Issuu on Google+

1


Anna Campbell ZIMSKA ŽENA

Tessa Dare JEDNOM DAVNO NA BADNJU NOĆ

2


Anna Campbell

Zimska žena

3


Ovu priču posvećujem svojim dragim čitateljicama. Hvala Vam što ste odlučili pročitati priču o mojem škotskom junaku, grofu od Kinvarre i njegovoj otuđenoj grofici Aliciji. Već dugo žudim za pisanjem Božićne novele jer volim nadu i radost koju donosi ovaj dio godine i blagdane smatram pravim ozračjem za predivnu ljubavnu priču. Želim Vam sve najbolje!

4


Poglavlje 1

Sjeverni Yorkshire, Badnjak 1825. POPUT NOŽA, MIR i spokoj ledene zimske noći proparala je zastrašujuća lomljava drveta i užasnuto njištanje prestravljenih konja. Sebastian Sinclair, grof od Kinvarre, opsuje i smiri svog konja, a zatim ga povede za uzde skrenuvši sa staze pokrivene snijegom. Pun mjesec obasjavao je ledeni pejzaž i stravičnom jasnoćom otkrivao sav užas pred njim. Otrcana crna kočija ležala je prevrnuta u jarku, razbijenih prozora. Jedan se konj oslobodio i tumarao cestom, za sobom vukući uzde. Drugi se divlje batrgao pokušavajući se osloboditi orme koja ga je sputavala. Kinvarra brzo sjaše, znajući da će njegov vjerni konj čekati na gospodarev znak i otrči osloboditi uzrujanog konja. Dok se spuštao blatnjavim jarkom, jedan čovjek bez šešira ispuže iz razbijene kočije. „Jeste li ozlijeđeni?” upita Kinvarra, preletjevši pogledom po njemu. „Ne, nisam, hvala vam na brizi, gospodine.” Iscrpljeni se plavokosi momak okrene prema kočiji. „Hajde, draga, daj da ti pomognem.” Elegantna ruka u crnoj rukavici proviri kroz vrata i iz kočije izađe žena držeći se nevjerojatno dostojanstveno, sasvim u neskladu sa situacijom, pomisli Kinvarra. Izgledalo je da nijedno od putnika nije ozlijeđeno, pa se usredotočio na zarobljenog konja. Umirio je prestravljenu životinju utješnim riječima i ona se prestala batrgati, iscrpljena od borbe. Dok je Kinvarra provjeravao u kakvom su mu stanju noge, onaj stranac pomogao je dami do ceste. Konj se stresao i propevši se nekoliko puta otkasao polako niz cestu prema svome partneru. Činilo se da nijedna životinja nije pretrpjela ništa više od straha, što je bilo pravo čudo s obzirom na to da je kočija bila nepopravljivo oštećena. „Gospođo, jeste li ozlijeđeni?” upita Kinvarra dok se penjao uz jarak. Zataknuo je jahači bič pod ruku i protrljao ruke u rukavicama da otrese snijeg koji se uhvatio za njih. Bila je vraški hladna noć. Sutra će Božić biti leden. No njegovi su Božići već godinama ledeni, bez obzira na vrijeme. Žena je gledala u tlo. Od šoka? Ili stidljivosti? Možda zbog pravila doličnosti? Moguće je da je nabasao na tajne ljubavnike ili mladi par koji bježi kako bi se vjenčao u Škotskoj. „Gospođo?” ponovno upita, malo oštrije. Bez obzira na njezin strah od skandala, morao je znati treba li joj liječnička pomoć. „Srce?” Plavokosi se kicoš nagne kako bi provirio u sjenu koju je bacala njezina kapuljača. „Jesi li sigurna da si neozlijeđena? Reci nešto, golubice moja, tvoja šutnja mi tišti grud.” Dok je Kinvarra probavljao čovjekove neobične riječi, žena se ukoči i ustukne. „Za Boga miloga, Harolde, pa ne držiš recital na pjesničkom skupu.” Nestrpljivo zamahnuvši, ona skine kapuljaču i zabulji se ravno u Kinvarru.

5


Iako ju je prepoznao čim je progovorila, zatekao se kako zapanjeno zuri u njezino lice. Sitno i živahno, promatralo ga je njezino šokirano lice ispod raščupanih kovrča raskošne zlatne kose. Bijesan i zbunjen, obrati se mekušcu: „Koga vraga radite s mojom ženom?”

ALICIA SINCLAIR, GROFICA od Kinvarre, bila je puna masnica. Također bila je ljutita, bilo joj je neudobno i strahovito neugodno. Da se ne spomenu posljedice strave od prevrtanja kočije u kojoj se bacakala kao kamenčić na bijesnim valovima. No ipak, srce joj je zaplesalo, kao i uvijek, čim je ugledala Sebastiana. Bila je udata jedanaest strašnih godina. Ono kratko vrijeme koje su živjeli kao muž i žena bilo je grozno. Mrzila je svoga muža više od bilo koga na svijetu. Ali ništa je nije spriječilo da se ne zapilji u svaku crtu tog uskog, žestokog lica visokih jagodica, dugog arogantnog nosa i oštro isklesane brade. Izgledao je starije nego kad ga je posljednji put vidjela, i ciničnije, ako je to uopće moguće. No još je bio naočit, i privlačan i neusporedivo vitalniji od svih ljudi koje je poznavala. Neka ga vrag nosi, no podsjetio ju je na najveličanstvenije biće koje je vidjela u svome životu. Šteta što mu je duša bila crna kao i svjetlucajuće oči. „Polaskana sam što ste me prepoznali nakon toliko mnogo vremena, gospodine lorde”, reče svilenkastim glasom. „Lorde Kinvarra, ovo je veliko iznenađenje”, promuca Harold koji je bio ustuknuo kao da očekuje batine. „Morate se pitati zašto ja pratim damu...” Joj, Harolde, budi muško, iako junak nikada nećeš biti. Nisi u opasnosti. Kinvarri nije dovoljno stalo do mene da bi te ubio. No i najravnodušniji muževi teško su primali ženinu odluku da si nađe ljubavnika. A Kinvarra je oduvijek patio od pretjeranog ponosa. Nije bilo ni najmanje nade da će pogrešno shvatiti Alicijine razloge zašto putuje ovim zabačenim putem usred noći. Na trenutak je obuzme ružan osjećaj krivnje. Neka vrag nosi Kinavarru, ona se nema ni zbog čega osjećati krivom. „Prisjećam se tvoga postojanja svakog trećeg mjeseca već punih deset godina, ljubavi moja”, reče njezin muž jednako svilenkastim glasom, sasvim ignorirajući Haroldovu zgroženu upadicu. No lagani trag škotskog naglaska u dubokom Kinvarrinom glasu nagoviještao je da se bori obuzdati bijes. Dok je disao, dah mu je na ledenom zraku stvarao bijele oblačiće. „Moram se prisjetiti kad ti isplaćujem džeparac. To je poprilična investicija za koju dobivam neprimjereno mali povrat.” „Saznanje da lebdim u tvojim mislima grije mi srčane klijetke”, zareži ona. Nije si dopustila da ju zaplaši njegov loše prikriveni bijes i da se snuždi se poput pokisle kokoši. Zvučao je razumno, smireno, kontrolirano, ali nije joj bilo teško pročitati napetost u njegovim širokim ramenima, ili kako je trzao svojim moćnim rukama kao da bi rado nekoga raspalio po nosu. „Zapravo, milostiva, govorite neistinu. Bića sazdana od leda nemaju srca.” Blagi, zlokobni smiješak podigne mu kutove usana. „Trebam li upozoriti ovog jadnika da u vašem društvu riskira ozebline?” Dobro se ona pripremila na Kinvarrine provokacije. Sada joj više ne može nauditi. Ne može joj nauditi već dugo, otkad ga je napustila. Zadrhti li sada pred njim, to je samo posljedica smetenosti zbog nesreće. Samo to. Nije to bilo zato što je taj čovjek još imao moć zabosti igle u njezine osjećaje. „Gospodine lorde, zaboga, moram protestirati.” Nasreću, zbog šoka Harold više nije zvučao kao uplašena ovca. „Milostiva je vaša žena. Ona zasigurno zaslužuje da se prema njoj barem ponašate ka val irski.”

6


Harold nikad nije vidio groficu u društvu njezina muža, a neka nevoljna i sasvim pogrešna odanost Kinvarri dovela je do toga da ona nikad nikome nije objasnila zašto Sinclairovi žive odvojeno. Društvo je prihvatilo bajku da su grof i njegova grofica ljubazni stranci koji se sporazumno rijetko susreću. Jadni Harold, on će upravo otkriti ružnu istinu zašto se grof i njegova grofica mrze. „Vraga zaslužuje”, procijedi Kinvarra, prostrijelivši je ubojitim pogledom pod dugačkim crnim trepavicama. Alicia je bila dovoljno humana da se ponada kako jasna mjesečina neće otkriti toliko muževljevog prigušenog bijesa. Ali sudbina se pokazala dovoljno hirovitom da ih, od svih noći, spoji baš večeras i vjerojatno neće uvažiti njezine molbe. „Kaniš li mi predstaviti svog mladog ljubavnika?” Kinvarrin je glas i dalje bio tih. Odavno je naučila da je tada najubojitiji. Dragi Bože, zar on ipak planira upucati Harolda? Rukama je grčevito držala suknje dok joj se grlo stezalo od straha. Koliko god bio ubojit Kinvarrin jezik, on nikada prema njoj nije bio nasilan. No hoće li biti takav i prema čovjeku kojeg ona kani dovesti u svoju postelju? Kinvarra je bio sjajan strijelac i čuveni mačevalac. Dođe li do dvoboja, Harold neće imati nikakve šanse. „Gospodine lorde, ja se moram usprotiviti”, zakmeči Harold, ustuknuvši još jedan korak. Očito je čuo neizgovorenu prijetnju u Kinvarrinom pitanju. O, za Boga miloga. Zar je bilo previše željeti da se njezin udvarač zauzme za nju pred bitangom za koju se udala kao šašava sedamnaestogodišnjakinja? Alicia duboko udahne ledeni zrak i podsjeti se da joj se lord Harold Fenton svidio baš zato što nije bio naporni grubijan poput njezina muža. Harold je bio učenjak i pjesnik, čovjek od intelekta. Činjenicu da se uplašio Kinvarre trebala bi smatrati znakom njegove nadmoćne inteligencije. Ali te misli nisu uvjerile njezino izdajničko srce. Kako je samo željela da je uistinu bešćutna vještica kakvom ju je Kinvarra nazvao. Tada bi bila imuna i na njegove uvrede i na tu podmuklu privlačnost koju nikad nije nadvladala, koliko god se trudila. „Milostiva?” upita Kinvarra i dalje tim mirnim glasom od koje joj se krv ledila u žilama više nego od zimskog vjetra. „Tko je ovaj... gospodin?” Alicia uspravi kralježnicu i ramena. Bila je ona dovoljno jaka za ovo. Nikad neće svom mužu pokazati da još ima moć nad njom. Odgovori mu smireno: „Lorde Kinvarra, dopustite mi da vam predstavim lorda Harolda Fentona.” Harold se nesigurno nakloni, ne prišavši mu ni centimetar bliže. „Gospodine lorde.” Kad se uspravio, zavlada napeta tišina. Alicia se promeškolji i pokuša ugrijati zaleđena stopala, bjesneći u sebi zbog loše sreće koja joj je večeras na put dovela baš Kinvarru. „Hm, ovo je baš nezgodno”, reče ravnodušno Kinvarra, iako je vidjela u njegovom napetom, smrknutom licu da mu ljutnja nije nimalo splasnula. „Ne vidim zašto”, obrecne se Alicia. Nije joj samo njezin muž iskušavao strpljenje. Bila je tu i ta kukavica od njezina ljubavnika i hladnoća koja nije popuštala. Temperatura se u posljednjih pet minuta zacijelo spustila za deset stupnjeva. Zadrhtala je, a zatim šutke opsovala jer je Kinvarra to primijetio, a Harold nije. Harold je bio prezaposlen zurenjem u njezina muža onako kako miš zuri u zmiju. „Zar me smatraš tako sofisticiranom osobom da bih zanemario to što sam te pronašao u naručju drugog čovjeka? Draga moja, imaš predobro mišljenje o meni.” Ona zatomi silnu želju da pošalje Kinvarru dovraga. Baš kao što je zatomila ono bolno sjećanje da ju je jednom zvao moja draga i ljubavi moja, a to je i mislio. Nekoć, kratko, jako davno. „Ako na trenutak zanemariš povrijeđenu taštinu, shvatit ćeš da nam samo treba prijevoz do najbližeg naselja 7


gdje ćemo zatražiti pomoć. Zatim se možemo vratiti na staro i ponašati se kao da smo samo obični poznanici, gospodine lorde.” On se nasmije, a ona s mukom pokuša suzbiti žmarce koji su joj jurnuli niz kralježnicu na taj divni, duboki zvuk. „Vidim da se neke stvari nisu promijenile. I dalje samo naređuješ. A mene neka vrag odnese ako ću izigravati tvog poslušnog psića.” „Zar imaš neko drugo rješenje?” upita ga slatkastim glasom. „Imam!” reče, zaškrgutavši svojim ravnim bijelim zubima. „Mogu vas ostaviti da se smrznete. Mada ti to ne bi ni primijetila. Krv ti je uvijek bila hladnija od Sotonine ledare.” Ponos je tražio da ga pošalje do vraga. No vrijeme - i ono malo zdravog razuma što joj je preostalo, a u Kinvarrinoj blizini je uvijek bila u opasnosti da ostane bez njega - potaklo ju je da bude pomirljivija. Bilo je kasno. Ona i Harold nisu sreli baš nikoga na ovoj seoskoj cesti. Sumorna, snijegom prekrivena vriština protezala se miljama naokolo. Strašna istina bila je da ako im Kinvarra ne pomogne, osuđeni su provesti ovdje cijelu noć. No iako je bila odjevena u debelu vunenu opravu i plašt, to nije bilo dovoljno toplo da izdrži noć na otvorenom. Hladnoća se sa zaleđene zemlje probijala kroz njezine krznene čizme i ona se ponovno promeškolji, pokušavajući odlediti smrznuta stopala. „Gospodine lorde...” Tijekom one davne godine kad su živjeli zajedno, zvala ga je Sebastian. Tijekom nekoliko sastanaka u međuvremenu, obraćala mu se službeno kako bi ga držala na distanci. „Gospodine lorde, nema nikakve koristi od svađanja. Osnovno milosrđe vam nalaže da nam pomognete. Smatrat ću se vašom dužnicom ukoliko što prije krenete po pomoć.” On podigne jednu crnu obrvu tako nadmeno da ga je željela odalamiti. Nije to bio novi osjećaj. „E, to bih volio vidjeti.” „Što to?” „Zahvalnost.” Znao je da je ona u nepovoljnom položaju i nije bilo vjerojatno da će biti toliko milostiv da joj ne ukaže na to. Ona zaškrguće zubima i s mukom zadrži pristojnost. „To je sve što mogu ponuditi.” Smiješak koji mu je iskrivio usne bio je djelo samoga vraga. Ona zadrhti, a taj drhtaj nije imao veze s hladnoćom. „Zar imate tako slabu maštu, draga moja grofice?” Grlo joj se stisnulo od živaca i te nevoljne tjelesne reakcije koju nije mogla zanemariti. Nije se ni pomakao, a ona je ipak osjetila prijetnju. Što je bilo smiješno. Tijekom svih godina razdvojenosti, on joj nije dao nikakvu naznaku da želi bilo što drugo od nje osim njezine odsutnosti. Jedan slučajni susret neće ga pretvoriti u razbojnika koji ju je spreman oteti i odvesti u svoju samotnu kulu gdje će se nasladiti njome. To je bilo posljednje što je Kinvarra želio, a ona je bila ponižavajuće svjesna te istine. Ipak, morala se oduprijeti nagonu da se povuče. Znala je iz vlastitog turobnog iskustva da s Kinvarrom može izaći na kraj samo bude li glumila da sve konce drži u svojim rukama. „Što želiš?” Ovaj se put on nagnuo bliže, toliko blizu da ju je zasjenio svojom izuzetnom visinom. Dovoljno blizu da je pomislila kako bi, pruži li ruku, mogla dodirnuti ta moćna prsa, ta širok ramena. „Želim...” Prekine ga njištanje konja koje je proparalo zrak i iznenadni topot kopita po snijegu. Zgranuta, u nevjerici, Alicia se okrene i ugleda Harolda kako se udaljava galopom na jednom od konja kočije, mlatarajući nogama dok pokušava održati ravnotežu na neosedlanom konju. „Harolde?” Glas joj se izgubio u noć. Njezin udvarač nije usporio. Zapravo, podbo je konja kao bi ga natjerao na još brži galop. Ona se tako udubila u svoju bitku s Kinvarrom da nije ni primijetila da je Harold uhvatio jednog od odlutalih konja. 8


Kinvarrin joj se tihi smijeh rugao. „O, draga moja, moja iskrena sućut. Tvoj se momak pokazao žalosnim razočaranjem. Pitam se bježi li od mojeg ili tvojeg bijesa. Uistinu nemaš sreće u ljubavi, zar ne?” Bila je previše šokirana da bi je uzrujao Haroldov odlazak. Umjesto toga se usredotoči na Kinvarru. Glas joj postane leden. „Ni s muževima, u svakom slučaju.”

KINVARRA JE TRPIO Alicijine poglede pune mržnje i pitao se koga će vraga učiniti sa svojom problematičnom ženom ovdje u ovoj ledenoj zabiti. Tu drsku gnjavažu trebalo je ostaviti tamo gdje jest, ali čak ni on, koji joj je dugovao osvetu za bezbroj uvreda koje mu je nanijela tijekom godina, nije to mogao učiniti. Činilo se da nema izbora. Mora joj pomoći. Što nije značilo da će mu ona biti zahvalna. Nije imao iluzija da će nakon što dobije ono što želi toplu postelju, krov nad glavom i pristojan obrok - sasvim zaboraviti na bilo kakvu zahvalnost. Unatoč poraznoj hladnoći, oblila ga je vrućina kad si je nakratko dopustio zamisliti Alicijinu zahvalnost. Skinula je teški crveni ogrtač. Raspustila tu masu zlatne kose i pustila je da padne preko ramena. Zatim ga je ljubila kao da ga ne mrzi i onda... Odavno se navikao da se mora zaustaviti prije nego što ti živopisni prizori postanu previše zanimljivi. Tisuće sličnih maštarija trpio je prve godine nakon razdvajanja, ali naučio ih je kontrolirati da zadrži zdrav razum. Sada su ga mučile samo nakon rijetkih sastanaka s njom. Ovo je bilo najduže vrijeme koje su on i Alicia proveli zajedno tijekom deset godina. Trebao bi se podsjetiti zašto izbjegava njezino društvo. Umjesto toga, podsjetio se da je ona bila jedina žena koja ga je u životu izazivala, jedina koja se mogla mjeriti s njim po snazi, jedina koju nije mogao zaboraviti, ma koliko se očajnički trudio. Nasmiješio se njezinom nadmenom, prelijepom licu. „Jadna Alicia. Izgleda da si zapela sa mnom.” Kako to mora boljeti. Dug put u Yorkshire do njegove rezidencije u ovoj pustoj noći odjednom je pružao bezbroj razloga za zadovoljstvo, a jedan od njih, ne najmanje važan, bio je taj što je dobio priliku malo spustiti svoju monumentalno ponosnu ženu na zemlju. Ona nije odgovorila na njegov komentar. Umjesto toga, nečitljivim je izrazom lica zurila za svojim bježećim ljubavnikom. „Mi smo samo osam kilometara od Haroldove lovačke kućice.” Vještica mu čak nije pokušala lagati o svojoj ljubavnoj aferi, vrag neka je nosi besramnu. „Ako se uspije održati na tom konju, Horace bi mogao stići dotamo.” Vidjelo se da Fenton nije vješt jahač na neosedlanom konju. Iako je i sam Kinvarra znao koliko mu je želja neumjesna, nadao se da će ta bitanga završiti na guzici u nekom blatnjavoj živici. „Ime mu je Harold”, reče ona odsutno, čvršće stisnuvši plašt oko vitkog vrata. „Ti bi me mogao tamo odvesti.” Ovoga puta nije obuzdao smijeh. Uvijek je bila hrabra, ta njegova žena, čak i kad je bila tek malo starija od nevjeste djevojčice. „Neka me vrag odnese ako ću te ja odvesti nekamo gdje ćeš mi nabiti rogove, milostiva.” Ona ga hladno pogleda. „Rekla sam to samo zato što se moram nekamo skloniti, gospodine lorde.” „Svakako”, reče on ironično. Ipak, unatoč njegovom ciničnom pogledu na svijet i njegove stanovnike, nije mogao prigušiti iznenađenje da je Alicia izabrala ljubavnika. Unatoč prekidu komunikacije, uvijek je znao što ona smjera. Otkad ga je ostavila, bila je zadivljujuće čedna, a to je bio i jedan od razloga zašto je dopustio

9


da ta njihova glupa razdvojenost traje. Očito joj je godina dana života s njim uništila volju za zabavom u postelji. Tako mu svega, jednom muškarcu bilo je to uistinu gorko saznanje. Nedavni su tračevi spominjali lorda Harolda Fentona kao upornog udvarača, ali Kinvarra je vjerovao da dovoljno dobro poznaje svoju ženu da bi drugog sina markiza od Granvillea smatrao nekakvom konkurencijom. Dovraga, nije smio zanemariti te tračeve. Ali mora se priznati da joj se ukus pokvario otkad ga je napustila. Fenton je bio potpuni bezveznjak. Možda će jednog dana zahvaliti svome mužu što ju je spasio od katastrofalne pogreške. A iz sumorne, kamene vrištine koja ih okružuje, možda će iznenada izniknuti kokosove palme. „Ne, ljubavi moja, tvoja je sudba zapečaćena.” On udari jahaćim bičem o čizme i nabije šešir na glavu arogantnom gestom koju je učinio samo da bi je uzrujao. „Horatio je krenuo na sjever. Ja ću na jug. Osim ako kaniš jahati drugog konja vaše kočije ili želiš nastaviti pješice, ideš onamo kamo ja idem.” „Znači li to da ćeš mi pomoći?” Ovoga puta nije se zamarala ispraviti ga kad je namjerno zaboravio ime njezina udvarača. Imala je sreće što nije tog idiota nazvao Habakukom i izvadio mu mačem bubrege. Alicia je bila njegova. Kinvarra je to znao od prvog trenutka kad ju je ugledao, onako vitku, nesigurnu, ali punu divlje vitalnosti koja mu je još bila privlačna bez obzira na sve što ih je dijelilo. Nikakva druga prokleta bitanga neće mu je ukrasti. Pogotovo onakva bitanga koja nema muda boriti se za nju. Kinvarra obiđe svoga konja i zgrabi uzde. „Ako me lijepo zamoliš.” Na njegovo iznenađenje, Alicia prasne u smijeh. „Vrag te odnio, Kinvarra.” On se popne na sedlo i potjera konja bliže Aliciji. „Već je to učinio, draga moja.” Ona se neočekivano smireno držala i to mu je bilo drago jer će mu tako biti lakše s njom, ali ga je i zbunjivalo. Također, činilo se da je bijeg njezina ljubavnika uopće nije rastužio. Ako joj nije stalo do tog momka, zašto je pristala na njegovo udvaranje? Kinvarri je ponovno bilo jasno koliko malo razumije to komplicirano biće s kojim se prije jedanaest godina vjenčao, gajeći tako velike nade u njihov brak. Ispružio je ruku u kožnoj rukavici i primijetio oklijevanje u njezinu pogledu prije nego što je prihvatila njegovu pomoć. Sada su se prvi put dodirnuli otkad ga je napustila i čak preko dva sloja kože, taj dodir je osjetio kao udar munje. Ona se ukočila kao da je i sama osjetila isti nedobrodošli nalet osjećaja. On je nju oduvijek želio. To je bio i dio problema. Neka im Bog pomogne. Često se pitao hoće li vrijeme nagristi tu privlačnost. Samo jedan dodir njezine ruke u snježnoj noći bio je dovoljan da dobije jasan odgovor na to pitanje. Ona zajaši konja iza njega i zastane malo prije nego što ga obgrli rukama oko struka. Oduvijek je bio vraški svjestan njezinih reakcija i nije mogao ne primijetiti kako ga oklijeva dodirnuti. Dragi Bože, koji je vrag ovoj ženi? Bila je sasvim spremna učiniti više nego samo dodirivati onu kukavicu Fentona. Zasigurno njezin jadni, napaćeni muž zaslužuje malo ljubaznosti nakon što joj je pritekao u pomoć. I malo vražjeg ohrabrenja, dodao je. U usporedbi s hladnom noći, ona je bila topla i meka, ovako privijena uz njegova leđa. Njegovo ludo srce poskočilo je zbog njezine blizine, iako se uvjeravao da je ta toplina i mekoća obična laž. Alicia Sinclair bila je sazdana od kamena. Ili je barem bila takva kad se radilo o njezinom mužu. Ako to zaboravi, ponovno će mu osuditi dušu na paklenske muke. No bio je gluh na vlastito upozorenje. Kad ga je dodirnula, samo je mogao razmišljati o tome koliko je prošlo otkad ju je grlio i pokazao joj kako mu lako i silovito zna zapaliti neobuzdanu strast. Kobila se propne pod dvostrukom težinom, ali Kinvarra je primiri kratkom naredbom. Nikad nije imao problema s konjima. Jedino svoju ženu nije mogao kontrolirati.

10


„A što je s mojim stvarima?” upita ona bez imalo srama. Jedna dama bi ipak trebala pokazati da joj je neugodno zato što je pronađena s ljubavnikom. Ali, naravno, to se na Aliciju nije odnosilo. Ona je držala čelo visoko bez obzira na sve izazove sudbine. Bila je to jedna od stvari koje je volio kod nje. Odmah zatomi nedobrodošlo saznanje. „Ima jedna gostionica nekoliko kilometara naprijed. Kad stignemo, poslat ću nekoga po tvoje kovčege.” On cokne jezikom, dajući znak konju za pokret i krene u suprotnom smjeru od onoga kamo se uputio Fenton. Što je bila sreća za tog gada. Kad bi Kinvarra sada sustigao Fentona, bio bi sklon posegnuti za bičem. Otkud toj svinji pravo da se udvara tuđim ženama, a zatim jednu damu ostavi na cjedilu? Alicia se udobnije smjestila na sedlu, pritisnuvši svoje divno, bujno tijelo o njegova leđa. Već godinama nije bila tako blizu njemu. A on je bio tolika bitanga da je uživao u tom dodiru, bez obzira na to što mu je to ona tako nevoljko omogućila. Možda bi, na kraju, trebao biti zahvalan starom Haroldu. Možda bi toj gnjidi trebao poslati kasetu porta i pismo zahvale. Dobro, to bi bilo malo pretjerano. „Zar smo se tamo uputili?” Ona pojača stisak. On je poželio da to čini zato što ga želi dodirivati, a ne zato što se želi sigurnije smjestiti. Također je poželio da mu se, kad je rekla riječ 'mi', nije stisnuo želudac od čežnje da ta riječ bude istinita. Prokleta Alicia. Uvijek ga je motala oko malog prsta i to će uvijek bili tako. Deset godina bez nje naučilo ga je toj sumornoj lekciji. Podsjetivši se kako ga je vukla za nos, natjera ga da joj odrješito odgovori. „Ne, idemo u Heseltine Hall kraj Whitbyja.” „Ali ti me možeš ostaviti u onoj gostionici koju si spomenuo.” „To mjesto nije na dobrom glasu. Ne bih ondje ostavio ženu bez zaštite.” Pokušao je, uistinu jest, spriječiti da mu se čuje zadovoljstvo u glasu, ali očito mu nije uspjelo. Osjetio je kako se napela, iako se nije mogla daleko odmaknuti bez rizika od pada. „A tko će me zaštititi od tebe?” promrmlja sebi u bradu. „Ja ti neću nauditi.” Bez obzira na sve njihove svađe, on je njoj u životu uvijek želio samo dobro. „Nisi valjda doputovala cijelim putem iz Londona u toj jadnoj kočiji.” „Nije pristojno razgovarati o mom dogovoru s lordom Haroldom”, odgovori mu hladno. On se ponovno nasmije, unatoč sebi, očaran njezinim duhom. „Udovolji mi.” Ona uzdahne. „Putovali smo odvojeno do Yorka.” Tihi joj je nježni glas zvučao iskreno i on pokuša ne odgovoriti na tu hrapavu slatkoću. „Uistinu nisam kanila izazvati skandal. Ti i ja smo se rastali u gorčini, ali ja uistinu nemam želju ukaljati tvoj ugled, ni ime.” „No bez obzira na to što si kanila biti diskretna, ti si se ipak namjeravala podati tom balavcu”, procijedi Kinvarra, a naglo nestane svog humora iz njegova glasa. Alicia nije ništa odgovorila.

11


Poglavlje 2

KAD SU STIGLI do gostionice, vrijeme se već jako pogoršalo. Ugledavši trošnu zgradu, Alicia je shvatila da je to mjesto uistinu onako neugledno kako ga je Kinvarra opisao. Ali bolno joj se tijelo veselilo zaklonu i odmoru. Kinvarra zasigurno ne kani noćas jahati do te svoje tajanstvene rezidencije kad snijeg pada sve jače i jače, a i konj mu je već silno iscrpljen. Grof sjaše i podigne je sa sedla. Rukama ju je čvrsto obuhvatio oko struka, a ona se trudila ignorirati žmarce koji su joj od uzbuđenja jurnuli niz izdajničko tijelo. Svjetiljke upaljene u dvorištu gostionice otkrivale su da izgleda umorno i začudo, za čovjeka koji je uvijek djelovao tako čvrsto, nesretno. Kad ju je spustio na popločeno dvorište, ruke mu se nisu zadržale na njezinom tijelu. Pokušala je zaboraviti da je u posljednjih nekoliko sati dodirnula Kinvarru više puta nego otkad ga je ostavila. Željela je zaboraviti i to da se, obgrlivši njegova snažna leđa, godinama nije osjećala tako sigurno. „Idemo te odvesti na toplo.” Pokaže joj rukom da krene ispred njega dok je konjušar požurio preuzeti njihova konja. Alicia je očekivala da će je njezin muž tijekom putovanja pozvati na red zbog njezine raspuštenosti - ili barem zbog gluposti što se uputila u divljinu Yorkshirea po cičoj zimi tako loše opremljena za moguću nesreću. Ali on je cijelim putem šutio. Kako bi samo željela da joj je održao bukvicu. Silno ju je trebalo podsjetiti zašto ga mrzi. Zastoje provela čitavo desetljeće uvjeravajući se da ga je morala napustiti jer nije imala izbora. Trenutak neočekivane ljubaznosti ne bi to smio promijeniti. Dok joj je njegovo tijelo pružalo toplo utočište, a vješte ruke vodile njihova konja prema skloništu, bilo joj je nevjerojatno teško mrziti. A kad nije stalno režala na njega, bilo je nemoguće ignorirati njegovu tjelesnu nazočnost. Njegov čisti, muški miris - po konjima, koži, sapunu, svježem zraku. Mišiće pod njezinim rukama, tvrde čak i pod zimskom odjećom. Njegovu vitkost i snagu. Kinvarra je bio lijep dječak. Izrastao je u veličanstvenog muškarca. Zaboravila je kako je moćan utjecaj imao na nju. I kakva šteta što će joj nakon ove noći trebati mnogo dulje da to ponovno zaboravi. U usporedbi s njim svaki je drugi muškarac izgledao beznačajno. Bilo je to uistinu strahovito iritantno. Debeljuškasti gostioničar pozdravio ih je na vratima, očito šokiran pojavom ovakve elite u njegovoj skromnoj gostionici. Gostionica je bila nakrcana ljudima koji su se nagurali na neudobne klupe i stolce. Nekoliko otvrdnulih duša sjedilo je kraj vatre, pilo i pušilo. Za jednim stolom sjedilo je veselo društvo i prkoseći okolnostima pjevalo božićne pjesme u slavu blagdana. Osim nekoliko pipničarki, Alicia je bila jedina nazočna žena. Posramljeno navuče kapuljaču preko lica dok se približavala kaminu. Vrućina se bolnom žestinom probijala kroz smrznute udove. Bez obzira na to što se privila iz Kinvarrino veliko, snažno tijelo, putovanje na konju bilo je pravo ledeno čistilište.

12


Zadrijemala je na nogama kad postane svjesna da Kinvarra stoji kraj nje. Obrati joj se tihim glasom da ih netko ne bi čuo. „Milostiva, imamo problem.” Zatreptavši kako bi se razbudila, polako se okrene i pogleda ga. „Rado ću prihvatiti bilo kakav smještaj. Zasigurno ne planiraš da noćas nastavimo put.” On odmahne glavom. Skinuo je šešir i svjetlost mu je obasjala gustu crnu kosu. „Vrijeme će se prije pogoršati nego popraviti. Bilo bi okrutno natjerati konja natrag u tu snježnu oluju. A drugo selo je udaljeno kilometrima.” „U tom ćemo slučaju, naravno, ostati ovdje.” Njegovo mrzovoljno lice se smrkne. „Jesi li sigurna?” Kinvarrino oklijevanje nije slutilo na dobro. Njezin muž nikada nije oklijevao. „O čemu se radi?” „Imaju samo jednu sobu.” Jednu sobu? Dragi Bože. Kakva katastrofa. Zurila je u njega zgroženo. „Zasigurno... ti zasigurno možeš spavati u točionici.” Čim je to predložila, obuzme ju osjećaj krivnje. Osjećala se kao najnezahvalnije biće na svijetu. Njezin muž ju je spasio i bio pritom nevjerojatno dobrodušan, s obzirom na situaciju u kojoj ju je zatekao. Počastio ju je doduše s nekoliko uvredljivih komentara, ali zaslužila je mnogo gore. Kao i ona, i on je bio umoran, promrzao i gladan. Nije ga bilo fer osuditi na tvrdi pod u društvu gomile seljaka, da se ne spominje gamad koja je gmizala po njihovim neopranim tijelima. Usne mu se iskrive u ironičan smiješak. „Kao što vidiš, nema mjesta. A čak i da ima, ja te ne bih ostavio samu u mjestu prepunom razbojnika svakakve vrste.” Koji se vrag sad zbivao? Zvučao je tako zaštitnički. A znala je da prezire sve u vezi s njom. „Ne možemo dijeliti sobu.” Optužila bi ga da je smislio neku smicalicu, da nije bila jasno svjesna kako se i on sjećao njihova jada dok su zajedno živjeli u rezidenciji Balmuir. On mora biti željan kao i ona da ova noć prestane kako bi se oboje mogli vratiti svojim odvojenim životima. Kinvarra nikad ne bi kovao plan da zavede svoju ženu. Pa kakvu je onda igru igrao? Oči su mu sjajile od ironije. „Ne shvaćam zašto ne. Mi smo u braku. Malo je kasno da izigravaš gospođicu Čednost. Na kraju krajeva, kanila si skočiti u Herbertovu postelju.” „Haroldovu”, reče automatski, izbjegavajući njegov pogled. Želudac joj se grčio od poniženja. Ovdje s Kinvarrom, nije se osjećala hrabrom i toliko smjelom da bi pronašla ljubavnika. Osjećala se umjesto toga, osjećala se prljavom i beznačajnom. Njegove se crte lica napnu do surovosti. „Kako god se zvala ta hulja, iskreno se nadam da već nije iskoristio tvoje usluge jer ću u tom slučaju još više prezirati njegovo ponašanje na cesti.” „Mi nismo... mi nismo...” Alicia ušuti i prostrijeli ga ljutitim pogledom. „To se tebe ne tiče, gospodine lorde.” Ali bilo je prekasno. Kinvarrino lice pobjednički zasja. Neka je vrag nosi što mu je priznala da je u svakom pogledu još uvijek bila vjerna njemu. Taj gad nije zaslužio njezinu vrijednost. Nikad nije. „Zar ne možemo unajmiti kočiju koja će nas odvesti u tvoju rezidenciju?” upita ona već pomalo očajnički. Sada se više nije radovala tome što će ostati u ovoj gostionici. I to ne samo zato što bi trebala dijeliti sobu sa svojim mužem. Večerašnji događaji prebolno su je podsjetili na ružnu prošlost i ostavili je zbunjenom. Bilo je lako izigravati ravnodušnu suprugu kad bi srela grofa u prepunoj plesnoj dvorani na samo pet minuta. Bilo je to mnogo teže kad je upravo provela čitav sat privijena

13


uz njega, a on je zvučao kao razuman čovjek, a ne kao razmaženi, mrzovoljni dječak kakvog se sjećala iz njihovog kratkog suživota. I barem, hvala Bogu, je nije želio dodirivati, bez obzira na one glupe sumnje koje su se ušuljale u njezinu glavu. Od toga je bila sigurna. Posljednji put kad su razmijenili nešto više od beskrvnih pozdrava na javnom mjestu, rekao joj je da bi radije dijelio postelju s krokodilom nego s njom. On odmahne glavom. „Nema nijedne kočije. A i da ima, neću riskirati svoj vrat - a ni tvoj - u ovakvoj noći. Suoči se s istinom, milostiva, do sutra si sputana okovima svetoga braka. Kladim se da ćeš to preživjeti.” Ona nije bila tako sigurna u to. Odluka da napusti Kinvarru zamalo ju je uništila. Sva ova bliskost samo je otvorila stare rane koje zapravo nisu sasvim ni zacijelile. Ali je li imala drugog izbora? Podigne pogled i dobro promotri njegovo prelijepo lice. Crne su mu oči bile umorne. Izraz lica nagoviještao je nestrpljivost zbog njezina premišljanja i na njemu nije bilo ni naznaka ljubavničkih namjera. Naravno da nije. On nju ne želi. A činilo se da ju ne želi ni Harold. Ona je tako dugo sama. Ali nikad se nije osjećala tako samom kao u ovom trenutku. Nije pokušala sakriti svoju nevoljkost. „Onda dobro.” Kinvarrine se usne trznu na njezin nedostatak oduševljenja. „Reći ću gostioničaru da ćemo uzeti zadnju slobodnu sobu.” Ušutjela je od šoka shvativši koliko se on promijenio. Čovjek za kojeg se udala pobunio bi se zbog njezinog nepristojnog prihvaćanja. Zaboga, čovjek za kojeg se udala bi pobjesnio kad bi samo pogledala drugog čovjeka, a kamoli pobjegla s njim. Kinvarra nije samo dorastao svome izgledu, već je dorastao svojoj moći. On se kratko nakloni i ode sigurnim, samouvjerenim korakom. Kao mladić, bio je skoro grešno lijep sa svojom crnom kosom u sjajnim očima, ali kao odrastao muškarac od trideset dvije godine bio je zastrašujuć i samouvjeren, nimalo nalik onom mladiću. Gledala ga je kako odlazi, želeći se okrenuti, ali nije mogla skrenuti pogled. Što bi mislila o njemu da su se sada prvi put sreli? Iskrenost ju je natjerala da prizna da bi joj se vjerojatno sviđao. Svakako bi ga primijetila - nijedna žena ne može ignorirati tako naočitog muškarca koji oko sebe širi ozračje autoriteta i snage. Iako je joj se od toga ježila koža, morala je priznati da joj je drago što ju je Kinvarra spasio iz onog jarka. Da se oslonila na Harolda, očekujući da će on riješiti njihove probleme, još bi stajala na onoj cesti kraj razbijene kočije. S obzirom na kaos koji je vladao dolje, spavaća je soba bila iznenađujuće čista i predivno topla ženi koja je drhtala od zime. Alicia šutke skine rukavice, a zatim i mokri crveni plašt s ramena te ga uredno složi navrh izrezbarene drvene škrinje. Činilo se smiješnim što se osjeća stidljivo u nazočnosti čovjeka s kojim je jedanaest godina u braku, ali uistinu se osjećala tako. Kinvarra je, povukavši se na drugi kraj prostorije, skinuo blatnjavu zimsku odjeću, otkrivajući jednostavni plavi kaput i jahaće hlače. Četa sluškinja donijela je toplu vodu i oblinu večeru, a zatim nestala, ostavivši po prvi put u deset godina Aliciju samu u spavaćoj sobi sa svojim mužem. Pokušavala se ne usredotočiti na masivni krevet s baldahinom koji je stajao u kutu. Vani u vrištim, zgrozila se pomisli da bi mu dopustila da je strasno dodiruje, čak i kad bi on to želio. No kako su prolazile minute u ovoj prostoriji, neka čudna napetost među njima postajala je sve jača. Bila je to napetost sazdana od godina uskraćene žudnje. Je li i Kinvarra to osjetio? Ili si je ona to samo umislila? Nada li se on da će joj se pridružiti u postelji? Ako da, kako će ona odgovoriti na to? Prošlog tjedna, jučer, prije samo sat vremena, ona bi ga s prezirom odbila. A sada? Sada nije bila sigurna što želi. Imala je neugodan osjećaj da bi mogla željeti svog muža. Zadrhtala je, no nije mogla reći je li to od živaca ili iščekivanja. 14


Kinvarra natoči čašu klareta iz boce koja je stajala na noćnom ormariću. Ispije dobar gutljaj, a zatim se okrene i pogleda Aliciju koja se oprezno spuštala na fotelju od hrastovine smještenu kraj kamina. Namrštivši se zabrinuto, priđe joj. „Rekla si mi da nisi ozlijeđena.” Ponovno se ponaša zaštitnički. Opirala se toplini koja joj je obavijala srce. I nije uspjela. Neka joj Bog pomogne, morala sc sjetiti kako je bilo zadnji put kad su bili sami ili će napraviti strašnu budalu od sebe. Ona odmahne glavom, iako je uživala u blagoslovljenom olakšanju koje ju je preplavilo zato što je sjela na nešto što se ne kreće. „Imam nekoliko masnica i ukočila sam se od hladnoće i jahanja, ali ne, nisam ozlijeđena.” „Imala si sreću. Kočija je tako uništena da se neće dati popraviti. Znam da je cesta zaleđena, ali zapravo nije opasna. Zar je Henry prebrzo vozio?” „Moguće.” Ona zastane pa nevoljko prizna: „Svađali smo se.” „Ti? Svađala si se s muškarcem?” Ne skidajući pogled s njezina lica, Kinvarra klekne pred njom. Pretpostavila je da joj kani pomoći skinuti čizme. To je bio poznati čin iz onog kratkog razdoblja kad su bili intimni, prije nego što je sve pošlo po zlu. „Teško mi je u to povjerovati.” „Šokantno, zar ne?” Usne su joj se podigle u nevoljni smiješak dok je zurila u crne oči obasjane ironičnim osmijehom. Nitko osim njega nikad ju nije zadirkivao. Čak ni Kinvarra kad su živjeli zajedno, ispiva je bio previše naporan, a zatim bijesan. Na svoje iznenađenje, otkrila je da uživa u njegovoj razigranosti. Ranije večeras bio je bijesan, ali sada nije u njemu osjetila nikakvu ljutnju. Umjesto toga, ispod duhovitosti, činio se oprezan, u iščekivanju. Alicia opet zadrhti od iščekivanja. On joj pruži svoju čašu i ona je uzme. Nije skrenuo pozoran pogled s njezina lica dok je prinosila čašu usnama. Oblije ju vrućina. Od vina i neizgovorene intimnosti pijenja iz čaše koju su dotakle njegove usne. Bilo je to kao da dijele poljubac. Prestani, Alicia. Svašta si umišljaš. „Zbog čega ste se svađali?” upita Kinvarra nehajno, tonom koji je bio u potpunoj suprotnosti s njegovom izuzetnom pozornošću. Ona mu vrati čašu. Ruke su joj pritom neznatno zadrhtale. „Shvatila sam da nije bilo mudro što sam prihvatila poziv lorda Harolda da posjetimo njegovu lovačku kućicu. Pokušavala sam ga nagovoriti da okrene kočiju u smjera Yorka.” Pripremila se na njegovo likovanje, očekivala je ponavljanje njegove pobjedničke reakcije iz točionice kad je otkrio da je još uvijek čedna. Kinvarra je možda ne želi, ali oduvijek je znala da ne želi ni da ona podari svoje tijelo drugom. No njezin muž uopće nije djelovao samozadovoljno. Kako je to nevjerojatno. „Drago mi je to čuti”, reče tiho. Pokušala se ispraviti na fotelji i namrštiti se na njega, uzvratiti mu jednim od onih oštrih odgovora koje je u snijegu smišljala kao od šale, ali sada se nije mogla natjerati na to. Umjesto odgovora, nasloni glavu na naslonjač. Zatvori oči, djelomično zbog umora, a djelomično zato što nije željela u njegovim tamnim očima iščitali poruku koja nikako nije mogla biti istinita. „On te nije vrijedan, Alicia”. Kinvarrin tihi glas odjekivao je u njezinom srcu, kao i njezino krsno ime kojim joj se obratio. Nije je zvao Alicia od ranih dana njihova braka kad su se oboje još nadali da će iz njihova sjedinjenja ispasti nešto dobro. „Zašto si, za ime Božje, od svih ljudi na svijetu izabrala njega?” Ukipila se od šoka kad je Kinvarrina gola ruka kliznula preko njezine koja se odmarala na masivnom drvenom naslonu fotelje. Dlan mu je bio topao i malo žuljevit. Haroldov je dlan bio mekši od dlana neke dame. Prekorila se u sebi zbog toga što ih je usporedila. Otvori oči i zapilji se u muževljevo lice. U te crne oči koje su konačno djelovale iskreno i ljubazno.

15


I odvaži se iskreno odgovoriti. „Izabrala sam ga zato što je sve ono što ti nisi, gospodine lorde”. Još šokantnije od dodira njegove ruke bilo je bljedilo koje se pojavilo na njegovom licu. Sve ovo vrijeme nikad joj nije palo na pamet da ima moć povrijediti ga. Strahovito ju zaboli to saznanje i ona zadrhti. On se naglo odmakne i makne ruku s njezine. Poželjela je da joj ne nedostaje taj nehajni, utješni dodir. Udaljenost između njih zjapila je poput ledena ponora. „Shvaćam...” Glas mu ogrubi. „Ja barem nikad ne bih ostavio neku ženu da se sama suoči s ljutitim mužem i snježnom olujom, koja upravo počinje.” Obrazi joj se zarumene od srama. Osjećala se tako snažnom i slobodnom, smatrajući da čini ispravnu stvar, kad je dogovorila putovanje s ljubavnikom. Nakon deset jalovih godina, nezahvalnom čovjeku kojeg nije bilo briga ni to je li živa. No kad sada razmisli o tome, njezino se ponašanje činilo nepriličnim. Nesmotrenim. Unatoč sumnjama, razmetanje hrabrošću i ponos nisu joj dali da posumnja u svoju odluku dok nije stigla do Yorka i krenula na put po vrištini samo u društvu Harolda i svoje nagrižene savjesti. Borila se s osjećajem krivnje da izdaje Kinvarru, ali nije uspijevala. Činilo se da ipak ne može prekršiti bračne zavjete, unatoč godinama jada. Sa svakim je prijeđenim kilometrom bila sve uvjerenija da je strahovito pogriješila kad je popustila Haroldovom nagovaranju. Neka vrag nosi Kinvarru. Ostavio je ožiljke na njezinoj duši i ona mu nikada neće pobjeći. „Ti mi ne bi naudio”, reče s potpunom sigurnošću. „Ne bih, ali Harold to nije znao.” Primijetila je da je tako uzrujan da je Harolda nazvao ispravnim imenom. Pokušavala je ublažiti ozbiljnost razgovora, ali glas joj je zazvučao prekrhko i previsoko. „Uostalom, nije bilo nikakve štete. Ja sam još uvijek nevjerojatno čedna grofica od Kinvarre, koja ne spava čak ni sa svojim mužem. Možeš se lijepo opustiti u svojoj postelji, gospodine lorde, uvjeren da ugled tvoje žene nije okaljan.” Neka emocija znatno složenija od običnog bijesa pojavi mu se na licu, ali glas mu ostane miran. „A zašto sada, Alicia? Što se promijenilo?” „Bila sam usamljena.” Lice joj je još bilo rumeno od poniženja i znala je iz njegova pogleda da je slijeganje ramenima nije uvjerilo da ne pridaje veliku važnost tome. „Morala sam učiniti nešto da obilježim trajno odvajanje od tebe. To nam je, na neki način, bila deseta godišnjica.” Mišić mu zatitra na obrazu dok je netremice zurio u nju. „I željela si me kazniti?” Zar jest? Čak i nakon toliko vremena, burne emocije izbijale su ispod svakog njihovog razgovora. Iskreno ju je začudilo što su konačno bili sposobni voditi razgovor koji nije u cijelosti bio sastavljen od prkosa i uvreda. Očito su se tijekom godina razdvojenosti oboje promijenili. Teško je dolazila do riječi pitajući se zašto se od svih ljudi na svijetu povjerava svome mužu. Kad su bili živjeli kao muž i žena, on bi njezinu ranjivost iskoristio kao oružje protiv nje. „Nisam dodirnula nijednog muškarca otkad sam te napustila. Ja imam dvadeset osam godina. Pomislila sam... pomislila sam da je vrijeme da ponovno iskušam kako je to.” „S onim jadnim mlakonjom?” On prezirno zastenje i odmahne rukom. „Ako se puštaš u promet, curo moja, barem si izaberi vatrenog muškarca.” „Imala sam vatrenog muškarca”, reče tiho. „I to mi se nije svidjelo.” Vidi li mu to na licu žaljenje? Nemoguće. Jako se dobro sjećala jedne stvari u vezi s Kinvarrom, toga da nikad nije prihvaćao da nema pravo. Ali kad je progovorio, nadmašio je sva njezina očekivanja. „Ti si imala sebičnog, impulzivnog dječaka u svojoj postelji, Alicia. To moraš zapamtiti.” Zapanjena, zurila je u čovjeka koji je klečao pred njom. „Kad smo se rastali, ti si me krivio za sve. Rekao si mi da je dodirivati me... kao voditi ljubav s komadom drveta.”

16


Ovoga puta je na njemu bio red da se zarumeni i skrene pogled. „Žao mi je što se toga sjećaš.” Čak i sada je zadrhtala prisjetivši se te njegove zlobne primjedbe. Možda zato što je u njegovom izrugivanju bilo i trunke istine. „Bilo je to teško zaboraviti.” Kad ju je ponovno pogledao, pročitala je žaljenje u njegovu pogledu. „Ne čudi me što si me mrzila.” Ona ponovno slegne ramenima. Bilo joj je neugodno zbog iskrenosti koja se odjednom uvukla u njihov razgovor. Zato što je bolna istina bila da ga ona nije uvijek mrzila. Daleko od toga. Veći dio godine koju su proveli zajedno, vjerovala je da ga voli. A svaka ružna riječ koju je izgovorio, probola je njezino mlado srce. Njegova neočekivana iskrenost sada ju je natjerala da se sjeti da ni ona nije bila anđeo u toj određenoj svađi. Nazvala ga je prljavom, uspaljenom životinjom i zabranila mu pristup u svoju spavaću sobu. Ali sada je priznala da je njegova okrutnost bila isprovocirana. A i on je bio jako mlad. U to doba joj se razlika od četiri godine, koliko je bio stariji od nje, činila ogromnom. No sada je shvatila da je on tada bio dvadesetjednogodišnji dječak koji se morao gnjaviti sa sedamnaestogodišnjom ženom, koja je još uz to bila nezrela za svoje godine. Nije ni čudo što mu je bilo drago kad ga je napustila. Pokušavala je progutati knedl u grlu koji je bio velik poput kamene gromade. Da su ovako razgovarali nakon vjenčanja, možda bi ostali zajedno. No, naravno, nijedno od njih nije bilo sposobno zaboraviti na ponos i taštinu i suočiti se s razlogom propasti svoga braka. A sada je bilo prekasno. Prekasno - bila je to najtužnija riječ u engleskom jeziku. Glas joj izađe iz grla kao promukli šapat, a rukama se tako grčevito uhvatila za naslon da su je zaboljele. „Nema vajde prekopavati po prošlosti. Uistinu, večeras smo mi samo slučajni stranci, ništa više.” Kinvarrina se usta nakrive u polusmiješak od kojeg bi joj kao sedamnaestogodišnjakinji srce poskočilo. Na njezin užas, ovoj njezinoj odrasloj inačici taj je smiješak bio jednako očaravajući. „Zasigurno smo više od toga.” On podigne čašu. „Za moju suprugu, najljepšu ženu koju poznajem.” „Prestani s tim.” Alicia skrene pogled i treptanjem otjera suze koje su joj navrle na oči. Strahovita težina emocija u njezinim grudima bila je samo posljedica iscrpljenosti. Odbijala je tu težinu protumačiti kao saznanje da je onda davno žrtvovala nešto dragocjeno. „Sutra će biti kao da se uopće nismo sreli.” Čak i u njezinim ušima te su riječi zazvučale prigušeno zbog žaljenja. Smatrala je da će pristankom na Haroldovo udvaranje konačno ugasiti tu neugodnu žudnju za svojim mužem. Kako je tragično pogriješila. Ova je noć pokazala da on vlada njezinim osjećajima kao od prvog dana. Nijemo prkoseći osjećajima, uspravila je leđa. Kinvarra je možda sada ljubazan, možda je obziran. Ali nakon sve one boli među njima, ne smije si dopustiti da mu vjeruje. Kinvarra ju je proučavao špekulantskim pogledom. Ona zadrhti, a taj je drhtaj upozori da bude oprezna jer će u protivnom on otkriti sve njezine tajne. A ona će tada ostati bez i trunkice ponosa. Pokuša skrenuti na vedrije teme. „Zar ćeš sam popiti sve to vino?” On se tiho nasmije i podigne opet čašu šutke joj nazdravivši, kao da joj dodjeljuje bod u nekom natjecanju. „Evo.” Doda joj čašu i počne joj povlačiti čizmu. Ona ispije gutljaj, nadajući se da će je klaret malo očvrsnuti. Ali nije. Nije propustila primijetiti kako se nagnuo nad nju dok joj se obraćao. Također ni to kako se prema njoj odnosio sa sve većom nježnošću. Živci i nevoljna uzbuđenost grčili su joj želudac. Zar je kani zavesti? Iako, Bog zna zašto bi bio zainteresiran za nju. Da ju je ikad poželio, mogao je poslati po nju. Njegova duga šutnja jasno je govorila koliko je ravnodušan prema njoj.

17


Ruke su mu bile žustre i učinkovite, gotovo poslovne, dok joj je skidao čizme. Ona automatski ispruži noge i promigolji prstima. Ne uspije suzbiti uzdah olakšanja. On je pogleda sa smiješkom i sjedne na pete. „Bolje?” „Bolje”, priznala je, ispivši još malo vina. Bogati okus ispunio joj je usta i kliznuo niz grlo, ispravši malo gorčine. Što god se večeras dogodilo, bila je neočekivano zahvalna da je imala ovu šansu provesti nekoliko sati sa svojim mužem. Mržnja i prezir nisu joj dali mira otkad je napustila Kinvarru. Tek sad, kad su ti osjećaji jenjali, shvatila je kako su joj zagorčali život. Udahnula je, osjećajući se kao da prvi put u deset godina diše punim plućima. Položio je svoju elegantnu ruku na njezin gležanj. I kroz čarape dodir ju je zapekao. „Uvijek su ti stopala bila hladna.” Ona zatvori oči. Nije mogla vjerovati da se sjeća tako beznačajne pojedinosti. Zdrav razum je diktirao da povuče nogu, da se makne s opasnog područja. „I još uvijek jesu.” „Ja ću ih ugrijati.” „Mmm.” Bila je tako umorna, a ugodna soba i iznenađujuće srdačna atmosfera potkopali su joj volju. Kad joj je Kinvarra počeo masirati stopala, nježna toplina počne joj se penjati uz noge. Ako njegov dodir samo nagovijesti da će krenuti dalje, ona će ga prekinuti. Ali on joj je samo gnječio stopala dok nije počela kao mačka presti od užitka. „Nemoj prestati”, šapne mu, čak i kad su joj se stopala užarila od topline i on je morao ispružiti ruku da spasi praznu čašu vina iz njezine opuštene ruke. Tiho se nasmijao, a ona se opirala da u tom zvuku ne čuje naklonost. Ona njemu nije bila draga. Nikad mu nije bila draga. Obitelj mu je nametnula englesku nasljednicu koja će napuniti praznu blagajnu njegove škotske grofovije. Njezino odvratno ponašanje tijekom godine zajedničkog života samo su potvrdile njegove sumnje da se oženio derištem. „Idemo jesti prije nego što se večera ohladi. Ti si iscrpljena.” Pustila ga je da ju primi za ruku i povuče na noge. Tko bi mislio da će biti toliko dodira kad su pristali dijeliti sobu? Ali bila je previše omamljena da se usprotivi dok ju je vodio do malog stola i stavio pred nju pun tanjur. Bila je tako umorna da je jedva primijetila da se Kinvarra ponaša kao savršeni suputnik. Kad je pojela ono malo hrane koliko je mogla, a hrana je bila obilna iako jednostavna, on je pozvao sluškinje da raspreme stol. Nije ga morala zamoliti da joj pruži malo privatnosti kad se pripremala za krevet. Samo se na brzinu oprala jer bila previše umorna za pomniju toaletu. Kad se Kinvarra vratio iz hodnika, ona je već bila u postelji, još uvijek odjevena. Što će se sada dogoditi? On zasigurno nakon toliko vremena neće zahtijevati svoja bračna prava, bez obzira na krhko suglasje koje su postigli. Ipak, zbog činjenice da je s njim sama u sobi, grčio joj se želudac pa je grčevito navukla plahte do vrata kao neka nervozna djevica. On ju je pogledao, a crne su mu oči na svjetlosti svijeća djelovale izuzetno zagonetno. Taj ju je trenutak nepobitno podsjetio na njihovu prvu bračnu noć. On se i tada savršeno ponašao. Bio je njezin nježni vitez, predivni grof kojeg su joj izabrali roditelji, ljubazan, nasmijan čovjek koji ju je nasmijavao i zbog kojeg se rumenjela od osjećaja koje nije prepoznavala. I koji ju je zatim uzeo tako bolno i žestoko te je ostavio ranjenu i zapanjenu, i uplakanu. Nakon te noći, bez obzira što bi učinio, ona se ukočila kad bi joj prišao u postelji. Nakon nekoliko tjedana prestao joj je prilaziti. Nakon nekoliko mjeseci prestao je razgovarati s njom, osim da bi se posvađao. Nakon godinu dana predložila mu je da žive odvojeno i on se složio bez prigovora. Vjerojatno mu je laknulo što će se riješiti te kuge od svoje žene. Napustio je Englesku istog časa i otišao na četverogodišnje putovanje svijetom. Kad ga je sljedeći put vidjela, bio je to uglađeni, oholi neznanac koji bi joj se jedva obratio, a taj se obrazac

18


ponašanja nastavio tijekom rijetkih susreta poslije toga. Ona je živjela u Londonu dok je on većinu godine provodio upravljajući svojim škotskim imanjima stotinama kilometara sjevernije. Kad ga je napustila, ta joj se udaljenost nije činila dovoljno velikom. Nije ga željela vidjeti više nikad u životu. Alicia je provela godine njihove odvojenosti uvjerena da je ona bila jedina žrtva njihova braka. No noćas nije bila tako sigurna da ne snosi dio krivice za njegov katastrofalan ishod. Spusti pogled i nabere plahte drhtavim prstima. „Dolaziš li u postelju?” On podigne jednu obrvu glumeći da mu je pitanje smiješno. „Ma nemojte, lady Kinvarra, zar vi to mene pozivate?” Ona se zacrveni. Za jednu dvadesetosmogodišnju ženu bilo je stvarno ponižavajuće što se još uvijek rumenila poput neke adolescentice. „Hladna je noć. Jahanje je bilo naporno. Ja ti vjerujem.” Začudo, tako brzo nakon početne nesigurnosti, ova je posljednja rečenica bila sasvim istinita. On se kratko nasmije i okrene joj leda. „U tom ti slučaju moram reći da se slučaju ljuto varaš.” Zbunjena, gledala ga je kako sjeda na veliku fotelju kraj kamina. Razodjenuo se u hlače i raskopčanu bijelu košulju. „Do zore je tek nekoliko sati. Bit će meni ovdje sasvim dobro, hvala ti.” Sasvim ga je pogrešno shvatila. Ne prvi put, pomislila je uz silno žaljenje koje joj je izgleda večeras bilo stalni sudrug. Kad je prvi put spomenuo kako inzistira da dijele sobu, ona se pitala ima li u toj želji neki mračniji motiv. Neki plan da uzme svoju ženu koja se tako besramno ponudila drugom čovjeku. Da je nauči tko joj je gospodar. Ali njegova su joj djela dokazala da nije imala pravo. No što je očekivala? Da će ju nakon svog tog vremena odjednom poželjeli? Kako je samo bila glupa. Uvijek je bila glupa kad je Sebastian Sinclair bio u pitanju. Ponovno je nešto stegne u grlu, nešto užasno nalik suzama. Legne na jastuke i prisili se prozboriti: „Onda laku noć.” „Laku noć, Alicia.” On ugasi svijeće, ostavivši gorjeti samo vatru u kaminu. Nervozna i pretjerano svjesna svakog njegova pokreta, osluškivala je kako se smješta na fotelju. Čula je kako svlači čizme i pokriva se svojim kaputom. Bilo je nešto čudno, poznato i intimno u osluškivanju škripanja fotelje i njegovom tihom uzdahu dok je rastezao noge prema vatri. Ona se ispružila. Postelja je bila topla i meka, a plahte su mirisale na svježe oprano rublje. Bila je sasvim iscrpljena, no koliko god se namještala, nije mogla naći baš pravi, najudobniji položaj za spavanje. Mučila su je sjećanja na taj dan. Haroldov bijeg, koji je trebao biti značajnije jači udarac nego što je bio. Da su se njihovi planovi ostvarili, ona bi sada ležala u njegovu naručju. Trebala bi prezirati njegovu slabost, činjenicu što ju je napustio, ali samo je osjećala golemo olakšanje. Misli su joj umjesto toga odlutale na Kinvarrinu neočekivanu galantnost. Na kratke trenutke srdačnosti u ovoj prostoriji. Na moćna sjećanja na njihov zajednički život, sjećanja koja su večeras uzrokovala bolnu tugu, umjesto žestokog prezira. Kinvara je okrenuo fotelju prema kaminu i ona je od njegovog lika mogla vidjeti samo crni obris uokviren zlatnim sjajem. Bio je tako miran, vjerojatno već spava. Ali nešto joj je govorilo da je sasvim budan, baš kao i ona. „Gospodine lorde?” šapne. „Da, Alicia?” odgovori istog časa. „Zar ne možeš spavati?” „Ne mogu.” Glasovi su im bili prigušeni, što je bilo apsurdno jer ih nije imao tko čuti. Vjetar je tresao prozorskim kapcima, a u kaminu je pucketala vatra. Imao je pravo, vrijeme se uistinu pogoršalo. „Je li ti hladno?” „Nije.”

19


„Gladna si?” „Nisam.” „Što je onda, curo?” Zvučao je nježno, a škotski mu je naglasak bio izraženiji nego obično. Kad bi ga preplavile emocije, tragovi djetinjstva provedenog u Visočju smekšali bi mu govor. Sjećala se toga iz godine koju su proveli zajedno. Taj tračak ranjivosti je osnaži. „Dođi i legni kraj mene. Ne može ti biti udobno u toj fotelji.” On se nije pomaknuo. „Neću.” „Oh.” Utonula je u postelju i navukla pokrivače do vrata kao da bi je oni mogli obraniti od strašne istine. Srce joj se stisne od strahovite boli. Naravno da on nije želio dijeliti postelju s njom. On nju mrzi. Kako je to mogla zaboraviti? Večeras je samo izigravao kavalira dami u nevolji. On bi to isto učinio za bilo koga. Samo zato što mu Je Alicia bila žena, nije ju činilo posebnom. Ništa se među njima nije promijenilo. U prvim danima njihova braka ona je pokušala uspostaviti tijekom dana nekakvo razumijevanje među njima, neko povjerenje koje bi joj pomoglo prebroditi noć. Ali kako ga je odbila u postelji, on je nju odlučio odbiti tijekom dana. Jasno joj je dao do znanja da ne želi njezino djetinjasto obožavanje. Želio je ženu koja će ga zadovoljiti u postelji, a ne neku budalastu djevojčicu koja se pretvori u santu leda čim je njezin muž dotakne. Alicia zatrepće da ponovno otjera suze. Večeras je tako često bila na rubu suza. Već se bila isplakala za grofom od Kinvarre. Dovoljno je suza prolila da ispune duboke, mračne vode Loch Varre, jezera koje se protezalo do klisure kraj Balmuira, rezidencije koja je već stoljećima vlasništvo njegove obitelji. „Kvragu, Alicia, žao mi je. Nemoj plakati.” Ona otvori oči mutne od suza i kroz izmaglicu primijeti kako se on digao i promatra je. Vatra s kamina bacala je dovoljno svjetla da otkrije kako on izgleda izmučeno i nesigurno. Nimalo nalik na moćnog grofa. „Ne plačem”, reče prigušenim glasom. „Samo sam umorna.” On se tužno osmjehne na njezinu neuvjerljivu tvrdnju. Ispruži ruku i nasloni se na naslon fotelje. „Spavaj.” „Ne mogu.” Pitala se zašto ga ne pusti na miru umjesto da izaziva još jada. „Kvragu, Alicia...” On glasno izdahne, a prsti mu tako snažno stisnu fotelju da se na treperavom svjetlosti kamina vidjelo kako su mu zglobovi na prstima pobijelili. „Ja ne... Ja te ne pokušavam zavesti”, reče ona, zapitavši se je li to istina. Koji joj je vrag? Zasigurno se ne želi podsjetiti na poniženje koje ju je pratilo tijekom bračnog života. Sjetiti se tih nespretnih, bolnih susreta koji su je mučili otkad ga je napustila. Kinvarrino dugo, vitko tijelo bilo je napeto poput žica violine. Zrak je vibrirao od napetosti. On zatvori oči kao da je u agoniji. „Znam. Dragi Bože, znam.” Prsa mu se podignu dok je udisao i zadrhtao. Otvori ponovno oči i zapilji se u nju. „Ali uđem li u taj krevet, nema šanse da ću držati ruke k sebi. A ne želim te ponovo povrijediti. Ne bih mogao podnijeti da te ponovno povrijedim.” Zgrozila se začuvši strahovitu bol u njegovu glasu. Ovo nije bio čovjek kakvog se sjećala. Onog čovjeka nije bilo briga što je njegova strast uplašila i zbunila njegovu neiskusnu nevjestu. Ovaj čovjek ju je silno uzbuđivao i tjerao da žudi za njegovim dodirom. Nikad se u životu nije ovako osjećala. Bilo je to kao da balansira na ivici litice iznad razbjesnjelog mora. Dragi Bože, hoće li završiti razbijena na stijenama ispod litice? Odgovor na to pitanje nije bio važan. Bilo je prekasno za oprez.

20


Na drhtavim rukama, podigne se i nasloni na okvir kreveta. Glasno uzdahne kako bi smirila podivljalo srce. I još jednom. A zatim učini još i taj posljednji nepromišljeni korak prema beskonačnosti. Glas joj je bio tih, ali smiren. „Onda budi nježan, Sebastiane.”

21


Poglavlje 3

KINVARRA JE ČVRSTO stisnuo naslon fotelje, tako čvrsto kao da ga želi kazniti. Dragi Bože, mora da je krivo čuo. Ne može biti da mu se Alicia nudi. Svih onih godina, nikad mu se nije ponudila. Čak i na početku, on je uvijek bio taj koji je uzimao. Na kraju je to zamrzio, bez obzira na tjelesni užitak koji je pronašao u njezinom zagrljaju, i kad ga je konačno preklinjala za rastavu nakon onih užasnih mjeseci koje su proveli zajedno, njemu je skoro laknulo. Naravno, tada nije znao da će njegov pristanak dovesti do deset užasno bolnih godina koje će proživjeti bez svoje žene. Ona je sjedila na krevetu, blijeda u kontrastu s tamnim drvetom okvira i gledala ga s takvim sjajem u svojim plavim očima koji bi kod bilo koje druge žene pročitao kao otvoreni seksualni poziv. Raspustila je svoju predivnu zlaćanu kosu i ona joj je padala preko ramena, sjajeći se na svjetlosti koja je dopirala iz kamina. Pretvorila se u njegovu Aliciju iz mašte. Nezaboravnu ženu koja ga je proganjala svakog praznog dana koji je izdržao bez nje. Ženu kakva mu nikad nije bila, čak ni kad su živjeli zajedno. „Sebastiane?” Ona se blago namršti skupivši svoje lijepe obrve. On bi trebao nešto reći. Njegova ju šutnja zasigurno čini nervoznom. „Ti ne znaš što tražiš od mene”, reče on stisnutim glasom, pitajući se zašto je, dovraga, pokušava odgovoriti od ispunjenja njegovih najvećih nadanja. Nedostajala mu je od dana kad ga je napustila. A sad je bila toliko blizu da je može dodirnuti. I prvi put se činilo da ga ne mrzi. Sve njegove najveće, najnevjerojatnije nade su uslišane. A on je od samog početka bio tolika bitanga da je od njihovog večerašnjeg susreta želio više od samo razgovora. Jedna postelja i jedna hladna noć, i Alicia u nekarakteristično prijateljskom raspoloženju činili su se barem kao dobrodošli tjelesni predah u njegovoj pogubnoj čežnji. No tada se sjetio onih užasnih susreta u rezidenciji Balmuir. Koliko god ju je želio, nije se mogao natjerati da joj se ponovno nametne. Zato se osudio na nepodnošljivo bolnu noć na toj fotelji. To je bilo podnošljivije od gledati ju sada i znati da će ga primiti u svoj krevet - i shvatiti da će ju u svom očaju najvjerojatnije ponovo zgroziti i uplašili. Ona podigne glavu. Bilo je to razmetanje hrabrošću koje je dobro upoznao kod mlade Alicijine inačice. Od sjećanja na te davne dane želudac mu se stisne od žudnje. Mora se držati dalje od nje, i za njezino i za svoje dobro. Nesigurni smiješak ukrasi joj usne dok se tišina pretvarala u nelagodu. „Noćas si otjerao mog ljubavnika. Čast te obvezuje da mi se sam odužiš za to.” A zatim doda tiho: „Sebastiane, nekad davno si me želio. Znam da si me želio.” On glasno gutne i natjera se odgovoriti, iako mu se grlo stisnulo. „Još uvijek te želim.” Ona podigne drhtave ruke prema gumbima na nezgrapnoj putnoj odjeći u kojoj je legla u krevet. Ta odjeća na njezinoj bujnoj figuri nije djelovala nimalo neženstveno. Lijepo se popunila na pravim mjestima u odnosu na djevojčicu s kojom se oženio. Predivno se popunila. 22


Njezina putna odjeća bila je skrojena poput jahaćeg kostima, a bijela bluza ispod tamnog sakoa bila je odgovarajuće skromna, zakopčana do grla. No bez obzira na to, kad je drhtavim prstima otkopčala nekoliko gornjih gumba i otkrila nekoliko centimetara kože, svaka kap vlage osušila mu se u ustima i srce mu je počelo mahnito lupati. Grof od Kinvarre smatran je hrabrim čovjekom. Ali istog je časa prepoznao da je emocija koja ga je paralizirala zapravo užasan strah. Večeras je dobio čudesnu drugu šansu da zaliječi ranu koju je uzrokovao njegov brak. Bio je to dar ljubavi na Badnju večer. Međutim, ako ponovno povrijedi Aliciju, nikad neće dobiti priliku da je vrati. Trebala mu je strpljivost, samokontrola i nježnost kojom će zavesti svoju ženu i pružiti joj užitak. A ipak je sav gorio od žudnje kao vrag u paklu. Što da radi? Previše ju je želio. A ta njegova prevelika želja uništit će delikatnu mrežu intimnosti koju su ispleli između sebe u ovoj tihoj sobi. Intimnosti ispletene od obzirnog razgovora i novog razumijevanja. Kad mu je obitelj predstavila tako predivnu nevjestu nedugo nakon dvadesetprvog rođendana, bio je siguran da će on i Alicia pronaći sreću. No umjesto toga, svaki njihov susret u postelji bio je neugodan i obilježen sramom, obavljen u mraku i završavao je gorkim plačem njegove žene koja je ridala u jastuk. Nije ni čudo što mu se zgadila sama pomisao na to da bi joj se silom nametnuo, iako njegova žudnja za njom nikada nije splasnula već se pretvorila u beskrajno mučenje. No ta je žudnja još uvijek bjesnila u njemu. Bluza joj se otvori još malkice da pokaže nježnu izbočinu ključne kosti i zasjenjeni nagovještaj dojki. Gledajući ga nepokolebljivo, ruka joj padne na sljedeći gumb. „Prestani”, reče promuklo. Ruka joj zastane. „Da prestanem?” Stid koji joj je zacrvenio lice urezao mu se u srce. „Rekao si...” Odmahnuvši glavom, on konačno pusti fotelju. Savije prste nekoliko puta da povrati cirkulaciju. „Mislio sam ono što sam rekao. No hajdemo to učiniti kako treba.” Ruka joj spadne s košulje i ostane mlitavo ležati u krilu. „Zar ne bih trebala skinuti odjeću?” Dragi Bože, ona će ga ubiti prije nego što završi s njom. Sebastian zatvori oči i pomoli se Bogu da mu da kontrolu dok su mu sjećanja na dodirivanje Alicijinog golog tijela zamutila mozak, a onaj jedan dio tijela mu je postao tvrd kao komad hrastovine. Kad je otvorio oči, ona ga je gledala kao da se ponaša kao luđak. Nije bila daleko od istine. „Imamo vremena na pretek.” On priđe krevetu, pritom otvarajući i zatvarajući šake koje je držao uza se kao da se s mukom odupire nagonu da je zgrabi, baci na madrac i nasladi se njome. „Nemamo razloga žuriti.” „Kinvarra...” reče ona nesigurnim glasom. Ona se ponudila, to je istina, ali sada je uhvatio tračak nesigurnosti u njezinu pogledu. Nije podcijenio hrabrost koju je trebala skupiti kad ga je pozvala da joj se pridruži. „Maloprije si me zvala Sebastian.” „Tada nisi zurio u mene kao da me želiš pojesti.” Grčevito je zgrabila plahte iako ih nije povukla naviše. Stajao je dovoljno blizu da primijeti kako joj žila na lijepom vitkom vratu pulsira od divljeg lupanja srca i kako su joj se od ubrzanog disanja podizale i spuštale bujne dojke. „Vjeruj mi, to bih baš volio.” Potreba da navali, zgrabi je i posjeduje prije nego što se ona predomisli bjesnila mu je u žilama, ali on se odupirao. Morao se obuzdati ili će se obećanje užitka pretvoriti u prah i pepeo. Zapljusne ga njezin miris cvjetnog sapuna i blagog mirisa meda. Bila je to sama esencija Alicije. Tijekom svih ovih godina nije ga uspio zaboraviti. Udahne taj miris duboko u pluća. Polako, kao da bi je neki neoprezni pokret mogao uplašiti, posegne za rukom koja je stiskala plahtu. Ona se trzne na njegov dodir i zastenje.

23


„Ne boj se, Alicia”, promrmlja, osjećajući kako joj ruka drhti. „Neću ti nauditi.” Silno se nadao da govori istinu. Čvršće je primi za ruku, iako si je govorio da mora biti pažljiv. „Ja... Ja se ne bojim”, reče ona jedva čujno. On se tiho nasmije i sjedne na krevet, spustivši bok na pokrivače kraj njezinih nogu. „Lažljivice.” Ona se zarumeni. Kad je bila mlada djevojka, njezino rumenjenje ga je šarmiralo. I još ga je šarmiralo, shvatio je. „Samo sam nervozna. To nije isto kao strah.” On prinese njezin dlan svojim ustima i poljubi ga. Osjeti kako |e zadrhtala i kako joj se pogled smračio u nepogrešivom odgovoru. Okrenuvši joj ruku, poljubi je u dlan. Čuo je kako je prestala disati i zbog toga ga žudnja natjera da poželi više, da zadovolji tu silnu žudnju. S mukom se natjera smiriti. Sjećala ga se kao sebičnog ljubavnika. Morao je izbrisati ta užasna sjećanja i zamijeniti ih blaženstvom. Glas mu se produbi i reče joj iskreno. „Alicia, vjeruj mi.” Nije skidao pogled s nje. Sumnja, strah, i nešto što bi mogao biti tračak nade, zabljesne joj u očima. Osjeti napetost na njezinoj ruci. U ovoj bolnoj neizvjesnosti njemu je trebao njezin pristanak. Zasigurno ne može biti tako nemilosrdna i sada mu ga uskratiti. Tišina se nastavi. I nastavi. A zatim, konačno, ona kimne. „Vjerujem ti, Sebastiane.” Oblije ga olakšanje od kojeg mu se zavrti u glavi. Olakšanje i zahvalnost. Nakon što je sve onako upropastio, nije zaslužio njezin pristanak, ali ipak mu je bilo vraški drago što mu ga je dala. Sad kad ga je imao, pobrinut će se da ga ona nikad ne požali. „Hvala ti”, prošapće on, pitajući se zna li ona s koliko je dubokom iskrenošću izgovorio te dvije riječi. Nagne se i nježno svojim usnama pomiluje njezina. Bio je to namjerno perolaki poljubac, unatoč tome što je njezina blizina ugrožavala sve njegove dobre namjere. Letimični dodir koji je obećavao više. Počast ženi koja će ove noći postati njegova partnerica u zanosu. Usne su joj bile nevjerojatno meke pod njegovim usnama. Glatke. Poput satena. Zaustavio se ondje jednu sekundu, uživajući u tom predivnom osjećaju. Već skoro jedanaest godina nije poljubio svoju ženu. Poljubio ju je više puta prije braka, tijekom onih nekoliko radosnih, uzbudljivih dana njihovih kratkih zaruka. Ljubio ju je tijekom prvih tjedana braka. Ali zbog rastućeg jada i njihova nesretnog života u Balmuiru, ubrzo je imao dojam da se poljupcima izruguju jedno drugom. Kinvarra se počne povlačiti. Ona zvijer u njemu odupirala se svakoj nježnosti. A zatim Alicia ispusti neki tihi zvuk iz grla i rastvori usne. Toplina njezina daha ispuni mu usta. Okus joj je bio tako poznat. A ipak svjež i nov poput nedirnutog snijega. Glava mu je eksplodirala od mračne žudnje i cijelo tijelo mu se streslo. Čeznuo je obeščastiti njezina usta svom strašću koja je tako dugo bila zaključana u njemu. Stisnuo je šake i s mukom se pokušavao sjetiti što je sve u ovom trenutku na kocki. Bože, daj mu snage. Kontrola mu je već bila nagrizena, a jedva je počeo sa zavođenjem. Alicia mu obuhvati lice dlanovima, držeći ga blizu kao da se, čak i sada, boji da bi se on mogao povući. Šašavica jedna, on to ne bi mogao ni da mu život ovisi o tome. Uspio se probiti do vrata raja i na svoje čuđenje, ona su se otvorila i pozivala ga da uđe. Njezin je poljubac bio nespretan, kao da već jako dugo nije nikog poljubila. Šokirao se. Na razumskoj razini, znao je da mu nikad nije bila nevjerna. Ali ovaj panični, nevjesti poljubac uvjerio je njegovu potrebitu dušu da je, tijekom svih tih godina razdvojenosti, pripadala samo njemu.

24


Nekoć, kad je bio arogantan mladac, koji je mislio da je čitav svijet njegov, možda bi likovao zbog tog saznanja. Ali sada je bio samo ponizno zahvalan što je čekala na njega. Nakon toliko godina bez nje, ništa više nije uzimao zdravo za gotovo. Jako je dobro znao koliko ga je sreća pomazila što je Alicia sada u njegovu zagrljaju. Najmanji pogrešan korak ponovno bi mogao stvoriti ponor među njima. Ovoga puta zauvijek. Ovio je ruke oko nje, priljubio je uz svoje tijelo. Ona se predala tako voljno da mu je srce poskočilo od radosti. Poljubio ju je nježno oblikujući svoje usne prema njezinima dok ga je ona obgrlila oko vrata. Dojke su joj se pritisnule o njegova prsa, a vrućina koja ga je tada obuzela prijetila je spaliti svu njegovu volju, osim gladi za posjedovanjem. Čak i dok ju je ljubio, strastveno, milujući joj jezik svojim jezikom, s mukom se morao prisjećati da se ne smije naglavačke baciti u ovu vatru. Kinvarrina odlučnost se naglo poljuljala kad je njezin jezik nepogrešivo odgovorio na njegov poljubac i kad je ženstveno zastenjala od užitka. Samokontrola mu se još jače poljuljala kad je uzdahnula u njegova usta i protrljala tijelo o njegovo. Drhtavim joj je rukama obuhvatio glavu dok je pustošio njezina usta, raspirujući njezinu strast. Počela ga je dodirivati, grozničavim milovanjem ruku, kao da želi ponovno, nakon toliko vremena, usvojiti oblik njegova tijela. Opijale su ga njezine nesputane reakcije. Tko bi pomislio da se u njegovoj ženi skriva takva preslatka razuzdanost? Bila je veličanstvena, bila je ostvarenje svih njegovih snova. Kad je konačno podigao glavu, ona zastenje protestirajući, a oči joj postanu mračne i sanjive ispod teških, poluspuštenih kapaka. Tihi, drhtavi smijeh pobjegne mu s usana dok joj je milovao meku kosu na potiljku. Nije se mogao suzdržati da je ne dodiruje - nije se mogao pouzdati u to da će sudbina biti tako velikodušna i dopustiti da ona ostane s njim nakon ove večeri. „Ja se silno trudim biti pažljiv, draga, ali ti to činiš gotovo nemogućim.” Iz njezinih vlažnih, razdvojenih usta pobjegne tihi, neravnomjerni dahtaj. „Sebastiane, ja više nemam sedamnaest godina”, prošapće. „Neću se slomiti.” Obuhvati joj bradu gotovo pobožno. „Ti zaslužuješ poštovanje.” Smiješak joj je bio drhtav. „Zar to osjećaš za mene?” „Naravno”, reče brzo. A zatim nakon kratke stanke: „I žudnju.” On zatomi bolni uzdah. Oslobađanje njegove gladi bilo je najzločestije mučenje. Ali ona ne može znati što traži od njega. Prema njoj se bio ponio kao divljak kad je još bio nezreli dječak, ali sada ju je želio strašću pravog muškarca. Ako ga je onda smatrala barbarom, ustuknut će pogodi li kolika silovita glad noćas bjesni u njemu. „Obećao sam ti da te neću povrijediti”, reče bolno hrapavim glasom. Gledala ga je hrabro u oči. „Nećeš.” „Ali nekoć jesam.” Obuzme ga duboki stid, prekrivši njegovu žudnju, unatoč tome što ništa neće ublažiti njegovu glad osim njezine predaje. Strašno je bilo što mu jedna noć, koliko god divna bila, neće biti dovoljna. Ona mu dodirne obraz nježnošću koja ga je zaboljela, nametnuvši mu opet osjećaj krivnje zbog toga kako se užasno ponio prema njoj nakon vjenčanja. „Oboje smo odrasli otad, Sebastiane. Ja ti vjerujem. Molim te, vjeruj i ti sebi.” Zureći u njezino predivno lice, shvatio je da ona ima pravo. Alicia više nije bila uplašena djevojčica s kojom se vjenčao, a on više nije bio pohlepni, bezobzirni dječak koji nije znao cijeniti dragulj koji mu je sudbina povjerila na čuvanje. Čežnja da joj dokaže kako je vrijedan njezina povjerenja preplavi mu sva osjetila. Sada je ne smije iznevjeriti. Ali ne može je ni nastaviti tretirati kao da je napravljena od stakla. To bi ga uništilo. Život ih je promijenio i sada im je ponudio priliku da počnu iznova, da prebrode pogreške iz prošlosti i stvore nešto novo i nesalomljivo i blistavo. Želio je to glasno objaviti, ali bio je dovoljno

25


mudar da zna kako je ono što su postigli previše krhko da bi podnijelo veću težinu od same težine trenutka. Nježno je rukama otkopčao sljedeći gumb na njezinoj bluzi. Kad ju je spustio niz njezina ramena, ona je drhtala. Ruke je spustila sa strane. Njezin mu je miris ispunio glavu, opijajući ga. Ali čak se i sada obuzdavao. Bolno. Pažljivo ju je razodijevao. Konačno je bila gola i on zastane, s čuđenjem upijajući prizor pred sobom. Tijekom godina razdvojenosti ona se promijenila. Tijelo joj je bilo tijelo prave žene. Zrelo. Opojno privlačno. On duboko udahne podsjećajući se na riskantnost onoga što čini. Uzavrela krv bubnjala mu je u ušima, ali uspio je obuhvatiti jednu njezinu punu, zrelu, bijelu dojku. Bujala je u njegovom dlanu kao da ju je stvorio njegov dodir, a bradavica boje maline ukrutila se u tvrdi biser. Kad je poljubio taj drski vršak, Alicia ga nagradi iznenađeno zastenjavši od užitka. Usiše ga snažnije i klizne rukom duž glatku ravninu njezina trbuha prema pahuljastim kovrčama na spoju njezinih bokova. Već je bila vlažna. Miris njezine strasti ispunjavao je zrak. On usiše drugu bradavicu i nježno je gricne. Ona se nemirno promigolji pod njegovim rukama i zarije prste u njegovu kosu, potičući ga da nastavi. Nije mu trebalo daljnje ohrabrenje. Ali dok je lizao i grickao i sisao, dok su mu ruke milovale njezinu svilenkastu kožu, zadržao je tračak razuma. Ona još nije bila spremna, bez obzira na to koliko su ga njezini dodiri i uzdasi poticali na daljnje pustošenje. Želio je biti u njoj više nego udahnuti sljedeći dah. Ali ove se noći nije radilo o tome što on želi, već joj je morao pokazati užitak koji muškarac i žena mogu pronaći zajedno. Gorko je žalio, i žalit će čitavog života, što joj to nikada nije dao. Njezina su ga usta stalno mamila. Morao je nadoknaditi deset godina propuštenih poljubaca. Svaki je novi poljubac bio topliji i slađi od prethodnog. Nije je se mogao nasititi. „Imaš previše odjeće”, reče mu isprekidanim glasom. „Dok si ti baš savršeno odjevena”, reče on tiho se nasmijavši i ponovno joj poljubi dojku. Kao mlada djevojka bila je predivna, krepka i svježa i bogata obećanjem kao ružin pupoljak. Ali ova čulna žena u njegovu naručju oduzimala mu je dah. Sa svakom sekundom osjećao je kako joj samopouzdanje raste. Kad mu je izvukla košulju iz hlača i pomilovala mu golo tijelo, pomislio je da će se raspasti od divote. „Sebastiane, želim te vidjeti.” Nikad mu nije zvučala tako, tako prigušeno i strastveno i tako gladno njega. U onim nesretnim, groznim malim susretima u njegovoj postelji u rezidenciji Balmuir, nikad ne bi prozborila ni riječ. A zatim bi se rasplakala. Ova žena ovdje, glasno je zahtijevala svoje pravo na užitak. Nije mogao ostati imun na njezine molbe. Otkotrljao se s postelje i žustro skinuo odjeću te je bacio u kut. Zatim je zastao, pitajući se je li trebao biti oprezniji. Hoće li njegova neobuzdana golotinja prestrašiti njegovu ženu? Kad je bila mlada djevojka, njegova ju je nezatomljena muškost plašila. On bi joj prišao u mraku, a čak i tada joj se gadilo ono što joj je radio. Nadao se da se to promijenilo. Ona se pridigne i nasloni na uzglavlje kreveta. Nije se pokrila plahtom glumeći čednost. Dragi Bože, ona je bila prizor stvoren da raspali muškarčevu strast. Lice joj je bilo zajapureno od htijenja i znatiželje, usne pune i crvene, a tijelo simfonija oblina i dolina. Zlaćana joj se kosa u kaskadama spuštala niz ramena, prekrivši joj jednu dojku samo kako bi ga dražila, a ostavljajući drugu izloženu pogledu. Kinvarra osjeti kako postaje tvrđi, veći, željniji. Razrogačila je oči kad joj je pogled skliznuo ispod njegovih prsa i trbuha. Dovraga, što će učiniti ako ga sada zaustavi? Hoće li se uopće moći zaustaviti? Hoće, inzistiralo je nešto u njemu. Za Aliciju, on će se zaustaviti.

26


„Veličanstveno”, promrmlja. Plave su joj oči pod teškim kapcima zabljesnule kao plamen. Smiješak joj je sjajio takvim iščekivanjem da mu je budalasto srce poskočilo u grudima. Uvijek ga je mogla posramiti jednom jedinom riječi. Desetljeće života bez nje nije to promijenilo. Ona ispruži ruku na poziv. Iskreno ga je začudilo što joj ruka nije zadrhtala. Nestali su svi tragovi ranije nesigurnosti. „Dođi k meni, mužu moj.”

27


Poglavlje 4

ALICIA JE PROUČAVALA novi izraz na Sebastianovu prelijepom licu. Negdje tijekom godina, možda tek sada, kad su ušli u ovu sobu i položili oružje, naučila ga je čitati. Kad su se tek vjenčali, nije znala kako probiti tu ljusku tjelesnog savršenstva i otkriti čovjeka koji se skrivao ispod nje. Doimao se božanstvenim bićem, toliko iznad običnih smrtnika da bi se osjećala vrijednom biti njegovom ženom. Ali ovaj čovjek koji je stajao pred njom, veličanstven u svojoj golotinji, bio je u potpunosti, dirljivo, obično ljudsko biće. Bez obzira na svu njegovu snagu i ljepotu, bio je ranjiv. I još, bio je ranjiv na nju. U njihovu se braku uvijek osjećala bespomoćno. A sada je u njemu prepoznala sveobuhvatnu čežnju za njom i šokirala se shvativši da je čeznuo za njom i u onim ranim danima braka. Kako to nikad nije uspjela vidjeti? Noćas je također naučila da on sebe krivi za njihove teškoće. Kako je to bilo čudno sada kad je konačno shvatila da je i ona za to bila kriva jednako kao i on. Bila je razmažena, zahtjevna, tvrdoglava, brzo se vrijeđala, a sporo nudila razumijevanje ili toleranciju. Večeras je upijala njegovo moćno tijelo razdragana od žudnje prave žene. I sposobnošću prave žene da oprosti. Konačno je odbacila lance mržnje i predrasuda. Senzualna glad zapalila joj je krv, a srce joj je lupalo od silne želje da sazna kako je to biti u vlasništvu ovoga čovjeka. Bilo je tu i straha koji bi provirio, ali ona mu se odbila prepustiti. Strah joj je previše dugo nagrizao sreću. Vidjela je i da je on još uvijek nesiguran u nju, nesvjestan koliko se promijenila. On to nije znao, ali nakon tog dugog i napornog putovanja, ona je stigla upravo onamo gdje je trebala biti. U Kinvarrinom naručju. Zauvijek. Kako je uopće mogla pomisliti da bi se taj slabi, manjkavi Harold Fenton uopće mogao mjeriti s predivnim čovjekom za kojeg se udala? „Sebastiane, želim te”, reče tiho, iznenađena kako su te riječi lako pronašle put iz njezinih usta. „Nemoj me tjerati da čekam.” Nešto u njezinu glasu ili osmijehu mora ga uvjeriti da je nadrasla onu bojažljivu djevojčicu koja je pobjegla od njegove strasti. Odlučnost mu obasja lice, ukruti čeljust i zasja u očima tako da joj je srce zatreptalo od strepnje bez obzira na silno uzbuđenje. I od radosti. Kako to da nikad nije prepoznala za kakvog Sedamnaestogodišnja Alicia je zacijelo bila slijepa. I luda.

se

uzbudljivog

čovjeka

udala?

Sada nije bilo vremena za žaljenje. Sada, kad se ovaj visoki, naočiti, nevjerojatno muževni suprug tako odlučno nadvijao nad njom. U načinu na koji ju je zagrlio i povukao pod sebe više nije bilo ni tračka ranije suzdržanosti. Bila je tu samo glad i muževna snaga koja ju je istovremeno činila krhkom poput ljiljana i snažnijom od čelika.

28


Pomislila je da će moći jednakom strašću odgovoriti na njegove poljupce. Ali ovaj čovjek bio je nezasitan. Dodirivao ju je posvuda, ljubio je kao da se ne može zasititi njezinih usta, šaptao joj ohrabrujuće riječi dok nije zadrhtala od divote. Dodirivao ju je između nogu, milujući vlažne nabore. Drhtala je pod njim, odgovarajući na njegovo napredovanje nekom novom rasplamsanom žestinom. Vrisnula je njegovo ime i podigla bokove prema njemu. Željela je da je uzme, da joj ispuni samotnu šupljinu u duši, da joj nahrani izgladnjela čula. Čvrsto ga je zagrlila, osjećajući stezanje i opuštanje mišića na njegovim leđima kad se podizao na nju. Zarobio ju je rukama i ona uoči turbulentne osjećaj na njegovu licu dok je zurio dolje u nju. Trenutak se protegne do vječnosti, a zatim se uruši jednim snažnim potiskom koji je spojio njihova tijela. Mišići su joj se napeli instinktivno prosvjedujući protiv njegova moćnog posjedovanja. Nakon godina bez njega, ova invazija bila je strana, neugodna. On je bio obdaren muškarac, a ona je tako dugo bila čedna. Uvuče isprekidano zrak, s mukom se pokušavajući prilagoditi njegovoj veličini i žestini. Još jedan udah, težak od Sebastianova opojna, muškog mirisa. Ona se pomakne, nakrivi bokove i osjeti kako je dublje kliznuo u nju. A zatim, kao u nekoj čaroliji, sve nelagode nestane i zamijeni je savršeno prirodan osjećaj i ona se izvije kako bi mu se priključila u sjedinjenju njihovih duša, a ne samo tijela. I shvati, očajnički jasno, da ga nikada nije prestala voljeti. Prsti su joj se zabijali u vruću, golu kožu njegovih ramena dok ju je ta neumoljiva istina preplavljivala poput ogromnog vala. A zatim zatvori oči i preda se Sebastianu. Sada i ovdje, on je bio njezin. Odbila je dopustiti staroj, nesigurnoj Aliciji da uništi ovaj savršeni trenutak bliskosti. Privila se oko njega u nijemoj molbi da ostane s njom, da je nikada ne ostavi. Osjetila je njegovu napetost kad se ukipio nad njom, a zatim se žestokim, svrhovitim potiscima, koji su hranili njezino uzbuđenje, počeo kretati. Ovaj ples joj nije bio nov, no ovaj trenutak užarene intimnosti jest. Letjela je sve više i više dok nije dotakla užareno nebo. Zatresla se i uzdahnula i primila grčevito za njega, slijepa na sve osim na rastuću napetost u sebi. Ovo je bilo neopisivo, iznad svega što je osjetila u svome životu. Iznad svega što se usudila sanjati. Na vrhuncu, zaslijepljena blještavom svjetlošću, Alicia zavrišti. Bila je to tako žestoka eksplozija. Tako veličanstvena. Bila je to ljubav. U magli, kroz vrtložnu oluju strasti, čula je Sebastianovo duboko stenjanje. On zadrhti i uroni duboko, prolijevajući u nju tekuću vrućinu. Jedan časak koji se činio nevjerojatno dugim, održavao se napet na rukama iznad nje, a zatim se srušio na nju, tijela otežala od zadovoljstva. Alicia je ostala ležati u izmaglici tjelesnih osjeta. Dakle ovako može izgledati muškarčev čin posjedovanja. Ona je bila supruga već jedanaest godina, a nije imala pojma da to može biti tako. Nije imala pojma što je propuštala. Zrak je mirisao po vođenju ljubavi. Bilo je to kao da udiše sjećanje na užitak. Pojačala je stisak oko Sebastianova vrata, osjetivši kako mu se tetive napinju dok se namještao nad njom, ne povlačeći se. Nikad se u životu nije osjećala tako bliskom nekoj drugoj osobi. Po prvi put u životu osjećala se cijelom. Vatra u kaminu sad je tek tinjala ostavljajući sobu u polumraku. Alicia je zurila u strop, promatrala ples sjena. Ništa nije moglo otupiti sjaj koji se širio iz nje. Osjećala se ponovno rođenom. Osjećala se sposobnom osvojiti svijet. Osjećala se umorno i slabo i spremno na sedmodnevni san. Iscrpilo ju je glumiti tako dugo da ne osjeća ništa za svoga muža. Bio je to golemi teret koji se vukao za njom kamo god krenula. A sada, sada se osjećala lakšom od zraka. Slobodnom. Ispunjenom. 29


Iznenada je preplavi očaj i ona zarije prste u njegova leđa. Dragi Bože, ne daj sudbini da joj uzme Sebastiana sad kad ga je ponovno otkrila. Sada kad je konačno u svakom pogledu bila žena dostojna biti njegovom suprugom. Kinvarra se hvatao za zrak, a u ušima mu je bubnjalo podivljalo srce. More zadovoljstva preplavilo mu je tijelo, iako se proklinjao što je izgubio kontrolu. Želio si je uzeti vremena, pripremiti Aliciju, dovesti je do višestrukih vrhunaca ekstaze prije nego što potraži olakšanje za sebe. Ali kad je dodirnuo golo tijelo svoje žene i pročitao žudnju u njezinim sjajnim očima, nije se mogao suzdržati. Bio je gladan, gladniji nego što je bio kao napaljeni dječak, iako se ona barem ovaj put nije povukla zbog straha. Umjesto toga, doživjela je vlastiti vrhunac u njegovom zagrljaju. Osjetio je kako se napela oko njega, kako ga muze i nije pogrešno protumačio njezin promukli vrisak kad se u posljednjim trenutcima izvila kako bi ga primila još dublje. Njegovo krupno tijelo još ju je pritiskalo o madrac. Zasigurno se osjeća zgnječeno, zagušeno. Bio je svinja što se nije odmaknuo. Ali tako je slatko ležati ovdje nakon vrhunca, pustiti ruke da lutaju njezinom svilenkastom kožom, osluškivati nježnu glazbu njezina disanja, odmarati se okružen Alicijom. Ni raj nije mogao pružiti vječnost blaženstva čišću od ovog trenutka. Vođenje ljubavi sa svojom ženom bilo je najdublje iskustvo koje je iskusio u svome životu. Žalovat će vječno ako ovo bude vrhunac sreće koju mu je sudbina dodijelila. Ako mu je namijenila da je posjeduje samo danas, samo ovaj put. Noćas su prevladali neprijateljstvo i kroz krhko povjerenje došli do požara strasti. Ali je li ovo primirje samo stanka u ratu koji se nastavlja? Ili će izgraditi temelje zajedničkog života? On ju je bez sumnje želio kad ju je uzeo. Ni najiskusnija žena ne bi pretpostavila da to nije tako. Ali je li Sebastianu ova noć bila prilika za zadnji pozdrav nesretnoj prošlosti? Ili su upravo učinili prvi korak na dugom, radosnom zajedničkom putovanju?

MOLIO SE DA je tako, ali godine jalove čežnje naučile su ga da se ne oslanja na obećanje sretne budućnosti. I samo tako, stvarnost ga spusti na zemlju. Večeras su on i Alicia iskusili vatreni užitak, ali on nije odgovorio na veliko pitanje. Trebala mu je njezina predanost značajnija od jednog susreta pod plahtama, bez obzira kako taj susret bio veličanstven. Želio je ovu ženu otkad ju je prvi put ugledao. I želio ju ne samo kao ljubavnicu, bez obzira na snagu njegove žudnje. Želio ju je poznavati kao drugi dio svoje duše. Želio je s njom osnovati obitelj. Želio je ostarjeti s njom. Ništa se u deset godina razdvojenosti nije promijenilo. Ali bio je sada dovoljno mudar da zna da želja nije dovoljna. Mogao bi je vjerojatno natjerati da mu se vrati. Na kraju krajeva, zakon je bio na njegovoj strani. Ali bez obzira na sve njegove mane, nikad nije bio nasilnik. A ne bi mogao podnijeti da ga ona ponovno zamrzi. Uočio je večeras nešto u njezinim očima od čega mu je srce zaplesalo. No kako je toliko dugo bila povrijeđena, bilo je nemoguće biti sasvim siguran. Hoće li je moći pustiti ako ustane iz ove postelje i objavi mu da se sama vraća u London? Možda nije bio nasilnik, ali primitivac koji je čučao u njemu urlao je da je ne smije ponovno izgubiti. Polako se podigao na laktove i zapiljio u nju. Zagladio joj je raščupanu plavu kosu od lica. Izgledala je predivno, ispunjeno, iscrpljeno. Unatoč njegovim dobrim namjerama, nemilosrdno ju je iskoristio. Želio ju je nježno obožavati, ali strast ga je povukla u vrtlog u kojem je samo bilo važno slijepo je posjedovati.

30


Obuzme ga bolna nježnost prema njoj i on sagne glavu kako bi je nježno poljubio u usne. Nisu to bili žestoki, zahtjevni poljupci od ranije, iako se onaj duh gladi probudio već od tog nježnog dodira. „Jesi li dobro?” Ona mu se nasmiješi i on s mukom odbaci želju da povjeruje kako joj se u očima vidi ljubav. „Bolje nego dobro.” Vitki joj se vrat trzao dok je gutala. „To je bilo... bilo je nevjerojatno.” „Jest.” Suzdržavao se da ne kaže nešto više. Ona je bila umorna i bespomoćna. Ne bi bilo fer sada je maltretirati da se izjasni o svojoj budućnosti. Umjesto toga ju je još jednom poljubio i otkotrljao se na stranu. „Skoro će jutro.” „Hmmm.” Kad ju je povukao k sebi, bila je mlitava od iscrpljenosti, predivni zavežljaj tople, zadovoljene žene. Zastao je da uživa u tom trenutku, nadajući se da on govori o novom početku, a ne o završetku. Prodao bi dušu za priliku da je ovako grli do kraja njihovih života. Držao ju je tako dok nije zaspala, ali zbog umora i pulsiranja seksualnog zadovoljstva njegovim tijelom, nije se mogao smiriti. Na kraju je ustao i prišao prozoru. Osjećao je ledeni jutarnji zrak na svojoj goloj koži, sad kad je vatra u kaminu dogorjela do pepela. Vrlo tiho, da ne probudi Aliciju, rastvori zavjese. Istog časa jarka svjetlost preplavi prostoriju. Bilo je kasnije nego što je pretpostavio. Oluja se ispuhala tijekom noći i sada se nad obzorom ukazalo blijedo sunce, obojavši novi snijeg zlaćanom bojom i čineći da blista poput dijamanata. Idila zimske noći povukla se pred novim danom. Božićem, shvati iznenađeno. Danom ispunjene nade. Danom novih početaka. Što li će ti novi početci donijeti? Hoće li se ovaj uvid u raj pokazati brutalno kratkim? Hoće li se sva ta divna harmonija posljednjih sati razbiti o stijene bivših grijeha i njegovih neutaživih zahtjeva? Neka mu Bog oprosti, ali on nije znao biti drukčiji nego zahtjevan. On je želio da Alicia bude s njim. Želio ju je u svojoj postelji. Nije se mogao zaustaviti. Proveo je deset dugih godina čeznući za njom izdaleka. To ga je iskustvo slomilo. Ne može se vratiti takvom životu. No možda neće imati izbora. „Kako je divno.” Toliko se udubio u košmarne misli da nije čuko kako je ustala iz postelje. Srce mu je stalo kad je kliznula rukama oko njegova struka i privila svoju toplinu o njegova leđa. On se grčevito uhvati za prozorsku klupčicu kako bi se suzdržao da je ne zgrabi u naručje i odnese je natrag u postelju. Jarka svjetlost Božićnog dana poručivala mu je da je čarobna noć završila. Prebrzo, prebrzo, prosvjedovalo je njegovo napaćeno srce. Sad kad je kušao njezin žar, više ne može živjeti bez nje. A ona ga je mamila s više čari od same strasti. Slatkom intimnošću razgovora koji su vodili proteklu noć. Nježnošću njezina zagrljaja. Alicia je bila sve što on želi na svijetu. Trpjeti njihovu razdvojenost bilo je već dovoljno teško prije nego što je kušao ovu radost. Ako ga sada kani napustiti, uništit će ga. „Mislio sam da spavaš”, reče joj tiho. „Nedostajao si mi.” Želudac mu se stisne od tjeskobe dok mu je cjelivala golo rame. „Ti si meni nedostajala svakog dana”, rekao je prije nego što se uspio zaustaviti. „Mislila sam da ti je bilo drago što si me se riješio.” Glas joj je prigušio dodir njegove kože. „Ne mogu te kriviti za to. Bila sam tako budalasta djevojka.” „Bila si očaravajuća. I još uvijek jesi.” „Tada to nisi tako mislio.” Ravnodušnost njezina glasa odavala je njezinu patnju bolje nego bilo što drugo. On proguta knedl u grlu i prizna ponižavajuću istinu. „Jesam, mislio sam to. Ali tada sam vjerovao da će se svijet pokoriti mojim željama samo zato što ja to tražim. Ti si bila previše nježna za

31


mene, a ja sam bio previše arogantan da bih shvatio kakvo blago mi je povjereno. Bio sam nestrpljiv i egoističan i imala si me sve pravo mrziti.” „Sinoć nisi bio nestrpljiv.” On se nasmije bez tračka humora u glasu. „Jad je odličan učitelj. Shvatio sam koliko sam pogriješio. Iako ne očekujem da mi povjeruješ nakon što sam sve onako upropastio.” „Trebala sam ti vjerovati”, reče mu tiho. „Nisam tada bio dostojan tvoga povjerenja.” Pitanje je lebdjelo u zraku - je li sada dostojan njezina povjerenja? Očajnički se molio da jest. Molio se da joj nije nepopravljivo naudio i da će mu pružiti još jednu šansu. Želio se zakleti na vjernost, obećati joj da joj nikada više neće nauditi, zavjetovati se da će je usrećiti. Ali emocije koje su bile prejake za riječi ugušile su te objave već u njegovu grlu. Nastupi tišina, teška od sjećanja na bol i na sve ono među njima što još nisu izrekli. Kako nije mogao odoljeti da je ne dodiruje, nježno spusti ruke na njezin dlan. Nagon da je zgrabi, uzme, prisili, ponovo ga obuzme, no on ga nemilosrdno zgazi. Prošle se noći ona njemu svojevoljno predala. Odbijao je ukaljati to sjećanje. Nakon današnjeg dana, možda će mu samo ono preostati. Alicia tiho uzdahne, poškakljavši mu senzualno dahom kožu. „Snijeg je tako čist.” Glas joj je bio tih, zamišljen. Kao da je govorila sama sebi, a ne njemu. „Čak i nakon oluje je savršen. Kao da čeka na nas da ostavimo prve tragove.” On pojača stisak na njezinoj ruci. Toliko je u toga ovisilo o sljedećih nekoliko trenutaka. S mukom se borio pronaći prave riječi, pitajući se postoje li one uopće. „Alicia, naša bi budućnost mogla biti takva. Novi put. Novi život. Božićno čudo.” On zastane i glasno proguta slinu. Glas mu je bio promukao kad je otvorio srce. „Vrati mi se.” Osjetio je kako se ukočila. Srce mu se slamalo dok je čekao da se odmakne od njega, odbije ga, obrati mu se onih hladnim, osornim tonom kojim mu se obraćala tijekom onih nekoliko sastanaka u Londonu. „Na koliko dugo?” Glas joj je bio tih. Nije se pomakla. Još. Zurio je u blještavi prizor s druge strane prozora uopće ga ne primjećujući. Umjesto toga, bio je sasvim usredotočen na svoju ženu. Ponovno je riskirao iskrenost, čak i ako ga ta iskrenost bude koštala svake nade u ostvarenje svoga sna. „Do kraja naših života.” Ovaj put se jest odmakla, a on je tih nekoliko centimetara udaljenosti među njima osjetio kao strahovitu, bolnu prazninu. „Zašto?” On se okrene i pogleda je. Svjetlost s prozora obasjavala ju je kao da stoji na pozornici. Ogrnuta bijelom plahtom, izgledala je nesretno i nesigurno i nevjerojatno mlado. Gotovo tako mlado kao ona lijepa djevojka s kojom se vjenčao. „Zato što te volim.” „Ne...” Alicia odmahne glavom u nevjerici. Kinvarra joj se nasmiješi, iako mu se srce raspadalo na stotine komadića koji su krvarili. Ponovno. „Da.” Alicia podigne bradu i pogleda ga kao da ono što je upravo rekao nema nikakvog smisla. „Ja sam prema tebi bila tako užasna. Kako mi uopće možeš oprostiti?” „Kako ti meni možeš oprostiti? Molim te, nadvladajmo prošlost, ljubavi moja. Ja te želim kraj sebe. Nikad nisam želio ništa drugo. Nemoj pustiti da stare pogreške unište našu nadu i sreću.” On zastane i gutne. „Ako me voliš, vrati mi se.” Jedan dugi nepodnošljivi trenutak, njezin se izraz lica nije promijenio. Svaki Kinvarrin otkucaj srca nagoviještao je da je sve bliži propasti. A zatim joj s lica nestane napetosti i oči joj zasjaju vedrinom sunčana neba. Iznenada, usred duboke zime, uživao je okupan toplinom ljetnoga sunca. Ona mu priđe bliže, iako ga nije dodirnula. „Sebastiane, i ja tebe volim. Toliko smo vremena potratili. Hajdemo ne potratiti više ni časka.”

32


Drhteći, ispružio je ruku i obgrlio je oko ramena i povukao njezino voljno tijelo, priljubivši ga uza se. Nije mogao vjerovati da se to događa. Još jučer je bio izgubljen u vječnoj kaljuži očaja. Danas mu je svijet nudio ljubav i nadu i budućnost sa ženom koju obožava. Od brzine te promjene zavrtjelo mu se u glavi. Bio je opijen srećom. „Ženo moja”, promrmljao je i poljubio ju sa svim poštovanjem koje je osjetio izrekavši te dvije riječi. „Grofice moja. Ljubavi moja.” Ova živahna, strastvena žena u njegovu naručju ljubila ga je takvom strašću da mu je krv uzavrela u žilama. Jarka, nepoznata radost preplavila ga je kad je shvatio da je Alicia konačno njegova. A onda, zato što je bilo hladno i on ju je želio i volio - a bili su razdvojeni dulje nego što bi to ijedan smrtnik podnio - Kinvarra podigne svoju nasmiješenu ženu u naručje i uputi se prema razbacanoj postelji.

33


Tessa Dare

Jednom davno na Badnju noć

34


Poglavlje 1

U PROSINCU GODINE 1813. lokalni je časnički bal značajno pridonio gospodarstvu Vretenaste Uvale. Kako se stanovništvo tog mjestašca sastojalo pretežito od žena, određeni su predmeti predstavljali pravi pravcati luksuz i do njih nije bilo nimalo lako doći. Ukosnice su, na primjer, bile veoma tražene. Ili ukrasne vrpce. Papirići za kovrčanje kose prodavali su se po vrtoglavim cijenama. Ili samotni kutovi. I oni su bili veoma traženi. Najteže je bilo dokopati se jednog od kutova dvorane. Zato što ih je u svakoj plesnoj dvorani, pa tako i u onoj u Vretenastoj Uvali, bilo samo četiri. A dama koje pikiraju na njih bilo je mnogo. Nedruštvena i povučena, ali iskusna u vještini bivanja nevidljivom, Violet Winterbottom znala je kako pronaći i zadržati najbolji položaj. Čim je stigla u dvoranu, pronašla je svoju nišu. Ugodno, skrovito mjesto u velikoj dvorani dvorca Summerfleld, ispunjeno blagim mirisom visećeg vijenca od mirte i vrlo prigodno smješteno u neposrednoj blizini posude s kuhanim vinom. „Violet, zašto se skrivaš u kutu?” Kate Taylor joj priđe i uhvati je za ruku. Živahna i razborita, Kate je bila glavna učiteljica glazbe u Uvali. „Božić je. Trebala bi plesati.” Violet odbije sa smiješkom. „Hvala, ali ovdje mi je sasvim dobro i ugodno.” Kate podigne obrvu. „Uistinu?” Violet slegne ramenima. Površno gledano, nije se uklapala u tipični obrazac povučene, nepopularne djevojke. Bila je mlada, iz dobre obitelji, imala je velik miraz i bila je - premda daleko od klasične ljepotice - relativno privlačna pod svjetlošću svijeća. Osim toga, iako se njezino umijeće sviranja i slikanja moglo smatrati jedva prosječnim, govorila je šest suvremenih i čitala na nekoliko mrtvih jezika. Nije bila nezgrapna, narav joj nije bila neugodna, a nije imala ni govornu manu. Pa ipak... većinu je vremena provodila skrivena u kakvom zabačenom kutku. Pogotovo nakon Velikog Razočaranja. „Dođi, pronaći ćemo ti partnera”, reče Kate povlačeći je za ruku. „Ova će tvoja haljina izgledati prekrasno pokraj crvene odore nekog od pripadnika teritorijalne obrane.” „Pustite je na miru, gospođice Taylor.” Pridružila im se Sally Bright. „Znate da je potištena. Zato što nas sutra napušta.” Kate joj stisne ruku. „Draga Violet. Silno ćeš nam nedostajati.” „I vi meni.” Nakon njezina produljenog odsustva, Violetini su roditelji konačno izgubili strpljenje. Željeli su udati svoju najmlađu kćer i odlučili su to učiniti baš te sezone. Obiteljska će kočija sutradan doći po nju i Violet neće imati drugog izbora nego spakirati svu svoju robu i vratiti se u London. U gradsku rezidenciju svoje obitelji. Koja se nalazila tako stravično i bolno blizu njegove. 35


Molim te, Bože, samo da nije kod kuće. Neka i dalje ostane daleko, negdje iza oceana. Nervoznim pokretom ruku odjevenih u elegantne rukavice prešla je preko zelene svile svoje večernje haljine. „Moji roditelji žele da ovaj Božić provedem sa svojom obitelji.” „Pa to je lijepo, nije li?” reče Sally. „Mi Brighteovi se svakog Božića nadamo da se naš otac neće pojaviti. Ta stara ništarija je poput gripe. Ima nezgodan običaj banuti baš tijekom zime.” Svi članovi obitelji Bright dijelili su dvije zajedničke odlike: svi su imali neobičnu bijelo-plavu kosu i svi su zajedno vodili seosku Svaštarnicu. Sally je radila za pultom, veselo prodajući raznoliku robu i najnovije tračeve. Najstariji brat, Errol, opskrbljivao je trgovinu odlazeći u nabavku u obližnja mjesta. Blizanci Rufus i Finn punili su skladište dok je njihova izmučena majka brinula o najmlađoj djeci. Otac im je bio uglavnom odsutan i - prema onomu što je Violet čula - nikomu nije nedostajao. „Ali, Violet, ako sutra odlaziš, to je samo dodatni razlog da večeras plešeš”, reče Kate. „Svi bismo trebali plesati. Zaboga, pogledaj ih samo.” Pokazala je rukom prema drugoj strani dvorane. Ondje su okupljeni pripadnici jedinice teritorijalne obrane Vretenaste Uvale stajali posloženi u vrstu, rame uz rame, kao da im je svečana dužnost podupirati zid iza sebe. Nosili su jarkocrvene svečane vojničke kapute, snježnobijele uske hlače do koljena, zlatni pleter, mjedene gumbe i zajednički izraz nelagode na licu. Kate odmahne glavom. „Nakon što smo toliko mjeseci čekali ovaj bal, oni kane samo ovako stajati uza zid kao metle i zuriti u nas?” „Što ste očekivali?” upita je Violet. „Ne znam.” Kate uzdahne. „Romansu možda? Zar vi nikada niste sanjali kako će vas jednoga dana neki naočiti tajanstveni gospodin odjednom spaziti s druge strane prepune plesne dvorane? I da će prijeći cijelu dvoranu kako bi vam prišao i zamolio vas za ples, i zaljubiti se do ušiju u vas i voljeti vas do kraja života?” Sally odmahne glavom. „To se u pravom životu nikad ne događa. Moja majka vam to može posvjedočiti.” Ja to mogu posvjedočiti, zamalo je naglas dodala Violet. San koji je Kate opisala njoj se uistinu dogodio, jednom. U okružju sličnom ovomu, prije gotovo godinu dana. Muškarac kojeg je godinama obožavala napokon ju je opazio. Pogledi su im se susreli preko krcate dvorane, a onda se on probio kroz mnoštvo ne bi li je uzeo za ruku. No to se na kraju pokazalo kao razočaranje. Veliko Razočaranje. „Sretni završeci doista postoje”, bila je uporna Kate. „Samo pogledajte lorda i lady Rycliff, oni su dokaz da je to moguće.” Sve tri djevojke okrenu glavu i s divljenjem pogledaju prema svojim domaćinima. Violet je morala priznati, uistinu su bili prekrasan par. „To je tako romantično, kako joj stalno dodiruje donji dio leđa. A tek pogled u njegovim očima...” Kate sjetno uzdahne. „Potpuno joj je predan. A Susanna je oličenje blaženstva.” „Naravno da je sretna”, reče Violet. „Lord Rycliff je vrlo čestit i vrlo častan muškarac.” Za razliku od neke takozvane gospode. „Kamo sreće da sve pronađemo takve muževe.” „Možda”, reče Kate. „Ali, što ako to nema nikakve veze sa srećom? Ovo je Vretenasta Uvala. Tko kaže da moramo čekati da muškarac učini prvi korak? Možda bismo se trebale prestati nadati da će nas netko opaziti i učiniti nešto kako bismo bile opažene.” U tom trenutku Violet stvarno opazi nešto. Nečije vrištanje. Uplašeni krik nadjačao je sve glasove u napučenoj dvorani i svi su se sledili od straha. „Bože dragi”, promrmljala je. „Što je to bilo?” „Što je to?” upita Kate. Ostali su se gosti odmaknuli prema rubovima dvorane, otkrivajući ono što Violet nije mogla vidjeti. Dvostruka vrata koja su vodila prema vrtu bila su širom otvorena.

36


Na ulazu je stajala osoba kojoj je mogla vidjeti samo obrise. Netko visok i mračan. I opasan. Svi pripadnici teritorijalne vojske posegnu za sabljama na svome boku. Violet bi se osjećala sigurnije da nije znala kako se radilo samo o ukrasnom oružju, znatno primjerenijem rezanju mekog sira nego obrani od uljeza. Lord Rycliff, njihov domaćin i zapovjednik, istupi naprijed. „Tko ste vi?” upita neznanca. „Što želite?” Odgovora nije bilo. No jedno je odmah svima bilo jasno. Taj čovjek nije bio iz Vretenaste Uvale. Svi su stanovnici tog malenog sela poznavali jedni druge - ako ne po imenu, onda barem po viđenju. A nitko od njih nije prepoznao nezvanog gosta. Taj čovjek je bio i krupan. Prekriven prljavštinom. Mokar do kože. I bio je u pokretu. Teturajući, posrćući... uputio se ravno prema Violetinoj niši. „O, Bože.” Padajući polako prema podu, uhvatio se za njene skute, zaplevši ruke u njih. Glava mu se uz mukli udarac susrela s parketom, a niz smočenu svilu Violetine haljine protezao se dugi trag krvi. Violet se spusti na koljena. Nije imala puno izbora. Prislonila je ruku na uljezov vrat, tražeći mu bilo. Kad ih je odmaknula, vrhovi prstiju u satenskoj rukavici bili su umrljani jarkocrvenom bojom. I drhtavi. Kate i Sally su klečale pokraj nje. „Bože dragi”, dahne Kate. „Posve je prekriven krvlju.” „I prljavštinom”, doda Sally. „Ali, tako mi svega, svejedno je krasan.” „Sally, ti si jedina osoba koja je u ovakvom trenutku u stanju misliti na takvo što.” „Ne možete mi reći da to niste opazile. Pogledajte samo te jagodične kosti. Tu snažnu vilicu. Šteta zbog nosa, no ove su usne stvorene za grijeh. Izgleda poput palog anđela, zar ne?” „Pao jest, u svakom slučaju”, reče Kate. „Taj dio je točan.” Violet skine zaprljane rukavice i pritisne goli dlan na muškarčevo hladno, umrljano lice. On zastenje i pojača stisak oko njenih skuta. Sally joj uputi vragolasti pogled. „Tko god on bio, čini se da je prilično opčinjen gospođicom Winterbottom.” Violet se zažare obrazi. Nikada se nije znala ispravno ponašati na balovima, a ovakva situacija nije opisana niti u jednoj knjizi o bontonu. Kad muškarac dotetura do dame preko cijele plesne dvorane i skljoka joj se pred nogama, ne bi li mu ta dama trebala ponuditi utjehu? To joj se činilo kao jedina časna reakcija u takvom slučaju. S druge pak strane, jednom je u prošlosti već učinila takvu pogrešku - ponudivši utjehu ranjenom muškarcu i dopustivši mu da je uzme previše. Cijelu je proteklu godinu provela ispaštajući upravo zbog te pogreške. „Ispričavam se. Pustite me da prođem.” Susanna, lady Rycliff, probila se kroz okupljeno mnoštvo i kleknula pokraj muškarca na podu. „Moram pronaći ranu iz koje krvari.” Lord Rycliff joj se pridruži. „Pričekaj da prvo provjerim nosi li kakvo oružje. Ne znamo tko je on.” „On je netko komu treba pomoć”, odgovori mu Susanna. „I to smjesta, bez odgađanja. Posve je promrzao i ima gadnu ranu na glavi, pogledaj.” „Susanna...” „Pogledaj ga. Kako ovaj muškarac može predstavljati ikakvu opasnost? Jedva je priseban.” „Odmakni ruke od njega”, zapovijedi joj lord Rycliff tihim, strogim glasom. „Smjesta.”

37


se.”

Dahnuvši uzrujano, Susanna podigne ruke do visine ramena. „U redu. Ali, molim te, požuri

„Thorne, pregledaj mu čizme. Ja ću džepove.” Lord Rycliff prepipa muškarčeva prsa i bokove, a onda pretraži džepove njegova Lamnoplavog kaputa. „Nema ničega.” „Niti ovdje.” Thorne podigne muškarčeve pohabane čizme pojačanih vrhova, okrene ih naopačke i protrese. „Ni jednog novčića?” upita Kate. „Možda je žrtva oružane pljačke.” „Smijem li sada obaviti svoj posao?” upita Susanna. Njezin muž kinine glavom, a ona dade znak lakaju. „Donesite deke i zavoje, smjesta.” Zatim se obrati damama. „Kate, možeš li, molim, donijeti moju medicinsku torbu iz sobe za serviranje? Sally, molim te, donesi čašu kuhanog vina.” Svukavši rukavice, golim je rukama dotakla strančeva stopala. „Hladna kao led”, promrmljala je uz zabrinuti trzaj. „Molim vas, donesite zagrijane cigle”, reče slugama podignuvši glavu. Thome otkine komadić irske mahovine s muškarčeve čizme. „Ovo je morska trava. Vjerojatno se nasukao u Vretenastoj uvali.” „Jadničak. No ako ga je voda izbacila na naše žalo, kako je dospio skroz ovamo?” Lord Rycliff stisne čeljust. „I, još važnije, zašto?” Stranac počne snažno drhtati. Bujica riječi poteče s njegovih poplavljenih usana. Neprekidno je mrmljao nešto na nekom stranom jeziku. Rycliff se namršti. „Koji je to jezik? Engleski nije. Niti francuski.” „Violet će to sigurno znati”, reče Susanna. „Ona govori sve jezike.” „To nije istina”, pobuni se Violet. „Samo šest. Otprilike.” „Pih. Jednom si od one žene s bolesnim novorođenčetom naučila romski za samo sat vremena.” „Ma nisam, uistinu nisam.” Nije uopće naučila romski. Sve što je uspjela otkriti, koristeći se metodom pokušaja i pogrešaka, bilo je da žena donekle zna talijanski, pa su se uspjele sporazumjeti prevodeći s tog jezika na engleski, i obrnuto - uz puno gestikuliranja i pantomime. Bilo je to vrlo nezgrapno prevođenje, no u konačnici je urodilo plodom - dovoljno da uspiju pomoći uplašenoj majci i njezinu djetetu koje je gorjelo od vrućice. Svaki je jezik poput široka, složena tkanja. Ključ komunikacije jest pronaći zajedničku potku. Povodeći se za tom mišlju, Violet potisne osjećaje i usredotoči se na muškarčeve riječi. „Ovo je... nekakvo keltsko narječje, barem prema zvuku. To baš nije moja uža specijalnost. Možda je velšanin?” Podigla je ruku zatraživši potpunu tišinu. I srcu je naredila da prestane tako glasno kucati, samo da može što bolje čuti strančev govor. Definitivno se radilo o nekakvom keltskom jeziku. No nakon duljeg slušanja, zaključila je da uopće ne zvuči velški. Više kao galski ili manski. „Izvolite.” Sally se vratila sa šalicom vrućeg kuhanog vina. „Dajte mu da popije malo ovoga.” Uz malo pomoći, Violet podigne muškarčevu glavu i prinese šalicu njegovim usnama. On gutne malo vina, zakašlje se, pa otpije još malo. „Slušam”, reče mu ona na engleskom, u nadi da će mu barem tonom svoga glasa otkriti ono što mu možda ne može prenijeti riječima. „Recite mi kako da vam pomognem.” On ponovno legne na leđa i pogleda je u lice. Violet zastane dah. Poput udara munje, iznenadno prepoznavanje pogodilo ju je tako snažno da se cijela plesna dvorana zavrtjela oko nje. Njegove oči. Bože dragi, te oči! Gledale su je bogatim, slojevitim nijansama boje smeđih začina i duhana. I inteligencijom koja je bila u neskladu s njegovom skromnom, trošnom odjećom. Prenosile su joj njegov očaj i preklinjale je da mu pomogne.

38


No, prije svega, te su joj oči izgledale... poznato. To je nemoguće, govorila je samoj sebi. Nema nikakvog racionalnog objašnjenja za to. No što je dulje zurila u te smeđe oči u njoj je sve više jačao osjećaj bliskosti. Violet se činilo kao da gleda u lice koje je već prije vidjela. U crte lica koje poznaje bolje od vlastitog odraza u zrcalu. U lice koje ju je progonilo u snovima. „Nemoguće”, prošaptala je. Njegova ruka zgrabi njezinu. Dahnula je od iznenadnog dodira i bolne hladnoće njegove kože. Tijek njegovih riječi sveo se na samo jednu rečenicu koju je neprekidno ponavljao. Samo jedan niz slogova, uvijek isto, stalno iznova. Violet ga je pozorno slušala. Čim je uspjela povezati sve riječi, poslušavši ih nekoliko puta, mogla je odgonetnuti i njihovo značenje. „Možete li ga razumjeti?” upita je lord Rycliff. „Donekle. Mislim da govori...” Zastala je i još jednom poslušala. „Pa, zvuči kao kornvalski, ali ne posve. Mislim da govori... bretonski.” „Bretonski?” „Nikad ga nisam učila pa ne mogu biti sigurna. No čula sam ponešto kornvalskog, a znam da je bretonski njegov najbliži jezični srodnik. Zato što su Cornwall i Bretanja toliko blizu, shvaćate razdvaja ih samo uski morski prolaz.” „Bretanja”, ponovi Rycliff. „Mislite na Bretanju u Francuskoj?” Violet kimne glavom. „U istoj onoj Francuskoj s kojom smo u ratu.” „Da.” Svi u dvorani smjesta zauzmu oprezan stav. Violet je vidjela nemir u očima muškaraca u odorama dok su pogledavali jedan prema drugomu. Francuz, nasukan na plažu u Vretenastoj Uvali? .Jedinica teritorijalne obrane kojoj su pripadali osnovana je upravo radi sprečavanja takvih slučajeva. „Pitaj ga odakle dolazi”, reče Rycliff. „Je li još tko došao s njime?” Lakaj se vratio s dekama. No kad je htio prekriti promrzlog muškarca, lord Rycliff ga zaustavi podignutom rukom. „Što on to govori, gospođice Winterbottom? Moramo saznati je li Uvala napadnuta.” „Koliko sam uspjela razumjeti, stalno govori isto. Neprekidno ponavlja iznova jednu te istu rečenicu.” „Koju?” Violet dotakne prstima muškarčev obraz. „Nedeleg laouen”, ponovila je za njime. „Sretan Božić.”

39


Poglavlje 2

ONA JE ANĐEO. Njegov osobni anđeo. Tumarajući kroz hladnu noć, mislio je da će umrijeti. Krv mu se qijedila niz vrat, a ostali su se dijelovi njegova tijela smrzavali od ledene morske vode koja mu je lijepila odjeću za kožu. Posrćući preko livada i polja prema svijetloj, blistavoj zvijezdi ovoga mjesta, bio je siguran da neće preživjeti. Padao je. Očajavao. No uporno je ustajao i nastavljao dalje, jer nije imao drugog izbora. A kad je stigao gotovo do samog ulaza u tu blještavu toplinu, ugledao je nju - zlatokoso priviđenje u smaragdnoj svili. Stajala je u kutu, kao da čeka baš njega. Dala mu je snage da još jednom pokrene svoje obamrle udove, govoreći samom sebi... Umre li noćas, umrijet će držeći u naručju tu predivnu djevojku. Ili, vrlo vjerojatnije, u naručju te predivne djevojke. „Nedeleg laouen”, promucao je ponovno kroz promrzle usne. Milostivi Bože. Dogodilo se čudo. Razumjela ga je. Dodirnula ga je. Bio je to dar koji nije zaslužio. Ništa se nije odvijalo prema planu. Toliko glupih pogrešaka. Ponio se kao najobičniji kreten. Budala. Azen gomek. Njegovi nadređeni će biti nezadovoljni. Bude li uopće preživio dovoljno dugo da ih ponovno vidi, oni će se vjerojatno pobrinuti da požali što nije mrtav. Ali ona je bila tu. I bila je odjevena u zelenu svilu i dodirivala mu je lice. Barem na trenutak, bio je u raju. U vidnom polju mu se pojavi crveni kaput. Onaj kojeg su zvali Rycliff. Očito nekakav lord, ili zapovjednik, ili oboje. Taj Rycliff ga je zgrabio za ovratnik i počeo brektati pitanja. Prvo na engleskom, a onda na francuskom. Mogao mu je odgovoriti samo na bretonskom. „Corentin Morvan eo ma anv. Me a zo un tamn peizant.” Moje ime je Corentin Morvan. Ja sam običan seljak. Rycliff ga pusti kako bi se konzultirao s anđelom u zelenoj svili. Još jedna žena privuče njegovu pozornost. Ova je imala plamenu kosu i pjegice posute poput pepela po obrazima. Nije se ni trudila govoriti ni engleski niti francuski, nego je umjesto toga pokušavala komunicirati s njime pantomimom, mašući široko rukama. Da nije bio u takvim bolovima, to bi mu možda bilo i zabavno. Zaključio je da će ga premjestiti odatle i da će mu zamotati glavu zavojima. Kimnuo je u znak razumijevanja. Dobro, dobro. Neka tako bude. Nije mogao nikamo ići u ovakvu stanju. A ona će ga poštedjeti neugodnog zadatka da to učini sam.

40


Stisnuo je ruku svoga anđela dok su ga muškarci nosili u drugu prostoriju. Položili su ga na dugu, tapeciranu klupu blizu upaljena kamina. Od iznenadnog vala topline samo je još jače zadrhtao. Znao je da bi trebao planirati. U takvoj situaciji njegov um ne bi ni na trenutak smio biti besposlen. Trebao bi barem pretraživati pogledom prostoriju u potrazi za eventualnim oružjem i najbržim načinom da odatle pobjegne. No bilo mu je previše hladno. Mučili su ga prejaki bolovi. I bio je preizgubljen u njenim očima. Prezarobljen nježnošću njenih prstiju. Ovaj trenutak u njegovu životu treba biti proživljen malim, laganim koracima. Prvo jedna sićušna radnja, pa onda druga. Srce mu jače zakuca u grudima. Pluća mu se bolno napune zrakom. Grčevito je stiskao njezinu blijedu, mekanu ruku, kao da je to jedina veza s njegovom sviješću. Možda je i bila. Ostalo mu je dovoljno ponosa da se ne onesvijesti pred lijepom djevojkom. Tijelo mu prekriju debelom, toplom dekom. Nečije ga ruke okrenu na bok. Negdje ispod njega, neka drvena izbočina u tapeciranoj klupi pritiskala mu je rebra. Nekakav oštar predmet zabije mu se u tjeme. Trznuo se i opsovao od boli. Žena plamene kose izgovarala je riječi na engleskom otvarajući neku staklenu bočicu. Srce mu zakuca brže. Slutio je da neće uživati u sadržaju te bočice. Imao je pravo. Ona mu okrene glavu. Tekuća vatra razlije se preko njegove žive, otvorene rane. Kroz lubanju mu prostruji pulsirajuća bol. Rubovi vidnog polja mu se zamrače. Možda ga žele mučiti. No neće ga uspjeti slomiti. „Corentin Moruan eo ma anv”, zareži on, započinjući iznova svoju uobičajenu litaniju. Moje ime je Corentin Moruan i ja sam obični seljak. Ja ništa ne znam. Kunem se Blaženom Djevicom da govorim istinu. Bol mu je čupala riječi iz grla i gurala ih kroz sito njegovih stisnutih zuba. Kad je uspio uspostaviti nadzor nad disanjem, podigao je pogled prema svome anđelu u zelenoj svili. Čelo joj je bilo prošarano tankim boricama od brige. Njezine plave oči bile su poput dva duboka, zabrinuta bunara. No i dalje ga je dodirivala, tako meko. Tako nježno. Pravo milosrđe, nakon svega što je učinio. Igla mu povuče kožu na tjemenu. Ovaj put nije registrirao bol. Poslije će biti dovoljno vremena za bol. Sad se umjesto toga usredotočio na njezino slatko milovanje. Nagnuvši se prema njemu, prošaptala mu je nešto na uho. Nije joj mogao odgovoriti, ali je mogao uživati u njezinoj kosi koja je mirisala po narančinu cvijetu. Haljina joj je bila obrubljena čipkom. Brojao je njene nazubljene vrhove, čuvajući ih sve u sjećanju kao da se radi o neprocjenjivom blagu. Bože, kako ju je silno želio dodirnuti. Bila mu je toliko blizu i bila je tako lijepa. A tako je puno vremena prošlo. Htio je posegnuti za njom i svojim promrzlim, žuljevitim prstima prijeći preko tog čipkastog ruba i blijedog savršenstva njezine ključne kosti. Oko njih je budno pazilo dvanaestak naoružanih vojnika, spremnih rasporiti mu utrobu ako se usudi to učiniti. No ta ga je zamisao svejedno dovodila u iskušenje. Jedan ukradeni dodir mogao bi biti vrijedan njegova života. Na kocki su bili, međutim, i životi nekih drugih ljudi, puno važniji i vredniji od života Corentina Morvana, običnog seljaka. I zato je zatvorio oči i odagnao iskušenje. Kad mu je zašila ranu, žena plamene kose odloži svoje bočice i pribor. Razgovarala je s časnikom. Pravili su planove. Slali ljude na zadatke. Djevojka u smaragdnoj svili kimnula je nekomu tko joj je dodao par rukavica. Bile su to rukavice od mekane kože, podstavljene krznom, kakve se nose po hladnom vremenu.

41


A to je značilo da se spremala otići. Da će ga razdvojiti od njegova anđela. Ne. Skupivši ono malo preostale snage, rukom ju je obujmio oko struka i položio glavu u njezino krilo. Ona se ukočila od šoka, no nije ustuknula. Hladna svila gladila mu je obraz, a ispod nje je osjećao toplinu njezine kože. „Samo ona”, promrmljao je na bretonskom. „Nitko osim nje. Samo ona razumije. Ne smijete je odvesti od mene.” A onda se ponio kao prava pravcata budala. Pao je u nesvijest. „Onesvijestio se”, reče Susanna. „Vjerojatno od boli.” Violet proguta slinu zureći u muškarca koji je ležao u tako nepriličnom položaju, glave zabijene u njezino krilo. Imala je pogled na šavove kojima mu je Susanna zatvorila ranu. Šavovi su bili uredni, no sama je rana bila baš gadna. Neravna, crvena, duboka posjekotina ispod tamnosmeđe kose. Lord Rycliff krene prema njoj. „Maknut ću ga s vas.” „U redu je.” Violet oprezno dotakne muškarčeva široka ramena. „Ranjen je i zbunjen. Normalno je da se vezao za jedinu osobu koja ga barem malo razumije.” „Razumjeli ga vi ili ne...” Rycliff je odmahivao glavom. „Ja mu ne vjerujem.” Nisam ni ja sigurna da mu vjerujem, pomisli Violet. No nije ga bila spremna napustiti. Ne dok ne sazna više o njemu. „Smeta li ti što je tu, tata?” upita Susanna svoga oca. Svi su se prebacili u knjižnicu sir Lewisa Fincha. Od svih prostorija s upaljenim kaminom, ta je bila najbliža plesnoj dvorani. „Ne, uopće mi ne smeta”, odgovori sir Lewis. „Znaš da volim skupljati sve što je rijetko i neobično. No mogli bismo poslati nekoga od slugu po nepromočivo platno.” Nakosivši glavu, promotrio je lokvicu vode koja se širila ispod potpuno mokrog čovjeka. „I suhu odjeću”, doda Susanna. „Bramova bi mu trebala odgovarati.” U tom trenutku u sobu uđu Rufus Bright i Aaron Dawes, teško dišući od trčanja. Čim je zbog dolaska nepoznata muškarca prekinut bal, lord Rycliff je nekoliko pripadnika teritorijalne obrane poslao u obilazak uvale radi procjene stanja. „Jeste li štogod vidjeli?” upita ih Rycliff. „Nema nikakvih brodova”, odgovori Rufus, jedva dolazeći do zraka. „I oko zamka je sve čisto.” „No kad smo krenuli puteljkom prema uvali, pronašli smo ostatke malog čamca”, dodao je Dawes. „Razbijenog i nasukanog na obalu.” „Sranje.” S druge strane sobe progovori Finn Bright. „Ne mogu vjerovati da ste otišli dolje u uvalu bez mene.” „Naravno da jesmo”, reče njegov brat blizanac bez trunke žaljenja u glasu. „Morali smo trčati.” Finn se nije bunio. Samo je udario štakom u pod. Violet je bilo žao tog mladića. Svima je bilo žao Finna. Bilo mu je petnaest godina, bio je bistar i pun energije. No u nesreći koja se dogodila prije nekoliko mjeseci ostao je bez jednog stopala. Uglavnom je uspijevao prikriti svoju frustraciju hrabrim držanjem i svojim karakterističnim dobrim raspoloženjem. No već samo postojanje njegova blizanca Rufusa - njegove identične kopije koja i dalje može trčati, koračati, penjati se i plesati s lakoćom - jamačno mu je otežavalo stanje. „Rekli ste da ste pronašli čamac?” Susanna promotri muškarca u Violetinu krilu, čisteći mu ogrebotinu na sljepoočnici mokrom krpom. „Možda je on neki ribar koji se izgubio na moru i doživio nesreću.”

42


Rycliff je bio otvoreno skeptičan. „Ribar iz Bretanje, otpuhan sve do Sussexa i nasukan u našoj uvali?” Odmahnuo je glavom. „Nemoguće.” „Nije nemoguće”, reče Susanna. „No moram priznati da je vjerojatnost vrlo mala.” „Kladim se da je krijumčar.” To je izjavio Finn. „Razdvojio se od svojih kompanjona kad su ih iznenadili lovci na krijumčare. Moj otac se često družio s takvim bitangama pa ih znam prepoznati.” „Krijumčar. To mi zvuči puno vjerojatnije”, reče Rycliff. „Mudar zaključak, Finne.” „Drago mi je da sam još u nečemu dobar.” Finn izađe iz svoga kuta pomažući se štakama i dobro promotri uljeza. „Budite oprezni s njime, milostiva. Sutra ćete se probuditi i njega više neće biti, a s njime će nestati i sva srebrnina u Summerfieldu.” „Sutra ujutro ću pozvati suca. No u međuvremenu ne možemo isključiti ni ostale mogućnosti”, reče Rycliff. „Koje ostale mogućnosti?” upita Violet. „On je iz Francuske”, objasni joj Rycliff, kao da bi trebalo biti očito na što je mislio. „Mogao bi biti vojnik ili tajni agent u izviđanju mogućih lokacija za napad.” Zatim doda tišim glasom. „Možda nas i sada sluša.” Sluša li ih doista? Violet spusti pogled prema muškarcu u svome krilu pitajući se je li uistinu bez svijesti. Kako bi to provjerila, uštipne ga krišom za uho. Nije reagirao. Dakle, to je bilo utješno. Ili možda sumnjivo? Iskreno, Violet to nije mogla znati. Nikad prije nije uštipnula za uho onesviještenu osobu pa nije znala kakvu reakciju treba očekivati. Niti je znala što može očekivati od čovjeka koji se samo pretvara da je u nesvijesti. A ako je iole dobar u pretvaranju, vjerojatno bi učinio upravo suprotno od očekivanog. Što god to bilo. O, Bože, baš je glupa. Glupa štipačica ušiju. Toliko o njezinim deduktivnim sposobnostima. „Brame, pretjeruješ.” Susanna je odmahivala glavom. „Napoleon sigurno neće napasti ovaj dio obale kad tu ni običan čamac na vesla ne može pristati a da se pritom ne skrši na našim stijenama.” „Svejedno, moramo biti spremni.” Lord Rycliff se okrene prema Rufusu Brightu i Aaronu Dawesu. „Vas dvojica, molim vas, otpratite dame natrag u pansion. Zatim nastavite patrolirati po selu dok ne svane dan.” Čim su Rufus i Aaron otišli, Rycliff se obrati ostalim pripadnicima svoje jedinice. „Vi ostali odmarširajte do zamka. Nisu Normani bez razloga podigli utvrdu ondje na vrhu litice. To je najbolji položaj u slučaju napada.” „Idem s vama”, reče Finn. Rycliff položi ruku na mladićevo rame. „Ne još. Ti ostaješ ovdje.” „Ostajem ovdje?” U Finnovu se glasu jasno čulo razočaranje. „Ja sam dragovoljac teritorijalne vojske. Ne možete me samo tako ostaviti ovdje, gospodine lorde.” „Ne ostavljam te, nego ti dajem zadatak tu u Summerfieldu. Fosbury će također ostati. Nakon Dawesa, on je najkrupniji muškarac u selu, a kao vlasnik kreme sigurno zna što mu je činiti s onesviještenim ljudima. To je važna dužnost, Finne. Vas dvojica morate čuvati zarobljenika i...” „Zarobljenika?” Susanna se tiho nasmije. „Kako melodramatično. Nisi li možda ipak želio reći 'pacijenta'?” Njezin joj muž uputi mračan pogled. Susanna podigne ruke u znak predaje. „Tko sam ja da ti kvarim zabavu?” „Kao što sam rekao, Finne, ti ostaješ tu kako bi čuvao zarobljenika i štitio gospođicu Winterbottom.” „Mene?” upita Violet. „Znači, i ja ostajem?”

43


Lord Rycliff se okrene prema njoj. „Da, moram vas zamoliti da ostanete. On će vjerojatno uskoro doći k svijesti. Trebamo nekoga tko će moći razgovarati s njime. Pokušajte otkriti tko je on i odakle dolazi.” „Ali kako ću...” „Budite kreativni.” Bacio je kratki pogled prema muškarcu koji je beživotno ležao s glavom u njezinu krilu. „Sviđate mu se. Iskoristite to.” „Da iskoristim to?” upita ona. „Na što točno mislite?” „Nadam se da ne predlažeš da Violet nekakvim ženskim čarima pridobije njegovo povjerenje”, reče Susanna. Rycliff slegne ramenima, jasno priznavši da joj je točno to predložio. Svi se u sobi okrenu prema Violet. I zapilje se u nju. Bez problema je mogla zamisliti o čemu su razmišljali. Posjeduje li Violet Winterbottom ikakve ženske čari koje bi mogla upotrijebiti u tu svrhu? Čak i da ih posjeduje, ne bi ih znala upotrijebiti. Jedina ispitivačka tehnika u kojoj se okušala bilo je štipanje za uho, a i to je prilično neslavno završilo. „Violet, ja ću ostati s tobom”, reče Susanna. „Ne, nećeš”, reče Rycliff svojoj ženi. „Ovaj je dan već bio dovoljno naporan za tebe. Prvo bal, pa onda sva ova uzbuđenja. Moraš se odmarati.” „Ali, Brame...” „Nema 'ali'. Ne želim dovoditi u opasnost tvoje zdravlje, a kamoli...” Izraz njegova lica bio je strog, ali pun ljubavi, a zaštitnički dodir ruke koju je položio na trbuh svoje žene otkrio je razlog njegove zabrinutosti. Susanna se mora odmarati jer...„Ona je trudna”, Violet prošapće sebi u bradu. Gledajući zaljubljeni par kako izmjenjuje nježne poglede pune razumijevanja, Violetino je srce bilo ispunjeno radošću zbog drage prijateljice. No osjetila je i mrvicu zavisti. Susanna i lord Rycliff, prema njezinu mišljenju, imaju savršen brak. Međusobno se razumiju, potpuno i jasno. Otvoreno iznose svoja neslaganja, pa čak se i svađaju, očekujući puno jedno od drugoga, ali i od sebe, no usprkos tomu se neizmjerno vole. Oni su pravi partneri. Ne samo u ljubavi, nego i u životu. Violetini izgledi da pronađe tako duboku privrženost činili su joj se tanjima od najtanjeg lista papira. Samo ju je jedan muškarac mogao poznavati toliko dobro i cijeniti je kao sebi ravnopravnu osobu. Barem je tako mislila. No na kraju je ispalo da ga je potpuno pogrešno procijenila. A nakon Velikog Razočaranja više nije...” Muškarac u njezinu krilu se pomakne mrmljajući i obavijajući ruku oko njezina struka. Violet se ukoči, paralizirana davno zaboravljenom reakcijom svoga tijela. Reakcijom na muški dodir. I potrebom da bude željena. Nemoj opet ispasti budala. „Dakle, Violet?” Susanna ju je gledala nestrpljivo čekajući odgovor. Ona se trzne. „Oprosti, što?” „Hoćeš li biti sigurna ako te ostavim samu s njime?” Susanna pokaže prema muškarcu na njezinu krilu. Budi oprezna, govorili su joj glasni otkucaji njezina srca, Budi jako, jako oprezna. Violet kimne glavom. „Finn i gospodin Fosbury će biti tu sa mnom. I puna kuća slugu, budemo li zatrebali njihovu pomoć.” I tako je Violet Winterbottom, poznata po svojoj povučenosti, ostala u knjižnici sir Lewisa Fincha, uređenoj u staroegipatskom stilu, zajedno sa šepavim mladićem i vlasnikom krčme, čuvajući selo od muškarca bez svijesti, koji je možda tajni agent. Dva lakaja uđu u sobu, donoseći još deka i suhu odjeću. Dok su se oni bavili onesviještenim muškarcem, Violet je proučavala prepune police za knjige koje su se protezale od poda do stropa. Sir Lewis Finch bio je slavni izumitelj oružja i poznati sakupljač antikviteta. Njegova knjižnica bila je prava riznica, puna raznoraznih blaga.

44


Violet naposljetku izabere ilustrirani priručnik Ptice u Engleskoj - zaključivši da ionako neće biti u stanju čitati. Bude li morala provesti cijelu noć sjedeći pokraj tajanstvenog, naočitog neznanca, to će joj vjerojatno upropastiti koncentraciju. Nadala se da će joj samo koncentracija biti upropaštena. Nakon što su lakaji napustili sobu, velika je kuća utihnula. Finn je koračao naprijed-nazad ispred prozora, djelomično izviđajući stanje, djelomično se dureći. Fosbury se smjestio u naslonjač ispred kamina i počeo podrezivati nokte na rukama. Violet je sjela u stolac koji je bio najbliži usnulom strancu i položila knjigu na stalak za čitanje. No umjesto da gleda u knjigu, ona je zurila u njega. Lice mu je bilo očišćeno od prljavštine i krvi. Napokon ga je mogla dugo i temeljito promotriti i odbaciti svoje smiješne slutnje. Čista platnena košulja u koju ga je lakaj odjenuo prekrivala je njegova široka ramena, no bila je otkopčana oko vrata, otkrivajući gornji dio njegovih prsa. Nije mogla skrenuti pogled, bilo je to jače od nje. Bio je preplanuo i mišićav. Pretpostavljala je da su takvi svi radnici na farmi. Violet je ve�� jednom dodirivala muška prsa, onomad. No ono je bio mršavi torzo engleskog aristokrata - ni približno ovoliko muževan i... čvrst. Šteta zbog nosa, izjavila je Sally ranije te večeri. Da, baš šteta. Muškarčev je nos očito bio slomljen, najmanje jedanput. Linija hrbta bila je neravna, gotovo poput munje. Velik dio lijeve sljepoočnice i obraza bio je izgreben i crven. Violet nije mogla reći da je zbog tih ogrebotina i slomljenog nosa bio manje lijep - pa čak i ako su ga činile mrvicu manje lijepim, zahvaljujući njima izgledao je deset puta muževnije i privlačnije. Što je to u vidljivim tragovima nasilja na muškarcu da ih žene nalaze toliko primamljivima? Nije to mogla objasniti, ali je mogla osjetiti. O, itekako je mogla osjetiti. Glasno je progutala slinu. Pogledom je sporo prelazila preko svakog pramena njegove guste, tamne kose i preko njegovih savršeno oblikovanih jagodica. Sjetila se toplog sjaja njegovih očiju boje smeđih začina i trenutačna bliskosti koju je osjetila kad su im se pogledi spojili u plesnoj dvorani. Ako bi gledala mimo ozljeda i tamnog izrasta neobrijane brade i zamislila ga u elegantnoj odjeći od najskupocjenijeg materijala, skrojenoj po mjeri, umjesto u onoj od grube domaće vune... Dragi Bože, sličnost bi bila nevjerojatna. To je on, šaputalo joj je srce. Ali što njezino srce zna? Ono je glupo i naivno, lako ga je obmanuti. Violet protrese glavom ne bi li se pribrala i uključila razum. To su samo plodovi njezine mašte, i ništa drugo. Da, oba muškarca imaju jednaku tamnu kosu, jednake smeđe oči i jednake profinjene jagodice. No ondje prestaje svaka sličnost, dok je različitosti nebrojeno više. Za početak, jedan je Bretonac, drugi je Englez. Jedan je mišićav i građen za naporan fizički rad, drugi je mršave, aristokratske građe. Jedan leži bez svijesti na kauču pokraj nje, drugi živi lagodno i razvratno negdje na Karibima, ne mareći nimalo za nju. Ovaj muškarac nije Veliko Razočaranje. On je zagonetka. A Violet ima samo jednu noć da je odgonetne. Nagnula je glavu u stranu. Je li to ožiljak ispod njegove čeljusti? Tanak i ravan poput oštrice noža. Kao da je mu netko doista držao nož na vratu. Bacivši kratak pogled prema Finnu i Fosburyju, primaknula je svoj stolac bliže kauču. Zatim se nagnula nakosivši glavu kako bi imala bolji pogled. „Odakle si došao?” prošaptala je, uglavnom samoj sebi. „Što tražiš ovdje?” Jedna se ruka munjevito podigne i ščepa je za kosu. Violet glasno dahne od oštre boli koja je naglo prostrujala kroz tisuće živčanih završetaka u njezinu tjemenu. Otvorio je oči. Bile su jasne i izražajne. Ona pročita njegov odgovor u njima.

45


Tebe. Želim tebe.

46


Poglavlje 3

DVOJICA STRAŽARA SMJESTA smjesta pojure prema njemu vičući i povlačeći mu ruku. Gotovo prije nego što je i sam shvatio što se događa. Ležao je na leđima. Bio je poluodjeven. Njezino milo lice lebdjelo je iznad njega, a jedna njegova ruka čvrsto je stiskala debeli pramen njezine zlatne, svilene kose. Da nije bilo dvojice 'crvenih kaputa' koji su urlali na njega, pomislio bi kako je to samo još jedan od njegovih snova. Pusti je, pokazivali su mu rukama. Pusti je, govorio je sam sebi. Pa ipak, iz nekog razloga, nije je mogao pustiti. Njegovi ga prsti jednostavno nisu slušali. Oni su se povodili za porivima, a ne za razumom. A svaki poriv njegova tijela govorio mu je da je nastavi držati čvrsto i snažno. „Tranquillez-vous”, preklinjala ga je. „Calmez-vous.” Da se smiri? Da bude staložen? Dragi Bože na nebesima, kako da bude staložen dok se njezin glas prelijeva po njemu poput toplog meda, a njezin ga miris narančina cvijeta okružuje sa svih strana? Srce mu je sve brže kucalo pod posuđenom košuljom u koju su ga odjenuli. Nekoliko desetaka centimetara niže, kita mu se trzne ispod vunene deke. Ha, dobro je znati da mu alatka nije otpala od smrzavanja. Stvarno, čovječe. Baš si prava životinja, ne zaslužuješ takvu ženu. Pusti je. Prsti mu se napokon opuste u njenoj kosi. Ona smjesta odskoči od njega. A onda ona dva crvena kaputa skoče na njega. Udare ga nekoliko puta - što je i zaslužio. Dok su ga obarali na pod, nije pružao gotovo nikakav otpor. Da im je uzvratio, ubio bi ih, a to nije želio učiniti. Krupni ga je muškarac prikovao za pod, pritišćući mu koljenom bubrege i izvrćući mu ruke iza leđa. Mladić mu je vezivao ruke užetom oko zapešća. Zatim su ga, nakon kraćeg konzultiranja, podigli i grubo ga posjeli na stolac s ravnim naslonom te ga privezali za nj omotavši ga nekoliko puta užetom oko prsa. U tom je položaju ostao nekoliko trenutaka, boreći se da dođe do daha. Pri svakom dubljem udisaju, užad bi mu se oštro urezala u meso. Bio je svjestan razgovora na drugom kraju sobe. Raspravljali su što će učiniti s njime. Naposljetku se njegov anđeo vratio. „Žele vas prebiti”, rekla mu je na francuskom, spuštajući se u stolac nekoliko koraka udaljen od njegova. „No uspjela sam ih nagovoriti da mi dopuste prvo porazgovarati s vama.” Zurio je u nju, pazeći da mu izraz lica ostane bezizražajan. Nije joj htio ničime odati da je razumije.

47


„Ne morate se bojati”, nastavi ona, predviđajući njegove brige. „Ne morate se bojati ovako razgovarati sa mnom. Meni možete vjerovati. Neću vas nikomu odati. Moj bretonski je slab, ali francuski govorim prilično dobro.” Francuski je govorila savršeno. Mogao je zatvoriti oči i zamisliti da mu se obraća prava Francuskinja. No, tako mu svega, nije mu bilo do zatvaranja očiju dok je bila tako blizu njega. Napokon je mogao otvoreno promatrati svaku crtu njenog milog, prekrasnog lica. Te hirovite usne poput ružinih latica, te plave oči boje kineskog porculana, uravnotežene razboritim nosom i inteligentnim čelom. Pogledala je krišom prema njihovim stražarima. „Neće nas razumjeti”, rekla je. „Oni uopće ne znaju francuski.” Svejedno je oklijevao. Možda stražari ne govore francuski, no ako ga čuju, prepoznat će o kojem se jeziku radi. A ako otkriju da govori francuski, obavijestit će Rycliffa, koji će ga podvrgnuti ispitivanju. Samog se ispitivanja nije nimalo bojao, no nije si mogao priuštiti dodatna kašnjenja. Ona susretne njegov pogled. „Znam da razumijete što vam govorim. Vidim vam to u pogledu. Voljela bih da i ja mogu razumjeti vas.” O, Bože. Obraćala se najdubljim čežnjama njegova srca. „Et bien”, reče on tiho. „Razumjet ćemo se.” Ona primakne stolac malo bliže k njemu, djelomično zaklanjajući paravojnicima pogled na njihov razgovor. No i dalje su bili preblizu stražara. Morat će to oprezno odigrati. Dok god ih nadziru, on neće smjeti izgovoriti - ni na kojem jeziku - ništa što bi mogli čuti, zapamtiti i naknadno protumačiti. Upitala ga je na francuskom: „Zašto mi ne biste rekli tko ste doista?” „Moje ime je Corentin Morvan”, odgovori joj on. „Ja sam obični bretonski seljak.” Podigla je jednu obrvu. Nije mu vjerovala. „Kako ste stigli ovamo?” upita ga. „Pješice, preko polja.” „Od uvale?” On kimne glavom. „A kako ste dospjeli u uvalu?” „Čamcem.” Ona tiho uzdahne od frustracije. „Zadirkujete me.” „To je jače od mene. Veliki je užitak zadirkivati lijepu djevojku.” Obrazi joj se zažare. Iznenadna želja da je dotakne bila je gotovo nepodnošljiva. Od nje mu je bridjela koža, a u prstima je osjećao nemir. Uže mu je greblo kožu od migoljenja ruku. Glas joj poprimi strogi ton. „Ne budete li mi iskreno odgovarali, obavijestit ću lorda Rycliffa da govorite francuski. On će onda udarcima izvući odgovore iz vas.” On odmahne glavom. „Koliko god me tukli, neće uspjeti u tome. Ali za još jedan gutljaj onog vina i još jedan nježni dodir vaše ruke, mon ange? Bojim se da bi izdao i vlastitu majku.” Ponudila mu je čašu vina, prinoseći je njegovim usnama. Izvio je vrat kako bi mogao piti iz nje, ne skidajući pogled s njenih očiju dok je gutao. Dok je odmicala čašu, tanki mlaz vina iscuri iz nje i ona automatski podigne ruku kako bi prstom obrisala odbjeglu kapljicu. Njezin dodir okrzne kut njegovih usana. Mlaz nepatvorenog, blistavog blaženstva prostruji mu kroz tijelo. Poput zvijezda koje plešu u noćnoj tami, vrteći se poput svjetlucavih vjetrenjača kroz mračne dijelove njegova tijela, srca i duše. „Vrlo ste ljubazni, mademoiselle.” Nagnuo je glavu, promatrajući je iz novog kuta. „Jeste li 'mademoiselle”? Niste 'madame'?” Rubovi usana joj se trznu. „Nisam udata, ako to pitate.”

48


„Zaručena?” Ona ponovno odmahne glavom. „Znači, izbirljivi ste.” „Nisam izbirljiva, ja sam gotovo...” Zatim zastane. „Ne znam kako se to kaže na francuskom. Nisam udata jer me nitko nije zaprosio.” „Nitko vas nije zaprosio?” Ispustio je neki čudan grleni zvuk. „Englezi su budale.” „A bretonski su seljaci očito skloni besramnom očijukanju. Nemojte misliti da ne znam što radite. Pokušavate mi skrenuti pozornost mijenjajući temu razgovora.” „Ne, uopće. Vaš bračni status je tema o kojoj bih vrlo rado razgovarao.” Ona uzdahne. „Molim vas, uozbiljite se. Morate mi reći istinu. Zar ne shvaćate? Lord Rycliff će ujutro dovesti suca.” „Ne bojim se sudaca.” „Ja se bojim za vas.” Zagledao se u njene plave oči i shvatio da govori istinu. Stalo joj je do njega. Možda i više nego što bi joj bilo stalo do neke druge izgubljene duše. No zasad mu to nije bilo važno. Brinula se zbog njega i on je tu brigu osjećao duboko, sve do kostiju. „Zašto ste noćas došli u Vretenastu Uvalu?” upitala ga je. „Ja...” Malo se nakašljao. „Imao sam sastanak.” „Sastanak? S kime?” Pomilovao ju je od glave do pete svojim toplim pogledom. „S anđelom, očito.” Ona zacokće jezikom. „Opet me zadirkujete.” „Nije to zadirkivanje. Ja sam tu radi vas.” „Ako to nije zadirkivanje, onda je čista laž.” On pogura naprijed svoj stolac koliko je mogao, u očajničkoj želji da smanji razmak među njima. A onda joj se obrati tiho, iskreno, iz dubine svojeg hladnog, strpljivog srca. „Ja sam tu radi tebe, mon ange. Violet, radi tebe bih prehodao cijeli svijet.”

VIOLET JE BILA posve nepomična. Kad je konačno uspjela progovoriti, prošaptala je četiri riječi. Na engleskom. „Ti znaš moje ime.” Izraz njegova lica nije odao nikakvo razumijevanje. Sjedio je mirno i treptao. Ona pokuša ponovno. „Ti me poznaješ.” Bez odgovora. Violet stisne šake u svome krilu. Nije joj bilo jasno, ako je poznaje i treba njezinu pomoć, zašto joj jednostavno to ne kaže? No ako je doista stranac, kako je onda saznao njezino ime? Na drugom kraju prostorije, gospodin Fosbuy podigne pogled i upita: „Ima li ikakvog napretka, gospođice Winterbottom?” Ah, da. Barem je na jedno pitanje dobila odgovor. Nisu li je prijatelji zvali njenim imenom cijelu večer? Počevši s Kate i Susannom u plesnoj dvorani i završno s gospodinom Fosbuyjem upravo sada. Ime Violet Winterbottom nije bilo nikakva tajna. Violet ustane sa stolca. „Imam problema s razumijevanjem njegova govora”, reče vlasniku krčme uz nesiguran osmijeh. „Možda mi malo čaja pomogne u koncentraciji.” Ustala je i prišla stolu na koji su služavke posložile servis za čaj. Dok je ulijevala vruću, aromatičnu tekućinu u šalicu, mozak joj je radio kao žrvanj.

49


Bilo je lako objasniti kako je saznao njeno ime. No to nije objašnjavalo žestinu u njegovim očima dok je gledao u nju. Nije joj objasnilo zašto je duboko u sebi tako snažno reagirala na njega. Nije objasnilo jezovito poznatu pjegu ispod njegova lijevog uha. Violet. Radi tebe bih prehodao cijeli svijet. Sjećanje na njegove riječi izazove joj trnce u koži. To je nemoguće, nezamislivo. No što ga je više promatrala i što je više razgovarala s njime, postajala je sve uvjerenija da su taj muškarac i Veliko Razočaranje jedna te ista osoba. Zatvorila je oči. Vrijeme je da prestane izbjegavati to ime. Bila je uvjerena da je taj čovjek zapravo Christian. Istina, postojale su određene razlike, no previše je bilo sličnosti i njena reakcija na njega bila je toliko snažna da je počela vjerovati kako je to nedvojbeno on. Pa ipak - ako on uistinu jest Christian, što onda radi ovdje? Zašto nije na Karibima? Iz kojeg bi razloga doveslao čamcem u uvalu, tumarao preko livade i polja i tvrdio da je obični seljak iz Bretanje? Mogao je jednostavno doći kočijom, pokucati na vrata i reći: „Ja sam Christian Pierce, treći sin vojvode od Winforda.” Zasigurno mu ne bi predstavljalo nikakav problem razgovarati s Violet, ako bi to htio. No on već gotovo punih godinu dana nije htio razgovarati s njom. Christian ne bi prehodao cijeli svijet radi nje. On se nije potrudio ni prijeći preko trga kako bi se oprostio od nje. Miješajući šećer u čaju, još je jednom krišom pogledala prema tom mračnom, intrigantnom muškarcu koji je sjedio zavezan za stolac. Možda ni on sam ne zna tko je. Možda je potpuno lud, ili pati od amnezije. Bacila je žlicu na pladanj, razdražljiva od suludih ideja u svojoj glavi. „Doista, Violet”, mrmljala je sebi u bradu. „Amnezija?” Vratila se do svog stolca, ne znajući više što misliti ni čemu se nadati. „Želite li čaja?” upita ga na francuskom. On iskrivi lice. „Draže mi je vino.” „U redu.” Natočila mu je vino i prinijela mu čašu usnama. Otpio je bezvoljno jedan gutljaj, zureći cijelo vrijeme u nju. Promatrala je njegov goli, neobrijani vrat kako se pomiče prilikom gutanja. Bio je to vrlo senzualan i intiman prizor. Dok je odlagala vino, njegov užareni pogled lutao je njenim tijelom. „Upravo sam nešto shvatio, mon ange. Englezi nisu samo budale. Oni su potpuni idioti.” Crvenilo joj jurne od grudi prema licu. Usredotoči se, Violet. „Čini se da smo došli do mrtve točke”, reče ona. „Vi uporno odbijate podijeliti svoje tajne sa mnom. Pa sam zato pomislila... da bih vam možda prvo ja trebala otkriti svoje.” Obrve mu se podignu. „Vi? Imate tajne?” „O, da.” Ona pogleda oko njih. „Ovo selo, Vretenasta Uvala, mjesto je za odmor i oporavak mladih dama koje su ili bolesne, ili čudne. Ili nekonvencionalne.” „U koju skupinu mladih dama spadate vi?” „U četvrtu. Među one skandalozne.” Pijuckala je čaj, namjerno odugovlačeći. Nakon godinu dana šutnje, zar će mu doista ispričati tu priču, na ovakav način? No nije mogla smisliti bolji način da ga iskuša. „Prije godinu dana”, reče ona, „izgubila sam nevinost. Dragovoljno. Olako sam se podala muškarcu koji mi nije obećao - pa čak ni natuknuo - da će se oženiti mnome. A kad me ostavio, pobjegla sam ovamo. Zato što sam se bojala da sam ostala u drugom stanju, i zato što nisam htjela da itko sazna što sam učinila.”

50


Pomno je motrila njegovu reakciju. No baš kao i kad ga je uštipnula za uho, nije bila sigurna kakvu bi reakciju trebala očekivati. Stisnuta čeljust odavala je brigu. Širom otvorene oči tračak iznenađenja. „Niste rekli svojoj obitelji?” upita je on. „Nikad nikomu nisam rekla ni riječi o tome. Sve do sada.” Kako je vrijeme prolazilo, nije joj postajalo nimalo lakše čuvati tu tajnu. Naprotiv. Kad god bi došla u iskušenje podijeliti s nekim svoju priču, kao da ju je premazivala novim slojem smole. Dodavanjem jednog sloja na drugi, katkada svakodnevno, istina se na koncu pretvorila u tvrdi, teški grumen u njenim grudima. „Vaše strahovanje u vezi s djetetom...?” Ona odmahne glavom. „Nije se obistinilo. No jasno vam je da ja baš i nisam neki anđeo.” Nagnuo se prema njoj koliko mu je dopuštala užad. “Vi ste i dalje anđeo. Onaj tko vam je to učinio? On je vrag.” „O, da.” Blago se nasmiješila. „Vrag iz susjedne kuće. Poznavala sam ga cijeli svoj život i obožavala ga većinu života. Kad smo bili mlađi, nemilosrdno me zadirkivao. A onda je nekoliko godina bio potpuno nesvjestan mojeg postojanja. Uvijek se činio izvan moga dosega. No nekako smo na kraju postali prijatelji. Izvodili smo pse u šetnju po trgu gotovo svaki dan, i dok su oni trčali, mi smo razgovarali. Vidite, on je znao za moju veliku strast prema stranim jezicima. I on je bio vrlo nadaren za njih. Običavao je sakupljati kratke rečenice i iskušavati moje znanje. 'Dobar dan' na letonskom ili 'hvala' na javanskom.” Imam jednu novu za tebe, Violet. Na toliko nepoznatom jeziku da je nikada nećeš odgonetnuti. Pa ipak, uvijek bi ih uspjela odgonetnuti. Katkada bi joj za to trebalo nekoliko dana kopanja po knjižnici, no na kraju bi uvijek pronašla prijevod. Njezin sugovornik frkne nosom. „To? To je bilo dovoljno da se zaljubite u njega?” „Mislila sam da smo pronašli zajednički interes.” Slegnula je ramenima. „No dobro, ne mogu tvrditi da je moja zadivljenost bila isključivo intelektualne prirode. Bio je i neizmjerno naočit.” „Koliko naočit?” Usne joj se podignu u smiješak. „Znatno ljepši od vas, ako me zato pitate. Njegov je nos bio ravan. Njegova brada uvijek glatko obrijana. Uvijek je bio uredno počešljan, a čelo mu nikad nije bilo naborano od brige.” „Zvuči kao neki umišljeni kicoš.” „Pretpostavljam da je to i bio, nekoć. No kasnije se promijenio. Brat mu je poginuo u ratu i to je bio težak udarac za cijelu obitelj. U samo nekoliko mjeseci preobrazio se iz mladog, bezbrižnog razvratnika u muškarca koji se jedva nosio s teretom velike tuge.” Oduprla se porivu da odvrati pogled. „Bilo mi je strašno bolno gledati ga kako pati.” „I tako je taj vrag iskoristio vašu dobrotu.” „Ja... ovaj... nisam sigurna.” Do dana današnjeg, Violeti su ostali nejasni njegovi motivi te noći. Je li ju baš kanio zavesti ili se to jednostavno... dogodilo? Te noći bila je na zabavi u kući njegovih roditelja. Bio je to zapravo samo skroman domjenak za obitelj i prijatelje - njihov povratak u društvo nakon višemjesečne korote. Violet se, kao i obično, držala svoga kuta, potajno promatrajući njega, kao i obično. A onda je on podigao pogled i pogledao u nju. Doista pogledao. Kao da je prvi put stvarno vidi. Točno onako kako se oduvijek nadala. Njegov smeđi pogled kao da je istraživao dubine njezine duše, otkrivajući sve njezine nade, sve njezine snove, strahove, brige, želje... i ponad svega, njezinu ljubav prema njemu.

51


Vjerojatno je samo željela vjerovati kako joj gleda ravno u dušu. No gledajući unazad, možda je samo gledao kroz nju, ili iza nje. Kao da je ona nekakav portal kroz koji je morao proći da bi ga s druge strane dočekao ostatak njegova života. Dok je prelazio sobu hodajući prema njoj, držanje mu je odavalo jasnu namjeru. Imam jednu knjigu za tebe, Violet. Dođi, gore je, na katu. I tako je ona pošla za njim. Na stubištu se malo našalila na temu nepriličnosti, no njih dvoje su bili stari prijatelji i nitko nije sumnjao da među njima postoji išta više od toga. Njegovu je obiteljsku kuću poznavala gotovo jednako kao svoju pa joj se učinilo smiješnim da nikada nije bila u njegovim odajama. On čak više nije ni stanovao ondje. Posljednjih je nekoliko godina imao svoj samački stan s druge strane trga. Uveo ju je u spavaću sobu i zatvorio vrata. Iznenadni val vrućine pomutio joj je i usporio mozak. Gdje je knjiga? upitala ga je. Nema nikakve knjige, odgovorio joj je. A onda ju je uzeo u svoje naručje. Taj poljubac - taj prvi čarobni pritisak njegovih usana na njezine - kad bi se barem mogla vratiti u prošlost da ga ponovno proživi. Zatekao ju je posve nespremnu, nakon što je dobrih desetak godina žudjela za tim trenutkom. Sve te godine čežnje i nadanja i vježbanja na vlastitoj nadlanici... samo su odjednom bačene kroz prozor. Jer se to upravo događalo. Imala je osjećaj kao da njezin vlastiti život žuri ispred nje, a ona trči za njim, ostajući bez daha. Bila je iznenađena svakim sljedećim korakom u senzualnom razvoju događaja. Njegove ruke na njenim grudima. Zatim njegova usta na njenim grudima. Pa vrtoglavi obrat kad ju je gurnuo na krevet. Težina njegova tijela koja ju je pritiskala o madrac. Čekaj, htjela ga je zamoliti. Daj mi malo vremena da te sustignem. No nije mu ništa rekla. Zato što ga je i predobro poznavala. Da je u tom trenutku izrazila i najmanju nesigurnost, on bi je prestao dirati. A to bi bila prava tragedija. Jer je ona to također željela. Svaki poljubac, svaki dodir. Željela je sve. Sve od njega. „Što mislite?” upitala je. „Je li to bilo bešćutno zavođenje ili samo pogreška?” Njezin sugovornik se namršti i izbaci iz sebe bijesni niz rečenica koje su zvučale kao vrlo bogohulne bretonskih psovke. Violet pogleda u smjeru Finna i Fosburyja i blagim im smiješkom dade do znanja da je sve u redu. Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio prigušen i smiren. „Nije me ni na što prisilio, ako ste možda to pomislili. Upravo suprotno.” „Svejedno. Bio je pokvarenjak jer je iskoristio situaciju. I budala, zato što vas je pustio.” „On je bio razočaranje, toliko vam mogu reći. Tako sam ga, znate, počela u sebi nazivati. Veliko Razočaranje. Jer mi je bilo prebolno razmišljati o njemu pod njegovim pravim imenom.” „Veliko Razočaranje.” Posprdno je puhnuo kroz nos. „Zar je bilo toliko loše?” Ona se zarumeni u licu. „Nije bilo loše.” „Onda nije bilo dobro.” „Od onoga što sam uspjela doznati, bilo je relativno ugodno za prvi put. Neki su dijelovi bili prekrasni. Možda bi drugi put bilo bolje, ali...” Ali onda je on otišao. Već je sutradan napustio Englesku. Iako je otad prošlo gotovo godinu dana, njezina je utroba ponovno proživljavala šok i bol njegove izdaje. Želudac joj se stisnuo, a otkucaji njezina srca poprimili su šuplji zvuk timpana.

52


„Otac mu je kupio neku zemlju u Antigui i on je otišao pregledati posjed. Nije me čak ni osobno obavijestio da odlazi, samo je poslao poruku. Nikad ga više nisam vidjela. To je bilo razočaranje.” „Kakav gad i kukavica.” „Ja sam se također ponijela kukavički.” Proučavala je svoj čaj. „Nisam tražila od njega nikakva obećanja. Nikad mu nisam otkrila svoje osjećaje. Možda nije znao da sam željela više od toga.” „Znao je. Itekako je znao.” Spustivši bradu, potražio je njezin pogled. „Tvoji su osjećaji ispisani na tvome licu, mon ange. To je ono što ga čini toliko lijepim.” Srce joj zakuca brže. Što je time htio reći? Što je sve to značilo? Voljela bi da je mogla skupiti svu tu toplinu i suosjećanje u njegovu pogledu i izvagati ih na nekakvoj vagi. Je li se radilo samo o ljubaznoj sućuti ili o nečem drugom? Možda o krivnji. Ili čak o ljubavi? „Zapanjujuće se dobro izražavate za običnog seljaka iz Bretanje.” Nije se obazirao na njezinu zajedljivu opasku. „Ponio se loše prema vama i zbog toga ste silno patili. Žao mi je zbog toga. No ja sam tu.” „Da. Tu ste. Ne znam, međutim, mogu li vam vjerovati. Dok me ne uvjerite u suprotno, moram vas smatrati neprijateljem. Kao opasnost po vlastitu sigurnost i sigurnost mojih prijatelja.” „Dođite.” Nakosivši glavu, pozvao ju je bliže sebi. Uputivši oprezan pogled prema Finnu i Fosburyju, Violet se nagne prema njemu, sve dok nije osjetila toplinu njegova daha na izloženoj, ranjivoj površini svoga vrata. Srce joj je divlje lupalo u grudima. „Uspijete li srediti da ostanemo sami”, prošaptao je, „sve ću vam reći.”

53


Poglavlje 4

SAMI? Osjećajući kako joj krv snažno pulsira u žilama, Violet se zavali u svoj stolac i promotri zavezanog čovjeka ispred sebe. Oči su mu blistale od izazova. Zatražio je od nje da dovede u opasnost vlastitu sigurnost i sigurnost svojih prijatelja, iako joj nije ponudio nikakav razlog da mu vjeruje. Pa, dobro. Ako ne može vjerovati njemu, Violet nije imala drugog izbora nego vjerovati samoj sebi. Morat će slijediti vlastite instinkte. Donijevši odluku, ona ustane i okrene se. „Gospodine Fosbury? Finn? Otkrila sam nešto vrlo važno. Naš čovjek govori francuski. Sasvim dobro, štoviše.” Bacila je kratak pogled prema njihovu zarobljeniku. Oči mu više nisu blistale. Je li se možda osjećao iznevjereno? Odlično. Neka i on nauči kakav je to osjećaj. „Ti bokca”, Finn nespretno sklizne s prozorske klupice. „Znao sam. Svaka vam čast, gospođice Winterbottom.” „Štoviše”, nastavi Violet, „odlučio je priznati sve što zna. No želi razgovarati isključivo s glavnim zapovjednikom.” Finn se uspravi. „Moramo odmah obavijestiti lorda Rycliffa.” „Poslat ćemo dvojicu lakaja u zamak”, reče Fosbury. „Lakaje?” zgranuto će Finn. „Ne dolazi u obzir.” Naslonjen na štake, mladić je zakopčavao svoj vojnički kaput. „Ja idem. Sam.” „Slušaj, Finne”, započne Violet majčinskim tonom, „znam da si frustriran zbog svojih tjelesnih ograničenja nakon one grozne nesreće, ali to nije posao za tebe. Ne možeš...” „Mogu. I hoću. Oprostite, gospođice Winterbottom, ali jedino što me frustrira jest činjenica da se cijelo selo ponaša prema meni kao prema malom djetetu.” Podigao je štaku i pokazao prema sir Lewisovom pozlaćenom satu. „Vratit ću se s lordom Rycliffom za manje od sat vremena. Možete me slobodno držati za riječ.” Žurno se naklonivši, mladić napusti knjižnicu, a Violet i gospodin Fosbury samo slegnu ramenima. „Bit će on dobro, gospođice Winterbottom”, reče vlasnik krčme. „Dečko je jako srčan.” „O, znam da jest.” Okrenula se prema prozoru, promatrajući Finna kako se udaljava od dvorca, u nadi da njezino zadovoljstvo nije pretjerano očito. Jedan manje. Ostaje još samo jedan.

54


Imala je sat vremena na raspolaganju. Za to bi vrijeme trebala smisliti nekakav način da ostane barem nekoliko trenutaka nasamo s Christianom, ili Corentinom, ili tko god on već jest. Htjela je čuti što joj je htio reći. Morala je saznati istinu. No neće mu dopustiti da napravi budalu od nje. Dakle, kako se riješiti Fosburyja? Okrenula se prema krčmaru. „Ne znam za vas, gospodine Fosbury, ali meni bi dobro došao koji zalogaj.” Krupni se muškarac rastegne i protrlja si trbuh. „Kad već to spominjete, moram priznati da sam prilično gladan.” „Ne bih željela buditi služavke ovako kasno. Biste li nam vi donijeli štogod iz kuhinje?” Fosburyjeva ruka zastane na njegovu trbuhu. Violet je stajala nepomično, držeći dah. „Ali što ako on”, Fosbury trzne glavom u smjeru zavezanog muškarca, „pokuša štogod dok me nema? Zadužen sam da vas štitim.” „Sigurna sam da mi se neće ništa dogoditi. Čovjek je zavezan za stolac.” Fosbury se nakratko zamisli, no naposljetku ipak odmahne glavom. „Ne mogu vas ostaviti samu s njime, gospođice Winterbottom.” „Kvragu”, promrmlja Violet. „Što ste rekli?” „Ovaj... ragu. Rekla sam ragu. Znate o čemu govorim. Ne mogu si pomoći, stalno razmišljam o svoj onoj hrani koja je ostala nakon prekinutog bala. Prvenstveno o onom finom...” „Raguu”, završi krčmar umjesto nje. „Da. O božićnom raguu od janjetine.” Bože, osjećala se tako neopisivo glupo. „I o šunki. I o goveđem pečenju. I o pečenoj guski. O glaziranom voću i svježem kruhu i pecivima. O svim onim divnim kolačima koje ste donijeli iz čajane, prekrivene šećernom glazurom...” Uzdahnula je. „Bit će prava šteta ako propadnu.” Fosbury pogleda prema zavezanom čovjeku koji je pogrbljeno sjedio na stolcu. „Možda bismo ga mogli povesti sa sobom.” Vlasnik krčme odveže uže kojim je zarobljenik bio zavezan za naslon stolca. Ruke su mu ostale svezane na leđima. Fosbury ga pogura naprijed. „Hajde, kreni.” Violet podigne svijećnjak i povede ih prema kuhinji dvorca Summerfield. Kao što je i pretpostavljala, veliki središnji radni stol bio je prekriven gomilom hrane koja je ostala nepojedena nakon prekinutog bala. U kuhinji nije bilo pravih stolaca, samo visokih tronožnih bez naslona. Fosbury gurne zarobljenika na jedan pri kraju stola i priveže mu gležnjeve za drvene noge stolca. U slučaju da se pretjerano nagne u stranu, prevrnuo bi se i pao na pod. Nagne li se pak prema naprijed, udavit će se u zdjeli punoj kuhanog vina. „Molim vas, sjednite, gospodine Fosbury. Vi nas stalno poslužujete u Biku i maćuhici. Večeras želim ja vama donijeti tanjur s hranom.” „To je vrlo ljubazno od vas, gospođice Winterbottom. Nemam ništa protiv.” Krčmar sjedne na stolac s druge strane stola. Violet pronađe nekoliko tanjura i počne trpati na njih jastučiće punjene jastogom, narezano meso i kolače sa šećernom glazurom. Kad je naslagala dovoljno hrane, položila je tanjur ispred gospodina Fosburyja. On promrmlja riječi zahvale i posegne jednom rukom za pecivom, a drugom za jastučićem s jastogom. Kutljačom je zagrabila kuhano vino iz zdjele te do vrha napunila dva pehara. Jedan je dodala Fosburyju. Krčmar otpije veliki gutljaj.

55


Drugi tanjur i pehar pun vina položila je ispred svojeg sugovornika s druge strane stola. Vrijeme je za otkrivanje tajni. Tko zna tko će od njih prvi popustiti. Ponovno mu se obrati na francuskom. „Sigurno ste gladni.” On je zurio u tanjur sliježući ramenima kako bi svratio pozornost na činjenicu da su mu ruke i dalje svezane iza leđa. „Trebam li jesti kao pas?” „Dobro znate da vas ne smijem odvezati, a kamoli vam dopustiti korištenje vilice i noža.” „Onda ćete biti dovoljno ljubazni da me nahranite.” Na trenutak joj je njegov prodoran pogled odao silnu glad. Glad za čime, nije se usudila nagađati. Presavila je tanku šnitu šunke i držeći je samim vršcima prstiju, podigla ruku u visinu njegovih usta. „Bliže”, zapovijedi on. Uzdahnuvši, ona ga posluša. Ispružila je ruku još nekoliko centimetara. On sagne glavu i poljubi joj unutarnji dio zglavka. Iskrica vrućine smjesta joj zažari tanku, osjetljivu kožu i Violet povuče ruku kao da se opekla. „Zaš...” „Nemoj vrištati”, brzo je prošaptao. „Nemoj zvati u pomoć. Gotovo je. Jednostavno nisam mogao odoljeti. Skapavam od gladi, mon ange. Danima nisam gotovo ništa pojeo. No svejedno nisam mogao odoljeti, morao sam prvo okusiti tebe, barem jedanput.” Nakratko je zatvorio oči. „Neće se ponoviti.” Ona ponovno ispruži ruku, ali ne toliko daleko kao prošli put. Ovaj put je nije pokušao poljubiti, niti bilo kakvu drugu nepodopštinu, samo je uhvatio šunku zubima i halapljivo je progutao. Zatim mu je dodala komadić narezane goveđe pečenke, zatim jastučić punjen jastogom oba su nestala jednako brzo. Nije pretjerivao kad joj je rekao da skapava - možda i doslovno. Srce joj se stisne od nove brige. „Vina?” upita ona, posegnuvši za punim peharom. On odmahne glavom, gutajući hranu. „Samo malo kruha, molim te.” Uzimajući pecivo, letimično je virnula prema drugom kraju stola, gdje je Fosbury ravnomjerno dijelio svoju pozornost između vilice u jednoj i vina u drugoj ruci. To je bila prilika koju je čekala. „Ovo je najbliže privatnosti što sam mogla srediti. Rycliff će se vratiti za manje od sat vremena. Voljela bih vam pomoći, no prvo mi morate reći istinu.” On baci oprezan pogled u smjeru Fosburyja. „Moje je ime Corentin Morvan. Ja sam obični seljak.” „Ali...” Nije mogla izdržati, bilo je to jače od nje. Prošaptala je: „Zar ti nisi Christian 1?” Na licu mu se pojavi izraz potpunog šoka i on opsuje. Zatim pogne glavu i počne brzo mrmljati dugi niz povezanih, monotonih rečenica. Violet ga je slušala suspregnuta daha, nastojeći izbezumljeno odgonetnuti njegovu ispovijed... a onda je shvatila što govori. Bila je to uobičajena molitva koju katolici izgovaraju prije svakog jela. „Naravno da sam kršćanin.” Podigao je glavu i uputio joj postiđeni osmijeh. „Hvala ti, mon ange. Kako sam samo mogao zaboraviti na molitvu u ovo Božićno doba?” Prijekorno je zacoktao jezikom. „Što li ćeš sada misliti o meni?” „To se i ja pitam.” Mislila je da će poludjeti, eto što je mislila. Nikako nije mogla jednostavno blebnuti Oprostite, jeste li vi možda lord Christian Pierce, čovjek koji je odrastao u kući pokraj moje i koji me razdjevičio prošle zime? Osim što bi propala u zemlju od stida, takvo bi pitanje bilo krajnje glupo. Mogla mu je dati da

1

Na engleskom je Christian osobno ime koje također znači i Kršćanin, (op. prev.)

56


pojede i zadnju šnitu šunke sa stola, no nije mu više mogla ponuditi nijedan odgovor. Jer onda ne bi mogla biti sigurna govori li joj istinu. Odlomila je komadić peciva i ponudila mu ga. „Izvrsno govorite francuski. Ne čuje se ni najmanji trag bretonskog naglaska u vašem izgovoru. U cijelom svom životu poznavala sam samo jednog čovjeka s takvim darom za naglaske.” Nije joj ništa odgovorio. Niti riječju, niti pogledom. Samo je slegnuo ramenima i nastavio žvakati. To je, dakle, bilo to. I Violet tada odustane. Ponovno je zbog svoje povjerljive naravi ispala budala. Logika nam nalaže da je najjednostavnije objašnjenje obično točno. U ovom je slučaju najjednostavnije objašnjenje bilo da Violet ima prebujnu maštu. I da je taj muškarac potpuni stranac. Nekakav kriminalac koji se nadao da će mu razgovori s povučenom, nepopularnom djevojkom i hranjenje njenih naivnih snova o romansi pomoći u bijegu iz zarobljeništva. U očaju je posegnula za peharom vina. Ako ga on nije htio, popit će ga ona. „Attends”, on je zaustavi oštrim glasom. „Nemoj.” Ona spusti čašu. „Zašto?” „Božić je. Trebala bi nazdraviti.” Slegnuvši ramenima, ponovno je podigla čašu i podrugljivim tonom izgovorila „Joyeux Noel.” Pehar je već bio na pola puta do njenih usana kad ju je ponovno prekinuo. „God Jul” Ona zbunjeno zastane. „To je... 'Sretan Božić' na Norveškom?” On kimne glavom. „Kala Christouyenna.” Srce joj je glasno bubnjalo u grudima. „Isto, na grčkom.” „Feliz Natal” „Prejednostavno. Portugalski.” Sad se već smiješila. Naivno i blesavo, no bilo je to jače od nje. Napokon joj je priznao svoj pravi identitet, jednako sigurno kao da joj je izgovorio svoje ime. I napokon je shvatila zašto je cijelo vrijeme, od trenutka kad se skljokao pred njenim nogama u plesnoj dvorani, ponavljao jedno te isto, šapćući joj „Nedeleg laouen”. Imam novu rečenicu za tebe, Violet. Na tako nepoznatom jeziku da je nikad nećeš odgonetnuti. „Znala sam.” Brzo je odložila vino sa strane. „O, znala sam da to možeš biti samo ti.” Odjednom joj se stvorio vrlo blizu. „Sretan Božić, Violet.” A onda ju je poljubio. Nježno prelazeći svojim usnama preko njenih, milujući ih tako slatko i opojno kao onaj prvi put, prije gotovo godinu dana. I, kao ni taj prvi put, nije mu se imala snage oduprijeti. „Hej! Što se to ondje događa?” Fosbury tresne svojim praznim peharom, odgurne se od stola i ustane. „Dalje od nje!” „Ne bih rekao.” Christian skoči na noge. Jednom rukom obujmi Violet oko struka. Drugom, desnicom, izvuče golemi nož. „Ni makac!” Violet zaprepašteno dahne, zureći u njegove prste obavijene oko sjajne drške noža. „A-ali bio si zavezan.” „Odvezao sam se.” „Gdje si pronašao nož?” „Nalazimo se u kuhinji. Noževa k'o u priči.” Christian ni u jednom trenutku nije skidao pogled s Fosburyja, samo je nastavio polako mahati nožem lijevo-desno. „Ne brini se, ne želim ga ozlijediti. Svi ćemo skupa samo još nekoliko minuta stajati ovdje i čekati da tvoj prijatelj postane jako, jako pospan. Što bi se trebalo dogoditi vrlo skoro.” Violet je shvatila na što je mislio.

57


Pogledala je u Fosburyja koji je podigao ruku. Polako, kao da je pijan. „Ti.” Uperio je drhtavi prst prema Christianu. „Ti nisi govorio... engleski.” Jezik mu se toliko petljao da je 'engleski' izgovorio s dodatnim slogom, a slovo „s” je zvučalo kao 'š'. Christian se nasmiješi. „Trenutačno ga govorim puno bolje od vas.” „Tvoja ruka!” Vikne Fosbury, i dalje stojeći na istom mjestu, njišući se naprijed-natrag. „Miči. Ruke! Ne diraj gospođicu Win...” Zateturao je jedan korak prema naprijed. „Gospođicu Winterbrother.” Zatim umukne i zatrepće nekoliko puta, gledajući u Violet. „Gospođice Windowbother?” Izgovorivši to, stropoštao se na pod prekriven kamenim pločicama. „Oh!” Violet pohita prema njemu. „Nije mu ništa.” Christian je klečao pokraj Fosburyja. „Bit će dobro. Probudit će se ujutro s blagom glavoboljom, no bez neugodnih uspomena.” „Zar si ga otrovao?” On izvuče iz džepa praznu smeđa bočicu. „To je samo laudanum. Drpio sam ga tvojoj prijateljici iz medicinske torbe, misleći kako bi mi mogao koristiti. Ulio sam ga u vino dok niste gledali.” „Pobogu, Christiane.” Gledala je u bočicu, pa u njega. „Christiane.” „Da, dušo. To sam ja.” Dotaknuo joj je obraz. „Zar me nisi odmah prepoznala?” „Ja... mislila sam da jesam. A onda sam počela dvojiti. I taman kad sam postala sigurna kako si to doista ti, opet si me naveo da posumnjam. Toliko si uporno ponavljao onu glupu litaniju o tome kako si obični seljak i, osim toga, prošlo je gotovo godinu dana. Promijenio si se.” I to ne samo izgledom. Promjene na njemu bile su puno dublje od slomljenog nosa i ožiljka ispod čeljusti. Ovaj novi Christian bio je mračniji, snažniji. I puno opasniji. Istina, muškarac kojeg je nekoć poznavala bio je također sav vražji - no on nikada ne bi zaprijetio nožem pripadniku britanske teritorijalne vojske, a kamoli ga drogirao. Starog se Christiana nikad nije bojala. Od ovog joj se muškarca, međutim, ježila koža na potiljku, a sitne se dlačice podizale u zrak. Čak i sada, kad joj je definitivno potvrdio svoj identitet, i dalje joj nije bilo jasno kako je i zašto stigao ovamo. I još nije bila sigurna zaslužuje li njezino povjerenje. „Moraš mi reći što se događa.” „Uskoro ću ti sve objasniti.” Stao je iza Fosburyja i uhvatio ga ispod pazuha kako bi podigao njegovo mlitavo tijelo. „Prvo mi pomozi s ovim.” „N... nisam sigurna da bih trebala.” Nastavio je bez njezine pomoći, vukući onemoćalog teritorijalca prema smočnici te ga smjestio ga iza mrkve i konzervirane repe. „Zar te netko progoni?” Sad već pomirena sa sudbinom, pošla je za njim i pokušala ugodnije smjestiti usnulog Fosburyja naslonivši mu glavu na vreću brašna. „Jesi li učinio nešto što nisi smio? Vidio nešto što nisi smio vidjeti? „Je li ti tropska groznica oštetila mozak?” Podigao ju je na noge. „Reći ću ti sve što mogu, kunem ti se. No nemamo mnogo vremena. Nitko me nije smio vidjeti, i zato sada moram nestati bez ikakvog traga. Ali ne prije nego što stignem učiniti ovo.” Obujmio ju je rukama, privlačeći je bliže. Kad su im se tijela dotakla, tiho je zastenjao od užitka. Utiskivao joj je sitne poljupce u čelo i obraz.” Bože, kako je divno držati te u naručju. Nemaš pojma koliko sam sanjao o ovomu. O tebi.”

58


Violet nije mogla vjerovati svojim ušima. Sanjao je o njoj? Svih tih noći koje je probdjela zbog njega, roneći gorke suze u svojoj postelji, pitajući se zašto je otišao tako iznenadno i je li ga možda mogla nagovoriti da ostane. Rekao je da je sanjao o njoj. No svejedno joj se gotovo godinu dana uopće nije javio. Umjesto toga se pojavio usred Božićnog bala, mokar do kostiju, krvareći i mumljajući nešto na nekom stranom jeziku. Odmahivala je glavom. „Ne razumijem.” On je poljubi. Tako snažno i duboko da joj se zavrtjelo u glavi od aromatična okusa začinjenog vina. U tom trenutku bilo je predivno. Njegov je jezik mamio njezin, pozivajući ga da uhvati ritam davanja i uzimanja. On je uzimao, ona je davala. On ju je izazivao bockanjem, ona mu odgovarala zadirkivanjem. Kao da je taj poljubac bio valcer koji nikada nisu otplesali zajedno. Ili otvorena prepirka u koju se nikad nisu upustili. „Violet. Slatka, predivna Violet.” Stisnuvši šake upetljane u stražnji dio njezine oprave, privlačio ju k sebi dok joj tijelo nije bilo posve priljubljeno uz njegovo. Snažno, mišićavo bedro ugurao je između njenih nogu. Njegova prsa pritiskala su njene grudi. Njegova joj je vrućina žarila kožu prolazeći kroz slojeve pamuka i svile. Opet je to radio. Opet je toliko brzao da ga je jedva pratila. No koliko je god njezino tijelo čeznulo pratiti njegovo vodstvo... „Ne, stani.” Teško dišući, ugurala je ruku između njih i odvojila se malo od njega. Pod dlanom je osjećala snažne otkucaje njegova srca. „Ne smijem ti dopustiti da me svladaš. Trebam prvo odgovore.” I on je teško disao. Zatvorivši na trenutak oči, kimnuo je glavom. „Znam. I dobit ćeš ih.” Negdje u blizini, netko je otvorio vrata. Možda u prolazu za služinčad. Christian okrene glavu prema izvoru zvuka, obujmivši je oko struka. Žustrim je pokretom povuče u stražnji dio smočnice. „Nemoj se micati”, šapnuo joj je na uho. „I budi tiho.” „Rycliff se nije mogao tako brzo vratiti. Još je prerano. To je vjerojatno netko od slu...” Prekrio joj je usta rukom. „Psst.” Ona se migoljila u njegovu čeličnom stisku, tiho prigovarajući ustima pritisnutima u njegov žuljeviti dlan... no sve je bilo uzalud. Nije se mogla osloboditi njegova zagrljaja. Čuli su zvukove iz kuhinje. Netko se motao onuda tiho zviždučući. Grnčarija zazvecka o mjedene posude. Otvori se kuhinjski ormarić, pa se zatvori. Sve to vrijeme Christian ju je držao prikovanu za svoje tijelo jednom rukom obavijenom oko njezina struka, a drugu joj je zalijepio preko usta. Srce mu je bubnjalo po njenoj kralježnici dok su se iz kuhinje i dalje čuli dosadni, uobičajeni zvuči. Njegov stisak nije popuštao, ali mu se zato palac počeo pomicati gore-dolje, lagano joj milujući rebra. Sagnuo je glavu i pritisnuo obraz na njenu sljepoočnicu. „Oprosti”, rekao je jedva čujnim šaptom. A onda joj je poljubio uho. Joj, nemoj. Imaj milosti. Samo joj je usnama lagano okrznuo ušku i ona je taj dodir osjetila u cijelom tijelu. Koljena su joj zaklecala. U tabanima je osjetila trnce. Sva tjelesna vrućina usredotočila joj se ispod središnjeg dijela korzeta. A njeno srce... Srce joj je prijetilo eksplozivnim bijegom iz prsnog koša. Cijelo joj je tijelo njezino cijelo biće - tako intenzivno bilo svjesno njegovog. Nitko je drugi nije mogao dovesti u stanje takve ushićenosti. Nitko joj drugi nije mogao nanijeti toliko boli. što.

Samo on. Njezin trenutačni uzničar. Njezin nekadašnji - i jedini - ljubavnik. I budući... bogzna

59


Pod njihovim nogama, Fosbury se pomakne u snu i čizmom udari u prazan sanduk. Vjedro za mlijeko padne na kuhinjske pločice uz bučan, odzvanjajući zveket. Kuhinja je utihnula. „Je li netko ondje?” upita jedan muški glas. Violet je prepoznala taj glas. Pripadao je sir Lewisu Finchu. Christian joj je i dalje čvrsto pritiskao usta dlanom, no drugu je ruku spustio s njezina struka. Posegnuo je za nečime. Za onim golemim nožem. Dok ga je podizao u mraku, vidjela je bljesak s njegova oštrog vrha. „Ne boj se”, prošaptao je. „Prije bih umro nego dopustio da budeš ozlijeđena.” O, ne. Ne, ne, ne. Sad je njezino srce kucalo brže od njegova, bubnjajući mahnito. Susannin otac nije predstavljao veću opasnost od leptira kupusara. No Violet to nije mogla reći Christianu jer joj je začepio usta. A nije mu smjela dopustiti da napadne sir Lewisa, niti da mu zaprijeti. Koraci su se već približavali smočnici, ravno prema njihovu skrovištu. Violet je morala hitno nešto poduzeti. Kad je posegnuo za nožem, oslobodio joj je ruke. Spojivši šake, svom je snagom zamahnula objema rukama prema natrag i prema gore, zabivši lakat ravno u Christianovu prsnu kost. „Uuuff.” Pao je unatrag uz čudan dahtavi zvuk koji joj je otkrio da mu je uspjela izbiti zrak iz pluća. Oslobodila se njegova stiska i pohitala prema vratima smočnice.

PROKLETSTVO. Christian nije imao drugog izbora, morao ju je pustiti. Je li joj rekao dovoljno? Dovoljno da mu vjeruje? Samo su nekoliko minuta bili nasamo. K vragu, trebao je u tom kratkom roku više vremena provesti objašnjavajući joj svoje postupke, a manje ljubeći je. No nije joj mogao odoljeti. Zadržao je dah, naprežući se da čuje razgovor u kuhinji. Je li ga kanila zaštititi ili izdati? Iskreno, zaslužio bi ovo drugo. On je izdao njezino povjerenje prije gotovo godinu dana. „Oh, sire Lewise”, čuo ju je kako govori nehajnim tonom. „Nisam očekivala vidjeti vas budnog.” Sir Lewis? Sir Lewis. Christianovo srce preskoči jedan otkucaj kad je shvatio što je zamalo učinio. Draga, slatka Violet. Koliko li joj samo duguje zahvalnosti? U trenutku kad su mu obrambeni nagoni prevladali nad razumom, Violet ga je spriječila u namjeri da kuhinjskim nožem probude sir Lewisa Fincha jednog od najodlikovanijih engleskih civilnih junaka. Nečujno odlažući spomenuto oružje na stranu, slušao je nastavak razgovora između Violet i starog izumitelja oružja, koji je očito patio od nesanice. Ostao je budan do kasnih sati radeći u svojem laboratoriju. „Radite li na novom pištolju?” upita ga Violet. Christian je prepoznao ton uobičajene kurtoazije u njezinu glasu.

60


„Ne, ne. Ono što me drži budnim nisu misli o budućim bitkama, nego o mojem budućem unuku.” Čulo se šuškanje papira. „Počeo sam crtati skice za kolijevku s mehanizmom na navijanje i polugom. Dovoljno je naviti ga samo nekoliko puta i djetešce će se u njoj satima zibati.” „To je uistinu domišljato”, prokomentira Violet. „Zacijelo ste veoma ponosni.” Christian se nasmiješi. Znao je da je Violet mislila na djedovski ponos, no odsutni ju je starac pogrešno shvatio. „Konstrukcija samog mehanizma dobro je zamišljena”, reče sir Lewis. „Nadajmo se da ću ga uspjeti i pokrenuti. Nego, kako je naš gost?” Tišina se otegla prilično dugo. Svi Christianovi mišići bili su zgrčeni od napetosti. „Čvrsto spava”, napokon odgovori Violet. „Ja sam upravo došla ovamo kako bih štogod prezalogajila.” Christian odahne. Hvala ti, Violet. Violet i sir Lewis su nastavili ćaskati u kuhinji, puneći tanjure hranom. U smočnici, Christian je čekao da čuje zvuk udaljavanja starčevih koraka. A onda je još malo pričekao. „Otišao je”, obavijesti ga Violet glasnim šaptom. Kad je Christian izašao iz smočnice, ona se nije okrenula prema njemu. Glavu je držala pognutu, pomno zureći u svoje raširene šake, pritisnute na kamenu radnu ploču. Tiho joj je prišao i stao pokraj nje. „Hvala ti.” „Nemoj mi zahvaljivati. Učinila sam to da zaštitim sir Lewisa.” Podignuvši bradu, pogledala mu je u oči. „Još nisam odlučila što ću s tobom. Trenutačno sam sklonija odluci da te posve razotkrijem, osim ako mi ne kažeš cijelu istinu. I to smjesta.” „Rekao sam ti istinu. Nisam otišao na Karibe, iako su svi mislili da jesam. Većinu protekle godine živio sam kao bretonski seljak po imenu Corentin Morvan.” „Ali zašto?” On nagne glavu u stranu. „Ti si pametna djevojka. Ne moram ti valjda dodatno objašnjavati.” „Znači, lord Rycliff je bio u pravu. Ti si tajni agent.” On kimne glavom. Ona prošapće: „Za Englesku, nadam se?” „Violet! Ne mogu vjerovati da si me to uopće pitala.” „Pa, što da mislim o tebi? Zašto si uopće tu?” „Radi tebe. Samo radi tebe, dušo. Ni to ti nisam lagao.” Zatim opsuje sebi u bradu. „Protekla se večer nije trebala onako odvijati. No učinio sam glupu pogrešku nasukavši se na stijene u uvali. I, još gore, dopustivši da me vidi onoliko ljudi. No do trenutka kad sam stigao ovamo, bio sam toliko promrzao i u tako jakim bolovima da sam jedva bio svjestan svojih postupaka. Moja jedina misao - a neko sam vrijeme strahovao da će mi biti i zadnja - bila je o tebi.” Posegnuo je za njom, no njezin ga oštri pogled zaustavi i on povuče ruku. „Došao sam ovamo samo zato što sam te htio vidjeti. Nadao sam se da ću te zateći samu, odvesti te na neko skrovito mjesto gdje bismo mogli nakratko porazgovarati. Ili, u najgorem slučaju, ostaviti ti poruku.” Ozlojeđeno je frknula. „Još jednu poruku?” „Točnije, pravo pismo.” Provukao je ruku kroz kosu. „Violet, samo mi moraš dati priliku da ti sve objasnim. Onako kao što sam to trebao učiniti prije nego što sam otišao prošle godine. A onda se nekako moram vratiti na svoj brod.” Počešao se po potiljku. „Ti vjerojatno ne znaš gdje bih mogao nabaviti nekakav...” „Čekaj. Christiane, ako doista radiš za obavještajnu službu, ne moraš se ovako skrivali. Nitko nije odaniji Kruni od lorda Rycliffa. Možemo zajedno poći k njemu i reći mu istinu. On će ti rado pomoći.” On odmahne glavom. „Ne mogu toliko riskirati. Samo bi mi budala odmah povjerovala na riječ, a on to vjerojatno nije. A ako zakasnim na brod...”

61


„Što onda? Što bi se dogodilo da zakasniš na brod?” „Povukli bi me sa zadatka i izbacili iz službe, to je sigurno. Corentin Morvan bi prestao postojati. Ja sam relativno nebitan, tako da bi moj nestanak predstavljao tek omanju smetnju i ništa više od toga, no sve bi moje veze bile prekinute. Bio bih prisiljen vratiti se u London i moja bi karijera bila okončana.” „To mi ne zvuči kao velika tragedija. Malo sramote nije nikomu naškodilo, a ti si je čak i zaslužio.” „Vjerojatno imaš pravo, ali malo sramote je najbolji mogući ishod.” „Koji je najgori?” On slegne ramenima pa uzdahne dugo i sporo. „Da me optuže za izdaju?” „Oh.” Čelo joj se naboralo od brige. „To ne smijemo dopustiti. Tvoja je obitelj već dovoljno patila.” Da, pomisli Christian. Nedvojbeno su patili. A on ju je obožavao jer je bila svjesna toga. Jer je mislila na njih. „Ja ću ti pomoći”, reče ona. „Pomoću ću ti radi njih. Što ti treba?” Prelazio joj je dlanovima od ramena pa sve do ručnih zglobova. Bože, tako je bila mekana. Glas mu je bio hrapav od siline osjećaja. „Trebaš mi ti, Violet. Da provedem barem malo vremena s tobom. Želim te držati u naručju i ljubiti te i govoriti ti kako si neizmjerno lijepa u zelenom. Želim ti dati do znanja zašto sam...” „Ne, ne, ne.” Ona zatvori oči, a onda ih ponovno otvori. „Nisam mislila na to. Kaniš li se sutra na vrijeme vratiti na svoj brod, što ti konkretno za to treba?” „Treba mi čamac na vesla. Moj kaput i čizme. I pištolj, ako ga možemo negdje nabaviti.” Ona kimne glavom. „Prvo ćemo se pobrinuti za ovo treće. Slijedi me.”

62


Poglavlje 5

I PIŠTOLJ, AKO ga možemo negdje nabaviti. Christian se nasmije vlastitoj gluposti. Naravno da mogu nabaviti pištolj. Nalaze se u kući sir Lewisa Fincha, najslavnijeg engleskog izumitelja oružja. Dok ga je Violet vodila kroz hodnik, uočio je razne primjerke iz starčeve čuvene zbirke oružja koji su bili obješeni na svakom zidu: koplja, buzdovane, streljivo, mačeve, bodeže... I pištolje. Pištolja koliko ti srce želi. Violet ga uvede u usku, mračnu prostoriju u stražnjem dijelu kuće. Kameni pod hladio mu je gole tabane. „Ovo je soba u kojoj drži vatreno oružje”, prošaptala je predajući mu svijećnjak. „Nedvojbeno.” Svi su zidovi bili prekriveni, od poda do stropa, ulaštenim mušketama, puškama, pištoljima i ostalim vatrenim oružjem. Posegnuo je za sjajnim dvocijevnim Finchevim pištoljem. „Dragi Bože. Prekrasan je.” „Ne”, oštro će ona. „Nemoj ga dirati. Ne možeš samo tako uzeti bilo što. Neću ti dopustiti da pokradeš sir Lewisa.” On se osvrne oko njih. „Mislim da ne bi ni opazio ako bismo uzeli samo jedno oružje.” Jedna svijetla Violetina obrva se podigne. „Opazio bi. A i ja bih opazila.” Prišla je polici na drugom kraju sobe i uzela mali pištolj. „Neću ti dopustiti da kradeš, no ovaj smiješ uzeti.” Christian ga promotri. Bio je to jednocijevni, relativno običan pištolj, no izgledao je sasvim funkcionalno. „Zašto baš taj?” „Zato što ti taj mogu slobodno dati. To je moj pištolj.” On se nasmije od čuđenja. „Tvoj?” „Da, moj.” Uzela je rog s barutom i spretno istresla količinu za jedno punjenje. „U toplo doba godine mi žene u Vretenastoj Uvali imamo raspored aktivnosti. Ponedjeljkom pješačimo prirodom. Utorkom plivamo u moru. Srijedom vrtlarimo, a četvrtkom...” Ugurala je olovnu kuglicu u cijev. „Četvrtkom pucamo iz pištolja.” Christian tiho zazviždi kroz zube. „Mislio sam da je Vretenasta Uvala mjesto u koje mlade dame dolaze kako bi živjele kao... usidjelice. Čitajući knjige. Vezući. Noseći grube debele čarape i ružne oprave.” „E, pa, krivo si mislio. Ovo mjesto nije takvo. Mi nismo takve.” „To je očito.” Gledao ju je zadivljeno dok je okretala ulašteno, dobro podmazano oružje svojim nježnim, elegantnim rukama. „Bože, Violet. Oduvijek sam znao da si ti prava djevojka za mene.” „Ma, daj, molim te”, ona podrugljivo puhne. „Nisi imao pojma.” „Ne, stvarno, ja...” Začuvši iznenadno škljocanje, on odskoči. „Bože sveti!” Napela je okidač i uperila pištolj ravno u njegovo srce. „Violet...” 63


„Nemoj ništa pokušavati. Znam se služiti ovime.” „Ne sumnjam u to.” On grčevito proguta knedl u grlu. Njena ruka nije ni zadrhtala. „One večeri kad je tvoja sestra debitirala”, reče ona, „ja sam tek bila završila školovanje, no roditelji su mi dopustili da pođem na bal, pod uvjetom da ni sa kime ne plešem. Ti si nosio tamnoplavi sako, žućkasto-smeđe uske hlače i prsluk izvezen zlatnim koncem. I nove čizme Hessian s resicama. Njima si se osobito ponosio. U gornji džep sakoa ugurao si brokatni rupčić, ali ti je ispao negdje između kvadrile i ponoćne večere. A ja?” „Ti, što?” upita on. Ona ga gurne pištoljem i on podigne ruke u zrak. „Želiš da se prisjetim što si nosila te večeri?” Ona kimne. „Jesam li nosila opravu od krepa, boje bjelokosti, ili plavu od perkala?” Christian stane panično lamatati rukama. „Ne znam... Plavu? Ne, boje bjelokosti.” „Nijednu, nosila sam svoju žutu, večernju haljinu od indijske svile.” „Nisam znao da si imala haljinu od žute indijske svile.” „Upravo tako. Nisi ni mogao znati jer uopće nisi obraćao pozornost na mene. Gledala sam te kako naganjaš bludnice kad bi za vrijeme praznika dolazio doma s Oxforda. I slušala sablažnjive glasine o tebi koje su naše sestre prepričavale jedne drugima tijekom njihovih debitirajućih sezona.” Umirivši ruku s pištoljem, napravila je korak prema njemu. „Dakle, nemoj mi lagati. Ne možeš me uvjeravati da sam ja jedina žena koju si ikada želio.” „Imaš pravo. Imaš pravo. Ne bih to ni pokušao.” Nastojeći svim silama ignorirati pištolj, pogledao ju je ravno u oči. „No jedno ti mogu reći - posve iskreno, Violet - ti si jedina žena koju sam u svom životu volio.” Violet je bila potpuno nepomična. „Volio. Očekuješ da ti povjerujem kako si me volio?” „Da.” „Otkad?” „Ja... Ne sjećam se kad je to točno počelo, dušo.” „Zato što zapravo nikada nije počelo.” „Čekaj, čekaj. Moraš barem priznati da moja nesigurnost zvuči iskreno, zar ne? Kad bih ti lagao, valjda bih se potrudio izmisliti neku priču.” „Možda si iscrpio maštu pričom o običnom seljaku iz Bretonije.” Mahnula je pištoljem. „Okreni se i izađi iz sobe, pa nastavi hodati niz hodnik. Ja ću biti tik iza tebe.” On joj dobaci pogled iza svoga ramena. „Zašto?” „Želim čuti neke odgovore od tebe, no ne vjerujem ti dovoljno da te ostavim u ovoj prostoriji punoj oružja.” Okrećući glavu promrmljao je: „Pametna cura.” Pištolj je i dalje držala pritisnut o njegova leđa dok su hodali niz hodnik. Cijelim je putem tražio prave riječi da joj opiše svoje osjećaje. Dovraga. Christian se nije mogao sjetiti točnog trenutka kad je počeo gajiti duboku naklonost prema toj tihoj, nenametljivoj djevojci iz susjedstva. Mogao joj je reći kad je postao toga svjestan, no pretpostavljao je da bi ju ta priča samo dodatno razjarila. Zato što je uključivala drugu ženu. A odvijala se u plesnoj dvorani sličnoj ovoj u koju ga je Violet upravo vodila. Na jednom od manje skandaloznih krabuljnih plesova njegovih roditelja, Christian je očijukao s nekom kurtizanom - bez određenog razloga. Ona nije bila ništa drugo doli nacrtana - točnije, našminkana - meta, a on mladić koji je u nju ciljao. I ta mu je žena rekla, uz izvježbani smiješak iskusne kokete, Neću trošiti vrijeme na tebe. Ti si još žutokljunac. Neko ćeš vrijeme dahtati i sliniti za mnom, a onda ćeš odrasti i postati vjeran nekoj djevojci poput nje. Lepezom je pokazala prema kutu u kojem je stajala Violet Winterbottom. 64


On da se oženi? Da mu Violet Winterbottom postane ženom? Christian se tada dugo i glasno smijao, odmahujući rukom na tu suludu zamisao. No ta je zamisao bila toliko drska i tvrdoglava da se nikako nije dala odbaciti. Zalijepila se za njega lebdeći nad njim poput tankog oblačka duhanskog dima, dok je s prijateljima provodio noći u bančenju i razvratu. Naposljetku je prestao ostajati vani do sitnih sati i počeo ustajati ranije kako bi izveo pse u jutarnju šetnju. Kako bi vidio Violet. Jer je odjednom stvarno mogao vidjeti Violet. I cijeniti tu pametnu, obzirnu ženu u koju je izrasla. Bila je iznimno nadarena za strane jezike - što je on brzo prepoznao budući da je i sam imao sličan dar. I voljela je izazove. Violetino društvo, zaključio je, bilo je vrlo poticajno za dobar početak dana. Svakog dana. A jednog konkretnog jutra, kad im je terijer njegove sestre pobjegao u grmlje, a oni potrčali za njime loveći ga - nakon čega je uživao u prizoru Violetinih zajapurenih obraza, njenih grudi koje su se brzo podizale i spuštale od zadihanosti, njenih očiju koje su se dobrodušno smiješile usprkos poderanoj čipki i zablaćenom rubu njenih skuta... Tada je počeo razmišljati kako bi Violetino društvo moglo biti vrlo poticajno i na kraju dana. Odnosno, svake noći. Ubrzo je postao gotovo opsjednut tom mišlju. Želio ju je imati u svojoj postelji i u svome životu. I to ne samo u javnom dijelu svoga života - koji se sastojao od svečanih večera, domjenaka, odlazaka u posjete ili šetnje po osunčanom trgu, nego i u onim tajnovitijim, skrovitijim, mračnijim dijelovima. ih.”

„Tvoje čizme i kaput su ondje.” Pokazala mu je pištoljem prema kutu dvorane. „Hajde, navuci

On je posluša. „Violet, uistinu sam imao poštene namjere prema tebi. Kanio sam ti se udvarati kako Bog zapovijeda, jednog dana.” Nakratko je zastao dok mučio s navlačenjem čizama. „Nisam vidio razloga za žurbu. A onda...” Polako je spustio čizme na pod. „Frederick?” upita ga Violet nježno. On kimne. „Frederick.” Christian udahne duboko ne bi li se sabrao, prisjećajući se onog dana kad je, proguravši se kroz gomilu ljudi do zida na kojem je bio izvješen popis poginulih u ratu, ugledao ime svoga brata. Lord Frederick St. John Pierce, satnik. A onda mu je cijelo tijelo obamrlo, kao da ga je netko udario maljem. Zapravo se još nije posve oporavio od tog udarca. Progutao je knedl koji mu se stvorio u grlu. „Ti si nam pružala neizmjerno dragocjenu podršku kad smo ga izgubili.” Sjetio se kako je tada tiho i gotovo neprimjetno ušla u njihov dom, kao da je dio obitelj. Sjedila je s njegovim sestrama u dnevnom boravku, čitajući im naglas ulomke iz knjiga i novina, pomažući im primati mnogobrojne posjetitelje koji su dolazili izraziti sućut. I svakog bi jutra prošetala njihove pse. „Nastojala sam pružiti svu svoju prijateljsku pomoć i podršku tvojoj obitelji.” Ton njezina glasa se promijenio i ona spusti pištolj. „No najviše sam se brinula zbog tebe, Christiane. Jako si se tada promijenio i to me veoma zabrinjavalo.” Da, uistinu se tada bio promijenio. Uglavnom nabolje. Otac mu je oduvijek naglašavao važnost služenja kralju i domovini. George je bio nasljednik, budući vojvoda, Frederick je bio vojnički časnik i aktivno je sudjelovao u ratu, no Christiana je njegov dar za strane jezike usmjerio prema specifičnom obliku služenja svojoj zemlji - prema karijeri tajnog agenta. Prevođenje političkih letaka i pokojeg presretnutog pisma nije, doduše, bio osobito glamurozan posao, no Christian je bio sretan i ponosan što može pridonijeti svojom malom ulogom iz pozadine.

65


Gurao je ruke u rukave svojeg mokrog kaputa. „Već neko vrijeme radim za britansku obavještajnu službu. Uglavnom sam prevodio tekstove u Londonu. No nakon Frederickove pogibije...” „Zar je i on bio tajni agent?” „Ne, ne. Frederick nikada ništa nije tajio. On je bio pošten i častan tip. Nije smio poginuti onako mlad. Čim smo primili vijest o njegovoj smrti, zatražio sam da me pošalju na terenski zadatak.” Malo se zacerekao. „I jesu, poslali su me na teren. Doslovno. Na zadatak obrađivanja terena. Točnije, žitnog polja. Vlasnik imanja je engleski simpatizer i većinu vremena stvarno provodim obavljajući poljoprivredne poslove. Tu i tamo pomognem u prebacivanju paketa i pisama s jednog mjesta na drugo. Nije to bogzna što, ali...” „Ali?” Prešao si je rukom preko lica. „Nakon Frederickove smrti jednostavno više nisam mogao samo sjediti na guzici u londonskom uredu. Morao sam nešto učiniti. Možeš li to razumjeti?” Izraz lica joj se smekšao. „Mogu. A i tada bih bila razumjela, samo da si mi sve to rekao.” „Prisegnuo sam da neću nikomu ništa govoriti. Samo moj otac zna istinu.” „Ja ne bih nikome rekla. I predobro znam čuvati tajne. Nikad nisam nikomu rekla za... za nas.” „Znam.” Prišao joj je potpuno blizu i bez riječi je pozvao da sjedne na pod. Ondje, usred prazne plesne dvorane. Skupila je svoje skute boje smaragda između nogu i odložila pištolj na krilo. On sjedne nasuprot njoj, naslonivši ruku na savijeno koljeno. „Violet, moje ponašanje prema tebi one noći bilo je neoprostivo. Otad pa sve do danas živio sam s osjećajem krivnje. Znao sam da odlazim. Nisam ti mogao ništa obećati, no svejedno se nisam mogao oprostiti od tebe prije nego što te barem jednom zagrlim i poljubim. Nisam planirao sve ostalo, no ponio me trenutak...” Protrljao si je lice. „Iskreno, vjerojatno sam te podsvjesno čak i želio upropastiti kako bih bio siguran da ćeš i dalje biti ondje kad se vratim. Znam da mi to baš ne ide u prilog, no to je istina.” „To je grozno.” „Znam.” Trznuo se od nelagode. „Ne znam mogu li zatražiti tvoj oprost. Bio sam bezobzirni gad. A uz sve ono što sam ti učinio, da stvar bude još gora... nisam bio ni dobar u tome.” „Pa...” Rubovi usana joj se podignu. „Nije bilo loše.” Malo se nasmijao, ne bi li barem donekle umirio svoj povrijeđeni ponos. A onda mu se u misli vrate sjećanja na nju - na onu noć - i otjeraju svaki drugi osjećaj. Sjetio se kako mu je položila svoj dlan na obraz točno u trenutku kad su se spojili. Bila je to najslađa gesta na svijetu, u trenutku koji je i bez toga bio čisto blaženstvo. Odmaknuvši rub njezina skuta, prstom joj je prelazio preko gležnja u tankoj svilenoj čarapi. Bila je tako glatka i slatka pod njegovim dodirom. Tijekom svoje protraćene mladosti Christian je prelazio prstom preko mnogih ženskih svilenih čarapa, ali sada... Prošlo je već gotovo godinu dana otkako je posljednji put pomilovao nešto ovako profinjeno. U tom trenutku nije bio samouvjereni zavodnik. Bio je najobičniji sirovi, nepristojni seljak koji finoj, dobro odgojenoj dami gura ruku pod skute. I to u kući punoj usnulih ljudi, koji bi se svakog trenutka mogli probuditi. Bio je to zabranjen užitak, no to ga je činilo još slađim. Osjetio je snažan nalet uzbuđenja, moćan poput samoga života. Nikada ga nijedan zvuk u životu nije toliko napalio kao tiho šuštanje njezine fine podsuknje. Ne mogavši se suzdržati, dlanom joj je nastavio kliziti uz potkoljenicu. Pritisnuo je dva prsta u udubinu iza njezina koljena. Njezin topli puls treperio je pod njegovim dodirom. „Christiane...” Glas joj je bio zadihan. Požudan. Trebao bi otići, rekao je sam sebi. Trebao bi pobjeći prije nego što se vrati teritorijalna vojska, inače će sve propasti. Njegova karijera, a možda i njegov život, ovisili su o tome, i zato bi trebao žurno nestati.

66


Ali njegovoj duši je trebalo ovo. Približivši joj se još više, čelo je naslonio na njezino rame. „Pruži mi još jednu priliku, Violet. Premalo ti toga mogu ponuditi i premalo vremena imamo na raspolaganju, no dopusti mi da te barem upoznam s tjelesnim užitkom.” Ruka mu je otputovala još više uz njezinu nogu. „Dopusti mi da ti pokažem koliko to može biti dobro.”

DOK JOJ JE Christian milovao bedro, Violetin je dah sporo i malaksalo izlazio iz njezinih pluća. „Violet.” Usnama joj je okrznuo vrat. Zar se to stvarno događalo? Zar mu je uistinu ponovno to dopuštala? Dok joj je ljubio vrat, gurkao joj je bradu prema gore. Dopustila je da joj glava padne unazad, bezuvjetno mu se predavši. Svojim joj je toplim jezikom crtao uzorke na koži dok je ona zurila u strop prekriven božićnim ukrasima. Raskošan ugašeni luster visio je točno iznad njih. Stupovi su bili ukrašeni jarkocrvenim i zelenim vijencima, a sa stropnih su greda visjele zlatne papirnate zvjezdice. Glavu je spustio do njenih grudi, njuškajući njihov gornji, izloženi dio. Nizao je sitne poljupce uzduž ruba njezina dekoltea, dok su se njegovi znatiželjni prsti istodobno uspinjali uz padinu unutarnjeg dijela njezina bedra. Njegov ju je dodir, premda grublji nego prije, i dalje činio vlažnom i pohotnom. Baš kao i one prve noći. „Dopusti mi da ti pokažem”, prošaptao je. „Mogli bismo tako silno uživati zajedno.” Dlanom je kliznuo između njenih nogu. Oh. Oh, kako je to dobro. Bradavice su joj se ukrutile kad ju je pomilovao ondje. Malo se promeškoljila, trljajući osjetljive vrške o tvrdi korzet. On ju je dražio, i ona je dražila sebe samu, jer je ta bol bila tako slatka, tako ugodna. No time je samo pogoršavala stanje. „Da”, zastenje Christian, odmičući joj gaćice u stranu. „Ovaj put ću ti se iskupiti za onu noć.” Te njegove riječi bile su otrežnjujuća pljuska koja ju je vratila u realnost. Rekao joj je da će se iskupiti. Kako je to točno mislio učiniti? Iskoristivši njezino tijelo prije nego što je sutradan ujutro ponovno napusti? „Prestani.” Stisnula je bedra, zarobivši mu prste. „Prestani.” Nastavio joj je ljubiti dekolte. „Dušo, obećajem ti da će ovaj put biti dobro. Bolje nego dobro. Između nas će to biti pravo blaženstvo. Najveći užitak o kojem si mogla sanjati.” Ispružio je zarobljene prste težeći prema njenim intimnim dijelovima. Ona samo još jače stisne škripac svojih bedara. „Ne mogu vjerovati. Zar doista misliš kako možeš ubauljati ovamo usred noći, baljezgajući besmislice na nekakvom čudnom jeziku, drogirati moga zaštitnika i - bez obzira što si me već jednom tako povrijedio - navesti me da legnem ispod tebe podignutih skuta? Ovdje, na podu, nasred plesne dvorane? Zar me stvarno smatraš takvom glupačom?” „Ovaj, ja...” Violet šmrcne. „Naravno da me smatraš glupačom. Kako i ne bi? Uostalom, ja sam ona ista djevojka koja je pošla za tobom u tvoju spavaću sobu i podarila ti svoju nevinost - dok su se u prizemlju naši roditelji kartali - bez ikakvog obećanja o braku i bez ijedne nježne ljubavne izjave. Ne bi trebalo biti osobito teško zavesti me večeras. Nisi li tako razmišljao?” On odmahne glavom. „Ne. Ne, ja...” „Ja sam naivna.” Glas joj pukne. „Prelako me je zaslijepiti pa se onda nisam u stanju oduprijeti. Preblesava sam da zastanem na trenutak i razmislim o posljedicama. Preglupa sam da bih znala što

67


je orgazam. 'O, Violet'“, oponašala ga je, „'dopusti mi da ti pokažem kako to može biti dobro.' E, pa, Christiane, dopusti da ja tebi nešto pokažem.” Podigla je pištolj i pritisnula mu cijev na sljepoočnicu. On se preneraženo trzne. „Za ime Božje, Violet.” „Makni ruku. Smjesta.” Opustila je mišiće bedara dovoljno da mu oslobodi šaku. Donijevši razboritu odluku, on je poslušno izvuče. „A sad ćeš nekoliko minuta slušati ti mene.” Violet duboko udahne, odmičući se od njega po glatkom parketu sve dok nisu bili međusobno udaljeni barem jedan metar. Pištolj je mirnim rukama držala uperen u njegova prsa. „Ja sam te obožavala. Obožavala sam te cijeli svoj život. Ništa nisam tražila od tebe. Nikakva obećanja, ni udvaranje. Dala sam ti svoju čednost. Svoje povjerenje. A ti si me napustio ostavivši mi samo poruku.” ž...”

Usne mu se iskrive u izraz dubokog kajanja. Rukom si je prošao kroz kosu. „Tako mi je silno

„Dvadeset šest riječi!” prekinula ga je najglasnijim mogućim šaptom. „Ja sam tebi dala svoju nevinost, a ti si meni ostavio samo dvadeset šest žurno naškrabanih riječi.” „Mislio sam da će ti tako bili lakše. Da ćeš me lakše zaboraviti ako me budeš mrzila.” „I jesam, mrzila sam te. Mrzila sam te jer sam se zbog tebe osjećala jeftinom i glupom. Mrzila sam te jer sam zbog tebe bila toliko postiđena da sam se udaljila od vlastite obitelji. A mrzila sam i sebe zato što sam dopustila da se sve to dogodi. Ali zaboraviti? Kako bih ikada mogla zaboraviti?” Pokušavala je treptanjem rastjerati suze. „Taj si mi dan slomio srce na dvadeset šest komadića. No znaš što, Christiane? Tijekom proteklih nekoliko mjeseci ovdje u Vretenastoj Uvali uspjela sam ponovno spojiti i zalijepiti te komadiće.” Izgovarajući te riječi, Violet je shvatila koliko su zapravo bile istinite. Nije se mogla sjetiti točnog dana kad je napokon zanemarila Veliko Razočaranje i počela ponovno živjeti. Rana je zacijeljivala sporo i postupno. Katkada i bolno. No dok je bila zauzeta plivanjem u moru, pješačenjem po prirodi i vježbanjem pucanja iz pištolja - ali nikako vezenjem - nekako se uspjelo dogoditi nemoguće. Njezino je srce zacijelilo. „Sada sam posve druga djevojka”, reče mu ona uspravivši leđa. „Snažnija. Dovraga, ja zapravo uopće više nisam djevojka - ja sam žena.” Usta mu se izviju u blagi, zadivljeni osmijeh. „To vidim.” „Onda bi trebao i razumjeti i vjerovati mi kad ti kažem ovo: neću ti više nikada dopustiti da me povrijediš.” Nekoliko je trenutaka samo zurio u nju. Kad je konačno progovorio, ton mu je bio bezizražajan. „Ja stvarno razumijem, i uistinu ti vjerujem. Mnogo ti toga želim reći, no radije to ne bih govorio gledajući u cijev pištolja. Obećam li ti da te neću taknuti, hoćeš li ga spustiti?” Ona odmahne glavom. „Violet.” Glas mu poprimi opasnu notu. „Mogao bih te vrlo lako razoružati kada bih to htio. No pritom bih te mogao ozlijediti, a radije ti ne bih opet nanosio bol.” Ona polako ispusti dah. Zatim spusti pištolj u krilo. Više od toliko mu nije htjela popustiti. „Slušam.” On se približi nekoliko centimetara. „Moje ponašanje prema tebi bilo je neoprostivo. Zaslužujem tvoj prezir. Vidim koliko si se promijenila i to me ispunjava velikim ponosom. Hrabrija si i jača i ljepša nego ikad. Želim ti dati do znanja da sam se ja također promijenio dok smo bili razdvojeni. Jedino što se ja nisam proljepšao.” Polako posegnuvši za Violetinom rukom, prinio ju je svome licu i prevlačio njezine prste preko nepravilnog hrpta svoga nosa. „Osjećaš ovo?” „Slomljen je.”

68


On kimne glavom. „Dvaput. Namjerno. U sklopu moje obuke. Morao sam, naime, vježbati otpornost na bol. Tako da odgovaram samo na bretonskom, a nikada na engleskom.” Zatvorio joj je šaku u pesnicu i šaljivo bubnuo njome o svoj nos. „Corentin Moruan eo ma anv. Moje ime je Corentin Morvan.” Zatim joj prevuče prst preko ožiljka na svome vratu. „Me a zo un tamm peizant. Ja sam samo obični seljak.” Na kraju je uperio njezina dva prsta u svoje srce, poput pištolja. „N'ouzon netra. Ja ništa ne znam. Kunem se Blaženom Djevicom da je to istina.” „Zvuči kao mučenje.” „I bilo je, ali je bilo nužno. Radi moje vlastite sigurnosti, i sigurnosti svih ostalih.” Poljubio joj je ruku i zadržao je između svojih dlanova. „Batinama su me iz bezbrižnog, površnog vojvodina sina pretvorili u poniznog seljaka. No nema tih batina kojima bi mogli izbrisati tebe iz mog srca.” Zagledao joj se duboko u oči. „Volim te.” Srce joj je snažno udaralo u grudima. „Volim te, Violet. Volio sam te tada. Volim te sada. I vjerujem da te nikada neću prestati voljeti.” Njegove su je riječi ostavile nijemom i paraliziranom. O, kako li mu je samo željela vjerovati. No, racionalno, to što je rekao nije imalo nikakvog smisla. Napokon je uspjela lagano odmahnuti glavom. „To ne može biti istina.” „Istina je. Vjeruj mi, ljubavi. Tijekom protekle godine grabio sam lopatom toliko konjskih govana da sam izgubio strpljenje za figurativna sranja.” Okrenuo joj je ruku dlanom prema gore i zagledao se u njega, kao da ondje može vidjeti svoju budućnost. Palcem je pratio krug u središtu njezina dlana. „Bio sam ponižen na više načina. Naučio sam što znači teško fizički raditi, i to satima, jedući vrlo malo.” U taj dio je vjerovala, bez imalo dvojbe. Dokazi su bili ispisani posvuda po njegovu tijelu. Dok je bila stisnuta uz njega u smočnici, osjetila je koliko mu je tijelo sada mršavije, mišićavije i snažnije. Koža lica mu je potamnjela i ogrubjela od neprekidne izloženosti suncu. A njegove ruke... Osjećala je žuljeve na njegovom palcu dok joj je milovao dlan. „No najviše od svega”, nastavio je, „bio sam ponižen količinom i razmjerima vlastite gluposti. Moje kolosalne oholosti. Mislio sam da mogu provesti onu noć s tobom i onda poći na izvršavanje svojeg zadatka nepromijenjen tim događajem. Nisam bio u pravu. Štoviše, tako sam strašno bio u krivu. Violet, svakoga sam dana mislio na tebe. Sanjao o tebi svake noći. Čeznuo za tobom u svakom trenutku privatnosti i u svakom pismu od kuće tražio bilo kakve vijesti o tvojem...” „Pisma od kuće? Rekao si da tvoji ne znaju gdje si.” „Nisu. Mislili su da mi pišu u Antiguu, ali su pisma bila preusmjeravana na drugu lokaciju. Otprilike svakih nekoliko mjeseci dobijem dopuštenje da 'posjetim svoju majku', što znači da putujem u našu regionalnu bazu, gdje onda sjedim u malenoj prostoriji, čitam pisma i odgovaram na njih. To je jedina prilika kada smijem čitati i pisati na engleskom. Zapravo, to mi je jedina prilika za čitanje bilo čega. Godinu dana nisam pročitao nijednu knjigu.” „Oh. Strašne li uskraćenosti.” Izgovorila je to bez trunke ironije. Za Violet je nemogućnost čitanja knjiga bila gora od gladovanja. „U jednom od svojih pisama sestra mi je spomenula da si otišla u Uvalu usid...” Zastao je ne izgovorivši do kraja podrugljivi nadimak, pa počeo iznova. „U Vretenastu Uvalu.” Pustio joj je ruku kako bi joj dodirnuo obraz. „Bilo mi je drago čuti da si toliko blizu, odmah s druge strane La Manchea. No najdraže mi je bilo čuti da se nisi udala za drugoga.” „Misliš, još se nisam udala. Moja je obitelj izgubila strpljenje. Majka je čvrsto odlučila da se moram vratiti London i pronaći muža. Već sutra dolazi po mene obiteljska kočija.” „Znam.” Hrapavo je udahnuo. „Zato sam morao doći večeras, pod svaku cijenu. Mislim da bih preplivao La Manche da nije bilo drugog načina.” „Kako si, zaboga, uopće uspio doći ovamo?”

69


„Prošli je tjedan bio moj dan za korespondenciju. Dobio sam pismo od sestre u kojem je pisalo da se vraćaš u London i da to znači kako te tvoji roditelji planiraju udati već ovo proljeće. Kad sam to pročitao, srce mi je palo u petu kao kamen. Imali smo omanji brod koji je plovio za Hastings i natrag. Zatražio sam naplatu svake usluge koju sam ikada učinio, spomenuo očevo ime nekoliko puta. Učinio sam sve, samo nisam preklinjao na koljenima. Naposljetku su mi dopustili da pođem na to putovanje, a kad je brod bio blizu Vretenaste Uvale, trebao sam čamcem doveslati do obale. Taj se dio nije odvijao prema planu. Razbio sam čamac naletjevši na podmorsku hrid. Sad moram nekako pronaći novi čamac kako bih mogao stići na dogovoreni sastanak s brodom koji u zoru plovi natrag za Francusku. No prije nego što odem...” Približio se Violet koja je sjedila na podu u turskom sjedu i obgrlio je nogama i rukama. „Mogu li te ikako nagovoriti da me čekaš? Ja sam samo treći sin i ne čeka me nikakvo nasljedstvo. U materijalnom smislu moja budućnost nikada nije bila osobito blistava, a sada više nisam ni onako neodoljivo zgodan.” Otvorila je usta kako bi nešto rekla, no on je prekine munjevitim poljupcem poput uboda pčele, ostavivši je ošamućenu, pulsirajućih i pomalo natečenih usana. „Ne mogu zamisliti život bez tebe, Violet. Neću te zasad još nagovarati da se udaš za mene. No kad bi mi barem rekla da ćeš čekati - samo dok ne završi ovaj ludi rat - i pružiti mi priliku da osvojim tvoje povjerenje i tvoju ljubav, to bih smatrao najljepšim božićnim darom koji sam ikada primio. Zurila je u njega nastojeći dokučiti njegove motive. Uistinu joj je lijepu priču ispripovijedao u toj plesnoj dvorani. Priču u kojoj je Christian prikazan kao junak koji spašava domovinu kako bi osvetio poginulog brata, sve to vrijeme potajno voleći nju, Violet. Tako mu je silno željela vjerovati. No upravo je zbog te silne potrebe da mu vjeruje sumnjala u svoju moć zdrave prosudbe. Već je jednom prošla kroz sve to - one noći ju je također bio naveo da pomisli kako mu je stalo do nje i kako je obožava, da bi sutradan otišao ostavivši joj tek pišljivu porukicu. Trebalo joj je gotovo godinu dana za oporavak od toga. Možda ona nije bila pravi razlog njegova dolaska onamo. Možda je opet samo iskorištava govoreći joj ono što želi čuti, pobuđujući osjećaje koje želi... sve samo kako bi postigao svoj cilj i ponovno otišao. Kako da bude sigurna u svoju prosudbu kad joj je percepcija pomućena tolikim godinama zaljubljenosti? Iznad njih, veliki se luster zatrese i zanjiše. Christian širom otvori oči. Koraci. Šutke su se odvojili jedno od drugoga. Christian prstima ugasi svijeću. Oštar miris dima ispuni zrak. Tiho zveckanje lustera prestalo je čim su koraci stali. Violet je držala dah ne znajući što joj je činiti. Mogla bi vikati, zvati upomoć. Christian bi bio zarobljen, zadržan, ispitivan. A ona bi saznala istinu. Ili bi mu mogla vjerovati, bez obzira na sve prijašnje dokaze. Mogla bi mu vjerovati i pomoći mu da pobjegne. „Zakuni se”, prošaptala je. „Zakuni se Frederickovim imenom da mi govoriš istinu.” Kad su im se pogledi sreli, njegov je bio iskren onoliko koliko je suseška noć tamna. „Kunem se. Kunem se grobom svoga brata. I životom našeg budućeg sina.” Violet zine, a on samo slegne ramenima. „Znaš da ćemo prvoga sina morati nazvati Frederick.” „Nemoj dodatno komplicirati”, zamolila ga je. „Ne mogu misliti kad tako govoriš.” „Nije li bio prekrasan onaj trenutak večeras između Rycliffa i njegove žene? Nisam mogao odoljeti, zamislio sam nas na njihovu mjestu.” Dotaknuo joj je ruku. „Jednoga dana.” Srce joj je radosno poskakivalo u grudima. Stavila je ruku na prsa u nastojanju da ga smiri. A onda - taman kad je zbog Christianovih riječi zaboravila na njih - ponovno se začuju koraci. Ovaj put glasnije i znatno odlučnijim ritmom. Netko je krenuo prema stubištu. 70


Bez dogovora i savršeno usklađeno, oboje naglo ustanu. Christian joj pokaže rukom da mu preda pištolj. „To je moj signal, vrijeme je za oproštaj.” „O, ne, nije.” Ona pojača stisak oko pištolja i drugom rukom uhvati Christiana za zapešće, vukući ga prema istim onim vratima kroz koja je banuo u dvoranu prije samo nekoliko sati. „Ovaj put ne ideš bez mene.”

71


Poglavlje 6

DOK SU JURILI kroz noć prema seocetu zvanom Vretenasta Uvala, Christian je bio zabrinut. Brinuo se jer će njihov bijeg ubrzo biti otkriven. Brinuo se zato što Violet nije imala svoju pelerinu, a te nepraktične svilene cipelice nisu joj nipošto mogle zaštititi nožne prste od zaleđenog tla. Brinuo se da mu nikada neće oprostiti, jer ionako nije zaslužio njezin oprost. No nije ga brinulo to što joj je dopustio da ga vodi. Violet je točno znala kojim putem trebaju ići. Znala je kako izbjeći pse koji bi ih mogli odati lavežom i zamrznute lokve na putu. Nije se spoticala, nije drhtala, nije zastajkivala ostajući bez daha niti ga preklinjala da predahnu držeći se za slezenu. Kretala se hitro, sigurno i neumorno kroz noć. Negdje u mraku začuo se huk sove. Christianu se učinilo kao da govori: „Tko?” Možda zato što se i sam to pitao. Tko? Tko je ta neustrašiva žena s pištoljem u ruci i što je učinila onoj miloj, šutljivoj djevojci iz susjedstva, po imenu Violet? Rekla je da se promijenila. Naravno da jest. Ta i on se u proteklih godinu dana potpuno preobrazio. Očekivati da će ona ostati ista bilo je prilično glupo od njega. Christian je u svoje uspomene na nju zabio iglu i stavio ih ispod stakla, poput predivnog mrtvog leptira, diveći im se i štiteći ih od bilo kakvog vanjskog utjecaja. No Violet je bila živo stvorenje koje se mijenja, raste i prilagođava vanjskim utjecajima. I tako prekrasno u pokretu, lepršajući kroz noć u toj smaragdnoj svili. Christian se morao suočiti s činjenicom da više ne želi Violet onako kako ju je nekoć želio. Želio ju je još jače. Puno, puno jače. Kad su stigli do sela, malo su usporili. Koraci su im i dalje bili nečujni dok su se iskradali iz jednog skrovitog mjesta prema drugom. „Lord Rycliff je poslao Rufusa i Dawesa da stražare ispred pansiona”, prošapće ona. „Morat ćemo paziti da nas ne ugledaju.” Usmjerila ga je prema uglu u blizini seoskog trga. Skrenuvši onuda, zaustavili su se ispred trgovine na čijem je ulazu pisalo 'Svaštarnica'. Christian se nadao da su u taj obećavajući naziv uključeni i mali čamci. Violet pokuša otvoriti vrata, no bila su, naravno, zaključana. Bez ijedne riječi, ona izvadi ukosnicu iz svoje vjetrom razbarušene punđe i pruži je njemu. On je zurio u nju. „Zašto misliš da znam otključavati brave ukosnicom? prošaptao je. „Zato što sam tajni agent?” „Ne. Zato što si stalno krao sitniš iz najgornje ladice radnog stola svoga oca.” Prokletstvo. Uistinu je znala sve o njemu.

72


„Nisam to radio preko deset godina.” Svejedno uzme ukosnicu i nakon nekoliko minuta nježnog ispipavanja i otvorenog nagovaranja, brava je poslušno popustila. „Hvala ti, curo”, prošapće on okrećući kvaku i otvarajući vrata, zahvalan zbog dobro podmazanih šarki. Ušli su u dućan. Mjesečina je osvjetljavala prostoriju svojim mliječnim sjajem. Zagledavši se u police, Christian je vidio bale tkanine naslagane sve do stropa. Boce tinte posložene uredno poput vojnika. Redove i redove kalema s ukrasnim vrpcama. Nigdje čamca. „Po što smo ovamo došli?” „Po svjetiljku”, reče ona, odlažući pištolj. „Neku vrstu svjetiljke. Sally Bright mi ju je pokazala jedno poslijepodne. Rekla je da je nekoć pripadala onoj ništariji od njenog oca.” Zadignuvši skute sve do koljena, Violet se popne na male trgovačke ljestve i posegne za predmetom na najgornjoj polici. „Još samo malo...” mrmljala je. A zatim slavodobitno objavi, „Imam je.” Spustila se s ljestava i položila svjetiljku na pult između njih. Christian ju je smjesta prepoznao. Bio je to maleni limeni valjak s naboranom okruglom metalnom pločom na vrhu, iz kojega je izlazila duga valjkasta cijev. Svjetiljka je malo podsjećala na glavu nekog čudnog snjegovića majušne glave, s okruglim šeširom i golemom mrkvom na mjestu nosa. „Krijumčarska svjetiljka”, reče on. Ona kimne. „Trebat će mi da te izvedem sigurno iz uvale. Moramo utvrditi sustav znakova, inače ćeš opet doživjeti brodolom na kakvoj podmorskoj hridi.” Christian se zamisli. U toj uvali ima više podmorskih stijena nego zuba u ustima morskog psa. Morao je priznati da je Violetina ideja bila pametna, ali... “Ne mogu ti dopustiti da se dovodiš u takvu opasnost. Ugledaju li nas gore iz zamka, vojnici bi mogli zapucati na nas.” „Ovakvo svjetlo nije moguće vidjeti s vrha litice. U tome i jest poanta krijumčarske svjetiljke.” „Znam.” Podigao je napravu i okretao je u rukama. Svjetiljka je bila konstruirana tako da baca uski mlaz svjetlosti prema moru. Signal koji bi bio vidljiv s broda u prolazu - naravno, ako netko očekuje takav signal - ali ne i s obale. „Svejedno mi se ne sviđa zamisao da ti...” „Christiane, želiš li da ti pomognem pobjeći, onda ti moram stvarno pomoći. Ne mogu ti samo zaželjeli sretnu plovidbu i poslati te u gotovo sigurnu smrt.” „Hvala ti.” Položio je dlan na njezinu ruku. „Zato što ne želiš da poginem. Već samo to je više nego što zaslužujem.” Odmakla je ruku žustrim pokretom. „Još nisam donijela odluku glede svega ostalog.” Nepomično stojeći, izgovorio je svoje najveće strahove. „Ne možeš mi oprostiti. Ne želiš me više.” „Nisam to rekla.” No nije ni porekla. Samo je šutke nastavila puniti gorivom mali spremnik svjetiljke i pripremati fitilj. Christian osjeti kako mu očaj i beznađe stežu srce u grudima. „Kvragu.” Rukom je prošao kroz kosu. „Zašto bi me, zaboga, uopće htjela? Već je ovo večeras bilo dovoljno da me zamrziš. Ponovno sam izložio opasnosti tvoje zdravlje i tvoj ugled. Ja, koji bih trebao biti tvoj vitez i zaštitnik. Trebao bih u dvoboju braniti tvoju čast, izvlačiti te iz kuće u plamenu, spašavati tvoje mačiće sa stabla. Učiniti nešto, bilo što, samo da ti dokažem kako te zaslužujem. Umjesto toga, samo sam ti nanosio bol.” Malo je zastala. „Zapravo, jednom me jesi spasio od plamena.” On se namršti. „Jesam li? Kad se to dogodilo?” „Kad mi je bilo osam godina. Tebi je onda vjerojatno bilo... četrnaest? Bilo je to u jesen, oko blagdana Svih svetih. Mi curice smo se na tavanu igrale gatanja. Zar se ne sjećaš?” Da, sjećao se tog dana, sad kad ga je podsjetila. Igre su se, naravno, dosjetile djevojčice. Njegova sestra Annabel oduvijek je bila bliska s Poppy Winterbottom, a katkada bi njih dvije i Violet pustile

73


u svoje društvo. Christian je, kao i obično, bio zahvalan na prilici da napravi kakvu nepodopštinu. On i Frederick su se sakrili iza tavanskog prozora, smijuljeći se u rukav dok su djevojčice dramatično svečano palile svijeće i zazivale duhove. „Ja sam bila prestravljena već samom činjenicom da sam na tavanu”, reče Violet. „Moja mi je dadilja stalno pripovijedala stravične priče o zlodusima i čudovištima koja ondje vrebaju, vjerojatno kako bi me spriječila da odlazim gore i istražujem. A onda je Frederick, počivao u miru, iskočio iz vašeg skrovišta iza zavjese... „Da, sjećam se.” Mala Violet je zavrištala od iznenađenja i naglo se okrenula - ošinuvši pritom resicama svoga rupca plamen svijeće. Jeftina tkanina s tiskanim uzorkom začas je planula. Srećom, Christian je bio na pravome mjestu. Munjevito je strgnuo zavjese te njima ugušio plamen. „Da nije bilo tebe, vjerojatno bih pretrpjela teške opekline”, reče ona. „Izgubila sam dobrih petnaest centimetara pletenice. Kuća je još danima smrdjela po izgorjeloj kosi. Roditelji su mi bili izvan sebe od bijesa.” „Tvoji roditelji su bili bijesni?” Christian se zacerekao, sjetivši se bolne guzice. „Sljedećih sam tjedan dana sve obroke jeo stojećki.” „Znam.” Glas joj je zvučao zamišljeno. „Znam. I to mi nikada nije bilo jasno. Ti uopće nisi bio kriv. Štoviše, spasio si me, a svejedno si jedino ti bio kažnjen.” „Spremno sam prihvatio kaznu.” Slegnuo je ramenima. „Ja jesam bio kriv. Svi su znali da sam ja taj koji uvijek smišlja nepodopštine. Frederick uopće ne bi bio iza onoga prozora da nije bilo mene. A osim toga, ja sam puno bolje podnosio batine od njega.” Dok je govorio o svome bratu, grlo mu se neugodno stisnulo, a oči ga počele peckati. „No to ne znači da je Frederick bio slabić. Naprotiv, bio je hrabar i pošten i...” Christian udari šakom po pultu. „I tako prokleto dobar. Nisu ga toliko boljele batine koliko sama činjenica da se otac ljuti na njega. Ja sam, s druge strane, bio naviknut na taj osjećaj.” Pogledao ju je s podrugljivim smiješkom na licu. „Ti me poznaješ, Violet. Ja sam oduvijek bio Veliko Razočaranje.” Ona prestane prčkati po svjetiljci. „Christiane...” Odmahnuo je rukom na njezin sažaljivi ton. „Zato sam se prijavio za ovaj zadatak, razumiješ? Za rad na terenu. Kad smo ga Violet se trzne na njegove riječi, gledajući ga kako korača po dućanu kao lav u kavezu. Bio je vidno uzrujan. Morala ga je nekako smiriti prije nego što privuče pozornost na njih. Aaron Dawes i izgubili, moji su roditelji ostali bez ponosa svoje obitelji. Ja sam se uvijek snalazio u životu, a George... George je jednostavno George. Mislim da se on rodio star. No na Fredericka su bili silno ponosni, i želio sam im nekako vratiti taj osjećaj. Htio sam postati sin kojim se mogu ponositi.” „O, Christiane.” Violet zaobiđe pult. „Ti si to oduvijek bio.” On naglo ispusti dah. „Daleko od toga. Pogledaj samo što sam učinio tebi. Večer uoči mojeg tobožnjeg iskupljenja učinio sam najgoru nepodopštinu. Da se netko onako ponio prema mojoj sestri... Ili da te neki drugi pokvarenjak onako dirao, Violet...” Opsovao je odgurnuvši se od pulta. „Ubio bih tog gada.” Odmaknuo se od nje. Dovraga, ono je bilo neoprostivo. A što god sada odluči učiniti, već je unaprijed osuđeno na propast. Vrati li se kući kako bi se oženio njome, napustit će svoju dužnost i osramotiti to isto prezime koje bi Violet, ukoliko ga prihvati, trebala nositi. Dopusti li joj pak da se vrati u London bez njega, mogao bi je zauvijek izgubiti - a s njom i priliku za iskupljenje zbog svojih nedjela. A povrh svega toga, tu je još i spoznaja da nikada - što god Christian učinio, s ove ili one strane La Manchea - neće uspjeti popuniti prazninu nastalu nakon Frederickove smrti. Ni približno. Nikad se nije osjećao toliko beskorisno, niti toliko nedostojan Violetine ljubavi. „Idemo potražiti čamac?” upita ga ona. Čemu? Čemu sve to? „Kvragu i čamac.”

74


RUFUS I BRIGHTR SU su vjerojatno negdje u blizini, nadziru pansion Kraljičin rubin i ostatak usnulog sela. „Znam da si bijesan”, reče ona. „Naravno da sam bijesan.” „Bijesan si zbog Frederickove smrti, to je potpuno normalno.” „To je potpuno sranje, eto što je to!” Prešao je s jednog kraja prostorije na drugu u samo tri duga, živčana koraka, a onda se okrenuo na peti. „Frederick nije smio umrijeti. Bilo bi bolje da sam ja poginuo umjesto njega.” „Ne. Christiane, molim te, nemoj tako govoriti. Nisi ga mogao spasiti, niti ga možeš oživjeti, ali ga možemo voljeti i održavati živom uspomenu na njega. Uvijek će nam nedostajati. Neizmjerno.” Iznenada je zastao. „I jest, nedostajao mi je.” Naglo okrenuvši glavu, zagleda se u njezine oči. „Ali ne onoliko koliko si mi ti nedostajala, i zbog toga se još gore osjećam.” Dok je zurio u nju, prsa su mu se podizala i spuštala. „Svako jutro, Violet. Svako jutro sam se trebao buditi misleći na Fredericka. Zahvaljujući Bogu na prilici da nekako sudjelujem u osvećivanju njegove smrti, pa makar i tako malom ulogom. Umjesto toga, svako sam se jutro budio želeći tebe. Čeznući da mogu ponovo izaći na trg i zateći te ondje kako me čekaš sa psima. Lijepa poput zore. Sa smiješkom na licu jer si uspjela prevesti neku novu rečenicu.” Nakašljao se. „Neku poput ove: Tumi amar jeeboner dhruvotara.” Violet naheri glavu, zamislivši se nad tom rečenicom. „To nije nijedan od hindustanskih jezika.” „Bengalski. A znači, 'Ti si najsjajnija zvijezda moga života'.” Njegove slatke riječi nisu zvučale nježno, nego bolno. Zapucketao je zglobovima. „Jasno ti je da sam tu rečenicu čuvao za posebnu prigodu. Za pravo jutro.” Osjetivši snažno probadanje u srcu, Violet ostane bez daha. On je voli. On je stvarno i iskreno voli. Christian opsuje i nastavi koračati amo-tamo, ruku položenih uz bokove, dlanova stisnutih u šaku. „No nakon svega što sam ti učinio, nas dvoje nikada nećemo imati 'pravo jutro'. I zato, da, jesam, bijesan sam. Prokleto sam izvan sebe od bijesa na samoga sebe jer sam uspio zauvijek izgubiti i tebe i Fredericka. I stvarno jako, jako, jako želim nešto udariti.” Zaustavio se i pogledao prema zemljanom posudu, a nju spopadne panika. Udari li šakom u tu policu, buka bi bila stravična. „Evo.” Pohitala je iza pulta. „Udari u ovo.” U kutu trgovine stajala je krojačka lutka, odjevena u haljinu od točkastog muslina i slamnati šešir široka oboda. Obitelj Bright ju je koristila za izlaganje najnovijih odjevnih predmeta. se.”

Violet zgrabi lutku za struk i postavi je na nosač s kotačićima. „Hajde,” reče Christianu. „Ispucaj

Jedan napeti trenutak zurio je u odjevenu lutku. Violet se malo odmakne, osjetivši od straha trnce u vratu. Christianova srdžba bila je gotovo opipljiva, čak i s druge strane dućana. Konačno je podigao šaku i silovito se zaletjevši... Zaustavio se u zadnji trenutak. I spustio ruku uz tijelo. „Ne mogu”, rekao je. „Ne mogu udariti ženu.” Violet se nasmije. „Nellie nije prava žena.” „Ona ima ime?” Okrenuvši se od krojačke lutke, Christian podigne ruke u znak predaje. „To je to, odustajem. Toliko od mojeg ispucavanja.”

75


Objema se rukama naslonio na pult i položio čelo na uglačanu drvenu površinu. Iz grla mu se otme zvuk istinske, nepatvorene boli. Violet nije mogla podnijeti njegovu patnju. Oči su joj bile pune suza dok mu je prilazila. Položila mu je ruku na rame. „Christiane, tako mi je žao. Tako mi je jako, jako žao. Znam koliko si ga volio.” „Nikada mu to nisam rekao.” Milovala mu je napete mišiće vrata, prolazeći mu prstima kroz guste uvojke na potiljku. „On je to znao. Naravno da je znao.” „Ti nisi znala.” Podigao je glavu. „Violet, trebao sam ti reći. Trebao sam vam to govoriti svaki dan, oboma.” Jedna usamljena suza spusti joj se niz obraz. „Sada znam.” On je uzme u naručje. Pod blijedom mjesečevom svjetlošću oči su mu divlje blistale od nagomilanih osjećaja. „Znaš li? Doista?” Umjesto odgovora, ona ga poljubi. Ovila mu je obje ruke oko vrata i privukla mu glavu prema sebi kako bi mu mogla ljubiti vilicu, obraz, tanki ožiljak na vratu. Poljubila je čak i kvrgavi hrbat njegova dvaput slomljena nosa. A onda njegove usne susretnu njezine. Vruće, očajne, nestrpljive. Rukama ju je obujmio oko struka dok su se ljubili, grabeći nasumce svojim krupnim šakama svileni materijal njezine haljine. Grudi su joj se bolno spljoštile uz njegova prsa. Htjela je da je zauvijek tako drži - tako čvrsto, ne ostavljajući nimalo mjesta za tajne. Ljubio ju je silno, intenzivno, strastveno - istom onom strašću kojom je živio cijeli svoj život. Ljubio ju je kao da taj poljubac jest njegov život, kao da je to jedini zajednički trenutak koji imaju na raspolaganju. A ona mu je uzvraćala na jednak način, nimalo se ne suzdržavajući. Violet večeras neće biti sramežljiva. Izrazit će slobodno svaki svoj osjećaj, ispuniti si svaku želju. Htjela je milovati i istraživati i posjedovati svaki dio njega. Njegovo tijelo i njegovu dušu. Trak svjetlosti pređe preko njih, dolazeći negdje izvana. Christian se ukipi. „Tko je ondje?” prošapće na njenim usnama. „Dawes i Rufus”, dahne ona. „Brzo, sakrij se.” Pogurala ga je prema spremištu u stražnjem dijelu trgovine. Zatvorivši se unutra, čekali su u mraku, zadržavajući dah. Osluškujući. Molim te, Bože, reče Violet u sebi. Molim te, neka samo prođu dalje. Začuje se zvuk otvaranja ulaznih vrata. „Halo, ima li koga?” Prokletstvo. „Ti čekaj ovdje,” šapćući strogo zapovijedi Christianu. „.Ja ću to riješiti.” „Neću te pustiti samu onamo.” „To su samo dva vojnika kojima je lord Rycliff naredio da čuvaju selo. Ostali nas nisu mogli tako brzo pronaći. Ova dvojica me poznaju, nešto ću im slagati, snaći ću se baš kao i u kuhinji Summerfielda. „Ali ti si i trebala biti u Summerfieldu. Za dolazak ovamo nemaš nikakvog razloga.” „Izmislit ću ga.” Nakratko se zamislila smišljajući što da im kaže. „Ja... Reći ću im da sam došla po ženske higijenske potrepštine jer mi je počela mjesečnica. Vjeruj mi, to će obustaviti svako daljnje ispitivanje. Muškarce ne zanimaju detalji o tome.” Uhvatio ju je za ruku. „Ali, Violet...” „Psst. Da nisam čula ni zvuk.” Polako je otvarala vrata, najavljujući svoj izlazak. „Bez panike, gospodo. Nema tu nikakvog uljeza, to sam samo ja.” Zatvorila je vrata spremišta i okrenula se. „A tko si, dovraga, ti?” Neki nepoznati muškarac podigne svjetiljku, privremeno je zaslijepivši. Iako mu je jedva mogla vidjeti obrise, Violet je smjesta shvatila dvije stvari. 76


Prvo, taj muškarac nije bio niti Aaron Dawes niti Rufus Bright. Bio je to čovjek kojega nikada nije upoznala, ali ga je itekako dobro znala po njegovoj reputaciji. Po veoma lošoj reputaciji. I drugo, znala je da mora pod svaku cijenu zadržati Christiana skrivenog u spremištu. Noćas je shvatila zašto je zatražio da ga pošalju na tajni zadatak u Bretanju. A znala je i da će biti uništen bude li njegova misija osujećena. Drhtavim je prstima navukla zasun na vrata spremišta, zaključavši Christiana izvana. Vrhom svoje cipelice gurnula je krojačku lutku zvanu Nellie prema vratima ne bi li prikrila bilo koji pokret ili zvuk. A onda se okrenula prema uljezu, gospodinu Rolandu Brightu. Sallynu, Finnovu i Rufusovu neuračunljivom ocu. Iako ga nikada prije nije vidjela, smjesta ga je prepoznala po njegovoj čupavoj bijelo-plavoj kosi. „Odgovori mi, curo.” Mahao joj je svjetiljkom pred nosom. „Tko si ti? I što, dovraga, radiš u mojem dućanu?” Violet proguta s mukom slinu. „Ja sam Violet Winterbottom i nisam htjela učiniti ništa loše. Noćas sam se probudila s...” Položila je ruku na svoj trbuh. „Sa ženskim tegobama. Nisam htjela buditi Sally, pa sam...” „Pa si došla krasti od mene.” „Ne, gospodine.” Čuo se glasan zvuk gutanja iz njezina grla. On prezrivo podigne gornju usnu, prelazeći hladnim pogledom preko njezina tijela, od glave do pete. „Probudila si se usred noći odjevena u svilenu večernju haljinu?” „Bila sam sinoć toliko umorna da sam zaspala u njoj. Baš blesavo od mene.” Violet se odmakne od spremišta prema pultu, gdje je ostavila pištolj. Nije ga kanila upotrijebiti, no bilo joj je veoma drago što je znala pucati. Prvo je, međutim, morala doći do njega. Još samo nekoliko koraka bočno... On se zacereče i ona osjeti smrad ruma u njegovu dahu. „Ženske tegobe, veliš? Kladim se da znam o kakvoj se tegobi radi. Tvoja mala pica željna je kite.” Violet se ukipi. Nitko joj se nikada nije obratio na takav način. Te vulgarne riječi imale su točno onakav učinak na nju kakav je on najvjerojatnije očekivao. Osjećala je gađenje i mučninu. „Ja... ja uistinu ne znam na što mislite.” „Naravno da znaš, pohotljivke mala.” Čizme su mu muklo odjekivale dok joj je prilazio. „Misliš da ne znam kakve nestašne ptičice odnedavno dolaze u ovo selo? Njihove ih obitelji pošalju ovamo kad više ne mogu gledati njihova grešna lica. Onaj pansion...” Okrenuo je glavu i pljunuo. „To je najobičniji bordel s kurvama iz visokog društva i čipkastim zavjesama.” „To nije istina.” Violet napravi još jedan korak unatrag i udari leđima o rub pulta. Tako blizu. Nastojala je ne gledati u smjeru pištolja. Željela je imati prednost iznenađenja. I zato je pogled držala prikovan na Brightovom ružnom, podmuklom licu. „Dame u Kraljičinom rubinu su veoma kreposne.” Uglavnom. „Osim tebe, čini se. Kladim se da imaš noćni sastanak s nekime pa si došla ukrasti navlaku za pimpek s moje najgornje police. Ili možda po spužvicu i ocat, da se možeš bezbrižno prašiti s kakvim seljakom? Gospođica iz visokog društva ne smije riskirati trudnoću s muškarcem niskog roda.” Nacerio joj se, otkrivši posivjeli prednji zub. „Lukava kurvica, ha?” Šakama se grčevito držala za rub pulta dok su je njegove riječi tjerale u mračni kut srama. Lukava kurvica.

77


To je bio razlog zašto Violet nikada nije nikomu spomenula svoju noć s Christianom. Nije mogla priznati da mu je bez oklijevanja podarila svoju čednost. Opće je poznato da mlade, dobro odgojene dame, ne rade takvo što. Bojala se da će biti obilježena kao laka ženska, bludnica. Lukava kurvica. A možda se i podsvjesno bojala da je to istina. Ali ne. To nije bila istina. U onome što se dogodilo između Christiana i nje nije bilo ničeg opscenog ni vulgarnog. Nije bilo ničeg lošeg u onomu što su osjećali jedno prema drugomu, ni tada, a ni sada. On ju je volio i ona je voljela njega. Voljela ga je. Oduvijek ga je voljela. „Ja nisam...” Uspravila je leđa. „Ja nisam kurva.” „Pa, dobro, onda.” Crne zjenice njegovih očiju na trenutak zabljesnu. Hotimično sporim, zloslutnim pokretom odložio je svjetiljku. „Možda bih te mogao ja podučiti.” Grubijan posegne za njom. Violet se okrene i bjesomučno stane tražiti pištolj. O, Bože. Nema ga. Nema ga. Odjednom se začuje zveckanje zasuna na vratima spremišta. Christian je pokušavao izaći. Zaroktavši, Roland Bright se okrene prema izvoru zvuka. Grudni koš mu se podizao od prijetećeg cerekanja. „Je li to tvoj dragi?” Pustio je Violet i pošao ispitati kakva je to buka. No ne prije nego što je izvukao nož iz opasača. O, Bože. Christiane. Violet se baci na pult i otkliže na stranu trgovca pa stane otvarati ladice, jednu za drugom. Škare. Unutra moraju biti nekakve škare, za rezanje tkanina i vrpca. Negdje u jednoj od tih ladica. Naći će ih, a onda će ih upotrijebiti. Da spasi Christiana, zabila bi odvratnom gadu škare u bubrege bez trunke kajanja. Bum! Violet naglo podigne glavu - točno na vrijeme da ugleda kaos u cijelom dućanu. Bijeli su komadići letjeli na sve strane. Pogođena metkom, krojačka lutka Nellie doletjela je munjevito iz smjera spremišta i oborila Rolanda Brighta. Izgledalo je kao da ga je neka razjarena, obezglavljena žena napala bez ičije pomoći. Brightova glava udari treskom o pod. Kad se prašina - točnije, sićušni komadići vate - konačno slegla, Violet ugleda Christiana kako s pištoljem u ruci nogom razbija vrata spremišta čiji je zasun uništio metkom. Preplavljena osjećajima, položila je ruku na srce. Ispalivši taj metak, sve je doveo u opasnost. Svoj život, svoj zadatak, obiteljsku čast. Ali on je mislio samo na Violet. „Je li te ozlijedio?” upitao ju je. „Na bilo koji način?” „Dobro sam.” Stao je iznad Rolanda Brighta i čizmom ga gurnuo u rame. „Je li pogođen?” upita ona. „Mislim da nije, nažalost. Samo je ošamućen.” Christian podigne Brighta za okovratnik i opali ga drškom pištolja po glavi. Zatim olabavi stisak oko njegove košulje pa njegovo ružno lice ponovno padne na pod uz glasni tresak. „Bogme.” Dahtao je Christian. „Ovo mi je trebalo.” Dok je promatrala prizor ispred sebe, Violet spopadne napadaj nervoznog hihotanja. Roland Bright bez svijesti je ležao na podu, raširenih udova, pričepljen raščerečenom krojačkom lutkom u točkastoj haljini od muslina. Sitni komadići vate prekrili su cijeli pod poput svježeg snijega.

78


Nije bilo načina da počiste taj nered. Violet je izvana već čula viku i korake. Mogli su zaboraviti na prednost koju su dotad imali pred Rycliffom i njegovim teritorijalcima. Bilo je pitanje trenutka kad će biti otkriveni. Ona uzme krijumčarsku svjetiljku. Zatim pogleda Christiana u oči i oni se istog trenutka šutke dogovore. Bjež'mo.

79


Poglavlje 7

ISTRČALI SU IZ trgovine držeći se za ruke. Violet ga je kanila povesti iza ugla kako bi neopaženo pobjegli niz jednu od manjih, mračnijih ulica, ali je odatle ugledala dolazeću svjetlost baklji. „Ovuda,” naglo promijenivši smjer, povela ga je prema seoskom parku. Hitali su od drveta do drveta. Iza njih, radoznali stanovnici Vretenaste Uvale navlačili su toplu odjeću i izlazili na ulice. Violet se nadala da će im pozornost privući nered u Svaštarnici, a ne dvoje ljubavnika koji u zagrljaju mraka jure prema crkvi svete Uršule. „Tu.” Povukla ga je u udubljenje kod bočnog ulaza u gotičku katedralu. „Tu ćemo čekati dok ne bude dovoljno sigurno da nastavimo dalje.” Provirivši iza kamenog stupa, Violet se zagleda prema drugoj strani parka. Ondje je vidjela Aarona Dawesa i Rufusa Brighta odjevene u uniforme teritorijalne vojske. Nije joj bilo drago što će jadni Rufus zateći oca u onakvom stanju - no prema onome što je čula o obitelji Bright, neće mu biti prvi put. Seljani su izlazili iz svojih domova da vide što je izazvalo toliku graju. „Čim se svi okupe oko Svaštarnice, mi ćemo klisnuti.” Pogledavši u Christiana, zatekla ga je kako zuri u nju. „Moj Bože, Violet. Pogledaj se. Nevjerojatna si.” Obrazi joj se zažare od crvenila. Nakon toliko godina, bilo je lijepo biti opažen. Uhvatio ju je za ramena i okrenuo prema sebi. „Vjerojatno si već shvatila koliko mi je žao i koliko mi je stalo do tebe. Želim ti se nekako iskupiti, i to ću svakako učiniti. Ali samo ako me budeš čekala. Imaš li volje i snage za to?” „Christiane... još od djetinjstva imam volje i snage za to. Mnogo sam godina provela čekajući da me opaziš. A tada si još bio površni mladac koji ne zaslužuje moju ljubav. Sad smo oboje odrasli, i usuđujem se reći da smo se tijekom protekle godine oboje promijenili nabolje. Naravno da te mogu čekati, ali ja mogu učiniti i znatno više od toga. Mogu radi tebe lagati, krasti, nositi tvoje tajne sa sobom u grob...' Bila sam...” Glas je u tom trenutku izda. „Bila sam maloprije spremna i ubiti radi tebe.” On joj protrlja ruke i opsuje. “Oprosti što sam te doveo u takav položaj.” „Krivo si me shvatio. Ne tražim da se sažališ nada mnom. Tražim da mi vjeruješ. Da zatražiš i više od mene.” Uzela mu je ruku i stavila njegov dlan na svoje srce. „Ovo srce ima snage za mnogo više od samog čekanja. Ovo bi te srce moglo voljeti tako silno i snažno - da bi njegovu snagu osjetio čak i ondje u Bretanji. Ili na Baliju, ako treba. No moraš mi dati štogod više od neodređenih obećanja o nekakvom budućem udvaranju. Moji su me roditelji čvrsto odlučili uskoro udati. Tvoja rođena sestra mi želi biti provodadžija. Zar bih se svima njima trebala odupirati na tko zna koliko dugo samo zbog nekoliko obećanih sladoleda od marelice u parku ili dvije-tri noći u Vauxhallu?”

80


„Trenutačno ti ne mogu ponuditi ništa više od toga”, reče on. „Osim ako odlučim napustiti svoj zadatak, okončati svoju karijeru i navući sramotu na cijelu svoju obitelj. A to im ne mogu učiniti, Violet. Ne nakon svega ostalog.” „Ne bih to ni tražila od tebe. Zar ne shvaćaš, ja ne želim ništa tražiti od tebe? Ja samo čekam da ti meni uputiš jedno pitanje.” Izraz lica mu se izmijeni. „Oh.” „Jedno prilično važno pitanje.” Christian zatrepće očima. „Shvaćam.” Je li doista shvatio? Ako i jest, nije se ponašao kao da kani štogod poduzeti glede toga. Možda nije još bio spreman za tako velik korak. No sad kad je već to izgovorila, Violet se više nije mogla povući. „Previše sam svoga života provela skrivajući se po uglovima. Promatrajući tebe kako živiš svoj život punim plućima, u nadi da ćeš me jednog dana opaziti. Ne mogu više tako čekati.” On spusti pogled i ona sagne glavu kako bi ga uhvatila. „Sve bi bilo drukčije kad ne bih... Kad ne bih samo maštala o nekakvoj budućoj ljubavi, nego stvarno čekala svoga zaručnika.” Stisak njegovih ruku se pojača, povukavši je na njegova prsa. „Violet. Nisam mogao ni sanjati da ćeš mi tako brzo oprostiti. Zaslužila si puno više poniznog puzanja i okajavanja. No ako si sigurna da želiš to sada i ovdje...” Ona kimne. Zapravo je željela da se to dogodi u Londonu, još prije godinu dana. Ali sada i ovdje će biti dovoljno dobro. „Da, želim.” Christianovo lice obasja osupnuti, deliričan osmijeh, a onda se brzo sabrao, prikrivši svoje oduševljenje maskom muške staloženosti. No nedovoljno brzo da joj promakne taj kratak iskaz osjećaja. Nešto poput treptaja čiste sreće. Uživala je u spoznaji da ga je ona izazvala. Jer ga je voljela. „Samo trenutak.” Christian se malo odmakne. Poravna revere svoga kaputa, a onda rukama prođe kroz gustu nepočešljanu kosu kako bi je barem donekle ukrotio. Još ga je više voljela zbog tog sitnog izraza taštine. Čak je i razbarušene kose, dvaput slomljena nosa i u gruboj, jeftinoj odjeći i dalje bio najljepši muškarac kojega je ikada upoznala. Ponovno se okrenuo prema njoj i primio je za ruke. „Violet. Draga, slatka Violet.” Srce joj poskoči. Iako je dobro znala što slijedi, svejedno nije mogla obuzdati njegovo radosno poskakivanje. Napokon, kucalo je. Napokon, napokon. „Violet, ja...” A onda Christian zastane, mršteći se. Sad joj se srce stislo. Ne, nemoj stati. Zašto si stao? „Dragi Bože, pa ti drhtiš poput lista na vjetru.” „U redu je,” protisnula je cvokoćući zubima, dok joj je hladni vjetar ledio obraze. Nos joj je vjerojatno bio jarkocrvene boje. „N-nastavi.” „Za ime božje.” Čvrsto ju je stisnuo u svome naručju, grijući je bajnom toplinom muškoga tijela. „Dušo, znaš da bih najradije kleknuo pred tobom, moleći te za oproštaj, veličajući tvoje vrline i preklinjući te da se udaš za mene. No prehladno je za takve govore. Znaj samo da te volim, da volim svaki dio tvoje hrabre, prekrasne, plemenite duše. I ako pristaneš, neću više tražiti od tebe da čekaš nijedan dan. Oženit ću se tobom tu i sada.” „Odmah sada, baš tu?” Sigurno ga je pogrešno čula. „Kad bi barem to bilo moguće.” Poljubio ju je u usta. „Božić je, Violet. Sve je moguće.” „Ne razumijem.” On pogleda prema crkvi koja se veličanstveno uzdizala iza njih. „Znam da ćemo morati to ponoviti jednog dana. U nekoj crkvi poput ove, a ne šćućureni ispred njenih vrata. Pred našim obiteljima i prijateljima i svećenikom, i s dozvolom za vjenčanje. Ti ćeš nositi vjenčanicu o kakvoj si

81


oduvijek sanjala. Bit ćeš prekrasna, a ja ću biti silno ponosan.” Dodirnuo joj je lice. „No sada ti želim, pred ovim vratima, izgovoriti svoje zavjete, pred Bogom i svim ovim kamenim svecima. I ako me budeš htjela... od ove noći nadalje u mome ćeš srcu biti lady Christian Pierce, moja žena.” Palcem joj je gladio obraz. Njegov pogled, tako topao i intenzivan, nije silazio s njezina lica. „Ja, Christian James, uzimam tebe, Violet Mary, za svoju ženu i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu. Obećajem da ću te voljeti, poštovati i paziti. Da ću te zabavljati, zadovoljavati i nasmijavati. Da ću plesati s tobom kad god se pruži prilika. Da ću uvijek uvažavati tvoja mišljenja, ali ću te katkada i zadirkivati. Da ću ti se povjeravati kad god bude nužno. Da ću te čuvati, štititi, obožavati..” Violet nije mogla izdržati, nervozno se nasmijala. „Mislim da to nisu točne riječi sakramenta vjenčanja.” „To su moji zavjeti”, reče on ozbiljno. „No kako baš nemamo vremena, nastavit ću s uobičajenim. Sve ono o bogatstvu, siromaštvu, zdravlju i bolesti se podrazumijeva. I vrlo ću se rado odreći svih ostalih žena do kraja života.” Ruka mu ponovno klizne u njenu kosu i čvrsto je uhvati. Glas mu postane hrapav od neizdržive želje. “Želim cijeli život biti samo s tobom.” Ona zadrhti, ne samo od hladnoće. „Ja, Christian”, prošaptao je, „uzimam tebe, Violet. I molim Boga da i ti uzmeš mene.” Srce joj se nadimalo od ljubavi. Voljela je tog čovjeka toliko da ju je boljelo. „Christiane.” Uzela mu je ruku i obujmila je svojim dlanovima. I prošaptala: „Vrijeme je da nastavimo bježati.”

82


Poglavlje 8

JEDNOSTAVNO NISU SMJELI gubiti vrijeme. Sad kad su svi bili okupljeni ispred Svaštarnice, Violet je znala da će imati slobodan prolaz iza crkve pa sve do kraja parka, do pansiona Kraljičin rubin, gdje je Violet odsjela zajedno s ostalim damama. Povela ga je prema stražnjem dijelu zgrade, kroz ulaz koji se rijetko koristio. Prema svjetlima koja su dopirala kroz prozore velike dnevne sobe, pretpostavila je da su se sve dame okupile u prednjem dijelu. Violet potrči kroz hodnik i prisloni uho na zid. „Moje dame, moje dame.” Kroz žamorenje raznih glasova uspjela je razaznati onaj Diane Highwood. Kao i obično, bio je to smireni glas razuma. „Molim vas, moje dame. Znam da su vijesti iz Summerfielda zabrinjavajuće, no vjerujem da će se sve dobro završiti. Gospodin Dawes je rekao da ostanemo okupljene u ovom salonu do njegova povratka. Pripadnici teritorijalne obrane pretražuju cijelo selo.” Violet se ugrize za usnu. Ako teritorijalci pretražuju ostatak sela, znači da je pansion najsigurnije mjesto za Christiana i nju. Barem trenutačno. Začuo se još jedan skupni odgovor dama i Violet iskoristi tu buku. Povuče Christiana za rukav i povede ga uz stubište. „Kamo me vodiš?” prošaptao je dok su žurili kroz napušteni hodnik na katu. Poručivši mu prislonjenim prstom na usne da šuti, otvorila je vrata svoje sobe i uvela ga unutra. Jedva se suzdržala da ne zalupi glasno vratima. Umjesto toga, prisilila se zatvarati ih sporo, postupno, centimetar po centimetar. Bilo je to pravo mučenje. Do trenutka kad se brava konačno okrenula uz tiho škljocanje, srce joj je već vjerojatno otkucalo stotinu otkucaja. Napokon se okrenula prema njemu u zamračenoj sobi. „Ne vodim te nikamo. Samo te... uzimam.” „Oh”, dahne Christian. „Hvala Bogu.” Položivši mu ruke na prsa, pogurala ga je prema krevetu. Kad je stražnjim dijelom koljena udario u madrac, on sjedne na prekrivač. Začulo se šuštanje tkanine dok je Violet podizala svoje skute. Samo malo, onoliko koliko je trebalo da mu može sjesti u krilo. „Ja, Violet Mary, uzimam tebe, Christiane James...”, dotakla mu je obraz, „za svoga muža. I obećavam ti svoju vjernost u dobru i u zlu, da ću te voljeti i poštovati... Sve ono o bolesti, zdravlju, bogatstvu i siromaštvu također. I odreći se svih ostalih do kraja života.” Njegova ruka pronađe njezinu. „Nisi obećala da ćeš me slušati.” „Ne, nisam.” Poljubila ga je u bradu. „Smijem li to zamijeniti sa 'Obećajem da ću divlje i strastveno voditi ljubav s tobom kad god nam se za to pruži prilika?'“

83


„Prihvaćam sa zadovoljstvom taj prijedlog, pod uvjetom da...” Usisao je dah kad su mu njene usne okrznule vrat. „Pod uvjetom da, što?” Poljubila ga je u uho. „Pod uvjetom da se ovo računa kao prilika.” „Naravno. Ionako vjerojatno nećemo imati vremena za bračno putovanje.” Njegove se ruke zatvore oko nje i oni zajedno padnu na krevet. Ljubeći se, milujući, mahnito grabeći jedno za drugim. Bezuspješno pokušavajući jedno drugomu strgnuti odjeću. Jednim munjevitim, uzbudljivim napinjanjem mišića ruku, Christian je okrene na trbuh. Njegovi snažni, grubi prsti trgali su kopče na otvoru njene haljine i uzice njezina korzeta. Dok su olabavljeni komadi odjeće otkrivali sve više njezine kože, mogla je čuti kako mu disanje postaje sve teže i hrapavije. Njegovo je uzbuđenje pojačavalo njezino i ona osjeti kako postaje sve vlažnija između nogu. Zadigao joj je skute sve do struka. Bila je pritisnuta njegovom težinom dok se smještao iza njenih raširenih nogu. Violet je bila šokirana. Što li je kanio učiniti? Osjetila je njegov mokri jezik na svome potiljku. Zagrizao je u njeno golo rame. „Jednoga dana”, režao je pokraj njezina uha, „ću te uzeti ovako.” Samo jednom rukom povukao je njezine bokove prema natrag i gore, dovodeći njezinu nabreklu ženskost u kontakt s njegovom uzbuđenom muškošću. Potisnuo je kukovima nekoliko puta, trljajući je kroz slojeve svojih hlača i njezinih podsuknja. Violetine bolne bradavice trljale su se o prekrivač i ona kao kroz bunilo shvati kako se pomiče prateći njegove pokrete, tražeći još jače trenje. Bilo je to divlje i životinjski, ali i tako jako, jako dobro. Zatim se zaustavio, okrećući se na stranu i podižući Violet za struk. Smjestio ju je tako da je klečala na koljenima, opkoračivši ga licem u lice. Ljubio joj je vrat i ramena, povlačeći olabavljenu haljinu prema dolje. „A jednoga dana”, dahtao je Christian, „ćeš ti mene uzeti ovako. Sporo i nježno, dok se ljubimo satima.” Držeći ruke na njenim bokovima, napravio je kružan pokret njezinom zdjelicom. S usana joj poteku zvuči čista uživanja. Još. Željela je još. Dok joj je spuštao haljinu i podhaljinu, oslobađajući joj ruke i obnažujući je do struka, ona se instinktivnim pokretima zibala uz njega. „Da, tako”, zastenjao je, uzimajući joj obnaženu dojku u ruku, dražeći joj tvrde bradavice. „Ti si predivna. Tako lijepa.” Nije ga prekidala napominjući kako je premračno i kako je ne može vidjeti. Violet se osjećala predivnom i lijepom pod njegovim rukama. I iznad svega, osjećala se moćnom. Uspostavila je vlastiti ritam, klizeći neprekidno uz njegovu dugačku, čvrstu erekciju gore pa dolje. Dovodeći samu sebe sve bliže i bliže vrhuncu. No u sljedećem trenutku joj je Christian oduzeo svu moć. Uz muklu psovku, okrenuo ju je na leđa i svukao joj haljinu od zelene svile. „Kunem ti se Bogom, Violet, kad se vratim, vodit ću ljubav s tobom na četrdeset različitih načina. No mislim da bismo noćas to morali izvesti što jednostavnije. Smjestio joj se između nogu. Dok je gledala u njega, strgnuo je košulju sa sebe preko glave i bacio je u stranu. Malena soba bila je osvijetljena samo slabom svjetlošću izvana. Ostavši bez svoje bijele košulje, Christian je sada izgledao kao ljubavnik oblikovan od sjenki i dima. Posegnula je za njime, klizeći mu dlanovima uz nadlaktice, želeći se uvjeriti da je stvaran. Uživajući u njegovim snažnim, isklesanim mišićima ispod svojih prstiju. Promigoljila je kukovima u očajničkoj potrebi za još jačim kontaktom.

84


„Sad”, preklinjala ga je. „Samo vodi ljubav sa mnom, odmah. Na koji god način želiš.” „Ne još.” Nagnuo se kako bi joj licem mazio grudi. Dahnula je kad je jezikom počeo kružiti oko njezine bradavice, dražeći je dok se nije pretvorila u tvrdi vršak. A onda ju je usisao u usta. „Molim te. Trebam te.” „I ja tebe trebam. Želim osjetiti kako te dovodim do vrhunca. A budući da sam prilično dugo apstinirao, nemam povjerenja u svoju izdržljivost.” Nakon što je i drugoj dojci posvetio jednaku pozornost ustima, krenuo ju je ljubiti niz trbuh. „Prvo ovako.” Grubim, žuljevitim prstima razdvojio je nabore njezine ženskosti. A onda ju je dotaknuo - ondje - svojim vrućim, baršunastim, grešnim jezikom. Bilo to dobro ili loše, Violet je oduvijek bila tiha, šutljiva djevojka. No sada je, po prvi put u svome životu, htjela biti glasna. Željela je vikati i vrištati i zazivati Boga na dvadeset različitih jezika. Umjesto toga, začepila si je usta podlakticom i stenjala u vlastitu grozničavu kožu bacakajući se dok ju je Christian zadovoljavao svojim spretnim jezikom i usnama. Slobodnom je rukom posegnula iznad glave, uhvativši se čvrsto za uzglavlje kreveta. „Nemoj stati”, zacvili Violet. Nije stao. Ni na trenutak nije prekinuo taj slatki ritam sisanja i palucanja. Da. Da. Dok joj se orgazam razlijevao tijelom, zagrizla si je u zapešće susprežući glasne jecaje. Sitna eksplozija boli samo je pojačala užitak. Osjećaj čistog blaženstva strujao je kroz nju u beskrajnim pulsirajućim valovima. Nakon toga, ležala je iscijeđena i malaksala dok joj se on poljupcima vraćao preko trbuha natrag do grudi i ponovno ih stao sisati. Njegova erekcija gurkala je njezino bedro - podsjećajući je da, iako je ona bila savršeno sita, njegova glad još nije bila utažena. Otvorivši oči, Violet opazi još jedan razlog za uzbunu. Kad se Christian odmaknuo od njezine ukrućene bradavice, blijeda svjetlost iz istočnog prozora osvijetlila je mokri, sjajni vršak. Jutro. Još nije bilo posve svanulo, no to će se uskoro dogoditi. Ščepavši ga za ramena, Violet ga protrese. „Christiane. Christiane, počinje svitati. Moramo...” On opsuje. „Ne.” Ne. Ovaj put neće stati. Toliko su puta bili prekinuti tijekom te divlje, prekrasne noći. Christiana nije bilo briga hoće li mu se na vratima pojaviti princ namjesnik osobno. Ovo će se dogoditi, i to odmah. „Neću stati”, prošaptao je zaronivši glavom između njenih grudi. Nos joj je zagnjurio sve do srca koje je ubrzano tuklo. „Nije me briga, neka me objese. Moram biti u tebi. Nemoj mi govoriti da stanem.” „Nisam ti ni kanila reći da staneš.” Mogao joj je čuti osmijeh u glasu. „Samo da se požuriš.” Primljeno na znanje. To je mogao. Christian posegne za gumbima na hlačama te brzim pokretom odgurne klapnu i spusti hlače do koljena. Val požude jurne mu tijelom poput strujnog udara, skupivši se u obliku snažnog peckanja pri dnu kralježnice. Uzeo je svoj čvrsti ud u ruku i smjestio ga pred njenim mekim, toplim, vlažnim središtem. Bože slatki. Ušao je nešto lakše nego prvi put, no ona je i dalje bila jedva malo više od potpune djevice. Vrlo, vrlo uska. Prisilio se zastati na trenutak, dopuštajući njenom tijelu da mu se prilagodi. Bilo je potpuno mračno i nije joj mogao vidjeti oči kako bi u njima potražio kakav znak. Je li uplašena? Je li možda zažalila? Boli li je? „Christiane”, uzdahne ona.

85


Glas joj je odavao samo želju. Povjerenje. Ljubav. „Violet.” Premjestivši težinu na drugi lakat, ušao je još koji centimetar dublje. Dahtao je jedva dolazeći do zraka, moleći se za izdržljivost. „To je bio taj trenutak, Violet. Tada sam uistinu znao. Čim smo se spojili, taj osjećaj je bio toliko ispravan, kao da...” On gurne do kraja, duboko uzdahnuvši. „Kao da sam pronašao svoju drugu polovicu.” Prstima mu je milovala leđa. „Nikad nisam zažalila što sam vodila ljubav s tobom. Mislila sam da bih trebala osjećati kajanje, no jednostavno nisam mogla. Zato sam toliko dugo čuvala tu tajnu. Jer sam se bojala da bi me drugi okarakterizirali kao slabu ili razbludnu ženu... no ja nisam bila nijedno od toga. Ja sam samo bila zaljubljena.” U tom trenutku Christian je znao da je najsretniji gad u Engleskoj. Ne. Ispravak. Najsretniji gad na svijetu. Istegnuvši vrat, Violet mu je utiskivala poljupce duž cijeloga vrata. „Voli me”, prošaptala je. „Voli me sada.” Isprva je bio odredio spori ritam, pazeći da bude što tiši. No ona se tako slatko njihala ispod njega, strastveno uzdišući sa svakim njegovim potiskom, da je morao odustati od sporog, ujednačenog kretanja. Kukovi su mu se sve brže trzali, sve dok malena sobica nije odjekivala pljeskanjem njihovih tijela u mahnitom spajanju. Njezini nokti, zabijeni u njegova leđa, potjeraju ga u još brži galop. Jednu je nogu ovila oko njegove, dodajući još jedan izvor skliskog ženstvenog trenja, i to ga je dovodilo do ludila. „Violet. O, Bože. Violet.” Pridigao se na koljena radi boljeg oslonca, podignuvši joj bokove. Ona se pohotno izvijala prema njemu, okrećući glavu u stranu. Zar je moguće da će opet...? Pritisnuo je palcem njezin biser, grozničavo ga trljajući. „Da, dušo. Svrši još jednom.” Tijelo joj se zgrčilo oko njega u trenutku kad je drugi put dostigla vrhunac. Bože na nebesima. Njezini unutarnji mišići stiskali su mu kitu u pulsirajućim valovima, dovodeći ga opasno blizu samoga ruba. Bilo mu je užasno izaći iz nje prije kraja, no znao je da mora. Posljednji je put ispucao svu njihovu sreću u izbjegavanju trudnoće, a nije mogao riskirati da Violet ostane u drugom stanju. Ali, tako mu svega, uživao je zamišljajući je trudnu. Mašta mu je malo podivljala: vidio je Violet s njegovim djetetom u nabreklom trbuhu, Violet kako doji njihovo novorođenče tim mekim, savršenim, lelujavim grudima... Promrmljavši psovku povukao se iz nje i s nekoliko pokreta rukom prosuo toplu tekućinu po njenom napetom trbuhu. Zatim se malaksalo srušio na nju, zagnjurivši lice u njezin vrat. Ona mu ovije ruke oko struka. Njegovo sjeme zalijepilo im je tijela jedno za drugo. Jednoga će ih dana i uistinu spojiti u jednu novu, jedinstvenu dušu. Uskoro, ako Bog da. Uz Wellingtonovu pomoć. Osjetivši kako joj je tijelo zadrhtalo, Christian se podigne na lakat i zabrinuto je upita: „Jesi li dobro? Ne plačeš valjda?” „Ne. Naprotiv.” Ponovno se za tresla - ali ne od suza, nego od prigušena smijeha. Osmijeh na njezinu licu mogao je osvijetliti cijelu sobu. Svakako je zapalio plamen u njegovu srcu. „Što je toliko smiješno, ljubavi?” „Razmišljala sam kako ću te morati preimenovati.” Odmaknula mu je kosu s čela. „O, Christiane. Ovo je bilo sve samo ne razočaranje.”

86


Poglavlje 9

ZAČUDO, NABAVITI ČAMAC, pokazalo se najlakšim dijelom posla. Toliko lakšim od napuštanja postelje. Violet je poželjela da zaspu zajedno i leže isprepleteni do zore. Koga briga hoće li ih otkriti? Neka ih samo pronađu. Christian će je uzeti za ženu i otići će doma zajedno. Njihovim će obiteljima biti silno drago. Jedini će mali problem ostati njegov strašan osjećaj krivnje i moguće optužbe za izdaju. Violet uzdahne. Trebala bi ga pustiti. Samo ovaj put, za Boga i domovinu. Nije se mogla rastati od njega za nešto manje od toga. Dok se rastezao i odijevao, ona ustane iz postelje. Navuče zelenu svilu i zaveže tamni, neugledni vuneni ogrtač preko nje. Iz jednog od spakiranih kovčega, izvuče par čupavih, ručno ispletenih rukavica i mali sklopivi nož. „Čuvala sam ovo za božićne darove za nekoga. Sada znam da su bili za tebe.” On prihvati male darove s poljupcem. „Čuvat ću ih i cijeniti zauvijek.” Kad su se odjenuli, povede ga niz stražnje stube pa kroz spremište koje se naslanjalo na stražnji dio zgrade. Bilo je zaključano, ali Christianu to nije predstavljalo veći problem. Zajedno su otvorili vrata, rukom otjerali oblak prašine i upalili uljnu svjetiljku na malom čamcu. „Dame ga rabe ljeti”, reče ona. „Za ugodne vožnje po uvali ili kanalu. Nitko mjesecima neće primijetiti da nedostaje.” On se namršti. „Ružičast je.” „Christiane, sada uistinu nije vrijeme za prigovaranje boji.” „Ne, ne. Samo bih radije da je plavi ili smeđi ili crni. Neke tamnije boje.” „Bilo bi mi grozno kad bi uzeo neki ribarski brod i zatim ga napustio. Ribarima brodovi trebaju za život.” On primijeti malu šupu. „Nađi malo katrana”, reče on. „Zacrnit ćemo čamac. Daj mi svjetiljku, ugrijat ću ga.” Zajedno su se primili posla, premazujući vanjski dio čamca slojem tamnog, ljepljivog katrana. Zatim su okrenuli čamac, stali svatko na jedan kraj i odnijeli ga na ramenima, objesivši prvo uljnu svjetiljku na sredinu. Nisu se ni snašli, a već su se našli u uvali i opraštali se. Mjesec je bio prekriven tankim slojem oblaka pa je bacao difuznu, toplu, bjeličastu svjetlost. Zaplesale su prve noćašnje pahulje snijega. ga.

Pokušavajući zatomiti tugu u grudima, Violet upali svjetiljku. „Jesi li zapamtio signale?” upita On kimne. „Poznajem ovu uvalu i u mraku. Samo ne skidaj pogled s mene. Neću te pogrešno usmjeriti.” Christian joj prstima okrene lice prema sebi. „Znam da nećeš.”

87


CHRISTIAN JE STAJAO ondje, dopuštajući si još jednu minutu kako bi upamtio svaku crtu njezina lica. Kako bi samo gledao svoju ljubav. Svoju damu. A ona je bila prava dama. Ponos mu zagrije srce. Violet je bila njegova savršena partnerica. Hrabra, pametna, diskretna, brza na oružju, nevjerojatno nadarena za jezike... A bila je i tako lijepa. Koža joj je sjajila na prvom, blijedom naznaku zore. Oči su joj bile velike i tako plave da se u njima ogledala cjelokupnost ove magične noći. Bože, kao je želio da je ne mora ostaviti. Kad bi samo mogao... „Povedi me sa sobom.” Njezina tiha molba stezala mu je srce. Držala se za njegov kaput obim rukama i podigla se na prste. „Molim te, Christiane, povedi me sa sobom. Ja ti mogu pomoći. Znam da to mogu. Ti znaš da savršeno govorim francuski, a usavršit ću i bretonski. Uklopit ću se dobro kao tvoja že...” Ona glasno gutne i spusti se na tlo. „Osim ako... osim ako skromni seljak već nema ženu.” „Nema”, uvjeravao ju je, skrušeno se osmjehnuvši. „Ne, Violet. Skromni seljak nema ženu. Nema ni djevojku, ni ljubavnicu.” On izvuče sklopivi nož iz kaputa i odreže zalutali plamen njezine kose te ga zatim spremi u džep. „Skromni seljak čuva pramen zlatne kose. Čuva ga pod jastukom i ponekad ga budalasto ljubi u mraku. On je sasvim sam.” „Ne mora biti sam.” Jedna se snježna pahulja zavrti i padne joj na obraz, odmah se rastopivši u suzu. On ju obriše poljupcem i privije Violet bliže. „Volio bih da mogu. Volio bih da te mogu povesti kao svoju ženu. Ali to bi bilo opasno. Ne sada, ne ovako. Riskirao bih tako i tuđe živote, ne samo svoj. A zamisli da ti tako iznenada nestaneš... Svima bi izgledalo da te oteo pobješnjeli Francuz. Tvoja obitelj bi pretrpjela strašnu brigu i bol. Vretenasla Uvala prestala bi biti utočište za dame kojima ono toliko treba. Nijedna razumna obitelj više ne bi slala svoje kćeri ili sestre na takvo mjesto.” „Znam.” Ona mu zarije lice u vrat. „Znam da imaš pravo, u svakom pogledu. Samo želim...” „Ah, ljubavi moja.” On je obuhvati rukom oko struka. „I ja to također želim.” Držao ju je i ljubio tako dugo koliko je to bilo sigurno. A onda ju je držao i ljubio još nekoliko sekundi. No znao je da tome mora doći kraj. Čak i ovako iskrena ljubav, ovako snažna, ne može odgoditi zoru. On se odmakne. „Ti ćeš to učiniti za mene, Violet. Moraš se vratiti u London i nastaviti sa svojim životom i nikome ne smiješ reći ni riječ o ovoj noći. Nikome, čak ni našim obiteljima. Moj otac ne zna pojedinosti mog zadatka, a i ne smije to znati. Radi se o mojoj sigurnosti. Shvaćaš li? U mom srcu, ti si moja žena. Ali prema svijetu se moraš ponašati kao da se ova noć nikada nije dogodila.” Ona kimne, ugrizavši se za usnicu. „Obećaj mi”, reče on. „Obećajem. A ti mora�� učiniti isto.” „Da. Ili ya.” On opsuje. „Preopasno sam mnogo večeras govorio engleski.” Ona se odmahne i zabljesne ga oštrim pogledom. „Violet? Što je?” Ona mu pusti revere. Prije nego što se uspio pitati što ona to smjera, njezin se dlan spoji s njegovim obrazom. Bože na nebesima. Ona ga je upravo udarila. Opalila mu pljusku i to tako jaku da mu se lice okrenulo udesno. „Tko si ti?” upita ga. 88


Kad je oklijevao, drugi udarac okrene mu glavu ulijevo. Pred očima su mu poput snježnih pahulja zaplesale iskrice poželjevši mu jako sretan i veseo Božić. On zatrepće da odagna bol i prošapće: „Corentin Morvan eo ma anv.”Zovem se Corentin Morvan. „Glasnije.” Opali ga šakom u želudac. „Tko si ti? Odakle si došao?” „Me a zo un tamm peizant.” Procijedio je riječi kroz zube. Ja sam skromni seljak. „Lažljivče!” Ona posegne u njegov gornji džep i izvuče sklopivi nož. U manje od sekunde, isukala je oštricu koja je zasjala na mjesečini. Jednom ga je nikom primila za ovratnik. Drugom mu je prislonila nož na vrat. Hladni čelik pritiskao ga je točno ispod brade, prijeteći onom mekom, ranjivom mjestu gdje mu je bilo mahnito udaralo. „Tko si ti?” zahtijevala je. „Reci istinu.” Iz usta mu iscuri bretonski. Poput krvi koja curi iz neke rane koja ugrožava život ranjenika. „Zovem se Corentin Morvan. Ja sam skromni seljak. Spavam na tavanu staje. Ništa ne znam. Tako mi djevice Marije i svih njezinih svetaca, kunem se da je to istina.” Povukavši ga za ovratnik, spusti nož na njegova otvorena prsa. Ondje pritisne oštricu i zareže mu kožu Jednom, a zatim opet. Dvije uredne, vatrene crte boli urezale su mu se točno ispod ključne kosti. Oči su mu zasuzile kad je obuzdao poriv da glasno opsuje. Trznuvši se, pogleda dolje. Tanke crvene zarezotine tvorile su oblik malog slova V. Ona ga je označila. Bio je to šokantan čin. Barbarski. Divlje uzbuđujući. „Ti si moj.” Ona ga povuče za ovratnik i privuče mu lice k svojem. „Ti si moj. Nemoj to zaboraviti.” Njezine su usne zarobile njegove. Od žestine i strasti u njezinom poljupcu zavrtjelo mu se u glavi. Tijelo mu je odgovorilo sirovom, iskonskom žudnjom. Nož joj ispadne iz ruke i zazvecka na šljunčanoj plaži. Ona gurne obje ruke u njegovu kosu, skupivši pune šake prenaraslih kovrči kako bi ga privukla bliže. Držala čvršće. Ljubila žešće. Dok ga ne bude sasvim posjedovala, dok on ne zaboravi vlastito ime. Samo je znao da je njezin. Ona ga je označila, proglasila svojim i on je bio njezin. Njezina krv, njezino srce i duša. „Me da gar”, mrmljao je, privukavši je čvrsto. Nagnuo je glavu da bi joj ljubio vrat vrućim poljupcima, a zatim joj gricnuo donju usnu. „Me da gar, me da gar.” Volim te. Razdvojili su se jednako brzo kako su se i spojili. Mali oblačići daha ispunjavali su prostor između njih. „Idi”, reče ona. „Idi sada, ili to neću moći podnijeti.” Kimnuvši, on šutke uđe u čamac. Dok je gurao malo plovilo u crnu vodu, ona pripremi signalnu lampu. Ušavši u more duboko do koljena, on primiri čamac i popne se u njega pomažući si jednim ovećim kamenom. „Kad odmaknem na sigurno, ti otrči odmah u Summerfield. Zapamti, nemaš pojma što se sa mnom zbilo. Nemaš pojma tko sam i odakle sam. I nikome nećeš zucnuti ni riječ o ovome, nikad. Sve mora biti onako kako si obećala.” „I bit će tako.” Dok je on podizao vesla, ona ponovi upute. „Jedan dugi bljesak - skretanje na islok. Tri kratka, skretanje na zapad.” On kimne. Upre se nogama o dno i svom snagom zamahne veslima. Čamac klizne niz vodu, udvostručivši udaljenost među njima. Dok su ga tihi zaveslaji udaljavali od nje, on je pogleda. Svog žestokog anđela koji mu pokazuje put kroz tamu.

89


Ti si sjajna zvijezda moga života. Što god se dogodilo, on će se vratiti k noj. Uvijek. „Vratit ću ti se”, zavjetovao se, prionuvši veslima. „Kunem ti se. A kad dođem po tebe, Violet... nemoj da te nađem kako se skrivaš u kutu.”

90


Poglavlje 10

VIOLET JE ODRŽALA sva obećanja koja mu je dala te noći. Sva obećanja, osim jednog, zapravo. Čim je Christianov čamac sigurno napustio uvalu, ona je sakrila svjetiljku iza nekog kamena i požurila uz stazu. Do sela se uputila zaobilaznim, dužim putem, loveći zoru kroz pašnjake i obrađena polja. Uz žaljenje, odbacila je vuneni ogrtač u potok. Kad stigne u Summerfield, ne bi mogla objasniti zašto ga je odjenula. Kad se približila stražnjem vrtu Summerfielda, začuje uzbuđene glasove. Zasigurno su pretraživali cijelo zdanje, zavirivali u sve kutove, tražeći nju i njezina tajanstvenog stranca. Kako će se neopaženo uvući unutra? Koji će izgovor uopće smisliti? Da je imala nekoliko dana ili tjedana, ili barem nekoliko sati, mogla bi smisliti neki plan. Ali nije imala ni sekunde. Stražnja se vrata otvore uz tresak od kojih joj se sledila krv u žilama. Dva pripadnika teritorijalne obrane. Ugledat će je svakog časa. I tada se Violet skljoka na tlo i ispruži se na zemlju prekrivenu tankom snježnom prašinom. I ondje je ostala još bolno hladnih četvrt sata ili više, dok je oni muškarci nisu pronašli. Da se barem skljokala malo bliže kući! No ipak su je pronašli. Na kraju. Dopustila je da ju unesu unutra. Pogledala je svoju najbolju prijateljicu ravno u oči i veselo ih nahranila lažima za doručak. Bila je drogirana, ispričala im je. Baš kao i gospodin Fosbury. Samo ona je dovoljno dugo uspjela ostati pri svijesti da krene za strancem van. Pratila ga je do stražnjeg vrta i ondje se srušila. Ne, nije saznala nikakav trag o njegovom identitetu. Ne, nema pojma što je on želio ili kamo je otišao. Da, bilo je nevjerojatno da se nije pretvorila u sigu leda, nakon što je na snijegu ležala sve te silne sate. Mogla se nasmrt smrznuti. To je vjerojatno bilo pravo božićno čudo. Lord Rycliff bio je izuzetno nezadovoljan Fosburyjem i vrlo je oštro prekorio gostioničara za neoprostiv propust. Violet se sažali nad čovjekom, osjećajući se djelomično krivom zbog njegove nevolje. No ipak, nije zucnula ni riječ. Pripadnici teritorijalne obrane pretražili su obalu i selo, ali nisu našli ni traga misterioznom uljezu - ništa osim krijumčarske svjetiljke skrivene iza jednog kamena, dolje u uvali. To se činilo dovoljnim objašnjenjem. Očito, tajanstveni je stranac bio neki Brightov suradnik. Ili neprijatelj. U svakom slučaju, time se treba pozabaviti carinska služba. Kad su priveli Brighta, on je nepovezano bljezgario o nekoj nespretnoj djevojci koja je provalila u njegov dućan. Ali s obzirom na to kako su ga zatekli - kako smrdi na alkohol, u kompromitirajućem položaju s krojačkom lutkom iz izloga - većina je pomislila da ju je zamijenio s Nellie. Jadna, napunjena dušica bila je upropaštena na više načina.

91


Zatim je teritorijalna obrana predala Brighta sucu, Violet je otišla u London i to je bio kraj uzbuđenjima. Violet je nastavila živjeti. Dvanaestog dana nakon Božića, večerali su kod susjedne obitelji Pierce. Ona se pristojno raspitivala o Christianovom zdravlju i saslušala kako vojvoda opisuje pustolovine svojeg najmlađeg sina koji se provodio u Zapadnoj Indiji. Većinu veljače provela je u kupovini u društvu Christianove sestre koja je nabavljala kompletnu novu garderobu, strpljivo slušajući sve njezine savjete o tome kako privući prikladnog udvarača. Baš kao što se zavjetovala, Violet nikome nije rekla ni riječ o onoj noći, ni svojoj, ni njegovoj obitelji. Održala je sva obećanja. Osim jednog. Koliko god se trudila, Violet se nije mogla ponašati kao da se ta noć nikada nije zbila. Učinci te noći izbijali bi povremeno u njezinu životu na male, jedva primjetljive načine. Češće je govorila ono što misli. Kad bi posjećivala modisticu, bila je sklonija odvažnijim krojevima i stilovima. Bila je hrabrija, samouvjerenija. Kako ne bi bila? Ostali su je gledali i u njoj vidjeli gospođicu Violet Winterbottom, nekad nevidljivu djevojku koja je kasno procvala. Ali ispod te maske, ona je poznavala samu sebe kao lady Christian Pierce, zavodnicu i tajnu agenticu. Od prvog bala Sezone, njezino poraslo samopouzdanje privlačilo je zainteresirane poglede gospode i priskrbilo joj nekoliko komplimenata majčinih prijateljica. Majka je zasluge za to pripisivala zdravom ozračju Vretenaste Uvale, a i lady Melforth i gospođa Busk su izjavile da će vrlo rado onamo na odmor poslati svoje neobuzdane i svojeglave kćeri. Dobro, pomisli Violet, nasmiješivši se sebi u bradu. Jako dobro. Nije baš bila sigurna da će djevojke ondje pronaći muževe, ali možda pronađu sebe. Nije se ni snašla, a već je bio travanj. Kad je u Englesku stigla riječ da se Napoleon predao u Versaillesu, po cijelom se Londonu klicalo od radosti. Ali od tog dana, Violetini su živci bili napeti poput žice. Previše je vremena provodila sjedeći u prednjem salonu, zureći u trg. Noću je gledala hoće li se pojaviti bilo kakvo svjetlo u njegovom mračnom stanu. Na balu Beaufetheringstoneovih Violet je čak primijetila kako u gomili ljudi nesvjesno traži njegovu tamnu, valovitu kosu i vragolasti smiješak. Govorila si je da ga ne treba tražiti. On se vjerojatno neće moći vratiti još tjednima ili mjesecima, a kad se vrati, prvo će se pojaviti doma. Ali Christian će doći po nju. Jednom. „Gospođice Winterbottom?” Gospodin Gerald Jemison stajao je kraj nje, držeći po jednu do vrha punu čašu ratafije u svakoj ruci. „Jeste li za piće?” Violet mu je željela ljubazno odgovoriti, ali nije mogla. Jer odjednom, on je bio ondje. On je bio ondje. Christian. Činilo se kao da ga je njezino srce predosjetilo i prije nego što ga je ugledala na drugom kraju plesne dvorane. Da, to je bio on. Kosa mu je još uvijek bila preduga, a taj njegov lopovski nos nikad više neće biti ravan. No odjenuo je snježnobijelu kravatu, svileni prsluk od brokata i crni kaput koji mu je pristajao i blistao poput najfinije kože. Bila je to odjeća vojvodina sina, a ne poljoprivrednika. Izgledao je veličanstveno. I uputio se ravno k njoj. Violet se silno morala suzdržavati da ne skupi suknje i potrči mu u susret. Ali dok joj ne kaže suprotno, ona mora nastaviti igrati ulogu koju joj je dodijelio. Mora se ponašati kao da se ona noć nikada nije dogodila. Kao da njezina ljubav, njezin ljubavnik, gospodar njezina srca ne hoda odlučno prema njoj preko ulaštenog parketa. Ako može izigravati ravnodušnost prema ovome, Violet može odglumiti bilo što.

92


„Zar ste to vi, Pierce?” pozdravi ga gospodin Jemison, kimnuvši glavom u naklon. „Kakvo iznenađenje. Nisam imao pojma da ste se vratili iz Zapadne Indije.” „Jesam, danas popodne. Ali samo sam privremeno u Londonu.” „Privremeno?” Violet ga upita dok joj se grčio želudac. Mali mu smiješak zaigra na rubovima usana. „Vidite, moj otac želi da istražim isplati li se kupiti neka zemlja u Gvajani.” „Gvajana.” Gospodin Jemison još je držao dvije čaše ratafije u rukama. „Zamislite. Je li to u Africi?” „Južnoj Americi”, promrmlja Violet. Zurila je u pod, previše šokirana da bi još nešto rekla. Christian je zacijelo dobio prekomandu. Možda ne u Gvajanu, ali nekamo drugamo, beznadno daleko. On će je opet napustiti. „Pitam se zašto ste se gnjavili s povratkom u Englesku”, reče Jemison. „Zar vam ne bi bilo jednostavnije i brže brodom iz Antigue u Gvajanu?” „Bez sumnje”, složi se Christian. „Ali imam nekog važnog posla koji moram obaviti ovdje u Londonu.” „Posla?” zasmijulji se Jemison. „Toliko važnog da ste morali potegnuti preko oceana?” Christainove tople smeđe oči uhvate Violetin pogled. „Toliko važnog da bih zbog njega putovao na kraj svijeta. Na koljenima. A zatim se vratio odakle sam došao i ponovno prešao cijeli put.” Violetino se srce rastapalo. I koljena su joj počela klecati. „Vidite, vratio sam se iz daleka samo zbog jednog razloga. Da zamolim gospođicu Winterbottom za ples.” On ispruži ruku u rukavicama prema njezinoj, a zatim nježno prošapće: „Hoćeš li, Violet?” „Da. O, da.” Krenuli su prema plesnom podiju, ostavivši gospodina Jemisona s dvije čaše ratafije i krajnje zbunjenim izrazom lica. Violet se sažali nad njim, ali ubrzo to zaboravi čim su stigli do plesnog podija. Dok je Christianova ruka klizila prema mjestu između njezinih lopatica, glasno udahne zrak. Suze joj krenu na oči. Biti tako blizu njega, nakon toliko mjeseci... Jedva je podnosila tridesetak centimetara udaljenosti između njihovih tijela. Željela se baciti na njegova snažna prsa, osjetiti čvrsti zagrljaj njegovih ruku, duboko udahnuti njegov jedinstveni miris. Tijelo joj se ugrijalo, a svaki osjećaj za ritam ju je napustio. Nisu se uopće kretali u ritmu glazbe, ali nijedno nije bilo briga za to. „Sudeći po šokiranim pogledima svih plesača”, promrmljao je „čini mi se da si održala riječ.” „Nije mi bilo lako. Znaš, prikupila sam priličan broj udvarača.” „Ne mogu reći da sam iznenađen.” Pogleda ju ispod oka. „Ali moram priznati da sam ljubomoran.” „Ne moraš biti. Svih ovih mjeseci mislila sam samo na tebe. Tako mi je drago da si živ i zdrav.” Dok mu je čvrsto stiskala ruku, preplave je osjećaji. „Koliko imamo vremena dok ne moraš opet otići? Molim te, reci mi da imamo više od samo jedne noći.” „Imamo nekoliko tjedana.” O, Bože. Samo nekoliko tjedana? „Iskoristit ćemo ih najbolje što možemo”, reče ona, pokušavajući bili jaka. Bila je riječ o Christianovoj karijeri, njegovom dugu Fredericku, dužnosti prema Kruni. Ako on može podnijeti odvojenost, morat će i ona. „Pretpostavljam da ne ideš uistinu u Gvajanu?”

93


On je privuče bliže i šapne joj na uho: „Ne, ljubavi moja. Mi idemo na jug Francuske.” „Mi?” Srce joj poskoči. Dakle ovako izgleda nada u najčistijem obliku - bila je žestoka i slatka. „Jesi li rekao, mi?” „Pod pretpostavkom da ti pristaneš, naravno.” „Ti dobro znaš da bih te ja pratila bilo kamo. Ali Francuska? Rat je završio. Napoleona će protjerati.” „Ostalo je mnogo simpatizera. Potrebna je budnost, pogotovo na jugu. Zato imam novi posao. Bit ću gostujući profesor, zamisli. A za to će mi uistinu trebati tvoja pomoć. Neću baš mnogo zarađivati, ali obećali su mi kuću kraj nekih vinograda. Čujem da je priroda predivna.” Violet nije sumnjala u to. Pred očima joj se pojavi slika. Pitomi brežuljci ukrašeni nizovima vinove loze. Stara kuća sa zelenim kapcima, smještena na brežuljku okrenutom prema jugu. Bijelo, tek oprano rublje visi na konopcu i leprša poput jedra na povjetarcu koji donosi miris lavande. Psi. Kokoši. Christian. U sljedećem se veselom i besprijekorno izvedenom plesnom okretu ogledalo njezino uzbuđenje. „Bit će savršeno.” On se nasmiješi. „Znam da sam ti obećao raskošnu svadbu. Ali bi li se ipak zadovoljili jednostavnim vjenčanjem? Žele da se smjestimo do kasnog ljeta, a ti moraš proći obuku. Želio bih da imamo pravi medeni mjesec prije odlaska.” „Voljela bih to. Kamo ćemo na medeni mjesec?” „Bilo kamo.” On je privuče nedolično blizu, a dlan mu klizne niz njezinu kralježnicu dok mu prsti nisu očešali stražnjicu. Vrućina bljesne između njihovih tijela. „Sve dok imam tebe i toplu, meku postelju, ne treba nam egzotični pejzaž. Ne treba nam ni odjeća.” Ona se nasmije u sebi. O, kako ih čeka divan, uzbudljiv, strastven život ispunjen ljubavlju. „Od noćas moramo govoriti francuski kad god smo sami. Dat će nam nova imena, ali ja ću tebe zvati mon ange, da mi bude lakše. Jesi li smislila neko novo ime od milja za mene?” On podigne obrvu. „Nadam se da više nisam Veliko Razočaranje.” „Nikako.” Violet nagne glavu i pogleda ga procjenjivački, birajući u mislima između mogućim nadimcima... mon coeur, mon amour, mon cher. „Ma moitie”, odluči. „Moja polovica. Jer kad si otišao, srce mi se raspuklo na dva dijela točno na polovici. A tvoj povratak ga je sastavio i moja je sreća sada potpuna.” Glas joj se malo slomio, a pogled joj je pao na snježnobijele nabore njegove kravate. ..Christiane, ja... ja ne bih znala živjeti bez tebe.” On prestane plesati i obuhvati joj lice dlanovima, pogledavši je u oči. Njegov je pogled bio svečan i strastven. „Nikad to nećeš morati naučiti.” Zaboravili su na sve promatrače. Plesna je dvorana prestala postojati. Razmak među njima se smanjivao dok su se polako naginjali jedno prema drugome... dok im se usne nisu srele na sredini. Dvije polovice jednog savršenog, strasnog poljupca.

emm@ www.knjigoteka.org

94


295487094 anna campbell tessa dare