bio svjestan koliko je sretan što može uživati u zdravoj hrani, šetnjama po svježem zraku ili u pogledu na šume, more, zalazak sunca...


Žudio je ponovno se osjećati slobodnim, za svim onim što mu je pravdoljubiva Amy oduzela. No uz sve to, žudio je i za njom. No, da... bilo je to samo zato što je Amy trenutačno bila jedina žena u njegovoj blizini. Čim se oslobodi, to će se promijeniti. Zaboravit će je u zagrljaju neke vatrene ljubavnice. A možda joj ne bi trebao dopustiti da se tako lako izvuče iz te priče. Možda bi se trebao potruditi pronaći je i kazniti je što se usudila prkositi lordu od Northcliffa. Zatvorio je oči i odlutao u maštu. Svukao bi joj tu ružnu haljinu i dlanovima joj obujmio dojke. Zacijelo su oble poput bresaka i s ružičastim bradavicama... ne, ne ružičastim. Smeđim. Ukrutio bi ih poljupcima i... - Lordu se očito spava - rekla je gospođica Victorina. - Možda

bismo se trebale udaljiti i... Hitro je otvorio oči. - Ne, jasno da nisam pospan - pobunio se. Prerano je za spavanje. Uostalom, u Londonu sam mnoge noći proveo budan do zore. - Možda, no ja sam navikla rano lijegati - odvratila je gospođica

Victorina pa odložila ručni rad na stol i ustala. Istog trenutka po navici je ustao, no nije mu bilo žao što joj je na taj način iskazao poštovanje. - Idem s vama - rekla je Amy i ustala. - Ostavit ćemo mu svijeću tako da može čitati.

Kratko je pogledao nekoliko knjiga na stolu. Pravo rečeno, nije bio osobito raspoložen za čitanje. Gospođica Victorina odlučno je otklonila njezinu ponudu. - Ne, to doista nije potrebno. Ako se meni spava, ne znači da i ti

moraš poći na spavanje. Ostani s njim i završite tu partiju šaha dodala je prišavši Jermynu i čvrsto ga zagrlila.


Amy se na trenutak ukočila pa hitro prišla komodi i prijeteći se zagledala u lorda. Ako je mislila da će ponovno napasti gospođicu Victorinu, prevarila se. Vidjevši kako joj je uzvratio zagrljaj, zaključila je da je naučio lekciju. Zacijelo zna što će se dogoditi ako mu ponovno padne na um napasti krhku staricu. - Drago mi je što mi se pružila prilika ponovno te vidjeti rekla je gospođica Victorina, dlanovima mu obujmivši lice. - Nadam se da ćeš mi uskoro opet doći u posjet - dodala je shvativši što je rekla i zdvojno odmahnula glavom. - O, Bože... zaboravila sam. Naravno, nećeš me moći posjetiti jer više neću biti tu. Ali, voljela bih kad bi češće dolazio ovamo. Time bi dokazao da nisi nemaran i...

Zašutjela je slegnuvši ramenima i nelagodno pogledala Amy. Prezirno se osmjehnula. Naravno, mislila je da je takvo što uzalud očekivati od lijenog, sebičnog, umišljenog i krajnje nemoralnog muškarca poput njega. - Hoću, gospođice Victorina - rekao je i nježno je poljubio u naborani obraz. - Obećavam. - Dobar dečko - s osmijehom je odvratila uzevši lampu i izašla

iz podruma. Čak i pri slabašnoj svjetlosti svijeće, mogao je vidjeti Amyn optužujući pogled, - Ne biste trebali obećavati nešto što nemate namjeru izvršiti. Vi čak i ne znate kako bi se jedan plemeniti gospodar trebao odnositi prema ljudima koji žive i rade na njegovom posjedu. - Naravno da znam. Ovaj otok je pet stoljeća u posjedu moje obitelji. Moj otac bio je dobar gospodar i očekivao je da i ja budem takav. Mnogo toga naučio sam od njega - odvratio je, svjestan da je unatoč tome grubo zanemario svoje dužnosti. Ipak, nije joj to mogao priznati. I zato joj je odlučio uzvratiti udarac. - A što je s vašim ocem? Je li vas ičem naučio? Pod uvjetom da uopće znate tko je on?


U tri koraka našla se kraj njega. No ako je po njezinu gnjevnu pogledu mislio da će ga ošamariti, prevario se. Umjesto toga, išamarala ga je riječima. - Naučio me da uvijek budem iskrena, poštena i požrtvovna. Vlastitim primjerom pokazao mi je što znači postupati u skladu s dužnostima. To je ono što sam naučila od njega. Šteta što vi od svojeg oca niste ništa naučili.

Zaboga! Zar ne zna s kim razgovara? Kako se usudi sasuti takvu paljbu na lorda od Northcliffa? - Dakle, mislite da ste bolji od mene? Nemam pojma na temelju

čega to mislite, ali i više je nego očito da se iskaljujete na meni jer ste stjecajem okolnosti spali na niske grane. Podrugljivo se nasmijala. - To je vaša nova teorija o meni? Pitam se, koliko gluposti još možete izgovoriti kako biste opravdali vlastite postupke? - Stotinu je razloga zbog kojih ste mogli postati takvi kakvi jeste, no jedno je barem sigurno - da vaše ponašanje nije tragično, bilo bi komično - prezirno je odvratio. - Da život nije tragičan, bio bi komičan. Osobito gladnima i siromašnima. No ono što je trenutačno tragikomično jest da me gospođica Victorina praktički primorala do kraja odigrati partiju šaha s nekim tko o šahu nema pojma.

Naglo se namrštio. - Zapravo, u londonskim krugovima smatraju me jednim od najboljih igrača - promrsio je. Kad ne igram sa ženom, pomislio je. Sa ženom zbog koje ni uz najbolju volju ne mogu bistro razmišljati. - Dakle, vaši londonski prijatelji igraju šah još gore od vas - s uzdahom je izgovorila pa svrnula pogled na ručni rad gospođice Victorine. - A da se pozabavite izradom čipke? Možda bi vam to bolje išlo.


- Ne, ne bi - odlučno je odvratio. - Ali, zašto ne? Ne biste li mi rado dokazali da griješim kad

tvrdim da nije nimalo lako i jednostavno izraditi čipku? - Zato jer je to ženski posao - rekao je i zamalo se nasmijao kad je vidio kako je pod njegovim upornim pogledom povukla krajeve marame preko grudi. Znači li to da je svjesna njegove žudnje? - No zašto ne biste pokušali? - ustrajala je. - Ionako se dosađujete.

Što se toga tiče, bila je vraški u pravu. Znao je da pokušava navesti vodu na svoj mlin i da joj je cilj narugati mu se. Znao je i da će uspjeti u tome pristane li na njezinu ponudu, no dovraga, jezivo se dosađivao i želio ju je što je duže moguće zadržati ovdje. I zato je popustio. - U redu. Pokažite mi kako se to radi. Zaprepašteno se zagledala u njega pa sumnjičavo podigla obrve. Slegnuo je ramenima i navukao na lice bezazlen izraz. - U pravu ste, dosađujem se. I zato sam spreman pokušati. - Čudno je kako ste odjednom postali toliko ljubazni. - Po naravi sam takav. Mnogi me drže čak i šarmantnim.

Podrugljivo se nasmijala. - Pogotovo mlade djevojke, zar ne? - Moglo bi se reći - priznao je. - Ne biste im trebali vjerovati. Sve što ih zanima jest dobro se udati.

Da, znao je to. No njegov pogled na tu problematiku razlikovao se od njezina. Naime, on se unatoč tome smatrao šarmantnim, a ona je držala da se nekoga poput njega ni u ludilu ne bi moglo nazvati šarmantnim.


Gore od svega, to ga je navelo na pomisao da možda doista nije šarmantan. Njegov otac pouzdano nikada nije bio takav. Ipak, barem nije bio poput majke. Nedosljedan i vjetropirast. - Suvišno je raspravljati o tome - grubo je odvratio. - Idite. Nisam dijete i ne morate se smatrati dužnom zabavljati me. - U redu - rekla je uzevši ručni rad sa stola i spremila ga u džep. - Sigurna sam da ionako niste sposobni duže od pet minuta usredotočiti se na ikakav posao. - Da, znam - rekao je i s treskom sjeo na krevet. - Zato jer sam nemaran, neodgovoran i beskrajno glup.

Smeteno se zagledala u njega, očito nesigurna kako bi to shvatila. - Idite - ponovio je i legao na krevet, jasno joj stavivši do znanja da je razgovor završen. - I odnesite svijeću.

Bez riječi uzela je svijeću i izašla, ostavivši ga da zuri u mrak.

♠ Sljedećeg jutra, Pom je pošao u Settersway, selo na kopnu u kojem je svakog tjedna prodavao ribu na tržnici. Za razliku od ostalih prodavača koji su svoju robu izlagali na štandovima, Pom je ribu prodavao izravno iz košare. Dan je bio krasan, vedar i sunčan, vladala je uobičajena buka i gužva. Svako toliko Pom bi diskretno bacio pogled na obližnji oglasni stup. Ako netko želi prodati mazgu, stavi oglas na stup. Kad mornarica traži dezertera, to je mjesto na koje će staviti tjeralicu. Sarrie Proctor oglasni stup je iskoristila tako što je oglasila da traži muža. I pronašla je jednog poštenog i marljivog muškarca za kojeg se udala. Usto, lokalni mladići tu katkad djevojkama ostavljaju ljubavne poruke i pisamca. Nije dugo potrajalo, i Pom je opazio lijepo odjevenog muškarca


kako prilazi stupu i nabada pismo na jedan od zahrđalih čavala. Narednih sat vremena Pom je proveo kružeći pogledom po gomili kako bi provjerio promatra li netko oglasni stup u namjeri da zaskoči onoga tko uzme pismo. Uvjerivši se da im Harrison Edmondson nije postavio zasjedu, Pom je pogledom potražio župnika i kratko mu kimnuo. Smith, župnik, hitro se oprostio od gospođe Fremont i duž reda štandova nehajno se uputio prema stupu, pretvarajući se da razgledava ponudu. Malo zatim nestao je u gužvi, a kad ga je Pom ponovno ugledao, hodao je prema štandu gospođe Showater, nakrcanom pecivima i kolačima. Kupivši slatko pecivo, krenuo je prema pivnici i usput se sudario s Cigankom koja je nekoj djevojci upravo čitala iz dlana. Nitko osim Poma nije opazio kako joj je župnik prilikom tog kratkog i naizgled slučajnog sudara u ruku gurnuo pismo, koje je hitro gurnula u džep. Bila je to zapravo Mertle, vješto prerušena u Ciganku, u odrpanoj šarenoj haljini i s čvrsto svezanom maramom oko glave, kako bi prekrila plave uvojke, te kože potamnjene orahovim uljem. Završivši čitanje iz dlana - a sudeći po širokom djevojčinom osmijehu, zacijelo joj je predvidjela da će se udati za naočitog i imućnog muškarca, Mertle je gurnula novac u džep i polako se uputila prema Pomu, zastajkujući usput da bi ženama ponudila usluge i namignula pokojem momku. Prišavši Pomu, odmjerila ga je od glave do pete. - Velikog li momka - uskliknula je. - Jesi li posvuda takav? - drsko je upitala i bestidno zanjihala kukovima. Nekoliko prolaznika glasno se nasmijalo, a Pom, koji je više od svega na svijetu mrzio naći se u središtu pozornosti, nelagodno se premjestio s noge.


Znajući to, Mertle mu se široko osmjehnula. Kratko se trgnuo zapanjeno se zagledavši u nju. Na trenutak je pomislio da joj nedostaje jedan od prednjih zuba... no ne, nečim ga je potamnjela pa je samo izgledalo kao da ga nema. Njegova žena doista se odlično zabavljala u ulozi Ciganke. Uzevši njegov dlan u svoj, nakratko se pozorno zagledala u njega. Trenutak potom, leđima zaklonjena od pogleda znatiželjnika, gurnula mu je pismo u ruku, pokrila je svojom i hitro je odgurnula od sebe. - Oženjen si plavom vješticom koja bi iskopala oči svakoj koja te pogleda - rekla je, razočarano odmahnuvši glavom. - Pogodila je - zadivljeno je uskliknula jedna od žena. - Jest, prava je vještica - odvratio je Pom, gurnuvši pismo u

džep. - I zato me se radije kani - dodao je. Široko mu se osmjehnula i nehajno se udaljila. Pom nije otišao s tržnice prije nego što je prodao svu ribu. Završivši s poslom, požurio je do lučice u kojoj je privezao barku. Župnik i Mertle - koja se u međuvremenu presvukla u svoju odjeću, već su bili tamo. - Je li itko od vas dvojice opazio što sumnjivo? - upitala ga je Mertle čim su uskočili u čamac i krenuli natrag na otok. - Ja ne - rekao je župnik. - Ni ja - dodao je Pom. - Po svemu sudeći, Edmondson nije olako shvatio prijetnju. To je nadasve dobar znak - rekao je župnik. - Nisam siguran - odvratio je Pom, slegnuvši ramenima. - Kako to misliš? - zbunjeno je upitala Mertle. - Sve ide kao po loju.


- U tome i jest problem - rekao je Pom, namršteno se zagledavši u daljinu. - Ispada lakše nego što bi se očekivalo. Imao sam prilike sresti Harrisona Edmondsona... i mogu reći da nikad u životu nisam vidio ljigavijeg i podlijeg stvora od njega. - Misliš da bi odbio platiti otkupninu? - upitala je Mertle. - Kažem samo da je prilično sumnjivo što je sve prošlo tako glatko - promrmljao je Pom.


DEVETO POGLAVLJE

tiglo je! Gospođice Victorina, dobili smo odgovor na ucjenu viknula je Amy utrčavši u kuću s pismom Harrisona Edmondsona u rukama.

S

Pom je bez osobite žurbe ušao za njom. Očiju blistavih od uzbuđenja gospođica Victorina izjurila je iz kuhinje, brišući ruke o pregaču. - Hvala nebesima! - uskliknula je. - Lord će uskoro biti slobodan. - Ne sumnjam da će ga ta vijest nadasve razveseliti - kiselo je odvratila Amy. - Doduše, prava je šteta što će tako brzo doći u priliku vratiti se starom načinu života. - Drago dijete, ne misliš valjda da bi bilo u redu držati ga zatočenog duže no što je nužno? - začuđeno je upitala gospođica Victorina. - Zašto ne? To bi mu samo koristilo - rekla je Amy pa hitro otvorila pismo i pročitala ga. - Što je, mila? - drhtavim glasom upitala je gospođica Victorina, vidjevši kako joj se lice naglo pretvorilo u ledenu masku.

Amy je polako podigla pogled. Vidjevši kako krhka starica i ribar koji jedva spaja kraj s krajem, s iščekivanjem zure u nju, srce ju je zaboljelo od tuge. Zaboga, kako će im reći? Uvukla ih je u sve to, a sada će ih morati razočarati. Sve je to


njezina krivica. - Gospođice? Što god bilo, biti će bolje da nam to kažete rekao

je Pom. Amy je duboko uzdahnula i zdvojno odmahnula glavom. - Harrison Edmondson neće platiti otkupninu. Kaže da mu je

žao, ali ako smo naumili ubiti lorda Northcliffa, neka to slobodno učinimo.

♠ - Ne mogu to shvatiti. Zacijelo misli da ga ipak nećemo ubiti -rekla je Amy pa sjela za kuhinjski stol i rukama pokrila lice. - Hm, da... - promrmljala je gospođica Victorina. - I ne bismo to

učinili. - Ali otkud bi on to mogao znati? - više zapanjeno nego

ogorčeno upitala je Amy. - Ne može znati da iza otmice stoje dvije žene, zar ne? A ako to ne zna - a ne zna - kako se usuđuje riskirati? Zar se ni na trenutak nije upitao što ako ostvarimo prijetnju i ubijemo njegovog nećaka? Mogli bismo ga ubiti čak i kad bi nam platio, a kamoli... - Ni u kojem slučaju ne bismo ga ubili - rekla je gospođica Victorina. - Da, znam - rekla je Amy, iako je bilo trenutaka kad se bavila

pomišlju da bi rado upucala lorda Northcliffa. Osobito kad bi se izvalio na postelju i s podsmješljivim osmijehom na usnama promatrao svaki njezin pokret. Ili kad bi joj se obraćao tonom kao da razgovara sa sluškinjom. - Ali Harrison Edmondson to ne zna. - Hm, možda se varate, gospođice - promrmljao je Pom koji je

stajao kraj vrata, ruku prekriženih na širokim prsima.


- Edmondson je podao i pokvaren do srži. Oduvijek je bio takav. Vjerojatno ga nije briga hoćete li ili nećete ubiti njegova nećaka. Ili se čak nada da hoćete.

Amy je spustila ruke s lica i zapanjeno se zagledala u njega. Očito, cijeli svijet je poludio, uključujući i Poma. - Zaboga, kako možeš kazati takvo što? - zgrozila se gospođica Victorina. - Ni ja ne volim Harrisona, ali kakav god bio, ipak nije ubojica. - Ne, gospođice Victorina, u tom slučaju Harrison pouzdano ne bi bio ubojica - staloženo je odvratio Pom. - Da mu je stalo nećaka vidjeti živog, platio bi, zar ne? Ali nije to učinio. Što mislite, zašto nije?

Gospođica Victorina na trenutak se zamislila pa slegnula ramenima. - Vjerojatno smo tražili previše novca - rekla je pa kimnula, zadovoljna vlastitim zaključkom. - Mora da je to. Jadan čovjek... mogu misliti kako mu je, kad pomisli da će mu nećak biti ubijen zato što on ne može skupiti dovoljno novca za otkupninu. - Kako ne može? Zarađuje gomilu novca na tvorničkoj izradi čipke - ljutito je uzviknula Amy, pljesnuvši dlanovima o stol. - I to zahvaljujući vama i vašem stroju! - Draga, bojim se da se ne razumiješ u posao - rekla je gospođica Victorina. - Potrebno je uložiti mnogo novca u pokretanje proizvodnje. Naručiti gomilu strojeva, kupiti zgradu... i sve to prije nego što zaradiš i cent. Harrison vjerojatno još nije uspio vratiti uloženo, a kamoli se obogatiti na tome. - Otkud znate toliko o poslu i ulaganjima? - začuđeno je upitala Amy. - Moja obitelj nije oduvijek bila siromašna - odvratila je gospođica Victorina. - Bilo je u njoj vrlo sposobnih ljudi, koji su


znali oploditi novac. - Ni moji nisu bili siromašni - rekla je Amy. - Iako se, pravo

rečeno, nikada nisu morali baviti novčarskim poslovima. - Da, znam. Drugi su to radili za vas. Ah, kad pomislim kako si odrasla, uz sluge i sluškinje... - čeznutljivo je započela pa duboko uzdahnula. - A sada si ostala bez svega toga i...

Glasan povik iz podruma prekinuo ju je u daljnjem izlaganju. Hej, bi li se tko od vas udostojao sići i donijeti mi nešto za jelo? - Zaboga - prošaptala je Amy, zdvojno pogledavši prema podrumskim vratima. - Što ćemo mu reći? - Mi? - upitala je gospođica Victorina, začuđeno raširivši oči. - Da, u pravu ste - s uzdahom je priznala Amy. - Ja sam to zakuhala i na meni je da preuzmem odgovornost za posljedice. Dakle, što da mu kažem? - Istinu, a što drugo? - rekla je gospođica Victorina. - Kako stvari stoje, morat ćemo ga osloboditi. - Glupost, ne možemo sada odustati! Kad bismo ga oslobodili,

dao bi nas zatočiti u tamnicu. A bez novca ne možemo pobjeći. Ne, ne možemo ga pustiti - ustrajala je.

♠ Iz podruma se ponovno začuo ljutiti povik. - Hej, jeste li gluhi? Imate li namjeru pustiti me da umrem od gladi? - Bože, doista je naporan - uzdahnula je Amy. - Idem. Nije

važno, nešto ću već smisliti - dodala je i uputila se u podrum. - Gospođice, možda bi bilo bolje da mu usput odnesete nešto za


jelo - predložio je Pom. - Zvuči prilično mrzovoljno, a svatko zna da je gladnu zvijer mudrije nahraniti nego je pustiti da skapava od gladi. - Zašto bih mu podilazila? Da je situacija obrnuta, sumnjam da bi on prema nama bio i upola toliko milostiv - prkosno je odvratila, no ipak, uzela je poslužavnik, stavila na njega šalicu čaja i dva peciva, gurnula Harrisonovo pismo pod tanjurić i uputila se u podrum.

Čim je otvorila vrata, Coal je pošao za njom. Oborena pogleda, pazeći da ne prospe ni kapljicu čaja iz šalice, ušla je polumračnu podrumsku prostoriju i spustila poslužavnik na stol. - Dražesnog li prizora - podsmješljivo je rekao Northcliff,

odmjerivši je od glave do pete. - Za promjenu, lijepo vas je vidjeti tako poniznu. Nedostaje vam još samo bijela kapica i uškrobljena pregača da biste izgledali poput prave pristojne sluškinje. Naglo je podigla pogled i oštro se zagledala u njega. Je li čuo o čemu su razgovarali u kuhinji? Kratko je pogledala prema stubama. Zacijelo jest i zato ju sada provocira. Nisu smjeli tako glasno govoriti. - Ne, nisam čuo o čemu ste govorili u kuhinji - rekao je, pogodivši njezine misli. - No glasovi su vam zvučali prilično zabrinuto pa sam shvatio da nešto nije u redu. A kad sam vidio izraz vašeg lica, u to sam se i uvjerio. Izgledate kao da su vam sve lađe potonule - dodao je i ironično se nasmijao. - I što s tim? - drsko je upitala. - Čak i ako ste u pravu, to vam neće pomoći. - I, kada me namjeravate osloboditi? - ljutito je upitao.

Mačak se mudro povukao u kut i širom otvorenih očiju zagledao se u njih.


- Kad bude vrijeme za to - odvratila je Amy. - Sit sam tog vašeg cirkusa - promrsio je lord. - Ne mogu se ni

pošteno obrijati, a kamoli što drugo. Da, ironično je pomislila, vidjevši posjekotinu na njegovoj bradi. Njegovo gospodstvo nije se naviklo služiti britvom. Zašto i bi kad ga je uvijek netko drugi brijao? - Hajde, jedite. To su peciva iz najbolje pekare u Setterswayu. Zacijelo će vam prijati. - Dovraga, ne želim ovdje sjediti i jesti peciva! Nego izaći odavde. - Ne možemo vas još pustiti - rekla je i naizgled nehajno

slegnula ramenima. - Barem popijte čaj dok je još topao. Nije se obazirao na njezinu ponudu. - Zašto me ne možete pustiti? - ustrajao je. - Zato jer je vaš stric odbio platiti ucjenu. - Što? - zaurlao je. - Vaš stric odbio je... - Čuo sam što ste rekli - rekao je i naglo ustao. – Očekujete li da

ću povjerovati u to? - Zašto bih vam lagala? - izazovno je upitala i odjednom shvatila da uživa u njihovoj svađi. Sviđalo joj se što ga je razbjesnila. A više od svega sviđala joj se spoznaja da ga drži u šaci i da on u vezi s tim ne može ništa učiniti. Znala je da to nije nešto što joj služi na čast, no nije marila. - Nije li mi u interesu što prije se riješiti napornog klipana poput vas? - Nisam siguran - odbrusio je. - Imam dojam da uživate iskaljivati se na meni. Činite li to zato kako biste se osvetili svim muškarcima koji se prema vama nisu odnosili onako kako mislite


da zaslužujete? - ljutito je upitao i počeo hodati amo-tamo ispred kreveta, onoliko koliko mu je dužina lanca to omogućivala. Coal je zbrisao pod komodu i nastavio ih promatrati sa sigurne udaljenosti. - Nemam pojma tko ste, no takvim ponašanjem nećete ništa

postići, osobito ne sa mnom - nastavio je. - Ohole i prkosne žene oduvijek su mi bile krajnje odbojne. - Dakle, mislite da vas ovdje držim zatočenog kako bih se

iskaljivala na vama? A ne zato jer vaš stric nije uspio skupiti novac za... - Smiješno je i pomisliti da moj stric ne bi mogao platiti ucjenu. Jasno je kao dan da uživate u mojoj bespomoćnosti. Ne možete to zanijekati. - I neću - odbrusila je. - Da, uživam u tome i ne stidim se to priznati. Trebalo bi vas šibom naučiti lijepom ponašanju, no bojim se da je prekasno za takvo što. No ako ste u pravu i ako uistinu izgaram od želje zadržati vas ovdje što je duže moguće kako bih se iskaljivala na vama, koliko dugo bih si mogla dopustiti takav luksuz? Uvjerena sam da vam je to promaklo, ali s ono malo novca što nam je još preostalo, trudimo se osigurati vam tri dobra obroka na dan. - Nazivate to dobrim obrocima? - ljutio je promrsio i dlanom

pomeo poslužavnik. Začuo se zveket razbijenog porculana, peciva su završila u prašini, pismo odletjelo na pod. Coal se hitro izvukao ispod komode i pojurio uz stube. Amy je porumenjela od srdžbe. - Gospođica Victorina doslovce odvaja od vlastitih usta kako biste vi mogli jesti bijeli kruh, meso i jaja. - A da je po vašem, jeo bih zobenu kašu, zar ne?


- Zašto ne? To je dobro, staro, pučko jelo. - Prokletstvo, ja nisam pučanin! - Ne, niste. Pučani rade. Love ribu, obrađuju zemlju. Oni nešto

stvaraju, za razliku od vas koji ne radite ništa drugo osim što lagodno živite na staroj slavi - zaurlala je. - Zašto bi se vaša plemenita guzica primila ikakva posla, kad je mnogo lakše živjeti na sisi engleskog društva, ne mareći ni za što? Njegov glas je, pak, sa svakom izgovorenom riječju postajao tiši i hladniji. - Prava ste prostakuša. Jedna dama nikada ne bi takvo što izrekla, osobito ne pred jednim gospodinom. Ošinula ga je pogledom. - I ne bih, kad bih razgovarala s gospodinom - odbrusila je, ruku oslonjenih na kukove. Ovako srdita, izgledala je doista veličanstveno. Poželio ju je zgrabiti, privući ju u naručje i poljupcem joj začepiti usta, učiniti ju jednako bespomoćnom kako se osjećao otkad ga je zarobila. - Djeco! Djeco!

Zapanjen povik gospođice Victorine omeo ga je u razmišljanju na koje bi sve načine Amy naučio pameti. Sirota starica stajala je u podnožju stuba i zgranutim pogledom kružila po prostoriji. Zaboga, što vam je? Jeste li poludjeli? - Bahatog li i umišljenog glupana! Ponaša se poput razmaženog

balavca. Možete li vjerovati da je bacio peciva na pod? Na vašem mjestu, ostavila bih mu da ih pokupi i pojede. Ne brinite, učinit će to kad ogladni. Iskreno se nadam da će mu svaki zalogaj prisjesti ljutio je izrekla Amy i naglo se okrenuvši požurila prema stubama. Jermyn je jedva mogao vjerovati da joj je uspjelo izbaciti ga iz takta. Sve je to zato što se toliko dosađivao. Da se mogao zabaviti bilo čime izuzev čitanjem, zacijelo ne bi toliko razmišljao o njoj. I


pouzdano ne bi toliko žudio uzeti je u naručje i... Upoznao je mnogo lijepih žena, s mnogima završio i u postelji. Ali ni jedna od njih nije bila izazovna poput Amy Rosabel. Neukrotiva, oštrog jezika, pogleda iz kojeg su sijevale munje... a ipak, neodoljivo ženstvena. Njezin tanki struk, način na koji je njihala kukovima kad bi hodala, ah... kad god bi je pogledao, uspalio bi se i tu doista nije bilo pomoći. Htio-ne htio, morao je priznati da dosada i izoliranost nisu jedini uzroci njegova ludila. Pravo rečeno, privukla ga je od prvog trenutka kad ju je ugledao... još tamo, u paviljonu. Naravno da je to zanemario; gospodar se ne upliće sa svojim sluškinjama. Poslije, kada je otkrio da ona nije jedna od njegovih sluškinja, stvari su se promijenile i dopustio si je maštati o njoj. Usto, način na koji se ponašala prema njemu prilično ga je zaintrigirao. Tko je, zapravo, ona? Zašto je toliko prkosna? Toliko otrovna i zajedljiva? Nije znao odgovore na pitanja poput tih, no jedno je bilo sigurno: u trenucima kad bi sasula paljbu na njega, osjećao se življim nego ikada u životu. Bio je napola lud od požude. Ne. Mora da je posve poludio, u protivnom si ne bi dopustio spustiti se na njezinu razinu i žestoko se prepirati s njom. - Ta žena u stanju je izvući najgore iz mene. - Da, znam - drhtavim glasom rekla je gospođica Victorina. Vas dvoje...

Kratko se trgnuo. Potpuno je zaboravio da nije sam. - Nisam smjela dopustiti da ti sama prenese... lošu vijest. Trebala sam sići s njom i...

Shvativši da se gospođica Victorina rasplakala, istinski se užasnuo. - Ona je zbilja jedna jako draga djevojka... a i ti si vrlo drag

momak, ali... oboje ste vatreni i... - Lako planemo - rekao je i duboko uzdahnuo.


- Da, i tome ste vrlo slični - tiho je odvratila i kriomice otrvši suze, kleknula na pod i drhtavim prstima počela oprezno skupljati komadiće razbijenog porculana, kao da skuplja nešto osobito vrijedno.

Gledajući je tako tužnu i pogrbljenu, srce ga je zaboljelo od tuge. Iz tih šalica pio je čaj još dok joj je kao dječak dolazio u posjet. Mnoge od njih bile su okrhnute, no pripadale su servisu za objedovanje koji je gospođica Victorina naslijedila od majke. Za nju, svaki komad tog porculana bio je uistinu dragocjen. - Dopustite da vam pomognem - rekao je, hitro joj prišavši.

Vidjevši kako se trgnula, preplavilo ga je grizodušje. Naravno, bila je to nagonska reakcija na njegovu grubost. Što je drugo i mogao očekivati nakon što joj je stavio nož pod grlo? - Ne, nema potrebe - odvratila je i nastavila skupljati krhotine te

ustala i pažljivo ih odložila na poslužavnik. Jermyn, koji je o sebi oduvijek imao visoko mišljenje, odjednom se počeo pitati je li Amy bila u pravu kad ga je nazvala bahatim i umišljenim. Očito jest, jer doista se ponio poput razmaženog balavca. Trenutak potom, gospođica Victorina pružila mu je komad presavijenog papira. - Pismo tvog strica. Uzeo ga je i gurnuo u džep. Sagnula se, pokupila peciva, otrla prašinu s njih i stavila ih na poslužavnik. - Donijet ću ti druga dva. I novu šalicu čaja. A ove će sama pojesti. Hitro ih je uzeo s poslužavnika. - Ne zamarajte se time. Pojest ću ih. - Ne dolazi u obzir - pobunila se. - Zaboga, sada si markiz od Northcliffa - prošaptala je i otrla krupnu uzu iz kuta oka. - Ne


možeš je...sti nešto što je bilo na po...du - promucala je pa duboko udahnula kako bi se pribrala. - Rado bih ti ponudila hranu na kakvu si navikao. Poput bifteka. I jagoda, za desert. Ali... - Otkad sam ovdje, otkrio sam da mi se sviđa jednostavna hrana - rekao je i hrabro zagrizao pecivo. Okus prašine ispunio mu je usta, no stoički je prožvakao i progutao zalogaj. - Nedostajala mi je vaša kuhinja.

Izvukla je rupčić iz džepa pa njime otrla suze i ispuhala nos. Znala sam da si u duši ostao jednako drag i dobar kakav si bio kao dječak - prošaptala je i sjetno mu se osmjehnula. - Rekla sam joj to, ali nije mi vjerovala. Široko joj je osmjehnuo. Nije reagirala. Djelovala je staro i usamljeno. Urušeno. - Gospođice Victorina...

Zagledala se u njega dugim tužnim pogledom. Uzeo je njezine ruke u svoje. - Gospođice Victorina, volio bih kad biste mi večeras pokazali kako se izrađuje čipka. - Sumnjam da te to doista zanimalo - rekla je spustivši pogled na

poslužavnik. Nije mu promaklo da su joj usnice kratko zadrhtale. - Vjerojatno ne bi - priznao je. - Ali doista bih uživao u vašem društvu. Osjećam se prilično usamljeno, a čini se da ću ovdje provesti još nekoliko dana - rekao je pa duboko udahnuo i primorao se zvučati što je moguće poniznije. - Molim vas. Kratko ga je pogledala pa nesigurno slegnula ramenima. - Molim vas - ponovio je. - A što ćemo s Amy? - tiho je upitala. - Ne želim ju ostaviti

samu.


Ponovno je duboko udahnuo. - Bit će mi drago bude li vam se pridružila - rekao je, čvrsto odlučivši da će se uljudno ponašati. Pod bilo koju cijenu. Samo zbog gospođice Victorine.

♠ Pokušavajući izraditi čipku po uputama gospođice Victorine, Jermyn je otkrio da taj posao doista nije tako lak i jednostavan, kako je mislio. Kad bi ga netko od njegovih londonskih prijatelja mogao vidjeti kako sjedi u podrumu i bavi se ručnim radom u društvu dvije žene i mačka, zacijelo bi umro od smijeha. - Dakle, što ćete sad? - upitao je. - Mislite, s vama? - upitala je Amy pa teatralno uzdahnula. -

Opet ste ispustili očicu. - Nisam. - Jeste.

Gospođica Victorina odlučila je prekinuti njihovu prepirku pa stavila naočale na nos i uzela ručni rad iz Jermynovih ruku. - Jest, ispustio si očicu - rekla je. - Tu - pokazala mu je. - Rasparaj konac do tog mjesta, pa nastavi. - Mislim da vam trebaju nove naočale - rekao je Jermyn. - Da, dragi, vjerojatno si u pravu - složila se. - Ali i kroz ove

vidim da si ispustio očicu. - Kao što sam i rekla - promrmljala je Amy.

Zagrizao je donju usnicu i poput poslušnog učenika bacio se na popravak svojeg uratka. Cijele večeri i on i Amy svojski su se trudili biti izuzetno uljudni jedno prema drugome. Opazio je da ga izbjegava


pogledavati pa je i on nju prestao pogledavati. Od tog trenutka pa nadalje, bilo mu je znatno lakše. Barem mu se nepoželjne misli o tome što bi joj sve radio u postelji, više nisu vrzmale po glavi. - Gospođica Victorina ne može si priuštiti kupnju novih naočala - rekla je Amy. - No to će se promijeniti čim dobijemo novac od vašeg strica. - Nije li vam javio da neće platiti ucjenu? - upitao je Jermyn,

jedva prikrivajući sarkazam. - Poslala sam mu još jedno pismo. Spustili smo cijenu koju tražimo za vas - s osmijehom je odvratila, uvjerena da je mudro postupila. - Ovoga puta će platiti. - Što? - zapanjeno je upitao. - Spustili ste mi cijenu? - Da, dobro ste čuli. - Rano popodne gurnula sam novi zahtjev

za otkupninom pod vrata vašeg doma. Vjerujem da ga je vaš batler ubrzo pronašao i poslao nekog od slugu k vašem stricu. - Spustili ste mi cijenu? - u nevjerici je ponovio Jermyn. - Kao

iznošenoj robi? Ili starom lovačkom psu? - Ako vi tako kažete, tko sam ja da bih vas razuvjeravala? drsko

je upitala. - Amy! - uskliknula je gospođica Victorina. - Obećala si da nećeš biti drska. - Žao mi je - promrmljala je Amy. - Jermyne, dragi, ne smiješ na to gledati na takav način - rekla je gospođica Victorina pa podigla mačka s poda i stavila ga u krilo. Radi se o tome da smo naš zahtjev prilagodili okolnostima. I to je sve. Mislimo da je svota koju smo prvi put tražili za tebe bila previsoka. Tvoj stric očito nije mogao skupiti toliko novca. - Moj stric ne mora sakupljati novac - istaknuo je Jermyn.


- Ima ga u izobilju! On je taj koji vodi brigu o svim mojim poslovima. - Ako ga je uložio u posao, moguće je da trenutačno nema dovoljno gotovine - rekla je Amy. - Glupost! U što god da je uložio, ostalo je i više nego dovoljno. - Ako je tako, zašto nije platio ucjenu? - slađanim je tonom upitala Amy.

Bez riječi, slegnuo je ramenima. Pročitavši pismo strica Harrisona, ostao je prilično zatečen načinom na koji je glatko odbio platiti ucjenu... kao da mu takvo što pričinjava veliko zadovoljstvo. Nije imao pojma što bi mislio o tome. Pravo rečeno, ništa mu više nije bilo jasno. - Ne zamarajte se time, gospodine - rekla je Amy, odlučivši skratiti stvar. - U roku od tri dana, bit ćete slobodni.


DESETO POGLAVLJE

oreći od nestrpljenja da pročita drugo pismo koje je dobio od otmičara, Harrison Edmondson hitro je otpravio slugu i drhtavim prstima izvukao list papira iz omotnice. Pročitavši poruku, radosno iščekivanje u njegovim očima ugasilo se poput plamena svijeće.

G

- Šeprtlje. Opet - mrzovoljno je promrmljao. - Koliko teško može biti počiniti jedno obično malo umorstvo? Duboko uzdahnuvši izvadio je list papira iz ladice pisaćeg stola, umočio pero u tintu i nažvrljao još jednu poruku otmičarima svojeg nećaka. Budući da je bila znatno drskija, preostalo mu se nadati da će napokon ostvariti prijetnju.

♠ Pročitavši Harrisonovu poruku, Amy je zdvojno uzdahnula. - Ponovno je odbio platiti.

Nimalo začuđen, Pom je kratko kimnuo. - Hm, da. Idem u pab - promrmljao je obukavši kaput i stavio kapu na glavu. - Gladan sam, moram nešto pojesti - dodao je, pa iz tople

kuhinje gospođice Victorine izašao u tmuran, prohladan i maglovit dan. Nekoliko trenutaka Amy je smeteno zurila za njim, čudeći se


mirnoći kojom je primio tu vijest. Za razliku od njega, ona bi najradije vrištala. Lupala šakama po stolu, čupala kosu od jada. Zaboga, ima li Harrison Edmondson i trunke pameti u glavi? Kako može biti tako hladan i krajnje ravnodušan? Najzad, ne radi se o bilo čijem životu, nego o životu njegova nećaka, uglednog pripadnika engleskog plemstva! - Što ćemo sad? - Pustit ćemo ga - mirno je odvratila gospođica Victorina, sjela za stol i prekrižila ruke u krilu. Sudeći po svemu, Edmondsonova odbijenica ni nju nije iznenadila.

Pravo rečeno, ni Amy nije bila osobito začuđena. Prvi put doista se zgranula, no sada, nakon tri dana strahovanja da će dobiti upravo takav odgovor, nije bilo druge nego pomiriti se s tim i vidjeti što dalje. Odustajanje, naravno, nije dolazilo u obzir. - Ne možemo ga pustiti - odlučno je odvratila snizivši ton. - Dao bi nas zatočiti i objesiti. - Ne bi mi učinio takvo što - rekla je gospođica Victorina, a

sudeći po tonu, bila je prilično sigurna u to. - Meni bi - odvratila je Amy, tonom po kojem se moglo zaključiti da je također prilično uvjerena u to.

Kroz otvorena podrumska vrata dobro je čula glasan povik lorda Northcliffa. - Gospođice Amy, biste li nakratko sišli? - Otkud zna da smo dobili poruku njegova strica? - mrzovoljno

je upitala Amy. - Je li vidovit? Gospođica Victorina slegnula je ramenima. - Pretpostavljam da je po zvuku naših glasova zaključio da nešto nije u redu - rekla je ustavši i podigla Coala u naručje. - Nas dvoje idemo malo odrijemati. Dakako, to je značilo da gospođica nema namjeru s njom sići u podrum, kako bi lorda zajednički izvijestile o odluci njegova strica.


Amy je bila svjesna da je to njezin problem. Ona ih je uvalila u to i prema tome, jedino pravedno bilo je osobno snositi i posljedice. Ipak, pomisao na razgovor s buntovnim lordom nije joj se nimalo sviđala. - U redu - rekla je, uzela pismo i ustala od stola. - Sići ću dolje i

reći mu novosti, no ovoga puta nemam namjeru sa sobom nositi ništa što bi mogao razbiti. - U pravu si. Nemam posuđa za bacanje - rekla je gospođica Victorina i s mačkom u rukama uputila se na podnevni odmor, kao da na svijetu ne postoji ništa zbog čega bi se trebala zabrinjavati.

Duboko uzdahnuvši, Amy je poravnala nabore haljine spustivši pogled na dekolte. Nije bio osobito dubok, no kad bi se nagnula, pogledu je bilo izloženo više nego što bi željela pokazati. Uzevši maramu, prebacila ju je preko ramena i krajeve ugurala pod pojas. Nije željela ostaviti previše prostora mašti lorda Northcliffa. Iako joj nakon onog neugodnog razgovora više ni jednom nije spomenuo da žudi za njom, Amy se u njegovoj blizini osjećala prilično nelagodno. Neprestano je bila napeta i na oprezu. Pravo rečeno, čak i kad nije bila s njim, bila je nemirna i nespokojna. Loše je spavala i ni uz najbolju volju nije se mogla opustiti. Istina, više joj ni jednom riječju nije dao da znanja da žudi za njom, ali naslućivala je to i vjerovala je svojim slutnjama. Nevoljko, morala je priznati da joj na izvjestan način to čak i godi. Više puta, opazila je kako ju kriomice promatra, i čudno, ali... bilo je trenutaka kad je poželjela flertovati s njim, poput neke poput glupe školarke. I to joj se nije nimalo svidjelo. Manje od svega, svidjela joj se pomisao da bi joj se lord Northcliff mogao svidjeti. Isprva, sve što je željela bilo je zarobiti ga, domoći se novca od ucjene i s gospođicom Victorinom otići što je moguće dalje odavde. Rijetko je mislila o njemu, a i tada samo kao o ušljivoj spodobi koja nije vrijedna ni da se pljune na nju. No to se promijenilo. Sada je po cijele dane razmišljala o njemu.


Gore od svega, ispalo je da ga se neće riješiti tako brzo kako je očekivala. A kad ga se i riješi, i dalje će razmišljati o njemu. Kako su stvari stajale, počela se bojati da ga nikada neće moći zaboraviti. O, Bože. Život je doista bio jednostavan dok nije poznavala lorda Northcliffa. Prošli put, kad je krenula u podrum reći mu da je njegov stric odbio platiti ucjenu, bila je preplavljena strepnjom. Ovoga puta, njezin urođeni prkos nije joj dopustio da se pred njim pojavi oborena pogleda. Zatekla ga je kako sjedi u krevetu, s knjigom u rukama. Nije se potrudio podići pogled kad je ušla, no unatoč tome, znala je da se pretvara kako ga sadržaj zanima više od nje. Stala je nasred prostorije i prekrižila ruke na prsima. - Sudeći po svemu, lorde, vaš stric nimalo ne mari za vas. Vjerojatno su mu dodijali vaši hirovi. Polako je podigao pogled. Po izrazu njegova lica nije mogla zaključiti što misli o novosti koju je upravo čuo, no kako god bilo, primio ju je začudno mirno. - Jermyn - rekao je. - Što? - smeteno je upitala. - Ime mi je Jermyn - rekao je i odložio knjigu na stol. - Volio

bih kad biste me zvali imenom. Iznenađena, Amy se nelagodno premjestila s noge na nogu. Ako je očekivala da ju upita je li se njegov stric javio i ako jest, što je napisao, to se nije dogodilo. Umjesto toga, želio je... čavrljati? - Vaše ime me ne zanima, gospodine. - Doista? Jer... ja bih rado znao vaše ime, gospođice nabusita -


rekao je i legao na bok, rukom podbočivši glavu. - Biste li mi ga rekli? - Znate kako se zovem - odvratila je, pitajući se odakle, odjednom, takav interes za nju.

Je li moguće da o njoj zna nešto što ne bi trebao znati? Ne. To jednostavno nije bilo moguće. Šest dana proveo je zatočen u podrumu i nije bilo načina da išta iščeprka o njoj. Kratko je pogledala prema stubama. Osim ako mu je gospođica Victorina nešto rekla. No zaklela se da će čuvati njezinu tajnu i Amy joj je vjerovala. - Da, znam vaše ime. Ali ne i prezime. Budite tako dobri i kažite

mi kako se prezivate - rekao je, tonom čovjeka naviklog da mu svaki zahtjev bude istog trenutka ispunjen. - To nije nešto što bi vas trebalo zanimati - odvratila je, jer bilo

je to nešto što pouzdano ne bi trebao znati. - Čega se bojite?

Dobro pitanje. Čega se, dakle, boji? Ah, moglo bi se o tome... Primjerice, boji se povratka u Beaumontagne, što bi podrazumijevalo i povratak krajnje dosadnom, uzoritom načinu života, te dogovoreni brak. Zatim, tu je i stalni strah od atentata. I strah da bi - u slučaju da netko otkrije tko je ona - morala pobjeći i ostaviti gospođicu Victorinu, a to nipošto nije željela. Između ostalog, bojala se i Jermyna, jer zahvaljujući njemu počela je razmišljati o stvarima o kojima nikada prije nije razmišljala. - Ničega se ne bojim - odvratila je i široko se osmjehnula kako bi prikrila nervozu. - Nego, stigao je odgovor od vašeg strica. Zanima li vas što je napisao?


- Da, molim - rekao je, tonom osobe navikle na zapovijedanje podređenima. Zaboga, bio je zatočen, okovan, raščupan i u zgužvanoj odjeći, a ipak nije izgubio ni mrvicu dostojanstva. Kako mu to uspijeva?

Na stranu i to, ali spoznaja da ju je time zadivio, bila je prilično zabrinjavajuća. - Ponovno je odbio platiti ucjenu. - Dakako. Nisam ni očekivao da bi mogao nasjesti na vašu

podvalu. I u pravu je, jer djevojku šašavu poput vas, nitko ne bi mogao ozbiljno shvatiti. Uvrijeđena njegovim nadmenim tonom, naglo se uspravila i ošinula ga pogledom. - On ne zna da sam djevojka. Usto, u mojem planu nema ni jedne jedine rupe. I odakle vam pravo da me nazivate šašavom? Ako je netko u svemu tome lud, onda ste to vi i vaš stric. - Jasno da ste šašavi. U protivnom vam ne bi palo na pamet oteti me. Nemate pojma u što ste se upleli - nadmeno je odvratio i polako je odmjerio od glave do pete. - Zaslužili ste kaznu. Priđete li bliže, vidjet ćete kakvu - dodao je i široko joj se osmjehnuo.

Poželjela ga je ošamariti. Naravno, po njegovom mišljenu, žena je bila samo za jedno. - Ne biste trebali podcjenjivati žene odbrusila je. - Ah, da - podsmješljivo je odvratio. - Smatrate se jako

pametnom što ste me oteli i zatočili, zar ne? - Upravo tako. Smislila sam otmicu i provela je u djelo. I to je ono što vam u svemu tome najviše smeta, zar ne? Očito prezirete žene i smatrate ih manje vrijednima od muškaraca. I nevrijednima povjerenja. - Muškarac koji povjeruje ženi, prije ili poslije gorko će se kajati.


- Kako to mislite? - zbunjeno je upitala. - Muškarci i žene uvelike se razlikuju. Žena je predivno,

bezbrižno i lepršavo biće, stvoreno da bi muškarcu slomilo srce. U muškom svijetu, stvari su jednostavne. Nebo je plavo, trava je zelena, a obećanja su nešto što se poštuje i izvršava - rekao je odmahnuvši glavom i duboko uzdahnuo. - Ne mogu svijet promatrati ženskim očima pa nemam pojma je li nebo i vama jednako plavo, a trava jednako zelena. No znam da nema te žene kojoj se može vjerovati da će održati obećanje ili poštovati bračne zavjete. - Bojim se da ne razumijem - rekla je, svjesna da se njihova mala prepirka pretvorila u ozbiljan razgovor. I to razgovor o nečem što je Jermynu bilo osobito bolno. - Kad ste bili mala djevojčica, je li vam majka često govorila da

vas voli? - upitao je, pozorno se zagledavši u nju. - Moja majka umrla je prije nego što sam napunila dvije godine. Čak je se i ne sjećam. - Prava ste sretnica - rekao je i leđima se oslonio na jastuke. - Zaboga, kako možete reći takvo što? - zapanjeno je upitala. - Vjerujte mi, znam što govorim. Jest, prava ste sretnica... jer, da niste ostali bez majke, ne bi vas krasile osobine poput inteligencije, drskosti i smjelosti. To je ono što vas čini zanimljivom i posve drugačijom od većine žena. - I to bi mi trebalo laskati? - Da. Divljakuša ste opakog jezika, ali što god kažete, svidjelo se to meni ili ne, znam da tako i mislite. U vama nema ničeg lažnog i prijetvornog. Opazio sam kako promatrate gospođicu Victorinu i sve što sam vidio u vašem pogledu bila je odanost. Odani ste joj do groba, zar ne?


- Da, rekla bih da jesam - tiho je odvratila i povukla se korak unazad. Oči su mu bile grozničave, pogled uporan i prodoran. Izgledao je poput nekoga tko baš i nije sasvim pri zdravoj pameti. - Znate, majka me često držala u krilu i govorila mi kako me voli. Svake noći spremila bi me u krevet i ispričala mi priču, a ujutro me budila poljupcima. Činila je sve što je bilo u njezinoj moći kako bih se osjećao sretnim, zaštićenim i bezbrižnim. - Zvuči krasno - odvratila je, iako njegov ton nije tako zvučao.

I bilo je. A i ona je bila takva, najljepša žena koju sam ikada vidio. I jedina koju je moj otac ikada volio. Bilo je zlobnika koji su je prozivali tuđinkom jer je bila Talijanka, ali većina ljudi smatrala ju je izuzetno šarmantnom. No osim što je bila lijepa, bila je vrlo draga i ljubazna prema svima. I divna majka i supruga, ludo zaljubljena u mojeg oca. Za razliku od ostalih žena, uvijek je nosila haljine jarkih boja. I zbog toga su joj još više zavidjele jer to ju je činilo još ljepšom i privlačnijom. Priređivala je najbolje zabave. Upravo na jednoj od njih čuo sam nešto što nije bilo namijenjeno mojim ušima. Jedna od dama tračala ju je kako se previše razmeće. Rekla je i da se uzjogunila jer misli da je uzjahala mulca, no da će se iznenaditi kad otkrije da se prevarila. I da je po načinu na koji se odijeva jasno da se radi o ženi labava morala. Bilo mi je sedam godina i nisam posve razumio o čemu govori, no shvatio sam da ju pokušava ocrniti i zato sam ju prozvao glupom starom kokoši i udario je nogom u potkoljenicu - rekao je i prstima prošao kroz guste pramenove svoje kose. - Poslije, kad sam ocu objasnio zašto sam to učinio, glasno se

nasmijao i poljubio me u tjeme. - Očito mu se svidjelo što ste imali potrebu obraniti majku odvratila je Amy. Pravo rečeno, i njoj se taj postupak svidio. - I tada sam ga zadnji put čuo kako se smije - nastavio je Jermyn. - Štoviše, nakon toga nikada me više nije poljubio, osim prigodno, poradi zadovoljenja forme.


Očito, ovo više nije bila oštra i počesto jetka razmjena mišljenja kao dotad. A možda ta promjena i nije bila tako nagla kako se na prvi pogled činilo, možda ih je šest dana prisilnog zajedništva postupno ipak donekle zbližilo, pogotovo tijekom večeri kada su Amy i gospođica Victorina, Jermynu pravile društvo u podrumu. Odjednom, Amy se prisjetila riječi gospođice Victorine. Bilo mu je samo sedam godina kad je ostao bez majke. Hm, sudeći po svemu, u vezi s tim je propustila objasniti velik dio priče. - Što se dogodilo vašoj majci, gospodine? - Kad mi je bilo sedam godina, pobjegla je u inozemstvo s imućnim francuskim veletrgovcem. - Što? - zapanjeno je upitala Amy. - Ali... rekli ste da je bila

divna majka i da je obožavala vašeg oca... - Nije teško prevariti dijete. Činilo mi se da je tako, ali očito sam bio u zabludi. - Iskreno sumnjam u to. Niste se mogli toliko prevariti. - Mislite? Činjenica je da je ostavila i mene i mojeg oca ravnodušnim tonom je rekao, no sudeći po njegovom mračnom pogledu, nije bio nimalo ravnodušan. - Nikad više nisam je vidio niti čuo išta o njoj. - Ni uz najbolju volju ne mogu povjerovati u takvo što - rekla je

Amy, smeteno odmahnuvši glavom. - Kako bi žena koja živi kao u bajci i obožava svoje dijete i supruga mogla svemu tome jednostavno okrenuti leđa i pobjeći s nekim u inozemstvo? - Tog dana njih dvoje su se žestoko posvađali. Nikad dotad nisu

se posvađali, no tada jesu i zvučalo je uistinu grozno. Stajao sam u hodniku, iza vrata i premda nisam razumio oko čega se svađaju, sjećam se da je glas mog oca bio leden i oštar poput noža. Majka


je, pak, zvučala ljutito i strastveno, neprestano mu je upadala u riječ i činilo se da ne želi popustiti ni milimetar. Poslije sam saznao da je uzela konja i odjahala u luku - nastavio je Northcliff, ni sam ne shvaćajući zašto joj sve to govori. Zacijelo ne zato jer je imao potrebu osobno joj reći što se dogodilo. Bilo bi mu svejedno kad bi to čula i od nekog drugog, zapravo, bio je iznenađen što joj to dosad još nitko nije rekao. Ne, nije se radilo o tome. Nego o tome da joj se želio povjeriti iako dotad nije htio ni s kim razgovarat o tome. I to je bilo ono što nije mogao shvatiti. - Tamo su je vidjeli da razgovara s francuskim veletrgovcem. Očito su se zajedno ukrcali na brod, jer nije se više vratila kući. Ostavila je i mene i mojeg oca. - Ne mogu vjerovati - ponovila je Amy. - Kako bi žena koja voli svog muža i sina mogla samo tako otići? - To sam se i sam tisuću puta pitao. Postoje samo dvije mogućnosti. Ili nas nije voljela ili jest, ali se brzo ohladila -rekao je, duboko se zagledavši u Amyne oči. - Iskreno, druga mogućnost čini mi se vjerojatnom. Žene su po prirodi lakomislene i nepouzdane. Ukratko, krajnje neodgovorne. - Glupost - naglo je odvratila. - Nisu takve! - Nisu? - ironično je upitao, iako bi ju najradije zgrabio za ramena i dobro ju protresao. Tijekom razgovora, nesvjesno mu se približila i doista mu je bilo teško odoljeti da joj se barem na taj način ne oduži za sve muke koje mu je priredila. Šest dana boravio je ovdje, svezan poput životinje na lancu. Ispleo je pet centimetara čipke. Čak se prisilio biti krajnje uljudan prema toj maloj vještici. Doduše, samo zbog gospođice Victorine, ali ipak. A kad ne bi imao što za raditi - što je bilo često - radio je vježbe koje mu je liječnik preporučio. Ležeći na leđima polako je podizao i spuštao nogu, kružio stopalom po zraku i pritiskao bedro o prsa. I ma koliko mu vježbanje bilo mrsko, morao je priznati da mu je pomoglo. Vraška noga sada ga je znatno manje boljela, no zalihe njegova strpljenja


bližile su se kraju. Tjedan dana nije vidio sunce. Svakog dana oprao bi se spužvom koliko je mogao, no nije se imao u što presvući. Odjeća mu je bila zgužvana, bio je loše obrijan. Kad bi ga itko od njegovih prijatelja i znanaca vidio ovakvog, zacijelo ga ne bi prepoznao. - Kad biste malo pogledali oko sebe, vidjeli biste mnogo žena koje toliko vole svoju djecu i supruge da bi doslovce sve učinile za njih - odlučno je izgovorila Amy. - Ako se jedna pokazala kao neodgovorna i lakomislena, ne znači da su sve takve. - Drugim riječima, potvrdili ste da moja majka nije voljela mene

i mojeg oca - gorko je zaključio. Daleko od toga da se dosad nije suočio s istinom, no nije mu se osobito svidjelo čuti je iz njezinih usta. Bio je sit svega. Jedva je mogao vjerovati da ga drži ovdje zatvorenog zbog neke blesave konstrukcije o njegovoj neodgovornosti. Amy se kratko namrštila, pa u nedoumici odmahnula glavom. Ipak, čudno mi je sve to. Je li vam majka štogod rekla prije odlaska? - Što bi mi rekla? - mrzovoljno je upitao. Zaboga, zašto je uopće

započeo taj razgovor s njom? Otkud mu pomisao da bi ga mogla razumjeti? Već se pokazala kao krajnje nerazumna i netaktična. - Je li vam dala kakav savjet za budućnost? I rekla vam da vas

voli, ali da nažalost mora otići? Teško mi je povjerovati da je otišla bez riječi. - O, ne... nije da je baš otišla bez riječi - ironično je odvratio i

kratko se nasmijao. Tisuću puta razmišljao je o posljednjim riječima koje mu je majka uputila, pokušavajući dokučiti sadrže li neku skrivenu poruku. Je li joj glas zvučao drugačije, je li u njemu bilo boli i tuge? Nažalost, ne, ničeg neobičnog nije bilo u njezinim riječima. - Kazala mi je neka se do njezina povratka lijepo ponašam


prema gospođici Geralyn - rekao je i ponovno se ironično nasmijao. - Gospođica Geralyn bila je moja dadilja - objasnio je. Nekoliko trenutaka Amy je blijedo zurila u njega. - Žena koja voli svoje dijete ne bi se tako ponijela, osobito ne ako bi znala da ga nikada više neće vidjeti. - Kako god bilo, upravo tako se ponijela. - Ne, cijela ta priča nema nikakvog smisla - ustrajala je. - Sigurna sam da u tome postoji nešto što ne znate. Možda vam otac o tome nije želio govoriti jer ste bili premaleni. Kako god bilo, zbog svojih problema ne možete okrivljavati svoju majku, mene ili bilo koju drugu žensku osobu - odlučno je odvratila. Obrazi su joj bili rumeni, iz očiju su joj sijevale munje. - Zaboga, oteli ste me! Nije baš da mi ništa niste skrivili. - Da, jesam, no da je sve išlo kako treba, dosad biste već bili

slobodni. Ako je netko kriv što ste još uvijek tu, onda je to vaš stric. Nisam o njemu čula nijednu lijepu riječ, kao ni o vama. Ljudi nemaju razloga lagati i zato im vjerujem. I zato radije razmišljajte o vlastitoj pokvarenosti i pokvarenosti vašeg strica. Obojica ste isti, zato vas je i ostavio na cjedilu. Prokletstvo. Grudi su joj se ritmički dizale i spuštale. Nije mogao prestati zuriti u njih, što je za posljedicu imalo najjaču erekciju koju je ikada u životu imao. A da stvar bude gora, ta drska, tvrdoglava, loše odjevena žena nije imala pojma što mu čini. No što je, tu je. Postoje trenuci kada se muškarac ni uz najbolju volju više ne može suzdržati. - Gdje je gospođica Victorina? - upitao je i ustao. - Otišla je malo prileći. - Sjajno.


Oči su joj se raširile od zaprepaštenja, no prije nego što je stigla ustuknuti, zgrabio ju je oko struka i privukao ju k sebi. Pokušala ga je odgurnuti od sebe, no uzalud. Trenutak potom, pali su na krevet. Haljina joj se pritom podigla, otkrivajući noge u vunenim čarapama s podvezicama. Kao opčinjen zagledao se u komadić njezina gola bedra i odjednom shvatio da se u zadnjih šest dana... ne, u zadnjih šest mjeseci, a možda i godina, nije osjećao toliko živim. Hrvajući se s njom, povukao ju je na madrac, tako da joj je glava sada bila na jastuku. Dovraga, šest dana sanjario je o tome i sada će to učiniti. Poljubit će je. Ne obazirući se na njezine očajničke pokušaje da se oslobodi, naglo je spojio usnice s njezinima. Ugrizla ga je za usnicu, tako jako da ju je raskrvarila. Podigao je glavu i pogledavši ju ravno u oči, zabljesnuo je osvetoljubivim osmijehom. - Pusti me, budaletino - prosiktala je i šakom ga snažno raspalila po čeljusti pa glasno zastenjala. - U vražju mater! Ovo je boljelo! Krasno. Izražava se poput dame i psuje poput kočijaša. Tko je ona? Tako mu svega na svijetu, saznat će to, na ovaj ili onaj način. Povukao ju je nasred kreveta, tako da je sada ležala potpuno pod njim. Naravno, nije mu to uspjelo bez borbe, ali jest. Znao je da ju neće lako pokoriti, no toliki otpor nije ni u snu očekivao. - Zaboravi - promrsio je i podlakticom otklonio još jedan udarac

njezine šake. - Nećeš mi pobjeći. - Sudeći po izrazu njezinih očiju, shvatila je što to znači. Ipak, nije joj bilo ni na kraj pameti popustiti i predati se. Kad je usmjerila


nokte prema njegovu licu, zgrabio ju je za ruke i duboko joj se zagledao u oči. - Oduvijek sam priželjkivao ženu poput tebe... hrabru i nepopustljivu... neukrotivu promuklo je prošaptao i kratko spojio usnice s njezinima. Tko traži nevolje, taj ih i nađe. A to vrijedi i za tebe.


JEDANAESTO POGLAVLJE

P

rokletstvo! Pusti me!

Prokletstvo. Postalo je savršeno jasno da ju namjerava silovati. Koje li zvijeri, pomislila je. Znala je da bi ga se trebala bojati. Ipak, nije se bojala. Na svaki njezin udarac, na svaki njezin ujed, uzvratio je smiješkom. Ipak, duboko u njegovim očima mogla je prepoznati vulkan potisnute srdžbe.

Mogla je to razumjeti. Cijeli život borila se sa srdžbom. Isprva zato što se rodila kao princeza, a potom jer je zbog rata morala napustiti dom i s Clarice se potucati po svijetu. A i na nju je bila bijesna jer se nije željela pomiriti s činjenicom da njih dvije više nisu što su bile i neće to više nikada biti. Njezine uzburkane emocije sudarile su se s njegovima i pretvorile se u oluju prepunu strasti i uzavrelog bijesa. Rukama ga je snažno uhvatila za vrat, primoravši ga da se bori za zrak. Teško dišući zagledao se u nju, ali nije učinio ništa da bi se oslobodio njezina čvrstog stiska. I možda upravo stoga, njezina silna potreba da ga nadvlada pretvorila se u želju da ga osvoji... na malo drugačiji način. Naglo ga je zagrlila oko vrata i spojila usnice s njegovima u dug strastveni poljubac, prožet okusom krvi, bijesa i želje. Sve u vezi s njim pronašlo je odjek u njoj. Dogodilo se nešto što


nije očekivala, jedno potpuno novo iskustvo. Pod težinom njegova tijela, njegovim vatrenim poljupcima i promuklim uzdasima, cijelim njezinim tijelom razlila se neopisiva toplina. Bradavice su joj se ukrutile pod haljinom i obuzeta navalom žudnje, jače se privila uz njega. Upleo joj je prste u kosu, milovao joj ušne školjke. U znak odgovora, zarila mu je nokte u vrat, pokušavajući ga spriječiti da prekine poljubac... iako mu takvo što nije bilo ni na kraj pameti. Trenutak potom, dlanom je obujmio njezinu dojku i počeo je nježno milovati. Tiho je uzdahnula i protegnula se poput mačke shvativši što se zbiva i... - Dovraga, ne! - zgroženo je promrmljala, grubo mu odgurnuvši

ruku. Podigao je glavu i užarenim pogledom zagledao se uz nju. - Nemaš pojma o ljubljenju - rekao je i široko joj se osmjehnuo,

siguran da ju je potpuno prozreo. - Nikada se nisi ljubila, zar ne? i Jasno da jesam - uvrijeđeno je odvratila, iako je bio u pravu. No kad bi mu to priznala, osjećala bi se poput zadnje glupače. Unatoč tome, upravo tako se osjećala. Nije mu smjela dopustiti da je poljubi, a kamoli uzvratiti mu poljubac. Shvativši da joj je haljina podignuta do bedara, još više se zgrozila i požurila je spustiti, no spriječio ju je u tome. - Ne, nikada se nisi ljubila - ustrajao je, čvrsto ju primivši za

ruku. - Djevica si. Krasno - ironično je dodao. - Zarobila me devetnaestogodišnja djevica koja nema pojma o ljubljenju. Iako toga nije bio svjestan, upravo joj je pružio mogućnost da vlastitu slabost pretvori u pobjedu. - Da, doista krasno -podrugljivo je odvratila. - Kakvog li poniženja za nadmenog lorda Northcliffa! Mora da se osjećaš jezivo glupim što si postao taocem krhke starice i


devetnaestogodišnje djevojke. Štoviše, tvoj vlastiti stric odbija platiti otkupninu. A da stvar bude gora, radi se o tvojem novcu, zar ne? - upitala je i suosjećajno mu se osmjehnula u namjeri da ga razbjesni. Uspjela je. Naglo ju je zgrabio za ramena. - Na svijetu nema žene koja bi me mogla razljutiti više od tebe. Kako se samo usuđuješ biti toliko drska? Da, bio sam glup što sam upao u tvoju stupicu. Ipak, neusporedivo si gluplja od mene. - Da? - ironično je upitala. - Na temelju čega ste to zaključili,

gospodine? - Misliš li da je mudro dražiti vuka u čijim kandžama se upravo nalaziš?

Obuzeta panikom, na trenutak je prestala disati. Bio je u pravu. Zaista se glupo ponijela. Pokušala se izvući ispod njega, no jače ju je pritisnuo uz madrac, ne dopuštajući joj da se pomakne. Zaboga, mora nešto smisliti, i to brzo. Morala ga je nadjačati, ali ne uporabom sirove snage - takvo što nikada joj ne bi uspjelo. Ne, u tu svrhu uporabit će um. - I što ćete sad, gospodine? Silovati me? Sumnjam da biste to učinili, jer... kako biste nakon toga zadržali visoko mišljenje o sebi? - Nisi osobito zabrinuta, zar ne? - upitao je i vrhom palca

pomilovao je po vratu. - Ne znaš se ljubiti. I ne znaš ništa o muškarcima. Možda psuješ kao kočijaš, no očito je da si živjela među ljudima koji su te štitili od svega lošega što bi ti se moglo dogoditi. - Kakve li gluposti - rekla je i kratko se nasmijala. - Moju stariju

sestru i mene izbacili su iz internata ravno na ulicu kad je novac za školarinu prestao stizati. Tada mi je bilo devet godina i otad pa


nadalje, bile smo prepuštene same sebi. A zadnje dvije godine živim sama i sasvim dobro se snalazim. Ne treba bi mi nitko tko bi me štitio - ironično je dodala. - Onda je tvoja sestra očito bila ta koje te je štitila od svega rekao je i poljubio je u vrat. - Osobito od muškaraca. Ne znaš ništa o njima, zar ne? U tom smislu glupa si da gluplja ne možeš biti.

Raspalila ga je šakom po čelu. Nije se ni pomakao. Mozak. Mora uporabiti mozak. - Ako je tako, stvari po tebe što je još gore. Zarobila te glupa devetnaestogodišnja djevica. Čvrsto ju je uhvatio za zapešće i lijeno joj se osmjehnuo. - Da. A tebe je zarobio tvoj glupi zarobljenik. Ljut je. I jak. Mnogo jači od nje. O, Bože, u pravu je. Teško da se mogla gluplje ponijeti. Što sad? Poljubio ju je. Drugačije. Prvi put, bilo je to kao da se bori za premoć. Kao da ju želi svladati. Da, to je bilo to. Borio se za prevlast. Ovoga puta bilo je to više poput... poduke. Poduke osjećajima koje nije poznavala i kojima se nije željela predati. Poduke o tome da je on muškarac, a ona žena. I da je on taj koji daje, a ona ta koja prima. Ponovno ga je pokušala odgurnuti od sebe, no podigao joj je ruke iznad glave i čvrsto joj stisnuo zapešća, a kad se pokušala


iskobeljati ispod njega, ugurao joj je koljeno između nogu i spriječio je u tome. Čak i da joj je uspjelo odgurnuti ga od sebe, ne bi mu mogla pobjeći. Više od svega, plašila ju je njegova mirnoća. Nije se nimalo obazirao na njezino protivljenje. Gricnuo joj je ušnu resicu, vrhom jezika kratko joj oblizao ušnu školjku pa ponovno spojio usnice s njezinima u dug vlažan poljubac. Razvezavši joj maramu, prekinuo je poljubac i s divljenjem se zagledao u njezin dekolte. - Prekrasno - rekao je i počeo joj polako otkopčavati haljinu. Znala je kamo to ide. Ipak, nije se pobunila. Svidio joj se način na koji je promatra. Znala je da bi mu morala reći neka prestane, no zapravo, nije to željela. A kad joj je podigao potkošulju i zagledao se u njezine grudi... Tiho je uzdahnula i zatvorivši oči prepustila se njegovom milovanju. Znao je što čini. Svaki njegov dodir palio je vatru u njoj. Mrzila ga je zbog toga, zbog moći koju je imao nad njom, no unatoč tome nije se pobunila. Nije mogla. A kad je spustio glavu i usnicama joj obujmio bradavicu, iz usta joj se i protiv njezine volje oteo dug čeznutljivi jecaj. Ipak, kad joj je gurnuo ruku pod haljinu i počeo je milovati po nagom bedru, trgnula se i naglo otvorila oči. - Ne, nemoj... ne možeš... - Da, mogu - odlučno je odvratio. - Ali ne smiješ - pobunila se i pokušala se izvući iz njegova

naručja. - Smijem - rekao je i čvršće ju privio uz sebe. - Vikat ću.


- Doista? - ironično je upitao i pomilovao je po boku. - I sama znaš da te gospođica Victorina ne bi čula. Usto, ne želiš da te pronađe sa mnom u krevetu. Svjesna si da bi shvatila kako se tome nisi previše protivila. - Odvratan si. - Znam. No iako si djevica, vjerujem da ti je poznato kako nisi u opasnosti sve dok mi je rasporak na hlačama čvrsto zakopčan.

Istinski joj je laknulo, iako mu to nikada ne bi priznala. - Da? Ako je tako, pusti me - odlučno je izgovorila. - Neću ti nauditi - s osmijehom je odvratio. - Samo ću ti

pokazati koliko me želiš. Kojeg li umišljenog glupana, pomislila je. - Ne želim tebe nego tvoju otkupninu - odbrusila je. Kratko se nasmijao. - To je samo zato što nemaš pojma što gubiš. - A ti nemaš pojma koliko te prezirem. - Gotovo toliko koliko me želiš?

Prokleti umišljeni gad, pomislila je. Eto što novac i moć čine od čovjeka. No više od svega zabrinjavala ju je moć koju je imao nad njom. Jer kad ju je počeo nježno milovati po trbuhu, njezina volja za otporom naglo je ishlapjela. Zagledala u njega, dajući mu prešutan pristanak da nastavi. Kad joj je uvukao ruku između nogu i počeo joj mrsiti kovrče, naglo se ukočila, no nije rekla ni riječ. Znala je da bi ga morala zaustaviti. Ali nije. Samo je i dalje, kao opčinjena, zurila u njegove oči, kao da pokušava upiti svu njegovu srdžbu, žudnju i ogorčenost. A kad ju je počeo nježno trljati, tiho je zajecala i posramljena tim nesvjesnim priznanjem užitka, hitro zagrizla donju usnicu.


Promuklo je uzdahnuo i nastavio je trljati. Pogled joj se ubrzo zamutio, i sve što je mogla, bilo je prepustiti se užitku. Nije željela da prestane niti se on više morao truditi obuzdati je. Nesvjesno, podigla je koljena tražeći još. Očito, postala je rob vlastita tijela. Kao opijena prepustila se njegovom milovanju, svjesna da se pretvorila u puku igračku u njegovom rukama. No nije marila. To što joj je činio bilo je previše lijepo, previše dobro da bi se mogla primorati reći mu neka prestane. Čvrsto ga je zagrlila oko vrata i jače se privila uz njega, a kad se počela nestrpljivo izvijati u njegovu naručju, uhvatio ju je za kukove i počeo se trljati o nju. Ubrzo, valovi užitka razlili su se njihovim tijelima, no ipak, znala je da u svemu tome mora postojati još nešto više, nešto još ljepše. Duboko dišući, opustila se u njegovu naručju, svjesna da je čarolija prošla i da bi se trebala pribrati. Jedno je bilo sigurno: nakon ovoga, njezin život više neće biti kakav je bio. Za razliku od nje, Jermyn je bio prilično frustriran. Sve za čim je žudio bilo je uzeti ju, razdvojiti joj noge i zabiti se u nju... a ipak to nije učinio. Nije mogao. Zakleo se da nikad neće uzeti djevicu. S razlogom, jer nijedan častan muškarac ne može se prema djevojci ponijeti poput razularenog Vikinga. No tako mu svega na svijetu, jedva se suzdržao. Polako je otvorila oči, kratko ih zatvorila pa ponovno otvorila i zagledala se u njega. Pobjednički joj se osmjehnuo. U vezi s tim nije si mogao pomoći. Istog trenutka shvatio je da je to bila velika pogreška. Nije joj smio pokazati da je svjestan njezine nemoći da mu se odupre. Njezina poraza.


Prostrijelila ga je pogledom i svom snagom ga odgurnula od sebe, tako da je pao na pod, te skoÄ?ila iz kreveta i kao sumanuta potrÄ?ala prema stubama. Slijep od strasti hitro se osovio na noge i pojurio za njom. Tek kad je nogom stao na prvu stubu, shvatio je da viĹĄe nije svezan. Lanac je puknuo. Naglo je zastao i zagledao se u noge. Bio je slobodan.


DVANAESTO POGLAVLJE

S

lobodan je! Gotovo je počeo skakati od sreće. Slobodan je! Uhvatit će ju. Neće mu pobjeći. A kad ju uhvati...

Obuzet primitivnim nagonom pojurio je uz stube pa odjednom shvatio što čini i naglo se zaustavio. Mora da je sišao s uma. U protivnom bi razmišljao o bijegu, a ne o hvatanju te drske, ogorčene oštrokondže. Činjenica da mu je takvo što palo na pamet, predstavljala je dokaz da mu je nekoliko dana života u zarobljeništvu ozbiljno pomutilo um. Oslobodio se - a da stvar bude bolja - Amy o tome nije imala pojma. Može otići na kopno i poslati redarstvenike da uhite Amy i gospođicu Victorinu. No pomisao na takvo što nije mu priuštila osobito zadovoljstvo. Radije će nazuti čizme, otići na kat i obje ih nasmrt isprepadati, tako da im više nikada u životu ne padne na pamet upustiti se u neki protuzakonit poduhvat. Ali kad se prisjetio krupnog momka koji ga je donio ovamo, i čiji glas je s vremena na vrijeme čuo iz kuhinje, naglo se namrštio i polako odmahnuo glavom. Što ako ga Amy dočeka u zasjedi? Zacijelo bi ga tavom raspalila po glavi. Štoviše, s obzirom na okolnosti, učinila bi to s velikim užitkom, a zatim bi tom krupnom momku naredila da ga ponovno zatoči. Pomislivši na još nekoliko dana boravka u mračnom zagušljivom podrumu, smrklo mu se pred očima. Ne bi to mogao


izdržati. Mora pobjeći odavde. Vratio se natrag, sjeo na krevet podigavši lanac s poda i pozorno se zagledao u njega. Lokot je izvana izgledao dobro, no mehanizam je zacijelo bio izjeden hrđom i zahvaljujući tomu, sada je bio slobodan. Nazuvši čizme, obukao je jaknu i kaput, pa prišao ormariću pod prozorom i oprezno se popeo na njega, iskreno se nadajući da se neće raspasti pod njegovom težinom. Nije. Jednako oprezno počeo je otvarati prozor, a začuvši kako je zaškripao, na trenutak se ukočio od straha. Srećom, u blizini nije bilo nikoga tko bi to čuo, pa ga je brzo širom otvorio, provirio van, pogledao lijevo i desno i hitro se izvukao na dvorište. Miris trave ispunio mu je nosnice. Nikada ne bi pomislio da bi ga mogućnost udisanja svježeg prohladnog zraka mogla toliko veseliti. O, kako je lijepo biti slobodan! Sunce je već bilo na zalasku. Čim dođe kući, otići će u radnu sobu i uz čašicu pića smisliti način da gospođici Amy vrati milo za drago. Ne. Priuštit će si jednu dugu toplu kupku. Osvetu može smišljati i ležeći u kadi. Jedino što je unaprijed znao bilo je da će biti slatka i da će neopisivo uživati u njoj. Ponovno je duboko udahnu i široko se osmjehnuo. Pobjegao je! Pobjegao je ženi koja ga je otela i kojoj je maloprije dokazao da je na njega slabija nego što je mogla i sanjati. Ako to nije razlog za slavlje, onda ne zna što jest. Pobijedio ju je na vlastitom terenu. Polako je pogledom okružio okolicu odlučivši poći do sela. Otići će u pab i zamoliti nekoga da ga preveze na kopno. I Hodajući prema selu, nije se mogao ne upitati je li gospođica Victorina već otkrila da ga nema. Ako jest, zacijelo je uznemirena.


Ne zato što je pobjegao; znao je da je predložila Amy da ga pusti, već zato što su se rastali na takav način. Bio je uvjeren da će joj biti žao što se nije pozdravila s njim. njemu je bilo žao zbog toga. Sirota starica istinski je uživala u večerima koje su provodili zajedno. Čak i gospođica Nadmena u njezinu društvu pristojno se vladala. Kao i on. Pravo govoreći, i njemu su se počele sviđati večeri provedene u njihovom društvu. Volio je slušati priče iz mladosti gospođice Victorine. I igrati šah s Amy. Bile su to ugodne, mirne večeri, poput onih koje je provodio s majkom i ocem onih davnih dana, prije nego što je ona... Ne, neće razmišljati o prošlosti. Pogotovo ne o njoj. O majci koja ga je izdala i napustila. Ušavši u selo, začudio se kad je vidio kako je zapušteno. Ili je to zbog guste sive magle koja se vukla ulicama? Izgleda li sve zbog toga gore nego što jest? Zacijelo da, tješio se. U vrijeme kad je bio dječak, bilo je to lijepo seoce, puno lijepo održavanih kuća i okućnica. Sada se činilo da više nitko ne mari je li mu kuća okrečena ili vrtna ograda napola raspadnuta. Na prvi pogled, čovjek bi pomislio da tu nitko ne živi. Pognuo je ramena, zabio ruke dublje u džepove kaputa i dugim koracima uputio se prema pabu. Ipak, nije ušao. Sudeći po žamoru muških glasova, Amyn snagator vjerojatno je bio unutra. Produžio je do jednog od prozora i naslonio se na zid. Prije ili poslije neki ribar će izaći. Požurit će za njim i zamoliti ga da ga uz bogatu nagradu preveze na kopno. Kako god bilo, uskoro će biti kod kuće. Jače je stisnuo krajeve kaputa oko sebe i široko se osmjehnuo zamišljajući Amyn izraz lica kad shvati da je pobjegao. Doduše, možda to neće saznati do jutra. Ako je gospođici Victorini rekla da se ne osjeća dobro i da će ranije poći na počinak


- a vrlo vjerojatno jest - neće s njom silaziti u podrum. Gospođica Victorina će u tom slučaju sama otkriti da ga nema, a iskreno je sumnjao da će žuriti tu vijest prenijeti Amy. Što se pak tiče njezina vjerojatnog izgovora da večeras ne siđe u podrum, vjerovao je da je istinit. Bio je i više nego siguran da je izvan sebe od šoka zbog onoga što joj se popodne dogodilo u njegovom naručju. Pružio joj je vrhunski užitak i to ju je zacijelo nasmrt prepalo. Trebat će joj vremena da se pribere. Doduše, i on je bio iznenađen. Ni u najluđoj mašti nije mogao zamisliti da će toliko uživati u intimnim trenucima s njom. Da bude iskren, nijedna žena ga nikada nije toliko uspalila. Nakon ovakvog iskustva, gurnuti fitilj u lampu neke druge žene, neće mu predstavljati ništa više od pukog zadovoljenja potrebe. Jasno da ju ne može baciti u tamnicu. Dakle, rasplet će biti znatno zanimljiviji nego što je isprva mislio. Prije svega, njegovog strica čeka vrlo neugodan razgovor s osobom koja će mu doći u posjet. Odnosno, s njegovim živim i zdravim nećakom. Kad završi s njim, vratit će se ovamo kako bi malo porazgovarao s gospođicom Victorinom. Ni taj razgovor neće biti osobito ugodan. Nakon toga, preostat će mu srediti račune s gospođicom Nadmenom. U tome će istinski uživati, a kad završi s njom... - Što misliš, je li njegov stric napokon platio otkupninu?

Začuvši uznemirujuće poznati muški glas, Jermyn se kratko trgnuo i primakao se bliže prozoru. - Bojim se da se stvari u vezi s tim ne razvijaju osobito dobro -

odvratio je muškarac čiji glas je Jermynu također zvučao poznato. - Rekla sam vam da se ne trebamo miješati u to - kazala je žena čiji glas je zvučao prilično ogorčeno. - Ti nemaš nikakve veze s tim i nitko te ni za što ne može optužiti - nestrpljivo je odvratila druga žena. - Ako išta krene po


zlu, izvući ćeš se bez kazne. No bude li sve završilo kako treba, i ti ćeš od toga profitirati. - Nikada nisam tražila novac! - uvrijeđeno je odvratila prva. - I tvoja kuća je stara i oronula kao i sve ostale u selu. Misliš li da bismo dopustili da ti se krov sruši na glavu? Ne brini, pomoći ćemo ti da je popraviš. Bolje i to nego da te netko od nas mora uzeti k sebi. - Mertle!

Bio je to glas muškarca kojeg je Jermyn čuo kod gospođice Victorine. Amyn snagator. Visok i jak muškarac koji joj je pomogao u otmici. - Ne bi smjela tako razgovarati s gospođom Kitchen. - Da - složila se gospođa Kitchen. - Ne bi smjela.

Mertle nije rekla ni riječ. - Mladi lord nije oduvijek bio takav - rekao je muškarac čiji je starački, pomalo drhtavi glas Jermynu također bio nejasno poznat Pome, sjećaš li se kada ste se ti i on kao dječaci verali po litici iznad mora?

Svi su se nasmijali, a Jermyn se kratko namrštio. Pom? Tko bi to mogao biti? - Uh, da. Jasno da se sjećam - promrmljao je Pom.

Taj duboki glas... ah, da! Pom. Kao dječak, Jermyn se često družio s njim. Bili su vršnjaci, no Pom je djelovao starije jer bio je viši i jači od njega. U to vrijeme već je odlazio s ocem u ribolov. Prisjetivši se otmice, Jermyn je shvatio da se Pom u međuvremenu pretvorio u pravog orijaša. Duboko je uzdahnuo i opustio se.


- Kad je lord vidio što činite, nasmrt se prepao - nastavio je starac. - Mislio je da ćete pasti u more u utopiti se. - Čim smo se popeli na vrh, uhvatio nas je za ovratnike, odvukao nas na posjed i dobro nam isprašio stražnjice - rekao je Pom, glasom kao da mu i samo prisjećanje na taj nemili događaj, zadaje bol.

Svi su prasnuli u smijeh. Otkud znaju da se njegov otac nasmrt prepao kad je vidio kako se on i Pom veru po litici? No da, bila je to istina. Doslovce je pomodrio od straha. Jermyn ga nikad nije vidio takvog. A kad mu je pokušao objasniti da su se Pom i on već mnogo puta verali po liticama i da zacijelo ne bi pali, još više se razljutio. - Što bi bilo da je vjetar jače zapuhao ili da su vas valovi zapljusnuli? - zagrmio je. - Kako možeš biti tako neodgovoran? Mogli ste se poskliznuti i

pasti u more! Prokletstvo, ne bih mogao podnijeti da i tebe izgubim. Bilo je to prvi put da je govorio o boli uzrokovanoj nestankom Jermynove majke. I jedini. - Krene li nešto po zlu, svu odgovornost preuzet ću na sebe -

rekao je starac. - Ako lord čuje da je pastva postupila prema mojim uputama, zacijelo će... - Objesiti vas umjesto nas? - upitala je Mertle. - Ne, župniče,

takvo što ne bismo dopustili. Ah. Dakle, to je Smith, župnik. I spreman je žrtvovati se za druge. Ovo postaje sve zanimljivije, pomislio je Jermyn. - Kad smo ušli u to, svi smo bili svjesni rizika - rekla je Mertle. Usto, učinili smo to s dobrim povodom. Morali smo pomoći gospođici Victorini, a činjenica je da je lord i nas ostavio na cjedilu. Nepravda se mora ispraviti i...


- Da - prekinuo ju je Pom. - Lord bi morao shvatiti da je pogriješio i da mu time što smo učinili spašavamo dušu.

Spašavaju mu dušu? Jermyn je jedva mogao vjerovati da je dobro čuo. - Da, Pome - složila se Mertle. - Morao bi to shvatiti. - Bilo bi lijepo kad bismo uspjeli spasiti i dušu gospodina Edmondsona, no bojim se da je on izgubljen slučaj - rekao je župnik. - Hm, da - promrmljala je Mertle. - Ipak, znatno nam je važnije osvijestiti lorda Northcliffa.

S time su se svi složili. Dakle, njegov stric nije im bio osobito drag. Pravo rečeno, zadnjih dana i Jermyn je na njega počeo gledati drugačijim očima. - Sumnjam da bi htio da svi završimo na vješalima - nastavila je

Mertle. - Preostaje nam uzdati se u Boga i nadati se da će lord biti milostiv prema nama. Ako se Jermyn nadao da će se svi zdušno složiti kako će njihov lord zacijelo biti milostiv, prevario se. Umjesto toga, dobio je još jaču pljusku. - Nažalost, on nije poput njegova oca - rekla je gospođa Kitchen. - Na majku je, jednako neodgovoran i nemaran. Misli samo na sebe i nema pojma što je dužnost. Uzalud je očekivati milost od nekoga poput njega. On čak i ne zna na što smo spali njegovom zaslugom.

Vrativši se u podrum, Jermyn se hitro osvrnuo po prostoriji. Lanac je ležao na podu, gdje ga je i ostavio. Krevet je bio nepospremljen, šahovska ploča stajala je na stolu, vatra je gorjela u peći. Očito, gospođica Victorina i Amy nisu otkrile da je pobjegao.


Sve je bilo isto kao i prije njegova odlaska. Osim što ništa nije bilo isto. Izuo je čizme, gurnuo ih pod krevet i pošao s ormarića pod prozorom obrisati tragove svojih stopa. Završivši, svukao je kaput, prebacio ga preko stolice i ručnikom obrisao kosu vlažnu od magle te sjeo na krevet i duboko se zamislio. Njegova majka. Riječi one žene još uvijek su mu odzvanjale u ušima. Na majku je,jednako neodgovoran i nemaran. Misli samo na sebe i nema pojma što je dužnost. Naglo je ustao i nervozno počeo hodati amo-tamo po prostoriji. Otkud toj ženi pravo da ga uspoređuje s njegovom majkom? I zašto su se svi složili s njom? Kako je moguće da nitko od njih ne vidi da je u svemu na oca? Izgleda poput njega, jaše vješto poput njega, dostojanstven je i ponosan poput njega. Unatoč tome, smatraju da je na majku. Otkud im takva suluda pomisao? Logičan odgovor nametnuo se sam po sebi. Kako bi mogli znati da nalikuje ocu ili da je dostojanstven i ponosan poput njega, kad ga već odavno nisu vidjeli? Sve što znaju jest da je grubo zanemario svoje dužnosti. I bili su pravu. Doista se krajnje nemarno ponio prema njima. Nije smio vlastite dužnosti prepustiti stricu Harrisonu. Njegov otac to nikada ne bi učinio, bez obzira o kome se radilo, pa makar i o njegovom bratu. Istina, dok je otac bio živ, stric Harrison upravljao je njegovim poslovima, no otac ga je redovito nadzirao i tražio izvještaje o svim ulaganjima. Usto, imao je upravitelja imanja. Ukratko, otac nije bratu olako prepustio da se pobrine o svemu. Vjerojatno je prosudio da stric Harrison nije osoba kojoj se može u potpunosti vjerovati.


Nakon onoga što je te večeri čuo, Jermyn je u to bio potpuno uvjeren. Seljani su živjeli u groznim uvjetima. Ljudi su u očaju spremni na sve, zato su i odlučili stvari uzeti u vlastite ruke, makar to značilo i da će možda biti protjerani, zatočeni ili završiti na vješalima. Svi do jednoga bili su spremni snositi posljedice. Odnosno, svi osim gospođe Kitchen, koja se očito od početka protivila njegovoj otmici, kao načinu rješavanja problema. Koliko god mu to bilo mrsko priznati, gospođica Nadmena bila je u pravu. Doista je živio ne mareći ni za što. Ponio se poput običnog guzičara. Ipak, on nije poput majke. Zastranio je, ali vratit će se na pravi put. I to bez odlaganja. Došlo je vrijeme da uzde vlastita života uzme u vlastite ruke. Prije svega, stricu Harrisonu uskratit će povlasticu upravljanja poslom i novcem. Neovisno o tome, biti će nadasve zanimljivo saznati zašto nije htio platiti ucjenu. Nakon toga, pozabavit će se svojim posjedom na kopnu i moru. Osobno će porazgovarati sa svim svojim uposlenicima, upraviteljem, tajnikom, batlerom, domaćicom, vrtlarom, slugama i sluškinjama. Također, porazgovarat će sa seljanima, zemljoradnicima i ribarima, i potruditi se riješiti njihove probleme. No postojalo je nešto što će učiniti prije nego što ode iz podruma kuće gospođice Victorine. Zavest će Amy. O, da... to će s užitkom učiniti. Sjeo je na krevet, pričvrstio okov na gležanj kratko zatvorivši oči i prepustio se maštanju. Amy mu prilazi i sa širokim osmijehom na usnama odbacuje dio po dio odjeće... Trenutak potom začuo je korake na stubama. - Jermyne, mili, ja sam.


Naglo je skočio na noge i navukao na lice uobičajeno mrzovoljan izraz. Nije želio da gospođica Victorina nasluti o čemu je razmišljao... ili, čime je razmišljao. Kao i obično, ušla je u podrum s poslužavnikom u rukama i u pratnji mačka. Rado bi joj požurio u susret i uzeo joj poslužavnik iz ruku, no morala je i dalje misliti da je zarobljen. - Nažalost, dragi, Amy se ne osjeća dobro pa večeras neće sići –

rekla je, prišavši stolu. - Nadam se da ti neće biti previše dosadno u mojem društvu? Uzeo je poslužavnik iz njezinih ruku i spustio ga na stol. - Naravno da ne - s osmijehom je odvratio i čvrsto joj stisnuo ruke. - Zapravo, to je odlična prilika da s vama napokon malo porazgovaram o životu u selu i saznam mogu li što učiniti za vas. - O, to me uistinu veseli - oduševljeno je uskliknula.

Legavši na pod, Coal je šapicom pokušao izvući njegovu blatnjavu čizmu ispod kreveta. Što je diskretnije mogao, Jermyn ga je odgurnuo nogom. - Vrijeme mi ovdje jezivo sporo prolazi. Rado bih ga prekratio pisanjem, ali... - Naravno, mili, donijet ću ti papir i pribor za pisanje.

Opazivši kako Coal ponovno pokušava izvući čizmu ispod kreveta, Jermyn se sagnuo u namjeri da ga podigne. No čim je ispružio ruku prema njemu, mačak ga je krvnički ogrebao. Vraška zvjerka imala je puno toga zajedničkog s gospođicom Nadmenom.


TRINAESTO POGLAVLJE

ljedeće večeri, Pom je iz puba izašao znatno prije ostalih. Čim je ustao od stola, svi su mu složno poželjeli laku noć i dobar sutrašnji ulov, no nikome - čak ni ribarima koji inače ustaju u cik zore - nije bilo ni na kraj pameti slijediti njegov primjer i poći na spavanje. Jasno da nije, kad su došli do zaključka kako nema smisla laćati se ikakva posla. Uskoro će ionako završiti u tamnici, pa se prije toga barem mogu malo zabaviti. Pom ih nije osuđivao zbog takvog načina razmišljanja. Mogao ih je shvatiti, no ne i složiti se s njima. On je bio od onih koji se bore do posljednjeg daha, čak i kad se čini da bi se bilo mudrije predati i prepustiti se sudbini. A sada se pouzdano tako činilo.

S

Kako god bilo, šutke im je mahnuo na izlazu i oteturao u noć. - Pome, pripazi da se ne spotakneš u mraku. Noćas je prilično maglovito i...

Polako se okrenuo zagledavši se u svoju ženu. Stajala je u dovratku i zabrinuto ga promatrala, brišući ruke o pregaču. Jest, noć je bila maglovita, no to nije bilo ono što ju je brinulo. Nego to što je znala da je previše popio. - Ne brini, mila. Nije mi prvi put da se po takvoj noći vraćam

kući. - Znam - tiho je odvratila i položila ruku na trbuh. - Sve će biti u redu. Vjeruj mi.

- Da, znam - rekla je i nježno mu se osmjehnula. - U redu,

vidimo se ujutro. Pripremit ću ti zajutrak prije nego odeš u ribolov.


Namrštio se. - Ne. Kasno ćeš se vratiti kući i ne želim da zbog mene ustaješ u cik zore. Mogu si i sam pripremiti zajutrak. - Ne - ustrajala je. - Ja ću ti ga pripremiti. Čim odeš, vratit ću se u krevet.

Znao je zašto je toliko uporna. Žene ribara svjesne su opasnosti posla kojima se bave njihovi muževi. I zato, bez obzira kad legla, Mertle je uvijek ustajala u zoru kako bi ga ispratila. Ne bi imalo smisla kad bi ju pokušao odgovoriti od toga. Što god rekao, ne bi se predomislila. Za nju, bilo je to nešto što je morala učiniti. - U redu - rekao je. - Laku noć, ljubavi. - Laku noć, Pome - odvratila je i hitro se okrenuvši, vratila se u

pub. Nikada u životu Pom se nije osjećao toliko izgubljeno, čak ni u trenucima kad se njegov čamac našao nasred olujna mora. To je bio razlog zbog kojeg je večeras previše popio. Rijetko je to činio, no doista se nadao da će mu pivo popraviti raspoloženje. Utješiti ga, pomoći mu da se pomiri sa sudbinom. Nažalost, to se nije dogodilo. Najzad je odustao i odlučio se ponašati kao i inače. Otići će kući, leći u krevet, ustati u cik zore i otići u ribolov. Ipak, nije se mogao zavaravati. Znao je da je sve propalo i da se u vezi s tim ništa ne može učiniti. Svi do jednoga skupo će to platiti - ne samo on, gospođica Amy i gospođica Victorina. A kad bi pomislio da će i Mertle biti kažnjena... ah, ta pomisao najteže mu je padala. Njegova ljubljena Mertle. Bila je trudna. Nisu to još nikome rekli, no upravo zato što je dijete bilo na putu, Mertle je smatrala da se moraju uključiti u provedbu plana gospođice Amy. - Pome, cijelu zimu smo gladovali i šutke plaćali onoliko koliko

je naš dragi lord tražio od nas, a znamo da je tražio previše - rekla je. - Oduzimali smo od vlastitih usta kako bismo njemu platili najamninu za kuću koja se raspada. Kao i svi drugi, gotovo smo spali na prosjački štap. Moramo nešto poduzeti, ako već ne zbog


nas, onda zbog našeg djeteta. Gospođica Amy smislila je odličan plan. Znaš da jest. I zato, vjerujem da vrijedi riskirati. Budući da mu je više od svega na svijetu stalo do nje i njihova nerođena djeteta, Pom se složio s njom. Plan gospođice Amy možda jest bio odličan, no ipak se izjalovio. I zato se Pom napio. A budući da je bio pijan, nije na vrijeme prepoznao opasnost. Jednog trenutka mirno je hodao putem prema kući, a već sljedećeg se našao ispružen na leđima u travi. Polako je podigao ruku i opipao čeljust kako bi provjerio jesu li mu svi zubi na broju. Ustanovivši da jesu, podigao se u sjedeći položaj i smeteno odmahnuo glavom. - Budi sretan što te nisam ubio.

U mračnoj maglovitoj noći poput te bilo je nemoguće vidjeti tko ga je napao. Ipak, znao je tko. Prepoznao ga je po glasu. Suvišno za reći, ali i po nadmenom tonu. Duboko je uzdahnuo'i ponovno odmahnuo glavom. Da se radilo o bilo kome drugome, skočio bi na noge i vratio mu milo za drago. Ali ne, neće razbiti zube lordu Northcliffu. - Dakle, oslobodili ste se - mrtvo hladno je rekao. - Drago mi je

zbog toga. Doduše, nisam očekivao da će vam tako dugo trebati. Lord Northcliff ratoborno se ustobočio pred njim. - Što čekaš? Hajde, ustani i muški se potuci sa mnom. Nije valjda da me se bojiš? - podboo ga je. Na njegovu golemu žalost, Pom je slegnuo ramenima. - Neću se tući s vama. Nekoliko dugih trenutaka lord ga je bez riječi promatrao. - Kako si znao da sam to ja? - najzad je upitao. - Trenutačno ste jedina osoba kojoj sam se zamjerio dovoljno da


me poželi sastaviti sa zemljom. Ne mogu vas kriviti zbog toga. Gadno smo vas zaribali, zar ne? Znam da vam nije bilo lako. - I nije - priznao je Northcliff. - Zaslužio si da te prebijem zbog toga. - Samo dajte ako će vam zbog toga biti lakše. Mogu podnijeti

malo batina. Dapače, smatram da vam to dugujem i zato ću vam dopustiti da me izlemate. - Dopustit ćeš mi? - u nevjerici je upitao lord. - Misliš da bih se

mogao tući s čovjekom koji bi mi dopustio da ga izlemam? - Rekao sam da se neću tući s vama. Vi ste moj gospodar. - A to te nije spriječilo da sudjeluješ u mojoj otmici? - upitao je

naglo podigavši ruku. - Ne, nemoj mi odgovoriti. Jer ako čujem da si to učinio zbog spasa moje grješne duše, tako mi svega na svijetu, neću se moći suzdržati da te ponovno ne udarim, makar to bilo krajnje nepošteno. No, očekujem od tebe da mi se iskupiš. Postoji nešto što bi mogao učiniti za mene. - Da, gospodine? - Želim da mojem komorniku predaš ovo pismo - rekao je

Northcliff pa iz džepa izvukao komad presavijena papira i gurnuo ga u džep Pomova kaputa. Njegovom komorniku? Zar lord ne razumije da se svaka šuša ne može pojaviti pred vratima njegove kuće i reći da mora porazgovarati s komornikom lorda Northcliffa? - U zoru, umjesto u ribolov, otiđi na moj posjed. Biggers ima

običaj svakog jutra jahati sat ili dva. Pričekaj ga ispred štale i daj mu moje pismo. Pomu je istinski laknulo. Dakle, lord ipak razumije suštinu problema. - Trebam li pričekati odgovor? - upitao je. - Ne. No jutro potom trebao bi me prevesti na kopno.


Pom je duboko uzdahnuo. Dogodilo mu se da se vrati kući bez ulova. No ne dva dana za redom. Ako ne ulovi ribu i ne proda je, Mertle i on neće imati što za jesti. Lako za njega, ali ona je bila trudna. Ne može dopustiti da ona i dijete gladuju. - Ne brini, platit ću ti - rekao je lord.

Pom nije mogao prikriti iznenađenje. - Platit ćete mi? - Jasno da hoću - odvratio je Northcliff i pružio mu ruku kako bi mu pomogao osoviti se na noge. - Učini kako sam ti rekao i nećeš požaliti - dodao je i trenutak potom nestao u mraku.

Pom se široko osmjehnuo. Njihova mala otmica ipak je polučila rezultat. Po svemu sudeći, lord je konačno shvatio neke stvari. Kako bilo, hladan zrak razbistrio je Pomov um pa mu je korak postao sigurniji. Hodajući prema kući pitao se što piše u pismu koje je nosio u džepu. Je li lord komorniku možda zapovjedio da na otok pošalje redarstvenike kako bi uhitili seljane? Iskreno se nadao da nije. Ah, kad bi barem znao čitati! U vrijeme kad je bio dječak, lady Northcliff svakog četvrtka dolazila je na otok i djecu ribara učila čitati. Bila je lijepa poput anđela i vrlo draga; uvijek bi ga pohvalila i pomilovala po kosi kad bi ispravno pročitao neku riječ. U tim trenucima bio je jako ponosan na sebe. Godio mu je taj osjećaj i doista je želio naučiti čitati, no nažalost, lady Northcliff prestala je dolaziti na otok. Jednostavno je nestala i više se nije vratila. Nakon njezina odlaska više nitko se nije potrudio djecu ribara učiti čitati. Ljudi su govorili da se sramotno ponijela, no Pomovo mišljenje o njoj svejedno se nije promijenilo. I zato se često pitao što joj se dogodilo. Ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti da bi dama poput nje bez osvrtanja svima okrenula leđa. Nadomak kuće, krajičkom oka ugledao je žensku siluetu i naglo zastao.


- Pome, jesi li to ti? - Gospođice Amy! Što radite ovdje ovako kasno? - zaprepašteno

je upitao, no odgovor mu se nametnuo sam po sebi. Zacijelo je otkrila da se lord oslobodio i želi da ga on ponovno zarobi. Ali ne, nije se radilo o tome. - Treba mi jedna mala usluga. - Mala usluga? - oprezno je upitao. - Željela sam te zamoliti da sutra odeš na kopno i predaš ovo pismo na poštu - rekla je i gurnula mu u ruke omotnicu. - Stalo mi je da što prije stigne u Edinburgh. - Hm, da... to je prilično daleko, zar ne? - Jest. Zato te i molim da ga već sutra pošalješ.

Zvučala je poput prave dame, blago ali odlučno. Kad ju je napola mrtvu pronašao na obali pomislio je da je možda pobjegla iz zatvora. No kad ju je upoznao, shvatio je da nije prijestupnica. Bilo je očito da je iz dobre obitelji i da je doživjela splet nesretnih okolnosti. - Hm... često se pitam tko ste i odakle ste. Oštro je uzdahnula i povukla se korak unatrag. - Oprostite, nisam želio ispasti drzak - u dahu je izgovorio. - Sve je to zato što sam večeras previše popio. - Sve je u redu - drhtavim glasom je odvratila. - Željela sam te još nešto zamoliti... u slučaju da se dogodi najgore. - Mislite, ako svi završimo u tamnici? - upitao je, iako bi joj

najradije rekao kako vjeruje da se to neće dogoditi. No budući da nije imao pojma kako bi joj objasnio na temelju čega vjeruje u to, zaključio je da je pametnije šutjeti. Uostalom, nikada nije bio dobar


na riječima, a večeras je već govorio više nego u tjedan dana. - Ti nećeš tamo završiti - odlučno je odvratila. - Bez obzira kako

se stvari dalje razvijale, želim da znaš kako doista cijenim što si mi pomogao. Nikada te ne bih izdala. - Znam, gospođice - rekao je i nakratko joj stisnuo ruku. - Ipak, možda će na kraju sve dobro ispasti. - Možda. No ako ne bude tako i ako završim u tamnici... započela je duboko udahnuvši kako bi prikupila hrabrost. - Obećaj mi dvije stvari. Prvo, da ćeš se pobrinuti za gospođicu

Victorinu. - Naravno, gospođice. To se samo po sebi razumije. - I drugo, da ćeš odmah ovo pismo poslati u Edinburgh - rekla je

i gurnula mu u ruku još jednu omotnicu. - Kome šaljete ta pisma, gospođice? - zbunjeno je upitao Pom.

Nekoliko dugih trenutaka nije rekla ni riječ. - Sestri - najzad je rekla. - Doduše, ona ne živi u Edinburghu i ne šaljem ih njoj. Ne izravno. To su oglasi koji će biti objavljeni u novinama. Na taj način javljam joj se s vremena na vrijeme, a budem li zatočena i osuđena na smrt, želim da to zna. Kao i da ju iskreno volim. Nisam joj to prije rekla, a neću moći mirno umrijeti ako joj to ne kažem.

ŠKOTSKA, PRIJE DVIJE GODINE - Princeze smo. Uskoro ćemo se vratiti kući i sve će biti kao što je bilo. Jest ćemo finu hranu, nositi lijepe haljine i svi će se prema nama odnositi s poštovanjem - rekla je Clarice.


Kosa joj je bila mokra od kiše, usnice plave od hladnoće, no oči su joj svejedno blistale dok je pričala o povratku u Beaumontagne. Po Amynu mišljenju, njezina sestra bila je nepopravljivi optimist. Bile su joj dvadeset dvije godine. Amy je imala sedamnaest, no smatrala se mudrijom od nje. I zato se nije mogla prestati pitati je li Clarice sišla s uma. Promočene odjeće sjedile su kraj ognjišta u jeftinom prenoćištu usred Škotske, pokušavajući se ogrijati na slabašnoj vatri, a Clarice se ponašala kao da ih je zadesila nezgoda na nekom kratkom proputovanju. Kao da nije svjesna da je od njihovog odlaska od kuće prošlo već deset godina. Činilo se kako vjeruje da će sve biti u redu nastavi li ponavljati litanije o povratku o Baumontagne. Možda joj je tako bilo lakše. Možda nije mogla drugo nego vjerovati da će se vratiti kući i udati se za princa s kojim će sretno živjeti do kraja života. Bila je prava ljepotica, plavokosa, anđeoskih crta lica i tijela obdarenog savršenim oblinama. Nije bilo muškarca koji se ne bi okrenuo za njom. Amy nije bila ružna, no kad bi stajala kraj nje, nitko je ne bi ni pogledao. Nije joj to smetalo, niti je imala potrebu natjecati se s njom. Najzad, Clarice nije bila namiguša i uvijek se klonila nevolja s muškarcima. No unatoč tome, katkad bi upadala u njih. Kao dan prije. U zadnji čas uspjele su pobjeći, no kad god bi pomislila što im se moglo dogoditi, Amy bi se smračilo pred očima. Je li im to doista trebalo? Namjeravale su se povući dublje u unutrašnjost Škotske, no olujno nevrijeme omelo ih je u tome. Amy se iskreno nadala da će omesti i njihove progonitelje. - I Sorcha će se zacijelo vratiti kući - veselo je nastavila Clarice, iako su joj zubi cvokotali od hladnoće. - Na nekom od balova sigurno ćemo upoznati prinčeve za koje ćemo se udati.


- Ako su poput muškaraca koje sam dosad imala prilike vidjeti, bolje nam je da ostanemo usidjelice - odbrusila je Amy. Bila je sita putovanja iz mjesta u mjesto, a više od svega, muškaraca koji su od njih željeli samo jedno. - Hajde, jedi - rekla je uzevši komad kruha iz košarice koju je gostioničar ostavio na stolu i gurnula je prema njoj. Clarice ju je poslušala pa odgrizla komadić i namrštila se. Amy je približila kruh svijeći i pozorno ga ogledala. Bio je pljesniv. Nažalost, nisu bile u situaciji da mogu birati ili prigovarati ponudi. I zato je ustala, uzela dvije zdjelice s police iznad ognjišta, napunila ih gulašom iz kotlića i stavila ih na stol. - Jesi li svjesna u što si nas uvalila? Znam da si morala odbiti sučevo udvaranje, ali ukrala si mu konja! I zato smo po najvećoj oluji u povijesti morale pobjeći u Škotsku. Jedino što možemo je nadati se Božjoj pomoći jer ako nas ulove... - Stišaj se - upozorila ju je Clarice i pogledom okružila praznu prostoriju. - U životu nisam vidjela čovjeka okrutnijeg od suca Fairfoota. Tukao je tog jadnog konja!

Amy je snizila ton. - Tukao je i svoju sirotu ženu. Ako nas ulovi, završit ćemo na vješalima. - Neće nas uloviti - odvratila je Clarice i jače stisnula oko sebe

krajeve ogrtača. Glas joj je možda zvučao odlučno, no po njezinu ukočenu pogledu Amy je znala da umire od straha. - Nadajmo se - promrmljala je i bacila se na jelo. Gulaš je bio vruć, jezivo mastan i imao je okus po... hm, pouzdano ne po ovčetini. Kako bilo, Amy radije ne bi znala od čega je napravljen.

Svejedno, pojest će to. Moraju jesti. - Sita sam ovakvog života - ljutito je promrsila. - Stalno smo na putu, gladne, umorne ili u bijegu od nekoga.


- Nisam znala da ti to tako teško pada - tiho je odvratila Clarice i pozorno se zagledala u nju. - Nisi valjda mislila da uživam u tome? - ironično je upitala Amy i nadrobila kruh u gulaš.

-Ali... nikada se nisi požalila. - Naravno da jesam, ali nikada ne slušaš što govorim - odvratila je, iako je znala da to nije istina. No trenutačno nije bila raspoložena igrati pošteno. Usto, imala je drugih problema. Zadnjih nekoliko minuta nije se mogla riješiti osjećaja da nešto nije u redu, a iz dosadašnjih iskustava znala je da je taj osjećaj najčešće točan. - Hajde,jedi - dodala je i kratko se namrštila.

Gdje je gostioničar? Zašto se nije vratio iz kuhinje? Minutu ili dvije nastavile su jesti u tišini. - U redu - najzad je rekla Clarice. - Evo, sada je prilika da mi

kažeš što te u vezi s tim toliko muči. - To što se prema meni ponašaš ka oprema djetetu. Želiš me

zaštititi, ali pritom zaboravljaš da u sela i gradove u kojima namjeravamo prodavati kozmetiku uvijek odlazim prije tebe, kako bih pripremila teren. I uvijek mi uspijeva pronaći posao i smještaj. Ukratko, snalazim se i bez tvoje pomoći. Zaboga, Clarice, sedamnaest mi je godina! I tebi je bilo toliko kad su nas izbacili iz internata. - Misliš da se prema tebi odnosim previše zaštitnički? - upitala

je Clarice i smrznutim prstima otrla suze iz kutova očiju. Amy je na trenutak obuzelo grizodušje, no nije se željela predati. - Da. Zašto se ne bi skrasile u nekom lijepom gradiću? Mogle bismo otvoriti trgovinu. Ti bi prodavala kozmetiku, a budući da mi šivanje ide od ruke, rado bih...


- Znaš da se ne smijemo nigdje dugo zadržavati. Baka nam je preko Godfreya poslala poruku da se čuvamo plaćenih ubojica. - Zaboga, otada je prošlo pet godina! Zar doista misliš da nas još uvijek traže? - Da. Baka nam je poručila da će nas, čim prođe opasnost, preko oglasa u novinama pozvati natrag. To će se vjerojatno uskoro dogoditi jer, sudeći po vijestima, uspjela je ugušiti pobunu. - Ne čudim se. Pravi je zmaj od žene. - Jest, ali kakva god bila, ne bi nas zaboravila. - Jasno da ne bi. Ona nikada ništa ne zaboravlja. Radi se o tome da vlast možda ipak nije u njezinim rukama. - Kako god bilo, postoji mogućnost da nas plaćene ubojice još uvijek traže. Nisi valjda smetnula s uma da je jednom od njih zamalo uspjelo ubiti nas? - drhtavim glasom je upitala. - Naravno da nisam - tjeskobno je odvratila Amy. Bio je to uistinu jeziv događaj. Četrnaest dana po njihovom odlasku iz internata, krupan muškarac u crnom ogrtaču s kapuljačom, ušuljao se u svratište u kojem su noćile. Srećom, probudile su se prije nego što ih je stigao napasti. No gostioničar je bio taj koji ih je spasio. Začuvši njihovu glasnu vrisku, upao je u sobu pa ubojici nije preostalo drugo nego da pobjegne. Naravno, nakon toga su gostioničaru morale reći tko su i zašto ih netko želi ubiti. A kad je saznao, naredio im je neka pokupe svoje prnje i odu iz njegova svratišta. - Ne trebaju mi nevolje - rekao je. - Idite odavde i više se ne vraćajte. Usred noći izbacio ih je na ulicu. Bila je to jedna od životnih lekcija koju nikada nisu zaboravile. lako su slabo stajale s novcem, sljedećeg dana odlučile su kupiti dva noža. No zapravo...


Gdje je gostioničar? Zašto nije izašao iz kuhinje? - Ipak, otad je prošlo pet godina - ustrajala je Amy.

- Bile smo prilično oprezne, no takvo što nikada se više nije ponovilo. Sumnjam da nas itko više traži. - Radije ne bih riskirala - odvratila je Clarice. - Ne mogu se

kockati s tvojim i mojim životom - dodala je pa pogledala prema vratima. - Gdje je gostioničar? Dakle, i ona je nešto posumnjala. - Dugoga nema, zar ne? Ni njegove žene. - Ako je netko od njih otišao u štalu i vidio... - započela je Clarice. - Blazea - završila je Amy. - Da, mogli bi se početi pitati odakle nam tako skupocjen konj.

Šutke su izmijenile dug zabrinut pogled. Malo zatim, začule su korake u kuhinji. Amy je naglo ustala, uzela težak mjedeni svijećnjak s police i hitro stala uz zid kraj vrata. Clarice, koja je ostala sjediti za stolom, kratko joj je kimnula. Kao i uvijek, razumjele su se bez riječi. Trenutak potom, vrata su se naglo otvorila, sakrivši Amy od pogleda. - Berte, jedna od njih je tu, a druge nema. Vjerojatno je otišla na kat vidjeti ima li što za ukrasti - rekla je gazdarica, visoka i koštunjava žena.

Bert, nizak ali krupan muškarac, ušao je za njom u blagovaonicu i sumnjičavo se zagledao u Clarice. - Vidio sam vašeg konja. Pitam se, otkud vam čistokrvni pastuh poput tog?


Clarice je ustala i šarmantno mu se osmjehnula. - Dobila sam ga na poklon od oca - rekla je i polako mu prišla. - Krasan je, zar ne? - Od oca! - podsmješljivo je uskliknula gazdarica. - Nismo toliko glupi da bismo to povjeravali. Zar ne, Berte? Kladim se da su ga ukrale.

Clarice ju nije ni pogledala. - Prava je sreća što smo u noći poput ove naletjele na vaše konačište — rekla je, gledajući Berta ravno u oči. - I što se ispostavilo da nemate drugih gostiju. U protivnom bismo bile primorane nastaviti putovanje. - Ne vjeruj joj, Berte - uzviknula je gazdarica. - Kažem ti, kradljivice su. Ne smijemo ih pustiti da odu.

Bert je kao opčinjen nastavio zuriti u Clarice. - Ako sumnjate u nas, rado ćemo vam platiti unaprijed.

Gazdarica se podrugljivo nasmijala. - —Nećemo nasjesti na to. Berte, pođi po konjušara i... Nije stigla završiti jer Amy je izašla iz zaklona i svijećnjakom raspalila Berta po glavi. Tresnuo je na pod poput klade, a gazdarica je glasno vrisnula i kao sumanuta potrčala na kat. Amy je duboko uzdahnula pa odložila sviječnjak na stol. - Uz malo sreće, konjušar ju nije čuo - rekla je, kratko razmislila i ponovno uzela svijećnjak. - No u zadnje vrijeme baš i nemamo sreće, zar ne? Clarice je kleknula i opipala puls na Bertovom vratu. - Živ je. - Odlično. Barem nam neće natovariti na vrat i zločin promrmljala je Amy. - Ne mogu shvatiti zašto su svi toliko sumnjičavi prema nama -


zdvojno je rekla Clarice. Zato jer smo bolje od njih - odvratila je Amy stavivši kapuljaču na glavu i navukla rukavice. - Hajdemo. Srećom, stigle smo se najesti pa barem nećemo skapavati od gladi kad već moramo po ovakvom vremenu nastaviti putovanje.


ČETRNAESTO POGLAVLJE

ospođica Victorina vratila se iz podruma u kuhinju, sjela za stol nasuprot Amy i pozorno se zagledala u nju.

G

- Draga, Jermyn bi želio razgovarati s tobom. Osjećaš li se dovoljno dobro da siđeš k njemu? Amy je duboko uzdahnula dlanom protrljavši čelo. - Ne - odlučno je odvratila. - I dalje mi je slabo... ne bih ga željela zaraziti. Gospođica Victorina pogledala ju je kao da se pita je li sišla s uma. - Nisi li rekla da te muče ženske tegobe? - Da, ali... to je prošlo. Sada me boli grlo - rekla je i kratko se

nakašljala. - Vjerojatno nisam smjela toliko vremena provoditi u vlažnom i hladnom podrumu. - Draga, moj podrum nije vlažan - uvrijeđeno je odvratila

gospođica Victorina. - A budući da ga grijemo, nije ni hladan. - Vjerojatno mi smeta prašina. - Ako doista misliš da je moj podrum toliko opasan po zdravlje,

onda bismo trebali osloboditi lorda prije nego što se nasmrt razboli. - Ne - uskliknula je Amy i skočila na noge. - Ne, ne možemo ga osloboditi. Ne još.

Jer, ako ga oslobode, moglo bi mu pasti na pamet da joj ponovno dokaže kako je slaba na njega. Nije željela opet završiti u njegovom zagrljaju i suočiti se s činjenicom da ju taj grozan


muškarac neodoljivo privlači. Gospođica Victorina tiho je uzdahnula, ustala i nježno ju privukla u naručje. - Amy, draga, prestani glumiti da ti nije dobro. Znam da izbjegavaš Jermyna i znam zašto to činiš. Jasno da ti je neugodno stati pred njega i reći mu da nemaš pojma kada ćemo ga osloboditi... - Ne radi se o tome nego o činjenici da je on krajnje drzak i

neugodan! - Kad bi se malo ljepše ponašala prema njemu... - Zašto bih? - ljutito je upitala Amy, sigurna da će joj reći kako

prema muškarcu njegova porijekla ne bi trebala biti toliko drska. Ali nije. li Zato jer mu sigurno nije lako provoditi dane u vlažnom i

prašnjavom podrumu - s osmijehom je odvratila gospođica Victorina i odmaknula joj pramen kose s čela. - Hajde, pođi porazgovarati s njim. I pokaži malo ljubaznosti. Pitaj ga želi li da mu čitaš. Ili malo flertuj s njim. - Molim? - zapanjeno je upitala Amy. - Ah, to doista ne bih mogla... nimalo me ne privlači. - Ne? Opazila sam kako ga katkad kriomice promatraš. - I... zato ste pomislili da mi se sviđa? - upitala je i naglo se

namrštila. Jer ako je gospođica Victorina stekla takav dojam, možda je i lord to pomislio i na temelju toga zaključio da ona priželjkuje... ah, ne. Dovraga, trebala je biti opreznija. A možda se uopće ne radi o tome. Možda se muškarcima sviđaju oštrokondže. Što ona uopće zna o njima? - Ne baš - rekla je gospođica Victorina. - Ali učinilo mi se da prema njemu gajiš izvjesne simpatije.


- Upravo suprotno. Krajnje mi je antipatičan - odbrusila je. - Hm, da... no kad su muškarci i žene u pitanju, priroda katkad

ima drugačije zamisli. - Priroda ne upravlja mojim postupcima - odlučno je odvratila Amy. - Upravlja - ustrajala je gospođica Victorina. - Hajde, pođi vidjeti što želi od tebe. Bude li te živcirao, nije baš da se ne možeš okrenuti i otići.

Amy je kratko pogledala prema podrumu pa duboko uzdahnula i primila gospođicu Victorinu za ruku. - Molim vas, pođite sa mnom. - Ako baš želiš, poći ću, no moje koljeno... - rekla je pa

nesigurno učinila korak ili dva. - Počelo me boljeti od sveg tog silaženja i uspinjanja stubama. Otkad si rekla da ti nije dobro, jedino ja mu odnosim hranu i sve ostalo... - Ah, naravno. Molim vas, sjednite i odmorite se. Jasno da više ne smijete naprezati koljeno - rekla je duboko udahnuvši i pokušavajući skupiti hrabrost za susret s muškarcem s kojim se strastveno ljubila.

I više od toga. Zaboga, kako mu je to mogla dopustiti? Morala mu se jače oduprijeti. I mogla je, ali ipak to nije učinila. Glupo ali istinito, popustila je pod njegovom upornošću. Gore od svega, svidjelo joj se to što joj je činio. Zaboga, odakle će smoći snage da ga pogleda u oči? Pravo rečeno, nije se usudila ni sebe pogledati u zrcalu. Gospođica Victorina pozorno se zagledala u nju. - Prilično si blijeda - rekla je i uštinula ju za obraze. Amy je zakolutala očima i uputila se prema podrumu pa zastala i okrenula se prema gospođici Victorini. - Rekli ste mi da je ostao bez majke ali...


- Da, jest. - Ali niste mi rekli kako. On tvrdi da ga je napustila. - Tako se čini. Otišla je i više se nije vratila. Ipak, nikada nisam

vjerovala da je napustila njega i njegovog oca. Ne mogu vjerovati da bi žena poput nje to učinila. Obojicu ih je obožavala! Ne, ne bi to učinila. - To sam mu i ja rekla, ali on i dalje tvrdi... - Da, znam. Nije mu bilo lako odrastati među ljudima koji su

vjerovali da mu je majka lakomislena i nemoralna. Teško je to vjerovati, ali bilo je roditelja koji su djeci branili da se igraju s njim, tvrdeći da je i on pokvaren na majku. Usto, i djeca znaju biti okrutna. Neki su mu govorili da je zacijelo grozan kad je rođena majka pobjegla od njega. Amy je duboko uzdahnula. - Uh, i ja sam mu svašta rekla. Vjerojatno nisam trebala. - Ah, draga, zaista te volim, ali imaš veliku manu na kojoj bi

morala poraditi - rekla je gospođica Victorina i zdvojno odmahnula glavom. - Jezik ti je brži od pameti pa katkad kažeš i ono što ne misliš. S druge strane, katkad kažeš upravo ono što misliš, a to nije uvijek mudro. - Nije li iskrenost vrlina? - Ne ako njome možeš nekoga raniti. Hajde, idi porazgovarati s

njim. Spuštajući se stubama, Amy se još jednom uštinula za obraze. Sramila se zbog toga, no htjela se pojaviti pred njim u najboljem mogućem izdanju. Željela je da mu slina navre na usta kad ju vidi i da se poždere od muke što ju ne može dohvatiti. Zaboga, što joj je? Nikada u životu nije bila tako... luckasta. Otkad se ljubila s njim, kao da je sišla s uma. Gdje joj je zdrava


pamet? Otkad se ponaša poput neke glupe male namiguše? Sišavši u podrum, zatekla ga je kako posprema krevet. To ju je istinski zapanjilo; takvo što dosad mu nije bilo ni na kraj pameti. Mora da smrtno dosađivao. Zategnuvši pokrivač okrenuo se prema njoj i kratko joj se naklonio. - Drago mi je što vas vidim, gospođice Amy. Molim vas, sjednite. Želio bih s vama popričati. - O čemu? - upitala je, iskreno se nadajući da ne želi razgovarati

o onome što se zbilo između njih. Posljednje što bi željela bio je razgovor o tome. Sjela je. Sjeo je nasuprot njoj i nehajno prekrižio ruke na prsima. - Trebam čisto rublje.

Rublje? Želi razgovarati o tome? Kojeg li razočaranja. Daleko od toga da bi ona željela razgovarati o onome što se dogodilo između njih, no mislila je da će on to željeti. No ako mu takvo što nije ni na kraj pameti, naravno da nije ni njoj. - Nisam se presvukao već... ni sam više ne znam koliko dana.

Zacijelo više od tjedna. A ako me i nadalje mislite držati zatočenog ovdje... - Sigurna sam da će vaš stric ubrzo udovoljiti našem zahtjevu rekla je, iako je bila sigurna da se to neće dogoditi.

A sudeći po načinu na koji ju je lord pogledao, i on je bio siguran u to. - Svejedno, trebam čisto rublje. A ono se nalazi u mojoj kući na kopnu, pet milja odavde. Netko će mi ga morati donijeti - rekao je i oštro se zagledao u nju. - Budući da takvu uslugu ne mogu tražiti od gospođice Victorine, vi ćete mi ga donijeti. - Želite da odem u vašu kuću i donesem vam rublje? - zapanjeno


je upitala. - Jest, gospođice Nadmena. Drago mi je što ste shvatili - rekao je

i iz džepa izvadio komad papira. - Napisao sam što mi sve treba. Nije mogla vjerovati da itko može biti toliko drzak. - Mora da ste sišli s uma. Zaboga, kako mislite da ću neopaženo ući u vašu kuću? - Ako ste mogli provesti u djelo otmicu, to što tražim od vas puka je sitnica. Dokazali ste se vrlo domišljatom i ni najmanje ne sumnjam da ćete uspjeti. Uvjeren sam da biste i mom batleru mogli ukrasti srebrninu ispred nosa. - Je li to bio kompliment ili uvreda? - Shvatite kako želite - odvratio je i zagledao se u papir. - Budite ljubazni i usredotočite se. Objasnit ću vam gdje je što. Dakle, moje rublje nalazi se u komodi nasuprot kreveta u spavaćoj sobi. Ne u komodi koja se nalazi u malom salonu kroz koji se ulazi u moju spavaću sobu. Nego u spavaćoj sobi. Jeste li razumjeli? upitao je i nastavio, ne pričekavši odgovor. - Trebam dvije potkošulje, dvoje gaće, nekoliko pari čarapa...

Amy se nelagodno promeškoljila. Pretpostavljala je da bi se mogla neopaženo uvući u kuću. Bude li se ponašala poput jedne od sluškinja, nitko je neće zaustaviti ni išta pitati. No čak i ako je netko zaustavi, u kući velikoj poput te zacijelo je bilo stotinjak služavki sa stotinjak zadataka. Dakle, smislit će neki. Prekapanje po njegovom rublju bilo je druga priča. Nije imala pojma o muškom donjem rublju i iskreno je sumnjala da će se snaći u tome. Naravno, mogla bi ga zamoliti da joj objasni kakve točno gaće i potkošulje želi. Znala je da bi joj to rado objasnio i pritom uživao gledajući ju kako se crveni. Ne, to zadovoljstvo neće mu priuštiti.


- I to bi bilo sve - najzad je rekao. - Nacrtao sam vam put do moje spavaće sobe i napisao u koje doba dana je malo vjerojatno da ćete tamo zateći mojeg komornika. Savjetujem vam da ga pokušate izbjeći. Ako vas ulovi da prekapate po mojem donjem rublju, mogao bi postati prilično sumnjičav. Vrlo je inteligentan i iskreno mi je odan... - Imate nekoga tko vam je iskreno odan? Nikada to ne bih

pomislila. - ... a ako posumnja da ste na neki način upleteni u moj nestanak, mogao bi vam prirediti velike neugodnost - rekao je i pružio joj papir. - Stavite ga na stol i gurnite ga prema meni. - Mislio sam da smo malo zatoplili odnose - rekao je i gurnuo

papir prema njoj. Bez riječi ga je podigla i zagledala se u njega, pretvarajući se da proučava nacrt. - Najzad, ipak smo se ljubili...

Podigla je pogled. - Ne brinite gospodine, zaboravila sam tu zgodu. - Zaista? Blago vama. Ja ju ne mogu zaboraviti. Toliko mi se usjekla u pamćenje da ću ju pamtiti i kad sva ostala moja sjećanja izblijede. Nikada ne bih mogao zaboraviti okus vaših usnica strastveno je izgovorio. Pretvorba iz muškarca koji suhoparno nabraja što mu je sve potrebno od donjeg rublja, u vatrenog zavodnika koji ne razmišlja o drugome osim o vođenju ljubavi sa ženom koja ga je privukla, bila je uistinu zadivljujuća.

Pogotovo zato što se pritom nije ni pomaknuo. Amy je shvatila da je sve ono štipanje za obraze bilo posve nepotrebno jer priroda se sama pobrinula zarumeniti ih.


Poželjela je propasti u zemlju od srama, no morala se primorati pribrati. - Molim vas, gospodine, doista ne želim... - Glupost. Naravno da želiš, Amy. I želiš to sa mnom.

Ošinula ga je pogledom i ironično se osmjehnula. - Znam da me prezireš. No pokušaj na to gledati s moje točke

gledišta. Napravila si budalu od mene. Otela si me, zatočila, izazvala mi grizodušje. Zahvaljujući tebi počeo sam sumnjati u stričeve motive. To nisu udarci koji se lako podnose - rekao je, milujući je pogledom. - Zbog svega toga i ja bih tebe trebao prezirati. Ali ne, ne prezirem te, nego žudim za tobom. I jedino što me tješi je spoznaja da i ti žudiš za mnom. - Varate se ako tako mislite - tiho je odvratila. Njegov dubok

zavodljivi glas kao da ju je prikovao za stolicu i ni uz najbolju volju nije mogla ustati i dati mu do znanja da je njihov razgovor završen. - Možda. Za razliku od tebe, nemam što raditi osim razmišljati rekao je i pozorno joj se zagledao u oči. - Stvar je u tome što poznajem žene. Poznajem ih u dušu. I zato znam da me svake noći sanjaš. Uvlačim ti se u san poput magle ispod praga. Ne možeš to spriječiti.

Užasnuta njegovom intuicijom, odlučno je to zanijekala. - Ne! Varate se. - Ponašaš se kao da u tome imaš izbora. Ali nemaš. Ni ja ga

nemam. Priroda čini svoje i ni ti ni ja ne možemo se boriti protiv žudnje - staloženo je odvratio, promatrajući je poput lava koji strpljivo vreba svoju lovinu. - Znaš li da mogu čuti tvoje korake u sobi? Ujutro kad ustaneš, zamišljam kako svlačiš spavaćicu i oblačiš jednu od onih groznih haljina. Mogu u mislima vidjeti tvoje tijelo, tvoju glatku i meku kožu... A noću, kada se spremaš na


spavanje, zamišljam kako se svlačiš. Iako sam zatočen, mogu te vidjeti, čak i čuti kako se prevrćeš u svojoj djevičanskoj postelji. Njegove riječi kao da su je opčinile. Nije se mogla ni pomaknuti, jedva se usudila i disati. Nejasno iščekivanje preuzelo je nadzor nad njezinim postupcima. Ili je to bio predosjećaj? Ipak, ostatak zdrave pameti ili prirodnog ustezanja tipičnog za djevice, probio se na površinu njezine svijesti. - Kad bih vas oslobodila, začas biste me zaboravili. Kratko se nasmijao. - Naivna si ako tako misliš. Ne bih te zaboravio, kao ni ti mene. Nosili bismo to sa sobom dalje kroz život. Jesi li uopće svjesna koliko te želim? Zapanjena, polako je odmahnula glavom. - Kad bi me ovog trenutka oslobodila, ostao bih tu, s tobom.

Vodili bismo ljubav i... - Ne - naglo je izgovorila. - Ne možemo se upuštati u takvo što.

Ne bih si to mogla dopustiti. Nije rekao ni riječ, no nije ni trebao. Njegov pogled govorio je više od riječi. Govorio je da čezne uzeti je u naručje i otkriti joj ponore strasti. - Vi i ja u neravnopravnom smo položaju. Kad bih vas oslobodila, potrudili biste se pronaći me i kazniti. - Istina - priznao je. - No moja kazna ne bi te stajala života. Zapravo, preklinjala bi me da te nastavim kažnjavati. To ti mogu obećati, mila.

Njegov vatreni pogled, baršunasti glas... ali doista, bilo je trenutaka kad bi ga najradije gurnula na krevet i izazvala ga da dokaže svoje tvrdnje.


- To se ionako neće dogoditi - rekla je, više sebi nego njemu, no svejedno joj je odgovorio. - Zašto ne? Razmisli, Amy... kad će ti se ponovno pružiti takva prilika? Vjerojatno nikad. Zašto ju, onda, ne bi iskoristila? Uvečer, kad sve utihne, mogla bi doći k meni i učiniti od mene svog roba. Pristao bih na to, ionako sam svezan lancem i... - Ne budite smiješni. Zar doista mislite da ću povjerovati kako

bi se netko poput vas jednostavno prepustio i... - Da, učinio bih to. Dopustio bih ti da preuzmeš vodstvo. Slušao bih svaku tvoju naredbu, činio sve što želiš... ljubio bih te gdje god želiš, po grudima, trbuhu i... - Zaboga, gospodine, saberite se! i ... i ramenima. Hm, što si mislila da ću reći? - upitao je i

zavodljivo joj se osmjehnuo. - Razmisli, Amy. U potpunosti bi imala nadzor nada mnom. Mogla bi otići kad god želiš, i ostaviti me nezadovoljenog, očajnog od žudnje za tobom. Bila je to uistinu zavodljiva ponuda. Kad ne bi dolazila od strane nečasnog, bezosjećajnog i raskalašenog muškarca poput njega. - Ne vjerujem vam. Zgrabili biste me i podredili svojoj volji. Već ste to učinili. - Bilo je to samo zato jer se nisam mogao kontrolirati. Neću se zbog toga ispričavati. Lagao bih kad bih rekao da žalim zbog toga. Ne žalim. Znam da me smatraš nečasnim, ali ne, obećanje je za mene svetinja. I zato ti se mogu zakleti da te više ni na što neću prisiljavati.

Bila to vraški privlačna ponuda. Amy bi lagala kad bi rekla da nije bila u iskušenju. Jer bila je. O, da. Tome uistinu nije bilo lako odoljeti.


Jer, bio je u pravu. Svake noći ga je sanjala. Danju je donekle mogla potisnuti misli o njemu i zabaviti se nečim drugim. Ali noću... ah, bili su to trenuci kada je njezina žudnja i protiv volje izlazila na površinu, katkad je čineći romantičnom i nostalgičnom, katkad uplašenom, no uvijek sablažnjivo uspaljenom. Kao i sada. Više od svega bila je zaprepaštena što ju toliko dobro poznaje. Jer, da... bilo je trenutaka kad bi pomislila kako bi možda i vodila ljubav s njim ako bi ona bila glavna, ako bi... Čime li se samo otkrila? Kako ju je pročitao? Prenuvši se iz misli shvatila je da ju promatra, a po izrazu njegova lica činilo se da zna o čemu je upravo razmišljala. Dakle, čitao ju je kao otvorenu knjigu. Naravno, rekao je da poznaje žene. Štoviše, da ih poznaje u dušu. Naglo je ustala i uputila se prema stubama. - Amy!

Stala je i okrenula se. - Da? - Zaboravila si popis.

Vratila se i uzela list papira sa stola. - Postoji nešto što sam izostavio. - Nije važno. Uspijem li se ušuljati u vašu kuću i donijeti i pola

toga što ste napisali, smatrajte se pravim sretnikom. - Ipak, radi se o nečem jako važnom - ustrajao je.

Upitno je podigla obrve. - Postoje ulja koja pomažu pri ljubavnom činu, osobito kada se

žena prvi put upušta u takvo što. Ukočila se i prikovala pogled uz njegov.


- Usto, treba misliti i na zaštitu od trudnoće.

O, Bože. Kako je moguće da joj to uopće nije palo na pamet? - U ladici mojeg noćnog ormarića pronaći ćeš jednu malu kutiju.

U njoj se nalazi sve što nam je potrebno kako bismo se opušteno mogli prepustiti užitku. Ne bude li druge, zanemari sve ostalo i donesi samo tu kutiju. Prezirno se osmjehnula - nažalost, ne i dovoljno uvjerljivo, okrenuvši se u namjeri da ode. - Amy!

Ponovno se okrenula. - Da? - Jesi li opazila da nisam tražio pidžamu?

Pogledom je preletjela preko lista papira smeteno slegnuvši ramenima. -I što s tim? - upitala je i istog trenutka shvatila. Upravo joj je stavio do znanja da spava gol. Dakle, svake noći leži nag u postelji i mašta o njoj. Sad kad je to saznala, neće tu sliku moći izbaciti iz glave.


PETNAESTO POGLAVLJE

e mogu obući tu jaknu. Drugačijeg je kroja od one koju sam imao na sebi.

N

- Nažalost, ta je prilično prljava.

U društvu svojeg komornika, Jermyn je već desetak minuta stajao u garderobi kraj svoje spavaće sobe i prepirao se s njim oko odjeće u kojoj će se vratiti u zatočeništvo. Naime, smatrao da mora biti poput one u kojoj je iz njega otišao. Biggers je, pak, smatrao da se on time nepotrebno opterećuje. Uostalom, ako se čovjek mora presvući, o tome se dalje nema što za raspravljati. - Njih dvije nisu glupe - ustrajao je Jermyn. - Opazit će da sam

se presvukao - rekao je i s vješalice skinuo jaknu koja je bojom i krojem bila najsličnija prethodnoj. - Očito nisu ni osobito pametne. Koliko puta ste im dosad pobjegli? I, jesu li opazile da vas nema? - upitao je i odmah odgovorio na vlastito pitanje. - Nisu. Dakle, što to govori o njima? - Svejedno, ne bi trebao podcjenjivati žene - odvratio je Jermyn shvativši da je upravo ponovio Amyne riječi. - Kako god bilo, mora im se priznati da su uspješno isplanirale otmicu i provele je u djelo. Uzmi u obzir da je jedna od njih mlada djevojka, a druga postarija gospođa. Možeš ih i dalje smatrati glupima, no kad mene netko nadmudri, držim ga pametnijim od sebe. - Razumijem, gospodine. Naravno, u pravu ste. Radi se o

izuzetno inteligentnim ženama - krajnje ozbiljno odvratio je Biggers. Bio je savršen komornik: čestit, dostojanstven, uvijek


točan i precizan. Ukratko, Jermyn se u svemu mogao osloniti na tog visokog i mršavog, četrdesetdvogodišnjeg muškarca, koji je već dvanaest godina u njegovoj službi. Dobro se odijevao i bio je vrlo svestran, inteligentan i promišljen. No ma koliko uglađen bio, Jermyn je naslućivao da bi u slučaju potrebe mogao biti opasan. Nije znao mnogo o njegovoj prošlosti, no sudeći po svemu, bila je znatno uzbudljivija od sadašnjosti. - Poslao sam pismo vašem zastupniku sa zahtjevom da se pojavi ovdje s vašim poslovnim knjigama. - A to si objasnio... - Kao želju vašeg strica. On ionako nema pojma tko vašem stricu piše pisma, a previše ga se boji da bi propitivao njegove želje. - Odlično. Molim te, učini mi još nešto. Provjeri poslugu. Većina njih ovdje je godinama, no postoji mogućnost da je neke pridobio za sebe. Ne bih se čudio kad bi se otkrilo da ima onih koji me špijuniraju i javljaju mu kamo idem i što radim. Pretpostavljam da ih je potkupio. - Ili ucijenio.

Hm, da. Jermynu to nije palo na pamet. - Ne brinite, diskretno ću se raspitati i saznati kojima od slugu

možete vjerovati - nastavio je Biggers. - Dakle, u svjetlu događaja proteklih dana, s priličnom sigurnošću moglo bi se zaključiti da ne možete vjerovati svom stricu. - Da, s priličnom sigurnošću - složio se Jermyn. - I da nesreće koje su vas zadesile baš i nisu bile slučajne? - Tako je. - Ako je tako, onda bi vam ovo moglo zatrebati, gospodine rekao je Biggers, zavrnuvši rukav košulje i iz kožnih korica


pričvršćenih za podlakticu izvukao mali oštar nož. - Uzmite ga. O da, Biggersova prošlost pouzdano je bila znatno uzbudljivija od sadašnjosti. Uzevši nož, Jermyn je vrhom palca prešao preko oštrice i tiho zazviždao. - Krasna stvarca. - Kad ste nestali, uzeo sam si slobodu posuditi jedan od pištolja

iz kolekcije vašeg oca - rekao je Biggers pa iz džepa izvadio oružje i pružio mu ga. -I to je krasna stvarca, zar ne? - Jest - složio se Jermyn. Bio je to mali pištolj kratke cijevi i s

drškom od bjelokosti na čijem su dnu bila ugravirana slova J.E. Izgledao je poput igračke, no znajući očevu sklonost skupljanju najboljeg što se novcem može kupiti, Jermyn ni trenutka nije dvojio da se radi o vrlo preciznom i učinkovitom oružju. Kako su stvari stajale, trenutačno je mogao vjerovati jedino Biggersu, ljudima sa Summerwinda i... gospođici Nadmenoj, jer u životu nije sreo iskreniju osobu od nje, a s takvima je čovjek, ako već ništa drugo, barem bio načisto. Znao je da će učiniti sve što bude u njezinoj moći da mu pribavi čisto rublje, no nije se mogla okupati umjesto njega. - Hoće li moja kupka uskoro biti spremna? - upitao je, svrnuvši pogled na Biggersa. - Voda se ne može zagrijati toliko brzo koliko biste vi to željeli,

gospodine - odvratio je Biggers. - Kad smo već kod toga, možete li zamisliti koliko mi je mašte i domišljatosti bilo potrebno kako bih slugama objasnio zašto želim da usred dana donesu kadu u vašu spavaću sobu i napune je vodom, unatoč tome što vas nema kod kuće? - upitao je i upro prst u jedan od sakoa. - Biste li ga ponijeli sa sobom? Odjenite ga prije no što vam tamo posluže večeru. Jermyn se glasno nasmijao. Smisao za humor bila je još jedna od stvari koju je cijenio kod Biggersa. Odjednom, netko je otvorio vrata malog salona iz kojeg se


ulazilo u Jermynovu spavaću sobu. - Tko se usuđuje ulaziti ovamo bez kucanja? - ljutito je promrsio

Biggers i zakoračio iz garderobe, no Jermyn ga je hitro povukao natrag i pritvorio vrata. Biggers ga je začuđeno pogledao, no po bljesku u Jermynovim očima shvatio je da nedopušteni ulazak možda i nije nedopušten. Trenutak potom, kroz odškrinuta vrata ugledali su tamnokosu sluškinju kako odlučno ulazi u spavaću sobu. Iako im nije bila okrenuta licem, po njezinu nehajnu hodu, uspravnom držanju i ružnoj staromodnoj haljini, Jermyn je odmah shvatio da je to Amy. Nije požurila uzeti stvari iz komode. Prije svega, razgledala je sobu, opipala krevet, prešla dlanom preko posteljine prišavši vratima balkona, odmaknula zastor i kratko se zagledala u daljinu. Suvišno je reći, ali Jermyn je bio istinski ushićen njezinim zanimanjem za mjesto na kojem on uobičajeno provodi noći. Najzad, prišla je komodi, otvorila prvu ladicu i izvukla iz nje čistu bijelu potkošulju. Zatvorila ju je otvorivši drugu, uzela iz nje kravatu, zatvorila je i otvorila sljedeću, uzela čarape i tako dalje... Jermyn se jedva usudio disati. Postupila je točno po njegovim uputama. Preostalo je još samo vidjeti hoće li poslušati i posljednju. U ladici mojeg noćnog ormarića pronaći ćeš jednu malu kutiju. U njoj se nalazi sve što nam je potrebno kako bismo se opušteno mogli prepustiti užitku... zanemari sve ostalo i donesi samo tu kutiju. Amy, uzmi tu kutiju, uporno je ponavljao u mislima, iskreno se nadajući da na taj način može nekako doprijeti do nje i natjerati ju da ga posluša.


Skupila je njegovo rublje, umotala ga u smeđi papir, povezala ga špagom, gurnula u veliku platnenu torbu, prebacila ju preko ramena i uputila se prema vratima. Jermyn je zamalo zastenjao od muke. Dovraga! Zar barem jednom ne može učiniti ono što joj se kaže? Stavila je ruku na kvaku zastavši. Jermynu je srce poskočilo od sreće. Hajde, Amy, vrati se i uzmi kutiju. Uzmi je. Možda nije bio dovoljno uvjerljiv? Ili dovoljno iskren? Ili je bio previše krotak i podložan? Je li napravio budalu od sebe? - Dovraga - tiho je promrmljala i požurila prema noćnom

ormariću, otvorila ladicu, izvadila kutiju i zagledala se u nju kao da u ruci drži zmiju. Trenutak potom stavila ju je na ormarić, kratko se osvrnuvši oko sebe, podigla poklopac, izvadila malu plavo-zlatnu bočicu, odvrnula čep i pomirisala sadržaj. Jermynu se mješavina mirisa bayberryja i cimeta prilično sviđala, no pitanje je bilo sviđa li se njoj? Zatvorila je oči i osmjehnula se. Dakle, svidio joj se. Nadao se da gaje prepoznala, jer onog dana kad ga je otela, bio je namirisan s tim mirisom. Ako jest, bilo je to poput slatke male osvete. Zatvorivši bočicu, vratila ju je u kutiju i gurnula je u platnenu torbu hitro izašavši iz sobe. Malo zatim, dvojica muškaraca izašla su iz garderobe. Jermyn je oprezno otvorio vrata i zavirio u salon. Nikoga nije bilo u njemu. Otišla je. Okrenuvši se prema Biggersu, Jermyn se široko osmjehnuo. - Učini nešto po pitanju te kupke, prijatelju. Moram se pod hitno


okupati!

♠ Slabašna mjesečina osvjetljivala je obrise Amyna uskog kreveta i oskudnog pokućstva. Nikad dotad Amy nije patila od klaustrofobije, no sada se osjećala kao da će se ugušiti u toj maloj prostoriji. Pitanje je bilo, usudi li se odazvati Northcliffovom pozivu? Jer, imala je osjećaj da će, ako se ne odazove, propustiti priliku otkriti tajnu o letu u visine, unatoč gravitaciji. Okrenula se na bok i zagledala se u kutiju na noćnom ormariću. Svi njezini - otac, baka i sestre, smatrali su da bi trebala biti malo manje divlja i lakomislena, a malo više staložena, promišljena i uljuđena. No ona je smatrala da je s njom sve u savršenom redu. Jesu li njezini ipak bili u pravu? Je li njezina sklonost da se bori protiv pisanih i nepisanih pravila ipak dokaz njezina divljeg karaktera? Okrenula se na drugi bok. Odjednom, prisjetila se Northcliffovih riječi: Znaš li da mogu čuti tvoje korake u sobi? Ujutro kad ustaneš, zamišljam kako svlačiš spavačicu i oblačiš jednu od onih svojih groznih haljina. Mogu u mislima vidjeti tvoje tijelo, tvoju glatku i meku kožu... a noću, kada se spremaš na spavanje, zamišljam kako se svlačiš. Iako sam zatočen, mogu te vidjeti, čak i čuti kako se prevrćeš u svojoj djevičanskoj postelji. Kratko je zadrhtala, ali ne od straha. Nego od žudnje. Željela je otići k njemu. Željela ga je vidjeti nagog. Jer iako mu to nije htjela priznati, i ona je sanjarila o njemu. Polako se podigla u sjedeći položaj i rukama obavila koljena. Znala je da ju čeka. Bila je sigurna u to, mogla je osjetiti kako je u mislima doziva k sebi.


Ne tiče ju se što on želi. Osim što, slučajno, i ona to želi. Borila se i protiv znatno jačih od njega, no radilo se o tome da je Northcliff ponudio nešto čemu joj je bilo teško odoljeti. Sebe. U sobi je bilo hladno, no Amy to nije opažala. Vatra ju je grijala iznutra. Od ranog jutra bacila se na posao i nije prestala do mraka. Temeljito je očistila cijelu kuću. Uredila je i vrt. Očekivalo bi se da će nakon toga biti mrtva umorna i zaspati čim legne u postelju ali ne, to se nije dogodilo; i to samo zato što nije mogla prestati razmišljati o Northcliffu. Stotinu puta ponovila je u glavi svaku njegovu riječ. Ni uz najbolju volju nije mogla prestati razmišljati o njegovim poljupcima i milovanjima. O njegovim zavodljivim osmijesima, o načinu na koji ju je promatrao... sve u vezi s njim bilo je škakljivo i izazovno, previše uzbudljivo da bi to mogla zanemariti. Ponovno je pogledala kutiju. Željela je vinuti se u visine, biti preplavljena životnom radošću... kao nekada. Northcliff bi joj mogao ispuniti tu žudnju. Bio je vezan lancem - i obećanjem koje joj je dao. Čak i kad bi ga prekršio, mogla bi se nositi s tim. Amy je o sebi razmišljala kao o princezi Nikogovićki. Northcliff ju je zvao gospođicom Nadmenom, no zapravo, bila je samo Amy, obična djevojka koja pokušava preživjeti u često okrutnom svijetu. Noćas joj se pružila prilika doživjeti nešto lijepo. Tko zna hoće li joj se takvo što ikada više pružiti? Spustila je noge na pod. Krevet je pritom zaškripao, no nije marila za to. Oprezno je skinula lančić s privjeskom i stavila ga na noćni


ormarić te ustala i upalila svijeću. Znala je da Nortchliff čuje škripanje poda pod njezinim nogama, no nije marila ni za to. Neka čeka i pati. Malo potom, sa svijećom u jednoj i kutijom u drugoj ruci, izašla je u hodnik. Na njezinu radost, gospođica Victorina glasno je hrkala. Ipak, budući da su vrata njezine sobe bila napola otvorena, Amy je gurnula kutiju pod ruku dlanom zaklonivši plamen i na vrhovima prstiju požurila niz hodnik... i spotakla se o mačka koji je, očito, krenuo za njom. Srećom, uspjela je zadržati ravnotežu, no pitanje je bilo je li Coalov dug zaprepašteni mijauk probudio gospođicu Victorinu. Amy se ukipila i oslušnula. Gospođica Victorina prestala je hrkati. Začulo se kašljucanje... i škripanje kreveta kad se okrenula na bok. Nekoliko dugih trenutaka vladala je mrtva tišina i kad je Amy već pomislila da se gospođica Victorina probudila i da će ju pozvati i upitati što se zbiva, ponovno se začulo hrkanje. Tiše, ali ipak. Bez oklijevanja Amy je požurila u kuhinju. Coal je sjedio kraj peći, nakostriješen i uvrijeđen kako to samo mačke mogu biti. Naravno da nije ni trepnuo kad mu je uputila dug prijekoran pogled. Dapače, uzvratio joj je istom mjerom. - Misli o meni što god želiš - rekla mu je. - Idem k njemu -

dodala je otvorivši podrumska vrata. Zakoračila je na stube i zastala. Siđe li k njemu, više nikad ništa neće biti isto.


ŠESNAESTO POGLAVLJE

ermyn se podigao na lakat i ukočeno se zagledao u treperavo svjetlo na vrhu stuba. Sići će. Mora sići. Ne može se sada predomisliti. Učini li to, k vragu i lanac i cijela ta vraška farsa... skočit će iz postelje i uhvatiti je, makar to značilo i da će prekršiti obećanje.

J

Ipak, nije se ni pomakao. Zrak mu je odjednom postao previše težak, previše zagušljiv. Jedva se suzdržavao da ne odbaci pokrivač i pojuri prema stubama. Nakon beskrajno duge minute, krenula je niz stube. Svaki mišić na Jermynovu tijelu borio se protiv nagona da je zgrabi čim mu priđe. No znao je da to ne smije učiniti. Ona mora imati dojam da ima vlast nad njim. Poslije će shvatiti da je bila u zabludi, no zasad... Ušla je u prostoriju, bosonoga, u tankoj pamučnoj spavaćici kroz koju su se lijepo vidjeli obrisi njezina tijela. U jednoj ruci držala je svijeću, u drugoj kutiju, a ako je očekivao da će mu uputiti nesiguran sramežljivi pogled, prevario se. Jer bez i trunke stida ili nesigurnosti, gledala ga je ravno u oči. Naravno, kad gospođica Nadmena jednom donese odluku, upušta se u provedbu bez i trunke krzmanja. Krv mu je naglo pojurila venama. Došla je k njemu jer ga želi. Uskoro će ga i imati. Prišla mu je i široko mu se osmjehnula. - Nisam bio siguran da ćeš doći. Pomislio sam da ćeš možda


izgubiti hrabrost. - Ah, ne. Znam da bih to poslije gorko požalila.

Nijedna žena nikada nije bila toliko iskrena prema njemu. I prema sebi. Usto, bila je vrlo samopouzdana. A s obzirom da je bila djevica, to je bilo prilično neobično. Iskusnim ženama bilo je lako obećati trenutke blaženstva. One su znale kakav užitak mogu očekivati od vještog i maštovitog muškarca. No Amy to nije znala, mogla je to jedino naslutiti na temelju njihove male igre i njegovih maglovitih obećanja. - Eto, svezan sam lancem i nenaoružan - s osmijehom je rekao.

Nasmijala se i pogledom kliznula niz njegovo tijelo pod pokrivačem. - Lažljivče. Nikad u životu nije bio tako uspaljen. Njezino čedno tijelo i skaredan jezik bili su doista čudna kombinacija. Nije se mogao ne nasmijati toj pomisli. Na svijetu vjerojatno nema čudnije žene od nje. Stavila je svijeću i kutiju na stol pa bez oklijevanja svukla spavaćicu. Oči su mu od zaprepaštenja zamalo ispale iz duplji. Naga, izgledala je poput božice. Tijelo joj je bilo vitko i čvrsto, struk uzak, bokovi zamamno obli, mladalačke grudi visoko podignute. Kakva krzna, baršun i svila! Uz takvo tijelo ništa od toga nije joj trebalo. Venerin brežuljak bio joj je oskudno prekriven tamnim kovrčavim dlačicama. Mogao je vidjeti njezine stidne usne... jedva se suzdržavao da ih ne pomiluje. No obećanje da će joj prepustiti inicijativu spriječilo ga je u tome.


Mora da je pogodila o čemu razmišlja jer osmjehnula se tajanstveno poput Mona Lise pa jednim koljenom kleknula na madrac, odmaknula pokrivač i od glave do pete odmjerila njegovo nago tijelo, jednako znatiželjno kao i on njezino. Nijedan mišić na licu nije joj se pomakao, ali pogled... ah, oči su joj blistale kao djetetu kad pod borom pronađe žuđenu igračku. Vrhovima prstiju oprezno je dodirnula ožiljak na njegovoj nozi. - Gadna ozljeda. Boli li te još uvijek? - U granicama podnošljivosti - odvratio je. Ono što je gotovo prelazilo granice njegove podnošljivosti, bio je njezin nježan dodir, osobito kad ga je pomilovala po trbuhu, promrsila mu dlačice na prsima i položila mu dlan na srce. - Toliko me želiš? - upitala je, visoko podigavši obrve.

Naravno, osjetila je da mu srce luđački lupa i nije propustila priliku staviti mu do znanja kako je svjesna moći koju ima nad njim. U ime male ali slatke osvete, gurnuo joj je ruku između nogu i počeo je trljati. Kratko se trgnula, ali nije se odmaknula. Osjetivši kako je vlažna, gurnuo je prst u nju. Izvana je bila vlažna, iznutra vruća i skliska. - Očito, i ti mene želiš - rekao je i počeo polako pomicati prst unutra i van. - Istina, ni jednu ženu nisam želio kao što tebe želim. Ipak, na nešto te moram upozoriti. Nakon mene, nijedan muškarac neće ti biti dovoljno dobar. Možda bi trebala pobjeći dok još možeš. Oči su joj bile poluzatvorene i počela je ubrzano disati. Riskirat ću - tiho je odvratila. Prestao ju je milovati i podigao ruke iznad glave. - Ako je tako, kreni u istraživanje novog teritorija.


Jest, bio je to doslovce novi teritorij, prepun dolina i grebena, i s jednim visokim vrhom na koji bi se mogla uspeti. No to je moglo pričekati. Prvo će se malo poigrati s njime. Najzad, bio je svezan i mogla je s njime činiti što god želi. Naravno, znala je da ju može zgrabiti i silom je uzeti, ali vjerovala je da neće to učiniti. Pomisao da se podredio njezinoj volji, pričinjavala joj je neopisivo zadovoljstvo. Bilo je to kao da se našla pred stolom prepunim delicija. Nije znala što bi prvo kušala. Koža mu je bila glatka i preplanula, prsa široka i prekrivena mekim kovrčavim dlačicama, nadlaktice mišićave. Očito nije od onih koji u slobodno vrijeme sjede u naslonjaču i čitaju. - Često jašeš, zar ne? Baviš li se i boksom?

Kratko je kimnuo. - I mačevanjem. Trbuh mu je bio ravan i mišićav, a iz gustog šumarka na preponama ponosno se uzdizao velik napeti ud. Naravno, to jedino uz pomoć ulja može ući u nju; zato je i tražio da ga donese. Zadivljena, počela ga je nježno milovati i ubrzo se zaprepastila kad joj je više narastao i očvrsnuo u dlanu. - Čarobno - prošaputala je. Široko se osmjehnuo. - Najzad, legla je na krevet, privila se uz njega i čeznutljivo

uzdahnula. Tijelo mu je bilo toplo i snažno; mogla je osjetiti kako mu mišići poigravaju pod kožom. - Tako si topao prošaptala je i protrljala se o njega poput umiljate mačke. Kratko je zastenjao, okrenuo se na bok i prebacio joj ruku preko struka. Pogledavši ga, shvatila je da se teškom mukom suspreže. Ipak, u njegovom pogledu bilo je još nešto... nešto poput čuđenja otkrićem da uživa u nametnutoj mu sputanosti. Poljubila ga je u vrat, kratko ga liznula i protrljala obraz uz njegov. Bio je svježe obrijan.


- Kako si znao da ću noćas doći k tebi? - Bila bi glupa kad ne bi, a znam da nisi glupa.

Kratko se nasmijala. - Nevjerojatno si umišljen. - Imam razloga biti - rekao je i udom se protrljao o nju.

Za kaznu, ugrizla ga je za rame. Pomilovao ju je po licu i spojio usnice s njezinima u dug vlažan i strastven poljubac, jedan od onih o kojima je sanjarila otkad se prvi put ljubila s njim. Tiho je uzdahnula i ovila mu ruke oko vrata. Jače ju je privio uz sebe pa posegnuo za pokrivačem i prebacio ga preko njihovih nagih tijela. Još više opustila se u njegovom naručju i počela mu strastveno uzvraćati poljupce. Pomilovao ju je po leđima i prebacio joj nogu preko svog bedra. Prekinula je poljubac i pogledala ga ravno u oči. - Nisi li obećao da ćeš mi se podrediti? - Ah, da. Samo ti pomažem ostvariti ono što želiš.

Naglo ga je gurnula na leđa, raširenih nogu kleknula iznad njega i počela se polako trljati o vrh njegova uda. Muklo je zastenjao i položio joj ruke na kukove. Sve što je želio bilo je zabiti se u nju, naglo i snažno, do kraja. No znao je da njoj to ne bi pričinilo ni najmanje zadovoljstvo. I zato ju je nježno ali odlučno prevrnuo na leđa i smjestio se između njezinih nogu. Vidjevši kako se namrštila i zaustila da se pobuni, hitro je zazveckao lancem i čestitao sebi što se toga dosjetio jer odmah se opustila u njegovu naručju. - Što ćeš sad? - upitala je i široko mu se osmjehnula.

Spustio je niz malih poljubaca na njezin vrat, ramena i grudi.


- Dopusti mi da te usrećim - rekao je, pogledavši ju ravno u oči.

Mazno se promeškoljila pod njima, zagrlila ga oko vrata i zatvorila oči. - Da. Dopuštam ti da činiš što želiš. Poželio se glasno nasmijati, no suzdržao se. Strpljen-spašen. Uspio ju je nježno ali odlučno podrediti vlastitoj volji. Usnicama je obujmio njezinu bradavicu, ukrutio je jezikom pa podigao glavu, s užitkom se zagledao u malu slatku ružičastu malinu i prešao na drugu. Začuvši njezine tihe čeznutljive uzdahe, pobjednički se osmjehnuo. Polako i ustrajno odvest će je do vrhunaca o kakvima nije ni sanjala i otkriti joj neslućene užitke. Vrhom jezika polako je kliznuo stazom između njezinih grudi, sve do trbuha i niže. Glava mu je nestala pod pokrivačem, no to ga nije omelo u spuštanju do mjesta gdje svjetlost ne dopire. Shvativši kamo smjera, Amy ga je naglo uhvatila za ramena. Zaboga, ne! - Tvoj sam pokorni rob, gospođice Nadmena - rekao je i vrhom jezika polizao unutrašnju stranu njezinih bedara. - Odvest ću te do neslućenih visina i provesti te kroz vrata raja. Ne bojiš se leta u visine, zar ne? - Ne.

Osmjehnuo se. Znao je da će to reći. Prije bi umrla nego priznala da se nečega boji. - Samo, ne vjerujem da se ulaz u raj nalazi ispod pokrivača.

Logika je bilo posljednje što mu je sada trebalo. Podigao joj je bokove i počeo je pomamno lickati. Trgnula se i pokušala mu se oduprijeti, ali nije joj to dopustio. Ja sam upravo ušao u raj, mila, a uskoro ćeš se i ti tu naći - rekao je i nastavio je lickati. Bila je tako topla i mirisna da je gotovo


uskliknuo od užitka. Zarila mu je nokte u ramena, ali više ga nije pokušavala odgurnuti od sebe. Zapravo, trudila se zadržati ga tu što je duže moguće. Njezini tihi čeznutljivi uzdasi ubrzo su se pretvorili u glasno razbludno stenjanje. Jezikom je ušao u nju i nastavio ga gurati unutra i van, prvo polako, a zatim sve brže. Osjetivši kako dršće, znao je da ju je doveo na prag vrhunca. Nikad u životu Jermyn nije bio toliko ponosan na sebe. No spoznaja da je djevicu uspio uspaliti do te mjere da više ne zna za sebe, i njega je još više uspalila. Ako odmah ne uđe u nju... Izronio je ispod pokrivača, oslonio se na lakte, duboko udahnuo kako bi se pribrao i vrškom uda ušao u nju. Nebesa! Mišići su joj se stegnuli od užitka. Bila je na vrhuncu! Vruća, vlažna i željna, nesvjesno ga je uvukla dublje u sebe. Čela orošena od napora da se suzdrži, nastavio je polako prodirati u nju. Bilo je predivno. Čarobno. Veličanstveno. Kao opijen, zagledao se u njezino lice. Omamljena vrhuncem, zatvorenih očiju zabacila je glavu unazad i visoko podigla kukove. Nije se više mogao suzdržavati. Naglo je prodro u nju i lišio je djevičanstva. Kratko je vrisnula i očima punim suza zagledala se u njega. Ipak, u njima nije mogao vidjeti ni trunke žaljenja što mu se podala. Za takvo što bila je previše ponosna. Štoviše, odlučila mu je dokazati tko je kome u svemu tome podređen. - Legni na leđa - naredila mu je.

Sada? Zaboga, bio je na pola puta do vrhunca. Nije mogla odabrati gori trenutak da se dovoljno opravi kako bi se prisjetila što joj je obećao.


Pokorio se i legao na leđa. Dakako da jest, još joj je i pomogao da ga zajaši. Nikada u životu nije imao tako strastvenu i pohotnu ljubavnicu. I nezasitnu. Odjednom, sjetio se da je zaboravio uporabiti ulje kako bi joj olakšao odnos, no gore od svega, zaboravio je uporabiti francusku navlaku. Što sad? Hoće li prekinuti snošaj i svršiti izvan nje? Ako to ne učini, on bi mogao postati otac... a ona majka. Čudno, ali nije mario za to. Jer njegova žudnja za njom neće ishlapjeti kad završe ovu epizodu. Ta sarkastična, lajava i pohotna djevojka uspjela mu se uvući pod kožu. Dovraga, jasno da neće prekinuti snošaj. Jer... ovo pouzdano neće biti samo jedna od njegovih malih pustolovina. Učinit će sve što je u njegovoj moći kako bi se i on njoj uvukao pod kožu. Natjerat će ju da poludi za njim. Maknuo je ruke s njezinih kukova i prepustio joj da sama odredi ritam. Nevješto se nabijala na njega no nije mario jer, bila je doista čarobna. U trenutku kad je dosegnuo žuđeni vrhunac, neobična misao proletjela mu je glavom. Moja si. Nikada te neću pustiti od sebe.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE

ročitavši najnovije Edmondsonovo pismo, gospođica Victorina duboko je uzdahnula i vratila ga Amy.

P

- Osjećam se krivom. - Zašto? - začuđeno je upitala Amy. - Jer sam priželjkivala takav odgovor. Previše uživam u Jermynovu društvu i ne bih ga se željela riješiti. - Ako Edmondson ne plati otkupninu, želja bi vam se mogla i ispuniti - odvratila je Amy. - Ali ne, to neće ići. Ne možemo ga dovijeka držati zarobljenog u podrumu - dodala je, iako joj se ta pomisao u međuvremenu počela sviđati. Što je, tu je, pomislila je. Budući da je Edmondson ponovno odbio platiti, mogla bi početi planirati još jednu uzbudljivu noćnu pustolovinu s Jermynom. Ono što je noćas doživjela bilo je... ah, upravo savršeno. Divlje i razuzdano, ljepše od ičega što bi mogla i sanjati. No za takvo što bilo je potrebno dvoje, i Jermynova uloga u tome je bila neprocjenjiva. Odigrao ju je vješto, vatreno i odvažno... jasno da je priželjkivala ponoviti taj doživljaj. - Naravno, u pravu si - složila se gospođica Victorina stavivši

šešir na glavu i ogrnula se maramom. - Idem u selo. A ti pođi k njemu i reci mu novosti. - Reći ću mu poslije - odvratila je Amy i nelagodno pogledala prema vratima podruma. - Očito se još nije probudio, u protivnom bi već tražio da mu donesemo nešto za jelo. - Zadnjih dana često dokasna spava - rekla je gospođica Victorina, kratko pogledavši prema podrumu. - Nije se valjda


razbolio? - Sigurna sam da nije - hitro je odvratila Amy. U to se, barem,

osobno uvjerila. Noćašnje aktivnosti očito su ga iscrpile, no to ipak nije mogla reći gospođici Victorini. - I ti izgledaš iznureno - rekla je gospođica Victorina i potapšala

ju po ruci. - Možda bi trebala malo prileći. Amy je naglo porumenjela. - U pravu ste, noćas sam loše spavala... - Da, znam. Čula sam te kako hodaš po kući. Nisam znala da patiš od nesanice. Ne brini, noćas ćeš zacijelo bolje spavati - rekla je i slađano joj se osmjehnuvši izašla iz kuće.

Dugi trenutak Amy je zapanjeno zurila za njom. Je li moguće da zna što su ona i Jermyn noćas... O, ne. I sama pomisao na to Amy je bila dovoljna da poželi propasti u zemlju od srama. Ne samo zato što nije željela da gospođica Victorina misli loše o njoj, nego i zato što bi ispalo da je u svemu što je tvrdila, bila u krivu. Jer, kako može nekoga duboko prezirati, a onda s njim završiti u krevetu? Zar se taj vraški mačak baš morao naći gdje ne treba i probuditi gospođicu Victorinu? Ipak, nije požalila što je noćas sišla k njemu. Pomisao na užitke koje joj je pružio bila je dovoljna da otkloni svu zabrinutost koja ju je na trenutak obuzela zbog... Odjednom, kućom je odjeknuo glasan pucanj. Amy se naglo trgnula i položila ruku na srce. Bio je to pucanj iz pištolja. I predobro je to znala. Bila je to jedna od stvari koje je naučila tijekom života na cesti. A dopro je iz... o, Bože! Iz podruma! - Jermyne! - vrisnula je i pojurila u podrum. Trenutak potom, krupan muškarac u crnoj odjeći naletio je na nju i grubo je


odgurnuvši u stranu, produžio uz stube. Nije joj bilo ni na kraj pameti poći za njim. - Jermyne - ponovno je vrisnula i poletjela niz stube. Odozgo, čula je prigušene zvukove tučnjave, ali nije marila za to. Sišavši u podrum, stala je kao ukopana i zagledala se u crni dim koji se širio iz pokrivača pod kojim se nazirao oblik Jermynova tijela. Oštar miris sumpora i spaljene vune ispunio joj je nosnice. Ledene kandže straha okovale su joj srce. Mrtav je. Jermyn je mrtav. - Ne - vrisnula je i kao sumanuta potrčala prema krevetu i hitro odmaknula debeli vuneni pokrivač... pa pokrivač koji je bio pod njim pa jastuke...

Polako se uspravila i zablenuto se zagledala u prazan krevet. Ali... kako je to moguće? Zaboga, gdje je... Odozgor, začuo se zvuk lomljave stakla i pokućstva. Pojurila je prema komodi, izvadila pištolj iz ladice i hitro se uputila prema stubama pa ponovno stala kao ukopana. Jer ugledala je Jermyna kako se trkom spušta niz njih. Na trenutak, gotovo je poskočila od sreće. Živ je! Uletio je u podrum pa naglo stao i svrnuo oči k nebu. - Bogu hvala! Živa si. Kojeg li gada, pomislila je. Jasno da je živ i zdrav kada se uspio osloboditi i pobjeći. - Jesi li dobro? - upitao je.

Odmahnula je glavom. Bila je previše zgranuta da bi mogla reći i riječ.


Kratko je pogledao krevet iz kojeg se još uvijek dimilo pa svrnuo pogled na njezine od baruta pocrnjele ruke. - Jesi li se opekla? - Ne. Mislila sam da si mrtav - drhtavim glasom je odgovorila. Ali ne od straha nego od bijesa. Cijelim tijelom drhtala je od bijesa. Pomisao da se oslobodio i da tko zna od kad od nje pravi budalu, istinski ju je razljutila. - Kao što vidiš, nisam - odvratio je. - Da, nisi. Kada si se oslobodio? - Onog dana kad smo se prvi put ljubili - rekao je, gledajući ju

ravno u oči. Poželjela je iskočiti iz kože od bijesa. U životu je bila prevarena, izvrgnuta ruglu, proganjana i omalovažavana, ali nikad ju nije iznevjerio nitko kome je vjerovala. Dosad. Pristala je voditi ljubav s njim jer ju je uvjerio da će ona vladati situacijom i da se u bilo kojem trenutku može predomisliti i ostaviti ga svezanog i uspaljenog... a sada se ispostavilo da se cijelo vrijeme poigravao s njom. Gore od svega, njezin bijes počeo se polako pretvarati u strah. Što će se sada dogoditi s njom i s gospođicom Victorinom? - Hajdemo gore - rekao je, zaključivši kako joj je ostavio

dovoljno vremena da se pribere od šoka. - Onesvijestio sam tipa koji me namjeravao ubiti. Treba mi tvoja pomoć da ga svežem. Bez riječi nastavila je zuriti u njega. Poželjela je sama ispraviti tu pogrešku i na licu mjesta ga upucati. Ne, radije bi ga zadavila vlastitim rukama. Neopisivo bi uživala u tome. Prije desetak dana, kad je pucala na njega, bila je istinski bijesna na njega, no taj bijes nije bio ni upola nalik ovome. Sada je bila doslovce sumanuta od bijesa.


- Amy, treba mi tvoja pomoć - strpljivo je ponovio.

Kratko se trgnula i naglo se pribrala. Ne može ga ubiti. Kako joj je takvo što uopće moglo pasti na pamet? Bilo bi to nadasve glupo, gluplje od bilo čega što je učinila zadnja dva tjedna. Bit će znatno mudrije ako pokuša saznati tko ga je htio ubiti i zašto. Ponosno je podigla glavu i uputila se prema stubama. Istog trenutka Jermyn se pomaknuo u stranu kako bi ju propustio ispred sebe. Stala je. - Ne. Pođi ispred mene - rekla je, jer znala ja da bi ju zagrlio oko struka, a to nije željela. Nekoliko dugih trenutaka gledali su se ravno u oči. Najzad, Jermyn je popustio duboko uzdahnuvši i krenuo ispred nje. Nije imala pojma zašto se predao niti je marila za to. Kako su stvari stajale, preostalo joj je jedino poći za njim i pomiriti se da će se morati suočiti s posljedicama vlastitog djela. Koje se, uzgred rečeno, u trenutku pretvorilo u prah i pepeo. Ušavši u kuhinju, ugledala je prevrnut stol. Jedna noga bila mu je slomljena. Vaza s cvijećem koja je stajala na njemu, razbila se u stotinu komadića. Na kuhinjskom pragu ležao je krupan muškarac u crnoj odjeći. - Treba mi uže - rekao je Jermyn kleknuvši kraj njega i okrenuo ga na trbuh. Bez riječi Amy je iz ladice kuhinjskog ormarića izvadila komad užeta i predala mu ga, pazeći da im se ruke pritom ne dodirnu. Vješto mu svezavši ruke na leđima, Jermyn je protuhu ponovno okrenuo na leđa pa svrnuo pogled na Amy. - Poznaješ li ga?


Pozorno se zagledala u njega. Bio je smeđokos, rošavog lica nalik lisičjem, na kojem se isticao sada razbijen nos i velika modrica na desnom oku. Vrat i uši bili su mu prljavi, kao i odrpana odjeća koju je imao ne sebi. Preko ramena bio mu je prebačen dugi crni plašt s kapuljačom. Ni po čemu nije se razlikovao od mnoštva propalica koje je vidjela u životu. - Ne - rekla je, odmahnuvši glavom. - Ni ja - odvratio je Jermyn.

Svrnula je pogled na njega. Čudno, ali osjećala se kao da ni njega nije nikada vidjela. Izgledao joj je viši, jači i neusporedivo... autoritativniji, poput nekoga tko sve konce drži u vlastitim rukama. Naravno, kad i jest sve konce držao u vlastitim rukama. Za razliku od nje. Kratko je pogledala svoje prljave ruke i pošla ih oprati. Da nije bila toliko ogorčena, vjerojatno bi se nasmijala činjenici da ih je uprljala pokušavajući spasiti Jermynov ničim ugrožen život. Izgubila je moć nad njim i to joj se nije nimalo svidjelo. Mrzila je i samu pomisao na to. No kao i dotad u životu, nema joj druge nego suočiti se s novonastalom situacijom. U trenutku je postala gubitnicom i s time se valja pomiriti. Sviđalo se to njoj ili ne, Jermyn je preuzeo kormilo. Obrisavši ruke, vratila se k njemu. Upravo je prekapao po huljinim džepovima. Izvukao je zgužvanu maramicu i bacio je ustranu. Isto je postupio i s novčanikom u kojem je bilo nekoliko penija. Kojeg li nemara prema novcu, pomislila je. No to je, možda, više od ičega drugoga, bio simbol golemog jaza između njih. Malo zatim, iz unutrašnjeg džepa bitangina prsluka izvukao je još jedan pištolj. Da ga Amy nije tako pozorno promatrala, zacijelo bi joj promaklo da se kratko trgnuo. Bio je to pištolj s drškom od bjelokosti. U svakom slučaju, previše skupocjen komad oružja za propalicu poput te.


- Zanimljivo - promrmljao je Jermyn, glasom čovjeka suočenog s potvrdom vlastitih mračnih sumnji. - I napunjen je.

Oboje su znali zašto. Da je prvi pištolj zakazao, lupež lisičjeg lica uporabio bi drugi. Bez riječi, Jermyn je spremio pištolj u unutrašnji džep jakne. Polako, nitkov je otvorio oči. Izgledao je poput bilo kojeg londonskog džepara... a ipak, imao je dva pištolja i očito je došao ovamo u namjeri da ubije Jermyna. Ne, nije se radilo o nekom sitnom lopovu. - Skini mu plašt - rekla je Amy.

Istog trenutka lupež se počeo vrpoljiti u namjeri da se oslobodi. Jermyn je ustao i mirno prekrižio ruke na prsima. - Otac me još kao dječaka naučio sve što znam o jedrenju pa tako i vezati mornarske čvorove - rekao je i pogledom potražio Amy koja se naglo povukla nekoliko koraka unatrag. - Ne brini, neće se osloboditi. Kratko je kimnula. U zadnjih deset godina, bilo je mnogo trenutaka kad je poželjela ishlapjeti, ali nikada tako jako kao sada. Shvativši da se ne može oslobodi, lupež se napokon umirio i prepustio se sudbini. U Jermynovoj ruci odjednom se našao mali nož opasno oštrog sječiva. Amy se zbunjeno namrštila? Otkud mu to? Nije imala pojma da ga ima. Očito, mnogo toga nije znala o njemu. Prerezavši kožnu vrpcu kojom je plašt bio svezan oko vrata lupeža, Jermyn ga je jednim naglim potezom strgnuo s njega i pružio ga Amy. - Izvoli. Hitro je opipala porub... i naravno, napipala je ono što je i


mislila da će tu biti ušiveno. Kako je parala šav, zlatnici su joj jedan po jedan padali u ruku. Dvanaest njih. - Prilično dobro je potkožen - rekao je Jermyn. - Tko bi to pomislio za nekoga poput njega? Čovjek se ne može ne upitati odakle mu novac - dodao je i sa širokim osmijehom na usnama svrnuo pogled na lupeža i kratko protrljao šaku.

Lupež se naglo trgnuo, kao da mu se pomisao na ponovni susret s Jermynovom šakom nimalo ne sviđa. Amy je morala priznati da ga razumije. Ni njoj se Jermynovi udarci nisu nimalo svidjeli. Doduše, nije ju udario šakom, no jest zadao prilično bolan udarac njezinu ponosu. Jermyn se sagnuo i uhvativši lupeža za ovratnik, unio mu se u lice. - Dakle, momče, gdje bi želio da te ovoga puta udarim? Lupež se na trenutak panično zagledao u njega i... ponovno se onesvijestio. Amy se kiselo osmjehnula. Jermin je polako podigao pogled i zagledao se u nju na način na koji ju nikad prije nije pogledao. Usnice su mu se pretvorile u tanku crtu, čeljust mu se ukrutila, dajući njegovom licu hladan i odlučan izraz. To više nije bio muškarac s kojim je dijelila vruće poljupce i zagrljaje. Nego markiz od Northcliffa. Ponosan i dostojanstven gospodar, navikao da ga svi bez pogovora slušaju. Uključujući i nju. Naravno, zašto i ne bi očekivao takvo što? Po njegovu mišljenju, ona je bila daleko ispod njega. Ništa više od male umišljene glupače kojoj je dopustio da nakratko sanjari kako mu može zapovijedati. Doduše, bila je princeza od Beaumontagnea, ali on to nije mogao znati. Sve što je znao bilo je da ga je otela,


zatočila, svezala u lance, a najzad i zavela, gospođica Amy Rosabel. Sad kad se oslobodio, jasno da će joj pokazati tko je gazda. Nije čak bila ni Engleskinja, nego strankinja, bez igdje ikoga. Skitnica zločinačkog uma i opasnih namjera. Ako bi htio, mogao bi ju smjestiti u tamnicu i čekati njezinu smrtnu presudu. Čak i kad bi mu rekla tko je, zašto bi joj vjerovao? Njezina baka rekla bi da si jedna princeza nikada ne bi dopustila uplesti se s nekim tko joj po rangu nije do koljena, a Jermyn to očito nije. Amy je naučila strpljivo podnositi hladnoću, bol i glad. Ali ne i neizvjesnost. Morala je znati na čemu je i stoga će se potruditi što je prije moguće istjerati stvari na čistac. Uzela je vrč, napunila ga vodom i njome zapljusnula lupeža... pri čemu je dobrano zalila i Jermyna; odnosno, njegove prepone. Naglo je skočio na noge i pogledom joj obećao da će mu to skupo platiti pa ponovno kleknuo kraj sada osviještenog lupeža i čvrsto ga uhvatio za ovratnik. - Tko te je poslao? - Što? - promrmljao je nitkov, pretvarajući se da ne razumije.

Jermyn ga je žestoko protresao i ponovno mu se unio u lice. - Prestani od mene praviti budalu. Tko te je poslao? Lupež je odmahnuo glavom. - Ne znam. - Radije se prisjeti prije nego što bude prekasno - promrsio je Jermyn i snažno mu zavrnuo ovratnik.

Očiju iskolačenih od straha lupež je počeo panično dahtati boreći se za zrak. Amy je bila istinski zgrožena grubošću tog prizora.


Zapravo, Jermynovom grubošću. Poznavala ga je kao bahatog i umišljenog, često napornog i sklonog prigovaranju, ali ne i kao čovjeka koji se u slučaju potrebe ne bi skanjivao silom provesti svoju volju. Ta njegova osobina očito joj je promakla ili mu je, možda, dobro uspijevalo prikriti ju. No jedno je bilo sigurno: ako se odmah ne uplete i ne spriječi ga u tome, zadavit će tog lupeža. Požurila je k njemu i uhvatila ga za zapešće. - Hej, lakše malo! Olabavio je stisak pa pričekao da lupež koliko-toliko dođe k sebi, kako bi mu se ponovno unio u lice. - Dama ne želi da te ubijem pa ću joj udovoljiti. Zasad. To znači da ti život i dalje visi o koncu. Dakle, tko te je poslao? - Ne znam - promuklim glasom izgovorio je lupež. - Kunem se...

Jermyn je uhvatio krajeve njegova šala i snažno mu ih stegnuo oko vrata. Uslijedila je repriza bacakanja, kašljucanja i panične borbe za zrak. Amy nije mogla vjerovati vlastitim očima. Mislila je o Jermynu kao o razmaženom plemenitašu, naviklom da drugi rješavaju njegove probleme. Pouzdano ne kao o čovjeku koji bi hladnokrvno mogao ubiti drugog čovjeka, u cilju poravnanja pravde. Mora da je vidio kako se trgnula jer podigao je glavu i potražio njezin pogled. - Kad sam čuo pucanj i vidio tog gada kako bježi iz podruma, pomislio sam da te je ubio - rekao je, kao da je time sve rečeno. Možda je i bilo. Kad je ona čula pucanj, pomislila je da je njega netko ubio. Prisjetivši se tog trenutka, želudac joj se ponovno zgrčio od straha. Nije joj se nimalo svidjelo što joj je toliko stalo do njega.


- Dakle, misliš li da bih trebao imati milosti prema njemu? upitao ju je. - Mislim da bi bilo mudrije kad bi ga natjerao da ti kaže tko ga je poslao i kako te je pronašao - staloženo je odvratila.

Poslušao ju je i pustio lupeža da glavom tresne o pod pa pričekao da dođe do zraka. - Ovo ti je zadnja prilika da mi odgovoriš na izvjesna pitanja. U protivnom ćeš gorko požaliti. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, lupež je napokon uspio doći do glasa. - Pozvat ćeš redarstvenike da me uhite? -upitao je i prezirno se nasmijao. - Pobogu, momče, odakle ti takva glupa pomisao? Ne, takvo što nije mi ni na kraj pameti. Odbiješ li mi udovoljiti, odvući ću te do litice i baciti te s nje. Nemoj se nadati brzoj i lakoj smrti. Prvo ćeš polomiti kosti na stijenama, a zatim ćeš napola živ otplutati u more gdje ćeš postati hrana ribama -ledenim tonom objasnio mu je Jermyn.

Lupež je naglo problijedio i napokon odlučio surađivati. - Bio je to posao, kao i svaki drugi. Radim ono u čemu sam dobar. - A to je? - Ubijam ljude - mrtvo hladno je izgovorio. - Za novac. Amy je to i pretpostavljala. Najzad, o čemu bi se drugome moglo raditi? Ipak, ostala je prilično zatečena hladnokrvnošću tog priznanja.

No pitanje je bilo, kako li se i zašto taj lupež našao tu? - Nastavi - rekao je Jermyn. - Po nalogu gospodina koji je zatražio moje usluge, morao sam


otići u Sattersway i slijediti onoga koji će s oglasnog stupa uzeti pismo. Rekao je da će to pismo biti predano nekome tko drži zatočenog jednog mladog gospodina, i kad otkrijem gdje je taj gospodin zatočen, neka ga ubijem na koji god način želim. I kad to obavim, neka se vratim po još dvanaest zlatnika. - Kako velikodušno od njega - promrsio je Jermyn. - U tom poslu nema boljeg od mene - pohvalio se lupež. - Tako

sam i učinio. Slijedio sam tipa koji je uzeo pismo... iako mi se vožnja čamcem nije osobito svidjela. Kurvin sin kojem sam platio da me preveze, smijao se kao lud kad sam se izbljuvao u more. I tako sam stigao do ove kuće. Kroz prozor sam vidio neku babu u kuhinji, a onda i tebe u podrumu. Shvatio sam da si ti taj kojeg treba koknuti, ali s obzirom da si bio lancem svezan za nogu, nije mi se žurilo pa sam otišao u krčmu nešto prezalogajiti. Bit će da si u to vrijeme zbrisao odavde? - Da. - Poslije, kad je baba izašla iz kuće, ušuljao sam se u podrum i...

dalje znaš. - Znam. - Oslobodio si se lanca i otišao prije nego što sam te stigao

koknuti. - Da. - Prokletstvo. Edmondson je bio siguran da ću te lako srediti.

Amy je naglo problijedjela. Zaboga, nikad to ne bi pomislila. - Znate ga, zar ne? - upitao je lupež pogledavajući nju pa Jermyna. - Gadan igrač. Dao mi je pare, a da nije ni trepnuo. Nije se čak ni pokušao cjenkati. Ali zato mi je obećao da će me u slučaju neuspjeha živog oderati i pobrinuti se da me objese, kako bi njegove sluge vidjele što će im dogoditi ako iznevjere njegova


očekivanja. Mislio sam da blefira, ali njegov batler poslije mi je rekao neka radije obavim posao kako treba, jer s gospodinom Edmondsonom nije se za šaliti i kad nešto kaže, onda to i ostvari. - Čini se da sam imao potpuno pogrešnu sliku o svom stricu rekao je Jermyn svrnuvši pogled na Amy. - Pođi po Poma. Poslat ću ovog tipa mojem komorniku. Biggers će znati što će dalje s njim. - Pom nije kod kuće. Svakog jutra odlazi u ribolov. - Ne odlazi. Zadnjih dana radi za mene. - Naravno - gorko je odvratila Amy. - To sam si mogla i misliti -

ispod glasa je dodala. Krasno. Dakle, Pom je znao da se Jermyn oslobodio, a propustio joj je to reći. Ne samo što je napravio budalu od nje, nego je svojim postupkom još i pridonio da ona napravi budalu od sebe. Ne, to nije pošteno prema njemu. Sama je napravila budalu od sebe i to vrlo uspješno. Kratko je kimnula i uputila se prema vratima. - Amy!

Stala je i okrenula se. - Nadam se da ti neće pasti na pamet da pobjegneš. Jer ako to učiniš, možeš biti sigurna da ću te uhvatiti. - Ne brini - ironično je odvratila. - Ne bih nikamo otišla bez

gospođice Victorine, a ona ne želi otići odavde. Bila sam glupa što sam i na trenutak pomislila da bi takvo što mogla učiniti. Jermynovoj taštini nije osobito godilo što je gospođica Victorina jedina osoba koja ju drži vezanom uz ovo mjesto. U drugu ruku, tako će se barem na miru moći posvetiti rješavanju problema sa svojim stricem prije nego što se pozabavi otkrivanjem zagonetke tko je, zapravo, ona.


Pričekao je da Amy izađe pa mirno prekrižio ruke na prsima i prodorno se zagledao u lupeža koji je ležao na podu. - Nego, momče... kaži mi još jednu sitnicu. Je li ti gospodin Edmondson naredio da ubiješ i svakoga tko se zatekne u kući? - Ne, samo tebe. Ljudi koji su te oteli trebali su biti optuženi za

tvoje ubojstvo.


OSAMNAESTO POGLAVLJE

uhinja gospođice Victorine bila je preplavljena svjetlošću voštanih svijeća, štednjak do vrha nakrcan ugljenom. Prvi put u deset dana, Jermynu je bilo toplo. Pom je brzo i vješto popravio stol, tako da gospođica Victorina, Amy, Mertle i on mogu sjesti i pojesti ukusnu večeru pripremljenu od sastojaka koje je Biggers pribavio u ostavi Jermynove kuće.

K

Gospođici Victorini istinski je laknulo što je Jermyn napokon slobodan. - Dragi, što ćeš sad? Visok, uspravan i u svakom pogledu dominantan, Jermyn je hodao amo-tamo po kuhinji, jasno im dajući do znanja tko je ovdje glavni. - Otići ću kući i potruditi se nastaviti život kao da se ništa nije dogodilo. Znao je da Amy razumije njegove motive, no ne i mnogo više od toga. Jer kad bi znala što mu je na umu, mogao bi se okladiti da bi pobjegla glavom bez obzira. - Priredit ću veliku zabavu za svoj trideseti rođendan - rekao je,

pogledavajući ju krajičkom oka. - Iskoristit ću tu prigodu za proslavu još jednog događaja, no... o tom-potom. Jasno, uz sve ostale tamo će biti i moj stric. Amy nije djelovala zlovoljno, no malo je jela i napadno je izbjegavala njegov pogled. Na večeri se pojavila u svojoj najružnijoj haljini - očito joj je namijenila ulogu oklopa, kako bi u njegovim očima djelovala što je moguće neprivlačnije.


No ako je mislila da će joj to pomoći, prevarila se. Jer s čak i s tamnim podočnjacima izgledala mu je neodoljivo privlačno. Zapravo, pogotovo s podočnjacima. Oni su svjedočili da je veći dio noći provela budna... s njim. Pom je kratko pogledao lorda pa svrnuo pogled na Mertle. Shvatila je što želi i postavila pitanje umjesto njega. - Što time namjeravate postići, gospodine? - S obzirom da me se stric želi zauvijek riješiti, odlučio sam mu

pružiti mogućnost da me ponovno pokuša ubiti, no ovoga puta morat će smisliti kako to učiniti pred svjedocima. Amy je kratko razmislila o tome pa kimnula. - Drugim riječima, namjeravate ga navesti na tanak led. Moglo bi upaliti. Razveselilo ga je što se složila s njim. - Namjeravaš li mu reći da su te otmičari pustili nakon što je on

odbio platiti otkupninu? - upitala je gospođica Victorina. - Ili što? Očito, ni na trenutak nije pomislila da bi mogla snositi bilo kakve posljedice sudjelovanja u njegovoj otmici. I bila je u pravu. Jermyn joj nikada ne bi naudio. - Ne, reći ću mu da sam pobjegao - odvratio je. - I upitat ću ga zašto nije platio otkupninu. Doista me zanima kako će mi to objasniti. Amy se kratko namrštila slegnuvši ramenima. - Reći će da nije imao novca. - Da, naravno - složila se Mertle. - Što bi drugo mogao reći?

Jermyn je odlučno odmahnuo glavom. - Ne može to reći. Ne radi se o njegovom, nego o mojem novcu. I ima ga u izobilju.


Ako je mislio da će time zadiviti Amy, to se nije dogodilo. - I sav taj novac pripada samo vama? - nehajno je upitala. - On nema ništa od tog? - Nakon smrti mojeg oca dobio je svotu s kojom može pristojno živjeti, no sve ostalo pripalo je meni. - Znate li zašto vas želi ubiti? - upitala je. - Ne, ali potrudit ću se to saznati - odvratio je i iskoristio priliku da je pogleda ravno u oči. - Teško mi je zamisliti da bi to učinio zbog novca. Već godinama upravlja svim mojim poslovima i na temelju toga ostvaruje značajan prihod od kojeg i sam ima koristi. - Možda je loše investirao vaš novac i sve izgubio - rekla je,

slađano mu se osmjehnuvši. - Ako i jest, sposoban sam u kratkom roku ponovno steći bogatstvo - mrtvo hladno odvratio je Jermyn. U vrijeme dok je studirao na Oxfordu, stjecajem okolnosti otkrio je nadarenost za veletrgovinu. Naime, Fred Engledew, njegov dobar prijatelj, postao je žrtvom lihvara i Jermyn mu je pomogao da se izvuče iz nevolje tako što se upustio u kupnju i prodaju robe. Zarada se naposljetku pokazala dvostruko većom od uloga. - Ako je upao u novčane nevolje, možda je prodao i neku od vaših vrijednih nekretnina. Moglo bi vam se dogoditi da se prilično začudite ako u jednoj od vaših otmjenih kuća zateknete nove stanare - rekla je Amy i glasno se nasmijala. - Amy, to nije ni najmanje smiješno - prekorila ju je gospođica

Victorina. - Ne bi se smjela šaliti na račun tuđe nevolje. - Ali morate priznati da u cijeloj toj priči ima elemenata

komedije - pobunila se Amy. - Savršena je za postavljenje na kazališne daske. Nije mu smetalo što se Amy tako dobro zabavlja na njegov


račun. Najzad, tko se zadnji smije, najslađe se smije. A to će pouzdano biti on, mada ona to još nije mogla znati. - Kako bilo da bilo, želi me ubiti. - Vrlo mudar zaključak, gospodine - rekla je Amy ustavši i počela skupljati posuđe sa stola.

Mertle je hitro ustala i gurnula ju natrag u stolcu - Ja ću to učiniti. Jermyn je u potpunosti mogao shvatiti njezinu potrebu da se nečim zaposli. Znala je da je njezina sudbina u njegovim rukama, a neizvjesnost ju je ubijala. I mada to možda nije bilo nešto čime bi se trebao dičiti, uživao je u njezinim mukama. - Tko plaća vaše troškove? - upitala je. - Vi ili on? - On vodi računa o troškovima koji se tiču mojih posjeda odvratio je. - Osobne račune plaćam sam. Svake godine primam oveću svotu novca koju mogu trošiti na vlastite potrebe. Nikada mi nije trebalo više od tog. - Odlično. Recite mu da ste kratki s novcem i tražite još predložila mu je. - Pobrinut ćemo se po gradu proširiti glasine da ste izgubili golemu svotu na kocki. Kad to čuje, zacijelo će zaključiti da ste sami isplanirali vlastitu otmicu kako biste iskamčili novac od njega. Štoviše, kad dođete kući, nemojte mu odmah javiti da ste pobjegli. Napišite mu pismo i usrdno ga zamolite da plati iznos koji otmičari traže za vas, jer ste doista uplašeni za svoj život. Sumnjam da će udovoljiti vašoj molbi, ali tako ćete dobiti na vremenu i imati adut više u ruci.

Pom i Mertle kratko su se nasmijali, a gospođica Victorina zapanjeno se zagledala u nju. - Prava si mudrica - zadivljeno je izgovorila. I jest, pomislio je Jermyn. S time bi se doista mogao složiti. Ako je mogla smisliti otmicu, nedvojbeno je pametna. Štoviše, jako


pametna. Ipak, ovaj njezin prijedlog nije imao nikakvog smisla. - Nemam potrebe moljakati ga za novac - podsjetio ju je - Ne radi se o njegovom nego o mojem novcu. - Kako stvari stoje, očito bi želio da postane njegov - ustrajala je Amy.

Pom je pogledom zamolio ženu da se uplete. - Je li on taj koji bi u slučaju vaše smrti naslijedio vaš novac i titulu? - upitala je Mertle. - Jest - mrzovoljno je odvratio Jermyn jer odjednom je shvatio

da je to od početka bilo i više nego očito. Svima osim njemu. Doduše, njegov stric nije osobito mario za titulu, obiteljski posjed i ugled koji dolazi s tim. Stalo mu je jedino do novca. Znao je cijenu svakog komada voća na svojem stolu. Svakog komada odjeće, svega što je ikada kupio i platio. Ukratko, bio je neopisivi prostak, zbog čega ga je Jermyn uglavnom izbjegavao. - Oduvijek sam se grozila tog čovjeka - rekla je gospođica

Victorina. -- Stalno te je poticao na opasne poduhvate. - Na što ga je točno poticao? - upitala je Amy. - Da jedri po oluji, vere se po liticama, jaše divlje konje. Jednom

ga je nagovorio da sam ode u lov u Škotsku. Prilično sam se uzrujala kad sam to čula - odvratila je gospođica Victorina, zdvojno odmahnuvši glavom. Amy ju je hitro potapšala po ruci. - Jest, bilo je tako - rekao je Jermyn. U to vrijeme na strica je

gledao kao na razumnog i prijateljski naklonjenog staratelja koji ima razumijevanja za njegove mladalačke ludosti i blagonaklono ga potiče da ih ostvari. - Teško mi je vjerovati da sam mogao biti toliko glup. Amy se široko osmjehnula.


- Bilo bi lijepo kad bi prikrila oduševljenje - mrzovoljno joj je rekao. - Teško - odbrusila je. - Veseli me što smo barem u nečemu isti. Ni ja ne mogu vjerovati da sam mogla biti toliko glupa. - Ja nisam od tebe napravio budalu - suho je odvratio. - Jasno da ne. Bila je to popratna pojava moje nepromišljenosti u dahu je izgovorila, rumena od navale ljutnje.

Dlanovima se naslonio na stol i oštro joj se zagledao u oči. - Nemaš mi namjeru to oprostiti, zar ne? - Nikada. - Prije tjedan dana, i ja sam mislio da ti nikada neću oprostiti što si me ponizila. Uvjeren sam da ćeš ubrzo promijeniti mišljenje. - Ni u ludilu - prkosno je odvratila.

Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Odjednom, Jermyn je postao svjestan da svi zapanjeno zure u njih. - Vidjet ćemo - s osmijehom je rekao i odmaknuo se od stola. Preplavljena nelagodom, Amy je potišteno odmahnula glavom. - Kad bih barem mogla pobjeći odavde i nikada se više ne vratiti - promrmljala je. - Ako imaš imalo pameti u glavi, to ćeš i učiniti - grubo je odvratio. - Ne mogu ostaviti gospođicu Victorinu.

Bilo je to poput pjesme za njegove uši. Nije postojao odgovor koji bi ga više razveselio. Amy nije bila poput njegove majke. Unatoč nevoljama u koje se uvalila, nije mislila na sebe i vlastitu sigurnost, nego na dobrobit žene s kojom čak i nije bila vezana obiteljskim sponama. Tako će biti i s njim. Kad se emotivno veže


uz njega, biti će mu beskrajno odana i zauvijek njegova. Došlo je vrijeme da započne s izvršenjem svog nauma. - Pome, bit će najbolje da ti i Mertle neko vrijeme ostanete s gospođicom Victorinom. Bit će sigurnija ako netko s njom bude u kući. Pom i Mertle složno su kimnuli. - A što će biti s Amy? - upitala je gospođica Victorina. - Ona ide sa mnom.

Na trenutak je nastupila mrtva tišina. - Ne - odlučno je rekla gospođica Victorina. - Jako si mi drag,

ali neću ti dopustiti da mladu neudanu damu koja živi pod mojom krovom i pod mojom zaštitom, pretvoriš u svoju ljubavnicu. - Takvo što nije mi bilo ni na kraj pameti - odvratio je. Zapravo, namjeravam postupiti po uzoru na oca i oženiti se strankinjom koju jedva poznajem. - Molim? - zapanjeno je upitala Amy i kao oparena skočila na noge. - O čemu govorite? Neću se udati za vas! - Dragi momče, kako to misliš izvesti? I sam znaš da za takvo

što moraš pričekati da župnik, zbog može bitnih prigovora, triput zaredom na nedjeljnoj misi oglasi tvoju namjeru da se vjenčaš s njom. Ako ih ne bude, možete se vjenčati tek četvrte nedjelje podsjetila ga je gospođica Victorina. - Osim ako... - započela je i kratko se namrštila.

Mertle i Pom izmijenili su znakoviti pogled. - Upravo tako - s osmijehom je rekao Jermyn posegnuvši za

Amynom rukom i spustio joj malen poljubac na zapešće. Naglo je izvukla ruku iz njegove.


- O čemu se radi? - upitala je, pogledom smeteno kružeći po njihovim licima. - O svadbenom luku - rekla je Mertle. - Da, ali... to je običaj iz poganskih vremena - rekla je gospođica Victorina. - Nisam sigurna može li se takvo vjenčanje smatrati valjanim. - O, da - požurila ju je razuvjeriti Mertle. – Može. - Što je svadbeni luk? - ratoborno je upitala Amy. - Kamena gromada u obliku luka - rekao je Jermyn. - Nalazi se

dolje na obali. Kad muškarac i žena prođu ispod tog luka, u skladu s otočnom tradicijom smatraju se vjenčanima na rok od godinu dana. Gospođica Victorina na trenutak se oštro zagledala u njega. - Ali... moraju se vjenčati i u crkvi - istaknula je. - Da - složio se Jermyn. - Za najkasnije godinu dana moraju se vjenčati u crkvi. - A i prije, ako je dijete na putu - dodao je Pom.

Gospođica Victorina kratko se zakikotala. - Dijete? - zapanjeno je upitala Amy. - Hajde, Amy, idemo - rekao je Jermyn i primivši ju za ruku, povukao je prema vratima.

Naglo se ukopala na mjestu. - Neću s tobom proći ispod tog luka. - Vjenčanje se smatra valjanim i ako mladoženja prenese

neodlučnu mladenku ispod svadbenog luka - rekao je i naglo je zgrabivši, prebacio je preko ramena poput vreće krumpira.


- Oh, ne - vrisnula je. - Pusti me! - Ni slučajno - s osmijehom je odvratio, ne obazirući se na

njezino mahnito koprcanje. Bio je jači od nje, i ma koliko se trudila, neće se moći osloboditi. Htjela to ili ne, za promjenu će morati plesati onako kako on svira. Lagao bi kad bi rekao da ne uživa u tome. Stigavši do vrata nakratko ju je spustio na pod i prije nego se snašla, ponovno ju podigao na sebe, tako da joj je sada prednji dio tijela bio prebačen preko njegovog desnog ramena, a stražnji preko lijevog. - Gospođice Victorina! - vrisnula je, kad ju je Jermyn iznio iz

kuće. - Da, mila, ne brini... doći ću za vama. Moram se odjenuti.

Jermyn se glasno nasmijao. - Kako te nije sram zvati staricu u pomoć? - upitao je i čvrsto je držeći krenuo putem prema selu. Noć je bila hladna, polumjesec se nakrivio na nebu posutom zvijezdama, osvjetljavajući im put. - Ne želim se vjenčati s tobom - promrsila je, pokušavajući se osloboditi njegova čelična stiska. - Draga, nisam te zaprosio nego sam ti rekao da ćemo se vjenčati.

Mertle je projurila kraj njih i produžila ravno u pub. - Ne možeš se prema meni ponašati kao prema sluškinji koju ćeš iskoristiti i odbaciti! - Nisam ni mislio da si sluškinja - odvratio je i produžio prema

obali, ne osvrćući se na ljude koji su izašli iz puba i požurili za njima. - Pretpostavljam da si vanbračna kćer nekog plemića ili mlada dama iz ugledne obitelji koja je zapala u novčane teškoće. A možda i princeza u izgnanstvu, obzirom na revoluciju koja se proširila...


- Što? - Kako god bilo, ne mogu čekati četiri tjedna da se vjenčamo u crkvi, a budući da bi gospođica Victorina prije umrla nego mi dopustila da s tobom nevjenčano živim, ovo je jedini način da počevši od noćas spavaš u mojem krevetu. - Otkad markiz od Northcliffa mari za tuđe mišljenje o svojim postupcima? - ljutio je upitala. - Otkad ga je lijepa mlada dama posramila i naučila pokornosti,

a zatim mu spasila ponos davši mu do znanja da ga želi. Samu sebe je mrzila što su joj njegove riječi zagrijale srce i što ga je poželjela zagrliti. Ipak, ne može si dopustiti podleći osjećajima. Njezin ponos bio je na kocki i morat će ga po bilo koju cijenu spasiti. I zato će mu reći istinu o sebi. To je jedini način na koji ga može spriječiti u provođenju samovolje. - Reći ću ti tko sam - naglo je izgovorila. - Od svoje dvanaeste godine potucala sam se sa sestrom uzduž i poprijeko Engleske, prodajući ženama čarobne kreme koje će ih pretvoriti u ljepotice. Eto, sad znaš. Pripadam najgorem ološu. Stao je. Odlično. Napokon je shvatio tko je ona i da bi bilo krajnje glupo vjenčati se s varalicom poput nje. I toj priči došao je kraj. Lijepo će se oprostiti jedno s drugim i svatko će krenuti svojim putem... Polako ju je spustio na puteljak koji je vodio prema plaži, no zadržao je ruke na njezinu struku. - Dobar pokušaj. Na tvoju žalost, nisam progutao tu priču. - Ali... - Kad bi pripadala toj vrsti ljudi, pouzdano ne bi bila djevica, a uvjerio sam se da si bila.

Dovraga, zar ne vidi da ih seljani slijede u stopu? Drugim


ženama možda ne bi smetalo ni da se stavi na oglasni stup, no ona taj podatak nije imala namjeru podijeliti s cijelim selom. - Zaveži - ljutito je promrsila. - Ne moraju svi znati... - Onda me prestani uvjeravati da si netko tko nisi - rekao je i podigao ju u naručje. - Siguran sam da si iz dobre obitelji. Obrazovana si, umiješ se lijepo izražavati i paziš s kime se družiš. To mi govori da si živjela u vrlo zaštićenoj sredini. - Nisam! - Jesi, barem jedno vrijeme - odvratio je i skrenuo prema pješčanoj uvali.

Miris mora ispunio joj je nosnice. Ljudi koji su hodali iza njih uzbuđeno su žamorili i sve, baš sve djelovalo je toliko nestvarno da je na trenutak pomislila da sanja. Nije moguće da se markiz od Northcliffa želi vjenčati s njom. Večeras. Po nekom poganskom običaju. Ne, to jednostavno nije moguće. - Još malo i stigli smo - veselo je uskliknuo Jermyn. - Još od

drevnih vremena otočani su se ovdje vjenčavali sa svojim odabranicama. Čak i pripadnici moje obitelji, pa neću biti prvi Edmondson koji je takvo što učinio. Obrisi svadbenog luka jasno su se ocrtavali pod mjesečinom. Amy se na trenutak zagledala u njega. Oblikom je podsjećao na muški i ženski lik, u sredini spojen glavama, što je nesumnjivo bio razlog zbog kojeg su ga proglasili mjestom spajanja žene i muškarca u neraskidivu zajednicu. - Ne mogu se udati za tebe - ponovila je.

Bez riječi nastavio je hodati prema svadbenom luku. Doista je bio neopisivo tvrdoglav. Kako nekoga poput njega uvjeriti da promijeni mišljenje? - Doista ne mogu - ustrajala je. - Čak i kad bih htjela, ne bih


mogla. - Zašto ne? - upitao je.

Duboko je udahnula. - U redu, reći ću ti istinu. Pravu istinu. Stao je. - Ja sam jedna od tri beaumontagneške princeze. U vrijeme revolucije bile smo primorane napustiti domovinu. - Beaumontagneška princeza - polako je izgovorio, kao da važe tu mogućnost. - Da - rekla je i slegnula ramenima. - I zato se moram vratiti

kući i udati se za pogodnog muškarca. Dužnost mi to nalaže i ne mogu je zanemariti. Široko se osmjehnuo. - Pokušavaš li me uvjeriti da bi pristala na dogovoreni brak? - Ah, pa... morala bih - promucala je.

Polako je odmahnuo glavom. Čudno. Činilo se da nimalo ne sumnja da je ona doista princeza, no istodobno, dvojio je da bi postupila u skladu s dužnošću. Pravo rečeno, i ne bi. Ali, kako je moguće da ju tako dobro poznaje? Bez riječi nastavio ju je nositi prema svadbenom luku. Istog trenutka seljani su krenuli za njima. Svi do jednoga, uključujući Poma i njegovu ženu i gospođicu Victorinu. Amy je znala kako ne bi imalo smisla da ih zamoli za pomoć. Jer, nisu došli ovamo kako bi je spasili od braka. Bili su tu u svojstvu njezine i lordove svadbene svite. Svrnula je pogled na svadbeni luk. Svakim korakom bila je sve bliže trenutku kad će ju Jermyn prenijeti ispod njega. O, ne... mora ga natjerati da se predomisli.


Korak dva ispred luka, naglo je svrnula pogled na Jermyna i dlanovima mu obujmivši lice, zagledala mu se ravno u oči. - Učiniš li to, cijelog života gorko ćeš se kajati - upozorila je.

Zabacio je glavu i glasno se nasmijao. - Varaš se, draga. Upravo je suprotno. Kad to ne bih učinio, cijelog života gorko bih se kajao.


DEVETNAESTO POGLAVLJE

K

ako si mogao povjerovati da sam princeza? - promrsila je Amy, mrzovoljno zureći u svoje svezane ruke. - Samo budala bi mogla povjerovati u takvo što. - Onda sam budala - odvratio je Jermyn. Sjedio je u čamcu nasuprot nje, i snažno veslao prema kopnu, zajedno s Pomom koji je sjedio na klupici iza njega. - Uostalom, to sam već i dokazao time što sam sve poslove

prepustio stricu - nastavio je. - Imao sam toliko visoko mišljenje o sebi, da sam bio siguran kako se nitko ne bi usudio prevariti me, a kamoli me pokušati ubiti. Bila si u pravu kad si rekla da sam nadmen i umišljen. Spustila si me na zemlju i hvala ti na tome. Živ sam samo zahvaljujući tebi. Uz dva snažna veslača, bližili su se kopnu brže nego što je željela. Bila je svjesna da plovi u susret novom životu i to ju je plašilo. Umjesto na Summerwindu, pod krovom i okriljem gospođice Victorine, odsad će živjeti na Summerwind Abbeyu, pod Jermynovim krovom i njegovim okriljem. Zaboga, kako se to dogodilo? Kako se od mlade nezavisne djevojke u trenutku pretvorila u udatu ženu? Nevjerojatno, ali istinito, župnik ih je blagoslovio nakon što su prošli kroz svadbeni luk. Župnik! Kako je moguće da stari iskusni svećenik poput njega potvrdi valjanost braka temeljenog na poganskom ritualu? - Obrazovana si, pametna, spremna uhvatiti se u koštac sa

životom i dobiti što želiš. Doduše, jezivo se odijevaš - rekao je Jermyn i glasno se nasmijao. - Biggers će se poželjeti ubiti od


očajanja. - Briga me za njegovo mišljenje o mojem odijevanju -

promrmljala je. Pom se prigušeno nasmijao. Očito se nikad u životu nije tako dobro zabavljao. - Znao sam da ćeš to reći - s osmijehom je odvratio Jermyn.

Očito, i on se nikad u životu nije tako dobro zabavljao. Kojeg li podlaca! - Fućka ti se što ljudi misle o tebi. Sposobna si svakome u lice

reći što misliš o njemu. Štoviše, smatraš to svojom vrlinom. Vlastitu netaktičnost pretvorila si u umjetničko djelo. - Ti si posljednji koji bi mi takvo što trebao spočitavati -

odbrusila je. - Da, ali ja sam muškarac, a svakome je poznato da mi znatno

teže usvajamo vrline poput uljuđenosti - rekao je, tonom kao da se time ponosi. - Znam samo jednu ženu koju bih mogao usporediti s tobom. Lady Valery, vremešnu vojvotkinju. Toliko je samouvjerena da ju ni najmanje ne zanima što ljudi misle o njoj i njezinom načinu života. Svjesna da je imućna i privilegirana pa čini što je volja. Nekoliko puta se udavala, putovala svijetom, mijenjala ljubavnike. Po svemu sudeći, rekao bih da si joj vrlo nalik. Amy je zaustila u namjeri da protuslovi, no prekinuo ju je. - Izuzev po sklonosti mijenjanja muževa i ljubavnika. Mene

pouzdano nećeš nikim zamijeniti. Zvučalo je poput prijetnje. Očito, nije joj imao namjeru dopustiti da pobjegne od njega. To je već dokazao, u lučici, prije njihova ukrcaja u čamac. Pokušala je pobjeći, no nije daleko stigla. Oborio ju je na pijesak i potom joj svezao ruke.


Prokletstvo. Danima će pljuckati pijesak. - Nisi od onih koji čekaju da netko drugi riješi probleme umjesto

njih - nastavio je. Začudo, nije zvučao podsmješljivo. - Dogodi li se da postaneš žrtvom nepravde, učinit ćeš sve kako bi ju ispravila. - Očito bezuspješno - promrmljala je, spustivši pogled na

svezana zapešća. Stavio je rupčić ispod konopca kako joj ne bi izgrebao kožu, no dovoljno jako ga je stegnuo da se ne može osloboditi. - Ne bih rekao. Prilično si ustrajna i ne odustaješ dok ne provedeš ono što si zamislila. No bila toga svjesna ili ne, tvoj najveći uspjeh je što si me uspjela potaknuti da se pokrenem i sredim svoj život.

- I, što u vezi s tim namjeravaš poduzeti? - upitala je. Dovraga, nije ga namjeravala ni na što poticati. Sve što je željela bilo je srediti svoj život. - Već jesam. Za početak, odlučio sam te oženiti prije nego što se stigneš pribrati i pobjeći.

Grom i pakao! Postala je žrtvom vlastite zavjere. Njezina baka rekla bi da je dobila što je zaslužila. No ma kakva god bila, kratko i jasno odbila bi priznati njezinu udaju. - U Beaumontagneu, naš brak ne bi se smatrao valjanim.

Kneževe kćeri moraju se vjenčati u crkvi. - Vjenčat ćemo se u crkvi. - Ali, ti si anglikanac, a ja katolkinja. Beaumontagneške

princeze moraju se udati pred nadbiskupom u našoj katedrali. Jedino tako sklopljen brak smatra se valjanim. - U redu. Onda ćemo se vjenčati ukupno tri puta - mrtvo hladno je odvratio. - Tri puta? - zapanjeno je upitala. Mora da je sišao s uma.


- Da. Prvi put pod svadbenim lukom, drugi put u mojoj crkvi, a treći put u tvojoj. Tako ćemo biti vjenčani po svim pravilima i propisima. Nadam se da ti ne smeta što ćemo morati malo pričekati s vjenčanjem u beaumontagneškoj katedrali? Naime, prvo bismo se trebali pozabaviti rješavanjem problema s mojim stricem. - Kako ne razumiješ? - nestrpljivo je upitala. - Ne možemo se vjenčati ako nismo pripadnici iste crkve! - Iznenadit ćeš se kad otkriješ što se sve može učiniti uz malo uvjeravanja potpomognutog određenom novčanom nadoknadom. - Drugim riječima, nemam izbora. Donio si odluku umjesto

mene i nimalo te ne zanima što ja želim, zar ne? - Istina, nemaš izbora. No ne možeš mi predbaciti da me ne zanimaju tvoje želje. Ako se želiš vjenčati i u Beaumontagneu, nemam ništa protiv.

Što je uopće vidjela u njemu? Kako ga je ikada mogla smatrati privlačnim? Bio je najveći kreten kojega je ikada imala nesreću upoznati. - Zašto ti se toliko žuri odvesti me u tu tvoju kućerinu? Mogao

si barem pričekati da iščešljam pijesak iz kose - predbacila mu je. No da, i on će dobiti što je tražio. Mrzovoljnu i hirovitu ženu koja će jutra do mraka pronalaziti razloge za prigovaranje. - Nisam li ti rekao? Neću te odvesti u dvorac. Medeni mjesec provest ćemo u lovačkoj kolibi na imanju. Biggers se već pobrinuo lijepo je urediti za našu prvu bračnu noć. - Ne, nisi mi to rekao. Kako je Biggers znao da ćeš se oženiti? - Prošle noći, kad si mi se podala... - Nisam ti se podala! - U redu. Prošle noći kad sam ti se podao...


Pom se zagrcnuo od smijeha. - ... shvatio sam da te želim zauvijek. Dakako, to je značilo da

ću te morati vezati zavjetima i na bilo koji drugi način - rekao je i široko se osmjehnuo pogledavši njezine vezane ruke. Zakolutala je očima. - Iz tog razloga, morao sam jutros otići k Pomu kako bih mu predao poruku za Biggersa. Naravno, da sam znao što se sprema, ne bih izlazio iz kuće. Ni u ludilu te ne bih izložio bilo kakvoj opasnosti - rekao je podigavši vesla iz mota i uvukao ih u čamac.

Stigli su na Summerwind Abbey.

♠ Teatralno, podigao ju je u naručje, prenio je preko praga lovačke kolibe i nogom zalupio vrata. Pogledavši oko sebe, Amy je prvi put nakon poganskog obreda, ostala bez riječi. Eto što znači imati novca. Soba je bila preplavljena svjetlošću tankih bijelih svijeća i mirisala je po proljetnom cvijeću, diskretno raspoređenom u skupocjene porculanske vaze. U kaminu je gorjela vatra, a ispred njega, na predivnom orijentalnom sagu, stajao je stol, postavljen za intimnu večeru u dvoje. Sudeći po broju pokrivenih srebrnih zdjela i pladnjeva, ponuda jela bila je uistinu raskošna. Prozori su bili zastrti zastorima s ornamentima u kombinaciji bež, tamnoplave i zlatne boje. U kutu sobe stajao je veliki krevet s baldahinom načinjenim od tkanine istog uzorka. A to je bila tek lovačka koliba. Kad bi Amy bila romantična, smatrala bi to divnim. Budući da nije bila, ironično se nasmijala.


- Drago mi je da ti sviđa - rekao je. - Odveži me - rekla je, ispruživši ruke prema njemu. - Ne mogu još, mila. Moram prvo skoknuti porazgovarati s

Biggersom. Ostavit će je ovdje samu, svezanih ruku? Zaprepaštena, sjela je u stolicu i u nevjerici odmahnula glavom. - Žao mi je, ali nemam povjerenja u tebe. Uvjeren sam da bi pobjegla čim bih za sobom zatvorio vrata.

Ovo neće ići, pomislila je. Ne može se tako odnositi prema njoj. Mrtvo hladno uzeo je komad užeta i prije nego što je stigla shvatiti što smjera, svezao ju za stolicu. - Ne brini, začas ću se vratiti - rekao je poljubio je u obraz. -

Biggers me čeka u šumi, nedaleko odavde - dodao je i izašao. Nekoliko trenutaka zapanjeno je zurila u zatvorena vrata. Naravno, moglo se i očekivati da će joj se osvetiti. Nakon što ga je danima držala lancem vezanog u podrumu, jasno da ne može odoljeti a da joj ne uzvrati istom mjerom. I više od toga. Odlučio se trajno vezati s njom kako bi joj život pretvorio u pakao i natjerao ju da se ljuto pokaje zbog onoga što mu je učinila. Ne, neće tako ići. Pogledom je hitro pretražila prostoriju i gotovo uskliknula od sreće kad je na noćnom ormariću kraj kreveta ugledala pištolj. Procijenivši udaljenost, shvatila je da bi se mogla dogurati do tamo. Uspjet će. Jasno da hoće. Pod je bio ulašten i stolica će lako kliziti po njemu.


Uprijevši se nogama o pod, odgurnula se nekoliko centimetara, pa opet i ponovno... Ipak, išlo je presporo. Najzad se dosjetila boljoj strategiji. Kratko se zaljuljavši na stolici, naglo se nagnula naprijed i stala na noge, pa zajedno sa stolicom odskakutala do noćnog ormarića. Naravno, nije bilo lako i jednostavno. Stolica je bila teška, a uže joj se usjeklo u tijelo, no uspjela je. Preostalo joj je smisliti kako osloboditi ruke. Srećom, Jermyn je bio dovoljno pažljiv da joj konopac sveže preko maramice. Počela je snažno trljati i izvijati zapešća, i ubrzo osjetila da je konopac malo popustio. Nedovoljno, ali ipak. Stisnula je zube i nastavila. Minutu ili dvije poslije uspjelo joj je dovoljno olabaviti konopac da može primiti pištolj u ruku. Bez oklijevanja ga je zgrabila. Budući da je veći dio života proveo u Londonu, Jermyn je zaboravio kako su seoske noći mračne. Pogotovo u šumi. Mjesečevo svjetlo jedva je prodiralo kroz gusto granje. S čistine ispred lovačke kolibe u daljini je mogao nazrijeti obrise svojeg dvorca, no otkad je nogom stupio na šumski puteljak, jedva je vidio prst pred nosom. Srećom, nije morao daleko hodati da bi naletio na Biggersa. Niti ga osobito dobro vidjeti da bi razgovarao s njim. - Jesi li siguran da Walter nije ništa posumnjao? - Naravno da jesam. Gotovo je komično koliko je taj čovjek postao bezbrižan od trenutka kad smo saznali da vas je netko oteo. Usto, vjerojatno je mrtav pijan. Otkad vas nema, u znatno većim količinama nalijeva se vašim brendijem.

Očito je siguran da se nećete vratiti - rekao je Biggers, ne trudeći se prikriti ogorčenost. - Srećom, prilično sam siguran da je on jedini kojeg je vaš stric potkupio. Za razliku od njega, vašoj domaćici može se u potpunosti vjerovati. Vrlo vam je odana. Ona mi je i pomogla da vam uredim bračno gnijezdo u lovačkoj kolibi.


- Dakle, smatraš da nema opasnosti - zaključio je Jermyn. Dok bude vodio ljubav s njom, nije želio razmišljati prijeti li im opasnost. Jer kako su stvari sada stajale, bude li se on našao u životnoj opasnosti, naći se si ona.

Znao je da ona nije nimalo bespomoćna i da se umije obraniti, no dužnost mu je nalagala zaštititi je od svake nevolje. - Da, smatram da možete biti mirni - rekao je Biggers. - Ipak,

nadam se da ste ponijeli nož? - Naravno. - A pištolj? - Uzeo sam i njega. - Ostavio sam vam jednog na noćnom ormariću.

Jermyn se naglo ukipio. - Je li napunjen? - Naravno da jest. - Dovraga - promrsio je Jermyn i potrčao natrag prema kući.

Naravno, znao je da se Amy ne može odvezati. Čvrsto ju je svezao za stolac ali... oko struka i preko butina. Ruke su ju joj bile slobodne, povezane samo užetom na zapešćima. A znajući nju, toga se bez većih problema mogla riješiti. U trku je uletio u kuću. I istog trenutka se sledio. Naravno, sjedila je kraj noćnog ormarića, s pištoljem u rukama. - Amy, draga... - Odveži me - ledenim glasom je izgovorila i uperila pištolj u

njega. - Smjesta. - Zaboga, gospodine, što... - zaustio je Biggers pa kao ukopan


stao na pragu. - O, Bože! Amy se hladno osmjehnula. - Ovo je još bolje. Biggerse, ako ti je stalo do lordovog života, dođi ovamo i odveži me. U protivnom ću ga upucati. - Biggerse, izađi i zalupi vratima za sobom - rekao je Jermyn i

prišao joj korak bliže. - Gospođo. Gospodine - u dahu je izustio Biggers pogledavajući jedno pa drugo. - Molim vas... doista nema potrebe... - Biggerse, vrijeme prolazi, a ja nisam osobito strpljiva. Odveži

me. - Ne - rekao je Jermyn. - Vrati se u kuću. Ili će me ubiti i

ostaviti svezana kad ujutro dođeš ovamo s doručkom ili ćeš nas pronaći u krevetu. Kako god bilo, nisi ni za što odgovoran. - Biggerse, odgovornost za njegov život isključivo je na tebi -

ustrajala je Amy. Biggers je bespomoćno raširio ruke. - Gospođo, doista mi je žao, ali... kad gospodin zatraži da izađem iz njegove spavaće sobe, ne mogu ga ne poslušati - rekao je, slegnuvši ramenima. - U svim drugim situacijama, rado ću vas poslušati - dodao je i hitro izašao iz kuće. Amy je pogledom ošinula Jermyna. - Jednom sam ti već rekla da izgaram od želje da te ubijem. Sjećaš li se toga? Tada si za dlaku izbjegao smrt. Što misliš, kako se osjećam sada, kad si me pred cijelim selom osramotio, primorao me na vjenčanje i zavezao me poput životinje? - Izravnali smo račune - odvratio je i prišao joj na korak-dva

udaljenosti. - Gade! - promrsila je i uperila mu pištolj u srce.

Zagledao se u cijev i... zaboga! Netko je prčkao po pištolju.


Cijev je bila nečim začepljena. Bude li Amy pucala, ubit će se. - Ne! - uzviknuo je i bacio se na nju.

Istog trenutka, poput poslušne supruge, odbacila je pištolj. Snažno udarivši o zid, otkotrljao se po podu. - Budalo mala - drhtavim glasom je izgovorio i uhvativši je za

ramena, kratko je protresao. - Mogla si se ubiti! - Sebe? - u nevjerici je upitala. - Mogla sam tebe ubiti! - Da si povukla okidač, pištolj bi ti eksplodirao u ruci - rekao je i

poljubio je u čelo. - Bogu hvala da nisi - prošaptao je i nakratko zatvorio oči. — Bogu hvala. Srce mu je divljački lupalo. Voli je. Voli tu nadmenu, jogunastu ženu. Amy pravednicu i Amy osvetnicu. Voli je pod bilo kojom krinkom, u bilo kojoj formi i pojavnosti, i unatoč tome što ih je oboje mogla ubiti. - Vrijeme je da naučiš što je ljubav - rekao je i iz kožnih korica na podlaktici izvukao nož. - A ja ću biti taj koji će te tome podučiti.


DVADESETO POGLAVLJE

tajao je pred njom s nožem u ruci. Ipak, nije ni trepnula. Zašto bi? Ako želi, neka je ubije. Ona je svoju priliku sramotno propustila. Zavrijedio je da ga ubije, ali... ma koliko to željela učiniti, nije se mogla primorati pritisnuti okidač.

S

- Žao mi je, ali moram to učiniti - rekao je i nožem joj rasparao

haljinu od pupka do grla. - Toliko je ružna da ju ne mogu više gledati. Doista ga je željela ubiti. Pogotovo nakon onoga jutros. Kad je začula pucanj iz podruma, gotovo je svisnula od jada. Nikada u životu nije se toliko prepala. Bila je izbezumljena od boli, ljutnje, krivnje... a onda je shvatila da ju je prevario i... sve se promijenilo. Istog trenutka poželjela ga je golim rukama zadaviti. Rasparao joj je jedan pa drugi rukav i s užitkom ih bacio na pod. A umjesto da se pokaje, vjenčao se s njom. Protiv njezine volje! Dovraga, trebala je smoči snage pritisnuti okidač i osloboditi svijet on najvećeg gada koji je ikada živio na njemu. No bacila je pištolj ustranu. A to je učinila samo zato što... prokletstvo! Samo zato što nije mogla zamisliti život bez njega. Zaboga, je li moguće da je zavoljela tog gada? Ne, nekoga poput njega nemoguće je voljeti. Izrezavši joj haljinu, sa zadovoljstvom se zagledao u hrpu dronjaka bačenih na pod. - Ne mogu ti opisati koliko sam uživao u ovome - rekao je i kliznuo pogledom niz njezino tijelo.


Znala je što vidi pred sobom: posramljenu ženu svezanu za stolicu, odjevenu samo u isprano pamučno donje rublje, s vunenim čarapama na nogama 1 stopala okovanih robusnim cipelama niskih potpetica. No ako je očekivala da će mu pogled na nju priuštiti zadovoljstvo ili... da će u njemu, možda, vidjeti žudnju - što je na vlastitu sramotu priželjkivala, ljuto se prevarila. Jer oči su mu plamtjele od srdžbe. - Morao sam te vezati da ne bi pobjegla, a sve o čemu si razmišljala za vrijeme moje kratke odsutnosti bilo je kako da se oslobodiš i ubiješ me - razočarano je rekao provukavši prste kroz kosu i počeo hodati amo-tamo ispred nje. - Bih li te trebao užetom vezati uz sebe kako bih bio siguran da

nećeš pobjeći? Bih li od jutra do mraka trebao živjeti u strahu da ćeš me ostaviti? Nije znala što bi rekla na to. Bi li pobjegla da je mogla? - I, kamo bi, zapravo, pobjegla? Natrag gospođici Victorini? ironično je upitao. - Dakako, rekla si da ju ne bi nikada napustila. Odlučila si s njom dijeliti dobro i zlo, makar to značilo i da ću vas obje kazniti. No eto, ta draga starica zna da to nikada ne bih učinio. I ne bih. Ispravit ću nepravdu koju joj je moj stric nanio. I više od toga, ispravit ću nepravdu koja je nanesena svakom stanovniku tog vražjeg sela. I učinit ću to, neovisno o tome bila ti sa mnom ili ne rekao je i hitro je odvezao bacivši uže na pod.

Što bi to trebalo značiti? Polako je ustala i ispružila ruke. - Ne želim i neću živjeti u neizvjesnosti - rekao je i odvezao joj

ruke. - Ako želiš, slobodno otiđi. Neću te proganjati. Za godinu dana, bit ćeš slobodna od bilo kakve obveze prema meni. Ili ostani sa mnom. Izbor je na tebi. Pogled mu je bio ravnodušan, no iskreno je sumnjala da mu je


svejedno. Taj ponosan muškarac odlučio ju je oženiti iako nije znao gotovo ništa o njoj. Bila je to vjerojatno jedina nepromišljena odluka koju je donio u životu. Nije se mogla zavaravati. Jer ako je tako postupio, ako je to učinio unatoč tome što nije bio sklon nepromišljenim postupcima, onda mu je zacijelo jako stalo do nje. Možda se radi samo o strasti, no ako je i tako, strast im je uzajamna. Ne može se pretvarati da ona ne žudi za njim. Jer da, cijelim tijelom žudjela je za njim... a možda i srcem. Bi li trebala slušati srce? Njezin otac smatrao je da bi trebala. Istina, ona i Jermyn imali su mnogo toga zajedničkog. Oboje su ostali bez roditelja, oboje su doživjeli ljudsku pokvarenost, oboje su mrzili nepravdu i bili spremni boriti se protiv nje. Jesu li njih dvoje srodne duše? Amy je rijetko razmišljala o ljubavi, a kada i jest, pretpostavljala je da će prepoznati svoju srodnu dušu ako ikada naleti na nju. I što sad? Je li muškarac koji ju je na prevaru oženio i napravio budalu od nje, njezina srodna duša? Bi li trebala vjerovati instinktu koji joj je govorio da bježi ili srcu, koje joj je govorilo da ostane? Što god odlučila, postojala je opasnost da pogriješi i ljuto se pokaje zbog toga. Smeteno je odmahnula glavom i posve nesvjesno, vođena nekim čudnim nagonom, položila mu dlan na prsa. - Ostat ću s tobom prošaptala je. Oči su mu nakratko bljesnule. - U redu - odvratio je i čvrsto je privivši uz sebe, spojio usnice s njezinima u dug nježan poljubac. Tek sada, kada je prvi put stajala u njegovu naručju, shvatila je koliko je visok i jak. Uz njega se osjećala sićušnom i tankom, no začudo, ne i porobljenom ili bespomoćnom. Jedini lanci kojima ju je vezao, bili su lanci žudnje. Kao opijena jače se privila uz njega, prepustivši mu da čini što želi, dokle god želi.


Podigao ju je u naručje, odnio do kreveta i položio ju na mirisne bijele plahte, ali nije legao kraj nje. Ostao je stajati i promatrati je pogledom punim iščekivanja. Što želi od nje? Poziv? Ili pristanak? Sanjivo mu se osmjehnuvši podigla se u sjedeći položaj i gledajući ga ravno u oči, izvukla ukosnice iz kose, pustivši raskošne uvojke da joj se sliju niz leđa i ramena. Završivši, počela se svlačiti, odbacujući dio po dio rublja na pod. Nije mogao svrnuti pogled s nje. Iako se nije ni pomakao, mogla je osjetiti kako izgara od žudnje. Odjednom, strgnuo je košulju sa sebe, raskopčao hlače i pustio ih da mu padnu ispod koljena. Gledajući ga, ostala je bez daha. Bio je predivan, snažan i čvrst, uda ponosno uzdignutog poput koplja... Kleknuo je na krevet, polako ali odlučno gurnuo ju na leđa i uhvativši ju za butine, privukao ju k sebi. Obuzeta nelagodom, podigla se na lakte i pokušala skupiti koljena, ali nije joj to dopustio. Ovako naga, raskrečenih nogu, posve izložena njegovu prodornu pogledu, osjećala se previše otkrivenom, previše podložnom njegovom nasrtaju, bez ikakve mogućnosti obrane. - Predivna si - promuklim glasom je izgovorio. - Posvuda. Svaki

dio tvog tijela je prekrasan. Bilo zbog njegovih riječi ili načina na koji ju je promatrao, odjednom se uspalila. Srce joj je počelo luđački lupati; jedva je mogla doći do zraka. Željela ga je. Željela ga je toliko da bi ga najradije uhvatila za kukove i nabila se na njega. A jedva da ju je uopće i dotaknuo. Nagnuo se nad nju, oslonivši se na lakte. - Želim te. Odmah.


- Da... da... - promucala je, jedva prepoznajući vlastiti glas.

Primio ju je za kukove i počeo polako ulaziti u nju. Osjetivši kako je velik i čvrst, na trenutak je prestala disati... Prošli put, ona je preuzela vodstvo ili je barem imala dojam da jest. Sada je on bio dominantan. Čini li to zato da bi joj dokazao kako ju može pokoriti i podrediti je sebi kad god poželi? Nije imala pojma niti je marila za to. Žudjela je za njim, željela ga je osjetiti u sebi i to je bilo jedino važno. Potpuno se predala i podala mu se, jer ionako nije imala izbora, niti je mogla niti željela drugačije. Cijelo vrijeme gledao ju je ravno u oči, pogledom orla koji čvrsto u kandžama drži svoju žrtvu. Polako se pomicao u njoj, unutra i van, svaki puta prodirući malo dublje, ali ne do kraja. Nestrpljivo se migoljeći pod njim, pokušala ga je natjerati da ubrza - ali ne - nije mogla ništa učiniti jer čvrsto ju je držao za kukove, jasno joj stavivši do znanja da je on taj koji će odrediti ritam. Sluđena od žudnje, izvila je leđa, a iz usta joj se nesvjesno oteo dug pohotan jecaj. U odgovor, usnicama je obujmio jednu od njezinih bradavica i počeo je pomamno grickati i lickati. Malo zatim, napokon je ušao u nju do kraja. Glasno je zastenjala i obujmivši ga nogama, potpuno se privila uz njega, ali ne... ponovno ju je uhvatio za kukove i na njezino zaprepaštenje, polako se izvukao iz nje. - Jermyne, molim te... molim te... - Što?... Što bi željela? Možda... ovo? - upitao je i promuklo se nasmijavši ponovno polako ušao u nju, do kraja. - Da... da. Brže, molim te... - Ovako? - upitao je i počeo se brže pomicati u njoj. - Da... da... - promucala je i ponovno ga pokušala obujmiti

nogama, ali nije joj to dopustio.


- Ne - rekao je, prikovavši ju uz madrac. - Ne još - tiho je dodao i nastavio ju uspaljivati do granica izdržljivosti.

Ipak, pohota je ubrzo i njega obuzela pa joj je dopustio da ga obujmi nogama i čvrsto se privije uz njega. I to su bili trenuci kada se potpuno izgubila u njegovom naručju... sve oko nje postalo je mutno i nejasno, svaka suvisla misao nestala je iz njezine glave. Valovi neopisivog užitka razlili su se njezinim tijelom, jedan jači od drugog... Osjetivši kako dršće, počeo se još jače zabijati u nju, ugađajući sebi koliko i njoj, jer više ni na trenutak nije mogao odgađati vlastiti vrhunac. Malo zatim, sručio se na nju, znojan, zadihan i Drhtavom rukom odmaknula mu je kosu s čela i odmahnula glavom. Kako je moguće da se dvoje ljudi dva tjedna nisu ni poznavali, mogu na ovakav način nelagode ili ustezanja, predati jedno drugome?

iznemogao. u nevjerici koji se prije - bez imalo

- Ne trudi se - promuklim glasom je izgovorio. - Što? - Shvatiti što se između nas dogodilo. Riječi su nepotrebne,

dovoljno je da u dubini duše razumiješ. Misli li možda da se njezina i njegova duša razumiju bez riječi? Otkud mu takva suluda pomisao? I kad je postao tako poetičan? On, bahati markiz od Northcliffa, odjednom se ponaša poput zaljubljenog viteza. Toliko glupa da mu povjeruje ipak nije. Možda negdje u svijetu postoji njezina srodna duša, ali to zacijelo nije on. Samo... što ako jest? Oslonio se na lakte i zagledao joj se ravno u oči. - Zaboga, ženo, doista me izluđuješ. Ni s jednom mi se nikada nije dogodilo da zaboravim do kraja svući hlače i izuti čizme. - Doista? Iskreno sam očarana tim podatkom - ironično je odvratila.


- No da... obzirom da si obećala ostati sa mnom, mogao bih se svući i pridružiti ti se u krevetu.

Pogledala je ustranu i promeškoljila se pod njim. - Godinu dana - rekla je. - To je sve što ti mogu obećati. Ostat ću s tobom godinu dana, a nakon toga ću razmisliti jesi li dovoljno dobar da provedem s tobom i ostatak života. Nije rekao ni riječ, no učinilo joj se da je u njegovim očima vidjela bljesak razočaranja. - U redu, princezo - napokon je rekao i podigao se s nje, sjeo u krevet, izuo čizme i s treskom ih bacio na pod.

Kratko se trgnula čedno skupivši koljena i pokrila se plahtom. Ipak, kad je progovorio, glas mu je zvučao savršeno mirno. - Istina, prilično si nadmena, ali dovoljno dobro sam te upoznao i zato znam da ćeš održati obećanje - rekao je i pogledom ju prikovao uz krevet. - Barem tih godinu dana.


DVADESET PRVO POGLAVLJE

arrison Edmondson ljutito je čitao Jermynovo pismo.

H

11. svibnja 1810. Dragi striče, Usrdno te molim da mi pomogneš jer nikad u životu nisam se našao u većoj nevolji. Moji otmičari opaka su zvjerad spremna na sve kako bi se dokopali novca. Od njihovih prijetnji, krv mi se ledi u žilama. Načuo sam kako govore da će mi odrubiti glavu... - Što su dosad čekali? - promrmljao je Harrison.

... ili me ugurati u vreću i baciti me u more. Možeš li zamisliti da umrem na tako stravičan način? Ako ubrzo ne platiš, ostat ćeš bez svojeg jedinog voljenog nećaka! Ove retke čitaš samo zahvaljujući ljubaznosti i lukavstvu njihove sirote sluškinje. Molim te, moraš mi pomoći! Znam da sam premašio svoj godišnji prihod i da ne bih trebao tražiti još novca, no dragi striče, doista je riječ o neuobičajenim okolnostima. Tvoj odani nećak, Jermyn Edmondson, markiz od Northcliffa.


- Seronja - promrmljao je Harrison i bacio pismo ustranu. Kao

da već nije dovoljno što su mu dodijavali nesposobni otmičari, sad se još javio i taj uobraženi klipan. Nikada mu nije palo na pamet zahvaliti mu za brigu oko njegovih posjeda i njegova novca, ali zato si uzima pravo očekivati da mu on priskoči u pomoć. Ponovno je uzeo pismo i pozorno se zagledao u njega. Jest, bio je to Jermynov vitičasti rukopis. Poznavao ga je iz pisama koje bi mu slao kad bi tražio da mu godišnji prihod pošalje na jedno od njegovih veličanstvenih imanja. Poslovne knjige nisu ga zanimale pa nije ni tražio da ih pogleda, što je Harrisonu uvelike olakšalo posao, no dovraga, iz dna duše mrzio je njemu stvarati novac. A ako se stvari ubrzo ne riješe, sve njegove aktivnosti unutar zadnjih deset godina bit će otkrivene, a dvojio je da će mu Jermyn biti zahvalan na tome. Iskreno je dvojio o tome.

♠ Tišina je bila narušena samo povremenim krikovima galeba, zvukom razbijanja valova o stijene i šaputanjem slankastog povjetarca. Preko puta, nazirali su se magloviti obrisi Summerwinda. Sivi oblaci polako su se razilazili otkrivajući golemo plavo nebo u pozadini. Ribarski čamci ljuljuškali su se na valovima; gledajući ih, Amy se sanjivo osmjehnula. I sama se osjećala kao u zipki valova koji je nepoznatim morima nose tko zna kamo. Pet dana, koliko je provela u kolibi s Jermynom, kiša je padala od jutra do mraka. Pet dana nisu izlazili iz postelje; osim kad bi im Biggers donio hranu. Jedva da su i razgovarali, no zato su njihova tijela ispjevala vrlo nadahnute sonete. Jutros, kad je napokon zasjalo sunce, uzeli su košaru s jelom i


pošli sjesti na stijenu iznad mora. Pojevši doručak, nekoliko minuta šutke su sjedili na deki, zagledani u daljinu. Jermyn je prvi prekinuo tišinu. - Onog dana kada si me otela, stajao sam ovdje i jednako ovako gledao u daljinu. Nebo je bilo tmurno, magla se podizala sa zemlje, sve je bilo sivo i turobno... nisam znao što bih ni kamo bih sa sobom. Poželio sam biti bilo gdje nego tu - tiho je izgovorio i osmjehnuo se. - I zamisli, želja mi se na čudan način i ostvarila... a na kraju je ispalo bolje nego što sam mogao i sanjati. - Prije dva tjedna ne bi to ni u ludilu rekao - podsjetila ga je i

počela spremati ostatke jela u košaru. Jermyn je za piknik odabrao ležernu odjeću, iako se to, što je on smatrao "ležernim stilom”, njoj činilo prilično otmjeno da bi se tako moglo nazvati. Ona je odjenula jednu od starih prekrojenih haljina gospođice Victorine. Bili su uistinu čudan par. To se valjda nikada neće promijeniti, pomislila je. - Suhoparno razumna, kao i uvijek - odvratio je i upro prstom u

dvorac. - Vidiš li onaj balkon iznad litice? - Da. - To je balkon moje spavaće sobe. Sjećaš se, bila si u njoj? Onda

kad sam te poslao po rublje. - Da, naravno. Jedino pokvareni gad poput tebe mogao je smisliti takvu podlost - rekla je, oštro se zagledavši u njega. - Budući da si u to vrijeme već bio slobodan, mogao si i sam otići tamo i uzeti sve što ti treba. - Zapravo, bio sam tamo kad si došla po rublje.


Zakolutala je očima. Istinu govoreći, nije bila sigurna bi li se nasmijala ili ga poslala do vraga. - Jesam li te prozvala pokvarenim gadom? Ah ne, to je za tebe kompliment. Obična si ušljiva bitanga. - Da, no eto, to je jače od mene. Moraš mi oprostiti i prihvatiti me takvog kakav jesam.

U nevjerici je odmahnula glavom. Ipak, ni uz najbolju volju nije se mogla ljutiti na njega. Očito, učestalo predavanje tjelesnim užicima učinilo ju je miroljubivom poput rasplodne kobile. Ta pomisao trebala ju je prilično uznemiriti... ali to se nije dogodilo. Kojeg li čudnog razvoja događaja. Zagrlio ju je oko ramena i privukao ju k sebi. Spokojno je naslonila glavu na njegova prsa i široko se osmjehnula. - Dvorac je doista krasan. A i sve oko njega. - Drago mi je da ti se sviđa. Imat ćeš prilike cijelu godinu

uživati u svemu tome - rekao je i nježno joj odmaknuo pramen kose s čela. - I hoću, no... rado bih posjetila gospođicu Victorinu. - Nije daleko. Možeš joj otići u posjet kad god poželiš. - Nedostaje mi - tiho je odvratila. Željela je s njom

porazgovarati o Jermynu. Gospođica Victorina bila je mudra i Amy je znala da se može u potpunosti osloniti na njezine savjete. Problem je bio u tome što nije znala što bi mislila o toj vraškoj pogodbi između nje i Jermyna. Nakon godinu dana morat će odlučiti što dalje... i to ju je mučilo. One večeri, kad joj je Jermyn ponudio da ide ili ostane s njim, pomislila je da neće ništa izgubiti bude li pristala na godinu dana zajedničkog života. Sada više nije bila tako sigurna u to. Činilo se da Jermynu takav sporazum posve odgovara. Posve opušteno, nastavio je razgovor o otoku i otočanima.


- Pom se ozbiljno prihvatio posla i napravio plan uređenja sela. Za početak, unajmio je radnike za popravak kuća. Već su započeli s obnovom kuće gospođice Victorine. - Nadam se da je zadovoljna? - Jest. Doduše, rekla je da joj ne treba popravljati kamin u

dnevnoj sobi jer ionako je navikla sjediti u kuhinji, no kad opet bude u funkciji, siguran sam da će zimi uživati sjedeći tamo kraj vatre. Pom se pobrinuo i za redovnu dostavu ugljena svim seljanima, a Mertle je s ženama otišla u kupnju tkanina za haljine. Ah, da... za proslavu mojeg tridesetog rođendana i vjenčanja, počastit ću ih zabavom na glavnom seoskom trgu. Već sam naručio vola kojeg će ispeći na ražnju. Naravno, i nekoliko bačvi piva. - Kako lijepo od tebe - s osmijehom je odvratila. Svakog dana bio joj je sve draži. Kad se sve skupa uzme u obzir, možda on i jest njezina srodna duša. - Bila si u potpuno pravu kad si rekla da mi dužnost nalaže pobrinuti se za njih. Trebao sam nadzirati strica pa se ne bi dogodilo da ti ljudi zahvaljujući njegovoj pohlepi padnu na prosjački štap - rekao je i kratko se zagledavši u nju, polizao vrh palca i njime navlažio njezinu donju usnicu.

Doista je bio neopisivo maštovit. Stalno je smišljao nove načine na koje bi ju uspaljivao. Bilo je nevjerojatno koliko je žudjela za njim. I to ju je plašilo. Nije ga se mogla zasititi. - Zar nimalo ne cijeniš moj trud da te zadivim svojom maštovitošću? - upitao je, glumeći razočaranje. - Ah, zar je to ono što si pokušao učiniti? - Dakako - rekao je i spustio malen poljubac na njezine usnice. Iako, čarolija se pomalo izgubila sad kad sam ti to rekao. - Nije. Dapače, bilo je to lijepo čuti - rekla je, a tako je doista i mislila.


- Drago mi je ako je tako - odvratio je i čvršće ju privio k sebi.

Zatvorila je oči i duboko uzdahnula. Osjećala se kao da plovi u međusvijetu između sna i jave, u nekom čudnovatom vremenskom odsječku između jedne i druge životne etape. Prošlog tjedna činilo joj se da teret cijelog svijeta nosi na svojim leđima. Sljedećeg će biti kako će biti, no zasad je bila mirna. - Kad sam bio dječak, obožavao sam se valjati po travi. Ili

jednostavno ležati na trbuhu i gledati more - rekao je Jermyn. - A ja sam voljela ležati u travi i gledati planine. - Nedostaje li ti dom?

Okrenula je lice prema povjetarcu i šutke slegnula ramenima. Nije imala običaj pričati o Beaumontagneu. Ni sa kime. Sjećanja na dom potisnula je u skrivene dijelove uma i ogradila ih zidovima šutnje. Bio je to način kojim se štitila od boli i tuge. Ipak, možda bi mogla podijeliti s njime djelić svoje prošlosti. Jer unatoč tome što je živio životom o kakvom su mnogi mogli samo sanjati, duboko u duši bio je mali ranjeni dječak. I zato je pomislila da će shvatiti. Zapravo, bila je sigurna da će shvatiti. - U pravo vrijeme, kad smo otišli iz Beaumontagnea, sve što sam željela bilo je vratiti se tamo. U internatu sam mnoge noći provela plačući, glave pokrivene jastukom, kako me nitko ne bi čuo. No kad je naš otac umro, a baka prestala plaćati školarinu, upraviteljica je moju sestru i mene izbacila na ulicu, i nakon toga, imala sam previše briga da bih i dalje razmišljala o domu. - Kako ste se snašle? - Rekla sam ti. Putovale smo iz mjesta u mjesto i prodavale

kozmetiku. I tako smo uspjele preživjeti. - Grozim se pomisli da ste same lutale uzduž i poprijeko zemlje. Zašto niste pronašle neko lijepo mjesto na kojem bi mogle mirno


živjeti? Izvukla se iz njegova zagrljaja, rukama obgrlivši koljena i zagledala se u more. - Jer nas je bakin poslanik upozorio da nas traže plaćene ubojice. Jermyn se začuđeno zagledao u nju. - Što se mene tiče, željela sam da se negdje trajno nastanimo, ali Clarice se tome uporno protivila. Znala sam da je u pravu, ali bila sam umorna od takvog načina života. Usto, nadale smo se da ćemo prije ili poslije pronaći Sorchu, našu najstariju sestru. Clarice je mislila... a i meni se tako činilo, da će sve biti u redu ako ju pronađemo. I tako smo nastavile putovati iz mjesta u mjesto.

Jermyn je polako odmahnuo glavom. Zar joj ne vjeruje? Clarice i ona često su nailazile na ljude koji im nisu vjerovali. Navikla je na sumnjičavce, no Jermyn se u tom smislu pokazao drugačijim. Vjerovao joj je. I to joj se svidjelo. Željela je da joj i dalje vjeruje. Jer ako joj ne vjeruje, kako bi ga mogla uvjeriti da mu govori istinu? - Godfrey je rekao da će nas baka, čim prođe opasnost, preko oglasa u novinama pozvati natrag. No to se nije dogodilo. - Oprosti, ali to što vam je taj čovjek rekao zvuči potpuno

suludo. Vaša baka morala bi biti luda da vam prepusti da se snalazite kako znate i umijete. Istinski joj je laknulo. Nije se radilo da o tome da ne vjeruje njoj. Nego Godfreyu. - Znala je da ste u Engleskoj, same i bez novca. Mudra kneginja poput nje - a stekao sam dojam da je vrlo mudra -ne bi vam poslala nekoga s porukom da se čuvate, nego nekoga tko bi vas čuvao. Jesi li svjesna što vam se sve moglo dogoditi? Možda je tog Godfreya


doista poslala da vas zaštiti i pobrine se za vas, no ako je tako, očito je izdao i nju i vas. - U pravu si - rekla je, polako kimnuvši glavom. - Sad kad si to rekao, doista mi zvuči glupo da bi tako postupila. Mojoj baki možda bi se moglo štošta prigovoriti, no pouzdano ne da je glupača.

Zašto joj to nikada nije palo na pamet? Zato jer joj je bilo samo dvanaest godina kad je završila na cesti. I kao i sva djeca, bila je naivna i nevična točno razlučiti što je dobro a što zlo. Kako je rasla, nije imala vremena razmišljati ni o čemu drugome izuzev o pukom preživljavanju od danas do sutra. I tako je potisnula sve bolne uspomene. A sada... o, Bože! Ako bi se ispostavilo da se Clarice i ona sve te godine nisu trebale skrivati nego se vratiti kući, bila bi to zaista vrhunska ironija. Koliko boli, suza, straha i patnje, a sve uzalud! - Jesi li imala dojam da se tom čovjeku može vjerovati? - upitao je Jermyn. - Jer, ako ne vjeruješ glasniku, ne možeš vjerovati ni poruci.

Pognula je glavu i bespomoćno slegnula ramenima. - Ne znam, Jermyne - tiho je odvratila - Bila sam dijete. - I još uvijek si - podboo ju je, kako bi ju spriječio da se rasplače. - Tek ti je devetnaest.

Uspjelo mu se, jer ponosno je podigla glavu. - Davno su prošla vremena kad me je mogao zavarati netko poput Godfreya. Uostalom, čak i s devetnaest godina pametnija sam od starca poput tebe. Oborio ju je na travu. Glasno se nasmijala, zbacila ga sa sebe i legla na njega. Ponovno ju je oborio na leđa i prikovavši joj ruke iznad glave, kratko je poljubio pa podigao glavu i široko joj se osmjehnuo.


- Pobijedio sam! - Samo zato što si se poslužio sirovom snagom - podsmješljivo

je odvratila. - Ja barem nikoga ne obaram s nogu tako da mu nešto uspem u piće. - Nikada mi nećeš oprostiti što sam te otela i svezala te lancem, zar ne? - Ne. Tu priču čut će svatko tko ju ne bi trebao čuti, i to u svakoj

prigodi koju možeš zamisliti, do kraja naših života, tako da ćeš svaki put umirati od srama. Do kraja njihovih života? Oboje su hitro svrnuli poglede ustranu. Niz grozničavih pitanja proletio je Amynom glavom. Je li mu to slučajno izletjelo? Ili je to ozbiljno mislio? Bi li zaista želio provesti život s njom? Sjeo je, pomogao i njoj da se podigne iz ležećeg položaja pa nastavio razgovor kao da se ništa naročito nije dogodilo. - Britanija je u dobrim diplomatskim odnosima s Beaumontagneom. Ako želiš, mogu se diskretno raspitati u vašem veleposlanstvu u Londonu.

Iznenađena, široko se osmjehnula. U srcu se već pomirila da više nikada neće vidjeti svoj dom, no Jermyn joj je sada uspio pobuditi nadu da će to možda ipak biti moguće. - O da, to bi me jako veselilo. Pod uvjetom da im ne moraš reći zašto se raspituješ. - Neću morati. Jedna od prednosti posjedovanja titule je i u tome što ljudima ne moraš objašnjavati svoje motive - s osmijehom je odvratio. - Usto, neki dan, kada sam stricu pisao ono pismo u


kojem sam ga usrdno zamolio da plati otkupninu, otkrio sam da mi spletke idu od ruke. - Kako dražesno. - Danas ću mu poslati još jedno. Javit ću mu da sam uspio pobjeći i da mi je nužan predujam jer namjeravam organizirati veliku proslavu svog tridesetog rođendana, na koju je, dakako, i on pozvan. - Savršeno. - Nadalje, čim se vratimo u dvorac, namjeravam Waltera nagraditi za odanost i predano vršenje službe tijekom mojeg odsustva. - Zaboga, zašto bi takvo što učinio? - začuđeno je upitala. - Biggers misli da će biti najbolje budem li se pretvarao kako nemam pojma o njegovoj izdaji. U protivnom bih ga morao otjerati, a moj stric bi tada zacijelo potkupio ili ucijenio nekog drugog. To je ono što želimo izbjeći. - U redu - rekla je pa kratko zagrizla donju usnicu. - Ali to mi se ipak ne sviđa. - Ne brini - ravnodušno je odvratio, a njegov dotad topao pogled

odjednom je postao oštar i hladan. - Kad sve ovo završi, Walter će otkriti ljepote života u londonskoj tamnici. - Uh, da... tamo pouzdano neće uživati - rekla je i nakratko se

namrštila. - Moja sestra i ja pouzdano nismo. Bilo je to uistinu grozno iskustvo. - O, Bože! Završile ste u tamnici? Kako se to dogodilo? - Rekla sam ti. Prodavale smo čarobne kreme, govoreći ženama da će postati lijepe budu li ih redovito rabile. Istina, bile su to dobre kreme, ali ne i čudotvorne... njima se koža lica mogla samo nakratko zagladiti i zategnuti. Zato su nas mnogi smatrali


varalicama. Ujedno, to je bio glavni razlog zbog kojeg sam se stalno prepirala sa sestrom. Nisam željela tako živjeti. Ona je, pak, sve to smatrala privremenim rješenjem do povratka u Beaumontagne. Znam da je činila najbolje što je mogla i da joj je ta nada davala snage za život, ali za razliku od nje, ja sam od takvih snova potpuno odustala. Čudno, ali... možda ću se naposljetku uz tvoju pomoć moći vratiti kući - rekla je i na trenutak se šutke zagledala u njega. - A još čudnije je što se čini da nam se putovi nisu slučajno

spojili. Jer kao što ti meni možda možeš pomoći pri povratku kući, tako i ja tebi možda mogu pomoći pri otkrivanju prave istine o tvojoj majci. Nije ni trepnuo. - Ne zamaraj se time. Nema se tu što otkriti. Ako me želiš usrećiti, prestani kopkati po prošlosti. - Ali ne mogu. Istina mora izaći na vidjelo - ustrajala je. - Moramo saznati što joj se, zapravo, dogodilo. - Ništa joj se nije dogodilo. Napustila je mene i mojeg oca. I to je sve. Ne postoji ništa čime bi se takav postupak mogao opravdati. - Žena koja toliko voli svoje dijete i supruga, takvo što ne bi nikada učinila. I gospođica Victorina misli tako.

Odmahnuo je glavom i pogledao ustranu. - Gospođica Victorina je draga starica koja o svakome misli dobro. - Varaš se, Jermyne. O tvojem stricu nema nimalo dobro

mišljenje. Možda je stara, ali nije luda ni senilna. Pamćenje je odlično služi, a usto je i vrlo nepristrana i bez ikakvih predrasuda o bilo kome. U vrijeme kad se to dogodilo bio si malen dječak, a kao što ni ja ne mogu suditi o Godfreyevu karakteru, ni ti ne možeš suditi o karakteru svoje majke. Ustao je, otišao do ruba litice i vratio se natrag. - Kako bilo, nikada se nije vratila. Zašto ti je uopće toliko stalo otkriti što je bilo


s njom? - Zato jer znam da te to proganja. - Ne, nije samo zato - odvratio je i prodorno se zagledao u nju. -

Mora postojati još neki razlog. Kratko se zamislila pa kimnula. - Možda zato što sam odrasla bez majke, samo uz oca koji me naposljetku otpravio u svijet, navodno za moje vlastito dobro. A zatim je vojsku poveo u rat. Ubijen je, ali njegova smrt označila je početak kraja revolucije. Hrabro se žrtvovao za svoju domovinu i spasio Beaumontagne od anarhije - tiho je rekla slegnuvši ramenima. - Tako se barem priča. Kleknuo je kraj nje. - Uvjeren sam da je tako i bilo. - I ja, barem u trenucima kad zrelo razmišljam o tome - rekla je, jer u njezinu životu bilo je mnogo trenutaka kad se osjećala napuštenom i odbačenom, te ocu pripisivala krivicu za sve loše što joj se dogodilo nakon što je napustila rodnu grudu. - Ne mogu zamisliti da bi netko tko voli svoje dijete, mogao otići bez osvrtanja. Uvjerena sam da meni i mojim sestrama, otac nikada ne bi okrenuo leđa. Jedino smrt mogla ga je rastaviti od nas. - Moja majka nije umrla.

Oštro se zagledala u njega. - Jesi li siguran u to? Namrštio se, ali nije rekao ni riječ. - Nitko ju nije vidio otkad je otišla - rekla je. - Ne smatraš li to

pomalo čudnim? - Svijet je velik. - Supruga engleskog plemića i imućan francuski veletrgovac ne

mogu se samo tako izgubiti u svijetu - odvratila je, zadovoljna što joj je uspjelo potaknuti ga da razmisli o tome. Za početak, to joj je bilo posve dovoljno. - Jesi li s ikim ikada pokušao razgovarati o svemu tome?


- Jednom, sa stricem Harrisonom. Rekao mi je da se čudi što nije i prije pobjegla. Nije za nju imao ni jednu lijepu riječ. Opisao ju je kao jezivo površnu i... - naglo je zašutio i u nevjerici odmahnuo glavom. - Da - rekla je Amy. - Ako ne možeš vjerovati glasniku, ne

možeš ni njegovoj poruci - podsjetila ga je na njegove vlastite riječi. Tek sada shvatila je koliko je bio u pravu kad je to rekao. Večeras će pisati sestri. Reći će joj gdje je, i bez previše ulaženja u pojedinosti izvijestiti ju da je završila u poganskom braku s markizom od Northcliffa, koji ju je, između ostalog, potaknuo na razmišljanje o Godfreyovim pravim motivima i naveo je da posumnja u njegovu iskrenost. Napisat će joj i da joj je ponudio iskoristiti svoj utjecaj kako bi se u beaumontagneškom veleposlanstvu diskretno raspitao o pravom stanju stvari. Iskreno se nadala da će Clarice biti jednako oduševljena tom zamišlju. Jermyn se u međuvremenu pribrao. - Ipak, nije važno mogu li vjerovati onome što je stric Harrison rekao o mojoj majci - nastavio je. - Jer, čak i ako je lagao o njoj, to ništa ne mijenja na stvari. Činjenica je da je otišla. I tako sam ostao bez majke, kao i ti bez oca. Doduše, s jednom značajnom razlikom - on je časno umro za domovinu. Kako god bilo, priznajem da ne znam što se s mojom majkom zapravo dogodilo. Bilo je trenutaka kad sam se pitao je li ju moj otac na neki način iznevjerio. Znam da je patio za njom, ali možda ga je mučilo i grizodušje. - Sigurno mu nije bilo lako - suosjećajno je rekla Amy. - Je li ti ikad išta rekao o tome? - Ne. Znam samo da je patio za njom. Ipak, sumnjam da ju je iznevjerio. Volio ju je, a neovisno o tome, bio je vrlo odgovoran i savjestan. I mene je učio da budem takav. Nažalost, zaboravio sam što mi je govorio. Barem do trenutka kada si se ti pojavila i grubo me podsjetila na to - rekao je i primivši je za ruku, spustio malen poljubac na njezine prste. - Dobro djeluješ na mene.


Ljudi se ponekad posvade. To ne znači da se moraju i razići. Poželjela mu je to reći, ali nije mogla, jer... vlastitoj sestri okrenula je leđa i otišla, umjesto da ostane i potrudi se razgovorom riješiti problem. Jermynov izraz lica bio je savršeno miran, no znala je da je to samo maska kojom pokušava prikriti duboku tugu. - Ne kaže se uzalud da je šiba iz raja izašla - rekla je i nestašno mu promrsila kosu. - Jest - s osmijehom se složio. - A kaže se i da mudra žena uvijek zna kada treba zatvoriti usta.

Želio je da promijeni temu. A njoj, koja je više od ičega voljela izazov, bilo je teško odustati. Oduvijek je bilo tako, još od vremena kad je izluđivala baku svojim smionim poduhvatima i nestašlucima. No postoje različiti izazovi. Primjerice, više no jednom imala je prilike vidjeti seoske djevojke kako se s momcima ljube na tratini. Bi li se i ona mogla upustiti u takvo što? Najzad, ionako nema nikoga u blizini. Tko bi ih mogao vidjeti? Gurnula ga je na travu i spojila usnice s njegovima, u dug, sladak i vlažan poljubac. O, da... izazov otkrivanja što sve može činiti s njim, te gdje i kako to može činiti, u zadnje vrijeme privlačio ju je više od bilo kojeg drugog izazova. Pritisnuvši grudi o njegova široka prsa, polako je spustila ruku do njegova međunožja i počela ga nježno trljati. Osjetivši kako mu se ud ukrutio pod njezinim prstima, slavodobitno se osmjehnula. Trenutak potom, prebacio ju je na leđa i ponovno pohotno spojio usnice s njezinima. Uspaljeni, nastavili su se okretati po travi i odjednom... Netko ju je nogom raspalio po stražnjici. Zapanjeno pogledavši preko ramena, ugledala je krupnog muškarca, dugog tankog nosa i


iskolačenih očiju nalik ribljima. - Koliko puta vama sluškinjama treba ponoviti da vrtovi

Summerwind Abbeya nisu mjesto na kojem ćete se ljubakati sa svojim momcima? - ljutito je promrsio i uhvativši ju za ovratnik haljine, podigao ju na noge. - Slušaj me dobro, curo! Dok sam ja ovdje batler, zaboravi na valjanje s momcima po travi. A što se tebe tiče, momče... Shvativši u koga gleda, zinuo je od zaprepaštenja pa hitro pročistio grlo. - Gospodine! Oprostite, nisam znao... nisam ni sanjao da biste to mogli biti vi - drhtavim glasom je izgovorio. Amy ni na trenutak nije posumnjala da je rekao istinu. A sudeći po tonu njegova glasa, umirao je od straha. S razlogom, jer Jermyn je izgledao kao da bi ga najradije sastavio sa zemljom. Što se Amy tiče, bilo je to posve razumljivo. Prekinuti čovjeka u takvom trenutku... Polako, Jermyn je ustao i u punoj visini dostojanstveno se ustobočio se pred batlerom, primoravši ga da podigne pogled. Waltere, budi ljubazan i makni svoje prljave ručetine s moje... Žene. Shvativši kako dvoji bi li to bilo mudro reći, Amy se hitro odlučila uplesti. - Jermyne, ne bi trebao zamjerati Walteru što vodi brigu o moralu tvojih služavki. - Što? - ljutio je upitao. - Trebao bi ga zbog toga pohvaliti - podsjetila ga je.

Odmahnuo je glavom i naglo se pribrao. - Da, naravno. U pravu si - rekao je i svrnuo pogled na batlera. Dakle, Walteru, lijepo od tebe što vodiš brigu o moralu mojih služavki. No ova mlada dama nije moja služavka - dodao je i odgurnuo mu ruku s Amyna ovratnika. - Nego zaručnica.


- Vaša... zaručnica? Oprostite, gospodine, ali... - promucao je i naglo problijedio. - Mislio sam da ste... strahovali smo da ste možda... mrtvi. Bili smo prilično zabrinuti za vas. Osobito Biggers. I ja, naravno... - Da, vjerujem. No eto, uspio sam pobjeći otmičarima. Nema

potrebe za zabrinutošću - hladno je izrecitirao Jermyn pa nestrpljivo odmahnuo rukom. - Hajde, vrati se u dvorac i reci gospođi Valentini neka pripremi sobu za princezu Nadmenu. - Princezu... ? odmjeravajući Amy.

promrmljao

je

Walter,

sumnjičavo

- Nadmenu - rekao je Jermyn.

Pričekavši da se batler udalji, kratko je svrnuo pogled prema ponovno oblačnom nebu pa primio Amy za ruku. - Toliko o našoj idili u prirodi. Čini se da će opet kiša. Hajdemo kući.


DVADESET DRUGO POGLAVLJE

asno popodne, kad se Biggers pojavio u lovačkoj kolibi i vidio što Amy ima na sebi, oči su mu od zaprepaštenja zamalo ispale iz duplji. Nikad u životu nije vidio lošije odjevenu mladu damu. Naravno, nije mogao znati da je to jedina čista haljina koja joj je preostala, ujedno i najgora od svih koje je imala. Vidjevši izraz njegova lica, Jermyn se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh.

K

- Lady Northcliff, ako... ako biste mi dopustili malu sugestiju -

započeo je kratko pročistivši grlo. - Kočija će uskoro doći po vas, no vjerujem da biste se još stigli presvući. Naime, sluge i sluškinje radoznalo iščekuju vaš dolazak i... premda je vaš stil odijevanja vrlo... osebujan i... nadasve zanimljiv, možda biste se... barem prvi put, pred njima trebali pojaviti u nečem... prikladnijem. Želim reći, otmjenijem - hitro je dodao. - Naime, bilo bi lijepo kad bi vas osoblje upoznalo u najboljem svjetlu. - Biggerse, morat ćeš mi se prestati obraćati kao lordovoj supruzi - rekla je Amy, nimalo uznemirena njegovom obazrivo izrečenom kritikom njezina načina odijevanja. - Osobito zato što Walter vjeruje da sam Jermynova buduća supruga. - U pravu ste, gospođo. Pripazit ću na to - rekao je i svrnuo

pogled prema vratima. - Mislim da kočija upravo dolazi. - U redu, ostani tu i potrudi se ukloniti sve tragove našeg boravka - rekao mu je Jermyn i prebacio pohabanu pelerinu preko Amynih ramena. Po njegovom mišljenju, s podignutom kosom i ulubljenim šeširićem na glavi, izgledala je vrlo dražesno, pogotovo jer su joj obrazi još uvijek bili rumeni od popodnevnog vođenja ljubavi. - Nitko ne smije posumnjati da smo nas dvoje ovdje proveli zadnjih nekoliko dana. Ne želim da posluga počne šaputati


kako smo završili u krevetu prije nego što smo se oženili. - Dakle, do vjenčanja u crkvi čedno ćemo spavati svatko u

svojoj postelji? - upitala je Amy, kratko ga pogledavši preko ramena. - Stari dvorci imaju svojih prednosti - s osmijehom je odvratio. - Kakvih? - upitala je i navukla vunene rukavice.

Biggers se jedva suzdržao da ne svrne pogled k nebu. - Poput tajnih prolaza - rekao je Jermyn. - Zaboga, gospodine! - uskliknula je, glumeći zapanjenost. - Nećete mi se valjda noću ušuljati u sobu? - Naravno da ne - mrtvo ozbiljno je odvratio. - Već si dokazala da se možeš vrlo vješto ušuljati u moju spavaću sobu, pa s pravom očekujem da ćeš ti doći k meni. - Jer si previše lijen da bi došao k meni? - Ne, nego zato što imam veći krevet.

Glasno se nasmijala, primila ga pod ruku i uputila se prema vratima. Na pragu, zastala je i pogledom okružila prostoriju... kamin pred kojim su sjedili, krevet u kojem su vodili ljubav, vaze s cvijećem... Vidjevši melankoliju u njezinim očima, shvatio je da je zavoljela tu kolibu. Ne prvi put, upitao se kako će se snaći u ulozi gospodarice, hoće li moći izaći na kraj s brojnom poslugom i svakodnevnim zadacima s kojima će biti suočena. Trenutak potom, okrenula se i izašla u sada sunčano popodne. Kočija markiza od Northcliffa bila je doista krasna - bijeli dvopreg, s crnim kožnim sjedalima i obiteljskim grbom na vratima. Kraj nje, stajali su kočijaš i lakaj u tamnoplavim livrejama.


Svjestan važnosti prvog dojma, Jermyn je svoju nevjestu - ili buduću nevjestu, kako su neki mislili, odlučio dovesti kući u velikom stilu. Prije no što su sjeli u kočiju, predstavio joj je Miltona, kočijaša i Billa, lakaja. - Njima dvojici možeš bez razmišljanja povjeriti i vlastiti život - rekao je. Želio je da to zna, u slučaju da nešto krene po zlu, pogotovo u vezi predstojećeg obračuna s njegovim stricem. Odjednom, sinulo mu je da se loše ponio prema Miltonu. Kad se kočija tijekom one nesretne vožnje do Brightona prevrnula u jarak, on je slomio nogu, no Milton je zadobio udarac u glavu zbog kojeg je tri dana bio u nesvijesti. Nije se trebao tako brzo vratiti na posao, no ipak, učinio je to. Da, učinio je to i to samo zato jer je znao da mu je potreban. Prije nego što je upoznao Amy, Jermyn je njegovu odanost uzimao zdravo za gotovo. No to se sada promijenilo. Jedna od prvih stvari koju će učiniti, bit će da mu u ime zahvale uruči dovoljno veliku sumu kako bi sinu platio školovanje za odvjetnika. Lakaj je otvorio vrata kočije. - Izvolite, gospo. Prije nego je ušla, Amy je kratko zastala i blagonaklono se osmjehnula kočijašu i lakaju. - Iskreno sam ganuta vašom odanošću. Hvala vam na tome. - Nema na čemu, gospo - rekao je Bill. - To se podrazumijeva, gospođice Rosabel - dodao je Milton.

Malo zatim, krenuli su put dvorca. - Čini se da nitko nije siguran kako bi me trebao oslovljavati rekla je Amy. - Kako bi te oslovljavali u Beaumotagneu? - upitao je Jermyn i prebacio joj ruku preko ramena. - S "Vaša Visosti”... no to mi se čini jezivo razmetljivim.


- Ali, princeza si - odvratio je, slegnuvši ramenima. - Princeza u egzilu - podsjetila ga je. - Moj sadašnji položaj nije

osobito laskav. Ne, bit će posve u redu budu li mi se obraćali s ‘gospođice Rosabel”. - Kako god želiš, draga - rekao je, svjestan da Milton i Bill čuju

svaku njihovu izgovorenu riječ. Obojica su mi bilo vrlo odani, no unatoč tome, znao je da ih to neće spriječiti da se pred ostalom poslugom pohvale kako su čuli da je njegova buduća supruga doista princeza. Jermyn je inače iz dna duše mrzio glasine, no u ovom slučaju, nije imao ništa protiv da se prošire. Zadovoljan, zavalio se u sjedalo i upustio se s Amy u opušten razgovor o povijesti ovog kraja i njegovim osobitostima. Tamni oblaci ponovno su se počeli skupljati na nebu, a zrak je postao težak i ustajao. Bilo je to primirje pred oluju. I to prilično gadnu, pomislio je Jermyn. Malo potom, zapuhao je jak vjetar. - Prilično je vjetrovito ovdje - rekla je Amy. - Mnogo više nego na otoku. - Da, zato jer je dvorac izgrađen na litici. U srednjem vijeku,

bila je to benediktinska opatija. No dvorac je tijekom vremena dograđivan i preuređivan na različite načine, tako da se pretvorio u arhitektonsku nakaradu mješavine stilova - rekao je, zadivljeno pogledavajući dvorac, kao i uvijek kad bi mu se približavao. - No ipak ga obožavaš - rekla je, opazivši njegov pogled. - Da, u pravu si. Dugo vremena nisam si to želio priznati, možda i zato što sam želio pobjeći od uspomena. Tek kad si me zatočila, postao sam svjestan kakvu ulogu ovo mjesto i ljudi koji ovdje žive, imaju u mojem životu. Volio bih je s tobom podijeliti. - Hvala ti na primamljivoj ponudi - rekla je i hitro pogledala

ustranu. Imao je snažan osjećaj da ga je željela upitati na koliko dugo joj


nudi tu ulogu, no predomislila se. Šteta, jer u tom slučaju rekao bi joj da njegova ponuda nema vremenskog ograničenja. Na trenutak je zavladala tišina, a Amy se zatim kratko nasmijala. - Trebao bi mi zahvaliti što sam te zatočila. Karakter ti se nakon toga znatno popravio. Njezin smijeh nije mu najbolje sjeo. Govorio je o tome da mu se neće lako predati. Predstojalo mu je još podosta borbe da ju zadrži uz sebe. - Ali, draga, naravno da sam ti zahvalan. I zato ti se stalno odužujem, svakog dana po nekoliko puta - našalio se. Široko mu se osmjehnula, sretna što su uspjeli zaobići neugodnu temu. Kočija se zaustavila pred terasom na kojoj su sluge i sluškinje već stajali poredani po rangu, počevši od Waltera i domaćice na čelu kolone, do pralja i sudopera na začelju. Ne brini, sve će biti u redu - rekao je Jermyn i potapšao je po ruci. - Nema potrebe za nervozom. Walter je smrdljiva uš koje ću se riješiti čim prije bude moguće, no svima ostalima zacijelo ćeš se svidjeti. - Misliš da sam zabrinuta i nervozna? - začuđeno je upitala. Odakle ti takav šašavi dojam? Prije bi se reklo da sam pomalo rezignirana, kao i uvijek kad treba odraditi stvari poput tih.

O čemu, pobogu, govori? Shvatio je to tek kad joj je pružio ruku da izađe iz kočije. Držanje joj se odjednom promijenilo. Izgledala je dostojanstveno poput kraljice. Njezin hod, njezin osmijeh, način na koji ga je primila pod ruku kad su krenuli prema terasi... bila je nevjerojatno graciozna. Samouvjerena, ali nadasve ljupka, nimalo umišljena. Ponovila je ime svakog sluge i sluškinje. Svakome od njih dražesno se osmjehnula. Sudeći po njihovim blistavim pogledima, bili su oduševljeni njome. Nisu ni opazili u kakvim se starim krpama pojavila pred njima. A ako i jesu, to im nije bilo nimalo važno.


Htio-ne htio, Jermyn je bio primoran suočiti se s vlastitom glupošću. Naravno da se umjela ponašati u ovakvim situacijama. Najzad, djetinjstvo je provela na beaumontagneškom dvoru. Jasno da je od malih nogu naučena ophođenju s ljudima, bilo da se radi o državnicima i diplomati ili slugama. Kad je saznao da je princeza, to mu se učinilo posve logičnim. Bila je obrazovana, samouvjerena i vrlo ponosna. Štoviše, uznosita. Ipak, nikada je nije vidio u toj ulozi. Dosad. I to je bilo ono što je doživio poput udarca šakom u želudac. Jer u perspektivi, u brojnim službenim prigodama, teško da će markiz od Northcliffa moći držati korak s beaumontagneškom princezom. I premda se trudio potisnuti neugodnu spoznaju da će živjeti u njezinoj sjeni, to mu nije najbolje uspjelo. Dragi striče, Imam za tebe sjajnu vijest - uspio sam pobjeći otmičarima i vratiti se kući! Siguran sam da te to jako veseli. Štoviše, uvjeren sam da bi me rado vidio, kao i ja tebe. Za to će nam se uskoro pružiti prilika jer za svoj trideseti rođendan odlučio sam prirediti veliku rođendansku proslavu. Nažalost, ispostavilo se da će me to stajati puno više nego što sam očekivao. No tako je kako je. Pozvao sam gomilu uglednih dama i gospode, a troškovi za hranu, piće i dodatno osoblje nisu mali. Zato te, dragi striče, moram zamoliti da mi unaprijed isplatiš dio novca od mojeg godišnjeg prihoda. Što više, to bolje. I naravno, što je prije moguće. Uzgred, ako su do tvojeg uha slučajno doprle glasine o mojim kockarskim dugovima, nemoj ih shvatiti ozbiljno. Riječ je o buri u čaši vode; ljudi uistinu pretjeruju. Siguran sam da ću ubrzo uspjeti vratiti dug i da zato neću morati prodati Summerwind Abbey.


Još jednom, lijepo te molim da odmah po primitku ovog pisma, proslijediš novac na moj bankovni račun. Bila bi mi osobita čast 10. lipnja ugostiti te u mojem rodnom domu. Iskreno, nadam da ćeš svojom prisutnošću uveličati moju rođendansku proslavu. S veseljem iščekujem naš susret! Tvoj odani nećak, Jermyn Edmondson, markiz od Northcliffa. Pročitavši pismo, Harrison Edmondson grohotom se nasmijao. Sluga koji je upravo prolazio hodnikom ispred njegove radne sobe, kratko se trgnuo, sumnjičavo pogledao prema vratima i brzo produžio dalje. U sobi, Harrison je zadovoljno protrljao ruke i zavalio se dublje u naslonjač. Nikada ne bi pomislio da mali seronja poput Jermyna može biti toliko pametan. Kako god bilo, napokon se sve razjasnilo. Dakle, njegov mili nećak, markiz od Northcliffa, lukavo se dosjetio osmisliti svoju otmicu jer mu je očito trebao novac. Naravno, računao je da će njegov dragi stric bez oklijevanja platiti traženi iznos, kao što bi većina stričeva i učinila za svoje voljene nećake. No kad se to nije dogodilo, odlučio se vratiti kući. Ipak, čudno je da mu to nijednom riječju nije predbacio. Zašto nije? Ah, naravno! On nema pojma o poslu i prihodima. Nikada se time nije zamarao. Zacijelo je zaključio da njegov predragi stric ne može nabrzinu skupiti toliko novca. Koje li naivne budale! Jer da je


htio, mogao je odmah podići iz banke tih deset tisuća funti, pa i mnogo više od tog. Trenutak potom, ponovno se namrštio. Dovraga, taj mali seronja uskoro će napuniti trideset godina, a nijedan od pokušaja da ga se zauvijek riješi, nije urodio plodom. Preživio je pad iz kočije. Plaćeni ubojica očito ga nije ubio, a ako se nadao da će se taj mali glupan sam ubiti pištoljem kojem je batler začepio cijev, nadao se uzalud jer ni to se nije ostvarilo. Ako želiš da nešto bude učinjeno kako valja, učini to sam. Naglo je ustao i prišao ormaru sa zbirkom oružja. Naravno da će svojom prisutnošću uveličati Jermynovu rođendansku proslavu. Dapače, osobno će se pobrinuti da mu to bude posljednja u životu.


DVADESET TREĆE POGLAVLJE

akon podrobnog razmišljanja shvatila sam što želim od lorda Northcliffa - rekla je Aflonsina, grofica od Cuviera. Poput zadovoljne mačke sjedila je okružena skupinom dama usred salona Jermynova dvorca. - Sve se svodi na jedno - želim se s njim igrati skrivača pod poplunom.

N

Gospođica Hilarie Kent, lady Phoebe Bent i vojvotkinja od Seymoura, složno su se zakikotale. Amy se tajanstveno osmjehnula i nastavila hodati prema terasi. Dva džentlmena u njezinoj pratnji - lord Howland Langford i njegov brat, Manning Lanngford, grof od Kenleya, zaprepašteno su pogledali lady Alfonsinu. - Zgrožena sam njegovim izborom buduće supruge - nastavila je lady Alfonsina. - Nitko živ nije čuo za nju, a tvrdi da je princeza. Kako da ne! - Smiješno - složila se gospođica Kent.

Naravno, vidjele su da se Amy uputila prema terasi, zato su i naoštrile jezike. - Zamislite, počela je živjeti s njim prije vjenčanja - rekla je lady Phoebe, dovoljno glasno da Amy to može čuti. - Doduše, sluge tvrde da spavaju u zasebnim sobama, no svi znamo da su to obične tlapnje. - Očekivalo bi se da nakon skandala s njegovom majkom bude znatno oprezniji u izboru životne družice - istaknula je gospođica Kent.


- Upravo tako - složila se lady Alfonsina. - To je ujedno dokaz da muškarac treba paziti s kim će imati djecu.

Naglo se okrenuvši Amy ih je ošinula pogledom i zakoračila prema njima, no Kenley je hitro stao pred nju i čvrsto ju uhvatio za nadlakticu. - Ne obraćajte pozornost na njih - ispod glasa je izgovorio. - Ljubomorne su na vas i to je sve. Bio je živahan muškarac istančanog ukusa i sa sklonošću vlastitom spolu pri izboru partnera, te suprotnom, pri izboru prijatelja. - Briga me! Neću dopustiti da tako govore o Jermynu i njegovoj

majci – odbrusila je. - Kako ćete ih spriječiti? Razbit ćete im zube ili što? - Dobra zamisao - promrsila je i kratko spustila pogled na

njegovu ruku. Hitro ju je povukao. No bio je u pravu. Ne bi trebala napraviti scenu. Ne danas, na Jermynov rođendan i pouzdano ne pred toliko ljudi koji bi jedva dočekali materijal za sočan trač. Usto, imala je pametnija posla, poput pripremanja terena za pokušaj Jermynova umorstva koje će se pouzdano dogoditi u nekom trenutku nakon svečanog ručka u vrtu, a prije večerašnjeg bala u dvorani. Nakratko je kimnula i u pratnji dvojice džentlmena produžila u vrt. Po Amynu i Jermynovu preseljenju u dvorac, tri dana i tri noći bjesnila je oluja. Vjetar je mahnito puhao, valovi bjesomučno udarili o obalu, kiša se u potocima slijevala niz prozore. Bila je to jedna od prirodnih nepogoda koja čovjeka doslovce ostavlja bez daha i koja je vrtlare pouzdano otjerala u očajanje kad su vidjeli što je napravila od vrta. Srećom, do proslave Jermynova rođendana ostalo je dovoljno vremena da se sve dovede u prijašnje stanje.


Ipak, bilo ju tu puno posla. Trebalo je ukloniti stabla koja je vjetar iščupao iz zemlje, očistiti gomilu granja, pokupiti hrpe lišća, urediti grmlje i cvjetne lijehe... No sada, vrt je izgledao upravo savršeno, toliko lijepo da je bilo teško zamisliti kroz kakvu je havariju prošao. Dan je bio krasan, sunčan i topao, kao naručen za rođendansku proslavu markiza od Northcliffa i melodramatsku predstavu pokušaja njegova umorstva. - Kenley, priznaj da si i ti ljubomoran na lordovu zaručnicu rekao je lord Howland. - Znam da bi se i ti rado malo poigrao s Northcliffom. - Priznajem, ali ja barem ne govorim javno o tome - odvratio je Kenley i široko se osmjehnuo Amy. - Draga moja, neopisivo bi me veselilo kad biste mi dopustili da vas savjetujem po pitanju odjeće. Vjerujem da biste uz moju malu pomoć te vještice doslovce natjerali da si počupaju kosu od muke.

Uzvratila mu je osmijehom. I on i njegov brat bili su joj vrlo simpatični. Jermyn joj ih je predstavio kao svoje najbolje prijatelje i zamolio ih da joj prave društvo. - Nije mi stalo ni do odijevanja ni do toga da natjeram te vještice da si počupaju kosu od muke, ni doslovce ni bilo kako drugačije. Uzgred rečeno, fućka mi se čega bi se lady Alfonsina igrala s mojim zaručnikom. Ili vi, Kenley. Jer sigurna sam da se on ne bi ničega igrao s njom, a pouzdano ne niti s vama. - Princezo! Uistinu sam šokiran vašim riječima - rekao je, no Amy se mogla okladiti da se jedva suzdržava da se ne nasmije.

Za razliku od njega, lord Howland glasno se nasmijao. - Ne, Kenley, nisi nimalo šokiran. Uvrijeđen si što ti je rekla istinu u lice. - Pomalo - s osmijehom je odvratio Kenley. - Ipak, mogu joj to

oprostiti. Svaka zaljubljena žena pomalo je ljubomorna. Ljubomorna? Ona? Zato jer je zaljubljena u Jermyna? Amy se


na trenutak oštro zagledala u Kenleya. - Bojim se da ne razumijem o čemu govorite - smeteno je izgovorila. Kenley i Howland kratko su se pogledali i nasmijali, kao da im je ispričala vic. - Nije važno - najzad je rekao Kenley, nehajno odmahnuvši rukom. - Kako god bilo, razmislite o mojoj ponudi. Ljepotici poput vas nužan je iskusan modni savjetnik poput mene. Mogao bih od vas učiniti najljepšu ženu u društvu.

Kako se ponaša zaljubljena žena? Amy bi rado saznala odgovor na to pitanje. Jer ona pouzdano nije zaljubljena u Jermyna. Dobro se slažu i to je sve. Ostat će zajedno godinu dana i budu li se i dalje dobro slagali, vjenčat će se u crkvi. Vjerojatno. A možda i ne. Osim ako... hm, da. Bude li zatrudnjela, pouzdano će se vjenčati. Budući da nisu rabili nikakva sredstva za zaštitu od trudnoće, njihov privremeni poganski brak mogao se pretvoriti u trajni, no hoće li to biti i brak iz ljubavi? Iskreno rečeno, još uvijek nije bila sigurna je li Jermyn doista njezina srodna duša, ni što, zapravo, osjeća prema njemu. Važnije od svega, nije imala pojma što on osjeća prema njoj. Jest, potrudio se učiniti je dijelom svojeg života i premda je njezina spavaća soba bila u jednom, a njegova u drugom krilu dvorca, svake noći dolazio je k njoj. Naravno, za takve posjete služio se tajnim hodnikom, pa nitko od slugu nije to znao. - Biggers mi se već ponudio za modnog savjetnika - rekla je, shvativši da Kenley iščekuje njezin odgovor. - Pronašao je i neku Francuskinju koja mi je sa svojim pomoćnicama već sašila nekoliko jednostavnih haljina, uključujući i ovu koju upravo imam na sebi. Jasno mi je da vas se moj stil odijevanja nije osobito dojmio, no dragi moj, trebali biste znati s čime ćete se suočiti ukoliko prihvatim vašu ponudu. Naime, pouzdano neću nositi


haljine urešene metrima nabrane čipke, a bogme ni one s previše volana ili šlepom za koji ću se spoticati. Također ni haljine s dubokim dekolteom iz jednostavnog razloga što ne želim razmišljati hoće li mi grudi ispasti iz njega za vrijeme plesa. Lord Howland ponovno se glasno nasmijao, a Kenley je zdvojno odmahnuo glavom. - O, Bože. Doista ste pretjerano skromni. Trebali biste Northcliffu dopustiti da vas razmazi i odjene vas u krzna, svilu i baršun. - Otkad smo se upoznali, i ne čini drugo nego udovoljava svim

mojim željama. Doista me razmazio - s osmijehom je odvratila. Koliko je njima i ostalim gostima bilo poznato, upoznali su se prošlog mjeseca na Summerwindu, za vrijeme njezina posjeta gospođici Victorini. To je sve što trebaju znati, rekao je Jermyn. - Hoćete li se barem na večerašnjem balu pojaviti u nekoj

veličanstvenoj haljini? - upitao je Kenley. - Da, naravno. - Kakve je boje? - znatiželjno je upitao. - Mislim da je ružičasta - rekla je i kratko se namrštila. - Ili

plava - dodala je i smeteno slegnula ramenima jer doista se nije mogla sjetiti. Zadnjih dana isprobala je toliko haljina da više nije znala koja je koja. - Ružičasta... ili plava - zbunjeno je ponovio Kenley.

Vidjevši nevjericu u njegovom pogledu, odlučila se za prvo što joj je palo na pamet. - Ružičasta je. - Svi pogledi sada su upereni u vas. Ljudi su po prirodi

znatiželjni, a ne poznaju vas. Privlačni ste i osvojili ste srce dosad neosvojivog lorda Northcliffa. Sve žene vam zavide na tome blago je izgovorio i počešao se po uredno podšišanoj bradi. - No


slava je prolazna. Želite li ostati u središtu pozornosti, morat ćete se malo potruditi. - Neće morati - rekao je lord Howland. - Ostat će u središtu pozornosti upravo zato što joj do toga nije nimalo stalo. Meni se čini savršenom upravo takva kakva jest. Vrlo je šarmantna. - Doista jest - složio se Kenley i s poštovanjem joj se naklonio. - A vas dvojica neopisivo ste ljubazni - rekla je i zastala u hodu, jer ugledala je Jermyna u razgovoru s postarijom damom. I... sve oko nje odjednom je nestalo, sve što je vidjela bio je Jermynov visok, snažan lik, njegova kosa boje crvenkastog mahagonija, njegove meke usnice koje su joj noću pružale toliko užitka...

Kratko ju je pogledao, jedva primjetno kimnuo i nastavio razgovor s lady Hamilton. Kao nekoj šašavoj debitantici, leptirići su joj zaplesali u želucu. O, kako je drag, pomislila je. Kako je lijepo od njega što se sjetio stati i porazgovarati s tom starom nagluhom damom. Pogledom je polako prešla po vrtu. Sluge u livrejama kružile su uokolo nudeći gostima šampanjac, dame u proljetnim haljinama šetale su s gospodom puteljcima između lijeha s cvijećem koje je jučer ujutro doneseno iz staklenika. Samo nekolicina panjeva nijemo je svjedočila razornoj snazi oluje, no čak ni oni nisu mogli narušiti raskošnu ljepotu prizora. Kad je zavoljela to mjesto? Ponovno je svrnula pogled na Jermyna. Kad je zavoljela njega? Jer, nije se radilo o mjestu, nego o muškarcu kojemu je to mjesto pripadalo. Zaboga, Kenley i Howland bili su u pravu. Zaljubljena je u Jermyna. Štoviše, cijelim srcem ga voli. A on... voli li i on nju? - Postoji li ovdje netko koga još niste upoznali? - upitao ju je


Kenley. Kratko se trgnula i smeteno se zagledala u njega. - Oprostite? - Postoji li ovdje netko koga još niste upoznali? - ponovio je.

Pogledom je okružila prisutne. - Mislim da sam se upoznala s gotovo svima - nehajno je odvratila jer nije joj bilo do razmišljanja o tome. Jedino što ju je trenutačno zanimalo bio je Jermyn. Voli li ju? Moguće, pomislila je. Volio je voditi ljubav s njom, to je barem bilo sigurno. Neovisno o tome, imala je dojam da joj je vrlo privržen. Vjerovao je svakoj njezinoj riječi, čak i kad je pomalo pretjerivala. No, znači li to da ju voli? Nije imala pojma jer... nije poznavala tu vrstu ljubavi. Znala je što je sestrinska ljubav i ljubav prema ocu, ali ljubav između žene i muškarca bila joj je nepoznata. - Jeste li uspjeli upamtiti njihova imena? - upitao ju je lord Howland.

Smeteno ga je pogledala. - Oprostite? - Jeste li uspjeli upamtiti imena ljudi koje ste upoznali? strpljivo je ponovio pitanje. - Naravno. Pamćenje imena ljudi je nešto što princeze uče od

malih nogu - rekla je, propustivši reći da je tu vještinu godinama usavršavala tijekom života na cesti. Naime, ljudi su neusporedivo ljubazniji prema onima koji im se obrate imenom. - Dakle, doista ste princeza? - Da, princeza u egzilu - odvratila je. - Što je gotovo isto kao i

skitnica - dodala je i široko se osmjehnula kad je vidjela kako se pokunjio. Kad bi samo znao koliko je to točno! No, nije bilo vrijeme za razmišljanje o Jermynovim osjećajima prema njoj. Prije svega, trebalo je riješiti problem s Harrisonom. Bude li sve teklo onako kako su planirali - a bila je uvjerena da


hoće - taj problem večeras će biti riješen. Nakon toga razgovarat će Jermynom. Reći će mu da ga voli i pitati ga voli li i on nju i ako joj kaže da ju voli... - Obećali smo Northcliffu pobrinuti se da upoznate sve prisutne, ali kako ćemo to učiniti kad očito niste raspoloženi za suradnju? mrzovoljno je upitao Kenley.

Bio je u pravu. Mora se usredotočiti na sadašnji trenutak. Ponovno je pogledom okružila prisutne. - Ne poznajem ona dva gospodina koja stoje kraj stola na kojem je posuda s punčem. Lord Howland pogledao je u smjeru dvojice starijih, otmjeno odjevenih džentlmena, bespomoćno slegnuvši ramenima. - Bojim se da mi je vid oslabio. Tko je to, Kenley? - Gospodin Irving Livingstone i Oscar Ingram, grof od Stokea -

rekao je Kenley. - Nikada ne bih pomislio da ću ih ovdje vidjeti. Nemaju običaj odlaziti na zabave izvan Londona. - Doista - složio se lord Howland pa svrnuo pogled na Amy. Bili su bliski prijatelji Jermynova oca. Dok je bio živ, često su ovdje dolazili, no ne i nakon njegove smrti. Ne bih očekivao da će ih se Northcliff sjetiti pozvati. - Gotovo sam sigurna da ih i nije pozvao - odvratila je. Zapravo,

bila je posve sigurna u to. Naime, potrudila se upamtiti imena s popisa gostiju, a imena te dvojice nisu bila među njima. - A tko je onaj visok naočit muškarac? - znatiželjno je upitao

Kenley. - Na koga, točno, mislite? - upitala je Amy.

Na onog koji stoji po strani, kraj onog velikog panja. Slijedeći njegov pogled, ugledala je otmjeno odjevenog mlađeg muškarca.


I shvatila da gleda ravno u nju. Naravno, to nije bilo čudno jer kao Jermynova zaručnica, bila je u središtu pozornosti. Ipak, pogled tog muškarca bio je drugačiji. Vrlo oštar i podozriv. Trenutak potom, kratko joj je kimnuo, kao da joj želi prenijeti neku nijemu poruku. Nije imala pojma kakvu, ni na temelju čega je zaključio da bi ona tu poruku trebala shvatiti. - Krasno - rekao je Kinley i duboko uzdahnuo. - Čini se da

imate još jednog obožavatelja. - Poznajete li ga? - Ne – odvratila je, iako joj se činio čudnovato poznat. No ni uz

najbolju volju nije se mogla sjetiti tko bi to mogao biti. - Ah, evo lorda Northcliffa - uskliknuo je Kenley.

Istog trenutka Amy je zaboravila čudnog neznanca. Zapravo, na sve oko sebe, uključujući Kenleya i Howlanda. Ah, doista je divan, pomislila je, gledajući ga kako im prilazi. I njezin. Samo njezin. - Čini se da on više nikoga ne vidi kad je ona u blizini - s

osmijehom je rekao Howland. - Dobro ti se čini - odvratio je Kenley i svrnuo pogled na

Jermyna. - Kako si, dragi prijatelju? - Odlično - rekao je Jermyn i duboko se zagledao u Amyne oči. - Kao i uvijek kad se nađem kraj moje princeze.

Amy je naglo porumenjela. Bilo je nešto u njegovu pogledu što ju je činilo razuzdanom, nešto što je i bez riječi govorilo što bi joj sve činio kad bi bili sami. Polako je posegnuo za njezinom rukom i spustio joj malen poljubac na prste, a zatim joj poljubio dlan. - Oh, kako dražesno - promrmljao je Kenley, svrnuvši pogled k


nebu. - Ne budi ljubomoran - rekao je Howland, potapšavši ga po

ramenu. - Ti ionako nikada ne bi imao šanse kod njega. - Hvala ti što si me na to podsjetio - odvratio je Kenley. - Ispričajte me, rado bih nešto popio - dodao je i požurio prema

stolu s pićima. - Northcliffe, vidi tko je došao - rekao je Howland, mahnuvši rukom prema muškarcu koji je žurio prema njima. - Čini se da te žudi pozdraviti. Kako bilo, uživaj u njegovom društvu - dodao je i hitro se udaljio.

O, ne, pomislila je Amy. Još jedno upoznavanje. Bila je već sita toga. Od jučer popodne, kad su gosti počeli pristizati, upoznala je gomilu ljudi. Neki su joj bili simpatični, neki ne, no bez obzira na to, radilo se o nečemu što je jednostavno trebalo odraditi. Jermyn se uvelike ponosio njome i želio ju je svima predstaviti. Naravno, bila je svjesna pozornosti koju je izazvala iako ne i toliko glupa da bi pomislila kako su svi njome oduševljeni. Dame u salonu sigurno nisu bile. No i to je bio dio društvenog života. Otvorena i iskrena kakva je bila, u to kratko vrijeme, često se našla u situaciji da mora pregristi jezik. To ju je beskrajno umaralo, ali ako Jermyna to veseli a očito ga veseli, odigrat će svoju ulogu onako kako on očekuje od nje i biti ljubazna prema svima. Pogledavši muškarca koji je dugim koracima grabio prema njima, začuđeno je podigla obrve. Bio je prosječno visok, kratkih nogu i dugačkog trupa s trbuhom koji mu je veselo poskakivao pri hodu. Moglo mu je biti pedesetak godina, a poluspuštenih kapaka i s vrećicama na obrazima izgledao je poput dobroćudnog basseta. Bio je u smeđem, pomalo zgužvanom putnom odijelu od tvida. Očito je tek stigao, a sudeći po načinu kako se zadihao dok je pošljunčanom stazom žurio prema njima, nije navikao puno hodati. Promatrajući njezin izraz lica, Jermyn se zamalo glasno


nasmijao. - Ah, da - rekao je. - To je moj stric, gospodin Harrison Edmondson. - O, Bože - promrmljala je i u nevjerici odmahnula glavom. Na temelju onoga što je znala o njemu, mislila je da taj čovjek izgleda znatno opasnije i zloćudnije. Toliko o tome koliko se nekoga može prosuditi po izgledu. - Drago mi je što te vidim, striče - rekao je Jermyn i srdačno se

rukovao s njim. - Moram ti reći još jednu radosnu vijest. Zaručio sam se! Dopusti mi da ti predstavim moju zaručnicu, princezu Amy od Beaumontagnea. Amy ga je začuđeno pogledala. Dogovorili su se da će dopustiti diskretno širenje glasina o njoj, kako bi pobudili zanimanje probirljivog engleskog visokog društva, no Jermyn ju dosad nikome nije predstavio kao princezu od Baumontagnea... zašto je sada to učinio? Harrison je izgledao toliko iskreno i ugodno iznenađen, da je Amy bilo teško zamisliti da je taj čovjek mogao smišljati ikakvu podlost protiv Jermyna, a kamoli umorstvo. I Princeza Amy od Beaumontagnea - zadivljeno je ponovio i duboko joj se naklonio. - Ne mogu vam opisati koliko sam počašćen sam što sam vas upoznao - rekao je svrnuvši pogled na Jermyna. - Dragi, momče, primi moje iskrene čestitke. Napokon si pronašao savršenu ženu za brak. Moram priznati da ti zavidim. zvučao je iskreno. Gdje je drski podlac koji je glatko odbio platiti otkupninu za Jermyna? Gdje je čovjek koji je naručio njegovo umorstvo? - Veseli me što sam upoznala Jermynovog jedinog rođaka -rekla

je, široko mu se osmjehnuvši. - Ne mogu dočekati da mi ispričate sve njegove nestašluke iz djetinjstva. - Ah, o tome bih vam mogao satima pričati. Bio je pravi mali divljak, uvijek u potrazi za nevoljama - rekao je Harrison, uputivši


Jermynu kratak prijekoran pogled. - Osobito nakon što je njegova majka onako sramotno pobjegla. Osmijeh je naglo nestao s Jermynova lica. Napokon je počeo pokazivati svoje pravo lice. Lice do srži pokvarene hulje, kakav je zapravo i bio. - Mogu to razumjeti - odvratila je slađano mu se osmjehnuvši. I ja sam odrasla bez majke i u djetinjstvu sam bila prilično buntovna. Nažalost, prerano sam ostala i bez oca. Moja sestra i ja smo ostale prepuštene same sebi i svjesna sam da joj nije bilo lako sa mnom izaći na kraj. Zacijelo je bila jako zabrinuta kad sam otišla od nje i... - Zar si otišla od nje? - naglo je upitao Jermyn. - Mislio sam da je umrla!

O, joj. Dakle, Jermyn je cijelo vrijeme mislio da je njezina sestra umrla. Kakve li glupe zabune. - Ne, ona je ostala u Škotskoj. Prije dvije godine otišla sam od nje jer sam željela započeti samostalan život i... - Ostavila si je? - tiho je upitao i u nevjerici se zagledao u nju. -

Ne mogu vjerovati da si ostavila vlastitu sestru! Zar si doista to učinila? Možda bi mu trebala reći da joj je pisala... ali ne, neće to učiniti. Ne dok ju gleda tim hladnim, optužujućim pogledom. Kako god bilo, reći će mu istinu. Drugačije nije mogla ni htjela. - Da, učinila sam to. Ostavila sam je. Nekoliko trenutaka blijedo je zurio u nju, kao da ju nikada nije vidio. - Oprosti, striče - napokon je rekao i primivši je za ruku poveo je puteljkom u namjeri da negdje na miru porazgovara s njom. Ni po čemu u izrazu njegova lica nije se moglo vidjeti da je


povrijeđen. Osmjehivao se ljudima, zastajkivao kako bi s njima izmijenio nekoliko riječi. Cijeli život pažljivo je njegovao masku ponosnog markiza. Bila je to njegova jedina obrana od brojnih zlobnika spremnih iskoristiti svaku njegovu slabost kako bi ga olajavali. Osobito zbog njegove majke. Kad je odlučio oženiti se strankinjom, znao je da će to izazvati sveopći podsmijeh i da će ga ljudi uspoređivati s njegovim ocem. No nije mario za to. Štoviše, želio je svima dokazati da je sretan i da će njegov brak biti uspješan. A sada... sada su se sve njegove nade u sretnu budućnost pretvorile u prah i pepeo. Kako je ta žena, k tomu još princeza, mogla odbaciti svoju rođenu sestru? Kako joj je mogla jednostavno okrenuti leđa i otići? Ostavila ju je, kao što je njegova majka ostavila njega. Otišla je od nje bez da se i osvrnula. Bez imalo grižnje savjesti. To govori sve o njoj. Tko zna što mu je sve lagala? A on joj je vjerovao poput zadnje naivne budale! Poveo ju je prema livadi navrh litice, tamo gdje su onog dana, prije preseljenja u dvorac, sjedili na travi i povjeravali se jedno drugome... - Zaboga, ne mogu vjerovati da sam mogao biti toliko glup! - Jermyne, molim te, dopusti mi da ti objasnim. Nije bilo tako

kako misliš - rekla je, pokušavajući ga urazumiti. - Ušuti i pričekaj da se udaljimo - promrsio je kroz čvrsto stisnute zube. - Ne želim da itko čuje o čemu pričamo.

Nije se obazirala na to. Naravno da nije. - Misliš da sam kao tvoja majka zato što sam ostavila sestru, zar ne? Ali nije bilo tako. - Rekao sam ti da ušutiš - podsjetio ju je. Od pomisli da bi itko mogao načuti u što se uvalio s njom, mračilo mu se pred očima.


- Radilo se o tome da je Clarice željela nastaviti po starom, a ja više nisam htjela tako živjeti - vatreno je izgovorila.

Jače ju je stisnuo za lakat i produžio. Stigavši na rub livade, naglo ju je pustio i odmaknuo se od nje, kao da se boji da će se zaraziti bude li joj stajao previše blizu. - Pokušala sam joj objasniti što me muči, ali nije me htjela slušati - nastavila je Amy. - Ponašala se prema meni kao prema djetetu i mislila je da bolje od mene zna što je najbolje za mene.

Odmahnuo je glavom. Svim srcem želio ju je kazniti za izdaju koji je počinila, ne samo zato što je izdala sestru nego i njega, njegove glupe snove o odanosti. Doista je vjerovao da je ona osoba vrijedna povjerenja i da ga nikada ne bi izdala... a sada, dovraga, kako bi više mogao vjerovati u to? - Pitaš li se ikada gdje je ona sada? Pitaš li se što radi i kako živi, muči li ju možda osjećaj krivnje što ti nije pružila dovoljno razumijevanja? Zacijelo joj nedostaješ i zacijelo pati što si ju odbacila, no tebi je to svejedno, zar ne?

Umjesto da se postidi, visoko je podigla bradu i ošinula ga pogledom. Tim gore za nju. - Nisam ju odbacila - ustrajala je. - Clarice nije nimalo

bespomoćna i nisam imala nikakvog razloga biti zabrinuta za nju. Snažne je osobnosti i umije izaći na kraj sa svakom nevoljom. Usto, znam gdje je. Tamo gdje je i bila prije mojeg odlaska, u dvorcu lorda Hepburna. Čim sam vidjela kako ju gleda, pomislila sam da je zaljubljen u nju. I bila sam u pravu jer udala se za njega i očekuje dijete. - Pisala si joj? - upitao je, očiju punih nade. - Da, nedavno...


- Dakle, ipak ste bile u kontaktu preko pisama? Zato znaš da se udala i da očekuje dijete? Možeš li mi pokazati njezina pisma?

Oči su joj kratko bljesnule i poprimile otrovno zelenu boju. Ne, ne mogu - odbrusila je. U tren oka pretvorila se u nadmenu ledenu princezu kakvu je i upoznao. - Ostale smo u kontaktu samo preko oglasa u novinama. - Prokletstvo! Ne mogu vjerovati da si znala gdje je, a nisi se

potrudila čak ni pisati joj! - ljutito je uzviknuo. Nakratko probuđena nada ugasila se u njegovom očima. Dugo vremena živio je u nadi da će mu se majka javiti pismom, no to se nikada nije dogodilo. Mogao je zamisliti kako se osjeća njezina sestra. - Zašto joj nisi pisala? - ledenim tonom je upitao. Slegnula je ramenima i prekrižila ruke na prsima, kao da se pokušava obraniti od njegove srdžbe. - Vjerojatno zato jer znam da bi me nagovarala da se vratim i ostanem s njom do povratka u Beaumontagne. Uvijek je sanjala o tome, a kad se već ona udala za engleskog plemića, smatrala bi da ja ne trebam propustiti priliku udati se za nekog princa. Tvrdila bi da je to najbolje za mene i da moram biti odgovorna, a to je ono što ne želim. - Dakle, ipak nisi toliko odgovorna kakvom se želiš prikazati rekao je. Znao je da je nepravedan prema njoj, ali nije mario. Želio ju je povrijediti.

Trgnula se kao da ju je ošamario. - Misli što god želiš, ali nemam namjeru žrtvovati se za domovinu i ući u dogovoreni brak. - To je puki izgovor. I prema sestri si se neodgovorno ponijela. - Zašto se uopće trudim išta ti objasniti? - ljutito je uzviknula. Ionako nemaš namjeru promijeniti mišljenje, zar ne? - Čak se i ne osjećaš krivom zbog boli koju si nanijela sestri -

odvratio je, ne trudeći se prikriti prezir. - Jasno da se osjećam krivom. Isprva sam se strašno ljutila na


nju, no dvije godine samostalnog života otupile su oštricu moje ljutnje. Bila je to puka mladalačka ludost - rekla je, bespomoćno slegnuvši ramenima. - Željela sam joj dokazati da mogu živjeti bez nje. Žao mi je i svjesna sam da sam pogriješila, ali neću se zbog toga baciti s litice! - Ne znaš što je s tvojom bakom, kao ni s najstarijom sestrom. I nemaš pojma jesu li uopće žive, zar ne? A jedinoj sestri s kojom si bila u vezi, okrenula si leđa! Na temelju čega bih ti trebao vjerovati? Čak i ako održiš obećanje i ostaneš sa mnom tih godinu dana, što će biti poslije? Hoćeš li i meni jednostavno okrenuti leđa i otići? - Ne znam - povikala je, kršeći ruke. - Ne znam jesmo li jedno

za drugo. Ne znam čak ni što bi ti želio. - Pouzdano ne ženu kojoj ne mogu vjerovati. - Nikad u životu nisam prekršila obećanje - srdito je uzviknula. - Ne trudi se razuvjeriti me - prijeteći tiho je odvratio. - Površna si i lakomislena. Ne treba mi žena poput tebe. - Površna i lakomislena? - zapanjeno je upitala. - Da - ledenim tonom je odvratio. - Spakiraj se i idi - dodao je.

U nevjerici se zagledala u njega. - Prekidaš sa mnom? - Tako je. Bolje sad nego da se jednog jutra probudim i otkrijem da te nema. - Ali... što će biti s našim večerašnjim planom? Potrebna sam ti! Moram natjerati tvojeg strica da pomisli... - Nisi nezamjenjiva. Biggers to može učiniti umjesto tebe. - Ali želim znati kako će cijela ta priča završiti - rekla je i prišla mu korak bliže. - Ne možeš me osuditi na temelju nečega što još nisam počinila. Osim toga...


- Što? - osorno je upitao. - Volim te.

Nekoliko dugih trenutaka nije rekao ni riječ. Sve što se moglo čuti bili su krici galeba i razbijanje valova o stijenje. Bože, kako je lijepa, pomislio je, promatrajući kako joj vjetar mrsi kosu. Nažalost, i previše nepouzdana. Došlo je vrijeme da ju skine s pijedestala na koji ju je postavio. Glasno se nasmijao. - Pronašla si vraški pogodan trenutak da mi to kažeš. - Tek danas sam to shvatila. U vrtu... kad sam vidjela kako

razgovaraš s lady Hamilton. Bilo je to kao da sam odjednom progledala i... - I shvatila da bi bilo glupo propustiti priliku udati se za budalu

poput mene? Oči su joj se naglo ispunile suzama. - Jermyne... Malo je nedostajalo da ju čvrsto privije k sebi, zamoli ju da mu oprosti što je bio tako grub, kaže joj da on i nju voli... ali ne, neće to učiniti. Prije mnogo godina naučio je lekciju o izdaji. Postoje žene kojima se ne može vjerovati. Njegova majka bila je jedna od tih. I Amy je nažalost takva. Neće joj pružiti priliku da ga rani više nego što ga je ranila. - Odlazi -rekao je. - Uzmi sve što želiš i idi odavde. Odmah, prije nego što mi slomiš srce. Rekla si da je glupo od mene što sve žene uspoređujem s mojom majkom. Možda i jest, ali što se tebe tiče, u pravu sam. Ista si kao ona.


DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

reviše zabezeknuta da bi se mogla i pomaknuti, ostala je nekoliko trenutaka blijedo zuriti za njim. Koračao je odlučno, visoko podignute glave. Ponosan i dostojanstven markiz od Northcliffa, pomislila je pa rubom rukava otrla suze i uputila se u suprotnom smjeru.

P

Malo zatim, pridružio joj se muškarac koji ju je promatrao u vrtu. Naočit tamnokos džentlmen u otmjenom odijelu, onaj koji joj je djelovao poznato. - Kamo ste se uputili, gospođice? - upitao je.

Kratko ga je pogledala. - U kuću. - Spakirati se? - Da, otkud znate? - upitala je naglo zastavši i okrenula se prema njemu. - Odlazim odavde - ljutito je promrsila. - Sita sam Jermynovih glupih predrasuda. Nevjerojatno je glup i ohol. Trebao bi znati da se ne može tako ponašati prema meni. - Naravno da ne. Vi ste princeza. - Da. Vratit ću se u Beaumontagne i iskoristiti svoj utjecaj da mu zagorčim život. Požalit će što se tako ponašao prema meni. Nikada mu to neću oprostiti. Nikada! - Ne znam čime vam se zamjerio, ali... niste li malo pretjerali? - U tome i jest stvar. Ne biste tako mislili kad biste znali što mi

je učinio - odbrusila je i nastavila hodati, stisnutih šaka i pogleda uperena ravno pred sebe. - Osvetit ću mu se i onda ga ostaviti na miru...


- To već zvuči mnogo razumnije. - Ali samo da se malo oporavi. A zatim ću mu se ponovno

osvetiti. I tako do kraja mojeg ili njegovog života. - Čemu to? Trebali biste se potruditi sve to zaboraviti i nastaviti dalje sa svojim životom. - Ali ne mogu. Otkud mu pravo da tako oštro sudi o mojim postupcima? Na temelju čega? - u dahu je upitala usporivši korak.

Zato jer misli da će ga i ona ostaviti, poput njegove majke. A misli to zato jer je ostavila sestru. Istina, ostavila ju je, ali ne zauvijek. - Nisam površna i lakomislena - promrsila je. - Grozne li

pomisli! - Da. Iskreno se nadam da niste takvi - odvratio je, pozorno se zagledavši u nju. - Kako god bilo, odlazim od njega. - Mudra odluka. - Naravno da jest. Ako me ne želi, nije me ni zaslužio - rekla je i skrenula na puteljak koji je vodio prema lovačkoj kolibi. - To nije put prema dvorcu - upozorio ju je. - Niste li rekli da se idete spakirati? - Molim? - odsutno je upitala.

Nije površna i lakomislena! To što je otišla od Clarice bio je rezultat mladenačkog bunta nakon što je godinama bila primorana živjeti onako kako je ona htjela. Željela joj je dokazati da može uspješno živjeti i bez nje. Ponovno je usporila korak. - Doista sam se ružno ponijela prema mojoj starijoj sestri -tiho


je izgovorila. - Učinila sam to iz pukog inata, poput razmaženog derišta. Nisam smjela pobjeći od nje. Prije nego što je završila kod gospođice Victorine, našla se u velikoj nevolji. Malo je nedostajalo da bude silovana. A ni prije tog strašnog događaja nije joj bilo lako živjeti samoj. Prilično se nagladovala i napatila. Ipak, ni dan-danas ne bi priznala sestri da joj je bilo teško bez nje. Time bi joj samo izazvala nepotrebnu grižnju savjesti. Sama je bila kriva zbog svega lošega što je doživjela. Mislila je da može sama lutati Engleskom prekasno shvativši da je život beskućnice neusporedivo teži kad se nema na koga osloniti. Skupo je platila svoju nabusitost i tvrdoglavost. Clarice joj je bila i više od sestre - njezina jedina prijateljica. I premda to dugo nije htjela priznati, jako joj je nedostajala. Bože, kako bi ju rado vidjela! I Sorchu. Čak i baku, tog starog zmaja od žene. Jermyn je bio u pravu. Bila je lakomislena kad je napustila sestru. No to se još može popraviti. Glavno pitanje je bilo... mogu li se popraviti stvari između nje i Jermyna? Vjerojatno ne, zaključila je polako prišavši klupi ispred lovačke kuće i sjela i na nju. Osjećala se beskrajno umornom. Svađa s Jermynom očito ju je previše iscrpila. Mutilo joj se pred očima i na trenutak je pomislila da će se onesvijestiti. Na njezino nemalo čuđenje, neznanac je sjeo do nje. - Molim vas, idite - zlovoljno je promrmljala. - Želim malo biti sama.

Nije se ni pomakao. - Amy, pogledaj me - rekao je. - Zar me se doista ne sjećaš? - Ne - rekla je a da ga nije ni pogledala. - Tko ste vi? - upitala je,

iako tu zapravo nije ni najmanje zanimalo.


- Princ Rainger.

Smeteno se zagledala u njega. Koščato lice, duga crna kosa. Bilo je u njemu nečeg isposničkog, no ujedno i ustrajnog. Izgledao je poput čovjeka umornog od života, ali dovoljno snažnog da se uhvati u koštac sa svakom nevoljom. Ipak, duboko u njegovim očima vidjela je dječaka kakav je nekad bio. - Naravno, to si - tiho je rekla. - Trebala sam te prepoznati... ali, ne mogu vjerovati koliko si se promijenio! Doista. Od razmaženog momka pretvorio se u muškarca za kojim su žene zacijelo čeznutljivo uzdisale, a muškarci ga se bojali. - Sedam godina provedenih u tamnici promijeni čovjeka odvratio je i prodorno se zagledao u nju. - Kneginja Claudia želi da se vratiš kući.

Kneginja Claudia. Njezina baka. - Je li možda bolesna? zabrinuto je upitala. - Kad sam je zadnji put vidio, bila je zdrava kao dren. Neuništiva je. - Da, znam - s osmijehom je odvratila. - A moje sestre... jesi li

možda i njih vidio? Osmjehnuo se. - Samo Clarice. Odbila je moju prosidbu. - Naravno da jest. U međuvremenu se udala. - Kad sam je zaprosio, još je bila slobodna - odvratio je i kratko

se nasmijao. - Zamolila me da te pronađem. Doduše, pritom se iskreno nadala da te neću pronaći jer poslala me u sasvim pogrešnom smjeru. Takvo što ne bih nikada očekivao od nje dodao je, kiselo se osmjehnuvši. Amy je jedva mogla vjerovati da je dobro čula. Dakle, Clarice joj je odlučila pružiti priliku da ostvari svoj san i odabere kako će i s kim živjeti.


Krasno, pomislila je. Dobila sam priliku i upropastila je. Ponovno joj se zamutilo pred očima. Duboko je uzdahnula i stavila ruku na čelo. - Je li ti dobro? - Malo sam umorna i to je sve. - Doista? - sumnjičavo je upitao i pozorno se zagledao u nju. -

Prilično si blijeda. Je li ti možda zlo? - Ne, nije - nervozno je odvratila. Ako se i poznaju od malih nogu, to pouzdano ne znači da joj može postavljati tako osobna pitanja. I jasno da ne pretjeruje u vezi s tim! - Znaš li gdje je Sorcha? - upitala ga je. - Nažalost, ne.

Oči su joj se naglo ispunile suzama. - Nedostaje mi. Sada još i više nego kad smo tek otišle od kuće. - Naravno, sestra ti je - rekao je i pružio joj maramicu.

Uzela ju je i glasno ispuhala nos. Kad je postala toliko nostalgična? Sve je to zbog Jermyna, tog gada. Uspio ju je potaknuti na razmišljanje o obitelji i obiteljskim vrijednostima, a zatim ju izvrijeđao i ostavio. U redu, neka mu bude. Smjesta će se poći spakirati, a zatim će bez osvrtanja otići odavde. Ustala je. - Raingere... kako si me ne kraju pronašao? - znatiželjno je upitala. - Vidio

sam upit koji je lord Northcliff poslao u beaumontagneško veleposlanstvo - rekao je, također ustavši. Prilično sam se iznenadio što ga zanima kakva je situacija u Beaumontagneu i je li kneginja živa, pa sam odlučio to malo


istražiti... na svoju ruku, naravno. Naime, pomislio sam da za takvo što možda ima osoban motiv... i bio sam u pravu - objasnio je i pružio joj ruku. - Pođi sa mnom u Beaumontagne. Baka će se jako veseliti kad te vidi. Dugi trenutak nepomično je gledala u njegovu ispruženu ruku pa na vlastito zaprepaštenje polako podigla pogled i odmahnula glavom. - Ne mogu. Obećala sam Jermynu da ću godinu dana ostati s njim. I unatoč svemu, potrudit ću se održati to obećanje. - Ali princeza si. Imaš nekih obveza i prema svojoj zemlji. - Upravo zato što sam princeza, moram držati do svoje riječi -

rekla je i polako se uputila natrag prema dvorcu pa stala i okrenula se. - Slažeš li se, Raingere? S oklijevanjem je kimnuo. Nekoliko trenutaka šutke je gledao za njom pa duboko uzdahnuo. - I ja sam vezan jednim obećanjem, princezo - rekao je, iako je znao da ga ne može čuti. - Obećanjem da ću se vratiti i ponovno osvojiti svoje prijestolje. No ti i tvoje sestre, to mi uvelike otežavate. Kad se Amy vratila u vrt i pošljunčanom stazom uputila se prema dvorcu, svi su izbjegavali njezin pogled ili se pretvarali da je ne primjećuju. Naravno, znali su da su se Jermyn i ona posvadili. Vidjeli su da se sam vratio na zabavu i zaključili da se njihove zaruke mogu smatrati prošlošću. Kratko je pogledala Harrisona Edmondsona. Lice mu se presijavalo od zadovoljstva. Naravno da jest. U drugu ruku, to je bilo upravo sjajno. Namjeravala je pronaći Jermyna i razgovarati s njim, pokušati izgladiti taj glupi nesporazum. Ali neće to učiniti. Ne sada. Ovako je bilo bolje. Pažljivo su isplanirali večerašnju scenu, a ona je


između ostalog, uključivala i njihovu svađu. Najzad će sve ispasti znatno uvjerljivije, jer doista su se posvađali. Razgovarat će s njim po završetku drame. Što znači nekoliko sati? Ama baš ništa. Toliko joj se ipak ne žuri. Uvečer će ga potražiti i reći mu sve što mu ima za reći, htio on to čuti ili ne. Neće dopustiti da ponos i prkos ravnaju njezinim postupcima. Jednom je već to učinila i skupo platila vlastitu glupost. Ovoga puta biti će pametnija. Pokunjeno je oborila pogled i glumeći da umire od srama, požurila prema stražnjem ulazu u dvorac. Harrison Edmondson napokon će dobiti što je zaslužio. Večeras, kad pred očima svih prisutnih pokuša ubiti svojeg nećaka.

♠ Haljina je bila ružičasta i unatoč Amynu očitovanju, imala je dovoljno dubok dekolte da joj grudi ispadnu iz njega. Crna kosa bila joj je složena u masu uvojaka na vrh glave i urešena dugim ružičastim perom. Na rukama je imala bijele rukavice do lakta, zakopčane dugim nizom bisera, što je po njezinu mišljenju bilo neopisivo razmetljivo. Tako odjevena ukočeno je sjedila u stolici pred toaletnim stolićem i razmišljala o predstojećem zadatku. Biggers, koji se uvijek uplitao u njezin izbor odjeće, nije se pojavio kako bi ju upitao što će odjenuti, a to ju je, više od bilo čega drugoga uvjerilo da je Jermyn digao ruke od nje. Jednostavno je ostavio nju i njezinu služavku da se snađu bez njegove pomoći. Ukočeno se zagledala u sat iznad kamina. Deset minuta do osamnaest sati. Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu, što je značilo da će se predstava odvijati pri odličnom prirodnom svjetlu.


Publika će se također uskoro okupiti. Kao opijena zurila je u njihalo sata, pripremajući se za početak vlastita nastupa. - Vrijeme je, gospođice - rekla je služavka.

Ustala je, uspravila se i odlučno krenula prema vratima. Iz praktičnih razloga, Harisson Edmondson bio je smješten u sobu koja nije bila jako daleko od njezine, tako da mu može pokucati na vrata točno u šest popodne. Budući da se potru -dila upamtiti put, samouvjereno je koračala hodnicima u kojima je trenutačno mogla naletjeti jedino na služinčad koja je damama i gospodi žurila pomoći u odijevanju. Zastavši kraj vrata Harrisonove sobe, duboko je udahnula, kratko pokucala i navukla na lice potišten izraz. Harrisonov osobni sluga otvorio je vrata, a čim je shvatio tko stoji pred njima, njegov uobičajeno mrzovoljni izraz lica naglo se promijenio. - Ah! Vaše visočanstvo - iznenađeno je uskliknuo. - Molim

vas, morala bih razgovarati s gospodinom Edmondsonom - plačnim glasom je izgovorila. - Radi se o važnoj stvari i... - Da... naravno... molim vas, pričekajte trenutak - rekao je i

požurio Edmondsonu javiti tko ga treba. Gledajući za njim, začuđeno je podigla obrve. Nije izgledao poput osobnog sluge jednog gospodina... prije poput utjerivača dugova ili izbacivača u nekom od sumnjivih muških klubova. Možda je zato gospodin Edmondson bio tako loše odjeven, pomislila je. Iznutra se začuo prigušeni žamor. Čekajući, sve o čemu je razmišljala bilo je kako si nakon svega što je u životu izgubila ne može dopustiti izgubiti i Jermyna. I zato će učiniti sve što bude mogla da se to ne dogodi. Nije mogla podnijeti da se njih dvoje rastanu na takav način... doduše, uopće nije mogla podnijeti pomisao na rastanak s njim. Bilo je to previše tužno. Do trenutka kad se Harrison pojavio pred njom, oči su joj se caklile od suza.


- Gospođice... Vaše visočanstvo - uskliknuo je pričekavši da mu sluga pomogne navući otmjeni sako u kojem je izgledao jednako jadno kao i u bilo čemu drugome. - Kako vam mogu pomoći? - Molim vas, možete li nakratko izaći? Morala bih o nečemu porazgovarati s vama - rekla je, rupčićem hitro otrvši suze iz kutova očiju. - Doista sam očajna i nadam se da biste mi možda mogli pomoći... - Naravno, Vaše visočanstvo - odvratio je pa svrnuo pogled na slugu. - Merrille, pobrini se za ono o čemu smo razgovarali. Znaš što ti je činiti, zar ne?

Amy je pomislila da je to čudna zapovijed, no trenutačno nije imala vremena razmišljati o tome. Čim je Harrison izašao na hodnik, polako se uputila prema krilu dvorca u kojem se nalazila Jermynova spavaća soba. - Pretpostavljam da ste čuli da smo se Jermyn i ja popodne žestoko posvadili - drhtavim glasom je izgovorila. Da. Doista mi je žao ako ste prekinuli zaruke - odvratio je i kratko je pogledao. - Mogu razumjeti ako ste zbog toga jako razočarani. - Ah, da... a sve zbog gluposti i sitnica. Zato sam mu poslala

pisamce i zamolila ga da još jednom mirno porazgovaramo o svemu - rekla i zdvojno odmahnula glavom. - Ne možete zamisliti kakav sam odgovor dobila! Napisao mi je da sam razuzdana i obijesna. I previše rasipna! Znam da vas ne bih trebala time zamarati ali... ah, doista ga volim i ne znam kome drugome bih se obratila... - u dahu je izgovorila kratko zajecavši i pritisnula rupčić na usnice. Sudeći po izrazu njegova lica, uspjelo joj je uvjeriti ga da je na rubu očaja. - No, no... sve će biti u redu - smeteno je izgovorio i nespretno je potapšao po obrazu.


Naglo je prestala jecati. Posljednje što bi željela bilo je da je pokuša utješiti. I zato ga je usrdno primila za ruku i čvrsto ju stisnula. - Stalo mi je jedino do njegove sreće. Želim s njime dijeliti dobro i zlo. I spriječiti ga da se upropasti jer... molim vas, oprostite mi što tako govorim o njemu, ali katkad je doista neodgovoran. Više od svega na svijetu želim mu roditi nasljednika ali... zašutjela je i krajičkom oka zagledala se u njega. Naglo se ukočio. Očito, i sama pomisao na takvo što bila mu je krajnje odbojna. Kako bilo, tom primjedbom uspjela je u potpunosti osvojiti njegovu pozornost. I zato je odlučila nastaviti u tom stilu. - Znam da je i vama stalo da vaša plemenita loza ne odumre... no Jermyn... Spustila je glavu i ponovno kratko zajecala. - Molim vas, nemojte loše misliti o meni, ali morala sam poći u njegovu sobu kako bih porazgovarala s njim. - Da? - osorno je upitao. Njegovo suosjećanje netragom je nestalo. - Ali... nije me htio slušati. Puno je popio i bio je strašno ljut... nikada ga nisam vidjela takvog. Urlao je i bacao stvari po sobi. A kad sam mu rekla da je previše popio i da bi trebao malo prileći, popeo se na balkonsku ogradu i počeo hodati po njoj kako bi mi dokazao da nije pijan. Gotovo sam umrla od straha! Znate da je balkon njegove sobe iznad litice, zar ne? Ako padne s njega, ubit će se... - Da, da... znam - hitro je odvratio. Naravno, nije zvučao nimalo zgrožen tom pomišlju. - Ni Biggers ni ja nismo ga uspjeli uvjeriti da siđe. Molim vas,

gospodine Edmondsone, pođite porazgovarati s njim. Vi ste njegov stric i zacijelo će vas poslušati. Usrdno vas molim, učinite to u ime njegove buduće djece! Oči su mu kratko bljesnule od zadovoljstva. - Naravno da ću to


učiniti. Siguran sam da ga mogu urazumiti. Prepustite to meni i ne brinite se, sve će biti u redu. - Ah, od srca vam hvala, gospodine Edmondsone. Znala sam da nema toga što ne biste učinili za svog dragog nećaka -oduševljeno je odvratila.

Kratko joj je kimnuo i požurio prema Jermynovoj sobi. Nekoliko trenutaka potom, Biggers je izašao iza ugla hodnika. Svaka vam čast. Fantastično ste to izveli. - Doista? - s osmijehom je upitala. - Da. Mislio sam da se pakirate. - Ne, odlučila sam ostati - rekla je, pogledavši ga ravno u oči. -

Neću otići od Jermyna. Ni sad ni ikad. Bi li pošao skupiti publiku? Drama će uskoro započeti.

♠ - Molim vas, požurite - rekao je Biggers, vodeći goste u sjenu drveća na tratini s koje se pružao odličan pogled na balkon Jermynove sobe. - I molim vas, ako želimo iznenaditi lorda, apsolutno je nužno da budemo što je moguće tiši. Većina gostiju poslušno je pošla za njim, no bilo je i nekih koji su prigovarali. Poput lorda Smith-Klinea. - Zaboga, Biggerse, čemu to? Mogli smo ga dočekati u balskoj

dvorani i zapljeskati čim uđe, kao što i inače činimo kad netko slavi rođendan. - Ali to ne bi bilo iznenađenje - ustrajao je Biggers. - Da, zamislite kako će se iznenaditi kad ude u dvoranu i zatekne ju praznu - rekla je Amy. - Morat će izaći iz dvorca i potražiti nas. To je ono što će cijelu predstavu učiniti mnogo


zanimljivijom. - Ako vi tako kažete, gospođice - hladno je odvratio lord. Nakon

što se pročulo da je ostala bez Northcliffove naklonosti, više se nije morao truditi biti osobito ljubazan prema njoj. No zato je Kenleyev odnos prema njoj ostao isti. - Osobno, držim to pomalo ekscentričnim, no nemam ništa protiv - rekao je i stao kraj nje. - Vjerujte mi, Kenley, doista ćete uživati - odvratila je i

tajanstveno mu se osmjehnula. - Da? - upitao je i smeteno se zagledao u nju. - Znači li to da za

nas imate još neko iznenađenje? - Moglo bi se reći - tiho je rekla i stavila prst na usta. - Molim vas, utišajmo se.

Trenutak potom, iz Jermynove sobe začuo se glasan uzvik. Svi su zapanjeno pogledali prema balkonu. Amy se široko osmjehnula. Predstava je počela. - Prokletstvo, Harrisone, kako se usuđuješ uplitati se u moj

život? - ljutito je upitao Jermyn. Na Amyno veliko zadovoljstvo, zvučao je pripito i nevjerojatno bahato. I on je bio odličan glumac. - Jesi li zaboravio tko sam ja? Markiz od Northcliffa! Oženit ću se s kim god želim i ti u vezi s tim ne možeš ništa učiniti. - Želim te samo upozoriti da ona nije žena za tebe. Jako ćeš pogriješiti ako ju oženiš. Maloprije je došla k meni i otvoreno mi se ponudila.

Kenley je zaprepašteno pogledao Amy. I svi ostali, također.


- Niste to valjda učinili? - šapatom je upitao Kenley. - Zaboga - odvratila je, svrnuvši pogled k nebu. - Nema žene

koja bi mogla spasti na takvo što. Svi su složno kimnuli. Mora da su doista prezirali Harrisona kad nikome nije palo na pamet izraziti i trunku sumnje u njezine riječi. - Malo prije nego što si došao k meni? - osorno je upitao Jermyn. - Da - odvratio je Harrison.

U iščekivanju Jermynova odgovora, Amy je nakratko prestala disati. Hoće li reći da je ionako prekinuo s njom? Umjesto toga, pijano se nasmijao. - Glupost. Jedva da te uopće poznaje. Izmijenila je s tobom samo nekoliko riječi po tvom dolasku ovamo. - Pitaj moga slugu i on će ti potvrditi da govorim istinu -

ustrajao je Harrison. - No neovisno o tome, govorila mi je o tebi s krajnjim omalovažavanjem. Ta žena prema tebi nema nimalo poštovanja. Nije te zavrijedila. Reci joj neka što prije ode i zaboravi na nju. - Ali volim je - dramatično je uzviknuo Jermyn. - Ako postoji

žena koju si ikada u životu volio, shvatit ćeš o čemu govorim. Spreman sam joj sve oprostiti ako želi ostati sa mnom. Nisi ju pustio u svoju sobu, zar ne? - upitao je i ljuljajući se u hodu izašao na balkon, raščupan, u crnom plaštu prebačenom preko ramena, jarko crvenim svilenim šalom oko vrata i s pištoljem u rukama. Zapanjeni žamor proširio se među okupljenima u vrtu, a nekolicina dama i gospode potražila je zaklon iza stabala. - Jer ako jesi, morat ću te ubiti. - Samo daj - odvratio je Harrison.


Amy se ponovno osmjehnula. Naravno, nije imao pojma da je Jermyn očistio cijevi svih pušaka i pištolja koje je Walter začepio po Harrisonovom nalogu. U protivnom ne bi zvučao ni upola toliko bezbrižno za vlastiti život i veselo zbog mogućnosti da Jermyn pritisne okidač i tako presudi sam sebi. Umjesto toga, Jermyn je ispružio ruku nudeći mu pištolj. - Ne, ja sam taj kojeg treba ubiti. Molim te, skrati mi muke. - Zaboga, prestani biti toliko patetičan - nestrpljivo je odvratio

Harrison, ne trudeći se prikriti prezir prema svom pijanom nećaku. - Neću te ubiti. Slušaj me što ti govorim. Tvoja zaručnica otvoreno mi se ponudila. To dokazuje da si nesposoban pronaći odgovarajuću ženu za brak. Kad malo bolje razmislim, općenito si nesposoban za život. - Nije istina. Uspješan sam u svemu što radim. - Ne radiš ništa osim gluposti. Čuo sam da si hodao po

balkonskoj ogradi. Ni trijezan to ne bi trebao činiti, a kamoli pijan. Glupo je i opasno dovoditi se u takvu opasnost. Ubit ćeš se ako padneš s tog balkona! - Nisam se doveo ni u kakvu opasnost. Toliko glup ipak nisam. Hodao sam po toj ogradi nakon što sam ispraznio bocu brendija i sposoban sam to opet učiniti. - Samo bocu? - ironično je upitao Harrison i napokon izašao na balkon. - To što si pio obična je limunada prema ovome - rekao je pa iz unutrašnjeg džepa sakoa izvukao srebrnu plosku i gurnuo mu je u ruku. - Probaj ovo.

Amy je pogledom okružila dame i gospodu okupljene u šumarku. Svi do jednoga, bez riječi zurili su u balkon. Činilo se da se jedva usuđuju i disati. Jermyn se kratko nasmijao pa skočio na ogradu, popio dug gutljaj iz ploske i bez imalo problema prošetao njome od jednog


kraja do drugog. - Kao što vidiš, imam savršenu ravnotežu - rekao je i naklonio

se ujaku. - Bez obzira koliko popio, ne klatim se u hodu. Ne moraš se bojati da ću pasti. - Dovoljno je samo jednom - odvratio je Harrison i promuklo se

nasmijao. - Vidi, mogu čak stajati na jednoj nozi - rekao je Jermyn raširivši ruke i podigao jednu nogu u zrak. - Varaš se ako misliš da sam pijan. Zapravo, povjetarac mi je u potpunosti razbistrio um i sada sam potpuno siguran da neću pogriješiti budem li oženio princezu od Beaumontagnea. Da, oženit ćemo se i imat ćemo gomilu djece. Uzgred, znam da te to neće veseliti, ali gospodin Irving Livingstone i lord Oscar Ingram, danas su mi pokazali zadnju verziju oporuke mojeg oca u kojoj, uz ostalo što ti je već poznato, piše i da od trenutka kad napunim trideset godina moram početi osobno upravljati cijelom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, kako bih imao potpuni nadzor nad obiteljskim bogatstvom.

Amyne oči raširile su se od čuđenja. Nije to znala. - U skladu s tim, dragi striče, moram te izvijestiti da mi tvoje

usluge više neće biti potrebne - završio je Jermyn. - Dragi nećače, ljuto se varaš ako misliš da ćeš me se samo tako

riješiti - ljutito je uzviknuo je Harrison. - Nadao si se da to nikada neću saznati, zar ne? - oštrim, potpuno trijeznim tonom upitao je Jermyn. - Naravno - odbrusio je Harrison. - Ludo bi me zanimalo na čemu si temeljio tu nadu? - Na temelju ovoga - uzviknuo je Harrison zgrabivši jedan od stolaca koji su stajali na balkonu i snažno ga njime udario po


potkoljenicama. Dramatično vrisnuvši, Jermyn je odletio s ograde ravno u duboki ponor pod balkonom. Mrtvu tišinu zamijenilo je sveopće zaprepašteno zgražanje. Ljudi očito nisu mogli vjerovati čemu su upravo svjedočili. Prišavši ogradi, Harrison je pogledao u vrt i zaprepašteno ustuknuvši, naglo se okrenuo u namjeri da pobjegne s balkona. Uzalud, jer Biggers i jedan od slugu prepriječili su mu put. Amy se zadovoljno osmjehnula. Sve se odvijalo točno onako kako su i zamislili. - Zaboga, jeste li sišli s uma? - zapanjeno ju je upitao Kenley. -

Vaš zaručnik upravo se sručio niz liticu! - Ne brinite, sve je u redu - odvratila je.

S ruba litice začuo se ženski krik. - O, Bože! Dolje na izbočini... vidim njegovo tijelo na izbočini! - Nema tamo nikakvog tijela - rekla je Amy. - Očito niste pri sebi - suosjećajno je rekao Kenley. - Odbijate

shvatiti što se dogodilo. - Kažem vam, tamo nema nikakvog tijela - ponovila je. Jermyn je rekao da će skočiti na izbočinu u litici i hitro se uzverati do male udubine iznad nje, gdje će ostati skriven dok gužva ne prođe. Rekao je i da je to mnogo puta radio dok je bio dječak i da je posve siguran kako to može ponovno uspješno izvesti.

Lord Howland prišao je rubu litice, pogledao dolje pa rukama pokrio usta i hitro se udaljio. Lady Alfonsina također je prišla rubu, pogledala dolje i briznula u plač. Amy je odlučno odmahnula glavom. - Ne znam što je tamo, ali


sigurno nije Jermynovo tijelo - rekla je i uputila se prema rubu litice. Smiješno, no ljudi najčešće vide ono što očekuju vidjeti. Prišla je rubu i pogledala dolje. I ugledala nešto što je doista izgledalo poput tijela u crnom plaštu... no to je bilo nemoguće. Ipak... bio je to plašt poput Jermynova. Sunce je već bilo na zalazu pa nije mogla dobro vidjeti, ali ne, to nije mogao biti on. - Jermyne, prestani s tim - uzviknula je, pogledom pretražujući

liticu. - Nije nimalo smiješno. Nije bilo odgovora. - Jermyne, gdje god da si se sakrio, izađi - ponovno je povikala,

ovoga puta glasnije. - Sišla je s uma od tuge - rekao je Kenley nekome iza njezinih leđa i primivši je za nadlakticu, pokušao je odvesti s ruba litice.

Istrgnula je ruku iz njegove. - Jermyne, čuješ li što ti govorim? Smjesta prekini s tim! - povikala je i kleknuvši na kamen, nagnula se preko ruba. Odjednom, ispod kapuljače ugledala je pramen kose boje mahagonija... i komadić crvene tkanine ispod plašta. Jermynov svileni šal. Polako je ustala pogleda preplavljena nevjericom. Ne, to ne može biti Jermyn. Obećao joj je da će sve biti u redu. Rekao joj je da je to već radio i da nije nimalo opasno i da nije toliko glup da bi se upuštao u nešto za što nije potpuno siguran da to može izvesti i da nema nikakvog razloga da strahuje za njega. No ispalo je opasno, a njezini strahovi pokazali su se opravdanima. Trebala je odmah nakon njihove svađe otići k njemu. Nikada više neće ga moći zagrliti, poljubiti, voditi ljubav s njim, udahnuti


njegov miris, zagledati mu se duboko u oči, uživati u zvuku njegova smijeha... Naglo se okrenula i pogledala prema balkonu. - Prokleta ti duša, Harrisone Edmondsone - vrisnula je. - Iskreno se nadam da ćeš cijelu vječnost gorjeti u paklu. Dame su se zabezeknuto zagledale u nju. Džentlmeni su zdvojno odmahnuli glavama, suosjećajući s njezinom tugom. Pogleda uperena ravno pred sebe odlučno se uputila u dvorac, u namjeri da pronađe Harrisona Edmondsona, gdje god da su ga privremeno zatočili. A kad ga pronađe... Zato i nije mogla čuti što je lord Smith-Kline rekao kad se s durbinom vratio iz dvorca i uz njegovu pomoć otkrio strašnu istinu. - To nije Northcliff. Nego kostur neke žene! Očito je već dugo

tamo.


DVADESET PETO POGLAVLJE

arrison Edmondson marširao je hodnicima u pratnji Waltera s jedne strane, krupnog sluge s druge i Biggersa pozadi. Kako su odmicali prema središnjem dijelu dvorca, galama izvana postajala je sve tiša. Razmatrajući šanse za bijeg, zaključio je da su nikakve, pogotovo jer Merrilla nije bilo u blizini. Sve u svemu, ne piše mu se dobro. Svi vražji snobovi okupljeni ovdje vidjeli su kako je Jermyna gurnuo s ograde balkona. Bude li čekao suđenje, pouzdano će završiti na vješalima. Dakle, jedino što mu preostaje jest prvu pogodnu priliku iskoristiti za bijeg.

H

Tako je i bilo. Čim su skrenuli u sljedeći hodnik, jedna od vrata kraj kojih su prošli naglo su se otvorila i netko je izašao iz sobe. - Tko... ? - započeo je Biggers i srušio se na pod.

Okrenuvši se, Harrison je ugledao Merrilla s debelom palicom u rukama. - Bravo, momče - rekao je, pomislivši kako vrijedi svakog centa

koji mu je isplatio otkad ga je uposlio. Mladi sluga zaprepašteno se zagledao u Biggersovo nepomično tijelo svrnuvši pogled na Merrilla i najzad nesigurno pogledao Waltera. - Gubi se - promrsio je Walter. - Nije mu trebalo dvaput ponavljati. U tren oka Harrison, Walter

i Merrill ostali su sami. Poslat ću nekoga u štalu da vam osedla konje, gospodine Harrisone - rekao je Walter. Harrison se zajedljivo nasmijao. Već deset godina nije uzjahao


konja. - Ne. Reci im neka mi pripreme kočiju. - Ali ne mogu je dovoljno brzo izvući van. Zagrađena je drugim

kočijama - odvratio je Walter pa otro krupne graške znoja s čela. Jer u jedno je bio vraški siguran - krene li Harrison na put prema paklu, povući će i njega za sobom. Dakako, Harrison je znao da on to zna. Dobro je imati motivirane saveznike. - Onda uzmi prvu koju možeš izvući - rekao je i vidjevši kako je Walter zaustio da se pobuni, nestrpljivo podigao ruku. - Zaboga, čovječe, reci konjušarima kako sam ti zaprijetio da će te ubiti ako me ne poslušaš. Merrill će poći s tobom i pobrinuti se da te ozbiljno shvate. Za dvadeset minuta čekajte me kod stražnjeg ulaza - rekao je i produžio hodnikom prema Northcliffovoj radnoj sobi. Trebao mu je novac za put u Indiju. Volio je razmišljati unaprijed i zato je veći dio novca koji je godinama krao od Jermyna, položio u njihove banke. Oduvijek je znao da bi se ovako nešto moglo dogoditi. Doduše, ne uz toliku larmu... očekivao je da će sve proći mnogo diskretnije. Kako god bilo, u indijskim bankama imao je dovoljno novca da ostatak života provede u raskoši. Nikada se nije zamarao razmišljanjem o mogućoj kazni. Bio je siguran da se može izvući iz bilo čega. Po njegovu mišljenju, svatko tko si je dopustio biti uhvaćen u zločinu, obična je budala. Ipak, sada je i on bio primoran bježati poput psa. Zastori su bili čvrsto navučeni preko prozora radne sobe, prigušujući galamu koja je dolazila izvana. Ušavši, Harrison je kratko pričekao da mu se oči priviknu na polumrak pa pogledom polako okružio prostoriju. Sve je bilo isto kao i prije. Isti orijentalni sag, isto skupocjeno pokućstvo, iste slike na zidovima. Sve u što je pogledao bilo je raskošno i skupocjeno. Dakako, cilj je bio zadiviti jadnike koji u životu nisu imali sreće poput Northcliffovih,


pomislio je. U vrijeme dok je bio mladić, otac bi mu u ovoj sobi često držao bukvicu, zgražajući se nad njegovim ponašanjem. Nakon očeve smrti, Harrisonov stariji brat preuzeo je njegovu ulogu. Kao i otac, dijelio mu je novac na kapaljku. No poslije Andrianina nestanka i to malo je presušilo. Ipak, Harrison se umio snaći. Noću bi se nerijetko ušuljao ovamo i uzeo koliko je držao da mu pripada. Srećom, imao je sposobnost nanjušiti tajna skrovišta. Prišavši stolu, kraj hrpe papira ugledao je pištolj. Ta stvarčica mogla bi mu zatrebati. Brzo ga je uzeo i provjerio je li napunjen. Bio je. Gurnuo ga je u džep pa otključao ladicu ključem kojeg si je davnih dana pribavio, iako to nitko nije znao. Prekopavši papire, pronašao je ono što tražio - debelu kovertu s novcem. I nju je hitro gurnuo u džep pa zatvorio ladicu i požurio prema jednom od portreta. Oprezno ga je skinuo sa zida i široko se osmjehnuo kad je ugledao sef. Naravno, nije ni očekivao da bi Jermynu moglo pasti na pamet da ga makne odavde. Hitro se sagnuvši, podigao je rub saga, uzeo ključ i... Začuvši škripanje parketa, na trenutak se ukočio polako se uspravivši i pogledom okružio sobu. Nigdje nikoga. Sve je to zbog živaca, najzad je zaključio. Poslije svega što se dogodilo, nije nimalo čudno što je napet. Nije baš svakodnevna pojava zauvijek se riješiti dvojice mrskih ljudi. Hm, barem se nadao da se zauvijek riješio i Biggersa. Pogledom je ponovno pretražio sobu. Zašto ima osjećaj da ga netko promatra? - Glupost - promrmljao je.


Nema nikoga ovdje. Doista bi se trebao pribrati i prestati umišljati stvari. Požurio je prema sefu, otvorio ga i izvukao iz njega tešku torbu. Naravno, bila je dupkom puna zlatnika. Markiz od Northcliffa ne bi u sefu čuvao sitniš. Odlično. Prvi put nakon nesretnog spleta okolnosti, preplavio ga je optimizam. Uspjet će. Izmaknut će ruci zakona i nikada neće biti kažnjen za ubojstvo. Odjednom, zastori su se razgrnuli. Zaslijepljen svjetlom koje je preplavilo prostoriju, Harrison je naglo ustuknuo pa hitro izvukao pištolj i uperio ga u siluetu muškarca koji je stajao ispred prozora. Izgledao je kao... Ne, to jednostavno nije moguće, pomislio je i u nevjerici odmahnuo glavom. Jermyn se strovalio u provaliju pod balkonom... nitko to ne može preživjeti. Vidjevši nevjericu na njegovu licu, Jermyn se kratko nasmijao. Da, striče, to sam ja - rekao je i zakoračio prema njemu. - Stani - promrsio je Harrison. - Pucat ću. - Doista? - upitao je Jermyn i stao nasred prostorije. - Je li ti

palo na pamet da ćeš time privući neželjenu pozornost? - Dovraga, kako si uspio preživjeti pad niz liticu? - Kao dječak, stalno sam se verao po liticama. Na njima postoje

mnoge izbočine koje mogu ublažiti pad. Treba samo znati gdje su. A jedna takva bila je i u litici ispod balkona moje sobe. Na moje nemalo iznenađenje, nakon one jezive oluje, od te izbočine malo je preostalo. Ipak, uspio sam se uhvatiti za stijenje. U cijelom tom poduhvatu, malo sam se izubijao, ali ne i ubio - rekao je Jermyn i


zabljesnuo ga širokim osmijehom. Harrison je dosad imao prilike upoznati okus gorčine. Nema goreg okusa. Njegov otac, brat i Andriana priredili su mu mnoge gorke trenutke. A sada su ponovno zurili u njega kroz Jermynove oči. Sve što mu je prestalo bilo je pokušati pronaći način da mimoiđe vješala. - Siguran sam da bismo se mogli nagoditi - rekao je, znajući da

bi u tom slučaju mogao računati na Jermynovu riječ. Njegovao je iste glupe ideale kao i njegov otac i uvelike je držao do časti. - Zašto misliš da mi je takvo što potrebno? - upitao je Jermyn. -

Imaj na umu da je Walter zatočen, a tvoj sluga mrtav. Bio je to udarac koji Harrison nije očekivao. - Mrtav? zapanjeno je promrmljao. - Da. Mučki me napao u namjeri da me ubije. Na njegovu nesreću, ispostavilo se da sam brži od njega.

Ako je to bila istina, Jermyn je doista bio opasan jer Merrill pouzdano nije bio spor i nevješt. - Podsjećam te da se većina gostiju već se vratila u kuću -

nastavio je Jermyn. - I kao zadnje, ali ne manje važno, prilično sam ljut na tebe. Zato ti savjetujem da spustiš taj pištolj - s ledenim osmijehom na usnama rekao je Jermyn i počeo nehajno tumarati po sobi, s rukama u džepovima. Mlad, snažan i naočit, bio je sušta suprotnost Harrisonu. Jasno da ga je mrzio. Čak više i žešće nego što je ikada mrzio brata, a njega je doista mrzio. - Da, vjerujem da si ljut - odvratio je i polako spustio pištolj.

Ipak, zadržao je prst na okidaču. Metak je solidan ulog u pogodbi. I jedini koji je imao. - Ali ne zbog toga što si me gurnuo u provaliju. Nisi mogao


znati da sam ti to namjestio. Ne mogu se ljutiti što si naivno upao u moju klopku, zar ne? - Priznajem, nećače, nadmudrio si me - odvratio je Harrison, pretpostavivši da malo laskanja ne može škoditi. Znao je da ne može pobjeći. Ne bi stigao ni do vrata. - Zanima li te što me zapravo razljutilo? - upitao je Jermyn. - Dakle, kad sam skočio na izbočinu, malo je nedostajalo da skliznem s nje. Bila je puno uža nego u vrijeme kada sam kao dječak skakao na nju. A onda sam shvatio i zašto. Oluja je razbila stijenu - rekao je pa kratko zašutio i pogledao Harrisona ravno u oči. - Ono na čemu sam stajao bio je ostatak svoda spilje u litici. A na dnu te spilje ugledao sam ... - Andrianu - naglo je izgovorio Harrison. - Pronašao si

Andrianu. Izlanuo se. Jermyn ni na trenutak nije posumnjao da mu je to nehotice izletjelo iz usta. Kako god bilo, odao se. - Da, pronašao sam ono što je ostalo od moje majke - rekao je i nastavio hodati amo-tamo po sobi. Imao je pištolj zataknut pod pojasom na leđima, no u ovakvoj situaciji bilo bi glupo pokušati ga izvući. Preostalo mu je jedino čekati priliku da strica uhvati nespremnog. A budući da je bio mlađi, brži i zacijelo precizniji od njega, šanse da ga prvi pogodi bile su prilično dobre. - Odnosno, njezin kostur - dodao je. - U jarko crvenoj haljini i ogrnut muškim ogrtačem.

Harrison se lukavo osmjehnuo. - Tko zna čiji je to kostur? Ne mora biti njezin. - Njezin je - rekao je Jermyn. - Nekoliko pramena kose ostalo joj je na lubanji. Pretpostavljam da se sjećaš boje njezine kose? I moja je takva. - Kakve li grozne tragedije - rekao je Harrison, glumeći


suosjećanje. - Ako je tako, doista mi je žao, ali ne vidim kakve to ima veze ima sa mnom? - Itekako ima. Pokušao si me ubiti. Više no jednom. Na tvoju žalost, nisi uspio. A na moju žalost, uspio si ubiti moju majku ljutito je izgovorio i zakoračio prema njemu.

Harisson je naglo podigao pištolj i uperio ga u njegova prsa. Nekoliko trenutaka Jermyn ga je gledao ravno u oči i duboko udahnuvši povukao se. Danas je već mogao poginuti, a kad već nije, bio bi zadnja budala ako bi stricu sada pružio priliku da ga ubije. Ne, potisnut će svoju vatrenu ćud. Popodne je dopustio da osjećaji ovladaju razumom i tako otjerao jedinu ženu do koje mu je stalo. I zato ne, neće umrijeti ovdje i propustiti priliku da pronađe Amy i kaže joj kako je cijelo vrijeme bila u pravu. Jer... koliko god pogriješila što je ostavila sestru, to je sitnica u usporedbi s grijehom koji je on počinio prema svojoj majci. Trebao je imati više povjerenja u nju. Bude li mu Amy oprostila, zaklet će joj se na vječnu ljubav. Živjet će samo da bi nju učinio sretnom. Mora mu oprostiti. Bude li trebalo, na koljenima će ju moliti za oprost. Bez nje, njegov život nema nikakvog smisla. - Nema suca koji bi me na temelju toga osudio - rekao je

Harrison i ponovno spustio pištolj. - I sam to znaš. - Striče, prepoznao sam na njoj tvoj ogrtač. To je bio najbolji i

najskuplji koji si imao. Uporno si lamentirao kako ne možeš prežaliti što si ga izgubio. Sjećam se da sam pomislio kako je čudno da odrastao čovjek toliko žali zbog gubitka nečega što se može nadoknaditi, a ja sam izgubio majku i nitko mi ju nije mogao nadoknaditi - tiho je rekao, prisjetivši se agonije kroz koju je prolazio nakon majčina nestanka. I ne samo on, nego i njegov otac. Stoički je prikrivao tugu, ali bio je to udarac od kojega se nikada nije oporavio. - Zašto si je ubio? Kakve koristi si mogao imati od toga?


- Pravo govoreći, velike - odvratio je Harrison i promuklo se nasmijao. - Zašto bih to inače učinio? Vidiš, momče... osim što je bila lijepa, tvoja majka je bila i vraški pametna.

Prokleti podmukli gad, pomislio je Jermyn. Mogao bi ga ovog trenutka ubiti. Brzo i uspješno. Toliko brzo da bi umro prije nego što bi stigao pritisnuti okidač. Ali ne, neće to učiniti. Jer morao je saznati zašto je taj podlac ubio njegovu majku. - Bila je obična seljakinja. Kći zemljoradnika, a pravila se važna kao da je ne znam tko! No imala je jezivu sposobnost pročitati ljude. Mene je pouzdano pročitala poput otvorene knjige. Shvatila je da potkradam tvojeg oca. I bila je u pravu. Stalno sam to činio. Doduše, uzimao sam samo mrvice s bogatog stola. Iako nisam naslijedio titulu, i ja sam Edmondson. Zapravo sam zaslužio puno više od tog.

Prisjetivši se očeve velikodušnosti, Jermyn se sarkastično nasmijao. - Ne bih rekao da si dobivao samo mrvice s bogatog stola. Istina je da zapravo nisi imao nikakvog razloga potkradati mojeg oca. - Ne, nije bilo tako - ustrajao je Harrison. - Morao sam se

pobrinuti za sebe. I jesam. U to vrijeme, tvoj otac mi je dopuštao da vodim poslove u njegovo ime. Nikada me nije provjeravao, mogao sam činiti što želim. A tog puta, odlučio sam zadržati polovinu profita od posla koji sam sklopio s francuskim veletrgovcem rekao je i sjetno uzdahnuo. - Ah, bila su to zbilja krasna vremena. - No moja majka je shvatila što činiš - rekao je Jermyn, prišavši polici za knjige, kratko se zagledao u nju i nastavio nehajno šetati sobi kako bi Harrison stekao dojam da mu od njega ne prijeti nikakva opasnost. - Da. Očito je željela što je više moguće novca zgrnuti za sebe i

svoje razmaženo derište. Za tebe. Ali kad je tvojem ocu rekla kako sumnja da ga potkradam, odbio je vjerovati u to. Zapravo, strašno se razljutio što joj je takvo što moglo pasti na pamet.


- Da, sjećam se te svađe - tiho je rekao Jermyn. - Nakon toga pošla je u luku porazgovarati s francuskim

veletrgovcem. A kad su se njezine sumnje potvrdile, ta mala naduta seljakinja, sva uzvišena i dostojanstvena, kao na križarskom pohodu, usudila se doći k meni i zaprijetiti mi da će tvojem ocu otkriti što sam učinio ako mi ikada više padne na pamet ukrasti i cent od njega - rekao je Harrison i u nevjerici odmahnuo glavom. Tko je bila ona da bi meni prijetila? Čim se okrenula, zgrabio sam svijećnjak i udario ju po glavi. Preplavljen boli i bijesom, Jermyn se nakratko ukočio. Cijelo vrijeme proklinjao je majku što ga je ostavila, a zapravo je bila brutalno ubijena i to samo zato što je držala do istine i poštenja. A da stvar bude gora, otjerao je Amy jer je bio uvjeren da je površna i lakomislena poput njegove majke. Kako je mogao biti toliko glup? - Nakon toga umotao sam ju u ogrtač i bacio ju niz liticu. Ali nije pala u more pa sam se morao spustiti dolje da ju odgurnem. I tako sam otkrio tu spilju. Istog trenutka sinulo mi je kako će biti mnogo bolje da njezino tijelo uguram u nju. Naime, more nerijetko mrtve izbaci na obalu - rekao je, pozorno gledajući Jermyna u nadi da će vidjeti bol na njegovom licu. - To je bio savršen način da ju nitko nikada ne pronađe.

Njegova majka. Njegova sirota majka. Ubijena i odbačena poput hrpe smeća. - No more te je najzad ipak izdalo. Valovi su razbili stijenu i otkrili spilju - rekao je Jermyn i pomislio kako su ljudi u pravu kad kažu da nema tajne koja se može dovijeka skrivati. Prisjetivši se te jezive oluje, obuzeo ga je čudan osjećaj da se duh njegove majke upleo u razotkrivanje Harrisonova zločina. - Čini se da netko ipak upravlja silama prirode. Duh moje majke vapio je da njezine kosti budu pronađene i pokopane. Dragi striče, trebao si znati da se sve vraća i plaća. Ne možeš se boriti protiv sudbine.


- Glupost. Ne vjerujem u duhove ni u sudbinu. Nema ničeg natprirodnog u oluji. Duh tvoje majke nikada me nije proganjao i nikada nisam platio ni zbog čega što sam učinio - ljutito je odbrusio Harrison.

Prsti su mu bili zgrčeni oko drške pištolja. Po izrazu njegova lica, Jermynu je bilo savršeno jasno da izgara od želje da ga ubije. Jest, znao je da je to glupo i da bi time sebi potpisao smrtnu presudu, no unatoč tome je iz dna svoje crne duše žudio vidjeti ga mrtvog. - Ti si moj jedni rođak - rekao je, u namjeri da ga umiri. - Što god da si učinio, morat ću prijeći preko toga, - Zaista? - sumnjičavo je upitao Harrison. - Da. Očito ću te morati pustiti. - Varaš se ako misliš da ti vjerujem - rekao je Harrison, no

prestao je grčevito stiskati dršku pištolja. - Naravno, morat ćeš otići iz Engleske - nastavio je Jermyn

prilazeći stoliću koji je stajao uz zid lijevo od vrata, uzeo s njega malu vazu od Murano stakla i znatiželjno se zagledao u nju, kao da na svijetu nema drugih briga izuzev proučavanja umjetnina. - No znajući tebe, vjerujem da si to i planirao. Ne bi propustio takvo što učiniti, zar ne? Harrison je odlučio ignorirati njegovo pitanje. - Ako me doista pustiš, mogu ti obećati da se nikada više neću vratiti - rekao je. Uostalom, duguješ mi zahvalnost zbog svega što sam učinio za tebe. Moji poslovni poduhvati pokazali su se izuzetno uspješnima. Zahvaljujući meni, tvoje bogatstvo značajno je poraslo. Skrbio sam o tvojem novcu kao da je moj. Samo zato jer si se nadao da će postati tvoj, zamalo je rekao Jermyn, no pregrizao je jezik.


- Da, znam - rekao je. - Činio si to od smrti mojeg oca. Ali ono što nisam znao je da ti on, poslije nestanka moje majke,više nije ni približno toliko vjerovao. Livingstone i Stoke su mi to rekli. - Ta dva ušljiva gada oduvijek su bili obični smutljivci. Tvoj otac nikada nije ništa posumnjao. - Misliš? A zašto ti je onda uskratio dotadašnje ovlasti? - Ne znam - živčano je promrsio Harrison. - Možda mu je Andriana ipak uspjela posijati sjeme sumnje u glavu. Ne bih se čudio da jest. A sada se povijest ponavlja. Otkad se ta princeza pojavila u tvojem životu, postajao si jako pametan. Ona je bila ta koja me je prokljuvila, zar ne? A onda ste zajedno smislili tu spačku, kako biste me navukli na tanak led... ne mogu vjerovati da je mogla tako dobro glumiti! Kad mi je rekla da si pijan i da izvodiš gluposti, doista sam joj povjerovao. - Pobogu, o čemu pričaš? - začuđeno je upitao Jermyn. - Nije li

ti Biggers to rekao? - Ne. Došla je k meni, izvukla me iz sobe i sva uplakana rekla mi da nisi pri sebi. Izgledala je kao da umire od straha za tebe. Preklinjala me da te pođem spasiti!

Jermyn je bio toliko zapanjen da mu je vaza ispala iz ruke i razbila se u stotinu blistavih komadića. - Dovraga - promrsio je Harrison. - Trebao bi paziti što radiš. Taj komad stakla je prije dvadeset godina, kada je kupljen, koštao trideset sedam funti!

Jermynu se živo fućkalo za to. Amy nije otišla. Neovisno o tome što su se posvađali, izvršila je ono što su se dogovorili pošla porazgovarati s Harrisonom. Naravno, Amy ne krši dogovore i obećanja. Trebao joj je vjerovati. Znači li to da je neovisno o svemu spremna ostati s njim? Ako je tako, neće morati puzati pred njom i preklinjati ju da mu se vrati. A ako je tako, upravo zato će pasti na koljena pred njom i ljubiti joj stopala, jer na svijetu ne


postoji bolja i plemenitija žena od nje. Vrata su se naglo otvorila i Amy je poput oluje uletjela unutra pa kao ukopana stala nasred sobe i zagledala se u Harrisona. Jermyn je zamalo uskliknuo od sreće. Trenutak potom, smrznuo se od straha. Zar ne vidi da Harrison u ruci drži pištolj? - Dakle, tu si se sakrio - ledenim glasom je izgovorila. - Ako si se nadao da ćeš pobjeći, nadao si se uzalud. Odavde ćeš izaći samo u pratnji redarstvenika. - Ne bih se s time složio, draga princezo - odvratio je Harrison i promuklo se nasmijao. - Pojavila si se u pravom trenutku. Upravo si mi osigurala uspješan bijeg. - Nećeš nigdje pobjeći, prokletniče. Uskoro ćeš završiti u tamnici.

Jermyn je iskoristio priliku i hitro izvukao pištolj. Ne sluteći što mu se sprema, Harrison se ponovno nasmijao. Uzalud se tome nadaš, ljepotice - rekao je spustivši cijev pištolja prema njezinoj nozi i svrnuo pogled na Jermyna. - Ne brini, neću je ubiti... samo ću je raniti. A dok se ti i svi ostali koji dotrče ovamo budete bavili njome, ja ću već biti daleko. Smetena, okrenula se da pogleda kome govori. Oči su joj se na trenutak raširile od zaprepaštenja, no nije stigla izustiti ni riječ jer Jermyn se bacio na nju i istodobno opalio iz pištolja. Prekasno. Harrison je uspio pritisnuti okidač. Prokletstvo, pomislio je Jermyn. Bio sam prespor.


DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

iv si - jedva čujno izgovorila je Amy. Glasnije nije mogla, jer

Žkad se Jermyn bacio na nju oboje su svom snagom tresnuli na

pod. Udarac je bio toliko jak da je ostala bez zraka. Ali nije marila. Jermyn je živ! - Jesi li pogođena? - upitao je.

Zvučao je toliko uspaničeno da mu je jedva prepoznala glas. - Ne. A ti? - Ne - kratko je odvratio i pomilovao je po licu. - Sve je u redu. - Jesi li siguran da si dobro? - zabrinuto je upitala jer pogled mu

je bio previše tmuran, kao da se trudi prikriti bol. - Bit ću... sad kad si ti tu.

Podigla se na lakte i smeteno odmahnula glavom. Je li i Jermyn pucao? Ali nije čula dva pucnja. Što se, zapravo, dogodilo? Gdje je Harrison? Odgovor na zadnje pitanje nametnuo se sam po sebi kad je iza leđa čula promuklo kašljucanje nalik gušenju. Samrtni hropac. Taj zvuk je već imala prilike čuti. I Jermyn ga je čuo. - Idemo odavde - rekao hitro skočivši na noge i pomogao joj da ustane. - Ne okreći se. Vjeruj mi, ne želiš to vidjeti. Dakle, Harrison je umro. Ali kako se to dogodilo? Nije imala pojma. Vrtjelo joj se u glavi i nije mogla bistro razmišljati.


Odjednom, desetak muškaraca nahrupilo je u sobu. Nastala je sveopća gužva, svi su govorili u isti glas. Amy se smračilo pred očima, tlo joj se zaljuljalo pod nogama i trenutak poslije, izgubila je svijest. - Amy - uzviknuo je Jermyn i brzo je podigao u naručje. - Amy! Zaboga, mila, što ti je?

Umjesto nje, odgovorio mu je tamnokosi neznanac. - Ne brinite, nije joj ništa. - Otkud znate? - zabrinuto je upitao Jermyn. - Vidio sam već takve simptome - s prizvukom humora u glasu rekao je neznanac.

Jermyn se kratko zagledao u njega. Vidio ga je vrtu, ali nije se stigao upoznati s njim. Jak, crnokos, otmjeno odjeven, dostojanstvenog držanja. U mnogočemu nalik njemu. I zato je nagonski znao da bi u slučaju potrebe mogao biti opasan. - Liječnik ste? - oštro je upitao. - Ne. - Onda se radije potrudite poslati nekoga po njega - rekao je i s Amy u naručju izašao iz sobe. Dame i gospoda koji su se natisnuli u hodnik, hitro su se razmaknuli kako bi mu oslobodili prolaz. Iza leđa čuo je kako neznanac nekome od slugu govori neka odmah pođe u selo po liječnika. - Usput pozovi i pogrebnika - dodao je.

Trenutak potom zaboravio je na sve, osim žene u svojim rukama. Zašto se onesvijestila? Sigurno ne zato što je čula Harrisonov samrtni hropac. Za razliku od većine žena, Amy nije bila toliko osjetljiva. Bila je hrabra i odlučna, spremna suočiti se sa svime. Doduše, da je vidjela Harrisonovo tijelo... čak i njemu se okrenuo želudac kad ga je vidio.


Stubama je produžio prema Amynoj sobi. Eto, što je ironija, pomislio je. Pucao je u Harrisona i promašio ga. A ipak je bio mrtav. Naposljetku je ispalo da se sam ubio. Pištolj koji je uzeo sa stola bio je jedan od onih koje je Walter začepio. Iako je Jermyn očistio cijevi svih pušaka i pištolja iz očeve zbirke, taj pištolj mu je promakao. A u žurbi da pobjegne, Harrison se očito nije sjetio da bi pištolji u Jermynovoj kući mogli biti opasni po onoga tko ih rabi. Tek što se popeo na kat, neznanac ga je dostigao i nastavio hodati uz njega. - Kamo ste se uputili? - upitao ga je Jermyn, začuđen njegovim ponašanjem. - S vama. Želim biti uz nju kada se osvijesti.

Ponašao se poput člana obitelji. Jermyn se počeo pitati ima li Amy nekog rođaka kojeg mu nije spomenula. - Jeste li možda njezin rođak? - upitao je. - Ne baš. - Tko ste onda? - Princ Rainger od Richartea. Amyn prijatelj iz djetinjstva.

♠ Amy je došla k sebi kad joj je netko stavio na čelo oblog koji je bio toliko mokar da su se kapi vode cijedile iz njega. Živčano ga je strgnula i bacila u stranu. Muškarac dubokog glasa tiho je opsovao na jeziku koji odavno nije čula. Činilo se da je tu mokru krpu njemu bacila u glavu, ali nije marila. - Jeste li me baš morali zaliti vodom? Jutros sam se već


umila - zajedljivo je rekla i dlanovima otrla lice. Otvorivši oči pri svjetlosti svijeće ugledala je obrise Jermynova lica i istog trenutka svega se prisjetila, njihove svađe, lakrdije na balkonu, njegova pada u ambis i činjenice da je Harrison mrtav... no sve to sada je bilo sporedno jer Jermyn je bio živ. Bio je živ i bio je ovdje, s njom. - Jesi li dobro? - tiho je upitao i sjeo na rub kreveta. -

Onesvijestila si se. Jako sam se uplašio za tebe. - Nisam sanjala. Doista si živ - promrmljala je. Mučnih pola sata, koliko joj je trebalo da pronađe Edmondsona, hodala je uokolo razdirana pomišlju da mu je pomogla ubiti Jermyna. No bio je tu i gledao je ravno u oči, na licu je mogla osjetiti njegov topao dah. Polako je podigla ruku i pomilovala ga po obrazu. - Na svijetu nema sretnije žene od mene.

Spustio je malen poljubac na njezine usnice. - Tako i treba - rekao je i odmaknuo joj vlažan pramen kose s čela. - Osjećaš li se malo bolje? Pogledom je smeteno okružila prostoriju. Zašto je u krevetu? Što se dogodilo? - Tvoj stric...? - Ne razmišljaj o tome - brzo je rekao Jermyn. - Odnijeli su

njegovo tijelo. Kratko je kimnula. - Nadam se da će pronaći mir gdje god da jest. Bilo je to puno velikodušnije nego što je zaslužio. - Ne bih rekao. Tamo gdje je otišao sigurno ga neće pronaći. Mogao te je ubiti - rekao je Jermyn duboko uzdahnuvši, zagrlio je i prislonio obraz uz njezin. Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini. Podigao je glavu i pogledao je ravno u oči. - Ubio je moju


majku - tiho je rekao, pogleda preplavljena dubokom tugom. - Tvoju majku? - zapanjeno je upitala. - Da. Pogrebnikovi pomoćnici upravo skupljaju njezine kosti s

platoa na litici. - To... to je bila tvoja... majka? - promucala je i podigla se u

sjedeći položaj. Brzo joj je gurnuo jastuke pod leđa. Učinio je to prilično nespretno i nije da joj je baš bilo osobito udobno, ali svejedno je uživala u njegovoj pažnji. - Hajde, brzo mi sve ispričaj. I jest. Kad je završio, posegnula je za njegovom rukom i čvrsto je stisnula. Znala je da mu je potrebna utjeha. Nakon dvadeset tri godine napokon je saznao što se dogodilo njegovoj majci. Spoznaja da je mrtva za njega je bila novost koju nije očekivao i bilo je to gotovo isto kao da je netom umrla. Kratko je pročistio grlo. - I Biggers je u krevetu, ali on, za razliku od tebe, ima veliku čvorugu na glavi i jezivu glavobolju. Kuća je još uvijek puna gostiju. Nitko ne želi otići... očito se nadaju da će dobiti još materijala za pokoji sočan trač. A tu je i... nakratko je zašutio i pogledao prema klupici pod prozorom. - Princ Rainger. I on je vrlo zabrinut za tebe. Rainger je ustao i prišao krevetu. Vidjevši veliku mokru mrlju na prednjem dijelu njegove košulje, Amy se kratko osmjehnula. Dakle, on je bio taj kojeg je pogodila oblogom. Bez razmišljanja pružila mu je ruku na poljubac. Doista je čudno kako se stare navike brzo vraćaju u prisutnosti ljudi istog ranga. Kratko joj poljubivši prste, zadržao je njezinu ruku u svojoj i duboko joj se zagledao u oči. - Amy, molim te, ako išta znaš o Sorchi, moraš mi to reći. Od izuzetne je važnosti da ju pronađem. Nekoliko puta zbunjeno je trepnula. Ne bi li prvo trebali izmijeniti nekoliko znakova uljudnosti?


- Dobra večer, Vaše visočanstvo. Nadam se da ste dobro? upitala je, ne trudeći se prikriti prizvuk prijekora u glasu. Nestrpljivo je odmahnuo rukom. - Amy, nemam vremena za te gluposti. Imam pametnija posla od čavrljanja s tobom. Zakolutala je očima. - Bože, nimalo se nisi promijenio - s uzdahom je odvratila. - Varaš se - rekao je, pogledom klizeći preko svijeća koje su gorjele u skupocjenim svijećnjacima, raskošnog pokućstva, saga i kamina. - Sedam godina proveo sam u mračnoj i hladnoj tamnici. Štakori su mi bili jedino društvo. Za jelo sam dobivao samo zdjelicu zobene kaše na dan. Život mi je ovisio o hiru čovjeka koji je porobio moju zemlju. Pobjegao sam tako što sam žlicom prokopao tunel. Osim mene, samo još jedan zatočenik uspio je pobjeći. Svi ostali moji časnici i plemići koji su me podupirali, umrli su tamo.

Čuvši to, Amy je poželjela povući svoje riječi. Ali nije mogla. Duboko ganuta, u nevjerici je odmahnula glavom. - Strašno prošaptala je. - U ime tih ljudi i u ime njihove žrtve, moram tog gada svrgnuti s vlasti. Zakleo sam se da ću to učiniti. Kneginja Claudia obećala mi je pomoć, pod uvjetom da pronađem njezine unuke. Ili barem jednu, s kojom ću se vjenčati. U tom slučaju, stavit će mi na raspolaganje beaumontagnešku vojsku - rekao je nakratko zašutivši. - A kako stvari stoje, očito je da moram pronaći Sorchu, zar ne? - upitao je i tužno se osmjehnuo. - Nju sam prvu tražio jer od mladosti smo bili zaručeni. Nažalost, nisam je pronašao. Amy, ako znaš gdje je ona, moraš mi to reći.

Može li mu vjerovati? Izgledao je čvrsto i odlučno, poput čovjeka spremnog na sve da bi ostvario svoj sveti cilj. I pogled mu je djelovao iskreno. Ipak, tko zna? Mnogo puta se već uvjerila da izgled može biti varljiv.


- Bojim se da ne znam - s oklijevanjem je izgovorila. - Ne pouzdano. - I to je nešto - rekao je i prodorno se zagledao u nju. Zadovoljit ću se i nagađanjima, no jedino te molim da me po uzoru na tvoju sestru ne pošalješ u posve pogrešnom smjeru. Za Sorchino je dobro da ju što prije pronađem. - Zar je u opasnosti? - naglo je upitala. - Od plaćenih ubojica? - Da - rekao je i pozorno se zagledao u nju. - Otkud znaš? - Od Godfreya. Kad su Clarice i mene prije sedam godina izbacili iz internata, pronašao nas je i rekao nam neka se čuvamo plaćenih ubojica.

Rainger je odmahnuo glavom. - Lagao vam je. Izdao je vašu baku i izgubio se u svijetu. Koliko mi je poznato, još uvijek nije uspjela poravnati račune s njim. Ali ne, u to vrijeme niste bile u opasnosti da vas netko ubije. Amy je izmijenila kratak pogled s Jermynom. - U opasnosti ste tek otkad sam pobjegao iz tamnice - nastavio

je Rainger. - I to samo zato jer žele spriječiti moje vjenčanje s jednom od vas. Moj dušmanin zna da vas tražim i želi me uloviti prije nego što vas pronađem. Jednako tako, uvjeren sam da traži i vas. No s obzirom da se Clarice udala i da ćeš se ti, hm... očito udati, vama dvjema više ne prijeti opasnost. Jedino Sorchi. I zato ju moram što prije pronaći i vratiti -se s njom u Beaumontagne. Čudno, pomislila je Amy. Tko god bio taj od koga je Rainger bježao, nije djelovao poput bjegunca. Nego poput lovca. Ipak, nije bila sigurna treba li mu pomoći da pronađe Sorchu. - Je li ti ikada palo na pamet da se ona možda ne želi vratiti u Beaumontagne i udati se za tebe? -A je li tebi ikada palo na pamet da njoj, za razliku od tebe i


Clarice, možda nikada nije bilo ni na kraj pameti udati se za bilo kojeg muškarca izuzev onoga kojemu će roditi buduće nasljednike prijestolja? - oštro je upitao pa duboko udahnuo i snizio ton. Iskreno se nadam da je tako. Jedna od vas trebala bi imati osjećaj za dužnost. Uostalom, možda je to upravo ono što želi. Amy se Sorche sjećala kao tihe, mile i poslušne. Bi li ju Rainger mogao usrećiti? Bi li ga mogla strasno voljeti onako kako ona voli Jermyna? - Ako bi se i pokazalo da to nije ono što želi, barem bih joj mogao reći u kakvoj je opasnosti i upozoriti ju da se čuva - s uzdahom je dodao Rainger. - Amy, čini se da nemaš izbora - rekao je Jermyn. - Trebala bi

Sorchi pružiti priliku da sama odluči hoće li se udati za njega ili ne. Ako ti je imalo slična, neće mu biti lako s njom izaći na kraj. - Ne mogu shvatiti na temelju čega si to zaključio - odvratila je i

glasno se nasmijala. - Budeš li i dalje zločesta, morat ću te kazniti - rekao je i pohotno joj se zagledao u oči.

Rainger je kratko pročistio grlo. Jermyn se naglo uozbiljio i prekrižio ruke na prsima. - U redu - rekla je Amy duboko udahnuvši. - Ne mogu tvrditi da

sam sigurna u to, ali mislim da je u nekom samostanu. I Clarice misli tako. Krunska princeza poput nje, zacijelo bi potražila neko sigurno utočište, a gdje bi bila sigurnija nego u samostanu? U Engleskoj je malo samostana i prilično su udaljeni jedan od drugoga. Ipak, Clarice i ja potrudile smo se otići u svaki od njih. Uzalud, jer nije bila ni u jednom. U Škotskoj je bilo još gore. Kad bismo upitale ljude postoji li neki samostan u brdima ili na nekom od otoka, kratko bi nam odbrusili da ne postoji i okrenuli nam leđa. Odnosili su se prema nama kao prema gujama. No kad sam otišla od Clarice, uspjela sam nešto saznati. Bilo je to za vrijeme


putovanja brodom iz Edinburgha. Jedan škotski mornar rekao mi je da podalje od obale postoji mali otok na kojem je samostan. Monnmouth. Možda ćeš je tamo pronaći - rekla i nagnuvši se prema njemu, posegnula za njegovom rukom. - Molim te, obećaj mi da ćeš mi javiti ako ju pronađeš. - Obećavam - rekao je i kratko joj se naklonio. - Ostaj mi dobro, Amy. Nadam se da ćemo se opet vidjeti. - I ja, Raingere. Sretno i neka te dragi Bog čuva.

Netom prije nego što je izašao, okrenuo se i široko se osmjehnuo njoj i Jermynu. - I... čestitam vam što ćete uskoro postati roditelji - rekao je i izašao. Nekoliko trenutaka oboje su bez riječi zurili za njim. Amy se prva pribrala. - Misli li on da sam... - Jesi li? - upitao je i prisjetio se da je zadnje vrijeme djelovala

pomalo iscrpljeno. A danas se i onesvijestila. Da, što bi drugo bilo? Zacijelo je trudna. Ona nije mislila tako. - Ne, naravno da nisam. Ne bih mogla tako brzo zatrudnjeti, zar ne? Uostalom, ništa mi se ne vidi — rekla je, položivši ruku na trbuh. - Ne budi naivna - odvratio je i kratko se nasmijao. - Jasno da si mogla zatrudnjeti.

Kratko se namrštila. - Hm, zadnji put sam imala mjesečnicu dok sam još bila kod gospođice Victorine, ali... Shvativši koliko je vremena prošlo otada, naglo je zašutjela i smeteno ga pogledala. - A danas si se onesvijestila. To ti se inače ne događa, zar ne?


Odmahnula je glavom. - Ne, ali... cijeli dan osjećala sam se čudno. Umorno i... Ponovno je zašutjela i namrštila se. Prasnuo je u smijeh. Bogu hvala! Trudna je. I kad bi htjela, sada ga više ne bi mogla ostaviti. - Što je smiješno? - suho je upitala. - Ništa - hitro je odvratio. - Nije li krasno što ćemo dobiti dijete?

Slegnula je ramenima. Postalo je očito da ne dijeli njegovo oduševljenje. Naglo se uozbiljio. - U čemu je problem? Je li ti prerano? - Ne, ali bojim se da ne razumiješ što to znači - tiho je rekla i oborila pogled. - Morat ćemo se vjenčati. Zapravo... u crkvi. A to znači da ćemo biti zauvijek vezani.

Došlo je vrijeme da joj kaže istinu. - Drugačije ne bih ni želio. Podigla je pogled i šutke se zagledala u njega. - Žao mi je ako si ti mislila da smo vezani samo na godinu dana, ali onog trenutka kad si me vezala lancem, zauvijek si me vezala uz sebe - blago ali odlučno je izgovorio.

Odmahnula je glavom i rukama obgrlila koljena. - Rekao si mi da se spakiram i odem. Hm, da. Ipak će ju morati moliti za oprost. - Bio sam ljut i... prilično glup - priznao je i kratko se promeškoljio od nelagode. - Ali onog trenutka kada sam te pronio ispod svadbenog luka, bio sam spreman ostati s tobom do kraja tvojeg ili mojeg života. Već tada sam te volio. - Volio si me? - zapanjeno je upitala.


Kratko je kimnuo. Čudno, ali svima na otoku to je bilo savršeno jasno, samo njoj ne. Zašto bi ju inače oženio? - Ali zašto mi to nisi rekao? - Zato jer si stalno govorila da me mrziš. Nisi li me htjela upucati kad sam te svezao u lovačkoj kolibi? - Da, ali nisam to učinila. Što misliš, zašto nisam?

Morao se nasmijati njezinu zajedljivu tonu. – Doslovce sam iz tebe iscijedio obećanje da ćeš ostati sa mnom godinu dana. Možda nisam osobito bistar, ali znam koliko vrijede takva obećanja. - Ako nešto obećam, onda se toga i držim. - Znam. S tim sam i računao - rekao je i ponovno se

promeškoljio jer doista mu je bilo teško pričati o osjećajima. - Ipak, bojao sam se da ćeš me nakon godinu dana ostaviti. A ako je tako, došao sam do zaključka da će biti bolje ako što prije odeš od mene. - Ah, ne. Onog trenutka kad sam te vezala lancem, zauvijek sam te vezala uz sebe - rekla je i široko mu se osmjehnula. - Da, svaki lanac ima dva kraja - rekao je, naglo se uozbiljivši. -

Imam nešto za tebe. Smeteno ga je pogledala. Izvadio je iz džepa malu kutiju i otvorio je. Srce joj je počelo luđački lupati. Unutra je bio zlatan prsten s predivnim zelenim smaragdom. Izvadio ga je iz kutije, kleknuo kraj kreveta i posegnuo za njezinom rukom. Oči su joj se naglo ispunile suzama. Mora da je trudna, u protivnom zacijelo ne bi bila tako plačljiva. - Možda je ovo zakašnjela prosidba, ali bolje ikad nego nikad. Amy, mila, hoćeš li se udati za mene?


- Misliš... ovoga puta zauvijek? - upitala je između dva jecaja. - Da, zauvijek. - Naravno da hoću.

Široko se osmjehnuo i stavio joj prsten na prst. Nadlanicom je otrla suze iz očiju i s divljenjem se zagledala u prsten. - Predivan je. Ah, rado bih i ja tebi dala poklon za zaruke. - Ništa mi ne treba. Već si mi poklonila sebe, a uskoro ćeš mi pokloniti i dijete. - Ah, da - rekla je i smeteno odmahnula glavom. Još uvijek nije

mogla vjerovati da će uskoro postati majka. - Ipak, sutra ću ti pokloniti lanac, kao podsjetnik da ćeš zauvijek biti vezan uz mene. - Puknuo je - podsjetio ju je. - Nabavit ću novi. I vjeruj mi, taj neće puknuti - s osmijehom je izgovorila. - To ti zaista mogu obećati.


EPILOG

elik, okrugao narančast mjesec plovio je tamnim nebom nad Summerwindom i srebrnim zrakama milovao brežuljke, uvale i lica ljudi okupljenih na velikoj zabavi na glavnom seoskom trgu. Zrak je mirisao na vatru i janjetinu pečenu na ražnju. Stariji mještani sjedili su za dugim drvenim stolovima, krcatim jelom i pićem, i s osmijesima na licima promatrali mladiće i djevojke koji su veselo plesali na glazbu četvorice unajmljenih svirača.

V

Popevši se na podij, Jermyn ih je zamolio da prestanu svirati. Istodobno, župnik je ustao od stola i zamolio sve da se utišaju. Čim je nastupila tišina, Jermyn je podigao kriglu piva i nazdravio društvancu koje je sjedilo za počasnim stolom. Odnosno, Mertle, Pomu, župniku, gospođi Kitchen i Johnu, te Amy i gospođici Victorini. - Kao što svi znate, prije šest mjeseci otela me opaka mlada dama, otrovno zelenih očiju.

Svi su se nasmijali podigavši krigle i nazdravili mu. - I od tog trenutka, moj život potpuno se promijenio.

Seljani su ponovno podigli krigle i nazdravili mu. Vidjevši kako se ljulja na nogama, Amy se široko osmjehnula. Pivo je bilo jako, a od ranog podneva kada je seoska zabava počela, ispraznio je... ah, nije brojala koliko krigli, ali bila je sigurna da bi se zaprepastila kad bi znala. U svakom slučaju, odlično se zabavljao. Osim s njom, plesao je sa svakom ženom u selu. Prije toga, upustio se u grube muške igre s jakim i iskusnim protivnicima, kao što su ribari. Doslovce su ga preveslali u veslanju


i potukli ga do nogu u nogometu. U hrvanju je malo bolje prošao oborio je s nogu svakog osim Poma. Nije se iskazao ni u bacanju kamena s ramena; srećom, nije mu pao na nogu, ali ne i puno dalje od dužine stopala. U potkošulji, znojan, raščupan i prljav od glave do pete, izgledao je kao jedan od njih, a sudeći po izrazima njihovih lica, oprostili su mu što ih je godinama zanemarivao. - Budući da me ta zločesta ljepotica vezala lancem, nije mi

preostalo drugo nego da joj se osvetim - nastavio je Jermyn popivši dug gutljaj piva. - I zato sam ju zauvijek vezao vjenčanim prstenom. Svi su se glasno nasmijali i oduševljeno zapljeskali. - Možemo i u suprotnom smjeru proći ispod svadbenog luka, pa

ćeš biti slobodan - viknula je Amy. Sa zadovoljstvom joj je vratio milo za drago. - Na to si trebala misliti prije nego što si zatrudnjela - viknuo je i ponovno joj nazdravio kriglom. Nastalo je sveopće klicanje, netko je zazviždao, seljanke su se znakovito pogledavale i gurkale jedna drugu laktima. Gospođica Victorina nježno se osmjehnula Amy i pomilovala je po oblom trbuhu. Amy joj je uzvratila osmijehom. Prva tri mjeseca, loše je podnosila trudnoću. Većinu vremena provela je u krevetu. Od jutra do mraka bilo joj je zlo, vrtjelo joj se u glavi i osjećala se jezivo slabašnom i iscrpljenom. No više ne. Od trenutka kad joj se dijete pomaklo u utrobi, istinski je uživala u trudnoći. Draga starica sada je mnogo bolje izgledala. Otkad se počela bolje hraniti, obrazi su joj se popunili, a oči blistale kao u djevojke. Mertle i Pom čuvali su je kao kap vode na dlanu. Stalno je govorila da ju svi pretjerano tetoše. Između ostalog, ukazana joj je čast da svojom prisutnošću uveliča Amyno i Jermynovo drugo vjenčanje koje se održalo u kapelici na Summerwind Abbeyju. Gledajući ju


ovako sretnu, Amy se grlo stegnulo od ganuća, a oči ispunile suzama radosnicama. - Svi do jednoga znali ste da su me gospođica Victorina i princeza Nadmena zatočile u podrumu - nastavio je Jermyn. - A ipak niste ni prstom mrdnuli kako biste mi pomogli -

zagrmio je pogledom okruživši gomilu. Cijelih nekoliko sekundi uspio je ostati ozbiljan, a zatim se grohotom nasmijao. - Hvala vam na tome! Vaša okrutnost spasila mi je život. Ne

samo zato što se otad osjećam kao preporođen nego i zato što bih pouzdano umro od stričeve ruke. - Eto, što vam stalno govorim? Duša je na pravom putu kad postane sposobna prepoznati dobre namjere - uzviknuo je župnik. - Upravo tako - složio se Jermyn i ponovno se uozbiljio. - Moji uzničari naučili su me mnogo toga što nisam znao i što

sam dotad izbjegavao naučiti. Prije svega o meni samome. Shvatio sam da sam bio neodgovoran, lijen i budalast. Gospođica Victorina naučila me plemenitosti i velikodušnosti. Moje potrebe bile su joj važnije od njezinih. Amy se, pak, beskrajno strpljivo i ljubazno potrudila... Tome se čak i Amy morala nasmijati. Jermyn je kratko pročistio grlo. - Potrudila se da shvatim kako sam se loše ponio prema vama. U dugim satima koje sam proveo u samoći, naučio sam da ustrajan rad donosi rezultat, makar i mali. No važnije od svega... - nakratko je zašutio duboko udahnuvši. - Naučio sam preispitati vlastito mišljenje. Oduvijek sam mislio da me je majka bešćutno ostavila. Smatrao sam da se to samo po sebi razumije. No tek sam trebao naučiti da postoje ljudi koji drže do moralnih načela i oni koji do njih nimalo ne drže, i da je razliku između njih lako prepoznati; njihovi postupci govore o njima. Najzad sam shvatio da je moja


majka bila draga i plemenita žena koja me je jako voljela i kojoj su vrijednosti poput istine i poštenja bile važnije od svega. Njezine kosti sada leže u istom grobu uz kosti mojeg oca - rekao je i pogledom okružio gomilu. - Od srca vam hvala što ste mi pomogli u otkrivanju istine - rekao je pa svrnuo pogled na Amy i toplo joj se osmjehnuo. Svi su bili istinski ganuti. Ozbiljnih izraza lica, muškarci su kimali glavama, a žene brisale suze iz očiju. Pokop lady Northcliff prošao je u tužnom i dostojanstvenom ugođaju. Prisustvovalo mu je mnogo dama i gospode, također i većina ribara i njihovih žena. Izražavajući Jermynu sućut, ljudi su govorili da nikada nisu povjerovali kako bi netko poput nje mogao napustiti dijete i supruga. Pretvarao se da im vjeruje. Što je bilo, bilo je. Kakve bi koristi imao kad bi ih podsjetio da nije bilo tako? Amy je cijelo vrijeme bila za njega, pružajući mu potporu u tuzi. Pogreb njegove majke doživjela je kao prigodu da oplače i vlastita oca. Duboka crnina, pogrebna glazba, spuštanje sanduka u grobnicu... sve to bili su simboli žaljenja za voljenim pokojnikom, tko god on bio. I zato je jednako oplakivala Jermynovu majku kao i svojeg oca. Suzama se najbolje ispiru bol i gorčina. Pogreb Harrisona Edmondsona bio je znatno skromniji. Nije se očekivalo da će na njegov posljednji ispraćaj doći itko osim ljudi koje je nečim u životu zadužio - dakle, nitko. Tako je naposljetku i bilo. Jermyn je nastavio govor, gledajući ravno u Amy. - Više od svega, zahvalan sam mojoj dragoj princezi što se potrudila podučiti me najvrednijoj lekciji od svih - onoj o ljubavi i povjerenju. Mila, zauvijek ću ti biti beskrajno zahvalan na tome. Amy se drhtavo osmjehnula shvativši da joj se suze u potocima slijevaju niz obraze. Otkad je zatrudnjela postala je jezivo sentimentalna. Nošenje djeteta u utrobi na ženu očito djeluje tako


da se i sama počne ponašati poput djeteta. No vidjeti Jermyna bez cinične maske koju je u početku nosio na licu i čuti ga kako pred svima govori da je ona zaslužna za njegovu sreću... ah, naravno da ju je to duboko ganulo. Smijuckajući se, seljani su se počeli međusobno gurkati laktima i pogledavati prema njoj. Gospođica Victorina brzo joj je dodala rupčić. Prije no što je nastavio, Jermyn je strpljivo pričekao da Amy otre suze i ponovno ga pogleda. - Na kraju, dokazat ću vam da sve to o čemu sam vam govorio nisu samo prazne priče i da sam doista naučio lekciju o ljubavi i strpljenju - rekao je, iz džepa izvukavši... čipkani ovratnik? Da, na Amyno nemalo čuđenje, bio je to mali ovratnik od bijele čipke urešen sićušnim plavim perlicama. Nevješto izrađen i ne baš pravilnog oblika, ali... Žene su oduševljeno zapljeskale. Muškarci su izmijenili smetene poglede. Prišavši Amy, Jermyn se spustio na koljeno i pružio joj ovratnik. - Napravio sam ga za naše dijete. Želio bih da ga nosi na krštenju - rekao je, gledajući ju ravno u oči. Nevjesto izrađen i nesimetričan... ali izrađen njegovim rukama. Izrađen njegovim rukama i to potajice, u trenucima kad je mislila da je na jahanju ili da čita u biblioteci. Jasno da ga je i ona željela vidjeti na vratu njihova djeteta u najsvečanijoj prigodi koja će uslijediti po njegovu rođenju. Bio je to najveći dokaz ljubavi prema djetetu... i njegovoj majci. Drhtavim rukama uzela je ovratnik i pritisnula ga uz grudi. - Hvala ti. Doista je predivan. Nemaš pojma koliko si me usrećio - prošaptala je, zagledavši se u njegove tople, nježnošću preplavljene oči.


Posegnuo je za njezinom rukom i poljubio je. - I ti si mene neopisivo usrećila. - Znam - rekla je, trudeći se potisnuti suze. Naravno, bez osobita uspjeha. - Pravi si sretnik što me imaš. Hajde, dosta je bilo romantike - s osmijehom je dodala i kratko ga lupila po ramenu. Radije mi donesi malo onog finog kolača od šljiva koji je gospođica Victorina jutros ispekla.

Široko se osmjehnuo i udaljio se. Amy je svrnula pogled na gospođicu Victorinu. - Jeste li one noći čuli da sam ustala i sišla u podrum? - tiho je upitala. Gospođica Victorina začuđeno se zagledala u nju. - Koje noći? Bojim se da ne razumijem o čemu pričaš. - Hm, da - odvratila je Amy i kratko svrnula pogled k nebu.

Znala je da se gospođica Victorina pravi ludom, ali odlučila je ustrajati. - Moja zamisao o otmici svidjela vam se samo zato što ste znali da ću se zaljubiti u njega, zar ne? - Pretjeruješ, draga. Nisam mogla znati da će Harrison odbiti platiti ucjenu i da će Jermyn danima ostati u mojoj kući. - Niste mi odgovorili na pitanje - podsjetila ju je Amy. - Ah, mila - uskliknula je gospođica Victorina pogleda uperena u stol s kolačima. - Bojim se da od mojeg kolača više nije ostao ni komadić. - Eto, opet imam peh. Kao da su se svi urotili protiv mene živčano je promrsila Amy, gledajući kako se Jermyn praznih ruku vraća natrag. - Hm, draga, sada zaista pretjeruješ - odvratila je gospođica

Victorina. - Nitko se nije urotio protiv tebe. - Mislite? Jermyn mi stalno nešto podvaljuje. Prošlog mjeseca na prevaru me odvukao u toplice koje su na glasu po ljekovitoj


vodi koja učinkovito rješava ženske tegobe i olakšava porođaj. Znao je da to držim običnim glupim praznovjerjem, a ipak me je tamo odveo. Nisam čak ni znala kamo idemo! -ljutito je izgovorila i ustala. - Sama ću se snaći. Na nekom od stolova sigurno ima još poneki komad tog kolača. Mertle je također ustala. - Idem i ja s vama. I meni bi trebao jedan komad - rekla je, pogledavši svoj veliki trbuh. - Zapravo, dva. Morat ćemo pronaći ukupno tri komada. - Četiri - rekla je gospođica Victorina i također ustala od stola. - Pitam se, hoće li te Jermynove urote ikada prestati - rekla je

Amy dok su polako hodale između stolova, u potrazi za kolačem. - U potpunosti vas razumijem - odvratila je Mertle. - Mora da ste se jako iznenadili kad ste shvatili da vas je prevario kad vam je rekao da ste vjenčani samo na godinu dana.

Amy je naglo stala i prodorno se zagledala u nju. - O čemu, pobogu, pričaš? - Dakle, ne znate da vas je prevario? - upitala je Mertle i kratko se nasmijala. - Mladenci koji prođu ispod svadbenog luka smatraju se zauvijek vjenčanima. - Ne mogu vjerovati - zapanjeno je izgovorila Amy. - Mertle, doista bi trebala skratiti jezik - upozorio ju je župnik.

Nije se obazirala na njega. - Da, jer sve žene koje se vjenčaju pod svadbenim lukom, zatrudne u roku od godinu dana - nastavila je. - U poganska vremena, vjerovalo se da prolazak ispod tog luka liječi neplodnost u žena. Tek poslije parovi su ga počeli koristiti i za vjenčanja rekla je i pogladila se po trbuhu. - I ja sam s Pomom prošla ispod


njega kako bismo bili sigurni da ćemo dobiti dijete. - Kojeg li gada - promrsila je Amy, promatrajući Jermyna kako

se s širokim osmijehom na licu probija prema njoj. Rekao joj je da se nakon godinu dana mogu rastati ako ustanove da se ne slažu, a cijelo vrijeme je znao... Prišavši joj, pokušao ju je zagrliti oko struka, no odgurnula je njegovu ruku. - Ne mogu vjerovati da si mogao biti tako pokvaren! Začuđeno se zagledao u nju. - Mertle joj je upravo rekla istinu o svadbenom luku - objasnio je župnik. - Ah, to - s osmijehom je odvratio Jermyn i nehajno slegnuo

ramenima. - Ali mila, ti ionako tvrdiš da nisi praznovjerna - rekao je i ponovno ju pokušao zagrliti oko struka. Ljutito ga je udarila po ramenu. - Kakve veze ima što ja vjerujem? Ti si očito vjerovao da smo zauvijek vjenčani! Namjerno si to prešutio. Kratko se počešao po bradi. - Istina, ali... - Mila, po mojem mišljenju prilično je laskavo kad je muškarcu toliko stalo do tebe da je spreman i na male prevare kako bi te zauvijek zadržao - rekla je gospođica Victorina i potapšala je po ruci. - A ja mislim da biste vi trebali biti na mojoj strani - uvrijeđeno

je odvratila Amy. - I jesam. Želim da budeš sretna i to je sve.

Jermyn je kratko pogledao prema luci i zadovoljno se osmjehnuo, kao da je ugledao nešto što ga osobito veseli. - Ah, upravo ti je stigao još jedan vjenčani poklon. Amy se pokušala okrenuti kako bi pogledala o čemu se radi, no


spriječio ju je u tome i privukavši je k sebi, dlanom joj pokrio oči. Morat ćeš se malo strpjeti - rekao je. Trenutak potom, brze plesne ritmove zamijenili su sporiji, a seljani se s veselim iščekivanjem okupili oko Amy i Jermyna. - O čemu se radi? - zbunjeno je upitala Amy. - Ako ti kažem, to neće biti iznenađenje. Hajde, polako kreni naprijed - rekao je i poveo je u smjeru luke, i dalje joj držeći dlan preko očiju. - Ah, opet jedno od tvojih iznenađenja - rekla je, trudeći se zvučati zlovoljno, što joj, dakako, nije osobito dobro uspjelo. - Ne brini, neću te opet provesti ispod svadbenog luka. Ionako si

trudna - veselo je odvratio. - Strpi se još samo malo. Još malo... evo, sada smiješ pogledati - rekao je i maknuo ruku s njezinih očiju. Visok tamnokos muškarac i vitka plavokosa žena s djetetom u naručju žurili su ravno prema njoj. Amy je nekoliko puta kratko trepnula. Je li to moguće? Žena je izgledala kao... ali ne, to ne može biti ona! No da, naravno, trenutak potom je shvatila. To može biti samo... - Clarice! - veselo je uzviknula i pojurila joj u susret.

Clarice je dodala dijete muškarcu kojeg Amy nije na prvi pogled prepoznala, također potrčavši prema njoj. čvrsto su se zagrlile, istodobno plačući i smijući se. - Ah, kad bi znala koliko si mi nedostajala - prošaptala je Amy,

glasom drhtavim od ganuća. - Otkad si otišla, nije prošao dan a da se nisam pomolila za tebe. Bogu hvala što ti se ništa nije dogodilo - rekla je Clarice, milujući je po kosi.


- Znam da nisam smjela pobjeći od tebe. Žao mi je zbog toga i iskreno se nadam da ćeš mi oprostiti - u dahu je izrekla Amy. Mislila je da će joj biti puno teže ispričati se sestri, ali ne, nije bilo tako. - Ne brini, uvijek sam se držala tvojih savjeta i nikada nisam upala ni u kakvu nevolju. - Znala sam da nisi lakomislena, ali ipak sam bila zabrinuta za tebe. Istinski mi je laknulo kad sam dobila tvoje pismo i saznala da si živa i zdrava - rekla je i nježno potapšala Amy po trbuhu. - A ovo je još jedno lijepo iznenađenje. - Ipak sam upala u malu nevolju - priznala je Amy.

Clarice se glasno nasmijala i ponovno ju zagrlila. Uslijedilo je brzinsko upoznavanje. Po izrazu Jermynova lica Amy je shvatila da mu se njezina sestra na prvi pogled svidjela. I naravno, čim joj se ukazala prilika da bolje pogleda muškarca koji je došao s Claricom, shvatila je tko je. Robert MacKenzie, grof od Hepburnea. Muž njezine sestre i otac njihova djeteta. Dok je bila u Škotskoj, smatrala ga je opasnim. Bilo je u njemu nešto što ju je plašilo. No sada, s djetetom u naručju, izgledao je znatno blaže i pristupačnije. - Krenula bih na put istog dana kad sam primila tvoje pismo,

ali... - rekla je Clarice i slegnuvši ramenima, rukom pokazala prema djetetu. - Ah, naravno - veselo je uskliknula Amy i znatiželjno se zagledavši u dijete, nježno ga pomilovala po glavici. - Što je, dječak ili djevojčica? - Djevojčica. Zove se Sorcha - rekla je Clarice, s prizvukom tuge u glasu. - Jesi li saznala štogod o njoj? - zabrinuto je upitala Amy. - Bilo što?


Clarice je odmahnula glavom. - Ništa. - Rainger me pronašao - rekla je Amy. - Molio me da mu kažem

ako išta znam o njoj pa sam mu najzad rekla da je možda u nekom škotskom samostanu. Clarice je duboko uzdahnula uzevši kćer iz suprugova naručja i počela je nježno ljuljuškati. - Robert se već raspitao u svim samostanima uzduž i poprijeko Škotske. - Nije ni u jednom - rekao je Robert, tonom po kojem je bilo savršeno jasno da se nije lako pomirio s neuspjehom. - Ako i postoji još neki, vjerojatno je dobro skriven na nekom od manjih otoka. - Rainger mi je rekao da joj prijeti opasnost po život - drhtavim

glasom izgovorila je Amy. - Ako je tako, ne bi mogla pronaći boljeg zaštitnika od njega odvratio je Jermyn. - Bez imalo sumnje - dodao je Robert.

Njihovim suprugama nije preostalo drugo nego složiti se s tim. - Hajde, idemo k meni - rekla je gospođica Victorina i primila

sestre pod ruku. - Tamo ćete se moći na miru ispričati. Ispeći ću još jedan kolač od šljiva, samo za vas dvije.

♠ Princ Rainger od Richartea prodornim pogledom polako je kružio po lišajem prekrivenim visokim zidovima samostana smještenog na udaljenom škotskom otočiću. Prozori u prizemlju bili su zaštićeni željeznim rešetkama, masivna drvena vrata čvrsto zatvorena.


Kratko se osmjehnuvši, izvadio je iz džepa crnu maramu i svezavši je oko glave poput gusara, pošao oteti svoju nevjestu.

SVRŠETAK

♠ Biljana & Marta

Christina dodd bosonoga princeza  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you