Issuu on Google+

Foxy

~1~ Anna


Foxy

Anna Campbell Sedam noći u olujnom zamku

S engleskog prevela Tereza Milić

~2~ Anna


Foxy

Poglavlje 1

Obala Južnog Devona, studeni 1826. godine TE NOĆI KAD se Sidonie Forsythe uputila u vlastitu propast oluja je parala nebo. Začulo se divlje njištanje konja i jeftina unajmljena kočija naglo se zaustavi. Vjetar je bio toliko jak da se kabina i dalje tresla, iako više nije bila u pokretu. Sidonie je jedva dolazila do daha kad iznenada iz mraka izroni kočijaš, kao sjena prekrivena nepromočivim platnom, i snažnim trzajem otvori vrata. „Stigli smo do zamka Craven, gospođice”, viknuo je kroz gustu kišnu zavjesu. Na trenutak je bila paralizirana od straha pred onime što je očekuje u zamku. Zamak Craven 1, vrlo prikladno. „Ove moje rage ne mogu dugo čekati na kiši. Ostajete li, gospođice?” Kukavički je poželjela zamoliti kočijaša da je odveze natrag u sigurnost Sidmoutha. Mogla bi otići odavde prije nego što šteta bude počinjena. Nitko ne bi ni znao da je bila tu. Ali što bi onda bilo s Robertom i njezinim sinovima? Nemilosrdno prisjećanje na opasnost u kojoj se nalazi njezina sestra, natjera je da se panično pokrene. Zgrabivši svoj kovčeg, spotakne se izlazeći iz kočije, a zatim posrne pred naletom vjetra. Nastojeći svim silama ostati u uspravnu položaju na skliskoj kaldrmi, ona podigne pogled prema visokom crnom zdanju ispred sebe. Već se i u kočiji bila smrzavala, no vani je vladala prava arktička hladnoća. Sidonie ustukne jer joj je vjetar prolazio kroz vunenu pelerinu kao nož kroz maslac. Iznad nje zabljesne munja, znakovita potvrda da je upravo stupila u kraljevstvo gotičkih romana strave i užasa. Od grmljavine, koja je smjesta uslijedila, upregnuti se konji nervozno uskomešaju. Usprkos razumljivoj želji da se što prije vrati u civilizaciju, kočijaš nije odmah otišao. „Gospodična, jeste li sigurni da vas očekuju?” Čak je i kroz zavijanje vjetra čula bojazan u njegovu glasu. Jednaku je bojazan i sama osjećala. Uspravila se što je čvršće mogla po takvoj oluji. „Da. Hvala vam, gospodine Wallis.” „Neka vam je sa srećom.” Popeo se na vozačko mjesto i potjerao konje u neujednačeni galop. Sidonie podigne kovčeg i žurno pohita kratkim stubištem do teških ulaznih vrata. Šiljasti luk iznad ulaza pružaoje slabu zaštitu. Još jedan bljesak munje osvijetli željezni 1

Craven na engleskom znači strašan, (op. prev.)

~3~ Anna


Foxy

zvekir u obliku lavlje glave. Ona ga podigne rukom u rukavici i ispusti ga da bučno tresne o vrata. Zvuk udarca jedva se čuo od hučanja vjetra. Njezino uporno kucanje nije urodilo brzim odgovorom. Činilo joj se da je temperatura pala još deset stupnjeva dok se pokušavala zaštititi od kiše koja ju je šibala sa svih strana. Što li će, zaboga, učiniti ako nikoga nema u kući? Kad su se vrata napokon odškrinula, otkrivši lice starije žene, Sidonieni su zubi već cvokotali, a tijelo joj se treslo kao u groznici. Udar vjetra dohvati plamičak svijeće u služavkinoj ruci i slabašno svjetlo zatreperi. „Ja sam...” poviče ona kako bi nadglasala oluju, no žena se samo okrene. Zbunjena, Sidonie krene za njom. Ušla je u prostranu glavnu dvoranu, prepunu sjenki. S visokih kamenih zidova visjele su prljavosmeđe tapiserije. Naprijed, u golemu kaminu nije gorjela vatra, pojačavajući dojam negostoljubivosti. Sidonie se tresla od hladnoće koja je ulazila u nju iz kamenih ploča ispod njezinih gležnjača. Iza nje, teška se vrata zatvore tupim, zlokobnim udarcem. Sidonie se preplašeno tržne i, okrenuvši se, ugleda još jednog ostarjelog slugu, ovaj put muškog, kako okreće ključ u bravi. Što sam to učinila ? Zašto sam, za ime božje, došla u ovo stravično mjesto ? Kad su se vrata zatvorila, tišina koja je vladala unutra učini joj se zlokobnijom od bučnog nevremena vani. Jedini zvuk koji se čuo bilo je sumorno kapanje vode iz njene potpuno mokre pelerine. Strah, njezin vjerni pratilac otkako joj je Roberta objasnila svoju situaciju, smjestio se u Sidonienu želucu poput olovna utega. Pristavši pomoći svojoj sestri, mislila je da će njene muke, koliko god stravične bile, brzo biti gotove. No u ovoj turobnoj utvrdi spopao ju je grozan predosjećaj da nikad više neće ugledati vanjski svijet. Dopuštaš mašti da ovlada tobom. Prekini s time. Ohrabrujuće riječi nisu uspjele zaustaviti paniku koja je rasla u njoj. Hodajući nepreglednom dvoranom za služavkom koja je i dalje šutjela, ona osjeti kako joj se žuč podiže u grlo. Činilo joj se da je iz uglova promatraju tisuće zlih duhova. Sidonie stisne obamrle prste oko ručke kovčega i podsjeti se što će zadesiti Robertu ako ne uspije u svojoj nakani. Mogu ja to. I dalje, međutim, ostaje gorka činjenica da bi svejedno mogla zakazati. Plan koji je osmislila u Barstovre Hallu, od samog je početka bio rizičan, no stigavši ovamo sama i nezaštićena, nije se mogla oteti zaključku da je njezina ideja zapravo bila jadna i glupa. Kad bi je barem ova sve dublja nesigurnost mogla dovesti do nekog drugog načina da spasi svoju sestru. Služavka se i dalje sporo vukla ispred nje. Sidonie je bila toliko ukočena od hladnoće da je teškom mukom pomicala noge. Stari joj sluga nije ponudio uzeti pelerinu niti kovčeg. Okrenuvši se, ona opazi da je netragom nestao, baš kao da je i sam jedan od duhova koji obitavaju u tom zamku. Sidonie i njena šutljiva pratilja stigle su do vrata na suprotnom zidu, jednako upečatljivih kao ulazna vrata. Žena pritisne kvaku i ona se bešumno otvore na dobro podmazanim šarkama. Skupivši hrabrost, Sidonie uđe u prostoriju ispunjenu svjetlošću i toplinom. ~4~ Anna


Foxy

Dršćući, zaustavila se na kraju jednoga od dugih stolova koji su se protezali kroz cijelu sobu. Sa svake njihove strane bili su poredani stolci od pune hrastovine, potamnjeli od starosti. Prostorija je očito bila predviđena za velika, bučna društva, no kad joj se pogled zaustavio na drugoj strani stola, ona opazi da je u njoj, osim stare sluškinje, još samo jedna osoba. Jonas Merrick. Nezakoniti plod skandalozne veze. Bogat kao Krez. Savjetnik moćnih i utjecajnih ljudi. I pokvarenjak koji će je večeras tjelesno iskoristiti. „Gospodaru, dama je stigla.” Ne uspravivši se iz nehajno zavaljena položaja u stolcu koji podsjeća na kraljevski tron, on podigne glavu. Od prvog pogleda na njegovo lice, Sidonie bolno zastane dah u grlu. Kovčeg joj isklizne iz slabih prstiju i padne na pod. Ona brzo pogleda dolje, prikrivši svoju potresenost kapuljačom. Roberta ju je upozorila. William, njezin šurjak, bio je nemilosrdan u opisivanju Merrickova karaktera i izgleda. A, dakako, kao i svi drugi, Sidonie je čula glasine. No ništa je nije moglo pripremiti na to unakaženo lice. Ugrizla se za usnicu do krvi, nastojeći se oduprijeti porivu da se okrene i pobjegne u noć. Ne smije pobjeći. Previše toga ovisi o njezinu ostanku. Kad su bile djevojčice, Roberta joj je bila jedina zaštitnica. A sada Sidonie mora spasiti Robertu, bez obzira na cijenu. Bojažljivo podigne glavu prema svojem zloglasnom domaćinu. Merrick je nosio čizme, kratke hlače i bijelu košulju, otkopčanu ispod vrata. Sidonie odvrati pogled od diskretne naznake mišićavih prsa i prisili se pogledati mu u lice. Možda će otkriti barem malo slabosti u njegovu odlučnom izrazu, tračak samilosti koji će ga odvratiti od tog stravičnog čina. No nakon pobližeg proučavanja zaključila je da su njezine nade uzaludne. Čovjek koji je toliko okrutan da uopće predloži takav sporazum s vragom, sigurno neće odstupiti sad kad mu je nagrada na dohvat ruke. Gusta kosa, crna poput ugljena i dulja nego što diktiraju modni trendovi, padala mu je preko visoka čela. Istaknute jagodice. Četvrtasta brada koja otkriva njegovu nadmenost i visoku razinu samopouzdanja. Duboke su je oči promatrale s izrazom dosađivanja, što ju je plašilo više nego da su bile ispunjene požudom. Vjerojatno nikada nije bio lijep, čak ni prije nego što mu je napadač iz tajanstvene prošlosti rasjekao autoritativan hrbat nosa i mršavi obraz. Ožiljak debljine palca protezao mu se od uha do kuta usana. Još jedan tanji ožiljak prepolovio mu je oholu crnu obrvu. Elegantnim pokretom blijede ruke on obuhvati teški kristalni pehar. Pod svjetlošću svijeća njegov pečatnjak s rubinom zloslutno je svjetlucao. Sidonie opazi da su vino u peharu i rubin na prstenu jednake boje. Boje krvi. Zatim smjesta požali što je to opazila. „Kasniš.” Glas mu je bio dubok i jednako prožet dosadom kao i njegovo držanje. Sidonie je očekivala da će biti uplašena. No nije očekivala da će se i rasrditi. Merrickova očita nezainteresiranost za svoju žrtvu pobudi u njoj snažan bijes, pročišćujući poput morske plime. „Putovanje je trajalo dulje od predviđenog.” Bila je toliko razjarena da joj ~5~ Anna


Foxy

ruke nisu zadrhtale dok je skidala kapuljaču. „Vremenski uvjeti ne podržavaju vaše podle planove, gospodine Merrick.” Otkrivši mu svoje lice, osjetila je gorko zadovoljstvo kad je njegov nezainteresirani izraz zamijenila zapanjenost i radoznalost. On se uspravi u stolcu i namršteno pogleda preko stola u Sidonie. „Tko ste vi, dovraga?”

DJEVOJKA, TKO GOD ona bila, nije ni trepnula na Jonasovo otresito pitanje. Pod raščupanom kosom boje kave, njezino je lice bilo blijedo i lijepo na senzualan, puteni način. Svakajoj čast na sabranosti. Iako je zacijelo izvan sebe od straha, i definitivno promrzla do kostiju, stajala je mirno poput mramorna kipa. Ali nije posve mirna. Promotrivši je malo podrobnije, Jonas spazi blijedo rumenilo na njenim obrazima. Nije ni približno nesalomljiva kakvom se nastoji predstaviti. I mlada je. Premlada za ciničnog, sebičnog nitkova poput Jonasa Merricka. Stojeći pokraj nepoznate ljepotice, gospođa Bevan stiskala je svoje naborane šake. „Gospodaru, rekli ste da očekujete neku damu. Kad je pokucala...” ,,U redu je, gospođo Bevan.” Ne skidajući pogled sa svoje gošće, on otpravi služavku pokretom ruke. Trebao bi biti srdit jer mu je njegova prvotna žrtva uspjela umaknuti, no znatiželja je bila jača od bijesa. Tko je ova jedinstvena djevojka? „Ostavite nas.” „Očekujete li još jednu damu večeras?” Usne mu se iskrive u podrugljiv osmijeh. „Ne bih rekao.” Njegov ocjenjivački pogled obuhvati djevojku od glave do pete. ,,Pozvonit ću kad vas budem trebao, gospođo Bevan.” Mrmljajući potiho riječi neodobravanja, domaćica napusti prostoriju ostavivši ga sama s njegovom gošćom. „Pretpostavljam da je ljupka Roberta zauzeta nečim drugim”, reče on izvještačeno učtivim tonom. Djevojčine pune usne stisnu se u ravnu crtu. Sigurno su joj se gadili njegovi ožiljci - kao i svima, uostalom - no, izuzevši blago ukočeno držanje kad je ušla u sobu, bila je neobično pribrana. Prelijepa Roberta ga je poznavala godinama i svejedno bi se prilikom svakog njihovog susreta stresla od jeze. Raspoloženje mu se pokvari zbog osujećenog paklenog plana. Prilično se veselio prilici da ženu svoga rođaka nauči podnositi njegovu nazočnost bez napadaja migrene. Ova mu je impulzivna ljepotica svojim dolaskom pokvarila planove. Dokono se pitao hoće li mu ponuditi odgovarajuću naknadu za takvo razočaranje. Teško je reći. Ispod iznošene pelerine pod kojom su se stvarale lokvice vode mogao je vidjeti vrlo malo. „Moje ime je Sidonie Forsythe.” Djevojka se ljutito predstavi, drsko isturivši bradu. Bila je predaleko da bi joj mogao vidjeti boju očiju, no znao je da svjetlucaju od bijesa. Imala je krupne, lagano nakošene oči i elegantne obrve, što joj je davalo egzotičan izgled. „Ja sam mlađa sestra lady Hillbrook.” „Moja sućut”, zajedljivo će on. Ali sada je znao tko je ona. Čuo je za neudanu sestru Forsythe koja živi u Barstowe Hallu, obiteljskom posjedu njegova rođaka, no nikad je nije osobno sreo. ~6~ Anna


Foxy

Bezuspješno je pokušao pronaći neku sličnost s njezinom sestrom. Roberta, vikontica Hillbrook, opjevana je ljepotica, ali u konvencionalnom engleskom stilu. Ova tamnokosa djevojka koja zrači netaknutom senzualnošću pripada posve drukčijoj vrsti žena. Postajao je sve zaineresiraniji, premda se trudio zvučati kao da je njezin posjet najdosadniji događaj na svijetu. „Gdje li Roberta provodi ovako divnu noć? Ako nisam pobrkao datume, dogovorili smo se da ćemo provesti tjedan dana uživajući u uzajamnu druženju.” Nešto poput trijumfa zabljesne na djevojčinu licu i njezina pritajena ljepota zasja poput baklje. „Moja je sestra izvan vašeg dosega, gospodine Merrick.” „Ali vi niste.” Namjerno je svoj osmijeh začinio prijetnjom. Smjesta je napusti njena kratkotrajna nadmenost. „Nisam.” „Pretpostavljam da nudite sebe u zamjenu za nju. Vrlo plemenito, ali i pomalo umišljeno ako mislite da bilo koja žena može udovoljiti mojim potrebama.” Bezbrižno je pijuckao vino, želeći iznervirati tu curu koja je upropastila njegove prljave planove. „Bojim se da to nije vaša dužnost. Vaša se sestra zadužila kockanjem, ne vi, koliko god bili dražesni, što zacijelo jeste.” Njezin se tanki vrat pomicao dok je gutala slinu. Da, iza te predstave hrabrosti definitivno se krije nervoza. Jonas nije bio dovoljno dobar čovjek da se sažali nad tom hrabrom djevojkom, no na jedan kratak i neugodan trenutak osjetio je nešto što je podsjećalo na razumijevanje. I on je nekoć bio mlad i uplašen. Sjećao se kakav je osjećaj glumiti hrabrost dok ti se srce steže od užasa. Neumoljivo je potjerao tu nepoželjnu empatiju u mračnu rupu u kojoj drži pod lokotom sva svoja davna, stravična sjećanja. „Ja sam vaša naknada, gospodine Merrick.” Glas joj je bio zadivljujuće hladan. Brava, incognita. „No ako ne želite mnome naplatiti dug, on postaje sporan.” „Tako tvrdi Roberta.” „Nečasno je...” On prasne u hrapavi smijeh i djevojka napokon ustukne, ali ne zbog njegova stravična lica, nego zato što joj se izruguje. „Čast je u ovoj kući nepoznati pojam, gospođice Forsythe. Ako vaša sestra ne može podmiriti dug svojim tijelom, onda će morati platiti na uobičajeni način.” Ona mu strogo uzvrati. „Vi veoma dobro znate da moje sestra ne može pokriti svoje dugove.” „To je njezin problem.” „Slutim da ste znali za to kad ste je prijevarom uvukli u svoju pokvarenu igru. Želite je iskoristiti kako biste porazili lorda Hillbrooka.” „Okrutne li optužbe”, reče on teatralno uvrijeđeno, iako su njezine sumnje posve opravdane. Nije planirao te noći uhvatiti Robertu u klopku i natjerati je na preljub, no takvoj bi prilici i bolji čovjek od Jonasa Merricka teško odolio. Pogotovo zato što je znao da je Roberta, osim što ga prezire, i nezdravo opčinjena njime. „Vaše osobno žrtvovanje u njezino ime vraški je dojmljiv čin sestrinske odanosti.” ~7~ Anna


Foxy

Djevojka ne odgovori ništa. On ustane i autoritativnim koracima prijeđe sobu. „Ako želite da prihvatim ovu zamjenu, trebao bih vidjeti što dobivam. Roberta možda jest praznoglava kokoš, ali je itekako ugodna oku.” „Ona nije praznoglava kokoš.” Gospođica Forsythe uzmakne, a zatim zastane i sumnjičavo ga upita: „Što to radite, gospodine Merrick?” Jonas joj se nastavi približavati. „Odmatam svoj dar, gospođice Forsythe.” ,,Odm...?” Ovaj put se nije ni potrudila prikriti uzmicanje. „Ne.” Usne mu se izviju u podrugljivi osmijeh. „Kanite cijelu noć nositi ovu mokru pelerinu?” Obrazi joj se još jače zarumene. Stvarno je dražesna s tim svijetlim tenom i punim usnama. Približivši joj se dovoljno blizu, mogao je vidjeti da su joj oči tamne, baršunasto smeđe, poput maćuhica. U njemu se probudi seksualno zanimanje. Nedovoljno snažno da bi ga uzbudilo, više kao znatiželja koja bi uskoro mogla prerasti u požudu. „Da. Odnosno, ne.” Ona podigne drhtavu ruku u crnoj kožnoj rukavici. „Pokušavate me zastrašiti.” On se i dalje smješkao. „Ako je doista tako, rekao bih da mi dobro ide.” Ona se uspravi do svoje pune visine. Za ženu je prilično visoka, no ni blizu njegovih stotinu osamdeset i pet centimetara. „Rekla sam vam zašto sam tu. Neću vam se odupirati. Ne morate glumiti opernog negativca.” „Otrpjet ćete moje odvratne dodire, ali nećete svući pelerinu? Nije li to malo blesavo?” Ona prestane uzmicati, ali samo zato što je stigla do zida iza sebe. Iz očiju su joj bijesno frcale zlatne iskre. „Nemojte me zadirkivati.” „Zašto ne?” upita on lijeno i ispruži ruku kako bi joj odvezao pelerinu oko vrata. Ona se stisne uza zid u bezuspješnom pokušaju bijega. „Ne sviđa mi se to.” „Naviknut ćete se.” Rukama joj okrzne ramena i osjeti njihovo napeto drhtanje ispod mokre vunene tkanine. „Na što šta ćete se naviknuti do isteka našeg druženja.” Svjesna svojeg nepovoljnog položaja, ona hladno reče, „Vjerojatno ste u pravu.” Jonas se uozbilji. „Roberta nije vrijedna ovoga, znate.” Djevojka - gospođica Forsythe, Sidonie - zurila je neustrašivo u njega. „Jest, vrijedna je. Vi to ne možete razumjeti.” ,,S time se mogu složiti.” Ako je ova luda ženska odlučila dobrovoljno skočiti u vlastitu propast, nije blesav da je spriječi u tome. Pogotovo kad tako ugodno miriše na kišu i, blago, u pozadini, na ženu. On razmakne pelerinu koja joj sklizne s ramena i pretvori se u vlažnu hrpu na podu, otkrivši tijelo s privlačnim oblinama koje će savršeno popuniti Jonasove šake. Ostavši bez dijela odjeće ona šokirano uzdahne, a zatim se dršćući uspravi i prkosno stisne čeljust. „Spremna sam.” „Čisto sumnjam, bella.” Proučivši malo bolje njezinu haljinu, Jonas reče s iskrenim zgražanjem:„Što to, dovraga, imate na sebi?” Ona ga osine otrovnim pogledom punim antipatije. „Što fali mojoj odjeći?” S neodobravanjem je gledao u naborani bijeli muslin haljine koja je premladenačka za nju, presvijetla za ovu nesretnu noć, pre-staromodna, pre... sve. „Ništa, ako ste se odjenuli za ulogu žrtvovane djevice.” ~8~ Anna


Foxy

„Zašto ne?” reče ona, oživljena duha. „Ja jesam djevica.” On zakoluta očima. „Naravno da jeste. Što nas dovodi do pitanja zašlo mi darujete svoju nevinost, umjesto da pustite svoju nerazumnu sestru da sama počisti za sobom.” „Vrijeđate me, gospodine.” On priguši smijeh. Ova je djevojka zabavnija od Roberte, koja bi ga dosad već sigurno počastila histeričnim ispadom. U najmanju ruku. Nije mogao zamisliti da bi ova ozbiljna božica pribjegla takvoj dramatici. Možda je ovo ipak njegova sretna noć. Blago razočaranje zbog Robertine podvale je blijedilo, da bi naposljetku posve nestalo pred umirujućim djelovanjem ove ljupke, prkosne djevojke. Uhvatiti Robertu u zamku nije bilo osobito izazovno, koliko mu god bio primamljiv plan da nategne ženu svojeg omraženog rođaka. Zavođenje Sidonie Forsythe obećavalo je vrlo dobru zabavu. „Ovo je moja najbolja haljina”, srdito će gospođica Forsythe. Jonas podrugljivo kvrcne prstom mlitavi volan na njezinu dekolteu. „Možda kad vam je bilo petnaest godina.” Pronicljivo je pogleda. „Koliko vam je zapravo godina?” „Dvadeset i četiri”, promrmlja ona. „A koliko ste vi stari?” „Za tebe sam prestar.” Trideset i dvije godine realno nisu neka osobita starost, no što se iskustva tiče, osjećao se kao da mu je milijun godina. Milijun nerazborito potrošenih godina. Lice joj odjednom zasja od nade. „Znači li to da ćete me pustiti?” Ovaj put se otvoreno nasmijao. „Ni u ludilu.” Izgledala je sve prestrašenije, kao da bi najradije pobjegla, pa je Jonas uhvati za rame, golo ispod tanašne tkanine gornjeg dijela njezine haljine. Pri tom prvom dodiru nešto neobjašnjivo prostruji među njima. Kad mu je pogled susreo njene uplašene smeđe oči, baršunaste poput maćuhica, on zaroni u njihovu meku dubinu. Drhtala je dok je njegov stisak popuštao sve do nježnog milovanja njenog ljupkog ramenog zgloba. „Što čekate?” jedva je progovorila kroz ukočene usnice. Trebalo bi ga bičevati zbog mučenja nedužne djevojke, no radoznalost je ipak prevladala. Drugim joj dlanom obujmi vilicu i nagne joj lice. Bio joj je toliko blizu da je mogao vidjeti svaku zlatnu zraku u njenim sjajnim šarenicama. Nosnice su joj se širile kao da udiše njegov miris, baš kao što je on udisao njezin. A možda je samo jako uplašena pa ima poteškoća s disanjem. „Pitanje je vrijedi li bludničenje sa sestrom žene moga neprijatelja jednako kao bludničenje sa ženom moga neprijatelja”, promrmlja on. „Gade”, prosikće ona, a on osjeti njezin topli dah na svome licu. On se nasmiješi na paničan strah u njezinim očima. „Upravo tako, bella donna.” Polako je sagnuo glavu kako bi spustio svoje usne na njezine. Njezin svježi, kišni miris preplavi mu osjetila i malo mu se zavrti u glavi od iščekivanja. Nije se odmakla, a usne su joj i dalje bile stisnute, no bio je opijen njihovom baršunastom toplinom. Klizio je svojim usnama preko njezinih. Bila je to više najava poljupca nego pravi poljubac. Čak i kad ga je obuzela požuda, tjerajući ga da je uzme, govoreći mu da je ona ondje radi toga, dodir njegovih usana ostao je lagan, škakljiv. Nije ni pojačao stisak ruke na njezinu ramenu kako bi ostala zarobljena njegovim ustima. Agonija napetog iščekivanja graničila je s ugodom dok je čekao njezin pokušaj bijega, psovke i pogrdne nazive. No ona je ~9~ Anna


Foxy

ostala nepomična poput porculanske figurice. S jednom bitnom razlikom - ugodna toplina pod njegovim usnama pripadala je ženi, a ne neživom porculanu. Nakon nekoliko sekunda on podigne glavu, iznenađen što toliko nevoljko prekida taj nezadovoljavajući poljubac. Disao je teško i isprekidano, odolijevajući porivu da je propisno poljubi. Možda neće imati neke osobite koristi od seksa sa šurjakinjom lorda Hillbrooka, no imao je ružan predosjećaj da ga to neće zaustaviti. Oči su joj bile razrogačene i tamne od šoka. Zato što ju je poljubio? Ili možda zato što je, makar i samo na trenutak, uživala u tome? „Čemu ovo oklijevanje?” Glas joj je bio hladan. „Obavite to već jednom.” Koreći je, kuckao joj je kažiprstom po obrazu. „Nisam još večerao”, reče on blago i pusti je iz zagrljaja. Ona zatetura, ali zadivljujuće hitro ponovno uspostavi ravnotežu. Disala je nesigurno i ubrzano kroz otvorena usta. Draži mu je bio njezin bijes od ove ranjivosti. I protiv njegove volje, njezina je ranjivost nagrizala njegovu nemilosrdnost kao hrđa željezo. „Hoćete li mi se pridružiti?” Ona mu uputi pogled pun više nego zaslužene mržnje. „Nisam gladna.” „Šteta. Trebat će vam snaga poslije.” Jonas pričeka malo da ona shvati na što je mislio, a onda sjedne i pozvoni gospođi Bevan, koja se pojavila iznenađujuće brzo. Vjerojatno je prisluškivala pred vratima. Kako u zamku Craven nema baš prilika za zabavu, nije joj to mogao zamjeriti. „Možete poslužiti večeru, gospođo Bevan”, reče on vedrim glasom, što mu priskrbi zbunjeni pogled njegove domaćice. ,,U redu, gospodaru. Za damu također?” Gospođica Forsythe i dalje je stajala na mjestu gdje ju je poljubio. Ponovno je izgledala poput mramorna kipa, no sad kad ju je dodirnuo, znao je da je od krvi i mesa. „Za dvoje?” Djevojka nije reagirala. Zaboga, zar je taj poljubac ušutkao njezin oštar jezik? Nadao se da će je uspjeti natjerati da ga ponovno upotrijebi. Ali ne za neobavezno ćaskanje. On se obrati gospođi Bevan. „Ne, samo za jednu osobu. Molim vas, odvedite damu u njezinu sobu. Gospodin Bevan mi može poslužiti večeru.” „U redu, gospodaru.” Starica izađe vukući noge, a nakon kraćeg oklijevanja djevojka podigne svoj mali kovčeg i krene za njom. Jonas poželi biti prisutan kad gospođica Forsythe shvati kako je, u ovom trošnom kamenom zdanju, njezina soba ujedno i njegova.

~ 10 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 2

U POSTELJI S baldahinom na četiri izrezbarena stupa, Sidonie se skvrčila ispod popluna. Vani je oluja napadala kamene zidove zamka. Od njezina se hučanja osjetila još nezaštićenijom. Strah ju je progonio još otkako je prije dva dana Roberta došla u Barstowe Hall i preklinjala je da joj pomogne. Strah joj je grčio želudac i smjestio joj kamenu knedlu u grlo. Strah je imao gorak okus u njenim ustima. Prekasno je za kajanje. Što god Merrick učinio Sidonie, neusporedivo je s onime što bi William učinio Roberti kad bi saznao da je njegova žena spavala s njegovim neprijateljem. Robertina ih je neodgovornost sve dovela u opasnost. Sidonie. Robertu. Robertina dva sina, Nicholasa i Thomasa. Pa ipak, Sidonie se nije mogla dugo srditi na nju. Roberta joj je bila više majka nego sestra dok su živjele pod nemarnom vlašću svojih roditelja. A onda je Roberta zamijenila hladnu, zajedljivu tiraniju njihova oca okrutnošću svoga muža. Tijekom osam godina braka, Roberta se iz živahne, tople djevojke pretvorila u nervoznu sjenku. Jedini trenuci kad bi Sidonie ugledala tračak nekadašnje Robertine vedre naravi bili su oni kad bi pobjeđivala za kartaškim stolom. Kad bi je krenulo, Roberta nije bila u stanju razmišljati o posljedicama. Nije teško zamisliti kako ju je Merrick namamio još dublje u igru, sve dok nije konačno držao neprijateljevu ženu u svojoj moći. Iz ponosa, ali i radi izbjegavanja skandala, i William i Roberta su tajili istinu o svojem nesretnom braku. Jonas Merrick nije mogao znati koliku je štetu nanio nevinim dušama prihvativši obećanje lady Hillbrook. A možda je i znao, ali ga nije bilo briga. I zato sada Sidonie kao žrtveno janje čeka u postelji Jonasa Merricka. Pretpostavila je da je to njegova soba, iako sujedini dokazi njegova boravka u ovoj prostoriji dvije srebrne četke na toaletnom stoliću i blagi miris koji se osjećao na posteljini i u zraku. Kad ju je poljubio dok su bili dolje, utisnuo joj se u osjetila na način koji nije mogla objasniti. A to joj se nije sviđalo. Njegovje dodir ostavio nevidljivi trag. To ju je možda još više plašilo od onoga što će se dogoditi u ovoj blještavoj sobi. Dok je zamišljala kako je svojim moćnim tijelom pritišće u madrac, u stisnutom grlu joj se zaglavi vrisak. Okruženje je nije nimalo ohrabrivalo. Naprotiv, dodatno ju je plašilo, pa čak i zbunjivalo. Bila je to najčudnija soba kojuje ikada vidjela. Zlato posvuda. Na staromodnom, kićenom pokućstvu, zidnim svijećnjacima, u blistavim metalnim nitima u zastorima i tepisima. Kamo god se okrenula, Sidonie je mogla vidjeti svoj odraz u gomili zrcala. Umjesto slika, na zidovima su visjela uokvirena zrcala. U svakom kutu podna zrcala. Zrcalo iznad toaletnog stolića, iznad komode s ladicama, između vrata ormara. No najšokantnije - i zastrašujuće - bilo je veliko ovalno zrcalo na baldahinu iznad njezine glave. Taj dokaz taštine njezina nepredvidiva domaćina zbunjivao ju je. Nemaran stil odijevanja nije odavao umišljenu osobu. No koji bi normalan čovjek bio opsjednutost vlastitom unakaženošću? ~ 11 ~ Anna


Foxy

Visoko iznad sebe gledala je u odraz blijede djevojke koja leži ispruženo i mirno poput mrtvaca ispod debelog pokrivača. Zlatnog, dakako. Gusta, smeđa kosa strogo joj je začešljana od lica prema natrag i upletena u pletenicu koja joj leži na grudima poput zmije. Djevojka leži sama u postelji. Gospodinu Merricku se očito ne žuri konzumirati svoju nagradu. Sidonie je prvo sjedila na stolcu. No kad je počela drhtati u pokisloj haljini od muslina, presvukla se u spavaćicu. Nakon nekoliko sati, koje je otkucavao pozlaćeni sat na ormaru, premjestila se u krevet. Nema smisla otezati s pripremama kad ionako ne može izbjeći završnicu. Mrzovoljno se pitala bi li Merrick pokazao veći entuzijazam da ga umjesto neiskusne neznanke u postelji čeka njezina lijepa sestra. No dakako, on nije namamio Robertu ovamo zato što ju je želio. Skovao je ovaj plan kako bi nanio težak udarac svome rođaku, lordu Hilbrooku. Ovo je samo još jedan u nizu okrutnih mečeva između dvojice zakletih neprijatelja. Pojačavši stisak prstiju na pokrivaču, Sidonie pokuša biti fatalistički smirena. No hrabrost je napusti čim je zamislila Merricka kako ulazi u nju. Hoće li tražiti da se razodjene? Hoće li ga morati... dirati? Hoće li je ponovno poljubiti? Smiješno, no to joj se činilo najopasnijim. Njegov poljubac ju je posve zbunio. Čedan i nježan poput dječje puse. No činjenica da Merrick već odavno nije dijete, tu je gestu lišila istinske nevinosti. Bio je to njezin prvi poljubac. Prvi poljubac muškarca. Prvi požudni poljubac. Baš tužno što se dogodio pod tako prljavim okolnostima. Tužno i neočekivano sramotno. Jer joj taj poljubac, koji joj se trebao gaditi, nije bio nimalo mrzak. Merrickove su usne umjesto zgražanja u njoj izazvale zanimanje. Kako li će tek reagirati kad on odluči uzeti i više od poljupca? Ne, neće misliti na to. Neće... Teško je, međutim, ne misliti na Merricka ležeći u njegovu krevetu. Doduše, njezin je domaćin odavno izgubio zakonsko pravo na korištenje prezimena Merrick. Trebao bi nositi majčino prezime. Jonas Merrick sin je Anthonvja, pokojnog vikonta Hillbrooka, i njegove priležnice Španjolke koja je tvrdila da je njegova žena. Vikontov mlađi brat uspješno je pobio tu njezinu tvrdnju i Jonas je proglašen nezakonitim sinom. Nakon Anthonyjeve smrti, njegov nećak William naslijedio je titulu vikonta Hillbrooka, a sukob između Jonasa i njegova bratića, koji vuče korijene još iz njihova djetinjstva, postao je još suroviji. Sidonie zadrhti. Williamova reakcija, kad bi saznao kako je njegov nezakoniti bratić spavao s njegovom ženom - jer je cilj Merrickova plana zacijelo bio da William dozna za to jednostavno je nezamisliva. Prisjećanje na činjenicu da Robertin život ovisi o onomu što će se dogoditi u ovoj postelji, ohrabri Sidonie. Sve dok se teška vrata nisu otvorila. Merrick uđe korakom grabežljivca u svijećama osvijetljenu sobu. Dubok ženski strah, gust i težak poput katrana, spuštao joj se u želudac dok se pridizala u sjedeći položaj. Merrick se doimao nevjerojatno krupnim dok je stajao ležerno naslonjen na dovratak, ruku prekriženih na grudima. Igra sjena i svjetlosti svijeća njegovu je unakaženu licu davala demonski izgled. ~ 12 ~ Anna


Foxy

Odjeven samo u košulju i uske hlače do koljena, trebao bi se smrzavati. Očito posjeduje nadljudsku otpornost na hladnoću. Čak uz vatru koja je gorjela u kaminu Sidonie je bila zahvalna na dodatnoj toplini koju joj je pružao debeli poplun. A pružao joj je zaštitu od njegova pogleda. Što je zapravo glupo, jer će Merrick, osim što će vidjeti njezino tijelo, ove noći učiniti znatno više od toga. Promatrao ju je s jednakom istraživačkom znatiželjom koju je opazila dok su bili dolje. Nije imala pojma što se zbiva iza tih duboko usađenih očiju. On pokaže bradom u smjeru pladnja na toaletnom stoliću. „Niste gotovo ništa pojeli.” „Nisam.” Nervoza ubija tek. Nije jela još od doručka, kad se prisilila ubaciti u sebe komad prepečenog kruha i malo čaja. Proguta slinu kako bi navlažila suho grlo, nastojeći da joj glas zvuči smireno, iako se tako nije osjećala. „Svejedno, hvala što ste mi poslali hranu.” On slegne ramenima kao da se radi o nebitnoj sitnici. U proteklih nekoliko godina Sidonie je rijetko nailazila na ljubaznost i naučila ju je cijeniti. Merrickjoj je poslao i vruću vodu. Nakon cjelodnevnog putovanja osjećala se umornom i iscrpljenom. Nevjerojatno koliko čistoća tijela može djelovati okrepljujuće na duh. „Nemojte moju primjedbu shvatiti kao prigovor, no ovo što činite je besmisleno.” Proučavao ju je kao da želi iskopati njezine najskrivenije tajne. Jedna od tih tajna davala joj je moć nad njime, više nego što bi on ikad mogao zamisliti. Obuzme je zlokoban predosjećaj i želudac joj se dodatno stisne od straha. Sidoniena tajna veoma je opasna, a instinkt joj je govorio da bi Merrick bio neugodan neprijatelj. Pridigne se, držeći čvrsto zlatni prekrivač iznad grudi. „Kad kažete ‘besmisleno’, mislite na spavanje s vama?” upita ona zajedljivo. On nagradi njezinu oštrinu podrugljivim smiješkom. Imao je lijepa usta, izražajna, idealne punoće. Usta koja obećavaju seksualno umijeće s kakvim se osoba poput Sidonie teško može nositi. „Što će se dogoditi kad se udate? Kako ćete objasniti mužu zašto niste djevica?” Sidonie odlučno stisne vilicu i odgovori s potpunom sigurnošću. „Nikad se neću udati.” A zatim se pripremi na njegove prigovore. Većina ljudi smatra nezamislivim da se žena ne želi udati. „Shvaćam.” Izraz lica mu je i dalje bio neutralan. „Pretpostavljam da vas je Robertino iskustvo navelo na takvu odluku. U ime pravde, međutim, osjećam dužnost naglasiti kako je William loš primjerak mojega spola.” Ona podigne bradu. „Većina muškaraca koje sam upoznala loši su primjerci. Čini se da su sebičnost, oholost i nasilništvo neotuđivi dijelovi muškog karaktera.” „Pih. Zacrvenio sam se u ime svoga roda”, nehajno će on. „Ne bi se reklo da ste vi iznimka”, reče ona ogorčeno. „Tužno, ali istinito, draga damo.” On se uspravi i odšeta do pladnja s hranom. „Da vidimo čega sve ovdje ima.” Sidonie se namršti, prateći ga zbunjenim pogledom. Kretnje su mu bile spore, kao da mu se nimalo ne žuri. Bila je uvjerena da će je htjeti obeščastiti čim uđe u sobu. Nije valjda razočarana zbog nedostatka žara s njegove strane? No ima nečeg ponižavajućeg u oklijevanju okorjelog razvratnika nakon što mu je ponudila svoju nevinost. ~ 13 ~ Anna


Foxy

Merrick zapravo uopće nije tako jeziv kakvim ga predstavljaju. Roberta ga je opisala kao vražjeg zavodnika nezamislivo odvratna izgleda. Kad je prvi put ugledala njegovo lice, Sidonie je bila zgranuta, no ponajprije zato što takvi ožiljci mogu biti samo posljedica stravično bolnih ozljeda. Sada, čak i nakon tako kratkog poznanstva, mogla je vidjeti čovjeka iza tih ožiljaka. Crte njegova lica bile su privlačnije od klasično lijepih. Imao je zanimljivo lice, pametno i puno životne snage. Upečatljivo. Baš kao što je i sam vlasnik tog lica upečatljiv muškarac. Nervozno se pitajući kakvu on to igru igra, promatrala ga je kako reže tvrdi žuti sir i stavlja nekoliko komada na krekere. Za tako velikog muškarca, imao je iznenađujuće elegantne ruke. Pod treperavim osvjetljenjem, prsten s rubinom svjetlucao je sumorno, kao znak opasnosti. Mislila je da će biti neprijateljski raspoložena i uplašena. I bila je. No pojavili su se i drugi, manje definirani osjećaji. Znatiželja svakako. Oprezno zbližavanje. I još nešto uzbudljivo i nepoznato. To iritantno buđenje pozornosti više ju je brinulo od straha i antipatije. Bila je svjesna Merricka životinjskim intenzitetom kakav nikad prije nije osjetila. On joj pruži tanjur. Ne rekavši ništa, ona uzme kreker i počne ga grickati, a on se odmakne i nasloni se na izrezbareni stup kreveta. Na usnama mu je titrao jedva vidljivi osmijeh. Pogledom mu je pratila oštri rub gornje i puni luk donje usne. Kombinacija straha i opčinjenosti koju je pobuđivao u njoj činila ju je nespokojnom, uznemirenom. „Mislila sam da ćete biti...” počne ona, a zatim se upita koliko je mudro spominjati njegov plan da je upropasti. „Mogu zamisliti.” Ponovno joj ponudi tanjur s hranom. Uzela je još dva krekera. „Zašto ste tu?” „U ovoj sobi? Fuj, gospođice Forsythe, niste li malo preizravni?” Ona se zacrveni od srama. „Ne.” Merrick vrati tanjur na pladanj i napuni dvije čaše crnim vinom. „Mislite, tu u zamku Craven?” „Da.” Prihvatila je vino i otpila gutljaj. A zatim još jedan. Od ugodne topline zvona za opasnost sada nisu bila glasnija od šapta. Ruka koja je stiskala plahtu sada se opustila i zglobovi joj više nisu bili bijeli od napetosti. „Ne bi li bilo praktičnije zavesti Robertu u Fernevu?” Prije nekoliko godina, Merrick je kupio Ferney, susjedni posjed trošnog, ali i dalje prekrasnog Barstowe Halla. Zatim je u njega utrošio cijelo bogatstvo da bi ga pretvorio u rezidenciju dostojnu vikonta. Ma, dostojnu kraljevića. Sidonie nikad nije bila unutar njegovih dveri, no prema onomu što je vidjela izvana, Chatsworth je u usporedbi s Ferneyem obična baraka. Susjedi su neprestano šaputali o toj veličanstvenoj palači. Ali, mudro, nikad u Williamovoj blizini. Sidonie se divila odvažnosti tada joj neznanog Jonasa Merricka. Pobrinuo se da njezin šurjak ni na trenutak ne zaboravi kako je u svakom pogledu, osim nasljeđem, za klasu ispod svoga bratića. Merricku je na usnama i dalje lebdio blagi smiješak dok je stavljao još sira na krekere i ponudio ih Sidonie. „I najzaostaliji bi muž otišao po svoju zabludjelu ženu ako bi se nalazila na susjednom posjedu.” ~ 14 ~ Anna


Foxy

Ona prihvati tanjur i položi ga na koljena. I pritom ispusti pokrivač, koji joj sklizne niz grudi. Merrick nije ničime pokazao da je to opazio. „Možda ste u pravu.” Smazala je još nekoliko krekera. „Osim što, naravno, uživate u gotičkoj dramatici ovog zdanja.” „Nikad nisam razmišljao o tome na taj način.” Ona mu uputi skeptičan pogled i otpije još malo vina. Čaša je bila poluprazna. Kako se to dogodilo? „Želite li me napiti?” „Ne.” On podigne svoju čašu kao da joj nazdravlja. „Neće vam uspjeti, znate.” „Što mi neće uspjeti?” „Pokušaj da me smekšate alkoholom.” „To mi je drago čuti. Želim vjerovati da niste toliko nezreli da uasjednete na tu smicalicu.” On uzme njenu sada već praznu čašu i odloži je na stol pokraj svoje. „Jeste li završili s tim tanjurom?” „Jesam, hvala.” Dodala mu je prazan tanjur i on ga odloži na pladanj. Očekivala je da će biti hladna i ponosna kad joj dođe uzeti nevinost. Umjesto toga osjećala je zbunjenost i iznenađujuću blagonaklonost prema gospodinu Merricku. Naravno, i dalje nije željela da joj radi... ono. No imala je poteškoća prizvati nadmenu uvrijeđenost koja ju je dosad održavala. Možda je ipak alkohol učinio svoje. Kao i njegova ljubaznost koju je diskretno pokazao brinući se da štogod pojede. Jadna, naivna Sidonie Forsythe. Dobrovoljno se odriče vlastite čednosti u zamjenu za nekoliko komadića kvalitetnog domaćeg sira. Ne, ova slabost je opasna za nju. Bude li mu popustila bez prigovora, nikad si to neće moći oprostiti. „Prestanite se poigravati mnome”, zahtijevala je iznenadno grubim tonom. Ona strgne prekrivače sa sebe prenaglašeno energičnim pokretom i legne ispruženo na leđa, zureći u zrcalo iznad sebe. Muškarac koji se voli promatrati dok je sa ženom u krevetu zaslužuje prezir. Za ime Božje, nije ni pokušao prikriti svoju nepopravljivo pohotnu narav. No bilo je teško nastaviti prezrivo šutjeti kad je pokvarenjak koji joj kani uzeti nevinost prasnuo u smijeh. „Pobogu, gospođice Forsythe, vama doista hitno treba modni savjetnik.” „To je samo moja... moja spavaćica.” Odbijala je pogledati prema njemu. Grlo joj se stisne od nelagode kad joj je se prišuljao bliže. „Unutra ima mjesta za šest osoba.” Sidonie ga ljutito pogleda. „Niste valjda očekivali da ne nosim ništa na sebi? Noć je prehladna. Da ne spominjemo ostalo.” Gospodin Merrick ju je temeljito proučavao svojim užarenim pogledom. Pouzdano je znala da je zamišlja golu i da je sama kriva za to jer je spomenula tu mogućnost. Cijeli svoj život slušala je upozorenja da će je njezin prebrzi jezik kad-tad dovesti u nevolju. A sada se nedvojbeno nalazi u nevolji. Ne samo zato što se nehajno ponašanje gospodina Merricka odjednom pretvorilo u zainteresiranost. To kratkotrajno ocjenjivanje njezina tijela trajalo je možda nekoliko sekunda, no njezina je koža svejedno bila užarena. Trbuh joj se zgrčio u bolnoj mješavini stida i nepoželjnog uzbuđenja. Pogleda ga u oči, i smjesta požali zbog toga. Grabežljivi bljesak u njima nije ostavljao mjesta sumnji. ~ 15 ~ Anna


Foxy

„Previše je slobodnog prostora između vašeg golog tijela i tog šatora koji nosite na sebi.” Pronicljivo je pogleda. „Zar ste doista mislili da ću ustuknuti pred svim tim flanelom?” „Branim se najbolje što mogu”, promrmlja ona, uperivši ponovno pogled u baldahin. Iskreno, nije joj ni palo na pamet da bi mogla spakirati štogod drugo umjesto spavaćice koju uvijek koristi. „Podcjenjujete poticajnu moć mašte”, zajedljivo će on. „Sad me kopka kakvo se blago krije ispod tog mora tkanine.” Prestravljeno nijema, Sidonie okrene glavu i zapilji se u njega. Merrickova hinjena nehajnost smjesta se raspline i ona jasno ugleda snažnu požudu na njegovu sumornom licu. Zrak je treperio od zapaljive seksualne napetosti. U tišini od koje se dižu dlake na koži, zvuk kiše koja je udarala o prozore činio se kao neprimjerena smetnja. „Skini to”, reče on tiho. Dragi Bože... Stigao je taj trenutak. Naravno da jest. Zato je i došla u Merrickov dom, da mu ponudi svoje tijelo. Slabi su izgledi da će radije izabrati rani počinak uz dobru knjigu. Srce joj je kucalo u divljem, paničnom ritmu i ona se nevoljko pridigne u sjedeći položaj pa drhtavim rukama uhvati rub spavaćice. Nakratko nije vidjela ništa osim bijelog flanela, a zatim je bila slobodna. Prkosnim pokretom baci spavaćicu na pod. Nije htjela pogledati u Merricka, niti otkriti koliko se poniženo osjeća pokrivanjem intimnih dijelova rukama. Tek je tada punom snagom pogodi, kao čekićem po limu, izopačenost te sobe ispunjene zrcalima. Poput beskrajna odzvanjanja tog metalnog zvuka, posvuda je vidjela svoje nago tijelo. Blijeda koža. Stršeće grudi. Gole noge. U stotinu odraza u zrcalu, Merrick se nadvijao nad njom, visok, dominantan, neumoljivo muževan. Njegova raskopčana košulja blistala je pod svjetlom svijeća nadnaravnom bjelinom. Otkako je skinula spavaćicu nije se uopće pomaknuo, no napetost u njegovu dugačkom tijelu odašiljala je poruku da će svako traženje milosti ostati neuslišano. Njegovo je držanje odavalo spremnost na lov. Tišina se nastavila sve dok nije poželjela vrištati. Okrenuvši se u struku, ona pogleda prema njemu. Izraz lica mu je bio ispunjen nečime što je čak i ona u svojoj nevinosti prepoznala kao seksualno uzbuđenje. Oči su mu plamtjele poput srebrne buktinje na tom oštrom, uglatom licu. Nestao je onaj bezvoljni, zajedljivi čovjek koji ju je hranio improviziranom večerom. Ovaj muškarac je rob vlastitog seksualnog nagona. Paničan strah joj se smjestio u trbuh. Paničan strah i nepoželjna znatiželja. Kad je pogledala u Merricka, tijelom joj prostruji nepoznata toplina. Pristavši zamijeniti Robertu, bila je uvjerena kako će njene muke biti stravične. Kad već mora izgubiti nevinost, stravične bi joj muke barem ostavile netaknuto samopoštovanje. Merrickov užareni pogled dao joj je naslutiti da će njezino samopoštovanje biti prva žrtva ove očajničke pogodbe. Progutala je slinu kako bi navlažila suho grlo, grčevito stišćući plahtu ispod sebe. Bila je toliko napeta da se bojala kako će se, ako je dotakne, raspući na dva dijela. Mišić na obrazu mu se trzao, a šake mu se stezale uz bokove kad se njegov spori, istraživački pogled zaustavio na njezinim grudima. ~ 16 ~ Anna


Foxy

Sekunde su se pretvorile u užareni plamen. Na njezino poniženje, bradavice joj se ukrute. Merrick stisne oči i uputij oj znalački pogled koji joj dodatno oteža muku, a usne mu se izviju u nadmeni osmijeh. Znao je da joj nije odbojan, koliko god ona željela da to bude. Polako je prebacio pozornost na trokut smeđih, mekanih dlaka između njezinih nogu. Osjećala se kao da je dodiruje ondje. Tekuća lava preplavi joj utrobu i ona glasno uzdahne od šoka. Stisnula je bedra i brzo spustila ruku dolje kako bi prekrila svoju ženskost. „Prestani”, prošapće ona glasom promuklim od suza koje je odbijala proliti. Činilo se da je nije čuo. Naprotiv, prišao joj je još bliže i podvukao joj ruku pod vrat. Ona se preplašeno tržne, a zatim nepomično sjedne. Kroz nadirući val topline osjeti zadebljanja blagih žuljeva na njegovim rukama. Nakon kraćeg oklijevanja, ispunjenog elektricitetom, polako joj je počeo spuštati ruku niz vrat, do žile koja je u njemu divlje kucala. Svaki joj je živac bio napet, a osjećaj kao da joj se tijelom širi rastopljena lava još se više pojača, čineći je nepodnošljivo uznemirenom. Instinkt joj je govorio da se odmakne, povuče pokrivače preko sebe, sakrije se. Ponos joj je, međutim, nalagao da miruje. Ruka kojom joj je istraživao tijelo spusti se još niže i pomiluje joj gornji dio grudi. Zatim joj okrzne ukrućenu bradavicu. Tijelom joj prostruji nepoželjna ugoda. Njezino isprekidano disanje glasno se čulo u tišini sobe. Pogled joj poleti prema njegovu licu, na kojem je ugledala požudu, ali i nešto što je izgledalo kao čuđenje. Srcejoj bolno poskoči u grudnom košu. „Prekrasna si”, reče on promuklim glasom. Nježno joj je kružio oko bradavice, a onda joj krupnim dlanom obuhvati cijelu dojku. To je bilo previše. Nije više mogla izdržati tu lažljivu predigru, koliko god bila ugodna, jer je ovaj prljavi poslovni sporazum bojila neiskrenom nježnošću. Otrgne se od njega i sklizne na podnožje kreveta. Barem je uspjela skupiti hrabrost da ponovno pogleda u žicalo iznad sebe. Ležala je ukočeno, a tijelo joj je bilo bljeđe od plahte ispod nje. Lice joj je bilo iskrivljeno od straha i odlučnosti. Jagodice sujoj bile rumene kao od groznice. „Učinite to.” Jedva je prepoznala svoj piskutavi glas. „Za Boga miloga, nemojte me mučiti. Samo... učinite to već jednom.” Odraz muškarca u zrcalu bio je dugo nepomičan. A zatim je brzim, elegantnim pokretom, od kojega je njezino razbludno srce brže zakucalo, podigao teški brokatni prekrivač. „Ispričavam se, gospođice Forsythe.” Nije više zvučao kao onaj potreseni, iskreni muškarac koji joj je rekao da je prekrasna. Prezrivim pokretom prebaci prekrivač preko njezine golotinje. Nije mogla progovoriti od šoka kad se okrenuo na peti i uputio prema vratima. „Večeras mi se ne konzumiraju mučenice.”

~ 17 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 3

SIDONIE JE STAJALA uspravno u golemom predvorju, usred blijedog kruga od sunčevih zraka. Nosila je svoju debelu pelerinu i u ruci je stiskala kovčeg. „Što, dovraga, radite?” Jonas joj brzo priđe preko kamena poda i zaustavi se na samo nekoliko koraka od nje. Sva sreća da ustaje rano, inače bi zakasnio. Pregledavao je nacrte za novi kanal kad je gospođa Bevan banula u knjižnicu ne bi li ga obavijestila kako je mlada dama zatražila korištenje njegove kočije. Gospođica Forsythe se naglo okrene na njegovo razjareno pitanje. Zabezeknuto je zurila u njegovo lice i on je znao da su se oboje prisjećali trenutaka u njegovoj postelji. Ta su sjećanja tutnjila u njemu poput eksplozije tisuću topova. Njezine lijepe oči potamne od osjećaja koji je jedino mogao protumačiti kao poniženje, a zatim se u njima pojavi spasonosan bijes. „Odijevate li se ikad kao kršćanin?” Opet ga je iznenadila. To mu se sviđalo. Gotovo jednako kao što mu se sinoć sviđalo njezino razodjeveno tijelo. A to mu se stvarno jako sviđalo. On se podrugljivo nasmije. „Ovo je moj dom. Ako mi se nosi samo košulja, onda ću nositi samo košulju. Ako mi se ide u obilazak posjeda bez ičega na sebi, to je također moje pravo.” Obrazi joj se blago zarumene od spominjanja golotinje. Jutros izgleda svježije. Očito je uspjela malo odspavati nakon što je izmarširao iz njezine sobe. Kamo sreće da je i njemu to uspjelo. „Nije me briga kakvu odjeću nosite.” Ako je osjećala nemir, zamaskirala ga je smirenom odlučnošću. No on se bio spreman okladiti kako je njezina pribranost bila jednako lažna kao predviđeni profit u planu za kopanje novog kanala. „Ionako se nikad više nećemo vidjeti.” „Na vašem se mjestu ne bih previše nadao takvom razvoju događaja”, reče on podrugljivo. „Pokušaj iskradanja odavde bez pozdrava, vraški je otrcana smicalica.” „Nemamo što reći jedno drugomu.” „Doista tako mislite?” On se okrene prema gospođi Bevan. „Recite Hobbsu da ne priprema kočiju.” Nije mu padalo na pamet svađati s njom pred znatiželjnim ušima domaćice. „Možda bismo mogli nastaviti ovu raspravu u knjižnici.” „Radije bih napustila vašu kuću i pretvarala se da se ovi neugodni sati nisu uopće dogodili.” „Tako ratoborna u tako rano jutro.” Glas mu je namjerno bio protkan krajnje izvještačenom dosadom. „To je mrvicu naporno.” „Samo za čovjeka u vašim poznim godinama”, uzvrati mu ona istom mjerom. ~ 18 ~ Anna


Foxy

Brava ancora. Mogao je zamisliti koliko joj je neugodno u njegovoj blizini nakon onoga što se dogodilo - i što se nije dogodilo - protekle noći. No svejedno mu je borbeno uzvraćala. „Dopustite mi barem da odmaram svoje stare kosti najastuku dok me verbalno napadate.” Nije bilo duhovitog odgovora. I dalje ga je gledala s oprezom. „Radije bih otišla.” „Vjerujem. No i dalje morate isplatiti Robertin dug. Niste valjda zaboravili na to?” Iz njenih prekrasnih očiju frcala je mržnja. „Nisam zaboravila. Sinoć sam vam platila.” Onjoj se zlobno nasmiješi. „To je stvar mišljenja.” Zatim pokaže prema knjižnici. „Gospođice Forsythe?” Ona mu se namršti pa pogleda prema gospođi Bevan koja ih je promatrala s gorljivim zanimanjem. Boja na djevojčinim obrazima poprimi dublju nijansu crvene i ona kratko kimne glavom. „Pet minuta.” Jonas je znao da ne smije preagresivno iskorištavati svoju prednost. Ili barem da mora pričekati dok ne budu sami. Otvorio je vrata i uveo je u sobu ispunjenu knjigama. Kad joj je skinuo pelerinu, ramena su joj se napeto uspravila u savršeno ravnu crtu. Bijela haljina ispod nje i dalje je bila posve neprikladna, iako mu se sviđalo kako joj je zategnuta preko punih grudi. Zamišljajući da joj ponovno dlanovima obuhvaća savršene dojke, šake mu stisnu grubu vunenu tkaninu pelerine. Pokleknuvši pred iskušenjem, on se nagne i udahne njezin svježi miris. Jutros ne miriše na kišu nego na sapun od limuna. No i taj mu je običan miris uspio uzburkati krv od želje. Prebacio je pelerinu preko stolca i prišao joj bliže kako bi odvezao vrpce njezina ružnog šeširića. Tko god je birao njezinu odjeću trebao bi biti udavljen i raščetvoren. Ona mu odgurne ruke, a disanje joj se ubrza - od straha ili od uzbuđenja, nije bio siguran. Vjerojatno oboje. „Prestanite.” „Samo želim da vam bude ugodnije.” Vrpce se olabave i on joj skine šeširić pa ga baci na pelerinu. „Ne morate glumiti da vam je stalo do moje ugode. Da je tako, pustili biste me da odem.” Usne mu se tržnu dok se odmicao od nje. „Ali onda ne bi meni bilo ugodno.” Jonas pokaže rukom prema kožnoj fotelji. „Molim vas, sjednite.” Nastavila je stajati nasred sobe, osjećajući se neugodno. „Ne, hvala. Ionako ću uskoro otići.” On odšeta do prozora i nasloni se na okvir, uživajući u toplini neuobičajeno sunčanog dana za to doba godine. Oluja se protekle noći izdivljala do kraja i sada je vani bio ugodan dan za studeni. No slutio je da će se temperatura u knjižnici uskoro spustiti za nekoliko stupnjeva. Čvrsto ju je prikovao pogledom. „Niste mi djelovali kao varalica, gospođice Forsythe.” Držanje joj je i dalje bilo nedokučivo, iako je vjerojatno shvatila na što je mislio. „Nisam vas ni na koji način prevarila, gospodine Merrick.” Glas mu je bio blago oštar. „Kako biste nazvali svoje razočaravajući ponašanje nakon što ste mi obećali... zadovoljenje?” Ona problijedi i stisne šaku oko ručke kovčega. „Sinoć me niste željeli”, reče bezizražajno. ~ 19 ~ Anna


Foxy

Jonas podigne obrvu hineći nevjericu dok mu je u ušima odzvanjala zavodljiva pjesma njegove rastuće želje. „Niste toliko nevini.” Ona tiho zareži pa se naglo okrene i odmakne od njega uz šuštavo komešanje skuta njezine tanke haljine. Uspio je nakratko vidjeti dva lijepo oblikovana gležnja. Zanimljivo koliko ga je taj prizor uspio uzbuditi, budući da ju je već vidio golu. „Vidim da ste raspoloženi za zadirkivanje, gospodine.” Naslonivši zabačenu glavu na okvir prozora, on je promotri niz grbavi hrbat svojeg slomljenog nosa. „Ne, raspoložen sam za naplaćivanje svoga duga.” Ona zastane i pogleda ga sa zabrinutošću u svojim tamnim očima. Njegovi groteskni ožiljci djelovali su zastrašujuće i na odrasle muškarce. Zašto ne mogu zastrašiti ovu neiskusnu djevojku? „Ponudila sam vam... svoje usluge; vi ste ih odbili.” Odložila je kovčeg, tvrdoglavo stisnuvši vilicu. „Mislim da imam pravo nesmetano otići odavde.” „Trebali biste biti odvjetnik, gospođice Forsythe. Sinoć ste se koristili sličnom logikom kad ste se pojavili ovdje umjesto svoje čarobne sestre.” Iako mu nije bilo nimalo krivo što je došlo do te zamjene. Roberta je lijepo, premda površno stvorenje, i Jonas bi je vrlo rado poševio. Osobito zato što bi, svaki put kad bi se zabio u nju, znao da nabija rogove onom bijedniku od svoga bratića. Ali Robertina sestra... Sidonie Forsythe je dragulj kakav nikad nije vidio. Sad kad ju je pronašao, nije blesav da joj dopusti otići odavde pjevajući. „Ne inzistirate valjda na punoj naknadi.” Nesigurnost koja se stalno naslućivala ispod njezine hinjene odvažnosti, odjednom je postala očita. „Ne nakon...” „Vjerojatno ste došli ovamo očekujući da ćete morati upravo to učiniti”, reče on hladno. Prekrižio je ruke na prsima kako bi se suzdržao od posezanja za njom. Jedan mizerni, čedni poljubac i malo istraživanja njezine svilene kože bilo je dovoljno da u njemu izazove grozničavu žudnju za dodirivanjem ove djevojke. „Ovo je ludost.” Poput kobile koja je nanjušila pastuha, nervozno se premještala s noge na nogu. „Ne želite li mi staviti na raspolaganje svoju kočiju, otpješačit ću do Sidmoutha i ondje pronaći kakav prijevoz. To je samo nekoliko milja.” Okrene se i odmaršira prema vratima. On skoči prema naprijed i uhvati je za ruku. „Čekajte.” I smjesta osjeti, čak i kroz rukav, onu istu električnu povezanost koju je osjetio sinoć obuhvativši joj dojku. Kad ga je preneraženo pogledala svojim smeđim očima, znao je da je i ona to osjetila. Iako to očito nije željela. Odupirao se porivu da je uzme u naručje. To što joj je samo nakratko okusio usne, probudilo je glad za pravim poljupcem. Sjećanje na njezino veličanstveno tijelo držalo ga je budnim cijelu noć. A kad bi napokon uspio malo zaspati, sanjao je nju. Golu. Voljnu. Kako uzdiše od užitka dok se zabija u nju. Drhtala je pod njegovim rukama. „Ne morate me tako grubo stezati.” „Možda ne moram, ali svakako želim”, rekao je Jonas i za nagradu dobio još jedno dražesno crvenjenje. Nije se mogao sjetiti kad se zadnji put družio sa ženom koja je toliko ~ 20 ~ Anna


Foxy

čedna da se crveni u licu. Željele su ga samo žene kojima je dosadio otrcani šarm neoštećenih muškaraca. „Što ćemo s Robertinim dugom?” Nadmenost napusti gospođicu Forsythe. „Ja sam došla k vama. Ja...” Trudio se ne obazirati na strah na njezinu licu. Ovo nije trenutak za buđenje savjesti. „Ništa zato”, reče on glumeći nehajnost. „Roberta može prodati nakit i tako me isplatiti.” „To je nemoguće.” On osjeti pod stiskom ruke njezin drhtavi otpor. ,,William bi to otkrio.” Aha, napokon su stigli do glavnog problema. „Vjerojatno.” Utroba mu se stisnula u neželjenom osjećaju krivnje kad su u djevojčinim očima zasjale suze. Suze koje je hrabro otjerala treptanjem. Baš kao što mu je hrabro ponudila svoje tijelo kako bi spasila svoju sestru. Sidonie Forsythe je izvanredna žena. No zbog toga je samo još jače želi zadržati u svome domu. Neobičnog li trenutka za spoznaju da zavidi Roberti. Sigurno je divno uživati u tako postojanoj ljubavi kakvu Sidonie pokazuje prema svojoj sestri. Njegov ga je otac nedvojbeno volio. No njegov je otac bio osakaćen smrću svoje žene i skandalom koji je nakon toga uslijedio. Jonas je kroz život pun izdaje i odbacivanja izgubio vjeru u ljubav. Prečesto su se iza nje skrivali sebični interesi. Prečesto se pokazala prekrhkom da preživi čak i najslabiji pritisak. Pa čak i ako je ljubav stvarno ta moćna, sveprožimajuća sila kako tvrde pjesnici, ona svejedno za sobom ostavlja razaranje. Pa ipak, Sidonie voli svoju sestru toliko silno da je spremna ovako se žrtvovati umjesto nje. Zaboga, još će postati sentimentalan. Otjerao je njemu nesvojstveno samosažaljenje i usredotočio se na ženu ispred sebe. Turobno je zurila u njega. „Vi znate, zar ne?” „Da William iskaljuje bijes na svojoj ženi? Nisam znao do sinoć. Satima sam ležao budan, pokušavajući odgonetnuti vaše ponašanje.” I psujući kao kočijaš što je zbog ponosa morao spavati na minijaturnom krevetcu u garderobi. „Vaše ponašanje ima smisla jedino ako bi posljedice mojeg zavođenja Roberte bile uistinu stravične. A moj je bratić uvijek liječio razočaranje nasiljem.” Utroba mu se stisne kad je shvatio da je nesvjesno rukom dotakao svoje unakaženo lice. Nadajući se da gospođica Forsythe nije opazila taj pokret, on brzo položi ruku natrag na bok i reče nešto tvrđim tonom. „Mogao sam to pretpostaviti.” Jadna vražja Roberta. Život u braku s Williamom zacijelo je pravi pakao. Sad je shvaćao zašto je uvijek tako luđački dobro raspoložena u društvu - vjerojatno je sretna jer joj muž ne može vezati ruke ujavnosti. Jonas joj je gotovo spreman oprostiti što se svaki put prestravi kad ga vidi. Gospođica Forsythe je djelovala skrhano. Glas joj je bio tih i drhtav. „Ako znate za... Robertinu situaciju, kavalirština nalaže da joj oprostite dug.” Usne mu se razvuku u neveseli osmijeh. „Baš kao ni časti, u ovoj igri nema kavalirštine. Zacijelo ste već upoznati s činjenicom da sam kopile rođenjem i pokvarenjak po naravi.” Očekivao je da će ustuknuti pred njegovim prostačkim riječima, no ona mu se otvoreno suprotstavi. „Ostanem li ovdje, bit ću upropaštena.” ~ 21 ~ Anna


Foxy

Progunđavši štogod s gnušanjem - više sebi nego njoj - oslobodio joj je ruku i vratio se do prozora. Ona pođe za njim i neoprezno mu stane preblizu, zapiljivši se u njega kao da traži neki znak dobrote. Tražit će ga do sudnjeg dana. Svijet ga je pretvorio u čudovište, a on se potrudio opravdati taj naziv. „Toga ste morali biti svjesni i prije dolaska ovamo.” Prisilio se zvučati ravnodušno, iako mu je njezina blizina snažno uzburkavala osjetila. Sunčeve zrake koje su se probijale kroz prozor otkrile su mnoštvo raskošnih boja u njezinoj tamnoj kosi. Boja lana. Boja zlata. Crveno-smeđa. „Valjda ste izmislili neku priču za svoje najbliže kako biste opravdali svoju odsutnost sljedećih sedam dana.” „Svejedno ne želim da mi ime bude okaljano.” „Dajem vam svoju riječ da će naša... veza ostati tajnom.” A žalim nastavi zajedljivo. „Uživajte u svojoj slobodi, gospođice Forsythe. Ovaj tjedan ne morate ništa raditi.” „Ne moram onda ni postati bludnicom.” Usne mu se podignu u osmijeh na njezin brzi odgovor. „To ipak morate.” Iako je još posve netaknuta - kako je, zaboga, moguće da nijedan muškarac nije opazio ono što je njemu odmah bilo razvidno? Sidonie Forsythe je u svojoj srži senzualno stvorenje. Bez obzira na groteskno lice, Jonas je prilično umješan u zadovoljavanju žena. A njegovi najdublji instinkti govorili su mu da će ona, jednom kad prevlada moralne skrupule, itekako uživati u spolnom činu. Mjerkala ga je s neskrivenim prezirom. „Prisilili biste me da spavam s vama, znajući da sam u vašoj postelji isključivo kako bih spasila sestru od tjelesnog napada?” „Rekao sam vam - ne konzumiraju mi se mučenice.” Pogled joj se nije nimalo smekšao. „Nikad neću svojevoljno doći u vašu postelju.” Primivši je za ruku, on osjeti kako ga prožima val topline koji mu je zamalo do kraja uništio kontrolu. Povukao ju je da sjedne pokraj njega na prozorsku klupicu. „Volio bih dobiti priliku da vas uvjerim u suprotno, bella.” U kojem mu je trenutku njezina želja postala toliko bitnom? Negdje između onog poljupca i trenutka kad je shvatio koliko će slatko biti njezino prepuštanje jednom kad konačno svojevoljno završi u njegovu zagrljaju. Ona se pokuša odmaknuti, no ne uspije u tome. „Samo se uobražena budala može nadati kako će u tjedan dana uspjeti promijeniti moje mišljenje. Ne bih ga promijenila ni za stotinu godina.” On ponovno suspregne osmijeh. Je li osjetila tu snažnu energiju koja treperi među njima? Nije mogao vjerovati da jedino on izgara od želje, koliko god ona riječima poricala svoju. „Upravo ste mi dodatno zasladili izazov.” „Nisam... koketirala s vama, gospodine Merrick. Samo sam htjela reći da gubite vrijeme na taj besmisleni plan.” ,,U svakom ćete se slučaju vratiti svojoj sestri neoštećeni”, reče on smireno, vješto joj skidajući rukavicu. Umirao je od želje da joj dotakne kožu. Zbog cinizma u izrazu lica izgledala je starije od svojih dvadeset i četiri godine. „Nije vam ni na kraj pameti da biste mogli izgubiti, zar ne?” ~ 22 ~ Anna


Foxy

On joj prinese ruku svojim usnama i utisne vrući poljubac u njezin meki dlan. Njezin miris ga ispuni i opije kao najbolje vino. „Vjerujem u svoj fatalni šarm.” Ona pokuša osloboditi ruku. Obrazi su joj bili ružičasti od bijesa i još nečega što je on neutemeljeno optimistično protumačio kao nevolji užitak. „Gotovo bi se isplatilo ostati i održati vam lekciju iz skromnosti.” „Drago mi je da tako mislite.” Nerado joj pusti ruku. No od dodira njezine kože misli su mu se pretvarale u kaos, a trebala mu je hladna glava za ostvarivanje zacrtanih planova. „Zaboravljate na sestrin ulog u našoj pogodbi.” Crte lica joj se zategnu od šoka. Uistinu je bila zaboravila na Robertu. „Znači, i dalje me prisiljavate.” On slegne ramenima. „Samo kako biste ostali u zamku Craven kao moja gošća. Sve ostalo je vaš izbor.” Ona se uspravi i pogleda ga s istim onim hladnim prezirom koji je pokazala sinoć. Hoće li pristati? Iznenadilo ga je koliko silno želi da ostane. Bit će na paklenim mukama do isteka tjedna. Sam Bog zna kako će se suzdržati od posezanja za njom dok mu sama ne pristane postati ljubavnicom. A sigurno će pristati. No svejedno mu se želudac stisnuo od mučne napetosti dok je čekao na njezin pristanak. Ona udahne duboko od nervoze, a onda progovori zadivljujuće sabrano za kreposnu ženu koja će se podati razvratniku. „Da razjasnimo nešto, gospodine Merrick.” On nagne glavu i reče ironično: „Svakako, gospođice Forsythe.” Glas joj je zvučao bezizražajno dok se trudila zadržati nadzor nad sobom. Golomje rukom stiskala rukavicu u svome krilu. Bila je to nijema, prosvjedna gesta protiv onoga na što je Jonas prisiljava. ,,U zamjenu za moj ostanak u zamku Craven sljedećih sedam ili, točnije, šest danajer sam jednu noć već provela pod vašim krovom, Roberti ćete oprostiti njezine kockarske dugove.” ,,U zamjenu za tvoje društvo, bella. Bit ću posve otvoren - ja te i dalje želim u svome krevetu i dat ću sve od sebe da te namamim onamo. Ne smiješ se zaključati u najvišu kulu.” „Neću varati.” „Nećeš varati ni na druge načine. Ne smiješ se zaključati ni u svojoj glavi.” Ona se zacrveni. „Ne znam na što mislite.” „Da, znaš. Kad ti budem govorio što ti kanim učiniti, slušat ćeš me. Kad te budem dirao a vjeruj mi, tesoro, dirat ću te puno i često, onako kako nikad nisi zamišljala da te muškarac može dirati - nećeš se odupirati užitku.” Ona mu uputi frustrirani pogled ispod trepavica. „Doista vam ne nedostaje samopouzdanja, gospodine Merrick. Imam li uopće izbora ili baš moram ostati?” Osmijeh mu postane prefrigan. I pobjednički. Uspio je. Naravno da jest. U ovoj je igri od samog početka držao sve adute u svojim rukama. Odbijao je obratiti pozornost na sramotni osjećaj olakšanja u želucu. „Ima li Roberta kakvog nakita za koji William ne zna?” Ona stisne usne. „Stvarno ste gad.” ~ 23 ~ Anna


Foxy

„Nedvojbeno.” Njegovo šaljivo snebivanje ovaj put je zvučalo neiskreno. Ona zaslužuje bolje od ove pogodbe i to oboje znaju. Jonas ispruži noge u lažnoj gesti bezbrižne nadmoćnosti. Ona kratko kimne glavom. Oči su joj i dalje imale sumoran sjaj. „Pristajem na vaše uvjete, gospodine, i jedva čekam da nakon tjedan dana neokaljana napustim ovo mjesto.” „A ja jedva čekam noći pune razuzdane strasti u vašem naručju gospođice Forsythe.” Usne mu se razvuku u širok pobjedonosan osmijeh. Crnilo mu se da čuje zvuk fanfara. „Neka bolji pobijedi “ Ona ga prostrijeli neprijateljskim pogledom, iako je boja njezinih obraza, koja je ostala nepromijenjena još od njegova poljupca, kvanla ubitačan dojam. „Neka bolja pobijedi, gospodine Merrick “

~ 24 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 4

ŠTO JE, POBOGU, učinila? Sidonie je i dalje bila u zamci, baš kao i kad je Roberta prije dva dana preklinjući tražila njezinu pomoć. Trebala je znati da će joj propasti pokušaj bijega nakon samo jedne noći. Merrick ju je nagovarao da ostane, s ona se očajnički borila protiv sudbine. No prijetnja koja njezinoj sestri visi nad glavom, ipak je na prvom mjestu. Posljednji put kad je William pomahnitao, slomio je Roberti ruku i dva rebra. Kad bi saznao da ga je žena prevarila s najgorim neprijateljem, ubio bi je. Sidonie je uspjela barem donekle ponovno uspostaviti kontrolu nad sobom, no nije podcjenjivala Merrickovu sposobnost da joj oteža borbu za očuvanje vlastite kreposti. Već mu je sada jedva odolijevala, i to bez previše truda s njegove strane. I zato joj je, čak i dok mu je davala svoju riječ da će surađivati, mozak mahnito smišljao način izlaska iz te situacije. No nije mogla ništa smisliti, osim neuvjerljive odluke da će ostati nevina, koliko god bila u iskušenju. Vjeruj mi, tesoro, dirat ču te puno i često, onako kako nikad nisi zamišljala da te muškarac može dirati. Pokušala je prikriti drhtaj pri sjećanju na njegov duboki glas dok je izgovarao te riječi, obećavajući putene užitke o kakvima nije mogla ni sanjati. „Hoćemo li potvrditi dogovor rukovanjem?” On ustane i pruži joj svoju elegantnu ruku. Sidonie suspregne poriv da mu kaže kako ju je već sasvim dovoljno dodirivao. „Zašto ne?” Čim je njegova ruka dotakla njezinu, kožom joj prostruji vrućina. A kad joj je poljubio dlan, vrućina se pretvorila u buktinju. Pustio joj je ruku s izrazom lica koji je govorio da zna kako djeluje na nju. To je ojačalo njezin otpor. Iako je u sebi morala priznati da je Merrick privlači na neobjašnjivoj i dotad joj nepoznatoj razini, kanila mu je i dalje prkositi u lice. Nadala se, možda uzaludno, da će je spasiti oštar jezik i svadljivo ponašanje. Sljedećih šest izazovnih dana Sidonie će biti neprekidno svjesna svoga uznika. Točnije, sljedećih šest noći. Susrevši pogled Merrickovih srebrnih očiju, shvatila je, s neugodnim osjećajem u želucu, da bi joj se tih šest dana moglo Činiti kao vječnost. Tek je nekoliko trenutaka prošlo otkako su rukovanjem zapečatili svoj dogovor, a njoj je već bilo jasno u kakvu se opasnost dovela dopustivši mu da je dira kad god i kako god želi. Prisjećajući se dodira njegovih prstiju na goloj koži, nije bila svjesna ničega oko sebe. Nelagodno se promeškoljila na prozorskoj klupi. On uopće nije tajio svoje nemoralne planove. Barem je bio iskren prema njoj. Prijeteći glas njezine savjesti podsjetio ju je da nije bila iskrena prema njemu. Ne posve. Nije mu ~ 25 ~ Anna


Foxy

spomenula svoje otkriće koje bi mu moglo zauvijek promijeniti život. Ona odvrati pogled kao da joj na licu može pročitati krivnju zbog tajne koju skriva od njega. „Jeste li doručkovali?” Ona se namršti i ustane, pa makar mu morala stajati preblizu. Sjedeći na prozorskoj klupi osjećala se previše neugodno, kao laka meta. „Gospodine Merrick, put do moga srca ne vodi kroz želudac.” On podigne svoje crne obrve. „Mene ne zanima vaše srce, gospođice Forsythe, nego drugi dijelovi vašega tijela.” ,,Oh.” Kad je barem ne bi stalno ostavljao bez teksta. Za ime Božje, što se to zbiva s njom? Zar je moguće da je jednim poljupcem u dlan uspio izbrisati dvadeset i četiri godine principijelnosti? Palcem joj je ležerno trljao nadlanicu. Doduše, on ništa nije radio ležerno. „Budući da ćemo uskoro postati vrlo intimni, predlažem da prestanemo s formalnostima. Moje ime je Jonas.” „Mislim da je za mene bolje da se držimo formalnosti.” ,,Aja sam siguran u ishod kako god se međusobno oslovljavali, bella.” „Dobro, neka ti bude”, razdražljivo će Sidonie. Uspravila se i povukla ruku, iznenađena što ju je odmah pustio. „Smiješ me zvati Sidonie.” Zašto je ne bi pustio? Držao ju je točno ondje gdje mu odgovara. Unutar dometa njegovih udaraca. „Odlično. Pomisao da ti šapćem na uho gospođice Forsuthe dok ulazim u tebe, previše me napaljuje.” Ona se zacrveni na eksplicitnu sliku koju je opisao. „Ne smiješ to govoriti.” Njegov trijumfalni osmijeh pogodi je u živac. On joj priđe bliže i nadvije se nad nju. „Nećeš se valjda predati već na samom početku igre, Sidonie?” Prgava joj narav pohita u spas. Za njega je možda njezina propast nebitna sitnica, no njoj nije nimalo svejedno zbog toga. „Valjda ću se naviknuti na tvoje prljave misli i jezik.” Jonasov se smijeh ovije oko njezina otpora kao bršljan oko trošne kamene kule. „Hoćeš, sigurno. Barem na to.” Odšetao je do vrata i otvorio ih teatralnim pokretom. „Hoćemo li prijeći u blagovaonicu?” Mjerkao ju je nedokučivim pogledom. ,,A onda bismo mogli skupa jahati.” Ona se bijesno zacrveni. „Gospodine Merrick...” Osmijeh mu postane lascivan. „Tko od nas dvoje sada ima prljave misli? Moram obići posjed nakon oluje. Mislio sam da bi ti godio svjež zrak.” Ona odmaršira u hodnik. Šest dana. Nakon toga će biti slobodna i nikad više neće vidjeti razbludnog, iritantnog Jonasa Merricka. Slutila je da će to biti šest dana mučenja kakvih bi se i sam vrag postidio. U TRENUTKU KAD je Sidonie žurno ušla u dvorište ispred konjušnica, Jonas je razgovarao sa sitnim, suhonjavim muškarcem koji je držao uzde dva čistokrvna konja, bijelog arabera i krupnog crvenkastosmeđeg škopca. Ne prekidajući razgovor, njezinjoj neprijatelj uputi blagi smiješak. Potrošila je više vremena na preodijevanje nego što je bilo ~ 26 ~ Anna


Foxy

dogovoreno, no on ničime nije odavao nestrpljenje. Ponovno se zamislila nad oprečnošću karaktera dvojice bratića koji su nosili isto prezime Merrick. William je mrzio i najnedužnije uznemiravanje i planuo bi na svakoga tko bi ga omeo ili prekinuo u nečemu. Sve te godine samoće, koje je uglavnom provela administrirajući Barstowe Hall, nisu je mogle pripremiti za obranu od opasnog razvratnika. Vjerojatno je nekoć imala djevojačke snove o očaravajućim muškarcima koji će je obasipati pažnjom. Nije ih se mogla sjetiti. Činije dovoljno odrasla da može shvatiti dinamiku bračnog odnosa, snovi sujoj postali prozaičniji: neovisan, koristan životu kojem sve odluke donosi sama i nijedan je muškarac ne smatra svojim vlasništvom. Konjušar joj kimne glavom u znak pozdrava i nestane u konjušnici. Merrick ju je promatrao sa sjajem u očima. Bilo je u njima seksualne želje, odobravanja njezina izgleda, ali i nečega što nije mogla protumačiti. Kao da joj je uputio pitanje, a ona potvrdno odgovorila, ne znajući na šio je pristala. Ona otrese neugodan osjećaj i podigne bradu. U ruci je stiskala mali, otmjeni bič. „Vidim, pronašla si jahaće odijelo”, reče on neutralno. „Vidim, pripremljen si za sve mogućnosti kad ti dame dolaze u posjet”, odgovori ona pomalo zajedljivo. Ugledavši moderno crno jahaće odijelo na svome krevetu - njegovu krevetu, zapravo ustuknula je od nelagode. Iako je uporno ponavljala samoj sebi kako njegove veze nisu njezin problem, taj osjećaj ojađenosti nije je napuštao. Sitne bore oko očiju mu se prodube, otkrivajući kako se dobro zabavlja. „Nikad nisam doveo nijednu ljubavnicu ovamo, ako te to brine.” „Ja nisam tvoja ljubavnica”, prasne ona, iznervirana činjenicom da je njezino neraspoloženje smjesta pripisao ljubomori. „Još.” Promotrio ju je temeljito, od glave do pete. „Pristaje ti.” „Pretijesno je. Gospođa Bevan je morala pomaknuti dugmad. To je razlog mojeg kašnjenja.” „Ti si puno... obdarenija od svoje sestre.” Zureći u njegovo lice, blesavo se pitala jesu li mu draže mršavije žene. U usporedbi s Robertinom vitkom građom, ona je izgledala poput valkire. „Roberta ne jaše”, reče ona, uvjeravajući samu sebe kako joj nije stalo što taj grešnik misli o njezinu izgledu. Još malo ispraznog pretvaranja. Polako postaje prava majstorica u tome. „Ne poznajem dovoljno dobro tvoju sestru da bih znao čime se voli razonoditi - osim kartanjem za novac.” „Prestrogo sudiš o njoj.” Sidonie obuzda poriv da kaže Merricku kako njezina sestra nije oduvijek bila to neurotično, uobraženo stvorenje koje on poznaje. Kad su bile male, Robertina ljubav bila je Sidonieno jedino utočište od majčine ravnodušnosti i očeva prezira. Merrick slegne ramenima. „Ona je bila samo sredstvo za postizanje cilja.” Sidonie stisne usnice. „To, pretpostavljam, vrijedi i za mene.” On je pogladi ispod brade rukom u rukavici. „Ti si u posve drugoj kategoriji, bella.” Njegovo milovanje - ako se tako kratkotrajan dodir može uopće smatrati milovanjem trajao je samo jednu sekundu, no ona ga je osjetila sve do nožnih prstiju. Te apsurdne ~ 27 ~ Anna


Foxy

reakcije njezina tijela na njegove dodire, umjesto da oslabe, postajale su sve intenzivnije što ga je bolje upoznavala. „Da, rekla sam da ti se neću opirati”, reče ona s gorčinom u glasu. „Dan je prelijep za prepiranje”, nježno reče Jonas. „Dopusti da ti pomognem uzjahati Kismet, postaje nemirna.” Kad joj je obuhvatio struk, očekivala je da će mu ruke odlutati ili da će ih zadržati ondje malo dulje. On ju je, međutim, samo podigao i s nevjerojatnom lakoćom smjestio u damsko sedlo. Prekrasna se kobila nemirno odmakne u stranu, no Jonas je brzo zaustavi umirujućim riječima. Jonas zna sa ženama, pomisli Sidonie, osjetivši još jedan ubod gorčine. Baš čudno da ga je Roberta opisala kao toliko stravično ružnog da izaziva noćne more. Pokušala je zamisliti kako bi Merrick izgledao bez ožiljaka, no oni su joj se činili njegovim sastavnim dijelom jednako kao i ta njegova senzualna, vješta usta. On priđe dovoljno blizu da primi Kismetine uzde. „Budi mirna dok ti namještam stremenje.” Odmaknuo joj je crne skute. Dršćući od napetosti, čekala je da joj dotakne nogu, no njegove su ruke sigurnim pokretima stezale kožno remenje. Nedvojbena spretnost tih snažnih ruku u jahaćim rukavicama izazove treperenje u njezinu trbuhu. S Kismetinih je leđa imala savršen pogled na njegovu divlju, cigansku kosu. Bila je crna poput tinte i neuredna - još jedan dokaz njegova nepopustljiva očekivanja da se svijet prilagođava njemu. Odmaknuo se i pogledao prema njoj. „Je li ti hladno?” Tako bi silno voljela da može prikriti svoje reakcije. „Ne.” Čekala je da prokomentira njezino drhtanje, no on se samo okrene i podigne svoj šešir s klupe iza sebe te elegantno uzjaše svoga škopca, a njeno srce zakuca jače dok se divila njegovoj nepatvorenoj snazi. Vjeruj mi, tesoro, dirat ću te puno i često, onako kako nikad nisi zamišljala da te muškarac može dirati. Dok su se laganim kasom udaljavali od zamka, Sidonie pokuša odagnati sjećanje na Merrickovo zastrašujuće obećanje bjesomučno smišljajući neutralnu temu za razgovor. Što nije bilo nimalo lako, jer bi se, kad god bi pogledala prema njemu, sjetila njegovih poljubaca i dodira njegovih ruku na svojoj goloj koži. „Zašto me zadirkuješ na talijanskom? Mislila sam da govoriš...” A zatim se sjetila kako je društvo njegovu majku smatralo gotovo prostitutkom. Vjerojatno ne voli razgovarati o Consueli Alvarez. On podigne obrvu u zajedljivi luk, kao da joj je pročitao misli. „Pretpostavljala si da besprijekorno govorim španjolski?” „Ne govoriš ga?” „Majka mi je umrla kad su mi bile dvije godine. Uopće je se ne sjećam.” ,,Oh.” Ona zastane. „Žao mi je.” Uslijedila je neugodna tišina. Jahali su preko prostranih zelenih polja, a s lijeve su im se strane prostirale strme litice. Ispod njih valovi su udarali o stijene. Krik galebova nošenih vjetrom zvučao je poput vapaja izgubljenih duša. Iza njih, mračno i impozantno zdanje zamka Craven zauzelo je veći dio obzora. Čak je i obasjan suncem djelovao sumorno. ~ 28 ~ Anna


Foxy

Tišina među njima postajala je sve neugodnija. Čuo se samo mukli, monotoni bat konjskih kopita po gustoj travi. Uznemireno je pogledom tražila oko sebe štogod za razgovor - vrijeme joj se činilo banalnom temom, ali je svejedno bila spremna prokomentirati ljepotu sunčanog dana - kad on odjednom progovori. „Nakon mojeg neuspjeha na Etonu, otac me odveo u Veneciju, gdje sam živio godinama.” Nešto u tonu njegova glasa reklo joj je kako se iza tog kratkog odgovora krije znatno složenija priča. Što šta u vezi s njime nije shvaćala, a zanimalo ju je mnogo toga. Brinula ju je ta njezina grozničava radoznalost. Merrick je bio stranac. Bilo bi joj lakše kad bi to i ostao. Kako i dalje nije progovarala, on nastavi. „Rijetko smo se vraćali u Englesku.” Mogla je pretpostaviti i zašto. Bila je premlada da bi se mogla sjećati izvorna skandala o lordu Hillbrooku i ženi koja je tvrdila da je njegova vikontica, no zlobni su jezici godinama prepričavali tu priču. Mnogi njezini dijelovi su, međutim, ostali tajnoviti. Kao, primjerice, odakle Jonasu ožiljci na licu. Sidonie je bila upoznata s osnovnim činjenicama. Opće je poznato da je Jonasov otac, Anthony Merrick, cijeli svoj život pokušavao dokazati valjanost svoga braka. Nakon njegove smrti, naslov vikonta naslijedio je njegov nećak William, Jonasov bratić. Isti onaj William koji se ubrzo nakon toga oženio Robertom Forsythe radi njezina miraza. Anthony Merrick je na neki način, doduše, ostvario svoju osvetu. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u Engleskoj, a ništa od njegova imetka, osim Barstowe Halla u Wiltshireu i gradske rezidencije obitelji Merrick u Londonu, nije bilo dijelom neotuđive baštine. Nakon Anthonyjeve smrti prije devet godina, njegovo golemo bogatstvo naslijedio je Jonas Merrick. William Merrick je dobio samo dvije ruševne kuće, koje je njegov ujak namjerno zapuštao, i nimalo sredstava za održavanje dostojanstva naslova Hillbrook. Jonas je, s druge strane, otad postao još imućniji. Bio je pametan, odlučan, inovativan i nemilosrdan. Njegovo mu je bogatstvo osiguralo nevoljko prihvaćanje društva, usprkos nezakonitosti njegova podrijetla. William je pak srljao iz jednog lošeg poslovnog pothvata u drugi, sve dok se nije našao na samom rubu bankrota. A sa svakim novim propalim poslom njegova mržnja prema Jonasu sve se više pretvarala u maniju. Koliko je samo puta Sidonie čula kako William proklinje svoga rođaka. Također, William bi postajao sve nasilniji i okrutniji prema Roberti nakon što bi se Jonas na ovaj ili onaj način pokazao boljim od njega. To je podsjeti, iako joj zapravo ne treba podsjetnik, na razlog njezina dolaska u zamak Craven. Merrick se uputi prema rtu. Sidonie ga je slijedila niz blagu padinu prema nepreglednoj plaži. Usprkos toplu, sunčanu danu, sivi su valovi zvučali poput grmljavine dok su zlokobnom snagom udarali o obalu. Osjetivši odjednom potrebu za otpuštanjem napetosti uz pomoć brzine, ona potjera Kismet u galop. Najedan divan trenutak nije postojalo ništa osim šibanja slanog zraka po njezinom licu i bubnjanja kopita po glatkom pijesku. Čula je Merricka iza sebe, no nije se okrenula. U tom joj je trenutku trebala ta iluzija da može pobjeći svojim nevoljama. No to je uistinu bio kratak trenutak. Stigavši do stjenovitog kraja plaže, ona povuče uzde i naglo zaustavi Kismet. Zatim se okrene u sedlu kako bi promatrala Merricka dok joj se približavao na svojem galopirajućem konju. Krupni se riđan zaustavi iza nje. Ona zadrhti od energije kojom je Merrick zračio ~ 29 ~ Anna


Foxy

dovodeći s lakoćom moćnu životinju pod svoj nadzor. Te spretne ruke, kojima umiruje nervozna konja, uskoro će dodirivati njezino tijelo. Nagnuvši se kako bi potapšao baršunasti konjski vrat, on pogleda prema Sidonie. Bljesak u njegovim srebrnim očima poručio joj je kako zna o čemu je razmišljala. Naravno da zna. „Osjećaš li se sada bolje?” Taj lagani trzaj njegovih usana dirnuo juje ravno u srce. Ona zatrepće. U srce? Ne, ne, ne. Srce nije uključeno u ovu priču. Već je dovoljno duboko zaglavila trampeći svoje tijelo. Osjetio je njezinu uznemirenost. „Što te muči?” Zagrizavši usnu, ona izabere opasnu iskrenost. „Stalno zaboravljam da me kaniš upropastiti.” Da ga nije tako pozorno promatrala, vjerojatno bi joj promaknuo zabrinuti izraz od kojeg su mu nakratko potamnile oči. Iznenadila ju je spoznaja da očito i ona polako uči čitati Merrickovo lice, baš kao što on s lakoćom čita njezino. Ta sve veća prisnost među njima nagrizala je njezin obrambeni zid, no trenutačno joj se nije znala oduprijeti. „Siguran sam da neću učiniti ništa tako drastično”, blago će on. „Ovo okruženje iz gotičkih romana poigrava se s tvojom maštom.” Njegov se škopac toliko približio njezinoj kobili da se Merrickova noga sudarila s njezinom. Rukom joj obuhvati vrat, uplevši prste u njezinu kosu, olabavljenu razuzdanim galopom. Koža joj se zategne od vrućine. O, Bože... Nervoza se obruši na nju poput lavine. Pogriješila je odobrivši mu pristup svojem tijelu, no sad je bilo prekasno za prigovore. „Merrick...” Ukočila se, ali se nije odmakla. „Jonas.” Ona stisne oči. „Jonas, onda. Pusti me.” Držećije nježno, ali neumoljivo, on joj se još više približi i prošapće svoj odgovor tik ispred njezinih drhtavih usana. „O, ne, Sidonie. Nikad nemoj tražiti da te pustim. Ne još. Ne prije nego što otkrijemo raj.” „Prestani.” Srce joj je luđački udaralo, mislila je da će eksplodirati. „Prestao bih kad bih mogao.” Ona se ukoči pod njegovim stiskom. „Glupost. Samo se poigravaš mnome.” „Nesumnjivo, tesoro. No dvoumiš se samo svojom krivnjom. Tako si neodoljiva da nisam u stanju... odoljeti.” „Preuzmite nadzor nad vlastitom voljom, gospodine Merrick. Porazite tu slabost.” „Trudim se, draga damo. Trudim se.” „Ugrist ću te”, reče ona divlje. Nije se, međutim, pomakla. „I ja ću tebe ugristi prije nego što završim.” Pogled mu se usredotoči na njezine usne, a srce je upozori paničnim lupanjem. „Jest ću te kao zrelu, sočnu, slatku breskvu. I nakon toga oblizati usne.” Bila je dovoljno upućena da prepozna seksualne aluzije. Sigurno nije mislio samo na ljubljenje. Za takvog razvratnika, ljubljenje nije ništa više od predjela. ,,P-plašite me, gospodine Merrick.” ~ 30 ~ Anna


Foxy

Ali strah je bio samo dio onoga što je osjećala. Slobodno joj po našanje nikad nije bilo primamljivo. Nikad nije ni zamišljala da bi mogla podati svoje tijelo muškarcu. No nešto u vezi s Merrickom grijalo joj je krv čežnjom koja traži ispunjenje, usprkos svemu što je znala o njemu i onomu što joj kani učiniti. „Skupite hrabrost, gospođice Forsythe.” Zadirkujući je, Jonas joj uzvrati jednako formalno. I sama se osjećala glupo nazivajući ga gospodinom Merrickom samo trenutak prije nego što će je poljubiti. On neumoljivo stisne vilicu. „Dosta je bilo predigre u obliku čarkanja, Sidonie. Sad počinje prava igra. Pobjednik osvaja sve.”

~ 31 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 5

SIDONIE JE BILA spremna za reprizu sinoćnjeg poljupca. Ovaj je probudio istu neizbježnu intimnost. Isti nevolji užitak. Isto napeto iščekivanje, kao da je otkrivenje tu negdje, ali izvan dohvata. Sve je to već bilo dovoljno uznemirujuće. Ali ovaj je poljubac... i puno više od toga. Ovaj poljubac je nedvojbeni poziv. Poziv na što? Bila je preneiskusna da bi znala odgovor na to pitanje. Znala je, međutim, da bi joj i najmanji znak suradnje donio više problema nego što može podnijeti. I zato je, baš kao i sinoć, ostala nepomična ispod njegovih usana, nadajući se da će ga obeshrabriti odsutnost bilo kakve reakcije s njezine strane. Uzalud se nadala. Ljubio ju je dugo i polako, pruživši joj dovoljno vremena da iz stanja pružanja otpora prijeđe u stanje nepodnošljive svjesnosti svakog tjelesnog detalja. slatkoće njegovih usana. Mekog savijanja ruke na njenom potiljku. Pomahnitalih otkucaja svoga srca. Topline u donjem dijelu trbuha. Taj nepoznati, nepoželjni osjećaj mamio ju je da se prepusti njegovu poljupcu. Uznemirena, ona se odmakne. Kismet zarže i uzvrpolji se ispod nje. „Šššš”, Merrick je umiri tihim glasom. „Obraćaš li se meni ili konju?” Mrzila je izdajničku hrapavost svoga glasa. On se tiho nasmije. „Što ti misliš?” „Mislim da bi trebao prestati.” Rukama je čvrsto stiskala uzde, pazeći da ponovno ne uznemiri svoga konja. „Ne još”, reče on blago, iako mu je u očima treperilo uzbuđenje, uzburkavajući joj krv u žilama. Ona uzdahne duboko, patnički. „Onda se požuri.” Pogled mu je blistao od dobrog raspoloženja koje joj je vrlo brzo postalo neodoljivo, proklet bio. „Ne moraš me preklinjati, tesoro.” On pojača stisak ruke na njezinu vratu, iako je bila svjesna da bi svaki pokušaj bijega bio uzaludan. Obećala je da će surađivati, a on i dalje ima potvrdu Robertina kockarskog duga. Ovaj je poljubac prelazio granice njihova dogovora, no znala je da ju je planirao zavesti ponudivši joj tu pogodbu. Trljao je svojim usnama njene, napućivši ih dok im je ljubio kutove, a zatim se vratio nježnom sisanju njene donje usne. Kroz tijelo joj sijevne još primamljiviji užitak. Još opasniji. Uspaničivši se, ona prigušeno zastenje, položivši mu dlan na prsa. Da ga odgurne ili privuče bliže? Ne bi znala reći. Sidonie zatrepće i zatvori oči jer joj je Merrick preplavio sva osjetila. Svojim muževnim mirisom, tako nepoznatim, a opet toliko privlačnim. Otkucajima srca pod njezinim dlanom, koji prate ritam njezina srca. Čvrstom toplinom svojih usta. Kad joj je jezikom dotaknuo točku koju je maloprije ljubio, ona se tržne od šoka. Kako je to bilo neobično. Da joj je najavio kako je kani lizati, bila bi zgrožena. No ovako u praksi, ~ 32 ~ Anna


Foxy

nalazila je to... intrigantnim. Pobjegao joj je još jedan tihi jecaj dok mu je šakom stiskala široku košulju. Sva ta suspregnuta snaga ispod njegove košulje trebala bi je plašiti. No trenutačno je u njoj izazivala više znatiželju nego strepnju. Njegov joj je poljubac već uspio pomutiti razum. Znala je bolje od većine žena koja je cijena popuštanja muškarcu, osobito zahtjevnom, zapovjednom tipu muškarca. Bila je promatrala u djetinjstvu kako joj se majka pretvara u vlastitu sjenu pod očevom dominacijom, kao i sadašnju Robertinu nemoć pred “Williamovom. Sidonie se nije zavaravala da se iza Merrickova šarma krije išta drugo osim potrebe za kontrolom. Nerazgovjetno se pobunila i pokušala se odmaknuti od njega, no njegov stisak nije popuštao. I dalje je prelazio svojim usnama preko njenih. Predahnuvši malo ovdje, kako bi je bolje okusio, odugovlačeći ondje. Ona napući usne protiv svoje volje. Bio je to samo nagovještaj uzvraćanja poljupca. Ništa više od toga. Duboko u njegovu grlu prolomi se grmljavina zadovoljstva. Želudacjoj se uzburkao kad je shvatila da mu je, popustivši čak i toliko malo, zapravo silno popustila. Ponovno se pokušala povući, no bilo je prekasno. Ruka na njenom potiljku privuče je još bliže. Još topline. Još nježnosti. Još poljubaca koji je mame u nepoznato. Kad je konačno podigao glavu, Sidonie je, drhtala od straha, ljutnje i zbog nehotične reakcije svojih čula. Ona duboko udahne. Osjećala se kao da je sat vremena držala dah. Bio joj je toliko blizu da se morala nagnuti prema natrag kako bi mu mogla vidjeti izraz lica. Promatrao ju je s oprezom, koji je bio u suprotnosti s opuštenom nježnošću njegova poljupca. „Nisi trebao to učiniti.” Kad bi barem mogla zvučati zgroženo. Zvučala je obmanuto. Lagani vjetrić poigravao se njenom razbarušenom kosom, prekrivajući joj oči nestašnim pramenovima. Ispod nje, Kismetje bila mirna i nepomična. Merrickov konj odsutno je njuškao neku morsku travu. Samo nekoliko metara dalje, valovi su udarali u plažu. Dok ju je Merrick ljubio, čula je samo divlji ples svoga srca. Na sve se ostalo posve oglušila, pa i na glas vlastite savjesti. Merrick je svojim prstom u rukavici povlačio nevidljivu crtu niz njezin obraz. Sinoć joj je tako dirao gole grudi. Od prisjećanja na to spopadne je bijes koji je trebala osjetiti čim ju je počeo ljubiti. „Nemoj.” Sidonie se otrgne od njega. Kismet se nemirno uzvrpolji na nagli pokret svoje jahačice. „Nikad se nisi ljubila, zar ne?” Merrick nije zvučao uobičajeno podrugljivo. Zvučao je zbunjeno. Srebrne su oči bile meke poput jesenje magle. Usta su mu također bila meka i puna i tako izazovna da je Sidonie osjetila bolnu čežnju. Ona zatrepće, shvativši užasnuto da je zurila u njega kao dijete opčinjeno božičnim svijećama. „Što... što si rekao?” Gledao ju je gotovo nježno. Negdje u pozadini svoga uma ona začuje upozoravajuću zvonjavu. Čuvaj se. Budi na oprezu. „Nikad se nisi ljubila.” Ona se namršti, pokušavajući shvatiti što joj govori. „Naravno da jesam.” Njegova se crna obrva zajedljivo podigne. „Tisućama puta, kladim se.” ~ 33 ~ Anna


Foxy

Ona se zacrveni i čvrsto stisne uzde, boreći se protiv poriva da mu opali šamar. „Jesam, jednom. Sinoć si me poljubio.” Zatim doda razdražljivo. „Zar si već zaboravio?” Merrickjoj obuhvati dlanom bradu i nagne joj lice. Proučavao ju je kao što bi prirodoslovac pod povećalom promatrao neobičan primjerak neke nove vrste. „Naravno da nisam zaboravio, bella. Sjećanje na taj poljubac proganja me neprekidno. No upravo sam shvatio da si... još veća djevica nego što sam mislio.” „Ne postoji veća djevica od djevice”, odbrusi Sidonie. On se nagne prema njoj s nedvojbenom namjerom u očima. Dosta je bilo lažljivih poljubaca i zajedljivog zadirkivanja. Ona okrene glavu da ga izbjegne. Kismet zarže i nemirno uzmakne postrance. „Hej!” Merrick zgrabi Kismetino uzde i kobila se smjesta umiri. „Sjaši, Sidonie.” Ako se nije dovoljno nakostriješila zbog izrugivanja njenoj nelagodi, njegov oštar ton je dovršio posao. „To što sam ti dopustila da me poljubiš ne znači da ću ti dopustiti da me uzmeš.” I daljejoj se smijao. „Čak ni ja nisam toliko umišljen, bella. No stvarno je vrijeme za tvoju obuku iz ljubljenja, a ne mogu to obaviti kako treba dok nam prijeti opasnost od pada na stražnjicu.” Lice joj je bilo na granici samozapaljenja. „Ne želim više trpjeti nepristojno pipanje.” „Pokazivanje zanimanja za tjelesne užitke je sasvim prirodno. Ne moraš se toga stidjeti.” On sjaše i sveže uzde oko vrata svoga riđana da ne vise pokraj njega. „Ne moraš se ispričavati.” O, kako ga je silno htjela ošamariti. Ruka joj se stisne u šaku u rukavici. „Ne ispričavam se.” Nije se obazirao na njezine riječi. „Sigurno goriš od znatiželje.” „Gorim od želje da te pošteno ispljuskam.” On pljesne svoga riđana po slabini i konj otkasa od njih frknuvši. Zatim došeta do Sidonie koja jejoš bila na Kismetinim leđima, a iz ušiju joj je izlazila para. „Predugim zanemarivanjem potisnuta se strast pretvara u bijes.” „Samo ako je osoba umno poremećena.” „Jedva te čekam poremetiti, tesoro. I molim te, nemoj opet odgalopirati.” On preuzme uzde od nje. Instinkt ga nije prevario. Doista je kanila pobjeći. „Ne bi li radije otkrila što propuštaš?” „Maloprije si mi pokazao. Toliko buke ni oko čega.” „Prije nekoliko minuta se nisi žalila.” Merrick se i dalje smješkao. Proklet bio, ne shvaća je nimalo ozbiljno. Možda zato što se ona, prokleta bila, najedan kratki trenutak zaboravila, uzvrativši mu poljubac. „Zatekao si me nespremnu.” „Onda se ovaj put smatraj upozorenom.” Pustio je Kismet i zgrabio Sidonie za struk. Ona nije sitna žena. U usporedbi s Robertom, Sidonie je poput teškog teglećeg konja. No Merrick ju je s lakoćom podigao i spustio na tlo. ~ 34 ~ Anna


Foxy

„Konji će pobjeći”, reče ona drhtavim glasom, neuobičajeno nestabilna na nogama zbog njegove blizine. Njeno zbunjeno srce izvodilo je akrobacije u grudnom košu. Bila je nepodnošljivo svjesna tih čvrstih, snažnih ruku na svome struku. „Pobjegnu li, vratit će se sami u konjušnicu, a mi ćemo se morati vratiti pješice.” Kao da joj je željela dokazati da griješi, Kismet se odmakne samo nekoliko metara, a onda se zaustavi pokraj riđana. „Ja ću pobjeći”, reče Sidonie, ali se ne pomakne. „A ja ću te uloviti.” „Čemu trud?” On je primi za drhtave ruke, a ona, glupo i slabo žensko stvorenje, ne povuče ih natrag. Zvona za opasnost odjekivala su posvuda oko nje, no ona je ostala ukipljena na mjestu. „Zato što si uistinu prekrasna, dolcissima”, nježno odgovori Merrick. „Zar to ne znaš?” I sinoć joj je rekao da je prekrasna. A onda je uvrijeđeno napustio sobu. Sada je zvučao jednako iskreno. Baš kao i sinoć, njoj zastane srce. „To je zavodnička smicalica, govoriti djevojkama da su prekrasne.” „Djeluje li?” upita on ljubazno, skidajući joj rukavice. „Ne.” Kamo sreće da je to i mislila. „Šteta.” Bacio je njezine rukavice na zemlju, a zatim počeo skidati svoje. ,,K vragu, uvijek imaš tako neprikladno puno odjeće na sebi.” Ne uvijek. Ta misao lebdjela je među njima kao da ju je izgovorila naglas. Mogla je pobjeći; nije je više držao. Hajde, pokrenite se, govorila je svojim nogama, no one su se tvrdoglavo odbijale pomaknuti. „Ne nalazim to nimalo neprikladnim.” „Još jedan dokaz tvoje nevinosti. Jednog ćeš mi dana biti zahvalna što sam te uveo u svijet tjelesnih užitaka.” Ona stisne usne u znak neodobravanja. „Ti, znači, činiš uslugu društvu?” Kad joj se barem ne bi toliko sviđao njegov smijeh. Kad god začuje tu duboku, melodičnu grmljavinu, sruši se još jedna cigla u njezinu obrambenu zidu. „Kao muškarac, osjećam dužnost pomoći ostalim pripadnicima svoga roda.” „Vjerojatno će ti dati medalju”, reče ona tiho kad joj je Merrick rukama obuhvatio lice. Isprekidano dišući, trudila se biti snažnom. Nastojala je uspraviti leđa koja su pokazivala sramotnu sklonost spontanom savijanju u njegovu smjeru. Dlanovi su mu bili topli na njenim obrazima. „Dodijelit će mi u najmanju ruku titulu viteza.” „Za veliku uslugu čovječanstvu.” Pokušala je zvučati zajedljivo, no bila je bez daha i zvučala je uzbuđeno. Njegove sive oči opasno bijesnu. „O, ja kanim učiniti veliku uslugu tebi, bella.” I prije nego što je Sidonie opet neuvjerljivo pokušala prosvjedovati, on joj prekrije usne svojima. TOPLINA. MEKOĆA. DRHTAVA neizvjesnost. Prikrivena čežnja za predajom. Sve to je okusio Jonas dodirnuvši Sidoniene usne. Nije mu bilo jasno zašto je toliko duboko dirnut činjenicom da je baš on prvi muškarac koji ju je ikada poljubio. Njegova nabrekla kita stajala ~ 35 ~ Anna


Foxy

je u stavu „pozor”. Već ga i sama njezina blizina uzbuđuje. Od prvog trenutka. Kakvu god to moć Sidonie posjeduje, on je nemoćan protiv nje. Pokusno joj je grickao i lizao kut usana. Posve ga je opčinila. Čak i sada kad mu nije dopuštala gotovo ništa više nego sinoć, kad ju je prvi put poljubio. Drhtala je pod njegovim rukama. Još nije bio siguran je li uzbuđena ili se boji. U njenim očima poput maćuhica vidio je i znatiželju i strah. Njezina gusta, svijetlosmeđa kosa škakljala mu je prste. Izgledala je očaravajuće razbarušeno nakon onog divljeg jahanja. To ga podsjeti na drugu vrstu divljeg jahanja u koju bi se rado upustio s njom. Podigavši glavu, zagleda joj se u oči. Bile su zatvorene i trepavice su joj lepršale nad zažarenim obrazima. Nosnice su mu se širile dok je udisao poznati miris mora i Sidonie. „Otvori usta, tesoro.” Još jače joj nakosi glavu. „Otvori mi svoja usta.” Ona razrogači oči na njegov bestidni zahtjev i on se na jedan kratki pijani trenutak utopi u toj veličanstvenoj, raskošnoj, jesenje smeđoj boji. „Da ih o-otvorim...?” Jonas iskoristi priliku i zarobi joj usta uguravši jezik u njih. Ona proizvede zvuk iznenađenja i pokuša se odmaknuti. „Ne.” „Nemoj se bojati, bella.” Sidonie se prestane odmicati, ali ponovno stisne usnice, onemogućivši mu ulazak. I opet je samo čekao da se smiri. Stajala je pasivno, iako mu je njezino isprekidano disanje govorilo da nije nimalo ravnodušna. No opirala mu se toliko da je pomislio kako će poludjeti od žudnje za njom. Samo opiranje, opiranje, opiranje. Vječno opiranje. A onda je iznenada to vječno opiranje popustilo. Ruku je ovila oko njegova ramena. Uzdahnuvši, naslonila se na njega. Preplavila ga je toplina, dovoljno snažna da otopi njegovo crno, kameno srce. Ruka na njegovu ramenu počne ga milovati. Usne joj se razdvoje i napokon mu dopuste okusiti med u njenim ustima. Uživao je u tom obilju. Bila je tako slasna. Prelazeći svojim jezikom preko njezina, on začuje prigušeni zvuk negodovanja. Kad bi u njegovoj duši bilo imalo milosti, pustio bi je. No već je postao ovisan o njezinu okusu, kao pijanac o džinu. Naivno je mislio da će zadržati hladnu glavu tijekom te improvizirane obuke. Sidonie je, međutim, njegovu oholost učinila smiješnom. Ona, koja nikad nije poljubila muškarca. Dugim, sporim pokretima lizao joj je jezik. Ovaj put je osjetio slabašan pokret njezina jezika, kao da mu želi uzvratiti. On ispusti duboki grleni zvuk u znak odobravanja i nastavi je izazivati. Kad mu je konačno stidljivo dotakla jezik svojim, cijelim mu tijelom prostruji tako snažan val uzbuđenja da mu je zamalo eksplodirala glava. No jednom kad mu je počela uzvraćati, nije više bila nespretna. Bila je slatka i strastvena i brzo ga je naučila pratiti. Kad joj je liznuo usne, ona njemu učini isto. Kad joj je usisao jezik u svoja usta, prvo je iznenađeno dahnula, a onda ga tako duboko uvukla, s tako nesputanim užitkom da mu je srce počelo sumanuto lupati u grudima. Čak se i u tim trenucima krajnjeg užitka morao držati taktike. Dlanovi su mu bridjeli od želje da joj dodiruje tijelo, dajoj prelaze preko svake obline i udubljenja. No ode li predaleko, izgubit će svu prednost koju je uspio steći. Vrućina je postajala sve neizdržljivija, prijeteći potpunim izgaranjem. Pa ipak, neki ga je udaljeni glasić u glavi podsjećao kako je ovo ~ 36 ~ Anna


Foxy

trebala biti samo obuka. On olabavi stisak ruku, no nije se mogao prisiliti da je posve oslobodi. Postupno je stišavao svoju pomahnitalu strast, dok mu na kraju usne nisu samo lagano prelazile preko njenih, kao odjek njihova prvog poljupca. Ali sada je znao kakvog je okusa Sidonie. Znaoje kakve tihe zadihane zvukove ispušta prepuštajući se mračnim užicima. Bit će veličanstvena u njegovoj postelji. Još se samo jednom usudio dodirnuti je ustima, a onda se odmakne od nje. Bila je zajapurena u licu, a usne su joj bile crvene i vlažne. Srce mu poskoči od njezine zračeće ljepote. Imalo principijelan čovjek sad bi je poslao k Roberti, s potvrdom o oprostu duga sigurno spremljenom u torbici. Ostane li s njime, Jonas će okaljati Sidonienu blistavu dobrotu. Povući će tog anđela u svoj pakao. „Ajme”, prošapće ona, zureći u njega svojim više zlatnim nego smeđim očima. ,,I ja kažem.” Bojao se da mu je osmijeh pun opijene radosti, umjesto cinizma kojim se inače branio od svijeta. „Da sam znala da je ljubljenje ovakvo...” Sviđalo mu se što ne glumi, isključivo radi ponosa, da nije uživala u poljupcu. Postajalo je sve teže pronaći nešto što mu se ne sviđa kod nje. „Ljubila bi se sa svakim muškarcem u svojoj blizini?” Drhtavom rukom odmakne kosu sa svoga lica. Gledao je kako se postupno vraća u stvarnost i poražavajuću svjesnost da se posve prepustila njegovu poljupcu. „Sa svakim muškarcem ispod četrdesete, možda.” On je ipak samo čovjek od krvi i mesa. „Hoćemo li to ponoviti?” Ona mu uputi prijekoran pogled, pokvarivši željeni dojam punoćom svojih usana. „Ne mogu razmišljati dok me ljubiš.” „To je dobro.” „Moram razmišljati.” On se tiho nasmije. „Razmišljaj u zatvorenom. Ne bih volio potisnuti. Nebo se namrgodilo.” ,,Oh”, iznenađeno će Sidonie, osvrćući se oko sebe, a Jonasa preplavi još jedan val uzbuđenja kad je shvatio kako je bila toliko usredotočena na njega da nije opazila crne olujne oblake koji su prekrili sunce. S lakoćom je sustigao konje i smjestio je u sedlo. Neizmjerno mu se sviđalo kako je vjetar dražesno upropaštavao njezinu punđu. Smiješeći se, on uzjaše Casimira. „Pravi je užitak gledati ženu koja tako dobro izgleda u sedlu.” Ona pocrveni u licu. Kako se to prekrasno biće u dvadeset i četiri godine života nije uspjelo naviknuti na komplimente? Nakon što napusti zamak Craven, znat će koliko je veličanstvena. Jonas odagna neugodnu tjeskobu od pomisli na njezin odlazak i potjera Casimira u galop. Iza sebe začuje kako Sidonie povikom ohrabruje Kismet. Jurili su plažom, bježeći od sve jačeg vjetra. Jonas se upustio u tu bitku uvjeren u svoju pobjedu, no sad mu se činilo kako se naposljetku neće samo Sidonie predati njemu, nego i on njoj. K vragu, nije bio siguran da je spreman na takvu žrtvu. ~ 37 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 6

„JOŠ JEDNA PAŠTETICA s jastogom?” Sidonie je oprezno promatrala visokog, vitkog muškarca koji je sjedio zavaljeno pokraj nje na brokatnom kauču, ispruživši noge preko skupocjenog orijentalnog tepiha grimizne i kobaltno plave boje. Merrick je više ni na koji način nije pokušao otvoreno zavesti nakon što ju je poljubio, osim ako se ležerno senzualna pozornost koju joj je posvećivao ne smatra zavođenjem. U svakom slučaju, nije mu nimalo vjerovala. Što bi sada dala za normalan, čvrst stolac. Što neugodniji, to bolje. Da nije bila sigurna kako bi je Merrick nemilosrdno zadirkivao, otišla bi u predsoblje po stolac od pune hrastovine. Leđa su je boljela od ukočenog držanja i opiranja iskušenju da se ispruži na kauču. Bojala se da će, ako se nasloni na jastuke, završiti naslonjena na Merricka. Znala je da ga njezino uštogljeno ponašanje zabavlja, no nedavno spuštanje garda završilo je zastrašujuće brzim podlijeganjem njegovim makinacijama. Nakon što su dojahali natrag, doveo ju je u ovo sultanovo ljubavno gnijezdo puno svile i baršuna. Kiša je vani udarala po prozorima s dvostrukim staklima, no u zamku Craven vladala je toplina i putena dokonost. Obojena stakla senzualno su prigušivala svjetlost. Zrakom se širio diskretan miris iz grijalica s usijanom žeravicom. Haremski se ugođaj nije baš uklapao u mračni, srednjevjekovni zamak, no Sidonie se prisjeti kako je ekscentrično uređenje ovdje očito uobičajeno. Poput sobe sa zrcalima gore na katu. Stresla se od neugodna predosjećaja. Ne, neće misliti na spavaću sobu. Previše ju je podsjećala na ono što joj Merrick kani učiniti u njoj. Ona dodatno uspravi leđa, iako su se Merrickovi kapci gotovo posve spustili. Izgledao je kao da spava, no bio je svjestan svega oko sebe, pa i njenog oslabljenog otpora. Zaboga, nije ju uopće morao promatrati da bi dobio potvrdu njezine ranjivosti. Nije li mu maloprije dopustila da je ljubi do besvijesti? Nije spominjao njihov poljubac. Nije ni ona. No svaki put kad bi susrela pogled njegovih blistavih srebrnih očiju, sjetila bi se šokantne intimnosti Merrickova jezika u njenim ustima. „Ne moraš me neprestano nutkati hranom”, reče ona i svejedno uzme još jednu pašteticu s pozlaćenog porculanskog tanjura. Sva sujoj čula uživala. Djevojci, koju je godinama uzdržavao njezin ne baš imućni šurjak, sav je taj luksuz bio jednostavno neodoljiv. „Ali tako se sjajno zabavljam.” Nasmiješio se tako da mu je poželjela izliti svoju nedirnutu čašu šampanjca na glavu. „Ta tvoja strepnja da će te svaki novi zalogaj namamiti na još veći grijeh je naprosto preslatka.” „Nećeš me uspjeti podmititi s nekoliko komadića hrane”, ponosno će ona. Prije nego što se Merrick stigao narugati njezinom neuvjerljivom prkosu, ona zagrize u delikatesu. „Sad mi ~ 38 ~ Anna


Foxy

je jasno zašto trpiš čudno ponašanje gospođe Bevan. Šteta što je zaboravila donijeti jedaći pribor.” Merrick ispije gutljaj svojeg zlatnog vina. Izraz uživanja na njegovu licu podsjetio ju je na onaj nakon njihova poljupca. Vrag ga odnio, sve je podsjeća na njegove poljupce. „Baš sleta”, reče on s lažnim žaljenjem. „Jedenje prstima je tako... primitivno.” Ona se zacrveni. Čak je i najnevinije riječi uspijevao pretvoriti u poziv na grijeh. „Kad već spominjemo čudno ponašanje”, reče on ležerno, nazdravivši kratko Sidoniei podignutom čašom, „ne sjediš u crkvi na nedjeljnoj misi.” „Sasvim mi je udobno, hvala”, slaže ona. On zarije svoje snažne zube u pašteticu. „Barem skini taj kaputić.” Sidonie stisne usne poželjevši da na njima ne osjeća više Merrickov okus, čak i nakon svih tih poslastica. Proklet bio, sjećat će se njegovih poljubaca do kraja svoga života. „Kao uvod u svlačenje ostatka odjeće?” Oči su mu blistale od dobrog raspoloženja. „Osjetiš li poriv za time, nemoj se suzdržavati.” Zapravo joj jest prevruće. Debeli jahaći kaputić grebao ju je preko haljine od muslina. Možda je besmisleno što skriva svoje tijelo od njega, budući da ju je već vidio golu, no nakon onih poljubaca koji su joj probudili dušu očajnički joj je trebala bilo kakva zaštita. Popila je malo šampanjca da se rashladi od vrućeg zraka i od njegova pogleda. Merrick ustane kako bi ponovno napunio tanjur hranom i dotočio si još vina. „Ja neću više”, žurno reče Sidonie, no Merrickjoj napuni čašu do vrha, ne obazirući se na njezine riječi. „Kušaj ovo.” Kleknuo je ispred nje i prstima podigao s tanjura kvadratić kolača od tankog tijesta s orasima koji se sjajio od šećernog sirupa. Kauč je bio toliko nizak da joj je u klečećem položaju gledao ravno u oči. Ona se odmakne. „Makni se.” „Prenervozna si, tesoro.” On zacokće jezikom u znak neodobravanja. „A ja se savršeno pristojno ponašam. Hoćeš li se prestati brinuti ako obećam da te neću poljubiti?” „Ja...” On se nasmiješi i gurne joj kolač u usta. Pokušavala se pobuniti, a onda je ipak zatvorila oči, tiho zastenjavši od užitka. „Mili Bože, što je to?” „Jedno slatko jelo koje sam otkrio u Grčkoj. Nagovorio sam gospođu Brown da ga nauči spravljati.” Nježno je nagnuo Sidonienu čašu na njenim usnama dok nije ispila vino. Zatvorila je oči. Bio joj je blizu. Preblizu. „Kad je nešto toliko ukusno, mora biti grešno.” „Sidonie, Sidonie, prava mala puritanka.” Ona uzme još jedan Komadić drhtavim prstima. Jedući iz Merrickove ruke osjećala se kao njegov psić. „Bio si u Grčkoj?” Grickala je kolač. Njegova aromatična slatkoća nije joj više bila neobična nego samo slasna. „Misliš da ćeš me uljudnim ćaskanjem držati pod kontrolom?” ~ 39 ~ Anna


Foxy

Na njenu žalost, otkrivanje novih detalja o njemu bilo je primamljivije od bilo kojeg slatkiša. „Nada umire zadnja.” On se sporo odmakne. „To je moja krilatica.” Ona udahne duboko, napunivši pluća kao da odavno nisu osjetila zrak. No njezino je olakšanje bilo kratkoga vijeka jer joj je Merrick podigao jednu nogu i položio joj stopalo na svoje savijeno koljeno. „Što to radiš?” Nemilosrdno joj stegne nogu kako se ne bi otrgnula. „Opuštam te, cara. “ Sa samo nekoliko poteza spretnih prstiju skinuo joj je izlizanu gležnjaču. „To nije dobra zamisao”, reče ona dok joj je skidao i drugu gležnjaču te je odložio na pod pokraj prve. On promotri iz klečećeg položaja njene zakrpane pamučne čarape, uz nedvojbeni izraz neodobravanja. Znajući da je glupo što joj je stalo do Merrickova suda, svejedno se stidjela tog dokaza svoga siromaštva. Drhtavim je rukama povukla skute prema dolje ne bi li prekrila stopala. „Vjerojatno si naviknut na našminkane bludnice odjevene u svilu i čipku.” Usne mu se trznu. „Našminkane bludnice? Imaš nevjerojatno bujnu maštu.” A onda joj zadigne skute iznad gležnja. Nagnuvši se naglo prema naprijed, ona ga pljesne po ruci. Shvatila je svoju pogrešku čim se vrućina s njegovog dlana proširila njezinim listom. „Gospodine Merrick! Nemate me pravo razodijevati!” „Samo tvoje čarape, cara.” „Svlačenje mojeg donjeg rublja prelazi okvire naše pogodbe.” Sidonie mu se izmigolji iz ruku i pokuša ustati. Ispostavilo se da je užasno teško pobjeći s mekanog kauča. Ipak se naposljetku nekako uspjela osoviti na noge, nespretno poput pijana medvjeda, no to joj nimalo nije pomoglo. Merrick je samo uhvati za ruku i naglo povuče, te ona nedostojanstveno tresne natrag na jastuke. „Opet glumiš odvjetnicu, dolcissima?” upita je on, nadglasavši njezin glasni uzdah iznenađenja. „Slatko laskanje na talijanskom ne može prikriti ružne namjere.” Nijejoj se sviđalo kako je to izgovorila, kao da afektira. Očekivala je dodatno izrugivanje, no on se samo nasloni natrag napete i ponovno je uhvati za stopalo. Gladio joj je nogu do koljena i natrag. „Vjeruj mi, nisu ružne.” Toplina njegova dodira prodirala je kroz pohabane čarape, stvarajući joj trnce u nožnim prstima. Nikad nije mislila da sujoj stopala i gležnjevi osobito osjetljivi dijelovi tijela, sve dok se Merrick nije upustio u nježno istraživanje. Koža joj je gorjela. Srce joj je ubrzano kucalo od opojne mješavine straha i uzbuđenja. Ruka joj sama od sebe krene prema dugmadi kaputića, prije nego što se stigla sjetiti da će on pogrešno protumačiti svlačenje bilo kojeg komada odjeće. On možda jest bio na koljenima, no u njegovu pronicljivom pogledu nije bilo ni traga poniznosti. Naprotiv, izazivao ju je da odbaci svaki oprez i otkrije ono što je on već znao, a ona još nije. „Svući ga.” „Prenestrpljivi ste, gospodine Merrick.” ~ 40 ~ Anna


Foxy

Prsti su mu sada pratili složeni nevidljivi uzorak između njezina gležnja i koljena. „Imamo samo tjedan dana, gospođice Forsythe. A kažu da vrijeme brzo leti.” Odjednom joj je taj njegov pritisak postao nepodnošljiv. Merrick ju je tjerao da se odrekne svega u što vjeruje u zamjenu za potpuno uživanje u njegovu dodiru. I zbog tog poluosmijeha koji mu upravo litra na usnama. Oči joj se napune suzama. „Molim te, prestani.” Jedva je prepoznala svoj prigušeni glas. „Za ime Božje, prestani, molim te.” On se namršti i odmakne ruku. „Neću učiniti ništa više, Sidonie.” „Kažeš to, ali ne misliš tako.” Žurno je gurnula skute dolje. „A ja svaki put nasjednem na tvoje smicalice kao najobičnija glupača.”

JONAS JE KLEČEĆI zurio u Sidonie osjećajući se bespomoćno i frustrirano. Svakim trenutkom provedenim u njezinu društvu njegova je požuda sve više rasla. Nije bio toliko glup da vjeruje kako je ta opsjednutost jednostrana. Ona to možda ne želi priznati, no obrazi su joj gorjeli od uzbuđenja, a nije mogao zaboraviti ni kako ga je ljubila prije samo nekoliko sati. Sad kad se više nije držala onako ukočeno, ispružila se na kauču poput odaliske. Poput odaliske u jahaćem kaputiću od najkvalitetnije merino vune. Trebala bi izgledati smiješno. Njemu je izgledala neodoljivo. Škrgućući zubima, nastojao je zadržati nadzor nad sobom. Poriv da joj prstima klizi uz te vitke noge, sve do dragulja koji ga čeka na njihovu vrhu, pulsirao je u ritmu vojničkog bubnja. No, što se više Sidonie približavala trenutku svoje potpune predaje, postajala je sve nesigurnija. Bude li previše navaljivao, pobjeći će. Bez obzira na Robertu. Pomisao na glavnu nagradu natjera ga da joj spusti stopalo na pod. Ona smjesta podigne noge i sklupča ih ispod sebe, daleko od njegova dosega. „Znaš da te planiram zavesti.” „Znam”, reče ona hrapavim glasom, tarući nadlanicama suze iz očiju. Pokušao je uvjeriti samog sebe kako je prestar i preciničan da mu ta djetinjasta gesta bude toliko dirljiva. „Oduvijek sam prezirala ljude koji se bezglavo povode za strašću.” On se pomakne i nasloni se na kauč. Leđa su mu bila blizu njenih savijenih koljena. „A sada znaš kako je strast nemilosrdni gospodar.” Osjećao je njezin nježan miris. Bilo je to čisto mučenje. Nije joj mogao sjediti tako blizu a da je ne dodiruje. Okrenuvši se u struku, naslonio je lakat na kauč i uhvatio je za ruku. Na njegovo iznenađenje, nije ju istrgnula. „Tako mi i treba kad sam tvrdila da sam otporna na muškarce.” Reče ona tiho. „Svi muškarci u mojem životu bili su vrijedni prezira. Moj otac je bio pohlepni slabić koji nije podnosio protivljenje svojim stavovima. Nije znao voljeti niti biti ljubazan. Iako, doduše, nikad nije udario moju majku, njegova ju je tiranija pretvorila u nevidljivu osobu, da bi naposljetku jednostavno uvenula i umrla kad mi je bilo dvanaest godina.” „Žao mi je.” I to je iskreno mislio. Žene obitelji Forsythe nemaju nimalo sreće s muškarcima. A ni Sidonie neće puno bolje proći spetljavši se s Jonasom Merrickom. „Otac nije nikada prestao kriviti moju majku što mu je rodila samo dvije beskorisne kćeri.” ~ 41 ~ Anna


Foxy

Jasno je mogao vidjeti Sidonien nesretni obiteljski život, toliko je turoban bio njezin opis. „To nije tvoja krivnja.” Sidonie slegne ramenima, no Jonasa nije uvjerila nehajnost te geste. „Jedini trenutak kad je pokazao ikakvo zadovoljstvo svojom djecom bio je kad je William zaprosio Robertu. Plemić za običnu gospođicu Forsythe? Čak se i bijedni, pomalo upitni plemić poput njega računao kao uspjeh. Naša obitelj nije bila utjecajna i, iako je njezin miraz bio sasvim pristojan, Roberta se teško mogla smatrati bogatom nasljednicom.” „Spornost mojeg podrijetla naškodila je Williamovim izgledima za dobru ženidbu.” Jonas nije krio svoje zadovoljstvo. Uostalom, William je naškodio njegovim izgledima za većinu toga u životu. William se udvarao Roberti tek nakon što su ga sve ostale odbile. U početku je imao znatno veće ambicije. No nijedan bogati poduzetnik nije htio dati ruku svoje kćeri čovjeku koji bi svakog trenutka mogao ostati bez nasljedstva.” „Što se nije dogodilo.” „Nije.” Čekao je da nastavi, no Sidonie je šutjela. Jonas pogleda prema njoj sa zanimanjem. Zurila je u krilo, a njene sočne usne bile su iskrivljene od tuge. Pitao se zašto. Sinoć je bila spremna nazvati ga kopiletom izravno u lice. Ovako bolećiva reakcija na njegovo skandalozno podrijetlo činila mu se netipičnom. „Ne moraš paziti što govoriš. Naviknut sam na neprihvaćanje društva. Imao sam dovoljno vremena da se pomirim sa svojom nezakonitošću.” Je li znala da laže? Jer, naravno da je lagao. Njegova nezakonitost je rana koja nikad neće zacijeliti. Kad je napokon podigla pogled, Sidoniene smeđe oči nisu bile podrugljive. Umjesto toga, ugledao je turobnost kakvu još nije vidio u njima. „Sigurno... sigurno ti nije bilo lako, nakon što si bio odgajan kao nasljednik”, reče ona nesigurno i, na njegovo iznenađenje, stisne mu ruku kao da mu želi pružiti utjehu. „To je sad daleka prošlost, tesoro. Nema smisla kopati po starim ranama.” Pogled mu se zaustavi na njezinim usnama, tako mekim... „Jesi li sigurna da se ne želiš ljubiti sa mnom?” „Moram biti razborita.” „Razboritost je precijenjena vrlina, amore mio.” Ona mu uputi nezadivljeni pogled. „Ti nisi pozvan da govoriš o vrlinama.” „Vrlina je moj neprijatelj. Velik dio svoga života posvetio sam njezinu proučavanju.” Gledao je kako se trudi smisliti zajedljivi odgovor pa je odluči spasiti. „Kako si se uspjela iskrasti iz Barstowe Halla?” „Uz Robertinu pomoć.” „Svejedno, sigurno je neki skrbnik dao zabarikadirati vrtni ulaz da se seoski momci ne bi navirivali želeći ugledati lijepu Sidonie.” ,,William je moj skrbnik otkako mi je prije šest godina umro otac”, reče ona bezizražajno. Jonasu više nije bilo do smijanja. Umjesto toga, želudac mu se preokrenuo od grozne slutnje. „Zaboga, nemoj mi samo reći da taj gad i tebe tuče?” ~ 42 ~ Anna


Foxy

„Jonase, stišćeš mi ruku, boli me.” „Ja sam neoprezna životinja”, promrmlja on, popustivši stisak. „Ako te tukao, secirat ću ga naživo kao crva, što on i jest.” „William me nikad nije udario.” Gladila ga je po obrazu. Bio je to prvi put da ga je svojevoljno dotakla. U očima joj ugleda blagost kakvu prije nije vidio, čak ni dok ju je ljubio. „Zašto misliš da si sigurna od njega?” No gledajući u to prekrasno lice koje je jednako zračilo snagom i privlačnošću, nagađao je zašto. Jonas nikad ne bi za svoga rođaka rekao da je sposoban osjetiti stid. Pa ipak, pred Sidonienim bistrim pogledom, možda čak i William osjeća nekakve ostatke časti. „Uglavnom živimo razdvojeni.” Sidonie zastane i ona maloprijašnja neobjašnjiva tuga se vrati. „Ja upravljam Barstowe Hallom bijednim sredstvima koja William šalje. A za knjiškog moljca poput mene uvijek ima nekog pisanog posla. U zadnje sam vrijeme popisivala knjige u Williamovoj knjižnici.” Nerado je govorila o tome, iako Jonasu nije bilo jasno zašto. To svakako nije neka problematična tema. Bila je gotovo jednako napeta govoreći o svome životu s Williamom i Robertom kao kad ju je Jonas dodirnuo. Gotovo jednako. „Što god zanimljivo?” Izbjegavala je njegov pogled. „Tvoj otac je odnio sve vrijedne knjige prije svoje smrti, kao što dobro znaš.” Njezin se život doimao dosadnim. I usamljenim. No Jonas se prisili nasmiješiti. „Što je izazvalo tu iznenadnu ljubav moga bratića prema knjigama?” „Prodaje sve što je ostalo, naravno. Zacijelo znaš koliko je blizu potpunoga bankrota. Zadnji novac od Robertina miraza uložio je početkom godine u neki sumnjivi posao s rudnicima smaragda u južnim morima.” „Moj bratić nikad nije imao smisla za biznis.” Ona mu uputi prijekoran pogled. „Nema potrebe za tim samozadovoljnim tonom. Znaš da je nesmotren kad se nadmeće s tobom.” „Da se ponašao u skladu s vlastitim sposobnostima kad ga je naslijedio, mogao je sasvim ugodno živjeti u Barstowe Hallu.” Jonas je bio namjerno neiskren. William je napuhana masa ljubomore, taštine i pompoznosti. Nikad ne bi pristao na skroman život seoskog vlastelina dok njegov bratić osvaja svijet. „Taj čovjek je sam svoj najveći neprijatelj.” „Ne mogu se naslađivati nad Williamovom nesrećom ako će moja sestra i nećaci završiti u neimaštini zajedno s njime.” ,,A tvoja neimaština? Brineš se samo za sudbinu svoje sestre i njezinih balavaca.” Ona podigne bradu. „Za dva mjeseca punim dvadeset i pet godina. William mi prestaje biti skrbnikom i dobit ću novac koji mi je otac oporučno ostavio. Nije to neki velik iznos plutokratu poput tebe bio bi smiješno malen - no barem će mi omogućiti život daleko od bijesnih ispada moga šurjaka. Imam korisne planove za svoju budućnost. Kanim kupiti kuću i podučavati siromašne djevojke čitanju kako bi mogle učiniti štogod sa svojim životima.” Pomisao da bi Sidonie protratila svoj život kao neudana učiteljica, činila mu se tragičnom, no bio je dovoljno pametan da to zadrži za sebe. Opazio je borbeni sjaj u njenom ~ 43 ~ Anna


Foxy

oku kad mu je priopćila svoj grozni plan. „Čudi me da ti William nije pronašao muža. Osobito ako već imaš miraz.” „Ozbiljno sam mislila kad sam rekla da se nikad neću udati.” Što god je vidjela u njegovu osmijehu, očito ju je dovoljno uznemirilo da se pokuša odmaknuti od njega. No on je nije pustio. Počeo se bojati da je nikad više neće htjeti pustiti. „Nisu svi muževi poput Williama. Ili poput tvoga oca.” Lice joj poprimi turoban izraz. „To je, međutim, čista sreća, zar ne? Prema zakonu, žena postaje vlasništvo svoga muža. Ja previše cijenim svoju sposobnost rasuđivanja da bih je podredila nekom drugom. A iz toga nema izlaza - to je ugovor koji vrijedi do smrti. Udana žena nema puno veća prava od robinje.” ,,U Almacku se ne bi složili s tobom.” Ona slegne ramenima. „Šest godina sam ovisila o Williamovu uzdržavanju i gledala njegovo hvalisanje i maltretiranje vlastite žene, iako mu je njezin miraz bio jedini izvor prihoda. Ostanem li neudana, neću morati snositi posljedice ničijih pogrešaka osim svojih.” „Zar ne želiš imati djecu?” „Ne po cijenu gubljenja slobode.” On se namršti. „Izabrala si vrlo samotan put. A ljubav?” „Ljubav?” Ispljunuta je tu riječ kao da je imala kiseli okus u njenim ustima. „Iznenađuješ me, Merrick. Mislila sam da ne prihvaćaš tu ideju.” „Zapanjujuće, zar ne?” Očekivao je podrugljivi komentar, no ona ne reče ništa. I možda upravo zbog te šutnje, odlučio je otkriti istinu koju nikada nije izgovorio. Nikad. „Nisam glup. Vlastitim sam očima gledao veliku predanost. Moj otacje volio moju majku do trenutka njezine smrti. Srce mu se slomilo kad je umrla. I svaki put se iznova lomilo kad bi čuo kako je ljudi nazivaju kurvom.” Kvragu, previše je rekao. Previše toga otkrio. Znao je to čimje vidio potreseni izraz Sidoniena blijeda lica. Cijeli je život preživljavao posve sam, oslanjajući se isključivo na sebe. Pa ipak, ovo njemu nesvojstveno povjeravanje još ga je dublje uvuklo u zamku Sidonienih čari. Morao se prisjetiti da izolacija pruža sigurnost, koliko god bile neodoljive te oči koje ga podsjećaju na maćuhice i ta nježna ženska sućut.

~ 44 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 7

KAD JE TE večeri Sidonie ušla u blagovaonicu, Merrick poskoči sa svog stolca na kraju stola koji je izgledao kao prijestolje. Odjenuo je sako i kravatu i izgledao dostojno za primanje u kakvom londonskom salonu, ako zanemarimo neprihvatljive ožiljke na njegovu licu. Nije ni čudo da život smatra svojim neprijateljem. Skupo je platio sve što sada posjeduje - pa ipak, najdublja rana još nije zacijelila. Proglasili su ga kopiletom. Tu činjenicu ništa ne može promijeniti. Ništa osim njezina otkrića, tajne koju ne može otkriti a da pritom ne dovede u opasnost voljene osobe. Gorčina u njegovu glasu dok je govorio o svojim roditeljima još je odjekivala Sidonienim mislima. Brzo je, međutim, shvatio da je bio preotvoren. Vratio se ulozi ugodnog, premda ciničnog domaćina kakvog je povremeno viđala otkako je stigla u zamak. Zbog lošeg su vremena cijelo poslijepodne proveli unutra i Sidonie je uživala istražujući njegovu knjižnicu. No samo jedan pogled na njegovo lice bio je dovoljan da shvati kako pred njom opet stoji onaj predator koji ju je užasnuo i razbjesnio prošle noći. Bilo joj je već zlo od strahovanja. Napeta tijela, ona mu uputi mrki pogled. „Zar ti se ne sviđa moja haljina?” upita ga oštro, podignuvši bradu. „Sviđa li se tebi?” „Nikad u životu nisam imala ovakve haljine.” U jednom je trenutku nakon njezina dolaska Merrick naručio nekoliko haljina iz Sidmoutha. Odjenula je tamnozelenu koju je gospođa Bevan prilagodila njezinim mjerama. „Mogla bi mi zahvaliti.” Sidonie ga nenaklono promotri. „Hoće li usmeni izraz zahvalnosti biti dostatan?” On se teatralno tržne od zgražanja. „Zaboga, gospođice Forsythe, zar sumnjate da imam skrivene namjere?” „Nisu nimalo skrivene.” Stajala je mirno, dršćući, dok joj je Merrick prilazio lijenim korakom grabežljivca. „Okreni se.” „Ja nisam tvoja igračka.” On se nasmiješi pomalo lascivno. „O, da, jesi, carissima.” „Ova igračka ima bodlje”, zareži ona, i dalje nepomična. „Bit ću oprezan s tobom.” Kružio je oko nje u svojoj dokonoj inspekciji koja je, barem joj se tako činilo, trajala beskrajno dugo. Vrag ga odnio, od Merricka je i sam zrak vibrirao. „Vrlo dražesno.” Stao je ispred nje kako bi izravnao blijedozlatnu čipku na sramotno dubokom dekolteu. Na njeno krajnje poniženje, bradavice joj se smjesta ukrute. Najdublje se nadala da to nije opazio. ~ 45 ~ Anna


Foxy

„Ova haljina je neukusna”, reče ona ukočeno dok joj je svila raskošno klizila uz kožu poput vode. „Ali dražesna.” Ona mu uputi još jedan bijesni pogled. Njegove su pak oči blistale nemoralnim sjajem kojemu je naučila ne vjerovati. „Priznaj. Ovo je predivna haljina i ti predivno izgledaš u njoj.” „To je haljina za kurtizanu.” On podrugljivo frkne kroz nos. „Što ti znaš o kurtizanama, slatko nedužno janješce?” Ona zatvori oči. „Biti upoznat sa životom kurtizana nije pohvalno znanje.” „Kako si samo britka.” Na licu mu se razvukao odvratno zadovoljan osmijeh. „Ah svejedno nosiš tu haljinu.” „Gospođa Bevan je uzela moju od muslina.” „Vjerojatno joj treba kuhinjska krpa.” Nije znala zašto se uopće prepire. Tko bi se žalio na tako lijepu i modernu haljinu? Svilena joj tkanina doduše jest pripijena uz tijelo, no to ne bi predstavljalo problem ni u jednom londonskom salonu. Osobito na dami koja više nije toliko naivna. „Nijedna ugledna žena ne bi smjela nositi ovakvu haljinu.” Prstom joj je klizio niz obraz, ostavljajući za sobom peckavi trag probuđene svjesnosti. „Ali, amore mio, ti više nisi ugledna žena. Ti si nakazina ljubavnica.” Lice joj je zabridjelo od naleta vrućine i ona se naglo odmakne od njega. „Ne još.” Očaravajuće bore oko njegovih očiju prodube se od smijeha koji ju je uvijek prožimao toplinom sve do kostiju, usprkos svemu što je znala o njemu. „Ne još? Jupitera mi, pa ti mi daješ nadu.” „Svinjo bezobrazna.” On povuče težak stolac od hrastovine i Sidonie nevoljko priđe stolu. Merrick ju je podsjećao na pospanog tigra dok ju je gledao s posesivnim sjajem u svojim sivim očima. No koliko god pospano djelovao, ona ne smije zaboraviti da se ipak radi o tigru. Usne mu se tržnu. „Opusti se, Sidonie. Obećajem da te neću napasti preko pasternaka na maslacu.” Umjesto da se vrati na mjesto gospodara kuće, on sjedne nasuprot njoj. Zatim posegne za bokalom s crnim vinom i napuni dvije čaše. Rubin na njegovu prstenu svjetlucao je pod svjetlom svijeća. Večeras je njegova boja nije podsjećala na krv, nego na strast. Nije joj bilo drago zbog toga. Duboko udahnuvši ne bi li smirila divlji ples vlastitih živaca, ona prinese čašu ustima i otpije malo vina. William je u svome podrumu držao samo kisela vina mladih godišta. Ovo je vino imalo okus po svemu bogatom i zabranjenom. No toplina koju je osjetila u želucu bila je zanemariva prema vrućini koju u njoj izaziva Merrickov pogled. A on je neprestano gleda. Njegovo povjeravanje tog poslijepodneva kao da je produbilo nevidljivu povezanost među njima. S naporom se vratila prizemnom životu, čak i kad je taj prizemni život podrazumijevao vrhunsku hranu i luksuz, ali i muškarca čija svaka riječ zvuči kao zavođenje. „Pripovijedaj mi o svojim putovanjima.” JONAS OPREZNO OTVORI vrata spavaće sobe, štiteći dlanom svijeću. ~ 46 ~ Anna


Foxy

Nakon što ga je Sidonie ostavila da popije svoj konjak, zadržao se nekoliko sati u knjižnici, pa se onda popeo na balkon, kao da mu visina od tri metra može promijeniti perspektivu nad situacijom koja postaje sve složenijom. Odluku da Williamu nabije rogove donio je veoma lako. Odlučivanje o tome što da učini sa Sidonie Forsythe, nije ni približno toliko jednostavno. Pokušavao je odvratiti misli od činjenice da ga ona čeka gore u sobi, no svaka knjiga koju je otvorio zamaglila bi mu se pred očima. Vidio je samo tu ženu. Ženu koja upravo spava u njegovu krevetu, u zamračenom dijelu sobe. Zrcala su u beskrajnom nizu odražavala visokog, tamnog muškarca u grimiznom kućnom ogrtaču. Lice mu se nije jasno vidjelo, nakon toliko godina nije mu trebao podsjetnik na njegovu ružnoću. No svejedno nije mogao prekinuti naviku da sve svoje spavaće sobe puni zrcalima. Počeo je kao vrlo mlad nakon što su se neke od njegovih zlobnijih ljubavnica rugale njegovoj ružnoći dok je bio u strastvenom zanosu. Zakleo se da ga nijedna žena više nikada neće zateći toliko ranjivog. Kasnije je otkrio druge načine skretanja pozornosti svojim priležnicama, no dotad ga je već počelo nastrano zabavljati to opetovano podsjećanje na vlastitu unakaženost u usporedbi s ljepotom njegovih gorljivih seksualnih partnerica. Pitao se zašto Sidonie nije zgrožena njegovim ožiljcima. Trebala bi biti, dovraga. Ljudi koji su ga godinama poznavali jedva su ga mogli gledati izravno u lice. Već su ga u djetinjstvu ti ožiljci pretvorili u izopćenika, oličenje grijeha i nehumanosti, nešto od čega treba zazirati i čemu ne treba prilaziti. Kako je to neobično da ovu neiskusnu djevicu nisu nimalo uznemirili. Propuh ga natjera da uđe unutra. Tiho je zatvorio vrata. Sidonie je i dalje nepomično ležala. Iznenadilo ga je što se osjeća toliko opušteno u njegovoj postelji. Spavala je spokojno poput djeteta u dječjoj sobi. Prilazio joj je polako. Vrijeme je za podizanje uloga u ovom nadmetanju. Nakon onog čarobnog jutrošnjeg poljupca, Jonas se povukao kako bi joj dao prostora da dođe k sebi. Naposljetku je prestala skakati poput ofurene mačke kad god bi joj se približio. Ta mu je taktika donijela nekoliko iznimno ugodnih sati. Razgovor nije bio nešto što je inače tražio od žena. Od njih je želio samo jedno: trenutak potpunog zaborava dok je uranjao u njihova meka tijela. Međutim, kao i u svemu ostalom, Sidonie Forsythe ga je i u tome zbunjivala. Promatrao ju je sklupčanu u njegovoj postelji, u svojem kućnom haljetku boje šampanjca. Noć jest hladna, no on nije toliko naivan da vjeruje kako je Sidonie zato legla s toliko odjeće na sebi. Ne, luckasta ljepoticaje mislila da će je baršun nekako uspjeti zaštititi od njega. On tiho svuče svoj kućni ogrtač. Inače uvijek spava gol, no zbog njezine čednosti odlučio je učiniti ustupak odjenuvši za počinak košulju i svilene hlače. Ugasio je svijeću i oprezno kliznuo ispod pokrivača, pazeći da je ne dotakne. „Jonase?” promrmlja Sidonie, okrenuvši se prema njemu. Srce mu poskoči zbog njezina spremnog prihvaćanja njegove blizine. Začuvši svoje ime izgovoreno tim snenim glasom, on osjeti kako postaje tvrd poput hrastovine. Oči su joj i dalje bile zatvorene, a njezine sočne usne izvile su se u nježan osmijeh. Netko optimističniji bi možda pomislio kako joj je drago što je on pokraj nje. Barem nije iskočila iz kreveta vrišteći. ~ 47 ~ Anna


Foxy

Ona ponovno nešto pospano promrmlja i Jonas začuje zvuk šuštanja posteljine od njezina pomicanja, pomiješan sa zvukom kiše koja je vani pljuštala. Čaroban, senzualan zvuk. Podsjećao ga je na zvuk dvaju tijela koja klize jedno uz drugo. On se ukoči, čekajući da ga Sidonie pošalje k vragu, no ona je samo otplutala natrag u san. Možda joj se njegov dolazak pomiješao sa snovima. Nadao se da je tako. Još više od toga nadao se da sanja lijepe snove. Zaklopivši oči, Jonas pokuša prizvati san. Prošle se noći jedva uspio malo odmoriti, a od današnje se grozničave, neispunjene želje osjećao posve iznureno. Nažalost, opet nije mogao zaspati. Sidoniena blizina bila je pravo mučenje. Njezin slatki miris. Toplina njezina tijela koja je uspjela premostiti oprezno proračunate centimetre među njima. Svjesnost da bi je, kad bi samo malo pomaknuo ruku, mogao dodirnuti. Usne mu se izviju u tužan osmijeh dok je zurio u zrcalo iznad sebe. Bit će to veoma duga noć.

SIDONIE SE NEVOLJKO probudi iz predivnog sna o toplini i sigurnosti. O, Bože, privila se uz Merricka kao da joj je to najudobnije mjesto na svijetu. Rukuje prebacio preko nje, držeći je čvrsto uza se. Srce joj poskoči od straha, a snena joj malaksalost počne napuštati tijelo. Kako je mogla spavati pokraj svoga mučitelja? Trebala bi biti zahvalna što je i on samo spavao pokraj nje. Svakako mu je zahvalna što nije gol. Ležao je na leđima, a ona mu je naslonila obraz na prsa. Samo ju je tanki batist odvajao od njegove kože. Odavno je svanulo. Slaba sunčeva svjetlost probijala se kroz pukotine navučenih zlatnih zavjesa. Oluja se očito ispuhala tijekom noći. Njezin prvi instinkt bio je da pobjegne prije no što se Merrick probudi i zatekne je u tako prikladnom položaju za zavođenje. Mišići su joj se napeli dok mu se spremala istrgnuti iz zagrljaja. A onda joj se pogled zaustavi na njegovu licu i obuzme je znatiželja, jača čak i od straha. Ne pomaknuvši ruku kojom ju je obujmio, polako se pridigne kako bi mu bolje vidjela torzo i lice. Promatranje Merricka bez njegova znanja luksuz je koji si nije željela uskratiti. Mislila je da će, kao većina ljudi, izgledati ranjivo dok spava. Nije izgledao ranjivo. Oštro, koščato lice i dalje je izgledalo kao da je grubo isklesano. Svatko tko je vidio te odlučne crte lica zacijelo je za njihova vlasnika rekao da izgleda kao razbojnik. Tamna, jutarnje neobrijana brada dodatno je pojačavala gusarski dojam. I njegovi ožiljci. Isticali su se poput disonantne note u toj jutarnjoj tišini. Posljedica nekog zlog čina koji Sidonie nije mogla razumjeti. Bilo je bolno gledati te simbole njegove patnje. Žao joj je svakog ozlijeđenog bića, no u Merrickovu je slučaju njezina reakcija osobnija od sućuti, jača od zgražanja. Glasine nisu spominjale mjesto napada. Prema onomu što joj je sinoć rekao, zaključila je da je mladost proveo putujući sa svojim učenim ocem. Možda ga je netko napao u nekoj mračnoj uličici u Napulju ili Cadizu, ili je nastradao u okršaju u kakvom divljem kutku Balkana. Sidonie mu položi ruku na prsa u nijemoj, utješnoj gesti. Prsa su mu bila čvrsta pod njenim dlanom, podižući se i spuštajući sa svakim sporim udahom. Ležeći tako, bila je ~ 48 ~ Anna


Foxy

opijena inlimnošću tog položaja. A ta je intimnost prijetila potpunim uništenjem njezina već dobrano okrnjenog obrambenog zida. Pogled joj i protiv njezine volje odluta prema njegovim ustima. Opuštene, bile sujoš senzualnije nego inače. To ju nije čudilo. Kad ga je prvi put ugledala, sjedio je pijuckajući vino, zavaljen poput velike mačke u onom svojem masivnom stolcu, i ona je odmah znala da se radi o muškarcu koji je veoma sklon tjelesnim užicima. Zamišljajući kako će tu svoju sklonost usmjeriti na nju kad dođe vrijeme za to, ona osjeti nepoznatu težinu u želucu. Ako dođe vrijeme za to... Zaboga, zar je već kapitulirala? Iako joj je razum nalagao da mu ne smije popustiti. I nije se radilo samo o problemu gubljenja nevinosti, iako joj ne bi bilo svejedno kad bi njezini grijesi bili razotkriveni rođenjem izvanbračnog djeteta. Još je veći problem njezino bezrazložno uvjerenje da će pokleknuvši pred Merrickovim zavođenjem izgubiti životnu snagu koja ju je održavala proteklih teških godina i koja ju je trebala usmjeriti prema samodostatnoj, produktivnoj budućnost. Merrickove su trepavice bile raširene poput lepeza na njegovim jagodicama. Crne, baš kao i razbarušena kosa koja mu je prekrivala visoko čelo. Sidonie se jedva suzdržavala da mu ne odmakne meke pramenove s lica. Kad je budan, prezauzeta je njihovim neprekidnim prepiranjem da bi se odala tako nježnom gestom. Sada, u ovu mirnu zoru, izgarala je od želje da mu pokaže kako se život ne sastoji samo od okrutnosti. Zamislila se nadvlastitom čežnjom da mu pruži priliku. Merrick je kani upropastiti. Robertu je podlo namamio u skandal i javnu sramotu. On je... On je najfascinantniji muškarac kojeg je ikad upoznala. Njegovo pozorno slušanje hranilo joj je dušu. Odškrinuo joj je vrata u svjetove o kojima je oduvijek sanjala. Nasmijavao ju je. Ljubio je kao da bi radije umro nego prestao. To popuštanje svome protivniku plašilo ju je više od buđenja u njegovu naručju. Zatvorila je oči i u sebi se pomolila da joj srce ostane čvrsto. Kad je otvorila oči, dočekao ju je Merrickov poluotvoreni pogled. Zadrhtala je od njegove prodornosti. Pod sve jačim svjetlom, izraz njegova lica odavao je ranjivost kakvu još nije vidjela. Nakratko je u tim snenim, maglovito sivim očima spazila jednaku Čežnju kakvu je i sama osjećala. Spavajući nije djelovao mlađe, no u lom je trenutku izgledao godinama mlađi. Rubovi usana mu se podignu u topli osmijeh koji joj rastopi srce. A onda se odjednom sve munjevito promijenilo. Blagost je nestala s njegova lica kao da nikad nije ni bila ondje. Umjesto nje Sidonie ugleda odbacivanje nečega što je očito pročitao na njezinu licu. Zacijelo je blejala u njega kao zadivljeno tele. Ona potone od stida, teškog poput olova. Pokušala se odmaknuti od njega, no stisak Merrickove ruke se pojača prije nego što je uspjela pobjeći. Istodobno se brzo odmaknuo prema rubu kreveta, u sjenu krevetnih zastora, tako da mu jutarnje sunce više ne osvjetljuje ožiljke. Taj nagli pokret bio je toliko silovit da se cijeli krevet zatresao. Mili Bože... Više nije bila toliko zbunjena. Merrick se inače razmetao svojim ožiljcima, izazivajući svijet da se sažali nad njegovom unakaženošću. No jutros nije stigao navući uobičajeni oklop kojim se štiti od znatiželje i gnušanja okoline. Osjećajući kako joj se želudac steže od ~ 49 ~ Anna


Foxy

mučnine, ona shvati da Merrick, koliko god bio prkosan, zapravo mrzi svoje ožiljke. Mrzi ih iz dna duše. Ona spusti pogled, znajući da Jonas Merrick ne bi podnio njezino sažaljenje. No suze su je i dalje peckale u očima. Glupa, glupa Sidonie. Nije mogla suspregnuti čežnju - ludu, opasnu čežnju da ga zagrli i pokuša mu pružiti utjehu u boli koja traje gotovo cijeli njegov život. „Očito ispadam iz forme. Budući da sam svojom prisutnošću okaljao čistoću tvoje postelje, mislio sam da ćeš vrištati iz petnih žila”, reče on uobičajeno podrugljivo, no barem ju je gledao izravno u oči. Međutim, nakon što se onako naglo povukao, otkrivši joj svoju ranjivost, znala je da je njegovo nehajno ponašanje samo obrambeni mehanizam. Prekrasni osmijeh koji joj je uputio pri buđenju dobio je podrugljivu notu. Možda je stvarno bila prenaivna, no srce joj je krvarilo zbog te promjene, iako je ukočeno ležala pokraj njega. „Nikad me nećeš natjerati da vrištim”, reče ona neuvjerljivo. Lice mu zasja od zadovoljstva koje nije razumjela. „Ne budi tako sigurna, bella.” Opet se izražavao lascivnim aluzijama. Njegova podbadanja su je barem podsjetila kakva opasnost vreba u njegovoj postelji. Pristavši spasiti Robertu, očekivala je razne opasnosti. Nasilje. Silovanje. Okrutnost. Ni u snu nije mogla zamisliti da će je u najveće iskušenje dovesti ranjena duša gospodara zamka Craven. „Što radiš ovdje?” Trudila se da joj glas zvuči smireno. „Ništa uzbudljivo, očito.” Te tri riječi bile su dovoljne da ugodno jutro postane prijeteće i mračno. Sidonie ovaj put uloži malo više napora u pokušaj odmicanja, no Merrick je uvredljivom lakoćom okrene na leđa i pritisne uz madrac. „Pusti me”, protisnula je kroz smrznute usne. Srce joj je plesalo divlju tarantellu od panike i bijesa, usmjerenog ponajviše prema samoj sebi. Zašto nije pobjegla prije nego što se probudio? Držeći je jednom rukom čvrsto oko struka, on se pridigne i slobodnu joj ruku uvuče iza glave kako bi je zadržao mirnom dok je pregledava nemilosrdnim pogledom. „Ne u ovom životu.” Proklet bio. Kad bi barem prestao govoriti takve gluposti. Da je samo trunčicu manje samouvjerena, možda bi ga i ozbiljno shvatila. I što bi joj se onda dogodilo? Grlo joj se stisnulo od straha. Još bi joj samo trebalo da napusti zamak Craven ne samo obeščašćena, nego i slomljena srca. Hrabro podsjeti samu sebe kako je planirala izbjeći skandal i zadržati neozlijeđeno srce, očajnički želeći da i dalje vjeruje u to. „Nismo se tako dogovorili.” Kad bi barem imala snage zapovjediti mu da je pusti. I da pritom zvuči uvjerljivo. Ako bi ostala čvrsto pri svojoj odluci, on bi je pustio na miru. Trebala bi biti bijesna zbog njegovih igara - i jest, vrag ga odnio - no i dalje je osjećala tu prokletu, nepoželjnu nježnost. Ništa nije moglo izbrisati sjećanje na njegovu užasnutu reakciju kad se probudio zatekavši je kako ga proučava. Vjerojatno ju je zato sada odlučio ovako mučiti, ne bi li joj odvratio misli od tog neugodnog trenutka. On se nagne još bliže i njegovjoj muževan miris uznemiri osjetila. Molila se da ne izgubi nadzor nad sobom, da zadrži zdravi razum. Molila se - Bože, nemoguće li želje - da se uspije spasiti. „Sigurno ima još spavaćih soba.” ~ 50 ~ Anna


Foxy

Nasmiješio se tako da se zapitala naslućuje li koliko se bori sa samom sobom i koliko je njezina slabija strana bliže pobjedi. „Jedino se u ovoj može boraviti. Nisam planirao kućnu zabavu, tesoro. Pripremio sam se za tjedan dana čulnih užitaka sa svojom ljubavnicom. Točnije, očekivao sam da će dotična ljubavnica meni pružiti užitak.” Bila je ukočena dok joj je njegova ruka lijeno prolazila kroz kosu i masiralajoj vrat. Valovi uzbuđenja širili su se poput krugova ujezeru. „Prve si noći spavao negdje drugdje.” „Pomoćni krevet u garderobi nije predviđen za muškarca moje visine. Nisam toliko lud da ti ponovno dopustim protjerati me onamo.” „Možda bih onda ja trebala spavati ondje”, reče ona neprirodno umilno. Na njezino iznenađenje, rubovi usana mu se tržnu. „Zašto me izazivaš kad znaš da ne mogu odoljeti izazovu?” „Ne poznajem te toliko dobro. Zapravo te jedva poznajem”, reče ona želeći istodobno podsjetiti samu sebe na tu činjenicu i zadržali Merricka na distanci. Pritom se borila s porivom da se prepusti njegovim milovanjima. „Zašto onda imam osjećaj da mi brojiš svaki otkucaj srca?” Nije mogla zaključiti je li ozbiljan ili se šali. Kad bi barem doista bila toliko usklađena sa svakom njegovom misli. Ono što je znala plašilo ju je, ali i očaravalo. Ono što nije znala prijetilo joj je utapanjem u oceanu požude koju nije željela osjećati. „Prestani se poigravati mnome, Merrick.” „Želiš da preskočimo predigru?” Naslonio se na nju, pritisnuvši je svojim krupnim tijelom još dublje u madrac. Bezuspješno se meškoljila, Merrick je bio nepomičan. „Želim da me oslobodiš.” „Ne, ne želiš”, prošapće on. Problem je bio u tome što ona to uistinu nije željela, barem duboko u sebi, no još se nije dovoljno prepustila toj čaroliji da zaboravi koju bi cijenu platila kad bi se to dogodilo. Položila mu je dlan na prsa kako bi ga spriječila da joj se još više približi. „Prestani, Merrick.” „Jonas.” Trudila se zadržati prisebnost. „Pokvareni, lažljivi, raskalašeni, lukavi, podmukli, prevrtljivi, razvratni manipulatore.” „Reci mi to kao da to stvarno misliš.” Merrickjoj pritisne ruku svojim torzom i prekrije joj usta svojim ustima. Ovaj put nije ostala paralizirana od šoka, niti je više bila toliko neiskusna da je posve zbuni svojim poljupcem. Sad je znala kakav užitak u njoj budi već i sam njegov dodir. Merrick opusti ruku i obujmi joj potiljak. Druga ruka oko njezina struka nije ju držala zarobljenom nego ju je grlila. Na jedan kratki, nedopušteni trenutak, Sidonie mu se ovila oko grudi poput vjetrom nanesena cvijeta. Zatim je smjesta prekinula poljubac, nastojeći mu se izmigoljiti iz zagrljaja, sve dok jednom nogom nije uspjela dotaknuti pod. On je uhvati za ruku. „Nemoj otići, Sidonie. Nisi u opasnosti. Želim te samo ljubiti.” Ustavši iz kreveta, ona ga sumnjičavo pogleda, dršćući na jutarnjoj hladnoći. „Zašto li ti ne vjerujem?” „Zato što si, nažalost, nepovjerljiva.” Nakon kraćeg oklijevanja, on doda. „I zato što imaš soli u glavi.” ~ 51 ~ Anna


Foxy

Gladio joj je osjetljivu kožu na unutarnjoj strani ručnog zgloba. Od tih sporih pokreta ona osjeti čeznutljivo treperenje u trbuhu, iako je dobro znala da je samo želi izmanipulirati ne bi li mu opet završila u zagrljaju. „Da imam soli u glavi, bila bih pobjegla čim sam te vidjela kako se uvlačiš pod plahtu.” Merrick se pridigne u sjedeći položaj i labava mu košulja sklizne na jednu stranu, otkrivši njegovo snažno rame. Ugledavši tu glatku, tamnu kožu, Sidonie ostane bez ijedne kapi sline u ustima. Kakva suprotnost od njegova unakaženog lica. Isprva ga nije smatrala naočitim, čak i ne uzevši u obzir ožiljke. No svakim joj je trenutkom postajao sve privlačniji. U tom konkretnom trenutku svakog bi ljepotana prezrivo odbila kao preobičnog. Kao prava pravcata glupača, otkrila je u sebi sklonost prema mračnim, opasnim i oštećenim muškarcima. Uznemirena, uzbuđena snažnije nego ikad - a jedva ju je dodirivao - pitala se gdje je nestala ona odlučna žena koja je stigla u zamak Craven namjeravajući se suprotstaviti čudovištu. Prošla su samo dva dana, a te žene nije bilo nigdje na vidiku. „Samo jedan poljubac, Sidonie. U zamjenu za tvoju slobodu.” Zvučao je iskreno, nimalo poput onog zavodljivog vraga čije su je srebrne oči maloprije izazivale. Bila je nepomična od šoka. Njegove su riječi zvučale predobro da bi bile istinite. Sidonie smije otići i ponijeti sa sobom potvrdu o Robertinu dugu, gotovo jednako nevina kao kad je došla onamo. Međutim, osim iznenađenja i olakšanja, ona osjeti i mrvicu sramotnog, neprihvatljivog, ali i neporecivog razočaranja. „Pustit ćeš me natrag u Barstowe Hali?” On joj namršteno ispusti ruku. „Zar si poludjela? Nismo se tako pogodili.” „Aha, ona pogodba”, tiho će ona. „Možeš slobodno pokazati svoje iskreno oduševljenje.” Jedan joj se poljubac nije činio kao prevelika cijena za bijeg iz ove sobe pune intimnih obećanja. „Kako ću znati jesi li zadovoljan poljupcem?” Oči su mu ponovno zavodljivo iskrile kad se ispružio preko izgužvane posteljine, tako nepodnošljivo pun sebe. „Ja ne očekujem zadovoljstvo, bella”, preoje Merrick. „Samo poljubac za dobrojutro. Ništa što bi ti ostavilo doživotne ožiljke.” Namjerno je upotrijebio tu riječ kako bi naglasio svoju unakaženost, no ona je već odavno prestala doživljavati njegove ožiljke kao bilo što drugo osim tragičnih simbola njegove nesreće. „Govori u svoje ime”, promrmlja Sidonie, ali svejedno oprezno klekne na krevet. Madrac se ulegne i, izgubivši ravnotežu, ona položi dlan na njegova prsa. Od vrućine tog kontakta srce joj zakuca poput bubnja. Merrickove se obrve podrugljivo podignu kad je munjevito povukla ruku. Drhtala je dok joj je rukom prelazio preko pletenice. Prsti mu se izazovno zadrže na njenim grudima prije no što je odmaknuo ruku. Bradavice joj iskoče, nepodnošljivo tvrde. „Dobro jutro, Sidonie”, reče on nježno, no ona je i dalje bila sumnjičava. Nježnost je nepobjedivi neprijatelj. Jutrošnja navala osjećaja potvrdila je tu neporecivu istinu. Zavođenju se može suprotstaviti, no Merrickovoj ranjivosti ne može. Doduše, ni zavođenju se nije baš osobito uspješno suprotstavila, nevoljko prizna samoj sebi, opazivši sneni sjaj u njegovim očima. ~ 52 ~ Anna


Foxy

On joj pusti kosu i savije obje ruke iza svoje glave, napinjući vretenaste mišiće nadlaktica i grudi. Izgledao je poput pospanog paše koji se premišlja koju će od žena u haremu te noći pozvati u svoju postelju. Na jedan naelektrizirani trenutak samo su zurili jedno u drugo. Činilo se da uživa u sporom protjecanju minuta, poput mjehurića u ishlapjelom šampanjcu. U njegovim je očima mogla pročitati očekivanje, ali ništa dublje od toga. Podigao je pokretni most kojim se štiti od neželjenih upada u svoju dušu. „Poljubac u zamjenu za doručak? Vrlo si prozaična ispod te svoje ekstravagantne vanjštine, tesoro. Razočaran sam.” Nije se obazirala na njegov kompliment. Ona nije ekstravagantna. Posve je obična. „Jesi li dovoljno razočaran mnome da me pustiš da odem?” „Reklo bi se da se jedva čekaš vratiti svojoj dosadnoj svakodnevici.” Ona se namršti, još jednom zažalivši što mu se povjerila u onom sultanovom ljubavnom gnijezdu. „Ondje sam se osjećala sigurno.” „Nisi, ako te bezumlje tvoje sestre uvaljuje u ovakve probleme. A nisu svi muškarci... uviđavni poput mene.” „Ovo je prvi put da je takvo što učinila.” Sidonie se odavno prestala srditi na Robertu. Dovoljno je bilo prisjetiti se modrica koje je njezina sestra skrivala osjećajući stid koji nije trebala osjećati. Sjećala se i Williamova neobuzdana gnjeva. Sjećala se Robertinih sinova, dvojice malih dječaka. Sidonie nije imala drugog izbora nego ponuditi sebe u zamjenu za Robertu. No Merrick je u pravu; imala je sreće. Da je on uistinu onakav zlikovac kakvim ga je Roberta opisala, njezine bi muke bile nepodnošljive. On joj se nasmiješi kao da mu je stalo do nje. Lažljivi, lažljivi osmijeh. „Rekla si i sama ako ti poljubiš mene. Obrati pažnju na zamjenice.” Ona počne mucati od nervoze. „Neću. Ne mogu. Ja... Ne znam kako.” Još malo te opasne nježnosti, a onda se duge crne trepavice spuste, prikrivši izraz u njegovim očima. „Jučer si dobila temeljitu poduku, u više navrata. Zar je moguće da ona djevojka koja me poslala k vragu ima tremu zbog običnog poljupca?” Već je preživjela njegove poljupce. Podrugljivi smijeh odjekivao je zakucima njezina uma. Preživjela? Jučer je doslovno procvala od njegovih poljubaca. Susrevši pogled njegovih blistavih srebrnih očiju, približi mu se toliko blizu da mu je dodirivala bok. ,,U redu.” Uostalom, to je samo poljubac.

~ 53 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 8

TO JE SAMO poljubac... Jonas se trudio zadržati nehajni izraz lica dok mu je srce plesalo škotski narodni ples. Iako je gorio od želje da posegne za Sidonie, ispružio se pred njom držeći ruke mirno uz bokove. Kad bi znala koliko silno žudi za njom, pobjegla bi iz sobe. Ma, bila bi u Sidmouthu prije nego što bi je uspio sustići. Namjerno se izbjegavao prisjetiti onog nesretnog trenutka kad se s neskrivenim zanimanjem zapiljila u njegovo stravično lice. Izraz lica joj postane zamišljen. Što se, dovraga, spremala učiniti? Kad se ponovno pomakla, on osjeti njezin miris koji ga već danima proganja. Sidonie pruži ruku i položi mu dlan na nadlakticu. Pod tim opreznim taktilnim proučavanjem Jonasovi se mišići pretvore u kamen. „Jako si vruć”, prošapće ona, kao da razgovara sama sa sobom. „Poput peći.” Pokušao joj je replicirati, no kad mu je uvukla ruku ispod košulje, okrznuvši mu bradavicu, riječi mu zastanu u grlu. „Muško tijelo je uistinu zanimljivo.” Prstima mu je prolazila kroz dlake na prsima. Srce mu stane divlje galopirati od tog trenja. „Nimalo ne podsjećaš na kipove koje sam vidjela na slikama.” Usprkos svojim tjelesnim mukama, Jonas se muklo nasmije. „Nimalo.” Ona ga prijekorno pogleda. „Slike ne mogu dočarati veličinu i snagu.” Uspio je suspregnuti poriv da joj kaže štogod o veličini i snazi jednog specifičnog dijela svoga tijela. Rukama je grebao po donjoj plahti. „K vragu, Sidonie, izbavi me iz ovih muka.” Proučavala ga je kao da se radi o matematičkom problemu. Njezina smirenost neshvatljivo ga je živcirala. Vrag je odnio, trebala bi biti usplahirena. Trebala bi drhtati zato što ga mora poljubiti. „Mislim da bi trebao sjesti”, reče ona zamišljeno. „Na zapovijed, moja gospo.” On se pridigne, slažući jastuke iza sebe. Nakon gotovo neopazivog oklijevanja, ona mu prisloni dlanove na obraze. Jonas se nesvjesno tržne. Mrzio je da mu bilo tko dira ožiljke. Ali, dovraga, radi nje bi volio da ih nema. Volio bi biti mlad, neokaljan i viteški čestit. Nije, međutim, bio ništa od toga. Ona se nagne prema njemu, preplavivši ga svojim ženstvenim mirisom, toplim i slatkim od ranog jutra. A onda mu se meke ruke oviju oko vrata, baršunaste mu grudi dotaknu prsa i njezin mu dah oplahne lice. Usne im se susretnu. SAMOPOUZDANJE JOJ JE bilo kratkoga daha. Merrickove su ruke i dalje nepomično ležale uz njegove bokove, a usta su mu ostala zatvorena ispod njezinih usana. Čekala je da preuzme nadzor i odvede je u raj putenih strasti. Ništa. ~ 54 ~ Anna


Foxy

Sve jače je drhtala od neizvjesnosti, postajući svjesna mekoće njegovih usana. Tihog zvuka njegova disanja. Vrućine njegova tijela pokraj njezina bedra. Oprezno pokrene usne, a zatim se uplašeno odmakne, preplavljena trncima ugode. Merrickove se usne tržnu u lagani osmijeh zbog njezine plašljivosti. „Da mi se nisi usudio smijati”, smrknuto će ona. „Nikad.” Dlanove joj je grebala njegova neobrijana jutarnja brada. Imala je pristup Merricku u njegovu skrivenom izdanju koje nikad ne pokazuje svijetu. Još malo nepoželjne prisnosti. U jednom se trenutku, otkako je prihvatila njegov izazov, prestala pretvarati da to čini iz bilo kojeg drugog razloga osim iz želje da ga poljubi. Zločesta, zločesta djevojko. „Crvenite se, gospođice Forsythe?” Nije mu htjela odgovoriti. Umjesto toga proučavala mu je usta. Ta usta su toliko toga odavala. Strast. Duhovitost. Ranjivost, koju ne bi priznao ni pod prijetnjom smrću. Ona obliže usnice prisjećajući se kako su ta usta jučer suvereno vladala njezinim ustima. Ah... „Izgledaš kao mačka koja se dočepala vrhnja.” Njegov obazrivi ton ispuni je zadovoljstvom. „Doista?” Milovala mu je lice ne zadržavajući se na ožiljcima, zatim mu poljubi oba kuta usana. On prigušeno zastenje. Napokon nekakva reakcija. Prisjećajući se njegove poduke, nježno mu je grickala donju usnu, a onda je usisala u svoja usta. Okus mu je bio predivan. Slan. Vruć. Intenzivan. Jezikom mu je prelazila preko usana, pa se odmakla kako bi susrela pogled njegovih srebrnih očiju. „Dovraga, Merrick, prestani mi se odupirati.” „Ne trudiš se dovoljno.” Nastojao je zvučati nonšalantno, no njegov hrapavi glas odao je koliko ga Sidonieno nespretno zavođenje uzbuđuje. „Tek sam počela”, reče ona tiho.

JONAS SE PRIPREMI za nastavak mučenja poljupcima. Teškom je mukom uspio zadržati nadzor nad sobom kad mu je okusila donju usnu. Dovraga i bestraga, obećao je da neće ići dalje od ljubljenja. Gdje mu je bila pamet? Grickajući je pratila nevidljivu crtu na njegovu vratu, izazivajući osjećaj nepodnošljive ugode. „Mislim da izbjegavaš ono što moraš učiniti.” Ni prijetnja vječnim prokletstvom ne bi mogla spriječiti drhtanje njegova glasa. Ona ga poljubi u vilicu. „Samo pripremam teren.” No ovaj put, kad su im se usne ponovno spojile, nije više mogao glumiti. Usne mu se razdvoje i njezin jezik uđe unutra kako bi mu okusio usta. Jonas zastenje iz dubine grla. Ukočivši se, ona se povuče. Zurila je u njega kao da traži potvrdu da je bolji čovjek nego što je mislila. Nažalost, nije joj to mogao potvrditi. Na još veću žalost, toliko ju je silno želio da joj je zamalo obećao kako će se promijeniti, dokazati svoju čestitost. ~ 55 ~ Anna


Foxy

Sve je započelo kao jutarnja igra, no sada je nestala svaka potreba za zadirkivanjem. Pa ipak, nijemi se razgovor nastavio. Želim te. Ne možeš me imati. Trebam te. Nisi me dostojan. To je istina. Ali me svejedno želiš. Da, svejedno te želim. Čuo je kad je naglo udahnula. A zatim se polako, tako nepodnošljivo polako nagnula i dodirnuh mu usta svojima, meko kao dašak vjetra na krilu anđela.

PO SVOJOJ PRIRODI Jonas nije bio nježan muškarac. Otkako mu je jednim nasilnim činom uništeno djetinjstvo, obzirnost je za njega postala nepoznati pojam, a stvarajući poslovno carstvo bivao je sve suroviji. Nakon očeve smrti više mu ni do koga nije bilo stalo. Bio je uvjeren kako je ljuštura oko njegovih plemenitijih osjećaja tako debela da se to nikada neće ni dogoditi. Sidonien ga je poljubac uspio probosti ravno kroz srce, iako ga je smatrao neprobojnim. Jezikom mu je dodirivala usne i ovaj put ju je pustio unutra. Uzdahnula je i poljubila ga s neskrivenim užitkom. Sidonie je brzo učila. O, da, itekako brzo. Zastenjavši, Jonas se predao. Ovivši ruke oko nje, povukao ju je na sebe. Do sada je, bez obzira na svoje manje ili više suptilne metode zavođenja, ipak pazio da je ne preplaši. No Sidonie ga je gurnula preko granice suzdržavanja. Stenjući, na njegovu je strast odgovarala jednakom strašću. Preokrenuo ih je tako da se našla ispod njega. Drhtavom rukom odmaknuo je poplun. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put drhtao zbog neke žene. Zbog Sidonie je drhtao. Jonas spretno ugura ruku između njezinih nogu, zadignuvši joj kućnu haljinu. Odlučnim pokretom odmakne svilenu spavaćicu kako bi joj dlanom dodirnuo golo bedro. Nije samo on drhtao. Sidonie je u njegovu zagrljaju treperila poput lista na buri. Vrlo polako, da je ne uznemiri, dlanom joj je klizio uz bedro. Izgarao je od želje da napokon dotakne njezinu ženskost. Obujmivši joj venerin brežuljak, zaplete prste u vlažne kovrče. Kliznuo je rukom u glatku vrućinu, namačući prste u dokazu njezine želje. Ona glasno dahne od šoka i naglim se trzajem izmakne njegovu dodiru, dašćući. K vragu, prebrzo, prejako, previše. „Ne... čekaj.” Glas joj je pukao. Nikad prije nije ovako zvučala. Ona položi ruku na njegova prsa. Srce mu je pod njezinim dlanom poskakivalo poput pastrve na suhom. Prekrio joj je ruku svojom rukom. Glas mu je bio hrapav. „Jesi li sigurna da želiš ovo zaustaviti?” Ona podigne svoje uznemireno lice i pogleda ga u oči. Što god je vidjela u njima, nije ju utješilo, to mu je smjesta bilo jasno. Njegova je ruka i dalje bila obavijena oko njezina tijela. Mogao ju je začas opet privući k sebi. „Sidonie, daj mi pristanak”, nagovarao ju je dok je ona gledala u njega kao u utjelovljenje svojeg najvećeg straha - i najveće želje. Oči sujoj odavale sve veću nesigurnost. „Ne mogu.” „Ali želiš.” ~ 56 ~ Anna


Foxy

Među obrvama joj se pojavi jedva vidljiva bora. „Ti si glas iskušenja koji navodi na grijeh.” Jonas se zagleda u njezino lijepo lice. U njezine tamne oči, poluzatvorene od strasti, zajapurene obraze i crvene usne koje je tako temeljito kušao. Pa zavapi ravno iz duše. „Smiluj se, tesoro. Smiluj se i spasi nas oboje od ludila.” Ukočila se na njegov pokušaj da je privuče bliže, nepopustljivo zureći u njega. „Obećao si da će odluka biti moja.” Dlanom joj je obujmio bradu. Te odlučne oči i dalje su ga proučavale. O, dovraga i bestraga. Predao se, glasno uzdahnuvši. „Napustiš li ovu kuću netaknuta, amore mio, oboje ćemo zažaliti zbog toga.” S lica joj nestane sva napetost. Opustivši se u njegovu naručju, ponovno je bila ona prilagodljiva žena koja prekrasno odgovara na podražaje i čiji su ga poljupci potpuno izbezumili. Ovaj put je nije ni pokušao zaustaviti kad se izvukla iz kreveta. Htio ju je zamoliti da ostane, ali se suzdržao. Stvarno ne bi znao reći želi li da ostane sat vremena, jedan dan, ili zauvijek.

SIDONIE JE ŠETALA plažom, gledajući prema obzorju. Kako je jutros mogla biti onako nepromišljena s Merrickom? Imala je sreće što je održao obećanje i pustio je da ode. Iskusan muškarac poput njega sigurno je znao koliko je bila blizu predaje i zanemarivanja zdravog razuma. Usprkos sunčanu vremenu, puhao je hladan vjetar. More je bilo prepuno bijelih krijesta. Oštri poslijepodnevni povjetarac nanosio joj je kosu na lice. Njezine polučizmice proizvodile su krckavi zvuk dok je hodala po pijesku, udaljavajući se od zamka Craven. I njegova zagonetnog vlasnika. Merrick joj se nije pridružio u šetnji. Cijeli se dan držao podalje od nje. Nakon njihove strastvene predigre u spavaćoj sobi odlučio se povući, glumeći ponovno šarmantnog domaćina i zanimljiva pripovjedača. Na prvi dojam, njegovo se pristojno ponašanje nije nimalo promijenilo od njihova jučerašnjeg druženja u knjižnici. No ona je znala - jednostavno je znala - da on namjerno produbljuje jaz među njima. Jutros su nakratko oboje osjetili nešto više od obične tjelesne požude. Nešto što oduzima dah. Nešto što prožima dušu i tijelo. Od tog trenutka Merrick se počeo ponašati kao da zazire od svakog oblika emotivne prisnosti. Zlovoljno se sagnula kako bi podigla glatki crni kamen i bacila ga u valove. Neprekidna uzburkanost mora odražavala je njezin unutarnji nemir. Proklinjući činjenicu da je tako podložna lukavštinama jednoga razvratnika, skupila je punu šaku oblutaka i bacala ih jednog po jednog u more. Glupa, besmislena aktivnost. Doduše, nimalo gluplja i besmislenija od činjenice da je, znajući koliko muškarac može nauditi ženi, Sidonie svejedno namamljena na put koji vodi ravno u propast. Zavitlala je srebrnasti komadić kvarca neuobičajenom žestinom. Pljusnuo je uz sumoran zvuk daleko iza valova. Ona uzdahne i stane grickati usnu. Šaka joj se otvori i ostatak kamenčića popada po žutom pijesku. Postane li Merrickova ljubavnica, ništa neće time dobiti, a može sve izgubiti. Daleko od njega, bila je svjesna toga. ~ 57 ~ Anna


Foxy

Međutim, kad je s njim... Što ju je više dodirivao, to je više žudjela za njegovim dodirom. Proklet bio, Jonase Merrick, jer je poljuljao sve njezine stavove. Zaslijepljena Robertinim pričama o njegovoj raskalašenosti i okrutnosti, očekivala je nekakvog strašnog zlikovca iz bajke. Umjesto toga, otkrila je muškarca koji je više začarani kraljević nego čudovište. Srce joj je krvarilo zbog njega. Čak i kad se njezina savjest poput tvrdoglave mazge opirala svakom trenutku provedenom s njime. Jer mu je u svakom tom trenutku lagala. Pa makar i samo prešućujući istinu. Istinu koja bi ga mogla, bude li otkrivena, izvući iz sjene u kojoj bi inače proživio cijeli svoj život. Sidonie može dokazati da je Jonas Merrick zakoniti lord Hillbrook. Prije nekoliko tjedana, popisujući knjige u knjižnici Barstowe Halla, otkrila je izgubljeni vjenčani list Anthonyja Charlesa Wentwortha, petog vikonta Hillbrooka, i Consuele Marije Albertine Alvarez y Diego. Dokument je bio skriven u pohabanu primjerku Don Quijotea. Baš kao što je Jonasov otac i tvrdio, putujući engleski svećenik iz jedne župe u Oxfordshireu obavio je obred vjenčanja u španjolskom mjestu Fuentedivallejo 1791. godine, ali je umro prije povratka u Englesku. Arhiv Fuentedivalleja izgorio je u požaru kad su francuske trupe poharale to mjesto 1813. godine. Sidonie je pronašla jedini postojeći dokaz zakonitosti tog braka. Šaka stisnutih uz tijelo, tupo je zurila u uzburkani ocean. Neka joj Bog pomogne, ali ne može reći Merricku što je otkrila. Učini li to, izgubit će svaku nadu u spašavanje Roberte od njezinog okrutnog, paklenog života. William prema zakonu posjeduje Robertu, kao što posjeduje ovce i goveda na svojem posjedu. Ne odrekne li se svoga vlasništva, milom ili silom, njegova će žena zauvijek ostati zarobljena. Trenutačno je vjenčani list na sigurnom u Sidonienoj banci u Londonu. Svoje otkriće nije podijelila s Robertom - nije se mogla pouzdati u sestrinu sposobnost čuvanja tajne. Za nekoliko će mjeseci, naoružana svojim nasljedstvom i tom informacijom, ucijeniti Williama tražeći da oslobodi svoju ženu. Dakako, nije očekivala da će se William predati bez prljave borbe. Sidonieni bankari dobili su uputu da otvore zapečaćenu omotnicu i objave njezin sadržaj u slučaju da je zadesi kakva nesreća. Čim je pronašla vjenčani list htjela je izbaviti Robertu od Williama. Srećom, oprez je brzo prevladao. Sidonie je znala za Williamovu sklonost parničenju pa se prvo htjela uvjeriti u vjerodostojnost tog dokumenta. Poslala je pismo u bivšu župu pokojnog svećenika ne bi li dobila potvrdu o njegovu putovanju po Španjolskoj, kao i kopiju njegova potpisa radi provjere. Do dana kad je Roberta odigrala onu katastrofalnu partiju karata s Jonasom Merrickom, nije još bio stigao nikakav odgovor. U svakom slučaju, Sidonie bi svejedno došla u zamak Craven. Williamovo preziranje svoga bratića graniči s manijom. Čak ni tako strašna prijetnja poput gubitka plemićkog naslova ne bi spasila Robertu od muževe odmazde ako bi otkrio da mu je nabila rogove s njegovim neprijateljem. Sidonie je smjesta shvatila kako nije u redu skrivati istinu radi vlastitih interesa. A zatim se sjetila posljednjeg Williamovog napada na Robertu. Sjetila se višegodišnjeg nasilja koje je njezinu dražesnu sestru pretvorilo u osobu koju Sidonie više nije prepoznavala. Sidonie je prezirala Williama jer je kukavica i nasilnik, ali ga je mrzila i zato što joj je oduzeo ~ 58 ~ Anna


Foxy

sestru. Roberta, njezina zaštitnica iz djetinjstva, izgubila se u vlastitom svijetu, ne hajući ni za što osim okretanja karata i kotrljanja kockica. Pomoću tog vjenčanog lista Sidonie bi mogla osloboditi Robertu Williamova utjecaja i ponovno probuditi onu toplu ženu punu života koja zacijelo postoji negdje ispod sve te nervoze i histeričnih ispada. Taj bi vjenčani list doslovno mogao spasiti život njezinoj sestri i osigurati novu, sretniju budućnost Robertinim sinovima, Thomasu i Nicholasu. No dok je kovala te optimistične planove Sidonie još nije poznavala Jonasa Merricka. Tog oblačnog poslijepodneva u Barstowe Hallu nije joj bilo teško potisnuti grižnju savjesti. U tom joj se trenutku činilo kako zadržavanje dotadašnjeg stanja ne može nikomu naškoditi u materijalnom smislu. William ima naslov, iako, doduše, sramoti obiteljsko ime, a njegov bratić ima novac. Ako je uopće patio zbog gubitka nasljedstva, zakoniti se nasljednik sigurno s vremenom oporavio od tog udarca. Tako je barem Sidonie govorila samoj sebi. Uvjeravala se u to. Sve dok nije pogledala u oči Jonasa Merricka i shvatila koliko je silno ogorčen zbog svoje nezakonitosti. A njezino se glupo, čeznutljivo srce nadimalo od želje da učini sve što je u njezinoj moći kako bi mu olakšala tu stravičnu samoću. Nekoliko njezinih riječi bilo bi dovoljno da mu promijeni život. Samo nekoliko njezinih riječi, i Roberta bi bila osuđena na doživotnu patnju. Trnci u potiljku upozore je da više nije sama na vjetrovitoj plaži. Polako je okrenula leđa uzburkanom moru. Merrick je bio odjeven u bijelu košulju i uske hlače do koljena, no kako je ipak bilo prilično hladno, prebacio je široki kaput preko ramena. Izgledao je snažno i muževno. Sjećanje na njegove jutrošnje poljupce oduzelo joj je dah i učinilo je slijepom za sve osim njega. Uputio se prema njoj, gazeći čvrsto i odlučno čizmama po pijesku. „Došla si ovamo kako bi sasula kletve na mene?” Trznula se na njegovo pitanje, iako ga je izgovorio svojim uobičajenim zadirkujućim humorom. Bio je poput zlostavljana psa, uvijek spreman zarežati i braniti se od udarca. O, Jonase... Srce joj se stezalo od tuge i samilosti. Bio je toliko povrijeđen da nije znala može li ga itko iscijeliti. Ponajmanje djevojka koju je slučajno upoznao i s kojom će se zabavljati samo tjedan dana. Djevojku koja ga izdaje svakim svojim dahom. Njezine su odluke postale pokvarene i komplicirane. Užasi koje je zamišljala da će je dočekati u zamku Craven nisu ništa prema njima. Mislila je da će samo njezino tijelo biti u opasnosti, dočim se zapravo u opasnosti našla njezina duša. „Sidonie?” Njegove su je oči prodorno gledale u lice. „Ne moram biti sama da bih te proklinjala.” „To je vjerojatno istina.” Proučavao ju je kao da nagađa da nešto taji od njega. Naravno da nešto taji od njega. I to ne samo činjenicu da ga želi, usprkos svim moralnim vrijednostima i instinktu samoočuvanja. Dokjoj je prilazio, u očima mu je vidjela da se i dalje drži na distanci. Trebala bi mu biti zahvalna zbog toga. Zadrži li je izvan svoga srca i duše, neće biti u tolikoj opasnosti da ~ 59 ~ Anna


Foxy

napravi budalu od sebe. No to nije bilo ono što je osjećala. Osjećala se kao da ju je izbacio iz kuće van na snijeg, dok on, zaključan unutra, pije konjak pokraj upaljena kamina. Merrick pokaže prema plaži. „Hoćemo li se prošetati?” „Da”, odgovori ona zadrhtavši. Opazio je da joj je hladno. On je sve opažao. „Trebali bismo se vratiti unutra.” Natrag u kuću? U ono mučenje i napetost koja neprekidno tinja među njima? Na određenije način bio još privlačniji na otvorenom, dok se vjetar igrao njegovom gustom, ciganski crnom kosom. No ovdje je barem bila manje svjesna neizbježnosti trenutka svoje konačne predaje. ,,N... ne”, reče ona, proklinjući izdajničko zamuckivanje. „Kako god želiš.” On skine kaput sa sebe. Teška tkanina prekrije joj tijelo, ušuškavši je u toplinu i opojnu mješavinu mirisa - konja, kože, mora i, najopojniji od svih, miris Jonasa Merricka. Umotana u njegov kaput osjećala se kao u njegovu zagrljaju. Pokušala mu ga je vratiti, iskreno zabrinuta za njega. „Neće li ti biti hladno?” On se nasmije i krene ispred nje. „Vrag pazi na svoje podanike.” Ona potrči kako bi ga sustigla. „Bilo bi mi lakše da nisi toliko ljubazan”, reče tihim glasom, odmičući nestašne pramenove kose s lica. „Ja nikad nisam ljubazan.” „Svakako to nikad ne priznaješ”, promrmlja ona, osjećajući krivnju kao stotinu udaraca bičem. Brinula ju je slutnja da bi njezini grijesi, kad bi ih uspoređivala s grijesima Jonasa Merricka, ispali znatno teži.

~ 60 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 9

JONAS TO NIJE mogao podnijeti. Naglo se okrene i pogleda prema Sidonie. „Nemoj se zavaravati da sam dobar čovjek.” Zgranuto je zurila u njega. A zatim joj se brada podigne pod kutom koji mu je već postao dobro poznat. „Mislim da si bolji nego što misliš.” Smijeh mu je bio bremenit gorčinom. „Moji me grijesi osuđuju.” Nadao se da će je uspjeti natjerati na uzmicanje. Mogao je pretpostaviti da s njom to neće ići baš lako. „Navedi jedan. Kažu da je ispovijed dobra za dušu.” Jonas se suzdrži od komentara da on ne posjeduje dušu. Nekoć je mogao to kategorički tvrditi, no pod Sidonienim su mu se utjecajem u život uvukli neki zahrđali ostaci časti. Zašto bi inače nakon gotovo tri dana u njegovim šakama i dalje bila djevica? „Oni govore puno gluposti.” „Ti si prvi spomenuo svoju grešnost. Ja sam želim čuti potvrdu koliko si uistinu zao.” Sidonie zastane da odmakne kosu s lica. Vjetar je sve jače puhao. „Reci mi barem jedan svoj neoprostivi grijeh pa ću te pustiti da romantično, turobno razmišljaš o svojim zlim postupcima.” „Jako smiješno.” Kako li je samo požalio što ju je izazvao. A onda se s gađenjem sjetio njezina pogleda kad joj je dao svoj kaput. Što se taktike zavođenja tiče, možda je korisno navesti je da pomisli kako je on dobar lik, no želudac mu se stisnuo od pomisli na njezino gorko i neizbježno razočaranje. I po tko zna koji put otkako je upoznao Sidonie, prokleo je taj neugodni, nepoželjni osjećaj časti koji mu neprekidno kvari strategiju. „Jesi li nekoga ubio?” Bilo mu je jasno da ona misli kako se Jonas uzrujava zbog sitnica. „Ne vlastitim rukama”, eksplozivno će Jonas, pa se okrene i odmaršira niz plažu. Ona potrči za njime. „Reci mi.” Htio ju je poslati k vragu. Umjesto toga, zaustavi se i pogleda je u lice. Ako baš toliko silno želi saznati njegove grijehe, onda će joj ih otkriti, pa neka ga vrag odnese. Ali kako izabrati jedno među stotinama zlodjela koja je počinio. „Želiš čuti jesam li ubio nekoga?” Sidonie se također zaustavila, mudro zadržavši razmak među njima. Vjerojatno je osjetila kako se Jonas jedva suzdržava da je ne zgrabi za ramena i dobro protrese. „Da.” On stisne oči i odgovori joj arogantno razvučenim tonom. „Draga moja, ja sam pobio tisuće ljudi.” SIDONIE SE UHVATI za skute, dijelom u obranu svoje čednosti od oštrog vjetra koji je prijetio razotkrivanjem nogu, a dijelom kako bi prikrila iznenadno drhtanje ruku. „Ne vjerujem ti.” ~ 61 ~ Anna


Foxy

Merrickove usne iskrivi nadmoćni smiješak koji je već dobro upoznala i zamrzila. „Kunem se u svoju pokojnu majku da je to istina.” Prvotni šok brzo zamijeni glas razuma. Znala je se poigrava njome. Bila je to, doduše, mračna i bolesna igra, no svejedno je osjećala da se nešto skriva iza toga. „Kako?” Osmijeh mu zamre na licu i ona shvati da mu je krivo što joj je i toliko otkrio. „Ne ponosim se time, Sidonie. Prestani me ispitivati.” Ne. Ne, ne, ne. Prvi put nakon jutrošnjeg poljupca uspjela je probiti oklop oko Merrickovih osjećaja. Željela je znati sve o njemu. Ne zato da ga može mrziti. Bila je tragično svjesna činjenice kako je već prešla točku iza koje ga više uopće ne može mrziti. Toliko o njezinoj hrabroj izjavi da prezire cijeli muški rod. „Jonas, reci mi što si učinio”, reče tiho, spustivši se na pijesak ispod rta i pokazujući mu rukom da joj se pridruži. Nije bila sigurna da će pristati, no nakon kraćeg oklijevanja on uzdahne. Što god učinio - a nije mogla povjerovati da je doista pobio tisuće ljudi - strašno je grizlo njegovu, kako je tvrdio, nepostojeću savjest. Dugo joj nije ništa odgovorio pa je već pomislila da ni ne kani to učiniti. A zatim je ponovno uzdahnuo i počeo govoriti hladnim, šupljim glasom, kao da opisuje tuđi život. „Većinu svog života proveo sam ispunjen bijesom, Sidonie. Bio sam bijesan na svoje nezakonito podrijetlo. Bijesan na sramotu koja je mučila moga oca. Koja je mučila mene. Bijesan na Williamovu slijepu oholost. Bijesan na...” On zastane i ona opazi kako je podigao ruke prema svojim ožiljcima, a zatim ih brzo spustio. „Pa, možeš pretpostaviti.” „Imao si razloga zato”, prošapće Sidonie, no činilo se da je uopće ne čuje. „Iako mi je otac bio bogat, gramzivo sam zgrtao vlastiti imetak ne bih li izbrisao mrlju svoje nezakonitosti i skandala koji je iz nje proizašao. U međuvremenu sam naučio kako za to nema dovoljno novca na svijetu. No tada sam bio mlad i pun nade i mislio sam, kad već ne mogu biti cijenjen kao nasljednik lorda Hillbrooka, da to mogu postići kao čovjek koji zahvaljujući svome bogatstvu može utjecati na sudbinu cijelih nacija. Želio sam biti toliko bogat da me društvo više ne može povrijediti.” Sidonie je šutjela. Spoznaja da je Merrick prkosio vlastitoj sudbini nije je iznenadila. On je rođeni borac. Divila mu se zbog toga, no znala je da trenutačno nije raspoložen za pohvale. Po ovome što joj je rekao zaključila je kako je ožiljke zaradio prije odrasle dobi. Sve ju je jače kopkala želja da dozna kako je i kada bio unakažen, no svejedno se suzdržala od pitanja. Prekine li ga sada, nikad neće ništa doznati o Merrickovoj prošlosti. „Nisam pretjerano birao u što ulažem novac niti me zanimalo gdje se moji proizvodi prodaju.” „Prekršio si zakon?” On odmahne glavom. „Ne, bio sam dovoljno lukav da poslujem zakonito. No prekršio sam tisuće moralnih zakona.” „Kako?” On slegne ramenima. „Na mnogo načina. Na primjer, potpomagao sam osvajačko širenje Otomanskog carstva. Oni su imali zlato. Ja sam imao ratnu opremu. Za nekoga tko ne razmišlja o posljedicama, to je idealan spoj. No da sam razmišljao o posljedicama, vidio bih da je to spoj iz pakla.” ~ 62 ~ Anna


Foxy

Zarađivanje na ratnim strahotama. Mogla je zamisliti koliki je to teret na njegovoj savjesti. „Što te navelo da prestaneš?” Nije nimalo sumnjala da jest prestao. „Nakon očeve smrti ponovno sam posjetio Grčku. Svojim sam očima vidio za što je korišteno moje oružje. U mjestu gdje sam prvi put kušao baklavu dočekali su me samo duhovi. Jedan se grčki domoljub ondje skrivao od vlasti i lokalni sandžak-beg je za odmazdu pogubio sve muškarce, žene i djecu u tom selu.” Stravično. Odvratno. Sidonie nije ni pokušala istaknuti kako Merrick nije osobno odgovoran za to krvoproliće. Niti da ne može biti siguran kako je počinjeno njegovim oružjem. To bi bilo besmisleno. „Pretpostavljam da si pokušao nadoknaditi štetu.” Merrick je prazno zurio u more, koje je bijesno hučalo, ponovno proživljavajući staru krivnju. „Još me nastojiš doživjeti kao boljeg čovjeka nego što jesam.” Ona shvati kako ga je u jednom trenutku, dok je pripovijedao, uhvatila za ruku. Pokušala ju je povući, no zaustavi je njegov čvrsti stisak, toliko različit od njegova smirenog držanja. „Jesi li nadoknadio štetu?” I dalje je zvučao hladno i bezosjećajno, iako mu je tijelo bilo napeto. „Kako nadoknaditi pobijenu obitelj, cijelu izgubljenu zajednicu? Ostao sam dovoljno dugo da pronađem ono malo preživjelih koji su se skrivali po brdima i prokrijumčarim one koji su željeli napustiti zemlju. Nekolicini neustrašivih duša, koje su odlučile ostati, slao sam novac. To nije dovoljno.” „I to je nešto. Pretpostavljam da više nikad nisi prodavao ratnu opremu.” „Osobno sam se osvjedočio u katastrofalne posljedice svoje pohlepne gramzivosti. Zaključio sam da mogu živjeti i od nešto skromnije zarade. Nekadašnja tvornica oružja u Manchesteru danas je najveći proizvođač pirotehničkih sredstava za zabavu na cijelome svijetu.” Iako je trenutak bio veoma ozbiljan, Sidonie nije mogla suspregnuti uzdah divljenja i smijeh. ,,Oh, to je prekrasno, Jonas.” Gledao ju je s krajnjim zgražanjem. „Jesi li čula išta od ovoga što sam ti upravo rekao?” Ona se namršti. „Naravno.” Odmahujući glavom kao da sumnja u njezin zdrav razum on ustane i slobodnom rukom strese sa sebe pijesak. Sidonie naredi sebi da se pokuša sabrati. Barem da izvuče ruku iz njegove. Još ju je jače stisnula. Merrick je očito mislio kako će ga nakon tog priznanja prezirati, dok je sve što joj je rekao samo potvrdilo karakter čovjeka kojeg je upoznala. Sve do kreativnog i maštovitog pretvaranja tvornice oružja u tvornicu koja proizvodi sredstva koja stvaraju ljepotu i izazivaju radost. Kako da mu odoli? Nikad nije upoznala muškarca kao što je Jonas Merrick.

SKUTRENA NA PROZORSKOJ klupici u knjižnici Sidonie je promatrala Merricka koji je stajao ispred polica. Ova je prostorija na neki način čak i zavodljivija odjučerašnjeg turskog ljubavnog gnijezda. Otmjeno opremljena i uređena, kao da je cijela prenesena iz rezidencije nekog londonskog džentlmena. Police prepune knjiga od poda do stropa. Lakirano ~ 63 ~ Anna


Foxy

pokućstvo od mahagonija. I visoko pri vrhu prekrasni kružni balkon obrubljen elegantnom pozlaćenom ogradom. Dvojba koja ju je mučila na plaži nije joj davala mira ni otkako su se vratili u kuću prije sat vremena. Jedno je bilo sigurno. Mora reći Merricku da je on zakoniti nasljednik. Robertina nevolja je strašna, no ne opravdava krađu njegova nasljedstva. Sidonie će morati smisliti neki drugi način za spašavanje svoje sestre. Čemer je spopadne pomislivši kako je taj vjenčani list mogao poštedjeti Robertu osam godina s Williamom. U svakom slučaju, to se Jonasa ne tiče. Čuvajući tu tajnu, Sidonie je podržala Williamovu krađu prava i privilegija naslova vikonta. Vrata se naglo otvore i u knjižnicu uđe gospođa Bevan, bučno vukući noge. „Imate gosta, gospodaru.” Merrick bučno zaklopi knjigu koju je držao u rukama. „Rekao sam vam da nikoga ne puštate unutra ovaj tjedan, gospođo Bevan.” Stara se žena nije ni trznula. „Ne mogu reći vojvodi od Sedgemoora da odjaše natrag odakle je došao.” Sidonie opazi neobičan izraz koji se nakratko pojavio na Jonasovu licu. Ne baš zadovoljstvo, ali niti neprijateljstvo. „Gdje je njegova milost?” „Njegova milost čeka u predvorju, ali nikako ne djeluje mi kao strpljiva osoba.” Rubovi Merrickovih usana podignu se u turoban osmijeh. „I nije.” Sidonie skoči na noge, a želudac joj se stegne od užasa i poniženja. Bila je toliko izolirana s Merrickom da je zamalo zaboravila kako boraveći ovdje dovodi u opasnost svoj ugled. Ne samo svoj nego i cijele svoje obitelji. „Ne smije znati da sam tu.” Odlučnim pokretom Merrick ugura knjigu natrag na policu. „Sakrij se na balkonu. Riješit ću ga se što brže mogu.” Dok se Sidonie žurno uspinjala uskim spiralnim stubama prema mezaninu, gospođa Bevan pođe po vojvodu. Sidonie se jedva stigla šćućuriti na podu balkona kad je začula kako se vrata ponovno otvaraju. „Vaša milosti”, hladno će Merrick. Sidonie se naježi od tona njegova glasa. Ponovno je zvučao kao onaj čovjek koji joj se podrugivao kad je stigla u zamak Craven. „Merrick”, duboki glas odgovori neutralnim tonom. Uslijedila je napeta tišina. Sidonie nije mogla odoljeti znatiželji pa se približi rubu kako bi se navirila preko njega. Iz toga kuta imala je dobar pogled na Merrickovo lice. Bio je u jednom od svojih nedokučivih raspoloženja, čvrsta pogleda i jasno vidljivih ožiljaka. Od drugog muškarca je vidjela samo izrazito ravnu kosu, crnu i sjajnu poput gavranova perja, te impozantna ramena u tamnoplavom kaputu. „Čemu mogu zahvaliti ovo zadovoljstvo?” Merrick je zvučao kao da laže što se tiče „zadovoljstva”. „Prolazio sam ovuda.” Merrick se nije udostojao prokomentirati taj odgovor. Zamak Craven nije blizu nijednog puta i nitko ne prolazi onuda. Sidonie je znala da ga je zato i odabrao za svoj sastanak s Robertom. „Nisam čuo kočiju.” ~ 64 ~ Anna


Foxy

„Dojahao sam ovamo iz Sidmoutha. Moja se sestra Lydia doselila sa svojim mužem na imanje pokraj tog mjesta.” Vojvoda se pomakne i Sidonie mu napokon ugleda lice. Prigušila je zadivljeni uzdah. Bio je iznimno lijep, isklesanih crta lica, poput mitološkog junaka. Savršenstvo njegova izgleda još je više isticalo Merrickovu razbarušenost i ružnoću. Bili su slične visine i dobi, no tu je prestajala svaka sličnost. „I zato si odlučio posjetiti tipa s kojim nisi osobno razgovarao preko dvadeset godina?” „Richard je predložio da dođem.” „Ah, onda dobro, to sve objašnjava.” Nakon tog zajedljivog odgovora, ponovno je zavladala tišina nabijena elektricitetom. Sidonie nije mogla procijeniti u kakvom su odnosu ta dva muškarca. Bio je složeniji od obične antipatije ili susreta dvojice nespojivih poznanika. „Vrag odnio tvoju nadmenost i tvoj ponos, Merrick. Ja bih te pustio da crkneš, no Richard je inzistirao da te upozorim na Hillbrookove prijetnje.” Ovaj put se jasno začuo Sidonienin zaprepašteni uzdah. Mili Bože, zar je poludjela? Srce joj stane kucati trostruko brže i ona brzo otpuže natrag, priljubljena uz pod balkona. Nadala se da se uspjela sakriti prije nego što ju je vojvoda opazio. „Što je to, dovraga, bilo?” oštro upita vojvoda. Nije mogla vidjeti gleda li gore prema njezinom skrovištu. „Imaš li tu kakvu žensku, Merrick? Je li to razlog za tvoju izolaciju u ovoj nepristupačnoj ruševini? Bio sam u tvom uredu i jedva sam uspio nagovoriti tvojeg glavnog knjigovođu da mi otkrije kamo si otišao.” „Nijedna žena vrijedna pažnje ne bi podnijela Devon u studenome.” Jonas je zvučao nehajno. Sidonie se nadala da je ton njegova glasa uspio uvjeriti vojvodu, jer nju nije. „Imaš bujnu maštu, stari moj. Ove stare kuće su pune miševa. Svaki šum ili udarac koji čuješ, to su samo glodavci iza drvenih zidnih obloga.” Vojvoda ne odgovori ništa, što je značilo da mu ne vjeruje. Sidonieno je srce divljački lupalo dok je čekala nastavak ispitivanja. Doduše, time bi slavni vojvoda od Sedgemorea zacijelo prekršio pravila pristojnog ponašanja. Čak je i ona u svojoj izoliranosti od društva čula kako je njegova milost uzor pristojnosti i česlitosti. Nije djelovao kao netko tko bi se družio s ozloglašenim Jonasom Merrickom. No očito među njima postoji neka vrsta prijateljstva ili poslovne suradnje. Zašto bi inače vojvoda bio ondje? Merrickov glas odavao je nestrpljenje. „Što govori William?” „Prijeti da će te ubiti i uništiti, tvrdi da će te prijaviti zbog prijevare u vezi s onim njegovim bezumnim ulaganjem u rudnik smaragda. Mrzi te iz dna duše.” „To nije nikakva novost.” „Želiš li reći da nisi učinio ništa nezakonito kako bi uništio tu tvrtku?” „Ništa za što bih trebao snositi pravne posljedice. Jesam li došapnuo štogod u uši određenih ljudi koji su imali veze s tim rudnicima? Možda. No taj je poslovni pothvat bio osuđen na propast i prije nego što sam gaja potkopao.” Sidonie osjeti kako joj se grlo stišće od panike. Iskaljuje li William upravo sada svoje frustracije na svojoj bespomoćnoj ženi? Koliko god nastojala, nikad nije uspjela spasiti ~ 65 ~ Anna


Foxy

Robertu od Williamova nasilja, no svejedno ju je mučilo što je sada toliko daleko i nema pojma što se događa njezinoj sestri. „Prokleto si bezosjećajan, Merrick.” Sidonie podigne glavu dovoljno brzo da opazi kako izraz vojvodina lica postaje grub i pun prezira. Barem je sada svu svoju pozornost usmjerio na Merricka, a ne na potencijalne prisluškivače. „Znao sam da uzalud dolazim ovamo. Prenio sam ti upozorenje, baš kako sam obećao Richardu, i sad ću otići. Ne moraš me ispratiti.” Merrick glasno uzdahne. Nije se više držao neprijateljski kad je pokazao prema fotelji. „Za Boga miloga, sjedni i popij štogod prije odlaska. Dok se vratiš u civilizaciju, već će pasti mrak.” „Ne bih ti želio smetati.” No, već se svejedno smjestio u jednu od kožnih fotelja, promatrajući zlovoljno kako Merrick puni dvije čaše tekućinom iz kristalne boce. „U tvoje zdravlje”, podrugljivo će Merrick, naoko nehajno naslonjen na masivni radni stol, podigavši čašu s konjakom prema svome gostu. „Očuvanje tvoga zdravlja razlog je mojeg današnjeg posjeta”, reče njegova milost nakon što je otpio jedan gutljaj. „Moj bratić nije nikada prikrivao svoju želju da izbriše prljavo kopile s obiteljskog grba.” „Richard ga je prošli tjedan vidio u klubu White’s. Navodno je na rubu propasti.” „Financijski će sigurno propasti. Zadužio se do grla kako bi mogao kupiti dionice rudnika smaragda. Moji mi doušnici javljaju da nije u stanju isplatiti dugove.” „A za to krivi tebe.” „I treba. Cijeli život vrijedno radim na njegovu uništenju.” „On to i zaslužuje, iako ne opravdavam tvoje metode.” Vojvoda zastane. „Žao mi je, međutim, Hillbrookove žene i djece. Oni ti nisu učinili ništa nažao.” Jonas slegne ramenima. „To je neizbježno. Barem neće završiti gladujući na ulici kao mnogi drugi koji su pogriješili ulažući u Williamove nesigurne projekte.” Sidonie stisne šake. Kako može tako bešćutno govoriti o Robertinoj patnji i sudbini njezine djece? Uostalom, koliko god mrzio Williama, Robertini sinovi su mu ipak krvni rod. Jutros je s više suosjećanja govorio o grčkim seljacima, potpunim strancima. Poriv da otkrije Merricku istinu o njegovu rođenju sve je više slabio pred navalom gađenja i bijesa. Zvučao je tako nadmeno govoreći o Williamovoj propasti i vjerojatnosti Robertina života u oskudici. „Ne bi bio toliko ravnodušan da si ga čuo.” „I prije je prijetio da će me uništiti.” Jonas polako otpije gutljaj konjaka. „No, kao što vidiš, koliko god se trudio, ja sam i dalje tu.” „Richard misli kako je William toliko blizu potpunog živčanog sloma da bi ovaj put trebao ozbiljno shvatiti njegove prijetnje.” Sidonie osjeti kako joj od strepnje prolaze trnci niz kralježnicu. Mili Bože, daj da je Roberta dobro. Barem su dječaci u školi, daleko od neposrednog dosega svoga oca. „Ti i Richard ste mi možda u prošlosti spasili kožu, no to ne znači da me morate doživotno štititi.” „Došao sam ovamo u dobroj vjeri.” Njegova milost doda Jonasu svoju praznu čašu. ~ 66 ~ Anna


Foxy

Merrick se uspravi kanivši otpraviti gosta. „A ja koristim svoje pravo da zanemarim tvoje upozorenje. Zahvaljujem ti na brizi, ali mogu se i sam obraniti od Williamovih bijednih makinacija.” Vojvoda ustane i odmjeri Merricka razočaranim pogledom. „Ne daj Bože da veliki, osamljeni spomenik vlastitoj samodostatnosti, Jonas Merrick, prihvati pomoć.” Na Merrickovu licu zabljesne čudan izraz, sličan posramljenosti ili kajanju. Pa ipak, Sidonie je shvatila da zapravo, usprkos priznanjima koje je proteklih dana uspjela izvući iz njega, veoma slabo poznaje svojeg domaćina promjenjive ćudi. „Gorka su me iskustva naučila da je lakše samostalno voditi vlastite bitke.” „Ne uvijek.” Zavladala je tišina, puna neizgovorenih riječi koje je Sidonie mogla samo nagađati. „Točno, ne uvijek. No sada ću barem, ako nastradam, potonuti sam.” Na Sidonieno iznenađenje, vojvoda se kratko nasmije. „Istina, uvijek si bio spreman utirati svoj vlastiti put do pakla. Tko sam ja da ti dobacujem uže spasa iz jame koju si sam sebi iskopao?” „Prokleto nadmeno zabadalo”, reče Jonas bez imalo topline koja bi ublažila uvredu. „Je li moguće da William iskaljuje bijes na svojoj ženi?” Sidonie pritisne stisnute šake na pločice u bijesnoj gesti poricanja. Ne kani valjda Merrick javno iznositi sramotu svoje obitelji? Vojvoda je djelovao iznenađen. „Nisam znao za to.” Merrick odmahne glavom. „Pitao sam se je li potražio drugu žrtvu kad mu ja trenutačno nisam na dohvat ruke.” „Richard kaže da je samo bulaznio o tome kako si ti Sotonin sin i kako će podnijeti tužbu protiv tebe na sudu. Hillbrook navodno nije bio kod kuće puna tri dana kad su se sreli. Čini se da je utjehu potražio u konjaku. Richard misli...” „Richard je stara baba tračara.” Vojvoda se uozbilji. Ponovno je zračio ohološću. Čak je nakon kratkog promatranja Sidonie mogla zaključiti kako se radi o iznimno samouvjerenoj osobi. Usprkos Merrickovim pokušajima da ga izbaci iz takta, uvijek je ostajao pribran. „Ti si jedna prokleto nezahvalna duša, Merrick. No, s druge strane, uvijek si bio takav.” Merrick se teatralno nakloni. „Što želite, vaša milosti? Hvalospjeve i zahvalnost?” „Rekao sam Richardu da nas nećeš poslušati. Prestao si nas slušati nakon Etona. Moja savjest je čista. Ti, dragi moj prijatelju iz djetinjstva, i tvoja sumnjičavost, možete slobodno otići k vragu.” Vojvoda se okrene na peti i izmaršira iz sobe ne osvrnuvši se. Merrick se nije pomaknuo s mjesta, zureći zamišljeno u zatvorena vrata. A zatim podigne glavu prema Sidonie, nepogrešivo je lociravši pogledom. „Je li ovo bilo poučno?” „Ne”, odgovori ona listajući, ledenim tonom, pa se spusti stubama pazeći na korake, dok se nije naposljetku zaustavila ispred njega i pogledala mu u oči. „Tebe stvarno nije ni najmanje briga što će William učiniti Roberti, zar ne?” „O, mene je itekako briga što William radi, bella.” Ona se okrene prema vratima, prebijesna da bi birala riječi. „Moram otići k njoj.” Jonas se odmakne od stola i uhvati je za ruku. „Ne, ne moraš.” ~ 67 ~ Anna


Foxy

„Ako William gubi razum - a čini se da je tako - Roberta je u većoj opasnosti nego ikad.” „Sinoć je lady Hillbrook bila živa i zdrava i izvrsno se zabavljala na balu obitelji Nash. Njezina muža nije bilo nigdje u blizini, što ti je jamačno drago čuti.” Sidonie je bila previše iznenađena da pokuša osloboditi ruku. „Kako to znaš?” Merrick je djelovao kao da se dosađuje, no ona je otkrila da takav izraz lica koristi kako bi prikrio svoje misli. „Zadužio sam nekoga da nadzire tvoju sestru nakon što si mi rekla da je William tuče. Dogodi li se Roberti štogod loše, ja ću to znati.” Sidonie prezrivo frkne. „Ne laži. U Devonu smo. Roberta je u Londonu, miljama udaljena odavde.” „Imam mrežu kurira i golubova pismonoša po cijeloj Engleskoj. Gdje god se nalazio, vijesti stižu do mene u roku od nekoliko sati. Gospodin Bevan vodi računa o golubinjaku u istočnoj kuli. Mogu ti ga pokazati ako želiš.” ,,Oh.” Sidonienin bijes je ispario i ona se opusti u Merrickovu zagrljaju, a koljena joj zaklecaju od olakšanja kad je čula da se je Roberta na sigurnom. Ponovno ju je uspio posve zbuniti. No vojvodin ju je posjet učvrstio u njezinoj namjeri. Mora odgoditi otkrivanje istine o Merrickovu nasljedstvu, to je jedini izbor. Trebat će joj taj vjenčani list kako bi mogla nadzirati Williamovo ponašanje sad kad je na rubu bankrota. Taj dokument je njezino jedino oružje protiv njegove prijeke naravi. „Zašto bi to učinio? Roberta ti nije čak ni draga.” On slegne ramenima. „Bilo mi je zabavno.” „Znači li to da si ti već otprije znao kako te William kani prijaviti sudu?” „Da.” „Ali je njegovo ponašanje toliko nestabilno da je tvoj prijatelj odlučio doći ovamo.” Jonas se gorko nasmije. „Sedgemoor mi nije prijatelj.” „Očito ti je iz nekog razloga privržen kad se odvažio na putovanje do zamka Craven.” U Merrickovim očima zabljesne iskra turobna veselja. „Povezuju nas slične tužne sudbine.” On joj pusti ruku i smjesti se u fotelju u kojoj je sjedio vojvoda. Rukom pokaže na drugu, jednaku fotelju. „Pretpostavljam da nisi čula glasine.” Sidonie sjedne, zamalo se nasmijavši. Za čovjeka koji nosi nezakonito prezime, ponašao se zapanjujuće aristokratski. „Znaš da ne izlazim u društvo.” „Svejedno si čula priče o meni.” „Mi smo obiteljski povezani.” „Na Etonu smo Cam Rothermere, čovjek kojeg si danas vidjela, Richard Harmsworth, koji je poslao Cama u ovu uzaludnu milosrdnu misiju, ija, bili poznati kao grupa kopiladi.” To nije imalo smisla. „Ali on je vojvoda.” „Od nas trojice jedino sam ja službeno proglašen nezakonitim. Njih dvojica su samo plodovi upitnih veza koje su godinama zabavljale zle jezike, no budući da su ih njihovi očevi priznali, Cam i Richard su zadržali svoja prava i privilegije. Preplavljena obiteljskim osjećajima, Camova je majka ravnopravno raspodijelila naklonost na vojvodu i njegova mlađeg brata. Nitko, pa navodno ni sama vojvotkinja ne zna tko je Camov biološki otac, iako su mu geni nedvojbeno Rothermereovi. Tko je otac Richarda Harmswortha, to je pak potpuna tajna. Njegova majka nikad nije priznala s kime je dijelila postelju, no kad je šesnaest mjeseci nakon što je njezin muž otišao u St. Petersburg rodila Richarda, bračna ~ 68 ~ Anna


Foxy

nevjera njegove majke je otkrivena. Pokojni sir Lester Harmsworth je priznao dijete u nedostatku pravog nasljednika, no što se Richardova vanbračna začeća tiče, u to nikad nije bilo nikakve sumnje.” U njoj se ponovno probudi isti onaj bijes koji je osjetila zbog Jonasove ravnodušnosti prema Roberti. Ona naglo ustane i mrko ga pogleda. „Ti bi trebao biti posljednja osoba koja će se rugati nekomu zbog nezakonita podrijetla.” On slegne ramenima, ne napuštajući fotelju. „Možda mi je drago što imam tako uzvišeno društvo na svome gnojištu.” „To je grozno. Izlobno.” „Zvučiš razočarano, bella.”Ton mu je bio podrugljiv. Sidonie otjera suze treptanjem. Znala je da nije dobar trenutak za izazivanje Merricka. Kakve god osjećaje gajio prema školskim pajdašima - zapravo joj nije bilo jasno jesu li bili prijatelji ili protivnici - vojvodin ga je posjet ostavio u čangrizavu raspoloženju. Neveselo se nasmijao. „Rekao sam ti da nemam skrupula. Moje je carstvo stvarano nemoralnim djelima, tesoro. Ako ta djela mogu istodobno upropastiti planove moga bratića, utoliko bolje.” „Sigurna sam da je to neizbježno”, zajedljivo će ona. „Tako, dakle.” Odmjeravao ju je nedokučivim čelično sivim očima. „Zato si tako razdražljiva.” „Vjerojatno bih te mogla okriviti za svaku Robertinu modricu”, reče ona ne štedeći njegove osjećaje. „Čim se tvoje ime spomene, William se pretvara u razjarena bika.” Da je Merrick mačka, rep bi mu se prijeteći izvijao. „Očekuješ li neki izraz kajanja?” Trebala bi se povući i pričekati da se oboje smire. No neki ju je vražji nagon tjerao da ga podbada. „Želim da mi se vrati sestra kakvu pamtim, a ne ova ljudska olupina u koju se pretvorila nakon osam godina braka s Williamom.” On se okrene uzdahnuvši i zagleda se kroz prozor u noć koja se polako primicala. Više nije zvučao toliko svadljivo. , Ako te to može ikako utješiti, mislim da bi William tukao svoju ženu čak i daja ne postojim kao trn u njegovu oku. On je rođeni zlostavljač. I prije nego što je postao Hillbrookov nasljednik bio je okrutan prema životinjama i mlađoj djeci. Moj mu je otac zabranio pristup našem domu jer je, dok mu još nije bilo ni sedam godina, žaračem mučio sina jednog našeg zakupca.” Sidonie je bila dovoljno bijesna da mu postavi pitanje koje je muči još od prve noći u zamku Craven. „Jonase, kako si zadobio te ožiljke?” On joj uzvrati pogled. Lice mu je bilo nedokučiva maska. „Oni su posljedica moje protraćene mladosti. Ljudi koji su željeli moje uništenje napali su me dok se još nisam znao braniti. Odonda sam dobro naučio svoju lekciju.” A tu je obranu upravo punom snagom primjenjivao na njoj; znala je to i bez njegova objašnjenja. Vjerojatno se dogodilo ono što je pretpostavljala. Napadnut je negdje na kontinentu, dok je putovao sa svojim ocem. „To je sve što ćeš mi reći?” Njegov se strogi izraz nije nimalo smekšao. „Da, mislim da jest.” Sidonie odmaršira prema vratima demonstrativno zamahnuvši skutima. „Onda mogu samo ponoviti ono što ti je već rekao vojvoda. Nosite se k vragu ti i tvoje tajne.” ~ 69 ~ Anna


Foxy

Merrick stane pred nju kako bi joj otvorio vrata, a njegove predivne gipke usne tržnu se u smiješak. „Ja sam već godinama vražji sluga, carissima. Nemoj se nikada zavaravati što se toga tiče.”

~ 70 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 10

SIDONIENI SU KAPCI bili teški od umora kad joj se Merrick pridružio na gornjem katu. Bilo je to iza ponoći, no ona je još nosila plavu haljinu koju je odjenula ranije te večeri. Sjedila je na jednoj od pozlaćenih stolica pokraj upaljenog kamina, odlučivši ostati budnom. Nikad je više neće zateći nespremnu kao sinoć. Htjela se i dalje srditi na njega nakon što ju je onako odbio u knjižnici, no tijekom večere se ponašao kao savršeno pristojan domaćin i njezina su se podbadanja jednostavno odbijala od njegove otmjene fasade. Bilo je teško otresati se na nekoga tko ničime ne pokazuje da osjeća jednaku ljutnju. Provela je nekoliko sati tobože čitajući, no emocionalne bure ometale su joj koncentraciju. Toliko se toga danas dogodilo. Misli su joj brujale od pitanja i tjeskobe. Poljupci, sve snažnija privlačnost, Merrickova priznanja, vojvodin posjet, Williamove prijetnje. I nesigurnost zbog onoga što će se možda dogoditi noćas. I kako da onda prati sudbinu prilično nezanimljivog Edwarda Waverleya kad se svakog trenutka može pojaviti očaravajući Jonas Merrick i odvesti je u krevet? Nakon što je napustila blagovaonicu, pokušala je pronaći neku drugu prostoriju u kojoj bi mogla spavati. Nažalost, Merrick nije pretjerivao kad je rekao da je veći dio zamka nenastanjiv. Iz turskog ljubavnog gnijezda je nakon njihova piknika uklonjeno pokućstvo, a u garderobi sa zloglasnim pomoćnim krevetom nije upaljena vatra u kaminu. Svejedno je razmatrala opciju da uzme pokrivače iz spavaće sobe i spava ondje, no onda se sjetila kako je to prvo mjesto gdje bi je Merrick potražio. Skrivajući se, samo odgađa neizbježno. A obećala mu je biti na raspolaganju, proklet bio. Začuo se zvuk otvaranja vrata. Živaca napetih poput struna, Sidonie podigne glavu s knjige, koju nije čitala. U svojem crvenom kućnom ogrtaču Merrick je izgledao kao utjelovljenje dekadentnosti. Jednom je rukom držao polupraznu bocu konjaka, a na prstima druge ruke visjele su mu dvije kristalne čaše. Kad je ušao u sobu, njegov prsten s rubinom zablistao je na svijetlu svijeća. Njeno je tijelo automatski reagiralo izdajničkom privlačnošću. Bradavice joj se ukrute ispod svilene spavaćice. „Nadam se da si gol ispod toga”, reče ona prije nego što je stigla samu sebe upozoriti kako to i nije baš najpametniji izbor teme za razgovor. Taj njegov neobičan smisao za humor, koji ju je uvijek dirao ravno u srce, ozari Merrickovo lice. Kad se nasmijao, zubi su mu bili šokantno bijeli na tamnom licu. Na jedan kratak, veličanstveni trenutak, Sidonie uopće nije vidjela ožiljke; samo zadivljujuće naočitog muškarca. „Gospođice Forsythe, ponovno me tjerate da se zacrvenim.” Molila je Boga da nije opazio kako joj cijelo tijelo vibrira od njegove blizine. Bila je užasno osjetljiva na njega, osobito u takvim trenucima kad nije glumio razvratnika, nego je bio prirodno izazovan i zanimljiv. ~ 71 ~ Anna


Foxy

„Ne želim da spavaš ovdje.” Teškom je mukom uspjela spriječiti drhtanje glasa, iako su joj ruke bile prilično nestabilne kad je zatvorila kožom uvezenu knjigu i odložila je na stolić od mahagonija pokraj svoga lakta. Merrick je šetao sobom ležernim korakom u čiju nehajnost Sidonie više nije vjerovala. Odložio je čaše na toaletni stolić i napunio ih. „Ne želiš?” upita je lijenim glasom, prišavši joj kako bi joj dodao čašu s konjakom. „Ne”, reče ona nimalo energično. Očekivala je snažniju reakciju na tu njezinu izjavu. Podigavši bradu neuvjerljivo prkosno, ona prihvati čašu. „Ne, ne želim.” Pucketanje vatre i bubnjanje kiše po prozorima iza navučenih zastora bili su jedini zvuči koji su se čuli u sobi. Loši vremenski uvjeti podsjetili su je na onu večer kad je stigla u zamak, spremna na poniženje. Umjesto toga je doživjela... što? Nije bila sigurna zna li odgovor na to pitanje. I dalje ležeran i opušten, on izabere stolac s druge strane mramorna kamina te sjedne zamahnuvši crvenom svilom. Kad se ogrtač rastvorio, Sidonie opazi da ispod njega nosi sive hlače i ispusti uzdah olakšanja. ,,U redu”, reče on, nastavivši tim sumnjivo blagim tonom. Sve joj je to zvučalo prejednostavno. Otpila je gutljaj za ohrabrenje i konjak joj zažari grlo. „Znači, ostavit ćeš me samu?” Provokativni smiješak titrao mu je na usnama dok je nazdravljao podignutom čašom. Nastojala je ne zuriti opčinjeno u njegovu adamovu jabučicu koja se pomicala pri gutanju tekućine. Duboko je udahnula, no i dalje je imala osjećaj kao da su joj pluća stisnuta. Odjednom kao da nije bilo dovoljno zraka u prostoriji. „Naravno da te neću ostaviti samu. Bila bi razočarana kad bih to učinio.” Izgovorene je riječi zagrijao smijehom i ona poželi pružiti ruke prema toj toplini. Prestani, Sidonie. „Preživjet ću”, reče ona zajedljivo. „Rekao si da ćeš biti susretljiv.” „Nisam, samo sam primio na znanje tvoje želje.” „Bio bi izvrstan političar”, zajedljivo će Sidonie. „Hajde, tesoro. Znaš da te noćas neću ostaviti samu. Jutros sam se probudio u tvome naručju. To je privilegija koje se ne želim samo tako odreći.” Na jedan kratki, izdajnički trenutak, prisjetila se koliko se sigurno i zaštićeno osjećala ležeći pokraj njega. Iako je Merrickova postelja zadnje mjesto u kojem bi se trebala osjećati sigurno. Naslonivši leđa na naslonjač stolice, ona ga pogleda svisoka, nadajući se da iza čvrste vanjštine neće uspjeti vidjeti njezino osjetljivo srce. Taj novi, nezainteresirani Merrick posve ju je zbunjivao. Bila je spremna okladiti se da uopće nije toliko smiren kao što se pretvara. Pogledavši u njegove srebrne oči, opazila je da je ponovno distanciran. Htjela ga je grepsti i udarati nogama dok joj se ne vrati. Što je posve apsurdno. On nije nikad ni bio s njom. Ne u nekom značajnom smislu. BILA JE TO treća noć od samo tjedan dana koliko smije provesti sa Sidonie. Jonasova se utroba grčila od nestrpljenja. Camov ga je posjet podsjetio na činjenicu da imaju vrlo malo vremena prije nego što vanjski svijet okonča njihovu izoliranost. Vrag odnio njegovu ~ 72 ~ Anna


Foxy

aroganciju, mislio je da će Sidonie dosad već ležati ispod njega. Bez problema je čitao izraze njezina dražesnog lica. Zbunjenost. Razdraženost. Odlučnost koja ne sluti na dobro, barem što se njegovih podlih planova tiče. To nije bila reakcija kakvu je želio. Želio je podatnu predanost. „Misliš da me imaš u šaci”, reče ona. „Možeš se pouzdati u moju čestitost”, odvrati on iskreno, iako bi mu bilo draže da je drukčije. Ta neobična kavalirština ozbiljno je potkopavala njegove predatorske namjere. „Dok ne pristaneš, posve si sigurna.” Nakon kraće šutnje kojom mu je što šta otkrila, Sidonie progovori. „Neću pristati.” Zvučala je sigurno, no Jonas je opazio kako rukama grčevito stišće skute svoje plave haljine. Vatra, koja je plamtjela iza njegovih leđa, bila je prokleto vruća, iako je vani divljala ledena oluja. Ili bi možda za to trebao okriviti svoju neobuzdanu pohotu. Jonas se opusti u svome stolcu, odvezavši gornji dio kućnog ogrtača. „Pravi gospodin bi...” Svaka je zamjerka zaboravljena kad joj se pogled prikovao za trokut gole kože koja se nazirala pod njegovim rastvorenim ogrtačem. Gledala je u njega kao što bi gledala u svoj prvi obrok nakon mjesec dana gladovanja. Gledala je u njega kao u jezero s pitkom vodom usred Sahare. Gotovo je mogao osjetiti njezin dodir, iako je i dalje sjedila na pristojnoj udaljenosti s druge strane kamina. O, Sidonie, prestani mučiti samu sebe. Prestani mučiti mene. Koja je svrha čednosti ako ubija svaku strast? Ona zatrepće kao da se vratila iz sna u javu i on opazi koliko je napora morala uložiti u odvraćanje pogleda od njegovih prsa. Podigla je glavu prema njegovu licu, no znao je da ga zapravo ne vidi. Srce mu je udaralo poput bubnja, a stisak prstiju na čaši prijetio je njezinim uništenjem. Da je znao kako je njegova golotinja u stanju izazvati tako zapaljivu reakciju, protekla bi tri dana proveo hodajući uokolo gole guzice, bez obzira što je studeni i što s mora puše vjetar oštar poput sablje. Nagnuo se hitro prema naprijed kako bi ispravio nagnutu čašu u njezinoj ruci. Činilo se kako nije svjesna ničega osim seksualne energije koja plamti među njima. Ona se zacrveni na njegovu intervenciju i uspravljenim se leđima nasloni na zlatnu presvlaku. Kao pravi gad, uživao je u njezinoj zbunjenosti, no zbog nje se nalazio u ovom vrtlogu požude i, dovraga, bilo mu je drago što nije jedini koji trpi. Oči su joj bile zamagljene, obrazi zajapureni. Jezikom je oblizala usne, pretvarajući ih u vlažni, blistavi magnet za poljupce. Glas joj je bio promukao. „Gospodine, ja...” K vragu sve. On ustane i oduzme joj čašu prije nego što prolije konjak po svojoj lijepoj haljini. Prsti su joj drhtali dok je odmicala ruku. „Psst.” Odložio je čašu na stolić. Ne obazirući se na njezino obeshrabrujuće držanje, počne joj je raspuštati kosu. Ona ga udari po rukama. „Merrick! Prestani!” „Smiri se, bella.” Stajao je ispred nje, blokirajući svaku mogućnost bijega. ~ 73 ~ Anna


Foxy

„Neću se smiriti”, prasne ona, bezuspješno ga pokušavajući spriječiti da rasprostre njezinu gustu grivu preko njezinih ramena. Oslobođena od kopča, bila je neuredna i odražavala je svjetlost vatre iz kamina, blistavo zlatnu i crvenu, raskošne boje jeseni. „Gospodine? Merrick?” nježno ju je korio nevoljko podižući pogled s njena dekoltea, posegnuvši za njenom rukom. Osjetio je nježni drhtaj nesigurnosti ispod njezine ljutnje. „Znaš kako se zovem.” Glas joj je odzvanjao oprezom. „Što to smjeraš?” Povuče je u stojeći položaj. Kao što je i očekivao, ona se otrgne i ponovno sjedne. „Kanim ti poljupcem zaželjeti laku noć, bella.” Uputila mu je neprijateljski pogled, no nije uspjela prikriti glad od koje su joj oči postale tamne poput noći osvijetljene zvijezdama. „Molim te, napusti ovu sobu.” „Okrutni ste, gospođice Forsythe. Tjerate me u pustu i hladnu sobu po ovoj noći u kojoj bi se i mramornom kipu smrznula jaja.” Ona se zacrveni na njegovo prostačko izražavanje. „Gospođa Bevan će vam zapaliti vatru u kaminu.” „Osim što si okrutna, još si i bešćutna. Ne bih je imao srca buditi iz duboka sna.” „Ti nemaš srce.” Htio je odvratiti da, ako ipak posjeduje srce, Sidonie ga drži čvrsto u svojim rukama. Sutra će sigurno, uz Luciferov blagoslov, ponovno biti onaj stari, cinični, usamljeni Merrick. Ovaj put je snažnije povuče za ruku i ona dršćući ustane. „Tako lijepe usne, a izgovaraju tako ružne riječi.” Prije nego što mu je stigla odgovoriti, on je poljubi. Stajala je ukočeno u njegovu zagrljaju, predivna, vitka, obeshrabrujuća. No u proteklih je nekoliko dana naučio tumačiti njezine reakcije. Okusila je ekstazu i to ju je iskustvo ostavilo opasno podložnu njegovim milovanjima. „Prepusti se, Sidonie”, pjevušio joj je usnama. No ona je i dalje bila nijema i hladna pod njegovim poljupcima. Gladio joj je kosu, vrat, ramena, nadlaktice, namjerno izbjegavajući grudi. I konačno joj je pobjegao tihi jecaj. Duboko je zadrhtala dok joj se tijelo polako otkravljivalo. Očekivao je snažniji otpor, no njezine mu se ruke oviju oko vrata i ona se priljubi uz njega, uzdahnuvši. Jonasje likovao u sebi. Ne dopustivši joj da se pobuni, hitro je podigne u naručje i u nekoliko koraka odnese do kreveta. Nježno je položi na svilene prekrivače, pa se nadvije nad nju, nogama zagradivši njezine noge. Sidonie je nestrpljivo povlačila njegov kućni ogrtač pa on brzo isklizne iz njega, ne prestajući je ljubiti. Po usnama, obrazima, nosu, grudima, vratu. Iz dubine njezina grla oteo se senzualan jecaj čim su joj ruke dotakle njegovu golu kožu. Milovala mu je leđa, gore-dolje, gore-dolje. Osjećao je bolnu potrebu da se zarije između njezinih bedara i to ga je izluđivalo. Nestrpljivim trzajem snažno povuče dolje gornji dio haljine, koji se s iznenađujućom lakoćom odvoji i padne oko njezina struka. Polukorzet i tanki negliže nisu puno toga skrivali. Grickao joj je usne kako bi joj odvukao pozornost. I zato što se nije mogao zasititi njezina okusa. No žurno je nastavio dalje. Nije se mogao dugo zadržavati najednom mjestu, ~ 74 ~ Anna


Foxy

iako ga je užitak preplavljivao pri svakom dodiru njezine kože i od njezina isprekidana stenjanja dok mu se predavala. Jonas ju je ljubio niz vrat dok su mu prsti odlutali još niže. Pa ipak, malo je zastao prije nego što joj je dodirnuo grudi. Svaka sekunda tog susreta bila je neizmjerno značajna. Čak i da je htio, ne bi mogao opisati taj osjećaj. Rukama mu je obuhvatila stražnjicu, zarivši prste u tanku tkaninu njegovih hlača. Zatvorio je oči moleći se da ne izgubi nadzor nad sobom, moleći se za umješnost da joj pruži zadovoljstvo, moleći se da preživi sljedećih sat vremena. Kad joj je konačno dlanom prekrio dojku, ona zajeca pod njegovim usnama. Nježno joj je dražio bradavicu. Ona izvije leđa, a Jonasa zaslijepi grimizna požuda od pritiska na njegov ud. Sidonie zastenje njegovo ime. Zvučalo je ljepše od svake melodije. Ustima joj prekrije drugu bradavicu. Slatki Sidonien okus smjesta mu preplavi sva osjetila. Jecala je i izvijala se ispod njega, a njegova ruka odluta dolje do mekih kovrča iznad njezinog središta. Srce mu je bubnjalo u pobjedničkom ritmu. Pred očima mu se zacrnilo od paklene vrućine. A zatim je pakleno crnilo zamijenila eksplozija svjetlosti kad joj prstom kliznuo između nogu. Zarežao je od zadovoljstva u toplu kožu njezina ramena. Oprezno je ugurao prst u nju. Bila je glatka i vruća, ali još nije bila spremna, usprkos isprekidanu disanju i grčevitom stiskanju ruku ovijenih oko njega dok joj je ulazio u tijelo. Ugurao je još jedan prst, pa ih stao ritmično pokretati unutra-van. Ponovno ju je poljubio, okusivši njezin očaj, a onda joj palcem pređe preko središta. Sidonie se naglo tržne i vrisne. Tako mu vraga, nevjerojatno je osjetljiva. Već je bila blizu vrhunca, a tek je počeo. Ljubio ju je još strastvenije, nastavljajući je mučiti kružnim pokretima palca. Ona se ukoči i preko prstiju mu se razlije njezina vrućina. Činilo mu se da se cijelu vječnost grčila oko njegove ruke. Nikad neće zaboraviti kako je Sidonie izgledala doživljavajući svoj prvi orgazam. Izuzevši crvenilo na vrhu njezinih jagodica, bila je blijeda. Usne su joj bile crvene i pune. Njezine oble grudi su se tresle, a bradavice se pretvorile u tvrde kuglice. Jednoga dana, kad bude star i tužan, oraspoložit će ga uspomena na trenutak kad je nekoć davno držao u naručju Sidonie Forsythe, otkrivši joj put k ekstazi. Želio joj je recitirati poeziju. Želio joj je reći koliko mu znači ovaj trenutak. Želio je... No bio je samo običan muškarac i ono što je izgovorio zvučalo je kao beznačajni kompliment razvratnika, iako je došlo iz dubine njegova pokvarena srca. „Prelijepa si.” Njegove su riječi razbile čaroliju. Zaneseni izraz njezina lica zamijenio je čisti užas i cijelo joj se tijelo ukoči. „Pusti me”, reče Sidonie promuklim glasom, bezuspješno odgurujući od sebe njegova gola ramena. „Sidonie...” Nije ga više uopće slušala. Sve ga je mahnitije pokušavala odmaknuti od sebe. „Pusti me. Smjesta.” U njezinom je glasu prepoznao početak histerije i odmah se maknuo i legao pokraj nje, iako ga je ona nastavila udarati po ramenima. „Nije to...” Zašutio je, nesiguran što reći. Nije važno? Problem je u tome što jest važno. Važnije od bilo čega u cijelom njegovom zlosretnom životu. ~ 75 ~ Anna


Foxy

Sidonie se nespretno izmigolji od njega i privuče koljena na grudi, stisnuvši se uz uzglavlje kreveta kao da očekuje njegov napad. Drhtavim je rukama uspjela povući natrag gornji dio haljine. „Iskoristio si me.” Zvučala je kao da ga prezire. Čak ni pri njihovu prvom susretu nije mu se obraćala s toliko mržnje. „Sidonie, molim te...” Jonasa je napustila sva njegova elokventnost. Otkotrljavši se s kreveta, u nadi da će je fizički razmak među njima malo smiriti, on pruži ruku prema njoj. Preplašeno se trznula i odmakla kao da izbjegava udarac. „Kako sam glupa”, reče ona slomljenim glasom, a zatim slomi Jonasovo srce brišući suze iz očiju. Dovraga i bestraga. Sidonie plače. Osjećao se kao najbjedniji crv koji je ikada gmizao ovim prljavim planetom. „Nisi glupa”, reče on, dok mu se želudac grčio od sramote i jada. Želeći nekako ublažiti njezinu tugu, usudio se dotaknuti joj ruku. I ponovno je pogriješio. Ona uzmakne od njega i pobjegne s kreveta. Dašćući kao da je pretrčala jednu milju, stajala je usred sobe, izgledajući mlado i uplašeno i srceparajuće ranjivo. Nimalo poput one sirene koja je niti minutu prije dosegla vrhunac užitka. U zrcalima je vidio odraze žene razrogačenih očiju, tamnih poput modrica. Žene koja je stajala ponosno, čak i dok su joj se usne tresle od poniženja. „Bella.” Prišao joj je korak bliže, iako ga je razum upozoravao da će ona to protumačiti kao prijetnju. „Nemoj ti meni bella.” „Nisam te htio uzrujati.” Ponašao se kao nepromišljeni kreten koji nije svjestan koliko ju je povrijedio. Da je barem laka ženska. Ali kad bi bila laka, onda ne bi bila Sidonie Forsythe, a Jonas je vrlo brzo zaključio da ne želi nijednu drugu ženu osim Sidonie Forsythe. „Ne, htio si me zavesti prije nego što shvatim što smjeraš”, mrzovoljno će ona. Suzdržao se od još jednog prigovora umiljavanjem na talijanskom jeziku. Oboje su znali da je dokučila njegov prljavi plan. Nije čekala njegov odgovor. Uputila mu je pogled ispunjen mržnjom. „Najžalosnije je što uvijek podlegnem tvojim dodirima. Dotakneš me i mozak mi se pretvori u kašu. Ne znam kako ti to uspijeva, no veoma si prefrigan.” Zglobovi su joj pobijelili od grčevitog stiskanja poderane haljine dok je uzmicala prema vratima. Jonasovo vješto zavođenje pretvorilo se u pravu katastrofu. Sidonie je uništila sve njegove planove. „Tesoro...” A onda se sjetio da joj smeta njegovo umiljavanje. „Ne pokušavaj me prevariti jeftinim ulagivanjem.” Kako je uvjeriti da je iskren kad je naziva ljepoticom i svojim zlatom? „Kamo ideš?” Bila je sve bliže vratima. „Što dalje od tebe.” „Duboka je noć, a ovo je jedina topla soba u kući.” Odlučno je stisnula vilicu gledajući ga kao da gleda zmiju. Iskreno, on se i osjećao kao zmija. „Nije me briga.” „Sidonie”, počne Jonas što je smirenije mogao. „Kunem se da te neću ni dotaknuti.” „Nakon ove večeri više ne vjerujem niti jednoj tvojoj riječi.” Bila je gotovo pred vratima. ~ 76 ~ Anna


Foxy

Obuzdao je potrebu da joj se ispriča. Obećao joj je da će čekati na njezin pristanak prije nego što je uzme. Zapravo nije prekršio njihov dogovor. Međutim, to su sve samo izlike. Neumoljivo je nastojao slomiti njezin otpor. „Ja ću otići”, reče on zlovoljno. Mili Bože, još jedna noć na pomoćnom krevetu u garderobi. Sutra će šepati kao osamdesetogodišnji artritičar. „Ne.” Sidonie snažno povuče vrata i ona treskom udare o zid, od čega su se zatresla sva zrcala u sobi. Njezin umnogostručeni odraz lelujao je posvuda oko njih. „Ne budi blesava.” Njezin bi ga mrki pogled trebao pretvoriti u prah. „Nisam blesava.” „Prepuštam ti sobu”, reče on, a zatim učini najveću pogrešku. Prišavši joj u samo nekoliko koraka, uhvatio ju je za rame. Pod rukom je osjećao njezine tanke kosti i glatku kosu koja mu je klizila preko zglobova. Osjetio je i beskonačno, nepokolebljivo odbijanje. Dovraga, stvarno je uspio sve upropastiti, kao kakav primitivni glupan. Bio je šokiran silinom kojom je odgurnula njegovu ruku. „Ne diraj me.” Napravila je jedan, pa dva koraka unatrag, a zatim se munjevito okrenula i dala se u bezglavi trk hodnikom.

~ 77 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 11

SIDONIE JE TRČALA naslijepo, zapinjući u mahnitoj žurbi. Sve samo da pobjegne od Merricka i strašnog, opasnog iskušenja koje on predstavlja. Svaka razumna misao napustila je njezin um. Ostali su samo primitivni nagoni. Znala je samo da se mora odmaknuti od onoga što joj je učinio u onoj luksuznoj postelji. Pod bosim je stopalima osjećala tepih u hodniku, a niz stube hladan kamen koji ju je doveo do prostrane, mračne glavne dvorane s njezinim duhovima i izblijedjelim tapiserijama. Poput gonjene životinje trčala je kroz mračne prostorije koje su srećom bile prazne i lako prohodne. Glavna ulazna vrata zaključavala su se svaki dan u sumrak i bila su preteška za nju, no mogla je izaći iz zamka kroz stražnji ulaz. „Sidonie!” Čula je kako je Merrick doziva s gornjega kata. Jedan dio nje znao je da se ponaša kao luđakinja i da bi trebala prekinuti svoj sumanuti bijeg. Kad bi mu rekla ne, ozbiljno to misleći, Merrick bi je pustio na miru. Toliko je imala povjerenja u njega. No nije imala povjerenja u sebe. Ne nakon onih čudesnih trenutaka u njegovu naručju. Učinio ju je svojom i nije to mogla podnijeti. Cijeli se život klela kako nikad neće postati robinjom nekog muškarca. Pa ipak je bila na samom rubu zaljubljivanja u Jonasa Merricka. Vražjeg, osvetoljubivog, emocionalno oštećenog muškarca. Morala je ponovno postati kakva je bila prije dolaska onamo i prognati onu bludnicu koja je stenjala izvijajući se pod Merrickovim vještim dodirima. Povukla je ručku od kovanog željeza na vratima terase. Jedva je dolazila do daha. „Otvori se, prokleta bila, otvori se”, jecala je lomeći nokte dok je pokušavala otvoriti zasun. Bljesak munje osvijetli ključ u bravi. Pa naravno. Drhtavim rukama ona okrene ključ, gurne staklena vrata i baci se u nevrijeme. Istog se trenutka vjetar zabije u nju poput razjarena slona. „Za Boga miloga, Sidonie, vrati se!” Merrickov glas čuo se sve bliže. Pretpostavljala je da je u predvorju. „Gdje si, Sidonie? Za ime Božje, ne moraš bježati.” Nije mogla pogledati u Merrickove oči i prisjetiti se kako joj je radio... ono. Uz grleni jecaj ona zatvori vrata za sobom i posrćući krene u kišoviti mrak. PROKLETSTVO! KAMO JE, dovraga, pobjegla? Jonas začuje zvuk zatvaranja vrata iz stražnjeg dijela kuće i srce mu smjesta siđe u petu. Dovraga i bestraga - ako je Sidonie istrčala van, nalazi se u opasnosti. U većoj opasnosti od one koju predstavlja on. Um mu preplave stravične slike Sidonie koja beživotno leži ispod litica. ~ 78 ~ Anna


Foxy

Zgrabio je fenjer iz glavne dvorane. Ruke su mu drhtale dok ga je pokušavao upaliti. Svaka mu se sekunda činila poput sata. Zatim uzme debeli kaput koji je bio prebacio preko trošnog stolca od hrastovine. Ovlaš ga prebaci preko sebe i potrči bosonog preko kamenih ploča. Moleći se da Sidonie nije uspjela pobjeći daleko po ovakvoj kišnoj vjetrometini, jurio je kroz kuću i izašao van na nevrijeme. Dočekaju ga udari ledenog vjetra i kiše. On posrne pitajući se kako žena, pa čak i tako hrabra kao Sidonie, može napredovati po ovakvu vremenu. „Sidonie!” Zavijanje vjetra vratilo mu je povik ravno u zube. Teškom je mukom podigao fenjer kako bi je locirao. No svjetlost fenjera bila je preslaba u noći crnoj poput tinte. K vragu, k vragu, k vragu. Gdje je, dovraga? Mogla je pobjeći u bilo kojem smjeru. No imao je blagi predosjećaj da se uputila prema liticama. Posklizivao se i teturao po mokroj travi, psujući i nadajući se čas da je pošla u tom smjeru, čas da nije. Napredovao je sporo i više odjedanput tresnuo na stražnjicu. „Sidonie!” Dragi Bože, ne misli valjda da bi je povrijedio. S druge strane, vjerovala mu je da je neće uzeti bez njezina pristanka, a bio je vrlo blizu toga. U jednom kratkom času zanesenosti, dok je Sidonie ispod njega drhtala od najslađeg orgazma kojem je ikada nazočio, bio je spreman uroniti između njezinih bedara. On je najobičniji divljak. Utroba mu se zgrči od osjećaja krivnje. Trebao ju je pustiti na miru. Ni kiša koja mu je potpuno smočila kosu i slijevala mu se niz vrat, ni neizdrživa hladnoća, ništa mu se nije činilo kao dovoljna kazna za počinjeno zlodjelo. Bilo je prekasno da ispravi učinjeno. Nadao se da nije prekasno za sve. „Sidonie!” Ne vrati li se živa i zdrava... Nije htio dovršiti misao. Pronaći će je ili će poginuti tražeći je. Podigavši fenjer, nigdje nije vidio ni traga od Sidonie. Vrlovi su bili nepregledni i obrasli travom. Mogla bi biti bilo gdje. Ponovno poviče njezino ime. Ništa. Nevrijeme je bilo tako bučno da ga možda nije čula. Ili je bila previše uplašena da se javi. Isuse, kakav prokleti užas. Da pode po Bevane? No ako je pobjegla daleko, svako odugovlačenje moglo bi značiti njezin pad preko litice. Jonas osjeti žuč u grlu. Ne bi valjda namjerno skočila? Nije joj valjda vodeni grob draži od ponovnog suočavanja s njime? Sidonie je jaka. Ne bi bila u zamku Craven da nije jaka. Ona nije vrsta žene koja bi radije žrtvovala vlastiti život nego izgubila čednost. Ili ipak jest? O, Bože, što li je to učinio? Paničarenje mu je bilo strano, barem u odrasloj dobi. Ali sama pomisao da bi Sidonie mogla nauditi sebi ispunila ga je užasom i preplavila mu usta jetkim okusom straha. „Sidonie!” opetje zazove, no nije bila ondje. Znao bi da je blizu. ~ 79 ~ Anna


Foxy

Bljesak munje preobrazio je krajolik u srebrno-crnu noćnu moru. Posrćući i dozivajući je, probijao se kroz zaraslo šipražje prema moru, čije je hučanje nadglasavalo kišu i vjetar. Sigurno ga i Sidonie može čuti i na vrijeme se zaustaviti. Granje ga je šibalo i grebalo, ali on nije osjećao gotovo nikakvu bol. Kaput mu je pružao slabu zaštitu, no nije ga bilo briga. On je krupan i snažan. Sidonie je zastrašujuće krhka naspram ovog groznog vremena. Zadihan, Jonas izbije na travnatu čistinu iznad uzburkanih valova. Podignuvši fenjer uspio je osvijetliti samo pola metra oko sebe. Nebo rascijepi još jedna nazubljena munja i on ugleda Sidonie kako stoji na nekoliko metara od njega. Pod bijelom je svjetlošću uspio očitati napetost u njezinu tijelu. Hvala Bogu i svim anđelima, nije stajala blizu ruba, i ako je zurila prema olujnom moru kao da čeka povratak svoga ljubavnika. Prvi put otkako je nestala u noći, Jonas normalno udahne. U glavi mu se zavrti od olakšanja. Živa je. Živa je. Tek tada je postao svjestan probadajuće boli u srcu od pomisli da se mogla razbili o stijene i da ju je mogao izgubiti. Bio bi spreman sve žrtvovati, pa i nadu da će je ponovno dodirnuti - a dodirivanje Sidonie je, barem što se njega tiče, najbliže ideji raja - samo da ostane na ovome svijetu. Ne mora čak biti dio njegova svijeta. Nije je ni pokušao dozvati. Ionako mu, ako ga je i čula prije - a sigurno jest, čak i kroz huk oluje - nije odgovorila. Približavao joj se polako, dijelom zbog vjetra koji je bjesomučno puhao s oceana i dijelom zato što je nije htio preplašiti. Prošli put kad ju je preplašio, otjerao ju je u opasnost. Prije bi si prerezao grkljan nego to ponovno učinio. „Sidonie?” upita kad je bio dovoljno blizu. Ona se okrene i pogleda ga svojim tamnim očima u kojima je svjetlucalo nešto slično mržnji. Bila je blijeda, a kosa joj je bila slijepljena uz tijelo poput mokrog crnog satena. „Pusti me na miru”, glas joj se probio kroz zavijanje vjetra. Želudac mu se zgrči kad je počela uzmicati prema litici. Sad kad ju je pronašao, njegovi strahovi da će se baciti u more činili su mu se komičnim. No litice su opasne i, oklizne li se blizu ruba, svejedno može doći do nesreće. Podignuo je ruku kako bi posegnuo za njom, a onda se sjetio kako je njegov dodir zadnje što Sidonie želi. Ruka mu padne uz tijelo i on progovori glasom u kojem je bilo onoliko autoriteta koliko je mogao skupiti usred grmljavinske oluje. „Sidonie, vrati se unutra. Ovdje je opasno.” Barem je prestala uzmicati. Vjetar joj je povlačio poderanu haljinu i ona ovije ruke oko sebe. Da oko njih nije bilo toliko vode, pogled koji mu je uputila bi ga zacijelo pretvorio u pepeo. „Unutra je opasno.” Nije joj proturječio. Iako Sidonie želi da Jonas gori u paklu, nije je mogao ostaviti vani po ovom nevremenu. Spustio je fenjer na tlo i stao svlačiti kaput, psujući jer mu se mokra vuna zalijepila za ruke. Vjetar zahvati tešku tkaninu, prijeteći da će mu je istrgnuti iz ruku. ~ 80 ~ Anna


Foxy

„Izvoli.” Jedva joj je uspio prići dovoljno blizu da joj prebaci kaput preko drhtavih ramena. Slaba zaštita od olujnog vjetra, ali je bolje od ničega. Nosila je samo svoju uništenu haljinu. Poderanu zahvaljujući njegovoj sramotnoj nestrpljivosti. „Bit će ti hladno”, reče ona glasom bez emocija. On se uspije nasmiješiti, iako mu nije bilo do smijeha. Htio se prostrijeliti zbog svoje gluposti. „Preživjet ću.” Riskirajući, pružio joj je ruku. „Pođimo unutra. Molim te.” Zurila je u njegovu ruku kao da joj je nudio bočicu s otrovom. „Ne vjerujem ti.” Ledena mu se kiša zabijala u tijelo poput metaka. „Onda me barem mrzi unutra na toplome.” Jedva se ispravila boreći se s vjetrom i omotala čvršće njegov kaput oko sebe. Očekivao je neki žučni odgovor, no ona nastavi šutjeti. A zatim mu srce prokrvari od tuge kad je stala hodati po mokroj travi. Uporno je napredovala prema čistini okruženoj grmljem kroz koje se Jonas bio probio. Na trenutak je ugledao njezina blijeda gola stopala dok se borila da održi ravnotežu i ponovno ga probode osjećaj krivnje. Sidonie nije to zaslužila. Nije čak ni bila ondje zbog vlastita duga, nego zbog svoje praznoglave sestre koja je u tom trenutku vjerojatno bezbrižno spavala, ušuškana u svojoj toploj postelji. Ili se u nekom kasinu kockala novcem koji nema. Jonas uhvati Sidonie kad je zateturala pod žestokim naletom vjetra. Pod dlanom osjeti kako je rukav njegova vunena kaputa posve natopljen kišom. Ni psa ne bi poslao van po ovakvu vremenu. Ona se istrgne iz njegova stiska. „Rekla sam ti da me pustiš na miru.” On naprotiv pojača stisak, pričekavši dok Sidonie nije opet čvrsto stajala na nogama, bez obzira što je bila nakostriješena od ljutnje. Tek tada ju je pustio. Iako ni kaput nije pružao osobitu zaštitu, odjeven samo u svilene hlače Jonas je bio potpuno izložen nemilosrdnim naletima kiše i vjetra. Koliko trebaš biti malouman da izabereš Devon u studenome za ljubavni sastanak? Dobauljali su do livade. Snaga vjetra zatekla je Jonasa nespremnog. Pokušavajući se uspraviti, on začuje Sidonien jauk. On se okrene, jedva gledajući kroz gustu kišnu zavjesu. Kroz pljusak spazi Sidonie kako čuči na mokroj travi dok ju je kiša bombardirala po nepokrivenoj glavi. Ako je on bio na izmaku snaga, ona je zacijelo bila već posve iscrpljena. „Dovraga i bestraga.” Jonas odloži fenjer i uputi se prema zgrčenoj i poraženoj Sidonie. Dosta je bilo tog suludog ponašanja. Što god učinio, ne može ga zamrziti više nego što ga već mrzi. Pripremivši se za novi udar vjetra, on se sagne i podigne je u naručje. „Ne diraj me.” Počela se opirati, no bila je preumorna da ostavi neki jači dojam. „Sad mi je stvarno dosta”, odbrusi on, privivši je još snažnije uza se. „Ne možeš se sama vratiti do kuće.” „Mogu”, pobuni se ona, no sjećanje na njezin maloprijašnji pad bilo je presvježe da bi mu nastavila lagati. „Ne želim stajati ovdje i smrzavati se dok se prepiremo.” „Pravi si nasilnik.” On uzdahne. „Prestani, Sidonie. Znam da me doživljavaš kao negativca i da me ne želiš više nikada vidjeti, no otrpi još malo odvratni dodir mojih ruku, barem dok te ne unesem unutra.” ~ 81 ~ Anna


Foxy

Čekao je njezin odgovor, no ona više nije imala snage ni za što. Srce mu pobjedonosno zakuca kad je ovila svoju hladnu ruku oko njegova vrata. Balansirajući mokri kaput i mokru Sidonie, on podigne fenjer s poda. „Drži ovo.” Ona šutke primi fenjer što je čvršće mogla dok se Jonas probijao prema naprijed. Sidonie nije bila baš lagana kao perce, a vjetar i natopljeni kaput dodatno su mu otežavali napredovanje. Vrata terase kloparala su na vjetru i on ih odgurne ramenom kako bi se probio unutra. Sidonie ispruži ruku iza njegovih leđa i zatvori vrata za njima. Iako su prozori i vrata klepetali na olujnom vjetru, unutra je vladala zapanjujuća tišina u usporedbi s vanjskom bukom. Tišina bremenita tisućama neizgovorenih riječi. „Možeš me sada spustiti”, reče ona drhtavim glasom, vrpoljeći se u njegovu naručju. „Umiri se.” Ramena su ga boljela i noge su mu zamalo klonule, no nije ju još kanio spustiti. Koračao je glavnom dvoranom prema stubištu, ostavljajući za sobom mokri trag. „Mogu hodati”, navaljivala je ona. Htio joj je glasno reći kako se ne slaže s njom. A onda se sjetio da ju je njegova nesmotrenost istjerala van. Osjećajući gađenje prema vlastitoj oholosti, zaustavio se i oprezno je položio na noge. I gledao kako se njegove dobre namjere raspadaju. Ona se zanjiše, očiju usredotočenih na njegovo lice. Jonas poželi da ga ne gleda na taj način. Kao da očekuje da on sve sredi. Nije mogao srediti ama baš ništa. ,,Oh”, Sidonie tiho uzdahne od šoka. Njezin uplašeni pogled bio je i dalje prikovan za njegove oči dok je neobično elegantno kolabirala. „Bože, daj mi snage.” Uhvatio ju je prije nego što se srušila na pod i ponovno je podigao u naručje. Ruke su mu proklizavale pod njezinom mokrom kožom. „Nemoj se buniti.” „Nisam ni kanila”, reče ona prigušenim glasom. Pokreti su mu bili nespretni od iscrpljenosti, no ne bi je ispustio ni pod prijetnjom mučenjem. Dovraga, njezino je mjesto u njegovom naručju, pa makar je držao posljednji put u životu. Ušavši u spavaću sobu, osjetio je kako joj se tijelo ukočilo. „Ne...” Nije mu vjerovala. Nije je mogao kriviti zbog toga. Vrlo nježno, položio ju je na fotelju pokraj vatre. „Bella, nemaš mi razloga vjerovati, no tako mi moje pokojne majke, pustit ću te da mirno spavaš čim te osušim i ugrijem. Sada si, međutim, promrzla i mokra kao haringa.” Zurila je u njega. Nije znao što se skriva iza tog staklenog pogleda njezinih smeđih očiju. Konačno, ona kimne glavom. Zubi su joj cvokotali, a usne su joj pomodrile. ,,U redu.” Pomogao joj je da se izvuče iz njegova kaputa. Ruke su joj bile potpuno bijele od hladnoće, pokreti neusklađeni. Hrabro je uspio zadržati pogled na njezinu licu, a ne na oblinama ispod njezine mokre odjeće. Prešao je sobu kako bi uzeo gomilu ručnika s ormarića za umivanje. Jedan je prebacio preko svoga vrata, a drugim počeo nježno brisati Sidonie. Izuzevši drhtanje, stajala je mirno poput lutke. Prvi se ručnik vrlo brzo natopio vodom pa Jonas posegne za drugim. Kad su ručnici upili većinu vode, bacio ih je na pod, okrenuvši se prema toaletnom stoliću. Nastojeći djelovati ljubazno i bezopasno, natočio joj je konjak. Pridržavao joj je čašu ~ 82 ~ Anna


Foxy

dok je pijuckala, čekajući da joj ruka postane dovoljno stabilna da je može sama držati. Zatim je, nakon što je i sebe ovlaš obrisao, ubacio još cjepanica u kamin dok se vatra nije rasplamsala. Sidonie se polako vraćala snaga i više nije bila ono tiho stvorenje koje je nosio stubištem na kat. Lice joj je počelo poprimati rumenu boju od alkohola i topline. Znao je da nema pravo na to, i da joj je obećao kako će se ponašati kao pravi gospodin, no nije mogao odvratiti pogled od nje. Usputni bi promatrač vjerojatno rekao da Sidonie izgleda grozno. Njezina duga gusta kosa visjela je u mlitavim tankim pramenovima. Pod rastrganom haljinom, stopala su joj bila izgrebana i prljava. Jonasu je izgledala neopisivo lijepo. Njemu je ona uvijek bila lijepa. Usprkos silnom trudu da svoje osjećaje drži pod ključem, Jonas se katastrofalno i nepovratno zaljubio u Sidonie Forsythe. I bilo je prekasno da u vezi s tim bilo što poduzme. Definitivno, prokleto, jebeno prekasno.

~ 83 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 12

POGLEDOM ZAMAGLJENIM OD tjelesne iscrpljenosti, Sidonie je promatrala Jonasa kako skida deku s kreveta. Zatim joj priđe i pruži joj deku. „Trebala bi svući sa sebe tu mokru odjeću.” Tko bi rekao da joj se krv dovoljno odmrznula da se može zacrvenjeni u licu. Alijest. Pocrvenjela je do korijena svoje mokre kose. Kako može sjediti pred njime ne noseći gotovo ništa na sebi? Uzalud je potezala poderanu haljinu, prolijevajući konjak nespretnim pokretima. On joj spasi čašu i odloži je na pomoćni stolić. ,,U redu je, bella.” „Ne mogu...” reče ona slomljenim glasom. Suze poniženja tekle su niz njezine obraze. Sklupčala se na fotelji ne bi li sakrila potpuni gubitak nadzora nad sobom. „Okrenut ću se”, reče on nježno, odvajajući joj jednu ruku od dronjaka koje je grčevito stiskala te je povuče s fotelje i osovi na noge. „Baš si pravi kavalir”, zajedljivo će ona, a onda štucne i pokvari dojam svog nepovjerljivog prijekora. Umjesto da brani svoju dobronamjernost, on joj samo doda deku i okrene joj leđa. „Svući se i omotaj to oko sebe.” Usprkos svojoj iscrpljenosti, nije mogla odvojiti pogled od njegova tijela. Izgledao je kao da je gol. Svilene hlače bile su mu zalijepljene uz čvrstu stražnjicu i napeta bedra i listove. Bio je tako snažan i pun života da je i zrak oko njega vibrirao. Tako ga je silno željela mrziti, ako ni radi čega drugoga, onda barem kako bi odagnala stid koji joj se taložio u želucu, no to je bilo nemoguće. Sjećala se kako ju je viteški nosio po kiši, a njegova trenutačna briga za nju ispunjavala ju je toplinom koja je bila u suprotnosti s njezinim promrzlim udovima. Zadrhtala je uvukavši nožne prste ispod stopala, tarući ih o gusti turski tepih ne bi li ponovno potakla cirkulaciju krvi. Odjeća joj je bila u tako groznom stanju da je skliznula na pod nakon nekoliko brzih pokreta. Uzimajući deku ona nakratko pogleda prema Jonasu, no on nije gledao u njezinom smjeru. A zatim pogleda u zrcalo iza njega. Baš kad ga se spremala ukoriti zbog varanja, ugleda odraz njegova lica. Iako je bila promrzla, a i željela je očuvati ono malo čednosti što joj je ostalo, razdvoji ledene prste i deka padne na pod. Jonasove su oči bile stisnute, dok mu je izraz lica odražavao neopisivu bol. Dakako da je zacijelo umirao od hladnoće, no njegovo je lice govorilo... više od toga. Agonija koju je proživljavao nije proizlazila samo iz tjelesne neugode. Izgledao je kao da su mu se sve nade potonule. ~ 84 ~ Anna


Foxy

Grlo joj se stisne od iznenadne potrebe da ga utješi. Sidonie podigne ruku prema njemu. Zagrizavši usnu, samu sebe opomene zbog glupog ponašanja. To što se ona nakon večerašnjih događaja osjeća posve slomljeno ne znači da je i on jednako pogođen. Opet je dopustila da je zavede njezina bujna mašta. No i dalje je promatrala grube, žalosne crte njegova lica i nije mogla ne pomisliti kako tom muškarcu očajnički treba pomoć, nježnost... ljubav. Ljubav... Ta riječje trgne iz obamrlosti. Žurnim pokretima omota deku oko drhtava tijela. „Možeš se okrenuti”, reče beživotnim glasom. Kad se okrenuo, na licuje opet imao masku ljubaznosti i zabrinutosti koju je nosio neprekidno otkako ju je unio u kuću. „Za ime Božje, Sidonie, sjedni.” Zvučao je jednako kao što se ona osjećala, umorno. „Izgledaš kao da ćeš se svakog trenutka srušiti u nesvijest.” Otišao je do umivaonika i nestrpljivim pokretom ulio vodu u lavor tako da se prelijevala iz njega. Nakon što je Sidonie sjela, Jonas se vrati do nje i klekne pred njezine noge. „Što to radiš?” Bila je neugodno svjesna svojeg golog tijela ispod labavo obavijene deke. „Ne možeš ići spavati u ovakvu stanju.” Podigao je njezino prljavo desno stopalo i počeo ga prati u mlakoj vodi. Proklet bio. Skrivao se iza obzirnog ponašanja. No ona je uspjela uhvatiti djelić njegovih pravih osjećaja dok joj je bio okrenut leđima. Ovo glumljenje njegovatelja je lažno, lažno, lažno. „Prestani, Merrick.” Sidonie povuče nogu. On naglo podigne glavu i pogleda je u šoku. „Mili Bože, Sidonie, zar te ni toliko ne smijem dirati?” Merrickova se lijepa usta od gorčine pretvore u ravnu crtu. Njegova je tuga ne bi smjela toliko pogađati, ne nakon samo nekoliko dana. Ali jest. „Kunem ti se, nemam nikakvih loših namjera.” Glas mu je bio hrapav i iskren. Spremao se ustati. „No ako ne želiš prihvatiti moju pomoć, probudit ću gospođu Bevan.” Činilo joj se hirovitim zamoliti ga da ostane. Jonas je opasan. Zato je onako izjurila na pljusak kao da je vrazi gone, samo da pobjegne što dalje od njega. Dotakla mu je ruku prije nego što se sjetila da se kanila držati rezervirano, u nadi da će i on učiniti isto. „Ne.” On se namršti, ali se ne povuče, njezino ga je ponašanje očito zbunjivalo i nije ga mogla kriviti zbog toga. Nakon večerašnjeg bijega, vjerojatno misli da je umno poremećena. Možda joj je mozak zahrđao od kiše. Nije joj padao na pamet nijedan drugi razlog za takvu kolebljivost. „Ne želim da se ponašaš kao moj sluga.” „Prava šteta.” U osmijehu mu nije bilo veselja. „Biraj: ili ja ili gospođa Bevan.” Ona ispruži nogu prema njemu. On nakratko zastane, kao da se htio uvjeriti u njezinu suradnju, a onda joj nastavi prati stopalo. Kad je završio, bacio je krpu u lavor i odnio ga natrag na umivaonik. Vratio se s posljednjim suhim ručnikom i stao joj brisati kosu. „Merrick!” bunila se Sidonie. Od trenja joj se zagrijala krv, ali ne samo kao posljedica uspostavljanja normalnog krvotoka. Kad je maknuo ručnik, napokon mu je mogla vidjeti lice. Bilo je nepopustljivo i ozbiljno. Uopće nije izgledao kao onaj muškarac koji ju je nasmijavao i ljubio. I otkrio joj ~ 85 ~ Anna


Foxy

ekstazu. Ne bi smjela čeznuti za povratkom tog muškarca. Osim što predstavlja opasnost za njezinu čednost, on dovodi u pitanje sve vrijednosti u koje je dotad vjerovala. Mrzila je tu hladnu distancu koju je držao među njima, bez obzira na ponizno ponašanje koji me joj se šutke ispričavao. Bilo je očito da mu je žao, koliko god on volio naglašavati da nema savjesti. Ona možda nije bila u stanju protumačiti svaki osjećaj na njegovu licu dok ga je krišom promatrala, no znala je prepoznati kajanje. Proklinjala je samu sebe što je onako pobjegla kao histerična glupača, kao da obično „ne” ne bi zaustavilo Jonasa. „Ne” je bila riječ koju je ona, nažalost, teško izgovarala. Deka malo sklizne, otkrivajući gornji dio njezinih oblih grudi. Sidonie ju žurno povuče natrag. Činilo se da Merrick nije ništa opazio. Trebala bi mu biti zahvalna što se prema njoj odnosi s poštovanjem, a ne kao prema sočnoj voćki koju bi najradije progutao u jednom zalogaju. No ona se, hirovita kakva je bila, uvrijedila. Prije samo sat vremena ju je želio. Može li se tjelesna želja tako brzo ugasiti? Nije znala odgovor na to pitanje. Nije bila dovoljno upoznata s požudom da bi mogla suditi o tome. Bacila je letimičan pogled prema zrcalu na drugoj strani sobe i prigušila zabezeknuti vrisak ugledavši vješticu koja je zurila u nju. Nije ni čudo da Jonas nije zainteresiran. Kosa joj je bila raščupana, lice blijedo i izduženo, a na njemu su se isticale oči poput dva tamna bazena. „Jesi li završio?” upita ga Sidonie, bijesna na sebe, na Jonasa i na cijeli svijet. „Uskoro.” Natočio joj je još konjaka i dodao joj čašu. „Možeš li obećati da nećeš pobjeći ako te nakratko ostavim samu?” Obrazi joj se zajapure dok je uzimala čašu. Ne može mu zamjeriti što se odnosi prema njoj kao prema neposlušnom djetetu. „Dovoljno sam bježala.” „To mi je drago čuti.” Jonas kimne glavom i napusti sobu. Vratio se odjeven u košulju i uske hlače do koljena. Sidonie je uz njegovu pomoć definitivno živnula i zagrijala se. Na trenutak joj je čak bilo krivo što više nije praktički gol. Zločesta djevojko. Druguje košulju položio na donji dio kreveta. „Što je to?” upita ona nepovjerljivo. „Ne znam kamo je gospođa Bevan spremila tvoje spavaćice”, odgovori on blagim tonom. ,,Oh.” Bila je neobjašnjivo razočarana njegovom obzirnošću. Naravno da nije htjela spavati pokraj njega gola. Doduše, obećao je da će spavati sama, nije li? Još jedan podmukli grč razočaranja. Počešljao je svoju neposlušnu kosu koja se sada sjajila poput crnog satena. Posegnuo je za Sidonienom četkom za kosu, koja je bila na toaletnom stoliću kao da je to njezina soba, dok je ona zapravo samo privremeno ondje. Ne bi to smjela smetnuti s uma. Prišao joj je bliže, primaknuvši četku njezinoj zapetljanoj kosi. „Ne.” Odskočila je od njega. Dosta joj je bilo njegove lažne obzirnosti. Željela je pravog Merricka. „Tiho.” Položio je dlan na njezin obraz, držeći je dok joj je oprezno četkom raspetljavao zamršenu kosu. Sobom zavlada tišina. Pucketanje vatre. Tiho šuštanje četke. Lupkanje kiše po prozorima. Oluja je vani jenjala, baš kao i ova između nje i Jonasa. Četkao joj je kosu dok se nije gotovo posve osušila. Morao se nagnuti preko nje da dohvati čašu s konjakom. Lijeni užitak razlije joj se tijelom od pogleda na njegovu ruku ~ 86 ~ Anna


Foxy

preko njezine. Svaki potez četkom skidao je još jedan sloj otpora. Nakon onoliko straha i bijesa, tonula je u izmaglicu poslušne malaksalosti. Možda će je uskoro odvesti u krevet. Sigurno nije mislio ozbiljno rekavši joj da će spavati sama. On odloži četku i podigne je u naručje. Mrmljala je pospano priljubivši obraz uz njegove grudi. Bilo joj je toplo. On je bio topao. Sve je bilo tako predivno toplo. Sidonie prigušeno zijevne i zatvori oči. Jonas... Možda mu je naglas izgovorila ime. Nosom mu je trljala prsa, udahnuvši još malo njegova svježeg, kišnog mirisa. Učinilo joj se da je tiho zarežao duboko u grlu. Nije bila sigurna. Bila je tako umorna da više ni u što nije bila posve sigurna. Položio ju je na postelju. Madrac se ulegne pod njom i Jonas je prekrije poplunom. Nevoljko je povukao ruke, barem joj se tako činilo, i ona smjesta osjeti da joj nedostaju, čak i onako snenoj. Zacviljela je u znak prosvjeda, čekajući da se uvuče pokraj nje. Oči su joj bile zatvorene. Ako bi ga pogledala, to bi praktički značilo da priznaje svoju kapitulaciju. Čula je njegov uzdah. Jonasov svježi miris preplavio joj je osjetila kad se nagnuo i poljubio je u čelo, a zatim ovlaš i u usta. Čekala je da joj se pridruži u postelji. I čekala. Boreći se protiv iscrpljenosti, Sidonie otvori oči i spazi Jonasa kako gasi svijeće jednu po jednu, dok na kraju nije ostala samo vatra u kaminu. Pod treperavim svjetlom, lice mu je bilo sumorno. Izgledao je starije nego što joj je ikad djelovao. Bila je preumorna za pravu paniku, no osjetila je da nešto nije u redu. ,,J-Jonase?” Ne okrenuvši se prema njoj, umornim se korakom uputio prema vratima. „Laku noć, Sidonie.” Nemir je trgne iz letargije. „Što...” Dok je pokušavala ustati i poći za njime, on ju je ostavio samu, zatvorivši vrata za sobom.

SIDONIE PROBUDI ZVECKAVI zvuk razmicanja zavjesa. Sinoćnje nevrijeme se raščistilo i vani je sjalo sunce. Bila je sama. Spavala je samo nekoliko sati. Svaka iscrpljenost nestala je nakon Jonasovog čudnog ponašanja. Kad se nije vratio, pošla je u potragu za njime. Naposljetku se ipak vratila u spavaću sobu jer joj je bilo hladno, a nije ga uspjela pronaći. „Čaj vam je na stolu.” Gospođa Bevan se muvala po sobi, skupljajući sinoćnji nered. Mokre, izgužvane ručnike, odbačenu deku, uništenu odjeću. Sidonie se zacrvenjela kad je stara služavka podigla ostatke njezine skupocjene haljine, no gospođa Bevan ju je jedva pogledala. „Dobro jutro i vama”, promrmlja Sidonie i pridigne se u sjedeći položaj, naslonivši se na gomilu jastuka. Podigla je zavrnute rukave Jonasove košulje. „Gospodar je rekao da vam pozovem kočiju kad budete spremni.” Starica se još vrzmala po sobi. Molim ? ~ 87 ~ Anna


Foxy

„Ja... ja ne razumijem”, reče Sidonie drhtavim glasom koji je odražavao stanje njezina srca. „Zašto bih trebala kočiju?” Slijeganje ramena gospođe Bevan bilo je prilično izražajno za tako šutljivu ženu. Ne znajući što bi drugo sa sobom, Sidonie se okrene prema stoliću s čajem. Tek nakon što je napunila tanku porculansku šalicu opazila je na pladnju svežanj papira zavezan plavom svilenom vrpcom. Želudac joj se stisne od neugodnog predosjećaja. „Što je ovo?” Gospođa Bevanjoj uputi nezainteresirani pogled. „Gospodar je rekao da vam to dam.” Sidoniena ruka lebdjela je iznad svežnja kao da se bojala da će je ugristi. „Gdje je gospodar... ovaj, gospodin Merrick?” „Tu negdje.” Nakon tog neodređenog odgovora, gospođa Bevan napusti sobu. Što god bilo u tim papirima, nije ono što Sidonie želi. Jednostavno je to osjećala. Brzo je podigla svežanj. Papiri su bili razderani i nejednaka oblika. Mršteći se zbunjeno, potrgala je vrpcu i odmotala prvi dokument. Prepoznala je Robertin djevojački rukopis. Sve su poruke bile jednostavne, s navedenim rastućim novčanim iznosima koje Roberta duguje J. Merricku, i ispod njih njezin potpis. Sestra joj je lagala. Iznos duga koji je Roberta spomenula u Barstowe Hallu već joj se činio stravično velikim. Ukupni zbroj iznosa na tim zadužnicama bio je astronomski. Njezina ga sestra nikad ne bi mogla vratiti. Ni vrijednost svega što William posjeduje ne bi bila dovoljna za podmirivanje tako golema duga, čak ni kad bi htio spasiti čast svoje žene, ovisnice o kockanju. „O, Roberta...” A onda je pravo značenje tog svežnja udari poput čekića u glavu. Jonas je oslobodio Sidonie.

~ 88 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 13

SIDONIE JE STALNO tvrdila da je ostala ondje samo kako bi se domogla Robertinih obveznica. Velikodušnošću koja bi je trebala iznenaditi, ali nije, Jonas joj ih je vratio ne postavljajući nikakve uvjete. Kreni. Otiđi. Bježi. Njena praktična strana govorila joj je da iskoristi priliku. Dobila je ono po što je došla. Bila je slobodna. I, što je još važnije, Roberta je bila slobodna. Sidonie se mogla vratiti svojem stvarnom životu i pokrenuti planove za spašavanje Roberte i novi, samostalan život za obje sestre Forsythe. Samostalan život koji joj je iz neobjašnjiva razloga sve više djelovao turoban i samotan. Ništa više nije zadržavalo Sidonie u zamku Craven. Ništa osim kratkotrajna izraza u očima jednog muškarca dok je mislio da ga nitko ne gleda. Ništa osim zajedničkog smijeha, vrućeg muškog dodira i spasa od samoće za koju je tek sada shvatila da joj je okovala srce. Ništa... Možda Jonas više ne osjeća ništa prema njoj. Tvrdoglavo je odbila vjerovati u to. Nakon dugog, frustrirajućeg dana, počela se bojati da će to možda ipak morati prihvatiti kao činjenicu. Do kasnog poslijepodneva bilo joj je jasno kako Jonas ne želi biti pronađen. Odnosno, ne želi da ga pronađe njegova gošća. Naposljetku se, krajnje obeshrabrena, vratila u veliku, negostoljubivu glavnu dvoranu, pitajući se je li baš sve pretražila. U jednom mračnom kutu gospođa Bevanje mela pod. Zrnca prašine letjela su zrakom, svjetlucajući na tankim zrakama sunca koje su se probijale kroz uski prozor visoko pod stropom. „Vjerojatno je otišao”, reče gospođa Bevan, zvučeći zadovoljno. Barem se tako činilo Sidonie. „Ne”, odvrati Sidonie, iako je bila u iskušenju da zadrži ono malo ponosa što joj je ostalo i otiđe odatle. Uostalom, Jonasov nestanak davao joj je jasno do znanja da je on više ne želi, zar ne? Razborita bi žena shvatila poruku i vratila se u sigurnost i utješnost svoje svakodnevice. Ali ona više nije željela utješnost svoje svakodnevice. Željela je Jonasa, i to je bilo najtragičnije od svega. Željela je Jonasa svim svojim srcem. Vrativši joj Robertine zadužnice, sve je promijenio među njima. Cijeli se život klela kako nikad neće dopustiti nekom muškarcu da ima moć nad njom. Osvjedočivši se iz prve ruke u propadanje svoje majke i sestre pod muškom dominacijom, zaklela se da nikad neće svoje tijelo, niti svoju volju, prepustiti muškoj tiraniji. No tijekom proteklih nekoliko dana shvatila je da je Jonas jedan od rijetkih muškaraca koji nisu tirani. Zadnjih je nekoliko dana bila na samom rubu potpune predaje, no njegova sinoćnja briga i ~ 89 ~ Anna


Foxy

kajanje bili su presudni u donošenju konačne odluke. Sad kad ju je oslobodio vrativši joj Robertine zadužnice, jedva je čekala srušiti sve prepreke među njima. Njezin prirođeni oprez rugao joj se kao još jednoj u nizu naivnih žena koje misle da su ovaj slučaj, ovo mjesto i ovaj muškarac drukčiji od ostalih slučajeva, mjesta i muškaraca. Nije se obazirala na svoj prirođeni oprez. Prvi put u životu odlučila je slušati srce, a ne mozak. Kanila je postati ljubavnicom Jonasa Merricka i to ju je ispunjavalo bezrezervnom radošću, koja bi šokirala onu djevojku kakva je bila netom po dolasku u zamak Craven. Možda je prekasno za otkrivanje svojih želja Jonasu. I možda njega uopće više ne zanimaju njezina priznanja. „Želite li stići u Sidmouth prije mraka, morate uskoro krenuti.” „Tu ću spavati”, tvrdoglavo odgovori Sidonie, iako joj se želudac grčio od nervoze. „Kako želite. No gospodar je rekao da će mlada dama otići čim ustane.” „Vaš gospodar ne može sve znati”, odbrusi joj Sidonie, smještajući se ujedan od stolaca od hrastovine posloženih uza zid. „Gospodar je odjahao prije zore. Često ga nema i po nekoliko dana.” Nakon što joj je konačno otkrila ono što joj je trebala još jutros reći, gospođa Bevan zastane usred obavljanja kućanskih poslova i odmjeri je pogledom punim neodobravanja. „Mogli biste sjediti ovdje dovijeka, možda se uopće neće pojaviti.” „Nije me briga”, reče Sidonie, skrivajući svoje razočaranje. Što ako se Jonas uistinu neće danima vraćati? Ona ne može ovdje zauvijek ostati kao uljez. O tome će brinuti kad dođe vrijeme za to. Jonas je mislio da će odjuriti čim se dočepa Robertinih zadužnica. Zašto bi uostalom i mislio drukčije? Opazivši neuobičajeno sažaljenje u mutnim očima gospođe Bevan, Sidonie nije mogla odbaciti depresivnu spoznaju da radi budalu od sebe. Ponovno.

„JOŠ STE TU, gospođice?” Sidonie se trzne na pitanje gospođe Bevan, pomaknuvši se na tvrdom stolcu. Protegnula je mišiće, bolne nakon dugog mirovanja na neudobnoj površini. „Koliko je sati?” Svjetiljka gospođe Bevan bacala je svjetlost od koje su mračni kutevi predvorja djelovali još opasnije. „Uskoro će biti osam. Želite li večerati?” Sidonie nije gotovo ništa pojela cijeli dan, no od pomisli na hranu preokrene joj se želudac. „Ne, hvala.” „Donijela sam vam ovo.” Sidonie iznenađeno opazi da joj gospođa Bevan nudi šalicu čaja. ,,H-hvala.” „Zašto ne odete na počinak? Ne možete ovdje provesti noć, gospodar će se možda vratiti tek za tjedan dana.” „Nije me briga.” „Stvarno ste tvrdoglava ženska.” Definitivno. „Ako ste ga baš tako čvrsto odlučili čekati, zašto ne odete u knjižnicu? Upalit ću vatru u kaminu, bit će vam toplije.” ~ 90 ~ Anna


Foxy

Negdje u nekom praznovjernom kutku svoga uma Sidonie je bila uvjerena kako mora uhvatiti Jonasa čim uđe u kuću jer će inače propustiti priliku i završiti u Barstowe Hallu. Nije mogla to objasniti gospođi Bevan. Čak je i njoj samoj to zvučalo iracionalno. „Dobro mi je ovdje.” Starica joj je ciničnim frktanjem dala do znanja što misli o njezinom odgovoru. „Ludi ste baš kao i gospodar.” Vjerojatno. Sidonie podigne šalicu i otpije gutljaj čaja. Godila joj je njegova toplina. Čim se smračilo temperatura se osjetno spustila i vladala je neugodna hladnoća. Čekala je da se gospođa Bevan vrati u odaje za poslugu, no ona je nastavila zuriti u Sidonie kao da promatra neki neobičan izložak na sajmu. Ili možda u ludnici, pomisli Sidonie u naletu sumornog sarkazma. „Možda mi nećete vjerovati, no gospodar je bio najslađi dječak kojeg sam ikad vidjela.” Ne samo čaj, nego i povjeravanje. Hoće li na vrbi roditi grožđe? Pa ipak, Sidonie nije mogla glumiti nezainteresiranost. „Dugo ste u službi njegove obitelji?” „Gospodin Bevan ija počeli smo raditi za pokojnog vikonla odmah nakon smrti njegove žene. Tužno razdoblje. Njegovu sinu, sadašnjem gospodaru, bile su samo dvije godine. Kad je gospodarica umrla, starije lord počeo živjeti u svome svijetu. Bio je izvan sebe od žalosti. Bevan i ja smo preuzeli brigu o dječaku. Dakako, tada smo stanovali u Barstowe Hallu. Stari je lord neprestano putovao u potrazi za starim, prašnjavim knjigama. Ja osobno ne vidim neke osobite koristi od njih. Mladi se gospodar uglavnom snalazio sam, budući da mu oca gotovo nikad nije bilo kod kuće. Bio je tako drag i vedar dječak.” Sidonie je teško mogla zamisliti mračnog i kompliciranog Jonasa Merricka kao vedra dječaka. Osobito nakon što joj je gospođa Bevan otkrila koliko je usamljen bio u djetinjstvu. „A onda su dječaka proglasili kopiletom i počela su teška vremena. Svijet je okrutan prema nezakonitoj djeci. Od njegove osme godine nije više bilo puno vedrine u životu Jonasa Merricka.” „Jeste li otišli u Veneciju s obitelji?” „Jesmo. Alija nisam imala nikakvog kontakta sa strancima.” Gospođa Bevan sigurno zna kako je Jonas zadobio svoje ožiljke. Sidonie obuzda poriv da je ispituje o tome. Jonasu ne bi bilo drago čuti da se raspitivala iza njegovih leđa. „Jeste li dugo ostali u Italiji?” „Sve do smrti staroga vikonta, znači do 1817. godine. Venecija je grozno, smrdljivo mjesto. Voda posvuda, ondje gdje bi trebale biti ulice. Iako mi je drago što sam bila ondje kad je stari lord otputovao na istok, prije nego što su ožiljci mladoga gospodara stigli zacijeliti. Ne bih nikad povjerila brigu o dječaku strancima. Znam da nije lijepo govoriti loše o pokojnicima, no nije bilo u redu od starog lorda što je samo tako otišao. Trebao je ostati barem dok nije bilo sigurno da će mu sin preživjeti, no nakon što mu je umrla žena, nije bio u stanju boraviti dugo najednom mjestu.” Zgrožena i u potpunoj nevjerici, Sidonie se ukočeno prilijepila za naslon stolca. Nije mogla vjerovati u ono što je upravo čula, osobito zato što je Jonas uvijek s ljubavlju govorio o svojem pokojnom ocu. Zar je moguće da ga je otac nakon napada ostavio na skrb slugama? To je toliko sebično da graniči s okrutnošću. A Jonas je bio veoma mlad kad je zadobio ~ 91 ~ Anna


Foxy

ozljede na licu, to je zaključila iz nekih njegovih priča. Nije bio znatno stariji od adolescenta. Nije onda nikakvo čudo da se danas tako tvrdoglavo ne želi oslanjati ni na koga osim na samoga sebe, jer je navikao da ga u životu umjesto dobrodošlice uvijek dočeka udarac u zube. „Zašto mi sve to govorite?” Gospođa Bevan slegne ramenima i podigne praznu šalicu za čaj. „Mislila sam da bi vas moglo zanimati. Stekla sam dojam da biste voljeli razvedriti gospodarev život. Hoćete li sada otići na počinak kao normalna osoba?” Sidonie nije htjela produbiti temu razvedravanja Jonasova života. Gospođa Bevan je lukava starica. Vidjela je znatno više toga no što je Sidonie mislila. „Ne, čekat ću ovdje.” „Kako god želite.” Gospođa Bevan nakratko zastane kako bi upalila svjetiljku na jednoj od drvenih škrinja, a onda se udalji sporim koracima. „Laka vam noć, onda.” Sidonie je prazno zurila u mrak dok joj se u glavi komešalo od svega što je maloprije doznala. Oduvijek je znala da je Jonasov život bio težak. Njegovo je lice već dovoljan dokaz, zaboga. No sad kad je čula da je izrastao u posve drukčijeg muškarca nego što je trebao biti, srce joj se stezalo od žalosti. Osobito zato što je znala da duh tog toplog, plemenitog dječaka i dalje živi u njemu, koliko god on nastojao to opovrgnuti. Vidjela je bljeskove njegove prave naravi, osobito nakon sinoćnje mahnite jurnjave po nevremenu. Divila mu se zato što je uspio zadržati barem djelić tog milog djeteta, punog ljubavi. Život mu se sastojao od samih izdaja, od trenutka kad je proglašen kopiletom. Čak i prije toga, kad mu je umrla majka, a otac potonuo u bezdan duševne boli. Nije ga mogla i ona izdati. Čim se vrati u Barstowe Hali, nekako će pokušati skloniti Robertu od Wllliama, pa makar to značilo da će njezina sestra morati provesti cijeli svoj život u bijegu. A onda će napisati pismo Jonasu, i otkriti mu istinu o njegovu nasljedstvu. Vjerojatno bi mu to trebala odmah reći, no nije mogla zaboraviti na koji je način razgovarao s vojvodom o Roberti, odbijajući iskazati milosrđe zbog gladi za osvetom svome bratiću. Nakon što Roberta bude na sigurnom, Jonas Merrick slobodno može ponovno uzeti svoje nasljedstvo.

UKOČEN I UMORAN, Jonas sjaše s Casimira u konjušnici. Umjesto da skine opremu za jahanje s konja, on se nasloni na njegov znojni, zadihani bok. Bilo je kasno, blizu ponoći. I hladno kao u ledari. Bio je vani još od prije zore, nakon nekoliko noći lošeg sna i prošle neprospavane noći. Ostavivši Sidonie samu, pobjegao je iz kuće - i od iskušenja - u jedan od trošnih tornjeva u zaraslom vrtu. Casimir zarže i okrene glavu kako bi bubnuo svoga gospodara u nijemoj gesti životinjske potpore. Jonas danas ionako može podnijeti samo društvo svoga konja. Doduše, teško da će se morati braniti od nametljivog društva. Golemu kuću kojoj se upravo vraćao napustila je jedina osoba koja je u nju unosila živost. Još je od svoga djetinjstva neprekidno bio usamljen i prezren, no nikada se nije osjećao toliko utučeno. Osjećao se kao iscipelareno ulično pseto u odvodnom kanalu. Kao govno zalijepljeno za cipelu najgoreg neprijatelja. Stravično se samosažalijevao. ~ 92 ~ Anna


Foxy

Nije više mogao prizvati onu svoju turobnu, nepopustljivu odlučnost koja ga je uvijek provlačila kroz život pun neočekivanih preokreta. Imao je samo mračan predosjećaj da će biti usamljen do kraja života. Jutros je postupio ispravno. Poslavši Sidonie Forsythe natrag svojoj obitelji nevinu kao na dan svoga dolaska, prešao je na stranu anđela. Gotovo nevinu kao na dan svoga dolaska. Ne, nije se želio prisjetili njezina uživanja. Niti njezinih poljubaca. Od toga bi se samo još jadnije osjećao. Njegov je otac uvijek govorio kako su dobra djela sama sebi dovoljna nagrada. Jonas se u tom trenutku žarko želio suprotstaviti tom mišljenju. Nije znao koliko je dugo stajao skutren pokraj Casimira. Godila mu je njegova strpljiva konjska smirenost. No nije mogao provesti Cijeli život samosažalijevajući se u konjušnjici, koliko god to želio. Svejedno se pitao, skidajući sedlo s Casimira i zatim na putu prema zamku kroz mrzlu zvjezdanu noć, čemu uopće trud. Svijeća u njegovoj ruci osvjetljavala mu je put kroz tihu, hladnu kuću. Bio se već navikao na tu tišinu i hladnoću, a onda je došla Sidonie. Naviknut će se opet. To mu je obećanje zvučalo prazno poput zvuka njegovih koraka na kamenom podu. Moći će opet spavati u svojoj postelji. No kako će podnijeti okruženost plahtama koje mirišu na Sidonie? Dok mu se neka druga soba ne pripremi prema njegovim standardima, osuđen je na spavanje u garderobi. Nije ga bilo briga. Ionako vjerojatno neće moći zaspati. Iako je od umora osjećao kao da mu je pijesak u očima i svaki ga je mišić bolio nakon žustrog jahanja, trenutačno mu se činilo da više nikada neće moći zaspati. Kolaju priče kako zamak Craven opsjedaju duhovi. Što se Jonasa tiče, to je istina. Uspomena na Sidonie zauvijek će lebdjeti njegovim prostorijama. Sad kad je njegov prljavi plan propao, mogao bi i otići odatle. No problem je u tome što mu se, osim ako ga Sidonie ne čeka na kraju puta, ne ide nikamo. Kad bi uspio skupiti snage za to, mogao bi nabaviti pištolj i maknuti se sa svačijeg puta, a sebe poštedjeti jada. Naviknut na njegovo ozračje drevne zlokobnosti, kročio je u glavnu dvoranu. Ništa se nije moglo mjeriti s hladnoćom u njemu, pa ni prijetnja zlonamjernih duhova. Ali oporavit će se on. Jednoga dana. Valjda to tako uvijek biva s ljudima, osim ako se sudbina drastično ne umiješa. Jonas je bio toliko udubljen u crne misli da je tek na pola puta kroz tu prostranu prostoriju opazio svjetlo uza zid na drugoj strani dvorane. Gospođa Bevan mu nikad nije ostavljala upaljenu svjetiljku kad se vraćao iz pijančevanja. Ovaj mu put, međutim, nije bilo do opijanja. Jednog će dana vjerojatno potražiti utjehu na dnu krigle, no večeras je bio toliko tužan da mu ni alkohol ne bi pomogao. Krene prema svjetiljci ne bi li je utrnuo. A onda zastane kao da je naletio na stakleni zid, shvativši šokirano zašto se nalazila ondje. „Sidonie?” prošapće tiho, u strahu da će ona nestati bude li preglasno govorio. Srce mu je tako snažno tuklo da je bio iznenađen što se nije probudila od njegova zvuka. ~ 93 ~ Anna


Foxy

Da je pio alkohol, ne bi vjerovao vlastitim očima. A možda je u međuvremenu poludio. Sidonie Forsythe nije pobjegla prvom prilikom. Umjesto toga se ispružila preko dva vraški neudobna stolca, osnovnog pokućstva u glavnoj dvorani. Promeškoljila se čuvši svoje ime, no nije se probudila. Jonas podigne drhtavom rukom svijeću kako bi je bolje promotrio. Obraza naslonjena na dlan, sklupčala se poput mačke ispod jednog od njegovih starih kaputa. Duge, guste trepavice u kontrastu s blijedim jagodicama ostavljale su dojam nevinosti. Osjećao se kao satir zbog onoga što je želio od nje. Zbog toga je proveo cijelu noć skriven u vlažnoj kamenoj pagodi, proklinjući razuzdanu požudu, i kreposne žene, i svoju nezgodnu savjest. K vragu, trebao joj je ostaviti poruku da smije otići. Tijekom onih nekoliko preostalih sati protekle noći, u glavi joj je napisao tisuću riječi. Ali budući da se nije mogao dovoljno dobro izraziti, nije rekao ništa. Pretpostavljao je da će Sidonie odmah shvatiti da je više ničime ne zadržava ondje. Zašto, dovraga, nije otišla? Jonasa svi smatraju hrabrom osobom. No nije bio dovoljno hrabar da joj kaže da ode dok je bila u dometu njegova dodira. Zloglasni Jonas Merrick zapravo je obična kukavica. I nakon toliko podmuklog izbjegavanja, naposljetku će joj ipak morati reći zbogom u lice. Opcija propucavanja mozga pištoljem mu se činila sve primamljivijom. „Sidonie”, ponovi on malo čvršćim glasom. Kapci joj se blago razdvoje i ona ga pogleda omamljeno. Na jedan kratki, zasljepljujući trenutak, Jonas je uronio u dubinu njezinih smeđih očiju i bio je tako vraški sretan što je vidi da mu se fućkalo za sve ostalo.

SIDONIE NIJE BILA sigurna gdje se nalazi. Znala je samo da je čula Jonasa kako izgovara njezino ime. Već ju je i sam zvuk njegova glasa ispunio ushićenjem. Zurila je u njega, paralizirana izrazom neskrivene radosti na njegovu licu. A zatim se uspravio i ustuknuo. Lice mu odjednom postane hladno i strogo, i više nije nimalo izgledao kao onaj muškarac koji joj se maloprije smiješio, gledajući je kao da je njegovo najdragocjenije blago. O, kako bi voljela biti njegovo najdragocjenije blago. „Što radiš tu?” upita je oštro. Dezorijentirana i ukočena od improviziranog ležaja, pokušavala je sjesti. Gospođa Bevan ju je očito u jednom trenutku prekrila kaputom, ali je svejedno bila promrznuta. Grčevito je stiskala debelu tkaninu, sjećajući se kako joj je Jonas prošle noći dao svoj kaput ne bi li je zaštitio od nevremena. „Je li jako kasno?” Glas joj je zvučao kreštavo. „Prošla je ponoć.” Jonas se i dalje mrštio. „Odgovori mi.” Nije ni pomišljala lagati kako bi spasila svoj ponos. Bilo bi to posve besmisleno. Jonas će uskoro otkriti da mu se Sidonie više uopće ne želi opirati. Odmakla je pramen kose koji joj je škakljao lice. Zacijelo grozno izgleda. „Čekam tebe.” On nestrpljivo odmahne rukom. Rubin na njegovu prstenu zlokobno zablista pod svjetlom svijeće. „Ne, pitam te zašto si još tu u zamku? Mislio sam da si odavno otišla.” ~ 94 ~ Anna


Foxy

Ona se tržne. Zvučao je razdraženo. Odjednom se i ono majušno zrno izvjesnosti da je Jonas ipak neće odbiti pretvori u prah. Nije bila toliko naivna da očekuje zaklinjanje na doživotnu ljubav, ali se svejedno malo uplašila ovog naprasitog stranca. „Mislila sam...” Jonas je ušutka još jednim bijesnim pokretom ruke. „Ovo je suludo. Dobila si Robertine zadužnice. Nisam očekivao oproštaj. Htio sam da se pokupiš odavde skupa sa svojim dragocjenom krepošću.” Ona se zacrveni, sad već potpuno razbuđena. Tako joj Bog pomogao, stravično je pogriješila. „Mislila sam...” Glas joj pukne i ona počne ispočetka. „Mislila sam da si mi predao Robertine zadužnice kako bih mogla sama odlučiti što će se dogoditi među nama.” Jonas stisne usne. „Zato sam ti ih i predao. Da možeš slobodno okončati ovu katastrofu.” Bio je grubo izravan, gotovo pakostan. Poznavala ga je tek nekoliko dana. Ne bi trebao biti u stanju slomiti joj srce sa samo nekoliko riječi. Prezrivo je odbacila ponos kao besmisleni luksuz kad je odlučila ostati. Sad ju je samo ponos sprečavao da se ne rasplače pred njime. „Trebala bih otići”, reče ona drhtavim glasom. „Slažem se.” On se odmakne kao da ga njezina blizina vrijeđa. „No sad je prekasno za putovanje.” Sidonie stane na nestabilne noge, osjećajući mučninu u želucu. Željela je biti bilo gdje, samo ne ovdje. Bilo joj je krivo što jutros nije shvatila poruku i smjesta otišla. „Žao mi je.” Jonasje pogleda mrkim pogledom. Zar je sanjala da se smiješio kad ju je ugledao? „Zbog čega ti je žao?” Zvučao je ogorčeno, no ona nije znala zašto. „Ja sam jedini krivac za cijelu ovu zbrku.” „Preksinoć sam se ponašala kao glupača.” „Pusti sad to, Sidonie.” Zvučao je umorno. Umorno i kao da mu se sve zgadilo. „Idi spavati.” Pa ipak, nije se pomakla. Nije čak ni znala zašto. Zapravo, znala je. Zbog onog osmijeha. I zato što se iznenada jasno sjetila izraza njegova lica u zrcalu kad je mislio da ju je doveo u opasnost. Vješto je glumio ravnodušnost. No preksinoć nije bio ravnodušan. Odbijala je misliti da je toliko plitak da može promijeniti mišljenje u samo nekoliko sati. Sidonie se uspravi i pogleda ga ravno u oči. „Zašto si mi dao Robertine zadužnice?” Začuje se vrlo muževno, frustrirano rezanje. Pitala se zašto se nimalo ne boji njegove mrzovolje. „Za Boga miloga, Sidonie!” „Jonasu...” Umuknula je jer ju je Jonas naglo uhvatio za ruku i odvukao u knjižnicu. Hvala nebesima, ondje je gorjela vatra. U glavnoj je dvorani vladalo ledeno ozračje i zamišljala je da gomila duhova prisluškuje njihovu prepirku. Pustio ju je čim su ušli unutra. Kao zločesta školarka, stajala je dršćući na turskom ćilimu ispred radnog stola. Sidonie prkosno podigne bradu. Jonas možda želi da ona ode. Možda mu ide na živce. Ako je uistinu tako, ona će... inzistirati da joj to otvoreno kaže. „Zašto si mi dao Robertine zadužnice?” upita ga ponovno nepopustljivim tonom. ~ 95 ~ Anna


Foxy

„Kako bi mogla otići.” On je zvučao jednako nepopustljivo. Izmjenično je stiskao i otvarao šake uz tijelo, odajući koliko je srdit. Ona uspravi leđa. No već je unaprijed znala da to neće biti jednostavno. „Zašto želiš da odem?” „Zašto ti želiš ostati? Sinoć si očajnički htjela pobjeći.” Ona se zacrveni. „Znaš zašto sam pobjegla.” On uzdahne i okrene se, no uspjela je na djelić sekunde uhvatiti izraz shrvanosti na njegovu licu. Ne, Jonas uopće nije toliko gnjevan i nepokolebljiv kakvim joj se pokušavao predstaviti. Krhki tračak nade započne svoj put prema svjetlosti i zaustavi Sidonieno uzmicanje. „Znam da sam pretjerao. Izbezumio sam te i zato si pobjegla.” Osjećaj krivnje bio je poput kamena u njezinu želucu. Zašto li se, o, zašto, morala ponijeti kao praznoglava kokoš? „Nisam bježala od tebe.” Jonas joj uputi nepovjerljivi pogled. „Tako je izgledalo.” „Ono što se dogodilo... me preplašilo. Bježala sam od sebe.” Čekala je na neki znak razumijevanja. Umjesto toga, on odšeta do prozora i razmakne širom zavjese, koje otkriju zvijezdama obasjane litice. „To je isto.” „Ne, nije.” „Slušaj me, Sidonie.” Ponovno je zvučao umorno, tužno i zastrašujuće nepokolebljivo. „Idi spavati. Sutra ujutro uzmi moju kočiju i odvezi se kamo god želiš. Što se mene tiče, možeš slobodno otići i kvragu. Ne znam što želiš postići ovim sučeljavanjem, no što god je bilo među nama, sad je gotovo.” U tom joj je trenutku bilo neizmjerno drago što Jonas nije gledao u nju. Slutila je da izraz njezina lica odaje njezin očaj. Jedva je uspjela protisnuti pitanje kroz stisnuto grlo. Glas joj je bio hrapav i drhtav. „Kako može biti gotovo kad nije niti počelo?”

JONAS JE ZURIO u hladan vanjski svijet, pitajući se u što se to, dovraga, uvalio. Kako neobično, vanije sve tako mirno i lijepo, a u njemu divljina i pakao. Trebao je nastaviti jahati, nije se smio vratiti. „Što želiš, bella?” upita je hineći nehajnost. „Svađu?” Čuo je kako mu za približava, a zatim mu ovije ruku oko nadlaktice. Rijetko ga je dodirivala - osim kad bi je on lukavo naveo na to. A sad kad ih to nikamo ne može odvesti, prokleta bila, baš sad se morala osloboditi stida. „Želim... iskrenost.” Jedva se obuzdavao da ne makne grubo njezinu ruku sa sebe. Čak i kroz rukav kaputa, njezin mu je dodir žario kožu. Silno se želio vratiti u ono stanje obamrlosti u kojem je egzistirao do trenutka kad mu je Sidonie ušla u život. Njegove želje nisu bitne. Tu je lekciju odavno naučio. Jonas suspregne poriv da si dodirne ožiljke. „Zašto?” upita je s očajem u glasu, stišćući zlatne baršunaste zavjese. „Razgovaraj sa mnom, Jonase. Jučer si me želio. Zar više nije tako?” ~ 96 ~ Anna


Foxy

Znači, ipak se želi svađati. On se nevoljko okrene prema njoj. „Otpravljam te odavde za tvoje vlastito dobro.” „Znači li to da me i dalje želiš?” Što da joj kaže na to? Mogao bi joj lagati, no imao je snažan predosjećaj da mu ne bi povjerovala. „Ne želim te željeti.” Prišla mu je dovoljno blizu da mu njezin opojni miris ponovno preplavi osjetila. Lice joj je bilo blijedo i izražajno. „Ni ja ne želim željeti tebe.” Ovaj putje uspio odgurnuti Sidonienu ruku sa svoje nadlaktice i odmaknuo se od nje uvjeravajući samog sebe da vlada situacijom. Tako je znao da je zapravo u njezinoj milosti. Kako tako dražesna žena može biti tako nemilosrdna? Još je nosila njegov kaput, ostavljajući dojam nezgrapne dostojanstvenosti. Kosa joj je bila raščupana, nestašni uvojci uokvirivali su njezino lijepo lice. Bio je to iznimno erotičan prizor, kao da se počela razodijevati za ljubavnika. Jedva se suzdržao da ne zareži. Baš mu takve misli trebaju dok se silno trudi časno ponašati. Svi Jonasovi životinjski nagoni vrištali su: Sidonie je tu i konačno ne pruža otpor, a tepih je dovoljno mekan za ono što mu je na umu. „Upropastit ću te”, reče on sumorno. „Možda ćeš me spasiti.” Usne mu se podignu u neveseli osmijeh. „Ne mogu ja nikoga spasiti, tebe ponajmanje.” Znao je da nije mudro produljivati taj razgovor, no nije ju još mogao pustiti. „Preksinoć si bila uvjerena da samja utjelovljenje samoga vraga. Što je izazvalo ovo iznenadno samožrtvovanje?” „Nije to samožrtvovanje.” Pogled koji mu je uputila bio je u suprotnosti s nevinošću njezinih ružičastih obraza. „Dodirneš li me, obećajem da neću pobjeći.” Mili Bože... Poriv da bespogovorno prihvati njezin poziv i polegne je ispod sebe bio je gotovo neizdrživ. No Jonas se na najteži mogući način naučio samokontroli. „Kanim te obeščastiti.” Licem joj proleti za nju neuobičajeno ciničan izraz. „Danas sam mislila da me više ne želiš obeščastiti.” „O, dovraga, Sidonie...” Jonas se zanjiše i sjedne na prozorsku klupu, pa se zapilji u svoje spojene ruke između koljena. Da je nastavio gledati u nju, dodirnuo bi je. Da ju je dodirnuo, isparile bi sve njegove dobre namjere. Nakon kraćeg oklijevanja, ona sjedne pokraj njega. Nepromišljena cura. Zar ne shvaća kakvoj se opasnosti izlaže? Jonas još čvršće stisne šake, toliko da su mu zglobovi na prstima pobijelili. „Mislit ćeš da sam neukusno izravna”, malodušno će ona. Jonas se nije usuđivao pogledati u nju. „Makni se od mene, Sidonie.” Oglušila se na njegovu promuklu zamolbu. „Zaključila sam da bih zapravo voljela... biti obeščašćena.” Glas joj je bio tih i njemu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je rekla. A onda je tako naglo podigao glavu da ga je zabolio vrat. Zurio je u nju u nevjerici. „Što to, dovraga, govoriš?” ~ 97 ~ Anna


Foxy

Ona podigne bradu, pogledavši ga ravno u oči. Na licu joj je vidio nesigurnost, ali i teško skupljenu hrabrost. „Rekla sam...” Jonas skoči na noge kao da je on uvrijeđena djevica, a Sidonie razvratnik koji je zavodi. „Potpuno si poludjela.” Sidonie je i dalje sjedila, promatrajući ga kao da počinje shvaćati zašto tako reagira. Volio bi kad bi mogao reći isto za sebe. „Dobio si rok od tjedan dana da me pokušaš zavesti, Jonas.” Imala je drskosti uputiti mu osmijeh. „Čestitam. Uspio si.”

~ 98 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 14

DA NIJE BILA toliko napeta, Sidonie bi se nasmijala Jonasovoj šokiranoj reakciji. Njezina predaja posve je zbunila tog ozloglašeno iskusnog muškarca. I ona je sama bila zbunjena svojom predajom, no u proteklih nekoliko minuta dobila je odgovore na neka goruća pitanja, koliko god Jonas bio nerazgovorljiv. Otjeravši je odatle, suprotstavio se svojim najsnažnijim nagonima. I dalje ju je želio. Tom je spoznajom otklonjena Sidoniena najveća briga. Ostale će probleme već nekako riješiti. Snažno drhtanje koje mu je prolazilo cijelim tijelom nakon što je sjela pokraj njega nipošto nije bio proizvod njezine mašte. U proteklih je nekoliko dana puno toga naučila o tom čovjeku i njegovim reakcijama. Uzbuđivala ju je pomisao na sve što još treba naučiti. Istodobno je bila je preplašena i uzbuđena. Propusti li priliku da istraži tu strast koja bukti među njima, cijeli će se život kajati. Jonasje namršteno pogleda. „Ne misliš to ozbiljno.” Ona ustane kad je počeo uzmicati. „Naravno da mislim.” Vilica mu je bila čvrsto stisnuta, tvrda poput kamena. „Neću to učiniti.” „Neka nam Bog pomogne, Merrick. Patiš od privremenog napadaja savjesti. Proći će te.” On se još jače namršti. „Buđenje savjesti nije zanemariva sitnica. Nastojim postupiti ispravno, tesoro.” „Znam.” Ušutjela je tražeći riječi kojima bi mogla objasniti svoju kapitulaciju. „Kad si mi vratio Robertine zadužnice, shvatila sam da te ne želim napustiti.” Ako je očekivala da će njezino otvoreno priznanje slomiti Jonasov otpor, bila je razočarana. Izraz njegova lica ostao je strog, oštre obrve spuštene nisko iznad očiju. „Vratio sam ti slobodu.” „Slobodu da ti se podam.” Još nije popuštao. „Zašto?” Bio je presumnjičav. Život ga nije mazio i učinio ga je nepovjerljivim prema sreći, ljubavi i dobroti. Srce joj je plakalo zbog Jonasa. Željela ga je fizički, ali još više od toga čeznula je ponuditi mu predah od njegovih demona. Jer, bez obzira na svu njegovu snagu i odlučnost, oni ga i dalje muče. Znala je to čim je vidjela onu čudnu, zrcalima ispunjenu sobu na katu. Sidonie neivozno obliže svoje suhe usne, nemirno vrteći rukama skute. „Zato što to želim.” „To nije dovoljno dobar razlog.” Prišla mu je bliže, srca koje je silovito lupalo. Došao je ravno iz konjušnice. Mirisi konja, kože i svježeg zraka pomiješali su se u iznenađujuće ugodnu aromu. „Meni se čini dovoljno dobrim.” ~ 99 ~ Anna


Foxy

On se povuče, održavajući razmak među njima. „Postala si odjednom veoma samouvjerena.” Usudila se učiniti još jedan korak. On se ukipi kao da je nanjušio opasnost. Mudro od njega. I namjeravala je biti opasna. Namjeravala je slomiti njegove krhke skrupule i postati mu ljubavnicom. Kožajoj se naježi od razbludna iščekivanja. A onda je spopadne napadaj smijeha. „Za Boga miloga, Merrick! Napet si kao mačka po olujnom nevremenu.” Nije se ni nasmiješio. „Ovo nije smiješno.” „Zapravo jest. Otkako sam došla ovamo, neprestano si mi dahtao za vratom. Sad se ponašaš prema meni kao vikar prema zastranjeloj župljanki.” Jonas se okrene. Morala se napregnuti da ga čuje. „Kad si sinoć pobjegla...” Ona ga uhvati za ruku. Očekivala je odbijanje, no ostao je nepomičan, mišića napetih pod njezinim dodirom. „Ponijela sam se kao glupa djevojčica koja se boji onoga što ne razumije. Jonase, rekao si mi kako u ovih tjedan dana imam priliku okusiti slobodu kakvu nikad više neću doživjeti. Trebalo mi je predugo da shvatim koliko si bio u pravu. Moj je dosadašnji život bio pust. Ne šalji me natrag u tu hladnoću, ne bez uspomene na trenutke uživanja, koja će me grijati.” Gdje li je samo skupila hrabrost sve to izgovoriti? Nikad nikomu nije rekla takvo što. Bila je toliko zauzeta jačanjem svoje obrane da nije dopustila Jonasu zaviriti u njezinu dušu. Sada bi mu, međutim, poslužila svoju dušu na tanjuru kad bi je zatražio. Nije zatražio, ali ona mu je svejedno otvorila dušu. Glas joj je bio dubok od suza koje su joj se gomilale u grlu. „Nemoj me siliti da te molim, Jonas.” Duboko je udahnuo i kad se ovaj put okrenuo prema njoj, znala je da se nešto promijenilo. No još nije vidjela gorljivost koju je priželjkivala. Njegovo je lice, naprotiv, djelovalo još neumoljivije. „Što ako ostaneš u drugom stanju?” Ona stisne ruku oko njegove nadlaktice, susprežući poriv da udari nogom o pod. Za ime Božje, što je tom čovjeku? „Sinoć te to nije brinulo.” Konačno mu je na licu uspjela ugledati tračak sjetnog humora. „Sinoć mi je glad za tvojim slasnim tijelom pretvorila mozak u kašu. Trenutačno mi um još funkcionira donekle normalno. Reci mi, lijepa Sidonie, što ako ti zatrudniš sa mnom?” Vrag ga odnio. Jonas je tvrđi orah nego što je mislila. I oštrouman. Želi li ga nadmudriti, morat će biti čvršća i oštroumnija. „Roberta i ja smo razgovarale o tome”, protisne ona kroz stisnute usne. Forsytheovi nisu osobito plodna obitelj. Sidoniena majka je u svojem dugogodišnjem braku na svijet donijela samo dvije kćeri. U osam godina braka, Roberta je rodila samo dva sina. Veliki su izgledi da Sidonie neće začeti dijete ako se preda Jonasu. No znala je da to njezine nade svodi na razinu molitve. Jonas nije izgledao kao da su ga se dojmile njezine riječi. „I tvoja je sestra zacijelo smislila neki plan, dostojan njezina ćaknuta uma.” „Okrutan si”, reče ona muklo, spustivši ruku s njegove nadlaktice i odmaknuvši se od njega. ~ 100 ~ Anna


Foxy

Odmahivao je glavom. „Ne, samo te pokušavam navesti da realno sagledaš situaciju, a ne kao kakvu blesavu romantičnu ideju. Bila si razboritija jučer kad si pobjegla od mene, amore mio.” Sidonie ispusti bijesan grleni zvuk. „Ako me tako silno želiš otjerati, zašto me onda nazivaš takvim imenima?” Usta mu se neznatno opuste. „Imaš pravo, to nije fer. Moj preobražaj u principijelna čovjeka nije potpun, bella. Trudim se.” Drsko je piljila u njega. „Više si mi se sviđao kao neprincipijelni razvratnik.” „Ne, nisam. Reci mi što ste ti i Roberta smislile.” „Živjela bih od svoga nasljedstva negdje u nekoj zabiti, glumeći udovicu. To je logično rješenje u slučaju da... da mi napraviš dijete.” Pogledom je presjekla neskriveni izraz neodobravanja na njegovu licu, iako je i sama morala priznati da joj taj plan zvuči prilično neuvjerljivo. „Roberta mi je rekla da postoje načini za sprečavanje začeća.” „Je li, doista?” Obrazi joj se zajapure. „Postoje li?” „Nijedan od njih nije sasvim pouzdan.” Sidonie udahne duboko i isprekidano. To je više zvučalo kao cjenkanje oko štruce kruha nego uvod u četiri dana senzualnog uživanja. „Ne moraš se brinuti.” On je uhvati za ruku. Bio je to njegov prvi dodir te večeri. Možda je ipak postigla nekakav napredak. „Nisam zabrinut.” Zvučao je drukčije, poput onog muškarca koji ju je doveo do zasljepljujućeg vrhunca. Nagla promjena u njegovu držanju ju je zbunila i učinila opreznom. „Nisi?” Nesigurno udahnuvši, ona ovije svoju ruku oko njegove. Sad kad ju je napokon dotaknuo, nije ga namjeravala pustiti sve dok ne bude morala. „Ostaneš li u drugom stanju, želim da mi to kažeš.” „Ne mislim da...” „Želim da mi kažeš, a onda ćeš se udati za mene.” Ona ustukne od siline šoka, pokušavajući istrgnuti ruku. „Udati se? Za tebe?” Usne mu se razvuku u zajedljivi osmijeh. „Molim te, nemoj štedjeti moje osjećaje.” Sidonie se ukoči, prestravljena mogućim posljedicama svoje nepromišljenosti. Tek je nakon puno bolnog samopropitkivanja odlučila povjeriti svoje tijelo Jonasu. Zamisao da mu povjeri i ostatak svoga života protivila se svemu što je cijeli svoj život gradila. „Znaš da se ne želim udavati.” S Jonasova lica nestane svakog traga humora. „Moje dijete neće biti rođeno kao kopile.” „Ali ti se ne želiš oženiti mnome.” On podigne obrve. „Mogu zamisliti i goru sudbinu od toga.” Šokirana, zvučala je kao da ga glatko odbija. ,,E, pa, ja se ne želim udati za tebe.” „Shvatio sam, no to je moja ponuda.” Sidonie se uspravi i on je ovaj put pusti. „Nakon toliko očijukanja i... ljubljenja i obećanog zavođenja, odbit ćeš me ako ne pristanem na to?” ~ 101 ~ Anna


Foxy

ne?”

Vilica mu je bila neumoljivo stisnuta, iako mu je u očima vidjela žaljenje. „Smiješno, zar

„Sinoć nisi tako govorio.” „Prošlu mi je noć održala korisnu lekciju o posljedicama sebične usredotočenosti isključivo na uživanje.” „Uopće nisi razmišljao o trudnoći? To je vrlo pokvareno.” „Činilo mi se kontraproduktivnim spomenuti tu temu prerano.” Ona se namršti. Zašto, o, zašto li to čini? Zašto je ne uzme u naručje i poljupcima je odnese u raj neobuzdane strasti? „I sada je kontraproduktivno spominjati tu temu.” Crte Jonasova lica zasjeni lagana potištenost. „Znam da mene nitko ne može zamisliti kao idealna muža, Sidonie.” „Ja ne mogu nijednog muškarca zamisliti kao idealna muža”, kiselo će ona. Nadajući se da je Jonas samo blefirao, uzvratila je jednakom mjerom. „Možda bih se ipak trebala vratiti u Barstowe Hall.” I prije nego što je odgovorio, znala je da neće popustiti. Naravno da neće. Predobro je spoznao stigmu nezakonitosti. „Slobodna si.” Slobodna vratiti se svojem dosadnom životu u Barstowe Hallu. Slobodna da propusti svoju jedinu priliku za prepuštanje zabranjenim užicima. Slobodna da nikad više ne vidi Jonasa Merricka. Sidonie se sledi od te pomisli, baš kao od sinoćnjeg vjetra na liticama. Bila je slobodna, ali je proklinjala svoju slobodu. „Ne želim te napustiti.” Oči su joj bile prikovane za njegovo lice, mahnito tražeći bilo kakav znak popuštanja. Na trenutak joj se učinilo da je pobijedila kad je Jonas kompulzivno podigao ruku prema njoj, kao da je želi dodirnuti. No zaustavio se prije nego što je došlo do tjelesnog kontakta. Od naprezanja mu se zategnula koža na uglatu licu. „Ni ja ne želim da odeš, bella.” „Brak je tako...” Glas joj zamre prije no što je dovršila rečenicu. Jonas ju je proučavao pronicljivim pogledom svojih blistavih očiju, i kao da je pogodio njezine turobne misli. „Ozbiljan korak.” Već se od same pomisli na brak gušila i osjećala kao u klopci. Više nego kad je ponudila svoje tijelo Jonasu kako bi spasila Robertu. To bi trajalo jednu noć, sedam noći najdulje. Brak je doživotno ropstvo. Racionalno, znala je da Jonas nije William. No to nije bilo važno. Dugogodišnji strah od muške tiranije, stvoren još u djetinjstvu, nije nestao. Nikad neće dopustiti da bude u moći nekog muškarca onako kako žena podređuje sebe svome mužu. Kao Roberta Williamu. Kao njezina majka njezinu ocu. „Možda neće biti potrebe za time.” „Možda.” Njegov predivan glas bio je bezizražajan, što je uvijek bio znak da se nastoji obuzdati. „No trebamo uzeti u obzir sve mogućnosti.” „Očekivala sam strastvena ljubavnika, a ne cjepidlačenju sklonog odvjetnika.” „Žao mi je ako si razočarana, tesoro.”Na njezinu žalost, on se okrene na peti i krene prema vratima. „Prespavaj i odluči ujutro. Kočija je i dalje na tvome raspolaganju.” ~ 102 ~ Anna


Foxy

„Ne želim da se ponašaš obzirno”, reče Sidonie prigušenim glasom, dok joj se želudac grčio od frustracije i razočaranja. Jonas se okrene i pogleda je namršteno. „Nisam obziran. Ja sam nečovjek. Ja sam zvijer. Nije li ti Roberta to rekla?” Sidonie potisne snažan osjećaj sažaljenja. „Moja te sestra krivo procijenila.” Osmijeh mu je bio obojen tugom. „Ne, bella, nije.” Ostavio ju je samu u polutamnoj knjižnici.

NAGRADA ZA ČASNO ponašanje uistinu je bijedna. Zureći u uski, neudobni krevet u svojoj garderobi, Jonas nije mogao prestati misliti na pernati madrac na kojem je upravo mogao počivati. Meki, topli, široki madrac. I prepun čari Sidonie Forsythe. No bez obzira na to, nije mu bilo žao što joj je postavio ultimatum. Uzdahnuvši, sjedne na ležaj kako bi skinuo čizme. Sva sreća da je gospođa Bevan barem zapalila vatru u kaminu pa soba nije više bila užasno ledena kao prije. Još se samo iz njegova čeznutljiva srca širila studen. Uhvatio se kako zuri u prazno s jednom čizmom u ruci, a drugom još na nozi. Kako li je samo bio ushićen kad je dolje naišao na Sidonie. U tom kratkom trenutku, život mu je bio savršen. Bio je tako potišten, misleći kako je nikad više neće vidjeti, da mu se pogled na nju činio poput blagoslova. A to je zapravo bilo prokletstvo. Što prije napusti njegov život, a to će nedvojbeno učiniti, prije ili kasnije, prije će ju zaboraviti. Nema smisla govoriti da je nikad neće zaboraviti. Sidonie je samo još jedna u nizu žena u njegovu životu. Sigurno je samo maštao da će njezino lice biti posljednje što će vidjeti kad jednog dana, vjerojatno kao ogorčeni, usamljeni starac, zauvijek zaklopi oči. Nitko u samo četiri dana ne može ostaviti takav trag na njegovu srcu. Možda mu se sada činilo da je njoj to uspjelo, no zdrav razum će prevladati. Jednoga dana. Spustio je čizmu na pod i povukao drugu. Svaki mu se trenutak činio stravično besmislen. Nakon prvoga će uslijediti drugi isti takav, pa još jedan, i još jedan. I tako sve do kraja. Ni tračka svjetlosti, ni ljubavi, ni smijeha, niti u jednome od njih. Osjećajući se već sada kao taj budući starac, Jonas ustane i svuče košulju. Ulio je vodu u lavor i spužvom sprao sa sebe prljavštinu koja se nakupila na njemu tijekom dana. Voda je bila topla, ali je njemu bila hladna. Sve mu se činilo hladnim. Cijeli njegov život bio je duga, neprekidna zima. Ah, Sidonie, kad bi samo znala kakvu izazivaš bol. Okrenuo se da dohvati ručnik i nešto ga, možda iznenadno strujanje hladnog zraka., natjera da podigne glavu. Na pragu je stajala Sidonie, raspuštene kose koja se poput svile prelijevala u nekoliko svjetlucavih boja. Jonas je zamalo zastenjao od muke. Koliko još toga mora podnijeti prije nego što konačno pukne? Ponoćni susreti sjedinim predmetom njegovih želja iskušavali su njegovu izdržljivost preko svake mjere. Osobito kad taj predmet njegovih želja nosi na sebi samo njegovu tanku, gotovo prozirnu, bijelu košulju, koja joj dopire do polovice bedara. Ručnik mu ispadne iz ruke. Kapljice vode curile su mu niz goli torzo. „Što se dogodilo, tesoro? Nešto nije u redu?” ~ 103 ~ Anna


Foxy

Lice joj je bilo blijedo i odlučno, a napetost na njemu vidljiva i s nekoliko metara. Kako mu nije smjesta odgovorila, o njoj zabrinuto priđe. „Je li ti zlo?” Ona odmahne glavom. Velike tamne oči bile su zalijepljene za njega. Izgledala je kao da se utapa, a on predstavlja jedinu nadu da se dočepa kopna. „Sidonie?” upita je Jonas, sad već ozbiljno zabrinut. ,,U čemu je problem?” „Nemoj”, protisnula je kroz stisnuto grlo, i njezin se tanki vrat pomakne kad je progutala slinu. Jonas se prisjeti koliko joj je ondje meka i mirisna koža. Dala mu je puno više nego to je trebala. K vragu, nije mu dala ni približno dovoljno. „Nemoj, što?” „Nemoj... ništa govoriti.” Koji vrag? Ništa mu nije bilo jasno. Prije nego je stigao nastaviti s ispitivanjem, ona se zaleti bosim nogama i baci se na njega. Instinktivno ju je uhvatio. Mozak mu je jedva stigao registrirati njezinu toplinu i mekoću. Srce je jedva stiglo uživati u njezinim dodirima. Samo nakratko... Drhtavim rukama mu je uhvatila glavu i povukla je dolje kako bi mogla utisnuti svoje usne u njegove. Budući da je dotad mučio samog sebe mislima kako je nikad više neće poljubiti, njezin ga je napad posve zbunio. Njezin miris mu preplavi osjetila, pomiješan s mirisom limunova sapuna kojim se maloprije oprao. Zubi su im se sudarali dok mu je nespretno pritiskala usta svojima. Nije u tom činu bilo nimalo nježnosti. Samo slijepa, srdita odlučnost da ga svlada. Nakon nekoliko sekunda se odmakla dovoljno daleko da mu vidi lice, i zagledala se u njega toliko intenzivno da mu je oduzela dah. Izgledala je kao da je na rubu suza i disala je teško, isprekidano i glasno, kao da trpi stravičnu bol. „Poljubi me, proklet bio...” „Sidonie...” „Poljubi me”, ponovila je hrapavim glasom. Šake su joj se mahnito otvarale i zatvarale na njegovim golim nadlakticama. „Nježno, tesoro, nježno.” Prislonio joj je dlanove na obraze da je zaustavi. Srce mu divlje zakuca kad je opazio krv na njezinoj donjoj usni gdje ju je vjerojatno ogrebao zubima. „Ne”, prostenje ona, naginjući se naprijed ne bi li ga ponovno poljubila, nastavljajući sa svojom grčevitom agresijom. Grudi su joj bile stisnute uz njegova prsa. Osjećaj je bio kao da nema ništa na sebi. Tvrdi biseri njezinih bradavica dražili su ga kroz tanku pamučnu tkaninu. Usprkos svim svojim bojaznima, od tog neobuzdanog napada bio je tvrd i uspravan kao koplje. Posrnuo je pred Sidonienim zanosom, iako je u njezinu poljupcu okusio više boli nego uživanja. Ne, nije mogao to učiniti. Ne bi bilo u redu. Otrgnuo je usne od njezinih, odupirući se razdražljivim trzajima ruku koje su ga pokušavale povući natrag k njoj. „Sidonie, što to, dovraga, radiš?” „Zavodim te”, odgovori ona isprekidano, istežući se kako bi mu prešla ustima niz vilicu. Sitni oštri ugrizi pokrenuli su lančane eksplozije u njegovu mozgu, a muškost mu je željno pulsirala. Vrag je odnio, potpuno ga je izludjela. ~ 104 ~ Anna


Foxy

„Ne treba biti ovako”, reče on bolnim glasom dok su mu ruke gnječile košulju na njezinim leđima. Govorio je sam sebi da je odgurne, no neke stvari jednostavno nadilaze snagu volje običnih smrtnika. „Mora biti ovako.” Tako topla, tako meka, tako strašno vječno poželjna, klizila je uz njegovo tijelo. Zatvorio je oči, moleći se da zadrži nadzor nad samim sobom. Što joj je, zaboga? Bojao se da je ondje protiv svoje volje, iako mu nije bilo jasno zašto. Nije ju više mogao obuzdati. Migoljila se u njegovu zagrljaju, zakačivši nogu iza njegova koljena, rukama mu grebući ramena. To ga je palilo jače od svih plamenova pakla, izgarao je od želje da je posjeduje, no svejedno se trudio zadržati hladnu glavu. Ispustio je njezinu široku košulju i ruke mu kliznu niz bujne obline njezine stražnjice. Kad su mu dlanovi naišli na baršunastu kožu, dah mu zastane u grlu od osupnutosti. Bila je gola ispod njegove košulje. „Dragi Bože...” Ponavljao je u sebi da bi je trebao usporiti. Da bi je trebao pitati je li to ono što uistinu želi. Tražiti potvrdu da će se udati za njega ostane li trudna. Ali kad ga je dodirnula, sve su te odluke postale smiješne. Mogao ju je još zaustaviti kad bi baš morao. Ipak nije životinja. On je razuman čovjek, a ne samo igračka u njezinim blijedim, tankim rukama. Što šta je on govorio samom sebi dok su mu se dodiri pretvarali u milovanje, istraživanje, zavođenje. Pratio je glatki luk njezine guzice postupno se spuštajući sve niže. Kad joj je dotaknuo skrivene dijelove, ona se tržne. „Pssst”, smirivao ju je. Bila je veličanstveno vlažna. On zastenje i sakrije lice u njezino rame, ogoljeno pod nezakopčanim ovratnikom. U tami iza njegovih kapaka buknuo je plamen dok ju je gladio prstima. Žudnja za uranjanjem u nju pretvorila se u oluju jaču od sinoćnjeg nevremena. „Nemoj me pustiti”, preklinjala ga je, objesivši se o njega. „Mislim da ne bih ni mogao”, reče on beznadno. Otrgnuo se dovoljno dugo da utrne svijeće, uronivši sobu u polutamu osvijetljenu vatrom iz kamina. Draži bi mu bio potpuni mrak, no i slabo će svjetlo poslužiti. Racionalno je znao da se Sidonie odavno prestala groziti njegovih ožiljaka, no njegovo ranjivo srce ne bi podnijelo kad bi u trenutku potpunog predavanja shvatila da se nalazi u zagrljaju nakaze. Dahtala je kad ju je ponovno privukao k sebi. Još ljubljenja. Još grozničava milovanja. Povukao ju je na krevet, no on je legao ispod nje da je ne prignječi svojom težinom. Dopuzala je do njegovih usana i poljubila ga. Tjelesna potreba nadjačala je obazrivost. Jonas otvori usta, uzbuđujući je jezikom, usnama i zubima. Okrenuo ju je na leđa, pridignuvši se iznad nje. „Rastrgat ću ovu košulju na komadiće.” „Čekaj, skinut ću je”, reče ona zadihano kroz zapetljanu masu tamne kose. Usne su joj bile natečene, oči joj svjetlucale iza polu-spuštenih kapaka. Kad se pomakla, opio ga je miris njezina uzbuđenja. Opkoračio joj je noge. Košulja joj se zadigla, otkrivši tamne kovrče iznad mjesta gdje joj se spajaju bedra. Bože na nebesima, izgledala je predivno. Posvuda. Gledala ga je kao da ga želi proždrijeti. Taj će gladni pogled Jonas zapamtiti do kraja svoga života. Osjećao se povlaštenim, čak i ako bude imao Sidonie samo noćas. „Ne gledaj me tako”, prostenjao je. Srce mu napravi premet od njezina osmijeha. „Volim te gledati.” ~ 105 ~ Anna


Foxy

Njezina ga izjava prostrijeli poput metka. K vragu, zvučala je kao da to doista misli. Trebao bi je podsjetiti da je ružan izvana i iznutra. Upozoriti je da srlja u opasnost predajući mu se ovako gorljivo. Prigovor mu je zamro na usnama kad je rastvorila košulju, otkrivši svoje grudi. Oble. Savršene. Poljubio je jednu bradavicu boje maline i ona se izvije zajecavši od užitka. Kakvo senzualno stvorenje. Kakva blistava duša. Volio je njezinu blistavu dušu. Nažalost, volio je i više od toga. Ta mu je misao poput zmije ugmizala u opijeni um. A onda Sidonie uzdahne i njega napusti svaka svjesna misao. Ostala je samo žudnja da je posjeduje. Razdvojio joj je noge i smjestio se između njih. Ona ponovno uzdahne. Od tih slatkih uzdahića mogao bi izgubiti kontrolu prije nego što uđe u nju. Istraživao je njezin meki prorez, gladak kao saten, prelazeći ovlaš preko njegova vrška. Jednom. Dvaput. I treći put. Ona ispusti grleni zvuk, podižući kukove prema njegovoj ruci. Neizdrživa želja da je uzme tutnjala mu je u glavi poput vojne koračnice. No ipak, Sidoniena nevinost obuzdavala je njegovo nestrpljenje. Nježno, dršćući, Jonas prodre jednim prstom u nju. Čim je osjetio tu toplu, klizavu glatkoću, kita mu željno nabrekne. Sidonie mu unutarnjim mišićima stisne prst. On ga povuče, osjećajući svaki tijesni centimetar, a zatim ugura dva prsta. Dovraga i bestraga, vrlo je uska. Bit će mu kao u raju kad napokon prodre u nju, no užasavao se pomisli da će je povrijediti. Dahtala je neujednačeno, u skladu s ritmom njegovih prstiju. Ti su ga isprekidani izdasi neizrecivo uzbuđivali. Kvragu, sve u vezi s njom ga je u tom trenutku uzbuđivalo. Mogla bi nabrajati nepravilne latinske glagole i to bi ga također izbezumilo od želje. Tako mu Bog pomogao, znao je da bi trebao čekati, ali nije mogao. Odmaknuvši se malo, on susretne pogled tamnosmeđih očiju. Dubokih očiju raskošne boje pržene kave. Blistavih od neizvjesnosti i od strasti. Ruka mu je drhtala dok je otkopčavao hlače. „Oprosti mi, Sidonie”, rekao joj je zadihanim glasom utopljenika.

~ 106 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 15

SIDONIENA IZMAGLICA UŽITKA povukla se čim je osjetila čvrsti pritisak između nogu. Zajecavši od neugode, zarila je nokte u Jonasova gola ramena. On smjesta zastane. Zario je glavu u njezin vrat, dok su mu tijelo potresali snažni drhtaji. Bilo je nečeg dirljivog u tome. Taj snažni, iskusni muškarac drhtao je od požude u njezinu naručju. Pomakla se kako bi olakšala osjećaj među nogama. Zasad je čin neugodan, ali ne i bolan. Ponovno se promeškolji i istodobno začuje i osjeti Jonasovo stenjanje u kožu njezina vrata. Dah mu je bio topao i vlažan. „Budeš li to radila, Sidonie, neću se moći zaustaviti.” „Nemoj stati.” Kad je već stigla dotle, ne može se sada povući. Jonas je bio oslonjen na ruke, no svejedno je osjećala kako je težinom svoga tijela pritišće o tvrdi, uski ležaj, ograničavajući joj disanje. A možda je teško disala od pomahnitalog bubnjanja svoga srca. Intimnost tog spajanja bila je izvan svih njezinih očekivanja. Nije vidjela taj dio njegova tijela prije nego što ga je ugurao u nju. Činilo joj se da je veličine cigle. I dvostruko tvrđi. Odlučivši se prestali kolebati i dopustiti mu da je uzme, nije računala na dubinu tog iskustva. Zastrašujuće je intenzivno osjećala Jonasovu dominaciju. Da se radilo o bilo kojem drugom muškarcu, pokušala bi se osloboditi. Ležala je nepokretno, dok joj je puls galopirao ne samo od seksualne uzbuđenosti koja je sve više slabjela, nego i od dugogodišnjeg straha od muškog tlačenja. Ovo je Jonas. Ovo je Jonas. On te neće povrijediti. Udahnula je i mišići su joj se uspjeli malo opustiti. On nastavi ulaziti u nju centimetar po centimetar, iznenađujuće smireno. Ponovno je zajecala i on opet zastane. Srce mu je tutnjalo uz njezine grudi i pod njezinim rukama, a leđa su mu bila skliska od znoja. Užitak koji je uvijek osjećala u njegovu zagrljaju nestao je i nije znala hoće li se ikada vratiti. Ovo je ljepljivo, neugodno i krajnje tjelesno. Nimalo poput onoga što osjeća kad je Jonas ljubi. Svađali su joj se njegovi poljupci. Ovo joj se ne sviđa. Pa ipak, usprkos popriličnoj neudobnosti, samo spajanje njihovih tijela bilo je očaravajuće na neki jezivi način. Nikad nije osjećala toliku bliskost s nekim drugim ljudskim bićem. Kao da je disala za njih oboje. „Nemoj mi se opirati, Sidonie.” Jonas je zvučao kao da se i sam nalazi na rubu ponora. „Rasprsnut ćeš se kao da si od stakla ako se ne opustiš.” Sidonie zatvori oči i još jednom plitko udahne. „Ne znam što mi je činiti”, reče bespomoćno, zabijajući prste u njegovu mokru kožu. On ispusti hrapavi zvuk koji je možda bio i smijeh. Osjetila je kako mu se mišići leđa stežu i opuštaju. ,,U redu je, tesoro. Ja ću paziti na tebe. Vjeruj mi.” ~ 107 ~ Anna


Foxy

Zagrlila ga je još snažnije, iako je sve u njoj vrištalo da posluša svoj instinkt i odgurne ga od sebe. U tom trenutku on je bio sve što je željela i sve što nije željela. Jonasove usne joj okrznu vrat, pronašavši mjesto gdje je najosjetljivija. Na njezino iznenađenje, tijelo joj zadrhti od blagog uzbuđenja. A mislila je da se nikad više neće uzbuditi. Jonasova leđa se ukrute i on se odlučnije pokrene. Ovaj put je od njegova prodora u njoj sve eksplodiralo od stravične boli. SIDONIE SE ČINILO da će njezin jauk zauvijek odzvanjati prostorijom. Bolje bila nepodnošljiva, kao da ju je Jonas poderao na dva dijela. On je bio jezivo nepomičan, iako su mu se prsa grubo podizala i spuštala iznad njezinih. Bila je zastrašujuće svjesna svakog njegovog daha, svakog najmanjeg pokreta. Zašto, zaboga, žene pristaju na ovo? Suspregnula je poriv da mu kaže da se skine s nje. Jonas je ponovno poljubi u vrat, kao da se ispričava, i Sidonie osjeti kako se lagani drhtaj uzbuđenja probija kroz bol koja je počela slabjeti. Osjećaj užitka suprotstavio se pulsirajućoj smetnji u njezinoj utrobi. Ona zadrhti, preplavljena proturječnim dojmovima. Njegov mošusni miris. Čvrsta, nepobitna prisutnost njegova tijela. Peckavi pritisak među njezinim nogama, ondje gdje više nije djevica. Zubima joj je zagrebao po osjetljivim živcima u udubini između ramena i vrata. Ovaj put nije udahnula kroz crvenu izmaglicu boli. Jonas se neznatno pomakne. Bila je toliko usklađena s njim da joj je i najslabiji pokret djelovao kao potres. Obuhvatio joj je dojku, štipkajući vršak bradavice do stanja bolne ukrućenosti. Još malo užitka preko neugode. Stisnuo joj je bradavicu i Sidonie osjeti kao da je odatle užarenom žicom povezana s mjestom gdje su im tijela bila spojena. Ona udahne glasno, ne samo u znak protesta. Tiho zastenjavši, Jonas se pažljivo povuče iz njezina tijela. Samo je blago zadrhtala od trenja, a zatim ništa. Otvorivši oči u kojima nije bilo suza, ona se zapilji u grede na stropu. Merrickovo je lice još bilo skriveno u udubini kod njezina ramena. Sad kad se povukao iz nje, trebala bi osjećati olakšanje. Umjesto toga se osjećala razdražljivo i razočarano. Zar je to bilo sve? Prije nego što je stigla išla izreći naglas, on polako opet uđe u nju. Ovaj put, tijelo joj se raširi kako bi ga primilo. Nakon kraćeg otpora, on ukliže duboko u nju, dugim, glatkim potezom. Dublje nego prije. Toliko duboko da joj je dotaknuo srce. Pripremila se na bol. Da, još je bilo malo neugode, no zanemarivo u usporedbi s drhtajima užitka koji su joj je potresali cijelo tijelo. Osvajao ju je onako kako nije mogao kad joj je oduzeo nevinost. Mišići su joj se opuštali poput ptice koja polijeće ili cvijeta koji otvara latice. Učinak je bio nevjerojatan. Maloprije nije plakala, no taj joj je prekrasni osjećaj ispunjenosti izmamio suze u oči. „O, Jonase”, prošaptala je. „Nisam znala.” „Ovo nije sve.” Jonas se pridigne rukama kako bi joj se mogao zagledati u lice. Ono što je do maloprije osjećala u sebi samo kao grubu smetnju sad je bilo vruće, tvrdo i ispunjavajuće. Jonas je djelovao mlađe i nježnije. Svjetlija slika čovjeka kojeg je poznavala. Bio je to čovjek prema kojemu život nije bio okrutan i ispunjen izdajama. Bez obzira na bol, bilo joj je drago što mu je mogla pružiti ovaj barem privremeni trenutak spokoja. Njihovo se spajanje ~ 108 ~ Anna


Foxy

uzdiglo s tjelesne na neku novu razinu. Razinu koja je otkrivala nove emocionalne krajolike. Sidonie se osjećala omamljeno i izgubljeno. Rastjeravši treptanjem još nekoliko glupavih suza, ona odmakne pramen kose s Jonasova čela. Iznutra se rastapala od raznježenosti. Kao da je taj muškarac njezina druga polovica. Kao da im je suđeno da budu zauvijek zajedno. Glupačo. „Boli te. Ja sam kriv za to.” Uspjela se nasmiješiti. „Ne više.” „Drago mi je.” On nagne glavu, gurnuvši je u njezin dlan poput maženja željne mačke. Pažljivo, tako da je mogla uživati u svakom njegovom centimetru, on izađe iz njezina tijela. Zatvorila je oči od osjećaja praznine, iako je njegovo povlačenje probudilo tisuću novih dojmova. „Pripremi se na iznenađenje, cuore mio.” Spustio je lagani poljubac na njezino rame. Iskazivanje poštovanja tim jednostavnim pozdravom dirnulo ju je jednako duboko kao i sve ostalo u tom njihovom bolnom, zadivljujućem susretu. „Pokaži mi, Jonas”, prošaptala je, iznenađena povjerenjem s kojim je spremno prihvaćala svaki njegov prijedlog. Kad bi joj sada ponudio da je odvede na mjesec, primila bi ga za ruku i upitala u kojem smjeru treba skočiti. „Sa zadovoljstvom.” Jonas se ponovno zarije u nju. Krevet glasno zaškripi pod njima. Ona mu ovije ruke oko vrata i podigne kukove. Promjena kuta njegova ulaženja pokrene paljbu užitka i ona se zaplete u usijanu mrežu sladostrašća. Zastenjavši glasno u znak odobravanja, on joj utisne grozničavi poljubac u usne. Poljubac koji se ubrzo pretvorio u gladne, nestrpljive, strastvene ugrize. Ulazio je u nju i izlazio iz nje beskonačno dugo, u ritmu oceana koji oplahuje stijene. Požuda je zamijenila nježnost, iako je sjećanje na nju još lebdjelo kao jeka daleke melodije, obasjavajući rastuće uzbuđenje. Jonas ju je podizao sve više i više. Bila je posve raširena ispod njega dok se zabijao u nju. Otvorila je zamagljene oči. Napete tetive isticale su se na njegovu vratu, usne su mu bile ravne crte iznad iskešenih zuba. Izgledao je divlje. Izgledao je poput očajnika. Izgledao je kao muškarac kojemu je spremna povjeriti svoj život. Na jedan zasljepljujući trenutak nalazila se na rubu nečega što nije shvaćala. Nečeg divljeg, oslobađajućeg i iskonskog. Zatim se napetost pojačala, a onda se rasprsnula, strmoglavivšije u vrtoglavi vatreni bezdan. Plamenovi su je lizali sa svih strana. Neizrecivi užitak odveo ju je nekamo gdje nikad prije nije bila. U olujni ocean. U središte uragana. Gore, među munje. Kao iz daljine, ona začuje grleno stenjanje, zatim se Jonas ukoči iznad nje, i ona osjeti kako je ispunjava topla tekućina. Gurnuo je još jednom, dvaput, triput, a onda se srušio na nju, glasno izdahnuvši. Sidonie. je ležala na leđima, zadihana, gledajući u strop. Jonasovo tijelo ju je prikovalo uz madrac. Jonasove ruke čuvale su je od mraka. Jonasovo sjeme preplavilo joj je utrobu. Odveo ju je na zapaljivi put do ekstaze. Sada se polako spuštala natrag na zemlju, zajedno sa svim svojim razbijenim predrasudama. ~ 109 ~ Anna


Foxy

Dok je zanos polako kopnio, nevoljko se vratila u stvarni svijet. Iznutra je, međutim, bila zauvijek promijenjena. Pod odjecima strasti pojavio se nemir. Gotovo da joj je bilo krivo što joj je Jonas otkrio taj blistavi užitak. Jer, sad kad ga je okusila, kako li će živjeti bez njega?

LEBDEĆI U ZLAĆANOJ izmaglici, Jonas shvati da bi se trebao pomaknuti. Sigurno je težak kao sam vrag. Sidonie je bila spljoštena između njega i madraca tvrdog kao kamen. Najradije se, međutim, ne bi uopće pomaknuo. Praznovjerno se bojao da će ih zadesiti kakva grozna sudbina ako prekine tjelesni kontakt među njima. Nije vjerovao u sreću. Premalo je sreće iskusio u svome životu otkako mu je otac pao u društvenu nemilost. Nikad se više neće toliko približiti raju kao vodeći ljubav sa Sidonie Forsythe. Htio je to nazvati jebanjem, no na njegov užas, vulgarnost te riječi djelovala mu je kao svetogrđe. Još samo jednu minutu. Valjda njegova porcija sreće može uključiti još jednu minutu. Tražili previše? Sad kad mu se vratila sposobnost razmišljanja, ili barem nečeg približnog, postao je svjestan boli u koljenu od klečanja na tvrdom ležaju. Izuzev toga, bio je u raju. Nos mu je bio zabijen u Sidonieno rame i bio je okružen njezinim mirisom. Mirisom limuna. Mirisom žene. Laganim mirisom znoja nakon što ju je temeljito izmorio, iako joj je bilo prvi put. Trebao bi se stidjeti svojeg ponašanja. Mrzio je samog sebe kad je zajaukala. A onda je počela presti i sve se pretvorilo u buktinju. Sidoniene ruke bile su mu ovijene oko leđa, kosa joj se zalijepila poput svile za njegov obraz. Volio je njezinu kosu. Zapravo se u tom trenutku nije mogao sjetiti ničega što nije volio na njoj. Pokušao je za to okriviti ovo stanje blaženstva ili božanstveni seks. Nakon dobrog seksa uvijek je bio dobre volje. A ovo mu je bio najbolji seks u životu, usprkos Sidonienu neiskustvu. I bez obzira na onaj stravičan trenutak kad je zavrištala od boli koju je Jonas prouzročio. Zamalo se tada posve zaustavio. Sva sreća da se Sidonie vrlo brzo oporavila. Srce mu je zatreperilo kad se sjetio kako ga je stisnula na vrhuncu užitka. Ta će ga uspomena grijati do kraja života. Ona se tiho oglasi, možda zbog neugodna položaja. Možda zbog iscrpljenosti. Doista bi se trebao pomaknuti. Umjesto toga, još je jače stisne, izazivajući sudbinu da mu je samo pokuša oteti. Nije vjerovao sudbini. Sudbina i on imaju dug, neugodan odnos. Sidonie se pomakne. Klizanje njezinog tijela dražilo mu je kitu i ona se ponovno ukruti. No on nije divljak. Ne može je odmah još jednom poševiti. A ne može ni provesti cijelu noć držeći je prikovanu za taj krevet samo zato što se boji da će je izgubiti. Svejedno se teška srca odvojio od njezina tijela i otkotrljao u stranu. Zaboravio je koliko je uzak taj krevet. „Dovraga i bestraga!” Jedva se uspio spasiti od sramotnog pada na pod. Dok je oprezno pokušavao uspostaviti ravnotežu na rubu madraca, beznadnost njegove situacije pogodi ga poput munje. Obeščastio je Sidonie, uživajući u svakom trenutku. Možda joj je i napravio dijete. Ona ga namjerava napustiti za četiri dana. ~ 110 ~ Anna


Foxy

Čuo je kako se kroz gustu maglu samoprijezira probija dražestan zvuk koji ga uspije vratiti u suncem obasjan svijet u kojem je nakratko obitavao. Pogledao je prema Sidonie i od iznenađenja umalo ponovno tresne na pod. Žena čiju je nevinost maloprije uzeo se smiješila. Ne, ona je hihotala. Očekivao je suze i međusobno optuživanje. Bila je naslonjena na jastuke i košulja joj je visjela s ramena. Izgledala je očaravajuće. I oskvrnuto. Na nježnoj koži njezina lica i vrata bili su vidljivi tragovi njegove brade. Primitivac u njemu uživao je u činjenici da joj je obilježio tijelo. Kosa joj je poput raščupane grive padala preko ramena. Svjetlost svijeće obasjavala je stotinu nijansi njezine tamnosmeđe boje. Povukla je plahtu preko grudi, njezina stidljivost podsjetila ga je na činjenicu da joj je sve to još novo i nepoznato. Srce mu preplavi nepoželjna raznježenost. „Ovaj pomoćni krevet nije dovoljno velik za dvije osobe.” Glas joj je bio osnažen dobrim raspoloženjem, kao kava konjakom u hladnoj noći. „Smiješ mi se, bezobraznice?” Povukavši sa sobom plahtu, ona se nasloni na zid iza kreveta. „Da.” „Što te spopalo da me zavodiš ovdje kad je u sobi na dnu hodnika savršeno udoban krevet?” Obrazi joj blago porumene. Nalazio je dražesnim to što se i dalje mogla zacrvenjeti od stida. Njezina nevinost odražavala je čistoću njezine duše. Jonas nije vjerovao u mnogo toga, no počeo je vjerovati u Sidonienu dobrotu. Njezin očaravajući osmijeh nestane i ona mu uputi nesiguran pogled. „Ne sviđaju mi se zrcala.” Sigurno ga smatra najtaštijim pokvarenjakom na svijetu. Vjerojatno bi joj trebao objasniti zašto je tako uredio spavaću sobu, no nije htio pokvariti te blažene trenutke. Podigao se na lakat pazeći da ne sklizne s ruba kreveta i uzeo joj ruku. „Jesi li dobro?” Nakon kraćeg oklijevanja, ona kimne glavom. „Jesam.” Čekao je da još štogod kaže, no ona je nastavila šutjeti. Za ženu, nije baš bila osobito pričljiva. A tako bi volio da mu se povjeri, da mu vjeruje. Zašto bi to učinila? Povjerila mu je svoje tijelo. Nije podcjenjivao važnost toga čina. Htio joj je zahvaliti zbog toga. Htio ju je preklinjati da ostane. Htio joj je reći da je najdivnije biće u svemiru. No osjećaji su mu oduzeli moć govora pa nije mogao izraziti ono što mu je ležalo na srcu. Podigao joj je ruku i poljubio je u dlan s obožavanjem koje je dolazilo ravno iz njegove duše. Jonas nije dovoljno dobar za Sidonie. No, tako mu Boga, planirao ju je usrećiti barem onoliko dugo koliko je bude imao.

~ 111 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 16

SIDONIE SAKRIJE LICE u Jonasovo rame kad ju je povukao iz hodnika u spavaću sobu. Želudacjoj je nervozno treperio. Sinoć nije morala otrpjeti sva ta zrcala. „Možemo li spavati u drugoj sobi?” promrmljala je u njegovu košulju. Smijeh mu je bio poput tihe grmljavine pod njezinim uhom. Jonasove ruke je čvrsto stisnu. „Samo hrabro, bella.” „Ne mogu se promatrati dok radim... ono.” Cijeli dan ju je ljubio i dodirivao, no nije išao dalje od milovanja. Vjerojatno je htio biti obziran, dopuštajući joj da se oporavi od prošle noći, no ona više nije imala strpljenja za njegovu uviđavnost. Bila je sluđena od frustracije. „Imaj povjerenja u mene.” Podigao ju je s takvom lakoćom da joj je zastao dah. Proklinjući svoje čeznutljivo srce, ona prešuti prigovor i ovije mu ruke oko vrata. Trebala bi inzistirati da je spusti, ako radi ničega drugoga, onda barem da mu dokaže kako joj koljena ne klecaju već samo od njegova pogleda. Položio ju je nježno na krevet i ona susretne svoj pogled u ovalnom zrcalu iznad sebe. Ležala je ispružena na plahti u svilenoj haljini boje rubina. Ispod zrcala, spona između žene i muškarca bila je opipljiva. Jonas se nadvije nad nju s jasnom nakanom u pogledu, iako je u njemu bilo i nečeg zaštitničkog. Sidoniene su se oči caklile od divljeg uzbuđenja. „Pretvorit ćeš me u sladostrasnicu.” „Živimo u nadi”, reče on tiho, vadeći blistavu ukosnicu iz njezine kose. Odložio ju je na noćni ormarić i sjeo pokraj nje na krevet, gurkajući je bokom. Ona se pridigne i nasloni se na uzglavlje, gledajući Jonasa s požudom u očima koju nije ni pokušavala prikriti. Oštre crte njegova lica bile su napete od cjelodnevne samokontrole. Nije joj promakla njegova nestrpljivost kad ju je žurno odvukao od večere. „Nisam ti zahvalila na daru.” Te ju je večeri, kad se došla presvući u sobu, na krevetu dočekala kutija iz draguljarnice. Užasnula se pomislivši da Jonas slavi svoju pobjedu kupujući joj neukusan nakit. No, kao i uvijek, i ovaj put je bio originalan i suptilan. U kutiji je na bijeloj svili ležalo dvanaest blistavih ukosnica. Profinjeni buketići paprati i cvijeća. Nikad nije posjedovala ništa tako lijepo. „Unaprijed se veselim tvojoj zahvalnosti”, reče on izvlačeći i ostale ukosnice te i njih odloži na noćni ormarić. „Ne sumnjam u to.” Vjerojatno bi joj trebalo biti neugodno znajući što će noćas s tim muškarcem činiti u tom krevetu. No usprkos svojem dotadašnjem kreposnom životu, nije se nimalo kajala. Naprotiv, osjećala se... slobodno. ~ 112 ~ Anna


Foxy

Jonas ukloni i posljednju ukosnicu, odmakne joj raspuštenu kosu i poljubi je u vrat. U onu istu osjetljivu točku koju je pronašao sinoć dok je bio u njoj. Tijelom joj prostruji slatki drhtaj, začinjen sjećanjem i iščekivanjem. Sidonie ovije dlan oko njegove snažne nadlaktice. „Mislila sam... Mislila sam da ćeš me poniziti dijamantima”, reče nesigurnim glasom dok joj je Jonas grickao vrat sve do ramena, obnaženog skandalozno otvorenom haljinom. Osjetila je njegov osmijeh na svojoj koži. „Dijamanti su poniženje, amore mio? Očito poznajem krive žene.” „Očito”, reče ona tiho, ne želeći razmišljati o njegovim drugim ljubavnicama. Prije ili poslije nje. Jonas će drhtati od požude u naručju drugih ljubavnica. Druge će ljubavnice čuti njegovo duboko stenjanje u trenutku orgazma i ležati pokraj njega u blaženom zadovoljstvu nakon što im otkrije raj. On podigne glavu i zagleda se u nju toplim pogledom koji je osjetila sve do nožnih prstiju. Rukom ju je meko obujmio oko struka. „Ljubomorna si, tesoro?” „Ludo ljubomorna”, odgovori ona zajedljivo, mrzeći sve te žene bez lica. Željela im je iskopati oči i počupati im kosu i zaprijetiti im da se drže podalje od njezinog muškarca. Da nije bilo smiješno, bilo bi tragično. Za nekoliko dana Jonas više neće biti njezin, bez obzira što joj je sanjarenje pomutilo um. Njegov joj izraz najavi internu šalu. „Što je?” Zastala je i pojačala stisak na njegovu rukavu. „O, ne. Nisi valjda. To jesu dijamanti, zar ne?” „Ali veoma sitni, tesoro”, pravdajući se odgovori Jonas. Oči su mu blistale od nekog osjećaja koji se nije usuđivala protumačiti kao ushićenost. „Onda su valjda prihvatljivi.” „Hoćeš li mi zahvaliti poljupcem?” „Trebam li? Ipak su to samo sitni dijamanti.” Nije mogla odoljeti, pa ga pomiluje po obrazu bez ožiljaka. Koža mu je bila čvrsta i glatka pod njezinim dlanom. Jamačno se obrijao prije večere. Povukla ga je prema sebi. U zrcalu iznad nje, muškarac se nadvijao nad ženu koja sjedi. Dok ju je ljubio, leđa su mu se jedva primjetno pomicala pod bijelom košuljom od batista. „Nisi se baš unijela u ovo”, žalio se Jonas na njezinim usnama. Ona se pomakne. „Zbog zrcala.” „Riješit ću to.” On se nagne kako bi otvorio noćni ormarić, pa izvuče nešto iz njega i nježno je poljubi. Poljubac je prebrzo završio. Mrmljajući nerazgovijetno, Sidonie se podizala za njime držeći mu se za ramena. Priljubila je usne uz njegove. Jezici im se ponovno susretnu i ona osjeti pobjedonosno zadovoljstvo. No nakon što joj je uvredljivo kratko dopustio da ga okusi, Jonas se opet povuče. „Zatvori oči.” „Merrick...” Prešla je točku do koje ju je njegovo izazivanje zabavljalo. Sad ju je samo činilo nestrpljivom. Gledao ju je s poluosmijehom od kojeg joj je srce izvodilo akrobacije. „Zatvori oči. Molim te, Sidonie.” Rekao je „molim te” kako bi je razoružao. I uspio je, prokletnik. Nagnula se s uzglavlja, zatvorivši oči. Laknulo joj je kad više nije morala gledati u stotine vlastitih odraza. ~ 113 ~ Anna


Foxy

„I moje ime je Jonas”, reče on tiho. „Valjda se nakon prošle noći možeš prisiliti oslovljavati me osobnim imenom.” Znala je da je to glupo, ali oslovljavajući ga prezimenom pokušavala je samu sebe uvjeriti da nije posve očarana njime. Merrick je izazivao, izrugivao se i planirao obeščastiti Robertu. Merrick je bio zajedljiv i moćan. Koliko god joj bio privlačan, Merricku se mogla oduprijeti. Jonas... Jonas je netko posve drukčiji. Jonas je skrivao svoju nevjerojatnu velikodušnost od svih, osim od nje. Jonas se sinoć suzdržavao do granice neizdrživosti ne bi li je poštedio boli. Jonas je toliko usamljen i povrijeđen da bi Sidonie prodala dušu kako bi ga mogla iscijeliti. Jonas joj je dotaknuo srce kao nitko prije njega. Jonas je bio opasan za nju i to joj je svakog trenutka postajalo svejasnije. Toliko opasan da će se Sidonie vratiti u Barstowe Hali uistinu upropaštena, ne samo u tjelesnom smislu. „Jonas.” Htjela je zvučati prgavo i razdražljivo. Umjesto toga, njegovo je ime sišlo s njezinih usana poput uzdaha popuštanja. „Tako je već bolje.” I zatvorenih je očiju znala da mu je lice ozareno od zadovoljstva. „Smijem li ih sada otvoriti?” „Ne još.” Rukama je stiskala posteljinu. Bez osjeta vida, sva su joj ostala čula bila naoštrena, no ipak se osjećala bespomoćno. Namirsala je sapun od limuna i ispod njega Jonasov osobni miris. Postelja je bila meka ispod nje. Kosa joj je prekrivala ramena, kližući s njih kad bi se pomakla. Madrac se zaljulja kad je Jonas ustao. Čula je zvuk njegovih čizama na tepihu. Svaka dlačica na njezinom tijelu naježila se kad je stao pokraj nje. Nije je dotaknuo, no ona je bila toliko svjesna njegove blizine da je imala osjećaj kao da je dodiruje. Začula je šuštanje tkanine, a onda joj nešto glatko i hladno prekrije oči. „Što to radiš?” upita ga grubo, prenuvši se kad su joj njegove spretne ruke vezale povez iza glave. Otvorila je oči, no ništa nije vidjela. Podigla je ruku kako bi strgnula povez. Jonas je uhvati za ruku. „Nema zrcala.” „Još su ondje.” Sidonie neodlučno povuče povez. Glas joj je bio hrapav od nesigurnosti. „Ne volim ovakve igrice.” „Deset minuta, tesoro. To je sve što tražim. Nakon toga, ako ti se i dalje ne bude sviđalo, igrat ćemo štogod drugo.” Ona iznervirano uzdahne. „Misliš da ću popustiti samo zato što si me pristojno zamolio?” „Pristojno ponašanje razlikuje ljude od životinja, amore mio.” „Stavljaš li uvijek svojim ljubavnicama povez na oči?” „Često.” Bilo joj je jasno da je mislio uvijek. Zadrhtala je, možda od zaprepaštenosti, a možda i od znatiželje. Iznenada se sjetila kako je sinoć pogasio sve svijeće prije nego što je vodio ljubav s njom. „Ti si najobičniji manipulator, Merrick”, reče mu Sidonie oštrim glasom. „ Jonas.” ~ 114 ~ Anna


Foxy

Ona uzdahne. „Merrick sljedećih deset minuta.” Svojim mu je odgovorom nevoljko dopustila da nastavi. Pustio ju je i ona opet začuje njegovo pomicanje. O, Bože, kao da nije već bila presvjesna svakog njegovog pokreta i kad ga je mogla vidjeti. Praćenje njegova kretanja samo po zvuku potpuno će je izludjeti. Prestala je razmišljati čim joj je utisnuo poljubac u usne. Šakama je grčevito stiskala skute boreći se protiv poriva da ga zgrabi za uši i prisili ga da je poljubi propisno. „Hvala ti”, prošapće Jonas. „Deset minuta.” Nešto joj je govorilo da će svaka minuta trajati poput sata. „Brojim, tesoro.” Pokušavajući ga locirati, ona okrene glavu, a zatim se tržne kad joj je uhvatio ruku i poljubio joj unutarnju stranu zgloba. Bez osjeta vida, koža joj je bila neobično osjetljiva. Ugrizla se za usnu i poskočila kad joj je prstom pritisnuo jastučasto meso. Dodir mu je bio poput poljupca. Osjetila je strujanje zraka, a onda njegova usta prekriju njezina. Usisao je njezinu jadnu izgriženu usnu u svoja usta. Srce joj stane mahnito galopirati. Prije nego što je uspjela produbiti poljubac, on se povuče. Želudac joj se grčio od frustracije. Nezgrapno je posegnula za njime, no on joj se izmaknuo. Prokleti povez na očima. Mogla bi ga skinuti. Nije zarobljena. No iz nekog ga je razloga ostavila na mjestu. Posvuda je osjećala trnce u iščekivanju njegovih letećih dodira iz svih smjerova. „Poigravaš se mnome.” Živciralo ju je što zvuči tako zadihano. Napipala ga je i uhvatila za ruku kako bi ga zadržala na mjestu. „O, da.” Ovaj put je bila upozorena. Dah mu je bio topao na njezinu vratu, na ježivši joj kožu na cijelom tom području. Usnama joj je prelazio preko tetive dok nije zadrhtala. „Je li prošlo deset minuta?” upita ga isprekidanim glasom. „Ne još”, odgovori on ležerno, ostavljajući vrući trag zubima po njezinoj vilici. „Ti si najslasnije jelo u svemiru, dolcissima.” Poljubio joj je kutove usana i ona zacvili. Nasmiješio se usnama naslonjenim na njezin obraz. Iako bi ga voljela i vidjeti, bilo je nečeg nevjerojatno zavodljivog u otkrivanju izraza njegova lica samo putem dodira. To što joj je činio djelovalo je zabranjeno, poput nemoralne čulne pustolovine. Prsti joj se zariju u mišiće njegove nadlaktice. „Ovim tempom, bit će mi devedeset kad napokon nešto poduzmeš.” Odmahivao je glavom. „Budi strpljiva.” Osjetila je kako se madrac udubio kad je kleknuo iza nje. Trebalo bi joj biti svejedno gdje se nalazi. Ionako ga nije mogla vidjeti. No osjetivši ga iza sebe, postala je još napetija. Sposobnost govora posve je napusti kad joj je povukao haljinu. Haljina se rastvori i ona osjeti strujanje zraka na golim leđima. Oštar ugriz na usnoj resici izazove još jednu rafalnu reakciju njezinih čula. Među nogama je počela osjećati snažno, postojano pulsiranje. Glasno je progutala zrak. Na mahove je zaboravljala disati. „Napravio si od mene bludnicu.” Zvučala je pomalo ljutito, iako je uzbuđenje u njoj sve više raslo. „Prekrasnu bludnicu.” Svila joj je klizila preko kože dok joj je spuštao haljinu s ramena. „Ovo je vraški izazovan korzet”, reče on nakon stanke od koje je osjetila trnce po cijeloj koži. ~ 115 ~ Anna


Foxy

Obrazi joj se zažare. Nosila je najizazovnije rublje koje posjeduje. Nevjerojatno tanki negliže, kojega kao da nije ni bilo. Korzet koji joj je podignuo grudi visoko, nudeći ih muškoj ruci. Jonasovoj ruci, pomislila je zadrhtavši potajno dok ju je gospođa Bevan svezivala. Korzet je bio prekriven uzorcima međusobno isprepletenih ruža i ljiljana, potičući razbludne misli o isprepletenim udovima u činu vođenja ljubavi. „Tjera na grijeh”, prošaptala je susprežući poriv da rukama prekrije grudi. „Upravo tako, bella.” Čula je njegovu razdraganost. Zbog poveza na očima sluh joj je postao toliko oštar da je mogla razaznati svaku nijansu emocija u njegovu glasu. Taj predivni bariton omotao ju je kao topla deka u vjetrovitoj noći. Odjednom su joj silno zatrebale oči. Da vidi je li njegov pogled predatorski ili pobjednički. Ili još gore, možda ju je gledao kao jedinu savršenu ružu u svome vrtu. Istodobno se borila protiv njegove nadmoći nad njezinim osjećajima i nad njezinim čulima, i to je bilo krajnje zastrašujuće. Pridigla se na koljena. Ruke su joj se tresle kad ih je podigla prema povezu. „Ne, Sidonie.” Uhvatio ju je za ruke. „Merrick, skini mi povez”, zapovijedi mu Sidonie. Njegov duboki smijeh milovao joj je završetke živaca poput gustog baršuna. Mili Bože, već je samo od zvuka njegova glasa dahtala. Kako li će tek biti bespomoćna kad je bude ozbiljnije dirao? „Ne još.” Podignuo joj je ruke i poljubio svaki zglob na obje šake. Nježno, kao da je miluje topli ljetni povjetarac. Želudac joj se zgrči od seksualna uzbuđenja. Duboko je udahnula, nastojeći zadržati prisebnost. Bude li inzistirala, Jonas će joj skinuti povez s očiju. No on ju je zamolio da mu vjeruje. Iako je mrzila osjećaj nemoći zbog tog njegovog zahtjeva, nije mu mogla uskratiti svoje povjerenje. Jadnica. Uskoro mu neće moći ništa uskratiti. Još ju je držao za ruke. Budalasta djevojka po imenu Sidonie crpila je snagu iz njegova stiska. Uspravila je leđa, osjećajući kako joj se grudi podižu u negližeu. „Sidonie?” tiho je upita Jonas, pustivši da joj ruke padnu u krilo, gdje su počele grčevito stiskati izgužvane skute. Da je navaljivao ili inzistirao ili bio nasilan, oduprla bi mu se. No on je izgovorio njezino ime kao poziv na otkrivanje čudesnih tajni. Nakon kraćeg oklijevanja, ona nevoljko kinme glavom. ,,U redu.”

~ 116 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 17

JONAS ISPUSTI DAH, nastojeći ignorirati osjećaj olakšanja ori kojeg su mu zaklecala koljena. Poželio je tada da može naslikati Sidonie dok kleči pred njime, raskošna tijela obavijena u tanku svilu. Kad bi je barem mogao zauvijek tako zadržati, da u hladnim, samotnim noćima iznova proživljava ovaj trenutak. Koji bi umjetnik uopće mogao ovjekovječiti Sidonienu senzualnu ljepotu? Prosječno mazalo ne bi znalo vjerno dočarati taj ženstveni mošus koji se osjećao u zraku. Niti taj tihi, neravnomjerni ritam njezina disanja. Lice joj je bilo zajapureno. Žila joj je pulsirala u udubini vrata. Usne su joj bile pune i tamne, iako ju je jedva poljubio. U zrcalima, bezbroj Sidonie izranjalo je iz olabavljene haljine kao lopoči iz jezera. Jonas je bio nadvijen nad njom poput noćne more. Obično je izopačeno uživao u tom kontrastu između lijepe žene u njegovoj postelji i njegove ekstremne fizičke odbojnosti. Odmaknuo je jednu od ružičastih vrpca koje su joj pridržavale negliže. Sidonie se napeto tržne. „Ne boj se, Sidonie”, tepao joj je kao malom djetetu, dlanovima joj obujmivši ramena. Činila mu se tako krhkom pod njegovim dodirom, a zapravo je bila snažnija od kamenih zidova koji su ih okruživali. „Ne bojim se.” To je bila očita laž. Znao je da je nesigurna, pa čak i uplašena. Jonasovo inzistiranje na povezu preko očiju sigurno joj je bilo čudno i nastrano. Bio je duboko potresen njezinom hrabrošću. Suprotstavila bi se i samom Sotoni tom svojom prkosno podignutom bradicom. „Već si ovo radila, znaš”, reče on zadirkujućim tonom, na rubu smijeha. „Tad sam te mogla vidjeti”, mrzovoljno uzvrati Sidonie. Brava, bella. Nemoj se prestati boriti. „Bez osjeta vida, druga čula postaju dominantna.” „Stid me je, a ti si za to kriv”, reče ona vrlo tiho. Morao se nagnuti bliže da je čuje. Osjetio je opojni, jedinstveni Sidonien miris. Zatvorivši oči, udahnuo ga je duboko, punim plućima. Neizdrživa potreba da bude u njoj tutnjala je u njemu poput grmljavine. Ipak se trudio da mu dodir bude lagan dok joj je prelazio preko bijele dojke do čipkastog ruba negližea. Bude li je držao u svojoj postelji sljedeća tri dana, bude li pio njezine poljupce dok ga posve ne opiju, bude li istražio svaku tajnu njezina savršenog tijela - valjda će se zasititi Sidonie. Međutim, u sebi je već dobro znao da će hraneći želju za njom samo pojačati svoj apetit. Nikad je se neće zasititi. Polako je povlačio svilenu tkaninu, otkrivajući tvrdu ružičastu bradavicu. Sidonie se uplašeno tržne i ponovno se podigne na koljena. Jonas joj obujmi dojku i ona dahtavo zajeca. Zatim joj drhtavim prstima odveže i rastvori korzet. Dragi Bože, prelijepa je. Mogao bi obožavati njezino tijelo do kraja života i ni to mu ne bi bilo dovoljno. ~ 117 ~ Anna


Foxy

Pazeći da ne pomakne povez, svukao joj je preko glave prvo haljinu, pa zatim negliže. Ispružio je njezine duge noge, skidajući joj cipele i povlačeći čarape preko elegantnih gležnjeva i stopala. Ispustio je lagane svilene čarape na pod i počeo joj nježno i polako prelaziti dlanovima uz poput satena meku kožu nogu, zaustavivši se ispred njezine ženskosti. „Neprirodni je grijeh skrivati ovako veličanstvenu žensku ljepotu. Odlučio sam da moraš stalno biti gola.” Promuklo se nasmijala naslanjajući se na ruke iza leđa kako bi održala ravnotežu. „Gospođa Bevan bi bila šokirana.” Jonasov dlan nastavio joj je kliziti bedrima, osjećajući kako joj se mišići rastežu. U tom su joj položaju grudi još više stršale. Zadrhtala je kad joj je ustima usisao bradavicu. Zatim se posvetio drugoj dojci, i ona zadrhti još jače. Prstima mu je prolazila kroz kosu, držeći ga blizu sebe. „Pretpostavljam da si ti još odjeven.” On podigne glavu. „Kako znaš?” „Merrick, ton tvoga glasa je prenadmen da bi bio gol.” Prije nekoliko sekunda ju je htio obožavati na koljenima kao božicu. Sad ga je nasmijavala. Bila je tako očaravajuće raznolika. „ Jonas.” „Prokleti, uporni, pohotljivi, prijetvorni nitkov Jonas”, reče ona sladunjavo. Vitke noge su lamatale, a kosa zavijorila kad ju je oborio na leđa. „Uvijek govoriš sve najljepše o meni.” Šakama mu je zgrabila košulju čim se nagnuo prema njoj. „Znala sam da se nisi razodjenuo.” „Sve u svoje vrijeme, vita mia.” Oslonio se na ispružene ruke kako bi se zagledao u nju. Ležeći ispod njega, izgledala je kao mrzovoljna božica. „Čemu žurba?” „Uskoro će svanuti.” „Svitanje ne označava kraj uživanja”, reče on svilenim glasom. Njegova se mrzovoljna božica tako intenzivno zacrvenjela da se boja proširila i ispod poveza. Bila je tako dražesna. Slasnija od baklave gospođe Bevan. Pomalo egzotična. Mirođijasto-mednog okusa koji je ostajao dugo na jeziku i nagonio muškarca da je ponovno okusi. Da se prejeda njome. Pridignuvši se naglo na koljena, Jonas brzo svuče košulju preko glave, pa je odbaci u kut sobe. Zatim se ponovno nadvije nad Sidonie. Kosti su mu zavibrirale od njezina tihog, sladostrasnog uzdaha kad su njegova gola prsa dotakla njezine grudi. Odmaknuo se nekoliko centimetara da mu njezine elegantne, ali snažne ruke mogu istraživati prsa i milovati čvrsti trbuh. Palica mu je bila bolno tvrda i cijelo mu je tijelo pulsiralo. Suzdržao se da ne zastenje od muke kad mu je prstima okrznula bradavicu. Trudio se održati nadzor nad sobom. Sinoć se sve prebrzo odvijalo. Večeras joj je kanio to nadoknaditi. Polako joj je razdvojio noge. Svijeće su osvjetljavale blistave nabore njezine ženskosti. Nanjušio je njezin opojan miris. ~ 118 ~ Anna


Foxy

Pokušala se pokriti. Glas joj je drhtao od nervoze. „Gledaš u mene, zar ne?” „Prekrasna si.” Počela je spajati noge pa joj on položi dlan na bedro. Bez pritiska. Srce mu je poskočilo kad se odmah umirila. Ljubio ju je ne skrivajući svoju požudu. Smjesta mu se otvorila. Usisao joj je jezik u usta, uživajući u njezinu okusu. Spuštajući se poljupcima niz Sidonieno vitko tijelo, toliko se zanio od strasti da je zamalo smetnuo s uma svoj cilj. Ona se nestrpljivo migoljila ispod njega, raširivši još malo noge. Nije mogla znati što Jonas smjera, no njezino se tijelo instinktivno pripremilo. A onda joj se svaki mišić napeo čim su mu usta dotakla njezine najintimnije dijelove. ,,Š... što to radiš?” Pokušala je pobjeći prema uzglavlju kreveta. Jonas podigne glavu i ona smjesta odahne od olakšanja. Htjela je zatvoriti noge, no on je ležao među njima. „Budi pustolovna, bella.” Čula je kako se smiješi. Nervoznim pokretima odgurivala mu je ramena, no on je bio nepomičan kao planina. „Ne mogu vjerovati da želiš staviti usta...ondje.” On se tiho nasmije. „Tesoro, slađa si od vina.” Sidonie je umirala od stida. Mogla bi skinuti povez, ali, proklet bio, nije mu željela vidjeti lice. Jonas je gledao u dijelove njezina tijela za koje nije mislila da će ih ikad itko vidjeti. Dijelove koje nije mogla ni imenovati. „Ja ne...” Riječi su joj zastale u grlu. Zabila mu je ruke u gustu kosu, držeći ga na mjestu između njezinih bedara. „Molim te, Jonase. Nemoj mi to raditi.” Uslijedila je duga tišina. Iz daljine se čulo hučanje mora, u kontrapunktu s otkucajima Sidoniena kolebljivog srca. Vani se oglasila neka noćna ptica, izgubljena nad oceanom. „Zadnje što želim jest preplašiti te.” Zvučao je ozbiljnije nego ikad. Pridigao se, klizeći tijelom preko njezina tijela. Usnama joj je štipnuo obje bradavice. Napetost ju je počela napuštati čim je shvatila da je Jonas neće siliti na tu neugodnu intimnost. Ljubljenje između nogu djelovalo joj je neprirodno, gotovo nastrano. ,,H-hvala ti”, prošaptala je prolazeći mu zahvalno rukom kroz kosu. Odgovorivši joj jednako zahvalnim stenjanjem, trljao se uz nju, pritišćući je u madrac. Prošle je noći bila previše svladana cjelokupnim iskustvom pa mu nije stigla istražiti tijelo. Znatiželja je bujala u njoj, oštra, gladna. Imala je i druga osjetila osim vida. Sluh. Njuh. Okus. Dodir. Dlanovima mu je klizila uz prsa prema ramenima. Pod dodirom joj se činio još krupnijim, poput diva. Odvažila se spustiti ruku kako bi dotakla njegov najmuževniji dio. Mišići mu se napnu i ona se zapita godi li mu njezin dodir. A zatim joj nestrpljivo gurne svoju muškost u ruku, dodatno je napaljujući. Promeškoljila se o plahtu u pokušaju gašenja sve jače vrućine među nogama. „Dovraga, Sidonie”, zareži Jonas. Čula je njegovu slatku muku. Samo ga je obujmila šakom, ne znajući što smije učiniti i što bi mu pružilo užitak. Pulsirao je životom u njezinoj ruci. I bio je nevjerojatno velik. Teško joj je bilo zamisliti kako je sinoć ugurao u nju taj tvrdi uteg. Disao je teško i isprekidano pokraj njezina uha. Fascinirala ju je činjenica da je tog iskusnog muškarca uspjela dovesti do ruba. ~ 119 ~ Anna


Foxy

Ugrizla se za usnu, skupljajući hrabrost, a onda je stisnula šaku. Jonas zadrhti i spusti joj glavu na rame, mrmljajući psovke koje su zvučale kao molitve. Putena mekoća njegove kose koja joj je milovala obraz bila je u suprotnosti s muževnom snagom u njezinoj ruci. Otkrivanje njegova tijela isključivo dodirom posve ju je opčinilo. Jonas je njezino tijelo istražio detaljno, pozornošću kartografa koji proučava nepoznatu obalu. Do čim je on za nju ostao ferra incognita. To će se nakon večeras promijeniti. Osjećajući se kao najhrabrija žena na svijetu, petljala mu je po hlačama. „Bella...” „Okreni se na leđa.” Koliko god joj bio mrzak, povez preko očiju davao joj je i hrabrost koju vjerojatno ne bi uspjela smognuti pod sveznajućim pogledom Jonasovih srebrnih očiju. Očekivala je Jonasovo izrugivanje njezinoj odvažnosti, a umjesto toga je osjetila ljuljanje madraca od njegova okretanja. Sidonie klekne iznad njega i pomiluje mu palicu kroz otvor hlača. Stiskala je i opuštala šaku u praiskonskom ritmu. „Dovraga.” Zvučao je kao da ga boli. „Da prestanem?” „Zaboga, ne” Svoj iskreni odgovor potkrijepio je podizanjem kukova. „Kako si, dovraga, naučila to raditi?” „Želim ti ugoditi.” Popustivši pritisak, ona povuče ruku prema vrhu. Palcem razmaze kap tekućine preko glave njegova uda. „Sveti, milostivi Bože!” On se odmakne, iskliznuvši joj iz šake. Sidonie se pobuni ispustivši neartikulirani zvuk. „Što to radiš?” „Svlačim se”, promrmlja on. Čekala je, tresući se od nestrpljenja. „Smijem li skinuti povez?” „Ne.” Nagnuo se nad nju, gurnuvši je na leđa. Okrznuo joj je bradavicu zubima i ona poskoči od bolnog užitka. Provrpoljila se i savivši koljena obujmila mu nogama bokove. Posegnula je ponovno rukom dolje u želji da nastavi svoje istraživanje, no on je zaustavi. „Ne, Sidonie.” Preplavilo ju je razočaranje. „Rekao si da ti se sviđa.” Jonas se sjetno nasmije. „Dotakneš li me, eksplodirat ću.” „Nisam nikad...” Drhtavo je udahnula. „Muško tijelo mi je potpuna nepoznanica.” „Ispričavam se što sam prekinuo tvoje istraživanje.” Čudno kako je humor potpaljivao njihovu želju. Sinoć mu se samo očajnički željela predati. Sada je smijeh začinjavao strast. „Nastavit ću kasnije.” On teatralno zastenje. „Ako preživim do tada.” Voljela je njegov smijeh. Sviđalo joj se što se suprotstavljao životu s bezbrižnim osmijehom na unakaženu licu. Srce joj je snažno tuklo u grudima. A onda je shvatila nešto važno, nevezano uz strast od koje joj je ključala krv. Sidonie nije samo željela Jonasa Merricka. Nije bila samo opčinjena njime. Vražji sinjoj se sviđao. Više nego što joj se itko ikada sviđao. Nakon što ga napusti, čežnja za njime kao ljubavnikom izgrizat će je kao kiselina. No prava je tragedija to što će joj nedostajati Jonas kao osoba. Ništa neće moći popuniti prazninu koju će ostaviti u njezinom životu. ~ 120 ~ Anna


Foxy

Prelazio joj je dlanom preko tijela, sve do venerina brežuljka. Ona osjeti još jedan od onih valova vlažne vrućine, a zatim zaboravi na stid kad ju je poljubio proždrljivom strašću. Ne prestajući je ljubiti, gladio je skliske nabore njezine ženskosti. Pronašao je osobito osjetljivu točku i kružio prstom dok nije zajecala, zarivši mu prste u ramena. Ugurao je najdulji prst u nju i počeo ga pokretati unutra-van. Osjećala je snažno pulsiranje u trbuhu, dišući isprekidanim grcajima. Doveo bi je tik do vrhunca, i svaki put kad bi se našla na samom rubu prelaska na tu blistavu razinu, Jonas bi se zaustavio, a onda opet sve započeo iz početka. „Vraže.” Nemirno se vrpoljila. Oči su joj svjetlucale. Jonas savije prste, dotaknuvši točku u njoj koja smjesta zavibrira od užitka. Osjetila je kako pada, rastapa se, prepušta... A onda se ponovno povukao. „Prestani me mučiti.” Od muke joj se činilo da joj je cijelo tijelo jedan veliki senzorni receptor. Užitak joj je neprekidno lebdio nadohvat ruke. Situacija je bila više mučna nego ugodna. „Ne još.” Otpočeo je još jedan krug izluđujućeg draženja. I ponovno ju je njezina trenutačna reakcija dovela do ruba, ali je nije gurnula preko njega. Svaki joj je mišić bio užaren, a samo je Jonas znao put do jezera s hladnom vodom koja bi mogla ugasiti njezinu groznicu. „Ne ostavljaš mi nimalo ponosa.” Istegnula se u nagonskom pokušaju da se sama dovede do blaženstva. „Želim tvoju požudu.” Prvi put te večeri, kroz tutnjanje svoga srca čula je naprezanje u njegovu glasu. I njega je iscrpilo to dugotrajno zavođenje. On je također zamalo izgubio nadzor nad sobom. „Ja žudim”, priznala je, jedva svjesna svojih riječi. „Nedovoljno.” „Hoćeš li me ovako dražiti dok ti se potpuno ne prepustim?” upita ga promuklim glasom, oslanjajući se petama o krevet ne bi li promijenila kut ulaska njegovih vražjih prstiju. „O, da.” Spustio je glavu do njezine bradavice. Sidonie se tržne od dodira njegova hrapava jezika prema njegovoj ruci koja ju je i dalje trljala. Stavila mu je ruku na glavu. Sljedeći put kad je gurnuo prste u nju, a onda ih izvadio, snažno ga je povukla za kosu. Jonas bolno zastenje. „Životinjo.” „Želiš li me, Sidonie?” Potreba mu je vibrirala u glasu. Ljubio joj je dojku nježnošću koja joj je kidala srce, i slutila je da nikad neće moći biti zakrpano. Jonas je stvarno prokletnik. A ona je prokleta skupa s njime. Zatim joj poljubi i drugu bradavicu, istom nježnošću koja oduzima dah. Stisak ruke u njegovoj kosi pretvori se u milovanje. Njezin joj se ponos činio zanemarivim u usporedbi s tom potrebom koju je osjećala. Tom željom. Tim obožavanjem. Tom... naklonošću koju je odbijala nazvati moćnijim imenom. „Proklet bio, Jonase, naravno da te želim”, priznala je zadihano. Napokon ju je dotaknuo ondje gdje ga je najviše trebala i orgazam se razlije njezinim tijelom poput nezaustavljive bujice ekstatičnog zanosa. ~ 121 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 18

JONAS NIJE DOPUSTIO Sidonie da se oporavi od orgazma. Ulazio je u nju centimetar po centimetar, nailazeći na slatki otpor. Njezine su mu ruke stezale ramena i ona se izvije zastenjavši kako bi ga primila dublje u sebe. „Jesi li dobro?” upita je grubo, suzdržavajući se od pomicanja dok se Sidonie ne privikne na njegovu veličinu. Sinoć joj je nanio bol. Ne bi mogao podnijeti da se to ponovi. Činilo mu se da je prošlo cijelo tisućljeće prije nego što mu je odgovorila. Bio se već spreman povući, iako bi ga to slomilo. A onda se odjednom njezino tijelo čudesno otvori oko njega poput cvijeta, i ona drhtavo udahne. „Sidonie?” ponovno je upita, iako je osjećao da savršeno pristaju jedno drugomu. „Dobro sam.” Od njezina prigušena smijeha, koji mu je odzvanjao cijelim tijelom, zamalo je prerano svršio. „Više nego dobro.” Hvala Bogu. Zario je lice u Sidonie no rame. Sva su mu čula bila zasićena njome. Njezinim mošusnim mirisom, njezinim glasnim, isprekidanim disanjem, mekoćom njezine kože, blistavim sjajem raspuštene kose. Zatvorio je oči, uživajući u spoznaji da je u tom trenutku neosporno njegova. Komunicirali su bez riječi, na svim razinama. Postojali su u svijetu blještave svjetlosti, odvojenom od grube stvarnosti. Kad bi barem to sjedinjenje moglo potrajati zauvijek. Ruke joj se opuste na njegovim ramenima. Uživao je u stiskanju njezinih mišića oko njegove kite, kao da ga je milovala iznutra. Nikad se nije osjećao toliko maženim. Stisnuo je mišiće stražnjice i gurnuo dublje. Sidonie ispusti mukli glas iz dubine grla. „Ti se... smiješiš”, reče ona zadihano, klizeći mu dlanovima niz ruke, sve do šaka. „Kako znaš?” Isprepleo je prste s njezinima, prebacivši težinu na laktove. To sjedinjenje tijela s tijelom, ruke s rukom, uma s umom, transcendiralo je ovozemaljsku razinu. Sidonie je dotakla svaki atom njegova bića. „Osjećam tvoj osmijeh na koži”, odgovori ona promuklo. „To je baš... ugodno.” „A ovo?” upita je grubo Jonas, podignuvši kukove. Ponovno se pridigla njemu u susret. Od užitka joj se otme još jedan od tih njezinih muklih, slatkih jecaja. Jonas bi mogao lako postati ovisan o tom zvuku, kao pušač opijuma o svojoj omiljenoj drogi. Izvlačio se veoma sporo, uživajući dok ga je puštala centimetar po centimetar. Pritom je drhtavo ispuštala dah, da bi zatim glasno udahnula kad je ponovno uronio u nju. Odmah je osjetio neopisivu toplinu. Kako će živjeti bez toga? Cijeli je život bio hladan. Zbog Sidionie se osjećao živim. ~ 122 ~ Anna


Foxy

Držala ga je za ruke izvijajući se ispod njega. Preplavio ga je purpurni val požude i on se počne zabijati u njujoš dublje i snažnije. No čak je i u tom divljem zanosu nastavio osjećati energetsku vezu između njihovih napetih tijela i njihovih spojenih ruku. Sidonie se približavala vrhuncu. Jonas se nadvio nad nju, ubrzavši ritam. Užareno trenje dovelo ga je do ruba izdržljivosti. Mislio je da će mu vilica puknuti koliko ju je stiskao od napora da održi nadzor nad sobom. I napokon, napokon, ona promuklo krikne, a ruke joj grčevito stisnu njegove. Strast ga je proždirala brzinom šumskog požara. Tresao se iznad nje, ulijevajući svoju dušu u nju. Kad joj je konačna malaksalo pao u naručje, znao je da više nikad neće biti isti. Sidonieno mu se ime urezalo u dušu.

SIDONIE SE PROBUDILA u mraku. Ne u mraku noći, nego zato što nije ništa vidjela zbog poveza preko očiju. Jonasove su joj ruke dugim, milujućim pokretima klizile niz golo tijelo od grudi do bokova. Automatski je posegnula prema rupcu zavezanom oko očiju kako bi ga skinula, no on joj zaustavi ruku. „Ne.” „Želim te vidjeti, Jonase.” Noćas je triput vodio ljubav s njom, i svaki put je imala povez preko očiju. On je poljubi u ruku koju je držao. „Ovako je bolje.” Borila se protiv poriva da mu popusti, samo da je nastavi dirati. „Bolje za tebe li i za mene?” „Za oboje.” „Lažeš.” Istrgnula je ruku i ovaj put je uspjela skinuti povez. Kao što je i mislila, bilo je već jutro. Jonas je razmaknuo zavjese i sunce je obasjavalo sobu, stvarajući zasljepljujuće odraze u zrcalima. Ležao je pokraj nje, glave naslonjene na nalakćenu ruku, prekriven plahtom do struka. Okrenuo je glavu od njezina pogleda. „Nemoj.” „Znam kako izgledaš”, staloženo će Sidonie, povlačeći plahtu preko grudi. Sunčeva svjetlost, zrcala i skidanje poveza poljuljali su joj samopouzdanje, iako tijekom burne noći nije bila nimalo stidljiva. Glas mu postane grub, posve različit od onih senzualno promuklih hvalospjeva kojima ju je cijelu noć obasipao. „Ja također.” Ona se namršti. „Misliš da ću početi vrištati jer sam odjednom shvatila da mi ljubavnik ima ožiljke?” „Radije te ne bih podsjećao na činjenicu da ležiš u postelji s nakazom.” „Nisam u postelji s nakazom, nego s Jonasom Merrickom, muškarcem koji mi oduzima dah. Najuzbudljivijim muškarcem kojeg sam ikad upoznala.” Duboko je udahnula, moleći se za strpljenje. „Zar ne vjeruješ mojoj želji, Jonase? Nakon noćas?” „Zar mi ne vjeruješ ako me ne vidiš?” „Zar ti meni ne vjeruješ ako me vidiš?” ~ 123 ~ Anna


Foxy

Povez preko očiju nije imao veze samo s povjerenjem, iako joj je bilo jasno da u tome leži velik dio problema. Radilo se i o emocionalnoj distanci koju je Jonas, usprkos obostranom strastvenom tjelesnom zadovoljavanju, i dalje pokušavao zadržati. Kad ga je zavela u garderobi, nije imao priliku podići svoje barijere. Usprkos vrtoglavom blaženstvu koje je noćas doživjela, znala je da se Jonas trudio držati milimetarski razmak među njima. Gotovo neprimjetni jaz između nenadmašnog ljubavnika koji ju je doveo do vrhunca ekstaze i Jonasa Merricka, običnog čovjeka. Čak i dok se njegovo tijelo zabijalo duboko u njezino, skriveni kutak njegove duše ostao je netaknut. Je li toliko pohlepna da želi osvojiti i taj skriveni kutak? „Tvoji ožiljci nisu važni.” Oči mu se bijesno zacakle, pretvorivši se u rastopljeno srebro. „Naravno da jesu. Jebeno su važni!” „O, moj dragi...” prošapće Sidonie. Jonas je bio tako duboko povrijeđen. Nije to mogla podnijeti. „Zaboravi na izgled. Ukupnost svih tvojih kvaliteta neopisivo je vrjednija od tvog odraza u zrcalu.” Glas mu je bio bezizražajan, pogled koji joj je uputio leden. „Žene s kojima sam spavao nerijetko su moje ožiljke smatrale pikantno jezivima. Osobito one koje su sklone gotičkim pričama strave i užasa.” „Podcjenjuješ se.” Čim je to izgovorila znala je da joj neće povjerovati, toliko je duboko usađen njegov samoprijezir. Mrzila je sve te žene koje su ga uvjerile da je manje vrijedan od drugih muškaraca. „Kad sam bio mlađi i manje arogantan, katkada bih opazio tračak sažaljenja u pogledu ljubavnice. Morbidna pustolovina dokone udovice ili čin milosrđa? Obje mi se opcije gade. Povez na očima osigurava ravnopravnost. Zrcala su podsjetnik da tu ravnopravnost samo sljepoća može održati.” Pa ipak joj je srce krvarilo zbog njegove boli. Život je slomio Jonasov plemeniti duh, natjeravši ga da nauči poražavati neprijatelje njihovim vlastitim oružjem. Budući da ga je već dobro upoznala, mogla je zamisliti koliko se naslađivao pretvarajući žene koje su mu se izrugivale u svoje seksualne robinje. Je li se tako osjećao i kad je nju uzeo? Smuči joj se od te pomisli. „Znaš da te želim.” „To nije tajna. Ti si nevinašce koje je tek otkrilo seksualne užitke. Muškarac s mojim nedostacima brzo nauči zadovoljavati žene.” Želudac joj se preokrene od bijesa zbog njegova okrutna odgovora. Čak se ni nakon te predivne noći nije mogao prisiliti da joj vjeruje, Svaki novi dan proveden s njime davao mu je nove razloge da je povrijedi. Uvijek je tvrdila da se nikad neće naći u milosti ili nemilosti nekog muškarca. Činilo se da je, predavši se Jonasu, otvorila vrata životu punom patnje. S razlogom je bila oprezna. No bilo je prekasno da se zaštiti. „Ne vrijeđaj nas oboje.” On uzdahne naslonivši se na uzglavlje kreveta. „Nemojmo se svađati, bella. Neizmjerno uživam kad si u mome naručju. Nemoj to pokvariti.” „Ne moraš mi zavezati oči da bi uživao sa mnom”, odbrusi mu Sidonie, želeći utuviti istinu u tu tvrdu glavu. Jonas joj uputi prazan pogled. „Dopusti mi da igram svoje igrice, Sidonie. Nikomu ne škode.” ~ 124 ~ Anna


Foxy

Trbuh joj se zgrči od frustracije. Nije želio priznati da je ona drukčija od žena koje su mu ostavile ožiljke na duši, jednako duboke poput onih koje mu je nepoznati napadač ostavio na licu. „Prvi put smo vodili ljubav bez poveza na očima.” Usne mu se razvuku u turoban osmijeh. „Zaskočila si me prije nego što sam se stigao pripremiti.” „Nisi mi baš pružao otpor.” „Mislio sam da si me zauvijek napustila. Nisam bio pri sebi.” Aha, napokon je priznao da je treba, iako toga nije bio svjestan. Ta je spoznaja Sidonie pružila nadu da će joj možda do kraja tjedna dati i cijeloga sebe. ,A kad mi zavežeš povez preko očiju, onda jesi pri sebi?” „Upravo tako.” Podigao je povez i izravnao ga. Opet je počeo uzmicati pred alarmantnom istinom. Posve je jasno vidjela kako se zatvara prema njoj, kao da podiže pravi pravcati obrambeni zid. „Znam da sam ekscentričan, no mrska mi je već i sama pomisao da me netko gleda dok sam u postelji sa ženom.” „Mrska ti je pomisao da izgubiš nadzor”, reče ona odrješito. Usne su mu se podizale u osmijeh. „To također.” On zastane. „Smeta li ti to?” Sidonie uzdahne. Vrag odnio njezino meko srce. Jonas je treba. Ako je seksualni užitak jedino što želi prihvatiti od nje, ona to može podnijeti. Zasad. „Ne.” Istrgnula mu je povez iz ruku. „Neka bude po tvom.” „Dat ću sve od sebe da se ne pokaješ zbog te odluke.” Pričekao je da si Sidonie sama zaveže povez preko očiju, a onda se bacio na nju, ljubeći je s takvim žarom da je i posljednja sumnja izgorjela u plamenu strasti.

SLJEDEĆA DVA DANA proletjela su u stanju putene ošamućenosti. Sidonie je postojala na razini koja nije imala nikakve veze s njezinim životom prije nego što ju je Jonas Merrick odveo u svoju postelju. Trebalo bi joj biti neugodno što se pretvorila u takvu bludnicu. Umjesto toga, prvi put u životu se osjećala krajnje iskrenom prema samoj sebi. No bez obzira na sreću koju je pronalazila u Jonasovu zagrljaju, bila je bolno svjesna ograničenosti vremena koje provode zajedno. Neizbježno i nemilosrdno, stiglo je i njihovo posljednje poslijepodne. Nijedno od njih to nije spominjalo, no oboje su bili svjesni teškog ozračja, kao da je zrak okužen blizinom trenutka njihova rastanka. Sidonie je promatrala Jonasa s druge strane knjižnice, upijajući svaki detalj. Uskoro će uspomene na njega biti jedino što će imati. Hoću li podnijeti sutrašnji odlazak? Sat vremena prije spustili su se u prizemlje. Spavaća soba postala je njihov privatni svijet, koji se nisu nimalo žurili napustiti. No Jonas je spomenuo nešto iz neke knjige, rutu krstarenja jahtom niz grčku obalu, na kojem je bio sa svojim ocem. Sjedio je na prozorskoj klupi s velikim otvorenim atlasom u krilu. Otkako je postala Jonasovom ljubavnicom, zlatni sati ispunjeni tjelesnim užicima pretvorili su se u vječnost. Pomisao da će se uskoro morati odreći te vitalne, neprocjenjive povezanosti, i to tako brzo nakon što ju je tek otkrila, tjerala ju je na plač. No nije zaplakala. Niti jednom. Imat će dovoljno vremena za plakanje jednom kad ode. ~ 125 ~ Anna


Foxy

„Što je?” Jonas okrene stranicu atlasa pa podigne pogled prema njoj. „Pitam se što je za večeru.” Sjedila je izazovno na rubu radnog stola. Nosila je crvenu haljinu, a kosa joj je neuredno padala niz leđa. U očima mu zabljesne osmijeh. „Doista?” Znajući da ga to izluđuje, Sidonie ga pogleda ispod obrva. „No dobro, želiš da ti kažem o čemu sam doista razmišljala?” „Ako baš moraš.” Svjetlo koje je ulazilo kroz visoke prozore obasjavalo je njegovu predugu crnu kosu. Bio je odjeven u uske kratke hlače i široku košulju otkopčanu oko vrata. I kako onda da ga ne poželi dotaknuti? Iako, doduše, odgađanje stvara ugodnu napetost. „Moram.” Nasmiješila mu se, lamatajući bosim nogama na svjesno provokativan način. „Razmišljala sam kako bih, da sam znala kako je bludničenje ovako zabavno, odavno počela naganjati vrtlare.” Jonas zalupi knjigu, skoči na noge i u samo tri koraka prijeđe razdaljinu među njima. „Kloni se vrtlara, mlada damo.” „Ne bi imali ništa protiv.” Kad li se, zaboga, pretvorila u takvu bestidnu namigušu? Ne bi smjela toliko uživati u njegovoj neskrivenoj ljubomori. „Vjerujem da ne bi.” Položio je ruke na stol s obje strane njezinih bokova, zarobivši je između njih. Nije je dodirivao, no njegovo veliko, moćno tijelo bilo je dovoljno blizu da osjeti njegovu toplinu. „Ali oni su ti zabranjeni. Baš kao i lakaji, poštari, pastiri... i mesari, pekari i svjećari.” Udahnula je punim plućima Jonasov miris. Čak se i dršćući od požude trudila zadržati ležeran ton. Voljela ga je zadirkivati. Tijekom proteklih dana otkrila je da zadirkivanje Jonasa uvijek završi istim ishodom. Taj ishod je voljela još više od samog zadirkivanja. Polako se nagnula natrag, oslonivši se na ruke, dok joj grudi nisu zaprijetile prelijevanjem iz dekoltea. Kad ju je prvi put odjenula, ta joj se haljina činila neprimjerenom. Nakon protekla dva dana, koja je većinom provela gola, nošenje bilo kakve odjeće joj se činilo kao veliki ustupak pravilima pristojnog ponašanja. „Kako stravično dosadno.” „Upravo tako.” Pogled mu se spusti na njezin bestidno izložen dekolte, i on raširi nosnice. Sidonie se oduvijek smatrala groteskno preobdarenom, no vrlo je brzo otkrila da se Jonasu sviđaju njezine velike grudi. „I nepošteno.” „Meni zvuči sasvim pošteno.” Naginjao se prema naprijed sve dok ih nije razdvajalo tek nekoliko centimetara. Snažna želja da premosti tu prazninu ugodno joj je pulsirala u krvi. „Ti si preubitačno oružje, ne smiješ pasti u neoprezne ruke. Trebalo bi te zatvoriti negdje gdje ne možeš nikomu naškoditi. Zajedno sa mnom.” „Kako bismo provodili vrijeme?” Držala se kao da joj je dosadno, no srce joj je tako snažno udaralo da ga je Jonas zasigurno morao čuti. Zabacila je glavu tako da joj se kosa rasula po bugačici iza nje. „Dopusti da ti pokažem.” Njegov smijeh curio joj je niz kralježnicu poput mirišljava ulja. „Pripremi se.” „Ah, kako romantično. Sobarice zacijelo padaju u nesvijest čim progovoriš.” ~ 126 ~ Anna


Foxy

„Kolabiraju već i na sam spomen moga imena. Neprestano se spotičem o onesviještenu poslugu. To je tako prokleto zamorno.” „Vjerujem.” Jedva je bila svjesna svojih riječi. Neka joj Bog pomogne kad je konačno Jonas dotakne tim svojim vještim rukama. „Idemo gore?” „Da.” Počela se spuštati sa stola, no on je uhvati za struk, zadržavši je na mjestu. Čak i kroz haljinu, želudac joj zatreperi od iznenadnog dodira. Iznenađeno ga je pogledala. „Jonase?” „Poslije.” Prema njegovoj nepopustljivo stisnutoj vilici zaključila je da je kani uzeti ovdje, u knjižnici. „Ne možemo.” Sidoniena zaigranost naglo se pretvori u paniku. „Što ako gospođa Bevan uđe ovamo?” On joj uputi podrugljivi pogled. „Ne zvučiš više onako hrabro kao prije nekoliko minuta.” Sidonie se zacrveni. Mrzila se zbog toga. „Ne, stvarno, što ako doista uđe?” „Vjeruj mi, gospođa Bevan zna da mora čekati ako nije pozvana.” A zatim je, na njezino iznenađenje, poljubi tako divlje, gotovo grubo, da je ostala bez daha. Glas mu se stiša do zavodljiva šapta. „Drago mi je što te još mogu natjerati da se zacrveniš.” „Još nisam izgubila sve moralne kvalitete.” „I taj problem ćemo uskoro riješiti. Pripremi se, bella. Nastavljamo s tvojom obukom.” Nemilosrdno je okrene tako da je, savijena u struku, potrbuške ležala na stolu, dok su joj noge bile na podu između Jonasovih nogu. Ruke je položila na bugačicu kako ne bi pala sa stola. Jonas odmakne njezinu gustu kosu u stranu i utisne joj sočan poljubac u potiljak. Sidonie zadrhti, a koljena joj zaklecaju. Kad joj je zadignuo skute iznad struka, ogolivši joj stražnjicu, ona nervozno zacvili. „Što to radiš?” „Vidjet ćeš.” Zapravo, vjerojatno neće. Nije imala povez oko očiju kao svaki put kad bi je povalio gore u sobi, no ovako okrenuta i dalje mu nije mogla vidjeti lice. A tako mu je silno željela gledati u oči dok vode ljubav. Kad god bi joj uskratio tu povlasticu, njezina je čežnja samo još više rasla. „Pođimo gore.” Pokušala se uspraviti. Pretpostavljala je da je želi uzeti odostraga, kao životinja. Njegovi sirovo, primitivno ponašanje bi je trebalo zgroziti. Umjesto toga, srce joj još jače zakuca u grudima od rasplamsalog uzbuđenja. „Ne još”, reče on blago, položivši zapovjedno dlan na njezina leđa i gurnuvši je nježno, ali neumoljivo, natrag na stol. Ona zadrhti osjetivši strujanje zraka preko svojih intimnih dijelova. Znala je da Jonas gleda... onamo. Bila je rastrzana između jake znatiželje i osjećaja stida za koji je mislila da je izgubila zajedno s nevinošću. „Ne nosiš donje rublje. Vrlo praktično, vita mia.” Glas mu je podrhtavao od zadovoljstva. I požude. „Budeš li mi rekao da ti vjerujem, opalit ću te tintarnicom po glavi”, promrmlja Sidonie, pritišćući stisnute šake o stol. ~ 127 ~ Anna


Foxy

On se tiho nasmije. „Jesam li te ikad doveo u zabludu?” „Samo to i činiš”, odgovori ona suho, pitajući se kako može u takvoj situaciji očekivati od nje da složi smislenu rečenicu. „Trebat ćeš se držati za nešto.” Glas mu se pretvorio u duboko režanje. „Za tebe?” Ponovno se nasmijao. Dlanovima joj je obujmio bokove i gladio joj stražnjicu. Sidonie se nemirno vrpoljila pod njegovim dodirom. „Poslije.” Ispružila je ruke, uhvativši se za rub stola. Stražnjica joj se podigla još više u zrak kad je naslonila glavu na bugačicu. „Osjećam se glupo.” „Imaš predivnu guzu, tesoro. “ Prenula se kad ju je ugrizao za jednu polutku, iako joj se u spolovilu već nakupljala tekuća virućina. Nerazgovjetno se pobunila, pokušavajući se odmaknuti od njegovih ruku, no on je zarobi uguravši svoju nogu između njezinih. „Ah, Sidonie, Sidonie, Sidonie”, uzdisao je ponavljajući njezino ime kao slavopojku. Reakciju joj je dodatno pojačalo sporo klizanje svilenih skuta uz njezina leđa. Položaj u kojem se nalazila bio je zastrašujuć i relativno neugodan, no istodobno je bila silno napaljena čekajući da je Jonas zajaše kao pastuh kobilu. Pritisnula je lice na svoju ispruženu podlakticu, prigušivši jecaj. Osjetivši njegova usta na svojoj nozi, trznula se od šoka. Dok joj je stigao do vrha bedra, već se tresla kao u groznici. Ne smije je ljubiti ondje, ne nakon što mu je to zabranila, inzistirao je njezin zgroženi um. Jonas je pusti. Iznenadni prestanak podražaja ostavio ju je izgubljenom. Osim što se osjećala poprilično glupo gole stražnjice podignute visoko pred njegovim nosom. „Učini to”, zatražila je, progutavši ponos. „Dopuštaš mi da učinim što god želim?” upita je hrapavim glasom. „Kao da inače to ne činiš.” Krv joj je ključala od žudnje, srce joj je udaralo snagom tisuću bubnjeva. Ne dotakne li je uskoro, rasprsnut će se u milijun užarenih krhotina poput pregrijanog stakla. Samouvjereni dodir njegovih čvrstih, grubih ruku koje su joj klizile uz noge zapalio je plamen u njoj. Čula je kad je kleknuo iza nje. A onda ju je razdvojio, i trbuh joj se stisnuo od bolnog iščekivanja. To je tako bludan čin, neopisivo bludan. Čim ju je dodirnuo usnama između nogu, tijelom joj se razlila neopisiva ugoda. Prije nego što se uspjela pomiriti s onime što se događa, njegov se jezik počne kretati preko njezina otvora. „Jonas, to je tako nastrano.” Ispružila se preko stola jer su joj koljena konačno otkazala poslušnost. Okrznuo ju je zubima i užitak se usredotočio na jednu točku. Istraživao ju je ustima, sišući, grickajući i ližući dok joj se nije zavrtjelo u glavi. Prodro je u nju svojim tvrdim, vlažnim, vrućim jezikom. Kroz kovitlac osjeta, čula je isprekidani krik neke žene. Sve se pretvorilo u jednu veliku, plamteću buktinju. Kosti su joj se topile poput vrućeg meda. Obrušavanje s nebeskih visina moglo je biti zastrašujuće. No čvrste su je ruke usidrile, a duboki muški šapat koji ju je smirivao izrazima obožavanja, bio je poput basa koji svira u kontrapunktu s otkucajima njezina bestidnog srca. ~ 128 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 19

JONAS JE DRŽAO Sidoniene bokove dok su joj cijelo tijelo potresali valovi užitka. K vragu, trebao bi se osjećati kao pobjednik. Tako je prekrasno svršila, baš kako je i očekivao. Umjesto toga je osjećao da bi trebao ostati na koljenima i iz zahvalnosti se pomoliti Bogu, u kojega možda nije ni vjerovao. Poljubio ju je smjerno u obje polutke njezine zamamne stražnjice. Bilo mu je prokleto drago što ga ne može vidjeti. Da mu je ugledala izraz lica, mogla bi naslutiti koliko je duboka njegova nemila reakcija. Čak i dok ju je posjedovao ustima, ona je posjedovala njega. Imao je snažan predosjećaj da će ga zauvijek posjedovati. Sidonie se počela uspravljati. Sigurno je mislila da su gotovi. Ni približno. „Ne miči se.” Začudio se koliko mu je teško govoriti. „Neću.” Trenutačna poslušnost bila je još jedan znak koliko ju je visoko odveo. Jonas udahne kroz stisnuto grlo, pridižući se na ponižavajuće nestabilne noge. Bio je tvrd poput granita. Petljajući po gumbima, uspio se osloboditi hlača. „Raširi noge”, oštro joj zapovijedi. Nije mu više bilo do nježnosti. Seksualna glad rasturala ga je iznutra poput divlje primorske bure. Sidonie očito nije smetala njegova osornost. Otvorivši se za njega, preplavila mu je osjetila svojim mošusnim mirisom. Zgrabio je svoju kitu i nagnuo kukove tako da je debeli glavić dražio njezino orošeno spolovilo. Sidonie ispusti jedan od onih svojih preslatkih jecaja, od kojih bi Jonas svaki put poludio od želje da bude u njoj. Gurnula je stražnjicu unatrag, ohrabrujući ga. Klizava glatkoća njezine pukotine zamalo ga je dovela do ruba. Progutao je psovku. Slušajući njezino isprekidano dahtanje potisnuo je kukove i ušao u nju. Bila je uska, tako neodoljivo uska, nabrekla nakon orgazma. Ovaj put je zajecala od neugode. Jonas zastane, dišući duboko u nastojanju da zadrži nadzor nad sobom. Jaja su mu se stisnula, a u trbuhu je osjećao prazninu od snažne potrebe da je posjeduje. Sidonie potisne bokove unazad nekoliko centimetara i primi ga dublje u sebe. Jonasa zahvati eksplozija strasti od stiska njezina tijesnog prolaza. Osjećao se kao primitivni divljak jer je uživao dok ona još nije bila spremna. Ali vrući sokovi u koje je uranjao govorili su mu da ga želi. Kad je bubnula stražnjicom u njega, nedvojbeno zahtijevajući da je uzme, nije se više mogao suzdržavati. Ispustivši dugi grleni glas, zabio se duboko u nju. Obuzdao je poriv da se odmah počne kretati. Želio je uživati u tom savršenstvu. Uronjenom u Sidonie, čak mu se i ovaj svijet, koji je oduvijek smatrao neugodnim i negostoljubivim mjestom, odjednom činio lijep. Nagnuo joj se nad leđa, prignječivši joj dupe trbuhom. Tiho zastenjavši, ona se protegne ispod njega i ta ga promjena položaja natjera na kretanje. ~ 129 ~ Anna


Foxy

Počeo je polako, uživajući u sporom povlačenju. No vrlo je brzo pomahnitao. Muda su ga vraški boljela još otkako ju je polegnuo na stol prije cijele vječnosti nepodnošljive agonije. Ugurao joj je ruku u dekolte, pronašavši ukrućenu bradavicu. Odmah je opazio promjenu u njezinom disanju. Pustio joj je dojku i primio je za bokove, zabijajući se sve dublje i snažnije. Kroz hučanje vlastite uskovitlane krvi, osjetio je kako mu Sidonie uzvraća potiskivanjem prema natrag, držeći se čvrsto za rub stola. Drhtavom ju je rukom pronašao pod nabranim skutima. Uz nagli trzaj, promuklo je kriknula. Sve se oko njega pretvorilo u čisto blaženstvo.

NAKON ŠTO JE dugo - činilo joj se, godinama - lebdjela među zvijezdama, Sidonie se spustila na zemlju, otkrivši da joj je obraz pritisnut uz bugačicu, rub stola zabijen u trbuh, i da je prikliještena ispod Jonasova tijela. Lica zagnjurena u njezinu kosu, cijelom je svojom težinom ležao na njoj, prekinuvši joj cirkulaciju u jednoj ruci. Stisnula je prste kako bi otklonila utrnulost, suzdržavajući se da ne zastenje od neugodna osjećaja. Osjetila je nevoljkost u napinjanju njegovih mišića kad se pokušao pomaknuti. „Nemoj još”, sneno se pobunila, iako je doista bio težak, a bugačica se nije pokazala kao ugodan jastuk. „Sigurno te jako pritišćem.” Jonasov hrapavi glas otkrio joj je da je maloprijašnje iskustvo i na njega ostavilo snažan dojam. „Da, ali na ugodan način.” „Nisi normalna.” Obožavala je kad ju je dovodio do ekstaze. No možda još i više od toga, voljela je te mirne i tihe trenutke uživanja u bliskosti kakvu nikad prije nije osjetila ni sa kim drugim. U takvim je trenucima čak i najmanje Jonasovo emocionalno odmicanje postajalo gotovo prozirno, pa je zamišljala da među njima postoji i nešto više od tjelesne strasti. Jonas Merrick je bio jedinstven. Kao muškarac. U njezinu životu. Što se Sidonie tiče, nikad neće postojati nijedan drugi. Srce joj se stisne. Njezina je sreća ležala na nestabilnim temeljima. I najslabiji udar realnosti mogao bi je sravniti sa zemljom.

PRISJEĆANJE NA ZAPALJIVI trenutak kad je Sidonie obljubio s leđa, pomutilo je Jonasov um dok se nakon večere uspinjao za njom na kat. Toliko je bio odsutan duhom da je tek nakon što je skinuo košulju opazio proračunati izraz njezina lica. Pozornost mu je privukao neprirodno nehajan položaj njezina tijela, naslonjenog na pozlaćeni stup baldahina. Bio on slučajan ili namješten, prizor je bio spektakularan. Sidonie raspuštene tamne kose, odjevena, ili napola-odjevena, u crvenu svilu. Promislivši malo bolje, sjetio se da je Sidonie cijelu večer bila neobično šutljiva. Kao da smišlja neki plan. Seksualno zadovoljstvo učinilo ga je dremljivim. No više se nije osjećao osobito zadovoljeno. Naprotiv, intenzivno je žudio za njom, utoliko više što je bio svjestan turobne činjenice da je to njihova posljednja noć. Njihova posljednja noć... Bio je okružen stotinama Sidonie koje su ga gledale iz zrcala. Kao da mu već i ta jedna nije stvarala dovoljno nevolja. No to nije značilo da je jedva čekao njezin odlazak. Dovraga i ~ 130 ~ Anna


Foxy

bestraga. Već je znao da će se nakon toga osjećati kao da mu netko sporo vadi jetru tupom žlicom. „Što to smjeraš?” upita je oprezno, stojeći nasred sobe, držeći u ruci svoju izgužvanu košulju. „Nemam pojma o čemu govoriš.” Nastojala je djelovati nedužno. Do prije nekoliko dana, ne bi se uopće trebala truditi. Volio je njezinu nevinost, no još je više volio raskošnu slojevitost ove žene u koju se pretvorila. Tako mu Bog pomogao, nije mogao ni zamisliti da na tom ružnom, umornom svijetu može postojati takva žena. Napokon je na intuitivnoj razini mogao razumjeti užasnutost svoga oca kad su se ljudi izrugivali njegovoj voljenoj ženi, nazivajući je kurvom. Jonas je uvijek mislio da nije sposoban doživjeti tako nepokolebljivu ljubav kakvu je njegov otac osjećao prema njegovoj majci. Budući da ga je život ostavio bez bliskih prijatelja i ljubavnica, pretpostavio je da je površniji i manje postojan čovjek od pokojnog vikonta. Proteklih tjedan dana navelo ga je da se zapita može li i on željeti samo jednu ženu. I je li Sidonie prava žena za njega. Pokušao je rastjerati te uznemirujuće misli. „Preočita si, amore mio. Nešto smišljaš.” „Ja ne, gospodine”, neuvjerljivo će ona. Na njezinim sočnim crvenim usnama lebdio je poluosmijeh. Nije vjerovao tom osmijehu, dovraga. Pogled joj pobjegne na mjesto gdje je njegovo zanimanje najvidljivije i poluosmijeh se pretvori u pravi osmijeh. „Nadam se da tvoj pakleni plan uključuje nas dvoje u tom krevetu, i to vrlo skoro”, reče on hrapavim glasom. Osmijeh joj zamre na licu i ona mu uputi iznenađujuće prodoran pogled ispod obrva. Začudio se otkrivši da se ispod njezinog zadirkivanja skriva nervoza. Zbog čega je, dovraga, nervozna? Prije nego što ju je stigao to upitati, ona naglo progovori. „Molim te, svući se i lezi na krevet.” Svaki mu se mišić napeo od opreza. Zašto ju prijedlog koji će sasvim sigurno uroditi trenutačnim pristankom čini toliko plašljivom? Trudio se da mu glas zvuči neutralno. O čemu se god radilo, shvatio je da je veoma važno. Morao je zadržati hladnu glavu. Što nije nimalo lako u Sidonienoj blizini. „Daj da ti prvo zavežem povez oko očiju.” Ona čvrsto stisne vilicu. „Ne.” Aha. Znači, napokon se odlučila pobuniti. Trebao je to ranije očekivati. Pitao se zašto nije inzistirao da bude po njegovom kao i inače kad bi se pobunila protiv poveza. Možda zato što mu se koža naježila od uzbuđenja zbog mogućnosti da njoj djelomično prepusti kontrolu te njihove zadnje zajedničke noći. Možda zato što je toliko puta dokazala da mu vjeruje pa je osjećao kako bi joj trebao uzvratiti uslugu. Želudac mu se zgrčio od pomisli da vodi ljubav s njom licem u lice, bez ikakvih zapreka, no brzo je potisnuo tu bojazan. S bilo kojom drugom ženom osim Sidonie, inzistirao bi na nametanju svoje volje. Njoj je bio voljan dati malo slobode. Unutar određenih granica. ,,U redu.” Ne skidajući pogled s nje, ispustio je košulju na pod. ~ 131 ~ Anna


Foxy

Drhtavo je udahnula promatrajući ga s neskrivenim divljenjem dok je skidao hlače. „Isuse, kako si velik.” Njezino otvoreno divljenje natjera ga na smijeh. „Ti doista znaš upotrijebiti prave riječi, tesoro.” Zacrvenjela se, ali nije odvratila pogled. Njezina mu smjelost zagrije krv. „Prije mi nisi dopuštao da te gledam.” „Vidje precijenjen”, reče on, svjesno lažući. Sidoniena reakcija samo je potvrdila koliko je osjetilo vida dragocjeni dar. Sudbina mu nije mogla odrediti goru kaznu od uskraćivanja pogleda na Sidonie, a od sutra ga upravo to čeka. Na njegovu glupu primjedbu, usta joj se pretvore u nakošenu crtu. Kad je prekrižila ruke, njezino raskošno poprsje ispupčilo se iznad dekoltea. Jonas prigušeno zastenje od nestrpljenja. „Imaš previše odjeće na sebi.” „Kasnije. Sad želim da legneš na krevet.” Tako mu Bog pomogao, već je bio užaren poput sunca, a nije ju još ni dotaknuo. Tko bi rekao da ga žena koja izdaje zapovijedi može toliko uzbuditi? „Hoćeš li me ljubiti po cijelom tijelu?” „Možda.” Zavodljivi bljesak u Sidonienim očima bio je u suprotnosti s njezinim stidljivim, ukočenim držanjem. Živaca napetih poput struna, Jonas polako priđe krevetu i ispruži se na snježnobijeloj posteljini. Sidonie pođe za njime nakon kratkog oklijevanja. U glavi mu je tutnjalo od seksualne znatiželje. Kakvu li to igru igra Sidonie? „Hvala.” Nagnula se, ponudivši mu fantastičan pogled na njezine grudi u tom vraški otvorenom dekolteu, i pritisnula usne na njegove. Poljubac je brzo završio, no već mu se i od tog kratkotrajnog kontakta palica ukrutila. Bacivši još jedan kratki pogled, popraćen jednini od njezinih tajanstvenih osmijeha, u smjeru njegove erekcije, podigla mu je ruku i posegnula prema uzglavlju kreveta. Nagnuo je glavu da je može promatrati. Sumnjičavost je neznatno ublažila njegovu pulsirajuću požudu. „Što to radiš, bella?” Zagrizla je u usnicu. Uvijek ga je prokleto uzbuđivalo kad bi vidio te zubiće kako se zabijaju u ružičasto meso. „Nemoj mi se odupirali.” „Zašto bih ti se odupirao?” Brzo je izvukla uže ispod jastuka i zavezala mu ručni zglob za stup baldahina. Ah, to njegovo prokleto spokojstvo! Nastavi li ovako, možda je neće opet moći dovesti u red. Šokiran, snažnim trzajem povukao je uže i počeo se pridizati u sjedeći položaj. „Koji vrag? „Nemoj.” Položila mu je dlan na gola prsa. Nije jako pritisnula. Čak i da jest, Jonas je bio dovoljno jak da je zbaci sa sebe. No toplina njezina dlana natjerala ga je da se smiri. Kao da se pretvorio u stijenu. Podigao je glavu, naslanjajući se na slobodnu ruku - najveća budala u cijelom kraljevstvu mogla bi tada već pogoditi njezine namjere - i uputio joj frustrirano srditi pogled. „Igraš opasnu igru, omare mio”, reče joj ozbiljnim glasom. ~ 132 ~ Anna


Foxy

Povukao je uže, očekujući da je olabavljeno, no Sidonie je spretno svezala čvrsti čvor. To ga ne bi trebalo iznenaditi. U mnogočemu je bila spretna. Divio se toj njezinoj osobini osim kad bi je okrenula protiv njega. Lice joj se još više zacrveni. „Udovolji mi.” Pogledavši iza nje, vidio je njihove mnogostruke odraze u zrcalima. Gol i svezan poput zvijeri, izgledao je zbunjeno i bespomoćno. Stojeći iznad njega, Sidonie je djelovala hladno i svemoćno, poput kraljice. Nije mu se sviđalo to što je vidio. Premjestila se na drugu stranu kreveta. „Daj mi ruku.” „Ne.” Posegnuo je rukom prema užetu na bi li ga odvezao. Ona mu zaustavi ruku. „Molim te.” Nije ga smekšala njezina zamolba. Bijes je sve više rastao u njemu, stvarajući moćnu mješavinu s neprekidno prisutnom seksualnom žudnjom. „Ne prakticiramo ovo dovoljno dugo da bi se zasitila uobičajenih varijacija”, sarkastično će Jonas, a onda se smjesta pokaje ugledavši povrijeđenost u njezinim tamnim očima. „Nisam dovoljno iskusna da bih bila upućena u uobičajene varijacije. “ Zajedljivo je naglasila posljednje dvije riječi. Dok ga je tako molećivo gledala, nije se mogao prisiliti da odveže uže. „Vjeruj mi, tesoro, ovo što upravo činiš prelazi granice koje većina žena dopušta.” „Ja nisam ničija žena.” Ponovno je živnula. „Ja sam tvoja ljubavnica.” Srce mu snažnije zakuca u znak pobune. Status ljubavnice je privremen, traje dok je se pokrovitelj ne zasiti, nakon čega je prosljeđuje drugome. Jonas nije tako doživljavao Sidonie. „Rekla si da mrziš zrcala”, reče on u nadi da će je uspjeti ponovno natjerati na poslušnost. „Više mrzim povez preko očiju.”

TRZAJ U JONASOVU obrazu otkrio je Sidonie da je pretjerala. Želudac joj se zgrčio od strepnje, no nije mogla odustati. Bila je toliko blizu rušenja posljednjih prepreka među njima. Njihova prva zajednička noć ostavila joj je mnoštvo snažnih dojmova. Nakon toga joj je Jonas počeo vezivati oči. Ovo je posljednja prilika da vidi izraz njegova lica dok im se tijela spajaju. Htjela je sačuvati tu uspomenu za budućnost koja je čeka. Htjela je da Jonas gleda u njezine oči dok je uzima, da ne bude samo jedna od bezličnih, bezimenih žena s povezom preko očiju kojima je samo pružao užitak, nego Sidonie, Sidonie, Sidonie. I da to prepoznavanje premosti i tu posljednju malu, ali jasnu distancu koju je još držao među njima, čak i u tom trenutku. Prava je divljakinja. Namjeravala mu je krvavim slovima urezati svoje ime u srce, ostavivši mu dublje ožiljke od onih na njegovu licu. Željela je biti nezaboravna. Takav je barem bio njezin plan. „Vrag te odnio, Sidonie.” Srce joj se stisne od bolna očaja u njegovu dubokom baritonu. Čekala je da još štogod kaže, no on je šutio. Gledao ju je mrko kao da je mrzi. Vjerojatno ju je u tom trenutku uistinu mrzio. Čak je i napeto sjedeći na krevetu, jednom rukom vezan za stup baldahina, izgledao zastrašujuće. Da nije toliko čvrsto odlučila ustrajati u svojoj nakani, vjerojatno bi je uspio zastrašiti. ~ 133 ~ Anna


Foxy

„Nemoj me odbiti”, rekla je tiho, položivši mu dlan preko srca koje je ubrzano kucalo. Uznemiren izraz njegova lica otkrio joj je da se osjeća napadnuto. Krenuo je rukom prema licu, shvativši prekasno koliko ga ta gesta izdaje. Mili Bože, već je i prije opazila tu njegovu gestu, ali je bila preglupa da protumači njezino značenje. U tom je muškarcu zakopano toliko patnje. To je oduvijek znala. No katkada, kao u tom trenutku, njegova bi je bol razbjesnila, toliko da je poželjela vrištati kao luđakinja. Jonas povuče uže. „Prekršili ste našu nagodbu, gospođice.” Ne bella, ni tesoro, ni amore mio, niti bilo koji drugi ekstravagantni talijanski izraz od milja. Gospođice. Ako joj je trebao dokaz koliko je bijesan zbog te njezine opsade, dobila ga je. No i dalje je uporno odolijevala, nastojeći ne obraćati pozornost na strah koji joj se smjestio u trbuh. „Oslobodio si me te nagodbe”, odvrati mu kroz stisnute usne. Nemirno se preokrenuo na bok, usredotočen na odvezivanje užeta. „Sad mi je dosta.” „Nemoj”, reče Sidonie napuklim glasom. Prsti mu zastanu u svom radu i on joj uputi zasljepljujući pogled. Zapanjilo ju je kako te srebrne oči mogu uništiti svaki pokušaj iskazivanja hrabrosti. Popusti li sad, nikad ga više neće imati priliku izazvati. Naravno da nećeš. Sutra se vraćaš u Barstoive Hali. Pokušala se ne obazirati na podrugljivi glas u svojoj glavi. Suze je zapeku u očima. „Na menije red da zatražim tvoje povjerenje.” Baš kao i njegov glas, i osmijeh mu je više bio žalostan nego srdit. „Put do pakla popločen je dobrim namjerama, bella.” Na njezino iznenađenje, nakon duge, napete tišine, Jonas legne na leđa i ispruži slobodnu ruku iznad glave. Srce joj se ispuni sa milošću jer je znala koliko mu je teško pao taj ustupak. Ni na trenutak nije skinuo pogled s nje dok mu je vezivala zglob za drugi stup. Brzo je prešla na drugu stranu kako bi stisnula čvor oko prve ruke. Namjerno nije gledala u veličanstveno tijelo rasprostrto preko kreveta. Ruke su joj već dovoljno drhtale i bez toga. Zatim se premjestila ne bi li mu pričvrstila noge. Osjetila je treperavu napetost dok mu je podizala vitke gležnjeve. Nije mu se nimalo sviđalo to što mu radi. Činjenica da joj se svejedno prepustio ispunila ju je dubokom zahvalnošću. „Hoćeš li mi staviti povez preko očiju?” Čula mu je u glasu kako se trudi zvučati neusiljeno. Od napetosti su mu ožiljci, bijeli i potresni, postali još izraženiji na licu. Adamova mu se jabučica pomicala dok je gutao slinu. Jonas je prirodno dominantan muškarac. Čak i da nije odavno shvatila kako većina njegovih igara ima veze s niskim samopouzdanjem zbog njegovih ozljeda, znala bi koliko mu je teško prepustiti nadzor nad situacijom. Doduše, to što je učinila, definitivno je imalo svojih prednosti. Nije mogla odoljeti zadržavanju pogleda na Jonasovu golom tijelu prije nego što ga je podigla prema njegovu licu. „Želiš li da ti stavim povez preko očiju?” „Moje želje nisu važne.” Rubovi usanajoj se tržnu. „Zvučiš kao petogodišnjak.” ~ 134 ~ Anna


Foxy

Na Sidonieno olakšanje, Jonas se počne smijati, iako mu je smijeh zvučao zahrđalo, kao da to čini protiv svoje volje. „Lako me je zadirkivati kad me držiš u šaci.” Ovaj put je namjerno sporo napasala oči na njegovu tijelu, zadržavši pogled na muškosti koja je stršala između njegovih bedara, tvrda i zahtjevna. „Definitivno te želim držati u šaci.” Stisnuo je oči. Ispod garavih trepavica blistalo je srebro. „Pokaži mi.”

~ 135 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 20

JONAS JE LEŽAO raskrečen, ispunjen mučnom mješavinom požude i stida. Stoički je zurio u zrcalo iznad sebe, no ono što je u njemu vidio nije mu pružalo utjehu. Ružan, goli muškarac, raširenih udova, na golemoj postelji. Palica u stavu „pozor” i oči koje svjetlucaju od panike. Mogla je činiti s njime što god želi. Ta mu je pomisao bila odvratna, iako ga je razum podsjećao kako se radi o Sidonie, koja ga je uvijek tretirala kao pravog muškarca. No stare rane, izazvane podrugivanjem i gađenjem drugih žena, slabo su zacijelile. Bilo je dovoljno baciti pogled na njegove ožiljke i odmah mu je bilo jasno kako neke rane nisu nimalo zacijelile. Zbog te ranjivosti nikada nije prepuštao kontrolu ženama u svojoj postelji. Sidonie mu položi otvoreni dlan na trbuh i on se trgne od vrućine koja je isijavala iz njega. Toliko je snažno stisnuo trbušne mišiće da su bili tvrdi poput kamena. Kita mu je vraški bolno pulsirala. A Sidonie je tek započela sa zavođenjem. Pomicala je ruke u izazovnim krugovima. Srce samo što mu nije eksplodiralo, a dah mu je neprestano zastajao u grlu. „Nisi me morala zavezati.” „Da, jesam.” Da, vjerojatno je morala. Oboje su znali da Jonas voli zapovijedati. To je bila jedna od prednosti njegovih igara s povezivanjem očiju i zrcalima. Imao je loš predosjećaj da je njegova dominacija večeras okončana. „Odakle ti ta užad?” Ali to ga zapravo nije zanimalo. Zanimalo ga je samo kad će spustiti ruku i dodirnuti ga ondje gdje je izgarao od želje. Bio je toliko uzbuđen da mu je bilo gotovo neugodno. „Zavjese.” Sjela je na rub krevet. Meka oblina njezina boka grijala ga je kroz skute. Srce mu zakuca jače kad se sjetio da Sidonie ne nosi ništa ispod haljine. Zavezane ruke su mu se otvarale i zatvarale kao da je dodiruje. „Obmanuo si me”, reče ona zamišljeno. U svojem lutajućem istraživanju, ruka joj se spusti niže i nakratko dotakne dlake oko korijena njegove erekcije. Zastenjavši frustrirano, još sejače ukrutio. „Kako?” zakreštao je. Nagnula se prema njemu i kosa joj padne naprijed, hvatajući odsjaj svijeća, milujući mu preosjetljivu kožu trbuha. Uvukao je duboki, bolni uzdah dok je u njemu bjesnjela neizdrživa glad. Automatski je pokrenuo ruku ne bi li joj dotaknuo kosu, ali ga je zaustavilo uže. K vragu. Rukama mu je prelazila preko rebara. Pomislio je da je zaboravila na njegovo pitanje. Ništa čudno, on će, ako ovako nastavi, uskoro zaboraviti i vlastito ime. Nije joj mogao zamjeriti što su joj misli odlutale. Pritisnula je usne u srednji dio njegovih prsa. „Skrivao si svoju veličanstvenost od mene.” Gricnula mu je pektoralni mišić, iako se trznuo negodujući. ~ 136 ~ Anna


Foxy

„Ne izruguj mi se.” Opazivši kako su joj oči postale još tamnije i baršunaste od sažaljenja, zažalio je zbog svojih riječi. Obujmila mu je lice. Pokušao se izvući, no bio je zarobljen njezinim rukama. „O, Jonase...” Njezin mu je šapat odjekivao srcem koje je pokušao zabarikadirati od nje. Osjećao se kao da drži njegovu krhku dušu na svome dlanu. Hoće li je smrskati? Životno mu je iskustvo govorilo da hoće. No upoznavši Sidonie, čeznuo je povjeriti joj svaki dio sebe. „Volim tvoje tijelo”, reče ona tiho. „Prekrasno je.” Osjećao se kao da mu se čvor od katraniziranog užeta zaglavio u jednjaku. Ne bi mogao progovoriti čak ni da je imao što reći. Nikad ga nitko nije nazvao prekrasnim. „Toliko si uzbudljiv da me ostavljaš bez daha. Noći si mi ispunio vrućim užicima. Cijeli si mi život pretvorio u buktinju strasti.” „Sidonie...” Nijedna ga žena nikad nije ostavila bez teksta. Njoj to neprekidno polazi za rukom, čak i bez truda, vragje odnio. „Šuti.” Prstima mu je prelazila preko ožiljaka na licu. Prokletstvo. Nije htio da dodiruje njegovo odvratno lice. Pokušao se osloboditi njezinih dlanova. Da nije bio vezan, pobjegao bi iz sobe kao kukavica, što je i bio. Prokleta bila. Dovraga i bestraga, zašto li mu to čini? „Nemoj”, jedva je protisnuo. „Šuti”, ponovi ona, položivši mu usne na debeli ožiljak koji mu je prepolovio obrvu. „Ne”, muklo reče Jonas, no činilo se da ga Sidonie ne sluša. Umjesto toga je prebacila pozornost na dugu brazgotinu koja mu je presijecala obraz. Zatvorio je oči, zažalivši što mu nije stavila povez preko lica. Mrzio je to. Mrzio. „Treseš se”, reče ona uz njegovu sljepoočnicu, razmičući mu kosu dahom. „Prekini.” Stisnuo je svoje sputane šake. „O, ljubavi moja”, šaputala je koreći ga nježno. Njezino mu tepanje slomi i zadnji otpor. Iako je prezirao Sidonienu samilost, žudio je za njezinom toplom naklonošću. Nijedna mu žena nije tako slatko i nježno posvećivala pozornost. To ga je činilo slabim i potrebitim, no nije mogao spriječiti svoje srce da se otvori prema njoj. Kad mu je poljubila slomljeni nos, u očima su ga zapekle suze. A, ne. Odbijao je plakati kao kakav cmoljavi mekušac. No njegova srdita zapovijed da prestane to činiti ostala je neizgovorena kad je Sidonie pritisnula svoje usne na njegove.

JONAS JE TAKO ponosan. Preponosan. Čak i kad mu je Sidonie ponudila utjehu u njegovoj patnji, borio se protiv pokazivanja ljudskih slabosti kao što su žalost i usamljenost. Toliko je bio naviknut braniti se sam od cijeloga svijeta da nije ni uviđao kako je ona na njegovoj strani. Snažno je drhtao, kao da je gol zarobljen u ledenoj špilji. Htjela ga je zagrijati, približiti ga vatri, da mu ne bude više hladno. ~ 137 ~ Anna


Foxy

Usne mu se razdvoje i ona okusi njegovu nježnost. Srce joj se stisne od čežnje. A onda se njihov poljubac divlje rasplamsao. Proždirao joj je usta kao da je želi kazniti zbog prodiranja iza sloja požude, u opasni svijet osjećaja. Sidonie se zadihano odmakne i zagleda se u njega. Pogled mu je bio usredotočen na njezino lice, a zatim se spustio do dubokog dekoltea. Preplavio ju je val vrućine, a u glavi joj se zavrtjelo od želje. Slijepo vođena vlastitim nagonom, ona klekne iznad njega. Usnama mu je pratila oblik ramena. Tvrdu crtu ključne kosti. Pulsirajuću žilu u njegovu vratu. Pohotno je zastenjao kad mu je gricnula vrat. Oblizala je usne. Osjetila je na njima njegov slani okus. Željela je više. Jonas povuče uže. „Moram te dotaknuti.” Ona odmahne glavom. On je pokuša uvjeriti još dubljim glasom. „Sidonie, odveži me.” „Ne.” Ako ga sad pusti, Jonas će potpuno preuzeti nadzor nad njom, dokazujući samo da mu ne može odoljeti. A to je već znao. Obavila mu je dlan oko ukrućene palice. Noćas ima posljednju priliku dirati ga, kušati i podvrgavati slatkim mukama do mile volje. Što je i pošteno nakon što je on nju toliko često mučio na jednak način. Promatrajući Jonasovu reakciju na njezin dodir, Sidonie osjeti novu čaroliju moći. Spustivši se još niže nakratko je zastala, skupljajući hrabrost za nastavak. A onda mu nježno lizne zajapureni glavić. Njegov joj okus preplavi osjetila, pikantniji od okusa njegove kože. Jonas zastenje buneći se, no ona ga uvuče u usta.

JONAS ISPUSTI ZADIHANO zrak kad mu je Sidonie zatvorila usta oko muškosti. Gotovo da nije mogao vjerovati da je to doista učinila. Koža mu je bila tako vruća da bi mu se tijelo trebalo dimiti. Jedva se suzdržavao da ne potisne kukovima prema gore. Nije htio da se Sidonie preplašeno povuče. Ne sad. Ne dok mu je obećavala put u raj. Izgarao je od želje da zarije prste u tu gustu grivu na njezinoj glavi. Tek kad je pokušao spustiti ruke, sjetio se da ga je vezala. Sidoniena meka, vlažna usta na njegovoj erekciji izgnala su mu sve ostale misli iz uma. Zapalucala je jezikom, a zatim je podigla glavu, uputivši mu upitan pogled. Nije imao pravo tražiti od nje da nastavi. Da učini... još više. Pa ipak, s usana mu je zamalo pobjegao vapaj. Samo se teškom mukom uspio ugristi za jezik. A zatim se dogodilo nešto nevjerojatno. Sidonie je pojačala stisak oko njegova uda i ponovno ga uzela u usta. Oprezno ga je počela sisati. Jonas se ritnuo zavezanim nogama, opsovavši prigušenim glasom. Ona se naglo odmakne, glasno uzdahnuvši od šoka. O, Bože, nemoj stati, Sidonie. Nemoj sada stati. „Zar ti se to ne sviđa?” upita ga nesigurno. Nastojao je izoštriti zamagljeni vid. Već su ga i njezini krzmavi pokušaji uspjeli dovesti u bunovno stanje, kao da ga je s planine bacila u bezdan. „Naravno da mi se sviđa”, zarežao je. Obrazi su joj bili zajapureni, usne vlažne i crvene. Želio je osjetiti te usne na sebi više nego što je želio živjeti. Obrve joj se zabrinuto namršte. „Ne zvučiš kao da ti je ugodno. Činim li to kako treba?” ~ 138 ~ Anna


Foxy

„Ne moraš to uopće činiti.” Nije mogao vjerovati da je to izgovorio. Odakle je, dovraga, iskrsnuo taj prokleti vitez na bijelom konju? „Ali želim.” Oblizala je usne kao da uživa u njegovu okusu. Jaja mu se toliko stisnu da je pomislio kako će eksplodirati. Zurio je u nju, uzaludno tražeći bilo kakav znak gađenja ili oklijevanja na njezinu licu. „Zaboga, Sidonie, ne bi trebala ni pomišljati na to.” Na njegovo iznenađenje, kutovi usana joj se podignu u smiješak. „Imam bujnu maštu.” Kroz izmaglicu osujećene želje, mozak mu je ponovno počeo raditi. Shvatio je koliko je glup. Sidonie nije više nevina gospođica. Pred njime se nalazi bestidna pohotnica koja ga je vezala za krevet. Hrabra žena koja ni ujednom trenutku nije ustuknula pred njegovim ožiljcima. „Bože dragi, ti to baš želiš učiniti?” „Da.” Pogledao je prema zavezanim rukama i nogama. „Odveži me pa ću ti pokazati kako se to radi.” „Nemoj mi kvariti užitak. Radije bih sama otkrila.” „Možda neću preživjeti to iskustvo.” „Veliki, hrabri Jonas Merrick?” ,,I ja sam samo muškarac od krvi i mesa.” Na licu joj se pojavi osmijeh prave zavodnice. „O, da, to itekako jesi.” Jonasova neizgovorena replika isparila je u eksploziji vrućine kad je Sidonie ponovno stisnula šaku i počela je pomicati gore-dolje. Svaki mu se mišić zgrčio od siline osjeta. S vrha njegova uda iscurila je kap biserno bijele tekućine. Zaškrgutavši zubima, zapovjedio je samome sebi da joj ne smije svršiti u ruku. Sidonienim licem preleti neki čudan izraz. Molim te, samo da nije gađenje. Prije nego što se Jonas stigao pobuniti, ili je zamoliti da nastavi, ona sagne glavu i poliže dokaz njegova uzbuđenja. Šake mu se same stisnu od trenja koje je stvarao njezin jezik. Još malo i prokleta će užad izgorjeti od užarenosti njegova tijela. Onda će joj barem moći slobodno pokazati što želi. Sidonie podigne glavu. Srce mu je bjesomučno tuklo dok je pratio pokrete njezina tankog vrata. Isprekidano je usisao zrak u pluća. Dovela ga je u takvo grozničavo stanje da je zaboravio disati. Znao je da se to neće dogoditi, ne sa ženom poput Sidonie, no zamišljajući kako joj preplavljuje usta svojim sjemenom, a zatim je promatra kako ga guta, potpuno je pomahnitao od žudnje. Vrijeme se usporilo. Kroz stisnute kapke, promatrao je kako Sidonie spušta glavu. Stane li sada, ubit će ga. Sigurno će stati. Kad ga je uzela još dublje, morao se suzdržavati da ne zastenje otegnuto i glasno. Pred očima mu se zacrnilo. Nije više bila nimalo stidljiva. Naprotiv, energičnim ga je sisanjem uvlačila u vlažnu vrućinu svojih usta. Ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da bi mu Sidonie ~ 139 ~ Anna


Foxy

svojevoljno radila takvo što. Bila je malo nespretna, ali za divno čudo, njezino je neiskustvo samo pojačavalo užitak toga čina. Osim što ga je dirnulo u srce, koliko god Jonas proklinjao uključivanje osjećaja. Pomicala je glavu gore-dolje sve dok ga nije gotovo cijeloga uvukla. Ponovno je zastenjao, podignuvši kukove. „Sidonie, bella...” Sidonie pojača pritisak, i Jonas stisne oči, boreći se da ne svrši. Prokleta užad. Nije ju mogao preokrenuti na leđa i uroniti u nju, za čime je čeznuo. No ionako vjerojatno ne bi izdržao dulje od nekoliko sekunda. „Sidonie, stani.” Glas mu je zvučao hrapavo. Ona polako odvoji usta od njega, izluđujući ga sporim klizanjem. K vragu, malo mu je nedostajalo da zacvili poput maloga djeteta. „Želim nastaviti.” Nikad joj prije glas nije bio toliko dubok i promukao. Žena koja je oblizivala usne, uživajući u njegovu okusu, znala je da ga posjeduje. Naravno da je znala. „Želim biti u tebi.” Blijedi ostaci muškarca kakav je nekada bio zgrozili su se čuvši njegov preklinjući ton. „Odveži me.” „A, ne.” Izazovno mu se nasmiješila. Gdje li se samo naučila tako smiješiti? Žena koja je stigla u njegov zamak nije se tako osmjehivala. Ta djevojka je bila zatvoreni pupoljak, pun aromatičnog potencijala. Ova je Sidonie raskošan cvijet u punom cvatu koji nesputano širi svoj slatki miris. „Ne sad kad te imam u šaci.” „Smiluj mi se, anima mia.” Nikad je još nije tako zvao, iako je to istina. Ona je njegova duša. Sutra, kad ga napusti, ponijet će njegovu dušu sa sobom. Neka mu Bog pomogne. Opkoračivši ga, klečala je iznad njega točno ondje gdje ju je trebao. Zadigla je skute iznad struka, i nakratko je ostao bez daha spazivši tamne kovrče koje su skrivale ulaz u njezino spolovilo. Shvativši što se sprema učiniti - zacijelo ga kani zajahati, iako još dosad nije iskušala taj položaj - Jonas je bio kao pogođen sjekirom. Usta su mu potpuno presušila. U glavi mu se zavrtjelo. Ništa čudno. Sva mu je krv iz glave odjurila u kitu. Njezin mošusni miris ga je mamio. Iako je nije ni dotaknuo, bila je već uzbuđena. Jednu mu je ruku položila na prsa, a onda je počela sporo, o, tako sporo spuštati bokove, uvodeći ga drugom rukom u svoje tijelo. Čekao je da ga cijelog prekrije. Umjesto toga, ona se pridigne, dražeći svojim glatkim otvorom njegov nabrekli glavić. Vještica jedna, cijelu ga noć izaziva. Nije više mogao izdržati. Njezino ponašanje je nečovječno. A bojao se da je on ipak samo čovjek. Poražavajuća vjerojatnost ejakuliranja u plahte činila se izglednijom no ikad. „Sidonie.” njezino je ime zvučalo kao mukli prigovor. Vrpoljio se ispod nje onako zavezan, nezgrapno podižući kukove. Prestao je razmišljati o skladnosti svojih pokreta. Zaboga, prestao je razmišljati o bilo čemu. Možda je dobro što je Sidonie još nosila svoju crvenu haljinu. Da je bila gola, razum bi ga napustio već prije nekoliko sati. No zločesta se djevojka nastavila odmicati. Izvio se prema gore jednom, pa dvaput, i svaki put se odmakla dovoljno daleko da Jonas ne osjeti vrućinu njezine unutrašnjosti. ~ 140 ~ Anna


Foxy

Smijala se, glasom dubokim od uzbuđenja. Pogled joj je bio zamućen, zjenice proširene. Očito su te igrice i na nju djelovale zapaljujuće. „Prokleta bila, Sidonie”, protisne Jonas. „Ti uživaš u ovome.” „O, da.” Spustila se opasno blizu. Ovaj put je potisnula bokove gotovo do kraja, okupavši ga tekućom lavom. Iza zvuka svojeg galopirajućeg srca, čuo je njezin jecaj. Rukom mu je prolazila kroz dlake na prsima. Stisak joj se pojačavao što se dublje spuštala na njega. Dršćući od napetosti, čekao je da se ponovno povuče. Duboko uzdahnuvši, skliznula je do kraja. Od užitka je ispustila dugi, prodorni jecaj. „Tako mi Jupitera i svih njegovih anđela”, muklo poviče Jonas uranjajući u veličanstvenu toplinu. Taj doživljaj nadmašio je sva dotadašnja iskustva. Duga predigra dovela ga je do točke nakon koje se više nije osjećao uzemljeno. Sidonie je posjedovala svaki djelić njegova tijela. Taj ga je čin ispunjavao užitkom od dna stopala do vrhova kose. Zauvijek ga je obilježila. Dublje nego ožiljci koji su mu izobličili lice. Svaka njegova stanica pjevala je njezino ime. Oboje su istodobno prešli granicu suzdržavanja. Treperila je oko njega, izazivajući svakim izvanrednim djelićem snažne potrese prilikom povlačenja. A onda se još jednom spustila i stisnula ga cijelom duljinom. Jonas glasno udahne te minimalnim pomakom izazove novi niz potresa. Sidonie je uzdisala od putenog uživanja. Vid mu se razbistrio. Mogao je vidjeti njezino predivno lice i na njemu izraz potpunog predavanja. Njezine crvene usne i zajapurene obraze. Sve to je sam sebi uskratio, isključivo zbog straha. Ništa od toga nije mogao vidjeti dok je imala povez preko očiju. Nije imao pojma što propušta. Ukrućene bradavice razbludno su joj napinjale gornji dio haljine. Jonasove su ruke stiskale u prazno, zavezane iznad njegove glave. K vragu, mora ga odvezati. Poludjet će ako je ne dotakne. Prije nego što je stigao izgovoriti svoj zahtjev, Sidonie se uzdigne sa znatno manje kontrole nego dotad, a onda se žestoko spusti, prigušeno kriknuvši. I sve se pretvori u buktinju.

~ 141 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 21

SPUSTIVŠI SE NA zemlju s vrhunca nevjerojatnog orgazma, Sidonie je klonula od iscrpljenosti, kao da je samostalno lopatom podigla planinu. Skupila je taman toliko snage koliko joj je trebalo da odveže Jonasa i svuče preko glave svoju izgužvanu svilenu haljinu, a onda se sklupčala u njegovu naručju i pala u dubok san. Kad se probudila, osjećala se toplo, zadovoljeno i zaštićeno. Izluđujući Jonasa čekanjem zamalo je i sebe izludjela, no isplatilo se. Na koncu je bio potpuno njezin, onako kako to nikad prije nije bio. I znala je da je njegova stalno prisutna svjesnost ožiljaka, koji ga izdvajaju od drugih muškaraca, na vrhuncu užitka nestala, da bi je zamijenio zasljepljujući zanos. Silno je željela okončati njegove muke. Gledajući ga u oči dok joj se posve predavao, znala je da je uspjela u tome. Nije se pomicala, bojeći se da ga ne probudi. A onda je shvatila kako je za njezin trenutačni osjećaj ugode u najvećem dijelu zaslužna Jonasova ruka koja ju je lijeno milovala po leđima. Gladio ju je kao mačku. Poput mačke, ona se istegne, zadovoljno predući i uživajući u klizanju njegove kože niz njezinu. „Jesam li dugo spavala?” Glas joj je zvučao zahrđalo, kao da ga dugo nije rabila. Ili kao da je vrištala doživljavajući orgazam. „Ne dugo.” Njegov je glas bio poput duboke grmljavine ispod njezina uha. Ova noć je prekratka da bi je protratili na spavanje. Trljala je obraz o meke dlake na njegovim prsima. Nije mogla vjerovati da će ujutro odjenuti svoju staru odjeću, ući u Jonasovu kočiju i otići. Mislila je da će njihova posljednja zajednička noć proći u melankoličnom raspoloženju. No umjesto posljednjeg oproštaja, učvrstili su sponu među njima. Pridižući se na lakat, u zrcalima je vidjela svijećama osvijetljenu golu bestidnicu, obavijenu oko svoga ljubavnika. Susrevši njezine oči u zrcalu, crpila je hrabrost iz tog čvrstog pogleda. Nedvojbeno joj je trebalo hrabrosti za ono što je kanila učiniti. Više hrabrosti nego kad je zavezala Jonasa za krevet i seksualno ga iskoristila. Mislila je da će je privući k sebi kako bi je poljubio, no on je samo zurio u nju, kao da je želio upamtiti svaku poru na njezinoj koži. Rukom joj je prelazio preko svakog dijela lica, počevši od čela. Oči joj zatrepere pod njegovim dodirom. Nos. Obrazi. Brada. Usne. „Postala si tako odvažna, bella.” Zvučao je sneno i zamišljeno. Pod treperavom svjetlošću svijeća njegove sive oči bile su meke poput jutarnje magle. Ona se nasmiješi pod njegovim prstima. „Opraštaš mi što sam te vezala?” „Ako smijem uzvratiti uslugu.” „Naravno.” Zadrhtala je od slatkog iščekivanja, a onda joj uzbuđenje splasne jer se sjetila žalosne činjenice da im je preostalo još samo nekoliko sati zajedno. Žurno mu je prekrila usne svojima, želeći pretočiti u taj poljubac sve osjećaje koji su u njoj procvali ~ 142 ~ Anna


Foxy

tijekom tih nekoliko čudesnih dana. No taj je poljubac bio i njezina nijema isprika. Nije se zavaravala mišlju da će mu biti drago kad učini ono što je nakanila. Jonas pojača intenzitet poljupca, prebacivši ga u brzinu tjelesne požude. Bila je u velikom iskušenju da mu se prepusti. No nije smjela to učiniti. Polako je podigla glavu i odmakla pramenove crne kose s njegova koščata lica. Već ga je veoma dobro upoznala. Jača od njezine radoznalosti, koja je bila uistinu jaka, bila je njegova očajnička potreba za rasterećenjem svoje usamljene duše. Iznad svega, Sidonie mu je željela pružiti mir. Kao da je naslutio njezinu namjeru, Jonas više nije izgledao opušteno. Nakratko je zastala, tugujući za izrazom zadovoljstva koje je nestalo s njegova lica. Samo hrabro, Sidonie. Duboko je udahnula. „Jonase, kako si zadobio ožiljke na licu?”

JONASU SE PREOKRENE želudac u prestravljenom poricanju. K vragu, trebao je to očekivati. No to nije Sidonieno pitanje učinilo nimalo prihvatljivijim. Jednom ga je već bila to upitala i on joj je odbio odgovoriti, no ove su noći stigli do točke kad joj više nije mogao prešućivati istinu. Ne mogavši podnijeti njezin prodoran pogled pun sažaljenja, otkotrljao se na drugu stranu i sjeo na rub kreveta okrenuvši joj leđa. Gledao ju je u zrcalima kako se iza njega podiže na koljena. Predobro je poznavao taj tvrdoglavi izraz lica da bi pomislio kako će Sidonie odustati od ispitivanja. Uzalud se, nažalost, trudio ne puštati je u svoju glavu i svoje srce, jer odlučnost nije bio jedini osjećaj koji je zapazio na njezinu licu. Još gora od Sidoniene tvrdoglavosti bila je njezina ranjivost, vidljiva u spuštenim kutovima njezinih usta, i nesigurnost u dubokim smeđim očima. Očima u kojima nije bilo nikakve osude, samo duboka zabrinutost za njega. Zabrinutost koju bi neki osjećajniji muškarac od Jonasa Merricka možda nazvao ljubavlju. „Ne želim razgovarati o tome”, rekao je sumorno, zarivši lice u ruke da Sidonie ne mora gledati u njegov odvratan odraz u zrcalima. „Znam da ne želiš.” Glas joj je bio pun boli i tuge. On podigne glavu. „Ovo je naša zadnja noć, carissima. Trebali bismo se prepustiti strasti.” „Reci mi, Jonase.” Sidonie drhtavo udahne, zatim ovije ruke oko njega. Jonas se ukoči, iako je žudio za njezinim zagrljajem. Stisnula ga je zaštitnički, kao da ga je htjela obraniti od nepoznatih strahota. Osjećaj da netko pazi na njega bio mu je nepoznat, ali i vraški neodoljiv. Trznuo se kad mu je naslonila obraz na leđa, pritisnuvši prsa uz njega. Koža joj je bila svilenkasta i topla. Bilo mu je čudno koliko su te utješne geste snažno djelovale na njega. Jonas je uporno ponavljao kako mu njezina nježnost ništa ne znači, no ni sam nije vjerovao u to. Razmišljajući o svome životu, spoznaja da se ne može sjetiti nikoga drugoga tko mu je iskazao otvorenu naklonost, bila je prilično otrežnjavajuća. Otac ga je volio, no on je bio tipični Englez, tipično engleski ukočen, sputanih osjećaja. Stisak šake ili ovlaš prebačena ruka preko sinova ramena bili su vrhunac njegovih iskaza ljubavi. A ljubav koju je njegov otac osjećao prema svome sinu uvijek je bila samo blijedi osjećaj u usporedbi s njegovim tugovanjem za pokojnom ženom. ~ 143 ~ Anna


Foxy

Sidoniena šutnja i njezin bezuvjetni zagrljaj slomili su otpor koji je gradio dvadeset godina. Prekrio joj je ruke dlanovima. „Ružna je to priča”, rekao je ogorčeno.

SIDONIE NIJE BILA sigurna hoće li joj Jonas reći što mu se dogodilo. Nije bilo pravog razloga da joj kaže. Osjećala je njegovu drhtavu napetost. Znala je gotovo od prvog trenutka da su njegovi ožiljci zabranjeni povod za radoznalost, pa ipak ga je prisilila da se suoči s događajima koji su ga tako grozno obilježili. Bit će mu veoma bolno tražiti riječi kojima bi opisao užase iz svoje prošlosti. Zaboga, i njoj će biti bolno. Baš kad je izgubila nadu da će nastaviti, Jonas progovori. „Bilo mi je deset godina kad se to dogodilo. Na Etonu.” Sidonie pojača stisak ruku. Bila je toliko blizu otkrivanja njegove najveće tajne. Odbije li joj opet reći što se dogodilo, neće to moći podnijeti. „Nekim starijim dječacima nije bilo po volji što među sobom imaju nezakonitog meleza i svoje su mišljenje izrazili šakama.” Grlo joj se stisne od užasa. „Namjerno su te mučili?” „Dječaci su mali divljaci, amore mio.” „Nisi to zaslužio.” Usprkos trudu da ostane mirna, glas joj je napukao od emocija. On se okrene i ovije ruke oko nje. Više nije ona tješila njega, nego on nju. Obrisao je suzu koja joj je klizila niz obraz. „Nemoj plakati, tesoro. Bilo je to prije mnogo godina.” I svaki dan je sve iznova proživljavao kao da se ponovno događa. Dovoljno je toga znala o njemu i nije povjerovala njegovu stoičkom tješenju. „Nije u tome stvar. Jednostavno nisu smjeli to učiniti.” Licem mu preleti čudan, sarkastičan izraz koji nije znala protumačiti. „Bilo je to zapravo korisno iskustvo. Lekcija protiv umišljenosti. Kopile ne bi smjelo imati visoko mišljenje o sebi, to smiju samo zakonita djeca.” Jonasove zajedljive riječi zvučale su joj jezovito poznato. Odjednom kao da je dobila udarac šakom u trbuh, i Sidonie je sve shvatila. Iako bi joj bilo neizmjerno draže da nije. Vjerojatno nitko drugi ne bi prepoznao tu odrješitu, nadmenu intonaciju. Ona je, međutim, šest godina živjela s Williamom. Čula ga je kad je bi jesno govorio protiv Jonasa. Pljujući po uspjehu svoga bratića, koristio je točno te riječi. ,,William ti je razrezao lice.” To nije bilo pitanje. Srebrne oči bile su suzdržane. „To je vrlo smjela pretpostavka.” „Ali točna.” Očekujući da će se Jonas povući, Sidonie mu stavi ruku na obraz prekriven ožiljcima. Bio je nepomičan, a zatim joj uz tihi zvuk predaje pritisne lice u dlan. „Stvarno si pametna kad si to shvatila.” „Trebala sam i ranije shvatiti.” Glas joj je drhtao. Bila je tako užasno naivna. A znakovi su neprekidno bili pred njom, ponajviše Jonasova potreba da se osveti čovjeku koji nije dostojan trošenja njegova vremena. Poželjela mu je reći kako je on pravi vikont Hillbrook, ali se suzdržala. Znala je da mu u toj njegovoj odmazdi protiv Williama Roberta i njegova djeca gotovo uopće nisu bitna. Bolje je da prvo odvede Robertu na neko sigurno mjesto, a onda pošalje Jonasu vjenčani list. ,,William je okupio šestoricu nasilnih dječaka koji su me presreli iza kapelice.��� ~ 144 ~ Anna


Foxy

„To nije pošteno. Ti nisi odgovoran za grijehe svojih roditelja.” U osmijehu mu nije bilo nimalo radosti. „Možda nisam. No djeca znaju biti veoma okrutna.” Da, stvarno nije imala pojma ni o čemu. Prije dolaska u zamak Craven bila je toliko površna da je mislila kako Jonas uopće nije patio zbog svoje nezakonitosti. No što ga je bolje upoznavala, to joj je jasnije postajalo kako je njegovo razbaštinjenje predstavljalo njegovu naj mučniju životnu tragediju. „Jako mi je žao, Jonase.” „Mislio sam da će me, kao i obično, samo prebiti, no onda je William izvadio nož. Rekao je kako cijeli svijet mora znati da sam nezakonit.” Sidonie zadrhti, boreći se protiv naleta mučnine. Cijeli je incident nosio Williamov pečat. Razmetanje, okrutnost, kukavički napad na neprijatelja tek nakon osiguranja brojčane nadmoćnosti. Jonas bi se sigurno borio kao sam vrag. No sam i nezaštićen dječačić, koliko god bio hrabar, nije imao izgleda protiv bande starijih huligana. Rukom mu je obavila vrat. „Imaš sreće što te nije ubio.” Jonasovo gunđanje nije baš zvučalo kao smijeh. „Zamalo jest. Srećom, spasila su me dvojica školskih kolega.” „Samo dvojica?” „Digli su veliku galamu pa su William i njegovi banditi pobjegli. Učitelji su možda prezirali kopilad, no ne bi odobrili ubojstvo na školskom terenu.” „Vojvoda je bio jedan od tih dječaka.” Odjednom joj je Jonasov napeti razgovor u knjižnici s njegovom milošću, vojvodom od Sedgemoora, postao mnogo jasniji. „Richard Harmsworth i Camden Rothermere. Sjajni borci, iako je Richard izgledao kao da bi ga lako mogao oboriti, a Cam se uvijek strogo držao pravila. Tučnjava nije bila nimalo u njegovu stilu.” U glasu mu je razabrala jedva primjetan tračak naklonosti. Bilo joj je neizmjerno drago što Jonas nije oduvijek bio vuk samotnjak. Činjenica da je njihovo prijateljstvo s godinama izblijedjelo, činila joj se tužnom, no nije mu to kanila reći. Prema onomu što je rekao vojvoda, zaključila je da se Jonas namjerno udaljio od svojih spasitelja. „Drago mi je čuti da si imao prijatelje.” „Ne bih nas baš nazvao prijateljima. Bili smo poput siročića usred oluje, koji se drže zajedno iz sigurnosnih razloga. Eton nije bio blagonaklon prema dječacima upitna podrijetla.” „Školovanje vam je jamačno bilo prava noćna mora.” „Richard se silno trudio ostaviti dojam kako mu ni do čega nije stalo, pa su ga nasilnici uglavnom pošteđivali. Cama su također posvuda pratile glasine o njegovu podrijetlu, no, bio on biološki sin svoga oca ili ne, bio je njegov nasljednik i budući vojvoda pa ga ljudi nisu toliko vrijeđali kao mene, običnog kmeta. Bilo mu je tek dvanaest godina, no već se tada držao tako strašno vojvodski naređujući tim huljama da me puste.” „Čudi me da si ostao pri svijesti.” Smučilo joj se kad je zamislila taj prizor, dječake koji viču udarajući ga šakama, krv... Je li Jonas vrištao? Bio je samo dječak, strahujući za vlastiti život, trpeći stravičnu bol. ~ 145 ~ Anna


Foxy

Pojačao je stisak ruke oko njezina struka. „Nisam dugo.” Još ju je nešto kopkalo. „Zašto nisi ostao prijatelj s tom dvojicom dječaka?” Lice mu poprimi ogorčeni izraz. „Nije to baš bio najsvjetliji trenutak moga života. Sumnjam da se itko od nas trojice želi prisjećati toga, bez obzira što je moje poniženje zauvijek urezano ulice.” Još jedan dokaz kako ni o čemu nije imala pojma. Iza većine Jonasovih postupaka skrivao se osjećaj posramljenosti. Zato se odlučio sam suprotstaviti cijelome svijetu. Zato je odbijao svaku prijateljsku pomoć. Dobrotu i naklonost doživljavao je kao sažaljenje. Kako god to bilo nelogično, Sidonie je razumjela zašto je svoje ožiljke smatrao reliktima ponižavajućeg poraza koji mu je nanio njegov bratić. Jonasu je njegov ponos pomogao preživjeti u neprijateljskom okružju, ali mu nije nimalo olakšao život. „I tvoj otac te napustio.” Osjetila je kako mu se tijelo ukočilo. Opet od posramljenosti. Trebala je odavno shvatiti da barem dio njegove defanzivnosti proizlazi iz osjećaja poniženja, previše bolnog da bi ga mogao podnijeti. „Kako to znaš?” „Ispitivala sam gospođu Bevan.” On uzdahne. „Moj otac je bio slomljen. Nikad nije prebolio smrt moje majke, a kad je njihov brak proglašen nezakonitim, to mu je posve uništilo duh. Volio me je, no znanstvena istraživanja su mu ispunjavala život. Nakon što me odveo u Veneciju, jedan njegov kolega otkrio je ostatke rimskog tabora u Vlaškoj. Ostavio me sa slugama i otputovao onamo ne bi li otkrio potvrđuju li iskopine njegove omiljene teorije.” Prepoznala je još jedan razlog Jonasove nepovjerljivosti u međuljudskim odnosima. „To je strašno.” Jonasov nehajan odgovor nije bio osobito uvjerljiv. „Ionako ne bi bdio uz moju bolesničku postelju. Barem je ostao dok se nije uvjerio da ću preživjeti.” Želudac joj se preokrene od bijesa. „Kako velikodušno od njega.” „Nisi ga poznavala”, reče Jonas toplijim glasom. „Bio je divan čovjek, pametan, fizički neustrašiv, naprednih ideja. Naučio me da se sam brinem o sebi. To je bila lekcija koju sam morao naučiti.” Činjenica da je Jonas nastavio idealizirati svoga oca, koji se Sidonie činio kao krajnje sebičan čovjek, bila je samo još jedan dokaz velikodušnosti njegova srca. „Nisam čula da je William bio izbačen iz Etona.” „Nije. Na koncu, ipak je bio budući vikont Hillbrook. A zna se da su dječaci skloni lošem ponašanju.” Sidonie se naježi od ciničnog tona Jonasova glasa. No njegov bijes bio je potpuno opravdan. Ljudi kojima je bio povjeren na skrb nisu mu nimalo pomogli. Jonas nastavi govoriti. „Moj bratić je izbačen do kraja tog polugodišta. Koliko znam, sljedeće je godine primljen natrag u školu pod obećanjem uzornog vladanja.” „To je grozno.” „Da, prilično grozno.” Pogled mu je bio mutan dok je unutarnjim vidom promatrao događaje iz prošlosti. „Najgore od svega jest to što William nije pokazao ni mrvicu kajanja. ~ 146 ~ Anna


Foxy

Smijao se dok mi je rezao lice, zbijao šale sa svojim odurnim pajdašima, hvaleći se svojom vještinom rezbarenja.” Sidonie se ponovno naježila. Mogla je vrlo lako zamisliti kako William uživa u unakažavanju svoga rođaka, koji je u svemu bio bolji od njega, osim svojim rođenjem. Jonas je pripovijedao na činjeničan način, no ona je svejedno zamišljala krvave detalje tog traumatskog događaja. Bio je samo dječak. Nevino biće. Grcavo uzdahnuvši, Sidonie mu stane ljubiti ožiljke. Zadrhtao je, ali se nije povukao. Suze su je pekle u očima i ona ih rastjera treptanjem. Zaplače li, Jonas će misliti da ga žali, a žaljenja se užasavao. Nije ga žalila. Divila mu se više nego što se ikad ikomu divila. „Drago mi je što nisi umro.” Proklinjala je neprikladnost svojih riječi. On okrene glavu i usne im se susretnu. ,,U ovom trenutku, bella, i menije drago.” „Bijesna sam jer si morao proći kroz sve to. Baš sam bijesna.” Glas joj je podrhtavao od srdžbe. Nije mogla odagnati iz glave sliku Williama kako likuje nad onesviještenim tijelom svoga bratića. Jonas joj odmakne kosu s lica tako nježno da joj je zagrijao srce. „Ja sam bijesan jer je William pobijedio.” Ona ga čvrsto uhvati za ručni zglob. „Bio si dječak i bio si brojno nadjačan. Ti nisi ni za što kriv. Samo William. I kukavički gadovi koji su te držali.” Ton njezina tiha glasa vibrirao je od iskrenosti. „Drago mi je što si ga nakon toga porazio u svemu ostalom. Drago mi je što se zbog tvoga uspjeha ne osjeća pravim muškarcem. Jer on to ni nije. William nije pravi muškarac. On nije nikakav muškarac.” Osmijeh mu više nije bio napregnut. „Baš si vatrena, tesoro.” Ona se odmakne, no njegove je ruke spriječe da se ne udalji previše. „Nemoj mi se rugati.” Zvučao je kao da mu je neugodno. „Zapravo sam iznenađen što si tako čvrsto na mojoj strani.” Sidonie je zurila u njega, žudeći da Jonas može vidjeti sebe onako kako ga ona vidi. „Ja sam uvijek na tvojoj strani.” Obujmivši ga rukama, ona privuče njegovo tijelo bliže svome. U njihovu kontaktu ovoga puta nije bilo ničeg seksualnog. Bila je to samo topla ljudska gesta pružanja utjehe. Sidonie je i prije skrbila za druge, štitila ih. Robertu. Robertine sinove. No intenzivnost onoga što je osjetila zagrlivši Jonasa, nadmašila je sva dotadašnja iskustva. JA SAM UVIJEK na tvojoj strani. Nitko to nikad nije rekao Jonasu. Držala ga je nježno na svojim grudima, na plahtama izgužvanim od vođenja ljubavi. Okruživao ga je njezin miris, zasićen mošusom zadovoljene žene. Tako mu Boga, nikad više neće oprati tu posteljinu. Htio je zauvijek biti okružen Sidonienim mirisom. Kad ona sama ne bude više ondje. Stisnuo ju je rukama, kao da izaziva svijet da mu je proba oteti. Kvragu, Sidonie je plakala. Njegova ju je priča ražalostila. Volio bi da joj je nije ispripovijedao, bez obzira što je on sam osjetio olakšanje podijelivši te strahote s njom. „Oprosti mi, bella.” ~ 147 ~ Anna


Foxy

„Ne, ti oprosti meni.” Glas joj je bio promukao od suza. Poljubio je meku kosu na vrhu njezine glave jer je jedino taj dio mogao dosegnuti usnama. Očito je odlučila sakriti lice od njega. Kad mu je poljubila prsa, njegova se kita predvidljivo pomakla. Nije učinio ništa u vezi s tim. Umjesto toga, samo ju je obgrlio cijelim tijelom, pružajući joj osjećaj sigurnosti. Baš kao što ga je ona njemu pružila dok joj je prepričavao svoja poniženja iz djetinjstva. Obično se osjećao kao da je u sukobu s cijelim svijetom, no u tom trenutku je sve bilo savršeno. Bilo mu je ugodno toplo, bio je seksualno zadovoljen, a žena koju je želio više od ijedne druge ležala je u njegovu naručju. Vrijeme je curilo poput blistavog zlatnog pijeska i, usprkos namjeri da ne propusti niti jednu sekundu te noći, Jonas je utonuo u san.

SIDONIE POLAKO IZRONI iz sna u mrak ispunjen treperavim užitkom. Svijeće su dogorjele, a vatra u kaminu još je samo slabo tinjala. Jonas ju je ljubio po trbuhu, a onda se pridignuo spojivši svoje tijelo s njezinim. U tom magličastom prostoru između sna i jave, njegovo dominantno posjedovanje djelovalo je kao izjavljivanje ljubavi. Jonas se kretao nezadrživo, poput plime, zabijajući se duboko i zadržavajući se na vrhuncu svakog pokreta. Doživljaj je bio nevjerojatan. Nježan, ali nemilosrdan. Okružio ju je snagom, strašću, pažnjom. Disao je isprekidano kroz poluotvorena usta. Omamio ju je miris njegova uzbuđenja i čistog muškog znoja. Još nedovoljno razbuđena, Sidonie uzdahne tiho i senzualno. Osjećala se kao da su joj kosti u tekućem stanju jer je tako prirodno klizila uz Jonasa, kao svila. On zastane, ispunivši je toliko potpuno da joj se činilo kako joj dodiruje srce. Bilo je to savršeno spajanje duše i tijela. Ona se izvije polako - sve je u tom nevjerojatnom sjedinjenju bilo sporo, kao da su razvlačili svaku sekundu do vječnosti, pa i dalje - pritisnuvši grudi u njegova prsa. Nije imala potrebu govoriti, a očito ni on. Čuo se samo zvuk mirnog klizanja njihovih tijela i tiho isprekidano disanje. Milovala mu je leđa, osjećajući stezanje njegovih mišića. Dlanovima mu obuhvati čvrstu stražnjicu, zarivši mu prste u meso, gurajući ga dublje unutra. On zastenje. Njegov sljedeći potisak bio je znatno žešći, iako je i dalje zračio nježnošću, poput sunca koje zalazi iza obzorja. Sidonie podigne koljena, promijenivši kut Jonasova ulaska. Nakon toga su sve suvisle misli isparile. On ubrza ritam, dovodeći je sve bliže vrhuncu. Krevet zaškripi i Sidonie zastenje. Požuda ju je ščepala svojim oštrim kandžama. Stisnula je bedra oko Jonasovih kukova, tjerajući ga da nastavi istim tempom. Do trenutka kad je i Jonasova nadnaravna samokontrola popustila, Sidonie je već ridala. Njegovi potisci više nisu bili toliko odmjereni; koža ispod njezinih ruku bila je ljepljiva od znoja. Ona se napne oko njega. On zareži kao muškarac koji je stigao do same granice suzdržavanja, a onda se još jednom pomakne i svjetlost eksplodira iza njezinih očiju. Nejasno je osjetila Jonasa kako uranja još dublje u nju, ispuštajući svoje sjeme. Otvorivši zamagljene oči, ona ugleda blijedu svjetlost. Novi dan je svanuo. Jonas je zadnji put vodio ljubav s njom, prenijevši je u rajsko mjesto izvan granica ljudske mašte. Borila se sa suzama, iako joj je tijelo bilo preplavljeno užitkom. ~ 148 ~ Anna


Foxy

Premda spektakularan, to je svejedno bio njihov oproštaj.

JONAS SE NEVOLJKO preokrene i siđe sa Sidonie, te zadihan legne pokraj nje. Odvajanje od njezina tijela bilo je poput uboda nožem, podsjećajući ga na još jedno odvajanje koje ih je uskoro čekalo. Bio je iscrpljen. Dao joj je cijelog sebe. Nikad se nije osjećao toliko iscijeđeno. Noć je bila zadivljujuća, nezaboravna. Ali noć je bila gotova. Pogledao je prema Sidonienu licu, jasno vidljivom na sve jačoj dnevnoj svjetlosti. Plakala je. Nije mogao podnijeti njezine suze. Od njih se osjećao kao da mu je netko čupao utrobu grabljama. Tražio je riječi utjehe, no ono što su netom učinili ostavilo ga je bez teksta. Otkako su vodili ljubav nije ga nijednom pogledala. Pogledao je u zrcalo iznad njih. Sidonie je ležala ispružena na leđima pokraj njega, njezine suze odavale su neopisivu tugu, još mučniju od njezine šutnje. Uhvatila ga je za ruku, ispreplevši prste s njegovima u gesti tako nježnoj da mu se srce stisnulo. Prinijela je njegovu ruku usnama i poljubila mu zglobove prstiju u izrazu poštovanja i zahvalnosti. I ljubavi? K vragu, nije bio siguran. No zureći gore u zrcalo, osjetio je peckanje u očima od dirljivosti te njezine nesputane geste. Još jednom je progutao slinu i pojačao stisak ruke, tako da nije mogla pobjeći čak ni da je htjela. Iznenadilo ga je koliko mu je bilo teško, nakon tih prekrasnih nekoliko dana, pronaći tu jednu jedinu riječ koju je trebao. Riječ koju nije imao pravo izgovoriti. Teškom je mukom iz grla istisnuo tri zabranjena sloga. „Ostani.”

~ 149 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 22

JONAS OSJETI KAKO meka podatnost napušta Sidonieno tijelo. Pokušala je istrgnuti ruku iz njegove, no on je nije puštao. Htio je zadržati i više od njezine ruke, k vragu. Znao je što će reći i prije no što je progovorila. „Ne mogu, Jonase.” Glas joj je bio promukao od plača. Još jednom se pokušala osloboditi njegova stiska, manje energično i jednako uzaludno. „Naravno da možeš.” Nije bila sretna što ga mora napustiti. To nikako nije mogao pogrešno protumačiti. Za ime Božje, maloprije je plakala kao da joj se srce slama. Pridignuo se na lakat kako bi je bolje promotrio. Blijeda svjetlost zore koja je ulazila u sobu obasjavala joj je lice. Izgledala je tužno i poraženo. Ona okrene glavu prema njemu i Jonas ponovno uroni u dubinu njezinih smeđih očiju. Nitko ga nije gledao kao što ga gleda Sidonie. Hvala dragome Bogu što se borila noktima i zubima da joj ne stavi povez preko očiju. Srce mu se stegne od sjećanja na njezin pogled dok se kretao u njoj. Htio se zauvijek izgubiti u tim očima. Pomisao da nikad više neće iskusiti tu neopisivu povezanost bila mu je nepodnošljiva. „I sam si rekao da imam samo tjedan dana slobode. Vratim li se prekasno, bit ću razotkrivena.” On se namršti, prinesavši usnama njihove spojene ruke. Poljubio je venu koja je nepravilno pulsirala u njezinu zapešću. „Zar bi to bilo tako strašno?” „Ne želim da me ljudi nazivaju kurvom.” Mišići njezina tankog vrata pomicali su se dok je gutala slinu. „Nećeš mi nedostajati manje provedem li još jedan dan u tvome naručju.” Kako se trenutak njezina odlaska nemilosrdno približavao, to ga priznanje nije nimalo odobrovoljilo. Nadvio se nad nju kao da će je blizina njegova tijela navesti da se predomisli. „Nisam mislio da ostaneš još samo jedan dan, Sidonie.” Usta su joj se tužno zgrčila dok mu je dodirivala obraz prekriven ožiljcima. Srce bi ga svaki put zaboljelo kad bi ga tako pomilovala. „Još dva dana. Tri. Samo bismo odgađali neminovno.” Jonas usiše zrak u pluća, svjestan da je ono što se spremao izgovoriti nepromišljeno izazivanje sudbine. „Možeš ostati zauvijek.” Trznula se kao da ju je udario. „Jonase...” Spustila je ruku i stisnula šakom plahtu. „To je nemoguće.” „Zašto?” Usne joj se izviju u gorak osmijeh. „Ja sam u svojoj srži konvencionalno biće. Zamisli kakav bi skandal izbio kad bi se otkrilo kako je sestra lady Hillbrook tvoja priležnica.” Jonas još jednom duboko udahne, pripremajući se da izgovori ono što je odmah trebao reći. „Onda se udaj za mene, dovraga.” ~ 150 ~ Anna


Foxy

SIDONIE JE BILA u šoku. Istodobno je osjećala iznenađenje, zaprepaštenost, poricanje i, skriveno ispod svega toga, neoprostivo zadovoljstvo. Zurila je u Jonasovo lice, pitajući se je li poludio. ,,D-da se udam za tebe? Ali još ne znaš jesam li ostala u drugom stanju.” „Nisam ti radi toga to predložio.” Naslonivši se na uzglavlje kreveta, zagledao se u nju sa svjetlom u očima kakvo još dotad nije vidjela. „Razmisli, Sidonie. Zašto se ne bismo vjenčali?” „Zato što...” Glas joj utihne. Barem je uspjela osloboditi ruku. I odmah joj je nedostajao njegov dodir. Usta mu se izviju u podrugljiv osmijeh. „To je dobar razlog.” Ona se podigne na koljena kako bi im oči bile u istoj ravnini. Bila je bolno svjesna njihove golotinje, no činilo joj se kako bi djelovalo previše izvještačeno da je nakon noći koju su upravo proveli povukla plahtu preko sebe. „Ne misliš to ozbiljno.” Mišić mu se trzao u obrazu, dokazujući kako taj nevjerojatan razgovor nije samo Jonasov trenutačan hir. „Ja nemam ženu. Ti nemaš muža. Nema nikakvih zakonskih prepreka.” Ona uznemireno stisne usne. „Postoje i drugi razlozi osim zakonskih, i ti to dobro znaš.” „Sama si priznala kako nisi sretna s Robertom i Williamom.” On zastane, poražavajuće smrknuta izraza lica. „Ja sam jedan od najbogatijih ljudi u kraljevstvu. Možda bi to moglo nadoknaditi moje osobne nedostatke.” Boljelo ju je njegovo samoponižavanje. Nije ju zanimao njegov novac. Bilo joj je stalo samo do njega. No ta joj činjenica nije nimalo pomogla. „Ne budi blesav. Znaš da ja...” Iako je osjećala silnu potrebu da ih izgovori, progutala je riječi koje bi je doživotno vezale za njega. Bila je šokirana što njezina prva reakcija na Jonasovu prosidbu nije bila kategoričko odbijanje. Plan da se nikada ne uda bio je jedan od glavnih uporišta njezina postojanja otkako je postala svjesna nejednakosti odnosa između muža i žene. Jonasu je trebalo samo tjedan dana - doduše, tjedan dana ispunjenih strašću i osjećajima koji su joj promijenili život - da je dovede do stanja u kojem joj zamisao o braku više nije bila toliko mrska. Od svih promjena koje je pokrenuo u njoj, preobražaja iz nevine djevojke u senzualnu ženu i nezamislivog širenja njezinih dotadašnjih svjetonazora, ta je bila najveća. No brak je i dalje značio stavljanje sebe u podređeni položaj do kraja života. Iako se u njoj pojavila čežnja da prihvati njegovu bračnu ponudu, ipak se prisilila na oprez. Jonasa je poznavala tek tjedan dana. Mora prvo izvući Robertu iz nevolje, pa onda otkriti Jonasu istinu o njegovu podrijetlu, i tek nakon toga mu možda, samo možda, pristane postati ženom. A postoji i velika mogućnost da se, nakon što shvati kako mu je prešutjela tako značajnu informaciju, možda neće više htjeti oženiti njome. Glas joj je podrhtavao od nervoze. „Znaš da te želim. Svaka bi žena bila sretna da te ima.” Pogled pun nepovjerenja koji joj je uputio bio je poput izravna udarca u njezino ranjeno srce. „Misliš svaka žena kojoj se ne gade trolovi.” ~ 151 ~ Anna


Foxy

Bijes je učini hrabrom. Uspravila je leđa i obujmila mu dlanovima lice. „Ti si najbolji čovjek kojega poznajem.” Odgovorio joj je smijehom toliko zatrovanim cinizmom da joj se želudac stisnuo od tuge. „I zato se toliko trudiš pronaći razlog da me odbiješ.” Sidonie ga snažno poljubi, a onda ga pusti. „Ti si budala, Jonas Merrick.” Jonas stisne vilicu, nimalo se ne razvedrivši. Želudac joj se zgrči kad je shvatila kako je on i dalje uvjeren u svoju temeljnu nedostojnost. „Znači li to da ćeš ostati? Čisto sumnjam.” „Jonase, odavno sam se zaklela da se nikad neću udati”, ozbiljnim tonom odgovori Sidonie. On se pridigne s jastuka i obuhvati joj svojom snažnom šakom stražnji dio glave, uvukavši prste u njezinu zamršenu kosu. „Ja nisam William.” „Naravno da nisi. No svejedno bih bila tvoje vlasništvo.” Stisak na njezinom potiljku se pojača. „Potpisat ću što god treba. Dat ću ti novac, prava, zemlju, kuće.” „I dalje bih bila tvoja žena.” „To nije smrtna presuda.” „Žao mi je”, reče ona beznadno. „No kad bih se udala za nekoga, onda bi to bio ti. Ne očekujem da razumiješ.” Nije mogla vjerovati da je onaj zajedljivi, arogantni nitkov kojeg je upoznala prije tjedan dana spreman zanemariti svoj ponos predloživši joj da se uda za njega. Nije mogla vjerovati ni da ona, usprkos svemu što je naučila o braku, ali i onomu što je još ostalo nerazjašnjeno među njima, razmišlja o prihvaćanju njegova prijedloga. „Doista misliš da će ti biti bolje samoj nego kao mojoj ženi?” Jonas joj pusti glavu, no pogled njegovih srebrnih očiju ostao je nepokolebljiv. „Spomenula si samo ono čega bi se udajom morala odreći. A što je s onime što bi dobila? Zar ne želiš imati djecu? Ne bi li voljela imati nekoga komu bi se mogla obratiti u slučaju nevolje? Možeš li živjeti bez muškog dodira?” Nije ju mučilo pitanje može li živjeti bez muškog dodira, nego može li živjeti bez Jonasova dodira. Pružila mu je ruku u nijemoj gesti traženja oprosta. Iako se jednim dijelom pitala bi li bilo toliko pogrešno reći mu da. „Nisam olako donijela tu odluku.” Ignorirajući njezinu gestu, on reče glasom u kojem se nazirao očaj. „Ne zamjeram ti što me odbijaš. Nisam baš dobra partija.” Ona stisne usne. „Prestani se sažalijevati.” Jonasje djelovao iznenađeno. „To je istina.” „Ti si najpametniji čovjek koga poznajem.” Pitala se zašto se uopće prepire s njime kad očito nije spreman prihvatiti njezino odbijanje. Svejedno je nastavila. Jonas mora postati svjestan svoje iznimne vrijednosti. Stisnula je šake na bedrima. „Pažljiv si i duhovit, a uz to si i ljubavnik o kakvom sam samo mogla sanjati. Razvijeni li sklonost prema luksuzu - što bi se čak i moglo dogoditi nakon ovih tjedan dana - toliko si bogat da ne bi ni opazio kad bih počela kupovati pozlaćeno donje rublje.” Osmijeh mu je bio kolebljiv, ali se ipak nasmiješio, izvukavši je barem malo iz stanja duboka jada. „Kad je u pitanju tvoje donje rublje, nema toga što ja ne bih opazio, amore mio.” ~ 152 ~ Anna


Foxy

Sidonie se zacrveni. Glas joj više nije bio toliko odlučan. „Podcjenjuješ svoju privlačnost, Jonas. Koliko ti je trebalo da me odvedeš u krevet? Tri dana? Četiri? A bila sam neosporno ćudoredna.” Osmijeh mu poprimi zajedljivu notu. „Čuvaj se. Nastaviš li me toliko hvaliti, još ćeš se i pristati udati za mene.” „Poznajemo se tek tjedan dana.” Kad bi samo znao koliko je bila blizu popuštanja i slanja svega ostalog k vragu. No čak i dok je čeznula da se baci Jonasu u zagrljaj, izazivajući svemir da joj ga pokuša oteti, nije mogla zaboraviti posljednji Williamov napad na Robertu, niti svoj strah kad je čula da njezin šurjak sve više gubi doticaj sa stvarnošću. Prvo mora smjestiti Robertu negdje na sigurno, onda će Jonasu reći istinu o njegovu rođenju i tek će nakon toga moći odlučiti želi li provesti budućnost uz njega. „Ja svoje odluke brzo donosim, bella”, reče Jonas, pa malo zastane. „A rekao bih da i ti to činiš.” „Ne poznaješ me dovoljno.” „Ne pravi se glupa, Sidonie.” Nije više bilo nijedne sjene u njegovu osmijehu, samo beskrajna nježnost. Na jedan suludi trenutak, zagledala se u izražajne crte njegova lica i sve su prepreke nestale kao izmaglica kada grane sunce. Život proveden uz tog muškarca činio joj se poput obećana raja. „Počašćena sam tvojom ponudom, Jonas. Ali... ne mogu.” Oči mu izgube sjaj i on se premjesti na rub kreveta. „To je tvoje pravo.” Zvučao je hladno i staloženo. No iza te hladnoće jasno je čula njegovu uzburkanu patnju. Ne bi trebao zvučati tako. Ne nakon samo tjedan dana. Posegnula je za njime, ali je zastala prije nego što ga je dotakla. „Žao mi je.” Jonas slegne ramenima. Nekoć bi je njegova ravnodušnost možda i uspjela obmanuti. Kad ga je upoznala prije tjedan dana, ostavljao je dojam muškarca koji igra svoje igrice iz čista prkosa. Sada je znala da on nije takav. „Nisi mi ništa obećala.” Ali jest, obećala mu se svojim srcem. Svojim tijelom. Tisućama uzdaha svoje potpune predaje. A možda ga je podcijenila? Bi li možda Jonas mogao, ako bi mu otkrila sve što zna, pronaći kakvo rješenje za Robertinu nedaću? On je neustrašiv i sposoban i njegovo mu bogatstvo da je moć u situacijama u kojima se Sidonie ne bi mogla nadati uspjehu. A onda joj, poput jeke, u glavi zazvone riječi koje je izgovorio vojvodi od Sedgemoora, „To je neizbježno.” Robertina sigurnost je prevažna da bi je izlagala opasnosti radi muškarca kojeg pozna je samo tjedan dana. Dovoljno je šokantna već i sama činjenica da mu se bez oklijevanja predala, no ne smije zaboraviti na obvezu prema svojoj sestri. Gledajući izravno u tog muškarca koji joj je pružio trenutke najuzvišenije radosti, izvukla se kukavičkim riječima. „Moram razmisliti, Jonase.” Okrenuvši se prema njoj, nije izgledao nimalo sretnije. Bio je dovoljno razborit da zaključi kako je Sidonie vjerojatno već napola odlučila da se ne želi udati za njega. „Odeš li sad, imam osjećaj da te nikad više neću vidjeti.” „Daj mi mjesec dana. Sve se prebrzo odvijalo.” ~ 153 ~ Anna


Foxy

„Tjedan dana.” Na vlastito iznenađenje, s obzirom na ozbiljnost odluke koju je trebala donijeti, Sidonie se nasmije. „Vrlo si zahtjevan. Samo bi se samouvjerena žena mogla nositi s tobom.” Njegove srebrne oči zablistaju. „Ti si dorasla tom zadatku, carissima.” Što je najtragičnije, i ona je vjerovala u to. Sagnula je glavu. Glas joj je bio jedva čujan. „Tjedan dana.”

~ 154 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 23

JONAS JE PROMATRAO Sidonie koja je sjedila pokraj njega u ljuljajućoj kočiji. Nevoljko je popustio pred njezinom mudrom odlukom da ostavi svu svoju novu odjeću u zamku, no bilo mu je mrsko gledati je u otrcanoj haljini od bijelog muslina. Trebao je reći gospođi Bevan da je baci u vatru, umjesto da je opere. Čim mu se Sidonie vrati, a mora se vratiti, okitit će je svilom i dijamantima. I, tako mu Boga, sam će spaliti tu groznu pelerinu. Sjedila je uspravnih leđa, staložena, ruku u rukavicama spojenih u krilu, zureći u krajolike koji su promicali pokraj njih. Veći dio puta provela je drijemajući, glave naslonjene na njegovo rame. Gledao je u njezino lijepo lice, opažajući na njemu znakove umora i brige te suptilnu energiju žene koja je nedavno bila seksualno zadovoljena. Bila je neuobičajeno tiha cijelim putem od Devona. Zapravo, bila je neuobičajeno tiha još otkako ju je impulzivno zaprosio, izuzevši njihovu neizbježnu svađu nakon što je Jonas inzistirao da je otprati doma. Koliko god mrzio kuću one svinje Williama nazivati Sidonienim domom. Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do Ferneva, ljetnikovca koji je kupio kako bi izludio svoga bratića. Nevjerojatno koliko se čovjek može promijeniti u samo tjedan dana. Ili barem u tjedan dana provedenih sa Sidonie. Likovao je podižući taj blještavi spomenik svojem svjetovnom uspjehu točno ispred Williamovih ulaznih vrata. To je trebao biti trajni podsjetnik na činjenicu da je, premda kopile, Jonas ipak bio vrški bogato kopile. Sada mu se njegova težnja za osvetom činila djetinjastom. Vrijeme koje je proveo sa Sidonie isisalo je otrov iz stare rane. Možda je to bio početak mudrosti, to što je napokon odlučio kažnjavanje nedjela svoga rođaka prepustiti nebesima. Obuzme ga nelagoda sjetivši se kako je iskoristio Sidonienu sestru u svojim makinacijama. Roberta možda jest privukla nevolju, no on je bio gad koji je to kanio iskoristiti. Sidonie mu je to prebrzo oprostila. Njegove su namjere bile pokvarene do krajnjih granica. Uvjeriti Sidonie da se uda za njega bilo mu je važnije od osvete. Njegova prosidba jest bila impulzivna, no čim je izgovorio te riječi znao je da je vjenčanje jedini mogući ishod njihove veze. Sidonie je žena kakvu muškarac želi imati doživotno. Sidonie Forsythe je biće vatre i svjetlosti. Žudio je za tom toplinom kao za zrakom koji diše. Kad je bila s njime, postajao je dijelom moćne plime čovječanstva. Osjećao se čovjekom kakvog bi žena čak mogla i... zavoljeti. Proučavao je Sidonieno vitko tijelo u polutami kočije. Je li u njezinoj maternici već raslo njegovo dijete? On je vražji gad koji ju je nečasno uhvatio u klopku, no pomisao na Sidonie koja postaje sve zaokruženija i tromija, bila mu je neopisivo privlačna. Ona okrene glavu kako bi ga promotrila. Nadao se da mu nije pogodila misli. „Ne smiješ doći u Barstowe Hall. Ako William dozna da sam bila s tobom, nadrljali smo.” ~ 155 ~ Anna


Foxy

„Naredio sam Hobbsu da nas odvede u Ferney, a odatle ću te otpratiti pješice preko parka. Tvoja će čast ostati neokaljana, bella.” Htio je sačuvati i više od njezine časti. Želio je da cijeli svoj život povjeri u njegove ruke. Polako, Jonase, polako. Strpljenje se uvijek isplati. „Ne trebaš me pratiti. Sumnjam da će me usred Wiltshirea zaskočiti banditi.” „Želiš mi uskratiti priliku da provedem još malo vremena s tobom, dolcissima ?” „Misliš da je meni lako?” upita ga Sidonie utučeno. „Napustiti te nakon onoga što smo doživjeli zajedno?” Jonas je primi za ruku. Njegova se uzburkana krv odmah smirila. Bio je dovoljan samo jedan njezin dodir i njegov se svijet ponovno okretao u pravom smjeru. Čekao je da se Sidonie povuče. Izuzevši one slatke trenutke kad se privila uz njega u snu, cijeli ga dan gotovo uopće nije dodirivala. Njegova prosidba pokvarila je neusiljenost njihovih tjelesnih kontakata. Sve do tog trenutka. Snažno mu je stisnula ruku, i čak je kroz dva sloja kožnih rukavica osjetio njezin očaj. Možda će mu tih tjedan dana razdvojenosti zapravo koristiti. Sidonie će imati vremena shvatiti koliko joj nedostaje muškarac u krevetu. Međutim, kao prava sentimentalna budala, Jonas je od nje želio više od tjelesne požude. Želio je to velikodušno srce koje ju je natjeralo da umjesto svoje sestre završi u zagrljaju nakaze. Koliko god to zvučalo bezobzirno, ljubomorno i potrebito, Jonas je želio da ga Sidonie voli baš kao što voli Robertu. Jednakom bezuvjetnom odanošću, jednakom uviđavnošću i poštovanjem. Možda je to krajnje sebično od njega, ali, dovraga, želio je da ga voli više nego Robertu. „Ne moraš otići, tesoro”, reče joj nježno. „Mogu okrenuti kočiju i do sutra ćemo se vratiti u Devon. Ili možemo ostati u Fernevu. Neću biti sitničav, možeš dobiti koju god sobu želiš. Moju, po mogućnosti.” „Ne dovodi me iskušenje.” U usporedbi s njezinim uobičajenim osmijesima, ovaj je bio karikatura. Slobodnom je rukom trljala obrvu, kao da je boli glava. Krivnja ga probode poput mača. Nije ju imao pravo mučiti. Sidonien duboki uzdah zvučao je neizrecivo tužno. „Sve to zvuči tako normalno kad ti govoriš o tome, no oboje znamo da nije u redu.” Glas mu je podrhtavao od iskrenosti. „Zašto bih se brinuo zbog skandala? Zašto bi se ti brinula? Što si dobila čineći ono što se od tebe očekivalo? Crnčiš za Williama u robovskim uvjetima, a Roberta te iskorištava. Ja živim okružen skandalom otkako je brak mojih roditelja proglašen nezakonitim. Samo podigni visoko glavu i nitko te neće dirati.” Sidonie stisne šaku. „Obećao si mi tjedan dana vremena za donošenje konačne odluke.” „Možeš se premišljati i u Fernevu.” ,,U tvojoj blizini nisam u stanju suvislo rasuđivati.” Znači li to da će ostati? Jedan pogled na njezin odlučan izraz lica potvrdio je Jonasove sumnje. Kočija se lagano zaustavi pred razmetljivo živopisnom kućom. Jonas uzme Sidonienu torbu i pomogne joj izaći, pa Hobbs nastavi prema konjušnici. Lakaj im otvori visoka ulazna vrata, naklonivši se teatralno, no Jonas ga potjera unutra. ~ 156 ~ Anna


Foxy

Prvi put u tom danu, ugledao je iskrenu vedrinu u Sidonienu pogledu dok je promatrala kićenu fasadu od portlandskog kamena, balustrade, zabate i stupove. „Znaš, odavno čeznem vidjeti Ferney iznutra. Svi su susjedi očarani njegovom ekstravagancijom. Bila sam baš razočarana kad sam vidjela da u glavnoj dvorani zamka Craven gotovo da i nema pokućstva.” Bez imalo zadovoljstva, Jonas pogleda prema nadsvođenom trijemu s gomilom stupova i veličanstvenom dvostrukom stubištu. „Bilo je djetinjasto od mene što sam to kupio.” Nije pokušala izvući ruku iz njegove. „Ne bih baš rekla. William je bio silno uzrujan zbog toga. Smatram to mudro utrošenim novcem.” K vragu, nije je mogao pustiti. Ne još. „Ostani barem sat vremena, da ti pokažem kuću. Sluge neće širiti glasine. Predobro ih plaćam da bi dovele u opasnost svoje radno mjesto.” Sidonie odmahne glavom, sagnuvšije toliko da joj je ružni šeširić prekrio lice. Kad bude spaljivao onu vražju pelerinu, za potpalu će iskoristiti tu slamnatu grozotu. „Ne razumiješ, Jonase”, reče ona smirenim glasom. Shvatio je da je Sidoneino držanje samo na površini mirno. Ispod prividnog prihvaćanja neminovnog, ona je bila nesretna i nesigurna. „Ne odem li sada, bojim se da uopće neću otići.” Zgrabio ju je za ruku kao da je ne želi više nikada pustiti. „Onda nemoj otići.” Ona podigne glavu i zagleda se u njega. Pogled joj je bio prazan, a lice blijedo. „Tebi je trebalo tjedan dana da me zavedeš i dovedeš do stanja ludila u kojem razmišljam čak i o braku. Daj i meni tjedan da razmislim želim li promijeniti sve svoje životne planove.” To je zvučalo prihvatljivo. K vragu, i jest prihvatljivo. „Ja ću ostati u Fernevu. Trebaš samo prijeći granicu između dva posjeda.” Pomilovala mu je bradu nježnom gestom koja ga je podsjetila na stotine drugih nježnih gesta. Suspregnuo je potrebu da je nastavi nagovarati. Ionako ne bi popustila. Njegova je ženska snažna i nepokolebljiva. I mora biti takva ako će se odvažiti na život s njime. No i dalje je gledala u njega kao da bi radije umrla nego skrenula pogled. Je li svjesna koliko mu malo treba da je uzme u naručje i odvede sa sobom? „Hvala ti”, rekla je tiho. Dotakla mu je usne u znak oproštaja i on spazi bljesak suza u njezinim očima. Zarobljen u dubinama njezina smeđeg pogleda, osjetio je tu kobnu izjavu na vrhu jezika. Suzdržao se izgovoriti je, iako je Sidonie zacijelo znala da je voli. Svaki njegov postupak odavao je njegove osjećaje, koliko god bilo opasno izgovoriti te riječi. „Sidonie...” „O, dragi moj...” Glas joj pukne i ona posrne, ostavši bez snage. Jonas je uhvati oko struka, iako se već uspravila i pogledala ga u lice. „Nemoj mi ovo dodatno otežavati.” „Pojedi barem štogod prije no što odeš.” Sidonie se drhtavo nasmiješi. „I dalje me nastojiš nahraniti.” „Prezalogaji štogod da se okrijepiš nakon putovanja.” Njegov ponos se zgražao kako ju je molio za još jednu minutu, još jedan sat, no nije ga više bilo briga. Ona odmahne glavom. ,,Ne, Jonase.” „Stalo govoriš ne, Jonase”, odgovori on pomalo divlje. Znao je da to nije bilo pošteno od njega, ali bio je tako strašno očajan. ~ 157 ~ Anna


Foxy

Osmijeh joj zatreperi toplinom koja je smirivala njegov bijes. „Ne uvijek.” On zatvori oči i preplave ga sjećanja na njihove strastvene noći. O, Bože, još malo i počet će tuliti kao tele bez majke. Ona mu ponovno dotakne obraz s ožiljcima. „Samo me poljubi... poljubi me umjesto pozdrava.” Uvjeravao je samoga sebe da će mu se Sidonie vratiti nakon tjedan dana. Sigurno će se opametiti kad se bude suočila sa samotnom stvarnošću. Sigurno će joj nedostajati jednako kao što ona nedostaje njemu. No nije se tako osjećao. Osjećao se kao da ga zauvijek napušta. Odvukao ju je u sjenu stubišta kako bi je zaštitio od radoznalih pogleda iz kuće. Polako je ovijao ruke oko nje, uživajući u savršenoj usklađenosti njihovih tijela. Ona mu je rukama klizila uz prsa, ostavljajući vrući trag čak i kroz odjeću, te ih spojila iza njegova vrata. Zurio je u nju, upijajući svaku crtu njezina lica. Krupne, blistave oči; naglašene obrve; oštru, odlučnu bradu, koja je odavala tvrdoglavost iza dobrote. Je li bio posve siguran u to? Da nije tvrdoglava, još bi bila u njegovoj postelji. Da nije tvrdoglava, ne bi je toliko volio, prokletnicu. Sagnuo je glavu. Ona razdvoji svoje sočne usne i oboje ih smjesta obuzme strast, kao i prilikom svakog njihovog poljupca. Upali su u plameni vrtlog požude i potrebe. Jonas posesivno gurne jezik u Sidonicna usta, dokazujući joj ono što mu nije htjela priznati riječima, ali mu je potvrđivala svakim svojim dodirom. Stenjala je, uzvraćajući mu poljupce jednako proždrljivo, kao da je nastojala cijeli život stisnuti u taj jedan zagrljaj. Poljubac se prebrzo promijenio, a vatra se stišala dok na kraju nije ostao samo blago tinjajući žar. Sjetio se da je to njihov rastanak i srce mu je zamalo prepuklo. Sidonie tiho zajeca iz dna grla, pa se polako i nevoljko odmakne od njega. Pustio ju je. Nije imao izbora. Obećao joj je slobodu ako se pristane udati za njega. Bude li je sada prisiljavao, bit će poput onih muževa-tirana kojih se Sidonie bojala. Spuštala je ruke s njega veoma sporo, kao da nije htjela prekinuti kontakt. Suze su joj blistale u tamnim očima, no stajala je uspravno, visoko podignute glave. „Vrati me u Barstowe Hali, Jonase.”

SIDONIE SE MORALA uvući u Barstowe Hall kroz kuhinju. Obično bi se u to doba dana malobrojna posluga okupila ondje uz čaj. Na njezino iznenađenje, golema podzemna prostorija bila je prazna. Pripremila je priče o svojem posjetu Londonu, no nije ih imala kome ispripovijedati. Niti je morala smišljati razloge zašto ju je jedan od Robertinih gradskih prijatelja dopratio do ulaznih vrata te nastavio odmah dalje nekim hitnim poslom. Ni hodajući dalje kroz kuću nije naišla ni na jednog slugu. Tišina je bila jezovita, stravična. Kožom joj prođe ledeni drhtaj. U studenom predvečerju, sobe su bile hladne i mračne. „Ima li koga?” Jedini je odgovor bila jeka njezina glasa. Što se, zaboga, dogodilo dok je nije bilo? Zar je William otpustio svu poslugu? Znala je da je njezin šurjak u problemima, no nije bila svjesna da je u toliko lošem financijskom stanju. ~ 158 ~ Anna


Foxy

Hodala je hodnikom na drugom katu, prema svojoj spavaćoj sobi, kad odjednom začuje prigušeni tresak koji je dolazio iz dječjih prostorija na gornjem katu. Koža joj se naježi od straha. Možda je lopov provalio u kuću? Neće imati bogzna što ukrasti. William je prodao sve što je bilo iole vrijedno. A toga je ostalo veoma malo jer je Jonasov otac opustošio kuću prije svoje smrti. Polako je spustila torbu na pod i uzela okrnjenu zemljanu vazu s ukrasnog stolića. Da nije bila oštećena, William bi i nju odavno bio prodao. Šuljajući se, popela se na treći kat. Prilazeći oprezno otvorenim vratima dječje sobe, podigla je vazu iznad glave. I smjesta je ispustila od iznenađenja. „Roberta?” upita Sidonie kroz lomljavu grnčarije na golom podu. Njezina sestra se naglo okrene, zastavši u pražnjenju natrpanih, prašnjavih zidnih polica. Na podu kraj nje zjapila su dva otvorena kovčega. Jedan je bio pun igračaka. Drugi je bio prazan. „Isuse, nasmrt si me preplašila.” Roberta potrči preko komadića razbijene vaze kako bi zagrlila Sidonie. „Jesi li dobro? Bila sam silno zabrinuta za tebe.” Sidonie joj uzvrati zagrljaj, osjećajući Robertinu drhtavu napetost. Njezina je sestra uvijek bila emocionalno nestabilna, no ovo je bilo jače od sestrine uobičajene nervoze. Nešto je ozbiljno pošlo po zlu. „Dobro sam.” Roberta se odmakne i promotrije namrštivši se. „To je prilično ležeran odgovor za ženu koja se upravo vratila iz brloga čudovišta.” „On nije čudovište.” „Nije te povrijedio?” Što reći na to? „Nije.” „Baš mi je drago. Iako teško mogu povjerovati u to. Moraš mi sve ispričati, ali ne sada. Sad mi moraš pomoći.” Roberta se okrene kako bi zgrabila još igračaka s police i ugurala ih u prazni kovčeg. Promotrivši napokon dobro svoju sestru, Sidonie probode bol u sljepoočnicama od lošeg predosjećaja. Roberta je izgledala grozno. Bila je izbezumljena i neuredna, a lady Hillbrook je uvijek pazila da u javnosti izgleda comme ilfaut. Rub njene zelene haljine od muslina bio je prašnjav, blijedi obrazi prekriveni prljavštinom, a ni frizura joj nije bila u boljem stanju. „Što to radiš, za ime Božje? Gdje su sluge?” Roberta baci drhtavim rukama napuklu pločicu za pisanje u prazni kovčeg. „Otjerala sam ih danas poslijepodne. Svi su oni potkazivači i uhode.” Sidonie detaljno promotri Robertu, naviknuta tražiti na njoj tragove nasilja. „Jesi li dobro?” Izbjegavajući sestrin pogled, Roberta zgrabi izlizanu garnituru olovnih figurica vojnika koje njezini sinovi godinama nisu dotakli. Mučila se pokušavajući ih ugurati u kovčeg. „Naravno da sam dobro. O, pobogu, zašto ovo neće stati unutra?” Sidonie joj naglo priđe i uhvati je za ruke, držeći ih čvrsto sve dok nije dobila njenu potpunu pozornost. Izbliza je na Robertinu licu, iza uobičajene smušenosti, ugledala krajnju ~ 159 ~ Anna


Foxy

paniku. Samo je jedna osoba mogla tako preplašiti Robertu. „U čemu je problem, Roberta? Što je William učinio?” Što se, za ime Božje, dogodilo? Je li William čuo za Robertine kockarske dugove Jonasu? Je li njegova mentalna nestabilnost, o kojoj je vojvoda govorio u zamku Craven, prerasla u pravo pravcato ludilo? Sidonie je bilo jasno da je Roberta previše uznemirena za razmišljanje o bilo čemu osim o sadašnjem trenutku. Nije se čak ni pretjerano brinula zbog opasnosti u koju je poslala Sidonie, toliko je bila obuzeta strahom. „Ne možemo sada razgovarati.” Roberta se oslobodi sestrina stiska i nastavi skidati igračke s polica. „Moramo otići odavde prije Williamova dolaska.” „Napuštaš ga?” Roberta je nasumce bacala igračke. Poderana lopta za kriket promaši kovčeg i otkotrlja se po podu. „Da.” Sidonie nije bilo žao što to čuje, ali se pitala kako će sestra i ona preživjeti dok konačno u siječnju ne dobije svoje nasljedstvo. „Ali zašto?” „Taj čovjek je svinja.” „Bio je svinja tijekom cijelog vašeg bračnog života. Zašto ga baš sada ostavljaš?” „Nemamo vremena za objašnjavanje.” Robertine su oči svjetlucale od panike. „Molim te k’o Boga, pomozi mi ovo spakirati.” Sidonie pokuša čvrstim glasom smiriti svoju sestru. U osam godina Robertina burnog braka nikad je nije vidjela u ovakvom stanju. „Samo mi reci što se događa.” Roberta baci nervozan pogled preko Sidoniena ramena, kao da očekuje da se William iznenada pojavi i proždre ih kao babaroga iz dječjih priča. „Ne navaljuj, Sidonie.” „Ponašaš se suludo. I zašto ti trebaju igračke tvojih sinova?” Roberta letimice pogleda u prenatpane kovčege. ,,A što ti misliš zašto, Sidonie? Treba mi novac. Ali onaj prokletnik je opustošio cijelu kuću, prodavši sve što se moglo prodati.” Lice joj nakratko zasja u nadi. „Jesi li pronašla štogod vrijedno u knjižnici?” Sidonie odmahne glavom. „Samo bezvrijedno smeće. Zbog čega si odlučila ostaviti Williama?” Roberta napokon prestane bacati igračke po sobi i pogleda u nju, lomeći ruke u bolnom očajanju. „Izgubila sam u kartanju.” Sidonie, koja se još nije oporavila od rastanka s Jonasom, posrne unatrag. U glavi joj se zavrti od užasa. Gotovo ne vjerujući u ono što je upravo čula, drhtavu je ruku pritisnula na srce koje je prijetilo iskočiti iz kože. Bila je previše zgrožena da bi bila bijesna, iako je znala da će se to neminovno uskoro dogoditi. „Nisi valjda, Roberta? Nakon što si već dugovala cijelo bogatstvo gospodinu Merricku?” Roberta je imala dovoljno obzira da barem izgleda postiđeno, no brzo odgovori prije nego što je Sidonie stigla nastaviti s optužbama. „Ovo je bila sitnica. Dvije stotine gvineja u igri piketa s lordom Maskellom. Gad je inzistirao da mu odmah platim, a onda je zaprijetio da će reći Williamu.” O, ne, Roberta... ~ 160 ~ Anna


Foxy

Bila je to katastrofa nezamislivih razmjera. Sidonie je mislila da će njezina sestra nakon što je uspjela izbjeći sramotu s Jonasom, postati ponizna i promijeniti način života. Kako li je samo naivna i glupa bila. Roberta se nikad neće promijeniti. Ovisna je o kockanju kao pijanac o konjaku. „Roberta, kako si se mogla ponovno kockati nakon onoga što se dogodilo s gospodinom Merrickom?,, upita je kroz stisnute usne. Roberta neuvjerljivo slegne ramenima. Bila je svjesna rizika, no svejedno se upustila u njega nastavivši s kockanjem. „Išlo mi je dobro. Samo kukavica napušta igru kad ga karte vole.” „I zato si nastavila igrati sve dok nisi izgubila dvije stotine gvineja”, ogorčeno će Sidonie. Pozlilo joj je od jetkog okusa bijesa dok je pokušavala obuzdati nagon da zavrne krhki vrat svoje sestre. „Kamo planiraš otići?” O, Jonase, da sam barem ostala s tobom. Da barem nikad nisam napustila zamak Craven i tvoj zagrljaj. „Mislila sam možda u Brighton ili Harrogate. Želim živjeti negdje gdje je zabavno.” Sidonie stisne usnice, no suzdržala se od vikanja. Ionako bi bilo uzaludno. „Nisi li se već dovoljno zabavila?” Robertine usne počnu drhtati. „Nemoj se srditi.” „To je jače od mene.” Sidonie duboko udahne, pokušavajući smisliti nekakav izlaz iz te katastrofe. U glavi joj se vrtjelo od sukoba osjećaja obveze prema Roberti s onime što je osjećala prema Jonasu. Vjenčani list njegovih roditelja davao joj je moć da ucijeni Williama, no onda ne bi smjela reći Jonasu da je zakoniti nasljednik. A povrijedi li Roberta Williamov ponos, mogao bi je iz čista inata prisiliti da i dalje živi s njime, bez obzira na gubitak plemićkog naslova. Sidonie je trebalo vremena i da smisli kako će prisiliti Williama na odustajanje od skrbništva nad svojim sinovima. Robertin će ga histerični bijeg toliko razjariti da nikad neće pristati na pregovore. Sidonie je iz iskustva znala koliko je nerazborit kad ga netko izazove. Trudila se govoriti mirnim glasom. ,,William će te pronaći u nekom mondenom mjestu. Moraš nestati. Moraš nestati barem dok ne dobijem svoje nasljedstvo. A čak ni nakon toga William ne smije znati gdje si. Bude li želio da mu se vratiš, zakon će biti na njegovoj strani.” Robertin pogled više nije bio toliko mahnit. Nakratko je opet bila ona starija sestra koju je Sidonie oduvijek voljela. „Znaš kakav mi je bio život s njim. Ti bi prva trebala podržati moju težnju za slobodom.” „Nisi sve dobro promislila.” Sidonie suspregne želju dajoš štogod doda. „Razmišljat ću kad odem.” Ponovno se uznemirivši, Roberta posegne za mikadom visoko na polici pokraj nje. „Moramo poći. William će znati da sam tu. Ovoje prvo mjesto gdje će me tražiti.” Iako joj se pred očima sve zacrvenjelo od bijesa, Sidonie opazi da se Robertin izraz mijenja. Lice joj poprimi boju snijega. Prljavština se isticala na njezinom blijedom tenu poput ožiljka. Roberta posrne unatrag, ispustivši štapiće mikada koji zveckajući popadaju po podu. ~ 161 ~ Anna


Foxy

Poput smrtonosnog zagađenja, kroz panično se ozračje protegne Williamov ljigavi glas. „Ugodno je čuti koliko me dobro poznaješ nakon osam godina bračnog blaženstva, draga moja.”

~ 162 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 24

SIDONIE SE ZALEDILA krv u žilama.William...” On je odgurne prolazeći pokraj nje. Od udarca u zid sav joj zrak uz šištanje izleti iz bolnih pluća. Hodajući prema Roberti, čizmama je gazio po razbijenoj grnčariji. Koristeći svoje masivno tijelo kao oružje zastrašivanja, prijeteći se nadvio nad svoju ženu koja se uplašeno šćućurila. „Pokušala si klisnuti, ha, kujo?,, „Ja... Ne znam o čemu govoriš, dragi”, uzmičući je mucala Roberta, sve dok nije leđima udarila u prazne police iza sebe. Sidonien se želudac bolno grčio od straha. Dovoljan je bio jedan pogled na Willamove stisnute oči i nabrekle obraze i smjesta je znala da je pitanje trenutka kad će se dogoditi ono protiv čega se toliko dugo i čvrsto borila. William će ubiti Robertu. Sidonie se podigne na drhtave noge i zaleti se naprijed ne bi li stala između Roberte i Williama. „Ne diraj je!” „Makni mi se s puta, prokleta beskorisna droljo!” Ne skidajući pogled sa svoje žene, William grubo zgrabi Sidonie za ruku i baci je na pod. Prilikom pada udarila je glavom i nakratko joj se zacrnilo pred očima od boli. Mahnito je nastojala odagnati bol i razbistriti vid. Glasovi su joj čudno odzvanjali u glavi dok je ležala pod Williamovim nogama, a onda je postupno kroz zvonjavu u ušima počela razabirati riječi. „Nemoj mi ozlijediti sestru”, poviče Roberta, bacivši se pred Sidonie. „Umukni, bijedna kravo.” Sidonie je ošamućeno promatrala Williama kako grabi Robertu za kosu i gura je na koljena. Grubo joj je podizao glavu prisiljavajući je da ga pogleda u oči, sve dok joj se vrat nije izvio u neprirodan položaj, a pogledi im se susreli. „Molim te, Williame, preklinjem te!” Suze su tekle niz Robertine blijede obraze. Williamovo lice bilo je grimizne boje, a pljuvačka mu se skupljala u kutovima usta. Podigao je mesnatu šaku iznad svoje žene. Sidonie se okrene želudac od jeze. „Maskell mi je rekao što si radila.” „Molim te, nemoj me tući!” Roberta se bezuspješno pokušavala osloboditi. William divljački povuče njenu razbarušenu punđu. „Pusti je!” poviče Sidonie. Ustala je teturajući i bacila se na Williama. Zasiktavši, zarila je nokte u ruku koja je držala njenu sestru, dovoljno duboko da poteče krv. Nekoliko nepromišljenih sekunda Sidonie nije napadćda Robertina nasilnog muža, nego životinju koja je unakazila Jonasa i pritom uživala. „Prokletstvo! Jebena mačketino!” William ispusti Robertu, koja nemoćno padne na pod, i bijesno se okrene prema Sidonie. William je bio debeo, ali je svejedno bio krupan, moćan muškarac, i znatno jači od žene Sidoniene građe. Grubo se oslobodi njezinih noktiju, a zatim je ošamari. Bol joj ponovno ~ 163 ~ Anna


Foxy

sijevne cijelim tijelom kad je udarila o goli pod, prekriven krhotinama grnčarije i razbacanim igračkama. Ruku podignutih iznad glave, Sidonie se sklupča kako bi se zaštitila. Iza sebe je čula Robertu kako se puzeći po prljavom podu odmiče od svoga muža. „Što...” začula je Robertin šokirani glas, a zatim tutnjavu čizama po podu i odjekujući prasak. „Usudiš li se ponovno je dirnuti, možeš se oprostiti od života.” Sidonie se od šoka nije mogla pomaknuti iz šćućurena položaja na podu. Sigurno ima slušne halucinacije. Bila je uvjerena da je čula Jonasov glas. No to je nemoguće. Jonas je ostao u Ferneyu. Oprezno je spustila ruke. Stisnutih šaka i teško dišući, Jonas je stajao iznad Williama koji je ležao na podu, raširenih udova. „Jonase...” promuklo protisne Sidonie. Od olakšanja joj se još jače zavrti u glavi nego od Williamovih udaraca. Ohrabrena njegovom nazočnošću pokušala je ustati, no još nije bila u stanju uskladiti udove. „Ustani, prokletniče, da te mogu ponovno oboriti”, zasikće Jonas Williamu kroz stisnute zube. Njegovo je košćato lice bilo ukočeno od gađenja i bijesa. Protresavši glavom nakon zadobivena udarca, koji je očito bio veoma jak, William se teškom mukom podigne u sjedeći položaj. Šakom veličine tanjura trljao je bolnu vilicu, dok su mu oči bile usredotočene na Jonasa, ispunjene otrovnim prezirom od kojeg su Sidionie prošli srsi. „Goni se s mojega posjeda, prljavo kopile.” „Što radiš ovdje, Jonase?” upita ga Sidonie. Ne skidajući pogled sa svoga bratića, Jonas odstupi par koraka i pruži joj ruku. „Jesi li dobro?” „Da... da.” Ruka mu je bila snažna i topla i krijepila je njezinu poljuljanu hrabrost. Zavrtjelo joj se u glavi od nagla ustajanja, pa se naslonila na njega dok ne povrati ravnotežu. „Što ovo, dovraga, znači?” William skoči na noge, gonjen novim naletom gnjeva. Sidonie osjeti kako joj se strah spušta niz kralježnicu i ona se stisne uz Jonasa. „Nazivaš tog nitkova osobnim imenom? Dizala si skute pred tim smećem, droljice?” „Začepi ta prljava usta.” Jonas se odvoji od Sidonie i u jednom se skoku nađe pokraj Williama. William se zaleti u Jonasa, odbacivši ga na police. Jonas se stropoštao uz zaglušujući prasak, razbacavši preostale igračke. Kroz sav taj zveket, Sidonie začuje njegovo bolno stenjanje i želudac joj se stisne od užasa. „Kako se usuđuješ kročiti u moju kuću, ti, jebeno kopile?” William duboko udahne, zamahnuvši šakom kako bi je zabio u Jonasovo lice. Ne obazirući se na bol, Jonas odgurne svoga bratića. Dok je William posrtao, Jonasova se šaka zabije u Williamovu čeljust tako snažno da mu je glava odletjela natrag. William zatetura, no uspije plasirati opaki udarac u Jonasov trbuh. Jonas se presavije, ostavši bez daha. William iskoristi priliku i udari ga nekoliko puta u bubrege. Jonas je bolno dahtao, saginjući se pod Williamovim šakama. Sidonieno se srce zgrčilo od strave; čekala je da William zada konačni udarac. Iako je to bilo nevjerojatno, Jonas se uspio dovoljno ~ 164 ~ Anna


Foxy

oporaviti da zamahne prema Williamu. Krv šikne iz nosa starijeg muškarca, poprskavši sve uokolo. Sidonie se žurno odmakne od njih, pogledavši nakratko prema Roberti koja je čučala ispod prozora. Opazila je da se moli, neprekidno ponavljajući, kao da je maloumna, jednu te istu mantru. Neka Jonas pobijedi. Neka Jonas pobijedi. Neka Jonas pobijedi. Činilo se kao da se dva muškarca cijelu vječnost hrvaju. Posrću preko krhotina. Izbjegavaju udarce. Povremeno okrznu nezaštićeni dio tijela. U tom okršaju nije bilo nimalo vještine, niti uljuđenosti. Bili su poput dvije životinje koje se bore do smrti. Sidonie proguta knedlu i provjeri kako je Roberta, koja je promatrala žestoku borbu razrogačenim, prestravljenim očima. Bila je barem privremeno na sigurnom. Sidonie se osvrne oko sebe u očajničkoj potrazi za bilo kakvim oružjem, za slučaj da, ne daj Bože, William pobijedi. Dograbila je dva cunja s vrha kovčega pa se uspravila, stišćući znojnim dlanovima drvene palice i promatrajući kako se Jonas oslobađa Williamova nasrtaja i konačno počinje uzvraćati svome bratiću. Želudac joj se uzburkao od mučnog, muklog zvuka udaranja šaka u mišiće i kosti. Koncentrirana mržnja na licima obojice muškaraca slutila je na ubojstvo. Nije željela gledati, no nije mogla odvratiti pogled. William je bio krupan i snažan, ali je Jonas bio mlađi i u boljoj tjelesnoj formi. Opazivši da stariji muškarac pokazuje znakove umora, činilo joj se kao da ponovno počinje disati nakon višesatnog zadržavanja daha. Još je jednom drhtavo udahnula i jače stisnula šake oko čunjeva, čekajući Williamov napad i istodobno strahujući da će njeno uplitanje u tučnjavu kobno omesti Jonasa. Centimetar po centimetar William je uzmicao pred bujicom udaraca. Sve se slabije branio, a pogled mu je bio staklast. Bauljao je po sobi, udarajući o zidove i police, ošamućen od mržnje i boli. Jonasovo se lice toliko skamenilo da joj je izgledao poput stranca. Njegova bezizražajnost dok je premlaćivao svoga rođaka, pretvarajući ga u krvavu masu, bila joj je još stravičnija od samoga bijesa. Jonas je malaksalog bratića satjerao u kut. Primivši brzi aperkat u bradu, William se strovali na pod, lamatajući rukama i nogama. Pod se zatresao od njegova pada. Jonas priđe bliže kako bi se nadvio nad poraženog neprijatelja. Ramena su mu se podizala od zadihanosti, a preko sljepoočnice mu je curio tanak mlaz krvi. Na jednoj je jagodici imao crvenu modricu. „Ustani”, dahtao je. „Ustani, smrdljivi crve, da te mogu dokrajčiti.” Zajecavši, Sidonie ispusti čunjeve i potrči prema Jonasu, pa ga uhvati za izranjavanu šaku koju je stiskao uz bok. Mišići su mu bili tvrdi poput kamena i cijelo mu je tijelo podrhtavalo od srdžbe koja je, kao što je Sidonie dobro znala, godinama tinjala u njemu. „Nemoj, Jonase”, reče ona nesigurnim glasom. Jonas je nije ni pogledao. Sva njegova pozornost bila je usmjerena na ošamućenog Williama koji se pokušavao pridignuti, oslanjajući se na policu iza sebe. Jedno mu je oko bilo zatvoreno od otekline. Skorena krv razmazala mu se po licu. „Želim ubiti tog gada.” „Znam, ali ne smiješ.” Nije joj bilo osobito stalo do Williamova bijednog života, no nije mogla dopustiti Jonasu da ga ubije. „Nije vrijedan toga. Čak ni ono što ti je učinio prije mnogo godina nije vrijedno toga.” ~ 165 ~ Anna


Foxy

„Dovraga, nije me briga za to.” Napokon se okrenuo prema njoj, uputivši joj plamteći pogled pun agresije, koju je jedva obuzdavao. „Dok god bude života u meni, više te nitko nikada neće udariti.” Srce joj divlje zakuca od iznenađenja. Jonas nije pretukao Williama zbog onoga što mu je učinio na Etonu, nego zato što nije želio da ozlijedi Sidonie. Bio je njezin zaštitnik, a ne osvetnik iz osobnih razloga. Zateturala je pod naletom osjećaja, znatno snažnijih od obične zahvalnosti. Roberta je bila njezina zaštitnica u djetinjstvu, no kasnije je sve bitke vodila sama. „Hvala ti”, prošaptala je, svjesna da mu duguje puno više od riječi zahvale. Nakratko zaboravivši da nisu sami, prinijela je Jonasovu šaku svojim usnama i utisnula mu poljubac pun poštovanja u ranjene zglobove. „Ali ga ne smiješ ubiti.” Nakon tog poljupca, neljudska hladnoća počela je napuštati Jonasovo lice. Hvala nebesima. Ponovno je izgledao kao muškarac kojeg je poznavala. Teško je udahnuo i ona osjeti da više nije toliko napet. „Kako god želiš.” Želudac joj zatreperi od olakšanja. Drhtavom rukom obrisala je tanki trag krvi s Jonasova lica. Zatim se nevoljko odmakla od njega i odšepala do Roberte koja je tiho jecala, šćućurena ispod prozora. Čučnula je pokraj sestre i obgrlila joj ramena koja su se trzala od grcanja. „Bit će sve u redu, Roberta.” Jonas se obrati Williamu autoritativnim glasom. „Želim da napustiš ovu kuću...” William uputi Jonasu prijeteći pogled, prezrivo se nasmijavši. Rukavom je grubo protrljao lice ne bi li obrisao krv koja mu je još curila iz nosa. „Ovo je moja kuća, govnaru. Koliko god ti čeznuo da nije tako.” Jonasova se lijepa usta razvuku u zlobni osmijeh u kojem su se u jednakoj mjeri ogledali ravnodušnost i prezir. „Možeš slobodno zadržati svoje igračke, rođo. Ionako ih nećeš još dugo imati, budući da ti vjerovnici već dašću za vratom. Nećeš ostati bez kuća jer su one, kao što obojica znamo, dio neotuđive baštine. No sve ćeš ostalo izgubiti, uključujući i lady Hillbrook.” „Nju neću izgubiti, dovraga!” William se jedva s mukom osovio na noge, koristeći police kao oslonac dok je uspravljao svoje masivno tijelo. Smrknuto je gledao u Jonasa, stišćući šake uz tijelo u izrazu nemoćnog bijesa. „Roberta je moja prokleta žena.” „Prokleta je prilično dobar opis, rekao bih”, uzvrati mu Jonas ledenim glasom. „Vrlo si hrabar s pištoljem u ruci, svadljivi dječače”, rugao mu se William. Tek je tada Sidonie opazila kako Jonas drži u ruci mali pištolj s bisernom drškom. „Ništa hrabriji od tebe koji si angažirao vojsku huligana da te brani od desetogodišnjeg dječaka. Ne čudi me da si se prebacio na maltretiranje žena. Uvijek si birao protivnike koji ti nisu mogli uzvratiti istom mjerom.” Pogledao je iza Williama prema Roberti i Sidonie. ,,Lady Hillbrook, hoćete li poći sa mnom? Odvest ću gospođicu Forsythe u Ferney.” „Pođeš li s tom svinjom, nikada se više nećeš smjeti vratiti u ovu kuću, kurvo prljava”, zareži William prema Sidonie. „Pazi na izražavanje.” Jonas podigne pištolj smrtno ozbiljnim pokretom i Sidonie umalo zastane srce. Sledila se od ružnog predosjećaja sjetivši se gnjeva u Jonasovim očima dok je stajao iznad Williama. I najmanje bi ga ohrabrenje moglo navesti da stisne okidač. ~ 166 ~ Anna


Foxy

Neprekidno držeći uperen pištolj u Williama, Jonas priđe Roberti i pruži joj ruku. ,,Lady Hillbrook?” Roberta ustane uz Jonasovu pomoć, ali onda smjesta istrgne ruku iz njegove. Očiju blistavih od panike, gledala je u Williama kao miš u zmiju. Dragi Bože, ne boji se valjda toliko Williama da neće iskoristiti priliku za bijeg, čak ni sada? Sidoniena ljutnja na sestru pretvorila se, kao i uvijek, u nemoćni osjećaj samilosti. Jonas pruži ruku Sidonie. „Gospođice Forsythe?” „Ne može moje ostaviti.” Sidonie ustane uz njegovu pomoć, pokazavši glavom prema Roberti. „Ubit će je.” „Želim da napustiš ovaj posjed, prljavi melezu”, uporno je ponavljao William s druge strane sobe. „Svakako. Isprati nas”, reče Jonas. Williamove se usne iskrive u neuspjeli podrugljivi osmijeh. „Prvo ću te ispratiti u pakao.” „Stidi se, rođo, tako se ne govori pred damama.” Jonas pokaže pištoljem prema vratima. „Budi ljubazan i kreni prvi.” Williamovo je lice bilo toliko crveno da se činilo kao da će ga svakog trenutka udariti kap. Grimizna vena pulsirala mu je na čelu, a njegovo neozlijeđeno svinjoliko oko bilo je stisnuto i ispunjeno mržnjom. Prkosna izraza lica, odšepao je prema vratima. „Dođi, sestro”, tiho reče Sidonie. ,,S nama ćeš biti sigurna.” „Ne znam mogu li.” Robertin staklasti pogled bio je usmjeren na široka leđa njezina muža koji je upravo izlazio iz sobe. Sidonie se odmakne od Jonasa kako bi uhvatila Robertinu drhtavu ruku. „Ne možeš ostati. Znaš što će učiniti.” Sestra je zurila u nju kao da je ne razumije. Zatim kimne glavom i poslušno krene za njima iz dječje sobe, pa po dva reda stuba, sve do odmorišta iznad kamenom popločene glavne dvorane. Na vrhu posljednjeg reda stuba William se okrene s nadmenim osmijehom na izudaranom licu. Kako su posljedice prebijanja slabjele, njegova je prirođena arogantnost ponovno živnula. „Uživaj u svojih pet minuta slave, kopile. Drolju možeš slobodno uzeti, no nijedan sud u ovoj zemlji neće ti dopustiti zadržati moju ženu. Štoviše, kad objelodanim kako je jadna lady Hillbrook ovisna o kockanju, imat ću razlog da je strpam u ludnicu.” Užasnuta, Sidonie se spotakne. Kad god bi pomislila kako je vidjela najgore od Williama, on bi je iznenadio novom razinom pokvarenosti. Govorio je o osuđivanju Roberle na život hodajućeg mrtvaca jednakim tonom kao kad je naredio slugama da neželjeno pseće leglo bace u potok. „Vidjet ćemo tko će pobijediti u toj borbi”, smrknuto će Jonas, podignuvši pištolj otvoreno prijetećom gestom. „Pretjerana je samouvjerenost oduvijek bila tvoja najveća mana.” „Kakav prikladan kraj za lijepe sestre Forsythe.” Williamov pogled pakosno je svjetlucao prelazeći preko Roberte i Sidonie. ~ 167 ~ Anna


Foxy

„Jedna je drolja jednog kopileta, a druga će skončati u umobolnici, bulazneći u vlastitom izmetu.” Blijeda kao krpa, Roberta istrgne ruku iz Sidoniene i zastane dršćući pred muževim uvredama. Sidonie se okrene i obrati joj se tihim, smirenim glasom. Kako li je samo mrzila gledati u kakvu se kukavicu njezina sestra pretvorila nakon osam godina života s Williamom. „Ne može to učiniti, Roberta. Samo se razbacuje praznim prijetnjama kako bi te ponizio. Jonasa također. On je bezubi tigar.” William se nasmije, ljuljajući se na petama, u prijetećoj pozi. „Bezubi tigar, ha? Vidjet ćemo. Vidjet ćemo.” „Ja nisam luda”, inzistirala je Roberta pištavim glasom, obujmivši si rukama trup. Pogled joj je i dalje bio uperen u Williama. „Ne možeš me zatvoriti.” „Da, mogu, moja pohlepna golubice.” „Ne slušajte ga, lady Hillbrook. Zna da je izgubio”, nježno će Jonas. Sidonie mu uputi zahvalan pogled, no činilo se da ga Roberta ne čuje. „Izgubio, ja?” bučio je William odmičući se od Jonasova pištolja. Ruke je stavio na bokove, zauzevši dominantan stav. „Neću ti dopustiti da me zatvoriš”, reče Roberta odlučnijim glasom, usuđujući se prići korak bliže svome mužu. Stiskala je šake i podigla bradu u izrazu prkosa koji Sidonie nije godinama vidjela u njoj. Williamove se usne izviju u sladunjavo nadmeni osmijeh od kojeg se Sidonie zgrčio želudac. Na njegovu okrvavljenom licu davao mu je demonski izraz. „Nećeš imati izbora, draga moja.” Roberta napravi još jedan nesiguran korak prema njemu. „Da, hoću, odvratni nasilnice.��� William se ponovno nasmije. Smijeh mu je zvučao kao hrapavo njakanje. „Dragi Bože, kukavica se ohrabrila? Tko bi rekao? Doduše, da ta zmija od mog bratića ne drži pištolj, ne bi bila tako hrabra, zar ne, ljepotice moja?” Sidonie se ukočila od straha ugledavši nesmotreni bljesak u Robertinim očima. Priđe li mu preblizu, hoće li je njezin muž udariti? „Nisam hrabra, Williame”, prizna Roberta slabašnim glasom, obraza zajapurenih od poniženja. „Bila sam nekoć, no ti si batinama ubio svu hrabrost u meni.” „Bilo te je zabavnije tući nego izazivati. Što ti ne služi baš na čast. Šteta što si i dalje nedisciplinirana. Kad mi se vratiš, to ćemo ispraviti. Prije nego što te zauvijek zatvorim u ludnicu.” Roberta glasno udahne. A zatim se, hitro poput munje, zaleti naprijed i zabije se Williamu ravno u prsa. „Gori u paklu, zauvijek!” „Ti, mala kujo...” William zamlatara rukama pokušavajući uhvatiti svoju ženu dok se njihao na rubu stube. Krećući se neoprezno unatraške stigao je blizu samoga ruba. Rukama se bezuspješno pokušavao uhvatiti za ogradu. Sidonie se smrzne od užasa. Jonas se zaleti ne bi li spriječio nesreću, no Roberta ispusti divlji krik pun srdžbe i još jednom gurne Williama. Ovaj put njezin je muž izgubio uporište i nezgrapno posrnuo unatrag. Muklo kriknuvši, počeo je padati niz stube. ~ 168 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 25

SIDONIE SE ČINILO da cijelu vječnost sluša to stravično tup, tup, tup dok se Williamovo glomazno tijelo odbijalo od svake stube. Kad je konačno tresnuo na dnu stubišta, taj je zvuk odzvanjao poput vriska. Jonas pojuri dolje, preskačući po dvije stube odjednom, gurajući pištolj u džep. Sagnuo se nad svoga rođaka, provjeravajući mu puls na vratu. Roberta je stajala na odmorištu, nagnuta nad ogradom, zureći dolje u muškarca koji je ležao raširenih udova. „Jonase?” Sidonie ga zazva preko ograde. Jonas pogleda gore, ozbiljna izraza lica. Svjetlo koje je ulazilo kroz visoke prozore padalo je ravno na njegove ožiljke. „Mrtav je.” Sidonie je znala da je William mrtav čim je vidjela neprirodan položaj njegova vrata. Sam pad ga možda ne bi ubio, no pao je na nezgodan način. Njegova velika tjelesna masa vjerojatno mu je smrskala krhke kosti na vrhu kralježnice. Jonasov neprijatelj je umro. William više nikad neće udariti Robertu, niti terorizirati svoje sinove toliko da noću plaču od straha. Sidonie bi trebala osjećati nešto više od mrtvila. No zureći dolje u Williamovo nepomično tijelo, nije osjećala ništa. Osim blage slutnje da je ovo tek početak njihovih nevolja. Sidonie se trgnula iz paralizirajućeg stanja šoka shvativši da joj sestra drhti poput lista na vjetru i da bi se mogla baciti dolje za Williamom. „Ne, Roberta”, dahnula je skočivši prema njoj i zgrabivši je odostraga za ruke. „Što sam to učinila?” Roberta se okrene i zagleda se bespomoćno u Sidonie. „O, dragi Bože, što sam to učinila?” Nestala je ona pakosna žena koja se bacila na svoga mučitelja. Ponovno je izgledala izgubljeno, krhko i ranjivo. Suze su preplavile njezine krupne plave oči, koje su gledale u Sidonie s povjerenjem da će je izbaviti iz te nevolje, kao i iz mnogih drugih prije. Jonas se uspinjao stubama prema njima dvjema. „Moramo učiniti da njegova smrt izgleda kao nesretan slučaj, ili, u najgorem slučaju, samoubojstvo.” „Ali William je bio...” započne Sidonie. Jonasove se usne izviju u sumorni osmijeh. „Previše egocentričan da sam sebi oduzme život? Nadajmo se da ga drugi ljudi nisu poznavali dobro kao mi. Moramo otkloniti svaku sumnju s lady Hillbrook.” Sidonie se srce ponovno ispuni divljenjem. Netko slabiji bi likovao nad smrću svoga neprijatelja, no Jonasova jedina briga bila je Robertina dobrobit. Roberta se klonulo objesi na Sidonie, ridajući i izbjegavajući pogled na Williamovo mrtvo tijelo. Sidonie zagrli sestru i pogleda u Jonasa. Što, zaboga, mogu učiniti da spase Robertu? Nije zaslužila biti obješena zbog ubojstva čovjeka koji ju je zlostavljao. ~ 169 ~ Anna


Foxy

„Roberta”, reče Sidonie oštrijim tonom, od straha. „Ustani i saberi se. Osim ako ne želiš biti optužena za ubojstvo.” Čak i kad bi Roberta tvrdila da joj je život bio u opasnosti, vjerojatno joj ne bi vjerovali jer je pravni sustav nenaklonjen buntovnim ženama. Čuvši riječ ‘ubojstvo’, Roberta se ukoči i malo se odmakne od sestre. ,,Williamje bio grubijan”, reče drhtavim glasom. „U to nema sumnje.” Jonasovo držanje bilo je nepokolebljivo i odlučno. „No nije u tome poanta. Gdje su sluge?” Roberta duboko udahne i pogled joj se donekle razbistri. Glas joj je bio tanak i isprekidan. „Poslala sam ih na sajam u obližnje selo.” „Hoće li se vratiti večeras?” upita on. „Naravno.” „Vratit će se uskoro.” Sidonie se jedva uspije osloboditi Robertina zagrljaja i živčano pogleda prema prozoru na vrhu stubišta. Prilaz kući je, hvala Bogu, još bio prazan, iako je već padala noć. „Moraš otići, Jonase. Zatekne li te tko ovdje, posljedice će biti katastrofalne. Smjesta češ biti osumnjičen.” „Znam. Sukob između Williama i mene je dovoljno ozloglašen, nitko ne bi povjerovao da sam došao ovamo u nedužan posjet. Ne želim, međutim, da sama sređuješ ovakav nered.” Sidonie se navikla snalaziti sama u životu, probijajući se kroz nemoguće situacije. Ovaj put se mogla osloniti na Jonasa. Već mu je s povjerenjem dala svoje tijelo. Sad će mu povjeriti svoj život, ali i život svoje sestre. Kakav neobičan trenutak za osvješćivanje svoje neizmjerne ljubavi prema njemu. Danima se borila protiv te spoznaje. Sad kad je napokon sama sebi priznala istinu, srce joj ispuni duboki mir. Odupirala se zaljubljivanju u Jonasa, bojeći se da će je pretvoriti u slabu ženu koja nije u stanju živjeti bez njega. No čim je prihvatila ono što je osjećala gotovo od prvog trenutka, napunila se snagom i moći. Kao da se prikopčala na tajanstveni izvor energije koji pulsira kroz zemlju. Volim Jonasa. Ja volim Jonasa. „Uzima li lady Hillbrooklaudanum?” upita on. Njezina sestra ne ide nikamo bez tog pripravka. Katkada joj je laudanum bio jedini bijeg od strave njezina života. Roberta uplašeno pogleda u Jonasu. „Ne predlažete valjda da se ubijem?” Jonasove se usne tržnu na njezin dramatičan ton. „Ne.” „Zašto onda spominjete laudanum?” „Popijte ga i pođite na počinak.” „Ne mogu spavati. Ne nakon ovoga.” Sidoniena sestra odvrati pogled od Jonasa, kao da je vrijeđaju njegovi ožiljci. Čak ni nakon što je dao sve od sebe kako bi je spasio, Roberta mu ne može pogledati u lice i reći mu hvala. O, ljubavi moja, nije ni čudo da si izgubio povjerenje u ljude. „Poslušaj ga, Roberta”, žurno se umiješa Sidonie. „On ti je jedina nada ako želiš izbjeći smrtnu kaznu.” Roberta razrogači oči u strahu. „Ne vjerujem da će doći do toga.” ~ 170 ~ Anna


Foxy

„Ja vjerujem da hoće.” Sidonie je pokuša zastrašivanjem navesti da shvati ozbiljnost situacije. Zatim pogleda u Jonasa. „Što želiš da učinimo?” Pogledi im se sretnu. Panično tutnjanje njezina srca stišalo se pod ohrabrujućim bljeskom njegovih sivih očiju. ,,Lady Hillbrook, želim da uzmete dozu laudanuma koja će vas uspavati. Kad se posluga vrati, zateći će vas bez svijesti u vašoj sobi. Reći ćete da ste spavali cijelo poslijepodne i da ne znate kad je stigao vaš muž. Na vijest o njegovoj smrti reagirat ćete kao da se radi o neočekivanom iznenađenju.” „Da.” Roberta je zvučala kao da joj se vraća snaga. „Da, to mogu.” „Sidonie, nas dvoje ćemo počistiti dječju sobu, a zatim moraš napustiti kuću prije povratka posluge. Ponovno ćeš se vratiti preko parka i otkriti Williamovo tijelo. Kad stignu nadležni organi vlasti, reći ćeš im da si doputovala s Robertom iz Londona i da si otišla u šetnju dok se tvoja sestra odmarala od putovanja. Mora izgledati kao da su u kući bile samo dvije osobe, Roberta i William, koji je doživio nepopravljivi financijski slom. Možda je slučajno pao, a možda se u očaju namjerno bacio niz stube.” Osjetila je tračak nade. „Znaš, to bi možda moglo i upaliti.” Roberta podozrivo pogleda prema Jonasu. „Veoma ste prisni s mojom sestrom, gospodine Merrick.” Jonas nestrpljivo stisne usne. „Razgovarat ćemo o tome kad budemo sigurni da nećete biti optuženi za ubojstvo, lady Hillbrook. Sad moramo hitno djelovati.” Roberta se namršti, no čak je i njoj bilojasno da nemaju vremena za ispitivanje. „Ako baš moram.” Sidonie ispusti dah olakšanja. „Roberta, idi u krevet. Ja ću pomoći Jonasu, a onda ću ti doći pripraviti mješavinu laudanuma.” Roberta uhvati drhtavom rukom Sidonienu nadlakticu. „Ne mogu vjerovati da se ovo događa.” „Budi hrabra.” Zagrlila je Robertu. Roberta se odmakne i sporo kimne glavom. Zatim krene prema svojoj sobi, pa zastane i visokim, histeričnim glasom kaže, „Ja... Ne mogu to učiniti. Ne mogu otići dok on ondje leži mrtav. To je pregrozno.” „Zatvorite oči, lady Hillbrook, molim vas.” Jonas priđe Roberti i podigne je u naručje. Roberta vrisne u šoku, no nakon kolebanja od kojeg se Sidonie stisnulo srce, ona ovije ruke oko Jonasova snažnog vrata. „Pretpostavljam da tvoja sestra koristi vikontičine odaje”, preko ramena se obratio Sidonie. „Da. Dolje niz...” „Znam gdje su.” Naravno da zna. Odrastao je u ovoj kući. Ostavši sama, Sidonie je nastojala ne gledati prema Williamu, no jeziva radoznalost je ipak prevladala. Ležeći mrtav, njezin šurjak je izgledao kao da se smanjio, a lice mu je bilo izobličeno u izrazu šoka i bijesa njegovih posljednjih trenutaka. Beživotne oči bile su uperene iza Sidonie, a tijelo na kamenom podu bilo je iskrivljeno u grotesknom položaju. Na ~ 171 ~ Anna


Foxy

njemu su bile očite posljedice tučnjave s Jonasom. Sidonie se nadala da će sve te modrice i posjekotine biti pripisane padu niz stube. I dalje nije ništa osjećala. Ni olakšanje ni žaljenje. Zabrinjavalo ju je što je toliko hladna. Trebala bi nešto osjećati dok je pred njom mrtav ležao čovjek s kojime je, premda ne svojom voljom, živjela šest godina. Njezina jedina reakcija bila je osvetoljubiva želja da William zauvijek gori u paklu. Jonas joj priđe i ona podigne glavu. Donio je bocu konjaka iz Robertine zalihe kako bi konjak pomiješali laudanumom. Izraz Sidoniena lica očito je odavao turobne misli jer joj je Jonas uputio osmijeh ohrabrenja. „Prebrodit ćemo ovo, tesoro. Imaj vjere.” Vjerovala mu je. Toliku je moć imao nad njom. Posegnula je za njime posve prirodno, iako je mislila da nakon Devona više neće to moći. „Hvala ti.” On je privuče k sebi na kratki poljubac. Sidonie zatvori oči dok su se njegove usne pomicale na njenima. No ugodni je kontakt prerano prekinut. Odmaknuvši se, Jonas skine čep s boce i izlije konjak po Williamovu tijelu. Zrak je bio zasićen oštrim mirisom alkohola. Zatim žestokim pokretom iznenada baci bocu i ona se rasprsne na kamenom podu. „Ovo je bilo pametno.” Sidonie ga uhvati za ruku. „Još mi nije jasno zašto si došao danas ovamo.” „Htio sam se uvjeriti da si sigurno stigla doma. Kanio sam te samo izvana nadzirati dok si ulazila unutra, no kuća je izgledala napušteno.” „Tako mi je drago što si ušao provjeriti. William se spremao ubiti Robertu.” „Sad joj više nikada neće prijetiti.” Sidonie zadrhti kao da joj je Williamov duh disao za vratom. „Ja ću počistiti dječju sobu i pobrinuti se za Robertu. Moraš otići, Jonase.” U žurnom poljupcu osjetila je njegovu nevoljkost da je ostavi samu. Promatrajući ga dok se udaljavao svojim sigurnim korakom, Sidonie trepćući odagna suze. Činilo joj se pogrešnim što moraju biti razdvojeni. Tih tjedan dana silno je izmijenilo ponosnu, osamljenu Sidonie Forsythe. JONASOV PLAN SPAŠAVANJA Roberte prošao je bolje nego što je Sidonie mogla očekivati, čak ni u naj optimističnijim trenucima. Ulazila je u kuću s terase baš u trenutku kad je ostarjeli batter, koji, koliko je znala, nije bio plaćen šest mjeseci, počeo paliti svijeće. Tada je otkrio Williamovo tijelo i dozvao Sidonie s terase. Žalosna nakon rastanka s Jonasom, nije uopće morala glumiti potresenost. Oporavljajući se od velike doze laudanuma, Roberta je bila tiha i omamljena ijedva svjesna događanja oko sebe kad su je, nakon što se probudila, obavijestili o muževoj pogibiji. Sir John Phillips, lokalni sudac, stigao je te noći ne bi li obavio formalnosti. Povjerovao je u Sidonienu priču kako je cijelo poslijepodne provela izvan kuće. Tijekom kratkog razgovora, Sidonie je natuknula da je William bio u novčanim poteškoćama i da je često posezao za alkoholom. Sir John, inertan postariji gospodin, nije pokazao nikakvo zanimanje za daljnjim istraživanjem Williamove smrti, smatrajući je nesretnim slučajem. Na Sidonieno olakšanje, Jonasovo se ime nijednom nije spomenulo. ~ 172 ~ Anna


Foxy

Ispod površne staloženosti, Sidonie je bila smrtno zabrinuta za Robertu. Nikako nije mogla zaboraviti stravičan trenutak kad se njena sestra zamalo bacila niz stube za svojim prokletim mužem. Sutradan ujutro odnijela je pladanj s doručkom u Robertinu sobu. Odloživši ga na stol, razmaknula je zastore i otvorila prozore kako bi u sobu ušao svježi zrak i provjetrio je od neugodna mirisa laudanuma i teških parfema koje je Roberta voljela rabiti. Robertina je jedina reakcija bilo bolno stenjanje. „Za Boga miloga, Sidonie, glava me boli kao sam vrag.” Znači, Sidonie je mogla preskočiti pitanje kako se Roberta osjeća. Sažalivši se nad svojom sestrom, djelomično je navukla zavjese da joj svjetlost koja je ulazila u neurednu, prenatrpanu sobu ne bude preblještava. „Sir John će Williamovu smrt proglasiti nesretnim slučajem.” „Odlično.” Zastenjavši još jednom, Roberta se pridigne u sjedeći položaj i nasloni se na uzglavlje kreveta. Na dnevnom je svjetlu izgledala deset godina starije. Sidoniena ljutnja zbog sestrine ovisnosti o kockanju rasplinula se pred neobuzdanim naletom ljubavi. Kad su bile male, Roberta joj se činila tako snažnom i pametnom. Postala je izgubljena i bespomoćna, identična kopija njihove drage, sjetne, beskorisne majke. Potisnuvši bolna sjećanja, Sidonie natoči Roberti šalicu čaja. „Imamo sreće što je tako lijen.” Roberta zagunđa pijuckajući čaj. Umor, stres i posljedice laudanuma ostavile su crne podočnjake ispod njenih plavih očiju. Sidonie krene pospremati sobu, skupljajući razbacanu odjeću, cipele i nakit. U sobi je vladala tišina dok Roberta odjednom nije počela tako snažno drhtati da joj je šalica zveketala na tanjuriću. „Što ćemo sad, Sidonie?” Suze su curile niz Robertine obraze i ona muklo za jeca. „O, dušo. Roberta...” Sidonie ispusti pregršt svilenih rubaca koje je pokupila po sobi i pohita spasiti šalicu. Sjela je na rub kreveta, rukama obgrlivši ramena svoje izbezumljene sestre. „Sve je u redu. Nemoj plakati. Slobodna si. Nikad te više neće udariti.” ,,Williamje mrtav. Još ne mogu povjerovati u to.” Zagnjurila je glavu u Sidonieno rame i ostala tako sve dok se njeno isprekidano grcanje nije pretvorilo u tiho jecanje. Zatim se konačno odmakne, obriše suze i šmrcne. „Ne znam uopće što da mislim.” „Prebrodit ćemo ovo, Roberta.” Sidonie ponovi Jonasove jučerašnje riječi vadeći rupčić iz ladice noćnog ormarića. Roberta obriše oči i ispuše nos. „Grozno mi je što smo bile toliko ovisne o tom odvratnom čovjeku.” Roberta je odjednom pronicljivo pogleda i Sidonie sa žaljenjem shvati da su joj se misli prebacile sa zabrinutosti zbog muževe smrti na nešto drugo. „Što se dogodilo u Devonu? Jučer ste ti i onaj stvor Merrick djelovali prilično prisno. Mislila sam da ćeš nakon tih muka biti alergična i na samo spominjanje njegova imena.” Bože, daj joj snage. Sidonie nije bila sigurna je li spremna za taj razgovor, no znala je da je on neizbježan. Međutim, još nije buknula među njima. Zar je nije zaprosio? Njihovi uzajamni osjećaji snažni su i iskreni. Sidonie mora vjerovati da je to istina. Ako ga voli, mora mu vjerovati. Što je značilo da se, za divno čudo, odlučila udati za njega. ~ 173 ~ Anna


Foxy

Nebesa, kakva promjena za ženu koja je svojedobno bila čvrsto odlučila proživjeti svoj život sama i nezavisna. Sidonie Forsythe spremala se učiniti nezamislivo: predati se muškarcu stupivši s njime u brak. Roberta ju je promatrala zabrinuto se mršteći. „Što ti je, Sidonie? Imaš veoma čudan izraz lica.” Sidonie odmahne glavom. Jutros se nadala kako će reći Roberti da je Jonas zakoniti vikont Hillbrook, upozoriti je prije nego što Jonas iskoristi vjenčani list za preuzimanje naslova. No zbog Robertina tjeskobnog raspoloženja odustala je od priopćavanja tako neugodnih vijesti. Bilo joj je žao što nije još jučer Jonasu rekla istinu, no u onom kaosu i panici nakon Williamova pada, razmišljala je samo kako će prikriti Robertin zločin. Nadala se da Jonas neće biti toliko bijesan da odustane od prosidbe kad mu sve otkrije. Možda bi mu mogla pisati, no to joj se činilo kukavičkim načinom rješavanja zadnje tajne koja ih razdvaja. Uostalom, radilo se samo o nekoliko dana odgode. Nakon “Williamova ukopa otići će k Jonasu, baš kao što je bila otišla k njemu u zamak Craven. Uručit će mu vjenčani list, reći mu da ga voli i da mu želi postati ženom. Bila je sigurna da Jonas neće pomisliti kako prihvaćanje njegove prošnje ima veze s njegovim novim statusom. Za miloga Boga, Sidonie toliko silno voli Jonasa Merricka da bi se udala za njega i da je siromašni prosjak.

SIDONIE JE SLJEDEĆI dan provela do grla u obvezama, sređujući sve u vezi s pogrebom i imanjem, te brinući se o svojoj sestri i nećacima koji su stigli doma iz škole. Nijedan od dvojice dječaka nije djelovao osobito potreseno očevom smrću. Roberta je i dalje bila od slabe pomoći. Uglavnom je boravila u svojoj sobi, omamljena laudanumom. Njezin potpuni kolaps učvrstio je dojam udovice shrvane tugom zbog smrti svoga muža. Nakon onog mučnog jutra nakon Williamove pogibije, Sidonie je bila zahvalna sestri što se gotovo uopće nije miješala u praktične poslove upravljanja Barstowe Hallom. Svi su tako brzo i lako prihvatili priču koju je Jonas smislio da je čak i Sidonie zamalo povjerovala kako je William skočio u vlastitu smrt kako bi izbjegao sramotu bankrota. Neprekidno strahovanje od potencijalnog Robertina uhićenja gotovo je u potpunosti nestalo. Činilo se da je Jonas imao pravo kad je rekao da će se uspjeti izvući. Tih nekoliko sekunda noćne more kad je Roberta gurnula svoga muža niz stube, kao da se nikad nisu ni dogodile. Sidonie se isprva nadala da će moći pobjeći kako bi rekla Jonasu da je pronašla vjenčani list njegovih roditelja. Ubrzo je, međutim, shvatila kako je bolje trenutačno izbjegavati svaki kontakt između Ferneya i Barstowe Halla,jerbi inače sumnja za Williamovu smrt mogla pasti na Jonasa. SIDONIE JE PRIDRŽAVALA Robertu koja je posrtala izlazeći iz lokalne crkve nakon Williamova pogrebnog obreda. Imala je glavobolju od teškog mirisa ljiljana, nabavljenih u Londonu po visokoj cijeni. A možda ju je glava boljela od ružina ulja kojim se Roberta obilno namirisala. Zatreptala je očima koje su je svrbjele od iscrpljenosti. Koliko god bila umorna, kad bi se navečer stropoštala u krevet, nije mogla spavati. Baš neobično. Dvadeset i četiri je godine ~ 174 ~ Anna


Foxy

spavala sama, a s Jonasom Merrickomje dijelila postelju samo nekoliko dana. No spavati noću bez njegovih ruku oko sebe i buditi se ujutro bez njegova tijela pokraj svojega, iz nekog joj se razloga činilo pogrešnim. Crkva je bila ispunjena lokalnom gospodom i zakupcima, a došlo je i nekoliko Williamovih poznanika iz Londona. Nitko nije djelovao osobito ožalošćeno. Što nije ni čudno jer je William kao vikont većinu vremena provodio u svađama sa susjedima i besmislenim sudskim parnicama u koje ih je uvlačio. Nikomu nije bilo iskreno žao zbog njegove smrti. Kakav tužni epitaf, pomisli Sidonie protiv svoje volje, koliko god mrzila svoga šurjaka. Okrenula se kako bi provjerila nećake koji su hodali iza svoje majke. Sedmogodišnji Nicholas podnio je svoju ulogu u obredu ispraćaja svoga oca tako stoički hrabro da su se Sidonie oči napunile suzama. Mali petogodišnji Thomas postao je nemiran za vrijeme vjerske službe, ali se primirio nakon što ga je brat strogo ukorio. Ispred njih, šestorica snažnih zakupaca iznosila je kovčeg, također prekriven ljiljanima, kroz dvostruka vrata. Mještani su mrzili Williama jer je upropastio posjed, a bio je previše pun sebe da prizna kako nema pojma o zemljoradnji. Sidonie je čula od slugu da je lokalna krčma odzvanjala zdravicama u čast Williamova vječnog boravka u paklu. Neprimjerene misli za crkvu. Pojačala je stisak ruke na Robertinoj tankoj nadlaktici. „Jesi li dobro?” „Da.” Slabašni glas njezine sestre više je bio posljedica produljenog uzimanja laudanuma nego žalosti, iako je taj dan odlično odglumila šokiranu, ucviljenu suprugu. „Drago mi je da se onaj čovjek nije imao obraza pojaviti.” Sidonie nije trebala ni pitati tko je taj čovjek. Jonasovo viteško spašavanje Roberte nije nimalo promijenilo njezin stav prema njemu. „Tako si grozno nezahvalna”, prosikće Sidonie, a onda se prisili namjestiti neutralan izraz lica, kimajući glavom susjedu koji im je uputio znatiželjan pogled. Roberta je nije čula. Namjerno, sumnjala je Sidonie. Jonasovu odsutnost osjećala je kao ubod nožem. Nadala se da će se danas pojaviti u crkvi, pa makar i kako bi samo tiho stajao u zadnjem redu, no on se odlučio držati podalje. Jonas nije bio licemjer. Nije želio odati javnu počast čovjeku kojega je mrzio. Srećom, tijekom proteklih dana Robertin se kratkotrajni napadaj zabrinutosti za svoju sestru nije više ponovio. Nije bila u stanju detaljno je ispitivati o zbivanjima u Devonu. A i što bi joj Sidonie, uostalom, odgovorila? Mislila sam da se podajem čudovištu, no umjesto toga, zaljubila sam se u začaranog kraljevića? Začaranog kraljevića koji je nedvojbeno novi vikont Hillbrook. Za vrijeme Sidoniena boravka u zamku Craven stiglo je pismo kojim se potvrđuje identitet svećenika koji je vjenčao Jonasove roditelje. Ispred crkve, Sidonie zabljesne sunčeva svjetlost. Kad joj se vid malo razbistrio, opazila je da vani vlada čudna tišina, drukčija od uobičajene šutnje iz poštovanja prema pokojniku. Zbunjena, ugledala je strogog muškarca u crnini koji je odlučnim korakom prilazio Roberti. Nije imala pojma tko je on, no smjesta je prepoznala energiju moći koju je širio oko sebe. Jonas je također zračio takvom energijom. Prestrašivši se, brzo je uputila dječake domaćici Barstowe Halla. ~ 175 ~ Anna


Foxy

,,Lady Hillbrook?” Stranac se pristojno nakloni. „Ja sam sir Pelham George iz Londona. Smijem li razgovarati s vama nasamo? Ispričavam se što vas ometam na ovaj tužan dan, no moj boravak u Wiltshireu je ograničen.” Možda je jedan od vjerovnika. Sidonie je čudilo da ih Williamovi kreditori već nisu počeli salijetati poput lešinara. No taj muškarac nije izgledao kao vjerovnik. Doimao se poput nekoga tko se osobnim ukazom proglasio vladarom kakvog manjeg kraljevstva. „Nisam pri sebi, sire Pelham”, reče Roberta slabašnim glasom koji je rabila otkako je William umro. Podigavši veo, nepoznatog je gospodina počastila tragičnim pogledom svojih plavih očiju. „Molim vas za razumijevanje. Posjetite me sutra u Barstowe Hallu, kad budem imala malo više snage.” Sidonie ne bi trebala zamjerati sestri zbog dramatiziranja. Uostalom, na taj način je sve oko sebe uvjerila da uistinu žaluje za svojim mužem, pa nitko nije ni posumnjao da ga je možda ona ubila. Čekala je da i taj stranac poklekne pred ljepotom plavokose Roberte. Njegov je izraz, međutim, ostao strog. Samo joj je pružio ruku, nudeći joj da je otprati. „Moja gospo?” Ljudi su se oko njih radoznalo došaptavali. Sidonie pretrne od užasa. Mili Bože, zar je sir Pelham došao uhititi Robertu? No njegovo je držanje više bilo zabrinuto nego prijeteće a nitko osim Roberte, Sidonie i Jonasa nije znao istinu o Williamovoj smrti. „Ako baš inzistirate.” Robertina natmurenost donekle je pokvarila njezino glumljenje jadne, krhke udovice. Stisnula je usne prihvaćajući njegovu ruku. „Moja sestra će poći s nama.” Sir Pelham se šutke nakloni prema Sidonie. Odvukaoje Robertu u stranu, a Sidonie ih je pratila. „Ova vijest bi vas mogla uznemiriti, milostiva.” Sidonie oblije hladan znoj dok je mahnito razmišljala što će učiniti ako ovaj stranac uhiti Robertu. Roberta trenutačno razrogači oči u panici i vidno proguta slinu. „Ne znam što bi me moglo još više uznemiriti, gospodine, s obzirom da sam upravo izgubila muža.” Muškarčevo lice poprimi iznimno ozbiljan izraz. Negdje duboko u sebi, Sidonie je predosjetila što se spremao izgovoriti. Bože, daj joj snage, cijelo je vrijeme strahovala za pogrešnu osobu. Roberta nije bila u opasnosti. Kao iz velike daljine, začula je duboku grmljavinu glasa sir Pelhama Georgea. Svaka njegova riječ zvučala je kristalno jasno. „Nakon što je lokalni sudac zaprimio dokaze o tome, Jonas Merrick je uhićen zbog ubojstva svoga bratića, vikonta Hillbrooka.”

~ 176 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 26

SIDONIE STISNE OTRCANU smeđu pelerinu oko sebe, meškoljeći se na tvrdoj drvenoj stolici jer joj je stražnjica utrnula. Strah koji je tutnjao poput bubnja iza svakog njezinog daha zamalo joj je skrenuo pozornost s osjećaja nelagode. Oko nje, rimska su lica gledala u nju kao da nema pravo biti ondje, u predsoblju palače Rothermere, ekstravagantne londonske rezidencije vojvode od Sedgemoora. Što je vrijeme više prolazilo, kipovi su izgledali sve strože. No čak ni gordi mramorni patriciji nisu se mogli mjeriti s vojvodinim batlerom i njegovim pogledom punim neodobravanja kad je otvorio vrata tako loše odjevenoj ženi. Ženi koja je tvrdila da je šogorica insolventnog, a sada pokojnog lorda Hillbrooka. Žena koja tvrdi da ne poznaje njegovu milost, ali koja inzistira da ga mora vidjeti u ime čovjeka kojeg čeka suđenje zbog ubojstva. Batler joj je više puta ponovio da vojvoda nije kod kuće. Sidonie mu je više puta odgovorila, najhladnijim i najoholijim tonom koji je uspjela prizvati, da će pričekali njegova gospodara. Radi Jonasa je Sidonie bila spremna otrpjeti netrpeljivost vojvodina sluge, baš kao što je otrpjela i cijeli taj beskrajan dan. Prije dva dana, odmah nakon sprovoda, gonjena zastrašujućom snagom volje napustila je Barstowe Hall, uputivši se u londonski zatvor Newgate. Zahvaljujući istoj toj zastrašujućoj snazi volje, provela je cijeli dan u palači Rothermere. Noć će provesti u palači Merrick, Williamovoj gradskoj rezidenciji, pod nemarnom skrbi njegova malobrojnog osoblja. Sutra će, također gonjena zastrašujućom snagom volje, pokušati dokazati Jonasovu nevinost. Znajući koliko je besmisleno očekivati od plemića da je primi rano ujutro, stigla je u vojvodinu kuću u devet sati. Sada je, sudeći prema dugim zrakama svjetlosti koje su ulazile kroz polukružni prozor iznad vrata, kasno poslijepodne već prelazilo u večer. Sidonie još nije dospjela dalje od ulaznog predsoblja. Drugi su ljudi dolazili i odlazili, u posjet Njegovoj Milosti, valjda. Dovoljno upućena u ponašanje aristokracije, znala je kako „nije kod kuće” zapravo znači kako dotični plemić nije kod kuće za ljude koji nenajavljeni, i u jedva prikrivenom stanju očaja, dolaze tražiti njegovu pomoć. Procesija odobrenih posjetitelja prestala je još prije sat vremena. Sidonie potišteno zaključi kako će je batler uskoro izbaciti iz kuće. Bila je umorna i obeshrabrena, ukočena od višesatnog sjedenja i toliko žedna da bi mogla popiti cijelu Temzu. Nepoželjni posjetitelji ne zaslužuju niti čašu vode, a kamoli čaj. Želudac joj je krulio od gladi, no ona nije obraćala pozornost na to. Ništa nije jela još od sinoć, kad je na silu progutala malo kruha i sira, nakon što je cijeli dan bezuspješno nagovarala Jonasove čuvare da je puste u njegovu ćeliju. Naivno je mislila kako je dovoljno zatražiti posjet zatvoreniku i on će smjesta biti odobren. No koliko god ih preklinjala, nisu je pustili dalje od glavnih zatvorskih vrata. ~ 177 ~ Anna


Foxy

Ugledavši zlokobno mračnu zgradu zatvora, pozlilo joj je od straha i bijesa. Svaki kamen zatvora Newgate odisao je bijedom. Jonas ne pripada onamo. Jonas pripada njoj. Spasit će ga od vješala, pa makar i po cijenu vlastita života. Zagrizavši usnu, prstima je vrtjela skute svoje bijele haljine od muslina. Jonas bi se zgrozio kad bi je vidio ovako odjevenu. Neotesani je batler očito bio jednako zgrožen. Htjela je posuditi neku od seslrinih haljina, no Roberta je bila pomodno vitke građe i svaki njezin komad odjeće bio je pretijesan za Sidoniene raskošne obline. Nadala se da odjeća neće biti važna. Mislila je da će je vojvoda primiti čim mu spomene Jonasovo ime. Uostalom, Camden Rothermere mu je spasio život u Etonu. I došaoje u zamak Craven upozoriti ga na Williamovo sumanuto ponašanje. Sjedeći u tom sve hladnijem predsoblju, zaključila je, međutim, da je Jonasova netrpeljivost prema vojvodi prekinula sve dječačke veze između dvojice muškaraca. Što joj je činiti sad kad je to spoznala? Šakama je stisnula tanke skute svoje bijedne haljine, tako čvrsto da su joj zglobovi pobijelili. Sablasni demoni očaja progonili su je otkako je saznala da je Jonas uhićen. Nije čak ni čula kakav je to dokaz podnesen protiv njega, smjesta se uputila prema Londonu. No mogla je pretpostaviti o čemu se radi. Sukob dvojice rođaka bio je poznat javnosti, a vojvoda je u zamku Craven rekao kako je William kanio podići sudsku tužbu zbog propalog ulaganja u rudnik smaragda. To je više nego dovoljan razlog za sumnjičenje Jonasa u slučaju da vlasti zaključe kako Williamova smrt nije bila nesretan slučaj. Sidonie će spasiti Jonasa. Neće ga iznevjeriti. Ona mu je jedina nada. Možda bi trebala zatražiti pomoć drugog Jonasovog prijatelja s Etona, Richarda Harmswortha. Pretpostavljala je kako bi najbolje bilo imati vojvodu na svojoj strani, no nakon današnjeg iscrpljujućeg dana bilo joj je jasno da neće uspjeti razgovarati s njime, osim ako ne uspije nekako zaobići njegove pse čuvare. Sidonie, međutim, nije gotovo ništa znala o navikama londonske gospode. Vojvodin ju je batler s pravom smatrao neuglednom seoskom djevojkom. Nije znala dovoljno o tom otmjenom svijetu da bi mogla smisliti neki učinkoviti plan. E, pa, možeš naučiti. Možda bi trebala otići odatle i malo se dotjerati. Nažalost, nema dovoljno novca. A ni vremena. Mora izvući Jonasa iz Newgatca, gdje su ga utamničili do suđenja. Ne može si priuštiti luksuz čekanja da joj modistica izradi lijepu, modernu haljinu. Čak ni kad bi imala dovoljno novca. Sidonie je raspolagala samo onime što je uspjela uštedjeti od svoje bijedne plaće za održavanje Barstowe Halla. I novcem od prodaje svojih ukosnica. Dijamantne ukosnice bile su dragocjena uspomena. Mislila je da će žaliti za njima. No što je nekoliko dražesnih komada nakita prema opasnosti koja prijeti muškarcu kojeg voli? Prodala ih je bez imalo grižnje savjesti. Grizlo ju je, međutim, to što je za njih dobila sramotno malo novca. Topot konjskih kopita prekine njezine turobne misli. Vrata se širom otvore u dobrodošlici. Nakon naleta hladnog zraka pred kojim je Sidonie još čvršće stisnula pelerinu, u predsoblje uđe visoki muškarac samouvjerena držanja. Tko bi rekao da se nadmeni batler može nasmiješiti? Ogorčeno je promatrala kako lakaji hitaju prema pridošlici ne bi li preuzeli i odnijeli njegov plašt, rukavice, šešir i štap. ~ 178 ~ Anna


Foxy

Sidonie nikad nije vidjela tako elegantna muškarca. Odjeća koju je nosio pristajala mu je kao salivena. Sakrila je noge pod stolac. Usprkos sinoćnjem trudu, bila je neugodno svjesna tamnih mrlja prljavštine koja joj se pred Newgateom zalijepila za cipele i rub haljine. „Sire Richard!” Toplina u batlerovu glasu bila je u upadljivom kontrastu s njegovim dočekom Sidonie. Srce joj brže zakuca. Sir Richard? Je li to možda Jonasov spasitelj? Čovjek koji je zamolio vojvodu da posjeti Jonasa u zamku Craven? Začula je glasno kevtanje pred ulazom, a onda se elegantni gospođin okrene kako bi potapšao čupavog mješanca koji je iza njega ušetao u kuću. Sidonie je očekivala da će batler izbaciti psa, no on samo namjesti usiljeni, ali uslužan osmijeh. „Vode za Siriusa, Carruthers.” „Odmah, sire Richard.” Batler osine lakaja zapovjedničkim pogledom i ovaj se istog trenutka udalji kako bi donio vode za psa koji se na društvenoj ljestvici očito nalazio iznad Sidonie. Sirius je bio nevjerojatno ružno pseto. Mješanac između irskog i malog engleskog hrta, i još gomile pasmina koje Sidonie nije mogla razaznati. Bio je srednje veličine, tigrasta krzna i zakrivljena, čupava repa. Neugledni pas i elegantni sir Richard bili su naoko nespojiv par. Kao da je osjetio njezino zanimanje, pas uperi svoje bistre oči u Sidonie i uputi se prema njoj kako bi zadovoljio svoju radoznalost, topoćući kandžama po mramornom podu. „Zdravo, Siriuse”, Sidonie ga tiho pozdravi, ustajući i pružajući mu ruku da je onjuši. „Neće vas ugristi”, reče sir Richard, a ona opazi da joj je i on prišao bliže. „Ne bojim ga se.” Češkala je psa iza ušiju i on blaženo zatvori oči. „Volim pse.” „Sirius je nepopravljivi šarmer. Nikad mu ne promakne nijedna lijepa dama.” „Sire Richard, njegova milost vas čeka.” Iza njih, batler je šmrcnuo u znak neodobravanja. „Malo strpljenja može samo koristiti njegovoj vojvodskoj duši.” Pogled plavih očiju sir Richarda nije silazio sa Sidoniena lica. Sidonie možda nije poznavala mnogo londonske gospode, no čak je i ona znala prepoznati okorjelog razvratnika. Sir Richard je navikao šarmiranjem navoditi žene da učine točno ono što on želi. Izbliza je bio naočit onoliko koliko je njegov pas bio ružan. Možda je zato zadržao tu životinju, kako bi naglasio kontrast. „Čekate da vas Cam primi?” Sidonie nije bilojasno zašto joj posvećuje toliko pozornosti, no ukoliko ima ikakvih izgleda da joj taj čovjek - bio on onaj sir Richard kojeg ona treba ili ne - pomogne doći do vojvode od Sedgemoora, ona ga neće obeshrabrivati. „Da.” „Gospođica Forsythe je stigla bez zakazana dogovora ili najave”, reče batler ledenim tonom. „Trebam vojvodinu pomoć”, reče ona, gladeći i dalje Siriusove uši. Uživajući, pasje lijeno mahao repom. Muškarac je promotri od glave do pete. Izgledalo je to kao da pokušava otkriti njene namjere. Možda se brinuo da je Sidonie odbačena ljubavnica, iako sigurno nijedna vojvodina priležnica ne bi bila tako grozno odjevena. „Pomoći ću vam ako mogu. Kako se zovete?” ~ 179 ~ Anna


Foxy

„Sidonie Forsythe. Moja sestra Roberta je... bila je udana za Vikonta Hillbrooka.” Ispod guste kose boje zlata, muškarčevo se lice nakratko smrkne od mržnje, a onda brzo opet poprimi pristojan izraz. Sidonieni već probuđeni instinkti sada su praktički vrištali da je to sigurno Richard Harmsworth koji je spasio Jonasa. U njoj se ponovno probudi nada, tjerajući umor nakon tog dugog, frustrirajućeg dana. „Primite moju sućut, gospođice Forsythe.” Šake joj se stisnu u Siriusovu oštrom krznu. Daj Bože da je taj muškarac uistinu Jonasov saveznik iz djetinjstva. „Hvala vam. Došla sam ovamo radi Jonasa Merricka.” „Radi Jonasa?” Muškaracje djelovao iznenađeno. „Čujem da je optužen za Hillbrookovo ubojstvo.” Sidonie je gledala ravno u njega dok joj se pas, osjetivši njezinu napetost, zabio u skute. „On je nevin.” „Zvučite uvjereno u to.” „I jesam.” „On je logičan osumnjičenik. Dugotrajno neprijateljstvo između dvojice muškaraca znači...” „On nije ubio lorda Hillbrooka”, prekine ga Sidonie, na što Sirius tiho zacvili. Položila mu je nježno ruku na glavu kako bi ga umirila. Sidonie opazi da je njezin žar zaintrigirao tog čovjeka, baš kao i stajanje na stranu neprijatelja vlastita šurjaka. Sir Richard čvrsto stisne vilicu i ona se zapita je li on doista takav nemoralni kicoš kakvim se želio prikazati. On joj pruži ruku. „Gospođice Forsythe, veoma ste mi zanimljivi. Siguran sam da ćete biti zanimljivi i Sedgemooru. Želite li poći sa mnom u vojvodinu knjižnicu?” „Sire Richarde, njegova milost ne poznaje ovu ženu”, zavapi Carruthers iza njih. „Shvaćam, ali ona je, međutim, moja dobra prijateljica. Molim vas, najavite nas.” „Njegova milost je izričito naglasila da ne želi primati nenajavljene posjetitelje.” „Mene će primiti. A gospođica Forsythe je sa mnom.” On zastane. „I, Carruthers, uzmite joj pelerinu. Čudim se da ste je pustili čekati ne poštujući osnovna pravila pristojnosti.” Sidoniene se usne trznu u smiješak, a do prije samo deset minuta mislila je kako se više nikad neće nasmijati. Sudbina joj je pružila priliku da spasi Jonasa. O njoj ovisi kako će iskoristiti tu priliku. „SIR RICHARD HARMSWORTH i gospođica Sidonie Forsythe, vaša milosti”, odrecitira Carruthers, odmaknuvši se kako bi propustio Sidonie i njezina pratitelja u raskošnu vojvodinu knjižnicu. Kad je Sidonie čula ime svoga zaštitnika, pupoljak nade raširio je latice, spreman zablistati u punom cvatu. Iza masivna Boulleova radnog stola, poznati tamnokosi muškarac počne ustajati naslonivši ispružene ruke na stol, a zatim mu se pogled zaustavi na Sidonie i on zastane namrštenih obrva. Crte vojvodina lica bile su toliko oštre i jasne da su izgledale kao isklesane iz istog mramora kao kipovi u njegovu predsoblju. U procjenjivačkom pogledu njegovih zelenih očiju nije vidjela dobrodošlicu. Sidonie zadrhti i njezin optimizam naglo splasne. ~ 180 ~ Anna


Foxy

Očito udomaćen u vojvodinoj kući, Sirius otkaska do tepiha ispred upaljena kamina pa ondje legne, naslonivši njušku na prednje šape. „Gospođice Forsythe, čemu mogu zahvaliti ovaj posjet?” Vojvodin glas bio je hladan, ali ne i neprijateljski, hvala Bogu. Sidonie se spusti u kniks, podsjećajući se kako je osoba tako zapovjedničkog nastupa upravo ono što joj treba. Skupivši hrabrost, ona podigne bradu i uzvrati mu jednako izravnim pogledom. „Vaša milosti, došla sam vas zamoliti da pomognete Jonasu Merricku, koji je nepravedno optužen za ubojstvo moga šurjaka, lorda Hillbrooka. Vojvodine oči zasvijetle razumijevanjem, no pogled mu ostane jednako hladan. „Shvaćam. Trebao sam odmah znati tko ste kad je Carruthers izgovorio prezime Forsythe. Vi ste sestra lady Hillbrook. Mislim da se nismo nikad upoznali, ali vidim da poznajete Richarda.” Nije vidjela razloga za obmanjivanje. „Sira Richarda sam srela u vašem predsoblju, gdje sam provela cijeli dan čekajući. On mi je pomogao pruživši mi priliku da razgovaram s vama”, reče ona odrješito. „Ispričavam se što sam upala nenajavljeno, no, ako se ne varam, gospodin Merrick i vi ste nekoć bili prijatelji.” Vojvodine se obrve oholo podignu. Sidonie bi sigurno bila zastrašena da nije bila toliko očajna. „Merrick i ja smo bili školski drugovi. Nismo baš ostali u prisnim odnosima.” Iza nje, sir Richard nemarno odmahne svojom elegantnom rukom. ,,K vrapcu, Cam, Jonas je bio samotnjak otkako je brak njegovih roditelja proglašen nevaljanim. Znaš da je oduvijek bio prokleto ponosan, čak i kao dječak. Pretvrdoglav je da prizna kako treba prijatelje.” O, ljubavi moja, bio si tako usamljen. Podsjećanje na činjenicu kako je ona vjerojatno jedini Jonasov saveznik samo učvrsti Sidonie u njezinoj nakani. „Sada mu nedvojbeno trebaju prijatelji.” „To vam je rekao?” Vojvoda je djelovao kao da se dosađuje dok joj je rukom davao znak da sjedne. „On mi nije ništa rekao.” Sjedajući u stolac okrenut prema radnom stolu, ona proguta slinu kako bi navlažila suho grlo. „Nisu mi dopustili da ga vidim.” Vojvoda je mirno sjedio, promatrajući je iznad spojenih vrhova prstiju. „Pitanje se nameće zašto ga uopće želite vidjeti. Poznato je da su se Hillbrook i Merrick međusobno mrzili. Bilo bi za očekivati da ćete, kao njegova svojta, biti na Hillbrookovoj strani.” Sidonie se zacrveni i zatrepće od nelagode. Dvojica muškaraca zacijelo su naslutila da je njezino zanimanje za Jonasa nešto više od potrebe za ispravljanjem nepravde nanesene običnom strancu. „Radi se o strašnom nesporazumu. Lord Hillbrook je počinio samoubojstvo. Gospodin Merrick je nedužan.” „Zašto ga onda morate vidjeti?” Zato što sam bez njega prazna olupina. Zato što mi je njegov dodir potrebniji od disanja. „Mogu dokazati njegovu nevinost.” „Zaboga, to je vrlo ozbiljna tvrdnja, gospođice Forsythe.” Sir Richard odšeta do kabineta i natoči si obilno konjaka. ~ 181 ~ Anna


Foxy

Vojvoda nije bio toliko zadivljen. Crne se obrve ponovno podignu u arogantan luk. Taj čovjek je bio aristokrat od glave do pete. „Siguran sam da je gospodin Merrick angažirao sposobne odvjetnike. Trebali biste njima odnijeti taj vaš dokaz, o čemu god se radilo.” Bilo joj je jasno da vojvoda sumnja u postojanje ikakvih dokaza. „Ne znam tko su oni.” „Želite li da se raspitam?” „Ne, hvala, vaša milosti. Ta informacija je... povjerljiva. Samo za uši gospodina Merricka. On mora prvi to čuti, i tek ću onda moći procijeniti što dalje.” Tapkajući vrhovima prstiju, vojvoda ju je neko vrijeme promatrao pogledom od kojeg se naježila. S grčem u želucu, molila se da je ne pošalje kući. Učini li to, obratit će se siru Richardu. Ako joj ni on ne bude htio pomoći, potražit će Jonasove odvjetnike, iako trenutačno nije imala pojma kako doći do njih. Možda netko u Newgateu zna njihova imena. Već se pokušala raspitati u Jonasovu londonskom uredu, no nisu je pustili unutra. Sutra će se vratiti onamo odlučnija i spremna na opsadu. Nije se kanila predati. „Gospođice Forsythe?” Sidonie se okrene u smjeru glasa sir Richarda, koji joj je pružio čašu vode. Zahvalno mu se nasmiješila. „Hvala vam.” „Možda bismo trebali naručiti čaj?” ,,N... ne, hvala”, odgovori ona drhtavim glasom, ispijajući gutljaj vode. ,,J... ja samo želim vidjeti gospodina Merricka. Želim samo da bude oslobođen optužbe.” Vojvoda je pronicljivo pogleda i ona se zajapuri u licu, svjesna da mu je upravo potvrdila svoje osobno zanimanje za Jonasa. Drhtavom rukom odložila je čašu ispred sebe na stol. „Cam, stari druže, kakav je to vragolasti izraz lica?” upita sir Richard sumnjičavo. „O čemu razmišljaš?” Vojvodine se usne opuste u nešto slično osmijehu. Pogled mu je bio prikovan za Sidonie. „O miševima.” Sidonie se zacrveni do korijena kose. Gurnula je još malo vode, pokušavši prikriti nelagodu. Nije valjda povezao da je bila u zamku Craven kad je došao upozoriti Jonasa na Williamovu mentalnu neuračunljivost? „Sinusu se sviđa.” Izjava sir Richarda zvučala je poput namjerne logičke pogreške. Začuvši svoje ime, pas podigne glavu i promotri sve osobe u prostoriji. Vojvoda pogleda nestrpljivo u sir Richarda. „Za razliku od tebe, meni ne treba odobrenje psa mješanca da bih s nekime sklopio poznanstvo.” „Okrutan si, momče.” Sir Richard se teatralno zavali u kožni naslonjač pokraj Sidonie. „Ali moram reći da griješiš. Taj pas je genij.” „Svakako je pametniji od svoga vlasnika”, promrmlja vojvoda, a Sidonie uspije opaziti neočekivanu iskricu humora na tom ozbiljnom licu. „Šupljoglavac sam, priznajem. Nikad nisam ni tvrdio drukčije. Ti si onaj koji je uvijek bio razborit i inteligentan, Cam. Zato ste ti i Jonas bili toliko bliski u školi.” ~ 182 ~ Anna


Foxy

Sidonie je sumnjala da je sir Richard uistinu toliko neozbiljan i površan. Dosad se, naprotiv, pokazao veoma umješnim u postizanju onoga što želi, naoko bez imalo truda. Nije mogla zaboraviti njegov pogled u trenutku kad joj je odlučio pomoći. Bio je to iznimno oštrouman pogled. „To nije jedini razlog”, reče vojvoda, i s lica mu nestane svaki trag dobra raspoloženja. Živahni sir Richard nakratko se uozbilji. Ta je promjena također bila jedva primjetna i sigurno bi joj bila promakla da ga nije toliko pozorno promatrala. Sidonie se sjeti Jonasove priče o skandalima u čijoj su sjeni živjela sva trojica. „Ne, nije jedini.” Uzdahnuvši, vojvoda se nagne unatrag i prisloni leđa na naslon fotelje. Sa srcem u peti, Sidonie se zapita je li joj se samo učinilo kad se maloprije nakratko oraspoložio. Opet je, naime, bio oličenje strogosti i ozbiljnosti. „Prokleti Sirius vjerojatno želi da izvučem Merricka iz zatvora.” Sir Richard slegne ramenima. „Ti to možeš učiniti. Samo trebaš mahnuti tom svojom plemićkom rukom i Merrick će do doručka biti slobodan.” Vojvoda stisne usne. „Nisam baš siguran u to. Čuo sam da Pelham George vodi njegov slučaj.” Sir Richard zapucketa prstima kao da se radi o sitnici. „Ti si utjecajniji od tog Georgea. K vrapcu, Cam, utjecajniji si od većine ljudi koje poznajem - i ne samo zato što si vojvoda.” „Svakako mogu srediti da gospođica Forsythe posjeti Merricka. Samojoš nisam siguran trebam li to učiniti.” „Ja kanim pomoći gospodinu Merricku.” Rukama je gnječila skute. „Ne sumnjam u to, draga damo. No takve bi probleme trebali rješavati iskusni muškarci. Možete li mi reći o kakvom se dokazu radi, ili, još bolje, pokazati mi ga? Dajem vam svoju časnu riječ da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih ga oslobodio.” Sidonie stisne vilicu na njegov nadmeni ton, no uspjela je zvučati staloženo. „Žao mi je, Vaša Milosti. Ne mogu to učiniti.” „Čak ni pod cijenu ostanka gospodina Merricka u zatvoru?” Ona podigne bradu. „Moram vidjeti gospodina Merricka. Radi se o hitnom slučaju. Ako nam vi ne možete dogovoriti susret, pronaći ću nekoga tko može.” Ledeni pogled vojvodinih zelenih očiju bio je usredotočen na nju kao da proučava rijedak znanstveni uzorak na predmetnom stakalcu. Nije joj ništa odgovorio. „Hajde, Cam. Sredi djevojci da vidi momka. Možemo preuzeti stvar u svoje ruke. Znaš i sam da ćeš joj pomoći”, reče sir Richard razvlačeći riječi, podigavši čašu s konjakom tako da je uhvatila odsjaj vatre. „Ja ionako nisam imao boljih planova od večere kod Crockforda. A kladim se da si ti planirao provesti večer nosa zabijena u prokletu papirologiju. Ne bi li radije pomogao hrabroj dami u njezinom milosrdnom poslanju?” „Nakon ovoga ću ispasti nečovječan ako je odbijem.” Duboki vojvodin glas nije odavao nikakve emocije. Sidonie nije mogla pogoditi njegove namjere. U glavi joj se vrtjelo, srce joj je ubrzano tuklo u iščekivanju njegove odluke. Hoće li joj pomoći ili ćeje poslati kući? Dragi Bože, ne daj mu da je pošalje kući. „Ti to i jesi, dovraga.” Sir Richard je krajnje opušteno ispijao konjak, kao da Jonasov život ne ovisi o toj odluci. ~ 183 ~ Anna


Foxy

Sirius ustane zijevnuvši i uputi se prema Sidonie, pa joj položi njušku u krilo. Odsutno mu je češkala uši, gledajući u vojvodu. Hoće li je Sedgemoor podržati? Je li ostao odan Jonasu? Ili će zaključiti da mu ne duguje ništa i da je Sidonie samo jedna od mnogobrojnih posjetitelja koji ga svakodnevno gnjave tražeći njegovu pomoć? Tišina se oduljila. Čulo se samo pucketanje vatre. Sirius ispusti pseći uzdah zadovoljstva od Sidoniena milovanja. Ustajući, vojvoda također duboko uzdahne. Nije se smiješio gledajući Sidonie u oči. ,,U redu, gospođice Forsythe. Sirius je pobijedio. Vi i ja idemo u Newgate.” „Nemaš sreće, dragi moj Cam.” Sir Richard ustane, uznemirivši Siriusa koji se okrene prema svome gospodaru. ,,I ja želim nazočiti tom okupljanju starih školskih drugova.”

~ 184 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 27

JONAS JE ČITAO Elijine eseje ležeći na raskošnom krevetu koji mu je, kao i ostalo pokućstvo u njegovoj zatvorskoj ćeliji, bio donesen iz njegove londonske kuće. Začuvši zveckanje ključeva, odložio je knjigu uzdahnuvši uzrujano. Što, dovraga, zatvorski čuvar želi od njega u ovo doba noći? Nakon tri dana u zatvoru, Jonasje ušao u rutinu. A to je značilo da je vrijeme uglavnom provodio sam i neometan, osim kad je morao raspravljati o suđenju sa svojim nenormalno skupim odvjetnicima koji će ga braniti na sudu. Tamničar je bio dobro plaćen da ga pusti na miru i da ne pušta k njemu znatiželjnike, kojih je bilo mnogo. Pridignuvši se u sjedeći položaj, prošao je rukom kroz neurednu kosu. Vrata se otvore i njegov čuvar uđe u ćeliju. Iza njega je stajala žena. Ne bilo koja žena. Žena koja mu je pohodila snove. Žena koju nije vidio tjedan dana i koja mu je tako prokleto nedostajala. „Sidonie...” dahnuo je, pitajući se je li možda poludio. Valjda nije. Sve je u njegovoj ćeliji bilo isto kao prije, no njezina ju je prisutnost pretvorila u raj. Srce mu poskoči od iznenadne, neočekivane sreće. „Pola sata, gospođice.” Ona spusti kapuljaču svoje grozne pelerine i uputi nervozan pogled čuvaru. „Hvala.” „Držim da nemate ništa protiv damina ostanka, gospodine Merrick?” Izraz tamničareva lica bio je otvoreno opscen. „Budi pristojan, Sykes”, reče Jonas prijetećim tonom. „Dama je član moje obitelji.” „Svakako, gospodine.” Sykes kimne glavom i žurno napusti ćeliju, zaključavši vrata za sobom. „Što, dovraga, radiš ovdje?” Jonas pohita preko turskog saga i čvrsto joj stisne ruke. Vidjevši Sidonie osjećao se kao kada nakon duge, oštre zime grane sunce, no nije mu bilo ugodno što se nalaze u ovakvu okruženju. „O, Jonase...” reče ona napuklim glasom, a zatim brižne u plač. „Tesoro... dušo... ljubavi moja”, tepao joj je Jonas stisnuta grla, zibajućije u naručju. „Nemoj plakati. Molim te, nemoj plakati.” Toliko se puta nakon uhićenja prisjećao njihovih zagrljaja. Toliko se puta zapitao hoće li preživjeti i ovu posljednju krizu i ponovno je zagrliti. Stvarnost je nadmašila maštu. Upijao je svaki detalj. Njezinu toplinu. Miris njezine kose i kože. Njezine ruke koje su mu snažno stiskale nadlaktice privlačeći ga bliže. U najtežim se trenucima pitao je li možda sanjao svu onu strast i radost dana provedenih u zamku Craven. Činili su mu se tako nadrealnima u usporedbi sa sumornom sadašnjicom. „Tako sam se bojala”, mrmljala mu je u rame, ovijajući mu ruke oko struka. ~ 185 ~ Anna


Foxy

Ljubio ju je gdje god je stigao. U kosu. U obraz. U rame. U vrat. Obasipajući je neprekidnom litanijom nježnih izraza. Jednostavno im nije mogao odoljeti. Nazvao ju je svim imenima od milja koja je znao. Nakon prekratkog zagrljaja, ona nesigurno udahne i počne se povlačiti. On pojača stisak. „Ne još.” Kad je podigla glavu, oči su joj bile natečene od plača, a obrazi zajapureni. Bila je nešto najljepše što je ikad vidio. „Nemamo puno vremena, Jonase. Moramo razgovarati.” „Radije bih te dirao.” Držao ju je za uzdrhtala ramena, upijajući je pogledom. Ona mu pogladi ožiljke na licu. Nije mu više smetalo kad mu Sidonie dodiruje ožiljke, toliko se silno promijenio. „Jesi li dobro?” „Da.” Jonas utisne lice u njezin dlan. Sidonie je tu. Sidonie je tu. Gotovo da nije mogao vjerovati u to. „Sada jesam.” Ona se osvrne po bogato opremljenoj prostoriji. „Zamišljala sam...” Čak se i zabavljao vodeći je za ruku prema krevetu. Nikad ne bi rekao da će se smijati u ovom hladnom zatvoru, gdje mu je svaki kamen šaptao kako ga je sreća napustila i kako će sigurno biti osuđen na smrt. „Znam. Okove. Stol za mučenje. Smrdljivu vodu koja curi niz gole kamene zidove. Biti bogat ima svojih prednosti, carissima. Ova me ćelija stoji pravo malo bogatstvo, no neću dugo ostati ovdje. Dokaz protiv mene je u najboljem slučaju obična pretpostavka. Dajem gomilu novca na odvjetnike, bolje im je da zarade svoj honorar.” Nadao se da ju je uspio uvjeriti svojim potpuno lažnim optimizmom. Nije mogao podnijeti pomisao da je Sidonie zabrinuta za njegovu sudbinu. Sjedili su na krevetu okrenuti jedno prema drugomu, držeći se za ruke. „Što se dogodilo? Sve je išlo tako glatko.” „Zar ne znaš? Mislio sam da se glasina proširila cijelim Barstoweom.” „Otišla sam čim sam čula da si uhićen. Srećom, Robertina kočija je bila u Barstowe Hallu. Cijeli sam jučerašnji dan pokušavala doći do tebe, no nisu me pustili.” „Bog te blagoslovio.” Bio je ganut njezinom odanošću. Znao je da joj nije bilo lako doći u London. Nije imala mnogo novca i vjerojatno se našla na udaru lokalnih glasina, a Roberta je sigurno nije podržala u odluci da posjeti Jonasa u zatvoru. „Zašto su te uopće uhitili?” „Radilo se o kombinaciji starog skandala i loše sreće. Susjed je jahao pokrajnjom stazom i vidio me kako prolazim zemljištem Barstowe Halla na dan Willamove smrti. A zatim je jedna od sobarica u Fernevu postala histerična pod pritiskom ispitivanja pa je izbrbljala kako sam taj dan došao doma izudaran i neuredan. Nije pomogla ni najnovija Williamova tužba protiv mene u vezi s rudnicima smaragda. Navodno mi je to pružilo još jedan motiv za ubojstvo tog pokvarenjaka. „Sve to zvuči prilično... labavo.” „I jest.” Odlučio joj je prešutjeti činjenicu da ga staro, javnosti poznato neprijateljstvo svejedno može stajati glave. Pelham George nije glup, ne bi podizao tužbu protiv njega da nije bio siguran kako ima čvrste osnove za osudu na smrt. ~ 186 ~ Anna


Foxy

Sidoniene oči, obasjane plamenom svjetiljke, turobno su ga gledale. „Jate mogu spasiti, Jonase.” „Sumnjam.” Glas mu je poprimi ironičan prizvuk. „Osim ako Roberta potpiše priznanje.” Sidonie pojača stisak ruke. „Roberta je bila... protiv mojeg odlaska u London.” Roberta se bojala da bi umjesto njega mogli osumnjičiti nju. „Nisam ni sumnjao u to.” „Mogao si je prijaviti.” On se žalosno nasmije. „Nitko ne bi povjerovao u optužbu protiv nje.” Pa malo zastane. „Roberta ne zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinila. Osim toga, ona je majka dvojice sinova.” Sidoniene šake prekriju Jonasove, čvrsto ih stisnuvši. „Mogao bi završiti na vješalima.” „Nismo u bezizlaznoj situaciji.” Duboko u sebi, međutim, bio je svjestan da nije posve nedužan. Možda nije osobno gurnuo nitkova niz stube, no često mu je želio smrt. I to ne samo zbog napada na Etonu. Želio je da William umre zato što mu je preoteo nasljedstvo koje je uvijek smatrao svojim. Sad Jonas trune u zatvoru i nitko nije ni podigao prst da mu pomogne. Oduvijek je znao da ga društvo ne simpatizira, nego ga samo podnosi. Ljudi nisu mogli prihvatiti njegovu nezakonitost, čak i oni koji su se vrlo rado okoristili njegovom sposobnošću zarađivanja novca. Pa ipak, dobiti tako nedvojbenu potvrdu da je usprkos svome bogatstvu i dalje persona non grata, pokazalo se kao korisna lekcija. Mislio je da će mu možda neki poslovni suradnici ponuditi svoju pomoć, no nitko se nije isprsio. Toliko o njegovim mladenačkim snovima o bogatstvu koje će ga učiniti neranjivim. Novac ga nije spasio od ponižavajućeg boravka u zatvoru. Novac mu nije priskrbio hordu pristalica koje mu pružaju podršku. Svi su ga napustili, prepustivši ga sudbini. Svi osim hrabre Sidonie. „Molim te, Jonase, saslušaj me. Molim te.” Bilo je nečega paničnog u njezinu grčevitom preklinjanju, i Jonasu prorade instinkti. „Što je, bella? Imaš neki ludi plan? Bijeg niz zatvorske zidine usred noći? Kopanje tunela do ulice? Ili možda skrivaš pištolj pod tom groznom pelerinom?” Na njegovu žalost, Sidonie istrgne ruke iz njegovih, a zatim, na još veću žalost, ustane i odmakne se nekoliko koraka. On se nasloni natrag na laktove, usredotočena pogleda. Iako bi je radije nastavio dodirivati, već i sam pogled na Sidonie bio je poput duševne hrane za nekoga tko je danima bio zatvoren daleko od nje. Njezino ljutito odmahivanje rukom rasprši mu dobro raspoloženje. „Nemoj se šaliti.” Što se, dovraga, zbiva? Prošla ga je volja za zadirkivanjem. Njezina uznemirenost mirisala je na strah. I patnju. Utroba mu se stisne od tjeskobe. On se uspravi i pogleda je ravno u oči. „Živciraš me, Sidonie.” Počela je kopati po pohabanoj torbici koju dotad nije bio ni opazio na njezinoj ruci. Vidio je samo nju. Uvijek samo nju. „Izvoli.” Gurnula je nešto pred njega. Nije obraćao pozornost na to. Gledao joj je u lice. Od njezina izraza postajao je vraški nervozan. „Jonase, pogledaj”, reče ona nestrpljivo. ~ 187 ~ Anna


Foxy

Spustio je pogled na požutjeli komad papira u njezinim drhtavim rukama. Nesvjesno je posegnuo za njime. No trebalo mu je nekoliko sekunda da shvatio čemu se radi. Naglo je podigao glavu, zabuljivši se u Sidonie u nevjerici. „Je li ovo autentično?” Ona ustukne u strahu od njegove reakcije, no on je bio prešokiran da bude bijesan. „Da.” Ljutnja je ipak počela tinjati. „Koliko dugo znaš za to?” Samo mu je to bilo važno, iako je znao da će mu štošta biti važno nakon što se uspije pomiriti s ovime što mu je upravo otkrila. Odmah je odbacio mogućnost da je pronašla taj dokument u proteklih nekoliko dana. Izraz krivnje na njezinu licu bio je preočit da bi to bila istina. ,,P... pronašla sam ga u Barstowe Hallu prije nekoliko tjedana. Bio je... bio je uguran u poleđinu drugog sveska Don Quijotea.” „Naravno, smjesta ti je bilo jasno koliko je taj dokument važan.” Ton mu je bio bezizražajan. Trebao bi biti izvan sebe od sreće. U rukama je držao vjenčani list svojih roditelja. Svi njegovi dječački snovi su se upravo ostvarili. Pogođena oštrinom njegova glasa, doimala se sitnom i ranjivom. No trenutačno se nije bio u stanju sažaliti nad njom. „Naravno.” „I nije ti palo na pamet da mi to kažeš?” Nije ustuknula, no nije to više bila ni ona hrabra, prkosna žena koju je poznavao. Doduše, čini se kako je sve što je znao o njoj bilo lažno. Mislio je da je Sidonie zraka čiste, blistave svjetlosti u trulom svijetu punom lažljivaca. Kako li se samo tragično prevario. Jonas ustane, opazivši kako su mu noge sramotno nestabilne, pajoj priđe bliže. Sidonie se uplašeno odmakne. On se gorko nasmije. „To što sam ja sada lord Hillbrook ne znači da sam se pretvorio u “Williama. Neću te udariti.” Ona se ugrize za usnu. Inače bi ga to dirnulo u srce. K vragu, i dalje ga je diralo u srce. Ali ona nije ono što je on mislio da jest. Sidonie je lažljivica. Žena koju je nazivao svojom dušom i svojom ljepoticom bila je samo prekrasna ljuska oko koštice prljave obmane. ,,I-imala sam razloge zašto sam ti to zatajila”, prošaptala je. Osmijeh mu je više izgledao kao keženje. „Ne sumnjam u to.” Počela je brzo govoriti. „Nemaš pojma kako mi je bilo živjeti s Williamom i Robertom. Kako... kako je bilo stravično kad ju je tukao. Kad sam pronašla vjenčani list, učinio mi se poput dara s neba. P... planirala sam njime ucijeniti Williama da pusti Robertu. To je bilo moje jedino oružje moći protiv njega.” „Dok je cijeli svijet i dalje vjerovao kako je moj otac u najboljem slučaju bio budala, a u najgorem lažljivac. I da mi je majka...” Tu je zastao, usisavši drhtavo zrak u pluća. „Da mi je majka bila kurva.” Ona problijedi, kršeći ruke. „Znam... znam da je bilo ružno od mene što sam ti prešutjela svoje otkriće, no ti i tvoji roditelji ste za mene tada bili stranci. William je zamalo ubio Robertu kad ju je zadnji put pretukao. Njoj... njoj je više trebala moja pomoć nego tebi.” „Apravda neka se nosi k vragu”, reče Jonas kiselo. Pokušao ju je gledati kao neznanku. Jer to je ona i bila. A on je bio najobičnija budala. Jadna, potrebita, naivna budala. ~ 188 ~ Anna


Foxy

Mogao je gotovo razumjeti njene motive. Život njezine sestre doista jest bio u opasnosti, a Jonas je bolje od ikoga znao koliko je Williamova narav bila destruktivna. No jednostavno joj nije mogao oprostiti odluke koje je donijela. Nije joj mogao oprostiti što ga je uvjerila da mu je otvorila svoju dušu, dok zapravo uopće nije bila iskrena prema njemu. I iznad svega joj nije mogao oprostiti što ga je, natjeravši ga da vjeruje u nju, učinila ranjivim poput onog dječaka koji je urlao pod nožem svoga bratića. Živnuvši malo duhom, ona uspravi leđa. „Ti si odrastao muškarac. Nisam znala... Nisam tada znala koliko si patio, koliko ti je tvoja nezakonitost upropastila život.” Jonas ispusti grleni zvuk poricanja, povrijeđena ponosa zbog svega što joj je priznao tijekom onih slatkih noći u Devonu. Toliko toga joj je povjerio, kao nikad nikomu, dok je ona, pretvarajući se kako joj je stalo do njega, pripremala ovu izdaju. „Ne, bilo ti je draže da William zadrži titulu koju je osramotio. Da nije poginuo, bi li mi ikada rekla?” Glas joj je bio tih i izbjegavala je njegov pogled. „Morala sam smisliti što ću učiniti. Tih tjedan dana... Tih tjedan dana s tobom pokolebalo me u mojim odlukama. A onda ti je vojvoda rekao da je William potpuno izvan sebe. Nadala sam se da ću uspjeti smjestiti Robertu nekamo na sigurno, a onda ti reći, no prvo sam se morala uvjeriti da ona nije u opasnosti.” „Nije ti palo na pamet da mi možeš otkriti istinu i dopustiti mi da se pobrinem za Robertu?” To je bio najveći dio njene izdaje, to što mu nije niti pružila priliku da sam odlučuje o svojoj budućnosti, ili da pronađe rješenje kojim bi zaštito Robertu i njezine sinove.” „Ja...” „Naravno da nije. Iako sam imao slobodan pristup tvome tijelu, gotovo ni u čemu ostalom mi nisi dala svoje povjerenje.” „Nemoj.” Sidonie zatvori oči kao da mu ne može gledati u lice. Bila je blijeda kao kreč. Jonas je sam sebi govorio da je neće žaliti. Uistinu neće. No njezina mu je patnja svejedno slamala srce. „Čudi me da si mi se uopće podala.” Kvragu, trebao bi začepiti. Odmah. Ovo optuživanje Sidonie samo potvrđuje kakav je lakovjerni idiot bio. Nakon što toliko godina nije vjerovao nikome, njoj je poklonio svoje povjerenje. A ona je napravila budalu od njega. „Valjda si bila znatiželjna. Ili si možda mislila da mi se moraš nekako odužiti, budući da si mi uskratila moje pravo na nasljedstvo.” Njezin glasni udah zvučao je poput jecaja, no svejedno nije ustuknula. „Molim te, Jonase, znaš da nije bilo tako.” Jonas se opet neveselo nasmije. Bože, pomozi mu, smijao se on ili plakao, dovoljno se već ponizio pred njom. „Čini se da ne znam ništa o tebi.” Glas mu se stiša od zajedljive samokritičnosti. „Mislio sam da si tijedina nepatvorena vrijednost u mojem nesretnom životu. Otkrio sam da si samo lijepo zapakirana laž. Običan, neplemeniti metal, a ne zlato.” „Nisi... nisi pošten.” Podigla je glavu i pogledala ga s iskrom prkosa u očima. „Roberta je moja sestra. Tebe sam poznavala tjedan dana. Samo tjedan dana. Nakon što sam otkrila koliko si patio zbog svoje nezakonitosti, bila sam na mukama pitajući se jesam li donijela ispravnu odluku. Neprekidno sam bila na mukama.” ~ 189 ~ Anna


Foxy

On se odmakne, djelomično kako bi se odupro nagonu da je dotakne, bez obzira na to što je otkrio o njoj. „Nedovoljno da mi kažeš istinu.” „Sve ostalo što sam ti rekla bilo je istina”, prošapće Sidonie, omotavši nemoćno ruke oko sebe, što ne bi smjelo pobuditi osjećaj krivnje u Jonasu. „Nakon ovoga sve ostalo postaje laž”, reče on umornim glasom. Bio je bijesan, no njegovje bijes bio tek tanki obrambeni sloj preko očaja koji mu je prijetio potpunim unutarnjim razaranjem. Da je nije toliko volio, ne bi ga mogla ovoliko povrijediti. „Ti...” Sidonie proguta slinu, izgledajući krhko i ranjivo. Jonas se borio s izdajničkim porivom da je uzme u naručje i kaže kako joj je sve oprošteno. Zato što joj, dovraga i bestraga, nije mogao oprostiti. Nije joj mogao oprostiti jer se sjetio kako mu je otac umro potpuno slomljena duha, daleko od doma, kao predmet sprdnje onih koji su mu se nekoć divili. Nije joj mogao oprostiti jer se sjetio ruganja dječaka u školi zbog njegove majke, španjolske kurve. Nije joj mogao oprostiti jer se sjetio stravične agonije kad mu je William nožem unakazio lice, učinivši ga doživotnim izopačenikom. Sidonie ga je promatrala i, da nije sumnjao svakom svojem dojmu o toj ženi, rekao bi da joj je njegova srdžba slomila srce. „Sad me mrziš. I... i ne mogu ti to zamjeriti. Prekasno je za ispravljanje pogrešaka. Imaš pravo. Trebala sam ti vjerovati. Čak i da ti nisam vjerovala, trebala sam ti reći istinu. Dopustivši da William nastavi nositi naslov vikonta nakon što sam otkrila vjenčani list, podržala sam njegovu krađu.” Zvučala je tako razborito. Nije to mogao podnijeti. Istresao se na nju, želeći samo da ode i ostavi ga samog u njegovoj bijedi. „Pokušavaš iznuditi oproštaj?” „Ne.” Nakon mučne tišine, glas joj zvučao snažnije. Izgledala je kruto poput kamenog anđela. No, Bog mu pomogao, u njoj nije bilo ničeg anđeoskog. „Jonase, sada nije važna tvoja mržnja prema meni nego što ćeš učiniti s tom informacijom. Kažeš li ljudima da si pronašao vjenčani list prije posjeta Barstovve Hallu i da si zato otišao k Williamu, uvjerit ćeš vlasti kako nisi imao motiv za ubojstvo. Spoznaja da će ostati bez plemićkog naslova veći je razlog za Williamovo samoubojstvo od nagomilanih dugova.” „To zvuči poput bajke”, zajedljivo će Jonas. Suspregnuo je poriv da izgužva vjenčani list i baci joj ga u lice. „Ah štošta pojašnjava. Pretpostavljam da, nakon što postaneš vikont Hillbrook, nećeš imati problema s dokazivanjem svoje nevinosti.” Drhtavom rukom izvadila je još jedan papir iz džepa svoje otrcane pelerine. „Ovo pismo potvrđuje kako je velečasni Trask bio u Španjolskoj u vrijeme vjenčanja tvojih roditelja, a postoji i pismo s njegovim potpisom, koji odgovara onomu na vjenčanom listu.” Bilo mu je bolno gledati u nju, vraški bolno. Njegovo sramotno, sentimentalno maštanje o životu s njom pretvorilo se u prah. Mrzio ju je. Mrzio ju je gotovo jednako koliko ju je volio. Želio je uništiti tu ljubav, no imao je blagi predosjećaj da će ta ljubav uništiti njega. „Rekla si sve što si mi trebala reći. Želim da odeš odavde.” Ona problijedi još jače, a on ponovno potisne nepoželjni osjećaj krivnje. Zaslužila je patiti. Slomila mu je srce. No, još gore i okrutnije bilo je to što ga je nakratko uspjela uvjeriti da netko može voljeti nakazu poput njega. To je bio njezin pravi zločin, onaj koji joj nikada neće oprostiti. ~ 190 ~ Anna


Foxy

Iako je bila blijeda poput krpe, a u očima su joj blistale neprolivene suze, Sidonie nije odustajala, koliko god okrutan bio prema njoj. Nesigurno je zakoraknula naprijed, odloživši pismo na stol pokraj zida. „Molim te, Jonase, slušaj me. Ovo je tvoj ključ do slobode. Budeš li rekao da si otišao u Barstowe Hali s namjerom da otkriješ Williamu kako si ti zakoniti nasljednik, ljudi će znati da ga nisi ubio. Naprotiv, on je imao razloga ubiti tebe.” „A zašto to tek sada otkrivam?” upita on, pa nastavi još zajedljivije, mrzeći sebe, mrzeći nju, mrzeći sve na tom prokletom svijetu. „Jednostavno sam smetnuo s uma?” Sidonie se tržne na ton Jonasova glasa. Osjećao se kao zlobni bijednik podbadajući je na ovakav način. Bio je prebijesan, želio je sve porazbijati i poslati k vragu. No maltretirajući Sidonie osjećao se kao da muči mačića. Iako ona nije bila toliko bespomoćna. Niti nedužna. „Imaš...” Sidonie isprekidano udahne. „Imaš potpuno pravo biti bijesan, ali, molim te, saslušaj me. Kažeš li da si prvo htio reći Williamovoj obitelji, a moj dolazak ovamo će to potvrditi, ljudi će misliti da si junak, a ne zločinac. Čovjek koji je, po cijenu vlastita života, imao obzira prema osjećajima ožalošćene udovice i njezinih sirotih sinova.” Uzdahnula je i odmaknula kosu s lica. Bila je znatno neurednija nego kad je došla k njemu. Kao da se to dogodilo nekom drugom, sjetio se kako ju je privukao k sebi i kako mu je srce poskočilo od sreće kad ju je ugledao. Kad je ušla u njegovu ćeliju, osjetio se potpunim. Nikad se više neće tako osjećati. „Dirljiva priča, draga moja. Šteta što nema nikakve veze sa stvarnošću.” Ona stisne usne. „Ne daj da te bijes prema samome sebi uništi, Jonase. Kad malo bolje razmisliš o ovome, shvatit ćeš da ti ovaj papir, premda uručen sa zakašnjenjem, pruža budućnost koja ti pripada. I ime. I oslobođenje od optužbe za ubojstvo.” „Vrlo okrepljujuće, draga moja.” reče on podrugljivo. „Osjećam se punim volje i snage za akciju.” Ona se uspravi i pogleda u njega. Prazni očaj u njezinim očima odražavao je bol u njegovu srcu. Pokušavao je samog sebe uvjeriti kako je njezina patnja također neiskrena, no nije posve uspio u tome. „Nemoj propustiti ovu priliku samo zato što me prezireš. Misliš da sam ti nanijela nepravdu. I jesam. Imala sam dobre razloge za to, no oni ne opravdavaju moje postupke.” „Gubi mi se s očiju.” Nije ju više imao snage gledati. Nije više imao snage prisjećati se svega što je osjećao za nju i zbog nje, jer ništa od toga nije bilo istinito. Ona problijedi kao krpa i malo zatetura, a onda se pribere i vrati ravnotežu. Drhtavim rukama navukla je kapuljaču preko svoje guste, smeđe kose. „Ja... Želim ti sve najbolje, Jonase”, prošaptala je okrenuvši se. K vragu, koliko god bio bijesan, nije mogao dopustiti da samo tako ode. Nije znao nije li došla u pratnji služavke ili sama. Newgate se nalazio u opasnom dijelu Londona, a vani je bila mrkla noć. „Sidonie...” „Da?” Nije joj vidio lice, no njezina napeta ramena odala su mu da se jedva kontrolira. „Je li tko došao s tobom? Platit ću Svkesu da te otprati kući ako si sama.” Nije ga pogledala. „Zašto te briga?” ~ 191 ~ Anna


Foxy

Gorka, neprihvatljiva istina glasila je da ga je itekako briga. „Ne želim da ti se nešto loše dogodi.” „Baš velikodušno od tebe”, promrmlja i zakuca glasno na vrata. „Sidonie, želim da budeš sigurna”, bespomoćno reče Jonas dok je Sidonie prolazila pokraj njegova čuvara prema mračnom hodniku. „Želim da budeš... sretna.” Otišla je i nije ga čula. Zastenjavši, Jonas klonulo sjedne na krevet i zagnjuri lice u dlanove. Kako je to prokleto divno. Napokon može obraniti čast svojih roditelja i povratiti ono što mu rođenjem pripada. Trebao bi klicati od radosti. Boljela ga je ona stvar hoće li umrijeti ili ostati živ.

„MERRICK? MERRICK, KOJI te vrag spopao?” Jonas podigne zbunjeno glavu. Dva visoka, otmjeno odjevena muškarca ugurala su se u njegovu ćeliju. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da prepozna vojvodu od Sedgemoora i Richarda Harmswortha, dvojicu muškaraca koji su mu svojedobno spasili život i koje je godinama izbjegavao jer je, kad god bi ih vidio, ponovno proživljavao onaj odvratni, ponižavajući trenutak kad je zaradio svoje ožiljke. „Gdje je Sidonie?” Jonas skoči na noge i progura se pokraj njih, no hodnik je bio prazan. „Poslao sam gospođicu Forsthe doma svojom kočijom”, reče Sedgemoor s naznakom neodobravanja u glasu. Jonas ponovno osjeti krivnju. Sidonie vjerojatno nije uspjela sakriti svoju tugu. Sedgemoor nastavi. „Prije nego što je otišla, zamolila nas je da ti ponudimo svoju pomoć.” Brava, bella. Nije imao pojma kako joj je to pošlo za rukom, no uz pomoć dvojice miljenika društvene elite sigurno će uspjeti izbjeći vješala. Volio bi da mu nije toliko svejedno zbog toga. „Dama tvrdi kako ima dokaz tvoje nevinosti.” „Da, da, ima.” Znači, igra počinje. Jonas treperavo uzdahne, shvativši kako je Sidonie bila u pravu. On možda nevoljko prihvaća njezin savjet, ali nije glup. Morat će nekako dokazati svoju nevinost, a priča koju je Sidonie smislila sasvim će dobro poslužiti toj svrsi. Nakon što bude pušten na slobodu, procijenit će što mu je preostalo od njegova razorena života. I ima li uopće volje popravljati išta od toga. Proučavao je tu dvojicu muškaraca koji su mu prije mnogo godina pohrlili u pomoć, i koji to sada ponovno čine. Sedgemoor i Harmsworth ga nikad nisu omalovažavali zbog njegove nezakonitosti. Obojica su, usprkos svojem sumnjivom podrijetlu, bili poznati kao ljudi od riječi. Ako su mu obećali pomoći, onda će to uistinu učiniti. On uspravi leđa, nastojeći zvučati odlučno. Ne smije se sada slomiti. Jonas duguje pravdu svojim roditeljima. „Imam očev vjenčani list.” „Bože dragi”, dahne Haimsworth. „Ti si vikont Hillhrook. To će uznemiriti mnoge duhove.” ~ 192 ~ Anna


Foxy

„Itekako. Biloje prekasno za osvećivanje Williamu uzimanjem onoga do čega mu je najviše stalo. No nije bilo prekasno za skidanje ljage s imena Jonasovih roditelja. „Sad kad sam dobio blagoslov bratićeve obitelji da javno objavim tu vijest, kanim preuzeti svoje nasljedstvo.”

~ 193 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 28

„GOSPOĐA MERRICK TRAŽI da ju primite, gospodine lorde.” Začuvši gromki glas batlera kojeg je zaposlio da vodi njegovu londonsku kuću, Jonas odloži pero i protrlja umorne oči. „Ovdje?” upita začuđeno. Tri su mjeseca prošla otkako je službeno proglašen vikontom Hillbrookom i tek je počeo sređivati kaos koji je William ostavio za sobom. Gomilu papira koju je upravo imao pred sobom počeo je pregledavati još prije doručka. Bilo je već rano poslijepodne i činilo mu se da neće dovršiti prije večere. A sad je Roberta željela razgovarati s njime. Od onog gorkog susreta sa Sidonie u Newgateu, kad ju je onako ružno napao, povrijeđen i bijesan, nije se vidio ni sjednom od sestara Forsythe. Tri mjeseca bila su dovoljna da se pokaje zbog svoje naglosti, no nisu nimalo ublažila bol u njegovu srcu. Toliko je žudio za njom da nije mogao spavati. A kad bi konačno uspio usnuti, sanjao je mučne, uznemirujuće snove. Bio je stvarno u lošem stanju. Toliko lošem da je povremeno razmatrao mogućnost da pregrize ponos i odgmiže k Sidonie, nadajući se, kao zadnji bijednik, da će mu uputiti koju toplu riječ. Nakon što se onako istresao na nju, nije očekivao oprost. Ona ga je spasila, a on joj je, umjesto zahvalnošću, uzvratio gnjevom. Ali onda je razum ipak prevladao, tražeći da je ostavi na miru. Da je pusti neka živi svoj život u kojemu nema mjesta za Jonasa Merricka. To mu je više nego jasno dala do znanja. Kad se obvezao uzdržavati Robertu i njene sinove, Sidonie je također ponudio novčanu potporu. Tada se još osjećao povrijeđenim jer joj je sestrina dobrobit bila važnija od njega spoznaja da je ljubomora bila barem djelomično odgovorna za njegov ispad nije ga nimalo oraspoložila. No, čak obuzet bijesom, nije mogao podnijeti pomisao da Sidonie jedva spaja kraj s krajem. Htio je da si ima čime kupiti lijepu haljinu ili novi šešir. Neki mu je londonski odvjetnik odgovorio u njezino ime, odbivši svaku pomoć vikonta Hillbrooka. Ničim nije dala do znanja da je njegov dar shvatila osobno. Osjećao se kao da mu je svojim hladnim odbijanjem ponovno otvorila jedva zacijeljenu ranu. Zdrav razum i nagon za samoodržanjem natjerali su ga da odustane od daljnjih pokušaja uspostavljanja bilo kakvog kontakta. Zdrav razum nije mogao ugrijati njegovu hladnu postelju tijekom zimskih noći i Jonas ga je zamalo poslao k vragu. Bude li pokušao ponovno osvojiti Sidone, mogao bi biti ponižen. No poniženje mu je djelovalo kao pravi luksuz u usporedbi s tom beskrajnom žudnjom koja ga je izjedala iznutra. Ona ga je željela u Devonu. Jonas se možda prevario u vezi s koječim, no u toje bio siguran. Možda će mu se smilovati ako je bude dovoljno ponizno molio za oprost. Kako li je samo postao jadan u svojoj usamljenosti. Cijeloga života je zamišljao kako će, jednom kad povrati svoje nasljedstvo, spere ljagu s imena svojih roditelja i oslobodi se mržnje prema ~ 194 ~ Anna


Foxy

onom nasilniku Williamu, biti sretan. Bio je nesretniji no ikad. Kao što je već ustvrdio, bio je baš jadan. Sam se sebi gadio dok se potišteno i bezvoljno povlačio gradskom rezidencijom obitelji Merrick. Zaslužio je da ga netko pošteno opali nogom u guzicu. „Gospodine lorde ?” upita ga batler, pružajući mu srebrni pladanj s Robertinom posjetnicom. Jonas shvati da je ponovno odlutao mislima. To što je neprekidno odsutan duhom također je Sidoniena krivnja. Svojedobno su ga proglasili najbritkijim financijskim umom svoje generacije. U posljednje vrijeme to nitko ne bi mogao reći za njega. Roberta je tu, u palači Merrick. Vjerojatno se došla prepirati oko svoga džeparca - Jonas je postavio stroge uvjete kako bi onemogućio kockanje i neumjereno trošenje novca. No možda se isplati podnijeti tiradu o svojoj škrtosti u zamjenu za bilo kakve novosti o Sidonie. Stvarno više nije imao nimalo ponosa. Pogledaoje prema batleru. „Uvedite gospođu Merrick i donesite nam čaj, Jenkinse. A zatimjavite u konjušnicu da osedlaju Casimira, trebat ću ga čim gošća ode.” Roberta sigurno nešto treba - približavala mu se samo kad joj je štogod trebalo. Ovaj put će on tražiti štogod zauzvrat.

IZAŠAVŠI IZ VISOKE bijele kuće u Paddingtonu, Sidonie udahne čisti jutarnji zrak. Ili barem onoliko čist koliko to londonski zrak može biti. Kasna veljača nije još slutila na proljeće, iako je jučer u Hyde Parku opazila nekoliko hrabrih visibaba. Činilo se kao da će zima te godine vječno trajati. A možda je ona nosila zimu u sebi. Zadrhtavši, stisnula se u svojoj smeđoj pelerini. Otkako je stigla u grad prije nekoliko mjeseci, kupila je nekoliko rabljenih haljina, no nije imala volje naručivati novu garderobu koja bi odgovarala njezinom novom statusu neovisne žene. Jedva je imala volje ustajati iz kreveta svako jutro. Bilo je već kasno prijepodne, no vani je i dalje sve bilo prekriveno mrazom, kao da je zora. Kao žena koja nije više mlada poput rose i koja stanuje u srednjestaleškoj četvrti, barem je mogla izlaziti bez pratnje. Ovaj put je izašla kasnije nego inače. Tog joj je jutra bilo osobito teško ustati i odjenuti se. Kao i uvijek u posljednje vrijeme, osjećala je goruću potrebu da na trajniji način osigura svoju budućnost. Tjednima se borila protiv letargije u koju je upala nakon posjete Jonasu u Newgateu. Isprva je bila previše utučena da bi je bilo briga kamo ide, pa se u stanju očaja vratila u Barstowe Hall. No Robertina hirovitost joj je ubrzo počela ići na živce, a nije mogla zaboraviti ni kako je njezina sestra bezobzirno okrenula leđa Jonasu kad je bio optužen za ubojstvo. Život u Wiltshireu postajao je sve neugodniji jer je Roberta neprestano kukala kako joj je Jonas ukrao položaj u društvu - koliko god joj Sidonie ponavljala da, ako je netko bio kradljivac, onda je to bio William, a posredno i njegova obitelj. Neizbježno, nakon što je proglašen vikontom, Jonas je preuzeo i Barstowe Hall. To je izazvalo još jedan Robertin ~ 195 ~ Anna


Foxy

histerični ispad, no naposljetku se ipak nevoljko preselila u ljupku vilu u Richmondu, o Jonasovu trošku, dakako. Nakon napuštanja Barstowe Halla, Sidonie je zaključila kako bi za njezino duševno zdravlje bilo bolje da živi odvojeno od svoje sestre. Prošao je i njezin rođendan, i ona je dobila svoje nasljedstvo. Zamisao o vlastitoj ustanovi za djecu napokon je mogla postati stvarnost. No pokazalo se da Sidonie nema snage provesti tu zamisao u djelo. Smještaj kod bivše guvernante u Paddingtonu trebao je biti samo privremen. Svaki dan je kanila početi planirati svoju budućnost. Pa makar samo o pitanju stanovanja. No svaki novi dan prolazio je obavijen u melankoliju, ne urodivši nikakvim konkretnijim odlukama. Odlučila se odseliti na sjever, u Yorkshire ili čak Northumberland. Samo zato što su obje pokrajine daleko od Devona. Ali gdje bi živjela, u gradu ili na selu? A trenutačno nije imala snage za putovanje izvan Londona u potrazi za kućom. Umjesto toga, dane je uglavnom provodila sama u svojoj sobi, izolirana poput ranjene životinje, obavljajući samo osnovno za život. Mrzila je što se pretvorila u takvu osobu, no nije znala kako se trgnuti iz tog stanja žaljenja, krivnje i čežnje. Hester, njezina stanodavka, pokušavala ju je uvući u svoje društvene krugove. Sidonie se opirala tomu, želeći samo blaženo mrtvilo. Nakon nekog vremena, međutim, postalo joj je teško održavati to blaženo mrtvilo. Potreba za akcijom uspjela se probiti kroz stakleni zid kojim se zaštitila od svega. Jednom će se morati odazvati tom zovu, no zasad je uglavnom nesvjesno plutala poput grančice na vodi. Uputivši se u svakodnevnu šetnju parkom, nije obraćala pozornost na promet. Bila je usredotočena samo na protjecanje bijednih, sivih dana koji su nakon povratka iz zamka Craven svi bili identični. Pronašla je čak i određenu ugodu u tom sivilu. U tom stanju zaborava nije morala ništa osjećati. Ušla je u Hyde Park. Iako ni u čemu nije pronašla mir, najsličniji osjećaj nalazila je ondje među stablima. Tupo je zurila u zelenu vodu jezera Serpentine. Nije imala pojma koliko je dugo ondje stajala, bez misli i osjećaja, sve dok joj se u jednom trenutku nisu naježile dlake na vratu. Odavno nije bila toliko svjesna svoga okružja. Blago uzrujana zbog smetnje, podigla je glavu i ispod šešira promotrila prirodu oko sebe. Mirnu površinu jezera. Labudove. Patke. Riječne galebove koji se svađaju oko korice kruha. Djecu zabundanu protiv hladnoće koja su izgledala kao bucmaste lutke. Tri dadilje koje sjede na klupi i tračaju. I dalje je imala jezoviti osjećaj da je netko promatra. Okrenula se protiv svoje volje. Nije bila iznenađena ugledavši Jonasa naslonjenog na deblo brijesta nekoliko metara od nje. Ruke je držao prekrižene na svojim snažnim grudima i bio je odjeven bolje nego kad ga je posljednji put vidjela. Nije mu mogla vidjeti izraz lica ispod elegantnog cilindra od dabrova krzna, ali je slutila da nije sretan što je vidi. Ona i dalje nije osjećala ništa. Duša joj je bila toliko prožeta sivilom da je ni pogled na Jonasa nije mogao oživjeti. ~ 196 ~ Anna


Foxy

JONAS JE ČEKAO da Sidonie reagira šokirano ili da pokuša pobjeći. No dok je njezin pogled počivao na njemu, djelovala je smireno. Neuobičajeno smireno. Bila je mrtvački blijeda, a lice joj je izgledalo umorno. Tek sada kad više nije bilo njezine iskričave energije, shvatio je koliko je to bila ključna osobina Sidonie kakvu je pamtio. „Jonase”, reče ona bezizražajnim glasom, kao da nastavljaju prekinuti razgovor. „Dobro jutro, Sidonie.” Usprkos tinjajućem bijesu i te proklete, neuništive, nepoželjne radosti koju je osjećao već samo zbog njezine blizine, trudio se da mu glas zvuči neutralno. Nije želio da se preplaši i pobjegne. „Pretpostavljam da si tu radi mene.” Njezino držanje nije odavalo nikakav strah. Ljubičasti podočnjaci ispod očiju otkrili su mu da ni ona ne spava dobro nakon njihovog nesretnog susreta. „Bila bi prevelika slučajnost da smo nabasali jedno na drugo.” Zvučala je hladno i odsutno. Nije zvučala kao ona uzbudljiva žena puna života koja je dijelila s njime postelju. Žena pred njime bila je beživotna kopija stare Sidonie. Smršavila je. Tijelo joj nije mogao vidjeti pod tom grozomornom pelerinom, no jagodice su joj stršale, a na vratu su joj se vidjela udubljenja. „Pratio sam te iz tvojeg pansiona.” Čak je ni njegovo priznanje nije uznemirilo. Ruke u rukavicama držala je labavo spojene ispred sebe, držeći se pogrbljeno. „Vjerojatno tije Roberta rekla gdje sam.” Roberta mu je rekla i više od toga. „Da. Jučer me posjetila.” Tupi pogled smeđih očiju proučavao mu je lice. Kao da mu je pokušavala odgonetnuti misli. Teškom mukom uspio je zadržati hladnokrvan izraz. „Rekao si da me više nikad ne želiš vidjeti”, nedvosmisleno će ona. „I nisam”, odgovori on jednako izravno. „Zašto si onda ovdje?” „Okolnosti su se promijenile.” „Samo su se tvoje okolnosti promijenile. Čula sam da nisi imao većih problema pri preuzimanju titule.” Iako je godinama oplakivao gubitak svoga nasljedstva, više mu gotovo uopće nije bilo važno je li vikont Hillbrook ili samo Jonas Merrick. Ionako su obojica jadnici. „Nakon što je potvrđena autentičnost svećenikova potpisa, nije više bilo nikakvih prepreka.” „Čestitam”, reče ona bez topline u glasu, ali i bez zlobe. Jednostavno kao da joj je bilo svejedno. Čini se da toj novoj Sidonie ni do čega nije osobito stalo. „Kako se osjećaš kao vikont? Je li to ono što si očekivao?” „Ima svojih prednosti.” Trenutačno se nije mogao sjetiti nijedne jer je gledao u ženu koju želi, a ne može imati. „Mnogo je više laskavaca i ulizica.” „Znači, ne isplati se biti vikont?” Jonas slegne ramenima. „To je ono za što sam rođen.” „Da.” Zavladala je neugodna tišina. Sačekao ju je znajući što će joj reći i kako. No ta slabunjava, ravnodušna djevojka uspjela je uništiti njegove autoritativne namjere. Već mu je u Newgateu dok se ponašao onako nasilno, gotovo poput “Williama, Sidonie djelovala ranjivo. Ova žena pred njime bila je toliko krhka da je izgledala kao da će se rasprsnuti u milijun komadića ako je samo dotakne. ~ 197 ~ Anna


Foxy

Skrenula je prema puteljku, oprezno održavajući razmak među njima. „Drago mi je da si dobio ono što si želio. Drago mi je što ponovno zakonito nosiš svoje prezime i što si obranio čast svojih roditelja. Želim ti svako dobro. Znam da mi nećeš vjerovati, no uvijek sam ti željela samo dobro.” Valjda ga je smatrala najvećom budalom na svijetu. Krhka ili ne, neće je samo tako pustiti. „Kamo se žuriš, bella?” Spontano mu je pobjegao naziv od milja. Prokleo je svoj nepromišljeni jezik. Obećao je sam sebi da će se, koliko god bio srdit, ponašati staloženo i razborito, odnoseći se prema Sidonie kao prema lijepoj neznanki. Neće je prisiliti, nego uvjeriti. Odoljet će joj ne pokazujući ni bijes niti povrijeđenost. Jonas je trebao znati da će Sidonie upropastiti sve njegove dobre namjere. Ona mu uvijek upropasti dobre namjere. Znajući da ne može vjerovati samome sebi ako je dodirne, svejedno ju je uhvatio za ruku. I kroz pelerinu je osjetio koliko je mršava. On popusti stisak, iako nije htio biti nježan prema njoj, nego strog. Nije se povukla. Imao je strašan osjećaj da je jedva registrirala njegov dodir. Prije je uvijek reagirala kad bi je dotaknuo. U ta tri mjeseca koliko se nisu vidjeli Sidonie se pretvorila u osobu koju je Jonas jedva mogao prepoznati. Stajala je poslušno dok ju je držao za ruku, kao da ih ništa ne spaja, kao da se onaj burni, blistavi tjedan nije ni dogodio, kao da su doista stranci. Jonas osjeti nalet bijesa, ali ga uspije obuzdati. Imao je zadatak koji je trebao obaviti, a gubljenje kontrole mu neće pomoći u tome. „Imaš li mi što reći?” Nije gledala u njega, no njeno lice ispod šešira bilo je mrtvački blijedo. „Ne.” „Nemoj mi lagati, Sidonie.” „Nemam ti što reći, Jonase.” Polako se okrenula prema njemu, gledajući ga staklastim pogledom. Dršćući pod njegovim stiskom, ona prinese slobodnu ruku svojim blijedim usnama. „Molim te, pusti me.” „Ne dolazi u obzir”, reče on sumorno, pojačavši stisak ruke. „Molim te... Preklinjem te.” Počela se ljuljati i Jonas se uspaniči. Ten joj je poprimio zelenkastu nijansu, sličnu boji Serpentinea. „Molim te.” Sidonie koju je poznavao bi mu se suprotstavila, inzistirala da makne ruku. Ova je žena govorila tankim glasom zbog kojega je poželio nešto razbiti. „Dovraga, Sidonie, slamaš mi prokleto srce.” Uhvatio ju je upravo u trenutku kad su joj koljena zaklecala i počela je padati prema suhoj zimskoj travi.

~ 198 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 29

SIDONIE JE UŽIVALA u osjećaju topline i sigurnosti. Odmah je znala da je Jonasove ruke drže visoko na prsima. O, kako joj je nedostajao taj osjećaj. Bilo joj je hladno, tako hladno otkako je otišao. Uz nerazgovijetan uzdah zadovoljstva, pritisnula je obraz uz skupocjenu vunu njegova kaputa. Ako je to bio san, nije se željela probuditi. Svjesnost ju je počela bockati protiv njene volje, poput noža. Jonas ju je nosio samo zato što je kolabirala pred njime. Kako je to ponižavajuće. Kako tužno. Kako... poučno. Njezina predivna maštarija da je Jonas želi rasplinula se pred surovom stvarnošću. Proklinjala je svoju slabost. Pokušala je doručkovati, no bila je preumorna i osjećala se loše pa nije uspjela progutati više od nekoliko zalogaja. Sinoć se prisilila jesti, ali je sve povratila. Zašto, o, zašto nije otputovala na sjever smjesta nakon odlaska iz Wlltshirea? Zašto je ostala tu gdje ju Jonas može lako pronaći? Ali stalno joj je bilo zlo i dugo putovanje kočijom jednostavno nije dolazilo u obzir. Osim toga, zlovoljno je zaključila, Jonas bi je, ako bi to htio, vjerojatno pronašao kamo god otišla. „Spusti... spusti me dolje.” Budući da joj je još samo ponos ostao, pokušala je zvučati zapovjednički, no njezina je naredba zvučala kao dahtavi šapat. „Ne.” Jonas je zvučao grubo. Kad ju je podigao u naručje, nakratko joj se učinilo da je izgovarao nježne riječi, slične onima koje joj je govorio dok ju je vodio prema zvijezdama. Nikad više neće čuti te nježne riječi. Srce joj je ubrzano kucalo od straha i nemira. „Molim te, Jonase. Mogu hodati.” „U redu.” Naglo je zastao i spustio je na noge. Istog joj se trenutka počelo vrtjeti u glavi. Isprekidano je usisala zrak u pluća ne bi li zaustavila napadaj mučnine. Ne smije povraćati. Ne sada. Ne pred Jonasom. Bilo bi to previše ponižavajuće. U svakom slučaju, trebala bi imati štogod u želucu da može povraćati. Usta joj se napune žuči. Počela je propadati u crni tunel. Kao iz daljine, čula je Jonasa kako psuje dok ju je ponovno podizao u naručje. Pokušala se pobuniti ukočivši tijelo, no mišići su ostali mlitavi poput mokrog muslina. U srcu je još bila snažna i odlučna, ali ju je tijelo izdalo. Očekivala je Jonasov zajedljivi komentar, no on je šutio. Ovaj se put barem nije zavaravala da mu predstavlja išta drugo osim smetnje. „Kamo me nosiš?” upitala ga je čim je privremeno uspostavila nadzor nad svojom neposlušnom probavom. ,,U moju kočiju”, kratko odgovori Jonas. Rekla je samoj sebi kako nije važno što je Jonas mrzi. Važno je samo osigurati stabilnu budućnost. Proteklih ju je mjeseci samo ta tužna misao tjerala naprijed. No ta je misao ~ 199 ~ Anna


Foxy

izgubila moć utjehe kad ju je Jonas obuhvatio oko bedara. Taj je stisak bio tek blijeda, okrutna imitacija njegova nekadašnjeg zagrljaja. „Odvest ćeš me doma?” „Ne.” Više se nije morala naprezati da ostane na nogama, pa se počela donekle osjećati kao ona stara Sidonie Forsythe. Ona Sidonie prije nego što joj se život potpuno raspao. Barem se nadala. Imala je ružan predosjećaj da će taj susret uskoro postati veoma neugodan. Mozak joj je mahnito radio. Jonas je rekao da je razgovarao s Robertom. Mogla je pretpostaviti što mu je rekla njezina sestra. Osobito zato što je odlučio potražiti Sidonie. Naime, mogao ju je potražiti bilo kada tijekom protekla tri mjeseca, no njegova šutnja je bila znakovita. Čak i kad joj je ponudio novčanu potporu, učinio je to preko svoga tajnika. Odbijanje tog pozamašnog iznosa nakratko ju je ispunilo zadovoljstvom. A onda je shvatila da njezin odgovor vjerojatno nije stigao dalje od radnog stola nekog Jonasovog vrijednog zaposlenika. „Što želiš?” upitala ga je. „Moramo porazgovarati o tome.” Pričekao je da im lakaj otvori vrata velike gradske kočije. „Između ostalog.” „Jonase, ja... ne želim poći s tobom”, reče Sidonie, odjednom uplašena. Ovo je previše podsjećalo na otmicu. Bezuspješno je pokušala izmigoljiti iz njegova naručja. „Radije bih sama pošla kući.” „Šteta”, nepopustljivo će on, no dodir mu je bio nježan dok ju je smještao u kočiju. Jonas uđe nakon nje i lakaj zatvori vrata, koja pritom glasno škljocnu. Sidoniene preosjetljive uši taj zvuk podsjeti na tresak zatvorskih vrata. Kombinacija Jonasova mirisa s mirisom kože i skučena prostora preplavi joj osjetila, no, hvala Bogu, njezin se izmučeni želudac ovaj put nije pobunio. „Nemaš me pravo ugurati ovamo kao neki paket”, svadljivo će Sidonie, a onda umukne kad ju je Jonas počeo omatati dekom tako oprezno, kao da želi zaštititi kristalnu vazu od lomljenja. Srce joj je svejedno uspio slomiti. Zapravo, slomio joj ga je još prije nekoliko mjeseci. Nije ni čudo da je bila onako beživotna, usprkos bodrenju same sebe da se okrene prema budućnosti. Nitko ne može živjeti bez srca. „Šuti, Sidonie. I da nisi ni pokušala pobjeći. U trenutačnom stanju ne bi mogla ni prijeći preko ceste. Samo bih te morao opet podignuti u naručje.” Sjeo je nasuprot nje i okrenuo se kako bi iz kožnog koša na vratima izvadio bocu konjaka i čašu. „Pozlit će mi ako to popijem”, prasne ona ljutito kad se kočija pokrenula. On joj uputi neodgonetljivi pogled. „To je za mene.” „Zar sam toliko strašna da ti treba alkohol za hrabrost?” upita ga ona sladunjavo. Nije se nasmiješio. „Svakako.” Jonas ulije zlatnu tekućinu u čašu i ispije je naiskap. Zatim namjerno usporenim pokretom, koji joj je išao na živce, vrati bocu i čašu u koš. Bila je sigurna da mu je i bila ~ 200 ~ Anna


Foxy

namjera uzrujati je. Nakon podulje tišine, ona više nije mogla izdržati. „Roberta ti je rekla, zar ne?” Još jedan neodgonetljivi pogled. „Nešto si mi obećala kad smo bili zajedno.” „A onda si mi rekao da ti se gubim s očiju.” Te su je riječi mjesecima pekle. „To nije promijenilo naš dogovor.” Nedokučiva maska nakratko je pukla i mogla je vidjeti njegove prave osjećaje. Bio je bijesan. Znala je to od prvog trenutka. Pokušavao je sakriti svoj bijes, no titranje mišića u obrazu ga je odalo. Još gore od toga, bio je povrijeđen. Duboko i nepodnošljivo. Želudac joj se stisne od kajanja i žaljenja i besmislene, bolne ljubavi. Umuknula je od sramote, iako nije više imalo smisla skrivati istinu. Čim je spomenuo njeno obećanje, znala je da ju je Roberta, ta vještica koja se mora u sve petljati, otkucala. Neka ide k vragu. „I dalje mi ne želiš reći”, turobno reče Jonas. „Kako da iz tebe izvučem priznanje? Mučenjem?” Nema više smisla odgađati zlokobni trenutak. Susrela je pogled njegovih očiju boje željeza i progovorila glasom obojenim prkosom kakav nije osjetila otkad ga je ostavila. „Trudna sam.” „Znam.” „Ne tražim ništa od tebe.” „Nije u tome poanta. Moje se dijete neće roditi kao kopile.” „Ali ti se ne želiš oženiti mnome.” Pitala se hoće li to poreći. Gotovo se nadala da će joj lagati. Ali, naravno, nije lagao. Stisnuo je vilicu nepopustljivo čvrsto. „Ne.” Htjela je smisliti neki valjani argument, no bila je umorna i bilo joj je zlo, a ponovni susret s Jonasom podsjetio ju je na sve što je izgubila. Nedugo nakon njihova ružnog susreta u zatvoru, otkrila je da nosi njegovo dijete. Većinu vremena se osjećala loše. Jutarnje mučnine u njenom su slučaju trajale dvadeset i četiri sata dnevno. No barem nije imala vremena zdvajati nad svojim upropaštenim životom. „Rekla sam ti da se nikad neću udati.” „Rekla si i da ćeš mi postati ženom ako zatrudniš.” Nije mu to bila rekla. Ne baš tim riječima. No svojim je ponašanjem prešutno prihvatila njegov ultimatum. Nije mogla glumiti da joj je danas prišao pod lažnim izgovorom. „Ne možeš me prisiliti da se udam za tebe.” Glas joj je podrhtavao jer joj se u tom trenutku činilo najlakšim sve odluke prepustiti Jonasu. A zatim joj na pamet padne veoma ružna misao - njezina tvrdnja nije bila posve točna. „Ne bi valjda prestao uzdržavati Robertu i plaćati školovanje dječacima?” Iako joj dotad to nije polazilo za rukom, napokon mu je mogla pročitati misli. Promatrala ga je dok se premišljao bi li joj rekao da je uistinu spreman to učiniti. A onda je odmahnuo glavom. „Ne, ovdje se radi samo o nama dvoma.” Pa malo zastane. „Točnije, o tebi i tvojoj časti. Ti znaš bolje od ikoga koliko je bolno bilo moje djetinjstvo. Ne želiš valjda da takva sudbina zadesi tvoga sina ili tvoju kćer.” ~ 201 ~ Anna


Foxy

„Ljudi ne moraju znati da nisam udana”, promrmlja ona, povlačeći deku preko sebe, kao da se želi zaštititi od njegovih opaski i vlastite savjesti koja je dotad bila ušutkana samosažalijevanjem. „Ljudi uvijek otkriju istinu”, nepopustljivo će on. Imala je neugodan osjećaj da je Jonas u pravu. Ruku je položila na trbuh. Zasad još nije bio vidljiv, no za nekoliko tjedana njezina će tajna prestati biti tajnom. Dotad će morati napustiti London i skrasiti se negdje gdje je nitko ne poznaje. Trebala bi, međutim, prvo biti u stanju putovati više od nekoliko kilometara bez povraćanja. Putovanje iz Wiltshirea u London bilo je prilično grozno. Trenutačno joj je želudac bio miran, no, naravno, Jonasova luksuzna kočija bila je nevjerojatno udobna i gotovo se uopće nije tresla. Bilo je krajnje vrijeme za donošenje odluka s kojima se dotad, osjećajući se jadno i uplašeno, nije imala snage suočiti. Lako je bilo planirati anonimnu budućnost s djetetom u nekom seocetu na sjeveru, no pomisao da će do kraja života morati živjeti u laži, ispunila ju je užasom. Jad i samotnost života bez voljena muškarca činili su joj se previše stravičnim da bi uopće razmišljala o tomu. Spomenuvši svoje bolno djetinjstvo, Jonas je izvukao na površinu njezinu dilemu. Sidonie nije htjela da njezino dijete bude beskućnik bez oca. Željela je da raste uz ljubav oba roditelja. Već je jednom zamalo prihvatila Jonasovu prošnju. Tada mu je vjerovala da je poštuje. Može li se udati za njega znajući da je srdit na nju? Možda će joj jednog dana moći oprostiti što ga je žrtvovala u Robertinu korist. A nije joj promaklo ni da je tajenje trudnoće doživio kao još jednu izdaju. Zato što to i jest bila izdaja, i to su oboje znali. Zrak je vibrirao od Jonasovih potisnutih osjećaja. Da je barem ostala pribrana dok su bili u parku. Radije bi taj razgovor vodila na otvorenom. Kočija joj se, koliko god luksuzna, činila zagušljivom i tijesnom jer je među njima toliko toga ostalo neizgovoreno. „Moramo se vjenčati, Sidonie.” Zvučao je tužno, ali odlučno. Ona zatrepće kako bi potisnula suze. To nije bilo ni blizu prosidbe kakvu je željela. Da, još se sjećala onog slatkog trenutka kad joj je Jonas u zamku Craven predložio da mu postane ženom, no kasniji su događaji pokvarili tu uspomenu. „Maltretiraš me”, prasne Sidonie, a sudbina škljocnuvši zatvori svoje ralje. Rukama je stiskala deku. Jonas uzdahne neizrecivo umorno. „Misli što god želiš. Moje dijete neće trpjeti zlostavljanje zbog naših grijeha. Prihvati to.” „Ne mora mi se to sviđati.” Trznula se shvativši koliko djetinjasto zvuči. Na njezino iznenađenje, on joj uputi hladan osmijeh. A onda je shvatila da je upravo priznala njegovu pobjedu. „Dobro.” Jonas se nasloni na kut kabine, ispruživši svoje duge noge između sjedala. Činilo se kao da je zauzeo sav raspoloživi prostor. Sidonie se stisnula ispod deke, uvjeravajući samu sebe, ne baš osobito uspješno, da je to najbolje rješenje. No nije bila nimalo sigurna. Život s Jonasom, ako je ne voli, slutio je na katastrofu, bez obzira što će njihovo dijete biti rođeno u zakonitom braku. ~ 202 ~ Anna


Foxy

„Hoćeš li me sada odvesti doma?” upitala ga je okrijepljenom snagom, iako je bilo prekasno da išta promijeni. Bila je zaglavljena kao muha u paukovoj mreži. „Ne.” Ona se ukoči srdito - i sa zdravom dozom strepnje. „Kamo me onda vodiš?” Kočija je počela usporavati i ona shvati da će uskoro to i sama otkriti. Podignuti kutovi Jonasovih usana odavali su pobjedonosni osjećaj, ali ne i zadovoljstvo. ,,U crkvu St. Marvlebone. Gdje ćeš mi prisegnuti na doživotnu vjernost, moja bezvjerna ljubavi.” Ona se zgrozi. Njegova ju je uvreda zaboljela poput oštrice povučene preko kože. „Ja sam samo...” Uspravila se. „Nisam se pristala udati za tebe.” Kočija se zaustavi i Jonas je uhvati za ruku čvrstim stiskom koji nije dopuštao opiranje. „Kao da jesi. I neću tolerirati nikakve ispade pred oltarom. Sve je dogovoreno, Sidonie. Trebala si znati da ću to učiniti čim si doznala da nosiš moje dijete. Nakon što mi je Roberta to rekla, nabavio sam posebnu dozvolu. Ti ija ćemo uskoro biti sjedinjeni u svetoj bračnoj vezi, amore mio.” Zgrožena, Sidonie je zurila u njega kroz polutamu unutrašnjosti kočije. Iako to nije bila najvažnija primjedba, glupavo je pomislila kako u svojoj plavoj dnevnoj haljini i izblijedjeloj pelerini nije odjevena za vjenčanje. ,,S-sada?” Na Jonasovim je usnama još titrao onaj obeshrabrujući osmijeh. „Što prije, to bolje.” Zatim nastavi grubljim tonom. „Ako te pustim, imam neugodan osjećaj da ćeš ponovno nestati.” Stid i kajanje stvarali su užeglu mješavinu u njenu želucu. „I dalje mi ne vjeruješ?” „Ni najmanje.” Lakaj otvori vrata i Jonas izađe, držeći je i dalje za ruku kao da se bojao da će mu pobjeći. No ona je bila prežalosna da bih odgađala neumoljivu sudbinu. Jonas je pobijedio. Objeručke je prihvatila povratak dobro joj poznate obamrlosti. Jonasje snažan. Jonas je pouzdan. On će se pobrinuti za sigurnost njihova djeteta. Što se nje same tiče, nije ju bilo briga ni za što. „Dođi, Sidonie.” Kroz svoju čemernost, čula je trunku obzira u njegovu glasu. Obzirnost je bila opasnija od maltretiranja. Bude li se ponašao obzirno prema njoj, mogla bi početi vjerovati da će je ponovno zavoljeti. „No dobro”, reče ona reskim glasom, prikrivajući unutarnji nemir. Stojeći pred crkvom, zureći u vrata kroz koja će ući kao usidjelica i izaći kao udana žena, ona se pokoleba. Sve je to ipak bilo previše za nju. Okrenula se prema ulici, spremna na bijeg. Jonas pojača stisak ruke. „Samo hrabro, Sidonie.” Nakratko je čula glas muškarca u kojeg se zaljubila. Sidonie uzdahne uz grcaj. Sudbina joj je bila zapečaćena. Bit će Jonasova žena, u dobru i u zlu. Zureći u pod, borila se protiv naleta mučnine u uzburkanu želucu. Htjela je predložiti da prvo pođu nekamo štogod pojesti. Kroz zujanje u ušima čula je Jonasovo pucketanje prstima, nekoliko tiho izgovorenih riječi i nakon toga zveckanje kovanica. ~ 203 ~ Anna


Foxy

Kad je. podigla glavu, Jonas je zurio u nju mutnim očima. Usta mu nisu bila nasmiješena, a na unakaženom obrazu mu je titrao mišić. Pružio joj je nehajno stručak sunovrata i tek tada je opazila staricu u dronjcima koja je sjedila na stubama ispred crkve, prodajući cvijeće. „Sidonie?” reče Jonas kad nije prihvatila skromni buket. ,,Oh.” Bez razmišljanja je ovila prste oko cvijeća. Njihova svijetla, vedra žuta boja podsjetila ju je bolno na sve što nikad neće imati. Samo hrabro, Sidonie. Dosta je bilo potištenosti. Za Boga miloga, neće valjda ići na vlastito vjenčanje pokunjeno kao neka prosjakinja. Umarširat će u crkvu odlučnim korakom i uzdignute glave, kakva je god sudbina čekala. Trepćućije rastjerala suze i uspravila leđa. Može ona to. Neka joj Bog pomogne. I Jonasu. I njihovu nerođenu djetetu. Kao da je osjetio da je Sidonie živnula duhom, Jonas je pusti i u uljudnom joj gestom ponudi svoju ruku. Nakon kraćeg oklijevanja, ona mu ovije drhtavi dlan oko lakta. Spustio je pogled prema njoj, a u njegovim čeličnim očima opazila je bljesak nečega sličnog njezinim mukama. Onda mu lice ponovno postane bezizražajno pa Sidonie zaključi da se prevarila, stisnuvši prste oko sunovrata. „Čeka nas naše vjenčanje, gospođice Forsythe.” „Da”, prošapće ona. Dok su se uspinjali stubama u crkvu, prodavačica cvijeća dovikne za njima veselo: „Bog blagoslovio mladence”, a Sidonie poželi vrištati.

SIDONIE JE ŠUTJELA dok ju je Jonas uvodio u palaču Merrick. Dobro je poznavala tu kuću. Roberta i William su veći dio svoga braka proveli u londonskoj rezidenciji, umjesto u Barstowe Hallu. Sve jedno je iznenađeno zastala kad su ušli u nekoć mračni, turobni hodnik, koji je sada bio ispunjen svjetlom. Jonas joj nije dao dovoljno vremena da se divi detaljnim promjenama u uređenju interijera. Nakon što im je lakaj uzeo kapute i šešire, Jonas je odvede u knjižnicu, koju su i William i njezina sestra rijetko koristili. Ta je knjižica sada očito bila središte Jonasovog poslovanja. „Gospodine lorde.” Neki mladić za radnim stolom ispod prozora odloži pero i ustane. Za drugim, većim radnim stolom, novim u kući, očito radi Jonas. Sidonie nije dosad vidjela tu njegovu poslovnu stranu. U zamku Craven ponašao se poput dokoličara. Pretpostavljala je da će sada, kao njegova žena, imati osobne koristi od njegovih financijskih projekata. Nažalost, sumnjala je da će joj ikada dovoljno vjerovati da s njom podijeli pojedinosti o svome poslu. Jonas je usmjeri prema brokatnoj stolici blizu kamina, a zatim se obrati mladiću. „Danas više ne morate raditi, Warrene.” „Hvala, gospodine lorde.” Mladić, očito Jonasov tajnik, se nakloni Sidonie. „Moje čestitke, milostiva.” Ona promrmlja odgovor, uvrijeđena što je Jonas bio toliko siguran u nju da je svome osoblju najavio kako će se vratiti sa ženom. ~ 204 ~ Anna


Foxy

Kad su ostali sami, Jonas odšeta do udaljenog ruba radnog stola. „Ostavit ću Georgea Warrena ovdje s tobom. On je sposoban mladić koji će ti pomoći da se snađeš u gradu. Bude li potrebno, on će me kontaktirati.” Sidonie se ukoči i polako se okrene prema čovjeku za kojega se udala protiv svoje volje. Progovorila je jedva obuzdavajući živce, koje je držala pod nadzorom otkako je shvatila da je njihovo vjenčanje neizbježno. „Zašto bi te, pobogu, on morao kontaktirati?” Jonas je bio zauzet provjeravanjem ladica u svojem radnom stolu. ,,U slučaju da ti zatreba novca ili ako bude kakvih problema u vezi s kućom.” Sidonie je opazila da Jonas nije spomenuo njihovo dijete. Njezina bi trudnoća trebala biti glavna tema komunikacije između njih dvoje kao muža i žene. „Zašto bih ti se trebala obraćati preko gospodina Warrena? Koliko god on bio sposoban i uslužan, što vjerujem da jest.” Na stol je položio kožnu mapu i gurnuo je prema Sidonie. „Sve što trebaš je tu unutra, uključujući i podatke o osobnom računu i onom za održavanje kućanstva koje sam za tebe otvorio u banci Child’s. Iznosi na njima bi trebali biti dostatni, no ne kanim biti škrti muž. Ako ti treba više novca, pitaj Warrena.” Uputio je prezrivi pogled prema njezinoj staromodnoj vunenoj haljini, za koju je čak i ona bila svjesna da nije primjerena jednoj vikontici. „Rado ću ti dati koliko god trebaš za novu garderobu.” „Znam da trebam novu odjeću...” Nastavio je govoriti kao da ga nije prekinula. „Trebat ćeš liječnika. Imaš li koga na umu? Kao moju ženu, svaki će te liječnik bez problema primiti kao svoju pacijenticu. Meni može slati zdravstvene izvještaje.” Bujica informacija jurila joj je iznad glave kao klizač preko debela leda. Umjesto na to, njezin se um usredotočio na smisao onoga što joj je Jonas upravo rekao. Stajala je ondje zbunjeno se mršteći. „Jonase, zar ti nećeš biti tu?” Nije ju pogledao u oči. Odšetao je do prozora i zagledao se van, kao da je fasciniran golim stablima u svome vrtu. Nakon stanke koja ju je toliko uplašila da joj je krv postala hladnija od crkve u kojoj se upravo udala za njega, on progovori ne gledajući u nju. „Ne planiram živjeti s tobom, Sidonie.” „Nikad?” Ne bi trebala biti šokirana. Danas se silno trudio držati je na hladnoj distanci. Već se bila zapitala hoće li je primiti natrag u svoju postelju sad kad mu je postala ženom. „Nikad”, potvrdi on tonom koji ne podnosi proturječje. „Zašto si se onda oženio mnome?” upita ga ona ogorčeno. Odmaknula je ruke od vatre i ovila ih oko struka kako bi prikrila drhtanje. Jonas se okrene prema njoj, no uspio je zadržati nadzor nad svojim osjećajima. „Znaš zašto. Radi djeteta.” Sidonie zatetura unatrag i uhvati se za okvir kamina da ne izgubi ravnotežu. Kad god bi pomislila kako je dosegla samo dno patnje zbog ljubavi prema Jonasu, otkrila bi još jedan sloj nepodnošljive boli. Istodobno je bila u stanju šoka i duboke žalosti. „Znači, nećeš mi ni pokušati oprostiti? Čak ni sada kad smo doživotno vezani jedno za drugo?” Jonas stisne usne. Od bijesa ili žaljenja, to nije znala. „Sidonie, ja ne mogu živjeti sa ženom kojoj ne vjerujem.” ~ 205 ~ Anna


Foxy

„Možeš mi vjerovati.” Pustila je okvir kamina i prišla mu bliže, iako ju je napetost njegova tijela upozorila da ga ne dodiruje. Njegov je smijeh osine kao bič. „Gdje mi je, dovraga, zdravi razum? Naravno da ti mogu vjerovati. Dokazala si mi svoju trajnu odanost.” Sidonie ustukne pred njegovim sarkazmom. „Dobro znaš zašto ti nisam rekla za vjenčani list.” Teško postignuti neutralan izraz nestane s njegova lica. Želudac joj se zgrčio od krivnje kad je shvatila koliko ga je duboko povrijedio taj jaz među njima. „Da, znam.” Glas mu je bio bezizražajan, kao da raspravljaju o knjigovodstvenoj bilanci, a ne o njihovu zajedničkom životu. „Znam i zašto si mi prešutjela trudnoću. Ti nisi ideal nedostižnog savršenstva, kao što sam nekoć mislio, ali nisi ni utjelovljenje vraga. Tvoji razlozi su mi čak i razumljivi.” To je trebalo zvučati kao popuštanje. No nije zvučalo tako. Sidonie se nije mogla ni pomaknuti od boli. Čak joj je i disanje bilo bolno. Jonas je govorio kao da ga više nikad neće vidjeti. Tijekom proteklih turobnih mjeseci prisilila se prihvatiti takav ishod, planirati život samo za sebe i dijete. No sad kad su ona i Jonas stupili u brak, pomisao na konačni rastanak bila joj je nepodnošljiva. Čak i ako ju je prezirao. „Ono što smo prije imali bilo je laž.” „Ne, nije.” Na ruci je osjećala težinu prstena s rubinom. Naježila se od Jonasova osmijeha. Toliko je snažno stisnuo stolac da su mu zglobovi posve pobijelili. „Zapravo nije ni bitno jest ili nije, draga moja.” Njegova žena ne zaslužuje slatke talijanske riječi. Sve bi dala samo da može ponovno čuti kako je naziva bella ili tesoro. Nastavio je govoriti neumoljivim glasom. „Ne mogu provesti život čekajući da me ponovno izdaš. Dvaput si to već učinila. Dvaput si me umalo uništila. Nisam toliko lakomislen da se ponovno dovedem u takvo stanje.” „Jonase, nemoj...” Usprkos njenoj odluci da ostane čvrsta, oči je zapeku od suza. Strašno ga je povrijedila, iako on to nije zaslužio. Čak i uzevši u obzir njegove nimalo anđeoske planove kad su se tek sreli, nije zaslužio ni djelić boli koju mu je nanijela. Pozlilo joj je od beznađa i kajanja. Ne gledajući u nju, Jonas se uputi prema vratima. „Želim vam da ugodno provedete dan vjenčanja, lady Hillbrook.” Naklonio joj se tako hladno da je ustuknula, a onda je napustio sobu.

JONAS UŠETA U raskošnu, pozlaćenu spavaću sobu u zamku Craven, sobu u kojoj je proveo one prekrasne noći u Sidonienu naručju. Odmah nakon što je svoju ženu ostavio samu u palači Merrick, napustio je London. Pobjegao je kao da ga gone vrazi, što dalje od iskušenja, da ne zaključi kako, dovraga, valjda ima pravo na svoju prvu bračnu noć poševiti svoju mladu ako to želi. U zrcalima je ugledao svoj ustostručeni odraz. Visok, ružan kao grijeh, odjeven u crno jahačko odijelo i čizme. Vjerojatno nije bilo muškarca s ove strane pakla koji je više nalikovao Sotoni od njega. Da ga sada vidi, bi li njegova žena i dalje tvrdila kako ga voli? ~ 206 ~ Anna


Foxy

Prišao je najbližem zrcalu. Bio je prljav i umoran kao pas. Oči su mu bile bez sjaja, izgledale su kao oksidirani kositar. Njegovo lice ni inače nije bilo oku ugodno, ali sad bi ga se i konji preplašili. Izgledao je kao da mu je nanesena strašna nepravdu. Izgledao je kao da mu je umro najbolji prijatelj. Izgledao je kao da nema volje za život, niti nade u budućnost. Izgledao je katastrofalno. ,,K vragu, k vragu, k vragu”, prošaptao je. Bojao se da bi eksplodirao kad bi progovorio glasno. Čak i ovdje, izložen samo mnoštvu zrcala, nije se smio slomiti. Ne razmišljajući, posegnuo je objema rukama za zlatom uokvirenim zrcalom na zidu. Nije ga bilo tako lako skinuti kao što je mislio, no naposljetku je ipak uspio. Stajao je držeći u rukama veliki komad stakla. Zrcalo je bilo napuknuto od trzanja. Slomljeno staklo izobličilo je njegove ožiljke, ali ga nije moglo učiniti odvratnijim nego što je već bio. Kad bi se kakav anđeo smrti spustio u tom trenutku niz dimnjak i kaznio ga zbog njegovih grijeha, Jonas bi objeručke prigrlio svoje uništenje. U odrazu je vidio svoja stanjena usta, i bljesak nečega sličnog ludilu u svojim očima. Kao da je promatrao neku drugu osobu, podigao je zrcalo i bacio ga prema zidu. Prasak razbijenog stakla ispuni ga zadovoljstvom. Nakeženih usta, on posegne za sljedećim zrcalom, pa sljedećim, pa sljedećim. Nakon sat vremena zaglušujućeg pustošenja, jedino preostalo zrcalo u sobi bilo je ono iznad kreveta. Nalazilo se previsoko, dovraga, iako se vraški izmorio pokušavajući ga skinuti. Opasne krhotine prekrivale su cijeli pod. U kutu sobe, ostaci elegantnih pozlaćenih okvira bili su nagomilani poput drva za potpalu. Ožbukani zidovi bili su goli i oštećeni na mjestima gdje ih je Jonas pogodio zrcalima. Ne mičući se sa središta sobe, promatrao je kaos oke sebe. O, kako bi samo volio kad bi mogao među tim krhotinama smrskati i vlastito srce. No njegovo je srce, prokleto bilo, nastavilo kucati.

~ 207 ~ Anna


Foxy

Poglavlje 30

OLUJA JE PARALA nebo te noći kad je Sidonie Merrick stigla u zamak Craven, odlučivši preuzeti sudbinu u vlastite ruke. „O, to ste vi”, neiznenađeno reče gospođa Bevan kad joj je konačno otvorila vrata. „Dobra večer, gospođo Bevan.” Sidonie skine svoju novu pelerinu i šešir pa ih preda staroj ženi. Iako su joj živci bili napeti poput struna, uspjela je zadržati miran glas. Hvala Bogu da joj je gotovo nijednom nije pozlilo na putu od Londona do zamka Craven. Fizički se osjećala jednako kao zadnjih mjeseci. „Poslala sam svoga kočijaša u konjušnicu. Možete li se pobrinuti za njegov smještaj?” „Svakako.” Gospođa Bevan krene ispred nje u glavnu dvoranu. „Sigurno želite vidjeti gospodara.” „Da.” „Odlično.” Prije nego što je Sidonie shvatila što znači to otvoreno odobravanje gospođe Bevan, koliko god bilo lakonsko, starica nastavi. „Gospodar je cijeli tjedan mrzovoljan i razdražljiv poput medvjeda s glavoboljom. Bila bih oprezna s njime da sam na vašem mjestu.” „Bit ću oprezna.” Začudo, vijest o Jonasovoj mrzovolji ju je ohrabrila. Sidonie se uspravi. „Gore je?” „Da. Želite li večerati?” „Ne odmah, hvala.” Stara se žena odgega prema kuhinji. Glavna dvorana bila je, kao. i uvijek, ledeno hladna. Upaljeni je svijećnjak stajao na jednoj od škrinja od hrastovine, no njegova je svjetlost bila preslaba za veliku, mračnu prostoriju. Sidonie ponovno osjeti dah drevnih, neprijateljski raspoloženih duhova. U usporedbi s onim što ju je čekalo, običnije duhovi nisu mogli uplašiti. Bilo je kasno navečer. Namjeravala se pojaviti ranije, dok je još bilo dnevne svjetlosti, što bi bilo znatno manje dramatično. Nevrijeme ju je, međutim, spriječilo u tome. Fiekling, njezin kočijaš, preklinjao ju je da stanu u Sidmouthu i nastave putovati sutradan ujutro. Ona ga je prisilila da je ipak vozi po groznom vremenu. Sigurno misli da je njegova nova poslodavka luda. Nije mogao znati da je skupila posljednje atome snage kako bi se suprotstavila Jonasu u njegovu brlogu. Svako odgađanje moglo je završiti njezinim povratkom u London podvijena repa. Ne, bijeg nije dolazio u obzir. Predaleko je stigla da bi sada odustala. Što god joj Jonas učini, ne može biti gore od proteklih pet dana bauljanja po palači Merrick i razmišljanja kako će zauvijek biti mladenka, ali ne i supruga. ~ 208 ~ Anna


Foxy

Gonjena iznenadnim naletom hrabrosti, ona zgrabi svijećnjak. Dovoljno je vremena potrošila na samosažalijevanje. Mora posegnuti za onime što želi. No dok se uspinjala polumračnim kamenim stubištem, potišteno je pomislila kako je možda prekasno za nove početke.

SIDONIE SE UPUTI prema spavaćoj sobi. Gdje bi drugdje itko bio u ovo doba noći? Da je budan, njezin bi se muž zacijelo spustio da vidi tko mu je tako kasno došao u posjet. Vrata su bila odškrinuta, a u sobi je vladao mrak. Iako je provela cijeli tjedan čeznuvši za Jonasom, usporila je korak. Oprezno je gurnula vrata, otvorivši ih dovoljno da uđe unutra. Nije je dočekao odraz svijeća u zrcalima. Napravila je još jedan korak i začula krckanje ispod svojih gležnjača. Zbunjena, pogledala je prema podu. Bio je prekriven tepihom oštrih, svjetlucavih krhotina. Polako je podigla svijećnjak. „Bože dragi...” Soba je bila u potpunom neredu. Ukrasna zrcala koja su nekoć visjela na zidovima sada su ležala razbijena na podu. Posteljina i zavjese bile su poderane. Bilo je nečeg nepodnošljivo tužnog u tom hotimičnom, divljem razaranju. Kao da je čovjek koji je to učinio izmakao svakom nadzoru ljudskosti, pretvorivši se u nasilnu životinju. O, Jonase... Sidonie osvijetli krevet. Madrac je napola visio s podnice. Čim je ušla znala je da Jonas nije tu. Prazan krevet samo joj je to potvrdio. Okrenuvši se, našla se pod ispitivačkim pogledom svoga muža. Bio je naslonjen na dovratak, s polupraznom čašom vina u ruci. Usprkos jazu između njih, srce joj zapjeva od sreće našavši se u njegovoj blizini. Nosio je dobro joj poznate kratke hlače i široku bijelu košulju. Prilikom njihova posljednjeg susreta bio je odjeven kao vikont Hillbrook. Sidonie nije stigla upoznati vikonta Hillbrooka, ali je poznavala ovog muškarca u neurednoj odjeći i duge kose koja mu je pokrivala čelo. Ovaj ju je muškarac dočekao kad je prije tri mjeseca stigla u zamak Craven. Poznavala je njegove hladne oči i ubojiti jezik i natprirodnu usredotočenost na svaki njezin pokret. „Spektakularno, zar ne?” otegnuto reče Jonas, prinoseći čašu usnama. „Ako si htio preurediti sobu, mogao si prenijeti zrcala u podrum.” Njegova lijepa usta se izviju u osmijeh, no pogled mu je i dalje bio oprezan. „Činilo se bržim obaviti posao na licu mjesta.” Sidonie obuhvati teatralno sporim pogledom cijelu uništenu sobu. „Definitivno si obavio posao.” On se uspravi, no nije joj se približio. S druge strane, nije se ni odmaknuo. Svako joj je ohrabrenje dobro došlo. S olakšanjem je opazila da ne osjeća ni onu hladnu distancu koju je Jonas održavao u Londonu. Nije se činio bijesnim ni neprijateljski raspoloženim. Činio se samo... opreznim. Gledala je izravno u njega. „Nisi iznenađen što me vidiš.” On slegne ramenima. „Čuo sam kad je stigla kočija.” „Mogao je biti netko drugi.” ~ 209 ~ Anna


Foxy

On joj uputi neimpresionirani pogled ispod gustih crnih trepavica. “Ne, nije.” Morala se složiti s njime. Doduše, postojala je mogućnost da su ga susjedi prihvatili otkako više nije bio smatran zloglasnim plutokratom nezakonita podrijetla. No bila je kasna noć i vani je bjesnila oluja, a zamak Cravenje bio ekscentričan, hladan i negostoljubiv kao i uvijek, i izgledom, i svojim osobljem. Sidonie se nastojala držati svoga cilja. Jonasova hladnoća ju je uznemiravala. No to mu je vjerojatno i bila namjera. „Ne spavaš ovdje, zar ne?” Osmijeh mu se raširi kao da je čuo neku privatnu crnu šalu. „Lijepo je čuti da te, kao pravu suprugu, zanima spavam li dobro, ljubavi moja.” Sidonie nije bila šokirana zajedljivim tepanjem. Očekivala je njegovu srdžbu. Za sad je još i dobro prošla. Mogao ju je, primjerice, izbaciti iz kuće. „Gdje spavaš?” Pijuckao je vino, gledajući je svojim srebrnim očima. Nije mu mogla pročitati izraz lica, ne samo zbog slabog osvjetljenja. „Ne spavam baš mnogo.” Što da mu kaže na to? Ni ona se nije baš naspavala u zadnje vrijeme. „Hoćeš li mi ponuditi čašu vina?” Na dugom putu od Londona zaklela se da se neće pokolebati što god Jonas rekao ili učinio. Srećom, jutarnje mučnine koje su je mučile toliko dugo malo su popustile u zadnjih tjedan dana. Na dan njihova vjenčanja bila je preslaba. Nije ni čudo da ju je Jonas napustio. Da je bila jaka i da je zahtijevala ono što je htjela, ne bi je mogao ignorirati. Ona je njegova žena. Ona također ima neka prava. No sad kad je tu, ne osjeća se više toliko čvrstom. Zaboravila je koliko je Jonas visok, kako se zapovjednički drži i kako joj već samo od pogleda na njega srce zakuca brže, a u glavi joj se zavrti od ljubavi. „Naravno. Ti si moja žena, na raspolaganju su ti sva moja svjetovna dobra. Uključujući i moj klaret.” Ona sagne glavu. „Hvala.” „Hoćeš li mi se pridružiti u knjižnici?” „Nema li neke bliže sobe?” „Ne”, kratko odgovori Jonas i uputi se prema stubama, pretpostavljajući da će ga Sidonie pratiti. Naravno da će ga pratiti. Neće ga uopće ispuštati iz vida. Jonas zna koje su njezine namjere. Ni na trenutak nije pomislila da je krivo protumačio zašto je došla prekinuti njegovo samonametnuto izgnanstvo. Zasad joj je odolijevao svojim zajedljivim primjedbama. Nije ni sumnjala da će upotrijebiti još ubojitije oružje ako bude nasrnula na kamene bedeme koji brane njegove osjećaje. Došla je spremna na najokrutniji napad zvijeri po imenu Jonas. Budući da je stigla tako kasno, postojala je mogućnost da će ga zateći u postelji, i još slabija mogućnost da će se odazvati zovu puti. Pod uvjetom da je i dalje želi. Što se nje tiče, kožajoj je bridjela od žudnje za njegovim dodirom, no Jonas je možda zaboravio one blistave trenutke kad su se bili toliko duboko povezali da joj se činilo kao da su jedno biće. Pokušala je progutati knedlu koja joj se vrlo neugodno smjestila u grlo. U knjižnici se nalazi kauč. I radni stol. Još nije sve izgubljeno. ~ 210 ~ Anna


Foxy

KAD SU UŠLI u knjižnicu, Jonas natoči Sidonie čašu vina i rukom joj pokaže da sjedne u fotelju. Vatra, koja je pucketala u kaminu, bila je znak da se Jonas još nije bio povukao na počinak. Već joj je priznao da ima problema sa spavanjem. Očajnički se nadala da će ga to pokazivanje slabosti učiniti barem donekle sklonijim da je sasluša. Nadopunio si je čašu vinom i odšetao do prozora, gdje se zamišljeno zagledao u olujno more i nebo koje su povremeno obasjavale munje. Sidonie je sjedila promatrajući ga iz profila, tražeći i najmanji znak razdražljivosti. Izgledao je umorno i neraspoloženo. Tijekom proteklih dana ponovno je podignuo svoju obranu. Njegov bijes bio je zakopan veoma duboko. Ne bi ni razabrala da ga nije toliko dobro poznavala. „Reci mi zašto si ovdje, Sidonie?” U glasu mu nije bilo uobičajenog zajedljivog humora. Ona odloži svoje netaknuto vino na stol. Mislila je da će se malo dulje boriti riječima. Štoviše, nadala se tomu. Nakon što mu kaže što mu ima reći, i ako ne bude uspješna, nema joj druge nego vratiti se u London i živjeti bez Jonasa. To ju je više užasavalo od nuđenja svoga tijela strancu kako bi spasila Robertu. U sljedećih nekoliko minuta srce bi joj moglo biti zgaženo, a duša uništena. Uspravila se u fotelji, rekavši sebi da bude hrabra, i zagledala se ravno u Jonasa. „Želim pravi brak. A to ne možemo imati dok se ti skrivaš ovdje kao medvjed u špilji.” Na njezino iznenađenje, Jonas se blago nasmiješi. „Vidim da si živnula duhom od onog dana kad smo se vjenčali.” Ona podigne bradu, iako Jonas nije gledao u nju, nego u olujni krajolik. „Kanim se boriti za tebe, Jonas. Radi sebe i radi... našega djeteta.” On otpije gutljaj vina. „Vrlo pohvalno, draga moja.” Čekala je da nastavi, no on je šutio. Nakon duge stanke, Sidonie se namršti. „To je sve što mi imaš reći?” I dalje je nije gledao. „Da, to i sretan ti povratak u London sutra ujutro.” Ona se tržne. „Okrutan si.” „Nisam. Samo ponavljam ono što sam ti već rekao kad smo se posljednji put vidjeli.” Ramena su mu bila napeta kao da se prisiljava nastaviti. Taj izdajnički pokret ojača malo njenu hrabrost koja ju je sve više napuštala. „Žao mi je što si morala putovati tako daleko po ovakvu vremenu samo kako bi to ponovno čula. Nikad neću živjeti s tobom kao tvoj muž.” „Ne prihvaćam to.” Stisnula je šake koje je držala u krilu. On slegne ramenima. „Prihvatit ćeš.” Zatim ponovno zastane. „Jednoga dana.” „Zar ne postoji nikakav način da to riješimo?” Čeznula je biti ponosna i jaka, no suočena s njegovom nepopustljivošću, nije mogla prikriti svoj očaj. Pogled koji se zaustavio na njoj bio je okrutan. „Ne.” Nije joj ostavio dovoljno prostora za djelovanje i pregovaranje. Proklet bio, zar je uistinu podbacila? Nakon onolike ljubavi i sreće i patnje, zar mora živjeti bez njega do kraja života? Sidonie nepromišljeno izgovori ono što se zaklela da mu neće reći. „Ali ti me voliš.” Pripremila se na poricanje. Umjesto toga, on se ponovno nasmiješi, ovaj put s tračkom topline. „Naravno da te volim.” Brzo priznanje bilo je poput melema za njezino ranjeno srce, iako je Jonasova smirenost umanjila značaj njegove izjave. Sidonie naglo ustane, osokoljena novom nadom. „Znači da imamo izgleda.” ~ 211 ~ Anna


Foxy

On se okrene odmahujući glavom. „Ne, nemamo.” Glas mu je postao još dublji i toliko strog da je djelovao kao kiselina na Sidoniene uši. „Nemamo nikakvih izgleda.” Očajanje joj poput kamena sjedne na želudac. Prišla mu je bliže, opazivši da je promatra u prozorskom staklu. Zrcalni odrazi su posredovali u mnogim njihovim interakcijama. Vrijeme je za općenje licem u lice. „Jonase, ja volim tebe, ti voliš mene. Zašto bismo trebali biti razdvojeni?” Usudila se dotaknuti mu ruku. On se tržne kao da ga je opekla. „Nemoj.” „U redu.” Spustila je ruku, no njegovo energično odbijanje joj je dokazalo kako njezina blizina itekako djeluje na njega. „Odgovori mi.” Jonas stisne vilice tako snažno da je izgledalo kao da bi mogle puknuti. „Zato što ne možemo biti zajedno.” Njezin slabašni pokušaj dostojanstvena držanja beznadno je propao. Govorila je brzo, u žurbi. „Znam da sam te povrijedila. Ne možeš ni zamisliti koliko se kajem zbog onoga što sam učinila. Žao mi je... Žao mi je što ti nisam rekla za vjenčani list.” Usprkos silnom uloženom trudu, glas joj pukne. „Oprosti što ti nisam rekla za dijete.” „Sidonie...” Prije nego što je stigao odbaciti njezinu ispriku, ona žurno nastavi. Morala ga je nekako nagovoriti da joj oprosti. Jednostavno je morala. „Nikad više neću ništa tajiti od tebe. Nikad ti neću lagati niti te obmanjivati. Bit ću ono što želiš.” „Ti jesi ono što želim.” Glas mu je bio tih. Morala se naprezati da ga čuje. „Ti si uvijek bila ono što želim. No život s tobom me čini nesretnim. Imaj obzira, Sidonie. Ostavi me mojoj samoći.” Bijes je nadvladao njezinjad. „Samoća će te ubiti.” „Dabogda me ubila”, reče on ogorčeno. „Nemoj me otjerati.” Dotaknuvši mu nadlakticu, ovaj put ju je čvrsto stisnula kad ju se pokušao odmaknuti. „Daj mi tjedan dana. To je sve što tražim. Ja sam tebi dala toliko. Tjedan dana da ponovno budemo ljubavnici. Tjedan dana da te podsjetim što značimo jedno drugomu.” Ostao je miran usprkos stisku njene ruke. Bljedilo njegova lica odavalo je koliko teško podnosi Sidonieno preklinjanje. Da nije toliko očajna, povukla bi se iz samilosti. „Ne trebaš me podsjećati.” „Tjedan dana, Jonase.” Prišla mu je bliže, udahnuvši duboko njegov čist, muževan miris. Biti mu toliko blizu fizički, a toliko daleko u svakom drugom smislu, bilo je neopisivo bolno. „Kažeš da me voliš”, reče on bezizražajno, kao da razgovaraju o vremenu. No pod dlanom je osjećala njegovo drhtanje, kao da mu se krv odjednom zaledila. Još mu se više približila, dovoljno blizu da mu grudima okrzne ruku. „Znaš da te volim.” Odlučno ali nježno, odvojio joj je prste od svoje nadlaktice. Odmaknuo se od nje i pogledao je u oči. Bio je blijed poput krpe, a oči su mu bile boje mora pod kišnim oblacima. „Ako me uistinu voliš, otići ćeš odavde. Vratit ćeš se u London i nastaviti sa svojim životom. Životom u kojemu ja neću igrati nikakvu ulogu.” ~ 212 ~ Anna


Foxy

Bezuspješno se trudila zadržati suze. „Ti si otac moga djeteta. Uvijek ćeš igrati važnu ulogu u mome životu, bili mi zajedno ili ne.” „Nećemo biti zajedno.” Stao je iza radnog stola. Bilo joj je jasno da to čini kako bi postavio i fizičku barijeru između njih. Konačnost pokreta kojim je odložio vino na stol pogodila ju je ravno u srce. Zurila je u njegovo unakaženo lice, neodoljivije od bilo kojeg drugog običnog lijepog lica, shvativši da je njegova odluka neumoljiva. Ništa ga neće natjerati da se predomisli. Snaga njegova karaktera, zahvaljujući kojoj se uspio suprotstaviti okrutnosti društva, kobno se okrenula protiv nje. Preduboko ga je povrijedila. Jonas si više nikad neće dopustiti toliku ranjivost. O, Bože, doživjela je neuspjeh. Da, oni se vole, ali ljubav nije dovoljna. Očito je osjetio njenu predaju jer su mu se ramena smjesta opustila. Glas mu je zvučao prirodnije. „Možeš spavati u garderobi. Neću ti smetati do sutra ujutro.” Smetati? Zar on ne zna da joj je svaka njegova riječ slađa od najdivnije glazbe? „Ovo je, znači, konačni rastanak?” prošapće ona hvatajući se za posljednju nadu, tražeći na njegovu licu bilo kakav znak popuštanja. No nije ga bilo. Samo ozbiljnost i nepokolebljivost i nestrpljenje da taj neugodan susret što žurnije privedu kraju. Već ju je jednom pokušao otjerati i ona mu se suprotstavila u istoj toj knjižnici. Tom je prilikom pobijedila ona. Ovaj put je bilo više nego jasno da je izgubila. Ta ju je spoznaja pogodila poput udarca, i ona se zamalo sruši na pod. „Zbogom, Sidonie.” „Hoćeš li... hoćeš li me poljubiti za zadnji put?” upita ga ona drhtavim glasom. A onda ustukne pred razdražljivim bljeskom u Jonasovim očima. „Ne.” Prilazeći radnom stolu, nespretnim, trzavim pokretima skidala je Jonasov pečatnjak sa svoga prsta. Ako se više nikad neće vidjeti, onda bi ga on trebao nositi. Taj prsten ne pripada njoj. Nježno ga je položila na bugačicu ispred Jonasa. Crven poput krvi, rubin se presijavao na podlozi od tamnozelene kože. Jonas nije posegnuo za prstenom, no nije ni predložio Sidonie da ga zadrži. Dugo ga je promatrala, upijajući svaku pojedinost da joj se ureze u pamćenje. Nastojala se tješiti mislima kako rat još nije gotov, kako se može ponovno boriti i možda ga osvojiti. No zapravo nije vjerovala u to. „Bog te čuvao, Jonase.” Okrenula se, podigla svijećnjak i napravila korak unatrag. Pa još jedan. Noge su joj bile teške poput olova. Činilo joj se kao da su vrata miljama udaljena i da se do njih dolazi teškim, kamenitim putem. Udahnula je i prisilila se na još jedan korak. To joj je jedino preostajalo. Korak po korak. Ova godina. Pa sljedeća. I tako do kraja pustog života bez Jonasa. Jedan korak. Pa još jedan. Uskoro će biti u glavnoj dvorani. Zatim će se popeti na kat. Ući u garderobu. Sutra će se vratiti odjekujućoj tišini prazne palače Merrick. To je stvar jednostavne matematike. Možda će joj se srce slomiti, no nastavi li hodati, napustit će ovu prostoriju. ~ 213 ~ Anna


Foxy

Napokon je stigla do vrata. Pritisnula kvaku. Vrata su se lako otvorila. Zemlja se i dalje okretala u smjeru kazaljke na satu, iako je duša Sidonie Merrick bila suha i jalova poput Sahare. Odolijevala je porivu da se okrene i preklinje Jonasa da se predomisli radi njihova djeteta i da djeluje iz ljubavi, a ne strahujući kako će ga Sidonie ponovno iznevjeriti. Odlučila je zadržati barem mrvicu ponosa. Odlučila je pustiti Jonasa da misli kako je dovoljno jaka da izdrži sve to. Odlučila je ne biti jadna, cmoljava žena koja ga preklinje da ostane s njom. Samo još jedan korak i bit će u glavnoj dvorani, hladnoj i mračnoj kao godine koje su pred njom. No baš kad je posegnula za kvakom ne bi li zatvorila vrata za sobom, začula je neki zvuk. Neki tupi, mukli udarac. Zvuk je bio tih. Možda samo strujanje zraka. Namrštivši se, polako se okrenula prema knjižnici. Jonas je stajao iza radnog stola. Bio je blijed, još bljeđi nego prije, a onaj nemirni mišić u njegovu obrazu se intenzivno trzao. „Jonase?” Ima li smisla produbljivati agoniju? „Idi”, procijedi on. Njegove srebrne oči gledale su prazno ispred sebe dok je u desnoj šaci nešto stiskao tako snažno da se tresla. Trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati kako prsten s rubinom više nije na bugačici. „O, ljubavi moja”, reče ona hrapavim glasom koji nije prepoznavala. „Ne čini to sebi.” U samo nekoliko žurnih koraka prešla je razdaljinu između njih. Odložila je svijećnjak na radni stol. Za ponovno preuzimanje nadzora nad vlastitom sudbinom trebat ćejoj obje ruke. „Ne diraj me”, muklo reče Jonas, odmičući se. Na trenutak joj j e neoprezno otkrio svoj očaj. Sve što je željela bilo joj je toliko blizu, na dohvat ruke. Prepustiti Jonasa njegovoj samonametnutoj izolaciji bilo j e najgore što je mogla učiniti. „Prekasno je, dragi, neću te ostaviti.” „Moraš.” „Ne budi glup.” Suze joj zamute vid i ona se nasmiješi. „Ja sam također bila glupa jer sam ti dopustila da me otjeraš. No vrijeme je da prekinemo s tim besmislenim ponašanjem i započnemo zajednički život.” Gledala ga je kako nastoji pokrpati rupe u svojoj obrani. „Previše pretpostavljaš.” Došao je do zida. Pobjeći bi mogao samo ako bi je odgurnuo. „Ma, nemoj mi reći?” Obujmila je dlanovima njegovo drago, unakaženo lice. Pokušao se istrgnuti, no nije mu dopustila. „Poljubi me, Jonase.” „Ne.” Podigao je ruke kako bi je maknuo s puta, no u posljednjem trenutku je odustao i nije je dodirnuo. Ona se još šire nasmiješi, iako joj je srce krvarilo zbog njega. Sidoniena je izdaja bila samo zadnja od mnogobrojnih izdaja u njegovu životu, malih i velikih, počevši s njegovim ocem koji ga je naučio sumnjati u ljubav, nadu i sreću. Ona ga je kanila naučiti vjerovati u ljubav, nadu i sreću. Hvala Bogu i svim anđelima koji grešnicima nude drugu priliku, slutila je da će uspjeti u tome. Koliko god se Jonas opirao. Koliko god bila blizu odustajanja. „Onda ću ja tebe poljubiti.” Prišla mu je toliko blizu da su joj grudi dodirivale njegova prsa. Odmah joj se bradavice ukrute, a tijelom joj prostruji val požude. No nije se obazirala na sirenski zov puti. Ta bitka ~ 214 ~ Anna


Foxy

nije imala veze s tjelesnom strasti, ona je među njima uvijek bila snažna. To je bila bitka za povjerenje, za koje će trebati vremena. Cijeli život. Sidonie je jedva čekala. Jonas je i dalje drhtao, spustivši ruku u kojoj je držao prsten. Druguje ruku prislonio na zid iza sebe, raširenih prstiju. Mogao je lako odgurnuti Sidonie, no nije to učinio. Držeći njegovo siroto, unakaženo lice, ona se pridigne na prste kako bi pritisnula usne na njegove. Njegova usta ostala su nepomična. Koža ispod njenih ruku gorjela je kao da ga iznutra proždire plamen. Nije se dala obeshrabriti. Umijeće zavođenja učila je od majstora, a oduvijek je bila tvrdoglava. Jadni Jonas, čeka ga bračni život s ženom teška karaktera. Nasmiješila se na njegovim usnama i ponovno ga poljubila, lagano grickajući, prelazeći jezikom preko ruba. Jonas se i dalje nije predavao. Ali ni Sidonie. Mogla bi ga tako ljubiti cijelu noć, pomislila je sneno dok joj se tijelom, prvi put nakon nekoliko mjeseci, širila toplina. „Ostavi me na miru”, promrmlja Jonas, odmaknuvši se nekoliko centimetara. „Nikad.” „Ne mogu ti vjerovati.” „Da, možeš.” Gledala ga je u oči, nadajući se da on u njenim očima može vidjeti vječnu, postojanu ljubav, ljubav koja ga nikad neće iznevjeriti. „Kako ja to, dovraga, mogu znati?” upitao on bijesno. „Zaviri u svoje srce, Jonase. Tvoje srce zna istinu, no prvo moraš vjerovati samom sebi.” Ona treperavo uzdahne. „Moraš vjerovati samome sebi onako kako ti ja vjerujem. Zauvijek.” Izraz mu je ostao prijeteći. No Sidonie se nije predavala. Borila se za vlastiti život. Jonasov također. Ponovno se nagnula kako bi ga poljubila. On položi lijevu ruku na njezin struk. Stisnuo ju je i ona se pripremi na odbijanje. Na jedan kratki trenutak, Zemlja se prestala okretati. Jedva primjetno, Jonasov se dodir pretvorio u milovanje. Pritisak njegove ruke od odguravanja je prešao u privlačenje. Začula je još jedan tihi zvuk iz dubine njegova grla. Ovaj je zvučao kao uživanje. Njegova stroga usta napokon su se opustila, zatim je razdvojio usne i pustio unutra njezin jezik. „Prokleta vještice”, zarežao je predajući se. „O, Jonase”, prošapuće Sidonie prepuštajući se njegovu poljupcu dok se naslanjao na zid, privlačeći je k sobi. Obrazi su mu bili mokri pod njenim rukama. Ona je svoje suze odavno prestala obuzdavati. Ljubio ju je beskrajno. Ljubio ju je kao da je nikad neće pustiti. Ljubio ju je kao da je voli više od vlastita života. Polako, ne prekidajući poljubac, skliznuli su na turski sag. Naposljetku se Jonas ipak odmaknuo. Zgrabio joj je lijevu ruku grubim, nestrpljivim pokretom i gurnuo joj prsten s rubinom natrag na prst tako nezgrapno da ju je ogrebao. Nije ju bilo briga. Bestidna požuda u njegovim srebrnim očima preplavila joj je srce ljubavlju. „Ostani, bella”, protisne Jonas. ~ 215 ~ Anna


Foxy

„Zauvijek, ljubavi moja.”

~ 216 ~ Anna


Foxy

Epilog

Palača Merrick, London, kolovoz 1827. Godine SVJETLOST SVJETILJKE BLAGOM je svjetlošću obasjavala ženu koja je sjedila na krevetu. Jonas tiho uđe u sobu, pogleda prikovana za Sidonie i dijete koje je tako nježno privila na grudi. Ona mu se nasmiješi svojim prekrasnim osmijehom, od kojega se uvijek osjećao kao kralj, a ne kao bijedna nakaza. Nije ga bilo briga što drugi misle. Sidonie ga je voljela. Sad je imao i kćer koja će ga, nadao se, također voljeti. Jer on je njih dvije neizrecivo volio. „Dođi je vidjeti, Jonase. Savršena je.” Već je ranije bio provirio u spavaću sobu, nakon nepodnošljivog cjelodnevnog čekanja u prizemlju. Njegova je žena bila umorna i iscrpljena, ali sretna. Novorođenče je bilo sitno i crnokoso i sklono vrištanju. Dadilja ga je istjerala iz sobe, tvrdeći da mora pripremiti lady Hillbrook prije muževa posjeta. Sva sreća da je Jonas naviknut na žene teška karaktera. Gledajući u lišće svoje kćeri, znao je da mu je u život ušlo još jedno žensko stvorenje teška karaktera koje će remetiti njegov mir. Djetešce zijevne ne otvarajući oči te nastavi spavati. Jonasovo srce poskoči od snažnog naleta ljubavi. Štitit će to dijete dok god bude živio. „Obje ste prekrasne.” Kad se nagnuo da poljubio svoju ženu, Sidonie mu pogladi ožiljke. Ta mu je gesta postala toliko prirodna da je više gotovo nije ni opažao, iako je prvi put kad mu je bez gađenja dotakla ožiljke bio toliko ganut da mu je srce zamalo prepuklo. „Imao si grozan dan, zar ne?” On se tiho nasmije i okrene glavu da joj poljubi dlan. Prsten s rubinom blistao je obasjan svjetiljkom. Pogled na njegov prsten na njenoj ruci uvijek ga je ispunjavao zadovoljstvom. Bez nje mu nema života. „Slutim da je tvoj bio gori.” „Nisam baš sigurna.” Govorila je vrlo tiho da ne probudi dijete. „Ja sam barem bila zauzeta.” „To je istina.” Pogledao je ponovno u svoju kćer. „Bila si veoma uspješna.” „Prilično sam ponosna na sebe.” Jonas je još jednom poljubi. „I trebaš biti. Ona je pravo remek-djelo.” Zatim tiše doda. „Volim te, Sidonie.” Gledala je u njega blistavih očiju. „I ja tebe volim, Jonase.” Sidonie zatrepće. ,,K vragu i ove suze. Nadala sam se da ću kad rodim prestati neprestano cmoljiti.” Jonas veoma oprezno sjedne na rub madraca, ne skidajući pogled sa svoje žene i djeteta. Tko bi rekao da će postati takav obiteljski čovjek? Tko bi rekao da ljubav može ~ 217 ~ Anna


Foxy

promijeniti jalovi život poput njegovog? Ušavši mu u život, Sidonie je napravila čudo pustinju je pretvorila u raskošnu, plodnu oazu. Nikad nije bio toliko sretan kao od trenutka kad mu je prošle veljače ušla u kuću, boreći se za svoju ljubav. Svakoga se dana zahvaljivao Bogu na ženama teškog karaktera. „Jesi li razmišljala o imenima?” Promatrala je njihovu kćerkicu nježnošću koja ga je ispunila čežnjom. „Naravno. Zar ti nisi?” Oči su joj blistale od vrckavog humora kad ga je pogledala. „Richarda? Camdenette?” „Ne.” Iako je u nizu nemjerljivih bogatstava njegova novog života bila i povlastica nazivanja sjajnih ljudi poput Camdena Rothermerea i Richarda Harmswortha svojim prijateljima. „Niti Roberta.” Kad je postalo očito kako je Robertina ponuda da ostane u Londonu i brine se za Sidonie tijekom trudnoće zapravo značila njezin povratak u kockarnice, Jonas joj je uskratio smještaj u palači Merrick. Stravično uvrijeđena, Roberta se povukla u svoju vilu u Richmondu, gdje je navodno očarala nekog bogatog trgovca. Tijekom proteklih mjeseci, Roberta i Sidonie uspostavile su slabi odnos koji će, nadao se Jonas radi dobrobiti svoje žene, s godinama ojačati. Što se njega tiče, on i Roberta nikad neće biti prijatelji, no želi joj svako dobro. Dok se god ne bude miješala u njegov, neka slobodno živi svoj život kako ju je volja. Sidonie se prigušeno nasmije. „Nećemo je nazvati Roberta.” A onda zastane uozbiljivši se. „Mislila sam da je nazovemo Consuela, po tvojoj majci.” Jonasu zastane dah u grlu. Jednu po jednu, Sidonie je iscjeljivala njegove stare rane. A sada je iscijelila još jednu. Pokušao se nasmiješiti, no bio je previše ganut. „To... to je savršeno, bella.”

~ 218 ~ Anna


Anna campbell sedam noći u olujnom zamku