Page 1

Knjigoteka

1


Knjigoteka

S engleskog prevela Silvija Čolić

2


Knjigoteka

Jednom davno.... u vihoru rata, tri mlade princeze bile su primorane u najvećoj tajnosti napustiti svoju malu voljenu domovinu, koja se nalazila visoko u Pirenejima. Ubrzo, izgubio im se svaki trag... a tako bi i ostalo, da se nije pojavio princ, koji je odlučio pronaći ih i dovesti kući.

Princeza Sorcha i princ Rainger od rane su mladosti bili suđeni jedno drugome. No u njihove živote uplela se revolucija - i rastavila ih. Ona je završila u samostanu na škotskom otočiću, on u tamnici. Nakon nekog vremena, do Sorche su doprle glasine da je Rainger mrtav. Kad je došlo vrijeme da Sorcha napusti samostan, na putu kući pridružio joj se skromni ribar. Tako to nije mogla znati, ribar je bio upravo Rainger. Nakon dugogodišnjeg boravka u tamnici, uvelike se promijenio i od lakomislenog mladića pretvorio se u opasnog muškarca spremnog na sve kako bi oslobodio svoj narod od jarma tiranina koji je preuzeo vlast u njegovojm uškarca spremnog na sve kako bi oslobodio svoj narod od jarma tiranina koji je preuzeo vlast u njegovoj domovini. Budući da je taj cilj mogao ostvariti jedino ako se vjenča sa Sorchom, njezin život postao mu je važniji od ičega na svijetu. Morao ju je pod bilo koju cijenu zaštititi i dovesti je kući živu i zdravu. No kako zaštititi djevojku koja vjeruje svakome koga sretne na putu? I kako ju sačuvati od nevolje kad ih neprestano sama traži? Nije mu bilo druge nego poslužiti se šarmom kao svojim najjačim oružjem i zavesti je.

3


Knjigoteka

Bernadette i Roberto - hvala vam što ste me šest godina strpljivo učili pisati. Lagala bih kad bih rekla da sam uživala u svakom trenutku, ali uvijek ću vas pamtiti i upamtit ću što ste me naučili.

4


Knjigoteka

Prolog U dobi od tri godine, princeza Sorcha počela je moliti Boga da joj podari brata. Kad bi ga imala, on bi bio krunski princ, prestolonasljednik Beaumontagneškog trona, a ona bi mogla živjeti poput sve ostale djece. Doduše, ne baš poput sve ostale djece, no barem poput njezinih sestara koje su bile obične princeze. Nažalost, nije dobila brata. Njezinu malu obitelj pogodila je velika tragedija - kad je Sorchi bilo šest godina, njezina majka je umrla donijevši na svijet još jednu princezu, Sorchinu najmlađu sestru. Nakon toga, baka je preuzela ulogu njihove majke. Sorcha nikada nije zaboravila dan kad je došla živjeti k njima. Velika raskošna kočija zaustavila se pred vratima njihova dvorca i malo zatim, iz nje je izašla visoka, mršava, sjedokosa starica, kraljevskog držanja, sa štapom u rukama i hladnih plavih očiju. Od tog trenutka, Sorcha je odrastala pod njezinim strogim nadzorom. Naravno, baka nije propustila jednako strogo odgajati i Sorchine sestre; teško da bi ju itko mogao optužiti da je nemarno obavljala ono što je držala svojom svetom dužnošću. Clarice i Amy također su živjele pod njezinom svakodnevnom torturom, no budući da je Sorcha bila krunska princeza, baka je većinu svojeg vremena, energije i pozornosti usmjerila na nju. Odabrala joj je učitelje i pobrinula se da nauči sve što je smatrala da bi krunska princeza morala znati - jezike, matematiku, logiku, filozofiju, povijest, glazbenu umjetnost, slikarstvo, ples... Svake nedjelje, neovisno o vremenskim uvjetima - makar i kiša pljuštala ili po snježnoj vijavici, beaumontagneški nadbiskup morao je doći u dvorac kako bi princezama održao sat vjeronauka, a nakon toga, baka bi provjeravala što je Sorcha naučila. Osobno se pobrinula da dobro nauči zemljopis. Sorcha je morala znati na karti pokazati svaku rijeku, planinu i more. Čudno, no njezinoj baki uspjelo je malenu kneževinu poput Beaumontagnea, smještenu navrh Pirineja, između Španjolske i Francuske, prikazati kao središte kulture, znanja i napretka - pravo rečeno, kao najvažniju europsku državu. Jednom tjedno, podučavala ju je umjetnosti vladanja državom, s osobitim naglaskom na moguće krizne ili neugodne situacije s kojima će se morati nositi kao buduća kneginja. Izmišljala je probleme i tražila od Sorche da pronađe odgovarajuće rješenje. Zahtijevala je od nje i dobro poznavanje prava i sudjelovala s njom u oštrim raspravama o pravnim 5


Knjigoteka

pitanjima. Usto, pobrinula se utuviti joj u glavu da je kao krunska princeza, odgovorna za nastavak beaumontagneške kneževske loze. Od njezinih sestara zahtijevala je puno, no od Sorche je očekivala da u svemu bude savršena. I upravo zato što je bila krunska princeza, Sorcha je u krizna vremena bila primorana povući se u samostan koji se nalazio na malom, skrivenom, stjenovitom škotskom otoku. U svojoj dvadeset petoj godini još uvijek je živjela u njemu, uživajući u slobodi. Bio je to običan, jednostavan život koji se sastojao od molitve, čitanja i bavljenja vrtlarstvom. Nosila je smeđu redovničku halju. Za razliku od redovnica novakinja, nije morala glavu pokrivati kapucom i bilo joj je dopušteno zadržati srebrni lančić s križićem. Zimi je njegovala biljke u stakleniku, a ljeti u vrtu. Objedovala je s opaticama, a spavala u vlastitoj maloj, oskudno namještenoj sobi. Nakon godina slušanja bakina vječno čangrizava glasa, uživala je u tišini. Ipak, prije gotovo tri godine usnula je čudan san. San? Ne, bilo je to nešto više od sna. Vizija vječnog mraka ... i praznine. Zrak je bio težak i zagušljiv. Posvuda oko nje bili su kameni zidovi. Vladala je mrtva tišina ... i posvemašnji mrak. Nitko je nije mogao utješiti, iscijeliti joj rane, ublažiti njezinu bol. Kosti štakora bile su joj postelja, paukova mreža pokrivač. Bila je živa zakopana. I bilo joj je posve svejedno. Čak i uporno, monotono rominjanje kiše doprinosilo je njezinoj ravnodušnosti. Život joj je bio jad i bijeda, prepun tuge i usamljenosti. Najčudnije od svega, nije se bojala smrti ...na izvjestan način, čak joj se i radovala. Bit će to kraj tuge, kraj neprestane boli i patnje. Smrt je došla po nju. Polako, podigla je ruku i vrhovima prstiju dotakla njezinu... Naglo se probudila i užasnuto položila dlan na križić koji je nosila oko vrata. Hitro ga izvukavši ispod spavaćice, zagledala se u njega. U mraku njezine isposničke ćelije svijetlio je poput užarenog ugljena. Činilo se da će joj spaliti dlan, no ipak, čvrsto ga je stisnula, u očajničkoj žudnji za utjehom. Drhtureći, sjela je u krevet i nekoliko puta duboko udahnula ustajali zrak. Sve što je željela bilo je disati, pobjeći odavde i živjeti. Prve sunčeve zrake prodrle su u njezinu ćeliju, a izvana se začuo krik galeba. Požurila je prema prozoru, čvrsto uhvatila hladne rešetke, naslonila čelo na njih i zagledala se u more, pokušavajući otjerati i posljednje ostatke jezive noćne more. 6


Knjigoteka

Ili, kao da se nada da će ju netko pronaći.

7


Knjigoteka

01 Poglavlje Školjić na sjeverozapadu Škotske 1810. Sorcha nije imala pojma što ili koga iščekuje. Ipak, i tog kratkog vrućeg ljeta lutala je otokom, pogledom kružeći po golemoj plavoj morskoj površini pod golemim plavim nebom. Došla je i jesen, a dva tjedna nakon punog mjeseca u listopadu, ugledala je gospodina MacLarena kako u čamcu pristaje u malu otočnu luku. S vremena na vrijeme dolazio je ovamo kako bi redovnicama donio meso, vino i odjeću. Sljedeće što je dočekala, bila je gomila tamnih oblaka koji su se preko divljeg zapjenjenog mora valjali prema otoku, najavljujući zimu. Proljeće, ljeto, jesen, zima ... život se odvijao u uobičajenim ciklusima, sve je bilo isto kao prije. Tog dana hodala je obalom skupljajući granje koje je olujni vjetar potrgao sa stabala. Valovi su još uvijek bijesno udarali o stijenje, a tamni oblaci jurišali nebom. Sićušni kristali leda skupljali su se u šupljinama do kojih sunce nikada nije dopirale Snažan nalet vjetra podigao je Sorchin šal i prilijepio joj ga uz lice. Smetena, gurnula je krajeve pod pelerinu i kratko se osvrnula oko sebe. Znala je da bi bilo mudro vratiti se u samostan, no opaticama je trebalo granja za potpalu vatre. Usto, nemirna i nespokojna kakva je bila, ovdje se znatno bolje osjećala. Vrijeme je upravo savršeno odgovaralo njezinu raspoloženju. Skupivši hrpu vlažnog golog granja, svezala ga je komadom špage pa ustala, kratko se zagledala u horizont, pa svrnuta pogled na smećkasto zeleni dio Škotske obale u daljini. Već sedam dugih godina boravila je na školju. Hoće li ovdje zauvijek ostati? Nije se mogla pomiriti s tom pomišlju. Prisjetivši se kako joj je baka uporno ponavljala da u svakoj situaciji mora logično razmišljati, nelagodno se premjestila s noge na nogu. Njezini savjeti uvijek su joj išli na živce, no unatoč tomu, ovaj se poput igle probio do njezine svijesti, i nastavio ju bockati, ne dopuštajući joj da ga zanemari. Njezin otac je bio mrtav. Umro je za svoju zemlju, kao žrtva revolucionara. Sudeći po onome što je pisalo u novinama koje im je MacLaren donosio, njezina baka uspjela je preuzeti vlast u zemlji i nastavila je njome mudro vladati. U skladu s tim, Godfrey je već trebao doći po nju i odvesti je kući. Nije li to savršeno logično? Godfrey je bio jedan od ljudi kojima je njezina baka najviše vjerovala. Zašto se, onda, još nije pojavio? 8


Knjigoteka

Sorcha je živjela u egzilu već deset godina, a Godfreya je zadnji put vidjela kad je usred noći došao po nju kako bi ju odveo iz doma jednog od odanih prijatelja njezina oca, također prebjega iz Beaumotagnea, koji je pristao sakriti je kod sebe za vrijeme njezina boravka u Engleskoj. Tijekom vratolomnog putovanja na sjever, Godfrey joj je više puta ponovio da je situacija u Beaumontagneu vrlo loša i da postoje ljudi koji su unajmili plaćene ubojice jer se žele riješiti nje i njezinih sestara. Zadnje što joj je rekao, bilo je da nipošto ne smije otići iz samostana prije nego što on dođe po nju. Je li Godfrey možda mrtav? Ako jest, jasno da ne može doći po nju. Bi li trebala sudbinu preuzeti u vlastite ruke i sama se uputiti u Beaumontagne? Razmatrajući tu mogućnost, kratko je zadrhtala od straha. Baki je možda uspjelo podučiti je mnogočemu, no nije ju mogla podučiti hrabrosti. Tračak sunca probio se između oblaka, nakratko vrativši moru uobičajenu plavu boju. Odjednom, Sorcha je ugledala mali čamac kako poskakuje na valovima. Hitro se popevši na obližnju stijenu, pozornije se zagledala u njega. Bio je prazan. No što ako je oluja nekog ribara zatekla na pučini? Što ako ozlijeđen leži na dnu čamca? Jedna od najvažnijih dužnosti opatica bila je pružiti pomoć unesrećenim mornarima. Preživjele bi njegovale i molile se da ozdrave, preminule bi ukopale i molile za njihovu dušu. Malo zatim, jedan od većih valova pogurao je čamac prema obali. Istog trenutka, Sorcha se spustila sa stijene i uputila se u potragu za granom kojom bi ga mogla privući bliže. Nažalost, nije pronašla nijednu koja bi bila dovoljno duga i debela. - Hajde, dođi malo bliže - nestrpljivo je viknula, pogleda uprta u čamac. Jer ako se sam ne nasuče na obalu, morat će ući u ledenu vodu i privući ga. Dužnost joj je nalagala provjeriti ima li koga unutra, i ma koliko joj bila odbojna, nije ju mogla zanemariti. Molbe su joj bile uslišane, jer čamac se nastavio približavati obali ... a zatim se, poput neposlušna djeteta, zaustavio u plićaku. - Oh, ne - razočarano je povikala. - Hajde, još samo malo! Na njezin užas, zaljuljao se na valovima i udaljio se metar ili dva. Hitro je svukla ogrtač, izula cipele, podigla rub smeđe halje malo iznad koljena, gurnula ga pod špagu svezanu oko struka, čvrsto stisnula zube i zakoračila u vodu. Bila je toliko ledena da je na trenutak ostala bez daha. Gore od svega, nije ni trebala podizati haljinu jer valovi su je zapljusnuli gotovo do struka. Nastavila se probijati kroz njih pa uhvatila čamac, svom snagom privukla ga k sebi i zavirila u njega. 9


Knjigoteka

Bio je prazan. Laknulo joj je. Ipak, odlučila je izvući čamac na obalu. Bila je dovoljno snažna za takvo što. Opatice se nisu mogle osloniti na pomoć muških ruku i mnoge fizičke poslove obavljale su same. Zahvaljujući tome, Sorcha je prilično ojačala. Ipak, do trenutka kad je izvukla čamac iz mora, prilično se uspuhala. Nadlanicom otrvši orošeno čelo, zadovoljno je kimnula, okrenula se i... Glasno vrisnula. Jer našla se oči u oči sa snažnim, visokim muškarcem. Zapanjeno se zagledao u nju i povukao se korak unatrag. Bio je odjeven u mokru i prljavu priprostu odjeću, a zaudarao je na sol i trulu ribu. S tamnom, zamršenom bradom i prljavom krpom svezanom preko oka, izgledao je poput gusara. Ponovno je vrisnula. - Prestanite vrištati - rekao je, podigavši dlanove u namjeri da ju umiri. - Neću vam nauditi - dodao je, dubokim grubim glasom. - Zaboga, nasmrt si me prepao - rekla je, položivši ruku na srce. - Tko si ti? - Arnou, ribar. Govorio je engleski naglaskom po kojem se moglo zaključiti da mu to nije materinji jezik. - Što radiš tu? - upitala je. - Hodao sam duž obale i razmišljao kako bih se dočepao tog čamca rekao je, slegnuvši ramenima. No vi ste to riješili umjesto mene. Moram priznati da ste me zadivili. Vrlo ste hrabri. Smetena, brzo je spustila haljinu preko nogu. - Želiš li reći da si cijelo vrijeme stajao ovdje i gledao kako vučem čamac iz vode? - ljutito je upitala. - Hm, da - rekao je i zbunjeno se zagledao u nju. - Što bih drugo? - I nije ti palo na pamet da mi pomogneš? - promrsila je pa uzela ogrtač i prebacila ga preko ramena. Zubi su joj cvokotali od hladnoće; mokra haljina prilijepila joj se uz tijelo. - Voda je hladna, nisam želio ulaziti u nju. - A meni nije bila hladna? - ogorčeno je upitala. - Nisam vas molio za uslugu, no drago mi je što ste to učinili. Duboko je uzdahnula. Primitivna budala, pomislila je. Neotesan je ali dobroćudan. Poput magarca. I to velikog jakog magarca. Izgledao je poput muškarca naviklog na težak rad i vječnu oskudicu. 10


Knjigoteka

Kojeg li tikvana! Očito u glavi nema pameti više od ribe u moru. U protivnom se ne bi smiješio poput zadnje budale. - Možda bih trebao izvući čamac na obalu - rekao je, počešavši se po glavi. - Jest, to bi vjerojatno bilo mudro učiniti - odvratila je pa nazula cipele. Stopala su joj bila smrznuta, pijesak joj se zalijepio za tabane. Jedva je čekala da se vrati u samostan i opere noge u malo tople vode. I zato se odmah uputila prema stubama uklesanim u stijeni. Popevši se, jače je stisnula krajeve ogrtača oko sebe i teturajući požurila prema samostanu. Vjetar koji joj je puhao u leđa, gurao ju je prema njegovim lišajem pokrivenim zidinama. Hladnoća joj je već prodrla do kostiju, morala se maknuti s otvorenog prostora - i to brzo. Čim je do njezinih nosnica dopro njegov neugodan vonj, znala je da ju je dostigao. - To je samostan Monnmouth, zar ne? - upitao je. - Načuo sam da su opatice ovdje spasile mnoge mornare od sigurne smrti. - Da, to je taj samostan - odvratila je, pomislivši kako je čudno što je čuo za njega. Nije bilo puno ljudi koji bi to znali. Zapravo, većina je mislila da se radi o mitu. - Živite ovdje? - upitao je, postrance je pogledavši. - Da - kratko je odvratila, nadajući se da će pretpostaviti da je opatica. Željela ga je ostaviti u tom uvjerenju; tako je bilo najbolje za nju. - Čudne li boje kose - promrmljao je i podrugljivo se nasmijao. - Što ne valja s mojom kosom? - ljutito je promrsila. - Narančasta je poput mrkve. Naglo se okrenula i oštro se zagledala u njega. Zurio je u nju s istim glupim osmijehom na licu. - Nije takva! - pobunila se. U prošlosti, princ Rainger de Leonides imao je običaj podbadati je govoreći joj da ima kosu poput mrkve ... ali on je mrtav. Naravno da joj nije bilo drago što je umro. Radilo se samo o tome da su joj šale koje je zbijao na njezin račun uvijek išle na živce. Osobito zato što su bili zaručeni. No to sada više ionako nije bilo važno. - Nego kakva? - upitao je Arnou i na trenutak se duboko zamislio. Možda poput cikle? Ali ne, cikla je tamnocrvena. U mislima je zamolila Boga da joj oprosti na ružnim mislima o Raingeru, i bez riječi se okrenuvši, produžila prema samostanu. No jedva što je učinila dva-tri koraka, spotaknula se na vlažnom tlu. Istog trenutka, Arnou ju je čvrsto uhvatio oko struka. Možda malo previše intimno? No što je drugo mogao učiniti? Samo ju je pridržao da ne padne, zar ne? 11


Knjigoteka

Čini se da je i njemu bilo neugodno zbog toga, jer hitro ju je pustio i smeteno slegnuo ramenima. Doista jezivo zaudara, pomislila je. Istodobno, dodir njegovih ruku nije joj zasmetao. Bile su snažne i tople. I to ju je prilično zbunilo. - Jesi li zaista ribar? - sumnjičavo je upitala. - Kako si dospio ovamo? - Oluja me zatekla na moru - rekao je i namršteno se zagledao u nebo. - Čamac mi se prevrnuo na valovima i potonuo. - Potonuo je? - zbunjeno je upitala i pogledala prema čamcu. - A što je ono? Zar to nije tvoj čamac? - Ne - odvratio je, odlučno odmahnuvši glavom. - To će tek postati, ako ga nitko ne bude tražio. - Ali... nisi li rekao da si hodao duž obale i razmišljao kako bi ga se dočepao? - upitala je, pa odmahnula glavom. Istina, nije rekao da je to njegov čamac. Bila je to samo njezina pretpostavka; očito pogrešna. - Kako si došao na otok? - Doplutao sam na veslu. - Gdje je čovjek koji je bio u onom čamcu? - Nemam pojma. Valjda je ispao iz njega. - Nisi ga vidio? - Ne. Dakle, jadnik se vjerojatno utopio. Kratko je zadrhtala i pogledala prema samostanu. - Koliko dugo si već ovdje? - Nekoliko sati. - Zašto nisi došao u samostan? - Jer sam se želio dočepati čamca. Nestrpljivo je uzdahnula. Vrtjeli su se u krug, taj razgovor doista nije nikamo vodio. U međuvremenu su stigli do velikih drvenih dveri u zidinama. Arnou je podigao težak željezni prsten i zalupao njime po vratima. Okrenuvši se, opazila je da ju pozorno promatra i odjednom, ponovno ju je obuzeo nelagodan dojam da je taj jednooki muškarac prilično opasan. - Zašto nosiš povez preko oka? - naglo je upitala. Miroljubivo se osmjehnuo i počešao se po glavi. - Ostao sam bez oka rekao je. - Ožiljak je prilično ružan pa ga pokrivam - dodao je i uhvatio rub poveza u namjeri da ga podigne. - Želite li ga vidjeti? - Ne! S druge strane zida začuo se zvuk nalik šuštanju suhog lišća na vjetru; dotad ga je već mnogo puta čula i znala je da se radi o uškrobljenim 12


Knjigoteka

redovničkim haljama. Vrata su se naglo otvorila i postarija opatica mirno se zagledala u njih, ruku uguranih u široke rukave dugog crnog habita. - Sestro Tereza, naletjela sam na ribara koji je doplivao ovamo nakon što mu se čamac prevrnuo u oluji - rekla je Sorcha i ušla u dvorište samostana. - Recite Majci Brigette da mu je privremeno potreban smještaj u našem samostanu. Začuvši kako cvokoće zubima, sestra Tereza pozorno se zagledala u nju. - Zaboga, mila, zar si pala u vodu? - zaprepašteno je upitala. - Brzo, moramo te okupati i utopliti prije nego što se živa smrzneš - rekla je i brižno je privukla k sebi. Sorcha nije imala snage prepirati se s njom. - Da, sestro - pokorno je odvratila i kratko zadrhtala od hladnoće. Do nosnica sestre Tereze zacijelo je dopro ribarov smrad jer povukla se korak unazad i suzdržano ga odmjerila od glave do pete. - Uđi i ne miči se odavde dok netko ne dođe po tebe. Jesi li razumio? Ne smucaj se uokolo i ništa ne diraj! Ne želim da nešto zaprljaš. Arnou je kratko kimnuo i ušao u dvorište. Zatvorivši vrata, sestra Tereza prebacila je ruku preko Sorchina ramena i povela ju stazom prema samostanu. - Glavu gore, mila. Ubrzo ćeš se puno bolje osjećati. Sorcha je znala što slijedi i unaprijed se tome veselila. Nakon što se okupa i presvuče u suhu odjeću, sestra Rebecca utoplit će ju vrećicama punjenim ugrijanim pijeskom i dati joj da popije čaj s medom koji su opatice proizvodile u samostanu. Ipak, hodajući prema samostanu, nije se mogla osloboditi osjećaja da je Arnoa ostavila na cjedilu. - Gospođice! - viknuo je, netom prije nego što je ušla u kameno zdanje. Okrenula se. - Da? - upitala je, visoko podigavši obrve. Čudno, ali bilo joj je drago što joj se pružila prilika da ga još jednom pogleda. Nije se ni pomakao s mjesta na kojemu mu je sestra Tereza naredila da ostane stajati dok netko ne dođe po njega, a po načinu na koji ju je promatrao, Sorcha je stekla dojam da mu je žao što ga napušta. - Volio bih znati vaše ime. - Sorcha - rekla je i zamišljeno se namrštila. Promatrajući ga u igri svjetla i sjene, učinio joj se neobično poznatim. Način na koji je stajao, čvrsto i samouvjereno, ruku oslonjenih na kukove i visoko podignute glave ... bilo je u tom stavu nešto nadmeno, nimalo nalik držanju jednog priprostog ribara. Gledao je u nju bez i da je trepnuo, i taj pogled također joj je djelovao neobično poznato ... kao iz nekog davnog sna, u kojem ju je tako gledao, ali s oba oka. 13


Knjigoteka

Sestra Tereza primila ju je za nadlakticu i kratko je stisnula - Mila, nasmrt ćeš se razboljeti ako odmah ne uđeš unutra. Arnou se nacerio i slegnuo ramenima. Ponovno je izgledao poput običnog priglupog ribara. Smeteno odmahnuvši glavom, Sorcha je ušla u samostan. Ipak, srce joj je snažno lupalo i imala je osjećaj da će joj usijani srebrni križić spržiti prsa.

14


Knjigoteka

02 Poglavlje Sljedećeg prijepodneva, obrađujući vrt, Sorcha se nakratko oslonila na motiku i zagledala se u Arnoa. Primio se građenja kamenog zida oko vrta s ljekovitim biljem. Njegova snaga istinski ju je zadivila; kameni blokovi bili su veliki i teški - nijedna opatica nije ih mogla podići bez pomoći još tri para ruku, a on ih je sam s lakoćom podizao i slagao jedan na drugoga. U samo nekoliko sati napravio je više posla nego što je njima uspjelo cijelog ljeta. Mnogo bolje je mirisao - prije nego što mu je Majka Brigette dopustila da pođe u kuhinju nešto pojesti, natjerala ga je da se okupa. I da se presvuče. Jedino što mu je u tom smislu mogla ponuditi bila je smeđa redovnička halja. Smiješno je izgledao u njoj, jer bila mu je prekratka rukavi su mu dosezali malo ispod lakta, a noge su mu virile ispod poruba. No tu uistinu nije bilo pomoći. Njegova odrpana odjeća raspala se prilikom pranja. S kapucom koja mu je visjela preko leđa i povezom preko oka, izgledao je poput zaigranog djeteta koje se nije moglo odlučiti bi li se prerušilo u redovnika ili gusara. Gusta crna brada prekrivala mu je polovinu lica. S vremena na vrijeme, zastao bi u poslu i podigao pogled prema suncu, kao da provjerava dokle je odmaklo na svom putovanju nebom. Neovisno o protoku vremena, nije djelovao nimalo umorno. Činilo se da mu rad nije kuluk, i dok je čekao hoće li netko doći po čamac ili će mu Majka Brigette dopustiti da ga uzme, rintao je voljno i srčano, s osmijehom na licu. Sorchi ne bi bilo krivo kad bi što je moguće prije otišao odavde. Jest, njegova pomoć u samostanu bila im je i više nego dobrodošla, ali uvelike je pridonosila njezinu nemiru. Ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti zašto. Arnou je bio običan priprosti ribar. Nije znao ništa o njoj, ni o svijetu u kojem je odrasla, o palači s veličanstvenim predvorjem i mramornim stupovima, o beaumontagneškim planinskim vrhuncima, drevnim šumama i golemim vodopadima ... Prošle noći usnula je kako juri hodnicima beaumontagneške palače u mahnitoj potrazi za svojim sestrama, ocem i bakom, za bilo kim dragim i bliskim tko bi ju mogao spasiti... jer netko ju je progonio. Naglo se probudivši, sjela je u krevet i zagledala se u vrata svog sobička. Vladala je mrtva tišina. Ipak, bila je uvjerena da je maločas čula korake u hodniku duž kojega su bile raspoređene ćelije opatica. 15


Knjigoteka

Samostan je bio sagrađen oko kvadratnog unutarnjeg dvorišta, usred kojega je stajala kapelica. S prozora svake ćelije pružao se pogled na vrtove unutar samostana i morsku obalu iza zidina. Polako, Sorcha je ustala i prišuljala se prozoru. Sve što je mogla vidjeti bilo je nebo posuto zvijezdama i vrt obasjan mjesečinom. Vjetar je šuštao u granama stabala, no izuzev toga sve je bilo tiho i mirno. Ipak, mogla bi se zakleti... - Što misliš o njemu? Naglo se okrenuvši, Sorcha se našla oči u oči s Majkom Brigette, predstojnicom samostana. Mora da je doista utonula u misli kad nije čula kako joj prilazi. Majka Brigette uvijek se kretala tiho i polako, no svejedno, trebala ju je čuti. - Dobar je radnik i mora se priznati da nam je njegova pomoć dobrodošla - odvratila je Sorcha, i skinuvši slamnati šešir, počela ga rastreseno okretati u rukama. - Sestra Tereza misli da je malo ćaknut - rekla je Majka Brigette i pozvala je da sjednu na klupicu pod stablom jabuke. Govorila je polako i staloženo, s izrazitim francuskim naglaskom. - Ćaknut? Ne, ne bih se s time složila - odlučno je odvratila Sorcha. Možda je malo ... čudan. Lako se zbuni - dodala je i sjela na klupu do predstojnice. - I pomalo je ... - nakratko je zašutjela tražeći pravu riječ. Naporan - najzad je izgovorila. Kratak osmijeh poput sunčane zrake ogrijao je hladan zimski pejzaž predstojničina lica. - Hm, da - promrmljala je. - Razumijem što želiš reći. Uzgred, tvrdi da je iz Normandije. Prošlo je mnogo godina otkako sam napustila Francusku, no vjerujem da još uvijek mogu prepoznati način govora tamošnjih ribara i seljaka. - Dakle ... mislite da se nije lažno predstavio? - sumnjičavo je upitala Sorcha. Tijekom proteklih godina mnogo puta se pokazalo da je Majka Brigette vrlo pronicljiva i da se njezinim zaključcima može u potpunosti vjerovati. - Zašto pitaš? Želiš li reći da mu ti ne vjeruješ? Sorcha se nelagodno promeškoljila. - Ako taj čamac nije njegov, čiji je? - upitala je, smeteno slegnuvši ramenima. - Iskreno rečeno, i ja se to pitam - zamišljeno je odvratila predstojnica. Kao i ostale opatice, bila je mršava i koštunjava - u siromašnom samostanu poput njihovog nijedna od njih ne bi se mogla udebljati, a sjedila je uspravno kao da je metlu progutala, ne želeći si dopustiti čak ni malenu udobnost poput oslanjanja na naslon klupe. - Jutros sam malo 16


Knjigoteka

prošetala duž obale - nastavila je. - I prilično sam se začudila kad sam u pijesku ugledala svježe otiske muških čizama. - Čizama? - zbunjeno je upitala Sorcha i svrnula pogled na Arnoa. Kao i kad ga je prvi put ugledala, na nogama je imao klompe i ništa uz sebe osim odjeće na sebi. - Mislite da je na otoku još jedan muškarac? - Tako se čini. - Ali što bi netko tražio ovdje? Možda se radi o muškarcu koji je ispao iz onog čamca - nagađala je. - Ako je tako, zašto nije došao potražiti pomoć u samostanu? - upitala je i prije nego što je predstojnica stigla odgovoriti, prisjetila se kako je sanjala da ju netko proganja. - Možda je došao ovamo zbog tebe - tiho je izgovorila predstojnica. - Mislite li da ću se morati vratiti u ... - u dahu je izgovorila i naglo zašutjela. - U Beaumontagne - rekla je nadstojnica i blago se osmjehnula vidjevši kako se Sorcha zapanjeno zagledala u nju. - Mislila si da ne znam tko si i odakle si, zar ne? - Zapravo, da. Često sam se pitala je li vam Godfrey možda rekao tko sam, no budući da nikada niste ništa natuknuli, najzad sam zaključila da nije. No očito sam bila u krivu. Dakle, ipak vam je rekao? - Ne, nije. Dao mi je vrećicu dupkom punu zlatnika i rekao mi da si nažalost sišla s uma i da moram pripaziti da si ne naudiš. - Što? - zapanjeno je upitala Sorcha. - Ne mogu vjerovati da me je proglasio ludom. Kako je mogao reći takvo što? I zašto? - Tko zna? Moguće je želio biti siguran da ću te stalno držati na oku. - I, jeste li? - upitala je Sorcha i prisjetila se prve godine svojeg boravka u samostanu. - Jasno da jeste! - Što sam drugo mogla? Odgovorna sam za svaku opaticu u samostanu i ne bih nikada dopustila da bilo koja od njih nastrada od ruke djevojke koja je sišla s uma. - Mislila sam da sa mnom provodite toliko vremena jer sam vam draga - razočarano je promrmljala Sorcha. Predstojnica se tiho nasmijala. - Za manje od mjesec dana shvatila sam da si prilično prisebna i doista sam uživala u tvojem društvu. Shvatila sam i da nisi poput većine ostalih djevojaka. Obrazovana si. Obrazovanija čak i od mene, a ja se doista mogu ponositi svojim obrazovanjem. U Parizu, prije revolucije, često sam se upuštala u zanimljive razgovore s učenim ljudima. S tobom sam jednako ravnopravno mogla raspravljati o svemu, a to je samo po sebi značilo da si plemenitog porijekla. U protivnom ne bi stekla tako dobro obrazovanje. Zatim sam opazila da iz novina koje nam MacLaren donosi, izrezuješ članke o Beaumontagneu. Na 17


Knjigoteka

temelju toga nije bilo teško zaključiti da u Engleskoj živiš u egzilu. Jasno, palo mi je na pamet i da bi mogla biti jedna od tri izgubljene beaumontagneške princeze. Nekoliko trenutaka Sorcha je razmišljala o tome pa kratko kimnula. Možda je došlo vrijeme da odem odavde - prošaputala je i zagledala se u predstojnicu, u nadi da će odlučno odmahnuti glavom. Umjesto toga, osmjehnula se i kimnula. - Ali ne mogu otići - pobunila se Sorcha. - Potrebna sam vam. Svima vama. Ako odem, tko će obrađivati vrt? Usto, bolje od ikoga dogovaram cijenu za otkup ljekovitog bilja s gospodinom MacLarenom. Vješta sam u njezi bolesnih opatica i ... - Jest, vješta si u svemu što činiš, ali sve to radile smo i prije nego što si došla k nama. Ne brini, snaći ćemo se i bez tebe. - Ako odem ... - zaustila je i zdvojno odmahnula glavom. Zavoljela je opatice i one su nju zavoljele. A Beaumontagne je bio daleko ... ako ode, neće ih više nikada vidjeti. Iako nije završila rečenicu, predstojnica je shvatila što ju muči. - Tako je to u životu - rekla je. - Rastanci su neminovni, katkad i zauvijek. Što se nas tiče, oduvijek smo znale da nećeš zauvijek ostati kod nas. Pomirile smo se s tim. Opatice se mire sa svime pa tako i s gubicima. No što je s njom? Može li se ona pomiriti s tim? - Ali ... volim živjeti ovdje - promucala je. - Ne želim otići od vas. - Želiš li doista život provesti u samostanu? Svim srcem? Bez imalo dvojbe? - Da. Da! - Sorcha, znaš li tko sam? - upitala je predstojnica. - Ili, tko sam bila? - Zapravo, ne - nesigurno je odvratila. - Ne znam - pokorno je priznala. Pravo rečeno, nikada nije razmišljala o tome. Majka Brigette za nju je uvijek bila samo predstojnica samostana. Ni uz najbolju volju nije ju mogla zamisliti u nekoj drugoj ulozi. - Bila sam Laurette Brigette Ann Genevre Cuvier. Francuska grofica. U dobi od trideset dvije godine, proljeće i ljeto provodila sam u svojem provansalskom dvorcu, a jesen i zimu u Parizu. Bila sam bliska kraljičina prijateljica i odlazila sam na dvor kad mi se prohtjelo. Dragulji su mi resili kosu, vrat, ruke, čak i cipele - rekla je Majka Brigette i široko se osmjehnula, kao da ju prisjećanje na te trenutke prilično zabavlja. Ili joj je bilo zabavno vidjeti zapanjen izraz Sorchina lica? - Naravno - promrmljala je Sorcha. - Trebala sam shvatiti da ste plemkinja - posramljeno je dodala. Dakako, nijedna pučanka ne bi mogla 18


Knjigoteka

biti toliko disciplinirana, kulturna i obrazovana. A o dostojanstvenom držanju i profinjenom ponašanju da se i ne govori. - Imala sam veliku obitelj. Supruga nisam voljela, ali bila sam vrlo privržena majci, ocu i sestrama. Imala sam i sina kojeg sam obožavala. Na svijetu nije bilo tako lijepog i dragog djeteta. Sorchi nije bilo teško zaključiti da više nema nikoga od njih. Duboko je udahnula i pripremila se čuti priču koja pouzdano neće imati sretan završetak. - Došlo je do revolucije i moja draga prijateljica, kraljica Marija Antoaneta je završila na giljotini. Moj suprug, majka, otac i sestre, također su giljotirani. Godinu dana provela sam u kućnom zatvoru s Tallasom, mojim malim sinom. Tada mi se ukazala prilika za bijeg. Trebala sam uzeti sina i otići na obalu, gdje me je čekao brod kojim bi pobjegli u inozemstvo. Nažalost, rekla sam to svojoj, kako sam mislila, vjernoj sluškinji. Zamolila sam ju da mi pomogne spakirati stvari, no čim sam sa sinom izašla iz kuće, uhitili su me. Fabienne, moja sluškinja, izdala nas je za nekoliko novčića. Sorcha je duboko uzdahnula i zgroženo odmahnula glavom. Glas Majke Brigette ostao je jednako miran i staložen. - Te zime, u tamnici, moj mali sin teško se razbolio. Preminuo mi je na rukama. Nakon toga više mi nije stalo do života. No, jedan Englez izvukao me iz tamnice i ukrcao me na brod za Edinburgh. Uletjeli smo u oluju pa je brod skrenuo s kursa i razbio se o stijenje kod Orkneya. Uz mnogo nevolja, s još nekoliko putnika uspjela sam u čamcu doploviti do Monmoutha. Čim sam nogom stupila na otok i ugledala samostan, znala sam da sam pozvana služiti Bogu. Nisam znala zašto, no morala sam se pokoriti tom pozivu. Otad pa nadalje, služim mu kako najbolje znadem i umijem. Pomogla sam mnogim žrtvama brodoloma ... a pomogla sam i tebi. Najzad, sve je to možda dio velikog božjeg plana. - Zahvalna sam vam na svemu što ste učinili za mene - rekla je Sorcha, shvativši da joj dužnost nalaže vratiti se u Beaumontagne. Bilo je to nešto čemu se morala pokoriti, kao što se i Majka Brigette pokorila Božjem pozivu. - Dakle, mislite da bih trebala napustiti samostan? - Da. Dužnost ti je vratiti se u domovinu. No više od svega, moraš se potruditi pronaći svoje sestre. Nemoj si dopustiti misliti da su one jače i hrabrije od tebe, i da im možda nisi potrebna. Što ako im treba tvoja pomoć? Ako i ne, možda će im jednoga dana biti potrebna. Bile su to riječi kakve bi izgovorila njezina baka. Pomislivši na strogu staricu, Sorcha je kratko zadrhtala. - U pravu ste. Trebala bih potražiti Amy i Clarice. Nažalost, nemam hrabrosti upustiti se u takvo što. 19


Knjigoteka

- Varaš se ako misliš da se hrabri ljudi ne boje - odvratila je predstojnica. - Boje se, no unatoč strahu učine što treba. Sorcha ni na trenutak nije povjerovala u to. - Svatko se nečega boji. - Osim moje bake - promrmljala je Sorcha. - Neustrašiva je. - Jedina osoba koja se ničega ne boji jest ona koja nema što izgubiti. Kneginja Klaudija možda jest neustrašiva, no dokle god živi, pitat će se gdje si i jesi li živa. Iako ti se to čini nemogućim, sigurna sam da strahuje za tebe - rekla je nadstojnica i vidjevši kako je Sorcha zaustila da joj protuslovi, naglo podigla ruku. - Ne bi se trebala podcjenjivati. Kad si došla ovamo, bila si mlada i izgubljena. Ostala si bez svega do čega ti je stalo, i jasno da si bila prestrašena. No otada je prošlo mnogo vremena. Odrasla si i uozbiljila se. Dužnost ti nalaže postupiti kako treba. Vjerujem da si i sama toga svjesna. Tvoji strahovi su posve razumljivi, no sigurna sam da ćeš unatoč tome postupiti onako kako ti dužnost nalaže. Ako je Majka Brigette mislila da je Sorcha sposobna suočiti se sa životom, prevarila se. Osobito ne nakon što je čula njezinu životnu priču. U usporedbi s njom, osjećala se mizernom i vrijednom prezira. Ona ni približno nije bila toliko snažna i hrabra. Jednostavno nije bila dovoljno dobra. - Čini se da nam se Arnou želi pridružiti - rekla je predstojnica, pogledavši preko njezina ramena. Prišavši im, Arnou se nespretno naklonio pa povukao halju kao da mu je neugodno što stoji pred njima gotovo napola otkrivenih potkoljenica. Najzad, kleknuo je na koljeno i široko se osmjehnuo Majci Brigette. - Lijep dan, Časna Majko, zar ne? - veselo je izgovorio. - Malo je vjetrovito, ali to se može očekivati u ovo doba godine. Krajem tjedna možemo očekivati još jednu oluju. - Otkud znaš? - upitala je predstojnica. - Da se sprema olujno nevrijeme? Ribar sam. Svaki ribar zna kad se sprema oluja - rekao je i ponovno joj se naklonio, kao da klečanjem nije izrazio dovoljnu poniznost. Nesumnjivo, bio je priprosti ribar. Ipak, nos mu je bio dug i tanak, čeljust čvrsta i široka, a usnice lijepo oblikovane. Marama koju je svezao preko oka bila je stara i otrcana, no oko koje mu je preostalo bilo je okruženo laskavo dugim tamnim trepavicama. Kad bi bio lijepo odjeven i kad se ne bi tako glupo cerio i kad bi imao malo pameti u glavi, bio bi vrlo naočit muškarac. Ovako, bio je obična budala. 20


Knjigoteka

- Gospođice Sorcha, biste li možda željeli da iskopam onaj stari truli panj usred vrta? - upitao je, svrnuvši pogled na nju. - Mogao bih to napraviti čim završim sa zidanjem ograde. Netko ga je već pokušao iskopati, očito bezuspješno. Ako želite, mogu dovršiti taj posao. - Nećeš s tim panjem izaći na kraj ni upola toliko lako koliko misliš, Arnou - upozorila ga je Sorcha, i znala je što govori. Jer, željela ga se riješiti otkad je došla u samostan, no nije se dao. Tvrdoglavo se držao za zemlju, odbijajući popustiti. Katkad se pitala ulazi li duh davno odsječenog stabla noću u njega, kako bi pustio novo korijenje u zemlju. - Ne brinite, riješit ću to još ovog popodneva. Kako je olako odbacio njezino upozorenje i omalovažio sav njezin trud! - Doista? - ironično je upitala. - Navikao sam na težak posao i volim raditi. Doduše, inače to ne činim zabadava. Očekivao bih da ćete mi barem biti zahvalni. Prije nego što je Sorcha stigla odgovoriti, predstojnica je odlučila prekinuti raspravu. - To je uistinu lijepo od tebe, Arnou. Doista smo ti zahvalni na pomoći. Dosad si već zacijelo ogladnio? Pođi u kuhinju i reci sestri Terezi neka ti da nešto za jelo. Arnou se još nekoliko puta nespretno naklonio, pa ustao i najkraćim putem požurio prema kuhinji. Sorcha je nestrpljivo uzdahnula. - Samo mu je jelo na pameti. Podsjeća me na psa kad nanjuši mesnatu kost. - Živcira te, zar ne? - primijetila je nadstojnica. - Ipak, čini se da želi biti od pomoći. Nije te htio uvrijediti, samo se nespretno izrazio. - Previše blebeće i pravi se pametan, a zapravo je glup - promrsila je Sorcha kroz čvrsto stisnute zube. - Šteta što je otkrio da nisi opatica. Bilo bi bolje da si ga ostavila u uvjerenju da jesi. - Nastojala sam ga ostaviti u uvjerenju da jesam. Ali očito je zaključio da nisam. - Možda i nije tako glup kako izgleda - rekla je predstojnica i nakratko se pozorno zagledala u nju. - S tom neobičnom bojom kose vrlo si uočljiva. Kad bi te netko tražio, lako bi te pronašao. Bojim se i pomisliti što bi bilo ako se ne bi radilo o ljudima s prijateljskim namjerama. - Prošlo je mnogo vremena. Možda me više nitko ne traži. - U novinama je pisalo da te traže. Znaš to, sačuvala si izreske - mirno je odvratila predstojnica. - A neprijatelji nikada ništa ne zaboravljaju dodala je pa ustala i oštro se zagledala u nju. - Dakle, budi spremna na sve. 21


Knjigoteka

Jest, vrijeme je da nas napustiš, ali možda ćeš biti primorana otići što je brže moguće i... Odjednom, Arnou je dotrčao do njih i usplahireno upro prst u samostan. - Vatra - povikao je. - Tamo! Sorcha je naglo ustala i zagledala se u kameno zdanje. Iz jednog prozora sukljao je dim. Zaboga, to je ... - Oh, ne ... Bila je to njezina ćelija. Opatice su panično nahrupile u dvorište. Pomisao na požar bila je jedna od njihovih najvećih mora. Nisu željele ostati bez krova nad glavom, osobito ne u ovo doba godine, na pragu zime. Sestra Mary Simon, potrčala je u kuhinju i istrčala iz nje s kantom vode u ruci. Sestra Margaret požurila je izvući još vode iz bunara. Arnou se nije ni pomakao. Samo je odmahivao glavom i mahao rukama poput bespomoćne lutke na koncu. Sorcha se napokon prenula od obamrlosti pa zgrabila jednu od kanti, napunila je vodom i požurila u zgradu. Jedan pogled na ispreturanu ćeliju bio je dovoljan da probudi sve njezine potisnute strahove. Posteljina je bila razbacana po podu, madrac gurnut u stranu, stalak za umivanje prevrnut. Poklopac škrinje bio je podignut, a sve što je stajalo u njoj bilo je bačeno u kut i zapaljeno. Sestra Mary Simon je kantom vode već uspjela suzbiti vatru toliko da se dalje ne proširi, pa je Sorchi preostalo ugasiti ostatak. Sestra Mary Assisi uzela je žarač i počela njime razgrtati papire od odjeće. Sestra Tereza i sestra Katarina pomogle su ugasiti manje plamičke, nogama gazeći po njima. Završilo je naglo kao što je i počelo. Zadihane od straha i jurnjave, Sorcha i opatice su bez riječi pogledom kružile prostorijom. Trenutak potom, na vratima su se pojavile i ostale sestre, s kantama u rukama. Soba je bila puna dima, no više se nije imalo što za gasiti. Odjednom, Sorchu je preplavilo očajanje. Na stranu što je ostala bez sve svoje odjeće, to nije bilo toliko važno, ali... Spustivši se na koljena podigla je napola spaljeni komad papira. Nažalost, to nije bilo ono što se nadala da jest. Nego isječak iz novina. Panično je počela prekapati hrpu nagorenih papira, u potrazi za njezinim najvećim blagom. - Što tražiš? - upitala je sestra Tereza. - Očeva pisma i pisma mojih dragih sestara. Bilo je to jedino što joj je ostalo od obitelji. Njezina jedina veza s njima. 22


Knjigoteka

- Nema ih - zdvojno je prošaputala. - Pretvorila su se u prah i pepeo. Zašto ih je morao spaliti? Zar mi nije mogao ostaviti barem toliko? - Sirotice - rekla je sestra Tereza i pomilovala je po ramenu. - Na koga, točno, misliš? Znaš li tko je podmetnuo požar? - zabrinuto je upitala sestra Dierdre. Znajući nju, bila je više zabrinuta što je mogla ostati bez krova nad glavom, nego za Sorchinu dobrobit. - Duhovno blago važnije je od bilo kakvog svjetovnog blaga - suho je izgovorila sestra Margaret, najveća svetica među opaticama. - Ništa od toga neće ti pomoći u spasenju duše. Sorcha joj je uputila dug, bolan pogled. - Moj otac je mrtav. Bilo je to zadnje pismo koje mi je napisao - tiho je izgovorila. Kad bi mogla plakati, bilo bi joj lakše. Ali nije mogla. - Tko je podmetnuo požar? - ustrajala je sestra Dierdre. Sestra Mary Simon gurnula je sestru Margaret u stranu i podigla s poda presavijeni komad papira. - Ovo izgleda kao pismo ... Sorcha joj ga je brzo istrgnula iz ruke, rastvorila ga i pročitala prvih nekoliko redova: Sorchi, beaumontagneškoj krunskoj princezi i mojoj voljenoj kćeri... - Da, to je to - veselo je uzviknula. - Hvala vam, sestro! Od srca vam hvala - rekla je i pritisnula nagorjeli komad papira na grudi. Istog trenutka, pogled joj se zamaglio od suza. Nije ih željela brisati. Zatvorila je oči i prepustila se tuzi za ... Amynim pismima. Nevještim dječjim rukopisom pisala je o svojim školskim danima, malim tajnama koje je dijelila s prijateljicama ... I za Clariceinim, krasopisom ispisanim pismima. Bila su prepuna tjeskobe i zabrinutosti za njihovu budućnost. Često je razmišljala o njihovom ocu i pitala se što će biti s njim. Jedino što je željela bilo je da se njih tri vrate kući i da sve bude kao i prije. Sorcha je u mnogim njezinim mislima pronašla odraz vlastitih. Više nikada neće vidjeti nijedno od tih pisama. Toliko puta ih je pročitala da je upamtila svaku riječ, no željela je zadržati tu zadnju sponu s Clarice i Amy. Izgubljene princeze. Tako je Majka Bridgett mislila o njima. Kao o tri izgubljene princeze. A to su i bile i to će ostati, ako po tom pitanju nešto ne poduzme. - Sorcha, dođi ovamo, moram ti nešto pokazati - pozvala ju je predstojnica odozdo. Hitro je presavila dragocjeno pismo, gurnula ga u džep, izašla iz sobe i požurila u dvorište. 23


Knjigoteka

Bilo je lijepo udahnuti svjež zrak. Znatno je ljepše mirisao od hrpe spržene tkanine i spaljenih snova. Opatice okupljene oko predstojnice izgledale su prilično uplašeno i zabrinuto. Arnou je stajao nedaleko njih i nelagodno se premještao s noge na nogu, kao da ne zna kamo bi sa sobom. Desni rukav predstojničine halje bio je zavrnut, a ruka joj je bila prljava gotovo do lakta. Sudeći po izrazu njezina lica, dogodilo se nešto što joj se nije nimalo sviđalo. - Hajdemo - kratko je izgovorila i uputila se prema zidinama. Istog trenutka Sorcha je pošla za njom, opatice za njima, a Arnou za opaticama. Nije mu bilo ni na kraj pameti pripomoći u gašenju požara, ogorčeno je pomislila Sorcha. Jednostavno se maknuo u stranu i prepustio nekome drugome da riješi taj problem. Isto kao što joj je prepustio da sama izvuče čamac iz mora. Predstojnica se naglo zaustavila. - Pogledaj - rekla je i uprla prst u rupu iskopanu kraj zida. Posvuda oko nje mogli su se vidjeti otisci muških čizama. Dugi trenutak Sorcha je zurila u rupu, pa sumnjičavo pogledala Arnoua. Zblenuo se. - Mislite da sam to ja učinio? Ali ja nemam čizme! Da, nije ih imao. Usto, tko god da je iskopao tu rupu, imao je znatno manja stopala od Arnoua. - Pogledaj što je u njoj - rekla je Majka Brigette. Sagnuvši se, Sorcha je u rupi ugledala crni prah, a nosnice joj je ispunio miris sumpora, drvenog ugljena i kalijeve salitre. - Barut - prošaputala je. Opatice su se zgranule i počele međusobno uplašeno šaputati. - Barut? - začudio se Arnou. - Zbilja? Predstojnica je kleknula na zemlju do Sorche. - Tko god da je podmetnuo požar u tvojoj ćeliji, očito je namjeravao i raznijeti zid. Jedna od sestara naglo se povukla korak unatrag i hitro prekrižila. - Ali, tko je to učinio? - poluglasno je upitala druga pa kratko pogledala Arnoua. - Jedini muškarac na otoku je ovaj praznoglavi momak. A on je cijelo vrijeme bio u vrtu. - Pitanje je, zašto bi itko to učinio? - upitala je treća, koja je bila nagluha i u skladu s tim, prilično glasna. - Zbog pljačke? Ali mi nemamo ništa što bi vrijedilo ukrasti. Siromašni smo. Naravno, u samostanu nije bilo nikakvog blaga kojeg bi se vrijedilo dočepati. Izuzev ... Sorche. 24


Knjigoteka

Predstojnica je bila u pravu. DoĹĄlo je vrijeme da Sorcha napusti samostan u kojem se godinama skrivala. I to prije nego ĹĄto netko nastrada zbog nje.

25


Knjigoteka

03 Poglavlje Kasno popodne, Sorcha je ušla u staklenik pa s lopaticom u rukama kleknula kraj gredice s valerijanom. Namjeravala je iskopati biljke zajedno s korijenjem. Nakon rezanja i sušenja, opatice će korijen valerijane rabiti za pripravu čaja. No nije se primila posla. Jer pravo rečeno, došla je ovamo kako bi na miru razmislila što će dalje. Jedno je bilo sigurno - mora što prije napustiti samostan. Problem je bio u tome što se bojala. A više od svega, bojala se neznanca koji ju je očito, naumio ubiti ili oteti. Tko je taj čovjek? Kako ju je pronašao? Je li u međuvremenu otišao s otoka ili se negdje skriva i čeka da padne mrak, kako bi pod njegovim okriljem proveo svoj pakleni plan? Mora otići. Što prije. Pomislivši na opasnosti koje je čekaju na putu, zadrhtala je od straha. No što bi drugo mogla? Više ne može ostati ovdje. Put do Beaumontagnea biti će dug. Morat će se preko Škotske probiti do Edinburgha, a odande se brodom uputiti u Francusku ili Španjolsku. Zatim je još čeka dugo i naporno putovanje preko Pirineja. Prije nego što stigne kući, biti će suočena s brojnim neugodnostima, umorom i hladnoćom. A opasnostima poput drumskih razbojnika, da se i ne govori. Takvo putovanje je samo po sebi rizično, a uzme li se u obzir da ju proganja ubojica ili otmičar, rizik se u najmanju ruku udvostručuje. Nije bila sigurna hoće li uopće imati snage i hrabrosti učiniti makar i korak. Nevoljko je zabila lopaticu u zemlju. Sućutna kakva je bila, jedva se mogla prisiliti iskopati biljku iz zemlje, a kamoli nauditi nekome ili ga ozlijediti. Kako bi se ona mogla obraniti ako ju netko napadne? Voljela je sumrak. Purpurno nebo, zlaćane oblake. Smiraj dana bio je namijenjen čitanju i molitvi. Bili su to trenuci u kojima je najviše uživala. Odjednom, obuzeo ju je čudan osjećaj da ju netko promatra. Hitro je pogledala oko sebe. I skočila. Netko je stajao kraj staklenika i zurio u nju. Staklo se zamutilo od njegovog daha pa mu nije mogla jasno vidjeti lice. Trenutak potom, shvatila je da spodoba s druge strane stakla ima povez preko oka i odahnula. Bio je to Arnou. Budala. Nasmrt ju je prepao. 26


Knjigoteka

Vidjevši kako ga je ošinula pogledom, slegnuo je ramenima i upro prst u sebe pa u vrata, u nijemom pitanju smije li ući. Duboko je uzdahnula, svrnula pogled k nebu i najzad kratko kimnula. Trenutak potom, odlučno je zabila lopaticu u zemlju i iskopala valerijanu zajedno s korijenom, bez da je i pomislila kako ju je upravo lišila života. Princ Rainger imao je običaj prepadati je, i bilo je to nešto što je istinski mrzila. Budući da je to znao, još više je u tome uživao. S velikim zadovoljstvom iskakao je pred nju iz svakog mračnog zakutka u palači. Čekao ju je iza vrata ili joj se prišuljao dok bi silazila niz stube, i povukao je za suknju. Zadnji put kad ga je vidjela, tvrdio je da je prerastao takve djetinjarije. Štoviše, ponašao se prema njoj kao prema običnoj balavici s kojom nema o čemu razgovarati. Šteta. Bilo je trenutaka kad joj se sviđao. Nestašan mali princ bio joj je znatno draži od uobraženog momka u kakvog se pretvorio. Nažalost, kako to već obično biva, jedna misao vodila je drugoj, i kad se zahvaljujući Arnou sjetila Raingera, nije se mogla ne prisjetiti kako je i zašto umro. Možda i nju čeka takva sudbina. Plemenitaši bi se trebali mirno i dostojanstveno suočiti sa svakom nevoljom i životnom situacijom. Znala je to, no nažalost, bila je kukavica, i kao takva, posve nepodobna za vladarku. Ušavši u staklenik, Arnou je požurio prema njoj. - Bonjour, mademoiselle - rekao je i osvrnuo se oko sebe. - O, kako ovdje lijepo miriši - začudio se. - Ali, zrak je prevlažan. Doista ju je živciralo što mora stalno isticati nešto što se samo po sebi razumije. - Naravno, kao u svakom stakleniku - mrzovoljno je odvratila. - U poslu ste? - Da, kao što vidiš - rekla je i usiljeno mu se osmjehnuvši ubacila nekoliko nesretnih biljki u košaru. - Pobirem valerijanu. Sestra Rebecca posušit će korijenje. Od njega se spravlja čaj koji smiruje živce i pomaže kod nesanice. - Oh - promrmljao i sumnjičavo se zagledao u biljku. - Doista? - Da, vrlo je moćna. - Ako vi tako kažete - rekao je i kratko se osvrnuo oko sebe. - Nego ... imam dojam da boravak ovdje može biti prilično opasan. - U stakleniku? - zapanjeno je upitala pa shvatila da čak ni on ne može biti toliko glup. - Misliš, u samostanu? - Qui. Očito, netko je podmetnuo požar, a namjeravao je i barutom raznijeti zid. A to mi se nimalo ne sviđa. Možda se vi ovdje više bavite 27


Knjigoteka

onozemaljskim nego ovozemaljskim stvarima, no vjerujte mi, čovjek koji je to učinio, sposoban je ozbiljno nauditi nekome. - Svjesna sam toga - suho je odvratila. - Pravo rečeno, ne bih želio dugo ostati ovdje - rekao je i nelagodno se premjestio s noge na nogu. - Ne sviđa mi se hodati uokolo i stalno se pitati hoće li mi netko zabiti nož u leđa. Što mislite, kada bih mogao otići? Koje li kukavice! Ako je išta prezirala, bio je to kukavičluk. I sebe je zbog toga prezirala. - Ja ti ne mogu odgovoriti na to pitanje. Pitaj nadstojnicu. - I bih, kad je se ne bih bojao. Jako je kruta i stroga. - Ako želiš, ja ću je to upitati - predložila je. Kakav je, vjerojatno se boji i mraka, pomislila je. U usporedbi s njim, doista se osjećala hrabrom. - O, da. Vrlo ste ljubazni. Vi je se nimalo ne bojite, zar ne? - Ne. Zapravo, jako je draga. Nije izgledao kao da je povjerovao u to. - Što mislite, kada bih mogao otići? - Pretpostavljam da će Majka Brigette pozvati gospodina MacLarena da čamcem dođe po tebe. Čim ugleda podignutu zastavu, MacLaren će se pojaviti u roku od dan ili dva. - Ne mogu tako dugo čekati. Netko se očito mota po otoku, a tko god bio, očito ima zle namjere. Želim što prije otići. Najzad, imam čamac i... - Rekao si da to nije tvoj čamac - posjetila ga je, sumnjičavo se zagledavši u njega. - Ili možda ipak je? - Nije, ali ne vidim zašto se ne bih njime poslužio? - zbunjeno je upitao. Opustila se. Doista je previše sumnjičava. Arnou je bio jednostavan i prostodušan. Jasno da netko poput njega ne misli što govori. - Ako bih sutra ujutro krenuo, za sat dva bio bih na kopnu - rekao je. Namjeravam se vratiti u Burgundiju. Tamo svatko zna svakoga i nitko ne čini ludosti koje bi nekoga mogle stajati glave ... kao ovdje. - U Burgundiju? - začuđeno je upitala. Dakle, Arnou ide u Francusku. Tamo gdje bi i ona trebala poći. - Dalek je to put. - Da, znam. Moram proći preko Škotske i ukrcati se na brod u Edinburghu. - Kako misliš doći do tamo? - upitala je. Govorio je o tome kao da se sprema na popodnevnu šetnju šumom. - Hodat ću. Dio puta netko će me zacijelo prevesti u kolima. Seljaci često idu na tržnice i sajmove. - A razbojnici? Što ako te netko napadne? 28


Knjigoteka

- Zašto bi me napao? - začuđeno je upitao. - Nemam ništa što bi vrijedilo ukrasti. Istina. Tko god bi ga vidio, istog trenutka shvatio bi da je siromah. Sestra Margaret je u nekoj staroj prašnjavoj škrinji na tavanu najzad uspjela pronaći par crnih hlača, a opatice su mu na brzinu sašile tuniku od starog smeđeg vunenog pokrivača. Umjesto prljave marame koju je koristio za povez preko oka, dobio je čistu krpu. Tako dotjeran i s klompama na nogama, izgledao je poput kršnog seljaka. Kršan. Jest, Arnou je bio visok, čvrst i snažan muškarac. Jedan od onih koje se nitko ne bi olako usudio napasti. Pravo rečeno, teško da bi ga itko napao i da je bio otmjeno odjeven. - Ne volim putovati sam - promrmljao je i premjestio se s noge na nogu. - Volim pričati, a ne mogu pričati sam sa sobom. U međuvremenu se već spustio mrak. Znala je da bi se trebala vratiti u samostan, no oklijevala je. Odjednom, shvatila je da bi voljela poći s njim. Kako i kada joj je se ta pomisao počela motati po glavi, ostalo je van domašaja njezina poimanja. - Biste li pošli sa mnom? - tiho je upitao, kao da joj je pročitao misli. Sposoban sam zaštititi vas. - Zašto bih to učinila? Dobro mi je ovdje - oprezno je odvratila. Bilo je krajnje čudno nekoga poput njega zamisliti kao njezinog zaštitnika. Ipak, tog trenutka to joj se činilo posve razumljivim. - Zašto biste ostali? Po svemu sudeći, ovdje ste u velikoj opasnosti. Trebali biste misliti na sebe i na vlastitu budućnost. Razumije se da morate otići. Zar joj dijeli savjete? Takvim nadmenim tonom? Pozorno se zagledala u njega. U mraku nije mogla jasno razaznati obrise njegova lica, no bilo je nešto u njegovom držanju i tonu njegova glasa, nešto tipično za plemenitaše navikle da se njihov autoritet ne dovodi u pitanje. Je li on zaista običan priprosti ribar? Ili...? Počešao se po prsima. - Zar opatice nisu mogle pronaći nikakvu drugu tkaninu za tuniku? - mrzovoljno je promrmljao. - Poludjet ću od svrbeža. Je li vam sva odjeća spaljena? Ako vam je ostala kakva pelerina, dobro bi mi došla da se njome ogrnem uhvati li me kiša na putu. Grozim se ovog mjesta. Kada ćete razgovarati s predstojnicom? - Još večeras, nakon molitve - odvratila je pa svukla rukavice za rad u vrtu i spustila ih na rub gredice. Bilo je krajnje vrijeme da pođe na večeru. - Mercy, madamoiselle - rekao je i zabljesnuvši je osmijehom, uputio se prema vratima. Lijepih li bijelih zuba, pomislila je. 29


Knjigoteka

- Čekaj malo - izgovorila je, prije nego što je stigla promisliti. Stao je i okrenuo se. - Ako bih pristala poći s tobom, bi li se mogao zakleti da ćeš se časno odnositi prema meni i učiniti sve što je u tvojoj moći da me zaštitiš? S rukom na Bibliji? - Naravno da bih - uvrijeđeno je odvratio, kao da ne može vjerovati da ga je takvo što upitala. - Doduše, prema ženama se uvijek časno odnosim i nikada nikome ne bih dopustio da naudi nekome s kim putujem. - U redu - odvratila je. - Ujutro ću ti reći što sam odlučila. Ruku prekriženih na radnom stolu, predstojnica je strpljivo slušala Sorchin plan. Cijelo vrijeme nije maknula pogled s nje. Od preplašenog djeteta Sorcha se pretvorila u prelijepu mladu djevojku. Godine života u samostanu podarile su joj vedru i spokojnu osobnost. Svjetlila je unutarnjom čistoćom. Bakreno crvena kosa bila joj je upletena u dugu pletenicu, bistre plave oči s povjerenjem su promatrale svijet. Bila je pametna i samosvjesna. Predstojnici samostana i ostalim opaticama uspjelo je odgojiti rijetko plemenito biće, koje je u svakome vidjelo samo dobro. Možda, obzirom na predstojničino životno iskustvo i Sorchino neiskustvo, to i nije bio najbolji način odgoja. Ipak, obzirom da ju je prvo odgajala baka - a njezin utjecaj nipošto se ne može podcijeniti, djevojka je pouzdano imala dovoljno mozga u glavi da se ne uvali u neku nevolju. Nažalost, samo u teoriji jer nije imala prilike dokazati se u praksi. A sada ... hm, biti će to vatreno krštenje. Predstojnica nije bila vračara i nije mogla predvidjeti što će se Sorchi dogoditi nakon odlaska iz samostana. Ali mogla se pobrinuti da njezini prvi koraci u život budu sigurni. - Dakle, želiš putovati do Francuske u pratnji tog ribara - rekla je. Čija je to bila zamisao? - Moja - odlučno je odvratila Sorcha. Uspravno je sjedila u stolcu, ruku prekriženih u krilu i visoko podignute brade. - Lijepo. Mora se priznati da si snalažljiva. - Hvala - rekla je Sorcha i sramežljivo se osmjehnula. Šteta što će joj morati skinuti taj osmijeh s lica, pomislila je predstojnica. Mrzila je sebe zbog toga, no nije imala izbora. - Istina, moraš otići odavde. Cijenim tvoju domišljatost, no imam za tebe drugačiji plan. Kutovi Sorchinih usnica naglo su se objesili. Predstojnica je ustala, obišla stol i stala pred Sorchu. Postoje situacije kada valja nametnuti autoritet, a ovo je bila jedna od njih. - Jučer, kad si 30


Knjigoteka

izvukla čamac iz mora, za mene je to bio božji znak da moraš uskoro otići rekla je, iako to nije bilo posve točno. Zapravo, čim je vidjela kako Arnou promatra Sorchu, shvatila je da ju mora brzo i tiho otpraviti iz samostana. - A nakon požara u tvojoj ćeliji, zaključila sam da moraš smjesta otići. I zato sam pozvala MacLarena. Kasno popodne došao je na otok. - MacLaren je ovdje? Nisam ga vidjela. - Davnih dana, dogovorili smo se da ću podići crvenu zastavu, bude li mi njegova pomoć hitno potrebna. Zato je tako brzo došao ovamo. U jednoj je od skrovitih uvala. Rekla sam mu da do daljnjega ostane tamo objasnila je pa pozvala sestru Margaret. Istog trenutka opatica je uletjela u sobu, s hrpom čiste i izglačane odjeće, prebačenom preko ruke. Izmijenila je kratak osmijeh s predstojnicom pa svrnula pogled na Sorchu. - Hajde, moraš se presvući rekla je i primivši je za ruku, odvela je iza paravana. - Čim se svučeš, pomoći ću ti da odjeneš novo ruho. - Nisam malo dijete, mogu se i sama odjenuti - pobunila se Sorcha. - Znam, ali ovoga puta biti će ti potrebna mala pomoć - ustrajala je sestra Margaret. Jasno da hoće, pomislila je Majka Brigette. - Čim završiš s odijevanjem, MacLaren će te odvesti na kopno - rekla je. - Po mraku? Što ako naletimo na neku hrid ili... - Ne brini, MacLaren je dovoljno vješt i iskusan da izbjegne svaku opasnost. - Ne razumijem. Zašto moram tako brzo otići? - upitala je Sorcha, s natruhom panike u glasu. Sestra Tereza duboko je uzdahnula. Majka Brigette svrnula je pogled k nebu. - Jer Bog tako želi - odlučno je odvratila. - Ne moraš znati zašto, trebaš samo vjerovati da je tako najbolje za tebe. Sorcha nije rekla ni riječ. Ili je izgubila moć govora ili je pregrizla jezik kako ne bi rekla što misli o tome. Predstojnica je sumnjala da se radi o potonjem. Djevojka u sebi ima nešto buntovničko, što ne izlazi često na površinu, no ipak. Obzirom na iskušenja koja joj predstoje, možda to i nije tako loše, pomislila je. - Moraš odmah otići. Tako ćeš biti u prednosti pred muškarcem koji ti želi nauditi, tko god on bio. Neće znati kamo si otišla - objasnila je. No Sorcha je i dalje tvrdoglavo šutjela. Očito ne razumije u kakvoj je opasnosti, zaključila je predstojnica. - U zoru, MacLarenov sluga otpratit će te do Hameldona - nastavila je. - Trebat će vam dva dana jahanja da stignete tamo. - A zatim ... 31


Knjigoteka

Predstojnica je morala duboko udahnuti kako bi skupila hrabrost reći joj što joj zatim predstoji. - Zatim ćeš se morati osloniti isključivo na sebe. - Sama ću putovati do Edinburgha? - zapanjeno je upitala Sorcha. - Nažalost, da - rekla je predstojnica. Naravno, i njoj je pomisao na takvo što bila grozna ali u vezi s tim se ništa nije moglo učiniti. - Nemam koga poslati s tobom. Jedino se mogu pobrinuti zaštititi te na najbolji mogući način. - Kako? - upitala je Sorcha. Sestra Margaret zakoračila je iza paravana. - Tako što ćemo te malo zakamuflirati. Čekajući Sorchinu reakciju kad ugleda svoje novo ruho, predstojnica se široko osmjehnula. - Što je to? - užasnuto je upitala Sorcha. - Ne želite valjda da u tome hodam po svijetu? - Ne brini, dobro će ti pristajati - mirno je odvratila sestra Margaret. Hajde, prvo obuci ovo. - Ali ... to jednostavno neće upaliti! Ljudi će odmah vidjeti da... - Ljudi vide ono što misle da vide, a ne vide puno dalje od vlastita nosa - rekla je predstojnica pa ugurala ruke u rukave halje i nastavila šutke slušati Sorchino mrzovoljno mrmljanje dok se odijevala. To nije bio način na koji ju je namjeravala poslati u svijet, no kako su stvari stajale, bio je jedini moguć. Tijekom života - a njezin je doista obilovao iskustvima - naučila je pozorno gledati što ljudi rade i slušati što govore. Umjela je postavljati prava pitanja i na temelju govora tijela i tona glasa zaključiti govori li netko istinu ili ne. Arnou je lagao. Nije znala zašto se lažno predstavio, no to joj je bilo dovoljno da posumnja u njegove dobre namjere. Razumije se da neće Sorchu poslati u svijet u pratnji muškarca kojem se ne može vjerovati. Nažalost, u tom pogledu ni MacLaren nije puno bolje stajao. Bio je čovjek vođen niskim pobudama, bez osobita morala. Majka Brigette bila je svjesna da im povremeno priskače u pomoć i donosi namirnice s kopna samo zato što dobro zarađuje na prodaji njihovih biljaka. Postupao je po njezinim željama i činio što je tražila od njega jer je bio praznovjeran i bojao se da joj se ne zamjeri, a ne zato što ju je poštivao. Ne bi ga nikada zamolila da Sorchu prebaci na obalu, da je imala ikakav bolji izbor, ili vremena da pronađe nekoga kome bi mogla više vjerovati. No morala je Sorchu brzo maknuti odavde, dalje od Arnoua i prijetnje njezinoj sreći i budućnosti. - Dobit ćeš malu torbicu s novcem koju ćeš nositi na pojasu - nastavila je predstojnica, pretpostavivši da je Sorcha prevladala šok vezan uz 32


Knjigoteka

njezinu novu odjeću. - Oprezno ga troši i samo za ono što ti bude nužno potrebno. Nema ga puno ali biti će ti dovoljno za putovanje kući - rekla je, pa ublažila ton i podsjetila je na obvezu prema opaticama koje su za nju godinama brinule. - Nadam se da ćeš nam se jednoga dana odužiti za sve što smo učinile za tebe. - Da, naravno. Ali, zašto ne mogu putovati s Arnouom? Jak je i sposoban zaštititi me od razbojnika. - Jest, jak je ali nije osobito bistar. I sama to znaš. - Ja sam dovoljno pametna za oboje - samouvjereno je odvratila Sorcha. Jest, bila je pametna. No time što je rekla, dokazala je koliko je neiskusna. - Vjerujem da jesi - rekla je predstojnica. - Ali Arnou je previše tupoglav - ustrajala je. Zapravo, bio je toliko glup da joj je upravo zato i bio sumnjiv. Ali to nije željela priznati Sorchi. - Bojim se da bi te i nehotice odao. - Zašto sam se uopće morala prerušiti? Ne vidim nikakve potrebe za tim. - Tako je najbolje za tebe. Znaš to - s uzdahom je odvratila predstojnica. Jedva je čekala da ju vidi prerušenu. Hoće li kamuflaža biti uspješna, kao što je očekivala? - U redu - mrzovoljno je promrmljala Sorcha. - Možda i jest, ali u tome doista izgledam glupo ... a tako se i osjećam. Predstojnica je zanemarila njezin protest. - Uzet ćeš sa sobom i torbu ljekovitog bilja. Dobro će ti doći ako se razboliš, a dio toga možeš i prodati. Dolazi zima ... nažalost, odlaziš u najgore moguće vrijeme. Mogla bi se prehladiti. S druge strane, malo je ljudi koji putuju zimi. Razbojnici to znaju pa se i ne trude čekati putnike u zasjedi. - Mogu se nositi s hladnoćom, ali ovo ... - Hajde, pokaži malo pustolovnog duha - rekla je sestra Margaret. Ima u tome nečeg zabavnog. Majka Brigette počela je nemirno hodati amo tamo po sobi, pa naglo stala i primorala se pribrati. Nema smisla gubiti vrijeme i energiju na živciranje, to nikada nikome nije pomoglo. Upravo je shvatila da je proteklih godina trebala manje pozornosti usmjeriti na razvoj Sorchinih duhovnih vrlina, i bolje ju pripremiti za stvaran život, no što je tu je, bilo je prekasno za žaljenje. Preostalo joj je jedino na brzinu joj udijeliti nekolicinu mudrih savjeta. - Kloni se bliskih odnosa s ljudima i nemoj se nigdje pretjerano izlagati. - Da, znam - strpljivo je odvratila Sorcha. - I Godfrey mi je to svojedobno savjetovao. Nisam zaboravila što mi je rekao. A znam i da 33


Knjigoteka

požar u mojoj ćeliji nije nastao sam od sebe. Jasno mi je da sam u opasnosti. - Budi jaka i prisebna - nastavila je predstojnica. - Razmišljaj glavom a ne srcem. I uvijek uza sebe drži nož. Bude li nužno, uporabi ga bez razmišljanja. Ne dopusti da te išta skrene sa zacrtanog cilja. - Možda se nisam imala prilike dokazati, no to ne znači da sam nesposobna provesti ono što zamislim - odvratila je Sorcha. Mogla je razumjeti njezinu zabrinutost, no ipak, držala ju je pretjeranom. - Baka je mojim sestrama i meni od naše rane mladosti nastojala utuviti u glavu da moramo biti spremne na sve. Usto, nisam mogla dobiti bolju učiteljicu od vas. Ipak, ne dovoljno opreznu, pomislila je Majka Brigette. - Prisjeti se što sam ti rekla o služavki koja me izdala. I zato ne vjeruj nikome. - Ali, ne mogu sumnjati u ljude za koje se pokaže da su mi iskreno odani - pobunila se Sorcha. - Ne bih mogla tako živjeti. Zgriješila bih prema ljudima koji to nisu ničim zaslužili. - Postoje stvari važnije od toga. Moraš se vratiti kući. Sve ostalo je oprostivo. - Gotova je - rekla je sestra Margaret i izašla iza paravana. - Znam da je taština grijeh, ali moram priznati da sam ponosna na sebe. - Hajde, Sorcha. Izađi - nestrpljivo je rekla predstojnica. Pognute glave i obraza rumenih od srama, Sorcha je stupila iza paravana. Majka Brigette pozorno ju je odmjerila od glave do pete. Sorcha je bila odjevena u košulju od grube tkanine i široke hlače, uzetom stegnute u struku. Na glavi je nosila smeđi šešir širokog oboda, kožnom vrpcom vezan pod bradom, preko ramena joj je bio prebačen dugi muški crni ogrtač s kapuljačom, a na nogama je imala muške kožne čizme. - Imaš se i čime ponositi, Margaret - rekla je Majka Brigette. - Obavila si odličan posao. Sorcha izgleda poput pravog momka.

34


Knjigoteka

04 Poglavlje Gospođice ... ili... hm ... - započeo je MacLaren pa smeteno slegnuo ramenima. Zbunjen njezinom preobrazbom, nije bio siguran bi li ju možda trebao osloviti kao mladog gospodina. Najzad je odustao i upro prst u ponija koji je mirno stajao nedaleko njih. - To je jedini konj kojeg možete jahati bez ikakve opasnosti. Vrlo je miran. - Naučila sam jahati prije nego hodati - odvratila je, u nevjerici promatrajući malu životinju koju joj je dao za nastavak putovanja. MacLaren je pogledao u stranu. - Jedino njega vam mogu dati tvrdoglavo je ustrajao. Zagledala se u njegov zdepasti lik. Kao da je Bog svojim moćnim dlanom pljesnuo komad gline o zemlju i načinio iz njega smiješno niskog, okruglog čovjeka. Baka bi joj rekla neka odbije ponudu tog gnusnog tipa. Doduše, već je natovario njezinu prtljagu na ponija. Ali što onda? Neka ju skine. - Majka Brigette kazala mi je da ću dobiti konja. Koliko vidim, ovo je poni. - Činim što mogu. Jedan od mojih najboljih ljudi će vas otpratiti do Hameldona. Trebali biste mi biti zahvalni. Nije mu bila zahvalna. Majka Brigette željela je da Sorcha ode brzo i u tišini, tako da njezin neprijatelj ne može ni po čemu zaključiti da je napustila samostan. I zato Sorcha nije dobila priliku oprostiti se s nikim, izuzev s Majkom Brigette i sestrom Margaret. Ostale opatice ujutro će saznati da je otišla. Više nikada neće vidjeti sestru Theresu, sestru Mary Simon, sestru Mary Virtus, sestru Patriciju ... i sve ostale drage žene s kojima je godinama dijelila dobro i zlo. Zauvijek su nestale iz njezina života. U životu je već imala toliko gubitaka, da joj je bilo teško pomiriti se s još jednim. Ostala je bez oca. Rastala se sa sestrama i nije znala gdje su i jesu li žive i zdrave. Bila je zabrinuta i za baku. Istina, starica je bila žilava i ustrajna, no zacijelo joj nije lako vladati samoj, ne znajući gdje su joj unuke i hoće li se ikada vratiti kući. Na čemu bi uopće trebala zahvaliti MacLarenu? Ne, nije mu bila nimalo zahvalna. - Tko je taj čovjek? - upitala je. - Sandi, kovač - rekao je MacLaren, uprijevši prst u plavokosog muškarca širokih prsa i ramena, koji je pakirao stvari za put u bisage. 35


Knjigoteka

Osmjehnula se kovaču, no nije joj uzvratio osmijeh. Mrzovoljan tip, pomislila je. No ako je primoran raditi za škrca poput MacLarena, tome se i nije za čuditi. - I Sandi će jahati ponija - rekao je MacLaren, kao da bi joj zbog toga trebalo biti lakše. Dakako, to ju nije utješilo. I dakako, neće mu dopustiti da ju pokoleba. - Imate konje u štali. Vidjela sam ih. Dajte mi jednog od njih - odlučno je izgovorila. - Imam samo dva konja - odvratio je, izbjegavajući njezin pogled. Jedan pripada meni, a drugi mojoj ženi. Svojeg vam ne mogu dati jer mi je potreban. Želite li možda uzeti njezinog? - Oh. Imate samo dva konja? Mislila sam ... ali očito sam bila u krivu. Ako je tako ... naravno, ne mogu vašoj supruzi oduzeti konja - rekla je pa duboko uzdahnula. - U redu, uzet ću ponija. Poslužit će za jahanje, no ... Ponovno je duboko uzdahnula. Bude li morala bježati pred zlikovcima, tako joj Bog pomogao, jer na poniju im nikada neće uspjeti pobjeći. Osobito ne na tako neuhranjenom poniju. Bio je toliko mršav da su mu se vidjela rebra. - Nije važno - najzad je izgovorila. - Nego, kako se zove? - Tko? - Poni. - Nema ime - odvratio je i prezirno se nasmijavši uputio se dolje prema luci. - Ime za vraškog ponija ... svašta! Nekoliko trenutaka Sorcha je gledala za njim, a zatim se okrenula prema Sandiju. - Ja smatram da bi trebao imati ime. Nazvat ću ga Svetim Magarcem, po životinji na kojoj je Bogorodica jahala na putu u Betlehem. - Očito o sebi imate visoko mišljenje - promrmljao je Sandi pa zajahao svog ponija i uputio se stazom prema vrhu brda. Sorcha je učinila isto i požurila za njim. Siroti Sveti Magarac koračao je prilično nesigurno, što ju je navelo na pomisao da je nekom prilikom možda ozlijedio nogu. No što je, tu je. Krenula je na putovanje i učinit će sve što je u njezinoj moći, kako bi ga uspješno završila. Štoviše, potrudit će se uživati u njemu. Najzad, bila je to prava pustolovina. Stigavši navrh brda, nakratko se zaustavila i preko nemirnog mora zagledala se u samostan na stjenovitom školjiću. Obavijen maglom, bio je poput sna koji će uskoro nestati u svjetlu stvarnosti. - Hajdemo - grubo je rekao Sandi. - Namjeravam se vratiti kući prije subote. Kratko je šmrcnula, izvukla rupčić iz rukava, otrla suze iz kutova očiju i požurila za Sandijem. 36


Knjigoteka

Namršteno se zagledao u nju. - Što je? - upitala je. - Sumnjam da ćete ikoga uspjeti uvjeriti da ste muško - promrmljao je i odmahnuvši glavom, nastavio jahati niz brijeg. Ali zašto ne? Preobrazba je odlično uspjela ... izgledala je poput momka. Zar ne? - Zašto tako mislite? - upitala je. Slegnuo je ramenima. - Ponašate se poput djevojke - odvratio je. Momci ne plaču. - Nisam se rasplakala - pobunila se. - Samo sam se nakratko rastužila pri pogledu na samostan. Nije rekao ni riječ. - Nisam plačljivica - ustrajala je. I dalje je šutio. - Mogu biti gruba i bezosjećajna poput svakog muškarca. Promuklo se nasmijao. - Naivni ste poput svake žene. Svatko vas može nasamariti. - Ne može. Nisam glupa. Uputio joj je dug ironičan pogled. - Ako vi tako kažete. Nego ... MacLaren nema ženu - rekao je pa podboo ponija i produžio, prepustivši joj da razmišlja o vlastitoj gluposti. Rano popodne tog dana, sestra Tereza otvorila je vrata predstojničine radne sobe i široko se osmjehnuvši pozvala Arnoua da uđe. Otkad je došao na otok, prvi put ga je počastila osmijehom. Iz nekog razloga, prošli su ga žmarci od tog osmijeha. Iako je bio dan, preko prozora su bili navučeni zastori. Predstojnica je sjedila za stolom i pisala pod svjetlošću jedne jedine svijeće. Čim su mu se oči privikle na mrak, odvukao se do njezina stola, pa stao, smeteno se počešao po glavi, pričekao da ga pogleda i glupo se nacerio. - Majko Brigette, htio sam vas upitati gdje je Sorcha? Odložila je pero pa bugačicom posušila papir i presavila ga. - Zašto te to zanima, Arnou? - staloženim glasom je upitala. Nastavio je glumiti glupog ribara i ponovno se počešao po glavi. Rekla je da će danas možda poći sa mnom na kopno. Ali nisam je vidio i ... slegnuo je ramenima i premjestio se s noge na nogu. - Jasno da nisi - odvratila je i prekriživši ruke na stolu, milostivo se zagledala u njega, kao u štakora kojeg će ostaviti na životu, iako joj je odvratan. - I nećeš je vidjeti. Sudeći po tonu njezina glasa, dogodilo se nešto s čim nije računao. A to mu se nije nimalo svidjelo. - Zašto ne? - naglo je upitao. - Zato jer je noćas otišla s otoka. 37


Knjigoteka

Naglo se uspravio i ošinuo je pogledom, potpuno zaboravivši glumiti priglupog ribara. - Što ste rekli? Otišla je? - Da, dobro si čuo. Morala sam je smjesta maknuti od tebe - odvratila je, oštro se zagledavši u njega. Bila je previše mudra. Trebao je znati da ju neće lako zavarati. - Lagao si nam. Ne znam tko si, ali pouzdano nisi glupi ribar. Glas joj je bio leden. Predosjetivši opasnost, osvrnuo se oko sebe. Sestra Margaret stajala je u kutu, no kako bi mu ona mogla nauditi? - Svatko može nazuti manje cipele, ako za to ima dovoljno dobar razlog - nastavila je predstojnica. Dovraga! Pročitala ga je. Odjednom, opazio je da sa stropa visi ribarska mreža. Dugi tanki konopac visio je s nje. Slijedeći ga pogledom, vidio je da prolazi ispod predstojničinog radnog stola ... Istog trenutka shvatio je da je upao u zamku. Jer predstojnica se sagnula i uhvatila drugi kraj konopca. - Ne - povikao je, no bilo je prekasno. Ribarska mreža sručila se na njega. Pokušao se osloboditi, no predstojnica je zategnula konopac i mreža mu se stisnula oko gležnjeva. Zarobljen je. Opet. Neće se vratiti u tamnicu. Ne bez borbe. Preplavljen bijesom i panikom, pokušao je potrgati mrežu, no uzalud. Što se više trudio osloboditi, to više se upetljavao u nju. - Smiri se - oštro je izgovorila predstojnica. - Nećemo ti nauditi. Uzalud. Bilo je to kao da govori zidu. Neće dopustiti da ga opet zarobe. Zdepasti Škot izašao je iza paravana, prebacio uže preko njegovih prsa i toliko čvrsto ga stegnuo, da je Arnou počeo kašljucati u pokušaju da dođe do zraka. - Zaboga, MacLarene, ugušit će se - viknula je predstojnica. - Olabavite uže! - Lud je! - promrsio je MacLaren, no olabavio je uže. Sudeći po načinu na koji je pogledao Arnoua, nerado je to učinio. Uživao je u njegovoj nemoći. Kipteći od bijesa, Arnou se bacio na njega. Prošao je kroz pakao i nije imao namjeru vratiti se u njega. Ubit će tog kopilana ili neka on njega ubije. Bolje i to, nego povratak u tamnicu. No spotaknuo se i pao. 38


Knjigoteka

Privučene bukom, četiri opatice uletjele su u sobu. Trudeći se osoviti na noge, Arnou je odjednom shvatio da je ostao bez poveza preko oka. Dovraga, pomislio je. Još i to. - Ali ... ima drugo oko - zapanjeno je uzviknula sestra Tereza. - Dakle, i o tome je lagao - rekla je Majka Brigette. Malo zatim, netko mu je prebacio pokrivač preko glave. Ne, neće se predati. Ponovno se pokušao osloboditi, no uzalud, bio je prečvrsto vezan. I nije imao dovoljno zraka ... jedva je mogao disati. Malo prije no što će izgubiti svijest, podsjetio se da je preživio tamnicu. Preživio je, iako je godinama živio u mračnoj, hladnoj i vlažnoj ćeliji veličine mrtvačkog sanduka. Jeo je splačine, izdržao bičevanje i batinanje. Pokušali su mu slomiti duh na sve moguće načine. Slušao je kako mu prijatelji umiru, jedan po jedan. Najzad, pomirio se sudbinom i više nije mario ni za što. A onda, kad je izgubio svaku nadu, duboko u sebi otkrio je malo unutarnje svjetlo. Polako i bolno, volja za životom mu se vratila. Jednom je već bio na rubu i spasio se. I opet će. Jer nevolje su ga ojačale. Svaka njegova slabost sagorjela je u okrutnoj borbi za preživljavanje. Više nije bio privilegirani mekušac, nego prekaljeni borac. Oženit će Sorchu. I ponovno osvojiti svoju kneževinu. Kako i dolikuje princu Raingeru.

39


Knjigoteka

05 Poglavlje Kneževa palača u Beaumontagneu Prije tri godine Jednim, dobro odmjerenim udarcem šakom, Rainger je probio rupu u prozorskom staklu pa osluhnuo hoće li netko od stražara podići uzbunu. Vladala je mrtva tišina. Za početak, poslužila ga je sreća. Provukao je ruku kroz otvor, hitro otvorio prozor i uskočio u mračan sporedni hodnik. Miris novca ispunio mu je nosnice. Čak i u mraku mogao je vidjeti odbljesak raskošnih ukrasnih predmeta u nišama; možda i zato što su mu se oči tijekom boravka u tamnici navikle na mrak. Nije imao vremena za gubljenje. Morao je brzo pronaći krhku staru kneginju i natjerati je na suradnju. Ne može dopustiti da ga ulove. Bacili bi ga u tamnicu, a tamo se više nije namjeravao vratiti. Kneginjine odaje nalazile su se u zapadnom krilu, tako da popodne može uživati u sunčevim zrakama. Prisjetio se kako je često sjedila u salonu, s ručnim radom u krilu i ledeno hladnim glasom držala mu beskonačne prodike. Nakratko je zastao i zatvorio oči. O, kako je žudio za osvetom. Ne natjera li tu krutu staricu da ga posluša ... Bože, umirao je od gladi. Zadnji put pošteno se najeo prije dva dana, nakon osam godina gladovanja. No to je sada bilo sporedno. Naglo je otvorio oči i hitro skrenuo u hodnik koji je vodio prema kneginjinim odajama. Nigdje ni žive duše; stražari su, očito, bili izvan palače. Čak ni miš ne bi se usudio poremetiti san kneginje Klaudije. Ušavši u pretkomoru, oprezno je otvorio vrata njezinih odaja. Čim je osjetio poznati miris lavande, istinski mu je laknulo. Strahovao je da je možda preselila u neki drugi dio palače. Srećom, nije to učinila. Nije promijenila ni pokućstvo ... zapravo, sve je bilo isto kao i prije. Njezina dnevna soba i dalje je bila nakrcana istim profinjenim stvarima i umjetninama. Kroz otvorena vrata njezine spavaće sobe, dopiralo je svjetlo jedne svijeće. Dakako, zadržala je i naviku da noću nikad ne gasi svijeću. Polako, prišao je vratima spavaće sobe pa zastao na pragu. Bila je to pretjerano velika i visoka prostorija, pouzdano ne jedna od onih koje bi zračile toplinom i udobnošću, no nedvojbeno grandiozna, što je vraškoj starici očito bilo jedino važno. Nekoliko trenutaka zurio je u veliki krevet s baldahinom. Često je sanjao o ovom trenutku. U mraku ćelije koja nije bila dovoljno visoka da bi 40


Knjigoteka

u njoj mogao uspravno stajati, sanjao je kako će jednoga dana stati pred staru kneginju i zahtijevati ono što je smatrao svojim pravom. Imao je pravo na osvetu, i nitko mu ga neće uskratiti. Mogao je osjetiti kako mu krv kipti u venama. Pogled mu se na trenutak zamaglio od bijesa. Duboko je udahnuo i primorao se smiriti. Odjednom, začuo je poznati ledeni glas. - Podigni ruke i okreni se. Naglo se okrenuvši, ugledao je sjedokosu staricu u naslonjaču kraj kamina. Od glave do pete bila je umotana u vuneni pokrivač, a u ruci je držala pištolj. Znajući da neće oklijevati upucati ga, hitro je podigao ruke. - Vaše visočanstvo, zar me ne prepoznajete? To sam ja ... Rainger. Pozorno se zagledala u njega. Znao je što vidi. Mršavog mladog muškarca u odrpanoj odjeći, grozničavih očiju, lica obraslog bradom. Mogao se okladiti da je osjetila njegov smrad. Naravno, kad se godinama nije okupao. Nije bio nimalo nalik sebi, kakav je nekad bio. - Ne trabunjaj - rekla je i drugom rukom posegnula za zvoncem u namjeri da pozove poslugu. - Molim vas, ne činite to - u dahu je izgovorio. - Zacijelo ne želite da vaše kumče ponovno završi u tamnici. - Ako si mislio da sam senilna, prevario si se. Moje kumče ubili su pobunjenici prije osam godina. - Glasine o mojoj smrti očito nisu bile točne. Kratko se nasmijala. - Upali svijeće. Polako i oprezno. Nagli pokreti čine me nervoznom, a ne bih htjela zabunom upucati svoje kumče ironično je rekla, no odustala je od namjere da pozove stražu. Bila je u osamdeset drugoj godini života. Unatoč tome, ruka u kojoj je držala pištolj bila je mirna kao u dvadeseto-godišnjakinje. Uzeo je tanku voštanu svijeću, pripalio je na vatrici koja je tinjala u kaminu i njome zapalio sve svijeće u sobi. - Priđi bliže - rekla je. Učinio je što je tražila, no zadržao se na razumnoj udaljenosti. Nije joj želio pružiti priliku da pritisne okidač. Bila je mršavija nego što se sjećao. Koštunjavi prsti bili su joj iskrivljeni od reumatizma, lice puno bora. No i dalje je bila jednako čvrsta i odlučna. Nikada se nije lako predavala, niti je bila lakovjerna. U dobi od sedamdeset šest godina uspjela je ugasiti pobunu i uspostaviti vlast. Iako je otada prošlo šest godina, Rainger je znao kako bi bilo suludo očekivati 41


Knjigoteka

da se promijenila. Jasno da mu ne vjeruje. Zašto i bi? Usred noći upao je u njezine odjeće tvrdeći da je Rainger. I predobro je znala da je svijet pun probisvijeta i varalica. Polako ga je odmjerila od glave do pete, ponovno se oštro zagledala u njegovo lice pa odmahnula glavom i posegnula za zvoncem. - Na vašem mjestu, ne bih to učinio - rekao je. - Taj nadmeni ton ... istina, zvučiš poput Raingera - promrsila je, no povukla je ruku. - I vrlo si samouvjeren. No ne i dovoljno oprezan. Mislio si da ćeš me zateći na spavanju, zar ne? Teško me je uloviti nespremnu ... čula sam te kad si provalio. A što se tiče tvoje tvrdnje da si Rainger ... nisi ni prvi ni zadnji koji me je pokušao prevariti. Bilo je mladih dama koje su dolazile ovamo predstavljajući se kao neka od mojih unuka. No dosad nijedan mladić nije tvrdio da je Rainger. Što te je navelo na pomisao da ću ti povjerovati? Zvučala je toliko umorno da se gotovo sažalio nad njom. No ne, znao je da je čvršća nego što izgleda. Preživjela je revoluciju. Vladala je čeličnom rukom. Ipak, dok je kriomice putovao ovamo, saznao je da je ostala bez sina jedinca. - Znam puno toga o vama - rekao je. - Primjerice? Rekao je prvo što mu je palo na pamet. - Volite pušiti cigarilose. - Nisi jedini koji to zna. Ako bi netko pomislio da ju je iskustvo učinilo tako sumnjičavom i ogorčenom, prevario bi se. Oduvijek je bila takva. - Znam i gdje ih držite. U kutiji na stoliću. Želite li da vam ju dodam? - Neću ti pružiti priliku da mi se približiš i zadaviš me. Duboko je uzdahnuo. - Ne želim vas zadaviti. Doduše, kao dječak sam to često priželjkivao. No kako stvari stoje, sada mi jedino vi možete pomoći. Želim svrgnuti s vlasti čovjeka koji je poubijao članove moje obitelji, a mene bacio u tamnicu. Osam dugih godina proveo sam tamo. No uspio sam pobjeći i došlo je vrijeme da vratim ono što mi pripada. Začuđeno je podigla obrve. - Čak i kad bi bio Rainger, zašto bih ti pomogla? Nakratko, pogled mu se zamutio pred očima. Bio je gladan i neispavan. Jedva se držao na nogama. Povukao se korak unazad i sjeo na rub stola. - Ne možeš sjediti u prisutnosti kneginje, bez njezina dopuštenja. Svrnuo je pogled k nebu pa prekrižio ruke na prsima. - Jednako ste čangrizavi kao što ste i bili. Nikada neću zaboraviti kako ste me lupili štapom po nogama kad ste me zatekli kako se verem uz stup za zastavu. Bilo mi je šest godina. Kazali ste kako mi je Bog namijenio da jednog dana 42


Knjigoteka

zasjednem na prijestolje kneževine do vaše, i da nećete dopustiti da vlastitom glupošću slomim vrat, i poremetim njegov plan. A zatim ste mi naredili da za kaznu prepišem cijelu Knjigu Kraljeva iz Biblije. Zamišljeno se zagledala u njega. Nije mogao znati je li se i njoj ta zgoda urezala u pamćenje jednako kao i njemu, no znajući nju, teško da je išta zaboravila. - I misliš da se nisam promijenila? - tiho je upitala. - Ne osobito. Stari ste i žučljivi, kao što ste i bili. Kratko se nasmijala. - Bio si bahato derište a koliko vidim, nisi se puno promijenio - rekla je i spustila pištolj. - U redu. Okupat ćeš se, obrijati i pristojno odjenuti. Moram ti povjeriti jedan važan zadatak. - Zadatak? - zbunjeno je upitao. Soba se počela okretati pred njegovim očima ... ili mu se vrtjelo u glavi? - Da. Radi se o mojim unukama. Sjećaš ih se, zar ne? - Naravno odvratio je. Tri male princeze. Nestašna Amy, iskrena i odlučna Clarice i... Sorcha, krunska princeza. - Prije deset godina, poslala sam ih u Englesku kako bi ih spasila od poludjele pobunjeničke bagre - ljutito je izgovorila. Otišle su u Englesku? - začuđeno je upitao. Nije to znao. U jeku revolucije nije imao vremena razmišljati o njima, a zatim je završio u tamnici. - Da. Ali nisu se vratile. Ne znam gdje su. - Zaboga ... kako je to moguće? - Amy i Clarice bile su smještene u internatu, ali kad sam prestala slati novac za njihovo uzdržavanje, upraviteljica ih je izbacila na ulicu. Sorcha je također nestala. Čovjek koji je pristao do daljnjega skrbiti o njoj, u međuvremenu je umro, i nemam koga pitati kamo je otišla - začudno tiho je izgovorila. Istog trenutka shvatio je što želi od njega. - U redu, poći ću u potragu za njima - rekao je, pa ustao i odlučno se zagledao u nju. - Ali prvo mi morate pomoći da preuzmem vlast uzurpatoru moje kneževine. Naškubila je usnice i polako odmahnula glavom. - Ne dolazi u obzir. - Ali moj narod stenje pod njegovim jarmom! - Pronađi moje unuke i dovedi ih kući - oštro je odvratila, gledajući ga ravno u oči. - Zatim se vjenčaj s jednom od njih. Ne nužno sa Sorchom; znam da se niste osobito slagali. Tek tada ću ti dopustiti da tog tiranina svrgneš s vlasti uz pomoć moje vojske. Čuo si moju ponudu. Uzmi ili ostavi. Bila je neumoljiva. A najjače karte bile su u njezinim rukama. Pristajem - rekao je, a da nije ni trepnuo. Zavalila se u naslonjač i pomalo začuđeno ga pogledala, kao da je odjednom promijenila mišljenje 0 njemu. Promuklo se nasmijao, iako je mislio da se zaboravio smijati. - Oduvijek ste me smatrali razmaženim balavcem, zar ne? Jeste li očekivali da ću divljati ili ću uvrijeđeno spustiti nos? Znate li kako sam živio proteklih osam godina? U hladnoj i vlažnoj tamnici, u koju je danje svjetlo jedva 43


Knjigoteka

prodiralo. Većinu vremena proveo sam u mraku. To nije bio život, nego očajničko preživljavanje iz dana u dan. Jednom godišnje, tiranin koji je zasjeo na moj tron, sišao bi u tamnicu kako bi mi slomio duh štapom i bičem. Naslađivao se mojim mukama - rekao je pa podigao košulju i pokazao joj leđa prepuna ožiljaka. - O, moj Bože - zgranula se. - Učinio je to jer te želio poniziti - rekla je, glasom koji je podrhtavao od šoka i ljutnje. - Tko doživi takvo što, poludi i pretvori se u ... Polako je kimnuo. - Mahnitu životinju - rekao je, zabljesnuvši je pogledom. Što god da je vidjela u njegovim očima, uvjerilo ju je da je vraški opasan. No bio lud ili ne, trebala ga je. Znao je to. I ona je to znala. - Ipak sam se promijenio. Više nisam onakav kakav sam bio. - Jest, promijenio si se rekla je i polako odložila pištolj na stol. - Bio sam primoran naučiti se strpljenju i samokontroli. I mnogočemu drugome. Neće mi biti teško pronaći vaše unuke. To je ništa u usporedbi s onim kroz što sam prošao. Pronaći ću ih i oženiti jednu od njih. A vi ćete mi omogućiti da uz pomoć vaše vojske vratim što mi je oduzeto. - Dogovoreno - rekla je i pozvala ga da joj priđe. Tlo mu se prilično ljuljalo pod nogama, no uspio je učiniti nekoliko koraka i stati pred nju. Uhvatila ga je za podlakticu i snažno je stisnula prstima nalik ptičjim kandžama. - Čuvaj se... jer nećeš biti jedini koji ih traži.

44


Knjigoteka

06 Poglavlje MacLaren je bio crv i to najljigaviji i najpakosniji koji se može zamisliti. Držao je Raingera zatočenog u vlažnom podrumu, na suhom kruhu i vodi. A da se noću ne bi smrznuo od hladnoće, dao mu je samo jedan tanki pokrivač. Uživao je u prilici da nekome zagorca život - to mu je pružalo osjećaj nadmoći. No nije znao da je Rainger jednom već prošao torturu poput te - pa i goru od te. Jedina razlika bila je što su za vrijeme plime zidovi podruma bili jezivo mokri od vlage. No mrak, rešetke, poruga i uvrede ... na to je već odavno navikao i mogao se nositi s tim. Prvog dana temeljito je istražio podrumsku prostoriju ispod MacLarenove trošne kućerine. Nije bilo načina da pobjegne iz nje, pa mu je preostalo čekati i kratiti vrijeme baveći se vlastitim mislima. I u tome je bio dobar. Osam dugih godina kratio je vrijeme baveći se vlastitim mislima u znatno dubljoj i mračnijoj rupetini od ove. I zato se nije nimalo živcirao. Jedino što ga je mučilo bila je strepnja da je Sorcha možda u opasnosti, a on joj ne može pomoći. Dakako, MacLaren nije propustio zajedljivo mu staviti do znanja da ju je noću prevezao preko mora i u zoru je otpravio dalje. No Raingera to nije toliko brinulo - znao je da ju lako može ponovno pronaći; od MacLarenova doma postojao je samo jedan put prema Hameldonu. No može li se naivna i neiskusna djevojka poput nje obraniti od ljudi s lošim namjerama i pričuvati se da ne upadne u nevolju? Nije ga prepoznala. Tijekom dugog putovanja do Edinburgha i zatim kroz Škotsku, sve do mora i stjenovitog otočića do kojeg je stigao u čamcu, pretvorio se u prljavog i smrdljivog odrpanca. Pustio je bradu i stavio povez preko oka kako bi se dodatno maskirao, no iskreno je dvojio da bi ga Sorcha prepoznala i da nije to učinio. Godine provedene u samoći, očaju i beznađu, potpuno su ga promijenile; sada je bio drugi čovjek, ne samo izvana nego i iznutra. S druge strane, Sorcha se nije nimalo promijenila. Nije očekivao da će biti osobito nalik princezi kakvu je poznavao. No jest, njezine velike plave oči bile su jednako bistre, koža jednako glatka poput svile i posuta sićušnim pjegama, a kosa iste bakrenaste boje. Bila je prava krasotica. Lijepa poput sna. Dok je bio princ i uživao u časti, ugledu i brojnim povlasticama koje je uzimao zdravo za gotovo, poput dobre hrane i čiste odjeće, nije osobito mario za nju. Privlačile su ga druge žene, osobito starije i iskusnije, one 45


Knjigoteka

koje su ga mogle podučiti ljubavnim vještinama ... žene poput kontese duBelle, uz koju je najzad naučio što je izdaja. Tek u tamnici, nakon što je prevladao ljutnju i nevjericu, noću, u samoći, počeo je sanjati o njoj. O Sorchi, svojoj zaručnici. Osam godina je sanjao o njoj i još tri, koje je proveo u potrazi za njom. Kad ju je ugledao na obali, gotovo je uskliknuo od sreće. Gledati kako podiže suknju i ulazi u ledenu vodu kako bi spasila unesrećenog ribara koji možda leži u čamcu ... ah, tako mu svega na svijetu, ne bi se odrekao tog prizora ni za debeli juneći odrezak, toplu kupku pa čak ni za usluge iskusne ljubavnice. Jer bilo je to bolje i od seksa. Hm, možda ne bolje od seksa, ali vraški dobro. Važnije od svega, nije se udala. Za razliku od njezinih sestara. I Clarice i Amy udale su se za Engleze, časne i ugledne muškarce koji su ih obožavali. Obje su ga upozorile da bude krajnje oprezan, jer potraga za Sorchom mogla bi ga stajati glave. Nije to olako shvatio. Bio je svjestan da je Sorcha svake minute sve dalje od njega, no u vezi s tim nije mogao ništa učiniti, osim planirati buduće poteze. Spavao je. Skupljao snagu. I čekao. Tako je dočekao i treći dan zatočeništva. Začuvši glasove i zveckanje ključeva, potpuno se umirio na uskom ležaju. MacLaren je silazio u podrum u društvu nekog muškarca. Vonj viskija ispunio mu je nosnice. Sudeći po tome, obojica su bili pijani. Vjerojatno bi s obojicom lako izašao na kraj. No nije bilo vrijeme za bijeg. MacLarenova traljava kućerina bila je puna slugu i njegove rodbine; netko bi ubrzo otkrio što se dogodilo, a nije želio da itko pođe u potjeru za njim. Pouzdano ne tako brzo, a po mogućnosti nikako. - Budi miran ili ću ti s užitkom prosuti mozak - promrsio je MacLaren, uprijevši mu mušketu u glavu. Oko struka nosio je pojas s futrolom u kojoj je bila drvena palica, a na lijevoj podlaktici imao je korice s nožem. Očito je smatrao da se mora dobro naoružati, u slučaju da Raingeru padne na um napasti ga. - Briane, svezi ga - rekao je. Rainger je svrnuo pogled na Briana. Bio je krupan ćelavac, kože preplanule od sunca. Uši su mu bile velike i klempave, a usta puna natrulih zuba. Reda radi, morao se malo pohrvati s njim, a kad ga je Brian raspalio šakom po čeljusti, pao je na pod poput letve, glumeći da je ostao bez svijesti. 46


Knjigoteka

Prebacili su mu deku preko glave, uhvatili ga za ruke i noge, i iznijeli ga iz smrdljive šupetine. - Jadnog li muškarca - rekao je MacLaren, dašćući pod težinom tijela koje je vukao uz stube. - Onesvijestio se od jednog udarca! Slabiji je od bilo koje cure. Obojica su bili niskog rasta, što je Raingeru nanijelo izvjesne patnje dok su ga teglili uz stube, stražnjicom je udario u svaku od njih. Ipak, bio je zadovoljan što je najmanje za glavu viši od njih. Kad mu se pruži prilika da ih napadne, biti će u velikoj prednosti. - Ako bi se mene pitalo, ne bih ga oslobodio - nastavio je MacLaren. Ali Majka Brigette naredila mi je da ga pustim. Ne usudim se ne poslušati je ... siguran sam da bi saznala. Ne znam kako, ali uvijek sazna ... kao da je vidovita. Pravo rečeno, hvata me jeza od te njezine sposobnosti. Rainger bi se donekle mogao složiti s njim. Otkrila je da glumata priglupog ribara. Doduše, ne i zašto to čini. Ipak, nije mislio da ima nadnaravne moći, samo vraški dobru intuiciju. Do izvjesne mjere. Jer ispravno je naslutila da Sorchi prijeti opasnost, no ne i da joj prijeti od njega. Toliko o njezinoj intuiciji. Zahvaljujući njoj, Sorcha je tek sad bila u opasnosti. Nakon tri dana napokon je udahnuo svjež zrak i ugledao sunčevo svjetlo. Doduše, kroz istanjenu tkaninu pokrivača, no ipak. Malo zatim, potrbuške su ga prebacili preko konja. Ne, to pouzdano nije bio konj. Nego magarac. Ili ... hm, nije imao pojma što je, no što god bilo, bilo je kratkonogo. U toj škotskoj zabiti, Bogu iza nogu, ljudi su možda jahali i uškopljene prasce. Ovako, poput vreće prebačen preko leđa nekog smiješnog stvora, mora da je komično izgledao. Noge su mu se vukle po zemlji, glava mu je bila tek nekoliko centimetara iznad nje. Usta i nos bili su mu puni prašine. Nekoliko puta glasno je kihnuo, na što su se MacLaren i Brian grohotom nasmijali. Nije mario za to. Sunce mu je grijalo stražnjicu. Noge mu nisu bile svezane, a ruke loše svezane. Bez po muke olabavio je čvor. Brian je uistinu bio šeprtlja. Raingeru je bilo drago zbog toga. Istodobno, prilično se ozlovoljio kad je shvatio da ga je MacLaren odlučio ostaviti visoko u brdima, što je značilo da će izgubiti puno vremena na povratak. Sorcha će dotad već daleko odmaknuti. 47


Knjigoteka

Minute su se vukle sporo poput puža. MacLaren i Brian nisu obraćali osobitu pozornost na njega. Putem su razgovarali o poslu, najamnim radnicama i usjevima, te nagađali hoće li iduće godine imati bogatu ljetinu. U međuvremenu, Rainger se oslobodio užeta na zapešćima pa podigao rub pokrivača i pogledao oko sebe. Bio je prebačen preko leđa snažnog rutavog ponija, kojeg je Brian na dugoj uzdi vukao za sobom. On i MacLaren jahali su na konjima. Bude li dovoljno brz - a bit će - mogao bi u tren oka izbaciti Briana iz sedla, uzjahati njegova konja i zatim se pozabaviti s MacLarenom i jednim dobro odmjerenim udarcem i njega izbaciti iz sedla. Bio je to dobar plan, no uzaludan, jer MacLaren se odjednom zaustavio. - Dovoljno smo daleko. Istovari ga ovdje i izuj mu čizme. Ludo me zanima koliko će mu vremena trebati da bosonog i vezanih ruku dođe do Edinburgha. Ušljivo kopile, pomislio je Rainger i čvrsto stegnuo krajeve konopca u rukama. Gorko ćeš požaliti dan kad si me zarobio. Brian se podrugljivo nasmijao, pa sjahao, prišao Raingeru i kratko ga potapšao po stražnjici. - Hajde, momče, vrijeme je da te iskrcamo. Rainger se naglo podigao, zbacio pokrivač sa sebe i na Brianovo nemalo zaprepaštenje, omotao mu uže oko vrata i čvrsto ga stisnuo. MacLaren je naglo problijedio od straha, i hitro posegnuvši za mušketom, uperio je u Raingera. Budala, pomislio je Rainger i promuklo se nasmijao. Kako je mislio da će ga ustrijeliti dok sjedi na konju kojeg očito nije sposoban umiriti? - Hajde - viknuo je. - Pucaj! Svjestan da bi metak vjerojatno pogodio Briana, MacLaren je glasno opsovao i brzo sjahao. - Vraški bahati skote - promrsio je i ponovno podigao pušku, pokušavajući ga naciljati. U odgovor, Rainger je jače stisnuo uže oko Brianova vrata. Trenutak potom, gurnuo je njegovo mlitavo tijelo na MacLarena i prije nego što se MacLaren uspio snaći, snažno ga raspalio šakom po čeljusti. Tresnuo je leđima na stazu, podigavši oko sebe oblak prašine, prevrnuo očima i izgubio svijest. Rainger se ponovno promuklo nasmijao. Znao je da je sposoban brzo i učinkovito riješiti se obje budale. Kleknuo je na koljeno, podigao mušketu koja je MacLarenu ispala iz ruke, raskopčao mu pojas s palicom, skinuo mu s ruke korice s nožem ... A tada ga je netko snažno uhvatio za kosu i bacio ga na leđa. Bio je to Brian. 48


Knjigoteka

Vjerojatno nije stigao shvatiti što se dogodilo, jer Rainger je brzinom munje skočio na noge i jednim snažnim udarcem oborio ga na zemlju. Poput MacLarena, Brian je prevrnuo očima i izgubio svijest. Ne trateći na njih dvojicu više ni trenutka, Rainger je skočio u sedlo MacLarenova konja. Morao je požuriti spasiti svoju princezu. Jašući glavnom Hameldonškom ulicom, Sorcha je znatiželjno promatrala sve oko sebe. Već odavno nije vidjela kuće podignute jedna uz drugu i jedva je prikrivala uzbuđenje. Ulica je bila uska, načičkana malim trgovinama. Ugođaj je bio gotovo srednjovjekovni. Začuvši buku s obližnje tržnice, čeznutljivo je uzdahnula i u mislima se vratila u Beauvalle, glavni grad Beaumontagnea. I tamo je vladao sličan ugođaj, osim što se na litici iznad grada uzdizala veličanstvena kneževa palača. O, kako je često maštala o povratku kući, o tome kako joj Clarice i Amy jure u susret s rukama punim cvijeća ... Skrenuvši iza ugla, gotovo se zaletjela u Sandija. Okrenuo se u sedlu i uputio joj dug mrzovoljan pogled. - Lakše malo, momče. Nakon što joj je stavio do znanja da bi se trebala prestati ponašati poput cure, počeo joj se obraćati kao momku. No unatoč njezinim pokušajima, nisu puno razgovarali. U dva i pol dana putovanja, koliko je njihovim sirotim ponijima trebalo da se dogegaju do Hameldona, jedva je s njom progovorio nekoliko riječi. Dok je živjela u samostanu, mislila je da će se sve promijeniti kad jednog dana izađe iz njega. Putovat će, uživati u razgovorima s ljudima. A barem za sada, nije se činilo da se mnogo toga promijenilo. Ako je Sandi namjeravao uvjeriti je kako bi se trebali što prije rastati, uspio je u tome. Okrenuo se i produžio na tržnicu. Sorcha je oprezno pošla za njim, uživajući u mirisu svježe pečenog kruha i pečene divljači. Prije nego što nastavi putovanje u Edinburgh, svratit će ovamo po kruh, jabuke i sušeno meso. - Namjeravaš li me i dalje slijediti u stopu? - malo zatim je upitao. Zapanjena njegovim grubim tonom, na trenutak je ostala bez riječi. Kad joj je Majka Brigette rekla da će imati pratitelja samo do Hameldona, to joj se nije svidjelo. No sada je jedva čekala da ga se riješi. - Možemo se smjesta rastati - suho je odvratila. - Što se mene tiče, odgovara mi bilo koja solucija. Mrko se zagledao u nju. Hm, možda ne zna što znači riječ solucija, zaključila je i požurila objasniti. - Želim reći, kako god tebi odgovara. 49


Knjigoteka

- Shvatio sam - odvratio je. - Dakle, rastajemo se. To mi savršeno odgovara - dodao je i zagledao se u njezinog ponija. - Zadržat ćeš ga? - Da, naravno - rekla je. Kako mu je moglo pasti na pamet da će se htjeti riješiti te drage životinje? Isprva, Sveti Magarac je bio oprezan i prestrašen, no brzo se navikao na njezinu pažnju i maženje, i sada ju je slijedio u stopu poput vjernog psa. Sorcha ga nikada pa ni onda ne bi predala u ruke bezosjećajnog grubijana poput Sandija. - Skup poklon. MacLaren se pokazao vrlo velikodušnim - promrmljao je Sandi. Odakle mu takva suluda pomisao? - MacLaren mi ništa nije poklonio odvratila je Sorcha. - Majka Brigette dala mu je novac za konja, no dobila sam ponija. Kako god bilo, moj je. Promrmljao je nešto nerazumljivo i uputio se prema niskoj zgradi s konjskom potkovom na vratima. Pošla je za njim. - Je li to konjušnica? Mogu li tu ostaviti Svetog Magarca? - Da. - Znaš li možda gdje bih mogla prodati ljekovito bilje? - U trgovini gospođe MacDuncan. - Mogu li kod nje kupiti i namirnice za put? - Da. - Bi li mogao preporučiti neko dobro konačište? Negdje gdje ću spavati na čistoj posteljini i dobiti zajutrak prije puta. Naglo je stao i mrko se zagledao u nju. - Nisam tvoja dadilja. Nadalje se snađi sama - rekao je pa sjahao i poveo svog ponija u konjušnicu. Pričekala je da izađe pa učinila što i on. Uvevši Svetog Magarca u konjušnicu, iščetkala ga je, uvela ga u pregradak, nahranila ga i napojila, te platila konjušaru naknadu za hranu, smještaj i čuvanje. Završivši, požurila je potražiti trgovinu gospođe MacDuncan. Nije opazila kako Sandi stoji u sjeni, i neuobičajeno gorljivo razgovara s krupnim, dobro odjevenim muškarcem. Promaklo joj je i kako mu je muškarac tutnuo malu kožnu vrećicu u ruku. I kako je Sandi upro prst u nju, pa glavom pokazao prema drumu koji je vodio iz grada. Prema Edinburghu.

50


Knjigoteka

07 Poglavlje Od trenutka kad se Rainger oslobodio, počela je njegova utrka s vremenom. Jasno, nimalo laka, no srećom, bio je odmoran, a konji su bili izuzetno dobri. MacLaren je znao odabrati grla. Ponija je pustio nedaleko MacLarenova posjeda - zaključio je kako ne može biti toliko glup da se ne bi znao sam vratiti u štalu. Drugog konja poveo je sa sobom; njega će jahati kada se prvi umori. Preostalo mu je potruditi se što je brže moguće kretati se šugavo neravnim drumom. Ipak, kad je sunce počelo zalaziti za brda, shvatio je da će morati potražiti prenoćište, ako ne želi da konji slome noge na putu. Malo zatim, ugledao je nisku kolibu i četiri muškarca kako sjede pred njom pušeći lule. Prišavši im, upitao ih je bi li tu mogao prenoćiti. - Ako imaš para - rekao je jedan od muškaraca i upro dršku lule u vrata. - Gospođa Gurdey naplaćuje hranu i spavanje u kolibi. - Spavat ću u štali kraj mojih konja - rekao je Rainger. Nije bio glup; jasno da neće dopustiti da mu netko noću ukrade konje. - Kako god želiš, momče - rekao je muškarac rošava lica i otpuhnuo kolut dima u zrak. - Kamo si se uputio? - U Hameldone - odvratio je Rainger i sjašio. - Koliko vremena će mi trebati do tamo? - S ovakvim konjima, stići ćeš tamo sutra prije sumraka. Dvojica muškaraca složno su kimnula. Treći je odmahnuo glavom. - Mlad je i izdržljiv, Feandane. Krene li dovoljno rano, biti će tamo oko podneva. U najgorem slučaju rano popodne. Pod uvjetom da mu se ništa ne dogodi. - Meni se neće ništa dogoditi - ledenim tonom rekao je Rainger. - Za druge to ne mogu jamčiti. Začuđeno su podigli čupave obrve. Shvatili su prikrivenu prijetnju, no očito ih nije zabrinula ni uplašila. Naravno da ne. Najzad, što bi im mogao? Začas bi ga sredili. Na njemu je bilo da dokaže suprotno. - Ako ti tako kažeš - rekao je Feandan, slegnuvši ramenima. - Pobrini se za svoje konje. Reći ćemo gospođi Gurdey da pripremi večeru za još jednoga. Rainger je kratko kimnuo i upustio se prema štali pa stao i okrenuo se. - Jeste li možda na povratku iz Hameldona? - upitao je. - Da - rekao je Feandan. - Često odlazimo tamo prodavati robu na tržnici. 51


Knjigoteka

- Jeste li možda naletjeli na djevojku bakrenaste kose? - U Hameldonu ili na cesti? - Svejedno. Jeste li ju vidjeli? Putuje u pratnji jednog muškarca. Muškarci su izmijenili poglede. - Ne. Nismo je vidjeli. Ali morali su ... pod uvjetom da joj se ništa nije dogodilo. - Pitaj gospođu Gurdey - rekao je jedan od muškaraca. - Njezina gostionica jedina je na putu za Hameldone. - Svi koji prolaze, svrate ovamo makar na okrjepu. Rainger je odveo konje u štalu, nahranio ih, napojio i uputio se prema kolibi, pitajući se bi li se Godfrey usudio suočiti s brojnim opasnostima putovanja po škotskoj zabiti, kako bi se dočepao Sorche. Iskreno je dvojio u to. S druge strane - jednom je već prešao taj put - kad je Sorchu odveo u samostan. Muškarci su u međuvremenu ušli u kolibu, a prije nego što je Rainger stigao slijediti njihov primjer, visoka krupna žena ustobočila se pred njim. - Pare na sunce. Ovdje nema ništa za džabe, ne vodim ubožnicu nego gostionicu. Oštro se zagledao u nju i dao joj nekoliko penija iz kožne vrećice koju je pronašao u bisagama na MacLarenovom konju. Zadovoljno je kimnula, gurnula novac u džep pregače i ušla u kolibu. Ušavši za njom, Rainger je kratko pričekao da mu se oči priviknu na polumrak pa pogledom okružio prostoriju. U otvorenom ognjištu gorjela je vatra, a na kuki iznad nje, visio je kotlić. Sudeći po mirisu, u njemu su se kuhale kobasice. Muškarci su sjedili za stolom i drvenim žlicama pohlepno jeli paprikaš, povremeno umačući komade kruha u njega. Mast im se u potocima slijevala niz usta i prste. Rainger ni na trenutak nije požalio što će noćiti s konjima u štali. Čim im se pridružio za stolom, gazdarica mu je donijela tanjur i žlicu. Previše gladan da bi se zamarao uljudnim ponašanjem, navalio je na paprikaš. Uostalom tko bi ovdje mario za takvo što? Malo zatim, kad je gazdarica na stol stavila tanjur s kobasicama, nožem je naboo najveću. Namjerno je to učinio. Morao im je pokazati da nije mačji kašalj i da se s njim nije za šaliti. Najevši se, zavalio se u stolac i zadovoljno se pogladio po trbuhu. - Je li kod vas nedavno svratila jedna mlada žena? - upitao je gazdaricu. - Ima kosu boje bakra. - Ako je tako, onda bi znao ... - započeo je muškarac pa naglo zašutio i ponovno ga sumnjičavo odmjerio od glave do pete. 52


Knjigoteka

Dakle, Sorcha je tom naočitom gospodinu očito povjerila da je djevojka. - Da - s uzdahom je rekao. - Znam da je djevojka. Zato i kažem da bez mene neće daleko stići. Prije nego što se Rainger snašao, gospodin ga je čvrsto uhvatio za ovratnik. - Prokletstvo! Gdje si dosad bio? - ljutio je promrsio. - Zar nisi svjestan što joj se sve može dogoditi u ovakvoj pustoši? - Tko si ti da mi držiš prodike? - jednako ljutito promrsio je Rainger i snažno ga odgurnuo od sebe. - Dovraga, za razliku od tebe, ja ju nikada ne bih ostavio na milost i nemilost sudbini. - Želio sam je zaštititi! Htio sam putovati s njom, ali odbila je. - Naravno. Ja sam njezin anđeo čuvar, a ne ti. - Ako je tako, požuri za njom i pobrini se da joj se ništa ne dogodi odbrusio je muškarac pa podboo konja i odjahao prema Hameldonu. Rainger se nije potrudio čak ni pogledati za njim. Preostalo mu je jedino nadati se da se Sorchi nije ništa dogodilo od trenutka kad ju je taj kučkin sin ostavio samu u divljini. Nažalost, na drumu poput tog nije mogao jahati onoliko brzo koliko bi htio - prije svega zbog konja - oba su mu trebala i nije želio riskirati da jedan od njih ozlijedi nogu. Malo zatim, kad je skrenuo iza oštrog zavoja, na trenutak se ukočio od straha. Jer sudeći po onome što je vidio, Sorcha je bila u životnoj opasnosti.

53


Knjigoteka

08 Poglavlje Ugledavši muškarca u crnom odijelu kako jaše niz uzvisinu kraj koje je upravo prošla, Sorcha je potjerala ponija u trk. Sveti Magarac svojski se potrudio udovoljiti joj, no kratkonog kakav je bio, ni uz najbolju volju nije se mogao mjeriti sa snažnim mladim konjem. Sorchina prednost od bijednih stotinjak metara, začas se rastopila. Dostigavši je, muškarac ju je u tren oka zgrabio oko struka i prebacio je u svoje sedlo. Ljutita što su se Haverfordove zle slutnje tako brzo ostvarile, glasno je vrisnula i pokušala se iskobeljati iz čvrstog stiska bitange koja ju je otela. Pakosno se nasmijao i jače ju stisnuo oko struka. Ipak, uspjela se okrenuti u sedlu i laktom mu zadati snažan udarac ispod brade. Sudeći po zapanjenom izrazu njegova lica, ni u snu to nije očekivao. Kako god bilo, smijeh mu je pouzdano prisjeo. Na njezino nemalo zadovoljstvo, kratko se nakašljao i ispljunuo krv. No već idućeg trenutka - na njezin nemali užas pogled mu je postao ubilački. A kad je podboo konja i usmjerio ga prema rubu litice, shvatila je i zašto. Namjerava je ubiti. Bacit će je niz liticu. Nije bila sigurna što se zatim dogodilo. Sjećala se samo da je svom snagom odgurnula bitangu od sebe i da je konj naglo stao i propeo se, a ona odletjela iz sedla ... i tresnula na tlo obraslo travom i niskim grmljem. Udarac o zemlju bio je jak; trebala joj je cijela minuta kako bi došla do zraka. I još jedna, kako bi shvatila da je živa i neozlijeđena. Pa još jedna kako bi se iskobeljala iz dugog ogrtača koji joj se pri padu omotao oko glave. Skočivši na noge, ugledala je ponija kako kaska prema njoj i malo iza njega, dva konja bez jahača. Uplašena, brzo se osvrnula oko sebe i nedaleko ruba litice ugledala bitangu u crnom odijelu kako nepomično leži na zemlji. Je li mrtav? Činilo se da jest. Kraj njega, stajao je muškarac koji je izgledao poput Arnoa. Ali to nije mogao biti on. Arnou je ostao u samostanu. Zar ne? Usto, on je bio miroljubiv ... a ovaj muškarac djelovao je poput nekoga kome nitko s imalo pameti u glavi ne bi stao na put. Čak i opasnije od zlikovca koji ju je naumio ubiti. 54


Knjigoteka

- Arnou? - nesigurno je prošaputala i razljutila se na sebe zbog vlastitog kukavičluka. Ako je to Arnou, nema se čega bojati. - Arnou glasno je viknula. Kratko ju je pogledao i hitro okrenuvši glavu u stranu, stavio povez preko oka. Ali... vidjela je oba njegova oka. Je li moguće da joj se učinilo? Možda i jest. Najzad, još uvijek je bila smušena i prestrašena. Smeteno je odmahnula glavom i nadlanicom obrisala suzne oči, a kad je ponovno pogledala muškarca ... jest, bio je to Arnou. I nije djelovao nimalo opasno. Bez oklijevanja potrčala je prema njemu. Istog trenutka, Sveti Magarac potrčao je za njom. - Arnou, otkud ti tu? - u dahu je upitala i ne pričekavši odgovor svrnula pogled na nepomično tijelo na tlu. - Što se dogodilo? Je li mrtav? Jesi li ga ti ubio? - Što? - upitao je Arnou i zapanjeno se zagledao u nju. - Otkud vam ta pomisao? Nisam nikoga ubio. Kad sam skrenuo iza okuke, vidio sam da se hrvate s njim. A onda ste ga snažno odgurnuli od sebe pa je izgubio nadzor nad konjem. To ga je na kraju stajalo glave ... pri padu je slomio vrat. - Želiš li reći da sam ja kriva za njegovu smrt? - Ne, gospođice. Očito ste spašavali vlastiti život - rekao je i s divljenjem se zagledao u nju. - I jesam ... htio me je ubiti - drhtavim glasom je izgovorila, pomislivši kako je za dlaku izbjegla smrt. - Ali uspjeli ste se obraniti - naglasio je Arnou. - Da, jesam ... doduše, nikada ne bih pomislila da sam sposobna za takvo što. - Jako ste hrabri - ustrajao je. - Misliš? - nesigurno je upitala, no njegove riječi ispunile su je ponosom. Polako je kimnuo. - Da. Jako ste hrabri – ponovio je. Svrnula je pogled na mrtvo tijelo. - Možda bismo trebali potražiti svećenika. - Kasno je za to. Usto, bio je loš čovjek - rekao je i primivši je za nadlakticu, odveo je nekoliko koraka dalje od mrtvaca. - Misliš li da je on podmetnuo požar u samostanu? - smeteno je upitala jer više nije znala što bi mislila. - Vrlo vjerojatno. Pretražit ću mu džepove. Možda pronađem nešto po čemu ćemo otkriti tko je ili zašto vas je htio ubiti. Možete li za to vrijeme uhvatiti konje? 55


Knjigoteka

- Jasno da mogu - odvratila je. Štoviše, rado će to učiniti. Sve je bilo bolje od čekanja i razmišljanja o posljedici njezine borbe sa zlikovcem. - Majka Brigette bila bi ponosna na vas. Kratko je kimnula. S time se bez oklijevanja mogla složiti. Zapravo, morala je priznati da se i sama ponosi sobom. Obranila se od opasnog napadača. Spasila je vlastiti život. To pouzdano nije mala stvar. Naglo se uspravila i pošla uhvatiti konje. Prvo se uputila prema kobili. Kad ju je primila za uzde, mirno poput janjeta pošla je za njom do male travnate površine, gdje ju je ostavila da pase. Drugi konj, lijep razigrani pastuh, nije bio tako miran i pokoran; morala se svojski potruditi uhvatiti ga. Čim bi mu prišla, pobjegao bi nekoliko koraka dalje. Napokon ga je uspjela primiti za uzde i uz podosta tepanja i ulagivanja odvesti ga do travnate površine, gdje je ostavila i kobilu. Zadnji konj - onaj kojeg je jahao muškarac koji ju je napao - zadao joj je najveće muke. Tko god se prihvatio njegove dresure, očito je to pogrešno činio. Sorcha je bila vješta s konjima no ipak, nije joj bilo lako primiriti ga i nagovoriti da pođe za njom. Tek tada je shvatila da ju Arnou cijelo vrijeme mirno promatra, stojeći po strani. - Mogao si mi pomoći - predbacila mu je. - Očito vam nije bila potrebna pomoć - rekao je, glupo se nacerivši. Kao ni kad ste izvukli čamac iz mora. Osjećala se kao da ju je zalio kantom hladne vode. Kako tipično za njega! Čemu se zamarati poslom koji netko drugi sasvim lijepo može obaviti i bez njegove pomoći? Uistinu je znao život si učiniti lakšim i ugodnijim. Duboko je uzdahnula i prekrižila ruke na prsima. - Kako si me pronašao? - Nisam vas ni tražio. Putujem kući i to je sve. - Otkud ti ova dva konja? - Mijenjao sam ih za čamac. Hm. Koja budala mu je dala dva konja za čamac? - To mora da je bio jako dobar čamac – primijetila je. - I jest - odvratio je, široko se osmjehnuvši. Polako ga je odmjerila od glave do pete. Odjeća mu je bila blatnjava i prašnjava, ali barem više nije smrdio. S kožnog pojasa visjela mu je tridesetak centimetara duga drvena palica. Izgledao je poput nekoga tko bi ju u slučaju potrebe mogao bez oklijevanja uporabiti. Pravo rečeno, 56


Knjigoteka

ovdje u divljini, Arnou je djelovao znatno pouzdanije, poput osobe na koju bi se moglo osloniti. Prije odlaska iz samostana smatrala je da bi uz njega bila sigurnija; sada je u to bila još uvjerenija. - Kako si me prepoznao? Kratko se namrštio. - Kako vas ne bih prepoznao? Čim sam vas vidio, znao sam da ste to vi. Došlo joj je da počne čupati kosu od muke. - Unatoč muškoj odjeći? - Kakve to veze ima? Tko god vas poznaje, znao bi da ste to vi, odjenuli se ovako ili onako. Pretpostavljam da ste se prerušili u momka jer ste mislili da ćete biti u manjoj opasnosti za vrijeme putovanja? - Da. I zato ne smiješ nikome reći da sam djevojka. - U redu - rekao je pa prišao još uvijek nemirnom zlikovčevom konju i na Sorchino nemalo čuđenje, začas ga blago ali odlučno umirio. Tko bi rekao da jedan običan ribar zna s konjima? - Muškarci ne govore poput vas - rekao je. - Glas vam je previsok. - Oh - promrmljala je. Dakako, bio je u pravu. Zašto joj to dosad nije palo na pamet? Je li Haverford po njezinu glasu shvatio da je djevojka? Vjerojatno jest. - Ubuduće ću govoriti dubljim glasom. - Odlična zamisao. - Jesi li ... jesi li pronašao nešto po čemu bismo zaključili zašto me je taj tip napao? - Da ... ovo - rekao je, uprijevši prst u kožnu vrećicu na svojem pojasu. - Dupkom je puna novca. Zapanjeno se zagledala u njega. - Nisi mu valjda uzeo novac? - Tamo kamo je otišao, neće mu trebati - hladnokrvno je odvratio. - U pravi si - priznala je. - Dakle, netko mu je platio da me ubije. - Tako se čini. Doduše, ne znam zašto bi netko htio ubiti lijepu i dragu djevojku poput vas. Možda bi mu trebala reći. A možda i ne. Jer kako stvari stoje, čini se da je njezina baka ipak bila u pravu kad je tvrdila da si okrunjene glave i članovi njihovih obitelji ne mogu dopustiti ikome vjerovati. - Trebali bismo krenuti. Moramo pronaći mjesto gdje ćemo noćiti prije nego što se smrači - rekao je pa prišao poniju i neznančevu konju i počeo ih stručno odmjeravati. - Ako bismo ih prodali, imali bismo dovoljno novca za put. - Ali ... ne mogu prodati Svetog Magarca - pobunila se. Zar Arnou namjerava putovati s njom? Ah, bilo bi to doista lijepo. Uz njega se osjećala sigurnom. A i ne bi bila usamljena. 57


Knjigoteka

Ali ... o, Bože. On nema pojma da bi se uz nju našao u opasnosti. Bi li mu ipak trebala reći tko je? Ponijela bi se nesavjesno ako mu ne kaže, zar ne. Čak i Majka Brigette složila bi se s tim. - Ja sam princeza u egzilu - naglo je izgovorila. Široko se osmjehnuo i kratko kimnuo. - Netko me želi ubiti. Ponovno je kimnuo, no naglo se uozbiljio. - Moji neprijatelji stalno su u potrazi za mnom. Djelovao je kao da se duboko zamislio nad tim. - Njega sam se riješila - rekla je, kratko pogledavši mrtvog zlikovca. No biti će još takvih. Pođeš li sa mnom, naći ćeš se u opasnosti. Eto, rekla je što je imala. Odluka je bila na njemu, no sudeći po tome da je i dalje šutio, vjerojatno će odustati. Naravno, bilo je to posve razumljivo. Ne može mu to zamjeriti. - Znao sam da niste opatica - najzad je izgovorio. - I to je sve što imaš za reći? - zapanjeno je upitala. Zar nije razumio ni riječ od onoga što mu je rekla? - Nego što? - upitao je i počešao se iza uha. - Ali uz mene bi se mogao naći u životnoj opasnosti! - Dokle god ljudi koji vas žele ubiti nose uz sebe vrećice pune novca, smatrat ću to odličnom naknadom za moguću opasnost. A budete li ih se rješavali kao što ste se ovog tipa riješili, neću biti u nikakvoj opasnosti. Nije bila sigurna je li ju više zapanjila njegova glupost ili pohlepa. - Hajdemo - rekao je. - Uzmite kobilu. Sutra, kad dođemo u Glenmoore, prodat ću pastuha i ... Oštro se zagledala u njega. - Znaš li se cjenjkati? Slegnuo je ramenima. - Mislim da znam. Više-manje sam uspješan u svemu čega se prihvatim. - Hm, da - promrmljala je. Katkad više, katkad manje. Obzirom na potonju mogućnost, nije mu mogla prepustiti taj posao. Usto, ako već mora prodati Svetog Magarca, prodat će ga nekome za koga će biti sigurna da će se lijepo odnositi prema njemu. - Svejedno, prepusti to meni. Ja ću ih prodati. - U redu - složio se. - Kako god vi kažete.

58


Knjigoteka

09 Poglavlje Glenmoore je bio leglo lopova i varalica. Ulice su bile uske, kuće male i mračne. Bio je to jedan od rijetkih gradova u kojem su se žitelji ponosili sposobnošću da nekoga okradu ili prevare. Točnije, gradića, jer u Glenmooreu nije živjelo više od osamsto ljudi. A obzirom da je sada, na pragu zime, putnika namjernika bilo znatno manje nego u ostala godišnja doba, stanovnici su - po Raingerovom skromnom mišljenju - vjerojatno preživljavali kradući jedni od drugih. Dok je sa Sorchom jahao kroz glavnu ulicu, pozorno je promatrao sve oko sebe. Ne bude li oprezan, začas će ih okrasti. Bili su poput vampira koji jedva čekaju novu žrtvu. I u takvoj okolini je Sorcha namjeravala prodati konja muškarca koji ju je napao i svojeg ponija. Zar je doista mislila da će ikoga od tih prefriganih lupeža zavarati time što se prerušila u momka? Nije to znala, no jasno da će ju cijelo vrijeme držati na oku. Čim su stigli do gradskog trga, zaustavila se i okrenula prema njemu. Pričekaj me ovdje. Vratit ću se čim prodam Wulfgara i Svetog Magarca. Dakako, nadjenula je ime i konju onog zlikovca. Svakom trgovcu konjima biti će jasno da je mekog srca. A kad zaboravi govoriti dubljim glasom, svatko će shvatiti da je žensko. I pouzdano je preveslati. Raingeru je došlo da lupi glavom o zid samo od pomisli na to. - Potrudi se pripaziti na Conquesta i Alanyah. Nadjenula je ime i njihovim konjima. Naravno da jest. No barem ih nije nazvala Svetim Josipom i Svetom Marijom. Ne bi se čudio da jest, budući da je došla na zamisao ponija nazvati Svetim Magarcem. Da jest, Rainger bi se pouzdano usprotivio. Čovjek negdje mora povući crtu. Oprezno se osvrnula oko sebe. - Čini se da je ovaj grad prepun ljudi sa sumnjivim namjerama - zaključila je. Srećom, imala je dovoljno zdrave pameti da joj to ne promakne. - Neću se dugo zadržati. Ne lutaj uokolo dok me nema. - Da, Sorcha - pokorno je odvratio, što mu nije bilo nimalo teško, obzirom da ionako nije imao namjeru poslušati je. - I ne razgovaraj s nepoznatim osobama! - Da, Sorcha. - I nemoj ni na trenutak konje ostaviti same. 59


Knjigoteka

- Neću, Sorcha. Sretno ti bilo - rekao je i pričekao da se udalji pa pogledom okružio lupeže koji su se vucarali po trgu. Bilo je tu šljama svih vrsta, ponajviše džepara koji su u oskudnoj ponudi pokušavali pronaći žrtvu koju bi najlakše opelješili. Jedan od njih bio je krupan momak, kojemu nije moglo biti više od dvadeset godina. Upravo takvoga je tražio. Sjahao je s konja, odvezao kožnu vrećicu s pojasa, otvorio je i počeo brojiti kovanice. Bio je siguran da nijednom džeparu to neće promaći. Jedino se nadao da će njegov momak biti prvi koji će se upecati na udicu. Malo zatim, vratio je kovanice u vrećicu i nemarno je svezavši za pojas, laganim korakom uputio se na trg. Nije trebao dugo čekati da mu se momak prikrade iza leđa i nožem prereze uzicu na kojoj je visjela vrećica. Naglo se okrenuo i zgrabio ga za uho. Momak je glasno jauknuo i pokušao ga odgurnuti od sebe, no uzalud. - Zaveži - promrsio je Rainger i uzevši mu vrećicu, zgrabio ga za ovratnik i odvukao ga u obližnju mračnu ulicu. - Kako se zoveš? - Farell. - Smatraj se sretnikom, Farelle - rekao je, nacerivši mu se u lice na način koji nije ostavljao dvojbe o tome što mu je spreman učiniti, bude li odbio surađivati. - Imam za tebe jedan mali posao i siguran sam da ćeš ga sa zadovoljstvom izvršiti. - Zašto bih? - drsko je odbrusio momak. - Možda zato jer sam te ulovio u krađi. Pozovem li pozornika, završit ćeš u zatvoru. A od tamo je kratak put do vješala. Sudac bi mogao zaključiti da ćeš biti dobar primjer drugim mladim momcima, u slučaju da odluče krenuti tvojim stopama. Osudi li te na vješanje, to neće biti laka i brza smrt ... prilično ćeš se namučiti prije nego što ispustiš dušu - rekao je pa kratko zašutio, kako bi Farell mogao malo razmisliti o tome. - No pružit ću ti priliku da se izvučeš - nastavio je. - Pričuvat ćeš mi konje. Uvjeren sam da si sposoban za to. A budući da sam velikodušan, za to ću ti platiti pet šilinga. - Da? - sumnjičavo je upitao momak. - Da. Dva unaprijed, a tri kad se vratim po konje. - Lijepa svota za tako malo posla - rekao je momak, jedva prikrivajući pohlepu. - Jest - složio se Rainger. - No ako se vratim i otkrijem da mojih konja nema ... - prijetećim glasom je započeo i unio mu se u lice. - Nadrapat ćeš. 60


Knjigoteka

Vjeruj mi, nema te rupe u koju ćeš se moći sakriti. Pronaći ću te i ubiti te. Biti ćeš sretan što mi možeš dati sumu koju si dobio prodajom mojih konja, samo da te ostavim na životu. Kao što je Rainger i očekivao, momak je problijedio pod njegovim ledenim pogledom i ponovno se pokušao izvući iz njegovog čeličnog stiska. Uzalud. - Dovraga i takav posao - promucao je. - Neću se petljati u to ... preopasno je ... - Žao mi je, ali obavit ćeš taj posao, htio to ili ne. - Budala si ako ne razumiješ što će se dogoditi - nestrpljivo je odvratio mladić. - Ne radi se o tome da ću prodati tvoje konje. Napast će me i ukrast će mi ih, i ja u vezi s tim neću moći ništa učiniti! Rainger je izvukao dva šilinga iz kožne vrećice i gurnuo mu ih u džep. - Hajde, razmisli. Dakle, kako spriječiti krađu konja? Bi li bilo bolje voditi ih po trgu i okolnim ulicama ili ih odvesti u konjušnicu i ostati tamo s njima? - Odvesti ih u konjušnicu - naglo je rekao momak i istog trenutka odmahnuo glavom. - Ne. Bolje je voditi ih po ulicama. Tako će svatko misliti da ih vodim na prodaju. - Znao sam da nisi glup - rekao je Rainger i gurnuo mu uzde u ruke. Kreni. Čim završim s poslom, pronaći ću te. Upamti što sam ti rekao; izbij si iz glave da ćeš me prevariti. U protivnom ćeš požaliti dan kad si se rodio. Jesi li razumio? - Da, da - hitro je odvratio momak i uplašeno pogledao prema trgu. Zadovoljan rezultatom, Rainger je pohitao pronaći Sorchu. Ugledavši dvije žene kako stoje kraj bunara, požurio je k njima. - Oprostite, ali jeste li možda vidjele momka s konjem i ponijem ... - Misliš na onog golobradog mladića? - upitala je jedna od njih, brkata baba čupavih sivih obrva i s ožiljkom na čelu. - Raspitivao se o najpoštenijem trgovcu konjima, pa smo ga poslale MacMurtreu. - Istina, nije pošten, ali neće ga ni odrati. A ionako je jedini trgovac konjima u Glenmooreu - rekla je mlađa žena. Ona nije bila brkata, ali Rainger nije dvojio da će joj brkovi s vremenom izrasti. - Drag momak - nastavila je žena. - Nije zavrijedio da ga netko odere. - Produži niz ovu ulicu - uputila ga je starija žena, uprijevši prst u ulicu desno od mjesta na kojem su stajali. - Kad dođeš do kraja, skreni lijevo i ugledat ćeš MacMurtreovu štalu. Ne možeš promašiti. - Hvala, vrlo ste ljubazne - rekao je Rainger i dotakavši rub šešira požurio niz ulicu. Sorcha u gradu nije provela ni sat vremena, a ljudi su je već smatrali dragom. Kako joj to uspijeva? 61


Knjigoteka

Kako se bližio kraju ulice, kuće su se prorijedile a drum postao blatnjav. Skrenuvši lijevo, zamalo se zaletio u Wulfgarovu i ponijevu stražnjicu. Hitro se povukao i oprezno provirio iza ugla. Sorcha je stajala leđima okrenuta njemu, pokušavajući uvjeriti sredovječnog, loše odjevenog muškarca, da njezini konji vrijede više nego što joj je ponudio. MacMurtrea, pretpostavio je Rainger. Koji je, očito, bio nepopustljiv. Na svaku njezinu riječ, uporno je odmahivao glavom. Usto, djelovao je kao da se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh. Sudeći po tome, znao je da ima posla sa ženom. Dakako, Sorcha je u žaru cjenjkanja zaboravila da bi trebala govoriti dubljim, muškim glasom. A kao što svi znaju, žene je lako nasanjkati. Ipak, bila je ustrajna. Prethodne večeri pitala ga je koliko bi novca mogla dobiti za konja i ponija. Dogovorili su razumnu cijenu, i očito nije imala namjeru lako odustati od nje. Ako će ju i snižavati, učinit će to samo zato što je MacMurtre bio jedini trgovac konjima u gradu. - To je sramotno niska ponuda - izgovorila je, glasom dobro odgojene mlade dame. - I sami znate da vrijede dvadesetak puta više. - Ne vrijede. Poni je star, a konj je krivonog. - Nije istina! - Onda ih prodajte nekome drugome - odvratio je i podrugljivo se nasmijao. - Ali nemate kome, zar ne? Dakle, ne preostaje vam drugo nego prihvatiti moju ponudu. - Radije ću ih vući sa sobom do Edinburgha - ljutito je odvratila. Rainger je stekao dojam da je potpuno spremna na takvo što. Očito će se morati umiješati. - As čime ćeš ih hraniti, momče? - upitao je MacMurtre. - Teško da ćeš putem do Edinburgha naići na išta osim malo mokre i blatnjave trave. A o opasnosti da neki od njih usput slomi nogu, da se i ne govori. Što ćeš onda? - ironično je upitao. - Radije prihvati moju ponudu i riješi se muka. Na Raingerovo zaprepaštenje - a bogme i na MacMurtreovo bezbrižno se nasmijala. - U tom slučaju, radije ću ih zaklati i pojesti nego ih vama prodati po toj cijeni. - Kako možeš i pomisliti na to? Takve dvije krasne životinje nisu za klanje - zgrozio se MacMurtre i shvativši što je rekao, sočno opsovao. Rainger se osmjehnuo. Možda se ipak neće morati uplesti. Barem ne još. Sorcha je očito bila tvrđa nego što je mislio. Ipak, neće dobiti koliko 62


Knjigoteka

traži, ne u gradu u kojem trgovac nema konkurenciju. Pogotovo ne, ako joj on malo ne pomogne. - Dvadeset pet funti za oba - rekao je MacMurtre. - Dvadeset pet funti za ponija i dvjesto za konja - rekla je Sorcha. - Dvjesto ... dvadeset... pet funti za oba? Jesi li pri sebi? - zapanjeno je upitao. - Ne dolazi u obzir. Dvadeset pet funti i ni šilinga više. Rainger je iskoračio iza ugla i uputio mu dug prijeteći pogled. MacMurtre se naglo namrštio i položio ruku na držak pištolja. Sorcha je zbunjeno pogledala preko ramena, no Rainger se već munjevito povukao iza ugla. - Dvjesto dvadeset pet funti i ni šilinga manje - odlučno je izgovorila. Rainger je ponovno iskoračio iza ugla i vrhom noža pokazao MacMurtreu neka povisi ponudu. Ošinuo ga je pogledom. Rainger mu je uputio jedan od onih opakih osmijeha po kojem je svatko s imalo pameti u glavi mogao zaključiti da će ga s užitkom prebiti na mrtvo ime bude li se i dalje inatio. Uvijek je bio začuđen učinkom te neizgovorene prijetnje, pa tako i sad. MacMurtre se naglo uspravio i problijedio. - U redu - brzo je rekao. Spreman sam povisiti ponudu za dvadeset ... - kratko je pogledao Raingera - ... hm, za dvadeset pet funti. Ali ni šilinga više - odlučno je dodao. Kad čovjek jednom popusti, nastavit će popuštati. Sorcha je to znala, i znala je da može dobiti znatno više nego što joj je ponudio. - Poni je jak i vrlo pitom. Djeca ga mogu bez opasnosti jahati, a može poslužiti i za nošenje tereta. Što se konja tiče, suvišno ga je hvaliti... svakome tko ga jednom pogleda, jasno je da je to vrstan konj, mlad, zdrav i hitar na nogama. Trebali biste ga vidjeti kako trči... brz je poput vjetra. Do trenutka kada su zaključili posao, Sorcha je uspjela dobiti malo više od dvjesto funti za oba konja. MacMurtre je nadlanicom otro graške znoja s čela i isplatio joj novac. Prije odlaska, Sorcha je nježno potapšala Svetog Magarca po glavi. MacMurtre, ovu dragu i umiljatu životinju ne smijete prodati bilo kome. Pripazite da dođe u dobre ruke. A konj treba gospodara koji će razumjeti njegovu divlju dušu. Nipošto nekog okrutnog! - Misliš da bih prvo trebao dobro upoznati svakog kupca koji ih poželi kupiti? - Ah, da! Hoćete li? - Neću. 63


Knjigoteka

- Ali ... pobrinut ćete se da Sveti Magarac dođe u dobre ruke? - upitala je i još jednom nježno pogladila ponija po glavi. - Molim vas, učinite barem toliko. Znate ... nazvan je po magarcu na kojem je Bogorodica jahala do Betlehema. Na Raingerovo nemalo čuđenje, MacMurtre se odjednom raznježio i pogladio ponija po glavi. - Želiš da porazgovaram s djetetom koje će ga dobiti i objasnim mu da se prema njemu mora lijepo ponašati? - upitao je, pa kratko pročistio grlo i primorao se pribrati. - To bi uistinu bilo lijepo od vas. Ipak ste dobri i plemeniti! - Hm, da ... negdje u dubini duše - promrmljao je. Potapšala ga je po ramenu, rukovala se s njim i veselo se udaljila. Odjednom, okrenula se i požurila natrag prema njemu. - Uvjerili ste me da ste častan i pošten čovjek kojem se može u potpunosti vjerovati. Možete li mi preporučiti neko svratiste ili gostionicu u kojoj se dobro jede? I gdje mogu uzeti hranu za prijatelja s kojim putujem. MacMurtre se široko osmjehnuo i nešto joj šapnuo na uho. - Hvala vam - uskliknula je i pohitala prema rubu grada. - Prokletstvo - promrsio je Rainger i pošao za njom. No MacMurtre mu je pripriječio put. - Postigao si što si htio i usrećio svoju curu - rekao je. - No biti će bolje da se ne zadržavate dugo u ovom gradu. Rainger ga je uhvatio za ovratnik i unio mu se u lice. - Nije cura nego momak. Jesi li razumio? - Ako jest, onda je najsmješniji momak kojeg sam ikad vidio. Rainger ga je odgurnuo od sebe i požurio za Sorchom. Na njegovu žalost, nestala je.

64


Knjigoteka

10 Poglavlje Teža za dvije stotine funti i nekoliko šilinga koji su joj veselo zveckali u džepu, Sorcha je niz ulicu doskakutala do svratišta koje joj je preporučio MacMurtre. O, kako će Arnou biti ponosan na nju! I iznenađen, jer bila je sigurna da ni na trenutak nije povjerovao da će joj uspjeti prodati konje za toliko novca. Usto, veselilo ju je što MacMurtre neće te dvije lijepe i drage životinje prodati bilo kome. Ispod grube površine, bio je dobar i osjećajan čovjek. Pokucavši na uska vrata, široko se osmjehnula djevojci koja ih je otvorila. - Čuo sam da se ovdje služe vrhunske poslastice - rekla je, dubljim muškim glasom. - Dobro ste čuli - s osmijehom je odvratila djevojka. - Uđite. Ja sam dodala je i uvela je u malo polumračno predvorje urešeno dvjema mramornim nimfama. Čudna dekoracija za svratiste, pomislila je Sorcha. Pravo rečeno, sve je ovdje djelovalo čudno ... previše dotjerano za mjesto gdje putnici namjernici dolaze objedovati. Eveleen ju je iz predvorja povela u dug hodnik s nizom zatvorenih vrata duž jednog zida, i jednim dvostrukim, na zidu nasuprot ulaza. Zidovi su bili bijeli, urešeni štukaturama i s mnogo slika nagih i polunagih žena. Jedna od njih osobito je privukla Sorchinu pozornost. Bila je to slika nage žene koja se kupala pod slapom. Izraz lica bio joj je zaprepašten jer ugledala je muškarca koji ju drsko promatra, stojeći na obližnjoj stijeni. Očito je shvatila da mu neće moći umaći, pomislila je Sorcha. Zgrabit će je i ... i ... - Hajdemo - rekla je Eveleen i primila je za nadlakticu. - Pravu umjetnost tek ćete upoznati; slikama se možete diviti i poslije. - Doista? - smeteno je upitala Sorcha i pošla za njom. - Naime ... znam nešto o umjetnosti, a ova slika zaista je odlična ... priča priču. Je li to Zeus i neka od žena koju je oteo? - Nemam pojma - kratko je odvratila Eveleen, tonom poslovne žene koja nema vremena za gubljenje. - To ćete morati pitati madame Pinchon. - Madame Pinchon? Je li ona vaša gazdarica? - Jest. Vodi ovo mjesto čeličnom rukom u baršunastoj rukavici. Jedna od vrata u hodniku bila su širom otvorena i na svoje nemalo čuđenje, Sorcha je otkrila da se radi o spavaćoj sobi. Spavaća soba u prizemlju? Kako neobično. 65


Knjigoteka

Doista, ovdje je sve bilo neobično. Čak i Eveleen. Bila je vrlo lijepa; pomalo egzotična. Koža joj je bila glatka i tamna, velike smeđe oči okružene dugim tamnim trepavicama. Kosa boje mahagonija bila joj je počešljana u nisku punđu. I bila je uistinu čudno odjevena za služavku ... previše smiono, u haljinu dubokog dekoltea, urešenog nabranom čipkom ... i gotovo prozirnu. Vjerojatno zato da bi izmamila veću napojnicu od muškaraca. Ne. Nego upravo zato. Nakon svega što je naučila po odlasku iz samostana - a Sorcha je uistinu brzo učila - bila je i više nego sigurna u to. - Koji je specijalitet vaše kuće? - upitala je. - Hm ... - promrmljala je djevojka, kratko je pogledavši. - Dobro dimimo luleke. - Što je to? Neka vrsta kobasica? Djevojka se nasmijala. - Da, moglo bi se reći da se radi o kobasicama odvratila je pa naglo stala i pozorno se zagledala u nju. - Jeste li prvi put na ovakvom mjestu? Sorcha je iznenađeno podigla obrve i zaboravila govoriti muškim glasom. - Jasno da ne. Putujem do Edinburgha i jasno da moram negdje jesti, spavati i ... - Tko vas je poslao? - naglo je upitala Eveleen. - MacMurtre, trgovac konjima. - Jeste li sigurni da se nije radilo o pozorniku? - Naravno da jesam - odlučno je odvratila Sorcha, pitajući se zašto Eveleen uopće spominje pozornika. - Bio je to MacMurtre. Upravo sam mu prodao dva konja. Zapravo, konja i ponija - rekla je, pršteći od ponosa. - I to za puno veću svotu nego što je bio spreman platiti - pohvalila se. Eveleen ju je polako odmjerila od glave do pete pa uzela njezinu ruku u svoju i pažljivo je ogledala. - Dakle, MacMurtre vas je poslao? - upitala je i kratko se nasmijala. - Madam će puknuti od smijeha kad to čuje. - Ne razumijem ... što je tu smiješno? - zbunjeno je upitala Sorcha. Eveleen je bez riječi odmahnula glavom, povela je prema dvostrukim vratima i kratko pokucala. Trenutak potom, Sorcha se našla u ukusno uređenom salonu preplavljenom zeleno plavim tonovima. Sve je odisalo ženstvenošću, pokućstvo je bilo graciozno, posvuda je bilo cvijeća u vazama. Teški zastori bili su navučeni preko prozora, a sobu su rasvjetljavale svijeće. Pod njihovom rasplesanom svjetlošću Sorcha je ugledala nevjerojatno krupnu i visoku ženu. Bila je odjevena u široku lepršavu haljinu i opasana slikarskom pregačom koja je još više isticala goleme proporcije njezina tijela. Čeljust joj je bila četvrtasta, usta mala i crvena poput ružina 66


Knjigoteka

pupoljka, nos malo preširok, no njezine oči ... bile su to oči uvelike nalik očima Majke Brigette, toplog pogleda koji zrači unutarnjom mudrošću. Stajala je kraj slikarskog stalka, s tankim kistom u ruci. Ispred nje, na pozadini od plavog baršuna, stajala je naga djevojka duge plave kose, s cvijetom iza uha i svilenom maramom svezanom na boku. Glava joj je bila lagano zabačena unazad, ruke ispružene kao da poziva nekoga u zagrljaj. Sorcha se otvorenih usta zagledala u nju. Znala je da ne bi smjela zuriti - baka joj je stalno ponavljala da princeze moraju biti diskretne, no nije si mogla pomoći. Kako bi se mogla primorati svrnuti pogled s prizora poput tog? Nije mogla čak ni trepnuti, unatoč tome što je porumenjela do korijena kose. - Ovo je madam Pinchon - rekla je Eveleen pa zatvorila vrata i naslonila se na njih. - Madam, ovaj ... momak - naglasila je i kratko pročistila grlo - došao je ovamo jer je čuo da se ovdje služe vrhunske delicije. - Doista? - upitala je madam Pinchon. Glas joj je bio dubok i baršunast. Sudeći po svemu, ona je bila autorica slika kojima se Sorcha divila u hodniku. Ulje na platnu na kojem je upravo radila, prikazivalo je nimfu u tamnoplavoj sjeni stabala, kako pruža ruke prema srebrnom mjesecu. - Nevjerojatno ste nadareni - oduševljeno je rekla Sorcha, pribravši se od zgranutosti. - Ali to zacijelo i sami znate. - Svejedno, lijepo je čuti kompliment - odvratila je madam Pinchon i pružila joj ruku. Prsti su joj bili kratki, dlan širok, nokti kratko podrezani. - Takvi ljudi donose radost svijetu - prošaputala je Sorcha, više za sebe. - Da, s time bih se mogla složiti - rekla je madam Pinchon i glasno se nasmijala. - Madam ima vrlo oštar sluh - rekla je Eveleen. - Zato radije pripazi što govoriš. - I posjeduje sposobnost otkriti naše tajne - rekla je plavokosa djevojka. - No umije ih i čuvati. - Za razliku od tebe, koja očito ne znaš čuvati moje tajne - prekorila ju je madam Pinchon. - Draže mi je kad svoje žrtve uhvatim nespremne. - Žrtve? - upitala je Sorcha i oprezno se povukla korak unatrag. - Šalim se - rekla je madam Pinchon i toplo joj se osmjehnula. - Ne boj se, neću ti nauditi. Naravno da neće. Sorcha je instinktivno osjećala da joj od nje ne prijeti opasnost. No gdje li je to upala? Jer ovo pouzdano nije bilo svratiste. 67


Knjigoteka

Plavokosa djevojka nelagodno se premjestila s noge na nogu. Madam, mogu li spustiti ruke? - upitala je. - Naravno, Helen - rekla je madam Pinchon i odložila kist. - Za danas smo završile. - I odjeni se. Našem mladom klijentu je neugodno gledati te nagu. Helen se smeteno zagledala u nju. - Neugodno mu je? - začuđeno je upitala pa svrnula pogled na Sorchu. - Čudno, muškarci inače obožavaju ... - započela je pa naglo zatvorila usta i razrogačila oči. - Ah! - Ah, da - rekla je madam Pinchon i oprala ruke u posudi vode koja je stajala na stoliću s bojama kraj slikarskog stalka. - Upravo tako. Zbunjena, Sorcha je brzo provjerila je li možda zaboravila zakopčati neki gumb. A zatim je opazila kako su Helen i Eveleen pogledima izmijenile nijemu poruku. Očito su se razumjele i bez riječi. Taj način prenošenja poruka Sorchi je bio poznat iz samostana ... ali ovo pouzdano nije bio samostan. Madam Pinchon sjela je u jedan od naslonjača i pozvala Sorchu da sjedne nasuprot njoj. - Dragi momče, vjeruješ li da se sudbina može pročitati iz dlana? - upitala je. - Ne vjerujem - odvratila je Sorcha pa slegnula ramenima. - Mislim da su to obične gluposti. Ipak, moram priznati da sam znatiželjan. - Lijepo. Ako želiš, mogu ti zadovoljiti znatiželju. Ciganka sam i umijem čitati iz dlana. No moraš mi platiti. Možeš li si to priuštiti? - Naravno da mogu - ponosno je odvratila Sorcha. - Imam puno novca. Upravo sam prodao dva konja - pohvalila se. - Zapravo, konja i ponija ... Madam Pinchon naglo je podigla ruku. - Prvo, nikada nikome ne govori da imaš puno novca. Time se dovodiš u veliku opasnost. Drugo, moja usluga neće te koštati više od šilinga. Sorcha je smeteno kimnula pa izvukla iz džepa kožnu vrećicu, kratko prekopala po njoj i stavila šiling u dlan madam Pinchon. - Podsjećate me na Majku Brigette - promrmljala je. - Na Majku Brigette? - upitala je madam Pinchon i odložila šiling na uglačanu površinu niskog stolića. - Predstojnicu samostana Monnmouth? Eveleen je prasnula u smijeh pa rukom brzo pokrila usta. Helen je izgledala kao da se jedva suzdržava da i ona ne prasne u smijeh. Uzela je svijećnjak, stavila ga na stol, i izmijenila s madam Pinchon jedan dug znakoviti pogled, na što se madam slatko nasmijala. Sorcha nije imala pojma što je u svemu tome toliko duhovito. Zar je ispala glupa? Ali zašto? - Poznajete Majku Brigette? - iznervirano je upitala. 68


Knjigoteka

- Da - odvratila je madam Pinchon i naglo se uozbiljila. - Vrlo plemenita žena. Puno je propatila u životu. Ostala je bez svih svojih voljenih, uključujući i sina. Unatoč tome, dostojanstveno je prihvatila svoju sudbinu. - Jest - složila se Sorcha i naglo se opustila. Postalo je očito da se negdje, u nekom trenutku, Majka Brigette povjerila toj ženi. A budući da je rijetko kome pričala o svojoj tragičnoj sudbini, to je značilo da u nju ima veliko povjerenje. A ako joj je Majka Brigette vjerovala, to znači da joj i ona može vjerovati. I zato je s povjerenjem stavila ruku u njezinu. Madam Pinchon pažljivo ju je osmotrila, pogledala joj je i nokte i napokon joj se zagledala u dlan. - U velikoj si opasnosti - rekla je. - Istina - zapanjeno je prošaputala Sorcha. - Ipak, preživjet ćeš. Ponajviše zato jer si vrlo tvrdoglav i nepokoran. To nije bilo točno. - Nisam takav. Zapravo sam vrlo popustljiv. - Možda tako misliš o sebi, ali varaš se. Zadnjih godina u tebi se nešto promijenilo ... odbijaš pomiriti se sa sudbinom - rekla je pa naglo zašutjela i kratko se trgnula. - Što je, madam? - prošaputala je Helen. - Što ste vidjeli? Sorcha je bila toliko uplašena da ni uz najbolju volju nije mogla prozboriti ni riječ. Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina, a zatim je madam Pinchon polako podigla pogled i oštro se zagledala u Sorchu. - Smrt je došla po tebe, zar ne? Je li te neka teška bolest umalo stajala života? Ne vidim ti to u dlanu ... ali u vrhove tvojih prstiju urezao se trag ... to se dogodi samo kad netko dotakne smrt. - Nikada nisam bila teško bolesna - odlučno je odvratila. Madam Pinchon uistinu je maštovita ... otkud joj suluda pomisao da je dotakla smrt? Ipak ... Bila je živa zakopana. I bilo joj je posve svejedno. Čak i uporno, monotono rominjanje kiše doprinosilo je njezinoj ravnodušnosti. Život joj je bio jad i bijeda, prepun tuge i usamljenosti. Najčudnije od svega, nije se bojala smrti ...na izvjestan način, čak joj se i radovala. Biti će to kraj tuge, kraj neprestane boli i patnje. Smrt je došla po nju. Polako, podigla je ruku i vrhovima prstiju dotakla njezinu... Taj san. Ili je to bila vizija? Što god bilo, još uvijek ju je katkad proganjalo. 69


Knjigoteka

- Hajde, reci mi što ti se zapravo dogodilo - ustrajala je madam Pinchon. - Nešto zacijelo jest. - Ništa se nije dogodilo - odlučno je odvratila Sorcha. Nije željela govoriti o tome. Nije se željela toga čak ni sjećati. - Nemam pojma o čemu pričate. A ni vi. Blebećete gluposti - viknula je i ošinula ju pogledom. Eveleen i Helen zgranuto su se zagledale u nju. - Kako možeš reći takvo što? - prijekorno je upitala Eveleen. - Madam zna što govori. Može otkriti tvoje najskrivenije tajne ... - Ako ih otkrije, hoćeš li joj tada vjerovati? - upitala je Helen. Sorcha je nehajno slegnula ramenima i izazovno pogledala madame Pinchon. - Hajde, otkrijte moje tajne, pa ću vam vjerovati. Madame Pinchon široko se osmjehnula. - Prije svega, nisi mladić nego djevojka. - Ali... ali... - promucala je Sorcha, smeteno odmahnuvši glavom. - I to ste vidjeli u mojem dlanu? - zapanjeno je upitala. - Ne - priznala je madam Pinchon. - Loše si se prerušila. Dakle, tako. Uzalud joj muška odjeća i uzalud se trudila govoriti i ponašati poput muškarca. Madam Pinchon očito je bila vrlo oštroumna; nije ju bilo lako zavarati. - Da, djevojka sam - razočarano je rekla. - Što me je, zapravo odalo? - Vidi se da si djevojka. Po svemu ... mojim djevojkama i meni nije trebalo dugo da bismo to otkrile - rekla je madam Pinchon. - Možda i zato što dobro poznajemo muškarce. No ti imaš djevojački stas. I glas, unatoč tome što se trudiš govoriti poput muškarca. Ruke su ti previše glatke i nježne. Usto, hodaš poput djevojke ... sve u svemu, odmah smo shvatile da nisi momak - objasnila je i kratko se nasmijala. - Jedino zbog čega bi netko mogao pomisliti da si muško, tvoja je vatrena narav. - Oprostite, nisam trebala vikati na vas - hitro se ispričala Sorcha. Inače nisam takva ... dapače, vrlo sam uljudna i uvijek se trudim nikoga ne uvrijediti. - Ipak, imaš vatrenu narav - ustrajala je madam Pinchon. - To ti je zapisano u dlanu - rekla je i vrhom prsta dotakla brežuljak ispod njezina malog prsta. - Tu. - Ali, svi me poznaju kao dragu i ljubaznu - pobunila se Sorcha. Madam Pinchon uprla je prst u duboku liniju ispod njezina palca. Istina, ali kad se razljutiš, sklona si postupiti nepromišljeno. - Ne, nisam takva - rekla je Sorcha, odlučno odmahnuvši glavom. Uvijek o svemu dobro promislim. 70


Knjigoteka

- Dosad nisi bila na osobitoj kušnji - odvratila je madam Pinchon i oštro se zagledala u nju. - Upamti jedno - kani se naglosti i ne donosi odluke u ljutnji. Svatko je gospodar vlastita života. Moraš naučiti vladati sobom. Kad smo ljuti, ne možemo jasno vidjeti. I zato, uvijek prvo pričekaj da se smiriš. - Ali, čak sam i previše blaga. Svi to znaju - u nevjerici je izgovorila. Pa i moja baka! Znala je reći da sam previše poslušna i da bih trebala naučiti zauzeti se za sebe. Nikad se s nikim ne prepirem. I zato tvrdim da ste u krivu ... uopće se ne prepoznajem u tome što govorite! Madam Pinchon nije bilo do prepirke, u protivnom bi joj rekla da se upravo prepire s njom. Umjesto toga, ponovno se zagledala u njezin dlan. Pred tobom je važan zadatak ... sreća mnogih ljudi ovisit će o tebi. No, da. To je barem bilo točno. - Na putu do cilja naići ćeš na brojne izazove ... neće ti biti lako. Uzdaj se u božju pomoć i pomoć muškarca koji te iskreno ljubi. - Vidite nekog muškarca u mojem dlanu? Kako izgleda? - uzbuđeno je upitala Sorcha i znatiželjno zavirila u vlastiti dlan, kao da očekuje da će u njemu vidjeti sliku muškarca. Nažalost, sve što je vidjela bio je niz ispresijecanih linija na suhoj blijedoj koži. - Da - odvratila je madam Pinchon. - Znaš kako izgleda. Poznaješ ga. Poznaje ga? Ali, tko bi to mogao biti? Jedini muškarac kojeg je poznavala bio je Arnou. A on sigurno nije bio taj. Čak i nije djelovao kao da je zaljubljen u nju. - Udaj se za njega. Biti ćete jako sretni - rekla je madam Pinchon i polako kimnula glavom. - Jako sretni. Ali, ne može se udati za njega. Kako bi mogla? On je bio ribar, a ona princeza. - Čini se da mu puno toga zamjeraš, no ne bi trebala. Budi nježna i pažljiva prema njemu ... pretrpio je veliko zlo ... veliku nepravdu - rekla je madam Pinchon izdvojno odmahnula glavom, kao da duboko suosjeća s njim. Oh, zašto uopće sluša te gluposti? Jasno da sudbina ne može biti zapisana u dlanu. - U redu - rekla je i nestrpljivo izvukla ruku iz ruke madame Pinchon. - Kao što sam i mislila, ne znate ništa o meni i ne možete otkriti nijednu moju tajnu. Samo nagađate što će se dogoditi u budućnosti. - Ne brzaj sa zaključcima - savjetovala joj je Eveleen. - Na kraju ćeš se uvjeriti da je madam Pinchon bila u pravu. - Istina - složila se Helen. - Nepogrješiva je. - Ovoga puta je pogriješila - ustrajala je Sorcha. 71


Knjigoteka

- Vrijeme će pokazati - s osmijehom je rekla madam Pinchon. Nije djelovala ni najmanje uvrijeđeno. Helen se kratko nasmijala. - Zapravo, sigurna sam da je u tvojem dlanu vidjela i nešto što ti nije rekla. - Mogla bih se kladiti u to - složila se Eveleen. - Primjerice? - ironično je upitala Sorcha. - Bi li mi vjerovala kad bi se ispostavilo da znam tvoju najveću tajnu? upitala je madam Pinchon. - Jasno da bih - odvratila je Sorcha. - Ali to je nešto što nikada ne biste pogodili. - Znam da si visokog roda - tiho je rekla madam Pinchon. - A znam i tko si. Beaumontagneška princeza. Sorcha je naglo skočila na noge i zaprepašteno se zagledala u svoj dlan. - Ali... otkud znate? Je li moguće da sve to piše u mojem dlanu? Eveleen i Helen izmijenile su poglede. Madam Pinchon toplo se osmjehnula. - Jest, u tvojem dlanu vidjela sam da si visokog roda. Vidjela sam i da ćeš biti u velikoj opasnosti, ali i da ćeš preživjeti. I da ćeš se sretno udati. - Ali... otkud znate da sam beaumontagneška princeza. Kako je to moguće? - Ah, to uistinu nije bilo teško zaključiti - rekla je madam Pinchon i dublje se zavalila u naslonjač. - Prije dva tjedna, ovamo je došao jedan muškarac ... ružan kao vrag i od glave do pete odjeven u crno. Imao je vrsnog konja i vrećicu dupkom punu novca. Sorcha je na trenutak prestala disati. - To je čovjek koji... - Koji te je pokušao ubiti? - upitala je madame Pinchon. - Da - tiho je odvratila Sorcha, jer u međuvremenu je shvatila da ionako ne bi imalo smisla nijekati. Ovako ili onako, madam Pinchon očito sve zna ili može saznati. - Napio se i jezik mu se razvezao - nastavila je madam Pinchon. - Moje djevojke umiju potaknuti muškarca da priča. Helen je bila ta kojoj se pohvalio kako mu je netko dobro platio da pronađe i ubije beaumontagnešku princezu. Helen je kratko kimnula i nastavila priču. - Da. Pohvalio se i da je puno pametniji od drugih koji te traže po Škotskoj i da je otkrio kako postoji princ koji te želi pronaći kako bi te odveo kući. Slijedio ga je i namjeravao te je ubiti čim mu se za to ukaže prilika. 72


Knjigoteka

Zatim bi ti s vrata skinuo lančić s križićem i odnio ga onome tko je naručio tvoje ubojstvo, kao dokaz da si mrtva. Za to bi dobio dvostruko veću svotu novca od one koju je dobio kao predujam. - Ubojica me je našao - tiho je rekla Sorcha i navlažila suhe usnice. Princ nije. - Ipak, taj tip nije te ubio - rekla je Eveleen. - Nije. Dok smo se hrvali, pao je s konja i slomio vrat. - Drago mi je zbog toga - rekla je Helen. - Bio je rijetko odvratan ušljivi kučkin ... Madam Pinchon kratko je pročistila grlo. Helen je naglo zatvorila usta. - Svatko ima neku tajnu - rekla je madam Pinchon i nehajno prekrižila ruke na trbuhu. - Tako i mi. Hajde, pokušaj pogoditi tko smo. Malo ću ti pomoći ... reći ću ti samo da pouzdano nismo opatice. Sorcha se prisjetila da je iza zatvorenih vrata soba u hodniku, čula prigušene ženske glasove. A ovaj salon ... bio je uređen na način koji je laskao ljepoti žene, poput svilom obložene kutije za nakit, u kojoj dragulji još ljepše izgledaju. Pastelne boje, treperava svjetlost svijeća u zlaćanim svijećnjacima, meki jastuci, cvijeće ... sve je odisalo čulnošću i putenošću. Dakako! Kako joj to nije prije palo na um? - Vi ste ... noćne dame, zar ne? A ovo je ...javna kuća. - I to najbolja u Glenmooreu - rekla je Eveleen. - Jedina u Glenmooreu - dodala je Helen. Sorcha je jedva mogla vjerovati vlastitoj sreći. Nijedna ženska osoba koju je ikada upoznala, nije došla u priliku upoznati prostitutke, a kamoli ući u javnu kuću. Pa ni njezina baka - Sorcha je bila spremna okladiti se u to. No eto, njoj se posrećilo ući u svijet u koji inače nikada ne bi ušla. - Ne mogu vjerovati - veselo je uskliknula. - Pitala sam trgovca konjima gdje se dobro jede. Eveleen i Helen prasnule su u smijeh. Madam Pinchon široko se osmjehnula. - Naravno da nije propustio priliku našaliti se na tvoj račun. Prepredeni je on lisac ... reći će da te je krivo razumio. - Ali kako je mogao? - začudila se Sorcha. - Jasno sam rekla da tražim mjesto gdje se može nešto dobro pojesti! Eveleen i Helen rasplakale su se od smijeha. - Ne razumijem ... što je toliko smiješno? - zbunjeno je upitala Sorcha. 73


Knjigoteka

- O, joj - uzdahnula je Eveeleen i nadlanicom obrisala oči. - Doista ne razumiješ, zar ne? Sorcha je smeteno odmahnula glavom. - Jasno da ne razumije - rekla je Helen. - Dugo je živjela u samostanu. Pravo je nevinašce. - Jest - složila se madam Pinchon. Sorcha je slegnula ramenima. Željela im je postaviti stotinu pitanja. Ako itko zna nešto o onim stvarima, onda su to prostitutke. Podrazumijeva se da bi jedna princeza trebala znati sve o svemu, zar ne? Najzad, nije li joj baka stalno govorila kako bi se trebala potruditi biti najpametnijom i najobrazovanijom europskom princezom? I zato im je postavila pitanje za koje bi se moglo reći da objedinjuje cijelu temu. - Što žena treba činiti da bi zadovoljila muškarca? Ovoga puta madame Pinchon se glasno nasmijala, što se, po Sorchinu mišljenju, vjerojatno nije često događalo. - O tome bi se zaista moglo satima pričati - rekla je i svrnula pogled na Helen i Eveleen. - Odvedite je u kuhinju i dajte joj nešto za jelo. Gladna je. Netko je glasno pokucao na ulazna vrata. Madam Pinchon ustala je iz naslonjača. - Idite - rekla je djevojkama. Ja ću otvoriti. Eveleen i Helen povele su Sorchu prema vratima. - Hajdemo nešto pojesti. Usput ćemo ti reći ponešto o muškarcima. - Bogu hvala, umirem od gladi - uskliknula je Sorcha pa naglo stala i okrenula se. - Zovem se Sorcha - rekla je, jer bilo je to nešto što je madam Pinchon morala znati. Madam Pinchon polako je kimnula glavom. – Sorcha - tiho je ponovila. Pogleda uperena u njezine mudre oči, Sorcha je također polako kimnula. Znala je da će madam Pinchon upamtiti njezino ime. I ako neki od ubojica uspije izvršiti svoj pakleni naum, madam Pinchon znati će kome treba reći gdje je i kada Sorcha skončala.

74


Knjigoteka

11 Poglavlje Budući da se nitko nije odazvao na njegovo kucanje, barem ne toliko brzo koliko je on očekivao, Rainger je šakom zalupao po vratima. Po njegovu mišljenju, bila je to znatno učinkovitija metoda, upravo dokazana i u razgovoru s MacMurtreom. Kučkin sin poslao je Sorchu u javnu kuću. U kupleraj! Tamo je već više od pola sata i još nije izašla. Zaboga, što tako dugo radi tamo? Znao je da će prostitutke začas shvatiti kako imaju posla s djevojkom. Zacijelo će se odlično zabavljati na njezin račun ... Sorcha je naivna i bezazlena, od nekog poput nje lako je napraviti budalu. Na stranu i to, ali tamo bi mogla čuti i vidjeti stvari koje nijedna pristojna djevojka ne bi smjela čuti i vidjeti. Ako netko ubrzo ne otvori vrata, morat će ih razvaliti ... Vrata su se toliko naglo otvorila da je zamalo uletio u polumračno predvorje. Uspostavivši ravnotežu, zapanjeno se zagledao u najčudniju ženu koju je ikada vidio. Bila je najmanje za glavu viša od njega - a on doista nije bio nizak. I tridesetak kila teža. Vjerojatno su je zaposlili kao izbacivačicu nepoćudnih klijenata. Što bi drugo moglo biti? - Da? - upitala je, dubokim autoritativnim glasom. - Tražim ... svog mlađeg brata. Zabunom je došao ovamo i... - Mlađeg brata? - ironično je upitala žena i zgrabivši ga za ovratnik, uvukla ga u predvorje. Hm, da. Čim ju je vidio, znao je da je snažna. - Kako izgleda tvoj brat? - upitala je i treskom zalupila vrata. - Nizak je i mršav - rekao je Rainger. - Riđokos. - Što još znaš o njemu? - upitala je, oštro se zagledavši u njega. - Upravo je uspio dobro prodati dva konja i jako se time ponosi. - Ako je to sve što znaš o njemu, izletjet ćeš odavde prije nego što si ušao - zaprijetila mu je. Dovraga. Kad bi barem znao koliko joj smije reći. Nema mu druge nego improvizirati. - Nikad nije bio na ovakvom mjestu i vjerojatno je prilično zbunjen. Zakolutala je očima. - I što još? - Zajedno putujemo u Edinburgh. Vjerojatno me je spomenuo ... ja sam Arnou. - Ne, nije te spomenuo - rekla je pa otvorila vrata i ponovno ga zgrabila za ovratnik. 75


Knjigoteka

Bila je jaka, no dakako, mogao bi s njom izaći na kraj. No nikada ne bi udario ženu, pogotovo ne ženu koja se očito trudila zaštititi Sorchu. I zato je hitro podigao ruku. - Čekajte! On zapravo nije ... - s oklijevanjem je započeo. - Da? - promrsila je. - Nije muško - naglo je izgovorio. - Djevojka je, prerušena u momka. Pustila ga je, zalupila vratima i prekrižila ruke na prsima. - Zašto mi to nisi odmah rekao? - Jer nisam bio siguran je li to vama poznato. Očito jest, u protivnom me ne biste toliko kinjili. - O njoj znam štošta a o tebi ama baš ništa. Ne propjevaš li, jamčim ti da je više nećeš vidjeti. - Kako se usuđuješ? - naglo je upitao, prostrijelivši je pogledom. Luda ženo, odakle ti pomisao da si ti njezin anđeo čuvar? Ja sam taj i ja ću se pobrinuti da joj se ništa ne dogodi. Nekoliko trenutaka prošlo je u mrtvoj tišini. Najzad, žena je kratko kimnula, rekla mu da pođe za njom i bez osvrtanja uputila se u dugačak hodnik. Rainger je začuđeno zurio za njom. Što izvodi? Zar se ne boji da će joj zabiti nož u leđa? Je li toliko sigurna u sebe? Ili je sigurna da ju neće napasti? Ako jest, zašto? - Hajde - pozvala ga je, bez da se osvrnula. - Što čekaš? Požurio je za njom i malo zatim našao se u lijepo uređenom salonu. U zraku se mogao osjetiti miris parfema, no tko god da je maločas bio ovdje, izašao je. Krupna žena sjela je u naslonjač i pozvala ga da sjedne nasuprot njoj. Ostao je stajati. - Gdje je ona? - upitao je. - Ne brini, na sigurnom je. A tako će i ostati - odvratila je žena. - Hajde, sjedni. Ako me uvjeriš da si joj prijatelj, dopustit ću ti da je vidiš. U protivnom ću te naglavačke izbaciti van. - Pitaj je tko sam pa će ti reći. Dobro zna da sam joj prijatelj i da ću učiniti sve kako bih je zaštitio. - Glupost. Mlada je i naivna. Netko poput nje u svakome vidi prijatelja - suho je odvratila. - Uvjeri me da si joj prijatelj - ustrajala je. - Inače joj neću dopustiti da s tobom nastavi putovanje. Sjedni - oštro je dodala. Sjeo je. - Daj mi ruku. Ta će ga žena zaista izludjeti. Što izvodi? Pružio joj je ruku. 76


Knjigoteka

Pozorno ju je proučila sa svih strana, pogledala mu nokte i najzad se oštro zagledala u njegov dlan. Provjerava li možda jesu li mu ruke i nokti čisti? Znao je da je vidjela duboku brazgotinu na njegovim prstima - trajnu uspomenu na duBelleov štap, no ako je očekivao da će ga upitati što mu se dogodilo, prevario se. Polako je podigla duge teške trepavice i zagledala mu se u oči. - Vratio si se iz mrtvih, zar ne? Zapanjeno se zagledao u nju. Otkud zna? Ne može znati. Samo jedan čovjek zna što se one noći dogodilo, a on je daleko i nikada nikome o tome nije govorio. Nije o tome želio razgovarati čak ni s Raingerom. Nije se činilo da žena iščekuje njegov odgovor. - Ti si Sorchin princ rekla je i dalje ga gledajući u oči. Rainger se kratko trgnuo i povukao ruku. Ta žena ... ili je doista vidovita ili je upao ravno u leglo svojih i Sorchinih neprijatelja. Sudeći po dosadašnjim životnim iskustvima, potonje je bilo znatno vjerojatnije. - Nisam tvoj neprijatelj - rekla je žena, kao da mu je pročitala misli. Ja sam madam Pinchon, vlasnica ove kuće. Ne bih naudila nijednom Sorchinom prijatelju, a kamoli tebi - rekla je i široko se osmjehnula. - Ne vjeruješ mi, zar ne? Prilično si sumnjičav ... tako ti je zapisano u dlanu. No trebao bi mi vjerovati. A trebao bi vjerovati i Sorchi. - Vjerujem joj. - Očito ne dovoljno. U protivnom bi joj rekao tko si. - Postoji razlog zašto joj to ne mogu reći - odvratio je, pitajući se može li vjerovati toj čudnoj ženi. Možda, no za svaki slučaj, biti će na oprezu. Duboko je uzdahnula i zamišljeno se zagledala u njega. - Jeste li se vas dvoje uopće ikada upoznali? - Odrasli smo zajedno - odvratio je. Doduše, malo je pretjerao jer Sorcha je živjela u Beaumontagneu, a on u Richarteu. Viđali su se samo prilikom posjeta jedne obitelji drugoj, no da, poznavali su se od malih nogu. - Doista? - sumnjičavo je upitala madam Pinchon. - Kako to da te nije prepoznala? - Dugo se nismo vidjeli a u međuvremenu sam se jako promijenio. - Je li to razlog zbog kojeg nosiš povez preko oka? - upitala je, kratko se namrštivši. - Kako te Sorcha ne bi prepoznala? Sve je u redu s tvojim okom, zar ne? - Jest - priznao je. - Morao sam se prerušiti jer ne želim da me Sorcha prepozna. 77


Knjigoteka

je?

- I ona se prerušila, ali iz posve drugog razloga. Je li ti možda rekla tko

- Jest. - I nisi smatrao da bi i ti njoj trebao reći tko si? - Ne. Nisam siguran da bi u tom slučaju htjela sa mnom poći u Beaumontagne. A ne mogu si dopustiti izgubiti je ... previše toga ovisi o našem braku. Madam Pinchon svrnula je pogled k nebu. - Tipično šašavo muško razmišljanje. Što te navodi na pomisao da će se htjeti udati za muškarca koji ju je namjerno držao u zabludi? - Kad se vratimo u Beaumontagne, neće imati izbora. Htjela to ili ne, morat će se udati za mene. - Doista si glup. Tu očito nema pomoći - rekla je pa ustala i uputila se prema vratima. - Hajdemo. Sorcha je dolje, u kuhinji. - U kuhinji? - začudio se. Bilo je to posljednje mjesto na kojem bi je tražio. - Što radi tamo? - Jede s mojim curama. Mora da je sišla s uma. Do jučer je objedovala s opaticama u samostanu, a sad ... Vidjevši izraz Raingerova lica, madam Pinchon slatko se nasmijala i požurila niz stube. Pošavši za njom, Rainger je oprezno pogledavao oko sebe. Je li to zamka? Ako jest, nitko ga neće zateći nespremnog. Na lijevoj podlaktici imao je korice s nožem, a s boka mu je visjela debela palica. Vrata kuhinje nalazila su se nasuprot stuba. Iznutra se čula salva ženskog smijeha i ponad toga, veseli Sorchin glas. Rainger je naglo zastao. Zvučala je mlado i bezbrižno, kao i onog davnog dana u Beaumontagneu ... Besciljno je lutao hodnicima palače. Odrasli su se povukli u salon porazgovarati o politici, a iako mu je bilo već šesnaest godina, smatrali su ga premladim da bi ga uključili u takve razgovore. On se, pak, osjećao prestarim da bi se igrao s princezama. Umjesto da se ponašaju poput pravih mladih dama, stalno su izvodile ludorije, a kad ih je na to upozorio, proglasile su ga umišljenim glupanom. Začuvši zvonki Sorchin glas, naglo je zastao pa požurio u vrt i sakrio se iza grmlja. Sorcha je stajala na niskoj kamenoj klupi bez naslona, i glumila ponosnu i ironičnu Beatrice iz Shakespearove komedije “Puno vike ni za što”. 78


Knjigoteka

- Radije slušam kako moj pas laje na vrane, nego muškarca kako mi se zaklinje na vječnu ljubav - izgovorila je, toliko vatreno i s takvim uvjerenjem da se Rainger kratko trgnuo. Dakako, gledajući ju kako se prenemaže, njezine sestre umirale su od smijeha. No on je bio iznad toga. Stariji i pametniji. Neće se valjda spuštati na razinu tih balavica? No morao je priznati da je Sorcha, unatoč tome što se nije ponašala poput dame, pretvorila u lijepu djevojku. Grudi su joj bile lijepo zaobljene, struk tanušan. Kad god bi je pogledao, uspalio bi se. To mu se stalno događalo prilikom upoznavanja s lijepim ženama na dvoru i tada bi redovito pocrvenio. No njegov otac rekao je da je to normalno za njegove godine, kao i prištići na licu. Nažalost, Sorchina kosa bila je crvena poput mrkve. No imala je lijepo izvijene tamne obrve i duge tamne trepavice iznad očiju boje safira. I prekrasan osmijeh. Naravno, svi su je smatrali pravom krasoticom i uzoritom princezom. Toliko su je hvalili da se u njezinoj blizini uvijek osjećao manje vrijednim kao da nije dovoljno dobar za nju. Doduše, svi su tvrdili da jest, ali znao je da tako ne misle. Za razliku od njega, Sorcha je bila vrlo uredna, marljiva i uljudna. Toliko, da je šarmirala i njegova oca, što nije bilo lako i jednostavno. Njemu nije uspijevalo šarmirati nikoga. Jedina osoba kojoj je bio drag i koja ga je doista razumjela, bila je kontesa duBelle. Često bi mu se osmjehnula i pomilovala ga po ruci. Katkad i po koljenu. Naravno da mu je to podizalo samopouzdanje... i još ponešto. Prenuvši se u misli o prošlosti, smrknuto je pomislio kako njihovi životi više nikada neće biti kakvi su bili. Madam Pinchon povela ga je prema paravanu u hodniku. - Stani iza njega - naredila mu je. - I ostani tu. Šuti, slušaj i ne pokazuj se. - Zašto? - Zato jer se u ovom dvorcu sluša mene, Vaša visosti - rekla je i kratko pogledala palicu koja mu je visjela s remena. - Bogme, dobro si naoružan. - Da. A znam ju i uporabiti. - U to ni najmanje ne sumnjam - rekla je i požurila u kuhinju. - Sorcha, draga, jesi li se najela? - Jesam, hvala - veselo je odvratila Sorcha. - Kobasice su bile jako dobre. Iako ni približno toliko dobre kao Eveleenina poduka o dimljenju luleka. 79


Knjigoteka

Rainger se trgnuo kao da je netko ošamario i glasno opsovao. Srećom, uz veselu graju u kuhinji, nitko ga nije čuo. Zaboga, zar su je podučile kako će... o, ne! - Dakle, očito si saznala kako žena može zadovoljiti muškarca zaključila je madam Pinchon. - Da, saznala sam sve o tome - odvratila je Sorcha. - Mislim da ću sada biti sposobna izaći na kraj s bilo kojim muškarcem kojeg dobijem za muža. Ako bi se Raingera pitalo, zvučala je previše oduševljeno za djevicu koja je godinama izolirano živjela u samostanu. Oprezno je provirio iza paravana, no nažalost, nije mogao bog zna što vidjeti. - S muškarcem ćeš najlakše izaći na kraj uspiješ li unaprijed pogoditi što želi - savjetovala joj je madam Pinchon. - A to u pravilu nije jako teško. Imaju samo nekoliko želja. Rainger bi se mogao okladiti da je to rekla samo što je znala da će njemu time podići tlak. Pretpostavljala je da će poželjeti iskočiti iz kože od muke što joj ne može odgovoriti. I bila je u pravu. Počeo je nervozno koračati amo tamo iza paravana. Volio bi vidjeti Sorchin izraz lica. Bio je to jedini način da se uvjeri misli li ozbiljno ili se samo šali. - Dakle, misliš da se moraš udati? - upitala ju je jedna od djevojaka. - Da, o tome nema nikakve dvojbe - odvratila je Sorcha. - Moram Beaumontagneu osigurati nasljednika - dodala je i ispustila dug patetičan uzdah. Rainger se tiho poput mačke iskrao iza paravana - bila je to vještina koju je usavršio tijekom zadnjih nekoliko godina. Prikravši se vratima kuhinje, oprezno je zavirio unutra. Bila je to oveća prostorija s nekoliko uskih visokih prozora i dugim stolom za kojim je sjedila madam Pinchon i pola tuceta oskudno odjevenih djevojaka. Sorcha, srećom, nije bila napola odjevena, a sjedila je između dvije djevojke, raskošne dugokose plavuše i djevojke kose boje mahagonija. Na Raingerovo čuđenje, činilo se da se osjeća kao kod kuće. Opuštena i nasmiješena, zračila je ženstvenošću ... kako bi ikada ikoga mogla zavarati da je muško? - Princeze se udaju za prinčeve, zar ne? - upitala ju je djevojka kose boje mahagonija. - Da, Eveleen, moj budući muž morat će biti princ - odvratila je Sorcha i primila ju za ruku. - Obzirom na one koje sam upoznala, moram priznati da me to osobito ne veseli. Madam Pinchon opazila je da Rainger viri kroz vrata i pogledom ga upozorila da se makne. 80


Knjigoteka

Nije mu preostalo drugo nego ponovno se skriti iza paravana. Ipak, barem se uspio uvjeriti da u kuhinji nema nikoga od koga bi Sorchi prijetila opasnost. A pojavi li se neki sumnjivac, moći će reagirati na vrijeme. - Većina njih imala je rošavu put ili loše zube i zadah iz usta - nastavila je Sorcha. - Jedini koji bi došao u obzir bio je princ Rainger, ali on je umro. Doduše, ni njega se ne bi moglo smatrati osobitim dobitkom. Zašto ne? Što mu fali? Hm, da ... bio je sebičan, umišljen i lakomislen, no pouzdano njezina najbolja prilika za udaju. Duboko je udahnuo i naćulio uši. - Što ti se kod njega nije svidjelo? - upitala je madam Pinchon. - Ne bi trebalo loše govoriti o mrtvima - odvratila je Sorcha. - A o živima je u redu loše govoriti? Pravo rečeno, svejedno je - rekla je madam Pinchon. - Dakle, što ti se kod njega nije svidjelo? Je li i on imao loše zube? - Ne. Imao je lijepe i zdrave zube. Sve u svemu, bio je zgodan momak rekla je Sorcha i čeznutljivo uzdahnula. - S nekim takvim ipak je puno lakše leći u krevet - ustanovila je jedna od djevojaka. - I, što nije valjalo s njim? - ustrajala je madam Pinchon. Da, i mene bi to ludo zanimalo, pomislio je Rainger. - Dok smo bili djeca, bio je vrlo drag i simpatičan. Nažalost, uz sebe nije imao nekoga poput moje bake, tko bi ga naučio skromnosti i poniznosti. Malo po malo, pretvorio se u bahatu i umišljenu kreaturu. Doista, mogla bi se suzdržati od prevelike kritike na račun mrtvih. - Mislio je da je bolji i pametniji od mene jer je muško. I da se prema meni može ponašati kako god poželi, jer smo po želji naših roditelja bili zaručeni. - Dakako. Nije se morao truditi osvojiti te - rekla je Eveleen. - Upravo tako. Osjećao se kao da je upao u zamku iz koje se ne može izvući. Rekao mi je to. Za njega, vrijedila sam manje od njegova konja ili psa. Nije me nimalo cijenio. No sada te itekako cijenim. Ti si ključna figura u borbi za moju kneževinu. I potrudit ću se da to shvatiš. - Kako god bilo, nismo završili u braku ali da jesmo, bila bih bolja vladarica od njega. On nije znao lijepo postupati prema ljudima ... bio je krajnje drzak i neobazriv. No, da. I to sam u međuvremenu naučio. Sasvim lijepo postupam prema tebi. 81


Knjigoteka

- Mislio je da nitko ništa ne može učiniti bolje od njega. I da je uvijek u pravu - rekla je Sorcha i ironično se nasmijala. Uh. To mu je prilično ranilo taštinu. Rado bi joj objasnio neke stvari. - Uglavnom, cijeli teret vladavine pao bi na moja leđa, a on bi pobrao sve zasluge. Ukratko, smatrala ga je kretenom. Baš lijepo. - Ipak ... isto bih prošla i s nekim drugim. Svi oni su manje više isti ogorčeno je dodala. - Čini se da joj je gore nego nama - rekla je plavokosa djevojka. - Da - složila se madam Pinchon. - No postoji način da joj olakšamo muke ... - Reći ćete joj kako uškopiti muškarca? - veselo je upitala plavokosa djevojka. - Ne, Helen - strpljivo je odvratila madam Pinchon. - Mislim da bismo joj trebali pokloniti jednu od onih spavaćica koje jamče da će posao u krevetu biti obavljen u najkraćem mogućem vremenu. - Ali, već ste me previše zadužili - pobunila se Sorcha. Kako da ne, pomislio je Rainger. - Što god. Već odavno se nismo tako dobro zabavili. Hajde, ustani da te malo bolje pogledam ... Malo zatim, madam Pinchon obratila se plavokosoj djevojci. - Mislim da će joj najbolje odgovarati tvoja spavaćica, Helen. Donesi joj onu novu, čipkastu. Rainger je ponovno provirio iza paravana. Ako bi ga malo pomaknuo, mogao bi vidjeti što se događa u kuhinji. - Ah, ne - razočarano je uzviknula Helen. - Zašto baš tu? Ta mi je najdraža ... - Kupit ću ti istu takvu - odvratila je madam Pinchon. - U redu - uskliknula je Helen pa istrčala iz kuhinje i požurila uz stube. - Opatice su bile uvjerene da sam odlično prerušena u momka, ali očito su se prevarile. Već dva muškarca otkrila su da sam djevojka - rekla je Sorcha. - A i vi ste to začas otkrile. Eveleen se glasno nasmijala. - Zato jer dobro poznajemo građu muškog tijela. - Naravno - složila se Sorcha. - Pitam se ... bih li se mogla bolje prerušiti? Naravno, uvijek je bila praktična, pomislio je Rainger. 82


Knjigoteka

- Jasno da bi - rekla je Eveleen. - Pomoći ćemo ti. I mi se katkad uspješno prerušavamo u muškarce. - Zaista? Zašto to činite? Dovraga. Znao je da će to pitati. - Muškarci vole svakojake igrice - rekla je jedna od djevojaka. - Potrudit ću se to upamtiti. Naravno da hoće. - Hajde, primimo se posla - rekla je madam Pinchon. - S tom nesretnom bojom tvoje kose nećemo moći ništa učiniti no možda ju možemo drugačije uplesti. Hajde, raspleti pletenicu. Rainger ni u snu nije očekivao da bi Sorchu mogao vidjeti raspletene kose prije njihove prve bračne noći. A sad kad mu se ukazala prilika za takvo što, čamio je iza vraškog paravana. Malo zatim, začuli su se zadivljeni uzdasi. - Poput svile je - uskliknula je Eveleen. - Meka je, sjajna i čarobno kovrčava - rekla je madam Pinchon. - A boja je zapravo prekrasna! Rainger je hitro postavio paravan nasuprot vrata i provirio kroz jednu od rezbarija u obliku rozete. Ugledavši Sorchu, nakratko je ostao bez daha. Zlaćano brončani pramenovi slijevali su joj se niz ramena poput slapa. Poželio je uplesti prste u njih i ... ah, bila je to kosa koja uistinu pobuđuje mušku maštu. Naravno da se uspalio čim ju je vidio. Tko ne bi? Netko ga je lagano dodirnuo po ramenu. Naglo se okrenuvši, našao se oči u oči s Helen. Polako ga je odmjerila od glave do pete pa prikovala pogled na njegovo međunožje i široko se osmjehnula. - Oprostite - promrmljala je i hitro zaobišavši paravan, produžila u kuhinju. Činilo se da ne smatra nimalo čudnim što neki muškarac stoji iza paravana nasuprot kuhinjskih vrata i odatle promatra žene. No zašto bi je to uopće začudilo? Najzad, zacijelo je znala da neki muškarci imaju čudne želje i prohtjeve. Ušavši u kuhinju, naglo je zastala i zagledala se u Sorchu. - Ako se slučajno predomisliš, vrati nam se. Zaradit ćeš čitavo bogatstvo. Rainger ju je poželio zadaviti golim rukama. Sorcha se kratko nasmijala i svrnula pogled na madam Pinchon. - I što sad? Zašto ste željeli da raspletem kosu? - Jer će biti bolje ako je upletemo u dvije tanje pletenice i pričvrstimo ih visoko na tjemenu. Tako ćeš moći šešir potpuno nabiti na glavu i spustiti obod na čelo. - A lice ćemo ti uprljati čađom - rekla je Eveleen i požurila prema kaminu. - Nema žene koja bi si dopustila da ju itko vidi takvu. 83


Knjigoteka

- Da - složila se jedna od djevojaka. - Za razliku od žena, muškarci nimalo ne mare za to. Umotavši spavaćicu u smeđi papir i povezavši ga komadom špage, Helen im se požurila pridružiti. - Svaka od nas sigurno ima neku staru košulju, zar ne? Ako odjene nekoliko njih, biti će šira u ramenima. Usto, biti će joj puno toplije - rekla je i osmjehnula se djevojkama. - Hajdemo potražiti što imamo. Trebao sam se toga sjetiti, predbacio si je Rainger. Djevojke su nahrupile iz kuhinje i prošle kraj njega, kao da ga nema. Uspinjući se stubama, zdvajale su nad Sorchinom tužnom sudbinom. One, koje su prostitucijom zarađivale za život, u gradiću punom najgoreg ološa, četiri dana jahanja udaljenom od Edinburgha! Po njihovom povratku u kuhinju vratio se i veseli ugođaj. Uz puno kikotanja bacile su se na maškaranje Sorche u "pravog muškarca" - kako su rekle, a kad se Raingeru napokon ukazala prilika vidjeti što su učinile, jedva je povjerovao vlastitim očima. Sorcha je izgledala poput pravog malog mangupa. Ramena su joj bila šira, lice musavo. Šešir joj je sada bio nabijen preko ušiju i čvrsto svezan pod bradom. Bila je slika i prilika momka koji luta iz grada u grad u potrazi za boljim životom. - Sigurna sam da te sada više nitko neće prepoznati - rekla je madam Pinchon i dodala joj zrcalo. - Ni opatice te ne bi prepoznale kad bi se ovakva pojavila pred njima. Ogledavajući se u zrcalu, Sorcha se oduševljeno nasmijala. - Savršeno! Od srca vam hvala! Napokon ću moći putovati bez straha da će me netko prepoznati. Da. Rainger se u potpunosti slagao s tim. Moći će nastaviti putovanje s njom, bez opasnosti da će ju neki od ubojica zaskočiti na putu. - A čini se da postoji još netko tko će se pobrinuti da ti se putem do kuće ništa ne dogodi - rekla je madam Pinchon i pošla po Raingera. Hitro je popravio povez preko oka pa požurio prema kuhinji i zastao na dovratku. - Da, Sorcha - rekao je, čvrstim i sigurnim glasom muškarca koji zna što govori i stoji iza svake svoje izgovorene riječi. Glasom potpuno drugačijim od glasa kolebljivog Arnoua. - Ja sam taj koji će se za to pobrinuti. Oči su joj se raširile od iznenađenja. Na trenutak, Rainger je pomislio da ga je prepoznala ... nadao se tome, priželjkivao je da ga prepozna ... Ali ne. Kratko je protrljala oči i smeteno odmahnula glavom. - Ah, da rekla je i toplo mu se osmjehnuvši svrnula pogled na madam Pinchon. Vjerujem da me Arnou u slučaju potrebe može zaštititi. 84


Knjigoteka

12 Poglavlje Vjetar i kiša. I tako već tri dana. Sorcha je bila mokra i promrzla do kostiju. A sada je bila i gladna. Jutros su pojeli zadnje ostatke hrane koju su ponijeli sa sobom, a u divljini kroz koju su jahali nigdje nije bilo ni kuće, ni sela, ni ljudi... nijednog svjetla da osvijetli mrak. Samo vjetar i kiša. Vjetar i kiša. Ipak, potrudila se zadržati dobro raspoloženje. Bogu hvala, Arnou se pokazao strpljivim i ustrajnim. Stalno joj je ponavljao neka ne brine i da će sve biti u redu. No može li se vjerovati bedaku poput njega? Moguće je da čak i nije bio svjestan u kakvu se opasnost doveo kad joj se pridružio. Te večeri nisu naišli čak ni na neku napola razrušenu štalu ili brvnaru u kojoj bi prenoćili. Najzad su se sklonili u udubinu koja se jedva mogla nazvati spiljom. Dok je Arnouo palio vatru, Sorcha je očajnički pokušavala pronaći temu za razgovor. Bilo što, što će im barem nakratko odvratiti misli od gladi, hladnoće i mokre odjeće. Skinula je šešir i opipala vlažne pletenice. - Ošišat ću se u prvom selu na koje naiđemo - promrmljala je. Arnou se naglo okrenuo. - Što si rekla? - Ošišat ću se. Kosa mi samo stvara nepotrebne probleme. Kad bih se ošišala, više bih sličila momku. - I bez toga izgledaš poput momka - kratko je odvratio i počešao zamršenu bradu. Nekoliko trenutaka zamišljeno se zagledala u njega. Lice mu je bilo koščato, pogled mračan. Izgledao je opasno i da ga nije tako dobro poznavala, zacijelo bi se uplašila. - Znam ali s kratkom kosom izgledala bih još uvjerljivije i... - Nećeš se ošišati. Kojeg li zapovjedničkog tona! Nije zvučao nimalo poput ribara kojeg je poznavala. - Zar ćeš mi ti to zabraniti? - upitala je i glasno se nasmijala. No kad ju je ošinuo pogledom, smijeh joj je naglo prisjeo. - Što ti je? - tiho je upitala, smetena njegovom naglom preobrazbom. Ne, to pouzdano nije bio Arnou kakvog je poznavala. Nego netko tko je navikao zapovijedati i tko očekuje da ga se bez pogovora posluša. Spustio je pogled, slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo. - Ništa ... samo, bilo bi šteta kad bi se ošišala. Kosa ti je prekrasna, poput sunčevih zraka koje se u cik zore probijaju kroz noćne sjene. 85


Knjigoteka

- Kako poetično - promrmljala je, jer nije znala što bi drugo rekla. Nije znala ni što bi mislila ... u manje od minute vidjela je dva Arnouova lika, a nijedan se nije uklapao u predodžbu kakvu je imala o njemu. Poznaje li ga uopće? Počela je ozbiljno sumnjati u to. - Hm, nisi li rekao da mi je kosa boje mrkve? Široko se osmjehnuo. - Što imaš protiv mrkve? Mrkva je zdrava. Majka mi je to stalno govorila. Nemoj se ošišati. I ne brini, neće ti se ništa dogoditi. Prije bih umro nego takvo što dopustio. - Znam - tiho je odvratila i kratko zadrhtala. - Prilično je hladno. Ustao je. - Idem rasedlati konje - rekao je, no trenutak prije nego što će izaći iz spilje, vratio se i umotao ju u pokrivač. - Kosa je najljepši ukras žene, Sorcha. O čemu bi muškarci sanjarili kad bi žene bile kratkokose? Zar sanjari o njoj? Nikada nitko nije sanjario o njoj - u to je bila prilično sigurna. Tko bi sanjario o djevojci kose boje mrkve? Nitko. Rainger joj je jasno stavio do znanja da nije osobito privlačna, pogotovo ne s takvom bojom kose. Ipak, činilo se da se Arnou sviđa takva kakva jest. Toliko, da bi umro za nju. Zvučalo je laskavo i naravno da joj je potajice godilo. Štoviše, pomislivši na to, postalo joj je toplo oko srca. Daleko od toga da bi između njih ikada moglo išta biti. Kako bi moglo? On ni na koji način nije bio muškarac za nju. No sada, kada više nije bio prljav i zaudarao na ribu, i u trenucima kad se ne bi glupo smijao ... hm, morala je priznati da je bio vrlo zgodan ... i unatoč tome što je ostao bez oka. To mu je također davalo izvjesnu privlačnost. S maramom preko oka djelovao je poput grubijana... bilo je u tome nešto uzbudljivo. Više od svega svidjelo joj se što mu se sviđa njezina kosa. Znači li to da je ohola? Možda, ali svejedno je zbog toga bila ushićena. Sve u svemu, Arnou joj se sviđao. I vjerovala mu je. Bio je iskren i pošten, a to su, po riječima njezine bake, bile rijetke osobine u ljudi. Nije se pretvarao niti ju je ikada pokušao obmanuti. Bio je nešto poput njezina viteza - odan muškarac voljan časno joj služiti, netko tko ju nikada ne bi izdao. Kad god bi razmišljala o njemu, preplavila bi ju ugoda. Doista je bio zgodan ... visok, mišićav, širokih ramena ... Legla je i s osmijehom na licu utonula u san. Sljedećeg jutra, kad se probudila, otkrila je da je Arnou već ustao. Bio je vani i prigušenim glasom tepao konjima. 86


Knjigoteka

Provirivši ispod pokrivača, ugledala je tragove snijega na stijenama. Snijeg. Kratko je zastenjala. Zima je doista najgore godišnje doba za putovanje. Arnou je provirio u spilju. - Probudila si se? - Uh, da. Moram li ustati? - upitala je, zakolutavši očima. - Ne - s osmijehom je odvratio i pružio joj ruku. - Ako želiš, možeš ostati ovdje i umrijeti od gladi. Primila ga je za ruku i ustala. Osjetivši kako mu iz tijela isijava toplina, poželjela se stisnuti uz njega. Kako je moguće da njemu nije hladno? Ona se doslovce smrzavala. - No imaš razloga za veselje - nastavio je. - Oblaci su se povukli i nebo je blistavo čisto. Izašla je iz spilje i zagledala se u nebo. Sunce je netom izašlo i obojilo nebo čitavim nizom raskošnih zlaćanih tonova. - Čudesno - prošaputala je. Bio je to jedan od onih prozora u kojima mogu uživati jedino oni koji se u ranu zoru zateknu u planini. Nije se mogla ne upitati koju bi od tih nijansi Arnou usporedio s bojom njezine kose. Svrnuvši pogled na njega, otkrila je da ju promatra. - Svaku od tih nijansi imaš u kosi - rekao je. Je li pogodio o čemu razmišlja? Tijelom joj se ponovno razlila toplina. Naglo je porumenjela i oborila pogled. - Neki ljudi znali su govoriti da imam oči poput bakinih - rekla je, pokušavajući prikriti smetenost. - Imaš li? - upitao je, pozorno se zagledavši u nju. - Ne - rekla je pa ušla u spilju i počela slagati pokrivače. - Njezine su hladne. Ledeno hladne - naglasila je. - Kad te pogleda, slediš se. Nasmijao se. - Čini se da je prilično opasna. - I jest. Kao stvorena za plašenje male djece - rekla je, svjesna da u svakoj šali ima pola istine. - Imaš li osim nje još koga od obitelji? - upitao je pa odvezao konje i poveo ih do male livade, prekrivene svježom zelenom travom. - Dvije sestre, Clarice i Amy. Nadam se da ću ih uskoro vidjeti. - To bi te veselilo? - Da, naravno - odvratila je i duboko uzdahnula. - Amy sam zadnji put vidjela kad joj je bilo dvanaest godina. Zacijelo se pretvorila u lijepu djevojku. A Clarice je oduvijek bila lijepa ... sada je sigurno još ljepša. O, kako mi nedostaju ... 87


Knjigoteka

Shvativši da su joj se oči ispunile suzama, brzo ih je otrla nadlanicom. Sve je to od gladi. Da nije toliko gladna, ne bi se tako jadno osjećala niti bi bila toliko osjetljiva. - Čuvala sam njihova pisma kao najveće blago - nastavila je. - A onda sam ostala i bez njih ... vatra ih je progutala. Bilo je to kao da mi je netko otkinuo dio duše ... Spustio je pogled i popravio povez preko oka. Nekoliko puta kratko je šmrcnula. - Osjećam se kao da nosim težak kamen na srcu ... i neću moći disati punim plućima dok se ne uvjerim da su žive i zdrave. Šašavo, zar ne? - Ni najmanje. Očito ih jako voliš - rekao je, toplim glasom punim razumijevanja. - Čini mi se da je to više izuzetak nego pravilo ... sestre se rijetko tako dobro slažu. - Ah, nismo se uvijek u svemu slagale. Znale smo se i posvaditi. A sad ne možemo ni to - rekla je i ponovno obrisala suzne oči. Pogledao je u stranu, premjestio se s noge na nogu i naglo promijenio temu. No što bi se drugo moglo očekivati od njega? Da će biti taktičan? Što god! - Jučer, dok si spavala, pošao sam malo istražiti okolicu. Postoji jedno selo nedaleko odavde. Mogli bi tamo nabaviti malo hrane. - Divna vijest - veselo je uskliknula. - Umirem od gladi! Osmjehnuo se. - Vrlo si hrabra, Sorcha. Nikada se ni na što ne žališ. - Kakvog bi to smisla imalo? - začuđeno je upitala. - Žalila se ili ne, svejedno bih bila gladna i promrzla od hladnoće. Zadivljeno se zagledao u nju kao da je rekla nešto osobito mudro. Ponovno ju je preplavio isti škakljivi osjećaj ugode. Obuzeta nelagodom, čedno je spustila pogled. Nije rekao ni riječ a kad je potajice pogledala, opazila je da djeluje prilično zbunjeno. Ali ne kao prije, kad bi se glupo zagledao u nju ... nego poput muškarca iskreno zbunjenog nečim o čemu ne zna što bi mislio ili kako bi to protumačio. - Hajde, krenimo dok nas vrijeme još služi - rekao je i pomagao joj da se uspne u sedlo. Zaustavili su se na proplanku nedaleko sela. - Čim se spustimo, produži cestom, a ja ću otići u selo potražiti nešto za jelo. Dostići ću te čim nabavim hranu. Kratko je kimnula i podbola konja. Istog trenutka pošao je za njom. - I nemoj usput zastajkivati i razgovarati s ljudima - upozorio ju je. - Jesi li razumjela? - neobično oštro je upitao. - Drži usta zatvorena i s nikim ne 88


Knjigoteka

pokušavaj zapodjenuti razgovor, ni s ženama ni s muškarcima, čak ni s psom ako na njega naletiš. I ako vidiš da netko jaše za tobom, nemoj pretpostaviti da prema tebi ima prijateljske namjere i želi si skratiti vrijeme ugodnim razgovorom s tobom. - U redu - uvrijeđeno je odvratila. - Nisam baš takva glupača. - Nisi? - otresito je upitao i prostrijelio je pogledom. - Našao sam te kako objeduješ s prostitutkama u javnoj kući! Čini se da si se prilično brzo i lako sprijateljila s njima. - Naravno da jesam. Zašto ne bih? Nekoliko puta otvorio je i zatvorio usta, no na njezino nemalo zadovoljstvo, očito nije uspio smisliti što bi joj odgovorio. Najzad je odustao i oštro se zagledao u nju. - Nećeš s nikim pričati i čuvat ćeš se. Jesi li razumjela? - Svjesna sam da mogu naletjeti na plaćenog ubojicu. Naravno da neću učiniti ništa nerazborito. - Ono što ti smatraš razboritim, najčešće se ne poklapa s onim što ja mislim o tome - rekao je i podboo konja. - Bog, hvala. Je li joj to Arnou upravo održao prodiku o razboritosti? Baš svašta. Polako se spustila niz proplanak i nastavila jahati cestom, uživajući u suncu koje joj je grijalo leđa i vjetru koji joj je zviždao oko ušiju. Priroda je ovdje bila uistinu prekrasna, travnate površine između stijenja odupirale su se nadolazećoj zimi prkoseći joj zelenilom. Zrak je bio svjež i oštar, ptičice su lepršale oko niskog grmlja i veselo cvrkutale. Zanesena i nesvjesna protoka vremena, nastavila je polako jahati. Tko zna kada će joj se opet pružiti prilika da uživa u suncu, miru i spokoju? No kad je ugledala muškarca na konju kako prečacem oko obližnje uzvisine juri prema njoj, premrla je od straha. Trenutak potom, shvatila je da je to Arnou. - Nasmrt si me prepao - predbacila mu je, čim se zaustavio kraj nje. Moraš li jahati kao da si sišao s uma? Pomislila sam da si jedan od ubojica ... - Žurilo mi se. Usto, staza je bila odlična za jahanje. Volim brzo jahati kad mi se za to ukaže prilika. Zagledala se u bisage na njegovom konju. - Jesi li uspio nabaviti nešto za jelo? - Da. Imat ćemo pravu gozbu. - Divno! Život je uistinu lijep - rekla je i oduševljeno se nasmijala. - Tko bi rekao da te pomisao na hranu može toliko oduševiti zbunjeno je promrmljao. 89


Knjigoteka

- I ne samo to. Dan je uistinu krasan! Nakon toliko dana kiše, hladnoće i sivila, tko ne bi poželio pjevati i plesati od sreće? Nekoliko trenutaka zbunjeno ju je promatrao i najzad se široko osmjehnuo. - Hajdemo onda jesti - rekao je i upro prost u hrpu u krug postavljenih kamenih gromada na obližnjoj maloj uzvisini, s koje se pružao lijep pogled na okolicu. - Savršeno mjesto za kratak odmor, zar ne? Bude li nam se netko približavao, vidjet ćemo ga puno prije nego što stigne do nas. - Da! Doista je savršeno - složila se pa sjahala, primila konja za uzde i povela ga prema krugu od kamenih gromada. Bile su uistinu goleme, najmanje dvostruko više od nje. Većina njih stajala je uspravno, odolijevajući protoku vremena. Kako je ljudima uspjelo dovući ih dovde i postaviti ih u taj položaj? Odjednom, njezin konj je naglo stao i kratko se propeo. Bilo je to uistinu čudno. Sorcha ga je brzo umirila no unatoč tome, ukopao se na mjestu. - Morat ćemo konje vezati izvan kruga - rekao je Arnou. - Ali zašto? - zbunjeno je upitala Sorcha. - Već sam vidio građevine poput te - odvratio je, pogledom klizeći po mahovinom prekrivenim gromadama. - Smatra se da su ih podigle vile. Navodno su tu čarobnjaci i svećenici održavali magične obrede. Mislim da konji to osjećaju i zato se boje ući. Začuđeno se zagledala u njega pa slegnula ramenima. - No da, u zraku se doista osjeća čarolija ... vrijeme je danas uistinu krasno. I to je sve. - Čini se da konji tako ne misle. Arnou vjeruje u magiju? Tko bi to ikada pomislio! Činilo se da čvrsto stoji na zemlji. Ipak, umjesto da se konje potrudi uvesti u krug, svezao ih je za stijenu nedaleko kamenih gromada. Slegnula je ramenima i ušla u krug, pa zastala i oprezno se osvrnula oko sebe. No nije mogla vidjeti ni osjetiti ništa neobično. - Moja baka ne vjeruje u čarobiranje - rekla je, čim joj se Arnou pridružio, s pokrivačem i bisagama u rukama. - Tvoja baka ne zna sve - suho je odvratio. - I doista vjeruješ u vile i slične gluposti? - Predaja kaže da vrijeme ne protječe u zemlji vila i da tamo vlada vječno proljeće - rekao je i rukom okružio prostor. - Ovdje se upravo tako osjećam. Kao da sam ušao negdje gdje je vrijeme stalo i gdje mi nitko ne može nauditi. Ti ne? 90


Knjigoteka

- Hm, da - odvratila je. - Ali to je samo zato što je tu tako tiho i mirno. Ako mene pitaš, prije bih rekla da je ovo osmatračnica. - Da, naravno - nehajno je odvratio. - Kako god ti kažeš. Prvi put u nekoliko dana, Sorcha je napokon mogla skinuti šešir te svući ogrtač i prve tri košulje. Hm, da ... vrijeme je bilo nalik proljetnom. Možda su vile zbilja imale prste u tome. Popevši se na postolje u sredini kruga, pogledom je okružila okolicu. Na njezino čuđenje, odavde se moglo vidjeti kilometrima uokolo ... s jedne strane, sunce je obasjavalo udaljene planinske vrhunce, a s druge, blistava plavičasta rijeka stapala se s horizontom. Okrenuvši se prema jugoistoku, čeznutljivo se zagledala u smjeru Beaumontagnea. O, kako bi željela vidjeti baku, saznati što se sve u međuvremenu dogodilo, zašto je ubojice progone, gdje su njezine sestre ... - Hajdemo jesti - rekao je Arnou. - Ima svega ... mesna pita, pečeno pile, sir, svježe pečeni kruh ... nego, zašto stojiš na prstima? Zgranuta, naglo se pribrala i hitro se spustila s postolja. - Mislim da sam čula nešto ... - Da? - zabrinuto je upitao i pogledom okružio okolicu. - Nigdje nikoga - rekao je i široko joj se osmjehnuo. - Možda ti je vila nešto šapnula na uho. - Zbilja si šašav - odvratila je i kleknuvši na deku, začuđeno se zagledala u hranu. - Nebesa, ovo je doista raskošan objed! Nećemo moći sve to pojesti. - Ne znam za tebe, ali ja sam gladan kao vuk - odvratio je i dao joj pileći batak. - Uostalom, ništa se neće baciti. Sve što ostane, ponijet ćemo sa sobom. Zagrizavši batak, s užitkom je uzdahnula. Ubrzo, oglodala ga je do kosti. Gledajući ju, Arnou se kratko nasmijao. Smeteno se zagledala u njega. - Što je smiješno? - Izraz tvog lica. Ne trudiš se prikriti koliko uživaš. Nema muškarca koji ti ne bi platio čitavo bogatstvo, samo da vidi taj izraz. - Zadovoljit ću se i s komadom mesne štruce - rekla je, ispruživši ruku. Odrezao je hrskavi okrajak mesne štruce i dao joj ga, pa sebi također odrezao komad. Jedući, nije mogao skinuti pogled s nje. Doista ju je bio užitak gledati kako jede. - Božanstveno je - promrmljala je. - Nevjerojatno ukusno. Žena koja je to napravila je zaista prava čarobnica. - Može biti. Doduše, izgleda poput vještice. Radi se o pekarovoj ženi ... krezuba je i ružna ali dobro kuha. Srećom, pokazalo se da je neotporna na 91


Knjigoteka

laskanje. Kad sam joj rekao da već odavno nisam vidio ljepoticu poput nje ... - Nisi valjda? - zgranula se Sorcha. - Naravno da jesam. I vrijedilo je, jer dala mi je sve što je pekaru pripremila za ručak. Ovako opušten i nasmijan, nije bio nimalo nalik bedastom i smetenom Arnou. Doista je zgodan, pomislila je Sorcha, zamišljeno se zagledavši u njega. - Koliko ti je godina? - naglo je upitala pa zbunjeno slegnula ramenima. - Bilo je trenutaka kad sam pomislila da si mlađi od mene. - Na temelju čega? - Ne znam ... možda zato što se loše snalaziš u nekim situacijama. - Zapravo, vrlo sam snalažljiv - odvratio je pa stavio u usta komad kruha i sira. - Dakle, koliko ti je godina? Prožvakao je i progutao zalogaj. - Dvadeset i sedam - napokon je rekao, pogledavši je ravno u oči. Dakle, stariji je od nje. Nije to očekivala. - Imaš li koga od obitelji? upitala je i posegnula za komadićem sira. - Svi su mrtvi. Požalila je što ga je to upitala. Trebala se držati vedrijih tema. No otkud je mogla znati? A doista je željela saznati više o njemu. - Žao mi je tiho je rekla. - Tužno je kad je čovjek sam na svijetu. - Nisam sam na svijetu. Imam svoju domovinu i svoj narod - rekao je pa ustao, nadlanicom otro usta i izvukao iz bisaga četvrtastu smeđu bocu. - To je viski - rekao je. - Želiš li malo? - Da, hvala - odvratila je i uzela bocu iz njegove ruke. A budući da nisu imali čaše ili šalice, odvrnula je čep i popila nekoliko dugih gutljaja ravno iz boce. Bio je prilično jak ... oči su joj se zasuzile i grlo ju je vraški zapeklo, no vrijedilo je. Cijelim tijelom proširila joj se ugodna toplina. Spustivši bocu, vidjela je da ju Arnou zapanjeno promatra. - Nešto nije u redu? - smeteno je upitala. - Nisi se čak ni zakašljala! - Nakon što sam danima pila prljavu vodu ili loše vino, ovo je čisti užitak - rekla je pa popila još gutljaj dva i dodala mu bocu. Oprezno je pomirisao sadržaj pa popio dug gutljaj i zakašljao se. Glasno se nasmijala pa ustala, raširila ruke i počela se okretati oko sebe u ritmu melodije vjetra. Prepustila se njegovom živahnom zagrljaju i zaplesala s njim ... Ah, koliko je malo potrebno za sreću! Lijep dan, dobar 92


Knjigoteka

objed u ugodnom društvu i nekoliko gutljaja viskija. Malo zatim, bez daha se sručila na koljena kraj Arnoua. - Sorcha - pozvao ju je, tihim baršunastim glasom. Polako otvorivši oči, u njegovoj ispruženoj ruci ugledala je veliku crvenu jabuku. - Ooooh - čeznutljivo je uzdahnula pa duboko udahnula njezin opojan miris i zagrizla je. Bila je nevjerojatno ukusna ... pravo rečeno, nikad u životu nije okusila ništa toliko slatko i sočno. Barem do trenutka kad je Arnou spojio usnice s njezinima.

93


Knjigoteka

13 Poglavlje U tim toplim podnevnim satima, unutar kamenog kruga, Arnouov poljubac djelovao je prirodno kao i Sorchin ples s vjetrom. Prvih nekoliko trenutaka ostala je posve mirna, zatečena njegovom poduzetnošću. Što je tog skromnog, pokornog i često smetenog ribara navelo da učini takvo što? Ipak, pod lepršavim dodirom njegovih usana, tijelom joj se razlila se toplina. Razdvojivši usnice, otkrila je ugodu za koju dotad nije znala da postoji. Okus njegova poljupca bio je sladak poput meda. - O, kako slatko - promrmljao je i nastavio usnicama sporo kliziti preko njezinih. Sudeći po tome, i on je pomislio isto. Mirisao je na vjetar i tratinu. Svježe, divlje i nesputano. Imala je osjećaj da bi ga i zatvorenih očiju uvijek mogla prepoznati po mirisu. Kada se to dogodilo? Kada i kako joj je postao toliko blizak? Kako god bilo, činilo se posve prirodnim činiti s njim nešto što nikad dosad nije činila s nijednim muškarcem. Hrapavim žuljevitim dlanom nježno ju je pomilovao po licu. Bio je dlan muškarca naviklog na težak rad. Dakako, bio je mornar a ne đentlmen. Svejedno, i njegov dodir joj je godio. Odvojio je usnice od njezinih i poljubio oči, obrve i obraze ... pa kratko gricnuo njezinu usnu resicu i počeo joj ljubiti vrat. Zadrhtala je od užitka. Naravno, znala je da se muškarci i žene ljube u usta, ali ne i kako to točno čine. Sve što je Arnou činio, za nju je bilo otkriće. I više od toga, vrlo ugodno otkriće. Osjetivši njegov vrući dah na koži, čeznutljivo je uzdahnula i zabacila glavu unazad, u nijemoj molbi da joj nastavi ljubiti vrat. Ali nije. Istog trenutka, prestao je to činiti. Osjetivši njegov pogled na sebi, polako je otvorila oči i zagledala se u njegovo tamno oko. Zjenica mu je bila toliko velika da mu se šarenica gotovo nije vidjela. Učinilo joj se da bi kroz nju mogla zaroniti do dna njegove duše. Sporo mu se osmjehnula i ponovno tiho uzdahnula, dajući mu do znanja da joj se svidjelo to što joj je činio. - Ludice - izgovorio je, dubokim promuklim glasom. - Misliš li da mi možeš vjerovati? - Naravno da mogu - odvratila je i kratko se namrštila. - Zar ne bih trebala? 94


Knjigoteka

- Ne bi - rekao je pa legao na leđa i zatvorio oči. Čvrsto stisnutih zuba, izgledao je kao da se bori protiv neke velike boli. Kakve, Sorcha nije imala pojma, no kako su stvari stajale, stražarenje je, očito, prepustio njoj. Osvrnula se oko sebe. Zrak je bio čist i bistar kao suza, vidik odličan. Kilometrima uokolo nije bilo nikoga, ni na cesti, ni u dolini ni na okolnim brežuljcima. Na trenutak je gotovo povjerovala da su vile stvorile ovo mjesto samo za njih, i zaštitile ga svojim čarolijama, tako da ih nitko ne može vidjeti. Opustivši se, umotala je ostatak hrane u smeđi papir i spremila ju u bisage. Biti će je dovoljno za naredna dva dana. Posluži li ih vrijeme, dotad će stići u Edinburgh. Pokupivši mrvice, legla je na deku i zagledala se u Arnoua. Lice mu je sada djelovalo opušteno. Zaspao je. Dakako, prošle noći nije puno spavao. U snu, budalasti izraz njegova lica posve se izgubio. Također, unatoč povezu preko oka, nije djelovao nimalo grubo. Zapravo, na Sorchino nemalo čuđenje, u crtama njegova lica bilo je nešto otmjeno. Točnije, plemenito. Majka Brigette često je govorila da ljudi znaju biti slijepi pored zdravih očiju. Prisjetivši se toga, Sorcha je morala priznati da je i sama bila takva. Da se nije obazirala na gluposti koje je Arnou govorio i na njegov glupavi osmijeh, i prije bi vidjela da iz njega zrači plemenitost. Ni uz najbolju volju nije se mogla primorati svrnuti pogled s njega. Najradije bi ga pomilovala po licu i spustila malen poljubac na njegove usnice ... kad bi se usudila takvo što učiniti. Zašto ju je poljubio? Bilo je to pitanje na koje bi rado znala odgovor. Znala je da to nije planirao ... zapravo, jednostavno je učinio ono što je želio. Dakako, od nekoga poput njega i moglo se očekivati da će djelovati bez razmišljanja, a kasnije razmišljati o posljedicama. No, zašto je to učinio? Je li ju smatrao privlačnom? Unatoč kosi boje mrkve i pjegavom tenu? Glupost, najzad je zaključila. Takvo što je nemoguće. Nijednom normalnom muškarcu ne može se svidjeti netko poput nje. Rainger je to stalno govorio. No da ... iskreno rečeno, Arnou nije bio posve normalan. Kad bi znao da mu se svidjela, Rainger bi ga pouzdano nazvao budaletinom. Ipak, Arnou je bio dobroćudna i hrabra budala. Pridružio joj se na putu iako je bio svjestan opasnosti. Usto, zadnjih dana opazila je neke promjene u njegovu ponašanju. Na trenutke je bio vrlo priseban i oštrouman. 95


Knjigoteka

Zacijelo njezinom zaslugom. Dobro djeluje na njega. Ako je za to kratko vrijeme uspio toliko napredovati, što će tek biti do kraja njihova putovanja? Možda će se uz njezinu pomoć pretvoriti u sasvim pristojnog i vrlo poželjnog muškarca. To će mu zacijelo olakšati pronalaženje životne družice ... Na stranu i to, no zašto ju je poljubio? I hoće li opet to pokušati učiniti? Uzela je šešir, pokrila njime lice i razmišljajući o njegovu poljupcu, ubrzo utonula u san. Rainger je znao što čini. Znao je da ovdje, trenutačno, ni Sorcha ni on nisu u opasnosti. Bio je siguran u to, u protivnom si ne bi dopustio ni nakratko zaspati. Sve što je činio, činio je promišljeno. Ni na trenutak nije smetnuo s uma svoj cilj - vratiti se u Beaumontagne, vjenčati se sa Sorchom i osloboditi svoj narod jarma tiranina koji mu je preoteo vlast. Daleko od toga da je mislio kako će sve proteći savršeno glatko. No mogao se suočiti sa svakom nevoljom. Glad, hladnoća, lopovi, razbojnici i ubojice nisu ga ni najmanje plašili. Nije se bojao čak ni da će Sorcha možda odbiti udati se za njega. Mogao je izaći na kraj s bilo kojim izazovom. Imao je samo jednu slabost. I ta slabost bila je uzrok njegove najgore noćne more. - Raingere, ne bi trebao ići k njoj - rekao je Marlon, koji je imao običaj glasno govoriti ono što su svi drugi mislili. - Preopasno je. - Moram - odvratio je Rainger i pogledom okružio svoje odane prijatelje: Cezara, Hektora, Emilia, Hardouina i Marlona. - Volim je. I ona mene voli. Napisala mi je to! Zabrinuta je za mene i želi da večeras dođem k njoj. Kako bih je mogao razočarati? - upitao je, tonom po kojem je bilo savršeno jasno da to nikako ne bi mogao. Bilo mu je sedamnaest godina. Dvojica njegovih prijatelja bili su njegovi vršnjaci, trojica malo stariji od njega. Znao je da u njihovim očima djeluje jezivo romantično. Stajao je pod stablom, ispod balkona Juliennine spavaće sobe, ponosan i uspravan, s mačem u koricama. Oči su mu plamtjele od strasti, grudi mu se nadimale od gordosti. Zacijelo su mislili da je slika i prilika Don Quijota, zanesenog viteza u borbi za srce svoje dragane. Ali nije mario što njegovi prijatelji misle o njemu. Jer, znao je tko je - krunski princ od Richartea. I znao je što mu je dužnost - svrgnuti s vlasti zlikovca koji je drsko prisvojio njegovo prijestolje. Učinit će to, no prije toga dopustit će si još jednu noć uživanja u grofičinom zagrljaju. Bio je svjestan da se time dovodi u veliku opasnost. 96


Knjigoteka

Ipak, Julienne se dovodila u još veću opasnost - jer okrutni zlikovac je bio njezin muž, grof duBelle. No ako je ona bila spremna upustiti se u rizik, kako bi je mogao iznevjeriti? - Ostanite na straži - rekao je i uhvatio najnižu granu stabla uz kojeg će se popeti do balkona grofičine sobe. Cezar, Hektor, Emilio, Hardouin i Marlon, bez riječi su se zagledali u njega, mrkih izraza lica. Nisu odobravali njegov naum i nisu se to trudili prikriti. - Zašto te ne čeka na balkonu? - upitao je Cezar, njegov bratić. - Bilo bi za očekivati da će te željno čekati, zar ne? Kažem ti, to mi se nimalo ne sviđa. Iako je Cezar bio dvije godine stariji od Raingera i vrlo naočit, Julienne ga nije odabrala za ljubavnika. I zato je Rainger bio siguran da je ljubomoran na njega. - Znam da ti je krivo što nisi na mojem mjestu - odvratio je i počeo se penjati uz stablo. - Pomiri se s tim da ona želi mene, a ne tebe. - Zaboga, Raingeru, ne radi se o tome. I predobro znaš da nas duBelle traži i da neće odustati dok nas ne baci u tamnicu - oštro je izgovorio Cezar. Rainger se prestao penjati i kratko se zagledao u svoje prijatelje. Da, bila je to istina. Grof duBelle je bio svjestan da je narod na strani princa prestolonasljednika. Vojska također. Znao je i da su Rainger i njegovi prijatelji skovali urotu i zato ih se morao dočepati prije nego što ga uz pomoć vojske svrgnu s vlasti. To se trebalo dogoditi sljedećeg dana. A urotnici su dotad trebali ostati skriveni. Trebao bi razmišljati gornjom a ne donjom glavom. Možda je Cezar u pravu. Možda bi trebalo odustati. Za užitak će biti prilike i poslije ... Ipak, žudnja za Julienne bila je jača od razuma. Odlučno je odmahnuo glavom i nastavio se penjati. Trenutak potom, grana za koju se uhvatio svila se pod njegovom težinom. Uspio je stati na jednu od nižih grana, ali mora da je smiješno izgledao dok je tih nekoliko trenutaka lamatao nogama po zraku u potrazi za osloncem. No ako je očekivao da će njegovi prijatelji prasnuti u smijeh, to se nije dogodilo. Vladala je mrtva tišina, prepuna neodobravanja. I to ga je razljutilo. Misle li da su pametniji od njega? Zar ga smatraju toliko nezrelim i neozbiljnim? Razmaženim? Ili zavedenom budalom koja je spremna i sebe i njih dovesti u opasnost zbog kratkotrajnog užitka? 97


Knjigoteka

Neka misle što žele. On zna što čini. Dokazat će im to. Nastavio se penjati. Bilo mu je drago što Julienne nije vidjela kako je zamalo pao sa stabla. No Cezar je bio u pravu kad ga je upitao zašto ga ne čeka na balkonu. Zaista, trebala bi ga čekati. Popevši se do visine balkona, hitro je preskočio ogradu i zagledao se u otvorena vrata zastrta teškim zastorima. Gdje je Julienne? Ne bi li trebala požuriti baciti mu se u naručje? Svrnuo je pogled na prijatelje. Svi do jednoga, odlučno su odmahnuli glavom, nijemo mu poručujući kako još nije kasno da odustane. Ali nije to mogao učiniti. Želio im je dokazati da su u krivu. Izvukao je mač iz korica i njime oprezno razdvojio zastore. Juliene je naga ležala u postelji, njezine predivne obline bile su osvijetljene svjetlošću samo jedne svijeće koja je stajala na noćnom ormariću kraj uzglavlja. Julienne, njegova prva i jedina ljubavnica. - Mili - prošaputala je, tihim baršunastim glasom. - Dođi k meni. Ako mu je u glavi i ostala mrvica razuma, istog trenutka nestala je pod navalom žudnje. Sve što je želio bilo je uzjahati Julienne i jahati je do iznemoglosti. A onda opet i ponovno. Bio je to najbolji način da joj dokaže koliko ju obožava. Požurio je prema krevetu i strastveno je poljubio. Kratko se nasmijala i izmigoljila iz njegova naručja. - Hajde, mili, svuci se. Brzo! Želim vidjeti tvoje lijepo mlado tijelo. I tvoj krasan napeti ud. Nakratko, razum se probio na površinu njegova uma. Otkad joj se toliko žuri? Uvijek mu je govorila neka uspori, upozoravala ga da se mora suzdržati. Izluđivala ga je s time, no trudio se ugoditi joj. Što joj je sad? No kad mu se osmjehnula i vrhom jezika polizala rumene usnice, i posljednja suvisla misao nestala je iz njegove glave. Hitro se počeo svlačiti. Pištolj i mač spustio je na pod, čizme i odjeću nabacao na hrpu i ponosno stao pred groficu duBelle, pružajući joj priliku da uživa u pogledu na njegovo čvrsto mlado tijelo i velik napeti ud kojem se toliko divila. - Krasno - mazno je izgovorila i podigla ruke, pruživši i njemu priliku da uživa u pogledu na njezine velike okrugle grudi. Zakoračio je prema njoj pa u pola koraka zastao ...jer začuo je zveckanje oružja. Naglo se okrenuvši ugledao je sedam pripadnika duBelleove tjelesne straže, s isukanim mačevima u rukama. 98


Knjigoteka

Prva misao koja mu je proletjela glavom, bila je da mora zaštititi Julienne. - Samo preko mene mrtvog - povikao je i zakoračio prema oružju koje je ostavio na podu. Vidjevši to, jedan od gardista nogom je odgurnuo njegov pištolj i mač prema prozoru. Ostali su se grohotom nasmijali. Prokleti kučkini sinovi. Očito misle da su ga uhvatili nespremnog i bespomoćnog. Ako je tako, ljuto se varaju. Stavio je prste u usta i glasno zazviždao. Bio je to znak njegovim prijateljima da mu je potrebna pomoć. Začas će se uzverati uz stablo, uletjeti u sobu i... Na njegovo zaprepaštenje, odozdo su se začuli zvuci okršaja mačevima i nečiji samrtnički vrisak. Tko je poginuo? Jedan od gardista izašao je na balkon, kratko pogledao dolje i vratio se u sobu. - Ostao si bez jednog od svojih - rekao je Raingeru i kratko se nasmijao. Bez koga? Nije mogao zamisliti da ostane bez ijednog od njih. Tko je mrtav? Cezar, njegov bratić? Ili dobroćudni, velikodušni Hektor? Emilio, njegov najbolji prijatelj? Hardouin, momak koji je volio glazbu i poeziju? Ili Marlon, koji je uvijek čvrsto stajao na zemlji? Njegovi dragi prijatelji upali su u zamku. Zahvaljujući njemu. Odjednom, vrata su se naglo otvorila i grof duBelle ušao je u sobu. Dobrodošao u moj skromni dom, mladi prinče - rekao je i široko mu se osmjehnuo. Bio je plavokos, plavook, dobro građen. Usto, imao je stila u odijevanju. Žene su ga smatrale vrlo naočitim. U dobi od trideset tri godine, duBelle je bio na vrhuncu snage i moći. I nije se trudio to prikriti. Naša partija šaha je završena, Raingeru - rekao je, lupkajući po dlanu drškom kožnog biča. - Bojim se da si izgubio. Možda i jest ali neće mu dopustiti da naudi Julienne. Ne može mu to dopustiti... O, Bože. O, Bože ... netko od njegovih prijatelja je mrtav ... a možda i svi oni... zahvaljujući njegovoj gluposti. A on je kukavički stajao pred duBelleom. Ruke su mu drhtale, srce mu je luđački lupalo. Ipak, neće mu dopustiti da podigne bič na Julienne. Ako već ništa drugo, barem će se ponijeti poput džentlmena i zaštititi je vlastitim tijelom. - Stani iza mene - rekao je, kratko je pogledavši preko ramena. 99


Knjigoteka

Skočila je s kreveta i na njegovo zaprepaštenje, ironično mu se osmjehnula i požurila prema duBelleu. DuBelle ju je uhvatio i glasno se nasmijao. - Bila si u pravu kad si rekla da ga držiš za jaja. Dotrčao je k tebi čim si ga pozvala. - Julienne ... - promucao je Rainger i u nevjerici odmahnuo glavom. Je li moguće da ga je izdala? - Nije li sladak tako naivan? Siroti mali Rainger. Umislio je da je veći i moćniji od tebe - rekla je i odmjerila Raingera od glave do pete. - U svakom pogledu. Izdala ga je. Namamila ga je u klopku. I njega i njegove prijatelje. U međuvremenu, zvuci borbe su utihnuli. Ne zato što su njegovi prijatelji pobijedili. Nego zato što su izgubili. Znao je to. Upali su u klopku. Svi do jednoga. I to samo zato što je on bio previše tvrdoglav i previše uspaljen da bi poslušao prijatelje i na vrijeme se povukao. - Trebao je znati da nema alat za kurčenje - rekao je duBelle, pogleda uprta u njegovo međunožje. - Ne u usporedbi sa mnom - dodao je, milujući je po stražnjici. Mazno se promeškoljila i privila se jače uz njega. - Mili, rekla sam ti to - rekla je i pomilovala ga po ruci. - U usporedbi s tobom, malen je poput miša. Sve ljepše od ljepšeg. Isto to rekla je Raingeru za duBellea. Nije joj bilo nimalo neugodno stajati gola pred duBelleovim vojnicima. Kakve li manipulantice, pomislio je Rainger. Mamila ga je i zavodila više od dvije godine, isprva diskretno, poslije otvoreno. I uspjela je. Uvukla ga je u svoj krevet, podučila ga ljubavničkim vještinama, tepala mu, laskala... i najzad ga izdala. Sve što mu je ikada rekla, bila je laž. Nije nimalo držala do sebe. U protivnom se ne bi mogla tako odnositi prema svojem tijelu i podavati se bilo kome. - Nisam znao da si takva kurvetina - ustanovio je Rainger. - Zaista? upitala je i raskalašeno se nasmijala. - Onda si jedini koji to nije znao. Gardisti su se grohotom nasmijali. Rainger je znao da bi trebao obraniti čast i baciti se na njih. Ne samu svoju, nego i čast prijatelja koji su poginuli pokušavajući ga obraniti i čast svojeg oca i plemenitih ciljeva za koje se borio. Ali nije imao hrabrosti za to. Bilo mu je samo sedamnaest godina. Cijeli život bio je pred njim. Ima vremena ...prije ili poslije ukazat će mu se prilika za poravnanjem računa. Osvjetlat će obraz ... neće ostati na ovome. 100


Knjigoteka

Mora da je grof duBelle opazio bljesak nade u njegovim očima, jer uputio se na balkon i kratko osmotrio situaciju. - Hm, da ... tako sam i mislio. Dva tvoja prijatelja su mrtva, Raingeru. Od preostale trojice, dvojica ne izgledaju dobro a jedan je, čini se, na umoru. Rainger je naglo zakoračio prema balkonu, no gardisti su ga zaustavili, uperivši mačeve u njega. - Ne žuri u smrt, mili - rekla je Julienne pa stala ispred njega i zarila mu nokte u prsa. - Ima vremena za to ... mačke se vole poigrati miševima prije nego što im presude. Grof duBelle uhvatio ju je za zapešće. - Odvedite ga u tamnicu i lancima ga svežite uz zid - rekao je gardistima i svrnuo pogled na Raingera. - Uskoro ću vas tamo posjetiti... Vaše visočanstvo. Naravno, Rainger je shvatio što slijedi. Bio je previše vrijedan da bi ga duBelle ubio. Poslužit će se njime kao taocem kojim će njegovu vojsku držati u pokornosti. Vlastitom, glupošću Rainger je prokockao šansu za obračun s tim tiraninom. Grof duBelle suho se nasmijao i drškom biča podigao Raingerovu bradu. - Kad završim s tobom, ljubit ćeš mi čizme i moliti me za milost promrsio je, unijevši mu se u lice. - Nikada te ni za što neću moliti - odbrusio je Rainger. No prevario se

101


Knjigoteka

14 Poglavlje Sorcha se probudila obuzeta osjećajem da je satima spavala. Idući trenutak shvatila je da je sunce još uvijek visoko na nebu. Sudeći po tome, nije spavala više od nekoliko minuta. Ipak, kako je mogla zaspati? Što ako.. Pogledom je potražila Arnoua. Nije ga bilo. Uplašena, naglo se podigla u sjedeći položaj i na vlastito nemalo olakšanje ugledala ga kako stoji na kamenom postolju, zagledan u daljinu. Naravno, iskoristila je priliku da ga potajice osmotri. Kao i ona, svukao je svu suvišnu odjeću. U tankoj vunenoj košulji, glave podignute prema suncu, dugih nogu, širokih ramena i uskih kukova, izgledao je vrlo privlačno. Snažno. Očito je bio građen poput svojih predaka, ribara naviklih izvlačiti teške mreže iz mora. Bio je jak, hrabar, naočit i velikodušan. Možda ne i osobito pametan, no pouzdano znatno hrabriji i odvažniji od bilo kojeg princa kojeg je ikada upoznala. Imala je puno sreće naletjeti na nekog poput njega. Popela se na postelje do njega i primila ga za ruku. - Prekrasan vidik, zar ne? - I više od toga - odvratio je. - Veličanstven. Učini čovjeka svjesnim što znači sloboda. Ako ti se cijeli svijet svede na prostor veličine mrtvačkog sanduka, pretvoriš se u živog mrtvaca. Samo onaj tko je šakama lupao po kamenim zidovima, tko je urlao dok nije ostao bez glasa, zna istinski cijeniti slobodu. I sve ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo ... sunce, vjetar, ptičji pjev. Neobičnog li monologa, pomislila je Sorcha i oštro se zagledala u njega. - Jesi li možda bio u zatvoru? Polako se okrenuo i pogledao ju, pogledom ranjenog čovjeka koji pokušava prikriti bol. No malo zatim, toplo se osmjehnuo. - Čovjek može pobjeći iz tamnice, ma koliko zidovi bili debeli. Ali iz tamnice vlastite duše ne može se pobjeći ... osim nekim čudom - rekao je, dubokim baršunastim glasom i vrhovima prstiju nježno je pomilovao po vratu. Srce joj je jače zakucalo i leptirići su joj zaplesali u trbuhu. - Kakvim čudom? - bez daha je upitala. Umjesto odgovora, poljubio ju je. Zapravo, to i jest bio odgovor, jedan od onih koji govore više od riječi. Iz njega je saznala ponešto od onoga o čemu su joj pričale djevojke u javnoj kući i poneke nijanse koje joj nisu mogle objasniti. 102


Knjigoteka

Jezikom je otvorio njezine usnice i učio ju kako njime voditi dug senzualan tjelesni razgovor. Ulazio je s njom u dvoboj i povlačio se. A kad se potpuno opustila i počela mu uzvraćati, prešao je na nove lekcije ... poput grickanja usnice. On je bio učitelj, ona njegova poslušna učenica. Najzad, očito zadovoljan, prekinuo je poljubac i široko joj se osmjehnuvši uštipnuo ju za obraz kao umiljatog koker španijela kojeg je naučio novom triku. Što mu je? Ne može se sada povući i ostaviti je ovako uspaljenu. Trebao bi to znati! Duboko je uzdahnula i privila se uz njegovo čvrsto toplo tijelo, tražeći još. S oklijevanjem ju je zagrlio oko struka. - Ne bih smio.. Prekinula ga je. - Poljubi me još jednom. Molim te, samo još jednom. Popustio je i jače ju privio uz sebe. Svidio joj se taj osjećaj. Nakon dugih godina provedenih u samostanu, bilo je lijepo grliti se s nekim. Tjelesni dodir bila je jedna od stvari koja joj je tamo najviše nedostajala. A ovo, što je upravo dijelila s Arnouom, bilo je znatno više od pukog zagrljaja dvoje bliskih ljudi... bilo je to čarobno slatko mučenje. Stala je na prste, ponudila mu usnice i počela ga milovati po nadlaktici i ramenima. Nije to svjesno činila u namjeri da ga uspali, no bila ona toga svjesna ili ne, nešto u njemu se otkočilo, nešto što je dugo bilo zakočeno ili potisnuto, gurnuto u drugi plan. Kratko je zadrhtao i požudno je ljubeći, uhvatio je za kukove, pritisnuo je uz svoje i počeo se polako trljati o nju. Bilo je u tome nešto životinjsko ... i sramotno puteno. Prekinula je poljubac. - Arnou, mislim da ne bismo smjeli to činiti prošaputala je. - Mislim da bi trebala prestati misliti - odvratio je i ponovno spojio usnice s njezinima. Leptirići su joj zaplesali u trbuhu i svaka suvisla misao nestala je iz njezine glave. Taj škakljivi peckavi osjećaj u njezinu međunožju ... morala ga je ublažiti. Omotala je nogu oko njegove i počela se trljati o njega. Naglo je podigao glavu i zagledao se u nju. Čeljust mu je bila čvrsto stisnuta, pogled oštar i odlučan. Djelovao je okrutno i nemilosrdno, poput vuka koji se sprema baciti se na janje ... Naumio ju je uzeti. Preplavljena strahom, na trenutak je prestala disati. No njezino tijelo kao da je odbijalo poslušati upozorenja njezina uma. Unatoč strahu, i dalje je žudjelo za njim. Je li sišla s uma? Bilo je savršeno jasno da ju namjerava uzeti. Ugurat će joj se između nogu i zabit će se u nju. 103


Knjigoteka

Noćne dame u tančine su joj objasnile što će se dogoditi. Boljet će ju. Pokušat će ga odgurnuti od sebe, skupiti koljena. To je ono što bi sada trebala učiniti. Odgurnuti ga od sebe. Ohladiti se i napokon početi razmišljati glavom. Ali kako je mogla kad ju je tako požudno gledao? Nije mogla. Je li mu se voljna podati? Hoće li mu dopustiti da na taj način utaži žudnju za njom ... i njezinu žudnju za njim? Da, ponašat će se u skladu s dužnošću. Žrtvovat će se za domovinu, udati se za pogodnog muškarca, roditi mu djecu. No sada je imala priliku učiniti nešto za sebe. Sunce je sjalo, puhao je topli povjetarac. Nalazila se usred škotske pustoši, u društvu iskrenog i poštenog muškarca koji joj je se sviđao i koji je - po svemu sudeći - bio lud za njom. Učinit će to. Iskoristit će priliku. Barem jednom u životu suočit će se sa strahom i prihvatiti izazov koji joj se nudio. Najzad, Arnou je bio taj koji je iskoristio priliku. Mora da je vidio nešto u njezinim očima jer naglo ju je podigao u naručje, spustio je na meku travu i u tren oka izuo joj cipele pa svukao s nje preostale dvije košulje, hlače i gaćice. Ležala je naga pred njim, ne znajući kamo bi pogledala, kamo bi s rukama ... Vidjevši je tako smetenu, izraz njegova lica naglo se promijenio. Gotovo sa strahopoštovanjem, vrhovima prstiju dotaknuo je križić na njezinu vratu. - Lijepo - tiho je izgovorio. - Iste takve lančiće imaju i moje sestre - smeteno je odvratila. Šutke je kimnuo i polako je odmjerio od glave do pete, kao da ne može vjerovati da doista leži naga pred njim. Izgledao je poput čovjeka kojem se ostvarilo nešto o čemu je dosad mogao samo sanjati. Opazivši suzu u njegovu oku, Sorcha se podigla na lakte i pozorno se zagledala u njega. - Zaboga, što te je rastužilo? - začuđeno je upitala. - Zapravo, nisam tužan. Ganut sam ... i ushićen - promuklim glasom je izgovorio. - Nikad u životu nisam vidio ništa ljepše. Uistinu si prelijepa. Zvučalo je prilično laskavo. Sorcha je bila sigurna da pretjeruje no njegove riječi svejedno su joj godile. Uistinu je bio divan. Nevjerojatno pažljiv i romantičan. Znala je da ima plemenitu dušu. Bilo je uistinu čudno kako je mogao pogoditi njezine želje i prije nego što bi ih postala svjesna. No mogao je. Znao je što priželjkuje čuti, i rekao joj to. 104


Knjigoteka

Bio je nježni grubijan. Je li joj zato bio toliko privlačan? Zacijelo da. I zato što je taj nježni grubijan umirao od želje za njom. Vrhom prsta pomilovao ju je između dojki. Čak i taj maleni dodir bio je dovoljan da se uspali. Bradavice su joj se ukrutile, trnci spustili niz kralježnicu. A kad ju je nastavio lijeno milovati, sva njezina osjetila odjednom su se pojačala ... bila je svjesna svakog mirisa i zvuka. Topline sunčevih zraka, svježine trave. Vrijeme se zaustavilo i kao da se sve što se ikada dogodilo, stopilo u jedan jedini trenutak. Čudno ali jest. Kao da se i zemlja prestala okretati. Mora da je Arnou čarobnjak, pomislila je. Jedan od onih koji su na ovom prekrasnom vilinskom mjestu izvodili tajanstvene obrede. U svakom slučaju, osjećala se začaranom. Mazno se promeškoljila i tiho uzdahnula. Znala je da će ga to uspaliti. Oštro je udahnuo. U želji da ga potpuno izludi, podigla je ruke iznad glave. Prigušeno se nasmijao. Uh, bio je to bolan udarac njezinu samopouzdanju. Osjećala se poput zadnje glupače. - Ne, ne smijem se tebi - hitro je izgovorio i pomilovao je po licu. Nego sebi. I cijeloj ovoj situaciji. Zaboga ... kako smo tako brzo došli dovde? - Jahali smo na konjima - mrtvo hladno je odvratila pa sjela i zagledala se u njega, pitajući se što mu je. No kad joj je pogled pao na veliku izbočinu na njegovim hlačama, odgovor se nametnuo sam po sebi. Bio je uspaljen i trudio se suzdržati. Mislio je da nema prava činiti s njom to što je upravo činio. - Želiš li da ti ispustim paru? - upitala je i položila dlan na njegov napeti ud. - Što? - zapanjeno je upitao. - Zar želiš ... zaboga, gdje si naučila tako se izražavati? - U javnoj kući - odvratila je i počela ga polako milovati. - Prostitutke su mi rekle da tako mogu pomoći muškarcu da se opusti. Kad svršiš ... Muklo je zastenjao i dlanom pritisnuo njezinu ruku. - Prestani promrsio je, kroz čvrsto stisnute zube. - Nemaš pojma o tim stvarima i... - Jasno da imam - uvrijeđeno je izgovorila. - Prostitutke su mi u tančine objasnile kako zadovoljiti muškarca. Ako želiš, mogu ti i popušiti rog ... 105


Knjigoteka

- Ne - naglo je izgovorio pa kratko protrljao čelo i oštro se zagledao u nju. - Jesu li ti noćne dame rekle da i muškarac ženi može činiti nešto poput tog? Upravo kad je pomislila da je pametniji nego što izgleda, on izgovori glupost poput te. - Arnou, muškarci to ne mogu činiti ženama - rekla je, tonom strpljive učiteljice. - Mi nemamo rog koji bi mogao staviti u usta i ... - Dopusti da te iznenadim - rekao je i položio dlan na gnijezdo crvenkastih kovrča između njezinih nogu. - Tu se skriva jedan mali rog i kad muškarac zasvira u njega, žena pjeva od sreće - rekao i vrhom prsta počeo trljati kvržicu skrivenu u gnijezdu. - Mislim da me ne bi smio tako dirati - naglo je izgovorila i ovlažila odjednom suhe usnice. - Pokušaj me spriječiti - izazovno je odvratio. Dakako, bilo je ugodno ali ubrzo se pretvorilo u nešto što je znatno premašilo granicu njezina oskudna iskustva. Oslonila se na ruke, zabacila glavu i zadrhtala od užitka. Bilo je to zadivljujuće otkriće. Tijekom dugih, pustih godina provedenih u izolaciji, nije imala pojma da je njezino tijelo toliko osjetljivo na podražaje i da može reagirati neovisno o njezinoj volji ili želji. U nevjerici se zagledala u Arnoua. Izgledao je kao da izgara u istoj vatri u kojoj je ona izgarala, kao da je njezin užitak i njegov. Mogla je to razumjeti. Bila je to moć dodira. Dodirujući je, i njemu se krv uzburkala u venama. Njezino nago tijelo postalo je osjetljivo i na najmanji lahor. Bradavice su joj se ukrutile do granice boli. A tamo dolje ... ah, bilo je to doista neizdržljivo. – Arnou - zajecala je. - Nemoj ... ne mogu to izdržati - promucala je i nemoćno se sručila na leđa. Prigušeno se nasmijao. - Ne misliš to ozbiljno - rekao je i nastavio je dražiti. - Tamo, u samostanu, kad si bila sama, jesi li se ikada ... - Jesam - s oklijevanjem je priznala. Naravno da je to činila. Katkad je mislila da je jedino zahvaljujući tome ostala normalna. Ipak, to pouzdano nije bilo nešto o čemu je željela razgovarati. Nažalost, on jest. - Dakle, dirala si se. Kako si to činila? - upitao je i počeo je nježno milovati između vlažnih usmina. - Ovako? Trgnula se. - Doista, Arnou, ne bi mi trebao ... Nije se obazirao na njezinu pobunu. - Što ti ne bih trebao? - Ne bi mi trebao ... uh ... činiti to što sam činila u ... - promucala je i prestala disati jer uvukao je vrh palca u nju. - To što si činila u ...? 106


Knjigoteka

Muklo je uzdahnula. Mozak joj je otkazao poslušnost. Ni uz najbolju volju nije se mogla usredotočiti. Ne dok ju je ovako milovao ... - To što sam činila u dugim mračnim ... - U dugim mračnim ...? - U dugim mračnim noćima, u osami svoje ćelije - naglo je izgovorila i usredotočila se na disanje. Udah, izdah. Udah. Izdah. Spustio je glavu između njezinih nogu i počeo je lizati. Zajecala je od užitka. Ništa od onoga što je ikada doživjela kad se dirala, nije se moglo usporediti s ovim. Njegove vruće usnice, njegov vlažan jezik ... - Reci mi što si radila u samostanu - promrmljao je. - Ah ... dirala sam se tu gdje me ližeš. - Jesi li se trljala ili štipkala? - upitao je i počeo je nježno grickati. Zamutilo joj se pred očima. U ušima joj je tutnjalo i nije mogla doći do zraka. Zabola je prste u zemlju i izvila leđa. - Reci mi - promrmljao je, dubokim toplim glasom. - Reci mi - ponovio je i nastavio je lijeno lickati. - Osjećala sam se usamljeno. Opatice ... ah, one su se po cijele dane molile i služile Bogu. Ja nisam bila jedna od njih ... ali živjela sam kao da jesam - rekla je, trudeći se sastaviti suvislu rečenicu. Željela mu je objasniti zašto je to činila. Znala je da će shvatiti. - I zato sam u dugim mračnim noćima počela maštati o muškarcu koji bi... - Nekog princa? - Ne - odvratila je i kratko se nasmijala. - Običnog muškarca koji bi me ljubio i milovao ... govorio mi da sam lijepa ... - Lijepa si. Osmjehnula se. Bilo je divno za čuti. - Muškarca s kojim bih provela čitav svoj život - nastavila je i ponovno zajecala od užitka. - Muškarca koji bi mi činio ... ah, Arnou ... molim te ... mislim da ću ... mislim da ću.. - Svršiti? - Da... da. - U tim dubokim mračnim noćima ... kad si se dirala .... jesi li uspjela postići vrhunac? - Da. - Ovakav? - upitao je i počeo požudno sisati njezinu nabreklu kvržicu. Cijela utroba joj se uskovitlala, svaki mišić u njezinu tijelu se stegnuo. Glasno je vrisnula i kao opijena prepustila se vrhuncu. Na trenutak, pomislila je da će umrijeti od sreće. Bilo je uistinu predivno ... nije mogla ni sanjati da postoji užitak poput tog. 107


Knjigoteka

Imala je osjećaj da je sva napetost, sva tjeskoba koja se godinama gomilala u njoj, iscurila iz njezina tijela, ravno u zemlju na kojoj je ležala. Bilo je to kao da se odjednom oslobodila golemog tereta. Osjećala se lakom poput ptice, gotovo bestjelesnom. Na njezino čuđenje, Arnou ju je nastavio milovati. Tiho je uzdahnula i prepustila se njegovim vještim rukama. Ubrzo, žudnja je počela ponovno bujati u njoj. - Jesi li si ikada gurnula prst unutra? - tiho je upitao, kružeći prstom oko njezina otvora. Ah ne, nastavi li ju ovako dražiti, pouzdano će sići s uma. Bilo je to uistinu previše za nju ... safirno plavo nebo, trava boje zada, topli povjetarac koji joj miluje nago tijelo ... i naočit muškarac koji ju izluđuje milovanjem. Nikada ne bi pomislila da može biti tako raskalašena, tako nezasitna. - Arnou, molim te, nemoj. Nije ju poslušao. Znala je da neće. Ugurao je prst u nju. Bila je vlažna i nabrekla. Potpuno spremna za nastavak. Uzdrhtala i prepuna iščekivanja. Uživao je vidjeti je takvu i znati da je on zaslužan za to. Osjećala se kao da plovi po valovima, leti među zvijezdama. Nesvjesno, počela se nabadati na njegov prst... no nešto je nedostajalo ... nešto ... Duboko je uzdahnula i potpuno se umirila. Očito ne može ponovno doživjeti vrhunac. Shvativši da je na granici između razočaranja i iznemoglog prepuštanja, prestao je pomicati prst u njoj. Znao je da će ju time ponovno uspaliti. I jest, jer počela se meškoljiti ... ali uzalud. Osjećaj nelagode još se i pojačao ... bilo je to gotovo na granici boli. Frustrirana, tiho je zajecala. Nešto je nedostajalo ... nešto ... - Dakle, trebaju ti dva prsta - zaključio je. - Ne - viknula je i pokušala se odmaknuti od njega. Uhvatio ju je rukama za bokove i ponovno uronio glavu u njezino međunožje. A tada je shvatila da je sve što je dotad činio, bio samo uvod u glavni čin. Požudno je ližući, ugurao je dva prsta u nju. Jest, boljelo ju je, no istodobno, topila se od miline. U želji za žuđenim vrhuncem upustila se u besramnu, raskalašenu bitku, bitku u kojoj su nestali i posljednji ostaci razumne i suzdržane princeze, kakva je oduvijek bila i kakvom se poznavala. No Arnou joj nije ostavio izbor. Podredio ju je svojoj volji i njezino tijelo voljno je popustilo i dopustilo mu da ga vodi do konačne predaje. 108


Knjigoteka

Ovoga puta, kad je dostigla vrhunac, bilo je to da se cijeli svemir suzio u jednu točku i zatim raspršio u veličanstvenom vatrometu. Oči su joj se ispunile suzama a glasan jecaj oteo joj se iz grla. Cijelim tijelom je drhtala i činilo se da u vezi s tim ne može ništa učiniti. Jedva je uspijevala doći do zraka, a srce joj je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Najzad se potpuno umirila. Nije se mogla ni pomaknuti. Bila je toliko iscrpljena da nije mogla čak ni razmišljati. Arnou je legao kraj nje i nježno ju privivši k sebi, poljubio joj čelo, oči, obraze i usnice. - Predivna si - prošaputao je. - Sve što želim si ti. Opet je rekao točno ono što je priželjkivala čuti. No i ona je njega željela, a taj užitak nije joj pružio. Bila je sigurna da joj to ipak ne bi promaklo, ma koliko bila opijena strašću. Prebacila je nogu preko njegovog bedra i počela se trljati uz njegov napeti ud. Jače ju je privio k sebi, no to joj nije bilo dovoljno. Smetala joj je njegova odjeća. I živciralo ju je što se činilo da oklijeva udovoljiti joj. Pregrizla je sram. - Zar me ne želiš? - naglo je upitala. Duboko je uzdahnuo. - Odakle ti takva suluda pomisao? - upitao je, glasom koji je podrhtavao od žudnje. - Umirem od želje za tobom. - Ako je tako, svuci se i... - Ne - odlučno je izgovorio i oštro se zagledao u nju. - Ne! - Ali... - Netko od nas mora biti razuman i odgovoran, a to sam očito ja rekao je i promuklo se nasmijao. - Munja nebeska sastavila bi me sa zemljom, a to bih i zavrijedio. Ne smijemo se igrati s tim stvarima, Sorcha. Ne smijemo. - Ja bih baš željela da me tvoja munja sastavi sa zemljom - odvratila je i ponovno se protrljala o njegov napeti ud. - Draga djevojko, ako ne prestaneš, bojim se da će te spržiti. - Riskirat ću. Pogledao ju je kao dosadnog malog mrava koji mu se uvukao u košaru za piknik. To joj se nije nimalo svidjelo. - Ponašaš se tako samo zato što sam ja princeza a ti običan ribar. Ali postoje iznimke. Ruska carica, Katarina Velika, također je imala ljubavnike koji... Rukom joj je hitro pokrio usta. - Nećemo to napraviti prije nego ... započeo je pa naglo zatvorio usta i smeteno odmahnuo glavom. - Morat ćemo malo skrenuti s puta. Zbunjeno se zagledala u njega. O čemu, pobogu, priča? 109


Knjigoteka

- Potreban ti je kratak odmor od putovanja. Odvest ću te u selo koje će ti se zacijelo svidjeti - nastavio je. - Tamo ćeš se napokon moći dobro najesti i naspavati. Zaboga, ležala je gola u travi, u zagrljaju muškarca kojem se željela podati, a on je razmišljao kamo bi ju odveo na jelo i spavanje. - Vratimo se onome o čemu smo pričali - odlučno je izgovorila. - Izabela, engleska kraljica francuskog porijekla također je imala ljubavnike koji nisu bili plemenitog porijekla. - Skretanje s rute produžit će nam putovanje, ali doista mislim da bi se trebala malo odmoriti. Da se pobunio, razljutio ili ju na bilo koji način pokušao uvjeriti da je u krivu, upustila bi se u raspravu s njim. No nije mogla raspravljati s čovjekom koji je očito nezainteresiran za ono o čemu je željela raspravljati. Bilo je to krajnje ponižavajuće. Odgurnula ga je od sebe i mrzovoljno se počela odijevati. Osjećala se poput djeteta kojemu je netko dao kolačić, a onda mu ga grubo oduzeo. Zar više nisi zabrinut zbog plaćenih ubojica? Onaj koji me pokušao ubiti sigurno nije jedini. I zato bismo se trebali potruditi što prije stići do Edinburgha. Znaš to. Skretanjem s puta pružit ćemo im više vremena i mogućnosti da ostvare svoj pakleni plan. - Možeš na to gledati i na drugačiji način - rekao je i dodao joj košulju, kao da želi da se što prije odjene. Istodobno, gutao ju je očima. - Naspavat ćeš se i dobro najesti. Usto, siguran sam da će ti se ljudi koji tamo žive jako svidjeti. - Zašto mi se ne bi svidjeli? - Naravno, tebi se svatko sviđa - rekao je i u nevjerici odmahnuo glavom. - Ne bi smjela svakome vjerovati. - To mi je rekla i madam Pinchon. No grozno bih se osjećala kad bih sumnjala u svakoga koga upoznam - živčano je odvratila jer upravo ju je mučio još jedan grozan osjećaj. Hlače su joj se prilikom svakog pokreta trljale o nabreklo međunožje. - Ako je tako, onda bih trebala početi od tebe - pakosno je dodala. - Zašto bih ti vjerovala? Bez riječi je ustao, kratko otro hlače i zagledao se u daljinu. Uh. Nije trebala biti tako gruba prema njemu. - Oprosti, nisam te željela uvrijediti - posramljeno je promrmljala. Zagledao se u nju i smeteno slegnuo ramenima. - Naravno da mi možeš vjerovati - rekao je. - Zar mi ne vjeruješ? Laknulo je. Nije se uvrijedio, samo je bio zbunjen njezinim riječima. Očito je stekao dojam da sumnja u njegove namjere. - Znaš da ti vjerujem 110


Knjigoteka

rekla je pa hitro skočila na noge i široko mu se osmjehnula. - Više no ikome na svijetu. Možda si običan ribar, ali za mene si vitez plemenitog srca. Duboko je uzdahnuo i privukao ju u naručje. Rastopila se od miline. Trenutak potom, odlučno ju je odgurnuo od sebe. - U redu - rekao je. Ako mi vjeruješ, onda znaš da ću učiniti ono što je najbolje za tebe. I ako te želim odvesti u to selo, onda valjda znam što govorim. Dakle, idemo li? Predala se. - Naravno, Arnou. Hajdemo.

111


Knjigoteka

15 Poglavlje Je li tvoja kita neuobičajeno velika? - Zaboga, Sorcha - promrsio je, između čvrsto stisnutih usta. S testisima nabreklim poput njegovih, jahanje je bilo vrlo bolno i neugodno iskustvo. Gore od svega, Sorcha se potrudila stalno ga podsjećati na ono što se između njih dogodilo. Štoviše, činila je to s velikim užitkom. Dovraga, mora da je sišao s uma kad si je takvo što dopustio. Namjeravao ju je samo ovlaš poljubiti, tek toliko da se mrvicu intimnije zbliže. Želio je vidjeti kako će reagirati i ako bi joj se svidjelo, narednih dana nastavio bi se na taj način zbližavati s njom. Smatrao je to dobrom zamišlju, jer budu li se zbližili, biti će puno manje ogorčena kad shvati da se mora udati za njega. No nije očekivao da će joj se njegov poljubac toliko svidjeti. Manje od svega, očekivao bi da će se on rastati s pameću i upustiti se s njom u vatrenu igru koja vodi samo jednome. Nebesa, jedva mu je uspjelo suzdržati se. Njegova najveća noćna mora se ostvarila. Očito je prolupao, jer ... - Što si to upravo rekla? - zapanjeno je upitao. - Pitala sam te je li ti kita veća nego u drugih muškaraca - odvratila je, naglasivši ključnu riječ. - Eveleen rabi taj izraz i ne vidim u tome ništa lošega. Prokleo je MacMurtrea što ju je poslao u javnu kuću. I Sorchinu znatiželju. Očekivalo bi se da će djevica poput nje biti znatno suzdržanija i sramežljivija. Više od svega, živciralo ga je što je još uvijek bio uspaljen. Najradije bi ju smjesta povalio, a to je bilo ono što si nije mogao dopustiti. - Princeze ne rabe taj izraz - odvratio je, također naglasivši ključnu riječ. - Sita sam slušanja prodika o tome što princeze smiju ili ne smiju govoriti i raditi - ogorčeno je odvratila. - Zašto za nas ne vrijede ista pravila kao i za ostale ljude? Čim dođem na vlast, glasno i jasno ću svima staviti do znanja da princeze smiju muški ud nazivati kitom. I to dekretom! - U redu. Kad dođeš na vlast, čini što te volja. A dotad se suzdrži od takvih izraza. Također i od razgovora o mojoj ... - naglo je zašutio i kratko pročistio grlo. - Ako te taj izraz toliko smeta, mogu ga zvati i rogom. Ili pijevcem, ali to mi djeluje pomalo seljački. 112


Knjigoteka

Kratko se zagledao u nju. Bolje da nije, jer usne su joj bile nabrekle od njegovih poljubaca, očni kapci poluspušteni. Izgledala je nevjerojatno erotično. Čak i u muškoj odjeći. Jasno da se odmah prisjetio što su radili i poželio to ponovno raditi s njom. - Princeze ne rabe ni takve izraze za muški ud - upozorio ju je i svrnuo pogled na cestu. - Nego kakve? - nestrpljivo je upitala. - Neću ga valjda nazivati udom? Oprosti ali to zvuči presmiješno. - Princeze nikada s nikim ne govore o muškom udu. - Još jedno od glupih pravila! Kako ću onda saznati ono što me zanima u vezi s tim? - Nikako. - Ali zanima me i želim znati sve o tome. Molim te, Arnou, reci mi! U Beaumontagneu neće biti nikoga s kime bih mogla pričati o tome. Od princeze se očekuje da se ponaša poput svetice - razočarano je izjavila. Kad se udam, moj muž će sa mnom vjerojatno voditi ljubav kroz rupicu u plahti. - Neće, ne brini. - Ne možeš biti siguran u to. Zapravo, mogao je. Kratko ju je pogledao pa brzo svrnuo pogled na cestu. - Hajde, Arnou, ne budi takav - ustrajala je. - U redu, ako ti to smeta, neću ga zvati kitom, rogom ili pijevcem. No doista me zanima je li ta tvoja stvarca veća nego u drugih muškaraca. - Moja ... stvarca? - upitao je i od muke poželio glavom lupati o zid. Oprostite, Visosti, ali ipak bi mi bilo draže kad biste ga zvali kitom. - Tako sam i mislila - rekla je i nije zvučala nimalo iznenađeno. Dakle, velik je? Prije nego što smo otišli iz javne kuće, Eveleen mi je šapnula kako misli da si jako obdaren, a kad sam ju upitala što bi to trebalo značiti, rekla je ... - Da, obdaren sam - hitro je odvratio kako bi skratio raspravu prije nego što dođe u napast u praksi joj pokazati koliko je obdaren. - Kad bi svi Europljani stavili kite na stol, moja bi bila najveća. - Doista? - zadivljeno je upitala. O, Bože. Povjerovala mu je. - Šalio sam se - hitro je rekao. - Možda, ali rado bih to vidjela. Bio bi to nezaboravan prizor. Dapače, ponudila bih se za suca. Zapanjen, naglo se zaustavio i zagledao se u nju. Djelovala je krajnje ozbiljno. 113


Knjigoteka

I ona je stala i zagledala se u njega. Djelovao je ... hm, u najmanju ruku čudno. Nije imala pojma kako bi protumačila izraz njegova lica. Željela bi vidjeti taj prozor? I ponudila bi se za suca? Nije mogao vjerovati da je izgovorila takvo što. Pokušao ju je zamisliti kako hoda kraj nekog vraški dugog stola, i pogledom odmjerava kite. Jednu po jednu. Čudan škakljivi osjećaj pojavio mu se u želucu ... nejasno poznat ali nije ga mogao točno definirati. A onda mu se iz grla oteo zvuk, prvo tih i nesiguran pa sve jači i glasniji. Bio je to smijeh. Iskren i gromoglasan. Malo je nedostajalo da padne iz sedla. Nije se mogao sjetiti kad se zadnji put tako smijao. I Sorcha je prasnula u smijeh. Konji su zarzali, ptičice izletjele iz žbunja. Pribravši se, Rainger je u nevjerici odmahnuo glavom i otro suze s obraza. - Uspijem li ikada skupiti dovoljno muškaraca koji bi imali hrabrosti ogledati se u takvom nadmetanju, pozvat ću te da ocijeniš koji ima najvećeg. - Držat ću te za riječ. - Godinama se nisam ovako nasmijao. - Već sam pomislila da nemaš nimalo smisla za humor. Drago mi je što se to pokazalo netočnim. Dakle, samo se šalila. Nije ju poznavao kao osobito duhovitu. Poznaje li je uopće? - Cesta polako postaje sve šira a planine niže - rekla je, pogledom okruživši okolicu. - Uskoro ćemo doći u gušće naseljeno područje. A tada se više nećemo moći na miru posvetiti jedno drugome. Oh, ne. Ne opet. O, Bože ... zar je moguće da ga opet pokušava navesti da ju obljubi? Jest, moguće je. Naglo je izgubio volju za smijehom. - Kad si nešto utuviš u glavu, ne znaš odustati, zar ne? - upitao je i podboo konja. Krenula je za njim. Gledajući kako joj stražnjica poskakuje u sedlu, Raingeru se zamutilo pred očima. Mogao je zamisliti kako tako jaše po njemu. Prokletstvo, ne uspije li potisnuti misli poput tih, poludjet će. Mora prestati zamišljati kako ju razodijeva i nosi u krevet. I o tome što bi joj tamo sve radio. I o njezinim krasnim oblinama, skrivenim pod muškom odjećom. O njezinoj glatkoj bijeloj koži posutoj sitnim blijedim pjegama, bradavicama boje marelice, uskom struku, širokim kukovima, ognjenom grmiću koji muškarca vabi da uroni u njega i u njemu izgori do pepela. 114


Knjigoteka

Sudeći po boli u preponama, gorio je. A po njezinoj upornosti, i ona. Dakako, njezino iskreno oduševljenje otkrićem tjelesnih užitaka potaknulo ga je na još veće zalaganje. Rezultat je bio taj da su sada oboje izgarali u vatri strasti. Malo je nedostajalo da ju uzme. Jedino što ga je natjeralo na povlačenje bio je pogled na srebrni križić na njezinu vratu i prisjećanje da je njegov sjaj bio jedino svjetlo nade u najmračnijim trenucima njegova života. - Baka mi je uvijek govorila da priliku treba uhvatiti u letu. Uzdahnuo je. - Iskreno sumnjam da je pritom mislila na priprostog ribara poput mene. - Ne radi se o tome. Radi se o meni i mojim željama. I ako mi se ukazala prilika voditi ljubav s tobom, ne želim ju propustiti. Kad bi mi dopustio da ti popušim rog. - Zaboga, prestani trabunjati o tome - obrecnuo se. Trgnula se kao da ju je ošamario. Donja usnica joj se objesila, a oči naglo ispunile suzama. Osjećao se poput zadnjeg idiota. I zato joj je odlučio reći što ga zapravo muči, unatoč tome što nije imao namjeru ikada u životu bilo kojoj ženi govoriti o tome. Oprosti, nisam te želio povrijediti... ali, čim spomeneš takvo što, uspalim se i... - Dakle, uspaljen si? - oduševljeno je upitala i zagledala mu se u međunožje. - Poprilično - priznao je, pogleda uprta pred sebe. Jer da si je dopustio pogledati ju, nije bio siguran da se ne bi bacio na nju i obljubio je nasred puta. - A kad se muškarac ne može olakšati, trpi vrlo neugodnu bol. - Ali ne moraš trpjeti bol. Ako bi mi dopustio da ... Naglo je podigao ruku. - Ne. - Ali, poslije bi ti bilo puno lakše i ne bi razmišljao o tome - ustrajala je. - Ne, to mi ne bi bilo dovoljno. I dalje bih žudio za tobom. - Doista? - veselo je upitala, očito polaskana. - I dalje bi me želio? - Naravno da bih - rekao je jer pretpostavio je da će ju to razveseliti. Mogao bih s tobom voditi ljubav svakog jutra, podneva i večeri. I u bilo koje vrijeme između tog. - Ako je tako, veselim se što ćemo spavati u svratištu. Samo spavati, mila, pomislio je, no pregrizao je jezik. 115


Knjigoteka

- Trebamo iskoristiti priliku i uživati jedno u drugome - nastavila je. Očito se nije ni najmanje zamarala moralom. U protivnom joj ne bi bilo ni na kraj pameti razmišljati o vođenju ljubavi s muškarcem za kojeg nije bila udata niti se za njega namjeravala udati. Raingeru to nije najbolje sjelo. Doduše, mogao je shvatiti zašto se tako ponaša. Dakako, mislila je da je njezin zaručnik mrtav. A i da je znala da je živ, zašto bi smatrala da mu mora biti vjerna? Ni on onih davnih dana nije mario za nju, niti je smatrao da bi joj trebao biti vjeran. Ipak, njezina ravnodušnost ga je živcirala. - Ne bi li se trebala čuvati za svojeg princa? upitao je, jer nije mogao odoljeti a da ju ne podbode. - Kojeg princa? - nehajno je upitala. - Čak i ne znam za kojeg od njih ću se udati, a iskreno rečeno, i nije me briga. To sigurno neće biti brak iz ljubavi. Sumnjam da ću se s njim osobito usrećiti. - A što je s princem s kojim si bila zaručena? Zar nimalo ne patiš za njim? - upitao je, jer doista je želio znati je li joj ikada barem malo stalo do njega. - Misliš na Raingera? Zašto bih patila za njim? Nisam bila zaljubljena u njega. Kao ni on u mene. Znao je da mu njezino mišljenje o njemu neće laskati. Ipak, bio je previše znatiželjan da bi odustao. - Ali ... odrasli ste zajedno - ustrajao je. Zar ti nije bilo nimalo žao kad si saznala da je mrtav? Naglo se ukrutila i visoko podigla glavu. Izgledala je dostojanstveno, čak i nadmeno, kao da joj je ispod časti s priprostim ribarom razgovarati o nečemu za što je smatrala da ga se ni najmanje ne tiče. No ne, ipak se umilostivila i odlučila mu odgovoriti. - U to vrijeme, tuga je bila sastavni dio mojeg života - započela je, mirnim čvrstim glasom. - Kad je došlo do revolucije, baka je moje sestre i mene poslala u Englesku. Tu smo se razdvojile ... njih dvije završile su u internatu a ja kod jednog plemića, prebjega iz Beaumontagnea. Nedugo potom, saznala sam da sam ostala bez oca. Strahovala sam da ću ostati i bez bake. Srećom, to se nije dogodilo ali tada to nisam mogla znati. Svaka moja veza s Beaumontagneom bila je grubo prekinuta. Kad sam saznala da je Rainger mrtav ... naravno da mi je bilo žao. Kao djeca, bili smo dobri prijatelji. Tada mi je bio doista drag i trudila sam se zadržati ga u sjećanju kao takvog. Jer ... kako je odrastao, postajao je sve bahatiji. Osobito prema meni. U to vrijeme više mi nije bio nimalo drag. Kao ni ja njemu. Vijest o njegovoj smrti bila je samo jedna u nizu groznih vijesti s kojima sam se u to vrijeme bila primorana suočiti - izrekla je, a da nije ni trepnula. Rainger je u nevjerici odmahnuo glavom. Kako itko može biti toliko hladan? Govorila je o groznim stvarima, bez ikakva osjećaja, kao da se radilo o kušnji koju je trebalo stoički podnijeti. 116


Knjigoteka

Odjednom, podigla je ruku i nadlanicom otrla suzu iz kuta oka. I tada se prisjetio. Dakako, od malena je bila primorana ponašati se u skladu s nizom strogih pravila. Njezina baka osobno se pobrinula utuviti ih joj u glavu. Princeze ne plaču. Princeze se u svakoj situaciji ponašaju krajnje dostojanstveno. Ma koliko im bilo teško, nikada se ne žale na životne okolnosti. Princezina je dužnost pomoći slabijima od sebe i zato mora biti jaka, čvrsta i odlučna. Jedino tako može biti uzor drugima. No da, možda postoje pravila kojima se Sorcha ruga, no čini se da je neka od njih i predobro usvojila. - Zacijelo ti nije bilo lako - tiho je rekao. - I nije. Trudila sam se dostojanstveno podnijeti svaki udarac sudbine, no bilo je trenutaka kad sam poželjela ... - rekla je i odmahnula glavom. - Vrištati od muke? Kratko ga je pogledala i nelagodno se osmjehnula. - Zapravo ... da nevoljko je priznala. - Mislim da bi mi to pomoglo. No dakako, nikada si takvo što ne bih dopustila. Prije sat vremena, ležala je naga u njegovu naručju i zadnje što bi ju zabrinjavalo bilo je primjereno ponašanje. A sada se jedva usudila pokazati tugu, smatrajući da je takvo što krajnje neprimjereno. Djelovala je poput otvorene, jednostavne djevojke koja stvari uzima takve kakve jesu i kloni se suvišnog kompliciranja. No ispod te vedre i opuštene maske, krio se čvrst karakter, iskaljen u tuzi i samoći. Morao je priznati da je očaran. I to ga je plašilo jer jednom davno, zamalo je izgubio glavu zbog žene kojom je također bio očaran. No ovoga puta biti će drugačije. Potrudit će se dobro upoznati Sorchu. I saznati sve njezine tajne. Naravno, želio je voditi ljubav s njom. No bio je siguran da će je se brzo zasititi. Biti će samo jedna od žena u njegovom životu; ništa više ni manje od tog. Izuzev činjenice da će biti njegova supruga. - Zašto si takvo što ne bi mogla dopustiti? Hajde, probaj ... siguran sam da će ti goditi. - Sada? Ovdje? - začuđeno je upitala osvrnuvši se oko sebe. - Zašto ne? Nitko te neće čuti. Osim mene, a ja to pouzdano neću nikome reći. - Ne - odvratila je, odlučno odmahnuvši glavom. - Kakvog bi to smisla imalo? Više nisam tužna. - Može li tuga ikada proći ako ju ne izbaciš iz sebe? Ti si svoju tugu samo potisnula. 117


Knjigoteka

Začuđeno se zagledala u njega. - Nikada nisam tako razmišljala o tome. Potpuno si u pravu, Arnou. Jasno da jest. On je barem znao sve o boli, tuzi i očajanju. - Hajde, počni vrištati i izbaci iz sebe svu nagomilanu tugu i ljutnju. Nakon toga ćeš se puno bolje osjećati. - Hvala ti što brineš o meni, ali sasvim se dobro osjećam. Zapravo, jako dobro. Dakako, bakina škola. Opet. - Onda to učini zbog svih onih tebi dragih ljudi koji su napustili ovaj svijet. Izbaci tugu iz sebe i dopusti im da počivaju u miru. Čak i Raingeru si dužna barem toliko - rekao je, svjestan da bi se trebao sramiti što manipulira njezinim osjećajima. No želio je vjerovati da ipak nije bila toliko ravnodušna prema njemu. - U redu. Pokušat ću - rekla je pa napunila pluća zrakom, zabacila glavu i ... ništa. Slegnula je ramenima. - Ne mogu. Osjećam se preglupo. Ali, sljedeći put kad budem tužna ili ljuta, učinit ću to. Kad-tad nešto će me opet rastužiti ili razljutiti. Rainger je šutke kimnuo. I hoće, pomislio je. Prije nego što bi to očekivala. Jer, kad shvati da se mora udati za muškarca kojeg je toliko prezirala, zacijelo će joj pasti mrak na oči. No to je bilo sporedno. Kao i činjenica da ju je morao zavarati. Cilj opravdava sredstvo, a u ovom slučaju, sudbina mnogih ljudi ovisila je o njemu. Mora osloboditi svoj narod i učinit će to. Bude li ga Sorcha smatrala podlacem s prikrivenim namjerama, neka misli što hoće. Svejedno, morat će se udati za njega i to samo zato jer mu je taj brak bio nužan. Trebala mu je Beaumontagneška vojska. Morao je osvetiti svoje prijatelje i sve odane ljude koji su umrli zbog njega. I osvetiti se zlikovcu koji je njemu i njegovu narodu nanio toliko patnje. Ma koliko Sorcha bila slatka i zanosna, neće joj dopustiti da poremeti njegov plan. Ovoga puta neće dopustiti da neka žena napravi od njega budalu. - Zašto si se odjednom tako uozbiljio? - upitala je, trgnuvši ga iz mračnih misli. - Nego, znaš li da si ti prvi muškarac s kojim sam se ljubila? - Drago mi je što to čujem - odvratio je. Ne bi želio biti primoran ubiti nekog kopilana jer ju se usudio zavesti. - Bilo je to vrlo ugodan doživljaj. - Ugodan doživljaj? Lijepo. Čovjek bi pomislio da si provela prijepodne na čajanki. 118


Knjigoteka

Kratko je razmislila o tome. - U pravu si. Bilo je to znatno više od ugodnog doživljaja. Bilo je ... ah, jednostavno čarobno. Predivno! Prikrio je osmijeh. Da, to je već bio znatno točniji opis. Trenutak potom, naglo se uozbiljio. U vrijeme kad je bio sedamnaestogodišnjak, padao je na laskanje. Dakako, bio je mlad i naivan. No više nije takav. Pretvorio se u muškarca koji čvrsto stoji na zemlji. Više ga nitko ne može lako zavesti i navesti na tanak led. Doduše, Sorcha je djelovala iskreno. Neće mu biti lako suzdržati se da je ne uzme. Znao je to. Ipak, nije to mogao učiniti. Prije svega zbog njezine bake. Ne bi bilo dobro kad bi ju ozlovoljio. Drugim riječima, starica mora biti zadovoljna njegovim ponašanjem. Pretežno zadovoljna, jer još se nije rodio tko bi udovoljio njezinim visokim kriterijima. Između ostaloga, to znači da neće Sorchu razdjevičiti na goloj zemlji. Prvo će se morati s njom vjenčati u Beaumontagneškoj stolnoj crkvi. Tek nakon toga smjeti će je odvesti u postelju. A na plahtama će morati ostati dokaz da je bila djevica. Takva su bila pravila, a pravila valja poštivati. Sutra ujutro stići će u selo u kojem su živjele izbjeglice iz Beaumontagnea i Richartea. Noćit će u kući jednog od njih. Kako će se suzdržati da ju ne uzme?

119


Knjigoteka

16 Poglavlje Kad su ujahali u selo, Sorcha je shvatila da je drugačije od ostalih škotskih sela kroz koja su prošli. Kuće su bile jednako male i skromne, no krovovi na njima bili su viši i strmiji, a prozori na pročeljima veći i niže postavljeni. A zatim je - na vlastito nemalo iznenađenje - ugledala križeve postavljene iznad ulaznih vrata. Križeve poput onoga koji je nosila na lančiću. Bilo je to vrlo ugodno otkriće. Tko bi rekao da usred Škotske postoji selo uvelike nalik selima u Beaumontagneu? - Djeluje mi poznato - rekla je, postrance pogledavši Arnoua. - Kao da si već bila ovdje? - upitao je, podigavši obrvu. - Da. Kao da sam ušla u jedno od sela u Beaumontagneu. - Doista čudno - rekao je, iako nije zvučao osobito iznenađeno. Svratiste u ovom selu na glasu je po dobroj hrani i vrlo ljubaznim domaćinima. Moći ćeš se i okupati prije odlaska u Edinburgh. Pretpostavljam da te to veseli. - I želiš da tu prenoćimo samo zato da bih se okupala, najela i naspavala? - Da, naravno. - Samo zato? - ustrajala je. - Da, samo zato. - Dakako - s uzdahom je izgovorila. Zašto je tako tvrdoglav? Zašto uporno odbija voditi ljubav s njom? Noćas, dok su spavali u nekoj napola razrušenoj štali, privio ju je uz sebe i cijele noći držao je u naručju, ali nije ju ni pipnuo. Ipak, pomisao na kupanje joj se svidjela. - Bit će uistinu krasno napokon se okupati - čeznutljivo je izgovorila, jedva čekajući da legne u kadu punu tople vode. Jedino što bi moglo biti bolje od toga, bilo je ležanje u Arnouovom naručju. No neće više ustrajati na tome. Zasad. A možda bi trebala potpuno promijeniti taktiku i umjesto nagovaranja prijeći u akciju. Da, to je to. Okupat će se i odjenuti onu izazovnu spavaćicu koju je dobila na poklon. Kad ju Arnou ugleda u njoj, neće joj moći odoljeti. Skrenuli su u ulicu koja je vodila prema glavnom gradskom trgu. Kuće su ovdje bile znatno veće i ljepše, s različitim trgovinama u prizemlju. Stigavši na trg ugledala je hrpicu ljudi koji su živahno razgovarali stojeći kraj seoskog bunara. Žene su bile opasane bijelim pregačama a na 120


Knjigoteka

glavama su imale izvezene kapice. Muškarci su bili u crnim hlačama s širokim crvenim naramenicama. Jesu li to selo izbjeglica iz Beaumotagnea? Zacijelo da. Najzad, i bunar oko kojeg su stajali izgledao je poput svakog seoskog bunara u njezinoj domovini. Odnosno, bio je natkrit krovom koji je stajao na plavo obojanim stupovima i s šiljkom na vrhu. - Vidi ti to - začuđeno je uskliknula. - Što? Bunar kao i svaki drugi - rekao je Arnou, nehajno slegnuvši ramenima. - Ne, nije kao i svaki drugi - pobunila se. - Šiljak na vrhu krova tjera zlo, a plavi stupovi čuvaju vodu od uroka. Takvi bunari tradicionalno se zidaju samo u Beaumontagneu i Richarteu. - Dakle, Beaumontagne i Richarte imaju istu tradiciju? - reda radi je upitao. - Da. Dijelimo granicu i govorimo istim jezikom. Unatoč tome, odvajkada se prepiremo oko svega - rekla je i široko se osmjehnula. Pravo rečeno, međusobno nadmetanje i prepiranje, moglo bi se ubrojiti u naše najstarije narodne običaje. - Jesi li me namjerno doveo baš ovamo? - Naravno da jesam - rekao je, zbunjeno se zagledavši u nju. - Smatrao sam da bi ti dobro došlo malo odmora od putovanja. Tanjur dobre hrane, kupanje, spavanje u krevetu ... Zakolutala je očima. - Nisam te to pitala. - Nego što? Odustala je. - Nije važno - odvratila je i potjerala konja prema bunaru. Naborana starica sjedila je na klupici kraj bunara a do nje je stajao postariji seoski svećenik i kratio vrijeme razgovorom s tri krupna muškarca. Bilo je tu i pet djevojaka od kojih su tri izgledale kao sestre, te dvije žene, kojima je moglo biti oko četrdeset godina i jedna mlađa, s trbuhom do zuba. Čim su Sorcha i Arnou stali kraj bunara, razgovor je umuknuo i svi su se začuđeno zagledali u njih. Uski nosovi, visoke jagodice, zdrav ten, bistre oči. Gledajući ih, Sorcha se široko osmjehnula. Dakako, bili su to sinovi i kćeri najljepše zemlje na svijetu. - Iz Beaumontagnea ste, zar ne? - veselo je upitala, dubljim, muškim glasom. Nitko nije rekao ni riječ no pogledi su im postali oprezni. Rainger je to mogao razumjeti. Plašili su se stranaca. Čim saznaju da je i Sorcha iz Beaumontagnea, opustit će se. A i kad ne bi bilo tako, 121


Knjigoteka

svejedno bi ubrzo stekla njihovo povjerenje. U to se već imao prilike uvjeriti. - I ja sam iz Beaumontagnea - izvijestila ih je. - Pretpostavljam da ste izbjeglice? - Da, izbjeglice smo - suho je odvratila jedna od žena i oštro se zagledala u nju. - Ali nismo svi iz Beaumontagnea. Neki od nas su iz Richartea. - Ah, to je doista krasno - veselo je uskliknula Sorcha. - Na povratku sam kući, a ovdje se već osjećam kao kod kuće - dodala je, na jeziku svojeg naroda. Ganuta, žena joj se toplo osmjehnula. - Oprosti ako smo djelovali sumnjičavo. Nije lako živjeti u tuđoj zemlji. Ima Skota koji ne gledaju blagonaklono na naš boravak ovdje. Najradije bi nas otjerali odavde ... smatraju nas uljezima. Krupni muškarac probio se do nje i zagrlio ju oko ramena. - Ja sam Montaro, vlasnik svratišta. A ovo je Tulia, moja žena. Nadam se da ćete vas dvojica svratiti k nama na objed i čašu vina? Rado bismo s vama popričali o situaciji u Richarteu. - I Beaumontagneu - dodala je njegova žena. - Bojim se da od nas nećete saznati ništa što već ne znate. Ja se vraćam kući nakon deset godina života u egzilu, a moj prijatelj je rodom iz Normandije i na povratku je u svoju domovinu. - Zaista? - začudila se Tulia. - Mislila sam da je Beaumontagnežanin. Vrlo je naočit... poput svih mojih zemljaka. - A ja sam pomislio da je jedan od mojih zemljaka - rekao je Montaro. I u Richarteu ima zgodnih muškaraca - suho je dodao. - Da, nađe se po koji - odbrusila je. - Ti nažalost nisi jedan od tih sretnika. Dakako, pomislio je Rainger. Ako je ona iz Beaumontagnea, a on iz Richartea, jasno da će se vatreno prepirati oko svake sitnice. I zatim se vatreno miriti u postelji. S uspješnim ishodom, budući da su tri djevojke koje su se prigušeno smijuckale slušajući njihovu prepirku, očito bile njihove kćeri. Široko se osmjehnuvši, Sorcha je odlučila prekinuti njihovu raspravu. - Dopustite da vam predstavim Arnoa, mog prijatelja i suputnika - veselo je izgovorila. - Namjeravali smo prenoćiti u vašem svratištu i sutra prijepodne nastaviti putovanje. Želim se što je prije moguće vratiti kući. - Razumljivo - rekao je Montaro. - Koliko mi je poznato, situacija je tamo prilično dobra. Nažalost, ne i u Richarteu. I neće biti, sve dok je duBelle na vlasti. 122


Knjigoteka

Na spomen duBelleovog imena, starica koja je sjedila na klupi, pljunula je na zemlju, a skupinom se proširilo nezadovoljno mrmljanje. - Žao mi je zbog toga - suosjećajno je rekla Sorcha, zaboravivši da bi trebala govoriti dubljim, muškim glasom. - Čini se da vam se prilika za povratak u Richarte neće tako brzo ukazati. - Možda bismo i mi trebali poći u Beaumontagne - rekla je Tulia, pogledavši svojeg supruga. - Mogli bismo živjeti kod mojih roditelja barem dok ... - Ne - prekinuo ju je suprug. - Vratit ćemo se na moj posjed u Richarteu čim princ Rainger preuzme vlast. Sorcha se začuđeno zagledala u njega. - Princ Rainger? Ali... on je mrtav. Montaro je odmahnuo glavom. - Čini se da nije. Priča se da je pobjegao iz tamnice i da pokušava okupiti vojsku s kojom će svrgnuti duBellea odvratio je. Sorchine oči na trenutak su veselo bljesnule. - Zaista? - upitala je, pa kratko pogledala Raingera i odlučno odmahnula glavom. - Nemoguće. Godfrey mi je rekao da je duBelle ubio Raingera ubrzo nakon što je ga je zarobio - rekla je, svrnuvši pogled na Montaroa. - Ne znam tko je taj čovjek, no ljudi katkad i nehotice šire neprovjerene informacije. Zapravo, Rainger je godinama bio zatočen. Bogu hvala, najzad je uspio pobjeći. - Kada? - Prije tri godine - rekla je Tulia. - I u novinama je pisalo o tome. Otada živimo u nadi... Naglo je zašutjela a oči su joj se ispunile suzama. Svećenik joj je brzo prišao i prošaputao joj nekoliko utješnih riječi, a najstarija kći kratko ju je zagrlila i ponudila joj rupčić. - Nada je jedino što nam preostaje - rekao je Montaro pa pljesnuo dlanom o dlan. - Pustimo to. Pretpostavljam da želite dvije sobe? - Ne - rekao je Rainger. - Jednu. Svi su se začuđeno zagledali u njega. - Jednu? - upitala je Sorcha, visoko podigavši obrve. - Nisi li rekao da nemaš namjeru ... - U velikoj si opasnosti - rekao je, čvrsto je primivši za ruku. - Znaš to. Ne bih si nikada oprostio ako bi ti se nešto dogodilo, dok ja mirno spavam u drugoj sobi. Polaskana, naglo je porumenjela i spustila trepavice. Dakako, takvo što nije moglo promaći oku starog i iskusnog seoskog svećenika. - Jeste li oženjeni? - upitao je, probivši se do nje. 123


Knjigoteka

- Oženjeni? - zgranuo se Montaro. - Oče Terrance, znam da ne vidite dobro ali ovo su dva muškarca. - Nisu, magarče - rekla je Tulia. - Ovo je žena prerušena u muškarca dodala je, uprijevši prst u Sorchu. - Žena? - u nevjerici je upitao i polako odmjerio Sorchu od glave do pete. - Doista! - iznenađeno je uskliknuo. - Tko bi to pomislio? - Ja sam to odmah primijetila - rekla je Tulia. - Ma nemoj! Praviš se važna i to je sve - odbrusio je. - Znam da ti je krivo što sam pametnija od tebe, ali pomiri se s tim. Jedna od njihovih kćeri stala je do Raingera i široko mu se osmjehnula. - Ne obraćajte pozornost na njih - rekla je. - Nema toga u čemu bi se njih dvoje složili. - Dakle, jeste li oženjeni? - upitao je Montaro, svrnuvši pogled na Raingera. - Jer ako niste, ne možete spavati u istoj sobi. - Tako je - složila se njegova žena. U nečem se ipak slažu, pomislio je Rainger. - Mlada damo, iskreno se nadam da poštujete pravila naše svete crkve - rekao je svećenik, oštro se zagledavši u Sorchu. - Da, naravno - odvratila je i nelagodno se promeškoljila. - Onda vam je poznato koliko držimo do morala. Za razliku od Škota i Engleza koji se uistinu sramotno ponašaju - rekla je Tulia. - I zato, ako niste oženjeni, moj muž i ja vam ne možemo dopustiti da u našem svratištu spavate u istoj sobi. - Ali moramo spavati u istoj sobi - istaknuo je Rainger i pogledom okružio skupinu koja se u međuvremenu povećala na više od dvadeset ljudi. - Ona je u velikoj opasnosti - dramatično je dodao, pogledavši Sorchu. - Postoje ljudi koji bi je htjeli ubiti. - Zaboga, Arnou - zgranula se Sorcha. - Prestani dramatizirati. - Neću te ostaviti samu - tvrdoglavo je odvratio. - Vas dvoje očito ste ... hm, vrlo bliski - rekao je svećenik. - Ako nam kažete da ste oženjeni, vjerovat ćemo vam na riječ. U tom slučaju možete spavati u istoj sobi. U protivnom, nažalost, ne. Rainger se upitno zagledao u Sorchu. Ludo ga je zanimalo hoće li moći lagati svećeniku. - Mi... da, naravno - s oklijevanjem je započela pa duboko uzdahnula i odustala. Očito je shvatila da ne može lagati. - Želim reći... da, vrlo smo bliski. Štoviše, odani smo jedno drugome. Možda bi se to moglo smatrati ... na neki način, moglo bi se reći ... Arnou je odlučio skratiti stvar. - Nismo u braku. 124


Knjigoteka

- Ako je tako, imamo problem - rekao je svećenik. - Oče, postoji li negdje u blizini mjesto gdje bismo Sorcha i ja mogli u miru popričati? - upitao je Rainger i sjahao s konja. - Pođite u crkvu - odvratio je svećenik. - Tamo vam nitko neće smetati. Rainger je kratko kimnuo pa pomogao Sorchi da sjaše. Bez ikakva otpora, skliznula je u njegove ruke. Na trenutak, zadržao ju je uz sebe i duboko joj se zagledao u oči. Ponovno je porumenjela i oborila pogled. - Sjeti se da ti je madam Pinchon naglasila da se moraš čuvati. Jednom si za dlaku izbjegla smrt, no i dalje si u opasnosti - tiho je započeo, uhvativši je za bradu. - Ljudi koju su spremni nekoga ubiti za novac, nisu budale, mila. Pametni su i lukavi. Ne valja ih podcijeniti. Možda se neki od njih upravo skriva među ovim ljudima. Osvrnula se oko sebe i odlučno odmahnula glavom. - Ne, među ovim ljudima sigurno nema nikoga tko bi prema meni imao zle namjere. Ponovno ju je uhvatio za bradu i zagledao joj se u oči. - Već dan dva osjećam neku prijetnju u zraku - nastavio je. - As vremenom sam naučio vjerovati svojim instinktima. Hajdemo - rekao je i primivši je za ruku poveo je prema crkvi. Ugledavši crkvu, Sorcha je sjetno uzdahnula. Bila je to slikovita mala građevina podignuta kraj groblja, poput seoskih crkvi u Beaumontagneu. I Richarteu. Vidjevši je, Raingeru se srce stegnulo od ganuća a kad je sa Sorchom stupio u nju, morao se boriti protiv iznenadnog poriva da se sruči na koljena. Miris svijeća, drveni oltar prekrivenim bijelim, zlatovezom urešenim platnom, kip Bogorodice, srebrni križ ... Kao mladić, posjetio je mnoga sela u Richarteu i vidio mnogo crkvi poput te. Bila je to jedna od prinčevskih dužnosti koju je stoički izvršavao, i ništa više od tog. Nijedna od seoskih crkvi u koju je tada ušao, nije ga se osobito dojmila niti je bio svjestan njihove vrijednosti i ljepote. No sada ... bilo je to kao da se vratio kući. Pravo rečeno, nije mogao shvatiti što ga je spopalo. U tamnici, počeo je dvojiti u Božju milost. Isprva, svim srcem molio se za osvetu. Zatim za bijeg i napokon za smrt. Tek kad je prokleo Boga, uspio je pobjeći iz tamnice. I zato je potpuno izgubio vjeru u Njega. Za razliku od njegove, Sorchina vjera očito je bila čvrsta, jer kleknula je pred oltar, sklopila ruke i pogleda uprta u križ, isti onakav kakav je nosila na lančiću, počela pomicati usne u bezglasnoj molitvi. 125


Knjigoteka

Prisjetivši se da ona i njezine sestre nose iste lančiće s križićem, Raingera je naglo preplavilo grizodušje. Znao je da Clarice i Amy čeznu za njom, kao i ona za njima. Znao je i da bi joj trebao reći da ih je sreo i dati pisma koja su joj napisale. Obećao im je da će to učiniti, no nije. I dalje su bila skrivena među njegovim stvarima u bisagama. No grizodušje zbog neizvršenog obećanja bilo je nevažno. Neće dopustiti da išta poremeti njegov plan. Odjednom, shvatio je da u mislima izgovara molitvu. Ne uobičajenim riječima, no barem je bila iskrena. Molim te, Bože, podari mi Sorchu. Nemoj dopustiti da je netko ubije. Jer kad bi se to dogodilo, njegovi planovi bi propali. I zato što bi mu se život bez nje pretvorio u pustaru. Sunce bi izblijedjelo, nestalo bi mjeseca i zvijezda, plima i oseka. Do kraja života hodao bi u sjeni ne poznajući topline ni radosti. Glupih li osjećaja, pomislio je. Otkud mu to? Očito je zadnjih dana premalo jeo i spavao. Iscrpljen je i to je sve. Sorcha je graciozno ustala i osmjehnula mu se. - Krasna crkva, zar ne? - Da. Odlično mjesto za vjenčanje. - O kakvom vjenčanju trabunjaš? - zbunjeno je upitala. Nije razumjela. Ne još. Nije imala pojma o njegovim namjerama, a prođe li sve kako treba, i neće dokučiti što joj se sprema prije nego što joj bude prekasno za povlačenje. - Moramo se vjenčati - odvratio je. - Nema nam druge. Neću te ostaviti samu u sobi. - Ne mogu se udati za tebe. To nije nužno. - Jest ako ne postoji drugi način da nam dopuste noćiti u istoj sobi strpljivo je ustrajao. - Usto, vjenčanje ionako neće biti valjano. Ne pripadamo istoj crkvi. Dakako, lagao je, ali što je drugo mogao? Ona ionako ne zna i ne može znati da su sljedbenici iste vjere, a jednoga dana kad sazna, također će joj biti prekasno za povlačenje. - Dragi moj šašavi Arnou - rekla je i nježno mu se osmjehnula. - Čak i ako ne pripadamo istoj crkvi, to ne bi bilo presudno za valjanost našeg braka. Vidiš... Beamontagne je, kao i Richarte, mala država smještena visoko u planinama. Jest, katolici smo i još u petnaestom stoljeću imali smo svojeg kardinala. Ali živimo prilično izolirano, a u svakoj takvoj zajednici nužno je malo prilagoditi pravila. Silom prilika, događalo se da se katolici vjenčavaju sa sljedbenicama drvenih religija ili pripadnicima drugih vjeroispovijesti. U skladu s tim, otac Terrance, u osobitim 126


Knjigoteka

okolnostima može vjenčati par bez obzira što oboje nisu iste vjere, i taj brak smatrao bi se valjanim. - U kakvim osobitim okolnostima? - upitao je, iako je znao odgovor. No zanimalo ga je što će mu reći. - Čini se da su svi stekli dojam kako nas dvoje već koristimo bračne povlastice. Očito smatraju da u protivnom ne bi inzistirao da spavamo u istoj sobi - rekla je i duboko uzdahnula. - Nažalost, u krivu su. Zasad, pomislio je. - U nas se to naziva preskakanjem plota - nastavila je. - Kad se sazna da su cura i dečko preskočili plot, moraju se vjenčati, bez obzira jesu li ili nisu iste vjere. Morao se svojski potruditi da se ne nasmije. Već odavno nije čuo taj izraz. - Biti će najbolje da produžimo do nekog drugog sela - rekla je, no po razočaranom tonu njezina glasa bilo je savršeno jasno da bi najradije ostala ovdje, među svojim zemljacima. Malo je pričekao s odgovorom, kako ne bi ispalo da ju pretjerano žarko nagovara da ostanu. - U blizini nema nijednog sela - najzad je rekao. - U tom slučaju, spavat ćemo u nekoj štali ili pod vedrim nebom, kao i dosad. - Ljudi koji te žele ubiti čekaju te u zasjedi tamo gdje znaju da ćeš proći... na cesti za Edinburgh. Madam Pinchon upozorila te na to, zar ne? Šutke je kimnula i uprla pogled u pod. - A sudeći po količini novca koju je onaj zlikovac imao uz sebe, grof duBelle potrudio se dati im prilično dobar motiv da te ubiju. Naglo je podigla pogled. - Otkud znaš za duBellea? - oštro je upitala. - Montaro ga je spomenuo - odvratio je Rainger. Dovraga, morat će biti oprezniji. Istina, Sorcha mu je vjerovala ali nije bila glupa. I ako mu je cilj nagovoriti ju da se uda za njega, ne smije ničim pobuditi njezine sumnje. - Kako god bilo, neću te ostaviti samu u sobi - ponovio je. - A ako se zbog toga trebamo vjenčati, ne vidim zašto to ne bismo učinili. Ne brini, ne očekujem od tebe više nego što si mi spremna pružiti. Znam svoje mjesto u tvojem životu - rekao je, a da nije trepnuo. Nekad davno, ne bi mogao ni zamisliti da je sposoban usred crkve izgovoriti laž. No to se promijenilo. Sorcha je bila ključna figura u njegovoj partiji šaha protiv duBellea. Nije si mogao dopustiti izgubiti je. - Svejedno se ne bih mogla udati za tebe. 127


Knjigoteka

- Nisi li maločas tvrdila da se u osobitim okolnostima mogu vjenčati i pripadnici različitih vjeroispovijesti? - Da, ali to ne vrijedi za vladare i njihove potomke, nego samo za pučane. - I dalje ne vidim u čemu je problem. Nećemo nikome reći da smo se vjenčali. - Nije to tako jednostavno kako ti se čini. Ako se oženimo, ne smijemo provesti noć u istom krevetu. Razumiješ li o čemu ti govorim? Drugim riječima, morala bih ostati djevica. Naravno da je razumio i više nego što bi ikada pomislila. - Zbog princa Raingera? - upitao je. - Sad kad si saznala da je živ, želiš se sačuvati za njega? - Nije sigurno da je živ. Možda se radi o pukom naklapanju. - A možda i ne. - Možda - dopustila je, no nije se činilo da vjeruje u to. - Ako jest, bi li se radije udala za njega nego za nekoga drugoga? - To bi vjerojatno bilo manje zlo. Kratko se trgnuo. Sam je to tražio. Mogao je i ne pitati. - Kako god bilo, ne radi se o tome da se želim čuvati za njega ili bilo kojeg drugog princa. Nego o tome da nakon udaje za tebe ne bih smjela konzumirati naš brak. - Zašto ne? - upitao je, glumeći začuđenost. Duboko je uzdahnula i bespomoćno slegnula ramenima. - Zato jer se naš brak može poništiti samo ako nije konzumiran. Ne bih mogla baki zatajiti da sam se vjenčala ... i ne bih se mogla kardinalu i biskupu zakleti da nisam konzumirala naš brak, ako jesam. Druga je stvar ako nismo vjenčani. Nitko me ne bi pitao jesam li spavala s nekim, a ja doista želim spavati s tobom ... - I doista bi to učinila bez obzira na sve? - začuđeno je upitao jer odjednom je shvatio da je bio u krivu. Mislio je da je poput svake mlade neiskusne djevojke sluđena inicijacijom u svijet tjelesnih užitaka. Ali ne, nije se radilo o tome. Sorcha je znala što hoće i što neće. Znala je da želi voditi ljubav s njim i da neće dopustiti da ju niz glupih pravila spriječi u tome. Pritom joj nije bilo nimalo važno što je muškarac koji joj se svidio, siromašan priprosti ribar. Sviđao joj se takav kakav jest. I to ga je ganulo. Štoviše, postalo mu je neobično toplo oko srca. Točnije, opasno toplo. - Naravno da bih - odvratila je. - Neovisno o tome tko si i što si? - ustrajao je. 128


Knjigoteka

- Da. Uostalom, time nikome ne bih naštetila a sebi bih priuštila veliko zadovoljstvo - rekla je i vrhom prsta pomilovala ga po licu. - Varam li se ako mislim da bi i ti želio sa mnom voditi ljubav? - Naravno da bih to volio. Ali trenutačno se ne radio 0 tome. Nego o tome da ne možemo spavati na otvorenom prostoru. Dakle, ostajemo ovdje. Pomiri se s tim. I s tim da te neću ostaviti samu u sobi. - Uh - uzdahnula je i svrnula oči k nebu. - Doista si naporan. - Ako te živu dovedem kući, siguran sam da će me tvoja baka bogato nagraditi. Mrtva mi ništa ne vrijediš. Izgubila je živce. - Kako da ne? Postoji netko tko bi te također bogato nagradio ako bi mu dokazao da si me ubio - naglo je izgovorila pa zagrizla donju usnicu. - Jest, mogao bih te ubiti - hladnokrvno je odvratio i prvi put pogledao je jednim od onih pogleda za koje je znao da lede krv u žilama. No tada ne bih mogao uživati u vođenju ljubavi s tobom. Na ovaj način, korist je za mene dvostruka, zar ne? Povukla se korak unazad. - Zapravo ... da. - Okolnosti su takve da morate postaviti prioritete, Vaša visosti svečano je izgovorio, želeći ju podsjetiti na važnost njezina položaja i buduće uloge vladarice. - A najvažnije je da ostanete živi. Sve ostalo je sporedno. Polako, Sorcha se okrenula i rukama se čvrsto uhvatila za naslon drvene klupe. - I Majka Brigette rekla mi je isto to - tiho je izgovorila i kimnula. - U redu, Arnou. Udat ću se za tebe. - Čuvat ću te kao najvrjednije blago - odvratio je, jer za njega je i bila najvrjednije blago. - Obećavam. Okrenula se i toplo mu se osmjehnula. - Nisam nikada dvojila u to. Draga, hrabra djevojka. Odlično je podnijela poraz i povukla se pred zahtjevima razuma. Jednog dana, kad sazna istinu, zacijelo će biti jednako razumna.

129


Knjigoteka

17 Poglavlje Otvorivši masivna crkvena vrata, Rainger je ostao poprilično zatečen. Sorcha, koja je stajala kraj njega, također. U dvorištu crkve okupilo se najmanje stotinu ljudi. I svi su zurili u njih. - Nebesa, što im je? Zašto nas čekaju pred crkvom? - tiho je upitala Sorcha. - Glasine se brzo šire. Zacijelo su čuli da si iz Beaumontagnea i žele te upoznati - tiho je odvratio ali nije vjerovao u to. - Idem razgovarati sa svećenikom. Ostani tu dok se ne vratim - rekao je pa izašao, zalupio joj vrata pred nosom i pogledom pretražio gomilu u potrazi za mogućim plaćenim ubojicom. Nije bilo nikoga tko bi djelovao imalo sumnjivo. Bila je to gomila poštenih ljudi koji su napustili Beaumontagne i Richarte, te živjeli u nadi da će se jednoga dana moći tamo vratiti. No zašto djeluju tako uzbuđeno? I zašto su se okupili pred crkvom? Jesu li naslutili da će doći do vjenčanja? Vjerojatno, no ma koliko voljeli svadbe, ovo je ipak bilo previše. Pokretom ruke pozvao je svećenika na stranu. Bez riječi gomila se razdvojila i propustila svećenika. Izgledali su kao da im život ovisi o njihovom razgovoru. - Što se događa? - upitao je Rainger. - Našim selom glasine se šire brzo poput munje - rekao je svećenik i mirno položio ruku preko ruke. - Glasine? Mislite ... zato što mlada dama iz Beaumontagnea putuje prerušena u momka u društvu muškarca koji želi spavati s njom u istoj sobi, iako nisu vjenčani? Ako je tako, moram vas izvjestiti... - Ne - prekinuo ga je svećenik. - Nego zato što smo čuli kako ste ju nazvali. Sorcha. Dovraga, kako je mogao biti toliko glup? Unatoč tome, odlučio se i dalje praviti glupim. - I što s tim? Tako se zove. - To je rijetko ime, a slučajno je to ime beaumontagneške krunske princeze. - I mislite da bi vaša krunska princeza putovala prerušena u momka? upitao je iako je znao da je to proziran blef. 130


Knjigoteka

- Bi, ako bi joj život bio ugrožen - mirno je odvratio svećenik. - A čini se da jest, jer rekli ste nam da je u velikoj opasnosti i da postoje ljudi koji bi je htjeli ubiti. Da, dovraga, rekao je to. Doduše, nije mu bilo ni na kraj pameti da bi mu se to moglo obiti o glavu. No u vezi s tim se očito više nije moglo ništa učiniti. Osim pokušati ublažiti posljedice. - Ako je tako, ne biste li se trebali potruditi što je prije moguće utišati glasine? - Hm, nije to tako jednostavno, jer ... ispostavilo se da je Montaro u Richarteu živio nedaleko dvorca. Zahvaljujući tome, imao je prilike puno puta vidjeti princa Raingera - rekao je svećenik i oštro se zagledao u njega. - I stoga tvrdi da izgledate upravo onako kako bi se očekivalo da će princ Rainger izgledati kad bi bio ... vaših godina. Doduše, malo čvršće i ozbiljnije ... obzirom na godine provedene u tamnici. Rainger je pogledom potražio Montaroa. Siroti čovjek gledao je u njega kao da u njemu vidi ostvarenje svih svojih snova. Zaboga, taj čovjek nije ga čak ni poznavao. Viđao ga je u prolazu, vjerojatno izdaleka i ipak ga je prepoznao, a Sorcha, s kojom se družio od malih nogu, nije ga prepoznala. Otkrivaju li letimični pogledi više nego što bi se moglo pomisliti? Zaboga, svi ti ljudi koji su šutke zurili u njega, pogledima punim čežnje i iščekivanja, očajnički su se nadali potvrdi da princ Rainger zaista stoji pred njima. Bi li ih mogao razočarati? Prije, mislio je da osjećaj krivnje prema njegovom narodu nema nikakve veze s njegovom željom da se osveti duBelleu i svrgne ga s vlasti. No varao se. U mladosti, ponio se poput glupog uspaljenog štenca. Jedino o čemu je razmišljao bilo je naskakivanje na najpoželjniju kuju u blizini. Što je bila Julienne. I zahvaljujući tome, iznevjerio je očekivanja vlastitog naroda. Svi ovi ljudi, kao i oni u njegovoj domovini, još uvijek trpe posljedice njegove gluposti. Jest, kriv je i biti će kriv dok ne oslobodi svoj narod jarma tlačitelja i dok svim ovim sirotim ljudima ne pruži priliku da se vrate u svoju voljenu domovinu. Pretvorit će Richarte u raj na zemlji za sve njih ... a ni tada neće smatrati da im se dovoljno odužio za sve što su u međuvremenu pretrpjeli. Kako vratiti živote i izgubljene godine? Moći će jedino ublažiti posljedice no nikada se potpuno neće iskupiti za nesreće koje su zbog njega doživjeli. 131


Knjigoteka

Zasad, mogao je barem ublažiti njihovu bol. Polako, svrnuo je pogled na svećenika i progovorio jezikom svoje domovine. - Danas ćete vjenčati princezu Sorchu i princa Raingera, vaše buduće vladare. - Slava Bogu na visini - uskliknuo je svećenik, podigavši ruke k nebu. - Stišajte se - upozorio ga je Rainger. - Sorcha ne zna tko sam i još ne smije to saznati. Uvjerena je da sam mrtav, a ja ju želim ostaviti u tom uvjerenju dok se ne vjenčamo. Za to postoji i više nego dobar razlog. Molim vas, nemojte me izdati. Sudeći po izrazu njegova lica bilo je savršeno jasno da bi otac Terrance rado saznao o kakvom je razlogu riječ, no znao je da se vladare ne ispituje o njihovim motivima. - U redu, gospodaru. - Zovite me Arnou. Ima li među vama neki stranac? Možda neki putnik namjernik? - Ne. Ljudi rijetko putuju u ovo doba godine. - Da, naravno. Sumnjam da ćemo Sorcha i ja na ikoga naletjeti na ostatku puta do Edinburgha ... osim, možda ... na plaćenike grofa duBellea. Izraz svećenikova lica naglo je postao sumoran poput neba prekrivenog teškim kišnim oblacima. - Nemojte to smetnuti s uma - upozorio ga je Rainger i gurnuo mu u ruku vrećicu s novcem. - Ovo će podmiriti troškove proslave našeg vjenčanja. No potrudite se svim ljudima u selu utuviti u glavu da nikome ne smiju govoriti o nama i našem vjenčanju. U protivnom ćemo i Sorcha i ja biti u velikoj opasnosti. I sami znate koliko je važno da oboje živi stignemo u Beaumontagne. Ne bude li tako, nitko od vas nikada se neće moći vratiti na svoju rodnu grudu. - Da, naravno, potrudit ću se da to svi shvate - rekao je otac Terrance pa položio ruku na njegovo rame i zagledao mu se u oči. - Vjeruj mi, sinko, više od svega želimo se vratiti kući. Škotska je lijepa zemlja i ljudi su ovdje većinom ljubazni prema nama, ali to nije naš dom - rekao je i pošao porazgovarati s ljudima. Na povratku u crkvu, Rainger je opazio kako je Tulia, očiju punih suza, položila ruku na srce. Montaro se široko osmjehnuo i čvrsto je zagrlio, a starica koja je stajala kraj njih počela je veselo cupkati. Možda je sudbina uplela prste u njegov i Sorchin dolazak ovamo. Možda im je bilo suđeno vjenčati se upravo ovdje, među izbjeglicama iz Beaumontagnea i Richartea. A obzirom na opasnost koja im je prijetila ... možda će noćas imati jedinu priliku voditi ljubav. I iskoristit će ju. O da, pouzdano će to učiniti. 132


Knjigoteka

- Dogovoreno - rekao je Rainger, žustro ušavši u crkvu. - Otac Terrance će nas vjenčati danas popodne. Sorcha se zbunjeno zagledala u njega. Kako ju je uspio nagovoriti na takvo što? Kad je postao tako pametan? I uporan u dokazivanju svojeg stava? Zacijelo je opazio da je uznemirena jer nježno se osmjehnuo i privio ju uz sebe. - Što je, mila? Nisi se valjda predomislila? Morat ću te ponovno uvjeriti - tiho je rekao i spojio usnice s njezinima. Tijelo mu je bilo čvrsto i toplo, okus njegova poljupca sladak poput puslica. Čvor u njezinu želucu se razvezao, napetost u vratu i ramenima popustila. Tiho je uzdahnula od užitka. Prekinuo je poljubac i osmjehnuo joj se. - Je li sada bolje? Kimnula je. - Upamti, činimo to za tvoje dobro. Moći ćeš uvjeriti baku da je to bilo nužno, zar ne? Ponovno je kimnula. Primivši ju za ruku, poveo ju je prema vratima. - Hajde, Tulia će ti pomoći da se dotjeraš za vjenčanje. - Da, vrlo je draga - promrmljala je Sorcha, odjednom ponovno obuzeta panikom. Gdje je nestao opijajući učinak Arnouova poljupca? Mogla je razumjeti zašto se mora udati, no nije bila sigurna može li se uopće primorati stati pred svećenika i izgovoriti bračne zavjete. A zatim još proslaviti vjenčanje. Sve to činilo se previše ... lažnim. Do vrata je stigla pognutih ramena i vukući noge po podu. - Ima trenutaka kada me uvelike podsjećaš na moju baku promrmljala je. - Isti zapovjednički ton ... i nimalo sluha za tuđe želje i potrebe. - Glavu gore, Sorcha - odvratio je i otvorio vrata. - Na kraju će sve ispasti dobro. To ti pouzdano mogu obećati - rekao je i izašao, ostavivši ju da se dalje snalazi kako znade i umije. Izašla je iz crkve, zatvorila vrata za sobom i zagledala se u ljude okupljene u dvorištu. Žamor je naglo umuknuo i sve glave okrenule su se prema njoj. Tišina joj je parala uši. Pod njihovim znatiželjnim pogledima najradije bi se sakrila u mišju rupu. Ne dolazi u obzir, pomislila je. Ne može se udati za Arnoua. Mora ga potražiti, reći mu da se predomislila i uvjeriti ga da ... Odjednom, zrakom se prolomilo glasno klicanje. 133


Knjigoteka

Zapanjena, poželjela je okrenuti se i pobjeći natrag u crkvu. Ali ne, bakine riječi previše su joj se usjekle u pamćenje da bi mogla učiniti takvo što. Princeza nikada ne bježi pred gomilom ljudi koja se okupila odati joj počast. Dječica su požurila prema njoj, s buketićima suhog cvijeća u rukama. Osmjehnula im se, toplo im se zahvalila, uzela cvijeće i pogledom potražila Tuliu. Sve to bilo je previše ... sumnjivo. Odnosili su se prema njoj kao prema princezi. Ali, odakle bi mogli znati? Jesu li je možda prepoznali? Čim joj je Tulia prišla, odlučila je razjasniti stvar. - Ovo je uistinu krasno - rekla je. - Ali, bojim se da ne razumijem. Čemu tolika pažnja? - Obožavamo vjenčanja - s osmijehom je odvratila Tulia. - Za mladenku, to je najljepši dan u životu. Jasno da ćemo učiniti sve kako bismo vam ga uljepšali, gospođice. U skladu s našim običajima. Hm, da. Zvučalo je logično. Zašto joj ne bi vjerovala? Nikada nije prisustvovala seoskom vjenčanju, niti je imala pojma o proceduri u tim prigodama. No ako se radi o običajima, jasno da će im se prilagoditi. Doista, kako bi je itko od tih ljudi mogao prepoznati? Prije deset godina napustila je Beaumontagne. U međuvremenu se uvelike promijenila. - Hajdemo - rekla je Tulia i povela je prema svratištu. - Moramo vas dotjerati za svadbu. Muškarci će se pobrinuti za mladoženju. Otac Terrance pobrinut će se da ga ne opiju. Za mladenku nema gore stvari nego vidjeti mladoženju kako tetura po crkvu - rekla je i pogledom ošinula Montaroa. Začuo se smijeh i zvižduci. Montaro je pocrvenio do ruba ušiju i oborio pogled. Sorcha se široko osmjehnula. Sudeći po svemu, seoska vjenčanja prilično su zabavna. Puno zabavnija od svečanih vjenčanja u katedrali. Jedna od starica stala je pred nju i skinula joj šešir. - Začas ćemo vas opet pretvoriti u ženu - rekla je i kratko je potapšala po licu. - Ne, njezin muž će to učiniti, kad uvečer legnu u krevet - rekla je jedna od mlađih žena i glasno se nasmijala. - Roxanne! - zgranuto je uzviknula Tulia. - Smjesta se ispričaj mladoj dami. - To doista nije potrebno ... nisam se uvrijedila - rekla je Sorcha, no njezine riječi utopile su se u gomili prijekora. Stigavši do svratišta, ušle su u gostionicu i zaključale vrata. Ubrzo, zastori su bili navučeni preko prozora, voda za kupanje grijala se na peći u kuhinji a svaka od žena dobila je šalicu vruće mirisne kave. 134


Knjigoteka

Stojeći kraj velikog kamina, Sorcha se trudila na brzinu upamtiti njihova imena. Phoenice, Roxanne, Rhea, Salvinia, Pia ... - Mlada dama zacijelo nema vjenčanicu - rekla je Tulia. - Što ćemo sad? - Molim vas, zovite me Sorcha. Žamor je naglo utihnuo i žene su se počele nesigurno pogledavati. - Mislim da se takvo što ne bi pristojalo - najzad je rekla Tulia. - Zašto ne? To mi je ime. Kako biste me drugačije zvali? - Da. Kako drugačije? - promrmljala je Tulia i upitno pogledala starice koje su sjedile za stolom u kutu. Nakon kratkog konzultiranja, najstarija od njih polako je ustala i oslonila se na štap. - Ona je tu među svojima i svi bismo se trebali ponašati kao jedna velika obitelj - rekla je i štapom kratko lupila o pod. - Dakle, zvat ćemo je po imenu. Sve žene u prostoriji složno su kimnule. - A budući da ovdje nema nikoga od njezine najuže obitelji, ja ću joj biti zamjenska baka - nastavila je starica i svrnula pogled na Sorchu. Slažeš li se s tim, drago dijete? - Naravno, bako. To je uistinu krasno. - A Tulia će ti biti zamjenska majka. - Divno! Osjećam se vrlo polaskanom - ganuto je odvratila Sorcha. - A tek ja - uskliknula je Tulia i rubom pregače obrisala suzne oči. Oslanjajući se na štap starica je polako prišla Sorchi i dlanovima joj obujmila lice. - Ne brini, priredit ćemo ti nezaboravno vjenčanje. Uistinu su bile nevjerojatno drage. Ipak, Sorcha im je morala pokušati objasniti da ona i Arnou stupaju u brak samo stjecajem okolnosti. - Uistinu sam zahvalna na vašem trudu ali morate znati da Arnou i ja stupamo u brak samo zato što ... - Znamo, mila - rekla je Sancia, njezina zamjenska baka i kvrgavim prstima pomilovala je po licu. - Udaješ se za dobrog čovjeka. I što sad? Očito nikoga nije briga što ona misli o svojoj udaji. - Hajde, svuci ogrtač - rekla je baka Sancia. Bez riječi svukla je ogrtač. Tulia ga je uzela i bacila ga u stranu pa pogledom potražila jednu od žena. - Ora, dođi ovamo i stani uz Sorchu da vidimo bi li joj odgovarao kostim u kojem si se vjenčala. Radilo se o mladoj ženi Sorchine visine, no znatno krupnijoj. Sorcha joj se toplo osmjehnula, no odmahnula je glavom. 135


Knjigoteka

Ora se također osmjehnula i slegnula ramenima. - Malo sam se udebljala. - Hm, da - promrmljala je baka Sancia pa svrnula pogled na Sorchu. Udebljala se za vrijeme trudnoće. Nosila je blizance. No prije je bila mršavija. Sigurna sam da će ti njezin kostim pristajati. Sorcha je bila sigurna da neće. No kakve to veze ima? Vjenčanje je ionako bila farsa. - Donesite kadu i napunite je vodom - viknula je Tulia. Od tog trenutka pa nadalje, potpuno je izgubila nadzor nad situacijom. Nitko je ništa nije pitao niti o bilo čemu tražio njezino mišljenje. Imala je čudan osjećaj da se pretvorila u lutku na koncu. Tek poslije će shvatiti da se u lutku na koncu pretvorila onog trenutka kad se Rainger pojavio u njezinu životu, prerušen u ribara. Žene su je svukle, ugurale je u kadu, nasapunale, istrljale, oprale joj kosu, obrisale je, počešljale i odjenule je u Orin kostim - dugu crvenu suknju, bijelu tuniku sa širokim rukavima i crni prsluk urešen crveno bijelim vezom. Ispostavilo se da joj je suknja malo preširoka u struku a tunika malo preuska u prsima, no sve u svemu, kostim joj je pristajao bolje nego što je očekivala. Najzad, na glavu su joj stavile vjenčić načinjen od suhog cvijeća, a u ruke buket šipka i jesenjeg cvijeća smrznutih latica očito ubranog na obližnjim obroncima i povezanog svilenom vrpcom. I to je bilo to. Bila je spremna za vjenčanje. - Izgledaš prekrasno - uskliknula je Tulia i nadlanicom obrisala suzne oči. - Poput prave princeze. Sorcha se na trenutak zapanjeno zagledala u nju, pa zaključila da se radi o uobičajenom komplimentu. Sunce je već bilo na zalasku kad se u pratnji seoskih žena uputila u crkvu. Sve se događalo prebrzo i Sorcha se ni uz najbolju volju nije mogla riješiti osjećaja da je upala u vihor događaja nad kojima nema ni najmanju kontrolu. Posvuda oko nje vladao je žamor, ljudi su stajali s obje strane ulice i veselo mahali... Navukla je na lice ukočen osmijeh i usredotočila se na koračanje. Pred očima joj se mutilo, u ušima zujalo ... jedva da je išta čula i vidjela. Ipak, čula je kad je netko rekao da odavno nije vidio tako vedru i spokojnu mladenku. Zamalo se glasno nasmijala. Vedra i spokojna? Ah ne, pouzdano nije bila takva. Osmijeh na njezinu licu služio je samo prikrivanju straha i nevjerice. 136


Knjigoteka

Ušavši u crkvu, toliko čvrsto je stisnula buket da se ubola na šipkov trn. Još i to! Brzo je polizala kapljicu krvi s prsta i ukočeno se zagledala u svijeće na oltaru. Netko ju je primio za nadlakticu. Arnou. Izgledao je ... hm, poput mačka koji je upravo progutao miša? U svakom slučaju, vrlo zadovoljno. I vrlo, vrlo privlačno. Okupan i obrijan, čiste, još uvijek vlažne kose, s čistim povezom preko oka i odjeven u nečije najbolje odijelo, djelovao je jednostavno neodoljivo. Široko joj se osmjehnuo i poveo je prema oltaru. On, očito, nije bio nimalo u strahu zbog predstojećeg vjenčanja. A zašto i bi? Znajući njega, bio je dovoljno glupav da ne shvaća ozbiljnost situacije. - Prestani se mrštiti - tiho je rekao, iskosa je pogledavši. - Sve je točno onako kako i treba biti. Vjeruj mi. Kratko je kimnula. Da, to je ono na što se valja usredotočiti. Na svijetu nema muškarca kojem bi vjerovala više nego njemu. Iako Arnou tvrdi da će sve biti u redu, biti će. Trenutak potom, stali su pred oltar. Sorcha je istinski uživala u obredu. Nakon toliko godina, bilo je krasno slušati misu na materinjem jeziku, okužena ljudima iz njezine voljene domovine. A kad je došlo vrijeme da izgovori bračne zavjete, učinila je to s neopisivom lakoćom. Kad je Arnou postao muškarac kojem se može iskreno zakleti na ljubav i odanost? Čudno, ali slušajući Arnoua kako se zavjetuje da će je voljeti, poštivati i dijeliti s njom dobro i zlo, stekla je dojam da i on svim srcem vjeruje u ono što govori. Glas mu je bio dubok i baršunast, a po načinu na koji ju je gledao, činilo se kao da mu je potrebnija od ikoga i ičega na svijetu. Najzad, čvrsto ju je privio k sebi i strastveno je poljubio. Usred dupkom pune crkve! Ipak, opijena čarolijom njegova poljupca, u tren oka izgubila je pojam o vremenu i prostoru. Pribrala se tek kad je crkvom odjeknulo glasno klicanje. O, Bože. Zaboravila je gdje je. Široko se osmjehnula i zajedno s Arnoum uputila se kroz crkvenu lađu prema izlazu. Po izlasku iz crkve, u pratnji žitelja, produžili su prema gostionici u prizemlju svratišta. Ušavši, sjeli su na počasna mjesta za dugim stolom prekrivenim bijelim, vezom urešenim stolnjakom. Ubrzo je poslužena ukusna večera, pivo i vino tekli su u potocima. Pjevalo se i plesalo, činilo se da veselju nema kraja. Budući da nikad dotad nije imala prilike doživjeti takvo što, Sorcha je bila ugodno iznenađena veselim i opuštenim 137


Knjigoteka

ugođajem. Proslave u dvorcu uvijek su bile popraćene pretjeranom pompom, a one u samostanu, pretjerano dostojanstvene i svečane. Ovdje, s ovim ljudima, mogla bi pjevati i plesati do zore ... što se, na njezino razočaranje, ipak nije dogodilo, jer u trenutku kad je zabava dosegla vrhunac, žene su joj rekle kako je došlo vrijeme da je otprate u bračnu ložnicu, gdje će je pripremiti za prvu bračnu noć. Trenutak prije nego što će izaći, Sorcha je pogledom potražila Arnoua. Gledao je za njom, i čudno ali... više nije bio nimalo nalik malom odanom psiću koji cupka za njom, i kojeg je obožavala unatoč tome što ju je često živcirao. Nego vuku. I tada se prvi put upitala za koga se, zapravo, udala.

138


Knjigoteka

18 Poglavlje Dok se u pratnji hrpe nadasve dobro raspoloženih i prilično nacvrcanih muškaraca, stubama uspinjao prema bračnoj ložnici, Rainger je bio primoran stoički podnijeti njihovo ne baš nježno tapšanje po ramenima i brojne udarce laktom u rebra. Dakako, svaki od njih želio ga je ohrabriti pred predstojeću bitku. Kad su stigli pred ložnicu, Montaro se probio naprijed i snažno pokucao na vrata. - Tko je? - upitala je Tulia. - Mladoženja i njegova pratnja. Vrata su se otvorila, pružajući Raingeru pogled na hrpu ushićenih žena. Oči su im blistale od sreće a lica bila rumena od uzbuđenja što im se pružila čast naći se u blizini princeze Sorche i princa Raingera. - Mladenka je spremna - rekla je Tulia i stala u stranu. Suptilno poput medvjeda, muškarci su ugurali Raingera u sobu. Tanke visoke voštane svijeće gorjele su u svijećnjaku na noćnom ormariću. Krevet je bio prekriven snježnobijelom posteljinom, zavjese na prozoru također su bile bijele. Vatra je veselo pucketala u kaminu, njezin crvenkasti odsjaj razbio je tamne sjene na zidovima. Sorcha je stajala kraj kamina, u bijeloj čipkastoj spavaćici koju je dobila od prostitutki. I bila je točno onakva kakvu je vidio u svojim snovima, o kakvoj je maštao, za kakvom je žudio ... duge raspuštene kose u koju su bili upleteni majušni bijeli cvjetovi. Uspalio se. Dovraga. Ako mu je samo jedan pogled na nju bio dovoljan da se ovako uspali, kako će se suzdržati a da je odmah ne uzme? Ipak, morat će biti strpljiv i pažljiv. Djevica je. Njegova princeza. Napokon je bila njegova i ostat će njegova, iako to nije znala. Mislila je da je njihov brak privremen i da će biti razvrgnut. Znala je da se mora udati za princa, a što se nje tiče, on pouzdano nije bio princ. Prije dvorska luda. - Trebali bismo mladoženju pripremiti za boj - viknuo je jedan od muškaraca. - Da, pripremimo ga za boj - složio se Montaro pa zateturao i s treskom se srušio na pod. - Svucimo ga! Tako da mladenka vidi je li sposoban za bitku u postelji. 139


Knjigoteka

Svi su se grohotom nasmijali. Rainger im to nije nimalo zamjerio. Takve pošalice bile su uobičajene na seoskim svadbama. Neovisno o tome znao je da ga poštuju i da su sretni što se vjenčao sa Sorchom. To je značilo da se bliži kraj njihovim mukama i da će se u dogledno vrijeme moći vratiti u domovinu. Najradije bi im rekao da će se potruditi što je moguće prije ispuniti njihova očekivanja i omraženog duBellea svrgnuti s vlasti. No nije im to mogao reći. Ne pred Sorchom - zasad pouzdano ne. Nije želio da na takav način sazna da ju je preveo žednu preko vode. I zato je odlučio obećanje o ljepšem životu upakirati u trenutačno prikladniju formu. - Hvala vam na svemu, dragi ljudi - rekao je i položio ruku na srce. - Budite uvjereni da vas Sorcha i ja nećemo zaboraviti. Uslijedilo je glasno klicanje. - Hajde, idite i proveselite se - rekao je i široko se osmjehnuo. - Sorcha i ja proslavu ćemo nastaviti na svoj način. Svi su se nasmijali i uputili se prema vratima. Žene su izašle prve, muškarci za njima. Isprativši i zadnjeg koji je prije odlaska imao potrebu poželjeti mu uspješan boj i potapšati ga po ramenu, Rainger je čvrsto zatvorio vrata i okrenuo ključ u bravi. Polako se okrenuvši, zagledao se u Sorchu. Smetena izraza lica počela je kosu ponovno uplitati u pletenicu. - Žao mi je što je ovako ispalo - rekla je. - Pokušala sam ženama objasniti kako nema nikakve potrebe da me dotjeruju za prvu bračnu noć, no uzalud. Dakako, otkud bi znale da nećemo konzumirati brak? A kad su među mojim stvarima pronašle ovu spavaćicu, insistirale su da je odjenem. Nisam imala namjeru pobuditi tvoju maštu. Kratko je zatvorio oči i duboko udahnuo miris cvjetova iz njezine kose. Ili je to bio njezin miris? - Nisam zaboravila da osjećaš nelagodu kad se uspališ i kad ne možeš ... - nastavila je i slegnula ramenima. - Znaš već. Budi tako dobar i okreni se ... začas ću se presvući. U dva koraka našao se kraj nje i duboko se zagledavši u njezine blistave plave oči, počeo joj ponovno rasplitati kosu. - Želim te gledati, mila - rekao je, glasa promukla od strasti. - Uvijek, makar i patio zbog neugodnih posljedica - rekao je i uronio prste u njezinu kosu. - Želim te gledati i milovati, posvuda te ljubiti i ... Spojio je usnice s njezinima i dlanovima joj čvrsto obuhvatio stražnjicu. - Zabiti se u tebe - promrmljao je i uguravši joj jezik duboko u usta, pritisnuo je uz svoj napeti ud. Začuvši njezin zapanjen uzdah, naglo se pribrao. Dovraga, mora usporiti. Ali kako, kad je uspaljen kao bik? 140


Knjigoteka

Teškom mukom maknuo je ruke s njezine oble čvrste stražnjice. A budući da mu se krv iz mozga preselila na drugo mjesto, nije mu bilo teško pasti na koljena pred nju. Ni pognuti glavu, jer iz tog položaja pružao mu se odličan pogled na njezina lijepo oblikovana stopala. Podigao je rub njezine spavaćice, prinio ga usnicama i usput letimično pogledao njezine prekrasne vitke noge. - Vaša visosti, oprostite mi što sam vas uvrijedio svojom drskošću. Vaš sam ponizni sluga i znam da vas nikada nisam smio ni dotaknuti. Ali vaša ljepota me je očarala. Ni jednu ženu nikada nisam želio kao što vas želim - u dahu je izgovorio. Znao je da je previše iskren i otvoren, ali nije si mogao pomoći. Polako, podigao je glavu i zagledao se u njezine oči. - I ne samo tijelom - nastavio je. - Želim vas cijelim srcem i dušom, cijelim svojim bićem. Kad sam vam se zavjetovao na ljubav i odanost do kraja života, doista sam rekao ono što mislim i osjećam. Oči su joj poprimile boju olujna mora. Mogao bi se utopiti u njihovim dubinama. Duboko je udahnula i pružila mu ruku na poljubac. Nikad dotad nije djelovala toliko ponosno i uzvišeno. - Nisi me ničim uvrijedio. Dobar si i hrabar čovjek. Sigurna sam da me nikada ne bi izdao. Vjerujem da su tvoji zavjeti bili iskreni. I moji su bili takvi - rekla je pa polako izvukla ruku iz njegove i naredila mu da ustane i okrene se. Nevoljko ju je poslušao. Što je drugo mogao? Dovraga, odjenut će se. Očito ne želi ni sebe ni njega dovoditi u iskušenje jer zna da mu se ne smije podati. Morat će prijeći na rezervni plan. No kako su stvari trenutačno stajale, nije se mogao sjetiti rezervnog plana. Što sad? Malo zatim, ponovno mu je rekla neka se okrene. No ako je očekivao da će je vidjeti odjevenu, prevario se. Jer bila je posve naga. Dugih vitkih ruku i nogu, velikih oblih grudi, uskog struka i širokih kukova, bila je uistinu prava krasotica. Do kraja života mogao bi je gledati i nikada se ne bi zasitio. Na usnama joj je lebdio sramežljivi osmijeh a pogled joj je bio pomalo nesiguran, kao da dvoji je li mu dovoljno lijepa. Znao je da bi joj trebao reći da je predivna, i pouzdano bi to učinio da je mogao doći do glasa. Polako, ispružio je ruku i pomilovao njezin krasno zaobljen kuk. Zatvorila je oči i tiho uzdahnula. Bilo je to sve što mu je trebalo. Zagrlio ju je oko struka i spojio usnice s njezinima u dug požudan poljubac. Ljubio je i druge žene, ali ta iskustva bila su blijeda u usporedbi s ovim. I suvišna. Nije se ni trebao truditi. Nijedna nije imala usnice slatke poput Sorchinih. 141


Knjigoteka

Prekinula je poljubac i naslonila čelo na njegovo rame. - Divno prošaputala je. - Mogla bih se do besvijesti ljubiti s tobom i nikada se ne bih zasitila. Ne bih se bunila ni kad bismo ostali samo na tome. Kratko se trgnuo. - Teoretski - dodala je i kratko se nasmijala. - Jer ... to mi nije dovoljno. Želim te upiti u sebe - rekla je i pogledala ga ravno u oči. - Stopiti se s tobom. Podigao ju je u naručje, odnio je do kreveta i spustio je na snježnobijelu plahtu. Ako je mislio da će sramežljivo oboriti pogled i pokušati se pokriti, to se nije dogodilo. Umjesto toga, mazno se protegnula i izazovno mu se osmjehnula. Zaboga, godinama je živjela u samostanu, a u javnoj kući provela je manje od dva sata. Gdje je naučila kako zavesti muškarca? Otkud je znala da je nemoguće odoljeti ovako otvorenom pozivu? Budući da je bio čovjek od krvi i mesa, hitro je ustao i svukao košulju. - Zaboga, što ti se dogodilo? - zgranuto je upitala i podigla se u sjedeći položaj. Prokletstvo, nije trebao dopustiti da vidi ožiljke od biča na njegovim leđima. Ne još. - Težak je život siromašnog ribara - odvratio je, što je, dakako, bila istina iako se baš i nije odnosila na njega. Pozvala ga je da sjedne kraj nje i vrhovima prstiju pomilovala mu ožiljke. - Tko god da ti je to učinio, nema u sebi ni trunke ljudskosti - tiho je rekla i spustila malen poljubac na jedan od tragova duBelleova biča. - To su stari ožiljci - rekao je i okrenuo se prema njoj. - Gotovo sam i zaboravio na njih - dodao je, i čudno, bila je to istina. Barem privremeno jer trenutačno je mogao razmišljati samo o jednom - a to pouzdano nisu bile stare rane. Osmjehnula se. Ah, kakav je to osmijeh bio! Drzak i izazovno erotičan. Neodoljiv. Djelovala je poput iskusne zavodnice koja umije dokučiti muškarčeve želje i spremna mu je udovoljiti. Vraški uvjerljivo. Legla je na leđa i podigla ruke iznad glave. Ustao je i pogleda uprta u nju, hitro izuo cipele i svukao hlače. Provukla je prste kroz kosu pa dva duga pramena prebacila preko grudi. Skamenio se. Kratko se nasmijala. - Izgledaš strogo i ozbiljno poput mojeg nekadašnjeg profesora matematike. 142


Knjigoteka

Legao je kraj nje. - Je li te kažnjavao kad si bila nestašna? - upitao je, zagledavši joj se u oči. - Ne - odvratila je i oblizala ružičaste usnice. - Želiš li se možda sa mnom igrati učitelja i učenice? - mazno je upitala. - I istući me po stražnjici? Noćne dame rekle su mi da neki muškarci uživaju u takvim igrama. Dovraga. Od pomisli na njezinu stražnjicu prebačenu preko njegovih bedara, čelo mu se orosilo od znoja. Pljusnuo bi ju po njoj samo jednom, a zatim bi je kaznio onako kako je i zaslužila. Okrenuo bi je prema sebi, zabio se u nju i natjerao ju da ga jaši sve dok ... Počela ga je milovati preko gaća pa je svaka suvisla misao nestala iz njegove glave. - Budem li jako, jako zločesta, hoćeš li me kazniti? Malo je nedostajalo da ju zaskoči nespremnu i zabije se u nju. Ali ne, neće ju tako uzeti. Ne na brzinu. Upala je u njegovu klopku i udala se za njega. A sada će je morati uhvatiti u klopku strasti i žudnje. Uspije li - a bio je siguran da hoće - Sorcha će naposljetku biti toliko luda za njim, da mu nimalo neće zamjeriti što ju je cijelo vrijeme zavaravao. Što više, razumjet će zašto se tako ponio prema njoj i u potpunosti ga poduprijeti u njegovim daljnjim planovima. Utješivši se, nježno je odmaknuo kosu s njezinih grudi. - Ne, učinit ću nešto puno ljepše od tog - rekao je i usnicama obujmivši njezinu bradavicu, počeo je sisati i grickati. Naglo je udahnula i zarila mu nokte u ramena. Nije mu smetalo. Dapače, laskalo mu je. Bio je to znak da je u pravu izludjet će je vještinom vođenja ljubavi i kad završi s njom, biti će kuhana i pečena. Najzad, jezikom je okružio njezinu bradavicu pa puhnuo u nju i pretvorio je u malu krutu bobicu. Bio je istinski ganut i polaskan načinom na koji je reagirala na njegove poljupce i milovanja. Znao je da ne bi mogla biti toliko opuštena kad mu ne bi vjerovala. Stalno je ponavljala da mu vjeruje, a ako je vjerovala priprostom ribaru kojeg je izigravao, vjerovat će i njemu. Naposljetku će sve biti dobro. Prešao je na njezinu drugu bradavicu i istodobno je počeo polako i ustrajno dlanom trljati između nogu. Uspaljena, počela se izvijati u nijemoj molbi da je nastavi dražiti prstom. Nije. Morala je naučiti kako je to kad ne dobije ono za čime žudi. Barem ne odmah. Zbog toga će umirati od želje za njim. I svaki put iznova tražiti da zadovolji njezinu požudu. Dakako, i to je bio jedan od načina da ju učini ovisnom o sebi. A pomalo je i uživao mučeći je. Bila je to mala osveta zbog žudnje u kojoj je i sam izgarao, a nije je još mogao zadovoljiti. 143


Knjigoteka

Na svoje iznenađenje, ubrzo je otkrio da je i ona vješta mučiteljica. Uvukla je ruke pod rub njegovih gaća i stisnula mu guzove, što ga je natjeralo da se počne pomicati, oponašajući snošaj. A zatim ga je pomilovala po trbuhu i ugurala mu prst u pupak. Zaboga, gdje je to naučila? Dakako, u javnoj kući. Prostitutke su joj očito u tančine objasnile što treba činiti. Ipak, od jedne princeze koja je tako dugo boravila među opaticama, ne bi se očekivala takva odvažnost. Kako god bilo, nije ni trunke oklijevala raskopčati mu gaće i uzeti u ruku njegov ud. Doduše, nije ga pogledala. Zatvorila je oči, no po svemu sudeći, samo zato da bi se bolje usredotočila na istraživanje njegova oblika. Činilo se da je očarana glavićem. Vrhom palca uporno je kružila njime. Najzad, jezikom je ovlažila prste i nastavila ga obrađivati cijelom dužinom. Poželio se baciti na leđa i dopustiti joj da posao obavi do kraja. Pogotovo kad mu je obuhvatila muda i kratko ih stisnula. Istog trena odmaknuo se od nje i brzo svukao gaće. Ispruživši se kraj nje, zagledao joj se u oči i uvukao dva prsta u nju. Uspaljivao ju je dugo i uporno, a kad god bi se kratko trgnula ili namrštila, spojio bi usnice s njezinima u požudan poljubac, ljubio joj grudi ili spustio glavu između njezinih nogu, tako da bi brzo zaboravila na bol. Izludio ju je i slatkim mučenjem doveo je do vrhunca. Bila je to samo priprema za konačni čin, kada će je napokon uzeti. Učinio je to tek kad su svijeće već dogorijevale. Pod njihovim treperavom svjetlom promatrao je njezino lice ... vidio je kako su joj se oči raširile od zaprepaštenja kad ju je prostrijelila bol i kad je shvatila da ju je učinio svojom ... i kako se grč na njezinu licu polako povlači pred novom navalom požude ... i kako joj krv navire u obraze kad je ispustio sjeme u nju, istodobno je dovevši do vrhunca. Malo zatim, svijeće su se ugasile, ostavivši ih u mraku.

Arnou. Sorcha je znala da mu vjeruje, ali nije ni sanjala da može biti toliko opuštena u njegovom naručju. Bio je uistinu nevjerojatan. Arnou Kako se čovjek poput njega - običan skroman ribar, mogao toliko razumjeti u umjetnost vođenja ljubavi? Arnou Kao da je pročitao sve Shakespearove ljubavne sonete. Voditi ljubav s njim bilo je poput ispijanja čašice najboljeg konjaka kraj kamina. Bio je poput najboljeg parfema na njezinoj koži, poput zanosnog proljetnog lahora, toplih sunčanih zraka. 144


Knjigoteka

Mislila je da mora slijediti svoju sudbinu. Kakve li ludosti! Njezina sudbina pronašla je nju. Arnou je bio njezina sudbina. U njegovom naručju, nanovo je pronašla žuđenu toplinu i sigurnost. Ono što je započelo u kamenom krugu, najzad ih je spojilo u neraskidivu zajednicu. Bila je luda za njim. Do ušiju zaljubljena u njega. - Mili? - prošaputala je i naslonila glavu na njegova široka prsa. Privukao ju je bliže k sebi. - Da? - Napokon sam pronašla svojeg princa. Ti si taj. Naglo se ukočio i prestao disati. Naravno da jest. Zacijelo je pomislio da se pokušava našaliti na njegov račun. - Želim reći... ti si princ mojeg srca. Da, upravo tako - dodala je pa duboko udahnula. - Neću tražiti poništenje našeg braka i nije mi ni na kraj pameti lagati baki da nismo konzumirah brak. Reći ću joj istinu. - Da? - Da. Biti ćeš moj suprug i otac naše djece. Duboko je udahnuo. - Želiš li biti otac naše djece? - O, da ... jako bih to želio. - Dakle, ostat ćemo u braku i imat ćemo djecu. Znaš li zašto sam odlučila ostati u braku s tobom? - Vjerojatno zato što me voliš - rekao je i opustio se. - Da, volim te. I želim cijeli svoj život provesti s tobom. - Drago mi je što to čujem. Zvučao je prilično ravnodušno, kao da time nije nimalo iznenađen. Zapravo, kao da je to očekivao ili kao da se ostvarilo nešto što je planirao. No nije stigla dalje razmišljati o tome, jer kad ju je prevrnuo na leđa i spojio usnice s njezinima u dug požudan poljubac, svaka suvisla misao nestala je iz njezine glave. Nakon što je Rainger ponovno utažio njezinu žudnju, Sorcha je utonula u duboki miran san. Nježno joj je stavio jastuk pod glavu i zagledao se u njezino lice, obasjano vatrom iz kamina. Izgledala je poput usnulog anđela. Vrhovima prstiju pomilovao ju je po vratu i spustio malen poljubac na njezine ružičaste usnice. Osmjehnula se u snu. Bilo je uistinu krasno što je spremna učiniti sve kako bi ostala u braku s njim, čak i ako to znači da će se morati sukobiti s bakom. 145


Knjigoteka

Zacijelo će biti presretna kad shvati da se zapravo nije udala za priprostog i siromašnog jednookog ribara, nego za princa Raingera, s kojim je bila zaručena i za kojeg se i trebala udati. Bilo ju je uistinu lako zavesti. Naravno, nadao se da će mu reći da ga voli i da ne želi poništiti njihov brak, no pravo rečeno, nije to očekivao. Ako je nešto u životu naučio, naučio je da život nije staza posuta cvijećem. Ipak, bilo je mu je drago što su se njegove pretpostavke pokazale točnima. Opčarao ju je vještinom vođenja ljubavi i time stekao moć nad njom. Bude li ju i dalje tako dobro opsluživao, zauzvrat će dobiti sve što želi. To će se svakako potruditi upamtiti. Zadovoljno uzdahnuvši, strgnuo je povez s lica i kratko protrljavši oko koje je tako dugo skrivao od Sorche, pokušao zamisliti njezino iznenađenje kad se probudi i otkrije da kraj nje ne leži Arnou, nego Rainger, njezin bivši zaručnik. Bio je siguran da će skakati do neba od sreće.

146


Knjigoteka

19 Poglavlje Sunčeve zrake probile su se kroz prozor njihove ložnice, ptičice su veselo cvrkutale u granama stabala. Obzirom da protekle noći nije puno spavala, bilo bi za očekivati da se Sorcha neće probuditi prije no što otkuca podne. No bila je previše radosna i uzbuđena da bi tratila vrijeme na spavanje. Nije odmah otvorila oči. Nekoliko minuta mirno je ležala uživajući u osjećaju sreće koji je preplavio cijelo njezino biće. Arnou. O, kako ga voli! Noćas mu je rekla kako nema namjeru poništiti njihov brak, a sada, u svijetlu dana, bila je još sigurnija da je donijela ispravnu odluku. Nadala se da njezinu baku neće izdati srce kad to čuje. Ipak, takvo što nije se činilo osobito vjerojatnim. Njezina baka bila je čvrsta poput čelika. Prije bi se moglo očekivati da će živjeti samo zato da bi joj što je duže moguće nabijala na nos udaju za pučanina. Jadan Arnou. Zacijelo mu neće biti lako. Morat će mnogo toga naučiti. I hoće. Lako za to. Moralne i karakterne osobine važnije su od svega, a Arnou je bio dobar čovjek. Čovjek velikog plemenitog srca, hrabar, iskren i nadasve pošten. Otvorila je oči, protegnula se i polako okrenula prema svojem voljenom suprugu. Mirno je spavao na leđima ... i lice mu je bilo potpuno otkriveno. Skinuo je povez. Podigla se na lakat i znatiželjno se zagledala u njega. A budući da su oba njegova oka izgledala isto, prilično se iznenadila. Jer ... nije li rekao da je ostao bez oka? Jasno da jest. Čak joj je htio pokazati ožiljak! Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Oko koje ne bi trebao imati izgledalo je savršeno zdravo i činilo se da ga posve dobro služi. Nije rekao ni riječ, no pogled mu je bio prepun veselog iščekivanja. Očekuje li možda da ga prepozna? Poput čovjeka koji je skinuo masku? Podigla se u sjedeći položaj i pozorno se zagledala u njega. Istina, podsjećao ju je na nekoga koga je davno poznavala ... ali ne, to nikako ne može biti ... - Ne - zgranuto je uzviknula pa zgrabila plahtu i njome pokrila nage grudi. - Ne - jedva čujno je ponovila i odlučno odmahnula glavom. Ne, to ne može biti Rainger. Sve je to zato što ga je netko jučer spomenuo ... i zato što je previše umorna i iscrpljena. Njezin um zacijelo se poigrava s njom. 147


Knjigoteka

Polako se podigao u sjedeći položaj. - Sorcha? I glas mu je zvučao poput Raingerova. Tek sada je to shvatila. Kako je moguće da joj je to promaklo? Užasnuta, naglo se povukla na rub kreveta. Ispružio je ruku prema njoj. - Sorcha, mila ... Dlan mu je bio hrapav i žuljevit, u prste su mu se usjekle brazde od izvlačenja teških mreža iz mora. Ne, to pouzdano nije bila ruka nekog princa. Nego ribara. Skočila je iz kreveta i ogrnula se prvom stvari koja joj se našla pod rukom. Bila je to njegova jakna. Dovraga, nije se htjela time ogrnuti. Ustao je i stao pred nju. Visok, širokih ramena, mišićav, i s udom podignutim poput koplja, izgledao je prilično zastrašujuće. Noćas ga se nije nimalo plašila, dapače, smatrala ga je neodoljivo privlačnim i muževnim. No sada jest. Usto, bila je ljuta. Jer muškarac koji je stajao pred njom, nije izgledao poput Arnoua. Nego poput Raingera. Ali ne, to ne može biti on. Imao je ožiljke na prsima i leđima ... neke i od biča. Život ribara je težak, a naslutila je da je Arnou neko vrijeme proveo u zatvoru. Ili u tamnici? Zaboga ... Rainger je bio u tamnici. Muškarac kojem je vjerovala više nego ikome na svijetu, kojeg je voljela i za kojeg se udala bio je ... - Rainger - izgovorila je, tonom prepunim prezira. - Veselim se što si me napokon prepoznala - s osmijehom je odvratio i duboko joj se naklonio. Kojeg li apsurda izigravati uljudnost u ovakvoj situaciji i k tome još gol kao od majke rođen. - Navuci gaće - prosiktala je. - Ali, Sorcha, nema potrebe za tim. Oženjeni smo i ne trebamo se stidjeti jedno pred drugim. - Ne, nismo - odbrusila je i počela panično prekapati po odjeći koju su joj žene dan prije poklonile, kako bi se ujutro imala u što presvući. - Nisam se udala za tebe. Nego za časnog i hrabrog muškarca vrijednog povjerenja. - Ali to sam bio ja. - Ne, nisi - odvratila je pa iz hrpe stvari izvadila donje rublje, crne vunene čarape, pamučnu bijelu podsuknju, suknju staromodnog kroja, svijetloplavu bluzu, tamnoplavi ogrtač i crni šešir. Nije bilo bog zna što, no žene su joj dale najbolje od onoga što im nije bilo nužno potrebno. 148


Knjigoteka

Muškarci su i prema Raingeru bili jednako velikodušni. Dobio je par crnih hlača, crnu jaknu, bijelu košulju i donje rublje. - Jasno ti je da smo Arnou i ja ista osoba - rekao je, očito iznerviran njezinim odbijanjem da pogleda istini u oči. - Dakako da mi je jasno - odbrusila je pa strgnula njegovu jaknu s ramena i bacila mu je u glavu. - Pravo rečeno, sada mi je sve savršeno jasno. Uhvatio ju je u zraku, bacio je na stolac pa svrnuo pogled na svoju nagu suprugu i polako ju odmjerio od glave do pete. Mrzila je taj pogled i žudnju koju je vidjela u njemu. I njega. Iz dna duše ga je mrzila, onako kako žena mrzi muškarca koji ju je izdao. Izgledao je poput vuka kojem cure sline pri pogledu na lovinu za koju zna da mu neće i ne može pobjeći. Odličan opis za gada poput njega. Na brzinu je navukla donje rublje pa uskočila u podsuknju i toliko čvrsto je svezala u struku da su joj se vrpce usjekle u trbuh. - Napravio si budalu od mene, ali to ne znači da sam glupa. No ti misliš da si jako pametan, zar ne? Pouzdano puno pametniji od mene. Ljuto se varaš ako tako misliš. Jer u cijeloj toj priči ne radi se o pameti nego o pokvarenosti. Ne mogu vjerovati da si mogao biti toliko pokvaren. Uzgred ... zna li itko od mještana tko smo? - upitala je iako je već znala odgovor. Bilo je dovoljno prisjetiti se kakvu su im proslavu vjenčanja priredili. - Jako su sretni zbog nas i osjećaju se vrlo počašćenima što su svjedočili našem vjenčanju - rekao je i nevoljko navukao gaće, budući da je shvatio kako zasad može zaboraviti na vođenje ljubavi s njom. Obukla je haljinu i počela zakopčavati gumbe na leđima. Dakako, nije ih mogla sve zakopčati. Najzad je zakopčala nekoliko donjih i dva gornja, a sredinu ostavila otvorenom. No prije bi se ubila nego njega zamolila za pomoć. Jer kad se prisjetila svega, počevši od trenutka kad se pojavio na otoku, pao joj je mrak na oči. - O, Bože ... ti si bio taj koji je podmetnuo požar u mojoj sobi, zar ne? Požar u kojem su izgorjela pisma mojih sestara. - Ne živciraj se zbog toga. Dat ću ti druga - rekao je, pokušavajući ju umiriti. - Što? - zapanjeno je upitala. - O kojim pismima pričaš? Ne postoje ... - Tvoje sestre zamolile su me da ti predam njihova pisma. U bisagama su - rekao je i uputio se prema kutu u kojem su stajale njegove stvari. Pričekaj trenutak, odmah ću ih ... Bacila se na njega i svom snagom šakama ga lupila po prsima. - Moje sestre? Vidio si moje sestre? 149


Knjigoteka

Povukao se korak unazad i smeteno se zagledao u nju, kao da se pita čemu tolika drama. - Da, i mogu ti reći da obje odlično izgledaju. Udale su se za dobre muškarce i jako su sretne u ... - Udale su se? - jedva čujno je prošaputala. - Clarice se udala? I Amy, njezina draga mala sestrica? - Da. Clarice je bila trudna i ako je sve prošlo kako treba, a vjerujem da jest, dosad je već rodila. - Clarice je postala majka? - upitala je, glasom promuklim od ganuća. O, Bože ... dobila je nećaka ili nećakinju, a nije imala pojma o tome. - Da, zacijelo jest. Suprug joj je škotski plemić, Robert MacKenzie, grof od Hepburna. Amy se pak udala za engleskog plemića, Jermyna Edmondsona, markiza od Northcliffa - staloženo je objasnio, kao da smatra da je s time sve riješeno. - Osobno sam se uvjerio da su obojica vrlo časni muškarci. Možeš biti sigurna da nisu pogriješile što su se udale za njih. - Za razliku od mene, koja sam se udala za tebe - prezirno je odvratila i okrenula mu leđa. Prišao joj je i pokušao joj zakopčati gumbe na leđima. - Ne čini to - rekla je i odmaknula se od njega. - Nisam očekivao da ćeš zbog svega toga biti toliko ljuta na mene. Kad bi mi dopustila da ti objasnim, zacijelo bi shvatila ... - Ne želim slušati tvoja objašnjenja. Sve sam odlično shvatila. Bez imalo grižnje savjesti uništio si moju posljednju vezu sa sestrama - rekla je pa uzela ogrtač i prebacila ga preko ramena, kao da se time štiti od njega. Poželjela je biti kilometrima dalje od njega. Godinama! - Tebi je to, očito, nevažno - nastavila je. - Posve sporedno, zar ne? Držiš da se jedna pisma mogu zamijeniti drugima, kao da je to običan komad papira. Ali nije. Ta pisma bila su mi poput najvećeg blaga. Stalno sam ih iznova čitala, privijala ih na grudi... bila su mi jedina utjeha u samoći. - Ali, znao sam da se tvojoj tuzi i samoći bliži kraj. I da ćeš uskoro saznati da su tvoje sestre žive i zdrave. Rekao bih to u pogodnom trenutku. Bila je toliko ljuta da bi se najradije bacila na njega i iskopala mu oči. Kako si se usudio zatajiti mi takvo što? - promrsila je, kroz čvrsto stisnute zube. - Mogla sam umrijeti... poskliznuti se i pasti u neku provaliju ili me je neki plaćenik mogao ubiti, a ti tvrdiš da mi to nisi mogao reći, jer si čekao pogodan trenutak! - uzviknula je i čvrsto stisnula ovratnik ogrtača. - Čini se da si tijekom boravka u tamnici ostao i bez ono malo pameti što si je imao. 150


Knjigoteka

Duboko je udahnuo, kao da se trudi zadržati strpljenje. Koje li drskosti! Kako se usuđuje ponašati se prema njoj kao prema nerazumnom djetetu? - Jest, Sorcha, dugo sam bio u tamnici ali zato sam iz nje izašao kao drugi čovjek. Nisi lagala kad si rekla da sam bio sebičan, nemaran, drzak i nezahvalan. Svjestan sam da moj narod i dan danas pati zbog moje lakomislenosti i neodgovornosti. I zato ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih se iskupio ... - Je li? Tvrdiš da si sada bolji čovjek, a ipak si mi lagao i zavaravao me! Slegnuo je ramenima, dajući joj do znanja kako misli da je to bilo nužno. - Na svakom koraku si me zavaravao - nastavila je. - Sigurna sam da si se umiješao i u prodaju konja. Na neki način natjerao si MacMurtrea da popusti. Jesi, zar ne? - Hm, da - priznao je, smeteno se zagledavši u nju. Smeteno. Kao da se pita zašto mu to uopće predbacuje. - Nisam mogao dopustiti da nas prevari. - Uporno si radio budalu od mene i sada očekuješ da ti budem zahvalna na tome? Moguće je da si iz tamnice izašao kao drugi čovjek... ali čovjek u kakvog si se pretvorio nimalo mi se ne sviđa, niti je to čovjek kojeg bih željela za muža - u dahu je izgovorila. Nehajno je slegnuo ramenima. Možda je mislio da je njezino mišljenje o njemu sporedno. Ili, što je bilo znatno vjerojatnije, da cilj opravdava sredstvo. - Običan si prefrigani podlac. Gad! Jedan od problema života u samostanu, bio je i taj što nije imala gdje naučiti dovoljno upečatljive izraze kojima bi ga uvrijedila. - Bitanga dodala je, naknadno se sjetivši još jednog. Nažalost, ni to nije bilo dovoljno uvredljivo, jer nije ni trepnuo na njezine uvrede. - Nisam želio napraviti budalu od tebe. Pretvarao sam se da sam netko drugi samo zato što nisam mogao znati hoćeš li se htjeti vratiti u Beaumontagne i udati se za mene. - I misliš da to opravdava sve tvoje laži? - upitala je i osvrnula se u potrazi za čizmama. Sve što je trenutačno željela bilo je nazuti cipele i izaći odavde. - Apsurdne li pretpostavke! - Dopusti da ti objasnim. - Izvoli - promrsila je. - Tvoja baka obećala mi je pomoći u svrgavanju duBellea s vlasti, ako pronađem njezine unuke i oženim jednu od njih. Clarice je bila prva koju 151


Knjigoteka

sam pronašao, no uzalud, jer već je upoznala muškarca za kojeg će se udati. Tako je bilo i s Amy. Zapravo, obje su već dobro zagrijale madrace sa svojim muškarcima - rekao je i kratko se nasmijao. Očito misli da je jako duhovit, pomislila je Sorcha. - I zato, kad sam te napokon pronašao, nisam mogao riskirati da te izgubim. Želio sam prvo steći tvoje povjerenje ... - Laganjem? - obrecnula se pa uzela čarape i cipele, i sjela u naslonjač. - Samo zato što si me iz dna duše prezirala. Želio sam da me upoznaš u drugačijem svjetlu. Iskosa ga je pogledala. - I nije ti palo na pamet da bih neovisno o tome što te prezirem, izvršila svoju dužnost i udala se za tebe? - upitala je i navukla čarape. - Mislio sam da će ti udaja za mene lakše pasti, budem li ti drag. - I zato si izigravao priglupog ali plemenitog čovjeka - rekla je i čvrsto stegnula podvezice a zatim ih brzo opustila, u strahu da ne prekine cirkulaciju krvi u nogama. - Istina, nisam priglup - rekao je, slegnuvši ramenima. - Ali ne bi mogla pronaći boljeg i odanijeg pratitelja od mene. Najzad, meni je više od ikoga na svijetu stalo da se živa i zdrava vratiš kući. - Zapravo si gluplji nego što misliš - odbrusila je pa nazula čizme i počela žustro vezati vezice. - Inače mi ne bi priznao da si se sa mnom oženio samo zato da bi ti moja baka pomogla svrgnuti duBellea s vlasti, i da ti je samo zato toliko stalo da se živa i zdrava vratim kući. Ponosno se isprsio i prekrižio ruke na leđima. - Željela si istinu i dobila si je. Zavalila se u naslonjač i uputila mu dug preziran pogled. - Da, naravno - odvratila je, ponosno podigavši glavu. - A obzirom na to što sam čula, očito je da se cijeli naš odnos temeljio na obmani. Arnou je bio taj koji je obećao da će me štititi i koji se najzad vjenčao sa mnom. Prvi put u životu doživjela sam da mi je netko istinski odan i privržen zbog mene same, a ne zbog moje titule ili iz koristoljublja. No ispalo je da sam bila glupa što sam povjerovala da se nekome mogu svidjeti neovisno o tome tko sam, i da me može smatrati lijepom i poželjnom ili biti spreman umrijeti za mene. Doista si nevjerojatno glup ako misliš da ću ti ikada oprostiti što si me tako grubo obmanuo. Čeljust mu se naglo ukrutila a pogled postao hladan poput leda i oštar poput čelika. Od vještog, nježnog ljubavnika, odjednom se pretvorio u okrutnog princa koji neće prezati ni pred čime kako bi ostvario svoj sveti cilj. - Noćas si mi se zaklela na ljubav i odanost. Bila si spremna zauvijek ostati sa mnom u braku, čak i ako bi se zbog toga morala sukobiti s bakom. 152


Knjigoteka

- Zaklela sam se Arnou, ne tebi - odbrusila je. - No njega više nema. Mrtav je - dodala je jer jest, Arnou je zauvijek nestao a na njegovom mjestu pojavio se mrski Rainger. Srcem i dušom žalila je zbog toga. Skočila je na noge, odgurnula Raingera u stranu pa požurila u kut i posegnula za njegovim bisagama. - Ne, čekaj - poviknuo je Rainger i požurio prema njoj. - Preteške su. Ja ću ih ... Laktom ga je snažno udarila u prsnu kost. Muklo je zastenjao i presavio se u struku. - Noćne dame naučile su me još ponešto osim kako popušiti rog rekla je. - Drago mi je što ti taj užitak nisam pružila, niti ćeš ikada imati prilike uživati u njemu, barem ako se radi o mojim usnicama - dodala je pa istresla sadržaj bisaga na pod. Uže, pištolj, kutije s mecima, boca viskija, pokrivači ... i dva zapečaćena pisma. Podigla ih je i očiju punih suza, zagledala se u njih. Znala je da će Rainger shvatiti da nije ni upola toliko čvrsta koliko se pretvarala da jest, no trenutačno nije marila za to. - No, sigurna sam da ima puno žena koje će ti biti nadasve voljne pružiti ti takvu vrstu usluge - nastavila je, glasom koji je podrhtavao od ljutnje i povrijeđenosti. - Budući da si me uhvatio u zamku i osigurao provedbu svojih ciljeva, možeš slobodno nastaviti sa svojim životom, a pretpostavljam i da hoćeš. Jasno da nećeš dopustiti da te lažno izrečeni zavjeti ometu u tome - ironično je dodala i uputila se prema vratima. - Najzad, razumije se da se zakletve kojima je povod koristoljublje, nikada ne poštuju. Generacije vladara to su i dokazale. Zato je u povijesti i bilo toliko pobuna i ratova - izgovorila je pa izašla i zalupila vrata za sobom. Rainger je duboko uzdahnuo i kratko protrljao prsnu kost. Time što je rekla, Sorcha je prevršila svaku mjeru. Po bijegu iz tamnice zakleo se da više nijednom muškarcu neće dopustiti da mu se obraća s visoka i dijeli mu lekcije kao zadnjem balavcu. A kamoli ženi, pogotovo ne onoj koju je oženio i s kojom je vatreno vodio ljubav, trudeći se ugoditi joj. Sorcha se ljuto vara ako misli da će se izvući s tim. Požurio je prema vratima i naglo ih otvorio. Začuvši kako Sorcha glasno jeca silazeći niz stube, zalupio je vrata i umorno protrljao kutove očiju. Dovraga. Sorcha nije bila ni približno toliko oduševljena otkrićem da on nije priprosti ribar, koliko se nadao da će biti. No ... mora se priznati da prokleto dobro izgleda u haljini. 153


Knjigoteka

20 Poglavlje S pismima u ruci Sorcha se spustila niz stube pa produžila u prostoriju u kojoj se prethodne večeri slavilo njezino vjenčanje s Raingerom. Nekoliko muškaraca sjedilo je za stolom, čela prekrivenih vlažnim ubrusima. Ostali su bili raščupani, crvenih očiju i u zgužvanoj odjeći. Ošinula ih je pogledom i bez riječi produžila u kuhinju. Iskreno se nadala da će se tamo moći na miru isplakati. Nažalost, kuhinja je bila puna žena, a izgledale su jednako mamurno kao i muškarci. Tulia i baka Sancia stajale su kraj štednjaka. Prva je pekla šunku i kobasice a druga kuhala žgance. Za koga, ostala je tajna, jer nitko nije izgledao kao da je raspoložen za jelo. Sve žene bez riječi zagledale su se u Sorchu. - Oh, mila - najzad je izgovorila Tulia. - Zar je bilo toliko loše? Da ju nije to upitala, Sorcha bi se možda pribrala. Umjesto toga, svukla je ogrtač, prebacila ga preko naslona stolice pa sjela, rukama pokrila lice i briznula u plač. Plakala je za pokojnim ocem i sestrama koje godinama nije vidjela. Plakala je i zbog godina koje je provela u samoći i zato što je iskreno vjerovala da ljudi nisu toliko loši koliko se misli, i da u svakome postoji nešto dobro, a sada se razočarala. I zato što se osjećala grubo izdanom i izigranom. Nedugo potom, baka Sancia sjela je kraj nje i nježno je primila za ruku. - Prestani plakati, drago dijete - tiho je rekla. - Pozlit će ti. Tulia joj je, pak, gurnula rupčić u drugu ruku. - Hajde, ispušite nos, Vaša visosti. - Dopustite da vam zakopčam haljinu, Vaša visosti - rekla je Roxanne, mlada žena koja se sinoć našalila na račun njezine prve bračne noći. - Ne zovite me tako - pobunila se Sorcha. - To doista nije potrebno. Barem zasad. Zovite me po imenu, kao i jučer. - Svaka žena plače nakon prve bračne noći - rekla je baka Sancia i kratko joj stisnula ruku. - Ne brini, stvari će se s vremenom popraviti. Žene su složno kimnule. - Da - rekla je Rhea, žena srednjih godina koja se uvijek smiješila i o kojoj je Sorcha stekla dojam da je vrlo mudra i staložena. - Prvi put je uvijek bolno i neugodno, a muškarac u pravilu odmah poslije tog utone u blaženi san, no zaista, s vremenom će biti bolje. - Oh - smeteno je promrmljala Sorcha. Govore o ... - Oh - ponovila je. 154


Knjigoteka

- Čak i ako ne bude bolje, naviknut ćeš se - rekla je Pia, zgodna, vitka i visoka mlada žena. - Uostalom, nikad ne traje predugo - s uzdahom je dodala. Ostale žene ponovno su složno kimnule. - Jedino što te na kraju može živcirati, je mokra plahta - rekla je Ora. - Na tvojoj strani kreveta - dodala je Roxanne. Sve su se nasmijale pa brzo utihnule i zabrinuto se zagledale u Sorchu. - Ne radi se o tome - drhtavim glasom izgovorila je Sorcha pa bespomoćno slegnula ramenima, ne znajući kako bi im objasnila u čemu je problem. Jer ... znale su tko je ona i tko je Rainger. I zacijelo ih nije zanimalo je li se ona oko nečeg, njima posve sporednog, porječkala sa svojim suprugom. Kao i Rainger, i one su imale na umu jedino vlastite ciljeve i interese. Kako bi mogle razumjeti njezine dvojbe i njezino razočaranje? Nije ih krivila zbog toga. Znala je koliko žude za povratkom u domovinu. I znala je da im je lakše vjerovati da mrzi pomisao na vođenje ljubavi sa suprugom, nego da mrzi njega. - Nije prebrz - najzad je izgovorila i obrisala suze iz kutova očiju. Zapravo, trajalo je satima ... - Uh, da - promrmljala je baka Sancia. - To je još gore nego da je začas gotov. Moj Horace, pokoj mu duši, živio je dovoljno dugo da sam iskusila i jedno i drugo - rekla je i očima dala znak gazdarici da Sorchi natoči čašu vina. Tulia je hitro uzela čašu, napunila je vinom i stavila je pred Sorchu. Pij. Ubrzo ćeš se puno bolje osjećati. Sorcha se zagledala u pisma koja je odložila na stol. Bila su mjestimice zgužvana i iskrzana na rubovima. Naravno, kad ih je Rainger tako dugo nosio u bisagama. Svrnula je pogled na čašu pa posegnula za njom i u tren oka ispraznila je do dna. Tulia ju je ponovno napunila do vrha pa pogledom okružila žene. - Je li još tko za čašu vina? Sve su složno kimnule. Dok im je Tulia točila vino, Sorcha je uzela Clariceino pismo i počela ga čitati. Iz njega je saznala da su Clarice i Amy preživljavale prodajući kozmetiku. Saznala je kako su lutale iz grada u grad, i sve o njihovoj tuzi, jadu i zabrinutosti za budućnost, doduše, više između redova, jer Clarice nije bila od onih koji bi kukali nad nesretnom sudbinom. 155


Knjigoteka

Obzirno ili možda oprezno, Clarice ju je također izvijestila da je Amy u jednom trenutku odlučila samostalno živjeti i otišla svojim putem. No dodala je da razmjenjuju pisma i da je sudeći po svemu, Amy dobro. Nastavila je pisati o sebi i napisala kako joj pričinja osobitu radost javiti joj da se udala za škotskog plemića, Roberta MacKenziea, muškarca kojeg svim srcem voli i da očekuje dijete. Na kraju je napisala kako nijedan dan nije prošao a da nije pomislila na nju i da se iskreno nada da će ju uskoro vidjeti i zagrliti. Sa suzama u očima Sorcha je prislonila pismo uz grudi, kao da grli Clarice. Odloživši ga, brzo je otvorila Amyno pismo i počela ga čitati. Zračilo je čarobno poletno. Očito je bilo pisano na brzinu jer Amy se nije bavila prošlošću. Navela je samo da se upustila u pravu pustolovinu i otela markiza u kojeg se zatim ludo zaljubila, te da je upravo otkrila da je zatrudnjela. Na kraju je dodala da ju puno voli i da će joj čim se vide - a nada se da će to biti uskoro - ispričati sve detalje. Ipak, čak i iz tako kratkog pisma jedno je bilo sigurno: Amy je bila sretna. Njezina mala sestra dobit će dijete. I to uskoro, obzirom na proteklo vrijeme. Spustivši njezino pismo na stol, ponovno je briznula u plač. O, Bože ... koliko toga je propustila. Nije bila uz svoje sestre kad im je bilo najteže, nije s njima podijelila trenutke gladi, straha i neimaštine. Ni nevolje ni sretne trenutke. Nije bila uz njih kad su se udavale, niti se mogla osobno uvjeriti jesu li muškarci za koje su se odlučile udati dovoljno dobri za njih. No više od svega, bile su to suze olakšanja. Bile su žive, zdrave i sretne. I to je bilo jedino važno. Napokon se mogla opustiti i prestati se brinuti je li im se što dogodilo. Srce joj je napokon bilo na mjestu ... mogla bi skakati od sreće. Obrisala je suze sad već prilično mokrim rupčićem pa pogledom okružila žene. Sjedile su za velikim kuhinjskim stolom, pijuckale vino i zabrinuto zurile u nju. Slegnuvši ramenima, uputila im je slabašan osmijeh. O, Bože ... doista bi bilo krajnje vrijeme da se pribere, pomislila je. - Čini se da nema muškarca koji može usrećiti ženu u krevetu smrtno ozbiljno rekla je Pia. - Ako ni princ nije sposoban učiniti to kako treba, čemu bismo se mi mogle nadati od svojih muževa? - Ja nemam takvih problema - rekla je Salvinia, žena velikih tužnih smeđih očiju. - Želim reći... nije da to s mojim mužem traje prekratko ili predugo. Nego, nemam pojma kad mi ga je uopće stavio. Kuhinjom je odjeknuo glasan raskalašen smijeh. 156


Knjigoteka

- Doista je tako mali? - upitala je Roxanne, zaprepašteno se zagledavši u nju. - Da. Poput mladog krumpira - odvratila je Salvinia, kratko kimnuvši. Nimalo čudno što su joj oči tako tužne, pomislila je Sorcha. - Kod Raingera se ne radi o tome - rekla je pa ispuhala nos. - Zapravo, jedna od prostitutki iz javne kuće madam Pinchon, tvrdi da je prilično obdaren. - Zar odlazi u kupleraj? - zapanjeno je upitala Tulia. - Ne mogu vjerovati da je spao na to! - Ne, došao je tamo po mene. Sve do jedne žene su se užasnuto zagledale u nju. - Slučajno sam se tamo našla - hitro je odvratila Sorcha pa prinijela čašu ustima i popila nekoliko gutljaja vina, u nadi da će joj to pomoći izbaciti Raingera iz glave. - Došao je po mene, a kad smo bili na odlasku, Eveleen, jedna od prostitutki, šapnula mi je da bi se - ako je suditi po izbočini na njegovim hlačama - mogla okladiti da ima veliku alatku. Žene su složno podigle čaše, nazdravile joj i popile gutljaj vina. Rumena poput rajčice, Tulia je odložila čašu i nadlanicom otrla kapljice znoja iznad gornje usnice. - Valunzi - promrmljala je. - Zapravo, radi se o tome da je cijelo vrijeme radio budalu od mene nastavila je Sorcha. - Počevši od trenutka kad se poslužio groznim smicalicama kako bi me natjerao da napustim samostan. Žene su izmijenile zgrožene poglede. Sorcha je odlučno kimnula. - Jest - rekla je. - Ponio se poput pravog divljaka. Podmetnuo je požar u mojoj ćeliji, kako bi me natjerao da na brzinu napustim samostan. Znao je da ne bih nikada riskirala da opatice nastradaju zbog mene. - Mora se priznati da je domišljat - rekla je Rhea. Baka Sancia kratko se nakašljala, dajući joj znak da pazi što govori. - Želim reći, za muškarca - brzo je dodala Rhea. - Ipak, ne razumijem u čemu je problem - zbunjeno je rekla Roxanne. Ako mu nije premali i ako se doista trudio oko tebe ... a po zvukovima koji su noćas dopirali iz vaše sobe, reklo bi se da jest, ne vidim nikakvog razloga ... Baka Sancia lupila ju je laktom u rebra. - Ali, doista ne razumijem zbog čega je toliko nesretna - pobunila se Roxanne. - Rekla bih vam kad me ne biste stalno prekidali - nestrpljivo je odvratila Sorcha. - Dakle, prvo me je otjerao iz samostana. Zatim se 157


Knjigoteka

poslužio obmanama i smicalicama kako bi me nagovorio da pristanem putovati u njegovoj pratnji. Lažno mi se predstavio! Nisam znala tko je ... lagao je sve o sebi. Gore od svega, u požaru koji je podmetnuo u mojoj ćeliji, izgorjela su i pisma mojih sestara. Ne mogu mu to oprostiti! - Pisma tvojih sestara? - zapanjeno je upitala baka Sancia. - Princeze Clarice i princeze Amy? - Da - s velikim zadovoljstvom odvratila je Sorcha, uživajući u prilici da im dokaže kakav je zapravo Rainger. - Bilo je to najdragocjenije što sam imala ... jedino što mi je ostalo od njih. Žene su se zgroženo zagledale u nju. Neizgovoreno pitanje ostalo je visjeti u zraku. Nijedna ga se nije usudila postaviti. - Ne brinite, žive su - hitro je rekla Sorcha. Odahnule su. - Bogu hvala složno su izgovorile. - No u tom trenutku, to je bilo jedino što sam imala od njih. Zadnja spona koja me je vezala s njima. Mislila sam da će mi srce puknuti od jada. Bila sam potpuno slomljena ... vidio je to. Vidio je koliko me je to pogodilo, i nije ga bilo briga. Jer da jest, rekao bi mi da se susreo s mojim sestrama i da su žive i zdrave. I dao bi mi pisma koja su mi poslale - rekla je, uprijevši prst u pisma na stolu. - Ali ne, nije to učinio. Cijelo vrijeme nosio ih je sa sobom i nije mi ih dao, a znao je koliko sam zabrinuta za sestre - rekla je Sorcha pa zgrabila čašu i ispraznila je do dna. - Muškarci! - promrmljala je baka Sancia, prezirno odmahnuvši glavom. - Šteta opreme, ali zaslužio je da ga se objesi za jaja - jednako prezirno dodala je Salvinia. - Kad je bio mlad, govorkalo se da je lakomislen i sebičan. Čini se da se nije promijenio - rekla je Tulia i ponovno napunila Sorchinu čašu do vrha. - Da, pravi je nitkov - hitro se složila Sorcha. - Lažljivi gad. Pokvareni ... - Kučkin sin - rekla je Roxanne. Tulia ju je ošinula pogledom, no što se Sorche tiče, bile su to upravo riječi koje je tražila. - Da. Kučkin sin! Prljavi, ljigavi kučkin sin. Ušljiva ... - Šupčina - rekla je Ora. - Da, ušljiva šupčina - složila se Sorcha, iako je prvi put čula taj izraz pa nije točno znala na kakve ljude bi se odnosio. No zvučalo je prilično uvredljivo, a što se nje tiče, to je bilo dovoljno. - Odvratna smrdljiva šupčina i... - Govno od čovjeka - rekla je baka Sancia. - Da, upravo to - oduševljeno je uskliknula Sorcha. 158


Knjigoteka

- Pravo govno od čovjeka. - Muška svinja - rekla je Phoenice. - I to - složila se Sorcha. - Najgora i najodvratnija muška svinja koju sam ikada vidjela - s neskrivenim zadovoljstvom je dodala. Roxanne je slegnula ramenima i spustila čašu na stol. - Ipak, vrlo je muževan i naočit. Tulia ju je ponovno ošinula pogledom. - Jasno, to je sporedno - brzo je rekla Roxanne. - Prava je muška svinja. - Jest - rekla je Sorcha pa duboko uzdahnula i svrnula pogled na Clariceino pismo. - Clarice se udala za Roberta MacKenziea, grofa od Hepburna. Žive na njegovom imanju u Škotskoj. Znate li možda gdje je taj posjed? - Nalazi se nedaleko Freya Cragsa - rekla je Tulia pa svrnula pogled na Oru. - Tvoj muž povremeno odlazi tamo na sajam, zar ne? Koliko vremena mu treba da stigne do Freya Cragsa? - Oko pola dana jahanja - odvratila je Ora. Sorcha je naglo ustala. - Dakle, ako bih sada krenula, do večeri bih bila tamo? - Da, ali... ne možeš putovati bez pratnje - rekla je Rhea, a ostale žene hitro su se složile s njom. - Tvoj suprug možda jest muška svinja, no u pravu je kad tvrdi da se moraš čuvati duBelleovih plaćenika - upozorila ju je Phoenice. - Jest - složila se Tulia. - Ne smiješ se izlagati takvoj opasnosti. Bila bi im laka meta. Misli malo i na nas. Radi našeg dobra, moraš se živa vratiti u domovinu. - Ne brinite, vratit ću se - rekla je Sorcha. - Nemam namjeru sama jahati do Freya Cragsa. Sigurna sam da ovdje ima muškarca koji će me rado otpratiti. Idem se smjesta spakirati. Čim se presvukao u odjeću u kojoj se napokon osjećao poput čovjeka, Rainger je požurio u prizemlje. Osim Montaroa i oca Terrancea, u blagovaonici je zatekao Vernona seoskog mesara i Chaunceryja, koji je bio krojač, te Alroya, Savilla, Paula i Octaviusa. I svi do jednoga zabrinuto su zurili u njega. Što im je? - Uđite, Visosti - rekao je Montaro i požurio mu u susret. - Nadam se da ste dobro spavali? 159


Knjigoteka

Raingeru nije bilo do uljudnih razgovora. - Gdje je Sorcha? - jer želio je smjesta porazgovarati s njom i dati joj do znanja da se sabere i prestane cirkusirati. - U kuhinji je, sa ženama. Rainger se bez riječi uputio prema kuhinji no prije nego što je stigao otvoriti vrata, otac Terrance čvrsto ga je uhvatio za nadlakticu. - Pusti to, sinko. Barem zasad. Ne brini, sve će biti u redu. Smirit će se; žene će se zacijelo pobrinuti za to. - Moram joj objasniti nekoliko važnih stvari - ustrajao je Rainger. Pravo rečeno, malo više od tog. - Ne - rekao je Montaro. - Vjerujte, doista ne morate. - Zapravo, mi moramo vama objasniti nekoliko važnih stvari - rekao je Alroy i čvrsto ga primivši za drugu nadlakticu, poveo ga prema kaminu. Sjednite - dodao je i gurnuo ga prema naslonjaču. Alroy je bio kovač. Što znači da je bio jak poput bika. U skladu s tim, Raingeru nije preostalo drugo nego da ga posluša. Sjeo je u naslonjač. Otac Terrance uzeo je stolac, postavio ga nasuprot njemu, i sjeo u njega. Uz svećenika koji je sjedio pred njim i Alroya koji je ruku prekriženih na širokim prsima stajao kraj njega, postalo je savršeno jasno da Rainger nikamo ne ide dok ne čuje što mu žele reći. - O čemu se radi? - upitao je. Montaro mu je u jednu ruku gurnuo sendvič sa šunkom, a u drugu kriglu piva. - Jedite i pijte, Visosti - rekao je. - A usput ćemo malo porazgovarati. - O čemu? - upitao je Rainger pa zagrizao sendvič i popio gutljaj piva. - U normalnim okolnostima, vjenčao bi se uz veliku pompu, zar ne? upitao je otac Terrance. - Da - odvratio je Rainger i smeteno se zagledao u njega. - I što s tim? - Proslava bi počela i prije svadbe. Okupili bi se svi članovi tvoje i mladenkine obitelji. Upoznao bi rođake za koje i nisi znao da ih imaš. Od silne strke, jedva bi uspio ukrasti poneki poljubac od svoje buduće supruge. A ujutro, na dan vjenčanja, otac i stričevi pozvali bi te na stranu i udijelili ti nekoliko savjeta o postupanju s mladenkom u postelji. Nažalost, tvoj otac i stričevi nisu te mogli savjetovati, no ... Rainger je duboko uzdahnuo i svrnuo oči k nebu. - Ako ste mislili da su mi u vezi toga potrebni savjeti, varate se. Znam što treba činiti sa ženama u postelji. 160


Knjigoteka

- Ne sumnjamo u to, sinko - odvratio je svećenik. - Ali žene s kojima si odlazio u postelju, nisu bile princeze. A vjerojatno ni djevice - tiho je dodao i kratko pogledao prema kuhinjskim vratima. - I iskreno sumnjam da su nakon noći provedene s tobom, istrčale iz sobe gušeći se u suzama. - Zapravo - s oklijevanjem je započeo Montaro - otac Terrance želi vam reći da s krhkom mladom damom poput vaše supruge, morate biti malo nježniji. Rainger je izgubio strpljenje. - Ne brinite, bila je vrlo zadovoljna sa mnom - obrecnuo se. - Štoviše, ushićena. - Da, doista - ironično je rekao svećenik. - Nikad u životu nisam vidio ushićeniju mladenku. Kad je uletjela ovamo i ošinula nas pogledom, imao sam osjećaj da bi nas sve do jednoga najradije zadavila golim rukama. - Prije ili poslije će se priviknuti na te stvari. Sa svakom je tako. Čim se priviknu, muškarac ih može jahati do mile volje. U tome je glavna razlika između ždrebice i kobile - mudro je primijetio Alroy. - Morate se malo strpjeti, Visosti. - Dovraga ... - započeo je Rainger, no Vernon ga je prekinuo. - Ako se i ne privikne, moći će izdržati tih nekoliko minuta - rekao je. - Svaka može. Rainger je zatvorio usta i u nevjerici odmahnuo glavom. - Budite strpljivi - savjetovao mu je Alroy i pošao si natočiti kriglu piva. - Moja žena tvrdi da mi je svirala premala - rekao je Chauncery. - Ali za ples je potrebno dvoje. Ako se žena u krevetu drži poput opatice, ništa od zabave. Rainger je šutke nastavio jesti. Progovorio je tek kad je pojeo zadnji zalogaj i zalio ga zadnjim gutljajem piva. - Ne radi se o tome - rekao je. Bio sam vrlo pažljiv prema njoj. Svi su se šutke zagledali u njega. - Nisam žurio - nastavio je. - I nisam je uzeo prije nego što se potpuno opustila. Zapravo, možda se i malo previše opustila ... u nekim trenucima bila je prilično glasna. - Da, čuli smo - rekao je Montaro. - No kad se jutros pojavila ovdje sva u suzama, pomislili smo ... - Nije se zbog toga rasplakala - prekinuo ga je Rainger i odbio kriglu piva koju mu je Montaro ponudio, budući da će mu za nastavak putovanja trebati bistar um. - Nego zato što se osjeća nasamareno. Strašno se razljutila kad je shvatila za koga se zapravo udala. - Ah, o tome se radi - promrmljao je svećenik i počešao se po bradi. Moram priznati da je u pravu. Pravo rečeno, ni meni nije jasno zašto joj nisi rekao tko si. 161


Knjigoteka

- Nikome to nije jasno - istaknuo je Chauncery. - Imao sam dobar razlog za to - odvratio je Rainger. Nije mu bilo ni na kraj pameti pokušati se opravdati. Sudeći po Sorchinoj reakciji, uzalud se trudio. Neće dvaput učiniti istu pogrešku. - Hm, o čemu god da se radilo, očito je nije oduševilo - rekao je svećenik. - Kako bilo, ne čudim što je ljuta. Grozan je osjećaj shvatiti da te je netko nasamario. Zar se tebi to nikada nije dogodilo? Rainger se kratko trgnuo. Dakako da mu se dogodilo. Julienne je bila ta koja ga je nasamarila. I dan danas padne mu mrak na oči kad se prisjeti kako je napravila budalu od njega. Otac Terrance polako je kimnuo. - Da, neke stvari ne mogu se lako zaboraviti i oprostiti - rekao je. U redu. Rainger je mogao razumjeti da se Sorcha osjeća poput zadnje glupače. Ipak, pouzdano je pretjerala i od muhe napravila slona. - Zapravo, čini se da ju je više od svega razljutilo što sam spalio pisma njezinih sestara - rekao je. No ako je očekivao da će svi do jednoga prasnuti u smijeh, to se nije dogodilo. Umjesto toga, nastupila je mrtva tišina. Začuđeno, Rainger je pogledom okružio muškarce, pitajući se što im je. - Spalio si pisma njezinih sestara? - upitao je svećenik i zdvojno odmahnuo glavom. - Da - smeteno je odvratio Rainger. - Zar je to nešto zbog čega bi se trebala toliko uzrujavati? Uostalom, rekao sam joj da sam vidio njezine sestre i da sa sobom nosim pisma koja su joj poslale. Ne bi li trebala biti sretna što je saznala da su žive i zdrave? Umjesto toga napala me jer sam joj to zatajio! Vernon i Alroy pogledali su ga kao da se pitaju je li sišao s uma. Chauncery je duboko uzdahnuo, kao da istinski suosjeća s njim, a Savili, Paul i Octavius kiselo su se osmjehnuli. - Daleko od toga da se moja žena osobito dobro slaže sa svojim sestrama - započeo je Alroy. - No na vlastitoj koži sam osjetio što znači postaviti se između njih. Učinio sam to jednom kad su se posvadile. Ni u ludilu to više ne bih učinio. Rainger se gotovo nasmijao. - Zar su te napale? - začuđeno je upitao. Bilo je smiješno pomisliti da bi slabašne žene napale krupnog i jakog muškarca poput njega. - Ustremile su se na mene kao čopor razljućenih vučica. Čudno, jer inače se ni u čemu ne slažu. 162


Knjigoteka

- Osim kad se slažu - rekao je Octavius. - Ja sam njegov šogor, pa znam o čemu govorim. Alroy je kratko kimnuo. - Mudar muškarac nikada se neće umiješati ni u kakva posla koja njegova žena ima sa svojim sestrama. Rainger je kratko protrljao čelo. Glava mu je pucala od boli. Ne od pića, nego od jutrošnjih mučnih razgovora, uključujući i ovaj. - Dakle, njezine dvije sestre su žive? - upitao je Vernon i široko se osmjehnuo. - Žive i zdrave - potvrdio je Rainger. Svima je bilo drago što to čuju. - Obje su se udale - nastavio je Rainger. - Amy sa suprugom živi na sjeveru Engleske, a Clarice blizu Freya Cragsa. - Uh-uh - promrmljao je Montaro. - Vrlo nezgodno. - Hm, da - rekao je Paul, a ostali su šutke izmijenili poglede. Rainger je duboko uzdahnuo. - U čemu je problem? - upitao je i protrljao kutove očiju. - Vaša supruga željet će posjetiti princezu Clarice - izvijestio ga je Vernon. - Ne može to učiniti - odlučno je odvratio Rainger. I sam je o tome razmišljao, no shvatio je da to ne bi bilo mudro. - Moramo što prije stići u Edinburgh i tamo se ukrcati na brod. Čim svrgnem duBellea s vlasti, a to će biti uskoro, njezine sestre moći će je posjetiti. No dotad Alroy se ironično nasmijao. - Ako mislite da će ju mala smetnja poput duBelleovih plaćenika spriječiti da nakon toliko godina razdvojenosti posjeti svoju sestru, naivniji ste nego što bih ikada pomislio. - Lakše malo, sinko - upozorio ga je svećenik. - Moraš razumjeti da je osam godina proveo u tamnici. - Razumijem - odvratio je Alroy. - Čini se da upravo zahvaljujući tome nema pojma o ženama. Rainger je ustao i hrabro mu se zagledao u oči. - Ne bi li trebao imati malo više poštovanja prema meni? - Prije nego što ste sišli, otac Terrance rekao je da moramo s vama porazgovarati kao što bismo razgovarali s vlastitim bratom - odvratio je Alroy. - I zato vam govorim ono što bih rekao vlastitom bratu, kad bih smatrao da je u krivu. Jasno da bih mu pokušao uliti malo pameti u glavu! Vaša supruga s pravom je ljuta na vas. Priznajte krivicu, pokažite da se kajete i zamolite je za oprost. Recite joj da ćete se iskupiti tako što ćete je odvesti k sestri. Oprostit će vam, ali morate malo puziti pred njom. 163


Knjigoteka

- Ne budi smiješan. To što si rekao, obična je glupost. Sorcha će se pribrati i pomiriti se sa situacijom - samouvjereno je odvratio. Jasno da neće puziti pred njom. Kad je pobjegao iz tamnice, zakleo se da više ni pred kime u životu neće pognuti glavu. - Iskreno sumnjam u to - rekao je Alroy. - A u međuvremenu biste mogli otkriti da ledena kraljica nije ugodno društvo u krevetu - upozorio ga je. - Niti je takva, niti će se tako ponašati - rekao je Rainger, siguran da je Alroy u vezi s tim potpuno u krivu. - O tom, potom, Vaša visosti - s osmijehom je odvratio Alroy. - O tom, potom.

164


Knjigoteka

21 Poglavlje Ušavši u sobu, Rainger je ugledao Sorchu kako sprema stvari u torbu. Polako je zatvorio vrata i oslonio se na dovratak. - Što radiš? - Pakiram se. Uskoro odlazim. Dakle, još uvijek se ljuti. - Odlično - odvratio je. - Moramo stići do Edinburgha prije nego što duBelleovi plaćenici otkriju gdje se skrivamo. - Ne idem u Edinburgh. Barem ne još. Naglo se uspravio. - Što bi to trebalo značiti? - Prvo ću posjetiti Clarice. Moguće je da si to smetnuo s uma, no u tom slučaju moram te podsjetiti da je ona jedna od dvije moje sestre - ironično je izgovorila. - Točnije, ona koja se udala za grofa od Hepburna i živi s njim na njegovom posjedu. Uzgred, saznala sam da se do tamo može doći za približno pola dana jahanja - nastavila je, a glas joj iz trenutka u trenutak postajao sve viši. - Nisi valjda mislio da ću propustiti priliku da ju vidim? Sad kad sam toliko blizu? - upitala je pa duboko udahnula i snizila ton. Kad dođem tamo, biti ću sigurna. Njezin muž zacijelo će se pobrinuti ta to. I sigurna sam da će mi dati pratnju do Edinburgha. - Veliko je pitanje bi li uopće stigla živa do Freya Cragsa - ironično je odvratio Rainger. - Naravno da hoću. Najzad, duBelleovi plaćenici ne očekuju da ću krenuti tim putem. Do Freya Cragsa ne ide se putem koji vodi u Edinburgh. Bila je u pravu. Raingeru se to nije osobito svidjelo, no dovraga, u tome je bila posve u pravu. - Nisi valjda mislila sama poći tamo? Okrenula se prema njemu i oslonila ruke na kukove. - Naravno da ne. Duboko sam uvjerena da ovdje ima muškaraca koji će me rado otpratiti rekla je pa razrogačila oči, glumeći čuđenje. - Ah, da! Pretpostavljam da ćeš htjeti poći sa mnom. Dakako, ja sam tvoj zalog za budućnost i moraš se pobrinuti da mi se ništa ne dogodi. Najzad, ja sam jedina od tri princeze koja nije zagrijala madrac s nekim drugim muškarcem. Došao je ovamo kako bi ju natjerao da se pribere. Uvjeriti je da stvari gleda njegovim očima. U krajnjoj liniji, bio je spreman i ispričati joj se, iako je i dalje mislio da je bio u pravu i da nije mogao drugačije postupiti. No gledajući je ovako nadmenu i sarkastičnu, promijenio je mišljenje. Gdje je nestala ona draga djevojka s kojom je putovao? Kada se pretvorila u oštrokondžu? 165


Knjigoteka

Dovest će je u red. Na svoj način. Alroy je bio u krivu. Sorcha se prema njemu ne može ponašati poput ledene kraljice. Prošle noći uvjerio se u to. Topila se u njegovom naručju. I opet će. Samouvjereno se uspravio i prišao joj. Nije ustuknula. Prikovao je pogled uz njezin. Nije ni trepnula. Štoviše, drsko mu se osmjehnula. Obuhvatio ju je rukama oko struka i poljubio je. Vješto i požudno, onako kako se je već uvjerio da joj se sviđa. Isprva, odbila je surađivati. Nije ga čak ni zagrlila. Samo mu se mlitavo prepustila. No zatim, ovila mu je ruke oko vrata i čvršće se privivši uz njega, uzvratila mu poljubac. Njezino tijelo uz njegovo, njezine slatke usnice ... ah, doista je bila čarobna. Uspaljen, Rainger je nakratko zaboravio na sve. Najradije bi ju opet uzeo. Očito je postao opsjednut njome ... Vatrogasna zvona zazvonila su mu u glavi. Ne smiju gubiti vrijeme. Preopasno je. Moraju što prije otići odavde. Ali i ona žudi za njim. I ona ... Moraju što prije stići do Edinburgha. Što prije otići iz Škotske. Ali, usnice su joj tako slatke ... Vukovi se okupljaju. Znao je to. Odlučili su ih napasti u čoporu i podijeliti plijen. Mogao je to osjetiti u zraku i bio je siguran da je upravu. I zato, Sorcha i on moraju smjesta krenuti... nema vremena za gubljenje. Prvi put u životu prokleo je dužnost prema domovini. Želio bi cijelu vječnost voditi ljubav sa Sorchom, želio bi.. Nažalost, ništa od toga. I zato se htio-ne htio, morao podsjetiti zašto se uopće počeo igrati s vatrom - kako bi ju podsjetio da je luda za njim. I eto, uspio je u tome. Itekako je uspio. Nevoljko je odvojio usnice od njezinih, poljubio je u oči i čelo i odmaknuo se od nje. Kratko se zaljuljala na nogama, pa hitro zagladila odjeću. Pobijedio je. Dokazao je da mu ne može odoljeti. No trenutak potom, kad se uspravila i pogledala ga ravno u oči, prilično se iznenadio kad je vidio da djeluje savršeno pribrano. - Ako si završio sa slinjenjem po meni, predlažem ti da se spakiraš - izgovorila je, hladnim odsječnim tonom. - Odlazim u roku od sat vremena i nemam te namjeru čekati. 166


Knjigoteka

Preostalo mu je potruditi se prikriti zapanjenost. Nije bio siguran je li mu to dovoljno dobro uspjelo, no iskreno se nadao da jest. - Ne idemo u Freya Crags nego u Edinburgh - rekao je, što je autoritativnije mogao. - Ja idem k sestri, a kamo ćeš ti, nemam pojma i ne zanima me. Možeš poći sa mnom ili produžiti za Edinburgh. Zavojita cesta do Freya Cragsa bila je znatno bolja od bilo koje kojom su dosad putovali, no to nije nimalo popravilo Raingerovo sumorno raspoloženje. Prije svega, prolazili su kroz gusto naseljeno područje. Budu li se duBelleovi plaćenici raspitivali je li tim putem prošla neka mlada dama u pratnji jednog ili više muškaraca, lako će to saznati. Zatim, između seoca kraj kojih su prolazili, bilo je mnogo mjesta na kojima bi ih zlikovci mogli čekati u zasjedi... štala, šumaraka, napuštenih brvnara. Rainger je već dugo predosjećao opasnost, i unatoč dvanaestorici naoružanih seljana koji su hrabro krenuli s njima, nije se mogao opustiti. I sve to zahvaljujući Sorchi i njezinoj tvrdoglavosti. Bili bi u opasnosti i na putu za Edinburgh, no u situaciji poput te, nije bilo mudro produljivati putovanje. Duboko je uzdahnuo i zagledao se u nju. Uspravna i visoko podignute glave, jahala je među muškarcima koji su i više nego očito uživali u prilici da joj se nađu na usluzi. Iako su bili umorni i iscrpljeni od noćašnje terevenke, ni trenutka nisu oklijevali otpratiti je do Freya Cragsa. Sudeći po izrazima njihovih lica, opčarala ih je. Kako i ne bi, kad im se neprestano smiješila i razgovarala s njima kao da se odvajkada poznaju. Njega pak nije ni pogledala, a kamoli mu uputila i jednu jedinu riječ. Jasno da ga je to razljutilo. Ako ga je htjela učiniti ljubomornim, uspjela je u tome. Jest, bio je vraški ljubomoran na svakog od njih. I na Montaroa, i na mladog Adrina, i na Chaunceryja, Alroya, Vernona ... i na sve ostale. Pritom nije bilo nimalo važno što se nijedan od njih ni po čemu nije mogao mjeriti s njim. Ipak, svaki osmijeh koji im je uputila, svaka njezina riječ ili laska, neopisivo ga je živcirala. Najzad, nakon tri sata jahanja, odlučio je tome stati na kraj. Konjima je potreban odmor. A i ljudima će dobro doći kratak predah. A njemu treba prilika da osvoji Sorchinu pozornost. Prije nego što će ući u duboki planinski usjek, zaustavio je skupinu. Morao je provjeriti umiju li muškarci vješto baratati oružjem. Možda je to bila i izlika, no ipak. Stali su i upitno se zagledali u njega. Svi osim Sorche. Ona ga je prostrijelila pogledom, jasno mu stavivši do znanja što misli o njemu. Nažalost, i to mu je bilo draže od njezine ravnodušnosti. 167


Knjigoteka

Odlučio se ne obazirati na nju pa svrnuo pogled na muškarce. - Podsjeća na Speranški tjesnac u Beaumontagneu, zar ne? - upitao je, uprijevši prst u planinski usjek. Šutke su kimnuli. - Mnogi su tamo bili ubijeni ili opljačkani - rekao je Montaro. - Da. Upravo zato bih želio provjeriti kako baratate oružjem - odvratio je Rainger. Doduše, bio je prilično siguran da su vješti strijelci. Beaumontagne i Richarte bili su smješteni visoko u planinama i mnogo ljudi živjelo je u slabo naseljenim krajevima. U takvim uvjetima, čovjek nauči braniti svoj dom i posjed. Grohotom se nasmijavši muškarci su veselo podigli u zrak svoje pištolje, muškete i samostrele. Nedaleko njih nalazila se okomita pločasta stijena, a usred livade uzdizalo se deblo bora spaljenog od munje. - Oni koji imaju pištolje i muškete, gađat će točku u sredini stijene, a oni koji imaju samostrele, točku u sredini borova debla - rekao je Rainger i skinuo s ramena svoj samostrel. - Tko pobjedi, za nagradu će dobiti pet šilinga. - Ako ne znamo u koju točku zapravo trebamo ciljati, kako ćemo znati tko je pobijedio? - upitao je Alroy. - Ja ću o tome odlučiti. Svi su se grohotom nasmijali. Svejedno, pristali su na natjecanje. Ne zbog nagrade nego zato što su se voljeli nadmetati. Rainger se široko osmjehnuo i svrnuo pogled na Sorchu. - A ti ćeš nam za to vrijeme držati stražu - izvijestio ju je, kako bi joj stavio do znanja tko je ovdje glavni. - Javi ako vidiš bilo što sumnjivo. Nije izgledala kao da je shvatila tko je ovdje glavni. Umjesto da poslušno kimne, zakolutala je očima. - Koliko će to trajati? - upitala je. Jer, ako nemaš ništa protiv, voljela bih danas stići u Freya Crags. - Činim ovo zbog tebe - rekao je. - Moram znati jesu li te ovi muškarci u slučaju napada sposobni obraniti. - Hm, da. U tom slučaju vjerojatno sam u krivu. Naime, imam dojam da im želiš dokazati da si bolji strijelac od njih. - Obzirom na moj položaj, ne moram nikome ništa dokazivati odvratio je. Doduše, potajno se nadao da će barem malo biti zadivljena njegovom vještinom gađanja u metu. Kako bilo, nadmetanje se pretvorilo u veselu zgodu. Muškarci su istinski uživali u međusobnom podbadanju. 168


Knjigoteka

- Radije odustani, Montaro. Star si i ćorav, umjesto debla pogodit ćeš stijenu. - Hej, Octaviuse! Zamisli da pred tobom stoji punica i pucaj ... nećeš promašiti. - Bježmo, ljudi, Saville gađa! Šalu na stranu, svi do jednoga bili su odlični strijelci i Rainger je shvatio da mu neće biti lako odlučiti koji je najbolji. Najzad, došao je red na njega. Polako je podigao samostrel i naciljao. - Raingere - viknula je Sorcha. Dovraga. Što sad hoće? Ignorirao ju je. Neka se malo strpi. - Raingere, muškarci na konjima jure niz usjek prema nama. Trenutak potom, začuo se pucanj. Hitro se okrenuo i oštro se zagledao u usjek. Ni najmanje nije dvojio da se radi o duBelleovim plaćenicima. Njegove slutnje pokazale su se točnima. Vukovi su se okupili i odlučili ih zajednički napasti. Očito su im postavili klopku u tjesnacu, no kad su čuli pucnjeve, pomislili su da su ih napali drumski razbojnici i odlučili se umiješati. Dakako, nisu željeli ostati bez svojeg dragocjenog plijena. Rainger je znao da ih ne bi bilo mudro podcijeniti. DuBelle zacijelo nije odabrao šarlatane. Nego profesionalce, i bio je spreman basnoslovno im platiti za ubojstvo beaumontagneške princeze i princa od Richartea. Srećom, ni muškarci u njihovoj pratnji nisu bili mačji kašalj. Hitro su uzjahali i uzvratili paljbu. A budući da su se istodobno kretali amo-tamo ispred Sorche, mogućnost da je netko od plaćenika nacilja i pogodi, bila je zanemariva. I ona se ponijela mudro. Gornjim dijelom tijela priljubila se uz konja i nije stajala na mjestu. Pametna cura, pomislio je Rainger. Na taj način, mogla bi pobrati samo zalutali metak, a teško da bi pogodak bio fatalan po nju. Budući da je imao mirnu ruku i oštro oko, Rainger je uspio pogoditi dva strvinara prije nego što mu je Montaro viknuo kako bi bilo najbolje da se on i Sorcha povuku. - Vratite se na cestu za Edinburgh - dodao je. - Mi ćemo vam čuvati leđa. Nitko od ove gamadi neće živ proći mimo nas. Sorcha je buntovno odmahnula glavom, a budući da nije imao vremena prepirati se s njom, Rainger je pljesnuo njezinog konja po stražnjici i potjerao ga ispred sebe. - Žele nas, a ne njih - viknuo joj je čim ju je dostigao. - Kad vide da smo odjahali, krenut će za nama, a naši ljudi će ih poskidati. 169


Knjigoteka

Kimnula je i potjerala konja u galop. Ubrzo, zaravan je ostala daleko iza njih. Dio puta kojim su sada jahali, bio je s jedne strane omeđen šumom. S druge strane, nasred poljane, nalazila se ruševna štala. Ugledavši dva jahača na konjima kako izlaze iz štale i jure prema njima, Rainger je povikao Sorchi neka bježi u šumu. Začudo, poslušala ga je. Rainger je naglo povukao uzde, naciljao jednog zlikovca, odapeo strijelu i naglo se pognuo u sedlu. U zadnji čas, jer metak mu je prozujao iznad glave. Ipak, sudeći po samrtničkom kriku, zlikovac kojeg je gađao, bio je mrtav. Jedan manje, pomislio je. Sredio bi i drugog, no imao je pametnija posla. Jer, morao se pobrinuti za Sorchu. Mrzio ju je ostavljati samu. Što ako je u opasnosti? - Sorcha - povikao je i pojurio u šumu. - Sorcha, gdje si? Dođi k meni. Naglo je zaustavila konja. Tko je to? Tko god da jest, govorio je njezinim materinjim jezikom. I pouzdano nije bio Rainger. Njegov glas bio je znatno dublji. Ipak, glas tog muškarca bio joj je nejasno poznat. Tko je to? Polako, nastavila se probijati kroz šumu. Srećom, bila je prilično gusta. Odlično mjesto za skrivanje. Nažalost, ne i dovoljno velika. No to je ionako bilo sporedno. Neće se moći dovijeka skrivati u njoj. Odjednom, iza leđa je začula šuškanje lišća i lomljavu granja. Netko je pošao za njom. - Sorcha! Dođi ovamo. Ne boj se, neću ti nauditi. Taj glas. Odakle joj je poznat? Sudeći po smjeru iz kojeg je dopirao, muškarac se nalazio na livadi iza šume. Dakle, iza leđa joj je bio neprijatelj, a pred njom ... nije imala pojma tko. Dakako, njezin progonitelj želio ju je istjerati na čistinu. Tamo će biti laka meta. Bilo njemu, bilo onome tko ju je tamo čekao. I što sad? Može li vjerovati muškarcu koji tvrdi da joj neće nauditi? No ima li uopće izbora? Onaj tko ju je progonio, pouzdano nema dobre namjere prema njoj. Podbola je konja i izjurila na livadu. Krupan ćelavi muškarac, podbuhlog lica i hladnih blijedoplavih očiju, sjedio je na velikom crnom konju. Istog trenutka ga je prepoznala. - Godfrey! Godfrey je bio poslanik njezine bake, čovjek kojem je najviše vjerovala i povjeravala mu najvažnije zadatke. On je bio taj koji je Sorchu i 170


Knjigoteka

njezine sestre doveo u Englesku i koji je Sorchu u trenutku kad je smatrao da je tako najbolje za nju, sakrio u samostanu. Sorcha mu je također vjerovala i smatrala ga svojim zaštitnikom. Dosad. Jer čim ju je ugledao, uperio je pištolj u nju. - Kučkin sine - vrisnula je, preplavljena ljutnjom. - Kako se usuđuješ? Pritisnuo je okidač, no ruka mu je previše drhtala i metak je proletio pokraj Sorchina lijevog ramena. Nije mu pružila priliku za još jedan pokušaj. Hitro je okrenula konja, potjerala ga u šumu i zamalo se sudarila s ... Raingerom. A iza njega, jahao je još jedan kučkin sin. Ugledavši je, drugi kučkin sin zabljesnuo ju je krezubim osmijehom pa hitro podigao mušketu i naciljao ... ali prije nego što je stigao pritisnuti okidač, Rainger ga je metkom iz pištolja pogodio u prsa. Odjednom, Godfrey se pojavio kraj Raingera, s isukanim mačem u rukama. Zamahnuo je, no u zadnji tren Rainger se uspio izmaknuti ... no pritom je izgubio ravnotežu, pao iz sedla i ostao nepomično ležati na zemlji. Je li onesviješten? Ili... mrtav? O, Bože ... ne, samo to ne. - Godfrey - vrisnula je, u očajničkoj želji da spasi Raingera. Okrenuo se, podboo konja i pojurio za njom ... no u žurbi da je što prije dostigne, prsima je naletio na granu koja mu se ispriječila ne putu i izletio iz sedla. Shvativši da joj više nije za petama, Sorcha se brzo vratila, potpuno spremna natjerati svojeg konja da ga zgazi kopitima. Ako je to jedini način da spasi Raingera, neće oklijevati. Bogu hvala, to se pokazalo nepotrebnim, jer Rainger se u međuvremenu oporavio od pada i ustao. Ugledavši Godfreya kako se podiže na noge, pojurio je prema njemu i šakom ga snažno raspalio po čeljusti. Godfrey je kratko zateturao, no brzo se pribrao i izvukao nož iz korica. - Raingere, pazi - vrisnula je Sorcha. Uzalud, jer i sam je to opazio. Ali nije si mogla pomoći. Morala ga je upozoriti. Uhvatio je Godfreya za zapešće i čvrsto ga stisnuo. No s gorostasom poput Godfreya nije bilo lako izaći na kraj. Bio je uistinu krupan i jak. Ubrzo, žestoko hrvanje nastavilo se na zemlji. Situacija nipošto nije dobro izgledala. Raingerov život visio je o koncu. Odlučivši se uplesti, Sorcha je brzo otrgala jednu od debljih grana s drveta u namjeri da Godfreya njome raspali po glavi, no to se pokazalo 171


Knjigoteka

suvišnim, jer Rainger ga je u međuvremenu uspio zbaciti sa sebe i oboriti ga na leđa. Malo zatim, začula je muklo krkljanje i hroptanje. Jedan od njih dvojice bio je proboden. Ukočila se od straha. Srećom, nakratko jer Rainger je skočio na noge i obrisao krvave dlanove o košulju. Bogu hvala, pomislila je. Živ je. I to je jedino bilo važno. Živ je. Istinski joj je laknulo no koljena su joj još uvijek drhtala i mora da je bila blijeda poput krpe jer Rainger se zabrinuto zagledao u nju. - Jesi li dobro? - upitao je. - Da. Samo ... ah, nije važno. Dobro sam - rekla je. Rainger se spustio na koljena kraj Godfreya i čvrsto ga uhvatio za ovratnik. - Tko te je unajmio da ju ubiješ? DuBelle? Godfrey se promuklo nasmijao. - Da, odavno. - Zašto ste pristali na to? - upitala je Sorcha i kleknula do njega. - Zašto ste izdali moju baku? - Suvišno pitanje - rekao je Rainger, pa ustao i pošao po konje. - Učinio je to zbog novca. - Rekao je ... rekao je ... da ću bolje proći budem li radio za njega ... nego za tu slabašnu staricu - promucao je Godfrey, grčeći se od boli. - Jača je i pametnija od mnogih muškaraca - odvratila je Sorcha i položila mu ruku na rame. Najzad, bio je na samrti i unatoč tome što je želio ubiti nju i Raingera, nije se mogla primorati biti okrutna prema njemu. Uhvativši konje, Rainger ih je privezao za drvo i oprezno se osvrnuo oko sebe, očito provjeravajući je li opasnost prošla. Barem zasad. Znala je da bi bilo mudro što prije produžiti dalje, no mrzila je pomisao da okrene leđa čovjeku na samrti, makar to bio i Godfrey. - Ti ... i tvoje sestre ... bile ste uistinu drage djevojčice ... - promrmljao je. - Uvijek pristojne i ljubazne prema meni. Sorcha je polako kimnula. Jest, trudile su se biti takve. Pravo rečeno, iskreno su suosjećale s njim što radi za ženu poput njihove bake. - Nisam se mogao prisiliti da vas ubijem - rekao je i promuklo se nakašljao. - I zato sam tvojim sestrama rekao neka se sakriju ... i pripaze da nitko ne otkrije tko su. I tebe sam sakrio ... ali duBelle je saznao da si živa. - Koliko plaćenika je pošlo u potragu za njom? - upitao ga je Rainger. 172


Knjigoteka

No nije se činilo da je njegovo pitanje doprlo Godfreyu do svijesti. Pogled mu je i dalje bio uperen u Sorchu. - Kad sam uperio pištolj u tebe, razbjesnila si se ... izgledala si poput kneginje Claudie ... - I zato vam je ruka zadrhtala? - upitala je Sorcha. - Da ... nakon svih tih godina ... mislio sam da ću moći... ali nisam mogao ... Pogled mu je postao staklast, tanki mlaz krvi slio mu se iz kuta usnica. - Kad je otkrio da si živa ... pružio mi je još jednu šansu ... zadnju. Mislio je da ću te se ja dočepati lakše od drugih ... jer me poznaješ i imaš povjerenja u mene. Ipak ... nisam te mogao ubiti. Iz smjera ceste začula se tutnjava kopita. Rainger je prišao Sorchi i uhvatio je za nadlakticu, no prepoznavši po glasu muškarce koji su se međusobno dovikivali, opustio se. - To su naši momci - rekao je. - Zasad smo sigurni. No moramo što prije stići do Edinburgha. - Bez obzira na sve ... nisam te mogao ubiti - jedva čujnim glasom izgovorio je Godfrey pa svrnuo pogled na Raingera. - Za razliku od njega ... da sam mogao ... ubio bih ga bez oklijevanja. - Koliko novca bi Godfrey dao onome tko nas ubije? - upitao je Rainger. - Tisuću zlatnika. Zato imate toliko neprijatelja - odvratio je Godfrey i potražio Sorchin pogled. - Poruči kneginji da je naposljetku ipak nisam ... izdao.

173


Knjigoteka

22 Poglavlje Stojeći na palubi Luella Josephine, Sorcha je O promatrala kako obrisi Škotske nestaju u daljini. Za manje od dva dana, biti će u Francuskoj. Iskreno se nadala da će Rainger i ona tamo biti znatno sigurniji i da su sve nevolje povezane s plaćenim ubojicama, ostale iza njih. Godfrey je bio mrtav. Alroy ranjen. Na putu do Edinburgha, još triput su bili napadnuti. Srećom, njihovi hrabri pratitelji uspjeli su ih obraniti. Po dolasku u Edinburgh, otpratili su ih na brod - ni na trenutak ih nisu željeli ostaviti same, a prije rastanka obećali su Sorchi da će se dobro brinuti za njihove konje, Alanyah i Conquesta. Nakon toga, Sorcha i Rainger ukrcali su se na brod. Uslijedilo je napeto čekanje da brod napusti luku, no sada je i to bilo iza njih. Što se nje tiče, bio je to osobit trenutak. Napokon se vraća kući. I to ne sama nego s muškarcem za kojeg je mislila da ga poznaje a ispalo je da ga uopće ne poznaje. Mogla je na zatiljku osjetiti njegov pogled. Ali nije se obazirala na to. Željela se u mislima oprostiti od Škotske. I neće se okrenuti dok i posljednji njezin obris ne bude nestao u jutarnjoj magli. Ipak, cijelo vrijeme bila je svjesna Raingerova pogleda. Stajao je nekoliko metara iza nje i uporno je promatrao. Što vidi? Mladu ženu posve različitu od djevojčice koju je poznavao? Različitu čak i od djevojke koju je zatekao u samostanu? Pravo rečeno, ni on nju nije poznavao. Samo je mislio da ju poznaje. Pitanje je, koliko uopće ona samu sebe poznaje? Jučer, kad je nakratko pomislila da je mrtav, srce joj je zamalo puklo od jada. I tada je shvatila da joj je stalo do njega, više nego što bi to bila voljna priznati. Shvatila je još ponešto. Primjerice, da nije važno što je napravio budalu od nje. Čak ni što je spalio pisma njezinih sestara. Bio on Arnou ili Rainger, voljela ga je. A upravo je to bio dokaz da je najveća glupača na svijetu. Svejedno, morat će razgovarati s njim. Budući da su u braku, nema im druge nego pokušati izgladiti nesuglasice. Mogla je shvatiti da mu nije lako pregristi vlastiti ponos. No i on mora shvatiti da ni njoj to nije nimalo lako i jednostavno. 174


Knjigoteka

Najzad se okrenula i pogledala ga. U crnom odijelu, ruku prekriženih na prsima i mrkog izraza lica, nije djelovao poput nekoga spremnog na suradnju. Nimalo. Sudeći po njegovom oštrom pogledu, očekivao je da se preda i podredi se njegovoj volji. Kako da ne! Otkud mu takva suluda pomisao? Najzad, ona je bila princeza - štoviše, krunska princeza. Jednog dana postat će kneginja. Obzirom na to, savršeno je jasno da se neće nikome podrediti, pa tako ni njemu. Rainger će morati shvatiti da su on i ona u svemu ravnopravni. Drugačije ne može biti. Zacijelo će to shvatiti. Najzad, ako je mogao biti toliko razuman dok je izigravao priprostog ribara, može i sad. Nakratko, ponovno se rukama naslonila na ogradu i zagledala se u pučinu. Vjetar je sada bio jači, valovi se podigli, brodska jedra se napuhala. Polako se okrenula, rukom pritisnula šešir uz glavu i upustila se u kabinu. Raingera nije ni pogledala, no znala je da će ubrzo poći za njom. Najzad, nikada ju nije dugo ostavljao samu. Kabina je bila mala, opremljena uskim krevetom i malim stolićem s dvije stolice. Budući da sa sobom nisu imali mnogo prtljage, kapetan je smatrao da im neće trebati veća. Skinula je šešir i ogrtač i objesila ih na kuku kraj vrata. Pod haljinom je nosila hlače i znala je da je došlo vrijeme da ih svuče, no oklijevala je to učiniti. Navikla se nositi ih. Osjećala se ugodno u njima. Štoviše, obožavala ih je. U međuvremenu joj je postalo savršeno jasno zašto ih muškarci nose. U njima su se osjećali slobodno. Za razliku od žena, koje su se u haljinama, suknjama s podsuknjama uvijek osjećale sputano. Dok nije obukla hlače, nije ni znala što je sloboda. U hlačama se mogla ponašati kako je htjela, pjevati u krčmi, ući u javnu kuću, cjenjkati se s trgovcem konjima ... ah, bilo je to doista divno. Izigravajući momka, doista je neopisivo uživala. No da, bilo je vrijeme da ponovno postane žena. Štoviše, morat će se ponovno naviknuti ponašati poput princeze. A to je značilo da za početak mora svući hlače. Izula je čizme, svukla hlače, bacila ih na stolac pa došla do zaključka da ih možda ipak nije trebala svući. Ne ako je mislila razgovarati s Raingerom. A obzirom na iskru koju je nakratko vidjela u njegovom pogledu, bilo je savršeno jasno da mu razgovor s njom nije ni na kraj pameti. Zgrabila je hlače, podigla suknju i ugurala nogu u nogavicu. Dalje od toga nije stigla, jer vrata su se naglo otvorila i Rainger je ušao u kabinu. - Slobodno nastavi i svuci sve sa sebe. Ustuknula je, spotakla se, pala na krevet i brzo se podigla u sjedeći položaj. - Zapravo sam se oblačila. - Zašto? - upitao je i prijeteći mrko se zagledao u nju. 175


Knjigoteka

Zato jer se pred tobom osjećam kao zečić pred vukom. A nije se voljela tako osjećati. Izvukla je nogu iz nogavice, odložila hlače na krevet i ustala. - Jer ti i ja moramo ozbiljno porazgovarati - rekla je. - A iako smo u braku manje od dva dana, već sam shvatila da nećemo razgovarati budem li se svukla. - Zanimljivo - rekao je i izuo čizme. - A ja sam u međuvremenu shvatio da je razgovor precijenjen - dodao je pa raskopčao hlače i svukao ih zajedno s gaćama. - Ohladi se - rekla je, pogleda uprta u njegov napeti ud. - Moramo razgovarati. Ono što se jučer dogodilo natjeralo me je na razmišljanje. Shvatila sam da ... Naglo joj je prišao, podigao je, prebacio joj noge oko svojih kukova i čvrsto je uhvatio za stražnjicu. Osjetivši toplinu njegovog nagog vrućeg tijela, kratko se trgnula. Svaki mišić u njegovom tijelu se napeo, izraz lica bio mu je ljutit. Zapravo, ne ... ne ljutit, nego kao da trpi neku veliku unutrašnju bol. Ali zašto? - Što ti je? - smeteno je upitala. Odmahnuo je glavom. - Jučer sam te zamalo izgubio. Kad sam čuo pucanj, pomislio sam da si mrtva. - Da, to bi doista bilo strašno. Ja sam jedina beaumontagneška princeza koja ti je preostala. Posve je razumljivo što si se uzrujao - rekla je i zadržala dah u očajničkom iščekivanju da ju razuvjeri. Bez riječi odmahnuo je glavom i pribio je uz zid. - I ja sam pomislila da si mrtav. Dvaput - rekla je i kratko zadrhtala kad se prisjetila jučerašnjih događaja. - Da. Za dlaku smo se izvukli. Kad sam pomislio da si mrtva ... taj strah ... ne želim to više doživjeti. Nikad više - promrsio je kroz čvrsto stisnute zube. Eto, ipak razgovaraju. Tako i treba. Nažalost, udom se češao o nju pa se nije mogla dovoljno dobro usredotočiti na razgovor. Promeškoljila se, u namjeri da se odmakne, pa otkrila da je time samo pogoršala stvar. - Kad je Godfrey pao s konja, trebala si iskoristiti priliku i pobjeći. - Bilo bi lijepo kad bi se dogovorio sam sa sobom. Ne tvrdiš li da sam najsigurnija uz tebe? - drhtavim glasom je upitala jer u ovakvom položaju, raskrečenih nogu i pritisnuta uz zid, osjećala se previše otvorenom, previše ranjivom. Istodobno, uspalila se ... bilo je to uistinu previše zbunjujuće. - Ipak, trebala si se sakriti - ustrajao je. 176


Knjigoteka

- Ali, nisam mogla dopustiti da te Godfrey ubije. - Znam se pobrinuti za sebe - odbrusio je. Zašto je tako grub? Zar ne razumije da mu je željela pomoći? Nastavio se trljati o nju. Bradavice su joj se bolno ukrutile, ovlažila se između nogu i ni uz najbolju volju više nije mogla bistro razmišljati. Raingere, moramo ... razgovarati. Moramo ... Tiho je zajecala od užitka i zaboravila što je htjela reći. Promuklo se nasmijao i naglo se zabio u nju. Nakratko je ostala bez daha. Bilo je to nešto novo, posve drugačije od načina na koji je prvi put vodio ljubav s njom, dugo i polako, uspaljujući je do granica izdržljivosti. A sada ... njegova očajnička žudnja bila je gotovo opipljiva. Očito ju nije mogao ni želio svladati. I to ju je još više uspalilo. Privila se uz njega, čvršće mu omatala noge oko kukova i na vlastito zaprepaštenje shvatila da i ona njega jednako očajnički želi i da mora smjesta i bez oklijevanja zadovoljiti vlastitu žudnju. Nastavio se žestoko zabijati u nju. Čvrsto je stisnula zube i prepustila se užitku. Sve ostalo postalo je nevažno i sporedno, maglovito i udaljeno. Sve što je željela bilo je još i još i još ... Lice mu je postalo tamnocrveno, žile na vratu napele se od napora. Prodornim pogledom zurio je u nju, kao da želi preuzeti vlast nad njezinim umom, prodrijeti u njega i učiniti ga svojim, kao što je učinio i s njezinim tijelom. Na neki način, bilo je to kao i kad ju je prvi put uzeo, dokaz da je njegova i samo njegova i da će zauvijek ostati njegova. Čvrsto ga je zagrlila oko vrata, ne zato jer bi se bojala da će ju ispustiti, nego zato jer se osjećala kao da se utapa u moru strasti i požude, u moru iz kojeg ju je jedino on mogao spasiti. Najzad, kad su zajedno doživjeli vrhunac, bilo je to kao da su ih golemi valovi preplavili i izbacili na obalu, iscrpljene od borbe s žestokom olujom. Polako, prestao se gibati u njoj. Čelo mu je bilo oznojeno, jedva je mogao doći do daha. Ona je, pak, cijelim tijelom drhtala, poput grančice na vjetru. Bez riječi, odnio ju je u krevet. Još uvijek je bio u njoj, velik i tvrd, kao da još nije svršio, iako je po vlazi između nogu znala da jest. Zadovoljio je njezinu požudu, no ako želi još, bila je spremna udovoljiti mu. Štoviše, uživat će u tome. Polako, izvukao je križić iz njezina dekoltea i zagledao se u njega. Slušaj dobro što ću ti reći, jer nemam namjeru dvaput ti to ponavljati prijeteći tiho je izgovorio. 177


Knjigoteka

- Što ti je? - zapanjeno je upitala i naglo se pribrala. Odakle mu pomisao da će takvim tonom razgovarati s njom? Ili joj naređivati? Ne bi li se jedno prema drugome trebali odnositi s poštovanjem i međusobnim uvažavanjem? Jasno da bi, no umjesto toga, grubo ju je spustio na zemlju i ponovno joj pokušavao dokazati da je on taj čija će se volja poštivati. - Nikad više nećeš nositi hlače - nastavio je, kao da i nije čuo njezino pitanje. - I nikad više nećeš nogom stupiti u javnu kuću ili neku sumnjivu rupetinu punu lokalnih pijandura. Pokušala se podići na lakte, no zabio se u nju i prikovao ju uz krevet. Pa opet i ponovno, sve dok nije tiho zastenjala i obujmila ga nogama oko kukova. - Nikada se više nećeš smiješiti drugim muškarcima. I nikada ti više neće pasti na pamet cjenjkati se i trgovati bilo čime. Jesi li razumjela? - upitao je i ponovno se zabio u nju. Što mu je? Zar ne shvaća da bi trebali mirno porazgovarati i riješiti sve nedoumice? Umjesto toga, drži joj predavanje kao balavici. - Oprosti, ali doista ne razumijem ... - Nikad više nećeš se dovesti u opasnost. Nikad - ponovio je i zabio se u nju. - Nikad. Rado bi mu rekla što misli o svemu tome, ali prošla ju je volja za prepiranjem. I više od toga, ponovno je zaboravila što mu je zapravo htjela reći. - Reci mi da me voliš - promrmljao je. - Volim te. Zadovoljno je kimnuo i nastavio se zabijati u nju. Ako je očekivala da će i on njoj reći da ju voli, to se nije dogodilo. Umjesto toga otkrila je da je nezasitan i neumoran u vođenju ljubavi. I da ju time može izludjeti kad god se sjeti. Drugim riječima, i dalje manipulira njome.

178


Knjigoteka

23 Poglavlje Umotana u topli pokrivač, kneginja Claudia sjedila je kraj prozora svoje radne sobe u prizemlju palače i promatrala snijegom pokriveno dvorište. Mrzila je zimu. Mrzila je snijeg, led, hladan vjetar, bijeli zimski pejzaž, golo drveće, tmurno nebo i sve što je imalo ikakve veze sa zimom. Jedva je čekala da se Sorcha vrati i napokon preuzme njezine dužnosti. Čim se to dogodi, otići će u toplije krajeve. U Italiju ili možda u Španjolsku. Negdje gdje usred zime može sjediti na terasi i uživati u mirisu ruža. Pod stare dane napokon će se moći opustiti i odlično se zabavljati slušajući ljude koji je posjećuju kako bi nešto iskamčili od nje. Znala je da će ih biti. Najzad, netko uvijek nešto treba. Ili ju želi preveslati. A ona više od svega voli čuti dobru priču. Budu li molitelji usluga dovoljno maštoviti a lašci dovoljno uvjerljivi, možda im se i smiluje. Što se potonjih tiče, dosad se nisu pokazali osobito vještima. Otkad su počele kružiti glasine da su se Sorcha i Rainger oženili i da su na putu za Beaumontagne, hrpa mladih parova pokušala ju je uvjeriti da su upravo oni Sorcha i Rainger. Naslušala se svakojakih priča i čula više gluposti nego ikada u životu. Svejedno, svakom paru pružila je šansu. Jer to je bilo jedino što joj je moglo popraviti raspoloženje u tmurnim i hladnim zimskim danima. I eto ga opet. Vani, pred velikom željeznom kapijom stajao je još jedan par i razgovarao sa stražarom. Kao i obično, prije no što ih pusti u palaču, stražar je pogledao prema prozoru, tražeći njezino odobrenje. Kao i obično, kratko je kimnula. Trenutak potom, mladi par prošao je kroz kapiju. Muškarac je ženi ponudio da ga primi pod ruku, no bez i da ga je pogledala produžila je očišćenom stazom prema palači. Zanimljivo. Muška pažnja očito joj je išla na živce. Claudia je to mogla razumjeti. Budući da je pretežno bila okružena muškarcima, stalno se morala boriti protiv njihove potrebe da je zaštite, poštede ili joj ugode malim pažnjama. Činilo se da muškarci doista misle da žene ne mogu ni dva koraka učiniti bez njih. Kakve li neopisive samouvjerenosti i napuhane taštine! Izuzev toga ... ah, izuzev toga, izgledali su poput bilo koje žene i muškarca. Obzirom na hladnoću, bili su dobro zabundani, glava prekrivenih kapuljačama i s vunenim rukavicama na rukama. 179


Knjigoteka

Umjesto da produži prema glavnom ulazu, žena je skrenula prema terasi s koje se izravno ulazilo u dio palače u kojem su se nalazile njezine odaje. Zgodan mali detalj, pomislila je Claudia. Vrlo uvjerljivo. Svakako dovoljno da probudi njezinu znatiželju. Podigla se na noge i oslanjajući se na štap, uputila se prema golemom, pozlatom urešenom pisaćem stolu. Zadnje vrijeme, mogla je hodati samo uz pomoć štapa. I to ju je prilično živciralo. Kosti su joj bile stare i krute, mišići često zgrčeni. Nakon nekoliko minuta hoda, grč bi popustio, no unatoč tome noge bi joj katkad otkazale poslušnost. Kao prije dva tri dana. Zamalo je pala. Mladi lakaj brzo ju je primio za podlakticu, zbog čega je zaradio oštar prijekor. Kakve li drskosti! Odakle mu pomisao da je smije i pipnuti ako nije tražila njegovu pomoć? Najzad, naredila mu je da ju otprati do spavaće sobe i pomogne joj leći u krevet. No putem do tamo potrudila se da upamti kako takvo što nikada ne smije učiniti bez njezina izričita dopuštenja. Trebala bi imati hrpu dvorskih dama. Kao nekad. No sve ih je nadživjela i nije imala volje i živaca potražiti druge. Uostalom, mlade nije željela a žene njezinih godina većinom su bile pokojne. Stigavši do stola, zvoncem je pozvala lakaja. Istog trenutka je ušao i kao ukopan stao kraj vrata. Oborena pogleda i ruku prekriženih na leđima, izgledao je prilično prestrašeno. Tako i treba. Očito je naučio lekciju. Naredila mu je da joj pomogne sjesti. Glomazna, pozlatom urešena stolica kraj njezina pisaćeg stola, bila je previše teška da bi ju sama mogla odmaknuti. Uz njegovu pomoć - ali samo zato što je to izričito zatražila od njega sjela je u stolac i rekla mu neka mlade pusti k njoj tek nakon deset minuta čekanja pred vratima. Nekog reda ipak je moralo biti. Ne može svatko uletjeti k njoj kad mu se svidi. Doduše, nije osobito uživala u tom malom dokazu vlastite moći i autoriteta. Prvo, nestrpljivo je iščekivala novu zabavnu priču. Drugo, kožom presvučena stolica bila je hladna i vraški neudobna. Previše tvrda. No izgledala je prilično dojmljivo. Dostojno kneginje, a to je bilo jedino važno. Kad lakaj otvori vrata ovom paru varalica, biti će prilično impresionirani. A tako i treba. Nakon dugih deset minuta, lakaj je napokon otvorio vrata. Žena je ušla prva. Uspravna, visoko podignute glave i čvrsta odlučna koraka, izgledala je prilično dostojanstveno. Čak i bahato. Tko god da je bila ta žena, odlično je glumila plemenitašku. Samo što Sorcha - to milo ponizno dijete, ne bi nikada tako hodala. 180


Knjigoteka

Claudia je duboko uzdahnula. Još jedno razočaranje. Jer, ma koliko to mrzila priznati, uvijek se pomalo nadala da će se pred sobom ipak ugledati svoju voljenu unuku. - Bako ... Boja glasa i naglasak, također su joj bili odlični. Zvučala je poput nekog tko je dugo živio u Engleskoj i poprimio njihov naglasak. - Jesi li doista poslala ovu šupčinu po mene? - upitala je, uprijevši prst u muškarca koji je se, stojeći kraj vrata, upustio u razgovor s lakajem. - Odlična si glumica - ledenim glasom odvratila je kneginja. - Glas ti je vrlo nalik Sorchinom. No ona se ne bi nikada tako drsko ponašala ni služila prostačkim izrazima. - Itekako bi, kad bi od ovog kretena doživjela što i ja - odvratila je žena i kratko pogledavši prema vratima, skinula šešir. Kosa joj je bila boje kneginjine kose, prije nego što je posijedjela. Nakratko, Claudia je u mislima otplovila u prošlost. Mila, kad gledam tvoju kosu ... poželim te naslikati, nagu, s tim predivnim pramenovima boje sunca na zalasku, rasutim po tvojim zanosnim grudima. Kratka oštra bol u prsima primorala ju je da se vrati u sadašnjost. Vraški loš trenutak da ju izda staračko srce. Duboko je udahnula, pričekala da joj se izmaglica raščisti pred očima i pozorno se zagledala u mladu ženu koja je stajala pred njom. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće, iz plavih očiju frcale su joj iskre. Izgledala je poput žene koja je vodila mnoge bitke - a neke od njih i dobila. To nije bila Sorcha kakvu je Claudia očekivala vidjeti pred sobom. No pouzdano jest bila Sorcha. Bogu hvala. Bogu hvala. - Da - savršeno mirnim glasom je odvratila. - Poslala sam tog šupka od princa po tebe. Žao mi je, ali jedino njega sam imala na raspolaganju za takvo što. - Očito - odvratila je Sorcha pa svukla ogrtač i rukavice i nemarno ih bacila na naslonjač. Claudia ni u snu nije očekivala da bi ikada mogla uživati u Sorchinom društvu. Za njezin ukus, Sorcha je bila previše plašljiva i pokorna. Dosadna. No očito se promijenila. Srećom, na bolje. - Hajde, dođi ovamo i zagrli me - rekla je pa uzela štap i ustala. Sorcha joj je hitro prišla i nježno je zagrlivši, poljubila je u naborane obraze. 181


Knjigoteka

Rainger im se napokon pridružio pa stao kraj njih, ruku prekriženih na leđima. - Naredio sam da nam posluže čaj u malom salonu na katu rekao je, čim su se izgrlile i izljubile. - Ne budi smiješan - odvratila je Sorcha. - Zar ne vidiš da moja baka teško hoda? Kako si mislio da će se popeti uz stube? Pogledao ju je kao da bi ju najradije sastavio sa zemljom. Ne, ne baš sa zemljom. S krevetom. Tko bi to ikada pomislio? - Uvijek je bio mali nadmeni isprdak - rekla je Claudia i široko mu se osmjehnula. - Reci mi, što je ovoga puta učinio? - Oženio me - odvratila je Sorcha ošinuvši ga pogledom. - I moram te izvijestiti da smjesta želim poništenje našeg braka.

182


Knjigoteka

24 Poglavlje Proljeće u Beaumontagneu bilo je uistinu prekrasno, prepuno raskošnih boja i čarobno mirisno. Ptičice su pjevale i lepršale zrakom, posvuda je bilo cvijeća ... osim u Raingerovoj radnoj sobi. Stolovi su tamo bili prekriveni gomilom papira, mapa i planova za napad na Richarte. Budući da je Rainger smatrao kako ona mora biti dobro upućena u sve što se tiče Beaumontagnea, Sorcha je bila primorana satima slušati o stvarima koje je nisu ni najmanje zanimale. Zato je tog dana jedva dočekala pogodan trenutak da se iskrade u vrt. Zaželjela se malo tišine i samoće; bila je uistinu sita rasprava o konjici, pješadiji, broju topova i taktici napada. Nakon toga redovito bi uslijedili sati bakinih poduka o dužnostima kneginje i vještini diplomacije. I najzad, njezino neizostavno pitanje - Jesi li napokon zatrudnjela? I tako svaki božji dan. Uživajući u svježem mirisnom zraku, izašla je izvan zidina i produžila puteljcima kojima je često šetala dok je bila djevojčica. Iskreno se nadala da je Rainger neće pronaći. No uvijek jest i to ju je istinski živciralo. Jer tada bi je natjerao da se vrati u palaču i zajedno s njim nastavi se baviti državničkim poslovima. Želio je da bude sposobna samostalno vladati za vrijeme njegova odsustva. Pod odsustvom je mislio na odlazak u rat, također i mogućnost da se iz njega nikada ne vrati. Pomisao na to trebalo bi joj pričinjavati zadovoljstvo - jer ni uz najbolju volju nije ga mogla podnijeti. A na razočaranje dvorjana, nije se to ni najmanje trudila prikriti. Istodobno, svaki put kad bi pomislila da bi mogao umrijeti na nekom pustom polju, boreći se za svoju domovinu ... ah, kad bi se to dogodilo, i ona bi umrla jer srce bi joj puklo od tuge. Ipak, nije si mogla pomoći. Želio ju je samo zbog tri stvari - koristi koju je imao od njihovog braka, užitka koji mu je pričinjavala u postelji i djeteta koje će mu roditi. Najzad, jasno joj je stavio do znanja da ju je morao oženiti jer se za razliku od njezinih sestara jedino ona nije udala. Te riječi odzvanjale su joj u glavi svake noći kad bi joj iznova dokazao da je njegova. Svake noći kad bi ... - Vaša visosti! Bio je to Marlon, Raingerov prijatelj iz mladosti i jedini koji je zajedno s njim uspio pobjeći iz tamnice. Odlučila se pretvarati da ga nije čula i produžila stazom. - Vaša visosti, molim vas. Stanite, ne mogu trčati za vama. 183


Knjigoteka

Okrenula se i odglumila iznenađenje. - Marlone! Drago mi je što vas vidim. Krasan dan za šetnju po prirodi, zar ne? - Ili za hramanje po prirodi, barem što se mene tiče. Kratko se trgnula. - Šalio sam se. Neću se uvrijediti ako se nasmijete. Marlon je skupo platio boravak u tamnici; ostao je doživotni invalid. Hodao je na štakama i iz dana u dan trpio veliku bol. Posljedica toga bile su duboke bore na njegovom čelu i oko usana. Ipak, stoički se nosio sa sudbinom i dokazao se kao jedan od najboljih i najsposobnijih beaumontagneških ministara. Ipak, Sorcha se u njegovom društvu nije osjećala ugodno. Ne zbog njegove invalidnosti nego zbog njegove neskrivene odanosti Raingeru, i zato što joj je u više navrata stavio do znanja da bi joj rado otkrio kako su on i Rainger preživjeli tamnicu. Nije željela čuti ništa o tome. Nije željela da ništa od toga ublaži njezinu ljutnju i gorčinu. - Bismo li malo sjeli? - upitao je Marlon. - Tamo, na onu klupu. Čini mi se da je Rainger spomenuo da vam je ovo jedno od omiljenih mjesta na koje se volite povući kad se zaželite mira i tišine. - Nikada ništa ne zaboravlja - mrzovoljno je promrmljala. - Osobito ako se radi o vama. Nije li to lijepo? Slegnula je ramenima i bez riječi produžila s njim do klupe s koje se pružao krasan pogled na okolna sela, polja i pašnjake. - Ah, da - rekao je Marlon i sjeo na klupu. - Sad mi je savršeno jasno zašto volite dolaziti ovamo. Preostaje mi još jedino otkriti čime vam se Rainger toliko zamjerio. Stalno mu nešto spočitavate. Najradije bi mu rekla neka gleda svoja posla, no nije se mogla primorati biti neljubazna prema njemu. Barem ne toliko neljubazna. Što je značilo da će se primorati biti koliko-toliko ljubazna. - Nije li to povlastica svake supruge? Žene stalno nešto spočitavaju svojim muževima. - Kad biste znali što je doživio u tamnici... - Ne želim to znati. Nije se obazirao na njezine riječi. - Ali tada biste ga mogli shvatiti. Zacijelo biste suosjećali s njim. Takve grozote ostave trag na čovjeku i... - Ne zanima me - odbrusila je i bila je to istina. Nije ju zanimalo. - Ja ga upravo zato još više cijenim - nastavio je, kao da nije čuo ni riječ od onoga što je rekla. - Zaboga, rekla sam vam da ne želim slušati o tome. Zašto ste toliko uporni? 184


Knjigoteka

- Jer mi je teško gledati ga nesretnog. Nanosite mu bol. - Ja njemu? Iskreno dvojim u to - odvratila je. Svake noći mučio ju je poljupcima. Posvuda ju je ljubio i uživao u njezinoj nemoći da mu se odupre. Svake noći slomio bi njezin otpor i natjerao ju da stenje u njegovom naručju. Činio je to namjerno, kako bi joj dokazao da može njome manipulirati kad se sjeti. Dovraga, ako je nekoga trebalo žaliti, onda je to ona a ne on. Nije joj bilo ni na kraj pameti suosjećati s njim. No nije to mogla reći Marlonu. Ni ikome drugome. Stoga, nije joj preostalo drugo nego da se usiljeno osmjehne i ustane. - Žao mi je, ali bojim se da je našem razgovoru došao kraj. Poslat ću nekoga da vas otprati natrag u palaču. - Zar ćete se jednostavno okrenuti i pobjeći od istine? Nije li ružno okrenuti leđa čovjeku za kojeg znate da ne može trčati za vama, kako je ne biste čuli? Zastala je. - Ne bi li to bilo prilično bezosjećajno od žene koju bije glas da je vrlo osjećajna i puna razumijevanja prema svima? Znala je da manipulira njezinim osjećajima, no popustila je. - U redu. Saslušat ću vas, no nemojte biti predugi. Čeka me mnoštvo obveza i svaki trenutak koji mogu ukrasti da bih malo izašla na zrak, izuzetno mi je dragocjen - rekla je i ponovno sjela na klupu. - Ne znam što vam je Rainger ispričao o svemu tome, ali... - Nije mi rekao ni riječ - odvratila je. On nije pričao o tome, a ona nije pitala. Bila je to neka vrsta prešutnog dogovora između njih. - Zato jer se stidi sebe i svojih postupaka. Hm, da. To je pobudilo njezinu znatiželju. - Kao mladić, bio je prilično tašt - nastavio je Marlon. - Mislio je da je pametniji od svih. Riskirao je živote svojih prijatelja i propustio priliku da oslobodi svoj narod, i to samo zato što je želio provesti još jednu noć u zagrljaju svoje ljubavnice. - Grofice duBelle? - upitala je Sorcha, prisjetivši se davnih tračeva. Kimnuo je. - Da. Lijepa Julienne. Na svijetu nema pokvarenije žene od nje. Izdala ga je i učinila je to s velikim užitkom. Smijala mu se u lice što je nasjeo na njezinu podvalu. Julienne duBelle. Jest bila je vrlo lijepa. Graciozna i senzualna. Sorcha se prisjetila da se kraj nje uvijek osjećala poput nezgrapne seljakinje. - U tamnici, jednom godišnje su nas bičevali ili batinali. Rainger je pritom najgore prošao. 185


Knjigoteka

Zato mu je tijelo puno ožiljaka. I zato nikada ne govori o tome. Mora da je to za njega bilo grozno poniženje. - Grozno - prošaputala je i sjetila se da ne bi trebala suosjećati s njim. - Sad mi je jasno zašto je tako okrutan prema meni - nimalo samilosno je dodala. - Zar vas ... tuče? - zapanjeno je upitao Marlon. - Ne - kratko je odvratila jer nije smatrala da mu duguje objašnjenje. No da, svake noći trpjela je poniženja. Nikada to nikome ne bi mogla reći. Bilo je previše sramotno. Pozorno se zagledao u nju, pa uzdahnuo. - U tamnici mu se nešto dogodilo, nešto što nikada nisam uspio shvatiti. No biti će najbolje da vam sve ispričam ispočetka. Rainger je imao petoricu prijatelja - Cezara, Hectora, Emilia, Hardouina i mene. Odrasli smo zajedno i dužnost nam je bila štititi ga. Odlazili smo s njim na putovanja i navikli smo čuvati mu leđa, pa tako i kad je ... - zašutio je, očito preplavljen nelagodom. - Išao k svojoj ljubavnici, grofici duBelle - rekla je Sorcha. Marlon je oborio pogled. - Kad ga je duBelle zarobio, poslao je gardiste da i nas zarobe. Junački smo se borili s njima ali nismo mogli pobijediti ... bilo ih je previše. Hardouin i Emilio su poginuli a Cezar, Hector i ja smo završili u tamnici, kao i Rainger. No nas trojicu bacili su u jednu ćeliju, a njega u susjednu. No prije toga duBelle je Raingera lancima svezao uz zid i počeo ga bičevati. Prestao je tek kad se Rainger onesvijestio. Nas trojica morali smo to gledati. Ipak, cijelo to vrijeme Rainger nije ispustio ni glasa. Mora se priznati da je to hrabro podnio. Nakon toga, duBelle je izbičevao i nas. Za kaznu, jer smo zajedno s Raingerom kovali urotu protiv njega. Kad je završio s nama, požalio se da će ga zbog nas, gadova, tjedan dana boljeti ruka. Znala je da je duBelle podli zlikovac. No izbičevati četvero ljudi i požaliti se da će te nakon toga tjedan dana boljeti ruka ... bio je to sarkazam najgore moguće vrste. - Prvih godinu dana nadali smo se da će nas duBelle osloboditi. Ili da će nas netko spasiti. Možda netko od tamničara. Najzad, prije su bili u službi Raingerova oca - nastavio je Marlon i kratko se nasmijao. - Bili smo nevjerojatno naivni. Tamničari su bili prodane duše i nisu marili za nas. I gore od toga, u njima nije bilo ni trunke ljudskosti. Nije ih bilo briga jesmo li gladni, žedni ili bolesni. Ljudski život nije im ništa značio. Navikli su iz tamnice iznositi umrle. Hector je prvi shvatio da za nas nema nade. Kad su nas nakon godinu dana ponovno izbatinali, ispustio je dušu. Čuvši to, srce ju je zaboljelo od tuge. - Strašno je izgubiti prijatelja tiho je rekla. - Jest. Noću, kad bi se tamničari napili u svojoj prostoriji, razgovarali smo s Raingerom. Nikada nismo pričali o tome, no svatko od nas čeznuo je 186


Knjigoteka

za nekim. Ja za svojom majkom. Ne znam što bih dao da sam je mogao zagrliti. Užasno sam se bojao batinanja. I koliko god se trudio ne razmišljati o tome, došao bi dan kad bi nas ponovno izveli u dvorište. Rainger je u tome uvijek najgore prošao. Stenjao je od boli, ali nikada nije molio za milost. Ni Cezar. Ni ja. Kad bi završili s nama, ponovno bi nas bacili u ćeliju. Ironično, ali jedinu radost pričinjavala nam je pomisao da narednih godinu dana možemo mirno spavati. Ni uz najbolju volju nije to mogla pojmiti. Kako itko može biti toliko okrutan? I kako itko može podnijeti toliku okrutnost? - Nakon toga, počeli smo kopati rov. Cezar je u podu pronašao labavu kamenu ploču. Odatle smo počeli. Nikada nitko nije pobjegao iz te tamnice, no kako bismo mi to mogli znati? Bio je to spor i težak posao, no napokon smo imali nadu da ćemo se spasiti. Istodobno smo kopali rov i do Raingerove ćelije. Rukama i žlicama. Zemlju smo stavljali u cipele i istresali je kroz prozorske rešetke. Tamnica je podignuta na litici pa nitko nije primijetio ništa sumnjivo. Zato mu nedostaje nekoliko noktiju na prstima, pomislila je Sorcha. Uvijek se pitala što mu se dogodilo. - Išlo je teže i sporije nego što smo isprva mislili. A cijelo to vrijeme Rainger je bio sam i nije nam nikako mogao pomoći. Zapravo, bilo mu je puno gore nego nama. Nije mogao ama baš ništa učiniti osim iz godine u godinu čekati novo iživljavanje nad nama. - Je li se duBelle svaki put žalio da će ga nakon toga tjedan dana boljeti ruka? - Zapravo, ne. Samo prvi put. Nakon toga, prepustio je tamničarima da izbatinaju Cezara i mene, a on bi se osobno pobrinuo za Raingera. Mi mu nismo bili toliko važni, no njega je uživao mučiti - rekao je i nelagodno se promeškoljivši, pogledao u stranu. - Šeste godine našeg zatočeništva, Rainger više nije mogao podnijeti batine. Slomio se i... - Molio za milost - rekla je Sorcha, shvativši što se dogodilo. - Šest godina proveo je sam u uskoj ćeliji u koju je danju jedva dopirao tračak sunčeva svjetla. S vremena na vrijeme s nama bi prošaputao pokoju riječ ... nismo smjeli glasno razgovarati i stalno smo morali paziti da nas tamničari ne čuju. Cezaru i meni ipak je bilo lakše. No njemu ... bilo je to kao da je zatvoren u mrtvačkom sanduku. Tko se ne bi osjećao poput živog mrtvaca? Sorcha je bila istinski zgrožena. Na njegovom mjestu, ona ni približno ne bi izdržala šest godina takvog života. - Zapravo mu se divim prošaputala je. - Ja bih se davno prije slomila i molila za milost. 187


Knjigoteka

Marlon je kratko kimnuo. - DuBelleu je to bilo draže nego išta na svijetu. Kruna njegovih napora. Natjerao ga je da na koljenima preklinje milost i za nas. I jest. Cezar i ja osjećali smo se krajnje poniženima. Bilo bi nam draže da nas je duBelle ubio. Smatrali smo Raingera slabićem. Osuđivali smo ga što se slomio pred duBelleom ... a kad smo se vratili u ćeliju, iako to nismo priznali jedan drugome, više nam nije toliko stalo da Rainger s nama pobjegne iz tamnice. Nismo ga smatrali dostojnim da jednog dana postane naš vladar. Nastavili smo kopati rov, no za sebe rekao je i spustio glavu kako bi sakrio suze, no Sorcha je ipak opazila jednu koja mu je skliznula niz obraz. Očito mu je bilo previše bolno prisjećati se tih davnih događaja. Žrtvovao je život zbog Raingera. Žrtvovao je zdravlje a sada i svoj ponos. Ništa od toga nije željela čuti. Nije željela suosjećati s Marlonom a još manje sa Raingerom. Nije željela pronaći opravdanje za njega. Što se nje tiče, loše se ponio prema njoj i nije se zbog toga nimalo pokajao, a kamoli se potrudio popraviti njihov odnos. I dalje je bio nadmen, uvjeren da može njome vladati. - Nakon toga, Cezar i ja još žešće smo se bacili na posao - nastavio je Marlon. - A kad smo osjetili tračak svježeg zraka, znali smo da smo blizu. Nismo imali pojma gdje ćemo izaći, no prvi put nakon toliko godina zatočeništva povjerovali smo da ćemo uskoro biti slobodni - rekao je, prikovavši pogled uz njezin tolikom snagom da nije mogla oboriti pogled. Ipak, postojalo je nešto što nas je mučilo. Rainger je potpuno ušutio. Nije se odazivao na naše pozive niti je više ikada pokušao razgovarati s nama. Znali smo da nije mrtav jer bi ga tamničari iznijeli iz ćelije. Pomislili smo da je nakon svega sišao s uma. Nikada nismo saznali što se s njim dogodilo tijekom tih godinu dana ... no kada su tamničari ponovno došli po njega i nas kako bi nas izveli u dvorište, mirno je pošao s njima. Kao da se pomirio sa sudbinom. Nije se ni najmanje bojao. Obzirom da je ipak poznavala Raingera bolje nego što je htjela, znala je što mu se dogodilo. - Kad je preklinjao za milost, ostvario se njegov najveći strah. Čega bi se više bojao? Bilo je to najgore što mu se moglo dogoditi. - U pravu ste - složio se Marlon. - Tog dana duBelle je prvo slomio štap na njemu, a zatim ga je nastavio bičevati. Rainger se nije ni pomakao. Nije ispustio ni glasa. Cijelo vrijeme gledao je ravno u duBellea. Što god da mu se u tih godinu dana dogodilo, iz korijena ga je promijenilo. Ponašao se poput pravog dostojanstvenog vladara. Ponos i prkos isijavao je iz njega. Pretvorio se u čovjeka koji neće ni pred kime kleknuti ni pognuti glavu pa ni pod cijenu vlastita života. DuBelle se izbezumio. Bio je izvan sebe od bijesa. Bičem mu je izdrapao odjeću, bičevao ga je posvuda ... po leđima, rukama, nogama ... cijelo tijelo pretvorio mu je u krvavu kašu. Cezar i ja 188


Knjigoteka

preklinjali smo ga da prestane ... da smo mogli potrgati lance na rukama i nogama, bacili bi se na njega i golim rukama ga zadavili. Ali nismo mogli. Čak su i tamničari počeli mrmljati da je to ipak previše. Rainger je samo trebao kleknuti i moliti duBellea da mu se smiluje. Svi smo to znali. No nije to učinio - izgovorio je Marlon, glasom drhtavim od bijesa i ganuća. - Svim srcem smo željeli da se onesvijesti... ali nije. Cijelo vrijeme gledao je u duBellea ... i činilo se da mu je posve svejedno dokle će ga bičevati. Zgrožena, Sorcha je položila ruke na usta. - Najzad, grofica se uplela i ponudila mu pehar vina. Da se osvježi tako je rekla. A zatim mu je ponudila i sebe. Na svijetu ne postoji takva kurvetina - prezirno je izgovorio. - Izazvala ga je da ju uzme tako što je prišla Raingeru i polizala mu krvava prsa. Bilo je to nešto najodvratnije što sam ikada vidio. No duBelle je poput životinje skočio na nju i uzeo je na goloj zemlji. Cijelo dvorište odzvanjalo je od njezina smijeha. Tamničari su iskoristili priliku i odveli nas natrag u ćelije - rekao je pa duboko udahnuo skupljajući snagu da nastavi. - Zar su Raingera jednostavno bacili u ćeliju i ostavili ga tamo samog? Bez ičije pomoći? - zgranuto je upitala. O, Bože, zašto bi je trebalo biti briga za to? - Što bi drugo? Bojali su se duBellea. Tko ne bi? Ipak, uporno smo ih preklinjali da ga donesu u našu ćeliju ... ako već ništa drugo, neka mu se barem smiluju na samrti. Najzad su pristali. Nakon tri dana, kad su zaključili da mu više nema spasa. Rainger nije mogao stati na noge. Nije mogao ni jesti ni piti. No mogao je govoriti. Zahvalio nam je na odanosti, zamolio nas da mu oprostimo što smo zbog njegove mladenačke gluposti i bahatosti završili u tamnici. Rekao je da se nada da ćemo ga pamtiti po dobrom. - Opraštao se s vama? Zar je mislio da će umrijeti? - Jest. Činilo se da je odustao ... da želi umrijeti. Pokušali smo ga razuvjeriti, vratiti mu volju za život. Rekli smo mu da smo gotovo iskopali rov i da mora preživjeti i pobjeći s nama. Bio je sretan zbog nas. Kazao je da mu je laknulo što će barem netko od nas preživjeti. I da se nada da će nam život vratiti sve ono što smo njegovom krivnjom izgubili i da ćemo naposljetku biti sretni. A zatim je ... umro. - Što? - zapanjeno je upitala Sorcha. - Umro je - odvratio je Marlon i kratko joj stisnuo ruku. - Kunem se da jest. Bila je to jedna od onih noći bez mjesečine, kad se čovjek u tamnici osjeća kao u grobnici. Kiša je monotono padala no izuzev toga, vladala je mrtva tišina. Držao sam ga u naručju kad je izdahnuo. Sorcha se naglo ukočila. 189


Knjigoteka

Zrak je bio težak i zagušljiv. Posvuda oko nje bili su kameni zidovi. Vladala je mrtva tišina ... i posvemašnji mrak. Nitko je nije mogao utješiti, iscijeliti joj rane, ublažiti njezinu bol. Kosti štakora bile su joj postelja, paukova mreža pokrivač. Bila je živa zakopana. I bilo joj je posve svejedno. Čak i uporno, monotono rominjanje kiše doprinosilo je njezinoj ravnodušnosti. Život joj je bio jad i bijeda, prepun tuge i usamljenosti. Najčudnije od svega, nije se bojala smrti ... na izvjestan način, čak joj se i radovala. Biti će to kraj tuge, kraj neprestane boli i patnje. Smrt je došla po nju. Polako, podigla je ruku i vrhovima prstiju dotakla njezinu... Nevjerojatno. Doživjela je to. U snu, ali ... doživjela je to. - I što se zatim dogodilo? - šapatom je upitala. - Ja sam zanijemio od šoka. Cezar je jecao. Jako nas je pogodila Raingerova smrt. Tako malo je nedostajalo da se spasi. No odjednom, Rainger se snažno trgnuo, oštro udahnuo i ... nastavio disati. Dogodilo se čudo ... vratio se iz mrtvih. Rainger se vratio iz mrtvih? Bilo je uistinu teško povjerovati u to. Rainger, muškarac koji se služi tjelesnim užicima kako bi ju podredio svojoj volji? Kako bi Bog nekome poput njega mogao pokloniti novu priliku za život? - Duboko sam uvjeren da se vratio s razlogom - nastavio je Marlon, odgovorivši na njezino neizgovoreno pitanje. - Vratio se kako bi oslobodio našu zemlju od tiranina. I kako bi se oženio i podario Richarteu nasljednika. Bio je to njegov sveti zadatak i morao je pronaći načina da ga izvrši. Nakon tog nevjerojatnog iskustva, volja za životom mu se vratila. Nastavili smo kopati rov, no po Raingerovim uputama. Dobro je što smo ga poslušali, u protivnom bismo izbili na glavni prilazni put i stražari bi nas odmah opazili. I zato smo nastavili kopati prema mjestu gdje se nalazio sporedan ulaz u tvrđavu. Dulje je trajalo, no to nam je u konačnici omogućilo uspješan bijeg. Odbila je vjerovati u to. - Što je bilo s tamničarima? - upitala je. - Zašto ga nisu vratili u njegovu ćeliju kad su shvatili da je preživio? - Rekli smo im da je umro i nekim čudom vratio se iz mrtvih. Uplašili su se. Očito su pomislili da ima osobite moći kad je preživio onakvo duBelleovo iživljavanje nad njim. Više mu nisu željeli prići ni na pola metra a kamoli ga pipnuti. Smatrali su da se neka viša sila uplela u njegov povratak u život - rekao je i duboko uzdahnuo. 190


Knjigoteka

- Bog ili vrag. Ja mislim da je to bilo božje djelo. Dobio je drugu priliku kako bi izvršio svoj sudbinski zadatak. Brzo se oporavio i pridružio nam se u kopanju rova. Trebalo nam je gotovo godinu dana da se probijemo do površine. Najzad, jedne mračne noći pobjegli smo iz tamnice. Kad smo se spustili u dolinu, već je bila zora. Znali smo da su tamničari otkrili naš bijeg i da je odmah organizirana potjera. I zato smo se razdvojili. Cezar i ja otišli smo u jednom smjeru, Rainger u drugom. Jednostavno nas je potjerao od sebe ... rekao je da duBelle prije svega želi uhvatiti njega, i neka se dobro sakrijemo, a on će se izložiti i pružiti im mogućnost da ga uhvate. - Ali očito nije bilo tako - pobunila se Sorcha. - Cezar je poginuo a vi ste ostali doživotni invalid. Kako se to dogodilo? Duboko je uzdahnuo i slegnuo ramenima. - Nismo mogli dopustiti da ga opet zarobe. Ne nakon svega ... pa ni po cijenu vlastitih života. I zato smo se otkrili i privukli pozornost naših progonitelja. Cezara su ubili a mene pregazili konjima. Mislili su da sam mrtav i produžili dalje, za Raingerom. No uspio im je pobjeći. A to je bilo važnije od svega. Cezar nije uzalud umro, a ja nikada nisam požalio što hodam na štakama. Vrijedilo je. Sretan sam što sam živ i što ću doživjeti trenutak kad će Richarte opet biti slobodan i pod Raingerovom vlašću. U samostanu, na čast i plemenitost gledalo se kao na najvrednije ljudske osobine. No s vremenom, Sorcha je gotovo izgubila vjeru u ljudsku plemenitost. Shvatila je da su ljudi časnih i plemenitih pobuda vrlo rijetki. No Marlon je pouzdano bio jedan od njih. A Rainger? Je li i on bio takav? Marlon je smatrao da jest. Rainger će uskoro poći u rat, kako bi oslobodio svoj narod od tlačiteljeva jarma. Jest, bila je to časna i plemenita namjera. - Rainger će uskoro krenuti u ratni pohod - rekla je. - Iz pouzdanih izvora čuli smo da je duBelleova riznica gotovo prazna. Narod ga mrzi, a plaćenička vojska mu je u rasulu. Čini se da pobjeda nije nimalo upitna. - Ne brinite, Rainger neće poginuti. Nije preživio tamnicu da bi izdahnuo na bojnom polju. - Nadam se da ste u pravu - tiho je odvratila. Morala je vjerovati da će se živ vratiti s ratišta. - Ipak, duša me boli jer znam da nije sretan. Zavrijedio je više od uspjeha i priznanja. I siguran sam da biste ga vi mogli usrećiti. Ponovno ju je preplavila gorčina i ojađenost. - Dosad je već mogao biti sretan, da je htio. Ali ne, radije je odabrao sumnju i obmane. Ne mogu ga usrećiti ako mi ne vjeruje. 191


Knjigoteka

- Proveo je osam godina u tamnici. Doživio je izdaju i smrt svojih prijatelja. Bio je ponižavan, premlaćivan, progonjen ... ima razloga biti sumnjičav. Njegovo objašnjenje ju se nimalo nije dojmilo. - I prije nego što mi se pridružio na putu kući, znao je tko sam. A za vrijeme putovanja imao je priliku dobro me upoznati. Ipak, i dalje me je obmanjivao i sumnjao u mene. Ja nisam zlikovac koji mu je preoteo vlast, ni žena koja ga je izdala a bogme ni njegova lutka na koncu. Živjela sam u samostanu i čekala trenutak da se vratim kući, kako bih izvršila svoju dužnost. Nikada nisam bježala od nje. A on je cijelo vrijeme radio budalu od mene - rekla je i odjednom shvatila da više nije ojađena. Nego povrijeđena. Boljelo ju je što Rainger ne prihvaća njezinu ljubav i što joj nije spreman pružiti ništa više izuzev užitka u postelji. Nije ju volio. Marlon je zaustio da joj odgovori, pa zatvorio usta, kratko razmislio i napokon kimnuo. - Mislim da znam o čemu se radi - rekao je. - Ne toliko o njegovoj sumnjičavosti ili nesposobnosti da procjeni vaš karakter. Nego o tome da je svjestan da je pogriješio, a budući da je muškarac, jasno da ne zna kako bi se ispričao. - Smiješno - odvratila je. - Odrastao je čovjek. Odrasli ljudi znaju se ispričati. - Oprostite, ali ne bih se s time u potpunosti složio. Polovica ljudskog roda umije se ispričati. Druga polovica su muškarci, a obzirom da sam i ja muškarac, uvjeravam vas da bi muškarac za ženu radije prevrnuo nebo i zemlju, nego joj se ispričao. Rado bi se nastavila prepirati s njim, no sinulo joj je da je to što je rekao, zapravo, točno. Nikada nije čula da je ikoji muškarac priznao da je bio u krivu. Ili se ispričao. Istina, njezino iskustvo s muškarcima bilo je oskudno, no gledano na taj način, moglo bi se reći da joj je Rainger s užitkom pružao tjelesne užitke zato jer joj je želio udovoljiti, a ne zato što ju je želio podčiniti ili pretvoriti u svoju lutku na koncu. - Pravi je magarac - rekla je. - Bojim se da se s time moram složiti - odvratio je Marlon. - Smjesta ću porazgovarati s njim - odlučno je izgovorila i ustala. I Marlon je ustao. - Reći ću mu sve što mislim o njemu i njegovom ponašanju. Ispričat će mi se i prije nego što završim s njim ... ako ni zbog čega drugoga, onda samo zato da mi začepi usta. - Mudar plan - rekao je Marlon i kratko se nasmijao. 192


Knjigoteka

- Od srca vam hvala - rekla je i uputila se natrag prema palači. No prije nego što je stigla do malih stražnjih vrata u zidinama, ugledala je dva muškarca kako iz obližnjeg šumarka žure prema njoj. Jedan je bio mlad i naočit, žustra koraka, a drugi, znatno stariji, sudeći po izgledu, očito je bio vojnik. - Oprostite, gospodo - rekla je i pokušala ih zaobići. Nije imala vremena za usputno čavrljanje, morala je odmah pronaći Raingera i porazgovarati s njim. Stariji muškarac uljudno se naklonio. - Princeza Sorcha? Je li baka možda poslala nekoga po nju? Nije mogla pronaći gori trenutak. - Da, ali ... moj suprug, princ Rainger želi da mu se pridružim na sastanku s... Naglo je zašutjela jer još dva muškarca izašla su iza visoke živice i još dva iz šumarka. Zamka. - Tko ste i što želite? - oštro je upitala. - Molim vas, pođite s nama - rekao je stariji muškarac i čvrsto je uhvatio za podlakticu - Ne bismo vas željeli ozlijediti. Bila je okružena šestoricom naoružanih muškaraca. Što sad? Ne može im pobjeći. Djelovali su prilično nervozno, što obzirom na situaciju nije bilo nimalo čudno. Nije lako odvažiti se oteti beaumontagnešku princezu u krugu njezina doma. - Tko ste i što želite? - ponovno je upitala. No kad je na kapi jednog od muškaraca ugledala amblem s crnom zmijom na crvenoj podlozi, shvatila je tko su. Vojnici grofa duBellea. Zabacila je glavu i iz sveg glasa vrisnula. Istog trenutka netko joj je rukom pokrio usta. Malo zatim, odvukli su je prema konjima svezanim iza živice. Pokušala se oduprijeti, no uzalud. Bacivši pogled prema zidinama, opazila je da se Marlon sakrio iza grma kraj klupe. Dakako, nije želio ponovno završiti u duBelleovoj tamnici. Bila je prepuštena samoj sebi.

193


Knjigoteka

25 Poglavlje Otvorivši Raingeru vrata kneginjine radne sobe, lakaj se kratko nakašljao. Odsutno, Rainger je podigao pogled s zemljopisne karte koju je proučavao. - Petere, doista bi morao nešto poduzeti u vezi tog kašljucanja - rekao je pa prošao kroz vrata i naglo zastao. Stara kneginja bila je mrka kao noć u ponoć. Shvatio je zašto se Peter nakašljao. Htio ga je upozoriti na njezino raspoloženje. Nažalost, prekasno je to shvatio. Kao i obično, bez riječi pričekala je da joj priđe. No ovoga puta, njezin ledeni pogled bio je još oštriji. Crna slutnja zgrabila ga je za srce. To nije izgledalo nimalo dobro. Bez panike, podsjetio se. Znao je da Claudia može nanjušiti strah. A ako ga nanjuši, ujeda. Da, čini to, iako zna da je se svi boje. Ili upravo zato da bi je se nastavili bojati. - Veselim se što ste me pozvali, Vaša visosti - rekao je, što je moguće opuštenije. - Mogu li štogod učiniti za vas? - Da. Potrudi se moju unuku učiniti sretnom - odsječno je odvratila. Pod uvjetom da ne želiš imati posla sa mnom. Naravno, bila je to njezina uobičajena taktika. Napad bez upozorenja. No Rainger je sada bio taj kojeg se sluša. Stvari su se u međuvremenu ipak promijenile, stara kneginja više nije bila ni upola toliko moćna koliko je mislila da jest. - Ako je to ono što vas zabrinjava, smatram da biste trebali gledati svoja posla, a nama prepustiti naša - mrtvo hladno je odvratio. - I gledam svoja posla, zato i moram biti sigurna da će Sorcha roditi prestolonasljednika. Pastuh ne može oploditi kobilu ako ona nije dovoljno opuštena. Da je sretna, opustila bi se i zatrudnjela. - Zaboga, nije rasplodna kobila - zaprepašteno je odgovorio. - A ni ja nisam rasplodni pastuh. - Onda se počni ponašati poput zrelog muškarca - rekla je i dlanom pljesnula po stolu. - Nečim si joj se očito zamjerio, u protivnom se prema tebi ne bi tako ponašala. Ispričaj joj se! - Ispričavam joj se svake noći - rekao je pa shvatio da joj se zapravo nikada nije ispričao riječima. Nego djelima. 194


Knjigoteka

- Očito se nisi dovoljno trudio oko nje - rekla je i posegnula za štapom. - Žene obožavaju poklone. Je li ti palo na pamet da bi joj trebao nešto pokloniti? - Zadnjih dana prilično sam zauzet poslom - odvratio je. I zadnjih noći, također, pomislio je. No drugačijom vrstom posla. - Dođi ovamo i pomogni mi ustati. Pohitao je k njoj i pomogao joj da ustane iz glomazne stolice. U mislima ju je još uvijek vidio kao odlučnu nesalomljivu ženu i često je zaboravljao da su godine učinile svoje. - Prioriteti, Raingere! Moraš si postaviti prioritete. Koliko puta sam ti to govorila dok si još bio dječak? Nego, kad si me namjeravao pitati jesam li uspjela sačuvati beaumontagneške krunske dragulje? - Beaumontagneški krunski dragulji? - zapanjeno je upitao. Bilo je trenutaka kad bi ga ta starica doista oduševila. - Zar ih imate? - Bih li te to pitala da ih nemam? - Mislio sam da su ukradeni za vrijeme revolucije. - Smatraš li me toliko glupom? Jasno da sam ih na vrijeme sakrila rekla je i kratko se osmjehnula, ako se to moglo nazvati osmijehom. - Naravno da vas ne smatram glupom - odvratio je. Upravo suprotno, uvijek ju je smatrao mudrom i pronicljivom. Dovoljno mudrom da poznaje slabosti ljudske prirode i dovoljno pronicljivom da spriječi nevolje koje iz njih proizlaze. Poput krađe basnoslovno vrijednih brilijanata, safira, bisera, rubina ... - Ako me lijepo zamoliš, dat ću ti ih. Mrzio je ikoga išta moliti, no znao je da će to prije ili kasnije morati učiniti. U skladu s tim, biti će najbolje da to odmah skine s vrata. Tako da se mirno može posvetiti drugim stvarima, poput planiranja napada na Richarte i noćnih napada na Sorchu. - Vaša visosti, najljepše vas molim beaumontagneške krunske dragulje, za Sorchu, moju dragu suprugu i vašu voljenu unuku. - Odmah ću poslati nekoga po njih. - Iskreno sam vam zahvalan na tome - odvratio je, položivši ruku na srce. U normalnim okolnostima ne bi joj se toliko ulizivao, no kako su stvari stajale, bolje i to nego da nastave razgovor o rasplođivanju. Trebao je znati da stara kneginja nikada ništa ne zaboravlja. - Nema na čemu. Moraš udobrovoljiti svoju dragu suprugu. Kada ćeš joj ih dati? - Nisam o tome razmišljao - odvratio je. Kako bi mogao? Do maločas nije ni znao da su kod nje. A znao je i da to ne bi prihvatila kao opravdanje. 195


Knjigoteka

- Ne mogu vjerovati da te treba savjetovati oko svake sitnice. Ako je itko u potpunosti lišen romantike, onda sam to ja. Očito, ti si u tome viceprvak. Ipak, imam ideju. Daj joj ih sutra na proslavi vašeg povratka. Tipično za nju, pomislio je Rainger. U sve se petlja, pa i u to kako će on, kada i čime razveseliti svoju ženu. - Siguran sam da će se oduševiti - odvratio je. Ili odglumiti oduševljenje. Bude li je darivao pred gomilom ljudi, morat će mu se osmjehnuti... a možda i ne samo reda radi. - Ipak, kad malo bolje razmislim, Sorcha ne voli biti u centru pažnje. Znaš li išta o njoj? - upitala je pa i sama shvatila da je to uzaludno pitanje. Žena poput nje više bi se razveselila kad bi joj ubrao buket cvijeća. Učini to. Pođi u vrt, naberi cvijeće i odnesi joj ga. Nemoj poslati vrtlara da to učini umjesto tebe. To ju ne bi osobito usrećilo. - Znam - nervozno je odvratio iako se cijelo vrijeme pitao zašto bi, pobogu, on trebao učiniti takvo što? Nije znao ništa o cvijeću. Kako ga treba složiti? Po bojama, vrsti ili veličini? Zašto bi, pobogu, Sorcha imala nešto protiv buketa koji bi joj složio vrtlar? Čovjek je bio dobro plaćen za svoj posao i zacijelo ga je radio bolje od njega. - Romantična je dušica - nastavila je kneginja. - Zacijelo bi joj se svidjelo kad bi je nakon večere poveo u šetnju vrtom. Po mjesečini... mjesec je gotovo pun. Vrlo prigodno. Mogla bi uslijediti vatrena noć. - Danas nam na večeru dolazi francuski ambasador - podsjetio ju je. Neće li biti čudno ako poslije jela izvedem svoju ženu u šetnju, umjesto da ostanem razgovarati s njim? - Francuz je. Bilo bi čudno kad bi se tome čudio. Rainger je raširio zemljopisnu kartu po pisaćem stolu i zagledao se u nju. Učinio je to samo zato da izbjegne kneginjin pozoran pogled. U protivnom bi joj priznao da se osjeća krivim i da pokušava to ispraviti. Primjerice, pisao je njezinim sestrama i molio ih da im što prije dođu u posjet. Jer Sorcha mu je više od svega zamjerala što je spalio pisma njezinih sestara. Poludjela je kad je to shvatila. A zatim je još više poludjela kad je saznala da je vidio njezine sestre i da su joj one po njemu poslale pisma. Na kraju je poludjela što joj nije dopustio da posjeti Clarice. A to čak i nije bila njegova krivica. No ona nije marila za to. Okrivljavala ga je da je sumnjičav i nepovjerljiv, i zašto ga onda ne bi mogla okriviti što su im se duBelleovi plaćenici ispriječili na putu do njezine sestre? Iskreno rečeno, nije na vrijeme shvatio da Sorcha toliko pati za svojim sestrama i da joj tako jako nedostaju. I možda je ipak pogriješio što je propustio otkriti joj tko je, onog trenutka kad se uvjerio da je karakterna i 196


Knjigoteka

odgovorna. No eto, potrudio se iskupiti. Pisao je njezinim sestrama i zamolio ih da dođu. Neopisivo mu je laknulo kad su javile da će uskoro krenuti na put. Možda će Sorchu to dovoljno ganuti da mu oprosti. - Slušaj što ću ti reći, momče - nastavila je kneginja. Doista je imala načina postići da se muškarac osjeća poput balavca. - Poznajem Sorchu u dušu. Kako i ne bih kad sam je odgajala od njezinih malih nogu? Cijelo vrijeme strahovala sam za nju. Jer Sorcha ... ah, previše je dobra. Mila i ljubazna prema svima. Vrlo osjećajna i ranjiva ... nježna duša. Muškarci poput tebe skloni su iskoristiti takve žene za svoje ciljeve, a da im ikada dođe do mozga kakav su dragulj dobili. - Muškarci poput mene? - upitao je. Što bi joj to trebalo značiti? - No promijenila se. Više nije mila i draga. Ogorčena je i ironična. Katkad u njoj vidim onu nekadašnju milu djevojku, no promijenila se. Ogorčena je i to pouzdano ima veze s tobom. Ne pokušavaj mi tvrditi da nema - rekla je, prodornim pogledom zagledavši se u njega. - Dakle, ako je ne misliš držati u lancima kako bi je spriječio da pobjegne od tebe, poslušat ćeš me i ponašati se onako kako sam ti rekla. Nije mogao izdržati njezin pogled pa se ponovno zagledao u zemljopisnu kartu raširenu na stolu, iako nije imao pojma u što gleda. Zašto bih slušao vaše savjete o tome kako ću se ponašati prema vlastitoj ženi? - Zato jer se iskreno nadam da si se promijenio. Bila je u pravu. Dovraga, doista je bila u pravu. Mora poduzeti nešto u vezi Sorche, odnosno, nešto drugo u vezi Sorche, budući da se njegov plan da ju primora da ga svim srcem voli i ništa ne traži za uzvrat, pokazao jalovim. I unatoč tome što se trudio izbezumiti je tjelesnim užicima i uspijevao u tome, nakon svega bi samo kratko ostala u njegovom naručju a zatim bi se povukla na svoju stranu kreveta. Svaki put sve dalje i dalje. I zato se svakog božjeg dana, neovisno gdje i s kim bio i što radio, osjećao sve jadnije. A taj jad s vremenom će se pretvoriti u bespomoćan bijes. Znao je to. Tako se osjećao i u tamnici i nije se više nikada u životu želio tako osjećati. - Raingere, ako boga znaš, poslušaj me. Učini kako sam rekla i dokaži da nisi isti onaj razmaženi balavac kakav si bio. Zvučala je umorno i razdražljivo. To nije bilo dobro. - Što bih trebao učiniti? - tiho je upitao. 197


Knjigoteka

- Dragulji, cvijeće, šetnja - kratko je odvratila. - A za vrijeme te šetnje klekni pred nju, iskreno je zamoli za oprost zbog onoga što si učinio - što god to bilo - i zakuni joj se da to više nikada nećeš učiniti. - Kad sam pobjegao iz tamnice zakleo sam se da više nikada u životu neću ni pred kime klečati. I da više nikoga ni za što neću preklinjati. Zakleo sam se u to! - Ako je tako, smjesta ću prestati s planiranjem vašeg formalnog vjenčanja i krunjenja u katedrali. Umjesto toga potrudit ću se poništiti vaš brak. - Što? - zapanjeno je upitao. - Neću dopustiti da se Sorcha živa pojede od jada samo zato što si ti tvrdoglav - rekla je, prostrijelivši ga pogledom hladnim poput leda. Vjenčali ste se u stranoj državi. Sposobna sam potkupiti sve svjedoke, ukloniti svaki papirnati dokaz, izbrisati svako sjećanje da se to ikada dogodilo. A kad završim s tim, osobno ću se potruditi pronaći muškarca koji će je u svakom pogledu biti dostojan i koji će je za razliku od tebe moći usrećiti. - Ne možete to učiniti - ljutito je odvratio. Nikada u životu ne bi udario ženu, pogotovo ne staricu poput nje, no ako bi ikada bio u kušnji da učini takvo što, ona bi pouzdano bila njegov prvi izbor. - Sorcha je moja. I zauvijek će biti samo moja. Istina, oženio sam je iz interesa - zbog moje domovine, ali to ne znači da ... - naglo je zašutio. - Ne želim se rastati od nje. Kneginja se oštro zagledala u njega. - Zašto ne? Zato jer je voli. Voli je a ipak ju je učinio nesretnom . A učinio ju je nesretnom onog trenutka kad ju je ponizio. Kao što je duBelle ponizio njega. Zašto mu je tako dugo trebalo da bi to shvatio? - Raingere - pozvao ga je Marlon i brzo koliko je mogao na štakama, ušao u sobu. Kneginja ga je prostrijelila pogledom. Odakle mu pomisao da može ovako upadati k njoj? Odakle ikome takva pomisao, jer za njim je ušlo nekoliko gardista i ministara. - Raingere ... dogodilo se nešto strašno. - Što? - upitao je Rainger i požurio mu u susret. - DuBelleovi vojnici oteli su tvoju ženu. Kneginja je čvrsto zagrizla usnicu. 198


Knjigoteka

- Ostavili su ti poruku nožem pribijenu uz zemlju - rekao je Marlon i pružio mu komad papira. - DuBelle ti je napisao gdje i kada da dođeš po nju. Rainger je hitro pročitao poruku pa svrnuo pogled na kneginju. - Za dva tjedna, na livadi podno tvrđave u kojoj sam bio zatočen - prijeteći tiho je izgovorio. - Želi te se dočepati - rekao je Marlon. - To je savršeno jasno. - Da. Zgužvao je poruku, bacio je na pod i dugim koracima uputio se prema vratima. - Neka pokuša. Ali Sorchu neće zadržati.

199


Knjigoteka

26 Poglavlje Dva tjedna poslije, skupina ljudi odjevenih u crno šuljala se šumom na brežuljku iznad livade na kojoj će se odviti sutrašnja drama. Samo jedan od njih bio je na konju. Marlon. - Raingere, dođi da ti nešto pokažem - rekao je. Taj ton. Rainger je duboko uzdahnuo. Poznavao je taj ton i unaprijed je znao da mu se neće svidjeti ono što mu Marlon želi pokazati. Pošao je za njim do mjesta u šumi s kojeg se pružao dobar pogled na livadu. I gdje je Rainger u svjetlu polumjeseca, ugledao stupicu koju mu je duBelle pripremio. - Prokletstvo - promrsio je. - Možda postoji rješenje - rekao je Marlon. - Ako bi se netko prerušio u tebe ... - Ne - odlučno je odvratio Rainger. Ovu bitku dobit će bez tuđe pomoći. - U tom slučaju možda bismo ih mogli napasti i izvući tvoju ženu kad je dovedu ovamo, prije nego što ona ili ti... - Ne - ponovno je odvratio Rainger. Mogao je razumjeti njegove strahove. Ali ne, bila je to njegova bitka. - Sposoban sam to riješiti. Vjeruj mi. - Znaš da ti vjerujem. - I ja tebi. Imam drugu ideju - rekao je i iznio mu svoju zamisao. Malo zatim, kad je Marlon otišao ostatku skupine reći što treba učiniti, Rainger se ponovno zagledao u stupicu postavljenu nasred livade. Naravno. Jasno da se radi o tome. O jedinoj stvari s kojom se nije bio spreman suočiti. No morat će. Zbog svojeg naroda. I zbog Sorche. - Vaša visosti - rekao je Hubert i zastao na pragu Sorchina sobička u kuli duBelleova dvorca. - Grof, grofica i dvorjani spremaju se u lov i mole vas da im se pridružite. - Mole me da im se pridružim? Doista? - upitala je, pogleda i dalje uperena kroz prozor. Vrhovi crnih planina parali su bistro plavo nebo. Guste zelene šume prekrivale su padine brežuljaka, polja su se već lagano zazelenila mladicama. - Richarte je doista krasan kad se promatra iz daljine - zamišljeno je dodala. - Molim vas, visosti, pođimo. Moram vas otpratiti u veliku dvoranu. 200


Knjigoteka

- No kad se promatraju pojedinosti, postaje očito koliki jad i bijeda ovdje vlada od duBelleovog dolaska na vlast. - Molim vas, nemojte me tjerati da vas na silu odvedem dolje. Ni trenutka nije dvojila da bi preko volje učinio takvo što. Bio je kapetan nekadašnje tjelesne straže Raingerova oca, sada nažalost duBelleove. Nije se osvrtala na njegovu zamolbu. - Zidine su pune rupa, krov štale izgleda kao da će se srušiti pod prvim jačim vjetrom. Vrt i puteljci obrasli su korovom. - Vaša visosti, molim vas. Napokon se okrenula prema njemu. - Nekad je to bio krasan dvorac. Služio je na ponos svom vlasniku. Danas ... sve je u rasulu. Sluge uokolo hodaju pognutih glava i ramena. Nitko nije sretan pod duBelleovom vlašću. Štoviše, ljudi ga mrze. - Zaboga, ne govorite to - rekao je Hubert i hitro se osvrnuo oko sebe. Grof duBelle uvijek joj je slao poruke po Hubertu. Znala je i zašto - zato jer mu se moglo vjerovati da ju neće ni pipnuti. Hubert je bio iskusan vojnik, navikao slušati naređenja i ponašati se u skladu s njima. On je bio onaj stariji sjedokosi muškarac koji je sudjelovao u njezinoj otmici. Dapače, bio je vođa tog poduhvata. - Zašto se niste pobunili protiv njega? - upitala je. - Ovdje ima podosta bivših vojnika Raingerova oca. Da ste svi... Hubert joj je brzo rukom pokazao neka snizi glas. - Nismo mogli - tiho je rekao. - Zar doista ne razumijete? Odmahnula je glavom. - Neki od nas umrli su boreći se za oca vašeg supruga - rekao je i ponovno pogledao oko sebe pa ušao u sobičak. - Neki su pak poginuli poslije, u duBelleovim malim ratovima. I tako iz godine u godinu. Preostali vojnici su prošle godine organizirali pobunu ... nisam im se mogao pridružiti. Imam staru majku. I dvije mlade kćeri. Nisam mogao riskirati i... - Razumijem - blago je odvratila Sorcha. Svake noći ležala je budna, pitajući se hoće li netko upasti u njezin sobičak i silovati je u mraku. Svakog trenutka u danu osluškivala je korake i smrznula bi se od straha kad bi stali pred vratima njezine sobe. Srećom, ni jedan od njezinih strahova nije se ostvario ... dosad. A odsad ... tko zna? Ledena ruka straha ponovno ju je zgrabila za srce. - Kad je pobuna ugušena, oni koji nisu poginuli, nestali su ... u dubini tamnice - rekao je i progutao knedlu koja mu je zapela u grlu. - Mračno je to mjesto, poznato po mučenju i prebijanju ljudi. Grof duBelle katkad silazi u nju kako bi provjerio jesu li tamničari dobro obavili posao. Katkad mu se 201


Knjigoteka

i grofica pridruži u tim pohodima, a kad se izađe ... oči joj se cakle od zadovoljstva. Svakih nekoliko mjeseci, nekog objese na trgu. Trudim se ne gledati ali ne uspijeva mi uvijek, tu i tamo radi se o nekome koga sam poznavao. No svi ti ljudi zapravo imaju isti izraz lica. - Užasnut? - Ne. Kao da im je laknulo. Svaki od njih želio je umrijeti - rekao je pa još više snizio glas. - Što se mora dogoditi jakom, zdravom muškarcu, da svim srcem počne željeti smrt? Zadrhtala je. Je li to ono što se dogodilo i Raingeru? - Molim vas, pođite sa mnom - rekao je. - Ako odbijete, morat ću vas silom odvesti dolje, a to doista ne bih želio. - Naravno, poći ću s vama - rekla je i toplo mu se osmjehnula. Nećemo im pružiti zadovoljstvo da me vide poniženu. Radije ću tamo dostojanstveno ušetati. - Otprilike - odvratio je. - Molim? Pročistio je grlo. - Moram vam svezati ruke. - Zar se duBelle boji jedne male slabašne žene? - ironično je upitala. - Moram vam svezati ruke. Molim vas, nemojte se protiviti. Izgledao je toliko pokunjeno da je morala odustati od daljnje prepirke. Duboko je uzdahnula i ispružila ruke. Izvadio je iz džepa tanak konopac i svezao joj zapešća. - Ne smijemo o tome ni zucnuti pred duBelleom ali otkad se počelo šuškati da je princ Rainger pobjegao iz tamnice, vratila nam se nada u bolje dane. Nažalost, sada smo i nju izgubili. - Zašto? Uvijek ima nade. - Ne. Ne više - tiho je odvratio i povukao se korak unatrag. - Jesam li vas prečvrsto svezao? - Ne, u redu je - rekla je, znajući da i on zna da je konopac oko njezinih zapešća svezan toliko labavo da bi ga se u bilo kojem trenutku lako mogla osloboditi. Poveo ju je niz zavojite stube i cijelo vrijeme pazio da se ne spotakne. Bilo je to poput silaska u neku vrstu pakla ... kakvog, još uvijek nije znala. U drugu ruku, laknulo joj je što je neizvjesnosti došao kraj. Sišavši, začula je glasan raskalašen smijeh iz smjera velike dvorane. - Što se tamo zbiva? - sumnjičavo je upitala. - Ništa naročito - razuvjerio ju je. - Doručkuju. - Kasno su ustali ako su mislili poći u lov - primijetila je. 202


Knjigoteka

Slegnuo je ramenima, uhvatio je za podlakticu i poveo je prema dvorani. Velika prostorija bila je preplavljena svjetlom tisuću svijeća. Pod njom, blistalo je zlato, srebro i dragulji... posvuda je bilo ponešto od toga, od poda do stropa i između toga. Zlatni pehari, srebrni pribor za jelo. Pozlaćeni okviri slika, pozlata na tanjurima, zlaćane tapete. Ljudi nakićeni zlatom i draguljima. Čak i livreje slugu bile su izvezene zlatnim i srebrnim uresima. Zrak je bio zasićen mirisom raskoši i skupog parfema, no pod njim, mogao se osjetiti drugi miris, poput smrada istrulih zuba, štakorskog legla i obijesne, trule ambicije. Grof i grofica blistali su više od svih, toliko da je Sorcha pomislila da bi mogla oslijepiti bude li dugo gledala u njih. Između ostalog nakita, ona je na prstima imala prstenje s toliko velikim draguljima, da joj zacijelo nije bilo lako podići ruku. Grof je oko vrata nosio debeli zlatni lanac s velikim medaljonom u koji je bio umetnut golemi safir. Dekadentno plemstvo, koje je, kao i cijeli dvorac, zaudaralo na trulež. Budući da nitko od pristojnih pripadnika plemićkih obitelji iz Richartea nije imao običaj družiti se s njima, preostalo im je družiti se s ljudima nižeg porijekla i visokih ambicija. Sorchina baka tom opisu nedvojbeno bi dodala loš odgoj, navike i ponašanje. Kako god bilo, jedno je bilo sigurno - grof i grofica snizili su se na razinu svojih znanaca. - Ah, evo je - uskliknula je grofica i nasmijala se poput školarke koja zna da čini nešto ne bi smjela ali neopisivo u tome uživa. Sorchi se srce sledilo od straha. Zašto su je, zapravo, pozvali? O kakvom se lovu radu? Što su smislili? Zacijelo nešto jezivo. Grof duBelle pozvao ju je da priđe bliže. - Nadam se da ste uživali u našem gostoprimstvu, Vaša visosti? - upitao je i široko joj se osmjehnuo. Nije joj se svidio taj osmijeh. Nimalo. - Nije baš da sam navikla na takav tretman - odvratila je i pokazala mu svezane ruke. Bolje da glumi da je uvrijeđena, nego da mu padne na pamet narediti nekome od stražara da provjeri je li dobro svezana. - Žao mi je, ali to je nužno. Za vašu sigurnost - rekao je pa pogledom okružio društvo za stolom. - Jer uskoro ćemo krenuti u lov ... na princa. O, Bože. O, Bože. Srce joj je počelo divljački lupati, jedva je mogla doći do daha. - A moja uloga u tome je ... ? - Ah, Vaša visosti, to se samo po sebi razumije - rekao je i podario joj ledeno hladan osmijeh. - Dakako, vi ćete biti mamac. - Drugim riječima, zgrabit ćete ga kad me pokuša spasiti. - Prvi put kad sam ga zarobio, bilo je to nešto najbolje što sam ostvario u životu. Kruna mojih napora - rekao je i oblizao rumene usnice. 203


Knjigoteka

Dobiti priliku da po drugi put učinim takvo što ... ah, to je vrhunac vrhunaca. Noge su joj zadrhtale, pred očima joj se zamaglilo. Ali ne, neće se onesvijestiti. Taj užitak neće mu pružiti. Duboko je udahnula, primorala se pribrati i pogledom okružila društvo za stolom. Jedan od muškaraca promatrao ju je poput strvinara koji je nanjušio krv. Žena koja je sjedila do njega, glasno se nasmijala. Činilo se da joj već rastu zazubice od pomisli na predstojeću predstavu. Ostali su je promatrali kao lovački pas lisicu. Zavaljena u stolicu visokog naslona, grofica je izgledala poput djeteta koje je dobilo najdražu poslasticu. Plavi uvojci bili su joj počešljani u raskošnu punđu. Jahaći kostim od plavog baršuna tijesno je prianjao uz njezine bujne obline. Po izrazu njezina lica nije bilo teško zaključiti da zna što će se dogoditi i uživa pri samoj pomisli na to. Sorcha je bila svjesna da je upala u vučju jazbinu. Nijedna od strahota koje je doživjela na putu kući, nije se mogla usporediti s ovom. - Je li vam jako prirastao k srcu? - upitao je duBelle, pohotno se zagledavši u nju. - Kako vam se sviđaju ožiljci na njegovim leđima? To je mojih ruku djelo. Je li vam poznato da se boji mraka? Dakako, mojom zaslugom. Ja sam taj koji ga je pretvorio u kukavicu kakva je danas. - Ako je takva kukavica, zašto mislite da će zagristi mamac i pokušati me spasiti? Hubert ju je čvrsto primio za nadlakticu. - Hajdemo. - Reci kamo je vodiš, Huberte. Moji gosti bi to zacijelo voljeli čuti ironično je rekao duBelle. - U konjušnicu, gospodaru. Tamo će pričekati da se poslužite njome onako kako ste zamislili. Svi su se gromoglasno nasmijali. - Hej, Eigio, jesi li čuo što je rekao? - upitao je jedan od muškaraca. Pričekat će da se njome poslužiš. - Lijep zalogajčić - dobacio je drugi. - Osladit ćeš se. - Ne mora biti jedini koji će se osladiti - pakosno je dodala Julienne. No ona će vjerojatno biti jedina kojoj će prisjesti. Sorcha je pogledom okružila duBelleove goste. Zgodni muškarci. Lijepe žene. Svrnula je pogled na duBellea. Izražajno lice, atletska građa. Naočit muškarac, izrazito samoljubiv i s ogromnom, nezasitnom željom za dominacijom. 204


Knjigoteka

Mogla je na sebi osjetiti grofičin otrovan pogled. Dakako, Juliennina ljepota je blijedjela, izgubila je svježinu. Dan po dan, polako je venula i pomisao na starost ju je plašila. Narod ju je prezirao, suprug joj je bio okrutan, i jedini način da zadrži svoj položaj bio je da se potrudi ugoditi njegovim niskim pobudama, ovoga puta uz pomoć Sorche. Bez i trunke oklijevanja dopustila bi mu da je uzme kada i gdje god poželi. Štoviše, organizirala bi i grupnu zabavu s njom, u kojoj bi zacijelo i sama sudjelovala. Hubert ju je ponovno pogurnuo prema vratima. - Hajdemo. Pošla je, pazeći da prebrzo ne hoda kako ne bi pomislili da bježi. Izašavši, drhtavo je ispustila zrak iz pluća. Hubert je duboko uzdahnuo. - Odvratna kučketina - promrsio je. Sorcha je ubrzala korak. Imala je silnu potrebu što je više moguće udaljiti se od tih ljudi. - Svi su odvratni - dodala je. - Gori su od svinja. - Doista mi je žao, Visosti. Kad bih ikako mogao, pomogao bih vam odvratio je, glasom čovjeka umornog od života. - Pomogli ste mi - rekla je i slabašno mu se osmjehnula. - Upleli ste se i u pravom trenutku izveli me iz dvorane. Zahvalna sam vam na tome. - Kad biste znali što su smislili, ne biste mi bili zahvalni - potišteno je odvratio. - Ah, otprilike znam što mogu očekivati. Ali ne brinite, moj suprug doći će po mene. - Naravno, tome se i oni nadaju. Upravo zato ... - Znam. Bojim se da ne razumijete. Rainger se uvelike promijenio. Neće dopustiti da mi itko naudi - odlučno je izgovorila. Nije ni najmanje dvojila u to. Nije bilo nimalo važno što ju je zavaravao, ni što ga je prezirala zbog mnogo čega pa i zato što njezino tijelo koristi kako bi dobio nasljednika. Unatoč svemu tome znala je da ju nikada ne bi ostavio na cjedilu. - Spasit će me. - Vjerujem, Visosti - odvratio je iako nije zvučao kao da to doista misli. U konjušnici je vladala velika gužva. Konjušari i njihovi pomoćnici timarili su konje i osedlavali ih. Prašina se podigla, zrakom su letjele psovke. Sorcha je bila sigurna da su naumili uniziti je i izvrgnuti je ruglu i da će je do mjesta određenog za lov prevesti u nečemu što nimalo ne odgovara njezinu položaju. Bila je u pravu. Radilo se o klimavim nezgrapnim kolima, nalik onima u kojima se francusko plemstvo otpremalo do giljotine. U njih je bio upregnut star tegleći konj. Oko kola stajalo je devet gardista, dvojica starijih i sedmorica mlađih. Svi su bili u odorama s grbom duBelleove obitelji. Dva starija, iskusna gardista stoički su gledala u pod, za razliku od 205


Knjigoteka

nadobudnih mladića koji su s drskim osmjesima na licima neuljudno zurili u nju. - Dobro jutro, gospodo. Nitko joj nije uzvratio pozdrav. Dakako, lovac ne priča s lovinom. Potapšala je sirotog starog konja po plećima i pomilovala ga po njušci. - Očekivalo bi se da će u ta kola upregnuti vola - rekla je, kratko pogledavši Huberta. - Vol bi bio prespor, a žele što prije ... - Kapetane, priberite se - rekao je jedan od mladića. - Nećete valjda dopustiti da vas uvuče u razgovor i smete vas? - upitao je i položio ruku na dršku mača. Sudeći po naglasku, očito je bio iz plemenitaške obitelji. No Hubert je ipak imao viši čin i jasno da nije imao namjeru dopustiti da mu neki mladić soli pamet. - Što misliš da će učiniti, mladiću? Pobjeći i ubiti grofa duBellea? Zaboga, radi se o slabašnoj ženi. Nije čak ni naoružana. Pretpostavljam da bismo nas desetorica mogli s njom izaći na kraj. Ti ne? Dva starija gardista glasno su se nasmijala. - Rugate mi se? - uvrijeđeno je upitao mladić. - Kad postanem kapetan ... - Kako se zoveš, momče? - nadmenim tonom upitala je Sorcha. Nešto je ipak uspjela pobrati od bake. Ima osoba kojima katkad treba jasno staviti do znanja gdje im je mjesto. Mladić se trgnuo pa nekoliko trenutaka smeteno zurio u nju i najzad popustio. - Baptiste. Ja sam Baptiste Chapele, sin vikonta d'Auberta. - Nikada nećeš postati kapetan garde. Kad princ Rainger sazna kako se odnosiš prema nadređenima, a uvjeravam te da će saznati, poslat će te natrag k ocu, zajedno s pismom u kojem će mu poručiti da si obično razmaženo derište koje ne poštuje hijerarhiju i kao takav, nesposoban za pripadnika tjelesne straže. Porumenio je do ruba ušiju. - Nisam u službi princa Raingera. - Biti ćeš. - Ako preživi. A neće. - Bi li se kladio u to? - upitala je. Nije rekao ni riječ. Očito ga je uspjela poljuljati. Jednog po jednog pogledala je ostale gardiste. - Itko od vas? Izmijenili su nesigurne poglede. - Za manje od godinu dana, princ Rainger će biti okrunjen za kneza od Richartea u bellagrandeškoj katedrali. Ja ću biti okrunjena za kneginju od Beaumontagnea u beauvalleškoj katedrali. Budući da smo oženjeni, 206


Knjigoteka

zajedno ćemo vladati objema državama - rekla je i široko se osmjehnula. Stoga, momče, bojim se da ti te glupe primjedbe nisu trebale. Hubert se kratko nakašljao. Očito je mislio da je previše samouvjerena. Mogla je to razumjeti i nije se obazirala na njega. Radije se usredotočila na momka. Pripadao je soju drskih, nadobudnih i tvrdoglavih mladića. No imali su jednu manu: u duši su bili nesigurni i u skladu s tim, povodljivi. - Princ Rainger nema šanse protiv grofa duBellea - rekao je, no više nije zvučao ni upola toliko sigurno. - Princ Rainger je snažan, inteligentan i vrlo odlučan muškarac. I raspolaže beaumontagneškom vojnom silom - odvratila je. - Možda, ali grof duBelle zna da se on neće htjeti boriti protiv vojnika iz vlastitog naroda - rekao je i pogledao prijatelje tražeći potporu. Složno su kimnuli. - Tko će od starog plemstva stati na njegovu stranu? A tek pučani! Misliš li doista da će se htjeti boriti za njega? I to protiv princa Raingera? upitala je i popevši se na kola, sjela na sjeno. - Rainger se uopće neće morati boriti protiv svog naroda. Sami će mu otvoriti vrata. Netko se kratko nasmijao, ostali su se počeli premještati s noge na nogu i nelagodno se pogledavati. - To nam je i otac rekao, Baptiste - tiho ga je upozorio jedan od mladića. Ah. I njegov brat je tu. - Grof duBelle je svjestan da nema šanse protiv Raingera - nastavila je. - I zato me je oteo. To je potez očajnika. Ako se ne dočepa mojeg supruga, gotov je. - I to nam je otac rekao, Baptiste - ponovno ga je upozorio brat. Mladići su ponovno izmijenili nesigurne poglede. - Vaš otac je mudar čovjek - rekao je Hubert. - Trebali biste ga slušati. - Bilo bi vam bolje da začepite - odbrusio je Baptiste. - Skrati jezik, momče. Uistinu si pretjerao - prekorila ga je Sorcha. Grozno, pomislila je. Cijela zemlja je u rasulu. Disciplina u vojsci je na nuli. Ljudima je pod hitno potrebna čvrsta ruka da ih dovede u red. Rainger je bio kao stvoren za to. čvrst, hrabar i odlučan. Uz trzaj, kola su krenula duž loše održavanog druma. Petorica gardista jahala su ispred njih, petorica iza. Svi do jednoga držali su ruke na drškama svojih mačeva i oprezno pogledavali lijevo i desno. Očito su bili upozoreni da bi ih netko mogao napasti. Kad su skrenuli na brdsku stazu, Sorcha je počela pogledom pretraživati šumu. Budući da je stari konj bio 207


Knjigoteka

previše izrađen da bi se upregnut u kola mogao brže kretati uz brdo, imala je prilike pažljivo osmotriti svako stablo i svaki grm. Odjednom, učinilo joj se da je vidjela muškarca odjevenog u crno. Gledao je ravno u nju no trajalo je prekratko da bi mogla biti sigurna u to. Iz dubine šume začuo se zvuk roga, topota konjskih kopita i raskalašen smijeh. Iluzija je izblijedjela. Nitko se nije skrivao u grmlju. Zacijelo se prevarila. - Požuri, momče - rekao je Hubert konju. - Grof duBelle želi da sve bude spremno kad dođe na čistinu. Ako ne požuriš, osobno će te potjerati bičem. Prestar si da bi to podnio. Zaboga, ne. Konj je bio dovoljno jadan i bez toga. Rukama je obgrlila koljena, nakratko zatvorila oči i duboko uzdahnula. Sve će biti dobro. Morala je vjerovati u to. Rado bi pomogla Raingeru, kad bi znala kako. Ali nije to mogla znati. Da barem nije bila tako gruba prema njemu. Jest, obmanuo ju je. Točnije, napravio je budalu od nje. Njegovo opravdanje - da je to imao dobar razlog, smatrala je blesavim. I bila je u pravu. Ako je tako mislio, bio je običan blesan. Ipak, u to vrijeme nije mogao znati hoće li se ona s njim htjeti vratiti u Beaumontagne. Nije mogao znati da je pokorna i odgovorna. Doista, dok su zajedno putovali bilo je trenutaka kad je mogao steći dojam da je tvrdoglava i nepokorna. No bilo je to samo zato što osobite okolnosti zahtijevaju osobit pristup. U redu, možda je imao razloga dvojiti o njezinim planovima za budućnost. Uživala je u tom putovanju više nego ikada u ičemu. Unatoč blatu, hladnoći, kiši i gladi. Unatoč neprestanoj opasnosti. Uživala je u izazovima. Nikada u životu nije iskusila takvu slobodu - i više nikada neće. Sada je bila krunska princeza i ponašala se u skladu s dužnostima o obvezama krunske princeze. Tijekom putovanja kroz Škotsku puno je toga naučila, postala mudrija i zrelija. Biti će dobra kneginja. Ponovno je pogledala oko sebe. Mora biti na oprezu. Mora pronaći način da pomogne Raingeru. Jer, tako joj Bog pomogao, ipak ga je voljela. I bude li poginuo spašavajući nju, ona to neće preživjeti. Kola su stala na čistini podno šumske padine. - Stigli smo, Vaša visosti - rekao je Hubert. - Naređeno nam je da vas ovdje svežemo za drvo. Baptiste, pomogni princezi Sorchi da siđe - rekao je, naizgled hladno i bezosjećajno jer dvorjani su već izlazili iz šume i okupljali se na čistini. 208


Knjigoteka

Baptiste je brzo sjahao, pomogao joj da siđe s kola i poveo je prema jednom od visokih borova koji su rasli uz rub čistine. - Ostanite tu stajati. Idem po uže. Mjesto je bilo savršeno za stupicu. Iza bora uz koji je Sorcha stajala, šuma je bila znatno rjeđa. Priđe li joj Rainger s te strane, lako će ga opaziti. Sprijeda je, pak, bila čistina. A gore, u granama bora ispod kojeg je stajala, nalazila se zamka za Raingera. Bila je to mreža podstavljena tankim vunenim zelenkasto smeđim pokrivačem, kako bi bila manje uočljiva. Čim Rainger priđe borovu stablu, upast će u stupicu. Lukavo smišljeno. Kad se mreža sruči na njega, neće se moći osloboditi. Gardisti će ga zgrabiti, ubaciti u kola i odvesti u duBelleovu tamnicu, gdje će trunuti do kraja života. Iskreno se nadala da će Rainger pomrsiti duBelleov pakleni plan. Osvrnula se oko sebe. Dvorjani su se već okupili na čistini i veselo čavrljali u iščekivanju početka predstave. S velikim kolutom užeta u ruci, Baptiste se uputio prema njoj, no Julienne mu se zavodljivo osmjehnula i pozvala ga k sebi. Smeteno joj je prišao i stao pred nju. Drsko ga odmjerivši od glave do pete, dlanom mu je obuhvatila međunožje i raskalašeno se nasmijala. Naglo je pocrvenio, prestrašeno pogledao duBellea pa svrnuo pogled na groficu, kratko joj se naklonio i produžio prema Sorchi. Prekasno. Rainger se već spuštao niz padinu.

209


Knjigoteka

27 Poglavlje Uh, evo ga - veselo je uskliknuo duBelle i čvrsto uhvatio Sorchu za nadlakticu. - Stiže vaš junak. Nisam ni sumnjao da vas neće pokušati spasiti. Mislite li da zna kakvu smo mu stupicu pripremili? - Ne znam - kratko je odvratila. Spuštajući se niz padinu Rainger je oprezno pogledavao oko sebe, kao da očekuje da će ga netko napasti iz zasjede. - Vjerojatno ne zna. Ponaša se kao svaka lovina. Osvrće se oko sebe i nije mu ni na kraj pameti da pogleda gore - rekao je duBelle i pomilovao je po leđima. Naježila se. - No čak i kad bi znao, pokušao bi vas spasiti. Pravi je đentlmen. Voli izigravati viteza - rekao je i podsmješljivo se nasmijao dubokim promuklim glasom. - Vjerojatno je smislio neki šašavi plan. Za drugo i nije sposoban. Pravo rečeno, ni za što nije sposoban. Slabić je i kukavica. Bio bi loš vladar. Ljudi to znaju i ne žele ga za kneza. Potrudio sam se uvjeriti ih u to. U vojsci imam dovoljno plaćenika a gardisti su mi odani kao i članovima svojih obitelji. I tako smo naposljetku svi jedna velika složna obitelj. Dakako. Ljude koji imaju obitelj najlakše je ucijeniti. Hubert zacijelo nije jedini koji se našao u škripcu i morao mu služiti unatoč tome što ga je mrzio. - Doista je glup. Još malo i upast će u zamku - rekao je duBelle i poljubio je u rame. Želudac joj se okrenuo. Znala je da je to učinio kako bi natjerao Raingera da požuri. I uspio je u tome. Nažalost, znala je i da ne bi imalo smisla kad bi Raingeru viknula neka se povuče. Ne bi ju poslušao. Srljao je ravno u zamku a ona u vezi s tim nije mogla ništa učiniti. Znajući to, grof duBelle kratko se nasmijao. Obuzeta očajanjem, Sorcha se osvrnula oko sebe. Julienne je stajala nedaleko nje i duBellea, i sa širokim osmijehom na licu promatrala Raingerov silazak. Baptiste je bacio uže na zemlju i s ramena skinuo mušketu. Ostali gardisti, uključujući i Huberta u rukama su također držali muškete. 210


Knjigoteka

Sorchi se krv sledila u žilama. Obuzeta željom da spriječi Raingera da upadne u zamku, pokušala se oteti iz duBelleova stiska. Naravno, bio je to uzaludan pokušaj. Trenutak potom, mreža se sručila na Raingera. Neki od dvorjana oduševljeno su zapljeskali, neki prasnuli u smijeh. Moglo se vidjeti kako se Rainger očajnički pokušava iskobeljati iz mreže. Uzalud. Gledajući to, Sorchi se srce zgrčilo od jada. - Mrzi biti sputan - podrugljivo je rekao duBelle. - Na bilo koji način. Jedino što mrzi više od tog je uska i mračna ćelija u tamnici. No ovo je za njega gotovo isto. - O, Bože - prošaputala je Sorcha. - Molim te ... molim te. Grof duBelle ponovno se nasmijao. - Uzalud zazivate božju pomoć. Jedino mu ja mogu pomoći, a naravno da to neću učiniti. Uostalom, vaš dragi princ očito se pomirio sa sudbinom. Pogledajte, posve se umirio rekao je i naizgled razočarano slegnuo ramenima. - Rekao sam vam da je slabić i kukavica. Previše lako odustaje od borbe. Morala je nešto poduzeti. Omesti ih, svrnuti njihovu pozornost na sebe. Uspije li u tome, Rainger će se možda uspjeti osloboditi. Ali što bi mogla učiniti? - Kako je, tako je - rezignirano je rekao duBelle i svrnuo pogled na gardiste. - Završimo s tim. Ustrijelite ga. - Zar ćete ga ubiti? - zapanjeno je upitala Sorcha. - Zaboga, ne činite to! Bacite ga u tamnicu! - Ne ovoga puta, draga moja. Došao je trenutak da ga se zauvijek riješim. Gardisti su podigli puške. Obuzeta panikom, Sorcha se prisjetila nečega što je madam Pinchon uzgred spomenula. Muškarci uživaju gledati žene kako se tuku. - Kurvo - vrisnula je i hitro oslobodivši ruke, bacila se na Julienne, zgrabila je za kosu, snažno je povukla i zapanjeno ustuknula jer ... U rukama je držala vješto izrađenu periku zajedno s ukosnicama koji su uvojke držali složenima u punđu. Julienne je pak, bila i više nego zapanjena. U prvi trenutak rukama je pokrila svoju kratku i rijetku prosijedu kosu pa ogorčeno vrisnula i bacila se na Sorchu. - Kujo! Ubit ću te zbog ovoga. Tresnuvši na zemlju, Sorcha je nakratko ostala bez daha. No bila je i više nego zadovoljna. Jer znala je da svi zure u nju i Julienne. S takvog prizora doista je teško svrnuti pogled, a potraje li dovoljno dugo, Rainger će možda uspjeti pobjeći. Iz tog razloga, dopustila je Julienne da je nekoliko puta ošamari a zatim je laktom snažno udarila između rebara, 211


Knjigoteka

oborila je na leđa, uzjahala ju i svom snagom je ošamarila. - Izdala si ga! bijesno je povikala i ponovno ju ošamarila. - Smijala si mu se u lice! Je li ti ovo smiješno? - promrsila je i ponovno ju ošamarila. - Zmijurino! Nejasno, čula je smijeh, pljesak i navijanje dvorjana. Odlično, pomislila je. Što dulje ih uspije zabaviti, to bolje za Raingera. Začudo, shvatila je da uživa u prilici da s Julienne podmiri račune. Bijes joj je dao snagu i ma koliko se Julienne pokušavala braniti, nije joj se mogla oduprijeti. Ipak, nije dobila priliku dugo uživati u osveti. Dva gardista uhvatila su je za nadlaktice i odvukla je od grofice. Pokušala im se oteti, ali uzalud. - Vaša visosti, molim vas ... smiriti se tiho je rekao Hubert i naredio gardistima da je puste. Julienne, koja je u međuvremenu skočila na noge ponovno se ustremila na nju, no duBelle ju je spriječio u tome, čvrsto je uhvativši oko struka. To malo kose što je imala, bilo joj je umazano blatom. Lice i kostim također. I jecala je od bijesa i nemoći. Sorcha se široko osmjehnula. Znala je da ne izgleda puno bolje od nje, no iz tog je sukoba barem izašla kao pobjednica. Bilo je krajnje vrijeme da Julienne netko nauči pameti, i nije joj bilo ni najmanje krivo što se upravo njoj pružila prilika za to. Dapače, uživala je u svakom trenutku. A sudeći po klicanju dvorjana i mnogim podignutim palčevima, i oni su uživali u grofičinom porazu. - Draga moja, moram priznati da ste me zadivili - rekao joj je grof duBelle. - Što si rekao? - ljutito je vrisnula Julienne. - Kako se usuđuješ laskati joj? Nije se obazirao na nju. - No ako ste mislili da ćete svom dragom suprugu pružiti priliku da se oslobodi, prevarili ste se - rekao je pa svrnuo pogled na gardiste. - Gospodo, nastavimo gdje smo stali. Ustrijelite princa Raingera. - Ne - vrisnula je Sorcha i bacila se na najbližeg gardista, no uzalud. Začula se gromoglasna paljba. Nastupila je mrtva tišina. Sleđena, Sorcha je nepomično zurila u vuneni pokrivač pod mrežom. Bio je probušen na nekoliko mjesta, a tijelo pod njim nije se micalo. Polako se okrenula i pogledom okružila gomilu. Očiju punih suza, žene su rukama pokrile usta. Muškarci su djelovali jednako potreseno. Mnogi su u nevjerici odmahivali glavom. 212


Knjigoteka

Čak i oni, ma kakvi god bili, dvojili su da je duBelle ispravno postupio. Uključujući i Julienne. Ruke položene na srce zgranuto je zurila u duBellea. Čudno, ali činilo se da je tek sad shvatila na što je sve spreman. Tišinu je prekinuo glasan duBelleov smijeh. Sorcha ga je prostrijelila pogledom. Bila je posve shrvana, preplavljena jadom. Nikada u životu nije se osjećala tako beznadno i bespomoćno. - Napokon. Napokon - veselo je uzviknuo duBelle. - Maknite mrežu. Želim vidjeti njegovo mrtvo tijelo. Da se ikako mogla primorati na to, Sorcha bi pokrila oči. No nije mogla ne gledati. Jer više od svega na svijetu željela je ne vidjeti Raingerovo mecima izbušeno tijelo. Želja joj se ispunila. Pod mrežom nije bilo njegovo tijelo. Nego lutak od slame, ruku postavljenih u vulgarnu gestu. * * *

Skriven u šumi, Rainger je s velikim zadovoljstvom promatrao duBellea. Bio je izvan sebe od bijesa. Toliko bijesan da se čak i Julienne uplašila i povukla nekoliko metara dalje od njega. Dvorjanima je, pak, po svemu sudeći, laknulo. Bilo je lijepo saznati da mu čak ni ta bagra duBelleovih znanaca nije željela smrt. No više od svega, razveselila ga je Sorchina reakcija. Izgledala je presretno. Nikada je nije vidio toliko sretnu. Blistavih očiju hitro je pretražila šumu, u nadi da će ga vidjeti. Najradije bi požurio k njoj i uzeo je u naručje. No nije bilo vrijeme za to. Bitka još nije bila gotova. Jedan od mladih gardista, nogom je odgurnuo slamnatog lutka, pa hitro razgrnuo lišće nabacano preko debelih dasaka. Podigavši jednu od njih, ugledao je dugačak prokop. I to je bilo to. Misterij Raingerova bijega bio je riješen. Tamno crvena boja duBelleova lica postupno se pretvorila u žučljivo zelenu. Sve što je mogao bilo je stisnutih usana zuriti u rov. Rainger je izašao iz skloništa i stupio na čistinu. - Ne mogu shvatiti zašto si toliko iznenađen - rekao je. - Najzad, ovo nije prvi put da sam pobjegao kroz prokop. Štoviše, i to se dogodilo tvojom zaslugom. - Ubijte ga - glasom promuklim od bijesa povikao je duBelle. Smjesta! 213


Knjigoteka

- Puške dolje - naredio je Hubert gardistima. Rainger ga je odmah prepoznao. Bio je kapetan tjelesne straže njegova oca. Duboke ironične bore usjekle su mu se oko usana. Zacijelo mu nije bilo lako jedanaest godina služiti duBelleu. No očito mu je prekipjelo, u protivnom ne bi poništio njegovu naredbu. DuBelle je izvukao pištolj i opalio. No nije gađao Raingera. Nego Huberta. Pogođen usred prsa, Hubert je kratko zateturao i srušio se na leđa. - Ne - vrisnula je Sorcha i kleknula kraj njega. - Ah, ne, ne... Obuzeti panikom, dvorjani su se razbježali uokolo pa otkrili da nemaju kamo pobjeći. Jer Raingerovi momci u međuvremenu su izašli iz šume i opkolili čistinu. - Postoji lakši i teži način da ovo riješimo, duBelle. Nedaleko odavde beaumontagneška vojska čeka znak za napad. Dakle, tvoja plaćenička vojska protiv vojske kneginje od Beaumontagnea. A možemo i nas dvojica to riješiti između sebe. Borit ćemo se i tko pobjedi, dobiva Richarte. - A onaj koji izgubi? - upitao je duBelle. - Gubi sve - odvratio je Rainger. - Biti će to borba na život ili smrt dodao je, svjestan da je upravo stavio na kocku vlastiti život. DuBelle je volio oružje svih vrsta a budući da je stalno živio u strahu da će ga netko ubiti, naučio se njime vješto služiti. Odlično je pucao, mačevao, baratao noževima a bio je vičan i u borbi golim šakama. Doduše, bio je stariji od Raingera, ali zdrav, snažan i okrutan. Ipak, Rainger ga je morao izazvati. DuBelle je postao njegova noćna mora i bio je to jedini način da je se riješi. DuBelle je to također znao. Osmjehnuo mu se, sporim okrutnim osmijehom kojeg je Rainger i predobro upamtio. Vidio ga je na duBelleovim usnama svaki put kad bi ga tamničari izveli na dvorište. Vidio ga je i onda kad je klečao pred njim moleći ga za milost. - U redu - složio se duBelle. - Tko pobjedi, dobiva sve. Tko izgubi, umire. Taj hladan ton. Taj tvrd nemilosrdan pogled. Nesvjesno, Rainger se ukočio kao u očekivanju udarca. Ne smije misliti o tome. Nego o ljudima koji zahvaljujući duBellu više nisu među živima. O svojem ocu, prijateljima, brojnim pripadnicima njegova naroda. I o onima koji još uvijek stenju pod njegovim jarmom. I o Sorchi. Znao je što će se dogoditi bude li ga duBelle pobijedio. Okrutno će je tući, silovati, dopustiti i drugima da je siluju i naposljetku će je ubiti. I zato će morati pobijediti. S mačevima u rukama stali su nasred čistine, jedan nasuprot drugoga. 214


Knjigoteka

DuBelle je kratko pogledao jednog od gardista. - Baptiste, ti si sada kapetan moje tjelesne straže. Vjerujem da znaš što ti je činiti. Mladić se zagledao u Sorchu. Krvavih ruku i očiju punih suza klečala je kraj Hubertova nepomična tijela. - Da, znam što mi je činiti - rekao je i otkopčavši pojas na kojem je visio mač u koricama, spustio ga na zemlju. - Jesi li poludio? - prosiktao je duBelle. - Ne, nisam - drhtavim glasom odvratio je mladić. - Posve sam priseban - dodao je pa prekrižio ruke na prsima i pogledao duBellea ravno u oči. - Niste smjeli ubiti Huberta. Bio je dobar čovjek. Moj otac jako ga je cijenio. - Tvoj otac? - podsmješljivo je upitao duBelle. - Ja sam taj kojemu duguješ lojalnost! Sorcha je polako ustala i upitno se zagledala u Baptistea. Kratko ju je pogledao pa svrnuo pogled na duBellea i odmahnuo glavom. Divljim pogledom duBelle se zagledao u njegovog brata. Ruke su mu drhtale više nego Baptisteu, no učinio je što i on i položio korice s mačem na zemlju. Ostali gardisti šutke su učinili isto. Baptiste je zatim svukao jaknu, pokrio njome gornji dio Hubertova tijela i uz pomoć brata odnio ga prema kolima. - Čini se da tvoja tjelesna straža misli da bi borba trebala biti poštena - rekao je Rainger. - Šteta - promrsio je duBelle i brzo poput zmije otrovnice usmjerio mač u njegovo srce. Rainger je oštricom mača uspio spriječiti fatalni ishod, no zaradio je duboku posjekotinu na ramenu. Grof duBelle povukao se nekoliko koraka unatrag i glasno se nasmijao. Bol, podrugljivi smijeh, likovanje ... sve je to Raingeru bilo i predobro poznato. No imalo je to svoju dobro stranu - više se nije bojao. Najgore se dogodilo. Grof duBelle bio je taj koji je zadao prvi udarac. I što s tim? Jedino važno bilo je tko će zadati zadnji. Iz gomile se začuo smijeh. Naravno, i duBelle ga je čuo. Nije ga mogao ne čuti. Raingerove usnice raširile su se u osmijeh. Napokon se netko smije na duBelleov račun. Znao je da mu se to neće svidjeti. I nije. Na trenutak, zaprepašteno je izbuljio oči pa brzo prikrio izdajničku slabost i pogledom punim vruće mržnje ošinuo Raingera. 215


Knjigoteka

Iz dna duše ga je mrzio. Mrzio ga je što je preživio tamnicu. Mrzio ga je što diše, postoji, hoda po zemlji. I bojao ga se. Vraški ga se bojao jer znao je da Rainger ima legitimno pravo na prijestolje. Rainger se kratko nasmijao. Mržnja i strah. DuBelle očito ne može prikriti vlastite osjećaje. Dobar znak. To znači da gubi nadzor nad sobom. Krv mu je curila niz nadlakticu, prsti desne ruke počeli su mu trnuti pa je premjestio mač u lijevu. - Bravo, majstore - ironično je rekao. - Dok si ti vježbao mačevanje, ja sam lutao svijetom u potrazi za Sorchom. A prije toga ... što li sam ono radio prije toga? Ah, da! Trunuo sam u tvojoj tamnici. - Uskoro ćeš trunuti u grobu. Začuvši njegove riječi, Sorcha se kratko trgnula. Pa još jednom, kad je duBelle ponovno, bez upozorenja, mačem nasrnuo na Raingera. No ovoga puta nije ga uspio zateći nespremnog. - Dakako - s osmijehom je izgovorio Rainger. - En garde je za tebe otrcana i beskorisna fraza. Dobro se držao i vješto mu je parirao. Imao je i dovoljno samouvjerenosti da ga podbada ironičnim primjedbama. Ipak, Sorchi bi bilo draže kad bi prestao pričati i usredotočio se na borbu. Morao je pobijediti. Jer unatoč ljutnji na njega, unatoč upornoj i grčevitoj ogorčenosti koje se ni uz najbolju volju nije mogla riješiti, voljela ga je. Toliko jako ga je voljela da nije mogla podnijeti pomisao da ostane bez njega. I zato što ga je toliko voljela, bilo joj je nepodnošljivo gledati tu borbu na život ili smrt. Istodobno, nije ju mogla ne gledati. Žacnula bi se na svaki udarac mača o mač. Srce joj je luđački lupalo, dah joj se ubrzao. Svaki put kad bi se Rainger povukao, naglo bi ustuknula i rukama pokrila usta. Svaki put kad bi duBelle zamahnuo mačem prema njemu, oči bi joj se raširile od straha. - Nećeš izdržati - promrsio je duBelle. - Gubiš krv. - U pravu si - složio se Rainger i brzo poput munje mačem ga posjekao po lijevom obrazu. Zgranuti žamor proširio se gomilom. Julienne je vrisnula i zaprepašteno razrogačila oči. Sorcha se široko osmjehnula. Za ljude poput nje i duBellea, nije imala ni trunke žaljenja. Zašto i bi? Previše zla su učinili. Osobito duBelle. Da joj se nekim slučajem pružila prilika za takvo što, bez oklijevanja bi ga ubila i nikada to ne bi požalila. - Eto. Izravnali smo račune - rekao je Rainger i odmaknuo se od njega, dopuštajući mu da opipa ozljedu. - Sada sam i ja tebi pustio krv. 216


Knjigoteka

- Običan si bahati šmrkavac - promuklim glasom izgovorio je duBelle. - Gorko ćeš požaliti što si me unakazio. Žestoki okršaj se nastavio. Nedugo potom, Rainger je mačem napravio duboku posjekotinu i na duBelleovom desnom obrazu. - Eto. To će ti vjerojatno popraviti raspoloženje - rekao je i široko se osmjehnuo. - Sada ti obje strane lica izgledaju jednako. Grof duBelle je preko ramena kratko pogledao Julienne. Vidjevši njegovo unakaženo lice, rukama je naglo pokrila usta pa pobjegla u stranu i izbacila sadržaj želuca u travu. DuBelleov pogled postao je ubojito hladan. Naglo se okrenuo i još jače nasrnuo na Raingera. Nekada, Rainger je bio prilično dobar mačevalac. No obzirom na činjenicu da se po bijegu iz tamnice morao uputiti u potragu za Sorchom, nije imao vremena ni prilike posvetiti se usavršavanju mačevanja. Ipak, mogao se nositi s duBelleom. Neka žena stala je kraj Sorche i vrhovima prstiju dodirnula joj rame. Grof očito ima više prakse, ali ni tvoj muž nije mačji kašalj. Prilično mu je poljuljao samopouzdanje. Druga žena stala joj je s lijeva i također joj dodirnula rame. - Rainger se brže kreće i stalno mu izmiče. Tu je pouzdano u prednosti. - To je glavna razlika između mladosti i iskustva - rekla je prva. - Grof duBelle znoji se kao svinja. Njihovi glasovi zvučali su joj nejasno poznato, no nije mogla svrnuti pogled s Raingera kako bi provjerila o kome se radi. Željela mu je uliti snagu, željela mu je nekako pomoći makar i tako da netremice zuri u njega. Prva žena primila ju je pod ruku. - Ne brini, Rainger će pobijediti. Zato jer se bori za tebe. Sorcha je nervozno uzdahnula. Zar ne razumiju da su naporne? Nije tražila njihovu utjehu i ohrabrenje. Manje od svega trebala joj je lažna nada. Zar ne vide što se događa? Zar ne vide da je Rainger ranjen i da se ne radi o površinskoj ozljedi? Jest, i on je ranio duBellea, ali time je probudio životinju u njemu. Zar ne razumiju da bi ga duBelle mogao ubiti? - Zaboga, bori se za vlastiti život - oštro je odvratila. Druga žena nježnu je zagrlila. - Da, naravno. Za svoj život, svoj narod i svoju najveću ljubav. - Ljubav prema tebi izvor je njegove snage - dodala je prva.

217


Knjigoteka

Bile su u krivu. Rainger ju ne voli i ljubav prema njoj ne može biti izvor njegove snage. Jedino obrnuto. No ako ljubav može nekome uliti snagu, Rainger je može dobiti i više nego što mu je potrebno. Preostalo joj je iskreno se nadati da osjeća njezinu ljubav i da će zahvaljujući tome iz ovog sukoba izaći kao pobjednik. Na njezinu žalost, grof duBelle bio je neumoran, a Rainger je počeo posrtati. Prsa su mu se nadimala od napora, teško je disao i bilo je očito da sve teže odbija duBelleove napade. Dakako, za razliku od Raingera, iza duBellea bile su godine upornog vježbanja. Raingeru nije preostalo drugo nego postupno uzmicati pod njegovim mahnitim nasrtajima. Dvorjani su počeli glasno navijati. Većinom za duBellea. Ipak, bilo je i onih koji su Raingera bodrili da ustraje. Da je ikako mogla, Sorcha bi ga također ohrabrila. No usta su joj bila suha a grlo stegnuto od straha. Dotjeravši ga do ruba prokopa kroz koji je Rainger pobjegao, duBelle se glasno nasmijao. - Unaprijed si sam sebi iskopao grob. A sad ćeš pasti u njega - povikao je i snažno zamahnuo mačem. Rainger se hitro sagnuo, zabio mu mač u donji dio trbuha i rasparao mu utrobu sve do prsa. - Ne - rekao je, gledajući u njegove izbezumljene, nevjericom ispunjene oči. - Ti ćeš pasti u njega - dodao je pa naglo izvukao mač iz njegove utrobe i nogom ga gurnuo u jamu.

218


Knjigoteka

28 Poglavlje Nekoliko trenutaka Rainger je nepomično zurio u leš svog najvećeg neprijatelja. U mraku tamnice, često je razmišljao o okršaju s duBelleom. Svim srcem ga je priželjkivao. Zamišljao je svaki pokret, svaki nasrtaj, svaki udarac mačem o njegov. Zamišljao je i kako će ga na kraju probosti. Mislio je da će na kraju likovati. Ali nije. Jedino što je osjećao bilo je olakšanje, kao nakon dobro obavljena posla. Posla koji je davno trebao biti obavljen. - Uspio je - povikao je netko iz gomile. - Uspio je! Istog trenutka nastao je urnebes. Žene su vriskale, muškarci glasno klicali. Polako se okrenuo i okružio ih pogledom. Nekolicina duBelleovih dvorjana diskretno se pokušala udaljiti. Rainger je svojim momcima kimnuo neka ih puste. Preostalima su se lica presijavala od radosti. Toliko iskrene da je bilo i više nego očito da ga iskreno mrze. Planirao je održati govor, reći sve ono za što je smatrao da bi u takvom trenutku trebalo reći. Umjesto toga odlučio je jednoj ženi reći samo nekoliko riječi. Pogledom je pretražio gomilu u potrazi za njezinim licem. Želio je vidjeti je li sretna što je živ i što je svladao duBellea. Nije mu dugo trebalo da ju pronađe. Lice joj je bilo blijedo, oči širom otvorene. Što misli? Što osjeća? Nije znao. Od dana kada je otkrila kako ju je obmanuo, zatvorila se. Primila je na znanje što očekuje od nje i ponašala se u skladu s tim. Dobio je od nje sve što je tražio - i ništa od onoga što je zapravo želio. Znao je što treba učiniti. Bez oklijevanja uputio se ravno prema njoj. Poželjela je vrisnuti od sreće i potrčati mu u susret. Baciti mu se u naručje, čvrsto ga zagrliti i poljubiti. Ali on je za suprugu želio dostojanstvenu princezu a ne zaljubljenu ženu. 219


Knjigoteka

I zato se dostojanstveno uspravila i mirno pričekala da joj priđe. Iskreno sam zadivljena - rekla je, čim je stao pred nju. - Ni na trenutak nisam dvojila da ćeš ... Nije stigla završiti jer naglo ju je privukao k sebi i čvrsto ju zagrlio, kao nikad dotad, kao da je njegovo najvrjednije blago. - O, Bože ... nemaš pojma koliko sam strahovao za tebe - rekao je, glasom koji je podrhtavao od ganuća. - Jesi li dobro? Je li ti taj gad ikako naudio? Zaprepaštena njegovim ponašanjem, bez riječi odmahnula je glavom. - Kad sam te ugledao, neopisivo mi je laknulo. Istog trenutka znao sam da ću ga moći svladati. Zbog tebe ... jer želim provesti čitav život s tobom. Bez tebe, život mi ne bi ništa vrijedio - rekao je i odmaknuvši se od nje, rukama joj obujmio lice i duboko joj se zagledao u oči, kao nikad dosad, kao da je ona ostvarenje svih njegovih snova. - Volim te - rekao je i prije nego što se stigla snaći, kleknuo pred nju. - Kad sam pobjegao iz tamnice, zakleo sam se da ću ubiti duBellea i da nikada više neću ni pred kime klečati. No postoje zakletve koje treba održati i one koje ne treba, jer temelje se samo na prevelikoj taštini. Bogu hvala što sam uz tebe uvidio razliku. - Raingere ... Trebala bi ovo smjesta prekinuti. Bio je ranjen; krvario je. No važnije od svega, budući knez ne bi se smio ovako ponašati u trenutku vlastita trijumfa. Ne pred svim ovim ljudima. Kneginja Claudia zgrozila bi se da je to vidjela. I žestoko bi prekorila Sorchu. Smatrala bi da takvo što ni u ludilu nije smjela dopustiti. Ipak, Sorcha se nije mogla primorati reći mu neka se pribere i ustane. Svidjelo joj se što kleči pred njom. Željela je da ju zamoli za oprost. I da joj ponovno izjavi ljubav. Jedva je mogla vjerovati da je to učinio. Na trenutak je pomislila da je to možda umislila. Kad bi joj ... ah, kad bi joj barem to opet rekao. - Osam dugih godina živio sam u tamnici. Ti si bila moje jedino svjetlo u tami. Prisjećao sam se kako si se durila kad sam te zadirkivao. Prisjećao sam se zvuka tvog smijeha. Tvojih očiju, lica, načina na koji si hodala kad si se pretvorila u mladu djevojku. - U tamnici si razmišljao o meni? - začuđeno je upitala. - Svakog dana - priznao je i nije mu bilo nimalo krivo zbog toga. - A kad smo se vjenčali, zakleo sam se i da ti to nikada neću reći. - Ali, zašto? - upitala je i palcem obrisala prašinu s njegova obraza. - Zato jer nisam želio da znaš koliko mi je stalo do tebe. Bojao sam se da ćeš me prisiliti da kleknem pred tebe i ... - Ne bih to nikada učinila. 220


Knjigoteka

- Znam - rekao je, gledajući je ravno u oči. - No ima žena koje bi to bez oklijevanja učinile. Julienne. Na nju je mislio kad je to rekao. - Ja nisam jedna od njih - odvratila je. - Znam da nisi. Znao sam to i prije ali ... bojao sam se - rekao je i zdvojno odmahnuo glavom. Bio je blijed a na čelo su mu izbili krupni grašci znoja. Trebala bi smjesta ovo prekinuti. Netko mu mora povezati ranu, u protivnom će se onesvijestiti. Mora da joj je pročitao misli, jer čvrsto joj je stisnuo ruke i ponovno potražio njezin pogled. - Dopusti da završim. Nije mi važno što pred svima klečim pred tobom. Ako umrem, svi će znati koliko sam te poštivao. Sjaj u njezinim očima naglo se ugasio. - I sve ovo činiš samo zato da bi mi zajamčio poštovanje tvojeg naroda u slučaju da umreš? - Nimalo se ne stidim i ako umrem, jasno da ljudi trebaju znati koliko sam te poštivao. Ali... - Možda se ne bi trebao toliko plašiti da ćeš umrijeti. Nemam dojam da bi te ova rana mogla stajati života - s osmijehom je izgovorila, no oči su joj bile tužne. Nasmijao se. Doduše, više je zvučalo kao da se zagrcnuo. - Ne, nisi shvatila. Naravno da bih želio da te ljudi poštuju. Ali nisam zato kleknuo pred tebe. Učinio sam to zato jer moraš znati ... moraš znati da si me ti jedina ... - kratko je zašutio i ponovno odmahnuo glavom. - Kad su te oteli, shvatio sam da ti nisam rekao nešto o sebi - rekao je pa pogledao oko sebe i polako ustao. - Bismo li malo prošetali? - Naravno. S rukom u ruci uputili su se prema šumi. Polako je hodao, prepuštajući se njezinom vodstvu, kao da zna da joj se može prepustiti i da ga nikada ne bi povela u krivom smjeru. - Želim ti ispričati što mi se dogodilo u duBelleovoj tamnici - rekao je, čim su zašli u sjenu stabala. Nije mu mogla zatajiti da to već zna. - Marlon mi je već rekao sve o tome. - O, Bože. Ipak, ni on ne zna sve. To znamo samo ti i ja. - Samo ti i ja? - smeteno je upitala. Zvučao je prilično tajanstveno, a to mu nije bilo nimalo nalik. - Osam godina živio sam u mraku, vlazi i hladnoći. Samo jednom sam se slomio pod duBelleovim bičem. Pao sam na koljena i preklinjao ga da mi se smiluje. Naravno, uzalud - rekao je i gorko se osmjehnuo. - Cezar i 221


Knjigoteka

Marlon prezirali su me zbog toga. No sam sebe sam prezirao više nego što bi me oni mogli ikada prezirati. Godinu dana nisam progovorio ni riječ. Bilo mi je svejedno hoću li živjeti ili umrijeti. Iznevjerio sam sve koje sam mogao ... moju obitelj, prijatelje i tebe. - Mene? Zašto si to mislio? - Jer sam bio jezivo drzak prema tebi. Znao sam da me prezireš i da sam iznevjerio tvoja očekivanja. No dok sam tih godinu dana ležao u mraku i tišini, sve što sam želio bila je smrt. Prestao sam se bojati smrti, bilo čega. Sljedeće godine, kad me je duBelle ponovno pokušao slomiti, nije mogao. Želio me ubiti batinama, ali nije mu uspjelo. A kad su me tamničari odvukli u ćeliju i zaključali vrata, shvatio sam da će se duBellova želja ipak ispuniti. Život je istjecao iz mene. Ne samo zato što sam bio tako jezivo isprebijan. Nego zato što više nisam želio živjeti. Srce i duša bili su mi prazni. Pretvorio sam se u olupinu od čovjeka, ničega vrijednog življenja više nije bilo u meni. Slušajući ga, Sorcha je kratko zadrhtala. Bilo je to grozno čuti, a kamoli doživjeti. - Kad su shvatili kako za mene više nema nade, tamničari su me odnijeli k Cezaru i Marlonu, da barem umrem među prijateljima - tiho je izgovorio. - Bilo je to dobro mjesto za smrt. - I tada si odlučio umrijeti. - Da. Sjećam se svega kao da se jučer dogodilo. Zrak je bio težak i ustajao. Posvuda oko mene bili su kameni zidovi. Vladala je mrtva tišina .... nitko me više nije mogao utješiti, iscijeliti mi rane, ublažiti mi bol - rekao je i nakratko zašutio. - Je li ti to odnekud poznato? - Da - prošaputala je. - Sanjala sam to. Kosti štakora bile su mi postelja, paukova mreža pokrivač. Bila je to jeziva noćna mora. Kratko je kimnuo i nastavio. - Sipila je kiša, a čak i njezino monotono rominjanje doprinosilo je mojoj ravnodušnosti. Život mi je bio jad i bijeda, prepun tuge, jada i usamljenosti. Znao sam da umirem ali nisam se bojao smrti ... zapravo sam joj se čak i veselio. Za mene, bio je to kraj tuge, kraj neprekidne boli i patnje. Smrt je došla po mene. Pružio sam joj ruku i... predao se. Sorchine oči naglo su se ispunile suzama. Podijelila je s njim to iskustvo. Nije znala kako, ali podijelila ga je. Čvrsto ju je uhvatio za ruke i duboko joj se zagledao u oči. - A tada sam ugledao križ. Svijetlio je u mraku poput užarenog ugljena. I bio je ... na lančiću oko tvojeg vrata, Sorcha. Morao sam ga dotaknuti. I jesam ... i to me je vratilo u mrzak, neželjeni život. 222


Knjigoteka

- Kad sam se prenula iz te jezive more, sve što sam željela bilo je disati, pobjeći iz moje puste samostanske ćelije i živjeti. Čudno, zar ne? I tebi se nakon toga vratila volja za životom. Nakon toga, danima sam lutala otokom kao da nekoga očekujem. Ili, kao da se nadam da će me netko pronaći. Nisam imala pojma da zapravo očekujem tebe i da ćeš poći u potragu za mnom. Podigao je njezinu ruku do usana i poljubio joj prste. - Ti si bila ta zbog koje sam se vratio iz mrtvih. Bila si tamo, sa mnom - rekao je i izvukao križić iz njezina dekoltea. - Prestao sam vjerovati u Boga. Mislio sam da ga nema. Kad bi ga bilo, kako bi mogao biti tako okrutan? Kako bi mogao dopustiti da toliko patim? Ali sada ... vjerujem da ga ipak ima. Pomogao mi je da te pronađem, prosvijetlio me, usmjerio na pravi put. Vratio mi je sve što sam izgubio i više od tog. Poklonio mi je tebe i tvoju ljubav. To je velika milost i dobročinstvo, koje mogu uzvratiti jedino vlastitom ljubavlju. Volim te, Sorcha. Ne znam je li to dovoljno da ti se iskupim, no nadam se da jest. Vrhovima prstiju pomilovala mu je usnice. - Ne znam ni ja, no budeš li me zauvijek volio, mislim da će biti. Nježno ju je poljubio. - Što se mene tiče, jedno pouzdano znam. U nevolji ćeš se uvijek imati na koga osloniti. I pritom ne mislim samo na sebe. Jer, čini se da nisi opazila tko je stajao kraj tebe dok sam se ja s duBelleom borio na život i smrt. Okreni se i pogledaj tko nam se pridružio, mila. Okrenula se i ugledala dvije žene. Vitku plavokosu ljepoticu. I visoku naočitu crnku. Bile su u prašnjavim jahaćim kostimima. I djelovale su joj neobično poznato. Jesu li to ...? Jedva se usudila nadati. - Clarice? Amy? - nesigurno je upitala. Široko su se osmjehnule i požurile je zagrliti. Sorcha se osjećala kao da se probudila iz dugog sna, prepunog tuge i usamljenosti. Oči su joj se naglo ispunile suzama radosnicama. I njima dvjema također. Sve tri govorile su u isti glas, smijale se i grlile. Nakon svih tih godina razdvojenosti, napokon su bile zajedno. Biti će vremena za razgovor, no za početak, Sorcha je saznala ono što su smatrale najvažnijim. Clarice ima kćer, Amy sina. - Dakle, dobila sam nećaka i nećakinju - rekla je i široko im se osmjehnuvši svrnula pogled na Raingera. Stajao je u društvu dvojice naočitih đentlmena. Brzo se ispričala sestrama i požurila k svojem suprugu. - Jesi li ih ti pozvao? - upitala je, jer morala je znati. 223


Knjigoteka

- Čim smo došli u Beaumontagne, pisao sam im i zamolio ih da što prije dođu. Nažalost, morali su pričekati da prođe zima, ali ... - Divan si! Nemaš pojma koliko sam ti zahvalna na tome. Nikada ti se neću moći odužiti. Prije nego što se snašla, privukao ju je k sebi i spojio usnice s njezinima u strastveni poljubac kojim joj je više nego što bi to ikada mogao riječima izraziti, rekao sve o svojoj žudnji, ljubavi i prednosti. Čvrsto ga je zagrlila oko vrata i zauzvrat mu poklonila svoje srce i dušu. Jer drugačije nije mogla. Jer su pripadali jedno drugome, jer su bili jedno.

224


Knjigoteka

29 Poglavlje U moje vrijeme, djeca nisu puzala i bauljala po prijestolnoj dvorani. Majke bi ih ostavile u njihovim sobama i prepustile dadiljama da se pobrinu za njih - rekla je kneginja Claudia i kratko lupivši štapom po mramornom podu, s neodobravanjem se zagledala u svoju malu praunuku. U njezino vrijeme držalo se do reda, osobito u svečanim prigodama, poput predstojeće krunidbe budućeg kneza i kneginje. Sluškinje pouzdano nisu princezama dotjerivale frizure u prijestolnoj dvorani, niti je to bilo mjesto gdje se djeci presvlače pelene. No njezine tri unuke ponašale su se kao da je to posve sporedno. Očito im je i bilo, jer nisu uslišile ni jedan njezin prigovor. Sorcha, njezina mala praunuka, dogegala se do nje, široko joj se osmjehnula i ispružila ručice, pozivajući je da ju podigne u naručje. - Zaboga, Clarice, makni ju od mene prije nego što mi zaslini haljinu! Clarice je hitro podigla kćer i poljubila je u rumeni obraščić. - Ti si jedna mala dobra djevojčica i nećeš sliniti po bakinoj haljini - rekla je i protrljala nos o njezin. - Nećeš, zar ne? - Ne, slinit će po tvojoj - rekla je Amy. - Ili ipak neće - ustanovila je, vidjevši kako je malena nadlanicom obrisala usta. Pametno dijete ustanovila je i glasno se nasmijala. - Jest - složila se njezina sestra i pomilovala kćer po kosi. Claudia je duboko uzdahnula i svrnula pogled k nebu. Ponašale su se kao da je dijete učinilo nešto osobito mudro. No barem su postale majke, što je bilo nadasve dobro. Clarice je rodila djevojčicu koju je nazvala po svojoj najstarijoj sestri, a Amy dječaka. Bogu hvala, bio je dovoljno uviđavan da prije pola sata utone u san, pa ga je Amy odnijela u sobu, smjestila ga u kolijevku i prepustila dadilji da dežura uz njega. A iako joj Sorcha to još nije rekla, Claudia je znala da je već gotovo tri mjeseca trudna. Bila je previše stara i iskusna da bi joj promakli znakovi. Dokaz da je izvršila dužnost i produljila lozu, ugledat će svjetlo dana još ove zime, približno za pola godine. No prvo će biti okrunjena za kneginju. A unatoč tome što bi ceremonija trebala početi za manje od dva sata, ni Sorcha ni Amy još nisu bile spremne. Prva se oblačila u svojoj sobi, a drugoj je sluškinja još uvijek dotjerivala frizuru. Clarice se jedina uspjela na vrijeme odjenuti i dotjerati. Osim što joj je kći upravo zaslinila svilenu haljinu. - Hoćeš li uskoro biti gotova? - upitala je, pogledavši Amy. - I što je sa Sorchom? Koliko vremena joj treba da se spremi? Trebala je već biti ovdje. 225


Knjigoteka

- Biti ću gotova za minutu - odvratila je Amy. - A Sorcha bi već bila gotova da nije tražila od sluškinje da joj razveže korzet i ponovno ga sveže, ali labavije - dodala je i kratko joj namignula. Na trenutak, Claudia je bila u iskušenju da je upita naslućuje li i ona da je Sorcha trudna, pa odustala. Jer shvatila je da vjerojatno ne naslućuje, nego zna. Kao i Clarice. Jasno da im se Sorcha pohvalila čim je to shvatila. Njoj jedinoj nije, jer znala je što bi uslijedilo - danonoćno bi joj dosađivala savjetima. Što dakako i bi. Uzdahnula je i svrnula pogled na malenu Sorchu koja je ponovno bauljala po dvorani. - Prohodala je prije nego što bi se očekivalo, zar ne? - Jest - rekla je Clarice. - Milicent, Robertova sestra, tvrdi da je i ona rano prohodala. - Prije bih rekla da je to zahvaljujući našoj lozi - uljudno ali hladno odvratila je Claudia. - Naravno, bako - s osmijehom se složila Clarice pa ugledala Sorchu kako ulazi u dvoranu kroz sporedna vrata iza prijestolja. - Ah, evo i Sorche! - Bogu hvala - rekla je Claudia. - Nego, iskreno se nadam kako nemaš namjeru dijete nositi u katedralu? - Ne, bako, nemam - odvratila je Clarice. - Ostavit ću je ovdje, s dadiljom. Doista te ne bih željela uzrujati. Znam da imaš problema sa srcem. - Prestani me zajebavati s tim glupostima - odbrusila je Claudia, na nemalo zaprepaštenje svojih unuka. No, doista je mrzila kad bi je netko podsjećao na njezine probleme sa srcem. Kad je duBelle oteo Sorchu, srce ju je zamalo izdalo pa je morala tjedan dana provesti u krevetu. No ako su se uplašili - ili možda ponadali da će umrijeti, to se nije dogodilo. I neće se dogoditi. Ne prije Sorchine krunidbe. I ne prije rođenja njezina djeteta. A pogotovo ne prije nego što toplo talijansko sunce ogrije njezine staračke kosti. - Bako, jesi li sigurna da si dobro? - oprezno je upitala Amy. - Dobro sam. Zašto me tako gledate? Ako ona svojem mužu može stalno govoriti kako nema nimalo smisla za zajebanciju, onda i ja mogu biti vulgarna - rekla je, uprijevši prst u Sorchu. Sestre su kratko izmijenile poglede pa prasnule u smijeh. - U pravu si bako - složila se Clarice. Duga kovrčava plava kosa spuštala joj se niz leđa, oči boje jantara sjajile se toplim sjajem. U plavoj svilenoj haljini izgledala je uistinu krasno. Točno po bakinom ukusu i mjerilima. Osim vlažne mrlje na ramenu. 226


Knjigoteka

- Iskreno se nadam da na današnjoj svečanosti nikome od uzvanika ni u kojem kontekstu nećeš spomenuti zajebanciju - rekla je Amy Sorchi. - Ne brini - odvratila je Sorcha. - Govorim to samo Raingeru kad mi počne ići na živce. Otkad smo se oženili postao je prilično naporan. Razljuti se svaki put kad sazna da sam bila u ... - naglo je zašutjela i ispod oka pogledala baku. - U seoskoj krčmi - rekla je Claudia i duboko uzdahnula. - Gdje piješ loše vino i pjevaš prostačke pjesme. - Da - rekla je Sorcha. - Ne želi da to činim. Ne mogu vjerovati u što se pretvorio. Prije je bio puno zabavniji. Bila je u haljini od bijelog satena urešenoj zlatnim pleterom. Oko vrata je nosila bisernu ogrlicu, na ušima biserne naušnice. Crvene kovrče bile su joj podignute u punđu i pričvršćene dijamantnim ukosnicama. Držanje joj je bilo dostojanstveno, pogled staložen. Ukratko, bila je slika i prilika jedne kneginje. Zbog čega bi njezinu baku i zaboljela glava svaki put kad bi čula da je bila u seoskoj krčmi. - Muškarci su poput mačora - rekla je Clarice. - Kada se ožene prestanu lutati uokolo i zadovolje se sjedenjem pored kamina. - Da - hitro se složila Amy. - I još te pogledaju kao da se pitaju što bi drugo trebali raditi. Sve tri prasnule su u smijeh. Malo zatim, Rainger je ušao u dvoranu. - Jeste li spremne za polazak? upitao je. - Krajnje je vrijeme da pođemo u katedralu. - Ionako neće započeti bez nas - suho je odvratila Sorcha. - Istina, ali ako zakasnimo s povratkom, ručak će se morati podgrijavati - odvratio je. - A budući da dobro poznajem i tebe i tvoje sestre, znam da ne volite podgrijanu hranu. - U pravu si - rekla je Sorcha i pljesnula dlanom o dlan. - Hajdemo. Raingere, otprati baku do kočije. Clarice, poljubi kćer i reci sluškinji neka ju odvede dadilji - rekla je i pogledom potražila Amy. - Molim te, pomogni mi da ogrnem plašt. Rainger je poveo kneginju prema vratima pa na pola dvorane zastao i okrenuo se. - Pogledajte, bako - tiho je rekao. - Tri izgubljene princeze ponovno su zajedno. Žive su, zdrave i sretne. Polako se okrenula i pogledala svoje unuke. Stajale su zagrljene i smiješile se jedna drugoj. Rainger joj je kratko stisnuo ruku. - Lijepo ih je vidjeti, zar ne? Dobro ste ih odgojili. Zacijelo ste ponosni na sebe. 227


Knjigoteka

- I jesam - zadovoljno je odvratila. - O, da. Tako im svega na svijetu, živjet će sretno do kraja svog života. U protivnom će imati posla s njom, a to pouzdano ne žele.

228

304122248 303995403 christina dodd oteta nevjesta pdf  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you