Issuu on Google+


SUZANNE ENOCH

POZIV NA GRIJEH


Za Meredith Foster; najbolju prijateljicu u dobru i u zlu, i jednu od malo osoba koje razumiju moju opsjednutost figuricama Star Warsa.


POGLAVLJE 1 Lord Zachary Griffin se posluži čašom klareta s pladnja koji je nosio jedan lakaj. - Za Boga miloga, brže malo - promumlja, zapiljivši se u jedan plesni par nasred plesne dvorane. Tridesetak drugih parova upravo je plesalo na balu obitelji Tamberlake, no oni mu nisu bili nimalo zanimljivi. Također, nije mu bila zanimljiva ni skupina neudatih mladih dama koje su, stojeći uza zid, izvijale vratove prema njemu. One su ga samo podsjetile da se drži podalje od hihotavih dama omotanih u svilu i čipku. U normalnim okolnostima Zachary ne bi imao ništa protiv plesati valcer sa zgodnim mladim djevojkama. U tome je zapravo uživao. Međutim, danas se držao one stare: posao prije svega. Plesat će kad obavi posao. S druge strane dvorane, njegova starija braća, Sebastian, vojvoda od Melbournea, i Charlemagne, također su odbili plesati. Njih dvojica udubili su se u razgovor s lordom Harveyjem što je značilo da bez sumnje analiziraju pregovore o kupnji vikontovog udjela u njihovoj brodarskoj tvrtci. Poželio im je uspjeh, no od same pomisli na sve te vražje brojke i postotke koji su izmjenjivali, glava ga je zaboljela. Valcer konačno dođe do kraja. Većina parova uputila se svome društvu ili krenula prema stolu s okrjepom. Onaj par koji je Zachary čekao razdvojio se ispred dijela stola s čokoladnim kolačima. Bacivši još jedan pogled prema braći, Zachary se ubaci. - Drago mi je vidjeti vas još uvijek u Londonu, bojniče - reče, stavivši ruku na rame gospodina u crvenoj uniformi. John Tracey se okrene prema njemu. - Zachary - uzvrati mu smiješak i pruži ruku. Zachary je protrese. - Dobro izgledate. - Ima li razloga da ne izgledam dobro? Osim činjenice da se vaša sestra odlučila ne udati za mene? - To nitko od nas nije očekivao - prizna Zachary, zamrznuvši smiješak. K vragu i Nell. Nije mu večeras trebalo nikakvih dodatnih komplikacija. - Osim možda Melbournea, naravno. On ima običaj biti upućen u sve. - Mogao me onda obavijestiti da se lady Eleanor planira udati za markiza od Deverilla prije nego što me pitao bih li se pridružio vašoj obitelji. Zachary slegne ramenima ne znajući koliko je bojnik lord John Tracey pogođen nedavnim događajima. S obzirom na to koliko je njegova sestra Nell bila naporna, on nikom ne bi poželio da je uzme za ženu. - Ona je pobjegla s Deverillom. Jednom smo ih uspjeli uhvatiti, no ipak su nam umakli. Nakon toga nismo mogli mnogo učiniti. Kad se Valentine i Eleanor udruže, nitko ih ne može zaustaviti. - Shvatio sam. Dakle, što mogu učiniti za vas? Ne može se opet raditi o braku. Vi nemate još sestara koje biste mi ponudili, a Melbourneovoj je kćeri, koliko ono, osam godina? - Peep ima šest godina - uzvrati Zachary. - Zapravo, želio bih vas zamoliti za jednu


uslugu. - Da čujem. Duboko uzdahnuvši, Zachary zakorači u provaliju. - Namjeravam se pridružiti postrojbi i uputiti se s Wellingtonom na Poluotok. Bojnik se nasmije. - O, to je... - I ušuti. - Vi to mislite ozbiljno. - Naravno da mislim ozbiljno. - K vragu, nitko mu nije vjerovao. Zato je i poželio razgovarati s bojnikom nasamo kako ga vojvoda od Melbournea ne bi čuo. Smijeh i zadirkivanje članova obitelji postali su već vraški zamorni. - U tom slučaju se ispričavam - uzvrati Tracey. - No, Zachary, shvaćate li da kad se prijavite u vojsku, ne možete se samo tako predomisliti. To jest, ne možete bez ozbiljnih posljedica. - Svjestan sam toga - uzvrati on, odlučivši ignorirati uvredu. - Ja vas ne pitam mislite li vi bih li se ja trebao priključiti vojsci. Pitam vas samo kojoj bih se regimenti trebao priključiti kako bih imao najviše šanse uključiti se u borbu. Ne želim završiti tegleći bačve viskija tridesetak kilometara od bojišnice. - Tada bi vam odgovarala moja regimenta. Četrdeset peta pješačka - odgovori brzo bojnik. - Ako uistinu ozbiljno želite u vojsku, rado ću vas preporučiti general - bojniku Pictonu. Iako vama ne trebaju preporuke s obzirom na ugled vaše obitelji. - Bio bih vam zahvalan ukoliko biste razgovarali s generalom - reče Zachary, ignorirajući kompliment koji je bojnik udijelio njegovoj obitelji. Što se njega ticalo, on je zadovoljavao sve važne kriterije - bio je vješt s oružjem i imao je silnu želju istaknuti se. No ako je novac jamčio da će se nekoga smatrati kompetentnim vojnikom, imao je on i novaca. Predstavite li me generalu, bit ću vam vječiti dužnik. - Ako mi obećate da nikada nećete spomenuti moje ime i brak u istoj rečenici, smatrat ću da ste otplatili dug - reče Tracey, ponovno mu se osmjehnuvši. Krajičkom oka Zachary primijeti da je sastanak na drugoj strani dvorane završen. Pruži ruku Traceyu i zahvali mu. - To vam obećajem. I zahvaljujem vam. - Poslat ću vam poruku kad organiziram sastanak. I general i ja se vraćamo u Španjolsku za četrnaest dana pa očekujte sastanak u najskorije vrijeme. - Bit ću spreman. Kad je bojnik otišao, Zachary primijeti kako ga Melbourne promatra. Pogledavši vojvodu ispod oka, Zachary ode pronaći partnericu za ples. Bez obzira na to hoće li ga njegova obitelj, a posebno njegov najstariji brat, shvatiti ozbiljno ili ne, on će sam odlučiti o svojoj budućnosti. A večeras je napravio veliki korak u tom smjeru - to je značilo da sada može pronaći neku djevojku i zabaviti se. * Sljedećeg jutra Zachary je sjedio za stolom, doručkovao i čitao poruku koju mu je poslao


bojnik Tracey. Činilo se da je general - bojnik Thomas Picton izuzetno zainteresiran uključiti jednog Griffina u svoju postrojbu i da će obojica biti na ručku u White’su. Gurnuo je presavijenu poruku u džep i počeo čitati pomalo izgužvani primjerak London Timesa, koji ga je čekao na stolu. S obzirom na stanje novina, pretpostavio je da su ili Shay ili Melbourne već doručkovali. Kladio se da je to bio Charlemagne. Prema posljednjem izvješću u novinama, Eleanor i Valentine su uživali u svom medenom mjesecu u Veneciji. Nell je to napisala u svom posljednjem pismu, no Zacharyju je uvijek bilo zanimljivo čitati o dogodovštinama klana Griffin iz perspektive nekoga tko nije bio član obitelji. - Dobro jutro, striče Zachary - reče šestogodišnja Penelope doskakutavši u blagovaonicu. - Zdravo, Peep. - Zachary se nagne i poljubi djevojčicu u obraz. - Nell i Valentine su se prošlog tjedna vozili u gondoli. Uz batlerovu pomoć Peep izabere sa stolića hranu za doručak i sjedne za stol kraj svog strica. - I ja ću ići u Veneciju. Ti možeš sa mnom ako želiš. - Danas se moram sastati s nekim u White’su - uzvrati on, suzdržavajući se da se ne nasmije - no sutra sam slobodan. - Ma ne sada - usprotivi se ona, zakolutavši svojim lijepim sivim očima. - Kad odrastem. - Aha. Bit ću slobodan i tada, naravno. - Dobro. - Ona zagrize jednu breskvu. - Zato što mislim da bi tata i stric Shay bili malo prestrogi. - A ja ne bih? - Striče Zach, ti si mi dao da kušam malo viskija iz tvoje čaše. Divno. - Mi to nikada nećemo nikome spomenuti, sjećaš se? - Zaboravila sam. - Ona se nasmije, bezbrižno i neustrašivo kako se to može očekivati samo od jedne šestogodišnjakinje. - Tata me jutros vodi na jahanje na Buttercupu. Ti nam se možeš pridružiti, ako želiš. Prije nego što je uspio odbiti, Peepin otac uđe u sobu. Sebastian, vojvoda od Melbournea, izgledao je točno u skladu s onim što je bio - s trideset četiri godine bio je on jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u Engleskoj te glava slavne i ugledne obitelji. No nije izgledao kao osoba odjevena za jahanje. - Već sam se pitao hoće li se netko od vas dvoje danas pojaviti - lijeno će Melbourne, zaobišavši stol kako bi poljubio svoju kćer. - Kasno sam išao na počinak - reče Zachary, odbivši spomenuti u čijem je društvu završio. Plesanje valcera bilo je samo jedan od talenata lady Amelie Bradley. - Morala sam odjenuti gospođu Hooligan. - Peep pogleda svoga oca. - I ona želi ići na jahanje. Vojvoda je nježno povuče za jedan tamni uvojak. - Oprosti mi, Peep, no pozvali su me u rezidenciju Carlton. Penelope poskoči u stolcu. - Vidjet ćeš princa regenta?


- Vjerojatno. - Melbourne se uspravi. - Možda bi stric Zachary mogao odvesti tebe i tvoju lutku na jahanje. Zachary se namršti. - A što je sa stricem Shayom? Vojvoda ga znakovito pogleda. - Mogao bi i Shay, siguran sam - nastavio je istim bezbrižnim tonom. - Zar si ti imao nešto drugo u planu? - On ide na ručak u White’s - doda Peep, lativši se prepečenca s medom. - Aha. - Melbourne kimne, okrećući se prema vratima koja vode u predvorje. - Sad sam se sjetio, imaš li malo vremena, Zachary? Zachary kimne i ustane, prisjetivši se da iako se Eleanor zaklinjala da njihov najstariji brat zna čitati misli, to nikada nije dokazano. - Peep, ostavi moje jagode na miru - upozori svoju nećakinju koja mu uzvrati smijuljenjem koje se čulo kad je izlazio iz prostorije. Melbourne ga povede u svoj ured. Hm. Razgovor u uredu nikada nije slutio na dobro. Zachary krene prema prozoru; nije mu padalo na pamet sjediti na jednoj od onih fotelja koje su on i njegov brat i sestra zvali „optuženičkom klupom“, bez obzira na vojvodinu namjeru. Vrata se za njim zatvore. - Imam jedan zadatak za tebe - reče Melbourne. - Odvest ću Peep sutra na jahanje - usprotivi se Zachary. - Već sam joj rekao da danas imam neke obaveze. Vojvoda sjedne za svoj masivni stol od mahagonija. Zachary nije skidao pogled s vrta kuće Griffin, podsjećajući se da bez obzira na to koliku moć Melbourne ima nad ostatkom svijeta, on je ipak samo njegov stariji brat. - Nije me briga za tvoj ručak - uzvrati njegov brat nehajno. - Shay će ići s Peep na jahanje. Ja želim razgovarati o nečemu što se tiče obitelji. Ovo nije zvučalo previše zlokobno. Nitko u posljednje vrijeme nije prekoračio pažljivo zacrtane granice Griffinovih - barem nije otkad su Nell i Valentine pobjegli u Škotsku, o čemu su izvijestile baš sve novine. A Melbourne je čak i to nekako uspio preokrenuti u prethodno odobrenu romantičnu eskapadu prije no što su se priče dočepali novinari. Zachary se okrene, naslonivši se na prozorsku klupčicu. - Da čujem onda o čemu se radi. - Teta Tremaine me zamolila da joj osiguram pratnju. - Opet želi ići na trke u Derby, zar ne? - Zachary ce naceri. - Zadnji put kad je išla... - Pogoršao joj se giht - prekine ga Melbourne. - Želi ići u toplice u Bath, vjerojatno bi ostala do kraja ove sezone. Rekao sam joj da ćeš joj ti vrlo rado praviti društvo. Zachary zastane kako bi dobro promislio što to njegov brat smjera, no usta su mu već oblikovala odgovor. - Ne. - Oprosti, molim te? - Pošalji Charlemagnea. Ja imam druge planove. - Shay mi je potreban u Brightonu. Moram finalizirati kupnju još šest teretnih brodova. A ti nikada nemaš nikakve planove. - Sada imam.


Melbourne se nasloni u fotelju. - Bi li podijelio sa mnom te planove? - Bio sam ih podijelio s tobom - uzvrati Zachary, pokušavajući održati glas mirnim. Nije se želio svađati zbog toga; već je donio odluku. - No ti me nisi ozbiljno shvatio. U prostoriji nastupi duga tišina. Bilo je tako tiho da je Zachary čuo kako Peep razgovara s batlerom na drugom kraju predvorja. Vojvoda se nije pomaknuo, no Zachary je znao da Sebastian u svojoj glavi vrti sve razgovore, smišlja odgovore, odlučuje kako nastaviti razgovor ne bi li si osigurao najveću prednost. Postojao je razlog zašto Zachary nikada nije igrao s Melbourneom šah; nikada ga nije pobijedio. Baš nikada. No ovo nije bio šah. Radilo se o njegovoj budućnosti. I sve dok se ne bude dao pokolebati, ne može izgubiti. - Reci mi onda - konačno prozbori vojvoda - zašto iznenada imaš silnu potrebu priključiti se vojsci? Dakle, bio ga je slušao. - Ništa to nije iznenada. Razmišljam o tome već neko vrijeme. Pokušao sam s tobom razgovarati o tome prije mjesec dana, no tebe to nije nimalo zanimalo. - Sad me zanima. - Mislio sam da imaš sastanak u rezidenciji Carlton. - Zachary, ja ne želim da ti odeš u vojsku. Oduprijevši se silnoj želji da skoči na noge, Zachary se još jače nasloni na klupčicu. - Što onda želiš da radim? Da budem pratilja Nell na zabavama? Čekaj, ona je sad udata žena. Ni za to više nisam potreban. Što znači da mi preostaje praviti društvo Peep na njezinim čajankama i, pretpostavljam, teti Tremaine na njezinim izmišljenim putovanjima. - Nije izmišljeno. A uvijek postoji... - Posao u našim tvrtkama? To je za tebe i Shaya. Kupovanje i prodaja stvari bez vidljivog razloga tjera me da se sam poželim zatvoriti u Bedlam. - Ja sam siguran da bismo pronašli nešto u čemu bi ti uži... - Ti u tome uživaš - ponovno ga prekine Zachary, želeći natjerati brata da shvati koliko je nezadovoljan. - Ti i Shay. Ja ne. Ja želim nešto drugo. Želim nekakvu vražju odgovornost, Sebastiane. I ako uz nju ide i malo uzbuđenja i slave, to bolje. Obiteljski batler pokuca na vrata. - Vaša milosti? - Što je, Stantone? - vikne mu Melbourne nervozno. - Kočija je spremna, vaša milosti. - Dolazim za trenutak. Zachary se uspravi i odgurne od prozora. - Vjerujem da ćemo ovaj razgovor morati završiti kasnije - reče, ukravši Melbourneu omiljenu završnu rečenicu. A nakon ručka s general - bojnikom Pictonom, imat će znatno više streljiva - a možda čak i vojni čin. - Završit ćemo ga sada. - Ali ti... - Ne, sad sam ja na redu - uzvrati mu oštro Melbourne. - Što je s onim kada si se htio zarediti?


Zachary se namršti. - Ja zapravo nikada nisam uistinu želio postati svećenik. To... - Zato je ta zamisao trajala samo tjedan dana. A zatim si ušao u posao s trkaćim konjima. - Nisi fer, Seb... - Prodao si udio u toj tvrtci nakon dva mjeseca - prekine ga ponovno brat. - A što je s upravljanjem imanjima? Uspravivši se, Zachary priprijeti bratu prstom. - Za to si ti kriv. Bromley Hall je najbeznačajnije imanje koje posjeduješ. Sebastiane, tamo je bilo tako dosadno da sam mislio iskočiti iz kože. - Odvodni kanal je bio dobra zamisao - to jest, bila bi da si je proveo do kraja. - Dakle, ja sam beskoristan. To mi želiš reći? - Želim ti reći da nemaš strpljenja ni za što. Ako nešto istog časa ne zadovolji tvoje želje, ti si s time gotov. Ako se za nešto treba potruditi, ti izgubiš zanimanje. I zato, ako želiš nekakvu dogovornost, nabavi si psa. Ako ti je dosadno, počni slikati. Ne moraš paradirati Poluotokom u jarkocrvenoj uniformi tako da te neki vražji Francuz može ustrijeliti. - Hvala ti na vjeri u moju glupost i apsolutnu nesposobnost. - Ne radi se ni o kakvoj tvojoj gluposti, već o tome da ja tebe dobro poznajem - usprotivi se Melbourne. - A činjenica da nemaš strpljenja, neće ti biti od koristi u vojsci. Nećeš kupiti čin, Zachary. Ja to neću dopustiti, a ti dobro znaš da imam moć to spriječiti. Zachary je zurio u njega, stisnuvši čeljust tako čvrsto da su mu vratni mišići drhtali. - Ja sam trećerođeni sin u plemićkoj obitelji, Seb. Ja nemam drugih mogućnosti... - Imaš ih više nego dovoljno, kad bi samo donio odluku i držao se nje. - Ja sam donio odluku. Hvala ti na savjetu. - Okrenuvši se na peti, Zachary krene prema vratima. - Zachary, ti... - Što ja, Sebastiane? Mi smo u slijepoj ulici. Ti možda imaš moć spriječiti jednog Griffina da se pridruži vojsci, no ja se mogu pretvarati da sam netko drugi. - Zachary zastane, duboko udahne, nadajući se da si upravo nije upropastio planove. Uistinu mora naučiti kad treba zašutjeti i samo lijepo izaći iz prostorije. - Znam čega se ti bojiš - ipak nastavi. - I meni je jako žao što je Charlotte umrla. Znam koliko si je volio. Ali ti... Melbourne skoči na noge tako silovito da je prevrnuo fotelju na kojoj je sjedio. - Dosta! zaurla. - Moja žena nema nikakve veze s ovim. - Ona ima svaka... - Ti ćeš otpratiti tetu Tremaine u Bath - zareži Melbourne, prostrijelivši ga svojim sivim očima, u kojima se vidjelo da ne može suzbiti ljutnju. - Kad se vratiš, ako mi u međuvremenu dokažeš da si se naučio strpljenju, da se znaš obuzdati i pokažeš mi da možeš biti odgovoran, te ako još uvijek budeš voljan priključiti se vojsci, nastavit ćemo ovaj razgovor. Zachary duboko udahne. Kao i uvijek, naljutio se i rekao pogrešnu stvar na pogrešnom mjestu, a sad kad mu je Melbourne očitao bukvicu, ne može to ispraviti. - Oprosti, Sebastiane reče mu.


- Nemoj. - Njegov najstariji brat koračao je prostorijom, očito se pokušavajući smiriti. To je samo po sebi bilo neobično; Melbourne je rijetko dopuštao da ga bilo tko izbaci iz takta. - Samo sam ti želio reći da nas ne možeš držati pod staklenim zvonom i očekivati da nećemo željeti pobjeći - reče Zachary malo tišim glasom. - Predlažem ti da se kreneš pakirati - reče mu Melbourne hladnim glasom kojeg su se njegova braća i sestre užasavali. - Krećeš za jedan sat. - Dobro. No jednog dana, Melbourne, izdat ćeš jednu zapovijed previše i shvatiti da su te tvoje trupe napustile. K vragu sve to. Obojica su znala da su to prazne prijetnje, no barem mu se brat nije nasmijao u lice. Zachary je imao vlastiti mjesečni prihod, koji je bio više nego velikodušan, no visinu te mjesečne rente određivao Melbourne. Bude li ga previše izazivao, vojvoda mu jednostavno može uskratiti novac - a to bi trebalo jamčiti da sljedeća životna odluka koju donese, mora biti ona prava.


POGLAVLJE 2 Caroline Witfeld pritisne olovku tako čvrsto o blok za crtanje da je slomila minu. Grace, hoćeš li se, molim te, prestati vrpoljiti? Njezina se sestra počeše po lijevom uhu. - Nisam ja kriva. Ovaj šešir me grebe. - To nije šešir. To je turban. I molim te, sjedi mirno. Treba mi još samo dvije minute. - Caro, to si mi rekla prije pet minuta. I još uvijek me svrbi. Caroline duboko udahne i zatvori oči. Pokušati se usredotočiti na model koji se nikako ne prestaje vrpoljiti moglo je rezultirati samo glavoboljom. No to, međutim, ipak nije značilo da ima namjeru odustati. Strpljivost je vrlina, no u ovom slučaj je i potreba. - Traje dulje nego što bi trebalo zato što se ti stalno mičeš. Ti si željela biti perzijska princeza, a ne ja. Visoki glasovi odjekivali su iz predvorja dva kata ispod. - Grace! Idemo! Požuri! K vragu. Caroline zgrabi drugu olovku i počne mahnito crtati, usredotočivši se na plave pramenove sestrine kose koji su izvirili ispod svilenog turbana. Turban može kasnije nacrtati i bez modela. - Čekaj, Grace - promrmlja dok je crtala. - Obećala si mi. Pramenovi kose upute se prema vratima, zajedno s ostatkom njezine sestre. - Otići će bez mene - protestirala je - a meni treba novi šešir. - Grace... Turban padne na daščani pod. - Žao mi je, Caro - poviče Grace preko ramena odjurivši niz predvorje prema stubama. - Vratit ću se prije ručka! - Ali tada će sjene biti druk... - započne Caroline, a zatim ušuti. Namrštivši se, odloži olovku i ustane kako bi rastegla leđa. Grace nije bilo briga za svjetlost ili za sjene; bilo joj je stalo samo do novog šešira. Mogla bi zaposliti drugu sestru, pomislila je, no kad je prišla prozoru i pogledala u dvorište, izbrojala je šest šešira kako su se smjestili u kočiju obitelji Witfeld. Izgleda da je svim njezinim sestrama trebao novi šešir. Naravno, hitnost s kojom su poželjele posjetiti Trowbridge morala je imati nekakve veze s činjenicom da je toga dana bio utorak - i da Martin, sin gospođe Williams, koji se nedavno vratio s Krima, utorkom pomaže u skladištu majčine trgovine tekstilom. Caroline se nasmiješi. Jadni Martin. Nakon tri mjeseca mučenja svakog utorka, ona bi promijenila raspored poslova u skladištu, ili bi ih barem odgodila za popodne. Naravno, trgovina je prodavala više robe utorkom nego bilo kojim drugim danom u tjednu, pa možda Martinova nazočnost u skladištu usred jutra nije uopće bila slučajnost. Caroline podigne turban, smjesti ga na jednu hrpu knjiga koje su odgovarale visinom, i vrati se svojem crtežu. Dosad je već vjerojatno mogla nacrtati sve svoje sestre po sjećanju, no nagib glave, svjetlost i sjene kod određenog izraza lica - to nikako nije uspjela nacrtati bez modela koji bi sjedio pred njom. No, može završiti s crtanjem turbana. - Caro?


Ona zastane, zatreptavši. - Gore sam, tata. U zimskom vrtu. - Što misliš o ovome? - upita je njezin otac kad je ušao u sobu. U rukama je držao jednu drvenu kutiju ispunjenu kaširanim stupićima i blokovima do lažnog kamena. - Nije u omjeru, naravno. Edmund Witfeld izgledao je onako kako bi trebao izgledati otac sedam kćeri - prstiju umazanih tintom od knjigovodstva i pokušaja da smisli način kako osigurati sedam miraza, sijede kose koja je postajala sve rjeđa kako mu je pet od tih kćeri doraslo za udaju, malo prevelikog kaputa na ramenima i malo preuskog oko struka od brige i frustracije te nemoći da bilo što učini u vezi s tim. On je, na kraju krajeva, bio strahovito brojčano nadmašen. Caroline pogleda brižno izrađen uredni model. - Ovo su novi - reče, pokazavši na par slomljenih stupova koji su stajali pokraj minijaturnog potočića. On se nasmiješi. - Da. Pomislio sam da bi dodavanje šestog i sedmog stupa na sjevernoj strani dalo ravnotežu kamenom zidu na jugu. - Meni to sad izgleda kao ruševine Partenona, ili bar ja zamišljam da one tako izgledaju. Staro i romantično. - Aha! Da! Baš sam to želio postići. - On je poljubi u obraz. - Naručit ću sutra dodatne stupove i za livadu. - Mrmljajući si u bradu nekakve brojke, on izađe s onom kutijom u predvorje. - Joj, zamalo sam zaboravio. - Vratio se u zimski vrt. - Upravo je stigla pošta. Dobila si pismo. Caroline se smrzne. - Je li to odgovor? - upita. On posegne slobodnom rukom u džep. - Mislim da jest. Evo. Pridrži mi ovo na trenutak. Ona preuzme očeve minijaturne ruševine. - Tata. - Ne mislim te mučiti, no znao sam da neću dobiti tvoje mišljenje o ruševinama nakon što ti kažem za to pismo. Aha. Evo ga, tu je. - On izvuče pismo iz unutrašnjeg džepa kaputa. Caroline ga uzme, zamalo ispustivši dioramu iz ruke. Drhtavim prstima, okrene omotnicu kako bi vidjela adresu pošiljatelja. - Iz Beča je. Slikarski atelje Tannberg. - Caro, otvori ga. Izmolivši na brzinu jednu molitvu u sebi, klizne prstom ispod voštanog pečata i otvori pismo. Srce joj je mahnito udaralo dok je čitala - odjednom, prestane disati. - O, moj Bože. O, moj Bože. - Dakle? - požuri je otac, pažljivo odloživši dioramu na pod. - Jesu li te primili? Već bi bilo krajnje vrijeme da netko pokaže da ima razuma. Ona se nakašlje i pročita mu: - M. Witfeld, hvala vam na seriji portreta koje ste poslali sa svojom molbom. Ne vidim razloga zašto vas ne bismo primili u naš program naukovanja. Konačnu odluku ćemo donijeti - ona nastavi, drhtavim glasom od uzbuđenja - molim vas, pošaljite jedan portret nekog plemića, zajedno s potpisanom izjavom dotičnog kojom jamči svoje zadovoljstvo vašim uratkom. Očekujemo vaš odgovor i srdačno vas pozdravljamo, Raoul Tannberg, ravnatelj, atelje Tannberg. - Taj mi se zahtjev čini razumnim - reče njezin otac, kimnuvši. - Zarada kod slikanja portreta vjerojatno dolazi od imućnih građana. Oni vjerojatno traže dokaz da bi ti mogla studiju


donijeti prihod i klijente. Caroline nije znala kako je moguće da je tako mirna. Jedva je mogla disati. Nisu je još primili, ne bezuvjetno, no to nije bila jedna od dvadeset sedam odbijenica koje je dosad primila. Još jedan korak, i ostvarit će svoj san. Nema više borbe sa sestrama da sjede mirno dok ih ona pokušava oblikovati u nešto što bi neki atelje smatrao umjetnošću. Neće više morati moliti kuhara može li posuditi večeru na pola sata kako bi usavršila crtanje kokoši ili prepelica. Ovo će biti ostvarenje njezinog sna. I to će biti divno. - Pretpostavljam da ćeš morati posjetiti lorda i lady Eades. Mjehur uzbuđenja naglo se probuši. Već je ona naslikala grofa i groficu i njihovi su portreti visjeli u Eades Hallu. No ovo je bio najvažniji zadatak u njezinom životu, a lokalni plemići su bili dvoje najekscentričnijih ljudi u Wiltshireu. Nije mogla poslati lorda i lady Eades u kostimima egipatskih faraona u Beč. Rauol Tannberg, ravnatelj, tako biju ismijao da bi se cijeli Kontinent zatresao. - Moraš samo osigurati njihov pristanak - nastavio je Edmund Witfeld svečanim tonom. - Da, sredit ću to nekako. - Možda bi mogla zamijeniti slike. Lord i lady Eades to ne bi primijetili. Trebalo joj je samo pismo u kojem piše kako su zadovoljni njezinim uratkom, nije trebalo opisivati sliku. - Caro, ovo je dobra vijest - reče njezin otac, uzevši joj pismo iz ruke kako bi ga ponovno pročitao. - Nisam ti želio ništa reći, no sada kad imaš to pismo, moraš znati. Ona se namršti, nešto ju je stegnulo oko srca. - Što nije u redu, tata? - Sve je u redu, no ti imaš dvadeset tri godine. A kako me tvoja majka stalno podsjeća, imaš šest mlađih sestara koje se silno žele udati. Radi njihove dobrobiti, ne možeš tako dalje. - Kako dalje? Ja nikome ne činim ništa nažao. Ovo je moj san, tata. Ovo je oduvijek bio moj san. - Ja to znam. I zato sam te ohrabrivao i davao ti podršku. Sam Bog zna da ja razumijem što znači imati san. No ti ugrožavaš šanse svojim sestrama da nađu muževe. Ovo je malo imanje s ograničenim prihodima i ja očajnički moram namaknuti miraz za sedam kće... - Šest - prekine ga ona, pokušavajući obuzdati srce. Toliko je silno željela ostvariti svoj san da je zaboravila kako njezine sestre žele nešto sasvim drukčije. Sada je ona bila prepreka onome što su sve one smatrale putem do sreće. A ta sreća bila je brak. - Ja sam te već zamolila da me preskočiš. - Ja to prihvaćam, draga moja. No ti si ipak članica domaćinstva s ograničenim prihodima. Boje i platna i... - Ja sama plaćam većinu svojih slikarskih potrepština - prekine ga ona. - Nemoj se uzrujavati sad kad si dobila dobre vijesti - podsjeti je otac, vraćajući joj pismo. - No ja samo želim da ti budeš svjesna da je ovo posljednja godina u kojoj ću ja to dopustiti. - Što će se dogoditi ukoliko me odbije monsieur Tannberg? - Neće te odbiti.


- No ako me odbije, što će onda biti? Njezin otac duboko uzdahne. - Onda ćeš se do kraja ljeta ili udati, ili prihvatiti službu guvernante koju su ti velikodušno ponudili lord i lady Eades. Oni bi voljeli da podučavaš njihovu djecu slikanju. - Njihova djeca... - Caroline ušuti. Strava. Nije bilo druge riječi kojom bi se opisao stravičan osjećaj koji ju je preplavio na pomisao da bi morala učiti imućnu, razmaženu djecu kako slikati maćuhice. - No ti se sad ne moraš brinuti zbog toga, zar ne? Iz njegovih usta u Božje uši. - Da, valjda ne moram. - Tako treba. Glavu gore. - On ponovno podigne svoju kutiju. - Idem ja sad srediti te nove stupove - reče njezin otac, opet izašavši iz prostorije - i reći tvojoj majci da su te skoro primili u bečki atelje. Svima nam je laknulo. Ona ga je gledala kako hoda niz predvorje, a zatim ponovno sjedne. Situacija je bila gora nego što je shvaćala. Frustracija i poniženje neprestanog odbijanja zato što je bila žensko, ili zato što je atelje imao previše kandidata, ili zato što si nije mogla priuštiti školarinu, nije bilo ništa u usporedbi s poslom guvernante. Morala bi pospremiti svoje kistove i nikada ih više ne bi mogla uzeti u ruke. Nema više slikanja, nema više onog osjećaja... onog divnog, uzvišenog osjećaja kada savršeno ovjekovječiš nečiji život na platnu. Osjećala bi se kao da joj je netko iščupao srce. Hvala Bogu da joj je otac rekao za posljedice neuspjeha. Nagovorit će ona lorda i lady Eades da se odjenu u najbolju odjeću ovog vremena i primit će je kao naučnika u Atelje Tannberg. Nije bilo drugog izbora. * - Zachary, ako me ova prokleta zvijer još jednom ugrize za nožni prst, sredit ću da ga posluže za večeru. Uzdahnuvši, Zachary se sagne i zgrabi psa za potiljak, podigavši ga na sjedište kraj sebe. - Oprosti, teta. Gladys, teta Tremaine, pogleda svog suputnika - Što je to, zapravo? - Mislim da je to mješanac foksterijera i irskog setera - uzvrati on, nezainteresirano migoljeći prstima kako bi štene radije grickalo njega nego njegovu tetu. - A iz kojeg si točno razloga nabavio psa? - Melbourne mi je rekao da bih trebao nabaviti psa. Njemu je to navodno dokaz strpljivosti i odgovornosti. - Trznuo se kad ga je jedan oštri zub okrznuo po prstu. - Nazvao sam ga Harold. - To je srednje ime tvoga brata. - Uistinu? Kakve li slučajnosti.


Njegova se teta vrati svome vezu i podigne ga kako bi odgrizla plavi konac kojim je vezla. Ne zastavši, izvuče zeleni konac iz svoje košare s potrepštinama za vezenje. - Znaš, ja imam nož - reče Zachary, gledajući je sa suprotnog sjedišta kako mjeri konac i na kraju ponovno pregrize na željenoj duljini. - A imam tu i jednu zvijer s oštrim zubima. - Ovo je brže - uzvrati mu teta, spretno uvevši konac kroz ušicu igle, i vrati se na posao. - Nikad ne znaš u kakvoj ti neprilici može zatrebati znanje veza. - Da, čovjek nikad ne zna kad će mu zatrebati inicijali na rupčićima - reče ironično, poželjevši zakolutati sućutno očima na prizor zamršenog veza. - Samo se ti rugaj, dječače moj, no ja te šijem za trideset mudrih godina. - Da, ali ćeš do Batha oslijepiti budeš li pokušavala vesti u kočiji koja se kreće, i ostat ćeš bez zuba budeš li grizla konac. Ona se zasmijulji. - Zachary, ti se nisi ni rodio kad sam ja ovo radila. Brže prođe vrijeme u kočiji nego ako pokušavaš čitati, ili kad samo sjediš i čekaš da ti divlji pas pojede nogu. On se morao barem djelomično složiti s tom njezinom tvrdnjom. Zachary pogleda knjigu koju mu je njegov brat Charlemagne uvalio jučer ujutro prije puta, kao da će dvadesetak Byronovih pjesama ublažiti činjenicu da je prognan u Bath. Harold je očito bio istog mišljenja jer je već istrgnuo i prožvakao korice knjige. A s obzirom na taj bijedan pokušaj podmićivanja, znao je sa sigurnošću da se radi o nečem mnogo gorem. Nije sumnjao da je teta Tremaine dobila upute kako joj giht neće biti izliječen sve dok ne dobije poruku od Melbournea u kojoj će pisati da je pronašao način kako zauvijek spriječiti brata da se priključi vojsci. Da, Melbourneova strategija otezanja uzrujavala je Zacharyja, no bez obzira na to trajalo li to tjedan dana ili čitav mjesec, njega ništa neće zaustaviti. Trebala mu je promjena. A osim ako svemoćni član Griffin dotad ne smisli neki čudesni plan, on će se priključiti Wellingtonu na Poluotoku. Tamo će barem moći biti nešto više od bezvrijednog trećeg brata u obitelji, pričuve, onoga koji je zadužen pratiti ženske članove obitelji na domjenke, slavniji po svom zdravom apetitu i popularnosti kod djevojaka nego po bilo kojoj vještini ili zanimanju. - Zapravo sam ti želio predložiti da malo odrijemaš - doda, shvativši da ga teta promatra. - Ti bi mogao jahati - predloži ona. - Toliko si se namučio da povedeš svog konja. Ja ću vrlo rado vesti u miru. On ju je istog časa želio pitati zašto je njegova nazočnost uopće potrebna. No svima je bio jasno da on ne putuje u Bath radi zdravlja tete Tremaine, već zbog svojeg. Zachary izvadi svoj džepni sati i pogleda na nj. - Imamo još jedan sat do gostionice. Harold i ja ćemo ostati ovdje i odrijemati malo, ako nemaš ništa protiv. Teta Tremaine, koja je bila veoma krupna žena, malo se promeškolji. - Zapravo, bila sam zamolila Phippsa da malo skrenemo s puta. - Kako to misliš? - upita je sumnjičavo, uspravivši se ponovno u sjedištu. Nadao se da ga ne planiraju negdje putem ostaviti i zatvoriti u nekom samostanu. - Mislila sam da bismo mogli provesti noć ili dvije u dvoru Witfeld kako bih posjetila svoju prijateljicu Sally Witfeld.


Zachary je pogleda. - Nadam se da to skretanje s puta nije smislio Melbourne? - Bože moj, ne. Sally i ja smo išle zajedno u školu. To je samo jedan sat vožnje od glavne ceste za Bath, a ja sam pozvana u goste kad god bude prilika. Nisam je vidjela skoro šest godina. Zachary podigne ruke u znak predaje, a zatim laktom prepriječi put Haroldu koji mu je pokušao skočiti na prsa. - Bath ili dvor Witfeld - meni je to isto. Neću te valjda spriječiti da posjetiš dragu prijateljicu iz škole. - Ti si jedan mudar mladić. Nacerivši se, Zachary se zavali u jastuke, obuhvati prstima Haroldovu ogrlice i zatvori oči. Koliko god naporno ovo putovanje bilo, on je uistinu volio svoju tetu. A pod ovim okolnostima, nije vidio baš ništa loše u popodnevnom drijemanju u kočiji s odličnim ovjesom. Za dvadesetak minuta kočija je skrenula s glavne ceste u izrovani, blatnjavi put i nastavila prema jugu. Zachary otvori oči u trenutku kad je zamalo izbačen sa sjedišta. Izgleda da je bilo gotovo s drijemanjem. Zapravo, činilo mu se da će dok stignu u dvor Witfeld imati masnice na pozadini. Zgrabio je jednu od visećih ručki kako bi se pridržao dok je pas odskakivao po podu pokušavajući se sakriti iza njegovih elegantnih, vojničkih čizama. Dragi Bože, tko to živi na kraju ovakve ceste - divlji Kelti premazani plavim ratničkim bojama? Teta Tremaine je, naravno, nastavila vesti, a on se mogao kladiti da će joj vez izgledati užasno neuredno. Konačno, kočija stigne do glatkijeg, bolje održavanog dijela ceste i Zachary se ponada da je to znak da su ušli na privatni posjed. - Navodno u ovom dijelu Wiltshirea ima odličnih mjesta za pecanje - reče, pokušavajući pronaći nešto dobro u posjetu ovom dijelu Engleske. Postoji li gospodin Witfeld? - Postoji. - Dok je teta Tremaine pospremala vez u košaru, pogleda ga ispod oka. Sigurna sam da ti neće biti dosadno ovih nekoliko dana. Mala iskra neugodne sumnje poškaklja mu krajičak mozga. - Sally Witfeld nema valjda mladu kćer doraslu za udaju? - upita kad se kočija zaustavila. - Nema. - Odlično. Dašćući i stenjući, jedan zdepasti batler pojavi se kako bi im otvorio vrata kočije. Uz Zacharyjevu i Haroldovu pomoć otpozadi i oslanjanje na štap i batlerovu ispruženu ruku, teta Tremaine nespretno siđe na zemlju. Ponovno ga pogleda, nacerivši se. - Zapravo ima sedam. - Čega ima sedam? - procijedi Zachary, unatoč strašnoj spoznaji da mu je zapravo jasno o čemu teta govori. Piskavo skvičanje začulo se s prozora koji su gledali na salon u prizemlju. Trenutak kasnije, žene su nahrupile prema dvostrukim vratima, izgledajući poput vesele duge napravljene od muslina. Harold spusti glavu i zalaje. Bilo je prekasno za bijeg u kočiju, iako je Zachary na to barem na trenutak pomislio. Put s tetom Tremaine je navodno bio test njegove odgovornosti i


strpljivosti, i on neće pokleknuti pred tim izazovom. No sedam kćeri. Bože dragi. Odlučivši da će svoju ljutnju podijeliti s tetom kasnije nasamo, nabaci smiješak na lice i siđe s kočije. Psić siđe za njim i počne mahnito trčati dvorištem loveći tri kokoši. Činilo se da djevojke poznaju tetu Tremaine; zaglušujući vriskovi od veselja „lady Gladys“ odjekivali su dvorištem, zamalo nadjačavši Haroldov lavež i kokodakanje kokoši. - Djevojke, djevojke, dobar dan! - uzvraćala je teta Tremaine, sjajeći od sreće dok je primala desetke poljubaca na svoje okrugle obraze. - Ovo je moj nećak, lord Zachary Griffin. Vojska žena skladno se nakloni jedna za drugom poput vala. - Lorde Zachary. Zachary se nakloni. U trenutku kad su ga opkolile, još dvije žene izađu iz kuće? Što je ovo, k vragu, internat za djevojke? - Gladys! - ona starija koja je bila skoro šira nego duža, vrisne i snažno zagrli njegovu tetu. - O, bože! Tako mi je drago što te vidim! Majka ovog legla, očito. Bilo je jasno na koga su kćeri bile tako spontane. Kad ga teta pozove, Zachary nabaci širok osmijeh i probije se kroz gužvu do nje. - Vi ste zacijelo gospođa Witfeld - reče družici svoje tete, primivši je za debeljuškasti dlan i naklonivši se. - Moja teta Tremaine vas spominje s velikom ljubavlju. - O, Bože, kakav šarmer - zasmijulji se Sally, zacrvenivši se. - Gladys, imala si pravo, baš je divan. One su već razgovarale o njemu? To nije slutilo na dobro. - Imate dražesne kćeri nastavio je, zahvalan što i sam dolazi iz velike, bučne obitelji. U suprotnom ne bi izdržao ovakav napad. Onesvijesti li se ovdje, nitko ne zna gdje će se probuditi. - Tiho - prijekorno će gospođa Witfeld. - Dajte da vas upoznam. Djevojke, dođite, prestanite kokodakati već jednom. - Izrekavši to, ona počne gurati djevojke u dugačku vrstu koja je bila slična smotri vojne postrojbe, samo što je ova postrojba imala oprave i šeširiće, i stalno se smijuljila i nešto došaptavala. Očito osjetivši kako se kaos smiruje, Harold se vrati i počne napadati Zacharyjevu lijevu čizmu. Hvala Bogu, obuo je stare ugodne čizme, a bolji par spakirao u kovčeg. Dok su se postrojavale, jedna od njih - ona koja je zadnja izašla iz kuće - privuče mu pozornost. Nije se radilo o tome da je bila posebno dojmljiva, iako je imala lijepu kosu bakrene boje, nekoliko nijansi tamniju od susjedne sestre, bistre zelene oči i visoku, vitku figuru. Ne, radilo se o tome da ga je promotrila od glave do peta, čak se nagnula da ga promotri iz profila, kao da je on neki kukac, a ona etnomolog. - Lorde Zachary - reče gđa Witfeld, požurivši djevojku bakrene kose kako bi stala na čelo vrste - ovo je moja najstarija kći, Caroline. On se nakloni. - Gospođice Witfeld. Drago mi je. Caroline Witfeld mu kimne. - Savjetujem vam da se ne klanjate dok upoznavanje ne završi jer bi vam se moglo zavrtjeti u glavi - uzvratila mu je tihim veselim glasom. Kako se njezina majka pomaknula ispred sljedeće kćeri, vjerojatno je on bio jedini koji ju je čuo. - Susan - reče matrona napredujući duž vrste - a zatim blizanke, Joanna i Julia. Grace ima tek osamnaest godina. A najmlađe su Anne i zatim Violet.


Zachary otrese Harolda s noge i pričeka kako bi se uvjerio da je gospođa Witfeld završila s predstavljanjem, a zatim se ponovno nakloni. - Drago mi je što sam vas upoznao - reče, krišom pogledavši najstariju djevojku, koja je izgleda zaboravila na svoju nekadašnju opasku i sada je zurila u njegov lijevi dlan. On za probu malo promrda prstima, a ona trepne. - Tako ste narasle - obrati se teta Tremaine svim djevojkama. - I izrasle u tako divne mlade dame. Moja se nećakinja udala prije mjesec dana, i bojim se da mi prilično nedostaje ugodno ćaskanje o najnovijoj modi. Jedna od blizanki jurne do nje i primi je za ruku. - Onda morate ostati! Mama, reci lady Gladys da ona i lord Zachary moraju ostati! - Naravno da će ostati. Ne dolazi u obzir da odu i ja sam sigurna da će se gospodin Witfeld složiti. Teta Tremaine se nasmiješi. - Ako ne smetamo, rado bismo ostali nekoliko dana. Caroline ustukne jedan korak kad njezine sestre okruže lorda Zacharyja. Svaka mu je željela pokazati gostinsku sobu. Gledala je kako se on smješka, diplomatski nudi ruku Violet, najmlađoj od sestara i pokazuje ostalima da krenu ispred njih. S tamnosmeđom, skoro crnom kosom koja je na popodnevnom suncu poprimila brončani odsjaj, očima koje su čas djelovale crno poput uljena, a čas tamno sivo poput oblaka, i divnom figurom - visok i mišićav, lord Zachary bio je izuzetno naočit muškarac. Uz sve to, imao je visoke jagodične kosti i aristokratske obrve, tako da mu je i lice bilo lijepo i zanimljivo. Caroline bi se najradije smješkala, no nije htjela proglasiti pobjedu prije nego što napravi nekoliko crteža i otkrije može li njegovu ljepotu prenijeti na platno. No u tom se trenutku uistinu činilo kako je Bog uslišio njezine molbe. Tražila je jednog plemića, a lord Zachary Griffin joj je doslovno pao s neba na kućni prag. A zajedno s njim, dobila je priliku i kako otići iz Wiltshirea.


POGLAVLJE 3 Sestre su joj se pridružile paradi ljudi i prtljage koji su smještali neočekivane goste dvora Witfeld u njihove privatne odaje, no Caroline se popela stražnjim stubama na treći kat u svoj zimski vrt. Velika prostorija u obliku kupole s polukružnim prozorima nekada je bila radna soba Edmunda Witfelda, njegovo utočište od ženske horde. Caroline je bila jedina kojoj je dopustio da mu se pridruži u njegovoj sobi, no kako su se njezino zanimanje za slikarstvo i vještina povećavali, a njezina majka uočila mogućnost da bi taj neočekivani talent mogao obitelji priskrbiti pozornost i dodatni prihod, a možda i nekog muža, ljubitelja umjetnosti, Caroline je preselila svoj atelje u ugao te prostorije. Postupno se širila sve više i više, dok ga joj prije dvije godine njezin otac nije dobrovoljno prepustio i ispraznio, preselivši se u manji, jednako izolirani, ured u prizemlju iza kuhinje. Posegnula je ravno za praznim crtaćim blokom i donijela ga do jednog od ugodih polukružnih dvosjeda smještenih ispod prozora. Zimski vrt davao je dovoljno svjetla cijelog dana, no najbolje doba za crtanje bilo je jutro i rano popodne kad je svjetla bilo najviše. U ovom trenutku ona nije željela slikati. Željela je crtati. U normalnim okolnostima uvijek bi željela da joj njezini modeli poziraju za prve skice, i prvo bi ih promatrala više od pet minuta. No danas se pak jedva sjetila disati kad joj je olovka sama krenula po papiru. Ovaj model bio je drukčiji - ne zato što je to bio najvažniji portret koji će u životu nacrtati, već zato što joj je dosad poziralo vrlo malo muškaraca. Njezin otac, naravno, i lord Eades odjeven kao kralj Artur te nekoliko drugih povijesnih ličnosti, i gospodin Anderton, seoski odvjetnik koji je želio vlastiti portret za svoj ured koji bi ulijevao povjerenje klijentima. Bili su to stariji muškarci i odredom oni koje je poznavala čitavog života. Njezine ruke, međutim, nisu dijelile oklijevanje njezinog uma. Brzim, kratkim linijama stvorile su oblik glave lorda Zacharyja, a zatim se zabavile njegovom tamnom, valovitom kosom. Obično nije pokušavala nacrtati oči bez modela pred sobom, no kad je zatvorila oči, dobro je vidjela njegove jasne, svjetlosive oči i vedri pogled unatoč ravnoj, senzualnoj liniji njegovih usta. To su bile izuzetne oči. Nezaboravne. Vrata zimskog vrta zaškripe i otvore se. Njezine sestre do - skakuću u prostoriju, sve govoreći uglas tako brzo i glasno da nisu imale nikakve šanse čuti bilo koga drugog osim same sebe. Ona zatakne olovku za uho, zatomivši brzo ljutnju dok je zatvarala crtaći blok. - Stišajte se, molim vas! Prozori će se razbiti od vaše cike. Julia sjedne kraj nje. - Zar ga nisi vidjela? Susan dovuče tronožac i pridruži im se. - On je najnaočitiji muškarac kojeg sam ikad vidjela - reče ona, uzdahnuvši. Grace joj sjedne s druge strane. - Caro, nemoj mi reći da ga nisi primijetila. - Naravno da sam ga primijetila. Mislim da bih ga željela nacrtati. Monsieur Tannberg je u pismu zahtijevao portret jednog aristokrata. A on je zasigurno jedan aristokrat. - Ona bi to


znala, pomislila je, i da nije čula kako ga svi zovu „gospodine lorde.“ Njegovo držanje, samouvjerenost, sjaj u očima - ona bi to znala. - I ja bih ga rado nacrtala - reče Joanna, zasmijuljivši se. - Ili bi ga izmodelirala u glini - predloži Julia, a bijeli su joj se obrazi zarumenjeli. - O, da, u glini - ubaci se Joanna teatralno uzdahnuvši. - Ja bih ga mogla oblikovati rukama. Violet se počne kreveljiti. - Ti slobodno napravi model. Ja se želim udati za njega. - Ti imaš jedva petnaest godina, budalice. Neće se on oženiti tobom uz sve nas ostale ovdje. - Julia joj se nadmeno nasmije. - Neće se oženiti ni tobom - zagunđa Violet. - Caro je najstarija. Ona se mora prva udati. Neka neugoda se pojavi u Carolineinom želucu. - Neću se ja ni za koga udati - izjavi glasno, ne skidajući pogled s crtaćeg bloka. On je bio unutra, a ona se željela ponovno baciti na njega. - I vi to dobro znate. Ja idem u atelje Tannberg, slikat ću portrete i putovati svijetom. - Dobro, ako on ostane nakon što ti odeš u Beč, onda se ja mogu udati za njega - nadoda Susan. - Susan, on te mora prvo pitati. - Julia slegne ramenima. - Uostalom, on je već vjerojatno zaručen za nekoga. Kako ne bi bio kad je tako zgodan. I imućan je, također, sudeći po njegovoj kočiji i skupoj odjeći. A stiže još jedna kočija s njihovom prtljagom i slugama. - Mama kaže da nije oženjen. - Violet je još izgledala uzrujano zato što su joj tako brzo poremetili bračne planove. - Da, i imućan je. I ima dvojicu starije braće. Ni oni nisu oženjeni. - Ima dvojicu braće? - Pljesnuvši rukama, Grace skoči na noge. - To su muževi za tri od nas. Moram razgovarati s mamom. - Ti ga i ne poznaješ - usprotivi se Caroline. - Ni njegovu braću. Kako znaš da se želiš udati za bilo kojeg od njih? - Ti nemaš pojma ni o čemu, Caro, imaš pojma samo o onome što se nalazi na slikarskom platnu - uzvrati Susan. - Zato nas nemoj kritizirati. Ovo uistinu nije bilo fer. - Ja... - Da, ti možeš slobodno ostati starom usidjelicom. Ja se želim udati. - Joanna ponovno skoči na noge. - Hajde, idemo pitati mamu. Uz bljesak suknji od muslina, zimski vrt se isprazni. Caroline odmahne glavom, izvadi olovku koju ja zatakla za uho i ponovno otvori crtaći blok. - To znači da nisi uopće zainteresirana? Caroline poskoči. - Anne - uzvikne. - Mislila sam da si otišla dolje slušati o povijesti obitelji Griffin. - Jaje već znam. - Zgodna sedamnaestogodišnjakinja, s kosom boje meda svezanom na vrhu, priđe Caroline i sjedne kraj nje. - Za razliku od drugih članova našega kućanstva, ja čitam vijesti i Društvenu kroniku umjesto da samo pregledavam modne stranice. Najstariji od braće


Griffin je vojvoda od Melbournea. Carolineino srce stane, a zatim počne ponovno brzo kucati. - O, Bože. On je od tih Griffina? - Da, od tih. - Ali oni su slavni. - Da, i nevjerojatno imućni. Mama je imala pravo, zato te ponovno pitam: Zar uopće nisi zainteresirana? - Za njega? Naravno da jesam. Kad bih mogla naslikati jednog Griffina, monsieur Tannberg bi me morao primiti. Samo je šteta što nije došao vojvoda od Melbournea umjesto njega. Kad bih njega naslikala, primili bi me u atelje Thomasa Lawrencea. - Lawrenceov te atelje odbio. - Portret vojvode od Melbournea bi ih natjerao da se predomisle. Anne obzirno odmahne glavom. - Ti si jako odlučna. - Iskreno, Anne, zar ti misliš da je važno jesam lija zainteresirana za lorda Zacharyja ili ne? Za Boga miloga, s takvim pedigreom on bi se mogao vjenčati s kćeri princa regenta kad bi samo poželio. Sumnjam da bi, uz stotine mladih dama iz visokog društva, odlučio izabrati djevojku iz obitelji Witfeld. - ona se zasmijulji. - Čak i da je Susan u pitanju. - Nemoj joj to reći. - Anne pogleda crtež. - Već vidim koga to crtaš. I jako je zgodan. - Hvala Bogu na tome. No bio on zgodan ili imao lice poput žabe, meni je važnije naslikati ga, nego udati se za njega. Anne je poljubi u obraz i ustane. - Tebi, da. Ja, međutim, ne slikam. - Zar to znači da ćeš se i ti pridružiti lovu na lisicu? - upita Caroline, pomalo razočarana ponašanjem svoje inače prilično pragmatične mlađe sestre, iako ne i iznenađena. - Pa, netko mora uhvatiti tu lisicu. Ja ću malo trčati s ostalim psima, barem ću moći dobro razmotriti kako lov napreduje. - Hm, hm. U tom slučaju, sretno ti bilo. Caroline isprati sestru pogledom. Njezinoj se obitelji nije dobro pisalo kad je čak i mudra Anne čeznula za lordom Zacharyjem. Naravno da je on bio neporecivo privlačan - no ona nije imala nikakvu namjeru udati se za bilo koga - a pogotovo ne za nekog plemića. Brak je sa sobom donosio ogovaranja, vezenje, kupovinu odjeće, sve one poslove koji će ispuniti beskorisne, beskrajne dane. To je možda bilo ono što su željele ostale njezine sestre, no ona bi radije umrla nego se prepustila takvom životu. Bez obzira na to koliko je on bio zgodan, njoj je trebao samo za jednu stvar: za njegov lik na platnu, koji treba stići u Beč do dvadesetog ovog mjeseca. Caroline Witfeld je opet zurila u njega. Zachary je to pokušao ignorirati, što bi trebao biti lak zadatak usred kakofonije pitanja kojima su ga obasuli, no svaki put kad se ogledao oko sebe s namjerom da nikoga u ovoj velikoj obitelji ne isključi iz razgovora, njezin pogled bio je čvrsto usredotočen na njega. Da je i ona nešto govorila, bilo bi lakše, no izgledalo je da nju zanima samo piljiti u


njega. Zapravo, možda je on nju pogledao rjeđe nego ostale, no Caroline Witfeld je bila jedina djevojka od koje se nije morao grčevito braniti. A te mrljice smeđe boje u njezinim zelenim očima... Zachary se strese. Izgubi li koncentraciju, mogao bi se naći u vrlo zamršenim odnosima, pomnoženima s brojem sedam. - Lorde Zachary, je li istina da imate dva starija brata? - upita jedna od blizanki. On proguta zalogaj pržene piletine i kimne. - Da. Charlemagne i Mel... - I nijedan nije oženjen? Nije čudo da si svi za stolom završili s večerom osim njega. Nije imao vremena iz sebe izbacivati riječi ili ubacivati hranu. - Melbourne je udovac, no da, tehnički mi smo svi... - Mama je rekla da se vaša sestra nedavno udala za markiza od Deverilla. Je li to istina? Zachary uzdahne. - Da, prošlog mjeseca u Ško... - Kako vam se sviđa piletina, lorde Zachary? Dva zalogaja koja je uspio pojesti već su se bila ohladila kad su stigla do njegovih usta. Jako je ukusna. Hva... - I ja najviše volim piletinu, zar ne, Anne? Volite li plesati valcer? A najstarija djevojka je i dalje zurila u njega. To mu je već pomalo počelo ići na živce. - Volim ple... - Nas je privatni tutor naučio sve plesove. Društvene prostorije u Trowbridgeu su sjajne za balove i domjenke. Ukrase ih srebrnim vrpcama i balonima. Zachary je u sebi vodio debatu - a to nije bilo nešto na što je obično gubio vrijeme. Radilo se o tome je li nepristojnije zuriti ili prekidati sugovornika. On je uživao u dobrom razgovoru, a svakako je uživao i u dobroj hrani, no mada su njega u životu gledali s naklonošću, nije se mogao sjetiti tako... napetog i usredotočenog zurenja kao ovog danas. - Lorde Zachary, ima... - Lorde Zachary, kako... - Gospodine lorde, biste li... On odloži vilicu uz zveket i okrene se prema njoj. - Gospođice Witfeld, zar vas nešto muči? Kutovi njezinih očiju se tržnu kad ga pogleda. - Ne, gospodine lorde. On primijeti da je ostatak krda prestao rafalno ispaljivati pitanja. Zapravo, oni su sasvim ušutjeli. Čak i gospodin Witfeld, koji je ignorirao žensku kakofoniju u korist prženih krumpirića, zaustavi ruku s vilicom na pola puta do usta, - Oh. Onda dobro - promrmlja Zachary, uznemiren naglom tišinom i lati se svoga objeda. Kaos se nastavio čim je počeo žvakati. - Lorde Zachary, kako vam se zove konj? - Sagramore. - Kao vitez iz legende o kralju Arturu? - upita jedna druga. - Da.


- A vaš pas? - Harold. A najstarija sestra ga je još uvijek promatrala i nije sudjelovala u žamoru razgovora. - Lorde Zach... - U što vi to onda zurite, gospođice Witfeld? - ponovno ih prekine. Dobro, večeras nije radio na svojoj strpljivosti; no nitko ga neće tužiti Melbourneu. - U vaše uši, gospodine lorde - odgovori ona brzo, savršeno ozbiljnim glasom. - Moje... - To nije očekivao. - U moje uši? - Da, gospodine lorde. On krišom nagne nož kako bi pogledao svoje uši u odrazu. Bio je sto posto siguran da se nije porezao ni po jednom uhu dok se brijao prije večere. - Što je tako zanimljivo kod mojih ušiju, ako vas smijem pitati? - Njihov oblik. Pomislio je da je primijetio da su joj se usne trznule, no nije bio sasvim siguran u to. Sad je i ostatak Witfeldovih zurio u njegove uši. Baš divno. - Zar nisu svačije uči skoro iste kao i moje? Ovoga puta bio je siguran da joj se u očima vidi kako se dobro zabavlja jer su joj se kutovi očiju ponovno trznuli. - O, ne, gospodine lorde, vaše su uši baš jedinstvene. - To je vjerojatno zato što ga je najstariji brat toliko često potezao kako bi ga natjerao da se pristojno ponaša - ubaci se teta Tremaine. - Moje su uši sasvim u redu - izjavi on. - Ja mislim da imate divne uši - dobaci najmlađa Witfeldica. - Ne, zgodne su, nisu divne - usprotivi se jedna druga. Uslijedila je rasprava o tome mogu li se uši nekog muškarca nazivati „zgodnim“ ili „lijepim“ ih bi trebalo rabiti prikladnije komplimente. Zachary se polako nagne preko stola prema najstarijoj djevojci. - Što nije u redu s mojim ušima? - promrmlja. Blago rumenilo dotakne joj obraze prvi put otkad je započeo ovaj čudan razgovor. - Sve je u redu s vašim ušima. Vi ste me samo upitali u što ja to gledam, a ja sam vam odgovorila. Ispričavam se ako sam bila previše izravna. - Ne morate se ispričavati. No zašto ste gledali u moje uši? Ona spusti trepavice. - Proučavala sam ih. Voljela bih vas narisati. - Narisati me - ponovi on tiho otežući. - Zar vi obično govorite muškarcima koje ste tek upoznali kako biste ih željeli narisati? Rumenilo na njezinim obrazima poprimi tamniju nijansu, no ona podigne pogled. - Ne, gospodine lorde. Vi ste prvi. Dobro, ovo je zaista bio jedinstven pristup flertu. I nevjerojatno hrabar, s obzirom na činjenicu da su joj roditelji sjedili niti metar dalje od nje. Hm. Nazivala ona to risanjem ili


ljubljenjem, nije imao ništa protiv pridružiti se. Ova barem nije brbljala kao ostatak jata. Oni su zapravo bili obiteljski prijatelji, ali to samo značilo da on ne smije inicirati ništa skandalozno. Ona, s druge strane... - Onda me slobodno narišite - reče on, osmjehnuvši se. - No morat ćete mi dati da vidim rezultat. - Naravno, gospodine lorde. Možda nekoliko dana u dvoru Witfeld neće biti baš tako dosadno kao što je pomislio. Gdje ćemo se sastati kako biste me... nacrtali? - nastavi on, prihvativši njezinu očitu aluziju. - Odgovara li vam zimski vrt sutra ujutro? - predloži ona. - Oko osam? Mislim da nas obitelj neće smetati prije devet. - Donijet ću svoje uši - uzvrati on. I ostatak sebe. - Jesi li vidjela njezino pismo? - govorila je gospođa Witfeld njegovoj teti kad se on uspravio. - Da, zvuči veoma obećavajuće. - Monsieur Tannberg piše kao pravi kavalir, slažeš li se? - nastavi matrona jata. - A čak nije ni Englez. Zachary se namršti. Nešto je očito propustio. - Tko je... Nije uspio završiti s pitanjem jer se razgovor naglo preselio na Beaua Brummella i na to kako se ponaša kao pravi kavalir. Čovjek je bio obični kicoš, no djevojke iz obitelji Witfeld to očito nisu željele čuti. Zato je Zachary zadržao svoje mišljenje za sebe i samo prokomentirao kako se nekoliko puta susreo s Brummellom. Njegova je pozornost pak - kad god je sudjelovao u razgovoru - bila usredotočena na Caroline. Prije nego što se upusti u očijukanje, bez obzira na to je li ga on potaknuo ili ne, morao je dobiti odgovore na neka pitanja tete Tremaine. Iako je bila najbliži živi rođak njegove obitelji, ona je imala, po Melbourneovom mišljenju, opasnu sklonost vlastitim zamislima i rasporedu. Ovoj bi se njezinoj smicalici mogao usprotiviti i sam Melbourne. Sebastian je samo predložio da si nabavi psa, a Zachary je smatrao da Melbourne ni to nije mislio ozbiljno. Čim je večera završila, on priđe svojoj teti. - Dopusti mi da te otpratim do salona - reče, ponudivši joj da ga uzme pod ruku. - To mi možemo - usprotivi se gospođa Witfeld prije nego što je njegova teta uspjela odgovoriti. - Vi ćete se zacijelo poželjeti pridružiti gospodinu Witfeldu na čaši porta. Znam da sva uvažena gospoda vole porto. Zachary pogleda oca obitelji Witfeld, jedinog člana te bučne obitelji koji je, uz Caroline, za večerom jedva prozborio koju riječ. - Ne bih želio prekidati rutinu gospodina Witfelda - reče on, nevoljko pustivši tetinu ruku. - Sa sedam kćeri zapravo nemam rutinu koju bi se moglo prekidati - reče Witfeld neočekivano, ustavši i pokazavši rukom Zacharyju da krene za njim. Njih dvojica se upute niz predvorje, pokraj kuhinje u jednu malu sobu u prizemlju. Dok


je gospodin Witfeld palio dvije svjetiljke, Zachary zastane. Drvene kugle, daske s kotačima pričvršćenim na vrhu i dnu, keramičke posude sa suhim stabljikama slame koje su virile iz njih, minijaturni grčki stupovi izrađeni od materijala koji je nalikovao na kasirani papir. Takvi čudni predmeti ispunjavali su prostoriju gotovo do stropa. - Sjednite, gospodine lorde - reče gospodin Witfeld, oslobodivši jednu fotelju tako što je sve što je bilo na njoj istresao na pod napravivši pritom nered od raznih komada drveta na podu. - Hvala vam - uzvrati Zachary, oprezno se probivši kroz nered prema fotelji. Veličina ovih stvari ga je zapanjila. - Smijem li vas nešto upitati? - Ja nemam nikakvu kontrolu nad djevojkama, ukoliko od mene tražite objašnjenje. Ja sam želio dvoje djece. Moja žena je odlučila da moramo imati sina i odlučila je da neće prestati rađati dok ga ne dobijemo. Zachary se nakašlje. - To znači da vi još... - Dragi Bože, ne. Nitko ne može podnijeti toliku muku a da ne pomisli na samoubojstvo. Još jedno dijete bilo kojeg spola i ja bih si prosvirao mozak pištoljem. - Ja imam dva brata i jednu sestru - doda Zachary. - Ponekad poželim da nas je više. Iako mu je u posljednje vrijeme bila privlačna i zamisao da je jedinac. - Još braće i sestara? Vi ste ili ludi ili izuzetno sretni. - Pomalo oboje, mislim. - Ha, ha. Dobro ste to rekli, gospodine lorde. Porto ili konjak? - Konjak, molim vas. Gospodin Witfeld natoči dvije čaše konjaka. - I ja više volim konjak od porta. Osmjehnuvši mu se, Zachary uzme jednu čašu. - I ja. Otac obitelji Witfeld ispije dugačak gutljaj tekućine boje jantara. - Nadam se da vas Caro nije uvrijedila svojim opaskama o vašim ušima. Ona zna biti prilično... direktna. Tu se uvrgla na mene, bojim se. Zachary trepne. Očito je ona tu smicalicu s risanjem već rabila, ili je bilo poznato da ima fetiš na uši. S obzirom na ono što je dosad vidio od ove obitelji, nije se mogao kladiti o čemu se od te dvije svari radi. - Nisam se uopće uvrijedio - uzvrati malo prekasno. - Hvala vam na tome. Ona je jedna od dvije među mojim djevojčicama koja ima nešto pameti. Ostale su tako budalaste da ne znam što će od njih biti. - Smijem li vas pitati zašto se nijedna nije udala? Witfeld se nasmije. - Zar niste primijetili kako su vas zamalo rastrgale na komadiće kad su vas ugledale? Zamislite da ste momak koji se udvara jednoj od njih. Svi neoženjeni muškarci pobjegnu odavde za manje od jedne minute. Zacharyju je to bilo razumljivo. Da nije bilo tete Tremaine, on bi već smislio neki izgovor zašto mora otići odavde prije zore. I ne bi se nijednom osvrnuo. - Bile su vrlo srdačne - reče on, sjetivši se da je on jedan Griffin i da su Griffinovi besprijekorno uljudni. - Nakon svih onih prijetvornih dama u Londonu, to je zapravo prilično


osvježavajuće. - Ako vi tako kažete. - Witfeld ispije još jedan gutljaj. - Meni je ipak drago da imam ovo svoje malo utočište. S obzirom na to da od ovoga vjerojatno neće dobiti bolji uvod kako bi upitao ono što želi, Zachary se nagne i dodirne kuglu koja je maločas zauzimala mjesto na njegovoj fotelji. - Kad već spominjete svoje utočište, imate vrlo... raznoliku zbirku. Što je to, zapravo? - To nije nikakva zbirka. To su moji izumi. - Gospodin Witfeld se s ljubavlju u očima osvrne po prostoriji. - Vaši izumi? - Da, tako je. Ovo je, na primjer, transporter za jaja. Zachary sumnjičavo pogleda ono na što je gospodin Witfeld pokazao. - Shvaćam. - Znam da ne izgleda baš reprezentativno, no s malo dorade moglo bi biti vrlo korisno. Witfeld ustane i podigne nekakvu malu drvenu napravu s mrežicom i otvorom na vrhu. Vidite, postoji i drugi dio, jedna kugla s potporom u sredini. To vam je nekakva vrsta žiroskopa. Moja je zamisao smjestiti kuglu ispod kokošjeg gnijezda koje ima rupu na dnu. Kad je jaje izlegnuto, ono padne unutra, a zatim njegova težina uzrokuje okretanje kugle i tako se jaje otkotrlja u košaru koja se nalazi ispod. - Shvaćam - ponovi Zachary, ne znajući je li ga sve ovo zabavlja, zadivljuje ili zabrinjava. - Radi li? - Zapravo, da. Problem je samo što nemate samo jednu kokoš ili u tome što kokoši ne liježu jaja po nekom rasporedu, pa zato ono jaje koje prvo dođe do kugle prevrne sva ona druga koja čekaju na rampi i tako imate mnogo razbijenih jaja. - Uzdahnuvši, Witfeld ponovno odloži kuglu na pod i odgura je petom svoje čizme marke Wellington. - Jedno jaje na dan ne bi baš bilo jako profitabilno - doda Zachary. - Točno tako. Ah, dobro. Zato ja još dorađujem taj pronalazak. - Jesu li ovo sve izumi na kojima još radite? - Nešto od toga su prototipovi. A nekoliko mojih izuma se već rabi na našem imanju. Sutra ću vas povesti u obilazak, ako vas zanima. Pa, to bi u svakom slučaju bilo nešto novo. - Svakako. - Zachary pogleda dolje u kuglu za hvatanje jaja. - Jeste li razmišljali o nizu malih rampi koje bi bile spojene na jednu glavnu? Tada ne bi bilo važno kojim redom kokoši nesu jaja. Witfeld ga pogleda. Obično kad bi ga jedan od braće tako pogledao, odmah zatim bi ga nazvao idiotom ili budalom. On automatski uspravi ramena čekajući uvredu. - A kratke bi rampe mogli malo nagnuti i tako bi se kugle mogle okretati na glavnoj rampi - reče Witfeld polako i izvadi komad papira s jedne hrpe te počne nešto pisati po njemu. - Ja sam budala. - Koješta - uzvrati Zachary, zagrijavši se polako za razgovor. - Još uvijek imate problem s dvije kugle koje bi se sudarile i blokirale glavnu rampu.


- No to je ipak manji problem od onog koji sam imao maločas. - Vi mislite da bi to moglo uspjeti? - Mislim da bi moglo. - Witfeld ustane. - Molim vas, ispričajte me, gospodine lorde, moram sada napraviti nacrte. I Zachary ustane. - Svakako. Idem ja vidjeti kako mi je teta. Oni se. rukuju. - Laku noć, gospodine lorde. I moram vam reći, ja sam shvatio da se najbolje prepustiti tom valu ženstvenosti, a zatim pobjeći čim okrenu leđa. Nasmijavši se, Zachary kimne. - Hvala vam na savjetu. Dok je hodao prema salonu na drugom katu, Zachary nije bio siguran je li mu taj savjet bio potreban. Da, tu je bilo sedam kćeri, no dvije još nisu dorasle za udaju, a sam je Bog znao da su ga žene često proganjale. Jedina je bila razlika u tome što su sve ove djevojke u rodu. Ipak, zastane ispred vrata salona. Zvučalo je kao da se nalazi pred kokošinjcem, sa svim tim ženskim glasovima, brbljanjem i hihotanjem. I mogao se zakleti da je u tridesetak sekunda čuo kako barem šest različitih ženskih glasova spominje njegovo ime barem devet puta. Dobro, ako je naučio jednu stvar u svome životu, to je bila ta da zna priznati kad je bio u krivu. Pet žena doraslih za udaju i još dvije mlađe, i njihova majka i njegova teta - nikada nije bio tako strašno brojčano nadjačan. A one su očekivale da on padne ravno u njihovu paukovu mrežu. - Neka sve ide k vragu - promrmlja i okrene se na peti, uputivši se u svoju spavaću sobu. Možda još nije ekspert u pitanju vojne strategije, no znao je da vojska ponekad mora pribjeći strateškom uzmaku želi li dočekati sljedeći dan i boriti se. A on će se s napadom suočiti sutra, nakon što se dobro naspava. No sljedeći se napad dogodio istog trenutka. Kad je otvorio vrata spavaće sobe, smeđe klupko isprepletenih nogu i ušiju baci mu se na prsa. On refleksno uhvati zvijer u naručje. Jesam li ti nedostajao, Harolde? - promrmlja, spustivši psa na pod. - Hvala Bogu da ste stigli, gospodine lorde - zapomagao je njegov sobar, spustivši jedan razderani pokrivač na pod. - Što nije u redu, Reede? - Zachary zatvori vrata za sobom trenutak prije nego što je Harold uspio doći do njih i izletjeti van. - Ta... ta životinja, gospodine lorde - procijedi njegov sobar. - Ja sam se pokušao obraniti, no ona me skoro živog pojela. - Njegov sluga ispruži jednu nogu i pokaže mu razderane hlače i čarapu. Njegove cipele nije bilo na vidiku. - On je još štene, Reede; moramo mu oprostiti to što je tako živahan. - Ako vi tako kažete, gospodine lorde. Mogu li još nešto učiniti za vas? Hm. Štogod gospođica Witfeld smjerala ujutro, on se za to morao pripremiti. - Molim te, izvadi mi sivi kaput - reče, potapšavši se po bedru kako bi privukao Haroldovu pozornost - i budi ovdje do sedam sati. Imam nekog posla rano ujutro. - Taj kaput bi trebao odgovarati; elegantan, no ipak konzervativan. Činio se pravom mjerom za očekivanja jedne seoske gospođice.


- Svakako, gospodine lorde, osim što... - Osim što, Reede? Dođi, Harolde, evo. - Osim što je vaš... Harold... pojeo vaš sivi kaput. Zachary pogleda psa, pa zatim svog sobara. - Oprosti, molim te? - Zapravo, nije ga u cijelosti pojeo. Pojeo je samo desni rukav. Ja sam ga uzeo iz ormara kako bih ga izglačao, gospodine lorde, i on je očito pomislio da seja igram ili... - U redu je - prekine ga Zachary, progutavši bijes. - Onaj boje hrđe će odgovarati. - Svakako, gospodine lorde. I pobrinut ću se da ovog sivog odnesem krojaču. Možda ga se može popraviti. Kimnuvši, Zachary izvadi Shayevu knjigu poezije i sjedne čitati na fotelju kraj prozora. Kad je Reed konačno otišao, prostrijeli Harolda pogledom. - Prestani jesti moje stvari - naredi mu. Pas mahne veselo repom. U tom je trenutku Zachary odlučio da to znači da. Zadrijemao je nad Byronovom poezijom, kad netko pokuca na njegova vrata. Na trenutak se ponadao da bi to mogla biti Caroline, no ona je već bila zakazala njihov randevu za rano ujutro. - Uđite - poviče, uspravivši se na fotelji. Teta Tremaine teškim koracima ušepa u prostoriju. - Kukavico - reče, zatvorivši za sobom vrata. - Oprosti, molim te? - Razočarao si više od pola tuceta mladih dama koje su te čekale dolje. - Umoran sam - uzvrati, otvorivši ponovno knjigu. - I morao sam disciplinirati Harolda. Ona ga pogleda ispod oka, primijetivši pritom psa koji je hrkao nasred kreveta. - Ti nikada u životu ništa nisi disciplinirao. - Približivši se Zacharyju, lupne korice knjige vrškom svoja štapa. - Barem si mi dao priliku da odgovorim na sva njihova pitanja do najsitnijih pojedinosti. On ponovno podigne pogled. - Kakva pitanja? Njegova se teta nasmiješi. - Pitanja o tebi. Tvoja omiljena hrana, najdraža boja, najdraži cvijet, najdraži... - Ja nemam najdraži cvijet. - Sada imaš. Bijele ljiljane. - To znači da sam sentimentalan i cmizdrav. - Očito - reče ona, ne zbunivši se. - A ti? - upita je, povukavši kraj štapa dok ga ona nije spustila. Toliko ga je puta opalila tim štapom po člancima ili koljenu da je dobro znao koliko to boli. Zapravo je pomislio da njegova teta ponekad glumi da ima giht samo kako bi imala izgovor za nošenje oružja. - Što ti to znači?


- Jesi li ti od samog početka isplanirala ovo skretanje s puta? - Znala sam da Sally živi nedaleko od ceste za Bath. Zachary ustane. - I znala si da ona ima sedam neudatih kćeri. - Da. - A tu informaciju se nisi udostojala podijeliti sa mnom dok se nismo zaustavili pred njihovim vratima. - Nemoj me optuživati za provodadžijske namjere, mladiću - reče, okrenuvši se kako bi izašla. - Sebastian te je zadužio da mi budeš pratnja. Ja sam lako mogla putovati u Bath i sa Charlemagneom ili čak sa samim Melbourneom. Dobila sam dojam da oni obojica imaju drugog posla. I on je trebao imati drugo posla. - Hm, hm. - Zachary nastavi promatrati svoju lukavu tetu dok ju je prati do njezine spavaće sobe. - To znači da ti nemaš nikakvih skrivenih motiva. - Ti si previše sumnjičav. A sada mi posudi tu knjigu tako da imam nešto čitati u krevetu. - Dobro. - On joj doda knjigu. - To je Shayeva knjiga, pa neka te ne čude zabilješke na marginama. A Harold je pojeo korice. Teta Tremaine ga uhvati za ruku i privuče k sebi kako bi ga poljubila u obraz. - Uživat ćeš ovdje nekoliko dana. Ovdje je toliko različito od onoga na što si navikao. Samo zapamti, dječače moj, Sally je moja draga prijateljica, a njezine su kćeri strašno naivne. A ti nisi. - Ne brini, teta. Neću nijednu mladu damu povesti na pogrešan put. - Znam da nećeš. Nakon što se vratio u svoju sobu, razodjenuo se i gurnuo psa, koji je blaženo hrkao, na drugu stranu kreveta. Nikoga on neće odvesti na pogrešan put. No ako jedna od njih bude željela njega povesti nekamo, to je bila sasvim druga priča. A on je imao sutra dogovor da će ga risati - ili kako god ona to zvala - rano ujutro. Da, ovaj vražji put u Bath činio se ipak malo boljim.


POGLAVLJE 4 Caroline pripremi četiri olovke različite debljine grafita. Nije željela izgledati budalasto i trčati po potrepštine pred lordom Zacharyjem - pogotovo sada kada je zadiviti ga svojim profesionalnošću i vještinom, bilo jednako važno kao njezina vještina slikanja. Ona se namršti. S obzirom na to kako je zurila u njega za večerom, vjerojatno bi trebala poraditi malo na svojem profesionalizmu. Za Boga miloga, on je bio jedan Griffin. Jedan od onih Griffinovih. Vjerojatno su ga već portretirali Lawrence ili Reynolds ili čak obojica. No branila se da je on stigao u Wiltshire u boljem trenutku nego princ na bijelom konju. I bez obzira na to što je očajnički pokušavala zapamtiti kut njegove brade i oblinu čela u slučaju da odjednom nestane, sama nije mogla vjerovati - osim onog najuzbuđenijeg središta njezina bića koji je u to vjerovao - da se on uistinu nalazi ovdje. A kako se nalazio ovdje, ona od ovog trenutka mora biti apsolutno, neupitno profesionalna u namjeri da ga nariše i naslika. Nema više zanesenog zurenja u njega, bez obzira na razlog. Ovo je bila njezina jedina šansa. Cijele je noći jedva oka sklopila, ne zato što ju je Susan držala budnom pola noći brbljajući kako je njihov gost divan, i zgodan, i imućan i kako izgleda poput nekog kraljevića ili kralja. Prsti su je doslovno svrbjeli - i još ju svrbe - od želje da uzme olovku u ruke i nacrta ga. I nakon samo pola dana poznanstva, imala je osjećaj da poznaje svaki djelić njegova lica. No s obzirom na važnost ovog portreta, željela je da joj pozira. Samo će je najbolja slika odvesti u Beč - daleko od Wiltshirea i obitelji Eades i njihove ponude da im bude guvernanta. Vrata se zatvore iza njezinih leđa. Caroline se tržne i okrene. Lord Zachary stajao je korak do vrata zimskog vrta i zurio u nju. - Dobro jutro - rastegne Zachary. Jedan trenutak ona ga je samo gledala. Susan je imala pravo. On nije bio krupan ili dlakav ili pretjerano mišićav, već je bio muževan u najboljem smislu te riječi. A nijedan je muškarac nikada nije pogledao s tim izrazom na licu. Ona glasno gutne kad on krene prema njoj, usredotočivši svoje divne sive oči na njezina usta. Caroline ga je gledala kako prilazi, uočivši nagib njegove glave, titranje mišića njegovih bedara ispod uskih hlača od jelenje kože i pamtila kako bi se svega toga kasnije prisjetila dok bude slikala. Nije ju bilo briga za epitete koje su na njega natovarile njezine sestre - njegovo je tijelo jednostavno bilo veličanstveno. - Dobro jutro - uzvrati ona, pripisavši iznenadnu napetost u želucu i vrućini koja ju je zapljusnula želji da ga odmah počne skicirati. - Sad je uistinu dobro. - Lord Zachary joj dodirne lice prstima. Sagnuvši se, polako je i nježno poljubi u usta. Caroline se ukoči na nekoliko trenutaka, cijelim se svojim bićem usredotočivši na topli dodir njegovih usana o njezina. Zatim se naglo prene iz sanjarenja. Dašćući, odgurne se od njega. - Što... što vi to radite? On se namršti. - Ljubim vas. - Da ste odmah prestali! - Prestao sam. - On spusti ruku, a lice mu istog časa preplavi neki mračan izraz. - Nadam se da ne skrivate tu nekog svjedoka. Ako vam je to nam...


- Jeste li vi ludi? - Caroline se još uvijek pokušavala prisjetiti kako se uopće diše te mu odgovori piskutavim glasom. - Što vi to govorite. - Vi ste me pozvali ovamo na privatni randevu. Ja ne... - Ja sam vas pozvala u svoj atelje kako bih vas mogla nacrtati. - Nikad nije čula da u obitelji Griffin ima slučajeva ludila ili maloumnosti, no jedna takva obitelj ne bi javno govorila o tome kad bi to i bio slučaj. U svakom slučaju, nijedan od njezinih modela nikada je nije poljubio. - I otvorite smjesta vrata prije no što moja sobarica krene u potragu i pronađe nas ovdje same! On skrene pogled s njezina lica prema crtaćem bloku i pažljivo poredanim olovkama, a zatim pogleda zidove stražnjeg dijela staklenog vrta. Nije se trebala okrenuti da vidi što to on gleda; za Boga miloga, ta ona je sve to naslikala. Konačno, on je ponovno pogleda u oči. - Kad ste rekli da me želite narisati, vi ste me uistinu željeli narisati. - Da. Što ste vi mislili... - Odjednom joj sine otkud onaj poljubac i izraz u tim sivim očima. - O! Ja nisam neka... laka žena, gospodine! - K vragu - promrmlja on, krenuvši prema vratima kako bi ih otvorio. - Ja sam jedna obična budala. Ispričavam se, gospođice Witfeld. - Lord Zachary stajao je jedan trenutak na vratima, a zatim ponovno promotri stražnji zid. Konačno joj priđe i pogleda njezin rad. Ona se okrene kako ga ne bi ispustila izviđa. Razdirala ju je posramljenost i ljutnja. Kako je mogao pomisliti tako nešto. .. skandalozno? O njoj? - Dakle, vama dame često nude da vas narišu i tada... - Ne - presiječe je, smrknuvši se kad ju je pogledao. - To je bila pogreška. Glupa pogreška. Ovo - pokaže na zid prekriven slikama - moram priznati da je to malo neobično. Caroline uspravi ramena. - Meni nije, gospodine lorde. Polako udahnuvši, on kimne. - Naravno da nije. Još jednom vas molim da prihvatite moju ispriku. - Pogledavši je napeto, on se okrene prema vratima. K vragu. Opsovavši užasnuto sebi u bradu, jer su je sve nade upravo napustile ako on ode iz zimskog vrta, Caroline ga s mukom dostigne prije nego što je uspio stići do vrata. - Ja... Molim vas, nemojte otići, gospodine lorde - zavapi. On stane. - Molim? Ako odete, ja ću morati postati guvernantom. - Ovo je očito bio samo jedan glupi nesporazum - reče Caroline prisilivši se na smiješak. - Oboje smo odrasli ljudi. Što kažete na to da krenemo ispočetka? On je pogleda ispod oka. - Ne mislite valjda ozbiljno? Caroline se silom nasmije. - Osim ukoliko biste radije da vodimo dvoboj na livadi zbog jednog poljupca. Iz prsiju mu se začuje duboki promukli smijeh. - Ne. Ja baš nisam neki sjajan strijelac i ne bi mi bilo drago da me pobijedite i ponizite. Ona nesvjesno šmrcne pa se zarumeni i prekrije usta i nos, no lord Zachary se ponovno


nasmije. Caroline duboko udahne. Mora se početi profesionalno ponašati prije nego što uistinu bude prekasno. - Onda smo se dogovorili. Idemo ispočetka. - Dogovoreno. - On se ponovno okrene prema stražnjem zidu zimskog vrta. - Koliko dugo već slikate? - upita, gledajući slike koje su bile raspoređene prema nekom redu. - Otkad znam za sebe. Neke od ovih baš nisu dobre. - Osjetila je kako su joj se obrazi, već vrući od njegovog poljupca i jedva izbjegnutog bijega svoga modela, još jače zagrijali. Obično nije imala potrebu braniti svoje radove, no kako se očajnički trudila ponovno uspostaviti profesionalan odnos s njim, činilo joj se važnim da on shvati kako ona nije samo netko tko se igra s bojama. - Moji najraniji radovi nemaju emociju ni dubinu - nastavi ona. - Zašto ste ih onda zadržali? Njezine sestre su je stalno pitale to isto. No kad ju je on to pitao, zvučalo je to drukčije nije se radilo o tome da on ne može vjerovati da ona želi izložiti svoje neuspješne radove, već je bio iskreno znatiželjan zašto je to učinila. - Oni me podsjećaju na to da sam napredovala, da je to jedan proces te da učim iz iskustva i na temelju svojih neuspjeha. - Uistinu ste napredovali - primijeti on, pokazavši na jedan od njezinih nedavnih portreta. Na onaj na kojem je naslikala svoga oca. - Ovaj je zapravo prilično dobar. - Hvala vam. - Čula je ona već to, iako je te pohvale uvijek pratila rečenica da dobro slika za jednu ženu. On je već nazvao njezin hobi čudnim. - Vi ste studirali umjetnost? - nije si mogla pomoći da ga ne upita. - Ponešto. Zapravo sam je izučavao više nego što to moja obitelj shvaća. - Osmjehnuvši se, on se ponovno okrene i pogleda je. - Nema nijedne slike na kojoj ste vi. - Zapravo ima jedna, u predvorju iza salona. - Ona se namršti. - Meni se baš ne sviđa, no tata je inzistirao da mora visjeti po jedan portret od svakog člana obitelji ili neće objesiti nijedan. - Dakle, tražite li vi od svih gostiju da vam poziraju kako biste ih nacrtali? On joj se približi, a u njezinim se prsima ponovno pojavi onaj napeti osjećaj koji joj je otežavao disanje. - Da. Kako bih ih nacrtala - naglasi ona. - Ništa više od toga. - Onda me nacrtajte - reče on, gledajući je prodorno. Ovoga puta mu se u očima vidjelo kako mu postaje zabavno. - Gdje biste me željeli? Caroline trepne. Zasad je sve išlo po planu, osim činjenice da je bila napola spremna da je on ponovno poljubi. - Ovaj, kraj prozora, mislim, za početak. Ovo su samo početne skice kojima isprobavam različite poze. - Ja sam vam na raspolaganju. Da stojim ili sjedim? - Bolje bi dobro da stojite. - Ponovno ju je preplavilo uzbuđenje i očekivanje. Podigla je crtaći blok i olovke, a zatim pomakla svoj tronožac prema sredini prostorije kako bi dobila bolji kut. - Možda biste mogli gledati van, u polja. - Da stavim ruku na čelo kao da gledam u daljinu? - predloži on, pokazavši na što misli. Ona ponovno šmrcne, zaboravivši se. Prestani, Caroline. Ponašaj se kao vražji profesionalac prije nego što bude prekasno. - Kako god vam je udobno, gospodine lorde.


On nakrivi glavu prema njoj. - Baš mi treba portret koji će me strpati u Bedlam - reče on, nacerivši se. - Moja braća bi onda mogla s njim igrati pikado kad me nema. Caroline počne skicirati, ovoga puta prvo crtajući njegove oči. - Vi i vaša braća se baš ne slažete dobro? - Mi se obično jako dobro slažemo. Oni su moji najdraži prijatelji. - A zašto bi onda, za ime svijeta, bacali strelice u vas? Lord Zachary se nasmije. - Oni bi to radili samo s mojom slikom. Jedine strelice koje u mene zapravo ispaljuju su one verbalne. - A vi im ne ostanete dužni, pretpostavljam? - Bacanje strelica u jednom smjeru nije zabavno. - Ne pomaknuvši glavu, on je uspije pogledati krajičkom oka. - Biste li me mogli naslikati u vojničkoj uniformi? K vragu. Bio je jednako zahtjevan kao grof i grofica Eades. No barem nije tražio da ga naslika u kostimu majmuna ili u togi nekog grčkog boga. - Da, mogla bih. - Odlično. Poslat ću taj portret Melbourneu. Dobit će srča... - Ne! Lord Zachary se na to okrene i pogleda je, pa je morala prestati skicirati njegovo uho. Zašto ne? - upita je. Ona duboko udahne. - Meni treba taj portret. - Kako biste ga objesili na ovaj zid? Ja ću taj portret, naravno, platiti, gospođice Witfeld. - Ne. Ovaj... Ja sam dala molbu da me prime ujedan slikarski atelje. Uz molbu moram priložiti portret. - Caroline pokaže prema njemu, pokušavajući se smiriti. Naravno da on ne može dobiti ovaj portret kad ga završi. - Mogu naslikati drugi vaš portret ako želite, kad završim ovaj. Molim vas, okrenite glavu. On je posluša. - Koji atelje? Caroline na trenutak zatvori oči. Ako mu kaže, on će je bez sumnje pitati zašto nije poslala molbu najpoznatijim britanskim slikarima i ateljeima, a onda će mu ona morati objasniti da je to učinila i da su je baš svi odbili. - Sigurna sam da niste čuli za njega. Lady Gladys kaže da vam se sestra nedavno udala. - Da, jest. Za najboljeg prijatelja mojeg najstarijeg brata - što je vjerojatno jako dobro jer bismo ga u suprotnom morali ubiti. - Nebesa, zašto? Lord Zachary se nakašlje. - Duga je to priča. Ona se nasmiješi. - Sumnjam da imamo ijednog zajedničkog poznanika, čak i da sam sklona tračevima - no nisam. On pomakne glavu nakratko kako bi je pogledao. - Oni su pobjegli. - Uistinu? - Zapravo, dvaput su pobjegli. - Na njegovim senzualnim usnama pojavi se smiješak. -


Jednom smo ih uhvatili, no opet su nam pobjegli. Razvezali su nam konje. Trebalo mi je dvadeset minuta da pronađem Saga - Sagramorea, a dotad je Melbourne već odlučio da ćemo ih pustiti. - Cijenim vaše povjerenje, gospodine lorde. Neću to nikome reći. - Molim vas, zovite me Zachary - uzvrati on. - Povjerio sam vam svoju sliku, pa vjerujem da je i Nellin i Valentineov ugled prilično siguran. Unatoč nehajnom tonu, ona je shvaćala što joj je želio poručiti. Bude li nekome rekla, on će za to saznati. A u tom se slučaju može pozdraviti s njegovim portretom. - Izuzetno siguran reče ona, primijetivši da mu se smiješak produbio te mu je cijeli izraz lica postao zgodniji. Bude li uspjela uhvatiti taj izraz, možda će na kraju krajeva dobiti priliku kod jednog od slikarskih majstora. Zachary se nasmijao entuzijazmu u njezinom glasu. On se sviđao Caroline Witfeld. I to unatoč njegovoj napasnoj krivoj interpretaciji njezina poziva. Bila je i temperamentna, a to mu je također bilo zanimljivo. - Nevjerojatno siguran, Zachary - doda. On je čuo kako je izdahnula. - Dobro, zvat ću vas Zachary. Hvala vam što mi radite ovu uslugu. - Sa zadovoljstvom. Neobičnost cijele ove situacije bila mu je vrlo zanimljiva. U većini društvenih krugova u kojima se kretao, da je napravio takvu pogrešnu prosudbu kao danas u vezi s njezinim pozivom, njihov jutarnji razgovor završio bi prije nekoliko minuta s pljuskom na njegovom licu. A on je ipak sjedio ovdje, pozirao joj za nekakav umjetnički projekt i pričao joj o jednom skandalu svoje obitelji. Melbourne bi dobio srčani udar kad bi saznao za njegovu neutemeljenu odluku da joj vjeruje. No on nije bio ovdje, a to što je Zachary bio ovdje, ionako je bila Melbourneova krivnja. I ta odluka da zaborave na onaj poljubac bi u Londonu bila smatrana prekoračenjem granica doličnosti. Bez obzira na to što su vrata bila otvorena, ovdje na selu, u kući sa sedam sestara, njezinim roditeljima, njegovom tetom i dvadesetak slugu, to bi ipak slutilo na nevolju. No i njezin je otac znao da ga ona želi nacrtati, a nijedan član kućanstva nije tu zamisao smatrao problematičnom. Dvor Witfeld nije se činio onako strogo ustrojenim kao većina kućanstva koja je poznavao. Bilo je to osvježavajuće. U isto vrijeme, neće ga biti moguće varkom dovesti u kompromitirajuću situaciju i brak ako je još jednom ne poljubi. - Zar mi ne bismo trebali ovdje imati neku pratilju? - Moja sobarica je već stigla u predvorje. Nadam se da se sada osjećate sigurnije - reče ona odsutno, očito se koncentrirajući na skiciranje. - Ona obično sjedi vani zato što ili hrče ili se vrpolji, a to mi smeta. Polako je shvaćao da je uistinu zaboravila na onaj poljubac te da se nije planirala osvrtati na njega. Hm. Kad je on bio u pitanju, djevojke se obično nisu tako ponašale. A još k tome, to je bio baš ugodan poljubac, k vragu. - Zapravo se nisam brinuo za svoju sigurnost - uzvrati on. - Onda za vašu krepost. - Samozadovoljno se osmjehnuvši, ona nastavi skicirati. Dakle, ona se sada već osjeća dovoljno ugodno u njegovom društvu da se može šaliti. Što još može očekivati od nje? Ne bi ga začudilo kad bi se smijala sa svim svojim sestrama tome


kako ju je poljubio pa se zatim morao ispričati zbog toga. - Hm, hm. - Prije nego što je imao vremena bolje promisliti o svojim namjerama, Zachary se odmakne od prozora. Uvijek se može još jednom ispričati. - Vi se mičete. Molim vas, prestanite se micati. On je ignorirao njezine opomene, ne stajući sve dok nije stao točno ispred nje, koja je sjedila uspravno na svojem malom stolčiću. - Gospođice Witfeld - reče, podigavši prstima njezinu bradu - mislim da me ne poznajete dovoljno dobro da biste komentirali moju krepost ili nedostatak kreposti. - On se nagne prema njoj. - Ah - dahne ona. On se kanio zaustaviti centimetar od nje, kanio joj je samo dati do znanja da nije običan model od gline koji čeka da ga nacrtaju na papiru, ili neki šaljivac zato što se volio šaliti. No njezine su ga meke usne i iznenađen no smion pogled u njezinim tamnozelenim očima izazvale. Zatvorivši oči, on joj dodirne usta svojima, drugi put ovoga jutra. Trenutak kasnije olovka padne na drveni pod, a njezina se ruka ovije oko njegova vrata. - Znate da ga Caro riše - čuo se jedan tihi ženski glas sa dna stuba, i on prekine poljubac. Njezine su oči još uvijek bile zatvorene, a lice okrenuto prema gore. - Gospođice Witfeld - promrmlja ona - mislim da ćemo dobiti društvo. - I ja ću početi slikati, ako se tako budem mogla družiti s lordom Zacharyjem - reče neki drugi, malo bliži glas. Caroline naglo otvori oči. - Vratite se tamo - prosiktala je panično i zgrabivši olovku pokazala prema prozoru. - Vraćam se - uzvrati on jednako tihim glasom, prilazeći prozoru kako bi se namjestio u svoju pozu. Dakle, ona uistinu nema namjeru varkom ga prisiliti na brak. Da joj je to bila namjera, samo ga je morala zagrliti ili se baciti na njega i stvar bi bila riješena. Za onaj prvi put mogao se ispričati svojom bezazlenom, no ipak glupom pogreškom. No sada se već Zachary znojio. Dragi Bože, kako je ovo bilo glupo i nemarno. I kao i prvi put, nije mu se baš zavrtjelo u glavi, no žmarci su mu krenuli niz kralježnicu. - Caro? Prva djevojka uleti u sobu, a za njom još dvije... njih još pet. Svih šest poklone mu se jedna za drugom. Izgledalo je to poput vala, a od šuškanja tolikog broja suknji, Zachary je imao dojam da je zapuhao povjetarac. - Lorde Zachary. - Dobro jutro, moje dame - uzvrati im, osmjehnuvši se. - Posvuda smo vas tražile - reče najmlađa, Violet ili Viola, ili tako nekako. - Lorde Zachary, doručak je spreman. On pogleda preko njihovih glava u Caroline. Lice joj je bilo jarko crveno i našla bi se u nevolji da sva pozornost njezinih sestara nije bila usmjerena na njega. - Gospođice Witfeld, mogu li se pomaknuti? Ona se strese. - Da, naravno. No željela bih vam kasnije skicirati ruke. Možda vani u


vrtu? - Svakako. - Caroline Witfeld je bila izuzetno odlučna djevojka, znatno pribranija nego što je očekivao, kad je još uvijek mogla razmišljati o portretu nakon dva vražja poljupca. - Caro, ne možeš ga monopolizirati - usprotivila se jedna od blizanki, zgrabivši ga za ruku i vukući ga prema vratima. U cijelom tom kaosu nije uspio razabrati koja od sestara ga drži za ruku. - Mi mu želimo pokazati Trowbridge. - I vrt i potok - reče jedna druga. - Šumsko cvijeće na obroncima je prelijepo u ovo doba godine. - Lorde Zachary, mogli bismo krenuti nekim od konjičkih staza. Vi možete jahati Sagramorea. - To bi mi bilo drago - reče on. - no ja sam ovdje na raspolaganju svojoj teti. - Joj, morate ići s nama! Dobro, barem je ovdje bio nešto više od jednog nevažnog brata. Zachary kimne. Potrudit ću se. Usred doručka pojavila se gospođa Witfeld, ruku pod ruku s tetom Tremaine. - Djevojke, što kažete na ovo? - reče njihova majka, glasom koji je drhtao od uzbuđenja. - Razgovarala sam s Gladys i ona je pristala ostati barem još dva tjedna. - Hura! - I zato, bez obzira na mjesečni domjenak u društvenim prostorijama koji je već zakazan za četvrtak, pomislila sam da bi ovo bila divna prilika da održimo vlastiti bal. Njezine svjetlozelene oči osvrnu se naokolo dok ne ugledaju Zacharyja. Vidio je on već takvu vrstu pogleda. Teta Tremaine možda nije imala na umu igrati se provodadžije, no netko je imao. Usred klicanja i kakofonije koja je uslijedila nakon objave gospođe Witfeld, on je malo istraživao. Sve su djevojke već kovale planove kako će kupiti nove oprave i razmišljale o tome koja bi trebala biti tema bala - sve osim jedne. Caroline je pojela svoj prepečenac s maslacem gledajući u svoj tanjur, usredotočena na neke privatne misli. Pitao se je li uopće čula da se priprema bal. Njezin otac je bio rekao da dvije od njegovih kćeri imaju zdravog razuma; očito je ona bila jedna od te dvije. - Caro, ideš li ti s nama u Trowbridge? Ona trepne, podignuvši pogled. - Hm? Ne. Imam nekog posla. - Ti uvijek imaš posla. - Jedna od onih najsvjetlije kose, Susan, pretpostavio je, nagne se i dodirne mu ruku. - Vi idete s nama, zar ne, lorde Zachary? Obećale smo da ćemo vam pokazati grad. On je znao gdje bi radije ostao, no Griffinovi nisu bili nepristojni. - Bit će mi drago ukoliko teta Tremaine nema ništa protiv. - Nebesa mu, naravno da nemam. Sally i ja imamo posla s planiranjem bala. - Jedva čekam vidjeti izraz na licu Mary Gorman - šapne jedna od djevojaka. - Umrijet će od zavisti kad vidi tko nam je došao u goste.


- Caro, jesi li sigurna da ne želiš poći? Zachary je ponovno pogleda. Ona sada nije sanjarila. Zapravo, gledala je ravno u njega i ako on nije strahovito griješio, nije djelovala previše sretnom. Očito je opet učinio nešto što joj se nije svidjelo. Odlično. - Bojim se da ne mogu ostaviti svoje uši za sobom - reče, na što se svi nasmiju. - No vratit ću se. Njoj se tržne vilica: - Ne brinite za mene. Sigurna sam da ću preživjeti ovo jutro bez vaših ušiju. Jedna od ostalih djevojaka ustane i stane iza Caroline, stavivši joj ruke na ramena. - Daj, pođi s nama. Ti mi jedina znaš dobro izabrati boju i tkaninu za novu opravu. - Ona se nagne i poljubi Caroline u obraz. - Molim te. Aha, to je bila ona druga s nešto zdravog razuma. Zachary se nije mogao sjetiti njezinog imena, no neočekivano joj je bio silno zahvalan. Kovrče boje meda uokviravale su joj ovalno lice dok ga je gledala ispod dugačkih trepavica. Jako lijepo, no neuobičajeno za njega, ipak je ona od Witfeldica s brzim jezikom i nimalo damskim šmrcanjem bila ta koja mu je privukla pozornost. - Dopustite mi da vas i ja zamolim za to da nam pravite društvo, gospođice Witfeld - razvuče Zachary. - Što nas je više, to bolje. Caroline uzdahne. - Onda dobro. No samo pod uvjetom da ćete mi ipak dopustiti da vas popodne skiciram u vrtu. - Caroline - prekori je njezina majka. - Ti ne smiješ postavljati nikakve uvjete našim gostima. I ne smiješ monopolizirati lorda Zacharyja, pogotovo kad imaš neuda... - Ja uvijek držim svoju riječ - ubaci se Zachary, ne želeći čuti kraj te rečenice. - Ruke će mi popodne biti u vrtu, zajedno s ušima. - Dok ne shvati zašto mu se najviše svidjela baš ona od Witfeldica koja se nije činila zainteresiranom samo za njegovu sliku na platnu, on će se i dalje truditi držati je na oku.


POGLAVLJE 5 Caroline se zavalila u sjedište kočije pokušavajući ignorirati Joannino stalno podbadanje u rebra i šaptanje glupih besmislica na uho. U ovom bi trenutku platila koliko god treba za crtaći blok i dovoljno prostora za laktove kako bi mogla crtati. Lord Zachary je jahao kraj njihove kočije i prijateljski čavrljao s Violet i Grace o stanju cesta u Wiltshireu, izgledajući kao pravi primjer pristojnog engleskog plemića. Njegov sivi konj bio je barem tri četvrtine arapski, iako se ne bi ni najmanje začudila kad bi se otkrilo da je Sagramore čistokrvan arapski konj. Zacharyje bio još primjetnije čistokrvan, sjedeći s lakoćom u sedlu, jednom rukom labavo pridržavajući uzde, a drugom pokazujući na drvored brijestova kao da su oni neka novost koju nikada u životu nije vidio - samo zato što mu ih je Violet pokazala. Povjetarac mu je mrsio tamnu kosu, podižući mu je s ovratnika. Nekoliko mu je pramenova padalo preko sivog oka dok se smijao nekoj šašavoj Graceinoj opaski. Koliko je znala, on nije poljubio nijednu od njezinih sestara - barem nije još. No u njihovoj je kući bio tek dvadeset četiri sata. Kad bi poželio, vjerojatno bi mogao upropastiti svako žensko biće u grofoviji u roku od tjedan dana, s obzirom na to koliko su sve uzdisale za njim. Caroline šmrkne, okrenuvši se prema potočiću s njezine strane kočije. Pa što onda ako je odlučio nju poljubiti, i što onda ako je to učinio tako dobro? Slobodno će ga prepustiti svojim sestrama kad ga konačno naslika. Sagramore se okrene i počne kaskati s njezine strane kočije. Ona podigne pogled u trenutku kad ju je Zachary pozdravio mahnuvši joj svojim plavim šeširom od dabrove kože. Nisam vas mislio odvući od crtanja - reče joj, nasmiješivši se. - Naravno da jeste. Nije mi jasno zašto se to učinili. Imate šest privlačnih mladih dama koje silno žele s vama razgovarati. Zar vam je uistinu trebala još jedna? On se još šire osmjehne. - Da. - A zašto? - upita ga, iživciravši se njegovom opaskom. On je bez sumnje pretpostavio da će biti polaskana. No ona je imala samo tri tjedna za predaju najsavršenijeg portreta koji je ikada naslikala. A bit će joj potrebna svaka minuta tog vremena - pogotovo ako se njezine sestre budu nastavile truditi odvlačiti njezin model u grad, i bez obzira na to što je osjećala da bi ga mogla nacrtati zatvorenih očiju. Istovremeno se pitala zašto je osjećala njegovu nazočnost poput toplog popodnevnog povjetarca, svježeg i živog i pomalo neukrotivog. I pitala se zašto joj se to sviđa kad obično nije imala vremena za takve gluposti i to pogotovo sada kad se morala baviti znatno važnijim poslom. - To je vrlo zamršeno - uzvrati on. - Mislim da sam ja možda vaša muza, vaše nadahnuće. Nikako vas ne bih poželio lišiti svoje nazočnosti. Ona zastenje. - O, dragi Bože. - Dobro, možda ovaj put u Trowbridge neće biti tako naporan, bez obzira na gubljenje vremena. - Ja se osjećam nadahnuto - promrmlja Joanna i ponovno je podbode u rebra.


Caroline je morala priznati da nije očekivala kako bi netko od Griffinovih mogao biti tako simpatičan - ili tako duhovit. S obzirom na to kako je vojvoda od Melbournea diktirao vladinu politiku i kupovao i prodavao robu, ona je očekivala neku ciničnu, ironičnu, staru, zlovoljnu osobu koja puši cigare. Možda se o tome radilo. Nju je Zachary jednostavno iznenadio i tako je pomalo izbacio iz ravnoteže. No nije imala pojma zašto je to bilo važno kad joj je trebala samo njegova vanjština za sliku. - Da ste moja muza, sada biste bili u vrtu i pozirali mi dok bih vam ja skicirala ruke primijeti ona dok je on nastavio zuriti u nju. On stavi svoju elegantnu ruku na prsa. - Netko bi mogao pomisliti da me vi želite povesti u rajski vrt, gospođice Witfeld. - Caro? - uzvikne Susan, koja joj je sjedila nasuprot, nasmijavši se od srca. Ona vas ne bi ni pogledala da joj ne treba vaše lice za sliku. Ona se nikada neće udati. - Uistinu? - Zacharyje pogleda ispod oka vragolastim pogledom. - Susan, budi tiho! - zareži Caroline, zacrvenjevši se. - To lorda Zacharyja ne zanima niti ima veze s njim. - Samo sam te zadirkivala. - To uopće nije smiješno - nastavi Caroline. Ponos joj je bio povrijeđen, no nije znala zašto. Susan je samo rekla istinu. - A što bi bilo da sam ja rekla da je tvoj jedini cilj u životu udati se? - Caroline! Vjerojatno predvidjevši koliko će se Susan zgroziti na sestrinu opasku, Zachary se uspije izgubiti, odgalopiravši ispred kočije gdje se mogao pretvarati da ništa od tog razgovora nije čuo. - Prestani, Caro - procijedi Susan još višim glasom. - Samo zato što ga ti ne želiš ne moraš upropastiti priliku nama drugima. - Možda bi neka od vas i imala šanse kad biste ga prestale stalno maltretirati - uzvrati Caroline. - Ja vas se bojim, a dobro vas poznajem. Čudim se što lord Zachary već nije pobjegao glavom bez obzira u London. - Gluposti. - Ovoga puta usprotivila se Julia. - Ja vam kažem da njemu ta sva pozornost jako godi. I sigurno će izabrati jednu od nas. - O, da, sigurna sam da se dosad nije oženio samo zato što je jedva čekao posjet Witfeldovima. Uozbilji se, Julia. On se može oženiti kojom god ženom poželi. Zašto bi izabrao jednu od vas? - A zašto ne bi? Kad malo razmisliš, šanse da se oženi jednom od nas šest su puta veće nego da se oženi jedinom kćeri neke druge obitelji. Caroline u nevjerici pogleda Susan. - Ovo je najgora uporaba matematike koju sam čula u svojem životu, čak i od tebe. - Dobro, no ja sam sigurna u jedno - konačno doda Anne. - Budemo li mi ovdje sjedile i svađale se jedna s drugom, on neće željeti imati ništa ni s


jednom od nas. I ne zaboravi, nama izuzetno odgovara pomoći Caro zgotoviti taj portret. - Tako da se ona može preseliti u Beč, a tata i mama usredotočiti se na udaju nas ostalih. - Violet izgladi svoju suknju. - Da, i vi ćete meni nedostajati - primijeti Caroline, pretvarajući se da je nije povrijedilo olako odbacivanje njezinih sestara. - Trebali bismo mu prilaziti na smjene - predloži Anne. - Tada ne bismo bile brojčano nadmoćne pa se ne bi neugodno osjećao, a svaka bi dobila svoju priliku. - Ona ispruži ruku i potapša Caroline po koljenu. - A mi samo želimo da ti odeš u Beč kako bismo te mogle tamo posjetiti. Caroline se nasmiješi, nadajući da Anne osjeća njezinu zahvalnost. - Samo vas molim da ne potrošite sve njegovo vrijeme jer ga ja moram naslikati. - Ja ću ti prepustiti svoje vrijeme - reče neočekivano Violet, namrštivši se. - Nije mi bila namjera zvučati tako grozno, Caro. - Ne brini, razumijem - uzvrati ona, iako nije bila sasvim sigurna da razumije. Život za kojim su njezine sestre tako očajnički žudjele njoj se nije uopće činio privlačnim. Čak i da je taj život uključivao udaju za čovjeka s toplim zelenim očima koji jako lijepo izgleda u sedlu. - Ali Violet, ti imaš tek petnaest godina. Ja mislim da tebi ne bi trebalo biti dodijeljeno vrijeme s njim. Ni Anne, također. - Grace, ja navršavam osamnaest za devet tjedana - uzvrati kratko Anne. - Ja sudjelujem u rasporedu. Zapravo, napravit ću večeras raspored za sve. Neka svaka razmisli o nekom izletu ili nečemu što bi željela raditi i ja ću svakoj odrediti termin. - Ti ćeš odrediti termin? - upita Julia. - Da, zato što ti ne bi znala napraviti raspored da ti život ovisi o tome - odgovori Joanna svojoj blizanki. - No mi ga moramo potvrditi, Anne. - Svakako. Prešli su preko starog kamenog mosta nad potokom Eldridge i skrenuli na glavnu ulicu Trowbridgea. Glave su se prolaznika istog časa počele okretati, no nisu gledali u djevojke obitelji Witfeld, već su svi zurili u njihova gosta. A Caroline ih nije mogla kriviti za to. On je sišao s konja i prišao kočiji kako bi im ponudio pomoć pri silasku iz nje. Pitala se što bi on rekao kada bi znao da ga je sedam djevojaka upravo odlučilo podijeliti poput neke pite. Jedna od njezinih sestara zgrabila ga je kako bi sišla na tlo, iako se Caroline nije mogla sjetiti da je toj sestri ikada trebala pomoć pri silasku iz kočije. Caroline je pričekala do zadnje, ne samo zato što nije željela biti pregažena, već i zato što je to smatrala dostojanstvenim ponašanjem. - Bez obzira na sve zadirkivanje, meni je drago što ste nam se odlučili pridružiti - reče Zachary, primivši je obzirno za dlan kako bi joj pomogao sići. - Učinila sam to zato što su me sestre zamolile - uzvrati ona, odlučivši mu nešto pojasniti do kraja. - Ne zato što ste me poljubili. On kimne. - No također niste ostali doma zato što sam vas poljubio.


Caroline podigne glavu i pogleda ga, morala je to učiniti s obzirom na to koliko je bio visok. Vrh njezine glave jedva mu je sezao do brade. - To bi bilo glupo od mene - primijeti ona, pokušavajući ignorirati toplinu njegova rukava kad ju je primio pod ruku - s obzirom na to da sam vam već rekla da moram naslikati vaš portret. - Vi mi to želite reći da sam ja neumjesno iskoristio vašu nuždu - lijeno će on, prateći jato prema prodavaonici šešira. - Meni se čini da vi mene izazivate, lo... Zachary. - Bilo je krajnje vrijeme da to shvatite. Počeo sam se brinuti za vaš razum dok nisam čuo kako se smijete. Ona se zacrveni. - Ne mogu si pomoći, ne znam se drukčije smijati. - Ona je to pokušala bezbroj puta, čak se i počela štipati za nos ili bi ga začepila kad bi se nasmijala. No tada bi počela kašljati. - Ne biste me smjeli ismijavati. - Nisam vas ismijavao - reče on, uozbiljivši se. - Meni se sviđa kako se smijete. Zašto mislite da sam vas izazivao? Julia se ubaci i primi ga za slobodnu ruku prije nego što je Caroline uspjela smisliti odgovor, a Joanna se nekako uspije ubaciti između njega i Caroline. Ona odmahne glavom u nevjerici i prepusti svoje mjesto sestrama, zaostavši za njima. Zaboga, pa nisu dale Zacharyju doći do daha otkad je stigao k njima. Caroline zastane na trenutak, promatrajući. Možda se zato on odlučio usredotočiti na nju - zato što ga ona nije davila. Ona se strese. Naravno da ga ona nije imala namjeru daviti. Bilo je dobro što je bio zgodan, no mogao je biti i trooka zmija - bilo je glavno da je plemić i da je pristao da ga naslika. Pa što ako ju je poljubio. Ako to jamči da će joj pozirati, ona će to tolerirati. I zapravo, nije to bilo sasvim neugodno. - Caro, što ti je rekao? - upita je Anne koja se stvorila kraj nje. - Molim? Ništa. Zašto pitaš? - Zacrvenjela si se. - Ne, nisam - promuca Caroline. - Vruće mi je. To je sve. - Ako ti tako kažeš, onda dobro. Violet poskakujući izađe iz prodavaonice šešira. - Vodit će nas na pecanje! - uzvikne. - Kako ste to sredile? - upita Caroline, gurkajući sestru natrag u prodavaonicu prije nego što svi u gradu čuju njezinu objavu. - Grace ga je upitala što on voli raditi na selu i on je rekao da voli pecati - uzvrati Violet. - A zatim je Susan rekla da nikada nije bila na pecanju, a on je rekao da će sve nas voditi na pecanje. Rekao je da svatko mora barem jednom u životu iskusiti kako je to. - Ja ću ipak napraviti raspored - progunđa Anne. - Ja mislim da se mi njemu jako sviđamo - zakriješti njihova najmlađa sestra. - I predomislila sam se; neću se odreći svog vremena s njim. Mama kaže da se slobodno mogu udati ako si nađem muža.


Kad je ušla u malu prodavaonicu u kojoj je bila velika gužva, Caroline pomisli da je lord Zachary Griffin možda lud. Nije se mogla domisliti nijednog drugog razloga zašto bi se čovjek ponudio povesti šest mladih žena na pecanje. Kad ga je ugledala, on je imao po jedan šešir u svakoj ruci i davao je svoje mišljenje o trećem koji je Grace stavila na glavu. Nevjerojatno. S obzirom na to kako se činio simpatičnim i jednostavnim, nije bilo čudno da su se sve njezine sestre već napola zaljubile u njega - iako nije bila sigurna je li njihovo oduševljenje imalo veze s udajom za njega ili s udajom za njegov imetak i ime njegove obitelji. Ja sam sigurno lud, pomislio je Zachary uzdahnuvši dok je podizao dva šešira. Jedna od djevojaka se okretala i ogledavala u zrcalu, iako je bilo prilično očito da je sve to prenemaganje bilo isključivo zbog njega. Pitao se što će ona učiniti ako joj kaže da mu se sviđa onaj grozni ljubičasti šešir koji je bio izložen u kutu. Na trenutak promisli o tome, no činilo mu se da se već kuhalo dovoljno nestašluka. Umjesto toga, pokaže na jedan lijepi svjetloplavi šešir, a zatim se morao sagnuti kad su tri sestre Witfeld u istom trenutku posegnule za njim. - Ja sam ga prva ugledala - reče ona najsvjetlije kose, podignuvši ga iznad glave. Jedna od blizanki uzdahne. - Dobro. Ja sam ionako došla po svilu za opravu. Zatim se okrene prema njemu. - Lady Gladys je rekla da vam je omiljena boja zelena. Je li to istina? On nije imao pojma koja mu je najdraža boja. - Da, pretpostavljam da jest - reče, a zatim ostane gledati kako je prema zelenoj svili i muslinu krenuo pravi stampedo. - Pecanje? - reče tihi glas s njegove lijeve strane. Nije mogao obuzdati osmijeh kad ponovno ugleda Caroline Witfeld. Ona se očito toliko trudila oko te svoje slike da ju nije mogao odoljeti zadirkivati. Da nije bila vješta u slikanju, ne bije zadirkivao, no, hvala Bogu, bila je vrlo vješta. Smisao za humor usred ovog kaosa i besmislica izgovorenih visokim glasovima, barem su mu davali malo nade da neće sasvim poludjeti. - Ne vjerujem da biste i vi željeli ići pecati, no ja ću vam dati da narišete moju pastrvu. Njoj se tržnu kutovi usana. - Imam pametnijeg posla, hvala vam lijepo. - Iznenadili biste se, gospođice Witfeld, kako pecanje opušta. Možda bi vam koristilo. Ona ga pogleda ispod oka. - Zar vi želite reći da se ja moram opustiti? On joj polako priđe korak bliže, izuzetno svjestan pogleda svih prisutnih u prodavaonici. - Vi ste očito ona koja nikada ne ide u grad, ne treba nove oprave za bal, ne želi se udati i skriva se po cijele dane u svom zimskom vrtu. - Ja se ne skrivam - izjavi ona, stavivši ruke na bokove. Sada je već očito bila uzrujana. Vi se možete rugati koliko god hoćete, no ja barem imam neku svrhu u životu. On i njegova braća i sestra napravili su pravu umjetnost od izazivanja jedni drugih. Ne onakvu umjetnost kakvom se ona bavila, no u toj umjetnosti on je bio vrlo vješt. - Slikati druge stvari umjesto riba? - Jako duhovito. Vi to ne biste shvatili. - Ona mahne rukom prema njemu. - Samo vi pomažite Susan i Juliji izabrati rukavice. - Ako vam se nimalo ne sviđam - šapne on, nagnuvši se prema mirisu limuna njezine


bakrene kose - tada ne biste trebali stalno nalaziti izgovor da razgovarate sa mnom. - Kad bih ja... - Ona duboko uzdahne. - Molim vas, ispričajte me, moram ići kupiti glinu za modeliranje za oca. - Caroline se okrene na peti i nestane kroz vrata. K vragu. Uočivši kako su se djevojke okupile oko bala tkanina, Zachary se iskrade prema vratima. - Gospođice Witfeld - poviče, pokušavajući je dostići. Ona stane i okrene se. - Tko se sad silno trudi razgovarati s kim? On uzdahne. Ova djevojka očito nije imala pojma o flertu. Nijedna od njih nije. Njihova strategija, ukoliko se to uopće može tako nazvati, bila je sličnija stampedu stoke nego zavođenju. Bilo je pravo čudo da je uspio izvući dva poljupca od nje. - Želio bih se ispričati ukoliko sam rekao nešto što vas je uvrijedilo. - Ah. Sad glumite kavalira. Ja sam pomislila da obraćate pozornost na mene samo zato što sam ja jedina sestra čije ste ime uspjeli zapamtiti - reče ona duhovito. - Bilo bi lakše kad bi vam na rukavima pisala imena - prizna on, nacerivši se. Na kraju krajeva, to je bila istina. - Ja sam mislio da su slikari tihi i profinjeni. Ona se tako zarumeni da se činilo kako su joj obrazi postali ljubičasti. - Ja... vi... ja sam... Vi ste veoma naporni. - A vi ste veoma jedinstveni - uzvrati on, shvativši da je slučajno naišao na savršenu riječ kojom bi se opisala ova nadarena, čudna djevojka bez dlake na jeziku. - ‘Jedinstvena’ - ponovi ona. - Da. U krugovima u kojima se ja krećem jedinstvenost je... - Jedinstvena? Zachary se zasmijulji. - Želio sam reći ‘neobična’, što nije mnogo bolje. Nadam se da vas moja znatiželja ne vrijeđa, no uistinu bih želio znati u koji ste se umjetnički atelje prijavili. Ako mi ne želite reći o kojem se radi, možete li mi barem reći gdje se nalazi? Ja sam mnogo putovao. Možda vam mogu preporučiti neki lijepi hotel ili obližnji park. Bio je siguran da je čuo kako je šmrcnula. - U Beču - reče nakon nekoliko trenutaka dok su hodali prema jednoj prodavaonici općih potrepština. - U Beču - reče, zamaskiravši svoje iznenađenje. - Divan je to grad. No zime su hladne. - To sam vam i ja mogla reći, iako nikad nisam bila u Beču. Ne, ne bi je mogao opisati kao rezerviranu osobu, iako se trudila biti takvom - i zbog toga mu je bilo neodoljivo ne biti nametljiv. - Iskreno, nisam ni ja. Nadao sam se da ćete reći u Londonu, ili u Veneciji. Ona zastane. - Bili ste u Veneciji? - Jesam, na svom velikom putovanju. U Rimu, Parizu, Ateni i u mnogim gradovima na putu do njih. Uglavnom sam boravio na jugu gdje je toplije. - Vidjeli ste Davida? - upita ona tiho.


- Mislite na skulpturu? - uzvrati on, nanjušivši da je naišao na još jednu slabu točku u njezinom oklopu. Humor i skulpture. Hm. - Da, jesam. I Sikstinsku kapelu... Ona se okrene, uhvativši ga za ruku. - Je li bila divna? On je oklijevao. Ovo je obično bio trenutak kad su ga njegova braća počela ispitivati o kvaliteti vina i žena koje je susreo na svojim putovanjima Europom. Zapravo, kad se vratio u Englesku, brzo je shvatio da je pogriješio što je toliko vremena proveo proučavajući antikvitete i slavna umjetnička djela, unatoč činjenici da se nije mogao sjetiti kada se u životu tako dobro proveo. Najdraža šala na njegov račun koju su zbijali i Shay i Sebastian, a čak i Eleanor, bila je ta da je njega više od svega drugoga zanimala kvaliteta i kvantiteta hrane. Nakon što se nekoliko dana ljutio na njih zbog toga, konačno je ipak slegnuo ramenima i predao se, odlučivši da mu je lakše prihvatiti ruganje nego im se stalno suprotstavljati - pogotovo kad im uistinu nije znao dobro objasniti kako je bio očaran onim što je vidio. To nikako nije bilo u skladu s njegovim karakterom, iako mu je u ovom trenutku bilo drago da je bilo tako. Barem ima još nešto zajedničko s jedinstvenom gospođicom Witfeld osim smisla za humor. Naravno da bi ona željela čuti o umjetničkim djelima koje je vidio. Očekivala je da on ima mišljenje o onom što je vidio i uistinu ga je htjela čuti - što je značilo da konačno mora biti iskren u vezi s tim. I zbog toga se osjećao iznenađujuće neugodno. - Kad sam posjetio Louvre - priznao je polaganim glasom - stajao sam skoro jedan sat gledajući da Vincijevu sliku, Mona Lisu. Jeste li čuli za nju? Caroline glasno uzdahne. - Naravno da jesam. Vidjela sam i crteže i reprodukcije, no vidjeti pravu Mona Lisu... Hoćete li mi, molim vas reći, kako vas se dojmila? Pretvarajući se da nije primijetio kako ga je primila pod ruku, Zachary otvori vrata prodavaonice slobodnom rukom. - Ne znam koliko vrijede moji dojmovi, no vrlo rado. Ona se zamalo spotakla na pragu prodavaonice, no on ju je privukao k sebi kako ne bi pala. Nije se mogao sjetiti kada je susreo ženu koja je bila toliko usredotočena na ono što je zanima - a njegova vlastita sestra, Eleanor, bila je poznata po svojoj svojeglavosti. Zachary prikrije smiješak koji mu se pojavio na licu. - Što vas je ono otac zamolio da mu kupite? - Molim? - Caroline trepne, kao da je odjednom shvatila gdje se nalaze. - O, dobar dan, gospodine Mullen - pozdravila je krupnog čovjeka iza pulta. - Je li stigla tatina glina za modeliranje? Trgovac kimne. - Da, stigla je, gospođice Witfeld. Stigli su i oni crtaći blokovi koje ste naručili iz Londona. Ona se nasmije, a taj joj smiješak obasja njezine zelene oči. - O, to je sjajno. Koliko sam dužna? - Trideset šilinga. Stavivši novac na pult, ona uzme plosnati paket u kojem su morali biti njezini crtaći blokovi, a zatim posegne za vlažnom kockom gline umotanom u jutenu vreću. Zachary je


presretne i uzme glinu u ruke. - Dopustite mi. - Hvala vam, gospodine lorde. Primijetio je kako je trgovac ispravio ramena kad ga je gospođica Witfeld oslovila lordom. Ako je cijelo selo patilo od nedostatka društva, kao što su mu napomenule Caroline i njegova teta, vijest o njegovoj nazočnosti učinit će ovo popodne vrlo zanimljivim. Na nesreću gospodina Mullena, vjerojatno je pola Trowbridgea već znalo da se Zachary nalazi u njihovom selu do trenutka kad su on i Caroline izašli iz prodavaonice. Sestre su se poredale niz ulicu i dozivale njega i Caroline, iako je čuo kako je njegovo ime izgovoreno više puta od njezinog. - Za Boga miloga - promrmlja ona. - Budalaste guske. - Mahne im slobodnom rukom. Grace, Susan, ovdje smo. U trenu su ih opkolile, glasno pozivajući Caroline na red zato što ga je ukrala. - Moje dame - prekine ih on - ja sam ovdje samo zato da bih ponio ono što ste kupile. - Pogledavši Caroline koja ga je sumnjičavo promatrala, on je oslobodi crtaćih blokova. - Dopustite mi da odnesem ovo i vaše pakete u kočiju pa mi zatim možete pokazati sljedeću zanimljivost. Od hrpe tkanina i šešira, uz tešku glinu i papir zamalo je posrnuo, no ipak ih je uspio odnijeti do kočije gdje ga je čekao kočijaš. Zajedno su ugurali sve što je donio u stražnji pretinac i privezali pakete. Kad je posao obavljen, okrenuo se i shvatio da mu sve djevojke zure u leđa. U njih je mogao ubrojiti i Caroline, no znao je da je njezino zanimanje za njegova leđa isključivo umjetničko. - Kamo ćemo sada? - upita ih kad im se pridružio. - O, u pekarnicu! - Ne, u slastičarnicu! - Meni još uvijek treba novi broš za šal! Znači ovako je on morao dokazati da zna biti strpljiv i odgovoran, iako, kad su mlade dame bile u pitanju, svakako je na kušnji više bilo njegovo strpljenje od odgovornosti. Shay i Melbourne bi umrli od smijeha da znaju što on sada radi. No ipak, barem je kod obitelji Witfeld bilo živahnije nego u društvu kakvo ga je vjerojatno čekalo u Bathu. Ponudivši blizankama da ga uzmu pod ruku i shvativši da mu je ipak najdraže društvo one sestre koja je izgleda željela samo slušati o umjetnosti, Zachary kimne. - Izvolite, moje dame.


POGLAVLJE 6 Da se nije bojala kako će to čak i blagonakloni Zachary Griffin smatrati neprofesionalnim ponašanjem, Caroline bi lupala glavom o crtaći blok. - Joanna, molim te, nemoj stajati ispred lorda Zacharyja - reče, nadajući se da nitko ne čuje kako škrguće zubima. Joanna je pogleda preko ramena. - Mi razgovaramo. Ne mogu stajati iza njega i razgovarati. To ne bi bilo pristojno. Glasno uzdahnuvši, Caroline ustane, po četvrti put, i odvuče svoj tronožac po travi na novu lokaciju. Obično je morala podmićivati svoje sestre kako bi ih privoljela na poziranje, no danas nijedna nije željela otići. Zachary Griffin sjedio je na jednoj kamenoj klupi, u središtu pozornosti sestara Witfeld koje su se okupile oko njega. Naravno, njemu to uopće nije djelovalo tako nadmeno i umišljeno - vjerojatno je bio naviknut da tolike uzdišu za njim i da je u središtu pozornosti baš svih na svijetu. - Koji biste profil radije? - upita on, stavivši prste na bradu i okrećući lice ulijevo pa udesno. - Ako meni govorite, ja vam pokušavam skicirati ruke - reče ona ironično. - Ne treba mi vaša glava. - Caro! - prekori je Julia. - Ne slušajte je, lorde Zachary. Ja mislim da su oba vaša profila jako lijepa. Vojvodin je brat ipak gledao u Caroline dok se smijuljio. On je jako često gledao u nju, prvo jutros u gradu, zatim tijekom ručka, te tijekom cijelog boravka vani u vrtu. Nije joj bilo jasno kako je to uspio a da njezine sestre ne dobiju dojam da ih ignorira, no svaki put kad ga je uhvatila kako je gleda, sjetila bi se kako ju je poljubio i kako joj se lice zbog toga još uvijek crvenjelo. A uz sve to, njemu se još sviđao i njezin smijeh. - Dajte mi recite, moje dame - razvuče on - razgovara li gospođica Witfeld sa svim svojim modelima tako... direktno? - Ne - reče Violet, odmahnuvši glavom. - Ona je obično vrlo profesionalna. Divno. Sad su je on i sestre tako uzrujali da je postojala velika šansa da će si sama upropastiti vlastitu budućnost. Njoj je trebalo i Zacharyjevo pismo, kojim jamči da je zadovoljan njezinim uratkom, i dobar portret na kojem će on nalikovati na sebe. Kad bi oni svi barem malo... surađivali. - Ispričavam se zbog toga - reče ukočenim glasom. No Grace, hoćeš li, molim te... - Ispričavam se, gospođice Witfeld - reče njihov batler pojavivši se na stazi. - No vaša majka ima goste. Zahtijeva da joj se svi pridružite u salonu. I vi također, gospodine lorde. Susan skoči na noge. - Barling, tko je došao u posjet. Kad je Barlingu oko trznulo prije odgovora na pitanje, Caroline je odmah znala tko bi to morao biti. - Gospođa Gorman - rekla je umjesto batlera, zataknuvši olovu za uho. K vragu, kad Portia Gorman ode doma, dotad će već nestati sunca.


- I gospođica Mary Gorman - doda Barling, kimajući. Julia i Joanna se počnu smijuljiti. - Nisu čekale ni cijeli dan da dođu u posjet - nasmije se glasno Julia. - Daj, požuri, želim sjesti najbliže Mary kako bih joj dobro vidjela lice kad ugleda našeg gosta. - Joanna povede stampedo oko kuće prema ulaznim vratima. Caroline ustane i stavi crtaći blok pod ruku. Trenutak kasnije, netko ga izvuče van. - Imali ti nešto što bih trebao vidjeti? - upita Zachary nehajno, podižući blok kako bi vidio što je nacrtala. Ona nije znala je li on zadivljen ili užasnut, no dugo je gledao u skice svojih ruku. - Popijte mnogo tekućine, koliko god budete mogli - reče ona, trudeći se da joj glas zvuči bezbrižno, kao da je nije nimalo briga za njegovo mišljenje o njezinom radu. - To bi vam moglo poslužiti kao dobro opravdanje za bijeg. On se nasmije. - Hvala vam na savjetu. - Zachary joj doda blok kad su stigli do ulaznih vrata. - Pretpostavljam da ćete se vi sakriti u svojoj kuli? - Ja se ne skrivam - uzvrati ona. - Ja radim. - Kako bih uopće mogla raditi u kući punoj buke i šašavih djevojaka, koje su je smetale, ako je od njih ne bi dijelio čitav kat i zatvorena vrata. - Ja sam mislio da sam vam potreban za vaš rad - reče on, puštajući njihovu majku da ga uzme pod ruku čim su ušli u kuću. Jednu sekundu kasnije, izgubio se u kakofoniji salona. Caroline je ostala stajati neko vrijeme, zureći u poluotvorena vrata. Iako su ovoga puta razlog otezanju bile Portia i Mary Gorman, rezultat je bio isti. Ona je izgubila još nekoliko sati ograničenog vremena koje joj je preostalo da završi portret za Beč. I iako je lord Zachary bio zabavan, bilo bi joj drago kad bi njezinim molbama dao malo više pozornosti nego Graceinim zahtjevima da joj pridrži šešire. Dobro, ako je dopuštao da ga tako rastežu, to je bila njegova osobna stvar. Ona se uputi prema stubama. Imala je grubu skicu dijelova svog modela na papiru i sad je treba sastaviti. Dok ga je Sally Witfeld vukla u salon kako bi se pohvalila njime pred susjedima, Zachary krajičkom oka primijeti Caroline koja je stajala iza vrata. Nije to mogao čuti od kaosa ženskih glasova koji su ga okružili, no pretpostavio je da ljutito korača amo-tamo, bijesna što je njezina obitelj tako neozbiljna da želi čitavo popodne utrošiti na ogovaranje. Činilo se da ostatak sestara Witfeld nema ništa protiv takve razonode. Njemu je odjednom postalo bolno jasno da Caroline Witfeld zapravo treba malo strastvene, znojne gimnastike u krevetu. To će zadovoljiti njezinu neobičnu potrebu da stalno nešto radi. On se strese. Kriste. Ta ona je bila prijateljica obitelji. Nedodirljiva. A usput, nije joj ni palo na pamet da je on jedan muškarac sve dok je nije zaskočio i poljubio. - Je li istina, gospodine lorde, da se vaša sestra upravo udala za markiza od Deverilla? Prije nego što je Zachary uspio odgovoriti na stidljivi, piskutavi upit Mary Gorman, šest Witfeldica se požuri odgovoriti umjesto njega. Uzdahnuvši, on uspije odglumiti smiješak. Djevojke su mislile kako ga dovoljno poznaju da mogu umjesto njega odgovarati. Možda je to bila istina. Koliko je on znao, nije u njemu bilo nikakvih skrivenih dubina. Nitko ionako nije


mislio da ih ima. Caroline je vjerojatno završavala njegovu sliku dok je on ovdje sjedio. Vjerojatno joj nije bila ni potrebna njegova nazočnost. On pogleda tetu Tremaine i shvati da ga promatra preko ruba šalice čaja. - Što je? - reče joj, izgovorivši svoje pitanje bez glasa. Ona ga pogleda ispod oka i vrati se razgovoru. Nije imao pojma što sada smjera, a nije ga bilo ni briga. Ono u što je bio siguran bila je činjenica da ove djevojke zasigurno žive nevjerojatno dosadnim životom kad im je on tako neobično zanimljiv. Zachary se zamisli nad tim. Ako je to bilo tako kad su u pitanju ostale djevojke obitelji Witfeld, vjerojatno je to bila istina i za Caroline. Njoj je bilo samo dosadno, a kako je bila malo razboritija od ostalih sestara, okrenula se umjetnosti kako bi se zabavila, radije nego odjeći i tračevima. On će joj u svakom slučaju pomoći da joj ne bude dosadno. Na ustima mu se pojavi smiješak i on ga žustro obuzda. Prestani, Zach. Nije bilo ništa loše u malo zadirkivanja i očijukanja, no dalje od toga on neće ići. No o čemu se radilo kod nje? Sve druge djevojke bi se razletjele naokolo da ga zadovolje. Naravno da bi očekivale nešto zauzvrat - a to bi bio brak. Možda mu je zato ona bila privlačna. Ona se nije željela udati. Nema zamki, nema opasnosti. A njezine meke usne imale su okus toplih ljetnih jagoda. No bude li željela s njim očijukati, do vraga, ne bi bilo kavalirski odbiti zahtjev jedne dame. On ju je samo trebao natjerati da ga ne promatra samo kao ruke i uši i sliku na platnu. Ispivši još jedan gutljaj razvodnjene Madeire, Zachary se osvrne po prepunoj prostoriji. Njegov je brat tražio da pokaže kako zna biti odgovoran i strpljiv kad se vrati u London. To što je samo pratio svoju tetu neće zadovoljiti te uvjete. Bio je siguran da će Melbourne na to tako gledati. No postojala je još jedna mogućnost da se dokaže. Caroline nije bila jedina koja bi mogla imati koristi od njegovog boravka u dvoru Witfeld. Želi li se bilo koja od djevojaka iz obitelji udati - a bilo je jasno da žele - netko bi trebao uvesti malo reda u ovo kućanstvo. Pitao se što bi Wellington pomislio kad bi on u svom životopisu kao postignuće naveo reformu kuće Witfeld. Ovoga puta Zachary si nije mogao pomoći da se ne nasmiješi. K vragu, kad bi mogao dovesti u red Witfeldove, Bonaparte bi mu bio mačji kašalj. No kako to učiniti? U ovom trenutku zapravo nije bilo važno kako i na koji način. Jedan Griffin morao je odlučiti krenuti u akciju; Griffinovi su uvijek uspješno provodili ono što su naumili, bez obzira na to radilo se o nečem velikom ili malom. A ovaj se Griffin morao dokazati, i svojoj obitelji i sebi. On je upravo dresirao jednog psa; ovo ne bi trebalo biti mnogo teže. Jedan štap lupne ga po koljenu i teta Tremaine utone u sofu kraj njega. - Joj - poviče on, pokušavajući ne jauknuti jako glasno. - Sutra ću napisati pismo tvom bratu i reći mu da ćemo ostati ovdje otprilike dva tjedna. - To je u redu - odgovori on tiho, kimajući na nešto što je rekla jedna od blizanki, iako nije imao pojma što je to bilo. - Mislim da njega zapravo nije briga gdje smo mi, sve dok ja nisam u blizini konjičke


garde u Londonu. - Ti nisi moj zatvorenik - uzvrati ona, malo napetijim glasom. - Imaš konja, vrati se slobodno u London ako to želiš. To bi samo dokazalo da je Melbourne bio u pravu u vezi s tim da on ne može obaviti nijedan zadatak do kraja. I kao da je malo dijete, morao je dokazati da može završiti jednu stvar prije nego što će mu biti dopušteno da proba novu. No ni za što od toga nije bila kriva njegova teta. Duboko uzdahnuvši, Zachary ispruži dlan i spusti je na njezinu debeljuškastu ruku. - Melbourne mi je dao jedan zadatak. Ja ću ga obaviti. Uostalom, uživam u tvom društvu. Ona se nasmiješi. - To mi je jako drago jer ja uistinu uživam u tvojem. Štoviše, ako Zachary ne dokaže da može ispuniti tako jednostavnu zadaću kao što je pratnja tete Tremaine, Sebastian će okrenuti nebo i zemlju kako bi ga spriječio da se nađe u blizini vojničkih uniforma. - Onda ćemo otići skupa. - Mislila sam da ćeš biti u ekstazi sa svim ovim mladim damama koje uzdišu za tobom reče teta Tremaine glasom punim humora. - Jesi li siguran da one nisu razlog zašto si tako lako pristao ostati ovdje? On je pogleda. Da, to je bio razlog, no ne onako kako je ona mislila. Ipak... - Kao prvo, rekla si mi da ih ostavim na miru, a kao drugo, rekla si da ti ne pada na pamet igrati se provodadžije. - Ne igram se provodadžije. Ja ti samo želim ukazati na prednosti lokalnih ljepota. Okoliša. Za gledanje. - Da, da, okoliš je divan - i prilično razgovorljiv. Jedva mogu doći do riječi. Ona se nasmije. - Ti si rijetka zvjerka. - Ne brini, tetiće. Imam ja plan. Sad je ona postala sumnjičava. - Kakav plan? - Ti ništa ne brini. Do kraja našeg posjeta, sve sestre Witfeld će mi biti zahvalne. - Zachary, to ne zvuči baš obećavajuće. Jedna je stvar bila jasna; teti Tremaine je obitelj Witfeld uistinu bila vrlo draga. Odlično. Ona može izvijestiti Melbournea o njegovom uspjehu. - Bez brige. No ja znam da ti uživaš u izazovima. - O, Bože - procijedi ona. Sad kad je zacrtao osnove plana, želio je početi s provedbom. Zavedi pa vladaj, zvučalo je najmudrije - ako mu uspije držati podalje od sebe šest djevojaka dovoljno dugo da sa svakom pojedinačno obavi ono što je naumio. - Zachary. On se tržne kad ga u gležanj udari tetin štap. - Što je, dovraga? - Zar ti nećeš pozirati za Carolinein portret? - Rekao sam da hoću - uzvrati on, sagnuvši se kako bi si protrljao gležanj. - Ona je već nacrtala moje uši i ruke. A sada mi neće moći nacrtati noge jer si ih ti slomila.


- Onda me slušaj kad ti govorim, budalasti dječače. - Neću te moći slušati ako me ubiješ, luda ženo. - On je poljubi u obraz, a zatim ustane. Caroline je imala pravo u vezi s tim kako je odlično barem se pretvarati da je popio mnogo tekućine. - Ispričajte me na trenutak, moje dame - reče on nikom posebnom, trudeći se ne šepati kada se uputio prema vratima. Jedva je bio izašao kad ga jedna ruka zgrabi za rukav i povuče ga ustranu. Zbunivši se, on se istrgne. - Caro... započne, zatim brzo ušuti kad shvati da to nije ona. - Pst, momče - prošapće gospodin Witfeld. - Ovamo. - Ali ja... Patrijarh obitelji pokaže mu neka krene prema ulaznim vratima. - Hajde brzo ili će vas pronaći i ščepati. Iako je bio siguran da se gospodin Witfeld šali, Zachary si nije mogao pomoći da se ne osvrne preko ramena u trenutku kad je uz jedva primjetni smiješak batler Barling otvarao vrata kako bi njih dvojica mogla pobjeći van iz kuće. Zachary se, otkad su stigli u dvor Witfeld, ionako osjećao kao lisica koju su lovački psi stjerali u kut. - Hvala vam što ste me spasili. - Bilo mi je zadovoljstvo. Ionako sam vam obećao obilazak mojih pronalazaka. Aha, to zapravo nije bilo spašavanje, već novo zaduženje. Ovo je barem bilo malo tiše i imat će vremena smišljati plan kako pomoći sestrama Witfeld. Kad su stigli do kraja prednjeg dvorišta, on pogleda gore prema prozorima zimskog vrta. Caroline ga sigurno ne promatra; njoj je sva pozornost zasigurno usmjerena na crtaći blok, točnije na jednobojne tragove olovke na kojima je radila cijelo popodne. Da, njoj je svakako potrebna njegova intervencija, njegova usta na njezinima, i njegova tvrda kita u njoj. Isuse. On zadrhti. Koncentriraj se, Zach. Ti si upravo u društvu vražjeg oca te djevojke. I još, odlučio si da ona mora biti ta koja će pokazati inicijativu. Nakon jednog sata pregledavanja originalnih pronalazaka Edmunda Witfelda, Zachary je želio da netko intervenira njemu u korist. - To je krava - izjavi Zachary, gledajući u smjeru livade. - Da, to je krava. - Witfeld prekriži ruke preko jabuke svoga sedla, i ponosno uspravi ramena. - Zašto mi gledamo tu kravu? - upita Zachary. - Ja sam je uzgojio. Ona je mješanac Guernseya i South Devona, i još neke drevne pasmine. Ona je moj treći pokušaj. Stalno sam dobivao bikove. No, meso je bilo odlično. Edmund s ljubavlju pogleda u kravu, a zatim se strese tako da je to Zachary primijetio. - Radi se o mlijeku. Ona da je dvostruko više mlijeka od pasmine svojih roditelja. Hvala Bogu. Zachary je već pomislio da je Edmund Witfeld lud i da će, bez ikakva razloga, potrošiti ono malo preostalog dnevnog svjetla na divljenje jednoj kravi. Ona je uistinu imala lijepe sise, no on je više volio dvije nego četiri, i nije želio da su prekrivene bijelim dlačicama i da vise do poda.


Shvatio je da ga Witfeld promatra i da bi trebao reći nešto pohvalno o vražjoj kravi. Djeluje mi vrlo zdravo - domislio se reći. Po Witfeldovom smiješku i kimanju, znao je da je rekao pravu stvar. - Da, zdrava je. Pario sam je s jednim od bikova mješanaca. Otelila mi je junicu, hvala Kristu - ha, ha, čujete li vi mene kako priželjkujem još ženskih - no morat ću pričekati još godinu dana dok ne budem mogao pariti potomstvo. Dok su oni promatrali kravu, jedno tele dotrči do krave i počne sisati. - Ima li vaša krava ime? - upita Zachary, zapravo samo zato što je pomislio kako bi Witfeld mogao biti razočaran ne pokaže li neko zanimanje za te krave. - Dimidus. To na latinskom znači ‘pola’. - Je li vam to možda predložila vaša najstarija kći? Witfeld se zasmijulji. - Da, zapravo jest. Kako ste to znali? - Nisam znao, pogodio sam. Sjedili su na konjima još nekoliko minuta promatrajući Dimidus i ostatak krda. Zachary se silno trudio djelovati zainteresirano za crveno - bijelu životinju, no zapravo bi radije sjedio i slušao jedno od Melbourneovih predavanja o životu i društvu. Ovog je popodneva dosad vidio sijačicu koju vuče konj, plug koji pogoni koza, stare neuspjele rampe za jaja i nacrte za nove, jednu kravu s viškom mlijeka i navodno dobrom govedinom. Bio je pravi stručnjak za glumljenje interesa, no nakon što je morao izdržati baražnu vatru Witfeldica i Gormanica, teško mu je bilo suzdržati zijevanje. - Jako smo zahvalni što pomažete Caroline - reče Witfeld prekinuvši tišinu. - Baš smo sretni što ste se zatekli ovdje. - Na tome možete zahvaliti mojoj teti - uzvrati Zachary. - No zasigurno ima mnogo onih koji bi rado pozirali gospođici Witfeld. Čini mi se da je izuzetno nadarena. - Da, jest, no taj atelje zahtijeva portret nekog plemića. A ovaj dio Wiltshirea pati od velike suše kad su plemići u pitanju, pogotovo tijekom sezone. - On se nasmije. - Ne bih želio da mora ići u Bath gdje je plemići uopće ne poznaju. I znam što bi rekli kad bi ih jedna mlada neudata žena zamolila da joj poziraju za portret. Zachary se nakašlje. I on je pretpostavio da bi bilo tako. - No... - Da nema vas, ona bi morala skicirati lorda i lady Eades - nastavi njezin otac - a on se voli odijevati kao kralj Artur. - Na sreću, ja volim glumiti egipatske bogove - lijeno će Zachary. Witfeld ga pogleda zbunjeno. - Nadam se da se šalite. - Dragi Bože, naravno da se šalim. - Hvala Bogu. - Patrijarh se nasmije. - Ako vas smijem pitati, ako je tako važno da naslika nekog plemića, zastoje ne biste poslali u Bath unatoč tome što su tamo sami snobovi, ili u London, gdje bi mogli biti otvoreniji prema slikaricama? Jedna od sestara bi joj mogla praviti društvo i u tome nitko ne bi vidio ništa nedolično.


Edmundova se brada tržne. - Ja sam to želio, no dogovorio sam se s gospođom Witfeld da ukoliko si nećemo moći priuštiti poslati sve djevojke u London na sezonu i ostale gluposti, ne možemo poslati nijednu. I bez obzira na to što ja mislio o tome, ne želim da mi šest djevojaka zbog toga skače za vrat. Bilo je očito da si jedan farmer, čak i u slučaju da se radilo o unuku jednog vikonta poput Witfelda, nije mogao priuštiti svakoj od svojih sedam kćeri debi u društvu. Bojeći se da je možda uvrijedio Witfelda, Zachary je imao spremnu ispriku za svoje glupo pitanje. No njegov je domaćin već po��eo objašnjavati prednost mlinova koje pogoni voda u odnosu na one koje pogoni vjetar. Kad je njegova sestra Eleanor navršila osamnaest godina, njezin debi mogao se nositi s kraljevskim. Griffinove je ionako društvo smatralo pripadnicima kraljevskog plemstva. Koliko je čuo, nijedna od djevojaka iz obitelji Witfeld nikada nije bila u Londonu, a Zachary je jednostavno zaključio da su ih njihovi čudni roditelji držali podalje grada iz nekih samo njima poznatih razloga. Nikada mu nije palo na pamet da bi u pitanju mogao biti novac. Nije bilo čudno što su ga njegova braća jako često nazivala idiotom. No on bi, od svih sestara, ipak poslao Caroline u grad. Ona je tako očito željela biti negdje drugdje, toliko je očito žudjela za građanskim društvom kakvoga nije bilo u Trowbridgeu. To je natjeralo Zacharyja da dobro promisli o razlikama između njih dvoje, jer njemu u životu nikada ništa nije bilo uskraćeno - osim svrhe. Ona je imala svrhu, i činilo se da je on jedini način kako je postići. - Mislim da bismo se trebali polako vratiti doma - primijeti Witfeld. - Ako uskratim djevojkama priliku da vas šarmiraju tijekom večere, neće mi dati mira. Zašli su za šumoviti brežuljak i izašli na čistinu koju je presijecao jedan živopisni potok. Točno na sredini te livade, ruševine kamenih i mramornih lukova i stupova i polurazrušen zid od kamena i granita obrastao bršljanom hvatale su posljednje zrake sunca. U jednom je trenutku Zachary pomislio da ga je neka čudesna sila bacila natrag u Grčku pred Partenon. Što... - O, to su moje ruševine - reče Witfeld glasom u kojem se opet nazirao ponos. - Što kažete na njih? No nisu još zgotovljene. - One... izgledaju staro - reče Zachary, zbunjeno trepnuvši. No kad je bolje pogledao, vidio je da se radi o imitaciji. Razlomljeni stupovi bili su pažljivo postavljeni, kao i loza i paprat. Očito je Witfeld podlegao posljednjem modnom hiru koji je imitirao antikvitete. - Hvala vam. Biste li ih smatrali rimskim ili grčkim? Zachary nasumično izabere jedan odgovor. - Grčkim - odluči. - Odlično. Imate dobro oko, gospodine lorde. - Molim vas, zovite me Zachary. - Na kraju krajeva, on je razmišljao o tome kako zavesti njegovu kćer - to jest, kako je uvjeriti da ga zamoli da je zavede. - Onda vi mene zovite Edmund. - Dakle, Edmunde, hoće li gospođa Gorman i gospođica Mary ostati na večeri?


- Dragi Bože, nadam se da neće - reče odlučno otac obitelji Witfeld. Tijekom ovog čudnog popodnevna, jedna je stvar postala jasna. Edmund Witfeld je do ekscentričnog savršenstva razvio umjetnost izbjegavanja svoje obitelji, koja je nalikovala na kokošinjac. Zachary ga pogleda iskosa dok su se vraćali prema dvoru. Od svih članova obitelji Witfeld, činilo se da će mu Edmund biti najviše zahvalan na njegovom malom planu da nauči sestre Witfeld kako se postaje traženim udavačama.


POGLAVLJE 7 Caroline vrškom prsta omekša liniju brade lorda Zacharyja. Danas je započela vježbajući crtati njegove ruke, no prste joj je bilo lako nacrtati. Osim duljine i širine, nisu se previše razlikovali jedan od drugoga. No lice, a pogotovo oči - bili su jedinstveni. I jedinstveno... zanimljivo kad je u pitanju njezin zadnji model. Narisala je kosu kako mu prekriva jedno poluotvoreno oko. Istog trenutka cijela slika počela je više nalikovati na Zacharyja. - Evo te - promrmlja ona. To je bio on, no ipak nije bio. Pogodila je oblik njegova lica, relativno dobro smjestila njegova usta i nos i oči, no kad je bolje promotrila papir, shvatila je da ovaj crtež zapravo nema nikakve veze s njim. Nešto je nedostajalo... neka svjetlost, ne samo u njegovim očima, već i u cijelom izrazu lica. Hm. Nikad se nije tako osjećala; kad bi neki portret bio sličan modelu, obično je uspjela uhvatiti čitavu njegovu bit. No ovoga puta nije bilo tako. Bio je to drukčiji osjećaj. Zapravo, dok je risala, uhvatio ju je nekakav uzvišeni osjećaj, strepnja kako će ispasti slika, no ujedno i veliko uzbuđenje. Ono uzbuđenje. Nešto... Vrata zimskog vrta naglo se otvore. Caroline zamalo iskoči iz kože kad njezina majka uleti unutra. - Mama! Što se dogodilo? - On nije ovdje - objavi Sally Witfeld, a zatim nestane, zalupivši vratima. Jedan je trenutak Caroline zurila u vrata. - Što... - Namrštivši se, odloži crtaći blok i ustane. - Što se zbiva? - poviče kad je otvorila vrata i zakoračila u predvorje. Anne projuri kraj nje. - Mama misli da je netko oteo lorda Zacharyja. - Oteo? - ponovi Caroline panično. Koga će naslikati ako ga je netko oteo? Kako će pronaći onu njegovu bit koja joj je toliko potrebna za dobru sliku? No zatim se konačno pojavi tračak logike zajedno sa shvaćanjem da je možda malo previše sebična. - Zašto bi, za ime svijeta, mama pomislila da ga je netko oteo? - Nestao je iz salona prije tri sata i otad ga nitko nije vidio. - Nadam se da se nije vratio u London - reče Caroline smrknuto. Ako je to bio slučaj, ona bi radije da ga je netko oteo. - Je li mu konj još uvijek ovdje? Annine se usne trznu. - O, Bože. Zar misliš da je netko oteo i jadnog Sagramorea? Caroline je pogleda sumnjičavim pogledom. - Ti nešto znaš. Što ti to znaš, dušo? - Pa, kako je i tata nestao, mislim da su njih dvojica negdje u polju i gledaju krave. To jest, kravu. - Jesi li rekla mami tu svoju teoriju? - upita Caroline, krenuvši za sestrom. - Mama me ne želi slušati. Ona samo želi paničariti i svima govori da će umrijeti ukoliko se nešto dogodi lordu Zacharyju. Lady Gladys se primila svog veza. Aha. - Paničarenje baš nije od pomoći, no mama to jako voli. - Sally Witfeld imala je sedam neudatih kćeri; ona se nije samo hranila kaosom, ona ga je i poticala. - Hoćemo li skoknuti do konjušnice vidjeti je li i tatin konj otet? Nelson se zasigurno ne bi predao bez borbe.


- A tu je, naravno, i Harold koji navodno u vrtu jede mamine pelargonije. - Hm. Možda bismo prvo morali spasiti vojvodinog brata, a zatim ga poslati da spasi naše cvijeće. - Sjajna zamisao. - Naceri se Anne. - Ti valjda shvaćaš da bismo mi mogle postati junakinje lociramo li izgubljenog kraljevića. Šmrcnuvši, Caroline pokaže prema stubama. - Preuzet ću rizik da me obožavaju ako ćemo tako izbjeći nositi mamu gore u krevet. Dok su ostale njihove sestre i pola osoblja trčkarale naokolo poput bezglavih kokoši, ona i Anne su se provukle kroz glavna vrata i otrčale, smijući se, prema konjušnici. Caroline je prva stigla do velikih dvokrilnih vrata i osvrnula se kako bi najavila svoju pobjedu u utrci no tada je udarila ravno u jedna široka, tvrda prsa. - O! - Bila bi pala na stražnjicu da je lord Zachary nije zgrabio za ramena. - Oprostite! Pokušala je ignorirati njegove dlanove koji su joj uhvatili ruke kako bi je uspravili. Njegovo zanimanje za nju bilo je tako... uznemirujuće; bilo je to nešto što nikako nije mogla ignorirati s obzirom na to da ih je njezina molba natjerala da provode vrijeme tako blizu jedno drugoga. No njegovo zanimanje za nju nije objašnjavalo njezino zanimanje za njega. - Bez brige - uzvrati on, vragolasto je pogledavši kao da točno zna kakav učinak ima na nju. Naravno da je znao, vrag jedan. - Tražile smo vas, lorde Zachary - doda Anne dašćući, dajući Caroline tako vremena koje joj je trebalo da se uspravi i pribere. Njihov otac izađe iz konjušnice iza vojvodina brata. - Zachary me zamolio da mu pokažem neke svoje pronalaske. Bilo je vjerojatnije da je njihov otac predložio da odu u obilazak, a njihov gost je pokazao kako je drag i pristojan pa je pristao na to. Caroline je takvo njegovo ponašanje išlo strahovito na živce. I još se sada i njezin otac, uz šest sestara, priključio natjecanju za pozornost njezinog modela. Zacharyjevo se lice nije ni trznulo na izjavu njezina oca. - Zadivljen sam nekim Edmundovim pronalascima. - Hvala, momče. - Mama je mislila da je lord Zachary otet - doda Anne, pokušavajući sakriti smijeh. - K vragu - progunđa Edmund. - Onda nam je bolje da se vratimo ili mi neće dati mira dok sam živ. Naravno da neće. Tata je vjerojatno učinio lordu Zacharyju uslugu kad mu je pomogao izbjeći udruženi napad Witfeldica i Gormanica. Caroline brzo promisli. - Možda bi lord Zachary mogao objasniti da ga je put iz Londona umorio više nego što je mislio, pa mu je trebalo malo svježeg zraka. Zachary je pogleda. - ‘Umorio’ - ponovi sumnjičavo. - Da, jako vas je umorio. I možda bi ga strašna glavobolja trebala prikovati za krevet tjednima, tako da ne može sudjelovati ni na jednom društvenom događanju.


Njemu se tržne brada. - Da, skoro sam umro, to je jasno. - Zachary glasno uzdahne. Hvala Bogu što je zrak u Wiltshireu tako... - Okrjepljujući - predloži Caroline nacerivši se. Odlično. Shvatio je kako će večer proteći u znatno boljem raspoloženju bude li prihvatio krivicu za svoj nestanak. - Znao sam da će biti tako - doda Edmund, zahvalno pogledavši i Zachary i Caroline. - Ti si genij - šapne Anne, obgrlivši Caroline oko ramena dok su se vraćale u kuću. - Samo sam praktična. - Ona uzdahne. - Bilo bi pametno da uključiš i tatu u svoj raspored. - Ne brini, Caro. Tebi ću dati jutarnje sate tako da imaš dovoljno svjetla. - Hvala ti. - Ona vrati pozornost na čovjeka koji je hodao ispred nje. - Usput, lorde Zachary, vaš pas jede naš vrt. - Uistinu? Dovraga. Rekao sam Reedu da pazi na njega. - Aha. Ja sam imala dojam da je Harold vaš pas. On je preko ramena prostrijeli pogledom, a ona se namršti. Zaista bi morala naučiti obuzdati jezik. - On je moj pas. Danas ću ga izdresirati da ne ide blizu cvijeća. - To ćete učiniti u jedno popodne? - uzvrati ona, pokušavajući zvučati znatiželjno i zadivljeno, a ne skeptično. - Ja sam dresirao konje - reče on, pomalo zvučeći kao da se brani. - Sa štenetom bi trebalo biti lakše. Ona je sumnjala u to, no očito je već pretjerala pa to nije željela reći. Na kraju krajeva, Zachary je činio uslugu i njoj i njezinom ocu. - Znatno lakše, sigurna sam - složila se, silno se trudeći djelovati nevino kad ju je ponovno pogledao. - Točno tako. Kad je Barling otvorio ulazna vrata dvora, Sally Witfeld je upravo silazila niz glavno stube. Od njezinog vriska Caroline se trznula. Mogla je samo zamisliti što li sada misli lord Zachary. - Lorde Zachary! Hvala nebesima. Mi smo mislili da ste zasigurno umoreni! Zajecavši, gospođa Witfeld se skljoka na dno stuba i padne u nesvijest. - O, dragi Bože. Ja sam u uredu - promrmlja njezin otac primivši Caroline za lakat, a zatim je pusti i nestane. Na trenutak je izgledalo da će Zachary poći za njim, no on uspravi ramena i iskorači naprijed, probijajući se kroz okupljene sestre. - Moje dame, dopustite mi. - Ali lorde Za... Usred protesta i zadivljenih pohvala, on podigne Sally Witfeld na ruke i odnese je uz stube. Kad je stigao do drugog kata, Caroline shvati da bulji - u njegove mišiće koji su se nazirali ispod uskih hlača od jelenje kože i u njegova široka, jaka ramena. Ona glasno gutne. Očito bi trebala znati malo više o tome kako izgleda muško tijelo


ispod svih tih slojeva odjeće kako bi ga mogla vjerno naslikati. A ovo nije bila bilo kakva slika. I nije se radilo samo o površini, radilo se o tome da ga je morala pokazati kao muškarca kakav je bio. A ovaj je muškarac bio dovoljno jak da njezinu poprilično krupnu majku odnese uz dva reda stuba. Stresavši se, Caroline se požuri pridružiti procesiji koja se uputila u spavaću sobu njezine majke. Nitko nije našao za shodno obavijestiti lorda Zacharyja da njegov doprinos vjerojatno nije bio potreban. Sally Witfeld je imala potrebu stalno padati u nesvijest. No da je on to znao, ne bi ih počastio ovakvom zadivljujućom predstavom. Kad je Caroline stigla na vrh stuba, jedna je ruka primi za rukav. - Caro - reče lady Gladys. Mahala je štapom koji je držala u drugoj ruci i naslonila se na svoju novu pomoćnicu. - Nadam se da vas mama nije previše uznemirila, lady Gladys. Ovo nije rijetka pojava. Lady Gladys se zasmijulji. - U internatu sam zajedno s još nekim djevojkama izradila tvojoj majci jedan jastuk i uručila joj kao nagradu za najbolju padačicu u nesvijest u našoj školi. Caroline se nasmije iako to nije željela. - Niste valjda. - O, da. Jesmo. Misliš li da bismo trebale o tome obavijestiti mog nećaka? - Čini mi se da je on veoma ponosan na sebe. - Valjda imaš pravo. Ne bih željela obeshrabrivati njegova herojska djela. - Lice starije žene odjednom poprimi sumoran izraz. - Iako bi možda trebalo - doda tišim glasom. Caroline je ovo zaintrigiralo pa zastane. - Što vam to znači? Gladys glasno uzdahne. - On si je utuvio u glavu da bi se morao pridružiti Wellingtonu na Poluotoku. To je objašnjavalo njegovu želji da bude portretiran u vojničkoj uniformi. - On je treći brat, zar ne? - Da, jest. Ali... - Lady Gladys zastane. - To je jako duga priča. Bolje neka pričeka neki drugi dan. Mislim da bismo trebale otići po mirišljavu sol. Dok su joj ove intrigantne riječi odjekivale u glavi, Caroline se uputi prema jednom od ormara služinčadi i pronađe pravu bocu. Dakle, Zachary se želio priključiti vojsci, a barem jedan član njegove obitelji tome se protivio. Iz njegovih komentara o tome kako će njegova braća reagirati budu li ga vidjeli u vojničkoj uniformi, činilo se da se nekoliko članova njegove obitelji tome protivi. Lako je suosjećala s tim što on želi učiniti nešto što njegova obitelj ne razumije ili ne cijeni. No oni nisu zato bili slični. Zapravo, ona je činila nešto što bije približilo njezinom snu. A činilo se da lord Zachary samo prati svoju tetu na praznike i podiže razinu kaosa u njezinom ionako kaotičnom domu. Zašto ju je onda nešto u vezi s njim tako intrigiralo? Da, imao je on predivne oči, lijepo lice i vitku građu sportaša. I da, činilo se da ima sposobnost nasmijati je kad ona silno želi biti ozbiljna i natjerati je na brbljanje kad zna da mora biti tiho. Caroline zatvori oči na trenutak kad se sobarica njezine majke pojavila kako bi svojoj gospodarici dala da pomiriše mirišljavu sol. Nije imala nikakvu kontrolu nad onim što on radi ili što želi biti. Znala je samo što ona želi


- a to je bilo naslikati njegov portret i poslati ga u Beč prije krajnjeg roka. Ništa drugo nije bilo važno. Čak ni njegovi poljupci. Zachary se odmakne s puta kad krdo žena pojuri majci u pomoć. On je osobno mislio da one pretjeruju; na putu prema spavaćoj sobi, gospođa Witfeld je dvaput zagladila nabore svoje suknje. Teti Tremaine je Sally Witfeld očito bila jako draga, no Zachary je bio mišljenja kako matrona obitelji Witfeld ne radi svojim kćerima uslugu. Neka gospoda koje je poznavao bila su sklona nježnim damama koje bi padale u nesvijest, no nije se mogao dosjetiti nikoga tko bi se dragovoljno oženio djevojkom koja je sklona scenama i histeriziranju. On ustukne još jedan korak, prema kraju sobe. Sve su se kćeri okupile i zabrinuto komentirale stanje njihove onesviještene majke. Blizanke, Joanna i Julia, mahale su lepezom iznad njezine glave. Violet, najmlađa od kćeri, držala ju je za mlitavu ruku, dok su se Susan i Grace svađale zbog toga hoće li Mary Gorman biti dopušteno plesati s njim na balu. Najbliža vratima i najudaljenija od kaosa bila je Anne koja je izgledala kao da je sve ovo zabavlja, dok je Carolineino lice bilo teže iščitati. Dok ju je promatrao, ona se okrene i shvati da je on gleda. Prvo je pomislio da ju je zasigurno sram, no shvatio je da je bio u krivu. U njezinim očima vidjela se rezigniranost. Ona je vjerojatno ovu scenu proživjela stotinu puta i znala je sav tekst i odigrala sve uloge. Da, on je uživao u kaosu, no ona ga je barem povremeno smatrala napornim. A to mu je smetalo, unatoč njezinoj skepsi oko njegove sposobnosti da dresira Harolda. Krećući se tiho da ne privuče pažnju, stane kraj nje. - I tako sam ja promatrao Mona Lisu skoro čitav sat - reče tiho - dok nisam konačno shvatio što mi je to toliko privuklo pozornost. - A što je to bilo? - šapne ona, nagnuvši se prema njemu. Njemu se naježi koža na rukama. - Ona je nešto znala - prisili se on nastaviti jednakim nehajnim tonom. - Neku tajnu. To joj se vidjelo u očima i ja sam imao dojam da budem li u njih dovoljno dugo gledao, uspjet ću otkriti tu tajnu. - I, jeste li je otkrili? - Nisam. I u tome je stvar; nitko to nikad neće otkriti. No svi ćemo je i dalje gledati i pitati se. Caroline ga pogleda. - To sam ja uvijek mislila da bi trebao biti cilj velikih umjetničkih djela. Nije važna slika ili skulptura; važno je kakve osjećaje taj rad izaziva kod promatrača. Da je pokušao ovaj razgovor voditi s bilo kim od svoje braće - uključujući čak i Eleanor oni bi se smijali i zaključili da ga je ta Mona Lisa vjerojatno podsjetila na neku djevojku koju je naganjao. No Caroline Witfeld ne samo da je slušala, već je i razumjela. A u ovom ju je trenutku jako želio poljubiti. - Ah, ah! - Sally Witfeld se mučila sjesti uspravno dok su joj kćeri namještale brdo jastuka iz a leđa. - Vidjela sam... Imala sam viziju da je lord Zachary na sigurnom. - Na sigurnom je, mama - reče Violet, tapšajući majku po ruci. - On te je odnio uz stube. - Kako lije galantan! Djevojke, zar nije galantan? I tako jak! I zamalo si je slomio vražja leđa. Zachary zakorači naprijed. Vrijeme je bilo odigrati


svoju ulogu u unošenju harmonije u obitelj Witfeld. - Drago mi je da se oporavljate i ispričavam se što ste se uzrujali zbog mene. - On iskosa pogleda Caroline. - Izgleda da me put iz Londona umorio više nego što sam shvaćao pa mi je bilo silno potrebno malo svježeg zraka. - Jadni moj dečko - reče ironično teta Tremaine, koja mu je stajala iza leđa, no Zachary je odluči ignorirati. Ionako su je uz sve te izraze suosjećanja čule samo Caroline i Anne, a one su znale istinu. On se brzo nakloni. - Molim vas, ispričajte me sada, moram se pobrinuti za svoga psa. To mu je ovog popodneva bila tek jedna zadaća. Morao je također smisliti plan kako sedam - ne, šest - budalastih djevojaka učiniti poželjnim udavačama. Harold je još uvijek trčkarao po vrtu. Bilo ga je lako pronaći; male hrpice cvijeća iščupanih korijena nalazile su se raštrkane po cijelom vrtu. U južnom kutu vrta njegov je sobar vukao jedan kraj neke grane, dok je njegov pas silovito vukao drugu. - Reede! - pozove ga Zachary, a njegov se sobar uspravi. - Gospodaru! Ovo... Meni je žao, gospodine lorde, no budete li vi inzistirali na tome da ja čuvam ovu životinju, sa žaljenjem ću vam morati uručiti svoj otkaz. - Molim? Gluposti. Vi ste sa mnom već godinama. Pas je... - Gospodine lorde, s dužnim poštovanjem, ja ne mislim da je to pas. To je demon. I ja... Zachary s oklijevanjem stavi ruku na koščato rame svoga sobara. - Ne brinite, Reede. Idite unutra i popijte šalicu čaja; ja ću se pobrinuti za Harolda. - Gospodine, ja razumijem ako me vi više ne želite za sobara. - Ja ovo više nikada neću spomenuti. Harolda treba dresirati. Ja ću to učiniti, a dotad, za sve nepodopštine koje taj pas učini sam ja kriv; a ne vi. Je li to jasno? - D-da, gospodine lorde. Hvala vam. Kad je sobar otišao, Zachary pogleda Harolda. - Zamalo si me koštao odličnog sobara. Harold mahne repom i zalaje. - Da, to je sve divno i krasno, no o nekim se stvarima moramo dogovoriti. Dođi. On potapša svoje bedro i krene prema drugoj strani vrta. Kad se okrenuo, Haroldovo je lice bilo zakopano u nasad ivančica. - Harolde, nemoj! Pas ga pogleda i opet mahne repom. Ovo će biti zanimljivo. On je trenirao konje za trke, no ti su konji već bili naučeni na sedlo i znali su što je lijevo, a što desno, i znali su kasati i galopirati na komandu. Harold očito nije imao pojma kako biti poslušan pas. - Dođi, Harolde. Dođi. - On ponovno potapša svoje bedro. Ovoga se puta nije ni iznenadio kad se Harold prevrnuo na leđa i počeo mahati nogama po zraku. Dovraga. Kad mu je Melbourne rekao neka si nabavi psa, on je bio tako ljutit i frustriran da je odmah odjurio po štene, na prvo mjesto za koje je čuo da ima slobodno leglo. K lordu Rotharyju, koji je imao lovačku kuju, no ona je očito bila pobjegla i parila se sa susjedovim mješancem. Nije mu uopće palo na pamet da bi neželjeno štene moglo biti sasvim


divlje. I sad je imao dva problema - nedresiranog psa i sve jaču sumnju da ga njegov brat poznaje znatno bolje nego što se to Zacharyju sviđalo. - Harolde, idemo unutra. Pokušat ćemo opet sutra, a dotad ću smisliti strategiju dresure. A u međuvremenu se nadao da će sa sestrama Witfeld biti lakše nego s mješancem lovačkog psa.


POGLAVLJE 8 Caroline je sišla niz stube toga jutra i zatekla užurbanu aktivnost. Zapanjena, na trenutak je pomislila da je u dvoru Witfeld požar i da je upravo u tijeku evakuacija. To bi zapravo bilo razumljivo jer su njezine sestre bile budne do ponoći, raspravljajući o rasporedu dodijeljenog vremena s lordom Zacharyjem. Ona se izborila za dva sata s njime danas ujutro, i sad će je ovaj kaos koštati dragocjenog vremena. Kad je udahnula zraka kako bi pozvala Barlinga zahtijevajući objašnjenje za ovaj novi kaos, pojavi se njezina majka. Očito oporavljena od sinoćnje nesvjestice, Sally Witfeld je stajala na ulazu u jutarnji salon i razgovarala s gospodinom Hennekerom, lokalnim cvjećarom. - Što je to? - začuje se duboki muški glas koji je stizao s nekoliko stuba iznad nje. Prođu joj žmarci kroz kralježnicu. - Pripreme za vaš bal, pretpostavljam - odgovori ona. - Zar to nije za osam dana? - Njegova savršeno uštirkana i zavezana bijela kravata pružala je divan kontrast s njegovim tamnosmeđim kaputom i narančastožutim prslukom. Zachary je izgledao kao da je upravo izašao iz nekog od najotmjenijih londonskih salona. Savršeno, savršeno, savršeno. Možda bi mogli preskočiti doručak pa bi ona imala dodatnih trideset minuta za rad s njim. Ionako je često zaboravljala jesti kad bi se udubila u slikanje. On se nonšalantno nasmiješi i nasloni se bokom na ogradu iznad nje. - Da, ali ima samo četiri dana do domjenka u društvenom domu u Trowbridgeu. Mama planira nadmašiti sve društvene događaje koji će se odigrati ove sezone u Wiltshireu. - To uistinu nije potrebno. Ja bih joj to trebao reći. - Vi biste je samo uvrijedili. - Iako je Caroline jako voljela svoju obitelj, cijela joj je ova situacija bila apsurdna. Njoj su dali ultimatum, rekli su joj da je nakon ovog ljeta njezina obitelj više ne može izdržavati. A sada je morala gledati kako će njezino kućanstvo potrošiti brdo novca na bal koji će organizirati u čast lorda Zacharyja i impresioniranje susjeda, koji će je monopoliziranjem gosta spriječiti u postizanju cilja. Naravno, njezina majka je mislila da će se jedna od njezinih kćeri udati za lorda Zacharyja Griffina, što će, naravno, biti vrijedno najekstravagantnijeg truda i troška. No Caroline je bila jednako tako sigurna da je Sally Witfeld u krivu. Dame sa znatno dubljim džepovima, i znatno plavije krvi, te mnogo lukavije i s uvježbanijim načinom zavođenja već su isto to pokušavale nekoliko godina - očito bez uspjeha. - Gospođice Witfeld? Ona trepne. - Ispričavam se, gospodine lorde. Zamislila sam se. On siđe još jednu stubu i nađe se kraj nje. - U vezi s nečim određenim? O snovima koji imaju veliku šansu biti skršeni. - U vezi s vašim portretom, naravno. Zachary se naceri. - Naravno. Vaša predanost je vrijedna divljenja. Iako bi ona to u normalnom slučaju smatrala pohvalom, bila je prilično sigurna da mu nije bila namjera udijeliti joj kompliment. - Danas bih radije nacrtala vašu cijelu figuru, a ne samo glavu i ramena.


- Nadao sam se da niste uzalud proučavali moje ruke. Njegove ruke, njegova ramena, njegova usta... Caroline zatrepće. - Hoćete li mi danas pozirati. - Svakako. Vaše sestre neće imati ništa protiv? O, da. Imat će one nešto protiv, no neće već prvog dana prekršiti raspored. - Nikako, sigurna sam. - Onda sam vaš nakon doručka. Do vraga. - Nakon doru... - Dobro jutro, lorde Zachary, Caro - prekine ih Sally Witfeld mašući rukom prema njima. - Što vi mislite? Gospodin Henneker ima žute ljiljane. Dok im je njezina majka prilazila, Zachary se uspravi i uljudno joj se nakloni. - Žuti ljiljani zvuče sjajno. - Da, i ja sam to mislila. No sada će nam trebati i žute vrpce. Ili mislite da bi bijele vrpce bile otmjenije? Bijele vrpce podsjećale su na vjenčanje. - Žute, svakako žute, mama. - Dobro, dobro. Gospodin Henneker je... - Mama, ja mislim da gospodin Henneker odlazi. - Ako majka uvuče Zacharyja u razgovor o ukrasima za bal, Caroline će izgubiti sve jutarnje svjetlo prije nego što ga uspije odvući u zimski vrt. Krenuvši brzo u akciju, ona ga primi za rukav otmjenog smeđeg kaputa. Upravo smo krenuli na doručak. Zachary odmah krene s njom, a Sally Witfeld za cvjećarom. Barem se Carolinin model odmah snašao i shvatio što ona smjera - iako je pomislila da on jednostavno jako voli jesti. On uspori kad su stigli u blagovaonicu. - Zar su svi otišli po ukrase? - upita, pokazavši na praznu prostoriju. Nije bilo čak ni lakaja zaduženog za nadopunjavanje stolića s hranom. - Mama ih još nije obavijestila o boji koju je izabrala - uzvrati mu. S obzirom na količinu hrane koja je preostala, činilo se da je većina njezinih sestara već jela. Odlično. Sad nitko neće moći odvući lorda Zacharyja od poziranja. - Sigurna sam da su otišle kupiti pozivnice ili još šešira. - Ovo je zvučalo zajedljivije nego što je namjeravala, no znala je da svaka njezina sestra upravo smišlja kako najbolje iskoristiti dodijeljeno vrijeme sa Zacharyjem kako bi ga upecale za muža. A jadnik o tome nije imao pojma. - Svima trebaju novi šeširi? Opet? Caroline odloži jednu naranču na svoj tanjur na kojem su već bile kriška prepečenca i sir. - Vjerojatno će vam nedostajati sva ta njihova pažnja - reče dok je sjedala. Zachary zastane na pola puta slaganja pet kriški šunke na svoj već natrpani tanjur. - No, ovo je komentar na koji ne smijem odgovoriti, zar ne? - Kako to mislite. On sjedne kraj nje, unatoč mnoštvu praznih stolaca. - Ako se složim s time da mi nedostaje pozornosti, tada ću zvučati kao umišljeni glupan. No kažem li da mi je drago što vam nema sestara, tada ću ispasti nezahvalni gad. - On ispije gutljaj svog čaja. - K vragu, zaboravio


sam šećer. - Ja ću ga donijeti. Zadržavši je rukom u njezinom stolcu, lord Zachary ustane. - Ne dolazi u obzir. No, što sam ja? - Oprostite, molim vas? - Umišljen ili nezahvalan? Što od toga? Caroline šmrcne i sa zakašnjenjem si prekrije usta. - To je pitanje na koje, bojim se, ne smijem odgovoriti. - Imate pravo. Ne smijete ukoliko želite da moj lik krasi vašu sliku. - On joj priđe s leđa i stavi zdjelicu šećera između njih. - Šećera? Ona je već dobro zašećerila svoj čaj, no ipak shvati da kima glavom. - Jednu žličicu, molim vas. On je posluša, prolivši malo čaja preko ruba šalice. Nikad ne bi bio dobra domaćica. Ne bi ni ona, pomisli. Njoj se sposobnost lijepog aranžiranja kolačića činila vrhuncem apsurda. Gledala ga je kako stavlja jednu, dvije, tri žličice šećera u svoj čaj, kuša ga, a zatim dodaje još jednu. - Mogu li vas nešto pitati? - reče on, odgurnuvši laktom posudu sa šećerom. - Svakako. - Caroline teatralno namaže prepečenac maslacem, no zapravo se jutros osjećala strašno smeteno. Mogla je za to kriviti dva predstojeća događanja, ili lijepo vrijeme ili brigu zbog roka za slanje slike u Beč koji se približavao, no nije se voljela zavaravati. Nju je smeo ovaj visoki, tamnokosi muškarac koji je sjedio kraj nje i trenutno trpao u usta šunku takvom brzinom da se činilo kao da misli da nikada više u životu neće vidjeti hranu. Kako ona može iz njega izvući i glad za životom. On proguta jedan zalogaj. - Vaše zanimanje za slikarstvo. Jeste li ga vi nedavno otkrili ili ste oduvijek znali da želite biti slikaricom? Ona je pažljivo tražila u njegovom pitanju uobičajen podsmijeh ili ruganje, no činilo se da ga nema. Interes Zacharyja Griffina očito je bio iskren. - Oduvijek sam voljela risati i slikati. Tata mi je našao učitelja, no to je bilo nakon što sam već dugo sama slikala. Bojim se da zidovi moje dječje sobe nikada neće biti onakvi kakvi su bili. On se nasmije. - No kada ste odlučili da će vam slikanje biti profesija, a ne samo hobi? Na trenutak se Caroline zapilji u svoje ruke. - Zar ste vi od onih koji vjeruju da je jedina ženina dužnost udati se i imati djecu? - Jesam li ja rekao nešto takvo? Vrlo ste razdražljivi za osobu kojoj navodno treba strpljenje i pedantnost za detalje kako bi bila uspješna. Unatoč namjernom izazivanju, sumnjala je da bi on želio čuti njezino iskreno mišljenje. Vidjela je kako je jučer pokušavao dresirati svog psa. Uopće nije imao strpljenja. - Vrlo ste naporni. - To je istina. - On se nakašlje. - Priznajem, ono što sam zapravo želio saznati jest to da u slučaju da ste debitirali u Londonu, biste li i dalje željeli biti slikaricom?


- Biste li to pitali i nekog odvjetnika ili bačvara? - Možda, ako bi me zanimalo. - Hm. Hajdemo reći da je ovo još jedno pitanje na koje ne smijem odgovoriti s obzirom na to da vas želim naslikati. On se nasmije. Bio je to iznenađujuće opušten i veseo smijeh. - To mi je jasno. Kad vidim takav pogled u sestrinim očima, obično me tada planira zbog nečega povući za uši. Po prvi put je Caroline pomislila da ne bi bilo tako grozno imati brata - iako si je u istom trenutku morala priznati da nikako ne gaji sestrinske osjećaje prema Zacharyju Griffinu. Ni slučajno. Zacharyjev brat Charlemagne smatrao bi gospođicu Witfeld štrebericom - ili još bolje, vražjom štrebericom. Shay je volio obrazovane žene, no Carolineina usredotočenost samo na svoj rad i za njega bi bila previše. Zachary ju je promatrao kako sagnuta nad crtaći blok crta neke dijelove njegova tijela. Pramen njezine kestenjaste kose padao joj je preko očiju, a ona ga je svako malo nesvjesno opuhnula s čela. Poželio joj ga je prstima zataknuti iza uha. Ne, ona uopće nije izgledala kao neka štreberica, barem ne onako kako bi on očekivao da one izgledaju; bila je visoka i vitka, i imala je živahne zelene oči i duhovitost koja je njega, majstora doskočica, stalno držala u pripravnosti. No na svaki drugi način, ona je nepogrešivo pripadala toj vrsti. Nije se željela udati i činilo se da zamisao kako debitira u Londonu smatra vrijednom prijezira. A najznakovitije je bilo to što je Caroline Witfeld željela imati vlastitu karijeru koja će je učiniti financijski neovisnom. Ona podigne pogled i primijeti da je on gleda. Brzo se vrati crtanju, no ne prije nego što je primijetio kako joj je to što je on gleda zabavno. - Danas nema razloga da se ne mičete - reče ona, brišući jednu crtu vrškom prsta. - Naprežete oči bez razloga kad ovako gledate naokolo. - Dobro. - Uzdahnuvši, on utone u fotelju kraj prozora. - Samo pokušavam pomoći. - Zar vas već nisu portretirali? Beechey ili Lawrence? - Navodno sam pozirao Joshui Reynoldsu kad sam imao dvije godine. Sebastian kaže da sam se popi... - Zachary se nakašlje. - Priča se da se nisam baš lijepo ponašao. - Shvaćam. No sad ste malo stariji i možete se malo micati. Ionako bih željela dobiti na slici naznaku nekog pokreta. Mišića i kostiju. On savije ruku. - Ja samo vidim da mi se gužva odjeća. - A ja također vidim dijelove koji se ne gužvaju. Zachary poželi nešto odbrusiti, no ipak zatvori usta. No morao je malo pogurati stvar nitko ne može biti tako slijep na međusobnu privlačnost. - Vidjeli ste svoje ruke gole, pretpostavljam. Pomaže li vam to kod slikanja žena? - Da, naravno, ali... Ustavši, on svuče jaknu koja mu je savršeno pristajala i baci je na stolac kraj prozora. - Ne možete to... Ja... Odjenite tu jaknu odmah.


Ne osmjehnuvši se, Zachary raskopča manžete na košulji i počne zavrtati rukave. Nije mogao odoljeti da je ne izaziva; a s obzirom na njezin smrtno ozbiljan izraz lica, i jednake takve ciljeve, ona mu je to silno olakšavala. - Ne brinite se, neću se skinuti do gola. - Naceri se. - Osim ako me zamolite, naravno. Ona ustane, krenuvši prema izlazu. - Ja moram inzistirati, lorde Zachary. Ovo nije doličn... Pretvarao se da nije čuo njezino prosvjedovanje, iako je čuo baš svaki slog koji je izgovorila i promjenu u tonu njezina glasa. I odjednom je shvatio da se upustio u nešto vrlo komplicirano. Kad je zavrnuo rukave do laktova i ponovno sjeo, ona odloži svoj blok i priđe mu. Ogolivši ruke, pozvao ju je da ga promotri kao model muškog savršenstva. On sebe nije smatrao nenjegovanom osobom, i nikada nijedna od njegovih poznanica nije imala nikakvu primjedbu, no Caroline Witfeld je bila umjetnica. I to nadarena umjetnica, sudeći prema onome što je vidio. Ona je proučavala ljudski oblik kritičnije nego neka prosječna djevojka. I uz to, iz nekog čudnog razloga, bila mu je vrlo privlačna, a on je obećao teti da će biti pristojan - što je značilo da Caroline mora biti ta koja će prići njemu. Pogleda je kroz spuštene trepavice. - Uvijek sam se pitala - reče Caroline, zaustavivši se pred njim i gledajući njegove ruke, a ne njegovo lice - zašto se žene ohrabruje da pokažu ruke i grlo, a od muškaraca se očekuje da odjećom prekriju svaki svoj centimetar. - Iskreno? - uzvrati on, proučavajući otvoren, zainteresiran izraz u njezinim lijepim očima. - Žene su na izložbi, a muškarci su ti koji kupuju. Ona polako ispruži ruku i prijeđe prstima po unutrašnjoj strani njegove ruke, uz zapešće do lakta. - Vjerojatno imate pravo - reče - no ja upravo otkrivam da ima prednosti u otkrivanju misterije u odnosu na previše izložen komad kože. On u to nije baš bio siguran, no nije se želio usprotiviti. Pogotovo to nije želio sada kad su njezini nježni prsti, koji su klizili po njegovoj koži, uzavreli krv koja je jurnula istim smjerom. Na trenutak se upita tko tu sad koga zavodi, no jedan pogled u taj usredotočen izraz lica dao mu je odgovor na to pitanje. U ovom je trenutku on bio samo jedna ruka: mišići i kosti, kao što je bila rekla. - No, što mislite? - konačno upita Zachary. Caroline zatrepće. - Ja... vi... imate zgodnu ruku - konačno promuca, odmaknuvši se. Želeći opet zvučati nonšalantno, on podigne ud o kojem je bila riječ - Zgodnu? - ponovi, okrećući ruku gore-dolje. - Zašto ne lijepu ili snažnu ili mišićavu? Ona šmrcne. Bio je to tako mali, apsurdno nježan zvuk lošeg pokušaja prikrivanja smijeha na koji se on u posljednjih nekoliko dana navikao s nevjerojatnom lakoćom i užitkom. - To je jedna lijepa ruka - ispravi se ona. - I pretpostavljam da je mišićava, iako previše mišića na podlaktici izgleda smiješno. Muškarac bi trebao imati mišićava ramena, zar ne? I bedra, radi jahanja? Zachary je pogleda ispod oka. - Dakle, vi mislite da je moja podlaktica mršava?


- Ne! Ja... - Ne mogu vam dopustiti da omalovažite ostatak mene - prekine je i počne otkopčavati prsluk. Osim što je bilo jasno kako se on dobro zabavlja, ovo nije imalo veze sa zavođenjem. Ovo je bila obrana njegove muževnosti i muškosti. - Dragi Bože! Nemojte.... - Zar ne želite provjeriti jesu li vaše pretpostavke točne? Što ako su mi ramena u gorem stanju od podlaktica? Vjerojatno ćete tada željeti potražiti neki drugi model. - Vi mi se rugate, Zachary - izjavi ona, zacrvenjevši se. - Molim vas, sjednite i pustite me da vas narišem. - Ali rekli ste mi da ne moram mirno sjediti. Ja samo želim pomoći. - On spusti prsluk na kaput i pokuša odvezati zamršen čvor kravate. Caroline pogleda na sat iznad kamina. - Onda dobro. U ime umjetnosti. On zastane, iskreno iznenađen. - Doista? - Osim ukoliko smatrate da vaša ramena ne zadovoljavaju. O, sad je bilo dosta. On je trebao biti taj koji nju zadirkuje. A o čemu god se sada tu radilo, on neće odustati. - Kažu mi da sam u odličnoj formi, hvala vam na pitanju. Ja boksam, bavim se mačevanjem. I naravno, jašem. - On ponovno povuče čvor na kravati. Prokleti Reed. Taj bi mogao pronaći posao pomoćnika krvnika kojem bi vezao uže za čvorove na vješalama. - Trebate li pomoć? - upita ona, prekriživši ruke. Očito je neke stvari krivo procijenio kad je Caroline Witfeld u pitanju. Nije ona bila jedna od onih nježnih cvijetaka koji padaju u nesvijest. Ako je i bila štreberica, za njezinu vrstu on još nije čuo. Većina ih nije mogla razgovarati s muškarcem bez svađe, a od same pomisli da se jedan skida pred njima, na mjestu bi umrle. Caroline nije izgledala mrtvo; ni približno. Ona je naime uzela olovku i blok i počela risati dok je on pokušavao razvezati kravatu. Jedna se vrata zatvore u predvorju i on se ukoči. - Neće nas valjda netko doći smetati? Baš mu je trebalo da netko sada upadne dok on stoji kraj prozora s raskopčanom košuljom. Do večeri bi već bio oženjen. Ona ponovno pogleda na sat. - Ne, neće još dvadeset minuta. - A kako vi to znate? Caroline ga pogleda iskosa. - Zar ste nervozni? Ovo je bila vaša zamisao, gospodine lorde. Zachary. Dakle, ona se sada već ludo zabavljala. A on je bio živčan. Konačno se oslobodi kravate i baci je na sve veću hrpu svoje odjeće. Zatim izvuče košulju iz hlača i prebaci je preko glave. Ne , nisam nervozan - reče i sa zakašnjenjem počne odmatati zavrnute rukave kako bi ih mogao skinuti. K vragu. - A vi? Nisam. Caroline je dugo, vrlo dugo samo piljila u njega. O, moj Bože, pomislila je. Ona je vidjela crteže slavnih skulptura, Davida i neke gole grčke bogove. Znala je kako je u teoriji


građen muškarac, no kad je vidjela jednog uživo - trzanje njegovih mišića kad je svlačio rukave i dobro oblikovane mišiće njegova trbuha koji su nestajali u hlačama - zaboravila je disati. Tamne sive oči su je gledale - izazivao ju je očima punim humora. Je li se možda pitao hoće li se ona onesvijestiti? Nije joj to uopće padalo na pamet. Koliko god ovo bilo nezgodno, ona je ipak bila umjetnica. I neće propustiti priliku - vjerojatno najbolju priliku u životu - da promotri muško tijelo. - Mršav? - upita on. - Ne. Predivni ste. Ili prezgodni, kako bi moje sestre rekle. - Ako je to kompliment, nije mi neugodno - uzvrati on, nasmijavši se. Duboko udahnuvši, Caroline skicira nabrzinu njegova mišićava vitka ramena i prsa. Prsti su joj malo drhtali - ne radi živaca već zato što je imala silnu potrebu dodirnuti ga. - Molim vas, biste li se okrenuli u krug? Osmijeh koji mu je krasio lice postane još izraženiji. Ispruživši ruke ustranu, on se polako okrene osvijetljen odsjajem sunčeve svjetlosti. Ona grčevito savije prste oko olovke pokušavajući se usredotočiti na oblik i kretnju, umjesto na muškarca. Crtaj, Caroline, crtaj. Pravila doličnosti zahtijevala su da ona istrči iz prostorije čim je on skinuo kaput. Također su propisivala da bi se morali vjenčati ukoliko ih netko zatekne u sobi. Ona glasno gutne. Bila je nervozna, i... i uzbuđena. Živa. Nakostriješila se. - Što je? - upita on, okrenuvši se. - Kako to mislite ‘što je’ - upita ga, odloživši crtaći blok na prozorsku klupčicu kraj njegove košulje i kaputa. - Namrštili ste se. Vidio sam vam odraz u prozoru. Divno. Kad se tako zaboravite, jedino što vam se gore može dogoditi jest da vas uhvate u tome. - O, razmišljala sam o nečem drugom - uspije prozboriti. - ‘O nečem drugom’? Sada? O čemu, molim vas lijepo. Caroline se nakašlje. - Nije važno. Mogu li? - Rekao sam da sam vam na raspolaganju. Prisilivši prste da prestanu drhtati, ona mu dotakne lijevo rame. Široko i mišićavobaršunasto, no tvrdo poput čelika pod prstima. Tako ga je ocijenila klizeći mu dlanom niz lopaticu. Bila je pomislila da on nosi jastučiće kako bi naglasio ramena, što je u posljednje vrijeme bilo moderno, no sada je bilo jasno da su to uistinu bila njegova ramena. Stajao je vrlo mirno i nasreću se činilo da je odlučio ne komentirati ovu situaciju. Bilo joj je već dovoljno teško uvjeriti svoj um da radi ono što mu je bila zadaća i da ne donosi zaključke da ukoliko mu je ovaj ogoljeni dio tijela tako lijep, vjerojatno mu je i ostatak jednako tako divan. Ona ga polako istraži rukama, osjećajući toplinu njegove kože, oblinu pektoralnih mišića na njegovim prsima. Veličanstveno, pomisli, klizeći prstom niz njegovu prsnu kost, a on malo poskoči. Naglo je zgrabi za ruku i ustukne jedan korak. - Što je? - upita ga, gledajući ga u lice i pokušavajući treptanjem otjerati neočekivani


osjećaj ošamućenosti koji joj je zamaglio um. Njegovo se disanje činilo pomalo oštrim. - Mislio sam da sam čuo škripu stuba. Caroline ponovno pogleda na sat. Prema Anninom rasporedu, još je imala devet minuta. I nije bila gotova s dodirivanjem. - Ne, mislim da ste krivo čuli, Zachary. Biste li savili ruku? - Ne. Mislim... Zapravo, uistinu sam nešto čuo. On se okrene prema prozorima i posegne za svojom odjećom. Navuče brzo košulju preko glave. Ona ga je gledala, pokušavajući razočaranje koje je osjetila pripisati činjenici da je upravo bila lišena temeljitog uvida u svoj model, umjesto činjenici da nije završila s milovanjem njegove gole kože. No ako je on uistinu čuo nekoga kako prilazi - naravno da nije želio biti natjeran na brak s nekom seoskom curom samo zato što ga je isprovocirala da joj napravi uslugu. A ni ona nije željela biti prisiljena udati se za njega - ne pod ovim okolnostima. Ona se strese dok se saginjala po crtaći blok. Ni pod kojim okolnostima, zato što nečijoj ženi, a pogotovo ženi nekog Griffina, nikada ne bi bilo dopušteno imati posao - pogotovo ne takav posao u kojem bi ona primala nečije naredbe i vjerojatno provodila velik dio vremena s nekom drugom gospodom, a ne sa svojim mužem. Zatim je čula poznatu škripu na vrhu stuba. - O, ne - prošapće. Imao je on pravo. Sljedeća sestra s kojom je imao sastanak je uranila. Ona zgrabi njegov kaput i baci ga na njega. Požurite! - Prestanite me pokušavati ugušiti - promrmlja on, prostrijelivši je pogledom preko ramena. Navukao je kaput i zakopčao prsluk. - Trudim se što brže mogu. Uspio je navući kaput trenutak prije nego što su se širom otvorila vrata zimskog vrta. Tvoje vrijeme je isteklo, Caro - najavi Susan, inače sasvim ignorirajući svoju sestru. Došla je do Zacharyja i naklonila mu se. - Lorde Zachary, biste li željeli sa mnom prošetati po vrtu? Ni ne pogledavši Caroline, on joj ponudi da ga uzme pod ruku. - Jako će mi goditi malo svježeg zraka - reče velikodušno. Caroline ih je pogledom ispratila kroz vrata i zatim sjela na svoj tronožac. Dragi Bože. Ovo je bilo najjedinstvenije i najupečatljivije poziranje u njezinom životu. I mada je bila jako zainteresirana, nije očekivala da će se osjećati tako... zarumenjelo. Vruće. Zbunjeno. Duboko udahne i strese se. Nije baš mnogo toga ni nacrtala. K vragu. Ako ne prestane s tim glupostima koje joj odvraćaju pažnju, samu će sebe morati kriviti za svoj neuspjeh. Njegov oblik i pogled bili su joj svježi u sjećanju pa ih krene grozničavo risati. Ovo je bila slika koju nikada nikom neće pokazati, no morala ju je narisati ili nikada neće biti u stanju naslikati Zacharyja Griffina odjevenog. * Zachary krišom pogleda prozor zimskog vrta kad su on i Susan prošli ispod njega, no nije mogao vidjeti promatra li ih sada Caroline ili ne. Vjerojatno ne, s obzirom na to da bi joj promatranje vanjskog svijeta oduzelo dragocjeno vrijeme za slikanje. Nije znao je li ona bila


svjesna nečeg drugog osim boja, no on svakako jest. Dragi Bože. Njemu su zamalo popucali svi gumbi na hlačama dok je ona prstima klizila po njegovim prsima. - Ja mislim da je danas najdivniji dan cijelog ljeta - reče Susan prekinuvši tišinu koju je dotad remetio samo pjev ptica i udaljeno mukanje krava. On se pokuša usredotočiti na svoju trenutnu družicu. - Vrlo je lijep dan - složio se. Mogu li vas pitati, što ste mislili kazavši kako je vrijeme gospođice Witfeld isteklo? Ona odmahne rukom. - O, Caro je imala samo do devet sati, i to je dobro znala. Da ja nisam došla po vas, ona bi vas zadržala svojim budalastim risanjem čitavo jutro. Nakon još pet minuta pipanja mišića, s crtanjem bi bilo gotovo i oni bi oboje bili goli. To znači da ste vi željeli ići sa mnom u šetnju u devet sati? - Ne, ja sam željela termin u podne kako bismo išli na piknik, no glupa Anne je zauzela taj termin. To je samo zato što je ona napravila raspored i uzela sebi najbolje termine. I naravno, skoro svako jutro je udijelila Caroline. Sad mu je polako bivalo jasnije. - Tko je moja sljedeća sestra? Susan se namršti. - Julia, u pola jedanaest. Ona će vjerojatno željeti ići u grad s vama, kupiti još šešira. Luda je za šeširima. Aha, znači odlučile su ga podijeliti. On bi se trebao naljutiti na sve ženske stanovnike dvora Witfeld zato što su na njega gledale kao na lovinu koju treba uloviti, narezati na jednake komade i proždrijeti. No danas mu je to bilo praktično. Baš se bio pitao kako će za ime svijeta uspjeti razdvojiti sestre dovoljno dugo kako bi popričao sa svakom. Najbolje bi bilo početi sa Susan kad već ima s njom jutros samo devedeset minuta. - S obzirom na sve vas ovdje u Witfeldu - započne - pretpostavljam da je vaš otac morao štapom tjerati udvarače. - Mi uvijek sudjelujemo na balovima - reče ona, igrajući se zalutalim pramenom plave kose - no u ovom dijelu Wiltshirea nema mnogo neoženjene gospode. No ima jedna regimenta koja je stacionirana malo sjevernije, ali tati se ne sviđa zamisao da se bilo koja od nas uda za nekog vojnika. Čak ni za časnika. Zvučalo je čudno što se čovjek sa sedam kćeri protivi tako širokom rasponu poželjnih neženja - pogotovo kad je riječ bila o časnicima. - No dopušteno vam je plesati s njima. - Da nije, nikad ne bismo dobile priliku plesati. A neoženjeni muškarci u okolici su tako... dosadni. Svi najstariji sinovi ništa ne rade već se samo žale kako im očevi ne žele umrijeti, a mlađi samo žele biti farmeri li vikari ili časnici. A oni... - Nisu prihvatljivi - završi on njezinu rečenicu, pitajući se što u sebi misli gospodin Witfeld o njemu. U razgovoru s njim uvijek je bio izuzetno ljubazan i zainteresiran, no s druge strane, Zachary još nije kupio vojni čin pa ga se vjerojatno još uvijek moglo tolerirati. Ali gospođa Witfeld je zasigurno, to je bilo svima jasno, planirala svadbu između jednog Griffina ijedne od svojih kćeri. To nije imalo previše smisla, osim ukoliko Edmund nije bio toliko udubljen u svoje pronalaske da nije imao pojma što mu žena smjera. - Točno - složi se Susan. - A tko se želi udati za farmera ili vikara. Zachary naglo poželi otići na neko tiho, mirno mjesto i razmišljati. S obzirom na Melbourneovo inzistiranje da se ne smije priključiti vojsci, Susan mu je upravo opisala preostale mogućnosti. Kao sin jednog vojvode, a brat drugog, on zasigurno neće postati trgovac


ili mesar. To bi narušilo ugled njegove obitelji barem toliko koliko bi njemu bilo nepodnošljivo. Naravno da on ni u kom slučaju nije bio jedini najmlađi sin koji je karijeru potražio u vojsci - iako je vjerojatno bio jedini kojeg je obitelj u tome sprječavala. Nema nikakve veze što je Edmund Witfeld to smatrao nečim što ga je diskvalificiralo za udvaranje bilo kojoj njegovoj kćeri. On se ionako neće oženiti nijednom od njih. S druge strane, kad bi se jedan Griffin, bez obzira na to što bi možda bio satnik ili bojnik ili pukovnik, poželio oženiti nekom djevojkom, većina očeva ne bi imala baš ništa protiv. - Lorde Zachary? On trepne. Koliko god se udubio u takva razmišljanja, bio je svjestan da se sada ne radi o njemu, već samo o njegovoj ulozi u pothvatu koji će učiniti djevojke obitelji Witfeld poželjnima za brak. Strpljivost i odgovornost. - Ima li netko u Wiltshireu tko vam je posebno zanimljiv? Ona se zasmijulji. - Pa, mislim da ima. K vragu. Čuo je on već takav smijeh i sa sigurnošću je znao na koga se odnosi. - S obzirom na to da ja nakon ovog posjeta namjeravam odjenuti vojničku uniformu, iskreno se nadam da govorite o nekome tko je dostojniji vašeg zanimanja od mene - reče, nadajući se da to zvuči manje uvredljivo nego što je mislio. - Vi... Joj, k vragu! - Susan glasno šmrcne, a zatim brzine u plač. - Vi ćete se priključiti vojsci? To ne može biti istina! Ako je Zachary trebao priliku kako bi pokazao da nije okorjeli razvratnik, to je bila ona kad bi jedna žena briznula pred njim u plač. Iskusni razvratnik bi dobacio neku duhovitu opasku ili bi je poljubio, ili bi barem učinio nešto što bi odvuklo pažnju uplakane djevojke. On, međutim, nije imao pojma što učiniti. I tako ju je zbunjeno potapšao po leđima. - Dajte, dajte, gospođice Susan. Zasigurno vam je moja teta spomenula da se namjeravam priključiti vojsci. - Nije! Nijednom nam nije spomenula! - Ona lupi nogom o zemlju. - To uopće nije fer. Trznuo mu se jedan mišić ispod oka. - Gospođice Susan, ja sam ovdje manje od tjedan dana. Ne možete mi reći da vam prije mog dolaska nijedan gospodin nije zapeo za oko. Ona slegne ramenima tako teatralno rezignirano da ga je zamalo suncobranom ubola u uho. - Što se mene tiču ostali muškarci? - Ah, no mene se tiču - reče on glatko, primivši je ispod slobodne ruke. - Recite, tko su moji suparnici? Njezino šmrcanje utihne. - Pa, kad to tako kažete, sin gospođe Williams, Martin. On se upravo vratio s Krima. Prodao je svoj čin kako bi pomogao svojoj majci. Vjerujem da su kupili još jednu trgovinu u Tellisfordu. - Imaju dvije trgovine? Zasigurno su imućni. - Martin jako puno radi. Njegov je otac bio odvjetnik, no Martin kaže da on ne podnosi bilo kakve zamršene poslove. Dobro, ovo zvuči obećavajuće. Činilo se da ni Susan ne podnosi ništa zamršeno. - To


znači da ste vas dvoje razgovarali? - Nova roba stiže u prodavaonicu svakog utorka. - Ona ga ponosno pogleda. - Prošlog tjedna nova svila stigla je čak iz Pariza. Obećao mi je da će mi sačuvati balu plave svile i da je neće dati nikome dok je ja ne vidim. - To znači da biste trebali odjenuti plavu boju na domjenku u društvenom domu. Hoće li gospodin Williams doći? - O da, zato što mislim da ga mama neće pozvati na naš bal... - Ja bih rado da on dođe na obje zabave - prekine je Zachary. - Spomenut ću to gospođi Witfeld. Ona ga čvrsto stisne za ruku. - Uistinu? On slegne ramenima. - Zasigurno ne očekujem biti jedini neoženjeni muškarac na tim zabavama. To nikako ne bi bilo fer ni prema kome. - Vi ste jako dobri, lorde Zachary. Jeste li sigurni da se namjeravate priključiti vojsci? - Nažalost, da. Siguran sam. Jedna je sređena, čeka ga još šest, to jest pet. Ovo je bilo lakše nego što je očekivao. Zachary se nasmiješi Susan. Ovim tempom on će do sumraka pronaći muževe sestrama, i to samo tako što će pozvati odgovarajuću gospodu na bal. A što se tiče najstarije kćeri Witfeldovih, to je ostao znatno kompleksniji zadatak, a on će se vrlo rado uhvatiti s njime u koštac.


POGLAVLJE 9 Caroline se odmakne od prozora. Već više od jednog sata Susan i Zachary su besciljno šetali oko jezerca. Susanini planovi imali su cilj, naravno - njezina ruka bila je stalno zakvačena za njegov rukav. Ona je vjerojatno već u mislima sastavljala popis gostiju za svoje vjenčanje. Ne, Caroline to nije željela gledati. Nije željela gledati kako Zachary bježi glavom bez obzira kad shvati da su ga odlučile podijeliti kao božićni kolač. A ona je uzela najveći komad tog kolača. Zar je to uopće važno? Njega je sam Bog poslao ovamo u Wiltshire. Bilo bi nezamislivo da ona to ne iskoristi. A ipak, kad ju je poljubio i kad je razgovarao s njom, bio je tako topao i živ... i divan. Ona pogleda svoj napola završen i vrlo osoban crtež. Nacrtala ga je i dirala i sad se odjednom brine o tome što bi on mogao misliti i osjećati i raditi. I o tome što njegove sestre planiraju s njim. Zar je to uopće važno? Kad završi sa svojom slikom, neće je biti briga što on radi i kamo ide. Samo se radilo o tome da se on tako dobro ljubi. - K vragu - opsuje, bacivši olovku na drugi kraj prostorije. Anne uđe tiho kroz vrata zimskog vrta. - To je ludo - reče glasno Caroline. - Što je ludo? - Njezina se mlađa sestra sagne i podigne odlutalu olovku. Caroline žurno zatvori crtaći blok. - Sve ovo uzdisanje za lordom Zacharyjem. Od toga neće ispasti ništa dobra. - Caro, ja sam malo zbunjena. - Anne doda sestri olovku. - Zar ti je lord Zachary nešto ružno rekao? Zar ti nisi jutros provela s njim svoja dva sata? - Ne, nije i da, jesam. - Ona duboko udahne. Dotok zraka nije smanjio njezinu zbunjenost. - Pazi što ti govorim, Anne. Ako ga nastavite ohrabrivati, on će ti slomiti srce. I Julijino i Joannino i Graceino i Violetino. Anne sjedne na prozorsku klupčicu. - A što je s tvojim srcem? - Mojim? Moje srce nema nikakve veze s njim. Ja sam samo. .. frustrirana. Imam manje od tri tjedna za slanje zgotovljenog portreta u Beč, a moj model tumara po vani bez pravog razloga. - Mi imamo jednaka prava na snove kao i ti, Caro. Caroline slegne ramenima. - Da, da, imaš pravo. No ja mislim - zapravo, ja moram vjerovati u to - da je moj san dostižan. Vaš... - Naš je glupavo gubljenje vremena? - Anne završi njezinu rečenicu pogledavši je skeptično - Sad kad si bila nekoliko sati s njim, jesi li odlučila u kojoj ćeš ga pozi portretirati. Ne u onoj koju može javno izložiti. - Još nisam. Još uvijek ga ispipavam - kutove i sjene


- na to mislim. Anne ju je dugo gledala, a Caro se silno trudila ne zacrvenjeti se. - Ne brini, Caro - reče konačno njezina sestra. - Dala sam ti još tri jutra ovoga tjedna i dva sata u petak popodne. Dotad ćeš ga vjerojatno već biti spremna početi slikati. A mi ćemo imati dovoljno vremena s lordom Zacharyjem. Ona ga neće biti spremna početi slikati ako ne istjera iz svojih misli sliku njegovih golih prsa. - Vjerojatno. Nisam imala namjeru biti sebičnom. - Znam. Nisi sebična. Samo si predana svom radu. - Anne se nasmiješi. - A sada imaš pet dana za slikanje i dovoljno vremena za slanje portreta monsieuru Tannbergu. - Njezina se mlađa sestra naceri. - Usuđujem se reći da ćeš čak i ti imati dovoljno vremena sudjelovati i na zabavi u društvenom domu i na našem balu za lorda Zacharyja. Caroline još jednom duboko udahne kako bi se smirila. Bez obzira na to kako svoje okolnosti smatrala nepovoljnima, Anne je imala pravo. Svaka sestra mora dobiti priliku ostvariti svoj san, bez obzira na to kako se ti snovi Caroline činili nedostižnima. I uistinu, ima devet dana potrebnih za slikanje i još dvanaest dana kako bi portret stigao u Beč. - Da, imaš pravo - reče polako, prisilivši se na smiješak. - Možda ću čak i otplesati jedan valcer. Zachary je hodao za svojim konjem Sagramoreom pazeći što radi nespretna Julia Witfeld sa svojom kobilom Daisy. Zapravo, izgledalo je kao da Julia nikada u životu nije jahala barem ne bez konjušara koji bi joj držao uzde ili bez ljepila kojim bi je zalijepili za sedlo. - Ide vam sjajno - pohvali je, približivši se njezinoj kobili kako bije uhvatio ako padne. - Ja uistinu volim jahati - reče Julia, a zatim zamalo izgubi ravnotežu. Zategla je čvrsto uzde tako da se Daisy propela. - Ah, grozno. Moja je kobila previše nestašna. - Možda je Sagramore čini nervoznom. Biste li željeli da je ja malo vodim dok se ne smiri? - Joj, to bi bilo jako lijepo od vas. On se nagne na stranu i preuzme uzde preko Daisyne glave, povevši kobilu s djevojkom niz drvom obloženi putić. Jedan konjušar kaskao je desetak metara iza njih, dovoljno blizu da se zadovolje pravila doličnosti, a dovoljno daleko da je samo Zachary, tako se barem nadao, mogao čuti kako se čovjek smijulji. - Govorili ste mi o suši mladih neoženjenih muškaraca u području Trowbridgea započne Zachary. Osvrnuo se i vidio kako se ona drži za jabuku sedla obim rukama. - To je istina; ovdje su svi tako dosadni. Dobro, ne baš svi. Više ne. Ah. Dobro, otkrio je koja strategija pali tijekom razgovora sa Susan. - Žao mi je što mi je kao budućem vojniku zabranjeno udvarati vam. - Ali... - Ja nikada ne bih prkosio vašem ocu. Ona raširi usta, a zatim ih naglo zatvori. - Naravno - progunđa.


- Recite mi tko vam je najdraži udvarač. Znam da ovako lijepa djevojka mora imati bar jednog udvarača. Julia se zasmijulji. - Ima jedan, valjda. No jeste li sigurni da se morate pridružiti vojsci? Tata se nikada neće'predomisliti. - Siguran sam. I ja sam, na kraju krajeva, treći sin. Hajde, recite mi o kome se radi. - Neću. Morate pogoditi. - Ja ne poznajem nikoga u Trowbridgeu. Možete li mi dati neku naznaku? - Hm. Pa, on ima vlastiti posao. - Aha. - S obzirom na način na koji su sestre Witfeld birale metu i tada joj nisu dale disati, odjednom mu je sinulo tko bi to mogao biti. - Je li to možda Martin Williams? - Joj, pogodili ste! On je tako zgodan i dobio je lijepo nasljedstvo od oca. K vragu. - Gospođice Julia, nećete mi valjda reći da vam se ne udvara nijedan drugi gospodin. - Pa, vjerojatno. Peter Redford me uvijek zamoli za ples na balovima. Zgodan je, no on je vikarov sin. Nikako ne bih željela biti vikarova snaha ili žena budućeg vikara. S obzirom da ih je bilo sedam djevojaka, neka od njih će se morati udati za budućeg vikara. A Juliji se očito sviđao taj gospodin Redford. - Znaju li ta gospoda da se vi zanimate za njih? - Nebesa, ne znam. Ja se uvijek trudim plesati svaki ples na tim balovima; ako dama nije marljiva, mnogi muškarci ostanu bez partnerice. Zachary prikrije smiješak. - To znači da smijete plesati s časnicima? - Pa tata to ne može spriječiti. To bi bilo nepristojno, zar ne? - Vjerojatno. - Jadan bi se čovjek vjerojatno sasvim izgubio kad bi pokušao spriječiti sedam - šest - kćeri da plešu s časnicima. Pitao se pleše li Caroline. Nadao se da pleše; bez obzira na to koliko im je čudan bio odnos, shvatio je da je voli dodirivati. I volio je kad je ona njega dodirivala. Julia se pomakla u sedlu pa se morala grčevito uhvatiti za Daisynu grivu kako ne bi pala na tlo. Uspjela se uspraviti, a Zachary se pretvarao da ništa od toga nije primijetio. On bije uspio uhvatiti da je uistinu bila u opasnosti od pada, no nikako nije želio da ona odglumi nezgodu samo zato da mu može pasti u naručje. - Nadam se da vi plešete, lorde Zachary - zanimalo je Juliju. - Nemajte straha, gospođice Julia. Ništa me neće spriječiti da plešem s vama. I molim vas, zovite me Zachary. - Svakako, Zachary. S obzirom nato kako će naš bal biti veći od onog u društvenom domu, kod nas bi na repertoaru mogla biti čak četiri valcera. Sačuvat ćete jedan za mene, zar ne? - Hoću. - Ponovno je pogledao na svoj džepni sat. Juliji je preostalo još deset minuta do kraja njezinih sat vremena s njim, a zatim, kako mu je rekla Susan, na redu je bio piknik s Anne. Nije imao pojma što su mu isplanirah za popodne, no pretpostavio je da će to vrijeme


biti namijenjeno Joanni, Grace i Violet. Bilo bi baš lijepo kad bijedna od njih izabrala pecanje, no ako su u tom sportu bile vješte kao Julia u jahanju, taj će izlet biti više muka nego zabava. - Zachary, koliko je sati? On odglumi da ponovno gleda na sat. - Deset do jedanaest. - K vragu. Trebala bih dobiti više vremena jer sam morala čekati da Steadman osedla konje. Zachary je zamalo predložio da sljedećeg puta unaprijed isplanira kako najbolje iskoristiti dodijeljeno vrijeme, no Julia nije bila duhovita poput Caroline koju je s lakoćom mogao izazivati i koriti. No prisjetio se da je samo Susan priznala kako postoji taj raspored. Nije smio otkriti Juliji kako zna da su ga razrezale i podijelile. - No imamo vremena cijeli dan, zar ne? Vaš otac je rekao da na imanju ima divnih staza za jahanje i skakanje preko prepona, tu blizu, južno od pašnjaka. - Nije mogao odoljeti bar malo je zadirkivati. - Skakanje? - ona cikne. - Znate, mislim da vam Anne planira jedno iznenađenje. Možda bismo se ipak trebali vratiti u kuću. Kako su se udaljili tek oko kilometar i pol od kuće, i to vrlo sporo, bit će im lako vratiti se. - Svakako. - Okrenuvši Saga i Daisy u širokom luku kako njegova družica ne bi pala s konja, uputio ih je natrag prema dvoru Witfeld, a Steadman, kojega je sve ovo jako zabavljalo, krene za njima. U prostoru između kamenog zida koji je dijelio kuću, vrt i konjušnicu od ostatka imanja, Zachary prvo primijeti košaru za piknik. A zatim obod ružičastog šešira ispod kojeg je virilo Annino ovalno lice. - I evo nje - promrmlja si u bradu Julia. - Mogla mi je dati bar još pet minuta u konjušnici. On se nakašlje. - Dobar dan, gospođice Anne - reče, osmjehnuvši joj se i mahnuvši šeširom. Kad je malo bolje promislio, shvatio je kako uopće nije bilo loše biti obasut pažnjom toliko privlačnih djevojaka - pogotovo sada kad ga nisu pokušavale udaviti grupnim napadom. Da im namjere nisu bile tako beznadno očite, i da nisu bile sestre koje nije želio posvađati zbog sebe, on bi nevjerojatno uživao u ovoj situaciji. No u ovom je slučaju bilo znatno zanimljivije pokušati ih učiniti prihvatljivima za drugu gospodu. - Lorde Zachary - uzvrati mu sedamnaestogodišnjakinja, naklonivši se. - S obzirom na to kako je skoro jedanaest, pomislila sam da bi vam godila šetnja i piknik kraj jezerca. - To zvuči sjajno. Samo da ispratim gospođicu Juliju do konjušnice i... - Samo vi idite - progunđa Julia. - Steadmane, uzmite moje uzde. Konjušar potjera svog konja naprijed i Zachary mu preda skrb nad Daisy i njezinom jahačicom. Da se Julia slučajno ne bi predomislila, on žurno siđe s konja i preda i svoje uzde Steadmanu. Nakloni se Juliji. - Hvala vam na lijepom druženju, gospođice Julia. - Ne, hvala vama, Zachary. Idemo, Steadmane. - Blaženo se osmjehnuvši Zacharyju, Julia mahne rukom konjušaru, a zatim zgrabi jabuku sedla obim rukama kad Daisy krene naprijed.


- Dragi Bože - dahne Anne kad su tri konja nestala za uglom. - Nadam se da neće slomiti vrat. - Nije joj išlo tako loše - reče Zachary, nekoliko puta gurnuvši košaru vrškom nožnih prstiju. Imao je dojam da je puna, a to je uvijek bila dobra stvar. - Trebali biste biti počašćeni, gospodine lorde. Mislim da nije jahala konja već punih dvanaest godina. - A zašto onda... - Zato što vi jašete. - Ona podigne košaru. - Hoćemo li? - Molim vas. - On uzme košaru od nje i ponudi joj da ga primi pod slobodnu ruku. Imamo li pratnju? - Vi i Caro niste imali. Divno. - Njezina sobarica je sjedila tik do vrata. - On se nasmiješi. - Moja teta mi je izričito rekla kako se moram lijepo ponašati. I ja se trudim. - Onda dobro. Samo sam provjeravala. - Anne se okrene prema kući. - Sally! Jedna se sobarica pojavi kraj zida prekrivenog bršljanom. - Evo me, gospođice Anne. Osiguravši pratnju sluškinje, Zachary krene za Anne koja mu pokaže put prema jezercu. Nakon samo nekoliko sekundi razgovora, jedna je stvar postala vrlo jasna, s Anne neće biti tako lako kao s prethodne dvije sestre. Kao što je Edmund Witfeld bio rekao, dvije od njegovih kćeri imale su pameti. Ona je bila jedna od njih. Druga je vjerojatno još uvijek bila udobno smještena u svojoj kuli, ne ispuštajući crtaće olovke iz ruke. - Kako ste proveli jutro? - upita Anne, slobodnom rukom prelazeći preko vrha niske živice. - Zanimljivo. Prvo sam pozirao, pa bio na šetnji i jahanju, a sada me čeka hrana. I sve je to završilo ili započinjalo na početku ili kraju punoga sata. - Hm. Uistinu? - Da. Zapravo, zabrinuo sam se da ću napraviti kaos u kući ukoliko mi slučajno konj ostane bez potkove ili ako zatražim čašu vode. Ona ga je gledala iskosa, napućivši usne. - To znači da vi znate. Mi smo napravile taj raspored samo zato da bi svaka od nas dobila pravo provesti određeno vrijeme s vama. - To je vrlo učinkovito. Koliko mi se čini, vi ste to sve organizirali. - Neću to priznati ako mi se budete rugali. - Neću vam se rugati - usprotivi se on. - Želio sam vam reći da bez obzira na to koliko uživam u vašem društvu i u društvu vaših sestara, lakše mi je razgovarati sa svakom pojedinačno nego istovremeno s vas šest. - Svakako. - Ona se zasmijulji. - Nekad mi cijele noći zvoni u ušima, a ja sam odrasla s njima. - Ja imam troje braće i sestara i šestogodišnju nećakinju. Do prije mjesec dana, svi smo


živjeli pod istim krovom. - Dok vam se sestra nije udala. - Da. - No zašto vi svi stanujete zajedno? Zasigurno Griffinovi imaju nekoliko kuća u Londonu. - Shay - Charlemagne - i ja zapravo imamo svoje stanove u Mayfairu. No Melbourne nas je podmitio da se preselimo natrag u kuću Griffin. Mislim da se bolje osjeća kad ima više ljudi u kući. - On slegne ramenima, ne želeći ulaziti u pojedinosti o tome kako Melbourne još uvijek nije prebolio smrt svoje žene. To je bila stvar obitelji Griffin, a Griffinovi nisu ogovarali nikoga, a pogotovo ne jedan drugoga. - Kuća je dovoljno velika za sve nas. - Mogu zamisliti. Oduvijek čeznem posjetiti London. - Vi još nemate ni osamnaest godina, možda uspijete uvjeriti roditelje. Ona odmahne glavom. - Sumnjam u to. Oni su objavili da smo Grace, Violet i ja debitirale u isto vrijeme. S obzirom na to da nas neće predstaviti na dvoru, moja majka je odlučila da je tako jednostavnije. Tako ja neću imati sezonu. - Anne ga pogleda. - No meni to nije važno. Na neki način, moja sezona je došla k meni, zar ne? - Kako to... - Mama i tata se zasigurno ne bi dogovorili kako će održati bal da niste došli vi i lady Gladys. I sigurna sam da će na taj bal doći baš svi u našoj grofoviji pa će onda oni željeti također organizirati svoje balove kako ne bi ispali prosti i uskogrudni. I tako ste mi vi omogućili moju sezonu. - Meni je to jako drago. - Cilj sezone jednoj mladoj dami je pronaći muža, zar ne? Zacharyja je počela stezati kravata i on se jedva suzdrži da je ne razveže. Jako ju je loše jutros zavezao. - Tako sam čuo. - Kako to da vi imate dvadeset četiri godine i iz tako ste ugledne obitelji poput obitelji Griffin, a još uvijek ste neoženjeni, gospodine lorde? - Ne žuri mi se nikamo. Ja još mnogo toga moram napraviti. Čim se vratim u London, priključit ću se vojsci, a zatim ću na Poluotok. - Regimenta koja je stacionirana kraj Trowbridgea čeka svoje naredbe već šest mjeseci uzvrati mu glatko. - Očito Wellington smatra da i bez njih ima sve pod kontrolom. Kakve li razlike u njezinoj reakciji u odnosu na reakcije njezinih sestara. To je značilo da je ona ili već čula za njegove planove, ili se priklonila teoriji da će ime njegove obitelji biti dovoljno jamstvo da njezin otac promijeni mišljenje. U svakom slučaju, nije mu se pisalo dobro. - Ja ne želim čekati da me pozovu - reče on. - Ja mislim sam stupiti u akciju. - To je vrlo pohvalno, lorde Zachary. Ni ja nisam od onih koji samo sjede i čekaju da netko drugi krene u akciju. Dobro, ovo je bilo lako protumačiti. I sad je došao trenutak da prestane s obrambenom


taktikom i prijeđe u napad prije nego ga ona odvede do nekog svećenika kojeg je sakrila u grmlju. - Dakle, koga ste vi u Trowbridgeu odabrali za tu svoju akciju? Ovo što ste mi ispričali ne čini mi se kao plan koji ste skovali tek kad sam se ja pojavio. - Ne, nisam. No planovi se mijenjaju. On je pogleda ispod oka, zahvalan što ima prilično iskustva s ambicioznim mladim damama. - Vi ste vrlo direktni, zar ne? Ona se nasmiješi i pokaže rukom prema zapadu. - Ovim putem. Vi niste navikli na direktne žene? Zapravo, on nije bio naviknut na osobne razgovore sa strancima, jednostavno zato što se većina stranih ljudi to nije usudila. A što se tiče njegove obitelji, dosad bi ga oni već desetak puta nazvali budalom ili kretenom. Shvatio je da je u tome razlika s Caroline, a sada i s Anne. One su pretpostavljale da je on dovoljno inteligentan da se zna izražavati i jedina njihova unaprijed stvorena mišljenja općenito su se ticala imućne gospode. To je bilo osvježavajuće. Vjerojatno ne. Mogu li i ja biti direktan? - Molim vas. - Ja nisam ovamo došao pronaći ženu, gospođice Anne. Ja sam ovdje došao ispuniti dužnost prema svojoj teti i učiniti uslugu mome bratu. - A ipak ste ovdje, sa mnom na pikniku. - Jeste li vi sigurni da vam je samo sedamnaest godina? Ja imam uznemirujući osjećaj da me kanite namamiti u neku zamku. Ona se nasmije. - U tom se slučaju ispričavam. Ja vas ne namjeravam namamiti u zamku. Upravo suprotno. Moje su namjere vrlo jasne. A to je nekako bilo još odbojnije. Kriste. On se kanio pozabaviti s nekoliko šašavih, brbljavih djevojaka, a namjerio se na pravu proždiračicu muškaraca. Upoznao je on dosta takvih u Londonu - žena koje ne bi ni trepnule na pomisao da se namjerno nađu u kompromitirajućoj situacije kako bi upecale muža. On ih je izbjegavao pod svaku cijenu. Možda je baš pecanje bilo način kako pomoći Anne Witfeld. - Volite li pecati? - upita ju, izvukavši iz košare pokrivač kad mu je rekla da bi se tu morali zaustaviti. - Pecati? Ne, mada sam gledala druge kako pecaju. - Tada znate osnovna pravila tog sporta. - Zachary joj pomogne sjesti, zatim odloži košaru i sjedne kraj nje. Vodeći računa o njezinoj nasilnoj taktici, on krišom pogleda sobaricu kako bi se uvjerio da ih ona dobro vidi i čuje. - Da, vjerojatno. Zachary uzme sendvič koji mu je ponudila. - Dakle, želite li upecati ribu, nećete skočiti u vodu i početi batinom lupati po površini. - To bi bilo kontraproduktivno. Breskvu? - Da, hvala. To je upravo ono što vam želim reći. - Da želite breskve?


- Ne. Da ćete uloviti više riba udicom s mamcem nego s batinom. Zvačući svoj zalogaj, ona ga je dugo promatrala, sa zamišljenim izrazom na licu. - Ja imam previše suparnica, čak i pod istim krovom. - To su suparnice samo u slučaju da želite istog čovjeka. - On glasno uzdahne. - Ja, naime, ne mogu se vjenčati sa svih sedam vas čak i da to želim. - Da vučemo slamke? Kad bi se to dogodilo, on bi si morao prosvirati mozak jer mu njegova obitelj ne bi dala mira do kraja života. - Zato biste se prvo trebali usredotočiti na pastrvu koja se, kao prvo, želi uloviti, a kao drugo, koja želi da je vi ulovite. Anne se slabašno osmjehne. - Vi niste ono što sam očekivala. - Nadam se da je to kompliment. - Jest. Ja čitam Društvenu kroniku i u njoj stalno pišu o vašoj obitelji i o vama. Klađenje i konjske utrke i boksački mečevi. No Caro kaže da vi uživate u umjetnosti i da ste veliki poznavatelj. A meni se čini da imate i zdravog razuma. Poznavatelj umjetnosti? Caroline je rekla da je on poznavatelj umjetnosti? Ovo je bilo vjerojatno naj... najugodniji kompliment koji je dobio u životu. On se strese. - U novinama piše ono što će povećati prodaju novina. Ja ne mislim da je moja nježnija strana, ako je uopće ima, jako zanimljiva. Sa savršenim osjećajem za odabir pravog trenutka poput nekog glumca, Harold izleti iz grmlja i skoči na njega. - Koji vrag... Uspio je skloniti sendvič u košaru prije no što ga se pas dočepao. Zgrabio je Harolda za ogrlicu kako bi ga spriječio da ugrabi Annein ručak, pritom ustavši. - Reede! Njegov sobar doleti prema njima kroz grmlje. - Jako mi je žao, gospodine lorde - dahtao je. - Pokušavao sam spasiti jednu vašu čizmu, a mali đavao mi je prošao kroz noge i izjurio kroz vrata. Zachary pogleda psića koji je poskakivao, mašući repom. - On je zasigurno mješanac foksterijera kad je uspio nanjušiti da sam ovdje. - Nanjušio je vas, ili naše sendviče - doda Anne, zasmijuljivši se. - Caro je rekla da ste užasan trener. Zachary se na trenutak ukoči, a zatim preda psa svom sobaru, koji je bio prekriven lišćem i grančicama. - Odvedi ga natrag u kuću. Ja ću ga popodne izvesti van na malo vježbe. - Svakako, gospodine lorde. Tako dakle, Caroline ga je vidjela kako je jučer dresirao Harolda. Nije mu to jutros spomenula, iako je očito ispričala Anne što misli o tome. On duboko udahne, pokušavajući se smiriti. Zašto bi njega uopće bilo briga što ona misli? Samo zato što ga je u jednom trenu pohvalila kako je poznavatelj umjetnost, a u drugom uvrijedila njegove dreserske vještine, on


nije... - Zachary? - zazove ga Anne, prekinuvši mu misli. - Dali ste mi puno razmišljati. - Po prvi put je zvučala kao mlada dama koja još ne bi debitirala da su Witfeldovi živjeli u Londonu. On se strese. - Onda, recite mi, koga ću ja to sve sresti na balu? Proveli su sljedeći sat u vrlo ugodnom i neočekivano duhovitom razgovoru. Kao što je i sumnjao, djevojke iz obitelji Witfeld imale su velik entuzijazam i neke čudne teorije o muškarcima, no nisu imale prilika iskušati te teorije u praksi. Prema ratnom planu Zacharyja Howarda Griffina, sve će se to promijeniti do zadnjeg dana na balu Witfeldovih. Ove djevojke su željele muškarce, a on će ih bičem oblikovati u poželjne udavače. Nezadovoljstvo zbog onog njihovog rasporeda malo je splasnulo. Dobro, nije uspio izdresirati Harolda u jedan dan. To nije značilo da je odustao od te namjere, već samo da to nije bilo tako jednostavno kao što je očekivao. A sljedeći sat dresure odvijat će se negdje daleko od prozora zimskog vrta. No bit će problem pronaći vremena za dresuru. Neposredno nakon ručka s Anne, išao je na još jednu šetnju imanjem, ovoga puta s Joannom, a zatim sat vremena brao cvijeće s Grace. Njegove bolne umorne noge bile su zahvalne Violet na tome što je željela kartati. Odgovarajući na njegovo pitanje, sve su mu djevojke priznale da im je neki lokalni kavalir zapeo za oko. Anne, Joanna i Grace odbile su otkriti ime svog potencijalnog udvarača, no on je bio siguran da će to lako otkriti na balu. Najteži zadatak bit će uvjeriti gospođu Witfeld da mora pozvati na bal polovicu neženja iz šireg susjedstva. Ako ima imalo pameti, neće se protiviti višku muškaraca na balu. Kao što je već rekao Anne, ne može se vjenčati sa svih sedam sestara čak i da to želi. U pola četiri bio je konačno slobodan. Pronašao je Harolda gore u sobi kako zubima trga jedan jastuk. - Tebi treba neka družica - reče on psu. - Moji ostali đaci su opsjednuti brakom, možda i tebi treba nešto slično. - Zachary, dječače moj - začuo je jedan glas odozdo. Izašavši na odmorište stuba, Zachary pogleda dolje i ugleda gospodina Witfeld kako stoji u podnožju. - Edmunde, dobar dan. - Mogu li te zamoliti da dođeš do kokošinjca? Sastavio sam prototip rampe za jaja i želim čuti tvoje mišljenje. - Svakako. - Kad je stigao u prizemlje, Zachary pogleda Edmunda, pa zatim Harolda. Očito nije mogao povesti psa u kokošinjac jer bi Harold uplašio kokoši pa ne bi više legle jaja. Oklijevajući preda uzicu batleru. - Vratit ću se brzo - obavijesti Barlinga i pokuša bezuspješno uvjeriti Harolda da sjedne. Kad su izlazili iz kuće, on krišom oka primijeti bljesak žutih suknji na vrhu stuba. Namršti se, a zatim brzo izbriše taj izraz s lica. Zašto bi ga trebalo biti briga što Caroline misli o njemu i njegovom nepristojnom psu? Njoj je on ionako bio samo hrpa mišića i kože. No bez obzira na to, Harold će se naučiti ponašati, čim on pronađe vremena za njegovu dresuru.


POGLAVLJE 10 S obzirom na činjenicu da nije mogla ni spavati ni koncentrirati se ukoliko nije bila pognuta nad crtežom Zacharyja - u toj mjeri da je istrošila šest olovaka u tri dana - Caroline nije mogla vjerovati da nije uspjela pronaći pozu koja bi je zadovoljila. Također, samo je mogla zamisliti koliko to frustrira njezin model. A ona mala sumnja koja ju je počela mučiti - ona koja joj je govorila da ona odgađa odluku zato što uživa gledati u njega i razgovarati s njim - ni ona nije nimalo pomogla. - Kako izgledam? - pita je sa svoje fotelje na drugoj strani prostorije. - Ne znam - promrmlja, napola za sebe. - Nešto nije u redu. - Sa mnom ili s crtežom? Ona se tiho nasmije. - Mislim da to ne bih smjela reći. - Dosta je bilo. - On ustane i priđe joj. - Dajte da vidim. Opet je instinktivno poželjela sakriti svoj rad, no nacrtala ga je odjevenog. Nagne blok prema njemu. - Dakle? Zachary se nagne bliže preko njezina ramena. - Mislim da izgleda kao ja. Sviđa mi se kravata. - On pokaže prstom na nacrtani čvor kravate. - Hvala vam. - Pokušavajući ignorirati njegov bliski, topli dah na obrazu, Caroline se smrkne i popravi jedan nabor na njegovom nacrtanom rukavu. - Mislim da se radi o izrazu na vašem licu. Nisam sigurna što mi poručuje. - Što bi vam trebao poručivati? - Nešto. Na kraju krajeva, ja sam ga nacrtala. - Ali to je moje lice. Sudeći prema mojoj braći, većinom bi vam poručivao nekakve gluposti. Mogao bih pokušati zuriti malo napetije, ako želite, no ja ipak ne vidim što tu ne valja. - Vaša braća zasigurno ne misle o vama tako loše kao što tvrdite. - A zašto ne? Ona pogleda njegovo lijepo lice. - Vi se teško možete nekome ne sviđati. Njegove senzualne usne iskrive se u smiješak. - Možda je moj šarm prirodna posljedica moje sklonosti prema beskorisnosti. Caroline ustane, odmaknuvši se kako ga ne bi okrznula ramenom o obraz. Bilo joj je neugodno što stoji tako blizu nje. Bez obzira na to što je vidjela kako nema znanja ni odlučnosti da izdresira Harolda, i kako tvrdi da gori od želje za odlaskom u vojsku, a unatoč tome sjedi i ćaska sa svojom tetom u Wiltshireu, ona ga je silno željela ponovno poljubiti. Molim vas, sjednite tamo. Ostalo mi je jutros još jako malo vremena s vama. - Hm. - Pogledavši je iskosa, on se vrati do fotelje ispod prozora. - Primijetio sam da mi niste proturječili.


- Ja vas smatram svojim klijentom - reče ona nehajno - pa vam ne želim proturječiti. - Ali ja volim kad mi proturječite. Da, to je bila istina, i zato joj je bilo nevjerojatno teško održavati potrebnu ravnotežu među njima. - Zar ne bismo jednostavno mogli razgovarati? Otkrila sam da se, kad slikam ili rišem, modeli najbolje opuste uz razgovor. - Ja uopće nisam nervozan, no samo naprijed. - On mahne rukom prema njoj. - Dobro. - Ona obriše liniju njegovog lijevog ramena i spusti je malo niže. No to ipak nije bilo to; njegovo tijelo je bilo dobro narisano, štoviše, izvanredno. Problem je bio negdje na njegovom licu. - Pričajte mi o svojoj obitelji. Gdje živite? - Obitelj živi u Melbourne Parku u Devonshireu ili u kući Griffin kad boravimo u Londonu. - Anne mi je rekla da vi imate vlastitu kuću u Londonu - uzvrati ona, pokazavši mu rukom da malo spusti glavu. Tako je izgledao... opasnije, ali ni ovaj položaj nije otkrivao ono što ona traži. - I Shay i ja imamo stanove u gradu, no kad nas je Sebastian zamolio da se vratimo u kuću Griffin, mi smo se vratili. - I samo tako ste napustili vlastiti dom? - Nisam. Ja povremeno boravim i ondje i držim velik broj posluge, no moje glavno prebivalište je u kući Griffin. - Dakle vi... - Ona se prekine, shvaćajući da ga je upravo kanila pitati kako je mogao napustiti priliku biti neovisan i stvoriti svoj život samo zato što je bio susretljiv i rastresen i okretao se kako vjetar puše. Šuti i koncentriraj se, Caroline. - Dakle ja, što? - upita on nakon nekoliko trenutaka. - Ništa. - Shvaćam. Caroline ga ponovno pogleda. Izraz lica mu je postao tvrđi, hladniji. Zapravo, izgledao je točno onako kako bi ona zamišljala jednog Griffina prije nego što ga je upoznala: distanciran, pomalo arogantan, i zapravo prkosan prema bilo kome tko bi ga se usudio izazvati. Eto, i tu je završila priča s namjerom da opusti svoj model. - Zachary, ja nisam rekla... - Sebastianova žena, Charlotte, je umrla. Nitko od nas to nije očekivao; bila je dobro, a zatim je odjednom postajala sve umornija i mršavija. Nakon mjesec dana, otišla je jedne večeri spavati i nije se probudila. - Zachary se nakašlje. - Mi... Sebastian je bio slomljen. Da nije bilo male Peep - Penelope - o kojoj se morao brinuti, ne znam što bi učinio. I zato, kad nas je zamolio da se vratimo doma, mi smo se vratili. - Žao mi je - reče ona tiho, gledajući na crtež, a ne u njega. Tako joj je bilo lakše. Nisam imala pojma. - Nitko osim članova obitelji ne zna sve pojedinosti i ja bih cijenio da tako i ostane. No ne bih želio da misliš da sam samo odlutao iz svoje kuće i zaboravio gdje se ona nalazi, ili nešto slično.


Njegov humor je imao svrhu. On ga je rabio kako bi opustio svoje sugovornike. - Neću nikome reći ni riječ. Šutke olabavi ravnu liniju njegovih usta na papiru, i malo je zaobli na kutovima. Eto. To još uvijek nije bilo to, no bilo je bliže onome što je željela. On ponovno ustane i priđe joj. - Znam da nećete. A sad mi recite, što nije u redu s mojom slikom? Ona uzdahne. Željela je da to može objasniti, čak i samoj sebi. Položaj tijela bio je dobar i crtež je bio točan, no srce i duša su joj govorili da je nešto nacrtala pogrešno. Nešto je... nedostajalo. On joj je ispričao nešto intimno o sebi, no ona tu dubinu nije vidjela na crtežu. Caroline nakrivi glavu. - Biste li promatrali taj crtež jednako kao što ste promatrali Mona Lisu? - Mona... čekajte, ja sam sebe vidio u zrcalu tisuću puta. A ovo je vrlo slično onome kako sam sebe vidim. - On pogleda na džepni sat. - A sad se ispričavam, ali za dvadeset minuta moram ići na pecanje s blizankama. Ispričajte me, moram se preodjenuti. Imam neki dojam da ću na kraju pecanja biti mokar. Ona podigne pogled s crteža. - Zašto onda idete? - Zato što su me zamolile. Nemam nikakvu namjeru pokvariti raspored. Dakle, on je znao da postoji Annin raspored. Sumnjala je to od jučer, no on je bio tako drag da to dosad nije spomenuo. - To je vrlo diplomatski od vas. - To mi nije bila namjera, Caroline. No on se nije ni usprotivio tome. Čak i saznanje da ostali ljudi cijene njegovo vrijeme više od njega nije ga izgleda mučilo. - Ja sam vam samo dala kompliment na diplomatskom ponašanju. Znam da jako volite pecati - odgovori mu. - No volim li biti bačen u rijeku ili ne, to je sasvim drugo pitanje. - On zastane na vratima. - Doći ćete večeras na bal? Caroline se prene iz neočekivane vizije Zacharyja Griffina mokrog do kože kojem su se košulja i hlače prilijepile uz vitko, mišićavo tijelo. - Tako mi je naređeno. Njegova se senzualna usta još jednom iskrive u smiješak. - Morao sam potkupiti prvu violinu kako bi mi dao popis plesova koje će svirati. - Zachary izvuče komad papira iz džepa. - Prvi put u životu morat ću si izraditi plesnu karticu. Pokušavajući se usredotočiti na posao, ona obriše pramen kose koji mu je zalutao preko čela, a zatim ga vrati. Izgledao je dobro na papiru, kao i uživo. - Da - reče ona, ne dižući pogled s papira. - Sigurna sam da ćete biti vrlo traženi, čak i da nema mojih sestara. On posegne rukom za kvakom i ponovno zatvori vrata. - Caroline, ti si ljubomorna? - Ne budite smiješni. I ja vam nisam dala dopuštenje da mi govorite ti. - Onda mi ga dajte. - Neću. - Pretvarajući se da crta i nadajući se da nije primijetio kako su joj se obrazi zarumenjeli, ona odmahne rukom. - Idite pecati.


Odgovorila joj je tišina. Kad je podigla pogled, on je stajao točno kraj nje, toliko blizu da ga je mogla dodirnuti. - Da nisam osjetio tvoje usne na svojima - promrmljao je, podigavši joj bradu - ili tvoje prste na svojoj koži, možda bih povjerovao da te nije briga. - Nije me briga. Rekla sam vam, ja moram naslikati vaš portret. Vi ste mene poljubili, a što se tiče ostalog, ja sam promatrala vašu muskulaturu samo zato što će mi to pomoći da postanem bolja umjetnica. Duboke zelene oči nisu skretale pogled s njezinog. - Ma nemoj - reče konačno, ne pomaknuvši se. - To znači da ja za tebe nisam muškarac, nego predmet. Tako je barem bilo na početku. Ona odbije skrenuti pogled. - Da. Zachary se nagne dok nije osjetila njegov dah na svojim ustima. Njezino tijelo je vrištalo neka ga dotakne, neka se opije toplom muževnošću koju je već bila kušala. No njezin je um ipak urlao jednako snažno riječ Beč. Prepusti li se osjećajima, svojem tijelu, ona će uživati u tome jedan trenutak, no bit će joj žao čitavog života. Caroline podigne ruku i odmakne njegove prste sa svoga lica. - Mislim da imate dogovor da ćete ići pecati - reče, nadajući se da on ne čuje drhtaj u njezinu glasu. On kimne i odmakne se. - Imam. No sljedeći put, Caroline, ti ćeš me morati poljubiti. Ja se ne želim nametati ondje gdje me ne žele. - Ja vas ne želim. Zachary se nasmije, smrknuvši se, a taj njegov izraz lica je imao čudan učinak na njezinu utrobu. - Lažljivice. Prije nego što je uspjela odgovoriti, on izađe kroz vrata i tiho ih zatvori za sobom. Caroline spusti crtaći blok u krilo i usredotoči se na duboko disanje. Kad joj ni to nije pomoglo kako bi izbrisala njegovu sliku ili miris iz svojih misli, ona ustane i krene koračati po prostoriji. Kako to on može učiniti? Natjerati ju da se osjeća kao da lebdi dva centimetra od zemlje. Učiniti da se osjeća onako kako se obično osjeća usred slikarskog nadahnuća - kad više nema dojam da je dio svijeta, a istovremeno dodiruje svaki njegov djelić? - Muškarci - progunđa si u bradu. On je samo glumio da ga ona zanima zato što je mislio da ona želi glumiti neosvojivu ili nešto slično. No ovo nije bila igra. Kako ga natjerati da to shvati? K vragu. Da je ona jedna od njezinih pretjerano revnih sestara, on bi pobjegao glavom bez obzira u suprotnom smjeru, brzo koliko ga bi ga njegove lijepe, mišićave noge nosile. Caroline uspori korake. Možda se o tome i radilo. Koliko god dugo joj bude potreban, ona će biti... ona koja jest, reći će mu iskreno da ne želi njegovu pažnju. Tako će ga zadržati u blizini i bit će zainteresiran. No kad završi sa slikom, samo će se morati nekoliko minuta ponašati kao Susan ili Joanna i Julia. On će pomisliti, kao što to misli za ostale njezine sestre, da ga želi namamiti u zamku i tada će lijepo pobjeći i ostaviti je na miru dok ne čuje vijesti iz Beča da je primljena u atelje monsieura Tannberga. - Savršeno. - Jedini problem koji još nije riješila - zapravo, radilo se o dva problema -


bila su kako odoljeti činjenici da je on privlači i otkriti što nije u redu s crtežom prije nego što počne slikati. A ako ga uspije opet uvjeriti da skine košulju, dobro, to će smatrati ugodnim dodatkom njezinoj umjetničkoj naobrazbi. Teta Tremaine je prepustila svoju kočiju Witfeldovima. Ni dva vozila nisu bila dovoljna kako bi se u njih smjestili svi članovi kućanstva i gosti odjeveni u svoju najbolju odjeću. Unatoč trudu, Zachary se našao u prvoj kočiji s gospođom Witfeld, Susan i Grace. - O, ovo će biti tako divno - uzvikne Sally Witfeld, primivši Susan za ruku i stisnuvši je. - Samo mi je žao što naš bal nije prvi. No nema veze, mi ćemo večeras ostaviti tako dobar dojam da će svi silno željeti doći na naš bal. Zachary pokuša izviti vrat kroz prozor kako bi vidio tko se penje u drugu kočiju, no njihova krene naprijed prije nego što je uspio vidjeti više od vrtloga svilenih suknji. - Siguran sam da imate pravo. Ovaj skup će poslužiti da susjedima krene slina na usta. - Baš tako, gospodine lorde. A, zar moje djevojke ne izgledaju prelijepo? Rekla sam Susan da odjene novu plavu, svilenu opravu. Zar joj ona ne ističe oči? - Svakako. Sve vaše kćeri su tako divne da ne mogu vjerovati koliko sam sretan što sam se zatekao ovdje. Gospođa Witfeld ga nježno udari lepezom po koljenu. - Vi ste pravi kavalir. - Hvala vam, madame. Jeste li sigurni da drugoj kočiji ne treba pratnja? - O, ne. Joanna, Julia i Violet se brinu za vašu tetu. On se namršti, no uspije to prikriti. - A što je s ostatkom vaše obitelji? - A posebno s Caroline? - Zachary, mi smo sve dobro isplanirale - reče Susan, trepčući prema njemu. - Ova kočija će se vratiti po tatu, Caro i Anne. Nema veze što će kasniti jer Caro i tata ionako skoro nikad ne plešu. Bez obzira na to, on je planirao sačuvati jedan ples za najstariju sestru Witfeld, samo iz principa. U međuvremenu, pogled u Susaninim očima ga je zabrinuo, bez obzira na suptilne upute koje joj je davao proteklih nekoliko dana. Nije imao nikakvu namjeru dopustiti da ijedna od kćeri ili on sam postanu predmet skandala ili ismijavanja. - Jako lijepo izgledate, gospođice Susan. Mlada gospoda će se trgati za mjesto na vašoj plesnoj kartici. - To je divno i krasno, no što sa mnom? - Grace izgladi nabor na svojim bijelim rukavicama koje su dosezale do lakta. - Sve ćete vi oduševiti cijeli Trowbridge. Stigli su do društvenih prostorija zajedno s desetak drugih kočija. Matrona obitelji morala se silno potruditi kako bi održala sve Witfeldove na okupu, pogotovo kad se druga kočija zaustavila iza njihove. - Djevojke, djevojke - pokušala je nadjačati opći kaos koji je nastupio - držite se skupa i pazite na cipelice. Tu ima konja. Susan zgrabi Zacharyja za ruku, zamalo ga oborivši na tlo. - Ostanite sa mnom, Zachary. Želim da nas Martin Williams vidi kako ulazimo zajedno.


Činilo se malo naivnim vjerovati da bi gospodin Williams uopće mogao primijetiti Susan u cijeloj gužvi, a pogotovo da će biti ljubomoran kad je vidi u društvu gosta obitelji. No Zachary se nije usprotivio jer nije znao kamo dalje krenuti, a Susan je to očito znala. - Idemo naprijed - najavi gospođa Witfeld, popravivši svoj veliki šešir. Požuri blizanke neka krenu ispred nje. Zachary primi tetu Tremaine pod slobodnu ruku. - Večeras izgledaš baš šik, draga moja otegne on. - Mogla sam odjenuti jutenu vreću i to nitko ne bi primijetio - uzvrati mu žustro, podižući štap kako bi se jače naslonila na njega - sve dok si ti ovdje. On se naceri. - Oduvijek sam želio biti najljepša djevojka na balu - promrmlja joj on na uho. - Ah... - Njegova teta pogleda prema ulaznim vratima. - Pazi što ćeš poželjeti, dragi moj. Zachary isprati njezin pogled. - K vragu. Dakle, tako to izgleda. - Što tako izgleda? - Put u pakao - odgovori on. - Vjerujem da bi trebao biti popločen dobrim namjerama ili nečim sličnim. Mnoštvo žena okupljenih pred ulazom užasavao ga je. Svih veličina, svih dobi - i sve su gledale u njega istim onim odbojnim pogledom punim nade. Sad je znao kako se osjećaju jarebice na dan otvaranja sezone lova. Dragi Bože. A on je mislio da su dame iz obitelji Witfeld naporne. - Nikad nisam vidjela tako mnogo ljudi na nekom balu - šapne Susan, zasmijuljivši se. Čini mi se da su ovdje baš svi iz istočnog Wiltshirea. Svi osim Caroline Witfeld. On zalijepi smiješak na lice, kimajući poput pileta dok su ga upoznavali sa stotinu ljudi čijih se imena nakon večeras neće sjećati. No Griffinovi su bili poznati po svojem šarmu i on neće narušiti njihov ugled, s obzirom na to da mu je trenutno glavni cilj impresionirati Melbournea. - Provjerila sam kod gospođe Howard - reče Joanna, do - skakutavši do skupine - i rekla mi je da će orkestar svirati samo dva valcera. Kaže da su previše skandalozni. - Mama, mi ćemo imati više od dva valcera na našem balu, zar ne? - tužnim glasom je zahtijevala Julia. - Naravno, draga. O, vidi, evo gospodina Andertona. - Ona se nagne prema Zacharyju, zamalo ga ugušivši svojim intenzivnim parfemom koji je mirisao po ružama. - On je odvjetnik i veliki je ljubitelj Carolineinog slikarstva. Ona je napravila njegov portret, znate. Zachary pogleda čovjeka koji im je prilazio. Visok, otprilike petnaest godina stariji od njega, smeđe kose, koja se malo prorijedila na čelu, izgledao je baš onako kako bi trebao izgledati jedan odvjetnik zemljoposjednika u istočnom Wiltshireu. Zachary ga ne bi ni pogledao da ga gospođa Witfeld nije izdvojila kao nekoga tko ima nekakvu vezu s Caroline. - Gospodine Andertone - reče Sally, sjajeći - mogu li vam predstaviti lorda Zacharyja Griffina? Lorde Zachary, ovo je gospodin Anderton.


Oni su se rukovali. Dok je promatrao odvjetnika, Zachary se nije mogao ne zapitati je li se poziranje gospodina Andertona za portret odvijalo imalo slično njegovom poziranju. Ako se njega pitalo, Caroline je nekako uspjela zavesti sve svoje muške modele i navela ih da je ljube i skinu pola odjeće. Zacharyju se ta zamisao nije svidjela, pogotovo nakon što je odbila njegov posljednji poziv na grijeh. No k vragu, jedan muškarac može otrpjeti samo određenu količinu napasti. - Unijeli ste toliko potrebnu živost u naše dosadno ljeto, gospodine lorde - reče Anderton. - Nikad nije ovoliko ljudi došlo na jedan bal. - Drago mi je da sam bio od pomoći. - Zachary se nasmiješi. - Gospođice Witfeld su mi obećale da ćemo se lijepo naplesati. Odvjetnik se nasmije. - Kako sam plesao sa svima njima, uvjeravam vas da nisu pretjerivale. Aha, dakle, plesao je s Caroline koja, sudeći prema njezinim sestrama, nije često plesala na balovima. To je riješeno. On i Caroline će večeras plesati. - O, evo lorda i lady Eades - uzvikne gospođa Witfeld. - Ispričajte nas, gospodine Andertone. Idemo, gospodine lorde, moram vas upoznati. Caroline je njihova ljubimica. Oni su joj ponudili mjesto guvernante njihove djece. Mjesto guvernante? To nije imalo nikakvog smisla. Činilo se da je obitelj uvjerena kako će najstarija kćer Witfeldovih do kraja ljeta biti u Beču. U usporedbi s tim, bilo je bezvrijedno spominjati posao guvernante. Osim u slučaju da je nešto propustio uočiti, a to mu se, kako je tvrdila njegova obitelj, često događalo. Gospođa Witfeld ga čvrsto primi za ruku, ne puštajući ga od sebe. - Lorde i lady Eades reče, naklonivši im se previše duboko tako da su oboje zamalo ostali bez ravnoteže - smijem li vam predstaviti lorda Zacharyja Griffina? Lord Zachary je najmlađi brat vojvode od Melbournea. Zachary se plitko nakloni. - Drago mi upoznati vas. On je poznavao većinu engleskih plemića; moć je imala sklonost gravitirati moći, a nitko nije imao više moći od njegovog brata. No ipak ga to što nije poznavao lorda Eadesa nije iznenadilo. I grof i njegova žena imali su na glavi napudrane vlasulje - a to je bila moda među aristokracijom prije deset godina. Ovaj par vjerojatno nije barem tako dugo bio u Londonu. - Također, gospodine lorde - uzvrati Eades nazalnim glasom. - Molim vas, dođite nam u posjet; naša gostoljubivost je, koliko znam, nadaleko cijenjena. - Da, svakako - reče gospođa Witfeld oduševljeno. - Tada vas moram posjetiti - reče Zachary. Kad na vrbi rodi grožđe. - Radujemo se tome. A sada nas, molim vas, ispričajte. - Koliko grof ima godina? - upita Zachary gospođu Witfeld čim su se odmakli dovoljno da ih ne mogu čuti. - Mislim da ima četrdeset pet.


- A zašto su oni tako... formalno odjeveni? - Zar ne izgledaju izuzetno elegantno? Mi se svi trudimo ugledati u njih. On se ne bi trudio ugledati u njih i da mu priprijete smrću. Kako je gužva postajala sve veća, on se zadovoljio kimanjem glavom. U plesnoj dvorani bilo je tako puno ljudi da mu nije bilo jasno kako se uopće itko može kretati, no kad je orkestar počeo svirati, plesni se podij čudesno ispraznio. - Lorde Zachary, vjerujem da je ovo naš ples - reče Julia, spretno ga odvojivši od svoje majke. Postrojili su se za početak seoskog plesa. Ostale djevojke iz obitelji Witfeld koje su bile prisutne, pridružile su im se sa svojim plesnim partnerima. Očito je Susan bila u pravu. Očeva uredba protiv časnika nije se odnosila na plesanje na balovima. More crvenih uniformi bilo je prilično zadivljujuće. Zachary je zamislio sebe među njima za mjesec ili dva. Samo što on neće plesati u Wiltshireu. On će se boriti protiv Bonapartea u Belgiji ili Španjolskoj. S obzirom na broj plesača na plesnom podiju, pretpostavio je da će se podijeliti u dvije skupine, no izgleda da je samo on ovdje bio osoba koja je imala smisla za logiku. Činilo se da baš svaka djevojka želi iskoristiti priliku da otpleše jedan dio s njim. Do trenutka kad su on i Julia stigli na kraj reda, ples je već trajao dvadeset minuta. Počeo se pitati je li Caroline uspjela izbjeći ovaj bal, no kad je završio jedan okret, ugledao ju je. Odjenula je opravu od tamne zlatne svile s niskim dekolteom i tankom čipkom preko prsiju i na rukavima. Njezina kestenjasta smeđa kosa bila je skladno podignuta na vrh glave, a strateški raspoređeni uvojci uokvirivali su joj bijelo, svježe lice. Zachary zamalo izgubi svoj red i morao je požuriti kako ne bi poremetio tijek plesa. K vragu. Samo zato što nije bila nalik svom uobičajenom nemarnom izdanju u kakvom je bila kad je radila, nije značilo da on mora izgubiti glavu. Konačno je ples završio i on povede Juliju natrag do njezine majke i ostatka jata. - Ovo nije fer! - reče Violet, pridruživši im se. - Imat ćemo vremena za samo tri plesa ukoliko svi budu trajali ovako dugo. - Ti si bar imala priliku otplesati jedan dio s njim - reče Anne koja je izgledala vrlo šarmantno u svijetloj svilenoj opravi boje lavande. - Ja nisam ni bila ovdje. - Ništa zato - usprotivi se Susan. - Pogledaj koliko je mlade gospode večeras došlo na bal. Na trenutak Zachary susretne Carolinein pogled. Želio je razgovarati s njom, upitati ju o čemu se radi s Eadesovima i mjestom guvernante. No u tom se trenutku zadovoljio osmijehom. - Izgledate divno večeras - promrmljao je, nadjačan kakofonijom ženskih glasova. - I vi, također. Možda bih vas trebala naslikati u ovom kaputu. Plava boja pojačava sivu boju vaših očiju. Ovo je zvučalo kao kompliment koji bi on udijelio nekoj djevojci kojoj se kani udvarati. Zar me pokušavaš zavesti, Caroline? - Vi ste taj koji stalno skida košulju - uzvrati mu mirno. - Ja sam je samo jednom svukao - reče on - nakon što si me ti praktički izazvala.


Ona se zarumeni, no podigne bradu. - Ja sam umjetnica. Mi ne živimo u skladu s konvencijama. U tom ga trenutku preplavi neka toplina i on poželi da je to istina. - Dobro, onda se večeras riješi konvencija i otpleši sa mnom jedan valcer. Nježna se koža na njezinom obrazu tržne. - To bi izazvalo pobunu. - Spreman sam riskirati. Uostalom, poklonio sam ti ovoga tjedna sate svoga vremena. Sve što tražim zauzvrat je jedan valcer. Ona podigne pa zatim spusti ramena. - Vi ste ovoga tjedna svima dali sate svoga vremena, no dobro. Pažnju mu privuče neko komešanje kod stola s okrjepom. - Koji je to... - O, Bože - promrmlja Caroline. - Jadni gospodin Williams. Zachary se okrene i ugleda jednog pristalog mladića svjetlosmeđe kose. Dakle to je taj Martin Williams. Nije ga bilo lako vidjeti jer ga je u tom trenutku okružilo šest dama i sve su pokušavale istovremeno razgovarati s njim. - Dovraga, mislio sam da svaka ima svog udvarača, a ne jednog te istog. - Što ste to mislili? - Par bistrih zelenih očiju sumnjičavo ga pogleda. - Ništa. Caroline nakrivi glavu. - Vi ste ih sve poslali u potjeru za Martinom Williamsom, zar ne? Zašto? Samo zato da ne morate trpjeti njihovo društvo? - Ne, naravno da n... - Ili zato da vas pred cijelim Trowbridgeom ne bi bilo sram zato što šest djevojaka iz obitelji Witfeld pati za vama? - Caroline, zar ja nisam bio pristojan i pažljiv prema vašim sestrama? - Ne, ali... - I zar ti misliš da je za njih najkorisnije ne raditi ništa čitavu večer već mi donositi čaše Madeire i limunade i žaliti se na broj plesova? - I zato ste ih poslali neka umjesto vas proganjaju gospodina Williamsa? On odmahne glavom, ne uspjevši prikriti bolnu grimasu. - Ja sam sugerirao svakoj od njih da mora postojati neki lokalni gospodin koji im se sviđa, te da se možda i one njemu sviđaju. Ona ponovno šmrcne, no sad se vidjelo da joj cijela situacija postaje zabavna. - A one su sve izabrale istog čovjeka. - Nisam namjeravao otvoriti sezonu lova na njega. Ona ga pogleda ispod oka. - Moje sestre su možda naivne i možda su u krivu, no ja ih nikako ne bih usporedila s lovačkim psima. - Caroline, ja to nisam tako mislio.


- Gospođice Witfeld - ispravi ga ona oštro. - Posljednji put vam kažem, nisam vam dopustila da mi govorite ti i da me zovete Caroline. Njegova vizija ove večeri nekako mu je munjevito izmicala kontroli. Zachary je primi za ruku. - Ispričavam se. Nisam vas namjeravao uvrijediti. - Nisam ja ta koju ste uvrijedili. - Ona povuče ruku. - Ispričajte me, molim vas, lorde Zachary. Ne bih željela monopolizirati vaše vrijeme kad sam ga već toliko potrošila ovoga tjedna. On je stajao i gledao kako ona odlazi, pokušavajući ignorirati nježno njihanje njezinih bokova i miris njezine kose koji je podsjećao na limun. K vragu. Da, znao je reći pogrešnu stvar na pogrešnom mjestu, no obično mu se to nije događalo u razgovoru s damama. A Caroline je morala znati istinu o svojim sestrama - pa ona je živjela u njihovom kaosu čitavog svog života. Caroline je otišla, ne zato što je željela urazumiti sestre - to bi samo još pogoršalo situaciju - već se željela na trenutak pretvarati da ih ne poznaje. Srećom, naišla je na Franka Andertona. - Dobra večer - reče, natjeravši se na smiješak i pretvarajući se da nije jako uzrujana. - Caroline. Sreo sam vašeg gosta - reče odvjetnik. - Djeluje mi kao pravi kavalir. Ona nije smjela reći ništa loše o Zacharyju dok ne pošalje njegov portret u Beč, a već ga je večeras dovoljno izazivala i tako ugrozila njihovu buduću suradnju. Ona kimne. - Da, i moja majka se jako raduje što je ponovno ugostila lady Gladys Tremaine. - Nadam se da ćete sačuvati jedan ples za mene. - Svakako. Sa zadovoljstvom. Ne mogavši si pomoći, osvrne se preko ramena prema Zacharyju. Njega su okružili brojni gosti koje je očito počastio nekom duhovitom pričom. O, da, on je jako dobro znao zabavljati ljude. Sama njegova nazočnost popravila bi raspoloženje tamo gdje bi se zatekao, no ona nije sumnjala u njegovu dobru volju ili toplinu, već u njegovu odlučnost, strpljivost i osjećaj odgovornosti. Na kraju krajeva, činilo se da on smatra šetnje s njezinim sestrama jednako zanimljivim kao poziranje za njezinu sliku, i pristupa im s jednakom nonšalantnošću. I još, s obzirom na ponašanje njegova psa, taje životinja bila prikladnija za zoološki vrt nego za društvo jednom gospodinu - a za to nije krivila Harolda. Zachary očito ništa nije razumio - ni nju, ni njezine sestre, a svakako nije razumio ni značaj tog portreta. Caroline stisne šake. Da nije povremeno s njom podijelio neke intimne stvari te da nije pokazao više razumijevanja za umjetnost od bilo koga drugog koga je poznavala, što se nje ticalo, jednom kad taj portret bude završen, Zachary Griffin može slobodno pasti u jezerce i utopiti se. Dobro, možda se ne bi trebao utopiti, no barem bi trebao otići. Ili bi mogao ostati i oženiti se jednom od njezinih sestara, jer će ona ionako biti u Beču i tamo živjeti svoj san. A bila je sasvim sigurna da njezini snovi - barem ne oni u budnom stanju - ne uključuju njega.


POGLAVLJE 11 Caroline je uspjela izbjegavati Zacharyja sljedeća dva sata, što nije bilo lako s obzirom na to da su se svi oni s kojima je željela razgovarati priključili njegovom rastućem krugu obožavatelja. Naravno, kao profesionalna umjetnica, od samog se početka trebala prema njemu odnositi diplomatski i biti pristojna i blaga, no sada je očito bilo prekasno za to. Srećom po njezinu prijavu, činilo se da se njemu sviđa njezin nekarakteristično oštar jezik, no voljela bi kad bije on prestao poticati da ga rabi tako često. - Caroline! Ona poskoči, požurivši kroz gužvu do svoje majke. - Da, mama? Jesi li umorna? Želiš li se vratiti doma? - Gluposti, djevojko. Lord Zachary je upravo rekao da je plesao sa svim sestrama Witfeld osim s tobom. U istom trenutku, jedna topla ruka klizne niz njezinu golu podlakticu i primi je za dlan. Ja sam samo istaknuo tu tužnu činjenicu - rastegne on nonšalantno - iako se nadam da možemo popraviti tu moju lošu sreću. - Naravno da možete, gospodine lorde - reče gospođa Witfeld. - Hajde, Caroline, pleši s njim. - Ali... - Evo - reče njezina majka kad je orkestar zasvirao - počinje zadnji valcer ove večeri. Ne smiješ ostaviti lorda Zacharyja da te čeka. Stisnuvši čeljust, Caroline dopusti Zacharyju da je povede do plesnog podija. Očito su ju nadmudrili. - Nije bilo potrebe uključiti moju majku u sve ovo - reče ona, pretvarajući se kako ne primjećuje njegovu toplu ruku koja se ovila oko njezina struka kad ju je povukao prema sebi. Ja sam pristala plesati s vama. - Ovo je posljednji valcer ove večeri - uzvrati on, nonšalantno se osmjehnuvši - a meni se čini da ste čvrsto odlučili držati se podalje od mene. To znači da je primijetio kako ga izbjegava. Počeli su plesati. Cijelu ga je večer promatrala kako pleše i znala je da je vrlo vješt, no sasvim je drukčiji osjećaj bio naći se u njegovom zagrljaju dok su kružili dvoranom. - Pretjerujete - reče, zamalo ostavši bez riječi od ushićenja. Smiri se, Caroline, podsjetila se. Ne zaboravi gdje se nalaziš. - Nisam vas izbjegavala; razgovarala sam sa svojim prijateljima. - Dobro, a sada ćete morati nekoliko minuta razgovarati sa mnom. - Svakako - uspjela je izustiti, prisilivši se na smiješak, nadajući se da će to prikriti koliko se strahovito... frustrirano osjeća zbog njega. Bio je to sličan problem kao onaj s njegovom slikom, stalno je nešto tražila, nešto što nikako nije uspijevala uhvatiti. - Ja sam samo mislila da biste vi rado proveli vrijeme s nekim tko nije član obitelji Witfeld, s obzirom na to da smo vas praktički držali kao taoca čitav prošli tjedan.


On je nekoliko okreta samo gledao u nju. - Prestanite s tim. - S čim? - Hiniti ljubaznost kad ste ljutiti. - Oprostite, molim vas? Ja sam samo pristojna, baš kako se očekuje od svake mlade dame. - A što je s onom tvrdnjom da odbacujete konvencije? To mi se više sviđalo. - Ne bih željela da se naljutite i odbijete mi pozirati. On se nasmije, a neki zamišljeni izraz pojavi mu se na licu. - S izuzetkom moje obitelji, svi moji poznanici silno se trude govoriti mi ono što misle da bih ja želio čuti. Ulizuju mi se i nepodnošljivo mi laskaju otkad sam prvi put izašao u društvo. Ja sam vam dopustio da me naslikate. Neću vam to uskratiti samo zato što ste odlučili otvoreno razgovarati sa mnom. Ja sam zahvalan na tome što sa mnom otvoreno razgovarate, Garo... gospođice Witfeld. Na neki način ovo je imalo smisla: s obzirom na to da je tako lagodno prolazio kroz život, vjerojatno ga kritike drugih ljudi nisu nimalo pogađale. Ako i jesu, on bi vjerojatno jednostavno prilagodio svoje ponašanje i ponovno bi bili zadovoljni njime. No ona ga je izazvala da bude istovremeno i direktan i diplomat. Mogla bi mu reći što misli, sve dok mu ne kaže sve što misli - pogotovo ono što misli o njemu, uključujući i ono dobro i ono loše. - U tom slučaju - započne ona, držeći figu u mislima - zašto ste zapravo usmjerili moje sestre prema Martinu Williamsu? On kimne, očito očekujući da će ga to pitati. - Zato što mi se čini da se one žele udati. - A sebe ste isključili kao kandidata? On se nasmiješi. - Kako bih seja mogao udvarati jednoj od njih, a da to ne izazove krvoproliće? Unatoč njegovim grubim riječima, njegov smiješak je ponuka da ponovno počne razmišljati o njegovom poljupcu. - Biste li se vi željeli udvarati nekoj od njih? - Ja se namjeravam priključiti vojsci. Ne planiram se oženiti. Uspio je izbjeći uvrijediti prilično razrijeđenu plemićku krv obitelji Witfeld. Ona se ponekad pitala ima li u njemu tračka zloće. Zasigurno je imao strasti - i suosjećanja - no što ga je tjeralo naprijed, što mu je davalo snagu? Zar se on uopće znao naljutiti, je li u svome životu barem jednom poželio nešto toliko silno da bi se bio spreman boriti za to? Sumnjala je da je on uopće razmišljao o takvim pitanjima, a zasigurno nije imao odgovor na njih. - Već ste spomenuli svoje planove - reče, primjećujući koliko je gostiju promatra - to jest koliko ih promatra njega. - Zašto ste ih odgodili? - Brat me zamolio da otpratim tetu Tremaine u Bath. Odlučila je da mu neće napomenuti kako Trowbridge nije Bath. - No vi imate još jednog brata, zar ne? - upita umjesto toga. Zachary je pogleda ispod oka. - Melbourne me zamolio da to učinim. A uostalom, ne biste željeli naslikati Charlemagnea.


- Zašto ne? - Zato što sam ja ljepši od njega i manje tvrdoglav. - On se naceri. - A kad već razgovaramo, zašto je vaša majka, kad me upoznala s lordom i lady Eades, rekla da su vam ponudili posao guvernante? Baš divno. Sad je on znao za njezinu najgoru noćnu moru. - Zato što su mi ga ponudili. - Ja sam mislio da cijeli Wiltshire zna da vi idete u Beč. Caroline se nakašlje. - Lord i lady Eades su malo ekscentrični. - Da, primijetio sam. - Mi im se trudimo udovoljiti. - Iako je tvrdio kako želi da ona bude sasvim iskrena s njim, nije mu imala namjeru otkriti koliko joj je važna njegova suradnja. Ionako je imao dovoljnu moć nad njom. I ionako je imala dovoljno teškoća s koncentracijom kad je on bio u blizini, tako da mu ne bi smjela dopustiti još veći utjecaj na sebe. - Caroline? Ona trepne. - Ispričavam se. Samo sam razmišljala o tome kako bih vas voljela sutra početi slikati. - Aha. Što se toga tiče, ako ste željeli naslikati nekog plemića, baš sam se pitao zašto niste odabrali lorda Eadesa. Caroline se namršti. - Naslikala sam ja njegov portret. I njegov, i njegove žene. No radije bih da atelje ne mora odlučivati o mojoj molbi na osnovu portreta grofa i grofice Eades kao Antonija i Kleopatre. Zachary se nasmije. - Baš bih volio vidjeti kako ste ih naslikali. - Pretpostavljam da će vas rado pozvati na ručak. - Već su me pozvali. Jeste li slobodni sutra navečer? Vjerujem da će nas rado primiti. - Ja? - zavapi ona. - Ja mislim da ne bih trebala... On je privuče još bliže. - Protivite li se vi to posjetu Eadesovima ili mojem društvu? - Nijednom ni drugom. Preostalo mi je samo osam dana da vas naslikam i otpravim u Beč. Nemam vremena za posjete, ni za plesanje. Činilo se da je ovo bio dobar uskličnik kojim će završiti ovaj razgovor. Pokuša se odmaknuti, no on pojača stisak. - Kako smo već tu - promrmlja - mogli bismo baš i završiti ovaj valcer. - Ah, dobro. Kad ju je pogledao, ponovno je osjetila tu nevjerojatno senzualnu dušu skrivenu iza nonšalantnog ponašanja. Zachary Griffin je navikao dobiti ono što želi. I bez obzira na to što nije znao što točno želi u životu, u ovom je trenutku gledao samo u nju. Toplina joj jurne niz kralježnicu. Kako on može imati takav učinak na nju kad ga ona promatra samo kao sredstvo kojim


će doći do cilja. Njoj je trebalo njegovo lice, i to samo zato što će je ono odvesti u Beč. Što se tiče ostatka njega, da, imao je on lijepu muskulaturu, i ne, ne bi ona imala ništa protiv da vidi još nje, no odbila je zanimati se za nekoga čije bi je društvo spriječilo u postizanju onoga što je željela. Taj zaključak nije mogao objasniti ubrzano kucanje njezina srca ili zašto je već znala da će noćas sanjati njegove usne na svojima. Bilo je vruće i bila je gužva u plesnoj dvorani pa je vjerojatno samo bila malo previše uzbuđena. - Gospođice Witfeld - otegne on polako. Ona se ponovno strese. Za Boga miloga, ona je znala biti ovako rastresena samo kad je slikala. Caroline pogleda u njegove sive uči. - Što je? - Valcer je završio. A njih dvoje su stajali nasred plesne dvorane. Njezin dlan bio je u njegovom, a njegova druga ruka ovijena oko njezina struka. Obrazi joj se zažare. - Naravno da je valcer završio procijedi ona. - Vi ste inzistirali na tome da moramo plesati. Jeste li sad zadovoljni? - To je vrlo zamršeno pitanje. - Dok je to izgovarao, uzeo ju je pod ruku i krenuo prema stolu s okrjepom kraj kojeg je stajala njezina majka. Bez obzira na svu pozornost koju je privukao, kraj plesa u prepunoj plesnoj dvorani bio je tako kaotičan da je sumnjao da je itko primijetio kako stoje u tišini. - I usput - nastavi on tiho - mene nećete otpraviti u Beč. Ja ostajem ovdje. Moja slika ide u Beč. Možete li voditi računa o tome da postoji neka razlika. Ona se ukoči. - Da, vjerujem da mogu. Čim mu je to pošlo za rukom tako da ne djeluje nepristojno, Zachary ostavi Caroline kod njezine majke i ode po piće. Sviđala mu se Caroline; sviđalo mu se to kako je direktna i usredotočena. No njihov razgovor tijekom valcera nešto je razjasnio - nešto u što je on sumnjao, ali nije bio sasvim siguran. Caroline Witfeld ga je vidjela kao zbir dijelova - profil, glavu, ruke - no ili nije shvaćala da je on pravi čovjek od krvi i mesa ili ga nije željela gledati na taj način. I ukazao li on na to ili ne, nije bio siguran da je shvaćala razliku. Namrštio se kad je ispio čašu klareta. On se ženama sviđao; ostatku djevojaka iz obitelji Witfeld se sviđao. A poljubio je Caroline i svukao košulju kako bi joj pokazao da nije samo kravata i kaput koji leže u ormaru dok ga ona ne poželi nacrtati. Ona je primijetila nešto u vezi s njim; na kraju krajeva, ona je njega zamolila da joj pozira. On je samo bio pristojan i pristao je. Naravno, počeo je također sumnjati da je njoj samo bilo važno da on ne inzistira da ga se naslika u povijesnom kostimu. - Tu ste, momče. - Edmund Witfeld ga potapša po ramenu. - Jako ste zaposleni čitavu večer, zar ne? Zachary se nasmiješi. - Vi imate jako mnogo kćeri koje uživaju u plesu. - Da, imam. - Witfeld pokaže na čovjeka koji je stajao kraj njega i gospodin Anderton mu priđe. - Upoznali ste Franka, zar ne? - Da, jesam. Dobra večer još jednom. - Gospodine lorde. - Anderton i ja smo pomislili da biste možda željeli malo promjene nakon tjedan dana u


kokošinjcu, kako bi se reklo - nastavi Witfeld. - Možda biste željeli s nama u ribolov? - Postoji jedno savršeno mjesto za ribolov otprilike osam kilometara sjevernije - doda odvjetnik. - Tamo su najveće pastrve u državi. Jedan dan bez držanja lekcija - koje su djevojkama očito bile potrebne s obzirom na to da su zamalo raščetvorile Martina Williamsa - zvučalo je baš kao nešto što mu treba. I uz to, Caroline je trebalo naučiti lekciju da postoji razlika između portreta i onoga što leži ispod boje, a jedan dan stanke koji bi joj to pokazao bio je predobra prilika koja se ne može propustiti. Jako bih volio ići s vama na pecanje. Hvala vam na pozivu. - Idemo čim svane zora. - Bit ću spreman. - Zachary ispije svoj klaret. Konačno se imao nečemu radovati bez prateće frustracije i muke koja je obilježila svaki njegov sastanak s Caroline. Da, sutra će ići na lijepi mali odmor. Caroline postavi slikarsko platno na tronožac i pričvrsti ga. Radije bi da ne mora početi slikati nakon što je sinoć tako kasno legla, no vremena je bilo sve manje. Lady Eades joj je sinoć čak prišla kako bi je obavijestila da je njezin sin Theodore nadaren za slikarstvo te će oni biti jako velikodušni prema dobrom tutoru. To bi samo po sebi trebalo biti dovoljan poticaj da prestane sa skiciranjem i izvadi slikarske boje, no bez obzira na to koliko je bila odlučna, još uvijek je imala dojam da Zachary njezino slikarstvo smatra običnim hobijem. A nju je to ljutilo, iako za to nije bilo potrebe. On se zasigurno prema njihovim sastancima odnosio s istim nedostatkom ozbiljnosti kao i prema svim drugim obvezama. No ovo će biti njezino najbolje djelo, i čak će i on to morati priznati. Jutros je svjetlo bilo savršeno. Prođu je žmarci od uzbuđenja i očekivanja. Istina, nije još pronašla savršenu pozu ili kut ili izraz lica, no bila je sigurna da će nadahnuće doći čim sjedne i počne raditi. Pogledala je na sat, a zatim sjela i počela pregledavati skice u crtaćem bloku. Zachary je kasnio, a to nije bilo ništa nova. Prema rasporedu, nakon njezinog bio je Violetin red, a vjerojatno će moći podmititi najmlađu sestru da joj prepusti malo svoga vremena. Barem je Anne bila dovoljno obzirna da joj danas prepusti puna tri sata - unatoč Susaninom žučljivom protivljenju. Njegov smiješak, njegova ramena, linija brade, mišići bedara kad sjedi na konju - svi ti dijelovi odvojeno ili zajedno činit će lijepu sliku. No okruženje je govorilo o njemu jednako glasno kao i izraz lica, a njezino uporno, zahtjevno umjetničko oko govorilo joj je da možda zimski vrt nije pravo okruženje za njega. Ali vani u vrtu ne bi imali ni trenutka mira. Njezine bi sestre stalno pronalazile neki životno važan razlog zašto moraju s njim razgovarati. Vrata su se otvorila i ona se strese. - Evo vas... - Željela sam nešto pitati Zacharyja - reče Joanna i uđe u zimski vrt. - Samo jednu seku... Gdje je on? - Nije još stigao. Zar ti nemaš zakazan ručak s njim? Pitaj ga tada. - Ti si jako sebična. Imaš tri puna sata s njim ovog jutra. Ja imam samo jedan. Zapravo, njezina su se tri sata stisnula u dva sata i četrdeset pet minuta, a njezin model nije bilo na vidiku. - Nisam ja sastavljala taj raspored - uzvrati joj. - A vi ste se sve s njime


složile. - To je bilo prije nego što nas je sve uputio na Martina Williamsa. Znaš li ti da je Martin rekao kako ga boli glava nakon samo tri plesa? Sad ga nijedna od nas više neće. - Nijedna od vas ga nije ni imala. Uvijek navaljujete na njega kao katolički kardinali na jakobinca. - Možda je to tako, no ja nisam ta čiji se čovjek nije ni pojavio. Caroline se namršti. - On nije moj čovjek. I sad me ispričaj, idem ga pronaći. - Ona ustane, odloži crtaći blok na stolić i upita seje li sinoć možda pretjerala kad je onako otvoreno s njim razgovarala. Bio je to hod na oštrici britve. Joanna požuri za njom. - Idem ja s tobom. Sudeći prema onome što je Joanna bila rekla, nijedna od sestara Witfeld nije bila jutros jako zadovoljna Zacharyjem. Odlično. Možda se njegov sjajni lak polako počeo ljuštiti. Već je bilo krajnje vrijeme. Budu li još hvalili njegove lijepe manire i zgodan lik, ona će se ispovraćati. - Barling - poviče, primijetivši batlera kraj vrata - gdje bih mogla pronaći lorda Zacharyja? - On je vani, gospođice Witfeld. - Vani? Gdje vani? - On i gospodin Witfeld i gospodin Anderton su danas otišli na pecanje, gospođice. Obećali su kuharu punu košaru pastrva za večeru. Gospođa Landis već priprema umak od maslaca. Njega nema. Baš ovog jutra kad je namjeravala početi slikati, on je odlučio otići na pecanje. Na pecanje! - Je li tata rekao kad će se vratiti? - upita Joanna ljutitim glasom. Ljutnja nije bila dovoljno jaka riječ kojim bi se opisalo Carolineino raspoloženje dok je stajala ondje i pokušavala ne zuriti u batlera. Prokleti Zachary. - Mislim da su se uputili prema Shavertonu pa ih ne očekujem do kasno popodne. Joanna ljutito lupi nogom o pod. - Ali mi smo danas trebali imati piknik. Suzdržavši se mudro od bilo kakvih komentara, Caroline se okrene na peti. Pojuri uz stube u zimski vrt i zalupi za sobom vrata. - K vragu - procijedi. - K vragu, k vragu, k vragu. A zatim ugleda psa. Harold je skakutao u kutu i kidao zubima nekoliko komada papira. Ona istog časa skrene pogled prema stolu. Njezinog crtaćeg bloka nije bilo ondje gdje ga je ostavila. - Ne! - vrisne, jurnuvši prema psu kako bi mu istrgnula rastrgane komade papira iz usta. Pas zacvili i ustukne, spustivši rep između nogu. Drhtavim rukama Caroline pregleda uništene papire. Komadići Zacharyja bili su


prekriveni otiscima zuba i psećom slinom, dok su neki drugi dijelovi sasvim nedostajali. Njezin najomiljeniji crtež, onaj na kojem je Zachary bio nacrtan golih prsa, bio je u šest komada, a ona je uspjela pronaći samo četiri. Uzdahnuvši duboko, Caroline zadrhti i potone na pod. - O, ne. O, ne - jadikovala je dok su joj suze kapale na ono što je preostalo od crtaćeg bloka. Harold se s oklijevanjem dogega do nje. Koliko god bila ljutita, vidjela je ona onaj loš pokušaj dresure tog psića, te nije mogla kriviti Harolda za ovu katastrofu. Ne, znala je ona točno tko je za nju kriv. Ne samo da je Zachary upropastio njezin raspored za slikanje samo zato što ga je netko nekamo pozvao a on je bio previše pristojan da bi to odbio, već je sad još i zato što nije pazio na svog psa, više od tjedan rada na skicama također bilo upropašteno. Ona je toliko dana vrijedno radila ni za što. Ti dani su bili tako dragocjeni i ništa ih ne može vratiti. Ovo je bilo previše. Neće ona Zacharyju Griffinu više govoriti samo pola onoga što misli. On će čuti točno ono što ona misli o njemu - i ako mu se to ne bude svidjelo, neka se nosi k vragu. Neka se ionako nosi k vragu. Uz taj glupi raspored njezinih sestara, ionako neće imati vremena početi iznova. Plačući, dovuče se do hrpe crteža koji su srećom ostali netaknuti. U ovom bi trenutku bila sretna sa slikom lorda i lady Eades kao Adama i Eve, budu li joj pristali pozirati. Vjerojatno neće, no kako je bila slomljena, nije se mogla natjerati priznati da je izgubila baš svaku nadu. Ionako joj je sada preostala samo nada. Zachary iskoči iz kola kad se konjušar pojavio kako bi preuzeo konja. Dva lakaja koja su ih pratila na pecanje podignu košare s ulovljenim pastrvama i požure ih odnijeti u kuhinju. - Kao što sam već rekao, sjajan si ribič, Zachary. - No nisam toliko dobar kao ti, Edmunde - nasmiješi mu se Zachary, odmaknuvši se kad je gospodin Witfeld skočio na tlo. - Ona tvoja naprava s koloturom je nevjerojatna. - Ha, ha. To je kompenzacija za velik nedostatak strpljenja i činjenicu da moramo nahraniti više od dvadeset usta. Bez obzira na to što su jednu punu košaru ostavili zajedno s Frankom Andertonom u selu, njih su trojica ulovili dovoljno riba da nahrane dvije obitelji brojne poput Witfeldovih, zajedno sa služinčadi. No, čak da nije ulovio ni jednu jedinu ribu, Zachary bi današnji izlet smatrao vrlo isplativim. Nije bilo djevojaka, nije bilo pitanja o njegovom bračnom statusu ili namjerama - kakvog li olakšanja. - Ispričajte me sada, idem provjeriti kako mi je teta. Hvala vam na ugodnom druženju. - Bilo mi je zadovoljstvo, Zachary. Nakon tete, trebao bi porazgovarati s Caroline, kojoj je namjeravao ukazati na razliku između jednodimenzionalnog portreta i potpuno realiziranih muškaraca od krvi i mesa. Također će vjerojatno morati otkazati sastanak s nekom od djevojaka koji je možda zakazan za kasnije popodne. Očajnički mu je trebalo kupanje. No kuća se činila sablasno tihom i praznom kad je ušao. Nije čak bilo ni Barlinga koji je uvijek vrebao na vratima. Uspevši se stubama, pokuca na vrata tetine sobe. - Teta Tremaine?


- Uđi - vikne mu ona pa on otvori vrata. - Gdje su svi? - upita, primijetivši kako teta pije čaj i sjedi na mekanoj fotelji kraj prozora s posuđenom knjigom poezije na koljenima. - Sally se zatvorila s Barlingom i raspravljaju o planovima za bal, a šest djevojaka je otišlo u Trowbridge. Šest. - Idem ja onda vidjeti kako je gospođica Witfeld. Koliko znam, danas krećemo na slikanje. - Ni Caro nije ovdje. Mislim da je otišla u šetnju. Zachary je pogleda u čudu. - Uistinu? - S obzirom na to koliko je bila usredotočena na njegov portret, nije mogao zamisliti da bi dragovoljno izašla iz kuće. - Dobro. Ja se onda idem okupati i presvući. - Osmjehne se teti. - I nadam se da ti se jedu pastrve. Ona ponovno podigne knjigu. - A ja se nadam da ćeš ti još biti gladan kad pripreme večeru. Na pola puta do vrata, Zachary stane. - Što bi to trebalo značiti? - Vjerojatno ćeš sam otkriti. Ili možda nećeš. - Sad si mi pomogla. Teta Tremaine okrene stranicu knjige. - Nisam ni namjeravala. Ah, te žene. Bilo bi mu bolje da je ostao pecati. No barem je, unatoč svojoj teti, imao još sat ili dva prije povratka horde. Kad je lakaj donio kadu u njegovu spavaću sobu i napunio je, Zachary skine svoju odjeću prekrivenu blatom koja je smrdjela na ribe i uroni u toplu vodu. Uzdahnuo je, zatvorivši oči i cijeli uronio, a zatim polako podigao glavu tek toliko da može udahnuti zrak. Ovo je bilo čisto blaženstvo. - Je li vam ugodno? On naglo otvori oči. - Kriste - zareži, zgrabi jedan ručnik i baci ga u vodu kako bi si pokrio bokove. - Koji vrag radite ovdje? Caroline ga je mirno gledala u oči, no boja na licu joj je bila toliko jarka da je bilo jasno da je trenutak ranije gledala u neki drugi dio njegova tijela. - Mi smo imali dogovor jutros reče ona mirnim glasom, bez obzira na to u što je buljila. - Vaš me otac pozvao na pecanje - uzvrati joj. Odbio se osjećati zakinuto samo zato što je ležao gol u kadi. - Mogli ste mu reći da imate prethodni dogovor. - Ona prekriži ruke na prsima. - Meni se činilo da vama trebaju samo moji dijelovi, a njih ionako imate u svojem crtaćem bloku. Ostatak mene je poželio ići na pecanje. - U mom crtaćem bloku. Shvaćam. Nažalost, danas su mi trebali svi vaši dijelovi, spojeni zajedno. Očito još nije shvaćala što joj on pokušava reći. - Sami ste rekli da imate tjedan dana da me spakirate i pošaljete u Beč. Kao što sam vam rekao, ja nikamo ne idem, gospođice Witfeld.


Jeste li... - Shvaćam ja što vi meni govorite - prekine ga ona. - I ispričavam se ako sam vam povrijedila osjećaje ili vašu sliku o vlastitoj vrijednosti. Kad je ona ovako govorila, on je zvučao kao razmaženo derište. Zachary ustane, omotavši mokri ručnik oko bokova. - Moja se primjedba nije odnosila na to. - Bez obzira na to, ja bih željela da vi čujete moje primjedbe. - Ako možete pričekati da se odjenem, ja bih ih rado saslušao. Caroline ustukne jedan korak kad je izašao iz kade. S njega je kapala voda. - Gospodine! Ne mičite se! - naredi mu glasno. Nije zvučala kao da ju imalo muči činjenica da goli muškarac stoji izuzetno blizu nje. - Ja shvaćam da je vama trebalo malo odmora od nas. Rado bih da ste pričekali još nekoliko dana na taj odmor, no razumijem vas. I razumijem da kad vam netko predloži nešto što vam je zanimljivo ili zabavno, vi ne možete odoljeti kušnji. - Caro, ja nisam neko glupo, razmaženo derište... - A zašto se onda tako ponašate? Meni je potrebna vaša pomoć. Tražila sam vašu pomoć. Ja želim slikati. Ja želim zarađivati za život. Lord i lady Eades žele da budem guvernanta njihove djece i da ih učim slikati. Ja bih si radije prerezala grlo nego se osudila na tako užasan život. - Onda mi dopusti da se odjenem i ja ću odmah doći pozirati - uzvrati on, iznenadivši se silinom njezine ljutnje. Na kraju krajeva, nije ga bilo samo nekoliko sati. - Sada ne mogu slikati jer više nema svjetla. A ranije nisam mogla jer je vaš... pas uništio svaku vašu skicu koju sam narisala. On se zaprepasti. - Što je učinio? Jedna suzna otkotrlja se niz njezin glatki obraz. - Kako se niste potrudili obavijestiti me da imate druge planove, išla sam vas tražiti. Kad sam se vratila gore, on je kidao... trgao je moj crtaći blok na komadiće. Zachary joj priđe korak bliže, no ona se opet odmakne. - Caroline, jako mi je žao. Poslat ću Harolda u Lon... - Ja ne krivim Harolda! - uzvikne ona. - Krivim vas! Vi ste si nabavili psa iz Bog zna kojeg razloga, a zatim ste odlučili da imate pametnija posla od učenja tog psa najosnovnijem ponašanju! Ona baci na njega šaku zgužvanog, iskidanog papira. - Što ste očekivali? Ono što je ostalo od njegova dobrog raspoloženja, naglo se istopilo. - Ispričavam se, gospođice Witfeld. Molim vas, recite mi što još mogu učiniti i ja ću to učiniti. - To je jako lijepo, no sada je prekasno. Da ste pokazali i trunku odgovornosti, mi sada ne bismo vodili ovaj razgovor. Sad je bilo dosta. - Ja nisam taj koji je odlučio razdijeliti moje vrijeme i mene samog poput naranče. Kako očekujete da mogu išta postići s Haroldom kad sve svoje vrijeme moram posvetiti vašoj obitelji? - Da se ne radi o Witfeldovima, radilo bi se o nekom drugom. Vi nikad niste ništa krivi,


zar ne? Tvrdite da vam je cilj pridružiti se vojsci, a ipak tu sjedite i radite sve što drugi požele. Nas ne možete kriviti za to. - Što mi to želite reći? - procijedi on. - Ako nešto želite učiniti, tada to učinite. Nemojte tvrditi da žudite za nečim samo zato da se ne bi činilo kako uzalud trošite zrak koji dišete, a to je upravo ono što radite. - Gospođice Witfeld, sad je bilo dosta. - Caroline! - Edmund Witfeld uđe u prostoriju, a za njim njegova žena, nekoliko sestara i batler. Društvo koje je otišlo u Trowbridge se vratilo. - Odmah izađi van! Ona ne skine pogled sa Zacharyja. - Idite i priključite se vojsci, lorde Zachary. Učinite to odmah. Barem ćete, ako poginete, poslužiti kao korisno gnojivo. - Caroline! Još jednom šmrcnuvši, ona se okrene na peti i izjuri iz sobe. Zachary je zurio za njom, jedva primjećujući hordu mucavih Witfeldova koji su se silno ispričavali dok su unatraške hodali prema vratima kako bi ga ostavili samog. Kad su se vrata zatvorila, on strgne ručnik i baci ga svom silinom u kadu, poprskavši pritom pod u krugu od tri metra, no to ga nije uspjelo smiriti. - Gnojivo? - Gnojivo? Ona nije imala pojma što on želi od života; kako se usuđuje kritizirati način na koji on ostvaruje svoje ciljeve. On nije bez razloga odgodio odlazak u vojsku. To što je radio uslugu Melbourneu i teti Tremaine nije ga činilo lijenim i djetinjastim. To je samo značilo da je bio pristojan i odgovoran. A što se tiče Harolda, nisu mu dali ni sekunde vremena da se pozabavi tim prokletim psom. Što je ona očekivala? On nije uzalud trošio zrak koji diše, nije bio osoba bez ciljeva i ni u kom slučaju nije bio gnojivo koje je čekalo da ga se razbaca po zemlji kako bi bolje rastao kupus ili nešto slično. No on je međutim bio osoba koja se pakira i odlazi odavde.


POGLAVLJE 12 Teta Tremaine stajala je tik do vrata spavaće sobe kad ih je Zachary uz tresak otvorio. Odlično - zarežao je. - Tu si. Pakiraj se. - Ne dolazi u obzir. Ti i Caroline ćete se ispričati jedno drugom i mi ćemo lijepo sjesti i večerati kao civilizirani lju... - Dobro - prekine je on, pokazavši rukom svom sobaru neka mu doda bisage. - Ja ću jahati naprijed. Čekat ću te u Bathu - ili u Londonu, ako je ovaj izlet bio obična prokleta smicalica. - Nije bila nikakva smi... - Onda se vidimo u Bathu. Reede, ti kreni za mnom sa stvarima. - Da, gospodine lorde. - Harolde! Pas ispuže ispod kreveta i otrči u hodnik. Zachary očeša tetu i sjuri se niz stube, s Haroldom, koji je konačno poslušao svoga gospodara, za petama. U velikom predvorju stajale su poredane žene iz obitelji Witfeld, no on ih je jedva pogledao. Barling je očito shvatio da su mu glavna vrata u opasnosti da budu razvaljena jer ih je otvorio čim je Zachary posegnuo za kvakom. - Osedlajte mi konja - naredi kad je stigao u konjušnicu. - I mog, također. Zachary se okrene i ugleda Edmunda Witfelda kako mu stoji iza leđa. - To nije potrebno, gospodine - reče, ljutito naglašavajući svaku riječ. - Zahvaljujem vama i gospođi Witfeld na gostoprimstvu. A sada me ispričajte, ja odlazim konjem u Bath. - Ja ću jahati s vama do Trowbridgea. Zachary mu odrješito kimne. - Kako god želite. Čekajući da mu osedlaju konja, Zachary je nervozno koračao po konjušnici, ne želeći stajati na miru kako ne bi dao Witfeldu priliku da započne razgovor. Zachary bi radije da Caroline tu stoji; svakako je znao što bi joj rekao. No s druge strane, on je bio jedan Griffin, a Griffini su bili nepogrešivo pristojni - čak i kad bi ih tako uvrijedili da bi to, da je u pitanju muškarac, riješili dvobojem u zoru. Harold je sjedio kraj ulaza u konjušnicu i gledao ga. Caroline je imala pravo u vezi s jednim - pas nije bio kriv za incident s crtaćim blokom. On je bio kriv za to. Konačno konjušar dovede Sagramorea. Zachary prebaci bisage preko sedla i zaveže ih, a zatim zajaše konja. Ukoliko mu se Witfeld želio pridružiti, bolje mu je da se požuri. Edmund ga je dostigao na kraju prilaznog puta, usporivši u kas kako bi popratio Sagramoreov žustri tempo dok je Harold trčkarao iza njih dvojice. - Znam da ne želiš slušati štogod ti ja želio reći - započne on - ali ima stvari koje ne razumi... - Sve ja dobro razumijem, hvala lijepa.


- Ja si ne mogu priuštiti uzdržavati Caroline nakon ovog ljeta. Zachary otvori usta kako bi mu odgovorio, no ipak ih zatvori. On si nije mogao zamisliti da nema dovoljno novca za uzdržavanje svoje obitelji, no Griffinovi su ipak bili iznimno sretni po svačijim standardima. - Žao mi je to čuti - reče ukočeno. - No to nema nikakve veze sa mnom. - Ona se prijavila na dvadeset sedam akademija i ateljea u protekle tri godine. Tannberg je jedini koji joj je ponudio mjesto - i to samo ako prođe postupak prijave. Radilo se o postupku prijave oko kojega joj je on trebao pomoći. - Ali ja joj nisam uskratio pomoć. - Ona je pretjerala, znam, i ispričavam se u njezino ime... - Nemojte - odreže ga oštro Zachary. Witfeld duboko udahne. - Dobro, momče. Ako ne želiš slušati o njezinim problemima, hajdemo razgovarati o tvojim. - Mojim? - Zachary ga prostrijeli pogledom. - Ja nemam nikakvih problema. Ja idem u Bath, a ako se teta Tremaine ne pojavi u roku od tjedan dana, vraćam se u London i oblačim uniformu. - Kako i zašto će to učiniti morat će pričekati trenutak kad bude u stanju jasnije razmišljati. - I ja sam to učinio, znaš. Zachary nije želio pitati, no riječi su mu nevoljko ipak izašle iz usta. - Što to? - Priključio se vojsci. Sallyn otac mi je rekao da ukoliko se želim oženiti njome, moram dokazati da je mogu uzdržavati. Oženio sam se njome dok sam služio u svojoj regimenti. - Baš romantično. - Ja sam uzeo k srcu ono što mi je on rekao. Mislim na njezina oca. Ubrzo sam došao kući na dopust koji je trajao dovoljno dugo da ponovno ostane trudna, a zatim sam opet otišao u bitku. Plaća je bolja kad služiš na bojištu. Zachary stisne vilicu i ne reče ništa. U ovom trenutku se valjda od njega očekivalo da ne kaže ništa nego da samo sasluša neke mudre riječi od nekoga tko je navodno prošao put koji njega čeka. Kao da gospodin Edmund Witfeld ima ikakvog pojma kakav je zapravo Zacharyjev život. - A zatim, nakon kćeri broj pet, dobio sam metak u nogu. To je bilo dovoljno da me pošalju doma. Nisam mogao uzdržavati obitelj s pola plaće, pa sam morao prodati vojni čin. Stalno sam razmišljao o tome da bih, da se nisam oženio, vjerojatno izdržao dok mi prokleta noga ne bi zacijelila pa bih mogao ponovno na bojište. - Žao mi je što... - Nisam završio - uzvrati Witfeld, iznenađujuće žestoko. - Mrzio sam biti ovdje, sjediti u društvu kokoši i pilića dok su se moji bivši kolege borili i živjeli pravim avanturističkim životom. I tako sam se zatvorio u moj zimski vrt, sakrio se i počeo sa svojim izumima. Mislio sam da ću, ukoliko uspijem izumiti nešto dobro, zaraditi dovoljno da mogu otići iz Wiltshirea. Sagradio sam grčke ruševine kako bih se zamišljao u


nekom drugom životu. Mislio sam da ću se možda toliko zanijeti svojim pronalascima da ću zaboraviti kako mi je onemogućena velika čast i slava. - I je li vam uspjelo? Edmund spusti pogled. - Na kraju sam shvatio da uistinu uživam u onom što radim. Mislim na pronalaske. A kad je Caroline počela dolaziti gore slikati, također sam shvatio da imam obitelj. Trebali ste je vidjeti kad joj je bilo dvanaest ili trinaest godina. Čak i tada, ona bi napravila nekoliko poteza na platnu i nastao bi cvijet. Vražji cvijet bi napravila, a kad bih ja to pokušao, nastala bi obična žvrljotina. A ja sam stvorio nju, i to zato da se zabavim dok sam zapeo u Wiltshireu između dvije dužnosti. On se nakašlje. - Ono što vam želim reći jest to, da bih, da sam ostao vojnik, vjerojatno sada bio mrtav i od mene bio ostao samo neki spomenik koji bi svjedočio o mojoj hrabrosti. Ili bih imao sedam kćeri koje obožavam unatoč tome što su budalaste, i priliku da izumim nešto što bi možda moglo biti korisno njima ili njihovoj djeci. - Witfeld pogleda Zacharyja u oči. - I zato, prije nego što odlučite odjuriti u kratkotrajnu i smrtonosnu slavu na bojištu, ja vas pitam, zar uistinu želite učiniti ono što sam ja učinio i protratiti dvadeset dvije godine prije nego što shvatite što je uistinu važno u životu? Sada je bilo jasno zašto Witfeld nije dopuštao da mu neki vojnik postane zet. I to nije bilo iz razloga koji su njegove kćeri mogle zamisliti. - Vi ste jako dobar otac - reče konačno Zachary. - Ja sada to pokušavam biti. Vrlo dugo sam bio užasan otac. I zato imam pet budalastih kćeri i dvije koje imaju razuma meni za inat. Budem li dobar prema njima, možda neću uopće imati nijednu budalastu kćer, već sedam njih na koje ću biti ponosniji nego što bih bio na bilo koju obrazovanu, privilegiranu mladu damu iz Mayfaira. K vragu. Zachary je znao što bi sada morao učiniti. Morao bi odigrati svoju ulogu u pomaganju Witfeldovim kćerima, barem jednoj od one dvije koje imaju razuma, i vratiti se kako bi pozirao Caroline. No svrha ovog razgovora nije bila samo to, već ga je on trebao potaknuti na razmišljanje. Zato što je, zahvaljujući Edmundovom dodatku Carolineinom govoru, upravo shvatio da je sličniji vreći gnojiva nego što je to želio priznati. Iako je on to donekle shvaćao i ranije, sada se s tim morao suočiti. Ona je bila u pravu i Melbourne je bio u pravu. On nije imao pravih ciljeva, već samo želju da bude nešto drugo od nasljednika vojvodinog nasljednika, nešto drugo od trećeg brata u obitelji Griffin. Najstarija gospođica Witfeld je barem znala što želi u životu - a on je očito bio osoba koja joj je to mogla uskratiti. Ili joj je mogao pomoći da ostvari svoj san. Na neki je način to bilo značajnije od svih gluposti koje je sebi namijenio. I sad je bio prisiljen ozbiljno razmisliti o svemu tome, iako bi to više volio učiniti nasamo i nadugačko, a nikako ne galopirajući cestom u doslovno pogrešnom smjeru. - Mislite li da su pastrve već gotove? - upita on polako. Witfeld neuspješno prikrije smiješak olakšanja. - Siguran sam da će biti kad stignemo. - Dobro. Ja sam jako gladan. *


Caroline je sjedila u salonu začepivši rukama uši. No ni to joj nije pomoglo utišati kakofoniju u kojoj se našla. Njezina majka i barem još tri sestre dobile su napad histerije, dok je Susan stajala kraj prozora i gorko plakala. Anne je vikala na Joannu i Juliju da prestanu vrištati kako im je uništena svaka nada u sretnu budućnost, dok je Grace stalno ponavljala: - Ti si ga nazvala gnojivom? - urlajući iz sveg glasa. No koliko god to bučno bilo, njihovo je vrištanje ipak bilo tiše od onoga što je urlao njezin mozak. A u ovom slučaju, nema pomoći od začepljenih ušiju. Da, možda se ona previše usredotočila na njegove dijelove, a premalo na njega kao na osobu, no, za Boga miloga, zašto bi to njega uopće bilo briga. On je već svima jasno dao do znanja da želi izbjeći bilo kakvu romantičnu vezu. O, da, vjerojatno mu je morala više laskati, malo više hvaliti savršenost njegovih crta lica i muževnost njegova stasa. I ne, nije ga smjela nazvati gnojivom. No, koliko je dugo trebala trpjeti njegovu bezbrižnost i nehajnost? Nakon što se zakleo da će joj pomoći, otišao je pecati, i još je ostavio za sobom svog glupog psa koji je napravio katastrofu. A zatim, kad ga je pozvala na red, on je jednostavno otišao. Caroline se strese. Ništa od njezinih planova i mišljenja o Zacharyju sada više nije bilo važno zato što je on otišao, i sad će ona morati uvjeriti lorda Eadesa da joj pozira i potpiše suglasnost. No imala je neki ružan dojam da će on to odbiti jer će mu biti važnije ohrabriti umjetnički dar svog sina Theodorea nego pomoći njoj. On joj je samo trebao pozirati tjedan dana, a zatim joj uskratiti suglasnost, i ona će, bez obzira na sve svoje namjere i želje, postati vlasništvo obitelji Eades. Kako je bila glupa. Zachary je trebao poslužiti da nešto nauči; bez sumnje je većina plemića bila bez cilja baš kao i on. Ako nije mogla to tolerirati kod jednog gospodina koji je inače bio šarmantan i ljubazan, nije imala razloga smatrati da bi mogla napraviti karijeru u društvu osoba sličnih njemu. Jedna joj se suza otkotrlja niz obraz. Naravno, to nitko nije primijetio jer su se svi previše bavili svojom vlastitom nesrećom. I ona je imala potrebu vrištati, reći im da nitko od njih nije imao nikakvu šansu uhvatiti lorda Zacharyja, no one ne bi slušale. One to ne bi željele čuti pa ne bi slušale. Ona je, međutim, imala više dodira sa stvarnošću od njih. I upravo je shvatila da je u trenutku kad je otvorila usta i počela vikati na Zacharyja zbog njegove nesmotrenosti, nepovratno uništila vlastiti život. - Rekao sam da je bilo dosta. Caroline nije znala koliko je puta njezin otac povikao neka ušute, no čula ga je tek sada. A tako je bilo i s ostatkom obitelji. Na trenutak se tišina koja je nastupila činila glasnijom od vike. - Gospodine Witfeld - reče njezina majka kroz suze - ja inzistiram da se Caroline kazni. Nezahvalnica jedna! Ne može... - Neka se svi odu preodjenuti za večeru. Vraćam se za dvadeset minuta - zarežao je njihov otac, bez imalo uobičajene dobrohotnosti. - Ne želim dotad čuti ni jednu jedinu riječ. Je li to jasno? Kimnite, bez riječi. Jedna po jedna, sve su kimnule. - A Caroline, ti smjesta dođi u moj ured.


On se okrene na peti i nestane. Caroline krene za njim, pretvarajući se da ignorira sestre i majku koje su je strijeljale pogledom. Ništa što bi one sada rekle ne bi pridonijelo da se osjeća beznadnije nego što se već osjećala. Njezin se otac zaustavi kraj vrata svog ureda i pokaže joj da prva uđe. Kad je ušla, on zatvori vrata za njom. Prije nego što se uspjela upitati zašto ju je samu zatvorio u svoj ured, Harold se dogega do nje i poliže joj prste. Šokirana, ona podigne glavu i uoči nekoga kako stoji kraj stola. - Lorde... ja... Zachary, ja... - Ako večeras napraviš skice i počneš sutra slikati - reče on, ne pomaknuvši se - hoćeš li uspjeti završiti sliku do roka? Caroline nije mogla disati. On joj je upravo davao još jednu šansu. Osjetila je kako joj krv nestaje s lica i nije se mogla pomaknuti, nije mogla govoriti, nije mogla učiniti ništa nego ponavljati u sebi da se on vratio. - Isuse - promrmlja on, žustro joj prišavši kako bi joj pomogao sjesti. - Diši, Caroline. Potapšao ju je, ne previše nježno, po leđima i zrak je konačno jurnuo u njezina pluća. - Bolje? - upita je. - Da, hvala vam - uspjela je izustiti. - Ali ja sam mislila da ste vi otišli u Bath. - Ja se ne sjećam da sam se u svom životu ovako naljutio - reče on tihim monotonim glasom. - Zašto onda... zašto... - Caroline ušuti. Jedna suza padne joj na gornji dio dlana. Zachary slegne ramenima. - Zaslužio sam ponešto od onog što si rekla. - On se nakašlje. Više nego ponešto. I mislim da nisam shvaćao koliko ti je važna moja suradnja. Da jesam, ne bih zlorabio ukazanu mi čast. Unatoč njegovim ljubaznim riječima, u glasu mu se nije čulo opušteno zatezanje na koje je bila navikla. Vjerojatno je još bio ljutit; da je na njegovom mjestu, ona bi bila. Pokušala si je reći da i ona ima razloga biti ljutita, no nije za to imala vremena jer se osjećala tako zahvalnom i pokušavala se prisjetiti kako se diše. - Ispričavam se za ono što sam rekla. Bilo je to nepromišljeno i zlobno, i nisam smjela... - Rekli ste istinu i dali ste mi razmišljati - reče on osorno. - Neka ostane na tome. - Uzvrpoljivši se, on krene prema vratima. - Vidimo se za večerom. - Da. Ja... hvala vam, Zachary. Hvala vam najljepša. Njegova ruka dodirnula je njezino rame kad je prolazio kraj nje, a zatim su on i Harold nestali. Caroline je nekoliko minuta ostala sjediti u uredu. Misli su joj se odbijale usredotočiti na nešto smisleno, većinom su zahvaljivale Bogu i svojoj sretnoj zvijezdi na tome što se Zachary Griffin vratio. Ona je u svakom slučaju naučila svoju lekciju. Od ovog trenutka nadalje, bit će pristojna ili će šutjeti. Treću priliku nikada neće dobiti. Vrata se otvore. - Sve riješeno? - upita njezin otac ušavši u prostoriju. - Rekao je da će mi pozirati - uzvrati ona, još uvijek ošamućena od svega. U pozadini se


opet čula ona kakofonija. Njezine sestre su otkrile da se Zachary vratio. I sada se pojavio još jedan problem. - Tata, ja nemam puno vremena. Uništen mi je blok sa skicama, a moram imati barem još jedan crtež prije nego što počnem slikati. - Tako je to obično bilo. Ona bi počela slikati na osnovu crteža. Bez obzira na to što je imala dojam da bi Zacharyja mogla nacrtati zatvorenih očiju, prijava je bila previše važna da bi riskirala i odbacila tu iskušanu metodu. - Da sam znao što si planirala za danas, nikako ne bih pozvao Zacharyja na pecanje. - On uzdahne. - No ja ipak mislim da bi, bez obzira na to, na kraju došlo do te vaše svađe. - Trebala sam promisliti prije nego što sam mu to sve rekla. To je bilo neoprostivo i nadam se da te nisam osramotila. - Ti si samo rekla ono što misliš. Mene nikada nije bilo sram tvoje pameti. - Kako si ga uspio nagovoriti da se vrati? - To je moja i Zacharyjeva stvar. A sada, slušaj. Koja je od tvojih sestara napravila taj vražji raspored Zacharyjevog vremena? - Anne. - Ja ću ga revidirati. Ona ga pogleda. - Ali.. - Ti napravi taj portret, Caroline. Ako ne uspiješ, to neće biti zato što nisi imala priliku probati. - Hvala ti, tata. - Hm, hm. Idi i preodjeni se. Ovaj drugi razgovor dao joj je vremena da oporavi noge i ravnotežu pa je požurila gore učiniti kako joj je otac rekao. Pomislila je kako ne postoji emocija koju toga dana nije iskusila. Iščekivanje, ljutnja, malodušnost, strah, frustracija, bijes, beznađe, i odjednom, nada. Kad se vratila dolje u blagovaonicu, svi su već sjedili na svojim mjestima. Na trenutak je pomislila da će se morati suočiti s još optužbi, no na nju nitko nije uopće obratio pažnju. Sve su oči bile usredotočene na Zacharyja, koji je očito postao još zgodniji i galantniji nego prije samo nekoliko sati. Koliko god mu bila zahvalna, od svog tog uzdisanja za njim i treptanja počela ju je boljeti glava. No Zachary se samo smješkao. Da nije naučila čitati i odgonetavati njegove izraze lica, pomislila bi da je on ponovno onaj stari opušteni Zachary. No vidjela je hladnoću iza njegova pogleda i malu stanku prije nego što bi se nasmiješio ili nasmijao. A ako ga njezine sestre nastave obasipati svim tim glupostima, nije znala koliko će on dugo ostati sjediti i suzdržavati se. Nakon što je proteklo pola večere, njezin otac kucne prstima po svojoj čaši s vinom. Imam jednu objavu - reče. - Od sutra ujutro, pa dok god Caroline ne završi portret, ostale djevojke imaju pustiti nju i lorda Zacharyja na miru. - Ali, tata, mi imamo raspo... - Na miru - ponovi on istom onom neuobičajenom žestinom koju je maloprije čula u njegovu glasu. Ona i Zachary nisu bili jedino dvoje ljudi koji su ono što se bilo dogodilo uzeli


vrlo ozbiljno. - Možete ga gnjaviti koliko vam bude dopustio tijekom ručka i večere i navečer, no kad ima dovoljno svjetla za slikanje, bit ćete nevidljive. - Da, tata - reče Anna i podbode Grace. Nakon serije podbadanja, sve su se njezine sestre složile s planom. - Zapravo - reče Zachary - večeras sam obećao pozirati Caroline kako bi mogla nadomjestiti neke od uništenih crteža, a zatim ću dresirati Harolda. I moram razgovarati sa svojom tetom u četiri oka. Caroline je začula neočekivanu ozbiljnost u njegovom glasu, no nije bila sigurna da je to itko drugi primijetio. One su sve bile tako jadne što su ih lišili Zacharyja i tako sretne što se vratio da je Caroline sumnjala da bi one primijetile i da se urušava krov nad njihovim glavama. - Mogu li vam nekako pomoći? - upita ga. Hladne, sive oči je pogledaju. - Hoćete li mi dati dvadeset minuta? - Svakako. - Dobro. - Odloživši salvetu na stol, on odmakne svoj stolac. - Molim vas, ispričajte me. I pohvalite kuharicu za pastrve. To su najukusnije koje sam kušao u životu. Nakon nekoliko sekundi oklijevanja, lady Gladys krene za njim. - Djevojke, gospodine Witfeld, vidimo se ujutro. - Laku noć, Gladys - uzvrati Sally Witfeld. - Laku noć - reče tiho Caroline. Ovo će biti vrlo duga noć. * - Nadam se da ne planiramo bijeg u ponoć? - reče teta Tremaine. Sjela je na svoju uobičajenu fotelju ispod prozora te podigla nogu na tabure. Pozvala je da joj donesu čaja, iako je imala dojam da će joj trebati žešće piće kad ona i Zachary porazgovaraju o onome što ga muči, štogod to bilo. - Jesi li čula išta od svađe između mene i Caroline? - upita je, počevši polako koračati po drvenom podu. - Uglavnom sam čula nekakvo histeriziranje i nešto o nekakvom gnojivu - uzvrati mu. Nakon toga sam se povukla. Očekivala je da će joj se on uobičajeno osmjehnuti, no njegov je izraz lica ostao vrlo ozbiljan. - Vjeruješ li ti da ću se ja priključiti vojsci? - Ne, ako Melbourne ima nešto protiv. On uspori, pogledavši je prije nego što je počeo ponovno koračati. - Kako ja to vidim, većina vas je zaključila da Melbourne neće morati u vezi s tim učiniti baš ništa. Ti ćeš me držati izvan Londona mjesec ili dva, u drukčijem okruženju i ja ću konačno zaboraviti na svoje planove ili ću pronaći nešto drugo čime ću se zabaviti. - Zachary zastane. - Imam li pravo? Prije nekoliko tjedana ona bi rekla nešto duhovito i brzo promijenila temu. No ovo je bio drukčiji Zachary od onog na kojeg je bila navikla. Naslutila je da on ovoga puta ozbiljno želi


čuti istinu. I štoviše, da je spreman čuti istinu. - Da, imaš pravo. Ja uistinu imam giht, no ta moja boljka je samo dala priliku o kojoj smo tvoj brat i ja porazgovarali. Zachary kimne, a zamišljeni izraz lica nije mu se promijenio. - Ja bih želio ostati ovdje do kraja mjeseca. Ona se potrudila da se ne vidi kako je iznenađena. Na kraju krajeva, prije tri sata je tako silno želio otići da ju je bio spreman ostaviti za sobom. - Zachary, štogod ti je Caro rekla, ti se nemaš ničega sramiti i ni za čime žaliti. Ti si divan mladi čovjek. Tebe svi vole, ljubazan si, šarma... - Znam ja to - prekine je, namrštivši se nakratko. - To je moja uloga u obitelji. - Oprosti, molim te? - Pa ti to znaš. Sebastian je onaj ozbiljni koji se nikada ne smije, Charlemagne je tvrdoglav i ambiciozan, Nell je buntovnica i pametna je, a ja sam onaj opušteni, šarmantni član obitelji. - I što tu ne valja? - Ne može mi to biti životna ambicija - reče on, s trunkom uobičajenog humora u glasu. Ja želim pronaći ono što me zanima, otkriti svoju strast. A nemam pojma što bi to moglo biti. - Zachary, ti imaš samo dvadeset četiri godine. Ne moraš još znati sve odgovore. - No nisi se usprotivila tome kako sam se ocijenio, zar ne? - Ja sam mislila da je to retorička ocjena. Jedan lakaj pokuca na vrata s čajem i Zachary preuzme pladanj te ga spusti kraj tete. Bila ona retorička ili ne, meni je, kao i svima drugima, već dosta toga kako uvijek napustim ono što započnem. Pomislio sam da bi vojska... - Ušutio je i sjeo na rub kreveta. - I bio sam u krivu. I sada opet napuštam još jedan cilj. - Barem si to shvatio prije nego što si nastradao. - Uspjela je pažljivo održati glas mirnim, iako je imala želju urlati od radosti Hvala Bogu. - Molim te, budi dobra i nemoj to reći Melbourneu. Kad budem spreman, ja ću obavijestiti Njegovo Veličanstvo. - Zachary, ti nemaš razloga misliti loše o sebi. Ti imaš mnogo interesa, a to što još nisi odlučio što te najviše intrigira, nije ni po čemu nešto loše. Barem si blagoslovljen s dovoljno vremena da možeš otkriti svoj pravi poziv, dragi moj. On odmahne glavom. Očito nije bio sretan s odgovorom. - To ćemo još vidjeti. - Zach... - Ja sam samo siguran u jednu stvar - prekine je. - Ja ću učiniti sve što mogu da Caroline završi taj portret i pošalje ga u Beč prije krajnjeg roka. - To je jako lijepo od tebe. - Da, ovaj, i moram izdresirati svog psa. - On nakrivi glavu. - Sigurno nemaš ništa protiv da ostanemo u Wiltshireu?


Čak i da je imala, ona mu to ne bi rekla. Njezin giht, koji nikada nije bio tako ozbiljan kao što je ona dala naslutiti, počeo se povlačiti, no još uvijek može poslužiti kao izgovor. - Nimalo. Divno je malo za promjenu biti u kući punoj žena. - Onda dobro. - Zachary se nagne i poljubi je u obraz. - Idem ja sad pozirati za neke zamjenske skice. Kad je otišao, Gladys se zavali u fotelju i natoči si čaja. Dobro. Bilo joj je drago da se rano povukla na spavanje. Ovaj novi dubokoumni Zachary nije bio jedina osoba koja je morala malo razmišljati.


POGLAVLJE 13 Caroline je nervozno koračala po zimskom vrtu skoro čitav sat prije nego se Zachary pojavio. Unatoč tome što su obično razgovarali dok je radila, sinoć, kad ga je skicirala, jedva su progovorili koju riječ. Vjerojatno su djelomičan razlog tome bile njezine sestre - one su doduše bile tihe kao što su obećale - no nisu puštale Zacharyja iz vida. No nije ih krivila za to, i zapravo joj je laknulo što ne mora ni trenutka dulje ostati nasamo sa svojim modelom. A postojao je još jedan razlog za njihovu šutnju - što bi mu, za ime svijeta, ona uopće trebala reći? No jutros se razgovor neće više moći izbjegavati. Ta ju je zamisao činila nervoznom. Nije se sinoć baš naspavala, no sanjala je dovoljno dugo da bi se jutros probudila s rješenjem problema sa Zacharyjevim portretom, koji ju je mučio od samog početka. Zapravo, nadala se da je pronašla rješenje; no prvo ga mora raspraviti s njim. - Nisam znao što želite da odjenem - reče Zachary, koji je ušao u prostoriju pet minuta prije dogovorenog vremena. Za sobom je ostavio poluzatvorena vrata. Njezina sobarica Molly sjedila je u hodniku kraj vrta, dovoljno blizu da pravila doličnosti budu zadovoljena - iako tu baš nije bila od neke pomoći - a dovoljno daleko da njezino mumljanje i hrkanje ne ometa kreativni proces. - Donio sam tri kaputa i prsluka. Koji biste željeli? - Podigne ih u naručje. Ona polako udahne, vrlo svjesna činjenice da ozračje među njima nije još opušteno i da je onaj osjećaj u njezinim grudima, koji bi se uvijek javljao u njegovoj nazočnosti, još jači nego dosad. Bože moj. - Tamnosivi - reče nakon nekoliko trenutaka, konačno se koncentrirajući na zadaću. On kimne i svuče smeđi prsluk koji je imao na sebi i baci ga na prozorsku klupčicu. Ona je opet poželjela da ga može naslikati bez košulje ili čak golog - pogotovo nakon što ga je jučer vidjela u kadi - no to bi joj za prijavu ateljeu Tannberg koristilo kao i portret lorda i lady Eades u napudranim perikama, odjevenima kao Romeo i Julija. A kada ga bude opet crtala samo za svoju dušu, morat će ga nacrtati po sjećanju. - Kako je ovo? - upita, zakopčavajući tamnosivi prsluk, a zatim odijevajući malo svjetliji sivi kaput. - Zapravo, bi li radije ostali samo u prsluku? On je oklijevao toliko kratko da je pomislila kako si je to samo umislila, no ipak je zaključila da nije. Zrak među njima bio je tako... turbulentan da je sumnjala da i on to nije primijetio. - Svakako - odgovori on. - Gdje me želite? - Razmišljala sam o tome - reče, nadajući se da se on neće smijati - ili, još gore, odbiti. Željela bih da pozirate kraj ruševina. - Kraj ruševina? - Zahvaljujući objavi moga oca, moje nas sestre neće smetati, a vi... odgovarate tamo. Kao jedan avanturist u svom prirodnom okruženju. Zachary se nakratko nasmije. - Prošlo je nekoliko godina otkad sam se upustio u neku avanturu. - Pogledavši kroz prozor, on svuče kaput i prebaci ga preko ramena. - No sviđa mi se ta zamisao. Što da ponesem?


- O, ne. Ne trebate mi pomagati. Ja ću to. - Hm, hm. Caroline, ja sam vam jučer učinio štetu. I danas neću ponoviti pogrešku. Ako sam mogao prihvatiti ono što ste mi jučer rekli, sumnjam da bi me nešto iz vaših usta moglo povrijediti. Opustite se, draga moja. Caroline duboko uzdahne. - Bila sam pregruba. - Ne, niste. Jedan prijatelj je jednom rekao mome bratu da ako nešto želiš toliko silno da to pokušaš ostvariti, onda, zaboga, moraš imati dovoljno snažan karakter da se za to kasnije ne ispričavaš. Ona glasno gutne. - Onda dobro. Približivši joj se, on se polako sagne i podigne platno i stalak. Ona je imala iskreni dojam da je pomirisao njezinu kosu, i po rukama joj krenu žmarci kad se odmaknuo, stavivši golemo platno pod ruku. - Vi prvi krenite - reče on. Štogod jedno drugom jučer bili rekli, nešto se među njima promijenilo. Bilo joj je nelagodno - zato što mu se sviđala ova njegova nova inačica koja se pojavila sinoć i opet danas ujutro. Jako joj se sviđala. * - Ovako? - upita Zachary, stavivši jednu nogu na prevrnuti, lažni grčki stup. - Savršeno. Samo okrenite glavu malo prema jezeru... Da, baš ovako. - Jeste li sigurni da neću izgledati poput nekog osvajača. Aleksandar Veliki u Wiltshireu? Ona tiho šmrcne, prigušivši smiješak. A on je taj zvuk čekao i osmjehnuo se. Da su odlučivali njegov ponos i podrijetlo, on joj nikada ne bi oprostio ono jučer, ne bi oklijevao odmah otići i sada bi bio u Bathu, kartao i pio u nekom klubu. A Zachary, kakvog je Melbourne poznavao, uvalio bi Harolda prvom prolazniku na kojeg bi naišao. Umjesto toga, on je jučer proveo tri sata kasno navečer pokazujući strpljenje, za koje nije bio svjestan da ga ima, učeći Harolda sjesti na zapovijed. Ovo je, u odnosu na svemir, bez sumnje bila trivijalna stvar, no njemu je bila jako značajna. Već se triput izuzetno potrudio kako bi pokazao Caroline da se ne ljuti na nju. I točno je znao zašto to radi. Ona nije samo rekla nešto oštro i pronicljivo, već je također bila u pravu. I to ne samo malo - bila je sasvim u pravu, apsolutno i potpuno. Njegova su ga braća nazivala glupanom i rugala su se kako ne podnosi nikakvu odgovornost, no nikada mu nisu rekla da je beskoristan. Oni to ne bi rekli, jer kad je obitelj u pitanju, on njima nije bio beskoristan. Melbourne je čuvao svoju obitelj poput skupocjenih dragulja, blizu sebe, a on je bio dio te kolekcije. No za ostatak svijeta, i za sebe, cijela je priča djelovala znatno turobnije. A njemu se to nije nimalo sviđalo. - Mrštite se - reče ona, promatrajući ga kritički. - Možete li malo opustiti lice? - Ispričavam se. - On ponovno zalijepi na lice onaj svoj poluosmijeh. - Skicirate li prvo


olovkom? - I jedno i drugo. Iako imam samo jednu cijelu sliku, srećom sam vas dovoljno skicirala da sam sada upoznata sa svim vašim značajkama. Trenutno olovkom crtam osnovne linije, zato što će se svjetlost tijekom jutra mijenjati te zato što mislim da ćete se nakon nekog vremena željeti malo pomaknuti. - Ostat ću miran poput stijene koliko god vam bude trebalo. Ona se nasmiješi. - Da, no ovo bi moglo potrajati dva dana. Dakle, da se jučer nije ponio kao pravi idiot, ona bi danas završavala s ovim dijelom poziranja. - Imat ćete dovoljno vremena? - Hoću. Razumio je on taj izraz, pogotovo nakon govora njezina oca o tome kako Witfeldovi imaju problema s financijama. - Ja ću platiti žurnu dostavu. - To nije... - Uzalud trošite svjetlost, gospođice Witfeld. Slikajte me. Ona je neko vrijeme radila u tišini, a on je ponovno osjetio kako mu izraz lica postaje napet, pa se potrudi opustiti ga. Neće joj koristiti bude li ga nacrtala kao nekog luđaka, bez obzira na to izgleda li on tako ili ne. - Dakle, vidjeli ste Mona Lisu i nikada niste bili u Beču - reče Caroline dok je pogledavala prema njemu između poteza olovkom. - Pričajte mi još malo o vašim putovanjima. Jedna stvar je bila osjećati se nelagodno, a sasvim druga je bila izgledati kao da ti je neugodno, zaključi Zachary i duboko udahne. - Želite li čuti o hrani ili o umjetnosti? - upita. - Moja obitelj tvrdi da sam za jedno stručnjak, a o drugom nemam pojma. - Meni je to teško povjerovati za nekoga tko toliko cijeni Mona Lisu da može jedan sat stajati pred njom i gledati je. Bili ste i u Grčkoj, zar ne? - Jesam. Vidio sam i Partenon i Erehteion. Naći se među tim starinama... to je istovremeno i uzvišen i represivan osjećaj. Ona zastane na trenutak. - Zašto je represivan? - Možda je to pogrešna riječ. Težak. - On počne odmahivati glavom, a zatim je umiri. S njom je bilo tako lako razgovarati. - Ne mogu to točno objasniti - nastavi on. - Ja znam da su to simboli znanja i kulture, a ipak, ja sam se tamo osjećao... malen. Nevažan. - Kao mali kamenčić u mozaiku čovječanstva. Ovoga puta se okrene i pogleda ju. - Zar me vi ponovno vrijeđate? Caroline se zarumeni. - Zaboga, ne. Samo želim reći da kad čitam Aristotela i Platona, a čak i Shakespearea, ponekad se i ja tako osjećam. Ja izuzetno cijenim njihovo znanje i vještinu, no ona me tjera na propitivanje same sebe. Ponekad se pitam postoji li nešto u meni što bi se uopće moglo mjeriti s tom veličinom. On je dugo gledao u nju, dok mu nije pokazala rukom neka ponovno pomakne glavu. To je to. Točno. Ja sam pokušao Shayu objasniti Grčku, a on je rekao da sam se zacijelo najeo pokvarenog sira.


- Koliko ste se jako trudili objasniti mu? Iskreno? - Ne baš previše. Shay ne cijeni moju sklonost umjetnosti. On cijeni to što ja znam gdje se u Londonu jedne najbolji fazan na roštilju. - Ne postoji razlog zašto mu ne biste pokazali da znate i jedno i drugo. Kriste, ona je upravo zvučala kao Melbourne tijekom jednog od vojvodinih pokušaja da ga uvjeri neka izabere jedan cilj i slijedi ga. Očito je njegovu primjedbu kako čovjek mora stajati iza svojih uvjerenja smatrala dopuštenjem da ga nastavi kritizirati. - Ne znam - odgovori on. - To zapravo nisam nikada pokušao. Usta joj se tržnu. - Mislim da jeste. Eto, ja sam čula vaše mišljenje o Partenonu, a znam i da ste upućeni u to gdje se jedu najbolji fazani. A sada kompliment. - Hvala vam na tome, no to nije nužno. Tijekom razgovora odložila je olovku i uzela kist u ruke. Zachary je silno želio vidjeti što ona radi, no nije ju želio opet zadržavati u radu. Noga na koju se oslonio počela ga je boljeti zbog ukočenog položaja, no on je to ignorirao. - Možete se malo prošetati i rastegnuti - reče ona konačno. - Ja ću vas poslije namjestiti u pravi položaj. Hvala Luciferu. On prodrma ramena i spusti lijevu nogu na tlo. - Mogu li pogledati? Ona kimne. - Nema se što puno vidjeti, no ako želite, slobodno pogledajte. Caroline se nije zarumenjela na zamisao da joj netko gleda preko ramena, no on to nije ni očekivao; ona je bila profesionalac i s pravom je bila ponosna na svoju vještinu. Protegne se i stane joj iza leđa. I eto, na papiru je bio on. Njegov blijedi obris je stajao, sa savijenom nogom koja se odmarala na crti povučenoj olovkom, s desnom rukom na bedru i lijevom u džepu. Nije još imao puno glave, no osnovni oblik je bio tu, zajedno s grubom skicom dva ovala na mjestima na kojima će mu biti oči. No kosa mu je bila naslikana, crna, sa zlatnim odsjajem iznad čela, dok je namaz boje označavao liniju njegova ramena i ispruženu nogu. Ruševine su se prostirale oko njega, s rubom jezerca iznad njegova desnog ramena. Izgleda kako da sam ja gospodar svoje zemlje - reče. - To jest zemlje vašeg oca. - To sam i željela postići. Vi širite oko sebe takvo ozračje, samouvjerenost i opuštenost. Aristokratsko. Sad se on nadao da se nije zarumenio. Zanimljivo je bilo kako je Caroline uočavala njegove mane vjerojatno bolje od njega samog, a ipak mu je davala komplimente. To ga je zapravo zapanjilo, kao i činjenica da je pronašla nešto u njemu čemu se divila te da je to izrekla naglas. Zachary se nakašlje i skrene pogled prema jezercu i kravama koje su pasle kraj njega. Jedna krava mu privuče pozornost. - Ovo je ona posebna krava vašeg oca. Ona koju ste nazvali Dimidius. - Da. Mislila sam da će tati biti drago budem li je stavila na portret. - Zar uistinu da je dvostruko više mlijeka nego obična pasmina? Caroline slegne ramenima. - Čini se da je tako. I to je mlijeko odlične kakvoće od kojeg


se dobivaju odlično vrhnje i maslac. Nikad nisam mjerila točnu količinu. Dobroćudna je i voli jabuke. - Ona ga pogleda, zatim odloži kist, ispruži ruku i malo mu povuče kravatu. On pogleda njezine prste savijene na njegovim prsima. - Mogu pozvati svog sobara ako biste radije htjeli neki drugi čvor. - Ne. Dobro je. Samo je želim opustiti da malo više pokaže. - Ona nastavi kliziti po njegovim prsima. - Caroline? Ona podigne pogled. - Hm? - Još se nešto jučer dogodilo. - Što? - Zapazio sam vas. Zachary joj obuhvati lice dlanovima i poljubi ju. Usne su joj imale okus slatkih jagoda. S druge strane livade sobarica je drijemala, i on uz uzdah produbi poljubac. Caroline se nagne prema njemu, klizeći rukama uz njegova ramena, i promrsi mu kosu. Žudnja i uzbuđenje palili su ga ispod kože - i vjerojatno prvi put u svom životu, on se ne prepusti tom osjećaju. Umjesto toga, on polako sa žaljenjem prekine zagrljaj. - Ovo je bilo jako slatko prošapće. - Zachary, ja bih rado još jedan sat anatomije - odgovori ona dašćući. Kriste. On je ponovno poljubi, jače. - I ja ću ti ga rado održati. Kasnije. - Kasnije? - Nakon što završiš portret pa ne budeš imala razloga biti ljubazna prema meni ili zahvalna. Njezini se obrazi zacrvene. - Pravi ste kavalir, Zachary - reče ona drhtavim glasom, spustivši ruku iz njegove kose. - Ne, nije. Ali je dobro upozorenje. - On joj uhvati ruku prije nego što se uspjela odmaknuti. - Nemoj me krivo shvatiti, Caroline. Ako se ne predomisliš, ja te uistinu mislim iskoristiti. No ne želim da me se krivi za odgađanje slikanja. - Zachary se nasmiješi sumorno. On je to ozbiljno mislio. - Uostalom, zar ne kaže jedna poslovica da je iščekivanje slađe od onoga što se iščekuje ili tako nešto? Caroline se zasmijulji. - Nemam pojma, no zvuči logično. - Ona stane na prste i ponovno ga poljubi. Njezina je glad bila opipljiva poput njegove. Molim te, hoćeš li ponovno stati na onaj stup? On se nadao da portret neće pokazati liniju njegovih prepona koja više nije bila ravna. I kad se vrati na svoj položaj, usredotočio se na slike ružnih djevojaka i trulog povrća. Ona ne mora biti svjesna koliko ga je uzbudila, mirno stajanje će mu sada i bez tog njezinog saznanja biti prilično naporno. Bilo je nevjerojatno kako ju je prije samo dvadeset i četiri sata bio spreman zadaviti, a sad ju je samo želio čuti kako stenje od užitka. Ona je možda bila usredotočena na svoj cilj, no


sada se to moglo reći i za njega - ona je izvlačila ono najbolje iz njega, i doslovno i figurativno. Nitko s njim nikada nije razgovarao onako kako je ona razgovarala i on će joj ili dokazati da je u krivu ili će je imati. Ili oboje. Prestani o tome razmišljati, naredi sebi. Trebao je samo skrenuti pozornost na nešto drugo. Bio je o nečemu razmišljao prije nego što ga je dodirnula i odlučila zahtijevati lekcije iz anatomije. Koji je to ono vrag bio? - Krave - promrmlja. - Oprosti? Zachary se nakašlje. - Dimidius. Koliko je organiziran Edmundov program uzgoja. Njezin se lijepi obraz tržne. - Zapravo je prilično... ograničen. Mi smo uspjeli nabaviti samo dvije krave pasmine Guernsey i jednog nečistokrvnog bika koji ima nešto od pasmine South Devon. Zato mu je trebalo tako dugo da dobije ovu kravu. A zatim smo mogli uzgojiti samo jednog potomka i to s jednim čistokrvnim bikom pasmine South Devon čiji je vlasnik jedan tatin stari prijatelj iz vojske. Tata nije želio međusobno pariti stoku koja je u rodu. Aha, opet je novac u pitanju. - To znači da Dimidiusovi potomci možda neće davati toliko mlijeka kao ona. - Točno. To ćemo znati tek sljedeće godine. - A što je s ostalim lokalnim stočarima? Već bi sama prodaja maslaca i vrhnja vrhunske kvalitete mogla postići veliku potražnju među aristokracijom. Zar nitko od vaših susjeda ne želi investirati u stoku koja bi se na kraju mogla pokazati tako profitabilnom? A njihovo bi sudjelovanje svakako povećalo brojnost potomaka. Ona slegne ramenima i umoči kist u sivu boju te doda trunku smeđe. - Iskreno, tatu u Trowbridgeu smatraju nekom vrstom... ekscentrika. Pogotovo nakon što je raznio vrh one vjetrenjače. - Vjetrenj... - Vrlo zanimljivo, no nije imalo veze s razgovorom. Zachary se vjerojatno usredotočio na kravu kako bi odvratio misli od Caroline, no istovremeno, ovo je bilo uistinu zanimljivo. On je uzgajao konje, ili je barem savjetovao uzgajivače već neko vrijeme, a jedan od njegovih konja prošle je godine osvojio Derby. No svi su uzgajali konje. - Mogu li te nešto pitati? - Caroline doda malo žute i počne slikati na platnu. - Svakako. Ona pogleda preko ramena prema sobarici koja je drijemala. - Prije samo nekoliko trenutaka razgovarali smo o tome kako ćeš me iskoristiti, a zatim si počeo pričati o kravama. Zar bih ja to trebala nekako protumačiti? Zachary se nasmije. Hvala Bogu na iskrenim, duhovitim djevojkama. A pogotovo na ovoj. - Dragi Bože, nikako. - Hvala nebesima. Zato što bih ja jako željela da me se iskoristi. Ružne djevojke, ružne djevojke. - Ja sam samo pomislio da bi Dimidius mogla biti neiskorištena prilika. - Zachary, treba jako puno strpljenja da bi se uzgojila stoka. A moj tata ima tako mnogo


raznih interesa. On je to razumio. Edmund će bez sumnje učiniti sve što je u njegovoj moći, no bez novca i zatim neizbježnog razrjeđivanja krvi, Dimidius će vjerojatno biti najbolja i jedina predstavnica svoje vrste. Melbourne nikada ne bi propustio takvu priliku ako bi pomislio da bi mogla ispasti profitabilnom. A dvostruko više mlijeka - bogatog, punomasnog mlijeka - koje bi davala svaka krava u krdu, moglo bi se pokazati izuzetno profitabilnim. Doživio je prosvjetljenje, snažno poput udara munje. Profitabilnost, koja bi zadovoljila Melbournea, i uzgoj, koji je njega zanimao, uz dobru količinu strpljenja i odgovornosti mogla bi biti dobitna kombinacija. A povećani prihod svakako bi koristio obitelji Witfeld i njihovim brojnim ženama. Poželio se odmah vratiti u kuću i pronaći Edmunda. Svi mišići su mu titrali od želje za akcijom. Tko bi pomislio da će pronaći spas u jednoj vražjoj kravi? Caroline je stajala šest metara od njega i slikala, ponovno se udubivši u svoj projekt. Njegovi planovi doveli bi do toga da bi više vremena provodio s njom i njezinom obitelji, a njemu je ta zamisao - unatoč svom kaosu - zvučala privlačno. Njezina kestenjasta kosa svjetlucala je crvenkastim sjajem na suncu, a zelene su joj oči, od uzbuđenja što radi ono što voli, blistale poput uglađenog smaragda. On ju je želio. Silno. - Caroline, što bi ti rekla - reče on polako - kad bih ja ponudio pomoći tvom ocu oko projekta Dimidius? Ona ponovno podigne glavu. - Mislila sam da se planiraš prijaviti u vojsku. On slegne ramenima. - Planovi se mijenjaju. Ona spusti pogled i jedva primjetno kimnuvši, vrati se slikanju. On je shvaćao taj pogled; vidio ga je već ranije, većinom kod svoje braće. - Što je? zahtijevao je. - Ništa. Ne bih te željela opet naljutiti. Zachary se namršti. Kad ona nestrpljivo dahne, on odmah izbriše taj izraz sa svog lica. Rekao sam ti da nikamo ne idem dok ne završiš sliku. Reci mi što si pomislila? - Dobro. Pomislila sam kako se tvoji planovi često mijenjaju. Bilo bi mi grozno kad bi podgrijao tatine nade i zatim ih slomio kad ti nešto zanimljivije privuče pozornost. Ona ga je uistinu zastrašujuće dobro poznavala s obzirom na to koliko su malo vremena proveli zajedno. To jest, poznavala je onog Zacharyja kakav je nekada bio. U jednom danu, u kojem je bilo malo minuta, no dovoljno vremena za razmišljanje i sagledavanje i razumijevanje - ona ga je promijenila na način na koji on to nikada ne bi očekivao i postao je svjestan Zacharyja Howarda Griffina kakav više nikada ne želi biti. A jednako jasno kao što se sjećao svog razgovora s Caroline, sjećao se i onoga koji je vodio s njezinim ocem. Na neki ga je način to mučilo još više od njezinih grubih riječi. Više nema mjesta pogreškama - pogotovo onima koje bi proizašle iz dosade ili nestrpljivosti. Bilo je vrijeme da izabere svoju budućnost i oblikuje je u ono što želi i što mu je potrebno. - Ovoga puta neću promijeniti planove. - On je to uistinu mislio, a jasnoća kojom je to osjećao iznenadila ga je i oduševila do krajnjih granica.


- Zachary, nadam se da ne mijenjaš svoje planove zbog nečeg što sam ja rekla. - Naravno da mijenjam. - On se okrene prema njoj, ignorirajući to što se namrštila jer je promijenio položaj. - Godinama me moja obitelj zadirkuje zbog moje averzije prema odgovornosti. Netom prije nego sam došao ovamo, mislim da mi je Melbourne pokušao reći ono što si mi ti uspjela reći jučer, no on je ili bio previše velikodušan ili ja nisam bio spreman to čuti. Neke će se stvari promijeniti. I hvala ti što si mi ukazala na moje mane. Ona odloži kist uz čujni udarac. - Zachary, molim te, nemoj mi to natovariti na glavu. Za Boga mi... Zachary se naceri. Barem on nije bio jedini koji je bio u mukama. - Ja ću ti sve to natovariti na glavu, draga moja. A sada, slikaj.


POGLAVLJE 14 Za ručkom su sestre Witfeld izletjele iz grmlja poput šumskih vila. Iz nepodijeljene pozornosti koju su pokazivale Zacharyju i oduševljenja kojim su mu pričale o tome što su cijelog jutra radile dok su patile za njim, Caroline je shvatila da su održale riječ koju su dale ocu i da ih nijedna nije došla špijunirati. I hvala Bogu na tome. Bez obzira na sve veću privlačnost prema Zacharyju, ništa nije moglo objasniti ono što se maloprije dogodilo. On joj je prišao, pohvalio njezin rad i ona se jednostavno... rastopila. Da ga tada nije mogla dotaknuti, osjetila bi pravu fizičku bol. Srećom je ostala dovoljno pribrana da ne završi gola i upropaštena, no to joj nije pomoglo koncentraciji. A zatim je on, od svih tema na svijetu, počeo pričati o kravama. O kravama! Možda je to i zaslužila kad je u potpunosti ignorirala svoju jučerašnju čvrstu odluku da će biti tiha i ljubazna. No kako ju je on nastavio dražiti, nije mogla ništa drugo očekivati. No nije se radilo samo o tome; čak ni s Anne nikada nije mogla tako otvoreno razgovarati o... svemu. Držala ga je na oku kad su svi krenuli prema kući. Možda je pomislio da je odjednom poželjela da je on iskoristi, no o tome je razmišljala još otkad je prvi put svukao košulju. A od sinoć joj se pak zamisao da će joj uistinu davati lekcije počela činiti sve manje glupom. Kako se ona nikada ne namjerava udati, a nakon što ode u Beč nema nikakvu namjeru učiniti baš ništa što biju moglo koštati ugleda, te tako i karijere, on je bio njezina najbolja, najdiskretnija prilika da okusi kako je to biti s muškarcem. Za Boga miloga, nakon što taj portret ode iz Wiltshirea, otići će i on - a zatim i ona. Ili je to bar bio plan kad su se poljubili. Od razgovora o kravama, nije baš bila sigurna kakve on ima planove. No to ionako nije bilo važno, jer se njezini ciljevi ni pod kojim uvjetima neće promijeniti. Da, njezin plan u vezi sa Zacharyjem bio je savršen. Apsolutno savršen. Nema emocija, nema komplikacija, i još je pritom opako primamljiv. No jedna stvar ju je ipak počela kopkati kad su sjeli za ručak koji se sastojao od sendviča s krastavcem, šunke i limunade. Ili, zapravo, dvije stvari. Prvo, da se on nije odmakao, ona bi jednostavno pala na njega, i tako bi možda riskirala ne predati portret na vrijeme. To nije imalo nikakvog smisla. Zapravo, to je bilo toliko nevjerojatno za nju da ju je plašilo. A drugo, on je odgodio njihov randevu u korist njezinog posla. Napravila je pogrešku. Glupu, neobjašnjivu pogrešku, ako se nju pitalo. Od ovog trenutka pa sve dok portret ne bude gotov, neće dopustiti da joj išta odvuče pažnju s posla. A pogotovo ne lord Zachary Griffin. No nakon toga... Mišići na trbuhu zgrče joj se od radosti. Caroline se namršti. Toliko o tome da si neće dopustiti da je bilo što omete. Taje odluka bila na snazi manje od minute. Ipak, ona je uistinu imala zavidnu snagu volje. Ne bi stigla tako daleko da je nije imala. Sada ju je samo trebala uporabiti. - Mama, bez obzira na to što Caroline koristi sve vrijeme lorda Zacharyja, mi nećemo otkazati bal, zar ne? - upita Grace. - Naravno, draga. Tvoj otac je vama ostalima ionako prepustio sve večeri lorda Zacharyja.


Caroline je željela reći da Zacharyjeve večeri pripadaju njemu samom, i da će on, bude li se osjećao poput dobrotvora, možda odlučiti provesti to svoje vrijeme u društvu njezinih sestara umjesto sa svojim psom. No nije to rekla jer se on počeo smijuljiti. - Zapravo, smislio sam jednu novu igru koju bismo svi mi mogli večeras igrati, ako ste raspoloženi. - Jesmo! - začuje se zbor glasova. - Kakva je to igra - upita Susan, stavivši ruku na Zacharyjevu - koja uključuje sve nas. - Morat ćete pričekati i sami otkriti. - Caro, ti ne možeš raditi s lordom Zacharyjem nakon ručka, zar ne? - upita Julia, prostrijelivši Susan pogledom. - Svjetlo ti neće odgovarati. One bi ga na svaki način odvukle od nje. A on je bio tako nonšalantan i nije se znalo što će učiniti kad mu se pruži neka prilika. - Ja sam označila većinu sjena. Ne mogu u tome puno učiniti, no bit će ga dovoljno za sljedeća dva sata. - Pogleda Zacharyja i primijeti kako on zuri u nju. - Ako se lord Zachary s tim slaže. - Obećao sam da ću pozirati cijele noći bude li potrebno - uzvrati on, osmjehnuvši se - a kad završim s poziranjem, imam sastanak s Haroldom. - S vašim psom? - usprotivi se Violet. Zachary kimne. - Kad sam ga nabavio, prihvatio sam odgovornost da ću ga dresirati i napraviti od njega pravog psa. Predugo sam izbjegavao tu dužnost. I zato me ispričajte, moje dame, no ja sam zauzet do večere. Čak ni njegov smiješak nije bio onako opušten kao prije nekoliko dana. Bio je zamišljeniji i kad bi se nju pitalo, znatno... intrigantniji. I nije popustio njihovim molbama. Održao je riječ koju je dao njoj - i Haroldu. Znate - reče Joanna, režući svoj komad šunke - ja mislim da je umjetnost divna. Zapravo, i ja radim na svojoj slici. - Ti? - izlane Caroline prije nego što se uspjela zaustaviti. - Da. Radi se o Apolonu i Psihi. - Ona šmrcne. - Ja sam Psiha, a željela bih da lord Zachary pozira kao Apolon. - Joanna ga je promatrala ispod trepavica. - Naravno, ako biste to željeli. - Ja, ovaj... - I ja također slikam! - Graceina vilica zazvecka na tanjuru kad se nagnula bliže. - I ja - doda Violet, još glasnije. Divno. Caroline zatvori oči na trenutak. Njoj bi ovo sve bilo smiješno da nije bilo tako jadno. Ni jedna od njezinih sestara, čak ni Anne, nije pokazivala ni najmanje zanimanje za umjetnost, osim za jednu knjigu sa skicama nepristojnih skulptora koju je gospođa Williams zabunom ostavila na jednoj polici u svojoj prodavaonici. Nakon što je jučer vidjela Zacharyja kako se kupa, Caroline je poželjela da je i sama više proučavala baš tu knjigu. - Volio bih vidjeti vaše radove - reče Zachary kojem su se oči smješkale unatoč tmurnom izraz lica - čim završim pomagati Caroline i trenirati Harolda. Nakon večere, možda.


Barem mu je preživio smisao za humor. Hvala Bogu na tome. - Koliko ćeš dugo zadržavati Zacharyja samo za sebe, Caro? - zahtijevala je Susan. - Da, Caroline - reče njezina majka - moram se složiti. Znam da je tebi važno završiti taj portret, no moraš biti fer prema sestrama. - Ja... - Znate, djevojke - prekine ih lady Gladys - palo mi je na pamet da bismo, umjesto slanja darova za Božić, mogle otići u Trowbridge i zajedno ih odabrati. Koliko znam, u prodavaonici gospođe Williams ima raznih kataloga. Hvala Bogu na lady Gladys. Prolomi se zbor veselog klicanja. Caroline je zahvalno pogleda, a barunica joj namigne. Barem je netko shvaćao kako je važno završiti portret na vrijeme. Netko osim Zacharyja, zapravo, jer su se njih dvoje očito o tome konačno sporazumjeli. Kad su ustali od stola, njezine sestre očito ipak nisu zaboravile na svoju iznenadnu ljubav prema umjetnosti. - Caro - šapne joj Joanna, uhvativši je za ruku - imaš li ti viška platna? Caroline uzdahne. - U ormaru iza vrata u zimskom vrtu. - Meni treba crtaći blok - reče Violet, povukavši je za drugu ruku. - Oni su naslonjeni na stražnji zid. - Hvala ti, Caro! - Sve su u hordi otrčale zašuškavši raznobojnim suknjama. - Ne dirajte niša osim novih! - povikala je za njima. Pokušaju li crtati na poleđini njezinih skica, padat će glave. Harold je već ionako napravio dovoljno štete. - Idemo li do ruševina? - promrmlja Zachary, uhvativši je pod ruku. Prođu joj žmarci niz kralježnicu. Odlučiti kako joj ništa neće odvući pozornost od posla bila je jedna stvar; no ne reagirati kad njegova koža dotakne njezinu, to je bilo nešto sasvim drugo. Čekati dva ili čak tri dana s ovom... napetošću koja je kolala njezinim venama i mišićima, ovom svjesnošću da je on kraj nje - to je bilo gore nego čekati na novo platno. - Da, svakako. Ostavila sam jadnu Molly tamo kraj ruševina. - Ona vjerojatno još spava - odvrati on jednako tiho. - Sredi nekako da nam ona bude pratilja sljedećih nekoliko dana. Bože, on je zvučao tako samouvjereno. Vjerojatno je bio svjestan kakav učinak ima na nju. - Molim te, nemoj mi odvlačiti pažnju od posla - reče ona napola ozbiljno. - Bilo bi mi grozno kad bih morala čitav treći dan popravljati pogreške. Osjetila je kako se smijulji. - Ali ja ti želim reći što će se dogoditi kad zadnji put odložiš kist i paletu. Reći ću ti kako ću ti skinuti opravu, izvaditi ukosnice iz kose i prekriti golu kožu poljupcima. Dobro, ona će se sada onesvijestiti. - Nadam se da će to uključivati dio tvoje anatomije koju sam krajičkom oka ugledala u kadi - uspije ona prozboriti prilično ravnodušno, znajući da joj je lice zasigurno ljubičasto. - Hoće, svakako. Zapravo, taj dio je vitalno važan. - Došli su do staze koja je okruživala jezerce i vodila ravno prema ruševinama. Kad su ušli u šumarak brijestova i vrba uz obalu, on


stavi ruku na njezinu i stane. - Kad smo kod vitalnih stvari... - prošapće on i povuče je k sebi. Polako spusti svoje usne na njezine. Da, njihov se odnos svakako promijenio u posljednjih dvadeset četiri sata. To je pomislila u magli jer joj je mozak prestao funkcionirati. Umjesto toga, bila je preplavljena osjetima - prelaženjem njegovih usta po njezinima, toplinom, pritiskom, žudnjom koja se izmjenjivala među njima, njegovih ruku koje su se spuštale s njezinih ramena, niz leđa prema bokovima i načina na koji ju je povukao bliže svome tijelu. Caroline ovije ruke oko njegova vrata, držeći se čvrsto uz njegovo snažno mišićavo tijelo. Poljubac se pojačao, postao strastveniji i nezasitniji. Začula se kako stenje. Strast. Taj osjećaj bio je izvanredan - i nevjerojatno blizu onom osjećaju koji bi je obuzeo kad bi se zanijela u slikanje. Željela se stopiti s njim i zadržati taj osjećaj za vječnost. - Caro - promrmlja on, glasom prigušenim njezinim ustima. Ona posustane, zatvorivši oči i pokušavajući se usredotočiti. Slika. Ona je morala završiti tu sliku. I tako se, smatrajući to vrhuncem pribranosti, nekako uspije odmaknuti od njega. Njegove se ruke malo opuste, a usta su mu još milovala njezina. - Evo - reče on konačno promuklim glasom - ovo će mi pomoći da izdržim još jedan dan. Caroline si zagladi raskuštranu kusu. - Jesi li siguran u to? - Ne. Vjerojatno me ne bi smjela ponovno pitati. Taj savjet će zapamtiti. Zato što je postala sve zbunjenija, a sad je on bio tako dobar i dirao ju je i ljubio i njoj je bilo sve lakše odvući pažnju bez obzira na ono na što se sama sebi zavjetovala. - Onda neću. Idemo. Želim raditi na tvom licu prije nego što zasja popodnevno sunce. Kad su stigli do ruševina na livadi, on ponovno svuče kaput i odloži ga iza njezinih boja. Njezine su sestre vjerojatno sada već pustošile zimski vrt, uzimale svako prazno platno koje je imala, uništavale joj kistove i pravile kaos od njezinog organiziranog sustava arhiviranja skica. U normalnom bi slučaju na tu pomisao počela čupati kosu. Na kraju krajeva, ona je ipak potrošila svaki peni koji je zaradila od slikanja na svoje slikarske potrepštine. Kad bi je barem ostavile na miru sljedeća dva dana, barem toliko da završi sliku i da... okusi Zacharyja Griffina, ona bi im sve to oprostila. Ipak će one ostati u Wiltshireu osuđene na Martine Williamse i Petere Redforde, a ona će biti u Beču, živjeti svoj san. - Ovdje? - upita on, spustivši nogu na onaj prevrnuti stup. Ona usporedi skicu s njegovim položajem. - Otprilike dvadeset centimetara unazad s desnom nogom i oko deset s lijevom - procijeni ona, zaškiljivši prema njemu. Zachary je posluša i pomakne se prema njezinim uputama. - Bolje? - Savršeno. A sad nagni glavu i zagledaj se u obzor preko moga ramena da ti mogu nacrtati oči. - Obzor iza tvog ramena ne djeluje baš uzbudljivo. Zašto ne mogu gledati u umjetnicu? Zato što će, bude li zurio u nju cijelo popodne, njegovo lice na platnu na kraju ispasti kao zdjelica pudinga. - Zato što ja nisam tvoj posjed. Gledaj na to tako.


- Sve što ja vidim je jedan panj ijednu pticu koja jede bubu. - Odlično. Usredotoči se na tu bubu i opusti usta. - Ona podigne tanki kist i prisloni ga uz obraz kako bi provjerila je li čist i suh. - Mislio sam da slikaš moje lice, a ne svoje. Obrazi joj se zažare. - Ti očito ne gledaš u onu bubu. - Buba je pojedena, a ti si mi zanimljivija. Konačno ona podigne pogled i primijeti kako joj on proučava lice takvom žestinom da joj je krv opet uzavrela. Nije bilo čudno da su ga u novinama uvijek povezivali s raznim damama prikladnima za udaju - barem je Anne tako tvrdila. - Zachary, panj. Molim te. On podigne pa spusti svoja široka ramena. - Dobro. Panj. - I nemoj se mrštiti. - Ali ptica nam je ostavila jedan darak. Usne joj se tržnu, iako je iz svojih misli odlučila protjerati sve budalaštine. - Onda imaš novu bubu na koju se moraš usredotočiti. - Ne želim sljedeći sat vremena zuriti u ptičja govanca. Ovaj put si nije mogla pomoći da se ne nasmije. - To je za dobrobit umjetnosti. - Ne, to je za dobrobit Caroline Witfeld. Odjednom joj ruka zadrhti i morala se odmaknuti malo i protresti ručni zglob. - Prestani s tim ili ćemo biti ovdje čitave noći. - Dobro. Samo nemoj nazvati sliku Lord Zachary Griffin promatra ptičja govanca. - Obećavam da neću. On se konačno namjestio u pravi položaj pa se mogla usredotočiti na njegovo lice. Sviđao joj se njegov izraz, samouvjeren, zabavljen i tek pomalo vragolast. Kad bi samo uspjela uhvatiti baš taj izraz, monsieur Tannber bi joj morao ponuditi položaj pripravnice. A činjenica da je taj vragolasti pogled bio namijenjen njoj, to nitko nikada ne mora saznati. Na kraju krajeva, baš ta zagonetnost Mona Lise bila je ono zbog čega su je tako obožavali. Nakon četrdesetak minuta brbljanja o svačemu, od večernjih oprava do da Vincija, Molly je zahrkala, prenula se od tog zvuka i pala s kamene klupe. - Molly? - pozove je Caroline, zastavši usred poteza kistom. - O, da, gospođice Witfeld. Mora da sam malo zadrijemala. Oprostite. - Ništa zato - uzvrati Caroline, znajući da ne bi smjela koriti svoju sobaricu zato što je zadrijemala jer bi Molly tada pazila da se to ne ponovi, ili bi je Barling zamijenio pažljivijom pratiljom. - Možete li, molim vas, donijeti lordu Zacharyju i meni čašu limunade. I otiđite nešto pojesti. - Da, gospođice Witfeld. Izmiješala je boje kako bi dobila boju kože i umočila vršak kista u nju. Zatim napravi na platu jednu zakrivljenu crtu koja je trebala naznačiti liniju njegovog uha koje se probijalo kroz tamnu kosu razbarušenu povjetarcem. No kad ga je ponovno pogledala, zamalo je ispustila kist


iz ruke. - Što to radiš? Vrati se onamo. On nije usporio. - Iskorištavam priliku koju nam je dala tvoja pažljiva sobarica kako bih poljubio umjetnicu - rastegne on. - Rekla sam ti da danas moram završiti tvoje lice - odgovori mu, odlučivši ga ignorirati. Nije mogla početi sjenčati do sutra ujutro, no može završiti toniranje lica. - Dobro. - On joj priđe iza leđa. - Izgleda sjajno - reče nakon nekog vremena. - No što je ovo? - Ispruži ruku preko njezina ramena kako bi pokazao jednu točku. - To su usta. - Moja usta ne izgledaju tako. - To je zato što ih ja sada ne vidim, morat ću ih kasnije srediti. - Njegova kritika nije je uopće dirnula; ionako još nije stigla do njegovih usta. Samo im je označila položaj olovkom i linijom boje smeđe-ružičaste nijanse. Nježni prsti odmaknu pramen kose s njezina vrata, a ona se ukoči kad joj žmarci krenu niz kralježnicu. Tople usne zamijenile su te prste i ona ispusti kist. - Zach... - Pssst. Demonstriram ti svoje usne, tako da imaš bolji osjećaj mojih usta, promrmlja on, nastavivši sa svojim napadom. Da je imala bolji osjećaj za njegova usta, sada bi bila gola. Vještim prstima ogolio joj je vrat spustivši joj haljinu niže, a zatim im se pridruže njegove usne. Caroline je počela shvaćati zašto pjesnici uspoređuju seksualnu ekstazu sa smrću, jer ako je samo svojim ustima na njezinom golom ramenu uspio postići da se ona ovako osjeća umrijet će ako budu goli, kože prilijepljene uz kožu. Ona drhtavo udahne. - Molim te, prestani. Njegovo se čelo spusti na njezino rame. - Ispričavam se. Počeo sam maštati o panju. Ona šmrcne, iskoristivši to kako bi se vratila u ravnotežu. Samo malo. - Nadam se da me smatraš poboljšanjem u odnosu na mrtvo drvo i koru. Iz prsiju mu se začuje promukli smijeh. - Dragi Bože, Caroline. Djevice ne bi smjele govoriti takve stvari. - Ne bismo? A zašto ne? - Zato što ćeš uplašiti nas svjetske ljude. - Uz zadnji, znatno čedniji poljubac, on popravi njezinu opravu. - Mogu li barem sjesti malo na svoj stup i popiti limunadu? Molly se pojavi na puteljku. Aha, zato se on tako brzo dao urazumiti. Mora zapamtiti da on ima jako dobar sluh. - Svakako. Pridružit ću ti se ondje. - Odlično. Jako volim nešto slatko uz kiselo. Ona bi mu nešto odgovorila, no Molly se pojavila na livadi, naklonivši se Zacharyju prije nego što mu je ponudila čašu s pladnja koji je donijela. Caroline je uzela drugu čašu i sjela kraj njega na očeve lažne ruševine. - Ide li sve po rasporedu, unatoč tome što sam te toliko puta smetao? - upita je ozbiljnijim glasom.


Shvatila je da polako uči iščitavati njegovo raspoloženje na temelju suptilnih promjena na njegovom licu. To je imalo smisla, s obzirom na to koliko ga je dugo proučavala. - Da. Ako ne bude neke više sile, slika će stići u Beč na vrijeme. - Dobro. Moram ti reći da sam sinoć poslao poruku bratu Shayu neka pripremi jahtu u Doveru kako bi prevezla preko Kanala jednu hitnu pošiljku. Na trenutak je ostala bez riječi. Da, on je ponudio da će ubrzati dostavu portreta, no nije imala pojma da je već poduzeo taj korak. I to je učinio prije nego što se ona - to jest, prije nego što su se upustili u ovaj novi flert. - Hvala ti. Zachary kimne. - Bilo mi je zadovoljstvo. Bože dragi, kako ga je silno željela poljubiti u njegova topla, senzualna usta. No Molly je jela, mljackajući, s druge strane livade i nikakav tjelesni kontakt, naravno, nije dolazio u obzir. Tako bi se upropastila, bila bi prisiljena udati se i ne bi bilo ništa od slikanja portreta u Beču. Vidjela mu je u očima da je i on to odmah zaključio, iako nije uspjela odgonetnuti neku drugu brzu emociju koja mu se na trenutak pojavila na licu. - Jesam li rekla nešto pogrešno? - upita ga tiho tako da je sobarica ne može čuti. - Ni slučajno. Moja ptica je odletjela. Zasmijuljivši se, ona ispije gutljaj limunade. - Ako možeš izdržati još jedan sat, ja bih večeras uz svijeće završila sive tonove na tvojim hlačama i prsluku. Na žalost, moram te zamoliti da sutra odjeneš istu odjeću kako bih je mogla osjenčati. Zachary kimne. - Moj sobar će dobiti srčani udar, no sredit ću to. Ona se nasmiješi. Kad joj on uzvrati osmijeh, pogledavši je nježno, ona se nakašlje i usredotoči se na svoju limunadu. Da je imala pojma kako će to što mu je sve sasula u lice probuditi i pozornost i zanimanje, držala bi jezik za zubima. Caroline iskosa pogleda Zacharyja dok je pio limunadu. Koga je ona to zavaravala? Njegov poljubac bio je opojan kao i pronalazak prave nijanse ružičaste boje kojom bi prikazala prvo rumenilo zore. On iskapi svoju limunadu, a jedna mu kapljica krene niz bradu prije nego što ju je obrisao gornjim dijelom dlana. Ona ju je, u tom djeliću sekunde, poželjela polizati s njega. Caroline duboko udahne. Mirno. Sve u svoje vrijeme. Prvo portret, zatim intimni trenutak sa Zacharyjem, a zatim Beč. Problem s ovom jednadžbom bio je taj što se Beč činio na kraju svijeta, a Zachary Griffin je izgleda nije mogao prestati ljubiti jednako tako kao što ona nije željela da on to prestane činiti. Dva dana. Ona će morati uspjeti pričekati dva dana.


POGLAVLJE 15 Zachary se osjećao poput Troje na koju navaljuju grčke legije. Čim je progutao zadnji zalogaj kuhane šunke, počeo je napad. - Lorde Zachary, hoćete li mi pozirati? - Zachary, ja vas želim naslikati kao Adonisa. - Igrajte s nama pantomime, lorde Zachary. Sa smiješkom koji nije bio iskren, Zachary se odmakne od stola. - Zapravo, želio bih prvo nakratko porazgovarati s gospodinom Witfeldom, a nakon toga ću vam se pridružiti u salonu, ako se slažete. Susan skoči na noge. - Idem ja po crtaći blok. Istog trenutka ostatak horde se razbježi, s izuzetkom njegove tete, koja je odmahivala glavom i izgledala kao da se dobro zabavlja, gospođe Witfeld, koja se toliko udubila u brojanje odgovora na poziv na bal, da je propustila polovicu razgovora za večerom, i Caroline, koja je izgledala sretnija nego ikada dosad. Njezin san se ostvarivao. I njega je nevjerojatno veselilo što je on bio onaj koji joj je to omogućio. Da je uistinu bio otišao iz Wiltshirea, nikada si to ne bi oprostio. - Molim te, dođi sa mnom u moj ured - reče Edmund, pokazavši Zacharyju da krene ispred njega. Kad su njih dvojica bili sami, Zachary sjedne na svoj stolac i nagne se naprijed. - Nešto sam razmišljao - započne. - O čemu? - O Dimidius. - O mojoj kravi? - Razgovarao sam s Caroline, i ona kaže da vam je teško nabaviti dovoljno životinja pravog podrijetla s kojima biste započeli program uzgoja. Edmund se smrkne. - Ja sam to rekao samo kako bih te uvjerio da se vratiš i pomogneš Caroline. Nisam tražio tvoju milostinju. - Ja ne nudim nikakvu milostinju - odgovori žustro Zachary. - Ja nudim partnerstvo. Da Witfeld nije djelovao uvrijeđeno, reklo bi se da je zbunjen. - Molim, objasni mi. - Svakako. Ti imaš kravu koja da je dvostruko više mlijeka od obične krave. Ja imam novaca i sredstava kojima bih mogao proširiti tvoj program uzgoja i stvoriti čitavo stado. - A što bi ti imao od toga? Ovo je bio osjetljivi dio priče. - Kako je Melbourne glava obitelji, morao bih mu objasniti pojedinosti u pismu i zatražiti konačno odobrenje, no ja mislim da bi podjela profita bio pošten prijedlog. - Od prodaje mlijeka?


- Od prodaje mlijeka, kvalitetnog vrhnja i maslaca, i od stoke. - Zachary se primakne. Kad bi mogao uspješno ponoviti ono što si učinio s Dimidius, svaki farmer u Engleskoj bio bi zainteresiran za uzgoj svog stada. Mi bismo im nabavljali krave i rasplodne bikove i tako bi oni uštedjeli godine križanja, s obzirom na to da smo mi već uspjeli u tome. - Momče, ne radi se tu o kratkoročnom projektu. - Ja sam toga svjestan. Edmund ga je samo promatrao neko dulje vrijeme. - To znači da si odustao od vojske? Zachary se namršti. - Iskreno rečeno, netko me natjerao da ozbiljno promislim ima li smisla odbaciti život zbog slave. Ja sam se već bavio uzgojem konja. To je nevjerojatno zanimljivo, no mislim da se tim hobijem bave svi plemići. Ovo pak ima znatno veći potencijal od uzgoja jednog ili dva pobjednika Derbyja. - On polako udahne. - A moram priznati, dosta mi je bavljenja površnim stvarima. - A što ako se vojvoda ne složi s tim? Bolje mu je da se složi. - Ja imam svoj vlastiti novac. Išlo bi sporije bez njegovih sredstava i podrške, no ja imam neke poznanike s jako dobrim vezama. Samo zato što Melbourne ne bi shvatio kako je to dobra stvar, ne znači da ne bismo našli nekog drugog investitora. - Vi biste zaobišli svog brata? - Njega bih prvog pitao. No kad bi on odbio, obratio bih se najboljem ponuđaču. Edmund polako kimne. - Ja već godinama čekam na ovakvu priliku. Zato sam i uzgojio Dimidius. No, kao što si rekao, na ovaj moj način, ja bih u najboljem slučaju mogao uzgojiti šest krava čiji bi višak mlijeka prodavao na lokalnom tržištu. - On ispruži ruku. - Momče, tako mi Boga, ako to uspiješ izvesti, ja se slažem. Dobio si partnera. Nasmiješivši se, Zachary stisne Witfeldovu ruku. - Večeras ću pisati svom bratu. Gospodine, ovo nećete požaliti. - Tata, nemoj zadržavati lorda Zacharyja čitavu noć - začuo se Joannin glas kad je pokucala na zatvorena vrata. - I mi imamo pravo na njega. Witfeld se nasmiješi Zacharyju. - Ja to neću požaliti, no ti bi mogao. * Zachary je morao obaviti još jedno, morao je ispraviti još nešto prije nego što se može skrasiti i započeti posao s uzgojem krava. Ostavio je Edumunda koji je već zapisivao nešto u vezi s njihovim novim pothvatom i pridružio se Joanni i Juliji koje su ga povele gore u salon. Sve su djevojke bile ondje, uključujući i Caroline. To ga je iznenadilo s obzirom na to da je bila rekla kako će večeras morati slikati, no nije sumnjao da će ona pod svaku cijenu ispoštovati rok za predaju portreta. Teta Tremaine i gospođa Witfeld su se udubile u razgovor u kutu, no on nije očekivao da će se one previše miješati u njihovu igru. Nakon kakofonije molbi i zahtjeva koje su mu


uputile, on podigne jednu ruku. - Mogu li vas na trenutak zamoliti za pozornost? Sve ušute i pogledaju ga s očekivanjem. - Hvala vam. Kao prvo, ispričavam se za sve moguće nesporazume koje sam uzrokovao na balu u društvenom domu. - O, ne, lorde Zachary - prekine ga gospođa Witfeld, stavivši ruku na srce. - Bilo je tako velikodušno od vas što ste plesali sa svim mojim kćerima. On je poželio da matrona obitelji nekamo ode ili da nastavi brojati odgovore na pozivnice, no činilo se da za to nema velike šanse. - Hvala vam, gospođo Witfeld. Međutim, ja sam vašim kćerima dao neke nesavršene, ili barem nedovršene savjete. To bih želio ispraviti. - Da, uistinu ste nas sve uputili na Martina Williamsa - složi se Anne. - Nisam shvaćao - to jest, nisam dovoljno obraćao pozornost da bih shvatio - da ste sve izabrale istog čovjeka. - Ja sam izabrala vas, lorde Zachary - izjavi Grace, zarumenjevši se. - I to je nešto što bih volio razjasniti. Ja nisam ovdje u potrazi za ženom te vas ne bih želio navoditi na pogrešne zaključke. - Ali... - Šuti, Violet - prekori je Anne. - Daj mu da završi vražju rečenicu. On zahvalno pogleda Anne. Caroline još nije rekla nijednu jedinu riječ, no on to zapravo nije ni očekivao. Ovo nju nije ni zanimalo niti je imalo ikakve veze s njom. A što se tiče navođenja na pogrešne zaključke, ona je učinila ono što je želio, to jest, pozvala ga je. - No ono što bih ja želio učiniti - nastavio je - jest dati vam uvid u muškarce i tako biste mogle naučiti kako prići muškarcu koji vas zanima. Gospođa Witfeld ispusti nekakav zvuk. - Znaš, Sally - reče teta Tremaine, skočivši na noge - obećala si mi pokazati neke goblene na kojima radiš. Možda bismo mogle ostaviti mladež neka se zabavlja. - Daj dođi - nagovarala ju je njegova teta. - Meni bi baš pasalo malo protegnuti se. - Aha, onda dobro. Ako misliš da će one biti dobro bez nas. - Moj nećak je pravi kavalir. - Kad su prolazile kraj njega, teta Tremaine ga lupne po leđima svojim štapom. - Pristojno se ponašaj - šapne mu. On je poljubi u obraz. - Svakako. - Kad su starije dame izašle iz salona, Zachary nastavi sa svojom podukom. - Kao prvo, ne možete se sve namjeriti na istog muškarca. - Ali kako ćemo odlučiti koja će dobiti kojeg? - zahtijevala je Julia. - I nemojte reći da biramo po starosti jer to nije fer. - Zapravo, prema tradiciji, to je baš fer - uzvrati on. - No to nije moja odluka, već vaša. - Zar gospoda ne bi trebala imati pravo glasa u tome? - doda neočekivano Caroline. - Vrlo ste to dobro primijetili. Možda bi bilo najbolje da im pristupate jedna po jedna. U svakom slučaju, ja ću vam reći tri stvari koje svaki kavalir voli čuti.


- Postoje tri stvari? - upita Caroline, pogledavši ga ispod oka. Unatoč činjenici da je svaki njegov centimetar bio ugođen na njezinu nazočnost, poželio je da ona sada ode raditi na njegovom portretu. - Postoji ih više od tri. No ove su najjednostavnije i najvjerojatnije će privući pažnju muškarca. Nakon toga, sve ovisi o vama. - A koje su to tri stvar? - upita Violet. - Kao prvo, upitajte ga želi li vam se pridružiti kod stola s okrjepom. Poslužit će i hrana i piće, no prema mom iskustvu, uvjeravam vas da gospoda vole jesti. - No što ako se ne nalazimo na balu? - upita Grace. - Što ako ga sretnemo u prodavaonici? Dakle, barem jedna od njih je još uvijek bila zainteresirana za Martina Williamsa. - U tom slučaju prijeđite na drugu stvar. Recite mu da djeluje zamišljeno i da biste jako rado saznale o čemu razmišlja. - On pogleda Caroline, vidjevši da je otvorila usta kako bi ga nešto pitala. - To znači da vi vjerujete kako je gospodin inteligentan i duboki mislilac te da cijenite njegovo mišljenje - nastavi on, presjekavši njezin komentar. - To je vrlo laskavo. Vjerujte mi. Čak je i Anne djelovala impresionirano. Odlično. Sve su to bile drage djevojke, bez obzira na to što su neke od njih bile pomalo budalaste, nisu bile krive što su stalno bile u nepovoljnom položaju jer su se morale natjecati sa šest - to jest pet - sestara. A s obzirom na majčino nerazumijevanje društvenih nijansi i činjenice da nijedna od njih nikada nije bila u Londonu niti je pohađala školu za mlade dame, netko im je to morao reći. - A koja je treća stvar? - upita Susan. On pogleda u znatiželjna lica pred sobom. Nadao se da će mu svi muškarci Engleske - ili barem Wiltshirea - oprostiti na ovome što će im upravo otkriti. - Treća stvar također ima veze s hranom. - Zašto me to ne čudi? - promrmlja Caroline. - Šuti, Caro. Tebe to možda ne zanima, no nas jako zanima. - Oprosti, Joanna. Molim vas, nastavite, lorde Zachary. - Recite mu da kad ga vidite, uvijek pomislite na pitu od bresaka ili na puding, ili na kolač s maslacem koji najviše volite. Tada ga upitajte možete li sljedeći put s njim na pecanje. - Pecanje? Mi bismo trebale ići na pecanje? - Ne, vi ćete mu ponuditi da mu sljedeći put kad ide na pecanje donesete neku poslasticu. I onda, bez obzira na to prihvati li on to ili ne, kad god bude išao na pecanje ili pomislio na pecanje, pomislit će i na vas i na slatkiše. Ako vaš izabranik ima neki drugi hobi - streljaštvo ili utrke ili nešto drugo - onda s tim zamijenite pecanje. - To je sjajno - dahne Susan. - No ja bih vam savjetovao da napravite lutriju. Napišite imena gospode koju smatrate prikladnom i neka svaka izvuče jedno ime. Naravno, možete se i mijenjati ako vam više odgovara neki drugi gospodin, no kako ste vi sestre, ja vas moram podsjetiti da ukoliko se budete usredotočile na istog čovjeka, on će vas ili sve odbiti, ili će jedna od vas povrijediti ostale.


- Grace, daj donesi komad papira. Ja ću odmah sada napisati sve koji dolaze u obzir. Caroline ustane. - Čini mi se da je ovo znak da trebam otići. Imam posla. - A ja moram napisati neka pisma - doda Zachary, ustavši nakon nje. - Moje dame? Vidimo se ujutro. - Laku noć, Zachary - uzvrati zbor ženskih glasova. Caroline krene ispred njega prema vratima salona. - Ovo je bilo zanimljivo - reče mu preko ramena, uputivši se prema stubama. - Pokušavam pomoći. - Mislim da je to bilo korisno. Svakako znatno korisnije od savjeta da zaskoče jadnog Martina Williamsa na balu u društvenom domu. - To im ja nisam savjetovao. Ja sam im samo rekao da ne polažu svoje nade u mene i neka pronađu nekoga tko će ih znati cijeniti. - On ju je pratio stubama, odmaknuvši se dovoljno daleko kako bi se mogao diviti načinu na koji su joj se bokovi ljuljali dok se uspinjala. Dva dana. Može se strpjeti dva dana, ali nakon toga, neće mu pobjeći. - Pokušao si ih se riješiti. - Ne, pokušao sam spriječiti da jedna drugoj ne skaču za vrat. Iskreno, trebao sam bolje paziti što govorim. Mislio sam da mogu napraviti dobro djelo bez vrijeđanja. Ona se okrene i pogleda ga. - A ja te vrijeđam? - Kad bi me vrijeđala, ja bih to sigurno zaslužio. - On se uspne jednu stubu i uhvati je za ruku. - Ali me ne vrijeđaš. - Ja se stalno pitam - reče ona tiho - jesi li ti postao ovako obziran zato što si inače takav, ili zato što želiš nešto postići. On je znao na što ona misli. Bilo bi lako, pretpostavio je, šarmom joj se zavući pod suknju, a zatim je zbog toga ismijavati. - Ja ti se divim, Caroline - uzvrati on. - Ja sam ti zavidan. Ja se ne ljutim na tebe. - Zašto bi mi, za ime svijeta, bio zavidan? - Zato što ti oduvijek znaš što želiš u životu, i napravila si nešto da to postigneš. - On joj se osmjehne. - Ti mene učiš neke životno važne lekcije, a ja ću tebe zauzvrat također nešto naučiti. Ona ga promotri od glave do pete tako ležerno da su mu se usta osušila. - Ako je tako, jedva čekam - promrmlja ona. * Sebastian, vojvoda od Melbournea, sjedio je za jutarnjom kavom kad se pojavio batler sa svežnjem pisama. - Hvala vam, Stantone - reče, pokazavši rukom batleru neka ostavi pisma na stolu. - Molim lijepo, vaša milosti.


Sebastian odsutno pregleda pisma, razmišljajući uglavnom o jutrošnjem sastanku s premijerom. Nove carinske tarife upropaštavale su mu poslove s Amerikom. Bivše kolonije to neće dugo trpjeti. - Tata, je li stiglo neko pismo za mene? - upita Peep koja mu je sjedila s desene strane. - Lady Jeffers te pozvala sutra u šetnju Hyde Parkom s njezinom kćeri - reče joj, uručivši joj pismo. - Meni se Alice sviđa - reče njegova kći, pogledavši pozivnicu - no ja mislim da se lady Jeffers želi udati za tebe. Sebastian je pogleda. Odavno se prestao čuditi dječjoj pronicljivosti, no ona ga je još uvijek iznenađivala više nego što je želio priznati. - A to nije dobro? Peep odmahne glavom. - Ona se previše smije kad se zapravo ne želi smijati. To se prilično poklapalo s njegovom procjenom lady Jeffers. - No, želiš li ići li ne? - O, da. Sutra bi u Hyde Parku trebali biti akrobati. - Dobro, prihvatit ću u tvoje ime. Neuredno nažvrljana adresa kuće Griffin na jednoj omotnici privuče mu pozornost i on je izvuče iz svežnja. Zachary. Strgne voštani pečat i otvori pismo. - ‘Melbourne’ - pročita u sebi ‘razgovarao sam ovdje u Wiltshireu s Edmundom Witfeldom. On ima novu pasminu krava koja da je dvostruko više mlijeka od obične krave pasmine Guernsey. Jesi li možda zainteresiran za investiciju? Moramo povećati broj grla kako bismo bili sigurni da Dimidius nije slučajnost. Zachary.’ Sebastian je pretpostavio da je Dimidius bila krava o kojoj je govorio. Ovo iznenađujuće pismo bilo je prvo koje je primio od Zacharyja otkad je ovaj napustio London. Prije samo četrnaest dana, njegov najmlađi brat bio je ljutit i ogorčen i odlučan otići u vojsku i poginuti. A sada stoka - što samo po sebi nije bilo čudno, no bilo je zanimljivo to što nije bilo uobičajenog brbljanja, nije bilo njegovih uobičajenih duhovitih komentara i nije bilo spomena o tome da jedna od Witfeldovih kćeri slika njegov portret zbog nekakvog posla. On se malo namršti, poželjevši da su dugačka pisma tete Tremaine sadržavala još malo korisnih pojedinosti. Kad se zbroje Zacharyjevo pismo i ona koja je pisala teta, bio je sretan što je uspio saznati da još nisu stigli u Bath. - To piše stric Zachary, zar ne? - upita Penelope, poskakujući u svom stolcu. - Kad se vraća doma. - To nije napisao. - Je li teti Tremaine bolje? - Ni to nije napisao. Ona uzdahne. - No, a što jest napisao? - Piše da je pronašao jednu kravu. - Kravu?


- Da. Ime joj je... - Sebastian provjeri u pismu. - Dimidius. Peep se na trenutak zamisli. - Što on planira s tom kravom? Mislila sam da je teta Tremaine rekla da je nabavio psa. * - Nemam ni najblažeg pojma što se zbiva. - I ovoga puta je to zaista bilo tako. Sebastian ponovno pročita pismo, a zatim ga presavije i gurne u džep. Uzgoj stoke je vrlo skup i dugoročan posao, i on nije imao nikakvu namjeru svoja sredstva uložiti u neki poslovni hir. A kad je Zachary bio u pitanju, skoro sve što je radio bilo je iz hira. Pričekat će dan ili dva prije nego što odgovori; dotad će se Zachary vjerojatno zagrijati za nešto sasvim drukčije pa ga odbijanje neće razbjesniti. I tako, dok je Sebastian pijuckao svoju kavu, ipak pomisli kako bi trebao biti zahvalan toj kravi po imenu Dimidius. Barem je Zachary zbog nje zaboravio na vojsku. Sad se samo može moliti da tako bude i dalje. * - Nikad ih nisam vidjela tako zabrinute u razgovoru s nekim - reče Caroline, smješkajući se kad su ona i Zachary nakon ručka izašli iz kuće. - Čovjek bi pomislio da su shvatile da bi se na sutrašnjem balu moglo pokazati kako im napori nisu bili uzaludni. - Nadam se da će im sve dobro uspjeti. Ja ću učiniti svoj dio. - Zachary je pogleda, procjenjujući je li dovoljno dobro raspoložena za njegovo sljedeće pitanje. - Jesi li ti ikada maštala o udaji? Kad ti je bilo šest ili sedam godina, možda? Caroline slegne ramenima, okrznuvši rukom njegovu dok su hodali prema ruševinama kraj jezerca. - Mislim da mi je to palo na pamet. No to je bilo više maštanje o vožnji u velikim kočijama i životu u velikim dvorcima sa slugama u livrejama i velikim plesnim dvoranama čiji su podovi posuti ružinim laticama. Da nije spomenula ružine latice, točno bi opisala Melbourne Park. No on to ipak neće reći naglas. Ne sada kad ne može razmišljati ni o čemu osim o njezinoj goloj koži pritisnutoj uz svoju i njezinom stenjanju od užitka. Sutra. - Još uvijek imaš dovoljno vremena za zgotoviti i poslati portret? - Da. Ne dogodi li se neka katastrofa, završit ću ga sutra i preksutra će biti spreman za isporuku. - Odlično - promrmlja on, ispruživši ruku kako bi joj pomilovao kosu iza uha. Kad ona na to zadrhti, on dobije erekciju. Bez obzira na prirodnu katastrofu, ona će sutra završiti tu vražju sliku. *


Promatrajući završeni portret, Caroline je znala da je uhvatila samu bit Zacharyja Griffina. Problemi na koje je na početku nailazila nestali su kad ga je odlučila naslikati kraj ruševina. Njegov avanturistički, optimistički duh odlično je odgovarao ovoj egzotičnoj lokaciji i ogledao se u njegovom izrazu lica. Taj spoj bio je savršen. No sada kad je povukla posljednji potez kistom, oklijevala je bilo što reći. Na toplom ljetnom zraku boja će se dovoljno brzo osušiti pa će sutra popodne moći spakirati sliku u drvenu kutiju koja ju je već čekala. Ona se potpiše u donjem desnom kutu, no još nije rekla Zacharyju da ne mora više stajati usred ruševina. Naravno, preostao je još jedan korak - trebala je njegovo pismo kojim jamči svoje zadovoljstvo njezinim portretom. Da bi ga dobila, mora mu reći da je završila sliku. Caroline duboko uzdahne. - Bi li došao pogledati? On spusti nogu sa stupa i sagne se kako bi se protegnuo. - Gotova si? - Gotova sam. - Žmarci uzbuđenja jurnu joj niz kralježnicu. Oni nisu imali nikakve veze s portretom već s onim što je obećao kasnije učiniti. Zachary pogleda prema Molly koja je tiho hrkala na klupi iza ruža, a zatim priđe pogledati portret. Caroline se odmakne kako bi ga mogao vidjeti iz blizine. Gledao ga je u tišini tako dugo da se ona počela brinuti je li možda napravila neku pogrešku koja je njoj bila nevidljiva, no bila bi očita svakom drugom tko bi pogledao portret. Joj, ipak će morati biti glupa guvernanta glupih Eadesovih. - Caroline, zadivljen sam - reče on konačno. - Da ne znam tko ju je naslikao, rekao bih da je autor ove slike Joshua Reynolds. - Zach... - Ozbiljno ti kažem - prekine je. - Ako monsieur Tannberg ima ikakvog pojma o talentu, uzet će te bez imalo razmišljanja. Poželjela je pjevati, plesati, a najviše poljubiti ga. - Hvala ti. On odmahne glavom. - Nemoj mi zahvaljivati. Ja sam samo tamo stajao. Ti si napravila sav posao. - Uz smije��ak, on posegne za svojim kaputom i pretraži džep. - A zato što sam jučer i prekjučer uspio malo virnuti, mislio sam da bih nam mogao prištedjeti malo vremena. - Izvadi presavijen papir i uruči joj ga. Caroline ga rastvori. Adresirano na monsieura Tannberga, pismo je jednostavnim riječima izrazilo ne samo Zacharyjevo zadovoljstvo portretom već i njegov užitak što je radio s tako vještom, profesionalnom umjetnicom. - Ti to stvarno misliš - šapne ona, ganuta do suza. - Sada kada sam vidio zgotovljen portret, drago mi je da nisam ništa više napisao. On govori sam za sebe. - Hoću reći, ti nisi to napisao samo zato što želiš... znaš. Zachary se nasmiješi. - Ne - reče, odmahnuvši glavom. - U tom pismu piše ono što piše zato što ti to zaslužuješ. Ona oprezno presavije pismo i odloži ga na stalak. Poželjela se baciti na njega. On bi pomislio da je to iz zahvalnosti i ne bi bio u krivu - no nije se radilo samo o tome. To bi bila


proslava, znak da je posao završen, uskličnik koji bi naglasio kako njezin život kakav je dosad vodila više ne postoji. - Koliko moraš čekati prije nego što zapakiraš sliku u kutiju? - upita on, čučnuvši kako bi pokupio pokrivač kojim se zaštitila od jutarnje studeni. - Za svaki slučaj, sutra popodne. Sad će se tu početi lijepo sušiti. Zachary još jednom pogleda prema Molly. Zatim provuče prst kroz otvorenu rupicu za gumb na Carolininom smeđem ogrtaču i povuče je k sebi. Kad se zaustavila, udarivši o njegova prsa, on joj slobodnom rukom podigne bradu i poljubi je. Kad su se ranije ljubili, on ju je samo bio zadirkivao, očijukao s njom. To je postalo jasno sada kad je prislonio svoje usne uz njezine i time istog trenutka poslao val vrućine niz njezinu kralježnicu. Caroline zarije prste u njegovu tamnu kosu, stenjući dok se opijala njegovom toplinom. On naglo prekine poljubac. - Pssst - dahne prije nego što je uspjela protestirati i pogleda prema njihovoj navodnoj pratilji. - Dođi. Uzevši je za ruku, pomogne joj preskočiti srušeni stup i povede je na malu čistinu iza njega. Prije nego što je uspjela išta reći, zahvaliti mu ponovno na svemu što je učinio za nju, njegova usta pronađu njezina. Ovo bi moglo biti dovoljno, pomisli ona, ova vrućina i osjećaj lebdenja koji ju prati. Kako je moguće da samo dodir njegovih usana bude tako električan i uzbudljiv? A zatim njegove ruke okrznu vanjski dio njezinih dojki te on polako klizne dlanovima prema sredini dok joj nije dlanovima prekrio bradavice. Ona poskoči kad ih pritisne. Dragi Bože. Ponovo osjeti topli grč među nogama od kojeg ostane bez daha. Odjednom poljubac više nije bio dovoljan. Poželi nešto više. - Caroline - promrmlja on, pomaknuvši usta na donji dio njezine brade - ja ću te još jednom pitati želiš li ti to. Odgovori mi iskreno. Ona podigne pogled. - Nije fer što muškarci ovo mogu raditi kad god požele, pod uvjetom da su diskretni, a žene, čak i ako su odlučile živjeti same, dolično i u tišini, ne mogu. Ja sama biram svoj put. On se nasmiješi, a oči mu zaplešu. - To znači ‘da’? Pustivši mu kosu, ona stavi dlanove na njegove koji su još uvijek prekrivali njezine dojke. Pomaknuvši se, ona otkopča jedan gumb svojeg ogrtača, zatim da znak njegovim prstima da otkopčaju drugi. - Da, to je svakako ‘da’. - Dobro. Raskopčao joj je ogrtač u sekundi i spustio ga niz njezine ruke. Ovoga puta kad ju je poljubio, koljena su joj zaklecala. Usne, usta, jezici - Bože moj, kako se jedna žena može odreći ovoga samo zato što se ne želi nikada udati. Pritisnuvši se snažno o njega, ovije ruke oko njegova vrata, a on svoje oko njezina struka. Osjetila je njegovo uzbuđenje na svojem trbuhu. Disanje joj se ubrzalo, a srce počelo snažno lupati. - Zachary, ja ne znam koliko vremena imamo. - Dvadeset minuta do ručka - šapne joj, kliznuvši rukom na njezina leđa kako bi joj


otkopčao gumbe na opravi. Učinio je to tako vješto da je ostala bez daha. - Nemamo dovoljno, ali potrudit ćemo se. Kad joj je spustio opravu i podhaljinu niz ramena, ona zadrhti od ljetnog povjetarca koji joj je milovao golu kožu - no ne od hladnoće već od iščekivanja. Nespretnim prstima ona otkopča gumbe na njegovom prsluku, a zatim mu izvuče košulju iz hlača. On joj je stalno govorio prave riječi, nježne, brižne, onakve kakve je željela čuti. No to je sve ipak bilo dio zavođenja i bio je to gubitak energije. Ona ga je željela, a ovo je bila najbolja prilika da zadovolji svoju strast. On je kleknuo na pokrivač koji je bio bacio na tlo i povukao je dolje za sobom. - Želim da mi sve pokažeš – promrmlja Caroline, ušavši rukama pod njegovu košulju te uz njegova gola prsa. - Ne radi se tu o pokazivanju već o osjećajima - uzvrati, nagnuvši se kako bi je poljubio u golo rame. Gurnuo je njezinu opravu i podhaljinu još niže i obasuo golu kožu poljupcima. Kad su mu usne okrznule vrh njezinih grudi, ona ostane bez daha. - Shvaćam o čemu govoriš. Zachary se zasmijulji. - Ne, ne shvaćaš. Još ne. - On se malo odmakne i spusti joj opravu do struka. Dugo je zurio u njezine gole dojke, a zatim polako podigao ruke kako bi ih obuhvatio i milovao. Teško dišući, Caroline se nagne prema njemu, prepuštajući se njegovim milovanjima. Bože dragi. Ona je oduvijek smatrala da je u svemu, osim u umjetnosti, vodi logika i razum, no ovaj osjećaj bio je... nevjerojatan i tako uzbuđujući da nije znala može li to uopće podnijeti. A zatim on spusti usta na njezinu lijevu dojku i prijeđe jezikom preko bradavice. - O, Bože - zavapi ona. On je obgrli spustivši je na pokrivač. Caroline je izvijala leđa kad je on preselio pozornost na desnu dojku i ispreplela prste u njegovoj kosi kako bi ga privukla bliže sebi. Kad se on na to zasmijuljio, žmarci joj krenu niz tijelo sve do mjesta između nogu. Malo se pomaknuvši, on se podigne tek toliko da svuče košulju preko glave, a zatim se ponovno usredotoči na slatko mučenje. Uživala je u osjećaju njegove gole kože, glatke i baršunaste, ispod koje su se napinjali mišići tvrdi poput čelika. Kliznuvši rukama niz njegova leđa, ona zastane na struku, spusti se niže i počne petljati po gumbima njegovih hlača. - Još ne - reče on, odmaknuvši se od nje. Hlače su mu bile napola raskopčane i vidjelo se jasno ispupčenje na vrhu njegovih bedara. Uhvatio je vrh njezine oprave i povukao je dolje. Ona je podigla bokove i oslobodila se oprave i podhaljine, a zatim joj je on svukao cipele i bacio ih, jednu po jednu preko svoga ramena. Caroline je ležala ondje, gola ispod brijestova i ruža penjačica kad joj je on podigao lijevi gležanj i počeo je ljubiti poljupcima nježnim poput pera uz unutrašnju stranu noge. Ona nije mogla biti na miru, dlanovima je klizila niz svoje bokove i dojke dok se on polako, mučeći je približavao sve bliže onom mjestu. Spustivši se na trbuh, Zachary joj još malo razdvoji bokove i nagne se. Kad je jezikom ušao u nju, ona ponovno zastenje i propne se. - Molim te, Zachary - reče drhtavim glasom, pokušavajući biti tiha, mada se nije mogla sjetiti zašto - ne mogu to više podnijeti. Ne mogu dalje.


- O, da, možeš - uzvrati on, jednako drhtavim glasom. Istom izluđujućom strpljivošću ljubio joj je i desnu nogu. Kako on to može raditi tako polako kad je svaki centimetar njezina tijela vrištao od želje za spajanjem s njim? Konačno je ponovno kleknuo i završio s otkopčavanjem hlača. Malo se podigao i spustio tamnosivu tkaninu niz bokove. - Ti si razlog zašto umjetnici stvaraju skulpture - dahne ona, sjedajući kako bi ga promotrila. - Ja sam isto to želio tebi reći, ljubavi, no hvala ti. - Toplo joj se osmjehnuvši, s pogledom koji joj je točno govorio što sad namjerava, on je poklopi svojim tijelom. Ponovno joj zarobi usta u strasnom poljupcu i spusti je polako na pokrivač, prelazeći usnama opet niz njezin vrat i dojke. - Zachary, nemamo puno vremena - požali se ona, uhvativši ga za kosu kako bi ga povukla k sebi. - Sljedeći put nećemo žuriti. Sljedeći put? Ona nije bila sigurna hoće li ovo uspjeti preživjeti. - Molim te. - Drži se - šapne joj, spustivši bokove kako bi utisnuo svoju muškost u nju. Primijetila je, unatoč tome što je željela da požuri, kako on polako i vrlo pažljivo gura naprijed. Osjetila je oštru bol kad je ušao u nju. Zatvorila je oči od iznenađenja. Svaki njezin djelić usredotočio se na jedno mjesto duboko u njoj, a njegovo polagano klizanje se završilo dok se nije do kraja zakopao u nju. - Isuse - promrmlja on, a ruke mu malo zadrhte. - Otvori oči. Caroline ga posluša. Njegovo je lice bilo samo nekoliko centimetara od njezinog. A zatim on počne pomicati bokove. Ponovno se propevši, ona se uhvati za njegova ramena, zarivši prste u njih kad je osjetila duboko trenje u svojem tijelu. Njegova usta su ponovno pronašla njezina i ona se opijala njime, privijajući njegovo čvrsto tijelo bliže sebi koliko je to bilo moguće. No bez obzira na to što su bili spojeni, njoj to nije bilo dovoljno. Ona je željela više. Željela je sve. Njegov se ritam ubrzao, a ona je mogla samo tiho stenjati u ritmu njegovih pokreta. Stisak njezinih intimnih mišića postajao je sve čvršći i čvršći dok nije zastenjala i raspala se, držeći se bespomoćno za njega dok joj se um nije u potpunosti isključio. On je ubrzao svoje pokrete, unutra-van, unutra-van, a zatim je zarežao iz dubine prsa, odmaknuo se i spustio glavu na njezino rame. Teško dišući, ona mu je ljubila uho i pokušala se prisjetiti gdje se nalaze i zašto sada moraju prestati raditi to što rade i odjenuti se. Ne još. Ona za to još nije bila spremna.


POGLAVLJE 16 Zachary premjesti težinu na jedan lakat, položivši glavu na dlan dok je promatrao. Caroline. Dragi Bože. Djevice ne bi trebale biti tako voljne i čulne, i ne bi ga smjele tako uzbuditi da ne stigne svući čizme, a ni hlače koje su mu bile zgužvane oko koljena. Djevice bi trebale biti živčane i sramežljive, a u ovom času bi trebale plakati i jadikovati kako su upropaštene. No Caroline je klizila prstima po njegovim prsima, vjerojatno pokušavajući zapamtiti njegovu muskulaturu. A druga joj je ruka istraživala dolje, još niže, a on se trzao od njezinog radoznalog dodira. Morao je uporabiti svaku trunku samokontrole i odlučnosti kako bi se izvukao u posljednjem trenutku. Znao je da ona nikako ne želi ostati trudna. - Morat ćeš mi dati malo vremena prije nego što možemo ponoviti - reče on, nagnuvši se naprijed kako bi je nježno poljubio - iako mislim da danas nemamo više vremena, s obzirom na okolnosti. Ona mu uzvrati poljubac. - Ovo je bilo izvanredno - reče, još uvijek zvučeći promuklo i bez daha. - Što bi drukčije učinio da smo imali više vremena? On je pogleda ispod oka. - Nisi zadovoljna? - Jako sam zadovoljna. No ti si bio rekao kako bi želio da smo imali više vremena. Što bi učinio da smo imali? Zachary napravi vrškom prsta kružni pokret oko njezine bradavice, promatrajući kako joj se pupoljak ukrućuje od tog dodira. - Pa, kao prvo, postoje drugi položaji. - Bože - dahne ona, ponovno savivši leđa. Dvadeset vražjih minuta nije bilo dovoljno vremena. - I... - Vidjela sam ja umjetničke knjige s prostim slikama - prekine ga ona, očito se trudeći povratiti svoj zavidan smisao za logiku. - Aha. - On se naceri na njezin ozbiljni ton. - A postoji, naravno i pružanje obostranog užitka. Ona podigne glavu. - Ti nisi osjetio užitak? - Osjetio sam ja užitak. Veliki užitak. To nije ono što... - I mislila sam da jesi. - Skrenuvši pogled prema njegovom međunožju, oči joj se naglo razrogače. - To znači... - Caro, Zachary, vrijeme je za ručak! Kao jeka Susaninom poviku, Molly zastenje i prene se, promrmljavši nešto. K vragu. Kleknuvši, Zachary povuče vrh hlača, navuče ih i zakopča. Na zvuk nekoliko koraka koji je dopirao sa staze, on zgrabi košulju, prsluk i kravatu. Caroline se mučila sa svojom haljinom, a on joj je pomogao s ogrtačem, navukao ga na nju kako bi joj pokrio gola leđa. - Reci im da sam otišao prošetati - tiho joj reče, a zatim čučne u grmlje. Pronašao je dobro mjesto iza kamenog zida lažnih ruševina i sagnuo se navući košulju.


Čuo je kako Caroline nekoliko metara dalje od njega govori kako su završili portret te je on poželio malo rastegnuti noge. Hvala Bogu što je imala razuma - i hvala Bogu na tome što nije bila jedna od svojih sestara koje su se silno željele udati. Da je bila jedna od njih, Edmund bi već sada bio na putu prema ovamo s mušketom u ruci, vukući za sobom svećenika. Kad je zakopčao gumbe na prsluku i zavezao kravatu najbolje što je mogao, zaobišao je ruševine i krenuo stazom koja je vodila oko jezera. Zatim, duboko uzdahnuvši i posljednji put još provjerivši je li sve zakopčano kako treba, vrati se natrag na čistinu na kojoj je ostavio Caroline. - Čuo sam da netko spominje ručak - reče kad se skup žena pojavio na vidiku. - Trebali biste vidjeti plesnu dvoranu - reče Joanna, skakućući prema njemu kako bi ga uhvatila pod ruku. - Mislim da je mama kupila sve žute vrpce u Wiltshireu. Ima ih posvuda. - Izgleda poput paukove mreže - komentirala je Anna. - Ne, ne izgleda tako. Divno je. A upravo nam dostavljaju žute irise i ljiljane. - Julia ga uzme pod drugu ruku. A ono što je on želio, bilo je uzeti Caroline za ruku. Smišljajući njihov bijeg, povede blizanke do portreta. - Jeste li vidjele konačan rezultat? - upita ih, oslobodivši ruke kako bi im ukazao na sliku. - Divan je, Caro - reče Anne, spustivši dlan na sestrinu ruku. - Monsieur Tannberg će biti zadivljen. - Hvala ti - uzvrati Caroline. - Vi samo krenite, ja je moram odnijeti kući kako bi se mogla osušiti. - Ja ću vam pomoći, gospođice Witfeld - doda brzo Zachary. - Odmah ćemo krenuti za vama - reče njezinim sestrama. Zachary pomisli kako ga je Anne sumnjičavo pogledala, no možda su mu to samo proradili živci. I kad su djevojke, koje su se glasno žalile kako ga je Caroline monopolizirala, nestale niz stazu, on stane kraj nje. - Ne mogu pronaći cipele - šapne ona dok je pažljivo smještala sliku u njezin sanduk. Bilo je potrebno paziti da se boja tijekom transporta ne razmaže. On pogleda dolje, ugledavši komadić golih nožnih prstiju kad se saginjala preko sanduka. Neočekivana požuda jurne mu opet niz kralježnicu, teška i vruća. - Ja ću ih donijeti. Popevši se preko srušenog stupa, on je pretražio grmlje dok nije pronašao par svjetlozelenih cipelica. Izgužvani pokrivač još je ležao na mjestu na kojem su ga ostavili, a on se na trenutak zapilji u njega. Nešto se tu zbilo; nešto drugo, a ne samo ono što je bilo očito. No on nije uspio shvatiti što je to bilo. Stresavši se, on presavije pokrivač i odloži ga na kraj stupa tako da bi izgledao kao da su ga on ili Caroline donijeli van i zatim na njega jednostavno zaboravili. - Izvoli - reče, spustivši cipelice kraj njezinih stopala, a zatim se makne kako bi ih mogla obuti. - Hvala. Zachary se nakašlje. - I hvala tebi što nisi... paničarila kad su ti sestre stigle. To bi bilo


nezgodno, najblaže rečeno. - Nije baš točno to želio reći, no netko od njih dvoje je nešto morao kazati. Ona smjesti njegov portret u sanduk. - Ja bih tebi trebala zahvaliti - reče ona kad se uspravila. - Dao si mi vrijedan uvid u anatomiju. Hoćeš li, molim te, ti ovo ponijeti u kuću? Ona pokupi svoje boje i stalak, a on je iskoristio tih nekoliko sekundi kako bi joj gledao u pozadinu. Imala je jako lijepu guzu, i on je poželio da je imao više vremena za istraživanje. No izgledalo je da je ona bila savršeno zadovoljna - i što se tiče tjelesnog zadovoljstva koje joj je priuštio, kao i višeg obrazovanja. Ili se radilo o tome, ili se naljutila zato što je pobjegao i ostavio je da sama mora reći sve one laži. - Caroline, znaš da nas ne smiju vidjeti zajedno - tiho joj reče. - Naravno da ne smiju. Rekla sam ti da se ne želim udati. I nikako ne želim da dobiješ pogrešan dojam kako ću ti postati ljubavnicom ili nešto slično. Mi smo se nešto bili dogovorili i ti si svoj dio ispunio vrlo zavidno. - Ona krene niz stazu pokazavši Molly da krene ispred nje. - Idemo, gospodine lorde. Zachary podigne sanduk i dostigne je. - Čekaj malo, dovraga - progunđa, primivši je za ruku kako bi je usporio. Želio je da se malo odmaknu od sobarice. - Nisam te imao nikakvu namjeru pitati da mi budeš ljubavnicom. I ni u kom slučaju ne očekujem tvoju pohvalu za moj nastup. Ti znaš jednako kao i ja da smo imali samo dvadeset minuta. Usne joj se tržnu. - Zachary, možda sam se krivo izrazila. Ja sam te samo željela uvjeriti da ne namjeravam stvarati scene, niti ću se sad zalijepiti za tebe ili postati plačljiva. Nemam nikakvih planova u vezi s tobom. - Ona ispruži ruku i potapša sanduk. - To jest, imala sam, ali samo u vezi s tvojim portretom. Dakle, to je bilo to. K vragu. Ne samo da nije bila plačljiva i više nije bila djevica, no pribrala se brže i temeljitije od njega. A prije svega je želio opet kušati te njezine slatke usne i leći s njom negdje na izdvojeno mjesto gdje bi mogao više od dvadeset minuta milovati njezinu meku kožu i učiniti da ona vrišti od užitka. No razumio je njezinu praktičnost. Imala je ona pametnijeg posla od vođenja ljubavi s njim. Dobro. Dobro. - Pretpostavljam da to znači kako ćeš večeras imati viška vremena pokušao je. Ako nije krivo vidio, ona je malo posrnula. Vjerojatno je zaboravila kako je to imati slobodnog vremena. - Da, vjerujem da hoću. - Odlično. Onda ćeš otplesati valcer sa mnom. Tvoje sestre kažu da će orkestar odsvirati barem desetak valcera. - Sumnjam. Čak bi i mami toliko valcera bilo skandalozno. - Dobro, no koliko god ih bude, jedan je moj. Ona uspravi ramena. - Mogao bi me zamoliti umjesto da mi naređuješ. Naređuje? To je obično radio Melbourne. Uostalom, daju je zamolio, mogla ga je odbiti. - Hoćeš li otplesati valcer sa mnom? - ipak ju je pitao. - Već smo plesali valcer, ne vidim razloga zašto ne bismo opet.


- Dobro. - Nadao se da će ona večeras imati dovoljno vremena da barem razmisli o tome kakav bi bio užitak valjati se s njim gola u postelji. Ako neće, valcer će je na to podsjetiti. A on će se vraški potruditi da se to dogodi. Kad su se vratili u kuću i ručali, Zachary je posudio jedan od Edmundovih almanaha i otišao gore istraživati nešto o lokalnim pasminama krava. Imao je dojam da Dimidius nije rezultat običnog križanja - u tom bi slučaju netko već odgonetnuo tu tajnu. Srećom, Witfeld je napravio iscrpne bilješke o Dimidiusovoj lozi; a sad je Zachary morao otkriti odakle dolaze preci te krave, i oni bliži i oni dalji, i od kojih je što naslijedila. Harold je skočio i počeo lajati kad netko pokuca na vrata. Nadajući se da je to Caroline, Zachary ustane od stola pod prozorom. - Slobodno. Teta Tremaine otvori vrata. - Skrivaš se? - Ne, nešto istražujem. Ona zatvori vrata za sobom, sagnuvši se kako bi počešala Harolda između ušiju. Pas ovaj put barem nije skočio na nju. Od strpljivosti - i dresure - ipak ima neke vajde. Dobar pas. - Što istražuješ? - upita ga. - Stoku. - Aha. On se vrati uspoređivanju Edmundovih bilješki s almanahom, no osjećao je njezin pogled kako mu prodire kroz lubanju. Uzdahnuvši, ponovno podigne pogled. - Mogu li nešto učiniti za tebe? - Ti šalješ sutra našu kočiju s Carolineinim portretom? - Samo u Trowbridge gdje će ga preuzeti poštanska kočija. Želim biti siguran da će stići u Beč prije roka. - Baš si pravi kavalir. U suprotnosti s oduzimanjem Carolineine nevinosti, što je bilo izuzetno nekavalirski. Teta Tremaine ipak nije znala čitati misli, baš kao što to nije znao ni Melbourne, a Zachary nije imao namjeru ništa priznati. - Zbog mene je izgubila barem jedan dan rada, činilo mi se vrlo fer ponuditi joj to. Njegova se teta dogega do kreveta i sjedne na sam rub. - Ja sam razmišljala o nastavku puta u Bath - konačno reče. Zachary se jedva suzdržao skočiti i zavrištati kako se ne slaže s tim. - Ja sam ti na raspolaganju - natjerao se reći - no ako želiš čuti moje mišljenje, kao što sam već rekao, ja bih rado ostao još tjedan ili dva. - Daj ponovi, zašto to ono želiš? - Radi krava - uzvrati, izazivajući je pogledom neka se usudi nešto reći. - Pisao sam Melbourneu o programu uzgoja krava. Ne znam jesu li te upoznali s Dimidius. - Mliječnom kravom? Sally mi ju je spomenula kao jedan od Edmundovih budalastih malih projekata. - Ako ja imam pravo, nije uopće budalast, i ne bih ga mogao nazvati ni blizu malim


projektom. Mogao bi biti monumentalan. Teta Tremaine dokono premjesti štap s jedne u drugu ruku. Tijekom godina postala je tako vješta s njim da bi vjerojatno bila ubojita s mačem. - Dobro - reče nakon nekog vremena. Ja nikako nemam ništa protiv da ostanemo. Vrlo je lijepo biti za promjenu toliko daleko od društvenih zbivanja. On se nasmiješi. - To ti je prokletstvo kad si član šire obitelji Griffin. - Nije to baš toliko prokletstvo koliko je odgovorno. - Ona mu namigne kad ustane na noge. - No nakon večerašnjeg bala, mogla bih se složiti s tobom. - Na pola puta do vrata, ona zastane i pogleda ga. - Ti znaš da se na ovom balu očekuje pola Wiltshirea. - O, blago meni - promrmlja on i vrati se svojim bilješkama. Kad je Caroline silazila niz stube, čula je kako glazbenici ugađaju svoje instrumente i glasan žamor onih koji su uranili. Očito se vijest o njihovim gostima plave krvi proširila izvan društvenih prostorija i nitko nije želio propustiti vidjeti ih. No ni jedna od večerašnjih željnih gošća nije ga vidjela golog. Nijedna od njih nije bila u njegovom zagrljaju, niti je osjetila njegovu strast. Nijedna od njih... - Caro - reče Anne, stigavši na odmorište stuba za njom. - Izgledaš divno. Mislim da te nikad nisam vidjela u ljubičastom. Caroline slegne ramenima, glumeći kao da nije provela dva puna sata isprobavajući oprave. - Naručila sam je za proljeće i nikada je nisam odjenula. - Ona pogleda prema niskom dekolteu. - Ne otkriva previše? - Bože, naravno da ne. Završila si svoj portret; zaslužuješ se večeras malo zabaviti. - Hvala ti. Dat ću sve od sebe. Anne se nasmije i uhvati sestru pod ruku. - Drago mi je da te opet mogu zadirkivati. Tako si bila ozbiljna ovih posljednjih nekoliko tjedana. Caroline se uistinu osjećala lakše. Portret će do sutra popodne stići u London, a ona je napravila sve kako bi zadivila monsieura Tannberga. No nije se radilo samo o tome; osjećala se... sigurnije, opuštenije... i odraslije, kao da joj se svijet proširio. A to je, sumnjala je, imalo znatno više veze s onim što su ona i Zachary napravili ovog popodneva nego sa završetkom slike. Bilo je vrlo primamljivo iskrasti se i ponovno ga ljubiti zato što se izuzetno lako mogla naviknuti biti s njim. Hvala Bogu da ju je uvrijedio svojom brigom da će ih otkriti zajedno; iako mu je ona jasno dala do znanja da se ne želi dugo s njime tako družiti. A nikako mu nije željela biti ljubavnicom. Ovo je bila savršena veza koja to nije bila, sve dok oboje budu dobro znali o kakvoj se vezi radi. Bilo ga je lako pronaći kad je ušla u veliku plesnu dvoranu. Samo je morala potražiti najgušću koncentraciju žena doraslih za udaju i on je bio u sredini te skupine. - O, vidi Lydiju Reynolds - promrmlja Anne, zaustavivši se kraj nje - kako trepće očima prema Zacharyju. Izgleda poput sove. - Anne, budi milostiva - uzvrati Caroline. - Kao da se i mi tako ne ponašamo.


- ‘Mi’? - ponovi njezina sestra. - Ja, možda, ali ti ne. - Anne je privuče bliže. - Mogu li ti reći jednu tajnu? - Svakako. - Preksinoć smo izvlačile papiriće s imenima gospode kojoj ćemo prići. Ja sam izvukla Georgea Benneta. - Meni se gospodin Bennet baš sviđa. - Sučev sin barem je imao smisla za humor, a bio je i vrlo ugodne vanjštine. - Da, ali ja ciljam na nekog drugog. Caroline se namršti. - Valjda ne na Martina Williamsa. - Bože moj, ne. Neka ga Susan slobodno dobije. - Anne se nagne još bliže. - Kako će se ostale usredotočiti na drugu gospodu, ja ću na lorda Zacharyja. Caroline se zgrči želudac. - Ja sam mislila da je on jasno rekao da se neće oženiti nijednom Witfeldicom - reče ona, iznenađena neugodnim osjećajem koji ju je preplavio. Anne slegne ramenima. - Ni ja ne želim provesti ostatak života u Wiltshireu, baš kao ni ti. - Što ti to znači? Izvukavši ruku, Anne se nakloni. - Ne znam još. Morat ćemo pričekati i vidjeti. O, Bože. Caroline je gledala za svojom sestrom kako ide do drugog kraja plesne dvorane kaneći se pridružiti skupini oko Zacharyja. Caroline prvo pomisli kako bi ga trebala upozoriti: Anne se samo trebala iskompromitirati u njegovoj nazočnosti i pravila doličnosti bi zahtijevala da se on njome oženi. Caroline je za dlaku danas popodne izbjegla da se to njoj dogodi. - Caroline - zakriješti njezina majka, uzevši je pod ruku - zar to nije divno? Do kraja sezone, svi će pričati o balu kod Witfeldovih. - Ne sumnjam u to, mama. Nadmašila si samu sebe. - Gospodin Henneker mi je u posljednjem trenutku želio uvaliti narančaste ljiljane, no ja sam mu rekla da to ne dolazi u obzir. Ispalo je da je čuvao žute za bal kod Granstonovih. Sad će oni vjerojatno imati narančaste. Caroline se prisili na smiješak, iako joj je pozornost ostala na Anne. Njezina je sestra primila Zacharyja pod ruku i rekla mu nešto na što se on nasmijao. Dovraga, nije joj se to sviđalo. I to ne samo zato što se bojala da je Annein plan bio podmukao, kakav god bio. Jedan je razlog bio to što se Zachary nije imao namjeru oženiti, i sve su one to znale. No također, on je upravo započeo novi projekt, i bez obzira na to što je često započinjao nove projekte, Caroline je silno željela da mu ovaj projekt uspije. No namami li ga Anne prijevarom u brak, on će vjerojatno pobjeći u vojsku samo kako bi izbjegao zgroženost svoje obitelji. Ili još gore, mogao bi se zaljubiti u Anne i ostati u Wiltshireu, pa bi ih Caroline morala gledati zajedno kad god bi došla u posjet. - Caroline? Blijeda si mi. Jadna moja, tako si puno radila. - Majka je potapša po obrazu. - Da, malo sam umorna - izmotavala se Caroline - no izdržat ću. Reci mi, mama, hoćeš li


ti večeras plesati? Sally Witfeld se zasmijulji. - Zaboga, ne. Neću valjda privatizirati nekog gospodina kad mi sve kćeri traže muževe. - Ja ne tražim muža. - Naravno da ne tražiš, draga. No ako se kakav pojavi... Njezina majka ostavi rečenicu visjeti u zraku i ode pozdraviti lorda i lady Eades koji su upravo stigli na bal. Caroline se povuče do zida kako bi promatrala goste koji su dolazili. Martin Williams došao je držeći majku pod ruku, a Susan mu je istog trenutka prišla, nešto mu rekla i povela ih zatim prema stolu s okrjepom. Očito da je uporabila prvu ili treću Zacharyjevu temu razgovora, s obzirom na to da su obje uključivale hranu. I očito su djelovale - ili barem ovoga puta nisu otjerale Martina vrišteći u noć. Jedna po jedna, njezine su sestre pronašle po jednog neoženjenog gospodina - bez sumnje onog čije su ime izvukle iz šešira - i započele s njim razgovor. Čak je i Anne barem pila punč s Georgeom Bennetom. Bilo je jako lijepo vidjeti ih kako se ponašaju poput pravih mladih dama, umjesto kao skupine pomahnitalih vještica. Zachary je stvarno učinio pravo čudo. Unatoč tome što nije imala želje nastaviti s intimnim druženjem sa Zacharyjem, Caroline nije mogla skinuti pogled s njega. Odjenuo je tamnosivo odijelo, s prugastim prslukom sa sivim i zelenim prugama i jednom crnom kopčom na kravati. Topla požuda prostrujala joj je polako niz kralježnicu. On joj je bio obećao nešto za što im treba više od dvadeset minuta, iako se nikada u životu nije osjećala onako uzbuđeno i ispunjeno. Od pomisli da je to bila tek sitnica u odnosu na sve što od njega može očekivati, osušila su joj se usta i srce joj je počelo glasno lupati. Hvala Bogu što on planira brzo otići. Njegova je teta morala otputovati u Bath, poziranje za portret je završeno, kao što je obećao. Ako je ozbiljno planirao upustiti se u projekt s Dimidius i uzgojem stoke, on i njezin otac mogu se dopisivati koliko im je volja. No zamisao da ostane u Wiltshireu - smatrala je da nije izgledno da ostane dvije minute dulje nego što je baš morao. Ne bi ni ona, da ne mora. - Gospođice Witfeld. Ona se nakloni na nazalni zvuk. - Lady Eades. Lorde Eades. - Vaša majka veli da ste završili svoj projekt s portretom - nastavi grofica. Pretpostavljam da ste za svoju molbu izabrali portret lorda Zacharyja? - Jesam. Hvala vam. - Dobro, no, nadam se da ne mislite da smo vas mi voljni čekati u nedogled. Velikodušno smo vam ponudili posao guvernante naše djece - doda grof. - Iskreno vam zahvaljujem na strpljivosti - reče ona i nakloni im se. - Možete li me sada ispričati? Kad se okrenula, zaletjela se u široka prsa odjevena u zeleno-sivu tkaninu. Ona refleksno zgrabi Zacharyja za revere, a on nonšalantno spusti ruke oko njezinih bokova. - Oprosti, molim te - reče, nacerivši se. Zacrvenjevši se, ona se odmakne. - Nisam gledala. - Ja jesam - odgovori joj on tiše. - Ostao sam bez daha kad sam te vidio.


- To je zato što sam naletjela na tebe - reče ona, ne mogavši odoljeti da se ne nasmiješi. Oporavit ćeš se. Zachary se zasmijulji. - Jako duhovito. Pretpostavljam da mi nisi ostavila mjesto na svojoj plesnoj kartici? Njezina plesna kartica bila je sasvim prazna. - Zar ti ne bi trebao plesati s našim gostima? - Ja sam gost. I ja želim plesati s tobom. Ti si se već složila s tim, sjećaš se? Daj mi svoju karticu. - On ispruži ruku. Uzdahnuvši, ona mu je doda. Žmarci su joj jurnuli niz kralježnicu kad su joj se prsti očešali o njegove. Bože, zar će to odsad uvijek tako biti kad ga sretne. Napola se nadala da će biti. Divno. Pogledavši prvo u karticu, on je pogleda ispod svojih tamnih trepavica. - Želim ih sve šapne joj. Ona osjeti neku predivnu toplinu među nogama, a prsluk joj se opet činio preuskim. Uzrokovat ćeš pobunu. Dahnuvši polako, on nažvrlja svoje ime na jednu liniju. - Mislim da bi ova večer trebala biti u tvoju čast - reče on. - Ti si toliko postigla. - Ja još ništa nisam postigla. Zachary joj vrati karticu. - Učinila si sve što si mogla. Sutra ćemo poslati portret, a sljedeći korak je na monsieuru Tannbergu. Caroline, trebala bi biti ponosna na sebe. Uz činjenicu da je portret zapanjujuće lijep, ti si pronašla svoj san i krenula si na put kako bi ga ostvarila. Kako je pomislila da ne može više izdržati pogled njegovih tamnih očiju, ona spusti pogled na karticu. - Zadnji valcer? Spori, senzualni smiješak ukrasi mu usta. - Iščekivanja - promrmlja i lagano se naklonivši, izgubi se u masi.


POGLAVLJE 17 Caroline se nije mogla sjetiti sretnije večeri u svome životu. Uspjela je. Dobila je pozivnicu na pripravništvo u jednom ateljeu, ispunila uvjete za upis i upravo se spremala poslati svoj najbolji rad. Sada je odluka bila na, nadala se, profesionalnoj procjeni monsieura Tannberga. - Još jedan ovako dugačak ples i umro bih - reče zadihani Frank Anderton koji je vodio Caroline do njezine zaposlene majke. - Vjerojatno se tako osjećaju i glazbenici - odgovori Caroline odvjetniku, nasmiješivši se. Sljedeći ples nakon što se orkestar odmori bit će posljednji valcer te večeri, a ona se u posljednjih sat vremena sve češće smješkala. Dobro, može to priznati. Uistinu je bila uzbuđena. Jedva je čekala biti opet u Zacharyjevom zagrljaju, bez obzira na to što će ovoga puta biti odjevena i gledat će ih stotinu gostiju. No u ovom trenutku nije se činio kao da on osjeća istu žudnju kao i ona. On je u ovom trenutku razgovarao s Anne i Georgeom Bennetom. Iz njihovih izraza lica nije se moglo razaznati koji je od te dvojice više uživao u Anneinom društvu. No ona je jako dobro znala koji je od njih draži njezinoj sestri. - Idem ja malo na zrak - reče ona naglo, povukavši majku za rukav. - Brzo se vrati, draga - reče Sally odsutno, ne prekinuvši razgovor s gospođom Williams i Harriet Cladwell. Iako su gosti lutali posvuda, predvorje i koncertna dvorana bili su barem malo hladniji od plesne dvorane. Caroline prošeta do knjižnice i natrag. Ona nije bila ljubomorna na Anne. Samo je bila riječ o tome kako se činilo da se Zachary iskreno trudi promijeniti svoj život, a to što je Anne pomišljala upropastiti mu ga, to nije bilo nimalo fer. Naravno, Anne vjerojatno nije razmišljala o Zacharyju i njegovoj budućnosti, već je planirala svoju vlastitu. - Nemam pojma - začula je jedan ženski glas koji je stizao iza ugla. - Možda je to obiteljski ljubimac. Nakon toga se začuje nazalni muški smijeh. - Ili su možda željeli odati stvorenju počast prije nego što su od njega napravili gulaš od kokota. - Pogledajte ovdje - lijeno će treći glas - naslikala je obiteljskog psa. Caroline se ukoči. Prepoznala je dva glasa - bili su to lord i lady Eades. Treći glas zvučao je poput Vincenta Powella, još jednog pripadnika lokalnog seoskog plemstva. - Jesu li joj ovo sestre? Izgledaju poput šest kćeri kralja Leara. One su je molile neka ih naslika tako da izgledaju šekspirijanski. Samo tako što im je dopustila da se odjenu u odjeću njihove pra-prabake mogla ih je uvjeriti da joj poziraju , zajedno. - Jeste li čuli da se prijavila ujedan atelje za naučnicu?


Još smijeha. - Nadam se da će ondje imati pse i kokote za klijente. Ovo uistinu nije bilo fer. Ona je crtala i slikala sve što je mogla. A njezin otac je bio taj koji je odlučio objesiti neke njezine radove u predvorju. - Jadna djevojka. Nije baš silno nadarena, no uistinu se trudi. Mi smo joj ponudili posao da podučava Theodorea i našu drugu djecu, no ona izgleda najozbiljnije misli da će ići u Beč. - Ispričajte me - začuje se još jedan glas. Taj glas je bio dubok, a Caroline ostane bez daha. Zachary. - Gospodine lorde. Mi se samo divimo nekim radovima gospođice Witfeld. Malo su neobični, zar ne? - Nisu toliko neobični - uzvrati on odmah - koliko pokazuju nevjerojatnu nadarenost. Ona začuje kako im je prišao bliže. - Shvaćate li vi da je ona naslikala ovog kokota kad joj je bilo samo četrnaest godina? - Ali to je samo kokot. - Charles Collins je jednom naslikao jastoga, a John Wootton često slika pse. I to ni približno dobro poput gospođice Witfeld. - To znači da ste vi stručnjak za umjetnost? - Ja sam proveo šest mjeseci u Parizu, učeći od jednog slikarskog majstora. No ja, na žalost, nisam prirodno nadaren poput gospođice Witfeld. - Ona je naslikala portret moje žene i mene kao egipatskih faraona - reče lord Eades nevoljko svojim nazalnim glasom. - A mene je naslikala s mojim nagrađenim bikom - doda gospodin Powell uljudnijim tonom. - Ja bih ih čuvao da sam na vašem mjestu - reče hladno Zachary. - Jednog dana mogli bi vrijediti pravo malo bogatstvo. No, kad smo već kod nagrađenih bikova, gospodine Powell, što vi znate o novom načinu uzgoja stoke Edmunda Witfelda? Ona je osjetila oklijevanje u zraku. Oni su željeli ismijavati njezinog oca, no nisu se to usudili učiniti u Zacharyjevoj nazočnosti. Odlično. - Ah, ne baš previše. Znam da ima jednu kravu s kojom se stalno hvali. - Ta krava bi mogla biti početak nečeg vrlo velikog. Biste li se vi i lord Eades željeli sutra ujutro sastati sa mnom? Ako se radi o zarađivanju velikog novca, ja bih radije da od toga profitira Wiltshire nego što krenem nuditi projekt dalje. Ona je slušala kako su se oni doslovno polomili tko će se prije složiti sa sastankom. A zatim, shvativši da bi oni svakog časa mogli zaći za ugao, ona se brzo okrene i požuri natrag niz predvorje. Dakle, to je lokalno seosko plemstvo mislilo o njoj - da je ekscentrična poput njezinog oca, netko kome u lice treba laskati, a ismijavati ga čim okrene leđa. Jedna joj ruka dodirne rame. - Caroline. Trznuši se, ona se zamalo zaleti u zid. - O, Zachary. Ja sam samo izašla malo na zrak... Zachary joj stavi ruku na usta. - Ti si čula one idiote, zar ne? - prošapće on.


Ona mu spusti ruku. - Ja ne znam što ti... - Ne, oni nisu imali pojma o čemu govore. Sumnjam da je itko od njih u svom životu posjetio neki muzej ili galeriju, a pogotovo da su studirali umjetnost. Nemoj dopustiti da te njihovo neznanje uzruja. - Nisam se uzrujala - slaže ona. On ju je nastavio gledati, a dlanovi su im još uvijek bili isprepleteni. - Radi se samo o tome da ja znam da oni katkad ismijavaju mog oca - reče ona, ne znajući zašto je osjetila potrebu povjeriti mu se ili mu vjerovati. - To... me povrijedilo, malo... to što sam shvatila da to isto govore za mene. - Hm, što se mene tiče, neka samo govore što žele, jer ti ćeš biti u Beču i smijat ćeš se njihovim bijednim životima. Carolineina usta dotakne mali smiješak. - Ti si ljubazniji nego što ti ja to želim priznati. - Ja? - Podigavši obje obrve, on stavi slobodnu ruku na prsa. - Ja sam okorjeli razbludnik, ili nešto slično. - Ja sam i o tome malo razmišljala. Ti uopće nisi razvratnik. On spusti obrve. - Nisam? - Ne. Ja mislim da ti ne zavodiš žene namjerno. Ja mislim da si ti jednostavno tako ugodan i šarmantan i obziran, da ti one padaju pod noge same od sebe. On je privuče malo bliže. - Jesi li mi ti pala pod noge, Caroline? O, Bože. - Ja sam govorila o svojim sestrama. - To sam i mislio. - Zachary se nagne i poljubi je, polako i nježno i toplo. Ona na trenutak zatvori oči i prepusti se uživanju. Orkestar je počeo ponovno svirati i ona se naglo vrati u stvarnost. - Prestani s tim - prosikće, odgurnuvši ga. - Ne bi ti odgovaralo da nas netko uhvati. - Ne bi ni tebi. Hajde, dođi, idemo plesati. - On je uhvati pod ruku. - Kako si se uopće našao u predvorju? - upita ga kad su se vratili u plesnu dvoranu. - Tražio sam te. Uz onaj jednako uzvišeni osjećaj koji je imala kad su se ljubili, on povede Caroline u valcer. Jedan užasni trenutak ona je razmišljala mogu li svi vidjeti po izrazu njezina lica kako ona voli plesati s njim i hoće li shvatiti da valcer nije bio jedino što je učinila u njegovom naručju. Kad se ogledala po prostoriji, brzo joj je postalo jasno da je baš nitko ne gleda. Ne, sve oči - pogotovo one ženske - bile su usredotočene na njezinog plesnog partnera. - Nisi mi rekao da si šest mjeseci studirao umjetnost u Parizu - prozbori ona nakon nekoliko trenutaka. - Uopće nisam studirao u Parizu. Barem ne službeno. No laganje mi se činilo najučinkovitijim načinom da shvate što im želim reći. - Jesi li znao da sam vas ja slušala?


- Nisam. Nije skidao svoj topli, iskreni pogled s nje. On je postao toliko više od onoga što je ona mislila o njemu, ili, bolje rečeno, otkrila je o njemu toliko više nego što je očekivala. - To znači da ti nije bila namjera iskamčiti moju zahvalnost. Zachary se nasmije. - Ljubavi - šapne joj, nagnuvši čelo prema njoj dok su plesali - ja sam već bio u tebi. Ne treba mi tvoja zahvalnost. Ona glasno gutne. Usta su joj se osušila. - Ono što želim jest tvoje poštovanje, Caroline. Zato što ja tebe izuzetno poštujem. Odjednom je morala zatomiti iznenadnu želju da ga opet poljubi. Ugrizla se za donju usnicu, pokušavajući odagnati tu opasnu pomisao. - Ja te uistinu poštujem - konačno reče. - Ne poštuješ me kad te još uvijek iznenađuje ono što ja radim. Zachary Griffin bio je svakako znatno oštroumniji nego što je ona isprva mislila. Možda je bio u pravu, ona mu je uistinu bila zahvalna, zato što bez njega ne bi imala veliku šansu dobiti pripravništvo u Beču. Ali poštovanje? Prije samo nekoliko dana bila mu je rekla da on uzalud troši zrak koji diše. Ako ju je radi toga želio kazniti, mogao je to učiniti toliko puta dosad. - Ti me sve manje i manje iznenađuješ - prizna ona. - I to je već nešto. - Nije zvučao uvrijeđeno - iako nije zvučao ni previše radosno. - Sada kad si ispunio svoje obećanje, pretpostavljam da ćeš nastaviti put u Bath - reče ona, ponajviše s namjerom da promijeni temu razgovora. Što ranije ode, bolje za njezino duševno zdravlje. Ona je željela biti s njim, no ni u kom slučaju nije očekivala da će nastaviti žudjeti za njim. To je bila komplikacija koja joj nije bila potrebna. - Zapravo, teta Tremaine i ja ćemo ostati još tjedan ili dva - odgovori on glatko. Sumnjala je da on točno zna o čemu ona razmišlja, i to ju je strahovito mučilo. - Uistinu? Zašto? - Zar nas se ti tako silno želiš riješiti? - Ne, naravno da ne. Samo... zašto bi ti želio ostati u Wiltshireu dulje nego što moraš? - Iz nekoliko razloga - reče on. - Jedan od tih razloga je Dimidius. - Da, čula sam da kaniš uključiti lorda Eadesa i gospodina Powella. Znači da to ozbiljno misliš? - Izuzetno ozbiljno. I što više čitam zabilješke tvoga oca o tome kako je uzgojio Dimidius, to sam više zainteresiran. Mislim da je on slučajno nabasao na nešto što se farmeri i uzgajivači trude postići desetljećima. - Ali samo je križao kravu pasmine Guernsey s bikom pasmine South Devon. - Ta krava nije bila čistokrvna Guernsey. To je znatno složenije. I zato, osim ako me ti ne zamoliš da odem, želio bih ostati i pokušati to istražiti pa možda započeti s proširenim programom uzgoja da vidim mogu li ponoviti rezultate tvoga oca. - Zachary ju je dugo


promatrao. - Osim ako me ti ne zamoliš da odem - ponovi. On je odluku prepuštao njoj. A ona je silno željela zamoliti ga da ode i dopusti joj pojednostaviti ono što se polako pretvaralo u vrlo kompliciran život. - Ako je tvoje zanimanje za uzgoj krava uistinu ozbiljno, mislim da bi trebao ostati - začula se kako govori. - Ja sam ozbiljan u vezi s uzgojem - uzvrati joj, a onaj polagani smiješak mu se opet pojavi na licu i njezino srce poskoči. - Jako ozbiljan. * - Dvostruko mlijeka, Witfelde? Ne mislite valjda ozbiljno. - Vincent Powell udari vrškom čizme o ogradu obora. - Izmjerio sam prosječnu količinu mlijeka koje da je šest mojih krava i usporedio ih s Dimidiusom. I da, radi se o dvostrukoj količini. Otac obitelji Witfeld govorio je dovoljno mirno, no nakon onog što je Zachary čuo sinoć, znao je kako susjedi gledaju na Edmundove izume te kako je i Witfeld bio toga svjestan. Zato je jutrošnji razgovor bio zanimljiv iz više razloga. - I jako je kvalitetno. Savršeno za maslac i vrhnje koje bi se služilo u najbogatijim domovima u Bathu i Londonu. - Ali ja teško... Zachary priđe korak bliže. - Ja sam vidio njegova istraživanja - prekine ih. - Rezultati su vjerodostojni. Ja sam voljan riskirati moj džeparac za taj projekt. No od vas to ne tražim. Samo mi je potrebna vaša suradnja i nešto vašeg vremena. - A zašto, zaboga? - upita lord Eades, a nevoljkost mu se ogledala u ukočenom držanju leđa i rukama prekriženima na prsima. - Ja bih vas opskrbljivao grlima koje biste hranili i uzgajali prema mojim i Edmundovim uputama. No prije nego što to učinim, treba mi vaše jamstvo da te životinje nećete prodavati na tržištu, zaklati ili rabiti na bilo koji drugi način osim u svrhu usavršavanja nove pasmine mliječnih krava. - A kako bismo mi to dugo trebali raditi? Zachary duboko udahne. On je imao vremena samo za preliminarne izračune i brojke, no naravno, lokalni farmeri su zahtijevali točne odgovore. Kad im ih ne bi dao, ili kad bi rekao nešto očito pogrešno, čitav plan bi propao prije početka. - To ne bi mogao biti kratkoročan program - reče polako, silno se potrudivši pokazati čuvenu griffinovsku samouvjerenost. Kako bismo održavali kontrolu nad postupkom uzgoja, ja sam spreman osigurati stopostotnu novčanu podršku za sljedećih pet godina. Dotad bismo trebali imati dovoljno grla za procjenu profitabilnosti projekta i na temelju nje odlučiti je li mudro nastaviti. - Pet godina - ponovi Powell pogledavši Eadesa. - Planiram uključiti još barem četiri lokalna uzgajivača koji bi nadopunjavali program i tako spriječili miješanje grla u krvnom srodstvu - nastavi Zachary. - Ali razgovarao sam s Edmundom, i on prvo želi vašu podršku, jer će vas ostatak zajednice slijediti ukoliko se budete uključili. - Nije imao pojma je li to istina, no dobro je zvučalo.


- Govorite o jako mnogo novca, gospodine lorde. Zachary se osmjehne. - Ja imam jako mnogo novca. Obojica se okrenu ponovno pogledati Dimidius dok je ona veselo zarila njušku u veliku kantu zobi, krupna i zdrava, bijelo-crvena i temperamentna. - Dobro, lorde Zachary - reče Eades, pruživši ruku. - Dogovoreno. No mi očekujemo postotak profita koji proizlazi iz našeg udjela. Zachary protrese njegovu ruku. - Dobit ćete ga. To vam obećajem. I, molim vas, zovite me Zachary. Rukovao se i s Powellom i zatim se povukao kako bi potakao dvojicu muškaraca da se rukuju i s Witfeldom. Nakon što su se svi složili i rukovali, Zachary izvadi bocu viskija i nekoliko čaša iz kolica u koja ih je sakrio. - Ovim ćemo nazdraviti našem partnerstvu - reče, osmjehnuvši se. - Vi ste jako dobar momak, Zachary - reče Powell, smješkajući se. - Kada počinjemo? Sad je došao na red teži dio. - Ja moram prvo posjetiti neke lokalne farme i provjeriti njihova grla, pa mislim da bi životinje trebale početi pristizati unutar sljedećih četrnaest dana. Witfeld natoči velikodušnu količinu viskija u svaku čašu, a zatim podigne svoju. - Za Dimidius. Zachary i njegovi novi partneri također podignu čaše. Njemu je, u svakom slučaju, trebalo piće. - Za Dimidius. * - Dobro, sada možete gledati. Zachary trepne, podigavši pogled s pravnog priručnika koji je bio posudio od Franka Andertona. Na kraju krajeva, ako je mislio provesti tako veliki projekt, trebala mu je neka pravna sigurnost da jedan od farmera neće uzeti kravu i prodati sve njihovo istraživanje bez pravnih posljedica. - Oprostite, molim vas. Joanna odloži svoj kist i izgladi si plavu opravu od muslina. - Rekla sam da sam gotova i da možete pogledati portret. On ustane brzo prikrivši grimasu. Bio je zaboravio da ga opet slikaju. - Usput, zaboravio sam vas pitati kako je prošla vaša večer s gospodinom Thomasom. - O, jako dobro. - Ona poskoči na petama. - On me sutra vodi na piknik. - Sjajno. - A zašto onda slikate mene? - Ne slikam vas. Ne više. Zachary je sad već bio znatiželjan. Zaobišao je improvizirani stalak i pogledao sliku. Ponovno je trepnuo, pokušavajući razbistriti oči. - Zar je ovo toga? - Da. Počela sam vas slikati kao grčkog boga Apolona, no kad sam izvukla iz košare ime Johna Thomasa, pomislila sam da bi mi on trebao biti model.


- Naravno. Dobro ste to pomislili. - Zapravo, glava nataknuta na lik odjeven u togu koji nije imao vrat, no imao je noge poput konjskih, mogla je biti bilo tko - od princa regenta do ludog cara Nerona - no s obzirom na veličinu nosa, bilo mu je vrlo drago da to nije morao biti on. - Je li gospodin Thomas već vidio sliku? - Ne. Planiram mu je darovati na pikniku. Divno. - Mislim da će biti ugodno iznenađen - reče Zachary diplomatski. - Kladim se da ga nitko nikada nije naslikao. - To i ja mislim. Kako se Joanna uzbuđeno nasmiješila, Zachary je znao da je rekao pravu stvari. Barem je ona odlučila položiti svoje nade u nekog drugog. - Aha, tu ste - začuje se slatki Carolinein glas i njemu srce poskoči. - Dobar dan, gospođice Witfeld - reče, okrenuvši se prema vratima. - Dobar dan. Baš sam bila u Trowbridgeu gdje sam naletjela na gospodina Andertona. On vam je ovo poslao. - Podigne veliku knjigu uvezanu u kožu. - Kaže da to ima više veze s utrkama kočija, no mogli biste u njoj pronaći i nešto korisno. - Ako slučajno uzgojimo trkaće krave? - upita on, uzimajući knjigu. Ona šmrcne, prekrivši lice dlanom. Bože, kako je obožavao kad bi to radila. - Mislim da ima više veze s planiranjem i razvojem posjeda. Želite li da ja malo pogledam? - Zar mi vi dragovoljno nudite pomoć? - upita on dok su ga prsti svrbjeli da joj odmakne zalutali pramen kestenjaste kose s lica kako bi joj dodirnuo meku kožu. - Imam skoro dva tjedna dok ne čujem vijesti iz Beča - uzvrati ona. - Mogla bih vam se pokušati odužiti za pomoć koju ste mi ponudili. - Prihvaćam ponudu. - Ako ste prestali ubijati jedno drugo ljubaznostima - reče sarkastično Joanna - Caro, dođi i pogledaj moju sliku. To je John Thomas. Caroline je posluša, savršeno mirna izraza lica. - Moj Bože - reče nakon nekoliko trenutaka glasom iz kojeg se jedva primjetno naziralo kako joj je Joannino umjetničko djelo smiješno - Divno si rabila boje. I potezi kistom su ti vrlo profinjeni. Joanna se napuše poput ptice pjevice. - Vidite? I ja sam mogla biti umjetnica da sam to htjela. - Ne sumnjam u to. - Idem ga pokazati Juliji. Bit će strašno ljubomorna. Prolila je na balu punč po svom kavaliru i sumnjam da mu se ona sviđa. Zachary je pogledom ispratio Joannu i njezinu sliku, a zatim je pogledao Caroline. Vodeći računa o sobarici koja je krpala čarape u kutu prostorije, Zachary krišom ispruži ruku i pomiluje prstom gornji dio Carolineinog dlana. - Hvala ti još jednom na ponudi. - Moram se zabaviti nečim jer ću poludjeti dok čekam odgovor iz Beča.


On se naceri. - Drago mi je da ti mogu biti od pomoći. - Kad smo već kod pomoći - uzvrati ona - za koliko ti još portreta poziraš? Pomislio je da će mu predložiti neka pronađu neko privatno mjesto i nastave s upoznavanjem. Bilo mu je nevjerojatno teško usredotočiti misli i istovremeno ignorirati iznenadnu nelagodu u donjem području. - Počelo je s četiri, no od bala, čini mi se da je većina izgubila zanimanje za portrete. - To je dobro, zar ne? Ona je to rekla nonšalantno, no žmarci uzbuđenja ipak su mu jurnuli niz kralježnicu. Ona nije bila ljubomorna, zar ne? Nije ju se usudio to pitati sada kad se nadao da će poželjeti još koju lekciju iz anatomije. - Ne bih htio biti pristran - reče on - ali moram reći da na tvojoj slici najviše nalikujem na sebe. Caroline se nasmije. - Hvala ti. Je li ti brat javio hoće li podržati program uzgoja krava? - Još nije. Njemu povremeno treba vremena za neku odluku, no bio bi glup kad ga ovo ne bi zanimalo. A Melbourne nije glup. Otvorivši knjigu o kočijama za utrke, Caroline se zavali dublje u svoju fotelju. - Što bih trebala tražiti? - Bilo koji presedan koji se može odnositi na pravnu zaštitu patenta. - Ili nešto o trkaćim kravama, naravno. Zachary joj se osmjehne, zabuljivši se u njezine sjajne zelene oči. On bi se lako mogao naviknuti na ovo; samo sjediti nasuprot njoj i razgovarati. Od te pomisli postane mu nelagodno pa opet spusti pogled. - Da, svakako prouči trkaće krave ako ih uspiješ pronaći.


POGLAVLJE 18 Charlemagne se zavalio u stolac nasuprot Sebastianovom pisaćem stolu bacivši mu hrpu pisama na površinu od mahagonija. - Imaš jedno od tete Tremaine - reče, posegnuvši za otvaračem pisama. Otvorio je voštani pečat na jednom pismu adresiranom na njega. Vojvoda od Melbournea podigne pogled s neuredne hrpe računa i pisama i obrati se mlađem bratu. - Usred sam jednog važnog posla - reče, pokazavši mu na nezavršeni knjigovodstveni spis. Shay nastavi čitati svoje pismo. - Samo me zanimalo spominje li teta krave, ili je Zach samo... ovaj, radi ono što Zach obično radi. Namrštivši se iživcirano, Sebastian pronađe tetino pismo i otvori ga. - Ne pada mi na pamet gasiti tvoju znatiželju - uzvrati mu i baci pismo bratu u glavu. - Pročitaj mi ga. Odloživši svoje pismo, Charlemagne rastvori tetino. Nakašlje se. - ‘Dragi Melbourne’ pročita, sjajno imitiravši slatkorječivi ton tete Tremaine - ‘sa zadovoljstvom ti mogu reći da je vrijeme ovdje u Wiltshireu bilo divno. Caroline - najstarija gospođica Witfeld, kao što sam već spomenula - završila je Zacharyjev portret i poslala ga Charlemagneu. Nadam se da ga je ta bitanga poslala u Beč.’ Baš je draga, zar ne? Naravno da sam ga poslao u Beč. - Nastavi - naredi Sebastian, ne potrudivši se prikriti činjenicu da ga sve to jako zabavlja. - Dobro. ‘Vjerujem da te Zachary obavijestio o svojoj novoj opsesiji - kravama.’ - Shay pogleda brata. - Imam toliko komentara na ovo, Seb. - Nemoj. - Ti si stari prdonja, Melbourne. Sebastian ispruži ruku. - Daj mi to prokleto pismo. - Čitam, čitam. ‘On je uvjerio šestoricu lokalnih farmera da se uključe u projekt i sutra ide na sjever u Heddington kupiti otprilike dvadesetak krava kako bi pokušao ponoviti Edmundove početne rezultate.’ Shay je nastavio čitati litaniju o tome koje je Zachary farmere nagovorio na suradnju, no Sebastian to nije slušao. On se zapravo udubio u razmišljanje o tome da bi se Zach mogao uistinu ozbiljno upustiti u ovakav projekt. Njegov najmlađi brat bio je čuven po tome da je svakoga mogao nagovoriti na sve, no obično je tu vještinu ograničio na kockanje ili nagovaranje zgodnih mladih dama da mu se pridruže u krevetu. Kad se radilo o projektima - i ljubavnicama - Zachary je najviše volio da budu jednostavni i da ne traju dugo. Ovo je bilo drukčije. Očito se silno potrudio angažirati u ovom projektu, a to je učinio bez odobrenja svoje vražje obitelji. - ... bourne? Sebastiane? On se strese. - Što je? - Mislim da sam naišao na dobar dio. Ne bih želio da ga propustiš. - Shay ponovno zagladi pismo.


- Drago mi je čuti da postoji dobar dio - uzvrati Sebastian. On je volio svoju tetu, no, za Boga miloga, kako je ona znala biti naporna. - Nastavi. - ‘Odlučila sam ne otići u Bath i ostati u Wiltshireu u nedogled. Zachary je također pristao ostati, barem dok Caroline ne čuje je li primljena u umjetnički atelje u Beču. Melbourne, trebao bi naručiti portret od nje. Ona je zadivljujuće nadarena i vrlo inteligentna. Tvoj brat ju je angažirao kao pomoćnicu i čini se da mu je vrlo korisna.’ - ‘Molim te, zahvali Shayu na knjizi poezije koju je poslao sa Zacharyjem i upitaj ga ima li nešto protiv da je poklonim dragoj Caroline. Sigurna sam da će ona, više od ostalih sestara, cijeniti takav dar. Knjiga je u dobrom stanju, osim omotne stranice koju je Harold rastrgao. Lijepo mi pozdravi Peep. GT.’ - Charlemagne mu vrati pismo. - Reci joj neka učini s knjigom što ju je volja. Eloisa Harding mi je već ionako dala još jedan primjerak. - On se naceri. - I to pod vrlo romantičnim okolnostima, slobodan sam dodati. - Shay, poštedi me tvojih lovačkih priča - reče odrješito Melbourne, preuzevši pismo. K vragu. - Što ne valja? Pa to je samo knjiga. Mene čudi da on još nije izgubio tog psa. Charlemagne je možda imao nevjerojatnog dara za posao, no u drugim područjima znao je biti zadivljujuće glup. - Vidi možeš li se riješiti poslova u sljedećih četrnaestak dana - uzvrati Sebastian, ustajući. - Moramo biti do kraja tjedna u Wiltshireu. - U Wiltshireu? Koga vraga ćemo raditi u Wiltshireu? Ne misliš valjda da Zachary misli ozbiljno u vezi s tim vražjim kravama? - Ne brinu mene krave. Već... - On ponovno otvori pismo. - Brine me ‘zadivljujuće nadarena i vrlo inteligentna’ Caroline Witfeld. Vražja teta Tremaine i njezino igranje provodadžije. - Ali ja sam mislio da si ti rekao Zacharyju neka pokaže malo odgovornosti. Čini mi se kao... Sebastian zastane na pola puta do vrata. - Rekao sam mu da si nabavi psa - zareži, i uputi se prema stubama. Iz čestih pisama svoje tete saznao je da Witfeldovi imaju sedam kćeri koje su poludjele od gladi za muškarcima. Uzevši to u obzir i još uz uplitanje tete Tremaine, postalo mu je jasno da je iznenadno Zacharyjevo zanimanje za uzgoj krava potakla jedna ženska. Bez obzira na to je li Zach bio svjestan makinacija tih djevojaka ili ne, odjednom je postalo vrlo izgledno da će se tijekom lutanja po selu u potrazi za kravama naći zarobljen u neprikladnom braku, kojem se romantično nastrojena teta Tremaine najvjerojatnije nadala. Očito je računala na to da će joj udaljenost od Londona do Wiltshirea omogućiti sigurnu zonu u kojoj će ostvariti svoju smicalicu i uvući njegovog brata u brak s farmerovom kćeri. E pa, preračunala se. * - Neću ići s tobom - reče Caroline preko ramena dok se uspinjala stubama prema


zimskom vrtu. - Svakako bi mi koristilo drugo mišljenje - uzvrati Zachary, slijedeći je u stopu. Ono je trebalo biti lako, pomislila je. Jedno popodne intimnosti kako bi dobila dovoljno znanja o muškoj anatomiji i kako bi zadovoljila osobnu maštariju kojoj se nikada više neće prepustiti. Zašto joj je onda bilo teško disati kad god bi se zatekla u istoj prostoriji sa Zacharyjem Griffinom i zašto joj je srce počelo luđački udarati kad bi joj se obratio tim tihim, dubokim otezanjem u glasu? I zašto je već četiri noći zaredom sanjala kako su ponovno dijelili postelju, a ona nije samo u tome uživala, već je to i potakla? - Moj otac ti je dao drugo mišljenje. On je uhvati za ruku kad je ulazila u sobu. - Dobro, priznajem, želim tvoje društvo promrmlja, okrenuvši joj lice k sebi. - Želio bih provesti dan s tobom kad ne moram biti ukipljen držeći nogu na stupu. - Proveli smo jučer dva sata zajedno u knjižnici. - Da, jesmo. Sa stolom i hrpom knjiga i spisa između nas. - Zachary je pusti, no umjesto da izađe iz sobe priđe prozorima. K vragu. Ona je teatralno pregledavala svoje skice. Mora ih organizirati kako bi odlučila koje će ponijeti sa sobom u Beč. - Moraš mi nešto reći - reče nakon nekoliko trenutaka. Na tren joj se ukoče mišići. - Što mi to trebaš reći? - Prvo me pogledaj. Caroline ga pogleda, nehajno se počešavši po leđima kako on ne bi primijetio da joj ruke drhte. - Da? Njegove su tamne oči bile ozbiljne, no umjesto da joj priđe, on sjedne na tapeciranu prozorsku klupčicu. - Ja ću tu biti još nekoliko tjedana - reče nakon nekog vremena. - Zar ćemo sve to vrijeme provesti svatko na svojem kraju prostorije? Srce joj glasno zakuca. - Svatko na svojem kraju prostorije? Ja ne mislim da... - Dobro ti znaš što sam mislio, Caroline. - Pogledavši prema vratima, on još snizi glas. Ja te opet želim. Želiš li ti mene? - Bože moj - reče ona, zahvalna što bi se drhtaj u glasu mogao pripisati šoku, a ne požudi. Možda bi ga uspjela zavarati. Sebe nikako nije mogla zavarati. - Ja sam od tebe samo tražila lekciju iz anatomije. Tiho zarežavši, Zachary skoči na noge. Prije nego što se uspjela pomaknuti, stigao je do nje. Primio ju je za ramena, povukao je k sebi i poljubio je. Ovoga puta to nije bio nježan poljubac ili onaj kojem je bila namjera flert. Bio je silovit, čvrst i dubok i jasno joj je govorio što on želi, i koliko to želi. Koljena su joj klecnula i ona se nasloni na njegovo čvrsto tijelo. Samokontrola, dobre namjere, logika - ništa od toga više nije bilo važno. Nije se mogla sjetiti zašto je odlučila da je biti s njim samo jednom bila najmudrija odluka koju je donijela. - Zachary - dahne ona, kliznuvši mu rukama oko vrata.


- Zachary, jesi li spreman? Na zvuk glasa njezina oca koji je dopirao sa stuba, ona odgurne Zachary. Zamalo je odletio kroz prozor, a ona posrne, spotaknuvši se o naslagane slike. Brzo se okrenula leđima prema vratima. Ako joj otac sada vidi lice, sve će mu biti jasno. Ona će biti natjerana postati lady Caroline Griffin i morat će organizirati čajanke i vesti muževe inicijalne na njegove rupčiće. S obzirom na njegove važne veze u društvu, vjerojatno nikada neće imati vremena uzeti kist u ruke, čak ni iz zabave. Kao da je to bila zabava, a ne način da joj razum ostane zdrav. - Odmah silazim - reče Zachary nehajnim glasom. - Dođi, Caroline. - Ne pada mi na pamet. Zachary joj ponovno priđe. - Dođi, provedi dan sa svojim ocem i sa mnom. Koristit će nam svjež zrak. - Svjež zrak je vjerojatno koristan, no provođenje vremena s tobom nikako ne može dovesti ni do čega dobroga. On joj klizne rukama niz ramena. - Obećaj em ti da ću biti diskretan koliko i ti. A osim toga, ti vjerojatno bolje poznaješ lokalno plemstvo od mene. - Moj otac... - Tvoj otac želi da ovaj projekt uspije jednako silno kao i ja. Pomozi mi. Nije joj bilo jasno kako se on može tako lako preusmjeriti sa strastvenog poljupca na teorije o uzgoju krava. Što se nje tiče, ona još uvijek nije mogla doći do daha. Ah, ti muškarci. - Onda dobro. Ali, drži se podalje mene. On se nacerio kad je ona krenula prema vratima. - Ništa ne mogu obećati. Kad su izašli iz kuće, Edmund Witfeld je čekao kraj kočije s četiri sjedala. Caroline požuri naprijed s namjerom da joj otac umjesto Zacharyja pomogne popeti se na kočiju. Kako bi joj razum ostao zdrav, bolje je imati što manje tjelesnog dodira sa Zacharyjem. No to će tako biti još samo nekoliko dana, podsjetila se. Nakon toga, može on tumarati Wiltshireom i očijukati s bilo kim koliko ga volja, jer ona će biti na Kontinentu. Na pola puta do kočije, ona uspori. Anne je prilazila s druge strane. Odjenula je zelenožutu opravu od muslina i imala je na glavi lijep zeleni šeširić. Očito se nekamo uputila. Kad joj se sestra nasmiješila i naklonila Zacharyju, Caroline je odjednom shvatila kamo se to zapravo Anne jutros uputila. - Anne? - reče ipak, namrštivši obrve. - Lord Zachary je spomenuo da planirate posjetiti neke naše susjede - reče Anne, pružajući ruku Zacharyju kako bi joj pomogao popeti se u kočiju - i ja sam se sama pozvala. On je bio previše pristojan da bi me odbio. - Koješta - reče toplo Zachary. - Što nas je više, to bolje. Ja to uvijek kažem. Ma nemoj. Trenutak ranije zamalo je trgao odjeću s nje, a sad je radosno širio broj članova njihova društva. No njegovi osjećaji prema njoj nisu bili važni, sve dok bude odlučan u vezi s uzgojem stoke. A tijekom posljednjih dana, njezine sumnje u njegovu odlučnost bile su sve manje i manje.


- Gospođice Witfeld? - upita, pruživši joj ruku. Ona se strese, prihvativši je prije nego se sjetila kako je odlučila da to neće učiniti. On se popne za njom u kočiju i sjedne kraj Anne kako bi tata sjeo kraj nje. Zachary je stalno ponavljao da u Wiltshireu ne traži ženu. Ako je Anne imala neku smicalicu na pameti, to je bilo grozno. No ako nije lagao, i ako se želio oženiti, zašto nju nije pitao. Caroline bi, naravno, rekla - ne, ali on nikada nije ni natuknuo da bi se možda mogao oženiti njome. Postojao je jedan još gori scenarij: Zachary je sve njih zavarao, a nju pogotovo, i Anne je bila sljedeća sestra na njegovom popisu onih koje treba zavesti. Caroline mu je proučavala lice dok su on i Anne ćaskali i smijali se. Primijetila je zamišljen izraz u njegovim očima prije nego što bi odgovorio na neko pitanje, nonšalantni smijeh i način na koji se obraćao njezinom ocu s pitanjima o Dimidiusu i njezinoj teladi. Ne. Nije on bio neki Casanova koji je namjerio zavesti svaku žensku članicu obitelji Witfeld. Da je on to bio, njih šest mu ne bi predstavljalo nikakav izazov, a sedma je već podlegla... nečem što ju je natjeralo da mu vjeruje. I zato će svaka krivnja za novi pokušaj zavođenja biti Anneina. Caroline usmjeri pozornost na sestru kad su stigli do prvog posjeda južno od Heddingtona i izašli iz kočije kako bi pratili odjednom jako zainteresiranog zemljoposjednika do njegovih pašnjaka. Anne je oduvijek bila najodlučnija od djevojaka u obitelji Witfeld, osim nje, no dok je Caroline imala svoje slikarstvo, koje joj je pružalo utjehu od izoliranosti Wiltshirea i vodilo je prema živahnijem životu, Anne se oslanjala samo na svoju pamet. - O, Bože - promrmlja Caroline kad je njezina sestra počela teatralno tapšati neke krave. Ova iznenadna ljubav prema kravama bez sumnje je trebala pokazati Anneino zanimanje za projekt i tako se dodvoriti Zacharyju. - Što o, Bože? - promrmlja Zachary koji je stajao ispred nje. K vragu, nije uopće bila svjesna da joj je on toliko blizu. - Ništa - reče, okrenuvši se. - Nisam bio svjestan da je Anne upoznata s pronalascima tvoga oca. Čini mi se da je jako zanima uzgoj stoke. Caroline se jedva suzdrži da ne zakoluta očima. - Da, jest, zar to nije zanimljivo? - Što bi to trebalo značiti? - Neću ništa reći o sestrinom karakteru i sklonostima - uzvrati mi Caroline jednako tihim tonom. - Samo ću ti reći da ukoliko nisi sasvim ozbiljan u vezi s ovim projektom, to bi odmah morao reći mome ocu. Naša obitelj si ne može priuštiti biti žrtvom tvog hira. On je zgrabi za ruku, odmaknuvši je od skupine koja je razgovarala o kravama. - ‘Hira?’ Anne me zamolila da nam se pridruži i ja nisam vidio razloga zašto ne bi smjela. Osim što sam bio pristojan, kako sam te to naljutio? Caroline otvori usta, a zatim ih zatvori. - Ispričavam se - konačno reče. - Moja zapažanja su samo moja i nisu nužno točna. Zachary je pusti, a njegov ljutiti izraz lica malo se ublaži. - Anne se vrlo radosno odlučila za Georgea Benneta. Ako želi iskoristiti moju nazočnost


kako bi povećala zanimanje gospodina Benneta, ja nemam ništa protiv. - Zar je to rekla? Da pokušava učiniti gospodina Benneta ljubomornim? On slegne ramenima. - Spomenula mi je kako joj se čini da joj gospodin Bennet obraća više pozornosti kad razgovara sa mnom. - Lagani smiješak dotakne mu usne. - Baš kao što ti obraćaš više pozornosti na mene kad ja razgovaram s Anne. - To nije istina! - reče ona, zacrvenjevši se. Njegov se smiješak pojača. - Kako god ti kažeš, Caroline. O, za Boga miloga, koji je njoj vrag? To što je Zachary Griffin odlučio podržati jedan od očevih projekata bilo je dovoljno da podigne ugled njezine obitelji u očima zajednice. Njegova financijska pomoć i stručni savjeti mogli bi promijeniti život njezine obitelji i svih uključenih u projekt. I zato je trebala smjesta prestati nepromišljeno brbljati uvrede samo zato što je bila frustrirana i zbunjena. Zato što je nakon dvije sestrine riječi zaključila da Anne pokušava zavesti Zacharyja i da joj on ne može odoljeti. Ponašala se kao neko dijete, ljubomorno što se netko drugi igra s njezinom novom, omiljenom igračkom. Činjenica je bila da ta igračka, kao prvo, nije bila njezina, i drugo, to što se ona više neće dugo moći s njom igrati činilo ju je još jadnijom. A ta igračka je upravo zurila u jadnu nju. - Žao mi je - ponovi ona. - Mislim da sam samo nenavikla na nerad. Sigurna sam da ću se pribrati. - Aha. - On joj ponudi da je uzme pod ruku, na trenutak joj dodirnuvši dlan kad ga je primila za rukav. - Mogao bih smisliti nešto što bi te zabavilo - promrmlja on. Ona ga pogleda. - A što bi to moglo biti? - upita ga hrabrije nego što se osjećala. Na kraju krajeva, on bi mogao željeti ponovno razgovarati o kravama. Ne bi bilo prvi put da ju je tako zadirkivao. - Još malo vođenja ljubavi sa mnom. - Psst. Zachary na trenutak pogleda ostatak društva. Činilo se kao da je zaboravio na njihovu nazočnost. - Dobro. Ako je tebi lakše pretvarati se kako se ništa nije dogodilo osim što si dobila poduku iz anatomije, pustit ću ti da ti to prođe. - Ja ne želim da mi ništa prođe. Kimajući, on je povede ostatku društva. - Slobodno se ti u to uvjeravaj, draga moja. No vodi računa u tome da mene u nekim rijetkim krugovima smatraju prilično bistrim i izuzetno poželjnim. I ja imam oči kojima vidim iste stvari kao i ti. Možda vidim čak i više od tebe. Srce joj je ponovno počelo mahnito lupati. - Zachary, nemam pojma o čemu ti pričaš. Pa, molim te... - Pssst - ponovi on tiho otežući. - Uvjeravaj samu sebe, ne mene. On ju je pustio prije nego što je uspjela smisliti odgovor na ovo te je otišao na trenutak porazgovarati s njezinim ocem. Caroline se namršti. Da, možda je mislio da je inteligentan i pronicljiv, no nije imao pojma što ona misli.


S druge strane, točno je znala što on želi jer joj je to stalno govorio. Zar bi bilo tako strašno počastiti se još jednom Zacharyjem Griffinom prije nego što ode i počne živjeti svoj novi život? Kad je ugledala kako ga Anne drži za rukav i naglas se divi njegovoj vještini u pregovaranju oko cijene krava, znala je odgovor. To bi bila jako, jako, jako loša zamisao.


POGLAVLJE 19 S dvadeset četiri godine i brojim ženskim obožavateljicama, i više od nekoliko zadovoljnih bivših ljubavnica, Zachary je vjerovao da nema mnogo - vjerojatno zapravo ništa naučiti od neke djevojke. No izgleda da mu je Caroline Witfeld odlučila dokazati da je u krivu. Kad se odlučio prijaviti u vojsku, činilo mu se smiješnim uopće razmišljati o braku. Znao je on koliko ima ratnih udovica i nije imao nikakvu namjeru ostaviti jednu za sobom. A zapravo, to nije bila tako teška odluka. Većina žena se tako silno trudila biti ugodna i pristojna i radila sve čemu se uspjela domisliti kako bi pokušala zadiviti jednog Griffma, da su mu one većinom bile dosadne. - Lorde Zachary, što mislite, što je ovo? - upita ga Violet koja je staja kraj njega. On se strese pokušavajući se usredotočiti na tetu Tremaine koja je napuhala obraze i ispružila ruke. - Mislim da mi je drago da nisam u ekipi svoje tete - uzvrati on, smijući se. - Čekaj samo kad ti budeš morao pokazivati pantomimu - reče teta Tremaine, glumeći da jede nečiju nogu koju je zatim bacila preko ramena. - Vidjela sam ja neke tvoje pokušaje, ako se sjećaš. S mjesta nasuprot njemu, Caroline se naginjala Joanni na rame, umirući od smijeha. Ona se nije često smijala; znatno je češće onako zarazno smiješno profinjeno šmrcala ili se kratko smijala ili se hihotala, brzo se uozbiljivši, kao da se boji da će, bude li se ponašala neozbiljno, izgubiti iz vida svoje ciljeve. Ona nije bila poput nijedne žene koju je upoznao u životu i zasigurno je bila prva koja je mislila da je bolja od njega. Što se tiče pronalaska svoje životne strasti i rada da bi je ostvarila, zasigurno se u tom pogledu prosvijetlila znatno prije njega. A kad je on pomislio da je konačno donio odluku, njezina strast i njezino promišljanje potakli su ga da zanemari očito i zaviri u dubinu svoje duše. On bi u vojsci možda pronašao slavu i poginuo na bojištu, no uzgajajući stoku, što je bilo sporije i neusporedivo manje veličanstveno, on bi mogao popraviti živote mnogih drugih, a ne samo svoj. Hm. Zauzvrat, on je Caroline naučio jednu lekciju, no ona bi morala još učiti. A s obzirom na uslugu koju mu je učinila uputivši ga u boljem smjeru, on se radovao tome što će joj dati još malo poduke. I nju nije smatrao dosadnom. Ni najmanje. Kad bi je pogledao, shvatio bi da se promijenilo više toga od izbora njegove karijere. Ona je njega promijenila. Koliko ga je promijenila, to je tek otkrivao, no bilo je to nešto od čega se neće oporaviti. To je bilo nešto od čega se nije želio oporaviti. Sviđalo mu se kako Edmund sluša njegove planove, procjenjuje ih i zaključuje da su dobri. Sviđalo mu se kako su mu lokalni zemljoposjednici, koje je nagovorio na sudjelovanje u projektu, prilazili s pitanjima i to što je on znao odgovore na ta pitanja. Uzbuđenje novim putem koji je pred njim počelo se pretvarati u tiho zadovoljstvo kakvo nikada ranije nije osjetio. Nije namjeravao odustati. No znao je kome treba zahvaliti na tome što su mu se otvorile oči. Caroline ga na trenutak pogleda u oči, a zatim opet skrene pogled. Ne, ona nikako nije


bila dosadna. Ni kao žena, ni kao umjetnica, ili kao... supruga. Kriste. Otkud je to došlo? Bio je to veliki skok - od odustajanja od časne smrti i slave na bojištu do zamisli o braku. On ustane. - Zachary? - upita ga Edmund, pomaknuvši se u vlastitom stolcu. - Ispričavam se - reče on naglo, a panika i uzbuđenje stegnuli su ga u prsima. - Glava me boli. Vratit ću se za čas. Samo mi treba malo svježeg zraka. Zaobišao je batlera Barlinga i izašao kroz glavna vrata bez zaustavljanja. Kako je mjesec bio pun, staza prema jezeru i obližnji pašnjak bili su obasjani ljubičastom i sivom bojom i on se uputio u tom smjeru. Dok je hodao, pokušao je smiriti uskovitlane misli. Samo zato što je razmišljao o braku nije značilo da se uistinu odlučio oženiti. A samo zato što mu se Caroline sviđala i što joj se divio, nije značilo da se želi njome oženiti. Čak i da je to želio, ona se nije željela udati za njega. Ne, ona se sprema u Beč, najvjerojatnije za tjedan dana. Zachary se nasloni na drvenu ogradu, koja je označavala rub pašnjaka. Smiješno. Naravno da se nije želio oženiti. Samo se radilo o tome da je zahvaljujući Caroline i njezinom ocu odjednom vidio svoju budućnost i život znatno jasnije nego ranije. To je dovelo do nekih promjena - promjena koje je dosad smatrao nevjerojatno zanimljivima i izazovnima. Promjene su vodile razmišljanjima o još promjena, a osim promjene karijere, najveća koju bi mogao učiniti u svome životu jest ona iz statusa neženje u status oženjenog muškarca. Pa mu je, naravno, takva pomisao pala na pamet. No to nije značilo da mora nešto poduzeti u vezi s tim. Dimidius je dolutala, očito u potrazi za nekom mrkvom ili jabukom. Zachary je odsutno počeše iza uha. Kako je to bilo čudno što je svoju budućnost pronašao u jednoj kravi. Bila je to doduše zgodna krava, ali ipak je bila samo krava. - Smetam li? - upita Caroline koja mu se našla iza leđa. Zamalo poskočivši, Zachary nastavi češkati Dimidius. - Ovaj razgovor bio je pomalo jednostran - reče on. - Kako si pobjegla pantomimi? - Pogodila sam da je tvoja teta Henrik VIII. i otišla si po šal - uzvrati mu. - Aha, stari dobri Henrik. Ja sam mislio da oponaša mog brata Charlemagnea. - Nešto sam razmišljala. Nije bila jedina koja je razmišljala. - O čemu? - upita on. - O tome kako bih trebala dobiti odgovor od monsieura Tannberga u roku od pet dana. A onda će otići, ni ne osvrnuvši se za sobom. - To je istina. Želiš li da ti pomognem pakirati kovčege? - Ne. - Onda... Ona klizne rukama uz njegove lopatice. - Ti si nešto izjavljivao proteklih nekoliko dana reče ona, pomaknuvši dlanove na njegova prsa kad se okrenuo - i ja sam se pitala jesu li to bile samo prazne riječi. Ovo je bilo znatno bolje od tapšanja krave. - Ne, gospođice Witfeld, to nisu bile samo


prazne riječi. - Dokaži. On se odmah ukruti. Priče o tome kako pun mjesec uzrokuje ludilo očito su bile istinite, no on neće gubiti ni trenutka kako bi pronašao lijeka ovom ludilu. Ljubili su se, žestoko i strastveno i bilo je jasno da s njezine strane nije riječ o flertu i zadirkivanju. - Ne možemo to ovdje - promrmlja on, pregledavši pogledom okolicu. - U konjušnici? - predloži ona, svlačeći mu kaput s ramena. - Nije baš romantično. Ona uspori i pogleda ga u oči. - Ne možemo se vratiti u kuću. Netko će nas vidjeti. A ne pada mi na pamet hodati pet kilometara do gostionice na rubu Trowbridgea. Uostalom, ondje poznaju moju obitelj. Bilo mu je smiješno kako se ona počela uzrujavati. - Dobro, uvjerila si me. Idemo u konjušnicu. Zachary je primi za ruku. Prsti su joj se isprepleli oko njegovih dok su hodali zaobilaznim putem do stražnjeg ulaza u konjušnicu. Samo je jedan konjušar spavao ondje, a on je bio u spremištu za sedla i opremu koje se nalazilo s prednje strane zgrade. Gore u sjeniku nitko ih neće smetati. Caroline se prva uspela uz stube, pruživši Zacharyju divan pogled na njezine gole noge. On ju je zadirkivao već danima, no zapravo je bio iznenađen činjenicom da je pokleknula. Kad bi se jednom riječju moralo opisati Caroline, to bi bila usredotočenost. Nešto ju je nagovorilo večeras da zastrani, no on je u tome odlučio uživati. Naravno da je u svojoj mašti želio da ovaj drugi put to bude na mekoj postelji sa svilenim plahtama, u okružju treperave svjetlosti svijeća, no prilika i namjera nisu se uvijek podudarale. On odloži kaput na sijeno, a zatim skine prsluk i čizme. Večeras neće samo spustiti hlače do koljena i navaliti na nju kao sivonja. - Dođi - šapne joj i počne je ljubiti. Ona je bila okrenuta leđima i on joj je raskopčavao gumbe duž oprave. Unatoč tome što se želio požuriti, spustiti je na leđa i uzeti je prije nego što joj se razum vrati, natjerao se ići polako, naizmjenično joj otkopčavajući po jedan gumb i udjeljujući joj po jedan poljubac na vrh vrata sve dok nije osjetio kako drhti pod njegovim dodirom. - Zachary... Kad se ponovno okrenula prema njemu, on joj je polako povukao opravu i donju haljinu s ramena i spustio ih do njezina struka. Bilo bi mu draže da je bio dan, ili da je barem imao vražje romantične svijeće, no bijeli sjaj mjeseca kroz otvorena vrata sjenika davale su njezinoj koži neki nezemaljski odsjaj koji ga je začarao. Oprave skupljene oko stopala, ona iskorači iz nje i završi u njegovom zagrljaju. Pomogla mu je svući košulju preko glave i odložila ju na rastuću hrpu odbačene odjeće. Hlače su mu se napele na preponama, a kad su njezini prsti pomilovali tkaninu na tom mjestu, on se tržne. Prije nego što je uspio otkopčati hlače, ona mu odmakne ruke i sama to učini. Očito je prevladala stidljivost ili oklijevanje koji su je možda mučili prošli put. Zachary iskorači iz svojih hlača i ostane stajati na trenutak, gol, uživajući u božici kože boje slonovače koja je


stajala pred njim. Ona spusti pogled na njegovu muškost. Ispruži ruku i obuhvati ga rukama. - Još malo poduke iz anatomije? - upita je, drhtavim glasom kad je uspio progovoriti. - Nisam te baš dobro razgledala prošli put - reče ona odsutno dok ga je milovala cijelom dužinom. On naglo otvori svoje napola zatvorene oči. - Dušo... istražuj koliko te volja. Samo naprijed. Ona ga posluša i klizne rukom duž njegove palice iza mošnji dok je on stiskao vilicu i to pokušavao podnijeti. Ako ona sada skuplja informacije za neku sliku ili skulpturu, bit će to jako zanimljivo umjetničko djelo. - Zachary, kakav je to osjećaj? - promrmlja ona. - Tako dobar da ukoliko to nastaviš još dugo, ja neću moći izdržati do svog dijela. Polagani smiješak obasja joj usnice i ona se spusti na koljena. Pogledavši ga u oči, ona poljubi vršak njegove muškosti. - Kriste, Caro, dosta je toga. Spustivši se na koljena pred njom, on je poljubi strasno, otvorenim ustima. Jezici su im se ispreplitali i njihova zajednička žudnja ih je privlačila sve bliže. On joj nježno klizne rukom iza leđa i nagne je natrag sve dok nije ležala ravno na sijenu prekrivenom odjećom. Spustivši se, on uvuče njezinu desnu dojku u usta, sišući je dok je milovao i nježno štipao drugu. Uzajamnost je bila fer, a kako je ona njega zamalo poslala preko ruba samo rukom i prstima, on si dopusti učiniti istu stvar njoj. Podignuvši pogled do njezinih očiju, usta još zabavljenim njezinim dojkama, on joj gurne prst među bokove. Caroline zastenje, a prsti joj se čvrsto zakopaju u njezina ramena, a zatim se opuste kad zabaci glavu. Nije ju morao pitati kako se osjeća; od njezine vlažnosti i vrućine zadrhtao je po čitavom tijelu. Podigavši se kako bije opet poljubio, on joj razdvoji bokove još malo i klizne prstom duboko u nju. Ona zastenje, propevši se pod njegovim slatkim mučenjem. Unatoč boli u njegovim preponama, on joj klizne jezikom od dojke prema trbuhu, a zatim joj rukama podigne noge. Nagne se i gurne jezik u nju. - O, moj Bože - zavapi ona, podižući ruke kako bi ga uhvatila za kosu. - Molim te, prestani, molim te. Prestani, molim te. No njezine su ga ruke privukle bliže umjesto da ga odgurnu. On podigne glavu. - Reci što želiš, Caroline. Ako želiš da prestanem, prestat ću. - To će ga ubiti, ali učinit će to. - Ne, ne. Samo... jednostavno mi je previše. Ne mogu izdržati. Znao je što to znači. I on je bio vrlo blizu vrhuncu. - Onda se opusti, ljubavi promrmljao je, ponovno spustivši glavu. Počeo ju je ljubiti po unutrašnjoj strani bedara, nižući poljupce duž nogu, a zatim opet gore kako bi joj lizao dojke. Želio ju je na leđima, bespomoćnu, kako stenje dok on svršava u njoj. No on joj je nešto obećao - dao joj je zapravo nekoliko obećanja - i ako ona krajem tjedna


ide u Beč, zapamtit će ovu noć. Ispruživši se duž njezina tijela, ponovno joj zarobi usta. Kliznuo je rukama oko nje, i okrenuo ih tako da je ona bila gore, a on ju je gledao. - Sjedni - reče promuklim glasom. On je sjeo s njom, podižući joj bokove, a zatim je polako navodeći na svoju nabujalu erekciju. Kriste, bila je tako uska i tako vruća. Stenjala je, klizeći po njemu, ljubeći mu bradavice kao što je on bio ljubio njezine. Ne mogavši biti na miru, on podigne bokove prema njezinima, ponovno i ponovno, onoliko duboko koliko je mogao izdržati. Osjetio je kako postaje sve uža, kako se stišće oko njega, a zatim se propela i raspala se pulsirajući dok je svršavala. Zachary ju je držao na sebi, utišavši njezin krik svojim ustima. Ona se srušila, stenjući, na njegova prsa. Bila je mlitava i potrošena, a Zachary joj je izvadio ukosnice i milovao joj gustu kestenjastu kosu dok su oboje pokušavali doći do daha. Sa svakim njezinim trzajem i uzdahom on je sve bliže bio gubitku kontrole, a borio se za svaku sekundu. Kad je ona ponovno sjela, on premjesti ruke na njezine dojke, tople i ljepljive od znoja. Divno mi je osjećati te pod prstima - promrmlja on. - Je li ovo također divno? - upita ona bez daha, podižući se na koljena da bi se ponovno spustila dolje. K vragu, kako je brzo sve shvatila. Konačno se prepustivši žudnji, on spusti ruke na njezine bokove, ljuljajući je dok se podizao gore. Jače, dublje, brže, opet i opet, sve dok nije osjetio kako se ponovno kreće u ritmu s njim, ravno prema zaboravu. Okrećući struk, on ih je ponovno prevrnuo, raširivši joj bokove sa svake strane svojih kukova. Gležnjevima mu je obuhvatila bokove, i njihova su se tijela njihala dok ju je on pritiskao o tlo prekriveno sijenom. Kad je svršila, on je ubrzao ritam, zastenjavši kad se izvukao iz nje u posljednjem trenutku. Caroline je držala jednu ruku na njegovom potiljku, a drugu oko njegova ramena dok im se disanje polako vraćalo donekle normalnom ritmu. Možda prvi put u svome životu, ona se nije željela pomaknuti - nije željela nikamo ići, ništa raditi. Nije željela ni o čemu razmišljati. Ta pomisao bila je i glupa i opasna. Ona se malo provrpolji. - Morali bismo se vratiti unutra prije nego što primijete da nas nema. - Ne. - Zachary zgrabi odbačeni komad tkanine, zatim ponovno utone kraj nje, priljubivši se uz nju. Nagnuo se naprijed i poljubio je, ovoga puta tiše i pribranije. - Ne možemo ostati ovdje. - Možda, no ne moramo se odmah vratiti. Ispruživši ruku, ona mu pomiluje prstom donju usnu. On je rekao da joj želi pružiti užitak, a ona se osjećala sasvim slomljenom. No još uvijek ju je mučila dosadna misao radi li se ovdje samo o njemu. S obzirom na to kako se divno osjećala, to joj ne bi trebalo biti važno. No bilo joj je važno. - Zachary, jesi li ti razvratnik? Prsa mu se zatresu od promuklog smijeha. - Ti si sama rekla da nisam. - No jesam li imala pravo?


On na trenutak pogleda dolje, a na licu mu se opet pojavi zamišljen izraz. - Ja se ne smatram razvratnikom. Međutim, vjerojatno ima onih koji se s tim ne bi složili. - Što čini razvratnika razvratnikom? - Ovo nije razgovor o umjetnosti. Vjerojatno je to zaslužila s obzirom na to kako se nehajno odnosila prema njihovom posljednjem susretu. - Ja idem u Beč. Svaka tvoja informacija bit će mi korisna. - Beč. Da, točno. - On polako udahne, nježno i sporo, skoro odsutno, milujući prstima njezine dojke. - Razvratnik. Jednog razvratnika zanima samo on sam, samo njegov užitak i on ne brine za tuđe osjećaje ili ugled onih koje je osvojio sve dok ne dođe do skandala koji bi ga mogao natjerati na brak ili ga prisiliti da se promijeni. Ona se nije željela micati ili disati li učiniti nešto što bi dovelo do toga da je on prestane dodirivati. - U tom slučaju se slažem; ti nisi razvratnik. - Hvala ti. - A ja nisam ljubavnica. On je pogleda svojim sivim očima koje su bile tamne i duboke poput bunara na mjesečini. - Nikad to nisam tražio od tebe. Ja ne bih imao ništa protiv kad bi ti ostala ovdje ili kad bi te karijera umjesto u Beč odvela u London, no ja ne pokušavam upravljati tvojim životom. - Ja to znam. Znam. Samo... Ja sam željela opet biti s tobom, no ja ipak idem u Beč. Ja ću biti slikarica. Zachary se nasmiješi. - Ti jesi slikarica. Ona sjedne. - Da, ovaj, ali sada ću dobivati novac za to. I bit ću ugledna. Okrenuvši se na leđa, Zachary stavi ruku iza glave. Gledao ju je kako navlači donju haljinu. Od samog njegovog pogleda, toplina je zračila iz njezine kože, no ona se potrudila to ignorirati. Muškarci bi je mogli tako gledati i u budućnosti, no ona nije imala nikakvu namjeru griješiti s nekim kome ne vjeruje. Caroline zastane kad je navukla opravu od muslina preko ramena. Povjerenje. Njemu je vjerovala - više nego što je mislila da bi bilo moguće kad su se upoznali. - Daj, pusti mene - reče on, ustavši kako bi joj dodao ukosnice i zakopčao opravu na leđima. Od povlačenja tkanine zajedno sa saznanjem da jedan jako zgodan i jako gol muškarac stoji samo nekoliko centimetara od nje, srce joj je ponovno počelo snažno udarati. A ta vrućina i nova žudnja su je ljutili. Za Boga miloga, ona će se pretvoriti u običnu bludnicu. Dvaput je bila s njim, i neće ponovno popustiti toj slabosti. Jedva je čekala utorak jer što brže ode iz Wiltshirea, brže će zaboraviti na njega. - Hvala ti - reče kad je završio. On je okrene. Stavi ruke na njezina ramena, spusti glavu i poljubi je. Mogla se zakleti da su joj se nožni prsti u cipelama zgrčili na njegov nježni, posesivni poljubac. Dobro, on može biti posesivan koliko želi dok ne stignu do kuće. No tada će njihov mali bijeg od stvarnosti biti


završen. Počešljala je kosu i namjestila ukosnice, pričekavši da se on odjene. Pretvarala se da je on ne fascinira i kako je prsti ne svrbe da ga ponovno dira, da otkopča baš svaki gumb koji je upravo zakopčao. Kad su oboje izgledali relativno uredno, spustili su se niz ljestve, a on je tada primi za ruku i povede je stražnjim putem oko konjušnice do prilazne ceste. A zatim, prije nego što je uspjela prva izvući ruku iz njegova stiska, on je pusti. - Povratak pantomimi - reče on tiho, odmaknuvši joj zalutali pramen kose s lica. Caroline se strese kako bi se pribrala. Ova ugodna izmaglica koja ju je okružila morala se razići. Inače će svi u njezinoj obitelji znati što su ona i Zachary radili. - I povratak kravama. - Da, kad smo već kod krava, dvanaest grla koje sam kupio trebalo bi sutra biti kod Powella. Sutra idem objasniti svoje planove. Bi li mi se pridružila? - Vjerujem da to mogu ubaciti u svoj raspored. On se nasmiješi. - Odlično. - I zatim je opet nježno poljubi. Joj, trebala je odbiti ići s njim. Koji joj je bio vrag? Dok je on vrebao iz sjene na trijemu, ona požuri u kuću i gore uz stube do svoje sobe po šal, a zatim se vrati u salon. Kao što je i pretpostavila, nitko nije primijetio da je nije dugo bilo. No svi su se pitali treba li netko pokušati pronaći lorda Zacharyja ili bi možda trebali pozvati liječnika koji bi se pobrinuo za njegovu glavobolju. Annne se premjesti sa svog stolca i sjedne na sofu kraj Caroline. - Zar nisi mogla pronaći šal? - upita je. - Zanijela sam se gledanjem kroz prozor - improvizirala je Caroline. - Mjesec je pun, a sjene kraj potoka i jezerca su divne. Anne kimne. - Jesi li ondje vidjela još nešto divno? Caroline se nadala da se nije zacrvenila. - Rosu kako blista na polju. - Gusko jedna. Mislila sam na lorda Zacharyja. On luta tamo negdje. - Anne uzdahne. Vjerojatno traži krave. Više mi se sviđao kad je odlučio biti vojnik. - Meni nije. Za Boga miloga, zar želiš da ode na bojišnicu i pogine samo zato što bi izgledao lijepo u grimiznoj uniformi? - Naravno da ne. No moraš priznati da je vojska glamuroznija od stada krava i njihova mlijeka. Caroline se nije složila s tim; njoj je na njemu bio privlačan sjaj u očima, a ne njegova karijera. No nije dolazilo u obzir izreći to naglas. - Tata je bio vojnik, a sada je farmer. Meni je draže da je ovdje s nama - bilo je sve što je rekla. Zachary se vrati u salon. Istog časa začuje se kakofonija koja je nadglasala sve što je Anne naumila reći. Svi su željeli znati osjeća li se on bolje, ili treba li mu viskija ili toplog mlijeka ili čaja s medom. - Hvala na brizi, osjećam se mnogo bolje - reče glasno, utišavajući zabrinuto društvo. Samo mi je trebalo malo svježeg zraka. - Imate sijena na kaputu - reče Susan, otresavši mu ga s fine tamne tkanine.


- Dimidius me skoro oborila - uzvrati on nehajno, osmjehnuvši se. Shvativši da zuri u njega, Caroline se nakašlje i skrene pogled, no tada primijeti da je lady Gladys promatra. Divno. Još četiri vražja dana, Caroline. Bude li se uspjela suzdržati još četiri dana, svi će joj se snovi ostvariti. No ipak ju je mučila sumnja da će večeras sanjati o tamnokosom plemiću na sjeniku i o tome kako je on kriv zato što se ona osjeća jako pohotno i jako živo i jako slobodno.


POGLAVLJE 20 Zachary iskosa pogleda Caroline. - Ti uistinu želiš čuti moje mišljenje o Partenonu? - Ne bih te pitala da ne želim. - Ali tvoj otac je sagradio kopiju Partenona. Uputili su se izrovanom cestom koja je vodila do malog imanja Vincenta Powella. Sagramore je očito bio predugo u konjušnici jer je u galopu kružio oko Carolineine smirenije kobile Heather. Zacharyju bi također odgovaralo malo trke, no želio je da njihov izlazak što dulje traje. Bez obzira na to što je konjušar kaskao za njima, bilo mu je jako drago što je uspio ukrasti nekoliko sati s Caroline. Ostalo ih je ionako premalo, barem je on tako mislio. - Otac je radio prema skicama, a bojim se da je za njegov rad u velikoj mjeri zaslužna i mašta - uzvrati mu. - Željela bih znati kako izgledaju prave ruševine. Ona nije željela samo fizički opis Partenona. Uzbuđivalo ga je kako ona želi čuti njegovo mišljenje i dojmove. - Sjećam se bijele boje - reče polako. - Bijelih stupova, a oko njih se spuštaju brežuljci bijelog kamenja i zemlje. Bilo je vruće i suho, no puhao je lagani povjetarac s mora. - On na trenutak zatvori oči. - I sjećam se tišine. Posjetitelji su brbljali, čule su se ptice, no uz svu tu buku ipak je bila... tišina. Neko iščekivanje. - Stresavši se, on se nasmiješi. - Što ne znači da sam čekao da se pojave Apolon ili Atena. Ona je zurila u njega. Potrajalo je to nekoliko teških otkucaja njegova srca. - Ja se sada osjećam kao da sam tamo - konačno reče Caroline. - Sigurno ti je bilo divno. - Trenutak kasnije ona se nakašlje i skrene pogled. Krišom je pogledavši iz profila, promatrajući kako njezino vitko tijelo izgleda u zelenoj lovačkoj jahaćoj odjeći sa šeširom iste boje, on ju je želio odvesti u Grčku, želio joj je dati priliku da je vidi svojim očima. No to je prelazilo granice svih njihovih dogovora. - Imam za tebe jedno pitanje. - Da? Oprezno, Zachary. Znaš što ne smiješ pitati. - Kakav smještaj nudi monsieur Tannberg svojim pripravnicima i majstorima? - upita. - Nećeš valjda morati spavati na klupi. Ona šmrcne. - On posjeduje malu zgradu sa stanovima koje iznajmljuje svojim namještenicima po umjerenoj cijeni. - A ti ćeš biti sretna u stanu u Beču? - Budući da ću raditi ono o čemu sam oduvijek sanjala, da, bit ću sretna. - Ti si navikla živjeti s osmero ljudi. To je velika promjena. - Zachary nije bio siguran što želi reći ili otkriti, no znao je da želi saznati je li joj cilj biti slikaricom ili samo pobjeći iz Wiltshirea. - Polovicu vremena moja obitelj ni ne zna da sam ovdje. Što ne znači da se žalim - ja samo iznosim činjenicu. Oni svi imaju svoje živote, svoje vlastite ciljeve i snove. Moji su drukčiji. - Čini se da Anne to shvaća.


Lice joj se na trenutak lagano namršti, no taj izraz brzo nestane. - Anne je jako bistra. No njezin cilj je jednak ciljevima ostalih sestara. - A taj cilj je pronaći muža. - U njezinom slučaju to je pronaći muža i pobjeći iz Wiltshirea. On uzdahne, pitajući se je li lud što i dalje postavlja ovakva pitanja. - Bi li ti možda razmislila o udaji kad bi ti muž bio neki mecena umjetnosti ili možda neki drugi slikar? - A koja bi bila svrha toga? - Ljubav, dobro društvo... - Kad su se moji roditelji vjenčali - prekine ga ozbiljnim glasom - moja majka, koja je išla s tvojom tetom u djevojačku školu, otkrila je da su njezina najkorisnija postignuća bila vezenje, organiziranje domjenaka i povremeno sviranje glasovira, ali to je sve bilo zasjenjeno njezinom sposobnošću da rađa djecu. Ja ne želim takav život. Unatoč njezinim oštrim riječima, osjetio je da ona za takva niska očekivanja Sally Witfeld ne krivi svoga oca, već svoju majku, što je pristala živjeti u skladu s njima. - Ona mi djeluje vrlo sretnom - pokuša je obraniti Zachary. Caroline se zapilji u njega. - Da, ona je od cvrkutanja i bespomoćnosti napravila umjetnost. Ja sam jednostavno odabrala drugu vrstu umjetnosti. - To bi značilo, na primjer, da kada bih te ja zaprosio, ti ne bi bila zainteresirana? - upita on, silno se nadajući da ona neće primijetiti notu ozbiljnosti u njegovom glasu. Da nije bila spremna otići, da njihovo preostalo vrijeme nije bilo tako kratko, on bi vjerojatno našao načina izliječiti se od ove čudne... sreće i zadovoljstva koji su ga preplavili svaki put kad je razgovarao s njom ili kad ju je dodirivao ili čak kad ju je samo gledao. - Naravno da ne bih. Udaja za jednog Griffina bila bi još gora od prognanstva u Wiltshireu. - A zašto, molim te? - uzvrati on, silno se trudeći zvučati nonšalantno, a ne duboko uvrijeđeno zbog uvrede njegovom plemićkom podrijetlu. Njezin odgovor nije ga iznenadio, i na neki način mu je i laknulo, no k vragu, on ju je praktički zaprosio. Ona nije smjela zvučati kao da je upravo progutala neku bubu. - Ti si brat jednog vojvode. Državničke dužnosti, objedi s usiljenim političarima, praćenje najnovije mode i društvenih hirova, ne izražavanje vlastitog mišljenja - radije bih bojala zidove nego živjela tako. - Ima nekoliko dama koje bi ti mogle dokazati kako si u krivu - uzvrati on, neuspješno pokušavajući zvučati nehajno. - Spisateljica, aktivistkinja, avanturistkinja. I moja sestra, također. Ja cijenim njezino mišljenje više od svačijeg. - Shvaćam. No, s izuzetkom tvoje sestre, koliko je tih dama u braku? On stisne vilicu. - Nekoliko njih. - Hm, hm. Vidi, stigle su tvoje krave - reče ona, a on skrene pogled s nje na pašnjak koji se pružao pred njima. Kad su stigli, Vincent Powell sjedio je na ogradi na najnižoj točki pašnjaka. - Dobro


jutro, Zachary, gospođice Witfeld. Izgleda da imam dvanaest junica pasmine Guernsey. Zachary sjaše sa Sagramorea i priđe Caroline pomoći joj sići sa njezine kobile. - Da, tako je. Dva bika pasmine South Devon stižu sutra. Trebat ćete razdvojiti krave za njih - želim znati koji je bik proizveo koje potomke jer će ti potomci biti sljedeći korak u procesu. - Izgledaju mi kao jako zdravo stado - primijeti Powell s odobravanjem u glasu. Očito ga je Zachary uspio pridobiti za svoj projekt. Naravno, sve to neće farmera stajati ni novčića, pa je to vjerojatno također pomoglo. - Sedam od njih su čistokrvne Guernsey - reče, pridruživši se Powellu na ogradi - a pet ih ima nešto krvi Hereforda, zato što se Herefordi dobro razvijaju na običnoj travi. Želio bih vidjeti koja će proizvesti više mlijeka po nižoj cijeni uzgoja. - Koliko ćete grla dati Eadesu? - Isti broj. Morao sam kupiti još dvadeset četiri grla dalje na sjeveru, a tri bika su iz južnog Devonshirea. Tako će vaši susjedi - obitelji Samms, Donnelly, Hallett i Prentiss - imati svaki po osam grla, a Witfeld će svome stadu pridodati dvadeset grla kao kontrolnu skupinu s obzirom na to da je on dalje odmakao s uzgojem. - Vi ste se silno potrudili, momče, zar ne? - reče Powell. - I uložili dosta novca. Zachary slegne ramenima, iako mu je bilo drago zbog čovjekovih opaski. - Želim vam dati vrlo solidnu osnovu za razvoj. - A što je sa sudjelovanjem vojvode od Melbournea? - Očekujem njegov odgovor svaki dan. Pristane li uložiti, vjerojatno ćemo moći udvostručiti početno stado. Ako ne, ovo su svi Guernseyi koje ćete dobiti u sljedećih šest mjeseci. - A što je s veličinom pašnjaka? Udvostručimo li ovo stado... - Ja se upravo sada bavim tim izračunima. Do kraja tjedna znat ću koliko vam zemlje moram kupiti i koliko vam treba hrane za nadomjestak. Powell ispruži ruku. - Hvala vam, Zachary. Zachary se rukuje s njim. - Još nismo ništa postigli. - Ne, ali hvata me neki optimizam. Niste me morali uključiti, pogotovo ne nakon... Farmer ušuti, krišom pogledavši prema Caroline. - Svi mi ponekad griješimo - Zachary skoči s ograde i primi Caroline pod ruku. Bez obzira na to što se naljutio na nju, nije se mogao riješiti te žudnje, te potrebe da stalno pronalazi neki izgovor kako bije dodirivao. - Powelle, hoćete li nas povesti u obilazak? - Bit će mi zadovoljstvo. Kad su završili s obilaskom Powellovih pašnjaka i štala, Caroline se počela pitati jesu li Witfeldi uistinu najveći Zacharyjevi obožavatelji. Rekla mu je to kad su se uputili prema dvoru Witfeld nakon što im je farmer mahao sve dok mu nisu izašli iz vidokruga. - Da, vrlo je entuzijastičan. Nema u tome ništa loše - uzvrati Zachary. - Zapravo, zahvalan sam za to. Dovoljan je samo jedan protivnik i na kraju bi nam mnogo njih odbilo


ustupiti zemlju za ispašu. - Zemlju za ispašu koju im ti kompenziraš. On uspori Sagramorea u kas, a ona zauzda Heather kako bi nastavili jahati jedno kraj drugog. Od njihovog jutrošnjeg budalastog razgovora o braku, on je djelovao malo uzrujano, a ona se počela pitati je li on to ozbiljno mislio. Ta ju je zamisao užasavala. Ne bi ona imala ništa protiv još malo intimnih susreta s njim, no ostatak bračnih zamki, čak i s nekim tko je bio tako susretljiv poput njega - unatoč njegovim uvjeravanjima da postoje udate dame koje žive plodan, neovisan život - bi je ubile. U to je bila sigurna. - Ako misliš da sam donio lošu odluku, rado bih da mi to kažeš - reče on nakon nekog vremena, zagledavši se u polje žita koje je graničilo s posjedom obitelji Witfeld. - Ja ne mislim da si donio lošu odluku - uzvrati ona. - No da ja to mislim, bi li to imalo ikakve veze? - Ne baš. Ona je oklijevala, iznenađena time što mu iznenada nije uopće bilo stalo do njezinog mišljenja. - Oh. On se zasmijulji, pogledavši je. - Caroline, ti si vrlo inteligentna i razumna. Naravno da bih ja jako želio da ti misliš kako sam mudar i napredan. I odjednom je sve opet bilo u redu. - Ti si mudar i napredan. Ja se samo nadam da će krave željeti surađivati. - Iz tvojih usta u Božje uši, draga. Kad su stigli na prilazni put, dočekale su ih Anne i Joanna mašući. Caroline pogleda Zacharyja kad su se približili, no u njegovom izrazu lica nije se vidjelo ništa osim njegove uobičajene nehajne ljubaznosti. Nije joj bilo jasno zašto je ipak tako silno zabrinuta; čak i da je Anne kovala neki opaki plan kako bi ga se dočepala, Zacharyju ona nikako ne bi bila prva dama koja ga je varkom željela namamiti u brak. Ali bez obzira na to, željela ga je upozoriti - no kakva bi ona onda bila sestra? Pogotovo s obzirom na činjenicu da je Anne od svih njezinih sestara imala najviše razumijevanja i podrške za nju. Da je on nije pitao ono o braku, odluka treba li ga upozoriti bila bi lakša, no sada nije imala pojma što mu reći. A činilo joj se kukavički ne reći ništa. - Dobro jutro - reče on mladim damama kad su stigli do njih. - Dobro jutro, Zachary - uzvrati Joanna, uhvativši ga za vršak čizme. - Moram razgovarati s tobom. - Ja sam prva stigla - usprotivi se Anne. - Možda biste mogle dopustiti lordu Zacharyju da prvo siđe s konja prije nego što ga zaskočite - predloži Caroline, usmjerivši Heather između Sagramorea i Anne. - Caro, ti više ne raspolažeš njegovim vremenom - reče Joanna, prateći ih do konjušnice. - Portret je otišao u Beč i mi sad imamo isto pravo na njegovo vrijeme kao i ti. Čak i više od tebe jer si ga ti maltretirala danima. - Nisam ga maltretirala. Ja...


- Možda bismo mogli prošetati do jezera, gospođice Joanna - predloži Zachary kad je sjahao s konja. - Gospođice Anne, odgovara li vam popodnevna šetnja. Anne se nasmiješi. - Da, svakako. Hvala vam. Joanni se očito jako žurilo jer ga je doslovno odvukla iz dvorišta konjušnice prema stazi. Zachary pođe za njom, najviše zato što je morao razmisliti o svojoj i Carolineinoj budućnosti i kako su te dvije budućnosti bile odlučne u namjeri da se ne isprepletu. Ona je bila tako vraški tvrdoglava. Naravno, ni on se nije baš jako potrudio objaviti svoje namjere, najvećim dijelom zato što nije baš bio siguran u to što radi, a djelomično i zato što je bio dovoljno ponosan da nije želio biti odbijen. Ne, on nije želio da ona ode u Beč, što bi značilo da je vjerojatno nikada više neće vidjeti i ne, nije želio da ono sinoć bude posljednji put kad ju je držao u zagrljaju. K vragu, volio je razgovarati s njim i volio je to što ga je ona slušala i nije smatrala njegovo zanimanje za umjetnost nečim nevažnim. Čak ni uzgoj krava nije smatrala nevažnim. K vragu, pa oni su imali neke zajedničke interese. I ona je bila inteligentna - vjerojatno je bila inteligentnija od njega. I barem se posvetila svojoj strasti, dok je on uludo izgubio dvadeset četiri godine tražeći svoju strast. - Dala sam Johnu Thomasu portret koji sam naslikala - reče Joanna, doslovno ga vukući prema stazi omeđenoj drvećem. - Jeste? To je sjajno. Što je rekao? - Rekao je da izgleda kao krumpir s repom na glavi. A zatim je pojeo svu pečenu piletinu i pitu od jabuka koju sam donijela na naš piknik i cijelo vrijeme nije prestajao pričati o tome da Mary Gorman ima miraz od tisuću funta i kako lijepo svira klavir. - To nije baš bilo ljubazno. Zar se on misli vjenčati s Mary Gorman? - Sigurna sam u to. I sad će svi osim mene imati udvarača i muža, i sve će mi se moje glupe sestre smijati. - Ne, neće, Joanna. Naći ćemo mi vama nekoga. Nekoga tko cijeni vaše slike i vaše pite od jabuka. Možda nije trebao zaprositi Caroline kako bi je zadržao, razmišljao je. Griffinovi su bili dovoljno imućni; mogao bije posjetiti u Beču barem dvaput godišnje. Zachary se namršti. Dvaput godišnje? A što bi radio ostatak vremena? Uvijek je bilo djevojaka voljnih provesti noć s njim, ali iz nekog vražjeg razloga zamisao o beskrajnim vezama s bezbrojnim damama više mu se nije činila privlačnom. One su služile samo da vrijeme prođe, a sada je našao jednu koja je bila vrijedna njegova vremena. I zahvaljujući toj jednoj, on je konačno našao pravi put za sebe, bez obzira na to koliko bio neočekivan. Uzgoj stoke. Zamisao da će pronaći pravi spoj pasmine, spola i temperamenta koji će dovesti do sasvim nove vrste mliječnih krava, nevjerojatno ga je zanimala i intrigirala. On je uvijek bio više nastrojen znanosti nego što je to želio priznati, pogotovo s obzirom na silno zadirkivanje svoje obitelji. Oni su smatrali da su hrana i dame zauzele ono mjesto u njegovoj glavi na kojem bi mu trebao biti mozak. A nije im proturječio zato što nije imao odgovarajući odgovor. No sada, zahvaljujući ovoj slikarici, jednom gospodinu farmeru i jednoj kravi, imao ga je. Život povremeno zna jako iznenaditi.


- Joj, vi me ni ne slušate - cvilila je Joanna. On se prene. - Naravno da vas slušam. Pokušavam se dosjetiti koga još ima od lokalne gospode. Što... - Tu ima jako malo muškaraca. A moje sestre su već ugrabile petoricu. I glupa Mary Gorman ima jednog, a ja nemam. - Joanna, vi imate samo dvadeset godina. Nema razloga gubiti nadu. Ja sam siguran... Joanna zaurla punim plućima, a zatim se sruši. Toliko iznenađen da ju je zamalo pustio da padne na tlo, Zachary je zgrabi oko struka i zajedno s njom se spusti na zemlju. Držeći je preko savijenih koljena, on se nagne nad nju i potapša je po obrazu. - Joanna? Oči su joj ostale zatvorene, a tijelo joj je bilo mlitavo u njegovu naručju. K vragu. On nije rekao ništa uznemirujuće, barem se nije mogao sjetiti da je rekao nešto takvo, a ona je prije dvije sekunde bila sasvim dobro. - Ovamo! - začuo se glas konjušara dolje niz stazu. - Mislim da je to gospođica Joanna, gospodine Witfeld! Prije nego što je Zachary uspio podignuti glavu i shvatiti tko to govori, Joanna podigne ruke i zagrli ga oko vrata, privukavši mu lice kako bi ga sočno poljubila u usta. Njemu srce stane. Trebao je to predvidjeti. Trebao je shvatiti da Joanna neće dopustiti da je sestre nadmaše u bilo čemu. Pokušao se odmaknuti, no to je mogao samo tako da je baci u blato. - Joanna, pustite me - zareži, pokušavajući se iskobeljati iz njezina zagrljaja. Začuje se šuškanje u grmlju sa strane i iz njega izroni Anne, teško dišući. Pogledavši Zacharyja, ona se spusti na koljena s druge strane Joanne. - Tata! - poviče. - Ovdje smo! Joanna je pala u nesvijest! Joanna podigne glavu i prostrijeli sestru pogledom. - Odlazi! - prosikće. - Ako si u nesvijesti, morala bi ga pustiti - uzvrati glatko Anne. - Inače se tvoja i moja priča neće poklapati. - Ona ponovno pogleda Zacharyja: - A ja vjerujem da će Zacharyjeva biti ista kao i moja. - Vještice jedna! Gospodin Witfeld i dva konjušara izrone iza ugla. - Što se dogodilo? - Nemam pojma - reče Anne. Ustala je i stala hladiti sestru mašući dlanom. - Mi smo se šetali, a ona je vrisnula i srušila se. Mislim da ju je ubola pčela. - Wendelle, idite po doktora Ingleya - naredi Witfeld, spustivši se na koljena pred Joannom. - Zachary, drago mi je da ste bili ovdje. Zachary je pomislio da bi on u ovom času bio sretniji u Bedlamu s ostalim luđacima. - Ja sam je samo uspio uhvatiti - uzvrati on, ustavši kako bi predao Joannu, koja je beživotno ležala u njegovim rukama, njezinome ocu. Da je bio sam, vjerojatno bi bio u iskušenju da je baci u jezero. - Tata, mi ćemo krenuti za tobom - reče Anne, uhvativši Zacharyja pod ruku.


Dok se Witfeld žurio prema kući, Zachary s Anne krene malo sporije za njim. - Hvala vam - reče nakon nekoliko trenutaka. Srce mu je još uvijek divljački lupalo. Isuse Kriste, za dlaku je izbjegao propast. - Kako to da ste nas slijedili? Ona slegne ramenima. - Mučila me neka sumnja. Zachary duboko udahne. - Oprostite mi što ću to reći, ali sudeći prema izjavama vaše majke, ja mislim da bi ona bila sretna kad bi se bilo koja od vas udala za mene pod bilo kojim okolnostima. - To je vjerojatno istina. No možda ja previše vjerujem u fer igru. - Lagano se osmjehnuvši, ona ga ponovno pogleda. - A možda ja vidim neke stvari koje drugi ne vide. On je pogleda ispod oka. - Kakve stvari? - Slamku sijena u Carolineinoj kosi sinoć, ili njezina gola stopala onog dana kad je završila vaš portret. Takve stvari. Sranje. - Ali ništa niste rekli. - Ja volim Caro. I znam što ona želi u svojem životu. Bilo bi strašno da joj to upropastim. - Ona ga pogleda pogledom koji nije mogao dokučiti. - Ja mislim da nisu samo krave razlog vašem ostanku u Wiltshireu. I smatram da biste Joanni bili grozan muž. - Uistinu? A zašto? Ona se nasmije. - Sad ste se uvrijedili? - Nipošto - uzvrati on brzo. - No vaše su izjave prilično kontradiktorne. - Joanna nije Caroline. - Ona se nagne bliže. - A Caro odlazi za nekoliko dana. - Svjestan sam toga. Anne se nasmiješi i pusti ga kako bi se pridružila ocu. - Veliki misterij, zar ne? Ovo se nije moglo blaže reći. Caroline je silno željela ići, on je želio da ostane i dobro je znao da je nikakva njegova izjava ne može natjerati da se predomisli. Istina je bila da mu je ponos u ovom slučaju bio zadnja briga. On je dosad živio vrlo ugodnim i radosnim životom, barem je tako mislio. Caroline mu je pokazala kako je čekao u sjeni da mu se dogodi nešto izuzetno. Zahvaljujući njoj, on je pronašao nešto izvanredno. Ili, bolje rečeno, nekog izvanrednog. Volio je živjeti vedro i opušteno, a to neće biti moguće bude li ona otišla u Beč. Bude li otišla bilo kamo gdje on ne može ići s njom. Na zvuk komešanja koji je dopirao iz salona, Caroline zaklopi farmerski almanah koji je bila čitala i izađe iz knjižnice. - Što se dogodilo? - upita Grace koju je prvu ugledala. - Joanna je pala u nesvijest, a Zachary ju je uhvatio. Zar nije pravi junak? - Da, baš je junak - uzvrati ona, uputivši se u predvorje. Za Boga miloga, njezina obitelj je bila luda. Sestra im može pasti u nesvijest, a one će ipak samo razmišljati o Zacharyju. Naravno da je uhvatio Joannu - on je bio pravi kavalir, dobro je opažao stvari i bio je jako pažljiv. Anne ju je presrela na vratima salona i odvukla je natrag u knjižnicu. - Moramo razgovarati - šapne joj, zatvarajući vrata za njima.


- Je li Joanna dobro? Grace je rekla... - Vrisnula je i pala na Zacharyja, a zatim ga zgrabila i poljubila kad je čula da tata dolazi. Caroline zastenje. Srce joj je bilo stalo, a zatim počelo mahnito udarati. Drhteći, ona padne na fotelju koju je napipala iza sebe. - Nije valjda. - Jest, je. Da mi jutros nije spomenula nešto o tome kako će se ona svima nama smijati, ja ne bih posumnjala. Bilo je to zapravo vrlo mudro. - Bilo je to sramotno. Što je Zachary učinio? Što je tata rekao? Jesu li... Nije uspjela završiti rečenicu. Zachary će se vjenčati s Joannom? Zar Joanna ne shvaća da si oni nikako ne mogu odgovarati? Ona je bila previše blesava i površna za njega. Bude li ga tata natjerao da se oženi, Caroline se ne bi začudila kad bi Zachary za inat odustao od uzgoja stoke i otišao u vojsku samo kako bi pobjegao od Joanne i svih njih. - Sve je u redu, Caro - reče Anne nakon nekoliko trenutaka, stavivši ruku na sestrino rame. - Ja sam ih pratila. Kad je tata stigao, ja sam bila ondje kao pratnja i rekla mu da se Joanna onesvijestila. Caroline zatvori oči. Dakle, nitko se nije iskompromitirao i neće doći do braka. - Hvala Bogu. Što li sada Zachary misli? Ne bih se začudila kad bi danas već spakirao kovčege i otišao. - Mislim da on neće nikamo otići sve dok si ti u Wiltshireu. Ti valjda ipak nisi slijepa za sve osim za ono što se nalazi na platnu? - Što ti to znači? Anne uzdahne i okrene se prema vratima. - Očito ništa. No željela sam da znaš s obzirom na to da će Zachary možda to željeti raspraviti s tobom - a čini mi se da on uživa u razgovoru s tobom. - Ja sam mislila da ti imaš neke namjere s njim - Caroline je jedva izgovorila ove riječi bez režanja. - On je vrlo drag čovjek. Pa možda imam, a možda i nemam. Nakon što odeš u Beč, tebe za to ionako neće biti briga, zar ne? - Ja ne... ovaj... joj, daj nestani, Anne. Njezina se sestra teatralno nakloni i izađe iz prostorije. Nekoliko minuta je Caroline ostala sjediti u knjižnici. To bi bila prava katastrofa. Svi su znali da se jedan Griffin ne bi oženio siromašnom pripadnicom seoskog plemstva ako nije u pitanju bio neki skandal. A što se ostalog tiče, sama zamisao da Zachary osnuje dom s Joannom, da dijeli postelju s njom, da ljubi i grli Joannu - ili Anne, kad Caroline ode, s obzirom na to kako joj je Zachary sada bez sumnje bio duboko zahvalan... Caroline je odbijala i pomisliti na to. Što će on raditi kad ona ode, to je bila njegova stvar i nije se nje nimalo ticala. No dok je još bila ovdje, nije željela da on dira bilo koga osim nje.


POGLAVLJE 21 Caroline je pronašla Zacharyja gore u zimskom vrtu kako korača po prostoriji. - Jesi li dobro? - reče, glasno gutnuvši. On zastane i okrene se. - Jesam. Joanna je pala u nesvije... - Anne mi je sve ispričala. Žao mi je. On usuče ramena. - Nisi ti kriva. Iako ta tehnika s padanjem u nesvijest i ljubljenjem - i prijetvornošću općenito - nije bila dio moje poduke, ja sam joj objasnio nekoliko načina kako uhvatiti muškarca. - A ona je zamalo uhvatila tebe. - Da, bilo je jako blizu. Jako sam zahvalan Anne. Ona se toga i bojala. - Hm, bojim se da bi i Anne mogla imati svoj plan - reče, uvjeravajući se da mu nevoljko to govori. Kasnije će se pozabaviti svojom savješću. - Onda smo to riješili. Neću više ni s kim na šetnju osim s tobom. - Zašto sam ja iznimka? - Zato što se ti ne želiš udati. - Zachary joj polako priđe korak bliže. - Ili možda želiš, Caroline? Jesi li sigurna da se nikada ne želiš udati, čak ni u najidealnijim okolnostima? Ona jedan trenutak nije mogla disati. Prestani, zapovjedi si. - Nadam se da me osoba koju smatram prijateljem nikada ne bi tako nešto pitala - reče ona polako, ne mogavši prikriti drhtaj u glasu - zato što bi pravi prijatelj znao što ja želim u životu i da bi to brak spriječio. - Ja želim uzgajati stoku - reče on, stisnutim, tvrdim glasom, prilazeći joj. - To me ne sprječava da svojem životu ne dodam još jednu dimenziju. Znaš, možeš biti sretna na više od jednog načina. - Ti možda možeš. Ti si muškarac i plemić ijedan Griffin. Ja sam gospođica Witfeld iz Wiltshirea, pra-praunuka jednog vikonta. I mene... užasava pomisao na život u kojem bi se ono što želim raditi smatralo hobijem na koji bi se gledalo s podsmijehom i jedva bi se toleriralo ili još gore, obeshrabrivalo bi me se ili bi mi se zabranjivalo iz straha kako bih mogla nauditi ugledu moga muža ili njegove obitelji. - Ali, Caroline... Ona stavi ruku na njegova usta, a zatim je zamijeni ustima. Ljubili su se dugo, a od strasti i požude krv joj je uzavrela. - Zato me to nemoj pitati, Zachary - šapne mu ona. - Molim te. On ju je pustio pomalo naglo, okrenuvši se. Prišao je prozoru i vratio se natrag. - Onda dobro. Neću te pitati. No pitat ću te, ipak, što planiraš učiniti ako te monsieur Tannberg odbije. - Neće me odbiti. - Ali što ako te odbije? Zar ćeš radije biti guvernanta kod Eadesovih nego udata za nekoga tko bi te ohrabrivao da nastaviš slikati?


- Iz hobija? - obrecne se ona. Nije bila sigurna je liju više potresla pomisao da je monsieur Tannberg neće primiti ili njegova prosidba. - Prihvatim li posao guvernante, barem ću i dalje moći slati molbe. No ako se udam, sve će nade biti izgubljene. - Kriste - zareži on. - Ti me ohrabruješ da pronađem svoju životnu strast, ali ja mislim da ti ne shvaćaš što je život. - Shvaćam ja što je život i namjeravam ga živjeti punim plućima. - U krivu si. - Ne, ti si u kri... - Dovraga - prekine je on, ukočivši se od šoka kad je pogledao kroz prozor u dvorište. Ona se tržne na žestinu njegovog tona. - Što nije u redu? - upita u panici. - Ovo. Ona stane kraj njega i pogleda u smjeru njegova prsta koji je nešto pokazivao. Velika crna kočija stajala je u prednjem dvorištu dvora Witfeld. Na vratima joj je bio naslikan crveni grb. Jedan od simbola na štitu bio je grifon. Dok su gledali, još jedna, manja kočija zaustavi se u dvorištu. - Tvoja obitelj? - Barem jedan od njih. S prtljagom. Njegova obitelj? - V-vojvoda? - Nisam još siguran. No kako sam zatražio od Melbournea da mi odobri ulaganje, to što su se ili on ili Charlemagne dovezli čak do Wiltshirea tijekom sezone, ne sluti na dobro. On pojuri niz stube. Kad ga je dostigla, čula je kako joj majka uzbuđeno cvrkuće nešto u salonu i oni se upute tamo. - O, ne, ne, naravno da ne smetate - govorila je Sally Witfeld usred zbora nervoznog kikota. - Gladys je draga prijateljica, a lord Zachary je bio savršeni kavalir. Dobro, možda nije bio kavalir, pomislila je Caroline kad je ušla kroz napola otvorena vrata, ali biti s njim bilo je baš savršeno. I to je u svakom slučaju, bez sumnje, trebalo prestati. Mama ? - reče ona ušavši u prostoriju. Ne jedan, već dva elegantno odjevena muškarca ustanu na zvuk njezina glasa. Gospođa Witfeld također ustane, dok je Zachary zastao na vratima iza nje, dovoljno blizu da osjeti njegovu veliku, toplu nazočnost. - Caro, draga! Vidi! Vojvoda od Melbournea i njegov brat lord Charlemagne su nas došli posjetiti, čak u Wiltshire. Oni su došli posjetiti svoga brata i tetu, no Caroline nije ispravila svoju majku. Umjesto toga, dobro je promotrila dvojicu muškaraca. Vidjelo se da su oni Zacharyjeva braća; imali su tamnosmeđu kosu iste boje, jednake sive oči i vitku, atletsku građu. Činilo se da je jedan od njih, onaj na kojeg je majka pokazala prvog, gleda vrlo prodorno pa mu se ona nakloni. - Vaša milosti, gospodine lorde. - Gospođice Witfeld. Dakle, vi ste ta umjetnica.


- Da, vaša milosti. - Koga vraga vas dvojica radite ovdje? - prekine ih Zachary, zaobišavši je. - Zdravo i tebi, Zach. - Srednji brat, Charlemagne, zagrli Zacharyja. Zachary se otme iz zagrljaja i okrene se starijem bratu. - Onda? - Pisao si mi - reče vojvoda od Melbournea tiho otežući kontroliranim glasom. - Došao sam vidjeti o čemu se radi. - Došao si čak do Wiltshirea vidjeti krave - reče Zachary izrekavši tu rečenicu tako da nije zvučalo kao pitanje već kao izjava. - Ti si ovdje dulje nego što smo očekivali. - Vojvoda zaobiđe kikotavo jato Carolineinih sestara koje su ga gledale s obožavanjem. - Zašto mi ne bi pokazao tu Dimidius o kojoj sam toliko čitao? Onaj drugi, Charlemagne, priđe korak bliže. - Da. A netko mi je ponudio da će mi pokazati svoje goblene? Caroline se povukla kad su Zachary i vojvoda izašli iz prostorije, a ostatak djevojaka počeo je maltretirati preostalog brata. Štogod ih je Zachary poučio o tome kako priči muškarcu i osvojiti ga, nije se očito moglo primijeniti u nazočnosti jednog Griffina. Čak se i Joanna priključila, očito zaboravivši na svoju epizodu s nesvjesticom. Dobro, ali ona više nikome nije trebala pokazivati svoj rad - njoj je u ovom trenutku bilo stalo samo do mišljenja monsieura Tannberga. Ono što je sad trebala učiniti bilo je početi se pakirati. Pakirati se i ne misliti na ono što je Zachary bio rekao i zašto bi se on želio oženiti njome. * - Izgleda da se teta Tremaine bolje osjeća - reče Melbourne dok su hodali krivudavom stazom. - Čini mi se tako - složi se Zachary. Bio je silno sumnjičav u vezi s time što je potaklo dolazak njegove braće, zapravo nije imao pojma koji je tome razlog. To što su se obojica pojavila ovdje - pogotovo usred poslovne i društvene sezone - značilo je da se radi o nečem vrlo ozbiljnom. Znao se on već igrati dešifriranja zagonetnog Sebastiana, no tada nije bio usred pokušaja prosidbe jedne vraški tvrdoglave ženske osobe i još usred izbjegavanja da mu druge djevojke padaju u nesvijest u naručje, te povrh svega, usred započinjanja najsloženijeg programa uzgoja stoke za koji je čuo u svom životu. Sebastian je teško mogao izabrati gore vrijeme za posjet. - Ja ne mislim da je njezin giht uopće bio tako ozbiljan kao što je bila rekla - Opet ćeš o tome kako sam te ja nametljivo istjerao iz Londona? Kakve god tada bile okolnosti, Zachary je prije nekoliko tjedana odlučio kako njegov boravak u Wiltshireu nije tako strašan, te je slegnuo ramenima. - Mislim da neću. Kako je Peep? - Ljuti se što sam je ostavio u Londonu s gospođom Beacham. No pozdravlja te ipak i kaže da bi rado upoznala tvoju kravu.


- Dimidius nije moja krava. Ona je Witfeldova. - A od kakve je to koristi za mene? Bio si vrlo škrt na pojedinostima. Pokušavajući ne razmišljati o Caroline, Zachary objasni bratu glavne crte svog programa, uključujući sve relevantne podatke o veličini stada, rasporedu uzgoja i procijenjene troškove u prvoj godini. Imao je dojam da ga Sebastian sluša na pola uha, no poznavajući svoga brata, vojvoda je lako mogao ispitati Eadesa i Witfelda i polovicu ostalih uključenih uzgajivača prije nego što je stigao u dvor Witfeld. Zastali su kraj pašnjaka i Zachary mu pokaže Dimidius i njezino tele. Melbourne je promatrao životinje nekoliko minuta, potpuno nečitljiva izraza lica. - Većina mojih poslova su trgovina i brodarstvo - reče konačno vojvoda. - Da, znam. Od toga dobivam glavobolju. - Da, ali to je ono što donosi obitelji mnogo novca. - Zar to znači da te ovo ne zanima? - Još me ne zanima. Treba mi više informacija. Zachary kimne, stisnuvši bradu. - Što kad bih ti rekao da će me to spriječiti da se priključim vojsci? - Odmaknuvši se od ograde, pričekao je da mu se Sebastian pridruži, a zatim krenuo prema kući. - Ja te sprječavam da se priključiš vojsci. Skakanje s jednog hobija na drugi nije nikakvo rješenje, Zach. Ono što mene zanima jest kako si, za ime Božje, došao do tih krava. Zachary je vjerojatno trebao pretpostaviti da nitko u njegovoj obitelji neće ovaj projekt smatrati drukčijim od dvadesetak onih koje je pokrenuo i napustio. Oni nisu mogli zaviriti u njegovo srce ili mozak. - Želiš li više informacija, pročitaj moje zabilješke. Ja još nisam završio s nacrtom ili sa svim istraživanjima, i čak i uz pomoć Witfelda ili gospođice Witfeld još uvijek postoje neki čimbenici koje neću moći sa sigurnošću znati još godinu ili dvije, no ja namjeravam to pokrenuti. - Kad smo već kod gospođice Witfeld, ti si završio s poziranjem za njezin portret? - Znaš da jesam. Shay ga je poslao u Beč za mene. - Misliš, za nju ga je poslao u Beč. Zachary se namršti. Ovo je počelo nalikovati na policijsko ispitivanje. - Zamolio sam ga da mi učini uslugu. Moramo li mi sada raspravljati o semantici? Možda bi trebao odlučiti zbog čega ćeš se sada naljutiti na mene ili zašto ćeš biti razočaran mnome, pa ćemo se na to usredotočiti. - Nisam s tobom razgovarao mjesec dana. Samo pokušavam uhvatiti korak sa zbivanjima. - Da, ovaj, ja imam posla, pa bih radije da odmah prijeđeš na stvar. Melbourne zastane. - Zašto si ti tako ljutit? Zachary nastavi hodati. - Ljutit sam zato što ste i ti i Shay tu, a niste se potrudili poslati mi poruku da ćete doći kako bih mogao pripremiti pošten plan koji bih vam pokazao i ljutit sam zato što si ti odlučio odbiti ono što ti predlažem prije nego što si uopće vidio o čemu se


radi. - Vidio sam ja to, Zachary. Stotinu puta. Kakav sam drugi zaključak mogao donijeti? - Ljudi se mijenjaju, dovraga. Zašto malo ne proučiš prijedlog prije nego što mi počneš soliti pamet? - Zachary se okrene, stisnuvši šake kako ne bi navalio na brata. Nikad u životu nije bio tako ljut na Sebastiana, iako su se na sličan način posvađali već dvadesetak puta. Možda je to bilo zato što je ovoga puta uistinu čvrsto odlučio stati iza svojih argumenata. - I usput, ja sam te samo pitao želiš li sudjelovati. Projekt ide s vama ili bez vas, vaša milosti. - Zachary... - Odjebi, Sebastiane. Više nisi pozvan sudjelovati u mom projektu. * Očito su se vijesti u Wiltshireu širile brže od požara. On i Shay nisu ovdje bili ni dva sata, a već je u posjet dvoru Witfeld došlo devetoro gostiju iz Trowbridgea i okolice. Sin vlasnice neke prodavaonice namirnica po imenu Williams, sjedio je u salonu i zaljubljeno promatrao jednu od djevojaka, dok je Sally Witfeld nešto šaputala Sebastianu na uho. Nasuprot njemu još dvije kćeri, očito blizanke, šaptale su nešto jedna drugoj i smijuljile se, istovremeno trepćući prema njemu i Shayu. Charlemagne sjedne naprijed i podigne šalicu čaja. - Koga vraga mi ovdje radimo, podsjeti me, Melbourne? - promrmlja. - I gdje je taj prokleti Zachary? S obzirom na to kako ga je Zachary primio, Sebastian nije bio siguran kako odgovoriti na ovo pitanje. No bio je siguran da se ovdje nije planirao samo uzgoj stoke. S obzirom na to da su Witfeldovih sedam neudatih kćeri očito proganjale svakog neoženjenog muškarca u grofoviji, on neće otići odavde dok ne bude siguran u to da je Zachary izvan opasnosti. Pomno proučavamo što se zbiva - uzvrati bratu ispod glasa. - A Zachary je ovdje negdje. - Nije imao namjeru priznati da nema pojma kamo je Zachary otišao. Najočitiji izvor informacija trebala bi biti teta Tremaine, no još nije uspio porazgovarati nasamo s njom. Također, nije bilo izgleda da će mu to uspjeti do večeri. Onda dobro. On je od strpljivosti ionako već napravio pravu umjetnost. U međuvremenu, mislio je da gospođica Witfeld neće imati ništa protiv bude lije zamolio da porazgovara s jednom od njezinih kćeri. Mahnuvši Charlemagneu neka ostane sjediti, on ustane. - Gdje bih mogao pronaći gospođicu Witfeld? - upita. - Želio bih vidjeti njezine slike. - Ona je vjerojatno u zimskom vrtu - odgovori gospođa Witfeld, pokazavši rukom prema gore. - No zasigurno ne biste željeli razgovarati s njom; ona odlazi u Beč za nekoliko dana i ne želi se udati. Trebali biste popričati s Joannom, evo. Ona je vrlo ugodna i jutros je pala u nesvijest. Vaš brat ju je spasio. - Uistinu? - Melbourne pogleda djevojku. Izgledala je prilično zdravo. - Može li mi, molim vas, netko pokazati gdje je taj zimski vrt?


Jedna od djevojaka ustane. - Ja ću vam pokazati, vaša milosti. - Koja ste vi? - upita on, pustivši je ispred sebe. - Ja sam Anne. Ja ne slikam i ne padam u nesvijest. On promijeni mišljenje o Anne na bolje. - Ni ja. - Uzgajate li stoku? - Držim stoku na nekoliko svojih posjeda. - Kladim se da nijedna ne da je toliko mlijeka kao Dimidius. - Sebastian stisne vilicu. On bi poslušao što Zachary ima reći o tome, no nije imao namjeru slušati kako mu o kravama govore djevojčice inferiornog podrijetla. - Ne želim raspravljati o stoci - reče blagim tonom. - To znači da vas neki drugi razlog vodi u Wiltshire - odgovori mu brzo. Očito da nisu svi Witfeldovi bili tako blesavi kao što je isprva pomislio. Baš zanimljivo. Kad bih ga imao, to bi bio moj razlog - reče. Ljudi obično nisu propitivali ni njega ni njegove namjere; a pogotovo to nisu radile djevojke upola mlađe od njega. - Mi smo zapravo u području u kojem se uzgajaju ovce, znate - nastavi ona. Očito je njegov ton nije nimalo smeo. - Da, znam. - I ovdje se proizvodi opeka. A Trowbridge je također poznat po proizvodnji fine tkanine. - To sam već čuo. - Isprva je pomislio da ga ona namjerno provocira, a to je moglo biti iz različitih razloga. Ili je bila luda, u što nije vjerovao, ili je bila bijesna što je došao. To je imalo više smisla, pogotovo ako su Witfeldovi čvrsto odlučili oženiti Zacharyja nekom od kćeri. No logika ne pobjeđuje uvijek pa je Sebastian ipak poželio neke stvari razjasniti prije nego što odluči što dalje. - S obzirom na to da je vaša grofovija slavna po uzgoju ovaca i po opeci i tkaninama, kako to da je vaš otac odlučio uzgajati stoku? - To znači da vi ipak želite razgovarati o kravama? Sebastian polako duboko udahne kako bi se smirio. - Da, želim. - Odlično. On zapravo nije odlučio uzgajati stoku. On je imao jednu teoriju o križanju pasmina, no Zachary je bio taj koji je shvatio kako bi Dimidius mogla biti značajna. Nagovorio je pet ili šest lokalnih farmera i zemljoposjednika da mu ustupe dio zemlje kako bi mu pomogli povećati stado za uzgoj. Dakle, Witfeldovima se Zachary uistinu sviđao. To ga nije iznenadilo; njegov najmlađi brat bio je nevjerojatno šarmantan i dobrohotan. - Kladim se da vam je svima drago što su Zachary i teta Tremaine ovdje u Wiltshireu. - Da. Da Zachary nije pristao pozirati za Carolinein portret, ona bi morala naslikati lorda i lady Eades. - Anne uspori na pola stuba, osvrnuvši se preko ramena kako bi ga pogledala. Oni se vole odijevati u povijesne ličnosti, a ja baš nisam sigurna da bi atelje bio oduševljen takvim portretima. - Slažem se.


Zastali su kraj jednih vrata na vrhu stuba i Anne pokuca. - Caro? Vojvoda od Melbournea želi vidjeti tvoje slike. Nakon nekoliko trenutaka, vrata se otvore. - Svakako. - Vitka žena kestenjaste kose otvori vrata i odmakne se kako bi Sebastian i Anne ušli. Zimski vrt imao je daščani pod od solidne hrastovine, a polovicu prostorije zauzimao je zakrivljeni prozor s tapeciranom klupom koja se prostirala duž njega. Zid na suprotnoj strani prekrivale su police od poda do stropa, prepune uredno složenih knjiga i crtaćih blokova, a slike su u potpunosti prekrivale svaki centimetar desnog zida. On mu priđe bliže i počne promatrati obiteljske portrete, pejzaže i slike pasa, mačaka i kokoši, ljudi koje je prepoznao kao one koji su jutros došli u posjet i više ljudi koje nije prepoznao, no koji su morali biti susjedi koje još nije upoznao. Na licu mu je bio zamišljen izraz. Čuo je kako mu gospođica Witfeld prilazi, a on je očekivao čuti kako će se opravdavati za neke manje dorađene radove ili za neke prilično čudne modele. - Zar su to svi vaši radovi? - upita nakon nekoliko trenutaka kad ona nije ništa rekla. - Nisu. Neki su u hodniku iza salona, a većina kod lokalnih obitelji koje sam portretirala. - To znači da su ovo slike s kojima ste najmanje zadovoljni? - One s kojima sam najmanje zadovoljna završile su u kaminu - odgovori mu glatko. Moj otac je želio objesiti po jednu od svakog od nas u predvorje, a ondje vise i još neke koje su mu drage. Još nije bilo glupavog smješkanja ili pristojne skromnosti kojom bi se opravdavala, kakvu je obično čuo od većine dama koje je poznavao. Sebastian krene malo bolje proučavati slike. Većina slavnih umjetnika njegove generacije silno se potrudila upoznati se s njim; oni su svi trebali mecenu ili klijenta. Pa je on tako prikupio zbirku umjetnina koje su naslikali najbolji britanski slikari i to je bio njegov doprinos umjetnosti. - Nadareni ste - reče nakon nekoliko trenutaka, polako se krećući uza zid. - Hvala vam. Sebastian se okrene prema njoj, ignorirajući drugu djevojku, Anne, koja je još uvijek stajala kraj vrata. - No bojim se da nisam veliki ljubitelj slika životinja. Ona malo nakrivi glavu i pogleda ga u oči s odvažnošću koju je zamijetio. - Nisam ih naslikala za vas, vaša milosti. Ima li još nešto što biste voljeli vidjeti? - Čujem da za nekoliko dana idete u Beč. - Da, prijavila sam se za pripravništvo u Beču - uzvrati ona. - Što vaša majka i otac kažu na to što planirate otputovati na Kontinent? - To biste njih trebali pitati, vaša milosti. - No vi namjeravate postati portretisticom u Beču, unatoč. .. bez obzira na prepreke koje vam se mogu naći na putu? Ona je oklijevala, malo se zacrvenjevši. To je Sebastianu govorilo više od zvona za alarm, no čekao je, ne pomaknuvši se, da ona odgovori. Krave, portreti, vojska; sa svim se time on mogao uhvatiti u koštac. No njega je brinuo Zachary. A Zachary je bio osoba otvorena srca,


unatoč uglađenoj pojavi. Nešto se dogodilo ovdje u Wiltshireu, nešto što se nije dogodilo u desetak kratkih veza koje je njegov brat dosad imao. - Moje sestre, moj otac i čak i moja majka će vam reći, vaša milosti, da je moj jedini cilj u životu biti uspješnom slikaricom. Nije izgledno da će me u tome pokolebati bilo kakve prepreke ili ponude. - A što... - Melbourne. – Zachary je stajao na vratima, ljutitog izraza lica. - Sad je dosta. - Ja se samo raspitujem o planovima gospođice Witfeld - uzvrati Sebastian, promatrajući bratov izraz lica. - Ti si ovdje dulje od mene, pokušavam biti u tijeku. - Zvučiš poput španjolske inkvizicije. - Zachary okrene pozornost na gospođicu Witfeld. - Ja idem u Trowbridge posuditi onu novu knjigu od Andertona i naručiti još jedan vagon krmiva. Ideš li sa mnom? - Svakako - reče ona i nakloni se u Sebastianovom smjeru. - I ja moram nešto kupiti za Beč. Kimnuvši, Zachary joj rukom pokaže neka krene prva, a zatim pođe za njom, usporivši kako bi još jednom preko ramena prostrijelio Sebastiana pogledom. Hm. Zanimljivo. - Biste li željeli još nekog posjetiti, vaša milosti? - upita ona mlađa, Anne. - Možda bi vam još bilo zanimljivo vidjeti neke pronalaske moga oca. Izumio je uređaj za prikupljanje jaja oko kojega mu je Zachary pomogao. - Svakako - reče Sebastian kojem je sve ovo počelo bivati zabavno. Očito je naišao na nedoraslu verziju grčke boginje kaosa koja će mu biti vodič. A i saznao je da, kakve god bile namjere gospođice Witfeld, Zacharyjeve su bile mnogo jasnije. - Pođimo. * Shay je uspio iskamčiti poziv da im se pridruži na putu u grad što je, naravno, značilo da im se moralo pridružiti pola ženskih stanovnika dvora Witfeld. Zachary je brata prostrijelio ljutitim pogledom kad je kraj njih prošla dupkom puna kočija. On skrene Sagramorea na dugu stranu odlučivši barem jahati kraj Caroline, kad već ne može s njom. Charlemagne potjera svog posuđenog konja naprijed i pridruži se Zacharyju. - Zašto se držiš tako kiselo? - upita ga brat. - A što ti misliš? - Ja nisam kriv ni za što. Melbourne je rekao da se pakiram i ja sam se spakirao. Morao sam propustiti jako lijepu ponudu za dionice jednog proizvođača porculana. A ako ti misliš da ću ja dopustiti da me u toj kući maltretiraju još jednu sekundu, lud si. - Pa te sada mogu maltretirati vani. - Tu barem imam kamo pobjeći. - Ja bih rado da ti pobjegneš natrag u London. Kladim se da mi nisi donio ni cigare.


Charlemagne ga pogleda. - Zach, ne možeš ga kriviti što je zabrinut. Od odlaska u vojsku do uzgoja krava u mjesec dana... to je i za tebe previše. - Ne radi se o tome - uzvrati mu Zachary, pokušavajući obuzdati bijes. Nije bilo koristi od vikanja na Shaya; kao što je njegov brat rekao, put u Wiltshire bio je Melbourneova zamisao. A s obzirom na način na koji je vojvoda ispitivao Caroline, činilo se da Sebastian sumnja kako je naišao na još jednu površnu avanturu koja je imala jedini cilj zadovoljiti Zacharyjeve želje za ženskim društvom u postelji. No ovaj put njegov brat nije imao pojma što se zbiva. - Onda mi objasni o čemu se radi, Zach. Nemam sa sobom Ciganku koja bi mi prorokovala tvoju budućnost. Zachary pogleda prema kočiji i primijeti da i Caroline njega gleda. Još su preostala samo tri prokleta dana dok ne dobije odgovor iz Beča i mogla bi otići već dan kasnije. Još samo tri dana, a sad su se tu pojavila njegova braća kako bi još zakomplicirala već previše složenu situaciju. Također, dok se oni motaju ovuda, prilika za još jedan sastanak nasamo s Caroline postala je sve manje izgledna. - Shvatio sam neke stvari - reče on tiho, zastavši kad je Shay usporio iza njega. Razmišljao sam o vojsci i o tome zašto želim u vojsku, i shvatio sam što zapravo želim od života. - I to možeš dobiti od krava. - To mogu dobiti od plana koji ću smisliti i provesti, što može dovesti do toga da ne samo Wiltshire, već i cijela Engleska na kraju profitira od toga. - Aha, sad si, dakle, postao, filantrop. - Ako mi se misliš rugati, neću ti više ništa reći. Uostalom, nisi ti taj kojeg moram uvjeravati u bilo što. - Jao - uzvrati Shay, namrštivši se. - A ja sam pomislio da bih možda već trebao kupovati posuđe za dar. Zachary frkne nosom. - Ti misliš da su moji planovi glupi? Na kraju krajeva, ako mlijeka ne bude koliko je planirano, uvijek mogu pojesti te krave. - To je istina. Ako ti to nešto znači, mislim da Seb nema ništa protiv tvog projekta. On samo želi saznati nešto više o njemu. - I želi saznati mislim li gaja uistinu provesti. A ja to mislim. I zapravo me nije previše briga odobrava li on ono što ja radim ili ne. - Uostalom, kako on to može objasniti, a da ne zvuči kao da je pobjegao iz Bedlama? Kako on može objasniti svojoj ciničnoj braći da nikada nije bio tako uzbuđen i oduševljen u vezi s bilo čime, i kad bi samo mogao uvjeriti Caroline da ostane, smatrao bi da mu je život savršen? - Dobro, nećemo više o tome. No imam još jedno pitanje. - Koje, molim te lijepo? - Ti si ovdje već četiri tjedna - reče njegov stariji brat, još malo spustivši glas. - Koju od Witfeldica naganjaš? Ne bih ti se želio miješati u posao. Ovo je bilo previše izravno pitanje da bi ga Sebastian postavio, no vjerojatno je on


nagovorio Shaya da to pita najmlađeg brata. - Upoznaj se bolje s njima i možda odlučiš ne biti tako bezobrazan - reče Zachary, silno se trudeći izbjeći odgovor na pitanje. - Roditelji koji nemaju mnogo novca uspjeli su odgojiti sedam dražesnih djevojaka. Ja im se divim zbog toga. To nije baš lak i ugodan zadatak. Shay se namršti. - Smatraj da si me dobro izgrdio. No pretpostavljam da ti teta Tremaine ionako neće dopustiti da ti takve zamisli prođu. Charlemagne može pretpostavljati štogod ga volja; no Zachary mu nije namjeravao otkriti koliko mu je Caroline postala važna u životu. Ne može mu to reći kad se činilo kako najbolje što može za nju učiniti jest pustiti je da ode.


POGLAVLJE 22 Ali, gospodine Witfeld! - Gospođo Witfeld, koliko god mislila da će nam to podići ugled kod susjeda, mi si jednostavno ne možemo priuštiti još jedan bal samo zato što je došao jedan vojvoda na naša vrata. I još, k tome, nepozvan! Caroline zastane na vratima tatinog ureda i okrene se. Nemojte me spaziti, grozničavo se molila dok je zatvarala vrata. Ono što nikako nije željela bilo je naći se usred svađe svojih roditelja. Pogotovo sada, kad se već svađala sama sa sobom. - Caroline! - K vragu - promrmlja, otvorivši opet širom vrata. - Da, tata? - Tvoja majka misli da bismo trebali održati još jedan bal kako bismo iskazali vojvodi od Melbournea dobrodošlicu. Što ti misliš? - Ja ne mislim da će vojvoda ili lord Charlemagne ostati u Wiltshireu dovoljno dugo da bi nazočili nekom balu - reče ona. - Sumnjam da im je ugodno odsjesti u Graceinoj i Violetinoj sobi. I znam da Anne i Susan nisu sretne što moraju dijeliti svoje sobe s Grace i Violet. - No kad bismo održali bal, oni bi morali ostati! - prekine ih njezina majka, petljajući rupčićem po rukama i ignorirajući ostatak kćerina komentara. - Nitko drugi nikada nije imao trojicu takvih plemića pod svojim krovom u isto vrijeme. No njezin je otac gledao u Caroline. - Što misliš, koliko dugo planiraju ostati? - Ja mislim da je vojvoda stigao samo kako bi proučio Zacharyjeve planove i uvjerio se da Zachary neće biti prisiljen ostati u Wiltshireu. - Prisiljen? Kako? Ovo neće biti lako objasniti. Ona možda nije imala puno iskustva s moćnim očevima moćnih obitelji, no točno je znala u što sumnja vojvoda od Melbournea, i znala je da on sumnja kako je ona razlog Zacharyjeva zanimanja za uzgoj stoke u Wiltshireu. - Mi smo obitelj sa sedam privlačnih kćeri, tata - reče ona, natjeravši se na smiješak. - Da, jesmo - ubaci se njezina mama. - A ti i tvoje sestre imale ste čitav mjesec dana da se lord Zachary zaljubi u vas, i što mi sada čujemo? Da njega više zanima jedna krava! - Mama, ovaj program može biti tako koristan našoj obitelji da ti ja to ne mogu ni objasniti. A njegov uspjeh podići će naš ugled u Wiltshireu. - Kod koga? Farmera? - Ne trudi se, Caroline - reče njezin otac, otvorivši računovodstvenu knjigu. - Ja to pokušavam tvojoj majci objasniti već danima. Ona želi zeta, a ne debelu lisnicu. - Ne, ja želim oboje! - Gunđajući, njezina majka izađe iz sobe. - Žao mi je što si to morala čuti, Caro - reče njezin otac, očito nezabrinut. - Kako ti mogu


pomoći? Ja sam već odvojio dvadeset funta za neke moguće neočekivane troškove na putu - i za slučaj da želiš kupiti novu opravu kako bi ostavila dojam na svog poslodavca. - Tata, nisam još dobila posao - reče, spustivši se u fotelju nasuprot njemu. - Najljepša ti hvala na ponudi, no ne mogu to tražiti od tebe. - Ne moraš tražiti. Ona trepne kako bi odagnala neočekivane suze. Ona je dobro znala koliko je njezinoj obitelji dragocjeno tih dvadeset funta. I zato joj je bilo još teže reći ono što mu je sada morala reći. - Tata, ja mislim da znam zašto je Melbourne ovdje. - Nije došao radi Dimidiusa? - Ne, mislim da je došao zbog mene. On ponovno zatvori veliku knjigu. - Znaš li ti da se priča kako je Melbourneov godišnji prihod više od sto tisuća funta? Caroline trepne od šoka čuvši tu brojku. - Mo... Ne, nisam znala. Ali što... - Koliko god na kraju nama i uglednim kuhinjama u Engleskoj možda Dimidius i njezino potomstvo budu vrijedni, godišnja investicija od nekoliko tisuća funta nije dovoljna da uzrujaju takvog čovjeka. - Ja ne... On se nagne naprijed, stavi ruku na njezin dlan dok je ona nešto petljala s njegovim otvaračem za pisma. - Ja sam možda u posljednje vrijeme malo previše zaposlen, no nisam slijep, draga moja. Ja znam da njegova milost nije ovdje radi krava. - Otac je ohrabrujući stisne za dlan i pusti je. - I zato, reci mi što moraš i ja ti obećavam da ću biti tiho i saslušati te. O, Bože. Pokušala je smisliti kako prepričati njezin razgovor na logičan, ozbiljan način. On joj je drugi put od onog koji je izabrala za sebe, i ona ga je odbila. No logika nikako nije mogla objasniti bol koju je osjećala u prsima na pomisao kako ga više nikada neće vidjeti i kako nikada više neće s njim razgovarati. Nije objašnjavala baš ništa osim što je možda omogućila neki izgovor. - Zachary me pitao... zapravo, nije me baš pitao, već je predložio... ona počne mucati, drhtavim glasom - on je nagovijestio da bi se možda želio oženiti mnome. Na trenutak se činilo da je u cijeloj kući zavladala takva tišina da se mogla zakleti kako čuje stari zidni sat koji kuca u knjižnici. - Dragi Bože - njezin otac konačno reče, problijedivši. Zatim se nakašlje. - Shvaćam. I što si mu odgovorila? Joj, zar je bio razočaran? Čak bi i mali djelić od sto tisuća funta toliko olakšao njihov životu u Wiltshireu. Ona posegne za onim logičnim dijelom sebe na koji se tako svesrdno danas oslanjala. - Rekla sam mu da želim biti slikaricom te da to ne mogu biti kao nečija žena, i nagovijestila sam mu da me ne bi trebao zaprositi. Nakon dugog vremena, njezin otac kimne. - I on se složio, pretpostavljam. - Da. No želim ti reći da... da njegova milost vjerojatno sumnja nešto i da se vjerojatno želi uvjeriti kako se jedan od dragocjenih Griffinovih neće oženiti nekom ženom inferiornog staleža. - Caroline, kad bih te usporedio sa svakom plemkinjom u Engleskoj, ti bi ih nadmašila po svemu - uzvrati on. - No ja ne želim da ti budeš nesretna, pa bilo to i u braku s članom


najpoželjnije obitelji u Engleskoj. U tome je bila stvar. Nije ona samo pretpostavljala kako bi joj izgledao život kad bi se udala u obitelj Griffin, a dolazak vojvode od Melbournea je samo potvrdio te njezine pretpostavke. On ne bi u obitelj primio jednu slikaricu koja bi inzistirala na tome da ima svoj vlastiti atelje i klijente te svoj vlastiti prihod, a ona se svog sna nije kanila odreći. No problem je ipak bio u tome što su njezini snovi najavi i oni u snu bili sve različitiji. A zamisao da će se jednog dana Zachary oženiti nekom drugom - nekom koja nije ona - boljela ju je više nego što je to mogla podnijeti. - Tata, nadam se da se ne ljutiš? - Ti imaš svoj san, Caroline. Ja ni za što na svijetu ne bih želio da ga napustiš. - On se nagne preko stola i ponovno joj stisne dlan. - No želim da budeš sigurna u svoju odluku. Udaja za Zacharyja mogla bi ti otvoriti mnoga važna vrata. - No zatvorila bi jedna jako važna, zar ne? - uzvrati ona. Bila je na rubu da ga preklinje neka se složi s njom - ili neka joj se usprotivi. Nije znala što od toga. On se nasmiješi. - Nezgodna stvar kod vrata, draga moja, je to što je teško točno znati što te čeka s druge strane sve dok ne zakoračiš kroz njih. Ona ustane. - Bojala sam se da ćeš to reći. - To je zanimljiv problem, imati previše izbora. Ja mislim da ti ne mogu savjetovati ništa drugo osim da pokušaš otkriti koji će te put najviše usrećiti i zatim kreneš tim putem. Bože dragi. - Hvala ti, tata. Dao si mi još za razmišljati. - Preplavljena emocijama, Caroline nešto promrmlja i izleti van. Sada joj je jako trebala jedna duga, duga šetnja. No na putu niz hodnik uočila je kako Zachary viri kroz prozor u salonu. Zastala je, razmišljajući može li podnijeti opet razgovarati s njim. Bilo bi toliko lakše da joj se nije sviđao, da mu se nije divila, da mu nije toliko vjerovala. No možda je on imao odgovor - nitko drugi je dosad nije natjerao da se tako propituje. - Izgledaš vrlo zamišljeno - reče, citirajući njegovu lekciju o tome kako impresionirati muškarca. Pritom se silno trudila da joj srce prestane tako glasno lupati prije nego što ga on čuje. - Zar te nešto muči? Rado bih saznala što je to. Ili ti mogu donijeti malo pite? - Jako duhovito. - On joj mahne. - Dođi i vidi ovo. Namrštivši se, ona mu se pridruži kraj prozora. Na trenutak nije mogla razmišljati ni o čemu nego o njegovoj toplini, o tome kako joj je bio blizu da ga može dodirnuti, nasloniti se na njega, izgubiti se u njemu. Smiri se, Caro. Nije se radilo o tome da će se izgubiti; radilo se o pronalaženju logičnog rješenja za njezinu dilemu. A zatim, prateći smjer njegova prsta, uoči svoju sestru Susan kako se naginje na jedan hrast dok je Martin Williams stajao i nešto joj strastveno govorio. - Zar se svađaju? - Ona se smješka. Mislim da se on sada izjasnio. - Misliš da je prosi? Zachary je pogleda, a zatim vrati pogled na prizor koji se odvijao vani. - To se u svijetu događa. Muškarci i žene se zapravo vrlo često vjenčaju, koliko sam shvatio.


- Zachary... - Jedna sestra od šest nije sjajno postignuće, no još je rano. Iskreno se nadam da će barem još jedna ili dvije tvoje sestre u sljedećih nekoliko tjedana dobiti bračne ponude. Iz Carolineinog izraza lica nije bilo sigurno hoće li kimnuti, pobjeći ili početi vikati na njega. No u ovom trenutku Zachary nije imao puno suosjećanja za nju. Na kraju krajeva, on je bio taj koji je odbijen. I unatoč tome, činilo se da se ne može držati podalje od nje. Nije bio zapravo tako ljutit koliko je bio frustriran. Istina, kad bi se vjenčali, on joj ne bi mogao omogućiti da ode u Beč, pogotovo s obzirom na to što će ga njegov novi posao očito zadržati u Engleskoj, no ne bi također očekivao da prestane slikati nakon što joj stavi prsten na ruku. Kako je moguće da ona ne osjeća tu privlačnost među njima. Kako to može zanemariti, kako to može odbacivati? - Nadam se da imaš pravo - bilo je sve što je rekla, još uvijek gledajući van. On je razmišljao o tome kako bi silno želio znati slikati jer bije tada naslikao. Naslikao bije baš u ovoj pozi u kojoj je sada, mirnu i zamišljenu, kako gleda kroz prozor nekamo daleko. Hoće li biti sretna, pitao se, kad dođe do svog cilja? Zahvaljujući njoj, on je došao do svoga, a ipak, bez nje ovdje, taj cilj nije imao draž. - Volim te - reče on tiho. Ona naglo okrene glavu prema njemu. U očima su joj bile suze. A zatim se, bez riječi, okrene i izađe iz sobe. On je dugo samo stajao, gledao za njom i pitao se kako mu srce i dalje može kucati s tolikom otvorenom ranom u grudima. Njega su već djevojke odbijale, no većinom zato što su pronašle nekoga tko je bio voljan, ili je silno želio, oženiti se njima, dok je njemu bilo stalo samo do malo zabave. No nikad ga dosad u borbi za ženu nisu pobijedile boje i platna. - Ovo je dobro prošlo - promrmlja, a zatim se uputi do pladnja s pićima po bocu viskija. Svakako je bilo vrijeme za piće. * - Dobro jutro, gospođice Witfeld. Caroline pogleda prema podnožju stuba, zahvalna što Zachary nije osoba koja je stajala u predvorju i gledala je. Prekjučerašnji dan ju je zamalo ubio. - Lorde Charlemagne. - Zachary mi kaže da tu ima dobrih mjesta za pecanje. Ona kimne. - Rijeka Wylye je nekoliko kilometara odavde. Izaak Walton je pisao o njoj u svojem Priručniku za ribiče. Svaka rijeka i potok u ovom području su bogati ribom. - To mi zvuči jako dobro, šteta bi bilo propustiti takvu priliku. Jeste li vidjeli bilo kojeg od moje braće? - Mislim da je njegova milost u knjižnici. A lorda Zacharyja danas nisam vidjela. - Jedva ga je vidjela u protekla tri dana, iako njega za to nije mogla kriviti, s obzirom na to da ga je izbjegavala. Zbog zadnjih dviju riječi koje joj je bio rekao nasamo, nije mogla spavati, cijele se noći okretala u postelji dok joj se raspoloženje mijenjalo od posvemašnje euforije do najdublje tuge. Da je on barem siromašni slikar kao ona. Da on barem živi u Beču. Da barem nije jedan


Griffin. Prednja vrata naglo se širom otvore, a lord Charlemagne umalo padne preko pokrajnjeg stolića. - Caro! - vrisnula je Anne, okrećući se po predvorju prije nego što joj je palo na pamet pogledati prema stubama. - Što se dogodilo, za ime svijeta? - upita Caroline, požurivši dolje do sestre dok se srednji brat Griffin elegantno izmakao s puta. - Stiglo je! Stiglo je! - Što je... Njezin otac uđe kroz vrata, noseći u rukama jednu kutiju. - Ovo je stiglo iz Beča - reče on, glasom punim emocija, smješkajući se radosno. O, Bože. O, Bože. O, Bože. Ruke su joj tako drhtale da ih je jedva uspjela sastaviti dok je zurila u kutiju. Što je to? Portret? To je imalo smisla. Vratili su joj originalni rad koji je poslala, onaj kojim je osvojila mjesto pripravnice. Zacharyjev portret bi trebao dobiti Zachary, a atelje Tannberg zasigurno nema dovoljno prostora za čuvanje radova svih kandidata. Oni su bili proizvođači umjetničkih dijela, a ne galerija. No ona je ipak željela ponijeti sliku sa sobom u Beč i objesiti je u svojoj sobi. Ako ga ne može imati, može barem imati njegov portret. On ga nije platio, na kraju krajeva, i... - Idemo li svi zajedno u salon? - požuri je njezin tata. Ona se strese. Za Boga miloga, ovo je bio najvažniji trenutak u njezinom životu, a ona se zanijela u mislima na nekog drugog. - Da, da. Trebali bismo pozvati mamu. - Ja čuje pozvati - reče Anne i jurne uz stube, vičući. Caroline je krenula za ocem prema salonu osjećajući se ošamućeno. Ona je očekivala odgovor od trenutka kad je poslala molbu, i činjenica da je odgovor došao jedan dan ranije od očekivanog, ne bi je trebao tako smesti. No to se dogodilo i sad se silom potrudila vratiti se u stvarnost kako se ne bi rasplakala kao neka budala kad bude čitala pismo od monsieura Tannberga. Ona sjedne, a otac joj stavi kutiju u krilo, sagnuvši se kako bije poljubio u čelo prije nego što je i on sjeo na susjedni stolac. Bez obzira na to jesu li podržavali njezin san ili ne, bilo joj je silno drago što će cijela obitelj biti nazočna kad otvori kutiju pa je pričekala dok su jedno po jedno, ili u parovima, požurili u sobu. Čekanje joj je ionako dalo nekoliko potrebnih trenutaka da se pribere. Ta pribranost se malo poljuljala kad je Zachary ušao u prostoriju, a za njim i Charlemagne. Njezine sestre su se uskomešale kad je stigao vojvoda od Melbournea, no iako je ona gledala u kutiju, pola pozornosti bilo joj je na Zacharyju. On je izgledao kao da se ni on nije baš naspavao. - O, Bože dragi - cvrkutala je njezina majka, ušavši teatralno u sobu poput neke važne dame koja je stigla na bal. - Sva se tresem od iščekivanja. Otvori kutiju, Caroline, otvori je odmah! Caroline duboko udahne. - Dobro, hoću. Otvorila je kutiju polugom koju joj je dodao otac. Ispod sloja tkanine u koju je bila


umotala Zacharyjev portret, ležala je njezina slika, a povrh nje jedno pismo. Kad je izvadila sliku i odložila je kraj sebe, čula je kako Melbourne nešto mrmlja svom srednjem bratu. Zvučalo je to kao neki kompliment, no bila je previše nervozna da bi čula što je rekao. Odloživši kutiju, ona otvori pečat i rastvori papir. - Pročitaj naglas, Caro - požuri je Anne, poskakujući. Caroline se nakašlje. - ‘Draga gospođice Witfeld. Kad ste predali svoju molbu, mi smo imali dojam da ste vi muškarac. Naš atelje nema... naviku zapošljavati žene.’ - Glas joj je zadrhtao i preplavi je ružan, mračan osjećaj kao da se nalazi u noćnoj mori. Imala je dojam da je nešto drugo, nešto što s njom nema veze, tjera nastaviti. - ‘Vaš stil je zadivljujuće čist i vješt, no vi ste tipičnim ženskim nedostatkom senzibilnosti idolizirali svoj model iznad mjere koju bismo općenito tolerirali. Vraćamo vam rad. Naša je procjena da ste vrlo vješti te vam savjetujemo da potražite posao podučavanja djece slikanju koje je prikladnije umjetnicima vašeg spola. Srdačan pozdrav, monsieur Raoul Tannberg, Atelje Tannberg, Beč.’ I tako, sve je bilo gotovo. Nije bilo fanfara, nije bilo dramatiziranja, nije bilo nade da će je jednom u budućnosti netko primiti. Jedini razlog zašto je taj atelje uopće razmatrao njezinu molbu bio je taj što su mislili da je ona muško. Istina je bila da je predala molbu kao M. Witfeld nakon dvadeset šest odbijenica. Možda joj je nesvjesna namjera bila učiniti to namjerno, razmišljajući da bi oni možda mogli biti toliko oduševljeni njezinim radom da im spol ne bi bio važan. Očito im je bio važan. - Joj, gospodine Witfeld! - jaukne njezina majka i padne u nesvijest. U kaosu koji je uslijedio, Caroline je ostala sjediti na mjestu i čitala pismo, iznova i iznova. Osjećala se tupo. Nakon početnog udarca, činilo se kako je ništa ne može pogoditi. Na neki načinje razumjela zašto atelje ne želi zaposliti ženu; njihov uspjeh ovisio je o klijentima, a ako se ona klijentima ne bi svidjela, otišli bi drugamo. No oni su zatražili vidjeti njezin rad, a ona im nije zapravo lagala o svome identitetu. Da su pažljivije čitali, shvatili bi da je žensko. No kazati da je njezin portret Zacharyja bio idealiziran, to je bilo jednostavno smiješno. Nije ona bila kriva što je on bio iznimno lijep i nije ona bila kriva što je njegov izraz lica nadahnuo divljenje i povjerenje. Jedna je ruka dodirne po ramenu. - Caroline? Ona poskoči na tihi glas. Zachary. Što bi mu sada trebala reći? To da bi se sada, u ovom slučaju, kad bi trebala početi raditi za lorda i lady Eades, radije udala za njega? Te riječi u ovom trenutku zvučale su joj jednako užasno kao što joj je to srce govorilo. Zachary je sjeo kraj nje, uzevši joj stisnutu šaku u svoje tople dlanove. Dakle, sada se ni ne trudi sakriti da mu je ona najdraža od sedam kćeri. Zar je on sad mislio da je stjerana u kut? Je li ju želio natjerati da se uda za njega? Misli su joj jurile tako brzo da ih nije mogla usporiti dovoljno da bi sastavila jednu jedinu rečenicu. Željela je da on ode, i željela je da ostane baš ovdje gdje je sada. - Jako mi je žao - reče on tiho. - Uistinu?


- Znam koliko si to željela. Naravno da mi je žao. Ja bih mogao pisati Tannbergu i vidjeti bi li ime Griffin možda utjecalo da promijeni mi... - Ne - reče ona, ustavši. Morala je o svemu razmisliti, no jako je dobro znala da ne želi dobiti taj posao samo zato što bi Zachary nekome priprijetio. - Još uvijek imaš alternativu mjestu guvernante kod Eadesovih. Ja se nisam predomisli... - Oprostite, ako smijem nešto reći - prekine ih vojvoda od Melbourneano nakon što sam neki dan vidio radove gospođice Witfeld u zimskom vrtu, bio sam slobodan pisati jednom svom prijatelju o njezinoj zavidnoj vještini. - On izvuče jedno pismo iz džepa i priđe joj kako bi ga uručio. - Evo odgovora koji je stigao. Divno. Vjerojatno je imao za nju ugledniji posao guvernante kod neke obitelji u najsjevernijem dijelu Yorkshirea. Vjerojatno bi učinio što god treba samo da se jedna Witfeldica ne uda za jednog Griffina. Ona otvori pismo. I ukoči se kad je vidjela potpis na kraju. - Ovo je od Thomasa Lawrencea - reče ispod glasa, a ona tupost se pretvorila u drhtavo uzbuđenje od kojeg su joj krenuli žmarci. - On vam je voljan ponuditi posao pripravnice u svom ateljeu u Londonu - reče vojvoda, gledajući Zacharyja, a ne nju - pod uvjetom da se pojavite na poslu do kraja mjeseca. Do kraja mjeseca. To bi joj dalo tri dana za pakiranje i put do Londona. - Ja sam već pisala siru Thomasu - reče ona, pokušavajući se pribrati - a odgovor njegovog tajnika bio je da sir Thomas ne prima pripravnike, a pogotovo ne žene. - Ja sam uvjerljiviji od vas - sočno reče Melbourne. - Ali... - Gospođice Witfeld, zar mi niste sami rekli prije nekoliko dana da vam je cilj biti profesionalnom umjetnicom i da vas nikakve prepreke ili ponude neće omesti u tome? Ja sam vas preporučio Lawrenceu, a još uvijek je na vama da ga oduševite. No imate tri dana do puta u London ukoliko želite dokazati da uistinu želite postići svoj cilj. - Melbourne, to je bilo jako velikodušno od tebe - reče Zachary kojem se u glasu čulo koliko je silno bijesan. - No ja bih želio znati zašto si ti odlučio iskoristiti svoj utjecaj da bi pomogao gospođici Witfeld. - Ti si joj davao svoju punu podršku i silno si joj pomogao - uzvrati glatko njegov brat. Ja samo želim odraditi svoj dio. - Vraga ti to želiš. Ja neću... - Prekinite! - zareži Caroline. Melbourne ju je doslovno izazivao da odbije ponudu i prizna da je sva ta njezina priča o braku kao o posljednjem utočištu žena koje nemaju nikakvih drugih mogućnosti bila baš to obična priča. A tu je bio i Zachary, spremno je čekao s utješnom nagradom braka s nekim tko bi je barem tolerirao bude li nastavila petljati sa slikanjem. Osim što to ne bi bila samo utjeha: ona si je mogla zamisliti da bi neko vrijeme bila vrlo sretna. Sve dok ne bi poželjela ponovno uzeti kist u ruke. I tako je sada imala tri izbora - dva više nego što je očekivala. Može biti guvernanta sinu


jednog grofa, udati se za Zacharyja ili prihvatiti mjesto pripravnice kod Thomasa Lawrencea. Izabere li jednu od prve dvije mogućnosti, priznat će da je s njezinim snom gotovo, da je nedostižan i da se nikada neće ostvariti. Ona pogleda lica svojih roditelja koji su je gledali iščekujući. Njezina majka nije sa sigurnošću znala što je Zachary ponudio, no ona bi više od svega na svijetu željela da joj se barem jedna kći dobro uda. Otac bi želio da prihvati pripravništvo i tako ostvari svoj san, kad on nije imao priliku ostvariti svoj. - Caroline - šapne joj Zachary preko ramena - molim te, razmisli dobro o... - Idem se ja pakirati - prekine ga ona, pritisnuvši Lawrenceovo pismo na grudi. - Moram biti u Londonu za tri dana. Njezine sestre su počele klicati, no ona je gledala Zacharyja. On ukočeno kimne, stisne vilicu, okrene se i izađe iz prostorije.


POGLAVLJE 23 Otkud ti jebeno pravo?! - Ne deri se, Zachary - odgovori Melbourne sa svoje fotelje ispred kamina u knjižnici. Zasigurno nije gubio vrijeme udomaćiti se lijepo u dvoru Witfeld, primijeti Zachary. No njegov je brat uvijek bio dobrodošao kamo god je došao. I uvijek su ga obasipali velikom pažnjom. - Aha, ti bi da se ja ponašam kao kavalir, unatoč svemu? - režao je. - Da budem fm i pristojan i lijepo sjednem na čašicu razgovora? Možda bismo mogli sve raspraviti uz partiju šaha i konjak? Jedino što je Zacharyja sprječavalo da ne urla iz petnih žila bila je činjenica da je Melbourne istjerao Shaya iz prostorije. To mu je barem govorilo da je vojvoda smatrao situaciju ozbiljnom. I bolje mu je da je takvom smatra, dovraga. - Oprosti, ako sam u krivu - reče njegov najstariji brat istim ravnodušnim tonom, - ali ja sam mislio da ti ohrabruješ umjetničke napore gospođice Witfeld. - Ne radi se o tome. - Prosvijetli me onda. O čemu se radi? K vragu, Melbourne je ionako znao o čemu se radi jer se u suprotnom ne bi potrudio maknuti Caroline iz Wiltshirea, a zapravo iz Zacharyjeva dosega. - Ti je ni ne poznaješ - režao je Zachary. - Mogao si se barem potruditi i upoznati je prije nego što si se umiješao u moje poslove. - Tvoje poslove? Ja sam pomogao gospođici Witfeld. Zar tvoj trenutni posao nisu krave? - Samo ti igraj svoje male igrice, Sebastiane. No jednom će ti se one obiti o glavu. Ja se želim oženiti tom ženom. Ja je volim. Sebastian ga je dugo gledao, a Zachary je na trenutak primijetio nešto u bratovom pogledu što nije mogao odgonetnuti, no taj je izraz brzo nestao. - Zna li ona to? - Naravno da zna - promuca Zachary. - Onda ne vidim razloga zašto me kriviš za bilo što. Ona je prihvatila posao kod Lawrencea. Ja je nisam natjerao na to. Ne, njegov brat je nije natjerao. I to je bio razlog zašto se Zachary još nije osjećao dovoljno smirenim da bi razgovarao s Caroline. No istresti se na Sebastiana bilo je lakše. Razljuti li se još jače, jednostavno će eksplodirati. No ipak, prokleti Melbourne je ipak bio djelomično kriv. On se pojavio sa svojom uobičajenom pronicljivošću i savršenim odabirom trenutka i sve pokvario. Sve pokvario njemu. - Mogao si joj dati vremena da razmisli prije nego što si je tako iznenadio, a zatim je praktički izazvao neka se samo usudi odbiti ponudu. - Zachary, ja se ni za što neću ispričati. Razgovarao sam s tetom Tremaine, i s obzirom na situaciju, ona bi htjela otputovati u Bath. Ti ćeš je otpratiti. - Neću. Ja imam obvezu prema ovim ljudima. Ja sam započeo s programom uzgoja i ja


ću ga završiti. To sam ti već rekao. Vojvoda opet ušuti i zapilji se u njega. - Ja ću sudjelovati s pet tisuća funta ako ti možeš napisati plan i dokazati mi koliko može vrijediti taj tvoj program. - Pet tisuća funta? To mi je veća uvreda nego da sasvim odbiješ sudjelovati. - Zachary je koračao do prozora i natrag i bilo mu je drago što je toliko ljutit da se zbog ovih bratovih uvreda nije čak mogao ni osjećati povrijeđeno. - Već sam ti rekao kako ne želim da sudjeluješ. Mani se toga. Ovo je moj projekt i ja te ne želim. - Moja ponuda je pet tisuća funta za ovogodišnju kupnju grla - reče Melbourne malo žešće. U njegovom se mirnom držanju prvi put primijetilo da bi mogao izgubiti kontrolu. - I ja ti predlažem da je prihvatiš. Uz to, ako odobrim tvoj plan, pridonijet ću sa sto posto troškova. - Ti to mene želiš podmititi da odem iz Wiltshirea? - Ovdje ima još šest kćeri. Tvoj ostanak ovdje nije vrijedan rizika. Zachary stisne šake. - Nastaviš li ovako, Melbourne, ja ću prekinuti neke veze tako jako da ih se nikada neće moći sastaviti. - Ako si iskren u vezi s uzgojem krava, imat ćeš previše posla. Caroline Witfeld želi biti slikaricom, Zachary. Ona te ne želi. - Nisam tražio tvoje mišljenje, a pogotovo, do vraga, nisam tražio da se miješaš u moje stvari. Melbourne slegne ramenima. - Ja samo radim ono što smatram nužnim za dobrobit moga brata i obitelji. Zachary, moraš odmah odlučiti. Složi se s mojim prijedlogom, i ja ću srediti da gospođica Witfeld otputuje privatnim prijevozom u London i naredit ću da joj se pronađe prikladan smještaj. - A ako seja ne složim, ona je prepuštena sama sebi? - Ti joj ne možeš naći stan u Londonu. Tako bi je upropastio. No obitelj Griffin to može. - Želim razgovarati s Caroline. - Onda razgovaraj s njom. No meni se čini da je ona odluku već donijela. - Ti si jedan arogantni gad, Sebastiane, i ja se nadam da će doći dan kad će netko tebe naučiti lekciju kakve ti drugima stalno dijeliš. - Već me je, mislim - reče njegov brat tiho i posegne za jednom knjigom. Sebastian je, naravno, mislio na to kako je izgubio ženu. Da su okolnosti bile drukčije, Zachary bi se ispričao za ovu opasku, no danas to nije dolazilo u obzir. Danas je želio nekoga izmlatiti. Caroline je izabrala, a on nije bio njezin izbor. Bilo bi drukčije da su je primili u Beč - on je od samog početka znao da joj je to san. Bilo bi mu teško, no razumio bi. Ali sada je izgubio na prepad u već napola dobivenoj bitci. A njezin nepokolebljivi san nije bio nešto s čim bi se on mogao boriti - da se radilo o nekom drugom muškarcu, on bi ga već izazvao na dvoboj u zoru. No radilo se samo o njoj. Melbourne je u vezi s tim imao pravo; on je to jednostavno uočio i iskoristio. Zacharyju je bilo jasno da joj ono što ona traži neće pružiti ispunjen život. Možda bi je


još mogao natjerati da to uvidi - iako mu se činilo da joj je jedina slaba točka u općenito razumnom i logičnom razmišljanju upravo njezina umjetnost. A iskreno, nije se radilo samo o njezinoj koristi; on nije znao koliko još može podnositi tu bol u svome srcu. Prostrijelivši Melbournea pogledom još jednom, on izjuri iz knjižnice i krene tražiti Caroline. Vrata njezine spavaće sobe bila su napola otvorena i on ih gurne, ne pokucavši. Njezina sobarica, čije su ruke bile pune odjeće, zaskviči. - Gospođice Witfeld! To je lord Zachary. Caroline se okrene prema njemu. - Lorde Zachary, trenutno imam mnogo posla. Možda ćemo imati vremena popričati za večerom. - Da se nisi usudila - zareži on. - Vi, Molly, van. - Ali... - Van! Promrmljavši neku ispriku, sobarica izjuri van. Zachary zatvori vrata za njom. - Kako se usuđuješ naređivati mojoj sobarici - reče zakašnjelo Caroline, problijedivši. Treba mi njezina pomoć. Zachary podigne jednu hrpu odjeće i baci je u otvoreni kovčeg. - Evo. Pomažem li? - Zachary, prestani! On ju je ignorirao. - Evo, trebaju li ti neke knjige? - On baci nekoliko knjiga povrh odjeće. - O, ne, čekaj. Ti ne želiš čitati. Ti ćeš slikati. - On izvadi iz kovčega nekoliko knjiga koje je upravo ubacio u njega i baci ih na pod. Ona stavi ruke ne bokove i prostrijeli ga bijesnim pogledom. - Zach... - A što je s portretima tvoje obitelji? Aha, to ti treba. Tako ćeš ih moći gledati ravne na platnu. Zar tebi uopće treba nešto više? Tako ti vidiš sve, zar ne? Kao slike na platnu. - Da si smjesta izašao van. Ja ne moram trpjeti... Zachary ugleda svoj portret koji je bio naslonjen na fotelju na kojoj je obično čitala i podigne ga. - Ovo ti ne dam. - Smjesta ga spusti! - Ne. Ako me želiš gledati, morat ćeš gledati mene od krvi i mesa. Ne mogu dopustiti da se pretvaraš kako imaš život, kako gledaš moju sliku i sjećaš se da smo vodili ljubav i kako si se živom pritom osjećala. - On je prostrijeli pogledom, tjerajući je da shvati. - No, kad bolje razmislim, radije ju zadrži. - Spustivši sliku, Zachary joj priđe. - Želim da se sjećaš. Želim da otkriješ kako to što ćeš imati jednu stvar koju želiš, ne znači da ti je život cjelovit. Kad ono što želiš mora isključivati sve ostalo, to nije nikakav život. Ostat će ti samo port... Ona ga pljusne. Snažno. On stisne šake i ukoči se od iznenadnog naleta bijesa i frustracije. - Kako se usuđuješ? - procijedi ona. - Do prije nekoliko tjedana, kanio si otići u vojsku. A što je bilo prije toga? Mornarica? Želio si postati svećenik? Uzgajati konje? Postati profesionalni kladioničar? Trgovati pilićima? Kako se usuđuješ pomisliti da imaš pravo govoriti mi što je cilj i svrha života?


Zapravo je pogodila nekoliko njegovih ranijih životnih odluka. Unatoč silnom bijesu, potreslo ga je shvaćanje koliko ga ona dobro poznaje. No nije znala baš sve o njemu. - Barem sam ja ostao otvoren prema svemu. I naučio sam lekciju. Vidio sam svoju budućnost i želim te u njoj. - Nakon svega što si mi upravo rekao? Ne bih se udala za tebe ni za što na svijetu. Odlazi. Smjesta. On je neko vrijeme stajao ondje, drhteći. - Dobro. - Okrene joj leđa, uz tresak otvori vrata zamalo srušivši prestravljenu sobaricu koja je stajala kraj vrata. - Uživaj u svom vražjem životu, Caroline. Nadam se da će biti onakav kakvog si sanjala. Uputio se u sobu Sally Witfeld gdje je njegova teta prvo tješila svoju prijateljicu, a zatim se zajedno s njom radovala novom, pozitivnom, obratu u Carolineinom životu. - Teta Tremaine - reče, kad je sobarica otvorila vrata - želim otići prije sumraka. Očito ju je Melbourne obavijestio o njezinoj ulozi jer je odmah kimnula. - Bit ću spremna. Morao je obavijestiti još jednu osobu, iako mu je bilo strašno priuštiti Melbourneu to zadovoljstvo. Zato se odlučio na kompromis i otišao pronaći Shaya. Srednji je brat igrao vist s Joannom, Julijom i Grace. Očito su se djevojke silno trudile uhvatiti bilo kojeg muškarca na vidiku, no ipak, on je bio taj koji ih je već mjesecima podučavao taktici. - Zachary - pozdravi ga brat - mislim da bismo morali naučiti ove mlade dame igrati faro. - O, da, molim vas! - cijukne Julia hihoćući. Zachary odmahne glavom. - Reci Melbourneu da smo teta Tremaine i ja do sumraka na putu za Bath. Očekujem da će on održati svoju riječ. Joanna skoči na noge. - Ali ne možete otići! - Posao me vodi u Bath. - On im se nakloni. - Sada me ispričajte, moram završiti s pakiranjem. On se zapravo trebao početi pakirati, no njegov sobar će se pobrinuti za to. Uputivši Reeda što mu je činiti, on stavi Haroldu uzicu i uputi se na dugu šetnju oko jezerca. Bila je to zapravo ljutita jurnjava oko jezerca, no iako mu je srce snažno lupalo i glasno je disao, ništa se nije promijenilo. Nije se osjećao bolje, nije promijenio mišljenje i uvidio da će Caroline biti sretnija kao slikarica okružena samo platnima i bojama i ljudima zamrznutima u vremenu nego što bi bila s njim. No ako ona to ne može vidjeti, onda je on možda od nje očekivao previše. Ako ona to nikada ne shvati, ili joj čak nikada ne padne na pamet da postoji mnogo toga izvan njezine dražesne sobe s lijepim prozorima, onda neće biti neke vajde od toga što će joj on pokušati ukazati na to. To je bilo očito. - Zachary - začuje se glas Edmunda Witfelda i Zachary se naglo okrene. Ugleda Carolineina oca kako sjedi na jednom kamenu uz rub jezerca. S ribičkim štapom u ruci i kantom punom riba kraj sebe, izgledao je kao slika i prilika seoskog mira. Zachary mu je zavidio na tome. - Šetao sam - reče on nepotrebno, zauzdavši Harolda koji je krenuo prema ribama. Psić


se odmah zaustavi i sjedne. - Vidim. S obzirom na kaos u kući, i meni je trebalo malo zraka. - Teta Tremaine i ja odlazimo u Bath - reče ukočeno Zachary. - Moj brat je izrazio zanimanje za program uzgoja i ja ću mu sastaviti detaljniji prijedlog suradnje. - Oklijevao je. Bilo bi korisno kad bih se mogao dopisivati s tobom. Witfeld se okrene i pogleda ga. - Ako nastavljaš s tim samo kako bi dokazao Caroline, ili svome bratu, da ona nije razlog što si odlučio investirati u stoku u Wiltshireu, Zachary, ja bih rado da mi to odmah kažeš. Ja sam navikao da me moji susjedi smatraju malo čudnim, no bilo vi mi užasno kad bi pomislili da sam ih nagovorio na neku glupost. Zachary glasno udahne. - A kako bi oni nazvali priliku koja im se pružila u kojoj su svoje prste imali i slučajnost i sudbina i zdrav razum? Sretnom zvijezdom? Kako god to ispalo, Edmunde, ja sam pronašao svoju sretnu zvijezdu i neću je napustiti. U jednoj ću knjizi voditi sve zabilješke o tome koje su krave parene s kojim bikovima, kada se očekuje telad i sve ostale važne podatke. Poslat ću ti je do kraja tjedna. - Dobro. - Witfeld se vrati pecanju. - Ako ti to nešto znači, momče - reče nakon nekoliko trenutaka - ona se malo kolebala. Zapravo, ne baš malo. - Ne, to mi ništa ne znači. Pogledavši još jednom, posljednji put, lijepi pejzaž koji se pružao oko njega, Zachary se uputi u kuću. Nije planirao biti u dvoru Witfeld kad Caroline bude odlazila. Jedini način na koji to može preživjeti jest da odjaše prvi. * Dvije kočije stajale su na prilaznom putu, obje velike i crne, i na obje je bio na vratima ugraviran crveni grb s grifonom obitelji Griffin. Jedna će krenuti u Bath, a druga se vraća u London. Caroline je gledala kroz prozor zimskog vrta kako je njezina obitelj nahrupila iz kuće, okruživši tri visoka muškarca u modernoj odjeći sa šeširima od dabrovine i jednakim prodornim, autoritativnim pogledima. Nije je bilo briga što odlaze. A posebno je nije bilo briga što Zachary odlazi. - I neka sam ga se riješila - promrmljala je kad je on pružio ruku teti Tremaine kako bi joj pomogao ući u kočiju i zatim ušao za njom. Na trenutak je pomislila kako će Joanna i Grace pokušati ući u kočiju za njima, no lakaji su uspjeli zatvoriti vrata i skloniti njezinu obitelj s puta. Nakon nekoliko sekunda, kočija se zaljulja i krene. On je morao znati da ga ona gleda, no nijednom nije digao pogled prema zimskom vrtu. Dobro, neka. To je bilo u redu. Sve je bilo u redu. Baš je briga. Jedini član obitelji Griffin kojem je nešto bila dužna bio je vojvoda od Melbournea, a on je učinio ono što je učinio samo kako bi razdvojio nju i Zacharyja. To što je učinio bilo je za nju jako korisno, no nije bilo potrebno. Možda je na trenutak pomislila kako bi to bilo biti udata za Zacharyja, no nikada to


ne bi učinila. I sada joj je bilo drago da nije pristala na njegovu prosidbu s obzirom na to kako je bio arogantan i nepodnošljiv. Gledala je kako Melbourne i Charlemagne ulaze u preostalu kočiju i kako vojvoda silom mora izvlačiti ruku iz majčina stiska. O da, Witfeldovi su bili tako silno zahvalni. Njihova šašava najstarija kći nastavila bi sa svojim šašavim ekscentričnostima tko zna koliko dugo da je on nije zaustavio i dao joj tako divnu priliku. Caroline se okrene od prozora kad je druga kočija napustila prilazni put. Morala je spakirati kistove i platna. Sir Thomas Lawrence će željeti vidjeti njezine radove bez obzira na Melbourneove lijepe riječi preporuke. Ona će jednostavno zaboraviti na njega - i na sve ostale Griffinove. Zachary nije znao što priča kad joj je rekao da joj neće biti dovoljno živjeti svoj san. Kao da je njoj trebao neki muškarac koji bi joj život učinio potpunim i sretnim. Ona će biti slikarica portreta u najboljem engleskom ateljeu. Nije bilo ničega na svijetu što je željela više od toga. Ništa. Nikog. Takva razmišljanja ipak nisu objasnila zašto je zapakirala i Zacharyjev portret zajedno s još šest drugih koje je namjeravala pokazati svome poslodavcu. Tannberg ju je optužio da je previše idealizirala svoj model, i ona ga zapravo nije trebala pokazati Lawrenceu. Samo ga je željela imati sa sobom. Caroline je dugo gledala u sliku. Ona uporna bol u srcu, u plućima, iza očiju... ona će nestati. Ona se osjećala tako... grozno samo zato što se nadala da će Zacharyju biti drago zbog nje, a on ništa nije razumio. Zato je sada plakala - zato što je rekao te užasne, glupe riječi umjesto da joj poželi sretan put i kaže joj kako će je posjetiti kad se vrati u London. - Caro? Obrisavši lice, Caroline spusti portret prije nego što pogleda Anne koja je stajala na vratima njezine spavaće sobe. - Što je to? - Otišli su. - Znam. Ispratila sam ih. Anne nagne glavu. - Sviđa mi se vojvoda. Tako je siguran u sebe. - Da, istina. - A lord Charlemagne je rekao da će nas doći posjetiti kad se sljedeći put nađe u Wiltshireu. Ha. Sumnjala je u to. - Baš lijepo od njega. Njezina sestra polako slegne ramenima. - I Zachary će se, naravno, vratiti. Rekao mi je da će se vratiti za tri mjeseca, no ja ne mislim da će to biti tako dugo. A sada kad je polako sredio svoje poslove, vjerojatno će se malo više pozabaviti svojim privatnim životom. Caroline uzme jedan ogrtač i počne ga slagati kako sestra ne bi primijetila da joj se ruke tresu. - Ne bih se čudila da bude tako. - Budem li pametna, moći ću pomoći još barem dvjema sestrama da se dotad zaruče. U tom bi mi slučaju bilo znatno lakše.


- Anne, ako me pokušavaš učiniti ljubomornom, molim te, prestani. Ja idem u London i moram ti reći da će mi dani biti tako ispunjeni da neću ni pomisliti na njega. - Ako te nije briga za njega, draga, zašto onda tu sjediš i plačeš? Caroline ponovno obriše glupe, nametljive suze. - Samo zato što ću kad napustim Wiltshire, morati napustiti i tebe i tatu. Anne joj priđe i zagrli je s leđa. - Možda ne zadugo. Ako se tatini i Zacharyjevi planovi ostvare prema očekivanju, mi ćemo si moći priuštiti posjet Londonu. Možda već za Božić. A ja ću ti svaki dan pisati. - Da. Mene će zanimati kako se odvija projekt. - Hoće li te još nešto zanimati? Je li i Zacharyju srce slomljeno ili već očijuka s nekom drugom ženom čim ju je ostavio? Možda čak s Anne? - Naravno da će me zanimati sve u vezi s obitelji. I jesu li lord i lady Eades pronašli nekoga tko će podučavati onog groznog Theodorea i ostala mala čudovišta. Anne se zasmijulji. - Ja se kunem da ću ti pisati o svim tračevima. A sada, siđi dolje na večeru. Sigurna sam kako ti mama želi ponovno reći da si joj ti najdraža. - To bi bilo nešto novo. - Da, ali to će potrajati još barem tri dana. Caroline se uspije osmjehnuti. - Anne, ti si jako dobra sestra. - I ti si. Kad ti budeš sretna, ja ću se pripremiti i biti sretna zajedno s tobom. Možda će ti rad s Lawrenceom pružiti sve što želiš. Nadam se da hoće. - Ja znam da hoće - reče odlučno Caroline, grozničavo se nadajući da će joj na kraju biti dobro.


POGLAVLJE 24 Dva mjeseca kasnije. Zachary podigne pogled sa svog radnog stola i zagleda se u kišu koja je padala s druge strane prozora. Padala je već čitav tjedan, a prije toga, barem svaki drugi dan puna dva mjeseca. Svi su u Bathu samo govorili o tome kako će cijeli grad poplaviti rijeka Avon ako kiša ne prestane i kako će biti smrtno opasno ići na balove i zabave, ako se itko uopće bude usudio izaći iz kuće. No njega to nije smetalo. On je volio kišu. Njegovom su raspoloženju odgovarali balovi ili kartanje kao što snježnoj pahulji odgovara pakao. Podigavši čašu, ispije još jedan obilan gutljaj viskija. Kad se vratio čitanju posljednjeg Edmundova izvješća, otvore se vrata njegova ureda. Molim vas, postavite stol za čaj, Andrewse - reče, mahnuvši rukom. Na to Harold, koji je ležao ispred kamina, podigne glavu, zamaše repom i ponovno zaspi. Zachary nije znao zašto je njegova teta inzistirala na tome da mu svakog popodneva pošalje topli čaj. On ga ionako nikada nije pio. - Kiša je opet zagušila peć - reče teta Tremaine ušavši umjesto batlera u sobu. - Zakasnit će tvoj čaj. - To je u redu. Imam dovoljno viskija da me zagrije. - On pokaže na kristalnu bocu koja je bila tri četvrtine prazna. - Vidim. Planiraš li večeras do društvenih prostorija? - Sumnjam. Lady Haldridge će te otpratiti, zar ne? - Naravno da hoće. Je li to od Edmunda? On odsutno kimne. - Uskoro dostižemo prvi cilj od trideset pet krava. Devet ih ima porijeklo usporedivo s Dimidiusovim, i on je prilično siguran da ih je barem dvadesetak bređe. - To znači da ćeš imati mnogo posla sljedećeg proljeća. - Da. Potomstvo je ono što me zanima. Ona glasno uzdahne. - Žao mi je, ali mene ne. Kako je Sally? - U ekstazi je. Susan su udaje u subotu, a Julia i Grace su se zaručile. - Tri od sedam. Sigurno je presretna. Moram joj napisati pismo i čestitati. On nije ispravio njezin izračun i podsjetio je da se samo šest djevojaka iz obitelji Witfeld želi udati, zato što bi to značilo da priznaje kako još uvijek misli na Caroline, da je opsjednut njome. Zachary ispije još jedan gutljaj pića. - Da. Razmišljam da se zaposlim kao tutor djevojkama koje žele uhvatiti muža. - Možda bih te i ja mogla angažirati za sebe. - Poštedi me pustih priča, teta. Ti si se mogla udati sto puta otkad je stric Tremaine preminuo. No ti jednostavno uživaš u mučenju pripadnika mog spola.


- Zachary, kad smo već kod mučenja, koliko ćemo mi još ostati ovdje? Zachary je pogleda preko ruba pisma. - Ti imaš giht, a ne ja. - Nemam ga više. Izliječila sam se, no sada me brine moja glava. I tvoja, također. Ovo mjesto je tako dosadno i mokro da mislim kako počinjem trunuti. - Pa Bath je i poznat po vodi. Kiša ga čini još prikladnijim. - Ti si jedan zločesti dečko. Vodi me natrag u London. On zadrhti. Ona je bila u Londonu. - Lakše mi je raditi ovdje, nitko me ne smeta. - Sezona je završila. Sada ovdje ima više balova nego u Londonu. Ako misliš pronalaziti izgovore kako bi ostao u Bathu, smisli neki uvjerljiviji. On odloži pismo i natoči si još viskija. - Nije to nikakav izgovor. - Zachary, ako kiša nastavi ovako padati još tjedan dana, svi ćemo završiti u Atlantskom oceanu i plutat ćemo na jastucima naših fotelja. Ionako ćemo u Londonu biti kratko. Ti znaš da tvoj brat voli zimi boraviti u Melbourne Parku. - Onda ćemo odavde ravno u Devonshire. Njegova teta priđe stolu. - Ti ostani onda ovdje do Miholja. Ja ujutro putujem u London. I uzet ću kočiju pa ćeš ti morati jahati na Sagramoreu. Nemoj dobiti upalu pluća. - I ti sad tvrdiš da sam ja zločest. Dobro. Molim te, obavijesti Andrewsa da putujemo u utorak ujutro. Imam nekoliko sastanka do utorka i ne mogu prekršiti obećanje koje sam ljudima dao. Ja sam, na kraju krajeva, zakazao te sastanke. - Potrudio se kako bi mu glas zvučao mirno i sabrano nadajući se da ona neće primijetiti kako je vrlo uzrujan. - Na takav kompromis mogu pristati. - Onda dobro. Tri dana. I hvala Bogu. Sljedeća mi je strategija bila drogirati te i oteti. Jako mi je drago da nisam morala pribjeći tome. Možda će ipak morati. - Onda ću morati Harolda natjerati da kuša večeras moju hranu, za svaki slučaj - uzvrati joj ironično. - Idi, moraš se odjenuti za bal. Ja moram završiti neke spise. Moram obavijestiti Witfelda o promjeni adrese i Melbournea da ćemo stići doma u subotu. Nadao se da Witfeld neće nikoga obavijestiti o tome. Pogotovo ne svoju kćer koja je trenutno obitavala u Londonu, ili bilo koju članicu obitelji s kojom se ona dopisuje. Uspio je preživjeti nekoliko tjedana a da nije čuo vijesti o njoj. Znao je da ju je Lawrence primio i da su je već angažirali za nekoliko portreta. Nije točno znao gdje ona stanuje u Londonu, iako je bio prilično siguran da ne živi u Mayfairu. Bude li se po povratku držao četvrti u kojoj se nalazi kuća Griffin, bit će prilično siguran da neće naletjeti na nju dok obitelj zimi ne otputuje iz Londona. Bilo je životno važno da je nikada više ne vidi. Bude li je vidio... Mogao je on ismijavati tetinu priču o drogiranju i kidnapiranju, no kada je razmišljao o Caroline i o tupoj boli zbog duboke rupe koju je ostavila u njegovom srcu, taj plan je imao smisla. Imao je smisla nekom luđaku, no ipak je imao smisla. *


- Vraćaju se doma? - Zavrtjevši suknje, Peep je plesala naokolo dok je njezin otac stajao u predvorju. - Hura! - Već je bilo vražje vrijeme - promrmlja Charlemagne, dodajući kaput Stantonu. - Tata, stric Chay je rekao ‘vražje’. - Da, rekao je. - Sebastian prostrijeli brata pogledom. - Idi i operi usta sapunom. - Oprat ću ih čašom klareta. Hoćeš mi se pridružiti? - Shay se uputi gore u sobu za biljar. - Meni natoči konjaka. - Kad mu je brat otišao, Sebastian podigne svoju kćer na ruke. A ti, draga moja, odavno si trebala biti u krevetu. - Ti i stric Shay ne biste trebali večeras izaći - odgovori Penelope smrtno ozbiljno. Gospođa Beacham kaže da bi mogao padati snijeg. - Ne pada snijeg. Ne pada ni kiša. Zapravo, tek je rujan. Jesi li sigurna da je gospođa Beacham rekla da će padati snijeg? - Zapravo, ja sam pomislila da bi mogao padati - ispravi se njegova kći, nimalo se ne uzbudivši. - Aha. Možda će ti šalica toplog kakaa smiriti napete živce. - Mislim da bi mogla pomoći. - Stantone? - Sebastian pogleda preko ramena u batlera, a zatim se uputi gore, noseći kćer na rukama. - Odmah, vaša milosti. - Što je stric Zachary još napisao u pismu? - upita Peep. - Samo to da se on i teta Tremaine vraćaju kući u subotu. - A Harold? Tom će psu morati promijeniti ime pod svaku cijenu. Nije imao namjeru dopustiti da jedan mješanac, koji se ne zna ponašati, nosi njegovo srednje ime. - Vjerujem da se i on vraća. - U subotu. Sjajno. Zna li on da su se teta Nell i stric Valentine vratili iz Venecije? - To sam mu napisao prije nekoliko tjedana. - Mislim da će stricu Valentineu biti drago da se stric Zachary vraća doma. Čula sam da je rekao teti Nell da ukoliko će morati provesti Božić u vražjem Melbourne Parku, barem se nadao da će ići u vražji lov na fazane i jarebice u Dverill prije nego budu morali opet otići. Ona ga pogleda u oči. - Mislim da on ne voli biti na miru u Londonu. - Vjerojatno ne, jer inače ne bi toliko psovao. - On bi već sada volio biti u Melbourneu, ali posao ga je svake godine sve dulje zadržavao u Londonu. Osim što je općenito čeznuo za boravkom na selu, imao je još jedan razlog zašto je poželio da se svi izgube iz Londona prije nego što Zachary napusti Bath. Caroline Witfeld je postigla senzacionalan uspjeh u gradu. Hvala Bogu što je stigla u London krajem sezone jer bi je slavili i opsjedali na svakom društvenom događaju. Mayfair je volio ekscentrike, a posebno


je volio one koji su svoju reputaciju mogli poduprijeti vještinom. A gospođica Witfeld je imala vještine na bacanje. - Tata? - Da, dušo? - Bit će mi jako drago kad se stric Zachary vrati doma. Više mi se sviđa kad je sve kao što je nekad bilo. - I meni, Peep. - Nadao se da će tako misliti i Zachary. Kad konačno sve bude po starom, svi će biti sretniji. I Zachary će početi izlaziti s drugim ženama pa će pronaći neku prikladniju. Njegov će mu najmlađi brat na kraju zahvaljivati što ju je odvojio od njega. * Caroline je sjedila u kutu svoje male sobe koja je glumila blagovaonicu i jela pečenu ovčetinu. Kako su u stanu bile samo ona i Molly, bilo je nevjerojatno tiho. Iako je bilo trenutaka kad bi joj blaženi mir izmamio osmijeh na lice, ovo nije bio jedan od njih. Vani na ulici zveckalo je zvonce na kolicima nekog trgovca koji se uputio kući, dok su s još malo veće daljine dopirali tihi zvuci žamora, vjerojatno iz The Kettlea, gostionice koja je bila najbliže njezinom domu. Cheapside se nikako nije mogao usporediti s dvorom Witfeld, no morala se podsjetiti da je u Londonu bila samo dva mjeseca. Već je uštedjela nešto novca, a ako stvari nastave ovako kako su krenule, uskoro će se moći preseliti u veći, ljepši stan u Islingtonu ili Bromptonu. Gospodin Francis Henning, čiji je portret upravo završila, bio je zadivljen njezinim radom i uvjeravao ju je da će do proljeća svi njegovi znanci kucati na njezina vrata. Naravno, on joj je također ponudio i brak, no čula je da ga on redovito nudi naokolo, a i činio se da mu je laknulo kad ga je odbila. Sir Thomas, iako malo suzdržan, činio se jako dobrim gazdom. Nije joj nudio da budu prijatelji, a ona to ne bi ni željela. No ponudio joj je priliku da stekne iskustvo, te stručnost i prihvaćanje kakvo nikada nije iskusila. Kad je povečerala, pijuckala je vino iz male čaše kojom bi se povremeno počastila i otvorila pismo koje je toga dana stiglo od Anne. - ‘Najdraža Caro’ - čitala je u sebi - ‘Zamisli, Peter Redford je zaprosio Juliju i ona je pristala. Mamu je to toliko ohrabrilo da je već počela uvjeravati tatu neka nas ostale sljedeće sezone odvede na nekoliko tjedana u London. Možeš li vjerovati da će se to dogoditi?’ - Baš divno - reče Caroline, osmjehnuvši se. Neće samo manji broj neudatih kćeri uvjeriti njezina oca da ostatak obitelji povede u London, već dodatak prihodima koje su mu omogućili Griffinovi pristankom financiranja projekta. Iznos je vjerojatno bio pretjerano velikodušan, no ako itko zaslužuje prestati brinuti o novcu, to zaslužuje njezin otac. Spustila je pogled na papir i nastavila čitati. - ‘Jedini nesretni član obitelji je Joanna. Mislim da ona još uvijek više sebe krivi za to što nije uhvatila muža nego za svoju pohlepu i nestrpljivost. Iskreno se nadam da će pronaći nekoga prije nego što stignemo u London, ili tko


zna što će se dogoditi. - Baš tako. - Gospođice Witfeld - reče Molly, ušavši u sobu kako bi pospremila suđe - jeste li za malo čaja? - Da, to bi bilo lijepo. I molim vas, namjestite mi postelju; jako sam umorna. - Jako mnogo radite, gospođice, ne čudim se što ste umorni. - Veoma sam zahvalna na tome što imam toliko posla - uzvratio ona, pogledavši ponovno u pismo. - ‘Bit će ti drago čuti da je Grace ludo ljubomorna’ - nastavila je Anne u pismu - ‘na to što ćeš ti vidjeti novu parišku modu tjednima prije nas. Molim te, budeš li ikako mogla, pošalji mi novi katalog da je mogu njime dražiti.’ - ‘To su sve vijesti za danas; još uvijek pada kiša, a ja sam obećala tati kako ću mu pomoći završiti tjedno izvješće za Zacharyja - i obećajem ti da sam ga sada zadnji put spomenula. Volim te i lijepo te pozdravljam, Anne.’ Dvaput ga spomenuti bilo je dovoljno. Koliko je Caroline znala, on je još bio u Bathu. Pogledala je na malu klupčicu nad kaminom. Na njoj je, u lijepom okviru od mahagonija, počivao njegov portret. Prvih nekoliko tjedana u Londonu naizmjenično bi ga izlagala iznad kamina kako bi ga mogla gledati i zaključavala ga u ormar s posteljinom. Na kraju ga je ipak prestala zaključavati u ormar i sada ga je svake večeri promatrala barem deset minuta. Bio on idealiziran ili ne, u tih mjesec dana njihova poznanstva on nije postao samo njezinim ljubavnikom, već i prijateljem. I nedostajale su joj obje te njegove strane. Nešto od onoga što joj je rekao tog posljednjeg dana... Ogledala se naokolo po svom malom stanu. Nije ju mučila njegova veličina; ne, već činjenica da u njemu sjedi sama. Ona je živjela svoj san, no svake je noći sjedila kraj prozora svoje spavaće sobe, gledala van u noć, previše nemirna da bi usnula, ne znajući što bi mogla učiniti kako bi ublažila i ubila taj strašni osjećaj čežnje i neispunjenosti. Trebala bi biti posve sretna, posve zadovoljna. Tijekom dana, kad je slikala, tako se i osjećala - zapravo, tako se osjećala na početku. Da nikada nije srela jednog Griffina, sigurno bi se i dalje tako osjećala. No ipak, njezine su misli sve češće zalutale prema lažnim grčkim ruševinama i Zacharyju koji pozira dok mu vjetar mrsi kosu, i sada je znala što je točno mislio kad je opisivao kako se osjećao kad je prvi put vidio Mona Lisu. Jedna suza otkotrlja joj se niz obraz i ona je nestrpljivo obriše. To što je bila sama nije ju mučilo, i nije se radilo o tome da joj je u životu za sreću trebao neki muškarac, koji bi joj naređivao. Za Boga miloga, ona do prije tri mjeseca nije nikada ni imala nekog muškarca u svome životu. Ne, radilo se o određenom muškarcu koji joj je nedostajao, o Zacharyju s kojim je željela razgovarati i slušati ga i dodirivati ga. No kad ga je zadnji put dodirnula, ona ga je pljusnula. Ako ništa drugo nije moglo okončati njihovu vezu, to ju je okončalo. Mogao je imati koju god poželi, a ona se nije mogla domisliti razloga zašto bi još uvijek želio nju. - Caroline, ti si budala - promrmlja sebi u bradu i presavije sestrino pismo. Mislila je da ona njemu treba održati lekciju, a na kraju ju je on održao njoj. No bilo je prekasno da bi


naučila nešto iz nje. * Melbourne okrene stranicu zadnjeg izvješća Zacharyjeva projekta. - Koliko je konzervativna ova tvoja procjena? - upita, pogledavši preko ramena svog najmlađeg brata. - Izuzetno. Proučio sam cijene govedine i mlijeka tijekom posljednjih šest godina i uzeo najniži prosjek, zatim sam ga pomnožio s cijenom prerade vrhnja i maslaca i uračunao troškove transporta i klanja. - Želim proširiti tvoj program uzgoja. - Ja ne želim. - Zachary je sjeo na prozorsku klupčicu Melbourneova ureda i odsutno lupkao petom čizme o zid. - Previše tu ima špekulacija. Kad nove junice budu dovoljno stare za rasplod i kad počnu davati mlijeko, znat ćemo jesmo li pronašli ispravnu kombinaciju krvne loze. Tek tada možemo proširiti program uzgoja. - Ali ako si u pravu, kad bismo udvostručili veličinu stada, dobili bismo značajnu prednost u... - Meni se baš ne žuri - prekine ga Zachary. - Želim sve učiniti kako valja. Witfeld u ovom trenutku ima zadnju riječ i on se slaže sa mnom. - Onda dobro. - Njegov brat odloži izvješće na stol. - Je li te Peep već podmitila da ideš s njom na jahanje? Samo o tome govori otkad zna da si se vratio u London. - Idem s njom sutra ujutro. - Odlično. Bude li sreće, za nekoliko ću dana imati riješene vlasničke papire Primtona, pa možemo krenuti u Melbourne Park. Zachary shvati da se od njega očekuje nekakav odgovor. Digne pogled sa svojih ruku i pogleda brata. - To je u redu. - Je li ti Shay rekao da su Huntleyevi još u gradu? Pozvali su nas na malu zabavu sutra navečer. Ustavši, Zachary krene prema vratima. Na njegov pokret, Harold u tišini ustane i odgega se do njega. Zachary odsutno počeše psa iza uha. Činilo se da ga ništa u posljednje vrijeme ne može uzbuditi. Dani su mu prolazili u nekoj magli i samo su ga vijesti od Edmunda ili drugih farmera mogle na trenutak prenuti iz melankolije. - Molim te, ispričaj me kod Huntleyevih - reče, otvarajući vrata. - Imam mnogo posla. - General - major Picton će biti ondje. Zachary zastane. - Ne misliš li da bi me u tom slučaju moglo biti sram pojaviti se ondje? Čovjek mi je doslovno ponudio položaj u svojoj regimenti, a ja sam zatim bez riječi nestao iz Londona. - K vragu, Zachary, sjedni.


- Zašto? - Ovo tvoje durenje neće ništa promijeniti. Zachary uzdahne, radije se okrenuvši prema praznom predvorju pred sobom nego prema bratu koji je sjedio iza njegovih leđa. - Ja se ne durim, Sebastiane. Ja se trudim biti jako zaposlen i uživam u poslu. Žao mi je što si očekivao da ću se sad tu razbjesniti na tebe, no iskreno, ne osjećam baš ništa osim malo pospanosti. - Ti shvaćaš zašto sam te ja razdvojio od gospođice Witfeld, zar ne? - Shvaćam to u potpunosti. Ti smatraš da ime Griffin ne bi moglo opstati kad bi se jedan od nas oženio ženom iz pristojne obitelji, koja je odlučila sama zarađivati za život. - To je malo pojednostavljeno. - Da, ovaj, ne bih te želio povrijediti, no nisi ti taj koji si nas rastavio, Seb. To je učinila Caroline. Njoj je zamisao da se uda za mene jednako užasna kao što je tebi užasna mogućnost da seja oženim njome. Ona smatra da se od udate žene ne očekuje ništa osim organiziranja čajanki, vezenja, lijepog odijevanja i rađanja djece te da su inače beskorisne. - On se ponovno okrene. - Zar nije zanimljivo kako su njezini pogledi na brak tako nevjerojatno slični tvojima? - Zach... - Ispričaj me sada. Moram danas poslati pismo Witfeldu. Kad se Zachary uputio stubama gore, s Haroldom za petama, pomislio je da je upravo nabasao na samu bit problema. Nije se radilo o tome što se Sebastian protivio njihovom braku; njega to ne bi spriječilo u naumu ni sekunde, a pogotovo ne sada. Problem je bio u tome što Caroline nije željela brak - ili je to barem tada mislila. U to vrijeme nije imala iskustvo koje bi možda poljuljalo njezin san o tome što je to idealan život. No sada je imala priliku nekoliko mjeseci živjeti taj svoj san. I on se pitao je li joj još uvijek tako sladak. Zastao je na vratima svoje spavaće sobe. Ona je bila u Londonu, a i on je, barem trenutno, bio u Londonu. I možda je neće moći uvjeriti da se uda za njega. No mogao je barem pokušati. A bude li imao sreće, on će je poljubiti i razgovarati s njom i zagrliti je, još jednom. A ako bude imao puno sreće... Val požude jurne čitavim njegovim tijelom. Zachary zgrabi šešir i rukavice, naredi Haroldu da ga prati i ponovno se okrene prema stubama. - Stantone, moram obaviti nešto - reče kad je batler otvorio ulazna vrata. - Molim vas, recite Melbourneu da me neće biti... neko vrijeme. - Vrlo dobro, lorde Zachary. O, da, nadao se da će biti vrlo dobro. Vraški se nadao.


POGLAVLJE 25 Caroline umoči kist u staklenku alkohola. Pažljivo obriše četke o pamučnu krpicu, odloži čisti kist i posegne za drugim. Boja. Voljela je boje, njihov miris, teksturu, veličanstvenu paletu raznih boja. No tijekom posljednjih nekoliko tjedana, polako je počela razumijevati što joj je onog dana Zachary pokušavao reći. Na kraju, svi ljudi koje je upoznala, sva umjetnost koju je stvorila, sav njezin život bile su samo... boje. A naučivši tu lekciju, pomalo je shvaćala ono što je izgubila. Bio je to čovjek najviše pun života od svih koje je ikada upoznala. Bože, kako joj je silno nedostajao zvuk njegova glasa, njegov smijeh, njegov jedinstveni optimistični pogled na svijet. Život je bio... nepotpun bez njega, bez obzira na to koliko joj je karijera bila uspješna. - Gospođice Witfeld? Ona se prene. - Da, Bradley? Lawrenceov pomoćnik uđe u dobro osvijetljen atelje i uruči joj komad savijenog papira. Sir Thomas vas moli da umjesto njega odete na sastanak s jednim klijentom. On ima dogovor za ručak koji ne može otkazati. - Na sastanak kod jednog klijenta? - ponovi ona. Koliko je dosad naučila, klijenti su dolazili pozirati u atelje, nije se odlazilo k njima. - To je nekakvi ekscentrični stari grof ili netko sličan - reče nehajno Bradley. - Ne voli izlaziti iz svoga doma. Sir Thomas ga je već jednom naslikao. - Zar se on neće naljutiti ako dođe zamjena, a ne sir Thomas? - Vaš je zadatak uvjeriti ga u vašu vještinu. Nemojte kasniti. Ona pogleda u papir kad Bradley izađe iz ateljea. John, lord Hogarty. Ime joj nije zvučalo poznato, no barem će prekinuti rutinu u koju je upala. A adresa je bila na Mayfairu pa nije bilo vjerojatno da se radi o nečem nedoličnom. Nikako se ne bi moglo raditi o nečem takvom jer je njezin poslodavac od samog početka bio osoba kojoj je izuzetno vjerovala. Pokupivši kutiju s bojama i kistove koje je upravo očistila, ona ode do ureda i pokuca na vrata. - Siru Thomase? Slikar podigne pogled s pisaćeg stola. - Caroline. Je li vam Bradley dao adresu? - Da. Trebam li nešto znati o njemu prije nego ga posjetim? - Hogarty bi vam mogao biti jako dobra veza. On je malo čudan, no velik je poznavatelj umjetnosti. Već sam mu poslao poruku u kojoj sam mu objasnio da ćete ga vi posjetiti. - On se nasmiješi. - Vi ga samo lijepo naslikajte onako kako to znate i imat ćete klijenta za cijeli život. Meni uistinu treba pomoćnik koji će preuzeti neke moje poslove. - Hvala vam, siru Thomase. Ovo nije bilo prvi put da joj je preusmjerio neke svoje manje važne klijente. I nije to bilo prvi put da je zamišljala kako otvara svoj vlastiti atelje. Sir Thomas je imao pravo u vezi s tim da mu je potrebna pomoć; kad netko postane tako slavan kao on, jednostavno nije bilo dovoljno sati u danu kako bi se naslikao svaki klijent koji bi želio njegovu vještinu.


Kad je izašla, pozvala je kočiju i uručila kočijašu papir s adresom. Kad su zašli u Mayfair, nije si mogla pomoći da ne zuri kroz prozor, kao što bi uvijek zurila u onim rijetkim prilikama kad se našla u ovom dijelu grada. Nije imala pojma je li Zachary uopće u Londonu, no morala je pogledati. Bilo bi bolno ne pogledati. Skoro jednako bolno koliko joj je bilo ne vidjeti ga svaki dan uživo, već samo kao sliku iznad kamina. Dvadeset minuta kasnije, kočija se zaustavila i kočijaš pokuca po stropu. - Stigli smo, gospođice. Pet šilinga. To je bila prava pljačka, no nije imala namjeru svađati se s kočijašem nasred ulice. Uručila mu je novac i okrenula se prema kući kad se kočija priključila gustom popodnevnom prometu. - Bože moj. - Stajale je ispred bloka gradskih kuća koje su bile priljubljene jedna uz drugu, a svaka je imala dva ili tri privatna stana. Bila je to bogataška verzija kuće u kakvoj je ona živjela, no znatno elegantnija, što je bilo vidljivo već i po vanjskom izgledu i fasadi. Pronašla je adresu i uspela se stubama do vrata. Čim je zamahnula zvekirom, vrata su se otvorila. - Da, gospođice? - upita je krupni čovjek u crnoj livreji. - Došla sam u posjet lordu Hogartyju - reče. - Poslao me sir Thomas Lawrence. Batler kimne i odmakne se kako bi Caroline ušla. - Očekuju vas. Slijedite me, gospođice. Na neki način, ono što je rekla Zacharyju o bračnom životu bilo je točno. Jednoj dami iz visokog društva nikako ne bi bilo dopušteno posjetiti stranog čovjeka bez pratnje sobarice. Ovi krugovi uglavnom nisu bili dostupni njezinom društvenom staležu, no pripadnici visokog društva željeli su da ih na platnu ovjekovječi popularna umjetnica i ta njihova želja je zasjenila njihov snobizam. No to što je bila u pravu nije joj nimalo pomoglo da se bolje osjeća. Više ne. - Izvolite ući, gospođice - reče batler, otvorivši vrata prostorije koja je izgledala kao jutarnji salon. Bila je jako dobro osvijetljena, čak i ovako kasno popodne. - Slobodno pripremite platna i kistove. Lord Hogarty će vam se ubrzo priključiti. - Hvala vam - reče, primijetivši da je netko već bio donio stalak za platno. Sviđala joj se prostorija u koju ju je batler uveo. Činila joj se malo oskudno uređenom, no iz onoga kako su Bradley i sir Thomas opisali lorda Hogartyja, to ju nije iznenadilo. No posjedovao je nekoliko lijepih grčkih vaza koje su krasile klupčicu iznad kamina. Odloživši i raspremivši svoje stvari, priđe im bliže kako bi ih bolje promotrila. Zahvaljujući zanimanju njezina oca za grčke ruševine, one lažne i one prave, Caroline je prilično dobro proučila grčku umjetnost. Ukoliko nije grdno pogriješila, ove tri vaze urešene crnom tintom bile su originalna djela, vrlo dobro očuvana i skupocjena. Zachary bi to znao. On je imao jako dobro oko za umjetnost - možda bolje nego što je toga bio svjestan. Vrata iza nje se otvore. Caroline se odmakne od kamina i okrene se kako bi pozdravila svog novog klijenta. I ukipi se. Zachary Griffin je stajao na vratima i gledao je. Srce joj stane. Sve je stalo. - Što... što ti tu radiš? - cijuknula je. - Ja sam John Hogarty - reče on, a ona zadrhti od njegova dubokog glasa.


- Ne, nisi. Što se tu zbiva? - Ovo je moj stan. Ona odmahne glavom, ustuknuvši prema svojoj kutiji s bojama. - Nisi. Sir Thomas je rekao da je on naslikao lorda Hogartyja, koji bi mi mogao postati dobrim klijentom. Ništa od ovog... - Ja sam ga zamolio da to kaže. - To znači da moj poslodavac misli da sam ja otišla na neki grozni... randevu s neoženjenim muškarcem? Kako si mi mogao to učiniti? - Ne, on ne misli ništa takvo. Rekao sam mu da je tvoja obitelj ovdje u Londonu i da su te željeli iznenaditi. - Dobro, hvala Bogu što me nisi sasvim upropastio. - Sagnuvši se, ona pokupi kutiju s bojama i stavi ih pod ruku. Bože, morala je nestati odavde dok joj srce ne prevlada razum. Molim te, makni se. Ja odlazim. On se odmakne. - Ispričavam se. Želio sam te vidjeti, ali sam mislio da ti nećeš pristati na to. - Ne, ne bih pristala - lagala je. On je bio ovdje. I želio ju je vidjeti. Srce joj je mahnito udaralo. Zachary kimne. - Tvoj otac mi je pisao rekavši da ti dobro ide. - Da. Isto to je meni rekao za tebe. Dok je stajao kraj vrata, izazivajući je da ne ode, izazivajući samog sebe da joj ne priđe i spriječi je, Zachary je mogao samo gledati kako ona podiže prazno platno i odvažnim koracima kreće prema njemu. K vragu. Nije mu bilo dovoljno samo dvije minute s njom. Čitav život s njom ne bi mu bio dovoljan, no ako ona ne želi biti ovdje, neće ju sprječavati da ode. Morao ju je nekako nagovoriti da ostane. - Moja obitelj odlazi u Devonshire za otprilike tjedan dana - reče on glasom koji je jedva primjetno zadrhtao. - Odlično. Dobro. Dakle, logika i nježno nagovaranje uz pristojan razgovor neće djelovati. Teško uzdahnuvši, Zachary uz tresak zatvori vrata do kojih je ona upravo stigla. - Pokušavam se ponašati pristojno - zareži on - poštovati tvoje želje. - Onda me pusti. - Ali upravo mi je palo na pamet kako se ti nisi baš potrudila poštovati moje. - Tvoje želje? A koje su to, zaboga, tvoje želje? - Ovo su moje želje. Zakorači prema njoj, zgrabi je za ramena i privije je uz svoja prsa. A zatim spusti svoja usta na njezina. Osjetio je iznenađenje na njezinim mekim ustima, a zatim pohlepnu požudu jednaku njegovoj. Njezina kutija s bojama padne na pod i otvori se, a crvena, žuta i zelena boja razliju se po podu.


- Joj! - Psst - ušutka ju, uzevši joj platno iz ruke i spustivši je na pod između boja. Nagovorio joj je usnama usta da se otvore, a zatim kliznuo jezikom duž njezinih zuba, milujući joj rukama tijelo i držeći je čvrsto stisnutu uza se. Ljubio ju je dok oboje nisu ostali bez zraka, a zatim se odmaknuo jedan centimetar. - Sad mi reci da želiš otići - izazvao ju je. - Ovo nema nikakve logike, ovo jednostavno ne može... - Neka vrag nosi logiku. Caroline, ti si cijeloga života proučavala umjetnost. Zar umjetnost ima ikakve veze s logikom? Kakve veze logika ima s pronalaskom prave boje ili prave poze ili pravog izraza? Umjetnost pokreće, ona mijenja, ona raste, ona živi. Baš kao ljubav. - Zachary, mol... - Želiš li otići? Ona se zapilji u njegove oči. - Ne. Spustio se s njom na pod dok je ona skidala kaput s njegovih ramena. Uslijedila je njegova kravata dok je on otkopčavao gumbe na njezinom ogrtaču za koje je pomislio da ih mora biti barem tisuću. Morao ju je dodirivati, morao je biti u njoj, inače ništa od ovog neće biti stvarno. - Nedostajala si mi - uzdahnuo je i počeo je opet ljubiti kad joj je skinuo ogrtač s ramena i krenuo otkopčavati opravu na leđima. - I ti meni - uzvrati ona, izvlačeći mu košulju iz hlača kako bi mu pomilovala gola prsa. Kad joj je konačno skinuo opravu, svuče čizme i spusti hlače dolje do stopala kako bi se žustro izvukao iz njih. Dok je to radio, stavi jednu ruku ravno na prolivenu crvenu boju. - K vragu. - To se nikada neće oprati - reče ona drhtavim glasom. - Uistinu? - On joj stavi dlan na bedro, i povuče je prstima prema sebi ostavivši joj svoj crveni pečat na koži. - Odlično. Polako joj je povukao noge oko svojih bokova i gledao ju dok je ulazio u nju. Umočivši drugi dlan u žutu boju, obuhvatio joj je njime desnu dojku, a zatim crvenim dlanom lijevu, obilježivši joj meku bijelu kožu savršenim otiscima muškog dlana. - Zach... ah - zastenjala je kad se nagnuo bliže, pomaknuvši se kako bi se nadvio nad nju. Stavivši ruke sa svake strane njezinih ramena, počne pomicati bokove, zatvorivši oči na taj predivan osjećaj uklizavanja u njezino tijelo. - Zachary - dahtala je, a on na to otvori oči kako bi je ponovno pogledao dok je ona stavila jedan svoj drhtavi dlan u plavu boju, a zatim ga pritisnula o njegova prsa. On se u odgovor na to privije bliže uz nju, pomiješavši svoju plavu boju s njezinom crvenom i žutom dok je upirao u nju. Ona ga čvrsto privije uza se, obojivši pritom njegova leđa i guzove. On joj nije ostao dužan i gurnuo ju je još naprijed, pod sobom, dok oboje nisu bili umazani bojama po cijelom tijelu.


Kako je postajala sve napetijom i zatim se raspala, pulsirajući oko njega, on je svršio stenjući i srušio se na nju. Prije nego što ju je zdrobio svojom težinom, okrenuo se tako da je on ležao dolje i još mu se boje razmazalo po leđima. Ako je izgledao i približno kao ona, oboje su izgledali kao veličanstven, raznobojni nered. - Izgledaš ljepše od Mona Lise - reče on kad se dovoljno pribrao da može relativno normalno govoriti. - Mislim da smo u svakom slučaju uporabili više boja od da Vincija. - Ona sjedne, zajahavši mu bokove. - Ozbiljno ti kažem, Zachary. Ovo će biti vraški teško oprati. - Hm, nikako ne možeš doma ovakva - složi se on, crtajući joj vrškom prstiju svjetlozelene krugove po grudima. - Ali morat ću, svakako - usprotivi se, pokušavši se podići. Zadržao ju je, primivši je za bokove. - Ja ne želim da ti prestaneš slikati, znaš. Nikad nisam imao namjeru to tražiti od tebe. Ona ga je pogledala pogledom u kojem je vidio žaljenje i čežnju. - Ti to ne bi trebao tražiti. Žena jednog Griffina... - ... može, dovraga, raditi što god joj srce želi - završi on njezinu rečenicu. - Što misliš, tko bi bio taj koji bi ti imao hrabrosti okrenuti leđa na javnom mjestu? - Ali... - Radi za Lawrencea ili otvori vlastiti atelje. Otvori ga ovdje. Ja sam danas izabrao ovu sobu radi svjetla. - On sjedne kako bi im oči bile u istoj razini. - Caroline, molim te, promisli o tome. Ako želiš biti sa mnom, mi ćemo se potruditi da to uspije. Ja neću tražiti od tebe da vezeš inicijale na moje vražje rupčiće i nećeš morati... Ona mu stavi ruku na usta. - Nedostajao si mi - šapne mu, nagnuvši se kako bi ga poljubila. Kad se uspravila, imala je plavu boju preko usana, ali njemu se to sviđalo. - Ja sada razumijem što si mi govorio o tome kako se ispunjen život ne može naći u jednodimenzionalnoj slici. - Uistinu? - Njegovo srce koje je već snažno lupalo, počne udarati poput vojnih bubnjeva. - To znači da... da kad bih te ja ponovno pitao da se udaš za mene, ti bi mogla reći da? Ona kimne, a jedna suza otkotrlja joj se niz bojom umazan obraz. - Onda, hoćeš li se udati za mene, Caroline? Hoćeš li mi biti žena? - Da - dahne ona. - Ja bih se jako rado udala za tebe. On je privuče u zagrljaj i privine je čvrsto uza se. Hvala Bogu. Hvala Bogu. - Toliko sam ti toga želio reći, a nijedna vražja osoba koju poznajem ne misli da sam zabavan i pametan kao što mi se čini da ti misliš. Ona šmrcne. - Nedostajao si mi i kao prijatelj. - Ovdje... Zachary poskoči na zvuk glasnog kucanja po ulaznim vratima. - Hogarty će odgovoriti reče nakon nekog trenutaka, ponovno je nježno ljubeći.


- Hogarty? - Moj sluga. John Hogarty. Morao sam smisliti neko ime. Hogarty pokuca na vrata. - Gospodine lorde? Vojvoda od Melbournea je došao vidjeti... - Kriste. Reci mu neka me pričeka u predvorju. Stižem odmah. - Svakako, gospodine lorde. Caroline se s mukom podigne na noge. Kad se pogledao, znao je da se nikako ne može upristojiti u sljedećih pet minuta - vjerojatno mu to neće poći za rukom ni za čitav sat. - Joj, dobro, što se može - promrmlja i navuče hlače. Sebastian to mora saznati prije ili kasnije. Onda može saznati i odmah. * Prvi put u svome životu, Sebastian nije bio sasvim siguran što želi reći ili što želi postići. No činjenica da je Zachary proveo veći dio protekla dva dana u svom starom stanu, nije nikako slutila na dobro. S obzirom na to kako je primijetio da mu brat u zadnje vrijeme pije i kako je sjetan, pomislio je kako bi se vrijedilo umiješati i pod cijenu još jedne svađe. Ova... tuga ne bi se smjela nastaviti. Nemiran i zabrinut, stajao je mirno poput stijene u bratovom predvorju, ne želeći nervozno koračati. - Što je, Melbourne? - začuje se Zacharyjev glas s vrata salona. Malo se opustivši jer ga brat nije odbio primiti, Sebastian se okrene s proučavanja jedne od uokvirenih slika u predvorju. Zachary je imao profinjeniji ukus za umjetnost nego što bi očekivao od njega. - Želio sam razgovarati... Koji je vrag s tobom? Zachary se naceri, a jedna tamnoplava mrlja mu se razvuče od obraza do uha. - Baš nikoji. Zašto? - Ali... ovaj... - Sebastian utihne, primijetivši crvene i plave i zelene mrlje po čitavim golim bratovim prsima i rukama i dlanovima. - Ti si vrlo... raznobojan. - Što želiš time reći? Sebastian je dugo promatrao svog brata. Nešto se zasigurno ovdje zbivalo, a osjećaj da ne zna što je to bio mu je čudan i neugodan. On je navikao držati pod kontrolom ne samo sebe već i sve oko sebe. - Nisam sasvim siguran što želim reći - reče konačno. - Zar se planiraš ponovno iseliti iz kuće Griffin? - Mislim da je došlo vrijeme. Sebastian se uz veliku pomoć svoje čuvene samokontrole uspio suzdržati da ne reagira na to. Također, morao je ostati imun na iznenadno sjećanje na one dane nakon što je Charlotte umrla, kad je bio sam u toj velikoj praznoj kući, sam s malom, uplakanom trogodišnjom djevojčicom. Ovo se radilo o Zacharyju. - No nadam se da ćeš ipak provesti zimu u Melbourne Parku.


- To ovisi o tebi, Seb. Zatim se vrata salona ponovno otvore i iz njih izađe Caroline Witfeld. Djelići slagalice počeli su se slagati na mjesto. Usta su joj bila iste plave boje, a dlanovi i ruke umazane raznim nijansama plavih i žuti pruga. Ona mu se nakloni, a usta joj se tržnu u izraz na kojem se vidjelo da joj je cijela situacija vrlo zabavna. - Gospođice Witfeld - reče on, pristojno se naklonivši. Zachary je primi za ruku. - Caroline i ja ćemo se vjenčati - reče on. Glas mu je bio hladnokrvan, samouvjeren i odlučan. - Vi do jučer niste razgovarali - primijeti Sebastian. - Riješili smo svoje razmirice. - Očito na vrlo živopisan način. Caroline se zarumeni. Današnji dan nije prošao ni približno onako kako je očekivala, no nije se imala namjeru žaliti na to. Bože moj. Kad je ugledala Zacharyja, vrijeme je jednostavno stalo. A zatim je rekao baš ono što je ona željela čuti i, što je još važnije, vidjela je na njegovom licu iskrenost i usamljenost. Istu onu usamljenost koju je i sama osjećala. A sada će se moći buditi kraj njega ujutro i vidjeti ga kad ode na počinak, i razgovarati i brbljati s njim o čemu god želi tijekom dana. To je bilo previše za podnijeti. - To znači da vi odustajete od slikarstva? - upita vojvoda, promatrajući je tako prodorno da je upijao svaki njezin izraz lica. Ona uspravi ramena, u tajnosti zahvalna što je Zachary drži za ruku. Usprotiviti se vojvodi od Melbournea nije bilo lako ni članovima njegove obitelji - a ona će očito uskoro postati njezinim članom. Dragi Bože. - Ne, ne odustajem. - Ona će možda ovdje otvoriti svoj atelje. Nismo još odlučili. Melbourne kimne. - Došao sam ovamo reći Zacharyju da se više ne kanim miješati u vaš odnos. Očito se nisam morao truditi. - Mogao bi se potruditi i ispričati se za to što si se uopće miješao u to - predloži Zachary. - Učinim li to, hoćete li provesti zimu u Melbourneu? Caroline se sjećala kako joj je Zachary bio rekao da je vojvoda teško podnio smrt svoje žene i kako mu je bilo jako važno imati obitelj kraj sebe. - Shvaćate li da ćete tako možda pozvati moju cijelu obitelj - reče ona, sjetno se osmjehnuvši. - Mislim da biste trebali znati sve pojedinosti prije nego što nas tako velikodušno pozovete k sebi. - Vašu cijelu obitelj - ponovi vojvoda s tračkom humora u glasu. - Dobro, mislim da ako Griffinovi mogu podnijeti u svojoj obitelji profesionalnu slikaricu, mogli bismo preživjeti i Božić s Witfeldovima. - On pruži ruku Zacharyju. - Ispričavam se. Nisam se trebao miješati. Ne volim te vidjeti nesretnog, a očito je da te upravo odvajanje od gospođice Witfeld učinilo nesretnim. Zachary stisne bratovu ruku. - Prihvaćam ispriku. - I dovedi gospođicu Witfeld doma na večeru. Ja sam upoznao njezinu obitelj, ona sada mora upoznati ostatak tvoje obitelji.


Kimnuvši, vojvoda ode. Ne puštajući Carolineinu ruku, Zachary je povede uz stube. Hogarty, molim te, naredi da nam donesu kadu u spavaću sobu - dobaci slugi preko ramena. - Odmah, gospodine lorde. Caroline se zarumeni, no sa svim tim bojama na njoj, Zachary to vjerojatno nije uspio primijetiti. - Zachary, sad će svi znati... znaš... što smo radili. - A neće znati izađeš li iz kuće prekrivena bojama? Ona uzdahne i nasloni se na njegovo rame. - Tko je još od tvoje obitelji u Londonu? - Moja sestra Eleanor i njezin muž Valentine, i Peep. Sebastianova kći. Ona ima šest godina. I ne brini, bit će oduševljena što ćeš se pridružiti obitelji i ublažiti nadmoćni broj muškaraca u odnosu na žene. - On je pogleda kad su se popeli na vrh stuba i zatim se sagne kako bi je poljubio, sporo i duboko. - Razmišljao sam malo - promrmlja, zataknuvši joj odlutali pramen kose za uho - kako bih te rado poveo u Pariz na medeni mjesec. - Pariz - ponovi ona drhtavim glasom. Louvre je u Parizu. Mona Lisa je u Parizu. - A zatim u Grčku. I kamo god još želiš. Onda će možda moja obitelj shvatiti da je moje zanimanje za umjetnost vrlo - poljubi je još jednom - vrlo - pa još jednom - ozbiljno. - Za umjetnost i za krave, to želiš reći. On se nasmije. - Krave ostaju u Wiltshireu. A ti, moje živo umjetničko djelo, ideš sa mnom u kadu. Zachary je podigne na ruke i odnese je, smijući se, u svoju spavaću sobu. SVRŠETAK

Marta i Biljana


271178143 poziv na grijeh (1)