Page 1


Christina Dodd

Jedne Ä?udesne veÄ?eri

Naslov izvornika Some Enchanted Evening


Mojim kćerima, Shannon i Arwen. Ne mrštite se, jer lica će vam prije ili poslije poprimiti odbojan izraz. Radije se smiješite. Nije teško biti lijep. Uvijek nosite čisto rublje, jer nikada ne znate što vas može snaći. I ni u čemu se ne povodite za drugima. Ako svi skaču s litice, hoćete li i vi skočiti? I, budete li tako postupale, iskreno se nadam da ćete jednog dana imati kćeri nalik sebi. Postavite si visoke ciljeve, i ostvarite ih. Budite sretne, budite zdrave. Ne želim čuti da nešto ne možete. Hvala vam za sreću koju ste mi pružile svih ovih godina.

S ljubavlju, vaša majka.


Prolog Jednom davno, visoko u Pirenejima, bile su dvije male kneževine. Vladao je mir, i svi su bili sretni i zadovoljni. U prvoj kneževini, Richarteu, rođen je princ prijestolonasljednik. U drugoj, Beaumontagneu, na veliko veselje, rođene su tri kćeri: Sorcha, Clarice i Amy. Iako su oduvijek bile okružene raskoši i brojnim povlasticama, knez, njihov voljeni otac, i njegova majka, stroga i odlučna žena, zahtijevali su od njih da se od malena dokažu vrijednima svojeg položaja. No, u Europi je došlo do brojnih ustanaka, koji nisu zaobišli ni dvije male kneževine. Mir i red zamijenio je jad, čemer i posvemašnja anarhija. Nakon tri godine ratovanja, princeze su u tajnosti poslane u Englesku. Knez, njihov otac, nedugo potom svrgnut je s položaja i ubijen, no Claudia, njegova majka, u naredne tri godine naporna ratovanja uspjela je potući revolucionare. Odmah potom, naredila je Godfreyu, emisaru kojem je najviše vjerovala, da pođe u Englesku po njezine unuke. No, izdao ju je, i za pozamašan iznos koji je primio od neprijatelja, pristao ubiti princeze. Ipak, nije se mogao primorati da to i učini, pa im je rekao neka pobjegnu i potrude se zamesti tragove, a potom je njihovu baku, kneginju, izvijestio da su djevojke nestale. Kneginja je nakon toga poduzela sve što je bilo u njezinoj moći da ih pronađe, no nažalost, izgubljenim princezama nije bilo ni traga ni glasa. Knez Egidio duBelle, bezdušni uzurpator Richarteova prijestolja, zatočio je princa prijestolonasljednika u duboku mračnu tamnicu, odakle je najzad ipak uspio pobjeći i probiti se do Beaumontagnea. Stigavši tamo, sklopio je pogodbu s kneginjom. Nađe li njezine unuke, jednu od njih odabrat će za ženu, a nakon vjenčanja bit će mu dopušteno s beaumontagneškim vojnim snagama krenuti u ponovno osvajanje svojeg prijestolja. No, dok je princ tražio princeze, knez duBelle tražio je njega. Tri su princeze, pak, ozbiljno shvativši Godfreyovo upozorenje, bile vrlo oprezne, i nije ih bilo lako pronaći. I, kako to često biva u takvim situacijama, sve se poprilično zamrsilo...


Prvo poglavlje Ne pridaj sebi preveliku važnost, dužnost je princeze predstavljati svoju plemenitu obitelj. Ništa više, ni manje od toga. – Claudia, beaumontagneška kneginja

ŠKOTSKA, 1808. Dolina je bila njegova, kao i sve u njoj, a ta je žena na glavni trg Freya Cragsa ipak ujahala kao da je grad u njezinu vlasništvu. Robert MacKenzie, grof od Hepburna, namršteno je promatrao kako neznanka laganim kasom prelazi preko kamenog mosta, pa staje nasred mjesnog trga. Bio je sajmeni dan, i posvuda je vladala neopisiva buka i gužva, no neznanka je istog trenutka privukla svačiju pozornost. Doduše, za takvo što, bio bi dovoljan i njezin konj, živahni kestenjasti primjerak jedne od najboljih pasmina, koji je koračao kao da u sedlu nosi kraljicu. Ipak, mlada dama u sedlu najzad je bila ta, od koje je postalo nemoguće odvojiti pogled. Robert je pogledom polako okružio trg. Skupina staraca koji su kratili vrijeme pred pivnicom, igrajući šah, razjapljenih usta zurila je u neznanku. Trgovci, koji su dotad glasno nudili robu, odjednom su utihnuli, i sve što se moglo čuti, bio je prigušen žamor brojnih znatiželjnika. U crnom, do grla zakopčanom jahaćem kostimu, djelovala je nadasve pristojno. No, prianjao je uz njezino tijelo na način koji je isticao svaku oblinu njezina vitka, zamamna tijela. Na glavi je nosila crn šešir široka oboda, s velom koji je lepršao odostraga, a crvene orukvice na rukavima njezine jakne bile su u savršenom skladu s crvenom maramom koju je svezala oko vrata. Bez tih malih detalja, ne bi bila ni upola toliko čarobna. Raskošnog poprsja i uskog struka, u crnim uglačanim čizmama, bila je prava radost očima. No, njezino lice... O, Bože, njezino lice. Robert ni uz najbolju volju nije mogao odvojiti pogled od njezina lica. Da je rođena u vrijeme renesanse, slikari bi ju zacijelo opsjedali s molbama da im pozira. I zacijelo bi ju naslikali kao anđela, jer nekog poput nje, s tom dugom, kovrčavom plavom grivom, i ne bi moglo drukčije naslikati. Pojedini, crvenkasti pramenovi njezine kose treperili su na suncu poput plamičaka. Promatrajući ih, Roberta je obuzeo čudan osjećaj da bi mogao ogrijati ruke na njima. Oblih obraza i velikih očiju boje kestena, smještenih pod tamnim obrvama, izgledala je slađahno i umiljato, no koščata čeljust podarila je njezinu licu dovoljno odlučnosti da ne djeluje previše slatkasto. Nos joj je možda bio preuzak u odnosu na čelo, no zato su joj usnice bile široke, bujne i rumene. Prerumene. Namazala ih je ružem, to je barem bilo sigurno. Sve u svemu, djelovala je poput mlade dame iz jedne od uglednih engleskih obitelji. Osim što


nijedna mlada dama iz ugledne engleske obitelji ne bi ružem mazala usnice. Niti putovala bez pratnje. Vidjevši kako joj se usnice šire u srdačan, blještav osmijeh, Robert je pomislio kako će morati pobliže istražiti njezine čari. I odmah se upitao odakle li mu samo ta šašava pomisao. – Tko je to? – najzad je bubnuo Hamish MacQuen, mjesni lajavac koji se volio praviti važan na temelju činjenice da je davnih dana u Kraljevskoj mornarici ostao bez ruke. Dobro pitanje, pomislio je Robert. I sam bi to volio znati. – Nemam pojma, ali ako nema gdje prenoćiti, može kod mene – ispod glasa promrsio je Gilbert Wilson, dežurni mudrijaš. – Ja bih joj rado ponudio kobasicu za večeru – rekao je Tomas MacTavish, pljesnuvši se po koščatom koljenu. – A ja bih joj pokazao kako se igra skrivača ispod plahte – lijeno je dodao Henry MacCulloch. Sva trojica prigušeno su se nasmijali, i predobro znajući da nitko od njih ne bi imao šanse kod takve ljepotice. Sve što im je u njihovim godinama preostalo, bilo je igrati šah sjedeći za trošnim drvenim stolom pred pivnicom. Što su i radili, sve do dolaska lijepe neznanke. Promatrajući ju, Robert se sve više mrštio. Nije bio naivan ni glup, a tijekom svojih putovanja svijetom, imao je prilike nagledati se svega i svačega. U svakom slučaju, svijet nije bio onakav kakvim su ga možda zamišljali stanovnici toga maloga grada. Bio je pun lažova, kradljivaca, varalica, pa čak i ubojica. Ovaj mali grad bio je pošteđen takvih zala ponajviše njegovom zaslugom, a što se toga tiče, Robet se namjeravao pobrinuti da takvim i ostane. No, za razliku od mještana, on je na prvi pogled mogao prepoznati nevolju. Iako mlada dama nije djelovala poput varalice, imao je snažan osjećaj da je došla ovamo kako bi ih prevela žedne preko vode. Zacijelo je varalica. Što bi drugo bila? – Stare budale – rekla je krčmarica, Hughina Gray, brišući ruke o pregaču. – Ne znam što vidite u njoj. Ista je kao i sve druge. – O, ne, nije. Ova je kao stvorena za krevet – rekao je Benneit, Tomasov brat, na što su se ostali grohotom nasmijali. – Ne bi smio tako govoriti pred gospodarom – upozorila ga je Hughina, iskosa pogledavši Roberta. Hughina je bila njegova vršnjakinja i vrlo naočita žena, a budući da je rano ostala udovicom, u više navrata stavila mu je do znanja kako ne bi imala ništa protiv da joj se pridruži u postelji. Ipak, Robert nije imao namjeru prihvatiti tu ponudu. Kad gospodar počne dijeliti postelju s ženama koje žive na njegovu posjedu, prije ili poslije nastat će problemi. Znajući to, s vremena na vrijeme radije bi odlazio u posjet lady Edmudson, koja je živjela s druge strane brda. Sviđalo joj se njegovo tijelo i njegova razbludna mašta, i nije imala ništa protiv uskočiti s njim u postelju, svaki put kada bi se pojavio. Bio je to obostrano ugodan i nadasve zadovoljavajući aranžman. I toliko iscrpljujući, da bi Robert, nakon posjete lady Edmudson, dulje vrijeme mogao mirno spavati, bez razmišljanja o tim stvarima. No zadnje vrijeme ionako je imao pametnija posla od razmišljanja o tim stvarima. Nesvjesno, kratko je stisnuo pismo u džepu svojih hlača. Doista, zadnje vrijeme bio je


previše zauzet kovanjem planova. Očajničkih osvetničkih planova, koji su se izjalovili samo zahvaljujući ženi koja je prekršila zadanu riječ. Dovraga. Zbog toga je zaslužila provesti vječnost u paklu. No, barem zasad, misli su mu bile usmjerene na lijepu neznanku koja je polako kružila trgom, pružajući svima priliku da ju dobro pogledaju. Dok su ljudi zurili u nju, Robert je promatrao njih. Unatoč radoznalosti, djelovali su sumnjičavo i suzdržano, no lijepa neznanka svejedno im se prijateljski osmjehivala, kao da nema ni trunke pameti u glavi. Na dug se trenutak zagledala u mladu švelju, došljakinju koja je odnedavno ovdje živjela. Švelja joj je uzvratila pogled. Bio je to pogled pun neprijateljstva, onakav kakvim neugledna žena najčešće gleda ženu koja je neusporedivo privlačnija od nje. Dakle, čak i priprosta došljakinja poput gospođice Rosabel, bila je mudrija od nje. I od blesavih staraca, koji su se ponašali kao da nikad u životu nisu vidjeli ženu. Neznanka je odjahala do kipa Uilleama Hepburna, Robertova pretka, utemeljitelja Freya Cragsa, maloga grada smještenog u udolini rijeke. Sjahavši, svezala je konja za željeznu ogradu, skinula s njega bisage, položila ih na platformu koja je okruživala spomenik, i potom se i sama popela na nju. Naravno. Voli biti u središtu pozornosti. Robert je to dosad već shvatio. Čekajući da se znatiželjnici okupe, vrhovima prstiju dotaknula je srebrni križić na lančiću, pa duboko udahnula i srdačno raširila ruke. – Dragi mještani, dopustite mi da vam se predstavim. Ja sam princeza u progonstvu. Zapanjen koliko i razljućen njezinom drskošću, Robert je nakratko ostao bez daha. – O, Bože – ispod glasa promrmljala je Hughina. Visoko podignute glave, lijepa neznanaka široko se osmjehnula okupljenima. – Ime mi je Clarice. Porijeklom sam iz kneževine koju su preplavili revolucionari. Knez, moj otac, ubijen je tijekom ustanka, a članovi moje obitelji raspršili su se po svijetu. Hamish je preko ramena prebacio jaknu, prikrivajući svoj patrljak. Starac je imao svojih slabosti, a više od svega bio je slab na lijepe žene. – Ah, princeza – promrmljao je. – Imamo dobar ukus. – Jest, kladim se da je ukusna – rekao je Gilbert, na što su se svi nasmijali. Začuvši to, Robert ih je kratko iskosa pogledao. Pravo rečeno, nije se čudio što ih cijela ta situacija zabavlja. Pojava takozvane princeze bila je pravo osvježenje u njihovoj mirnoj, jednoličnoj svakodnevnici. Kao što se moglo i očekivati, drska namiguša nastavila ih je iznenađivati. – Došla sam ovamo kako bih u vaše živote unijela mladost, radost i ljepotu – izjavila je. Robert se kratko trgnuo. Odjednom, riječi njegova pobočnika, zazvonile su mu u ušima, toliko jasno, kao da Waldemar upravo stoji pored njega. – Vjerujte mi, kapetane, nitko se u našem životu ne pojavljuje bez razloga. Sve što trebate, jest otkriti što ljudi žele od vas, a zatim ih potući vlastitim oružjem. Tijekom rata, Robert je bio primoran naučiti brzo razmišljati. Zahvaljujući tomu, u trenutku je shvatio zašto je ta ljepotica došla upravo ovamo. A shvatio je i kako se njome može


poslužiti. Jest, učinit će to. Iskoristit će ju, a ona će na to pristati, jer nema izbora. Kako god bilo, on će, najzad, biti taj, koji će iz cijele situacije izvući osobnu korist. Nadasve zadovoljan vlastitim zaključkom, počeo se probijati prema princezi. Pravda će napokon biti zadovoljena.


Drugo poglavlje Ako ne možeš vidjeti svijetlu stranu života, poljepšaj mutnu. – starci iz Freya Cragsa

Princeza Clarice Jayne Marie Nicole Lilly, duboko je udahnula pa pričekala da joj se znatiželjnici još više približe. Gomila neuglednih ljudi, šutke je zurila u nju. Jedino što je razbijalo monotoniju zagasitih boja njihove odjeće, bio je pokoji plavi ili crveni pramen, pod šeširom ponekog muškarca ili pod maramom pokoje žene. Iako stanovnike toga maloga grada nije mučila oskudica, djelovali su prilično turobno. Nitko se nije smiješio, niti je Clarice u cijeloj toj gomili ljudi mogla vidjeti ženu odjevenu u haljinu bilo koje boje, izuzev crne i smeđe, a kamoli kose povezane vrpcom. Djelovali su kao da u sebi nemaju nimalo duha, kao da su lišeni sposobnosti radovanja Božjim darovima, poput sunca ili raskošnog mirisa cvijeća. Englezi su, očito, u pravu, kad tvrde da su Škoti prilično otužan narod. Tim ljudima nužno je potreban netko poput nje. Ponovno je kratko dotaknula križić na svom lančiću. Nosila ga je u nadi da će joj donijeti sreću. Sreća joj je, trenutačno, bila potrebna više no išta na svijetu. Zadnjih mjeseci uporno ju je zaobilazila, no za to je, možda, bila sama kriva. Jer, ni uz najbolju volju nije se mogla opustiti. Neprestano je bila napeta i zabrinuta, a zabrinutost se ubrzo pretvorila u očajanje. Očajanje je, pak, narušilo njezino samopuzdanje, i cijela ta nezdrava situacija najzad je ostavila traga na njezinu držanju, u njezinu glasu i osmijehu. Kako god bilo, nije više mogla ostati u Engleskoj. I zato je došla u Škotsku. Ovdje nije smjela doživjeti neuspjeh. Previše toga ovisilo je o njoj. Sve je ovisilo o njoj. Zahvaljujući urođenom daru za jezike, bez po muke mogla je govoriti kao da je jedna od njih. – Dragi mještani, umijem istaknuti ljepotu i sigurna sam da mogu poljepšati svaku ženu. Nakon mog tretmana, muškarci će se okretati i za damama koje inače ne bi opazili. Naravno, isto mogu učiniti i za gospodu, koja žele privući pozornost neke dame. Što se toga tiče, sigurna sam da će se dame složiti sa mnom, kako sve počinje od sapuna. Malo sapuna i najružnijeg muškarca može učiniti neodoljivim – rekla je i široko se osmjehnula. Nekoliko starijih žena kratko se nasmijalo, no muškarci su i dalje ostali mrki i ozbiljni. No to ju nije pokolebalo. Nastavila im se smiješiti. Prije ili poslije, uzvratit će joj osmijeh. – Što, zapravo, prodajete, gospođice? – upitala je gojazna žena, raskošnog poprsja. – Sreću – bez oklijevanja odvratila je Clarice. – To možemo kupiti i u pivnici – viknuo je jedan od mladića, na što su se njegovi prijatelji grohotom nasmijali. Mladić je izgledao zdravo i snažno, no jedan pogled na njegovu prijavu i pohabanu odjeću, Clarici je bio dovoljan da zaključi kako zacijelo nije oženjen.


– Doista? – ispod glasa je upitala i na dugi se trenutak zagledala u njega. Naravno, kao što je i očekivala, porumenio je i naglo oborio pogled. – Pričajte mi o tome, nakon što se ujutro probudite u hladnoj i praznoj postelji, s jezivim zadahom iz usta – rekla je, pa pogledom okružila skupinu. – I tada se nemojte čuditi ako to nađem neopisivo smiješnim. Opazivši kako je mladić ispod oka pogledao pristalu djevojku koja je njezine riječi potvrdila kratkim kimanjem, Clarice je znala da je odnijela pobjedu. Pobuna je bila ugušena. Preostalo ju je zapečatiti. – Sigurno se pitate zašto biste vjerovali da mogu riješiti sve vaše ljubavne probleme? No, princezama su poznate tajne, koje vama nisu – rekla je, pa nakratko zašutjela kako bi promotrila naočitoga gospodina koji se polako probijao prema njoj. Moglo mu je biti oko trideset godina, a izraz njegova lica odavao je nevjericu. Ugledavši ga, nesvjesno se uspravila i načas zaboravila gdje je. Sve čega je bila svjesna, bio je njegov pogled. Bilo je i više nego očito da je potpuno zarobila njegovu pozornost. Clarice je navikla na pozornost. Najzad, posao koji je radila, svodio se na prikupljanje pozornosti. Ipak, ne i na takvu vrstu pozornosti. Taj muškarac bio je drukčiji. Odijelo mu je bilo jednostavnog kroja, no izrađeno rukom vještog majstora. Sudeći po tome, Clarice je zaključila da je vjerojatno veleposjednik ili biznismen iz Edinburgha. Bio je desetak centimetara viši od ostalih muškaraca, i zapanjujuće muževan, toliko, da ne postoji žena koja bi u njegovoj blizini mogla ostati hladna. Kosa mu je bila crna. Ne zagasito smeđa, nego crna, poput crne svile koja upija sunčevo svjetlo i pretvara ga u srebrnasti bljesak. Lice mu je bilo preplanulo od sunca, a sudeći po njegovu oštru pronicavu pogledu, bilo je savršeno jasno da je u životu vidio puno toga, no malo toga lijepoga. Imao je kukasti nos i čvrstu, izražajnu čeljust, no njegove oči... ah, njegove oči. Daleko od toga da nije pokušala otrgnuti pogled od njegova. Ali nije mogla. O tim očima mogla bi ispisati stranice pjesama. Bile su bistre i blistavo plave, poput iskričavih safira u kraljevskoj kruni. Po načinu na koji ju je gledao, činilo se da pouzdano zna kako zadovoljiti ženu, i da je potpuno spreman to znanje iskoristiti, ne štedeći ni nju ni sebe, sve dok oboje ne sagore u uzajamnom davanju i primanju. Bila je to vrsta pozornosti koju Clarice nipošto nije željela. Ako bi mogla birati, radije se ne bi borila s tom vrstom izazova. Nikada se, poput drugih žena, nije voljela poigravati s muškarcima. Klonila se koketiranja; takvo što bilo bi previše opasno i lakomisleno. I zato će se potruditi držati podalje od njega. Najzad, odvojila je pogled od njegova. – Iako moja zemlja sada pripada drugome, ipak sam princeza – nastavila je, pogledom okruživši gomilu. – A znate li što se očekuje od jedne princeze? – upitala je, pozorno promatrajući okupljene, kako bi provjerila kako reagiraju na njezine riječi. Nakon pet godina bavljenja tim poslom, nije joj bilo teško opaziti da je nekoliko žrtava već progutalo udicu. – Svaka je princeza od malih nogu odgajana za samo jednu svrhu. Njezina je jedina zadaća udati se za princa. Začuo se žamor, smijeh i ironične primjedbe, no Clarice je na mnogim licima opazila više ili manje prikrivenu znatiželju. Što je bilo nadasve dobro. Stariji su još uvijek bili sumnjičavi, no


mlađi su zato djelovali mnogo otvorenije. – Pravo rečeno, tu zadaću nije lako izvršiti – rekla je, s prizvukom šaljivosti u glasu. – U današnje vrijeme, na tržištu prinčeva vlada poprilična oskudica. Uspjela ih je nasmijati. Što je također bilo nadasve dobro. – Ipak, od malih nogu utuvljivali su mi u glavu da se moram udati za princa. Isključivo za princa, i za nikog osim za princa. A budući da mi to, stjecajem okolnosti, nije uspjelo, odlučila sam svoje znanje iskoristiti tako, da mladim damama pomognem pronaći njihova princa – rekla je, pa uprla prst u bisage. – Drage moje dame, u ovim torbama nalaze se preparati koji svaku ženu mogu učiniti lijepom. Načinjeni su od rijetkih sastojaka sakupljenih diljem svijeta, a tajnu njihove priprave poznaju samo pripadnici kraljevskih i kneževskih obitelji. Nažalost, ne mogu ih vam pokloniti – rekla je, zdvojno slegnuvši ramenima. – Morate razumjeti da princeze u egzilu moraju od nečega živjeti – odlučno je dodala. – Nije mi namjera obogatiti se, jer da mi je takvo što bilo na umu, sada ne bih stajala ovdje. Ipak, ono što prodajem, vrijedno je svakog novčića. To vam mogu jamčiti. Zagrizli su. Svi do jednoga. U redu, skoro svi. Nekoliko muškaraca i žena još uvijek ju je sumnjičavo promatralo. Lijepa krčmarica, koja je, ruku prekriženih na grudima, stajala kraj ulaza u pivnicu. Nizak sredovječan muškarac, širokih pleća i zlobnih očiju. Mlada djevojka pogrbljenih ramena i umorna izraza lica. To su bili njezini najveći neprijatelji – no ujedno, i njezini najveći saveznici. Jer, upravo će njih iskoristiti kako bi postigla svoj cilj. Naravno, bio je tu i naočit džentlmen. Izgledao je kao da se odlično zabavlja, no ma koliko se trudila, nije mogla dokučiti što zapravo misli o njoj. Gore od svega, djelovao joj je neobično poznato, kao da su se negdje već sreli, iako je znala da nisu. Osim, možda, u snu. Ili u mašti. Nije joj se sviđao. Ni najmanje. I zato ga je odlučila ignorirati. Široko se osmjehnuvši, pogledom je ponovno okružila okupljene. Naravno, znala je što slijedi. Tražit će od nje da dokaže svoje tvrdnje. Nije se prevarila. – Svatko može pričati bajke – viknula je krčmarica. – Vjerovat ću jedino ako se vlastitim očima uvjerim da može učiniti to što tvrdi. – Naravno, prodaje nam maglu – složio se nizak, plećat muškarac. Visoka neugledna djevojka nije rekla ni riječ, no povukla se korak dva unazad, kao da je dovoljno čula, i sprema se udaljiti. – Jeste li sigurni? – upitala je Clarice pa svrnula pogled na djevojku. – Kako se zovete, gospođice? Švelja se nelagodno osvrnula oko sebe, kao da se nada da je lijepa neznanka to pitanje uputila nekome drugome. – Ja? – nesigurno je upitala. – Jeste li mislili na mene? – Jest, na vas. Ne budite toliko sramežljivi. Recite mi svoje ime. – Ja... zovem se Amy. Amy Rosabel. – Hajde, dođite k meni, gospođice Rosabel. Gospođica Rosabel naglo je oborila pogled i odlučno odmahnula glavom. No, Clarice nije imala namjeru odustati. – Dragi mještani, molim vas, pomozite mi. Nagovorite mladu damu da pristane biti moj model.


Nastupilo je sveopće nagovaranje, i uz malo ohrabrivanja i tapšanja po ramenu, gospođica Rosabel napokon je popustila, pa prišla Clarici i stala uz nju. Iako je bila nekoliko centimetra viša od nje, držala se toliko pogrbljeno, da je izgledala niža. Tamna kosa bila joj je čvrsto stegnuta u punđu na zatiljku, pa joj je tanak nos izgledao još uži i duži, a koščata brada još isturenija. U jezivoj, smeđoj haljini, lice joj je djelovalo još bljeđe, a podočnjaci su joj bili još vidljiviji. Djevojka poput nje doista bi se mogla samo nekim čudom pretvoriti u ljepoticu. To je, barem, svima bilo savršeno jasno. – Gospođice Rosabel, vjerujete li da vas mogu učiniti lijepom? – upitala je Clarice. Gospođica Rosabel jače je stisnula vunenu maramu oko svojih mršavih ramena. – Ne, gospođice, no svejedno vam hvala – promrmljala je. Niski plećati muškarac počeo se zlobno smijuljiti. – Njoj nema pomoći. Ružna je, i to se neće promijeniti. Gospođica Rosabel kratko se trgnula, pa rubom marame pokrila usta. Opazivši kako je nekoliko žena suosjećajno odmahnulo glavom, grozeći se njegove drskosti, Clarice je zaštitnički prebacila ruku preko ramena gospođice Rosabel. – Gospodine – uzviknula je – biste li se u to okladili? Za deset funti? – Dogovoreno – rekao je i probio se naprijed. – Hajde, pokažite nam kako ćete od nje učiniti ljepoticu. Ovdje, nasred trga. Bilo je to upravo ono što je Clarice i željela čuti. – Kako se zovete, gospodine? – upitala je, pozorno se zagledavši u njega. – Billie MacBain – rekao je, ratoborno prekriživši ruke na prsima. – Iako vas se to savršeno ne tiče. – Stekla sam dojam da me se tiče. Biste li, možda, i vi željeli provjeriti mogu li od vas učiniti muškarca kojega će žene smatrati poželjnim? Salva smijeha dala joj je do znanja kako nije pogriješila kad je zaključila da je Billie svima antipatičan. No, ne zato što nije bio osobito naočit. Ono što ga je činilo odbojnim, bio je njegov neprijateljski, ratoboran stav. – Borbene ste naravi, zar ne? – upitala je, vidjevši kako je stisnuo šake. – Mogla bih se okladiti da vam u tučnjavi nema ravna. Ponosno se isprsio i isturio bradu, no pogled mu je ostao jednako zao i neprijateljski. – I dobili biste okladu – samouvjereno je odvratio. – Nije mi dobro stati na put. Tko god je to pokušao, nije se dobro proveo. Imajte to na umu, gospođice. – Svakako ću to imati na umu – hitro je odvratila, pa položila ruku na prsa, kao da je uplašena i samom pomišlju da mu se nađe na putu. – Ipak, kaže se da snaga klade valja, a um caruje. A tu niste baš toliko jaki, zar ne? Vidjevši kako je porumenio od srdžbe, znala je da je pretjerala. No žene su uživale u njezinoj predstavi, a njihova naklonost bila joj je nužna. Najzad, one su bile njezini budući kupci. Ipak, kad je Billie poput razljućena bika zakoračio prema njoj, srce joj je naglo potonulo u pete. O da, pretjerala je. Itekako. No, prije nego što je siledžija uspio stići do nje, naočiti džentlmen položio mu je ruku na


rame. Ljutit, Billie se naglo okrenuo, no kad je ugledao tko ga pokušava obuzdati, stao je kao ukopan. Naočiti gospodin bez riječi je odmahnuo glavom. Istog trenutka, Billie se bez riječi povukao. Dakle, Billie ipak nije najjači u gradu. Postoji netko jači od njega. Netko tko uživa izvjestan autoritet. Ili nešto, čime ove ljude drži u šaci. Ljudi ga se, očito, boje. Bi li ga se i ona trebala bojati? Jasno da bi, zaključila je. Od prvog trenutka kada ga je ugledala, shvatila je da on, za nju, predstavlja opasnost. Doista, doista će se morati potruditi držati se podalje od njega. Drhtavim prstima izvadila je iz torbe meki bijeli ubrus i malu glinenu posudu. – U ovoj posudici je krema načinjena od bilja, koje kožu lica čini svježom i mladalačkom. Miriše na ružmarin i metvicu, no u nju su umiješani i sastojci koje vam ne mogu otkriti – rekla je, pa nanijela malo kreme na šveljino lice, i blagim kružnim pokretima utrljala ju u njezinu kožu. – Tu tajnu znaju samo pripadnici moje obitelji. – Mirodije, zlato i tamjan – podbola ju je krčmarica. – Djelomice ste u pravu – odvratila je Clarice. – Doduše, zemlja iz koje dolazim daleko je od Betlehema. No od davnina smo trgovali s Istokom. Na glasu smo po visokim planinama, bogatstvu i lijepim ženama – objasnila je, i široko se osmjehnula starcima koji su sjedili pred pivnicom. Istodobno, zabljesnulo ju je pet bezubih osmijeha, a jedan od staraca položio je ruke na srce i svrnuo oči k nebu. Ošinuvši ga pogledom, krčmarica ga je kratko pljesnula po ramenu, na što su ostala četvorica složno prasnula u smijeh. Što se Clarice tiče, na prvi su ju pogled oduševili. Svidjela joj se njihova iskrenost. Bili su od ljudi koji govore što misle i smiju se kad im je nešto smiješno. S ljudima poput njih svatko je odmah znao na čemu je. Nisu imali potrebe skrivati da im se netko sviđa. A ona im se sviđala. Rubom ubrusa otrla je višak kreme s lica gospođice Rosabel, naredila joj da podigne ramena, pa izvukla nekoliko pramenova iz njezine punđe i nježno ih rasporedila oko njezina lica. Završivši, zamolila ju je da se okrene prema ljudima. Istog trenutka, začuo se zaprepašteni žamor. – Eto, za ovakav rezultat trebalo mi je manje od pet minuta – rekla je. – Kao što vidite, od njezinih tamnih podočnjaka više nema ni traga, koža joj blista, a obrazi su joj poprimili zdravu ružičastu boju. I više od toga, pomislila je, zadovoljno ju promatrajući. Tih nekoliko pramenova, lijepo raspoređenih oko lica, gospođicu Rosabel učinilo je znatno privlačnijom i lepršavijom. Nos joj više nije izgledao tako dug i tanak, a brada je djelovala manje koščato. – Zamislite što bih tek mogla učiniti u sat vremena – dodala je. – Jeste li me doista uspjeli proljepšati? – upitala je gospođica Rosabel, pa vrhovima prstiju nesigurno dotakla lice. – Jest, puno ste ljepši nego prije – odvratila je Clarice. – Koža mi nikada nije bila tako glatka i napeta – s osmijehom je rekla gospođica Rosabel,


osluškujući zadivljene komentare okupljenih muškaraca. Dosada ju nisu primjećivali. No sada jesu, i mnogi od njih zacijelo će ju pozvati da večeras s njima prošeta po gradu. Morat će biti oprezna, pomislila je Clarice. Daleko od toga da se gospođica Rosabel odjednom pretvorila u ljepoticu, no sada je djelovala puno mlađe i zdravije. Većina muškaraca odnosila se časno prema ženama koje na svijetu nisu imale nikoga tko bi ih zaštitio, no ne svi. Zabrinutim pogledom okružila je gomilu, pokušavajući dokučiti prijeti li djevojci opasnost od nekog muškarca, pa izvukla iz torbe komad plave tkanine, i raširila ga preko djevojčinih prsa. Istog trenutka začuo se kolektivni uzdah, jer gospođica Rosabel sada je djelovala još privlačnije. – Dame i gospodo, mislite li da sam dobila okladu? – s osmjehom je upitala. – Da – složno su odvratili, i počeli se osvrtati u potrazi za Billiejem, ali nije ga bilo. Clarice se glasno nasmijala. – Pobjegao je prije nekoliko minuta – rekla je, i ponovno se nasmijala, znajući da će joj pobjeda nad Billiejem donijeti mnoštvo kupaca. – Nije važno – dodala je. – Dokazala sam da mogu učiniti ono što sam rekla. Tko želi, može odmah kupiti moju čudotvornu kremu. To, naravno, nije sve što vam mogu ponuditi, a budući da namjeravam neko vrijeme ostati u vašoj sredini, možete me potražiti u... No, prije nego što je stigla izgovoriti da će odsjesti u malom gradskom hotelu, naočiti gospodin uhvatio ju je za ruku. – Bilo bi najbolje kad biste odsjeli u dvorcu... princezo – rekao je. Naravno, bilo je suvišno upitati ga u kojem dvorcu, jer nikome tko bi se cestom kretao prema gradu, ne bi promaklo golemo četverokatno zdanje smješteno nasred velike, šumom okružene udoline. Odnosno, dvorac lorda McKenzieja, s grotesknim kamenim skulpturama postavljenim duž ruba krova, brončanim vratima, koja su veličinom i izgledom podsjećala na vrata katedrale i pročeljem s najmanje dvadeset velikih prozora. Kako god bilo, građevina nije djelovala nimalo toplo i gostoljubivo. Prolazeći kraj nje, Clarice se nakratko stresla od jeze, pa potjerala konja u trk. Ta ju je djetinjasta reakcija, sve u svemu, prilično iznenadila, jer inače nije bila strašljiva. Možda je tako reagirala samo zato jer joj se ono što je pročitala u pismu koje je dobila prije svog dolaska ovamo, nije nimalo svidjelo. Vlasnik dvorca, lord MacKenzie, navodno je bio prilično beščutan čovjek, zapravo, pravi tiranin, kako prema članovima svoje obitelji, tako i prema ljudima koji su živjeli na njegovom posjedu. Pomisao na boravak pod njegovim krovom Clarici se nije nimalo svidjela. Nije se željela naći u blizini takvog čovjeka. Što se toga tiče, ni u blizini čovjeka koji je vjerojatno bio njegov osobni pomoćnik, ili poslužitelj... koji je, uzgred rečeno, bio previše privlačan. Što je za njega, vjerojatno, bilo nadasve dobro. No ne i za nju. I zato ga je hladno odmjerila od glave do pete. – Bojim se da vam vaš položaj ne dopušta slobodu da nekome uputite takav poziv, gospodine – ledenim je tonom odvratila, pa pokušala izvući ruku iz njegove. Nije ju pustio. Niti je djelovao imalo obeshrabreno njezinim odgovorom. Nekoliko ljudi glasno se nasmijalo, a gospođica Rosabel kratko ju je uštinula za nadlakticu. Clarice je shvatila da je u nečemu pogriješila, no ni uz najbolju volju nije mogla dokučiti što bi to moglo biti.


– Budite uvjereni da mi moj položaj to u potpunosti dopušta tiho je odvratio, s prizvukom ironije u glasu. O, ne. Je li moguće da je on... Jest,bio je to on. – Ja sam Robert MacKenzie, grof od Hepburna. Dopustite mi da vam izrazim dobrodošlicu. Iskreno se nadam da ćete prihvatiti moj poziv – rekao je, pa ovlaš poljubio njezine prste. Dah mu je bio vreo, a usnice meke i vlažne. – Doduše, nisam princ, no vjerujem da će vam boravak pod mojim krovom biti nadasve ugodan.


Treće poglavlje Ciljaj visoko, i zgrabi što možeš.. – starci iz Freya Cragsa

Naglo je izvukla ruku iz njegove. Ne. Najzgodniji muškarac u gradu ne može istodobno biti i najutjecajniji. Jednostavno ne može. No, dok ga je promatrala, odjednom je shvatila da itekako može. Izgledao je poput osobe koja je potpuno svjesna svog autoriteta. Sreća joj je, očito, ponovno okrenula leđa. Mora se izvući iz ovoga. I to pod hitno. – Vrlo ste ljubazni, ali nipošto vam ne bih željela smetati. – Prisutnost lijepe dame u mom velikom pustom domu, nikako se ne bi moglo nazvati smetnjom – odlučno je odvratio svojim dubokim, baršunastim glasom. Spoznaja da zvuči jednako neodoljivo kao što izgleda, nije joj se nimalo svidjela. Jedino čemu se mogla nadati, bilo je da ona ne izgleda kao što zvuči, odnosno, poput smetene šiparice. – Ali, to se ne pristoji – pobunila se, svjesna kako je njegov poljubac ostavio vlažan trag na njezinim prstima. Njegove plave oči okružene tamnim trepavicama polako su kliznule njezinim tijelom. Izgledao je poput gusara koji nema namjeru odreći se blaga koje je ugledao. – Dvorac je pun sluga i sluškinja, a tamo su i moje sestre. Nećemo biti sami – rekao je, ponovno se zagledavši u njezine oči. Nije željela biti njegov plijen. Niti bilo čiji. – Mlade dame stalno će mi dolaziti u posjet. Takva je priroda mog posla. Ne želim ni na koji način unijeti pomutnju u vaš svakodnevni život. Ne biste imali mira u vlastitoj kući. – Moj je dom uvijek otvoren posjetiteljima, osobito damama. Usto, ne mogu dopustiti da osoba vašeg ranga boravi bilo gdje. To ne bi dolikovalo jednoj princezi – rekao je i široko se osmjehnuo ženama koje su im se primakle, kako bi bolje čule njihov razgovor. Naravno, opijene njegovim šarmom, počele su hihotati poput jata glupih gusaka. Iako se to po tonu njegova glasa nije moglo zaključiti, Clarice je bila sigurna da je u njemu prepoznala sarkastičan prizvuk. Robert MacKenzie ni na trenutak nije povjeravao da pred njim doista stoji jedna princeza. No iz nekog čudnog, nedokučivog razloga, svejedno ju je želio ugostiti. – Hvala, ali... Gospođica Rosabel ponovno ju je uštinula za nadlakticu, ovoga puta toliko jako da je Clarice bila sigurna da će joj koža na tom mjestu poplavjeti. Nije bila toliko glupa da ne bi shvatila što to znači. Jasno, bio je to znak da odustane. U ovoj bitci ona je bila gubitnik, i htjela to ili ne, morat će položiti oružje. Ipak, nikad u životu


nije joj bilo toliko teško priznati poraz. – Najljepša vam hvala – s mukom je izgovorila. – Vrlo ste ljubazni – dodala je, i milostivo mu se osmjehnula, na način na koji bi se kraljica osmjehnula nekome od svojih podanika. – Slobodno pođite kući. Ne morate me čekati. Čim završim, doći ću za vama. – Čekat ću – rekao je, i nehajno odmahnuo rukom, kao da je riječ o sitnici. – Ne bih želio da... zalutate. – To je, uistinu, lijepo od vas – ljubazno je odvratila iako ju je njegova aluzija poprilično razljutila. Naravno, mislio je da će pobjeći. Doduše, bio je u pravu. Rado bi to učinila, kad bi ikako mogla. Dosad joj je već postalo savršeno jasno da se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ipak, ako ne uspije u Freya Cragsu zaraditi nešto novca, skapat će od gladi, i najzad, vjerojatno, završiti u ubožnici. Zakoračila je prema stubama, a da ga nije ni pogledala, no, kao što se od nekoga poput njega i moglo očekivati, nije joj dopustio da ga ignorira. Htjela to ili ne, morala je prihvatiti njegovu ispruženu ruku. No, čim su sišli, pustio ju je, pa pomagao gospođici Rosabel da siđe. Trenutak potom, Clarice se našla okružena hrpom žena koje su htjele kupiti njezinu kremu. Robert MacKenzie povukao se u stranu, a gospođica Rosabel požurila je prema krojačkom salonu u kojem je radila. Uspjela je prodati četrnaest krema za lice, i istodobno razgovarati sa ženama koje zasad nisu bile kupci, no mogle bi biti. Imala je iskustva s takvima. Neke od njih osjećale su se nelagodno u njezinoj blizini, jer je bila princeza, druge su, pak, bile suzdržane jer uz sebe nisu imale novca. Naravno, i jednima i drugima vrijedilo je pokloniti vrijeme i pažnju. Kad shvate da ne razgovara s njima s visoka, opustit će se. I pribaviti novac. Uspješnost njezina posla ovisila je isključivo o strpljenju i ljubaznosti i Clarice stoga nije škrtarila ni na jednome, ni na drugome. Ipak, jedna od dama ostala je stajati po strani. Iako joj se Clarice već nekoliko puta ljubazno osmjehnula, nije joj uzvratila osmijeh. Jednostavno je stajala, i bez riječi zurila u nju. Sudeći po kvaliteti tkanine njezine haljine, radilo se o dobrostojećoj ženi koja vjerojatno nije bila pučanka. Unatoč tomu, haljina je bila jezivog kroja, i usto, ubitačne pepeljaste boje. Clarice je bila sigurna da bi joj mogla pomoći pokojim savjetom o odijevanju. I o lijepom ponašanju. Jer, doista bi trebala znati da se ne pristoji tako zuriti u nekoga. Ponovno joj se prijateljski nasmiješila, nadajući se da će joj napokon prići. Uzalud, jer nije joj prišla. Ali, nije ni otišla. No zato joj je lord Hepburn ponovno prišao. Nekoliko mladih dama istog trenutka odmaknulo se na pristojnu udaljenost, no ostale su stajati dovoljno blizu kako bi, barem još nakratko, uživale u princezinom društvu. Zaboga, tek kad je stao ovako blizu nje, shvatila je koliko je visok. I jak. Muškarcu poput njega nije trebalo odijelo koje bi istaknulo ramena. I bez toga bila su dovoljno široka. Ipak, to što se u njegovoj blizini osjećala tako sićušnom, nije ju ni najmanje uplašilo. Ono što jest, bio je njegov čist i svjež miris. I njegov pogled i dodir. Osobito njegov dodir. Već se uvjerila u moć tog dodira i nije žudjela ponovno ga iskusiti. – Jeste li spremni za polazak? – upitao je i položio ruku na njezin lakat u namjeri da ju otprati do konja. Od zvuka njegova glasa, leptirići su joj zaplesali u trbuhu. Shvativši to, odlučila je još jednom pokušati otkloniti njegovu ponudu. – Ne još – odvratila je, i odmaknula se korak dalje


od njega. – Morate znati da uvijek pozivam dame da me posjete – smirenim je tonom započela, prisjetivši se kako je njezina baka uvijek tvrdila da se sve može riješiti mirnim razgovorom. – To je dio mog posla. Jedino tako mogu im pokazati što sve imam u ponudi, i uputiti ih kako će koristiti moje pripravke. Zacijelo ne želite da vaš dom pretvorim u prostor u kojem ću obavljati svoj posao. Zar ne? Tajanstvena žena koja je dotad stajala po strani, napokon se pokrenula i prišla lordu Hepburnu. – Što se mene tiče, neće mi smetati – odlučno je izjavila, primivši ga pod ruku. – Rado bih joj pravila društvo. Lord Hepburn toplo se osmjehnuo i potapšao ju po ruci. – Drago mi je što to čujem, Millicent – rekao je, zagledavši se u nju na način na koji muškarac gleda ženu s kojom je osobito blizak. Dakle, to mu je zacijelo žena, pomislila je Clarice. U redu. Barem se više neće morati brinuti što će ljudi misliti o njezinu boravku u njegovu domu. I moći će noću mirno spavati, znajući da taj čaroban muškarac dijeli postelju sa ženom koju očito voli i poštuje. No u pismu koje je dobila prije svog dolaska ovamo, nije pisalo da je lord Hepburn oženjen. Je li ta informacija bila pogrešna? Jasno da nije, zaključila je, jer odjednom je shvatila o kome se radi. Millicent nije njegova žena. Ta je sirotica njegova sestra. Točnije, njegova starija sestra. Kad ju je malo bolje pogledala, vidjela je da su slični, samo što su iste one crte lica koje su lordu Hepburnu davale aristokratski izgled, njoj oduzimale ženstvenost, možda i zbog kose stegnute u nemaštovitu punđu, kao i te jezive pepeljaste haljine, koja je njezin ten činila sivkastim. Daleko od toga da frizura, malo rumenila i pokoja maštovita haljina ženu mogu pretvoriti u ljepoticu, no ipak mogu znatno popraviti stvar, osobito ako nauči držati se poput dame. Shvativši da je već počela razmišljati kako bi dotjerala Millicent, gotovo je prasnula u smijeh. Naravno, sestra lorda Hepburna nezadovoljna je svojim izgledom, i treba joj netko tko će joj pomoći da se dotjera. Zato joj je i ponudila gostoprimstvo. Što je doista bilo nadasve dobro, jer Millicent je tu uslugu mogla velikodušno platiti. Ono što je u svemu tomu bilo malo manje dobro, svodilo se na činjenicu da joj je laknulo kad je shvatila da lord Hepburn ipak nije oženjen. I to joj se nije svidjelo. Ne, nimalo. Nikad dosad nije izgubila nadzor nad sobom. Uvijek je mogla isključiti osjećaje i usredotočiti se na svoj cilj. No odjednom to više nije mogla. Ne dok ju je promatrao tim pogledom. Pogledom pod kojim se osjećala naga, pod kojim se njezina maska jednostavno istopila. Pogledom koji je prodirao ravno do njezinih kostiju. I gore od toga. Ravno do njezine duše. Kratko potapšavši Millicent po ruci, lord Hepburn svrnuo je pogled na Clarice. – Princezo, ovo je moja sestra, lady Millicent – rekao je, pa s osmijehom pogledao sestru. – Millicent, dopusti da ti predstavim princezu Clarice. Uljudno su se naklonile jedna drugoj. – Veselim se što sam vas upoznala, princezo – rekla je Millicent. Nije zvučala nimalo prijetvorno, a pogled joj je također bio iskren i topao. – Hvala vam na vašoj velikodušnoj ponudi – odvratila je Clarice. – Ali, sigurna sam da


imate pametnija posla nego gubiti vrijeme sa mnom. – Zapravo, život je ovdje prilično monoton. Vaše društvo bit će mi pravo osvježenje – rekla je Millicent i široko se osmjehnula. Nevjerojatno, ali cijelo njezino lice, odjednom je zasjalo. Osmijeh ju je u tren oka pretvorio u privlačnu i zanimljivu ženu. – Usto, uskoro pripremamo bal, i... Robert je duboko uzdahnuo. Millicent je slegnula ramenima. – I, moram priznati da nisam vična priređivanju balova. Robert je ponovno uzdahnuo. – No, sigurna sam da vi jeste. – Ja... ah, da – rekla je Clarice. – Kao i svaka princeza – rekao je Robert. Tu primjedbu nije mogla prešutjeti. – Upravo tako – odbrusila je. – Kneginja, majka mog oca, nikada ne bi propustila moje sestre i mene podučiti dužnostima koje ćemo jednoga dana morati obavljati. Millicent se ponovno slađahno osmjehnula. – Vaša pomoć uistinu bi mi bila dragocjena. Iskoristit ćemo taj bal kako bismo našu mladu sestru predstavili društvu. To je njezin prvi bal, i zacijelo razumijete da je zbog toga vrlo uzbuđena. Želi da sve bude upravo savršeno, i kad bi saznala da vas nisam uspjela nagovoriti da dođete, ne bi mi to nikada oprostila. Lord Hepburn ponovno je nestrpljivo uzdahnuo. Najzad je izgledao poput normalnog muškarca. – Sve što Prudence zanima haljine su i šeširi. Uskoro ću tu čudotvornu princezinu kremu za lice morati kupovati na kilograme – mrzovoljno je promrmljao. – I mala količina čini čuda, a djevojci njezinih godina, ne treba ni to – odvratila je Clarice, pa svrnula pogled na Millicent. – Vjerujem da i vi tako mislite? Millicent je odlučno odmahnula glavom. – Nećete je se tako lako riješiti. A ni mene. Inzistiram da dođete. Kratko se nasmijavši, Clarice je shvatila da joj ne bi bilo teško zavoljeti Millicent. A to je uvijek bilo opasno, osobito u poslu. Osjećaji kompliciraju stvari, i zato je najbolje ostaviti ih po strani. U protivnom, život može postati uistinu zamršen. – Dakle, dogovorili smo se – svečanim tonom izjavio je lord Hepburn. – Millicent će vam rado praviti društvo, Prudence će dobiti savjete o haljinama i uređivanju frizure, a usrećit ćete i gradske žene. I mene, svojim prisustvom na balu. Clarice je nakratko ostala bez daha. – Ali, nisam rekla da cu doći na vaš bal – naglo je izgovorila, nadajući se da nije opazio kako ju je zgrozila i sama pomisao na to. – Bilo bi nam drago kad biste nas počastili svojom prisutnošću. Najzad, vi ste princeza. Clarice je naglo zagrizla donju usnicu. Znala je da se poigrava s njom. No, istina katkad prodre i do najneosjetljivijeg srca, pa će možda i do njegova. – Oprostite, gospodine, ali zacijelo možete razumjeti da princeza, koja živi od prodaje krema za lice, nije najbolji predstavnik svoje ugledne loze. A naleti li ta princeza na ljude na koje ne bi trebala naletjeti, vjerojatno će umrijeti u zatvoru, ako ju prije toga ne linčuju. Srećom, Blaize, njezin dragi pastuh, nestrpljivo je zarzao i počeo kopitom toptati po zemlji.


– Predugo stoji na jednom mjestu – rekao je lord. – Bismo li krenuli? Razgovor o balu možemo nastaviti na putu do dvorca. – Morala bih prije toga porazgovarati s gospođicom Rosabel. Dugujem joj još nekoliko savjeta o odijevanju i uređenju frizure. Lord ju je začuđeno pogledao. – Ali, nije ništa kupila od vas. – Svaka princeza rado će pomoći onima koji nisu mali sreće roditi se pod sretnom zvijezdom – dostojanstveno je odvratila. Ah, da je to čula, baka bi se njome nesumnjivo ponosila. – Naravno – rekao je i kratko se naklonio. – Pričekat ćemo vas. Ja ću za to vrijeme malo prošetati vašeg konja. Mlad je, zar ne? – upitao je, tonom po kojem nije bilo teško zaključiti da obožava konje. – Budite oprezni – upozorila ga je Clarice. – Ne voli muškarce. Kratko je kimnuo, pa stao uz konja i dopustio mu da onjuši njegove prste, ruku i rame, a kad je počeo njušiti njegovo uho, Hepburn ga je blago pomilovao po njušci. – Mislim da smo se sprijateljili – s osmijehom je rekao. Kakve li ulizice! Tko bi to očekivao od njega? Blaize se lijepo ponašao samo prema ženama, a većina njih ionako mu se bojala prići. A ovaj umišljeni, cinični buržuj, uspio ga je u tili čas pretvoriti u maznog i pitomog psića. Blaize nije bio nikakav mazni i i umiljati psić. Bio je... Shvativši kako je počela nervozno čupkati orukvicu, primorala se prestati. Lord Hepburn pozorno ju je promatrao, i ne bi bilo dobro da se počne pitati zašto je nervozna. Ne smije se ponašati kao da je nešto skrivila. Jer nije ništa skrivila. Ne ovdje. Ne još. – Hvala vam, gospodine. Vrlo ste ljubazni – rekla je što je staloženije mogla. – Zove se Blaize. Lijepo se ponašajte prema njemu. Bio je zlostavljan, a jako mi je drag – dodala je. Lord Hepburn kratko je kimnuo. – Naravno. Dok je žurila prema krojačkom salonu, ni uz najbolju volju nije mogao skinuti pogled s njezinih kukova. Kretala se graciozno, kao da lebdi. Svrnuvši pogled na okupljene, nije mu promaklo da su svi do jednoga očarani. I žene i muškarci. Nije li rekla da prodaje sreću? Razmislit će o tome, no možda, samo možda... možda bi i on kupio malo toga.


Četvrto poglavlje Uvijek budi poštena i iskrena, bez obzira na okolnosti. Nepoštenje prlja karakter, a ugled naše obitelji mora ostati savršeno čist i neukaljan. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Vlasnica salona, gospođa Dubb, dočekala ju je na vratima. – Vaša visosti – uskliknula je i duboko joj se naklonila. – Činite mi veliku čast svojim dolaskom u moju skromnu trgovinu – dodala je, i pogledom punim neskrivena ponosa okružila žene na trgu. Clarice je poželjela zastenjati od muke. Znala je taj tip. Gospoda Dubb svima će se popeti navrh glave pričom kako je princeza bila u njezinu salonu. No, tu uistinu nije bilo pomoći. Jer, morala je porazgovarati s gospođicom Rosabel. A za takvo što, prije svega je morala s vlasnicom salona izmijeniti nekoliko uljudnih riječi. Postupi li drukčije, smatrali bi ju drskom i umišljenom... a to bi se, najzad, loše odrazilo na njezin posao. Gospođa Dubb ponovno joj se duboko naklonila, pa širom otvorila vrata i propustila ju u polumračnu unutrašnjost. Ušavši, Clarice je u maloj staklenoj vitrini ugledala nekoliko šešira, otužnih i nemaštovitih kao i sve ostalo u tom malom gradu. – Ah, izrađujete i šešire! – uskliknula je Clarice, glumeći zadivljenost. – Vrlo ste nadareni. – Činim najbolje što mogu, vaša visosti – rekla je gospođa Dubb, pa nekoliko puta kimnula, u potvrdu vlastitih riječi. Gospođica Rosabel, koja je stajala kraj zrcala, zamišljeno proučavajući svoje lice, nije rekla ni riječ. – Tirkizno plava trenutačno je najveći modni hit u Londonu. Lijepo pristaje većini dama – rekla je Clarice, blistavo se osmjehnuvši gospođi Dubb. – Zacijelo upravo izrađujete haljine i šešire u toj boji. – Da, da – u dahu je izgovorila gospođa Dubb. – U izradi su. Uskoro ću ih staviti u izlog. – Ako nemate ništa protiv, rado bih nasamo popričala s gospođicom Rosabel. Sigurna sam da razumijete da je diskrecija u tim stvarima nužna – rekla je Clarice, i nježno ju gurnula prema vratima. – Naravno, ako želite, i s vama ću poslije rado nasamo popričati. Gospođa Dubb oduševljeno je kimnula, pa hitro izašla, i za sobom čvrsto zatvorila vrata. – Savršeno ste to izveli, princezo – rekla je Rosabel. – Ta lajava babetina mjesecima će pričati o vašoj ljubaznosti. Njezinu neprijateljskom, ironičnom tonu i nije se bilo čuditi, uzme li se u obzir da je gospođica Rosabel zapravo bila njezina mlađa sestra, sedamnaestogodišnja Amy. – Nema potrebe za ironijom – odgovorila joj je Clarice na njemačkom. I jedna i druga odlično su govorile nekoliko stranih jezika, pa im nije bio ni najmanji problem mijenjati ih prema potrebi ili raspoloženju, što su često činile iz puke zabave. No to znanje, zadnjih nekoliko


godina, pokazalo se nadasve korisnim. Ako bi nekome palo na pamet prisluškivati o čemu govore, teško da bi ih mogao razumjeti. – Princeza sam, i doista se trudim biti ljubazna. Amy je nestrpljivo uzdahnula, na način na koji svaka sedamnaestogodišnjakinja starijima stavlja do znanja da ih smatra napornima. – Da, naravno, obje smo princeze. Ne moraš me na to podsjećati. Princeze koje dijele zajedničku nesretnu sudbinu, daleko od svojeg voljenog doma – rekla je, pa namočila rub ubrusa u posudu s vodom, i počela njime čistiti lice. – Po tebi, to opravidava svaki naš postupak, zar ne? Hitro joj prišavši, Clarice joj je pokušala uzeti ubrus iz ruke. – Hajde, pusti da ti ja očistim lice. – Mogu i sama – odbrusila je Amy i ljutite odgurnula njezinu ruku. – I dosad sam to sama činila. Claricu je srce zaboljelo od tuge. Što su se dulje vucarale po svijetu, nudeći robu po vašarima i gradskim trgovima, Amy je bila sve nesretnija i potištenija. Čekajući da Amy očisti lice od obojane emulzije koji je njezinoj koži dao zdrav izgled, a zatim i od debelog sloja bijelog pudera, koji ju je činio blijedom i neprivlačnom, Clarice je razgledavala haljine koje su visjele na vješalicama. Neke od njih bile su dovršene, neke je tek trebalo dovršiti, no kad se i dovrše, neće biti lijepe. Za razliku od Amy, koja će se, nakon njezina tretmana pretvoriti u ljepoticu. To će, dakako, biti dovoljan dokaz učinkovitosti njezine kreme, a kad zarade dovoljno novca, jedna za drugom će, u kratkom roku, nestati iz grada. Završivši, Amy se ljutilo okrenula prema njoj. – Bi li mi objasnila što izvodiš? Clarice se kratko trgnula. – Ne razumijem zašto se ljutiš. Najzad, sve je prošlo kako treba. – Ne, nije – odbrusila je Amy. Sada, kada više nije morala izigravati plahu i povučenu švelju, najzad si je dopustila biti ono što jest – temperamentna i jezičava mlada djevojka. – U pismu koje sam ti poslala, upozorila sam te da nije mudro pojaviti se ovdje i pokušati nešto utrapiti ovim ljudima. Ali naravno, ti uvijek radiš po svom. Clarice je prešla na francuski. – Zaboravljaš da smo ostale bez novca. Morala sam doći ovamo. Potrajalo bi dok bismo pronašle neki drugi grad. – Mogle smo obje raditi kao švelje – rekla je Amy, ljutilo odmahnuvši glavom. Srebrni križić na njezinu lančiću, istom kakav je nosila i Clarice, pritom je kratko zabljesnuo. – Mogle smo se negdje nastaniti, i šivati odjeću za dame. Dobra sam u tome. Tada se ne bih morala pretvarati u rugobu. Niti bi se stalno morale seljakati iz grada u grad. Clarice je šutke odmahnula glavom. – Ah, da – podsmjehnula se Amy. – Mi smo princeze, a princeze ne rade služinske poslove poput tog. – Ne – rekla je Clarice, iz dna duše poželjevši da stvari stoje drukčije. Željela je da Amy bude sretna i da joj pripadne položaj koji je zaslužila rođenjem. Bila je još dijete kad su otišle iz Beaumontagnea, jedva je navršila devet godina. Iako je Clarice bila samo četiri godine starija od nje, sjećala se svega. Živjele su u raskoši, no ne i dokono. Svaka od njih imala je mnoštvo obveza. No bio je to lijep život, ispunjen radošću. Nedostajao joj je, no više od svega bilo joj je žao što je Amy u to vrijeme bila premala da bi znala što doista znači biti princezom. Ostala je zakinuta za brojne povlastice, ali i za znanje o dužnostima princeze. I zato nije mogla znati


što govori. – Očekuje li se od princeze da prodaje čudotvorne kreme za lice, koje to nisu? – Amy, pokušale smo živjeti od šivanja – strpljivo ju je podsjetila Clarice. – I sama znaš da nam je ono što smo zaradile jedva dostajalo za hranu. Moramo pronaći Sorchu i zajedno s njom vratiti se u Beaumontagne. Baka to očekuje od nas. – Sorcha je mrtva – grubo je odvratila Amy, po prvi puta glasno izgovorivši ono čega se Clarice najviše bojala. – I sama to znaš. Mrtva je, kao i naš otac. A sumnjam da bi baka dopustila da se dugo povlačimo po svijetu. Možda je i ona mrtva. – Sve što znamo jest da je naš otac mrtav, i ništa više od toga – rekla je Clarice, grla stisnuta od straha i boli. – Godfrey nam je to rekao, a pisalo je i u novinama. Baka je uspjela poraziti pobunjenike i ponovno zasjesti na prijestolje. – Godfrey je rekao i da nam je poručila da pobjegnemo i sakrijemo se, jer postoje ljudi koji nas žele ubiti. I da pozorno pratimo sve vijesti u novinama, jer će nas ona, čim prođe opasnost, javno pozvati da se vratimo – tiho je izgovorila Amy, prisjećajući se kako ih je Godfrey presreo na samom izlazu iz internata i kazao im da pobjegnu. Kazao im je i da će Sorchu, njihovu najstariju sestru, povesti sa sobom, i osobno se pobrinuti za njezinu sigurnost. – No, dosad to nije učinila. Neprestano pratimo sve što piše u novinama, i ta vijest ne bi nam promakla. Što znači da nas dosad nije pozvala da se vratimo. Učinila bi to da je ikako mogla. I sama znaš da uvijek učini ono što kaže, ako ikako može. – Znam, znam – odvratila je Clarice, s prizvukom očajanja u glasu. Njihova baka bila je nadaleko poznata po čvrstom i odlučnom karakteru. – Kažem ti, svi su mrtvi. Sigurno su ju ponovno svrgnuli, i ubili. Nemamo se kamo vratiti. – Ne možemo to pouzdano znati. Sorcha je možda već tamo. Moramo se vratiti, sa ili bez nje. Vidjet ćeš, sve će biti u redu. Napokon ćeš živjeti u palači, i nosit ćeš lijepe haljine, i svirat ćeš klavir i... – drhtavim je glasom izgovorila, pokušavajući potisnuti suze. – Ah, draga – rekla je Amy i hitro ju zagrlila. – Oprosti, nisam te željela povrijediti. Sve što želim je da se prestanemo prodavati poput nekih jeftinih... Clarice je hitro položila ruku na njezine usnice. – Ne prodajemo sebe. Nego kreme za lice. Baka mi je osobno pokazala kako se pripravljaju. Istina je da sastojci nisu poznati nikome osim članovima naše obitelji. Te su kreme doista dobre za lice i... – I dosad se od njih još nijedna žena nije pretvorila u ljepoticu. Da jest, ne bih morala dva tjedna prije tebe dolaziti u neki nepoznati grad, prerušena u neuglednu švelju. – Ipak, barem im pružamo malo nade, a to nipošto ne može biti loše. Zar ne? – gorljivo je upitala Clarice. – Čini se da Englezi ne misle tako. Ako se ne varam, rekli su da bi te rado vidjeli na vješalima. Zato smo i morale pobjeći iz Engleske – sumornim tonom odvratila je Amy. – Sve je to zbog onoga groznog suca – promrsila je Clarice, kroz čvrsto stisnute zube. Amyno lice naglo je poprimilo pepeljasto sivu boju, kao da ga je namazala debelim slojem bijelog pudera. – Zato jer mu se nisi željela podati – prošaputala je na talijanskom. – Da – složila se Clarice, pa polako odmahnula glavom. U poslu kojim se bavila, to je od


samog početka bio najveći problem. Žene su željele kreme, no novac je bio u muškim rukama. I zato je morala šarmirati i jedne i druge, i pritom paziti da nikada ne prijeđe tanku crtu koja je damu dijelila od posrnule žene. Katkad, muškarci nisu vidjeli tu crtu. Sve što su vidjeli, bila je privlačna mlada žena, koja nema ni oca, ni muža, ni brata – nikoga tko bi ju zaštitio. To ju je činilo lakim plijenom. Sudac Fairfoot imao je i više nego jedan dobar razlog da joj se osveti. U svakom pogledu napravila je od njega budalu. Povrijedila je njegov muški ponos, i zato ju je mrzio. Pomislivši kako je malo nedostajalo da završi u dubokoj tamnici, i nikada više ne ugleda svjetlo dana, zadrhtala je od jeze. – Nadam se da si svjesna da je lord Hepburn jednako opasan – rekla je Amy. – Misliš? – upitala je Clarice, iako je znala da jest. Zapravo, što se nje tiče, bio je još opasniji. – Jest – odvratila je Amy i pozorno se zagledala u nju. – Isti su. I on će od tebe očekivati isto. Što namjeravaš poduzeti u vezi s tim? – oštrim je šapatom upitala. – Ne znam. Ah, ne znam – jedva čujno prozborila je Clarice. – Po onome kako si ga opisala, stekla sam dojam da je stariji. Puno stariji. Napisala si da mu se nitko ne usudi protusloviti. – To je istina. Uživa veliki autoritet – tiho je rekla Amy, kratko pogledavši prema vratima. – Mještani ga drže časnim čovjekom, ali saznala sam da se svojevremeno jako zavadio s ocem. Starac ga je zbog toga primorao da pođe u rat. Šest godina poslije, nakon očeve smrti, vratio se kući, no rat ga je, po svemu sudeći, posve promijenio. – Na koji način? – Prije je bio pravi vragolan. Volio se potući i popiti. Bio je prilično lakomislen. Znaš već... ganjao je žene i živio od danas do sutra. Sada... ah, to si i sama mogla vidjeti. Ljudi ga poštuju, ali nitko se u njegovoj blizini ne osjeća ugodno. Čini se da ga se boje. Da. I Clarice je stekla isti dojam. Imala je osjećaj da lord Hepburn duboko u duši skriva neku mračnu tajnu, možda i više njih. Po tome su, barem, bili slični. Kako god bilo, radije će se držati podalje od njega i njegovih i tajni. – Budi oprezna – savjetovala joj je Amy, kao da joj je pročitala misli. – Zašto? – u dahu je upitala Clarice. – Čudan je. Ne živi u dvorcu. – Doista? – začuđeno je upitala Clarice. – Nego gdje? – U jednoj od lovačkih koliba na imanju. Objeduje u dvorcu, sa sestrama, no ostatak vremena provodi u toj drvenjari. Ljudi govore da često kruži uokolo poput progonjenog čovjeka, a katkad jednostavno nestane, i danima ga nema – prošaputala je Amy. – Kažu da je u ratu skrenuo s uma. – Ah, to su obične gluposti. Nije mi djelovao poput luđaka. – Ipak, mnogi misle da je lud – ustrajala je Amy. – I opasan. Jesi li vidjela kako te je gledao? Trudeći se prikriti strepnju, Clarice je, naoko nehajno, slegnula ramenima. – Svi su me gledali. – Ne kao on. Gledao te kao da točno zna što želi od tebe, i svjestan je da to može dobiti – odlučno je odvratila Amy. Začuvši njezine riječi, Clarice se prilično rastužila. Za djevojku njezinih godina, Amy je bila previše mudra. Nažalost, ta mudrost temeljila se na lošim iskustvima. Naravno, nakon


svih tih godina provedenih u bijegu i seljakanju iz grada u grad, bilo bi suludo očekivati da će ostati naivna. – Kažem ti, navikao je dobiti što želi – ponovila je Amy. – I zato se moraš čuvati. Clarice je znala na što Amy cilja. Najzad, po načinu na koji joj je poljubio ruku, to je, barem, bilo savršeno jasno. Ipak, nije joj imala namjeru priznati da je stekla isti dojam, osobito nakon što je shvatila da je usnicama namjerno ostavio vlažan trag na njezinoj ruci. Amy je i bez toga bila dovoljno zabrinuta, i prizna li joj svoje strahove, zahtijevat će da odmah napuste grad. Clarice si to nije mogla dopustiti. Na prethodnom poslu izgubila je previše novca. Nije ga stigla ubrati, jer morala je navratnanos pobjeći iz grada, i zato su sada bile tu gdje jesu. U danima poput ovih, kad se činilo da im je sreća potpuno okrenula leđa, Clarice se često prisjećala dana kada je živjela u palači, sigurna i zaštićena, bez ikakvih briga. Sve što je znala o svijetu, čula je od bake. Bio je to lijep i miran život, i Clarice je od sveg srca željela vratiti se kući, i nastaviti živjeti kao da se u međuvremenu nije ništa dogodilo. Glupost. Zadnjih pet godina Clarice je shvatila da želje ne vrijede ni pišljiva boba. Duboko uzdahnuvši, primorala se vratiti u stvarnost. – Ne brini, čuvat ću se – rekla je. – No, moram znati s kim imam posla. I zato mi ispričaj sve što znaš o lordu Hepburnu. BEAUMONTAGNE Prije jedanaest godina Ušavši u veliku dvoranu beaumontagneške palače, kneginja je Claudia visoko podignute glave prišla unukama koje su stajale na podiju, nedaleko trona i polako ih odmjerivši od glave do pete, lupila štapom o pod. – Glavu gore! Trbuh unutra, prsa van! Suvišno je reći, no doista je izgledala poput doge. Odnosno, nimalo umiljato. A tako je i zvučala. Stojeći nasuprot njih, petnaestogodišnji Rainger, princ od Richartea, istog se trenutka uspravio. Jer, znao je da će doći red i na njega. Nevjerojatno, ali istinito, čim se pojavila, ta sablasno mršava stara dama ispunila je cijeli prostor svojom prisutnošću. O da, uistinu je bila opaka. Jezik joj je bio oštar poput biča, a kad bi te pogledala tim bistrim plavim očima, poželio si priznati grijehe i prije nego što si ih počinio. Rainger je učinak jednog i drugog već imao prilike iskusiti na vlastitoj koži, i nije nimalo žudio ponovno to doživjeti. Lupkajući štapom o mramorni pod, počela je hodati naprijed i nazad ispred princeza. Sve tri bile su jednako odjevene, u bijele haljine, s širokim pojasom od ružičastog satena. Blještave sunčeve zrake poigravale su se u njihovoj kosi, povezanoj ružičastim vrpcama, čineći ju još sjajnijom. Gledajući ih, Rainger je zaključio da bi valjda trebao vjerovati svom ocu, knezu Platonu, koji je tvrdio da su lijepe. I njihovom ocu, knezu Raimundu, koji se topio od sreće i ponosa svaki put kada je govorio o svojim kćerima. Budući da ih je od malih nogu najmanje jednom godišnje viđao i družio se s njima, smatrao je da ih dobro poznaje. Što se njega tiče, bile su zabavne. Doduše,


umjele su biti i prilično naporne, pogotovo kad bi se šalile na njegov račun, ne pokazujući nimalo poštovanja prema činjenici da će jednog dana postati knez. No, kako su u obje kneževine svi bili apsolutno suglasni da su princeze lijepe, nije mu preostalo drugo nego pretpostaviti da su u pravu. – Kao što znate, francuski ambasador došao nam je u službeni posjet. Želim da dostojno predstavite našu kneževinu. Bez i najmanjeg propusta – rekla je Claudia, i ponovno se pozorno zagledala u djevojke, provjeravajući jesu li shvatile. Kao i uvijek, sijeda kosa bila joj je počešljana u punđu, a na glavi je nosila tijaru urešenu dijamantima i safirima. Haljina od tamnoplavog baršuna bila je u savršenom skladu s njezinim plavim očima. Rainger je pomislio da joj je najmanje sto godina, možda i sto pedeset. No, iako joj je lice bilo naborano, na njemu se nije mogla vidjeti nijedna staračka pjega ili mrlja. Šaputalo se da je vještica, a ako se njega pita, mogao bi se s time složiti. Imala je dug, tanak nos, a svi su znali da umije pripravljati kojekakve tajne napitke i sredstva za uljepšavanje. Znajući da njezinu pozornu oku ne može promaći ni najmanja sitnica, Rainger je već prije ulaska u dvoranu provjerio svoju odjeću. Starica je zahtijevala savršenstvo, kako od sebe, tako i od drugih, no ovoga puta neće mu moći ništa prigovoriti. Njegova bijela košulja bila je bez ijedne mrlje, a crno odijelo bez i najmanjeg nabora. I lijepo mu je stajalo, u to je bio siguran. Prije silaska, nakratko je zastao pred zrcalom, kako bi se divio svom muževnom, visokom i mišićavom liku. Kontesa duBelle doista je bila u pravu kad je tvrdila da je lijepo građen. Kneginja se najzad zaustavila pred svojom najmlađom unukom. – Amy, pokaži mi nokte. Nevoljko, Amy je polako ispružila ruke. – Čisti su – rekla je Claudia. – No, ne smiješ ih gristi. Princeze to ne čine. Pripadnica naše loze mora od glave do pete izgledati besprijekorno. I jednako se tako ponašati, jer sve što učiniš ili kažeš, podložno je oku javnosti. Upamti to. Šestogodišnja Amy bila je mala vragolanka kose crne poput očeve, i uvijek je govorila ono što misli, što je njezinu baku prilično ljutilo. – Ali, volim gristi nokte. Ne želim biti princeza ako to moram prestati činiti. Rainger se široko osmjehnuo. Clarice je rukom pokrila oči. Sorcha je požurila obraniti sestricu. – Bako, Amy ne zna što govori. Još je premala. Tek joj je šest godina. Sorcha je bila dvanaestogodišnjakinja, kose crvene poput bakra i blage, plemenite naravi. Cludia je s vremenom, polako ali sigurno, uspjela slomiti njezin nestašan duh i potpuno ju prizemljiti, što je, po Raingerovu mišljenju, bila velika šteta, jer on je bio taj koji se jednoga dana s njom trebao oženiti. Kako stvari stoje, život s njom neće mu biti osobito zabavan. Kneginja se na dug trenutak prodorno zagledala u Sorchu. – Znam koliko je Amy godina, Sorcha. Dovoljno je stara da bi morala znati što govori – rekla je, pa svrnula pogled na Amy. – Čini se da nisi svjesna da si rođenjem stekla povlastice koje pripadaju samo rijetkima. Svakoj pravoj princezi trebala bi biti čast služiti drugima, pa ako treba, i život položiti za domovinu. Žalosno je što si spremna sve to tako olako odbaciti zbog jedne gnusne navike – ledenim je tonom izgovorila. Amy je počela vrhom cipelice kružiti po crvenom tepihu koji je vodio do trona. – Onda valjda nisam prava princeza – promrmljala je. Clarice se prigušeno nasmijala.


Kneginja se naglo okrenula prema jedanaestogodišnjoj djevojčici duge plave kose i vječno nasmiješena lica. – Podupireš njezinu drskost? – oštro je upitala ošinuvši ju pogledom. – Ne, bako – hitro je odvratila Clarice, pa iskosa pogledala Sorchu i gurnula ju laktom. Sorcha joj je uzvratila istom mjerom. Kneginja je štapom lupila o pod. Clarice i Sorcha kratko su se trgnule i uspravile. Prije četiri godine, nakon smrti njihove majke, Claudia je preuzela brigu o djevojčicama, a kako je u svemu što je činila bila ustrajna, temeljita i odlučna, na isti način pristupila je njihovu odgoju. U svakom slučaju, starica nije imala nimalo smisla za humor. Gledajući ju, Rainger se počeo pitati je li ikada bila dijete. – Amy, dobit ćeš pomadu kojom ćeš ujutro i uvečer mazati nokte. Jako je gorka, što je dobro, jer tako ćeš se najbrže riješiti te ružne navike. A to će te, ujedno, naučiti da ubuduće pripaziš što govoriš. – Da, bako – poslušno je izdeklamirala Amy, jer znala je da Claudia to od nje očekuje. Kneginja je ponovno svrnula pogled na Clarice. – Što se tebe tiče, Clarice, budući da to smatraš duhovitim, pomoći ćeš mi pripraviti tu pomadu. Claricino lice poprimilo je izraz kao da je progutala kiseli krastavac.– Da, bako. – Radi se o običaju koji se u našoj obitelji njeguje od davnina. Svaka beaumontagneška princeza mora biti upućena u tajne priprave krema i losiona za njegu lica i tijela. Sorcha ih već zna, a sada je na tebi red da ih naučiš – rekla je Claudia i iznenada se namrštila. – Ako me njuh ne vara, a ne vara me, ovo što dopire od tebe miris je konja. Je li moguće da si bila u štali? – zgroženo je upitala. Clarice je naglo ustuknula korak unazad. – Francuski ambasador poklonio je tati najljepšeg arapskog konja kojeg sam ikada vidjela. Morala sam ga pomilovati. Ali, samo jednom. – Jednom je, očito, bilo dovoljno da njegov miris prijeđe na tebe. Konji ne služe za maženje, Clarice. Rainger se odlučio pobuniti. – Oprostite mi na uplitanju, vaša visosti, ali zacijelo znate da Clarice obožava konje. I više od toga, vrlo je vješta s njima. Čak se i konjušar divi njezinoj vještini. Claudia se naglo okrenula i vrhom štapa piknula ga u rebra. – Mladiću, želiš li možda nastaviti prepisivati Bibliju? Rainger je kao dijete, tijekom svog boravka u Beaumontagneu, morao prepisivati Bibliju ako se nije ponašao kako treba, no iako više nije bio dijete, znao je da neće imati hrabrosti odbiti to učiniti. Kad bi Claudia nešto naredila, to se bez pogovora moralo izvršiti, osobito ako je riječ o kazni. No ako već ništa drugo, svojim hrabrim istupom barem je zaslužio Sorchin zahvalan pogled. Naravno, bilo joj je drago što je stao u obranu njezine sestre. U godinu dana, koliko je prošlo od njihova zadnjeg susreta, Sorcha je narasla, što je bilo dobro, no ruke i stopala sada su joj bili preveliki u odnosu na tijelo. Raingeru nije preostalo drugo, nego nadati se da je njegov otac u pravu kad tvrdi da će Sorcha biti visoka poput njezine majke, jer ovakva kakva je bila, izgledala je prilično neskladno. i Clarice je, za razliku od nje, izgledala znatno skladnije. Amy je, pak, još uvijek bila pravo malo buntovno dijete, i bilo je teško reći kako će izgledati kad poraste.


Svi su mu neprestano govorili da se može smatrati pravim sretnikom što će se oženiti jednom od tih princeza, najvjerojatnije Sorchom, i no on nije tako mislio. Ljutilo ga je što ne može sam odabrati buduću suprugu. Jer u tom slučaju oženio bi kontesu duBelle. Jedino što bi ga u tome moglo spriječiti, bila je razlika u godinama, jer njoj je već bilo dvadeset pet... doduše, i to što je već imala muža. Ipak, to mu nije ni najmanje smetalo da s vremena na vrijeme skokne u njezinu postelju. Nema muškarca koji ne bi zanemario prigovor savjesti u naručju tako lijepe, živahne i grješno maštovite Žene. Ledeni kneginjin glas vratio ga je u stvarnost. – Iskreno se nadam da francuski ambasador neće osjetiti tvoj smrad. Kako možeš biti toliko sebična, da ti nije nimalo stalo što će netko misliti o nama? Čim audijencija završi, dat ću ti sapun kojim ćeš oprati ruke. I to do lakta. Jesi li razumjela? Do lakta! – Jesam, bako – prošaputala je Clarice. – I ne želim više čuti da si prišla nekom konju – dodala je Claudia, pa svrnula pogled na Raingera. – Želio si nešto reći? – prijeteći je tiho upitala. – Ne, vaša visosti – odvratio je, pa široko zijevnuo. – To što si princ, ne daje ti pravo da zijevaš bez da si rukom pokrio usta – ljutito je izgovorila. – Naravno da ne – hitro je odvratio. – Oprostite, to se više neće ponoviti – dodao je, znajući da je potpuno u pravu. Uvijek je bila u pravu. Ponovno se zagledala u svoju najstariju unuku. – Što ti je to na čelu? Sorcha je vrhovima prstiju dotakla čelo. – Bubuljica. Ali, doista je mala. Uhvativši ju za bradu, Claudia se pozorno zagledala u njezino lice. – Nećeš više jesti maslac. Ni slatkiše. To je za tvoje dobro, i prema tome, nemoj se ni pokušati buniti. I dvaput na dan čistit ćeš lice mojim tonikom. A tu bubuljicu prekrit ćeš puderom. Princeza mora uvijek izgledati savršeno. O tome nema pogovora. Vrata su se otvorila i knez je stupio u dvoranu, u svečanoj odori nakićenoj medaljama i s širokom lentom preko prsa. Bio je nizak, prilično jak muškarac, lica urešena brkovima i s gustim zaliscima. Oči su mu bile plave, poput majčinih, no ni približno toliko hladne. Iako je očito bio umoran i zabrinut, čim mu je pogled pao na kćeri, usnice su mu se raširile u radostan osmijeh. – Drage moje – veselo je uzviknuo. – Dođite zagrliti svog oca. Klikćući od sreće, pojurile su prema njemu i bacile mu se u naručje. Uživajući u njihovoj razdraganosti, Raimund je krajičkom oka pogledao majku u namjeri da provjeri je li ju taj prizor jako ozlovoljio. I predobro je znao da od njegovih kćeri očekuje da se suzdrže od pretjeranog pokazivanja osjećaja. Na njegovo zaprepaštenje, smiješila se. Bio je to malen osmijeh, no ipak osmjeh, a tako nasmiješena izgledala je gotovo... dobroćudno. Trenutak potom, pljesnula je dlanom o dlan. Učinila je to samo jednom, no djevojčice su se odmah izvukle iz očeva zagrljaja i požurile nazad. – Majko – rekao je Raimund i naklonio joj se, pa svrnuo pogled na Raingera. Mladi princ duboko mu se naklonio. – Kneže Raimunde. – Prinče Rainger – rekao je knez, uzvrativši mu naklonom. Rainger je bio siguran da bi se Raimund najradije glasno nasmijao njegovom iskazu duboka poštovanja, jer i ne tako davno, i


sam bi mu potrčao u susret i bacio mu se oko vrata. No sada je bio previše star za takve djetinjarije. Usto, takvo ponašanje doista se nije pristojalo jednom prijestolonasljedniku. – Je li sve spremno za audijenciju? – upitao je Raimund i uputio se prema tronu. – Naravno – rekla je Claudia, pa bacila pogled na malen sat koji je visio na kratkom zlatnom lančiću pričvršćenom na njezin pojas. – Ambasador će biti ovdje za manje od pet minuta. Raimund je mrzovoljno uzdahnuo, pa sjeo na tron i stavio krunu na glavu. – Želim još jednom čuti kako ćete pozdraviti ambasadora – rekla je Claudia, svrnuvši pogled na unuke. – Što ćete mu reći? – Ja ću mu reći neka se vrati odakle je došao – mirno je izjavila Amy. Rainger, Sorcha i Clarice prestali su disati. Kneginja je posegnula za naočalama koje su visjele na dugom zlatnom lančiću oko njezina vrata, a zatim ih polako prinijela očima i u nevjerici se zagledala u Amy. – Što si rekla? – zapanjeno je upitala. – Rekla sam da ću mu kazati neka se vrati odakle je došao – samouvjereno je ponovila Amy. – Svjesna si da je to prilično uvredljivo – ledenim tonom ustanovila je Claudia. – Zašto ga želiš uvrijediti? – Zato jer si rekla da on nije pravi ambasador, nego ambasador nove francuske vlade, s kojom nismo u dobrim odnosima. I da su svi oni skorojevići. A mi ne poštujemo skorojeviće i ne moramo se prema njima lijepo ponašati – objasnila je Amy, jer je to, po mišljenju djevojčice njezine dobi, bilo savršeno logično. Sorcha i Clarice kratko su se pogledale pa rukama hitro pokrile usta, pokušavajući prikriti hihotanje. Za razliku od njih, Raimund se grohotom nasmijao. – U pravu je, majko. Iako nije imala pojma čemu se smiju, Amy se također široko osmjehnula, otkrivajući rupu na mjestu gdje joj je nedostajao jedan zub. Sorcha je ponovno požurila stati u njezinu obranu. – Amy je doista u pravu, bako. S kim si, takav si, zar ne? – upitala je. – To nam neprestano ponavljaš. A rekla si da nas ti ljudi nisu vrijedni, i da s njima ne želiš imati posla – podsjetila ju je. – Istina je – dodala je Clarice. – Bi li se beaumontagneške princeze trebale poistovjetiti s nekim francuskim skorojevićem? U trenucima poput ovoga, Rainger bi se prisjetio zašto su mu princeze tako drage. Čak ni Claudia, a ona nije bila mačji kašalj, nije mogla slomiti njihov duh. Svi do jednoga – Sorcha, Clarice, Amy, Rainger, pa čak i Raimund, naglo su se uozbiljili i umuknuli kad ih je ošinula svojim ledenim pogledom. – Nadam se da ćete jednoga dana dobiti djecu koja će vam biti nalik kao jaje jajetu – izgovorila je, lica mračna poput olujna neba.


Peto poglavlje Čemu se brinuti? Tako ćeš samo dobiti bore. – starci iz Freya Cragsa

Da mi je znati kako te se dokopala – ispod glasa rekao je Robert, znatiželjno promatrajući Blaizea, arapskog konja kojemu nije moglo biti više od dvije godine. Bio je uistinu savršen, jedan od najljepših primjeraka kojeg je Robert ikada vidio, no ujedno prejak i prebrz za jednu damu. – I, gdje je naučila vladati konjem jakim poput tebe? Kratko je pogledao prema zatvorenim vratima salona, pa slegnuo ramenima. – Znam, rekla bi da ju je podučavao neki od najboljih konjušara njezina oca. Koji je bio knez. Blaize je kratko zarzao i kimnuo glavom. – Da. Naravno. Ali, jesmo li dosad išta čuli o nekim princezama koje su prebjegle u Englesku? Ne. Jesu li novine pisale o tome? Ne, nisu – tiho je rekao Robert, tonom kojim bi se uvijek služio kad bi želio umiriti uznemirenu životinju, pa poveo Blaizea preko trga. – Tako mi svega na svijetu, u životu sam se naslušao kojekakvih izmišljotina, posebno u ratu. Moji momci bili su nenadmašni u laganju. Iako živahan, Blaize je umio vrlo lijepo i odmjereno koračati. Unatoč tomu, muškarci su mu se micali s puta, možda i zato što ih je u prolazu sumnjičavo odmjeravao, kao da se boji da će ga neki od njih udariti. No Robertu je vjerovao. – Moji momci bili su kriminalci koji su mogli birati između vojske i tamnice. Čak i vješala. I zato su odabrali vojsku – nastavio je Robert. – Mogu to razumjeti. Ljudi su često primorani svakako se snalaziti, da bi preživjeli. I, zato bih doista volio znati što je tvoju vlasnicu natjeralo na laž – rekao je, pa pomilovao Blaizea po njušci. – Doduše, moram ti priznati da ju upravo to čini savršeno pogodnim instrumentom za provedbu mog plana. Blaize se svojim velikim smeđim očima zagledao u njega, kao da se pita gdje mu je karakter. Robert je znao da bi se zbog toga, možda, trebao stidjeti, ali nije. U životu je činio i gore stvari od ucjenjivanja jedne princeze. Gore stvari iz puno gorih razloga. U takvom raspoloženju stigli su do pivnice. – Gospodaru, lijepo od vas što ste nam došli pokazati tog krasnog pastuha – uzviknuo je Thomas MacTavish. Robert se osmjehnuo. O da, znao je da starci žele vidjeti konja, no, više od svega, željeli su čuti što njihov gospodar misli o došljakinji. Od trenutka kad se pojavila, nisu skinuli pogled s nje. Samo su se cerili, i gurkali se laktima, poput dokonih seoskih udovica. – Lijep pastuh – rekao je Gilbert Wilson. – A cura je još ljepša – dodao je Hamish MacQueen. – Možete biti ponosni na sebe što ste ju tako brzo zaveli, gospodine. – Nisam ju zaveo – odvratio je. Doduše, volio bi to učiniti, no nije im to priznao. – Želim da bude pod mojim krovom samo zato da bih ju mogao držati na oku.


– Što je rekao? – upitao je Henry MacCulloh, koji je bio nagluh. – Rekao je da ju vodi kući kako bi ju mogao držati na oku – viknuo je Thomas. – Aha, želi ju držati na oku – rekao je Henry i laktom munuo Hamisha u rebra. – Ne čudim se, gospodine. Nju bi svatko volio držati na oku. I malo više od toga. – Nemam namjeru pokušavati... – započeo je Robert. – Razdvojiti joj bedra? – upitao je Benneit MacTavish. Opazivši da se konj uznemirio od njihova glasnog cerekanja, Robert ga je poveo na kratku šetnju trgom, a zatim se vratio nazad. Pravo rečeno, nije znao zašto se ponovno vratio k njima. Možda zato što se, za razliku od većine drugih ljudi, nisu pretvarali. Starost, oskudica i usamljenost, ogoljela ih je do kože. Nitko od njih nije imao potrebe ni za kakvom maskom. Govorili su što misle i mislili ono što govore, a za Roberta je to, nakon svih laži koje je godinama slušao, bilo pravo osvježenje. Čim je stao uz njih, Hughina je izašla iz pivnice. – Ne obraćajte pozornost na njih, gospodaru – rekla je, pa otrla ruke o pregaču. – Cijeli dan sjede ovdje i dijele između sebe kriglu piva. Zauzimaju mjesto drugima, a ne rade ništa, osim što igraju šah i ogovaraju svakog tko prođe. Bila je to istina, ali Robert je znao da sjede u pivnici jer nemaju kamo poći. Osim kući, članovima svojih obitelji, kojima su na teret, i previše dosadni da bi se njima bavili. Začuvši krčmaričine riječi, starci su složno pognuli glave i počeli se nelagodno meškoljiti. Nekadašnji farmeri, mornari, trgovci, a sada samo umorni starci za kojima nitko neće žaliti kad jednog dana napuste svijet. Nitko osim Roberta, koji je volio dolaziti ovamo, i slušati njihove priče o običnim stvarima, ili o prošlim vremenima. Nikada ga ništa nisu pitali, i pred njima se nije morao pretvarati ni skrivati tu ogromnu jezivu prazninu u svojoj duši. – Ako je to ono što te muči, Hughina, ovi će momci odsad pa nadalje, svakog dana piti na moj račun. Donesi svakome od njih po kriglu piva. Hughina je smeteno raširila ruke. – Ali, gospodine... Robert se na dug trenutak zagledao u nju. – Sumnjaš li, možda, da neću podmiriti račun? – Naravno da ne, gospodine – u dahu je izgovorila. – Nisam željela reći da... – promucala je pa naglo zašutjela. Po svemu sudeći, ono što je vidjela u njegovu pogledu, nije joj se ni najmanje svidjelo. – Ja... da, naravno, gospodine, odmah ću ih poslužiti. – Hvala vam, gospodaru – rekao je Henry, gledajući kako krčmarica žuri nazad u pivnicu. – Ali, to doista nije bilo potrebno. Benneit se odlučio umiješati i spriječiti ponosnog Henryja da uprska stvar. – To je zbilja jako lijepo od vas – rekao je, pa posegnuo za kriglom koju je Hughina pokorno stavila pred njega. – Rado ćemo svakog dana popiti kriglu piva u vaše zdravlje. – Od srca vam hvala. Nema boljeg načina da mi se odužite – uzvratio je Robert i pomilovao Blaizea po njušci. Kao jedan, starci su visoko podigli krigle i nazdravili mu, pa ispili dug gutljaj guste tamne tekućine. – Slatko je poput majčina mlijeka – s uzdahom je rekao Hamish. Gilbert je ispod oka pogledao Hughinu. – Kao da ga je iscijedila iz vlastite sise – promrmljao je. – Briga te otkud sam ga iscijedila – odbrusila je Hughina. – Uzmi ili ostavi.


Gilbert je zaustio da joj uzvrati, no vidjevši kako je Robert polako odmahnuo glavom, slegnuo je ramenima pa ponovno prinio kriglu ustima. Thomas se široko osmjehnuo, pa spustio kriglu na stol. – Gospodaru, svi smo muškarci i znamo kako to ide. Valjda ne očekujete da vam povjerujemo kako vas ta ljepotica uopće ne zanima? Robert je odlučio izbjeći izravan odgovor. – Premlada je. Usto, ne petljam se s princezama. – Što mislite, koliko bi joj moglo biti godina? – zamišljeno je upitao Benneit. – Sedamnaest, najviše osamnaest – odvratio je Robert. Iskreno je sumnjao da je starija od Prudence, njegove mlade sestre. A već se vukla po svijetu i varala ljude. – Najmanje joj je dvadeset i dvije – rekla je Hughina. – U to bih se bila spreman okladiti. Želite li da i vama donesem kriglu piva, gospodine? – Da, hvala – odvratio je, iako mu nije bilo do piva. No znao je da bi se Hughina prilično zabrinula ako bi odbio. Pomislila bi da se ljuti na nju. No, nije se na nju ni najmanje ljutio. Bio je prema njoj posve ravnodušan. No prema princezi nije bio ravnodušan. I zato mu nije bilo svejedno koliko je stara. A zato što mu to nije bilo svejedno, morao se upitati zašto je Hughina tako sigurna u svoju tvrdnju? Možda je ljubomorna, zaključio je. Možda zato tvrdi da je Clarice nekoliko godina starija. A možda i ne. Što ako je opazila nešto što je njemu promaklo? Jer ako jest, i ako je princezi doista najmanje dvadeset dvije... Njemu je trideset i jedna. Doduše, nakon svega što je vidio i doživio u ratu, nakon svih tih prizora smrti, nakon gladi i očaja, osjećao se starijim. Nikada ne bi pokušao odvesti u krevet mladu djevojku, no ako nije tako mlada i iako ima izvjesnog iskustva ispod pojasa... ah, u tom slučaju, promijenio bi pristup. Najzad, igre u postelji nemaju nikakve veze s ucjenom. To su dva posve različita posla. Sudeći po tome kako su se starci odjednom prestali smijati i zagledali se negdje iza njegovih leđa, Robert je zaključio da je princeza upravo izašla iz salona. – Ah, ide prema nama – promuklo je promrmljao Tomas. – Uh, dimnjak mi se počeo dimiti – ispod glasa rekao je Benneit. – Do vraga, moj se zapalio! – gromko je uzviknuo Henry. Istog trenutka, ostala trojica požurili su ga ušutkati. Robert se napokon odlučio okrenuti. Da. Žurila je ravno prema njima. Izgledala je poput anđela, a koračala odlučno poput demona. Gledajući ju, duboko u svojoj nutrini osjetio je poznato komešanje. Jest, poželio ju je, ali ne zato što već odavno nije bio u postelji sa ženom. Nego zato što je upravo nju poželio. Njezino držanje, osmijeh, hod... ah, bila je jednostavno neodoljiva. Ta duga plava kosa, vješto svezana baršunastom mašnom, i tih nekoliko pramenova koji su lepršali oko njezina anđeoski lijepog lica... ah, taj prizor zagrijao bi srce svakog muškaraca. I taj baršunast pogled ispod tamnih obrva, pomalo ironičan, no toliko senzualan, da bi se svaki muškarac poželio utopiti u njemu. Hughina se prezirno osmjehnula i demonstrativno se uputila nazad. – Nema veće budale od stare budale – preko ramena je dobacila i nestala u pivnici. Starci su šutke zurili za njom, pa zdvojno odmahnuli glavom.


– Previše je ogorčena. Netko bi joj trebao zasladiti život – rekao je Gilbert. – Jest, trebao bi – složio se Hamish. – Da, treba joj muž – dodao je Tomas. No, budući da je princeza upravo stigla do njih, izgubili su zanimanje za Hughinu. Čim ih je Clarice okružila pogled i slađahno im se osmjehnula, sva petorica složno su skočili na noge. – Lorde, rado bih upoznala ovu petoricu dragih džentlmena rekla je, svrnuvši pogled na Roberta. Kratko kimnuvši, Robert joj je predstavio starce. Rumeni od uzbuđenja, svi su joj se uljudno naklonili, a Gilbert toliko duboko, da je zamalo tresnuo na nos. – Drago mi je što sam vas upoznala – rekla je, pa pružila ruku Gilbertu, pretvarajući se da nije opazila njegovu smetenost. – Kako stojite s igrom? – Ja sam pobijedio – ponosno je izjavio Tomas. – Samo zato jer si varao – promrsio je Benneit. Princeza je pružila ruku Tomasu. – Dugo nisam igrala šah, i ako mi ostane malo vremena od priprema bala za lorda Hepburna, rado bih svratila ovamo i odigrala jednu partiju s vama. – To bi bilo uistinu divno – veselo je uskliknuo Tomas, pa čvrsto stisnuo njezinu ruku između svojih suhonjavih staračkih dlanova. – Radije igrajte sa mnom, princezo – rekao je Henry. – Ja nikada ne varam. Zabacila je glavu unazad i glasno se nasmijala, bez imalo prijetvornosti. Petorica staraca uzvratila su joj širokim osmijehom. – Gospodaru, sigurno nećete od jutra do mraka trebati njezine usluge – rekao je Benneit, molećivo se zagledavši u Roberta. – Moći će svratiti k nama, zar ne? Nipošto. Nije mu bilo ni nakraj pameti pustiti ju igdje samu. Prvo će ju potkupiti, pa zavesti, pa ucijeniti. Nije si mogao dopustiti da mu još jedna ženska osoba izmakne iz ruku, i tako pokvari njegov plan. Ne prije bala. – Osobno ću ju dopratiti – rekao je. Visoko je podigla obrve i oholo mu se osmjehnula. – Ne sviđa mi se pomisao da putem od dvorca dovde jašete sami – objasnio je. – Bojim se za vašu sigurnost. Nikad se ne zna. Polako je izvukla ruku iz Tomasove. – Ako ovim krajem nije sigurno putovati, gospodine, možda biste trebali postaviti straže duž puta – rekla je, pogledavši Roberta ravno u oči. – Kako zbog članova vaše obitelji, tako i zbog mještana. Nije ga se bojala. O ne, nije ga se ni najmanje bojala. Robertova krv odjednom je uzavrela kao da je naiskap popio čašicu jakog brendija. Bio je to snažan, opojan osjećaj, a Robert je znao da neće tako brzo ishlapjeli. Narednih nekoliko dana, život će mu se pretvoriti u pakao. No uz sebe će barem imati osobnog anđela, pa ako već mora gorjeti, gorjet će zajedno s njim. Posegnula je za Blaizeovim uzdama. Ruke su im se pritom dotakle. Robertovom krivicom, naravno. – Moram priznati da mi vaš prijedlog zvuči mudro. Razmislit ću o tome – rekao je, gledajući ju ravno u oči. Opazio je da je progutala slinu, ali nije oborila pogled. O, Bože. O, Bože.


Blaize joj je tada vrhom njuške dotaknuo uho, kao da joj želi šapnuti neku tajnu. Kratko ga je potapšala i odvela ga nekoliko koraka dalje, ostavljajući iza sebe zamaman miris parfema... cvjetne esencije s dodatkom cimeta. Robertu se svidio. – Ah, princezo, zapravo nema potrebe za osiguravanjem pula – rekao je Henry, poguren, uveo starac, koji je nekad bio gradonačelnik Freya Cragsa. – Svojevremeno smo imali problema s dvojicom nasilnika koji su napadali putnike i pljačkali okolna imanja, no lord Hepburn organizirao je potjeru za njima, pa su pobjegli prema Edinburghu. Sada je sve mirno. Clarice se pobjednički osmjehnula. – Dakle, onda ipak mogu doći ovamo i bez pratnje. – Svejedno, nisam siguran da se ta dvojica neće opet pojaviti. Ovdje će se uskoro okupiti gomila bogataša, a to bi ih moglo privući – rekao je, i bila je to istina. Doista se toga bojao. Ujedno, iskreno se nadao da će se vratiti, i da će naletjeti na njih jedne od onih noći koje je provodio lutajući okolo, jer nije mogao zaspati. On tada bi dobio priliku na bolan način objasniti im zašto bi trebali razmisliti o promjeni profesije. – I eto, princezo Clarice, zato mislim da vam ipak treba pratnja do Freya Cragsa. Lažljivče jedan – promrmljao je Gilbert. – Bojite se da vam ju netko ne ukrade. Osmijeh na princezinu licu naglo se zaledio. – Nisam njegovo vlasništvo. Robert se zamalo – zamalo – nasmijao. Hajde da vidimo kako će se Gilbert iz ovoga izvući. – Ne, ne, nisam tako mislio... nisam vas želio uvrijediti. Htio sam reći... – promucao je, pa molećivo pogledao svoje prijatelje, tražeći pomoć. Hamish mu se odlučio smilovati. – Princezo Clarice, siguran sam da biste nam mogli ispričati mnoštvo zanimljivih priča – rekao je, bezazleno se osmjehnuvši. Pogledom je poslala Roberta u pakao. Visoko je podigao obrve i bezazleno se osmjehnuo. – Primjerice – ustrajao je Hamish – mogli biste nam reći gdje ste našli ovog predivnog konja. – Predivan je, zar ne? Mješanac je između arapske i beaumontagneške vrste, i jedan od najboljih konja kojeg sam ikada jahala – rekla je, pa potapšala Blaizea kao da je malen umiljat psić, a ne velik i jak konj koji bijednim udarcem kopita mogao čovjeka oboriti na zemlju. Nevjerojatno, pomislio je Robert, kako joj laž lako izlazi iz usta. To je, očito, stvar prakse i iskustva. No njezina mu se vještina svidjela, kao i taj prigušen, baršunast prizvuk njezina glasa, zbog kojega je ono što je govorila djelovalo još uvjerljivije. Bila je rođena lažljivica i kao takva, savršeno podobna za izvršenje njegove misije. Clarice se na trenutak pozorno zagledala u Henryja, koji se objema rukama oslonio na štap. Iscrpljenje od stajanja, pomislila je, pa svrnula pogled na Roberta. – Ukoliko nemate ništa protiv, rado bih krenula – izgovorila je, tonom u kojem nije bilo ni trunke lepršavosti kojom je razgovarala sa starcima. – Umorna sam od puta i rado bih se osvježila i malo odmorila – objasnila je, pa Ipogledala starce. – Nadam se da se nećete ljutiti ako... – Naravno da ne – hitro je odvratio Henry, a ostali su se istog trenutka složili. – Samo pođite, i ne brinite za nas. Siguran sam da će vam se dvorac svidjeti i da će se naš gospodar pokazati kao uzorit domaćin. Ostali su složno kimnuli i zagledali se u Roberta kao da mu žele staviti do znanja da ju zgrabi, i više ju ne pušta od sebe, jer takva mu se prilika više nikada neće ukazati.


U stvari, na određen način, bili su u pravu. Clarice je predstavljala njegovu zadnju šansu da se osveti neprijatelju koji ga je lišio časti i zabio mu nož u leđa. Bit će to slatka osveta.


Šesto poglavlje Vuk i janje možda bi i mogli spavati u istom brlogu, no janje pritom mora jedno oko stalno držali otvorenim. – starci iz Freya Cragsa

Dok su krivudavim brdskim putem jahali prema zamku, Millicent je, sa zadovoljnim osmijehom na licu, slušala razgovor između princeze Clarice i svog brata. Još se uvijek nije mogla prestati diviti toj lijepoj mladoj dami i lakoći kojom je jahala svog živahnog konja, a više od svega, njezinu stilu odijevanja. Posjedovala je lepršavost koja je Millicent bila posve strana. – Lorde Hepburne – započela je Clarice – koliko mi je poznato, dugo vas nije bilo kod kuće. Recite mi, gdje ste sve bili? Dan je bio topao i puhao je lagan povjetarac. Posvuda je mirisalo na proljeće i jedino što se čulo bio je ujednačen zvuk konjskih kopita. Millicent je jahala mirnog konja, savršenog za damu, odnosno, konja posve različitog temperamenta od princezinog Blaizea ili Heliosa, Robertovog pastuha, velikog i jakog konja boje starog zlata. Ali, naravno, za razliku od Clarice, Millicent nije bila osobito vješta jahačica. I, za razliku od Roberta, koji kao da je bio rođen u sedlu. – Većinu vremena proveo sam sa svojom pukovnijom na području sjevernog Portugala – rekao je. Princeza je upitno pogledala Millicent, kao da želi s njom podijeliti šutljivo čuđenje zbog tako šturog odgovora, pa ponovno svrnula pogled na njega. – I to je sve? Zar ste cijelo vrijeme bili tamo? – Zapravo ne. Obišao sam cijeli pirenejski poluotok. To se, uistinu, nije moglo nazvati odgovorom. Princeza je ponovno pogledala Millicent, koja je polako odmahnula glavom i ćutke slegnula ramenima. Princezu to nije ni najmanje obeshrabrilo. Samouvjereno se osmjehnula, na način na koji se osmjehuje žena koja je svjesna da ju muškarci drže privlačnom. Millicent je, pak, bila savršeno svjesna da nju muškarci drže posve neprivlačnom. Oduvijekje bilo tako, još od njezinih prvih izlazaka u društvo. Na balovima i zabavama, uvijek je sjedila po strani, praveći društvo starijim damama. I žudeći da joj Corey MacGown, grof od Tardewa, muškarac koji vjerojatno nije znao čak ni njezino ime, uputi barem jedan pogled.. Promatrajući Roberta, Millicent je opazila da se izraz njegova lica uvelike mijenja kad god pogleda Clarice. Iako se nikada nije udavala, mogla je prepoznati zanimanje na licu muškarca. Bilo je to nalik otapanju leda, trenutak kad mišići lica poprime znatno mekši, topliji izraz.


Šutke je nastavila slušati njihov razgovor. Gospodine, sigurna sam da biste mi mogli ispričati puno zanimljivih priča o svojim ratnim pustolovinama. Kao i o svojim putovanjima pirenejskim poluotokom – ustrajala je Clarice. Zvuči kao da flertuje s njim, pomislila je Millicent. – Zanima li vas to možda zato što dolazite iz zemlje koja pripada tom dijelu svijeta? – naglo je upitao, pozorno se zagledavši se u nju. – Jeste li, možda, portugalska princeza? Andaluška? U kojem se dijelu Europe nalazi ta tajanstvena zemlja iz koje dolazite? Clarice se glasno nasmijala, pa odrečno odmahnula glavom. U srodstvu sam s pripadnicima većine europskih kraljevskih i kneževskih obitelji, ali ne mogu vam reći kojoj pripadam. No rado bih čula vaše mišljenje o njima. – Jako ste tajanstveni u vezi svojeg porijekla – tiho je rekao, no Millicent je prepoznala prizvuk oštrine u njegovu glasu. No, ako ga je i Clarice prepoznala, nije se na to obazirala. – Valjda možete razumjeti da mi ratno stanje nije samo otežalo život nego me dovelo i u životnu opasnost. – I unatoč tome, na sav glas predstavljate se kao princeza nasred gradskog trga – rekao je Robert. Osmijeh joj se nakratko zaledio na licu. – Moram prodati svoje proizvode, a žene ih neće kupiti ako za takvo što nemaju dobar povod. Ono što moje kreme i emulzije čini neodoljivo privlačnima, činjenica je da ih koriste pripadnice obitelji poput moje. Svjesna sam rizika svojeg pojavljivanja u javnosti, i zato se nigdje ne zadržavam dugo. To je jedni način na koji mogu pomrsiti planove otmičarima ili plaćenim ubojicama. – Kako prikladno. – Vjerovali ili ne, neophodno je – pobunila se. Ponovno, to nije bio odgovor. Slušajući njihovo nadmetanje, Millicent je bila očarana princezinom odlučnošću. Ona sama, nikada se ne bi usudila protusloviti Robertu. Cijelo vrijeme s veseljem je iščekivala njegov povratak, ali nakon nekoliko mjeseci uljudna razgovora sa strancem vječno usiljena osmijeha, shvatila je da čovjek kojeg je poznavala više ne postoji, i prestala se nadati da će ga ponovno pronaći. Sve do danas. Od trenutka kada je ugledao princezu, Robert je postao znatno više nalik sebi. I zato je Millicent poželjela da Clarice ostane što je duže moguće kod njih. Uz nju, Robert kao da se odjednom probudio iz mrtvih, i s njegova lice, barem povremeno, nestao bi uobičajeno ukočen izraz. Primjerice, sada. Upravo ju je promatrao s mješavinom boli i divljenja u očima. Princeza ga je odlučila ignorirati i promijeniti temu. – Dakle, pripremate bal – rekla je, okrenuvši se prema Millicent. – Kojim povodom? – Moj brat ugostit će pukovnika Oscara Ogleya. Priređujemo bal u njegovu čast – s neskrivenim ponosom rekla je Millicent. – Priređujete bal u čast najvećeg ratnog junaka? – iznenađeno je upitala Clarice. Čemu se, pravo rečeno, i nije bilo čuditi, jer pukovnikovi junački podvizi punili su stupce svih novina. Njegovo ime bilo je na svim usnama. Svi su govorili kako je naočit i plemenit, a naveliko se govorkalo da će uskoro dobiti plemićku titulu. Debela knjiga koju je napisao, uvezana u


najfiniju kožu, osvojila je počasno mjesto na policama za knjige u mnogim domovima. – Dakle, osobno ga poznajete – zaključila je. – Bio je moj zapovjednik – kratko je odvratio Robert. – Najmanje što mogu učiniti za njega, jest prirediti proslavu njegova povratka. – Zacijelo ste ponosni što vam se pružila prilika da pripremite bal u njegovu čast – zadivljeno je rekla Clarice. Robert se bez riječi osmjehnuo. Millicent je znala što misli. Odnosno, da bi pukovnik trebao biti ponosan što Hepburnovi žele prirediti bal u njegovu čast. I stoga je odlučila princezi diskretno staviti do znanja da oni nisu bilo tko. – Naravno da smo ponosni. Pukovnik Ogley odbio je mnoge slične ponude. Istog trenutka princeza je požurila otkloniti svaku pomisao da ih je podcjenila. – Naravno, sigurna sam da razumije da ste mu t ime ukazali veliku čast – hitro je izgovorila. Uistinu je draga i vrlo ljubazna, pomislila je Millicent. Iako nije imala pojma zbog čega ju je Robert pozvao da odsjedne kod njih, bilo joj je drago što ga je u tome podržala. Princeza Clarice pokazala se nadasve milom. Millicent se rijetko osjećala dobro u društvu lijepih žena. Ipak, unatoč ljepoti, princeza nije bila nimalo nadmena. Prisjetivši se kako su se šalile kad su razgovarale o Prudence i njezinim djevojačkim mušicama, ah... pomislila je kako bi ju rado imala za prijateljicu. No, Clarice je bila princeza. Što bi njih dvije mogle imati zajedničkog? – Lady Milicent, doista će mi biti pravi izazov pozabaviti se pripremama bala poput tog – rekla je Clarice. – Molim vas, morate mi reći što biste točno željeli. Učinit ću sve što mogu, kako bih vam pomogla. – Ako je tako, počastite nas svojom prisutnošću – rekao je Robert, prije nego što je Millicent stigla odgovoriti. – Nemoguće – u dahu je odvratila Clarice. Zaprepaštena količinom njihova neprijateljstva, Millicent je nekoliko puta pogledala jedno pa drugo, kao da promatra tenisače koji prebacuju lopticu preko mreže. – Inzistiram – rekao je Robert. – Nemam običaj odlaziti na balove. – Ali, vi ste princeza. – Princeza koja luta svijetom i živi od prodaje sredstava za uljepšavanje – rekla je, neveselo se osmjehnuvši. – Većina vaših gostiju rado će prihvatiti moje savjete, gospodine, ali neće željeti da ih itko vidi u mojem društvu. Ali ne brinite, neću se uvrijediti. – Ja ću se uvrijediti ako ne pristanete – ustrajao je Robert. Clarice je polako počela gubiti živce. – Nemam haljinu koja bi bila prikladna za bal, a budite uvjereni da se neću tamo pojaviti u ... – Millicent će vam pronaći odgovarajuću haljinu. – To ne dolazi u obzir – ogorčeno je odvratila. – Rado će vam učiniti tu malu uslugu – rekao je Robert. – Zar ne, Millicent? – Naravno, ja... – promucala je Millicent, zapanjena što se odjednom našla između dvije vatre. – Ah, Prudence ima mnoštvo haljina i među njima bismo zacijelo mogle pronaći neku


koja će vam se svidjeti. Nenošenu, naravno. Nikada vam ne bih ponudila haljinu koju je Prudence već nosila. Ne brinite, neće joj nedostajati. Clarice je kratko stisnula njezinu ruku. – Od sveg srca vam hvala. Doista ste ljubazni, i nipošto vas ne želim uvrijediti, no morate znati da ne primam milostinju. Iz Robertovih očiju počele su sijevati munje. – To nije milostinja – ljutito je izgovorio. – Nego nagrada za vaš trud. – Radije bih za svoj trud bila nagrađena novcem – ledenim tonom odvratila mu je Clarice. – Platit ću vam koliko god tražite – zarežao je poput ljutitog tigra. – Vjerujte mi, zaradit ćete svaki novčić. Čak i Millicent, ma koliko bila naivna, shvatila je kako to zvuči. – Zaboga, Roberte – zapanjeno je uzviknula. Princezini dotad ružičasti obrazi odjednom su poprimili boju purpura. Budući da su stigli nadomak ulaza na posjed, naglo je povukla uzde, jasno stavivši Robertu do znanja da nema namjeru proći kroz velika vrata od kovanog željeza. – Možda nisam bila dovoljno jasna, gospodine, no sve što prodajem sredstva su za uljepšavanje. Također, ženama nudim savjete o odijevanju i frizurama. To je sve što činim. Neovisno o okolnostima u kojima se trenutačno nalazim, ne postoji ponuda zbog koje bih ugrozila svoj ugled i svoje samopoštovanje. Robert je potjerao konja naprijed i pripriječio joj put. – Oprostite. Jezik mi je bio brži od pameti. Nemam namjeru dosađivati vam, i ni na koji način vam se nametati. Millicent se ponadala da laže. – Nikada ne bih ugrozio vašu reputaciju – nastavio je, a po Millicentinom sudu, djelovao je iskreno. – Znam da žene koje putuju svijetom prodajući robu na sajmovima nisu na dobrom glasu – oštro je odvratila. – I zato mi je toliko stalo do moje reputacije. Blaizeu se nije svidjelo da mu netko stoji pred nosom, pa je postao nemiran. Čim se Robert maknuo u stranu, prošao je kraj njega i stao nasred otvorena puta. Bio je uvježban da tako postupi u sličnim situacijama, zaključila je Millicent. No, promatrajući princezu i Roberta, opazila je još nešto. Bili su lijep par. Izgledali su kao stvoreni jedno za drugo. Uz nju, Robert mi možda mogao uskrsnuli iz te mračne grobnice u koju se zakopao. Kako bilo, činilo se da ju ne želi pustiti, a to je bio dobar znak. – Znam da niste udani, princezo, i razumijem razloge vaše zabrinutosti, no čak i ako sumnjate u moje motive, molim vas da još jednom razmislite o mojoj ponudi. Vi i ja nećemo biti sami u dvorcu. Imam dvije sestre, a uskoro će nam se pridružiti i gomila naših rođakinja. U takvim okolnostima teško da bih došao u priliku dosađivati vam neželjenom pažnjom. Ni mjesto ni vrijeme nije pogodno... – Vrijeme možda nije pogodno za takvo što, ali koliko sam čula, vi živite sami, u jednoj od lovačkih koliba na imanju. – Otkad sam se vratio iz rata, više mi odgovara samoća – suho je odvratio. Bilo je to isto kratko i suhoparno objašnjenje koje je dao svojim sestrama.


O, joj, ako želi nagovoriti princezu da ostane, doista bi se morao potruditi zvučati malo ljubaznije, pomislila je Millicent. Iz nekog razloga, princezi to nije osobito smetalo, jer ipak je popustila. – U redu – rekla je. – Prihvaćam vašu ponudu. Vjerujem da ćete se ponijeti časno. Ipak, nemam namjeru doći na vaš bal. – Millicent, molim te, produži naprijed i reci služavkama neka pripreme sobu za našu gošću – rekao je Robert, ne skidajući pogleda s princeze. – Kraljevsku spavaonicu. Osoba njezina ranga zaslužuje dobiti najbolje što joj možemo ponuditi. Želio je se riješiti. To je, barem, bilo savršeno jasno. Millicent je to mogla razumjeti. Ipak, bojala se da će Robert ponovno uvrijediti princezu, pa je oklijevala s odlaskom. Jer ako ju uvrijedi, princeza će otići. A Millicent tada neće dobiti priliku provjeriti mogu li njih dvije postati prijateljice. I gore od toga, Robert će izgubiti priliku zbližiti se sa ženom koja bi ga mogla vratiti u život. A to bi uistinu bila velika šteta. – Millicent, molim te – odsječno je rekao Robert, kratko ju ošinuvši pogledom. Millicent se trgnula kao da ju je ošamario. Robert se u trenu pretvorio u hladnog, bešćutnog vojnika, i to ju je zaboljelo. No više od svega, zaboljelo ju je što ne može probiti taj zid kojim se okružio i prodrijeti do njegova srca. I što ju je ponizio pred princezom, ponijevši se prema njoj kao prema nekome do koga mu nije nimalo stalo. Kao prema služavki, u najboljem slučaju domaćici. Odnosno, isto kao što se prema njoj odnosio i njihov otac. I tako će zauvijek ostati. Najzad, otac joj je bezbroj puta ponovio kako njezini osjećaji nisu važni. I bio je u pravu. I stoga je duboko udahnula i primorala se potisnuti suze. – Naravno, Roberte – u dahu je izgovorila. – Učinit ću kako si rekao – dodala je i hitro produžila prema dvorcu. Prema utočištu.


Sedmo poglavlje Princeza uvijek mora paziti što govori, kako se ne bi zagrcnula vlastitim riječima. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Princeza je pogledom ispratila lady Millicent, žaleći što sirota žena nije imala hrabrosti suprotstaviti se bratu i inzistirati da ostane uz nju. Daleko od toga da je Clarice trebala zaštitu. Nalazila se i u puno gorim situacijama i uvijek se uspjela izvući. Najzad, kako bi joj lord Hepburn mogao nauditi u ovakvim okolnostima? Stajali su nasred ceste. Ipak, bilo bi joj lakše da je Millicent ostala uz nju. Trebala joj je saveznica. Žena koja će biti na njezinoj strani. – Povrijedili ste njezine osjećaje – predbacila mu je. – Što? – začuđeno je upitao pa pogledao za sestrom. – Ne budite smiješni. Millicent je previše razumna da bi... – Imala osjećaje? – planula je Clarice. – Ili je suviše samozatajna da bi ih pokazala? Poput svakoga glupog muškaraca, na dug se trenutak zagledao u nju, kao da se pita je li sišla s uma. – Siguran sam da je Millicent svjesna svojih vrijednosti – najzad je izgovorio. – Trebala bi ih biti svjesna, to je barem sigurno – odbrusila je Clarice. Ponovno se zagledao u nju, a po izrazu njegova lica, Clarice je znala da ništa nije shvatio. Jasno, odbacit će njezinu primjedbu kao puko žensko blebetanje. Ni u jednom trenutku neće se zamisliti nad činjenicom da se prema sestri ponio kao prema bezvrijednoj usidjelici čije mu je društvo tog trenutka bilo suvišno. Clarice je zaključila da će se time morati pozabaviti. Sestri lorda Hepburna trebao je netko poput nje, a njoj je, pak, trebao netko poput Millicent, kako bi se mogla držati podalje od njezina brata. Jer sada, kada je sve bilo dogovoreno, obuzeo ju je nelagodan osjećaj da je lord Hepburn, neovisno o njezinu mišljenju, uspio provesti svoju volju. I to joj se nije svidjelo. Nikada se ni uz kojeg muškarca nije osjećala toliko nesigurnom. – Pođimo – rekao je, i ne čekajući njezin pristanak, odjahao prema vratima od kovana željeza, iza kojih se nalazila duga zavojita staza oivičena gustim drvećem. Nije se ni pomakla. Nekoliko trenutaka zurila je u njegova leđa, pa svrnula pogled na cestu. Mogla bi se vratiti u grad. Hepburn je u tome ne bi spriječio. Za takvo što bio je preveliki džentlmen. No, ako bi se i pokazalo da je pogriješila, ako bi se usudio pojuriti za njom... ah, ne bi ju dostigao. Blaize je bio hitar na nogama. Pobjegla bi mu. Vjerojatno. Ali... i njoj i Amy očajnički je trebao novac, a ovdje je mogla zaraditi golemu svotu. A sudeći po onome što je saznala od Amy, Hepburn nije bio lupež; ako joj je obećao raskošnu nagradu,


neće ju prevariti. Sve što treba jest držati se na odstojanju. Ostane li dovoljno daleko od njegovih plavih očiju... i onoga što je vidjela u njima, sve će biti u redu. Moći će s njime izaći na kraj. I dosad je uspješno izlazila na kraj s muškarcima, pa zašto ne bi i s njim? Potjerala je Blaizea prema ulazu, pa stala. Jer, odjednom ju je obuzeo čudan osjećaj, i to joj se nije svidjelo. Osjećala se poput leptira koji je upravo na najboljem putu da dragovoljno uleti u paukovu mrežu. Odluči li se upustiti u taj rizičan posao, morala bi biti opreznija nego inače. No ako zamoli Millicent da joj dio usluga plati unaprijed, i bude li od gostiju odmah ubrala novac, moći će se izvući kad god poželi, a da pritom ne bude na gubitku. Prijeđe li Hepburn dogovorenu granicu, smislit će neku izliku i vratiti se u Freya Crags, pobrati Amy i pobjeći s njom. Bio je to dobar, i u potpunosti provediv plan. Čvrsto stisnutih usnica, podbola je konja i pošla za Hepburnom. No čim je prošla kroz vrata, obuzeo ju je čudan osjećaj da je upravo odredila vlastitu sudbinu. Zamalo se okrenula i vratila se nazad. Zamalo. No kada je pomislila kako bi se moglo dogoditi da u Škotskoj dočeka zimu, bez dovoljno novca za hranu i ogrjev, i kad se sjetila engleskog suca koji bi ju, kada bi mogao, najradije objesio, shvatila je da nema druge nego produžiti. Kao i uvijek, pred njezinim očima iskrsnula je vizija Beaumontagnea, poput blistavog obećanja koje ju je guralo naprijed. Odbacivši dvojbe, uronila je u pripitomljenu divljinu, među stare hrastove debelih grana prepunih šuštavog lišća, i grmove ružičastih i bijelih azaleja. S vremena na vrijeme, do njezinih nosnica dopro bi miris borova, svjež i bodar, poput krepkog melema za dušu. Suočavala se i s težim zadacima, i svejedno ih je uspješno izvršila. Prođe li sve kako treba, i ako Hepburn održi obećanje i doista se pokaže velikodušnim, ona i Amy napokon će se moći vratiti u Beaumontagne. Bude li trebalo, pomoći će baki da potuče posljednje ustanike. Moguće je da se starica u međuvremenu razboljela, pa ih zato nije mogla pozvati nazad. Ili je svoje unuke željela poštedjeti nevolja, ako nemiri još nisu posve ugušeni. Nije mogla znati da su se krhke djevojčice u međuvremenu pretvorile u snalažljive mlade dame, sposobne za znatno veće poduhvate od plesanja i kukičanja. Poput ovog, u koji se Clarice upravo upustila. No bit će to posljednji opasan poduhvat, u to je, barem, bila i više nego sigurna. Vidjevši da se Hepburn zaustavio pod gustim krošnjama na kraju staze, podbola je konja i u tren mu se oka pridružila. U trenutku kad je stala do njega, ponovno je bila hrabra i mudra mlada žena. Kratko ju je pogledao, pa nehajno mahnuo crnom kožnom rukavicom. – Dvorac obitelji MacKenzie – rekao je. Kad je prvi puta, pri dolasku u grad, ugledala tu golemu odbojnu građevinu, obuzela ju je nelagoda. Taj dojam sada se još i pojačao. Četverokatno kameno zdanje stajalo je nasred velikog travnatog terena. Izgledalo je kao da je izraslo ravno iz zemlje, iako je tratina bila njegovana, nigdje nije bilo ni jednog stabla, ni jedne cvjetne gredice, ničega što bi odvuklo pozornost od te impozantne palače. Djelovala je kao da je podignuta s namjerom da ponizi posjetioce i podsjeti ih na moć Hepburnovih. Sve o čemu je govorila, bilo je bogatstvo i prestiž, i ni riječ o svojim stanarima i njihovim sklonostima.


Preplavljena osjećajem da je upala u zamku, Clarice je iskosa pogledala Roberta. Djelovao je hladno i kruto kao i njegov dom. U sjeni gustih krošanja i pod treperavim zrakama sunca, crte njegova lica trebale su djelovati manje oštro, no nisu. Crna kosa bila mu je zabačena unazad, otkrivajući koščatu strukturu njegova lica, kao i dubok ožiljak, visoko na njegovu čelu. Očito se radilo o bolnoj ratnoj uspomeni. Ipak, nije izgledao poput nekoga nad kim bi se čovjek sažalio, niti poput osobe koja bi očekivala sućut. Jednostavno je bio hladno ravnodušan, kako prema sebi, tako i prema svemu oko sebe, uključujući i to golemo zdanje koje mu je pripadalo. Polako je svrnuo pogled s dvorca i zagledao se duboko u njezine oči. Trebala je pobjeći. Trebala se okrenuti i bez osvrtanja pojuriti nazad u grad. Jer, ma koliko se trudila, nije mogla odvojiti pogled od njegova. Nebrojeno se puta uvjerila kako ljudi lako padaju u zamku strasti, i ubrzo se pretvaraju u njezine robove. No ne i ona, jer bila je princeza, a princeze od rane mladosti uče nadzirati svaki pokret, osmijeh i emociju. Po njezinu mišljenju, strast je bila slabost kojoj su podlijegala bića nižeg reda. Rođenjem i odgojem u kneževskoj obitelji stekla je imunitet od te pošasti. To se, barem, samo po sebi podrazumijevalo. Ipak, pogled tog muškarca duboko u njoj izazvao je komešanje kakvo nikad dotad nije osjetila. – Gospođice, uvjeravam vas da vam od mene ne prijeti nikakva opasnost – rekao je, tim svojim dubokim baršunastim glasom. – Siguran sam da se stalno morate braniti od brojnih nemoralnih ponuda, i stoga mogu razumjeti vaše strahove. S obzirom da niste udani, muškarci smatraju da imaju prava pristupiti vam na taj način. Kratko je kimnula. – Za takve žene postoji i drugi naziv, no vi ste bili dovoljno istančani da ga ne uporabite – suho je odvratila. – Doista su mi nužne vaše usluge... treba mi netko tko umije zabaviti goste, a dame će sigurno biti oduševljene vašim savjetima o uljepšavanju. Siguran sam da bi vam se taj posao u konačnici mogao pokazati vrlo unosnim. Ah, da, naravno, najzad je rekao pravu stvar. – U pravu ste, gospodine, i zato sam odlučila ostati – hitro je odvratila. – I raditi svoj posao i ništa više od toga – istaknula je, jer je sumnjala u velikodušne poslovne ponude bez ikakvog skrivenog motiva. – Odlično. To me jako veseli – rekao je, osmjehnuvši se na način kao da nikada nije ni posumnjao da bi ga mogla odbiti. – Bilo bi mi drago kad biste me zvali Robert. Nevjerojatno, pomislila je. Kako se usuđuje? – A meni bi bilo drago kad biste me i dalje oslovljavali titulom – odbrusila je, uvrijeđena njegovim neizrečenim očekivanjem da mu uzvrati istom mjerom. – Najljepša vam hvala, vaša visosti – s osmijehom je odvratio. – Siguran sam da samo rijetki imaju tu privilegiju – ironično je dodao. Zaboga, ispala je nadmena i umišljena. I to ona, koja se uvijek trudila ne dizati nos i biti draga i ljubazna prema svima. Njegovom krivicom. Odjednom, u glavi su joj zazvonile riječi njezine bake. Princeza uvijek mora preuzeti


odgovornost za vlastite postupke. Pa je to i učinila, iako prilično nerado. Moram se potruditi popraviti stvar, pomislila je, boreći se s ponosom i nelagodom. – Zapravo, budući da sam u egzilu, ne očekujem da me ljudi oslovljavaju titulom. Posve sam zadovoljna i uobičajenim načinom oslovljavanja. Slobodno me zovite gospođicom Clarice ili lady Clarice – s mukom je izgovorila. Doista, grlo joj je bilo toliko stisnuto, da je jedva istisnula te riječi. Užas. To je zvučalo još gore. Naravno, ponovno se ljubazno osmjehnuo, no pogled mu je ostao jednako ironičan. I to ju je prilično razljutilo. Toliko, da je poželjela reći mu nešto uistinu ružno. Zapravo, najradije bi ga ošamarila. – Hvala vam, ali puno bi mi značilo kad biste se na balu pojavili kao princeza. Doduše, ostat će nam nepoznato kojoj kneževskoj lozi pripadate... Čvrsto je stisnula zube. – ... pa će to zvučati manje vjerodostojno. Ipak, što se mene tiče, spreman sam vam iskazati poštovanje koje vam dolikuje – rekao je. – Vaš sam ponizni sluga, princezo Clarice. Iako su se vrlo kratko poznavali, već je zamrzila njegov ironičan osmijeh. – Ne mogu doći na vaš bal – ponovila je. Nije se obazirao na njezine riječi. – Mogu vam obećati zaštitu od svih muškaraca koji bi se usudili prići vam s nečasnim namjerama. Vaš ugled ostat će neukaljan, a vaš trud na kraju ću nagraditi s dovoljno novca da se odmah možete vratiti u svoju kneževinu, ukoliko je to ono što želite. Ako ne, iznos će biti dovoljno velik da od njega i ovdje možete dobro živjeti, do kraja svog života. Mora da je bio u dosluhu s vragom. Kako bi inače pogodio njezine želje? Ipak, morala se pobuniti. – Svejedno se ne mogu pojaviti na balu koji se priređuje u čast tako slavne i poznate osobe poput pukovnika Ogleya. Time bih na sebe privukla neželjenu pozornost, a možda se dovela i u životnu opasnost. – Ja ću vas čuvati. Taj ton. Te riječi. Ne, Robert MacKenzie nije bio u dosluhu s vragom. Bio je vrag. Jer, svih ovih godina, u dugim besanim noćima ispunjenim samo beskrajnom tugom i očajem, sanjarila je o muškarcu koji će se jednoga dana pojaviti u njezinu životu, i reći joj upravo te riječi, tim toplim baršunastim tonom. Gore od toga, mora da je upravo sišla s uma. Jest, vjerovala mu je. – Niste ni svjesni što ste mi upravo obećali. – Naravno da jesam. I, nikada ne kršim zadanu riječ – rekao je, pa posegnuo za njezinom rukom i kratko ju stisnuo. – Zauzvrat tražim samo jednu malu uslugu. – Ne mogu vam ništa obećati dok mi ne kažete o čemu je riječ. – Reći ću vam, ali ne sad. Ne brinite, kad bude vrijeme, saznat ćete – tiho je odvratio pa spustio malen poljubac na njezinu ruku. Budući da je na ruci imala rukavicu, taj poljubac trebao je biti neusporedivo bezazleniji od prethodnoga, kad je vlažnim usnicama dotaknuo njezinu golu kožu. No, zapravo je bio neusporedivo izazovniji. Njezinim umom u trenu je proletio čitav niz lascivnih slika i prizora. Kako joj polako svlači rukavicu. Pa raskopčava haljinu i spušta usnice


na blijedu kožu njezina vrata, grudi, ramena... Naglo je izvukla ruku iz njegove. Nije mogla dokučiti zašto mu je toliko stalo da bude prisutna na njegovom balu, no, u jedno je bila sigurna. Žudio je za njom, i nije se trudio prikriti to. U protivnom ju ne bi tako gledao, tim upornim žarkim pogledom. Tim pogledom koji ju je plašio... i neopisivo privlačio. I zato je bio opasan. – Što želite da učinim za vas? – naglo je upitala, i odjednom postala svjesna kako to zvuči. Jasno, zvučalo je... ah, poput pitanja neke kurtizane. I on je to shvatio. Vidjevši njegov spor, senzualan osmijeh, ponovno je poželjela pobjeći. To bi, vjerojatno, bilo najpametnije. Ipak, nije se ni pomakla. – Znam da želite da sudjelujem u pripremama bala, također i da vašim sestrama i gošćama pomognem pri uljepšavanju, no što još? Naravno, izbjegao je izravan odgovor. – Za početak će biti dovoljno da pomognete Millicent oko priprema bala. Usto, pokušajte usrećiti Prudence i pronađite način da izađete na kraj s kćerima mojih rođaka. Naime, većina njih već je stigla, a te djevojke umiju biti uistinu glasne. Po cijele dane vrište i jurcaju uokolo. I sami ćete se uskoro uvjeriti u to. – Ali, to nije sve, zar ne? Niste bili posve iskreni sa mnom. – Ostalo ćete saznati poslije – rekao je, duboko se zagledavši u njezine oči. Toliko duboko, da ju je ponovno obuzeo osjećaj kako je pogledom prodro do dna njezine duše. – Kad bude vrijeme za to – tiho je dodao.


Osmo poglavlje Ne smij se. Dobit ćeš bore. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Hepburn nije pretjerivao. Doista je imao punu kuću mladih rođakinja. A one su imale puno prijateljica. Jasno, bile su tu i prijateljice njegovih sestara. I daleke rođakinje, toliko daleke da bi se to srodstvo moglo objasniti jedino podrobnim proučavanjem porodičnog stabla. A sve te djevojke imale su majke, i sve te majke i kćeri stigle su tog popodneva, jer bal koji je lord pripremao u čast pukovnika Ogleya, bio je prevelik društveni događaj, da bi ga ijedna od njih propustila. Naravno, sve one došle su u pratnji braće i očeva, no oni su bili dovoljno mudri da odmah po dolasku odu u ribolov, kazavši da će se vratiti za dan ili dva. A možda i tri. Sjedeći uza zid nedaleko vrata prostrane garderobe, Clarice je mirno ispijala čaj. Prostorija je bila krcata maramama, šeširima, ukrasnim perima i perlicama, ukratko, svim mogućim ženskim tričarijama koje su djevojke donijele sa sobom. Slušajući kako se glasno kikoću i jedna drugoj upadaju u riječ, Clarice je navlastito olakšanje shvatila da Hepburn nije lagao kad je rekao da mu treba netko tko će te djevojke dovesti u red. Jer, jedini trenuci kad bi zašutjele, bili su kad bi neka od njih srknula čaj ili zagrizla keks. Jasno, u tom smislu nije se mogao osloniti na Prudence. Lijepa, plavokosa sedamnaestogodišnjakinja raskošnih oblina, za takvo što bila je premlada, i u skladu s tim, ni po čemu različita od ostatka skupine preglasnih mladih dama. Millicent je također bila beskorisna. Djevojke i njihove majke, jednostavno ju nisu primjećivale. Što se njih tiče, ona je bila obična, tiha i skromna usidjelica, bez ikakva autoriteta. Promatrajući ju kako preskače brdašce cipela i razdvaja dvije djevojke koje su se počupale oko nekakvog šešira, Clarice se sažalila nad njom. Jedva što je stigla gurnuti čipkani rupčić u ruke rasplakane gospođice Symlen, lady Blackstone upitala ju je je li s kuharicom već dogovorila jelovnik. A kad je čula da nije, zgranuto joj je preporučila neka se time odmah pozabavi. Iste minute. Naravno, sirota Millicent odmah je požurila prema vratima, no prije nego što je izašla, Clarice ju je zaustavila. – Prava je sreća što su vam rođakinje stigle u pomoć – rekla je, široko joj se osmjehnuvši. – Tako da se sada ni uz najbolju volju ne možete na miru pozabaviti pripremama bala. – U pravu ste – rekla je Millicent, pa svrnula oči k nebu i kratko se nasmijala. – Ipak, lady Blackstone je u pravu. Trebala sam već dogovoriti jelovnik za današnju večeru. – Jest, doista je glupo od vas što niste shvatili da će se svi oni pojaviti četiri dana prije nego što ste ih očekivali – rekla je Clarice i gurnula joj u ruke šalicu čaja i tanjurić pun keksa s


kremom od limuna. – Sada lijepo sjednite i popijte čaj. – Istina, prava sam glupača – rekla je Millicent, pa sjela i ponovno se nasmijala, ovoga puta znatno prirodnije. Dok je Millicent ispijala čaj, Clarice je pogledom kružila po prostoriji. Dotad je već upamtila imena većine prisutnih dama i njihovih kćeri. Bila je tu lady White, stroga i ozbiljna žena, sa svojom kćeri, lady Lorraine, jednako mudrom damom srednjih godina. Obje su sjedile po strani, i s ledenim mirom promatrale uzbuđene djevojke. Zatim, gospođa Symlen. Po načinu na koji se osmjehivala dok je lukavo odmjeravala djevojke, nije bilo teško zaključiti da želi što prije udati svoju kćer, gospođicu Georgiu Symlen. To što je djevojci bilo tek šesnaest godina, i što nije bila zrela za brak, očito nije imalo nikakav značaj. Gospođica Diantha Erembourg, neugledna i prilično natmurena djevojka, pojavila se ovdje u pratnji bake. Njezina majka otišla je na bračno putovanje u Italiju, sa svojim drugim mužem, prepustivši brigu o kćeri svojoj majci, postarijoj lady Mercer, koja je ovdje, osim Dianthe, dovela još tri svoje unuke. Gospođu Trumbull po ljepoti je mogla zasjeniti jedino njezina kći, Larissa, vitka ljepotica sjajne crne kose i tena glatkog poput slonovače. Gledajući kako djevojka prema potrebi širi i sužava svoje velike srneće oči, Clarice je duboko uzdahnula. Larissa je pripadala tipu žena koji joj se nije ni najmanje sviđao. Ženama spremnim na sve, kako bi osvojile mušku pozornost. Bude li trebalo, gazit će preko mrtvih, no bit će ljepotica bala. Ni Machiavelli, osobno, ne bi ju u tome omeo. I tako dalje. Čitavo čudo ženskadije. – Jesu li sve vaše gošće već stigle? – upitala je Clarice, svrnuvši pogled na Millicent. – Ili očekujete još poneku? Millicent je srknula čaj, zagrizla keks i na trenutak se duboko zamislila. – Ako se ne varam, doći će još i lady Barnelby s pet svojih kćeri. No, šest više ili manje... – rekla je, slegnuvši ramenima. – Doista, svejedno je – složila se Clarice. – Želite li da ih nečim zabavim večeras? Tako da vam ostane više vremena za pripreme. Millicent ju je začuđeno pogledala. – Doista biste to učinili? Ah, bilo bi to sjajno... mogla bih s kuharicom dogovoriti jelovnik za svečanu večeru, u čast pukovnika Ogleya. – Ne brinite, znam što zanima mlade dame – rekla je Clarice, pogledom okuživši djevojke. – I njihove majke. Millicent je kratko pogledala skupinu starijih dama. – Nijedna od njih nije vam prišla da bi porazgovarala s vama, zar ne? Samo vas promatraju ispod oka – tiho je izgovorila. – Mislite li da će vas nastaviti ignorirati? – Neće – samouvjereno je odvratila Clarice. – Još ne znaju što bi mislile o meni, i zato se tako ponašaju. – Ali, znaju da ste princeza. Rekla sam im to.


– Znam – rekla je Clarice, kratko kimnuvši. – Djevojke žele vjerovati u to, a njihove majke i bake sumnjaju da je to istina. Čak i kad bih im rekla odakle sam, bile bi sumnjičave. No, kad popričam s njima, i kad vide što sve znam i što sve mogu naučiti od mene, povjerovat će. – Lady Blackstone rekla im je da je bila na zabavi na kojoj je također upoznala ženu koja je tvrdila da je princeza – s oklijevanjem je izgovorila Millicent. – Ženu koja je ubrzo nestala, zajedno s njihovim novčanicima. – Nikada nisam ukrala ničiji novčanik. Nemam potrebe za tim, jer nakon što se uvjere u kvalitetu mojih proizvoda, žene mi same nude novac. Ne brinite, lady Millicent, do kraja večeri, svaka od njih jest će mi iz dlana. Millicent je duboko uzdahnula i zadivljeno se zagledala u nju. – Ah, kad bih barem ja bila upola toliko samouvjerena. – To ćemo lako promijeniti – rekla je Clarice. – U tren oka pretvorit ću vas u novu osobu. – Ah, ne – odvratila je Millicent, pa hitro ustala kao da bi najradije pobjegla od Clarice i njezine ponude. – Ne, doista se ne trebate truditi. Sačuvajte vaše čarolije za lijepe mlade dame. – Ako su lijepe i mlade, čarolija im i ne treba, zar ne? – s osmijehom je rekla Clarice. – Bit će mi žao ako ne pristanete. Millicent se nelagodno premjestila s noge na nogu. – Šalite se, zar ne? – Krajnje sam ozbiljna. Rado pomažem svojim prijateljima. – Ja... ah, hvala vam – odvratila je Millicent i naglo porumenjela. – Nadala sam se... želim reći, pomislila sam kako bi bilo lijepo kad bismo postale.... – Prijateljice? – blago je upitala Clarice. – Ali, mislim da to već jesmo. – Da, naravno – rekla je Millicent i ponovno se osmjehnula onim čarobnim osmijehom, toliko različitim od podrugljive grimase na licu njezina brata. – No, nemojte tratiti svoje vrijeme na mene. Već ste mi učinili veliku uslugu time što ste ponudili večeras zabaviti moje gošće. Ne znam što bih bez vas – rekla je, i hitro se okrenuvši, požurila prema vratima. Čim je Millicent za sobom zatvorila vrata, Clarice je ustala pa kratko pljesnula dlanom o dlan. Nitko ju nije ni pogledao. Djevojke su se i dalje glasno kikotale, isprobavajući šešire i prebacujući preko ramena šalove i marame, a njihove majke nastavile su mirno razgovarati, ne obazirući se na ženu koja tvrdi da je princeza iz neke nepoznate zemlje. Clarice je uzela šalicu i počela žličicom lupati po njoj. Tako je uspjela privući pozornost nekolicine djevojaka. – Drage moje – glasno je započela – predlažem da se prije večere okupimo u staklenom vrtu, gdje ću vam pokazati neke trikove za uljepšavanje. Primjerice, mogu vam pokazati što treba učiniti kako bi vam lice cijele večeri ostalo svježe i blistavo. A vjerujem da će vas zanimati i modne novosti iz Pariza. Upecala ih je. Sve do jedne zurile su u nju, poput hipnotiziranih žaba. – Mnogima od vas, tijekom putovanja, lica su pocrvenjela od sunca i vjetra – nastavila je, ne gledajući nikoga posebno. – Imam emulziju koja otklanja taj problem. Sada je upecala i majke. Sve do jedne zagledale su se u nju onako kako bi se mačka zagledala u poslasticu koju namjerava zgrabiti. Došlo je vrijeme da Clarice baci svoju najjaču kartu. – Ali, prije svega, pokazat ću vam


kako očistiti lice i ukloniti pjege oko nosa. Začuli su se ushićeni uzvici, toliko glasni da je Clarice nesvjesno ustuknula korak unazad. Hepburn je bio u pravu. Čovjek bi doista mogao poludjeti uz tu jezivu ciku i vrisku. Doduše, njega i bez toga nisu držali posve normalnim. Ipak, njoj je djelovao normalno. Otprilike. Bio je samo previše svojevoljan... i pomalo nemoralan. I, malo je previše razmišljala o njemu, s obzirom da su se tek upoznali. I zato se primorala prestati to činiti, pa je svrnula pogled na sat iznad kamina. – Čekat ću vas u staklenom vrtu, u sedam navečer – glasno je izgovorila. – U staklenom vrtu, u sedam – ponovila je. – Dogovoreno? – U staklenom vrtu u sedam – složno je ponovilo nekoliko djevojaka. Znala je da će većina njih zakasniti, no doći će. Jer, nijedna od njih nije željela biti proglašena crnom ovcom. Clarice se nejasno prisjećala vremena kad je i ona željela biti normalna mlada djevojka. Djevojka poput svih ostalih. Sve što je sada željela, bilo je preživjeti od tjedna do tjedna. I izbjeći vješala. I opasnu blizinu lorda Hepburna. Napustivši prostoriju, uputila se prema staklenom vrtu, pa zaustavila prvog slugu na kojeg je naletjela. – Dobar dan, mladiću. Biste li mi rekli kako se zovete? – Ja... ovaj, ja sam... – promucao je crvenokosi momak kojemu nije moglo biti više od šesnaest godina, pa hitro podigao dokoljenice koje su mu se spustile gotovo do gležnjeva. – Zovem se Norval. – Norval – ponovila je Clarice, spremivši njegovo ime u svoju mentalnu kartoteku. Uvijek se trudila sprijateljiti sa slugama. Jer, pođe li nešto naopako i bude li morala bježati, oni će biti njezini saveznici. – Trebala bi mi pomoć mladog muškarca poput tebe, Norvale. Željela bih da netko odnese nekoliko svijećnjaka u stakleni vrt, i upali svijeće kad bude vrijeme za to. Mogu li računati na tebe? – Naravno, vaša visosti. Rado ću to učiniti – oduševljeno je odvratio momak. – Hvala ti, Norvale. Znala sam da si pravi kavalir – rekla je, i široko mu se osmjehnuvši, produžila u stakleni vrt. Uvijek se trudila njegovati taj stil. Bila je opuštena, ljubazna i prijateljski raspoložena prema svima. A ujedno je i zračila samouvjerenošću. Ljudima se to sviđalo. U njezinu društvu osjećali su se dobro, a tako su se i trebali osjećati. Čak i Millicent, koja je po prirodi bila povučena, uz nju se brzo opustila. Ljepota je, zapravo, najmanje stvar fizičkog izgleda, i to je ono što bi žene trebale naučiti. Ako žena misli da je lijepa, ako se smiješi i ako je uvijek mila i ljubazna, svi će ju doživljavati kao lijepu, bio je to trik kojim se i Clarice služila, i koji je večeras namjeravala otkriti djevojkama. Ušavši u stakleni vrt, pogledom je okružila tu, po njezinu mišljenju, najljepšu prostoriju u dvorcu. Upravo je bila preplavljena zlaćanim zrakama popodnevnog sunca. Slatkasti miris ruža penjačica miješao se s mirisom ljubičica i karanfila, a uza zid je rasla i patuljasta breskva, grana prepunih malih zelenih plodova. Sluge su već rasporedile sofe i stolice između lonaca s cvijećem, nasuprot stola prekrivenim bijelim čipkanim stolnjakom, po kojemu je Clarice poslagala svoje balzame, kreme i


losione. Malo zatim, na vratima se pojavio Norval, s još trojicom slugu. Po Claricinim uputama, mladići su zatim hitro rasporedili svijećnjake po prostoriji. Kad dođe vrijeme, zamolit će Norvala da upali svijeće, jer iz iskustva je znala da blago treperavo svjetlo pogoduje ljepoti žene. Najzad, toplo se zahvalila svoj četvorici momaka, a osobito Norvalu, koji je bio najmlađi, i u skladu s tim najnaivniji i najpogodniji kao pomoćnik, bude li morala napustiti dvorac bez Hepburnova znanja. Tiho pjevušeći, pogledom je još jednom okružila prostoriju, provjeravajući je li sve kako treba. Prezentaciju poput ove izvela je već puno puta, pred damama i plemenitog roda i onima manje plemenitog. I svaka od njih odvijala se isto, s istim rezultatom. Kad iz skupine djevojaka odabere jednu koju će u tren oka pretvoriti u privlačnu mladu damu, svi će biti oduševljeni. Iako je znala da Amy misli kako se cijeli taj posao svodi na prijevaru naivnih žena, ističući da su morale čak i bježati kako bi sačuvale živu glavu, Clarice se s njom nije slagala. Jer, znala je da će njezini savjeti pojedinim ženama i djevojkama pomoći da se vide u drukčijem svjetlu. A kad steknu samopuzdanje, njihov život iz korijena će se promijeniti. Ove večeri postupit će isto. Već je izabrala sretnicu na kojoj će pokazati svoje umijeće. Gospođicu Dianthu Erembourg, najneugledniju od svih djevojaka. Čim joj uredi frizuru i predloži joj boju haljine koja više odgovara njezinu tenu od one koju je nosila, ružno pače pretvorit će se u labuda. A kad žene i djevojke vide tu promjenu, kupit će sve što im Clarice može ponuditi. Začuvši korake i žamor ženskih glasova, shvatila je da dolaze. Malo zatim ušle su u stakleni vrt, i odmah se raštrkale po prostoriji, tražeći najbolje mjesto za sjedenje. Clarice je pričekala da sjednu, pa započela uvodno predavanje. – Mogu vam dati sredstva od kojih će vaša koža biti glatka i sjajna. I napraviti vam lijepu frizuru. No, vjerovale ili ne, i bez toga možete biti lijepe i privlačne. Reći ću vam kako. Lady Mercer, inteligentna sedamdesetogodišnjakinja, žena koja ni uz najbolju volju nije umjela držati jezik za zubima, nije odoljela provokaciji. – Odnosi li se to i na mene? Mogu li i ja biti lijepa i privlačna? – Već jeste lijepi i privlačni – istaknula je Clarice. – Je li? – upitala je lady Mercer, široko se osmjehnuvši. Clarice je obožavala žene poput nje. Lady Mercer izgledala je poput velikog jastuka. Sva je bila meka i okrugla, no jezik joj je bio oštar poput noža. Ta žena znala je sve o svemu, pa i o najnovijoj modi, i Clarice je znala da s njom neće lako izaći na kraj. Ako misli da je nešto glupo, to će bez ustezanja reći. No upravo ona, njezinu prezentaciju učinit će zanimljivom i dinamičnom. – Jest – samouvjereno je odvratila. – Vi znate tajnu ljepote. Sve glave okrenule su se prema lady Mercer. – Što je na njoj lijepo? – netaktično je upitala lady Robertson. – Osmijeh – rekla je Clarice. – Nema muškarca koji neće zadržati pogled na ženi koja se umije osmjehivati kao lady Mercer. Osmjehuje se poput žene koja je svjesna da može usrećiti svakog muškarca.


– I mogu. Najzad, udavala sam se četiri puta – nehajno je odvratila lady Mercer, no kompliment joj je ipak godio. Jer, porumenjela je do korijena kose. Djevojke su složno počele kikotati. – Dakle, drage moje mlade dame, prije svega se morate naučiti smiješiti – rekla je Clarice, okruživši ih pogledom. – Hajde, osmjehnite se. Zamislite da pred vama stoji zgodan muškarac, i osmjehnite mu se. Na dug su se trenutak ukočeno zagledale negdje iza njezinih leđa. A zatim su se sve do jedne široko osmjehnule. Okrenuvši se, Clarice je shvatila zašto. Lord Hepburn stajao je u dovratku.


Deveto poglavlje Ne mršti se. Dobit ćeš bore. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Lord Hepburn bio je u tamnoplavom odijelu ležernog kroja, koje je lijepo isticalo njegov visok i vitak stas. Nekoliko pramenova duge crne kose palo mu je na čelo, davajući mu pomalo barbarski izgled. Snažne ruke bile su mu opušteno položene uz bokove, a izražajne crte njegova lica, kukasti nos, široka čvrsta čeljust i prodorne oči, podsjetile su Clarice na sliku nekog drevnog ratnika koju je jednom davno negdje vidjela. Okrutnog ratnika. Nepobjedivog ratnika. Istog trenutka srce joj je počelo luđački lupati. Kako je mogla biti toliko luda, i pristati odsjesti u njegovu domu? Kako joj je moglo pasti na pamet, da će moći s njime izaći na kraj? Ništa na svijetu neće ju spasiti ako odluči posegnuti za njom. Osjetivši kako su joj se dlanovi oznojili, očajnički se ponadala da Hepburn nema namjeru ostati ovdje. I od same pomisli da bi to mogao učiniti, postala je nervoza. Ona, princeza Clarice, kola je uvijek mogla mirno i samouvjereno razgovarati s bilo kim. – Dovraga, ovaj je zbilja zgodan – glasno je izgovorila lady Mercer. Naravno, čuo je to, ali ničim nije pokazao da jest. Pogledom je okružio žene i djevojke, i duboko im se naklonio, na romantičan, viteški način koji je izazvao poplavu čeznutljivih uzdaha, a zatim se okrenuo prema princezi, i jednako tako joj se naklonio. – Vaša visosti, kad završite, nadam se da ćete mi posvetiti nekoliko minuta. Rado bih porazgovarao s vama. Zgrožena pomišlju da bi se lord Hepburn mogao nasamo sastati s princezom, lady Blackstone oštro je udahnula i ljutio odmahnula glavom. Ako je i opazio izraze njezina nezadovoljstva, Hepburn se na to nije obazirao. – Moja sestra i ja rado bismo se posavjetovali s vama oko izvjesnih detalja u vezi bala – objasnio je. Sudeći po kolektivnom uzdahu olakšanja, to je bilo posve u redu. Jasno, ako se radi o razgovoru u vezi bala, i ako će Millicent biti s njima, onda se smiju sastati. – Naravno, lorde Hepburne – dostojanstveno je odvratila Clarice, kao da se u najmanju ruku obraća kralju. – Bit će mi čast ako vam moje znanje i iskustvo može pomoći. – Od srca vam hvala – rekao je i ponovno joj se naklonio. Promatrajući ga, Clarice je pomislila kako mora da su u ramena njegova sakoa ušiveni jastučići. Nitko ne može imati tako široka ramena. Nitko. Osjetivši kako ju dame pozorno promatraju, kao da žele provjeriti je li doista neosjetljiva na Hepburnov šarm, Clarice se hitro okrenula, pretvarajući se da lord na nju nije ostavio osobit dojam. Što nije bila istina. Ali, trebala je biti. Jer, umjesto da razmišlja o njemu, morala bi se


usredotočiti na svoj posao. Najzad, nikad dosad nije pred sobom imala tako imućnu klijentelu, i nije si mogla dopustiti upropastiti takvu priliku. Položila je ruke na naslon stolice, i pogledom potražila gospođicu Erembourg. – Trebala bih jednu mladu damu, na kojoj ću pokazati svoje umijeće. Gospođice Erembourg, biste li... – Imam bolju zamisao – prekinula ju je Larissa. – Pokažite nam svoje umijeće na lordu Hepburnu. Sa svih strana začulo se glasno kikotanje. Zadovoljna što je ugođaj postao znatno opušteniji, Clarice se također nasmijala. – Lordu Hepburnu ne treba moja pomoć – rekla je. – I bez nje izgleda sasvim dobro. Prihvatio je kompliment tako što joj se dostojanstveno naklonio. No, djevojka razmažena poput Larisse, nije imala namjeru odustati. – Njegova koža potamnjela je od sunca, a vi tvrdite da možete riješiti taj problem – ustrajala je. – Voljeli bismo vidjeti kako ćete ju posvijetliti. Prudence je kratko zapljeskala. – Da, da, posvijetlite mu ten. Onda će biti još zgodniji. Clarice ju je poželjela ošamariti. Tu balavicu netko bi doista morao naučiti redu. U glavi je imala mozga koliko i bundeva. – Uspijete li to učiniti, dokazat ćete nam da su vaša sredstva za uljepšavanje doista učinkovita – rekla je lady White. Lady Mercer nije rekla ni riječ, no po načinu na koji se zavalila u stolicu i prekrižila ruke na prsima, bilo je očito da neopisivo uživa u razvoju događaja. – Sumnjam da bi lord Hepburn imao živaca mirno sjediti dok radim na njemu – glasno je rekla Clarice, pokušavajući nadjačati smijeh i žamor, pa iskosa pogledala Hepburna. Izgledao je kao da se jako trudi ostati ozbiljan. Na njezino čuđenje, slegnuo je ramenima, pa odmaknuo pramen kose, i vrhovima prstiju kratko dotaknuo ožiljak visoko na svojem čelu. Možete li ukloniti ovaj ožiljak s mojeg lica? – upitao je, pogledavši ju ravno u oči. U prostoriji je nastala mrtva tišina. Što izvodi? I s kojim ciljem? Činilo se kao da doista razmatra takvu mogućnost, a morao je znati da je to nemoguće. – Ne mogu ga ukloniti – odvratila je. – Samo prikriti. – Odlično – rekao je i sjeo u stolicu. – Učinite to, i ako vam uspije, to će biti najbolji dokaz vaše sposobnosti, kao i kvalitete vaših proizvoda. Siguran sam da će prisutne dame nakon toga kupiti sve što im ponudite. Vidjevši kako su sve do jedne oduševljeno kimnule, Clarice je znala da je to istina. Upravo joj se pružala mogućnost o kojoj je dotad mogla samo sanjati. Mogućnost za zaradu veću nego ikada. Ali... ali. Morat će ga dodirnuti. Morat će nanijeti kremu na njegovo lice, i vrhovima prstiju nježno je utrljati u kožu. A zatim će, vrlo pažljivo, tekućim puderom morati prekriti njegov ožiljak. Bilo je to, doista, puno dodirivanja. Nije to željela učiniti. Nije ga željela dodirivati. Takav kontakt bio je previše intiman. Previše nježan, poput onoga kako bi žena dodirivala lice ljubljenog muškarca.


Ponovno je svrnula pogled na žene. Vidjevši kako ju promatraju, pogledima punim iščekivanja i s ironičnim osmijesima na licima, shvatila je da ju izazivaju da im dokaže da uistinu može učiniti to što je tvrdila. Bile su sigurne da ne može. I željele su svjedočiti njezinoj blamaži. Dakle, nije joj preostalo drugo, nego dokazati im suprotno. – Naravno – rekla je, pa navukla na lice samouvjereni osmijeh. – Mogu to učiniti – dodala je, pa pažljivo odmaknula kosu s njegova lica. Bila je meka i svilenkasta, baš kako je i mislila da će biti. Svidjelo joj se provlačiti prste kroz njegovu kosu, i više nego što bi to željela priznati. U prostoriji je i dalje vladala mrtva tišina. Dok je polako skupljala tu tamnu, gustu grivu, u namjeri da ju sveže u rep, sve oči bile su uprte u nju. Taj zadatak bilo bi znatno lakše izvesti, da joj pojedini svilenkasti pramenovi nisu stalno klizili iz ruku. Nestrpljivo uzdahnuvši, posegnula je za žutom vrpcom i najzad mu svezala kosu u malen rep na zatiljku. – Traže li muškarci ikada vaše usluge? – upitala je gospođa Symlen. – Da, ali ne mogu vam reći koga sam uređivala – s osmijehom je rekla Clarice, pa obišla stolicu i stala ispred Hepburna. – Muškarci su tašti, kao i žene, iako to ne žele priznati. Dame su nesigurno pogledale Hepburna, očito se pitajući smatra li to neslanom šalom na svoj račun, i hoće li se uvrijediti ako se nasmiju. No, kada se kratko nasmijao, shvatile su da je sve u redu, pa su se i one nasmijale. Na dug se trenutak Clarice pozorno zagledala u njega. Čudno, ali svaki drugi muškarac izgledao bi nadasve smiješno kad bi sjedio pred hrpom žena, kose povezane u rep. No Hepburn nije izgledao ni najmanje smiješno. Sada, kada mu je kosa bila potpuno odmaknuta, grube crte njegova lica djelovale su još izražajnije. Bi li ga i druge žene opisale kao markantnog? Ili se samo njoj čini da djeluje nevjerojatno muževno? Rijetko koji muškarac doveo bi se u ovakav položaj. Većina njih smatrala bi da će to ugroziti njihovu muževnost, no ne i Hepburn. Bio je posve opušten, na način koji ju je plašio i činio ju nesigurnom. Što je također bilo čudno, jer nije bila plašljiva i nesigurna u sebe. Naglo se okrenula prema stolu, otvorila glinenu posudicu i vrhovima prstiju uzela malo kreme, pa duboko udahnula i brzo ju nanijela na Hepburnove obraze, bradu, nos i čelo. – I mala količina ove kreme dovoljna je da lice poprimi svjež i čist izgled – rekla je, svrnuvši pogled na žene. – Ne morate ju nanositi u debelom sloju. Vidite li ovu porezotinu? – upitala je, uprijevši prstom u porezotinu od brijanja, na Hepburnovoj bradi. – Ova krema između ostalog sadrži i sastojke koji zacjeljuju rane. Zapravo, s obzirom da se svakodnevno briju, muškarcima bi bila čak i nužnija nego ženama – rekla je, pa bespomoćno slegnula ramenima. – Ali, pokažite mi muškarca koji bi nakon brijanja pristao mazati lice kremom. Osim Beau Brummella, naravno – s uzdahom je dodala, pa utrljala još malo kreme u Hepburnovu bradu. Promatrajući ga kako mirno sjedi, dopuštajući da čini s njime što ju je volja, sjetila se događaja iz djetinjstva, kada su u palaču stigli putujući cirkusanti. Tom prigodom dobila je od oca dopuštenje da pomiluje lava. Ogromna životinja bila je izuzetno dobro dresirana i voljela se maziti. Uživajući u njezinu milovanju, lav se protegnuo duž cijelog kaveza i počeo zadovoljno presti. No, kad je podigao glavu i pogledao ju, Clarice je u njegovim očima vidjela odsjaj divljeg, nesputanog duha, koji čak ni rešetke nisu uspjele slomiti.


Naravno, čim je vidjela što izvodi, baka joj je naredila da izađe iz kaveza i zabranila joj da ikada više priđe lavu. Ali, i taj jedan bliski susret s moćnom životinjom, bio je dovoljan da Clarice zauvijek upamti njezin divlji pogled. Isto je bilo i s Hepburnom. Iako je djelovao savršeno mirno, negdje duboko pod tom uljuđenom površinom, krilo se nešto divlje i nesputano... i mračno. No, ako je i očekivala u njegovim očima vidjeti odsjaj divljine, to se nije dogodilo. Sve što je vidjela bio je taman zastor, koji je skrivao sve njegove misli. Zastor kojim je prekrio svoju dušu. – Eto – veselo je uskliknula i ponovno se okrenula prema ženama. – Ovim korakom započinje svako uređivanje, a što se muškaraca tiče, i završava, jer ništa im drugo i ne treba. No, budući da me je lord Hepburn zamolio da prikrijem ožiljak koji svjedoči o njegovim ratnim poduhvatima i njegovu nesumnjivu junaštvu.... Začulo se odobravajuće mrmljanje, a nekoliko žena kratko je zapljeskalo. – U tu svrhu, uporabit ću emulziju u boji njegove kože – rekla je, i okrenuvši se prema stolu, počela tražiti posudicu napunjenu sadržajem odgovarajuće boje. – Osjećate li neku promjenu na koži, lorde Hepburne? – preko ramena ga je upitala. – Naravno – istog je trenutka rekao. – Osjećam se kao da sam se upravo umio ledenom vodom. Vrlo osvježavajuće. I moram priznati da ta krema vrlo ugodno miriše. Nije joj promakao prizvuk blage poruge u njegovu glasu; jasno, glumatao je, kako bi joj pomogao da proda svoj proizvod. – Smijem li pomirisati? – upitala je gospođica Larissa i hitro ustavši, požurila prema njima. – Naravno – rekla je Clarice i pružila joj posudicu, ali Larissa ju nije ni pogledala. Umjesto toga, sagnula se i pomirisala Hepbumovo lice. Naravno, nagnula se dovoljno duboko da mu pruži lijep pogled na sadržaj svog dekoltea. – Ah, krasno – oduševljeno je uzdahnula. Svrnuvši pogled na djevojke, Clarice je opazila da su pozelenjele od zavisti. No Larissina se majka zato topila od miline. Bilo je očito da se ponosi svojom kćeri, i njezinom poduzetnošću. Ostale majke izmijenile su ljutite poglede iz kojih je bilo savršeno jasno da su shvatile poruku. Larissa je bacila oko na glavnu lovinu; lorda Hepburna osobno. Mala drska namiguša. Glupača. No ne jedina. Vidjevši kako djevojke s obožavanjem zure u Hepburna, Clarice je shvatila da bi ga većina njih željela upecati. Sve su bile obične male glupače. – Čini se da se gospođici Trumbull miris moje kreme jako sviđa – zaključila je Clarice, pa naglo spustila posudicu s kremom na stol. – Jest, vrlo je osvježavajući – rekla je Larrissa i napokon se uspravila, pruživši Hepburnu priliku da iz blizine ogleda obrise njezina tijela kroz prozirne slojeve haljine. – I ja bih rado provjerila kako miriše na koži – rekla je gospođica Georgia Symlen, naglo skočivši na noge. – I ja – uskliknula je mlađahna lady Tessa Cutteridge, hitro joj se pridruživši. Prije no što su stigle do njega, Hepburn je podigao ruku. – Drage moje, predlažem da se strpite do kraja demonstracije. Siguran sam da će princeza Clarice svakoj od vas u tančine objasniti sve o svojim proizvodima – odlučno je izgovorio, pa svrnuo pogled na Clarice. – Zar ne,


vaša visosti? Clarice se ukočeno nasmiješila. – Naravno da hoću. Od večeras pa nadalje, bilo tko, u bilo koje vrijeme, može me potražiti i porazgovarati sa mnom. – Ah, u redu – zlovoljno je rekla Georgia. Visoko podignute glave, Larissa se promišljeno polako uputila nazad prema stolici, usput zavodljivo mašući kukovima kako bi Hepburnovu pozornost zadržala na sebi. Clarice nije imala namjeru čekati završetak njezine predstave. – Dok čekamo da se krema potpuno upije u lice lorda Hepburna, objasnit ću vam kako se rabi obojana emulzija – nastavila je, pa podigla posudicu u zrak i pokazala ju ženama. – Svaka od ovih i posudica sadrži emulziju različitog tona, tako da svaka žena može pronaći ton koji odgovara boji njezine kože. Tom emulzijom možemo prekriti svaku nepravilnost na licu, te postići da koža izgleda glatko i zdravo. – Želite li reći da ta stvar... prekriva prirodan izgled kože? – zapanjeno je upitala gospođa Trumbull, visoko podigavši svoje tanke obrve. – Nije moguće da od pristojnih mladih dama očekujete da se šminkaju poput djevojčura! Zar postoji išta ljepše od prirodne ljepote? Clarice je također umjela odglumiti zapanjenost. – Odakle vam pomisao da savjetujem djevojkama da šminkom prekrivaju prirodnu ljepotu? Ne, nikada nijednoj djevojci ni ženi nisam savjetovala takvo što – rekla je, pa smeteno slegnula ramenima, kao da ne može vjerovati da je itko iz njezinih riječi mogao izvući toliko glup zaključak. – Sve što želim reći jest da djevojkama treba malena pomoć u dotjerivanju, u slučaju da im prije bala izbije neka bubuljica na čelu ili na nosu. Zar bi trebale cijelu večer provesti u kutu, jer se zbog toga osjećaju nelagodno? – upitala je, pa ne čekajući odgovor posegnula za čistim bijelim ubrusom, i počela njime otirati višak kreme s Hepburnova lica. Na dug se trenutak pozorno zagledao u nju. Znao je što čini. Navodi vodu na svoj mlin, eto što. Pretvarala se da ne vidi njegov pogled, iako to nije bilo ni najmanje lako i jednostavno. No, morala se usredotočiti na posao, i postići da koža njegova lica posvuda djeluje glatko i zategnuto. – Ne znam za vas, no kad god se spremam na neki bal, ili sličan važan društveni događaj, redovito mi negdje na licu izbije bubuljica – rekla je. Djevojke su se nervozno nasmijale, a nekolicina njih vrhovima prstiju dotaknula je bubuljice na svom licu. – Osobno, vjerujem da se ljepota žene krije u znatno važnijim stvarima od njezina izgleda – nastavila je, ne ostavljajući im vremena za razmišljanje. – Ali, doista nije pošteno da se djevojka osjeća posramljenom i manje vrijednom od drugih, samo zato što joj je uoči njezina prvog bala neka bubuljica nagrdila izgled. Žene i djevojke složno su kimnule. Jer, znale su o čemu govori. Sve osim gospođe Trumbull, koja je o tome imala svoje mišljenje. – Žao mi je, ali ne bih se s time složila. Ako se djevojka ne može pobrinuti da uvijek izgleda savršeno, znači da nema dovoljno jak karakter. A kao takva, sigurno neće moći izaći na kraj s većim izazovima. Žena koja ne drži do svog izgleda, ne može biti savršena domaćica. Ovoga puta nitko nije kimnuo. Osim Larisse, koja se, očito, smatrala primjerom


savršenstva. Ipak, nitko se nije usudio proturječiti njezinoj majci, možda i zato što je upravo izrekla općeprihvaćenu budalaštinu, da muškaraci žene procijenjuju prema izgledu. Takva selekcija bila je glavni razlog što su mnoge djevojke ostale neudane. Na Claricino čuđenje, lord Hepburn bio je taj, koji je stao u njezinu obranu. – Gospođo Trumbull, uistinu mi nije jasno zašto bi djevojka koja je šminkom prekrila neku bubuljicu na svojem licu, bila manje vrijedna ili sposobna kao žena ili domaćica, od neke koja to nije učinila – u dahu je izgovorio. – Zar nas muškarce uistinu smatrate tako glupima, da biramo supruge na temelju njihove sposobnosti da se brinu o svojem izgledu? Vidjevši kako se gospođa Trumbull trgnula, kao da ju je upravo ošamario, Clarice se jedva suzdržala da ne prsne u smijeh. A sudeći po izrazima lica ostalih žena i djevojaka, i one su se borile s istim problemom. Jer, sve do jedne znale su da se gospođa Trumbull neće usuditi protusloviti lordu Hepburnu. Kako god bilo, Larissa je taj nagli prevrat odlučila okrenuti u svoju korist. – Lord Hepburn uistinu vrlo mudro zbori, zar ne, majko? – rekla je, široko se osmjehnuvši. Htjela ne htjela, gospođa Trumbull morala se pod hitno pribrati. – Naravno, draga moja. Moram priznati da je to vrlo zanimljivo razmišljanje. Nekoliko dama, koje su sjedile otraga, kratko se nasmijalo, pa je Clarice požurila nastaviti svoje izlaganje. – Tekući puder može se usporediti s modnim dodacima, poput marame ili šešira, koji nisu nužni, ali uljepšavaju opći dojam – rekla je, pa vrhovima prstiju nanijela malo guste tamne emulzije na Hepburnov ožiljak. Nijednog trenutka nije skinuo pogled s nje. Gledao ju je kao da bi ju najradije svukao do gola. No, ne samo njezinu odjeću. Nego i sve njezine maske. Prsti su joj lagano podrhtavali dok je razmazivala puder po površini njegova ožiljka. – Većina žena drži oči zatvorenima, dok radim na njihovu licu – tiho je prozborila. Ne čudim se, s obzirom da nemaju razloga uživati u prizoru koji vide pred sobom – jednako tiho je odvratio. Clarice se naglo uspravila pa pogledom okružila svoj auditorij. Kao što vidite, tekući puder prekrio je i zagladio neravnine, pa koža na tom mjestu sada izgleda jednako glatko kao i na ostatku lica – rekla je, uprijevši prst u Hepburnov ožiljak. – I lijepo se suši – dodao je Hepburn, s prizvukom čuđenja u glasu. – Nemam osjećaj da na čelu imam nešto masno ili važno. Bio je savršen model. Govorio je upravo ono što treba, i to u pravom trenutku. Ipak, Clarice nije mogla dočekati da ga se riješi. S nekoliko završnih poteza dotjerala je rubove njegova ožiljka, pa ponovno svrnula pogled na žene. – Eto. Kao što vidite, tekući puder nije nikakva maska koja će promijeniti izgled lica, no može pomoći zagladiti kožu i ukloniti male nedostatke, te tako istaknuti vašu prirodnu ljepotu. Začuo se odobravajući žamor, a nekoliko žena kratko je zapljeskalo. Hvala vam, princezo – rekao je Hepburn, pa ustao i uljudno se naklonio, prvo njoj, pa njezinom auditoriju. – Ostavljam vas da nastavite svoju prezentaciju i pokažete damama što znate i umijete. Clarice mu se također naklonila. – Hvala vam na strpljenju, lorde Hepburne. Sumnjam da


bi ikoji muškarac pristao biti mojim modelom, pred ovolikim skupom žena – rekla je, jer bila je to istina, neovisno o tomu koliko joj bila mrska. Kratko je kimnuo i uputio se prema vratima. Odahnula je. No, u trenutku kad je položio ruku na kvaku, odjednom je zastao i okrenuo se. – Gospođo Trumbull, budući da dama poput vas pouzdano zna što se pristoji a što ne, siguran sam da vam se s povjerenjem mogu obratiti za savjet. Radi se o izvjesnoj škakljivoj situaciji... Gospođa Trumbull ponosno se osmjehnula. – Naravno, lorde. Bit će mi drago ako vam mogu pomoći. – Što biste učinili ako bi u vaš dom, u vrijeme bala, stigla vrlo časna i ugledna osoba plemenita roda, koja je, stjecajem nesretnih okolnosti, spala na niske grane? Clarice se ukočila. O, ne. Ne bi se valjda usudio... O da, itekako bi, jer nastavio je. – Biste li takvu osobu ipak pozvali na bal, i očekivali da se vaši uzvanici odnose prema njoj kao i prema svakom drugom pripadniku visokog društva? Gospođa Trumbull teatralno je pročistila grlo. – Svakom Englezu ili glasovitom Škotu poput vas, lorde Hepburne, bila bi čast ugostiti osobu plemenita roda, neovisno o nesretnim okolnostima koje su ju dovele u lošu materijalnu situaciju. Zapravo, pogotovo onda. Svaki kršćanin postupio bi tako. Hepburn je kratko kimnuo. – Jest, to je i moje mišljenje. I, pretpostavljam da bi bilo neuljudno kad bi ta osoba odbila poziv poput tog, zar ne? Clarice je čvrsto stisnula posudicu tekućeg pudera i prislonila ju na svoje grudi, pokušavajući se suzdržati da ju ne zavitla ravno u njegovu glavu. – Bio bi to znak lažnog ponosa. Mogu to razumjeti, no dobar domaćin pobrinuo bi se da se njegov gost ne osjeća manje vrijednim – rekla je gospođa Trumbull, i pogledom po kojem se vidjelo da umire od želje za novom senzacijom, zagledala se u Hepburna. – Lorde, biste li nam otkrili tko je taj uvaženi džentlmen? – Džentlmen? – smeteno je upitao Hepburn. – Ne radi se o džentlmenu, gospođo Trumbull. Nego o dami. O našoj princezi Clarice, koja je suviše skromna da bi prihvatila moj poziv na bal. Uh! Bio je to udarac koji gospođa Trumbull nije očekivala. Osjetivši kako ju je Larissa laktom munula u rebra, potrudila se pribrali, ali ne s osobitim uspjehom. – Ah, da... princeza Clarice... – promucala je. – Upravo tako – rekao je Hepburn. – Osoba tako visokog roda neizostavno bi morala doći na moj bal. Sramotno je što je primorana živjeti u egzilu, no siguran sam da bismo joj morali pomoći prevladati nelagodu zbog položaja u koji je upala tuđom krivicom. Vrlo je samozatajna i zato je odbila moj poziv, no siguran sam da će se predomisliti nakon što je čula vaše mišljenje, gospođo Trumbull. Uvjeren sam da i ostale dame, bilo mlađe ili starije, misle poput vas, i da će joj dati do znanja da je dobrodošla. – Naravno – veselo je uskliknula Prudence, pa kratko zapljeskala i široko se osmjehnula Larissi, po čijem pogledu nije bilo teško zaključiti da kipti od bijesa. – Da, naravno – hitro se složila gospođica Diantha Erembourg. – Morate doći na bal,


princezo Clarice. Neizostavno! – Da, morate doći – rekla je i lady Alice Igglesworth, njezina sestrična. – Bez vas, bal ne bi bio ni upola toliko zanimljiv. Recite da pristajete. – Eto – zaključio je Hepburn, pogledavši princezu. – Uzalud ste se brinuli. Vaša visosti, sada zacijelo i sami vidite da ste dobrodošli. Nije ga željela pogledati. Jer, znala je da bi na njegovu licu vidjela pobjednički osmijeh, a to bi, ovoga trenutka, bilo previše za nju. Umjesto toga, pogledom je okružila dame, i kratko kimnula. – Od srca vam hvala. To je, uistinu, vrlo ljubazno od vas. Naravno da nikada ne bih mogla odbiti vaš velikodušan poziv. Bit će mi čast provesti tu večer u vašem društvu. Hepburn je posegnuo za njezinom rukom i spustio malen poljubac na njezine prste. Nije izgledao ni najmanje teatralno. Niti se nadmeno osmjehivao. Zapravo, djelovao je ozbiljno, i vrlo promišljeno. – Vaša visosti, upamtite da uvijek provedem ono što zamislim – tiho je rekao, i napokon se uputio prema izlazu.


Deseto poglavlje Put u pakao popločen je dobrim željama, pa slobodno dodaj nekoliko cigli. – starci iz Freya Cragsa

Obavijen proljetnim sumrakom, lord Hepburn zurio je u pismo u svojoj ruci. Iako ga je pročitao već stotinu puta, jedva je mogao vjerovati vlastitim očima. Imam za tebe dobru vijest. Udala sam se. Grijesi su mi oprošteni pred Bogom, a moje dijete sada ima oca. No moj ljubljeni suprug želi da ostanem uz njega, tako da ne mogu otići iz Španjolske i doći u Škotsku kako bih izvršila ono što si tražio od mene... Poraz. I to pred samim ciljem. Ljutito je lupio šakom o stol, pa glasno opsovao vlastitu glupost, jer to je uistinu boljelo. Ljutnja mu neće pomoći. Mora se smiriti i hladne glave razmisliti o svemu. Jedino tako moći će pronaći izlaz iz ove nevolje. Malo nakon što je sat otkucao devet sati, začuo je korake na i hodniku, pa hitro presavio pismo i gurnuo ga u džep. Prepoznao je Millicentin glas, zatim i princezin, i... oh ne, glas svoje mlađe sestre. Zamolio je Millicent da dođe u njegovu radnu sobu. Zato jer je bila mudra i jer se u svakoj situaciji mogao osloniti na nju. Pozvao je i princezu Clarice. Zato jer mu je trebala. Bez nje bio bi bespomoćan, i morao ju je natjerati na suradnju. Na bilo koji način. Laskanjem, nagovaranjem ili ucjenom. No nije pozvao Prudence, jer Prudence je bila poput dosadne mušice koja čovjeku zuji oko glave sve dok ju ne tresne ili ne otjera. A to nije želio učiniti, jer kad bi to učinio, najmanje mjesec dana morao bi slušati njezino zavijanje. A možda i zauvijek. On nije bio poput svog oca. Čim su dame ušle u sobu, ustao je i naklonio im se. Millicent mu je oprezno prišla i plašljivo ga zagrlila. Sudeći po tomu, reklo bi se da nije posve sigurna da on nije poput njihova oca. – Roberte, doista se veselim što si se uključio u pripreme bala. – Ako je riječ o balu u čast junaka poput pukovnika Ogleya, a ujedno i balu na kojem će naša draga sestrica biti predstavljena društvu – započeo je pa zastao i pričekao da ga Prudence oduševljeno cmokne u obraz – rado ću učiniti sve što je u mojoj moći da ti pomognem u pripremama, draga Millicent – rekao je, pa kratko pogledao princezu, kako bi provjerio je li ju uspio zadiviti. Očito nije, jer izgledala je kao da se dosađuje, a oko usnica joj je titrao izvjestan sumnjičav izraz. Koji je nestao čim je shvatila da ju promatra.


– Je li tvoj ožiljak još uvijek nevidljiv? – upitala je Prudence, pa podigla pramen kose s njegova čela. – Jest. Još se uvijek ne vidi! Princeza Clarice uistinu je sjajna. Nakon što si otišao, sve žene kupile su njezinu kremu za lice. – Mogao bih se okladiti da je prodala i cijelu svoju zalihu emulzije kojom je premazala moj ožiljak – rekao je, pa ponovno kratko pogledao Clarice. Zašto nije vjerovala da je iskren prema sestrama, i da mu je doista stalo do njih? Za razliku od nje, one su mu vjerovale. Je li Millicent ikada imala razloga posumnjati da su ga godine provedene u ratu promijenile? Naravno da nije, jer nije mogla znati ništa o dubokom mračnom ponoru u koji je upao, nakon što je vidio previše boli, smrti, nasilja i izdaja. Bila je uvjerena da je s njim sve u redu. Zato jer se on ponašao kao da jest, i nikad joj ničim nije dao do znanja da nije. – Ne, nitko se nije usudio kupiti tu emulziju – odvratila je Prudence, pa zagrizla svoju donju usnicu. – Nakon što si otišao, gospoda Trumbull ponovno je počela šaputati kako samo prostitutke maljaju lice takvim stvarima, i kako su si djevojke same krive ako imaju bubuljice. Nazvala je to Božjom kaznom. Nekad davno, volio je svoje sestre. Taj osjećaj sada je bio zakopan negdje duboko u njemu, toliko duboko, da ga više nije mogao doseći. Nije mogao osjetiti ljubav. Taj osjećaj, kao i osjećaj istinske životne radosti, u njemu je, po svemu sudeći, zauvijek zamro. Ipak, mogao ga je odglumiti. Ali ne i dovoljno uvjerljivo za Clarice. Zašto nije vjerovala da je iskren? A možda i jest. Otkud mu pomisao da mu ne vjeruje? – Nitko se ne usuđuje protusloviti toj vraškoj ženi – nastavila je Prudence. – Nije važno – rekla je Clarice. – Većina njih ionako će me ubrzo pozvati k sebi. Nitko ne zna što se događa iza zatvorenih vrata – dodala je, i kratko se osmjehnula. Bila je doista zanimljiva: svjesna ljudskih mana i dovoljno mudra da ih prihvati kao nešto neizbježno i samo po sebi razumljivo. Za razliku od Hepburna, koji je prezirao dvoličnost, ona je tu situaciju jednostavno smatrala smiješnom. Ali, naravno, i sama je bila dvolična. Prevarantica. Prodavačica snova. – Žene su istinu domišljata stvorenja – rekao je. – To me uvijek iznova iznenađuje. – I jesmo – ponosno je odvratila Prudence. – Barem tako volimo misliti o sebi – dodala je Clarice. Millicent se glasno nasmijala. Robert se začuđeno zagledao u nju. Godine koje su prošle pretvorile su ju u neprimjetnu, bezličnu osobu. Millicent nikada nije bila lijepa, no od njegova povratka iz rata, djelovala je umorno i otužno. Briga o ocu i uporni uzaludni pokušaji da s njime iziđe na kraj, očito su ju iscrpili i postarali. Robert ni uz najbolju volju nije mogao oprostiti ocu što je bio toliko zao i okrutan prema Millicent. Ni sebi, što ju je ostavio da se sama nateže s njim. No, što je drugo mogao učiniti? Ipak, otkad se princeza pojavila, Millicent je postala puno veselija i opuštenija. I općenito je bolje izgledala. Možda za to nije bilo zaslužno princezino društvo, nego njezino umijeće. Pozorno se zagledao u Millicentino lice, no ni uz najbolju volju nije mogao opaziti nikakvu znatnu promjenu. – Vaša visosti, čini se da svaku ženu možete pretvoriti u ljepoticu – rekao je, nadajući se da će


se upecati na njegovo laskanje. – Nekim ženama nije lako pomoći – rekla je Prudence i kratko se nasmijala. – Primjerice, gospođi Trumbull. Lijepa je, ali je odbojna i muškarci ju zato ne vole. Zovu ju vampiricom. – Prudence. Dobro odgojena djevojka ne bi smjela tako govoriti – upozorila ju je Millicent, no sudeći po tonu njezina glasa, i sama bi se rado nasmijala. – Ali istina je – pobunila se Prudence. – I sama znaš da jest, Millie. Čula si muškarce kako govore o njoj. Sama si mi to rekla. Millicent je počela gužvati svoju maramicu. – Nisam očekivala da ćeš o tome pričati uokolo. – I ne pričam – planula je Prudence. – Rekla sam samo Robertu i princezi Clarice. A njih to ionako osobito ne zanima – dodala je, pogledavši jedno pa drugo. – Zar ne? – Meni su tračevi neopisivo zabavni i obožavam ih slušati – priznala je Clarice. – No, mlada dama poput vas, draga Prue, ipak bi trebala pripaziti što govori. Zacijelo ne želite nauditi ugledu gospođe Trumbull, zar ne? Prudence se nije osobito obazirala na kritiku. – Naravno da ne. Neću to nikome reći, no – istina je. Muškarci misle da je privlačna, ali i odbojna, jer diže nos do nebesa. Jezivo je uobražena. – Dakle, nekome poput nje čak ni princeza ne može pomoći – zaključio je Robert. – Ako bih na raspolaganju imala dovoljnu količinu žestice, sve je moguće – suho je odvratila Clarice. Na vlastito čuđenje, Robert se glasno nasmijao. Bio je to kratak, ali sladak, istinski smijeh koji je dopirao ravno iz trbuha. Već se odavno nije tako nasmijao... pravo rečeno, nije se mogao sjetiti otkad. Zacijelo ne nakon što je otišao u rat i svjedočio svim tim užasima koji su u njemu ubili svaku životnu radost. No, princezi Clarice uspjelo je ponovno oživjeti taj impuls. Bilo je to kao da se krv vraća u smrznute udove, bolno, a ujedno i čarobno. Zadivljujuće. Nemoguće. Zastrašujuće. Kratko se zagledao u nju. Prokletstvo. Uspjela je pobuditi nešto u njemu, uskomešati ga, i to u vrijeme kada mu je trebao bistar i staložen um, i hladno srce. Opasna je. Morat će se potruditi imati to na umu. Jer, trebao ju je. I to je bilo nešto, što također ne bi valjalo smetnuti s uma. Bez nje neće moći provesti što je zamislio. – Ipak, ne možete mijenjati nečiji izgled ili njegovu osobnost, tako da više ne bude nalik na sebe – rekao je, nadajući se da će se upecati na tu udicu. – Bilo bi to smiješno. Blijedi osmijeh zatitrao je oko njezinih usnica. – Mogu pomoći ženama – ili muškarcima – da izgledaju bolje nego prije, no ta promjena samo je površinska. – Ali, možete li od nekoga napraviti sasvim drugu osobu? – ustrajala je Prudence. – Tako da izgleda poput nekog drugog? Princeza je trenutak oklijevala, pa oprezno kimnula. – Ako bi za to postojao dovoljno dobar razlog, mogla bih. To je bio odgovor koji je Robert priželjkivao čuti.


– Fantastično – oduševljeno je uskliknula Prudence. – Voljela bih biti poput Larisse Trumbull. Možete li mi pomoći da izgledam poput nje? Millicent je nezadovoljno odmahnula glavom. – Zašto bi željela biti poput nje? – Zato jer je lijepa. Najljepša – nestrpljivo je objasnila Prudence, nadmenim, iritantnim tonom koji je jasno ukazivao kako to pitanje smatra apsolutno glupim, i koji je Roberta živcirao do te mjere, da se uistinu morao suzdržati da joj ne naredi da se gubi u svoju sobu, i do daljnjega ostane tamo. – Istina, gospođica Trumbull jest lijepa, ali muškarcima neće trebati dugo kako bi shvatili da je ona mlađa verzija svoje majke – rekla je Clarice. – Ukratko, prava je vampirica, a nijedan muškarac koji ima imalo mozga u glavi, ne želi pored sebe krvopiju. Nego ženu uz koju se osjeća dobro i opušteno, i s kojom se može smijati i razgovarati. A to zacijelo nije žena koja od ranog jutra svemu prigovara i neprestano zahtijeva da svi trčkaraju oko nje. – Ali... – pobunila se Prudence, no Clarice ju je prekinula. – Rekla sam, ni jedan muškarac s imalo mozga u glavi, ne treba takvu ženu – istaknula je. Robert se nije mogao ne upitati smatra li njega muškarcem koji ima ponešto mozga u glavi. – Pravo rečeno, lady Prudence – nastavila je Clarice – ne razumijem zašto biste željeli bilo kakvog drugog muškarca, izuzev pametnog? Osim, možda, za ples – ogradila se. – Jer, čini se da pametni muškarci mogu upamtiti čitav niz važnih i nevažnih stvari, i satima vam o njima pričati, ali nisu u stanju upamtiti ni najjednostavnije plesne korake. Ipak, sigurna sam da nemate razloga za brigu. Od vašeg prvog bala pa nadalje, imat ćete i više nego dovoljno udvarača svih vrsta. – Hm – promrmljala je Prudence. – Voljela bih ih imati uistinu mnogo. Millicent se ponovno nasmijala, a Robert je odjednom shvatio koliko je ugođaj u njegovu domu dosad bio tih i tužan. – I ja joj to stalno govorim – rekla je Millicent. – Ali, ne vjeruje mi. Najzad, ja sam samo njezina dosadna starija sestra. Naravno, Prudence se odmah prisjetila svojih nevolja s dosadnom starijom sestrom. – Roberte, Millicent je uistinu grozna – rekla je, i zagledala se u njega svojim velikim plavim očima. – Odbija mi dopustiti da navlažim svoju balsku haljinu. – O ne, mlada damo – pobunila se Millicent, visoko podigavši prst u zrak. – Nećeš Roberta uvlačiti u to. Prudence se nije obazirala na njezino upozorenje. – Molim te, Roberte, dopusti mi da to učinim – plačnim ga je glasom zamolila.– Dopustit ćeš mi, zar ne? Sve djevojke to čine. – Ne, sve djevojke to zacijelo ne čine – borbeno je odvratila Millicent. – Nego samo one kojima roditelji dopuštaju svaku glupost koja im padne na pamet. Prudence je demonstrativno prekrižila ruke na prsima. – Nije Istina. Bernice će navlažiti svoju haljinu. – Bernice je oduvijek bila razmažena – odbrusila je Millcent. – Što vi o tome mislite, princezo Clarice? – svađalačkim tonom upitala je Prudence. – Je li u redu da to učinim? – To je vaš prvi bal, ujedno i nešto što ćete zauvijek pamtiti, i ako mene pitate, trebalo bi vam


biti dopušteno da se tom prigodom predstavite u kakvom god izdanju želite. Millicent je razrogačila oči i zaustila da se pobuni, no osjetivši kako joj je Robert kratko stisnuo nadlakticu, predomislila se i zatvorila usta. – Naravno, ako vam nije nimalo stalo hoćete li time nanijeti štetu svojem ugledu, slobodno navlažite haljinu – završila je princeza. – Ali, kako bih time mogla naškoditi svojem ugledu? – upitala je Prudence, zbunjena princezinim riječima. – Pomodno je. Svi to čine. Clarice je nehajno slegnula ramenima. – Želite navlažiti haljinu kako bi bolje prianjala uz tijelo, zar ne? I kako bi tkanina postala providnija? – Jest. To je francuski modni hit. – Ako mislite da bismo u svemu trebali oponašati Francuze, možda bismo trebali uvesti i giljotinu i početi učiti svinje da iskopavaju tartufe – jetko je odvratila Clarice. Začuvši njezin oštar ton, Robert se prilično začudio. Millicent je također izgledala osupnuto. – Čini se da nemate dobro mišljenje o Francuzima – komentirala je. – I nemam, jer zbog njihove revolucije, plamen rata proširio se cijelom Europom. I dok se Francuzi klanjaju tiraninu poput Napoleona, mnogi poput mene jedva spajaju kraj s krajem boreći se za život u nekoj stranoj zemlji, s jedinom nadom da će se jednoga dana moći vratiti kući, kao što se i ja nadam da ću se jednog dana ponovno vratiti u... – naglo je zašutjela pa odmahnula glavom, čudeći se vlastitoj ludosti, jer ovako raspaljena zamalo je izrekla ime svoje zemlje. – U svoju voljenu domovinu – najzad je dodala. Robert je bio istinski oduševljen njezinom izvedbom. Ah, kako li je samo u ključnom trenutku pregrizla jezik! Uistinu je bila sjajna, i da dotad već nije shvatio s kim ima posla, zakleo bi se da je iskrena. Naravno, sudeći po njihovim razrogačenim očima, uspjela je preveslati njegove sestre. Ali, ne i njega. Ipak, otkrio je nešto što nije znao. Ispod njezine mirne i staložene površine, krio se vrtlog strasti. I to je bilo nešto što će također morati upamtiti. Ukratko, ne smije se zanijeti i pokušati se s njom poigravati, jer bude li to učinio, izgubit će ju, a to si nije mogao dopustiti. Trenutak potom, široko se osmjehnula. – Ah, vratimo se radije razgovoru o vašoj balskoj haljini, ledi Prudence. U sobi imam kolut srebrnoga gajtana. Ako želite, odrezat ću vam komad i pokazati vam kako ćete ga svezati umjesto klasičnog pojasa. U Londonu je to upravo najveći modni hit. Lijepo će se uklapati s vašom tamnoplavom haljinom. Izgledat ćete vrlo atraktivno. – U redu – pokorno je odvratila Prudence. Nakon princezina temperamentnog ispada, nije se više usudila povisiti ton. Millicent je zaštitnički prebacila ruku preko njezina ramena. Ako želiš, uzmi i moj svileni šal – predložila je. – Mislim da bi se savršeno uklopio. Hoćemo li poći pogledati kako ti stoji uz haljinu? – Samo naprijed – rekao je Robert. – Njezino visočanstvo i ja dogovorit ćemo još neke detalje oko bala, no budite uvjereni da ćemo vas poslije o svemu izvijestiti – utješno je dodao, i predobro znajući da nitko, pa ni one, nikada neće saznati ni riječ o paklenom naumu o kojem


je upravo namjeravao izvijestiti princezu. O naumu koji je morao uspjeti, jer ako se to ne dogodi, čovjek kojemu Robert duguje život završit će u tamnici i vjerojatno biti obješen, a Robertov će se život nakon toga pretvoriti u pakao. S druge strane... možda se već ionako pretvorio u pakao. Obišavši stol, prišao je princezi i ponudio joj ruku. – Ne brinite, nećemo se skrivati po nikakvim zakutcima i nitko neće imati nikakva razloga naklapati da vam se udvaram. Položila je ruku na njegovu. – Iskreno sumnjam u to – rekla je Millicent, pogledavajući jedno pa drugo. – Zaboravljaš da si ovdje, trenutačno, najpoželjniji neženja. – Da, trenutačno – složio se. – No, uskoro će doći i drugi, pa mladim damama više neću biti toliko zanimljiv. – I u to iskreno sumnjam – rekla je Millicent. Prudence se drsko osmjehnula. – Larissa te je proglasila lovinom sezone, i hvali se kako će upravo ona biti ta koja će te uloviti. Clarice se kratko nasmijala. – Prue, doista si prava tračerica – rekla je Millicent i odlučno ju primivši za ruku, izvela ju iz sobe. Robertu se nije nimalo sviđalo što ga nadobudna gospođica Trumbull drži svojim lovačkim trofejem, no još mrskija od toga, bila mu je pomisao da to princezu neopisivo zabavlja. – Nije mi ni najmanje stalo do nje – rekao je. – Tko bi to pomislio? – začudila se, pa vrhovima prstiju pokrila usnice, prikrivajući osmijeh. – Pogotovo nakon što sam opazila da niste skrenuli pogled kada vam je pokazala... ah... svoju raskošnu opremu. – Svoju... što? – zbunio se Robert, iskreno iznenađen njezinim načinom izražavanja. Većina žena ne bi o tome nikada tako otvoreno govorila. No, većina žena nije bila poput nje. – Sisata je poput krave – drsko je odvratio, jer zaslužila je da joj vrati milo za drago. Začuvši kako je kratko, oštro udahnula, osmjehnuo se. Odlično. Sada su izjednačili rezultat. – Kad već govorimo o ženskoj anatomiji – nastavio je, i izveo ju u hodnik, a zatim ju poveo u suprotnom smjeru od onog kojim su krenule njegove sestre – zacijelo ne znate kako je naš gradić dobio ime. Freya je stari norveški naziv za djevojku, a mjesto se nalazi točno ispod dva okrugla brežuljka, nalik na ženske grudi. Naglo je zastala, zabacila glavu unazad i glasno se nasmijala. Zatečen, Robert se na dugi trenutak zagledao u nju. Bila je uistinu predivna. Jest, bila je varalica, dovoljno drska i odvažna da luta svijetom predstavljajući se kao princeza, no doista je bila predivna. Od prvog trenutka shvatio je da je izuzetno privlačna; dovraga, čovjek bi uistinu morao biti slijep da to ne opazi. Svi su to opazili. No tek sad, kad se tako nesputano nasmijala tim svojim dubokim raskošnim glasom, shvatio je koliko je privlačna. I taj njezin neodoljivo privlačan miris. Miris proljetnog cvijeća pomiješan s mirisom svježe pečenih keksa s cimetom. Ako li nakratko zatvorio oči i duboko udahnuo njezin miris, svaki muškarac mogao bi zamisliti kako mu voljena supruga, u sobi punoj ruža koje je ubrala svojom rukom, upravo nudi svježe pečene kekse s cimetom. Bio je to prizor savršene supruge,


to je, barem, bilo sigurno. Malo zatim, nastavili su koračati hodnikom. – Naravno, trebala sam znati da su vaš grad i njegovi stanovnici jedino o čemu ste razmišljali dok ste zurili u grudi gospođice Trumbull – rekla je, iskosa ga pogledavši. – Od ozbiljnog i odgovornog čovjeka poput vas, drugo se i ne bi očekivalo. – Jest, takav sam – odvratio je. Ah, kad bi samo znala... tada bi sigurno shvatila zašto čini što čini. Ali, nije ju mogao prosvijetliti, između ostalog i zato što je bila toliko lijepa. Prelijepa da bi joj vjerovao. – Jeste li zadovoljni prodajom? – I više nego zadovoljna. Bili ste u pravu. Zaradit ću dovoljno novca za povratak kući. – Ili za ugodan život u Škotskoj – podsjetio ju je, i poveo ju u pusti hodnik, prepun širom otvorenih dvostrukih vrata koja su vodila u prostorije kojima se ukućani već odavno nisu služili, a sada su bile pripremljene za brojne goste koji će uskoro stići. Staro pokućstvo, izblijedjeli sagovi i masivni brončani svijećnjaci, stvarali su pomalo sumoran ugođaj, no taj, zasad pusti dio dvorca, Robertu je bio upravo savršen za predstojeći razgovor s Clarice. – Govorite to zato što zapravo ne vjerujete da sam princeza, zar ne? – upitala je i blago se osmjehnula. Naravno da nije vjerovao u to. Ipak, svejedno mu se sviđala. I malo više od toga, no to joj nije želio reći. Ne još. Kad dođe vrijeme, saznat će. Zapravo, ni onda joj neće reći ni riječ, no bio je uvjeren da će shvatiti koliko mu se sviđa. – Mogao bih se okladiti da vam se živo fućka vjerujem li vam ili ne – odvratio je. – Iskusila sam i gore stvari od vaše nevjerice, lorde Hepburne – s uzdahom je odvratila. Pogledao ju je kao da bi joj najradije rekao da mu je njezina predstava već dosadila. Iskreno, bilo joj je posve svejedno. Jedino što je željela, bilo je čuti što želi od nje, i napokon završiti s tim. – Opazio sam da umijete vrlo vješto našminkati žene – rekao je, odlučivši započeti s komplimentom. – Ne radi se o šminkanju. Moje kreme i emulzije poboljšavaju izgled kože jer... Robert je naglo podigao ruku. – Oprostite, ali doista mi je svejedno štipkaju li žene svoje obraze kako bi bili rumeni, ili na njih nanose rumenilo. Činjenica je da to čine kako bi se svidjele muškarcima. Slabi smo na ljepotu, a žene to i predobro znaju. Stoga se njome služe kao oružjem kojim će nas poraziti. Što se mene tiče, to je posve u redu. Začuđeno se zagledala u njega. Doduše, malo je reći da je bila začuđena. Bila je frapirana. – Istina. No, rijetko bi koji muškarac to priznao – zadivljeno je izgovorila. – Ja nisam poput većine muškaraca. S tim bi se mogla složiti. Ispod te staložene, uljuđene maske, krio se iskusan i strastven muškarac, i to je bilo ono što je privuklo Larissu Trumbull, i navelo ju da ga prozove ulovom sezone. Mala vampirica željela ga je za sebe, iz istog razloga kao i sve ostale žene ili djevojke. Bio je pouzdan. Pripadao je tipu muškaraca uz koji se žene osjećaju sigurnima i zaštićenima. I ne bez razloga, jer doista ih je mogao zaštiti od svake prijetnje. Izuzev od sebe samoga. Ali, koja žena ne bi poželjela da ju netko poput njega zavede? Postoji li ikoja koja bi htjela biti zaštićena od toga? O, Bože. Ne bi smjela o njemu tako razmišljati. Pogotovo ne


nakon što ju je uveo u tih, prostran salon, pun udobnih sofa i naslonjača. Znala je da postoji još nešto što želi od nje, osim da zabavlja njegove mlade rođakinje i ponudi im savjete o uljepšavanju. I to joj je upravo namjeravao otkriti. – Doći ćete na bal – rekao je. – Za to ste se već pobrinuli onom predstavom koju ste izveli u staklenom vrtu. Znali ste da neću moći odbiti. – Istina – priznao je, i nije se činilo da se zbog toga imalo kaje. – Molim vas, pobrinite se da sutra popodne budete slobodni, jer morat ćete isprobati nekoliko haljina. – Haljina? Kakvih haljina? Ne trebam nikakve haljine – ljutito je odvratila. – Smirite se – rekao je, pa stavio prst na njezina usta. – Za vrijeme bala morat ćete se prerušiti u jednu ženu.


Jedanaesto poglavlje Sve se lakše prebrodi uz smijeh. – starci iz Freya Cragsa

Molim? – zapanjeno je upitala. – Što bi to trebalo značiti? Slegnuo je ramenima kao da smatra da se tu nema bogznašto objašnjavati. – Žena čija mi je pomoć bila nužna u jednoj izuzetno važnoj stvari, javila mi je da se udala i da ne može doći ovamo, i zato biste ju vi trebali zamijeniti. Zvučalo je poput neke salonske šale. Način na koji je to izrekao, ostavio je Clarice bez daha. Jedva je mogla vjerovati da itko može biti toliko arogantan. Ili glup. Bila je toliko zapanjena, da u prvi trenutak uopće nije znala što bi mu rekla. Ipak, uspjela se pribrati. – Prije svega, ako itko od vaših gostiju poznaje tu ženu, a pretpostavljam da ju netko ipak poznaje, ne mogu preuzeti njezinu ulogu. Nadam se da ste to sposobni razumjeti. Lice mu je naglo poprimilo tajanstven izraz. – Razumijem i više nego što mislite – rekao je, promatrajući ju kako nemirno korača amo-tamo. Što bi to sad trebalo značiti? I zašto ju tako promatra? Svjetlo punog Mjeseca dopiralo je kroz razgrnute zastore širom otvorenog prozora. Vidjevši kako plamen svijeća treperi na povjetarcu, Hepburn je podigao masivan svijećnjak sa stolića, i odnio ga do komode u kutu sobe. Iako je cijela prostorija bila obavljena polumrakom, kretao se vješto i hitro, poput čovjeka naviknutog stopiti se s ambijentom. – Morate znati da za ovaj bal postoji osobit razlog, i... – Ali, to mi je poznato – prekinula ga je. – Priređujete ga u čast pukovnika Ogleya. – Naravno – odvratio je i osmjehnuo se, toliko ljubazno da joj je istog trenutka u glavi zazvonilo na uzbunu. – Ali, to nije jedini razlog. Odlučio sam tu prigodu iskoristiti kako bih uz pomoć dame koju sam spomenuo, riješio izvjestan problem. Budući da žena ne može doći, vi ćete ju zamijeniti. To je bilo doista apsurdno. Odakle mu pomisao da bi ona mogla izvesti takvo što? – O kakvom je problemu riječ? – Žao mi je, ali to vam ne mogu reći. – Zato jer ste uvjereni da sam varalica, a takvima poput mene ne može se vjerovati, zar ne? – uvrijeđeno je upitala i istog trenutka shvatila da se glupo ponaša. Zašto bi joj trebalo biti važno vjeruje li joj Hepburn ili ne? On u njezinu životu ne igra nikakvu ulogu, niti će ju ikada igrati. Barem ne važnu, pod uvjetom da ne uspije držati podalje od njega. – Zbog čega je ta dama trebala doći ovamo? – ustrajala je Clarice. – Zato jer ju određeni ljudi poznaju. Mora biti tu. Clarice se nelagodno osvrnula po sobi. Ako je Hepburn doista lud, a trenutačno se činilo da bi to mogla biti istina, bilo bi mudro razmotriti načine za bijeg. No, kamo bi mogla pobjeći?


Ako bi uspjela doći do hodnika, ubrzo bi ju dostigao. A da skoči kroz prozor? Ne, jer let s prvog kata do prizemlja vjerojatno bi završio slomljenom nogom. Dakle, morat će ostati i pokušati ga odgovoriti od te šašave zamisli. – Vi i ona iste ste visine, a i slično ste građene – rekao je, polako je odmjerivši od glave do pete, ovoga puta bez ikakve primisli. – Doduše, glas joj je puno dublji od vašeg. To je zato što je strastvena pušačica. No, imate sličan naglasak. – Baš lijepo – nestrpljivo je odvratila. – Dakle, nalik smo jedna drugoj kao jaje jajetu, osim u licu. Tu sitnicu zacijelo nitko neće opaziti. Usto, što ćemo s ljudima koji mene poznaju? Neće li se pitati gdje sam isparila? Prečuo je njezina pitanja. – Njezina kosa nije plava i kovrčava poput vaše – nastavio je, pa uzeo jedan pramen njezine kose i protrljao ga među prstima, poput trgovca suknom koji isprobava kvalitetu svile. – Crna je i ravna, pa sam vam nabavio takvu periku – nastavio je. – A preko glave najčešće nosi čipkanu maramu. I to sam nabavio – dodao je. – Cijela ta zamisao potpuno je suluda – odbrusila je, i odgurnula njegovu ruku. Ponovno je ignorirao njezinu primjedbu. – Morat ćete malčice promijeniti naglasak i način govora. Ali, to vam neće biti teško. Dok ste govorili na trgu, uvjerio sam se da ste nadareni za jezike. Zagrizla je usnicu. – Imam jednu njezinu sliku. Dat ću vam ju, pa ćete se našminkati tako da joj budete što je više moguće nalik. Za to ste također nadareni, pa ne sumnjam u uspjeh. – Svejedno, nema šanse da to prođe – pobunila se, no bilo je to isto kao da govori zidu. – Nećete biti u središtu pozornosti. Držat ćete se dostojanstveno i po strani, poput žene koja je svjesna da nitko ne želi biti viđen u njezinu društvu. Nešto u njegovu tonu pobudilo je njezinu pozornost. – Zar je ta dama izopćena iz društva? – Jest. Iskorištena, prezrena i odbačena. – Čijom zaslugom? Vašom? – Prava ste zmija. Nije je bilo briga što misli o njoj. Jer morala je misliti na sebe i na svoje interese. Na povratak u Beaumontagne. I na svoju sirotu sestru, koja čami u Freya Cragsu, radeći kao švelja, dok ona zabavlja mlade dame u dvorcu. – Jeste li ju vi iskoristili? – ustrajala je. U polumraku, crte njegova lica djelovale su još izražajnije. Izgledao je poput čovjeka koji noću tumara praznom kućom, obuzet crnim mislima. – Ne. Ne ja. Laknulo joj je. Možda i zato što je željela vjerovati da nije takav. – Nego, tko? – Postoje stvari koje ne morate znati. – Zato jer ne želite da ih znam. – Tako je – rekao je, a vidjevši njegov pogled, Clarice je osjetila kako ju obuzima nelagoda. Imao je pogled lovca koji vreba lovinu. Pravo rečeno, laknulo joj je što nije njegova lovina, jer, da, netko pouzdano jest. – Dakle, odlučili ste se osvetiti u njezino ime, kako bi ispravili nepravdu koja joj je nanesena.


– Zapravo ne, iako imam njezin blagoslov. Motiv za osvetu posve je osobne prirode. Postoji netko tko mi je lagao. Ne mogu prijeći preko toga. Clarice se začuđeno zagledala u njega. – Smislili ste cijeli ovaj suludi igrokaz, samo zato jer vam je netko lagao? Bojim se da vam život neće biti lak, gospodine, ako vas jedna laž može toliko izbaciti iz takta – rekla je, jer doista nije vidjela nikakva smisla u tome. Ne uspije li ga odgovoriti, zakomplicirat će život i sebi i njoj, a sve zbog svoje povrijeđene taštine. – Ne radi se o običnoj laži. Nego o prekršenoj riječi i posljedicama koje zbog toga trpi jedna, meni vrlo draga osoba – odvratio je. – Vrlo ste tajanstveni, a sa mnom tako nećete daleko dospjeti. – Stekao sam dojam da ste odlična glumica, vaša visosti – rekao je, ne obazirući se na njezinu primjedbu. – Molim? – zapanjeno je upitala. Glumice su bile lake žene i kurtizane, i pomisao da ju povezuje s tom profesijom bila je uistinu uvredljiva. – Oprostite, nisam vas želio uvrijediti. Nijednog trenutka nisam posumnjao u vaš moral, no uvjeren sam da biste u slučaj potrebe mogli besprijekorno odigrati izvjesnu malu ulogu – objasnio je, pozorno ju promatrajući ispod napola spuštenih kapaka. – Recite mi, biste li mogli gledati u oči čovjeku koji predstavlja utjelovljenje zla i pokvarenosti, i pretvarati se da mu se divite? Možete li to učiniti unatoč želji da mu pljunute u lice? Clarice je osjetila kako joj se trnci spuštaju niz kralješnicu. Znala je da je upravo na putu da se uplete u nešto opasno, iako nije znala što. No, mogla je osjetiti opasnost. Mogla ju je namirisali. Gore od svega, nije imala pojma kako bi ju izbjegla. – Sve do nedavno, mislila sam da mogu uspješno odigrati svaku ulogu, no prevarila sam se. Čini se da ipak imam svojih granica – rekla je, prisjetivši se kako ni uz najbolju volju nije mogla prikriti gađenje prema sucu Fairfootu. Da jest, možda bi stvari po nju puno bolje stajale. Možda ju ne bi zamrzio. Ali ne, naravno da se ništa ne bi promijenilo, pomislila je, prisjetivši se njegovih sitnih zlih očiju. Taj čovjek bio je do srži pokvaren, i tu nije bilo pomoći. – Iako vam ne mogu reći razlog, uvjeravam vas da je riječ o pravednoj stvari. Učinite to. – Doista ne vidim zašto bih. Odjednom, stvorio se tik do nje i obujmio ju oko struka. – Zbog ovoga – prošaputao je, i usnicama ovlaš dotaknuo njezinu ušnu resicu. Clarice je na trenutak ostala bez daha od naleta vrućine koji se I proširio cijelim njezinim tijelom. – Mičite se od mene – najzad je izgovorila, iskreno se nadajući da će ju poslušati. Umjesto toga, vrelim dahom oplahnuo joj je vrat. – Prestanite – naglo je izgovorila. – Obećali ste da nećete ugroziti moju reputaciju. Pogledao ju je ravno u oči i osmjehnuo se. Čudno, ali to nije bio jedan od njegovih uobičajenih osmijeha. Nije bio ironičan, ni hladno uljudan, ni pomalo prijeteći. Nego čarobno topao i zavodnički. Oh, ne. Nije joj bilo ni nakraj pameti da bi se mogao tako osmjehivati. Kao da mu i sam pogled na nju pričinjava neopisivo zadovoljstvo. I kao da želi i njoj pričiniti zadovoljstvo. Oh, ne. Jer, ako je to želio, uspio je. Njegove ruke na njezinu struku, njegov vreli dah, i taj čaroban osmijeh, bili su dovoljni da ju slude. Toliko, da napravi budalu od sebe.


– O, ne – obeshrabreno je uzdahnula. – O, da – samouvjereno je odvratio i privukao ju bliže k sebi, toliko blizu da su joj bedra i grudi sada bile tijesno pripijene uz njegove. – Nevjerojatno, zar ne? – Što? – zapanjeno je upitala. Nije moguće da je pomislio isto što i ona. Bilo bi to uistinu jezivo. No jest, upravo to je pomislio. – Kako je moguće da imamo toliko zajedničkog? A jedva se poznajemo. – Nemamo ništa zajedničko. Na dug se trenutak zamišljeno zagledao u nju. – O, da, imamo odvratio je. – Slična iskustva. – Ni slučajno. – Jasno da imamo. Oboje smo rođenjem stekli brojne povlastice, a zatim bili primorani bez ičije pomoći snalaziti se u okrutnom svijetu. O, ne. Rekao je upravo ono što treba. Ono što je željela čuti. Ali, morat će odbaciti njegovo suosjećanje. – O čemu govorite? Zašto se pretvarate da suosjećate sa mnom? – napala ga je. – Znam da ne vjerujete ni riječ od onoga što sam vam rekla o svojoj prošlosti. – Uvjerite me – rekao je, i prije nego što je stigla izustiti i riječ, spustio usnice na njezine. Bile su skliske poput svile. I hladne i glatke poput mramora. Poput usnica kipova u palači njezina oca, koje je kao djevojčica često puta promatrala, sanjareći o poljupcu muškarca s upravo takvim usnicama. A sada se činilo da se taj san ostvario. Polako je zatvorila oči. Blago je zagrizao njezinu donju usnicu, pa tiho uzdahnuo, kao da mu taj osjećaj pričinja ogroman užitak. Njoj je svakako pričinjao. Toliko, da je načas poželjela i više od toga. Ah... poželjela je uroniti u to opojno vrelo zabranjene strasti i istražiti ga do samog dna. Dugim zanosnim pokretima milovao je njezina leđa, struk i kukove, a zatim dlanovima obujmio njezinu stražnjicu i snažno ju pritisnuo uz sebe. Bilo je to bludno, i drsko, i obijesno, no ujedno toliko uzbudljivo, da je ostala bez daha. Znala je da bi ga trebala odgurnuti. Položila je dlanove na njegova mišićava prsa, no kada je osjetila vrućinu koja je isijavala iz njegova čvrstog muškog tijela, nije to mogla učiniti. Umjesto toga, počela ga je milovati i na vlastito čuđenje otkrila da uživa u tome. Njezino milovanje očito mu se svidjelo jer prigušeno je uzdahnuo, jače ju privio uz sebe i produbio poljubac. Jezikom se probio između njezinih usnica i potražio njezin. Istog trenutka kratko je zadrhtala od... ah, nije imalo smisla pretvarati se da ne zna što ju je obuzelo. Naravno, bila je to žudnja. Bio je to uzbudljiv, čaroban poljubac koji je opio sva njezina čula i probudio u njoj nešto što nikada nije osjetila. Clarice nije ni sanjala da bi ju ikoji muškarac mogao toliko privući. No, sviđalo joj se njegovo tijelo, njegov miris i njegov okus. Mirisao je na sunce i sapun s aromom limuna, a zamaman okus njegova poljupca na nju je djelovao poput opijuma. Njegov dah postao je njezin, srca su im kucala istim ubrzanim ritmom, i činilo se da ništa ne može poremetiti taj sklad. Nikad dotad nije poželjela muškarca. Ali njega jest.


Pomilovao je njezine nadlaktice pa spustio dlanove na njezina ramena, no ni u jednom trenutku nije podigao usnice s njezinih. No, nakratko je povukao jezik, kao da ju izaziva da preuzme inicijativu. Tiho je uzdahnula i sramežljivo, isprva nesigurno, uzvratila mu poljubac, čineći ono što je on činio njoj. Odmah potom, njihovi jezici spleli su se u zanosnoj igri, kao da se nadmeću tko će se prvi predati i popustiti. Naravno, bila je to igra koja je za nju bila unaprijed izgubljena. S iskusnim protivnikom poput njega, koji je umio iskoristiti njezine slabosti, nikada nije imala šanse pobijediti. Osjetivši kako se, onemoćala od užitka, posve prepustila njegovim slatkim okrutnim nasrtajima, napokon je podigao usnice s njezinih. – Recite mi da ćete učiniti što sam tražio od vas – prošaputao je. Polako, kao da se budi iz sna, podigla je kapke i zagledala se u njegove vlažne usnice. Izgledao je kao da ju izaziva da ponovno iskuša užitke koje bi joj njima mogao pružiti. – Što? – smeteno je upitala. Spustio je niz malih poljubaca na njezino čelo, nos i obraze, Recite mi da ćete se za vrijeme bala prerušiti u tu ženu. Biste li to učinili... za mene? Iako je Clarice još uvijek bila opijena njegovim poljupcima, opazila je kako mu se čeljust ukrutila, a pogled postao oštriji. Promatrao ju je na način na koji bi muškarac gledao neku djevojčuru. Kao da pokušava procijeniti hoće li pristati na njegovu ponudu. Shvativši na što cilja, mrak joj je pao na oči. – Huljo jedna – promrsila je i laktom ga snažno udarila u želudac, pa ustuknula unazad i oslonila se o zid. Morala je, jer njegova uvreda pogodila ju je tolikom silinom, da nije bila sigurna može li stajati. Kašljucajući, Hepburn se također oslonio o zid. – Nemam riječi za vas – ljutio je izgovorila. – Učinili ste to si ciljem da me zavedete, zar ne? Poljubili ste me samo zato kako biste me uvjerili da pristanem na vaš suludi plan. Zar ste uistinu mislili da sam toliko povodljiva i da ćete takvim sredstvima od mene iznuditi pristanak? Kiselo se osmjehnuo, pa dlanom protrljao bolan trbuh. – Zapravo, ne. Nisam stekao dojam da ste povodljivi, no morao sam pokušati. Izazov je bio prevelik. Njegovo priznanje još ju je više razjarilo. – Kako vam je moglo pasti na pamet da bih zbog vaših poljubaca mogla zaboraviti sve svoje principe? Toliko luda ipak nisam, niti su vaši poljupci toga vrijedni. – Moji poljupci jesu vrijedni. Ne ljubim bilo koga. Sada se doista razljutila. – Nevjerojatno! Nikad dosad nisam nijednom muškarcu dopustila da me poljubi – u dahu je izgovorila. Činilo se da misli kako je doista važno nabiti mu na nos tu pojedinost. – Trebala sam to učiniti s nekim tko ima više karaktera od vas. – Možda – odvratio je, svojim dubokim provokativnim glasom. – No, sumnjam da bi to učinio bolje od mene. Ukočila se, poput zeca kojeg je vuk stjerao u kut. – Otkud vam takva pomisao? – Uživali ste. Znam da vam se svidjelo – rekao je i nehajno se rukom osloni o zid, pa se pozorno zagledao u njezine oči. – Priznajte da jest. Progutala je knedlu, pa hitro oblizala iznenada suhe usnice. Cijeli je njezin um još uvijek


bio preplavljen sjećanjem na strastvene trenutke koje su podijelili. U ustima je još uvijek osjećala okus njegova poljupca, na tijelu je osjećala njegov miris, a koža joj je plamtjela od njegovih dodira. Dovraga. Dovraga i on i njegov podao plan. Kako ju je netko poput njega mogao toliko ustaliti? – Obećali ste... – nesigurno je započela i namrštila se, pokušavajući se prisjetiti što joj je točno obećao. – Rekli ste da ste svjesni da nisam udana i obećali ste da nećete učiniti ništa čime biste ugrozili moju reputaciju. – Istina, rekao sam da neću ugroziti vašu reputaciju – priznao je i sporo se osmjehnuo. – Ali, nisam rekao da vas neću pokušati zavesti. – Je li? – ogorčeno je odvratila. – Biste li mi objasnili u čemu je razlika? – Reputacija se svodi na ono što drugi misle o vama. Što ne znači da ne smijete činiti izvjesne stvari, nego da se morate pobrinuti da ljudi ne saznaju da ih činite. U tom smislu, možete se smatrati pravom sretnicom što ih činite sa mnom... iz više razloga, – Umišljeni klipane. Kratko je pogledao kroz prozor, na trenutak se namrštio, pa svrnuo pogled na nju. – Nisam umišljen. Svjestan sam svojih vrijednosti, i to je sve. – Jest, uobraženi ste i... i... ne mogu vam dopustiti... ne može te se tako odnositi prema meni. Od princeze se očekuje da završi u braku s pripadnikom neke kraljevske ili kneževske obitelji, a ne da se ljubaka s... – Čak se i princeze moraju malo zabavljati – rekao je i ponovno se zagledao kroz prozor. Sudeći po izrazu njegova lica, činilo se da je ugledao nešto... ili nekoga... jer, pogled mu je odjednom postao hladan poput leda. I više od toga, djelovao je ubojito, poput čovjeka koji bi bez razmišljanja mogao nekoga lišiti života. – Ne mičite se – rekao je i odlučno ju pritisnuo uza zid. – Ostanite tu. Vidjevši kako se Hepburn u tren oka od romantičnog zavodnika pretvorio u ubojit stroj, Clarice je kratko zadrhtala. Ipak, kada je progovorila, glas joj je zvučao posve mirno. – Što se događa? Bez riječi prišao je komodi, ugasio svijeće i hitro produžio prema prozoru. Promatrajući kako Hepburn, u sobi obasjanoj mjesečinom, viri iza zastora, napeto zureći u mrak, Clarice je ponovno zadrhtala od jeze. Je li doista lud? Što ako jest? Srećom, nije bio lud, jer slijedeći njegov pogled, ugledala je nejasan muški lik, koji se oprezno kretao kroz šumarak sa stražnje strane dvorca. Istina, moglo bi se raditi o slugi koji se pokušava neopaženo vratiti u dvorac, nakon sastanka s curom... no, kretao se previše vješto, poput čovjeka naviklog stopiti se s okolinom i koji se u mraku snalazi jednako dobro kao pri svjetlu. Trenutak potom, kad mu je mjesečina nakratko obasjala lice, Clarice je prestala disati. – Tko je to? – napeto je prošaputala i požurila prema prozoru, jer iako nije mogla dobro vidjeti čovjeka koji se prikradao dvorcu, njegovo lice učinilo joj se poznatim. – Rekao sam vam da se ne mičete od zida – oštro je odvratio i kratko ju ošinuo pogledom. – Idite odavde. Požurite u salon. Odmah. – Bih li rekla nekome da ... – Ne – kratko i jasno je rekao, tonom koji nije trpio prigovor. Idite. Sutra ćemo nastaviti


razgovor – dodao je, i na njezino nemalo zaprepaštenje, naglo se okrenuo i spretno poput mačke skočio kroz prozor. Nije ga poslušala. Umjesto da izađe iz sobe, pojurila je prema prozoru. Nije baš da je osobito marila je li se Hepburn ozlijedio pri padu, no morala je provjeriti. No, pod prozorom nije bilo nikoga. Sve je bilo mirno i tiho kao i prije, a kako je moguće da netko u tren oka nestane, ostalo je van domašaja njezina poimanja. Pogledom je hitro pretražila šumarak, no djelovao je mirno i pusto, kao da u njemu nema žive duše. Tko god da je maločas tumarao njime, također je nestao. Oba muškarca jednostavno su iščezla. Začuvši tup udarac o zemlju, uljez se na trenutak ukipio, pa skliznuo iza najbližeg stabla, i pogledom hitro pretražio prozore dvorca. Skrivao se u šumarku već više od pola dana, no dosad nije opazio ništa spomena vrijedno. No napokon jest. Mlada dama nagnula se kroz prvog kata, a zatim se uspravila i pozorno se zagledala u šumarak, kao da očekuje da će nekoga tamo ugledati. Suzio je kapke, pokušavajući izoštriti pogled. Je li to jedna od njih? Trenutak potom, mlada dama maknula se s prozora i nestala u unutrašnjosti. Spustivši pogled, uljez je ugledao nejasan muški lik, kako izvire iz sjene ispod prozora. Netko ga je vidio i krenuo u lov. Na njega. O kome god da se radilo, umio se kretati u mraku jednako hitro i vješto poput njega. Jednim pogledom prepoznao je taj stil kretanja, jer i sam je bio primoran naučiti tu vještinu, nakon što je pobjegao iz tamnice. U protivnom bi ga njegovi progonitelji ulovili i ubili. No, uspio im je umaći. Polako se okrenuo i uronio u šumu, pa krenuo putem koji je unaprijed odredio za bijeg. Nestao je jednako tiho kako se i pojavio. Bez traga i glasa. Bio je to princ Rainger. U potrazi za princezama. ENGLESKA PROVINCIJA Prije pet godina Stojeći s vanjske strane ograde internata koji je tri godine bio njezin i Amyn dom, Clarice je zabrinuto zurila u impozantno zdanje smješteno nasred velikog, njegovanog travnjaka prepunog starih hrastova, pod čijim bi gustim sjenovitim krošnjama učenice često kratile vruća ljetna popodneva. No sada, iste te, vjetrom ogoljene grane, poput kvrgavih prstiju stršile su u zrak, jasno upućujući na dolazeću zimu. Bilo je to njihovo utočište, mjesto koje im je baka odredila kao privremeno boravište dok se ne smire nemiri u njihovoj zemlji. Bilo je to mjesto gdje su nastavile školovanje, mjesto na kojem su se svi prema njima odnosili s poštovanjem... jer od svih učenica, jedino njih dvije bile su princeze. Iako je upraviteljica, gospođa Kitling, tvrdila da ne pravi razliku među djevojkama, uvijek


bi pronašla način da posjetiteljima diskretno stavi do znanja da među štićenicama ima i dvije princeze. Stvari su se u međuvremenu, očito, promijenile. Zureći kroz rešetke ograde, Clarice ni uz najbolju volju nije mogla razumjeti razloge njihova iznenadna izbacivanja iz internata. – Clarice, što ćemo sad? – upitala je Amy, povukavši ju za rukav. – Hoćemo li poći kući? U Beaumontagne? Ili kamo? – Ne znam – rekla je Clarice, svrnuvši pogled na svoju dvanaestogodišnju sestru. Naravno da Amy nije mogla razumjeti što se dogodilo. Kako bi mogla, kad je i za samu Clarice to bio veliki misterij. – Ne znam – ponovila je. – Ne razumijem što se dogodilo. Upraviteljica je odbila razgovarati sa mnom. Jest, odbila je razgovarati s njom, kao da je Clarice jedna od služavki čije žalbe upraviteljica trenutačno nije raspoložena slušati. Zadnjih mjeseci gospoda Kitling nije se prema njima dvjema odnosila ni upola toliko ljubazno kao prije. U nekoliko navrata, Clarice je načula kako učiteljicama govori da i njezino milosrđe ima granica, a kad god bi joj pogled pao na nju i na njezinu sestru, lice bi joj poprimilo kisel izraz. No, glavno pitanje bilo je zašto im se baka više ne javlja? Od njihova dolaska ovamo, svakog mjeseca primile bi njezine pismo u kojem bi ih izvijestila o stanju u njihovoj zemlji. Pisala je i o Sorchi, prenijela im njezine pozdrave, i, naravno, na kraju bi ih redovito upozorila da pripaze kako se vladaju, i zahtijevala da joj odmah pošalju odgovor. No zadnja četiri mjeseca nije im napisala ni riječ. Duboko uzdahnuvši, Clarice se rukama uhvatila za hladne rešetke i naslonila čelo na njih. Znala je da si ne smije dopustiti razmišljati O tome, no... što ako je baka umrla? Što će bez nje? – Gdje su Joyce i Betty? – ustrajala je Amy. – One su naše služavke, i trebale bi se brinuti za nas, zar ne? Zašto ih nema? – Ne znam. Čula si da sam pitala učiteljice za njih, ali nijedna mi nije odgovorila. Doista, sve tri učiteljice koje su ih otpratile do izlaza, pretvarale su se da nisu čule njezino pitanje. Izbjegavale su ju čak i pogledati. Clarice se nikad dotad nije osjećala toliko bespomoćnom. Ni kada je u njihovoj maloj zemlji došlo do ustanka. Ni kada su ona i njezine sestre u tajnosti poslane u inozemstvo. Ni kad je, ubrzo potom, shvatila da će Sorcha, kao krunska princeza, zbog sigurnosti biti razdvojena od, njih. Pa čak ni kad je saznala da je njihov otac ubijen. Nesvjesna njezinih mračnih misli, Amy je nastavila zujati poput dosadne mušice. – Joyce i Betty nam pripadaju. Trebale smo ih uzeti sa sobom. Clarice je primila njezinu, rukavicom zaštićenu, ručicu i kratko ju stisnula. – One nisu naše vlasništvo, Amy. No, voljela bih da smo se... prije odlaska... mogle oprostiti s njima – rekla je i kratko zadrhtala pod naletom hladnog vjetra. Ovo doista nije imalo smisla. Trebale bi otići. Ne mogu ovdje dovijeka stajati poput prosjakinja. S malom torbom u koju je Clarice natrpala nekoliko najnužnijih stvari, i koja je sada stajala na zemlji, tik do njihovih nogu, djelovale su doista patetično. Iz trenutka u trenutak postajalo je sve hladnije, a njihovi baršunasti ogrtači i pomodni šeširići neće ih osobito zaštiti od kiše koja samo što nije počela padati. Boreći se s naletom tuge, Clarice je polako odmahnula glavom. – Mislim da bismo trebale poći kući. Moramo pronaći Sorchu, i zajedno s njom vratiti se u Beaumontagne. Što bismo drugo?


To je jedino što nam preostaje... usto, baka nas možda treba – rekla je, pa podigla torbu i primila sestricu za ruku. – Hajdemo. Za početak, otići ćemo u grad i zamoliti nekoga za smještaj. Možda u nekom hotelu. Ne brini, snaći ćemo se. Doduše, nemamo novca, ali... – Što ako nas odbiju primiti? – Primit će nas – odlučno je odvratila Clarice, iako ni sama nije vjerovala u to. – Ali, što ako nas ne prime? – ustrajala je Amy. – Sjećaš li se one djece koju smo vidjeli u sirotištu? Bili su odjeveni u prnje i prljavi... i užasno mršavi. Sjećaš li se onog dječaka sa slomljenom rukom ? Bila je umotana u neke stare krpe. Što ako i mi završimo tamo? Naravno da se sjećala. Kako bi mogla zaboraviti? No prije nego što je stigla odgovoriti, iza leđa je začula poznati glas. – Princezo Clarice! Čekajte! Okrenuvši se, ugledala je Betty kako trči preko dvorišta, najbrže što je mogla, s obzirom na svoj pozamašan obujam i platnenu torbu koju je nosila u ruci. – Betty! – s olakšanjem je uzviknula Clarice i požurila nazad prema ogradi. – Hvala nebesima što si se pojavila. Ideš li s nama? Jesu li to tvoje stvari? – Ah, ne, vaša visosti, nisu – tiho je rekla Betty i kratko se osvrnula provjeravajući gleda li ju tko. – Spakirala sam vam još neke stvari. Vaše kreme i losione, i još ponešto rublja i odjeće za vas i vašu sestru. – Ali, moraš poći s nama – pobunila se Amy. – Ne mogu. Gospoda Kitling to mi ne bi dopustila. Ni ja ni Joyce ne možemo otići. Gospođa Kitling je rekla... ah, rekla je da ćemo se Joyce i ja odsad brinuti za druge dvije djevojke, koje je uzela umjesto vas... jer jedino tako može pokriti troškove koji su nastali... kad je novac za vaše školovanje prestao stizati – promucala je. – O čemu govoriš? – oštro je upitala Clarice. – Ne vjerujem da bi naša baka propustila... Betty je zdvojno odmahnula glavom. – Već pola godine nije stiglo ni novčića. Svi to znaju, i šapuću o tome – ispod glasa je odgovorila. – Zašto mi nisi rekla? – zapanjeno je upitala Clarice. Jer, da je znala, zamolila bi gospođu Kitling za razgovor, i pokušala ju uvjeriti da će sve biti u redu. Rekla bi joj... pravo rečeno, nije imala pojma što bi joj rekla. No možda bi nešto smislila. – Bila sam i više nego sigurna da vas ipak neće izbaciti – odvratila je Betty, slegnuvši ramenima. – Jer ste princeze – zdvojno je dodala. – Ipak, ne može te primorati da ostaneš. Pođi s nama – rekla je Clarice. Betty je polako odmahnula glavom, pa počela gurati platnenu torbu kroz rešetke. – Nažalost, ne mogu – tiho je odvratila. – Nemam hrabrosti za takvo što – oborena je pogleda priznala. Clarice je kratko kimnula, pa uzela torbu i spustila ju na zemlju. Mogla je razumjeti Bettyne strahove. I sama je bila prestravljena. – Ne bih htjela doći u situaciju da zbog gladi ili hladnoće moram činiti stvari koje nijedna pristojna žena ne bi smjela činiti – rekla je Betty, pogledavši ju ravno u oči. Amy se smeteno zagledala u nju. Nije imala pojma o čemu priča. No Clarice jest. I predobro je razumjela što Betty govori. Pomislivši kako bi zajedno sa svojom sestrom mogla završiti na ulici, u društvu žena koje muškarcima nude tijelo u zamjenu za novac, nakratko se stresla od jeze. Nikad dosad nije se morala brinuti za vlastitu egzistenciju. A sada se


morala pobrinuti ne samo za sebe nego i za Amy. Morat će pronaći način da se njih dvije vrate kući prije nego što upadnu u neku bezizlaznu situaciju. U drugu ruku, činilo se da situacija ni tamo nije sjajna. – Ali, Betty, nas dvije nismo nikada nigdje išle same. Moraš poći s nama – rekla je Amy, prkosno podigavši bradu. – Bez tvoje pomoći nećemo daleko dospjeti. – Pomoći ću vam – rekla je Betty pa iz džepa svoje pregače izvukla vrećicu s novcem, i kroz rešetke ju pružila Clarici. – Joyce i ja odlučile smo vam dati sve što nam je preostalo od plaće, a skupile smo nešto novca i od služavki. Svaka je dala koliko je mogla. Nije puno, ali budete li štedljive, mogle biste s time preživjeti tjedan dana. Tjedan dana! Drhtavim prstima Clarice je uzela vrećicu. – Hvala ti, Betty – ganuto je izjavila. – Neizmjerno si nam pomogla. Bude li nas slučajno netko došao potražiti, reci mu da smo otišle kući. Hajde, vrati se nazad. Hladno je, a izašla si bez ogrtača. – Hoću, vaša visosti – odvratila je Betty i hitro im se naklonivši, potrčala prema kući, pa zastala, okrenula se i još jednom im se naklonila. – Neka vas dragi Bog čuva. – Ne! – viknula je Amy, nemoćno podigavši ruke u zrak. – Ne možeš otići. Ne možeš nas ostaviti. Bez riječi, Clarice ju je primila za ruku, i odvukla ju od ograde. – Što radiš? – pobunila se Amy. – Dužnost joj je pobrinuti se za nas. Ne može nas samo tako ostaviti. Kako si joj mogla dopustiti da ode? – Nemam joj što dopustiti ili ne dopustiti. Pomiri se s tim. Radije se prisjeti kako nam je baka u zadnjem pismu napisala da princeze moraju biti hrabre, bez obzira na okolnosti. I da uvijek moraju biti ljubazne i plemenite, osobito prema slabima i nemoćnima. – Njezine su upute šašave. Znaš to. Tko bi uopće želio biti princeza? – odbrusila je Amy i naglo izvukla ruku iz njezine. – Pogotovo sada. Što imamo od toga? – To smo što jesmo. Beaumontagneške princeze. Ne možemo pobjeći od toga. – Možemo biti što god poželimo – namršteno je odvratila Amy. – I činiti što god hoćemo. Budući da su stigle do raskršća, Clarice je kratko zastala, pitajući se kamo će sad. – Nije to tako jednostavno – rekla je, i pogledala lijevo pa desno. – Neke stvari određene su rođenjem, i to se ne može promijeniti. Svejedno, svatko sam kroji svoju sudbinu – ustrajala je Amy. – Kad se vratimo kući, promijenit ćeš mišljenje – rekla je Clarice i krenula putem oivičenim starim hrastovima. Vjetar je sve jače puhao, a niski tamni oblici prijeteći su se nadvili nad nizinom. Gore od svega, Clarice nije imala pojma jesu li krenule putem koji vodi u grad. Nikad dotad nije na to obraćala pozornost. Jer nije morala. Za stvari poput tih uvijek se brinuo netko drugi. Jedino što se od nje očekivalo bilo je da sjedne u kočiju, a sada... nije bilo ni kočije ni kočijaša, nikoga tko bi joj pomogao da se snađe u tom velikom okrutnom svijetu. Kako bi se ikada mogla vratiti u Beaumontagne, kad ne zna doći čak ni do obližnjega grada? I kako će svojoj sestrici uliti hrabrost, kad je i sama toliko prestrašena? Najradije bi se negdje skutrila i plakala do iznemoglosti. Odjednom, iza jednog od hrastova izronio je visok i jak muškarac, mračnog izraza lica, i čvrsto ju zgrabio za nadlakticu. Obuzeta panikom, Amy je glasno vrisnula. Ali prije nego što je Clarice stigla reagirati,


muškarac ju je pustio i duboko joj se naklonio. – Vaša visosti, žao mi je ako sam vas prepao – rekao je svojim dubokim hrapavim glasom. – Mislio sam da ćete me prepoznati. I jest. Taj glas nije bilo lako zaboraviti. – Godfrey – u dahu je izgovorila, i hitroga odmjerila od glave do pete. Naravno, bio je to Godfrey. Stas poput njegovog također nije bilo lako zaboraviti. Godfrey je bio visok, plavokos i plavook muškarac, širokih ramena i ruku snažnih kao u lučkog radnika. Lice mu je bilo puno ožiljaka, kao u čovjeka koji se u mladosti puno tukao, no nosio je najbolja odijela i umio se izražavati kao malo tko. Bio je u službi njezine bake i prije nego što se Clarice rodila, a Claudia ga je smatrala svojim najodanijim emisarom. Štogod bi tražila od njega, Godfrey bi to učinio. I nikada ju nije iznevjerio. – Bogu hvala što ste nas pronašli – s olakšanjem je izgovorila. – Tko je to? – upitala je Amy, i stisnula se uz Clarice, rukama ju obujmivši oko struka. – Ne poznajem tog čovjeka. – Godfrey, vjerni poslanik kneginje Claudie – rekao je, kratko joj se naklonivši. – I osoba koja uživa njezino veliko povjerenje. – Doista? – upitala je Amy, sumnjičavoga odmjeravajući. – Jest – rekla je Clarice i stisnula ju uz sebe, kako biju ohrabrila. – Godfrey obavlja najvažnije poslove, i zato često putuje u inozemstvo – objasnila je, i istog se trenutka zabrinuto namrštila. Zašto je došao? – Je li s našom bakom sve u redu?Je li možda... – Živa je i zdrava – odvratio je Godfrey, i nakratko se pozorno zagledao u nju svojim vodnjikavim očima, pa svrnuo pogled na Amy. – No, još uvijek nije uspjela ugušiti nemire. Poručuje vam da pobjegnete i sakrijete se. – Ali... kamo bismo pobjegle? I zašto? – zapanjeno je upitala Clarice, razočarana što se ispostavilo da je njezina sreća bila kratkog vijeka. – Postoje ljudi koji vas žele pronaći i ubiti. To je jedini način da zatru vašu lozu. Sakrijte se negdje u provinciji – predložio je. – I ostanite tamo dok vas kneginja ne pozove u Beaumontagne. Amy je i dalje bila sumnjičava. – Ako ćemo se skrivati, kako će nas pronaći? – upitala je, postrance ga promatrajući. – Rekla mi je – i, moram istaknuti, to je nešto što samo ja znam – da će vas putem novina pozvati da se vratite. I zato, ne vjerujte nikome ako vam kaže da možete poći kući. Skrivajte se, i tek kad u novinama pročitate njezinu obavijest, znat ćete da opasnosti više nema. Zapravo – započeo je pa nakratko zašutio i počeo kopati po torbici koja je visjela s njegova pojasa – to vam je i napisala – završio je, pruživši im zapečaćenu omotnicu. Istrgavši ju iz njegove ruke, Clarice je hitro slomila pečat, pročitala pismo i pružila ga Amy. – Kratko i jasno, poručuje nam da pobjegnemo i do daljnjega ostanemo skrivene – drhtavim je glasom izgovorila. – Ali, vi ćete poći s nama, zar ne? – upitala je, i pogledom punim nade zagledala se u Godfreya. Odmahnuo je glavom. – Nažalost, ne mogu. Moram pronaći Sorchu jer ona je također u opasnosti. Prvi put tog dugog jezivog prijepodneva, Clarice je poželjela poskočiti od sreće. – Sorchu! – veselo je uzviknula. – Naravno, poći ćemo k njoj. Povest ćete nas, zar ne?


Dugi trenutak blijedo je zurio u nju. – Ne, ne mogu to učiniti – i najzad je izgovorio. Amy je podigla pogled s pisma i smeteno se zagledala u Godfreya. – Ali, upravo ste rekli da idete k njoj. – Po želji kneginje Claudie, dužnost mi je Sorchu držati podalje od vas, jer ona je krunska princeza. Naređeno mi je da se za njezinu sigurnost osobno pobrinem – rekao je, pa bespomoćno slegnuo ramenima. – Žao mi je, ali morat ćete se snaći bez mene. – Baka nikada ne bi dopustila da ikamo idemo bez pratnje – pobunila se Amy. Godfrey ju je pogledao na način po kojemu je bilo savršeno jasno da ga mala princeza prilično živcira. – U normalnim okolnostima, zacijelo ne – rekao je. – No vaša baka sada jednostavno čini što mora. – Svejedno, želimo poći k Sorchi – ustrajala je Amy, poput svakog razmaženog djeteta, naviklog provesti svoje. – Morate znati da kneginja Claudia ovim postupkom želi jednako zaštiti vas, koliko i Sorchu – odvratio je i oprezno se osvrnuo oko sebe. – Bojim se da sam dosad već dobio neželjenu pratnju. Ne bi bilo dobro da me vide s vama – napeto je dodao. Obuzeta nelagodom, Clarice se također osvrnula. Prije samo nekoliko minuta, sve što ju je brinulo bilo je kako preživjeti zimu. Sada se počela pitati hoće li uopće uspjeti sačuvati goli život. Godfrey je iz torbice izvukao kožnu vrećicu dupkom punu novca, i hitro ju gurnuo u Claricinu ruku. – S ovim ćete izgurati do proljeća. Pođite u grad, unajmite kočiju i bježite što dalje možete. Hajde, požurite – rekao je i lagano ih gurnuo. – Idite i ne osvrćite se. I zapamtite, ne vjerujte nikome.


Dvanaesto poglavlje Veliki umovi misle jednako – osobito ženski. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Teško da bi se moglo reći da se sunce tek pojavilo na obzoru, kada je Clarice, odjevena u jahaći kostim, izašla iz dvorca i preko ne osobito dojmljivog vrta požurila prema štalama. Morala se maknuti od pretjerano uzbuđenih djevojki i njihovih nadasve napornih majki, i od njihovih udruženih zahtijeva za njezinim uslugama, no više od svega, od vlastitih uznemirujućih misli... Poput razmišljanja je li se Hepburn ozlijedio nakon što je sinoć skočio s prozora. Kamo li je samo nestao? Kako je mogao nestati? Nakon njihova vrućeg sastanka, Clarice se pridružila damama koje su kratile večer u salonu, nadmećući se u pjevanju uz pratnju glasovira, no naravno, cijelo vrijeme iščekivala je da se Hepburn pojavi. Što se nije dogodilo. Ujutro, napeto je iščekivala hoće li koja od služavki spomenuti da se lord Hepburn sinoć ozlijedio, no ni to se nije dogodilo. U drugu ruku, nije se usudila otvoreno ih upitati takvo što. Bila je svjesna da bi njezino zanimanje za Hepburna moglo potaknuti ogovaranja. Koja, uzgred rečeno, ne bi bila bez osnova. Dok je pošljunčenom stazom dugim koracima grabila prema štalama, iznenadni nalet toplog proljetnog vjetra pogurao ju je naprijed, kao da joj želi poručiti neka požuri i odmakne se od dvorca i svojih sumornih misli. Rado je poslušala taj impuls, jer željela je što prije stići do Blaizea i izjahati s njim, kako bi, barem nakratko, pobjegla od svega. Osobito od sjećanja na prethodnu večer. Jer... nije smjela dopustiti Hepburnu da ju poljubi. Zašto mu je to dopustila, ostalo je izvan domašaja njezina poimanja. Muškarci su ju već pokušavali poljubiti, no uvijek bi ih u tome spriječila, makar i grubim metodama, poput udarca koljenom u međunožje. Kako god bilo, nikada nije priželjkivala naći se u zagrljaju nekog muškarca. No Hepburn ju je od prvog trenutka privukao. I, ma koliko god pokušavala ostati imuna na njegov šarm, to joj nije uspijevalo. Njezin prvotni instinkt, da je riječ o opasnom i iskusnom zavodniku, pokazao se točnim. Usto, trebao ju je. Želio je da mu pomogne izvršiti nekakav paklen plan. Nije to čak ni pokušao prikriti, kao ni činjenicu da je spreman njezin pristanak izmamiti na bilo koji način, makar i zavođenjem. I pritom je još drsko nagovijestio da bi se trebala osjećati počašćenom njegovom pozornošću. Po njegovom uvrnutom mišljenju, on nju nipošto ne iskorištava, već ju nagrađujem njezin trud. Bilo je to, uistinu, suludo. Zastavši, kratko je protrljala sljepoočnice. Kakvog li šašavog plana! Kako mu je moglo pasti na pamet da bi se mogla prerušiti u neku ženu? I to u ženu koju uopće ne poznaje, niti zna išta o njoj. Usto, ni u jednom trenutku nije se potrudio objasniti zašto bi to trebala učiniti. Sve što je naveo, bila je nekolicina nejasnih razloga. Veliko je pitanje je li uopće rekao istinu. U skladu s


tim, svatko bi na njezinu mjestu zaključio da je riječ o nečemu opasnom, nečemu u što se ne treba uplitati. I, samo po sebi, razumije se da će odbiti sudjelovati u tome, neovisno o tome koliko dugo ju nagovarao, i na koji način. Kako god bilo, ako je mislio da ju vrućim poljupcima i zavođenjem može nagovoriti da pristane na tu glupariju, prevario se. Odmahnuvši glavom, produžila je prema štalama. Nije se mogla ne upitati što joj se, pobogu, događa? Je li ju Hepburn na neki način začarao? U svakom slučaju, to bi predstavljalo savršeno objašnjenje njezina raskalašenog ponašanja. Kako god bilo, uspio ju je rastaviti sa zdravom pameću. Došlo je vrijeme da toj ludosti stane na kraj. Ne može si to dopustiti. U vrijeme kada su nju i njezinu sestru izbacili iz internata, bila je mlada, preplašena djevojka. Prvu zimu provele su skrivajući se od svih, neprestano se pitajući kako će preživjeti kad ostanu bez novca, i hoće li uopće preživjeti do proljeća. Jer, ako ih plaćene ubojice pronađu... Spasonosna zamisao o prodaji kozmetike pomogla im je da prežive. Bila je to zamisao rođena iz očaja, a Clarice je s vremenom postala pravi stručnjak u procjenjivanju ljudskog karaktera. Kako je vrijeme prolazilo, katkad bi u novinama pronašle pokoju škrtu vijest o situaciji u Beaumontagneu. No, izvješća su u pravilu bila kontradiktorna. Jedni su tvrdili da je kneginja Claudia potpuno porazila pobunjenike, drugi da se još uvijek bori s njima. No, jedno je, barem, bilo sigurno – nigdje nije pisalo da traži svoje unuke i poziva ih da se vrate. Postupno, Clarice se do izvjesne mjere opustila, no ne toliko da bi odbacila svaku vezu s prošlošću. Ni u jednom trenutku nije odustala od pomisli o povratku kući. Zadnjih pet godina imala je pred sobom jasan cilj, i stoga, stat će na kraj vlastitoj očaranosti lordom Hepburnom. Neće dopustiti da joj on pomuti pamet. Opazivši ženski lik kako se povlači dublje u sjenovitu unutrašnjost malog paviljona, obraslog bršljanom i crvenim ružama penjačicama, Clarice je odlučila produžiti, pretvarajući se da ju nije vidjela. Jer, o kojoj god dami da se radilo, očito nije željela biti viđena. Uostalom, najvjerojatnije se neka od djevojaka želi na miru isplakati zbog neke beznačajne prepirke, a ona pak, tog trenutka, nije bila ni najmanje raspoložena za tješenje ucviljenih mladih dama. Ipak, nije mogla odoljeti a da kratko ne pogleda tko ju to pokušava izbjeći. Prepoznavši Millicent, kratko joj je mahnula i produžila korak, odlučivši poštovati njezinu želju za samoćom. No, začudo, čim ju je ugledala, Millicent se široko osmjehnula. – Ah, hvala nebesima što ste to vi, princezo – veselo je uzviknula. – Nisam vas odmah prepoznala, a trenutačno ne bih podnijela društvo nijedne druge žene. Što se Clarice tiče, isto je vrijedilo i za nju. Millicent nije imala ama baš ništa zajedničkog s bratom; očito je on bio taj koji je od oca naslijedio sve najgore osobine, poput bahatosti i cinizma. Za razliku od njega, Millicent je bila mirna i samozatajna, uvijek blaga i nadasve ljubazna. No, neće razmišljati o njemu. I, ako se njih dvoje danas negdje slučajno sretnu, neće s njim progovoriti ni riječ. Jer, nije to zavrijedio. – Dobro jutro, lady Millicent – rekla je, pa zastala na ulazu u paviljon. – Dan je upravo savršen za jahanje. Biste li mi se pridružili?


– Hvala, ali ni ja ni moj konj ne možemo se mjeriti s vama i vašim prekrasnim pastuhom – odvratila je Millicent kiselo se osmjehnuvši. – Niste valjda pomislili da sam toliko jadna da bih se natjecala s vama? – naizgled uvrijeđeno upitala je Clarice. – Ah, ne, nikada ne bih... – hitro je izrekla Millicent, pa naglo zašutjela i široko se osmjehnula. – Šalite se, zar ne? Niste se uvrijedili. – Jasno da nisam – s osmijehom je odvratila Clarice. – Hajde, sjednimo načas u paviljon – predložila je Millicent. – Željela bih s vama porazgovarati o balu. Jučer nismo stigli prozboriti ni riječ o tome. Posljednje o čemu bi Clarice željela razgovarati bio je bal. Zapravo, pretposljednje. Jer, posljednje o čemu bi željela pričati bio je lord Hepburn. Ipak, željela bi čuti je li s njim sve u redu. No, Millicent je, očito, bila jezivo opterećena pripremama bala, pa ako joj razgovor o tome može ikako pomoći, naravno da će razgovarati s njom i pružiti joj priliku da barem na taj način olakša dušu. Nakon što sazna je li se lord Hepburn ozlijedio. – Kako su vaš brat i vaša sestra? – upitala je, pa ušla u paviljon. – Nadam se da su dobro. – Uvjerena sam da jesu – odvratila je Millicent i iznenađeno ju pogledala, – Drago mi je što je tako – rekla je Clarice, pa sjela na klupu. – Jeste li ih jutros vidjeli? – Ako pitate za Prudence, mora da se šalite. Ona nikada ne ustaje prije no što otkuca podne – rekla je Millicent, pa sjela do nje. – Stalno joj ponavljam kako se ne bi trebala ponašati poput princeze, ali ne sluša me. Imate li i vi običaj kasno ustajati iz postelje? – Naravno da ne. Mojim sestrama i meni baka to nikada ne bi dopustila – rastreseno je odvratila Clarice, razmišljajući kako bi skrenula razgovor na Hepburna i saznala što je s njim. – Uvijek smo ustajale u zoru, čemu bi uslijedila jedna žustra šetnja po šumi, neovisno o kiši ili suncu. Tek nakon toga bilo nam je dopušteno doručkovati, i to ono što je baka odredila, jer nismo smjele jesti što god poželimo. A nakon toga... Shvativši da Millicent guta svaku njezinu riječ, naglo je zašutjela. Ne bi smjela previše pričati o sebi i svojem nekadašnjem životu. Doduše, nije sumnjala da bi ju Millicent namjerno izdala, ali, moglo bi se dogoditi da slučajno nešto izlane pred nekim tko to ne bi trebao čuti. – Nije važno – rekla je, nehajno odmahnuvši rukom. – To je ionako bilo davno. Više ne živim tim načinom života. – Razumijem – tiho je rekla Millicent. – Sada sam obična putujuća prodavačica – rekla je Clarice, pa bespomoćno slegnula ramenima, jer postalo je očito da je razgovor krenuo posve krivim smjerom, i da nikada neće saznati je li se Hepburnu što dogodilo. – Mnogo puta, dok sam čitala vijesti o revoluciji, pitala sam se što se dogodilo s pripadnicima kraljevskih i kneževskih obitelji, koji su morali pobjeći u inozemstvo – rekla je Millicent. – No eto, ta nesreća dovela vas je k meni, i ne mogu reći da mi je žao zbog toga – toplo je dodala. Dugi trenutak Clarice je zurila u nju, pitajući se kako bi ju ikada mogla razočarati. Ta žena bila je poput melema za njezinu ranjenu dušu. Uvijek topla, puna razumijevanja i suosjećanja. –


Mora da su muškarci u ovim krajevima glupi kao noć – bez razmišljanja je izgovorila. – U protivnom bi vas neki zgrabio i ne bi vas puštao od sebe. Millicent se trgnula kao da ju je ošamarila. – Ne, nisu glupi – hitro je odvratila, porumenjevši do korijena kose. Dakle, ipak nije posve nezainteresirana za muški rod, zaključila je Clarice. – Hajde, ne budite toliko sramežljivi – s osmijehom je izgovorila. – Zar vas doista nikada nitko nije privukao? Millicent je naizgled nehajno slegnula ramenima. – Čak ni kao mlada djevojka nisam gajila prevelike nade da bih se mogla udati za... – Za koga? – Za... ah, pravo rečeno, ni za koga. Izbjegava odgovor. – Koga bih ja mogla privući? – nastavila je Millicent, oprezno izbjegavajući njezin pogled. – Nisam lijepa, a ni osobito zanimljiva. – Žena je lijepa onoliko koliko je dotjerana, a vi ste se zapustili. A kao osoba, vrlo ste zanimljivi. S vama je nadasve ugodno razgovarati. Usto, imate krasnu dušu i vrlo ste ljubazni. Netko poput vas zaslužuje dobiti znatno više od života. Ne biste trebali živjeti u sjeni svojeg brata i sestre. Lijepo je što se brinete za njih, ali morali biste misliti i na sebe. Millicent je slegnula ramenima, pa pokorno prekrižila ruke u krilu. – Nisam jedina koja nalazi zadovoljstvo u služenju drugima. – Ne, nema žene koja doista uživa u tome – vatreno je odvratila Clarice, ne trudeći se prikriti ljutnju. – Odbijam vjerovati da uistinu tako mislite. Jer, i vi i ja predobro znamo kako stoje stvari u vezi s tim. Obje smo imale prilike vidjeti neudane tetke koje život provode služeći svojim nećacima i nećakinjama kao neplaćene dadilje, družbenice i pratilje. Blijede i neugledne žene koje nitko ne opaža, jer u očima ostatka društva, one su nitko i ništa. Omalovažavaju ih čak i članovi vlastitih obitelji! Začuđena njezinim vatrenim govorom, Millicent se zbunjeno zagledala u nju. – Ali... u Bibliji piše da bismo se trebali... pomiriti sa sudbinom i... – Biblija je također puna priča o ljudima koji su život uzeli u svoje ruke. I to se ne odnosi samo na muškarce, nego i na žene – strastveno je nastavila Clarice. – Žene poput Rute. I Estere! Žene koje su imale hrabrosti uzeti stvari u svoje ruke, i nešto promijeniti. Ne vidim nijedan razlog zbog kojega i vi to ne biste mogli. Millicent je prestrašeno odmahnula rukom. – Ali, ja ne želim ništa mijenjati, niti činiti ikakva velika djela – hitro je odvratila. – Moje su želje sasvim... uobičajene. Napokon. Ipak su se pomakle s mrtve točke. – A to bi bilo... što, točno? – Ah... ništa naročito. Valjda i sami znate o čemu bi jedna stara cura mogla sanjati. Clarice se bez riječi zagledala u nju, čekajući da nastavi. – Katkad sanjam o životu u vlastitom domu, s muškarcem koji bi me volio – tiho je priznala Millicent. – Zašto mislite da se taj san ne bi mogao ostvariti? Meni to ne izgleda nimalo nemoguće. – Zato jer me on uopće ne primjećuje, i... – On? O kome je riječ? – Nije važno... ionako ga ne poznajete.


Upoznat ću ga, pomislila je Clarice. – Hoće li doći na bal? – S obzirom da je Robertov prijatelj, vjerojatno hoće. Clarice se zagledala u nju dugim upitnim pogledom. – Hoće – s uzdahom je priznala Millicent. – Muškarac je mojih snova Corey MacGown, grof od Tardewa. U cijeloj Škotskoj nema muškarca koji bi mu po ičemu bio ravan. Dakle, tu smo. Kad žena tako govori o muškarcu, sve je savršeno jasno. – Kako izgleda? – Ima kosu boje sunca i oči plave poput najljepšeg tirkiza. Jaše kao da se rodio u sedlu, a i odličan je lovac. I savršen plesni partner – sanjivo je prošaputala. – U njegovom naručju osjećala sam se kao da plovim po oblacima. – Dakle, plesali ste s njim? – Samo jednom. Kad mi je bilo sedamnaest. Zamislite, stala sam mu na nogu. Ne čudim se što me više nije ni pogledao. Previsoka sam. I nespretna. Nisam ni za što. – Odakle vam takva pomisao? – ljutite je upitala Clarice. – Moj je otac to stalno ponavljao. Clarice je zaustila da joj kaže što misli o očevima koji svojim kćerima govore takve strahote, pa naglo pregrizla jezik. Ne bi bilo u redu blatiti čovjeka kojeg nikada nije upoznala. Barem ne pred njegovom kćeri. – Ljudi koji žive s nama katkad jednostavno ne vide naše vrline – blago je izgovorila. – Moj otac nije bio slijep. Bio je čestit i pravedan čovjek. – Vjerujem da jest, no sigurna sam da nije znao ništa o ljepoti – odlučno je odvratila Clarice. – Pomoći ću vam pri odabiru frizure i garderobe – nastavila je, ne ostavljajući joj vremena da se pobuni. – Sve što vam je osim toga potrebno da biste osvojili lorda Tardewa, jest kraljevsko držanje i čaroban osmijeh. No, njega barem imate. Millicent se glasno nasmijala i u nevjerici odmahnula glavom. – Krajnje sam ozbiljna – rekla je Clarice, pa ustala, i potapšala ju po ramenima. – Počnite razmišljati o tome – dodala je, i uputila se prema izlazu iz paviljona. Millicent je naglo skočila na noge. – To ne dolazi u obzir – jednako je odlučno odvratila. – I vi i ja imamo pametnija posla. Trebali bismo se usredotočiti na Prudence. I na pripremu bala. Vaše prijateljstvo doista mi je dragocjeno, princezo, no molim vas, ne trudite se moj život učiniti boljim nego što jest. Vjerujte mi, sasvim sam zadovoljna svojim životom, i ne želim ništa mijenjati.


Trinaesto poglavlje Više se muha uhvati na med, nego na ocat. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Posvuda uokolo štala vladao je miran, gotovo pospan ugođaj. Nekoliko konjušara i njihovih pomoćnika motalo se uokolo, no ne dovoljno blizu da bi obratili pozornost na ženu koja je žurila duž niza odjeljaka s konjima. Što se Clarice tiče, bilo je to posve u redu, jer žudjela je što prije vidjeti Blaizea i pomilovati njegovu baršunastu njušku. On, barem, nije ništa tražio od nje, izuzev malo jurnjave po livadama, i malo maženja nakon toga. Nikada ju nije nasmrt prepao niti ju na bilo koji način povrijedio. Ovdje, u ovom suludom okruženju, on je vjerojatno bio jedini normalan. Svakako neusporedivo normalniji od muškarca na čijem je posjedu boravio. No, kada je stigla do Blaizeova odjeljka, na svoje zaprepaštenje ustanovila je da je prazan. Obuzeta panikom, hitro je zavirila u ostale odjeljke, no nijedan od konja nije bio ni približno nalik njezinu prekrasnu pastuhu. Gdje je? Blaize je mrzio muškarce. Ako ga je neki od konjušara izveo na jahanje, taj poduhvat mogao bi završiti pogubno. Naravno, po konjušara. Ipak, pod tim njezinim strahom, krio se jedan, pravo rečeno, znatno manje logičan strah... što ako ga je netko ukrao? Krenuvši nazad duž zgrade s odjeljcima za konje, pogledom je pretraživala teren, u potrazi za Blaizeom. Obišavši ju, stupila je na livadu, pa kratko žmirnula zaslijepljena suncem... i ugledala svog pastuha, osedlanog i spremnog za jahanje. Hepburn, taj prokletnik, držao ga je za uzde i milovao ga pa njušci. Malo je reći da joj je laknulo. No, njezino olakšanje brzo se pretvorilo u ljutnju. Hepburn je, očito, bio živ i zdrav, Blaizea, očito, nije nitko ukrao, a njih su se dvojica, i više nego očito, sasvim lijepo slagali. Požalila je što je potrošila i sekundu svog vremena brinući se oko bilo kojeg od te dvojice svojeglavih mužjaka. Prišavši im, hitro je istrgnula uzde iz Hepburnovih ruku. – Što izvodite? – ljutito je upitala. – Čekam vas – mirno je odvratio. Djelovao je uobičajeno ravnodušno, kao da se sinoć između njih nije ama baš ništa dogodilo. U redu. I ona se može pretvarati da se nije ništa dogodilo. Uostalom, i nije se dogodilo ništa naročito. Malo su se igrali vatrom, i to je sve. To se više neće ponoviti. Ni slučajno. – Kasnite – rekao je. Što? Zar su se dogovorili da će zajedno izaći na jahanje? – Kako ste znali da ću se uopće pojaviti? – upitala je, pozorno se zagledavši u njega. – Oslonio sam se na intuiciju. Nije me prevarila.


Oslonio se na intuiciju? On? Čovjek poput njega nije imao pojma što je intuicija. Jer, za takvo što morao bi imati dušu. Koju nema. Zacijelo je vidio da je u jahaćem kostimu sišla na doručak, pa shvatio da ide na jahanje, i požurio prema štalama, kako bi ju pretakao. – Nemojte to više činiti – upozorila ga je. Kratko je kimnuo. – Kako god želite. Zašto je, odjednom, tako popustljiv? Bilo je to, uistinu, sumnjivo. Muškarac poput njega nije se nikome pokoravao – osim ako za to nije imao i više nego dobar razlog. Bojala se i pomisliti što bi to moglo biti. – Uzgred rečeno, nisam zakasnila – nastavila je, sumnjičavo pogledavajući Heliosa, koji je stajao u blizini, također osedlan i pripremljen za jahanje. – Uvijek odlazim na jahanje u ovo doba dana. Meni i mojem konju, to savršeno odgovara – rekla je, pa odlučno odbila njegovu ponudu da joj pomogne uzjahati. Nehajno slegnuvši ramenima, prišao je svom konju i hitro se uspeo u sedlo. – Dakle, niste ranoranilac. Nikada to ne bih pomislio. Uspela se u sedlo jednako lako poput njega. – Zašto ne? – Zato jer sam stekao dojam da pripadate tipu žena koje počinju veselo cvrkutati već od rane zore. No, prevario sam se. Ne samo što kasno ustajete, nego ste i mrzovoljni. – Nisam nimalo mrzovoljna – odbrusila je, što je bilo skroz naskroz šašavo, jer ton njezina glasa govorio je suprotno. No, tu doista nije bilo pomoći. Hepburn ju je neopisivo živcirao. – Jeste li doručkovali? – upitao je, zabrinuto ju promatrajući. – Nadam se da ste svjesni da nije dobro uputiti se na jahanje prazna želuca. Zacijelo glumi zabrinutost, pomislila je. Jer, ako ne glumi, tim gore po nju. – Nikada ne preskačem doručak – promrsila je. – Ako je tako, nema smisla da i dalje gubimo vrijeme. Hajdemo – rekao je, pa podboo konja i uputio se preko poljane prema dijelu imanja s brežuljcima i udolinama, mjestimice krševitim, a mjestimice prekrivenim svježom zelenom travom. Kao i prethodnog dana, ponovno ju je obuzeo osjećaj da bi bilo najbolje pobjeći odavde. Mogla bi poći u Freya Crags, pokupiti Amy i pobjeći s njom u Edinburgh. Prethodne večeri zaradila je dovoljno novca da njih dvije prežive zimu. Još jednu zimu, daleko od doma... tijekom koje će neprestano živjeti u strahu od suca Fairfoota, pitajući se hoće li ju pronaći. I u strahu od lorda Hepburna, koji će se osjećati izigranim i zacijelo neće olako prijeći preko njezina bijega. Kad je postala takva kukavica? To nije bilo nimalo nalik na nju. Amy joj je često spočitavala preveliku smjelost, nazivajući ju ludošću. Ipak, Hepburn joj je uspio utjerati strah u kosti. Bojala ga se, i to iz više nego jednog valjanog razloga. Bojala ga se, jer se činilo da doista misli da bi njegov suludi plan mogao uspjeti. I zato jer se činilo da dušom i tijelom uživa u ljubljenju s njom. A više od svega zato, jer je i sama uživala u tom poljupcu. Toliko, da je načas poželjela podati mu se i dušom i tijelom. Jasno da ga se ne boji, uvjeravala se. Znatiželjna je, i to je sve. I jasno da ne žudi dušom i tijelom podati se muškarcu koji je toliko bahat i umišljen, a usto vjerojatno i lud. Podbola je konja i pojurila za njim. – Što se dogodilo s onim muškarcem? – upitala je, čim ga je dostigla.


– S kojim muškarcem? – S onim zbog kojeg ste skočili kroz prozor. Jeste li ga uspjeli pronaći? – Ne – rekao je, polako odmahnuvši glavom. – Pobjegao je. – Mora da vas je to prilično razljutilo. Niste navikli gubiti, zar ne? Polako je okrenuo glavu i na dug se trenutak zagledao u njezine oči. – Jest. Nisam navikao gubiti, i to me prilično razljutilo. Mora da je nesvjesno jače povukla uzde, jer Blaize se kratko propeo. Hitro ga je umirila, pa oprezno pogledala Hepburna. Je li joj upravo zaprijetio? Naravno da jest. Prošle večeri pokušao ju je zavesti, a budući da se to pokazalo bezuspješnim, sada ju je pokušavao zastrašiti. Na njegovu žalost, to mu neće uspjeti. Jer, kako su stvari stajale, on je ipak samo grof, a ona je princeza. Došlo je vrijeme da mu to jasno stavi do znanja, a i da se sama počne ponašati u skladu s tim. Baka ih je često upozoravala da se čuvaju prevelike bliskosti s osobama nižeg položaja, jer budu li se prema njima suviše prijateljski odnosile, ti ljudi neće ih poštivati. I bila je u pravu. Dokaz se upravo nalazio pred njezinim očima, jer Hepburn je očito umislio da su njih dvoje ravnopravni. Srećom, Claudia je svoje unuke također naučila kako takvu drskost presjeći u korijenu. Visoko podigavši glavu, Clarice je podbola konja i potjerala ga u trk. Znala je da djeluje ponosno i samouvjereno. I znala je da će time Hepburnu jasno staviti do znanja što misli o njegovoj drskosti. Doduše, sumnjala je da će time imalo nauditi njegovoj napuhanoj taštini. No barem će mu poručiti gdje mu je mjesto. Odnosno, daleko iza nje. Štale su uskoro ostale daleko iza njih, kao i dvorac. Sve što se moglo vidjeti u toj pustoši, bile su ptice koje su mirno plovile ogromnim plavim nebom, ponad zelenih brežuljaka, i tu i tamo, pokoji grm divljih ruža. Krajolik je bio posve različit od onoga u kojem je odrasla. Planine su bile niže, a okoliš pitomiji. Ipak, vjetar koji je šumio tim krševitim predjelom nije zvučao nimalo pitomo. Nego opasno i prijeteći. Poput Hepburna. Tog prokletnika, koji joj nije mogao dopustiti da uživa u jahanju, bez njegove neželjene prisutnosti. Naravno, nije mu dugo trebalo da ju dostigne. – Djelujete ljutilo, vaša visosti – rekao je. – Jesam li vas čime uvrijedio? Jest, i samim svojim postojanjem, pomislila je. – Čini se da očekujete da učinim nešto što osobno smatram ludošću. Ne možete od mene tražiti takvo što. To je posve neprikladno – rekla je, pa odjednom shvatila da bi možda mogao pomisliti kako govori o njegovom pokušaju nagovaranja uz pomoć vrućih poljubaca, a ne o njegovom šašavom naumu. – Nadam se da razumijete da se ne mogu pretvarati da sam netko tko nisam, osobito ne ako mi razlozi za takvo što nisu poznati – hitro je dodala. – Dakle, ipak ste razmišljali o mojem prijedlogu – zaključio je. Naglo je povukla uzde i stala, primoravši i njega da stane. – Ja sam princeza – mirno je izgovorila, pa podigla ruku kako bi ga spriječila da joj protuslovi. – Znam da mi ne vjerujete, no tako je. Moj položaj zahtijeva ponašanje u skladu s izvjesnim moralnim normama, a one zacijelo ne uključuju prerušavanje, u cilju da bi se nekoga obmanulo i navelo na pogrešne zaključke.


– Osim ako nemate izbora – ledenim je tonom odvratio. Pokušavao ju je stjerati u kut. I to joj se nije svidjelo. O ne, nimalo. No, zacijelo postoji izlaz. Mora ga pronaći. – Čak i kad bih se prerušila u neku drugu ženu, kako biste vašim gostima objasnili gdje sam ja? – upitala je. – Trebam li vas podsjetiti da ste me pred damama praktički primorali da potvrdim svoj dolazak na bal? – Neću im morati ništa objašnjavati. Jer, princeza Clarice bit će na balu. – Jest, pod krinkom neke druge žene – nestrpljivo je odvratila. – Možete odigrati obje uloge. Nije teško jednu krinku zamijeniti drugom. To možete učiniti za tren oka – rekao je, zagledavši se u nju dugim prodornim pogledom. – I tako ćete i vi i senora Mendez biti na balu. I, to je jedino važno. – Zašto je toliko važno da obje budemo tamo? Želite li ljude zadiviti našom prisutnošću, ili što? – Naravno – odvratio je, i dalje ju pozorno promatrajući. – To je prvo veće društveno okupljanje koje pripremam nakon svog povratka iz rata. Ugled moje obitelji uvelike ovisi o uspjehu tog bala. Naravno da nije povjerovala u to. – To je obična laž – bez uvijanja je odvratila. Polako ju je odmjerio od glave do pete. – Znao sam da niste glupi. Osmjehnula se, i da, to je bila pogreška. Jer, nije mu željela dati do znanja da je voljna surađivati s njim. Jer, ne može udovoljiti njegovu zahtjevu. Ako ju itko prepozna, propala je. I zapečatila svoju budućnost. I ne samo svoju. Nego i budućnost svoje sestre. No, neće ga grubo odbiti. Jer, to ne bi bilo mudro. Nije željela napraviti od njega neprijatelja. Niti će ga moliti za razumijevanje, jer time bi samo pokazala koliko je očajna. Umjesto toga, ostat će staložena i razumna. I opuštena. Jasno, i malo zavođenja moglo bi pomoći. Sasvim malo. Najzad, tom se metodom i on jučer poslužio. Doduše, nije joj bilo ni nakraj pameti ići tako daleko, i ponoviti to... nezaboravno iskustvo. Bilo bi to isto kao kad bi lakomisleno hodala rubom dubokog ponora, nadajući se da neće pasti u njega. A ovaj ponor bio je uistinu dubok. Na dug se trenutak zagledala u njegove oči, a zatim ga obasjala jednim od svojih najčarobnijih osmijeha. – Gospodine, ni uz najbolju volju ne mogu izvršiti to što tražite od mene – rekla je, najtoplijim i uhu najugodnijim tonom koji je tog trenutka mogla proizvesti. – Ako bi se otkrilo u što sam se upustila, i ako bi me ljudi prepoznali, za mene bi to bila propast. Moj ugled bio bi nepovratno ukaljan. Nije izgledao kao da je spreman popustiti. O ne, čeljust mu se još više ukrutila, a pogled postao još hladniji. – Nitko vas neće prepoznati, niti će vaš ugled biti ukaljan. Ne brinite, ništa nisam prepustio slučaju. Bio je uistinu tvrd orah. Ne možete sve predvidjeti. Nešto uvijek može poći krivim putem – ustrajala je. – To se neće dogoditi – odlučno je odvratio, lica mračna poput neba pred oluju. Vidjevši to, srce joj je jače zakucalo. Čak su joj se i dlanovi znojili pod kožnim rukavicama. Jedno je bilo sigurno – čovjek, Ikoji odbija poslušati razum, opasan je. A možda i


lud. S takvima se nije igrati. Ipak, morala je odbiti. Morala je. – Žao mi je, ali svejedno ne mogu učiniti to što tražite od mene. Nakratko je spustio pogled, kao da pokušava prikriti svoje misli, a zatim se ponovno zagledao u nju. – Je li to vaš posljednji odgovor? Ponovno ju je obuzeo isti onaj, već dobro poznat osjećaj nelagode koji ju je uporno pratio od njihova prvog susreta. – Jest – odlučno je odvratila. – Prije, uvrh glave, mjesec dana, slučajno sam načuo da se sudac Fairfoot uspio dokopati izuzetno rijetkog primjerka konja, dvogodišnjeg pastuha, mješanca između beaumontagneške arapske vrste. Clarice je naglo problijedjela. Vidjevši kako je Blaize nestrpljivo odmahnuo glavom, shvatila je da je prejako stisnula uzde, i istog trenutka opustila stisak, odoljevši želji da uznemirenu životinju umiri kratkim tapšanjem, što bi u drugim okolnostima neizostavno učinila. – Ne razumijem o čemu govorite. – Ukrali ste tog konja – rekao je, ledeno se osmjehnuvši. – I to, ni manje ni više nego sucu Fairfootu.


Četrnaesto poglavlje Ne možeš se srditi i istodobno bistro razmišljati. – starci iz Freya Cragsa

Ukrali ste tog konja. Nije to mogla zanijekati, jer znao je sve o Blaizeu. Uključujući i kome je pripadao. I nije se libio poslužiti ucjenom. Poželjela je pobjeći, daleko od njega, u neki nepoznati grad i sakriti se među nepoznatim ljudima. Poželjela je potjerati Blazea u žestoki galop, i nestati, okrenuti leđa svima, zaboraviti na sve – pa čak i na Amy... jednostavno otići i nikada se ne osvrnuti. – Ne, u krivu ste, to je konj iz ergele mog oca... on mi ga je osobno poklonio. – Vaš je otac mrtav – rekao je, bešćutno ju suočivši sa stvarnošću. – Čak i da je živ, ne bi vam ga mogao pokloniti. Jer, Blaize nije stariji od dvije godine, a vi u Engleskoj boravite već pet. Tako ste, barem, sami rekli. To joj, doista, nije trebalo. Uplela se u mrežu vlastitih laži, a taj neodoljivo privlačan muškarac, duše crne kao u vraga, to je i znao. Što će sad? Možda bi trebala pokušati iskoristiti njegovu ljubav prema konjima. – U redu, istina je – priznala je. – Učinila sam to, no trebali biste znati zašto. Sudac Fairfoot želio ga je ukrotiti, i to tako da slomi njegov duh. Morala sam spasiti tu predivnu plemenitu životinju, u protivnom bi ju ubio – oborena je pogleda objasnila. – Blaize nije zaslužio takvu sudbinu, samo zato što neki engleski sudac žudi pokoriti svakoga tko mu se usudi usprotiviti, makar i silom. Hepburn ju je nastavio nezainteresirano promatrati. – Je li i vas pokušao pokoriti? – ravnodušno je upitao. Radije mi se pokori, curo. U protivnom ćete i ti i tvoja sestra završiti u tamnici iz koje više nikada nećete izaći. Prisjetivši se njegovih riječi, modrica na zapešćima i pocijepanog korzeta, želudac joj se ponovno uskomešao od ljutnje. Da se Amy nije u posljednji trenutak pojavila... Naglo je porumenjela. Znala je da ne može pobjeći od sjećanja. Ma koliko daleko otišla, pratila su ju u stopu. Ipak, svim srcem željela je upravo to učiniti. Pobjeći od svega. O, Bože, kad li to barem mogla! – Njegova je žena živi mrtvac. Hoda i govori, no iznutra je mrtva. Fairfoot je potpuno slomio njezin duh – rekla je, izbjegavši izravan odgovor. – Ako Blaize ponovno dođe u njegove ruke, ubit će ga, jer se taj konj nikada nikome neće pokoriti. Ne silom, samo milom. I bit će to spora i bolna smrt. Tući će ga dok ne izdahne. Molim vas, gospodine, nemojte dopustiti da se to dogodi. – Neću to učiniti, pod uvjetom da izvršite ono što sam tražio od vas – odvratio je Hepburn. – Dogovoreno? – upitao je, i pružio ruku, kako bi rukovanjem zapečatili dogovor.


Nekoliko dugih trenutaka zurila je u njegovu ispruženu ruku, pa svrnula pogled na lice čovjeka koji nije prezao ni od čega, kako bi ostvario svoj luđački naum. Bilo je to krajnje nepošteno. Kao i činjenica da je bila primorana odrasti prije vremena, i preuzeti odgovornost na samo za svoj život nego i za život svoje sestre. I sada se našla suočena s muškarcem koji se pokušava nagoditi s njom, i uvući ju u situaciju Preplavljena srdžbom, podbola je Blazea i potjerala ga u trk. Mlad poletan pastuh jedva je dočekao priliku da se istrči, pa hitro poput strijele pojurio preko livade. Iza leđa, začula je Hepburnov zaprepašteni uzvik, a odmah zatim, i grmljavinu kopita njegova konja. Nije marila što je pošao za njom. To nije bilo nimalo važno. Jedino što je tog trenutka željela, bilo je barem naizgled pobjeći od njega, i barem nakratko uživati u blaženom osjećaju slobode. Projurivši preko livade, popela se na brežuljak, a zatim se spustila u udolinu, pa produžila prema visokoj bijeloj ogradi. Bez imalo oklijevanja, Blaize ju je glatko preskočio, i vođen iskusnom rukom svoje gospodarice, nastavio svoj bjesomučan trk. Osjetivši kako joj se oči pune suzama, Clarice je nekoliko puta kratko trepnula, pokušavajući razbistriti pogled. Sve je to zbog vjetra, tješila se, no pravo rečeno, znala je da nije. Bile su to suze bijesa i očaja, jer Hepburn ju je slijedio u stopu. Nije mu mogla pobjeći. Bio je brži, jači i izdržljiviji od nje. Znala je da će ju prije ili poslije dostići. Taj prokletnik! Kako itko može biti toliko zao i okrutan, toliko hladan i proračunat? Shvativši to, pomirila se sa sudbinom i odustala od tog suludog, prividnog pokušaja bijega. Sve je to bila samo kratka, slatka iluzija, pomislila je, pa povukla uzde i zaustavila Blaizea. Dostigavši ju, čvrsto je zgrabio uzde njezina konja, kako bi u korijenu sasjekao svaku njezinu pomisao o bijegu. Kosa mu je bila zabačena unazad, usnice raširene u prijeteći osmijeh, a iz njegovih plavih očiju sijevale su munje. – Što izvodite? – srdito je upitao. – Što mislite da ste dokazali tim jadnim pokušajem bijega? Nije ju bilo briga za njegovo mišljenje. Jer, čak i da je rekao kako je uistinu zadivljen njezinom vještinom jahanja, ne bi se osjećala manje jadno i poraženo. – Nisam se ni trudila išta dokazati – jednako je srdito odvratila. – Upustila sam se u to iz čistog zadovoljstva, i to je sve. – Trebali ste znati da mi ne možete pobjeći. Ni sada ni ikada. Čak i kad bi vam to uspjelo, pronašao bih vas. Nema mjesta na kojem biste se mogli sakriti. Ta glupa i nepotrebna predstava mogla vas je stajati života. Što vam je to trebalo? – Ni u jednom trenutku nisam bila u opasnosti. Umijem jahati poput bilo kojeg muškarca. I vladati svojim konjem – istaknula je. – Taj konj bit će vaš tek kad pristanete izvršiti svoj dio pogodbe – rekao je, i dobacivši joj uzde, ponovno joj pružio ruku. Sve je bilo uzalud. Jer, nakon cijele te vratolomne jurnjave preko brda i dolina, opet je bila na početku, suočena s Hepburnom koji je čekao da stiskom ruke zapečate dogovor. Gore od svega, ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti kako je moguće da ju taj mrski, krajnje odbojan stvor, toliko privlači. Mrzila ga je, bojala ga se, a ipak je žudjela za njim. Bilo je


to, uistinu, suludo. – Primoravate me da pristanem na nešto što se protivi zdravoj pameti, i to samo zato jer ste suviše tašti da biste mogli otrpjeti da vas je netko nasamario – predbacila mu je. – Zašto ste toliko tvrdoglavi? – Najmanje se radi o mojoj taštini. Činim to iz znatno važnijih pobuda. Zbog odanosti prema čovjeku kojeg držim svojim prijateljem. I zato da bi on, čista lica mogao ponovno kročiti svijetom, oslobođen od svih optužbi. Činim to jer cijenim prijateljstvo i smatram da pravda mora biti izvršena. Velikih li riječi. Što bi netko poput njega mogao znati o odanosti? Ili o pravdi i prijateljstvu? Poželjela mu je pljunuti u dlan, no dobar odgoj spriječio ju je u tome. – Nevjerojatno! – uzviknula je, jer doista si nije mogla pomoći. – Što bi netko poput vas mogao znati o prijateljstvu? Ili o pravdi i odanosti? – ljutito je nastavila. Znala je da ne bi trebala. Doista se pokušala suzdržati. Doista jest. Čak je i podbola konja i okrenula se u namjeri da se udalji, no sjetivši se Millicent, odustala je i vratila se nazad. – Zakazali ste čak i kao brat. Kakav ste vi čovjek? – Zaboga, o čemu govorite? – upitao je, zbunjeno se zagledavši u nju. – Otkad ste se vratili iz rata, povukli ste se u sebe, i ni za koga vas nije briga, a najmanje za vašu sestru. – Imam dvije sestre – ironično je odvratio. – Doista? – jednako je ironično upitala. – Čudno da ste se toga sjetili. Jest, imate dvije sestre, od kojih je jedna premlada da bi uopće razmišljala o ičemu iole ozbiljnijem. Prudence vjeruje da je sve u redu, ako vi kažete da je u redu. Ona na život gleda kao na jednu veliku veselu pustolovinu, i to zahvaljujući Millicent, koja smatra da ju ne bi trebala ničim opterećivati. No ista ta Millicent, brine se i za vas... i nije joj svejedno jeste li sretni ili nesretni. Čini se da toga niste svjesni. – Jasno da jesam. – Dakle, nije vas briga? – upitala je, ošinuvši ga pogledom. – Millicent nema nikakvog razloga biti zabrinuta za mene – mirno je odvratio, no po njegovu krutom držanju, Clarice je znala da su ga njezine optužbe pogodile. – Rekao sam joj da se time ne opterećuje. – I, mislite da je to dovoljno da bi vam vjerovala? Zar vam ni jednog trenutka nije palo na pamet da biste trebali s njom iskreno i otvoreno popričati? – ljutito je upitala, svjesna da ton njezina glasa iz trenutka u trenutak postaje sve viši. Sada je već bio neugodno visok. – Gdje ste naučili tako se ponašati? Sumnjam da ste oduvijek tako drski i bezosjećajni. Trgnuo se. Očito je pogodila njegovu bolnu točku. Bilo joj je drago ako jest. Jer, ako ga razgovor o prošlosti boli, nastavit će ga ranjavati. – Poslije smrti vašeg oca, Millicent je preuzela brigu o vođenju domaćinstva, zar ne? A bila bih se spremna okladiti da je i sva briga oko Prudence pala na njezina leđa. Je li tako? – Jest – priznao je. – Jest – ponovila je, oponašajući ton njegova glasa. I nikad joj na tome niste zahvalili, nit joj na bilo koji način pokazali da cijenite to što čini. Zar ne?


– Nisam. – Vaša je sestra jedna nadasve draga i šarmantna osoba, koja smatra da joj dužnost nalaže provesti život u ovoj zabiti, brinući se o članovima svoje obitelj, a vi joj na tome niste čak ni zahvalni. Nije izgledao kao da ga zbog toga muči grižnja savjesti. Jasno da nije. Ako je mogao besramno ucjenjivati jednu princezu, zašto bi se sramio iskorištavati vlastitu sestru? – Rekli ste da joj želite prirediti bal, i ona se odmah bacila na pripreme. Štoviše, niste joj ostavili vremena da cijeli taj posao obavi u miru, nego ste svojim rođacima i rođakinjama dopustili da se pojave nekoliko dana ranije, tako da sada ima dvostruko više posla, jer... – Mislio sam da će joj moje rođakinje pomoći – rekao je, hladnokrvno slegnuvši ramenima. – Kako da ne! Ako se pod tim podrazumijeva sjedenje u udobnim stolcima i prigovaranje, nesumnjivo joj jako pomažu. Zar ne razumijete da je svima njima samo do zabave? Mlade dame, pak, ili kikoću ili plaču. A u potonjem slučaju, čine to na ramenu vaše sestre. Otkad su stigle, Millicent nema ni trenutka mira od njih. – Zato jer je previše suosjećajna. Ne bi tražile njezinu utjehu kad bi se... – ... znala postaviti? Poput vašeg oca? Poput vas? Ne bih rekla da bi Millicent to ikada učinila. Ona i predobro razumije što znači biti grubo odbijen – rekla je, pitajući se je li ikoja od njezinih riječi doprla do njegova srca. – Trebala bi se veseliti balu i razmišljati s kim će te večeri plesati, umjesto što hoda uokolo napola luda od svega. – Ona ionako nikada ni s kim ne pleše. – Zato jer ju nikada nitko i ne pita bi li plesala s njim. A znate li zašto ne? – Ne, ali siguran sam da ćete mi vi to reći. – Netko mora! – nestrpljivo je uzviknula pa duboko udahnula u pokušaju da se smiri. Bio je to uzaludan pokušaj, jer više se nije mogla svladati. Clarice je rijetko gubila nadzor nad sobom, no kad bi ga izgubila, izgubila bi ga u potpunosti. – Nitko ju ne pita za ples samo zato jer je uspjela samu sebe uvjeriti da nikome nije privlačna. Trudi se biti neprimjetna, pa ju nitko više i ne primjećuje – ljutito je izgovorila pa nemoćno raširila ruke. – Mogu joj pomoći urediti frizuru i mogu joj pomoći pri izboru garderobe koja će joj pristajati. Mogu ju u svakom pogledu dotjerati, i što je važnije od svega, podučiti ju kako treba govoriti, hodati i osmjehivati se, no znate što? Ona to ne želi. Znate li zašto? – Ne, ali ne sumnjam da ćete mi i to reći. – Svaki muškarac bio bi sretan da za suprugu dobije ženu poput nje, ali ona toga nije svjesna. Ima jezivo nisko mišljenje o sebi. Čijom zaslugom, gospodine? Čijom zaslugom? – Nemam pojma, ali siguran sam da ćete reći da sam ja za to kriv – rekao je, promatrajući ju kao da govori nekim stranim jezikom, koji on ni uz najbolju volju ne razumije. – Budući da rado priskačete u pomoć svojim prijateljima, možda biste se prema njoj trebali odnositi kao prema svojoj prijateljici – zajedljivo je predložila. No taj izrod više nije obraćao pozornost na nju. Glave okrenute u stranu, pozorno se zagledao u daljinu, kao da nešto osluškuje. Nošeni vjetrom, tada su i do njezina uha doprli uznemirujući zvukovi. Povici puni straha i


panike. Topot konjskih kopita. I najzad, pucanj. – Netko je napao MacGeese – promrsio je Hepburn, pa podboo konja i pojurio prema strmoj uzvisini. Clarice je bez oklijevanja pošla za njim, a kad mu se pridružila na vrhu uzvisine, pred njezinim očima iskrsnuo je prizor uvelike nalik prizorima iz noćnih mora koje su ju mučile od dana kada je rat njezinu zemlju zavio u crno. Posljednje što bi očekivala bilo je da bi se neki od tih jezivih prizora mogao ostvariti upravo ovdje, u toj mirnoj, uspavanoj škotskoj dolini. U toj sunčanoj udolini, nasred koje je bilo malo ograđeno imanje, s kolibom i dva stabla jabuke koja su rasla pred njom. S lijeve strane kuće nalazio se vrt, a raspršeni po dvorištu, pilići su lijeno čupkali rosnu zelenu travu. Na prvi pogled, sve je djelovalo idilično. No, širom otvorena vrata kolibe otužno su visjela na šarkama, a nasred vrta, u lokvi krvi, ležalo je beživotno žensko tijelo. Dva jadna, od nemilosrdnoga gonjenja zapjenjena konja, bila su svezana za jedno od stabala, a jedan od vlasnika tih životinja, nemilosrdno je mlatio čovjeka kojeg je njegov kompanjon čvrsto držao s leđa. – Bijedne kukavice – promrsio je Hepburn. Pogledavši ga, Clarice je na njegovu licu opazila promjenu. Čeljust mu se naglo ukrutila, a pogled postao tvrd i ubojit. Zvuk tupih udaraca koji su pljuštali po tijelu bespomoćnog čovjeka, i njegovi očajni, bolni vapaji, uznemirili su Blaizea. Životinja se, očito, prisjetila vlastite agonije, pa počela prestrašeno rzati i povlačiti se unazad. Pravo rečeno, Clarice bi mu rado udovoljila i zajedno s njim pobjegla od tog jezivog prizora. Nije mogla gledati kako ta dvojica bezdušnih, hladnokrvnih ubojica, premlaćuju čovjeka na smrt. Niti slušati kako se smiju njegovoj muci. Ipak, znala je da ne može pobjeći. I zato je umirila Blaizea, pa hrabro svrnula pogled na Hepburna. – Gospodine, vjerujem da možemo izaći na kraj s tom dvojicom. Rado ću vam pomoći, ako mi kažete kako – rekla je, s puno više samopuzdanja nego što ga je osjećala. Pogledao ju je, pogledom od kojeg joj se krv sledila u žilama. Bio je to pogled kojim ju je zakucao na mjestu, jasno joj poručivši neka ostane gdje jest, pa naglo podboo konja i uz glasan poklič sjurio se niz padinu, ravno prema malom posjedu. Oba lupeža hitro su okrenuli glave prema padini, no kada su shvatili da samo jedan muškarac juri prema njima, izmijenili su kratak podrugljiv pogled i grohotom se nasmijali. Odmah potom, jedan od njih, s izrazom dosade na licu, izvukao je pištolj iz korica i uperio ga u Hepburna. U naletu straha, ali i srdžbe, Clarice je glasno vrisnula Hepburnovo ime, pa podbola Blaizea i kao sumanuta pojurila niz padinu. Ako ga je i čuo, Hepburn se nije obazirao na njezin povik. Na njezino zaprepaštenje, nastavio je juriti ravno prema iskešenom krezubom razbojniku, koji mu je prijetio pištoljem. Lupež se hitro sagnuo i otkoturao u stranu, pa opalio iz pištolja, a kad se dim razišao, Clarice je bila sigurna da će ugledati Hepburna na zemlji, ranjenog, a možda i mrtvog. No, hitac ga je promašio. Naglo povukavši uzde, Clarice se zaustavila nasred padine, ne znajući što bi sad. Bi li se sjurila dolje i umiješala se u sukob, ili ostala po strani? Ljutito opsovavši, krezubi razbojnik odbacio je beskorisno oružje.


Njegov prijatelj, krupna ćelava protuha širokih ramena i vrata kao u bika, grubo je odgurnuo svoju premlaćenu žrtvu, pa s hrpe granja izvukao najdeblju, i vitlajući njome po zraku, pojurio prema svojem konju. No, Hepburn je bio brži od njega. U tren oka stvorio se kraj stabla, hitro odvezao konje, i uz još jedan zaglušan poklič, potjerao ih s imanja. Uplašene životinje kao sumanute pojurile su sakriti se u obližnjem šumarku. Oba lupeža bijesno su opsovala, no u njihovim glasovima mogao se čuti prizvuk panike. Jer, Hepburn je sjedio u sedlu velikog i jakog pastuha. Potjera li ga na njih... No, nije. Počeo je polako kružiti oko krupnog ćelavca, natjeravši ga da se okreće oko sebe. Naravno, znao je da će mu se ubrzo zavrtjeti u glavi. A tada će izgubiti tlo pod nogama. Što se najzad i dogodilo. Čim je lupež posrnuo, Hepburn se hitro sagnuo i iščupao mu granu iz ruke. Omamljen, ćelavac je pao na koljeno, pa počeo glasno psovati. Napeto prateći zbivanja, Clarice je zaključila da Hepburn zna što čini. Kad bi se uplela, samo bi mu smetala. Zapravo, ne bi mu rado stala na put. Plašila se i same pomisli da mu stane na put. Zavitlao je granu na krezubog razbojnika, pa skočio iz sedla i bacio se na krupnog lupeža. Teški udarci počeli su pljuštati poput kiše. Gledajući ih, Clarice se stresla od jeze. Nikada u životu nije vidjela tako grubu tučnjavu. Jednim snažnim udarcem, Hepburn je oborio ćelavca na zemlju, i hitro ga objahavši, nastavio ga udarati, ne obazirući se na udarce koje je i sam primao. Vidjevši kako je krezubi izvukao nož ispod pojasa i pohitao ga zabiti u Hepburnova leđa, Clarice se ni uz najbolju volju više nije mogla suzdržati. – Roberte! – vrisnula je, pa podbola Blaizea i potjerala ga niz padinu. – Čuvajte leđa! Začuvši njezino upozorenje, naglo je podigao krupnog razbojnika i svom snagom gurnuo ga na krezubog, tako da su oba nitkova tresnula na zemlju. Hepburn je pogledom potražio Clarice, pa odlučno podigao ruku. – Ni makac! – rekao je, tonom kojim bi se obratio psu. Ili robu. Ukopala se na mjestu. Poput psa. Ili roba. Jer, ne bi se usudila ne poslušati ga. Hepburn nije bio nimalo nalik sebi. Bio je to neki drugi Hepburn, divljak kojeg nije poznavala i kojeg se bojala više nego dvojice propalica koji lutaju okolicom pljačkajući i ubijajući nevine ljude. I oni su ga se bojali. Polako su se osovili na noge, pa izmijenili kratak nesiguran pogled. O da, bojali su ga se. Da su ikako mogli, pobjegli bi. No nisu imali kamo. I zato su čekali da im se približi, kako bi ga istodobno napali. Zastavši nekoliko koraka ispred njih, široko im se nacerio i pokretom ruke pozvao ih da mu priđu. Nebesa, on doista uživa u tome, pomislila je Clarice. Krezubi se prvi odlučio na akciju, pa nožem nasrnuo na njega. No, Hepburnu nije dugo trebalo da bi ga zgrabio za zapešće i iskrenuo mu ruku. Začuvši krckanje kostiju, Clarice je duboko udahnula, trudeći se potisnuti iznenadan napadaj mučnine. Urličući od bola, krezubi se srušio na zemlju, a Hepburn se okrenuo prema krupnom ćelavcu. – Prošle noći bio si na mojem imanju. Što si tamo tražio? – opasno je tiho upitao.


Ne, pomislila je Clarice. To nije čovjek kojega je vidjela. – Nemam pojma tko si, ni gdje živiš – odbrusio je ćelavac, no povukao se korak unazad. – Lažeš – promrsio je Hepburn i ponovno zakoračio prema njemu. – Vidio sam te kako se motaš oko mog doma. Tko ti je platio da me uhodiš? – Kažem ti, čovječe, ne znam gdje živiš. Ja sam iz Edinburgha. Kradem, ali ne lažem i... Bilo je to sve što je stigao reći, jer Hepburn ga je šakom snažno raspalio po uhu. Zauzvrat, istog trenutka primio je jednako snažan udarac posred čeljusti. Prije nego što je Clarice stigla trepnuti, Hepburn je ponovno zamahnuo, i razbio ćelavcu nos. – Huljo lažljiva – promrsio je. – Rekao sam ti da sam te vidio. Ćelavac je zamahnuo prema njegovu nosu, no Hepburn se izmaknuo i šakom ga pogodio u oko. – Tko ti je platio da me uhodiš? Ćelavac se ponovno povukao korak unazad. – Ušljivi kučkin sine! Nisi normalan! – Znam – promrsio je Hepburn i ponovno ga raspalio. – Tko ti je platio? – Nemam pojma gdje živiš – uzviknuo je ćelavac i okrenuo se, u namjeri da pobjegne, no Hepburn mu je podmetnuo nogu, pa pričekao da ustane, i ponovno ga oborio na zemlju. – Jesi li me namjeravao opljačkati? Pokušavajući ustati, ćelavac ga je rukom obujmio oko koljena. Hepburn ga je koljenom raspalio po nosu, a zatim ga čvrsto uhvatio za ovratnik, i osovio ga na noge. – Nešto sam te pitao – podsjetio ga je – Ne, kunem se, nisam... – promucao je ćelavac, i ponovno zamahnuo šakom prema Hepburnovoj glavi, no promašio je. Nizom brzih udaraca, Hepburn ga je ponovno oborio na zemlju, pa ponovio pitanje. Slijep od vlastite krvi, ćelavac je odmahnuo glavom. – Kako bih, kad ne znam čak ni tko si – promuklo je izgovorio. Teško dišući, Hepburn je dugi trenutak zurio u njega. – Grof Hepburn – rekao je. – Na mojoj si zemlji, lupežu. – Neću više nikad nogom stupiti na vaše tlo, grofe – obećao je ćelavac. – Točno. I nećeš – promrsio je Hepburn i ponovno ga osovio na noge, no samo zato da bi ga nastavio krvnički mlatiti. Clarice to više nije mogla gledati. – Zaboga, ne činite to – uzviknula je, pa hitro sjahala i potrčala prema njemu. – Prestanite! Shvativši da njezin glas ne dopire do njegova bijesom pomračena uma, hitro ga je uhvatila za nadlakticu, spriječivši ga da ćelavcu zada još jedan krvnički udarac. – Molim vas, prestanite! Morate prestati – drhtavim je glasom izgovorila. Zagledao se u nju, kao da ju nikada prije nije vidio. Kosa mu je bila razbarušena, a rukav košulje natopljen krvlju. No njegove oči... bile su to oči čovjeka kojem je đavo oteo dušu. Mračne. Ugasle. Na trenutak, Clarice se uplašila da će ju udariti. Odjednom, duboko je udahnuo, pa odgurnuo ćelavca od sebe. – Princezo Clarice, požurite nazad i recite nekome da odmah upregne kola i dođe ovamo po MacGeea – rekao je,


tonom koji je zvučao zastrašujuće mirno i prisebno. – Ja ću ostati s njim i pripaziti... – Ali, ozlijeđeni ste – pobunila se Clarice, zagledavši se u krvavi rukav njegove košulje. – Preživjet ću. MacGee možda neće. I zato morate požuriti – odvratio je, pa zviždukom pozvao njezina konja. Ako se Clarice i začudila što mu je Blaize prišao poslušno poput psića, uspjela je to prikriti, kao i činjenicu da joj je srce počelo jače lupati, kad je Hepburn stavio ruke na njezin struk, i pomogao joj da se popne u sedlo. Znala je da bi joj njegov dodir trebao biti odbojan. No, nije joj bio. Tako joj Bog pomogao, njegov dodir nikada joj nije bio odbojan. – Ako pomoć ne stigne na vrijeme, MacGee će umrijeti – rekao je Hepburn, pa pljesnuo Blaizea po stražnjici. – Požurite.


Petnaesto poglavlje Princeza se bavi ručnim radom kako bi vlastitim rukama izradila nešto lijepo i oku ugodno, ali i zato da bi pokazala svoju veliku umješnost i strpljenje. – Claudia, beaumontagneška kneginja

S prozora njegove radne sobe, Clarice je promatrala kako Robert dolazi pred dvorac, izubijan, krvav i nimalo uznemiren zbog toga. Nakon što se, teškom mukom, probio kroz skupinu usplahirenih žena, preostalo mu je riješiti se i Millicent, koja ga je u stopu pratila niz hodnik, sve do vrata njegove radne sobe. – Dobro sam, Millicent – rekao je, pa otvorio vrata i ušao u sobu. – I ne, ne treba mi liječnik. To je obična mala ogrebotina. Pregledat ću poštu, a nakon toga ću se odmoriti. Obećavam. Slobodno se vrati gostima. Njima si potrebna više nego meni – kratko i jasno stavio joj je do znanja i zalupivši joj vrata pred nosom, uputio se ravno prema radnom stolu, pa uzeo jedno od pisama ostavljenih na srebrnom poslužavniku. Lice mu je bilo pomalo otečeno, i imao je nekoliko modrica, no sve u svemu, prošao je i više nego dobro, uzme li se u obzir u kakvoj je tučnjavi sudjelovao. Jedina ozbiljnija ozljeda bila je porezotina na njegovoj nadlaktici. Zbog nje je Clarice i bila tu – ona će se za nju pobrinuti. – Vaša visosti, biste li se odlijepili od prozora i napokon mi pregledali ranu? – upitao je, bez da se potrudio i pogledati ju. – Pretpostavljam da je to jedini razlog zbog kojeg ste se ovdje usidrili. Naravno, nije mogao ne vidjeti njezin pribor za šivanje, te lavor i vrč tople vode, odložene na njegovu stolu. Clarice je bila i više nego sigurna da je i nju vidio, čim je nogom stupio u sobu, iako to ničim nije pokazao. No, bio je u pravu. Trebala bi se odlijepiti od prozora i pregledati mu ranu. Čim mu je prišla, podigao je pogled s pisma, i zagledao se ravno u njezine oči. Srce joj je počelo ubrzano lupati. Jer, oči su mu još uvijek bile crvene od bijesa. Poželjela je pobjeći. Najzad, vidjela ga je u najgorem mogućem izdanju, i vlastitim očima uvjerila se da bi u navali nekontrolirane srdžbe bio sposoban ubiti čovjeka bez imalo grižnje savjesti. Ipak, to što je činio, činio je u ime ljudi za koje se osjećao odgovornim. A to je, pak, bilo nadasve plemenito. I zato, morala je ostati, i pobrinuti se za njega. Znala je da ne bi trebala mariti. Najzad, drsko ju je ucjenjivao. Što ju briga za njega? Ne može tako razmišljati. Baka je uvijek govorila da princeza mora biti suosjećajna. I razumna. I uvijek pribrana. Što je bilo uistinu teško dok ju je tako gledao... No, nije ju više gledao. Polako je svrnuo pogled s nje i zagledao se u neku točku iza njezinih leđa. Činilo se da se na izvjestan način želi distancirati od nje, što nije imalo nikakve veze s njezinom blizinom, nego s njegovom nutarnjom pobunom zbog njezine namjere da mu


pomogne. – Kako je MacGee? – mirno je upitala, zaključivši da će biti najbolje započeti neutralnom temom. – Preživjet će. Odvezli smo ga u grad, k liječniku. Nažalost, njegovoj ženi nije bilo pomoći. – Na rukama imate sasušene krvi – rekla je, pa uzela vrč i nalila vodu u lavor. – Operite ih. Bila je uvjerena da su to tragovi krvi s lica njegova protivnika, no kad je oprao ruke, shvatila je da se prevarila. Jer, bile su jezivo izranjavane. Naravno, onako brutalni udarci morali su ostaviti posljedice na njegovim rukama. – Povit ću ih – rekla je – no, prvo se moram pobrinuti za ranu na vašoj nadlaktici. Vjerojatno će ju trebati zašiti. Svucite košulju. Nije se ni pomakao. Samo je zurio u nju, kao da nije čuo što je rekla, ili, kao da ne razumije o čemu govori. Primila je njegovu zgužvanu kravatu u namjeri da ju odveže, no brzinom munje odgurnuo je njezine ruke, pa čvrsto zgrabio lijevi rukav svoje košulje i u tren ga oka pocijepao. – Eto. Otkad je tako sramežljiv? Tko bi takvo što očekivao od muškaraca koji joj je jučer bez imalo ustezanja stavio do znanja da bi ju rado odveo u postelju? Zacijelo glumi, pomislila je, pa uzela ubrus, namočila ga, i počela njime pažljivo otirati krv s njegove rane. – Dakle, zašit ćete mi ranu – zaključio je, iskosa ju pogledavši. – Pretpostavljam da se u to razumijete. Nisam znao da princeze znaju njegovati ranjenike. Tko vas je tome naučio? – upitao je. Glas mu je zvučao pomalo ironično, no ipak, bilo je to razumno pitanje. – Moja baka – odvratila je, pozorno proučavajući njegovu ranu, u pokušaju da ocijeni koliko je duboka. – Ona je od onih žena, koje ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Uvijek je govorila da svi moramo biti spremni na sve – objasnila je, pa zabrinuto odmahnula glavom. Srećom, nož nije prodro duboko u tkivo, no ipak, rana se nije mogla nazvati površinskom. Odjednom, shvatila je da Hepburn zacijelo trpi veliku bol. Ipak, ničim to nije pokazao. Kako je to moguće, ostalo je izvan domašaja njezina poimanja. – Između ostalog, inzistirala je da moje sestre i ja naučimo šivati, a kada je došlo do ustanka, rekla je da bi nam to znanje moglo dobro doći u njezi ranjenika – odsutno je nastavila. – Smatrala je da to dugujemo svojim odanim podanicima, i da moramo biti uzor ostalim ženama. – I jeste li njegovali svoje ranjene podanike? – Ne, jer otac nas je u tajnosti poslao u Englesku. Doduše, da se pitalo moju baku, ostale bismo kod kuće. Rekla je da bi svakoj od nas trebala biti čast položiti život za domovinu, no otac nije tako mislio. Katkad mislim da je pogriješio, jer tada... ah, govorim gluposti. Jer, zacijelo bi nas ubili, kao što su i njega. Sve dok smo žive, postoji nada... Naglo je zašutjela, jer nije željela govoriti o nadi. Bez nade, život kakav je vodila zadnjih godina, bio bi nepodnošljiv. Nada je bila jedino što je imala. No, nije željela Hepburnu otkriti tajne koje je skrivala u najdubljem kutku svog srca. Sazna li da u njezinu srcu još uvijek tinja plamen nade, mogao bi to nekako iskoristiti protiv nje. Kao što je iskoristio i njezinu privrženost Blaizeu. – Biste li sjeli? – upitala je, pogledavši prema stolici. – Rana nije jako duboka, no morat ću


ju zašiti. – Ne, hvala – odvratio je, pogleda uprta negdje iza njezinih leđa. – Radije bih stajao. – Kako god želite – staloženo je odvratila, iako se tako nije osjećala. Promatrajući ga tako uspravnog i ponosnog, njezino se srce uskomešalo. I duša i tijelo bili su mu ranjeni, a ipak je stoički podnosio bol. Ah, doista bi se morala kloniti sentimentalnosti, pomislila je, pokušavajući se osloboditi tog osjećaja. Naravno, neće si dopustiti da se zaljubi u njega. Toliko luda ipak nije. Najzad, ne može ga smisliti. To što istodobno žudi za njim, nije nimalo važno. Jednom kad ode odavde, zaboravit će ga. No, u dubini duše, znala je da je to laž. Nikada neće zaboraviti njegov zagrljaj i njegove vruće poljupce. Ni njegove bistre plave oči. No ovo nije bio trenutak za razmišljanje o tome. Valjalo se primiti posla, i zašiti mu ranu. I potruditi se da pritom ničim ne oda što osjeća prema njemu. Jer on, očito, ništa takvoga ne osjeća prema njoj. U protivnom ju ne bi potpuno ignorirao. Ponašao se prema njoj kao prema komadu pokućstva. Provukavši konac kroz ušicu igle, odlučila se našaliti. – Želite li da uporabim običan bod, ili vam je draži križni? – Svejedno mi je – odvratio je, pa na trenutak spustio pogled, kao da razmišlja o nečemu. – Koliko sestara imate? Na trenutak se ukočila od panike. – Otkud vam pomisao da imam sestre? – Sami ste ih maločas spomenuli. – Varate se – u dahu je odvratila. Nije ih spomenula. Ne bi to učinila. – O da, jeste. Nekoliko puta. Iz Beaumontagnea ste, zar ne? – Odakle znate? – zapanjeno je upitala, pa hitro pregrizla jezik. – Ne možete u to biti sigurni – dodala je, pokušavajući ispraviti stvar. – Sada sam siguran. Prokletstvo. Naveo ju je na tanak led. Sada kada je znao i tko je i odakle je, mogao bi trgovati tim podatkom s ljudima koji su željeli njezinu smrt. U najmanju ruku, iskoristit će ga da bi ju dalje držao u šaci. Bez oklijevanja zabola je iglu u njegovu kožu. Jedva da je i trepnuo. – Dakle, u pravu sam. To je bilo prvo što mi je palo na pamet čim sam vas ugledao. Englezi ne znaju puno o vašoj maloj zemlji, no za vrijeme boravka na pirenejskom poluotoku, nama vojnicima nije promaklo da su vaše žene osobito lijepe. – Jest, one... – promucala je pa zašutjela, jer nije imala pojma što bi rekla. – A vi ste, naravno, princeza od Beaumontagnea – ironično je rekao. – Kao i vaše sestre, koje trenutačno žive... gdje, točno? U Freya Cragsu. Barem jedna od njih. Ali, to mu nije namjeravala reći. – To nije nešto što bi vas se trebalo ticati – odvratila je i pogledala ga ravno u oči. Istog trenutka shvatila je da ju taj čovjek neće izdati. Ako učini što je tražio od nje, dopustit će joj da se udalji. I tako bi se na kraju sve moglo završiti relativno dobro. Naravno, što se nje tiče, najradije bi ga poslala na jedno poduže putovanje do pakla i


nazad. Surov i bezosjećajan muškarac poput njega bolje od toga nije ni zaslužio. Ipak, MacGee bi sada bio mrtav, da mu nije priskočio u pomoć. Sve se, najzad, svodilo na pomoć. Ako ona pomogne njemu, i on će pomoći njoj. Stoga mu je odlučila pomoći. Za početak, tako da mu zašije ranu, htio on tu vrstu pomoći ili ne. Prstima je čvrsto spojila rubove rane, i nastavila sa šivanjem, pažljivo vezujući svaki čvor. – Po čemu ste zaključili da sam iz Beaumontagnea? – upitala je, trudeći se zvučati nehajno. – Kad ste govorili o svom konju, spomenuli ste da je mješanac između arapske i beaumontagneške vrste. Malo je ljudi koji su čuli za taj komadić zemlje u Pirenejima, a još manje onih koji znaju da se tamo uzgajaju konji. – A vi? Otkud je vama sve to poznato? – upitala je, nadajući se da nije opazio kako joj prsti podrhtavaju. Jest, jer oprezno je položio dlan na njezinu nadlanicu, i kratko ga tamo zadržao. – Rekao sam vam. Tijekom rata bio sam na pirenejskom poluotoku. Prešao sam cijeli Portugal i Španjolsku. Bio sam i u Andori. I u Beaumontagneu. Nesvjesno, zabola je nokte u njegovu kožu. – Onda zacijelo znate za revoluciju – u dahu je izgovorila, odjednom obuzeta silnom čežnjom za domom i željom da čuje što se tamo zbiva. U novinama se o tome gotovo ništa nije moglo pročitati. – Je li kneginja Claudia uspjela ugušiti nemire? Ili tamo još uvijek vlada metež? – Nemam pojma. Poželjela ga je uhvatiti za ramena i snažno ga protresti, kako bi ga natjerala da joj kaže sve što zna. – Ali, nije moguće da ništa ne znate – pobunila se. – Bili ste tamo. – Došao sam kasno navečer i otišao prije zore – odvratio je, slegnuvši ramenima. – Obišao sam nekoliko gostionica, popio nekoliko pića i malo popričao s ljudima, no osim naklapanja o Napoleonovim planovima, nisam čuo ništa spomena vrijedno. Godinama je žudno iščekivala bilo kakvu suvislu vijest o zbivanjima u njezinoj domovini, i ponovno ništa. Nebrojeno puta poželjela je otići u London, i u veleposlanstvu se raspitati kako stoje stvari u vezi s tim, no nije se usudila. Godfrey je rekao da ona i njezina sestra ne smiju nikome vjerovati, i mada bi, osobno, bila spremna riskirati, nije se usudila kockati s Amynim životom. Razočaranje i ogorčenost tog trenutka bili su preveliki da bi se mogla suzdržati. I zato se okomila na osobu koja nije bila ni za što kriva, i to s najglupljom mogućom optužbom. – Što ste, uopće, radili u ratu? Bavili se špijunažom? – Ne. Ne. Jasno da ne. Engleski plemići ne bave se takvim stvarima. To bi im bilo ispod časti. Oni sebe vide kao vitezove, koji pitanja pravde i nepravde rješavaju mačem, ravno iz sedla svojih rasnih konja, odjeveni u besprijekorne odore. – Ono što sam ja radio u vojsci, cijeni se neusporedivo manje od špijunaže. Pa čak i od zaduženja običnog regruta – ravnodušno je izrekao. Zaprepašteno se zagledala u njega. Ozbiljan izraz njegova lica nije ostavljao mjesta dvojbi, no ipak, bilo je teško povjerovati da se ne šali. – Ali, kako je to moguće? Vi niste bilo tko. Kratko se nasmijao, no bio je to suh, podrugljiv smijeh, bez imalo veselosti. – Netko je morao obavljati prljave poslove, a ispalo je da sam dobar u tome.


– Kakve prljave poslove? – One koji ostavljaju prljavi trag na duši – rekao je, pa svrnuo pogled na svoju ranu. – Trebali ste se zaposliti u vojsci i šivati rane vojnicima. Nadareni ste za taj posao. Nitko mi nikada nije tako lijepo zašio ranu. – Koliko ste puta ranjeni? – Nekoliko. Nekoliko. Naravno. Ako je netko sposoban za onakvu tučnjavu golim rukama, kakvu je prije par sati imala prilike vidjeti, ne može se očekivati da kroz život prođe bez ozljeda. Razmišljajući o njemu, šutke je nastavila šivanje. Za kratko vrijeme uspjela ga je prilično dobro upoznati, svakako dovoljno da o njemu stekne izvjesno mišljenje. Dakle, prvo ju je pokušao zavesti, nadajući se da će podleći njegovu šarmu i učiniti sve što bude tražio od nje, a kad se to nije dogodilo, ucijenio ju je. I, kao vrhunac svega, lukavo ju je naveo da mu kaže stvari koje mu nije smjela reći. Najradije bi ga kaznila jednim oštrim ubodom igle, no sumnjala je da bi to imalo ikakav učinak. No, dužnost joj je nalagala da se pobrine za njegovu ozljedu, i učinit će to, neovisno o tomu što mislila o njemu. U tome nije bilo ničega osobnog. Isto bi učinila i za ranjenog psa. Završila je šivanje, pa uzela glinenu posudicu s ljekovitim melemom, i vrhovima prstiju nanijela tanak sloj na njegovu ranu. – Što je to? – upitao je, sumnjičavo ju promatrajući ispod spuštenih trepavica. Nije joj se svidio njegov ton. Ni njegov sumnjičavi pogled. Zar misli da mu je na kožu nanijela neko otrovno sredstvo? – Ljekoviti melem – odbrusila je. – Spriječit će infekciju. – Nisam opazio da ga imate u ponudi. – I nemam ga. Ovdje nije moguće pronaći sastojke od kojih se izrađuje – rekla je, i počela mu povijati ruku širokim bijelim povojem. – Imam još samo tu posudicu. – Ne biste ga trebali trošiti na mene – promrmljao je. – Baka nam je neprestano ponavljala da nam tuđa dobrobit mora biti važnija od vlastite. Njezine riječi usjekle su mi se u pamćenje, i, ma koliko bih to katkad željela, ne mogu postupiti drukčije – rekla je, i da, to se odnosilo i na Hepburna, jer, iako nije željela za njega učiniti išta izuzev najnužnijega, pomisao da bi mogao umrijeti ako mu se rana inficira, bila joj je nepodnošljiva. Na trenutak, pred očima joj je iskrsnula slika njegovog hladnog i ukočenog, mrtvog tijela. O ne, nije željela ni pomisliti na takvu mogućnost. Istina, nekoga poput njega ne bi se moglo nazvati uzorom poštenja, ali imao je hrabro srce i borio se poput lava. I ako umre samo zato što je ona propustila učiniti sve što je mogla kako bi mu pomogla... – Ako je vaša baka tako rekla, onda ju svakako morate poslušati – podboo ju je. Nezahvalni gad. Usuđuje se još i šaliti na njezin račun. Posegnula je za njegovom desnom rukom, i kratko mu stisnula svaki prst, kako bi provjerila je li koji od njih slomljen, pa jednako tako provjerila i prste njegove lijeve ruke. Cijelo vrijeme pozorno je promatrala njegovo lice, ali ni u jednom trenutku nije na njemu opazila bolan grč. U redu. Neka mu bude. Ako mu je neka koščica pukla, sam si je kriv što to prikriva, pa neka


trpi. Zagledavši se u oguljenu kožu na njegovim šakama, zaključila je da će rane brže zacijeliti bez povijanja, i zato ih je samo premazala melemom. – Eto – rekla je. – Završili smo. Bilo bi najbolje da sada malo prilegnete. – Ne, nismo završili. Ako je mislio da će pasti na njegov dubok zavodnički ton, prevario se. – Postoji li još neka ozljeda koju nisam vidjela? – suho je upitala. – Ne? U tom slučaju, moj je posao završen. – Moram vas podsjetiti na naš jutrošnji razgovor. Sjećate se, riječ je o Blaizeu i potrebi za vašom suradnjom u vezi s tim – rekao je, i pružio joj ruku. – Moramo potvrditi dogovor. Zagledavši se u tu njegovu, izranjavanju i povijenu ruku, pitala se zaboravlja li taj prokletnik ikada išta. Ima li običaj svaki dogovor potvrditi rukovanjem, ili to čini samo zato što je na neki, njoj nedokučivi način, naslutio da joj je pitanje časti izuzetno važno? I da drži do staromodnih rituala. Jer ako jest, bio je u pravu. Nikada ne bi prekršila zadanu riječ. – Ne razumijem zašto vam je toliko važno da rukovanjem potvrdimo dogovor – rekla je, smeteno ga pogledavši. – Blaize je ionako u vašoj štali. Ne preostaje mi drugo nego postupiti prema vašoj želji. – Svejedno, želim da to potvrdimo rukovanjem. Možda taj njegov dubok zavodnički ton ipak djeluje na nju, jer odjednom se morala boriti s dvije posve različite žudnje. Bi li pobjegla? Ili ostala? Duboko je udahnula pa ponovno spustila pogled na njegovu ruku. Što sad? Dovraga, bio je u pravu. Ucjena nije isto što i dogovor. Prvo predstavlja prisilu, a drugo pristanak. Doduše, iznuđeni, no Hepburn je znao da će ju u tom slučaju pitanje časti spriječiti da postupi protivno dogovoru. Dakle, u konačnici će ipak biti po njegovom. Ipak će biti po njegovom. Polako, položila je dlan u njegov. Stisak njegove ruke na nju je djelovao poput munje. No, bio je to uzbudljiv, čaroban osjećaj, i ma koliko se borila protiv njega, sviđao joj se. Dugi trenutak promatrao je njihove spojene ruke, pa podigao pogled i zagledao se u njezine oči. Taj pogled. Prepoznala je taj pogled. Bio je to Hepburn, onakav kakav jest. Bez ikakvih maski. Bio je to isti onaj muškarac koji se jutros, hrabro i srčano upustio u okršaj s odmetnicima, kako bi zaštitio slabije. Pogled čovjeka koji je bez razmišljanja spreman ući u bitku, ne samo danas, nego uvijek. Jer, duša mu je još uvijek bila puna srdžbe. Rat je to učinio od njega. Oduzeo mu je spokoj, i ma koliko se trudio djelovati mirno i stabilno, u njemu je čučala divlja ranjena zvijer. Duša mu je bila ranjena, prepuna boli, i te boli mogao se riješiti jedino tako da ju preobrazi u srdžbu. Ili u strast. Kroz žestok muški obračun, ili u zagrljaju žene. A sada je želio potonje.


Šesnaesto poglavlje Uzmi sve što ti život pruža. – starci iz Freya Cragsa

Iznenada, obuzeo ju je strah. Strah koji žena osjeća kada se nađe nasamo sa snažnim, odlučnim muškarcem. Za kojeg se, uzgred rečeno, šaputalo da je lud. I koji je, trenutačno, zurio u nju, vrućim, strastvenim pogledom. No, strah je ubrzo nestao pred naletom uzbuđenja. Hepburn ju je želio, i nije to mogao sakriti. Njegova je samodisciplina iščezla. Žudio je za njom, i više nije mario ni za što. I to je bilo ono što ju je uzbudilo. Kada ju je obujmio oko struka i privukao ju k sebi, na trenutak je prestala disati. Grudi su joj bile pripijene uz njegove, bedra su im se dodirivala, njegov pogled bio je prikovan uz njezin. Promatrao ju je onako kako bi gladan vuk promatrao bespomoćnog zečića. Odjednom, Clarice se prisjetila bajki o vukodlacima koje je slušala kao djevojčica. Što ako to nisu bile samo bajke? Jer... doista je izgledao kao da ju namjerava proždrijeti. Duboko je udahnula i pokušala ga odgurnuti od sebe. Prekasno. Njegove usnice već su se spojile s njezinima, u dug požudan poljubac. Njezina pobuna u trenutku je bila ugušena. Gore od svega, više se i nije željela buniti. Ljudi su u pravu kad kažu da je lud. Napokon se i sama uvjerila u to. A ludost je, očito, zarazna, jer kad ne bi tako bilo, njezino tijelo ne bi izgaralo od žudnje za njim. Haljina joj je odjednom postala pretijesna na grudima, koljena su joj počela drhtati, a mjesto između nogu nabreklo je od strasti. Ljubio ju je poput osvajača koji je krenuo u ratni pohod na tuđi teritorij, ne tražeći i ne očekujući bilo čije dopuštenje da ga uzme. Opijena užitkom, tiho je zaječala. Naglo odvojivši usnice od njezinih, poljubio joj je oči, nos, čelo i obraze, a zatim prešao na vrat. Činilo se kao da želi ostaviti pečat na svakom centimetru njezine kože, a kad su mu se usnice spustile do njezina dekoltea, jednim glatkim potezom oslobodio je njezinu dojku iz košarice korzeta. Doista je umješan, pomislila je, jer i protiv svoje volje bila je zadivljena njegovom spretnošću. Jasno, bila je to vještina stečena na temelju bogate prakse. Najradije bi ga zbog toga koljenom udarila u osjetljivo mjesto, što bi možda i učinila, da u trenutku kada je dlanom obujmio njezinu dojku, nije tako čeznutljivo uzdahnuo. Vidjevši izraz njegova lica, stekla je dojam da nešto tako čarobno dosad još nije vidio. Što ju je poprilično utješilo. Nakratko. Jer divljenje u njegovu pogledu ubrzo se pretvorilo u pohlepu. O, ne. Neće se valjda baciti na nju, i... Ne. Umjesto toga, usnicama je nježno obujmio njezinu bradavicu, i vrškom jezika počeo


njome sporo i senzualno kružiti. Ponovno je zaječala, ovoga puta glasnije, pa zabacila glavu unazad i uplela prste u njegovu kosu. Nikada u životu nije se osjećala toliko opijenom, niti je sanjala da bi ikada itko u njoj mogao pobuditi takvu, istodobno bolnu i slatku žudnju. Naravno, slutila je da će biti tako... i to je bio razlog zbog kojeg je trebala ostati podalje od njega. Znala je da mu se neće moći oduprijeti. Svih tih godina, ponosila se sposobnošću vladanja vlastitim nagonima, a sada... sav njezin trud pokazao se uzaludnim. Preplavljena strašću, zaboravila je na sve. Ipak, na neki suludi način, to se činilo posve ispravnim. Njegove usnice na njezinu tijelu nisu joj djelovale kao nešto strano ili tuđe. U njegovom naručju nije se osjećala tuđinkom. Zapravo, prvi put od dolaska u Britaniju, osjećala se kao kod kuće. I, kada je već bila posve uvjerena da više ni trenutka neće moći izdržati to slatko mučenje, podigao je glavu. Lišena zaklona njegovih toplih usana, njezina vlažna bradavica još se više ukrutila. Zbunjena i omamljena, Clarice je potražila njegov pogled. Usnice su mu bile raširene u osmijeh, a njegove oči... o, Bože, u njima je još uvijek titrao onaj isti luđački sjaj. Drhtavih ruku zagrlila ga je oko vrata i privila se uz njega, kao da traži spas u njegovu naručju. Morala je, u protivnom bi izgubila tlo pod nogama. To se pokazalo kao puka besmislica. Jer ako je tražila spas od njega u njegovu naručju, prevarila se. Dlanovima je obujmio njezinu stražnjicu, i čvrsto ju pritisnuvši uz sebe, počeo se lagano pomicati. Ono malo razuma što joj je ostalo u glavi, napokon se probilo na površinu. – Ne – promuklo je izgovorila, i pokušala ga odgurnuti od sebe, jer ako ne prestane činiti to što je činio... – Ne – ponovila je, jer ako ne prestane... Ako ne prestane, nije imala pojma što će tad, no znala je da će izgubiti nadzor nad sobom. A to je bilo nezamislivo. Sramotno. Neprihvatljivo. – Prestanite! Nije ju poslušao. Nije prestao. Činilo se da čak i ne čuje što mu govori. Gore od svega, sada se još više uspalila. Njezina volja za otporom naglo je popustila. Koljena su joj omlohavila, a pritisak se u njezinoj unutrašnjosti povećao. Mračna strast uvukla ju je u dubok ponor, lišivši ju ponosa i svega što je ikada mislila o sebi. Zabola je nokte u njegova ramena, pokrivena samo tankom košuljom. – Želim te – prošaputao je, spustivši usnice tik do njezina uha. – I ti mene želiš, zar ne? Ne. Željela je to izgovoriti, znala je da bi morala, ali nije mogla. Ne dok se trljao o nju tako kako se trljao. – Znam da me želiš – nastavio je, i počeo grickati njezinu ušnu resicu. – Bit ćeš moja. Znam da hoćeš. Da je ikako mogla, usprotivila bi mu se. Ali, nije mogla. Jer, valovi neopisiva užitka preplavili su njezino tijelo. Obuzeta tim snažnim osjećajem, zaboravila je na sve. Nije mogla govoriti, prestala je čak i disati. Svaka suvisla misao ishlapjela je iz njezine glave. Nikad u životu nije osjetila takvo što. Tiho uzdišući, jače se privila uz njega.


Tako opijenu, naglo ju je podigao u naručje, a zatim ju polegao na sag. Kao u izmaglici, osjetila je kako joj podiže haljinu iznad struka. Izraz lica bio mu je odlučan, slavodobitan i... gotovo pobožan. Bila je svjesna da bi se trebala stidjeti što ovako razotkrivena leži pred muškarcem, no nije se stidjela. Možda i zato što je u njegovu pogledu vidjela divljenje. I zato što joj je dodir njegovih ruku godio. Kleknuo je između njezinih nogu, pa hitro svukao hlače i nadvio se nad nju. Osjetivši dodir njegove vruće glatke kože na svojoj, nakratko je ostala bez daha. Oslonivši se na lakte, spojio je usnice s njezinima, u dug, strastven poljubac. I protiv svoje volje, zadrhtala je od žudnje... i iščekivanja. Opijena njegovim mirisom i dodirom njihovih tijela, tom neobičnom intimnošću između žene i muškaraca kakvu nikad dotad nije iskusila, shvatila je da je spremna porušiti i posljednje barijere koje je podigla, kako bi se zaštitila od njega. Uplevši prste u njegovu kosu, strastveno mu je uzvratila poljubac. Začuvši kako je promuklo uzdahnuo, oduševljen njezinom smjelošću, još se više uzbudila, pa jače raširila noge i privila se uz njega. Kad je podigao glavu, i zagledao se u nju, tim svojim prekrasnim plavim očima, znala je što će se dogoditi. Naglo se ukočila i zadržala dah. Hoće li ju jako boljeti? Trenutak potom, kada je počeo polako prodirati u nju, znala je da je prekasno za uzmak. Ništa ga više ne bi zaustavilo. Zarobljena njegovim tijelom, a više od svega njegovom žudnjom, osjećala se posve bespomoćnom. Oči su joj se naglo ispunile suzama, no unatoč boli, nije ga željela odgurnuti. Niti mu reći da prestane. Kako bi mogla, kad je po izrazu njegova lica vidjela koliko mu je potrebna. Bio je to izraz prepun duševne boli, izraz, koji je više od riječi govorio o agoniji u kojoj je živio. I zato mu je odlučila pokloniti svoje tijelo. Pokloniti mu djevičanstvo, u želji da svojom boli iskupi njegovu. Željela je rastočiti njegovu agoniju, upiti ju u sebe i učiniti da zauvijek nestane. Odjednom, kad je već napola prodro u nju, naglo se umirio i zagledao se u nju, oštrim, divljim pogledom. Izgledao je poput životinje spremne na skok, a ipak je oklijevao... kao da nešto iščekuje. Što? Čelo mu je bilo orošeno znojem, čeljust ukrućena od napora da ostane miran. Odjednom, Clarice je shvatila što iščekuje. Njezinu privolu da nastavi. O da, mogla je to vidjeti u njegovim očima. Bio je spreman povući se, bude li ona to htjela. Ali ne, neće mu to dopustiti. Ako već oboje kroče rubom ponora ludosti, neka je i tako. Zajedno će se sručiti u njega. I zato, zagrlila ga je oko vrata i ovila mu noge oko kukova, dopustivši mu da ju posve ispuni. Bio je to potez kojim je razorila i posljednju mrvu njegova zdravog razuma. Nasrnuo je na nju, i nastavio nasrtati, gluh i slijep za sve, sumanut od želje da zadovolji glad vlastita tijela. Ipak, nije dugo potrajalo, i počela je slijediti njegov ritam. Nije imala pojma kada je bol prestala, ustupivši mjesto užitku. Niti je o tome željela razmišljati. Sve što je željela bilo je stopiti se s njim, u tom veličanstvenom, praiskonskom činu. I pritom joj nije bilo nimalo važno što je učinila nešto krajnje sablažnjivo i nepromišljeno. Nikad dosad nije si dopustila


išta učiniti iz puke radosti ili iz hira. No sada jest, i istinski je uživala u tome. Obuzeta požudom, počela je glasno jecati od užitka. Dlanovi su joj se oznojili, srce joj je luđački tuklo, a ipak, nije željela da taj osjećaj ikada prestane. Ako tako izgleda bezumlje, rado bi zauvijek ostala bezumna. U želji da ga zadrži u sebi, čvršće se privila uz njega, no svejedno joj je neprestano izmicao. I to ju je još više raspalilo. Željela ga je, kao što nikada ništa u životu nije željela. Bilo je to jače od nje, jače od bilo čega. Napokon joj je odlučio udovoljiti, pa podvukao ruku pod njezinu stražnjicu i visoko ju podigao. I da, to je bilo ono što je trebao učiniti da bi ju najzad doveo do žuđenog vrhunca. Potpunog, žestokog vrhunca, koji ju je ostavio bez daha. Val za valom, valovi neopisiva užitka počeli su se širiti njezinom nutrinom, i trenutak potom, snažni drhtaji potresli su cijelo njezino tijelo. Svaka suvisla misao nestala je iz njezine glave. Izgarajući u vatri strasti, nagonski se počela nesputano previjati pod njim, ne shvaćajući što mu time čini. I da je htio, ne bi se više mogao suzdržati. Ubrzao je ritam i počeo ju još žešće probadati, silinom koja ju je ponovno uspalila. Svaki mišić na njegovu snažnu tijelu napeo se do granica izdržljivosti, čelo mu se orosilo krupnim kapima znoja, a kad je promuklo zastenjao i prepustio se vlastitom vrhuncu, njegova predaja označila je početak njezinog drugog veličanstvenog orgazma. Jasno, bila je previše neiskusna da bi znala da je djevicu gotovo nemoguće dovesti do vrhunca. A Hepburnu je to uspjelo čak dvaput. Halapljivo gutajući zrak, ponovno se uzdigla u neslućene visine. Njezino tijelo više nije bilo njezino, postalo je njegovim vlasništvom, njegovom igračkom... kojom se, na njezino zadovoljstvo, umio maštovito igrati. U trenutku kada je dosegla vrhunac, pomislila je da umire. Ali ne. Kada je sve bilo gotovo, shvatila je da je itekako živa. Koža joj je bridjela, srce joj je pjevalo, i osjećala se posve, posve ispunjenom. Sretnom, unatoč tomu što je ležala na tvrdom podu, prekrivenom ne baš osobito mekim i debelim sagom. Kad je polako podigla otežale očne kapke i zagledala se u Hepburna, pomislila je da na svijetu nema ljepšeg prizora, od njegova znojem natopljena lica. U mrtvoj tišini zurili su jedno u drugo. O da, ispunio je svako obećanje koje je vidjela u njegovim bistrim plavim očima, u njegovu samouvjerenu držanju i odlučnom stavu. Pružio joj je radost o kakvoj se nikada nije usudila čak ni sanjati. Polako je odmahnuo glavom, kao da ne razumije što se dogodilo. – Nisam te smio uzeti – rekao je dubokim promuklim glasom. – Zašto si mi to dopustila? Poželjela ga je ošamariti zbog uvredljivog načina na koji je to rekao, kao da je njezino tijelo nekakva stvar koju je uzeo protiv njezine volje, pa se sada pokajao, ali, dok je ovako ležao na njoj, s izrazom čuđenja i nevjerice na licu, nije imala srca to učiniti. – Nisi me uzeo – blago je odvratila. – Poklonila sam ti svoje tijelo. Duboko je uzdahnuo i okrenuo se na bok, oslobodivši ju pritiska svojeg tijela. Čudno, ali istog trenutka preplavio ju je osjećaj usamljenosti. – Zašto si to učinila? – ustrajao je. Zašto? To, barem, nije bilo teško zaključiti. Je li moguće da ne zna?


– Zato jer sam ti bila potrebna – s osmijehom je odvratila.


Sedamnaesto poglavlje Budi oprezan sa željama. Mogle bi se ostvariti. – starci iz Freya Cragsa

Jer sam ti bila potrebna. Prokletstvo, što bi to trebalo značiti? Izašavši iz svoje drvenjare, Hepburn se, mrzovoljno poput ranjenog tigra, uputio prema dvorcu. Jutro je već odavno prošlo; na vlastito čuđenje probudio se tek oko podneva, s mirisom Claricina parfema na svojem tijelu, i preglupom spoznajom da je prvi put nakon dolaska iz rata zaspao kao klada. Jest, uz nju je doživio nešto što već odavno nije, i mislio je da nikada više i neće, ali to doista nije važno. Kao ni činjenica da joj je oduzeo djevičanstvo. Grom i pakao. Bila je djevica. Prisjetivši se toga, naglo je zastao, protrljao bolno čelo, pa duboko uzdahnuo i nastavio šepesati prema dvorcu. Sve ga je boljelo. Pravo rečeno, jedva se držao na nogama. Na bedru je imao veliku modricu, očito posljedicu jučerašnje tučnjave. Doduše, nije se mogao sjetiti u kojem je trenutku dobio taj udarac. Rana na nadlaktici, koju je Clarice tako vješto zašila, jezivo ga je boljela. Boljelo ga je oko, boljela ga je čeljust, a bogme i šake. Sve u svemu, ništa osobito. Imao je i gorih iskustava. Jer doista, sve to nije bilo nimalo važno. Više od njegovih ratnih trofeja, boljela ga je spoznaja da je Clarice bila djevica. I ne zato što bi i na trenutak pomislio da je time uništio njezine šanse da se uda za nekog princa. Priče o njezinu porijeklu ionako su bile puka besmislica. No, nije udana, a on ju je oskvrnuo. Upropastio. Ne bi ju nikada pokušao zavesti da je i jednog trenutka pomislio da je djevica. Zavaralo ga je njezino samosvjesno držanje. Ponašala se poput svjetske žene. Bio je siguran da ima iskustva u tim stvarima. No prevario se. I sada je upropaštena zahvaljujući njegovoj gluposti. Gore od svega, ma koliko si predbacivao, nije mu bilo žao što je to učinio. Ne istinski. Svidjela mu se pomisao da joj je bio prvi. Rado bi joj bio i posljednji. Dovraga, upropastila je svoje šanse za udaju. I to samo zato što... Zato što je mislila da mu je potrebna. Kakve li gluposti. Jasno da mu nije bila potrebna. Nitko mu ne treba, niti mu je trebao. Pa tako ni ona. Osim za izvršenje njegova nauma. Pojavila se na pravom mjestu, u pravo vrijeme, i to je bilo sve. Ni za što drugo nije mu potrebna. Morat će joj to što prije jasno staviti do znanja. No ako već nisu, gospoda će se uskoro vratiti iz ribolova, gladni, umorni i prljavi, a kada se najedu i okupaju, htjet će popričati s njim. Neće mu biti lako pronaći priliku da sam s njom nasamo porazgovara.


Ušao je u dvorac kroz pokrajnji ulaz i nervozno se osvrnuo oko sebe. Zaboga, gdje su svi nestali? Je li moguće da se nitko od muškaraca još nije vratio? A dame? Zar još spavaju? Ili su se opet okupile u garderobi kako bi isprobale haljine i šešire? Prvi put od povratka kući, zasmetala mu je tišina. Ne bi imao ništa protiv da se našao usred gomile ljudi. Ni isprazni razgovori ne bi mu smetali... jer tada mu se one riječi više ne bi vrtjele po glavi. Jer sam ti bila potrebna. K vragu. Moraju pronaći i porazgovarati s njom. Mora joj objasniti da mu nije potrebna. Ne. Mora joj objasniti da mu jest potrebna, ali samo zato jer bez nje ne može izvršiti svoj naum. To je ono što joj pod hitno mora objasniti, jer pukovnik Ogley već je na putu, i stići će ovamo najkasnije u vrijeme popodnevnog čaja. Vrijeme leti, pomislio je, i ponovno se nestrpljivo osvrnuo oko sebe. Moraju pronaći i reći joj što očekuje od nje. I to odmah. Požurio je u hodnik, pa zavirio u sve sobe kraj kojih je prošao, no nigdje nije bilo ni žive duše. Malo zatim, naletjevši na mladog poslužitelja, hitro je zastao. – Znaš li, možda, gdje je princeza? – nervozno je upitao. Uplašen njegovim tonom, momak je naglo ustuknuo. – U staklenom je vrtu, gospodine – u dahu je izgovorio i naglo porumenio. – Zar opet? – planuo je. – Što radi tamo? Momak je bespomoćno raširio ruke i povukao se još korak unazad. – Nije važno – rekao je Hepburn, pa produžio prema staklenom vrtu. – Ionako ću to uskoro sam saznati – promrmljao je sebi u bradu. Zar je priredila još jednu promociju svojih proizvoda? Proklet bio ako joj dopusti da ga ponovno maže svojim kremama. Nije bio siguran da bi mogao otrpjeti njezin dodir. Jer, i sama pomisao na njezinu blizinu bila je dovoljna da mu se mozak potpuno isključi. U korist nekih drugih dijelova tijela. Prišavši vratima staklenog vrta, prvo je osjetio njezin miris. Egzotičan i ljutkast poput muškatnog oraščića, svjež poput rosom okupana cvijeća i opojan poput gustog crnog vina. Udahnuvši ga, sjetio se njezina tijela pod svojim. Nije želio o tome razmišljati, ali nije si mogao pomoći. Bila je tako divna, tako nesputana... Zatim je začuo njezin glas. Jer sam ti bila potrebna. Ne. Nije to rekla. Govorila je o nekoj kremi, i o tome kako ju je potrebno svake večeri u tankom sloju nanijeti na lice, kako bi koža ujutro bila glatka, a bore manje vidljive. Sudeći po prizvuku gorljivosti u njezinu glasu, bila je uspaljena poput njega, no iz sasvim drugog razloga. Dok je on žudio za njom, ona je žudjela za novcem. I to samo zato da bi se mogla vratiti u Beaumontagne, u okrilje svoje kneževske obitelji. Tako je, barem, tvrdila. On se, dakako, ne bi s time složio. No istina je bila da zapravo ne zna što ju motivira. Kao i ništa drugo o njoj. I bilo bi uistinu krasno kad se time ne bi zamarao. Držeći se sjene, zavirio je u prostoriju. Skupina nasmiješenih dama oduševljeno je zurila u Clarice. Sve, izuzev Millicent, koja je sjedila postrani, za malim okruglim stolom na kojem je stajala napola ispijena šalica čaja. Gledajući ju, shvatio je da je Clarice bila u pravu kad je


tvrdila da je njegova sestra nesretna. Kao što je bila u pravu i kad je rekla da ni Prudence ni on ne cijene ono što Millicent čini za njih. Ipak, nije se zbog toga osjećao nimalo krivim. Od toga ne bi bilo nikakve koristi. Radije će se pozabaviti tim problemom, i tako mu svega na svijetu, Millicent će dobiti što želi, što god to bilo. Učinit će sve što je u njegovoj moći, kako bi ju usrećio. Odmah potom, kad mu je pogled pao na gospođicu Larissu Trumbull i njezinu majku, hitro se povukao dublje u sjenu. Posljednje što bi mu trebalo bilo je da ga opaze. Smiješile su se, kao da pripremaju klopku za miša. Nesumnjivo, on je bio taj miš, a mamac na koji se trebao uloviti, bile su preobilne grudi gospođice Trumbull. Pomaknuo se malo udesno, kako bi mogao vidjeti Clarice. Doista je imala kraljevsko držanje. Nije bila osobito visoka, no stajala je uspravno, ramena zabačenih unazad i visoko podignute glave, pa se taj nedostatak nije opažao. I, bila je nevjerojatno ljubazna prema svima, osobito prema onima kojima je sreća okrenula leđa, što je bilo nadasve plemenito. Ipak, u svemu tome umjela je povući granicu i ostati suzdržana, poput nekoga tko strahuje od prevelike bliskosti. I zato ga je toliko privlačila. Je li uistinu bila princeza ili samo vješta varalica? Nije imao pojma. Sve što je znao bilo je da ju je imao, ali ne i osvojio. Gledajući ju, ostao je bez daha. Njezina kosa... ah, kaže se da je kosa najljepši ures žene, a što se Clarice tiče, bilo je to savršeno točno. Ovako podignuta i ukosnicama pričvršćena na zatiljku, ta masa raskošnih uvojka izgledala je poput blistavog, ukroćenog slapa iz kojeg se otelo nekoliko neposlušnih pramenova. Volio bi ih odmaknuti u stranu, i vrhovima prstiju pomilovati njezin vrat, konture njezina lica i tih njezinih ružičastih, bujnih usnica. A tek njezine grudi... ah, njezine grudi, pomislio je, pogledom klizeći po tim predivnim oblinama, prema kojima se prethodne večeri, u žurbi da ju što prije uzme, tako nemarno ponio, posvetivši im samo nekoliko bijednih minuta. Taj bi propust uistinu rado ispravio. Mogao bi ih satima ljubiti, i ne bi mu dosadilo. Opijen mješavinom njezina mirisa, zvuka njezina glasa i užitka koji mu je pružao pogled na njezino tijelo, odjednom se uspalio kao što već odavno nije. Barem ne od vremena kada je bio neiskusan momak. Naravno, to zbog čega je poželio uletjeti unutra, podići ju u naručje i odnijeti ju negdje daleko od svih, bila je samo žudnja za njezinim tijelom, nipošto potreba za njom i njezinom blizinom. No, da si je to ikako mogao dopustiti, učinio bi to, i odnio ju na neko tiho skrovito mjesto, daleko od tih dvoličnih, šupljoglavih, prijetvornih dama, daleko od sjaja, raskoši i civilizacijskih normi, negdje gdje bi bili potpuno sami, i gdje bi se nagih tijela mogli prepustiti uživanju jedno u drugome. Ovoga puta, njezin je model bila djevojka iz Freya Cragsa čijeg se imena nije mogao odmah sjetiti. Ah da, bila je to gospođica Rosabel, švelja. Clarice joj je upravo uredila frizuru, prilično nalik svojoj, a zatim ju zamolila da se okrene, kako bi ju dame, odnosno – Millicent, Prudence, lady Mercer, lady Lorraine, lady Blackstone, gospođica Diantha Erembourg, te obje Trumbullice – mogle pogledati iz profila, i osobno se uvjeriti kako ta frizura lijepo ističe crte njezina lica. Gospođica Rosabel zacijelo se osjeća kao prava sretnica, pomislio je Hepburn, prisjetivši se kako je švelja izgledala prije nego što je Clarice odlučila pozabaviti se njezinim izgledom.


No unatoč ironiji, morao je priznati da je Clarice doista nadarena. Prije, istu tu djevojku nitko ne bi dvaput pogledao, a sada je bilo teško svrnuti pogled s nje. I upravo zato, što je tako dugo zadržao pogled na njoj, nije mu promaklo kako je ošinula Clarice jednim od onih kratkih ljutitih pogleda koji su govorili više od riječi. Čudno. Zbog čega je ljuta na nju? Na stranu i to, ali način na koji ju je pogledala, učinio mu se poznatim. A trenutak potom, kada ju je Clarice također ošinula pogledom, shvatio je i zašto. Bio je to potpuno isti pogled, popraćen potpuno istim izrazom lica. Lijepo. Dakle, njih su dvije sestre, hladnokrvno je zaključio. Nisu bile osobito nalik jedna drugoj, no njihovo držanje bilo je nalik kao jaje jajetu. Uspravno. Ponosno. Visoko podignute glave. O da, bilo je to isto držanje. Polako se okrenuo i uputio se nazad. Jer, to otkriće za posljedicu je imalo izvjesne zaključke. Poput zaključka da gospođica Rosabel nije slučajno zalutala u Freya Crags, u potrazi za poslom. Očito, riječ je o uobičajenom načinu poslovanja te dvije mlade dame. Neugledna švelja prva bi se pojavila u nekom gradu, a nekoliko tjedana potom, pojavila bi se Clarice i pretvorila ju u ljepoticu. Iskreno, nije znao bi li se divio domišljatosti te vraške šarlatanke, ili ju prezirao što na takav način vara ljude. Oboje. Nijedno od toga. Jer, spoznaja da je primorana pobrinuti se za mlađu sestru, bacala je malo drukčije svjetlo na cijelu tu cirkusariju. Je li se zato odlučila baviti tim poslom? Pa čak i uz rizik da bude razotkrivena kao varalica? Usto, po svemu sudeći, imala je još sestara. Mora li se i za njih brinuti? Ako i da, time se ništa ne bi promijenilo. Ovako ili onako, ne bi se sažalio nad njom, i oslobodio ju sudjelovanja u njegovu naumu. Jer, trebao ju je, bez obzira na okolnosti. Ugledavši mladog poslužitelja, ponovno ga je zaustavio. – Čim princeza završi prezentaciju, reci joj da dođe u moju radnu sobu, jer želim porazgovarati s njom – rekao je, i istog trenutka shvatio da to, s obzirom na jučerašnji događaj, nije najbolje mjesto za sastanak. – Zapravo, radije joj reci da ju čekam u biblioteci. Čvrsto ju držeći za ruku, Clarice je povela Amy prema dijelu dvorca u kojem su stanovale sluge. – Pojavila si se u savršenom trenutku – rekla je, jer zahvaljujući Amynu lijepom glatkom tenu, upravo je prodala desetak posudica svoje najskuplje kreme, one koja zateže kožu i uklanja bore. – Nema boljeg modela od tebe. – Zar doista misliš da sam pješačila čak dovde, samo zato da bi ti imala na kome pokazati svoje umijeće? – ironično je upitala Amy. Nije ni čudo što je ogorčena, pomislila je Clarice, iznenada preplavljena osjećajem krivnje. Najzad, šivala je od jutra do mraka i spavala u sobičku u potkrovlju kuće gospođe Dubb. I usto je još morala pješački sve dovde. Na njezinu mjestu i ona bi bila ogorčena. – Znam da nisi – rekla je, i hitro ju uvela u mali salon. – Čim sam te ugledala znala sam da


želiš razgovarati sa mnom, ali moraš shvatiti da doista nisam mogla prekinuti prezentaciju i reći damama da pričekaju, jer moram porazgovarati s... s... – S kim? – upitala je Amy, zureći u nju pogledom punim neskrivena neprijateljstva. – Sa svojom sestrom – rekla je Clarice, iako je znala da Amy i sama to zna. – Nejasno da im to nisi mogla reći. To bi upropastilo sve tvoje planove. I cijelu tu tvoju cirkusariju oko prodaje kozmetike koju koriste samo princeze – rekla je, pa naglo izvukla ruku iz njezine. – Doista sam umorna od izigravanja modela – nastavila je, pa duboko uzdahnula. – Umorna sam i od izigravanja princeze. Clarice je hitro zatvorila vrata i prešla na talijanski. – Ne znaš što govoriš. Princeza si, kao i ja. Ne možeš to promijeniti. – Ne budi smiješna – odbrusila je Amy, hodajući amo-tamo ispred kamina. – Nismo princeze. Naša zemlja više nije kneževina. Nemamo se kamo vratiti. – Naravno da jest kneževina. A mi smo princeze u egzilu – po tisućiti put izdeklamirala je Clarice. – Jest, i u tom egzilu ostat ćemo do kraja života – ljutito je odbrusila Amy. – I, tek toliko da znaš, gotovo je – prkosno je nastavila. – Neću se više baviti ovim poslom. Ne želim više putovati iz grada u grad, i izigravati neuglednu švelju koju ćeš ti pretvoriti u ljepoticu. Gotovo je. – Sve je u redu – rekla je Clarice i pokušala ju zagrliti, u želji da ju utješi, no Amy joj to nije dopustila. – Ovoga puta zaradit ću dovoljno novca da se možemo vratiti u Beaumontagne. Amy se kratko nasmijala. – Mislila sam da moramo čekati da nas baka pozove nazad. – Počela sam se pitati sprečava li ju netko u tome. Moguće je. U iskušenju sam da joj pišem, i provjerim hoće li mi odgovoriti. – Da nema mene, već bi odavno otišla tamo. Je li tako? – provokativno je upitala Amy. Ne znajući što bi joj rekla, Clarice je oklijevala s odgovorom. – Zašto tako misliš? – najzad je upitala. – Zato jer te poznajem. Hrabra si kao lav, i da se nisi morala brinuti o meni, otišla bi tamo i na licu mjesta provjerila što se zbiva – odvratila je Amy, pozorno ju promatrajući. – Zar ne? – Bilo ti je samo dvanaest godina kad smo napustile školu, i u to vrijeme, nije mi se činilo mudrim išta takvoga poduzimati – odvratila je Clarice, i ponovno izbjegavajući izravan odgovor. – Ipak, znam da već dugo razmišljaš o toj mogućnosti – ustrajala je Amy. – Da se nisi morala brinuti o meni, već bi odavno pronašla način da se vratiš kući. – Teško da bih se usudila učiniti išta protiv bakine volje – rekla je Clarice, iako je po Amynom podrugljivom osmijehu shvatila da joj je sve jasno. – No, doista mislim da bih joj trebala pisati, i... – Ne razumiješ – prekinula ju je Amy, nestrpljivo podigavši ruke u zrak. – Ne zanima me hoćeš li joj pisati, ni hoće li ti ona odgovoriti. Ne želim se vratiti u Beaumontagne. – Ne misliš to ozbiljno. Amy je zakolutala očima. – Jest, mislim. Ti si ta koja cijelo vrijeme sanja o povratku u Beaumontagne, a ne ja. Nikada me nisi pitala što ja želim.


Clarice se u nevjerici zagledala u nju. – U redu. Što želiš? – Nije me briga za neku daleku zemlju, koje se jedva sjećam, niti se želim vratiti u nju – rekla je Amy, pa položila ruke na njezina ramena, i zagledala se u njezine oči. – Želim zauvijek ostati ovdje. U Engleskoj ili u Škotskoj, svejedno mi je, ali željela bih da prestanemo lutati, i napokon se počnemo baviti nečim zbog čega nećemo stalno živjeti u strahu. Mogle bi kreirati odjeću. Svejedno mi je što ćemo raditi, ako je riječ o poštenom poslu. Ne zna što govori. – Amy, žao mi je što se ne sjećaš našeg života u Beaumontagneu tako dobro kao ja. To je, zacijelo, moja krivica. Trebala sam ti više govoriti o... Amy je nestrpljivo uzdahnula. – Sjećam se! Bilo mi je devet godina kad smo otišle, a ne dvije. Ali, što imamo od sjećanja? Toliko si okupirana razmišljanjem o prošlosti, da uopće nisi sposobna vidjeti sadašnjost, ni ljude koji nas okružuju. Ne možeš živjeti u sadašnjosti, jer živiš za trenutak kada ćeš se vratiti u Beaumontagne. Živiš u prošlosti ili u budućnosti, samo ne u sadašnjosti. Clarice je smeteno zurila u sestru. Ah, kad bi to barem bila istina. Jer, prethodne večeri, živjela je u sadašnjosti. Robertu MacKenzieu uspjelo je izvući ju iz okova prošlosti i promijeniti njezin stav o tome što se jednoj princezi pristoji i ne pristoji činiti, što bi smjela, a što ne. Uspio ju je uvući u stvaran život, i više od svega, u svoju stvarnost, prepunu srdžbe i boli. Podijelila je s njim te osjećaje, osjećala ih je kao svoje, i poklonila mu svoje tijelo, kako bi upila i umanjila njegovu bol. Nakon toga, sve se promijenilo. Nikada ništa više neće biti isto. No, Amy je bila previše okupirana vlastitom tjeskobom, da bi opazila njezinu. – Ja nisam poput tebe – vatreno je nastavila. – Umorna sam od čekanja da jednoga dana počnem živjeti. Želim živjeti sada i ovdje, prije nego što ostarim i shvatim da mi je život prošao u čekanju da jednoga dana počnem živjeti. – Amy, mi nismo poput drugih, i ne možemo živjeti poput drugih. Princeze smo, i moramo živjeti u skladu s našim nasljeđem i svime što se od nas, u tom smislu, očekuje – rekla je Clarice, čudeći se vlastitoj pribranosti. Jer, to što je govorila nije bilo nimalo u skladu s njezinim jučerašnjim ponašanjem. Nimalo u skladu s činjenicom da se srozala na razinu posve suprotnu od one o kojoj je govorila, i time na najgori mogući način izdala sve u što je vjerovala. – Nismo obične pučanke i ne možemo živjeti poput njih – tiho je dodala, pa naglo oborila pogled. – Moramo... – Sve sam to već čula – prekinula ju je Amy. – I, nije me briga – dodala je, pa dlanovima obujmila Claricine obraze, kako bi ju primorala da ju pogleda. – Ne osjećam se kao princeza, niti to želim biti. Clarice se drhtavo osmjehnula. – Draga, znam da ti nije lako i znam da si sita svega, no molim te, strpi se još malo. Uskoro ćemo imati dovoljno novca za povratak u Beaumontagne. Duboko uzdahnuvši, Amy se odmaknula od nje i na dug se trenutak zagledala u sag pod svojim nogama, pa podigla pogled i tužno se osmjehnula. – Nisi čula ni riječ od toga što sam ti rekla, zar ne? – Naravno da jesam – odvratila je Clarice, u očajanju podigavši ruke. – Ali ne razumijem... – Upravo tako – prekinula ju je Amy. – Čula si, ali nisi razumjela, jer govorim o nečemu što


ne želiš čuti. Ali ne brini, u potpunosti te razumijem. Željela bih samo da... ah, nije važno. Da su želje konji, i prosjaci bi jahali. Je li tako? U redu, strpjet ću se, ali imaj na umu da više nisam dijete. Starija sam nego što si ti bila kada je briga za mene pala na tvoja leđa. – Kada se sjetim kako sam tada bila mlada i neiskusna... – Imaj u vidu da sam, stjecajem okolnosti, stekla puno više iskustva nego što si ga ti tada imala – podsjetila ju je Amy. – I zato, nemaš razloga biti zabrinuta za mene. Zapravo, trebala bi se brinuti o sebi, jer ovo u što si se upustila nije nimalo bezazleno. Bojim se i pomisliti što bi se sve moglo dogoditi. – Ne brini, umijem se nositi s time – rekla je Clarice, iako je i sama znala da je Amy u pravu. Doista se upustila u nešto što bi moglo imati nesagledive posljedice. U nešto što je već ostavilo neizbrisivi trag. – Znam da umiješ – rekla je Amy, široko joj se osmjehnuvši. – Mnogo puta uvjerila sam se u to. Svejedno, brinem se za tebe – nastavila je, naglo se uozbiljivši. Imam dojam da možda i nisi svjesna u kakvoj se opasnosti nalaziš. Iskreno se nadam da ćeš se čuvati, kao i dosad – dodala je, i hitro ju poljubivši, uputila se prema vratima. – Amy, čekaj – uzviknula je Clarice i požurila za njom, jer htjela to priznati ili ne, njezino ju je upozorenje uplašilo. No, Amy je već otvorila vrata, i izašla u hodnik. Gdje je naletjela ravno na mladog poslužitelja. Odnosno, Norvala, koji je, ugledavši Clarice, stao kao ukopan. – Vaša... visosti – promucao je, i sjetivši se da bi joj se trebao nakloniti, brzo ispravio taj propust. – Upravo sam pošao po vas. Gospodar želi razgovarati s vama. Čeka vas u biblioteci. Bila je to jedina vijest koja je Clarice mogla odvratiti od nauma da završi razgovor s Amy. Hepburn ju čeka u biblioteci. Naravno, znala je da će se prije ili poslije morati susreti s njim. No tog trenutka nije bila spremna na to. Najradije bi pobjegla i negdje se sakrila... što bi zacijelo i učinila da istodobno nije poželjela pojuriti k njemu. Iskreno, više nije znala tko je. Ako je princeza, kako je to mogla zaboraviti i dopustiti da podlegne strastima? Ili je, ipak, samo obična žena? – Neka vas dragi Bog čuva, princezo Clarice – rekla je Amy, pa obišla poslužitelja i hodnikom produžila prema stražnjem izlazu. – I vas, gospođice Rosabel. Po završetku bala, potražit ću vas u Freya Cragsu — viknula je Clarice za njom. Amy se okrenula i mahnula joj. – Zbogom.


Osamnaesto poglavlje Najzanimljiviji su ljudi oni koji se zanimaju za tebe. Ta spoznaja omogućit će ti da konce zadržiš u vlastitim rukama. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Čim je Clarice požurila nazad prema predvorju, zaboravila je i na Amy i na dame koje su čekale da ju negdje ulove nasamo, kako bi od nje iskamčile još pokoji savjet o njezi tena. Od pomisli da će uskoro vidjeti Hepburna, leptirići su joj zaplesali u trbuhu, i morala se uistinu suzdržavati da ne potrči prema biblioteci. Opazivši kako ju Norval svako malo prestrašeno pogledava, odlučila je ne obazirati se na njega. Briga ju. Što god da ga muči, to će ostati njegov problem. Ne zanima ju, niti se time želi sada zamarati. Ipak, ni uz najbolju volju nije uspjela ostati dosljedna svojoj odluci. Čim su ušli u predvorje, naglo je zastala i okrenula se prema nervoznom momku. – U čemu je problem, Norvale? – upitala je, pozorno se zagledavši u njega. Nelagodno se promeškoljio s noge na nogu. – U tome što mi je gospodar rekao da vam odmah po završetku prezentacije kažem da dođete u biblioteku, ali ja to nisam učinio jer... – naglo je zašutio i oborio pogled. – Jer, ovaj... zadržao sam se u razgovoru s jednom sobaricom – napokon je priznao. – Gospodar će se strašno razljutiti ako to sazna. – Ako mu ti ne kažeš, neću ni ja – odvratila je Clarice i okrenula se u namjeri da produži, no uzalud, jer momak nije smatrao da se taj problem može tako lako riješiti. – Svejedno, gospodar sve čuje i vidi – ispod glasa je rekao. – I, jako je opasan kad se razljuti. Čuo sam da je jučer na smrt prebio desetoricu propalica. – Bila su samo dvojica, i oba su živa – odvratila je Clarice, jedva vjerujući da pokušava uvjeriti Norvala kako Hepburn nije toliko opasan, a sama je premrla od straha kad je vidjela kakav je divljak. – Sluge šapuću da je lud – prošaputao je Norval. – Jasno da nije lud – nestrpljivo je odvratila. – Ako želiš, odsad pa nadalje možeš svakome koga to zanima, reći da princeza Clarice osobno tvrdi da je lord Hepburn apsolutno normalan – dodala je i odlučno produžila prema hodniku u kojem se nalazila biblioteka, ostavivši ga da zbunjeno zuri za njom. Uistinu je smiješno što ljudi misle da je Hepburn lud samo zato što je nekoga pretukao! Istodobno, morala je priznati da bi sama vjerojatno mislila isto, da u međuvremenu nije... podlegla njegovim čarima. Drhtavim prstima odmaknula je neposlušan pramen s lica. Kako je moguće da se u tako kratkom vremenu sve promijenilo? Mrzila ga je i bojala ga se, a na kraju mu se ipak podala.


O, Bože. Cijelo vrijeme mislila je da je on lud. A najzad je ispalo da ona nije normalna. Što će mu uopće reći kada ga ugleda? Kako bi se trebala ponašati? Iskreno, nije imala pojma. Baka se pobrinula naučiti ju ponašanju u svim situacijama – izuzev ove. Ušavši u hodnik preplavljen sunčevim svjetlom koje je dopirale kroz visoke prozore, obuzela ju je još veća nelagoda. Ovako osvijetljena osjećala se ogoljelom, kao da svatko može vidjeti njezine misli. Svatko? Glupost, pomislila je. Koga pokušava zavarati? U hodniku nije bilo nikoga. Jedini od koga bi željela prikriti vlastite misli bio je lord Hepburn, i to zato što mu nije mogla dopustiti da vidi koliko ju je ono, što se jučer između njih dogodilo, izbacilo iz ravnoteže. Zato jer je bilo divno, toliko divno da je to bilo neshvatljivo. Pred vratima biblioteke naglo se zaustavila i zagledala se u njih, kao da se, u najmanju ruku, našla pred vratima koja vode u neki drugi svijet. Jer, on je bio s druge strane tih vrata. Jučer, kada se vratila u svoju spavaću sobu, dugo nije mogla zaspati. Osjećaji su joj bili previše uskomešani i dok je razmišljala o prošlosti i sadašnjosti, neprestano je plovila između očajanja i oduševljenja. A sada će se morati suočiti s Hepburnom. Nije bila spremna na to. Nikada neće biti. Začuvši šuštanje haljine i zvuk prigušenih koraka na sagu, okrenula se da vidi tko ide, i ugledala Larissu kako žuri prema njoj, promatrajući ju milosrdno poput orla koji je ugledao svoju žrtvu. – Princezo Clarice! – uzviknula je, nadmenim zapovjedničkim tonom, nimalo nalik sladunjavom cvrkutanju koje je, po svemu sudeći, čuvala samo za lorda Hepburna. – Želim da dođete u moju sobu. Odmah. Zanimljivo. Nisu li Larissa i njezina majka javno odbile njezinu pomoć? – Mogu li znati zašto? – uljudno je upitala. – Zato jer sam ja tako rekla – odbrusila je Larissa, naglo porumenjevši. Pozornije se zagledavši u nju, Clarice je shvatila u čemu je problem. U bubuljici nasred Larissina čela. Dakle, bila je dovoljno dvolična da naglas tvrdi kako joj njezini proizvodi za njegu tena ne trebaju, a potajice ih se ipak željela dokopati. – Jednostavno pokupite te vaše kreme i dođite k meni – planula je Larrisa, iznervirana njezinim upitnim pogledom. – Žao mi je, gospođice Trumbull, ali ovog trenutka to neće biti moguće – odlučno je odvratila Clarice. – Možda, za pola sata ili sat? Larissa je još jače porumenjela. Toliko, da je bubuljica između njezinih obrva postala tamnoljubičasta. – Princezo Clarice – započela je, izgovorivši njezino ime nadmenim, ironičnim tonom – možda ne znate s kim razgovarate. Ja sam jedino dijete Reginalda Budforda Trumbulla iz Trumbullske grofije, i Ann Joann Stark-Nash, iz grofovije Caste Grahame, i nemam namjeru trpjeti vrijeđanje jedne obične putujuće prodavačice – izrekla je, i cinično se osmjehnula. – Čak i ako ta prodavačica tvrdi da je princeza iz neke tajanstvene neimenovane zemlje. Koja, bez sumnje, postoji samo u njezinoj glavi. Daleko od toga da Clarice nije mogla otrpjeti uvredu. To nije bio prvi put da ju je netko uvrijedio riječima poput tih, pa čak i gorim, ali gledajući tu malu nabusitu gusku, Clarice


je zaključila da bi ju netko, ipak, trebao spustiti na zemlju. – Draga gospođice Trumbull – započela je, počastivši ju osmijehom koji se ne bi mogao nazvati drukčije nego kraljevskim, i tonom kojim se najčešće služila kad bi se ukazala potreba za dovođenjem u red kakvog neposlušnog pseta ili nadobudnog muškarca. – Nimalo ne sumnjam da potječete iz vrlo ugledne obitelji. Kako god bilo, vaše mišljenje o mojem porijeklu, posve mi je nevažno. Ono što jest važno, svodi se na činjenicu da ovog trenutka nemam vremena za vas, jer moram obaviti jedan važan razgovor. Sigurna sam da su vas vaši ugledni roditelji dovoljno dobro odgojili da biste znali držati se reda. Larissino lice iskrivilo se u ružnu, srditu grimasu. Bila je to Larissa onakva kakva jest – mala, egoistična guska, navikla dobiti što želi, kad god poželi. A budući da je umjesto toga dobila pljusku, odlučila ju je vratiti, pa naglo podigla ruku i spustila jedan vruć šamar pored Claricina lica. Odjednom, začuo se glas lorda Hepburna. – Vaša visosti, hvala vam što ste našli vremena za razgovor sa mnom. Ugledavši ga kako stoji kraj otvorenih vrata biblioteke, ruke nehajno oslonjene na dovratak, Larissa je naglo ustuknula korak unazad. – Ah, gospođice Trumbull! I vi ste tu – rekao je Hepburn, glumeći iznenađenje, iako je po njegovom tonu i držanju Larissi bilo savršeno jasno da je sve čuo i vidio. – Oprostite, nisam vas opazio – dodao je, pa svrnuo pogled na Clarice. – Vaša visosti, nadam se da vas nisam prekinuo u ugodnom razgovoru s gospođicom Trumbull? Pokušavajući smisliti ispriku, Larissa je nekoliko puta otvorila pa zatvorila usta, i napokon odustala. – Ja... nisam znala da ste u biblioteci... nisam čula kada ste izašli. – Da, znam da niste. Bili ste suviše zauzeti drugim stvarima – odvratio je, polako ju odmjerivši od glave do pete, pogledom koji je govorio više od riječi. I to ne ono što bi Larissa voljela čuti. Nego o tome što misli o njoj i o njezinom hirovitom ispadu. Iako je znala da je u očima muškarca kojeg je namjeravala osvojiti ispala mizerna, svejedno se pokušala opravdati. – Princeza Clarice smrtno me je uvrijedila. Polako, Hepburn je spustio ruku s dovratka, i uspravio se do pune visine, odjednom se pretvorivši u muškarca koji je apsolutno dominirao scenom. – Gospođice Trumbull, možda biste trebali znati da se gnušam žena koje ne umiju prikriti svoje čari, i dopustiti muškarcu da ih sam otkrije. No, više od toga, gnušam se hirovitih žena koje ne umiju prikriti ljubomoru. Vi ne umijete ni jedno ni drugo, i stoga vam predlažem da se vratite u školske klupe, dok se ne naučite pristojnom ponašanju. Sva boja nestala je iz Larissina lica. Otvorila je usta u namjeri da mu odgovori, no nije uspjela protisnuti ni glasa. Pokušavajući zadržati mrvicu dostojanstva, najzad se okrenula i bez riječi se udaljila. Dugi trenutak Clarice je zurila za njom, bolno svjesna da se ova neugodna scena dogodila samo zahvaljujući njezinu nedostatku samokontrole. – Baš krasno – rekla je, svrnuvši pogled na Hepburna. – I od mene i od vas očekivalo bi se malo više zrelosti. – Kako to mislite? – upitao je, i primivši ju za nadlakticu, poveo ju u biblioteku. – Gospođica Trumbull veliko je neodgojeno dijete, i zaslužuje ukor.


– Jest, ali nakon ovoga više vam nikada neće moći pogledati u oči. – Tome se iskreno nadam. Nije razumio, niti ga je bilo briga. Stoga mu je morala pokušati objasniti. – Od velikog neodgojenog djeteta poput nje, može se očekivati da će stvarati probleme skromnoj putujućoj prodavačici, poput mene. Trebala sam joj se ulizivati. Činilo se da je Clarice zaboravila što se između njega i nje jučer dogodilo, a Robertu se to nije osobito svidjelo. – Mislite li, možda, da sam i ja to trebao? – Jest, trebali ste biti ljubazniji. Kakve li male, šašave guske, pomislio je. Zašto gubi vrijeme na razgovor o Larissi, kad on stoji dva koraka od nje? – Neusporedivo mi više godi vaša naklonost, od njezine – rekao je, svojim dubokim senzualnim glasom. Zbunjena, naglo je pogledala lijevo pa desno, i najzad u njega. Gotovo se nasmijao kad je vidio kako je porumenjela. Napokon se sjetila. Trenutak potom, oborila je pogled i povukla se korak unazad. Slijedio ju je. Jer, želio je nastaviti razgovor o tome. Želio je znati je li požalila što mu se podala. Ili žudi ponoviti to iskustvo? – Zaboravite Larissu. Njezini osjećaji nisu mi nimalo važni. Imamo pametnija posla nego razgovarati o njoj. – Da, ovaj, ne – hitro se korigirala, i naglo se okrenuvši, počela proučavati naslove knjiga na polici. – Želim reći, možda vama nisu važni, ali ja znam što znači biti osramoćen, i zato suosjećam s njom. – Oporavit će se. Takve poput nje uvijek se oporave – rekao je, pogledom klizeći niz red sićušnih puceta na leđima njezine ružičaste haljine. Koliko bi mu vremena trebalo da ih raskopča i razodjene ju? Učinio bi to polako i s užitkom, kako ju ne bi prepao svojom strašću. Odvojio bi za to dovoljno vremena... ne bi mu se žurilo kao prethodne večeri, kad je žudio da ju što prije uzme. U svakom slučaju, nije imao namjeru ponoviti tu pogrešku. Za početak... malo će joj se udvarati. Dokazat će joj da nije samo divljak koji jednako vatreno tuče muškarce i ljubi žene. I zato, pošao je do ormarića s pićem, natočio dvije čaše bijelog vina, i pružio joj jednu. – Pričajte mi o tome. Kako ste se osramotili? Zurila je u čašu, pitajući se želi li ju možda opiti, kako bi ju udobrovoljio. Jasno da želi. Očito se nada da će tako lakše razvezati vrpce njezina korzeta. Nije se nasmijao kad je naglo uzela čašu iz njegove ruke, i povukla se na pristojnu udaljenost. Ali, rado bi to učinio, što je doista bilo zanimljivo. Jer, nije se mogao sjetiti kad mu je zadnji put bilo do smijeha. – Takve stvari događaju se svima, i nitko ne želi o tome govoriti. Zapravo, svi se trudimo što prije ih zaboraviti. Pa tako i ja. Doista ne bih željela... Zbunjeno je zašutjela, pa hitro popila gutljaj vina, i potom se još više zbunila. – Nije li to... ah... njemačko vino? Odlično je! – Jest, odlično je – s osmijehom je odvratio. Dakle, ipak je prepoznala vino iz svoje


domovine, iako to nije željela priznati. Uzevši ju za ruku, poveo ju je prema udobnoj garnituri za sjedenje smještenoj u kutu, ispred velikog prozora. – Molim vas, sjednite. Rado bih s vama porazgovarao o narednim danima – rekao je, i vidjevši kako se osmjehuje, počeo se pitati zašto ju pomisao na naredne dane toliko veseli. Slijedeći njezin pogled, opazio je da promatra mali mramorni kip Hermesa, koji je stajao na obližnjoj antiknoj komodi. – Što je? – Sjetila sam se jedne situacije u kojoj sam se osramotila – rekla je, pa sjela u jednu od fotelja. Ah, ipak će mu se povjeriti. Stvari se razvijaju bolje nego što je očekivao, pomislio je, pa uzeo bocu vina, odložio ju na stolić i sjeo u fotelju do njezine. – Čini se da se toga rado sjećate. – Jest, zato jer je cijeli taj događaj zapravo bio smiješan – rekla je, pa odmahnula glavom i s osmijehom na licu zagledala se u daljinu. – Kad mi je bilo devet godina, baka je naredila da se svi muški mramorni kipovi u palači – umjetnička djela još iz razdoblja renesanse, odjenu u toge – objasnila je, i glasno se nasmijala, očito uživajući u toj uspomeni. – Odlučila se na taj potez zato da mene i moje sestre zaštiti od pogleda na naga muška tijela, s osobitim naglaskom na izvjesne dijelove. Njezine sestre. Ponovno govori o svojim sestrama. – Jesu li vas uvijek štitili od svega? – upitao je, pa uzeo čašu iz njezine ruke, i odložio ju na stolić. – Naravno – rekla je, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. – No, dotad uopće nismo primjećivale te skulpture. Bile su dio ambijenta, i ništa više od toga. No, kad je naredila da se pokriju, postale smo znatiželjne i otad smo podosta vremena provodile zavirujući pod toge, da bismo vidjele što se krije ispod njih. – Ne čudim se – rekao se, i nagnuo se prema njoj. – Zabranjeno je voće najslađe voće. Na dug se trenutak zagledala u njega, a topao osmijeh na njezinu licu polako je izblijedio. Kratko je oborila pogled, a zatim ga ponovno pogledala i usiljeno mu se osmjehnula. – Kada je naš otac odlučio objaviti zaruke naše najstarije sestre Sorche i princa Raingera, smislile smo paklenu psinu – nastavila je, i ponovno se zagledala u daljinu. – Uzgred rečeno, Rainger nam je strašno išao išao na živce. Nismo ga mogle smisliti. Moram priznati da sam iskreno suosjećala sa Sorchom. I tako smo smislile psinu, pa tankim konopcem povezale sve toge. U trenutku kada je otac objavio zaruke, povukle smo konopac, tako da su sve toge istodobno pale – rekla je, i glasno se nasmijala. Bez riječi ju je promatrao, budući da ni uz najbolju volju nije mogao prozboriti ni riječ, jer ponovno ju je silno poželio. Daleko od toga da je bila najljepša žena koju je ikad vidio. Za takvo što trebala bi biti barem za glavu viša... i znatno manje oprezna i suzdržana. No imala je zlatno, suosjećajno srce. I svilenkastu kožu. I predivno tijelo. I kosu. Iako ju je već imao, želio ju je ponovno imati. Opet i ponovno, do kraja svijeta i vremena. Sve što je želio bilo je uroniti u njezino naručje, stopiti se s njom i nikada se ne odvojiti od nje. – Pojedine toge ostale su visjeti na... ah, zacijelo možete i sami zaključiti – nastavila je, nemajući pojma o čemu Robert upravo razmišlja. Nije bilo teško zaključiti na čemu su toge ostale visjeti. Bez riječi je kimnuo i široko se


osmjehnuo. – I to je cijelu tu psinu učinilo još gorom. Ambasadori su bili šokirani, a baka je pozelenjela od bijesa. Slušajući ju, prisjetio se vremena kada je bio mlad i bezbrižan. Tada je još vjerovao u ljubav i obiteljske vrijednosti. I da se zlo kažnjava, a dobro nagrađuje. Sada više ne vjeruje ni u što. Niti se ičega boji. Pa čak ni smrti. Nesvjesna njegove melankolije, Clarice je nastavila pričati, očiju blistavih od prisjećanja na te vesele trenutke. – Ali naš otac... mogla bih se zakleti da se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh – rekla je, pa posegnula za čašom i popila gutljaj vina. – Tog dana baka nas je poslala u krevet bez večere. Čak i Sorchu, upravo zaručenu princezu. Na vlastito čuđenje, Robert je odjednom shvatio da joj vjeruje. Jest, Clarice je doista princeza. Zvučala je iskreno i djelovala je iskreno. Cijela ta bezazlena priča, i mješavina tuge i radosti u njezinu glasu, nije mogla biti lažna. Opazio je kako su joj se oči zacaklile od suza dok je govorila o članovima svoje obitelji, i kako su joj usnice zadrhtale, iako se ni u jednom trenutku nije prestala smiješiti. Jest, princeza je, i živi u egzilu, no time se ništa ne mijenja. Svejedno će se njome okoristiti, i usput uživati u njezinu tijelu, kad god mu se za to pruži prilika. Zato jer strast nema veze s poslom. I zato jer previše žudi za njom, da bi je se odrekao. Imao je mnogo žena, lijepih, tajanstvenih, prizemljenih, iskusnih, doista svakakvih, no nijedna u njemu nije pobudila nikakav dublji osjećaj. No, Clarice jest. Nešto je postojalo između njih, nešto previše rijetko da bi se obezvrijedilo. I bez obzira kako ta priča između njih završila, morao je to istražiti. – Naravno, znam da mi ne vjerujete, no meni su ta sjećanja pravo blago – rekla je. – U krivu ste – odvratio je. Znao da joj to ne bi trebao priznati. – Vjerujem vam. Oči su joj se naglo raširile od čuđenja. – Ali, ne razumijem...– promucala je, pa zbunjeno odmahnula glavom. Nije ga začudilo što je zbunjena. Ni što joj je ruka zadrhtala, kad je odložila čašu na stolić. Clarice uistinu nije mogla vjerovati da je odjednom promijenio mišljenje. I to on, koji se od prvog trenutka nije nimalo trudio prikriti nevjericu. – Vjerujem vam – ponovio je. – Vjerujem da ste princeza. Možda možete obmanjivati ljude govoreći im kako su vaši pripravci za njegu kože čudesni, ali ne možete prikriti svoju pravu prirodu. Ne znam što vas je navelo da dođete ovamo, no potpuno sam siguran da ne lažete o svojem porijeklu. Doista ste princeza – rekao je, pa ustao i povukao se u mračan kut biblioteke. – I, uzgred rečeno, to mi je posve sporedno, jer, svejedno vas želim. Clarice je poželjela skočiti do neba od sreće. Nakon svih tih dugih godina života u progonstvu, naučila je biti sumnjičava prema ljudima koji su tvrdili da joj vjeruju, iz jednostavnog razloga što bi se najčešće ispostavilo da nešto žele od nje. No, povjerenje tog ironičnog, pronicljivog muškarca, značilo joj je više od ičega... toliko, da je jedva mogla vjerovati u to. Znala je da ne laže. Zato jer mu to nije bilo potrebno. I bez toga mogao je dobiti što poželi. Poput njezina pristanka na onu suludu maškaradu. Ili njezina tijela. Poklonila mu je svoje tijelo, a sada je on njoj poklonio dar kojemu se nije


ni usudila nadati. Svoje povjerenje. Ustala je, požurila k njemu i položila dlan na njegove grudi. – I ja vas želim – prošaputala je. Dugi trenutak promatrao ju je tajanstvenim, nedokučivim pogledom. Pa položio ruku na njezinu. – I? Srce joj je počelo luđački tući. – I... možete me imati. Zasad. Jer, kad cijela ta maškarada koju ste smislili napokon završi, otići ću – rekla je, pa privukla njegovu ozlijeđenu ruku svojim usnicama i poljubila ju. Trgnuo se, kao da ga je ošamarila, pa izvukao ruku iz njezine, i dlanovima obujmivši njezino lice, spustio usnice tik do njezinih. – Ako je tako, mogla bi me zvati imenom – prošaputao je. – Da, Roberte – šapatom je odvratila, uživajući u tom novom obliku intimnosti. Usnicama je ovlaš dotaknuo njezine, pa postupno produbio poljubac, i jezikom potražio njezin. Uzvratila mu je, jednako nježno, a istodobno i strastveno, uživajući u nestvarno lijepom osjećaju uzajamnog davanja i primanja. Nikada se nitko nije ljubio toliko skladno poput njih, toliko maštovito i izazovno. Nesvjesno, ovila je ruke oko njegova vrata, i jače se privila uz njega, ne dopuštajući mu da prekine taj čudesno lijep doživljaj. Ipak, nedugo potom, naglo je prekinuo poljubac, pa pogledao prema prozoru i oslušnuo. – To je zvuk kočija – rekao je. – Muškarci se vraćaju iz lova – dodao je, pa svrnuo pogled na nju. Sva strast i žudnja u trenutku je nestala, jednako naglo kao i kad se pojavila. Pogled mu je sada ponovno bio hladan i pronicljiv. – Moram ti objasniti što očekujem od tebe. Jesi li spremna? Spremna? Jest, bila je spremna. Doduše, ne na ono o čemu je govorio. No, nije marila. Učinit će sve što bude tražio od nje, i to samo zato što on to želi. Ipak, nije mu imala namjeru to priznati. Istina, bio je vješt ljubavnik i uspio ju je sluditi, no znala je da je nevjerojatno drzak i bezobziran. Neće mu dopustiti da stekne dojam da je toliko povodljiva. Jer, tada bi ju pregazio, u to je, barem, bila sigurna. – Spremna sam te saslušati, i to je sve. Ne mogu ti unaprijed ništa obećati. Ne znam čak ni jesam li sposobna izvesti to što očekuješ od mene. – Ah, siguran sam da jesi – odvratio je, svojim dubokim senzualnim glasom. – A kad završiš, pobrinut ću se da ti Blaize pripadne. Zauvijek. Što se toga tiče, budi bez brige. Nitko ti ga više neće oteti. – Nitko mi ga više neće oteti – ponovila je, iako nije mislila samo na konja. – Bit će zauvijek moj.


Devetnaesto poglavlje Nije zlato sve što sja. – starci iz Freya Cragsa

Pukovnik Ogley živio je za taj trenutak. Trenutak kada će se, na krilima slave, pojaviti u dvorcu lorda Hepburna, zajedno s Brendom, svojom imućnom suprugom. Trenutak kada će uživati u zadivljenim pogledima dama i komplimentima gospode. Trenutak kada će uživati u okusu pobjede nad lordom Hepburnom. Naravno, Hepburn se pobrinuo održati privid dobrodošlice. Dočekao ga je u predvorju, i savršeno odglumio ulogu domaćina, počašćenog dolaskom tako uvaženoga gosta. No, Ogley je znao istinu. Hepburn ga iz dna duše mrzi. S razlogom, jer učinio je sve što je bilo u njegovoj moći, kako bi ga ponizio i učinio od njega čovjeka prepunoga gorčine. Žudio je lišiti ga svih iluzija, i uspio je u tome. Jedino što mu nije uspjelo, bilo je lišiti ga života. Ipak, zadovoljstvo što ga gleda pred sobom kao svojeg domaćina, bilo je veće od zadovoljstva koje bi mu priuštila njegova smrt. A to, što se u njegovu domu pojavio u pratnji Waldemara, Hepburnova bivšeg pobočnika, pričinilo mu je zadovoljstvo veće od masakra čete neprijateljskih vojnika. Jer, nije postojalo ništa što mu nije oduzeo. Izuzev titule. No, nju će i sam uskoro dobiti, pa će računi i u tom smislu biti poravnani. No zasad, neopisivo je uživao u spoznaji da je Hepburn primoran pretvarati se da ga poštuje, iako ga iz dna duše mrzi. – Pukovniče Ogley. Gospođo Ogley. Dobro došli – uzbuđeno je izgovorila Millicent. – Čast nam je ugostiti vas u našem domu. Pročitala sam vašu knjigu, pukovniče – nastavila je – i, moram vam priznati da sam istinski zadivljena vašim hrabrim ratnim poduhvatima na Pirenejskom poluotoku. Nadam se da niste pretjerano umorni od putovanja? Rado bismo večeras, u salonu, čuli neku od tih priča izravno iz vaših usta. Dame i gospoda, koji su se okupili u predvorju, kako bi pozdravili uvaženoga gosta, kratko su zapljeskali u znak slaganja s njezinim prijedlogom. – Da, o da! – uskliknula je Brenda, njegova žena, koja je bila pomalo nalik Millicent. – Molim te, Oscare, pristani – rekla je, jače stisnuvši njegovu nadlakticu. – Znaš kako volim slušati o tvojim junačkim podvizima. Kratko ju je potapšao po ruci i blagonaklono se osmjehnuo Millicent. – Moja me supruga uvijek iznova zadivljuje – rekao je. – Tijekom našeg putovanja Engleskom, čula je te priče već nebrojeno puta, a ipak ih opet želi čuti. – Ah, Oscare – rekla je Brenda, porumenjevši od zadovoljstva. – Naravno da ih želim opet čuti. Mogla bih dovijeka slušati o tvojim junačkim podvizima,


i nikada mi ne bi dosadilo. Kad samo pomislim kako si toliko puta hrabro riskirao život... ah, zaista si pravi junak. Takvih poput tebe ima samo u bajkama. Ogley se naglo ukrutio, no Hepburn nije rekao ni riječ. Niti mu se ironično osmjehnuo. Ništa. Ponašao se kao da je sve u apsolutnom redu, no Ogley je znao da glumi. Taj kučkin sin nikada ništa ne zaboravlja. Niti oprašta. I to su bili razlozi zbog kojih je tako silno žudio lišiti ga života. No, nije u tome uspio. Hepburn je bio previše vješt. Ili rođen pod sretnom zvijezdom. No, doista, što bi sada mogao učiniti? Ako bi i pokušao proglasiti ga lašcem, tko bi mu vjerovao? Ljudi bi mu se smijali i najzad zaključili da se u pozadini njegova postupka krije obična zavist. Ogley bi time samo dobio na ugledu, nipošto izgubio. I, budući da je to znao, samouvjereno se osmjehnuo i čestitao si na lukavosti. Zatočio je Hepburna u njegovom vlastitom paklu, sazidanom po moralnim mjerilima koje je vrijeme odavno preraslo. I ta pomisao također mu je predstavljala neopisiv užitak. – Pukovniče Ogley, naša gošća, princeza Clarice, rado bi vas upoznala – rekao je Hepburn, pa svrnuo pogled na ljepoticu koja je stajala uz njega. – Vaša visosti, dopustite mi da vam predstavim pukovnika Ogleya, junaka o čijim ste hrabrim podvizima čitali, i njegovu dragu suprugu, lady Brendu. – Molim vas, bilo bi mi draže kad biste mi se obraćali samo kao gospodi Ogley – rekla je Brenda. – U potpunosti vas razumijem, gospođo Ogley – odvratila je Clarice, i toplo joj se osmjehnula. – Sigurna sam da se osjećate počašćenom što nosite prezime tako hrabrog i plemenitog muškarca. – U pravu ste – priznala je Brenda i uzvratila joj osmijeh. Jer, doista nije imala nikakva razloga biti ljubomorna na nju. Najzad, Ogley je bio njezin muž, i u potpunosti mu je vjerovala. Što se nje tiče, bio je savršen, i kao takav, nikada ne bi prekršio bračne zavjete. Što se njega tiče, mogla je i dalje ostati u tom uvjerenju. Nije ju imao namjeru prosvjetljivati. I zato se zavodljivo osmjehnuo princezi. – Naravno, bit će mi čast vama i ostalim gostima prepričati neku od svojih pustolovina – rekao je, gutajući ju pogledom. Nije ga bilo briga je li ta mlada lijepa dama doista princeza, ni odakle se pojavila, ni što ovdje radi. Bila je lijepo oblikovan komad mesa, i to je bilo jedino važno. Jer, on je rado dijelio svoja iskustva s lijepo oblikovanim ženama. Zbunjeno ga je pogledala, kao da se pita je li možda pogrešno razumio njezino zanimanje za njega. No, Ogley je bio siguran da je sve dobro shvatio. Kad žena tako laskavo govori o muškarcu, znači da ju zanima. Svrnuvši pogled na Hepburna, opazio je da se namrštio. Što je značilo da nije ravnodušan prema princezi. Odlično, pomislio je Ogley. Jer, i nju će mu uzeti, i time mu zadati još jedan opaki udarac u borbi koja je započela još od Hepburnova dolaska u njegovu regimentu. I to udarac od kojeg se neće tako skoro oporaviti. – Pukovniče Ogley, gospođo Ogley, smijem li vas zamoliti da pođete sa mnom? – upitala je Millicent prije nego što je Ogley stigao izmijeniti s princezom još pokoju riječ i pogled. Što je, zapravo, bilo dobro, jer u protivnom bi Brenda mogla nešto posumnjati. Princezu će ionako vidjeti poslije.


Slijedeći lady Millicent prema stubama, Ogley je veselo mahao okupljenima – damama, gospodi i slugama, koje su stajale pozadi. O, doista je lijepo biti heroj. Stigavši do stuba, okrenuo se, pogledom potražio princezu, i široko joj se osmjehnuo. Znao je da se Hepburnu to neće svidjeti, i bio je u pravu, jer kad je svrnuo pogled na njega, opazio je da se još više namrštio. – Odsjest ćete u lordovim odajama – rekla je Millicent, prekinuvši ga u daljnjoj igri. – I, molim vas, ako nešto trebate, recite nam. Rado ćemo vam ispuniti svaku želju. Ogley je posegnuo za rukom svoje žene, i nježno ju potapšao. – Vidim da te je putovanje prilično iscrpilo, draga. Trebala bi nešto pojesti i malo prileći. Kasnije, kada se odmoriš, možeš nam se pridružiti u salonu. – Ali, Oscare, osjećam se sasvim dobro. Nisam nimalo umorna. Svaki trenutak proveden uz tebe, na ovom krasnom putovanju duž Engleske, za mene je pravi blagoslov – rekla je, nježno ga pomilovavši po obrazu. Promišljeno se namrštio, kako bi joj pokazao svoje nezadovoljstvo. – Molim te, poslušaj me. Zabrinut sam za tebe – rekao je, pa diskretno snizio ton. – Ako si noseća... Vidjevši bolan izraz njezina lica, gotovo ga je obuzelo grizodušje. Žudjela mu je podariti sina, a nije imala pojma da je poduzeo sve mjere opreza, kako se ne bi dogodilo da zatrudni. Bila je kći imućnog i utjecajnog baruna, koji je Ogleya redovito opskrbljivao pozamašnim novčanim iznosima. Tim novcem, Ogley je kupio svoj visoki čin. A sve to mogao je zahvaliti samo Brendi, koja ga je iskreno obožavala. I zato nije imao namjeru dopustiti ikome da joj postane važniji od njega, pa čak ni vlastitom djetetu. – U, pravu si, dragi – pognute glave prošaputala je Brenda. – Bit će najbolje da te poslušam, i odmorim se od putovanja. Čim su ušli u gospodareve odaje, Ogley je upitao lady Millicent bi li netko njegovoj supruzi mogao donijeti nešto za jelo. – Umorna je od putovanja – objasnio je. – Morala bi nešto pojesti i malo prileći. – Naravno – uskliknula je Millicent, pa svrnula pogled na Brendu. – Boli li vas glava? – zabrinuto je upitala. – Rado ću vam poslati tinkturu proti glavobolje. Ostavivši dame da nakratko popričaju, Ogley je krenuo u obilazak gospodarevih odaja. Umio je prepoznati umjetničke predmete kad bi ih vidio, a ovdje ih je uistinu bilo u izobilju. Od poda do stropa, sve je bilo raskošno, svaki detalj, svaki komad pokućstva. Prostrana dnevna soba bila je jednostavno veličanstvena. Ispred kamina nalazila se prekrasna antikna garnitura za sjedenje, a kraj jednog od velikih prozora, stajao je golemi radni stol. Sag je bio star, i pomalo izblijedio, no upravo zato bio je dragocjen. Zastori su bili boje tamnog purpura, obrubljeni zlatnom trakom, a na izrezbarenom stoliću kraj vrata, koji je bio prekriven čipkanim stolnjakom, stajao je zlatni poslužavnik za pisma. Tik do stolića, stajao je Waldemar, i upravo vadio iz torbe knjigu ratnih zapisa, koju je Ogley posvuda nosio sa sobom. Vidjevši kako njegova žena u pratnji Millicent ide prema spavaćoj sobi, Ogley im se hitro pridružio. Ušavši, ugledao je Brendinu služavku kako upravo razgrće posteljinu s goleme pozlaćene postelje, koja je izgledala poput postelje nekog kralja. Je li mali, beznačajni lord


poput Hepburna možda umislio da je kralj? Ogley se ne bi čudio da jest. Jer, i posteljina je izgledala kraljevski, kao i sve ostalo. Mora da se Hepburn doista osjeća poput kralja, dok spava u tom krevetu, s gorčinom je pomislio. Ipak, ustupio mu je svoje odaje. Svoju spavaću sobu. Svoj krevet. Nije li to još jedan razlog za likovanje? Jasno da jest. No, zašto je to učinio? Je li ga se možda bojao? Ili ga je želio potkupiti? Zar taj mali jadni lord doista misli da će nešto postići, bude li mu se ulagivao? Zar doista misli da će mu u tom slučaju sve oprostiti, i nadalje se ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Kao da ga nikada nije smrtno uvrijedio? Jer, jest, upravo je to učinio, one noći, prije četrnaest godina, kad ga je mrtav pijan izazvao na borbu mačevima. I pobijedio. I zatim mu se nasmijao u lice. Ta drska propalica! Ako je Ogleya išta moglo potpuno izbaciti iz takta, bilo je to kad bi se netko smijao na njegov račun. Bio je treći po redu od šestorice sinova siromašnog čovjeka porijeklom iz ugledne obitelji, ujedno i onaj koji je uvijek ispao najnespretniji, bilo da je pao s drveta ili ispao iz sanjki. Njega bi uvijek prvog pronašli kad bi se igrali skrivača. I svi su mu se uvijek smijali u lice. Iz dna ih je duše zamrzio, a osvećivao im se tako što ih je tužakao, kad bi ih ulovio u nekoj psini, zbog čega su i oni njega zamrzili. Kad mu je bilo dvadeset godina, otac se pobrinuo pribaviti mu vojni čin, i tako je započela njegova vojnička karijera. Bilo je to najbolje što mu se moglo dogoditi. Volio je vojsku. Volio je nositi odoru i sviđao mu se vojni ustroj, a više od svega, volio je naređivati. Uživao je u pomisli da časnici nižeg ranga ne smiju odbiti izvršiti njegove zapovijedi. Nitko od njih nije ga volio, ali to mu je bilo posve sporedno. Bio je šarmantan, i umio je sa ženama. One su ga voljele, i to mu je bilo dovoljno. No, kad ga je mladi Robert MacKenzie pobijedio u mačevanju, Ogley je postao predmetom sprdnje svakog časnika. Gore od svega, taj mu se gad sljedećeg dana javno ispričao, i to zato što ga je pijan izazvao na borbu, kazavši da je to bilo uistinu krajnje drsko i nepristojno od njega – čime je, u konačnici, pred svima istaknuo ono što je svakako trebalo prikriti – odnosno, da ga je u mačevanju pobijedio sedamnaestogodišnji balavac, koji je bio toliko pijan, da je jedva stajao na nogama. Tek kad je Ogley oženio Brendu, i tako se dokopao višeg čina, ismijavanje je prestalo. Naravno, ne potpuno, jer uvijek je bilo onih koji su mu šaputali iza leđa, no nitko od nižih časnika nije se više usudio smijati mu se u lice. Viši časnici bili su znatno hrabriji... no, svakog od njih naučio je pameti. Tako što bi nekom razbijaču platio da ih nauči pameti. Naravno, na Pirenejski poluotok poslali su ga samo zato da bi mu se osvetili, no i time su mu, na kraju krajeva, učinili uslugu. Jer, čovjek nadaren poput njega, umio se svugdje snaći. Daleko od Brendinih brižnih očiju, i u metežu izazvanom neprestanim sukobima između Francuza i Engleza, na španjolskom i portugalskom tlu, bilo je mnoštvo prilika za unosnu zaradu. Bolje od svega, starom lordu Hepburnu dodijalo je sinovljevo lakomisleno ponašanje. Kako bi ga primorao da se uozbilji i prekine s ispraznim načinom života, pribavio mu je čin i poslao ga u rat. I tako je Robert MacKenzie stigao na Pirenejski poluotok, u Ogleyevu pukovniju. Čak i danas, Ogleyu bi srce poskočilo od radosti, kad bi se toga sjetio. Jasno, s užitkom je sastavio njegovu jedinicu, dodijelivši mu zapovjedništvo nad najgorim mogućim šljamom, nad ljudima koji su mogli birati između tamnice i odlaska u rat. Bila je to jedinica


koja se slala u najteže okršaje. Naravno, mnogi od njih iz tih okršaja nikada se nisu vratili, no unatoč tomu, imali su uspjeha. I zato ih je Ogley uvijek iznova, na čelu s Hepburnom, slao u novi pakleni okršaj, a njegove uspjehe pripisivao je sebi. To, pak, doista nije bilo teško učiniti. Daleko od glavešina, na Pirenejskom poluotoku, mogao je činiti što god je htio. I zato se nije čuditi što se čovjek pametan poput njega, i s dovoljno slobodna vremena, odlučio posvetiti pisanju, pa redovno slao izvješća s ratišta novinama diljem Engleske. Do trenutka kada se vratio u Englesku, već je bio na glasu kao heroj. Polako se okrenuo, i pogledom potražio Waldemara. Nitko se ne usuđuje reći istinu, a najmanje Hepburn. Ne dok Ogley drži Waldemara u šaci. Bio bi lud kad bi ga pustio, a on se, najzad, uvijek ponosio svojom pameću. – Soba je uistinu predivna, zar ne? – upitala je Brenda, oduševljeno ga primivši za ruku. – Jest – složio se, pa svrnuo pogled na Millicent. – Lady Millicent, hvala vam što ste nas ovdje smjestili – dodao je, obasjavši ju širokim osmijehom. Porumenjela je poput svake stare cure, nenavikle na komplimente. – Zapravo, moj je brat tako odlučio – priznala je. – Ali, to doista nije bilo nužno. Mrzim pomisao da se zbog nas morao preseliti u neku drugu sobu – pobunila se Brenda. – Ne, molim vas, nemojte se živcirati – hitro je odvratila Millicent, tonom ponizne plemenitašice. – Moj brat ionako ne spava ovdje. Od povratka s Pirenejskog polutaka, boravi u jednoj od lovačkih koliba na imanju. Brendi je vidno laknulo. – Ah, sada mi je puno lakše – u dahu je izgovorila. Katkad, Ogleyu se povraćalo od njezine ljubaznosti. – Vjerujem da je i tebi pao kamen sa srca, zar ne? – upitala je, pogledavši svog supruga. Nije. Bilo bi mu neusporedivo draže da je Hepburn zbog njega preselio u drugu sobu. Čvrsto primivši suprugu za nadlakticu, potražio je Millicentin pogled. – Lady Millicent, oprostite, ali moja supruga doista bi se trebala odmoriti – rekao je odsječnim vojničkim tonom. – Naravno. Pobrinut ću se da joj netko odmah donese nešto za prigristi – hitro je odvratila, i kratko se naklonivši, požurila prema vratima. – Katkad si doista nagao – predbacila mu je Brenda, i pokušala se izvući iz njegova čvrstog stiska. Neuspješno, jer odlučno ju je poveo prema postelji, natjerao ju da sjedne na debeli madrac, kratko ju poljubio u čelo, i uputio se prema vratima. – Pobrini se da ostane u postelji – preko ramena je dobacio njezinoj služavki, pa hitro izašao i čvrsto za sobom [zatvorio vrata. Zastavši u dovratku, nekoliko trenutaka promatrao je kako Waldemar nadgleda sluge koje su u upravu unosile prtljagu. – Ostavi to kraj vrata, momče – rekao je mladom poslužitelju, pa uštinuo za obraz mladu služavku. – Ah, od pogleda na curu lijepu poput tebe, srce mi odmah brže zakuca. Poslužitelj se nacerio, a djevojka kratko zahihotala. Waldemar je ljude u pravilu osvajao na prvi pogled. Bio je visok i stasit, kose boje pijeska i bistrih, plavih očiju, a usto spontan i


duhovit. S nekoliko simpatičnih pjega oko nosa, izgledao je kao oličenje iskrenosti i poštenja. Rijetko kome palo bi na pamet obratiti pozornost na njegove duge, lopovske prste, ili na njegov brz i spretan, mačji hod. Bio je jedan od lupeža koji su dobili mogućnost izbora između truljenja u tamnici ili odlaska u rat. Naravno, izabrao je potonje, i tako stigao na Pirenejski poluotok. Ipak, pokušao je od tamo pobjeći, i to više puta. Jer, nije želio umrijeti za majčicu domovinu, niti je to smatrao svojom svetom dužnošću. Bio je nevjerojatno drzak i samouvjeren. Ništa što je Ogley poduzeo kako bi ga ukrotio, nije urodilo plodom. Ni batine, ni samica, pa čak ni žigosanje. Tada se pojavio Hepburn, mlad, hrabar, poletan i pun ideala... i Waldemar ga je odlučio slijediti... ravno u pakao rata od kojeg je cijelo vrijeme pokušavao pobjeći. Ako već ništa drugo, Ogley se svojski trudio da Hepburn u tom paklu provede što je više moguće vremena, najbolje svaku minutu svakog božjeg dana. I trud mu se uglavnom isplatio. Brojio je to pod svoje veće uspjehe, one kojima se osobito ponosio. Kratko je pročistio grlo. Istog trenutka, služavka je prestala kikotati se, mladi poslužitelj skliznuo je u hodnik, a Waldemar je stao u stav mirno. Lice mu je sada bilo ozbiljno, a usta čvrsto zatvorena. – Reci mi, Waldemare, kakav je osjećaj ponovno vidjeti svog dragog zapovjednika? – podboo ga je Ogley. – Prilično dobar, gospodine – odvratio je Waldemar, pa uzeo knjigu Ogleyevih ratnih zapisa i položio je na pisaći stol, znajući da će ju pukovnik htjeti ponijeti sa sobom, kad večeras odluči sići u salon. – Djeluje posve normalno, zar ne? Čini se da rat na njemu nije ostavio nikakve posljedice – nastavio je Ogley, pozorno proučavajući jedan od portreta. Možda bi i on takvo što trebao objesiti u svojoj dnevnoj sobi. – Tako se čini, gospodine – složio se Waldemar, pa izvadio iz torbe pukovnikov pojas sa sabljom, i njegovu časničku odoru. – Osim onog ožiljka na čelu. To će ga zauvijek podsjećati na rat. Jesi li ga, možda, opazio? – upitao je Ogley, pa prišao ormariću s pićem i natočio si čašu brendija. – Ah, kakve li gluposti! – naizgled je zgroženo uzviknuo. – Jasno da znaš za taj ožiljak. Najzad, zaradio ga je u požaru, iz kojeg si ga ti spasio. Zato i imaš ožiljke od opekotina na rukama. Bi li mi ispričao kako se to dogodilo? Waldemar se nije ni pomakao. Nije ga čak ni pogledao. – Ne sjećam se, gospodine. Polako, i s velikim užitkom Ogley mu je zabio nož u srce. — Doista ćeš morati pročitati moju knjigu. Tamo sve lijepo piše. Waldemar nije rekao ni riječ. Ni riječ. Samo je stajao, pogleda uprta ni u što, poput nekog drvenog lutka. Gledajući ga, Ogley se kratko nasmijao. – Tko bi rekao da će od tebe najzad ispasti takva vojničina? Hepburn uistinu nije mogao dobiti boljeg pobočnika. – Ako vi tako kažete, gospodine – ravnodušno je odvratio Waldemar. Ogley se ponovno kratko nasmijao. Istina, Hepburn je od njega napravio vojnika, ali uzalud.


Jer on je bio taj koji je Waldemara na kraju ipak uspio slomiti, unatoč tome što je Hepburn tvrdio da je taj čovjek jači od stijene. Dokaz se upravo nalazio pred njegovim očima. Od buntovnog momka, Waldemar se pretvorio u pokornog muškarca praznog pogleda i lica na kojem se rijetko mogao opaziti ikakav drugi izraz osim beskrajne dosade. Iskreno rečeno, i Ogley se uz njega također beskrajno dosađivao, no unatoč tome, nije ga imao namjeru pustiti od sebe. To se nikada neće dogoditi. Nikada. Waldemar će zauvijek ostati uz njega, tako da se s njime, s vremena na vrijeme, može pojavljivati pred Hepburnovim plemenitim nosom. Bila je to samo jedna u nizu malih slatkih pobjeda, nad tim uobraženim skotom. – Siguran sam da ti Hepburn prilično nedostaje. Rado bi s njim popričao o vašim junačkim poduhvatima, zar ne? Na dug se trenutak Waldemar zagledao u njega, bolnim pogledom koji je govorio više od riječi. – Ne mogu se sjetiti nijednog našeg junačkog poduhvata, gospodine – najzad je rekao. – Mislio sam da ste vi taj, koji se diči junačkim poduhvatima. Ogley je ponovno napunio čašu brendijem, pa prišao prozoru i zagledao se u dvorište. – Tako je. I nemoj to zaboraviti. Primjerice, nemoj zaboraviti da sam upravo ja izvukao Hepburna iz zatvora, kad su ga Francuzi zarobili zbog njegovoga glupog pokušaja špijuniranja. I nemoj zaboraviti da... Naglo je zašutio, jer je na tratini pred dvorcem ugledao vitku ženu blistave crne kose, skupljene u punđu, i prekrivene crnim čipkanim velom. Nije mogao jasno razaznati crte njezina lica, no način na koji je opušteno hodala preko travnjaka – kao da nema toga što bi ju moglo natjerati da požuri – podsjetilo ga je na Carmen. Jer to je bilo prvo što je zapazio kod nje – taj spor, lelujav način hoda. Usto, ova žena nosila je haljinu Carmenine omiljene boje. Žarkocrvenu. Nekoliko puta kratko je trepnuo, pokušavajući raščistiti pogled. Ne, to ne može biti Carmen. Kad je došlo vrijeme da se s Pirenejskog poluotoka vrati u Englesku, ostavio ju je, a da se nije ni osvrnuo. Naravno, nije mu bilo ni nakraj pameti zbog nje napustiti svoju ženu. Iskreno rečeno, sumnjao je da bi mogla poći za njim. Kako bi ga, uopće, pronašla? Ne, to ne može biti ona. Što bi radila u ovoj škotskoj zabiti? Mora da mu je susret s Hepburnom pobudio uspomene koje bi bilo bolje zaboraviti. Odjednom, žena je podigla glavu i pogledala ravno prema njemu. – Isuse Kriste! – uzviknuo je Ogley i naglo ustuknuo od prozora, usput zalivši brendijem svoju blistavo bijelu košulju. Ipak je to ona. Carmen. – Gospodine, je li sve u redu? – upitao je Waldemar. Naglo se okrenuvši, Ogley ga je ošinuo pogledom. – Ne, nije. Dolazi ovamo, i reci mi je li to ona – uzviknuo je, izvan sebe od panike. Oprezno ga pogledavajući, kao da se pita je li sišao s uma, Waldemar je prišao prozoru, kako bi provjerio čija je pojava Ogleya toliko uznemirila. – Dakle? – planuo je Ogley. Waldemar se trgnuo kao da se boji da će ga udariti. – Ali... ne vidim nikoga, gospodine.


Ogley se u dva koraka stvorio kraj prozora, pa grubo odgurnuo Waldemara i pogledom hitro pretraĹžio tratinu. Nigdje nije bilo nikoga. Carmen je nestala.


Dvadeseto poglavlje Tko vesla, pravi valove. – starci iz Freya Cragsa

U sjeni stabala, Robert je hitro prebacio smeđi ogrtač s kapuljačom preko Claricinih ramena, i šapnuo joj neka se ne miče. Jer, Ogley je još uvijek stajao kraj prozora, a zatim ga naglo otvorio, i nagnuvši se preko ruba, hitro pogledao lijevo pa desno. Waldemar je bio mudriji. Stojeći kraj Ogleya, pogledom je mirno pretražio rub šume. Robert je točno znao kada ih je ugledao. Dvojica muškaraca kratko su kimnula jedan drugome, u znak prešutnog razumijevanja, a čim se Ogley ljutito povukao u sobu, Waldemar je hitro zatvorio prozor. Waldemar je vještinu promatranja istesao još u vrijeme kada se bavio provalama, i on je bio taj koji je Roberta naučio da ne treba gledati ono što se na prvi pogled vidi, nego ono što se skriva iza toga. No Ogley to nikada nije naučio, jer nikada ništa nije mogao naučiti kako treba, zbog čega je i postao predmetom sprdnje. Naravno, njemu to ionako nije bilo važno. Jer, bio je nadasve sposoban u drugim stvarima. Primjerice u osvećivanju. I zato je Roberta uvijek iznova slao u najopasnije poduhvate, a sada je držao njegovog najboljeg prijatelja u služinskom ropstvu i nije ga namjeravao nikada osloboditi. No, Robert nije imao namjeru dopustiti da mu i to prođe. Došao je trenutak da se njih dvojica jednom zauvijek obračunaju. Ovdje i sada. – Hajdemo – rekao je, pa zagrlio Clarice oko struka i povukao ju dublje u šumu. – Vrijeme je za povratak u kolibu. Moraš se ponovno presvući. Bez riječi pošla je s njim, a čim su se vrata kolibe zatvorila za njima, hitro je skinula ogrtač i prebacila ga preko naslona stolice. Gledajući ju, Robet je bio istinski zadivljen njezinom pretvorbom. Bila je to ona, a opet, i nije bila. Iako je na raspolaganju imala samo jednu malu sliku senore Mendez, uspjela se našminkati tako, da joj je bila nevjerojatno nalik. Iscrtala je usnice u srcoliki oblik, i namazala ih žarkocrvenim ružem, a njezine oči, obrubljene tamnom debelom crtom, poprimile su bademast oblik, poput Carmeninih. Uspjela je napraviti i jamice u obrazima, istaknuti jagodice i postići da joj čelo izgleda šire, a brada uže. S crnom vlasuljom na glavi, prekrivenom čipkastim velom, i u žarkocrvenoj haljini, doista je jako nalikovala Carmen, barem iz daljine, a Robert ionako nije imao namjeru pružiti Ogleyu priliku da ju vidi iz blizine. Kad ju je, prerušenu u Carmen, doveo u šumu, Robert je bio i više nego siguran da će Ogley prići prozoru i pogledom okružiti posjed, likujući što drži u šaci njegova vlasnika. Netko poput njega ne bi to propustio učiniti. Naravno, nije se prevario. Čim je iza prozorskog stakla ugledao njegov lik, naredio je Clarici da prošeta tratinom. Bez


riječi ga je poslušala. A kad je vidio da se Ogley naglo povukao, pozvao ju je da se vrati. Dotrčala je nazad, iako nije imala pojma što čini, i zašto. Bogu hvala, prestala ga je gnjaviti pitanjima, jer ionako joj ne bi rekao. Nije si mogao dopustiti da odbije, jer da je znala koga treba zavarati, zacijelo bi to učinila. Najzad, Ogleya je smatrala herojem. Sutra će ga Clarice, narednim pojavljivanjem, još više stjerati u kut, i uz njezinu i Božju pomoć, za dva dana Waldemar će biti slobodan, i na putu za Edinburgh. Uz njezinu i Božju pomoć... – Roberte, mogu li te nešto upitati? Prerano se poradovao da je odustala. – Naravno. – Pukovnik Ogley bio je tvoj zapovjednik. Što misliš o njemu? Začuđeno se zagledao u nju. To nije bilo pitanje koje je očekivao. – Zašto te to zanima? – Zato jer nije onakav kakav sam mislila da će biti. Očekivala sam vidjeti velikog čovjeka, nekog tko je iznad prizemnih stvari. Umjesto toga, upoznala sam običnog muškarca koji je prostački zurio u mene. I to mi se nije nimalo svidjelo – rekla je, i nesigurno se zagledala u njega, kao da se boji da će njezinu primjedbu proglasiti smiješnom. – Pogotovo zato što je to činio pred svojom ženom. Bez riječi je kimnuo. Po čemu je zaključila da i on tako misli. – Dakle, morat ću ga prestati idealizirati. – Idealiziraj ga koliko te volja – odvratio je, i privukao ju k sebi. – Meni je dovoljna i tvoja ljubav. Iako bi se najradije prepustila njegovom milovanju, postojalo je još nekoliko sitnica koje je željela raspraviti s njim. – Je li cijela ta maškarada zbog njega? – upitala je, pogledavši ga ravno u oči. – On je taj kojeg želiš zavarati, zar ne? Doista je bila oštroumna. – Po čemu si to zaključila? – Po tome što sam vidjela izraz njegova lica, dok me promatrao s prozora. K vragu, bila je i hrabra. – Usudila si se pogledati ravno u njega? – zapanjeno je upitao. – Zašto ne? Prestani se toliko zabrinjavati – rekla je, i nježno ga pomilovala po obrazu. – Imam zrcalo. I svjesna sam da sam se uspjela savršeno prerušiti. Zavarala sam ga, zar ne? Jest. Zavarala ga je. To je, barem, bilo savršeno jasno, u protivnom se Ogley ne bi toliko uspaničio. – Jesi – priznao je, uživajući u njezinu milovanju, jer vrhom palca upravo je klizila rubom njegove donje usnice. – Znao sam da će ti to uspjeti. – Dakle, igra je započela – rekla je, i izvukavši se iz njegova naručja, uputila se prema spavaćoj sobi, pa ušla u nju i za sobom zatvorila vrata. Čekajući da Clarice skine šminku i presvuče se, Robert je pogledom okružio kolibu. Nakon povratka kući, proveo je u njoj mnogo čemernih dana, no i tome će, možda, uskoro doći kraj. U tu dvosobnu, lijepo uređenu kućicu, njegova majka smještala je prekobrojne goste koji bi k njima dolazili na balove ili zabave, no njemu je savršeno dobro poslužila za život. A od pojave pukovnika Ogleya, i za neke druge stvari, koje bi bilo puno teže izvesti u


dvorcu. Nedugo potom, iz spavaće sobe u koju je ušla Carmen, izašla je princeza Clarice, u ružičastoj haljini koja je opušteno visjela s njezinih ramena. – Bi li me zakopčao? – upitala je, i okrenula mu leđa. Nije ju želio zakopčati. Jer, kad je kroz otvor na leđima ugledao njezinu glatku kožu, i taj predivan dug vrat, sve što je želio bilo je raskopčati gumbe koje je već zakopčala, i ponovno ju učiniti svojom. Jer, rekla je da nema ništa protiv toga. Zasad. Želio ju je, i to nije imalo nikakve veze s onim što je želio da ona učini za njega. A to je bilo opasno. Jer, moglo je ugroziti njegov naum. U drugu ruku, taj predivni dugi vrat doista je vapio za poljupcem, a kakva bi šteta mogla nastati od jednog bezazlenog poljupca? Osjetivši dodir njegovih usnica na vratu, Clarice se slavodobitno osmjehnula, pa tiho uzdahnula i zatvorila oči. Srce joj je, napokon, bilo na mjestu. Naravno, uz malo izvijanja mogla je zakopčati haljinu, no željela se uvjeriti da Robertu znači više od glumice u njegovoj predstavi. Željela je provjeriti privlači li ona njega jednako kao i on nju, no više od svega željela je na svom tijelu ponovno osjetiti njegove poljupce. Privio ju je bliže k sebi, pa vrhom jezika počeo kliziti niz njezinu kralježnicu. Gotovo je očekivala da počne presti, poput zadovoljnog mačka koji se dokopao omiljenog zalogaja. Osjetivši kako dršće od užitka, nije se mogla ne upitati kako je moguće da se tako brzo privikla na njegov dodir. Umio je njezinim tijelom vladati poput vještog violinista. Cijelo njezino tijelo vibriralo je poput violine koja izvodi najljepšu simfoniju. No samo u njegovim rukama. Samo za njega. Ipak, odjednom ju je pustio, pa kratko pročistio grlo, i hitro joj zakopčao haljinu. Prije nego što se snašla, poveo ju je prema stolici i primorao ju da sjedne na nju. Zapanjeno se zagledala u njega, ne shvaćajući što ga je spopalo, no nije imala vremena o tome razmišljati, jer na prozoru je ugledala krupnog muškarca, kose boje pijeska, i odjevenog kao sluga. Koji je odjednom, bez ikakva upozorenja, skočio unutra, zaletio se u Roberta i oborio ga na pod. Trenutak potom, Robert ga je prebacio preko glave, tako da je napadač sada bio na leđima. Ne zadugo, jer hitro je skočio na noge i ponovno ga napao. Bio je mlađi i viši od njega, no ipak, Robert ga je uspio šakom snažno raspaliti po čeljusti. Momak se na to samo nasmijao, i nakon što se kratko počešao po bradi, kao da ga je ujeo komarac, ponovno nasrnuo na Roberta. Bez riječi nastavili su se mlatiti i naguravati, kao da su sami na svijetu, i kao da ne mare ni za što osim pobjede. Clarice je jedva mogla vjerovati vlastitim očima. Ne opet, pomislila je, i hitro se povukla u kut, kako bi im se maknula s puta. Zaboga, opet će biti krvi, ozljeda, a možda i mrtvih. Jer, kada se prisjetila onoga čemu je jučer svjedočila, i kakav je Robert kad poludi, počela se bojati za njegovog napadača. Mora da je to muškarac koji se šunjao oko dvorca; najzad je odlučio napasti. No, Robert će ga sigurno ubiti. Odjednom, na njezino zaprepaštenje, napadač je brzinom munje oborio Roberta na pod, sjeo na njegova leđa i zavrnuo mu ruku. – I ti to zoveš borbom? Ostario si, momče – rekao je, a Clarice je istog trenutka u njegovom glasu prepoznala cockney, londonski ulični naglasak.


– Moje rame – jauknuo je Robert. – Iščašit ćeš mi rame. Clarice je hitro sa stola uzela vazu i visoko je podigla, u namjeri da tresne napadača po glavi, no to se pokazalo nepotrebnim, jer, na njezino iznenađenje, pustio je Roberta. – Ej, čovječe, nisam te htio... Nije stigao završiti, jer Robert ga je naglo obuhvatio oko koljena i oborio ga na pod, a zatim ga prevrnuo na trbuh i sjeo na njegova leđa. – Godine i iskustvo uvijek pobjeđuju mladost i ludost – rekao je, i zavrnuo mu ruku. – Predaj se. Napadač je muklo zastenjao, a žile na njegovu vratu iskočile su od napora da se otme Robertovom čeličnom stisku. – Budalo! – najzad je promrmljao kroz čvrsto stisnute zube. – Pusti me! Predajem se. Istog trenutka Robert ga je pustio. Okrenuvši se na leđa, muškarac se bez riječi zagledao u Roberta. Kao i on u njega. Iščekujući da se nastave mlatiti, Clarice je zadržala dah, i nakratko zatvorila oči. No, to se nije dogodilo. Jer, prasnuli su u smijeh. Čudnije od svega, zvuk smijeha Robertova napadača zvučao je čisto i iskreno. Kao da se smije od srca. – Skote lukavi! Da me nisi prevario, pobijedio bih te – rekao je, pa svrnuo pogled na Clarice, koja je u ruci još uvijek držala vazu, spremna tresnuti ga njome posred glave, ukaže li se za time potreba. – O, Roberte, sada te i dame brane! I to tvojom dragocjenom grnčarijom. Svrnuvši pogled na Clarice, Robert se, htio ne htio, morao ponovno nasmijati. No, postupno, njegov se smijeh utišao, i sve što je Clarice mogla vidjeti u njegovim očima, bila je mješavina tuge, ljutnje i čuđenja. Odjednom, oči su joj se ispunile suzama. Mislila je da je Robert u opasnosti, i željela mu je pomoći, a sve to zapravo nije bilo ništa više od običnog prijateljskog nadmetanja. Polako je spustila vazu. Znala je da je ispala glupa. Robert je skočio na noge, pa pružio ruku prijatelju, i pomogao mu da ustane, a zatim se, ma koliko to, u tim okolnostima, djelovalo čudno, odlučio pozabaviti predstavljanjem. – Princezo Clarice – teatralno je započeo – ovaj je bijedni stvor u kojeg upravo gledate Cornelius Gunther Halstead Četvrti, bivši londonski lupež i nekadašnji robijaš, moj ratni drug i najbolji čovjek pod kapom nebeskom – rekao je i ponovno se nasmijao. – Ujedno, i moj najbolji prijatelj – dodao je. Iskreno rečeno, Clarice se nije nimalo iznenadila kad je čula da je Waldemar izvjesno vrijeme proveo na robiji. – Waldemare – nastavio je Robert – ovo je princeza Clarice od Beaumontagnea, druga po redu nasljedna princeza, i dama koja će te osloboditi od daljnjeg robovanja Ogleyu. Clarice ga je kratko ošinula pogledom. Doista bi se trebao suzdržati od iznošenja podataka o njezinoj obitelji i porijeklu. Waldemar joj se duboko naklonio, pa uzeo vazu iz njezine ruke i stavio ju na stol. – Vaša visosti, od srca vam hvala što se trudite osloboditi bijednog stvora poput mene iz


pukovnikovih kandži. Moram priznati da nimalo ne uživam služiti mu, no zato sam istinski uživao u izrazu njegova lica, kad vas je ugledao dolje na tratini – rekao je, i kratko se nasmijao, pa svrnuo pogled na Roberta. – Zamalo se srušio na tvoj skupocjeni sag. Mislio je da gleda ravno u senoru Mendez. Jedva sam se suzdržao da ne prasnem u smijeh. Izgledao je kao da je ugledao duha. – Jesi li siguran da nije posumnjao? – napeto je upitao Robert. – Posumnjao? Ne budi smiješan – uskliknuo je Waldemar. – Rekao sam ti, od straha ga je zamalo izdalo srce. – I, nije nimalo dvojio da je to ona, nakon što ga je pogledala? – ustrajao je Robert. – Prestani biti toliko sumnjičav – odvratio je Waldemar. – Problijedio je kad ju je vidio. A zatim je pozelenio od muke. Ne čudim se što mu je pozlilo. – Uspjela si – rekao je Robert, i široko se osmjehnuo Clarici. – Zavarala si ga. – Hrabra je. To mi se sviđa. Vaša visosti, ako vam ova budala ikada dosadi, sjetite se mene – rekao je Waldemar, iskosa pogledavši Roberta. – Ja imam bolje rodoslovlje. – Jest, svaki tvoj predak bio je lupež, i od svakog si nešto naslijedio – odvratio je Robert, i glumeći posesivnost, privukao Clarice k sebi. – Ne zanimaš ju. Ona želi samo mene. Clarice je morala priznati da je to istina. Doduše, samo sebi. – Ipak, Waldemare, ne mogu shvatiti zašto ste napali Roberta? Prije nego što je odgovorio, Waldemar joj se otmjeno naklonio i dostojanstveno ju otpratio do stolice. – Zato jer mu je trebalo malo zdravog muškog razgibavanja. Vidim da se povukao ovamo, u mir i tišinu, među drveće, cvijeće i ptičice, a takav život od muškarca lako učini mekušca. On si to ne može dopustiti, ne dok u kući ima onog podmuklog skota – rekao je, i na dug se trenutak zagledao u Roberta. Obojica su se naglo uozbiljili. Promatrajući njihova mrka lica, Clarice je kratko zadrhtala od nelagode. – Mislite na pukovnika Ogleya, zar ne? – tiho je upitala. – Bi li mogao biti opasan? – Ne bi – rekao je Robert. Waldemar se s time ne bi složio. – Jest, itekako bi mogao – odvratio je, pa svrnuo pogled na Roberta. – Ne laži joj. Trebala bi znati istinu o njemu. Robert je nevoljko kimnuo. – Ipak, nije osobito bistar. – Istina, ali to nadoknađuje podlošću. Ako je itko stručnjak u zabijanju noževa u leđa, onda je to on. I, može izdaleka nanjušiti nevolju – rekao je Waldemar. Duboko uzdahnuvši, Robert je sjeo na rub stola. – Jest – priznao je. – I jezivo je samoljubiv. Zato i misli da me ima u šaci. Pretpostavlja da sam ga pozvao ovamo kako bih priznao poraz, i pred cijelim mu svijetom odao počast, kao ratnom heroju. Boji se da slučajno sebi ne pripišem neke zasluge. Fućka mi se za to, ali... – Ali činjenica je da se nije libio pripisati sebi tvoje zasluge – rekao je Waldemar, pa svrnuo pogled na Clarice. – Jest, to je učinio. Sve što ste pročitali u njegovoj knjizi, učinio je Robert, a ne Ogley.


Clarice je kratko kimnula. – Vjerujem da jest – ispod glasa je rekla, pa ustala iz stolice. – Mislim da zaslužujem čuti cijelu priču – glasno i jasno stavila im je do znanja. – Što, zapravo, želite postići? I, koja je moja uloga u svemu tome? – Ne brinite, činite poštenu stvar. Za vrijeme boravka na Poluotoku, Ogley je zaveo mladu i lijepu Španjolku. Carmen Mendez. Rekao joj je da je neoženjen i da će ju, kad rat završi, povesti sa sobom u Englesku. Obećao joj je da će ju oženiti, a ona mu je povjerovala i podala mu se. Naravno, ispostavilo se da mu je trebala samo kako bi mu zagrijala krevet za vrijeme njegova boravka na Poluotoku, jer kući se vratio bez nje. Zato jer je već bio oženjen, i to ženom koja ga obožava, i koju ne bi bilo mudro razočarati. – Zato jer je imućna – zaključila je Clarice. – Za jednu princezu, vraški ste pametni – rekao je Waldemar, počešavši se po nosu. Čudno, ali nije to doživjela kao uvredu. Iskreno rečeno, osjećala se polaskanom. I više od toga – osjećala se prihvaćenom od strane čovjeka kojeg je Robert nazvao svojim najboljim prijateljem. – Dakle, glumim Ogleyevu prezrenu i odbačenu ljubavnicu, zato jer...? – Zato jer ga jedino tako mogu natjerati da izvrši ono što mi je obećao – rekao je Robert. – Ne moraš to činiti – rekao je Waldemar. – Znaš to. – Jasno da moram. Bio sam glup što sam mu povjerovao – odvratio je Robert. – Ako to ne upali, pobjeći ću. Ionako bih to učinio, prije ili poslije. – Upalit će. Kunem ti se da hoće. Stjerat ćemo ga u kut. – Zaboga, hoćete li mi napokon reći o čemu se radi? – nervozno je upitala Clarice, iznervirana razgovorom od kojeg nije razumjela ni riječ. Nekoliko trenutaka u sobi je vladala mrtva tišina. Dvojica muškaraca izmijenila su dug, mračan pogled, a Waldemar je zatim kratko kimnuo, prepuštajući Robertu da princezi ispriča drugi dio priče, onaj koji se ticao njega, a ne prevarene Španjolke. – Nedugo prije povratka u Englesku, Ogley je rekao da mu trebaju dva sposobna čovjeka, za jedan važan poduhvat. Želio je da Waldemar i ja to obavimo. Odbio sam, jer tada sam već bio sit svega, no kada mi je obećao da će se, ukoliko preživimo, osobno pobrinuti da Waldemar dobije častan otpust i medalju za hrabrost, predomislio sam se i pristao – ispričao je Robert, pa svrnuo pogled na Waldemara, koji je upravo točio vino u čaše. – U to vrijeme, Robert je već dobio častan otpust. Njegov je otac umro, i želio se što prije vratiti kući – objasnio je Waldemar, pa prišao princezi i i pružio joj čašu. – Nije morao obaviti taj zadatak. Učinio je to samo zbog mene – tiho je dodao. – Dovraga, Waldemare – razljutio se Robert. – U istoj smo sobi. Nisam gluh. – U tvojim godinama, ne bih se čudio da jesi – mirno je odvratio Waldemar. – Naravno, zamalo smo izgubili glavu – nastavio je, no više se nije trudio šaptati. – I naravno, taj podlac koji se naziva herojem, nasmijao se Robertu u lice kad je od njega tražio da izvrši što je obećao. Rekao mu je da ga ne može držati za riječ, zbog propalice poput mene. I još je dodao da mu može biti zahvalan što ga je naučio da se takve, kao što sam ja, odgaja tehnikom mrkve i batine.


Clarice je bila istinski zapanjena. – Voljela bih misliti da u svijetu ima heroja, ali nakon ovoga, više nisam sigurna u to – razočarano je izjavila. – Ima ih – odvratio je Waldemar. – Doduše, samo nekolicina. – A ti si jedan od njih – rekao je Robert. – Nevažno – rekao je Waldemar, slegnuvši ramenima. – No Ogley pouzdano nije jedan od njih. – Pukovniče Ogley, krasno ste to ispričali! – oduševljeno je uzviknula Millicent. – Slušajući vas, imala sam dojam da sam i sama bila tamo. Jedino nam još niste rekli tko je bio gospodin kojeg ste tako spretno izvukli iz zatvora? Ogley je pogledom okružio dame i gospodu, okupljene u salonu Hepburnova dvorca, kako bi čuli njegove ratne priče. Naravno, Brenda je bila tu, lica obasjana ponosom. I princeza Clarice je bila tu, u izazovnoj, blijedozelenoj baršunastoj haljini bez naramenica. – Nažalost, ne mogu to učiniti. Želim ostati džentlmen, a to zacijelo ne bih bio kad bih vam odao ime gospodina koji se vlastitom glupošću doveo u opasnost. Začuo se žamor odobravanja, i gospoda su mu prišla kako bi mu čvrsto stisnula ruku. Dame su ostale na distanci, iako ne i distancirane, barem ako je suditi po njihovim zainteresiranim pogledima. Osobito po pogledu gospođe Trumbull, koji je jasno govorio da bi rado smanjila udaljenost između njih. Na najmanju moguću mjeru. Ipak, Ogley se nije usuđivao prići joj. Ne pred Brendinim očima. Usto, nije se mogao osloboditi neugodnog osjećaja da ga netko s leđa probada pogledom. Carmen? I zato se neprestano osvrtao, provjeravajući stoji li možda u nekom kutu... Ali, to je bilo suludo. Ne može biti tu. Kako bi došla čak ovamo? I zašto? Ah, naravno... da bi mu se osvetila što ju je ostavio i uništio njezinu reputaciju. No, što bi time postigla? A što se tiče njezine pojave ovdje, u tome je možda Hepburn imao svoje prste. Pomislivši na tu mogućnost, naglo je problijedio. Naravno, Hepburn. Na Pirenejskom poluotoku raspolagao je njegovim životom kako je htio. I nije ga bilo briga hoće li poginuti. Hepburn to zacijelo nije zaboravio. Kao ni činjenicu da je sve njegove zasluge pripisao sebi. I zbog toga ga je nesumnjivo mrzio. Nije mu promakao njegov ironičan osmijeh, dok je, stojeći po strani, promatrao kako mu se svi dive. Raščistit će to s njim. I to odmah. Počeo se probijati prema i Hepburnu, ali on je razgovarao s batlerom, pa pogledom potražio Millicent, i kratko joj kimnuo. Odgovorila mu je kimanjem i pozvala goste u blagovaonicu. Bilo je vrijeme za večeru. Svečanu večeru priređenu u čast pukovnika Ogleya. Sada nije bio trenutak za razgovor s Hepburnom. Čini li to namjerno? Izbjegava li ga, jer...? Ne. Hepburn je jednostavno činio ono što bi činio svaki dobar domaćin. Trudio se ugoditi svojim gostima, a osobito njemu. Nije mogao dovesti Carmen u Englesku. Bilo bi to suludo. Smiješno je i pomisliti da bi se upustio u takvo što. Ogley se nije mogao ne upitati je li tog popodneva sanjao? Najzad, Waldemar na tratini


nije vidio nikoga, a kad je Ogley ponovno pogledao kroz prozor, i sam se u to uvjerio. Tamo doista nije bilo nikoga. Pokušavaju li ga, možda, izludjeti? Ne bi se to usudili, zar ne? Prstima je nervozno prošao ispod ovratnika košulje, jer odjednom ga je počeo iritantno stezati. – Pukovniče, gospođo Ogley, molim vas, pođite sa mnom – rekla je Millicent, i povela ih prema blagovaonici, nasred koje je stajao dug stol prekriven blještavo bijelim stolnjakom, i urešen raskošnim cvjetnim aranžmanima. – Pukovniče, učinite nam čast i sjednite na čelo stola – zamolila ga je Millcent. U uobičajenim okolnostima, Ogley bi uživao u ulozi počasnoga gosta. No pomisao da će sjediti na čelu Hepburnova stola, uz lady Millicent s desna, i princezu Clarice s lijeva, tog trenutka nije mu pričinjavala ni najmanje zadovoljstvo. Nije mario čak ni za činjenicu da mu se iz te blizine pružao prekrasan pogled na dekolte princeze Clarice. Jer, gledajući u Hepburna, koji je sjedio nasuprot njega, s druge strane stola, osjećao se poput Damokla, koji je sjedeći u kraljevu prijestolju uživao u svečanoj večeri, sve dok nije primijetio da mu iznad glave visi oštar mač, obješen o jednu konjsku dlaku. Koji će nesumnjivo pasti. Bilo je samo pitanje u kojem trenutku... i hoće li Ogley biti dovoljno brz i spretan da izbjegne fatalan udarac?


Dvadeset prvo poglavlje Život je prekratak za druženje s rugobama. – starci iz Freya Cragsa

Zastori na prozorima Robertove spavaće sobe bili su širom razgrnuti, dopuštajući blijedoj mjesečini da se razlije po čitavoj prostoriji. Kad je Clarice stupila u nju, na vlastito čuđenje otkrila je da može jasno razaznati konture pokućstva i okvira slika. Ta čudesna mješavina svjetla i tame, cijeloj prostoriji podarila je gotovo nezemaljski ugođaj. Robert je sjedio u postelji, leđima oslonjen na jastuke. Znala je da i on nju može vidjeti, jednako dobro kao i ona njega. Još uvijek je na sebi imala blijedozelenu večernju haljinu, koju joj je Millicent velikodušno poklonila, tvrdeći da će joj odlično pristajati. Tako je i bilo, jer meki baršun savršeno je prianjao uz njezino tijelo. Cijele večeri, tijekom svih tih beskonačno dugih sati provedenih u razgovoru i druženju, nije mogla prestati gladiti tu divnu raskošnu tkaninu, uživajući u njezinoj mekoći. Osmjehnula se, malim slavodobitnim smiješkom. Jest, znala je da se ponaša suludo, kad se iskrala iz svoje sobe da bi došla ovamo. I jest, znala je da će joj srce na kraju biti slomljeno. No, jednoga dana, kad se vrati u Beaumontagne i preuzme ulogu za koju je odgajana od rođenja, ostat će joj barem uspomene. Na ovu noć, i one koje će uslijediti. Ustao je i uputio se prema njoj; visok i snažan muški lik, koji se u polutami kretao bez da je učinio i zvuka. Bio je u hlačama, ali bos. Kad se zaustavio ispred nje, srce joj je na trenutak prestalo kucati. Ne od straha, jer više ga se nije bojala, niti je mislila da je lud. Nego zato što je bio tako visok i jak. I zato jer ju je prethodne večeri, iz očaja i žudnje, tako grubo uzeo. Iako to nije želio, povrijedio ju je svojom veličinom. I unatoč tomu, svojevoljno je došla k njemu. Ipak, nije se osjećala bespomoćnom. Umjela je vladati ljudima, najzad, kao princeza, od malih nogu odgajana je za ulogu vladarice... i upravo je namjeravala to i dokazati. Uzde će noćas biti u njezinim rukama. – Bojao sam se da ćeš se predomisliti. Kao opijena, Clarice se na dug trenutak zagledala u Robertova dlakava mišićava prsa, koja su se nazirala kroz dubok izrez njegove, gotovo do struka raskopčane košulje. – Obećala sam da ću doći. – Naravno. Princeza nikada ne bi prekršila obećanje – odvratio je, istim onim samouvjerenim i staloženim, ali nesumnjivo ironičnim tonom, kojim joj se obratio kad su se upoznali. Osjetivši kako joj je nosnice ispunio njegov, sad već poznat miris, ritam njezina srca naglo se ubrzao. Hepburn ju je obilježio svojom strašću – taj trag zauvijek će ostati na njoj – no


zauzvrat, i ona će svoj trag zauvijek ostaviti na njemu. – Iskreno se nadam da to nikada neću učiniti. – I samo zato si tu? – oporim je tonom upitao. – Kako ne bi prekršila obećanje? To što je rekao zvučalo je toliko apsurdno, da se gotovo nasmijala. Ipak, suzdržala se. Znala je da mu se to ne bi svidjelo; ne bi to mogao razumjeti. No, ako već ništa drugo, mogla se barem našaliti na račun njegove sumnjičavosti. – Roberte, imaš li, uopće, zrcalo? – s osmijehom je upitala. – Jesi li svjestan kako izgledaš? Larissa te nije proglasila ulovom sezone samo zbog tvoje titule i bogatstva. U tebi ima nešto, zbog čega nijedna žena u tvojoj blizini ne može ostati ravnodušna. Možda zbog načina na koji se krećeš, ili tog prodornog pogleda... ne znam, ali sigurna sam da nema žene koja te ne bi rado slijedila na kraj svijeta. Čak i u mraku, mogla je vidjeti kako su mu oči kratko zabljesnule. – Ima žena koje mi sasvim uspješno odolijevaju. Ako se ne varam, netom što smo se upoznali, htjela si pobjeći od mene, i to po mogućnosti, što prije i što dalje. – Zato jer sam znala što će se dogoditi ako ne pobjegnem – rekla je, i položila dlan na njegova prsa. – Znala sam da ću ti pokloniti svoju dušu i tijelo, i ponuditi ti da sa mnom provedeš barem ovo malo vremena koliko imamo... a, nema te žene koja bi se željela nuditi muškarcu i moliti ga da ju uzme. – Nisam čuo da si molila da te uzmem – tiho je odvratio, svojim toplim, baršunastim glasom. – Molim te – jednako je tiho odvratila. – Uzmi me. Napokon se pokrenuo. Naglo ju podigavši u naručje, ponio ju je prema postelji. Položivši ju na plahtu, nadvio se nad nju, pa spojio usnice s njezinima u dug, spor poljubac. Ovoga puta, nije želio žuriti. Želio joj je ostaviti dovoljno vremena da se pripremi na ono što će uslijediti, nesvjestan da i sama njegova blizina duboko u njoj pobuđuje neopisivu žudnju. Tiho je uzdahnula i počela grickati njegovu donju usnicu. Kratko je zastenjao i podigao glavu. Uplela je prste u duge svilenkaste pramenove njegove sjajne crne kose, i privukavši njegovu glavu k sebi, vrhom jezika oblizala je rubove njegova ožiljka. Uzvratio joj je tako što ju je čvršće privio k sebi, i pohotno ju poljubio. Uspalila se, no to nije bilo ni približno dosta. Željela je dobiti od njega sve što joj može pružiti. Željela je upiti u sebe njegov miris, stopiti se s njim i ponovno doživjeti isto ono blaženstvo, kakvo joj je već pružio. Opijena strašću, Clarice se u tren oka pretvorila u raskalašenu bludnicu. Prije nego što je stigao shvatiti što se događa, Robert se našao na leđima. Na dug se trenutak zagledala u njegovo snažno, mišićavo tijelo, pa vrhovima prstiju pomilovala njegova duga, čvrsta bedra i njegov napeti ud. Željela ga je ponovno osjetiti duboko u sebi. Ispruživši se kraj njega, raskopčala mu je košulju, pa počela milovati njegova široka prsa. Osjetivši kako mu mišići poigravaju pod njezinim prstima, tiho je uzdahnula od užitka. – Sjedi – odlučno mu je zapovjedila, a čim ju je poslušao, svukla mu je košulju i nehajno ju bacila na pod. Pod svjetlom mjesečine, njegovo tijelo izgledao je poput mramornog kipa isklesanog rukom vještog majstora iz razdoblja renesanse. Baš poput veličanstvenih kipova atleta, u palači njezina oca. Pomilovala je njegova ramena i nadlaktice, pa ponovno spustila dlanove na njegova prsa i vrhovima prstiju počela kružiti njegovim bradavicama.


Muklo je uzdahnuo, a kada je usnicama obujmila jednu njegovu bradavicu i počela ju lickati, zatvorio je oči i zabacio glavu unazad. Ubrzo, bradavica mu se ukrutila, kao i njezine, što ju je doista začudilo. Sve što mu je činila, odražavalo se na nju, i sve I što je on njoj činio, odražavalo se na njega. Bilo je to poput neke čarobne jeke, koja je iz trenutka u trenutak postajala sve jačom, sve skladnijom i milozvučnijom. Podigla je glavu i osmjehnula mu se. Pogled mu je bio mračan i svirep, kao da joj želi poručiti da je na rubu strpljenja. Ipak, to ju nije prepalo. Znala je da joj nikada ne bi naudio; u to je bila i više nego sigurna. Obujmivši ju oko struka, pogledom je polako kliznuo niz njezine grudi i bokove, sve do otkrivenih bedara. U prvi trenutak, zamalo je nagonski pokrila noge, no odmah potom, odustala je od te zamisli. Ponosno se isprsivši, rukama je podigla kosu visoko na zatiljak, i zagledala se u Roberta dugim izazivačkim pogledom. – Prava si napast – promrmljao je, napeto ju promatrajući. – Od prvog trenutka kada sam te ugledao ne mogu prestati zamišljati tvoje tijelo pod mojim, na mojem, kraj mojeg... mogao bih te uzeti na stotinu načina, i usput otkriti još poneki. Njegove su ju riječi uspalile. Duboko u njezinoj utrobi, leptirići su započeli svoj drevni puteni ples, a krv je počela brže kolati njezinim venama. – Jednom si me već uzeo. Hoće li noćas biti drukčije? – Oh, da – rekao je, čvrsto ju uhvativši za nadlaktice. – Posve drukčije. Noćas neće biti boli, samo beskonačni užitak – dodao je, pa vrhovima prstiju pomilovao njezin vrat i zatim dlanovima obujmio njezine dojke. Val užitka proširio se njezinim tijelom. Pokušavajući se pribrati, zatvorila je oči, no uzalud, jer sada je još jače osjećala njegov dodir. Palcima je kružio njezinim bradavicama, čineći joj isto što je maločas ona činila njemu. Bez daha iščekivala je njegov sljedeći potez, jer ako nastavi, i spusti usnice na jednu od njih... Umjesto toga, premjestio je ruke na njezina leđa, i počeo joj otkopčavati haljinu. Na licu je mogla osjetiti njegov vreli dah, no nije ju privio k sebi i poljubio. Samo je, namjerno polako, gumb po gumb, otkopčavao njezinu haljinu. Podigavši otežale kapke, vidjela je kako ju napeto promatra. Želio joj je priuštiti nezaboravne trenutke, i želio je da ih upamti. – Jesi li, možda, pomislio da ću se predomisliti? – s osmijehom je upitala, pa spustila pogled i ugurala prste pod njegov pojas. Haljina joj je sada bila već gotovo napola raskopčana. – Čuo sam da su princeze nevjerojatno hirovite. – Ne ova princeza. Takvo što već odavno si ne mogu priuštiti. Odnosno, od trenutka kad je shvatila da se za Amy nema tko pobrinuti... izuzev nje. I tome je posvetila svaki trenutak svojeg života. A sada je bilo vrijeme da neke trenutke posveti sebi. Raskopčavši joj haljinu, polako ju je spustio sve do njezina struka. Clarice je naglo zadržala dah. Hoće li ju smatrati lijepom? Drugi muškarci često su ju promatrali s otvorenim, pa čak i drskim zanimanjem, no njihovo mišljenje o njezinu izgledu nije joj ništa značilo. Uostalom, za razliku od Roberta, nikada ju nisu vidjeli razgolićenu. Jedino njemu dopustila je da postane


njezinim ljubavnikom, i stalo joj je jedino do njegovog mišljenja. Dugi trenutak zadivljeno ju je promatrao, pa spustio malen poljubac na njezinu lijevu dojku. – Predivna si. Uistinu predivna – prošaputao je, i ne zato da bi ju utješio, jer Clarice je umjela dobro prikriti osjećaje, i po izrazu njezina lica Robert nije mogao vidjeti da je zabrinuta. Drhtaj žudnje proširio se njezinim tijelom. – Nisi poput drugih muškaraca – šapatom je odvratila. – Poput drugih? – upitao je, zagonetno ju pogledavši. – U razgovoru sa ženama svašta načujem, a mnoge od njih povjeravaju mi i tajne iz svog intimnog života. Mnogo puta imala sam prilike čuti kako su njihovi muževi brzi i nemarni. Za razliku od njih ti si... ah, ti si prespor – s uzdahom je izgovorila, pa posegnula za njegovom rukom i pritisnula ju na svoje grudi. – Umirem od žudnje za tvojim zagrljajem, a ti si spor poput puža. Nakratko ju je zabljesnuo svojim neodoljivim osmijehom. – Naposljetku ćeš mi na tome biti zahvalna, draga moja mala princezo – rekao je, milujući njezinu dojku. Nije znala bi li mu trebala vjerovati, jer cijelim svojim bićem žudjela je da ju što prije uzme u naručje. Željela je osjetiti njegove ruke na svom tijelu. Željela ga je zavesti, spojiti usnice s njegovima i jezikom duboko prodrijeti u njegova usta, kako bi ponovno iskusila istu onu slatku opijenost njegovim poljupcem. I zato je rukama obujmila njegovo lice i usnicama počela istraživati konture njegovih usana. Začuvši njegovo duboko, zadovoljno mrmljanje, još se više osmjelila. Bilo je očito da mu se sviđa što je preuzela vodstvo, a osjećaj da može vladati njime poput iskusne zavodnice, neopisivo joj je godio. Vrhom jezika oblizala je njegove usnice, a zatim ih lagano zagrizla. Zagrlivši ga oko vrata, pritisnula je grudi o njegove, nadajući se da će ga time uspaliti i napokon ga probuditi iz mrtvila. No, prevarila se. Ostao je potpuno miran, a najzad je ona bila ta, koju je blizina njegova tijela još više uspalila. Mahnita od žudnje, raskopčala je gumbe na rasporku njegovih hlača, i gurnula ruku unutra. Ispunio je cijeli njezin dlan. Obujmivši ga svojim svilenkastim prstima, pomilovala ga je cijelom dužinom, sve do korijena i nazad, do obloga glavića. Tek je sada shvatila koliko je velik. I čvrst. Bio je tvrd poput čelika. Shvativši to, obuzela ju je nelagoda. Nesigurno je oblizala svoje odjednom suhe usnice, pitajući se kako će ga primiti u sebe. Prije samo nekoliko trenutaka žudjela je za time, a sada... o ne, to neće biti moguće. – Imam li se prava predomisliti? – oštrim je šapatom upitala. – Nadam se da nećeš – odvratio je. – Jer, mogao bih umrijeti ako te noćas ne uzmem, a siguran sam da si previše plemenita i odgovorna, da bi to dopustila. Do kraja života patila bi od grižnje savjesti. – Doista? – začuđeno je upitala, uzbuđena pomišlju da toliko žudi za njom. – Umro bi ako bih se predomislila? – Siguran sam da bih. Moje srce to ne bi moglo podnijeti. Naravno, znala je da pretjeruje. Bilo bi suludo pomisliti da mu je toliko stalo do nje, no njegove riječi svejedno su joj godile. – Ako je tako, bit će najbolje da se što prije riješimo odjeće – s osmijehom je odvratila. – Ne želim biti


odgovorna za tvoju smrt. – Da, o da – hitro se složio i svukao joj haljinu. Drhtavim prstima pomogla mu je da svuče hlače i donje rublje, no jedva što je bacila kratak, nesiguran pogled na njegov napeti ud, Robert ju je prebacio na leđa. Iznenađena, kratko se nasmijala, i počela se hrvati s njim, boreći se da njega prevali na leđa. Najzad je popustio i pokorio se. Naravno, bilo bi smiješno pomisliti da ga je nadjačala, no spoznaja da joj se dobrovoljno podredio, prilično joj je godila. Nadvivši se nad njega, zarobila mu je ruke iznad glave i s širokim osmijehom na usnama zagledala se u njegove čarobno plave oči. – Predaješ li se? – Predajem se. Izraz lica bio mu je ozbiljan. Polako, prestala se smiješiti. Ležao je kraj nje, potpuno nag... kao i ona, jer izuzev čarapa, nije imala ništa na sebi. Njegov muževan miris ispunio joj je nosnice, bogat i raskošan poput zrelog vina. – Što ćeš sada sa mnom? – upitao je. – Što god poželim – rekla je, pogledom kliznuvši niz njegovo veličanstveno tijelo. Bio je uistinu savršeno građen. Pomilovala je njegove snažne nadlaktice, pa mišićava prsa, uživajući u pomisli da muškarcu poput njega nema premca u borbi. Bio je jedan od onih muškaraca koji će bez oklijevanja braniti sve do čega im je stalo. I upravo zato bio je joj drag. Pomilovala je i njegov trbuh, pa spustila poljubac u udubinu jednog, pa drugog njegovog kuka. Koža mu je na tom mjestu bila glatka, bez ijedne dlačice, no malo niže, nalazio se čitav grm gustih tamnih dlačica iz kojeg se ponosno uzdizao njegov čvrst, napeti ud. Znala je da bi se trebala suzdržati od zurenja u njega. Prošle večeri nije ga vidjela, samo je osjetila njegovu silinu, kad je prodro u nju. Pravo rečeno, izuzev na kipovima, nikada nije vidjela ud nijednog muškarca... a ovo u što je upravo gledala... ta duga, moćna, ponosno uzdignuta debela palica, nije bilo nimalo nalik onome što se moglo vidjeti pod togama kipova u palači njezina oca. Vrhom prsta pomilovala ga je cijelom dužinom, počevši od glavića pa sve do korijena. Čudesan je, pomislila je, diveći se njegovoj veličini i snazi. No, začuvši Robertov kratak, oštar uzdah, shvatila je da bi se pod hitno trebala pribrati. – Roberte – prošaputala je. – Mislim da to neće ići. Nježno je odmaknuo pramen kose s njezina čela. – Zato jer si ti princeza, a ja običan lord? – Ne. Nego zato jer si prevelik za mene. Ne odgovaramo jedno drugome. Kratko se nakašljao, pokušavajući prikriti smijeh. – Jučer smo savršeno odgovarali jedno drugome – odvratio je. – I danas ćemo. To ti mogu obećati – dodao je, samouvjereno se osmjehnuvši na način koji ju je prepao. Jer, tako se osmjehivao i dok ju je nagovarao da pristane na njegov plan. Poput čovjeka koji neće prihvatiti odbijanje. Kratko je zadrhtala od nelagode, i zacijelo bi se odmaknula od njega, da tog trenutka nije počeo milovati njezine grudi. Naravno, istog trenutka rastala se s pameću, i zaboravila na sve. Ubrzo, ponovno ju je raspalio. Od prvog trenutka kad ga je vidjela, znala je da će biti


tako. Nagonski je osjećala da svojom vještinom vođenja ljubavi može ženu dovesti do ludila. Ispod njegove prividno mirne površine, krio se strastven i maštovit muškarac, kojemu je bilo nemoguće odoljeti. Odjednom, prisjetila se svoje odluke da preuzme vodstvo. Probudivši se iz mrtvila, počela ga je milovati po prsima, ramenima i trbuhu. Kao i on nju. Sporo i puteno, nastavili su milovati jedno drugo, uživajući u međusobnom davanju i primanju. Obujmivši njezinu dojku, ponovno je vrhom palca počeo kružiti njezinom bradavicom. Cijelo to vrijeme gledao ju je ravno u oči, s osmijehom na usnama, kao da zna kako njegov dodir djeluje na nju, i uživa u toj spoznaji. Bio je uvjeren da ju poznaje, i da može vladati njome. Ali, nije ju poznavao. Kao ni itko drugi. Kada je rekao kako vjeruje da je princeza, znala je da ne laže. Otvoren i ciničan muškarac poput njega, nije imao potrebe nikome se ulagivati. No ako je mislio da je zbog svog podrijetla slabašna i povodljiva, i da će popustiti i dopustiti mu da preuzme vodstvo, a možda se čak, i pokušati povući, prevario se. Jer istina je bila upravo suprotna. Bila je jaka i odlučna. Znala je što želi, i bila je dovoljno hrabra da provede svoju volju. I zato mu se široko osmjehnula, pa polako, ali odlučno, dlanom kliznula niz njegov trbuh. Duboko udahnuvši, uzela je u ruku njegov ud, i počela ga polako milovati. Promuklo je uzdahnuo, i počeo gužvati plahtu. Vidjevši to, Clarice se pobjednički osmjehnula. Uspjela ga je porobiti. Bio je u njezinoj vlasti. Bespomoćan. Prebacila mu je nogu preko bedara, pa sjela na njega, kao na tron. Nekoliko trenutaka uživala je u pogledu na njegova široka ramena i uzak struk, pa prstom polako kliznula preko njegovih prsa i trbuha, sve do kovrčavih dlačica na njegovim preponama. – Ah, draga moja mala princezo, ne bih imao ništa protiv da cijelu vječnost provedem promatrajući te iz ovog položaja – promuklo je promrmljao. – A ja... – započela je, pa zašutjela, jer ni uz najbolju volju nije se mogla sjetiti ničeg jednako romantičnog. Jer, dok je između svojih nogu osjećala njegov napeti ud, nije mogla razmišljati ni o čemu drugome. Iako je Robert zasad bio miran i naizgled pokoran, sumnjala je da će takav i ostati. A budući da je odlučila preuzeti vodstvo, njezin zadatak bio je da s njime izađe na kraj. Bilo je to isto kao da pokušava pripitomiti tigra, što je nesumnjivo moguće izvesti, no pritom ne treba smesti s uma da je riječ o divljoj i nepredvidljivoj životinji. Ipak, za to kratko vrijeme koje će provesti zajedno, potrudit će se dominirati nad njim. Najzad, to je bio jedini način da iz cijele te priče izađe neozlijeđena. Lagano se promeškoljila na njemu, iskušavajući vlastitu ustrajnost. I hrabrost. – Nikada u životu ni za čime nisam žudio više nego za tobom – poluzatvorenih je očiju izgovorio. Dlanovima se oslonila na njegov trbuh. Svidio joj se taj položaj. Bilo je lijepo sjediti na njemu, koljena položenih na zgužvanu plahtu, pod svjetlom mjesečine i blagim povjetarcem koji je dopirao kroz širom otvoreni prozor. Osjećala se slobodnom i nesputano kao nikad dotad. Ni za što na svijetu ne bi se odrekla tog osjećaja, niti je žalila što je došla ovamo. Nije ju zanimalo što će biti poslije. Ta noć bila je izvan realnosti, izvan svega što će uslijediti. I zato je odbila razmišljati o posljedicama. Odbila je razmišljati je li svojim postupkom ugrozila mogućnost udaje za nekog princa, i što će njezina baka misliti o tome.


Ipak, navika da postupa u skladu s dužnošću bila je suviše duboko ukorijenjena u njoj. Nije ju mogla olako odbaciti, i to je bio razlog njezina oklijevanja. No, kad ju je Robert počeo milovati, klizeći dlanovima po njezinim bedrima i kukovima, zaboravila je na sve. Činio je to kao da beskrajno uživa u osjećaju njezine kože pod prstima, a tak joj svega na svijetu, njegovo milovanje doista joj je pružalo neopisiv užitak. Tiho uzdahnuvši, protegnula se poput umiljate mačke, koja pokušava iskamčiti još milovanja. A kad je položio ruku između njezinih nogu, i počeo milovati njezine vlažne i nabrekle stidne usne, naglo je prestala disati pa zatvorila oči i zabacila glavu unazad. Malo zatim, kada je prstom kliznuo u nju, svaka suvisla misao nestala je iz njezine glave. – Sviđa ti se, zar ne? – upitao je, začuvši njezine prigušene jecaje. – Da, o da – rekla je, pa čvrsto zagrizla donju usnicu, kako ne bi vrisnula od užitka, jer vrhom prsta upravo je počeo kružiti njezinom dražicom. Preplavljena pohotom, počela se nesputano uvijati. Bez sumnje, njezino tijelo tražilo je zadovoljenje. I udovoljio joj je. Klizeći prstom unutra i van, pa duž unutrašnjosti njezinih nabreklih stidnih usna, i oko dražice, doveo ju je do žuđenog vrhunca. Kada su snažni drhtaji potresli njezino tijelo, opijena užitkom, Clarice je zaboravila tko je i gdje je. Bila je samo biće preplavljeno neopisivom radošću; ništa više, ni manje od toga. Postupno, kako je klimaks jenjavao, Clarice je postala još odlučnija u namjeri da preuzme nadzor. Najzad, dužnost joj je nalagala postupiti u skladu sa svojim položajem. A kao princeza, u svakom pogledu, bila je iznad njega. Pa i sada. Posegnula je za njegovim udom, pa vrhom palca okružila njegov glavić. Osjetivši kako je sklizak od kapljice sjemena, ponosno se osmjehnula. Jer, to je bio dokaz da je njezin vrhunac i njemu priuštio zadovoljstvo. Podigavši se, postavila ga je na svoje ušće, i počela se oprezno spuštati. Osjetivši kako je čvrst i debeo, tiho je zastenjala. Ovoga puta, činio joj se deblji nego prije, i toliko velik, da nije bila sigurna hoće li ga moći cijeloga uvući u sebe. Začuvši kako je zadovoljno zaječao, preplavio ju je osjećaj ponosa. Njezina žudnja za njim nije se ugasila. Željela ga je osjetiti u sebi. Zbog toga je i došla, kako bi ponovno doživjela veličanstveno ispunjenje koje joj je jednom već priuštio. Primio ju je za kukove i polako ju povukao prema dolje, no pobunila se protiv njegova vodstva, i nametnula mu vlastiti ritam, primoravajući ga da se podredi njezinoj želji. Pomisao da ima vlast nad tim velikim jakim muškarcem, pričinjala joj je ogromno zadovoljstvo. Željela ga je jahati do iznemoglosti, izvući iz njega i posljednju kapljicu snage i primorati ga na predaju. I zato je izazovno podizala i spuštala kukove onako kako je njoj odgovaralo, katkad brže, katkad sporije, i pritom uživala u izrazu njegova lica. Oči su mu blistale od zadovoljstva, a po osmijehu na njegovu licu znala je da uživa u njezinoj inicijativi. Svjesno joj se podredio, i to mu se svidjelo. Kao i njoj. Voljela je gledati njegovo tijelo pod sobom. I milovati njegova mišićava prsa i nadlaktice. Uživala je u tome jednako kao i u njegovu udu, duboko u sebi. Raspalio je vatru u njoj, pretvorivši cijelo njezino tijelo u jednu veliku goruću buktinju. I više od toga, jer plamen strasti obuhvatio je i njezino srce i dušu. Sve što je željela, bilo je sagorjeti u tom veličanstvenom vatrometu.


Obuzeta pohotom, počela se brže kretati. Nestrpljiva da što prije dostigne žuđeni vrhunac, počela je glasno jecati. Začuvši Robertovo prigušeno stenjanje, još se više uspalila. To je bilo ono što je željela. Dokazati mu da ona može uzeti njega, jednako strastveno kao što je i on nju uzeo. Pružio joj je rajski užitak, no i ona ga je njemu mogla pružiti. Kao i sebi. Jer bila je nadomak vrhunca. A taj vrhunac neće biti poput prijašnjih. Bit će poseban, drukčiji, jer sama će se za njega pobrinuti, bez Robertove pomoći. Pod njom, Robert se također počeo brže kretati. U želji da ga prisili da se umiri, dlanovima je čvrsto pritisnula njegov trbuh, i kao sumanuta počela se nabijati na njega. Ubrzo, cijelim njezinim tijelom proširili su se snažni trzaji. Pokušavajući doći do daha, dlanovima se oslonila na madrac, i nakratko priljubila grudi uz njegove. No odmah potom, nastavila ga je jahati, a kad ju je rukama uhvatio za kukove, i počeo se snažno zabijati u nju, znala je da je i on blizu vrhunca. Ispunjena ponosom, ubrzala je ritam, a kada je promuklo zastenjao i napokon se posve umirio, bez daha se sručila na njegove grudi. Bilo je to gotovo mistično iskustvo. Njegovo jako i čvrsto, zahtjevno tijelo, činilo je savršen spoj s njezinim, mekim i podatnim. Nije dominirao nad njom, niti mu je robovala. Jednako su uživali jedno u drugome, a Clarice se dokazala da može njime vladati. Bila je to njezina posljednja svjesna misao, prije nego što je pala u san.


Dvadeset drugo poglavlje Princeza neće nikada postupiti protivno vlastitim osjećajima, niti će umanjiti vlastitu vrijednost pretjeranom bliskošću s osobama nižeg ranga. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Probudila se pod težinom Robertova tijela. Njegova široka ramena zaklanjala su mjesec, pa nije mogla vidjeti izraz njegova lica. Jedino čega je bila svjesna, bilo je da ju je prikovao uz krevet kao obrednu djevicu na oltaru. I da je sisao njezinu bradavicu, s toliko zanosa i predanosti, da je morala zabiti pete duboko u madrac, kako bi se suzdržala od meškoljenja, koje bi nesumnjivo predstavljalo znak kukavičke predaje. Cijelim svojim bićem žudjela je za njim, što je bilo uistinu čudno. Očito ju je uspio uspaliti još dok je bila u dubokom snu. I to ju je prepalo, pomisao da joj čak i u snu može to učiniti. – Što radiš? – bez daha je upitala, a budući da joj nije odgovorio, došla je do zaključka da bi ga trebala odgurnuti. Što bi i učinila, da joj ruke nije držao prikovanima iznad glave. – Roberte, pusti me – rekla je, pokušavajući se osloboditi. Nasmijao se. I ugrizao ju za dojku. Bio je to jedan od onih gotovo bolnih ugriza, koji... Koji je izazvao poplavu žudnje između njezinih nogu. Žudnje? Kako je to moguće? Sunce će uskoro izaći; spavala je samo nekoliko sati, a zaspala je zadovoljena. A sada je željela još. Željela ga je osjetiti između svojih nogu, željela je da ju ponovno ispuni i utaži glad njezina tijela. To je, uistinu, bilo suludo. Mora da je poludjela. Ponovno se pokušala osloboditi njegova čvrstog stiska, no to je bila unaprijed izgubljena bitka. Jer, bila je previše pospana, a usto i obuzeta žudnjom. Što se dogodilo? Kojeg je trenutka plitica na vagi moći pretegnula u njegovu korist? Ili je oduvijek bilo tako? Je li joj namjerno dopustio da pobjedi? Nadvivši se nad nju, poljubio je njezine oči, obraze i usne. Čeznutljivo je uzdahnula i promeškoljila se pod njim, pa kratko zadrhtala kada je jezikom počeo draškati njezino uho. – Što radiš? – ponovno je upitala. – Priuštit ću ti užitak kakav još nisi iskusila. Htjela to ili ne, uvući ću ti se pod kožu – izgovorio je svoje mračno proročanstvo, pa odmaknuo pokrivač s njezina tijela, i privio se uz nju. Sada je na goloj koži svojeg trbuha mogla osjetiti pritisak njegovog napetog uda. – Sljedeće noći ponovno ćeš doći k meni, kao i svake noći iza te, ne zato jer bi to htjela, nego zato jer nećeš tome moći odoljeti dodao je. Trgnula se kao daju je ošamario. – Sljedeće noći? Jest, budem li htjela, doći ću. No, ne i svake noći iza te. Ne mogu ostati ovdje. Niti hoću. Ne možeš me primorati da ostanem.


Kratko se nasmijao, pa spustio usnice na njezine i poljubio ju, grublje i pohotnije nego ikad dotad, poput divljaka oslobođenog svih civilizacijskih normi. – Ah, draga moja mala princezo, nemaš pojma što te još čeka – prošaputao je, naglo prekinuvši poljubac. Uplašena njegovom prijetnjom, kratko je zaječala poput djeteta. Činilo se da ju želi gurnuti dalje nego što je očekivala, u nešto nepoznato, u nešto za što nije znala hoće li se s time moći nositi. I to joj se nije svidjelo. Nije joj ostavio vremena za razmišljanje. Spustio je usnice na njezine grudi i počeo ih lickati. Pod njegovim vrelim dahom i vlažnim poljupcima, bradavice su joj se ukrutile kao nikad dotad. Bilo je to gotovo bolno, toliko žestoko i puteno, da bi najradije uplela prste u njegovu kosu, kako bi ga spriječila da se odmakne. Što bi i učinila, da joj ruke nisu bile sputane. Nije mario za njezine želje. Postupao je prema svojima, pa jezikom kliznuo niz njezin prsni koš, sve do pupka. Polako ga je oblizao, pa uvukao jezik u njega, oponašajući snošaj. Zadrhtavši od užitka, na vlastito čuđenje otkrila je da željno iščekuje njegov sljedeći potez. I, umjesto da ga koljenom raspali posred prepona, o čemu je prije nekoliko trenutaka ozbiljno razmišljala, prebacila je nogu preko njegovih leđa, i pritisnula ga uz sebe. Polako, bijedo svjetlo zore preplavilo je sobu. Zatvorila je oči, jer tako je sve bilo znatno više nalik snu nego stvarnosti. Jednoga dana, unutar hladnih zidova svoje palače, moći će se pretvarati kako se ništa od ovoga nije dogodilo. I da nikada nije bila samo obična krhka žena, koja umire od žudnje za muškarcem. I da taj muškarac nikada nije postojao, i da joj nije pružio nezaboravne trenutke. Nezaboravne. O, Bože, strašne li pomisli. Naravno da će zaboraviti... hoće, zar ne? Ta sjećanja neće ju dovijeka proganjati... to jednostavno ne može biti... može li? Oslobodio je njezine ruke. Nije ni opazila, jer ionako mu se prestala odupirati. Pomilovao je njezin vrat, nadlaktice, struk i kukove, pa spustio ruku između njezinih nogu, široko ih razdvojio i vrhovima prstiju kliznuo niz unutrašnju stranu njezinih bedara, sve do stidnih dlačica. Zadržala je dah, čekajući da nastavi. Ali, ništa se nije dogodilo. Ništa. – Otvori oči – zapovjedio je. Nevoljko ga je poslušala. Znala je da je shvatio što čini. I želio je da se prestane pretvarati kako se ovo, zapravo, ne događa, li bio je u pravu, jer doista se ponašala poput djeteta koje se boji suočiti s istinom. – Pogledaj me – rekao je, pa vrhom prsta okružio njezine stidne usne. Bilo je to gotovo neizdržljivo. Zamalo ga je počela preklinjati da nastavi, da požuri... o, Bože, kad bi barem požurio. Pogleda prikovanog u njezin, sporo se osmjehnuo. Bio je svjestan svoje moći nad njom. I znao je da ju može pokoriti, kad god poželi. I znao je da i ona to zna. Nastavio je milovati njezin brežuljak, pa s dva prsta otvorio njezine stidne usne, i uvukao vrh palca u nju. – Divna si – rekao je, svojim dubokim baršunastim glasom. – Tako vruća i vlažna. Želiš li me u sebi, draga?


– Da, o da – nestrpljivo je odvratila, jer sada uistinu nije bilo vrijeme za razmišljanje o izgubljenom ponosu. Ne dok ju je ovako nadraživao. – Ne još. Morat ćeš se strpjeti. – Dokle? Dokle ćeš me mučiti? – Neiskusna si – nastavio je, ne obraćajući pozornost na njezinu pobunu. – Ne možeš znati koliko mi samokontrole treba da bih se suzdržao. Nesvjesno, podigla je bokove kako bi njegov palac uvukla dublje u sebe. – Ali zašto? Želim... – Ovo? – upitao je, pa legao između njezinih nogu i postavio ud na njezino ušće. – Osjećaš li kako sam tvrd? I ja tebe želim. Lud sam od želje za tobom. Želim te od prvog trenutka kada sam te ugledao. – Ali... zašto onda oklijevaš? Uzmi me – rekla je, pa spustila ruku između svojih nogu u namjeri da ga primi i uvede ga u sebe. No, čvrsto ju je primio za zapešće, pa odmaknuo njezinu ruku. – Ne. Ne još – promuklo je odvratio, pa glavićem kliznuo duž njezine vlažne stidnice. – Ah... glatka si i meka poput svile – poluzatvorenih je očiju prozborio. – Nikada te se ne bih mogao zasititi. Nikada. – Roberte – nestrpljivo je uzviknula, sluđena njegovim izazivanjem. – Molim te... Usnicama je ugušio njezinu pobunu, poljubivši ju jednako divlje i pohotno kao i prije, pa naglo prekinuo poljubac. – O, kako si dobra – promuklo je prošaputao. – Nemaš pojma što mi činiš – dodao je, i kratko se nasmijao. – Otvori oči. Nije bila svjesna da ih je zatvorila. Polako je podigla očne kapke i zagledala se u njega. – Gledaj me. Želim da me gledaš – rekao je i spustio se niže. U prvi trenutak pomislila je da će poljupcima ponovno obasuti njezine grudi i trbuh, no kad je shvatila što smjera, zaprepašteno je vrisnula i pokušala ga odgurnuti od sebe. Nije joj to dopustio. Položio je svoj veliki snažan dlan na njezin trbuh, i primorao ju da ostane mirna. Pokušala je spojiti bedra. Što je bilo nemoguće, jer on je bio između njih. Kada je podigao njezine noge, tako da su joj tabani sada bili na plahti, počela se uvijati, iako nije bila sigurna čini li to zato jer se boji onoga što će uslijediti, ili žudi za tim. Oboje, pomislila. Ili nijedno. Oslonivši se na lakte, zagledala se u njega dugim mutnim pogledom. – Roberte, molim te... – Što? – upitao je, pa spustio usnice na njezin brežuljak. – Želiš li da nastavim? To i namjeravam. Jezikom je razdvojio njezine stidne usne, i počeo ih iznutra lizati. Osjećaj je bio... božanstven. Uistinu božanstven. Znala je da joj se to ne bi trebalo toliko sviđati. Trebala bi se stidjeti. No preplavljena sladostrašćem, više nije marila ni za što. Nastavio ju je lizati, polako klizeći jezikom duž cijele njezine stidnice, opet i ponovno, kao da je se ne može zasiti. Onemoćala, sručila se na leđa i rukama počela gužvati plahtu. A kad je usnicama okružio njezinu nabubrilu dražicu, i počeo ju nježno sisati, cijelim njezinim tijelom proširili su se snažni drhtaji. Bilo je to previše. Uistinu previše. Nije to više mogla izdržati. Cijelo njezino tijelo pretvorilo se


u jednu veliku goruću buktinju. – Prestani – bez daha je prošaputala. – Molim te, prestani mi to činiti. Začuvši što traži od njega, zamalo se nasmijao. Da prestane? Ni slučajno. Nije želio prestati. Ne još. Ne dok ne nauči lekciju koju je morala naučiti. I zato je jezikom ušao u nju i polako ju doveo do još jednog vrhunca. Začuvši njezino stenjanje, znao je da ju je pretvorio u robinju strasti. I ta spoznaja pričinila mu je ogromno zadovoljstvo. Najzad, njegova žudnja za njom postala je prevelika da bi ju i dalje mogao zanemarivati. Nadvivši se nad nju, zagledao se u njezino lice, pa pričekao da dođe k sebi i pogleda ga. – Željela si vladati nada mnom – rekao je, čim je nevoljko otvorila oči. – I to ti je uspjelo. No upamti, ni ti se meni ne možeš oduprijeti. Imam nad tobom jednaku moć Zapanjeno ga je pogledala. Zar uistinu može prodrijeti u njezin um, i pročitati svaku njezinu misao? Odjednom, naglo se zabio u nju, do kraja. Ovoga puta, on je bio taj koji je nju posve podredio sebi. Cijelom svojom težinom prikovao ju je uz postelju. Nametnuo joj je svoj ritam, a ona nije mogla učiniti ništa kako bi ga zaustavila. Ubrzo, ponovno ju je doveo do vrhunca, pa pričekao da se smiri, kako bi mogao nastaviti. Jer, on se mogao strpjeti. Jedva, no mogao je, tek toliko da bi joj dokazao da njegove riječi nisu bile samo prazne priče. Čim je ponovno došla do daha, nastavio je. Vlažna i nabrekla od upravo doživljenog vrhunca, prepustila se njegovim vrelim poljupcima i milovanju. Činilo se da tom slatkom mučenju nema kraja, jer pohota ju je ponovno uvukla u isti mračan ponor pun uzavrele strasti. Jedva je mogla vjerovati da je to moguće. No, nije se mogla svladati. Ponovno je doživjela vrhunac. Volio ju je gledati tako pohotnu i izbezumljenu, i slušati njezine glasne jecaje. – Još – prošaputao je. – Daj mi još. Cijelu sebe. Znaš da mi ne možeš odoljeti. I nije mogla. Svaki mišić na njezinu tijelu podrhtavao je, suze su joj klizile niz obraze, no unatoč tomu, nije se željela odvojiti od njega. Visoko podigavši kukove, obujmila ga je nogama i čvrsto se privila uz njega. Opijen pohotom, počeo ju je žestoko ubadati, sve do trenutka kada više nije mogao izdržati. Muklo zastenjavši, ispustio je sjeme u nju. Na svijetu nije bilo žene koja bi se mogla mjeriti s njom. Bila je svjetlo u njegovom mraku. I dok ju je, nakon svega, držao u naručju, kako bi i na taj način dokazao da ju posjeduje, nije se mogao ne upitati hoće li ju pustiti, kad dođe vrijeme da ode od njega. Ili će ju pokušati zadržati... na bilo koji način? – Hajde, draga, krajnje je vrijeme da se vratiš nazad – rekao je, i izvukavši ju iz tople postelje, pomogao joj da navuče haljinu. Teško da bi to sama mogla učiniti, jer jedva je stajala na nogama. Vani, sunce se već uzdiglo iznad krošanja drveća. – Zaboga, nadam se da me nitko neće vidjeti – promrmljala je. Jer, kad je vidjela svoj odraz u zrcalu, shvatila je da bi i najveća budala shvatila kako je provela noć. Usnice su joj bile nabrekle, kosa zamršena, a obrazi rumeni od pohote. A možda i od srama, jer činila je stvari o kojima prije nije mogla ni sanjati, i uživala u tome... zajedno s njim. S Robertom.


Susrevši njegov pogled u zrcalu, došlo joj je da počne vrištati od muke. Najradije bi propala u zemlju od srama. Jer, gledao ju je na način zbog kojeg je poželjela ponovno se naći u njegovom naručju. Što jednostavno nije bilo moguće. Nije to mogla željeti. Jer, rasturio ju je. Nema šanse da bi ga tako brzo mogla ponovno primiti u sebe. Ipak, njezino tijelo i dalje je žudjelo za njim. Mora da je poludjela, jer kad bi joj slučajno rekao da se vrati u postelju, učinila bi to, poslušno poput robinje. – Čim se vratiš u sobu, pozovi služavku i reci joj neka ti donese nešto za jelo. A zatim lezi u krevet i spavaj. Moraš se odmoriti. – Sumnjam da ću moći zaspati – odvratila je, svjesna da je previše uzbuđena da bi se tako brzo mogla opustiti. Najzad, nakon svih tih godina samoće, nije bila mala stvar pronaći ljubavnika. Osobito nekome odgojenom poput nje. – Moraš malo odspavati – odvratio je njezin ljubavnik. – Večeras moraš zablistati, a ne budeš li dovoljno odmorna, nećeš moći šarmirati pukovnika Ogleya. Usto, moraš biti dovoljno prisebna i hitra, kako bi se mogla na brzinu maskirati u Carmen, i izvesti svoju predstavu. – Znam. U pravu si. – Misli na Waldemara. Jedino o tebi ovisi hoće li pravda napokon biti provedena. Što se mene tiče... nimalo ne sumnjam da si sposobna to učiniti – rekao je, pa vrhovima prstiju pomilovao njezin vrat. – Nikada nisam susreo toliko lijepu i pametnu ženu. I ne boj se, ne bih dopustio da ti se nešto dogodi. O, Bože, tko ga ne bi volio? Naravno, voli ga. Bila je sigurna u to, jer kad ne bi bilo tako, mogla bi mu odoljeti. I zacijelo se ne bi dovela u tako opasnu, i potencijalno pogubnu situaciju. Istina, nije ga dobro poznavala, no svejedno je bila luda za njim. I to je bilo opasno. Jezivo opasno. – Ne brini, poslušat ću te. Naspavat ću se, a kada se probudim, ostatak dana provest ću u ljenčarenju. – Tako i treba – pohvalio ju je. – Jer, imaj na umu da noćas, a ni sljedeće noći nećeš puno spavati. Naglo je porumenjela. Sad, kad je to rekao, pogotovo joj se nije spavalo. – Hajde, vrijeme je da krenemo – rekao je, tim dubokim baršunastim glasom, zbog kojega bi joj krv uvijek počela jače kolati venama. – Pobrinut ću se da nas nitko ne vidi. – Kako to misliš? – smeteno je upitala i pogledom punim panike potražila njegov. – Ne možeš me otpratiti do dvorca. Ako nas netko vidi zajedno... – Zar doista misliš da bih dopustio da se sama vratiš nazad? – upitao je, duboko se zagledavši u njezine oči. – Nakon svega što se noćas dogodilo između nas? Ne. Naravno da ne bi to dopustio. Znajući njega, otpratit će ju sve do vrata njezine sobe. I pobrinuti se da ih pritom nitko ne vidi. O, Bože, iskreno se nadala da će mu to uspjeti. Malo zatim, kada je pošao u dnevni boravak, po ogrtač s kapuljačom, stala je pred zrcalo i pokušala dovesti kosu u kakav – takav red. A kada se vratio, i ogrnuo ju njime, ni uz najbolju volju nije se uspjela suzdržati da mu ne postavi pitanje koje joj se cijelo vrijeme motalo po glavi. – Zašto si me noćas tako žestoko uzeo... poput Vikinga na ratnom pohodu?


Podigavši njezinu bradu, duboko se zagledao u njezine oči, a zatim joj rekao posljednju stvar koju bi željela čuti. Odnosno, isto ono, što je i ona rekla njemu. – Zato jer sam ti bio potreban. * Larissa je izvila usne u svoj najpodrugljiviji osmijeh. Bio je to osmijeh koji je dugo vježbala pred zrcalom, i koji je čuvala za nadobudne mlade djevojke, koje su umislile da joj mogu konkurirati, i za nadobudne momke, odnosno, sve one jadnike koji nisu bili pogodni za brak, i koje je, iz tog razloga, bilo nužno obeshrabriti. No ovoga puta, dok je promatrala kako lord Hepburn vodi princezu Clarice prema dvorcu, nije se morala čak ni truditi da njezin podsmješljivi osmijeh djeluje prirodno. Princeza Clarice. Ta kuja. Ne samo što se usudila biti drska prema njoj nego je i spavala s Hepburnom. Valjala se s njim po njegovoj postelji, poput neke djevojčure. Zapravo, to je i bila, jer bez sumnje, bogato ju je nagradio za trud. U redu. To je, zapravo, bilo baš krasno. U pogodnom trenutku, iskoristit će tu informaciju. Vratit će joj milo za drago. Sumnjala je da će princeza nakon toga biti tako ohola. O da, vratit će joj milo za drago. Itekako.


Dvadeset treće poglavlje Ljubav je poput groznice. Što više strahuješ od nje, veća je mogućnost da ćeš njome zaraziti. – starci iz Freya Cragsa

Clarice ni uz najbolju volju nije mogla zaspati. Znala je da bi trebala, ali nije mogla, iako je bila i psihički i fizički posve iscrpljena. Daleko od toga da je olako shvaćala svoj zadatak. Bila je svjesna da će joj večeras trebati bistar um. Koji sada, zacijelo nije bio bistar. Ni spokojan. Jer, stotinu misli istodobno joj se vrzmalo po glavi. I sve do jedne imale su veze s Robertom. Bilo je to uistinu neshvatljivo. Ne. Zapravo, bilo je to posve shvatljivo, s osmijehom je pomislila, zureći u kerubinima oslikan strop svoje spavaće sobe. Bila je zaljubljena. Prvi put u životu, bila je istinski duboko, ludo zaljubljena. I to u Roberta MacKenziea, lorda od Hepburna. U posve nepogodnog muškarca. O, da. Nepogodnog. O tome, barem, nije bilo nikakve dvojbe. Gotovo je mogla čuti riječi svoje bake. Od svih muškaraca, odabrala si baš njega! Gdje ti je bila pamet? Princeza Clarice Jayne Marie Nicole, zaljubila se u običnog lorda! Zar ti nije jasno da ti nisi bilo koja princeza? Nego princeza od Beaumontagnea! Kratko se trgnuvši, okrenula se na bok, i primorala se potisnuti bakin prijekorni glas duboko u stražnji dio glave. Što je značilo da su misli o Robetu ponovno zauzele mjesto u prednjem dijelu njezine glave. Svaki ju je mišić u tijelu bolio, no bila je to ugodna bol, kao da je provela dan u sedlu svog konja, žestoko ga goneći preko brda i dolina. Htjela ne htjela, morala se nasmijati. Robertu se sigurno ne bi svidjelo da ga uspoređuje s konjem. Ah, Robert... njegov glas, i te njegove prekrasne plave oči, okružene dugim trepavicama. I ta njegova predivna, svilenkasta kosa... čim bi pomislila na njega, uzbudila bi se. Nebesa, pretvorila se u pravu razvratnicu. Ipak, nije se mogla prestati smiješiti. Iako je znala da bi se trebala sramiti. Trebala bi se sramiti, jer jučer, čim je čula da Robert želi razgovarati s njom, zaboravila je na svoju sestru. Obitelj bi trebala biti na prvom mjestu. I predobro je to znala. Baka joj je to neprestano utuvljivala u glavu. A Amy... Amy ju je trebala. Doduše, ona se s time ne bi složila. Mislila je da je odrasla, no nije bila. Još je uvijek bila zbunjeno dijete, i trebao joj je netko tko će ju usmjeriti i voditi ju kroz život Zamišljeno je zagrizla usnicu. Istina, kada se počela brinuti o Amy, bila je njezinih godina, no upravo to ju je primoralo da sazrije prije vremena. Željela je Amy poštedjeti toga, i priuštiti joj da odraste na prirodniji način, bez prevelikih opterećenja.


I od te zamisli nije imala namjeru odustati. Čim bal završi, otići će po nju. Bi li Robert imao što protiv kad bi Amy živjela u njegovu dvorcu? Nije znao da je ona njezina sestra, no kao osoba, bio je vrlo odgovoran. Iz odnosa prema njegovim sestrama, moglo se zaključiti da mu je stalo do obiteljskih vrijednosti, a držao je i do prijateljstva, u protivnom se ne bi trudio osloboditi Waldemara iz Ogleyevih pandži. Pomislivši na Roberta, duboko je uzdahnula i promeškoljila se ispod pokrivača. Bio je sve što bi žena mogla poželjeti. Zgodan, dosljedan i zacijelo najbolji ljubavnik na cijelome svijetu. Ipak, kako će reagirati kad sazna da je Amy njezina sestra? Možda će ga to razljutiti, osobito kada shvati da nije došla u Freya Crags u potrazi za poslom, već kao njezina prethodnica i pomoćnica. Uznemirena tom pomišlju, podigla se u sjedeći položaj. Možda će to smatrati prijezira vrijednom prijevarom, iako se sam nije libio poslužiti se bilo kakvim sredstvima, kad su u pitanju bili njegovi interesi. No, ne bi se čudila kad bi svoj potez smatrao časnim, a njezin nečasnim. Borba za goli život, po njegovom mišljenju možda je bila manje vrijedna od traženja pravde za svog prijatelja. Usto, nije spomenuo da bi želio da i nakon bala ostane kod njega. Zapravo, ona je bila ta koja je rekla da će otići, čim ta maškarada završi. Možda se pomirio s njezinom odlukom. Odmaknuvši pokrivače, naglo je ustala iz kreveta. Odakle joj pomisao da bi želio s njom podijeliti život? Možda uopće ne želi za ženu nekakvu princezu, osobito ne princezu koja mu se tako brzo i lako podala. Možda se boji da će osoba tako upitnog morala loše djelovati na njegovu mlađu sestru. Na njegovu mjestu, ona bi se toga bojala. Hitro je navukla haljinu, pa zakopčala gumbe na leđima. Jasno da je takvu sitnicu mogla napraviti bez tuđe pomoći, najzad, veći je dio života sasvim uspješno proživjela bez služavke. Navukla je cipele, uredila frizuru i uputila se u prizemlje potražiti Millicent, jedinu žensku osobu s kojom je u ovakvoj situaciji mogla razgovarati. Pronašla je Millecent u dvorani za bal, okruženu slugama. Stajala je nasred dvorane, u svojoj staroj iznošenoj haljini, i žustro objašnjavala Norvalu što će sa svijećnjacima koje je držao u rukama. – Postavi po jedan ispred svakog zrcala, i pripazi da u njih utakneš samo svijeće od najkvalitetnijeg voska. – Razumijem, lady Millicent – odvratio je Norval, i uputio se učiniti što mu je rečeno. Vidjevši kako vuče noge po podu, Clarice se nije mogla ne upitati čini li to zbog težine mesinganih svijećnjaka, ili zato što svoju gospodaricu ne poštuje dovoljno da bi požurio izvršiti njezino naređenje. – Cvijeće stavite samo u masivne vaze – nastavila je Millicent, pogledavši glavnog vrtlara. – Ne želim da netko slučajno prevrne neku od vaza, i da se voda razlije po podu. Nehajno je slegnuo ramenima. – Jasno, gospodarice. To sam ionako namjeravao učiniti. Clarice se naglo namrštila. Nije joj se svidio njegov ton. Istina, vrtlar je već bio star, i Millicent bi mu po godinama mogla biti kći, ali tako se ipak ne razgovara s gospodaricom. Millicent se nije obazirala na njega. Umjesto toga, okrenula se prema batleru. – Lordu Hepburnu ne bi se svidjelo kad bi ičija čaša ostala prazna, osobito čaša pukovnika Ogleya.


Molim vas, recite poslužiteljima da pripaze na to, i gostima redovno nataču šampanjac. – Naravno, gospo – nadmeno je odvratio batler. – Zar ste uistinu pomislili da bih dopustio da tako uvažen gost stoji s praznom čašom u ruci? – Iskreno se nadam da to nećete dopustiti – suho je odvratila Millicent. – Jer, ako bi se to dogodilo, ja bih postala predmetom ogovaranja, a vama bi preostalo spakirati stvari i vratiti se nazad u London. Batler se ironično osmjehnuo, kao da ga je psić ujeo za gležanj, no svi ostali naglo su se utišali i počeli izmjenjivati nesigurne poglede. Clarice je bila istinski zadivljena. Nikad dotad Millicent nije nastupila s toliko autoriteta. Možda se to nikad dotad i nije dogodilo. No sada, kada je uspjeh večerašnjeg bala ovisio isključivo o njezinim sposobnostima, postalo je očito da se nešto u njoj prelomilo. Kako god bilo, nije djelovala nimalo kolebljivo. Ledenim pogledom okružila je sluge, kratko se zadržavši na licu svakoga od njih. – Uspjeh večerašnjeg bala uvelike ovisi o vama, kao i moj ugled. Krene li nešto po zlu, bojim se da ću biti vrlo nezadovoljna. Jeste li razumjeli? – Da, gospo – složno su odvratile sluge, tihim pokornim glasovima, a većina se njih i naklonila. Millicent je kratko kimnula, pa svrnula pogled na batlera. – Bi li vam odgovaralo da me sada zamijenite i pozabavite se ostatkom priprema? – ljubazno je upitala, no pogled joj je i dalje bio jednako oštar. Poražen, kratko joj se naklonio. – Naravno, gospodarice. Osobno ću se pobrinuti da sve bude u savršenom redu – obećao je. – Odlično – odvratila je Millicent, hladno mu se osmjehnuvši. Clarice je pomislila kako bi sada rado bila na njezinu mjestu, ma koliko god to zvučalo šašavo. No čim je ugledala princezu, izraz Millicentina lica naglo se promijenio. – Princezo Clarice, drago mi je što vas vidim – rekla je, i široko joj se osmjehnuvši, rukom okružila dvoranu. – Kako vam se sviđa? Zidovi su bili boje starog zlata, a stupovi duž lijeve i desne strane široke dvorane bili su vješto oslikani, tako da su bili nalik stupovima od crnog mramora. No, visoke crne vaze u koje su vrtlarevi pomoćnici upravo stavljali raskošne bukete ružičastog, crvenog i bijelog cvijeća, doista su bile od crnog mramora. Na zidu, između svakog stupa, nalazilo se veliko zrcalo, a ispred svakog od njih bio je postavljen stolić sa svijećnjakom. Kada se svijeće upale, cijela dvorana bit će preplavljena predivnim treperavim svjetlom. – Krasno – rekla je Clarice. – A kad sve bude gotovo, bit će još ljepše. Millicent je zadovoljno kimnula. – Moram priznati da sam zadovoljna. Jako zadovoljna – rekla je, pa svrnula pogled na stolić prekriven gomilom papira. – Pojavili ste se u savršenom trenutku. Upravo sam namjeravala sjesti i popiti čaj. Treba mi malo odmora od ove jezive strke. Biste li mi se pridružili? Clarice je kratko kimnula, pa odlučila preuzeti stvar u vlastite ruke. – Sjednite, ja ću se za sve pobrinuti – rekla je, pa zapucketala prstima kako bi privukla batlerovu pozornost. – Vaša gospodarica želi se malo odmoriti. Budite ljubazni i pobrinite se da nam netko donese čaj. Istog trenutka batler je poslao mladog poslužitelja i služavku u kuhinju. Zadovoljna


učinkom, Clarice je sjela u jednu od stolica. – Željela sam s vama porazgovarati, ali očito nisam odabrala najbolji trenutak za to. Ne bih vam željela smetati. – Kako biste mi vi mogli smetati? – začuđeno je upitala Millicent. – Jasno da mi ne smetate. O čemu ste željeli razgovarati sa mnom? Iskreno rečeno, Clarice nije znala što bi joj rekla. Što mislite, da li me vaš brat voli? O, ne. Ne. Jasno da ju to nije mogla pitati. I zato je odlučila okolišati. – Zacijelo se veselite što vam je pripala čast da priredite ovaj bal. Na vašem mjestu, ja bih se veselila. Millicent ju je zaprepašteno pogledala. – Odakle vam ta pomisao? Nijednog trenutka neću se moći opustiti. Tko bi se tome veselio? Odahnut ću kad sve završi. Pod uvjetom da završi kako treba. – Jest, velika je to odgovornost – složila se Clarice. – Ali, zacijelo ste uživali u drugim balovima? Kao gošća? Millicent je počela skupljati papire i stavljati ih na hrpu. – Ne. Ni u tome nisam uživala. Nažalost, ne snalazim se najbolje u društvu. Nisam taj tip žene – rekla je, pa podigla ruku kako bi spriječila Clarice da joj protuslovi. – Znam. Reći ćete da bih se trebala opustiti i uživati, poput vas ili bilo koje druge žene. Možda i bih, kad bih bila lijepa poput vas. Ali, nisam. Clarice se s time nije mogla složiti. – Griješite. Nisam osobito lijepa. Preniska sam. I, koža mi je preplanula od sunca, a u vezi toga ne mogu ama baš ništa učiniti, jer neprestano sam na putu. Usto, iako to vjerojatno niste opazili, uši su mi klempave. Zato ih uvijek prekrivam kosom. Puna sam mana, ali nije sve u izgledu. Ljudi ih ne opažaju, jer im to ne dopuštam. Svatko to može, pa i vi. Vidjevši kako mladi poslužitelj žuri prema njima, Millicent je pričekala da ostavi poslužavnik na stolu. Čim se udaljio, natočila je čaj u šalice, pa jednu pružila princezi. – Kako to mislite? – Kad god se nađem na nekom balu ili zabavi, trudim se biti ljubazna prema svima. Budući da sam princeza, smatram to svojom dužnošću. Zapravo, ponašam se poput domaćice. Kružim uokolo, i kratko porazgovaram sa svakim gostom. Svakome udijelim poneki kompliment, i obavezno posvetim dovoljno vremena udovicama. Iskreno rečeno, one su mi najzanimljivije od svih. Duhovite su i opuštene, pa uživam u njihovom društvu. I, kad završim obilazak, svi misle da sam krasna. – Ali, ja nisam princeza, i ne mogu se ponašati poput princeze – pobunila se Millicent. – Ne, niste princeza, ali ste domaćica, i zato se možete tako ponašati – istaknula je Clarice. – U pravu ste – zamišljeno je odvratila Millicent, pa pogladila nabore svoje stare haljine. – No, to nije ono o čemu sam željela popričati s vama – rekla je Clarice, pa duboko udahnula prikupljajući hrabrost za nastavak razgovora. – Postoji nešto što sam vas željela pitati... – Naravno. Kako vam mogu pomoći? – upitala je Millicent, pozorno se zagledavši u nju. – Pitam se, je li vaš brat ikada bio... – započela je, pa popila gutljaj čaja, kako bi dobila na vremenu. – Je li lord Hepburn ikada spominjao... – Ženidbu? Zanima vas je li ikada bio zaljubljen i planirao ženidbu? – Jest – u dahu je odvratila Clarice, pa ponovno popila gutljaj čaja, kako bi ovlažila


iznenada suhe usnice. – Možda bih mu mogla pomoći pri izboru odgovarajuće mlade dame – hitro je dodala, pa iskosa pogledala Millicent, provjeravajući je li to progutala. Ljubav i glupost očito idu ruku pod ruku, jer teško da bi mogla smisliti gluplji izgovor kojim bi zadovoljila svoju znatiželju. No, Millicent nije ni trepnula, a kamoli se nasmijala. – Vrlo ste ljubazni, ali sumnjam da bi Robert na to pristao – odvratila je. – Nikada nije ozbiljno udvarao ni jednoj mladoj dami, no kada se odluči oženiti, sigurna sam da će sam odabrati ženu. I, znajući njega, neće ga zanimati iz kakve je obitelji, ni koliki joj je miraz. Jedino će mu biti važno da je puna života, dobrog srca i ljubazna. – Ah, to bi doista bilo lijepo. Želim reći... – započela je, pa slegnula ramenima. Nebesa, osjećala se poput zadnje glupače. – Vaš brat djeluje prilično... usamljeno. – U pravu ste. I mene to brine. Otkad se vratio iz rata, živi prilično usamljeničkim životom. Ipak, zadnjih dana djeluje mi puno bolje. Nije toliko ozbiljan i općenito je znatno opušteniji. Već odavno ga nisam vidjela takvog – rekla je i pružila joj tanjur. – Biskvit? – Ne, hvala – rekla je Clarice, jedva se suzdržavajući da ne zijevne. Kapci su joj odjednom postali preteški, i sve što je željela bilo je poći u krevet. – Rado bih pošla malo prileći. Moram se odmoriti prije bala. – Naravno, samo pođite – s osmijehom je odvratila Millicent. Promatrajući kako Clarice žuri prema izlazu, sama je sebi čestitala. O da, Robert će sam odabrati ženu, no ona je ipak tome ponešto pridonijela. Dvorana je napokon bila uređena. Došlo je vrijeme da se poslužitelji presvuku u formalne uniforme, i da služavke pođu pomoći damama da se odjenu i dotjeraju. Ipak, prije toga, svi su zaslužili kratak odmor. I zato, Millicent je ustala i kratko pljesnula rukama. – Hajde, pođite popiti čaj. I zapamtite, uspjeh ovog bala uvelike ovisi o vama. Svi do jednoga naklonili su se i požurili prema izlazu. Gledajući za njima, Millicent se široko osmjehnula. Sve će biti u redu, pomislila je. Sluge su ozbiljno shvatile svoj zadatak, a princeza Clarice zacijelo će biti zvijezda večeri. Bit će to bal o kojem će se još dugo pričati. – Millicent, možemo li porazgovarati? – upitao je Robert, odjednom se stvorivši kraj nje. – Trebao bih tvoju pomoć. Naglo se okrenuvši, začuđeno ga je pogledala, pitajući se kako ga nije prije opazila. Vjerojatno je ušao u dvoranu još dok je razgovarala s princezom, a sudeći po tome što je bio u sportskom odjelu i čizmama, očito se netom vratio s jahanja. – Naravno, Roberte – odvratila je, uživajući u pomisli da joj se obratio za pomoć. – Bismo li pošli u salon? Bez riječi otpratio ju je do salona, a kad je Millicent sjela na sofu, šutke je sjeo do nje. Šutnja se odužila, i iz trenutka u trenutak postajala sve neugodnijom. Iako su bili brat i sestra, činilo se kao da nemaju što reći jedno drugome. Pitajući se što bi princeza Clarice na njezinu mjestu učinila, Milicent je zaključila da bi zacijelo ohrabrila svog sugovornika. Pa, iako po prirodi nije bila nametljiva, odlučila je upravo tako postupiti. – Roberte, ako mi kažeš što te muči, rado ću ti pomoći. Naglo je ustao i prodorno se zagledao u nju, kao da ju nikada prije nije vidio. Naravno, uvijek je bila neopisivo uslužna. Previše draga i uslužna.


– Nimalo ne sumnjam u to, Millicent – blago je odvratio. – To je sve što želim – rekla je, i u napadu smjelosti uhvatila ga za ruku, i čvrsto ju stisnula. – Vjerujem da znaš da u svemu možeš računati na mene. Na dug se trenutak zagledao u njihove spojene ruke. – Znam. Uvijek sam se mogao osloniti na tebe. U svemu. Za vrijeme mojeg odsustva, sve je bilo na tvojim leđima. Podigla si Prudence, a nisam toliko glup da ne bih znao da ti naš otac u tome nije nimalo pomogao – rekao je, gorko se osmjehnuvši. Millicent je oduvijek bila previše samozatajna da bi se ikome požalila. I kome bi se požalila? Ionako nikome nikada nije stalo do njezinih osjećaja. – Nije mi bilo teško – odvratila je. Robert je polako odmahnuo glavom. Znao je da laže. – Uz našeg oca, nije ti moglo biti lako. Bio je uistinu grozan čovjek – rekao je, pa ponovno sjeo do nje. Nekoliko trenutaka oboje su zurili pred sebe, razmišljajući o čovjeku čiji je glavni cilj bio zagorčati im život. Prije nego što se na vlastitu sreću dokopao nasljedstva i titule, nakon niza nesretnih smrtnih slučajeva u obitelji, bio je časnik višeg ranga. Nakon toga oženio se njihovom majkom, plemenitašicom bez novca, i napravio joj čak šestero djece. Umrla je rađajući Prudence, što je Millicent doživjela kao veliki udarac, jer majka je bila jedina osoba koja ih je mogla zaštiti od očeve okrutnosti. Danima je plakala za njom, što je oca neopisivo živciralo. Naravno, smatrao je to znakom njezine slabosti, jednako kao i njezinu plahost i sramežljivost. – Često se pitam, kako si uspjela preživjeti sve te godine s njim. Nenavikla na takvu otvorenost, Millicent se nelagodno promeškoljila. – Bio je moj otac, i dužnost mi je bila poštivati ga. Ne bih se smjela žaliti. – No njemu je, kao ocu, dužnost nalagala pobrinuti se za tebe. Za sve nas. Umjesto toga, iskaljivao se na nama. Jedva je mogla vjerovati da je Robert glasno izrekao ono što se prešutno oduvijek znalo. Istodobno, bojala se pokazati da suosjeća s njim, jer nije željela povrijediti njegov ponos. – Nije se iskaljivao na meni i Prudence – tiho je izgovorila. – Šibao je samo tebe. Žao mi je što ga nisam mogla spriječiti. – I tebe je šibao. Uporno i nemilosrdno. Doduše, samo riječima, ali sumnjam da te je to manje boljelo. I meni je žao što ga u tome nisam mogao spriječiti. – Znam – s uzdahom je izgovorila. – Znam. Kada je Robert bio primoran otići u rat, i to poput zadnje propalice, a ne sina jednog plemenitaša, sjećanje na majčinu hrabrost i ustrajnost bilo je jedino što joj je ulilo snagu da se postavi između oca i Prudence. I taj zadatak uspješno je odradila, dopustivši da se otac iskali na njoj, umjesto na njezinoj maloj sestri. Prudence o tome nije imala pojma. Bila je uistinu milo dijete. I odrasla je u dobru, veselu i živahnu djevojku, onakvu kakva Millicent nikada nije bila. I eto je, nadomak njezina žuđenog prvog bala. Plesat će, flertovati s momcima, a jednoga će se dana udati i dobiti djecu. Imat će sve o čemu je Millicent mogla samo sanjati. No, živjela je za taj trenutak. To je njezinu žrtvu činilo vrijednom. – Ne mogu ti opisati koliko mi je žao što sam te ostavio samu s ocem. Često sam razmišljao


tebi, i pitao se kako ti je. – I ja sam često razmišljala o tebi, i pitala se kako ti je, no iskreno rečeno, bilo mi je drago što si otišao – rekla je, pa shvatila kako to zvuči. – Želim reći, mislila sam da je za tebe bolje da se makneš od kuće – požurila je objasniti. – Znam da rat nije dječja igra, no nadala sam da ćeš se u muškom društvu katkad zacijelo zabaviti, onako kako se vi muškarci obično zabavljate. – Onako kako se mi muškarci obično zabavljamo? – s osmijehom je upitao. – Što pod tim, zapravo, podrazumijevaš? Zafrkavaju, pomislila je. Zafrkavaju! Kao u neka davna vremena, kad bi otac otišao na put, što je značilo da se napokon mogu opustiti i barem nakratko uživati u životu. – I predobro znaš na što sam mislila – rekla je, široko mu se osmjehnuvši. – Na piće, kartanje i... ganjanje žena. Robert se glasno nasmijao. – Priznajem, bilo je i toga. Ipak, nije ju mogao prevariti. – No, većinom je bilo grozno, zar ne? – upitala je, pozorno se zagledavši u njega. Slegnuo je ramenima, pa odlučio promijeniti temu. – Zapravo, želio sam ti se zahvaliti na svemu što si učinila za mene. I ne samo za mene, nego i za Prudence. U potpunosti sam svjestan da si na sebe preuzela ogroman teret, i sve ove godine nisi se zbog toga ni jednom požalila – rekao je, i duboko se zagledao u njezine oči. – Hvala ti na tome. Ne mogu ti opisati koliko to cijenim. Ti si najbolja sestra na cijelome svijetu, i svake noći zahvaljujem Bogu što te imam. Osobito sad, nakon što si se toliko potrudila oko priprema bala. Uistinu ne znam što bih bez tebe. Nije imala pojma što bi mu rekla. Nikad dotad nitko joj nije ni za što zahvalio. Niti ju pohvalio. Nije to očekivala, ali svidjelo joj se. – Sada kad sam se napokon vratio kući, nastojat ću ti sve nadoknaditi. Znam da ti dosad nisam bio od osobite koristi, no obećavam da ću se ubuduće potruditi. Za početak... volio bih kad bi se večeras zabavila. Zaslužila si uživati u ovoj večeri. – Kako to misliš? – Želio bih da uživaš u jelu, piću i plesu. I u tračevima – rekao je. – To je ono u čemu vi žene uživate za vrijeme balova, zar ne? – Ne bih znala – odvratila je, i naglo se ukočila. – Oprosti – rekao je, pa ustao, i kratko joj se naklonio. – Ne bih te trebao ni na što nagovarati. Mislio sam da mi možda možeš pomoći, ali... naravno, nemam prava takvo što tražiti od tebe. O, ne. Robert je nešto želio od nje, a ona ga je upravo obeshrabrila. Nije mu mogla dopustiti da se udalji. Jer, po izrazu njegova lica, jasno se vidjelo da je razočaran. – Roberte, ne govori gluposti – hitro je rekla. – Sjedi i reci mi što želiš od mene. Znaš da ću učiniti sve što je u mojoj moći da ti pomognem. Trenutak je oklijevao, pa sjeo. – Želio sam te zamoliti za jednu malu uslugu. – O čemu se radi? – O lordu Tardewu. Siguran sam da ga se sjećaš. Često mi je dolazio u posjet. – Naravno da ga se sjećam – odvratila je. Kako bi ga mogla zaboraviti?


– I on će večeras biti tu. – Znam – rekla je, pitajući se je li princeza Clarice možda rekla Robertu ono što joj je povjerila u paviljonu. Ne bi valjda bila toliko okrutna? Ako je i tako, Robertu ne bi bilo ni nakraj pameti pokušati ju spojiti s Coreyem. I predobro je znao da ga ona nimalo ne privlači. Ne, zacijelo se ne radi o tome. Najzad, Robert je djelovao previše ozbiljno. – Nisam ti rekao glavni razlog zbog kojeg sam odlučio prirediti ovaj bal – tiho je rekao. Zapanjeno se zagledala u njega. – Glavni razlog? O čemu pričaš? – I neću ti reći. Vjeruj mi, bolje je da ništa ne znaš. No, radi se o tome da se neću moći posvetiti Coreyu, na način na koji će on to očekivati. A ne želim da pomisli da se nešto između nas dvojice promijenilo – rekao je, i molećivo se zagledao u nju. – Znam da ćeš biti prilično zauzeta, no bi li mi učinila uslugu i zabavila ga umjesto mene? Ako bi s njim plesala i pomalo flertovala, ne bi se ni sjetio da postojim. Srce joj je na trenutak prestalo kucati. Zna li Robert da je zaljubljena u Coreya? Ne. Kad bi to znao, zacijelo ne bi bio tako ozbiljan. – Tražiš od mene da učinim nešto u čemu doista nisam vješta – rekla je, iako je mrzila to priznati. – Znaš da ne znam flertovati s muškarcima. Kratko se nasmijao. – Ne moraš otvoreno flertovati. Samo mu se smiješi, i pokaži zanimanje za ono što govori. On je vrlo pristojan i jednostavan muškarac. Bit će oduševljen što je postao predmetom tvoje pažnje, i rado će ti ju uzvratiti. – Tamo će biti mnogo lijepih djevojaka kojima bi sigurno radije posvetio pažnju. – Nijedna od njih nije mu ni približno zanimljiva poput tebe. Znaš li da smatra da si sjajno građena? Ako te vidi u nekoj lijepoj haljini, bit će oduševljen. Usto, imaš najljepši osmijeh na svijetu. I na glasu si kao osoba koja nije sklona flertovanju. Jest, siguran sam da će biti oduševljen ako pokažeš zanimanje za njega. Svaki muškarac bio bi ponosan kad bi osvojio neosvojivu tvrđavu. Cijele večeri bit će ti za petama – rekao je, i kratko joj stisnuo ruku. – Bi li mi učinila tu malu uslugu? Jer, ako doista misliš da ne možeš, morat ću smisliti nešto drugo, iako sumnjam da bi ga išta moglo toliko okupirati. – Ne! Ne, rado ću ti pomoći – hitro je odvratila, pa duboko udahnula, kao da je upravo izronila iz vode. – Odlično – odvratio je, dlanovima pljesnuvši koljena. – Svakog dana sve više me zadivljuješ svojom smjelošću i odlučnošću. Siguran sam da me nećeš iznevjeriti – dodao je, pa ustao. – I neću – obećala je. Uputio se prema vratima, no prije nego što je izašao, kratko je zastao i okrenuo se. – Ah, zaboravio sam ti reći da sam zamolio gospodu Dubb da ti sašije jednu lijepu haljinu. Zna tvoje mjere, pa joj to nije bio problem. Nadam se da se ne ljutiš što sam to učinio bez tvojeg znanja? Želio sam te iznenaditi. Siguran sam da se gospoda Dubb razumije u najnoviju modu, no ako ti se haljina ne bude svidjela, neću se ljutiti ako ju večeras ne odjeneš. Bit ćeš jednako lijepa u bilo kojoj haljini – rekao je, i napokon izašao, prepustivši joj da kao opijena zuri za njim.


Jedva je mogla vjerovati njegovim riječima. Cijeni ju? I zadivljen je njezinom smjelošću i odlučnošću? I zahvalan joj je na svemu što je učinila dok ga nije bilo? I želi joj se odužiti i sve joj nadoknaditi? Sve te godine, smatrala je sebe beznačajnom, gotovo nevidljivom. I kako je vrijeme prolazilo, bila je sve nevidljivija, toliko nevidljiva da joj se katkad činilo da ljudi gledaju kroz nju. No, Robert je vidio sve što je učinila, i cijenio je to, a to je odjednom sve promijenilo. Ustavši, odlučno se uputila prema svojoj sobi. Više od svega, Robert je bio uvjeren da ona može zavesti lorda Tardewa. Tog naočitog plemenitaša. Činilo se da misli da je netko poput nje dovoljno dobar za njega. Tko bi to rekao? Ušavši u sobu, produžila je ravno prema toaletnom stoliću. Na vlastito čuđenje, tamo je, kraj svoje četke za kosu i ukosnica, ugledala nekoliko glinenih posudica s kremama. Robert ih je zacijelo kupio od princeze Clarice, zaključila je. A kad joj je pogled pao na postelju, na trenutak je ostala bez daha. Jer tamo je stajala najljepša haljina koju je ikad vidjela. Bila je provokativne boje zrele višnje, kakvu Millicent ne bi nikada odabrala za sebe. No izgledala je veličanstveno. – Gospodarice, lord mi je naredio da vam pomognem pri odijevanju i uredim vam frizuru – rekla je sluškinja, požurivši prema njoj. – Rekao je i da pozovete princezu Clarice, bude li vam I trebala pomoć pri šminkanju ili bilo čemu drugome. – Ne, to neće biti potrebno – odvratila je Millicent, s više hrabrosti nego što je osjećala. – Znam sve što treba. Preostaje mi jedino to i učiniti.


Dvadeset četvrto poglavlje Princeza nikamo ne ide bez rupčića; i prije ulaska u balsku dvoranu, uvijek provjeri je li propisno zakopčana. – Claudia, beaumontagneška knjeginja

Millicent nikad dotad nije privukla takvu pozornost. Sudeći po izrazima krajnje smetenosti i nevjerice, ljudi su jedva mogli vjerovati da je to uistinu ona. Pa i pukovnik Ogley. Kad ju je ugledao, oči su mu zamalo ispale iz duplji, što si jedan gospodin ipak ne bi trebao dopustiti. Postupajući prema savjetima princeze Clarice, ušla je u dvoranu sa širokim osmijehom na usnama. I pritom je pazila da korača kao da klizi po podu, tako da se tanki saten tamnocrvene haljine uvijao oko njezinih nogu. Vidjevši kako ju gospoda gledaju, nije se mogla ne upitati mogu li pogoditi da je propustila odjenuti podsuknju. Sudeći po sablažnjivom pogledu gospođe Trumbull, mogli su. Jedan od lijepo uvijenih pramenova koji su se spuštali do njezinih ramena, škakljao joj je uho poput dosadne mušice, no suzdržala se da ga ne odmakne, i nastavila otmjeno koračati po savršeno uglačanom podu dvorane. Na njezino ogromno zadovoljstvo, cijela dvorana izgledala je savršeno. U očima svih prisutnih vidjelo se divljenje. Lady Mercer, lady Lorraine i gospoda Symlen, s odobravanjem su se smiješile. Mlade djevojke osvrtale su se uokolo gotovo sa strahopoštovanjem, a čak je i lady Blackstone djelovala zadovoljno. Prišavši dirigentu, zamolila ga je da orkestar započne s glazbom, pa nastavila kliziti dvoranom i smiješiti se otmjeno odjevenim damama i gospodi. Ostat će vraški samopouzdana, makar ju to i ubilo. Zapravo, počela je uživati u pozornosti koju je izazvala. Vidjevši kako Larissa otvorenih usta zuri u nju, zamalo je prasnula u smijeh, pogotovo zato jer je ta mala drska namiguša nasred čela imala veliku crvenu bubuljicu. Prudence je požurila prema njoj, poletno poput štenca na svojoj prvoj šetnji izvan legla. – Nisi mi dopustila da navlažim svoju haljinu, a ti si se na balu pojavila ovakva – nezadovoljno je promrsila. Millicentino samopuzdanje naglo je potonulo. – Izgledam li smiješno? – zabrinuto je upitala. – Izgledaš čarobno. Bolje nego ikad, i nimalo nalik sebi. Ta haljina uistinu je veličanstvena, a ne kao moja... – procviljela je, pa obeshrabreno kliznula pogledom niz svoju plavu haljinu. – Obična je i nimalo izazovna, poput tvoje. – Posve je prikladna za tvoju dob. I lijepo ti stoji. U njoj izgledaš poput pristojne mlade dame. – Ali, ne želim izgledati poput pristojne mlade dame. Nego izazovno, kao i ti. – Kad budeš u mojim godinama, i ti ćeš moći nositi takvu haljinu – odvratila je Millicent, pa odlučila promijeniti temu. – Jesi li opazila da Larissa na čelu ima ogromnu crvenu bubuljicu?


– ispod glasa je upitala. Prudence je diskretno pogledala prema Larissi. – Naravno da jesam. Grozno, zar ne? Sve ostale djevojke imaju savršen ten, jer su poslušale savjete princeze Clarice. No, Larissa je odlučila stati na stranu svoje majke, pa eto. Nego, jesi li vidjela princezu Clarice? Izgleda doista božanstveno! Slijedeći njezin pogled, Millicent je kraj ulaza u dvoranu ugledala Clarice, u haljini od srebrnog satena, s tamnoplavim naramenicama i velikom tamnoplavom mašnom, svezanom ispod grudi. Njezina kovrčava plava kosa bila je podignuta u savršenu punđu, i urešena jednim predivnim nojevim perom. – Jest, izgleda predivno – složila se Millicent. – Kao i uvijek. Trenutak potom, Robert je također ušao u dvoranu, i ponudivši princezi da ga primi pod ruku, krenuo s njom kružiti uokolo. Prudence je jedva čujno zazviždala. – I naš brat izgleda odlično. Larissa je bila u pravu, doista je glavna lovina. No s tom bubuljicom na čelu, može zaboraviti da će ona biti ta, koja će ga uloviti. Obje su se kratko nasmijale, a Prudence je tada ponovno svrnula pogled na princezu. – Misliš li da možda ona ima šanse kod njega? – Možda – rekla je Millicent, pa kratko stisnula njezinu ruku. – Hajde, pođi i zabavi se. I pripazi na ponašanje. – Kojim redoslijedom? – upitala je Prudence, veselo se nasmijavši. – Ne mogu oboje istodobno – objasnila je, pa požurila prema ostalim djevojkama. Millicent se svim srcem nadala da će se Robert uskoro oženiti. Otkad je upoznao princezu Clarice, uvelike se promijenio. Zapravo, i više nego što se Millicent usudila nadati. Ponovno je bio nalik sebi, a ne nekom uljudnom i dalekom strancu, praznog i beživotnog pogleda. I to se, također, dogodilo njezinom zaslugom. Ne samo što se zdušno zalagala da princeza dođe k njima nego je i koristila svaku priliku da njih dvoje ostavi nasamo. Učinila je sve što može kako bi im stvorila romantičan ugođaj, i bila je uistinu ponosna na sebe. Spoznaja da može učiniti nešto lijepo i korisno, uvelike joj je podigla samopouzdanje. Ako to može učiniti za nekog drugog, zacijelo može i za sebe. Kružeći dvoranom zaustavila se kraj lady Mercer. – Ah, večeras doista krasno izgledate – ljubazno joj je udijelila kompliment. – Jesu li to oni čuveni biseri o kojima svi pričaju? Lady Mercer glasno se nasmijala, onako kako jedino starije dame umiju, i smiju. – Grom i pakao! Mlada damo, mislila sam da neću dočekati dan da te vidim u ovakvom izdanju. Izgledaš vraški dobro, u inat tvom ludom ocu – rekla je, i prije nego što je Millicent stigla smisliti odgovor, uštinula ju za obraz i, oslanjajući se na štap, odšepesala prema skupini udovica. Nastavi se smiješiti, pomislila je Millicent. I produži do idućega gosta. Odjednom, mladi gospodin Gaskell našao se pred njom. Iako je bio jedva koju godinu stariji od Prudence, već se uvelike kalkuliralo o njegovoj ženidbi jer je dolazio iz vrlo ugledne i imućne obitelji. No sada je svojim velik smeđim očima zurio u Millicent, kao da ju nikada prije


nije vidio. Odnosno, s neupitnim obožavanjem. Duboko joj se naklonio i upitao ju smije li ju zamoliti za idući ples. – Mene? – zbunjeno je upitala. – Ah, da... naravno. Rado ću plesati s vama – rekla je, preplavljena osjećajem krivice, jer znala je da će time izazvati ljubomoru svih djevojaka. No, to i nije bilo toliko loše. Ponovno joj se naklonio, i propustio ju da prođe. Nije joj promaklo da mu je pogled pritom bio uprt ravno u njezin dekolte. Zaboga, grudi joj nisu preko noći porasle, zar ne? A dekolte zacijelo nije prevelik? Ili ipak jest? Najradije bi spustila pogled da provjeri, no suzdržala se. Osjetivši da je porumenjela, zaključila je kako bi bilo najbolje da nakratko pođe u kuhinju, provjeriti hoće li večera biti gotova do ponoći. Usput bi možda mogla skoknuti u svoju sobu, po čipkanu maramu, kojom će prekriti dekolte. No, kad se okrenula, pogled joj je pao ravno na uškrobljeni ovratnik i savršeno svezanu kravatu grofa Tardewa. Kao i uvijek, izgledao je, ah... jednostavno savršeno. Otmjeno tamnoplavo odijelo s uskim tamnozelenim prugama odlično je pristajalo njegovoj vitkoj i visokoj, plavokosoj figuri. A kada je polako podigla pogled do njegovih plavih očiju, vidjela je da zuri u nju kao da ju nikada nije vidio. Osmijeh na njezinu licu naglo je izblijedio. Zaustila je da ga pozdravi, no usnice su joj previše drhtale, pa se predomislila i zatvorila usta. Odjednom, začuvši kako se netko prigušeno nasmijao, shvatila je da ih dame pozorno promatraju, i hitro se pribrala. Duboko je udahnula i ponosno podigla bradu. – Ah, Corey, veselim se što te opet vidim nakon tako dugo vremena – razdragano je izgovorila. – O, Bože, nadam se da mi ne zamjeraš na tako prisnom obraćanju. Ipak se odavno poznajemo. – Doista? – upitao je, blijedo se zagledavši u nju. – Poznajemo se? Kratko se trgnula, kao da ju je ošamario. Zar je se doista ne sjeća? – Millicent, Robertova sestra – rekla je, zaprepaštena njegovom površnošću. Je li se uopće ikad potrudio dvaput ju pogledati? Ili je uvijek gledao kroz nju? – Millicent? – upitao je, i dalje ju začuđeno promatrajući. – Ah, da... naravno. Oprosti, nisam te prepoznao. Prilično si se... promijenila. Izgledaš vrlo lijepo večeras. – Hvala ti – odvratila je, pa odoljela želji da pobjegne u kuhinju, i umjesto toga, zavodljivo mu se osmjehnula. Najzad, obećala je Robertu da će zabaviti njegovog prijatelja, i sada se više nije mogla predomisliti. – Bi li mi učinio uslugu? – Što god želiš. – Bi li plesao s Prue? – upitala je, pa kratko zatreptala glumeći naivku, i odjednom shvatila da je očijukanje s muškarcima lakše nego što je očekivala. – Momci su me počeli moliti za ples, a ona će biti jako razočarana ako nju nitko ne zamoli. Na dug se trenutak zagledao u nju, kao da razmišlja o njezinoj ponudi, pa slegnuo ramenima. – Imam bolju ideju – rekao je. – Radije do kraja večeri pleši sa mnom, a njoj prepusti momke. – Pravi si mudrac – odvratila je, jedva vjerujući da ga je tako lako uspjela smotati. – I sam znaš da to neće biti moguće. Kad bih do kraja večeri plesala samo s tobom, svi bi očekivali da objavimo zaruke.


– Možda to i nije tako loša zamisao – rekao je. Je li joj on to upravo predložio zaruke? Želio bi se vjenčati s njom? Nebesa, godinama je sanjala o tom trenutku. Trebala bi se onesvijestiti od sreće. Zašto nije oduševljena? Razuman dio njezina bića – ujedno, i veći dio njezina bića, znao je odgovor. Zato jer prije samo pet minuta nije imao pojma tko je ona. Ah, doista je mrzila biti razumna. I stajati tako čvrsto na zemlji. – Mislim da jest – nevjerojatno je mirno odvratila. – Lady Millicent – prekinuo ih je lord Aldwinkle, i duboko joj se naklonio. – Rado bih vas poslije otpratio u blagovaonicu. – Zakasnili ste – hitro je rekao Corey. – Već sam joj ponudio pratnju. – Doista? Kako mi je to promaklo?– upitala je Millicent, odlučivši mu razbiti iluziju da joj bez njezina pristanka može nametnuti svoje društvo. – Naravno, učinio bih to – rekao je Corey. – Ali niste – rekao je gospodin Mallett koji im se netom pridružio. – Propuštene prilike donesu neprilike. – Neprilike? – upitao je, na što su se svi nasmijali, pa najzad i on, no Millicent je imala neugodan osjećaj da nije shvatio čemu se smiju. A ako je to točno, i ako je Corey stvarno toliko glup... ah, u tom slučaju, neovisno o razbijenim iluzijama, pred njom je jedna vrlo duga i naporna noć. – Vidi ti to! – rekla je Clarice, gledajući Millicent. – Prava je ljepotica. Uvijek se veselim kad mi uspije ženu pretvoriti u ljepoticu, no ovoga puta doista sam oduševljena rezultatom. – Ipak, ovdje večeras nema ljepše žene od tebe – rekao je Robert, ponosno ju vodeći kroz dvoranu, kako bi bio siguran da su ju svi vidjeli. Jer, morali su ju vidjeti. Kratko ga je pogledala na način zbog kojeg ju je odjednom počeo zamišljati bez haljine, a to je bilo posljednje o čemu bi sada trebao razmišljati, u protivnom će se morati ispričati i poći se rashladiti. – Nastavi se smiješiti – suho je rekao. – Ne brini, sve će biti u redu – tiho je odvratila. – Vjeruj mi. Čudno, ali vjerovao joj je. Uistinu jest. I želio ju je. O, Bože, kako ju je želio. Najradije bi ju podigao u naručje i odnio ju odavde, od svih tih uspaljenih muških pogleda. I od opasnosti koja joj je prijetila, a u koju ju je sam doveo. Malo zatim, kad ju je lord Plumbey zamolio za ples, sa žaljenjem ga je odbila. – Oprostite, ali jutros, na jahanju, uganula sam nogu – rekla je, toplo mu se osmjehnuvši. – Nažalost, večeras neću moći plesati, ali kasnije ću rado s vama popiti čašu punča. Vidjevši kako je lord Plumbey oduševljeno kimnuo, Robert je poželio raspaliti ga posred te njegove glupe iskešene face. Ipak, uljudno mu se naklonio i odveo Clarice dalje od njega. – Umišljeni klipan. Nema ni prebijene pare, a i dalje živi na visokoj nozi. Do grla je prezadužen. – Jadnik – suosjećajno je odvratila, što se Robertu nije nimalo svidjelo. – Možda bih mu mogla pronaći neku bogatu nasljednicu... ako uskoro ne odem odavde – rekla je, i kratko mu stisnula podlakticu. – Molim te, uspori hod. Trebali bismo opušteno kružiti dvoranom, kao da na svijetu nemamo ama baš nikakvih briga. Naravno, bila je u pravu. Znao je da bi se trebao opustiti, no bio je previše zabrinut za nju. Nije se mogao prestati pitati hoće li sve proći kako treba. Zasad se sve odvijalo po planu. Za razliku od njega, Clarice je djelovala posve bezbrižno. Čak i previše bezbrižno. Je li uopće svjesna što sve ovisi o njoj? Jasno da jest, zaključio je, jer dosad ju je već dovoljno dobro


upoznao. Bila je uistinu sjajna. Lijepa, pametna i samouvjerena. Ponosio se njome i doista nije mogao zamisliti da ostane bez nje. Ako se to dogodi, ubrzo će sigurno ponovno potonuti u mrak u kojem je tako dugo bio zarobljen. Kad sve ovo završi, morat će pronaći način da ju uvjeri da ostane kod njega. Mora ostati. Kad ga je gospođa Birkbeck zamolila da ju predstavi princezi, udovoljio joj je, pa stao u stranu, prepustivši joj da nakratko popriča s njom. Naravno, Clarice ju je u tren oka šarmirala, kao i malo zatim gospođu Symlen, pa lady White i lady Lorraine. Nakon što mu se ponovno pridružila, pričekala je da se udalje od skupine dama, a onda ga upitala nešto što ju je cijelo vrijeme mučilo. – Ne mogu shvatiti zašto mi odmah nisi rekao razlog zbog kojega ti je bila potrebna moja pomoć. Radi se o plemenitoj stvari, i ponosna sam što u tome mogu sudjelovati. Čemu je bila potrebna toliko tajnovitost? Prekrižio je ruke na leđima, kako bi se spriječio da ju dodiruje za vrijeme njihova kruženja dvoranom. Napokon je izgledao posve opušteno, i gledajući ga, nitko ne bi pomislio da ga muče ikakve brige. – Poput svih drugih, i ti si bila uvjerena da je Ogley heroj. Nimalo nisi sumnjala u to, a i zašto bi? Sve o čemu je pisao u svojoj knjizi doista se dogodilo. Bi li povjeravala da je kriminalac poput Waldemara, a ne Ogley, izveo ta junačka dijela? I da zato zaslužuje dobiti oprost i slobodu? – tiho je upitao. – Vjerojatno ne bih – priznala je. Pogledom je polako okružio dvoranu, sve dame i gospodu koji su kratili vrijeme plesom ili razgovorom uz čašu punča ili šampanjca. – Rekao bih da su nas svi vidjeli – Osim pukovnika i njegove žene – rekla je Clarice, pogledavši ga ravno u oči. – Znam da bi ga najradije zaobišao, ali on me mora vidjeti, Roberte. Mora biti siguran da sam u dvorani. Robert je znao da Ogley misli da se sviđa princezi. Bio je uvjeren da ju može imati kad god poželi. Tako se uobičajeno ponašao prema ženama, uzimajući ih i odbacujući ih kad bi mu dosadile. No ovoga puta to mu neće uspjeti. – U redu – rekao je, i položivši ruku u udubinu njezinih leđa, poveo ju prema mjestu gdje je pukovnik, okružen skupinom ljudi, stajao sa svojom ženom. Iako se Clarice ni jednog trenutka nije prestala smiješiti, mogao je osjetiti da je napeta. No, nije imala razloga za strah. Jer nema tog što ne bi učinio da ju zaštiti. Kao i Waldemar, koji je obećao da će ju zaštiti ako ju pukovnik slučajno pokuša napasti, dok bude prerušena u Carmen. Nakon što ju je upoznao, rekao je da ne može podnijeti da se ona izlaže opasnosti zbog njega. Tvrdio je da se može snaći i bez njezine pomoći, i da će pobjeći u Ameriku, no Robert mu to nije mogao dopustiti. Jer, Waldemar se tada više nikada ne bi mogao vratiti u Englesku, bez opasnosti da bude uhvaćen, proglašen dezerterom i obješen. Neovisno o tome što je znao sve o njegovoj prošlosti, za Roberta je Waldemar bio junak i jedan od najboljih ljudi koje je ikada upoznao. I zato je želio da dobije ono što je zaslužio – slobodu i šansu da ide kamo hoće i radi što hoće, što god to bilo. Trenutak raspleta napokon je došao, i Robert se iskreno nadao da će sve završiti onako kako je zamislio. Jer, ne bude li tako, i ako ne uspiju prevariti Ogleya i navesti ga da povjeruje da je Carmen Mendez došla čak ovamo kako bi mu se osvetila, tako im Bog pomogao.


– Gospođo Ogley, večeras naprosto sjajite – rekao je, jer bila je to istina. Neugledna žena koja je ponosno stajala uz svog supruga, presijavala se od sreće i ponosa. – Hvala vam, gospodine – blistava je pogleda odvratila. – Priredili ste doista prekrasan bal u čast mog supruga. – Nadasve sam počašćen što mogu iskazati čast takvom junaku – rekao je Robert, pa zaustavio jednog od poslužitelja koji su kružili uokolo. – Vaša čaša gotovo je prazna, pukovniče. Uzmite drugu. – Hvala – odvratio je Ogley, i široko mu se nacerio, uživajući I u njegovoj poniznosti. – Čula sam da će kasnije biti priređen vatromet – rekla je gospođa Ogley. – Jest, imat ćemo i vatromet – odvratio je Robert. – Lord Hepburn tvrdi da ništa nije dovoljno dobro za tako velikog junaka, poput pukovnika Ogleya – rekla je Clarice, toplo se osmjehnuvši pukovniku. Izveo je jedan apsurdan, pretjerano kavalirski naklon. – Biste li tom junaku učinili čast i otplesali s njim jednu kadrilu? – Veoma rado – rekla je, iako je znala da Robert očekuje da odbije. – Doduše, ne bih trebala jer jutros sam ozlijedila gležanj... ali, ne mogu propustiti priliku da plešem s herojem poput vas, pukovniče Ogley. Robert je zaustio da se usprotivi, pa zatvorio usta. Bude li Ogley plesao s njom, to će ga učvrstiti u uvjerenju da je princeza u dvorani, i kad ju sretne prerušenu u Carmen, neće mu biti ni nakraj pameti da bi to mogla biti ona. No pomisao da bi mogao staviti i prst na nju, nije mu se svidjela. Naravno, Ogley je to znao, i zato mu je s užitkom dobacio pobjednički pogled, pa poveo princezu prema sredini dvorane, gdje su plesači upravo formirali niz za kadrilu. Skupina njegovih obožavatelja krenula je za njima, u želji da vide kako pleše s princezom, pa je Robert ostao sam u društvu gospode Ogley. – Doista su lijep par, zar ne? – upitala je, a Robert je odjednom shvatio da ju je trebao zamoliti za ples, unatoč tome što od povratka iz rata još nijednom nije plesao. Dakako, učinio bi to, no na njegovu sreću ispostavilo se da gospođa Ogley nije raspoložena za ples. – Oscar voli plesati, no ja se grozim i pomisli na to. Pokušao me naučiti, no bojim se da sam izgubljen slučaj. Užasno loše plešem. Ne mogu upamtiti korake, i nemam smisla za ritam. – Moram priznati da sam, što se plesa tiče, i ja izgubljen slučaj – s olakšanjem je rekao Robert, jer savršeno mu je odgovaralo stajati po strani i pozorno promatrati svaki Ogleyev pokret. Način na koji je požudno zurio u Clarice, nije mu se nimalo svidio, a mogao je vidjeti da je i njoj neugodno. Trenutak potom, podsjetio se da bi se jedan džentlmen morao potruditi razgovarati s damom u svojem društvu. Pod uvjetom da se prisjeti o čemu. Iskosa pogledavši gospođu Ogley, vidio je da ga promatra s velikim zanimanjem. – Ne izgledate mi poput mladog razmaženog plemića – izjavila je. – Ne? – upitao je, začuđen njezinom iskrenošću. Nije očekivao da je toliko otvorena.


– Ne, iako je to ono što Oscar, zapravo, misli o vama. Je li, možda, ljubomoran na vas? – upitala je, no budući da Robert nije rekao ni riječ, nastavila je. – Pitam to zato jer mi je poznato da zavidi nekim ljudima, a mislim da ste vi jedan od njih. I Waldemar je, njegov sluga, među njima. – Doista? – oprezno je upitao, jer nije bio siguran kako bi protumačio njezine riječi. Je li ju Ogley možda nagovorio da ga pokuša navesti na tanak led? Ne, ne bi to učinio. Ogley nije vjerovao ženama, i ne bi joj nikada povjerio takav zadatak. Dakle, što je pokušavala time postići? – Kad sve ovo završi, povući ćemo se na naše seosko imanje. Namjeravam nagovoriti Oscara da promijeni slugu. Robert se kratko trgnuo. – Ali... zašto? – začuđeno je upitao. Povući će se na seosko imanje? Ima li Ogley pojma što njegova žena smjera? Na trenutak se zamislila, kao da pokušava pažljivo odabrati riječi. – Malo ljudi to zna, ali Oscar umije biti sitničav, a meni bi bilo puno draže da ne dođe u priliku biti pakostan. Bila je pametnija nego što je Robert mislio. Postalo je i više nego očito da mu ovo ne govori slučajno, i da zna puno više od i onoga što je rekla, kako o njemu, tako i o Ogleyu. – Što će se dogoditi s Waldemarom? – napeto je upitao. – Ne znam, i nije me briga. Sigurna sam da bi taj čovjek mogao biti opasan, ako se Oscar nastavi prema njemu loše odnositi. Pretpostavljam da će ga poslati u neku regimentu. O, Bože! – uskliknula je, pogleda uperena u sredinu dvorane. – Princeza se spotaknula. Slijedeći njezin pogled, Robert je ugledao Clarice, kako se, I bolna izraza lica, oslanja na Ogleyevu ruku. – Ah, pukovniče Ogley, oprostite, ali doista ne mogu nastaviti – glasno je izgovorila, i uz njegovu pomoć, odšepesala u stranu. – O, Bože – ponovno je uskliknula gospođa Ogley, i požurila prema njima, zajedno s Robertom koji ju je slijedio u stopu. – Vaša visosti, mogu li vam pomoći? – naizgled zabrinuto upitao je Robert. Mogao je prepoznati glumu kad bi ju vidio, a ovo je definitivno bila gluma. – Oprostite mi na ovome. Mrzim biti u središtu pozornosti, no ako biste me mogli otpratiti do neke prostorije gdje mogu nakratko sjesti, bila bih vam beskrajno zahvalna. – Naravno, vaša visosti. Ako želite, možete sjesti u neku od lođa, i podići nogu na klupicu. Povući ćemo zavjese, pa vas nitko neće vidjeti. – To bi bilo uistinu sjajno – s osmijehom je odvratila. – Od srca vam hvala, gospodine. Malo zatim, u pratnji pukovnika i gospođe Ogley, Robert je smjestio Clarice u jednu od lođa, a zatim se ispričao i otišao joj po punč, jer da je i trenutak dulje ostao tamo, ne bi se mogao suzdržati da ne prasne u smijeh. Kako joj to uspijeva? U tren oka umjela je pronaći rješenje za svaku situaciju. I kako joj uspijeva u tren oka navesti ga da razmišlja o njoj i o njezinim vrućim poljupcima, iako je znao da bi se morao usredotočiti na provedbu svojeg nimalo bezazlenog plana? Sam sebe više nije mogao razumjeti, i bio je gotovo zahvalan ljudima koji su ga usput zaustavljali, pitajući ga kako je princeza i je li se jako ozlijedila. To mu je uvelike pomoglo da se pribere, i do trenutka kada


se vratio u lođu, s čašom punča i tanjurom kolača, djelovao je uobičajeno mirno i opušteno. Prihvatila je čašu i zamolila ga da tanjur stavi na stolić, pa hitro odmahnula rukom. – Molim vas, vratite se u dvoranu – rekla je, i široko im se osmjehnula. – Ne brinite, sve će biti u redu. Rado bih se malo odmorila. Čim mi bude bolje, izaći ću i zamoliti nekog od slugu da mi pribavi hladan oblog za gležanj. Pukovnik Ogley jedva je dočekao njezinu ponudu, jer osim što se grozio i pomisli na ozljede, žudio je što prije vratiti se u društvo. I, kad ga je njegova supruga uhvatila pod ruku, s olakšanjem se naklonio princezi, i zajedno s Brendom hitro izašao iz lođe, bez da se i osvrnuo. Čim su ostali sami, Robert joj se široko osmjehnuo. – Bravo – rekao je. – Jesi li spremna za idući potez? Clarice je kratko kimnula. – Spremna sam, gospodine – tiho je odvratila, glasom s izrazitim španjolskim naglaskom. – Ne brinite, neću vas razočarati.


Dvadeset peto poglavlje Što je lijepo izvana, ne mora biti i iznutra. – starci iz Freya Cragsa

Da Ogley nije pozorno pratio Robertovo kretanje, zacijelo ne bi opazio kako se Waldemar ušuljao u dvoranu i svog bivšeg zapovjednika pozvao u stranu. Gledajući kako mu nešto uzbuđeno objašnjava, zaključio je da se mora raditi o nečemu ozbiljnom, jer Waldemar nije bio temperamentan, barem ne otkad je bio u njegovoj službi, i otkad se osobno potrudio ukrotiti ga. Bilo je to znakovito, štoviše, zloslutno, osobito nakon što je Hepburn naglo kimnuo glavom i zajedno s Waldemarom žurno izašao iz dvorane. Ogley je bio siguran da mu se nije pričinilo da je vidio Carmen. Bila je to ona, a ne neka žena nalik njoj. Iz nekog razloga, ta kuja došla je ovamo, a Hepburn je bez sumnje znao sve o tome. Trebao je računati na takvo što. Hepburn mu je zavidio na slavi i počastima, i sigurno je smislio neku paklenu podvalu, znajući da će mu Waldemar pomoći. U redu. Trebali bi znati da im to neće uspjeti. Spriječit će ih, prije nego što mu stignu nauditi. Čak i ako to nije bila Carmen, pa i ako mu se zbog osjećaja krivice učinilo da jest, to nije bilo nimalo važno... jer ova dvojica očito su nešto smjerali. A pametan čovjek poput njega ne bi nikada propustio priliku da izvuče osobnu korist iz nečije podvale. – Oscare, čemu se smiješ? – upitala je Brenda kad su mu se usnice raširile u široki osmijeh. – Da. Hvala ti. Zgodno, zar ne? – izrekao je niz besmislica, pa odložio čašu na poslužavnik. Možda nije trebao popiti toliko tog odličnog šampanjca. – Oprosti, ali moram malo izaći na zrak. – Idem s tobom – hitro je odvratila. – Ne! – odbrusio je, no kad je vidio kako je ustuknula, naglo je ublažio ton. – Želim reći, ne možeš sa mnom tamo kamo idem. – Ah – s osmijehom je kimnula. – Razumijem. Nadam se da će ti biti bolje kada se vratiš. Zaustio je da joj kaže da je i sada dobro, no predomislio se. Katkad, kad bi se ovako zagledala u njega, činilo mu se da pogledom može prodrijeti sve do njegove duše. Stoga je samo kratko kimnuo, i požurio za Hepburnom i Waldemarom. Srećom, nisu daleko odmaknuli, jer ugledao ih je kako zamiču u jedan od polumračnih hodnika. Oprezno ih je slijedio, pazeći da im se previše ne približi. Najzad, nisu samo njih dvojica bili stručnjaci u toj vještini. Završili su u Robertovoj radnoj sobi, a na Ogleyevo veliko zadovoljstvo, Waldemar je bio dovoljno glup da vrata ostavi otvorena. Čim su ušli u sobu, zvuk se njihovih glasova pojačao. U prvi trenutak, Ogley je pomislio da


se prepiru, ali ne, nisu se obraćali jedan drugome. Nego su u isti glas pokušavali nekoga uvjeriti u nešto. Ah, ovo postaje sve zanimljivije, pomislio je, prišunjavši se do samog dovratka. Iako ga već godinama nije čuo, istog trenutka prepoznao je taj Las. Glas za koji se nadao da ga nikada više neće čuti. Taj duboki topao glas, promukao od cigareta. Glas koji je mogao pripadati samo Carmen. – Da, to sam već čula. Rekli ste mi da se ne mogu pojaviti na balu, no zašto bih vas poslušala? Zapanjen, Ogley se naglo priljubio uza zid, i rukom pritisnuo srce. – Ući ću ravno u dvoranu i onda ću toj njegovoj žgoljavoj ženi ravno u lice reći što mi je njezin muž napravio. Skupivši hrabrost, Ogley se oprezno odmaknuo od zida, i provirio u sobu, pokušavajući se uvjeriti da Carmen blefira. Ne bi to učinila No, kada se prisjetio kakvu mu je scenu priredila kad joj je rekao da se bez nje vraća u Englesku, i da ga nije briga što će biti s njom i s njihovim djetetom, promijenio je mišljenje. Ipak, nije sve bilo izgubljeno. Hepburn joj neće dopustiti da napravi scenu na njegovom balu. No, što ako se predomisli? Najzad, prezirao ga je, i želio mu se osvetiti. Očajnički pokušavajući doći do daha, položio je ruku na dršku bodeža kojeg je uvijek nosio sa sobom, jer čovjek, uistinu, nikad ne zna kad bi mu takva stvarca mogla zatrebati. Kako god bilo, neće joj dopustiti da mu uništi život. Riješit će je se. Stajala je tamo, u napadnoj, azurno plavoj haljini, kose počešljane u punđu i prekrivene čipkastom maramom, čiji je jedan kraj bio prebačen preko njezina lijeva ramena, tako da joj je čipka djelomice prikrivala lice. Soba je bila oskudno osvijetljena, no naravno, bila je to Carmen. O tome nije bilo ni najmanje dvojbe. Trenutak potom, kada se okrenula i polako se uputila prema kaminu, Ogley se jedva suzdržao da ne uleti unutra i zabije joj bodež između lopatica. Samo jedna stvar spriječila ga je u tome – zapravo, dvije. Odnosno, Hepburn i Waldemar. Znao je da pored njih dvojice nema šanse ni taknuti tu kuju. – Ostavio me bez ičega. Iz ugledne sam obitelji, no nakon onoga što mi je učinio, svi su mi okrenuli leđa – rekla je, tim svojim tipično melodramatičnim tonom koji mu je uvijek išao na živce. Prokletnica. Nadlanicom je obrisao oznojeno čelo. Mora se smiriti. I razmisliti. Smiriti se i razmisliti. Dakle, bio je u pravu kad je pretpostavio da je to Hepburnovo maslo. On ju je doveo ovamo. – Što bi ta njegova žgoljavica mislila kad bih joj rekla da sam se morala potucati uokolo, s malim djetetom na rukama? S njegovim djetetom – strastveno je uzviknula. Ogley bi joj se najradije prezirno nasmijao u lice. Uvjerio bi Brendu da ta glupača pretjeruje, eto što bi učinio. Ali, nije se mogao zavaravati. Uspije li Carmen doista doći do Brende... i ako joj kaže da je on s njom bio u vezi, i gore od svega, da joj je napravio dijete, propao je. Prije nego što se stigne snaći, bit će izbačen na cestu, i dobiti dokumente o razvodu braka. Brenda ga je obožavala, ali nikada mu ne bi oprostila nevjeru, to je barem bilo sigurno. Usto, kao žena, vjerojatno bi stala na Carmeninu stranu i rekla mu da je dužan počistiti za sobom, i pobrinuti se za Carmen. Kao da bi plaćao za usluge koje više nije uživao!


– Moja mala Anna nema oca. Djeca joj se rugaju, zovu ju kopiletom – nastavila je Carmen. Uistinu ga je izluđivala. Brenda je željela dijete, i ako sazna da je odbacio kćer... naravno, bit će izvan sebe od ljutnje, zaključio je, pa otro znojne dlanove o hlače svoje odore. – Moje malo siroče katkad plače od gladi... Nije više mogao izdržati slušati tu prokletu smiješnu melodramu. Naglo je uletio u sobu, pa prijeteći upro prst u Carmen. – Ne možeš mi to učiniti – uzviknuo je. – Neću ti to dopustiti. Naglo je zakoračila prema njemu i podigla ruku u namjeri da ga ošamari, no Waldemar ju je u tome spriječio, primivši je za zapešće. Vidjevši kako se okrenula prema njemu i ošinula ga pogledom, Hepburn se odlučio umiješati i smiriti stvar. – Senora Carmen, smirite se! Prepustite to meni. Izvukla je lepezu i počela njome ljutito mahati ispred lica. Iz njezinih svjetlosmeđih očiju sijevale su munje... čudno, Ogley je bio uvjeren da su joj oči tamnosmeđe. No, dovraga i boja njezinih očiju. Kakve to sad veze ima i s čime? Dobacivši joj kratak preziran pogled, okrenuo se prema Hepburnu. On je sve ovo zakuhao i s njim će to riješiti. Hepburn je kratko pogledao Waldemara, i rukom mu pokazao prema vratima, na što je Waldemar primio Carmen za nadlakticu, i poveo ju van. – Bastardo – prosiktala je, prolazeći kraj njega, dovoljno blizu da je mogao osjetiti opojan miris njezina parfema. – Želim s njom nasamo razgovarati – rekao je, ljutio se okrenuvši prema Hepburnu. – Ne – rekao je Hepburn, pa pričekao da Waldemar za sobom zatvori vrata. – Ah, ne – ponovio je i prigušeno se nasmijao. – Znam kako bi taj razgovor završio. Ubili biste ju, zar ne? Ogleyevim licem razlilo se tamno rumenilo. Jer, bila je to istina. – Ne – ponovio je Hepburn. – Ne možete razgovarati s njom. Obećao sam joj da ju neću ostaviti nasamo s vama, i dopustiti da joj naudite. No, kao što ste već nesumnjivo čuli, želi vas osramotiti pred svima. Iskreno rečeno, ne vidim nijedan razlog zbog kojeg joj to ne bih dopustio. Rubom rukava, Ogley je otro slinu s kutova svojih usnica. – Ne možete joj to dopustiti. Moja žena... – Ah, vaša žena. Siguran sam da bi bila šokirana kad bi saznala da ste imali ljubavnicu. – Razumjela bi – odvratio je Ogley, iako ni sam sebe nije mogao uvjeriti u to. A ukoliko bi Carmen, pred njegovom ženom i svim tim ljudima koji su se okupili u njegovu čast, rekla istinu o njegovim ratnim zaslugama... odnosno, nepostojanju istih, bila bi to katastrofa. Pomisao da bi mu ljudi okrenuli leđa, sama je po sebi bila dovoljno loša, no za Brendu bi to bio udarac od kojeg se nikada ne bi oporavila. Kao ni njihov brak... a o udarcu na njegov džep da se i ne govori. Bolje da o tome i ne razmišlja! – Gospođa Ogley nesumnjivo bi bila zapanjena kad bi saznala da ste lažima zaveli mladu damu iz ugledne obitelji – neumoljivo je nastavio Hepburn. – Kad bi saznala da ste joj obećali brak, iako ste već bili oženjeni, i zatim ju odbacili i prepustili joj da se sama brine o vašem djetetu. – O ženskom djetetu – pobunio se Ogley, jer, po njegovom mišljenju, ženska djeca nisu bila vrijedna pažnje. Hepburn se ironično osmjehnuo. – Sumnjam da bi vašoj ženi to bilo važno. Ona nema ni


muško ni žensko dijete, zato jer vi to ne želite, zar ne? Ogley je kratko polizao suhe usnice, pa naizgled nehajno slegnuo ramenima, trudeći se djelovati opušteno, iako je iz trenutka u trenutak bio sve očajniji. Možda bi pomoglo ako bi s Hepburnom razgovarao kao muškarac s muškarcem. Otvoreno i bez uvijanja. – Ne bih ostavio Carmen bez ičega, no valjda možete razumjeti da joj nisam mogao plaćati uzdržavanje. Ja nisam taj koji drži kesu s novcem. Brendin otac nas financira. Hepburn, ta bogata nadmena svinja, ostao je nepopustljiv. – Mogli ste joj dati novac koji ste zaradili prodajom svoje knjige. Ogley je shvatio da je upao u zamku iz koje se neće moći izvući. Zamku koju mu je postavila neka mala beznačajna kuja, s kojom se valjao po krevetu, jer mu se tako prohtjelo. A zašto i ne bi? U navali iznenadne srdžbe, šakom je udario o zid, a zatim ju, bolna izraza lica, gurnuo pod nadlakticu druge ruke, pa počeo nervozno koračati amo-tamo. Hepburna se to nije ni najmanje dojmilo. Nastavio ga je hladno promatrati. – Sve je to vaša zamisao – planuo je Ogley. – Znam da jest, i ne trudite se lagati mi da nije. Organizirali ste ovaj bal u namjeri da me uništite. Nije se čak ni potrudio zanijekati. Ta prokleta umišljena svinja. – Zavidite mi, jer svi misle da sam heroj, zar ne? Znam da me mrzite što sam vaše zasluge pripisao sebi. – Iskreno, fućka mi se što nitko nema pojma tko je zapravo digao u zrak francusko skladište municije, kao i za druge stvari. No, Carmen i ja imamo nešto zajedničko. I njoj i meni nešto dugujete. – Da, oboje sam vas preveslao – pakosno je odvratio Ogley. – Bio sam pametniji od vas, i to je ono što ne možete podnijeti. Hepburn nije ni trepnuo. – Gore od toga. Lagali ste mi. Obećali ste mi nešto što nikada niste imali namjeru izvršiti. Dugi trenutak Ogley je blijedo zurio u njega, a zatim mu je odjednom sinulo. – Waldemar? Sve je ovo zbog Waldemara? – upitao je, glasa ispunjena nevjericom. – Želite da dobije aboliciju i časni otpust iz vojske? Hepburn je polako kimnuo, na način zbog kojeg je Ogley poželio tresnuti ga šakom posred čeljusti. – I ne samo to – rekao je. – Želim da dobije i odlikovanje za hrabrost. Kao što ste i obećali – podsjetio ga je. – Taj lopov i skitnica nije zaslužio dobiti ništa od toga. Obična je propalica koja ne zna čak ni čiji je sin – prezirno je odbrusio. – Nula od čovjeka. Nitko i ništa. Za razliku od njega, vi ste grof. Zašto biste uopće marili? – Neću se ni potruditi odgovoriti na to pitanje. Ionako ne biste shvatili – odvratio je Hepburn, pa polako odmahnuo glavom i ironično se osmjehnuo, na način iz kojeg je bilo jasno da svaki razgovor o tome smatra gubljenjem vremena. – To je zato jer vam je spasio život, zar ne? Ali, i vi ste njemu spasili život. Dakle, niste mu ništa dužni. Usto, bili ste njegov nadređeni. Izvršio je svoju dužnost, i to je sve.


– Možda – rekao je Hepburn, i polako ga odmjerio od glave pete, pogledom po kojemu nije bilo teško zaključiti koliko ga prezire. – Kako god bilo, osjećam se njegovim dužnikom. – Pridajete preveliku vrijednost tom beznačajnom činu – podsmjehnuo se Ogley. – Kome je uopće stalo do vas i do vašeg života? Vašem ocu pouzdano ne. Znate li što mi je napisao nakon što ste došli u moju regimentu? – naglo je upitao. Sudeći po tome kako je Hepburn slegnuo ramenima, to ga nije nimalo zanimalo, no Ogley je svejedno odlučio nastaviti. – Napisao je da ne zavređujete postati njegovim nasljednikom, i da vas je poslao u rat kako biste se opametili. I da mogu s vama činiti što god želim, i što god smatram potrebnim. Bilo mu je posve svejedno hoćete li poginuti ili ne – zlobno je izgovorio, jer više nije mario ni za što. – Da, znam – nezainteresirano je odvratio Hepburn. – Smatrao me propalicom. Pogriješio je – rekao je, pa otvorio ladicu svojeg pisaćeg stola, i izvukao iz nje svežanj papira. – Evo. Potpišite ove dokumente, i završimo s tim. Što god vi o tome mislili, Waldemar je zaslužio dobiti slobodu i sve što ste mu obećali. Ogley je jedva mogao vjerovati da Hepburnu nije nimalo stalo što otac nije mario za njega čak ni toliko da bi se zamarao razmišljanjem hoće li mu se sin živ vratiti iz rata. I to ga je još više rasrdilo. Ogleyev otac i braća nijednog trenutka nisu povjerovali u priče o njegovu junaštvu, iako su dobili primjerak knjige o njegovim ratnim podvizima. Nije im mogao oprostiti što se prema njemu i dalje odnose s hladnim prezirom. Mogao bi zbog toga iskočiti iz kože od bijesa, a Hepburnu je bilo svejedno što je njegov otac mislio o njemu! Prokletstvo, mora li u svemu uvijek biti bolji od njega? – Sve što trebate, jest potpisati te dokumente i staviti na njih svoj pečat. Ja ću se pobrinuti za Carmen, i dati joj dovoljno novca da ona i njezina kći mogu bezbrižno živjeti. I pobrinut ću se da vas ostavi na miru. A vi ćete, u tom slučaju, izbjeći probleme sa svojom ženom. – Kako mogu biti siguran da se Carmen neće vratiti? – ogorčeno je upitao Ogley. – Zato jer sam ja tako rekao, a ja nemam običaj prekršiti zadanu riječ. Bila je to istina. Taj okrutni ucjenjivač vjerovao je u čast i poštenje. Promrsivši tihu kletvu, izvukao je stolac i sjeo u njega. Istog trenutka, Hepburn je pred njega stavio i tintarnicu i gurnuo mu pero u ruku. Drhtave ruke, Ogley ga je umočio u posudu s tintom, pa zastao, pitajući se bi li ju, kao slučajno, prevrnuo na dokumente. – Ne trudite se. U ladici imam rezervni svežanj – rekao je Hepburn, pročitavši mu misli. Ogleyu nije preostalo drugo nego srdito potpisati dokumente. Čim je završio, Hepburn je kraj njegova potpisa nakapao malo crvenog voska, i rekao mu neka u njega utisne svoj prsten. Što je Ogley bez riječi izvršio. Savršeno mirno, Hepburn je uzeo dokumente, stavio ih u ladicu i zaključao ju. Što se njega tiče, stvar je bila riješena. No Ogley nije tako mislio. Polako je ustao i rukama se oslonivši o stol, bijesno se zagledao u Hepburna. – Ako mislite da smo završili, varate se. Jednoga dana, osvetit ću vam se za ovo – prosiktao je. Hepburna se to nije ni najmanje dojmilo. – Smatram svojom krivnjom što sam vam


povjerovao na riječ. Izigrali ste me, a više od svega izigrali ste Waldemara. Svjestan sam da to nisam smio dopustiti, i zato se od povratka iz rata nisam mogao smiriti. No, sada sam napokon miran – odvratio je i zagledao se u njega dugim prodornim pogledom. – No, siguran sam da znate da me ne bi bilo dobro razljutiti. Znate kakav sam kad poludim, zar ne? Ogley je naglo ustuknuo. To što je vidio u Hepburnovim očima, nije mu se nimalo svidjelo. Bio je to bijes, mračan i prigušen, ali bio je tamo, i poruka je bila savršeno jasna: izađe li na površinu, Ogley se može oprostiti sa životom. – Na vašem mjestu, smatrao bih da smo završili – prijeteći tiho dodao je Hepburn. Užasnut, Ogley je ustuknuo još korak unazad. Nikad dotad Hepburna nije vidio takvog. Doista je lud, pomislio je. Nekome poput njega bolje je maknuti se s puta, jer ako... Zvuk paljbe odjeknuo je prostorijom, i kiša obojanih iskrica raspršila se nebom s druge strane prozora. – Vatromet je počeo – hladno je primijetio Hepburn. – Priređen je u vašu čast, pukovniče, pa biste mu možda trebali prisustvovati. Hajde, izađite, i uživajte u slavi dok još možete. Nije sigurno da ćete ju zauvijek zadržati. Vaš položaj prilično je uzdrman. Previše ljudi zna istinu – rekao je, i pokroviteljski mu se osmjehnuo. – I zato vam savjetujem da pazite što činite. Vjerujem da ste razumjeli.


Dvadeset šesto poglavlje Ništa dobroga ne događa se iza ponoći. – starci iz Freya Cragsa

Ogley je gledao vatromet stojeći na terasi, podalje od ostalih. Čuo je zviždanje raketa, i vidio kišu crvenih i zlatnih iskrica, ali ništa od toga zapravo nije ni čuo ni vidio. Ruke je zabio duboko u džepove hlača, a grimasa na njegovu licu možda je mogla proći kao osmijeh, a možda i ne. Nije ga bilo briga. Jer, imao je pametnija posla. Poput promatranja kako Hepburn i Waldemar prilaznim putem upravo galopiraju prema šumi. Bilo je i više nego očito da žurno napuštaju imanje. Waldemar je sigurno uživao u pomisli da ga je izigrao. Ogley u to nije ni najmanje dvojio. Pomislivši da ga je preveslao čovjek kojeg je mrzio više od ikoga, poželio je nekoga premlatiti. Nakon toga možda bi se malo bolje osjećao. Jer, kako su stvari sada stajale, ni uz najbolju volju nije mogao glumiti ni pažljivog supruga ni heroja. Više od svega, razbjesnilo ga je što Hepburn nije nimalo mario za počasti koje su mu pripadale, a koje mu je on oteo. Slava ga nije zanimala. Što se njega tiče, izvršio je svoju dužnost, i to je bilo sve. Jedino što je tražio bilo je da oslobodi Waldemara, i upravo time nanio je velik udarac Ogleyevoj taštini. Toj prokletoj umišljenoj svinji ponovno je uspjelo učiniti ga malim i beznačajnim. – I vi ste ih vidjeli, zar ne? Začuvši ženski glas, okrenu se i na svoje čuđenje ugledao jednu od mladih dama čijeg se imena nije mogao sjetiti. – Što? – upitao je, zbunjeno zureći u nju, no, kad se nebo ponovno nakratko rasvijetlilo, i kad je ugledao njezine obline, sjetio se. Naravno, to je gospođica Trumbull. Larissa Trumbull. – Vidjela sam da ste pošli za njim – rekla je, glasa prepuna pakosti. – Vaš sluga odveo ga je k njoj, zar ne? Princeza Clarice prva se iskrala iz dvorane, a on za njom. Sastali su se da bi se ljubakali, zar ne? Još sam jutros shvatila da su ljubavnici, kad sam ih vidjela kako se potajice vraćaju u dvorac. Svatko bi na mom mjestu zaključio da su noć proveli zajedno. – Što? – ponovio je, pokušavajući shvatiti zašto mu to govori. – Princeza Clarice i Hepburn su ljubavnici? – Mislila sam da znate. Niste li ih upravo zato slijedili? Kako bi se u to uvjerili? Ne. Slijedio sam Hepburna jer me je zanimalo što taj gad smjera. I saznao sam što, a to mi se nije nimalo svidjelo. Naravno, nije joj to rekao. No ovo što je upravo saznao, bilo je nadasve zanimljivo. Možda bi to mogao nekako iskoristiti da naudi Hepburnu. I pobjeći iz njegovog dvorca, prije nego što Hepburn to sazna. – Princeza Clarice prilično se srozala ako je spala na jednoga grofa, zar ne? – ispod glasa je upitao.


Gospođica Trumbull zlobno se nasmijala. – Nije ona nikakva princeza. Obična je putujuća prodavačica koja živi od prodaje kozmetike glupim damama koje misle... Ogley ju je naglo zgrabio za nadlakticu. – Što ste rekli? – Joj! Zaboga, pustite me! – uzviknula je. Hitro ju je pustio, ponadavši se da ju nitko nije čuo. – Oprostite – promrmljao je. – Molim vas, recite mi što znate o njoj. – Znam samo da prodaje kreme i kozmetiku, poput ruževa za usne, pudera i rumenila za obraze. I onih olovaka kojima se oči mogu iscrtati tako da djeluju egzotičnije. Sigurna sam da je svaka mlada dama večeras našminkana njezinim tekućim puderom koji pokriva bubuljice. Osim mene, naravno – rekla je, kratko dotakavši bubuljicu na svojem čelu. Carmenine oči. Bile su pogrešne boje. – Mislite li da bi se mogla prerušiti? Tako da izgleda poput neke druge žene? – Ne znam. Nikada nije govorila o tome, no pretpostavljam da bi mogla. Prevarantica poput nje sigurno se razumije u stvari poput tih. Ako može izigravati princezu, sigurno se može prerušiti u bilo koga. Po mojem mišljenju... Ali, Ogley ju više nije slušao. Bez riječi se okrenuo i udaljio. Carmen nije mirisala kako treba. Trebala je mirisati na dim cigareta koje je neprestano pušila. Ali, žena koja je tamo, u Hepburnovoj radnoj sobi, prošla kraj njega, mirisala je na opojnu mješavinu cvijeća i začina. Bio je to miris koji je osjetio kad je princeza Clarice plesala s njim. Naravno, bila je to ona. Princeza Clarice, prerušena u Carmen. Heburn je napravio budalu od njega, i sada se sigurno smije na njegov račun. Zajedno s Waldemarom. Mogao bi se okladiti da obojica umiru od smijeha. No smijeh će mu prisjesti, pomislio je, i pošao potražiti princezu. Sutra, kada se vrati, Hepburnu sigurno više neće biti do smijeha. Ogley je u to bio i više nego siguran. Jer kad vidi što je učinio njegovoj dragani... Ne! Naglo je promijenio smjer i krenuo prema štalama. Ne, imao je bolju zamisao. Jer, vidio je kako Hepburn gleda princezu. Bio je lud za njom, i zato, Ogley će pronaći način da Hepburn ostane bez nje. Doista, to ne može biti jako teško, zar ne? Najzad, bila je putujuća prodavačica. Obična prevarantica. Sigurno postoje ljudi kojima se zamjerila. A on će ih pronaći. * Svjetlo zore probilo se kroz guste oblake, kada su Hepburn i Waldemar stigli u edinburšku luku. U luku u kojoj će se Waldemar ukrcati na brod kojim će otploviti u London. – Ne mogu vjerovati da ti je uspjelo – rekao je Waldemar, glasa promukla od naleta osjećaja. – Ne mogu vjerovati da ti je napokon uspjelo toga gada stjerati u kut. – Bilo je vrijeme da mu netko potkreše krila – odvratio je Hepburn i razdragano se nasmijao.


Bio je umoran i iscrpljen, no toliko sretan, da mu se činilo da bi mogao poletjeti od sreće. Osjećao se kao da mu je netko skinuo golem teret s ramena. Napokon je bio slobodan. – Najzad je ispalo da ga nije bilo ni upola toliko teško preveslati, koliko sam očekivao. Bilo je to kao da netko naoružan do zuba potuče nenaoružanog neprijatelja. Kratko su se zagrlili i grohotom se nasmijali. – Zbilja si vješt na riječima. Zbilja jesi – rekao je Waldemar i duboko udahnuo. – Ali, bez princezine pomoći to nam nikada ne bi uspjelo. Žao mi je što joj nisam stigao zahvaliti. – Zahvalit ću joj u tvoje ime – odvratio je Robert. – Hajdemo. Nastavili su hodati, praćeni samo odjekom svojih čizama po kamenom popločenom pristaništu. Clarice... ah, Robert je jedva čekao da ju vidi i sve joj ispriča. Mogao je zamisliti kako joj priča o tome, dok leži kraj njega na postelji, umorna od vođenja ljubavi. – Učini i više od toga. Zahvali joj i u svoje ime, i reci joj daju voliš. – Što? – upitao je Hepburn pa zastao i blijedo se zagledao u njega. – O čemu trabunjaš? – Voliš ju, čovječe. To je barem jasno kao dan – rekao je Waldemar i promrsio mu kosu. – Bio si dovoljno pametan da smisliš cijeli taj plan, a nijednog trenutka nije ti došlo do mozga da si zatreskan. – Hm – promrmljao je Hepburn, pitajući se je li to moguće. Jasno da nije. Fizički ga je privukla i to je sve. I, bila je djevica. Jasno, to ga je pokolebalo. Uvijek je izbjegavao djevice, no kad mu se podala, nešto se prelomilo u njemu. Zaštitnički instinkt? Možda, ali nakon toga, počeo je silno žudjeti za njom. Istina, lud je za njom. Neprestano razmišlja o njoj. I samo o njoj. – Volim ju? Waldemar je prasnuo u smijeh. Samo budala to ne bi vidjela. Prethodne noći imao je silnu potrebu dokazati se, i to samo zato jer ga je rasrdila kad je sjela na njega i počela ga jahati kao onog svog vraškog pastuha kojeg je podredila tim svojim medenim glasom i snagom svojih bedara. Htio ne htio, morao se osmjehnuti. Jer, upravo je sam sebe savršeno opisao. Pravo rečeno, i ponašao se poput pastuha sluđenog mirisom njegove kobile. Htio ju je zadiviti, tako da nikada u životu ne poželi pogledati drugog muškarca. – Volim ju – poluglasno je izgovorio, zadivljen zvukom tih riječi. – Da, znam. – Volim ju. – Stari moj, reci to njoj, a ne meni. Stigli su do broda na koji će se Waldemar uskoro ukrcati. Nalet vjetra zaljuljao je brodice u luci, i pretvorio Waldemarovu kosu u pepeljasti oblak iznad njegovog izražajnog lica. – Što namjeravaš učiniti u vezi s tim? – Ne znam. Tek sad sam to shvatio. – Ako te zanima moje mišljenje... – Zanima me.


– Ja bih na tvojem mjestu otišao u hotel, i dobro se naspavao. – Ne mogu to učiniti – rekao je Robert pa duboko uzdahnuo. – Mogla bi otići. Rekao sam slugama da ju spriječe u tome, no pametna je. Pametnija od bilo koje žene koju sam ikada sreo. Ne mogu si dopustiti da budem predugo odsutan. Jer ako ode... Waldemar se glasno nasmijao. – Neće otići. – Otkud znaš? – Pretpostavljam da želi saznati je li joj uspjelo zavariti Ogleya, no to nije glavni razlog. Neće otići jer joj je stalo do tebe. – Nadam se da si u pravu. No, Ogley bi danas trebao dići sidro i otići. Moram se vratiti i pobrinuti se da slučajno ne produži boravak. Waldemarove oči kratko su bljesnule od zadovoljstva. – Ne brini, otići će. On, za razliku od nje, nije lud za tobom. Usto, misli da su svi sitne duše poput njega. Dovoljno dugo bio sam uz njega da ne bih znao kako razmišlja. Siguran je da si dosad već promijenio mišljenje i da ćeš njegovoj sirotoj ženi reći sve o njemu. Ta će se kukavica u rekordnom roku ispričati, i kazati da mora poći na neki drugi bal. Zbrisat će brzo poput zeca, kako ti ne bi pružio užitak da još jednom uživaš u njegovom poniženju. Daleko od očiju, daleko od uma. Tako on razmišlja. – Jesi li siguran? – Siguran sam – odvratio je Waldemar. – Ipak, prije nego što se sastaneš s princezom, operi se. Smrdiš. Robert je podigao ruku i onjušio vlastito pazuho. Istina, smrdio je poput tvora. Što, nakon tako duga i naporna jahanja, i nije bilo čudno. – Nema veze – rekao je. – Čim stignem, potražit ću ju. – Ah, dragi moj prijatelju – rekao je Waldemar i pljesnuo ga po ramenu. — Savjetujem ti da ju odmah zaprosiš. Bit će to nezaboravna prošnja. – Da ju zaprosim? – upitao je Robert, pa duboko udahnuo. – Naravno, zaprosit ću ju – rekao je, jedva vjerujući da je to izgovorio. Prije samo četiri dana, ta pomisao bila bi mu smiješna. Ženidba mu još nije bila ni u primisli. No sada je to prihvatio kao nešto prilično poželjno. – Ali, Waldemare, to nije tako jednostavno. Neće me htjeti. Ona je princeza. – Princeza ili ne, ipak je samo žena. Vidio sam kako te gleda. Obožava te – rekao je Waldemar i ponovno mu promrsio kosu. – Žene su uvijek bile lude za tobom. Valjda zato što znaš kako ćeš ih cijele noći održati budnima. Doista si izdržljiv. Da mi je znati u čemu je tajna? – U zobenim pahuljicama. Svakog jutra jedem ih za doručak. Waldemar se ponovno grohotom nasmijao. – Lažeš. Priznaj. – Svi Škoti za doručak jedu zobene pahuljice. I svi možemo cijele noći voditi ljubav – rekao je, i široko se osmjehnuo vidjevši Waldemarov gadljiv izraz lica. – Možda bi vrijedilo probati – promrmljao je Waldemar. – Kako bilo, vrabac u ruci bolji je nego golub na grani. – Kako to misliš? – sumnjičavo je upitao Hepburn.


– Bolje zgodan i imućan grof, kojeg je već upecala, nego nekakav princ za kojeg je vrlo upitno hoće li ga uopće pronaći – odvratio je Waldemar i začuvši kako mornar poziva posljednje putnike na ukrcaj, još jednom pljesnuo Hepburna po ramenu. – Moram ići. Ne znam što bih ti drugo rekao nego – hvala. Bit ću ti zauvijek zahvalan na ovome. Dvojica muškaraca čvrsto su se zagrlila, a Waldemar je tada požurio na brod. Popevši se na palubu, stao je uz ogradu i veselo mu mahnuo. – Upamti – glasno je uzviknuo. – Prava princeza iz bajke uvijek slijedi pravu ljubav, a ne nekakvog uštogljenog princa kojeg uopće ne poznaje i koji čak i ne zna što bi s ljepoticom poput nje. Zaprosi ju! Pristat će, vidjet ćeš!


Dvadeset sedmo poglavlje Bog nam šalje nevolje kako bi nas ojačao. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Clarice se probudila s osjećajem grižnje savjesti koji nije osjetila otkad... ah, zapravo nikad. I to zato jer nikad dotad nije zanemarila Any. Dok se odijevala u svoj crveno-crni jahaći kostim, pokušala se uvjeriti da je prošlo samo tri dana, i da Amy u tako kratkom roku nije mogla upasti u nevolje. No, Amy je došla u dvorac kako bi s njom porazgovarala o nečemu što joj je bilo osobito važno, a Clarice se na to nije osobito obazirala. Najzad, Amy je bilo jedva sedamnaest, i u toj dobi nije mogla zrelo razmišljati. No, upravo zato, mogla je upasti u nevolje u roku od tri dana. Bila je to uistinu grozna pomisao, i Clarice je zato morala požuriti u Freya Crags i provjeriti što je s njezinom sestrom. Morala je tamo otići i zbog svih onih ljudi kojima je obećala da će doći. Zbog žena koje su željele čuti njezine savjete o dotjerivanju, i zbog onih dragih staraca koji su sjedili pred pivnicom, i kojima je obećala da će s njima odigrati partiju šaha. Čim se uvjeri da je Amy dobro, učinit će to, jer princeza nikada ne krši zadano obećanje. A zadnje vrijeme nije se ponašala poput princeze. Nego poput ludo zaljubljene žene. Naglo je spustila češalj na toaletni stolić, pa dlanom pritisnula čelo. O čemu je, pobogu, razmišljala? Njezina baka zacijelo bi rekla da se ne radi toliko o tome o čemu je razmišljala, nego čime je razmišljala. To je doista moralo prestati. I to odmah. Bila je zaljubljena. I to u škotskoga grofa. U muškarca s kojim nije imala budućnost, s kojim ju nije vezalo ništa osim strasti. U muškarca koji je toliko pažljivo prikrivao osjećaje, da nije imala pojma što misli o njoj, ili o njima ili o bilo čemu. Navukla si je na vrat nemale nevolje, i nije imala pojma kako iz njih izaći. No barem je znala što joj je dužnost, a dužnost joj je prije svega nalagala da pođe do Amy. Dame i gospoda koja su do ranih jutarnjih sati prisustvovali balu, netom su počeli ustajati, kad je Clarice, oko podneva, izašla iz dvorca i požurila prema štalama. Čim ju je ugledao, Blaize je počeo veselo rzati, i malo zatim, bili su na putu za Freya Crags. Sunce, koje je zadnja četiri dana bilo naklonjeno MacKenzievima i njihovim gostima, sakrilo se iza gustih sivih oblaka koji su najavljivali oluju. Snažan vjetar, koji je neprestano mijenjao smjer, gurao je njezina konja sjedne na drugu stranu ceste, čineći joj putovanje neugodnim i zamornim. Stigavši u Freya Crags, kratko je zastala nasred mosta. Mjesto je izgledalo mirno, znatno


mirnije nego kad je prvi put došla ovamo. Tu je upoznala Roberta, pomislila je, sjetno se osmjehnuvši. Tada ga se bojala. Jer, bio je previše privlačan i tajanstven. Previše mračan i opasan. No sve što sada želi jest što prije ga vidjeti, i zatražiti od njega odgovor na pitanja koja su ju mučila. Voli li ju? Ili na to što se dogodilo između njih gleda samo kao na kratku i slatku, prolaznu pustolovinu? Trg je bio pust, bez tezgi i trgovaca. Jedna žena pognute glave hodala je preko njega, noseći dvije kante vode obješene o uže oko njezina vrata, a nekoliko muškaraca stajalo je nedaleko spomenika i razgovaralo. Starci su, po običaju, sjedili pred pivnicom. Čim su ju ugledali, veselo su joj mahnuli. U namjeri da produži prema salonu gospode Dubb, odmahnula im je i poslala im poljubac, no kad su ju pozvali, zastala je, i nakon kratkog razmišljanja odlučila im prići i porazgovarati s njima. Najzad, Amy će ionako za manje od deset minuta saznati da je stigla, a tako je možda i bolje, jer barem će se moći pripremiti na razgovor s njom. Princeza je u gradu. Gospođa Dubb vjerojatno će prva početi širiti tu vijest. Hoće li joj Amy požuriti u susret? Ili će se povući u neki mračan kut salona, i čekati da ona dođe k njoj? Jadna Amy. Zapravo, Clarice nije znala bi li trebala više žaliti nju ili sebe, jer nije imala pojma kako dovesti stvari u red. Iz ove situacije jednostavno nije postojao pravi izlaz. Odvela je Blaizea u štalu iza pivnice, platila je konjušaru da ga napoji i očetka, i uputila se nazad. Vidjevši kako im prilazi, s širokim osmijehom na licu, starci su ustali i naklonili joj se. – Hamish MacQueen, Henry MacCulloch, Gilbert Wilson, Tomas i Benneit MacTavish – uskliknula je. – Drago mi je što vas vidim. – Vaša visosti, upamtili ste naša imena! – zapanjeno je rekao Henry. Zapravo proderao se. Jer je bio nagluh, i uvijek je govorio preglasno, prisjetila se Clarice. – Naravno da jesam – odvratila je, pa uhvatila Gilberta za nadlakticu i pomogla mu da uspostavi ravnotežu, jer ponovno se zaljuljao na nogama kad joj se duboko naklonio. – Uvijek se trudim upamtiti imena zgodnih muškaraca. Sva petorica oduševljeno su se nasmijali. – Jeste li došli na partiju šaha? – upitao je Tomas. – Bojim se da danas nisam sposobna za igranje šaha – rekla je, i pomogla mu da sjedne. – Previše sam rastresena. – Tim bolje – rekao je, protrljavši svoje koštunjave ruke. Glasno se nasmijala i zaprijetila mu prstom. – No, no! Ne biste smjeli biti tako zločesti. Voljela je zvuk njihovih glasova, hrapav od starosti, ali topao. Hoće li i Robert jednoga dana zvučati poput njih? I hoće li ona biti tu, da bi to čula? – Izgledate tužno, princezo – rekao je Hamish, pokušavajući zihericom pričvrstiti rukav košulje koji je labavo visio s njegova patrljka. – Što se dogodilo? Po izrazu njegova lica nije bilo teško zaključiti da mu je neugodno što izgleda tako neuredno.


– Gospodine MacQueen, dopustite da vam pomognem – rekla je, pogledavši ga ravno u oči, i ne čekajući njegov pristanak, zavrnula mu rukav, pa krajeve spojila zihericom. – Donesite mi svoje košulje, pa ću vam na dnu svakog rukava napraviti rupice i prišiti gumbe. Lakše ćete zakopčati gumbe nego što se zihericom mučite spojiti krajeve. – Ne biste se trebali zamarati mojim problemima – pobunio se. Nije ga upitala tko bi trebao, jer vrlo je vjerojatno nadživio sve članove svoje obitelji. – Volim šivati, a i vi ste mi vrlo dragi. Tako da će mi taj posao priuštiti dvostruko zadovoljstvo. – Eh? – promrmljao je Henry, pa laktom gurnuo Benneita. – Što je rekla? – Da će mu prišiti gumbe na rukave – povikao je Benneit. – Kamo će odjašiti? Zar ne ostaje ovdje? Kod MacKenziea? Nije imalo smisla kazati mu da je pogrešno razumio. Jer, pitanje je bilo postavljeno, i sada su sva petorica zurila u nju, očekujući odgovor. Ali, nije znala što bi im rekla. Hoće li joj Robert predložiti da ostane? Nije imala pojma, i zato je jednostavno slegnula ramenima. – Ne znam – priznala je. Izmijenili su znakovite poglede. Doduše, nije imala pojma što znače, ali rado bi to saznala. I zato je odlučno sjela za njihov stol. – Vjerujem da nemate ništa protiv da zajedno popijemo po čašu piva. Gdje je krčmarica? Tomas se kratko nasmijao, i zaljuljao se na stolici. Napeto ga promatrajući, Clarice se pitala bi li ga trebala pridržati da ne padne. – Trenutačno je zauzeta drugim stvarima – rekao je Gilbert, i stavio prst na usta. – Ne bismo ju trebali ometati. Lijepo od njih što su tako diskretni, pomislila je, no rado bi čula pokoji trač. Zaustila je da ih pokuša nagovoriti da joj kažu o čemu se radi, no nije stigla, jer Hamish je naglo podigao ruku. – Vaša visosti, s istoka se bliži oluja. – Što? – zbunjeno je upitala i okrenuvši se u smjeru njegova pogleda, ugledala gospodu Dubb kako žuri prema njima. Srce joj je naglo poskočilo od sreće. Amy ju želi vidjeti. Glupe li pomisli. Gospođa Dubb nije bila Amyna služavka, Ida bi trčala izvršiti njezina naređenja. – Vaša visosti, ne mogu vam opisati kako se veselim što vas ponovno vidim – bez daha izgovorila je gospođa Dubb, i duboko joj se naklonila. – Nadam se da ćete mi pomoći pokojim savjetom. – Naravno – odvratila je Clarice. – No prije toga moram porazgovarati s gospođicom Rosabel. Gospođa Dubb naglo se namrštila. – Ah, ta grozna djevojka. Čim pomislim na nju, smrači mi se pred očima. – Ali... zašto? – upitala je Clarice i naglo se ukočila. Nebesa, što je Amy napravila? Lice gospođe Dubb objesilo se kao da je progutala kiseli krastavac. – Zato što je otišla u najgorem mogućem trenutku. Ostavila mi je hrpu nedovršenog posla koji neću stići napraviti na vrijeme. – Otišla je? – zapanjeno je upitala Clarice, odjednom obuzeta panikom. – Ali, to jednostavno


nije moguće. Ne bi to učinila. – Kažem vam, otišla je – ponovila je gospoda Dubb. – Kada? Kamo? – u dahu je upitala Clarice. Starci su ponovno izmijenili znakovite poglede. – Otišla je jučer, ali odbila je reći zašto i kamo ide, pa vam o tome ne mogu ništa drugo reći. No, mislim da ste vi zaslužni za njezin odlazak. Clarice se preneraženo zagledala u nju. – Jest, vi – nastavila je gospođa Dubb. – Napravili ste ju lijepom, i sigurna sam da je odlučila otići u svijet kako bi pronašla muškarca za kojeg će se udati. – Ah, govorite o tome. Ne, ne bih rekla da je otišla zbog toga... – Mora da jest – ustrajala je gospođa Dubb, tonom učiteljice upućene u stvar. – Lijepa cura uvijek će pronaći momka, i udati se, za razliku od one koja nije lijepa. Znam to po sebi, jer kad sam bila mlada, nije mi bilo nimalo teško pronaći momka. Nisam ih ni morala tražiti, jer trčali su za mnom. To je razlog zbog kojeg želim izgledati mlađe i ljepše. Nadam se da mi možete pomoći, jer... Clarice doista nije bila raspoložena za slušanje njezina predavanja. – Zna li itko gdje je otišla? – naglo ju je prekinula. – Ne – odvratila je, pa iz džepa izvukla zapečaćenu omotnicu i gurnula ju u njezine ruke. – Ali, možda vam je to napisala u ovom pismu. Pečat je bio pomalo labav, i na jednom mjestu okrnjen. Shvativši da je gospođa Dubb pokušala otvoriti pismo, Clarice se zaprepašteno zagledala u nju. Mora da je njezin pogled imao izvjesnu moć stečenu aristokratskim porijeklom, jer gospođa Dubb odjednom se povukla, kao da joj se žuri. – Ispalo mi je iz ruke – u dahu je izgovorila. – Ostavit ću vas da ga na miru pročitate. Stegnuta grla Clarice se zagledala u pismo. – Hajde, pročitajte ga – blago je rekao Henry. Potrgavši pečat, Clarice je rastvorila papir ispisan Amynim krasnim rukopisom. Draga moja Clarice, Rekla sam ti da ne želim biti princeza, i doista tako mislim. Znam da mi ne vjeruješ, ali tako je. Ne želim čekati trenutak kada ću početi živjeti, osobito ne kao princeza, jer takav način života nimalo me ne privlači. Naime, imala sam prilike puno putovati, upoznati obične ljude i shvatiti vrijednost rada. Iz tog razloga ne želim se vratiti u Beaumontagne. Umjesto toga, otići ću negdje gdje me nitko ne poznaje, kako bih upoznala sebe i otkrila vlastite sposobnosti. Ne brini za mene. Znam, misliš da si mi potrebna i da neću moći preživjeti bez tvoje pomoći. No, varaš se. Bilo bi lijepo kad bi sama sa sobom porazgovarala i shvatila da nisi u pravu. Jer, sposobna sam brinuti se o sebi, i ti to znaš. Sjeti se da sam navikla sama putovati, i da sam u gradovima u koje sam dolazila prije tebe, uvijek uspjela pronaći posao u nekoj pristojnoj trgovini. Obećavam ti da ću i nadalje biti oprezna i pametna poput tebe – svoje briljantne učiteljice. Molim te, nemoj me pokušavati pronaći. Čim se negdje trajno smjestim, stavit ću oglas u novine, i izvijestiti te da sam dobro. Sigurna sam da ćemo se jednog dana ponovno vidjeti. Ako doista žudiš za tim, vrati se u Beaumontagne, udaj se za princa i živi s njime sretno do kraja


života. Znam da misliš kako nemam pojma ni o čemu, jer sam mlađa od tebe, ali... – Ne, ne mislim – prošaputala je Clarice, no u duši je znala da je to laž. ...ali ako mene pitaš, ti si previše puna života da bi se pomirila s takvom sudbinom, pa dobro razmisli prije nego što se odlučiš vratiti. Kako god bilo, iskreno se nadam da ćeš pronaći ono za čime ti srce žudi. Od srca ti želim svako dobro. S ljubavlju, tvoja Amy. Vidno uznemirena, Clarice je presavila papir, pa duboko udahnula u pokušaju da se pribere i shvati što se dogodilo. – Amy – prošaputala je. Amy, njezina mala sestra, uputila se u veliki okrutni svijet, u potragu za nečim što neće moći pronaći. Za životom drukčijim od onoga za koji je rođena. Neće ga pronaći, jer ne može se pretvarati da je nešto što nije. Jer ona nije poput drugih, običnih ljudi. Nije poput gospođe Dubb, ili ovih staraca, poput ljudi koji su cijeli život morali naporno raditi da bi preživjeli. Nije poput ljudi koji su cijeli život primorani živjeti vezani uz neki grad, selo, neku obitelj ili... ah, u redu, i princeze su vezane uz svoju zemlju, narod i obitelj. I one imaju mnoštvo obveza, i dužne su udati se za muškarca kojeg im je netko drugi odabrao, i roditi mu sinove. Istina, uvijek je pokušavala uvjeriti Amy da je prekrasno biti princeza, iako je znala da to baš i nije tako. Ipak, svatko se mora pomiriti s vlastitom sudbinom i postupati u skladu s dužnošću, pa tako i princeza. Henry ju je prekinuo u daljnjem razmišljanju. – Gospođica Rosabel vaša je sestra, zar ne? – upitao je. Clarice ga je zaprepašteno pogledala. – Je li vam to ona rekla? – Ne. Cijelo vrijeme držala se prilično povučeno – rekao je Gilbert. – Stari i iskusni ljudi poput nas promatraju ljude oko sebe, i iz toga štošta zaključuju – objasnio je Henry. – Zvučiš poput neke babe – progunđao je Benneit. Henry se nije obazirao na njega. – I zato smo opazili da ste slične. Ne toliko po izgledu, koliko po držanju. A imate i sličan naglasak, po kojemu se može zaključiti da dolazite iz neke daleke zemlje. Clarice je shvatila da nema smisla lagati im. Ti starci ne bi joj nikada naudili. – Da, Amy je moja sestra, i prema tome, i ona je princeza – rekla je, pa spustila pogled na pismo u svojim rukama. – Otišla je, i kaže da ne želi da ju tražim. Trebala je pričekati i vratiti se sa mnom u Beaumontagne. Da je barem to učinila. Vratile bi se, i sve bi dobro završilo. – Ali, ne morate se vratiti. Možete činiti što želite – rekao je Gilbert. – Baviti se vlastitim poslom i tako same zarađivati za život. I Amy je to rekla. Željela je otvoriti salon, i kreirati odjeću za imućne dame. – Ili se udati za nekog imućnog muškarca i živjeti s njim sretno do kraja života – dodao je Henry. – Po mogućnosti, muškarca koji ima neku titulu – rekao je Hamish. – Možda... nekoga grofa. Ma koliko se trudili biti suptilni, bilo je jasno na koga misle, a trenutačno nisu mislili na


Amy, nego na nju. Kad ne bi bila princeza, što bi učinila? Kad ne bi znala da se od nje očekuje da se uda za nekog princa, i kad bi izbor budućeg supruga mogla temeljiti i na drugim stvarima, izuzev podrijetla iz neke kraljevske ili kneževske obitelji... kad ju ne bi mučio osjećaj dužnosti... ah, što bi tada učinila? Naravno, istog trenutka pomislila je na Roberta. Kad ne bi bila princeza... ili, kad on ne bi bio škotski plemić, nego princ... – Po mojem mišljenju, princeza bi uvijek trebala slijediti svoje srce – rekao je Hamish, pokušavajući ju uvjeriti da promijeni pogled na stvar. – A i dugujete nam sretan završetak – dodao je Benneit. – Kao u svakoj bajci. – Sad ti zvučiš poput babe – podboo ga je Henry. – Zaveži – odbrusio je Benneit. – Zar ne vidiš da smo ju gotovo već nagovorili? Istina, voljela je Roberta. I zato je učinila tu ludost, i podala mu se svim srcem. Ispunio ju je na način o kojem nije mogla ni sanjati, ne samo tjelesno nego i duševno. Oboje su, svaki na svoj način, bili dobri ljudi, no zajedno su bili sjajni. Bili su sretni. Bili su cijeli. Shvativši da gužva pismo u svojoj ruci, brzo je pogladila papir, pa nadlanicom otrla suzne oči, i podsjetila se da sada ne bi trebala razmišljati o svojim problemima. Starci su se okupili oko nje i počeli ju tapšati po ramenima. – Ne brinite, sve je u redu – govorili su. – Svako zlo za neko dobro. Možda su bili u pravu. Možda će najzad, ipak, sve dobro završiti. Amy ju je zamolila da ju ne pođe tražiti. Kad bi to i učinila, i kad bi ju i našla, sumnjala je da bi ju uvjerila da se vrati. Nije ju mogla prisiliti, niti je to željela. Željela je da Amy bude sretna, i ako je to uključivalo slobodu, ona će se pomiriti s tim. Reći će baki da nema pojma gdje je ona, čak i ako to bude laž. Naravno, budući da se Amy izborila za slobodu, i budući da nisu znali gdje je Sorcha, Clarice će morati izvršiti svoju dužnost. Što znači da se mora vratiti u Beaumontagne, i udati se za nekog princa, i roditi prijestolonasljednike. Ne može živjeti za Roberta, ni uz Roberta, i u korist svoje sestre, otići će od njega, i nikada se više neće osvrnuti. I, bude li i kao starica noću plakala za njim, ah, pomirit će se s tim teretom, jer nije moglo biti drukčije. Kratko je šmrcnula, pa podigla spuštena ramena. – U redu. Znam što ću dalje. – Znao sam da ćete nas poslušati – oduševljeno je rekao Henry. U daljini, s druge strane mosta, začuo se uzvik. – Nisam siguran da će nas poslušati – rekao je Gilbert, sumnjičavo ju promatrajući. – Valjda zna da je ljubav važnija od svega – pobunio se Tomas. Začuo se još jedan uzvik, ovoga puta glasniji. Clarice se na to nije obazirala. – Postoje razne vrste ljubavi. Poput ljubavi prema domu i obitelji. U tom smislu, Hepburn bi uvijek postupio u skladu s dužnošću. I ja također. Iz smjera mosta, ponovno se začuo uzvik. Po svemu sudeći, netko je nekoga pozivao ovamo. Starci su okrenuli glave prema mostu, čak i Henry, koji je imao problema sa sluhom. To napadno, neugodno deranje očito ih je uznemirilo. Nije zvučalo nimalo prijateljski. Tko god da je dolazio, i tko god ga je pozivao da požuri, nije imao dobre namjere na umu. Clarice se također namrštila. Pogleda uperena u most, napeto je iščekivala da vidi tko će


se pojaviti. I, uskoro ga je ugledala. Bio je to lokalni razbijač, muškarac koji ju je pokušao ismijati pred svima, i koji se s njom okladio u deset funti, tvrdeći da nitko pa ni ona ne može od Amy napraviti ljepoticu, a zatim pobjegao, kad je vidio da gubi okladu. Nažalost, nije se mogla sjetiti njegova imena. Hamish je prezirno pljunuo na zemlju. – Billie MacBain. Bit će nevolja. Billie je trijumfalno podigao šaku u zrak, u znak pozdrava skupini vojnika na konjima, koja mu se upravo približila. Bili su to engleski vojnici, a predvodio ih je... o, Bože! Predvodio ih je sudac Fairfoot, visok, koštunjav muškarac, izrazito okrutnog izraza lica, koji je jasno govorio o njegovom karakter, i načinu na koji obavlja svoj posao. Muškarac kojemu je ukrala Blaizea. – Engleski žandari – uzviknuo je Henry, no to nije bilo nimalo važno, budući da se na mostu vodila glasna rasprava, pa Henryja nitko od vojnika ionako nije mogao čuti. – Došli su po mene – uplašeno je izgovorila Clarice, iako je znala da ne bi smjela paničariti. Izvukla se i iz gorih situacija. – Ja sam ta koju traže. Starci nisu djelovali nimalo zaprepašteno, niti ju je itko od njih upitao što je zgriješila. – U tom slučaju, bit će najbolje da se sakrijete, prije nego što vas ta gamad stigne zgrabiti – rekao je Benneit. Nekolicina mještana okupila se oko vojnika, naoružanih mušketama, i počela u njih znatiželjno zuriti. Uzvratili su im mrkim pogledima, po kojima se moglo zaključiti da s njima nema šale, i da su spremni pucati ako ih itko izazove. – Brzo! Idite u pivnicu, pa izađite kroz stražnja vrata – rekao je Hamish. – Iza štale je šumarak. Sakrijete se tamo dok ne odu. Srce joj je počelo luđački lupati. Dogodilo se ono čega se najviše plašila. Njezina noćna mora se ostvarila. – Idite, i ne brinite – rekao je Gilbert. – Reći ćemo im da ste otišli cestom koja vodi prema susjednom selu. To je na suprotnoj strani. Kratko je pogledala vojnike, pa kimnula. – Hvala vam – prošaputala je i potrčala prema pivnici. – Hvala vam – još je jednom dobacila, pa otvorila vrata i nestala u polumračnoj unutrašnjosti. Došavši do stražnjih vrata, oprezno ih je otvorila i provirila u dvorište, razmišljajući bi li se nekako mogla dokopati Blaizea. Ne bi ga imala vremena osedlati, ali mogla bi jahati i bez sedla. U tom slučaju, okolnim putem mogla bi doći do dvorca... Pluća su ju boljela kao da je satima trčala. Jedva je mogla doći do zraka. Ne. Ne može se vratiti u dvorac. Prije ili poslije, Fairfoot će doći tamo. I kad zapanjenim damama objasni da mu je ukrala konja, i da živi od varanja naivki poput njih, same će ju poželjeti objesiti. A Robert ju neće moći zaštititi. Jer ga nema. Usto, trebala bi otići od njega, a ne vratiti se k njemu. Dvorište je bilo potpuno prazno. Fairfootu očito nije palo na pamet da naredi vojnicima da okruže zgradu.


Polako je izašla i zatvorila za sobom vrata, glave spuštene pod naletom snažnog vjetra. Hitro se uputila prema štali. Uz malo sreće, uspjet će pobjeći Fairfootu. Taj okrutni gad neće ni znati da je bila tu. Neće mu pružiti priliku da stavi svoje prljave ruke na nju, i siluje ju. Niti da ju baci u tamnicu, a zatim objesi, kako bi svima pokazao što se događa onima koji ne poštuju zakon. Obuzeta novom nadom, gotovo se nasmiješila. Uspjet će. O da, uspjet će, pomislila je, i zaobišla štalu. Gdje je naletjela ravno na pukovnika Ogleya.


Dvadeset osmo poglavlje Tko liježe sa psima, budi se s buhama. – starci iz Freya Cragsa

Sljedećeg jutra, po ulasku na svoje imanje, Robert je sa zadovoljstvom pomislio na prsten koji je ugurao u bisage. Nije znao je li dovoljno lijep za nekoga poput princeze Clarice i hoće li ona uopće pristati udati se za njega, osobito nakon što ju je onako uzeo... doduše, njemu se svidjelo. I više od toga. Pomislio je da je umro i otišao u raj. I zato ni uz najbolju volju nije mogao reći da mu je žao. Jer, kad bi pomislio kako je mirisna i ukusna, i kako je strastvena, i topla i uska i vlažna, i kako mu pristaje poput tijesne meke rukavice... Šljunak na prilaznom putu škripao je pod Heliosovim kopitima. Guste krošnje štitile su Robeta od uporne dosadne kiše. Primičući se dvorcu, iskreno se nadao da će Clarice, opijena sjajem blistavih kamenčića, pristati udati se za njega. Uzme li se u obzir da se u njegovom životu pojavila tek nedavno, nije ni čudo što se osjećao toliko nesigurnim. Ipak, u tom kratkom vremenu, uspjela ga je osvojiti i ući u njegove srce. Podboo je konja i požurio prema golemoj zgradi. Čini se da je Waldemar bio u pravu. Voli ju. Voli ju više od ikoga ili ičega na svijetu. Čim je sjahao, Millicent je izašla iz dvorca i potrčala mu u susret. – Gdje si dosad? – bez daha je upitala, čvrsto ga zgrabivši za ruku. Nije imalo smisla lagati joj. – U Edinburghu. Ispratio sam Waldemara na brod. – I prepustio meni da se pobrinem za princezu? Loš izbor, Roberte. Jezivo loš izbor. Nešto se dogodilo. Nešto jezivo loše. Ogley. Trebao je znati da će mu se taj gad pokušati osvetiti. – Što se dogodilo? – upitao je, glasa promukla od bijesa. – Uhićena je! Pogledavši prema velikim masivni ulaznim vratima, ugledao je Prudence. Stajala je tamo, sama, tužna i očito smetena. – Pukovnik Ogley doveo je u Freya Crags suca Fairfoota. On ju je uhitio i odveo u gilmichaelšku tamnicu. Nije trebala reći više ni riječ. Jer, sve mu je bilo jasno. Hitro se okrenuo prema konjušaru i dobacio mu uzde. — Odvedi Heliosa u štalu, i osedlaj mi najbržeg konja – rekao je, svjestan da od Heliosa ne može očekivati da izdrži još jedno dugo i naporno putovanje. – Gospodine, biste li željeli jahati Blaizea? Robert ga je iznenađeno pogledao. – Zar ga sudac nije uzeo? – oštro je upitao. – Ne. Ostao je u Freya Cragsu, u štali iza pivnice, gdje ga je princeza ostavila. Čim sam čuo da


je tamo, otišao sam po njega. Hepburn je kratko kimnuo. – Osedlaj ga. – Da, gospodine – rekao je konjušar. – Svatko tko jaše poput princeze, ne zaslužuje završiti na vješalima — dodao je, i požurio izvršiti naređenje. S bisagama u ruci, Robert je pohitao u svoju sobu. Millicent i Prudence u stopu su ga slijedile. Znao je što treba učiniti. Nebrojeno puta pošao je u akciju bez ikakve pripreme. Ušavši u sobu ispraznio je bisage, i počeo ih puniti drukčijim sadržajem. Poput noža. I koluta dobrog, čvrstog užeta. Ruke su mu drhtale. I oblio ga je znoj. Još jedan nož. Pištolj. Još jedan nož. Njegov uobičajeni pribor. – Roberte, što će ti toliko noževa? – drhtavim glasom upitala je Prudence. Tek kada je začuo njezin glas, shvatio je da su i njegove sestre u sobi. – Dobro baratam noževima – odvratio je. – Mislila sam da si nenadmašan u šakanju – rekla je Millicent. – I to mi dobro ide – potvrdio je. Kad bi barem Waldemar bio tu! Oslobađanje nekoga iz zatvora bio je posao za dvojicu muškaraca. No, kako su stvari stajale, morat će ju sam osloboditi, makar ga pri tom pokušaju i ubili. Što nije bilo prihvatljivo, jer ako ga ubiju, Clarice će završiti na vješalama. – Je li preostala poneka raketa od vatrometa? – upitao je, svrnuvši pogled na Millicent. – Jest – odvratila je, pa nakratko izašla u hodnik i prvoj služavki koju je ugledala rekla neka netko donese preostale rakete u štalu. – Što će ti te rakete? – tiho je upitala Prudence. Pogledavši ju, Robert je vidio da je nasmrt preplašena. Bila je blijeda i oči su joj bile velike kao u srne, a po načinu na koji je zagrizla donju usnicu, bilo je savršeno jasno da bi se svakog trenutka mogla rasplakati. – Mogu se za štošta korisno uporabiti – rekao je, i blago ju pomilovao po obrazu – Ne brini, sve će biti u redu. Briznula je u plač i naglo izjurila iz sobe. Prsten. Sjetivši se da je želio zaprositi Clarice, zgrabio je prsten i hitro ga ugurao u bisage. Čim ju oslobodi, zamolit će ju da se uda za njega. Nije bio siguran da će pristati, ali pretpostavljao je da bi svaka djevojka, nakon tako hrabrog čina, pristala udati se za svog spasioca. Daleko od toga da je želio da se za njega uda zbog zahvalnosti. Želio je da to učini iz ljubavi. No, bude li mu zahvalna, to će uvelike olakšati njezinu odluku. – Uspjet ćeš. Možeš ti to – rekla je Millicent, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. – Nadam se da mogu – odvratio je, pa prebacio bisage preko ramena i izašao iz sobe. Millicent ga je nastavila slijediti u stopu. – Pukovnik Ogley nije učinio ništa od onoga o čemu je pisao u knjizi, i čime se uokolo hvali, zar ne? Ti si bio taj, a on ti je preuzeo zasluge. Jesam li u pravu? – Otprilike. – Ako je tako, onda ju možeš osloboditi.


– Valjda – rekao je, jer ni sam nije bio posve siguran u to. Najzad, što je znao o toj tamnici? Ama baš ništa. – To je kao da sam se upustio u partiju karata s nekim tko ima as u rukavu. Ne znam čak ni u kojem dijelu tvrđave je zatočena. – Povedi nekoga sa sobom – odlučno je odvratila Millicent, jer u međuvremenu je postala nenadmašna po pitanju organizacije. – Nekog slugu. Ili mene. Bi li ti ja mogla pomoći? – Ne, draga – blago je odvratio, ganut njezinom pažnjom. – Nitko od naših slugu ne može mi pomoći, a najmanje ti. To je prljav, muški posao – rekao je, i prvi puta otkad je skočio iz sedla, napokon ju pogledao. Doista pogledao. I na vlastito iznenađenje, shvatio da je lijepa. Ljepša nego ikada. Jednako lijepa kao što je bila na balu. – Jesi li uspjela zavesti Coreya? – znatiželjno je upitao. – Nažalost, čini se da jesam – malodušno je odvratila. – Zašto nažalost? Zar se pokazao napornim? Nekoliko je trenutaka bez riječi nastavila hodati uz njega. – Jest. Ne želi otići. Kaže da se osjeća dužnim pružiti mi potporu u ovim trenucima – ljutito je odvratila. – A pruža mi je tako, što neprestano trčkara za mnom, i davi me pričama o svojim lovačkim dogodovštinama. Unatoč svemu, Robert se morao nasmijati. – Corey je zapravo jedna velika budala koju ne zanima ništa drugo osim lova na lisice – ogorčeno je dodala. Očito je pao s pijedestala na koji ga je postavila, zaključio je Robert. – Jest, draga sestro, uvijekje bio i ostao takav. To je Corey – s osmijehom je odvratio. Budući da su stigli do štala, pričekala je da Robert kratko porazgovara s konjušarom, koji ga je izvijestio da Blaize divlja, i da ga ne može osedlati, pa pošla za njim prema Blaizeovom pregratku.– Ali, mislila sam... – Mislila si da se iza njegove privlačne vanjštine krije pametan i produhovljen muškarac? Nažalost, ništa od toga. Corey je tašt, površan i ne osobito bistar. No, zna da dobro izgleda, i zato se ne ustručava zavesti svaku ženu koja je dovoljno slijepa da ne vidi njegove mane – rekao je, pa ušao u Blaizeov pregradak. – Ipak, u njemu nema ni trunke zloće. Pošten je i iskren, i ako ti priča svoje lovačke priče, znači da je ludo zaljubljen u tebe. – Šteta, jer ja nisam zaljubljena u njega – suho je odvratila. Robert je slegnuo ramenima, pa spremio u bisage rakete koje je sluga ostavio kraj zida. – Misliš li da će te zaprositi? – Vjerojatno hoće. Ali, ne želim se udati za njega. Barem ne zasad. Robert je prišao Blaizeu, kratko ga pomilovao, i počeo ga sedlati. Suvišno je reći, ali konj je bio miran kao bubica. – U redu – rekao je.– A znaš li što želiš? – Željela bih s Prudence poći u Edinburgh. Ići ćemo na balove i zabave, pa možda tamo naiđem na muškarca zanimljivijeg od Coreya. – Dakle, obje moje sestre krenut će u potragu za pogodnim suprugom? – upitao je Robert, jedva vjerujući tome što je upravo čuo. Kada se Millicent toliko promijenila? Ili je, možda, oduvijek bila takva, samo se trebala probuditi i shvatiti to? – Ne nužno, barem što se mene tiče – odvratila je. – Imam dovoljno vlastitog novca, i ne moram se nikada udati – rekla je, i budući da je završio sa sedlanjem, prišla mu i poljubila ga


u obraz. – Dosta je bilo razgovora o meni i mojim problemima. Hajde, pođi po princezu, i vrati se s njom. Taj je sudac zao čovjek, a nakon ovoga što je učinio, Ogleyu će svi okrenuti leđa. Za to ću se osobno pobrinuti. Robert je kratko kimnuo, pa izveo Blaizea iz štale, hitro ga uzjahao, i mahnuvši sestri, potjerao ga u galop. – Dovedi ju kući – viknula je Millicent za njim. Sirom otvorenih očiju Clarice je zurila u mrak. Nogu privučenih do brade, sjedila je na uskom željeznom zatvorskom krevetu, i pitala se jedu li štakori princeze. Vjerojatno. Nažalost. Žalosnije od svega, počelo joj se spavati, jer u dan i po, otkad je uhićena, jedva da je i oka sklopila. Freya Crags bila je primorana napustiti u sedlu najgore moguće rage koju je pukovnik Ogley uspio pronaći – što se toga tiče, iskreno se nadala da će taj gad provesti vječnost u paklu, jašući upravo takvu ragu. Cijelim putem padala je kiša i puhao je jak vjetar, a ruke su joj cijelo vrijeme bile vezane, što je bilo nadasve smiješno, jer kako bi uopće uspjela pobjeći desetorici vojnika? Čim su ušli u Englesku, zaustavili su se u Stooru, gradiću u kojem su odlučili prenoćiti, što je također bilo smiješno, jer činilo se da misle da im Hepburn ne može nauditi ako su prešli granicu. Budale. Te večeri, Ogley je s velikim zadovoljstvom izigravao nadasve pametnog pukovnika, ratnog heroja kojeg nitko ne može prevesti žednog preko vode, i koji je otkrio istinu o tobožnjoj princezi. Kako bi bio siguran da neće pobjeći pravdi, osobno ju je smjestio u jednu od soba u prenoćištu, i tamo ju zaključao, a ključ strpao u džep. Što i nije bilo toliko loše, jer iako Clarice nije mogla van, ni Fairfoot nije mogao unutra, što je, po načinu na koji ju je gledao, zacijelo želio. Sljedećeg dana, Ogley je otišao. Morao se vratiti u Englesku, kako bi zajedno sa svojom ženom nastavio posjećivati prijeme i zabave priređene u njegovu čast. Clarice nikada ne bi pomislila da bi mogla žaliti za njim, no kad je vidjela kako ju sudac Fairfoot guta pogledom, poželjela je zamoliti pukovnika da bude milostiv i ostane. Naravno, znala je da ne može očekivati milost od muškarca od kojeg je napravila budalu. Više od drugih žena, bila je svjesna koliko su muškarci samoljubivi, i kako teško podnose poniženja. No, eto što očaj čini od žene. Glupaču. Nakon toga, nastavili su putovanje prema Gilmichaelu. Uskoro su se našli pred visokim zidinama, a nakon toga je slijedio, kako se činilo, beskrajno dug put do mračne tvrđave. Naravno, sudac Fairfoot nije propustio priliku da ju provede kraj vješala, i izvijesti ju da će tu okončati život. Nije ga ni pogledala. Ma koliko danje svjetlo nije pogodovalo izgledu te oronule sive građevine, pročelja načičkanog prozorima s debelim rešetkama, obasjana suncem, tamnica je djelovala manje neprivlačno. Kao i ćelija u koju ju je Fairfoot napokon uveo, vlažnih kamenih zidova, vlažnog kamenog poda, s uskim, visoko postavljenim prozorom. U jednom kutu bio je željezni krevet, s pljesnivim madracem, a u drugom noćna posuda i kanta vode. Sasvim pristojno za zatvor,


doista. Bolje od svega, Fairfoot je naredio da joj odvežu ruke, nakon čega ju je gurnuo u ćeliju i otišao. Iskreno rečeno, sumnjala je da se itko, tko je ovdje ikada završio, osjećao sretnijim od nje. I to samo zato jer se Fairfoot udaljio. No malo zatim, njezin optimizam naglo je splasnuo. Ćelija je bila mala, a prozor previsoko postavljen da bi ga mogla doseći. I bilo je tiho. Previše tiho. Nije bilo čuvara koji bi hodali gore dolje tim beskrajno dugim zatvorskim hodnikom. Ni drugih zatvorenika, jer nije se moglo čuti ni glasa. Bila je sama. Posve sama. I to ju je uznemirilo, jer u tišini je imala previše vremena za razmišljanje. O neugodnim stvarima, poput vješanja. Kako je to kad ti stave uže oko vrata, i kad se počneš gušiti... o, Bože, ne smije o tome razmišljati. Bolje da razmišlja o drugim stvarima. O hrani. Valjda će joj netko donijeti nešto za jelo? No, sati su prolazili, a nitko se nije pojavio. Niti se odazvao na njezine pozive. Sumnjala je da ju je itko i čuo. Jasno da nije, kad tu nije bilo nikoga. U sumrak, prestala je koracima mjeriti ćeliju, i skutrila se na krevetu. Uskoro je nastupio potpuni mrak. Bilo je toliko mračno, da nije bila sigurna jesu li joj oči uopće otvorene, pa je to morala provjeriti, dotakavši ih vrhovima prstiju. Istodobno, sluh joj se pojačao, a ono što je čula, nije joj se nimalo svidjelo. Šuškanje žohara. Cviljenje štakora. Cvokotanje vlastitih zuba. Bilo joj je hladno. I bojala se. I spavalo joj se. A nije imala čak ni pokrivač. Hvala nebesima što je Amy na vrijeme otišla iz Freya Cragsa. U protivnom bi doživjela istu sudbinu. Kad bi barem Robert bio uz nju. Ali nije bio uz nju, i nije imala pojma gdje je. Je li se u međuvremenu vratio iz Edinburgha? Je li otkrio da je nestala? I ako jest, misli li možda da je pobjegla od njega, zato jer se uplašila siline strasti koja ih je obuzela? Misli li da je tolika kukavica da bi otišla bez pozdrava? Smiješne li pomisli. Jasno da će Robert saznati što se dogodilo. Starci mu to ne bi propustili reći, a čim sazna, doći će ovamo kako bi ju spasio. Hoće li? Najzad, zadovoljio je svoju žudnju za njom. I, izvršila je ono što je tražio od nje. Savršeno je odigrala svoju ulogu, i pravo rečeno, više ju nije trebao. Bi li ju, uistinu, odbacio? Ah, ne bi to valjda učinio... ili ipak bi? Jer, zapravo, nije joj rekao da ju voli. Niti ju je zaprosio. Nije rekao čak ni da bi ju želio zadržati kao ljubavnicu. Ta mogućnost vjerojatno je predstavljala jedino razumno rješenje, jer ionako se ne bi mogla udati za njega. Doduše, odbacila ju je, smatrajući da nema smisla produljivati agoniju. Unatoč tome, i dalje joj se motala po glavi. Koliko god ju odbacivala, vraćala se u njezin um. I vraćala. I vraćala. Oslonila je umorno čelo na koljena i u tren oka utonula u san. A zatim naglo podigla glavu. Što ju je razbudilo? Potpuna tišina, jer šuškanje i cviljenje naglo je prestalo. Trenutak potom, na kraju tog dugog zatvorskog hodnika, začulo se otvaranje željezom okovanih vrata. Bez imalo premišljanja, Clarice se našla na nogama. Krv je naglo pojurila u njezine obamrle udove, a tračak nade zagrijao je njezino smrznuto tijelo. Je li to Robert? Dolazi li po nju? Slabašan trag svjetla dopro je do nje, i suzbivši strah od štakora i žohara, Clarice je


pojurila prema rešetkama i čvrsto ih primivši, naslonila glavu na njih. Sve što je željela bilo je upiti u sebe malo tog svjetla koje je treperilo na zidovima. Svjetla svijeće u rukama muškarca koji se približavao njezinoj ćeliji. Svjetla svijeće u rukama suca Fairfoota. Ugledavši njegovo ružno, iscereno lice, naglo je ustuknula od rešetki. Sva toplina naglo je nestala iz njezina tijela. Drhtala je od hladnoće. I umirala je od gladi. Kakve je šanse u tom stanju imala protiv muškarca koji je bio toliko viši i jači od nje? Znala je zašto je došao. Namjeravao ju je silovati. I to s velikim užitkom, jer tom gadu ništa nije bilo draže od zlostavljanja slabih i nemoćnih. Ipak, svjetlo jače od sunčeva obasjalo ju je iznutra. Bilo je to svjetlo nade, za koju je znala da će biti uslišana. Jer, Robert će doći i spasit će ju. Nije u to ni najmanje sumnjala. Jer, nije bilo važno voli li ju ili ne, ni želi li joj ponuditi brak ili ulogu priležnice. Nije bilo važno čak nije li je se zasitio. No, obećao joj je da će ju zaštititi, a Robert nije kršio obećanja. Nikada ne bi prešao preko načina na koji je, bez njegova znanja, odvedena s njegovog posjeda. Bilo je to pitanje časti, a ako je u išta bila sigurna, Clarice je bila sigurna da u tom prijetvornom svijetu prepunom lažova i ulizica, lord Hepburn predstavlja časni izuzetak. I zato će doći po nju. Fairfoot je gurnuo ključ u bravu i otključao ćeliju. Ukočena pogleda Clarice je promatrala kako otvara vrata i ulazi. A zatim mu se drsko osmjehnula i prezirno ga odmjerila od glave do pete. Jer, bilo je to jedino oružje koje joj je preostalo. – Kad se lord Hepburn pojavi, a hoće, s užitkom će vas sasjeći na komadiće. Moram priznati da se unaprijed veselim tom prizoru – rekla je, i glasno mu se nasmijala u lice.


Dvadeset deveto poglavlje Život može biti paklena vožnja; kad god možeš, uživaj u njoj. – starci iz Freya Cragsa

Prešavši preko mosta spuštenog nad suhim šancem, Robert je iz bisaga izvadio željeznu močugu i njome snažno zalupao po velikim hrastovim vratima. Čekajući da se netko pojavi i upita ga kog vraga traži ovdje u ovaj kasni sat, pitao se kako će mu ikada uspjeti izvući Clarice iz te goleme zlokobne tvrđave. I to još po noći, i bez ikakva znanja o osiguranju ili o bilo čemu što bi mu moglo koristiti pri oslobađanju princeze. Sve što je znao, bilo je da su ju Englezi sagradili prije četiri stoljeća, kako bi spriječili Škote da prodru dublje u Englesku. I da je poput bilo koje druge njihove tvrđave. Odnosno, golema, neprobojna i neosvojiva. Ipak, Gilmichael nije bio velik grad, i Robert je bio siguran da u njihovoj tvrđavi ne može biti puno zatvorenika, a u skladu s tim, ni puno ljudi zaduženih za njihovo čuvanje. Naravno da može izaći na kraj s nekoliko čuvara, pa pronaći Clarice i pobjeći s njom. Uz malo sreće, njih dvoje bit će već daleko od tvrđave kad Fairfoot, taj prokletnik, sazna da su pobjegli i organizira potjeru za njima. Naravno, morat će se vratiti kako bi s tim gadom izravnao račune, no ne prije nego što Clarice odvede na sigurno, odnosno u svoj zamak, i pobrine se da tamo i ostane do njegova povratka. A ako se ispostavi da ju je Fairfoot ozlijedio, umrijet će na jedan od najbolnijih i najsramotnijih načina koje ljudski um može smisliti – a Robert ih je mogao smisliti nekoliko. Ponovno je snažno zalupao po vratima. Hrastovina je prigušivala zvuk, ali netko bi ipak morao biti u blizini, i čuti lupanje. Kad bi Waldemar bio tu, već bi se uz pomoć užeta popeo na zid. U tome je bio izuzetno spretan, kao i u šunjanju. Hitro i tiho došao bi do tvrđave, pronašao princezu, oslobodio ju, pa Robertu osigurao uzmak, ukoliko bi se za time ukazala potreba. Oslobađanje nekoga iz zatvora uvijekje bilo neusporedivo lakše izvesti uz nečiju pomoć, no kako su stvari stajale, Robert će se morati osloniti na vlastite snage i sposobnosti. Jer, Waldemar je bio na brodu, putu za London, i Robert više ni uz najbolju volju nije mogao doći do njega. Očito mu je nedostajao više nego što je toga bio svjestan, jer na trenutak mu se učinilo da je ugledao muškarca kako se penje na zid. Naglo je zakoračio unazad, kako bi provjerio priviđa li mu se možda, no prozorčić na vratima tada se otvorio, i na njemu se ukazao nejasan muški lik. – Zašto lupate po vratima u ovo doba noći? – progunđao je. – Ako ste došli poslom, vratite se u uredovno vrijeme. – Briga me za vaše glupo uredovno vrijeme – nadmeno je odvratio Robert. – Zar ne znate tko sam ja?


– Ne – odvratio je čuvar, ali zvučao je malo opreznije. Pod svjetlom koje ga je obasjavalo otraga, Robert je mogao vidjeti obrise njegove neobično velike čupave glave. Sudeći po tome, radilo se o gorostasu. – Ja sam pukovnik Ogley – drsko je odvratio. – Ratni heroj, s mnoštvom zasluga za koje sam primio hrpu odlikovanja. Spasio sam živote mnogim Englezima, a isključivo mojom zaslugom uhićena je žena koja je danas ovdje dovedena. Div je odmahnuo glavom. – Ne. Uhićena je zaslugom suca Fairfoota. Dakle, taj podlac pripisao je sebi Ogleyeve zasluge. – Poznaješ li suca Fairfoota, momče? Jesi li s njim razgovarao? – Ne osobno, ali čuo sam da ju je on pronašao i uhitio. – I jest, ali mojom zaslugom. Ja sam mu otkrio gdje se ona krije, a onda ju je on uhitio. Je li ti sada sve jasno? Gorostas je kratko razmislio, pa polako kimnuo. – Jest. Vi ste ga doveli do te ženske, a on ju je uhitio. I što s tim? – Želim s njom malo popričati. Odmah. – Zar i vi? Plamen srdžbe proširio se njegovim tijelom. – O čemu govoriš? – Sudac Fairfoot također je pošao s njom malo popričati. Upravo je kod nje. Robertu se na trenutak zamračilo pred očima. Taj prokletnik. Zbog ovoga će gorjeti u paklu. Ali tek nakon što on završi s njim. Ipak, hitro se pribrao. – Počeo je bez mene? Dovraga, zbog toga bih ga mogao objesiti za jaja. Kad je otišao k njoj? – Odmah nakon što je posljednji put otkucao puni sat – rekao je gorostas, počešavši se po bradi. Robert je ponovno snažno lupio željeznom šipkom po vratima. – Otvaraj ta prokleta vrata. Odmah! To je, očito, djelovalo, jer gorostas je hitro zatvorio prozorčić i otvorio vrata. – Pametan momak – promrmljao je Robert, pa ušao, iskreno se nadajući da gorostas neće zahtijevati da mu pokaže što nosi u bisagama. – A sada budi tako dobar, i odvedi me k njoj. – Ne smijem napuštati svoje stražarsko mjesto, pukovniče Ogley – odvratio je gorostas, pa zalupio vrata i ponovno ih zaključao. Robert je nestrpljivo uzdahnuo. – Ima li ovdje ikoga tko bi me mogao odvesti do nje? – Hm – promrmljao je gorostas i ponovno se počešao po bradi. – Produžite prema tvrđavi. Tamo ima još stražara. Tražite od njih da vas povedu. Iako bi najradije to učinio, nije mogao potrčati preko livade. Gorostas je zurio u njega, a možda su ga i stražari promatrali iz tvrđave. Stoga je samo odsječno kimnuo, i vojničkim korakom uputio se prema tvrđavi, uživajući u oponašanju Ogleyeva nadmenog autoriteta. Bila je to mala osveta, ali ipak slatka. Vrata kojima se ulazilo u tvrđavu također su bila zaključana, pa je opet morao uporabiti željeznu šipku. Muškarac koji se ovoga puta pojavio na vratima, bio je stariji, uredno podšišan vojnik,


u urednoj odori. Ukratko, netko koga nije lako zavarati. Iako je Robert žudio doći do Clarice prije nego što joj Fairfoot naudi, znao je da ne smije pokazati nestrpljenje. A budući da vojnici odlično reagiraju na autoritet, zauzeo je krut vojnički stav. – Ja sam pukovnik Ogley. Sudac Fairfoot pozvao me da mu se pridružim za vrijeme ispitivanja zatvorenice. – Koje zatvorenice? – upitao je čuvar. – Nisam budala, pa se nemojte prema meni tako odnositi. I sami znate da govorim o ženi koja je danas ovdje dovedena. O ženi koja tvrdi da je princeza. Pustite me unutra, i to odmah. – U redu, gospodine, no sudac Fairfoot nije spomenuo da ćete doći – rekao je čuvar, no na Robertovo veliko zadovoljstvo, istog trenutka odmaknuo se u stranu, i pustio ga da uđe u tvrđavu. Još jedan čuvar pridružio se prvom, i oprezno se zagledao u Roberta. Za razliku od prvog, bio je naoružan mušketom, koja mu je labavo visjela preko ramena. – Morat ćemo to provjeriti. Sudac Fairfoot nema običaj obavljati posao u društvu. – Zato jer mene, obično, nema tu da bih mu se pridružio – odvratio je Robert i ledeno mu se osmjehnuo. – No, razumijem. Dužnost vam nalaže da provjerite. Shvativši da Robert razumije važnost vojničkog protokola, čuvar je kratko kimnuo i opustio se. – Kako se zovete? – upitao je Robert. – Ranald – odvratio je čuvar. – Dakle, Ranalde, bit će najbolje da zajedno pođemo do njezine ćelije. – Nažalost, to neće biti moguće, gospodine, no možemo zajedno poći do vrata odjela u kojem je zatvorena. – U redu – složio se Robert, budući da je to, što se njega tiče, bilo posve dovoljno. Čim sazna gdje je Clarice zatočena, onesposobit će ovog momka i ostale čuvare. S Fairfootom će lako izaći na kraj, i sve što će mu tada preostati bit će s Clarice pobjeći iz zatvora. Najjednostavniji plan najčešće je i najbolji. Čuvar ga je poveo prvo uz jedne, pa potom niz druge stube. Zar su ju baš morali smjestiti u podrum? Bjesneći od pomisli na ćeliju u koju je Clarice smještena, i na svu gamad i gmizavce kojima je tamo izložena, uključujući i Fairfoota, Robert je promrsio tihu kletvu. Nestrpljiv da što prije stigne do nje, u hodu se namjerno zaletio u Ranalda. – Može li malo brže? – upitao je, kad ga je čuvar ljutite pogledao. – Nemam vremena do besvijesti. Bez riječi, čuvar je ubrzao korak. Uskoro, došli su do središnje prostorije, napola ukopane u zemlju, u kojoj su bila još dva čuvara. Izgledali su kao da se beskrajno dosađuju. Jedan od njih bio je naoružan mušketom. Robert je bio siguran da s trojicom muškaraca može izaći na kraj, no istodobno, znao je da ih ne bi trebalo podcijeniti. Fairfoot nije trpio propuste, i iskoristio bi vlastite ovlasti da strogo kazni svakoga tko je u nečemu zgriješio, iz jednostavnog razloga što je uživao u kažnjavanju.


Iz tog razloga, vojnici su bili vrlo oprezni. Ranald je prišao vojniku s mušketom, i tiho mu rekao nekoliko riječi. No, vojnik se, za razliku od njega, nije trudio biti nimalo tih. – Jesi li poludio? – uzviknuo je. – Fairfoot bi me bez razmišljanja ubio ako ga sada prekinem. A ja ipak volim svoj život. Znaš i sam što radi sa zatvorenicama. Ako ne znaš, slobodno pričekaj, pa ćeš ubrzo shvatiti. Vrištanje će se čuti sve dovde. Ipak, Ranald ga je nastavio nagovarati, što je bilo nadasve dobro, jer zauzeti razgovorom nisu opazili da je Robert spustio bisage na pod. Opušteno se osmjehnuvši trećem čuvaru, počeo je po njima polako prekapati. Prije no što su čuvari završili razgovor, našli su se na zemlji, pogođeni noževima u vrat. Čuvaru, naoružanom mušketom, oružje je pri padu palo na pod i otkotrljalo se prema vratima. Posegnuvši za trećim nožem, kojim je namjeravao oboriti posljednjeg čuvara, Robert je u pola pokreta zastao. Jer, u njega je bio uperen pištolj. Ranaldov. Iako u samrtničkom hropcu, čuvar je našao snage da izvuče pištolj i uperi ga u Roberta. Ali, Robert nije smio umrijeti. Jer, morao je spasiti Clarice. I stoga se hitro bacio u stranu. Istog trenutka prostorijom je odjeknuo pucanj iz muškete. Randalova glava bila je raznesena u komadiće. No, tko je pucao? Drugi stražar bio je mrtav, a treći je, podignutih ruku i pogleda punog panike zurio u vrata. Okrenuvši se, Robert je ugledao visokog i mršavog muškarca, tamnih očiju. Bio je odjeven u crno, a lice mu je bilo premazano čađom. Sudeći po tome, radilo se o profesionalcu. O nekome tko se umije kretati poput sjene, probiti se u tvrđavu i razoružati stražare. O nekome poput Waldemara. Prišavši Randalovu tijelu, neznanac se sagnuo, uzeo pištolj iz njegove ruke, pa odbacio mušketu i uperio pištolj u trećeg čuvara. – Sveži ga – kratko je dobacio Robertu. – Ja ću ovom drugom uzeti ključeve. Nemamo puno vremena. Govorio je naglaskom nalik Claricinom, a po svemu sudeći, bio je na Robertovoj strani. Ipak, pojava nepoznatog saveznika prilično ga je uznemirila. Jer, taj čovjek nije se ovdje našao bez razloga. Nego zbog vlastite misije. O kojoj Robert, uzgred rečeno, nije imao pojma. – To i sam znam – progunđao je Robert, i sagnuo se da iz bisaga izvuče uže. – Hvala ti na pomoći, no prokletstvo, tko si ti i što radiš ovdje? – Nisi me prepoznao? – upitao je neznanac i kratko se nasmijao. Pozornije se zagledavši u njega, Robert je odjednom shvatio o kome se radi. – Ti si muškarac koji se prije bala šunjao oko dvorca. Onaj koji je nestao kao da je u zemlju propao. – Dovraga, što je to? – naglo je upitao Fairfoot, začuvši pucanj. Ruke je i dalje zadržao na Claricinom vratu, no pogled mu je sada bio uperen prema vratima. – Ako je neka od tih budala slučajno opalila, može se oprostiti s jajima. – To je lord Hepburn – promuklo je prošaputala Clarice, jer grlo ju je toliko boljelo da je jedva mogla govoriti. – Rekla sam vam da će doći. Stisak njegovih ruku na njezinu vratu naglo se pojačao, a oči su mu izgledale kao da bi


mogle iskočiti iz duplji. Odjednom, naglo ju je pustio i odgurnuo ju od sebe. Zateturavši, nekoliko puta oštro je udahnula, pokušavajući unijeti što je više moguće zraka u svoja izmučena pluća. Zamalo ju je ugušio. Bolje i to nego da ju je silovao, rekla bi njezina baka, koja je smatrala da je čast važnija od svega. No nju nitko nikada nije tukao, niti ju pokušao zadaviti. Niti je u njezinu životu postojao muškarac zbog kojeg bi željela živjeti, neovisno o boli i svim poniženjima. Fairfoot bi ju dosad možda već i silovao, no kako mu se nisu svidjele njezine provokacije, morao ju je prvo premlatiti. Naime, nazvala ga je kukavicom, a zatim još i impotentnim. No kad je rekla da će Robert doći i zavrnuti mu vratom, potpuno je poludio i počeo ju daviti... i da taj pucanj nije odjeknuo... Srušivši se na krevet, očima punim nade zagledala se kroz rešetke. Je li to Robert pucao? Je li napokon stigao? Prišavši rešetkama, Fairfoot je zabrinuto pogledao niz hodnik. Sudeći po držanju, bio je prilično napet. Ne skidajući pogleda s njega, Clarice se pitala što sad? Bi li ga napala s leđa? Polako je spustila pogled na njegov pojas. Bi li joj uspjelo uzeti mu ključeve? Kad bi ga barem nečim mogla oboriti. Ali, čime? Pogledom je hitro okružila ćeliju. Sve što je imala na raspolaganju, bila je kanta vode, noćna posuda i svijeća koju je Fairfoot ostavio na podu. No ako je mislila bilo što od toga uporabiti, zakasnila je, jer Fairfoot se naglo okrenuo prema njoj, pa iz kaputa izvukao nož i uperio ga u nju. – Ako je to tvoj ljubavnik, dočepat će me se jedino po cijenu tvojeg života – promrsio je. Čelična oštrica prijeteći je zasvjetlucala kad je kratko zamahnuo nožem. Uplašena, Clarice se bespomoćno zagledala u nju, pokušavajući smisliti kako bi se obranila. No, um joj je bio posve prazan, i sve što je znala bilo je da ne želi biti ljudski štit. Ne ako vlastitim tijelom treba zaštititi Fairfoota. Tada, iako nije mogla čuti korake, učinilo joj se da je u hodniku ugledala sjenu ljudskog lika. Je li to Robert? Jer, ako se nije prevarila, i ako je to doista on, trebala bi Fairfoota nečim omesti. Možda novom provokacijom? Što drugo? – Naravno, to se i može očekivati od jedne kukavice – promuklo je izgovorila, i kratko se nakašljala, jer glas joj je teško izlazio iz grla. – Dakle, bila sam u pravu. Kukavica ste. – Ne draga. Nego, umijem se snaći, a usto želim živjeti dovoljno dugo da bih te natjerao da požališ zbog svega što si mi učinila – rekao je, i ponovno zamahnuo nožem. – Diži se. Dođi ovamo. Pretvarajući se da je ozlijeđena više nego što je bila, polako je ustala i zateturala prema njemu. – Svejedno, to vam neće uspjeti – rekla je. – Lord Hepburn pronaći će način da vas ubije. Ljutit, naglo je zakoračio prema njoj, no Clarice je istodobno odskočila u stranu, i nogom prevrnula svijeću. Ćelija je sada bila u potpunom mraku. – Glupa kujo – zarežao je Fairfoot, a Clarice je mogla čuti kako mu ključevi zveckaju na


pojasu, dok je bauljao ćelijom, pokušavajući ju pronaći. Malo zatim, glasno je opsovao kad je naletio na kantu, i prevrnuo ju. Zgrabila je noćnu posudu, i zavitlala je u smjeru njegova glasa, a kad je bolno uzviknuo, znala je da ga je pogodila točno u glavu. Ne gubeći vrijeme, hitro se podvukla pod krevet, i počela moliti Boga da se Robert pojavi prije nego što ju Fairfoot izvuče iz njezina jadnog zaklona. Kad bi se ravnao po zvuku cvokotanja njezinih zubi, zacijelo bi ju već pronašao, no srećom, nastavio je glasno psovati, pa ju nije mogao čuti. Ipak, po zvuku njegovih koraka, znala je da se bliži krevetu. Uskoro će naletjeti na njega. Odjednom, iz smjera vrata, začula je tiho zviždanje. Taj zvuk odnekud joj je bio poznat. Negdje ga je već čula. Ali gdje, pitala se, napeto osluškujući. Prije nego što se stigla prisjetiti, odjeknuo je snažan prasak, a ćelijom se raspršilo na tisuće zlatnih i crvenih iskrica. Vatromet. Bile su to neke od onih raketa koje je Robert nabavio za vatromet priređen u Ogleyevu čast. A sada se tim raketama odlučio poslužiti kako bi ju oslobodio. Ovoga puta bio je to vatromet u slavu njezina oslobođenja. Začuvši kako Fairfoot izbezumljeno vrišti, bez razmišljanja izvukla se ispod kreveta, i kroz kišu iskrica bacila se na njega. Naglo je ustuknuo, no pritom se spotakao na kantu, i pao, pa glavom udario u rub željeznog kreveta i ostao nepomično ležati na podu. Clarice mu se oprezno primakla, i zagledala se u njega. Nije se micao. Hitro je skinula ključeve s njegova pojasa, pa požurila prema vratima i drhtavim prstima gurnula ključ u bravu. Dolje, u hodniku, čuo se zvuk teških muških koraka. Robert? Bogu hvala, bilo je krajnje vrijeme da se pojavi. Jest, bio je to on. Izašavši iz ćelije, vidjela je kako žuri prema njoj, s bakljom u ruci. Trenutak potom zgrabio ju je u naručje. – Jesi li ozlijeđena? Opečena? Je li sve u redu? – zabrinuto je upitao. – Sve je u redu – s olakšanjem je prošaputala. – Gdje je Fairfoot? – upitao je, pa pogledao u ćeliju. – Grom i pakao! Je li mrtav? – Ne znam. Gurnula sam ga, i udario je glavom u krevet – rekla je, pa zalupila vrata ćelije i zaključala ih. – Idemo! – Trebala si ga ostaviti meni – rekao je, i primivši ju za ruku, potrčao prema izlazu. Na vlastito čuđenje, Clarice je otkrila da ima dovoljno snage za trčanje. Strah čovjeku uistinu da je krila, pomislila je. Kada su stigli do prostorije u kojoj su bili stražari, ugledala je dva trupla, i jednog svezanog čuvara. I muškarca čađava lica, od glave do pete odjevenog u crno. Nije joj se svidio. Bio je previše mršav i djelovao je previše strogo i ozbiljno, gotovo poput nekog isposnika. Dojam nelagode još se više pojačao, kad je shvatila da ju na nekoga podsjeća. Ali, na koga? Nije imala vremena o tome razmišljati, jer Robert je s poda podigao bisage, prebacio ih


preko ramena i uputio se prema vratima. – Hajdemo – preko ramena je dobacio. Bez riječi požurila je za njim. Neznanac je također pošao s njima. Stigavši nadomak izlaza iz tvrđave, Robert je stao, pa izvukao nož iz rukava. Neznanac je učinio isto. – Ostani tu – šapnuo joj je Robert, i gurnuvši ju prema zidu, požurio za neznancem koji se uputio prema sobičku kraj ulaza. Trenutak potom, znanac je uletio unutra, a Robert za njim. Začuo se iznenađeni uzvik, pa tup udarac, a zatim je nastupila mrtva tišina. Pojavivši se na vratima, Robert joj je mahnuo da priđe, a kad je pogledala u sobičak, Clarice je ugledala onesviještenog stražara na podu, i neznanaca, kako mu veže ruke na leđima. Po izlasku iz tvrđave nastavili su trčati preko travnjaka. Iako ju je bolio svaki mišić u tijelu, Clarice se nije žalila, niti tražila da uspore. Sve što je željela, bilo je što prije otići odavde, što dalje od te proklete tvrđave u čijem je dvorištu trebala biti obješena. Približivši se stražarnici kraj izlaza, usporili su. Ovoga puta, Robert joj nije rekao ni riječ. Podigavši ruku, dao joj je do znanja da ostane gdje jest, pa s neznancem produžio prema stražarnici. Samo izvolite, pomislila je, ni najmanje zabrinuta za njih. Jer dosad je već shvatila da će napustiti tvrđavu živi i zdravi, za razliku od nje, koju je grlo jezivo boljelo, kao i ostatak tijela. Kratko opipavši bolnu čeljust i jagodične kosti, došla je do zaključka kako će biti bolje da se sutra ne pogleda u zrcalo, pa iznenada shvatila kako mora da joj i nije toliko loše, kad u ovakvom trenutku razmišlja o izgledu. No vratit će se u Freya Crags, zajedno s Robertom, i to je bilo jedino važno. Mirno je promatrala kako Robert ulazi u stražarnicu, a neznanac za njim. Ponovno se začuo iznenađeni povik, pa tup udarac iza kojega je nastupila mrtva tišina. Čim se Robert pojavio na vratima i pozvao ju, pojurila je prema njemu, kao da je posve zdrava i čila. Ipak ju je spasio! Došao je po nju, i spasio ju. Ništa što je ikada doživjela, nije se moglo usporediti s tim trenutkom. Već se odavno nitko nije brinuo o njoj. Ona i jedino ona, bila je zadužena za pronalazak izlaza iz svih nevolja, a sada ju je Robert spasio, poput princa iz bajke, koji spašava krhku princezu. I to ju je istinski oduševilo. U stražarnici, neznanac je upravo vezao ruke jednom vrlo velikom momku. Točnije, jednom onesviještenom, vrlo velikom i vrlo prljavom momku. S uzdahom olakšanja, bacila se u njegovo naručje. Čvrsto ju je zagrlio i privio uz sebe. Naslonivši glavu na njegova prsa, duboko je udahnula njegov miris i poželjela zauvijek ostati u njegovu naručju. No, neznanac se tada kratko i znakovito nakašljao. – U pravu je – rekao je Robert. – Ovo nije ni mjesto ni vrijeme za to. Moramo se što prije udaljiti. Netko će uskoro pronaći stražare i osloboditi ih, a čim se Fairfoot osvijesti, organizirat će paklenu potjeru. Vidjevši kako ih neznanac mirno, ali pozorno promatra, Clarice je osjetila kako ju ponovno obuzima nelagoda. Negdje je već vidjela tog čovjeka. Mogla bi se zakleti da ga poznaje, iako se nije mogla sjetiti odakle. Odlučivši tome stati na kraj, hitro mu je prišla i zagledala mu se ravno u oči. – Odakle vas poznajem? – odlučno je upitala.


– To je muškarac koji se one noći smucao po mojem imanju – rekao je Robert. – Onaj koji mi je pobjegao. – Jest – priznao je muškarac. – Ali, Clarice me poznaje otprije – dodao je, i duboko se zagledao u njezine oči. – Sjećaš li se za koga se trebala udati tvoja starija sestra? Sorcha? – Za tebe – u dahu je izrekla Clarice, odjednom shvativši tko stoji pred njom. – Ti si Rainger, princ od Richartea.


Trideseto poglavlje Možeš voljeti princa, kao i prosjaka. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Prekasno je, pomislio je Robert, pogledavajući jedno pa drugo. Prekasno je. Predugo je čekao da joj kaže da ju voli. I sada je pred njom stajao princ koji će ju odvesti u Beaumontagne. Jasno, poći će s njim, jer... – Ne – rekao je. – Čekaj, moram ti nešto reći. Princ Raigner kratko je pogledao prema tvrđavi. – Moramo odmah izaći odavde – rekao je, tonom iz kojeg se moglo naslutiti da je nešto čuo ili vidio, pa pružio ruku princezi. Taj drski samopouzdani gad. Istog trenutka, Robert joj je također pružio ruku. Pogledala je jednog pa drugog, pa prihvatila Robertovu ruku. Princ je odstupio, ne kao gubitnik, nego kao netko tko čeka svoj trenutak. – Hoćeš li moći još malo trčati? – upitao ju je Robert. – Sve što želim jest pobjeći odavde. Mogla bih trčati sve do... Zašutjela je. Što da mu kaže? Mogla bih trčati sve do tvog doma? Da, to bi mu trebala reći. Ali, nije. – Da, mogu trčati – skratila je stvar. Izveo ju je iz tvrđave tako što ju je obgrlio oko struka i privio ju uz sebe. Doduše, nije joj trebao oslonac. I bez toga se sasvim dobro držala na nogama, ali volio ju je priviti uz sebe. To mu je davalo osjećaj da je samo njegova. Predugo je čekao da ju zaprosi. Princ Rainger snažno je zalupio vratima, a zatim su svi troje potrčali prema obližnjem brijegu. Jedva što su prešli pola puta uzbrdo, Clarice se toliko zadihala, da je Robert odlučio stati. Naravno, nakon svih muka koje je doživjela, nije se mogao ne čuditi što je toliko iscrpljena, zaključio je. Uostalom, odmakli su dovoljno daleko od tvrđave, a Fairfootu će zacijelo trebati malo više vremena da se oporavi i organizira potjeru. Kako god bilo, čim je vidio da su stali, princ se odmaknuo na solidnu udaljenost. Možda je to učinio samo iz uljudnosti, a možda i zato što je pretpostavio da Robert mrzi i pomisao na cijenu koju će morati platiti za njegovu pomoć. A možda i zato, što im je želio pružiti priliku da se na miru oproste, jer je znao da će Clarice produžiti s njim. I to odmah. No, nije sve bilo izgubljeno. Ne još. Ne prije nego što joj kaže ono što joj je želio reći. – Clarice – započeo je, zagledavši se u nju pod svjetlom mjesečine koja se probila kroz granje. Vidjevši kako joj je obraz zamrljan, pokušao ga je obrisati, no kad se trgnula, naglo je maknuo ruku. Znao je zašto se trgnula. I zato je na račun onoga što mu Fairfoot duguje,


dodao još jedno poveće dugovanje. – Što ti je taj gad učinio? – tiho je upitao. Kiselo se osmjehnula. – Ne ono što je želio. Nije me... nije me... nije učinio ono što misliš. Morao ju je ponovno zagrliti. Jer, malo je reći da mu je odlanulo. Osjećao se kao da mu je pao težak kamen sa srca. Bio je presretan, prije svega zbog nje, ali i zbog sebe. Jer, da ju je Fairfoot silovao, morao bi ga ubiti, a tada bi završio na robiji zbog ubojstva engleskog suca. Duboko uzdahnuvši, privio ju je k sebi kao najveće blago. Prekasno. Jer, nije mu dopustila da ju dugo drži uz sebe. Ni približno onoliko dugo koliko je htio. – Nikada ne bih pomislila da je Fairfoot toliko osjetljiv – rekla je, izvukavši se iz njegova naručja. – Prilično ga je pogodilo kad sam mu rekla da nema čime zadovoljiti ženu. – Nisi mu valjda to rekla? – zaprepašteno je upitao Robert. – I to dok ste bili sami u ćeliji? – Da, jesam – odvratila je, visoko podigavši bradu. – Naravno, poludio je i počeo me udarati. No, iskreno rečeno, nije mi bilo nimalo žao što sam to rekla, jer kad sam vidjela kako je pocrvenio... ah, čini se da sam bila u pravu više nego što sam očekivala. Htio ne htio, morao je priznati da se ponosi njome. Istodobno, bio je svjestan da njezina hrabrost graniči s ludošću, i to mu se nije nimalo sviđalo. Clarice je bila samovoljna, i kao takva... svrnuo je pogled na princa, koji, kako je Waldemar rekao, nije bio nekakav uštogljeni princ, koji nema pojma što bi s ljepoticom poput nje. Nego hrabar i promišljen muškarac, koji je igrao na kartu njezina osjećaja za dužnost... s kojom nije mogao promašiti. Prekasno. Robert se sagnuo i počeo prekapati po bisagama, pa s dna izvukao kutiju s prstenom. – Clarice, slušaj... – Ne. – Kupio sam ti prsten – rekao je, petljajući oko poklopca. – U Edinburghu. Želio bih da se udaš za mene. Zatvorila je oči i okrenula glavu u stranu. – Ne. Nemoj... – Molim te, udaj se za mene – rekao je, jedva vjerujući da odbija čak i slušati što joj govori. Najzad, on ipak nije bio bilo tko. Nego grof od Hepburna. I ratni junak. On je bio taj, a ne Ogley. Znala je to. I znala je da joj pripada. I dušom i tijelom. Mjesec je nakratko ušao u oblake pa izašao iz njih i obasjao njezino lice. Bilo je prepuno boli i tuge. Bili su kao stvoreni jedno za drugo. Porazili su pukovnika Ogleya i oslobodili Waldemara. Njihova su tijela, u ljubavnom zagrljaju, bila kao jedno. Kako je moguće da to odbija shvatiti? – Pogledaj – rekao je, pa otvorio poklopac. – Jantar je boje tvojih očiju, a safiri boje mojih. Vezani su zlatom. Čistim zlatom, kao i mi. Pogledaj – rekao je, pa izvadio prsten. Uzalud, jer i dalje je zurila u stranu. – Znaš li tko sam ja? – najzad je upitala, pogledavši ga ravno u oči. – Moja dragana. Moja buduća žena. – Ne govori to – u dahu je izgovorila, i pokrila rukom njegove usnice.


Poljubio ju je u dlan, pa odmaknuo njezinu ruku. – Moja ljubav. Moja jedina i prava ljubav. Kratko je zadrhtala, pa duboko udahnula, u pokušaju da se pribere. – Ja sam princeza. Ne zato što bih to htjela, nego zato što sam rođena kao princeza. Zadnjih nekoliko godina provela sam u iščekivanju da se jednog dana vratim kući, i nastavim život tamo gdje je stao. Nikada me ništa nije pokolebalo u toj odluci... osim tebe. – Onda bi trebala ostati sa mnom. To je jedino ispravno. – Ne. Ne, nije. Amy, moja sestra... koju poznaješ kao gospođicu Rosabel, no ona je, zapravo, moja mlađa sestra – objasnila je. – No, eto, Amy je pobjegla, jer se ne želi vratiti kući i nastaviti život kao princeza. Stalo mi je do njezine sreće i ne mogu ju prisiliti da učini nešto što ne želi, samo zato što je slučajno rođena kao princeza – rekla je, pa duboko uzdahnula i prstima protrljala sljepoočnice. – I, tu smo gdje jesmo. Amy je pobjegla, Sorcha je izgubljena negdje u svijetu, i prema tome, sav teret dužnosti pao je na moja leđa. Moram se vratiti i izvršiti ono što se očekuje od mene. – Prestani govoriti o tome što moraš. Jer, ne moraš – vatreno je odvratio. – To je pitanje časti. – Prestani se zamarati pitanjima časti. Na dug se trenutak zagledala u njegove oči. – Naravno, čim se ti prestaneš time zamarati. Na to, doista, nije imao što reći. – Ti i ja imamo mnogo toga zajedničkoga. Držimo do istih vrijednosti. Zato se tako dobro slažemo. Zato sam te i... – drhtavim je glasom izgovorila, pa zašutjela, i položila ruku na njegov obraz. – Zato te volim – tiho je rekla, pa nadlanicom obrisala suzama zacakljene oči. – Volim te – ponovila je, pa dlanom prekrila ruku u kojoj je držao kutiju s prstenom. Bez riječi zurio je u nju. Srce mu je bilo potpuno slomljeno, razbijeno u stotine komadića. Prije nego što ju je sreo, mislio je da je mrtvo. Ali, nije bilo. Sada je to znao, jer da je bilo mrtvo, ne bi ga toliko boljelo. Nedaleko njih, Blaize je kratko zarzao, i to ju je probudilo iz obamrlosti. – Blaize! – uskliknula je i ravnajući se prema zvuku, požurila prema mjestu gdje ga je Robert svezao za stablo. – O, lijepi moj momče, znala sam da si to ti – rekla je, pa uplela prste u njegovu grivu i naslonila glavu na njegov vrat. – Ah, ljepotane moj, nemaš pojma koliko ćeš mi nedostajati. Robert je nakratko prestao disati. Opraštala se s konjem. Otići će. Ipak će otići. A on ne može učiniti ništa kako bi ju natjerao da se predomisli. Bila je uvjerena da postupa ispravno, i u dubini svoje duše, Robert je znao da je u pravu. Polako je spustio poklopac preko prstena. Preko svojih snova. – Dojahao si na njemu – prošaputala je. – Kako bi me spasio. – Ne brini, ostat će sa mnom – rekao je, pa gurnuo kutiju u džep. – Priznajem, ukrala sam ga – kruto je odvratila. – Nisam ga mogla ostaviti kod Fairfoota. A sada ga moram ostaviti tebi. – Došao sam s njim, i vratit ću se s njim – rekao je Robert. – Kad završim s Fairfootom, preklinjat će me da ga uzmem. I bilo kojeg drugog konja iz njegove štale, ako ga želim – dodao je, pokušavajući ju utješiti. Najradije bi ju zagrlio, ali nije imao prava na to. Više ne.


Umjesto toga, pomilovao je Blaizea po glavi i zagledao se u Clarice, kao da pokušava upamtiti crte njezina lica, kako bi ih zauvijek mogao sačuvati u sjećanju. – Ne brini, bit će mu dobro kod mene. – Hvala ti – tiho je odvratila. Pokušavajući doći do glasa, kratko je pročistio grlo. – Nadam se da ćeš biti sretna, Clarice. Zaslužila si to. – I ja se nadam da ćeš ti biti sretan, Roberte – prošaputala je. Šali li se? Polako je odmahnuo glavom. – Ne smiješ biti tužan – odlučno je odvratila. – Obećaj mi da nećeš. Nije joj to mogao obećati. Niti je želio. Želio je zavijati na mjesec. I prokleti zlu sudbinu. Jer, ništa ga više nije zanimalo. Ni miris cvijeća, ni hrana, ni glazba, ni ples, pa čak ni hoće li uokolo hodati uredan ili neuredan. No, znao je da Clarice neće odustati dok ne provede svoje. I, bio je u pravu. – Obećaj mi – ustrajala je. – Inače ću umrijeti od tuge. Popustio je. – Obećavam. – Clarice, moramo krenuti – viknuo je princ. O, kako je Robert mrzio taj njegov dubok, muževan glas. Glas čovjeka koji se pojavio da bi mu život pretvorio u pakao. – Dolazim – odvratila je. Podigla je ruku u namjeri da ga pomiluje po obrazu, pa naglo odustala i bez riječi se okrenula i požurila prema mjestu gdje je princ stajao kraj dvaju konja svezanih uz stablo. Ta hulja. Došao je pripremljen. Ukočenim pogledom Robert je promatrao kako ljubav njegova života odlazi od njega, s muškarcem za kojeg će se udati. Nije ju mogao spriječiti. Nije mogao učiniti ama baš ništa, osim mahnuti joj na pozdrav. Jedva je mogao vjerovati da ju je pustio od sebe, i to samo zato što je izrekla riječi poput časti i dužnosti. Doduše, nije ju mogao primorati da se uda za njega. Pravo rečeno, nakratko je razmatrao i tu mogućnost. Nažalost, nije postojao svećenik koji bi ih proglasio mužem i ženom, ako bi ona odbila glasno i jasno izjaviti da se želi udati za njega. Čak i kad bi postojao, Robert bi odustao od te zamisli. Natjerala bi ga na to, jer ne bi prestala govoriti o časti i dužnosti. I zato mu nije preostalo ništa drugo, nego pustiti ju da ode. Obuzet jadom, poželio je učiniti nešto suludo, nešto što će mu pomoći da se oslobodi te silne nagomilane ljutnje, koja je kiptjela u njemu. Mogao bi lupiti šakom o zid. Ili se opiti, tako da ne zna za sebe. Ili nekome polomiti sve kosti u tijelu. Začuvši topot konjskih kopita, svrnuo je pogled na tvrđavu, i ugledao trojicu konjanika, s bakljama u rukama, kako upravo prelaze preko mosta. Fairfoota, s dvojicom njegovih protuha. Robert se osmjehnuo, pa zasukao rukave i požurio niz brijeg. Barem jedna želja bit će mu ispunjena. Neće morati dugo čekati da na nekome iskali ljutnju.


Trideset prvo poglavlje Na kraju, princeza mora postupiti u skladu s dužnošću. – Claudia, beaumontagneška kneginja

Sunce se polako spuštalo prema zapadu, kad se Robert preko trga uputio prema pivnici. – Šah će vam se upljesniviti od stajanja – rekao je, spustivši pogled na prašnjavu šahovsku ploču. – Zar ovdje nema nikoga tko bi se usudio ogledati se s nekim od vas petorice? – Čini se da nema – rekao je Henry MacCulloh, navukavši na lice izraz naivca. – Iako nikada ne varamo. – Ne? – upitao je Robert. – Mnogi tvrde upravo suprotno. – Ne vjerujte svemu što čujete – rekao je Benneit MacTavish. – Trebali biste biti bogobojazniji – rekao je Robert, pa sjeo na klupu i kratko protrljao ruke. – Evo, ja ću se ogledati s vama. Tko će prvi? Lica petorice staraca naglo su se ozarila. – Ako mislite da ste nepobjedivi, varate se – rekao je Hamish MacQueen, pa sjeo preko puta njega. – Jer, ja sam taj koji će vas pobijediti. – U tom slučaju, bit ćeš prvi kojemu je to uspjelo – promrmljao je Benneit MacTavish. – A ja ću biti drugi – dodao je Hamish. – Jer će se sažaliti nad jednorukim čovjekom. – Nemam vremena za razmišljanje o glupostima – odvratio je Robert. – A najmanje o sažaljenju. Sva petorica glasno su se nasmijala. – Znate li da smo Billiea MacBaina protjerali iz grada? – upitao je Tomas, Benneitov brat. – Doista ne bi trebao pretjerivati, Tomase – rekao je Benneit. – Nakon što se Billie spetljao s onim pukovnikom koji je onda dovukao ovamo onog engleskog suca koji je uhitio princezu, savjetovali smo mu da ode odavde. I to je sve. – Savjetovali ste mu da ode odavde? – upitao je Robert, sretan što je netko spomenuo Clarice. Iako bi ga srce zaboljelo kad god bi pomislio na nju, što je značilo da ga je u protekla tri tjedna gotovo stalno boljelo, nikada nije izbjegavao razgovor o njoj. Zapravo, bilo mu je draže što ju je barem nakratko imao nego da ju nikada nije imao. – Kad je netko star poput nas, zna sve o svakome – rekao je Henry i kiselo se osmjehnuo. – Uključujući i ono što ne bi trebao znati. Znate već... određene stvari za koje nitko ne bi želio da se razglase. Kad smo mu to objasnili, Billie se pokazao vrlo bistrim. – Razumijem – rekao je Robert, pa pričekao da Hamish povuče prvi potez. – Drago mi je što ste mu pomogli da donese razumnu odluku. Jer, da sam ga se ja dočepao, ne bi se dobro proveo. – Ionako mu se ne piše dobro – rekao je Gilbert Wilson, i kratko se nasmijao. – Čuli smo da


se u Edinburghu spetljao s nekim mornarima, i isplovio s njima na more. Benneit je kratko kimnuo, pa prekrižio ruke na trbuhu. – Možda će mu svjež morski zrak rashladiti usijanu glavu. – Što je rekao? – upitao je Henry, nagnuvši se prema Tomasu. – Rekao je da će Billie imati koristi od svježeg morskog zraka. – I ja tako mislim – složio se Henry. – Vidim na vašem licu nekoliko modrica – rekao je Tomas, pogledavši Roberta. – Opet ste se s nekim potukli, zar ne? Vrhovima prstiju Robert je dotakao čeljust, i široko se osmjehnuo sjetivši se kako je Fairfoota taj udarac stajao iščašenog ručnog zgloba. – Nije to ništa. Trebali biste vidjeti mojeg protivnika. – Izmlatili ste ga kao vreću, zar ne? – upitao je Gilbert Wilson. Robert je kratko kimnuo i u mislima se vratio obračunu koji se dogodio nakon što je Clarice otišla. – Zapravo, svu trojicu. Suca Fairfoota i dvojicu njegovih najodanijih ulizica. Nitko od njih više neće biti sposoban leći u krevet sa ženom – rekao je, i sa zadovoljstvom se osmjehnuo, znajući da Fairfootu više nikada u životu neće pasti na pamet da se pojavi na njegovom posjedu, i pokuša ščepati išta njegovo. Doduše, Clarice više nije bila njegova. Hughina je izašla iz pivnice, s poslužavnikom u rukama, na kojem je bilo pet krigli piva. – Ah, gospodine, nisam znala da ste i vi tu. Odmah ću vam donijeti pivo – rekla je, pa starcima podijelila krigle. – A sljedeća je runda na moj račun – dodala je, i široko se osmjehnuvši starcima, požurila nazad u pivnicu. – Što joj se dogodilo? – začuđeno je upitao Robert. Henry MacCulloch nehajno je slegnuo ramenima. – Palo nam je na pamet da bi se Hughini možda mogao svidjeti Brody Browngirdle, trgovac iz River Releigha. I zato smo mu, kad je svratio ovamo, rekli da Hughina redovito časti pivom ljude koji u prolazu navrate ovamo. – Stvarno ste šaljivdžije – rekao je Robert. – Niste mu valjda zbilja to rekli? – Jasno da jesmo – odvratio je Hamish. – Ali, zašto ste to učinili? – upitao je Robert. – Zato jer smo znali da će se njih dvoje posvađati, kad joj on odbije platiti. A znate kako se kaže... tko se tuče, taj se voli – rekao je Henry. – O, Bože, da sam za vrijeme rata imao vas petoricu uz sebe, nitko drugi ne bi mi ni trebao – s osmijehom je rekao Robert. – I, je li to upalilo? – Jasno da jest. Svađa je bila toliko vatrena, da su se nakon toga morali povući u njezinu sobu, da bi odmjerili snage – objasnio je Hamish. – Ipak, morao je platiti pivo – rekao je Henry. – No ostalo je dobio na račun kuće – dodao je Henry, i glasno se nasmijao. Robert je prasnuo u glasan neobuzdan smijeh. Otkad je Clarice otišla, ni jednom se nije od srca nasmijao. No sada jest. Starci su ga uistinu umjeli raspoložiti. No malo zatim, kad je vidio kako zure u njega, naglo se uozbiljio. – Što je? – zbunjeno je upitao.


– Prilično ste dobre volje – rekao je Henry, pažljivo birajući riječi. – Mislili smo da ćete, možda, biti utučeni. No, valjda je istina ono što se priča. – Što se priča? – Neki ljudi tvrde da ste otjerali princezu, jer potiče žene da se uređuju, a svi znamo da je grješno ugađati taštini. – Ali, zašto bi to bio grijeh? – začuđeno je upitao Robert. – Doista ne vidim što ima lošega u tome da se žene uređuju kako bi se svidjele muškarcima. Princeza Clarice nije učinila ništa loše. Je li grijeh ljude učiniti sretnima? Jer to je ono što je zapravo činila. Prije bala, uspjela je uliti samopouzdanje hrpi mladih djevojaka, a to je najveći dar koji su mogle dobiti – rekao je, jer bila je to čista istina. Samopuzdanje je ono što ljude čini privlačnima, znatno više od ljepote. Primjerice, Millicent. Nakon razgovora s njim, dobila je krila. Uspio joj je uliti samopuzdanje, i to joj je bilo dovoljno da se vine ravno u nebesa. Doduše, ne bi to učinio, da ga Clarice nije potakla. Pravo rečeno, ona je bila najzaslužnija za Millicentinu pretvorbu. A stanovnici Freya Cragsa naučili su važnu lekciju. O tome da ne valja nikoga unaprijed osuđivati. Nekolicina njih, koji su likovali kad je Fairfoot uhitio Clarice, i na sav glas govorili da su znali da je prevarantica, već su ga ponizno zamolili za oprost. Naravno, oprostio im je. Ali ne i zaboravio. Hughina je nakratko provirila kroz vrata, no vidjevši ozbiljne izraze njihovih lica, brzo se povukla nazad u pivnicu. Gilbert je popio dug gutljaj piva, pa spustio kriglu na stol. – Ipak, princeza je nestala, a vi izgledate sretniji nego ikada. – Nisam ju otjerao – rekao je Robert, polako ih okruživši pogledom. – Kako bih mogao? Volio sam ju i još uvijek ju volim. Želio sam da zauvijek ostane sa mnom. Ali, napustila me. Odlučila se vratiti u svoju zemlju i udati se za princa. – Imao sam bolje mišljenje o njoj – ogorčeno je rekao Tomas. – Misli li da će tamo biti sretnija nego tu? Luda je ako to misli. – I luda je ako misli da će naći boljeg muškarca od lorda Hepburna, makar on bio i princ – ozlojeđeno je dodao Benneit. – Nije otišla zato jer misli da će tamo biti sretnija, ili zato što izgara od želje za udajom za nekog princa. Željela je ostati sa mnom, ali morala se vratiti, jer se to od nje očekuje. Mora izvršiti svoju dužnost. To je pitanje časti – rekao je Robert, bez i trunke gorčine. Najzad, obećanje je obećanje i nije ga mogao prekršiti. – Što je rekao? – upitao je Henry. – Rekao sam da je to učinila zbog časti i dužnosti – glasno je ponovio Robert. – Ako je tako, moram priznati da se odlično držite – jednako glasno odvratio je Henry. – Čovjek bi pomislio da ćete biti posve shrvani, kao kad ste se vratili iz rata. Robert je mirno slegnuo ramenima, pa pogledom okružio trg. Žene su nosile vodu u kantama, djeca trčkarala uokolo, a starci grijali svoje stare kosti sjedeći na suncu pred pivnicom. Sve je bilo isto kao i prije, a ipak, sve se promijenilo. – U tom slučaju, bilo bi to isto kao da se nikada nije pojavila u mojem životu. Ostavila je na meni neizbrisivi trag, i drago mi je što je tako – tiho je rekao.


– Život katkad miriše na ruže, a katkad smrdi poput kiselog kupusa – s uzdahom je rekao Tomas. – Dokle god ima trideset dva zuba u ustima, i zdravu pamet, čovjek se ne bi trebao žaliti – mudro je dodao Gilbert. Henry se široko osmjehnuo. – Uvjeren sam da nas petorica ukupno imamo toliko zubi, pa se ne bi trebali žaliti. Svi su se grohotom nasmijali. Začuvši nekoliko uzbuđenih povika, Robert je svrnuo pogled na trg. S mjesta na kojem je sjedio nije mogao dobro vidjeti što se događa, no nekoliko ljudi zurilo je prema mostu, s izrazima krajnjeg čuđenja na licima. Hitro je ustao u namjeri da provjeri dopire li od tamo nekakva opasnost. Nakon Fairfootova upada u Freya Crags, postao je prilično oprezan. Istog trenutka shvatio je u koga zure. U ženu koja je jahala bijelu kobilu, odjevenu u crnocrveni jahaći kostim. U plavokosu ženu, očiju boje lješnjaka, koje su kružile trgom tražeći njega... u ženu, čije su se rumene usnice raširile u osmijeh kad ga je ugledala. U Clarice. U njegovu Clarice. Ostao je stajati kao ukopan. Jedva je mogao vjerovati vlastitim očima. Bio je siguran da je dosad već otplovila iz Engleske. Iako je bio zabrinut za nju, jer Francuska je još uvijek bila puna vojnika, znao je da za time nema potrebe. Princ Rainger pokazao se kao čvrst i pouzdan muškarac, a kad bi mu se nešto i dogodilo, Clarice bi se snašla i bez njega. I zato je znao da će sve biti u redu, i da će preko Francuske i Španjolske sretno stići u svoju malu zemlju, visoko u Pirenejima. No, nije bila na putu prema Beaumontagneu. Kao iz daljine, do njega su doprli glasovi petorice staraca. – Bogu hvala! Bogu hvala! Bila je tu, u Freya Cragsu, svježa i raskošna, kao i uvijek, možda malo više preplanula, ali neodoljivo privlačna. A Robert MacKenzie, čovjek koji je tijekom rata bio savršeno sposoban u trenutku smisliti strategiju za napad i krenuti u akciju, časnik koji je oslobađao Engleze iz dobro čuvanih utvrda, digao u zrak francusko skladište oružja i izveo brojna druga junačka djela – nije imao pojma što bi rekao ili učinio, dok je žena koju je ljubio jahala prema njemu, pogled uprta u njega, kao u svoju zvijezdu vodilju. Ljudi su ju slijedili, začuđenih lica, očito se pitajući što se događa. Zaustavila se točno pred njim, pa sjahala. – Gospodine, ja sam putujuća prodavačica. Možda bi vas moja ponuda mogla zanimati – rekla je, obasjavši ga jednim od svojih neodoljivih osmijeha. – Vaša ponuda? – smeteno je upitao, ne shvaćajući o čemu trabunja, i to sada, kad bi jedno drugome trebali pasti u zagrljaj. Umjesto odgovora, široko mu se osmjehnula. Odjednom, mozak mu je proradio. – Bojim se da ovdje ne možete ništa prodavati bez dopuštenja lorda od Hepburna – rekao je, zauzevši krutu, vojničku pozu. – O, Bože, čula sam da je on prilično strog čovjek. Mislite li da će mi dopustiti?


– Ovisi o tome što prodajete. – Sreću. Prodajem sreću. – Ako je tako, kupujem – rekao je, i raširio ruke, pozivajući ju u svoj zagrljaj.


Epilog Na kraju, ljubav sve pobjeđuje. – starci iz Freya Cragsa

Vratio se iz Edinburgha. Sjedeći u naslonjaču, zatvorenih očiju i stopala oslonjenih na sofu, Clarice se široko osmjehnula kad je začula zvuk njegovih koraka u hodniku. U dvije godine braka, sve u svezi njega postalo joj je blisko i poznato. Uživala je u njegovu mirisu, u zvuku njegova glasa, u njegovu dodiru i u svemu što je predstavljalo dio njegova bića, pa čak i u njegovoj ludosti, osobito ako je riječ o ludostima koje joj je činio u postelji, i koje su bile rezervirane samo za nju. Nježno ju je poljubio, pa pomilovao njezin obli trbuh. – Ah – čeznutljivo je uzdahnula pa položila dlan preko njegove ruke i zagledala se u njegovo izražajno lice okruženo tamnom svilenkastom kosom. Stajao je pred njom, u putnom odijelu, s bisagama prebačenim preko ramena i prašnjavim čizmama na nogama. – Jesam li te probudio? – tiho je upitao. – Ne. Sjela sam ovdje kako bih malo otpočinula. Tvoj sin prilično se rita. Pravi je mali divljak, kao i ti. Široko se osmjehnuo. – Otkud znaš da nije djevojčica? S obzirom na majku i obje svoje tetke, ne bih se čudio da nije mirna i pitoma. Spustila je noge na pod i naglo se uspravila. – Što se mene tiče, posve sam pitoma. Još malo, i počet ću mukati, poput krave. – Nisam toliko glup da bih u to povjerovao – rekao je, i prije nego što mu je stigla reći da su svi muškarci glupi, bacio bisage na pod, i podigao ju iz naslonjača, pa sjeo u njega i smjestio ju u krilo. Volio je kad bi mu sjedila u krilu, čak i ovako teška i okrugla. – Kako je Millicent? – upitala je. – Odlično. Osvojila je sve svojom pameću i ljepotom, i neizostavna je gošća na svim balovima i zabavama. Šalje ti velik pozdrav i velik poljubac – rekao je i poljubio ju u obraz. – Doista je draga – odvratila je, i zagrlila ga oko vrata. – A Prudence? – Na ratnoj je nozi s Aidenom. – Oko čega se svađaju? – Nemam pojma. – Radi li se o nečem ozbiljnom? – Ni to ne znam. Nije mi bilo ni nakraj pameti petljati se u to. Duboko je uzdahnula. Muškarci nikada ne obraćaju pozornost na važne stvari. – Jasno, zato se i svađaju – promrmljala


je. Smeteno ju je pogledao, pitajući se o čemu govori, pa slegnuo ramenima i iz bisaga izvukao zapečaćeno pismo. – Evo još jednog pisma od tvoje bake. Ah, baka. Onog dana, prije dvije godine, kada je Clarice stajala u londonskoj luci, zureći u brod kojim je trebala otploviti iz Engleske, iskreno je željela udovoljiti toj krutoj, neumoljivoj starici. Najzad, što joj je drugo preostalo? Amy je odlučila krenuti svojim putem, i pronaći svoje mjesto u svijetu, daleko od Beaumontagnea, a Sorchi nije bilo ni traga. No, kad je svrnula pogled na Raingera, vidjela je da ju promatra na način na koji ju nikad dotad nije promatrao. Kao da bi se najradije nasmijao, kad to ne bi bilo neumjesno. – Iskreno rečeno, ne uživam u pomisli na vjenčanje sa ženom koja je zaljubljena u drugog muškarca – rekao je. – Zar djelujem toliko jadno? – zapanjeno je upitala, jer bila je uvjerena da dobro prikriva očajanje. – Zapravo, djeluješ prilično hrabro za nekoga kome su sve lađe potonule – odvratio je, i podigao ruku, kako bi ju spriječio da mu protuslovi. – Dostojanstveno to podnosiš, poput prave princeze, što i jesi, no vidim da nisi sretna. – Hvala ti na razumijevanju – tiho je odvratila. Tijekom protekla vremena, otkrila je da joj se Rainger prilično sviđa. Na njezino čuđenje, pretvorio se u pravog muškarca. Bio je jednako hrabar koliko i pametan, a usto i zgodan. Iz dana u dan pokušavala se uvjeriti da brak s njim i neće biti toliko loš, no bezuspješno. Jer, kad bi pomislila na Roberta, jedva je čekala da padne noć kako bi u mraku svoje sobe mogla suzama natapati jastuk. – I sama znaš da mi još preostaje pronaći Amy i Sorchu – nastavio je Rainger. – Tvoja baka, ta nemoguća žena, previše je tvrdoglava da bi umrla. Osobno, mislim da će živjeti vječno, a znam da mi neće dopustiti da oženim ijednu od vas, prije nego što sve budete na okupu. I tako ti ionako ne bi preostalo drugo, nego čamiti u palači i čekati da se vratim s Amy i Sorchom. – Razumijem – bez daha je odvratila, jer odjednom je shvatila kud cilja. – I zato, kad bi se vratila u Škotsku i udala se za Hepburna, imao bih opravdanje zašto te nisam mogao dovesti nazad. Duboko je udahnula pokušavajući se pribrati. Željela je postupiti ispravno, ali tog trenutka više doista nije bila sigurna što je u tom smislu ispravno, a što neispravno. – Što ako ne pronađeš moje sestre? – upitala je, obuzeta nedoumicom. – Pronaći ću ih – odlučno je odvratio. Jasno da hoće. Prije ili poslije. Zato mu je Clarice i rekla kako je čula da je Amy otišla daleko na sjever Škotske, iako je znala da ona mrzi hladnoću, i da bi zacijelo pošla na jug. Htjela je da prvo pronađe Sorchu. Vrativši se mislima u sadašnjost, duboko je uzdahnula pa uzela pismo i otvorila ga. – Ne mogu vjerovati – rekla je, nakon što ga je na brzinu pročitala. – Iz mjeseca u mjesec, jedno te isto. Neprestano zahtijeva da se istog trenutka vratim kući. Hoće li ikada odustati? – Ako i nakon vijesti o rođenju našeg djeteta nastavi odbijati suočiti se sa stvarnošću, nema joj pomoći – rekao je Robert. – Poći ćemo joj u posjet čim vas dvoje budete sposobni


za putovanje – rekao je, i privukao ju bliže k sebi. Kao i uvijek, kad god bi ju zagrlio, pomislila je kako je sretna što se udala za muškarca poput njega. A kad ju je strastveno poljubio, znala je da je žudio za njom i da je jedva čekao da se vrati kući, jer mu je svaki trenutak bez nje bio dug poput vječnosti. Kao i njoj bez njega. Teško su podnosili razdvojenost, jer jedino zajedno bili su cijeli. I Clarice je zato, unatoč brizi za Amy i Sorchu, i neovisno o bakinim beskonačnim prigovorima na račun njezina života, bila neopisivo sretna. No, kada je prekinuo poljubac i zagledao se u nju dugim ozbiljnim pogledom, zabrinula se. – O čemu se radi? – upitala je, jedva prikrivajući paniku. – Smiri se – odvratio je. – Amy se ponovno javila, i to je sve – objasnio je, pa izvukao novine iz bisaga. – Je li dobro? – naglo je upitala i iščupala mu novine iz ruke. Kao što je i obećala, Amy joj se s vremena na vrijeme javljala putem oglasa u novinama; u početku jednom mjesečno, poslije rjeđe. No iz onoga što bi napisala moglo se zaključiti da je dobro i da je sretna. Ipak, nikada nije odala gdje živi. – Je li ju Godfrey možda pronašao? Je li joj naudio? – u strahu je upitala, jer je Godfrey još uvijek predstavljao prijetnju. Iako je njezina baka u međuvremenu otkrila da ju je izdao, i u skladu s tim poduzela sve što je bilo u njezinoj moći da ga pronađe, taj podmukli gad neprestano joj je izmicao. – Ne brini, živa je i zdrava – rekao je Robert i kratko se namrštio, što nije bilo u skladu s onim što je upravo rekao. – Točnije, ako bismo sudili po datumu kada je predala oglas, prije tri mjeseca bila je živa i zdrava. – Predala je oglas prije tri mjeseca? – zapanjeno je upitala Clarice, i pružila mu novine, jer ruke su joj previše drhtale da bi mogla pročitati što piše u oglasu. – Što su dosad čekali? Zašto ga nisu prije objavili? – Tko bi znao? Možda su ga jednostavno zametnuli. Ili ga nisu smatrali dovoljno ozbiljnim, da bi ga prije objavili – rekao je, slegnuvši ramenima. – Ah, evo ga – uskliknuo je, uprijevši prstom u mali, crno uokviren pravokutnik. – Brzo, pročitaj mi što piše – nestrpljivo je uzviknula. – Clarice, otela sam jednog markiza – poslušno je pročitao Robert, pa kratko pročistio grlo. – Bila sam primorana na to, no ne znam što dalje, pa trebam tvoj savjet. Moramo se vidjeti što prije bude moguće. Amy.

-SVRŠETAK-

Christina dodd jedne čudesne večeri  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you