Issuu on Google+

1


JUDE DEVERAUX

STVORENI ZA LJUBAV

Naslov izvornika Jude Deveraux Remembrance Copyright © 1994 by Deveraux, Inc.

2


Prvi dio

3


I. P O G L A V L J E

New York City 1994.

N

e možeš biti sretna u ovom životu zbog onoga što ti se dogodilo u prošlome. Što bi vi pomislili da vam to netko kaže? Pomislili biste: »Beznadno je, čemu pokušavati?« Je li tako? Ili biste možda pomislili: »Žena koja mi ovo govori je luda i bolje mi je da što prije pokupim svoje prnje i odem odavde!« Ili biste možda poput mene pomislili: »Priča! Sad se svi zanimaju za putovanje kroz vrijeme i nitko se ne bavi prošlim životima, pa bih možda mogla postavljati pitanja i napraviti priču od ženinih odgovora!« Ja sam pomislila ovo posljednje kad sam tek upoznala Noru jer ja sam pisac od glave do pete. U meni ne postoji niti jedna molekula koja ne razmišlja na način Kako-da-ovoiskoristim-za-neku-priču? Ljudi me uvijek pitaju kako sam postala pisac. Voljela bih imati neki zadovoljavajući odgovor. Voljela bih im reći da sam hodala livadom punom sitnog plavog cvijeća, kad se odjednom pojavila prekrasna žena u srebrnoj haljini i lupila me čarobnim štapićem po glavi. Zlatnim glasom mi je rekla: »Dajem ti dar pisanja. Sad idi i piši.« Ponekad pomislim da bi ljudi željeli čuti da sam »odabrana«, poput nekakvog proroka. Ali znate i sami, kad god čitate o prorocima, oni uvijek zaklinju Boga: »O Bože, zašto si mene odabrao?« Zbog toga ponekad mislim da biti »odabran« nije dar, nego prokletstvo. U svakom slučaju, upravo sam vam rekla zašto sam postala pisac. Izmišljam priče o svemu. O svemu na kugli zemaljskoj. Vidim nešto, čujem nešto, i moj um počne stvarati priču. Meni je pričanje priča prirodno. Kad me ljudi pitaju kako sam postala pisac, poželim im postaviti protupitanje: »A što je u vašoj glavi, ako ne priče?« O čemu razmišljate dok slušate nepojmljivo dosadan govor? Dok punite veš mašinu po šesti put? To je meni pravi životni misterij. Već znam što se nalazi u mojoj glavi, no što je u glavama drugih ljudi, ako nisu priče? No, kako god, ja sam sada pisac u svakom smislu riječi (to znači da mi ne treba još jedan posao da bih uredno plaćala račune) i znam da mi pisci imamo jedan mali klub kojem svi moramo biti odani. Hipokratova zakletva nije ništa prema ovome.

4


Budući da ne želim izgubiti svoje članstvo u klubu pisaca, reći ću ono što moram. Pisanje je prokleto težak posao. Kako ide ono što je netko jednom rekao o otvaranju vene i prolijevanju vlastite krvi na papir? Eto, to vam je istina. Pisanje je zbilja, zbilja težak posao. Kvragu, pa ja sjedim na svojoj presvijetloj šest do deset sati dnevno. Hodam gore-dolje po sobi i mislim »što će se kasnije dogoditi«. Imam izdavačku kuću koja mi šalje cvijeće i novac svaki put kad im predam gotovu knjigu. A sad stvarno, zvuči li vam kao da pisac pati više od neke tajnice, na primjer? Njoj treba alarm za buđenje (ja se budim kad hoću), mora poslati djecu u školu i mužića na posao, raditi za šefa koji je nikad ne bi pohvalio, i poslije toga mora odraditi još jednu smjenu kad stigne kući. I nitko joj nikad ne kaže: »Krasno, ti si tajnica. Kako si postala tajnica?« Pretpostavljam da svi radimo ono što znamo. Ako znate voziti kamion, radite to. Ako možete ugnjetavati ljude bez imalo grižnje savjesti, postanete odvjetnik. Ako vam je glava puna priča, zapišete ih. Meni biti pisac nije nimalo drugačije, niti približno važno, kao većina ostalih zanimanja. No, čini se da se svijet ne slaže sa mnom. Svijet je u velikoj većini odlučio da su pisci pametniji, bistriji, prosvijećeniji, i sve ostalo više nego drugi ljudi, pa se prema njima odnose s divljenjem i strahopoštovanjem. Ja smatram da bismo trebali imati Državnu lutriju zanimanja u kojoj bi se svake godine iz šešira izvlačilo deset zanimanja, i te godine bi se hvalila samo ta zanimanja i ljudi koji se njima bave. Oni bi trebali imati liste bestselera, dobivati pisma od obožavatelja, imati zabave za potpisivanje knjiga, i imati nešto slično izdavačkoj kući da ih hvali i šalje im darove. Eto. Opet sam počela s pričom. Samo mi dajte tipkovnicu i neću moći stati. Bilo kako bilo, što se tiče ovih deset odabranih zanimanja, želim istaknuti da je jedno »zanimanje« prezlobno da bi bilo uključeno u ovu lutriju. Recenzenti knjiga. Točnije, recenzenti ljubavnih romana. Možda bih vam odmah trebala reći, tako da možete prestati čitati ako ste uvrijeđeni. Ja pišem ljubavne romane. Eto, rekla sam vam. Sad znate. Bez obzira na svu sreću u mom životu, jedan njegov dio je stvarno i zaista grozan. Zapanjujuće grozan. A to je način na koji svijet promatra ljubavne romane, čitatelje ljubavnih romana, i povrh svega, pisce ljubavnih romana. Zar svijet nije čudno mjesto? Gledala sam nekog čovjeka na Oprah Showu koji je priznao da se nekoliko puta seksao sa svojom kćeri dok je još bila dijete. Skoro svaki glumac/pjevač je priznao svijetu da je on/ona probao sve poznate droge i da je povrijedio ili udaljio od sebe većinu ljudi u svom životu. I kako se takve ljude dočeka? S ljubavlju, naravno. S ljubavlju, razumijevanjem i suosjećanjem. No, dođem ja i čime se ja bavim? Pišem slatke male romantične priče o ženama i muškarcima koji se zaljubljuju jedni u druge. Najnepojmiljivija stvar koju su napravili je dijete ili dva. Nema droga. Nema incesta. Nitko nikoga ne kuha u loncu niti čini išta nezamislivo i grozno. Nema čak ni ljudi koji kuju lukave planove o ubojstvima. Ja samo izmišljam priče o onome o čemu svi sanjamo; da nas netko voli i da mu/joj uzvratimo ljubav. Pomislili biste da će sam pojam pisca ljubavnih romana ljudima izmamiti osmijeh na usne. Ah, lijepo li je to. Ljubav. Vođenje ljubavi. Smijeh. Poljupci.

5


Ali ne. Svijet je potpuno izokrenut naglavačke, koliko ja vidim, a ljubavne priče i njihovi pisci su predmet sprdnje, prijezira i općeg gađenja. A zbog čega? Jedan od mojih omiljenih razloga je taj da će žene koje ih čitaju možda stvarno pomisliti da će ih neki muškarac spasiti od života. Prema ovoj teoriji, žene su toliko glupe da ne znaju razlučiti priču od stvarnosti. Brine li se netko možda da će muškarci koji čitaju špijunske trilere krenuti na svoje susjede s automatskim oružjem? Ne, mislim da to još nikome nije palo na pamet. Ne sjećam se ni da se itko brinuo zbog priča o umorstvima ili znanstvene fantastike. Čini se da samo glupe babe misle da će ih spasiti neki prekrasni, obzirni i nesebični ljepotan. Dušo draga, da ijedna žena stvarno misli da će je spasiti neki ljepotan, ljubavni romani ne bi sačinjavali četrdeset posto izdavačke industrije. No, vratimo se na recenzente. Ovi pametni mladi ljudi su diplomirali na svojim koledžima sa snovima o poslu pri nekom intelektualno meritornom časopisu, i što im se poslije dogodilo? Neki starac kojemu je sjaj iz očiju davno iščezao odluči naučiti nadobudnog mladca jednu životnu lekciju, i dati mu najniži posao u industriji: recenzent ljubavnih romana! Pogodite tko nosi teret bijesa mladog diplomca? Osamdeset tisuća dolara je potrošio na izobrazbu i dali su mu knjigu koja na naslovnici ima dojilju, zbog veličine znate već čega i korzeta koji će očigledno spasti, pitanje: što mislite, jesu li muškarci ili žene izmislili te naslovnice? Tako se ovaj mladac istrese na mene, spisateljicu ljubavnih romana. Na najniže biće na planeti. Na kućanicu s bankovnim računom. Pravilo broj jedan za recenziju ljubavnog romana: usporedite knjigu s onom najboljom koju ste ikad pročitali. Ako ne dosegne Jane Austen, onda iskoristi oko šezdeset tisuća koje si potrošio na izobrazbu da pokopaš pisca što je dublje moguće. A ako ti se kojim slučajem potkrade pogreška i knjiga ti se svidi, napiši ovako »Ovo djelo bi se zasigurno svidjelo čitateljima Hayden Lane«. Nemoj ni pod cijenu života reći da se tebi knjiga sviđa. Ako itko pomisli da zapravo voliš ljubavne romane, nećeš nikad dobiti promaknuće i recenzirati »dobre« knjige. I kakve sad veze ovo sve ima s temom prošlih života? Ima itekakve veze, jer vidite, ja imam trideset i devet godina; uskoro ću prevaliti kobnu četrdesetu, i pokušavam shvatiti neke stvari u svom životu. Ponekad pomislim da sam jednako znatiželjna kao i moji čitatelji što se tiče toga kako sam postala pisac. Zbog čega smo ono što jesmo? Sve u svemu, najzanimljivije je analizirati ljude. Zašto se ona tamo gospođa odjenula tako vojnički precizno? Zašto se netko boji noževa, vatre ili visine? A što je s onim ljudima koji se plaše napustiti svoje kuće? Postoji teorija da je svaki strah u našem odraslom životu uzrokovalo nešto grozno što se dogodilo u našem djetinjstvu, po mogućnosti nešto čega se ne sjećamo, pa zato trebamo sto puta ići psihijatru i plaćati tisuće dolara da se prisjetimo tog groznog događaja. Dakle, nakon terapije ćete osiromašiti i imati još koje gnjusno sjećanje. Tijekom jednog lošeg razdoblja u mom životu (što ženi može uzrokovati »loše razdoblje«, ako ne muškarac?), krenula sam psihijatru. Rekla mi je da mi se priče vrzmaju po glavi zbog toga što sam željela spavati s vlastitim ocem. Kad mi se povratila moć govora, s velikim negodovanjem sam rekla: »Nisam željela spavati s vlastitim ocem!«

6


»Aha«, mirno mi je odgovorila, »to znači da ste potisnuli tu želju.« Vidjevši da nikako ne mogu pobijediti, a pobjeda mi je oduvijek bila važna, nisam joj se vratila nakon te posjete. No pokušala sam dokučiti zašto pišem, i zašto pišem to što pišem. Vidite, svi pisci žele jedno te isto. Žele besmrtnost. Zbog toga smo toliko tašti da mislimo kako će netko poželjeti pročitati to što smo nabacali na papir. Čuli smo za Marka Twaina koji je umro u siromaštvu i nemamo suosjećanja jer je dobri stari Mark dosegao svoj cilj. Živjet će zauvijek. Naše obitelji bi sigurno bile sretnije da budemo pisci s mnogo novaca, no mi bismo ipak radije odabrali vječno priznanje nego bogatstvo. No, u tome i jeste problem. Nitko neće dojezditi k vama na ružičastom oblačku, s blokićem u ruci i reći vam: »Dajemo ti dar pisanja. Želiš li onakav kakvom se inače rugaju ili onakav kakvog će ljudi pamtiti nakon što umreš?« Talent nije rabljeni automobil. Ne možete ga vratiti ako vam se ne sviđa. Ne možete reći: »Želim promijeniti svoj talent za neki u stilu Edith Wharton.« Moj talent je taj da pišem ljubavne romane, a njih ismijavaju i rugaju im se. Ako redatelj bilo kojeg filma želi pokazati da je neki ženski lik glup, samo joj tutne ljubavni roman u ruke. Već sam ranije odlučila da ću biti zahvalna za bilo kakav talent. Oni koji mogu, rade, a oni koji ne mogu, pišu recenzije. Kao što je Anthony Trollope jednom rekao: »Samo glupan piše a da nije za novac.« Ili tako nešto. U svakom slučaju je istina. Ne možete samo sjesti za računalo i reći: »Sad ću se upisati u povijest.« Ne ide to tako. Ne možete sami odlučiti što će nastaviti živjeti nakon vas. O tome odlučuju drugi. I tako se ja i dalje pitam što me je učinilo piscem ljubavnih romana, i promatram svoj život nnatraške da vidim mogu li išta shvatiti. Zapravo bih željela znati što me je učinilo ovakvom kakva jesam, u svakom pogledu. Do svog sam sedmog rođendana bila najsretnije dijete na svijetu. Moji roditelji, sestra i ja smo živjeli u susjedstvu dviju kuća punih rođaka, tetki, ujaka, stričeva i dva kompleta baka i djedova. Bio je to raj na zemlji. Ja sam uvijek bila kolovođa, svima sam naređivala, govorila im što i kako trebaju raditi. Istinski su cijenili moju kreativnost. Pa, možda ipak ne svi. Vidjela sam jednom baku kako je piletu zavrnula šijom, pa sam rekla sestrični da bismo trebale pomoći baki i zavrnuti šijom svim pilićima. Nismo imale više od pet godina, no sjele smo s pilićima među koljenima i vrtile, vrtile, vrtile. Baka je izišla iz kuće s čistim rubljem za objesiti na sušenje i imala je što vidjeti. Svi njezini pilići su pijano tumarali po vrtu s glavama nahero. Kad se sad sjetim bakinog bijesnog temperamenta, čudim se što smo sestrična i ja ostale žive. No, te divne godine su nestale kad je moja majka odlučila da joj je dosta svekrvinog temperamenta. Majka (koja je svojom tvrdoglavošću mogla ubiti u pojam bilo koga) jednog je sudbonosnog dana obavijestila oca da je kupila komad zemlje i da će joj on tamo izgraditi kuću. U kućanstvu mojih roditelja svi smo se pravili da je otac taj koji postavlja pravila. No jedino pravilo koje je postavio bilo je Daj Mami što želi ili će nam svima napraviti pakao od života. Što god da je mislio, nije bio toliko lud da proturiječi majci kad ga je tako gledala. Bez obzira na svu filozofiju, rezultat je bio isti. Preselili smo se. U jednom sam danu izgubila sve rođake i bake i djedove; izgubila sam krave, piliće i oposuma koji je živio u bačvi u staji. Izgubila sam grmove kupina koji su me grebli i stabla jabuka na koje sam se penjala.

7


U jedan dan sam spala od šampiona, od najvažnije osobe, do djeteta-koje-treba-smirivati. U nekoliko sati sam izgubila najuzbudljiviji život na svijetu, i dobila najdosadniji. Moja majka i sestra su bile kao krpa i zakrpa. Bile su dobre. Dobre, dobre, dobre. Što može biti dosadnije od dobrote? Moja majka je uvijek govorila »Ne jedi toliko čokolade, pozlit će ti«, ili »Ne mogu sada gledati što radiš, imam previše posla«, ili »Hayden, ne možeš sada čitati knjigu, nisi pospremila kupaonicu«. I tako dalje i tako dalje. Za sve je postojalo pravo i krivo vrijeme. No, meni se činilo da pravog vremena za pretjerivanje nikad nije bilo. Zar ljudi nikad ne žele raditi nešto izvan rasporeda? Zar sam stvarno bila jedina koje je htjela jesti onoliko čokolade koliko je mogla, kvragu i posljedice? Kad prevrtim film unatrag, čini mi se da se neki ljudi boje prekršiti pravila. Možda se boje da će ako prekrše pravila izgubiti svu samokontrolu i postati nešto odvratno. U očima moje majke to bi bila žena s prljavom kupaonicom. Što god da je stajalo iza ovoga, rezultat je uvijek bio isti: ostavili bi me samu u svom mjehuriću izolacije. Pokušala sam sjediti uspravnih leđa, polako hodati, i nikad, nikad ne praviti buku. Pokušavala sam, no teško se kontrolirati kad ste dijete. Mislim da sam izgubila dosta samopouzdanja jer sam barem milijun puta čula frazu »Znaš kakva si«. Nekad sam imala osjećaj da su moji roditelji mislili da ću se potpuno izgubiti ako me ne budu držali pod kontrolom svake minute svakog dana. Možda ću početi jesti čokoladu i smijati se i nikad prestati s tim. Možda su se bojali da me neće moći vratiti ako me samo puste da budem to što jesam. Sad kad sam odrasla i znam sve što odrasli znaju (da, da, kako da ne), znam i da sam ja bila kreativna, a moji roditelji nisu. Svaki put kad bi kupili nešto što treba sastavljati, pročitali bi upute i sastavili onako kako kaže proizvođač. Ja sam čitanje uputa smatrala varanjem. Ako nisam uspjela, onda bih skakala po kutiji i izgovarala sve bezobrazne riječi koje sam znala (srećom, nije ih bilo puno). Kazna za skakanje po kutiji ili bilo kakvu povredu pravila mira u kući bio bi razgovor »za moje vlastito dobro«. Nikad u životu nisam shvatila tu frazu. Kad god netko kaže da je nešto »za tvoje vlastito dobro« to uvijek, uvijek, uvijek znači da te otvoreno pokušavaju navesti da priznaš njegovu ili njezinu prevlast. I kako sam ja onda preživjela ove ubojice vedrog duha? Kako sam preživjela odvlačenje svećeniku na razgovor jer sam »drugačija«? Kako sam preživjela to što sam nebrojeno puta čula vlastitu majku kako pita rodbinu što da radi sa mnom? Dala sam sve od sebe da pobjegnem u zemlju priča. Neprestance sam čitala. Kad me je majka natjerala da usišem sobu koju sam dijelila sa sestrom, više ju je brinula dužina vremena koje sam provela usisavajući nego čistoća poda. Samo je provjeravala jesu li žarulje blistave, i tako sam naučila čistiti žarulje. Potom bih se sakrila u ormar s knjigom, džepnom lampom i ostavila bih usisavač upaljen četrdeset i pet minuta. Budući da je moja majka imala uši šišmiša, morala sam se pobrinuti da se usisavač pali i gasi. No, naučila sam da se treba pobrinuti da crijevo usisavača bude čisto. Tako sam sjedila u ormaru i prislanjala razne dijelove lica na crijevo i provjeravala čistoću. Ako crijevo nije čisto, lice će ti se strašno uprljati i majka će te doista natjerati da očistiš sobu. Tako sam naučila zaobići politiku čistoće i rada koju je moja majka nametnula i pronaći vremena za knjige koje sam toliko voljela. Čitala sam beletristiku. Čitala sam publicistiku.

8


Čitala sam o junacima, muškarcima i ženama koji su postigli nešto u svom životu. Bili su tu Daniel Boone i Jackie Cochran, i oh, uzdišem, kapetan Sir Richard Francis Burton. Bila je tu i najveličanstvenija kraljica koja je ikad živjela. Elizabeta I., i djevojke koje su se prerušavale u dječake i postajale špijuni. Popis je beskrajan. Tad nisam znala da zapravo istražujem. Da, baš to, istražujem. Sad dobivam pisma zadivljenih čitatelja koji me pitaju kako izvršim sva potrebna istraživanja za pisanje povijesnih romana. Dobro, sad se malo trebamo vratiti u stvarnost. Pisala mi je neka žena koja ima posao i troje djece mlađe od pet godina, i ona mene pita kako ja istražujem podatke za ljubavni roman. Ja bih nju trebala pitati kako uopće preživi svaki dan. Vjerojatno vam toliko toga objašnjavam o svom životu da bi vi, moji čitatelji, mislili da sam ja normalna, zdravorazumska osoba jer ovo što mi se dogodilo svakako nije normalno i nema puno veze sa zdravim razumom. Vidite, zaljubila sam se u svog izmišljenog lika. Sve dok nisam počela pisati knjigu naslovljenu Zauvijek, voljela sam misliti da sam sasvim dobro prilagođena osoba. Možda mi glavom jesu jurile tisuće priča, no prema mom mišljenju, oni ljudi u čijim glavama nisu bile priče zapravo su bili manjkavi. U svakom slučaju, volim misliti da sam bila sretna i poprilično dobro prilagođena. Imala sam trideset sedam godina, zavidnu karijeru, prijatelje, i najbolje od svega, upoznala sam prekrasnog muškarca po imenu Steven. Steven je bio moj ostvareni san: pametan, zabavan, talentiran, brižan. Ni da sam ga izmislila ne bi bio bolji. Obožavao me je, smijao se svim mojim šalama, smatrao me prekrasnom, zabavnom... što god vam padne na pamet, on je to imao. Sve je bilo savršeno između nas. Naravno da sam se željela udati za njega. Kad me je zaprosio dok smo se vozili u kočiji Central Parkom, bacila sam mu se oko vrata i s takvim uzbuđenjem vikala »Da! Da! Da!« da mu je na kraju bilo neugodno. No, te noći, zapravo ujutro te nedjelje, sam se probudila u 3 sata s IDEJOM. To za mene nije uobičajeno. Kad sam tek počela pisati, Ideje su me mučile poput bolesti, i toliko sam se bojala da ću ih zaboraviti da sam se dizala i pisala cijelu noć. No, nakon što sam napisala deset knjiga, probudila bih se s Idejom usred noći, i odmah potom opet zaspala. No, te noći nakon prosidbe, dok mi je ruku sputavao Stevenov prsten, dobila sam IDEJU. Bila je toliko ogromna da se nisam mogla smiriti uz Stevenovo toplo tijelo i opet zaspati. Na prstima sam ustala iz kreveta i sjela za računalo da zapišem svoje misli. Ono što mi je zapravo bilo na pameti nije bila priča, nego lik. Dobro, muškarac. Neobičan muškarac, nimalo sličan onima o kojima sam ranije pisala. Muškarac koji je za mene bio više stvaran od ijednog drugog kojeg sam stvorila. U svojim knjigama pišem o jednoj obitelji, Tavistockovima. Kad sam tek počela pisati pala bih u depresiju nakon što završim knjigu, znajući da više nikad neću vidjeti te likove. Tako mi je jednog dana na um pala briljantna ideja o pisanju četiriju knjiga o četvorici braće iz jedne obitelji. No, nisam se sjetila da ću nakon što završim biti četverostruko deprimirana. Kad je došlo do toga, jedini put oporavka bio mi je pisanje više knjiga o istoj obitelji. Nisam imala pojma u što se upuštam. Dok je broj knjiga o ovoj obitelji rastao, poštar mi je donosio tisuće zahtjeva koji su tražili obiteljska stabla. Ljudi su mi stalno govorili da u jednoj knjizi spominjem muškarca i ženu s malim dječakom, a u sljedećoj je njihovo dijete

9


djevojčica. Morala sam kupiti profesionalni genealoški softver da mogu pratiti sve svoje ljude, jer sam u nekoliko godine skupila preko četristo likova, a svi su bili u rodu. S vremenom sam zavoljela svoje Tavistockove i njihove rođake, i postali su jako stvarni za mene. Zbog toga nije bilo tako neobično što sam u noći svojih zaruka počela pisati o još jednom Tavistocku. Nazvala sam ga James Tavistock, zvani Jamie, i bio je veliki, prekrasni Skot koji trči okolo u tartanu Tavistockovih, a junakinja je bila moderna žena koja se vraća natrag u vrijeme da se upozna s njim. Kad se Steve sljedećeg jutra probudio, ja sam još uvijek sjedila za računalom pokušavajući srediti dijaloge i bilješke za knjigu. Nikad me nije vidio takvu jer sam s godinama smatrala pisanje osmosatnim poslom. Vikendima i blagdanima nisam radila, kao i svi normalni ljudi. To mi je funkcioniralo bolje nego ludost »čekanja inspiracije«. Stanarina koju svaki mjesec plaćam za ovaj stan mi je više nego dovoljna inspiracija. Steve je bio pun razumijevanja. Bio je investicijski bankar (ne, ne dopuštani mu da se bavi mojim novcima, bila sam zaljubljena, ali ne i luda) i fascinirao ga je kreativni proces. Tako si je naručio doručak iz delikatese (u stvarnom svijetu žena svom muškarcu peče jaja; mi u New Yorku svom muškarcu nešto naručimo), a ja sam nastavila tipkati. Nakon nekog vremena mu je dosadio zvuk tipkanja, i pokušao me je nagovoriti da iziđem s njim u kino ili u šetnju parkom. No, nisam htjela ići. Nisam mogla prestati pisati o Jamieju. Rekao je da razumije, i ostavio me da radim. Vidjet ćemo se sljedećeg dana. No, nismo se vidjeli ni tad ni dan nakon toga. Nismo se vidjeli skoro dva tjedna. Nikoga nisam željela vidjeti; samo sam željela pisati o Jamieju. Čitala sam knjige o Škotskoj do sitnih jutarnjih sati i sve mi je davalo ideje o Jamieju. Razmišljala sam o njemu, sanjala ga. Vidjela sam njegove tamne oči, tamnu kosu. Čula sam kako se smije. Znala sam njegove dobre i loše osobine. Bio je hrabar i pošten; njegovo poštenje je bilo sama životna sila. Bio je toliko ponosan da ga je ponos onemogućavao. No, usprkos mnogim vrlinama bio je tašt i ponekad lijen poput debelog mačora. Želio je da ga ja, to jest moja junakinja, samo opslužujem. Nakon dva tjedna sam izišla sa Steveom; ne znam u čemu je bio problem, no osjećala sam se kao da ga ne vidim. Kao da gledam svijet kroz leću umrljanu vazelinom. Ništa mi nije bilo stvarno. Mogla sam samo čuti i vidjeti Jamieja. Nakon nekoliko mjeseci moja opsjednutost se pojačala. Steve je radio sve što je mogao da zadobije moju pozornost. Razgovarao je sa mnom, preklinjao me da prestanem raditi i obratim pozornost na njega. »Gdje je žena u koju sam se zaljubio«, pitao je sa smješkom, pokušavajući saznati zašto ga toliko želim povrijediti. Nisam mu mogla odgovoriti. Samo sam se željela vratiti svom računalu i svojim istraživanjima. Ne znam što sam tražila u tim knjižurinama; možda sam se »nadala« da ću unutra naći Jamieja. Moram reći da je Steve zaista bio divan. Uistinu me je volio. Nakon četiri mjeseca moje potpune nezainteresiranosti, molio me je da odemo savjetniku. Tad sam već osjećala krivnju. Ispravak; osjećala sam da bih trebala osjećati krivnju; zapravo sam htjela da svi nestanu s lica zemlje i ostave me s Jamiejem. Tri mjeseca smo Steve i ja jednom tjedno odlazili savjetniku i razgovarali o mom

10


djetinjstvu. Ništa od toga me nije ni najmanje zanimalo. Sjedila sam tamo i govorila im ono što su htjeli čuti, da me mama nije voljela, tata me nije volio i tako dalje i tako dalje. Zapravo sam samo htjela misliti o tome što ću napisati o Jamieju. Jesam li dovoljno istražila sliku sunčevog sjaja u njegovoj kosi? Jesam li dobro dočarala zvuk njegovog smijeha? Steve je jako dobro znao da uopće ne obraćam pažnju na savjetnike, pa je nakon što osam mjeseci nije dobio ništa od mene, jednostavno rekao da želi prekinuti zaruke. Tijekom prizora u kojem sam se osjećala kao promatrač iz daljine, vratila sam mu prsten. Moja jedina misao je bila da sada mogu provesti sve svoje vrijeme s Jamiejem. Kad sam ispričala svojoj prijateljici i izdavaču Dariji o svojoj opsesiji ovim junakom, isprva je bila oduševljena. Opsjednuti pisci pišu izvanredne knjige. Posrnuli pisci zovu izdavače i pitaju ih što: »Što sada želiš da napišem?« Daria je bila jedina osoba na svijetu koja je željela slušati o ovom čovjeku onoliko koliko sam ja željela pričati o njemu. Naravno, ako ćemo iskreno, Daria je naučila slušati tirade pisaca dok ispravlja tuđe rukopise, jede pecivo, i daje upute pomoćniku oko naslovnice. Darijin mozak je nevjerojatna mašinerija. No, tad se dogodilo nešto čudno. Nakon tri mjeseca moje neprestane govorancije o ovoj knjizi, Daria je rekla: »Želim vidjeti što si napisala.« »Ne«, odbrusila sam joj. Ovo je jako čudno. Pisci se ponašaju kao da imaju puno samopouzdanja, no zapravo su kukavice. Svi smo zaslijepljeni snagom naših izdavača, prvih ljudi koji vide naše djelo. Daria uvijek luduje zbog prvih odjeljaka mojih knjiga. Poslije će mi možda reći da sve to treba baciti u smeće, no neće odmah. Kao kad najboljoj prijateljici ne možete reći da je čovjek u kojeg je zaljubljena obični ljigavac. Možete joj to reći tek nakon što prekinu. Bilo kako bilo, Dariji sam uvijek slala knjige u komadima od pedeset stranica i gnjavila je da mi da svoje mšljenje (čitajte, da me opsežno nahvali) još prije no što dostavljači dođu kod mene po to. Jednom sam joj cijelu knjigu od petsto stranica poslala u dijelovima od po deset. Daria mudro odbija imati faks u svom stanu, jer bi je inače svi nesigurni pisci gladni pohvala preplavili faksovima svojih knjiga, tražeći po sat vremena hvalospjeva za svaki napisani paragraf. Po svemu ovome možete vidjeti zašto je neobično to što nisam Dariji htjela pokazati što sam napisala. Rekla sam joj da želim završiti cjelinu prije no što joj pošaljem. Istina je bila ta da nisam htjela da ona, a niti jedna druga žena na svijetu, vidi mog Jamieja. Mjesecima nakon toga nisam dopuštala Dariji da išta vidi, i počela se brinuti. Neki pisci lažu o količini svog pisanja, no znam da Daria mene nije smatrala takvom, jer ja pišem zato što to volim. Ispravak; pišem zato što moram, zato što me nešto tjera da pišem. Daria se još više zabrinula kad sam joj mjesec dana nakon tih događaja rekla da sam prekinula zaruke sa Steveom. »Nisi mi to rekla«, zapanjeno je primijetila, jer mi smo doista bile prijateljice, a ne samo dobre poslovne kolegice. Malo se zabrinula kad sam joj rekla da mi prekinute zaruke nisu bile bitne, da me prekid nije uzrujao. Mjeseci su prolazili, a ja sam i dalje pisala. Kad pišem, uvijek imam spis nazvan Scene, i tu lijepim sve moguće komadiće ideja za dijaloge koje bih mogla iskoristiti u knjizi. Budući da sam jako štedljiva i temeljita, uvijek iskoristim skoro svaku riječ.

11


No, o Jamieju sam napisala toliko toga da je spis nazvan Scene narastao na više od šest tisuća bajtova, više od četiristo stranica, a knjiga zapravo nije bila ni započeta. Samoj sebi sam stalno govorila da moram još malo istraživati ili saznati još malo toga o Jamieju prije no što zapravo počnem pisati knjigu. Imala sam Jamieja i svoju junakinju, koju sam nazvala Caitlin, u svim mogućim situacijama. Samoj sebi sam rekla da »istražujem mogućnosti njihovih karaktera«. Napisala sam dvadeset i pet knjiga, i nikad ranije nisam osjećala ovu potrebu, no nikad ranije nisam imala ni ove osjećaje prema nekom od svojih izmišljenih likova. Često sam se osjećala »zaljubljeno« u nekog od junaka, no nikad ovako. Sve je bilo ništavno u usporedbi s onim što sam osjećala prema Jamieju. Mjeseci su prolazili, a ja sam i dalje pisala bilješke za knjigu. Jamie više nije bio Skot, nego Englez u elizabetanskoj Engleskoj. Daria je bila jako iživcirana time što joj nisam dopuštala da vidi što sam napisala. Podsjetila me je da sam već trebala predati knjigu. Nije imalo učinka. Poslala mi je primjerak naslovnice i razgovarala sa mnom o svim ljudima u mojoj izdavačkoj kući koji su ovisili o meni. To je bilo nešto do čega mi je inače bilo jako stalo. No, sad mi nitko i ništa nije bilo bitno, samo Jamie. Mislim da mi je Steveova pozivnica za vjenčanje otkrila da imam »problem«. Znam da je to vjerojatno bila ogorčenost i bol koja ga je natjerala da mi pošalje lijepu, izrezbarenu pozivnicu. Dao mi je do znanja da sam ga uistinu izgubila, no zapravo je to bilo nešto najbolje što mi se moglo dogoditi. Shvatila sam da sam odbacila stvarnog, živog, u svakom pogledu predivnog muškarca zbog lika kojeg sam stvorila na papiru. Shvatila sam da već mjesecima nisam razgovarala s prijateljima, i da novine koje pišu o ljubavnim romanima sad objavljuju male članke u kojima tračaju o tome što se dogodilo Hayden Lane. No, samo shvaćanje ne može prekinuti lošu naviku. Svi pušači znaju da bi trebali prestati, no to ih ne čini sposobnima za prestanak. No, onog trenutka kad sam si priznala da imam problem, potražila sam pomoć. Tri mjeseca sam svaki dan išla psihijatru. Nikakve koristi. Nitko nikad nije ni primirisao slučaju sličnom mome. Ispočetka sam pokušavala prešutjeti da je čovjek iz mojih opsesija samo plod moje mašte, ali lajava sam i ne ide mi spletkarenje, pa je ubrzo saznala sve. Savjetovala mi je da više izlazim, da se više družim s ljudima. Pokušala sam, no nije uspjelo jer sam svima dosađivala s Jamiejem, »Jamie radi ovo«, »Jamie voli ono«, »Jamie kaže ovo«, i tako dalje. Kad mi terapija nije pomogla, počela sam iskušavati druge metode kako bih napokon otkrila što to nije u redu sa mnom. U New Yorku na svakom koraku imate čitače dlanova, vidovnjake, tumače tarota, svako malo nekakva ezoterija. Posjetila sam nekoliko njih. Mislim da sam se nadala da će mi netko reći da ću za tjedan ili dva opet postati ona stara. No, nitko nije rekao ništa korisno. Rekli su mi da sam bogata, poznata, i da imam zvijezdu na dlanu koja me čini »posebnom«. Rekli su mi da ljudi koji sa mnom rade misle da sam luda, i da su odlučili smatrati me nitroglicerinom koji će svaki čas eksplodirati. Drugačije rečeno, nisu mi rekli ništa što već nisam znala. Kod kuće sam stalno plakala i žudjela za Jamiejem. Nisam željela samo pisati o njemu, željela sam ga osjetiti, dodirivati, razgovarati s njim. Htjela sam

12


slijediti njegove duge noge po seoskim puteljcima, htjela sam mu rađati djecu. Ne znam što bi se bilo dogodilo ili koliko bi sve ovo potrajalo da nisam upoznala Noru. Poput pauka koji gospodari svojom mrežom, ona je imala ured nasuprot mog frizerskog salona s ogromnim crvenim neonskim znakom na kojem je pisalo nešto o astrologiji. Dok sam tamo sjedila s folijom u kosi (kosa mi je prirodno bijelo plava, i moram stavljati pramenove da izgleda »prirodnije«, čudno, ha?), palo mi je na pamet da si dam izraditi astrološku kartu. Noru sam nazvala paukom jer sam uskoro saznala da o astrologiji zna čak manje nego ja. Znak je stavila samo da privuče ljude. Nora je zapravo vidovnjakinja, i čim sam sjela i zatražila izradu karte, rekla mi je: »A što mislite o čitanju psihe umjesto toga?« »Može«, odgovorila sam, i ta je riječ pokrenula lavinu.

13


2. P O G L A V L J E

V

i ne biste trebali biti ovdje«, rekla mi je astrologinja-vidovnjakinja Nora. »Gdje biste trebali biti?« »Za računalom?« Ja sam se uvijek šalila, no ona je bila vidovnjak, zar ne bi trebala proreci gdje trebam biti? »Zaljubljeni ste u nekoga, jako zaljubljeni, no nešto nije u redu. Nešto toj ljubavi stoji na putu. Što je to?« Sjedila sam tamo u jednom od rijetkih trenutaka kad ostajem bez teksta i zurila u nju. Malo se previše približila istini, no ne bih joj bila odala ništa ni da me bodu iglama ispod noktiju. U posljednjih nekoliko mjeseci mi je previše takozvanih vidovnjaka prekapalo po životu. Prije svega, ne mislim da je ova žena uopće pročitala priručnik za vidovnjake. Nora uopće nije izgledala poput vidovnjakinje. Oni i njima slični trebaju imati izbrijane obrve, i potom nacrtane bilo gdje na licu, naušnice u ušima veličine ratkapa, i ramena ogrnuta jeftinim, prešarenim maramama. Nora nije imala ništa od ovoga. Imala je simpatično, okruglasto lice, velike smeđe oči, moderno ošišanu kratku tamnu kosu i oblačila se poput dame iz Connecticuta na vikendu. Izgledala je normalno i ugodno. Nimalo bizarno. Mogla sam razumjeti da nije poznavala vještičji dress code, ali zašto nije govorila ono što je trebala? Trebala mi je reći da ću upoznati visokog, tamnog stranca i takt) dalje i tako dalje. Zapravo, ona meni nije trebala postavljati pitanja. Duboko sam udahnula. »Ne znam što mi stoji na putu jer nisam zaljubljena ni u koga.« Dopustila sam si malo sarkazma. More terapije u kojem sam proteklih mjeseci plivala uvjerilo me je da ne možeš biti zaljubljen u osobu koja ne postoji. I smetao mi je Norin pristup, jer mi nije rekla da ću upoznati nekoga koga ću voljeti, nego da već jesam upoznala nekoga, i da ga već volim. Znala sam da to nije istina. U mom životu nije postojao muškarac, barem ne od krvi i mesa. Odlučila sam da je ona uvjerljivo najgora vidovnjakinja koju sam ikad posjetila. Ljuteći se što me je iznenadila, i znajući da se moram malo zauzeti za sebe i tražiti povrat novca, počela sam kupiti stvari i odlaziti. »Hvala vam najljepša«, bezobrazno sam rekla, »ali...« »Ne znate da ste zaljubljeni u njega jer ga još niste sreli.« Ponovno sam sjela. Sad je već postalo zanimljivo. Trebali smo stići do visokog, tamnog stranca. Još je bolje to što sam ga već voljela. Možda će taj čovjek istjerati Jamieja iz mog mozga i srca. Nora je možda ipak znala svoj posao.

14


»Kad ću upoznati tog čovjeka«, upitala sam, jer ja već znam ovu igru. Nora je samo sjedila i zurila u mene, bez riječi, a ja sam joj uzvraćala zurenje. Bila sam sretna što joj ne plaćam po satu. »Oprostite«, rekla je i maknula pogled. »Samo sam čitala misli.« Pamet mi je stala od ove izjave. O čemu sam razmišljala? Je li ona mogla u svako doba čitati nečije misli? Što se događa u ljudskim glavama? Je li mogla dok sjedi na autobusu kraj nekog tipa saznati da on upravo planira ubojstvo? Bila sam sigurna da bih kod nje pronašla priču. No, nemoguće je čitati tuđe misli, je li tako? Dok sam čekala, Nora je rukom prešla preko svog lica, što mi je dokazalo da nema šminke. Istinski sam joj zavidjela na tome, jer su moja kosa i koža tako blijede da sam bez šminke izgledala poput bijelog zeca. »Vi ste jako nesretna osoba.« Brzo sam udahnula. Nitko mi nikad nije rekao nešto takvo. Ja sam uspješna, samopouzdana, lijepa, pametna i tako dalje. Ja sam sve ono što sam se nadala da ću postati. Pogledala sam Noru s podignutom obrvom. »Ja sam jako uspješna spisateljica.« Kvragu! Pravilo broj jedan: Vidovnjacima nikad ne govori ništa; neka oni kažu tebi. »Novac u životu ništa ne znači«, rekla mi je Nora. »Uspjeh ništa ne znači. Možeš biti kraljica, a imati potpuno promašen život.« To je dokazala britanska kraljevska obitelj, zar ne? »A što čini uspjeh«, upitala sam, odrekavši se sarkazma u svrhu još jednog mišljenja. »Davanje i primanje ljubavi«, odgovorila mi je. Ljubav, pomislila sam. Ja pišem o ljubavi. Određenije, pišem o davanju ljubavi muškarcu. No, u datom trenutku nisam imala muškarca od krvi i mesa. »Imam prijatelje«, čula sam se kako govorim. »Volim mnoge ljude i oni vole mene.« »Ne«, rekla je. »Vas čeka nešto više.« Možda sam izgledala isfrustrirano ili kao da ću početi plakati. Bila sam sklona samosažaljenju, i njezino spominjanje moje nesreće me je jako dirnulo. Čula sam da je Steveovo vjenčanje bilo prekrasno. »Možda bih trebala objasniti«, rekla je Nora. »Mnoge žene mogu biti sretne s, recimo, jednim od dvadeset muškaraca. No, one ne traže mnogo toga. Žele dobrog čovjeka, nekoga na koga će se moći osloniti, tko će se igrati s djecom. One...« »Svaka žena to želi.« Imam odvratnu naviku upadanja u riječ. Uklapam se samo u New Yorku, jer tamo svi tako razgovaraju. »Da, to sam rekla«, odgovorila mi je Nora probadajući me očima, dajući mi do znanja da sam bila bezobrazna. Shvatila sam da ima mnogo više duha nego što je pokazivala. »Većina žena želi muškarca koji je dobar prema njima i biraju ga prema kompatibilnosti, rasi, novcima, naobrazbi i tomu sličnome.« Nakon toga je samo sjedila bez riječi. Da, u redu, pomislila sam. Ispričala si mi prolog, ali gdje je priča? Kopala sam po mozgu da nađem neku prikladnu repliku, jer ona je čekala da progovorim. Moj mozak je nekad brz poput munje, a nekad je potpuno beskoristan. »Oh«, na kraju sam rekla. »Što ja želim?« Nora mi se tako slatko nasmiješila da sam se osjećala kao prvašić koji je dobio prvu

15


peticu. »Vi«, krenula je svjetlucavih očiju, »vi želite sve. Želite Velebnu strast, Istinsku romansu. Želite mjesec i zvijezde. Želite, sjajnog, jakog muškarca, a istovremeno i slabog i nježnog, naočitog, nadarenog i...« Zastala je, pogledala me ravno u oči, i rekla: »Želite muškarca koji zna voljeti. Voljeti cijelim svojim bićem, baš onako kako biste i vi voljeli njega.« Sunovratila sam se natrag u stolac i zurila u nju. Psihijatri, knjige za samopomoć, čitači dlanova, astrolozi i kombinacije svih njih mi u nekoliko mjeseci nisu uspjeli reći ovo što je ona shvatila za nekoliko minuta. »Da«, odgovorila sam. »Želim sve to.« Emocije su me toliko preplavile da sam jedva govorila. No nažalost, Nora me je samo ozbiljno pogledala. »Trebali biste biti zadovoljni s manje od toga.« Um mi se polako razbistrio. O čemu smo mi razgovarale? Vratio mi se smisao za humor. »Dobro«, rekla sam smiješeći se. »Smirit ću se s pola od toga. Imate kojeg zgodnog bratića? Samo da nije crvenokos. Ne volim crvenokose.« Nora se nije niti nasmiješila. »Ne. Vama nitko drugi neće biti dovoljno dobar. Prepoznat ćete ga kad ga vidite.« Izgubila sam smisao za humor. Da, naravno, još jedna tipična priča. Prepoznat ćete ga kad ga vidite. Ja sam htjela adresu ili broj telefona. Željela sam nekoga tko će mi izbiti Jamieja iz glave. Nora me je opet gledala u stilu čitača misli. Neka mi zuri u mozak koliko god želi. Što god da sam imala u glavi bilo je na papiru i već prodano izdavačkoj kući. A ako »vidi« Jamieja, reći ću joj da je on samo jedan od mojih papirnatih junaka. »Onda«, zločesto sam rekla, »znate li vi proricati budućnost? Ili ćete mi samo govoriti ono što ne može biti?« »Vaša budućnost je vaša sadašnjost. Ako je to ono što želite.« Prokletstvo! Mrzim zagonetke. Mrzim priče pune misterioznih naklapanja o onome što je sunce reklo mjesecu. Kad bih napisala to što mi je Nora upravo rekla, Daria bi mi se samo nasmijala i istaknula da je to obično besmisleno sranje. Palo mi je na pamet da uvedem malo logike u ovaj razgovor. »Maloprije ste mi rekli da me negdje čeka predivan muškarac, a sad mi govorite da će moj život ostati takav kakav je. Pretpostavljam da to znači kako tog muškarca nikad neću sresti. Pa onda kažete da je moj život onakav kakav ja želim da bude, pa pretpostavljam da ću ako ikad upoznam tog muškarca biti dovoljno glupa da ga odbijem.« »Da.« Kvragu! Htjela sam je natjerati da objasni to što govori, a ne da se samo slaže sa mnom. Nisam skidala pogleda s nje. Htjela sam je stjerati u kut. »Kada i gdje ću upoznati tog muškarca?« Nije oklijevala. »Tek nakon tri života.« Nisam mogla ni misliti, a kamoli pričati. Samo sam zurila u nju. Vidjela je da me je šokirala. Kad sam pitala što znači moja budućnost, mislila sam na desetak godina unaprijed. »Bit ćete jako sretni zajedno«, rekla je kao da me to može utješiti. »No imate mnogo toga

16


za naučiti prije no što ga pronađete.« Dovoljno sam se pribrala da se mogu nasmijati. »U koju bih knjižnicu trebala ići da sve to naučim? Ako ranije položim ispit, mogu li dobiti tog muškarca za Božić?« Već sam počela misliti da Nora nema nimalo smisla za humor (to je moj opis osobe koja se ne smije mojim šalama) jer je i dalje zurila u mene bez osmijeha. Kad je nastavila šutjeti, rekla sam: »Ne mogu imati muškarca jer nisam naučila neke stvari i jer mi se nešto prepriječilo, zar ne?« Kimnula je. »Imate li ikakvog pojma što mi se prepriječilo?« »Trebala bih još malo poraditi na tome.« Tu sam se nasmiješila. Da, kao kad mi srebrnim križićem pređu preko dlana. Reći će mi da joj tjedno moram plaćati tisuće dolara, i »pronaći« će mi tog muškarca. Na moj zlosretni mali osmijeh, a možda i na moje misli, Nora je sasvim pocrvenjela. Pocrvenjela od ljutnje. »Izgledam li vam ja bogato«, planula je. »Mislite li da ja ljudima naplaćujem ogromne svote novaca da bih im pomogla? Osjećam da ste vi veoma uznemirena žena, i došli ste k meni po odgovore na neka pitanja, a ne želite vjerovati ničemu što vam kažem. Zapravo i ne želite znati. Vi želite učiniti nešto s ovime što ja govorim da biste si zaradili još više novaca. Vas zanimaju samo novci, ne mene.« Bila sam manja od makova zrna. Htjela sam nestati. Možda i jesam namjeravala iskoristiti informacije koje mi je dala pri istraživanju za novu knjigu. Možda i jesam sjedila tamo smijuljeći se. Da je ona bila netko drugi, platila bih joj za pomoć pri istraživanju, no pošto ju je društvo već smatralo šarlatankom (bez prethodnog suđenja, molim lijepo), ponašala sam se, blago rečeno, neprofesionalno. Uzdahnula sam i ispričala se. »Da«, rekla sam. »U pravu ste. Uvijek i svugdje tražim materijal za nove knjige.« Malo sam se opustila i upitala je nešto o njezinim najzanimljivijim klijentima. Nije mi htjela reći ni riječi o njima. »Ako želite znati čime se ja bavim i kako radim, trebali bismo pogledati vas. Mislim da vaš problem leži u prošlim životima.« Ugrizla sam se za jezik da se ne nasmijem. Ljudi ne vjeruju u prošle živote, zar ona to ne zna? Dok su mi glavom letjele stvari koje u ovoj priči nisu bile dobre, najjasnija misao bila je jedna koju je moj briljantni izdavač jednom rekao: Nema veze je li istina ili ne, ta priča je odlična. Prošli životi, pomislila sam. Dvoje zaljubljenih ljudi, velika tragedija, i ponovni susreti. Prekrasna romansa! Odlična priča! Jamie i ja bismo mogli... Ne, Jamie i moja junakinja bi mogli... Odjednom mi se cijeli moj problem učinio kao da nemam »radnje za knjigu«. Nisam bila opsjednuta papirnatim junakom, nego mi je trebalo nešto novo i drugačije o čemu bih pisala. A kud ćeš bolje teme od prošlih života? Tako sam Nori dala ček na nekoliko stotina dolara, prikazala to kao novac za istraživanja, dogovorila sastanke s njom za cijeli idući tjedan, i otišla kući proslaviti s čašom džin-tonika. Već sam zamišljala listu bestselera New York Timesa i pokušavala smisliti naslov. No, te noći ipak nisam slavila. Umjesto toga sam zurila kroz prozor u staklene nebodere, Verdijeva (e, taj čovjek je dosegao nebesa) La Traviata je po običaju carevala zrakom, a ja

17


sam razmišljala o onome što mi je Nora rekla. Ljudi obraćaju veliku pozornost na izgled; vjeruju u ono što vide. Ako uđete u odvjetnički ured odjeveni u Chanelov kostim, budite sigurni da će odmah poduplati račun. Ako odete na konferenciju pisaca i ljudi vide svu famu koja se diže oko vas, devetnaest bestselera New York Timesa zaredom, pomislit će, Ona je najsretnija osoba na svijetu. Kad bih barem mogao doseći taj uspjeh, riješio bih sve svoje probleme. Iz sveg srca sam željela da stvari funkcioniraju tako jednostavno. Većina ljudi vjeruje da bogatstvo može riješiti njihove probleme, no u isto vrijeme gladno čitaju sve priče o bogataškim jadima. No, ja sam znala što je nedostajalo ispod površine mog života. Imam sjajnu karijeru; uz odgovarajuću kozmetiku sam čak i lijepa, i mršava sam zahvaljujući tisućama sati u teretani. Ja sam školski primjer sretne žene. Mogu se mjeriti s najboljima. Znam sama obavljati stvari, sama se brinuti za sebe. Tu i tamo se nečim počastim i pohvalim samu sebe. Što se muškaraca tiče, mogu se uhvatiti u koštac s bilo kojim od njih. Nema tu priča za malu djecu. Odmah mu kažem što želim i kad to želim. Napravila sam od sebe glavnu junakinju knjige za samopomoć. Ja sam ono što žene koje čitaju te knjige žele postati. I što onda nije u redu sa mnom? Zašto nisam sretna? I što je još važnije, zašto sam dopustila predivnom tipu kao što je Steve, da me ostavi Kako sam mogla pustiti takvog muškarca da ode? Bio je toliko divan da mi ga je neka druga otela dok je još bio topao od mog kreveta? Ipak, kad se ponekad sjetim Stevena, pomislim da je bio malčice presavršen i da smo nas dvoje zajedno bili malčice presavršeni. Bili smo poput para iz nekog časopisa u kojem je opisana savršena veza. Ponekad sam se osjećala kao da sam oduvijek htjela muškarca kao što je Jamie. Da se Jamie probudio i pronašao me kako sjedim za računalom i ignoriram ga, ne bi bio pun razumijevanja, zahtijevao bi moju pozornost. Ponekad pomislim da je lijenost zapravo moj problem. Steve i ja smo zajedno vježbali; bili smo vjerni svojim posjetima teretani, religija nam je bila održavati tijelo u top formi. Do četrdesete je bilo skoro pa lako održavati izgled i zdravlje, no dio mene sada samo želi odustati. Zar ću si cijeli život uskraćivati čokoladnu tortu pri na-neuspjeh-osuđenom pokušaju da mi bokovi izgledaju kao kod dvadesetogodišnjakinje? Kad ćemo napokon odahnuti od muškaraca koji nas uspoređuju s duplericama? Mnogo godina sam prezirala brak svojih roditelja. Bio je tako dosadan. Ja sam željela uzbuđenje i romansu. Željela sam muškarca koji je savršen ljubavnik, odan prijatelj, uspješan u poslovnom svijetu. No, sad se sjećam kako je moj otac pružao majci veliki komad pite sa sladoledom, a ona mu odgovarala: »Ne smijem to jesti. Udebljat ću se.« Otac bi tad podignuo obrve i lascivno rekao: »Da, udebljati.« Tad bi se zajedno smijuljili i majka bi pojela i pitu i sladoled. Cijela ta scena mi je tada bila odvratna. Činjenica da su moji roditelji bili vjenčani više od dvadeset godina i da mi je majka imala više od dvadeset kila viška, a još uvijek su se zajedno smijuljili bila mi je sasvim odbojna. Sad više nije tako. Poželim zaplakati kad se sjetim toga. Gdje je muškarac koji će meni

18


reći da sam lijepa iako sam pretila i imam tisuće sitnih bora oko očiju? Gdje su djeca koja viču: »Mama, jesi li mi izglačala košulju? Mama, pogodi što smo danas radili?« Sve u svemu, znam da sam jako sretna. Imam svoje pisanje, i usrećuje me više no što sam ikada mogla zamisliti. Imam prijatelje i kolege koje poštujem, volim i kojima se divim. Imam dobar život, na mnogo načina i uspješan. No, sa ili bez uspjeha, sve se svodi na isto: imam skoro četrdeset godina i nemam ljubavi. Samo što to nitko ne zna. Ostatku svijeta sam živahna žena bez dlake na jeziku koja piše o živahnim ženama bez dlake na jeziku koje si nađu prekrasne muškarce koji ih vole zauvijek. U mojim knjigama heroine govore bezobrazne, obezvrijeđujuće stvari svojim muškarcima, iako znaju da su one za njih jedine. Ne samo da se ovi vraćaju po još, nego im žele dokazati da ih zaslužuju. No, meni se ništa takvo nije dogodilo — danas mi se čini da muškarci mogu odabrati koju god ženu žele, pa moramo biti dobre, dobre, dobre prema njima. Jedan krivi potez i on odlazi. Čini se da više nema ljudi koji govore: »Voljet ću te i ako se udebljaš, ako postaneš opsjednuta nekom knjigom, ako me mjesecima ignoriraš.« Muškarci se više ne moraju truditi da te pridobiju jer ima toliko dostupnih žena. I evo mene, dokazala sam sama sebi i svijetu da mogu sve: zarađivati novac, upravljati novcem, živjeti sama. Potpuno sam neovisna. No negdje usput sam uspjela sve pokvariti, i sad sam sama. Što mi je ono Nora rekla? »Želite Istinsku strast. Veliku romansu. Želite mjesec i zvijezde.« Da, pomislila sam. Voljela bih imati sve to. Željela bih doživjeti jedan od svojih ljubavnih romana s cjelokupnim vatrometom i veličanstvenim seksom. Možda sam željela muškarca koji je toliko magnetski privlačan, toliko, ne znam, moćan da se jednostavno ne mogu zaljubiti u nijednog drugog, ni stvarnog ni papirnatog čovjeka. Ispila sam svoj džin-tonik, nastavila gledati kroz prozor i nakon nekog vremena počela razmišljati kako se možda i moji čitatelji osjećaju jednako kao i ja. Možda su i oni na pragu četrdesete i osjećaju se kao da su ih Strast i Romansa potpuno zaobišli. Ili imaju dvadeset i pet godina, dvoje djece i pitaju se je li ovo sve što im život pruža. Pa, možda bi i voljeli pročitati priču o ženi koja prekapa po svojim prošlim životima u pokušaju da sazna što nije u redu s njezinim sadašnjim životom. Kad sam otišla spavati, osjećala sam se dobro zbog sastanka s Norom isplaniranog za idući dan. Osjećala sam se kao da pred sobom imam potpuno novo područje za istraživanje. No, u svakom slučaju sam znala da bi najbolje bilo ne misliti više ni na Jamieja, ni na Stevea.

19


3. P O G L A V L J E

N

e možete biti sretni u ovom životu zbog nečega, što vam se dogodilo u prošlome. To su bile prve riječi koje mi je Nora rekla kad sam ušla u njezin ured. Lijep antikni namještaj, a kristalne kugle ni na vidiku. Sjela sam nasuprot nje. Danas nije izgledala tako dobro. Njezine oči, koje su dan prije bile velike poput tanjurića za šalice su tad bile upale i obrubljene crnim krugovima. Ramena su joj bila pognuta. »Što se dogodilo u mojim prošlim životima«, upitala sam ju. »Ne znam.« Tad sam je poželjela uzeti za ramena i protresti. No tad sam se podsjetila da ništa od ovoga zapravo nije istina, nije bilo razloga za ljutnju. No, s druge strane... »Kako to mislite, ne znate?« »Svi ljudi imaju puno života i teško je pronaći baš one u kojima se nalaze problemi.« »Aha«, rekla sam. »Tako ste vi sinoć prolistali moj život kao da je špil karata, i niste mogli pronaći onoga ili one u kojima se nalazi Istinska strast.« »Točno«, umorno je rekla. Očigledno, njoj koncepcija prošlih života nije bila ni upola toliko zanimljiva koliko meni. »Biste li podijelili malo znanja sa mnom? Sigurna sam da bih ja prepoznala Istinsku strast da je vidim.« Davala sam sve od sebe da ne skočim i povičem: »Reci mi, reci mi, reci mi sad!« Povirila me je kroz prste kojima je trljala oči, i znala sam da je ona itekako svjesna mog uzbuđenja, i da uživa u mom iščekivanju onako kako glumac uživa u trenutcima prije no što se podigne zavjesa. Baš je tašta, pomislila sam koristeći svoje nimalo vidovnjačke sposobnosti opažanja. Ponosna je na svoj talent i obožava kad ljudi izvlače podatke iz nje. »O kojem životu želite saznati više«, upitala je. Poslala sam joj svoje misli o tom pitanju i uspjela je nasmijati. »Pisali ste i ranije, u Francuskoj.« »Tko? Kako se zvala?« Vizije biografije (autobiografije?) plesale su mi po glavi. Skupa s užasima učenja francuskog. Nora je nemarno odmahnula rukom. »Ne znam. Ona je nebitna. Vaša karma je vezana za muškarca.« Karma, pomislila sam, no nisam pitala Noru da mi objasni tu riječ, no kasnije sam je potražila u rječniku. Karma znači da ćeš dobiti ono što si zaslužio. Teorija glasi da ako povrijediš ljude u jednom životu, tebe će povrijediti u sljedećem. Mislim da je to i jedan od

20


zakona fizike. Za svaku akciju postoji jednaka reakcija. Kao i u Bibliji: Ono što posiješ, to ćeš i požnjeti. Zapravo mislim da se karmički zakon nalazi posvuda, samo u drugačijem obliku. Nora mi je nastavila pričati o mojim prošlim životima: jedan 11 Beču (jako nesretan), nekoliko u Engleskoj, i jedan nesretan u Italiji. Rekla je: »Sada imate jednu prijateljicu...« Još uvijek su me boljele njezine jučerašnje primjedbe o mom životu bez ljubavi, pa sam navela dvadesetak imena ljudi koje sam smatrala prijateljima. Nora me je zgađeno pogledala, dajući mi do znanja da nju ne mogu prevariti. »Imate samo dvije prave prijateljice.« »Da«, odgovorila sam, nastojeći ne pocrvenjeti od srama što je saznala koliki sam snob. Daria, mlada, prekrasna, s nogama do vrata, s muškarcima koji sline za njom. I Milly, bucmasta spisateljica ljubavnih romana koju sam upoznala prije mnogo godina, nije lijepa, nije seksi, neudana je, ima samo trideset i pet godina, no izgleda kao da joj je pedeset, a ima srce veliko kao cijeli svijet. »Da«, rekla sam, »imam dvije prijateljice. Dariju i Milly.« »Mnogo puta ste ih poznavali. One su vaše istinske prijateljice i žele vam samo sreću.« »Pretpostavljam da se takvo nešto ne viđa često.« Izraz najdubljeg gađenja je prošao Norinim licem. Shvatila sam da je bila svjesna svih groznih stvari koje su prolazile ljudskim glavama. Ja jedva mogu izdržati sve ono što se događa u mojoj glavi, a kamoli utuđoj. Kakve li prljave gadarije prolaze glavom zlostavljača djece? »Tko su mi ove žene bile u prošlosti«, upitala sam. »Ova mlada vam je nešto dizajnirala, ne znam što, a starija vam je bila... majka, ali ipak ne majka.« Fine, sažete, specifične informacije koje mi nisu govorile ništa. Pokušala sam je ohrabriti. »Zar nikad nisam bila djevojka nekog revolveraša? Prava femme fatale ili tajanstvena barska pjevačica? Nešto... ne znam, nešto drugačije od ovoga što sam sad.« »Ne«, rekla je Nora, i počela mi pričati o pravilima prošlih života. Da oprostite, ja se još nisam bila navikla ni na postojanje prošlih života, a kamoli na pravila istih. Ono što si sada je ono što si oduvijek bio. Ako si u ovom životu tip osobe koji ostaje kod kuće, onda si takav bio i u prošlosti. Neprimjetne ženice nisu u prošlim životima bile vatrene zavodnice, bez obzira na to što vam šarlatani govore. Također je rekla da su talenti koje sada imate vjerojatno razvijeni u nekom prošlom životu (u tom slučaju ja nikad nisam znala svirati klavir). Zemlje koje želite posjetiti su možda mjesta gdje ste imali sretan život. Stil odijevanja, pokućstvo koje vam se sviđa, otprilike vaš ukus u svemu je pod utjecajem vaših prošlih života. Rekla mi je i da je ono što volimo čitati, ili u mom slučaju pisati, često zasnovano na prošlom životu. Tu sam je morala prekinuti. »Je li to razlog što ja s lakoćom pišem knjige smještene u Srednji vijek? I što mrzim štiva o gusarima i Vikinzima? I što obožavam sve edvardijansko?« »Vjerojatno«, odgovorila je Nora. Morala je »vidjeti« gdje sam bila i gdje nisam prije no što mi da siguran odgovor. Osobno nisam bila nimalo sigurna kako neka osoba može biti

21


»sigurna« u nešto što najvjerojatnije ne postoji. Rekla mi je i da su okus, zvuk i miris uistinu jaka osjetila koja nas prate čitavo vrijeme. »Primjerice«, rekla je, »od nekih mirisa vam je zlo. Od zadaha iz usta, ako se ne varam.« Stvarno je zabadala nos! No, bila je u pravu, jer to još nisam nikome rekla. Kad sam u malom prostoru s nekom osobom koja ima zadah iz usta, bude mi jako zlo. »I tu je još jedna životinja koju volite.« »Pas«, rekla sam. Volim ih, ali nemam psa. »Ne«, rekla je Nora koncentrirajući se i probadajući me pogledom. »Neka životinja iz džungle.« »Imala sam dečka koji je po kineskom horoskopu bio tigar«, rekla sam želeći joj pomoći. Nije se nasmiješila, no podignula je pogled pri prepoznavanju. »Jedete s te životinje.« Brzo i maštovito sam promislila. Zatim sam se nasmijala. »Majmuni!« »Da«, odgovorila je uzvraćajući mi osmijeh. Nikad nisam mogla shvatiti zašto toliko volim majmune. Imam svijećnjake s majmunima, tanjure, lampe, zdjelice za potpourri, i tako dalje, posvuda po stanu. Nije dovoljno što ljudi govore »Pa ti stvarno voliš majmune« kad uđu u moj stan, nego mi neki tu i tamo donesu i dar, pa moja kolekcija stalno raste. »Što još«, gorljivo sam ispitivala. »Gdje sam živjela? Što sam radila?« Mislim da sam potpuno zaboravila na to je li ovo stvarno ili nije. Ruke su mi jedva čekale da se dokopaju istraživanja. Oduvijek sam htjela napisati nečiju temeljitu biografiju, a sad ću imati bolji uvid u podatke jer sam ja ta osoba. Na neki način. Namrštila se razmišljajući. »Kako se zove onaj draguljar kojeg toliko volite?« »Cartier? Tiffany? Harry Winston«, ovako sam mogla cijeli dan. »Ne«, iznervirano je rekla. »Onaj draguljar kojeg stvarno volite.« Stvarno volim Cartiera, pomislim, no ipak sam odlučila odustati od sarkazma i razmisliti o tom posebnom draguljaru u mom životu. Što se mene tiče, svi su bili posebni. »Oh«, rekla sam nakon nekoliko trenutaka. »Fabergé.« »Da«, odvratila je. Nije mi rekla, no vidjela sam da se ponosi mnome. Zasigurno je lijepo otkriti da i obični smrtnici ponekad znaju koristiti svoje jednodimenzionalne mozgove kako treba. »Ako nešto pročitate o tom draguljaru, uvjerena sam da ćete prepoznati i sebe.« Opet izjava tipa zašto-sunce-voli-mjesec. Meni osobno bi ime i datum bili mnogo draži, no vidjela sam da je Fabergé jedini podatak kojeg mi misli dati. Vrijeme nam je već bilo isteklo, pa sam se oprostila od Nore i odmah ulovila taksi do Stranda. To mjesto se naziva najvećom knjižarom rabljenih knjiga na svijetu, no može se podičiti i kao mjesto s najprljavijim, najnepristojnijim i najčudnijim osobljem na svijetu. Jednom sam, kao amater povjesničar odijevanja, bila tako fascinirana rinčicama u nosu, usnici i obrazu mlade žene koja mi je prodavala knjige, tako da me je četiri puta morala zamoliti za karticu. No, kakav god da Strand jeste, to je najbolje mjesto za kupovinu knjiga koje se više ne tiskaju. Kupila sam po primjerak svake knjige koje su imali o Fabergéu, ulovila taksi i deset minuta objašnjavala svoju adresu vozaču koji nije govorio engleski (taksimetar je, naravno,

22


radio) i brzo se vratila natrag u stan. Bz obzira na to što recenzenti misle da su pisci ljubavnih romana potpuno bezvrijedni, mi smo itekako dobri u istraživanju. Bože nam pomozi, moramo biti jer naši čitatelji imaju takvo pamćenje kakvo bi postidjelo i rasplakalo svaku računalnu bazu podataka. Ako jednom zezneš, odmah će ti pisati. Ne mislim samo na datume, mislim i na stvari poput škara. Čitatelji će vam pisati da je vaša junakinja koristila škare prije no što su ih uopće izumili. Vaš junak ne može reći »Pričekaj me minutu« prije no što je sat ušao u svakodnevnu uporabu. A tek hrana! Nemojte se zeznuti s rajčicama ili krumpirom, jer će vam odmah reći što vas ide. Radi se o istini onim ženama za koje recenzenti i svekolika javnost misle da imaju jednako inteligencije koliko i mrkva i da su mentalno stabilne koliko i Sibila. U svakom slučaju, istraživanja mi jako dobro idu. Moje oči i prsti u trenutku nađu sve što mi treba. Dovoljna mi je knjiga i ključna riječ. Dvadeset minuta nakon što sam pobacala svoje nove/stare knjige po podu, okružena Jasmininom pjesmom iz Lakmea, napokon sam je pronašla. Pet žena je bilo zaslužno za Fabergéov uspjeh. Dvije su bile Ruskinje. Ne, ja nisam ta. Nikad me nije preplavilo prepoznavanje dok sam se borila s Ratom i mirom. Ne mogu čak ni film pogledati do kraja. Jedna od žena je bila jako bogata Amerikanka. Svidjela mi se ta ideja, no tad sam saznala da je bila veliki filantrop, otvarala bolnice i brinula se o drugima. Nažalost, ja nisam takva. Ja sam novac ulagala u sigurne stvari i zadržala svaki peni. Jedna od žena je bila princeza od Walesa, kasnije kraljica Aleksandra. Već sam previše uznapredovala u istraživanju da bih mislila kako ona i ja imamo isti karakter. Alix je bila prekrasna, ali ne baš bistra. Svom mužu ženskaru se osvećivala tako što je kasnila u svakoj prilici. To baš i nije moj stil. Dobila sam trnce od posljednjeg imena na popisu. Lady de Grey. Prije mnogo godina sam pobožno pratila seriju o Lillie Langtry, i cijelo sam vrijeme bila fascinirana njezinom prijateljicom, Lady de Grey. Čak sam kupila i nekoliko knjiga o Jersey Lil kako bih saznala više o ovoj ženi, no tu je bilo samo nekoliko rečenica. Pronašla sam i pričicu o tome kako su dame napadale Fabergéa da im izrađuje što više nakita. Nije stizao ni spavati, ni jesti. »No, Lady de Grey je bila gora od svih«, pisao je autor. »Ta briljantna i nadasve šarmantna mlada žena je bila nezaustavljiva kad je željela da se nešto ostvari. Jedne je večeri Lady de Grey ušla u radionicu u vrijeme večere. Fabergé je pokušao pobjeći kroz stražnja vrata, no milostiva gospođa je imala šesto čulo o ljudima i uhvatila ga je. Fabergé je znao da te noći neće stići kući na večeru, jer nije imao šanse u borbi protiv njezine dosjetljivosti, šarma i neuništive volje.« Taj je opis bio toliko blizak meni da mi je postalo mučno. Svidjelomi se to što je bila »briljantna«, no mogla sam bez ove »neuništive volje«. Previše me je podsjećalo na ono što mi je majka govorila kad sam bila mala. No, tad sam si rekla da ništa od ovoga nije stvarno i da prošli životi ne postoje, tako da »neuništiva volja« ove žene nije bila bitna. Ja nemam veze s tim. U sadržaju je bila navedena i fotografija komada u posjedu Lady de Grey. Okrenula sam tu stranicu, mršteći se zbog ovih gluposti o karakteru koji uvijek ostaje isti. Kad tamo, kao izložak XVIII., nalazio se prekrasno izrezbareni majmunčić od žada. Pala

23


sam na pod i rekla sama sebi: »U što si se sad uplela?«

24


4. P O G L A V L J E

N

ora me je nazvala u dva ujutro sljedećeg dana i rekla mi da odmah mora otići iz grada. Činilo se da ne smatra da su dva sata ujutro čudno doba za telefonske pozive, pa joj to nisam ni rekla. Iako je izgledala sasvim normalno, ipak je živjela u svijetu prošlih života i »čitanja misli«, pa su joj se neke mušice morale dozvoliti. Iako sam već bila dvije trećine u carstvu snova, ipak sam je pitala je li putovanje poslovno ili privatno. Nastupila je duga šutnja s druge strane veze, i shvatila sam da sam prevršila mjeru znatiželje. No, nisam odustala. Kukavice nikad ne saznaju ništa zanimljivo. Nakon nekog vremena je rekla: »Poslovno je.« Glava mi se napunila pitanjima. Što bi to vidovnjakinji moglo biti »hitno«? Duh iz nečijeg prošlog života koji se mota po spavaćoj sobi? Bivši ljubavnik koji se vratio po nekoga? Možda muškarac koji namjerava ubiti ženu koju je u prošlom životu već ubio? Na te sam se misli probudila, i Nora je spustila slušalicu čim je osjetila moje zanimanje. Malo sam ležala budna i razmišljala o svemu onome što vidovnjaci vide, i zamislila zaplet u kojem je junakinja mogla čitati misli. Pitam se što li bi našla u Jamiejevim mislima. Bi li se zarumenjela kad sazna zbog čega mu se oči toliko žare? Ili bi mu rekla »Kako se usuđuješ?!« Ili bi bila poput mene? Ja bih se primila za čelo i galantno mu pala u snažni, muški zagrljaj govoreći: »Uzmi me, tvoja sam!« Nakon toga sam odlučila ustati iz kreveta i malo se rashladiti. Bolje da ne gledam kablovske serije, jer tako nikad neću zaspati. Na kraju sam popila čašicu Mandarine Napoleona, mog omiljenog likera i napisala stvarno vruću scenu seksa za svoju knjigu o Jamieju. Onu za koju još nemam ni radnju. Sljedećeg jutra sam otišla u knjižnicu da vidim što mogu saznati o sebi, ovaj, o Lady de Grey. Zahvaljujući svojim sposobnostima njuškanja, pronašla sam je za tren oka. Meni je istraživanje tako jednostavno. Mislim da ljudi griješe kada o povijesti razmišljaju kao o nečemu jako dosadnome što su morali učiti u školi. Posebice mislim na ratove. Čini se da je u školama povijest izjednačena s ratovima. Nikad ništa ne saznamo o vremenu između ratova. Tko zna što se događalo između Prvog i Drugog svjetskog rata? Možda ste čuli nešto o privredi, no to je sve. Napisala sam nekoliko milijuna riječi, sve o različitim povijesnim razdobljima, a ne znam ništa o ratovima. Pri istraživanju imam jedno pravilo: ne čitaj ono što nije zanimljivo. Ako meni nije zanimljivo čitati o tome, neće mi biti zanimljivo niti pisati o tome, i tako će mom

25


čitatelju biti dosadno. Tako kad istražujem čitam samo zanimljive stvari. Čitam o odjeći, ljudima i njihovim razmišljanjima. Kako su se ponašali prema svojoj djeci? Kako su se ponašali prema ženama? O takvim stvarima. Nikad ne čitam enciklopedije ili knjižurine od tristo biografija u jednom svesku da bih pronašla te podatke. Volim specifične knjige, kao knjige o naočalima ili razvoju zubarstva. Imam četiristo knjiga o povijesti odijevanja, sve su katalogizirane i referiraju se jedna na drugu, tako da sve mogu lako pronaći. Uistinu mrzim kad neki pisac kaže: »Lady Daphne je bila obučena po posljednjoj modi.« Kakva je posljednja moda? Je li u pitanju boja, oblik rukava ili neki novi tip šešira? Želim znati. Jedna od mojih omiljenih spisateljica, Nora Lofts, rekla je u jednom intervjuu da ljudi o svakom povijesnom razdoblju žele znati dvije stvari: kako su ljudi zarađivali novac i kako su odlazili na zahod. Pokušala sam se pridržavati tog savjeta u svojim knjigama po pravilima suptilnosti i dobrog ukusa. Jednom sam se jako nasmijala nekoj »srednjevjekovnoj« knjizi čiji je idiotski autor mislio da je garderoba nekakva prostorija za odijevanje. Čitatelji su znali da se radi o zahodu, no ovaj glupan je i dalje opisivao scene ljudi koji tamo sjede i raspravljaju. Presmiješne scene. U svakom slučaju, davno sam naučila kako se istražuje. Odmah se usmjeriš k određenoj temi, ne ideš općenito. Odmah sam se uputila u genealoški odjel njujorške gradske knjižnice i zatražila najstariji primjerak Burke's Peeragea. Nažalost, u toj knjižnici ljudi toliko kradu da osoblje ne može dozvoliti slobodno razgledavanje, pa sam pokušala naći što više toga u što manje vremena. Trebalo mi je oko pet minuta. Rachel de Grey, umrla 1903. Pravo vrijeme za Fabergéa. Njezin muž je bio treći Earl de Grey i prvi markiz od Ramsdena. Zapisala sam komadić informacije iz te knjige, i opet se bacila na kolosalno veliki kartični katalog knjižnice. Odmah sam pronašla knjigu o prvom markizu od Ramsdena. Zadržavajući dah, predala sam zahtjev za knjigu. Rad u njujorškoj knjžnici je kao pucanje u glinene golubove jer je pola knjiga pokradeno ili »izgubljeno«. Trideset minuta kasnije sam dobila knjigu. Trenutak kasnije sam našla dvije reference na njegovu suprugu. Samo dvije u cijeloj knjizi. Koliko važna nečija supruga uopće može biti? Ona ga samo treba podupirati kad posustane i dati mu snage i hrabrosti da nastavi. Je li se itko ikad upitao zašto neoženjeni muškarci rijetko budu uspješni? Bila sam tako zadovoljna time što je pisac napisao o meni, to jest, njoj, da sam mu brzo oprostila. »Lady de Grey je usprkos svom krhkom zdravlju bila najbrižnija supruga. Njezina mirna i vesela narav je u potpunosti odgovarala naravi njezinog supruga, i njihov brak je od vjenčanja bio poput medenog mjeseca.« To je već nešto! Nema onog smeća o neuništivoj volji. Ako su sva istraživanja o bivšim životima ovakva, trebala sam se već davno pozabaviti ovime! Pročitala sam i da su Rachel i njezin suprug bili u braku trideset i pet godina, i da su imali dvojicu sinova; jedan je umro u Turskoj (napali su ga drumski razbojnici), a drugi se zvao Adam i naslijedio je titulu. Cijelo sam popodne čitala o »svome« suprugu, upijala sam svaku riječ o njegovoj dragoj, prekrasnoj supruzi koja mu je uvijek pomagala. Kad je moj njezin sin

26


umro, podigla je prekrasnu kapelicu njemu u spomen. Kad se knjižnica zatvorila, u glavi mi se vrtjelo od gladi i prekrasnih činjenica. Skoro sam odlebdjela van. Rachel je pronašla svog pravog muškarca; pronašla je svog Jamieja. Kad ga je našla, bila mu je vjerna, stalna družica trideset i pet godina. Pobuđivala je ljubav u svima koje je poznavala svojom gracilnošću i smirenom naravi. Dok se Nora vratila u grad sljedećeg tjedna, ja sam se sva napuhala od ponosa na svoje neprikosnovene mogućnosti istraživanja stvari zakopanih u knjižnicama. Tako sam se naslađivala svojim upotpunjenim, dobrim životom da sam jedva prošla kroz vrata Norina ureda. Bila sam spremna kladiti se da nikad nije imala klijenta koji je tako brzo mogao saznati toliko toga. Arogantno sam pred nju stavljala fotokopije. Imala sam čak i fotografiju te divne dame. Složila sam kompliciranu ljestvicu datuma, ukrasila je raznim pismima da pokažem kako sam spretna s računalom. Sve to sam dala Nori i ispričala joj kako sam pronašla samu sebe. Nora je samo sjedila i treptala dok me gledala. Tad me toliko razbjesnila da sam nalikovala svojim junakinjama. Počela mi se smijati. Da. Smijala mi se. Nije mi morala reći zašto se smije jer sam znala. Mama mi se tako smijala nakon što bih joj obećala da ću se lijepo ponašati i neću izazivati probleme. Obećavala sam da neću otvarati usta i davati svoje mišljenje o raznim temama. Obećavala sam da ću se ponašati »kao dama«. Svašta sam obećavala, no ništa nisam mogla održati. Život je bio toliko uzbudljiv i željela sam sudjelovati u njemu. Ljudi koji sudjeluju u životu ne mogu se ponašati »kao dame«. »Ne mislite da sam ovo ja«, molećivo sam upitala, misleći kako je to sve nepošteno. Svi za koje sam čula da su se pozabavili svojim prošlim životima su naletjeli na nešto uzbudljivo. Moj sadašnji život je dovoljno uzbudljiv, molim lijepo. Željela sam činjenicu da sam u prošlosti voljela jednog muškarca čitavih trideset i pet godina i da je naš zajednički život bio poput medenog mjeseca. Već sam se bila navikla na to da mi Nora čita misli. »Jako ste voljeli u prošlosti«, nježno mi je rekla bez smijanja, jer je osjetila da sam bila istinski povrijeđena. »No, vi niste žena koja...«, oklijevala je. »Koja tiho stoji u pozadini«, rekla sam, osjećajući se potpuno beznadno. Zašto nije bilo u redu željeti biti osoba koju svi vole Nestao je sav moj ponos i ego. »Što nije u redu sa mnom«, upitala sam. »Pišem ljubavne priče da bih se prehranila. Većina ljudi koje upoznam misle da sam cinična i tvrdokorna, no nisam. Želim samo ono što ostale žene već imaju, no sa mnom nešto nije u redu.« Suze su mi se već spremale u očima i shvatila sam da sam s ovom ženom iskrenija nego što sam ikad bila. »Sa mnom nešto nije u redu. Defektna sam ili što već. Kao da sam drugačija od svih drugih. Imala sam predivnog čovjeka koji je bio zaljubljen u mene. Bio je savršen, no odbacila sam ga. Pustila sam ga da ode iz mog života, i sad nemam nikoga. Samo čovjeka od papira. Čovjeka koji ne postoji.« Tad su se suze pojavile, velike kaplje samosažaljenja. Nora je pričekala da se priberem prije no što je progovorila. »U prošlosti«, lagano je započela, »ste jako, jako voljeli jednog muškarca. Toliko ste ga voljeli da kroz svo ovo vrijeme niste mogli zaboraviti tu ljubav. Nijedan drugi muškarac nije dostojan te ljubavi, pa tako kad upoznate muškarca kojeg biste mogli voljeti, odbacite ga jer

27


još uvijek volite ovoga iz vaše prošlosti.« Ispuhala sam nos. »Kakve koristi imam od toga kad sam svaku noć sama u krevetu?« Nora mi se nasmiješila, no nije rekla ništa. Šmrcala sam, i mozak mi je opet proradio. »Ako ja njega još uvijek volim, što onda on osjeća za mene?« »Voli vas jednako kao što vi volite njega.« Po glavi mi se rojilo toliko misli da mi se jezik zapleo pokušavajući ih izgovoriti. »Želite reći da negdje postoji muškarac koji me voli jednako koliko i ja njega, a sve to je zasnovano na našim prošlim životima? Traži li me? Kako ću ga pronaći? Odbija li druge žene dok mene čeka? Što ću sada napraviti?« Norino lice je bilo tužno. »Rekla sam vam.« Ja sam tip osobe koji poduzima korake, ne mogu se samo pomiriti i prihvatiti činjenice. Nikad nisam vjerovala da netko mora samo prihvatiti ono što jeste; ako ti se ne sviđa, potrudi se i promijeni nešto. No, vidjela sam da Nora jeste tip koji prihvaća. Duboko sam udahnula. »Možete li mi dati više informacija o svemu ovome? Možda ću bolje razumjeti ako budem raspolagala s više činjenica.« A tad ću odlučiti i što moram napraviti u vezi sa svim ovim. Ako negdje postoji čovjek koji je moj, čovjek za kojeg sam znala da je utjelovljenje Jamieja, onda ću poduzeti sve što mogu i pronaći ga. Nora mi se nasmiješila na način koji me je jako iznervirao, kao da je znala što se događa u mojoj glavi počela mi je pričati o srodnim dušama. Grohotom sam se nasmijala. Srodna duša je najotrcaniji izraz na svijetu. U rangu je s dva pojma koja mrzim najviše na svijetu; utilizirati i prišuljati. Najradije bih izbrisala obje te riječi s lica zemlje. Kako god, nakon skoro pola sata objašnjavanja, mislim da sam napokon shvatila što je to srodna duša, rečeno rječnikom vidovnjaka. Pitanje: Što je to srodna duša? Odgovor: To je jedan od onih pojmova koje je iznjedrio neki Kalifornijac. Primjerice, glumac bez imalo mozga u glavi kaže udivljenom novinaru: »Moj životni stil uključuje moju srodnu dušu, Bambi.« Nakon tri tjedna se razvedu. No, kako kažu vidovnjaci, srodna duša je druga polovica tebe. Sjećate se kako u Bibliji Bog stvori Adama, i onda uzme njegovo rebro i stvori Evu? Nora tvrdi da su sve prvotne duše tako nastale: jedan duh prelomljen na pola, na mušku i žensku polovicu. Iskonski klonovi, moglo bi se reći. Ništa novo pod sunčevim svodom, čini se. Teorija tvrdi da je ta osoba vaš savršeni drug. Možete biti sretni s drugim ljudima, no nitko nije poput te osobe. Vaša srodna duša »upotpunjuje vaš duh«, rekla mi je Nora. U teoriji bi se srodne duše trebale sresti u svakom životu, no sa stoljećima su se stvari malo pomiješale. Rasporedi su postali neusklađeni. Dječaci ginu češće nego djevojčice. Dvije srodne duše se rode u susjednim kućama u Grčkoj, no on padne s konja i slomi vrat s osamnaest godina, a ona doživi osamdesetu. Nakon smrti se rađa kao rimski gladijator, no ona je tad dovoljno stara da mu bude majka, a i sad su predaleko jedno od drugog. I tako, stotinu godina kasnije, vrijeme se izjednačilo i oni opet žive u susjednim kućama, no njihovi očevi se mrze i ne dopuštaju mladim ljubavnicima da se vjenčaju i tako dalje i tako dalje. Vidite kako se srodne duše razdvajaju. Meni je problem složiti raspored u rokovniku, a

28


kako je tek Nebeskom kontrolnom centru kad mora pospajati sve srodne duše, u svim stoljećima, po cijelom svijetu. S obzirom na nemogućnost svega ovoga, kako se srodne duše ikada mogu spojiti? Čini se da je spajanje s tvojom drugom polovicom veliki Božji dar. Morate: (1) zamoliti da vam pošalje srodnu dušu, (2) zaslužiti tu osobu, (3) prihvatiti je u kojem kod obliku se on/ona nalazili kad vam dođu. Imajući na umu sve ove informacije, kako se ja osobno tu uklapam? Prema Norinim riječima, ja sam već godinama molila za srodnu dušu. Bez smijanja sam rekla: »Bilo bi poželjno da je lijepo zapakiran i ostavljen ispod božićnog drvca.« Nori je trebalo malo vremena da se navikne na moj smisao za humor, no sad smo već provodile dosta vremena zajedno. Kaže da su ljudi koji dolaze k njoj jako ozbiljni. S obzirom na to da joj ljudi dolaze nakon što su odustali od psihijatara i liječnika za samoubojice, jasno mi je zašto ne skakuću okolo poput vilenjaka. No, ja u svemu nalazim humor i nisam se morala puno truditi da mi ideja same sebe kako molim za srodnu dušu postane smiješna. Majka mi je usadila vjerovanje da dobre djevojčice mole samo za mir u svijetu. Ostavimo dobre djevojčice na miru. Čak i da sam molila za srodnu dušu, bojim se da bih dobila dlakavog tipa iz Los Angelesa koji bi mi se kunuo da je producent i da će od mene napraviti zvijezdu. Uvjeravala sam Noru da nisam molila za srodnu dušu. Tad me je šokirala. Svi mi vjerujemo da su naši umovi naš privatni posjed u koji nitko ne može ući, no tad je došla vidovnjakinja i rekla mi da već tri godine mislim i molim za srodnu dušu. Ona to zove molitvom, no ja bih to radije nazvala željom. Željela sam pronaći čovjeka koji bi mi odgovarao bolje nego ijedan drugi muškarac. Sjećam se da sam se strasno nadala kako negdje tamo postoji jedan muškarac za mene. Jedan koji je bolji od svih drugih. Jedan muškarac kojeg bih mogla voljeti toliko jako koliko bi i on volio mene. Željela sam muškarca s kojim ne bih morala igrati igrice i pretvarati se da mi nije stalo svaki put kad me povrijedi. Željela sam muškarca uz kojeg ću se osjećati sigurno. Željela sam čovjeka za kojeg bih u dubini duše bila sigurna da me voli. Ne zato što mi to govori, nego zato što osjećam da me voli, zato što od same njegove prisutnosti osjećam podrhtavanje. Nora je rekla da su moje knjige kao tlocrti za ovog muškarca. Nakon što mi je Nora ispričala sve ovo, zacrvenjela sam se jer mi je pročitala najintimnije misli. Ljudi koje sam poznavala smatrali su me ciničnom; to sam im dokazivala svojim sarkastičnim humorom. Nitko nije imao pojma da sam iznutra potpuni mekušac. Nora mi je istaknula i to da bih bila spremna prihvatiti ovog muškarca u kojem god obliku mi došao. Trebalo mi je malo vremena da shvatim što je mislila. Jedne sam noći bila potpuno sama i popila okrepljujući džin-tonik. Toga se sjećam s osjećajem dubokog srama. Ponekad te samoća i očaj zbilja mogu dovesti do dna. Te sam noći jako željela tog muškarca i posebice se sjećam kako sam razmišljala da sam spisateljica koja može putovati bilo kamo, i da ću ga odvesti iz bilo koje zemlje, u bilo kojem zdravstvenom stanju, bilo kakvog. I tako, nakon što mi je Nora sve to ispričala i ja sam pohvatala konce, osjetila sam tračak nade. Gdje je bila moja srodna duša? Kako ću ga pronaći? Da dam oglas u novine?

29


Nora me je opet pogledala očima punim jada. Rekla mi je da su me moji »duhovni vodiči« doveli k njoj da mi priopći loše vijesti. Nora je rekla da su to zapravo dobre vijesti. Dobit ću svoju srodnu dušu za tri života. Jedva sam se suzdržavala da ne vrisnem. Je li ova žena ijednim dijelom svog mozga živjela u stvarnom svijetu? Ne postoje stvarni životi i ne postoje nikakvi vražji »duhovni vodiči«. Njezina tvrdoglavost, njezina nepokolebljivost me je izluđivala. »Želim Jamieja i želim ga u ovom životu«, rekla sam, »Ja sam Amerikanka i želim instant zadovoljenje.« Na to se nasmijala. »Mogli biste ga dobiti kad biste mogli promijeniti prošlost«, s osmijehom mi je rekla. »No, da ga danas popodne upoznate, mrzili biste ga. Mrzili biste ga na prvi pogled. Mrzili biste ga toliko da ga nikad više ne biste poželjeli vidjeti.« Samo sam sjedila tamo kad mi je rekla da nam je vrijeme odavna isteklo i da joj dolaze drugi klijenti. »Zašto ne pronađete pravu Lady de Grey? Vjerojatno ih je bilo više od jedne.« »Da«, promrmljala sam, skupila stvari i uputila se kroz vrata. Ionako ovo nije stvarno, pa neće škoditi ako istražim još malo. Usprkos tomu što je Rachel de Grey bila krasna gospođa, nije bila materijal za heroinu. Trebala mi je vatrena žena koja može parirati mom Jamieju. Krenula sam u knjižnicu i usput kupila hot dog od uličnog prodavača. Nema više arogancije. Sad počinje istinsko kopanje.

30


5. P O G L A V L J E

Š

to se osobnosti tiče, Rachel mi se činila previše posvećena mužu da bi joj stvarno bilo stalo do Fabergéove grandiozne umjetnosti. Dobro, sad kad sam saznala da Rachel nije »ja«, mogla sam barem malo uživati u kiselome grožđu. »Moja« Lady de Grey nije bila frivolna žena koja previše troši, bila je »pokroviteljica umjetnosti«. S obzirom na to da ona Lady de Grey koju tražim nije bila udana za poznatog muškarca, nije je bilo lako naći. Odvratna je činjenica da su žene bile poprilično nebitne ako nisu bile pričvršćene za uspješnog muškarca. No, istini za volju, ima i čuvenih žena čiji su muževi bili nebitni. No, još više istini za volju, većina čuvenih žena se nikad ne uda, i tako ne moraju tražiti muškarčevu dozvolu ako nešto žele uraditi. Moju Lady de Grey je uistinu bilo teško pronaći. Ime joj je bilo Hortense, no nisam mogla pronaći datum rođenja jer u edvardijansko doba nije bilo pristojno otkrivati ženine godine, pa čak ni u knjigama obiteljske povijesti. Osobno mislim da bi se takve manire mogle prenijeti i na današnje vrijeme. Pogotovo što se tiče časopisa People. Oni nisu sposobni napisati ništa o nekome bez da u zagrade stave dob te osobe, odmah do imena. Kao da su godine najvažnija stvar na svijetu. Zamrzila sam taj njihov običaj kad je osvanuo moj trideset i peti rođendan. Kad su objavili da se knjižnica zatvara, još uvijek sam tražila informacije o njoj. Našla sam samo osnovne činjenice. Udala se za Rachelinog sina Adama 1904. i umrla 1907., četiri godine nakon Racheline smrti. Prema informacijama koje sam pronašla, i Hortense i njezin muž su umrli 8. lipnja 1907., pa sam se pitala jesu li oboje poginuli u nesreći i zapisala si da moram pogledati kad je Titanic potonuo. Naslov je povučen nakon Adamove smrti jer ga nije imao tko naslijediti. Potpuno sam se rastužila dok sam došla kući. Pišući ljubavne romane i stalno istražujući povijesne knjige počela sam shvaćati koliko je tužno kada nema nasljednika. Slušala sam božanski glas Frederice von Stade i razmišljala o velikoj tragediji ovog mladog earla i njegove lady koji nisu stigli dobiti nasljednika. Znam da je apsurdno, no počela sam osjećati krivnju zbog ovoga jer sam nekako znala da sam ja kriva za sve. Nikad ovo nisam nikome rekla, no prije nekih deset godina sam imala dečka koji je mislio da sam ja ta, i tako nismo koristili zaštitu godinu dana. Nisam zatrudnjela i mislim da je to jako doprinijelo kraju tog skoro pa braka. Ako je istina to što Nora kaže, i karakteri se ne mijenjaju, onda je moguće da žena stoljećima bude jalova? Ipak su Hortense i njezin muž bili vjenčani pune tri godine, a nisu

31


imali djece. Adam nije mogao biti kriv. Kao što zna svaki pisac i čitatelj ljubavnih romana, postoje muževna i nemuževna imena. Čak postoje i muževna slova u abecedi. Zato nećete naći mnogo junaka u knjizi čije ime počinje na O. L je također nezgodno. Najbolja slova za junake su R, S i T. No, Adam i Alexander su dobra imena, i svaki pisac ljubavnih romana ima barem jednog junaka po imenu Nicholas. S muževnim imenom kao što je Adam, on nikako nije mogao biti kriv; Hortense je bila kriva što je naslov umro radi nepostojanja nasljednika. Sljedeće jutro sam rano stigla u knjižnicu. Tijekom noći sam imala oluju ideja; ako je jedna od Fabergéovih pokroviteljica bila kraljica Aleksandra, možda Hortense uspijem pronaći u knjigama o njoj. Sve u svemu, poželjela sam da mi ta briljantna ideja nikad nije pala na pamet. Pronašla sam Hortense u knjigama o nečemu zvanom Marlborough Set. Kuća u kojoj je živio Princ od Walesa, čovjek koji je kasnije postao Edward VII., zvala se Kuća Marlborough. Divlji ljudi koji su tamo dolazili zvali su se Marlborough set. Jedna stvar koja me izluđuje kod današnjih ljudi, ljudi koji ne žive život osamdeset posto u prošlosti poput mene, to je kad kažete da je netko u prošlosti divlje živio, oni se tajanstveno nasmiju. Svaka generacija misli da su oni ti koji su izmislili seks. Stvarno. Svi to misle. Ljudi misle da njihovi roditelji nisu znali ništa o seksu, »u ono vrijeme«, pa kako bi onda viktorijanci imali ikakvog pojma o seksu? Pa što su onda radili ovi iz Marlborough Seta, pa je to tako »divlje«? Željela bih da mogu u svojim knjigama objasniti ljudima da je svaka generacija voljela seks. Danas nestane struje, ili naleti velika snježna oluja, i devet mjeseci kasnije, haha, rodi se veliki broj beba. Kako onda nitko nije zbrojio dva i dva i shvatio zašto su ljudi u prošlosti imali toliko djece? Kraj predavanja, no istina je ta da je Marlborough Set bio divlji. Svaki vikend su se svi skupa premještali na nečije veliko seosko imanje, a domaćica je stavljala kartice na vrata soba tako da svatko zna kamo treba ići. Tako su se ljubavnici pronalazili. Postoji smiješna priča da je neki ljubomorni čovjek izmiješao kartice tako da se neki vojvoda nađe u krevetu s vlastitom suprugom! Kako se ova priča proširila, ako je nisu ispričali dvoje upletenih i zašto bi bila smiješna, osim ako nije bit u tome da svatko ide u krevet sa svima, osim sa supružnicima? Vidite kako su se ljudi snašli bez televizije koja im ispija mozak. Umjesto da sjedi u kinu i gleda holivudsku ljepoticu kako se svlači za holivudskog ljepotana, edvardijanac je ležao u krevetu i gledao vlastitu suprugu kako svlači osam slojeva odjeće. Gledao je tijelo koje nikad ranije nitko nije vidio, jer tada se žene nisu odijevale u majice i traperice. Nije vidio desetke duplerica i poslije uspoređivao svoju ženu s njima. Nije znao da je celulit nešto što žena ne bi trebala imati! Dobra stara vremena, kažem vam! Dok sam čitala o Marlborough Setu, našla sam nekoliko referenci o Lady de Grey i bilo mi je drago što je ne spominju previše. Čini se da je ona bila najvatrenija u tom društvancu. Imala je mnogo, mnogo afera s drugim muškarcima. Skoro su je izopćili. No, nisu je htjeli izopćiti zato što je spavala s toliko muškaraca, nego zato što je prekršila zlatno pravilo. Nema afera prije no što se rodi nasljednik. Vjerovalo se da muškarac koji posjeduje mnogo toga i

32


ima stoljećima staru titulu ima pravo biti siguran da je prvi sin njegov. Nakon vjenčanja s nevinom osamnaestogodišnjakinjom bi odmah s istom otišao na selo i dao sve od sebe da je odmah oplodi. Čim bi zatrudnjela, on bi se vraćao gradu i zabavi. Nakon rođenja prvog djeteta, vratio bi se da joj napravi drugo. Nakon što rodi dva djeteta, milostiva gospođa je slobodna da živi život kako želi. Edvardijancima je bilo najvažnije da prva dva djeteta nalikuju suprugu. Nakon toga se špekuliralo do unedogled kome nalikuju ostala djeca. Jedna je žena nakon dugog niza godina saznala da je »stric« Harry zapravo njezin otac. Čini se da je Hortense prekršila to pravilo i počela se upuštati u afere prije rođenja nasljednika. Jedini razlog ovome je bio taj da se mislilo kako ona mrzi svog muža. No, to nije bila dovoljna isprika za takvo ponašanje. Mrsko mi je bilo priznati, no bila sam jako deprimirana nakon što sam pročitala ovu priču. Nažalost, sve je zvučalo poput mene. Što ako su me roditelji zbilja natjerali da se udam za čovjeka kojeg nisam voljela? Nikad nisam igrala po tuđim pravilima, i znam da mogu učiniti zbilja grozne stvari ako sam nesretna. Ne mislim otkrivati detalje. No, sumnjam da postoji ona tridesetdevetogodišnjakinja koja nije napravila barem dvije stvari koje bi najradije zaboravila. Tako, Lady de Grey je tri godine bila udana za čovjeka kojeg nije voljela i imala je mnogo afera. Je li pokušavala pronaći ljubav? Je li ljutnju iskaljivala na ljudima koji su joj nametnuli tu situaciju? Morala sam se još malo pozabaviti svim ovim, no bilo je vrijeme za dogovor s Norom, pa sam skupila stvari i napustila knjižnicu. Nora je opet izgledala premoreno, i zbog toga mi je potajno bilo drago. Možeš li uopće sačuvati tajnu pred vidovnjakinjom? To je značilo da je probdjela cijelu noć zureći u svoju kristalnu kuglu ili što već, pokušavajući saznati još nešto o mojim prošlim životima. Pokušavala sam obuzdati svoju gorljivost da dobijem još jednu ratu priče. Cijela ova stvar mi se činila kao da čitam gigantski roman kojeg je nemoguće ostaviti. Jedina razlika je bila ta što se nisam mogla ušuškati na kauču s čašom limunade i pročitati ga od korica do korica. Saznavala sam stvari komad po komad, dan po dan. »Vama i tom muškarcu se dogodilo mnogo groznih stvari za vrijeme kraljice Elizabete I.«, rekla je Nora. »Meni i mojoj srodnoj duši?« »Da. Oboje ste počinili samoubojstvo.« »Zašto«, zašto je uvijek najvažnija stvar u nekoj priči. Nema ničeg zanimljivog u činjenici da se dogodilo umorstvo, no priča o osjećajima koji su doveli do tog umorstva će ljude uvijek zaintrigirati, i u mom slučaju, platiti račune. »Niste imali povjerenja jedno u drugo, a i kletve su bile upletene.« »Kletve? Mislite, netko je psovao«, nisam se šalila. Koristiti psovke ili ne je bila velika stvar u pisanju ljubavnih romana. Nije odgovorila. Samo je zurila u mene i čekala da shvatim. »Aha. Mislite kao ono u filmovima o sicilijanskoj mafiji? Ili u jako lošim ljubavnim romanima? Netko tko čeka vješanje smisli kompliciranu zagonetku koja ometa sljedećih sedam generacija? Takvo nešto?«

33


Iz njezinog pogleda sam shvatila da nije pročitala na tisuće ljubavnih romana, kao ja. Uzdahnula sam. »Želite reći da su ovo dvoje ljudi, malo prije no što će se ubiti, prokleli jedno drugo? Nešto kao, »Dabogda ne bila sretna dok ćelavi sin ne oženi crvenu mačku, i generacijama poslije se rodi cura po imenu Cat i...«, ušutjela sam jer Nora nije imala pojma o čemu govorim. To su šale u kojima mogu istinski uživati samo oni koji pišu ljubavne romane. »O kakvim se kletvama radi?« Znala sam što će reći prije no što je odgovorila. »Ne znam.« Taman sam se htjela početi žaliti kad sam shvatila da se točni navodi vjerojatno izgube u stoljećima. »I tako nisu imali povjerenja jedno u drugo, prokleli su jedno drugo i počinili samoubojstvo?« »Da.« »I zato danas, stotinama godina kasnije, ja napravim glupost poput one kad sam dopustila Steveu da ode?« Nora mi se nasmiješila, kao da zna neku tajnu koju pokušavam sakriti. »Što«, planula sam jer mi je dojadilo pokušavati pogoditi ono što je ona saznala o meni. »Nije vam se sviđao taj Steve. Bio vam je dosadan. Željeli ste se udati jer ste se bojali da vam vrijeme ističe. Niste više željeli biti sami. Želite supruga s kojim ćete ostariti.« Spustila je glas. »Željeli biste dijete ili dva.« Udarala je ispod pojasa. Kad sam odlazila psihijatrima i tjednima pričala o svojim roditeljima, svojim roditeljima, i svojim roditeljima, osjećala sam se kao da bezveze trošim novce. Da, počinjala sam se bojati svojih godina. I sad ova žena sjedi tu i govori mi ono što si ni sama nisam usudila priznati. Da. Počinjala sam se bojati svoje dobi i mladosti koja je bježala od mene. Da, bojala sam se biti sama. Godinama mi je bilo dovoljno pisati knjige i biti uspješna, no sada mi nije bilo dovoljno. Dozlogrdilo mi je dokazivati se. Željela sam velikog, glasnog čovjeka koji se vrti oko mene i govori mi da sam najbolja. I da, pomislila sam, Steve mi je stvarno bio dosadan. Steve je bio savršen. To bi bilo odlično da sam i ja savršena, no daleko sam ja od toga. Bilo je mnogo dana kad sam radije htjela jesti sladoled nego ići u teretanu. Bilo je dana... Nisam više željela misliti o Stevenu. On je bio odličan tip i znala sam to. Sve drugo bi bila laž. Loše sam se ponijela prema njemu i nisam znala zašto. Nisam mogla zamisliti da bi Norine srednjovjekovne kletve imale veze s nečim za što sam ja bila kriva. »Imam trideset i devet godina«, rekla sam, jedva čujno. »Malo je prekasno da bih pronašla muškarca i imala djecu. Muškarci moje dobi ne žele dojenčad, osim ako nemaju osamnaest godina i nose bikinije«, rekla sam, pokušavajući se našaliti, kao i uvijek. Nora me je pogledala tako da sam shvatila kako nije predvidjela da ću imati djecu. Što je ono rekla? Vaša sadašnjost je vaša budućnost. Uvijek ću biti takva kakva sam sada, pomislila sam. Sama s hrpom papirnatih junaka koji me vole. »Zar ne mogu ništa učiniti? Jeste li sigurni da nemate necrvenokosog bratića koji bi rado oženio spisateljicu ljubavnih romana?« Nora se nije nasmiješila. »Mislim da vas je on prokleo tako da volite samo njega.« Tužno me je pogledala, kao da je sretna što nitko nije bacio takvu kletvu na nju. Ovo me je uplašilo. »Mislite da... mislim, pretpostavljajući da postoje prošli životi, mislite da ja od šesnaestog stoljeća nisam nikog voljela? Da sam u svakom životu bila usamljena?«

34


»Udavali ste se i...« »A djeca?« »Nije ih bilo mnogo. Vi niste plodna žena.« Majko mila, pomislila sam. Mislim da ću se vratiti psihijatru koji mi je rekao da želim spavati s vlastitim ocem. Barem mi je ona dala neku nadu za budućnost. Nora mi nije dala nadu niti za prošlost. »No, jesam li voljela te svoje muževe?« »Ne onako kako ste voljeli muškarca koji je vaša druga polovica. Njegov duh vam neće dopustiti da volite ikoga osim njega.« »I nisam ga vidjela od elizabetanskog doba?« »Ma jeste«, rekla mi je, kao da ne kužim vic. »Ona vaša s nakitom je bila udana za njega. Ona...« »Molim? Želite reći da je Lady de Grey bila udana za muškarca kojeg volim?« »Da.« »Ali, ona i njezin suprug su se mrzili, koliko sam uspjela saznati.« »Ljubav. Mržnja. Jedno te isto.« Ne u mojim knjigama, pomislila sam. Mrzila sam jednog tipa s kojim sam radila, i koji mi je uvijek pokušavao ugurati ruke pod majicu. Nisam nikad mrzila nekog koga sam voljela. »Stvarna mržnja«, započela je Nora, »samo je druga strana medalje ljubavi. Mržnja prevazilazi stoljeća, baš kao i ljubav.« »Ako smo se mrzili, zašto smo se vjenčali?« »Zato što ste se voljeli.« »Imate li džina?« Nasmiješila se. »Ne brinite. Sve će se ubrzo srediti.« »Ubrzo. Za tri života.« »Da. Vidite, vi pišete o tom muškarcu, o tom muškarcu na papiru...« Ušutjela je i čekala da kažem ime. »Jamie«, prošaptala sam, »Jamie je... moja srodna duša?« »Da. On je baš poput vas, zar ne? Jak je, no nije uvijek siguran u sebe. I potrebni ste mu, zar ne?« »Da.« Nisam rekla više ništa. Bojala sam se da ne zaplačem. »Polako ste mu počeli opraštati izdaju.« »Je li me doista izdao?« »Mislili ste da jeste. Mislili ste da vas ne voli koliko vi volite njega, pa ste...« »Ubila sam se.« »Da.« »I onda se i on ubio.« »Istog dana u isti sat.« Samoubilački paktovi mi nikad nisu bili romantični. Zlo mi je od svega onoga što se dogodilo u Mayerlingu. No, ako je Nora u pravu, onda sam sudjelovala u samoubilačkom paktu s čovjekom kojeg sam voljela, i mrzila, dovoljno da mi tu stoljećima kasnije utječe na život.« »Da vidim sad«, rekla sam, »jesam li sve razumjela. Voljela sam muškarca u Srednjem vijeku, no on me je možda prevario, a možda nije, i ja, to jest mi smo se ubili iz... iz ljubavi.

35


Ili iz mržnje? Čini mi se da brkam to dvoje?« Nora je slegnula ramenima, naglašavajući da je to dvoje isto. »Dobro, umrli smo i od tada smo imali nekoliko prilika da izgladimo stvari i uvijek bismo zabrljali, i tako sada, nakon četiristo godina, ja mu počinjem praštati. Dokaz tomu je stvarna ljubav koju sam odbacila radi čovjeka na papiru, kojeg zapravo volim, i kojeg neću opet vidjeti dok ne prođu tri života. Je li tako?« Nora se nasmiješila i rekla: »Da.« »Onda, Nora, koja je od nas dvije luda?« Skupa smo se tome nasmijale jer je cijela stvar bila potpuno apsurdna. To što sam odbacila Stevena je vjerojatno imalo više veze s mojim djetinjstvom nego s nečim što se dogodilo prije nekoliko stoljeća. Sama sebi sam rekla da ovo što mi Nora govori nema nikakve veze sa mnom. To je ipak samo priča. Plaćala sam joj da mi pomogne u istraživanju, i to je sve. Oprostila sam se s Norom i otišla kući.

36


6. POGLAVLJE

S

lijedećeg mi je jutra nešto govorilo da lijepo pospremim sve ovo u ormar i pišem nešto drugo. Možda neki roman o kaubojima. Osim toga, morala sam misliti i o marketingu. Možda moje čitatelje neće zanimati knjiga o prošlim životim. Ono što svaki izdavač zna jeste da ne možete natjerati nikoga da čita ono što je ne zanima. (Koristim univerzalnu zamjenicu za ženski rod, jer žene pokupuju osamdeset posto svih knjiga. Razmislite malo, koliko bi se muškaraca odlijepilo od piva i nogometa da bi pročitali knjigu?) Razmišljala sam o svemu ovome dok sam se oblačila i krenula u knjižnicu. Budući da tog dana nisam imala zakazan sastanak s Norom, ostalo mi je puno slobodnih sati. Oko jedan sat popodne sam pronašla ono što mi je trebalo. Najbolja prijateljica Lady de Grey, kontesa Dyan (nije slučajnost da ime moje najbolje prijateljice počinje sa D), pisala je memoare i nekoliko puta je spomenula Lady de Grey. Skoro sam prestala disati kad sam pročitala prvi podatak. Lady de Grey je bila velika pokroviteljica opere. Obožavala je operu, a Nellie Melba i Caruso su dolazili pjevati u njezinu kuću. »Koliko god su se drugi pretvarali da vole operu«, pisala je kontesa Dyan, »toliko ju je Lady de Grey obožavala. Mislim da bi La Traviatu bila slušala i u kadi, da je bilo moguće«. Naslonila sam se na drveni stolac u čitaonici i polako odahnula. Kad sam imala četrnaest godina, za Božić sam dobila prenosivi radio. Jako sam ga željela jer sam htjela biti upućena u glazbeni svijet, ili bolje rečeno, u svijet nečega zvanog Top 40. Željela sam šetati po hodnicima pucketajući prstima i znati riječi svih pjesama, baš kao i ostala djeca u školi. To je valjda bio dio mog životnog pothvata; da se uklopim. No, tražeći postaju na kojoj je svirao Top 40, čula sam nekog čovjeka kako pjeva i potpuno se ukipila. Bila sam tako ukipljena dok me moj grozni mali brat (mogu li mala braća biti išta drugo nego grozni?) nije počeo ismijavati, rugajući mi se što slušam operu. Od toga dana sam skrivala svoju ljubav prema operi i klasičnoj glazbi kao što netko skriva da se drogira. Vježbala sam okretanje na što god mi se tog trena trebalo sviđati dok nisam postala brza poput profesionalnog igrača Nintenda. Mnogo godina kasnije sam saznala da neki ljudi misle kako uživanje u operi znači da je netko pametniji ili sofisticiraniji od drugih. To mi je bilo jednako glupo kao i kad neki prave grimase i ismijavaju operu. Istini za volju, meni se jednostavno sviđala. Sviđala mi se glazba, glasovi, strast u priči poput Carmen. Opera je ipak samo božanstveno uglazbljena ljubavna priča. Za mene je to samo drugačiji oblik onoga što i sama pišem. Uzgred budi rečeno; zar nije ironično to što pisce ljubavnih romana ismijavaju, a nekoga

37


tko uglazbi nešto slično štuju i dive mu se? No tko sam ja da propitujem recenzente? Tako sam pročitala da je Lady de Grey obožavala operu. Toliko je voljela operu da ju je htjela slušati dok se kupa! Zamislite vi to! Našla sam još referenci o Lady de Grey dok sam čitala knjigu kontese Dyan. Bila je nezaustavljivo znatiželjna, obožavala je postavljati ljudima pitanja i saznati svašta o njima. Bila je jednako srdačna s čistačem ulica kao s kraljem. Imala je odličan smisao za humor i pričala je najzabavnije priče na svijetu; svi su na večerama željeli sjediti kraj nje jer ih je nasmijavala. Tresla sam se kad sam pročitala knjigu do kraja. Gledala sam samu sebe na papiru. Taman sam se spremala zatvoriti knjigu kad sam primijetila epilog. Skoro ga nisam niti pročitala jer sam uživala u vlastitoj fascinantnosti. Nisam rekla ništa o Lady Dyan. Imala je dvojicu sinova, od kojih je jedan već u mladoj dobi postao cijenjen pjesnik. Drugi sin je napisao roman prije no što je navršio dvadeset i jednu godinu. Obojica su poginuli u Prvom svjetskom ratu. Moja najbolja prijateljica Daria je jednom iznijela teoriju da je problem engleskog plemstva taj što su najbolji od njih poginuli u Prvom svjetskom ratu. Epilog je sadržavao i paragraf u kojem je pisalo da su mnogi ljudi zaklinjali Lady Dyan da ne spominje Lady de Grey u svojoj knjizi, zbog nečega što se dogodilo tik prije njezina nestanka. Nije bilo primjereno komentirati takvu osobu u knjizi. No, Dyan je napisala: »Lady de Grey je bila moja prijateljica, i nijedna žena na svijetu nikad nije imala odaniju. Prva je nosila haljine koje sam ja krojila, i uvijek je bila tu kad sam je trebala. Usrdno se molim da njezin duh ne pohodi Peniman Manor, kao što ljudi govore. Molim se da je pronašla svoj mir i da u raju pazi na moje sinove dok ja ne dođem. Stojim iza onoga što sam rekla: bila mi je prijateljica.« Ne znam zašto su me od ovog paragrafa prošli trnci. Možda me je uplašio pojam duha, ne znam. Brzo sam zatvorila knjigu i izišla iz knjižnice.

38


7. POGLAVLJE

T

aj vikend sam provela zatvorena u kući. Prije sam se znala udaljiti od priče koju pišem. Oh, možda i jesam bila zaljubljena u junaka o kojem sam pisala, i možda bih se jako rastužila kad završim knjigu, no ipak sam znala što je priča, a što stvarni život. No, sad mi se sve pomiješalo. Nisam se mogla sjetiti jesam li Lady de Grey ili Hayden Lane. Nekad nisam znala je li Jamie stvaran, ili postoji samo na papiru. Stvari koje mi je Nora rekla su me pogodile mnogo dublje od onoga što bih znala čuti kod raznih psihijatara. U Norinim je riječima bilo mnogo više istine. Sa svakom riječi koju sam pročitala o Lady de Grey, sve sam se više »prisjećala«. Sjećala sam se kako je Jamie okretao glavu. Je li ovo bilo izmišljeno, ili sam se stvarno nečega »sjećala«? Do ponedjeljka mi se raspoloženje nije nimalo popravilo. Nisam željela izići iz stana. Nisam željela niti živjeti. Nisam prala kosu; nisam se čak niti potrudila obući. Sjedila sam u kućnom ogrtaču i pojela skoro kilogram smrznutog jogurta (zavaravala sam se da je to »zdravije« od sladoleda) i gledala televiziju. Mala digresija; zašto uvijek naletim na žene koje kažu »Bila sam u tolikoj depri da sam pretrčala deset kilometara«? Ja bih trebala reći, ali obično prešutim »Bila sam u tolikoj depri da sam tri dana ležala na kauču i pojela smrznuti goveđi odrezak, skupa sa zdjelom krumpirića i pola kilograma sladoleda«. Kad sam u depresiji nemam energije niti za ustajanje iz kreveta, a kamoli trčanje. Mogu samo žvakati. Jela sam i gledala televiziju, točnije američke razgovorne emisije, koje me fasciniraju kao što kobru fascinira krotiteljeva frula. Ne razumijem zašto bi se, pobogu, netko pred cijelom nacijom htio razmetati svojom mržnjom i predrasudama, da ne spominjemo raznovrsne hirove. Odgledala sam »Sestre koje mrze sestre«, »Muškarce koji žele biti žene«, i jednu emisiju o čovjeku koji je posvuda sa sobom nosio veliku lutku na napuhavanje po imenu Elaine, čega su se njegove kćeri sramile (njega nije bilo sram, pokazao je publici svu »Elaineinu« odjeću). U šest popodne, kad mi je mozak skoro izgorio, pogledala sam emisiju o regresiji u prošle živote. Radilo se o ljudima koji su se podvrgli hipnozi tako da vide tko su bili u prošlom životu. Cijelu sam emisiju odgledala sjedeći na rubu kauča. Voljela bih reći da sam prestala jesti, no jela sam dvostrukom brzinom. Progonilo me je ono što mi je Nora rekla. Mogli biste ga imati kad biste mogli promijeniti prošlost. Utipkavala sam Norin broj gutajući ostatke smrznutog jogurta, i morala sam je nekoliko puta zvati da ju napokon dobijem. Mislim da bih lakše bila dobila predsjednika Sjedinjenih

39


Američkih Država nego nju. Kakve su to probleme ljudi imali da su toliko očajnički morali razgovarati s vidovnjakinjom? Kad sam je napokon dobila, u nekoliko minuta sam joj objasnila što želim znati. Bih li pod hipnozom mogla otići natrag u vrijeme i vidjeti Jamieja? Njezina duga tišina me je učinila toliko nervoznom da sam počela izgovarati po stotinu riječi u minuti. Rekla sam joj da mi to stvarno treba, radi knjige. Imala sam toliko pitanja; zašto je Lady de Grey nestala, zašto je njezin muž umro istoga dana, zašto nisu imali djece... Blebetala sam i blebetala, više samoj sebi nego njoj. Usred svog tog ludila u kojem sam sudjelovala proteklih tjedana, stvarno mi je trebalo malo logike. Prošli životi ne postoje, pa tako se nitko i ne može »vratiti«, no ako može, onda bih ja to učinila u znanstvene svrhe. Dobro, možda ljubavni romani i nisu baš »znanstveni«, no dobra priča je zlata vrijedna, zar ne »Ne smijete to učiniti«, napokon je rekla Nora. »Što? Što ne smijem?« »Previše ste nesretni da biste se vratili.« Kunem se, ova žene će me izluditi! »Ne govorim o >povratku<. Samo želim biti tamo i vidjeti...« »Jamieja«, htjela sam reći. Samo da mu pogledam u oči. Da vidim kako je gledati u oči čovjeka koji je druga polovica mene. »Želim vidjeti kakvo je doista bila edvardijansko doba. Želim...« »Ako se vratite, možda poželite ostati tamo«, rekla je Nora. »Nemate ničega što bi vas vratilo u sadašnjost.« »Imam ugovor za knjigu, rokove i stol pun računa koji čekaju plaćanje«, šaljivo sam rekla. No ona se nije smijala. »Ne smijete to učiniti. Morate mi obećati. Opasno je.« »Postoji mogućnost da je ona duh!« »Duhovi su jako nesretne duše i vi im niste dorasli«, ozbiljno mi je rekla. Imam trideset i devet godina, i cviljela sam kao malo dijete: »Ali vidjela sam emisiju na televiziji, puno ljudi je to učinilo. Uobičajeno je. U Kaliforniji...« »Vi niste obični«, gorljivo je rekla. »Ono što se vama u prošlosti dogodilo nije uobičajeno.« Udahnula je i smirila se. Potajno sam se malo radovala što se uznemirila. »Hayden«, rekla je, »znam da mi ne vjerujete dok vam govorim o karmi i prokletstvima, no sve je to istina. Morate pustiti prirodu da ide svojim tijekom.« »Moram čekati još tri života dok ne vidim Jamieja, je li to to? Moram provesti ovaj život, i onaj iza njega, i onaj iza njega sama, bez Jamieja?« Postoje trenutci kad zdrav razum nema nikakve veze sa životom, i ovaj je bio jedan od njih. Bila sam poput djeteta koje preklinje majku da mu da još slatkiša. Želim Jamieja i želim ga odmah! To sam zahtijevala od nje. »Dođite sutra i razgovarat ćemo. Sve ću vam podrobnije objasniti. Do tada se odmorite i...«, zastala je, »prestanite jesti.« Na to sam isplazila jezik telefonu i poklopila slušalicu. Trebaju izmisliti zakone za obuzdavanje vidovnjaka; smiju promatrati samo neka područja naših života, ali ne sva. Uvid u prehrambene navike bi im morao biti zabranjen. Ako se ne pobrinem da me ovo raspoloženje prođe, uskoro ću imati problema s težinom, pomislila sam i vratila se televiziji. Mislim da bi sve bilo u redu, poslušala bih Noru, da se nisu dogodile dvije stvari.

40


Spotaknula sam se na knjigu i Milly je nazvala. Uvjeravam vas da ćete se kod mene zasigurno spotaknuti na knjigu. Posjedujem tisuće, doslovno tisuće knjiga. Posvuda su: na policama, stolovima, na podu, ispod stolova. Posvuda. Ljudi se većinom užasnu kad uđu u moj stan. Svi osim Darije. Kad Daria dolazi u posjet, uvijek moram pospremiti jer bi inače ona počela kopati po knjigama, a mene ne bi ni gledala. Tako spoticanje o knjigu koja mi je zapela o ogrtač i nije bilo ništa neobično. Kad sam je podignula, vidjela sam da je to knjiga koju sam prije nekoliko godina kupila u Walesu, u knjižari zvanoj Većina knjižara na svijetu. Takav naslov bi zasigurno privukao američke turiste. Radilo se o primjerku Debrettovog Peeragea iz 1898. godine. Do tada nisam uspjela pronaći previše detalja o suprugu Lady de Grey i njegovoj obitelji, ili o njezinoj, jer je njihova titula izumrla. No 1898. je i dalje bila aktivna. Uzbuđeno sam listala knjigu tražeći obiteljsku titulu. Ponekad su se u Debrettu mogli naći i podaci o nečijoj smrti. Često su davali i datume, za razliku od ostalih knjiga. Možda nađem i neke korisne informacije. No, to što sam pronašla, zaista nisam očekivala. Potpuno mi je izbilo dah. Tamo je pisalo, crno na bijelom, na stranici 645. Potpuno me je šokiralo. No, takvo nešto bi šokiralo samo mene. Puno ime supruga Lady de Grey bilo je Adam Tavistock, Lord de Grey.

41


8. POGLAVLJE

O

no što se dogodilo poslije je isključivo Millyina krivica. Ona, skupa s devedeset i devet posto svih pisaca ljubavnih romana, živi negdje u Texasu. Kažem »negdje« jer mislim da je život prekratak da bi se Texas shvatio. Kad želim ići na neko okupljanje pisaca ljubavnih romana, nazovem svog izdavača i ona mi pošalje kartu. Sjednem na avion i sletim negdje u Texasu. Cijela država ima samo dva grada, jedan se zove Dallas, a drugi Houston. Jedan ima šoping centar zvan Galleria, a drugi nema. U biti i nisam sigurna gdje Milly živi. Negdje izvan grada koji nema šoping centar. Mislim da smo se tamo i upoznale. Nora je rekla da mi u prošlom životu Milly i jeste i nije bila majka. Tomu mogu vjerovati. Ja sam prema datumu rođenja starija od Milly, no ona je, kako Nora kaže, »stara duša«. Živi sama i piše najslađe, najnježnije ljubavne romane koje možete zamisliti. Njezine junakinje su plemenite i dobre, žive na farmama i sudjeluju u pravljenju kolača za seoske sajmove, za razliku od mojih koje jašu crne pastuhe i vitlaju mačevima. Nazvala sam Milly i počela joj pričati o svemu što mi se događa u životu. Moje dvije prijateljice, Daria i Milly, tako su različite. Daria ima mozak brz poput munje i raspon pozornosti kao u trogodišnjaka. Da biste je nasmijali morate biti istinski originalni i brzi. Sve drugo joj je dosadno. Daria vas drži na vrhovima prstiju. Milly je više tip za razgovore i pečenje kolača. Te noći kad sam je nazvala da joj ispričam o svojoj »srodnoj duši« koja ima isto ime kao svi božanstveni muškarci o kojima sam ikad pisala, Milly je predložila da je dođem posjetiti u Texas. Nekoliko dana kasnije sam otišla kod Milly. Tad mi je rekla da je pozvala neke prijatelje na večeru. Moram reći da sam bila malo povrijeđena jer sam željela svu njezinu pozornost. Željela sam da sluša o mom životu, mojoj knjizi i mojim problemima. Sramim se reći da Millyina bezgranična dobrota u meni izaziva bezgraničnu sebičnost. Nažalost, sram ne sprječava sebičnost. To me je Oprah naučila. Malo sam se razveselila kad je rekla da je pozvala i čovjeka koji se bavi regresijama u prošle živote. Jeste li ikada u životu napravili nešto za što ste znali da je pogrešno čak i prije no što ste to napravili, no niste se mogli zaustaviti? Nisam Milly ispričala cijelu priču; zapravo sam joj rekla jako malo 11 tih nekoliko dana koliko mi je trebalo da se spremim za putovanje. Nekako sam izostavila onaj dio o Nori. Jedno je privatno posjećivati vidovnjaka i čuti svašta o srodnim dušama i da je ljubav zapravo

42


mržnja, a drugo je nekome to ispričati usred bijela dana. Zaobišla sam tu temu i ispričala Milly priču o Jamieju, istraživanju i pronalasku muškarca po imenu Tavistock, i gledanju hipnotizera koji se bavi prošlim životima na televiziji. Dariji sam mogla ispričati cijelu priči, jer nju više zanima zabava od istine, no Milly vjeruje svemu što joj netko kaže. No, namjeravala sam provesti večer u društvu hipnotizera, i Nora nije bila tu da mi zabrani. Ako vidim Jamieja, mislim Adama, mogu ga upozoriti na... ne znam na što a točno mogu upozoriti, jer jedva da sam znala išta više od datuma njihove smrti, no znala sam da ću ga voljeti. Zavoljela bih Jamieja čim ga vidim, ne bih ga mrzila kao što kažu da je Hortense mrzila svog supruga. Dok smo Milly i ja čekale tog čovjeka da dođe, jedva sam se mogla koncentrirati na to o čemu je govorila, a radilo se o ugovorima i novcima. Svi pisci pričaju o tome. Stalno sam pogledavala vrata i umišljala da čujem zvono. Kad su on i tri žene napokon došli, bila sam sva izvan sebe od uzbuđenja. Jedva sam mogla jesti. Mislila sam da će večera potrajati zauvijek i već sam poželjela vrištati kad smo napokon ustali od stola. Zbog sažetosti ću se suzdržati od pisanja o tome da su Teksašani i Njujorčani zapravo jedni te isti ljudi razlikuju se samo po naglasku. Zato se i mrze. Nora mi je jednom rekla da ako netko želi biti hipnotiziran, samo se treba željeti prepustiti. Kad je Millyn hipnotizer napokon započeo, očajnički sam željela vidjeti Jamieja. Taman kad sam se pružila na viktorijanskoj ležaljci u Millynoj dnevnoj sobi, taj čovjek, obučen u kaubojke i traperice, napokon je progovorio: »Postoji li neki život koji vas posebice zanima?« Oči su mu se sjajile kao da zna nešto za što se zakunio da će šutjeti, ali ipak mi želi priznati da zna. Draga, dobroćudna Milly se ponekad stvarno znala izblebetati. »Postoji...«, udahnula sam i skupila hrabrost, »postoji jedan muškarac kojeg želim vidjeti.« »Aha...«, rekao je na tako samozadovoljan, sveznajući i mrzak način svih muškaraca. Svi su oni uvjereni da svaka žena u svom životu samo želi muškarca. Trebale bismo im pokazati da su u krivu i vladati svijetom bez njih. No, tad bismo imali svijet pun ružnih, dlakavih žena, a tko bi to želio gledati? Ušutjela sam, naslonila se i pomislila kako bih ga samo žarko željela vidjeti. Željela sam vidjeti Jamieja. Željela sam vidjeti stvarnog Tavistocka. Dok me je glas onog čovjeka uljuljkavao u drugi svijet, mislila sam kako želim vidjeti... želim vidjeti... Tallyja.

43


9.POGLAVLJE

B

io je to zamaman osjećaj, samo ostaviti tijelo iza sebe i lebdjeti. Čitala sam dosta o iskustvima izvan tijela i nisu mi se činila posebno privlačnima, no ovo je bilo odlično. Bez brige, bez boli, bez ljutnje, samo lebdenje. Naglo sam zastala kad me zaslijepila jasna svjetlost. Našla sam se u spavaćoj sobi koja je izgledala poput neke iz mojih knjiga. Ili iz mojih snova o raju. Engleska ladanjska dekoracija u najboljem izdanju; krevet na četiri stupa po kojem je padala svila boje mahovine, zidovi prekriveni ručno oslikanim kineskim tapetama i antikno novim pokućstvom; novim tu gdje sam bila, ali starim sada. Pogledala sam prema dolje jer mi se činilo kao da lebdim u nekom kutu i nemam tijela. Kao da sam sirova energija. Pomislila sam da mi je bolje ne misliti o tome. Ponašat ću se kao da gledam film. Nisi luda, gledaš film. Troje ljudi je stajalo u sobi. Svi su mi bili okrenuti leđima. Jedna je bila sluškinja odjevena u lijepu crnu haljinu s bijelom pregačom. Tiho i učinkovito je pomagala ženi koja je stajala ispred dugačkog ogledala da odjene jutarnju haljinu po edvardijanskoj modi. To je haljina koju je svaka dama oblačila prije šest ostalih haljina koje tog dana namjerava nositi. S moje desne strane je bila jako mlada djevojka, od nekih petnaest godina, duge kestenjaste kose koja joj je visila niz leđa. Nosila je haljinu koja je bila dizajnirana za šestogodišnje dijete. Istini za volju, bilo mi je osvježavajuće vidjeti tinejdžericu koja nije odjevena u crnu kožu i visoke pete. Željela sam upiti sve to što vidim pred sobom. Željela sam uroniti u sve to, kao u kadu punu tople vode i mirisnih ulja. No, dok sam gledala i pokušavala zapamtiti sve ovo kako bih to iskoristila za svoju sljedeću knjigu, žena pred ogledalom se okrenula i pogledala ravno u mene. Nisam mislila da me može vidjeti, jer nisam ni ja mogla vidjeti samu sebe, no nešto je zasigurno osjetila. Zadržala sam dah dok je ona gledala mene, a ja nju. Možete li uopće zamisliti kako je to vidjeti sebe u drugom vremenskom razdoblju? Zar vas ne bi preplavila znatiželja? Mene jeste. U knjigama koje sam pročitala o društvancu iz Marlborough seta, pročitala sam i da je Lady de Grey bila nevjerojatna ljepotica. No, to je značilo samo da je ona bila lijepa u usporedbi s drugim ženama iz visokog društva. U edvardijansko doba nije bilo šanse da se probije neka djevojka koja radi u trgovini, jer nije postojala ni visoka moda ni starlete. Sve u svemu, bila sam razočarana sama sobom. Kad sam bila dijete, mrzila sam svoj

44


izgled. Toliko sam plavokosa, da sam skoro bezbojna. Usprkos majčinom vikanju i prijetnjama počela sam se šminkati s dvanaest godina. Ispočetka pomalo, no naposljetku toliko da bih radije dopustila da me vide golu, nego bez tri sloja sjenila, tamne olovke za oči i maskare. Sad sam primijetila da su »moje« trepavice malo potamnjene i da je ova žena imala malo boje na usnama, no njezino lice je mojim očima i dalje izgledalo preblijedo. Cindy Crawford se nije imala čega bojati. Ma dobro, pomislila sam, sve me se ovo ionako ne tiče. Ja sam samo promatrač, i ništa više. »Catherine«, čula sam djevojku kako govori, »jesi li dobro?« »Da«, odgovorila je žena koja je možda ja, no i dalje je gledala prema mjestu gdje sam stajala. Znala sam da jako osjeća moju prisutnost. Gdje je Jamie? Pitala sam se to zato što sam zapravo jedino njega željela vidjeti. Odlično je bilo vidjeti samu sebe, no sad sam željela da ona iziđe iz sobe i ode k njemu. No, nitko nije izgledao kao da se misli pomaknuti. Sluškinja je zurila u Catherinu (mislila sam da se zvala Hortense), djevojka ju je također gledala, a Catherine je gledala mene, no nije me mogla vidjeti. Tad se nekoliko stvari počelo odjednom događati. Kao da mi je nekoliko ljudi u isto vrijeme ušlo u glavu. Isprva sam čula Millynog teksaškog hipnotizera kako me poziva da se vratim. »Stvarno je duboko utonula«, čula sam ga kako govori. »Hayden? Hayden? Čujete li me? Milly, molim vas pozovite je da se vrati?« Čula sam Millyn slatki glas kako me moli da se vratim, no nešto mi je u svemu tome govorilo da ona želi da uradim ono što bi me usrećilo. Da me Daria pozvala, za tren oka bih se vratila u Texas. Daria bi bila rekla: »Stranice, hoću stranice! Gdje su tvoje stranice?« Da to ne upali, rekla bi: »Hayden, što misliš o novom ugovoru?« Tad bih se zasigurno vratila. No, čula sam Millyn glas i nisam osjetila potrebu da se vratim. Došla sam vidjeti Jamieja i namjeravala sam vidjeti Jamieja. U isto vrijeme kad sam čula Milly i Teksašana, osjetila sam i da me ona žena povlači prema sebi. Blago i jedva osjetno. Osjetila sam da traži pomoć od mene. Kao da mi je govorila da me treba. Bilo je tu i još nešto. Trebalo mi je malo vremena da shvatim o čemu se radi, no ona se bojala nečega... ili nekoga. Ne ovo. Ne netko tko se boji i tko treba pomoć. Ta kombinacija je nešto čemu ne mogu odoljeti. Pokušavam održati imidž jake osobe, no sva se rastopim kad je netko jadan. Koliko sam samo novih, preplašenih mladih pisaca uzela pod svoje okrilje i pomalo ih tukla po guzama dok se nisu sabrali i tražili više novaca i publiciteta od svojih izdavača? Dariju je to jako iživciralo kad sam tako postupila s jednim od njezinih pisaca, pa sad to radim samo s piscima drugih izdavačkih kuća, što je jako oduševilo mog izdavača, Williama Warrena. U svakom slučaju, osjetila sam da me ova žena treba, pa sam si nekako dopustila da odlebdim do nje. Pa zar ne bi bilo odlično za moje knjige da provedem neko vrijeme u glavi stvarne edvardijanske žene? Prepustila sam se, ona me je povukla, a Millyn glas je potpuno oslabio. I tad se dogodilo!

45


Najbolje bi bilo reći da se moj um spojio s njezinim, i prvih nekoliko sekundi je bilo doista božanstveno! Baš me zanima osjeća li se Nora ovako, razmišljala sam dok sam uplivala u um ove žene i osjetila mnoštvo pravila koja su se tamo postrojila. Pravila o odijevanju i ponašanju, titulama i ljudima, mnoštvo informacija koje danas nikome ništa ne znače. U glavi ove žene je sve bilo po propisu, zbog čega sam se samozadovoljno nasmijala. No, tad sam opet osjetila strah. Ta žena se nečega bojala, no ja nisam imala pojma što bi to bilo. Namjeravala sam napustiti njezin um. Jesam, svega mi. No, u jednoj sam sekundi bila ja, iako sam bila u glavi druge žene, ako to možete zamisliti, a u sljedećoj sekundi se ona povukla. I dalje je bila tamo, osjetila sam je, no ja sam bila glavna. Bilo je to kao da je kapetan broda odstupio i prepustio kormilo prvom časniku. »Ne«, uspjela sam viknuti, a riječ je izišla iz usta te žene. Tad sam zatvorila »njezine« oči i dala sve od sebe da iziđem iz njezinog uma. Mislima sam zvala Milly, no nije je bilo. Nisam znala kako izići, kao što ranije nisam znala kako ući. Znala sam samo da sam u nevolji. Kad sam otvorila oči, stajala sam ispred ogledala u haljini boje marelice koja je bila toliko ukrašena čipkom da je izgledala kao da su se dva pijana slastičara posvađala nad njom. Odmah sam doznala što je ubilo Lady de Grey. Toliko me je zaboljelo u trbuhu da nisam mogla disati. Oči su mi se zavrnule natrag u lubanju, uhvatila sam se za trbuh, i koljena su me izdala. »Milostiva«, čula sam nekoga kao viče prije no što mi se zacrnilo pred očima. Probudili su me tako što su mi pod nos stavili bočicu nečega oporog, a to su mogle biti samo mirisne soli. Sada, pomislila sam, da sam prava junakinja, sada bih skočila i održala svima lekciju o napretku moderne medicine. No, što bi liječnik s harvardskom diplomom iz 1994. napravio dami kojoj su previše stegnuli korzet? Poslao je na nekakvu biopsiju? Kako god, probudila sam se, no zbog toga što su me u sredini toliko stisnuli da sam imala struk na kojem bi mi i mrav pozavidio, nisam ustala i održala predavanje. Zapravo mi je bilo jako ugodno što se dvije žene i prijazan sijedi muškarac brinu za mene. Budući da živim sama, sva nježnost koju dobijem je ta da mi dostavljač donese naranče i papirnate maramice kad sam bolesna. Ova uslužnost je bila jako ugodna. »Polako, polako«, govorio je muškarac tonom kakvim se samo liječnici smiju služiti. Neke stvari se niti stoljećima ne mogu promijeniti. »Mislim da će sada biti sve u redu. Vi dame stvarno volite stezati svoju odjeću.« Okrenuo se sluškinji. »Drugi put joj ostavite mjesta za disanje.« »Da, gospodine«, promrmljala je sluškinja, no vidjela sam da ga samo želi smiriti. A muškarci misle da je postojalo doba kada su ih žene slušale. »Jesi li dobro«, pitala je djevojka dok se naginjala nad mene. Gledala me je toliko zabrinuto, kao da ću umrijeti. »Malo sam dezorijentirana«, uspjela sam reći, i pokušala sam se uspraviti i sjesti na taj kauč za onesviješćivanje. Baš pogodno ime! »Mislim da će sve biti u redu«, rekao je liječnik dok me dragao po ruci kao da imam četiri godine. »Možda postoji neki drugi razlog za ovo onesviješćivanje«, rekao je, a oči su mu se znalački sjajile.

46


Nisam mislila da na umu ima putovanje kroz vrijeme, pa se nadam da sam se damski nasmiješila. Posljednja stvar koju sam željela otkriti bila je kako izgleda edvardijanski ginekološki pregled. Moj osmijeh ga je smirio, ustao je i počeo kopati po svojoj liječničkoj torbi ukrašenoj monogramom, dao mi je obvezni liječnički savjet o odmaranju i ishrani i napustio sobu. Baš kao i moj liječnik, pomislila sam, samo što bih ja morala otići u njegov ured i više bi naplatio. Sluškinja je cijelo vrijeme pokušavala izgledati zauzeto, premetala je odjeću u ormaru, ravnala srebrne četke i češljeve za kosu, no vidjela sam da umire od želje da sazna zašto sam se onesvijestila. Ovo mi je barem davalo na znanje da Lady de Grey nije često padala u nesvijest. Za mene je to značilo da je bila dovoljno čvrsta da nauči disati unutar čelične djevice. Ponovno sam se pokušala pridignuti, no ovo nije bilo lako s obzirom da sam od grudi naniže bila zarobljena u odjeći. Osjećala sam se fleksibilno kao da nosim ronilačko odijelo iz romana Julesa Vernea. »Ostavi nas«, rekla je djevojka sluškinji, a u njezinom glasu je itekako bilo autoriteta. Bila sam sama u sobi s djevojkom koja me je prodorno gledala. Dobro Hayden, pomislila sam, što ćeš sada? »Što se upravo dogodilo«, upitala je djevojka. »Drugačija si.« »Jesam li«, upitala sam, ležeći zatvorenih očiju, tako da ih djevojka ne može vidjeti. Trebalo mi je vremena da se orijentiram. Potajice sam gledala prekrasnu sobu. Savršeno ulašteni srebrni ukrasi posvuda. Fabergéove sitnice pune dragulja. Vidjela sam i malog zelenog majmuna od žada iz one knjige. Stresla sam se sjetivši se svoje spavaće sobe u New Yorku. Toaletni stolić prašnjav od pudera, katalozi za uređenje doma padaju po podu, kutije odjeće koju sam namjeravla poslati sestri. »Catherine«, rekla je djevojka. »Jesi li dobro?« Okrenula sam se i nadala se da sam joj se slabašno nasmiješila. Bolje je da završim s ovim. Znat će da sam uljez čim progovorim. »Ne osjećam se dobro«, rekla sam, i prvi put zapravo čula samu sebe. Imala sam britanski naglasak. Da se provjerim, izgovorila sam: »Castle, tomato, bath.« Ispalo je baš kako treba. Ne želim vam dosađivati time, no kad sam tek došla u New York, jedan urednik mi je rekao da je upravo gledao film o mome životu. »O? A koji to«, upitala sam ga. »Seljačka kći«, odgovorio je. Možete misliti da sam bila oduševljena što zvučim poput princeze Diane. Djevojka je sjela na kauč za onesviješćivanje i ljutito me gledala. »Ako opet smišljaš nekakvu priču, ovog puta ti neću pomoći. Moj brat je već jako ljut na mene.« Nisam niti promislila, a već sam govorila: »Tko je tvoj brat?« No, odmah sam znala. Ova djevojka je moja šogorica, ima šesnaest godina, i očajnički se želi udati. Složila je facu. »Znam da ga ti mrziš, ali ja ga ne mrzim. Kad bi mu samo dala priliku, on...« »Priliku«, čula sam se kako vičem. »Tvoj brat ne zaslužuje više ni jednu priliku. Učinila sam sve što sam mogla da ovaj brak krene kako treba, no što mogu kad on ne želi... ne želi...« Što ne želi, pomislila sam i osjetila nevjerojatnu bol u sljepoočnicama dok sam pokušavala

47


pročitati misli u svojoj glavi. No, ova glava nije bila moja, pripadala je nekome drugome. Vidi li tu itko osim mene ikakav smisao? »Catherine«, nestrpljivo će djevojka, »što nije u redu s tobom?« Da sam barem mogla duboko udahnuti u ovom »opuštenom« korzetu, no struk mi je ipak morao imati promjer od dvadeset centimetara. »Ne sjećam se.« »Čega se ne sjećaš?« »Ne sjećam se čega se ne sjećam«, rekla sam smiješeći se. »Opet ti s tim zagonetkama! Catherine, zar nikad ne možeš biti ozbiljna?« Na to sam se namrštila. Nisam očekivala da ću i nakon što se vratim sto godina u prošlost opet slušati iste pritužbe o svojoj osobnosti. Djevojka je ustala i ushodala se po sobi. »Ne shvaćaš koliko je ovo ozbiljno. Tavey je ovog puta stvarno ljut na tebe.« Okrenula se i ljutito me pogledala. »Namjerava se razvesti od tebe!« Na to sam shvatila da žena koja kutri u meni zna da se njezin suprug namjerava razvesti od nje. Je li se toga bojala? Skandala? Ma daj, zar nije... zar nisam čvršća od toga? »Zašto?« Djevojka je pokrila lice rukama i počela plakati. S izvjesnim poteškoćama, jer se nisam mogla savinuti po sredini, ustala sam i prišla djetetu. »Ellen«, nježno sam rekla kad mi je nadošlo ime, »sad se sve promijenilo. Neće biti razvoda. Tvoj brat... Tavey i ja ćemo se pomiriti i sve će biti u redu.« Pokušala sam ne biti previše samodopadna kad sam se nasmiješila. Ellen nije znala da ne razgovara s nedužnom edvardijanskom damom, nego s iskusnom tridesetdevetogodišnjakinjom koja je štošta prošla u životu. Znala sam nešto što Lady de Grey nije. Znala sam da je taj muškarac, moj suprug, zapravo moja srodna duša, osoba koja je za mene najsavršenija na svijetu. Lady de Grey to nikad nije saznala. Ellen me je dogurnula. »Ovog puta si otišla predaleko. Tavey zna... zna za njega.« Na to sam raskolačila oči i pokušala doprijeti do duha Lady de Grey koji se skrivao u mom umu da mi objasni što je učinila, no ništa nisam izvukla iz nje. »Bit će sve u redu«, govorila sam, pokušavajući ohrabriti djevojku. »Mora biti u redu! Mora! Obećala si!« Odmah sam saznala da sam se zaklela da ću Ellen pronaći muža. »Održat ću obećanje.« Bog zna kako, pomislila sam. Kupiti joj muža? Tri Fabergéova jaja za supruga? »Znaš kako Tavey mrzi brakove! Kaže da mi je bolje biti neudana! Ali moram, moram se udati!« Na to sam je uhvatila za ruku: »Jesi li... jesi li u drugom stanju«, nježno sam je upitala. Zabezeknula se. »Misliš, jesam li trudna? Znaš da nisam udana, pa kako bih onda mogla biti trudna?« Nisam joj se smijala. Nisam si nipošto namjeravala dopustiti smijanje Elleninoj nevinosti. Kad sam bila mala, mislila sam da se zatrudni tako što se nedjeljom ujutro ode u apoteku gospodina Lloyda. Kad se sad sjetim toga, itekako ima smisla. Moja majka je svake nedjelje, nakon što se vratila iz crkve, govorila: »George, ako najstarija kći Balesovih i dalje nastavi ići u Lloydovu apoteku nedjeljom ujutro, umjesto da ide u crkvu, uvalit će se u nevolje.« Potom je jednog dana buknuo skandal kad se saznalo da je najstarija Balesova kći trudna, a nema supruga. Zbrojila sam dva i dva i shvatila da »uvaliti se u nevolje« znači »zatrudnjeti kad

48


nemaš muža«. A sve se dogodilo zato što je ona išla u apoteku gospodina Lloyda nedjeljom ujutro. No, problem je nastao kad je moja majka stala ispred apoteke nakon mise i naredila mi da joj odem kupiti lijek na recept. Bila sam paralizirana od straha. Na kraju sam se više bojala majke nego trudnoće, pa sam nadvladala strah od apoteke nedjeljom ujutro. Nisam se namjeravala smijati Ellen, no ona je shvatila da je nešto kako ne treba biti, ili da je barem drugačije. Uhvatila me je za nadlakticu, poprilično jako za nekoga tako mladog. No, tad sam se sjetila da su edvardijanske djevojke iz visokog društva provodile mnogo vremena jašući, pa mi to i nije bilo tako čudno. Zagledala mi se u oči: »Ako me izdaš, onda ću... ne znam što ću, ali ne smiješ prekršiti obećanje.« Stresla sam se od straha kad je to rekla, možda zbog ove kukavice unutar mene. Sjetila sam se da je Lady de Grey »nestala« s licazemlje i njezini ostaci nikad nisu pronađeni. Netko joj je želio zlo. Zar bi to mogla biti njezina mala šogorica koja je mislila da ću prekršiti obećanje Mislila sam samo na to kako želim vidjeti Jamieja. Željela sam mu reći da ga volim, da ga nimalo ne mrzim i da pripadamo jedno drugome. Željela sam ga upozoriti, željela sam... »Gdje mi je suprug«, upitala sam Ellen. »Imamo li gostiju?« Vizije Jennie Churchill i Vojvotkinje od Devonshirea su mi plesale kroz glavu. A tek Consuelo Vanderbilt? A kralj? Ellen je oštro uzdahnula i shvatila sam da neman ikakvih gostiju. Izgledala je šokirano. Priča mog života, pomislila sam. Uvijek nekoga uspijem šokirati. »Nitko ne želi doći amo nakon svega što se dogodilo.« Željela sam je upitati što se to dogodilo, no suzdržala sam se kad sam vidjela kako me gleda. Možda me je i Catherine spriječavala. Ova Ellen je bila mnogo značajnija no što sam mislila. Zašto sam joj ja trebala naći muža? Zar to nije posao njezinog brata? No, s obzirom na sve ono što sam pročitala o Lady de Grey, ova joj je mogla odabrati muža na osnovu toga koji je najbolji u krevetu, jer je navodno spavala sa svima. Primaknula sam dlan čelu i svojski se potrudila odglumiti skoru smrt. »Žao mi je, Ellen, no u zadnje sam vrijeme toliko toga zaboravila. Znaš koliko se Tavey ljutio na mene. Ako mi samo kažeš gdje je, razgovarat ću s njime o tvom suprugu.« Ellen me je pogledala suženih očiju. »Tamo je gdje uvijek bude u ovo doba dana. Znaš gdje je.« »Da, naravno da znam. Potražit ću ga.« Uz puno truda sam uspjela ustati i uputiti se prema vratima, no Ellenin užas me zaustavio. »Ne misliš valjda izići u tome?« »Pa gdje mi je glava«, rekla sam što sam veselije mogla. »Gdje su mi traperice?« Ellen se nije nasmijala; zapravo mi se činilo da se ne smije baš često. »Pozvat ću tvoju sluškinju«, rekla je i napustila sobu. Srećom, jer ja nisam imala pojma kako se sluškinja zove. Sluškinja je došla, nije mi postavila niti jedno jedino pitanje o tome što želim odjenuti, i počela me razodijevati i odijevati bez ijedne riječi. Mogla bih se naviknuti na ovo, pomislila sam pruživši ruku i puštajući joj da mi odjene dražesnu malu haljinu od blijedozelenog

49


pamuka. Tako odriješena dužnosti da se sama odijevam, imala sam vremena razmisliti o svojim ciljevima. Nisam imala pojma koliko dugo ću ostati ovdje. Zapravo i nisam bila ovdje; samo sam privremeno posjećivala tijelo ove žene. Millyn šovinistički hipnotizer me je svakog trena mogao pozvati natrag. Ono što mi je zapravo trebalo bio je kontakt s mojom srodnom dušom, trebalo je izbrisati stoljeća mržnje, onda se vratiti kući i pronaći pravog Jamieja. Ako ovog puta ne uspijem, morat ću sama provesti cijeli svoj život, pa onda još jedan, i još jedan, i tek tada pronaći Jamieja. Nakon što sam se odjenula, krenula sam u potragu za kupaonicom, nadajući se da ovo nije kuća s emajliranim kahlicama ispod kreveta. No, pronašla sam lijepu malu prostoriju s modernim toaletom s vodokotlićem, i potrošila malo vremena pokušavajući ponovno namjestiti odjeću. Nije bilo lako. Sve u svemu, prošlo je malo vremena prije nego što sam izišla, i tad sam mislila samo na hranu. Bila sam i ranije u engleskim ladanjskim kućama, znala sam da su obroci u točno određeno vrijeme, i kad ih propustiš, ne možeš ih nadoknaditi. Provela sam sat vremena istražujući kuću. Bila je ogromna i komplicirana i puna neopisivih divota. Na zidovima: Renoir, Rubens, Gainsborough, John Singer Sargent najviše. Tepisi su bili u savršenim veličinama za svaku sobu, mora da su ih posebno naručili od nekoga iz Indije. Svaki komad pokućstva je bio umjetničko djelo. Ono što mi se posebice sviđalo u ovoj kući je to što je bila korištena. Nije bila muzej. Pozivnice su bile zakvačene u kutu nekog portreta iz petnaestog stoljeća. Novi tapacirung od svilenog brokata bio je pokraj stolca s kojeg se koža već gulila. Čizme i kaputi su bili razbacani na takav način da ih šestorica dizajnera interijera ne bi tako poredali. Ovo je ono što Ralph Lauren pokušava, pomislila sam, no nikako da mu uspije. Kad sam napokon izišla iz kuće da pogledam vrt, već sam bila skroz slaba od gladi. Satima nisam ništa pojela i korzet mi je u potpunosti zaustavio cirkulaciju. Nije ni čudo da žene u edvardijansko doba nisu trčale maratone, pomislila sam i upustila se u spori proces hodanja vrtom. Bio je predivan, napravljen tako da izgleda kao da je sam od sebe izrastao. U kući sam vidjela sluge, no nestali su čim su vidjeli da dolazim. Vrt je bio drugačiji. Tu je bilo nekoliko muškaraca s tačkama i velikim vrtnim škarama. Nosili su teške hlače i košulje zavrnutih rukava, hvastajući se svojim jakim podlakticama. Obožavam radnike. Znam da tako dajem svoje podrijetlo, i da sam sada spisateljica i »intelektualac« (samo recenzenti ne misle tako) i trebali bi mi se sviđati muškarci koji nose odijela. No, možda sam paranoična ili imam bujnu maštu, no ipak mislim ovako; zamislite da se nasukate na pustom otoku, biste li radije bili tamo s nekim građevincem ili s najboljim odvjetnikom na svijetu? Volim korisne muškarce. Dobro, dobro, volim i mišiće. Ne one žilave mišiće maratonaca ili umjetne, nabijene u teretani. Volim muškarce s teškim podlakticama koji su cijeli život koristili odvijače. Kad vidim muškarca koji jednim udarcem zabije dvadeset čavala koljena me odmah izdaju. Muškarac golih prsa koji se s vrećom od dvadeset kilograma cementa penje po ljestvama me učini toliko željnom da moram sjesti. Sluge u kući su se ponašali kao da imam neku zaraznu bolest, no ovi odlično građeni

50


muškarci su mi se smiješili i sklanjali kosu s očiju kad sam prolazila, tako da sam pomislila da znaju nešto o reputaciji Lady de Grey. Nadam se da ja, mislim ona, nije imala aferu s vrtlarom. Daria bi se na to jako razočarala. Svatko zna da glavni junak mora imati titulu. Da su svi vojvode iz ljubavnih romana postojali, do danas bismo svi imali titule. Sama Barbara Cartland bi mogla napučiti jednu državu samo sa svojim vojvodama. No, nisam mogla ne gledati ove muškarce dok su obavljali svoje poslove po vrtu. Nijedan od njih nije bio naočit, no nekoliko ih je lijepo popunjavalo grubu odjeću. Dok sam hodala, počelo mi se sviđati to što imam strukić od deset centimetara. A Lady de Grey je doista imala impozantno poprsje. Sve u svemu je bila malo mršava, što nije čudno, jer nije ništa jela, no njezina figura je bila poprilično moderna. Nadala sam se da će je ove moje misli izmamiti iz skrovišta tako da doznam još nešto o njezinom životu, no ostala je i dalje jako mala i puna straha. Vrt je bio božanstven, pun raznovrsnog bilja u cvatu. Hodala sam puteljcima, kretala se dugačkim travnatim avenijama obrubljenim cvijećem, tihim šumarcima pored jezeraca punili lopoča. Kipovi, živice, grmovi... počela sam zamišljati priče koje sam željela smjestiti u ovaj vrt. Siromašna plemkinja se morala udati za bogatog starca da spasi nezahvalnu obitelj od siromaštva, i tad je u ovom vrtu upoznala muškarca, prekrasnog muškarca, no nisu se mogli vjenčati jer... Zastala sam jer mi je prilazio najdivniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. Nije imao one presavršene upale obraze američkih muških modela, nego je izgledao kao da je pun zatomljene strasti. Gledati ga bilo je kao stajati u podnožju aktivnog vulkana: znaš što se može dogoditi, no hoće li se dogoditi baš sada? Dok se približavaš vulkanu, srce ti lupa jer znaš da si sve dalje i dalje od sigurnosti. Takav je utjecaj na mene imao ovaj muškarac dok mi se približavao. Srce mi je lupalo sve brže sa svakim njegovim korakom. Nije me vidio, ili ako jeste, nisam ga zanimala. Pogled je držao na tačkama koje je gurao ispred sebe. Bio je taman; crna kosa, koža tamna od rođenja, ne samo zbog sunca, guste crne trepavice. Jaka vilica i uglata brada. Mišići su mu se micali pod odjećom tako da sam se sva uspalila. Kao i uvijek, razmišljala sam o poslu i odlučila da ovog čovjeka želim za naslovnicu svoje sljedeće knjige. Ne, ovog čovjeka sam željela za naslovnicu svog sljedećeg života. Dok sam koraknula prema njemu, čula sam Lady de Grey kako viče ne, ne, ne. Možda su vrtlari bili zabranjeni milostivim gospođama. No, ja dolazim iz društva koje promovira jednakost. »Zdravo«, rekla sam, milo mu se smiješeći. Prošao je pored mene bez ijednog pogleda. Zar se staromodni vrtlari ne bi trebali ozariti kad im se obrati gospodarica kuće? »Zdravo«, opet sam rekla. Ovog puta glasnije. »Ne«, vikala je ona, i znala sam da se boji ovog čovjeka. Nestala je, možda su je ubili, možda ju je baš ovaj ubio? Dala sam sve od sebe da obuzdam svoju požudu i okrenula se da razgledam vrt. Ipak sam imala ponosa. Ako ja njega ne zanimam, ne zanima ni on mene. Ja... »Jao«, viknula sam kad mi je oštra bol prošla kroz listove. Potom sam se okrenula i vidjela njegova leđa, pune tačke pred njim, nabreknute mišiće dok ih je gurao niz put. Imao je na sebi

51


prljavu bijelu košulju, široki kožnati remen i teške vunene hlače. Odostraga je izgledao kao tridesettrogodišnji Laurence Olivier dok je glumio Heathcliffa. Kad je prolazio pored mene, udario me je tačkama u listove i ostavio ružan crni trag na mojoj lijepoj i skupoj haljini, a i ozlijedio me je. Oprostite mi zbog moje gluposti, no ja mislim da bi se netko tko te udari trebao ispričati, no ovaj je samo nastavio sam svojim poslom. Kad je zastao malo dalje od mene, prišla sam mu: »Oprostite, znate li da ste me udarili s tim?« Bila sam jako pristojna, no on me nije niti pogledao kad je podignuo ručke tački. Naslonila sam se nad tačke i pogledala ga ravno u lice, bez obzira što mi je srce lupalo. Nije mi imao pravo nanositi bol samo zato što je prekrasan. S druge strane, možda je bio gluh. U svakom slučaju, bila sam mu spremna oprostiti. »Čujete li me«, rekla sam. Nije mi odgovorio ni na koji način, nije me gledao, nije reagirao na zvuk moga glasa. Ovako izbliza sam vidjela da nije baš stopostotni Englez. Pretpostavljala sam da je odnekud s Mediterana, jer koža i oči su mu bili tamni, i imao je crnu grivu. Možda nije govorio engleski. »Oprostite, ali vi...«, kad me niti tad nije pogledao, rekla sam: »Ma kvragu sve«, i okrenula se. Baš me briga što ne govori engleski. Imala sam pametnijeg posla od uzdisanja za vrtlarom. No, kad sam se okrenula od njega, on je... jedva da i sama mogu vjerovati što je uradio. Istresao je sadržaj tački na moja stopala. Na moja stopala, na dno moje lijepe haljine, i posvuda po mojoj lijepoj haljini. Samo sam stajala i gledala u nered koji je napravio od mene. Naravno, nema nikakve sumnje o tome što se nalazilo u tačkama. Gnojivo. Što drugo? Samo, nije to bilo dobro, staro američko gnojivo koje kupite u poljoprivrednoj apoteci zapakirano u plastičnu vrećicu. Ovo gnojivo nije prošlo termičke procese za istrebljenje buha i smrada. Ovo gnojivo je vađeno iz staja, bacano na hrpe, i pušteno da »dozrijeva« nekoliko godina. Sad je dozrijevalo na meni. »Vidite što ste mi učinili«, jedva sam rekla. »Pogledajte samo moju haljinu.« Taj muškarac je samo stajao i gledao me. Vidjela sam da nije gluh, i nije bilo bitno što možda ne govori engleski, jer gnojivo je gnojivo na svakom jeziku. Crne oči su mu sjajile i najmanji osmijeh plesao na usnama. Namjerno mi je to učinio! Znao je to jednako dobro kao i ja... zapravo, možda je bolje ne ulaziti u to jer u zadnje vrijeme ni u što nisam bila sigurna. Ostvarivanje kontakta putem neprijateljstva, pomislila sam. On je neki seljačina izvana, tek je sišao s broda, pojma nema da sam ja gospodarica kuće i da me treba poštivati. Izgleda kao da je iz neke zemlje gdje muškarci misle da svaka žena iz harema zavrijeđuje zlostavljanje muškaraca. Činilo se da misli kako se na račun svoje ljepote može izvući iz svega. Kad je samo stajao tamo i gledao me, šuteći, odlučila sam odustati od lijepog ponašanja. Odlučila sam zaboraviti da je ovo edvardijanska Engleska i da je moje ime Lady Nešto. Nakon što sam na brzinu pogledala može li me tkogod čuti, izgrdila sam ga. Rekla sam mu sve što mislim o njemu. Koristila sam se jezikom kakav se samo čuje na kablovskoj televiziji i riječima koje nikad nikome nisam izgovorila. Budući da mu je nestalo sjaja iz očiju, shvatila sam da govori engleski, ali mislim da ipak nije znao sve ove riječi. Mogla sam se kladiti da je »Da« jedina riječ koju je on ikad čuo iz ženskih usta.

52


Kad sam završila i rekla mu sve što mislim o njemu, njegovom ponašanju i njegovim precima, zaključila sam s jednim kratkim predavanjem iz demokracije. »Sada si u Engleskoj i ova zemlja je gotovo jednako slobodna kao i Amerika. Ne možeš se prema ženi ponašati kako ti padne na pamet.« Ovo je čak i meni zvučalo jadno, no bila sam slaba od gladi i izmorenosti. Da vam pravo kažem, plakalo mi se. Bila sam gladna i usamljena, ne samo u stranoj zemlji, nego i u stranom vremenskom razdoblju i željela sam ići kući. Gdje je bio Jamie? Gdje je moj prekrasni Jamie o kojem sam pisala i kojeg volim već stoljećima? Zar me neće spasiti? Svi moji papirnati junaci su spašavali svoje junakinje kad im je trebala pomoć. Na svoj užas, osjetila sam suze kako me peckaju u očima. Smrad konjskog gnojiva se dizao oko mene i ovaj užasni muškarac je samo zurio. Uskoro će mi se suze početi slijevati niz lice. »Reći ću svom mužu za vas«, uspjela sam prošaptati, znajući da zvučim poput djeteta. Visoko podignute brade sam se okrenula i pošla. Odmaknula sam se dva koraka kad me je zaustavio njegov glas. »Gospođo, ja sam vaš suprug.« Onesvijestila sam se drugi put tog dana.

53


IO. POGLAVLJE

S

ljedećeg dana se dogodilo nešto čega se uopće ne želim sjećati. Ovaj užasni, tihi muškarac, koji je rekao da mi je suprug, samo me je prebacio preko ramena i ponio uza stube. Nisam mogla ne pomisliti na Rhetta koji je ponio Scarlett u sobu i onda s njom vodio ljubav. Nije mi bilo mrsko. Ovaj čovjek je bio primitivniji od neandertalca, no bio je i poprilično seksi. I bio mi je suprug i bio je Jamie. No, samo me je bacio na krevet, izišao iz sobe i zaključao vrata za sobom. Nekoliko minuta kasnije pojavio se sijedi liječnik i iz prve ruke sam vidjela kako izgleda edvardijanski ginekološki pregled. Željela sam se družiti s kraljem, no dobila sam povijesni papa test. Recimo samo da se sve radilo pod plahtama uz najveću pristojnost i najmanju moguću neugodnost. Znala sam u čemu je problem. Onesvijestiti se dva puta u jednom danu značilo je samo da je Lady de Grey trudna. Sada znam zašto je nestala. Nekako sam sumnjala da su ona i njezin tamni, mrzovoljni muž provodili lijena popodneva u krevetu. Ako je Catherine uistinu trudna, onda je trudna s nekim drugim. Sigurna sam da sam sasvim bila pocrvenjela od neugodnosti, no liječnik je samo zatvorio svoju torbu i napustio sobu ne rekavši ništa. Došla je moja sluškinja, skinula mi korzet (hvala Bogu), i odjenula mi raskošan kućni ogrtač. Počešljala mi je kosu i ostavila me da čekam. Vjerojatno njega. Što da kažem čovjeku kojem su upravo rekli da je žena s kojom tko zna koliko dugo nije spavao, trudna? Sram me je priznati da sam bila jako nervozna dok nije došao. Ne volim promiskuitet. Vjerujem u jednog muškarca po vezi, i u svojim knjigama, i u životu. Možda sam naučila lekciju ovime što mi se dogodilo baš u ovom životu. »Napravila si od mene predmet sprdnje s kojim se zabavlja cijela Engleska. Zašto«, upitao je, ljutito me gledajući tamnim očima prije no što je odvratio pogled i zurio kroz prozor. Moram reći da je on mojoj utrobi radio čudne stvari. Oduvijek sam vjerovala u održavanje kontrole s muškarcima. Sa Stevenom sam sve analizirala. Željela sam napraviti ono što je dobro za mene. O, zbog ovog muškarca sam čak iskusila emocije. Najbolje će biti da to tako opišem; emocije. Kad bih samo mogla dati neko ime tim emocijama, bilo bi mi mnogo lakše. Progutala sam. »Pretpostavljam da misliš na sve one muškarce. Bila sam... bila sam usamljena. Ti si stalno u vrtu i...« Opet se okrenuo i bijesno me probadao očima. »Mislim na to da nije bilo nikakvih muškaraca, kao što i ti znaš.«

54


Trebalo mi je malo vremena da shvatim, i kad napokon jesam, jedva sam mogla povjerovati. To što nije bilo nikakvih muškaraca značilo je samo jedno. »Želiš reći da sam«, nisam mogla suspregnuti osmijeh, »da sam djevica?« Morala sam se nasmijati na tu pomisao. Tridesetdevetogodišnja Amerikanka se vratila natrag u vrijeme, u tijelo dvadesetsedmogodišnje djevice! »Ovo je tebi smiješno«, bijesno je upitao. »Samo na neki način«, odgovorila sam, i pogledala ga. »Ako sam djevica, radi čega se ti želiš razvesti od mene?« »Kao što dobro znaš, oženit ću se Fionom.« Kako moderno, pomislila sam, ljutitije nego što mi je bilo dozvoljeno. Trebam li tu bludnicu pozvati na čaj? Dok sam probavljala ovu ogavnu vijest, Catherine je progovorila kroz ono što sam sada smatrala svojim ustima. »Ali razvod će od mene napraviti izopćenicu. Nijedan me muškarac neće htjeti ako se ti razvedeš od mene.« »Trebala si o tome misliti prije no što si se pobrinula da mi se smije cijela Engleska.« »A kako sam to postigla«, upitala sam ga, svake sekunde sve ljuća. On je već odabrao svoju sljedeću nevjestu, njegova žena je bila djevica, a mene su kažnjavali zbog svega. »Sa svojim lascivnim pismima«, gnjevno je rekao. »Tako što si rekla cijelom svijetu da si spavala sa svim muškarcima u Engleskoj, od kralja prema dolje. Nećeš ti meni nabijati rogove!« »Rogove! Jesi li lud? Nisam spavala ni s jednim drugim muškarcem. Čuo si liječnika kad ti je rekao da sam djevica. Znaš da su ta pisma same laži. Reci im da imaš dokaze da nikad nisam spavala niti s jednim muškarcem!« Oči kao da su mu još potamnjele. »Da kažem svijetu da je moja žena djevica? Moja žena?« Nisam mogla vjerovati što čujem. »Razvest ćeš se od mene, dopustiti da me izopće, odbaciti me, znajući da sam nevina?« Njegov pogled mi je odgovorio. Da, hoće. Catherine se držala u prikrajku tijekom ovog razgovora, dajući mi do znanja koliko bi je uništio taj razvod. Njezin život bi bio gotov, a na njega to ne bi nikako utjecalo. On je imao naslov, novac. Ta nepravda me je jako razljutila. Zlobno sam mu se nasmijala: »Zašto joj, mislim meni, nisi oduzeo nevinost? Ne možeš, pa ne želiš da itko sazna, je li tako? Jesi li rekao svojoj slatkoj Fioni da si ti samo napola muškarac?« Nikad prije nisam isprovocirala seksualni bijes kod nekog muškarca. Da sam lik iz nekog romana napisanog prije deset godina, već bi mi suknja bila preko glave, no sama sam se uvijek borila protiv silovanja u romanima. Kad sam predala svoj drugi roman, moja urednica (ne Daria) rekla je: »Bojim se da ovo ne možemo objaviti jer junak nije silovao junakinju, pa čitatelji neće povjerovati u njegovu muževnost.« Ja sam briznula u plač i rekla: »Onda ću morati potražiti drugog izdavača, jer ako glavni junak siluje ženu, onda nije junak.« Danas mi se ovo čini logičnim, no prije deset godina je bilo revolucionarno. Izdavač je izdao knjigu i dobro se prodavala, usprkos njezinim upozorenjima. Ta urednica sada radi za nekog izdavača pornografskih romana. No, ovo je bila stvarnost i nisam imala potpunu kontrolu. Prinijela sam ruku vratu i

55


unatraške se odmicala od njega. U očima mu se nazirao ubilački sjaj i u svom srcu sam znala da mi želi pokazati da može učiniti ono što ranije nije. No, vidjela sam da ne namjerava učiniti ništa. Bio je previše častan da bi udario ženu i nešto ga je spriječavalo da počini silovanje koje je htio počiniti. Nekad u mene uđe vrag. Maleni, crveni vrag, s repom koji sjedi na mom ramenu i tjera me da činim grozne stvari. Osjetila sam kako se jadna, nevina Catherine skriva u meni, prestravljena od ovog čovjeka, i osjetila sam svu nepravdu koju muškarci nanose ženama. Uspravila sam se i izazivački ga pogledala. »Ne možeš, zar ne«, izazivala sam. »Ako se razvedeš od mene i oženiš Fionom, kako će ti to pomoći? Ako ne možeš sa mnom, ne možeš niti s njom.« Odmah sam znala da to nisam smjela reći. Licem mu je zavladao strašan bijes. Kakav je bio stav edvardijanskih muškaraca prema mlaćenju supruge? S veseljem kažem da me nije pokušao ozlijediti ni na koji način. Samo mi je okrenuo leđa, no vidjela sam da se trese od ljutnje. »Otišla si predaleko«, prošaptao je, i zaključila sam da ima »problem«. Mislim da su nas mediji u Americi sve do jednoga natjerali da se osjećamo loše ako nas nije briga za tuđe probleme, pa iako je ovaj čovjek bio ništarija, ipak mi ga je bilo žao. Impotencija je veliki problem u svim stoljećima. Ustala sam i stala kraj njega. »Slušaj, ponekad ove stvari imaju uzrok, fizički ili psihički. Možda ako porazgovaraš s nekim o tome, možda pronađemo razlog tvoje... tvoje nemogućnosti izvedbe. Ako nađemo uzrok, riješit ćemo problem. U međuvremenu sam sigurna da ne znači da si manje muškarac ako ne možeš...« Njegov smijeh me je zaustavio. Stvarno mrzim kad mi se smiju. Posebice mrzim taj samodostatni, podcjenjujući način na koji mi se smijao. »Kakvo si ti dijete«, rekao je. »Kakvo si ti nevino dijete.« On je samodostatnost dovodio na potpuno novu razinu. »Ne bih rekla da sam baš tako nevina«, rekla sam počinjući se opet ljutiti. Trebali ste vidjeti kako me je gledao! Izgledao je kao naslovnica ljubavnog romana, a ja najbolje znam kako to izgleda! Besprijekorno obučen (mrzim taj izraz), snježnobijela kravata, široka ramena, uski bokovi, dugoprste ruke. Prekrasna glava zabačena unatrag, pogled koji se spušta niz njegov dugački, aristokratski nos. Tako samodostatan. Tako arogantan. Toliko siguran da on, alfa mužjak, zna sve, a ja, malena ja s mikroskopskim strukićem, ne znam ništa. »Jesi li toliko nevina, Catherine«, rekao je dok mi se približavao, nadolazeći s nepokolebljivošću plimnog vala u usporenom snimku. »Jesi li?« Sekundu prije no što će se njegove usne spustiti na moje sjetila sam se što je Nora rekla: »Ako biste dobili priliku poljubiti ovog muškarca, osjetili biste spajanje duša.« Ne sjećam se što sam je pitala da bih dobila ovakav odgovor, no sjećam se odgovora. Kad su njegove usne dotaknule moje, ne znam je li to bilo spajanje duhova ili ne, no nikad se nisam osjećala tako kao s njim. Kao da u poljupcu nisu sudjelovala samo naša usta, bilo je kao da se naša tijela spajaju u jedno. Željela sam utonuti u njega, postati on, stopiti se s njime na način koji nije toliko fizički koliko... Oh, koga briga za ove opise? Sve što mogu reći je da sam se potpuno izgubila kad me je poljubio. Nisam bila više ja, ni Catherine ni nitko drugi, bila sam samo dio njega. Mislim da mi je tijelo potpuno kolabiralo, noge su me izdale i odlebdjeli smo na krevet.

56


Kažem odlebdjeli jer sam se tad osjećala kao da imam konsistenciju žive. Kao da uopće nemam kostiju. Pao je na mene, s usnama čvrsto priljubljenim uz moje, a njegovo teško tijelo se kretalo skupa s mojim ispod njega. Požudu sam osjetila mnogo puta u životu. Bilo je mnogo muškaraca koji su me nadahnuli da... pa da radim stvari u krevetu koje se tiču samo mene, no oni su bili ništa u usporedbi s ovim čovjekom. Preplavila me želja za kakvu nisam niti slutila da postoji, potpuno me je ispunila i otjerala sve ostale misli i osjećaje. Bila sam svjesna samo njega i ničega više. Morala sam ga imati. Željela sam ga toliko blizu sebe koliko je priroda dopuštala, i u tom trenu seks nije bio baš to što sam željela od ovog čovjeka. Željela sam cijelog njega unutar sebe, željela sam cijelu sebe unutar njega. Moji osjećaji za njega se ne mogu opisati riječima. Možda je i on osjećao isto jer mi je ljubio vrat kao da mu život ovisi o tome. Nagnula sam glavu unatrag i jedina riječ koju sam razumjela bila je »da«. Da, što god on želi. Da, što god sam mu mogla dati ili učiniti za njega. Da svemu. Njegova ruka je bila na mojim grudima, moje ruke su bile na njegovim leđima, prsima, u njegovoj kosi, gdje god sam mogla dosegnuti. Nikad u životu nisam željela ništa koliko sam željela ovog muškarca. No, tad sam stavila ruku između njegovih nogu, i tamo nisam osjetila ništa. Oh, imao je on svu pravu opremu, no u tom trenutku nije radila. Barem nije radila na moj dodir. Čim sam ga dotaknula, otkotrljao se od mene i stavio ruku preko očiju tako da ne vidim patnju u njima. Cijelo tijelo mi je treperilo i osjećala sam se otrgnutom od njega. Možda sam se trebala pobrinuti za njega, no mogla sam misliti samo na sebe. »Jesam li samo ja u pitanju«, prošaptala sam. »Samo sa mnom?« »Da.« Riječi su došle odnekud iz dubine i znala sam da ga ovo priznanje boli. Okrenula sam glavu i pogledala ga, i bez obzira na žaljenje, nisam mogla povjerovati da »ne može« ili da trebamo stati. Željela sam ga dodirivati. Željela sam mu zubima strgati odjeću i polizati svu boju s njega. »Tavey«, rekla sam i dokotrljala se do njega. Usta sam namjestila tamo gdje mu je košulja bila raskopčana. Pod svojim usnama sam čula kako mu srce tuče; osjećala sam njegovu tamnu, vrelu kožu, osjećala sam... Odgurnuo me je, i onda me podrugljivo pogledao. »Zar ne vidiš da te ne želim? Nikad te nisam želio. Nepoželjna si mi.« Već sam spomenula da imam mnogo ponosa, i na te riječi je moj ponos bio povrijeđen, no nije se uzdigao da me zaštiti. Tresla sam se od želje za njim. Tijelo mi je bilo vrelo kao da imam vrućicu. Bez obzira što mi je izgovorio tolike grozote, da mi je nakon toga pružio ruku, bila bih je prihvatila. »Možemo pokušati«, rekla sam, a tijelo mi je čeznulo za njegovim dok sam posezala rukom prema njemu. »Možda možemo...« Ustao je s kreveta, stao nada mnom, oči su mu se smijale i pravile budalu od mene. »Catherine, oženio sam se tobom radi tvojih novaca i iskoristio sam te novce da stavim krov na svoju kući i svoje staje napunim konjima. Sad bih htio dječje sobe napuniti sinovima, a ti mi ih nikad nećeš dati. Sutra ću razgovarati sa svojim odvjetnicima i prekinut ćemo ovu farsu od braka.«

57


Još me je jednom prijezirno pogledao. »Nemoj više nikad pokušati nešto onakvo. Neće upaliti. Takvim ponašanjem se samo ponižavaš.« Napustio je sobu i zatvorio vrata za sobom. Nekoliko sam trenutaka bila previše zapanjena da bih govorila. Oporavak od susreta s njim bio je gori od oporavka nakon dvotjedne gripe. Osjećala sam se umorno i bespomoćno. Čula sam kako Lady de Grey u meni viče: »Rekla sam ti. Rekla sam ti.« Možda me je već bila upozorila i možda sam je trebala poslušati, no osjećala sam početak nepravde. Nisam učinila ništa loše. Ja, ja... mislim, Catherine nije učinila ništa osim što je napisala nekoliko pisama da bi zadobila njegovu pozornost. Je li i nju privlačio jednako kao mene Na to mi se učinilo da sam osjetila kako njezin duh slabi. Jako, jako ga je voljela. A i ja sam, što je još gore. Znala sam da ću, ako opet uđe u sobu, samo pasti na krevet i ispružiti ruke prema njemu. »Ali i mrzim ga«, prošaptala sam, jer tko ne bi mrzio čovjeka koji namjerava uništiti život jedne žene zato što kad je ona u pitanju ne može odraditi svoje? Mrzila sam ga zbog svih ogavnih stvari koje mi je izgovorio. Norine riječi su mi odzvanjale u glavi. »Ljubav, mržnja. Ista stvar.« »Volim ga i mrzim ga«, rekla sam, i osjetila da se Catherine slaže sa mnom. »Stvarna mržnja«, rekla je Nora, »samo je druga strana medalje ljubavi. Mržnja prevazilazi stoljeća, baš kao i ljubav.« Sad sam napokon razumjela što je time mislila, i željela sam do Boga da nikad nisam saznala.

58


II. POGLAVLJE

M

ora da sam zaspala. Kad sam se probudila, vidjela sam da sam plakala. Plakala sam zbog svega što sam izgubila i zbog onoga što se nikad neće ostvariti. Zašto sam se morala petljati u sve ovo, zašto se nisam udala za dobrog, pouzdanog Stevena? Glad me je izmamila iz kreveta i sobe. Gdje su one sluškinje koje svojim gospodaricama donose doručak na poslužavniku? Što se uopće dogodilo s mojom vrijednom, tihom sluškinjom? Poznavajući edvardijanski raspored, bila sam svjesna da nisam prispjela ni na što i da ću najvjerojatnije ostati bez hrane. Počela sam navlačiti na sebe nešto što nije čipkasti ogrtač, no nisam se mogla uvući niti u jednu od haljina Lady de Grey bez čelične djevice na sebi, a nisam bila toliki mazohist da je navlačim kad ne moram. Soba je bila tamna i jedan pogled na zavjese dao mi je do znanja da je noć. Kad sam otvorila vrata, iz mračnog je hodnika izletjela neka žena sa svijećom u rukama. Gurnula mi je svijeću u lice i bojala sam se da će me opržiti. »On je moj«, rekla je. »Ne možeš ga imati. Nikad ga nećeš posjedovati.« Nakon toga se okrenula i potrčala niz hodnik, a dugačka, tamna ju je haljina slijedila. Da je bila mlađa pomislila bih da je to plodna Fiona, no ova žena je bila godina moje majke. Imala je savršenu kožu bez bora, blagodat engleskog vlažnog podneblja. Vjerojatno je bila jako lijepa kad je bila mlada, no sada joj je lice nagrđivala zloba. »Živim u gotičkom romanu«, pomislila sam i jako poželjela da se mogu vratiti kući. Na to se Lady de Grey malo ohrabrila, i rekla: »I ja želim s tobom.« To me je baš nasmijalo. Slijedila sam svoj nos do hrane. U prekrasnoj blagovaonici, pri svjetlu svijeća, sjedio je moj voljeni/omraženi suprug i uživao u gozbi. Žderao je kao da sutra nikad neće svanuti. Pa naravno, pomislila sam. Srodne duše. Mene i najmanji stres otpravi u kuhinju. »Smijem li«, upitala sam, a on mi je pokazao stolac s njegove desne strane. Napunila sam tanjur još više nego on. Nije niti podignuo obrvu na to. Da vidimo kako će Lady de Grey ući u svoj korzet nakon što ja završim s njezinim tijelom! »Ispričaj mi sve o pismima«, rekla sam punih usta. »Zašto bih ti ja govorio o tvojim vlastitim pismima«, neprijazno je odgovorio. »Izgubila sam pamćenje. Dolazim iz budućnosti i moj duh je zaposjeo tijelo tvoje žene. Ja sam zapravo netko drugi. Biraj.« »Ah, Catherine, nedostajat će mi tvoje priče.« Nisam mu pametno odgovorila.

59


»U redu«, rekao je. »Sudjelovat ću u tvojoj igrici. Ne vjerujem da si ih namjeravala poslati. To sada znam.« Na to me je odmjerio od glave do pete. Možda ga je stvarno potreslo to što sam zapravo djevica. »Gdje si naučila sve te stvari koje si napisala o... o ljubavi?« »Misliš, o seksu?« Na to je podignuo obrvu. Ne vjerujem da je Catherine ikada izgovorila tu riječ. Možda ju nije niti znala. »Istraživanje mi jako dobro ide«, rekla sam, »jako dobro. Mogu saznati sve što mi treba. Pa kome sam poslala uzavrela pisamca?« »Polovici muškaraca u Engleskoj, rekao bih. Neka su čak dospjela i u novine. Kralj je objavio da nas ne poznaje. Boji se još goreg skandala.« »Vidim. Znaš li možda tko je mogao poslati pisma tim muškarcima i odnijeti ih u novine?« Slegnuo je ramenima, što je značilo da ne zna ili ga nije briga. »Je li moguće da sam ih napisala samo da ti budeš ljubomoran? Da je namjera bila da ih samo ti vidiš?« To bi jedna od mojih junakinja mogla učiniti ako bi joj nedostajalo junakove pozornosti. No, ja nikad nisam imala junaka s ovim »problemom«. Svi moji junaci su bili izbezumljujuće muževni i jako su se trudili oko junakinja. »Nije bitno zašto si ih napisala ili tko ih je poslao. Bitno je samo to što se dogodilo. Za mene je razvod od tebe pitanje časti.« Nastavila sam jesti. Kad bih barem mogla opisati kako sam se osjećala u njegovoj prisutnosti. Njegova namjera je bila nešto najodvratnije i najgnusnije za što sam ikad čula. Nijedan od mojih junaka to nikad ne bi učinio. Naravno, s mojim junacima bi junakinja nakon nekoliko godina braka imala troje djece i još jedno na putu. Prezirala sam ga, no u isto sam vrijeme željela biti s njim. Sama njegova prisutnost je popunjavala prazninu u meni. Nije me činio sretnom, daleko od toga. No, kad sam bila s njim, osjećala sam da mi je tu i mjesto. Kako me je mogao otjerati »Nisam nikad voljela nikoga osim tebe«, čula sam se kako nježno govorim. »Ni u jednom životu nisam voljela nikoga drugoga!« »Da«, rekao je, »znam to.« »Kako mi onda možeš učiniti nešto takvo«, upitala sam. Neću plakati. Neću! »Nismo dobri jedno za drugo«, rekao je. »Među nama nešto ne valja.« »Nisi se oženio mnome samo zbog mojih novaca, je li tako?« »Naravno da nisam«, ljutito je odvratio, kao da sam ja to izmislila. »Ali rekao si...« »Ti si rekla da si spavala sa svim muškarcima u Engleskoj! Kako si mogla, Catherine? Kako si mogla? Dogovorili smo se da se razvedemo u tišini, ali ti si morala napisati ona pisma. Bože dragi! Zašto ti netko ne otme olovku? Nisam nikad vidio nikoga tko laže tako vješto kao ti s olovkom u ruci.« »Možda bih trebala pisati romane.« »Samo se šališ, zar ne? Pa, meni je već dosta toga. Ovog si puta otišla predaleko. Sutra je šesti i ja desetog moram ići u London. Onda ću...« To me je udarilo kao grom iz vedra neba. Kako se nisam sjetila kalendara da pogledam današnji datum? »Šesti kojeg mjeseca«, upitala sam. »Lipnja, naravno. Želiš li saznati i godinu«, podrugljivo je pitao.

60


»Nećeš otići u London«, nježno sam rekla. »Osmi lipnja ćemo ti i ja zajedno umrijeti. Barem mislim da ću ja umrijeti. Nikad neće pronaći moje tijelo.« Nekoliko trenutaka je samo zurio u mene, onda je zabacio glavu i nasmijao se. »Catherine, uistinu ćeš mi nedostajati i ti i tvoje priče. Jako ćeš mi nedostajati. Jako dobro si me zabavljala ovih nekoliko godina.« Prvi nagon mi je bio da ga molim da me posluša, ali Lady de Grey mi je govorila da ga je na sve moguće načine pokušavala navesti da je posluša. Ali bezuspješno. To što sam napisala pisma u kojima tvrdim da sam spavala s većinom muškaraca u Engleskoj, a zapravo sam bila djevica, nije me baš činilo kandidatom za najiskreniju osobu. Dok sam razmišljala o svemu ovome, on je stavio laktove na stol i pogledao me. »U redu, reci mi«, rekao je. »Znaš da ne mogu odoljeti tvojim pričama.« Malo sam se razveselila. Muškarac koji ne može odoljeti mojim pričama. Steven bi me uvijek pristojno slušao, no vidjela sam da ga nisu nimalo zanimali junaci koji na crnim pastusima spašavaju junakinje. Ili obrnuto, kako to kod mene često biva. Rekla sam mu. Rekla sam mu da smo srodne duše, objasnila mu što je to. Rekla sam mu da sam duša iz budućnosti, zarobljena u tijelu njegove supruge, da trebam promijeniti mržnju i ljutnju između njih, tako da ja u svom životu u 1994. godini mogu napokon biti sretna. Slušao je kao da već odavno sluša moje priče, i kad sam završila, samo je podignuo obrvu. »Moram reći da ti je ova jedna od najboljih. Zbilja ih trebaš zapisivati. Možda negdje postoji publika za takve priče. Sad me ispričaj, moram ići spavati.« Skočila sam na noge i zgrabila ga za ruku. »Sve ovo što sam ti rekla je istina. Netko će nas ubiti za tri dana.« »Stvarno? A tko nas želi ubiti?« »Ja... ja ne znam. Tvoja sestra očajnički želi muža i neka užasna starica se mota po hodnicima i govori da pripadaš njoj.« Usta su mu se stisnula u tanku crtu. »Moja sestrica je ubojica? I pretpostavljam da misliš na Ayu, moju staru dadilju. Ona je također ubojica? Ne sviđaju joj se laži koje si govorila o meni. Zbog toga joj ne možeš predbacivati.« »Moraš me poslušati. Moramo...« »Da? Što moramo? Živjeti zajedno kao muž i žena?« Otrgnuo je ruku od mene. »Vidjela si da je to nemoguće.« Bijesno sam ga pogledala. »Da, vidim da ja moram patiti zbog tvoje nedoraslosti.« Odmah sam znala da sam opet prevršila mjeru. Jesu li naše smrti bile ubojstvo i samoubojstvo u isti mah? Je li me on ubio, pa je nakon toga presudio i sebi? Ako je to istina, što se onda dogodilo s tijelom Lady de Grey? Okrenuo se i napustio sobu. Kad je otišao, mogla sam misliti samo da to da želim ići kući, u svoj stan, u svijet koji mi je bio jasan. Teških nogu sam se odvulda u krevet. Kad sam se sljedećeg jutra probudila, imala sam samo jednu jedinu misao u glavi; morala sam se vratiti u vlastiti vremenski period. Nora je bila u pravu, sasvim u pravu. Nisam se smjela petljati u ovo. Samo sam pogoršala stvari. Znanje nije moglo pobijediti emocije. Znanje da ovaj muškarac i ja trebamo biti zajedno mi nikako nije moglo pomoći.

61


Pišući knjige, naučila sam odbaciti ideje koje nisu valjale. Što se mene tiče, ovo je priča koja ne funkcionira, trebam prestati gubiti vrijeme i što prije pobjeći. Ali kako? Kako ću se vratiti? Postojala je šansa da će za dva dana, kada Lady de Grey i njezin impotentni suprug umru, moja duša biti poslana natrag u sadašnjost, no nisam željela riskirati. Željela sam se vratiti istog trena. Saznala sam kada i gdje je doručak i uspjela se pojaviti na vrijeme. Tamo sam upoznala Huberta de Greya, Tavistockovog strica. Drag čovjek, cijelo me je vrijeme gledao tužnih očiju. »Kad bih mogao išta učiniti da spriječim sve ovo, istog trena bih se bacio na posao.« Vjerojatno je mislio na razvod. Ellen je bila tamo i ispitivala sam je o njemu. »On je dogovorio vaš brak. Kako si mogla zaboraviti, Catherine? Oboje vas jako voli.« Nakon doručka sam prošetala vrtom. Zapravo sam brzo hodala, kao i uvijek kad bih pokušavala riješiti neki problem. Neki starac po imenu Jack, s velikom grbom na ramenu, poklonio mi je buketić cvijeća i prošaptao: »Žao mi je zbog svega što vam se dogodilo, milostiva gospođo.« Zatim je nestao. Nora je rekla da ljudi pamte stvari iz prošlih života, i ponekad bih se stresla kad sam gledala ove ljude. Ona Aya me je mrzila i bila je posvuda, gledala me kao da me želi izbrisati s lica zemlje. Osjetila sam da je se Catherine jako boji. Ako je ikad postojao nesretan duh, ova stara dadilja koju je Tavistock smatrao bezazlenom je mogla biti baš to. Nisam mogla ne misliti da je njezina mržnja prema meni starija od samo jedne generacije. No, negdje u dubini duše sam osjetila da jako želim da me zavoli. Zbilja apsurdno. Jedino što sam doista i stvarno željela bilo je prestati pogađati motive drugih ljudi i samo otići kući.

62


I2. POGLAVLJE

J

AMAL,

vrištao je naslov, NAJVEĆI OPSJENAR NA SVIJETU, NASTUPA U BURY ST EDMONDSU

ŠESTOGA LIPNJA U OSAM SATI SAMO JEDNU NOĆ.

Skoro sam se ugušila od prekuhanog povrća kad sam pročitala oglas na poleđini novina koje je moj šutljivi suprug stavio između nas. »Jesi li dobro«, upitala je Ellen, a moj suprug, ljubav svih mojih života, nije rekao ništa. Moja smrt od gušenja bi mu vjerojatno prištedjela dosta truda i novaca. Tako bih otvorila put njegovoj dragoj Fioni. Možda je ona bila ubojica. »Dobro sam«, odgovorila sam. Moj nagon je bio »tražiti dopuštenje« da odem pogledati ovog opsjenara, no odlučila sam biti tiha i pronaći načina da odem. Ako sam pomoću hipnoze mogla doći amo, onda možda pomoću hipnoze mogu i otići. Tijekom obroka sam jedva mirno sjedila i jela jer sam jedva čekala da odvučem Ellen na stranu i pitam je, između ostaloga, gdje je Bury St Edmonds. Što se mene tiče, taj grad je negdje u Chaucerovim djelima i daleko od vremena Edwarda VII. Sat vremena kasnije sam joj odšaptala što sam htjela. Čudno me je pogledala. »Možeš ići kamo želiš, Catherine. Nisi ničiji zatočenik, i znaš da Bury nije daleko.« »Da, naravno«, glasno sam rekla i odustala od špijunskog stava. »Misliš li da bismo večeras mogle poći? Mislim, ako ti se ide.« Nisam željela ići sama jer nisam imala pojma gdje bih mogla završiti. Teoretski jesam govorila engleski, no neki od ljudi u vrtu su govorili takav engleski koji je meni zvučao poput arapskoga. Morala sam povesti nekoga sa sobom. »Tavey večeras neće biti kod kuće, možemo ići kamo god želimo«, rekla je Ellen. Osjećajući se potpuno blesavo, dogovorile smo se kada ćemo krenuti. Činilo se da su Catherine oduvijek zanimali mađioničari i opsjenari, kao i prekrasni Fabergéovi ukrasi, pa moja želja da vidim velikog Jamala je nije previše iznenadila. Jeste li ikad pokušali objasniti prošle živote nekome iz edvardijanskog vremena? Mislim da bih mu lakše bila objasnila što je to CD ROM. Iako se čovjek nazvao »Jamal« i pokušao se napraviti dovoljno starijim da izgleda mudro, vidjelo se da je to samo neki mladac iz engleske verzije Brooklyna. Boja koju je koristio da si potamni kožu za nastup bila je puna bijelih crta od njegovog znoja. »Živjeli ste i druge živote«, upitao je, i prepoznala sam sličnost: razmišljao je kako da ovu

63


informaciju iskoristi u sljedećem nastupu. Pojam prošlih života nije bio nepoznat u edvardijansko vrijeme, samo ovaj čovjek nije nikad čuo za to. Sumnjam da je previše čitao, a tad nije bilo televizijskih emisija, pa mu je taj komadić znanja promaknuo. Na tren mi je palo na pamet koliko su nama u modernom svijetu informacije dostupne, sve zbog masovnih medija. »I sad želite da vas ja pošaljem natrag u jedan od tih života«, rekao je odmjeravajući me na bezvremenski način. »Šteta bi bilo izgubiti sve to.« »Slušaj, mali«, rekla sam osjećajući težinu svih svojih tridesetdevet godina, »prste k sebi. Od tebe mi treba samo jedna vrsta usluge, i ništa više.« Nasmiješio mi se. »U redu, no to će biti deset funti za privatni nastup, haj'mo reći.« Sirota Ellen se držala u pozadini, razdirao ju je užas toga što se nalazila iza pozornice tako nemoralnog mjesta kao što je kazalište, i uzbuđenje što je malo izišla iz okvira svog savršenog malog života. Petnaest minuta kasnije, nakon što je Ellen otrčala i posudila novce od Tavistockovog kočijaša, pružila sam se na stol i mladac me počeo stavljati u trans. »Samo moraš željeti«, rekla mi je Nora, a ja sam itekako željela pasti u trans. Itekako. Zamislila sam svoj stan s bijelim plahtama na krevetu. Pomislila sam na svoje računalo i Dariju i Milly i filmove. Pokušala sam vidjeti sve što mi je New York spremao. Umjesto toga sam samo vidjela i osjećala Tavistocka. Njegove oči. Njegove ruke. Sjećam se kako sam se osjećala kad me je ljubio. Sjećala sam se kako sam bila fascinirana njime, kako sam ga htjela slijediti kamo god pošao. Pomislila sam na to kako sam se osjećala kad sam mu bila blizu, kao da mi je i mjesto uz njega. Mrzila sam ga, bio je vrijedan samo prezira, nečastan, potpuno truo, no osjećaj u meni govorio mi je da je moj. Kako bi ga ijedna druga žena mogla imati? Mislim da bih ga radije bila ubila nego dopustila drugoj da ga dobije. »Otići ćeš tamo gdje je sve počelo«, govorio je mladac, a ja sam se već osjećala sneno. »Otići ćeš na sam početak.« Da, pomislila sam. Na početak. Počela sam u New Yorku. Osjetila sam vlastitu dušu kako se izdiže iz tijela Lady de Grey, i kad sam opet dobila onaj lebdeći osjećaj, nasmiješila sam se. Natrag... Kojeg sam se ono imena sjetila kad me je Millyn prijatelj hipnotizirao? Tally. Da, to je to. Natrag Tallyju. Odjednom mi je sinulo da nešto radim krivo. U glavi mi je bio nečiji glas Norin? Rekao mi je da nešto nije kako treba. Ne, pomislila sam, ne želim se vratiti na početak. Želim se vratiti u 1994. Ne na početak. Otvorila sam usta da se pobunim, no činilo se da više nisam zatočena u tijelu. Pokušala sam se prisiliti vratiti u tijelo Lady de Grey, no nisam se mogla pomaknuti. Polako sam počela osjećati... što sam to osjećala? Osjećala sam se kao da sam zatočena i moram izići. Moram, moram, moram. Umrijet ću ako ne iziđeni. Sljedeće sekunde sam shvatila da sam beba koja se upravo rađa.

64


Drugi dio

65


I3. POGLAVLJE

Engleska 1571.

T

amo je sin, gospođo«, rekao je John Hadley svojoj ženi koja je već bila u visokoj trudnoći. Riječi nije ni izgovorio, samo ih je ispljuvao. Tijekom devetnaest godina braka mnogo puta joj je rekao te iste riječi. Budući da je bio čovjek bez mašte i bez ikakve kompleksnosti, jedini životni cilj bio mu je imati sina jednako visokog i naočitog kao što je i sam bio. Njegova prekrasna plavokosa supruga, Alida, s rukom na ogromnom trbuhu, sjedila je kraj njega. Oči su joj sjale plavetnom vatrom. Znala je da joj je bolje ne odgovarati mu, neka samo bjesni. »Pogledaj što si mi dala«, rekao je ne trudeći se držati glas pod kontrolom, no i da je vikao nitko ga ne bi čuo. Veliki kameni dvorac koji je bio u obitelji njegove žene već nekoliko stotina godina bio je prepun polupijanih gostiju povodom vjenčanja najstarije od Johnovih osam kćeri. Djevojka je imala osamnaest godina, poprilično kasno za udaju, no njezinom ocu je trebalo nekoliko godina da joj nađe muža. Johnova nevoljkost da dopusti kćerima udaju potjecala je od činjenice da ga je bilo briga samo za trošak. Mrzio je pomisao da u miraz mora dati jedan od svojih dvoraca. Nije mu bilo važno Što je svu svoju imovinu dobio neočekivanim brakom s bogatom Alidom LeClerc prije toliko mnogo godina. Kao i uvijek, Johnova ljutnja na suprugu nije proizlazila samo iz toga što mu je podarila osam kćeri, nego i zbog dvojice sinova, koje je mrzio. Rijetko je viđao svojih desetero djece na jednom mjestu, jer su se ovi jako trudili da ne staju ocu na put. Ovaj nikad nije skrivao svoju mržnju. Djevojke su preklinjale majku da nagovori oca da ih uda. Za bilo koga. Nisu se bunile ako bi otac predložio brak s nekim trostruko starijim od njih ili s nekim crnih zuba i smrdljivog daha. Djevojke su imale jedan zajednički cilj, pobjeći od vatre očevog gnjeva i mržnje. Sada je jedna od njih uspjela pobjeći i preostalih sedam ju je zavidno gledalo. Nije bilo bitno što je njezin ženik bio toliko mršav da su mu kosti stršale iz odjeće i da se ponašao gore od ikojeg konjušara. Bilo je bitno samo to da će jedna od kćeri sutra pobjeći iz očeve kuće. Što se Johna tiče, on je samo pokušavao zaboraviti da je njegov život opterećen s osam kćeri i dvojicom bezvrijednih sinova. Svaki budni trenutak je provodio mučeći seljake na

66


njivama, pokušavajući izmusti još više novaca i rada od njih, i ubijajući svako stvorenje koje je sudbina kaznila tako da je moralo prijeći preko njegove zemlje. »Pogledaj ih«, ponavljao je John ženi. »Morat ću podmititi nekog siromaha da ih poudajem. Znaš li koliko će me to koštati?« Alida je htjela reći da će ga to stajati samo pola onoga što je dobio kad ju je oženio, no nije se usudila. Pamet se ne može mjeriti s mišićima i tvrdoglavošću. Nije njezin muž bio glup. Zapravo je bio pametan na svoj način. Bio je jako dobar u svakodnevnim životnim zadaćama, kao što je tjeranje seljaka da proizvedu više hrane nego kod ijednog drugog posjednika u zemlji. Znao je gdje odlazi svako zrno žita i nitko ga nije mogao prevariti, jer bi on to uvijek otkrio, i kazna bi bila brza i neizbježna. Bio je velik, naočit čovjek, i imao je jednako ravan trbuh danas kao i prije devetnaest godina, kad su se tek vjenčali. No, John nije imao razumijevanja nizašto što nije donosilo više novaca, hrane ili radne snage. Glazba mu je bila dosadna. »To me ne može nahraniti«, rekao je. Smatrao je da je naobrazba gubitak vremena; svaki oblik zabave osim povremenog opijanja bio mu je za budale. Jednom je vidio ženu kako čita knjigu. Zgrabio ju je iz Alidinih ruku i bacio kroz prozor. »Zbog ovoga mi rađaš kćeri«, vikao je na nju. »Ja ti stavljam sinove u trbuh, a ti ih svojim glupostima pretvaraš u beskorisne ženske!« Sada je bio u svom najgorem raspoloženju jer je pred sobom imao svih osam svojih kćeri i dvojicu sinova. Prije četiri godine, kad je Alida napokon rodila toliko priželjkivanog sina, plakala je od sreće. Kroz suze je vidjela muža kako trči k njoj. Kad ju je zgrabio, ne mareći za to što je upravo rodila dijete, Alidi nije smetalo jer mu je lice bilo ozareno od sreće. Na trenutak joj se srce ispunilo svom nadom i radošću koje je osjećala prije no što se udala za njega. Snovi o sretnom životu su je ispunjavali dok ju je John grlio, ljubio po licu i vratu, govorio joj da je najdivnija žena na svijetu. »Daj da ga vidim«, zahtijevao je John, i u trenu je sva Alidina sreća nestala, jer je vidjela lica svojih sluškinja. Nešto je pošlo po krivu. »Ne«, šaptala je, pokušavajući odgoditi trenutak istine u kojem će sva radost nestati s lica njezina muža. Alida je vidjela da sluškinje pokušavaju prikriti nevolju, pa su mu pružile čvrsto omotanog dječaka. No, John se htio uvjeriti da je dobio sina, pa je tražio da ga odmotaju. Zadržavajući dah, Alida je gledala svog muža. Kad je vidio dječakovo savršeno tijelo, lice mu se rastopilo od nježnosti dok ga je držao u rukama. John nikad nije niti dodirnuo neku od njihovih kćeri, samo bi pitao za spol i odmahnuo rukom. No sad je držao sina kao da je zbog njega proživio cijeli svoj život. Na neki način i jeste. »Prekrasan je«, rekao je John, a Alidi su suze grunule na oči. Njezin muž nikad nije vidio ljepotu u cvijetu, zalasku sunca, pa čak ni u ženi, no smatrao je prekrasnim sina koje mu je ona podarila. Uz pomoć sluškinje, Alida se uspravila u krevetu da pogleda svog zadivljenog muža i sina. Tad je nedužno maknula povoje s djetetovih nožica. Jedna je bila deformirana. Dječak nikada neće moći pravilno hodati. John, kojemu suptilnost nikada nije bila jača strana, samo je zbacio dekicu s djeteta.

67


Ono što je prije nekoliko trenutaka bila radost, sada se pretvorilo u mržnju. »Kako sam mogao pomisliti da ćeš mi ti, gospođo, podariti ono što želim?« Pljunuo ju je i pustio dijete da padne. Da ga sluškinja nije uhvatila, dječak bi pao na kameni pod. John je napustio sobu ne pokušavajući sakriti mržnju koju je osjećao prema svojoj supruzi. Sljedeće godine je rodila još jednog sina. John je postao ciničan. Nije otišao vidjeti dječaka kad su mu rekli da se rodio. »Što nije u redu s njim«, pitao je, a kad je sluškinja oklijevala, povikao je: »Što nije u redu s njim? Ne mogu vjerovati da ona moja žena može roditi savršeno dijete.« John je u svom životu imao tri različita izbora: mogao je vjerovati da je Bog kriv za to što ima samo kćeri i jednog bolesnog sina, mogao je vjerovati da je on sam kriv, ili da je kriva njegova žena. Odlučio je okriviti ženu. »Djetetu nije dobro«, jedva je prošaptala sluškinja. John se samo nasmijao. »Neću se nadati da će umrijeti. Neću se usuditi nadati da će moja prokleta žena umrijeti pri porodu i osloboditi me da se ponovno oženim nekom koja rađa zdrave sinove.« Zgrabio je vrč vina sa stola. »Živjet će«, rekao je kao da izriče presudu. »Živjet će, kao što žive sva moja djeca. Koštat će me grdnih para za hranu i odjeću, a nikad me neće usrećiti. Idite! Ostavite me.« Johnovo proročanstvo se obistinilo i dječak je poživio, no bio je boležljiv. Imao je nekakvu plućnu bolest od koje je stalno kašljao. Dvije godine kasnije Alida je rodila zdravu djevojčicu, no John je nije ni pogledao; nije niti upitao kako je. Primijetio je da mu se žena još jednom porodila, no prijetio je da više nikada neće doći u njezinu postelju. Koja korist od toga? U okolnim selima je nalazio dovoljno žena da zadovolje njegovu požudu. Odbijao je primijetiti da svaki put kad bi neka djevojka rodila dijete za koje je lako mogao vjerovati da je njegovo, to dijete bi uvijek bilo djevojčica. Bez obzira na to što je malena imala njegove plave oči ili njegov oblik lica. Ako se rodila djevojčica, John je smatrao da nije njegova. To je bio njegov princip. Bilo je opće poznato da ako ijedna žena uspije Johnu Hadleyu podariti savršenog sina, on će je uzeti k sebi i živjet će ostatak života u luksuzu. Iako je nekoliko žena pokušalo, jedna čak tri puta, nijedna nije uspjela roditi savršenog sina. »Pogledaj ga«, govorio je John Alidi glavom pokazujući muškarca koji je sjedio daleko od njih. »Kako njegove žene mogu začeti sinove, a ti ne možeš? Priča se da one rađaju toliko velike sinove, da ne mogu izvući živu glavu iz poroda.« Pokušavajući izgledati kao da želi nešto naučiti, Alida se okrenula prema čovjeku o kojem je John pričao. No njezino srce, njezino cijelo tijelo, bilo je puno bijesa. Je li i to pokušavao upotrijebiti protiv nje, činjenicu da nije umrla rađajući dijete veličine teleta. Zar su se djeca procjenjivala samo po težini, kao da će ih se poslati u klaonicu? Njezinog muža nije zanimalo što su njihove kćeri pametne i pristale, a one najstarije su čak bile i lijepe. Njihovi sinovi su imali blage naravi, najstariji je već naučio čitati. Njoj nije bilo bitno što je jedan dječak šepao, a drugi je kašljao kao da će uskoro umrijeti. Alida je hladnog srca gledala čovjeka kojeg joj je muž pokazivao. Gilbert Rasher je bio običan grmalj, ogroman kao medvjed, prljav, zle naravi, neuk, no u svoje vrijeme je bio veliki borac na konju. Zbacio je svakog koji se usudio izazvati ga. Pričalo se da je poglupio od previše udaraca kopljem u kacigu. No, kako su onda objašnjavali njegov proračunati pogled

68


koji je sve vidio i uvijek uspijevao izvući i najmanji podatak od svih? Gilbert je do tada imao tri žene, a svaka mu je podarila ogromnog sina na njegovu sliku i priliku, i odmah zatim umrla. Gilbert se volio hvaliti da je njegova velika muževnost ubila sve tri, no većina žena se složila da su umrle kako bi pobjegle od njegovog prljavog tijela i još prljavijeg uma. Sad je Gilbert zaranjao lice u prebujno poprsje jedne od služavki iz kuhinje, i Alida se zarekla da će je sutradan najuriti. Njegovi sinovi su, po običaju, stvarali nevolje. Jedan, koji je možda imao osam godina, a izgledao je kao da ima barem dvanaest, bičem je terorizirao dvojicu pasa i pritom se smijao. Njegov mlađi brat je rasplakao dvije Alidine kćeri. Trećeg grmalja nije mogla vidjeti, no nije niti htjela znati gdje je i što radi. Je li ovo razlog zašto njezin muž želi sina? Dala mu je dvojicu dobrih i nježnih sinova, koji su bili pametni i obzirni, no on je slinio nad ovim prijezira vrijednim neotesancima, koji su nalazili zadovoljstvo u teroriziranju slabijih od sebe. Nitko više nije slušao Johna. Njegove tirade su trajale već toliko dugo da su ih ostali već ismijavali. Susjedi su mu pokazivali sinove i učili ga kako se to radi. Kad John nije znao prihvatiti šalu, smijali su se još jače i još ga više izazivali. No, mužev bijes Alidi nije bio smiješan. Njezina koljena su bila natučena i krvava, jer se proteklih devet mjeseci molila Bogu da je blagoslovi zdravim sinom. Već je imala trideset i pet godina i znala je da nema još puno vremena. Kad bi barem... mislila je. kad bi barem mogla roditi to dijete. Po cijeli dan i noć ju je progonila slika njezinog muža onog dana kad je mislio da mu je podarila savršenog sina. Kad je saznala da je trudna, počela je moliti. Čitavo svoje vrijeme je provodila na koljenima, preklinjući Boga, zaklinjući Ga da joj podari sina. Nije se voljela sjećati još jedne stvari koju je napravila. Lukavo, potajno je otišla jednoj užasnoj, prljavoj ženi koja je rekla da može predvidjeti nosi li milostiva gospođa sina. Kad je stara rekla da u njezinom trbuhu raste još jedna djevojčica, Alida je postala histerična i rekla starici da će je spaliti, jer je vještica. No, žena je sljedećeg dana pobjegla iz svoje kućice. Bolje je umrijeti od gladi nego od vatre, pomislila je. Alida je pronašla još jednu ženu koja je rekla da se spol djeteta može promijeniti ako se trudnica usredotoči na muževne stvari. Čak i danas bi Alida pocrvenjela kad se sjetila slika i malenog kipa kojeg joj je ta žena dala. Sve muške stvari. Tijekom tih devet mjeseci Alida nije čitala knjige, jer je njezin muž rekao da je to ženska stvar. Bavila se ženskim stvarima što je manje mogla, pokušavala je svaki svoj trenutak usmjeriti na muškarce i misliti samo o njima. No više od svega, molila se Bogu. Toliko je dugo klečala pred svojim oltarom da su je sluškinje molile da ustane, jer je to loše za dijete. »Radije bih da se rodi mrtvo ako nije dječak«, govorila je dok su je sluškinje podizale. Nisu je prekorile zbog takvog razmišljanja. Svaka od njih se potiho slagala s gospodaricom. No, njezin muž nije vidio ništa od ovoga. Njemu je pokazivala hladno lice, što je hladnije mogla. Neće mu se baciti pred noge i moliti ga da joj oprosti što mu nije podarila sina. Zadržat će svoj ponos, ako ništa drugo. Zbog svojih sjećanja nije čula muža što govori. »Mora da je dječak, ako djevojka umire«, govorio je. »Sad leži gore i vidio sam je. Trbuh joj je veći od nje same. Govore da već mjesec dana ne može hodati. Gilbert će dobiti još

69


jednog dječaka.« Alida se uplašila. »U mojoj kući neka žena upravo rađa?« Zašto joj nitko nije rekao? Oderat će sluškinjama kožu s leđa kad ih uhvati nasamo. Ako netko rađa u njezinoj kući, treba se za mnogo štošta pobrinuti. Nespretno je ustala. »Moram ići k njoj.« Kad je ustala, probola ju je oštra bol. Znala je da je i njoj vrijeme. Ne, ne, pomislila je, prerano je. Nije bila dovoljno velika. Molila se za ogromnog dječaka, tolikog da njezin muž bude zadivljen. Ako sada rodi, dijete će biti malo. Hvatajući se za stolac, pokušavala je spriječiti bolne grčeve na licu, no nije uspjela. John ne bi ni primijetio da se porodila tu na sijenu pod stolom, jer je gledao nekakve žonglere. No, njihovi gosti nisu bili tako zaokupljeni. »Johne«, viknuo je netko. »Čini se da ćeš opet postati otac!« »A ima li dana kad on ne postaje otac«, doviknuo je netko drugi, i svi su se nasmijali. John se nije pridružio smijanju. Očinstvo ga je već davno prestalo zanimati. Samo je odmahnuo rukom: »Idi i ostavi me.« »Lijepo od tebe što si mi dao dopuštenje da odem«, rekla je Alida što je gorkije smjela. Gilbert Rasher je izvukao lice iz grudi one služavke dovoljno dugo da dobaci: »Legni ženu gore pored moje, Johne. Možda uspije nešto naučiti.« Alida nije znala da može još više prezirati ovo prljavo stvorenje. Njezin muž i Gilbert su bili jednaki: obojici su žene bile samo tijela koja služe za rađanje djece. A ako su ta djeca ubijala majku pri rođenju, pa što onda? Žena je bilo posvuda. Za njih žene nisu imale misli, duše i želje. Bile su samo tijela. Kad su joj trudovi opet navrli, Alidina sluškinja Penella je došla, uhvatila gospodaricu ispod ruke i odvela je u sobu gdje je već sve bilo spremno za porod. Alida je zastala kad su se približile vratima. »Odvedi me Rasherovoj ženi. Rodit ću skupa s njom.« Možda će nešto od onoga što Rasher ima prijeći na moje nerođeno dijete. Penella, koja je jako voljela gospodaricu zabrinuto ju je pogledala. »No, što je«, nestrpljivo je pitala Alida. »Nemam još puno vremena.« »Djevojka umire«, prošaptala je Penella. »Svećenik je već kod nje. Ima još svega nekoliko sati života. Neće biti dobro za vaše nerođeno dijete da bude tako blizu smrti. Zato vam nisam rekla da je ovdje.« »Ali što će biti s njezinim djetetom«, dahtala je Alida dok ju je probadala bol. »Što će biti s njime?« »Nije izišlo. Babica misli da će umrijeti s njom. Preveliko je za nju.« Penella je uzdahnula. »Oh, gospo«, šaptala je skoro plačući. »Da ste je barem vidjeli. Strankinja je, malena, presitna. Ništa ne govori, ni jednu riječ ne možemo izvući iz nje. Umire zbog djeteta koje ne može poroditi. Već dva dana ima trudove.« Alidin um je radio. Ako ova žena umire zato što rađa dječaka i ako ovaj dječak treba umrijeti, možda će dječakov duh ući u njezino dijete i pretvoriti ga u muško. Netko joj je jednom rekao da se spol djeteta određuje tek pri rođenju. Prije toga dijete nije ni muško ni žensko. Možda je ovo istina. »Vodi me k njoj«, zahtijevala je Alida, ne ostavljajući sluškinji prostora za protivljenje. Odveli su je u malenu, prljavu sobu gdje je slamnati madrac pun buha bio bačen na pod.

70


Na njemu je ležala djevojka, lica umrljanog prljavštinom i suzama. Progrizla si je usnicu i niz bradu joj je kapala krv. Crna kosa joj se lijepila za lice, sva skorena od prljavštine, petljala joj se oko vrata i ispod ruku, kao da će je zadaviti. Čak i pod svom tom prljavštinom, Alida je vidjela da je djevojka nekad bila lijepa. Njezina maslinasta koža pokazivala je da dolazi iz zemlje koju je ljubilo sunce. Gledala ju je i zamišljala kakva je bila prije, zasigurno osoba koja je uživala u suncu i cvijeću, pjevu ptica i zvonkom smijehu. Bila je mlada, nije imala više od šesnaest godina, ako i toliko, i pod bljedilom smrti Alida je vidjela pupanje mladosti u njezinom lijepom licu i koži. No, vidjela je i da je djevojka jako blizu smrti. Kao da je odustala od života. Sve što je ostalo od nje bio je lagani pokret u prsima iznad velikog trbuha u kojem se nalazilo njezino umiruće dijete. »Pomozite mi«, rekla je Alida sluškinjama želeći da joj pomognu leći kraj umiruće djevojke. Penella se pokušala usprotiviti, govoreći da gospodarica kuće ne smije ležati u tolikoj prljavštini. No, Alida ju je probola pogledom i prisilila da je posluša. Krevet je bio uzak, i dvije žene su ležale jako blizu jedna drugoj. Nekad davno bi Alida osjetila suosjećanje prema ovoj jadnoj djevojci, koja umire tako blizu nje. No, to vrijeme je odavno prošlo. Sada je mislila samo o tome kako da mužu podari jakog sina. Berta, babica, napokon se dovukla uza stube. Bila je debelo, lijeno stvorenje koje je gospi Alidi bilo toliko potrebno da je dobilo stalni boravak u dvorcu. Živjela je negdje pri vrhu. Jučer je rekla da mala strankinja umire i da je se nikako ne može spasiti. Berta se nije mislila truditi oko žene čovjeka kao što je Rasher, jer je znala da joj nikada neće platiti. Nije ju bilo briga što radi samo nekoliko sati svakih devet mjeseci, mislila je da je skoro i sama gospođa, jer porađa djecu gospodarice dvorca. Kad je Alida podignula noge na već poznati način, Bertine ruke su bile toliko masne od svinjske masti da nije trebala nikakvo pomagalo da provjeri bebin napredak. »Brzo će doći«, znalački je rekla. Potom je bacila pogled na smrtno blijedu djevojku pored Alide. »Ovoj je već odzvonilo. Još jučer sam vam rekla«, govorila je kao da djevojčina volja za životom predstavlja napad na nju samu. Mislila je samo na večeru s koje je morala otići da bi se pobrinula za gospođu, i željela je da svi znaju kako se ona ne namjerava brinuti za ovu crnu strankinju. Kako su joj trudovi postajali sve učestaliji, Alida je splela svoju ruku oko hladne ruke jadne djevojke. Uhvatila ju je za skoro beživotne prste. Nije to učinila da bi se utješila ili si ublažila bol, jer iskreno rečeno, Alida se osjećala kao da bi i tijekom poroda mogla nastaviti sa svojim vezivom. Razlog držanja djevojčine ruke bio je taj da ohrabri duh umirućeg djeteta da uđe u njezino dijete. Alida je počela moliti, okrenula je glavu prema djevojci i šaptala u njezino uho. »Bože, podari da ovo dijete uđe u mene«, šaptala je. Djevojka već dugo nije pokazivala skoro nikakve znakove života, ležala je nepomično, a ogromni trbuh se nadimao nad njom. Kao da se dijete u njoj pomirilo i odustalo od svake nade. Samo je čekalo smrt. Kad je djevojka uzimala zadnji dah, Alida se okrenula prema njoj. Cijelim svojim bićem je

71


molila Boga da duh djeteta ove žene uđe u njezino dijete. Osjetivši Alidin dah na svome licu, djevojčini kapci su zatitrali, i jedva je uspjela malo otvoriti oči. Kad je pogledala Alidu koja se bjesomučno molila Bogu zatvorenih očiju, djevojka kao da je malo došla k sebi. Na Alidino veliko iznenađenje, jer je mislila da je djevojka već potpuno izgubila razum, ova joj je malčice stisnula prste. Stisak joj je bio slab poput mačjeg, no Alida je i dalje osjetila da ovo slabašno tijelo želi živjeti. Kad je djevojka progovorila, bila je toliko tiha da ju je čula samo Alida. Ostale žene su se muvale po sobi i pokušavale izgledati zauzeto. Nitko nije čuo šaptaje umiruće djevojke. »Moje dijete će biti tvoje dijete; Tvoje dijete će biti moje Bit će jedan duh u dva tijela. Živjet će zajedno; umrijet će zajedno.« Njezin engleski nije bio baš tečan, i u nekim uobičajenim okolnostima Alida bi je jedva razumjela. No, ovo iskustvo u kojem su skupa sudjelovale, ovo davanje života, kao da je potpuno razjasnilo djevojčine riječi. Alida ju je čula, i to što je čula ostalo joj je urezano na srcu. Zauvijek. »Uzmi moje dijete«, prošaptala je djevojka. Čak je i Alida problijedjela na ove riječi. To bi značilo rastrgati djevojčinu utrobu, i prepustiti je smrti još strašnijoj od ove. »Što govori ta ciganka«, upitala je Berta. Ona je sve koji nisu imali blijedu englesku put nazivala ciganima. »Uzmite moje dijete«, glasnije će djevojka. Kad je Alida oklijevala, umiruća djevojka ju je svom snagom zgrabila za ruku. »Uzmite moje dijete«, rekla je djevojka približivši svoje lice Alidinom toliko da je ova udisala njezin dah. »Dobro«, rekla je Alida i stisnula djevojčinu ruku. Znala je što to znači biti majka. »Uzmite dijete«, naredila je Alicia, a kad je četiri sluškinje i babica nisu poslušale, nego su samo stajale tamo kao da je ne razumiju, povikala je: »Uzmite dijete, kad vam kažem! Uzmite ga!« Babica se prva pribrala. »Trebat će mi nož«, rekla je zapanjenoj sluškinji. »Velik, oštar nož«, ponovila je, gurajući sluškinju prema stubama. Alida nije imala više vremena za razmišljanje, jer su trudovi dolazili sve brže i brže. Njezino vlastito dijete se željelo roditi. Ponovno je počela moliti, više nije ni pokušavala govoriti tiše, željela je da je djevojka čuje. »Neka se naša djeca stope u jedno«, govorila je, »Bože, neka postanu jedno. Daj mi sina ove djevojke. Neka postane moje dijete.« Zatim se sve odjednom dogodilo. Prestravljena sluškinja se vratila s kuhinjskim nožem, a Alidino dijete je izletjelo van u isto vrijeme kad je babica otvorila utrobu jadne djevojke i oslobodila dijete koje se gušilo. Posvuda je bilo krvi. Sve ih je zapanjilo što tako sitna djevojka može imati toliko krvi. Činilo se da nešto nije bilo u redu niti s Alidom, jer se nije znalo kome pripada tolika krv.

72


U zbrci brige za majke, sluškinje i babica kao da su zaboravile na djecu. Djecu su samo stavili jedno uz drugoga, kao tek okoćene psiće. Još su bili vezani za majke koje su mi ležale sa strane, a nijedna od boli nije znala gdje je. Jedno dijete je bilo dječak, ogroman crnooki dječak s puno crne kose. Koža mu je bila boje svijetlog meda. Drugo dijete je bila djevojčica, ružičasta i bijela poput rose. Paperjasta kosa na njezinoj glavi je bila zlatna, a koža joj je bila boje vrhnja. Djeca su se, potpuno prestravljena rođenjem, stisnula jedno uz drugo i tješila se zbog svega što im se upravo dogodilo. Nitko ih nije podignuo i tukao, pa nisu smatrali da trebaju plakati. Sav taj kaos pun vriske i traženja još krpa i sijena da se pokupi krv i zavrzlamu koju je uzrokovala babica znajući da sada mora opravdati svu hranu koju je dosad pojela, prekinula je dojilja. Meg Watkins je bila velika žena, možda čak i debela, no svi su govorili da je to zato što ima ogromno srce. Imala je već skoro trideset godina, i prema mjerilima svojih susjeda već je bila starica, no s puno ljubavi je odgojila stotine tuđe djece. Prije devet mjeseci Meg je zatrudnjela i cijelo selo se radovalo zbog nje. Zadirkivali su njezinog »starog« supruga Willa, i ovaj se potiho crvenio. No, svi su vidjeli da je jednako sretan koliko i Meg. No, prije samo četiri dana Meg je rodila blizance koji su poživjeli samo toliko dugo da ih svećenik blagoslovi. Ni ona ni njezin muž nisu plakali, niti ikako drugačije pokazali bol. Meg je nastavila sa svojim poslom, kao da joj cijeli život upravo nije propao, a njezin muž je dječja tjelešca morao pokopati na groblju. Nekoliko minuta nakon što je Alida napustila kćerin pir, cijelo selo je znalo što se događa, i znali su da će netko morati podojiti djecu. Svi zajedno su otišli do Meg i Willa, a kad im je Meg rekla da se više ne želi brinuti o tuđoj djeci, muž ju je »nagovorio« tako što ju je ugurao u kočiju. Konji su odmah potrčali, i Meg se nije stigla predomisliti. Tako je sada ušla u sobu punu nereda i žena koje su trčale amo-tamo. Pogledala je obje žene na krevetu. Jednoj je utorba bila rasporena i već je bila mrtva, a gospodarica je bila toliko blijeda, kao da će i sama uskoro umrijeti. Nisu je zanimale žene, jer toliko je voljela djecu da joj majke nisu predstavljale ništa. Brinula se samo za dvoje djece isprepletene između napaćenih majici. Usprkos svojoj blagoj naravi, Meg je znala kako izići na kraj sa svime, a Bertu je poznavala otkad su bile djevojčice. Znala je da je Berta običan ugnjetavač i da će uzrokovati onoliko zbrke koliko treba samo da ona izgleda važno, a pritom ništa ne radi. Dok je Berta mladim i lakovjernim sluškinjama održavala nerazumljivo predavanje o Alidinom stanju, Meg je uzela nož kojim su izvadili dijete iz male strankinje i prerezala dječakovu pupčanu vrpcu. Bez obzira na to što je bio toliko velik, dječak je izgledao kao da treba pomoć. Bio je sablasno tih, i Meg se bojala za njegov život. Da je imala vremena, izgrdila bi babicu do suza što je zanemarila djecu. Umjesto toga, uzela je sluzavog dječaka u svoje velike, jake ruke. No čim ga je dotaknula, ruke i noge oba djeteta su se črvšće stisnule u zagrljaju. Kad ih je Meg lagano gurnula, još čvršće su se zagrlili. Stavivši jedan dlan na prsa djevojčice, a drugi na dječaka, pokušala ih je odvući jednoga od drugog, no nisu popuštali stisak. Nisu ni plakali;

73


samo su se držali. Meg ih je zapanjeno gledala. Koliko je ona znala, novorođenčad su ili plakala ili spavala nakon rođenja. Nekad bi se rodili gladni, nekad ne. No nikad nije vidjela toliko budnu djecu kao što su bili ovo dvoje, koji su se gledali ravno u oči, potpuno isprepletenih tijela. Da nisu bili toliko različiti po boji kože, ne bi bilo moguće vidjeti koja ručica ili nožica kome pripada. Dječak, koji je bio mnogo veći od djevojčice, 110 i mnogo slabijeg zdravlja, držao ju je na način koji se može opisati samo kao zaštitnički. »Vas dvoje želite biti zajedno, zar ne«, šaptala je Meg dok je rezala drugu pupčanu vrpcu. Uzela je oboje djece u svoje velike ruke. Imala je neki osjećaj da tako treba biti dok ih je držala. Još uvijek je bila potresena jer je izgubila vlastitu djecu. Bilo je lijepo opet imati ruke pune djece. Djeca joj nisu vjerovala. Bojala su se da će ih opet pokušati razdvojiti, pa su se bjesomučno uhvatili jedno za drugo, kao da izazivaju sve koje ih misle pokušati razdvojiti. »Dobro je«, tepala im je Meg. »Neću dopustiti da vas razdvoje. Štitit ću vas. Neću nikome dopustiti da vam naudi.« Kao da su je razumjeli, oboje su se opustili u njezinim rukama.

74


I4. POGLAVLJE

D

ajte da vidim svog sina«, govorila je Alida, polako se oporavljajući od poroda. Nije mogla razumjeti zašto se ovako ponašala. Ovaj porod nije bio ništa drugačiji od prethodnih, čak je bio i lakši jer je dijete bilo maleno. No, kad je babica nožem dotaknula onu jadnu djevojku, osjetila je istu bol, kao da i njoj samoj ona grozna žena kida meso. Alida je na neki način znala da je djevojka bila živa čitavo vrijeme, i da je umrla tek onda kad se uvjerila da joj je dijete živo. Znala je i da je jadnica umrla sretna, znajući da će njezino dijete biti zbrinuto. Nije željela misliti o tome sada kad je jadnica bila mrtva, jer se osjećala kao da njezin duh lebdi nad svima njima, promatra ih, gleda svoje dijete. Djevojka je otišla u miru, nije više bila u prepolovljenome tijelu. Nije osjećala bol. Alida je osjećala bol. Kao da su nju prerezali na pola. Toliko se ponosila svojim lakim porodima, prezirala je žene koje su plakale i vikale zbog nečega toliko uobičajenog kao što je porod. Shvatila je da i sama viče iz sve snage. Bila je izbezumljena od boli, pipala je trbuh da vidi je li još u jednom komadu. Osjećala se kao da je poderan, krvav, izboden. Bol je bila nepodnošljiva, a ona je histerično vikala dok su babica i sluškinje tražile uzrok njezine boli. U svom tom kaosu su svi zaboravili na djecu. Alida je potpuno sigurna u sebe zatražila da vidi svog sina, jer morala je roditi sina. Nijedna žena nije mogla proći ovo što je ona prošla, a da ne rodi sina. Alida nikad nije povrijedila Boga toliko da bi joj podario još jednu kćer. Alidine riječi su uspješno utišale sve u sobi. Gledali su je svi osim Meg, koja je samo htjela djecu pokriti čistom krpom da se ne prehlade. »No«, govorila je Alida što je glasnije mogla, jer bol ju je sasvim iscrpila. »Gdje je moj sin?« Nijedna od Alidinih sluškinja se nije htjela suočiti s njezinim bijesom kad sazna da je dobila još jednu kćer. Meg to nije brinulo. Znala je da se gospodarica molila za sina, no to je Meg smatrala glupim. Kakve veze ima je li dijete dječak ili djevojčica? Dijete je Božji dar, i tako se prema njemu treba i ponašati. »Dobili ste prelijepu kćer«, rekla je Meg krenuvši u iznenadnu tišinu sobe. Sa smiješkom je pružila djevojčicu Alidi. Isprva je Alida odbijala i čuti ono što joj je rekla. Nije mogla, nije mogla roditi još jednu djevojčicu. »Pogledajte, zar nije lijepa«, govorila je Meg dok se naginjala nad Alidu pokazujući joj

75


dijete. »Vidite kako joj je bijela koža, kako joj je svilena kosa. A tek oči! Ovo će vam biti najljepša kćer, već vidim.« Alida, obnevidjela od boli, zanijemjela od razočaranja, nije mogla vjerovati svojoj nesreći. Vidjela je samo velikog, zlatnog dječaka pored beznačajne, bijele djevojčice. »Dajte da vidim svog sina. Dajte da ga vidim«, luđački je ponavljala Alida posežući za dječakom. Djevojčicu je potpuno ignorirala. Kad je Meg shvatila što gospođa smjera, povukla se. »Ne«, oštro je rekla. »Djeca žele biti zajedno.« Cijela soba je zamukla. Alidina narav se vratila. Ljutnju koju je njezin muž iskaljivao na njoj, ona je iskaljivala na onima oko nje, i svi su se bojali njezinog bijesa. No, nešto u Meginom zdravorazumskom ponašanju i nedostatku straha je vratilo Alidu u stvarnost. »Želim dječaka«, šaptala je. »On je trebao biti moj.« Ogledala se po sobi, gledala tko je tu, računala u sebi kako da ih zaplaši da nikada ne progovore ni riječi o ovome. Namjeravala je dječaka uzeti sebi. Zar joj ga djevojka nije dala? Zar ona nije imala pravo na njega? A tko može reći da se djeca nisu zamijenila u svom tom kaosu, da ovaj dječak nije njezin, a djevojčica strankinjina? Pa što ako je djevojčica blijeda kao sve njezine kćeri, a ovaj dječak ima crnu grivu? Može li ih zaplašiti toliko da nikad ništa ne kažu? Samo Meg, koja nije živjela s Alidom i nije znala koliko pati s onakvim mužem, nije mogla znati o čemu Alida sada razmišlja. Čak i da je znala ne bi joj bilo bitno, jer Meg je bilo stalo samo do djece. Penella, koja je bila s Alidom od dana njezina vjenčanja, prva je progovorila. Oči su joj bile pune suza, jer je voljela gospođu. Posvjedočila je kako se lijepa, nasmijana djevojka pretvorila u ovu rospiju. »Ova ovdje«, šaptala je pokazujući na mrtvo tijelo dječakove majke, »ova je imala neku staru služavku sa sobom. Čim se dječak rodio, otrčala je reći ocu.« Alida je na trenutak oslijepjela od ljutnje, ljutnje na samu sebe, ljutnje na sve ostale što se ranije nije sjetila zamijeniti djecu. Mogla je predložiti sluškinji, a ova bi istjerala iz sobe sve osim babice. Tad bi ih bilo lako zamijeniti. Nitko se ne bi usudio reći da sin nije njezin. Da je stigla reći Johnu da je sin njegov, John bi ubio Rashera ako bi se ovaj usprotivio. Što je najvažnije od svega, John bi je bio volio. Stvarno bi je volio. »Pokušat ću je stići«, rekla je Penella i otvorila vrata da potrči za glasnicom. No, pred vratima je stajao John i pijani Gilbert Rasher. Crveno lice mu je bilo sasvim prljavo. Usprkos tomu što je pokušavao otjerati nadu iz glasa i s lica, iščekivanje se ipak pokazalo. »Rodio se sin«, rekao je, pokušavajući zvučati kao da nije vjerovao da je to istina, no nije bio dobar glumac. Nekakvo maleno stvorenje, žilavo poput majmuna se proguralo ispred muškaraca. Bila je to starica crnih očiju i ruku poput ptičjih kandži. »Moja gospodarica je rodila sina«, vikala je na stranom naglasku. »Ubili su je da joj uzmu dijete. Moj je. Meni pripada!« Na to je Gilbert Rasher ušao u sobu i i ošamario staricu. »Van«, povikao je. »Ne moram više trpjeti tvoje grdno lice!« Teturao je kroz sobu, pravio se još pijaniji nego što je zapravo bio, pravio se da nije svjestan ničega što se dogodilo u sobi. No, Rasher je zapravo bio jako lukav čovjek. Ljenjivac

76


se itekako mora potruditi ako misli pristojno živjeti i ne biti gladan. Posljednja dva dana je birao najružnije služavke i pravio se da ih jako želi. Njima je njegova pozornost toliko godila da su bez pogovora odlazile s njim u krevet i prepričavale mu sve dvorske tračeve. Znao je sve detalje o tome koliko John želi sina, znao je da je njegova žena platila mnogo zlata nekoj staroj vještici da joj pomogne začeti tog sina. Gilbert je platio onoj grozomornoj starici koju je njegova žena dovela sa sobom da potiho i nevidljivo stoji u sobi i da mu javi čim se rodi njegov sin. Za razliku od Alide, koju je tjerao očaj, Gilbert je planirao stvari i točno je pogodio. Ako Alidi dođe vrijeme rađanja u isti čas kao i njegovoj ženi, ova će htjeti zamijeniti djecu, jer će sljedeće Hadleyevo dijete zasigurno biti kćer. Gilbertu nije bilo posebno stalo do još jednog sina. Trojica koju je imao jeli su koliko i cijela vojska i bili su skupi za odijevanje. Nije ga zanimala naobrazba i tu je uštedio novaca, no to je nažalost značilo da je opterećen većim glupanima od sebe. No, ako sada povuče dobar potez, navest će Johna da mu plati, a podnijet će i troškove za sina koji nije njegov. »Dajte da vidim svog sina«, rekao je Rasher, ispunivši glas s onoliko ljubavi koliko je mogao. Krenuo je prema Meg, koja je držala djecu u rukama. Htio je uzeti dijete, podignuti ga kao da je nekakav trofej, no nije volio novorođenčad. Pogotovo ovakvu, prekrivenu krvlju i sluzi. Mali se još neprirodno držao za majušnu, bijelu djevojčicu. Istog trena se oglasilo njegovo šesto čulo, nekakav osjećaj samoodržavanja koji je kod Gilberta bio doveden do savršenstva. Osjećaj mu je govorio da s ovim djetetom nešto nije u redu i da je najbolje riješiti ga se. Uz profit, naravno. Nikad se nije smio oženiti onom tihom strankinjom velikih očiju. Svaki put kad mu padne na pamet morao se suzdržavati da se ne prekriži. John je još uvijek stajao na vratima, zureći u svoju suprugu. Mržnja u njegovim očima je žarila toliko da je mogla zapaliti cijelu sobu. Dugo nije mogao progovoriti. Nije mu bilo bitno što je te riječi izgovorio već tisuću puta. Njegov bijes bi poprimao novi život svaki put kad bi mu se rodila kćer. »Kako ova glista od žene može začeti sina, a ti ne možeš«, pitao je John, probadajući Alidu pogledom. Sićušnu ženu Gilberta Rashera su pokrili dekom, tako da nitko ne vidi ranu koja ju je prerezala na pola. No, jadnica je zbog svoje sitnoće ionako bila nevidljiva. Alida je pored nje izgledala krupno i zdravo, koža joj je sjala od prkosa. Nekoliko minuta je John govorio ženi sve što misli o njoj, ponižavao je pred sluškinjama i Rasherom, čije su oči sjajile od zlosreće. Meg je cijelo vrijeme čvrsto držala djecu, koja nisu ni plakala, ni spavala. Gledali su se budnim, živim očima. John je odjednom postao potpuno svjestan djece, ili dječaka, bolje reći. Jednim korakom je prišao Meg i pogledao dva novorođenčeta u njezinim rukama. John nije bio praznovjeran čovjek i nije bio lukav poput Gilberta. Kad je vidio kako se dvoje djece čvrsto grli, ništa mu nije bilo čudno. Nisu ga mučile nikakve misli o neprimjerenosti. Vidio je samo velikog, savršenog sina, baš onakvog kakvog je oduvijek htio. Jednim je pokretom rastavio djecu, prije no što je Meg stigla išta reći, i uzeo dječaka. Nikad nitko nije povikao tako kao ta djeca kad su ih rastavili. Ako je itko pomislio da je dječak oslabio od rođenja, krik koji je izišao iz njegovih usta rastjerao je sve sumnje. Vikala

77


je i djevojčica. Bili su zastrašujuće glasni, kao da je netko u sobu pustio tisuću vila narikača. Svi prisutni su gledali širom otvorenih očiju. Jedna sluškinja je rukama zaklopila uši. Meg je uspaničeno gledala dječaka kako se migolji u Johnovim rukama, dok je Gilbert, sjedeći kraj mrtvog tijela svoje žene smatrao da je sve to previše za njega. John kao da nije primijećivao zaglušujuću buku. »Ovo je sin, gospođo«, vikao je na ženu. »Ovo si mi trebala dati. Bez uvrnutih stopala. Bez slabih pluća. Zar ne znaš kako napraviti sina u toj svojoj trbušini?« Gilbert je vidio da John još dugo može ovako, i da vrijeme za spasonosnu pogodbu možda nikad neće doći, pa je preuzeo inicijativu. »Oh, moja voljena žena«, cvilio je povisivši glas onoliko koliko je trebalo kad se borio na turnirima. Jedva je mogao čuti samoga sebe, koliko su ta derišta cmizdrila i John rogoborio. »Moja voljena žena«, jecao je Gilbert. »Tebe sam jedinu volio. A sad moram odgojiti još jednog sina, sam, bez majke. Jedva imam dovoljno da prehranim ove starije. Kako ću prehraniti ovoga? A tko će ga poučavati Tko će ga naučiti svemu što dječak treba znati Tko će jahati s njim? Tko će lovili s njim? Tko će slaviti s njim kad ubije svog prvog vepra?« John je napokon završio tiradu protiv svoje supruge i gledao je Gilberta, polako trepćući, jer misli su mu navirale. »Daj derište onoj ženi, neka ga nahrani«, ljutito će Gilbert. Je li ovaj lud ili stvarno ne čuje svu tu buku? Kad je John shvatio da tako izgladnjuje dragocjeno dijete u svojim rukama, poskočio je kao da su mu zapalili vatru pod nogama. U jednom je koraku prešao sobu i nježno dao dijete Meg. Čim su se djeca opet zagrlila, plač je prestao. John je sa zadovoljstvom gledao kako je Meg otvorila gornji dio grube haljine i pokazala par prekrasnih, punih grudi. Za sekundu su oba djeteta otvorila usta i počela gladno sisati. Ovakvo skretanje pozornosti je Johnu dobro došlo da razmisli o svemu što je čuo. Gilbert se pobrinuo da mu pobliže objasni. »O Bože«, glasno se molio Gilbert, »daj mi snage u mom času potrebe. Ti znaš da sam ja siromah. Blagoslovio si me vezom sa prijestoljem preko linije Stuartovih, no novaca nemam. Ne znam kako ću odjenuti ovog sina tako da priliči njegovom staležu. Ne znam...« »Možete otići«, rekla je Alida hladno, jer je prozrela Gilbertove namjere. John se lomio od razmišljanja, a Gilbert mu je posadio takvu bubu u uho da je prestao vikati na ženu. Samo je podignuo ruku naredivši joj da ušuti. Uopće mu nije palo na pamet da se Rasher želi riješiti sina; dati nekome nešto ovakvo bilo je kao odreći se planine zlata. Zar se nije cijeli život trudio zbog ovoga? No, Gilbert je lako pravio sinove, do zlata je bilo mnogo teže doći. »Ja...«, započeo je tiho John, moleći se u sebi da se Rasher ne uvrijedi, »ja ću se pobrinuti za tvoga sina. Ja ću ga odjenuti i prehraniti.« Gilbert ga je pogledao kao da je to zapanjujuća ideja. »Ne mogu tražiti da ti to za mene učiniš«, rekao je, »toliko dobročinstvo nitko ne zavređuje.« Kao da je pokošen tugom, Rasher je pognuo glavu i krenuo prema svom gladnom sinu. John mu se prepriječio. »Moram učiniti nešto da pomognem čovjeku u nevolji«, rekao je. Bjesomučno je kopao po vlastitoj glavi, tražeći nešto što duguje Rasheru. »Tvoja žena je umrla u mojoj kući. Za to je kriva babica koja radi za mene. Da ti se odužim, najurit ču je i

78


pobrinut ću se za tvog sina.« Berta se na to usprotivila, no Alida ju je utišala pogledom. Željela je zaustaviti to što se događa, no nije znala kako. Svom mužu je podarila mnoge kćeri i dva sina, i sva ta bol sada nije vrijedila ništa. Sve bi bilo u redu da je uspjela zamijeniti djecu bez muževa znanja. Obožavao bi je zato što mu je podarila sina. No, sad je znao da je opet podbacila i mrzit će je. Što je još gore, sve će dati, sav novac, zemlju i imanje ovom djetetu koje nije njegovo. »Ne, ne«, rekao je Gilbert sumorno uzdišući. »Ne smiješ izbaciti babicu. Siguran sam da je dobra. Nije ona kriva, ja sam. Ja pravim tako velike sinove da žene ne mogu izdržati njihovo rođenje. Da imam imalo obzira, pravio bih sitne, zlaćane djevojčice, kao ti.« »Dajem ti konja kojem si se jučer divio«, rekao je John. Gilbert je izgledao uvrijeđeno. »Zar misliš da bih mijenjao vlastitog sina za konja?« »Ne, ne. Naravno da ne.« Svi konji na svijetu ne bi bili dovoljni za jednog velikog, zdravog sina. Polako, dajući vremena Johnu da povisi zamjenu za dječaka, Gilbert se muvao oko Meg i djece. Kad mu nije ništa palo na pamet, Gilbert je priskočio u pomoć. »Ne mogu odvojiti od mlijeka dijete koje doji. Moram čekati.« I dalje sumorno uzdišući, rekao je: »Kad bih barem mogao ostaviti dječaka kod tebe.« John je raskolačio oči na ovaj prijedlog. »Kad bi barem postojala neka veza između naših obitelji. Možda bračna veza. Trebam novu ženu.« »Izaberi koju moju želiš među mojim kćerima«, brzo je rekao John. »Uzmi koju želiš. Za sebe, za svoje sinove. Koju god želiš. Tvoja je.« »Uzet ću onu crvenokosu«, odmah je rekao Gilbert. Alida je ostala kao skamenjena. Joanna je imala samo deset godina. »Nemoj«, molećivo je rekla. John je nije ni pogledao. »Tvoja je.« »A što je s njezinim mirazom?« Tuga ga je polako popuštala čim je počelo pogađanje. »Peniman Manor«, rekao je John. Alida je stisnula šake. Peniman Manor je pripadao njoj, otac joj je ostavio to imanje. Tamo je išla kad god je imala priliku, tamo je zasadila prekrasan vrt i bila je sigurna da joj ga konji i muškarci neće izgaziti. Tamo nijedan muškarac nije bio dobrodošao, i tamo je držala sve lijepo što je ikad posjedovala ili načinila. Njezin muž je mrzio to mjesto puno knjiga, tapiserija i zdjela mirišljavih trava. Kad je Alida otvorila usta da se usprotivi, John ju je pogledao licem crnim od bijesa i srdžbe. »Ti si meni uzela ono što je moje, a sad ja tebi uzimam ono što je tvoje.« Ponovno se okrenuo Gilbertu. »Peniman Manor je tvoj, djevojčica je tvoja. Ja ću zadržati dječaka.« Napokon je počeo shvaćati da je dječak bio samo pitanje novca. »Ne znam bih li trebao ostaviti dječaka. Pravi je momak, zar ne? Vidi kako je jak. Djevojčica je već prestala sisati, no on nije. Jamčim ti da će izrasti u pravog, velikog muškarca.« Dok mu je srce lupalo u grlu, John je pokušao misliti da je ovo isto kao da se pogađa za konja. Samo što nijednog konja nije želio toliko koliko je želio ovog dječaka. »Djeca umiru«, rekao je John, no nikoga nije prevario. »Nisam siguran trebam li pristati

79


na ovakvu pogodbu. Kakve ja koristi imam od odgajanja tvog ogromnog sina? Pojest će mi sve što imam u kući.« »Bit će ti čast odgajati dječaka koji je u rodbinskoj vezi s prijestoljem«, rekao je Gilbert kao da se uvrijedio. »Ha! Ja ću ga odgojiti, pa ćeš ga ti uzeti i oženiti nekom šmrkavicom koja meni nije ništa.« Gilbert je obožavao cjenkanje i pogađanje. Krv mu je kolala sve brže. »Hm«, rekao je trljajući bradu. »Naravno, ti si u pravu.« Volio je laskati drugoj strani. Podignuo je glavu. »Zaručit ćemo to dvoje. Što kažeš na to?« John je želio skočiti i dotaknuti nebo od sreće, no isprva nije ništa rekao. »Ja ću provesti cijeli život hraneći ga, odijevajući ga, brinući se za njegovu naobrazbu, pa će on oženiti moju kćer i otići živjeti u kuću koju im ja moram dati. Mogu ja svojim kćerima naći muževe bez da ih moram odgajati.« Gilbertu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što John želi. »Ti želiš nasljednika«, nježno je rekao. Bio je zapanjen. John je bio budala jer je vjerovao ljudima, pogotovo kad se radila o ostavljanju cijelog posjeda dječaku s kojim nije u krvnoj vezi. Gilbert ga je odmjerio od glave do pete. John je imao skoro četrdeset godina, a Gilbert je usprkos svom raskalašenom životu zbog kojeg je izgledao mnogo starije, imao tek dvadeset i osam. Ako John ovog dječaka učini svojim nasljednikom, nakon što umre, Gilbert će doći, uzeti dječaka i sve što ovaj ima. »Nemoj«, vikala je Alida, jer je pročitala što Rasher smjera kao da je sve rekao naglas. »Zar ne vidiš što on hoće? Pronašao je način da ukrade sve što imaš. Kad umreš, uzet će ti sve.« John joj se bijesno okrenuo: »Kad ja umrem, što me briga što će se dogoditi s mojim imanjem? Zar da radim i sve ostavim ženi koja mi daje samo kćeri? Zar da ostavim sve onoj dvojici beskičmenjaka koje si mi rodila? Jedan jedva hoda, a drugi je preslab da bi živio.« Ljutito ju je gledao. »Svi zajedno možete živjeti u staji, što se mene tiče.« Ponovno se okrenuo Gilbertu. »Daj mi dječaka, sldopit ćemo ugovore, a ja ću ga zaručiti za svoju kćer, imam ih dosta. Učinit ću ga svojim nasljednikom. Dok sam živ, bit će moj.« Dok sam ja živ, mislio je Gilbert. Ako John umre prije no što dječak navrši punoljetnost, Gilbert će imati kontrolu nad njim. Zapravo će Gilbert imati kontrolu bez obzira na dječakove godine kad John umre. Oduvijek je tako razmišljao, no danas se pokazalo da John ima premekano srce. Dao bi sve za nešto što nikada ne može biti njegovo. Krv je sve; ugovori na papiru ne znače ništa. Kad dječak malo poodraste, Gilbert će reći da je usamljen i tražiti da mu vrati dječaka ili da plati još više. »Što me sada može utješiti, kad sam izgubio i sina žene koju sam toliko volio«, pitao se Gilbert. John je nekoliko trenutaka samo šutio. Što još može dati osim svega što ima? »Možda konja...«, počeo je Gilbert. »Nekoliko zlatnih pehara. Moram iz nečega piti. No, jao meni, nemam vina u onom starom dvorcu. Nemam ni krova, kiša mi ulazi...« Alida je skoro pola sata slušala muža kako se »pogađa«, a mržnja je vrila u njezinim žilama. Ovo se ne može ni nazvati pogađanjem, jer John je ovom odvratnom čovjeku davao sve što je htio. Dao mu je vina, stoku, novi krov i šestoricu radnika da ga postave. Dao mu je i

80


šest zlatnih pehara koje je Alida donijela kad se udala. Bili su prekrasni, optočeni rubinima, ukrašeni slikama života svetaca. Bili su u njezinoj obitelj već generacijama. Namjeravala ih je dati obitelji najstarijeg sina, no sad su otišli ovom odrpancu koji će ih vjerojatno rastaliti prvom prilikom. Nakon nekoliko trenutaka prestala je gledati muža i okrenula se djeci koja su spavala u Meginim rukama. Tu je bio uzrok svih njezinih nedaća. Možda zbog tolikih godina jada, možda zbog toliko ponižavanja od strane muža, možda zbog devetnaest godina neuslišenih molitvi, no u tom trenu nešto se u Alidi prelomilo. Nije više vjerovala da može zadobiti muževu ljubav. Bila mu je dobra žena, pažljivo je vodila njegova imanja. Nikad nije znao kako se stvari obavljaju u njegovoj kući, kako je hrana uvijek lijepo skuhana i postavljena na stol. Sve to je ostavljao ženi, a Alida je bila briljantna u svemu. Upravljala je poslugom bez obzira na to što je konstantno bila trudna. Kad je bilo poteškoća, a počesto ih je bilo, sama se za sve brinula. Muža nije nikad zamarala. Danas, nakon što mu je devetnaest godina bila savršena supruga, dao je sve što je njezina obitelj stoljećima stjecala nekom dječaku koji mu nije bio nitko i ništa. Ignorirao je vlastitu djecu, i pametnu i naočitu, da bi sve dao tom stvorenju. Gledala je crnokoso dijete koje je spavalo u debelim rukama dojilje. Preplavila ju je mržnja za kakvu nije znala da postoji. Svaka nit te mržnje bila je uperena prema djetetu koje je i dalje sisalo iz grudi debele seljanke. Danas je to dijete već ubilo svoju majku, a sad je mogao ubiti i nju. Jednoj obitelji je pokrao budućnost.

81


I5. POGLAVLJE

J

a ću nadjenuti ime dječaku«, rekao je John, a u očima mu je sjala svjedost kakvu Alida još nije vidjela. Prošao je cijeli dan od poroda i mogla je spavati jer je bila iscrpljena, no John nije. Inzistirao je da mu odmah dovedu pravnika i da se dokumenti slože ispred njega i Rashera. Bojao se da će se Rasher predomisliti i uzeti dječaka. Nakon što su potpisali papire, John je otišao gostima i objavio da je dobio sina. Da bi tu laž mogao govoriti bez proturiječnosti, obvezao se da će Rashera plaćati tri polja žita za svaku godinu dječakova života, i to povrh svih onih bogatstava koje mu je već dao. Bilo je mnogo radovanja kad je John objavio te vijesti. Da bi se pohvalio sinom, opet ga je zgrabio od Meg, a i dječak i djevojčica su počeli plakati toliko glasno da ni smijeh gostiju nije mogao nadjačati buku. Meg je tiho prišla Johnu i stavila mu djevojčicu u ruke. Plač je istog trena prestao. John nije znao što bi. Bojao se da će ljudi prepoznati da sin nije njegov, a da ova prokleta djevojčica jeste. Gilbert, koji je primijetio bijes u Johnovom pogledu, priskočio je u pomoć i objavio sljedeće; budući da su djeca rođena na isti dan, bit će zaručeni. Ljudi su se još poveselili i još popili. John je s gađenjem pogledavao djevojčicu u svojim rukama, izgledao je kao da će je baciti. »Podigni moju kćer«, rekao je Gilbert. »Neka ljudi vide koliko je lijepa. Nitko od vas nije znao da ja mogu napraviti takvu ljepoticu, zar ne?« Bezobrazno je namignuo gomili koja se valjala od smijeha. Možda je Gilbert Rasher mogao izrasti u naočita čovjeka, no otac ga je toliko puta prebio i potpuno mu spljoštio nos, a i mnogo puta je kopljem bio zbačen s konja. Od svoje desete godine se tukao sa svakim stvorenjem koje bi mu stalo na put. Lice mu je bilo previše nepravilno da bi se znalo kako je trebao izgledati. »Kako se zovu«, povikao je netko iz gomile. »Da, da«, odgovarao je John, još uvijek iznerviran što mora držati oba djeteta, a ne samo dječaka. »Nazvat ću ga...«, pogledao je gomilu i nasmiješio se. »Nazvat ću ga po svom ocu.« Nasmiješio se još šire. »I po sebi, naravno. John Talis Hadley.« Na trenutak su ga emocije preplavile toliko da nije mogao govoriti, glas mu je drhtao. »Moj sin.« Pljesak je bio gromoglasan, jer su se ljudi istinski veselili zbog Johna. Samo su jedan ili

82


možda dvojica sumnjali, no bili su dovoljno pametni da šute. »A Gilberte, što je s tvojom kćeri«, povikao je netko, »kako će se ona zvati?« Budući da Gilbert nikad u svom životu nije razmišljao o nečemu tako nebitnome kao što su dječja imena, malo je zastao. Stajao je širom otvorenih usta. Meg je progovorila usprkos svom strahu: »Callasandra«, glasno je rekla. »Zar se ne sjećate, gospodine? Djevojčicu ste nazvali Callasandra.« To ime je čula prije nekoliko godina od nekih putujućih glumaca, i bilo joj je prekrasno. Prekrasno kao i ova djevojčica. Ljudi su se nekoliko trenutaka poigravali imenom, izgovarali ga, a onda je jedna žena rekla: »Doista lijepo«, i odobravajući kimnula glavom. Uskoro se i John slagao, kao i Gilbert, da se djevojčica tako zove. »Dajte ih meni«, rekla je Meg, uzimajući djecu od Johna. Nije mogla izdržati toliko dugo bez njih. Dok je Meg sjedila u kutu i dojila djecu, John je objavio da će Gilbert oženiti njegovu desetogodišnju kćer. Nitko nije blagonaklono reagirao na tu vijest. Ljudi nisu voljeli Gilberta, no trpjeli su ga zbog njegove veze s prijestoljem. No, sad ih je većina bila pijana i nisu se libili pokazati negodovanje i gađenje što će ovaj razvratnik iskoristiti nevino dijete. Gilbert je morao obuzdati svoju ljutnju zbog Johnove gluposti. Mislio je malu oženiti u tišini i uzeti je za svoje vlastito zadovoljstvo bez ičijeg znanja. »Ne bojte se«, rekao je Gilbert pokušavajući se našaliti. »Neću je odvesti u krevet dok ne postane žena.« »Bog joj dao pokoj duši«, rekla je neka žena, a previše ljudi se nasmijalo. Johnu je bilo stalo samo do dječaka koji je gladno sisao. Neće ga nikada ispustiti iz vida. Neće nikome dopustiti da mu naudi. Dat će mu sve najbolje što ima. Dat će mu sve.

83


I6. POGLAVLJE

P

enella, Alidina sliškinja je jedina znala koliko je sve ovo pogodilo njezinu gospodaricu. Znala je da neće više biti prilika za rađanje sina zbog Jobnove pogodbe s Rasherom. Muž više nikad neće doći k njoj u krevet. Trebalo joj je nekoliko mjeseci da začne ovo dijete. Gotovo je s njezinim rađanjem. Onog dana kada je John Hadley potvrdio da je crnokosi dječak njegov sin, Alida se prestala nadati. Devetnaest godina je održavala svoje nade. Vjerovala je da će je muž opet zavoljeti ako mu podari ono što želi. Sad je znala da se to nikada neće dogoditi. Baš kao što je predao Peniman Manor, tako će joj oduzeti sve što joj išta znači. »Moja djeca su mi sada sve što imam«, šaptala je stojeći pored uskog prozora na kamenom zidu. »Moja djeca. Ne djeca onog čovjeka i njegove...« Nije se mogla sjetiti riječi kojom bi opisala onu ženu-dijete čiju je ruku držala tijekom rađanja i koja joj je rekla tako čudne stvari. »Gospođo, molim vas, lezite«, nježno je govorila Penella, držeći ruke na gospodaričinim ramenima. Nikad je nije vidjela ovakvu i jako se bojala. Alida je oduvijek bila lijepa žena i silni porodi su samo malo zamaglili tu ljepotu. No ovotjedni događaju su potpuno izmijenili njezinu gospodaricu. Alidina kosa se račvala uz njezino lice, svaki dan sve sijedija. Djeca su se rodila prije dva dana, a Alida je svaki sat izgledala sve gore. Odbijala je hranu. Spavala je tek nakon što je mnoge sate provela koračajući hodnicima. U snu je bila nemirna i pričala je bedastoće. Penella je sve ostale istjerala iz sobe i sama se brinula za gospodaricu. Nije željela da je itko drugi vidi ovakvu. U noći trećega dana su Alidina trabunjanja poprimila smisao. Isprva Penella nije vjerovala što čuje. Nešto kao »Umrijet će zajedno«, pa onda »Moraju umrijeti zajedno. Moraju umrijeti zajedno. Moraju umrijeti zajedno.« Spustila je pletivo i mirno slušala. Nije željela misliti da je njezina gospodarica izgubila razum. »Vatra će ih pročistiti«, govorila je Alida. »Od vatre će zajedno umrijeti.« Penella nije imala pojma što da napravi, no ustala je i krenula prema vratima. Uhvatila je neku služavku koja je bila u prolazu i naredila joj da stoji ispred gospodaričinih vrata. Ako nekoga pusti da uđe, snaći će je strašna kazna. Sve služavke su znale za Alidine kazne, pa je i ova poslušala.

84


Skupila je suknje u ruke i potrčala u noć. Krenula je u najudaljeniji toranj. Tamo je John sklonio »svog« sina skupa s kćeri za koju ga nije bilo briga. Pred vratima je bio stražar koji je zaspao, pa je Penella s lakoćom prošla. U tami sobe je samo mjesec pokazivao veliki krevet na kojem je spavala dojilja skupa s djecom. »Budi se«, tiho je govorila Penella, da je stražar ne čuje. Skoro se izbezumila od straha kad je osjetila mušku ruku na svom ramenu. Okrenula se i vidjela niskog, stamenog čovjeka prijazna izgleda, lica opaljenog godinama sunca i vjetra. »Tko si ti«, pitala je. »Will. Megin muž. Što se događa?« Vidjela je da je ovaj čovjek razuman. »Bojim se«, rekla je, i istog tren osjetila ubod krivnje, kao da izdaje gospodaricu. Pomislila je da možda nije smjela doći i okrenula se da ode, no Will je čvrsto držao ruku na njezinu ramenu. »Što je? Moraš mi reći.« Ovaj čovjek je bio toliko blage naravi, toliko pun povjerenja, da mu je Penella istresla sve što je znala. »Moja gospodarica ne može podnijeti toliko nedaća. Mislim da želi nauditi dječaku. Mislim...« Pokrila je lice rukama. »Kako«, upitao je Will. »V... vatrom«, promucala je. »Govori o vatri.« Will nije bio učen čovjek, no znao je mnogo toga o rješavanju hitnih slučajeva i brzo je mislio i postupao. »Moramo odvesti Meg i djecu odavdje.« »Vjerojatno nema opasnosti. Sigurna sam da gospođa samo bunca.« »Da, naravno«, rekao je Will umirujućim glasom. »Možebitno je govorila u snu. Taman je rodila. Nekad žene znaju čudno pričati nakon poroda. Siguran sam da nije ništa, a ti se brzo vrati k njoj i pazi da ima sve što joj treba.« »Da, da, u pravu si«, rekla je Penella, sretna što je ovaj čovjek toliko razuman i snalažljiv. »Hajde sada. Idi i lijepo lezi. Sve će biti u redu.« Nakon što je otišla, Will nije gubio vrijeme. Odmah je probudio Meg. Budući da mu je ispričala sve o zamjeni djece, očekivao je da će se dogoditi nešto ovakvo. Naravno da će Alida poželjeti ubiti dječaka koji je njezinoj djeci uzeo sve što im pripada. Meg, dobra, draga Meg nije postavljala pitanja kad ju je muž probudio i rekao da mora prokrijumčariti djecu pored stražara i pobjeći iz dvorca što je brže moguće. Osjetila je da su djeca u opasnosti i to je bilo dovoljno. Will je izišao van i zaokupio stražara nekom jako vulgarnom pričicom, a Meg je s uspavanom djecom u rukama potrčala niz kamene stube. Kad je izišla, pomno se omotala šalom i nastavila žustro hodati prema selu. Zahvaljivala je nebesima što u ova moderna vremena više ne podižu most. John Hadley je živio u kamenom dvorcu samo zato što je bio preškrt da uloži u gradnju udobne kuće. Veliki kameni zidovi više nisu bili potrebni, jer nitko ih više nije napadao. Kad je Will bio siguran da je Meg imala dovoljno vremena da pobjegne, sav se dao u razmišljanje. Ako izbije požar i djeca izgore, svi će tražiti malena tijela. Ako ne pronađu tijela, dat će se u potragu, i dječak će uvijek biti u opasnosti ako ostane živ. Will je za tren oka odlučio što treba napraviti. Nije mu se sviđalo, i razmišljao je kako će

85


mu zbog takvog gnjusnog djela vrata raja ostati zauvijek zatvorena. No kad se radilo o Meg i toj djeci koju je već toliko voljela, nije mu bilo teško odreći se raja. Napustio je dvorac i potrčao prema groblju gdje je prije dva dana pokopao svoje sinove blizance. Ako izbije požar, njihova tijela će poslije pronaći. Netom prije zore u starom dvorcu je izbio požar. Podovi od starog hrasta su planuli poput papira. Plamen je bio tako snažan da se olovni krov sasvim rastalio i pao na ljude u dvorištu. Pokušali su ugasiti vatru, no postalo je prevruće. John Hadley je usred svega toga stajao i vikao: »Moj sin, moj sin.« Bio bi se bacio u vatru da spasi dijete, no šestorica snažnih ljudi su ga držala. Vidjeli su da nema smisla, jer je prva planula soba u tornju. Prošla su još dva dana dok se pepeo nije ohladio dovoljno da ljudi pretraže zgarište. Pronašli su tijela dvoje novorođenčadi. Stari dvorac bio je skoro potpuno uništen, i svi oni čiji su životi ovisili o imanju su s nestrpljenjem čekali Johnovu odluku. Glasine o onome što se dogodilo u dvorcu su poprimile epske proporcije. Neki su govorili da je Johnova žena rodila čudovište. Neki su govorili da je dječak rođen zato što je Alida prodala dušu vragu. Većina ih se složila da je za djecu najbolje to što su umrli. Neki su pretpostavljali istinu, no znali su da je šutnja zlato. Svi su se bojali onoga što će se dogoditi kad John iziđe iz sobe u koju se zaključao. Kad je napokon izišao tjedan dana kasnije, bio je potpuno drugačiji. Njegova vrana kosa je poprimila boju čelika. Duboke bore su mu se usjekle oko usta, a iz očiju je izbijao tvrd, mrtav pogled. Dojahao je u dvorište na divljem konju, baš na onome za kojeg je neki dan rekao da može poslužiti samo za pseću hranu. Iz usta mu je kapala krv od Johnovih nazubljenih uzda. »Što ste svi zalegli«, vikao je na ljude u dvorištu. Čak mu se i glas bio promijenio. »Imamo posla«, derao se, »izgradit ću kuću. Najbolju kuću. Kuću u čast moje kraljice. Dižite se s guzica i na posao!« Od toga dana nitko nije smio spomenuti sina koji je poginuo u požaru. John Hadley se sasvim promijenio. Prije je bio jednostavan čovjek, sazdan od velike mržnje i velike ljubavi, no sada kao da unutar sebe nije imao ništa. Nije mrzio nikoga, nije volio nikoga. Želio je samo izgraditi kamenu kuću, prekrasnu kuću punu prekrasnih stvari. Kao da je odlučio da kad već ne može ostaviti iza sebe djecu koja su mu odgovarala, onda može ostaviti kuću. Što se Alide tiče, i ona se promijenila, ali nabolje. Muž je više nije korio ni proldinjao. Nije joj više dolazio u krevet, no to joj je i odgovaralo. Sad ju je gledao kao što bi gledao drugog muškarca, i kad je saznao što sve zna o vrtovima, počeo joj je postavljati pitanja. Dok su godine prolazile, njihov brak je postao poput prijateljstva, i Alidine nade su se polako počele vraćati. Neke žene bi zamrzile svoje muževe što ih gledaju bez ljubavi, no Alidi je nedostatak mržnje u muževim očima bio skoro kao ljubav. Ni na trenutak se nije pokajala što je podmetnula požar i ubila dječaka i svoju vlastitu kćer. Smatrala je da su njih dvoje umrli tako da bi mnoga druga djeca mogla živjeti. Nije se više pričalo o Gilbertu Rasheru i imanju njezine djece. Ovaj se čak usudio pojaviti nakon požara, govoreći da mu John »duguje« bez obzira na dječakovu smrt. Nije on bio kriv što je dječak mrtav. John je samo pljunuo na ugovor i otišao. Rasher je odjahao i nije se vratio čak ni po desetogodišnju djevojčicu koju su mu obećali za ženu.

86


Skoro sto kilometara dalje, Meg i Will Watkins su kupili imanje i skrasili se skupa sa »svojih« dvoje djece. Will nikad nije rekao ženi da je one noći ukrao šest zlatnih pehara ispod ruke zaspalom Gilbertu Rasheru. Sakrio ih je ispod podnih greda kuće, gdje ih nitko neće naći. Nedostajao je samo rubin s jednog pehara jer ga je Will iskoristio da kupi farmu. Namjeravao ih je dati djeci kad malo poodrastu. Nije rekao Meg istinu o požaru, o spaljenim tjelešcima na zgarištu. Nije želio da misli da su njezina draga djeca u opasnosti, jer se bojao da ih tako nikad neće pustiti van iz kuće. Rekao joj je da mu je John dao novac za farmu. Htio je da se maknu iz sela, jer je čuo da je neke napala kuga. Rekao joj je da John i njegova žena grade veliku kuću, i da će za mnogo godina htjeti da mu se vrate djeca. Do tada su ih ona i Will trebali odgajati na sigurnome. Meg je samo željela da djeca budu njezina. Bila je sretna što ih ne mora vratiti u dvorac i dati nekome drugome čim prestanu dojiti. No, za svaki slučaj ih je dojila do druge godine. Nakon toga ih je odbila od grudi, no nitko nije došao po njih. Zaboravila je da djeca nisu njezina. No, Will nije zaboravio i pomno je pratio svakog stranca koji se pojavio na obzoru.

87


I7.POGLAVLJE

Osam godina poslije 1579.

K

onji«, rekla je Callie s gađenjem. »Uvijek želiš samo konje. Zar nemaš nimalo mašte?« »Imam jednako koliko i ti«, rekao je Tališ braneći se, iako je znao da to nije istina. Callie je bila ona koja je imala priče u glavi. Hodao je prašnjavim putem iza sporih kola dok su se vraćali sa seoskog sajmišta. Will je po običaju čvrsto spavao. Pustio je njihovog prastarog konja da sam nađe put kući. Callie je sjedila otraga i lamatala izgriženim nogama. Kukaca je bilo posvuda. Ruke je stavila ispod nogu i gledala Talisa kako lašti svoj drveni mač. Njih dvoje su bili jako različiti. Talis je bio toliko taman koliko je Callie bila svijetla. On je bio velik i snažan, a ona sasvim nježna. On je bio poprilično velik za svoju dob, imao je tek osam godina. Ona je izgledala milo, nevino i mnogo mlađe nego što je zapravo bila. Talis se često hvalio da je može podignuti i zavrtjeti oko sebe. No, Callie se osvećivala tako što se provlačila kroz najmanju pukotinu. Obožavala ga je zadirkivati i podsjećati da se jednom zaglavio u željeznim rešetkama podrumskog prozora jedne stare kuće. »Zar se ne možeš sjetiti ničeg boljeg od konja«, pitala je s velikim prijekorom u glasu. Talis je bijesno zamahnuo na zamišljenog dušmanina. »Ti si ta koja zamišlja stvari.« »Ma stvarno? Ako ja trebam misliti, kakva je onda korist od tebe?« »Muškarci moraju štititi žene, biti hrabri i pošteni. Muškarci su stvoreni za časti i dobra djela, muškarci su...« »Ha, ha«, rugala se Callie. »Što ti znaš o hrabrim podvizima? Ti si u u svojoj posljednjoj borbi izvukao repu iz zemlje. Osim ako ne računaš kravu koja ti je stala na nogu.« Nije mu uopće smetalo njezino zadirkivanje. Nastavio je mahati mačem. »Dobro, onda zmajevi.« Callie mu se opet narugala. »Znaš samo za zmajeve i konje.« Potrčao je nekoliko koraka i skočio na kola da sjedne kraj nje. »Jednog dana ćeš mi biti zahvalna što znam toliko o zmajevima. Doći ću te spasiti.« »Mogu se sama spasiti.« »Ha«, rekao je, »kako se možeš spasiti od zmaja? Ubit ćeš ga svojim pričama?« Callie je razmislila o pitanju. »Da znaš da hoću. Ispričat ću mu toliko prekrasnu priču da

88


će stati i poslušati.« Držeći mač pred sobom, Talis ju je pozorno pogledao: »Onda dok te bude slušao...« »Slušao toliko pozorno da se ne može ni pomaknuti«, dodala je. »Pretvorit će se u kamen. Dok sluša, ja ću mu se prišuljati i...« Calliene oči su zasvijetlile točno onako kako je Talis volio. To je značilo da će upravo ispričati priču. »Ti ćeš mu se popeti na leđa. Neće te osjetiti, jer imaš čarobne cipele koje ti je dala vještica jer želi da ubiješ zmaja, i...« »Zašto?« Nije morao objašnjavati zašto je prekida jer je znala na što misli. »Spasio si vještičino dijete i...« »Vještice nemaju djecu«, zgađeno će Talis. Ona je iznervirano rekla: »Dobro, onda neko dijete kojeg ona voli jer je jako lijepo. Svi vole to dijete, čak i zmaj. On ga voli toliko da ga želi pojesti. Tako će dijete zauvijek biti s njim.« Talis je na to raskolačio oči. Budući da je bila sigurna u svoju publiku, Callie je malo odugovlačila. Bila je dovoljno pametna da se ne hvasta zbog svog izgleda, no zbog svojih priča je bila itekako tašta. Držala ga je zatočenog u svijetu čarobnih cipela u kojima je bio toliko lagan da se mogao popeti zmaju na leđa i probosti ga kroz srce. Dok je umirao, zmajeva jedina želja je bila da čuje kraj Calliene priče. Kad je završila, Talis se nije smijao. »Drago mi je što sam ga ubio, Callie. Možda bi htio pojesti i tebe, tako da u sebi ima sve tvoje priče.« »Bi li ti bio tužan da me pojede zmaj?« »Naravno«, rekao je. »Ako ti umreš, tko će mi pričati priče?« Na tu opasku je samo skočio s kola i potrčao prema kući, dok je Will, sada potpuno budan (konj je sam znao kad treba povući uzde da se ovaj probudi) uvodio kola u dvorište. »Dobit ćeš za to«, vikala je Callie trčeći za njim. Talis je trčao prema Meg, koja je stajala na vratima i čekala ih, kao i uvijek kad su se odnekud vraćali. Will je govorio da ona osjeća kad se trebaju vratiti, no zapravo se toliko brinula da će svih troje nestati i cijeli je sajmišni dan proboravila na vratima čekajući ih. Talis, skoro jednako visok kao Meg, zagrlio ju je oko širokog struka i izmicao se Callie dok ga je pokušavala udariti. »Što je sad to«, pitala ih je Meg. »Jeste li se opet svađali?« Pokušavala je biti stroga, jer joj je Will govorio da će razmaziti djecu. No, ovo dvoje su znali da bi im Meg dala sve što može. Što se tiče njihovih svađa, nije da su se djeca ljutila, nego su jedno drugog zadirkivali do besvijesti. Stalno su se natjecali. Nije bilo osjećaja da Talis može uraditi nešto zato što je dječak, ili da Callie ne može zato što je djevojčica. Izazivali su jedno drugoga da vide tko se može popeti na najviše drvo. Na Megin užas, Callie je posvuda slijedila Talisa, koji je bio mnogo jači od nje. Nikada neće zaboraviti onaj put prije dvije godine kad je Will prvi put odveo Talisa na sajmište. Ni Meg ni Will nisu puno razmišljali o tome. Will je trebao pomoć i Talis je bio dovoljno velik da mu pomogne. Callie je bila jako mala i samo bi im smetala.

89


Talis je bio toliko zbuđen što ide u selo da je danima pričao samo o tome. Callie je odmah shvatila da ona ne može ići, no nije ništa govorila. Kad su trebali krenuti Meg nije morala buditi Talisa, koji je inače bio spavalica. Brzo se odjenuo, požderao doručak i potrčao na vrata kad mu je Meg rekla da se popne na kola. Kod vrata je naglo zastao i namršteno se okrenuo. »Hajde, Callie! Vrijeme je da krenemo«, nestrpljivo je rekao. Will mu je rekao da je Callie premala da krene s njima. Meg nikad neće zaboraviti izraz Talisovog lijepog lica. Bio je potpuno skamenjen. Nikad mu nije palo na pamet da Callie ne smije ići. Meg je sumnjala da je Talis uopće razmišljao o tome da radi nešto bez Callie. Spavali su u istom krevetu i svaki trenutak provodili zajedno. Koliko je ona znala, nisu se razdvojili od rođenja. Tiho, pokazujući lažnu hrabrost, Talis je krenuo za Willom i sjeo na kola pored njega. Nije ni jednom pogledao Callie, koja je stajala pred kućom i gledala ga velikim, usamljenim očima. Meg i Will su razgovarali o ovome i zaključili da će djeci dobro doći da katkada budu odvojeni. To će ih pripremiti na sve životne nedaće i teškoće. No, što je odrasle moglo pripremiti na očaj dvoje djece koje su toliko voljeli Cijeli je dan Meg pokušavala zainteresirati Callie za poslove koje je obavljala. No, Callie je samo sjedila na travi pred kućom i zurila u put. Inače je Callie bila jako savjesna što se tiče životinja i pažljivo je hranila svoje zečeve, no tog dana joj je Meg morala reći da su zečevi gladni. Meg ju je pokušala izazvati da nešto kaže, no djevojčica je zdvojno šutjela. Samo je sjedila, koljena je obavila rukama, i zurila u pusti put. Meg nikad nije vidjela nikoga da se otima kao što se Callie otimala. Inače je bila najdražesnije dijete na svijetu, no kad ju je Meg dotakla pretvorila se u bijesnu životinju koja je grebala i nogama tukla sve oko sebe. Meg ju je brzo pustila da nastavi sa svojim mučnim bdijenjem. Meg je uskoro odustala od pokušaja da zabavi Callie, pa je premjestila stolac van i počela čistiti mahune. Srce ju je boljelo od praznine na licu tog djeteta. Negdje u rano popodne je Callie podignula glavu, naćulila uši kao pas koji osluškuje. Meg je pogledala uz put, niz put, istrčala pred kuću, no ništa nije vidjela. Callie se uspravila, osluškivala, i brzo ustala i potrčala. Meg je bacila mahune i krenula za djevojčicom, ali nije ju mogla stići. Bojala se da će je pregaziti neka kola kad tako bezglavo trči. Stigla je do raskrižja, a tamo je stajala mala Callie, okretala se oko sebe, kao da je izgubila razum. Meg joj je prišla, kleknula pred nju i pokušala je zagrliti. »Callie, ljubavi. Talis će se brzo vratiti. Vidjet ćeš. Brzo će se vratiti i sve će biti u redu.« Callie ju je gledala divljim očima. »Ne može me naći. Traži me i ne može me naći. Ne može me naći. Traži me.« Čvrsti zagrljaj je bio jedini način da umiri dijete, njezin luđački plač i ruke koje su bjesomučno lamatale. Prva pomisao joj je bila da djevojčicu odnese kući i spremi u krevet. Željela ju je uvjeriti da je Talis dobro, da ga Will pazi i da mu se ništa neće dogoditi. No, srce joj se ipak stezalo od brige. Što ako je djevojčica u pravu? Što ako je Talis pobjegao od Willa i pokušao se sam vratiti kući? Bez obzira na to što je bio velik, Talis je ipak imao samo osam godina i nikad ranije nije bio u selu. A ako se ponašao ovako kao Callie sada, onda nije imao

90


dovoljno razuma da se sam vrati kući. Stajale su na raskrižju koje se račvalo u šest krakova. Zbunila bi se i odrasla osoba, a kamoli ne dijete koje se luđački željelo vratiti kući. Meg je ustala i uhvatila Callie za ramena. »Slušaj me, Callie. Moraš slušati što ti govorim. Želim da odeš niz onaj put i zoveš Talisa što glasnije možeš. Nemoj otići predaleko. Ne želim izgubiti i tebe.« Kad ju je djevojčica i dalje gledala staklenim očima, Meg ju je protresla. »Da«, rekla je Callie. »Ako vidiš ikoga da ide putem, reci im kako Talis izgleda, pitaj jesu li ga vidjeli. Pitaj...« »Kao čarobni princ. Izgleda kao čarobni princ«, rekla je Callie. »Da, možda. No bolje je da im kažeš da je ovoliko visok, crnokos i ima zeleni kožni prsluk, a vjerojatno i onaj grozni drveni mač. Možeš li to učiniti?« Callie je kimnula i Meg je bila sigurna da bi djevojčica učinila sve za svog voljenog Talisa. Vikale su i opisivale Talisa ljudima koji su prolazili skoro dva sara. Tad je Will dojurio niz put, bičujući konja na mrtvo ime. Lice mu je bilo sivo poput pepela. »Nestao je«, rekao je Meg, nimalo iznenađen što ona i Callie stoje nasred raskrižja skoro dva kilometra daleko od kuće. Calliene oči su bile toliko velike da je izgledalo kao da će joj pojesti lice. Cijeli dan nije ništa pojela i tresla se od iscrpljenosti, no nije htjela niti okusiti vodu koju joj je Meg davala. »Talis je žedan«, samo je govorila. Nakon sat vremena potrage, Callie je sjela kraj prašnjavog puta i rekla potpuno odraslim glasom: »Dozvat ću ga k sebi«. Dvoje odraslih se nasmrt bojalo pustiti je iz viđa. »Naravno, ljubavi. Moraš ga zvati. Možda će te čuti«, govorila je Meg trudeći se da ne pusti paniku u svoj glas. Will je uzeo kola i uputio se niz svih šest puteva. Zatim se vratio govoreći da nije vidio ništa, niti je itko drugi vidio dječaka koji izgleda kao Talis. Callie je sjedila u travi, privukla koljena na prsa, obavila ih rukama i spustila glavu. »Odmara se«, rekao je Will. »To je dobro.« No Meg je znala da se Callie neće odmoriti dokle god je Talis izgubljen. Sjela je kraj djevojčice i počela slušati. Nježno, jedva čujno Callie je govorila: »Dođi k meni. Ovdje sam. Moraš doći k meni. Slijedi moj glas. Slušaj me. Dođi k meni. Dođi k meni.« Kad je ustala, Meg je shvatila da se sasvim naježila. »Moli se Bogu«, rekla je Willu kad ju je upitno pogledao, no znala je da se Callie ne moli Bogu. Nije uopće sumnjala u to da Callie sada »razgovara« s Talisom, i što je još čudnije, znala je da ju Talis »čuje«. S potpunom sigurnošću u ono što radi, Meg je prestala trčati niz put i vikati. Sjela je malo dalje od Callie, sakrila se pod drveće da joj ne smeta, i čekala. Will je spominjao nešto o nastavku potrage, no Meg je samo odmahnula rukom. Željela je biti tu kad se Talis vrati svojoj Callie. Činilo se kao zauvijek, no nije prošao niti sat vremena, kad se tik prije zalaska sunca začuo neki šum u grmlju. Callie je podignula glavu, no Meg je znala da to ne može biti Talis, jer bi ova već bila trčala k njemu. Callie je samo sjedila i ne trepčući gledala odakle dolazi Sum. Na Megino veliko iznenađenje, Talis se pojavio za nekoliko trenutaka.

91


Meg je željela potrčati k njemu, zgrabiti ga tako jako da mu polomi rebra, no prisilila se da ostane tu gdje jeste. Nikad ranije nije shvatila da ova djeca ne pripadaju odraslima, pripadaju samo jedno drugome. Polako, kao da je već odavna odrasla, Callie je spustila noge i raširila ruke prema Talisu koji je šepajući došao niz put. Bio je prljav, lica punog sasušene krvi koja mu je ranije potekla iz nosa. Hlače su mu bile poderane na koljenu, i Meg je vidjela da mu je koža bila gadno ogrebana. Nedostajala mu je jedna cipela, a ozlijedio je i stopalo. Na prljavom licu su se vidjeli tragovi suza. Što god da je danas prošao, nije mu bilo lako. Polako je šepao prema Callie, boljelo ga je stopalo i koljeno. Nije ni vidio Meg koja je sjedila ispod drveta. Kad je stigao do Callie samo se srušio na nju, zagrlio je oko vrata, pao na nju cijelom težinom. Bio je mnogo teži od Callie, no njezino maleno tijelo ga je poduprlo čvrsto poput stijene. Kao bilo koja odrasla osoba, Callie ga je namjestila tako da joj je ležao s glavom u krilu, sklopila mu ruke na prsa i držala ih svojom jednom ručicom, dok mu je drugom dragala prljavu kosu. Talis je počeo tiho plakati: »Nisam te mogao pronaći. Izgubila si se. Posvuda sam te tražio.« »Da«, šaptala je Callie. »Čuo sam kako me zoveš.« »Ne bih ti dopustila da se izgubiš. Ti si moj. Ti si ja.« »Da«, šaptao je Talis, a suze su mu i dalje tekle niz lice, prsa se nadimala dok ga je Callie držala za ruke i milovala prste svojima. I Meg je plakala. Talis je bio jako, jako ponosan dječak i ništa na svijetu ga nije moglo rasplakati. Will ga je tri puta udario remenom kad je zaboravio zatvoriti vrata kokošinjca, pa je lisica ušla i pojela četiri kokoši, no Talis nije pustio niti suzu. Kad je imao četiri godine pao je s drveta i ružno izvrnuo ruku, no ni tad nije plakao. Kad je imao samo godinu dana, naganjao ga je neki pas duplo veći od njega samog, ali nije zaplakao. Čim je progovorio, rekao je: »Dječaci ne plaču.« No, sad je ležao u Callienom krilu i plakao toliko da je Meg mislila da će joj pući srce. Callie je posegnula rukom iza sebe i dohvatila svoju debelu plavu pletenicu. Odvezala je kožnu vrpcu koja ju je držala na mjestu. Callie nitko ne bi nazvao lijepom. Bila je preobična, ništa na njezinom licu nije bilo posebno. Imala je blijedoplave oči, blijede trepavice, blijedoružičaste usne. Bila je potpuno nebitna u usporedbi s Talisovom zapanjujućom ljepotom. No, po nečemu je ipak bila posebna; imala je prekrasnu kosu. Nije bila onakva kakva plava kosa inače bude, tanka i beživotna. Bila je gusta, boje meda, prošarana tamnijim i svijetlijim pramenovima. Skoro svatko tko je vidio Callie, ne mogavši reći ništa lijepo za njezino lice, spomenuo bi tu kosu. Callie je rasplela pletenicu, prošla rukama kroz kosu koja se prostrla poput luksuznog, mekanog pokrivača, i kosom počela otirati suze s Talisova lica. Milovala mu je lice bogatstvom svoje kose. Meg je bilo neugodno gledati ih. Njoj nije mjesto ovdje, nikome nije mjesto u tako intimnom času između dvoje ljudi. U tom tenutku ih uopće nije mogla smatrati djecom, tek osmogodišnjacima. Ono što je Callie radila bilo je drevno poput same ljubavi, a da je Meg

92


znala tu riječ, ovaj postupak bi nazvala erotičnim, jer njezin postupak je bio upravo to. Dok mu je milovala lice kosom, tiho mu je nešto govorila, i Meg se kao i uvijek pitala što li mu to govori. Mnogo puta je pokušala pogoditi o čemu njih dvoje razgovaraju, no djeca su imala svoje tajne i nikad nikome nisu htjeli odati što se događa između njih. Vidjela je Talisa kako leži pod drvetom i nepokretno sluša dok Callie govori, nekad i po sat vremena bez prestanka. No, bez obzira na njezina pitanja, nikad joj nisu htjeli reći o čemu razgovaraju. Pokušala je nagovoriti Willa da sazna, no njega to uopće nije zanimalo. »Pričaju o dječjim stvarima; duhovima, vješticama, zmajevima. Što je mene briga za to?« No, Meg je znala da njih dvoje dijele nešto što prevazilazi puku dječju igru. Ponekad je mislila da je Will zaboravio da su njih dvoje gospodska djeca. Brinuo se samo o tome kako što prije završiti posao na imanju. Nikad joj nije palo na pamet da bi sigurnost djece jednog dana mogla ovisiti o tome što izgledaju »obično«, poput seljačke djece. Tog dana se Meg nagnula naprijed da čuje što Callie govori, jer se Talis smirio i tijelo mu se polako opuštalo, no taman kad je uhvatila riječ ili dvije, Will je banuo. »Prešao sam cijelu zemlju tražeći te, mali. Nisi mi smio pobjeći«, vikao je Will. »Callie, miči tu kosu s njegova lica, da me čuje! Talis! Znaš li ti što si nam napravio?« Meg je dobro poznavala svog muža, i znala je koliko se bojao gubitka dječaka kojeg je toliko volio. Znala je da namjerava kazniti Talisa zbog bijega, no odlučila je da mu to neće dopustiti. Izišla je iz hladovine drveća i stala pred muža: »Wille«, strogo je rekla, okrenuvši leđa djeci. »Mislim da je Talisu za danas dosta. Ozlijeđen je i svi smo gladni.« Njezine oči su govorile više nego riječi. Bila je dobra supruga i blaga žena. Složila se s Willom kad je rekao da Talis zaslužuje kaznu zbog toga što je ostavio otvorena vrata kokošinjca, no sad mu nije mislila popustiti. Kad se Meg usprotivi, jača je od svih, a Will se nije htio upuštati u ništa neugodno. I samom mu je laknulo što je dječak došao, nije želio još nevolja. Najbolje je samo zaboraviti ovaj dan. »Da«, rekao je. »Vidim da dječaku treba briga.« Nije rekao ništa više. Samo se sagnuo i uzeo dječaka u ruke. Kad se ovaj usprotivio odraslo govoreći da može hodati, Will ga je samo ignorirao i odnio na kola. Kad su se ona i djeca smjestili na kolima, Meg je sjela sa strane, a ovo dvoje kao da su se ponovno pretvorili u djecu. Žmirkajući kao da su se tek probudili, zagrlili su je i tražili majčinsku utjehu. Ni Meg ni Will nikad više nisu razgovarali o onome što se dogodilo tog dana, niti su ikad više pokušali razdvojiti djecu.

93


I8. POGLAVLJE

M

eg«, povikao je Will već četvrti put i prenuo je iz sanjarenja. »Može li ovdje gladan čovjek dobiti večeru?« »Da, naravno«, odgovorila je, maknuvši se od djece i njihova zadirkivanja. »Uđite unutra i ispričajte mi kako je bilo. Je li danas bio dobar sajmišni dan? Što ste sve vidjeli?« Kasnije, kad su ona i Will zajedno legli, pokušala ga je pitati o čemu su djeca razgovarala dok ih je vozio kući. Will je rekao da nema pojma i okrenuo se da zaspi. No, Meg ga je i dalje gnjavila. »Kad smo mi tu, Talis priča. Nije nimalo sramežljiv. No, Callie skoro i ne progovara.« »Barem jedna žena zna kako držati jezik za zubima«, promrmljao je gledajući je preko ramena. Meg se nije obazirala na zadirkivanje. »No, kad su sami, onda Callie priča a Talis sluša. Ona može satima pričati, a on samo sluša. Prestane govoriti čim se ja pojavim.« Will je čuo povrijeđenost u Meginom glasu i znao je koliko se uzrujava zato što se s »njezinom« djecom događa nešto u čemu ona ne može sudjelovati. Uhvatio ju je za ruku. »Saznat ćeš. Uopće ne sumnjam da ćeš uskoro saznati.« »I namjeravam«, rekla je i ušuškala se uz njega onako kako najviše voli.

* * * Kišilo je već tri dana i Will nije mogao obaviti onoliko posla koliko je htio. No, dolazila je zima, pa nije previše žurio. Uvijek je govorio da čovjek radi cijelo ljeto i da se zimi mora odmarati, što je za njega značilo sjediti ispred vatre s uzdama u krilu. Izgledao je kao da istodobno radi i spava. Meg je sjedila nasuprot njega i plela; djeca su sjedila na podu i tiho gledala vatru. Meg je primijetila da Talis nešto šapuće Callie, koja je odmahivala glavom i značajno pogledavala Meg. Meg je znatiželjno pomislila da možda postoji način za saznati o čemu djeca pričaju. Polako je pustila pletivo da joj padne u krilo i zatvorila oči. Nakon nekoliko minuta Talis je glasno prošaptao. »Spava. Idi i pogledaj je.« Meg je čula kako Callie na vršcima prstiju prelazi pod. Kad je prišla jako blizu, Meg je pustila pletivo na pod, zabacila glavu i glasno zahrkala. Callie je njezinu glumu nagradila

94


smijehom. »Vidiš«, rekao je Talis. »Rekao sam ti da spava. Znaš da ih ništa ne može probuditi kad jednom zaspu. To su nam dovoljno puta dokazali.« Meg je skoro otvorila oči da upita što je to učinio da bi dokazao kako nju i Willa ništa ne može probuditi. No, sad je lovila krupniju ribu. Malčice je otvorila oči i vidjela djecu obasjanu jasnom svjetlošću vatre. »Dat ću ti nešto teško«, rekao je Talis, s izrazom lica koji je lako mogao pripadati tridesetogodišnjaku. Calline oči su zasvjetlucale. »Da, molim«, rekla je. »Neka bude jako teško.« Talisu je sinula ideja. »Neka on bude žuti leptir.« »A ona?« »Ružna i zla. Dugog, tankog lica. Dugog, tankog tijela. I ima groznu narav.« Meg se skoro glasno nasmijala na ovo. Tog dana su se djeca svadila oko toga tko ima teže poslove, pa je Callie ponudila da se zamijeni s Talisom. Talis je imao prenapuhano mišljenje o sebi i svemu što je radio, pa se nije toliko trudio. No, Callie je imala jednostavno žensku spoznaju da će uvijek morati raditi za to što ima, pa je požurila i odradila sve Talisove poslove za upola manje vremena nego što njemu inače treba. Tako je sada spominjao »dugačko, tanko tijelo« i »groznu narav« da se osveti Callie jer ga je pobijedila u poslovima. »I što još«, pitala je Callie, znalački se smiješeći. »Hm. Tri želje. Sviđaju mi se tri želje i... i želim borbe. Neću samo ljubljenje.« Callie je dugo gledala u vatru, i onda se polako i tajnovito nasmiješila. Nakon što je još jednom pogledala Meg i uvjerila se da spava, počela je pričati priču o zločestom malom dječaku koji se pretvorio u žutog leptira nakon što je uvrijedio zlu vješticu. Njegov zadatak je bio da pronađe djevojčicu koja će ga voljeti zbog njega samog. To je bilo teško, jer dječak nikad nikome nije uputio lijepu riječ i nije uopće znao biti ljubazan. Meg je trebalo malo vremena da shvati što Callie zapravo radi, da ona izmišlja ovu očaravajuću priču. Nije to bilo nešto što je mogla čuti u selu, ni Meg nikad nije čula takvu priču, ispredala ju je dok je pričala. U jednom trenutku je Meg otvorila oči i nagnula se naprijed da čuje priču, nije se više pravila da spava. Kad je Callie primijetila da je Meg budna i da sluša, ušutjela je. Njezine priče su bile samo za Talisa i nikoga drugoga, nitko ih nikad nije čuo niti je znao za njih. Priče su bile tajna između njih dvoje, i ona je mislila da se njemu sviđaju samo zato što je voli. Nitko drugi ih sigurno nikada ne bi poželio čuti. Zasigurno su i drugi ljudi imali vlastite priče koje im se vrzmaju po glavi, baš kao što su i u Callinoj glavi stalno bile priče. Kad je ušutjela Talis ju je gurnuo u rebra i davao joj znak da nastavi. Meg se također mrštila, čekala je nastavak Calline priče. Isprva bojažljivo, no sa svakom riječju sve sigurnije u sebe, Callie je nastavila pričati. Shvatila je da je lijepo imati publiku od jednog čovjeka, no publika od više ljudi je još ljepša. Nakon završetka priče, Meg je pokupila pletivo s poda i rekla djeci da je vrijeme za spavanje. Callie je bila razočarana što Meg nije rekla ništa o priči. Je li joj se svidjela ili ne? Možda joj je bila glupa i djetinjasta, o nekim dječacima koji se pretvaraju u žute leptire. Callie se durila cijeli sljedeći dan, gurkala je hranu po tanjuru, hranila svoje zečeve, piliće,

95


no nije uživala. Bila je gorljiva samo kad je od Meg iznuđivala komplimente za svoju priču. No Meg, koja je inače bila toliko pametna kad se radilo o djeci, kao da ništa nije shvaćala. Samo je obavljala svoje poslove i nije govorila ništa o prošloj noći. Kad su opet navečer sjeli kraj vatre, Talis je ohrabrivao Callie. »Hajde«, govorio je, »sada možeš.« »Ne«, rekla je Callie mrzovoljno. Već je bila jako uvrijeđena što Meg cijeli dan nije rekla ništa o njezinoj priči. Nekoliko minuta kasnije, kad je Will skoro zaspao s uzdama u krilu, Meg je glasno rekla, toliko glasno da je ovaj skoro pao sa stolca. »Ja bih konja, bijelog konja... koji leti.« Will ju je pogledao kao da je sišla s uma. »Poludjela si, stara«, rekao je. »Konji ne mogu letjeti. A i da netko prodaje takvog, ja ga zasigurno ne bih mogao kupiti.« Meg, ruku punih odjeće koju je trebalo zašiti, pravila se da gleda u iglu i konac, no sva njezina pozornost je bila na Callie. Bilo je napola smiješno, napola srceparajuće gledati je onakvu cijelu dan. Meg je poprilično tašto uživala u tome što ju je djevojčica praktički preklinjala za pohvalu. Dok je Will i dalje gledao ženu, čekajući da objasni što je mislila s tim letećim konjem, Talis je poskočio, raširio ruke i rekao: »Da, bijeli konj koji leti i dječak koji na njemu jaše do zvijezda.« Will je raskolačio i oči i usta. »Sviđa li ti se to, Callie«, ohrabrujuće je govorio Talis. Callie je sjedila s koljenima privučenim na prsa i zadovoljno se smiješila. Napokon je shvatila da ju je Meg zapravo zadirkivala cijeli dan, baš kao što ju je i Talis zadirkivao. Meg se njezina priča jako svidjela. Dala je Callie najveći kompliment kojeg pripovjedač može dobiti; tražila je još. »Ne«, nježno će Callie. »Taj konj mrzi dječake. Jedan dječak ju je nekoć povrijedio.« Will je prestao razmišljati o njihovoj ludosti. I Meg i Talis su sjedili u tišini, gledali Callie i čekali. On je učinio isto. »Prije no što će je uzjahati, dječak mora zadobiti njezino povjerenje, jer ona je ždrijebica, ždrijebica duge, zlatne grive.« Kad je Callie zastala, Talis je shvatio da mora postaviti pitanje: »A kako će zadobiti njezino povjerenje?« Svi su slušali dok je Callie ispredala priču o malom vragolanu i magiji.

96


I9. POGLAVLJE

Z

ašto ja moram brati bobice«, cvilio je Talis. »To je ženski posao. Ja sam muškarac.« Prije no što je Meg stigla progovoriti, Callie mu se podsmijehnula: »Muškarac si koliko i ja«, smijala se. »Ti si samo umišljeni pjetlić i nisi dobar nizašto drugo, osim za branje bobica.« Njezine riječi su bile grube, no preko zime je Talis narastao skoro deset centimetara, a jedino što je raslo na Callie bila je njezina kosa. Ljutilo ju je to što bi on ponekad otrčao u selo s dječacima njihove dobi i ostavljao ju je samu skoro sat vremena. I ona bi voljela otrčati s djevojčicama, no, umrla bi prije no što prizna da su joj djevojčice bile dosadne. Tako je ostajala s Willom dok je Talis trčao okolo po selu. No, jučer je Talis stao na dvije pčele i noga mu je bila toliko natekla da nije mogao obavljati svoje poslove, koje je i dalje smatrao isljučivo muškima, bez obzira na to što mu je Callie dokazala da je u krivu. No, Meg je rekla da je Talis dovoljno zdrav da ode s Callie na brdo i pomogne joj napuniti vjedro debelim, sočnim bobicama. Tako se Talis protivio toj sramoti, govoreći da je ovaj posao previše nemuževan za njega. No, Callie je znala istinu. Talis se volio praviti važan i snažan, ali samo Callie je znala da ima jako, jako nježnu kožu. Kopriva ga je toliko žarila da je noću plakao. Nije da on nije mogao podnijeti bol; udarci Willova remena zbog nepažnje ga nisu boljeli ni približno toliko. Boljelo ga je sve što se grubo doticalo njegove kože. Mrzio je što tako lako dobiva žuljeve, kožni prsluk mu je pravio brazde na koži, pa je Callie potajno našivala zakrpe na sva gruba mjesta na njegovoj odjeći. Danas se zbog pčelinjih uboda morao penjati na brdo na jednoj nozi i prolaziti kroz ljutu koprivu zbog koje će ga poslije boljeti koža. Inače bi Callie bilo žao, no bila je ljuta jer ju je jučer ostavio i otrčao s nekim deranima. Kad je Will zadirkivao Talisa i govorio mu da poslije može napraviti pite od bobica koje je nabrao, Callie se smijala tako glasno da ju je Talis prijeteći pogledao i obećao joj da će joj vratiti. Nema ništa gore od muškarca koji radi nešto što ne želi raditi, mislila je Meg dok je gledala Talisa kako bere jednu bobicu na sat. Zalio se na sve što mu je padalo na pamet. Većinom na to kako Callie ne ispunjava svoju dužnost pripovijedanja priča da mu krati vrijeme dok tako naporno radi. Nakon što ga je trpjela dva sata i baš kad ga je mislila poslati kući, iz drveća je izletjela tamna prilika. Bio je to konj, veliki, bijesni konj i trčao je ravno na nju i djecu. Kad ih je

97


sustigao, propeo se na stražnje noge nad njima kao neki medvjed iz legende. Meg se po prvi puta u životu zanesvijestilo, osjetila je kako joj krv napušta glavu i koljena se podvijaju. Čak i dok je padala na zemlju mislila je samo na djecu; umrijet će od straha kad vide ovu životinju. Mora ostati pribrana i zaštititi ih, čak i ako mora riskirati vlastiti život. Dok je padala, dajući sve od sebe da zadrži prisebnost, vidjela je da djeca stoje ravno ispod trbuha te strašne životinje. Morala ih je spasiti! Nekoliko minuta kasnije, kad je otvorila oči, vidjela je da leži na zemlji, no oko nje nije bilo ni djece ni konja. Samo je neki dječak ležao pod drvetom. Tresući glavom da dođe sebi, Meg je ustala i krenula prema djetetu, no ustuknula je kad je vidjela kako je odjeven. Nosio je dragulje na ogrtaču, imao je nož od filigrana i smaragda. Na glavi mu je bila baršunasta kapa s rubinima veličine oraha. »Sir«, polako je govorila Meg, pružajući ruku da dotakne dječaka, no nije se usudila. Je li on sin nekog važnog plemića? Mora da jeste. Dječak je zastenjao kad se pokušao pridignuti i Meg mu je pružila ruku. Odmah je otvorio oči i ljutito je pogledao. Tanke nosnice su mu se širile dok ju je odmjeravao. »Ne diraj me, starice«, rekao je naglaskom kakav je mogao doći samo od naobrazbe i slavnih predaka. Meg se istog trena povukla. Dječak je bio mršav, Meg je pretpostavila da je malo stariji od Talisa, iako je Talis bio mnogo veći od njega. Na glavi mu je rasla velika kvrga. »Što si učinila s mojim konjem«, pitao je, gledajući je kao da je životinju sakrila ispod suknje. »Ja...«, počela je Meg, i razum joj se iznenada vratio. Gdje je ta životinja, i gdje su djeca? Zanijemjela je od straha kad je zamislila svoju dragu, nevinu djecu pod kopitima tog čudovišta, tog vražjeg demona? Što su njezina djeca znala o neposlušnim konjima i čeličnim potkovama koje čovjeku mogu razbiti glavu? Njezina djeca su odrasla na imanju, s mirnim životinjama. Jedini konj kojeg su ikad vidjeli je onaj koji je vukao Mojsijevu kočiju preko Crvenog mora. Nakon što je na brzinu pogledala dječaka koji se držao za drvo, Meg je podignula svoje suknje i potrčala uz strmo brdo iznad grmlja s bobicama. Inače bi se jedva bila popela uz tu strminu, no kad se radilo o njezinoj djeci, bila je brza kao da ima krila na nogama. Kad se popela na vrh brda, vid joj se zamaglio i srce lupalo kao da će joj prsa pući. Kad joj se razbistrilo, nije mogla vjerovati što vidi. U podnožju brda, na ravnom komadiću zemlje gdje su životinje inače pasle, bio je onaj užasni konj. Sirio je nozdrve i propinjao se. Talis je sjedio na leđima životinje, ravno kao viteško koplje. Izgledao je kao da se rodio u tom sedlu. S lakoćom je upravljao konjem, vukao uzde, nije se ni zatresao u sjedalu kad se konj propinjao. Meg se nije mogla pomaknuti. Smrznula se u mjestu. Nekako je uspjela zaboraviti da Talis nije sin seljaka. On je bio mladi plemić. Usprkos gruboj odjeći, Talis je bio jednako elegantan kao i bogati dječak, vlasnik konja. »Ja, sad ja«, vikala je Callie vukući Talisa za nogu. »Daj meni.« Meg nije odmah shvatila što Callie govori, a govorila je da i ona želi jahati. Megino srce, koje se taman bilo smirilo, opet joj je skočilo u grlo. Potrčala je niz brdo. Talis će se pobrinuti za nju, govorila je sama sebi. Nije se usudila upitati tko će se pobrinuti za Talisa. Neće on

98


dopustiti da joj se išta dogodi, govorila je sama sebi. Još jednom je ostala zapanjena kad je vidjela Talisa kako silazi s konja i uzima malenu Callie da se popne na razjarenu zvijer. Sama. Stavio je sićušnu Callie da sama sjedi na ogromnom, bijesnom konju. Meg nije mogla disati, razmišljati, a niti usprotiviti se. Bit će teško opisati što je osjetila kad je vidjela majušnu djevojčicu, raspletene kose tako da je izgledalo da ima više kose nego djevojčice, kako sjedi na životinji velikoj poput omanje kuće. Bila je sigurna da će sljedeći prizor biti djevojčica skršena pod konjskim kopitima. No, Callie je vukla uzde i njezin smijeh je odjekivao poljem dok se konj propinjao. »Drži ga«, vikao je Talis. »Upravljaj njime!« Kako, pitala se Meg, kako je tako sitna djevojčica mogla upravljati tolikom životinjom? I otkud je Talis znao išta o upravljanju konjem? Samo je sjela na tlo. Pred njom se odigravalo nešto čega se nije željela sjećati. Ova djeca nisu bila njezina. Da jesu, bojali bi se ovakve životinje. Radili bi isto što i Meg, poklonili se bogatom dječaku i zvali ga gospodine. Seljačka djeca nikad ne bi mislila da imaju pravo uzeti bogato ukrašenog konja nekog nakićenog lorda i naizmjence ga jahati. »Hoćeš i ti probati«, vikao je Talis Meg, kad ju je vidio da sjedi na tlu nedaleko od njih. »Baš je zabavno!« Meg je mogla samo odmahnuti glavom i gledati ih. Osjećala se kao da je ušla u jednu od Callienih priča. Kad je Talis istrčao ispred konja, a ovaj se propeo na stražnje noge, Meg se više nije uzrujavala. Znala je da Talis zna što radi. Nije imala pojma kako, jer je bila sigurna da dječak nikad prije nije vidio ovakvog konja. Ipak je itekako vjerovala u dječakove sposobnosti, skoro onoliko koliko je i on sam vjerovao u sebe. Skočio je i uhvatio uzde, povukao konjsku glavu dolje prema sebi. Životinja ga je divlje pogledala, no za nekoliko sekundi Talis ga je uspio smiriti svojim rukama i glasom, šaputajući mu tajne koje su samo njih dvojica razumjeli. »Ne, pripitomio si ga«, rekla je Callie razočarano, uspravno sjedeći u sedlu. »Sa mnom je mogao poletjeti.« »Poletjeti! Ha! Što ti znaš o letećim konjima, ili o ikakvim konjima?« »Znam koliko i ti. Pusti ga, i sa mnom će galopirati poljem.« »Nećeš sama«, rekao je Talis i s lakoćom se popeo na sedlo ispred nje. Zaboravio je na nogu koja ga je prije sat vremena »ubijala« koliko je boljela. »Drži se za mene«, rekao joj je prije no što se ogromni konj još jednom propeo i zaletio kao da ga je netko ošinuo bičem. Meg je samo sjedila. I dalje nije vjerovala što je vidjela. Cvilež mladog lorda ju je vratio u stvarnost. Došepesao je niz brdo taman na vrijeme da vidi kako ono dvoje odlaze na njegovom konju. Za tren oka je vidjela svoju dragu djecu kako vise na stratištu. Objesili su ih jer su ukrali lordova konja. Prvo je pomislila da je najbolje ubiti maloga. Bolje da ona visi zbog ubojstva nego da netko dira njezinu djecu. Dječak je bio jednako zapanjen kao i Meg. Tog jutra je ukrao očeva konja, dao sve od sebe da dokaže da je muškarac i da može uzjahati ovu beštiju. No, konj je pobjegao s njim čim je dotakao sedlo. Trčao je već dugo i Edward nije imao pojma gdje se nalazi. I što je još gore, dvoje seljančadi je ukralo konja. Nikad neće priznati da su njih dvoje zajahali tog konja s više lakoće nego što je njemu ikad uspjelo.

99


Na brzinu je pogledao staru seljanku, i vidio je da ga gleda smrtonosnim pogledom. Pa što, bolje da ga ona sredi, barem se otac neće morati mučiti. No, hrabrost mu je vratio prizor dvoje djece na konju njegova oca. Što mu gromova, taj je dječak itekako znao jahati ! Gdje je mogao naučiti tako jahati? Tko ga je učio? Imao je tek deset godina, najviše dvanaest, a jahao je kao da ga je kobila rodila! Edward je ljubomorno gledao nasmijanu djecu, djevojčicu prekrasne kose koja se obavijala oko njih oboje. Ljubomora ga je izjedala. Kad bi znao tako jahati, otac bi ga svugdje vodio! Edward je vjerovao kako ovaj dječak nikad u životu nije pao s konja. Prvo je malo gledao njih dvoje, pa onda staru ženu koja ga je zlokobno gledala, i zatim se sjurio niz brdo. »Silazite«, vikao je, »kako se usuđujete ukrasti mog konja? Visjet ćete zbog toga!« Meg je dotrčala za dječakom, ruku pruženih da ga zadavi. »Ukrali«, smijao se Talis. »Zadržali smo ga da ti ne pobjegne. Da nije bilo nas, ti bi izgubio svog konja.« Nakrivio je glavu i svisoka rekao dječaku: »Je li to uopće tvoj konj? Da je tvoj, mogao bi ga jahati.« Meg je skoro zaplakala. Trebala je znati da Talisu nikad neće pasti na pamet ispričati se mladom lordu. Sad će cijela njezina obitelj završiti na vješalima. »Odrezat će ti uši za takve uvrede«, piskutao je dječak. Kako se ovaj neotesanac usuđuje tako mu se obraćati? Imao je najgrublji, najružniji naglasak na svijetu i umrijet će od previše rada prije no što navrši dvadeset petu. »Ma nemoj«, nemarno će Talis. Sišao je s konja i stao ispred dječaka. Bez obzira na njegovu visinu, Meg je znala da Talis nema ni devet godina, a ovaj bogati dječak je vjerojatno imao jedanaest ili dvanaest. Odmah je stala između dječaka, ili između mlade gospode, kako su joj sad izgledali. »Nema nikakve štete, sir. Dobili ste konja. Djeca su vam ga samo htjela vratiti. Nema nikakve štete.« Nijedan od dječaka je nije primijećivao. Edward je svakog trena postajao sve ljući. Ljutio ga je arogantni stav ovog tamnog dječaka, i pogled u očima majušne djevojčice koja je zbog svoje kose i blijedih očiju izgledala starmalo. Nije mu se sviđalo to što ovog seljačića gleda kao da može učiniti sve na svijetu, a on, Edward, nije vrijedan niti jednog pogleda. Kako to može biti? On je taj koji nosi dragulje i baršun, on bi trebao biti važan, a ne ovaj seoski deran. Edward je prvi udario. Talis je s lakoćom izmakao šaku koja mu je dolazila u lice. No sljedeći udarac mu je dohvatio rame, a onda mu je dječak slučajno stao na ozlijeđenu nogu, i bol mu je prožela tijelo. Talis je skočio na starijeg dječaka, pali su na tlo pod kišom šaka i stopala. Meg se opet zanesvijestilo. Sad su im vješala neminovna. »Što je ovo!« Nikad u životu nije bila toliko sretna kao sad kad je vidjela Willa. »Mislio sam da berete bobice«, iznervirano će Will. »Zar se ne mogu pouzdati ni u koga od vas?« Willa nisu zanimali staležni problemi niti to što je jedan od dječaka bio nekakav plemić. Vidio je dvojicu koji se tuku i rastavio ih je. Zgrabio je svakog za kragnu, razdvojio ih i držao podalje tako da se ne izgrizu od bijesa.

100


»Ponašajte se kako treba«, rekao je tresući ih. »Pusti me... ti, seljače jedan«, vikao je Edward, pokušavajući povratiti svoje dostojanstvo. »Da, seljak sam«, rekao je Will ravnodušno. »Hajde, što ste se svađali«, pitao je kad je ovu dvojicu postavio na tlo. »Ukrali su mi konja«, rekao je Edward namještajući kaputić i brišući prašinu sa sebe. »Ovog konja«, pitao je Will. »Ukrali su ti konja koji stoji tu? Želiš reći da su ti ga oduzeli?« »Ne, ja... dogodila se nesreća. Bez svoje krivnje sam završio na tlu.« »Dakle, ukrali su ga nakon što te je zbacio i pobjegao ti? A kamo su odveli konja nakon što su ga ukrali? U London? Hoćemo li poslati šerifa za njima?« Meg nikad nije voljela Willa onoliko koliko ga je voljela u tom trenutku. Bio je tako razuman. Prema dječacima je postupao onako kako s njima treba, bez obzira na njihov status. Kad se mladi lord zbunio, Will ga je zagrlio oko ramena jednako kao i Talisa. »Gdje živiš?« Kad je vidjela kako suze probijaju iz dječakovih očiju, Meg je shvatila da se izgubio. »Meg«, oštro je rekao Will, »ima li još one mesne pite? A pite od bobica? Callie, silazi s te životinje i odvedi je kući. Svi smo gladni.« Ono što je skoro završilo u potpunom rasulu, a tako bi bilo da je Meg morala odlučivati, pretvorilo se u prekrasan dan. Nakon što je jenjalo prvotno neprijateljstvo između dječaka, shvatili su da jedan drugoga jako zanimaju. Obojica su bili jako ponosni i nisu si htjeli postavljati pitanja, no na Willovo ohrabrenje su uskoro počeli. Talis je pokazao Edwardu svoj drveni mač, a ovaj se nasmijao dok je Talis zamahivao na zrak. Ubrzo mu je pokazao kako pravi vitez treba držati mač. Will je naredio Meg da drži djecu na oku dok on pokuša saznati otkuda je dječak došao. Koliko je znao, dječak je bio barem trideset kilometara daleko od kuće. Neće biti lako pronaći otkuda je došao, jer su seljani smatrali svjetskim putnikom svakoga tko se udalji deset kilometara od rodne kuće. Meg nije nimalo sumnjala u to da će Will saznati gdje mladi lord živi. Jutros joj je dokazao da može sve. Nakon što je Will otišao, Meg je gledala kako se Talis usredotočio; promatrao je dječaka, njegov hod, njegovu odjeću. Čak je i nekoliko puta pokušao govoriti kao on. Callieno lice je bilo tužno dok je gledala njih dvojicu. Osjećala se napušteno i usamljeno. Talis ju je napokon pozvao. Sjedili su pod drvetom i pili Meginu slatku jabukovaču. »Ispričaj nam priču, Callie«, rekao je Talis. Nasmiješena i puna samopouzdanja, Callie je započela jednu od svojih najboljih priča. Danima je radila na njoj. Bila je to priča o zmaju, konju i vještici zelene kose. No, jedva da je i započela kad je Edward počeo zijevati i rekao: »Pročitao sam mnogo bolje od te. Zar se vaš otac neće vratiti? Htio sam... htio sam se oprostiti prije no što odem.« Nije namjeravao priznati da želi nekog seljaka pitati kako da stigne kući. Nije niti mislio da bi ovaj znao gdje je kuća njegova oca, no možda vrijedi pitati. Razmišljao je o vlastitim nedaćama i nije vidio preneraženost na licu Callie i Talisa. I da jeste, ne bi znao što ga je uzrokovalo. Pročitati priču, mislila je Callie. Samo je seoski svećenik znao čitati. Rekao je da nije dobro da drugi znaju čitati, to je samo za Božje ljude. Čitanje zahtijeva veliko razmišljanje, pa

101


će stoga svećenik čitati Bibliju i objasniti puku što to sve znači. Običan puk nije znao čitati. »Što ti čitaš«, prošaptala je Callie, koljena privučenih na prsa. » Bibliju? « Edward ju je pogledao krajičkom oka. Trenutačno nije bio nacistu jesu li djevojčice dobre ili loše. Ova ga je posebno zbunjivala. Nije bila lijepa i nikada neće postati: lice joj je preblijedo, bezbojno, a crte lica suviše obične. No, kosa joj je bila prekrasna, spletena u debelu pletenicu koja joj se puštala niz leđa. Čudilo ga je to kako posvuda slijedi ovog dječaka, ovog crnokosog Talisa koji izgleda i govori kao seljak, no nosi se poput kraljeva sina. Djevojčica ga je slijedila okolo poput sjene, on se činio kao da je nije svjestan, osim kada bi skinula pogled s njega. Tada bi se brzo okrenuo i mrštio se na nju. Talis je točno znao kada njezina pozornost ne počiva na njemu, čak i kad bi joj okrenuo leđa. Edwardu je sve to bilo jako čudno, jer u njegovoj kući su razdvajali djevojčice i dječake. Sami su to htjeli. Tko želi da mu se glupava djevojčica stalno mota oko nogu? A zašto je ova bila toliko tiha? Djevojčice koje je Edward ponavao su stalno kokodakale. Otvorila je usta jedino da započne dosadnu priču o letećim životinjama i vješticama. Te su mu davnih dana dosadile. Sad je volio prave priče, priče o kraljevima, vitezovima i ratovima, priče o kakvima ova mala seljanka ne zna ništa. Taman je zaustio da joj to kaže kad je Will došao, i nekoliko trenutaka kasnije ga otpravio doma. Nije znao kako bi se oprostio od njih. Pa neće se valjda zahvaljivati seljacima? Što bi njegov otac napravio u takvoj situaciji? Edward je uzjahao i pogledao njih četvero. Čudno su izgledali stojeći zajedno. Dvoje odraslih su izgledali baš poput seljaka, opaljeni suncem, a dvoje djece... Pa, lijepo ih obuci i mogu pred kraljicu. Pogotovo dječak (Edward si je mogao dopustiti darežljivost sad kad je znao da je četiri godine stariji od Talisa). Da je Talis odjeven u baršun umjesto u kožu, bio bi jako pristao mladić. Odjednom Edwarda više nije bilo briga što bi njegov otac rekao ili učinio. Otac će ga ubiti čim dođe kući, pa nije ni bilo bitno što će posljednje obaviti prije smrti. Galantno je skinuo šešir, stavio ga na srce i poklonio se njima četveroma. »Zahvaljujem vam na prekrasnom popodnevu«. Otvorio je kožnu torbu pričvršćenu sa stražnje strane sedla i izvadio lijepo uvezenu knjigu priča o Vitezovima okruglog stola. Pripadala je njegovom ocu. »Za vas, moja gospo«, rekao je i pružio knjigu Callie kao kakav dvorjanin s Elizabetina dvora. Dramatično je zauzdao konja i odgalopirao lijevo, u smjeru kojeg mu je Will pokazao. Nakon što je dječak otišao, troje ljudi koji su ostali stajati u dvorištu imali su osjećaj da su im se životi stubokom promijenili. Will je mislio samo na poslove koji su ostali neobavljeni dok je on jurio okolo i pokušavao saznati gdje živi onaj dječak. No, Meg je znala da »svoju« djecu više nikada neće gledati na isti način. Bez obzira na to što su ih Will i ona odgojili, djeca nisu bila poput njih. Ona se osjećala manje vrijednom od onog bogatog dječaka, no Callie i Talis su ispočetka znali da su mu jednaki. Talis je dobio uvid u svijet kojem je nekako znao da pripada. Rekao je Callie da provodi toliko malo vremena s ostalim seoskim dječacima zato što mu je žao ostaviti je samu (obožavao je kad se ona osjeća krivom; bila je ljubaznija prema njemu kad je znala da je učinio nešto samo za nju). No, zapravo su mu ti derani bili dosadni. Ali danas! Danas mu nije bilo dosadno. Ovaj Edward je bio strašan snob, no znao je stvari

102


koje bi i Talis želio znati. Znao je svašta o konjima, mačevima i kako vitez nosi mamuze. Znao je mnogo tračeva o kraljičinim dvorjanima, čak je jednom i sam vidio velikog vojvodu od Leicestera, čovjeka za kojeg su mnogi smatrali da teba postati kraljem. Callie je samo privila knjigu na svoja ravna, dječja prsa i sanjala o svakoj riječi koju je onaj dječak izrekao. Citati, pomislila je. On je pročitao priče poput njezinih. Priče bolje od njezinih. Dijelom se osjećala povrijeđeno. Svi su voljeli njezine priče. Meg i Will su ih voljeli. Talis ih je smatrao božanstvenima. Kako onda ovaj dječak može reći da njezine priče nisu jednako dobre kao te druge? Callie nije poznavala riječ natjecanje, no znala je da joj nedostaje nešto takvo. Nije bilo priča s kojima bi mogla usporediti svoje. Nikad nije čula za putujuće pripovjedače, ljude koji su obilazili cijelu zemlju, išli iz bogatih dvoraca u još bogatije kuće i pričali priče za hranu i komadić zlata, ako bi im ga netko bio voljan dati. Ti ljudi su međusobno uspoređivali svoje priče, a njihova publika ih je itekako uspoređivala s onima koje je već ranije čula. Njih troje su cijeli dan bili šutljivi. Will nije želio priznati da mu smeta njihova tišina. Iako je bio tih i miran čovjek, obožavao je veseli žamor svoje obitelji. Svi troje su šutke gledali u svoju hranu. Nakon večere su sjeli pred ugašen kamin. Djeca su zurila u prazno, a Meg je krpala odjeću. »Dođi, Callie«, rekao joj je Will. »Ispričaj nam neku svoju priču.« Lica namrštenog kao da se pokušava usredotočiti, prvo se okrenula Talisu. Uvijek je gledala u njega kad je tebala donijeti odluku. »Kakvu priču biste htjeli«, oprezno je upitala. Onaj dječak joj je poljuljao samopouzdanje. »Bez čarolija«, prošaptao je Talis, i polako se okrenuo prema njoj. »Želim priču bez čarolija.« Callie ga je samo preneraženo gledala dok su joj se svakojake misli rojile po glavi. Kako može postojati priča bez čarolija? Kako bi dječak mogao ubiti zmaja bez čarolije? Dječaci su mali, a zmajevi veliki. Kad je Talis vidio njezine širom otvorene oči istog trena se razveselio. Cijelog života je pokušavao zbuniti Callie u nekoj priči, nerviralo ga je to što je toliko pametna. Bez obzira što joj zadao, ona bi uvijek s lakoćom isprela priču. Sad se još sigurnije smijao: »Nema čarolija, nema zmajeva, nema vještica, nema letećih konja. Nema ničega što nije stvarno.« Callieno lice nikad prije nije poprimilo takav izraz. Kao da su joj misli odletjele u neku daleku zemlju. Pogled joj je bio prazan, neusredotočen. »Moram razmisliti o tome«, prošaptala je nakon nekog vremena i više nije govorila. Nije reagirala čak ni kad je Talis zaplesao od zlosreće. Nije bio nimalo obziran u svom zadovoljstvu što ju je napokon uspio zbuniti. Dva dana Callie nije izustila ni slova. Jela je samo kad ju je Meg posadila za tanjur. Poslove je obavljala samo zato što je njezino tijelo zapamtilo kako i kad se to radi, no njezine misli su bile daleko. Meg se ne bi brinula da nije bilo Talisova samodostatnog, umišljenog i oholog ponašanja. Bio je toliko sretan što je uspio zbuniti Callie da ga je Meg željela izbatinati. Počela je navijati za Callie da tog malca vrati tamo gdje mu je i mjesto i da ovaj tu i ostane. Callie je izišla iz svoje osupnutosti tijekom popodneva trećeg dana. U jednom trenu je nije

103


bilo, a u sljedećem se odmah vratila. Otvorila je oči, žmirkala okolo kao da se tek probudila, i pogledala je Talisa. Podrugljivo mu se nasmijala i rekla: »Nema čarolija.« Ostatak dana je veselo obavljala poslove i ignorirala Talisove zahtjeve da mu ispriča svoju priču. Nije se moglo dogoditi da ijedno od njih sačuva tajnu od onog drugoga niti jednu sekundu, no Callie je izdržala cijelo popodne. Kad je pala večer, svi su troje požurili s večerom da što prije čuju Callienu priču. Will se pravio da mu nije stalo i da ga nervira sva ta zbrka, no Meg je primijetila da se nije poslužio i treći put, kao što je to uvijek radio prije no što je sjeo ispred kamina. Lagana kišica je bubnjala po krovu, i kad je Callie započela priču, troje ljudi ju je željno slušalo. Callie je polako počela ispredati priču o dvoje djece koji su se jako voljeli, no on je bio lijep i došao je iz obitelji koja je bila u srodstvu s kraljicom, a ona tek obična i jedna od mnogih kćeri nekog čovjeka koji je jedva čekao da ih se riješi. Meg i Will su se pogledali iznad dječjih glava. Callieno pogađanje prave istine je morala biti slučajnost. Ispričala je priču o politici i brakovima iz računa, a ne iz ljubavi. Kad su bili jako mladi, jedva odrasli, djevojčici su rekli da se mora odreći dječaka radi njegove sreće. Ako oženi drugu, moći će postati kraljem, najbogatijim na svijetu. Ako odabere svoju voljenu, očevi će ih oboje razbaštiniti i izbaciti iz obitelji. Isprva su se dvoje mladih dogovorili da je razumnije postupiti kako roditelji žele. No, na dan vjenčanja on pobjegne, ode svojoj voljenoj i odvede je sa sobom. Budući da nemaju novaca, on postane drvosječa, jer nigdje nema posla za prinčeve. Žive u majušnoj kućici duboko u šumi. Zima im je teška jer nemaju hrane. No seljani znaju njihovu priču i pomažu mladom paru koji se odrekao svega zbog ljubavi. Ponekad ujutro nađu komadić mesa pred vratima, ili malo mahuna. No, u proljeće je cijelo selo gladno i mladić zna da ne može uzdržavati svoju voljenu. Jako je mršava jer svu svoju hranu daje njemu, kako bi imao više snage za sječu drva. Nakon dugog razmišljanja mladić odluči da je bolje umrijeti sada nego gledati voljenu kako umire. Namjeravao ju je ubiti dok spava, i onda s njezinim tijelom u rukama zagaziti duboko u rijeku i utopiti se. Te noći joj je rekao koliko je voli i dao joj nešto da popije, od čega je brzo zaspala. Nije je želio ozlijediti ili preplašiti. Kad je zaspala, poljubio ju je i lijepo joj namjestio kosu. Dok je podizao sjekiru nad njom, suze su mu se slijevale niz lice. Znao je da će i njegova duša umrijeti s njom. No, počuj! Što je sad to! Čuju se konjska kopita u trku. Spustio je sjekiru i prišao jahaču. Bio je to glasnik koji mu je rekao da su njegov otac i stariji brat umrli i da sve sada pripada njemu. Nakon što je čuo ovu vijest, mladić se zahvalio Bogu, ne zato što su mu otac i brat mrtvi, nego zato što će se on i njegova voljena sada moći prehraniti. Sav radostan ju je probudio i odjahao s njom u dvorac. Kad je postao gospodar platio je svim seljanima za njihova dobročinstva. Pozvao ih je na veliku gozbu. Otjerao je zle ljude koji su radili za njegova oca i zaposlio poštene ljude iz sela. Ostatak svog života je dijelio urod žita s podanicima i nitko u selu više nikada nije bio gladan. Mladić i njegova voljena su imali mnogo djece i živjeli sretno do kraja života. Kad je Callie završila priču Meg i Will su brisali suze, no Callie ih je jedva pogledala.

104


Zanimalo ju je samo što Talis misli. Talis je mirno sjedio, nije je gledao. Znao je da ona gleda njega i da ne diše. Napokon joj se okrenuo i nježno rekao: »Bolje je bez čarolija.« »Da«, tiho se složila Callie. »Bolje je.« Meg je znala da su djeca jako nježna jedno prema drugome kad su mislili da ih nitko ne gleda. Talis je često držao glavu u Callienu krilu, i sjedili su priljubljeni jedno uz drugo kad su mislili da nikog nema. Kad je netko drugi bio tu uopće se nisu dodirivali. Meg je bila sigurna da je Talis tako htio, jer Callie bi se bila prikovala za njega, da je ikako moguće. Talis se volio praviti da mu Callie nije potrebna. Večeras, nakon ove izvanredne priče, Talis je ustao i pružio ruku Callie. Pred odraslima joj je pružio ruku i odveo je na spavanje. To je bio Talisov najveći kompliment, javna pohvala.

105


20. POGLAVLJE

M

eg su boljela stopala. Boljelo ju je cijelo tijelo. Hodala je već dva dana, a nije bila navikla na hodanje. Kad su naišla kola puna kupusa, stala je sa strane i pridržala se za drvo da se malo odmori. Tisućiti put se upitala kako se Will i djeca snalaze bez nje. Hoće li Will biti jako ljut kad se vrati? Ili će biti toliko zabrinut da će je samo zagrliti i poželjeti joj dobrodošlicu? Ili danima neće razgovarati s njom, možda čak godinama? Budući da nikad nije čula za suprugu koja je pobjegla, pa se vratila, nije znala što jedan suprug može učiniti. Jednom je čula za neku ženu koja je pobjegla s drugim muškarcem, nikad nije čula za nekoga tko je pobjegao da dovede učitelja, kao što je ona sad uradila. Pogledala je u sunce i vidjela da će ono zaći za nekoliko sati. Morat će provesti još jednu hladnu noć vani, na otvorenom. Odmaknula se od drveta i nastavila hodati. Prošlo je skoro mjesec dana od onog sudbonosnog događaja. Prije mjesec dana dječak po imenu Edward je ušao u njihove živote i od tada ništa nije bilo isto. Barem ne za nju i djecu. Will se ponašao kao i uvijek, i kad je Meg pokušala razgovarati s njime o promjenama u obitelji, skoro se naljutio. Odbijao je razgovarati o onome što je Meg primijetila, o tome da su Callie i Talis zapravo mala gospoda, a ne seljačka djeca. »Bolje bi im bilo da su seljačka djeca«, odbrusio je Will na tako strašan način da su ga svi ustrašeno pogledali. Will se ljutio samo kad je postojao dobar razlog za to, a sada nitko nije vidio taj razlog. »Zaboravi tog dječaka«, vikao je, »da bar nikada nije došao!« Djeca nisu zaboravila Edwardov posjet. Meg je bila u pravu. Nešto se u njima promijenilo. Callie je zurila u knjigu dok oni lijepi zavijutci ne nestanu, razmišljala je Meg. Talis se igrao mačem onako kako mu je Edward pokazao. No, nakon mjesec dana Callie je prestala gledati u knjigu, a Talis je ostavio svoj mač. »Što nije u redu«, pitala je Meg, jer su oboje bili tihi i sumorni. »Nema smisla«, govorio je Talis. »Trebao bih učiti za kovača.« Već je bila navikla na Talisova zloguka proročanstva; uvijek je govorio da nesreća vreba posvuda. No, bilo je neobično to što ga Callie ne zadirkuje, što mu ne govori da je smiješan. Meg nikad nije razmišljala o tome, no činilo se da je dio Callienog »posla« bilo i oraspoložavanje Talisa. Kad bi Talis natuknuo da nešto ne može ili ne zna, Callie bi uskočila govoreći mu da on sve može i sve zna. No, nije rekla ništa kad je odložio mač. Kad je spustila svoju dragocjenu knjigu, Meg ju je upitala zašto.

106


»Ne znam čitati«, rekla je. »Nikad neću znati. Dobra sam samo za hranjenje zečeva.« Meg nikad nije čula Callie da govori tako tužne stvari. Nikad je nije čula ni da nešto traži. Činilo se da želi samo biti s Talisom. Talis je radio stvari kad ga je Callie slijedila samo zato što mu je ona govorila da može. Bili su savršen par; njegov pesimizam i samopouzdanje skupa s njezinom sramežljivošću i vjerom u čarolije i ljepotu. Kad je čula kako se Callie žali što ne zna čitati, Meg je morala sjesti. Morala se suočiti sa stvarnošću; djeca su se promijenila i nisu se mogli ponovno vratiti na staro. Trebalo joj je nekoliko dana da odluči što napraviti. Otići će supruzi Johna Hadleya i tražiti novce za naobrazbu djece. Voljela je ostavljati odluke mužu i slijepo ga slijediti, baš kao što Callie slijedi Talisa, no Meg nije bila glupa. Imala je mišljenje zašto John Hadley nije došao po svog dragocjenog posvojenog sina. U godinama nakon toga mu je žena rodila zdravog sina, ili ga je nekako nagovorila da zaboravi dječaka. Meg se ne bi iznenadila da je ova slagala svom mužu i rekla mu da je Talis mrtav. Meg je znala da Lady Alida zna istinu. Will je kupio ovo lijepo imanje novcima koje mu je dala gospođa. Izmijenio je svoju prvotnu priču. Ako je John mislio da su djeca mrtva, Lady Alida je morala znati da su negdje živi i zdravi. Ako gospođu nije bilo briga za sina druge žene, mora joj biti stalo do vlastite kćeri, ne smije dopustiti da odraste neuka. Što će reći svi kada Callie napokon bude primljena u očevu bogatu kuću? Meg nije voljela razmišljati toliko unaprijed, o vremenu kada više neće imati djecu. Smatrala je to vrijeme dalekom budućnošću, kada djeca već odrastu. A kad odrastu, morat će znati sve ono što ostala gospoda zna. Ako Talis želi naučiti biti vitez, onda će i naučiti. A ako Callie želi naučiti čitati, sam Bog zna zašto to želi, kad sama priča bolje priče od onih koje su napisane u knjigama, onda će joj Meg to omogućiti. Kad ode u nebo Bogu pred sud, reći će mu da je učinila sve što je mogla da njezina djeca dobiju sve najbolje od života. Hodala je skoro tjedan dana do kuće Johna Hadleya. Nekoliko puta se izgubila, a jednu večer je morala čerupati kokoši da si zasluži večeru, no napokon je stigla. Skoro je zaplakala od umora i jada kad je vidjela da je stari dvorac sada samo zgarište. Je li to bio razlog što John Hadley nije došao po svoga sina? Jesu li on i njegova obitelj poginuli u požaru? Nije željela spavati blizu ruševina, odisale su sablasnošću i jezom. Kad se izbio požar, koliko nakon njezina i Willova odlaska? One noći prije devet godina kad joj je Will rekao da je izbila kuga u selu i dvorcu, i kad su morali odmah pobjeći? Nije slušala što joj je govorio, samo je pobjegla s djecom. Nije rekla ni riječi onih dana kad je Will odlazio lihvarima i mijenjao nešto (nikad nije saznala što) za novac, pa su kupili kola i odvezli se daleko od rodnog sela. Kupio je njoj i djeci lijepo malo imanje, i nikad se više nije osvrnula za sobom. Da mali Edward nije naišao ni sad se ne bi vraćala u selo. Dok se pokušavala namjestiti i zaspati na hladnom tlu, nasmiješila se razmišljajući o svim ljudima koje bi voljela vidjeti prije no što se vrati Willu i djeci. Ujutro se bolje osjećala, bez obzira na to što nije spavala u krevetu. Danas će saznati što se dogodilo Johnu Hadleyu i njegovoj obitelji, otići će do gospođe i tražiti novce da djeci unajmi učitelja. Proteklog dana je imala vremena za smisliti što će reći gospođi. Prije je sebe smatrala

107


dovoljno pametnom, nimalo glupljom od ostalih ljudi, no tijekom devet godina s ono dvoje vragolana je naučila još ponešto. Oni su bili bistri i lukavi poput zmija, zadirkivali su je, varali, koristili svoje munjevito brze mozgove i nagovarali da im dopusti sve što su htjeli. Talis je bio daleko najgori. Obožavao ju je zadirkivati, i od srca se smijao kad bi ona po tko zna koji put nasjela na istu šalu. Ponekad bi se Will naljutio na nju. »Meg«, rekao bi, »ne smiješ misliti da su svi dobri. Moraš shvatiti da ljudi nisu uvijek onakvi kakvi se čine. Ponekad lažu da bi dobili ono što žele.« »Kakve to veze ima«, odgovarala mu je. »Talis ne misli ništa loše kad mi stavi malu žabu u cipelu ili isprazni ljusku od jaja i napuni je blatom.« »Istina«, rekao je Will, »no ponekad ljudi misle loše, a ti uvijek vjeruješ da svi imaju dobro srce.« »Jednostavno mislim da na svijetu ima više dobra nego zla«, prkosno bi rekla Meg, a Will bi samo podignuo ruke od očaja. U biti, ona uopće nije imala pojma o čemu on priča. Ugodnije je biti dobar, zar ne? No danas se pokušala sjetiti svega što joj je Will govorio. Danas je trebala biti pametna. Nije ona bila onoliko naivna koliko je Will mislio; vidjela je ona prije mnogo godina kakvo je zlo vrebalo u dvorcu koji je sada bio samo zgarište. Kad su se rodila djeca, još uvijek je žalila za svojim blizancima koji su umrli. Kad joj je Bog poslao još dva djeteta o kojima se trebalo brinuti, oni su joj postali sve na svijetu. No ipak je bila svjesna gnjeva i nereda koji su je okruživali. Zbog svega toga je odlučila nasamo posjetiti Lady Alidu. Ispričat će joj sve o njezinoj lijepoj maloj kćeri (Meg je Callie smatrala jednako lijepom kao i kraljevne u Callienim pričama) a Talisa neće ni spomenuti, jer je to najvjerojatnije još prebolno za gospođu. Nakon razgovora će Meg uzeti novce za učitelja i zauvijek otići. Nikad više neće smetati gospođi. Ne bi joj ni sada smetala da taj učitelj nije toliko važan. Meg je razmišljala kako je ova pogodba savršena, jer je to ono što su obje žene htjele. Lady Alida će saznati da joj je kćerka dobro i zdravo, a Meg će dobiti novce za učitelja. Nakon toga se više nikada neće vidjeti i to će im objema odgovarati. Lady Alida će biti sigurna da njezin muž neće saznati ništa o posvojenom sinu, ako je to ono što želi. Prvo je razmišljala o tome da prvo ode Lordu Johnu, no ta ideja joj se nije svidjela. John Hadley je do sada već zaboravio na crnokosog dječaka, ili je mislio da je mrtav. Meg ga nije željela podsjetiti da je Talis živ i da stanuje s njom i Willom. John će ga možda htjeti odvesti. No, nije planirala reći Lady Alidi da ne želi da Lord John sazna gdje je Talis. Možda, ako joj gospođa bude zadavala probleme... Možda će joj tada priprijetiti. Možda će samo spomenuti mogućnost da Lord John sazna za djecu ako odmah ne dobije novac. Da, mislila je Meg. Bila je jako zadovoljna sama sobom. Will će biti jako ponosan na nju. Napokon je bistro postupila.

108


2I. POGLAVLJE

S

luškinja je tako bjesomučno šaputala Alidi u uho da gospođa isprva nije čula što govori. Ponekad je Penelli trebalo previše vremena; ponekad ju je podsjećala na ono grozno vrijeme prije onog vremena o kojem Alida nije željela razmišljati. Gledajući Alidu nitko ne bi ni pomislio da je to ona ista žena od prije devet godina. Tada je bila lijepa. Radila je na svojoj ljepoti, davala sve od sebe da muža namami u krevet, da pridobije njegovu ljubav, da mu podari zdravog sina i zadrži tu ljubav zauvijek. No, nakon požara one noći... Alida je odbijala razmišljati o toj noći, odbijala je priznati samoj sebi da je ona podmetnula požar koji je ubio nekoliko ljudi, uključujući i njezinu tek rođenu kćer. Nakon one noći se promijenila. Kad je vidjela da joj je muž voljan dati drugarstvo umjesto ljubavi, natjerala je samu sebe da ga ne podsjeća na vrijeme kad je želio njezino tijelo. Preko noći je ostarila dvadeset godina; struk joj se raširio, kosa posivjela, koža postala opora. Kad su bili zajedno, ona i muž su bili prijatelji i uživali su u društvu jedan drugoga. Kad god bi njezin muž pogledao neku drugu ženu, Alida bi se samo nasmiješila i pomislila kako je lijepo što je više ne muče takve strasti. Najveće zadovoljstvo u životu su joj bila djeca. Pazila je na njihovu naobrazbu, na njihov duhovni razvoj, na sva područja njihovih života. Nekako je uspjela dokazati Johnu da njegovi sinovi itekako vrijede. Stariji, James, je imao grbu na stopalu, no znao je jahati. A mladi, Phillip, imao je jako slaba pluća i lako se umarao, no bio je voljan pokušati sve što mu otac naredi. Nije imao pojma da snaga volje njegove žene tjera sinove da rade sve što rade. Jamesu nije bilo lako sjediti na konju, ne toliko zbog tjelesnog nedostatka, jednostavno je više volio knjige i učenje nego mačeve koji su mu bili teški. Da mu je otac bio drugačiji, i da on sam nije bio najstariji sin, poslali bi ga u crkvu ili na učenje prava, pa bi nos mogao držati u knjigama po cijele dane. Phillip je potajno po noći često razgovarao s Alidom i ona bi mu govorila koliko je važno da po cijeli dan na konjskim leđima goni veprove po šumi. Kad se dječakovo slabašno tijelo raspadalo od boli i umora, primijenjivala je napitke od trava, a nekad prijetnje i kazne ako se bez suza ne suoči sa svojim ocem. Phillip je morao pomno birati čiji će gnjev izazvati. Otac mu se uvijek činio kao manje zlo. Samu Alidu su bez obzira na silno poticanje i dalje proganjale slike događaja kad je njezin muž dao skoro sve što imaju dječaku koji mu nije bio ništa. Sada kad joj je Penella zujala u uho poput komarca bila je primorana vratiti se u vrijeme

109


koje je tako žarko željela zaboraviti. Predobro se sjećala one noći kad ju je spopalo ludilo. Tad nije bila sva svoja; ono nije bila ona. Te noći joj je vrag obuzeo dušu; uzeo je i nju i njezina muža. Vrag ih je te noći sve sludio. Nakon još mnogo dosadnog zujanja, Alida je shvatila da je došla ona žena koja je te paklene noći dojila djecu. Sada. Čekala je da ju vidi. »Koga je vidjela«, oštro je upitala Alida kad je ostala nasamo sa sluškinjom. »Nikoga«, rekla je Penella, ponosna na samu sebe, nadajući se da će je zbog ovoga gospodarica opet zavoljeti. Nedugo nakon one noći gospodarica je promijenila svoje ponašanje prema njoj. Penella nije znala zašto. Nekoć su bile skoro prijateljice, a onda je Alida zahladila odnose i udaljila se. Nekoć je samo gospodarica samo s Penellom dijelila svoje misli, a sada se nije povjeravala nikome. Penella je više puta primijetila kako je gospodarica gleda s mržnjom. Otkad se hladnoća pojavila, Penella je radila sve što je mogla da se ponovno umili svojoj gospodarici; radila je duže, radila je sve što je htjela, pretpostavljala je Što hi Alida mogla htjeti prije no Što to sama kaže. Postala je jako vrijedna, gospodarica skoro nije mogla bez nje. Alida je prihvaćala sav njezin trud, no hladnoća je ostala, nije više bilo povjeravanja. Više nisu razgovarale o djeci ni o budućnosti. Nakon što su skoro cijeli njezin život razlike između Penelle i gospodarice bile nevidljve, sad su postojale jasne granice. Da je Penella bila manje zadivljena, a više lukava, mogla je shvatiti što je uzrokovalo gospodaričino povlačenje u sebe. Nekoliko mjeseci nakon požara, neki čovjek koji je živio sam u napuštenoj kolibici u šumi, prehranjujući se na komadiću zemlje i brinući se o ozlijeđenim sokolima koje su mu donosili Johnovi ljudi, vidio je gospodaricu kako šepa niz put nakon što ju je konj zbacio. Pokušavajući tek povesti razgovor, rekao je kako je sreća što je mlada Meg (njemu su svi bili mlađi) uspjela pobjeći s ono dvoje djece. Rekao joj je da je vidio Meg i Willa kako trče kroz šumu. Bili su daleko od njegove kolibe, a on nije mogao spavati, pa ih je, eto, vidio. Kad je vidio bijes na njezinom licu starac se pobojao da je ova ljuta zbog toga što je krao Johnovu divljač, a to je radio svaku noć. Kad je gospodarica otišla, starac je znao da su mu dani odbrojani. Otkrili su ga i sad mora otići, ako ne misli visiti na vješalima. Kad je Alidin čovjek došao kroz noć s namjerom da ga ubije, starog krivolovca nije bilo. Starac nikad neće saznati što je te noći prolazilo kroz Alidinu glavu. Nije je bilo briga za nekoliko ubijenih zečeva. Mjesecima se osjećala sigurnom jer je mrtav dječak koji je prijetio njezinoj djeci. Sada je saznala da ipak nije. Negdje je živio. Najradije bi bila započela potjeru i ubila dječaka. Nikad se neće osjećati sigurnom dokle god je taj dječak živ. Ubit će ga svojim rukama, ako treba. No nije mogla započeti potjeru bez muževa znanja. Ako bi došlo do potjere, on bi saznao razlog, saznao bi i da je dječak živ. A tad bi on započeo potjeru. Mogla je samo sjediti i nadati se da nitko drugi nije vidio dojilju i njezinog muža kako bježe s dvoje novorođenčadi. Nakon mnogo razmišljanja, Alida se počela pitati otkud su saznali za opasnost. Netko ih je morao upozoriti. To je mogla biti samo Penella. U tom trenu je Alida zamrzila svoju sluškinju. Znala je kako će je najbolje kazniti. Penella se najviše ponosila time što je bliska sa svojom gospodaricom. Ponekad je mislila da je ona gospodarica. Mnogo je puta uhvatila Penellu kako daje naredbe koje nije imala pravo davati.

110


Prije ju je to zabavljalo. Zabavljalo ju je dok Penella nije prekoračila svoje ovlasti, i pritom možda uništila Alidin život. Kaznila ju je tako što joj je oduzela svoju naklonost. Više joj nije povjeravala tajne, ponašala se prema njoj kao prema svima drugima. Lomača bi bila blaža kazna za Penellu nego gospodaričin prijezir. Alida je to dobro znala. Dobila je savršenu osvetu. Penella je trebala posumnjati kad je rekla gospodarici da je došla ona stara žena koja je nekad davno dojila njezinu kćer i onog dječaka, jer Alida se nije nimalo iznenadila. Penella je bila toliko sretna što ima neku tajnu za podijeliti s gospodaricom i mislila je samo o tome kako da vrati njezinu naklonost, opet zadobije svoje stare privilegije i svoju staru moć. »Tko još zna«, oštro je upitala Alida. »Nitko. Hodala je dvorištem sa šalom preko lica i dotrčala k meni kad me je vidjela. Zamislite samo moje gađenje, gospo, kad mi je prišao netko takav.« Alida se morala suspregnuti od toga da ovoj kaže da je samo sluškinja, ni po čemu bolja od debele seljakinje. No u posljednjih nekoliko trenutaka Penella se vratila u prisni odnos koji je imala sa svojom gospodaricom; kao da se proteklih devet godina nije nikada dogodilo. »Nije razgovarala ni sa kim više? Jesi li sigurna?« »Da, gospo. Posebno je to naglasila. Rekla je da čeka već dva dana, da se nadala da će vidjeti mene ili vas. Zna da sam vam bliska, reći meni nešto je kao reći vama, pa je razgovarala samo sa mnom.« Ono što joj je nekada bilo drago, sad joj se gadilo. Kad je bila potpuno sama, bez muža, bez prijatelja, priklonila se ulizivanju ove žene. »Dovedi je k meni«, rekla je Alida. »Nitko je ne smije vidjeti. Daj joj košaru punu ljekovitih trava, neka misle da mi je došla nešto prodati.« »Da, gospo«, rekla je Penella veselog srca. Dijelom je znala da se gospodarica naljutila zbog onoga što se dogodilo kad je izbio požar. S godinama je Penella požalila Što je upozorila one seljake. Oni i ona djeca Penelli nisu bili važni. Ako ih je gospodarica željela vidjeti mrtve, tko je ona da se protivi? No, istini za volju, nije joj bilo jasno što je te noći učinila da se gospodarica toliko naljuti. Sve je ispalo kako treba, zar ne? Što je onda krivo napravila? Zar nije učinila sve za dobrobit svoje gospodarice? »Da«, odgovori Penella. »Otići ću po nju, pa ćemo vi i ja porazgovarati s njom.« »Ne«, odbrusila je Alida. »Sama ću razgovarati s njom.« Penella je otvorila usta da se usprotivi, no nije se usudila. »Da, gospo«, rekla je s onoliko ljutnje koliko si je smjela dopustiti. Kad je sluškinja otišla Alida je pomislila kako je se mora riješiti što prije. Pokušala se smiriti i razmisliti. Morala je saznati gdje ta žena živi, gdje drži dječaka. Morala ju je navesti da sve kaže. Alidi se Meg učinila kao posve obična žena, lica izbrazdanog godinama teškog rada. Bila je debela i polako je hodala, noseći košaru ljekovitog bilja kao nešto jako teško. Primijetila je i ženine dobronamjerne plave oči, nevine kao u mačeta. Ova žena nije provela život u muci i mržnji, kao Alida. Prije bi umrla nego priznala, no Alida je bila

111


ljubomorna. Ova debela seljakinja nije bila blagoslovljena ljepotom ili bogatstvom; kasno je rodila djecu i odmah su joj umrla. No, kao da ju je Bog pogledao, dobila je dvoje jake, zdrave djece da ih čuva. Nije bilo sumnje da je muž voli, štiti i želi samo da bude sretna. Alida je živjela u velikoj, prekrasnoj kući koju je John još uvijek nadograđivao i imala je muža koji bi na njezinu smrt samo slegnuo ramenima. Nasmiješila se Meg kao da je kraljičina izaslanica. »Molim vas, sjednite. Sigurno ste umorni od tolikog putovanja. Smijem li vam natočiti čašu vina?« Meg se pripremila na hladnoću. Ova toplina ju je izbacila iz takta. Samo je triput do sada probala vino, i to jako razvodnjeno. Nikad nije pila vino iz srebrnog pehara koje je natočila bijela ruka jedne gospođe. Meg je bojažljivo uzela vino. Udarilo joj je ravno u glavu. Niti kapljica vode ga nije razblažila. Namjestivši haljinu od tamnocrvenog baršuna oko sebe, Alida je sjela nasuprot Meg i gledala je dok nije popila svo vino i pojela sitne zalogaje. Kad je Meg oklijevala oko sljedeće čaše, Alida ju je ohrabrila da se još posluži, govoreći da će se uvrijediti ako neće. »Nakon svega«, rekla joj je, »dugujem vam mnogo doga. Brinuli ste o mojoj kćeri svih ovih godina, zar ne?« »Da«, rekla je Meg, osjećajući se lijepo i opušteno. Potom je bogohulno pomislila da razumije zašto muškarci toliko vole vino i zašto ženama ne daju piti. Kad se ovako osjeća, žena može sve. Meg se i sama osjećala jako samopouzdano, ona može sve. »Pričajte mi o mojoj kćeri«, rekla je Alicia najslađe što je mogla. »To jeste, ako želite. Bojim se da je sada više vaša nego moja.« »Ma ne, ne, nikako«, rekla je Meg, svjesno lažući, jer oboje djece jesu njezini. No, lebdeći osjećaj od vina joj je govorio da smije lagati. »Onda vam ne smeta ako porazgovaram o njima«, rekla je Alida, galantno dajući do znanja ženi da želi znati sve o oba djeteta. Potom je uzela pehar od Meg, jer će stara zaspati ako još popije. Meg je najviše na svijetu željela razgovarati o djeci. Znala se jako ljutiti kad je Will želio samo razgovarati o imanju, a ne o djeci. Jednom joj je rekao jako strogo: »Ne vezuj se za ono što nije tvoje.« Nasmijala mu se jer nitko nije bio vezaniji za djecu od nje. Ponekad je Meg mislila da Will voli djecu još više nego ona, jer on nije mogao ni razgovarati o njima, koliko ih je volio. »Čudna su djeca«, rekla je Meg nježno, u mislima se vrativši na imanje. U usporedbi s ovom bogatom kućom, njezino imanje je bilo maleno i siromašno, no ona ne bi zamijenila niti jednu ružicu iz svog vrta za sva bogatstva koja se ovdje nalaze. Dok je dva dana čekala da se gospa pojavi, cijelo vrijeme je osjetila nešto nezdravo u ovom mjestu. Željela je samo obaviti što mora i otići kući. Sretno je razmišljala o imanju, jednostavnosti života s Willom i djecom. »Djeca su slična koliko i dvije polovice nečega cijelog. Kad je jedno gladno, i drugo je. Ako je jedno bolesno, i drugo je. Vole iste boje, istu hranu. Imaju istu narav, oboje vole...«, zastala je, tražeći pravu riječ. »Oboje vole kad putujući glumci dođu u selo«, naposljetku je rekla. Alida se usredotočila, pokušala je razumjeti sve što čuje. Drama, pomislila je.

112


Razmetljivost. Djeca su voljela sve one osjećaje koje je ona s vremenom naučila zatomiti. Meg je nastavila. »Nekad satima ne razgovaraju jedno s drugim, kad obavljaju svoje poslove, no pitajte ih o čemu razmišljaju, i oboje će reći isto.« Meg je poprimila sanjiv izraz lica. Svoju djecu je voljela najviše na svijetu. Bila je sigurna da je zbog takvih misli sveti Petar nikad neće pustiti u nebo, no bila je skoro pa sretna što su joj vlastita djeca umrla, pa je dobila Talisa i Callie. Njezina djeca ne bi bila toliko zanimljiva; nikad ne bi skočila na velikog crnog konja i otrčala preko njive. Njezina kći nikad ne bi pričala priče navečer ispred kamina. Meg je prenaglo podignula glavu i zavrtjelo joj se. Kako je mogla misliti da ova žena smjera nešto zlo? Srce joj je zasigurno bilo slomljeno što ne može uživati u društvu svoje prekrasne male kćeri. Naravno da je željela znati sve o njoj. Nije joj palo na pamet da dok priča ovoj ženi o njezinoj kćeri, da u isto vrijeme priča i o dječaku kojeg ova možebitno mrzi. »Djeca uče istom brzinom, zanimaju ih iste stvari«, rekla je Meg, i osjetila se ponosnom što je tako uzgred spomenula učenje. Kad završi, Alida će je sama moliti da zaposli učitelja za njezinu kćer.

113


22. P O G L A V L J E

K

ad je počela, Meg nije mogla prestati govoriti o djeci. Devet godina života s njima, davanja ljubavi i čuvanja tajne od ostalih su bile prevelik teret za Meg. Nije smjela reći susjedima koji su vidjeli da su njezina djeca mnogo drugačija od ostalih. Na svakom seoskom veselju na koje ih je Will pustio djeca su se jako isticala. Svi su nekako znali da su posebni i potpuno drugačiji. Sad je na miru mogla istresti srce pred ovom ženom. I istresla ga je. Ispričala joj je sve o Talisovoj umišljenosti, o tome kako nekad zna povrijediti Callie. Nikad joj se ne bi ispričao, ali bi joj navečer davao najbolje komade mesa. A ona njemu najmekše komade kruha. »Oboje ćete umrijeti od gladi ako tako nastavite«, govorio im je Will. Djeca bi se protivila, i onda bi Talis započeo dug govor o tome kako se on i Callie nikako ne podnose. Callie bi kimnula glavom, jer su oboje preponosni da priznaju koliko znače jedno drugome. »Oni ne mogu biti razdvojeni«, nastavila je Meg. »Ne žele spavati ako nisu u istoj sobi, ako može i u istom krevetu. I oni...« Nakrivila je glavu u razmišljanju, oklijevala je. »Razgovaraju mislima.« Posramljeno je pogledala Alidu, koja je istodobno pokazivala zanimanje i odbojnost. Odlučila je da je bolje ne spominjati razgovore mislima. »Kad jedno posiječe prst, drugo to osjeća. Ako jednog udarite, drugo će osjetiti.« Nijedno dijete to nikad nije reklo, no dobro se sjećala kako je Callie pažljivo sjedala nakon što je Will remenom istukao Talisa. Dok je slušala, Alida je sve više ljutila sa svakom rečenicom. Tu je bio dokaz da je njezina molitva Bogu uslišana. Nije ju uslišao onda kad je devet mjeseci trudnoće provela na koljenima. Nije joj podario sina. Umjesto toga ju je uslišao kad je tražila da duh djeteta one žene uđe u njezino dijete. Zašto, zašto joj nije mogao podariti sina? Njezinog dječaka, njezinog nasljednika? Sina zdravog tijela i pameti. Sad je ova debela starica govorila kako su djeca slatka, dobra i nježna, kao su voljela pomagati drugima. Alida ju je morala zaustaviti prije no što joj pozlije. »Hajde, hajde«, govorila je Alida, »moraju imati barem jednu manu. Ljudi su, zar ne?« Meg se sva ukočila na pomisao da njezina djeca nisu najbolja na svijetu. »Da, naravno da imaju mane. Oni...«, zastala je. Oklijevala je, ali onda se sjetila da je ova žena Calliena majka i da može imati povjerenja u nju. »Ljubomorni su«, tiho je rekla. »Oboje su jako ljubomorni.« Alida se malo nasmiješila. »Pa to i nije neka mana. Svi smo ljubomorni. Dajte, popijte još vina. Ako mi ne ispričate ništa o njihovim manama, neću moći povjerovati u tolike vrline.« To je za Meg imalo smisla, a osim toga, zar ju vlastita taština nije spriječavala da priča o

114


manama svoje djece »Njihova ljubomora je jača od uobičajene. To nije normalno. Talis je mnogo gori. Ne može podnijeti kad Callie obrati pozornost na nešto ili nekoga osim njega. Jednog dana je naišao jedan dječak i dao joj knjigu. Talis se nekoliko puta naljuti kad je vidio kako Callie gleda tu knjigu. On želi svu njezinu pozornost, cijelo vrijeme.« »A djevojčica«, Alida se nije mogla prisiliti nazvati je svojom kćeri. »Ona...«, Meg je opet oklijevala. Kako izreći Callien najveći grijeh. »Ona ga obožava«, napokon je rekla. Alida je nekoliko trenutaka samo žmirkala u nevjerici. »Obožava«, problijedila je. Možda dječak ipak jeste vražji okot. »Ne«, požurila je Meg, jer je točno pročitala gospođin užas. »Ne želim reći da se protivi Bogu. Ona...«, kako da joj objasni? Poželjela je da ima Cullienu spretnost s riječima. »Talis ima veliki osjećaj časti. Da. To je prava riječ. Čast. Stalno priča o muškarčevoj časti i da muškarac ne smije lagati.« »Dakle, djevojčica laže«, rekla je Alida, razumijevajući tu potrebu. »Ne«, usprotivila se Meg. »Callie ne laže. Jako je poštena, no jako, jako voli Talisa. Voli samo njega.« Megin glas se spustio u šapat. »Ponekad pomislim da bi prodala dušu da ga zaštiti od pčelinjeg uboda.« Odmahivala je glavom da si razbistri misli, da može bolje objasniti. »Oni su samo djeca, znate. Nije to ništa ozbiljno. Callie bi za njega ukrala još jedan kolač, no on sam nikada ne bi ništa ukrao. Moja Callie je dobra djevojčica, bogobojazna, ali kad se radi o njemu, pošla bi i s vragom.« Meg je popila još jednu čašu do kraja i počela se smijati. Čak i kad je pričala »najgore« o djeci, to nije bilo tako loše. »Will i ja moramo paziti na Callie, jer ona preuzima krivicu za sve. Kad je Talis ostavio stajska vrata otvorena ili slomio nešto drvenim mačem, Callie je rekla da je ona to učinila.« »A dječak dopusti da nju kaznite zbog njegovih nepodopština«, pitala je Alida. Napokon je izbilo na vidjelo da je to Rasherov sin. »Ne, ne, nikako«, rekla je Meg. »Talis se ljuti kad čuje da je ona preuzela krivicu. Pita je kako može lagati, govori joj da je laganje grijeh.« Meg se nasmiješila. »Callie inače ne laže, laže samo zbog njega. On to nikada ne traži od nje. Ona mu odgovori da ne može podnijeti kad ga boli. Govori da je pretrpio dovoljno boli.« »Kakvu bol je dječak pretrpio«, oštro je upitala Alida. U tom trenutku se osjećala kao da samo ona zna što je bol. »Ne znam, gospo. Samo vam prenosim što vaša kći govori. Kaže da je Talis pretrpio dovoljno boli i da mu ne treba više. Možda misli na to da mu je umrla majka.« Meg nije mogla sakriti bol u glasu. Možda su djeca mislila da ona sama nije dovoljno dobra da im bude majka, i da Callie zato spominje Talisovu pravu majku. »Dakle, rekli ste im istinu o njihovu rođenju?« »Ne! Will kaže da je bolje da ne znaju, barem dok ne dođe vrijeme za to.« Na tu izjavu je Alida pomislila kako muž te starice zna mnogo više no što joj je rekao. Kakvi god razlozi bili za tu tajnovitost, bila je sretna što djeca ne znaju ništa o svom rođenju. Ako netko slučajno ubije to dvoje staraca, a djeca slučajno ostanu živa, nitko neće doći k njoj,

115


ili k Johnu i tražiti uzdržavanje ili priznanje roditeljstva. Meg je iskoristila tišinu i potpuno opušteno objasnila razlog svog dugog putovanja, zbog kojeg se izvrgla gnjevu svog muža. »Trebam novaca da im unajmim učitelja«, rekla je u jednom dahu. Alidi je sve postalo jasno. Zato je starica i došla. Bilo je nepojmljivo da Alida plati za dječakovu naobrazbu. Ako je već uspio izbjeći smrt od njezine ruke, neće mu dati prednosti koje pruža naobrazba. Osim toga, nije se željela odreći vlastitog novca. Postala je jako pažljiva s time otkako je skoro sve izgubila. Meg je znala kakve se misli roje po Alidinoj glavi. Nije željela da itko njezinog muža podsjeti na Talisa. Došlo je vrijeme da upotrijebim pamet, pomislila je Meg. Počela je govoriti, ispričala joj je o čemu je razmišljala tijekom svog dugog pješačenja. »Nije u redu da djeca ostanu bez naobrazbe«, odlučno je rekla Meg. Odlučila je biti nepopustljiva. »Moraju dobiti učitelja, nekoga tko će ih naučiti da se ponašaju primjereno svom staležu.« Kad je Meg vidjela da gospođa oklijeva, zadala je smrtonosni udarac. »To je sve što moj muž i ja možemo učiniti da prehranimo mladog Talisa. Raste tako brzo da jedva imamo dovoljno novaca za odjeću. Jesam li vam rekla da je jednako visok kao ja, a ima tek devet godina? Sigurna sam da bi gospodin John bio jako sretan da ga vidi.« Alida je odugovlačila i razmišljala. U prošlosti nije imala vremena za planiranje. Napravila je nekoliko pogrešaka one noći kad je podmetnula požar, no sad je htjela sve obaviti kako treba. »Želite dječaku dati naobrazbu«, milostivo je rekla, dajući sve od sebe da se u njezinu glasu ne osjeti mržnja. Shvatila je da je ova grozna starica želi ucijeniti, prijetiti joj da će dječaka pokazati Johnu ako ne dobije novce za učitelja. »Ne«, rekla je Meg. »Oboje moraju ići u školu. Ne možete jednome nešto pružiti, a drugome ne. Oni ne bi izdržali razdvojenost.« »O? A što bi se dogodilo ako bi bili razdvojeni«, upitala je Alida nasmiješeno, razmišljajući koliko mrzi tu ženu. »To bi ih uništilo«, rekla je Meg jednostavno i pošteno. »Zar niste razumjeli? Oni nisu dvoje ljudi. Oni su jedno. Oni su dvije polovice jedne cjeline. Ne postoje jedno bez drugoga.« Alida se sva naježila kad se sjetila svoje molitve od prije devet godina. Dvije polovice jedne cjeline. Jedan duh podijeljen napola. »Da, da, dođite sutra i dat ću vam novce«, rekla je Alida brzopleto. Da, pomislila je, dođi sutra i sve će te čekati spremno. Saznat ću gdje živiš i sve ću vas uništiti. Shvatila je da joj je vrijeme poći i pokušala je ustati, no tlo joj se ljuljalo pod nogama. Nije se željela vratiti sutra. Možda zato što su je osjetila drugačije služila nakon vina, no odjednom je poželjela da nikad nije došla ovamo. Da je barem porazgovarala s Willom o svemu ovome! Možda bi Will našao načina da djeci priušte učitelja. Možda bi Will... Više nije stigla razmišljati jer je u kući izbio pakao kad je sluškinja Penella utrčala u sobu vičući da se jedna od gospodaričinih kćeri zapalila. »Čekajte me tu«, rekla je Alida, skupila haljinu i potrčala iz sobe. Meg je kratko sjedila tamo gdje jeste, nije se micala. Bila je prepospana i preteška za to. Umorno je naslonila glavu na stolac i zadrijemala. Sanjala je, znala je da sanja, no to joj nije pomagalo. Kao da se nečega morala sjetiti, a nije mogla. Ona, Will i djeca su trčali, trčali kroz mračnu šumu, nisu nikome dali da ih vidi. U

116


snu je imala dvoje djece u rukama. Will je želio nositi jedno, no previše su plakali. »Hajde Meg, moramo ići«, šaptao joj je nakon kratkog odmora. »Ona će nas stići.« Meg se probudila uz trzaj, potpuno bistre glave, s obzirom na količinu vina koju je popila. Ona, rekao je Will. »Ona će nas stići«. Odjednom je sve shvatila. Lady Alida je podmetnula požar one noći, htjela je ubiti dječaka koji je prijetio njezinoj djeci. Odjednom su joj se počele vraćati stvari kojih se godinama nije sjetila, stvari koje su bile izrečene one noći kad je prvi put došla djeci. Sad joj je bilo jasno zašto je Will svih ovih godina inzistirao na tajnosti. Sjetila se svih njihovih svađa, kad mu je govorila da ne može škoditi ako djeca tu i tamo odu u selo. Rijetko ih je puštao da idu u selo, smjeli su ići samo kad je bio sajmišni dan, jer je Will trebao pomoć. Talisu je dobro išla prodaja, a Callie je znala tako lijepo posložiti njihovu robu, da su svi kupovali od njih. Sad je razumjela. Razumjela je zašto nitko nikada nije došao po djecu. Ljudi su mislili da su djeca mrtva, da je i ona umrla u vatri s njima. A Lady Alida je podmetnula požar. Možda zbog vina, a možda zbog majčinskog nagona zaštite, Meg je osjetila kako joj bijes vrije u krvi. Tog trenutka je Meg Watkins naučila mrziti. Ova žena, ova lady je pokušala ubiti nevino dijete, i nije je bilo briga što će tako ubiti i vlastitu kćer. Ustala je, znajući da mora pobjeći odavde i stići kući. Smatrala je da Lady Alida djeci duguje nešto zbog svega što im je učinila. Ne bojeći se za svoju besmrtnu dušu, Meg je uzela kratki, teški srebrni svijećnjak sa stola i sakrila ga u svoju suknju. Potrčala je niz stepenice, lica crvenog od straha i pomahnitalog srca. Nije napravila ni tri koraka kad ju je sustigla žena s gospodaričinom naredbom da prenoći u kući. Što bi Callie rekla na ovo? Da ima Callienu pamet snašla bi se kao neka od kraljevni u njezinim pričama. »Prenoćiti«, zabezeknula se Meg. »Zar ne znaš da ova kuća gori?« »Ne, Lady Joanna se samo spotaknula i haljina joj se zapalila.« »Bila sam tamo. Čula sam što je Lady Alida rekla da treba reći ljudima. Boji se da će svi pobjeći i da nitko neće pomoći gasiti. Ne želim riskirati vlastiti život. Pusti me da prođem!« Za deset minuta se cijelo kućanstvo diglo na noge i nastao je kaos. Meg se s lakoćom izgubila među uznemirenim ljudima. Dvaput je vidjela neke ljude koji su izgledali kao da je traže, no njezina prednost je bila ta što izgleda poput bilo koje seljakinje. Meg je propješačila cijelu noć. Kretala se u suprotnom smjeru od imanja, nije željela da njezini progonitelji imaju ikakav pojam gdje se ono nalazi. Sljedećeg dana je prolazila pored neke staje kad je čula dvojicu muškaraca koji su nosili Hadleyev grb kako se raspituju o ženi koja odgovara njezinu opisu. Optuživali su je za kradu. Ucijenili su joj glavu barem dvaput više od vrijednosti srebrnog svijećnjaka. Pričali su kao da je Meg pokrala pola Johnove imovne. Znala je da su joj dani odbrojani ako brzo nešto ne učini. Nitko ne bi mogao zanemariti toliku nagradu. Što bi Callieine kraljevne napravile, pomislila je, jer je prošli put upalio. Prerušile bi se, sam se nametnuo odgovor. Dva sata kasnije Meg je nastala, a pojavila sa stara bogaljka s jednom rukom, crnim zubima i šepavom nogom zbog koje je bila jako spora. Džepove je napunila ribama toliko starim da ih ni mačke ne bi dotakle. Nije željela da joj ljudi prilaze. Ljudi su je naširoko obilazili; djeca su je gađala blatom i tjerala od sebe.

117


Pokušavala je ne hodati po glavnim putevima, no bilo je teško prolaziti kroz polja i šume pune grmlja. Na kraju prvog tjedna zaustavila su je dva Hadleyeva viteza i počela ispitivati. Megin strah je bio toliko stvaran, toliko ih je pretjerano molila za milost da su je uskoro pustili, govoreći da je luda. Bila je jako histerična i smrdjela je toliko da im je pozlilo. Budući da je izgledala toliko užasno da joj se ljudi nisu htjeli približiti, bilo je jako teško dolaziti do hrane. Tri posljednja dana svog putovanja nije ništa pojela. Kad je napokon, nakon mjesec dana izbivanja stigla kući, srušila se na pragu svog voljenog imanja. Will ju je prvi vidio. Istrčao je iz staje, uzeo je u ruke i unio u kuću. »Ozlijedit ćeš leđa«, promrmljala je Meg. »Lagana si kao onog dana kad smo se vjenčali«, rekao je plačnim glasom, trudeći se zadržati suze. »Smrdim«, rekla je. »Mirišeš na ruže i to je sve«, rekao je pažljivo je spuštajući na krevet. Nitko nije pitao Meg gdje je bila. Svi su bili presretni što je vide. Talis je nagovorio Callie da ispriča priču kako su Meg zarobili cigani, ali se ona zbog svoje junačke naravi i neviđene mudrosti uspjela spasiti i vratiti svojoj obitelji. Iako nikad nikome nije rekla istinu, Meg se sa svog putovanja vratila potpuno promijenjena. Manje je slušala Willa, no na neki način ga je slušala više, slušala ne ono što ne govori. Znala je da je svjestan opasnosti po živote djece, i umjesto da nastavi biti poslušna žena koja se ne petlja niušto, pomagala mu je da ih zaštiti. Također je znala da je budućnost djece jako važna. Nikada neće dopustiti onoj grozomornoj ženi da liši djecu onoga što im pripada po rođenju. Kad je rekla Willu da namjerava djeci naći učitelja, počeo se svađati, no prestao je čim je vidio njezin izraz lica. »Pronaći ću nekoga«, rekao je, i ona je znala da hoće. Will nikad nije pogazio svoju riječ. Našao je Nigela Cabota kako leži u jarku kraj puta. Svaki put kad se napio, Nigel je stajao pred crkvom i održavao lijepe govore da si zaradi za još koje piće. Usprkos tomu što mu je odjeća bila odrpana i prljava, pa je bila odjeća jednog gospodina. Govorio je poput malog Edwarda. Hvalio se time što je učiteljevao kod više plemićkih obitelji. Kad je gradu dosadilo njegovo hvalisanje i grebanje za još jedno piće, jednostavno su ga izbacili. Will ga je izvukao iz jarka punog blata i raznih životinjskih izlučevina. »Znaš li čitati«, pitao je Will tresući čovjeka da ovaj dođe k sebi. »Naravno da znam. Nisam ja seoski neotesanac koji koristi papir samo za brisanje...« »Briga mene za seoske neotesance. Ja želim da naučiš mog sina i kćer čitati.« Nigel je raskolačio oči. Imao je oštar smisao za humor, i zbog prizora ovog seljaka koji njega pita da nauči njegovu glupu djecu abecedu zaboravio je skoreni izmet na svom licu. Uspravio se, jako se trudio da ne padne s nogu, i rekao: »Trebam li ih naučiti brojiti?« Nogom je lupio o pod poput konja kojeg su naučili nekoliko trikova, želeći tako reći da su Willova djeca jednako pametna kao i konj. Will se nije bojao nikoga na svijetu, ni kralja ni učenjaka. »Pogodit ću se s tobom«, rekao je. »Ako su moja djeca dovoljno pametna da nauče sve što ti znaš, onoliko brzo koliko ih možeš naučiti, onda ćeš i ti prestati piti.« Nakon što je na trenutak ostao bez riječi, Nigel se grohotom nasmijao. Razlog zbog kojeg

118


je gubio dobre poslove bio je taj što je svima, ali baš svima, govorio istinu o tome koliko su glupa njihova djeca. Jednom je rekao nekom vojvodi da bi lakše naučio majmuna čitati nego njegova sina. Sad je došao taj seljak i ponudio mu izazov. Nigel se nije nimalo nadao da će pronaći ikakvu pamet u nekoj seoskoj kući, no nadao se da će barem nešto pojesti. Prihvatio je Willov izazov. Nakon što je upoznao Talisa i Callie nije popio ni kapi. Bio je previše zauzet za to, jer ova djeca su imala neutaživu glad za znanjem.

119


23. P O G L A V L J E

Šesnaest godina nakon rođenja 1587.

š

to ti znaš o djeci«, pitao je Talis zločesto. »Isto onoliko koliko ti znaš o vitezovima i časnim djelima«, rekla je Callie, odvrativši pogled od njega. U zadnje vrijeme je često razmišljala o djeci, braku, vlastitoj kući. Ona i Talis su se ranije uvijek smijali takvim stvarima, muškarci koji udvaraju ženama su im bili smiješni, no Callie se potpuno promijenila u posljednjih nekoliko mjeseci. Danas su pobjegli od \Villovih beskrajnih zadataka, a Nigel je pobjegao od njih dvoje. Callie i Talis su otišli na svoje najdraže mjesto. Sjeli su ispod krošnje velike bukve. Grane drveta su bile toliko nisko pri zemlji da su skoro tvorile zid, malenu prostoriju u kojoj su Talis i ona mogli biti sami. Ona je stajala leđima naslonjena na drvo i gledala njega kako maše nekim zahrđalim starim mačem kojeg je Nigel pronašao za njega. Godine su prolazile, i tjelesna različitost između njih dvoje se svakim danom sve više vidjela. Talis je imao samo šesnaest godina, no izgledao je kao da ima dvadeset. Već je bio visok skoro dva metra, imao je široka ramena i mišiće koji su se sve više razvijali iz minute u minutu. Glas mu se potpuno promijenio prije već skoro godinu dana. Nije imao razdoblje skvičavih, prekinutih tonova. Samo se jednog jutra probudio i dobio dubok, sasvim prekrasan, muški glas. Nije bio nimalo skroman što mu je sazrijevanje donijelo tolike blagodati. Stalno je Callie nešto zapovijedao, jer nju kao da je odrastanje zaobišlo. Ona nije imala nijednu žensku oblinu, bez obzira na to što je već bila napunila šesnaest. Talis je bio viši od većine odraslih, a ona je bila mnogo niža od ostalih djevojaka njezine dobi. Ne samo da ju je zamarala visina, na njoj nije bilo nijednog znaka sazrijevanja. Govorila je Meg da može mijesiti kruh na njezinim prsima, jer su ravna poput daske. Will je mogao koristiti njezino tijelo kao ravnalo kad bude gradio novi kokošinjac. Jedne je večeri za večerom rekla da joj je trbuh tako ravan da će se vidjeti trešnjina koštica koju je upravo progutala. Govorila je da druge djevojke imaju crvene usne i ružičaste obraze, a njezino lice je toliko blijedo da bi se mogla sakriti od svijeta tako što zatvori oči. Kad je Will blanjao usku, ravnu dasku od blijede hrastovine da im napravi klupu, Callie je rekla: »Oh, pa to je moja

120


sestra blizanka.« Meg je davala sve od sebe da se ne smije kad Callie tako govori protiv same sebe, ali muškarci su urlali od smijeha. Čak se ni Will nije mogao suzdržati. On i Nigel barem nisu odgovarali na njezine čemerne primjedbe, ali Talis jeste. Bio je pravo čudovište; nikad nije propustio priliku napomenuti joj da izgleda poput male djevojčice. Jednog dana joj je dao gljivu i rekao da se njome može zaštititi od kiše. Ispražnjene mahune graška su joj mogle biti čamci. Jednog sajmišnog dana je nagovorio jednog šestogodišnjeg dječaka (mogao je svakoga nagovoriti na sve) da poljubi Callie i zaprosi je. Jednom se svađao s Nigelom (to se često događalo) i govorio mu da dno drvenog brodića kojeg je ovaj izrađivao nije ravno. Nigel je govorio da jeste. U žaru svade Talis je prislonio brodić na Calliena prsa. »Evo, rekao sam vam, u usporedbi s potpuno ravnom površinom se vidi da nije kako treba.« Will se naljutio kad je ciganska karavana došla u selo na sajmišni dan. Talis se sav zabezeknuo kad je jedna raskošno obdarena djevojka počela očijukati s njim. Na trenutak je samo stajao i hvatao zrak, očiju raskolačenih poput zdjela za voće, jer je djevojka stala tako blizu njega da mu je grudima skoro dodirivala prsa. Callie je naprosto poludjela kad ih je vidjela, potrčala je do ruba štanda i izvanrednom snagom podignula štand i srušila ga na Talisa. Nelijepo se prosuo po tlu skupa sa rajčicama i glavicama kupusa. Na njegovu veliku sramotu, cijelo selo, a posebice ciganka, mu se smijalo dok se pokušavao pridignuti među zgnječenim povrćem. Talis, koji je mrzio šale na račun svog ponosa je samo potrčao za Callie s mržnjom u očima. Nastavila ga je ponižavati tako što bi mu svaki put pobjegla. Sakrila se iza Willa, koji je bio bijesan što mu je štand razrušen. Kad je Talis tražio da Callie dobije strašnu kaznu (nije ju želio povrijediti, no u tom trenu je mislio da želi), Will ga je još više razljutio jer je stao na njezinu stranu. »Da si se primio posla umjesto uzdisanja za djevojkama duplo starijim od sebe, ništa od ovoga se ne bi dogodilo.« Callie i Talis su bili šokirani ovom izjavom, no Will se zapravo jako brinuo zbog Talisovog odraslog izgleda. Imao je odraslo tijelo, no dječji mozak. To nije bila dobra kombinacija. Usprkos smijanju, bilo mu je žao jadne Callie koja je izgledala poput djeteta, tako uska i mršava. Po njegovom mišljenju, djeca koja imaju jednako godina, trebaju jednako i izgledati. Svim seljanima je prizor Talisa i ciganke bio toliko zabavan da su ga počeli zadirkivati i pitati za njegovu »dragu«. Uskoro su ga počeli zvati »cigan«. Isprva je to bilo samo ruganje ljubomornih dječaka, no djevojke su smatrale da Talisu taj nadimak jako dobro pristaje pa su ga nastavile tako zvati. Sad su Callie i Talis otrčali do svog omiljenog mjesta pod velikim drvetom; tu su mogli biti sami, daleko od svih ostalih. Mogli su biti ono što jesu, nitko im nije smetao, bili su jednaki. Nije im smetalo to što su im tijela toliko različita, jer kad su bili sami, bili su jednaki. »Što će biti s nama«, upitala je Callie ozbiljno. U zadnje vrijeme joj je sve djelovalo ozbiljno. »Ne znam. Možda mogu postati štitonoša nekom vitezu i biti kao Lancelot.« Callie je samo frknula. Mrzila je kad Talis spominje priče koje ona nije izmislila. Mnoge njezine priče su bile jednako dobre kao i ta u kojoj se jedan muškarac zaljubio u suprugu

121


drugog muškarca. Bilo joj je drago što su oboje preljubnika dobili kaznu. Talis je smatrao da je priča odlična. Ono što je zapravo brinulo Callie bilo je to što je Lancelot zadržao svoju snagu ostavši djevac, nikad se ne oženivši. Samo je bacila pogled niz svoja ravna prsa. Na njezinoj odjeći nije bilo nikakve uzvisine, nikakvog nabora. Svako jutro je gledala svoje tijelo, nadala se da je preko noći postalo ženstveno, ali nije. Selo je bilo puno djevojaka njezinih godina koje su već bile udane. Bilo je djevojaka starijih od nje koje su otvoreno govorile da se žele udati za Talisa. Vidjela je kako ih on gleda kad se šepire pored njega na sajmu, njišu bokovima, okreću glave kao da ga ne vide. Callie je znala da one samo žele dobiti njegovu pozornost. Pokušala se šaliti zbog svog nedostatka oblina, šalila se zbog svega što ju je brinulo. Zapravo je bila jako zabrinuta. Što ako se Talis zaljubi u neku od njih? Pokušala je razgovarati s Talisom o tome, ali on bi je samo blijedo pogledao i počeo govoriti o vitezovima, oklopima i mačevima. Pokušala je razgovarati s Meg o onim djevojkama koje su se već udale, ali Meg je željela da ona i Talis zauvijek ostanu djeca, pa joj nije odgovarala na pitanja. Bila je prestravljena da će je njih dvoje napustiti. Talis se šalio da bi ih ona najradije sama hranila, žlicom u usta. Will je imao najviše razumijevanja za Callienu »nedaću«. Nasmiješio joj se i rekao: »Ti i Talis ste pomiješani, ovdje«, rekao je tapšući je po čelu, »ti si tu žena, ali drugdje nisi.« Bio je previše pristojan da pogleda njezino bezoblično tijelo. »Talis je suprotno. Izgleda kao muškarac, a razmišlja kao dječak.« Budući da je Callie izgledala tužno, Will joj se nasmiješio. »Često tako ispadne. Ne brini, tvoje tijelo će sustići tvoj mozak, a kad se to dogodi, i Talisov mozak će sustići njegovo tijelo.« Uštipnuo ju je za bradu: »Jednog dana će te pogledati i spotaknuti se o vlastiti jezik.« Callie se nasmijala na tu pomisao i nekoliko dana je bila vesela. No, ne zadugo. Uvijek je bila nemirna. Ako je sjedila, željela je stajati, ako je stajala, željela je hodati, ako je hodala, željela je trčati. Ništa joj nije bilo dobro. Nekad bi se željela ušuškati u Meginu krilu, ponekad ju je željela odgurnuti od sebe. Najgore od svega je bilo to kako je sada gledala Talisa. Uvijek je bio samo Talis, osoba koja je uvijek pored nje. Nije mogla zamisliti ni jedan dan bez njega. Oni su uvijek tražili da ona radi iste stvari u isto vrijeme, svaki dan. Ponekad bi dok hrani zečeva čula Talisa kako je »zove«. Za nekoliko sekundi bi potrčala i odmah ga našla, bez obzira gdje bio, na drvetu ili kod rijeke. No, posljednjih nekoliko mjeseci je bilo kao da ga je mogla samo gledati. Bio je tako, tako lijep. Gledala je kako hoda, kako mu se kosa kovrča. Osjetila je kako joj krv vrije u cijelom tijelu. Kao da ima previše krvi za svoje tijelo. Talis se i dalje želio naganjati i igrati kao do tada, ali ponekad kad ju je vrtio, bacao i hvatao svojim snažnim rukama, srce joj se uzlupalo kao nikada do tada. Taj osjećaj ju je ljutio, pa je bježala od njega. Nekad se čak bojala dati mu ruku. Sad se sve promijenilo. Čak i spavanje. Ona i Talis su imali dva madraca od kokošjih pera na kojima su spavali otkad su se mogli sami popeti ljestvama na tavan. No skoro svake večeri Callie bi prešla kod Talisa. On je s lakoćom zaspao, pa se i ona bolje osjećala uz njega. Kad je Nigel stigao, prije sedam godina, tražio je da se djeca razdvoje zastorom i da pripreme još jedan madrac za njega u podnožju oba kreveta.

122


Nigelov dolazak je promijenio mnogo toga u kućanstvu Watkinsovih. Meg se sviđalo njegovo lijepo ponašanje i malo ga se bojala. Will se prema njemu ponašao kao da je na nekakvom promatranju i kao da će svakog trena iz njega izići demon. Čim je došao rekao je da su mu Callie i Talis čudni. To se nijednom od njih nije svidjelo. Nitko ih nikad ranije nije nazvao čudnima. Seoska djeca su ih prihvatila, iako su ih viđala samo na sajmišni dan. Bilo im je čudno samo to što njih dvoje nisu brat i sestra. Kad god bi to netko rekao, i jedno i drugo su ih žustro ispravljali. Kad su napunili deset godina, Meg je inzistirala na tome da im se kaže nešto o njihovom rođenju. Kad je Talis imao deset godina, imućni vlasnik imanja je ponudio da se oženi njegovom kćeri jedinicom. Želio je da Talis dođe živjeti kod njega i da naslijedi pola farme nakon vjenčanja, a pola nakon vlasnikove smrti. Budući da je cijelo selo držalo da su Callie i Talis brat i sestra, to se činilo kao jako dobra pogodba. Callien muž bi tad mogao naslijediti Willovo imanje. Meg nije mogla podnijeti pomisao da djeca budu razdvojena, a nije mogla podnijeti ni da ostave nju i Willa. Odlučno mu je rekla da djeci moraju reći da nisu brat i sestra, i da trebaju ostati na njihovom imanju (nije se usudila reći da se trebaju vjenčati). Talis je samo kimnuo glavom na tu vijest, ali Callie se odmah gromko nasmijala. Talis nije u svojoj budućnosti zamišljao nikakvu ženidbu, ali Callie jeste, i pomisao da bi morala živjeti s nekim drugim tko nije Talis ju je jako zabrinjavala. Kad je Nigel došao mnogo toga se promijenilo. Rekao je da Callie i Talis nisu poput druge djece i htio ih je razdvojiti. Isprva je želio poučavati samo Talisa, no Will mu to nije dopustio. Kad je Nigel primijetio da žena ne može učiti jednako dobro kao muškarac, Will mu je rekao da je gluplji nego što izgleda. Nakon prvih mjesec dana poučavanja Callie, nikad mu nije palo na pamet reći da su žene gluplje od muškaraca. No, i dalje ih je želio razdvojiti. Nije želio da spavaju zajedno, da se satima zadržavaju sami zajedno. »Ne znate što im može pasti na pamet«, pompozno je rekao Meg i Willu. U glasu mu se čula nekakva tajanstvenost, kao da samo on zna što može pasti na pamet dvama zdravim, mladim ljudima suprotnog spola. Will nije trpio Nigelovu umišljenost. »Stari moj, misliš ti da mi seljaci ne znamo što momci i cure rade kad su sami cijeli dan. Mi ne čitamo knjige, pa ne znamo ništa.« Nigel se zacrvenio i ušutio, no nije prestao razdvajati djecu. Vidio je grijeh na svakom koraku. Jednom mu je Will rekao da je to kao u Edenskom vrtu, nije bilo grijeha dok Adamu i Evi nisu rekli da grijeh postoji. »Trebaš im reći, staro momče, što se može dogoditi kad su sami. Mislim da oni ne znaju«, rekao mu je Will. Meg se povjerio: »Mislim da je onaj stari momak u mladosti učinio neke stvari kojih se srami.« Meg je oklijevala: »Ne misliš valjda da je u pravu?« Will je odmahnuo glavom. »Pa što ako jeste? Zar bi ti smetalo jedno brzo vjenčanje i unučici u kolijevkama?« Meg je na to živnula, i od tada je jako zabavljala Willa time što je djecu stalno »tjerala« van iz kuće. Znala je, baš kao i Will, da je spreman Callien duh i Talisovo tijelo. Ubrzo će dostići jedno drugo. Ali ono što je zabavljalo Meg i Will, Callie je ljutilo i dovodilo do ludila. Nije imala pojma što osjeća, što je muči po cijeli dan i noć. Talis ju je svake noći zvao da prijeđe k

123


njemu u krevet, govorio je da mu je hladno. Callie nije htjela doći k njemu jer je znala da je zove samo zato jer mu jeste hladno. Sad ga je bijesno gledala pod bogatom krošnjom drveta. Otkako zna za njega, on se samo igra nekim vražjim mačevima. S drugim dječacima je htio razgovarati samo o konjanicima koji su tu i tamo prolazili selom. Želio je znati kako su bili odjeveni, koje su oružje imali, što su rekli, jesu li bili ljuti ili nasmijani. Imao je itekako široko poznavanje viteškog repertoara, vitez govorio ovo, vitez govorio ono. Nigelu je dosađivao s vitezovima dok ovaj nije počeo vikati od nestrpljenja. »Što nije u redu s tobom«, odjednom ju je upitao, mašući mačem oko njezine glave. »Ne znam«, rekla je razdraženo. »Nešto mi fali. Osjećam se jako čudno. Ljutito. Tužno. Sretno. Ne znam.« Bila je naslonjena na drvo, glave okrenute od njega. Talisa njezine riječi nisu previše zabrinjavale, no ljutilo ga je kad se nije htjela igrati. S drugim dječacima se morao praviti da je odrastao, da ima znanje odraslog muškarca, samo zbog toga što je toliko velik. S Callie se nije morao praviti. Ponekad su se igrali da je ona dama koju je zatočio zmaj, a Tilis je dolazi spasiti. No, kad su se posljednji put igrali ponašala se jako čudno. Govorila je da se moraju vjenčati i praviti djecu. To ga je jako zbunilo, tako se nisu nikad igrali. Pokušavao ju je zainteresirati za ono što radi. Jako je zabio mač u drvo kraj njenog uha: »Sad ste moja zarobljenica, kraljevno.« Gurnula je mač od sebe. »Ti si takvo dijete«, prijezirno mu je rekla. »Ja«, odgovorio joj je s nevjericom. »Ti nisi ništa veća od djeteta«, rekao je i pokušao je zgrabiti. Oboma je ovo zadirkivanje bilo uobičajeno, uvijek su se tako zabavljali. Nisu se dodirivali u javnosti, no kad su bili sami nisu mogli odoljeti. Kad su pobjegli od Nigelovog promatranja, učili su latinski i grčki, astronomiju i matematiku sjedeći skroz priljubljeni jedno uz drugo. Danas mu se Callie ljutito izmicala. Talis nije imao pojma da ona ne želi da je dira, jer se nikad prije nije bunila. Ponovno ju je zgrabio, ona se opet izmaknula, a on je mislio da se šali. Kad je napokon shvatio da mu se istinski opire, mislio je da se boji nečega. Bilo mu je drago, jer je sebe smatrao velikim, snažnim vitezom. »Nemaš se čega bojati«, rekao je svojim najdubljim glasom. »Ja ću te zaštititi.« »A tko će me zaštititi od tebe«, sarkastično mu je odbrusila. »Od mene«, prenerazi se Talis. Kako je mogla misliti da bi je on povrijedio? Ona je njemu činila grozne stvari, osramotila ga pred cijelim selom, no on njoj nikad ne bi učinio ništa nažao. »Ja te nikad ne bih povrijedio«, nježno je rekao i okrenuo glavu od nje. Callie mu je nekoliko puta povrijedila ponos, ali nikad nije ni natuknula da bi on mogao učiniti nešto nažao nekome tako malenom i krhkom poput nje. Zar je zbilja tako mislila o njemu? Callie je odmah bilo jasno koliko ga je povrijedila. Uvijek je znala koliko daleko smije ići u zadirkivanjima. No, sada je povrijedila onaj smiješni osjećaj časti koji mu je bio toliko važan. Znala je da bi radije umro od gladi nego izdao taj svoj osjećaj. Potrčala je k njemu, stala ispred njega, uhvatila ga za ruke, stisnula iz sve snage. Kao da drži tvrdu stijenu. Bez obzira na to koliko se sagnuo, leđa su mu bila čvrsta, a glava visoko iznad njezine. »Talis, žao mi je. Žao mi je. Znam da me ti nikada ne bi povrijedio.«

124


Nestao je sav nemir iz njezinih grudi, nestao je sav ponos. Mogla je podnijeti sve, samo ne to da je Talis nesretan zbog nje. Nije se često događalo, ali kada jeste, to joj je bio najjadniji osjećaj na svijetu. Stala je na vrhove prstiju, naslonila se na njega da ne padne, i počela ga ljubiti po licu onoliko koliko je mogla doseći. »Tally«, šaptala je. »Tally, dušo, ljubavi moja, žao mi je.« Nije nikako reagirao, pa ga je ljubila još jače, još više, grlila ga oko vrata, odigla se od zemlje vješajući se oko njegovog vrata. »Ti mi nikada ne bi naudio, znam ja to. Znam da sam grozna u zadnje vrijeme, a ti si tako dobar prema meni, i želim se ispričati. Ne znam što mi je.« Nakon nekoliko minuta ulizivanja, odmaknula se i pogledala ga. Još uvijek je čvrsto stajao i gledao u nešto daleko od nje, no znala je da više nije povrijeđen. Zašto onda nije radio ono što uvijek radi kad joj oprosti Inače bi iskorištavao njezino kajanje tako što bi ona morala glumiti neku bespomoćnu ženu koju spašava veliki, snažni muškarac. No sad je samo stajao spuštenih ruku. Nije ju odgurnuo govoreći da ne želi imati mokro lice, kao što je uvijek radio kad bi ga pokušala poljubiti. Prstima jedva dodirujući tlo, s rukama čvrsto oko njegovog vrata, tijela priljubljenog uz njegovo, gledala ga je u oči. Jesu li oduvijek ovoliko tamne, pitala se. Je li mu kosa oduvijek ovako crna, a koža ovako neobične boje? Srce joj je lupalo. Ovo je Talis, dječak kojeg poznaje cijeli život. Bio joj je znan koliko i sunce, koliko i zrak, no ovog trenutka bio je najnepoznatija, najljepša pojava na svijetu. »Propustila si jedno mjesto«, rekao je Talis, a ona je osjećala njegov glas u svojim prsima. »Propustila«, ponovila je. Glas joj je podrhtavao u grlu. Nije imala pojma o čemu on govori. »Nisi me ljubila svuda po licu«, ozbiljno joj je rekao i sagnuo glavu da ga može bolje doseći. Prije nekoliko trenutaka ga je ljubila na brzinu, kao što ga je uvijek ljubila, poljupcima male djevojčice, kao kad je ubio pauka koji ju je plašio ili kad je udario onog velikog dječaka koji ju je ružno zadirkivao. Tad ga je od sreće poljubila nekoliko puta. Malo se sagnuo, tak toliko da mu može dosegnuti obraz. Jedva da je bio svjestan njezinih poljubaca. On nju nikada nije poljubio, čak ni onda kad bi učinila nešto lijepo za njega, na primjer poobavljala sve njegove poslove jer je on zaspao pod drvetom. Talis je govorio da vitezovi ne ljube djevojke. »Pa koga onda ljube? Svoje konje«, rugala se Callie. Meg je na to mudro odgovorila: »Vitezovi ljube svoje majke«, i podmetnula obraz da je Talis poljubi. Talis je otišao pobjedonosno zviždeći. Sada je Talis skoro molio Callie da ga poljubi. Naravno da mu je udovoljila. Nikad u životu nije toliko željela nešto, koliko je sada željela ljubiti Talisa. Kao da je cijeli svijet nestao: postojali su samo njih dvoje pod drvetom. Poljubila ga je u bradu, dugačkim, polaganim poljupcima, onda se pomaknula prema gore, a on je još malo spustio glavu. Kad je svoje usne spustila na njegove, to više nije bio tvrdi dječji poljubac napućenih usana, nego mekani, nježni poljubac lagano rastavljenim usnama. Tjednima su je fascinirale Talisove usne. Bile su pune, izgledale su mekano i sviđalo joj se kako se pomiču dok priča. U zadnje vrijeme uopće nije čula što govori, samo je gledala kako

125


se njegove usne obavijaju oko riječi. Ponekad ga je ljutila jer je odvraćala pogled dok joj je nešto govorio, no morala je prekinuti sponu između svojih očiju i njegovih usana. Sad je osjetila kako uzdiše dok su joj usne dodirivale njegove, osjetila je kako mu se tijelo opušta, a zagrljaj oko nje steže. Uvijek se bahatio sa svojom snagom, podizao je i vrtio. Obožavao ju je izvrnuti naopačke i bacati u zrak. Osjećaj Talisovih ruku na sebi, tijela priljubljenog uz svoje nije bio nov. No danas je osjećala njegovu snagu, njegovo veliko tijelo, njegovu moć na način kojeg prije nije poznavala. Callie je zbunjivao njegov dodir, osjećaj njegovih usana na njezinima. Oklijevala je zbog neiskustva i osupnutosti, no Talis nije djelovao nimalo zbunjeno. Samo na trenutak ju je odmaknuo od sebe, pogledao je širom otvorenih očiju, i sasvim sigurno u sebe uhvatio ju je za potiljak, okrenuo joj glavu na stranu (uvijek ju je zanimalo kamo treba s nosevima pri poljupcu, no to Talisa očigledno nije mučilo. Nekako je točno znao što treba kamo ići), i poljubio je iz sve snage. Bila je jako sretna što je toliko snažan jer koljena su je izdala. Talis ju je skoro morao nositi. Nije mu bilo teško, nije niti primijetio da se istopila kao maslac ostavljen na suncu. Na sekundu je Callie širom otvorila oči, jer on ju je držao samo svojim nadlakticama, dok su mu ruke prelazile svaki djelić njezina tijela kojeg su mogle doseći. Callie je bila skoro luđa od očaja što sprijeda nije imala nikakvih oblina, no nikad joj nije palo na pamet da odostraga itekako ima obline, i da to nije prošlo nezapaženo kod dječaka u selu. Nije znala da je Talis gurnuo u blato nekog dječaka tri godine starijeg od sebe zato što je izrekao neku primjedbu kad se Callie nagnula nad bačvu ukiseljene repe. Sad ju je Talis držao za butine i ljubio je toliko slatko da je mislila da će ostati bez svijesti. Ona se nekako sramila, ali on nije. On je uvijek bio napadač, onaj koji je u mračnu špilju ulazio bez imalo opreza. On je hrabar, govorila je Meg. Sad je bio vrlo poduzetan i željan avanture. Gurnuo joj je jezik u usta, čvrsto i jako. Callie se uplašeno odmaknula i začuđeno ga pogledala. Da je to napravio prije nekoliko mjeseci, bilo bi joj odvratno. Sad joj se itekako sviđalo. Maloprije su stajali vani, a sad ju je Talis prikovao uz drvo i svlačio. Callie nije mogla razmišljati. Kao da joj je cijeli um ispario, ostala joj je samo ogromna masa osjećaja. Nije bila sigurna što želi od Talisa i nije znala zna li on što želi od nje, no bila je sigurna da želi saznati. No, nikad nije saznala što se trebalo dogoditi jer ih je odjednom okružila zaglušujuća buka. Ljudi su gromoglasno prolazili na konjima; vikali su, oklopi su zveckali. Nastao je kaos i pomutnja. Talis je prvi čuo buku. Ljudi i konji, sa ili bez oklopa, Callie nisu nimalo zanimali. Zanimao ju je samo i isključivo Talis. Talis nije tako mislio. Odmaknuo se od nje, a ruka mu je i dalje bila na njezinom golom bedru, naslonjenom o njegov bok. Nakrivio je glavu i slušao. Callie je nestrpljivo okretala njegovo lice prema sebi. Bili su sigurni ispod drveta, nitko ih neće vidjeti, ma što radili. »Nešto se dogodilo«, rekao je Talis. »Da«, odgovorila mu je, misleći pritom na nešto sasvim drugo. Njezin cijeli život se promijenio u posljednjih nekoliko trenutaka. Promijenio se njezin pogled na život i

126


razmišljanje o životu. Kao da ga više uopće ne zanima to što se dogodilo među njima, pustio je njezinu nogu i otrčao prema kući. Nakon što si je dopustila kratki luksuz psovanja i Talisa i njegovog djetinjastog ponašanja, potrčala je za njim. Kako je ono što se dogodilo moglo imati tako zanemariv utjecaj na njega da ju je mogao samo ostaviti? Mozak joj se već dovoljno oporavio, pomislila je da se možda nešto dogodilo Willu i Meg. Nije joj palo na pamet da nesreća koja se dogodila dvojici seljaka nikako ne može uzrokovati viku i pomutnju među vitezovima. Podignula je suknju i potrčala za Talisom što je brže mogla. Kosa joj se rasplela dok je preskakala živice, izbjegavala ovce i pokušavala slijediti Talisa.

127


24. POGLAVLJE

D

vorište je bilo puno raskošno odjevenih muškaraca čiji su konji gazili Megino cvijeće. Svi su zurili u muškarca koji je ležao. Callie mu je mogla vidjeti samo noge. Bio je miran, kao da je mrtav. Meg i Will su se držali postrance, zagrljeni. Meg je bila vidno uplašena. Callie bi možda oklijevala prije no što utrči među dvanaestoricu muškaraca, ali ne i Talis. Sjurio se među njih, i usprkos svojoj gruboj odjeći izgledao je kao jedan od njih. Nije oklijevala kad je Talis bio u pitanju. Odmah je došla za njim. Callie je povirila iza Talisa i vidjela naočitog muškarca, čeličnosive kose kako leži na tlu. Lice mu je bilo plavo od nedostatka zraka. Oko usta i po vratu je imao krvave ogrebotine od pokušaja oživljavanja. Nije trebalo puno pameti za zaključiti što se dogodilo, jer mu je pored glave bila bačena polupojedena jabuka. Previše je zagrizao i komad mu se zaglavio u grlu. Nisu ga mogli oživjeti i sad su ga samo zapanjeno gledali. Talis se nije ni okrenuo da pogleda je li ga Callie stigla: znao je da je tamo. »Tildy«, rekao je, i Callie je odmah znala na što misli. Isprva nitko nije primijetio visokog mladića i blijedu djevojku. No Talisov brzi pokret je privukao njihovu pažnju. Prije no što se itko stigao oporaviti od šoka, Talis je podignuo Callie iznad glave, držao ju je oko struka, a ona je ravno pružila noge. Podignuo ju je i pustio ravno na želudac mrtvog čovjeka. Začuli su se ljutiti povici zbog odvratnog nepoštivanja mrtvaca. No, dok su jedni vikali i pokušavali zgrabiti djevojku koju je mladić štitio svojim tijelom, drugi su vidjeli kako se mrtvacu otvaraju usta i van izlijeće ogroman, nesažvakan komad jabuke. »Tišina«, povikao je jedan koji je očigledno posjedovao autoritet. Svi su pogledali čovjeka koji je ležao na podu. Talis nije imao pojma što će dalje biti, pa se držeći Callie ispred sebe provukao kroz gomilu muškaraca. Vidio je kako se čovjeku lagano otvaraju oči. »Kako«, to je bilo sve što je Nigel mogao reći. Ovaj događaj je opet pobudio njegove sumnje u Talisovu i Callienu normalnost. »Čarolijom«, rekao je Talis. »Čarolija, kako da ne«, rekla je Callie. »Jednom je on pao s drveta ravno na Tildy«, rekla je misleći pritom na jednu od njihovih krava muzara. »Udario ju je tako jako da joj je hrana iz usta poletjela preko polja. Mi smo to isto učinili ovom čovjeku.« Nigel je bio impresioniran što je Talis znao primijeniti znanje na današnju kriznu situaciju,

128


no nije mu ništa rekao. Prema njegovom mišljenju, Talis je već bio previše ponosan na samog sebe i nije ga trebalo dodatno hvaliti. Callie je primijetila da Will i Meg još uvijek stoje sa strane, zagrljeni, bijelih lica. Razumjela je njihov strah. Čula je za gnjev nekih lordova i kako su se pritom ponašali prema nedužnim seljacima. Što bi se dogodilo da je ovaj bogataš poginuo na njihovoj zemlji? Bi li njegova obitelj krivila njih? Dok je ona gledala Meg i Willa, Talis je ispitivao Nigela o ljudima koji su im izgazili dvorište. »Došli su da kupe jabukovo vino«, rekao je Nigel. »Ovom čovjeku jabuka nije dobro rodila ove godine, čuo je da Will ima dobro jabukovo vino i došao je kupiti. Will mu je dodao jabuku, on je zagrizao, tad je Meg izišla iz kuće i čovjek je izgledao kao da je vidio duha.« Nigel se namrštio. »Čovjek je i dalje bio na konju kad je vidio Meg, udahnuo je, konj se pomaknuo unatrag i ovaj se počeo gušiti. Pokušali su ga spasiti, ali komad jabuke se duboko zaglavio. Dok su ga ljudi skinuli s konja već je bio mrtav.« Postrance je pogledao Talisa, kao da je on neki vještac koji ga je vratio u život. »Kao što čujete, nije bio mrtav«, rekao je Talis ne zabrinjavajući se zbog Nigelovih sumnjičavih pogleda. Slijeva se čulo kašljucanje. Nisu mogli vidjeti čovjeka jer je bio okružen svojim vitezovima čuvarima, ali mogli su ga dobro čuti. »Tko je to«, pitala je Callie Willa i Meg. Suze su tiho klizile niz Megine obraze i Will je davao sve od sebe da je utješi, no i on je bio potresen. Callie je željela otići k njima, no imala je osjećaj da joj neće reći ništa. Već odavno je znala da Will i Meg imaju tajne koje nikome ne povjeravaju. Callie je već otkrila da svi ljudi imaju tajne. »Nisam čuo za njega«, rekao je Nigel. »Ime mu je Lord John Hadley, treći sin jednog earla. Mislim da mu titula nije došla u nasljedstvo. Dobro se oženio«, dao im je Nigel na znanje. »Ljudi govore da nikad nije prolazio ovuda.« Čudnovato je pogledao Callie. »Kažu da mu je u snu bilo rečeno da krene ovuda.« Prije no što je Callie stigla išta reći, ljudi su se razdvojili pred Lordom Johnom koji je sada stajao uz pomoć dvojice ljudi. »Njegova milost vas želi vidjeti«, rekao je naočit čovjek. Imao je kosu do ramena. Svojim je ponašanjem govorio da ne želi imati posla sa seoskim derištima, no ipak im je bio zahvalan. U očima mu se još uvijek nazirala tuga zbog gubitka gospodara, jer Hugh Kellon ga je istinski cijenio i volio. John Hadley nije imao nedoumica. Nije nimalo dvojio o svojoj smrti. Vidio je svoje mrtvo tijelo, vidio je krvave tragove grebanja na svom vratu. Vidio je svoje ljude kako se naginju nad njim. Dok je odlazio, osjetio je samo olakšanje što napušta ovaj svijet koji mu nije dao nimalo sreće. Svega se prisjetio kad je danas vidio onu ženu. Kao da se vratio natrag u najsretniju noć svog života, onu noć kad je dobio sina. No sve je nestalo za tren oka. Za nekoliko sati je dobio sve i izgubio sve. Tijekom sljedećih godina je uspio zanemariti bol. Usredotočio se na gradnju i na to da napravi nešto od svoja dva bezvrijedna sina. Preživio je, iako mu ništa više nije moglo podariti život. Danas je vidio onu ženu koja ga je podsjetila na tu noć. Bila je tamo. Znao je. Bila je tamo. Bol ga je preplavila. Želio je prestati živjeti. Smrt je mnogo bolja od prisjećanja na tu noć.

129


Odabrao je umrijeti. Nije se borio protiv nedostatka zraka. Odustao je. No dok je lebdio nad vlastitim tijelom prišlo mu je dvoje anđela. Jedan je bio visoki dječak, lijep poput anđela, malo tamnije kože, visok i uspravan kao vitez iz bajke. Djevojka je bila bijela i blijeda kao nešto iz onog svijeta. Lice joj je bilo bezbojno; obrve, trepavice, usne. Sve je bilo boje bjelokosti. Samo su oči bile čudnovato plavoljubičaste. Oko bjelokosnog lica se prelijevala masa zlatne kose, padala joj je do struka, zaplitala joj se o ruke, kao da je teža od cijelog njezinog tijela. Gledao ih je i oklijevao oko napuštanja zemlje. Ovi mladi ljudi su privukli njegovu pozornost. Znao je da je taj trenutak oklijevanja razlog tomu što je još živ. Dječak je bacio djevojku na njegov nabrekli trbuh, komad jabuke mu je izletio iz grla, i John se odmah vratio u svoje tijelo i nastavio disati. Proganjalo ga je nešto dok je tako slabašno stajao uz pomoć svojih ljudi. Neko ime mu je odzvanjalo u glavi dok je dječak bacao djevojku na njegov trbuh. Trebalo mu je malo vremena da se prisjeti imena. Kad mu je napokon sinulo, kašalj se pojačao. Gilbert, pomislio je. Gilbert Rasher. Ljudi su se razišli i pustili gospodara da vidi dječaka koji mu je spasio život. Talis je stajao uspravno, gledao je čovjeka ravno u oči. Iako je odrastao na imanju, nije bio nimalo ponizan. Imao je nepokolebljivo samopouzdanje koje samo pamet i mladost mogu dati. Vjerovao je u sebe i to se vidjelo. John je polako odmjerio dječaka. Taj naziv nije bio primjeren za njega jer je bio viši od većine Johnovih ljudi. Tijelo mu se još nije bilo jednako popunilo, pa su mu dlanovi i stopala bili preveliki, a ramena preširoka u odnos na tanki struk, no za nekoliko godina će biti pravi div. »Kako se zoveš«, pitao je John kroz bolno grlo. Talis je zabacio ramena unatrag i rekao: »Talis«. Nije rekao Willovo prezime, jer je već odavno znao da se ne zove tako. No ime Talis je pripadalo njemu i nikome drugome. John se skoro onesvijestio na spomen tog imena. Bilo je to ime njegova oca, staro, neobično ime. Nije znao kako, a nije ga ni bilo briga kako je dječak preživio požar. Znao je samo da je dobio ovog dječaka prije šesnaest godina. Ovo je njegov sin. Svom snagom koju je mogao skupiti John je odgurnuo ljude od sebe. Raširio je ruke stojeći na klimavim nogama. »Dođi«, rekao je, »poljubi svog oca.« Talis nije nimalo oklijevao prije no što je zagrlio Johna Hadleya. Otkad je saznao za svoje rođenje znao je da mu se sprema ovakvo nešto. »Vježbao« je za to. Vježbao je što je bolje znao, učio sve što jedan vitez treba znati. Nije želio razočarati svog pravog oca. Prije nekoliko godina, kad se Meg vratila nakon što je pobjegla da nađe učitelja, Talis nije bio nimalo iznenađen njezinim postupkom. Vitezu je trebala naobrazba, trebalo mu je sve što se može naučiti da se pripremi za današnji dan. Osjećao je čovjekove suze na svom vratu, ali njemu nije bilo do plakanja. Sad će sve započeti, mislio je. Sad će započeti njegova istinska životna svrha. John je odmaknuo Talisa od sebe da ga bolje pogleda. Uhvatio ga je za lice, gledao mladu, neizbrazdanu kožu i čiste kovrče. Dok je dirao dječakovo lice, život kao da se polako vraćao u njega. Godinama, već šesnaest godina je samo želio umrijeti. Nije imao razloga za život. No, sad mu je ovaj prelijepi dječak vratio volju za životom.

130


Talis se veselo smiješio dok ga je John opipavao kao novog konja. Gledao je ljude oko njih. Neki su se mrštili, neki napola smiješili, a neki iznenađeno gledali. John se odjednom uspravio. »Moramo krenuti. Ovako nećemo stići kući prije mraka. Hugh, daj konja mom sinu!« Meg, Will, Nigel i Callie su cijelo vrijeme stajali u tišini. Meg se sa svakom izgovorenom riječi sve više oslanjala na Willa. Will je pokušavao biti jak, no oslabio je od same pomisli da će izgubiti Talisa. Do ovog trenutka nije znao koliko voli dječaka. Talis, sa svojim zadirkivanjem i šalama, svojom ćudi i traženjem pozornosti, pa čak i svojom veličinom im je svima predstavljao sve. Nigel bi radije umro nego priznao, jer je želio da ova obitelj zna koliko je on drugačiji od njih, no istini za volju, ovdje su ga bolje hranili i bili bolji prema njemu nego u bilo kojoj drugoj kući. Usprkos njegovoj sumnjičavosti prema dvoje učenika, njihov životni duh je bio jako zarazan. Nikad nije upoznao dvoje zanimljivijih ljudi. A sad će sve to nestati. Callie je bila previše osupnuta da bi se pokrenula. Bila je sretna zbog Talisa. Da, da, da, govorila je sama sebi. Bila je jako sretna zbog njega. Zaslužio je sve ovo. Možda će ga jednog dana vidjeti u oklopu. Možda će proći kraj njihovog siromašnog imanja i dopustiti im da ga vide. Sebe je zamišljala u dronjcima, bez hrane, kako mora srušiti staju, dasku po dasku da bi se zimi imala čime grijati. Zamišljala je da će se Talis vratiti i reći da je njegov život bio jadan bez nje, luksuzan ali jadan, i zamoliti ih sve da pođu s njim. Talis se odmaknuo od čovjeka koji je tvrdio da mu je otac. »Ne, sir«, rekao je što je pristojnije mogao. »Ne mogu ostaviti svoju obitelj.« Nitko nije mogao ni progovoriti nakon što je Talis ovo izrekao. Neki stariji muškarci su se smiješili idealizmu mladosti. Nema nikakve koristi od idealizma u hladnoj zimi, a dječak nije imao pojma što odbija odbivši lordovu zaštitu. Iako je Talis izgledao kao da danomice odbija ponude plemića, Callie je itekako dobro znala kako se on osjeća. Bio je ustrašen i nesiguran. Njegov osjećaj časti i davna želja su vodili bitku unutar njega. Tiho je stala iza njega. Nije ga dodirivala, no znala je da će osnažiti od njezine prisutnosti. Zajedno su bili jači. Umom ga je molila da se smiri. Meg je mnogo puta rekla: »Talis je jak zato što Callie vjeruje da jeste.« John se jako iznenadio: nije shvatio što je čuo. Bio je zbunjen zbog skore smrti i um mu je bio pomućen. Našao je sina, ali sin ga je odbio. Hugh Kellon je već mnogo godina bio s Johnom, došao je u njegovu službu ubrzo nakon one noći o kojoj je čuo toliko toga. Mnogo se govorkalo o toj noći, o tome kakvi su postali gospodar i gospodarica, i Hugh je znao da John nije ono što je nekad bio. Je li ovaj dječak Johnov sin, dječak koji je trebao umrijeti u plamenu? Jesu li ga ovi debeli seljaci ukrali? Zašto ga nisu vratili nakon što je prošla opasnost? I tko je ova neukroćena djevojka koja je stajala tako blizu naočitog dječaka? Izgledala je poput plavokose sjenke, kao da je dio njega. Hugh je iza sebe čuo šaputanja ostalih ljudi. Ono što je započelo kao jednostavan izlet skoro se pretvorilo u tragediju, a zatim u misteriju. Najbolje će biti da svi sjednu za stol. Malo vina i dobrog mesa će umiriti ljude.

131


Jednim velikim korakom je Hugh stao pred Talisa i stavio mu ruku na rame. »Ovaj momak je sin kakvim se trebaš ponositi. Naravno da će krenuti s nama, gospodaru. A i djevojka.« Pokušao ju je povući naprijed, no pobjegla mu je i sakrila se pod dječakovu ruku. Hugh se nakašljao i odmahnuo glavom da razbistri misli. Trebat će mu bačva vina nakon ovakvog dana. »A i drugi. I oni će poći. Zar ne, gospodaru?« »Naravno«, rekao je John. »Povedi ih sve. Meni seljaci ništa ne znače.« »Ne bih rekao da je ova djevojka ikakva seljanka. Vidi je kako izgleda«, šaptao je jedan od ljudi. »Misliš li da je to dječakova priležnica«, pitao je drugi. »Ako jeste, onda je on stvarno Johnov sin«, odgovorio je onaj prvi smijući se. John se napokon počeo oporavljati. Život i smrt su mu pomutili mozak. Svijetu je rekao da mu je žena rodila sina, no znao je da nije. Ova blijeda djevojka koja je stajala kraj »njegova« sina je zasigurno bila njegova kći. »Dođi k meni, dijete«, rekao je i pružio joj ruku. Callie je oklijevala, pa zatim pogledala Talisa. Kad joj je kimnuo kao da je sve u redu, izišla je. Da, pomislio je John, ova je ista njegova žena kad je bila mlada. No ova nije nikakva ljepotica. Preblijeda je za ljepotu. Bila je potpuno beznačajna pored ovog lijepog dječaka. »Da«, šapnuo je više sebi nego drugima, »ti si moja kći.« Nitko nije bio spreman na Callienu nasilnu reakciju. »Ne«, vikala je. »Ja nisam vaša kći! Nisam! Čujete li me?« Usprkos svom milom izgledu, svi koji su poznavali Callie znali su da ima nezgodnu narav koja se budila samo kad je Talis bio u pitanju. »Cijela obitelj je luda«, rekao je jedan od Johnovih ljudi. Prvo je dječak odbio poći sa svojim bogatim ocem, a sad je ova blesava djevojka vikala da ona nije njegova kći. Vika njezine voljene djevojčice je ohrabrila Meg. Znala je da Callien problem nije to tko joj je otac, ona nije željela biti Talisova sestra. Brat i sestra se ne mogu vjenčati. »Gospodaru«, glasno je rekla Meg i pristupila mu. »Zar se ne sjećate da je ovo dijete kći onog drugog čovjeka?« Nastala je tišina dok jedan od ljudi koji je bio tamo te večeri nije progovorio. »Ona je kći starog Gilberta Rashera, gospodaru. Teško je vjerovati da je on otac nekome nježnome poput ovog djeteta. Mislim da bi konjina poput Rashera prije mogla napraviti sinove kao što je vaš dječak«, rekao je gledajući Talisa. Čovjek nije imao pojma zašto ga je John pogledao s toliko mržnje. Samo je primijetio djevojčin izgled. Bilo mu je žao djevojke, što će biti od jadnice ako ode živjeti k Rasheru i njegovim divljacima od sinova. Bili su lukavi, surovi i prljavi. Djevojka neće dugo izdržati s njima. Nakon nekoliko trenutaka John se okrenuo: »Da, ona je Rasherova kći.« Što je njega briga? Imao je dovoljno kćeri da osnuje samostan. Nije mu trebala još jedna. »Povedi djevojku«, rekao je Talisu. »Povedi cijelo vražje selo ako želiš.« Htio je samo da dječak pođe s njim. Talis je cijelo vrijeme stajao tiho, uspravnih leđa. Nije rekao ni riječi. Nitko po izrazu njegova lica ne bi rekao da uopće želi otići s ovim ljudima, jahati konja i nositi raskošnu odjeću, no njegova obitelj je znala. Talis je naizgled bio odrastao. Bio je visok i jak poput odraslog čovjeka, hodao je poput

132


odraslog čovjeka, no iznutra je još uvijek bio nevini dječak. Kad mu je John dao što je htio i kad je Talis saznao da može imati i čast i konja, okrenuo se onoj osobi koja mu je značila sve na svijetu; Callie. S lakoćom uvježbanog pokreta ju je uhvatio za struk dok je ona prekrižila ruke na prsima i skupila noge, pa ju je bacio u zrak, a ona se vrtjela. To su vidjeli od putujućih glumaca i mjesecima su vježbali. Nijednom mu nije ispala. Prizor Talisa koji baca Callie njihovim ukućanima nije bio neobičan, no petnaestorici muškaraca jeste. Otvorenih usta su gledali kako se djevojka vrti u zraku, a kosa vijori oko nje poput vjetrenjače. Držali su dah nadajući se da će je Talis uhvatiti. Uhvatio ju je kao i mnogo puta do tada, potom ju je uzeo za ruku i zajedno su utrčali ne mareći ni za koga drugoga.

133


25. POGLAVLJE

T

alis i Callie su zanijemjeli kad su prvi put vidjeli Hadley Hall. Dva dana su zajedno jahali, Callie sprijeda, i vraćali se onamo gdje im od sada treba biti dom. Danima su se pokušavali priviknuti na novi život. Callie je neko vrijeme plakala što su ostavili Willa i Meg. Njih dvoje nisu prihvatili Johnovu ponudu. »Mjesto nam je ovdje«, rekao je Will. »Tu ćemo biti ako nas budete trebali.« Meg je bila pretužna da bi išta rekla. Talis je davao sve od sebe da ne pokaže jad koji osjeća. Dio njega je želio poći u ovu novu avanturu, a dio je bio očajan što napušta Willa koji ga je toliko toga naučio i čija mu je tiha mudrost uvijek pomagala. Ni Callie ni Talis nisu plakali što ostavljaju Nigela. Lord John mu je dao nekoliko zlatnika i ovaj je dao petama vjetra. Dok su jahali prema Hadley Hallu Talis je Callie nadugo i naširoko objašnjavao da će ih sada razdvojiti i da mora biti jaka: »Neću moći uvijek biti tu i brinuti se za tebe«, rekao je. »Moraš se naučiti snalaziti bez mene.« Callie je progutala knedlu i kimnula. »Hoću li ti nedostajati?« »Naravno, ali više nismo djeca. Moramo biti odrasli. Obećaj mi da ćeš se lijepo ponašati. Hoćeš li biti poslušna mom ocu?« Kimnula je. Pokušat će. Talis će se ponositi njome jer će se ponašati jako odraslo. Neće više moći spavati samo metar jedno od drugoga, neće više moći ništa, pomislila je, misleći na dane kad su pripadali samo jedno drugome. »Kad ćemo se vidjeti«, upitala je. »Čim prije budem mogao. Prvo moram zadiviti oca. Moram postići da me zavoli prije no što ga upitam za... za nas.« Nije bila sigurna što Talis time misli, no nadala se da misli na brak. Neće im dopustiti da ostaju sami zajedno ako se ne vjenčaju. Znala je to po onome što su drugi pripadnici višeg staleža radili kad projašu selom. Naslonila je glavu na Talisovo rame. Nije znala kako će živjeti bez da ga dodiruje svaki dan. Bilo joj je bolno kad ih je Nigel natjerao da sjede razdvojeno na njegovim predavanjima. Meg i Willu nije smetalo što su za stolom sjedili isprepletenih ruku. Talis je, kao i uvijek, odmah znao o čemu razmišlja. Pokrio je njezine obje ruke svojom. »Uskoro«, šaptao joj je. »Uskoro, obećavam ti. Obavit ću ono što moram što prije budem mogao. Bit će teže ako budemo radili nevolje. Razumiješ li me?«

134


»Da«, odgovorila je, i doista je razumjela. Ljutiti odrasli nisu ništa dopuštali mladima. Ako to znači da će poslije dobiti Talisa samo za sebe, držat će se podalje od njega godinu dana. Svaki dan će pomalo umirati, no učinit će ono što mora. John je sve one dane koje su proveli putujući samo zurio u svog sina i sanjario o svim stvarima koje će zajedno raditi. Napokon je njegov život dobio smisao, imat će kome ostaviti svoja svjetovna bogatstva. Iako su imali devetnaest i dvadeset godina, njegovi sinovi nisu bili toliko veliki i zdravi kao ovaj tamni, naočiti dječak koji se tako zaštitnički ponašao prema blijedoj djevojci. John se u svom tihom promatranju oduševio kad je vidio da je dječak jednako ljubazan koliko je i lijep. Sinoć se nije nimalo sramio u krčmi. John se bojao da je zbog svog odgoja izrastao u prostog seljaka, no ovaj dječak je bio poput kraljevića, bez obzira na seljačku odjeću i ruke ogrubjele od teškog rada. Hodao je kao da englesko prijestolje pripada samo njemu. Zlatousti. Tako je jedan od Johnovih ljudi nazvao Talisa. Zlatousti. Razgovarao je i šalio se s muškarcima dvostruko starijim od sebe i smijao se kad su mu rekli da je premlad za pivo. Talis im je pokazao tako što je popio dvostruko više od njih i ipak se uspio sam popeti uza stube. Rekao je da je Willovo pivo ja��e nego ovo krčmarevo; Will svoje pivo nije razvodnjavao. O da, mislio je John, dječak je zaista bio jedno čudo: lijep, ljubazan, nadaren, jak (pobijedio je trojicu u obaranju ruke, i sve nasmijao rekavši im da žive prelagano). Svaki otac bi se morao ponositi Talisom. Bilo je čudno samo to što je blijedu djevojku uvijek držao uza se. Blijedu sjenku koja je sve gledala i vidjela. John joj je naredio da ode spavati, no Talis je mrtvo hladno rekao: »Callie može ostati.« Samo tako. John se odmah počeo ljutiti. Nije nikome dopuštao da mu proturiječi niti da s njim razgovara tim tonom. No, dio njega je znao da će ih Talis napustiti ako djevojka ne bude s njim. Za tren oka će otići iz krčme i ništa na svijetu ga neće vratiti. Ljudi su ga promatrali s velikim zanimanjem, John je znao da treba uspostaviti autoritet, ali se bojao posljedica. Nakon nekoliko trenutaka se nasmijao. »Poslušat ću sina«, rekao je, i tad je vidio da ga dječak začuđeno gleda. Talis nije imao pojma da je postavio izazov tako što se usprotivio Johnovoj naredbi. Nitko nikada nije predložio da mu oduzmu Callie, ni Will, ni Meg, nitko. Nigel je pokušao, ali nije uspio. Callie je bila njegova, pripadala je njemu, mjesto joj je bilo uz njega, i ostat će s njim što je dulje moguće. John je zgađeno pogledao djevojku. Prvi put u životu je bio ljubomoran. Nikada do sad nije želio ništa posjedovati i ne dijeliti ni sa kim. Sad je želio ovog dječaka. Želio je Talisa kao što nikad ništa nije želio. Nije mu se sviđalo kad je Talis pričao o Willu Watkinsu kao o nekoj vrlo važnoj osobi. Nije mu se sviđalo što ga ta djevojka slijedi kamo god krene. Odlučio je da će ih razdvojiti što je prije moguće. Callie i Talis su zabezeknuto zurili u kuću. »Jesi li ikad vidio nešto ovakvo«, šaptala je Callie. »Nikad. Nisam ni znao da kuća može biti toliko velika.« John je posljednjih šesnaest godina proveo u bjesomučnoj gradnji. Svu svoju energiju je uložio u ovu kuću. Kuća je postala njegova obitelj, smisao njegova života. Život mu je bio

135


prazan, nisu ga zanimala djeca koju je imao. Odrekao se kćeri, očajavao zbog bezvrijednih sinova. Kamena kuća se pružala u dugačko slovo L. Izvana je izgledala neprekinuto i čvrsto, no zapravo je sakrivala nekoliko vrlo korisnih i lijepih dvorišta. Jedno dvorište je bilo za pratitelje i sluge, jedno za kuhinju, jedno samo za obitelj, i jedno je pripadalo velikoj blagovaonici. Nedaleko od kuće je bilo mnogo manjih građevina od istog sivog kamena. Ljudi su hodali posvuda, muškarci s kosama na ramenima, žene koje su nosile vunu. Sve je izgledalo živo i puno blagostanja. Slijedeći Johnov primjer, Callie i Talis su sjahali i dali uzde dječaku koji je čekao da ih primi. Služinčad je znatiželjno gledala pridošlice koji nisu bili odjevene poput plemića, a jahali su plemićke konje. Ako ništa drugo, Johnov osmijeh je bio nešto vrijedno velikog iznenađenja. »Hajde«, John je nježno rekao Talisu kad su on i Callie polako prolazili kroz dvorište i gledali veliku kuću trokatnicu koja se nadvijala nad njima. Stakleni prozori su im namigivali u sunčevoj svjetlosti i znatiželjna lica su ih gledala. Ušli su u veliku dvoranu s prekrasnim HAMMER-BEAM stropom koji se velebno izdizao nad njima. Gipseni zidovi su bili ukrašeni svim vrstama oružja i oklopa, spremnih na uporabu ako dođe potreba. Stolovi su bili postavljeni, veliki poslužavnici puni hrane su se isticali među nasmijanim ljudima koji su sjedili i jeli. Na jednom kraju je bilo uzvišeno podnožje, a dva ukrašena stolca postavljena u sredini. U manjem je sjedila žena koja je nekad bila lijepa, a sad je bila zdepasta i mladost ju je odavno napustila. U većem je sjedio dječak, možda malo stariji od Talisa. Bio je visok, mršavog lica, slabo razvijen. Svo zadovoljstvo mu je nestalo s lica čim je vidio oca. Nije trebalo mnogo da svi prestanu jesti. John Hadley nije bio poznat po darežljivosti. Želio je da ljudi pojedu svoje i vrate se na posao. Kućanstvo je bilo mnogo opuštenije i sve je bilo lakše kad njega nije bilo. Sada nitko nije mogao vjerovati sreći na njegovom licu. Dugim je korakom prišao mjestu gdje je sjedila njegova supruga, sa sinovima slijeva i zdesna. John ih nije ni pozdravio, a obojica su ga gledala moleći za barem malo naklonosti. Ljudi su vidjeli kako je Lady Alida dotaknula rukav svog starijeg sina. Koliko god John nije volio svoje nesavršene sinove, njegova supruga ih je jako voljela. »Vidi, ženo«, rekao je John kao da na nekom sajmu najavljuje dolazak mađioničara. »Pronašao sam našeg istinskog sina.« Pretenciozno se odmaknuo tako da svi mogu vidjeti Talisa i Callie kako stoje nasred sobe. U Engleskoj je društvo bilo podijeljeno na sve moguće načine; odijevanjem, kućama, čak i hranom. Ljudi koji su si to mogli priuštiti jeli su meso i šećer. Viši staleži su se razlikovali od nižih tako što nikad nisu jeli povrće, ako baš nisu morali. Seljaci i stoka su jeli povrće. Jedenje sirovog voća je značilo da nemaš novaca za kuhara koji će ti od voća napraviti slatki umak. Crni kruh u kojem su se još vidjele sjemenke žita značio je da nemaš novaca za ništa bolje. Hadleyevi su imali bogato kućanstvo. Živjeli su na mesu, bijelom brašnu, slatkim pecivima. Ishod toga bio je ono što kontinentalci zovu engleskom bolešću; crni, klimavi,

136


istrunuli zubi. Nikakvo čišćenje ne može nadomjestiti lošu ishranu, punu šećera. Callie i Talis su odrasli na seoskom imanju, hraneći se povrćem, sirovim voćem ravno s drveta, malo mesa, a skoro nisu ni poznavali okus šećera. Cijeli život su proveli u tjelesnoj aktivnosti, trčali su, verali se po drveću, preskakali ograde, naganjali kokoši. Izrasli su u prekrasne i zdrave mlade ljude jakih kostiju, gipkih mišića, sjajnobijelih zubi i kose koja je sjala od sunca i zdravlja. Stajali su uspravni i jaki. Talis sa svojom tamnom ljepotom i Callie s plavoljubičastim očima i kosom do struka, izgledali su kao da su izišli iz bajke. Vitez i njegova bijela djeva. Sve oči su počivale na Talisu. Izgledao je kao sin kakvog bi svaki muškarac poželio: zdrav, visok, snažan, širokih ramena, tamnih očiju iz kojih je isijavalo oštroumlje. Ali nije izgledao nimalo kao Johnov sin. John je bio visok, širokih ramena, ali nije bio pretjerano snažan. U mladosti mu je kosa bila crvena, a koža bijela. Sunce bi ga opeklo, ne bi pocrnio. Nije bilo sumnje da su ova dvojica kraj njegove žene njegovi sinovi; bili su njegove krhkije slike. No, ovaj mladi div koji je sada stajao pored Johna izgledao je kao medvjed kraj zlatne srne. Naravno, nitko se nije usudio primijetiti išta naglas. Alida je davala sve od sebe da ostane pribrana, iako je pred sobom vidjela kraj svog života i kraj života njezine djece. No, osjećaji su je preplavili. Pokušala je ustati i pružiti dobrodošlicu ovom dječaku koji je zahtijevao sve što pripada njezinoj djeci, ali nije mogla. Čim je ustala krv joj je otišla iz glave i onesvijestila se. Nije imala pojma da će Talis, koji je brzo reagirao u hitnim slučajevima, preskočiti prostoriju u dva koraka i uhvatiti je u svoje jake, mlade ruke prije no što padne na pod. Publika ga je gledala bez riječi dok je držao Lady Alidu čije su ruke beživotno visjele. »Sir«, rekao je Talis, gledajući Johna i čekajući da mu kažu kamo da odnese ženu. Da ga John već nije volio svim srcem, od ovog trena bi ga zavolio. »Hajde, sine«, rekao je. »Pokazat ću ti gdje da je spustiš.« U Hadley Hallu je nastao potpuni pandemonij kad se Alida onesvijestila nakon što joj se sin vratio iz mrtvih. Svi su odjednom počeli govoriti, špekulirali su o onome što se dogodilo i onome što će se možda dogoditi. Svi koji su znali nešto ili bili tamo one noći su odjednom postali traženi govornici i izvori znanja. Dok ju je Talis nosio uz stepenice, Alida se probudila iz nesvijesti dovoljno dugo da naredi najstarijoj kćeri: »Zabavite je nečim.« Ponovno se onesvijestila čim je pogledala tamnog mladića koji ju je nosio uza stube. Najstarijoj kćeri Edith je trebalo malo vremena da shvati na koga to Alida misli. Ako je u cijelom kućanstvu postojalo nešto manje zanimljivo od još jedne neudane žene, teško bi se to našlo. Potom joj je trebalo još vremena da pronađe djevojku. Stajala je tako blizu mladića koji im je bio novi brat da ju je Edith jedva vidjela. Dorothy, najmlađa od svih neudanih kćeri je stajala iza Edith, gledala Talisa kako stoji nad majčinim krevetom i plačno govorila: »Zašto mora biti baš naš brat?« »Šuti! Ionako je premlad za tebe«, rekla joj je uvijek praktična Edith. Na to se Dorothy zločesto nasmijala i rekla ono što su sve Hadleyeve kćeri mislile. Uzet će bilo kojeg muškarca; nijedan nije ni premlad, ni prestar, ni pregrozan.

137


Edith nije dozvolila samoj sebi da razmišlja o tome što se događa, niti je gledala svog novog brata. Svoje dužnosti je shvaćala jako ozbiljno. »Dođi«, rekla je Callie i povukla je za ruku kad se ova počela buniti. Dok su je tjerali iz sobe bacila je pogled na gomilu ljudi oko Talisa. Odmah je podignuo glavu i namrštio se. Nije želio da ode. No prije nego što se stigao usprotiviti Alida je zastenjala kao da će umrijeti. »Moj sin«, rekla je. »Moj sin. To je čudo.« Iznenađujućom snagom ga je privukla k sebi. »Daj da te vidim.« Kad se Talis uspio osloboditi, Callie već nije bilo. Callie je bila pomahnitala. Već dva dana nije vidjela Talisa. Dva dana je radila najdosadnije, najnepotrebnije, najbeskorisnije gluposti. Učili su je da svira lutnju, krojili joj haljine, odlazili u već ranije zakazane šetnje na kojima se razgovaralo samo o onome što se događa na dvoru kraljice Elizabete. Stalno se razgovaralo o tome tko će se vjenčati, a tko neće. Najstarija od neudanih sestara je stalno govorila da ona tog i tog muškarca ne bi uzela ni da joj ga nude na pladnju. Najmlađa sestra (koja se Callie dosta svidjela) je rekla da bi Edith uzela muškarca koji ima jedno oko, jednu ruku a nema nijednu nogu, a kamoli ne tog i tog. »A ti«, upitala je Callie. »Hmm«, razmišljala je Dorothy. »Bilo bi dobro da ima barem jednu nogu.« Callie se nasmijala, na što ih je Edith opomenula da se ne smiju ponašati neumjesno. Jednom je Callie čula zveket mačeva i odmah potrčala u smjeru zvuka, no Edith ju je zaustavila iznenađujućom brzinom. »Dame se ne smiju družiti s muškarcima bez pratnje.« »Zar ne bismo sve mogle poći«, molećivo je upitala Callie, a Dorothy joj se nasmijala. Do trećeg dana se Callie osjećala kao da će eksplodirati. Čelični korzet kojeg su joj sestre odjenule nije joj nimalo pomagao. Skoro se onesvijestila na prvi dodir hladnih ruka na rebrima. Pridržala se za dasku prozora i jedva čujno prošaptala: »Zašto?« Dorothy nije bilo teško pogoditi na što je mislila. Čemu korzet kad kod Callie nije trebalo ništa obuzdavati? »Sve smo takve«, rekla je Dorothy. »Ja nisam imala ništa sa šesnaest godina, pa mi je onda sve buknulo tri mjeseca kasnije.« Zadovoljno se nasmiješila bacivši pogled na svoje bujne grudi. »Ne brini se. Bit ćeš kao mi.« Callie je odmah počela govoriti da nema razloga za usporedbu sa sestrama jer ona nema veze s njima. Ona je bila kći nekog Gilberta Rashera, čovjeka o kojem nitko nije želio govoriti. No kad je pogledala svih pet neudanih Hadleyevih kćeri, znala je da je poput njih. One su bile mršave i plavokose, baš kao i ona. Gak i ona dva dječaka koje je kratko vidjela prvog dana su bili poput nje. Talis, koji im je trebao biti brat, izgledao je kao veliki bik kojeg je netko pustio u kokošinjac. »Zašto, zašto, zašto«, govorila je Dorothy dok se naginjala kroz prozor i zurila u dvorište. Imala je osamnaest godina i nije bila udana, kao ni njezine četiri starije sestre. Otac se nije htio odreći novaca za miraz, a nijedna nije bila dovoljno lijepa da je neki muškarac uzme bez miraza. Kraj nje je stajala dvadesetšestogodišnja Joanna, najneuglednija od svih sestara. Prijetila je da će pobjeći s vrtlarom ako joj otac ne nađe muža. U naletu hrabrosti se usudila reći to svom ocu. John ju je samo pogledao i rekao: »Samo nemoj sa sinom glavnog vrtlara, on mi je

138


potreban.« Joanna je plačući otrčala u sobu. »On je najljepše stvorenje kojeg sam u životu vidjela. Zar je incest stvarno smrtni grijeh?« »Joanna«, viknula je Dorothy, pokušavajući se ponašati zgranuto, no zapravo je jedva susprezala smijeh. Callie je otišla pogledati kroz prozor. Dolje je vidjela Talisa sa sjajnim mačem u ruci kojim je zamahnuo na muškarca dvostruko starijeg i dvostruko manjeg od sebe. Talis je davao sve od sebe da obori tog čovjeka. John ih je promatrao nezadovoljna lica. »Mislim da Otac nije tako zadovoljan s njim«, rekla je Edith kad je prišla prozoru. »Mislim da nije toliko jak, usprkos svojoj veličini. Phillip ga je jučer zbacio s konja.« Govorila je o svom mlađem bratu koji je imao slaba pluća. Callie su skoro izdale noge čim je vidjela Talisa. Dio nje kao da je izletio kroz prozor da bude kraj njega. Dva dana su bila kao dvadeset godina. Nije joj samo nedostajao, osjećala se kao da joj je netko prerezao tijelo na pola i odnio polovicu u kojoj je njezino srce. Kao da je znao da ga gleda, a jeste, okrenuo se prema prozoru i uzvratio joj pogled. Callie su u zadnje vrijeme govorili svakojake guposti o pravom damskom ponašanju, no zaboravila je sve čim se nagnula kroz prozor. Skoro je ispala van mašući mu: »Ovdje sam, ovdje sam!« Callieno nimalo damsko vikanje je privuklo polovicu Hadley Halla. Nitko je nije čuo da govori otkad je došla. Zaboravili su da je tu. John je bio posebno iznerviran što blijeda djevojka odvlači pozornost njegova sina i namjeravao ju je ukoriti te iste večeri. No nije bio spreman na trenutačnu promjenu u Talisovom ponašanju na zvuk Calliena glasa. Kad se okrenuo da pogleda Callie, Hugh Kellon, prekaljeni vitez s kojim se borio (čovjeku nije bilo nimalo teško pobijediti Talisove čudne, slabe i neizučene udarce) krenuo je prema njegovim leđima. Mislio je pokazati Talisu da mu mlade djevojke ne smiju odvlačiti pozornost od važnog posla. Ali Talis je znao da ga Callie gleda, i kad mu se ovaj približio leđima, Talis se nevjerojatno brzo okrenuo i napao Kellona, tjerajući ga da se povuče. Za nekoliko sekundi je ležao u pijesku, a Talis mu je držao mač na vratu. Kao pravi zabavljač, stavio je nogu na Kellonov vrat i podignuo ruku u zrak. Pogledao je Callie koja mu je odmah počela pljeskati. Teško je bilo reći tko se više iznenadio; John ili Hugh Kellon, čiji je vrat pritiskala Talisova noga. Na trenutak je pobjesnio na ovog mladca koji ga je ponizio i još se pravio važan. No tad je vidio i smiješnu stranu događaja. Prije mnogo godina je i on izvodio razne predstave da zadivi djevojke. Sklonio je nogu s Hughova vrata i poklonio se Callie i dvama mladim ženama koje su mu pristojno pljeskale. Edith ih je odvukla s prozora. »Sramite se, ponašate se kao bludnice! I to s vlastitim bratom!« »Meni nije brat«, rekla je Callie dajući svima na znanje da ona i Talis nisu u krvnom srodstvu. Edith je pogledala Callie koja je stajala s dvjema njezinim sestrama. Bilo je teško zanemariti sličnost. Okrenula se ne želeći priznati ono što se jasno vidjelo. Roditelji su joj rekli da je mladić njezin brat i da ova seljača Callie nema veze s njima. To joj je bilo dovoljno. »Hajdemo sad. Čeka vas sat učenja sviranja.« Callie je pošla za njima, ali srce joj je ostalo u dvorištu.

139


26. POGLAVLJE

Š

to te muči, sine«, pitao je John Hadley Talisa dok se dječak igrao s hranom na tanjuru. John ga je rijetko puštao iz vida i zbog toga je jeo u Johnovim odajama umjesto u velikoj dvorani s ostalima. Prilikom prvog zajedničkog obroka Talis ga je zamolio da njegova braća jedu s njima. Bilo mu je čudno što je jedan otac birao jednog sina ispred ostalih, a i volio je biti s Jamesom i Phillipom. »Kako ćeš narasti ako ne jedeš«, pitao je John. »Zar nije dovoljno narastao«, rekao je Phillip pola u šali, a pola od ljubomore na očevu naklonost prema novom »bratu«. »Konji njište od straha kad ga vide.« Na tu izjavu se John spremio ošamariti sina zbog nepristojnosti, no Talis se samo nasmijao i posegnuo za još jednim bijelim pecivom. Nedostajala mu je Megina kuhinja puna jednostavne hrane. U ovoj kući je i sir ponekad izgledao kao govedina. »Hoćemo li za tebe osedlati skakavca, maleni brate«, pitao ga je Talis. »Ili kakvog poskoka da ti se noge ne vuku po tlu?« John je iznenađeno spustio ruku. »A ti, brate«, rekao je Talis, gledajući Phillipa, kojem su se ruke tresle od dnevnih napora. »Ja«, ponovio je Phillip koji nikad nije htio svraćati pozornost na sebe, posebice ne kad mu je otac bio prisutan. Talis je nekoliko trenutaka promatrao Phillipa, gledao njegove drhtave ruke, vrećice ispod očiju. Njih trojica su spavali u istom krevetu i znao je koliko Phillip kašlje po noći. »Sutra ćemo se natjecati«, rekao je Talis. »Izazvat ću vas obojicu. Ako me ijedan od vas obori, obojica možete provesti dan drijemajući pod drvetom. Ako me nijedan ne obori, ja ću spavati pod drvetom cijeli dan.« Dvojica mladića su ga gledala kao da je pomahnitao. Njihov otac im nikad ne bi dopustio takvu lijenost. »Hajde, što ste tako nevoljki. Neću glasno hrkati dok vas dvojica vježbate na suncu. Hugh će vas sve ostaviti u prljavštini. Ja ću sutra biti spreman da plešem cijelu noć, a vi nećete moći ni stajati od umora.« John se nasmijao na ovo, jer ga je Talis podsjetio na njega samoga dok je bio mlad. Imao je toliko samopouzdanja i lude hrabrosti. Phillip je prvi shvatio što Talis radi i tad ga je počeo voljeti kao brata. Davao je sve od sebe da dokaže ocu kako James ne može vježbati svaki dan, trebao mu je odmor. Znao je da će rano ujutro Talis završiti na tlu, a James će »pobijediti« i

140


provesti dan odmarajući se pod drvetom. »Ti«, rekao je Phillip. »Ti si jednako fin kao i neki mesar. Nećeš nikad uspjeti zbaciti nekoga koji je izvježban kako ja. Reci mi Talise, jesi li na svom imanju možda jahao krave?« »Ja ću tebi pokazati...«, počeo je John, no Talis ga je prekinuo. »Bio sam strašno dobar seljak, a takav ću biti i vitez«, hvalio se Talis. »Uzgajao sam toliko velike kokoši da sam jahao njih. Samo mi je bilo teško preskakati ograde s njima jer su mi pera upadala u usta. No taj problem sam riješio tako što sam pera prodao kao debla za izradu brodova. Kokošja pera ne tonu, znaš li ti to?« Na to se čak i John nasmijao, a ostatak obroka je pojeo u tišini dok je slušao sinove kako se zadirkuju. Činilo se da tama koja se nadvila nad kućanstvo Hadleyevih nestaje svakim danom. John je oduvijek vjerovao da se njegova sreća nalazi u posjedovanju zdravog, savršenog sina, a ovaj lijepi i pametni dječak mu je to dokazivao. No navečer petog dana je John primijetio da nešto nije u redu s njegovim voljenim sinom. Isprva njegova razmetljivost nije poznavala granice. Zadirkivao je druge, smijao se i davao sve od sebe da pokaže koliko je jak i spretan. Nije bio uvježban, ali je bio itekako nadaren. Učitelji su bili oduševljeni njegovim poznavanjem umjetnosti i znanosti. Rekli su da je samo James bio bolji učenik. Johnu to nije bilo bitno; kakve koristi od učenog slabića? Ionako će uskoro umrijeti i John se nije htio vezati za njega. No Talis je bio druga priča. On je bio vrijedan ljubavi. Što onda nije bilo u redu s njim? Kao da je nešto isisavalo život iz njega. Kad se John požalio Hughu da je dječak možda izmoren, Hugh je samo frknuo: »Kako šesnaestogodišnjak može biti izmoren? Zar ti u njegovo doba nisi vježbao po cijele dane i bančio po cijele noći? Znam da ja u njegovim godinama nisam spavao.« »Što onda nije u redu s njim?« Hugh nije imao pojma. Mogli su naslutiti Talisov problem onda kad je Hugha s lakoćom oborio i stavio mu nogu na prsa. Tad mu zasigurno nije nedostajalo energije. Naravno da su primijetili da je htio zadiviti djevojke na prozoru, no to žele svi dječaci. John je zanemario taj događaj. Sutra će biti tjedana dana otkad je Talis došao k njima i John se pobrinuo za to da cijelo vrijeme bude zauzet. Nikada ga nije ostavljao samog. John nije bio siguran čega se boji, no brinuo se da će Talis nestati ako ne bude pod pomnim nadzorom i brigom. Nakon večere je krenuo ispratiti dječake do njihove odaje, a Hugh ih je slijedio. Odjednom, kao da je netko bacio čini na njega i nije se mogao pomaknuti, Talis se zaustavio na stepenicama. Raskolačio je oči kao da gleda nešto što nije od ovoga svijeta. Preko puta njega, stojeći uza zid, bila je jedna djevojka čiji je izraz lica bio odraz njegovog. Isprva se nisu dodirivali, ali gledali su se onako kako John nikad nije vidio da se dvoje ljudi gleda. Bilo je to više od samog pogleda, moglo se osjetiti. Kad su njih dvoje gledali jedno u drugoga, zrak se punio nekim nabojem, kao u ljetni dan prije strašne oluje. Nitko od prisutnih na stubama nije mogao reći ni jednu riječ, ni pomaknuti se. Osjetili su podrhtavanje zraka između ovo dvoje ljudi. Callie i Talis su se tako jako tresli da nisu mogli pustiti riječima da poteku između njih. Prošlo je mnogo dana otkad su se vidjeli. Nikad u životu nisu bili razdvojeni niti jedan dan; nijedno od njih nije poznavalo istinsko značenje razdvojenosti. Nekada davno, kad je

141


Talis otišao na sajam bez Callie, skoro su umrli pokušavajući se vratiti jedno drugome. Reći da su jedno drugome »nedostajali« nije značilo ništa. Bili su poput biljaka koje danima nisu dobile ni sunca ni vode. Bili su poput bačvi za kišnicu koje nitko nije začepio. Voda je polako curila van. Polako, polako je Talis pružio ruku prema Callie, a ona prema njemu. Dotakli su se vrhovima prstiju dok su ih drugi skamenjeno gledali. Svi prisutni su osjetili uzbuđenje u tom dodiru. Jačina ponovnog susreta je iz njihovih mladih tijela potekla prema svim ljudima na stubama. Kao da je kamen kuće i sam zrak podrhtavao od povezanosti između njih dvoje. Ni Callie ni Talis nisu bili svjesni ovih drugih na stubama ni pomutnje koju su izazvali. Danima su se pokušavali ponašati kako treba, biti hrabri i jaki, biti »odrasli«. Talis je posebice pokušavao istjerati Callie iz svojih misli. Pa on je muškarac, zar ne? Ne treba mu neka djevojka da ga posvuda slijedi, kao na imanju. Znao je da će mu se smijati ako stalno bude uz njega. Ovi ljudi nisu bili kao Will i Meg, kojima se cijeli život vrtio oko djece. Ovi su djecu tjerali da se ponašaju kako im narede. Nitko nije znao koliko su Callie i Talis stajali u tišini, dodirujući se vrhovima prstiju, hraneći se životom i snagom onog drugog. Da neki ljudi nisu željeli poći na počinak, ostali bi tu cijelu noć. John se prvi oporavio. »Hajde mali, pusti nas da prođemo«, rekao je nježno gurajući Talisa i tako ga vraćajući u stvarnost. Svi su odmah došli k sebi, i poput pasa koji otresaju vodu sa sebe, tresli su glavama da si razbistre misli i da zaborave onaj osjećaj od maloprije. »Hajde, Callasandra«, rekla je Edith, gurajući Callie i svoje sestre niza stube. Učinit će sve što može da izbjegne očev gnjev. Callie je okrenula glavu i nije gledala Talisa koji se počeo penjati gore. Srce joj je ubrzano lupalo i noge su je izdavale od želje da ga dira, da razgovara s njim, da ga samo gleda, no natjerala je samu sebe da pođe niza stube. Iza nje je Dorothy šaputala Joanni. »Je li to tako kad si zaljubljen?« »Ne«, odgovorila joj je. »Ne bih rekla da se ovo dvoje vole.« Romantična Dorothy je užasnuto pogledala sestru. Najviše od svega se željela zaljubiti. »Ne vole se?« »Mislim da ono što se dogada među njima nije ljubav. Ne znam je li to božje ili vražje, ali nije prirodno.« Razočarana Dorothy je namršteno slijedila sestre. Tiho, da ne smeta drugim dvjema djevojkama u krevetu, Callie je izišla iz kreveta, prebacila odjeću preko ruke i pošla na zahod. Tu se mogla odjenuti bez da ikoga budi. Tiho je napustila sobu i krenula niz drvene stube prema stražnjoj strani kuće, prema vratima koja su vodila u kuhinju. Dugo je čekala u krevetu dok ostale nisu zaspale. Čekala je znajući da će se Talis naći s njom. Kad je izišao iz sjene nekog drveta, nije nimalo oklijevala. Pokupila je tešku suknju u ruke i potrčala prema njemu, želeći se cijelom težinom baciti na njega. No Talis nije raširio ruke da je primi. Uhvatio ju je za ruku i počeo trčati. Callie je davala sve od sebe da ga sustigne dok su trčali pored opreme, svakakvih građevina, oko drveća i po vrtnim puteljcima. Nije znala kamo idu i nije je bilo briga. Nadala se samo da će je odvesti na

142


rub svijeta i da će oboje skočiti dolje. Ali ako je zemlja okrugla, onda će samo trčati u krug i neće nikad stati. Sve samo da ih opet ne razdvoje, sve samo ne to. Odveo ju je na neko mjesto za koje nije znala; neki stari, spaljeni dvorac s dva tornja koja su još uvijek stajala uspravno, zidova crnih od vatre i stropnih greda popadalih na tlo. Bilo je dokaza da seljaci uzimaju kamenje s dvorca da sebi izgrade nove kuće. Talis je čvrsto držao Callie za ruku i otrčao s njom uz stare, istrošene, klizave stube. Kad su joj noge poletjele, uhvatio ju je da ne padne, potom je gurnuo uza zid i cijelim tijelom se priljubio uz nju. Večeras je drugačiji, pomislila je. Drugačiji nego prije. Kad su posljednji put bili sami, poljubili su se i ruka mu je odlutala ispod njezine suknje. Dok ju je sada pritiskao uza zid, dugo ju je gledao i probadao svojim crnim očima. Osjetila je njegov dah na svome licu, osjetila je kao njegovo srce lupa o njezina prsa. Osjetila je kako njezino tijelo napušta snaga dok se naslanjala na njega, pružajući mu usne. No tad se glasno nasmijao i povukao je uza stube, dok nisu došli do starih vrata od hrastovine zapečaćenih zahrđalim lokotom. Okrenuo se i vidio razočaranje na njezinu licu. Nogom je jako udario vrata i razbio strunulu hrastovinu. Kad su stara vrata pala na pod, Callie se nasmijala od sreće a Talis ju je uzeo u naručje. Na prsobranu, starom prolazu gdje su stražari nekada hodali čuvajući dvorac, grlio ju je i vrtio okolo, dok je ona zabacivala glavu i smijala se od sreće i ugode. Talis se također smijao kad joj je skinuo kapicu s glave. Pretresao joj je glavu da oslobodi njezinu kosu, prstima ju je namjestio tako da joj obavije cijelo tijelo. Nalet vjetra je njezinu kosu obavio oko njih oboje i tako ih još bolje sakrio od tihe mjesečine. Potpuno prirodno ju je obgrlio rukama i ljubio je slatko i nježno. Zatim ju je maknuo od sebe i začuđeno gledao. Stala je na prste i opet ga počela ljubiti, no on ju je okrenuo od sebe. »Što to imaš na sebi«, pitao je, pipajući korzet pod njezinom haljinom. »Čelik«, rekla je, znajući da je ovog trenutka sretnija nego što je ikad bila. Talisu nisu trebale ni dvije minute da joj odveže haljinu, a ona se s tim toliko mučila u tami garderobe. Lagano je maknuo haljinu s njezinih ramena i otkvačio korzet s njezinih rebara. Zadržao je tu stvar u ruci i krenuo je baciti preko zida u odavno presahnuli jarak. Callie se skvičeći usprotivila: »Ne, Edith će me ubiti ako to izgubim!« Talis joj se samo nasmijao i sljedeće sekunde je korzet poletio preko bedema. Otrčala je do zida i gledala ga kako pada. Potom joj je skinuo kapicu i bacio je niz bedeme. »Idiote jedan«, rekla je, »upast ću u nevolje zbog ovoga.« Kad nije ništa rekao, okrenula se prema njemu. Mislila je da je poznavala sve izraze Talisova lica, no ovaj izraz nije nikad vidjela. Njegove tamne oči su se crno presijavale na mjesečini, svjetlucajući se kako nikad ranije nije vidjela. Na trenutak ga se čak bojala. Izgledao je tako staro, tako odraslo. Nije više bio dječak koji ju je lovio kroz grmlje, nego muškarac koji ju je gledao kao ženu. Njezin strah je potrajao koliko i jedan uzdisaj, uzdisaj koji joj je zastao u grlu i zadržao se tamo. Skočila je na njega, svoja usta pritisnula na njegova, i uhvatila se za njega svom snagom. Haljina joj je plesala oko struka, jedva se zadržavala na njezinim gipkim bokovima, skoro joj je spala. Oko grudi je imala samo tanku noćnu košulju.

143


Oboje su pali na istrošeni kameni pod, jer je Talis podlegao Callienom napadu ili vlastitim suspregnutim emocijama. Njihove ruke i usta su istraživala tijela, bili su gladni, željni, uzbuđeni... Callie nije padalo na pamet prekinuti ono što se događalo između njih. Već je mjesecima bila nemirna; gledala je dijelove Talisova tijela koji je do tada nisu zanimali. Gledala je njegove bokove dok hoda, tvrde bedrene mišiće dok pomaže Willu izvaditi zaglavjela kola iz blata. Kad se svukao do struka da ispere znoj s leđa i ramena, Callie se skoro onesvijestila od njegove ljepote. Sad je dodirivala sve dijelove njegova tijela koje je prije mogla samo gledati. Nije se sramila, nije se bojala, nije osjećala da to možda ne bi smjela raditi. Talis je pripadao njoj više nego što je pripadala sama sebi, i sad ga je trebala više no hranu ili vodu. Kad joj je ruka posegnula među njegove noge i on je zastenjao, Callie je to stenjanje osjetila u svojoj duši. Nije joj samo srce lupalo; cijelo tijelo joj je podrhtavalo. Željela je osjetiti njegovu kožu na svojoj i počela ga je svlačiti. »Ne«, rekao je. »Callie, ne.« Callie se nije obazirala na njega, gurnula mu je ruke ispod košulje i milovala po vreloj goloj koži, tražeći svojim usnama njegove. »Ne«, viknuo je i brzo se odmaknuo od nje. Okrenuo je leđa kamenim bedemima, a prsa su mu se dizala i spuštala. Čak se i pri svjetlu mjesečine vidjelo da se zacrvenio. Callie je jedva mogla disati, a kamoli misliti dok je mirno sjedila na kamenju i gledala ga. »Tally«, šaptala je pružajući mu ruke. Neće joj moći odbiti ništa ako ga nastavi tako gledati. Okrenuo joj je leđa i pogled usmjerio u daljinu. No, njegovo srce i um su bili s njom. Osjetio je koliko ga želi, koliko je voljna podati mu se. Dugo je stajao i zurio u tamnu noć, pokušavao smiriti vlastito tijelo, pokušavao nju natjerati da ga prestane preklinjati. Njegova čast i prevelika želja su opet vodili bitku unutar njega. Sve se promijenilo u posljednjih nekoliko tjedana. Sve se promijenilo. Na imanju je žudio za onim što mu je pripadalo po rođenju. Kad je dobio sve to, želio je samo Callie. Nije želio priznati ni samom sebi kako se ružno osjećao ovih dana bez nje. Prazan, ispijen, slab. Kako će biti vitez ako ona nije uz njega? Sad kad je postao sinom ove bogate kuće, kako da je uzme a da ne razljuti oca? Kako će se brinuti za nju? Kako će joj pružiti dom? Na trenutak je bio u iskušenju da je uzme i pobjegne s njom natrag k Meg i Willu. Ponekad je mislio da je to što ga je John Hadley našao najgora nesreća u njegovom životu. Ali to je apsurdno! Sad je imao priliku da Callie pruži sve na svijetu. Mogao joj je pružiti dom. Nije želio da bude premorena od teškog rada i preumorna za život prije no što napuni tridesetu. Želio joj je pružiti ono najbolje od svega, najbolje što je ovaj svijet imao za ponuditi. Okrenuo se prema njoj i nasmiješio, ali ona kao da je bila na rubu suza. Poznavajući je, vjerojatno je mislila da je ne želi dirati. Kad bi barem znala koliko ju je želio! Do ovog tjedna nije ni znao da mu ona predstavlja sve na svijetu. Želio je postati vitez tako da se ona ponosi njime, želio je biti bogat tako da ona može imati sve najljepše. Cijeli život je postojao samo zbog nje. No, nije namjeravao uzeti ono što mu ne pripada. Znalo je da Callie nije briga za sve to.

144


Ako je upozori da bi ono što su započeli moglo dovesti do velike sramote zbog toga što bi mogla zatrudnjeti, znao je da je ne bi bilo briga. Znao je također i da bi ona očekivala da on riješi problem. Znao je da bi s njim živjela i u blatnoj kolibi, novac joj nije ništa značio. No znao je i da bi radije umro nego joj dopustio da radi kao ostale seljanke, da ostari prije no što je stigla išta proživjeti. Morao se pobrinuti za razne zakonske i praktične stvari prije no što uzme to što je toliko želio. Inače nije imao nikakva prava na to što mu je ona nudila; nije imao prava na nagradu ako nije obavio posao prije toga. Čast mu ne bi dopustila da uzme ono što nije zaslužio. »Nemoj me tako gledati«, rekao joj je. Želio je zvučati opušteno, no njegov glas je preklinjao, bio je prepun onoga što je osjećao prema njoj. Nije imala pojma koliko je bila lijepa pri svjetlu mjesečine, velikih očiju prepunih žudnje, koje su pod srebrnim mjesecom izgledale kao da teku. »Boli me to što mi radiš«, jedva je rekao. Čula je bol u njegovom glasu i po tisućiti put u životu proklela njegov osjećaj časti. Nije bilo sumnje u to da on smatra da rade nešto što ne smiju. Kako je to mogao misliti? Kako je bilo Što od onoga što njih dvoje zajedno rade moglo biti krivo i nedopušteno? Pružio joj je ruke i pomogao joj ustati, no držao ju je podalje. Callie je uzdahnula i prihvatila ponudu, no odmah ga je izdala pokušavši ukrasti poljubac u usta. Talis ju je sa smijehom odgurnuo. »Pogledaj mi kosu. Jesam li večeras osijedio? Ostarit ću zbog tebe. Zar nemaš nimalo pristojnosti Djevojke bi se trebale držati podalje od muškaraca. Ne bi trebale skakati na njih i obarati ih na pod.« Callie se nasmijala. Okrenuo ju je i počeo joj vezati haljinu. Nije stajala jednako dobro kao s korzetom, no osjećaj je bio bolji. »Čudno je to što si dovoljno snažan da oboriš vrata, ali nisi dovoljno snažan da me poneseš. Osim ako ne misliš da sam ja snažnija i od hrastovine i od željeza.« Nije mogao odoljeti a da joj ne ljubi vrat dok je povlačio uzice na njezinoj haljini. »Ti si jača od sve hrastovine na svijetu.« »Ma da? Zar jesam«, počela se okretati prema njemu, no on joj je uzice na haljini povukao tako jako da je udahnula i uhvatila se za trbuh. »Callie, pazi na svoje ponašanje. Ja sam samo muškarac.« Nasmijala se njegovoj slabosti. »A meni je drago da si napokon primijetio da sam ja žena«, nježno mu je rekla. »Da«, rekao je kao da se kaje zbog nečega. Glas mu je zvučao kao da plače od velike boli. »Da, vidio sam da si žena.« Stavio joj je ruke na ramena, okrenuo je prema sebi i pogledao joj duboko u oči. Nije morao reći da se između njih puno toga promijenilo. Ne samo to što su otišli s imanja, nego i ono što su započeli onog dana kad je stigao John Hadley. Ovog tjedna su naučili što znači razdvojenost. »Dođi i sjedi kraj mene«, rekao joj je kad se popeo na bedem, leđima okrenut jednom od kruništa, a nogama pruženim prema drugom. Pružio je ruke i posjeo je u svoje krilo, njezine noge na njegovima, njezine leđa na njegovim prsima. Callie nije nimalo oklijevala dok se penjala na njega i naslonila na njegova prsa.

145


»Budi mirna«, naredio joj je, a ona se smijuljila. »Sve mi ispričaj«, rekao joj je kad se umirila. »Reci mi sve što si radila, sve što si vidjela otkad smo se zadnji put vidjeli. Jesi li izmišljala priče i pričala ih nekome drugome?« Naslonila je glavu na njegovo rame i uživala u njegovoj ljubomori. Možda bi ga trebala izazivati, reći mu da je bila jako sretna bez njega, ali nije mogla. S druge strane, nije željela da misli da je bila sasvim jadna. To bi ga zabrinulo. »Tužna si«, rekao je jer je osjećao što osjeća. »Ne, ne, naravno da nisam. Sve je predivno. Lijepo je biti s tako dragim ženama. Kao sestre su mi, ljubazne su, mnogo toga su me naučile.« Talis je zakopao nos u njezinu kosu i mirisao je. Prije mu je samo smetala. Ako nije imala pletenicu, kosa joj se kvačila o grane, o divlje ruže, pa čak i o njegove ruke. Kad je postala toliko lijepa? »Lažeš«, odmah joj je rekao. »Reci mi istinu.« Šutjela je. »Hajde, zar si me zaboravila«, rekao je zadirkujući je. »Zar ne znaš da mi ne možeš lagati?« Kad je progovorila, bilo je suza u glasu. »Ti si zaboravio mene.« Odmaknuo se i pogledao njezin profil. »Kako mi možeš reći takvo što? Nije prošao ni trenutak a da nisam mislio na tebe. Sve što sam vidio, svaka osoba s kojom sam razgovarao, svi su me podsjećali na tebe. Bio sam...« Prekinuo je, nije joj želio više ništa reći. Morao je zadržati muževnost. Nije dobra ideja da ona sve zna. Callie se smiješila. Nije joj morao više ništa reći. »Bio si jadan bez mene i želio si me zadiviti.« »Ha«, viknuo je. »Zadiviti tebe! Za to mi ne treba ništa. Pogledaj se. Tako si mala da bih te mogao slomiti.« Stisnuo ju je rukama oko struka sve dok nije mogla disati, pa ju je pustio. Smijući se naslonila se na njega. Nakon nekog vremena je bojažljivo rekao: »Htio bih da se ponosiš mnome. Htio bih ti pokazati kako sam postao sposoban s mačem.« Nikad mu ne bi priznala da bi ga voljela sve i da nema pojma o konjima i mačevima, ili da ne zna ništa ni o čemu. Voljela ga je i sposobnog i nesposobnog, čak bez ruku i nogu, kao što je Dorothy rekla. »Jesi li puno toga naučio«, pitala je, ne zato što ju zanima, nego zato što je to važno njemu, a on je važan njoj. Bio je tih i znala je da ga nešto muči. No to je znala već neko vrijeme. Morala je saznati što je to i popraviti sve. Nije bilo bitno što je umirala od dosade živeći s čoporom tupastih žena potpuno praznih glava. Bila joj je bitna samo Talisova sreća. »Što nije u redu«, pitala je. Talis je mrzio priznavati svoje slabosti, mrzio je priznati joj koliko je treba. No sa svakim trenutkom koji je prolazio znao je da mu treba više nego što je ikad smatrao mogućim. Trijumf nije značio ništa, naučena vještina nije značila ništa ako ona nije bila tu da je podijeli s njom. Ne, htio je više nego podijeliti nešto s njom. Ako nje nije bilo tu da tu vještinu nauči zbog nje, čemu se mučiti? Čemu se mučiti da postane vitez ako Callie nije bila tu da zaveže svoj rubac oko njegovog oklopa?

146


No nijedan drugi muškarac nije trebao lijepe djevojke da obavi svoj posao. Ostali su bili zadovoljni samo zbog sebe kad su nešto uspješno obavili. Istina, voljeli su kad ih djevojke gledaju, no nisu im trebale kao što je Talisu trebala Callie. Will se nekad znao naljutiti na njih zbog nedovršenih poslova koje su morali razdyojeno obaviti. »Vas dvoje ste samo pola jedne osobe. Morate biti zajedno da biste tvorili cjelinu«, priznavao je u očaju. Je li ga to mučilo? Bio je samo pola osobe, a Callie je bila druga polovica? Čak je i njemu to djelovalo sasvim ludo. Takvo što nije bilo moguće. »Reci mi«, govorila je. »Reci mi što te muči.« Nije se mogao prisiliti da kaže to što je mislio. Želio je da ga Callie smatra najhrabrijim i najsnažnijim na svijetu. Ona se mora oslanjati o njega, a ne obrnuto. »Moraš mi reći istinu o onim djevojkama. Jesi li sretna s njima?« Znala je da mu ponos brani da se povjeri. »Jedva da i jesu djevojke. To su stare babe koje žele muškarca.« Mog muškarca, skoro mu je rekla. »O? Možda bih trebao...« Jako ga je udarila u rebra prije no što je stigao završiti rečenicu. Nasmijao se. »Ne sviđaju ti se«, rekao je. »Ja se ne sviđam njima«, odvratila je. Morao joj se nasmijati. »Kako im se ne bi sviđala«, pitao je potpuno iskreno. Njemu je Callie bila zabavna, pametna, smiješna. Najbolje društvo na svijetu. Znala je kad treba šutjeti, a kada pričati. Razmišljanje o njoj dok mu je sjedila u krilu natjeralo ga je da joj ljubi vrat, uho, no odmah je shvatio da mora prestati. Želeći vratiti nevinost djetinjstva počeo ju je škakljati. No njezino vrpoljenje na njegovom krilu mu je radilo stvari kakve ni ljubljenje nije moglo. »Callasandra...«, izmučeno je šaputao. Callie mu je počela pričati o sestrama Hadley. »Zapravo nije da me ne vole, a nije ni da me vole. Tally, tako su dosadne, predosadne.« Talis je još uvijek bio upijen u njezino tijelo i nije je slušao, no Callie je skovala plan. Znala je da ga mora navesti da misli da je ideja njegova. »Ti si kriv za to«, rekla je, zadobivši time svu njegovu pozornost. Poput svakog muškarca, preuzet će odgovornost za svoje pogreške samo kad nema drugog izlaza. »Ja? Što sam ja učinio da te one žene ne vole? Callie, mora da si učinila nešto zbog čega nemaju lijepo mišljenje o tebi.« »Rekle su da imam mušku naobrazbu.« Talis se podrugljivo nasmijao. »Ti? Mušku naobrazbu? Znaš li ti vitlati mačem ili bodežom? Toliko si slaba da ne bi mogla ni ponijeti svoj oklop na sebi.« Callie je ustrajala. »Rekle su da me je tvoje društvo pokvarilo, da se ne znam ophoditi sa ženama. One razgovaraju o najvećim glupostima, o haljinama i tračevima. Ja sam navikla razgovarati o politici, filozofiji i važnim stvarima u životu.« Callie nekoliko trenutaka nije bila sigurna hoće li joj povjerovati. Možda će se samo nasmijati i reći joj da nikad nisu razgovarali o politici ili filozofiji, više su razgovarali o odjeći li o onome što se događa na kraljičinu dvoru.

147


No, sad bi iskrenost sve pokvarila. Željela je da je on spasi od onih žena. Željela je da budu zajedno, a ako Talis bude mislio da to radi zato što joj je potrebno, onda će pomaknuti nebesa samo da joj ugodi. Ako mu kaže istinu, da se osjeća kao da će umrijeti bez njega, onda će je nazvati frivolnom i reći joj da joj treba discipline i neka se vrati ženama. »Ništa nisam naučila«, prošaptala je. Bez tebe ne želim ništa učiti, mislila je. Talis se neko vrijeme u tišini mrštio i razmišljao. Isprva nije znao što napraviti, a onda je ugledao izlaz. Ako pomogne Callie, neće morati priznati da umire bez nje, da svakim danom bez nje ima sve manje energije. »Doći ćeš k meni«, čvrsto je rekao. »Bit ćeš sa mnom. Čovjek treba učenje u životu.« »Ne mogu«, sumorno je rekla. »Neće mi dopustiti.« Znala je da će Talisa najprije navesti da učini nešto tako što mu kaže da on to ne može. »Ne znaš kakvi su ovi ljudi. Žene su tu, a muškarci tamo. Razdvajaju se. Nađu se samo da naprave djecu i to je to.« »O«, rekao je podignuvši obrvu, »a što ti znaš o pravljenu djece?« Šutjela je smiješeći se u tami. »Ne baš puno. Hoćeš li mi reći što trebam znati«, upitala ga je i uzvrpoljila se na njegovom krilu. No, Talis nije reagirao onako kako se nadala. Iz nekog se razloga ljutio. »Što ti se dogodilo pa pričaš o pravljenju djece? Je li ti netko to spomenuo?« »Nije«, iskreno je rekla. Proteklih tjedan dana je živjela isključivo sa ženama. »Jedan dječak je rekao da sam lijepa, ali to je sve. Misliš li ti da sam lijepa?« Callie ga nije željela učiniti ljubomornim (ne bi se libila da se toga ranije sjetila) no sad ga je samo htjela navesti da joj da kompliment. »Tko je taj dječak«, bijesno je upitao Talis sve jače je stišćući oko struka. »Nitko«, odgovorila je Callie. Već joj je bilo dosta, no željela je izvući kompliment iz njega. »Rekao je da imam lijepu kosu. Prekrasnu kosu. Misliš li i ti tako?« »Zašto nisi stavila ono za pokrivanje glave? Kako ti je uopće mogao vidjeti kosu?« Callie se smješkala. Upravo je shvatila da govore o različitim stvarima i da neće izvući kompliment. No možda je njegova ljubomora nekakav kompliment. Bio je ljubomoran na čudan način; pokazivao je to kad je ona najmanje očekivala, nikad nije mogla predvidjeti njegove ispade. Onih puta kad je pokušala izazvati ljubomoru, nije ni približno uspjela. »Bila je noć i...« »Po noći«, viknuo joj je u uho. Callie je brzo pokrila lice rukama. »Oh Tally«, rekla je, »grozno mi je. Svi dječaci i većina muškaraca su zaljubljeni u mene. Samo pričaju kako bi mi ljubili tanašna stopala, nježne ruke. Natječu se tko će mi dati ljepši dar. Pišu pjesme o mojoj kosi i nebeskoj boji mojih očiju. Jedan muškarac je rekao da su mi oči poput neba kad se sprema oluja. A moja kosa! Sram me je ponoviti što govore o njoj! Oni...« Osjetila je kako napetost napušta njegovo tijelo sa svakom njezinom riječi. Stiskao ju je oko struka dok nije prestala govoriti. »Lijepo si se zabavila sa mnom. Sad mirno sjedi i gledaj u mjesec.« Naslonila se na njega, uhvatila ga za ruke, gledala mjesec i poželjela da noć nikad ne prođe. Veliki dio nje je želio da nikad nisu napustili Meg i Willa. »Misliš li da Meg i Will misle na nas?« »Jednako često koliko i mi mislimo na njih«, odgovorio je, i znala je da i on dijelom žali

148


što su napustili imanje. U Hadley Hallu su se događale stvari koje nikako nisu razumjeli. Kako netko može toliko prezirati svoju djecu kao John Hadley? Sinovi su rekli da vole svoju majku, no Phillip je jednom rekao da je se boji. »I ja se bojim«, rekla je Callie. »Bojim se ovoga što se ovdje događa. Nije dobro.« Znao je na što misli. Često se i sam tako bojao, ali želio je ohrabriti Callie. »Ovdje je jednostavno drugačije. Oni su bogati.« »Nije samo to. Postoji još nešto. Bojim se za nas dvoje.« »Za nas dvoje? Što bi nam se moglo dogoditi? Brineš li se da će se neke prekrasne žene zaljubiti u mene i oteti me?« »Ha! Ti bi potrčao za njima, ne bi te ni morale otimati!« Talis je znao da nikad nije ni pogledao, dobro, možda je pogledao neku drugu ženu, ali zanimala ga je samo Callie. Bilo je lijepo što vjeruje da je toliko poželjan. U njegovim očima je ona bila ljepotica. Bila je najdivnije, najsjajnije stvorenje na zemlji. »Što te muči?« »Ne znam. Zar tebe ne brine da se nitko ne pita o našem postojanju? Ili o tvom postojanju. Prema priči, poginuli smo u požaru nakon rođenja. Pronašli su dva dječja tijela. Kako smo preživjeli, ako smo izgorjeli? Što se dogodilo mojoj majci? Dorothy je rekla da je bila krhka i tamna, crnih očiju i trepavica. Ako je tako, zašto ja imam obrve i trepavice kao neki zec?« »Ja ne znam pričati priče kao ti. Možda postoji nešto što te žene ne znaju. Tad su i same bile djeca, barem mislim. Nisu dovoljno stare da bi se sjećale, zar ne?« »Ne«, bojažljivo je rekla. »Sve je to jako čudno. Bez obzira na istinu, ovdje me nešto plaši.« »Čega se bojiš, što misliš da će se dogoditi?« Okrenula se u njegovim rukama, stavila lice uz njegovo. »Bojim se da ću te izgubiti. Umrla bih da te izgubim. Ne želim živjeti bez tebe.« Talis je smatrao nemuževnim uzvratiti joj na isti način, no osjećao je potpuno isto. Čvrsto ju je zagrlio i rekao dok ju je ljubio: »Nitko nas neće rastaviti. Mi smo jedno, zar ne znaš? Zar ti to ne osjećaš?« »Da«, šaptala je. »Da, ali bojim se. Bojim se da nam ovi ljudi neće dati da ostanemo zajedno.« »Callie, ljubavi moja, zašto bi nas itko htio razdvojiti? Je li ijedno od nas kraljevsko dijete koje treba naslijediti cijelu zemlju?« »Nije«, nasmiješeno je rekla. »Mi nismo bitni.« »Istina«, rekao je grleći je. »Nismo nimalo važni i sutra ću reći onom svom ocu da ćeš ti zauvijek ostati uz mene. Ako mi kaže da ne može, vratit ćemo se na farmu.« Ponekad je Talisu bilo teško zamisliti Johna Hadleya kao oca. Will Watkins mu je otac i uvijek će biti. Callie je na trenutak zadržala dah jer je znala da će Talis održati obećanje, i znala je što mu znači odreći se ove bogate kuće. Talis je mrzio poslove na imanju. Odrađivao je svoj dio, ali nije bio nimalo zainteresiran za uzgoj najbolje repe u kraju, kao što je bio Will. Dosađivao se na sajmu. Bio je rođen za jahanje i nošenje oklopa. Oduvijek je znao da je rođen samo za to. Nije mu mogla, nije mogla dopustiti da se odrekne svega toga zbog nje. Nije nimalo sumnjala da bi Talis postao najsjajniji vitez na svijetu kad bi dobio priliku. »Zašto me tako gledaš«, upitao ju je prigušenim glasom.

149


Nije čekao odgovor; ako ga nastavi tako gledati, opet će se naći na kamenom podu. U glavi je znao da se moraju vratiti u Hadley Hall, no imali su još nekoliko sati do svanuća. Nije mogao podnijeti pomisao na razdvojenost. Prošlo je tako puno, puno, puno vremena otkad su se vidjeli. »Imaj barem malo pristojnosti i okreni se«, čvrsto joj je rekao, a kad se okrenula, zamolio je: »Ispričaj mi priču. Nisam dugo čuo tvoje glupe priče.« »Dobro.« Zatim je dugo šutio. »Jesi Ii znala da ovdje živi čovjek koji samo priča priče i ne radi ništa drugo? Rekli su mi da je jako dobar i da priča jako zanimljive priče. Jako zanimljive.« Callie je istog trena počela govoriti. »Bila jednom kraljevna koja je imala pet jako ljubomornih sestara. Sve su bile ružne osim kraljevne. Imala je dugu, zlatnu, blistavu kosu. Najljepšu kosu koju je ljudsko biće ikad imalo.« »I bila je najtaštija«, dodao je Talis. »Ne, ne, bila je dobra i krjeposna. Samo drugi su vidjeli njezinu ljepotu. Samu sebe je smatrala neuglednom.« »Aha.« »Tu je bio i kraljević.« »Naočit kraljević?« »Ne, nikako. Bio je ružan kao žaba krastača.« Talis je počeo ustajati. »Dobro«, rekla je, »možda je bio malo naočit.« Na trenutak je naslonila obraz na njegova prsa i zagrlila ga. »Imao je sjajne crne kovrče, guste crne trepavice, usne mekane kao dječje. Ali nos mu je bio predug i pretanak.« »Siguran sam da je imao savršen nos.« »Možda. Jednog dana kraljevna je...« »Ne«, rekao je Talis, »reci mi još nešto o izgledu tog božanski lijepog kraljevića. Je li bio visok i jak?« Callie ga je isprva htjela zadirkivati no tad se nasmiješila, uhvatila ga za ruku i rekla: »Imao je prelijepe ruke, dugačke prste, snažne ruke...«

150


27. POGLAVLJE

S

ir«, rekao je Talis visoko uzdignute glave i uspravnih leđa. »Želim vaše dopuštenje da se oženim Callasandrom.« John je ovime bio uhvaćen na prepad. Njegov sin je bio samo dječak. Još jučer je bio u povojima. Kako mu je mogla ženidba pasti na pamet Polako se okrenuo od stola na kojem mu je komornik ostavio račune koje je trebalo pregledati. Ženidba je mijenjala dječaka, činila da se mora usredotočiti na druge stvari. John nikad nikome ne bi priznao da je ljubomoran. Tek je pronašao sina; nije ga još htio dijeliti ni sa kim. U isto vrijeme nije htio razočarati dječaka. Talis je imao svoju neovisnost koje se John bojao. Ostala njegova djeca su pripadala njemu i dušom i tijelom. Mogao je zahtijevati što je želio od njih, otjerati ih ili hvaliti kako mu se htjelo. Znao je da će se sljedećeg dana opet vratiti. Talis je bio drugačiji. John nije imao iskustva s takvima. Nije osjećao da je dječak zahvalan što ga je izvukao iz siromaštva. Često je vidio da je oduševljen novim životom, ali ne i zahvalan. Nije bio siguran, no mislio je da ako mu se ne svidi ono što njegov otac odluči, Talis će samo uzeti onu djevojku za ruku i napustiti Hadley Hall zauvijek. »Da, da, naravno«, rekao je John, ne želeći reći izravno ne. »Morat ću prvo porazgovarati s tvojom majkom.« »Da, gospodine«, rekao je Talis, a lice mu se razvuklo u blistav osmijeh. Njegova sreća je obasjala sobu. Pokušao se smiriti, izišao je iz sobe i potrčao niza stube. Skoro je oborio čistunku Edith na pod, no odmah ju je uhvatio u ruke i poljubio posred usta. On je to smatrao bratskim poljupcem, a njoj je to bio poljubac kojeg nikad prije nije dobila od muškarca. Dorothy i Joanna su razjapljenih usta gledale Edith, koja je oduševljeno gledala za Talisom. Edith je sebe smatrala boljom od bilo kojeg muškarca. Prema njezinoj priči, razlog tomu što je imala dvadeset devet godina i nije bila udana bio je taj što nije našla dovoljno dobrog muškarca. No, sad se činilo da joj se Talis itekako sviđa! Kad se Joanna počela smijati, Edith se pribrala i počela se penjati, dajući sve od sebe da povrati svoje dostojanstvo. Na vrhu stuba nije mogla odoljeti a da ne pogleda kroz prozor za onim divnim stvorenjem koje je trčalo preko dvorišta. Okrenula se sestrama i pokušala im strogo reći: »Idemo, imamo dosta posla.« »Da, Edith«, rekla je Joanna i iza njezinih leđa pretjerano poljubila svoju ruku i rugala se Edith kako ukočeno hoda kroz hodnik.

151


»Naravno da treba oženiti tvoju kćer«, rekla je Alida mužu. Trebala joj je sva snaga koju je imala da zadrži mirnoću. Nije smjela dopustiti mužu da vidi koliko joj srce lupa i kako ubrzano diše. »Moj sin«, ozbiljno je govorio John, skupljenih obrva, naglašavajući činjenicu da je Talis njegov. Alida je znala da mora pažljivo birati riječi, no znala je i da ne smije biti kukavica. Morala je brzo misliti. Njoj uopće nije bilo bitno koga će Talis oženiti, no budućnost njezine djece je ovisila o tome što će ona napraviti u sljedećih nekoliko minuta. Prvi nagon joj je bio da se mužu nasmije u lice. Kakva je on budala bio kad je mislio da će mu ovo proći! On je bio mršav, ona je bila mršava, i izrodili su jedanaestoro blijede i mršave djece. Tko će mu vjerovati da je ovaj tamnokosi div njegovo dijete? Alida je mislila što je brže mogla. Postojalo je mnogo razloga zbog kojih nije smjela dopustiti taj brak. Brak bi značio da će John ostaviti sve ovom dječaku koji nije njegov sin, a ona ne može podnijeti da gleda vlastite sinove bez nasljedstva. Postojalo je još nešto što je samo ona znala; imala je još svega dvije godine života. Prije nekoliko mjeseci je počela iskašljavati krv, samo malo, no dovoljno da je zabrine. Nije dopustila ni jednoj sluškinji da sazna, nego je otišla kod neke starice koja joj je pogledala u oči, pa onda u zdjelu masne vode i prorekla joj budućnost. Predvidjela je njezinu smrt za dvije godine. Predvidjela je da će netko tko nije njezina krv naslijediti sve što pripada njezinim sinovima. Starica joj je također objasnila da su predviđanja samo ono što bi se moglo dogoditi. Ono što će se dogoditi ovisi isključivo o ljudima i njihovim postupcima. Drugim riječima, ako Alida bude sjedila skrštenih ruku, kad ona umre sve će otići dječaku koji nema ni kapi njezine krvi. Naoružana ovim podatkom, Alida je namjeravala promijeniti budućnost. Nije htjela dopustiti da sve za što je njezina obitelj radila i trudila se bude dano nekom dječaku koji im nije nitko i ništa. »Hajde, mužu«, nježno je rekla Johnu, »znaš da oboje znamo istinu. Moraš sagledati činjenice. Dječak izgleda kao Gilbert Rasher. Stavi ga među sinove tog užasnog čovjeka i nećeš znati koji je koji.« »Onda je pravo da se oženi mojom kćeri«, rekao je John, a ljutnja mu se budila u glasu. »Znaš li ti, ženo, da te mogu istjerati iz kuće, da te mogu...« Alida je znala da ne smije odati koliko se boji. »Da, znam da možeš, ali zar ne vidiš da želim isto što i ti Ja također želim da dječak oženi našu kćer. Dobar je on, ima dobre krvi. Podarit će joj mnogo debelih, zdravih sinova.« Skoro se ispovraćala na te riječi, pokušavši glumiti da je jednako opsjednuta sinovima koliko i on. Dala mu je dva sina koji su bili pametni i blage naravi. Njoj nije smetalo to što nisu mogli podignuti gotovo ništa. »Mene brine Gilbert Rasher«, glasno je rekla da nadglasa ljutnju koja mu je bubnjala u ušima. »Zar se ne bojiš da će se pojaviti i tražiti svog sina? Nikad mu nisi platio za dječaka, sjećaš li se? Nakon... požara si mu odbio dati ono što si mu obećao. Želio je našu kćer za ženu i nešto tvoje zemlje.« Morala je zastati kad se sjetila da mu je John obećao Peniman Manor, njezin dvorac. Alida je vidjela da ima Johnovu pozornost i nastavila je: »Ako Rasher dođe i zatraži dječaka, a ovaj je već oženjen tvojom kćeri, mogao bi stvarati nevolje. Mogao bi tražiti

152


ogroman miraz za djevojku. Mogao bi obavijestiti kraljicu da si lagao da je sin tvoj. Lako je vidjeti da nije.« John je na ovo skoro ustao sa stolca. Nije mu se svidjela njezina insinuacija da on ne bi mogao napraviti sina kao što je Talis. Sve je to bila njezina krivica. Da je oženio jaču, grublju ženu, mogao je dobiti sina kakvog je trebao. Naravno, zaboravio je da je Talisova majka također bila sitna. Alida mu je prišla, kleknula kraj njegovog stolca i uhvatila ga za ruku. Nije bila lijepa kao nekada, ali još uvijek se znala lijepo ophoditi i gledati muškarca kao da je najhrabriji i najsnažniji čovjek na svijetu. »Moraš se pobrinuti da je sve sigurno prije no što dječaku dopustiš da se oženi. Moraš imati nešto na pismeno, neki tajni dokument. Moraš platiti Rasheru za dječaka, moraš mu se iskupiti za ono što se dogodilo prije mnogo godina. Zar si zaboravio da je izgubio dvojicu sinova u nesrećama?« Godinama je pratila Gilberta Rashera i njegov okot prljavih, neotesanih sinova. Imali su naglu ćud i snažna tijela, uz očevo dopuštenje i divljenje su ugnjetavali sve oko sebe. Ljudima su ti »dječaci« dva puta dozlogrdili i netko ih je ubio. Nakon što su starijeg pronašli s prerezanim grkljanom, Gilbert je zahtijevao da se provede istraga. Svaki pojedinac koji je imao razloga za mržnju prema njegovim sinovima bio je izveden pred njega. Pričalo se da je kraljičin smijeh odjekivao zidovima palače kad su joj ispričali da je Rasher ispitao sto dvanaest ljudi, a svi su imali valjane razloge da mu ubiju sina. Tu se čak radilo samo o onim ljudima koji nisu uspjeli pobjeći iz kraja kad se pročulo da je mladi Rasher umro. Gilbert je pobijesnio kad je čuo kraljičinu naredbu da nitko neće visjeti zbog ovog zločina (Gilbert je zaključio da bi sedamnaestorica muškaraca i tri žene trebale završiti na vješalima). Kraljica je presudila da u ovom slučaju nije počinjeno ubojstvo nego pravedno pogubljenje. Alida nije rekla mužu da je čula kako Gilbert u pijanstvu krivi Johna Hadleya za sve svoje nesreće. Rekao je da ga je »zla sreća« počela pratiti one noći kad su se djeca rodila i kad su poslije poginula u požaru. Prema njegovoj priči, da je dobio sve ono što mu je John dugovao, nije naveo za što mu je dugovao, već bi bio bogat čovjek. Sad su mu usjevi podbacili, ne zato što je oporezivao svoje kmetove do izgladnjivanja, nego zato što mu bogati John Hadley nikad nije platio. Ne, nije mu htjela reći ništa od toga. Ako je njezin muž oslijepio od potrebe da ima sina, onda neka mu bude. »Ako se oženi«, progutao je, nije želio priznati da Talis nije njegov sin, »mojom kćeri, onda će ostati vezan za mene.« Pusti novac, pusti nasljedstvo, mislio je, volio je dječaka. Za kratko vrijeme je promijenio sve u ovoj kući. Nekoliko puta je nasmijao Johna, nasmijavao je njegova druga dva sina. Znao je itekako dobro što dječaci rade kad su se pravili da se »natječu«, znao je da Talis glumi poraz tako da Phillip može odmoriti svoja slaba pluća. Znao je što Talis želi kad je nadugo i naširoko pričao o Jamesovoj velikoj pameti, spominjući da sam nije toliko uspješan u učenju. Bez obzira na to što je sve znao, John se osjećao bolje od same spoznaje da je Talisu bilo toliko stalo do drugih. Sam John je počeo gledati svoje sinove drugim očima. Možda ta Jamesova glava nešto i vrijedi. Zamolio ga je da pregleda račune jer je to Johnu oduvijek bilo

153


dosadno, i dječak je našao mnogo pogrešaka. »Talis je dobar dječak«, rekao je John. Volio je čak i izgovarati njegovo ime. »Naravno da jeste. Najbolji je, svi tvoji sinovi su dobri; imaju dobrog oca.« Alida je na tenutak šutjela, pitajući se hoće li joj povjerovati. John ju je osupnuo svojini odgovorom: »Da, jesu. Svi su dobri na svoj način.« Alida je skoro briznula u plač. Njezin rad je napokon urodio plodom. Sve ove godine je nastojala pokazati mužu da su njegovi sinovi pametni i da su vrijedni truda. Ali sada, baš kad je počeo vjerovati u to, pojavio se ovaj dječak i prijetio da će im oduzeti sve. Ovaj dječak neviđene ljepote, blistavih očiju, opuštenog smijeha je svakim svojim korakom bacao sjenu na njezine sinove. Oduzet će joj sve za što se toliko trudila. Oduzet će im sve. Nije joj palo na pamet, niti bi povjerovala da jeste, da je Talis svojim smijehom i milom naravi postigao više u dva tjedna nego što je ona u dvadeset godina prisile. Pokušavala je prisiliti svoje sinove da budu ono što John želi. Talis je pokazao kakvi su zapravo i koliko su korisni njihovi talenti. »Sada moraš početi planirati budućnost«, rekla je ozbiljno. »Želiš dječaka, želim ga i ja. Pametan je i snažan. Dobro će voditi posjede kad nas više ne bude.« Posjede Gilberta Rashera, pomislila je. Nije imala nikakvog doticaja s dječakom od onog dana kad je došao i odnio je u njezinu odaju, no Edith ju je obavještavala o svemu. Edith je rekla da je nadobudan i presamouvjeren ali... pognula je glavu i zacrvenjela se. Čak je uspio pridobiti i hladnokrvnu Edith. Alidi je smetalo to što dječaka svi vole, jer je tako sve postajalo još teže. Nije mu željela zlo, samo je htjela da napusti njezinu obitelj. Koliko je znala o Gilbertu Rasheru, trebao mu je netko poput Talisa, netko tko u sebi ima barem malo ljudske pristojnosti, netko tko bi mu mogao srediti posjede pred bankrotom. Da, bilo bi dobro za sve kad bi se uspjela riješiti Talisa. »Misliš li da dječak treba provoditi toliko vremena s Callasandrom?« John ju je blijedo pogledao, nije imao pojma o čemu govori. »Tvojom kćeri. Onom koju želi oženiti.« John je i dalje bio malo zbunjen, jer uopće nije imao pojma zašto razgovaraju o toj djevojci. »Jučer mi je Edith rekla da joj se Callasandra bezobrazno usprotivila. Htjela sam porazgovarati s tobom o tome. Naredila sam Edith da se pobrine za nju jer djevojka uopće nema odgovarajuću naobrazbu. Ne zna ni šivati ni svirati.« Alida nije spomenula mužu da Callasandra izvrsno poznaje latinski i grčki, a i matematiku, ne zato što je to htjela skriti nego zato što Johna ne bi zanimalo. »Čini se da se prije dvije noći iskrala i ostala vani cijelu noć.« Podignula je obrve kako bi dala mužu do znanja o tome što misli da im radi kći. »Vratila se tek ujutro, bez korzeta i kapice. Kasnije ih je neki vrtlar pronašao u jednom polju ispod dvorca.« Johnu se ovo nije svidjelo. »Zar ne možeš obuzdati svoje kćeri, gospođo? Misliš li napraviti kurve od njih?« Alida se ukočila. »O ovoj kćeri se nisam imala priliku brinuti.« Uspjela je zvučati povrijeđeno što toliko godina nije vidjela kćer. Željela mu je natuknuti da bi djevojka bila utjelovljenje svih vrlina da je ostala kod nje. Kad ju je John pogledao podignute obrve, nije znala na što cilja. Johnu su zapravo sve njegove kćeri bile dosadne i naporne čistunke. Zanimala ga je samo drska Joanna koja mu se

154


tu i tamo znala suprotstaviti. Alida je nastavila. »Korzet i kapica su Callsandrini, i od one noći se nije odmaknula od tog mladića, tog Talisa.« John ju je začuđeno gledao. Cijeli dan, i jučer i danas, Talis je bio s njim. Vježbali su u dvorištu i Talisu je odlično išlo. Bio je posebno dobar, oprezan i snažan. Dvaput je oborio Hugha, pa se ovaj počeo žaliti da je prestar za takve igre. Popodne su obilazili vrtove, a John je pokazivao Talisu gdje se sve nalazi, objašnjavao mu je što namjerava raditi. Otkad je Talis došao, John se ponašao kao da će sutra umrijeti i želi da njegov sin sve zna. »Griješiš«, rekao je. »Nikakvih djevojaka nije bilo.« Alida je jedva obuzdala vlastiti sarkazam. John ne bi primijetio ni grimiznog zmaja koji riga vatru kad bi ovaj stao kraj njegovog sina. Osim ako zmaj ne bi prijetio Talisovom životu, onda bi se John prepriječio između vatre i svog sina. Nasmiješila mu se. »Ti si prezauzet ozbiljnim stvarima da bi primijetio blijedu djevojku kraj njega. Posljednjih nekoliko dana je stalno uz njega. Moraš joj reći da ode.« »Pa kome ona smeta«, upitao je John, ne želeći ljutiti sina. »Ako on želi da bude tu, neka bude, neka mu se divi. Što je to mene briga?« Zgrčenih šaka, Alida se pokušavala obuzdati. Prije samo nekoliko minuta muž je došao k njoj, sav jadan i tužan od ljubomore jer se bojao da će izgubiti sinovo obožavanje kad se ovaj oženi. Pokušavao je prikriti ljubomoru, no bilo je jasno da od nje samo traži razlog protiv te ženidbe. Zašto bi joj inače došao? Da je želio da se Talis oženi, dopustio bi mu i nikad se ne bi posavjetovao s Alidom. No sad kad je ona ispunila supružničku dužnost i odglumila zlikovca, on joj je onemogućio djelovanje tako što je odbio fizički razdvojiti djecu. Njihova blizina će imati za ishod plač koji će svi čuti za devet mjeseci. »Ne priliči se«, rekla je Alida slabašno, znajući da ovaj argument za Johna ne drži vodu. Dopustio bi mu i da oko sebe ima čopor kurvi ako bi dječak to tražio. Johnu je ovaj razgovor dosadio i okrenuo se da pođe. Prebacio je veliki dio problema na ženu. On je postigao što je htio. »Porazgovarat ću s Rasherom«, rekao je. »To se mora učiniti.« Rado bi da ga peku na žaru nego da tog nitkova mora preklinjati za nešto. Alida je impulzivno rekla: »Mogu li ja poći umjesto tebe?« John ju je samo pogledao. »Mogu li ja otići i govoriti za tebe? Čula sam da Gilbertu Rasheru u zadnje vrijeme nisi drag.« John se samo nasmijao, dajući joj do znanja da zna više nego što ona misli. Uzvratila mu je osmijeh: »Možda će ga ženska nježnost smekšati. Čujem da nema ženu, a mi imamo nekoliko neudanih kćeri.« John se još šire nasmiješio. »Rasherov ukus ide prema mlađima, a on stari. Njemu zapravo treba Edith.« Oboje su se od srca nasmijali na tu pošalicu i sliku uštogljene Edith koja voli zapovijedati skupa s prljavom pijandurom poput Rashera. Prvi put u mnogo godina su podijelili intimnost sličnu onoj koja je bila uobičajena kad su se tek vjenčali, prije no što je John odustao od dobivanja sina s njom. »Da«, rekao je s rukom na vratima. »Možda bi se ti mogla pogoditi s njim.« Osjetila je

155


zahvalnost u njegovom glasu. Kad je otvorio vrata, okrenuo se njoj i slatko je poljubio u usta. Dao joj je poljubac prijateljstva, godina provedenih zajedno, poljubac koji je nagovještavao da će ih poslije možda biti još. »Dat ću sve od sebe«, rekla je. Kad je otišao, naslonila se na vrata i zatvorila oči. Nekoliko trenutaka je stajala tako naslonjena na vrata. Za sve je bila sama kriva, mislila je. Ona je bila uzrok svemu ovome. Da barem one noći nije tražila da je odvedu u sobu umiruće djevojke. Da se Alida nije petljala, taj se dječak ne bi ni rodio. Odmaknula se od vrata i zaključila da je prekasno za kajanje. Mogla je samo pokušati ispraviti ono što je već bilo krivo. Prije svega, nije mogla dopustiti da taj karizmatični mladić ostane u Hadley Hallu. Nije bilo bitno hoće li ostati kao Johnov sin ili kao muž Johnove kćeri. Ako Talis ostane uz Johna, John će mu dati sve; zemlju, ljubav, roditeljsku pažnju. Djeca koju mu je Alida podarila neće dobiti ništa. John će još više ignorirati svoje kćeri koje trebaju muževe, nikad ih neće dobiti. Odbacit će svoje sinove i nikad ih više neće pogledati. Ne, Alida se morala riješiti Talisa. Ali kako Znala je da će John popustiti ako dječak nastavi moliti da se oženi s Callie. Sinulo joj je! Rješenje je spriječiti Talisa da pita. Rješenje je da se djeca više ne žele vjenčati. Što oni znaju o ljubavi i braku? Djeca su i nikad nisu vidjeli nikoga drugoga tko bi bio vrijedan njihove naklonosti. Morala ih je razdvojiti, i fizički i u njihovim glavama. Ako bi mogla posijati sjeme razdora u njihove umove, sumnju u uzajamnu ljubav, onda se s vremenom više neće željeti vjenčati. Da, pomislila je, a u mozgu je već kovala plan. Ako sve ispadne onako kako ona želi, na kraju će samo John biti povrijeđen. Srce joj je zaigralo na tu pomisao. Željela ga je povrijediti. Što se ostalih tiče, ispala bi grozna prema vlastitoj kćeri, ali kasnije će joj se odužiti. Pronaći će joj najboljeg mogućeg muža koji će je voljeti i brinuti se za nju. Talis će otići na dvor, steći kraljičinu naklonost i oženiti neku prelijepu nasljednicu. Njezini sinovi će dobiti ono što im pripada po rođenju. Kad John ne bi »štedio« svoj novac za Talisa, Alida bi ga mogla nagovoriti da kćerima da miraze i pouda ih. Da, mislila je Alida zadovoljno. Otići će u grob sa spoznajom da je ispravila sve grozote koje je davno učinila. Znala je da se mora pokajati sada kad joj se smrt bližila. Kad u raju sretne Talisovu majku moći će joj reći da se dobro pobrinula za njezinog sina. Otvorila je vrata i pozvala neku sluškinju koja je prolazila hodnikom: »Gdje je Penella?« Djevojka je bila mlada, tek je došla k njima. »U kuhinji, gospojo«, rekla je neka žena koja je prisluškivala iz prikrajka. »Davno ste je poslali u kuhinju.« »Odmah je pozovite da dođe.« Znajući da su joj dani na zemlji odbrojani, Alida je odlučila popraviti sve krivo što je učinila. Penella je bila dobra i odana sluškinja, no izdala ju je one noći i Alida joj nije mogla oprostiti. No do sada je možda naučila lekciju, i Alidi je trebao netko u koga može imati puno povjerenje. »Mogu li ti vjerovati«, pitala je Alida što je hladnije mogla. Penella je puno ostarila u onih

156


nekoliko godina koje je provela u kuhinji. Alida nikad ne bi prepoznala prljavu, ispucalu kosu, izranjavane ruke, bore na licu i pognuta ramena. Kad ju je pogledala u oči, Alida je vidjela samo preklinjanje. Ni trunčicu ponosa. Bila je itekako kažnjena što je upozorila onog seljaka da će poginuti u vatri. Nije minuo niti dan da se nije pokajala zbog toga. »Možete mi vjerovati, kunem se životom«, rekla je Penella, iskreno misleći svaku riječ. Sad bi i sama pobila te seljake samo da dobije topao i pristojan krevet. »Sjedi«, rekla joj je Alida srdačno. »Jedi koliko možeš.« Kad je Penella sjela i drhtavim rukama počela grabiti hranu sa stola kraj vatre, Alida joj je zapovijedila: »Ispričaj mi sve što si čula od one starice koja je došla one noći. Rekla mi je svašta o ovom Talisu i mojoj kćeri. Reci mi sve čega se sjećaš. Svaku riječ.« Penella se mislila usprotiviti i reći da ju je gospođa izbacila iz sobe rekavši da ih ostavi nasamo, ali Alidin pogled joj je govorio da nema vremena za glumu. Prislušivala je sve gospodaričine razgovore. Nije bilo lako razbistriti glavu i sjetiti se svega toga, no uz slasne zalogaje prave hrane, a ne tuđih ostataka, bilo je lako sjetiti se i toga da uz prisjećanje razgovora dolazi još takve hrane. »Rekla je da su oni dvije polovice jedne cjeline. Ako jednog nešto boli, boli i drugog. Žele najbolje jedno za drugo, žrtvovat će se da onom drugom bude dobro. Ne mogu biti razdvojeni, to ih uništava. Jako su ljubomorni, posebno dječak. Ne može podnijeti da djevojka pokloni pozornost nekome drugome. Djevojka ga obožava, laže za njega, ukrala bi, a možda i ubila za njega. Ali on ima snažan osjećaj časti i nikad nikome ne bi naudio.« Penella je na ovo pomislila da bi nekoliko godina u Hadleyevoj kuhinji istjeralo čast iz svakoga. Ona je zbog časti upozorila onog seljaka; mislila je da nije »pravo« da se takvo nešto dogodi nevinoj djeci. Čudesno je što prazan želudac može učiniti od časti. Sad bi i sama podmetnula onu vatru ako bi je to riješilo gladi na nekoliko dana. »Dobro«, rekla je Alida i nalila Penelli još vina. Skoro je zaboravila kako Penella ima odlično pamćenje. »Trebam tvoju pomoć i potpunu diskreciju, ali moram biti sigurna da ćeš biti odana samo meni i nikome više.« Penella je na trenutak skinula pogled s hrane. Oči su joj sjajile. »Učinit ću sve što želite od mene«, rekla je iz dubine duše. »Želim se riješiti dječaka«, rekla je Alida. Penella je spustila svoj tanjur. »Ubit ću ga.« »Ne«, odbrusila je Alida. »Želim ga poslati natrag njegovom istinskom ocu. Ne želim da ima veze s ovom kućom.« Spustila je glas. »Imam i tajnu koja se ne smije proširiti. Umirem. Imam još najviše dvije godine.« Penella nije ni podignula pogled s hrane na to. Alidi je istog trena bilo jasno što je izgubila. Nekad davno bi Penella učinila sve za svoju gospodaricu iz ljubavi, no sad je željela samo preživjeti. No, Alida nije imala vremena za sentimentalnosti. Morala je spasiti svoju obitelj, i poput Penelle, sve će učiniti da u tome i uspije.

157


28. P O G L A V L J E

D

a, da Edith«, rekla je Alida iznervirano. »Znam da je djevojka teška i da ti zadaje glavobolje. Također znam da ti daješ sve od sebe i jako sam zadovoljna tobom. No želim znati kakva ti se čini kao osoba.« Edith ju je blijedo gledala jer nije znala na što njezina majka cilja. Voljela je majci prenositi stvari, voljela je imati popise. »Ona stalno juri za onim dječakom. Mislim...«, rekla je i spustila glavu od srama, »za našim bratom.« »Oh Edith, svaka majka bi te poželjela za kćer!« Edith je zasjala na ovu primjedbu. Nije bila sigurna je li ikad ranije dobila kompliment od svoje majke. Barem ne ovakav. Kad je predavala besprijekorne preglede računa i savršeno upravljala slugama, majka bi rekla samo »dobro«, i to je sve. Ipak je to bilo više nego što joj je otac ikad rekao. Nije znala znali li on uopće njezino ime. »Hvala« bilo je sve što je Edith uspjele izreći na ovakav kompliment. »Otac vam je doveo neku djevojku, ti si je uzela pod svoje okrilje i ponašaš se prema njoj kao prema sebi ravnoj.« Edith nije mogla odgovoriti, jer je tu djevojku doista smatrala sebi ravnom. »Vidim da si toliko dobra da čak ne vidiš razlike. Zar ti ne smeta što ona govori poput seljanke? Nije naučila ništa važno u životu, osim ako uzgoj graha odjednom nije postao važan. Možda je dobra za ognojavanje tla, jer doista nema ruke za lutnju. Jesi li ikada vidjela takve ruke! Široke su poput pluga! A tek stopala! Što misliš, je li ovo prvi put da je obula cipele?« Alida se nasmijala svojoj iznenađenoj kćeri. »Pogledaj se! Vidim da ti takve stvari nikad nisu pale na pamet. Ti si najbolja kći na svijetu, Edith!« Alida je otišla do prozora: »Mogu li se pouzdati u tebe, Edith?« »Da«, rekla je, i glas joj se slomio. Nikad nije majku vidjela tako otvorenu, tako ljubaznu i dobru, nikad joj Edith nije bila potrebna. Osjetila je suze kako je peku u očima jer je mislila da majku nije nimalo briga za nju, da je možda nije čak nimalo voljela. »Taj Talis. Misliš li da je naočit?« »On mi je brat. Ne mogu procijeniti je ii moj brat naočit ili ne. Moja dužnost je...« »Da, da, naravno«, rekla je Alida, kao i uvijek iznervirana kćerinim nedostatkom strasti. Sjela je na stolac nasuprot njezinom i uhvatila je za ruku. »One noći kad se rodio ja sam trpjela veliku bol. Ti još ne možeš zamisliti bol rađanja, no nekad zna biti tolika da žena ne zna što joj se događa.«

158


Edith ni sad nije znala što joj se događa. »Te noći kad se rodio bila sam zatvorena s još jednom ženom, tammnom ženom, crne kose i očiju.« Pogledala je Edith duboko u oči. »Očiju poput dječakovih.« Edith je dugo razmišljala dok nije shvatila: »Mislite da su zamijenili djecu?« Na to je Alida rukom pokrila Edithina usta i pogledala oko sebe ima li ljudi koji se kriju u sobi. »Ne smiješ takvo nešto izgovarati glasno. To me je brinulo mnogo godina. Previše me je boljelo da bih vidjela koje dijete su izvadili iz mene. Tamna djevojka je rodila u isto vrijeme. Bila sam jako zbunjena.« »Ali to bi značilo...«, šaptala je Edith. Alida se nagnula prema kćeri i prošaptala: »Da, to bi značilo da Talis nije vaš brat. To bi značilo da je Callasandra vaša sestra. Ona čak i izgleda kao da bi mogla biti moja kći, zar ne?« »Dorothy je rekla da nam nalikuje, ali ja...«, Edith je odlučila šutjeti kad se sjetila koliko je zadirkivala sestru što je rekla takvu glupost. »Oh Edith, što ću sada? Vidiš koliko tvoj otac obožava tog dječaka. Kako ću mu reći da on možda nije njegov sin, nego da ima kćer koja je još gora od ostalih?« Na trenutak je pokrila lice rukama. »Nemam nikoga na svijetu kome bih mogla povjeriti ovakvo saznanje.« »Možete mi vjerovati, Majko«, rekla je Edith nježno, osjećajući se privilegiranije nego ikad u životu. »Mogu li, Edith? Mogu li ti vjerovati?« Prije no što je njezina kći uspjela odgovoriti, Alida je nastavila. »Nadam se da mogu jer sam čula za jednog udovca koji traži ženu. Ima trideset godina i dva mala sina, slatke dječake koji očajnički trebaju majku. Rekli su mi da je njegova žena bila kukavna domaćica, pa bi čovjek bio zahvalan da dobije ženu koja zna paziti na posjede i brinuti se o njegovoj djeci.« Edith je majci tako jako stisnula ruku da ju je zaboljelo. »Učinit ću bilo sve za vas, Majko. Sve.« »Kako si ti dobra kći! Hoćemo li sada malo porazgovarati o svemu tome? Mislim da tom mladiću treba pouka iz plesa i lijepog ponašanja, sviranja lutnje i ophođenja prema ženama. Misliš li da bi mu Joanna i Dorothy htjele pomoći oko toga?« Edith je morala paziti da ne prasne u smijeh. Sve njezine sestre bi prodale dušu samo da dotaknu prelijepog Talisa. Pitala se hoće li Joannino srce izdržati ako je uhvati za struk i podigne na konja. »Da, mislim da bih ih mogla nagovoriti da mu pomognu. Ali jako su zauzete.« Nije željela zvučati preoduševljeno kako majka ne bi pomislila da nježne kćeri besposličare. »Da, sigurna sam da jesu«, rekla je Alida, znajući da u cijelom kraju ne postoji komad tkanine kojeg njezine »zauzete« kćeri nisu izvezle. »I još nešto, Edith«, nevino će Alida, »misliš li da je dobro da Callasandra provodi toliko vremena s dječakom? Misliš li tla bi joj mogla pronaći nešto da se zabavi? Možda bi se mogla brinuti o nekom vrtu, jer iz takve je kuće.« Podignula je glavu kao da joj je upravo sinula ideja. »Otac Kerris treba pomoć u brizi za ljekovito bilje.« Edith je zastao dah. Ljekoviti vrt je bio pun otrovnog bilja: jedića, pustikare, bunike, kukute, i svo to bilje se koristilo za izazivanje sna i olakšavanje boli. Moglo je biti smtronosno ako se nepravilno koristi. To bilje je raslo u posebnom vrtu, tako da ga netko ne

159


bi zamijenio s biljem za kuhanje. Otrovni vrt, tako su ga zvali, bio je smješten na vrhu brda, nekoliko kilometara od kuće. Nitko nikada nije odlazio tamo. Stotine pitanja su se rojile u Edithinom umu. »Ako je Callie naša sestra, zar je zbilja trebamo poslati u Otrovni vrt? Tamo će biti usamljena; moglo bi joj se dogoditi nešto grozno. To zasigurno nije posao za damu. Ako čitav svijet misli da je ovaj Talis naš brat, kako će izgledati kad moje sestre budu uzdisale za njegovim dodirima, kao što znam da hoće? A ako...? »Edith«, rekla joj je majka ozbiljno. »Ponašam se prema tebi ne kao prema djetetu, nego kao prema odrasloj osobi, što ti i jesi. Povjerila sam ti veliku tajnu. Povjerila sam ti svoju tajnu na čuvanje, i očekujem da nećeš iznevjeriti moje povjerenje. Ostavljam tvojoj prosudbi da odlučiš što ćeš i kako ćeš. Ne bih te nikad molila da učiniš nešto što se protivi tvom osjećaju za moral.« Nagnula se naprijed. »Ali što god da radiš, ne smiješ niti natuknuti svom ocu ili sestrama da postoji sumnja oko tog dječaka. Jesi li me razumjela?« Kad je Edith oklijevala, Alida se nasmiješila i rekla: »Udovac se zove Alan. Viši je od tvog oca i jako naočit. Neće dugo izdržati bez žene u kući. Ubrzo ću morati otputovati do Gilberta Rashera. Možda mogu malo stati i reći mu kako si ti dobra, savjesna, vjerna i poslušna kći. Reći ću mu koliko si korisna i kako mi pomažeš kad te najviše trebam, i da zavređuješ svačije povjerenje.« Pomilovala je Edith po obrazu. »Reći ću mu i koliko si lijepa. Dok prestanem govoriti, već ću imati njegovo ime na bračnom ugovoru, sigurna sam u to.« Malo se nasmijala. »Zamisli samo, Edith, u ovo doba sljedeće godine bi mogla biti trudna. Zar to ne bi bilo lijepo?« Edith je ponestalo daha od ljepote tih riječi. Ruke su joj drhtale od same pomisli. Vlastita kuća! Vlastiti muž, vlastito dijete! »Čuvat ću tajnu. Pobrinut ću se da dječak dobije obuku i...« Djevojku nije mogla nazvati imenom. Odmah bi se sjetila da su sestre. »I uredit ću tako da se ona brine za Otrovni vrt.« »Odlično«, rekla je Alida i poljubila kćer u obraz. »Drago mi je da se slažemo. Sad možeš ići«, brzo joj je rekla. Zasad je bila gotova s Edith, dobila je što je htjela od nje: slijepu poslušnost. Kasnije, kad je Alida ostala nasamo s Penellom koja nije prestala jesti već četiri dana, rekla joj je: »Podsjeti me da Edith pronađem nekakvog muža. Neće mi biti lako. Suha je kao prošlogodišnja jabuka.« »Mhm«, bio je Penellin jedini odgovor. Usta su joj bila prepuna.

160


29. P O G L A V L J E

D

oista si naočit«, rekla je Alida Talisu dok ga je gledala. Jutros se odjenula s posebnom pažnjom, znajući da će danas prvi put nasamo vidjeti tog dječaka otkad je došao u Hadley Hall. Na trenutak ju je zapekla zavist što je ona tamna djevojka rodila takvog sina, a njezini su bili tako nježni i krhki. Kako je Gilbertu Rasheru uspijevalo imati takve sinove? Činilo se kao da kroz Talisa sja samo sunce, toliko je bio lijep. Znala bi bez da joj je itko rekao da bi ovaj dječak radije umro nego izdao svoja uvjerenja. Izgledao je poput lika u pričama o velebnim djelima i muškarcima koji su predobri za ovaj svijet. Na trenutak je zadrhtala pomislivši da su svi mladi ljudi poput njega mladi i umiru. »Vi niste dobro«, nježno je rekao, uhvatio je svojom snažnom, mladom rukom ispod ramena i odveo do stolca. Kad je sjela, kleknuo je do nje i pogledao je onako kako je nitko od njezine obitelji nikad nije. Zatim joj je pokrio koljena ogrtačem i pojačao vatru u kaminu. Kad ju je ponovno pogledao, znala je da mu je jasno da umire. Ponovno je poželjela da je dječak njezin. Dala je sve od sebe da se uspravi. Ne smije se odati samosažaljenju. Za nekoliko mjeseci će pokucati na vrata svog Stvoritelja, a ima mnogo toga za okajati. Nije mogla otići k Bogu znajući da je živote vlastite djece ostavila u rukama nekoga tko im nije nitko i ništa. »Dođi, sine«, slabašno mu je rekla, »moraš sjesti kraj mene. Daj da te pogledam.« Istog trena je sjeo kraj njezinih nogu. Uhvatila ga je za lice i prinijela svjetlu. Savršena koža, savršeni zubi, velike, poštene tamne oči. Odmaknula je ruke od njega. »Tražio si da se oženiš Callasandrom.« »Da«, rekao je. »To želim više nego išta na svijetu. Callie je...«, oklijevao je i zacrvenio se, i počeo gledati u vatru. »Jako je mlada«, rekla je Alida strogo. »Nije premlada«, uzvratio je sa smiješkom. Osjetila je njegovu samouvjerenost i uvjerenje da je to nešto što samo njemu pripada. »Ti si sin kojeg sam oduvijek željela, a nikad nisam imala«, nježno je rekla. Talis se namrštio. »Phillip i James su...« »Da«, brzo je rekla, »oni su dobri i ljubazni, ali bez obzira koliko djece jedna žena ima, ono koje izgubi uvijek ostavi prazninu u njezinom srcu. Znaš li da mi je kosa potpuno pobijelila one noći kad sam te izgubila u vatri? Znaš li da smo potpuno izgubili razum zbog gubitka? Tvoj otac se nikad nije u potpunosti oporavio.« »Čuo sam«, rekao je Talis.

161


Dragala mu je kosu, mekane kovrče je vrtjela oko prsta. Postojalo je vrijeme u njezinom životu kad je bila sposobna za veliku ljubav. Da je odmah mogla mužu podariti ovakvog sina, njezin život bi bio mnogo drugačiji. »I sad me želiš ostaviti odmah nakon što sam te našla? Želiš se oženiti i ostaviti me?« »Ostat ćemo ovdje ako je to vaša želja.« Nasmiješila mu se. »Ako se oženiš, nećeš mi posvetiti nimalo vremena. Mladi misle samo na žene koje ih čekaju kod kuće u krevetu.« Talis se malo nasmijao i opet pogledao u vatru. Mogla je vidjeti da samo misli kako bi ljubio, dirao i volio svoju dragu. Postala je još tvrdokornija vidjevši to. Nekad je i ona razmišljala kao ovaj dječak, a vidi kako ju je život izigrao! Poljupci ne traju dugo, imovina da. Kratko su zajedno šutjeli. Talis je sjedio na podu, a Alida na stolcu. Jedina svjetlost je dolazila od vatre, čiji ih je sjaj spajao. »Znaš li da umirem«, nježno ga je upitala. »Da«, odgovorio je ne gledajući je. »Kako znaš?« »Zaboravili ste da ja nisam odrastao u ovoj bogatoj kući. Živio sam na seoskom imanju. Čim pogledate životinju u oči, odmah znate boli li je nešto.« »Samo troje ljudi zna: ti, moja sluškinja i vidovnjakinja s kojom sam razgovarala. Kaže da imam još najviše dvije godine.« Kad je prestala govoriti, Talis je polako svojom velikom, tamnom rukom uhvatio njezinu malu i bijelu. »Hoćeš li mi pomoći«, preklinjala ga je. »Učinit ću sve što mogu.« »Nedostajao si mi cijeli život. Nisam te držala kad si bio beba, nisam te gledala kako činiš prve korake. Nisam imala priliku provesti toliko vremena s tobom kao sa svojom ostalom djecom.« Uhvatila ga je za ruku objema rukama. »Oh Talise, ja svoju djecu toliko volim i jako sam sebična u toj ljubavi. Ne mogu podnijeti da mi se kćeri poudaju i ostave me.« Zastala je da vidi hoće li joj povjerovati, i povjerovao je. Očigledno nije naviknuo na prijevare. Prema Talisovom mišljenju, ljudi su uvjek govorili istinu. »Ja... ja znam«, rekla je drhteći kao da je bol probada kroz prsa. »Znam da jako voliš tu djevojku i želim te zamoliti za uslugu. Dopusti mi da te upoznam. Dopusti svojoj braći i sestrama da te upoznaju prije no što odeš i zavjetuješ se nekome drugome. Prije no što dobiješ vlastitu djecu koja će te potpuno zaokupiti. Ako se sada oženiš i dobiješ djecu, moj muž, ja i moja djeca te nećemo nikad stići upoznati.« Zastala je. »Znam da tražim mnogo toga. Nemam pravo na to. Nisam ti bila majka. One noći kad si se rodio, skoro sam umrla pri porodu. Bio si jako velik, a ja sam uska žena.« Nasmijala se i potapšala ga po glavi. »Skoro si me prepolovio, koliki si bio.« Talis se mrštio, nije je gledao, bilo mu je neugodno od ovog razgovora i osjećao se loše što je svojim dolaskom na svijet toliko povrijedio majku. »Ne žalim se, ali osjećam da ti moram objasniti zašto ti nisam pružila pažnju one noći kad si se rodio. Bila sam skoro obnevidjela od boli.« Spustila je glas. »A tek krv. Izgubila sam mnogo krvi te noći. Nakon tvog rođenja nisam više mogla imati djecu.« Talis se osjećao sve gore i gore. Toliko toga je dugovao ovoj ženi. Skoro ju je ubio, lišio

162


ju je mogućnosti da dobije još djece, lišio ju je vlastitog djeteta. »Kad sam čula da si nakon svega što sam prošla zbog tebe poginuo u požaru, skoro sam sišla s uma. Dugo vremena nisam bila sva svoja nakon tog događaja.« Dragala mu je ruku i gledala u vatru. »Govorim ti sve ovo zato što te želim nešto zamoliti. Želim te zamoliti da se ne ženiš dok ja... dok ja ne odem.« »Ali...«, započeo je Talis, no prekinula ga je. »Znam što tražim. Znam ja uzavrelu krv mladosti, znam njezin bijes. Nadala sam se da se možeš obuzdati, ali možda i ne možeš.« »Mogu se obuzdati«, rekao je Talis uvrijeđeno. »Da, naravno da možeš. Nisam željela reći da ne možeš. Talise, dragi moj sine, tvoj otac i ja te samo želimo gledati u našoj kući.« Talis je mogao misliti samo na Callie. Grliti je, biti s njom. Posljednjih nekoliko tjedana, od dana kada je prvi put vidio Johna Hadleya, imati Callie uza se postalo mu je opsesija. Čak je zaključio da mu viteštvo nije važno kao Callie. »Kako ćeš je uzdržavati«, upitala je Alida. »Molim?« »Kako namjeravaš uzdržavati svoju ženu?« Talisu su sve lađe potonule. Imao je sljedeći izbor: rad na imanju s Willom ili oslanjanje na očevu darežljivost. Ako njegov otac ne bude dopustio ženidbu, onda će morati uzeti Callie i vratiti se s njom na imanje. Morat će provesti cijeli život gledajući je kako vrti šije kokošima. Alida je primaknula lice Talisovom. »Ako napraviš onako kako te molim, ostavit ću ti svoj posjed u oporuci. Peniman Manor.« Dok je on sjedio i čudio se, Alida mu je opisala mjesto: kamena kuća stara tek pedeset godina, vrtovi o kojima se godinama sama brinula, ljekovito bilje, ružičnjak. Pričala je o stajama i kućicama za radnike najamnike. »Uz tvoje znanje o vođenju imanja, zamisli što hi mogao napraviti od svih tih jutara zemlje.« Vidjela je da su mu oči zasjale. »Jesi li pomislio na ljude koji su te odgojili? Nisu više mladi i bit će im teško nastaviti sa životom na imanju, zar ne? Peniman Manor je dovoljno velik da dođu živjeti k vama, da vide vašu djecu.« Talis se iskreno nasmiješio, misleći koliko bi Meg voljela imati mnoštvo unučadi da ih njiše na koljenima. Mogla ih je hraniti dok ne puknu. A Will bi i dalje imao svoj komad zemlje za povrće. Callie bi imala lijepu kuću, krasnu odjeću. Ne bi se opterećivala teškim poslovima. Njihova djeca bi imala najučenije učitelje i najbolje konje. »Ne«, rekao je. »To je zbilja previše.« Mislio je samo što bi Callie rekla na sve to. Mogli su planirati budućnost, planirati kakve će konje kupiti, ili poznavajući Callie, satima pričati kako će nazvati djecu. Smiješio se na samu pomisao. »Ne smiješ joj reći«, rekla je Alida kao da mu čita misli. »Ne smiješ reći Callasandri.« Oštro ju je pogledao. »Ne smiješ joj reći. Ako joj kažeš, morat ćeš reći... morat ćeš joj ispričati sve o mom zdravlju. Ona mi nije ništa. Ne bih mogla podnijeti da me gleda sa sažaljenjem. A gledala bi me, jer znam da ima meko srce.«

163


»Da«, složio se. »Najmekše. Ali ona ne bi nikad rekla...« »Talis! Slušaj me. Oslanjam se na tebe kao na nikoga do sada. Ni moj muž ne zna koliko sam bolesna.« Naglašavajući svoje riječi izazvala je napadaj kašlja, nakon čega je pokazala Talisu tragove krvi na rupčiću kojim je pokrivala usta. Kad je opet progovorila, glas joj je bio tih i hrapav. »Moraš me slušati. Sad si muškarac i moraš se ponašati kao muškarac. Ne možeš biti dječak i govoriti svima svoje tajne. Dio odrastanja je i obveza čuvanja tajni. Ako si dovoljno odrastao za ženidbu, onda si dovoljno odrastao i da zaštitiš djevojku koju želiš oženiti. Jesi li dovoljno odrastao?« »Jesam«, odgovorio je. »Onda me moraš poslušati. Ne smiješ nikome reći ono što znaš. Moja obitelj me jako voli, baš kao što i ti voliš onu ženu koja te odgojila. Kako bi se osjećao da ona umre?« Talis to nije mogao ni zamisliti. Alida je nastavila. »Kad ja umrem, moja obitelj će se razjediniti. Neće se znati snaći bez mene. Moram od tebe tražiti da malo pripaziš na njih. Moram tebi ostaviti teret svoje smrti. Ne možeš biti toliko okrutan i podariti ovu groznu spoznaju djevojci koju voliš, zar ne?« Talis je odmahnuo glavom. »Ne smiješ joj reći ni da si tražio da se oženiš njome.« »To joj moram reći«, rekao je Talis. »Vi ne znate kakva je ona. Mislit će da ja... da ja...« »Da je ti ne voliš«, upitala je Alida svjetlucavih očiju. »Zar si zaboravio da sam i ja bila žena prije no što sam postala supruga i majka? Da, dosađivat će ti. Durit će se i žaliti, govoriti da ti ništa ne znači.« Zahihotala se. »Zar je to toliko loše?« »Nije«, rekao je nasmiješeno Talis, misleći kako je zapravo dobro, jer je Callie bila presigurna u njegovu ljubav. »Istina je ta da moram nagovoriti muža da pristane na ovaj brak. Vidiš, Callasandrino rodoslovlje nije poput tvojega. Njezin otac nije poželjan punac. Kad je moj muž došao posavjetovati se sa mnom oko ovog braka, bio je protiv toga. Želi poslati Callasandru natrag njezinom ocu i...«, prekinuo ju je Talisov povik. »Ne smijete otjerati Callasandru! Otići ću s njom!« »I što ćete onda«, oštro ga je upitala. »Sjeći ćeš drva da je prehraniš?« Talisu je na trenutak ponestalo daha. Sjetio se Calliene priče o djevojčici i dječaku koji su pobjegli i skoro umrli od gladi. »Moraš mi vjerovati«, rekla je. »Moraš mi vjerovati. Želim ono što i ti želiš, i želim ono što je najbolje za tebe. Nagovorit ću muža; bogato ću te nagraditi za svu tvoju pomoć. Moraš mi pomoći u sljedeće dvije godine.« »Da, učinit ću sve što mogu.« »Želim da mi se zakuneš.« Talis je raskolačio oči. Vitezovi su polagali svete zakletve. Zavjetovali su se damama u nevolji. »Dodaj mi Bibliju«, rekla je i slabašnom rukom pokazala tešku knjigu s uvezom od bjelokosti. Kad je uzeo knjigu u ruke, rekla mu je: »Moraš mi se zakleti da nikome nećeš reći za moju nadolazeću smrt.« »Kunem se.«

164


»Sad poljubi Bibliju.« S puno poštovanja je učinio kako je naredila. »Zakuni se da nećeš reći Callasandri da si tražio njezinu ruku. Ako te upita, moraš reći da nisi odlučio koga ćeš oženiti.« Talis je oklijevao, no poljubio je Bibliju čim se Alida namrgodila. »Zakuni se da će ona ostati djevica dok se ne vjenčate.« Talis je opet raskolačio oči. »Ne smiješ uzeti ono što ti ne pripada, zar ne? Što ako ona zatrudni, a ti padneš s konja i slomiš vrat prije vjenčanja? Što bi bilo s njom i s vašim djetetom? Zar te nije nimalo briga za nju? Ili te zanimaju samo tjelesne potrebe? Možda sam te krivo procijenila. Ti si možda ipak samo dječak.« Talis je i dalje oklijevao, no nakon nekog vremena je poljubio Bibliju i treći put se zakleo. Kad je završio, Alida ga je gledala. Bio je tako pošten, tako je ozbiljno shvaćao sve što radi. »Moraš se držati podalje od nje«, nježno mu je rekla. »Ljudi su već počeli pričati o njoj. Kažu da je slabog karaktera, da ste vas dvoje već mnogo puta upoznali jedno drugo.« »To nije istina«, viknuo je. »Znam to kao i ti, ali to neće spriječiti govorkanja.« Pogledala ga je u oči: »Ne pričaju o tebi, nego o njoj. Tebe ove zlobne riječi nikad neće povrijediti. Ružna je to istina, ali takva govorkanja će samo doprinijeti tvojoj muškosti, no itekako će narušiti njezin ugled.« Alida ga je prodorno pogledala: »Tebe možda nije briga što ljudi govore o njoj. Većinu muškaraca to ne bi zanimalo.« »Ja nisam poput većine muškaraca«, rekao je Talis uspravljenih leđa. »Nikad je ne bih želio povrijediti. Pobrinut ću se da nitko nema razloga pričati o njoj.« »Ti si jako drag dječak. Sad sam umorna i moram se odmoriti.« »Da«, brzo je rekao, sav zabrinut za njezino zdravlje. »Ostavit ću vas.« Nekoliko trenutaka kasnije, kad je Talis otišao, Alida je naredila Penelli da joj pošalje Callasandru.

165


30. P O G L A V L J E

Č

im je ugledala Callie, Alidi je bilo jasno da ta djevojka ima čeličnu kralježnicu. Nije bila nimalo poput Edith, koja se dala začarati praznim pričama o mužu i vlastitom domu; ova djevojka nikad ne bi učinila sve što netko od nje traži samo zato jer je bila spomenuta riječ čast. Nju ni smrt ne bi pokolebala. Alida je na neki način znala da joj je ova kći najbliža po karakteru, no nije si to htjela priznati. Smatrala je tvrdoglavima i nerazumnima sve one koji bi joj se suprotstavljali. Bilo joj je jasno da s Callie neće biti lako. Izgledala je neprilagodljivo, i to je Alidi mirisalo na nevolje. »Dođi, sjedni, pojedi nešto«, rekla je nježno. Callie nije ni sjela, niti je išta pojela. Jučer je Edith bila potpuno usplahirena kad se vratila od majke, i od tada je činila sve što je mogla da od Calliena života napravi pakao. Nakon što su je smatrali ravnopravnom u grupi suvišnih žena, postala je predmet ruganja i sprdnje. Jutros ju je posramljena Edith obavijestila da se mora brinuti o vrtu punom otrovnog bilja, jer je seljanka i razumije se u to. Callie je dobro znala da je Edith preslaba da sama donosi odluke. Do sada joj je bilo žao jadnice, kopnila je od želje za ljubavlju i suživotom, koji su joj bili nepravedno uskraćeni. No nakon posljednja dva dana joj nije bilo nimalo žao. »Što hoćete od mene«, upitala je Lady Alidu, gledajući je tvrdim pogledom i ne trudeći se previše obuzdati ljutnju. Znala je da ova žena stoji iza svake misli u Edithinoj praznoj glavi. »Bože dragi, kako si ljuta. Kako možeš biti ljuta na nekoga tko te je prihvatio kao vlastitu kćer?« To je itekako istina, pomislila je Callie, budući da John i Alida Hadley svoje kćeri smatraju gnojnim čirevima kojih se treba riješiti. »Što hoćete od mene«, ponovila je Callie. Alida je prestala glumiti dobročiniteljicu. Dobro je znala da joj je to rođena kći, ali netko je morao biti žrtvovan. Trebala se odreći jedne kćeri za dobro svih drugih. Osim toga, kakvo je to strašno zlo činila? Samo je htjela spriječiti brak između to dvoje djece. Nakon što se riješi Talisa, ovoj djevojci će naći jako dobrog muža. »Praviš budalu od sebe skupa s mojim sinom, a ja to neću trpjeti.« Callie ju je bezobrazno pogledala. »Onda ću možda zauvijek napustiti vašu kuću.« Okrenula se vratima, no zaustavile su je riječi ove žene. »Onda ćeš poći sama. Moj sin ostaje tu. Neću mu dozvoliti da provede ostatak života s

166


nekom seljankom. Moj sin će postati vitez, i oženit će neku lady.« Callie se okrenula, uputila Alidi još jedan bezobrazan pogled i tiho sjela na ponuđeni joj stolac. Znala je da je žena u pravu. Ako želi Talisa, mora ostati tu gdje jeste i raditi sve što joj ova žena naredi. »Što trebam učiniti?« »Kloni se mog sina«, bez okolišanja će Alida. Callie je problijedjela. Kako da se kloni Talisa? Bilo bi joj lakše da joj naredi da prestane disati. »Hajde, hajde. Nemoj me gledati kao da sam nekakvo čudovište. Znam da ste prijatelji od djetinjstva, suosjećam sa svime što ste proživjeli boraveći u onoj rupetini sa životinjama i nepismenim ljudima.« »Da niste tako govorili«, povikala je Callie. »Bili su jako dobri prema nama.« Djevojka je govorila tako da je Alida morala ušutjeti. Da je bila manje usredotočena na vlastiti cilj, vidjela bi da gleda mlađu verziju same sebe. Baš poput Alide, i Callie bi učinila sve za ljude koje smatra svojom obitelji.« »Što hoćete od mene«, ponovila je Callie. »Ništa previše, samo se kloni mog sina.« »I da biste to postigli, poslali ste me da se brinem o otrovnom bilju!« »Otrovnom bilju! Kako li me samo smatraš podlom! Mislila sam da ćeš uživati jer si cijeli život provela na otvorenom.« Callie nije odgovorila. Nikad ne bi priznala ovoj ženi da je uživala radeći u vrtu. Obožavala je biti vani cijeli dan, daleko od strogih pravila i glupih rasporeda koje su joj nametnule neudane žene ove mrske kuće. Voljela je slobodu, sanjarenje i smišljanje priča u glavi. Najvažnije je bilo što će moći vidjeti Talisa kad god je to moguće. Ovoj ženi će reći sve što želi čuti, reći će da više nikada neće vidjeti Talisa. Ako bude trebalo, zaklet će se na Bibliju. Učinit će sve što treba da udobrovolji ovu ženu, a onda će otići i raditi što želi, a to je vidjeti Talisa. Lady Alida je počela govoriti, pričala je svašta o časti, ugledu i »čuvanju tijela«, i svemu što je služilo tome da Callie shvati da se mora držati podalje od Talisa. Talis je morao naučiti biti vitez, trebalo mu je životnog iskustva... Callie je nije previše slušala. Napravila je svoje »lice za slušanje«, ono koje je koristila kad joj je Meg govorila nešto nezanimljivo. Premda je izgledala kao da sluša, Callie je odlutala u priču, zamišljala je da Talis dolazi k njoj u vrt. Samo njih dvoje, sami, nitko više. Da, svidjela joj se dužnost brige o vrtu i samoća. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da je Alida zastala. Alida ju je gledala shvativši da njezina kći nije čula ni riječi. Snažno ju je zgrabila za bradu. »Zar ne znaš da ćeš muškarca najprije pridobiti tako što ga ignoriraš? Ako ga slijediš posvuda, neće te htjeti.« Callie joj je uputila sveznajući ženski osmijeh. »Talis voli i mene i to što mu radim.« »Ma da?«, rekla je Alida. »Zašto te onda nije zaprosio? Ako te toliko želi, zašto nije tražio da se oženi tobom? Možda zato što vidi koliko si naivna?« Alida se nasmiješila kad je vidjela da je napokon doprla do djevojke. Bit nije bila u njezinim osjećajima prema Talisu, nego u njegovim osjećajima prema njoj.

167


Znajući da je postigla što je htjela, Alida je istjerala djevojku iz odaje. Pozvala je Penellu. »Ta djevojka je problem. Nema zrnca časti u sebi«, rekla je. Penella je gospodarici uputila brz pogled, misleći rugala se sova sjenici. »Morat ću nešto učiniti. Neće mi ona paradirati pred sinom. Neće se potezati s njim po noći, kao kakva bludnica.« Penella je na trenutak zastala s kolačem od višnje na pola puta do usta. Lady Alida je pričala o mladom Talisu kao da je doista njezin sin, a ova tvrdoglava djevojka pripada nekom drugom. »Neka mi Abigail Frobisher pošalje svog sina«, rekla je. Penella se skoro udavila. Sin Abigail Frobishera bio je osamnaestogodišnjak čija je jedina zanimacija stvarati nevolje. Bio je jako zgodan momak, bez trunčice morala. Za sobom je od svoje četrnaeste godine sijao trudne sluškinje. Kad je posljednji put bio tu, čak je Edith zagrlio oko struka! »Da«, rekla je Alida, »taj momak će doći i dat ću mu novaca da zavede tu curu i radi s njom što hoće.« Penella je pojela kolač i nije komentirala izrečeno. Gospođa nije htjela da se Talis i Callie vjenčaju, i pobrinula se za to. Stara dojilja je rekla da su djeca užasno ljubomorna jedno na drugo. Ako je itko mogao uzrokovati ljubomoru, onda je to najmlađi sin Lady Abigail. Prema Penellinom mišljenju, Lady Alida se previše mučila da ih razdvoji. Bilo je još nečega. No, Penella nije htjela zabadati nos. Naučila je na teži način da treba držati jezik za zubima. »Idi i spremi mi stvari za put k Gilbertu Rasheru«, naredila je Alida. »Sutra krećemo. Imam mnogo posla.« »Da, gospođo«, rekla je Penella i potrpala ostatak kolača u džepove.

168


3I. POGLAVLJE

G

otovo je«, rekla je Alida tresući se od iscrpljenosti dok ju je Penella razodijevala i spremala za počinak. Alidino zdravlje se jako pogoršalo tijekom putovanja. Prije dva tjedna je iskašljavala samo kapljice krvi, a sada su joj pluća izbacivala velike ugruške. No vrijedilo je, pomislila je pokušavajući piti toplu tekućinu koju joj je Penella pružila. Odmahnula joj je da ode, željela je ostati sama s vlastitim mislima i sjećanjima. Danima je žustro jahala sa svojom malom svitom do Rasherovog prljavog starog dvorca. Dočekao ju je čovjek opsjednut mržnjom i željom za osvetom. Kad su mu rekli da je došla Hadleyeva supruga, bilo mu je teško prestati bjesniti dovoljno dugo da shvati kako žele istu stvar. Napokon mu je dokazala da mu želi pomoći, sjedeći za prljavim stolom u sobi koja je strašno bazdila po alkoholu, da joj je pozlilo. Nakon što mu je saopćila da je njegov sin još živ i da živi u njezinoj kući, sat vremena je vikala i nadmudrivala se s njim da ne bi zajahao konja i otišao po dječaka. »Nećeš imati nikakve koristi od njega«, vikala je Alida. »Nema manire. Ne zna se ponašati u društvu, ne zna sjediti za stolom kako treba. Ne zna pjevati, ne zna svirati lutnju. Gilbert ju je gledao kao da je poludjela: »Kakve koristi muškarac ima od tih stvari«, vikao je na nju. »Muškarcu te stvari nisu potrebne.« »Potrebne su muškarcu koji se nalazi na dvoru«, uzvratila mu je, potpuno sigurna da razgovara s najglupljim čovjekom na svijetu. Činilo se kao da je sve odluke donio onog trenutka kad se rodio, i nije mijenjao mišljenje ni pod koju cijenu. »Na dvoru«, upitao je, kao da nikad nije čuo za to mjesto. »Poslušaj me«, rekla je Alida, susprežući se da ga ne nazove svim uvredljivim imenima za koje je znala. »Zar si zaboravio da si u srodstvu s kraljicom? U daljnjem srodstvu, ali ipak.« Na njegovom tupom licu nije vidjela niti naznaku razumijevanja, pa je nastavila. »Kraljica ima pesedet i četiri godine. Mora proglasiti nasljednika. Sjećaš li se ima li rođakinju koja polaže neko pravo na prijestolje? Nećakinju Besse od Hardwicka, Arabellu Stuart. Djevojčica sada ima deset godina i govori se da je Bess drži u zatočeništvu dok joj ne nađe prikladnog muža.« Alida se nagnula prema starcu masne kose, sivih i neurednih brkova, u prljavoj odjeći. »Bess želi udati nećakinju za čovjeka koji bi mogao biti kralj.« »Kralj?« Alidi su tako dozlogrdili glupi muškarci. Zar nisu mogli vidjeti ni najjasnije stvari? Udahnula je i pokušala se smiriti. Namjeravala je biti brutalno iskrena s ovim čovjekom. Nije

169


joj bilo do suptilnosti. »Gilberte Rasheru, jasno ti je da dobivaš lijepe sinove. Velike, pametne sinove, čak prekrasne, koji neminovno propadaju kad su izloženi tvojoj razvratnosti, primitivnom poimanju discipline, krutim stavovima o naobrazbi. Postaju životinje poput tebe. Kvariš nešto što bi moglo biti vrijedan proizvod.« Dok je sjedila i govorila, gledao ju je iskeženih zuba, kao da je ona nešto što mu je netko izložio na pladnju da uzme kad mu se prohtije. Nije ništa govorio, napokon je shvatio da je imala razloga za dolazak k njemu. »Ovaj sin je imao sreće što su ga pri rođenju odveli od tebe.« Nije rekla, ali pomislila je da je sreća i to što ga John nije odgajao. Alida se malčice nasmiješila Gilbertu, znajući da je i dalje pristala žena. Možda nije lijepa kao prije, ali nije ju ružno gledati. »Trebaš vidjeti ovog dječaka: visok je, ponosit, odličan u učenju, ljubazan, pristojan. Lijep je na sve moguće načine.« Gilbert je na ovo podignuo obrvu. Imao je doista pokvarenu maštu. »Nemoj me tako gledati. Ne želim dječaka za sebe. No poznajem jednu ženu koja jako voli lijepe i mlade muškarce.« Gilbert ju je blijedo gledao, a ona je u sebi proklinjala njegovu glupost. »Kraljica! Posinak Earla od Leicestera, onaj Robert Devereux, sada je na dvoru. Ima samo dvadeset i jednu godinu i čujem da danonoćno šarmira kraljicu. Tvoj sin Talis je ljepši od Devereuxa, a i šarmantniji. Osim toga, Talis nema ni zrnca nepoštenja u sebi. Čujem da je mali Devereux jednako ambiciozan kao i njegova majka.« Gilbertov pogled je potpuno otupio od alkohola. Ništa nije shvaćao. Alida je pojednostavila svoje objašnjenje: »Ti i ja imamo istu svrhu u životu. Ja želim tvog sina izbaciti iz svog života. Ne želim da moj muž sve ostavi nekome tko nije naš.« Gilbertove oči su se ipak upalile na ovo. »Nemoj misliti da će on naslijediti bogatstvo i da ćeš mu onda ti sve oduzeti«, rekla je točno pogodivši njegove naume. »Sudeći po tvom izgledu, nećeš preživjeti godinu, a moj muž je oličenje zdravlja. Moraš nam ostaviti sina još dvije godine, a onda dođi i vodi ga k sebi. Do tada će već biti spreman za dvor; jako će se svidjeti kraljici i ti ćeš je morati moliti da mu uredi dobar brak. Ja bih tražila Lady Arabellu Stuart. Tko zna? Možda će s obzirom na vašu krvnu povezanost ostaviti Talisu cijelu Englesku nakon što umre.« »Odmah ću ga uzeti«, rekao je ustajući od stola. »Odmah ću ga učiniti kraljem.« »Ne«, skoro je zavapila. »Nije spreman. Već sam ti rekla. Ako ga misliš odvesti na dvor da potkiva konje, onda je spreman.« Smirila se. »Potkivanje konja nije ono što kraljicu zanima. Prvo mora naučiti otmjene stvari, poput pjevanja i sviranja, plesa, udvaranja ženi.« »Je li dobar jahač«, grmio je Gilbert. »Zna li držati koplje? To je sve što mu treba.« »Bilo bi tako da namjerava živjeti s tobom i provesti život ugnjetavajući seljake«, siktala je. »Da ga sad predstaviš kraljici, dok je još uvijek sirov, samo bi ti se smijala.« Pozorno ga je pogledala. »Opet.« Gilbert je ponovno sjeo. Nije nikome rekao da mu je ponos bio jako povrijeđen kraljičinim smijehom kad je toliko ljudi izjavilo da žele ubiti njegova sina. Bez obzira na svoju surovost, Gilbert je volio svoje sinove i jedan dječak mu je jako nedostajao. Bio je odličan pratitelj u opijanju.

170


»Kakve ti koristi imaš od svega ovoga«, upitao ju je. »Sreću mog muža«, odgovorila je. Gilbert joj se nasmijao. »Ako mi ne kažeš istinu, neću učiniti ništa od ovoga.« Alida je duboko udahnula i izdahnula. Odlučila je reći istinu. »Možda se želim osvetiti.« Pogledala ga je. Rashera nitko nikada ne bi odabrao za osobu od povjerenja, no možda je on i najbolji od svih. Ništa na svijetu ga ne bi iznenadilo ili prenerazilo. Razumio je sve poroke jer je uživao u svima. Alida je znala da neće gubiti vrijeme na sažaljenje. »Udala sam se za njega iz ljubavi. Ne radi novca, nego iz ljubavi. Bila sam jako mlada i jako naivna, i mislila sam da i on voli mene. Nije me volio. Cijelu svoju mladost sam potrošila želeći da me zavoli, no bilo mu je stalo samo do savršenog sina, kojeg mu nisam mogla dati.« Zastala je. »Možda me ni tad ne bi zavolio, ne znam. Znam samo da sam cijeli život provela u paklu jer sam ga voljela. Gledam vlastite kćeri kako se pretvaraju u mušičave stare cure jer se ne mogu udati. Ne želi im dati miraz. Posvjedočila sam njegovom zanemarivanju svega oko sebe u budalastom pokušaju da dobije nešto što smatra svojom životnom željom.« Pogledala je Gilberta. »Sad je dobio svog dragocjenog sina. Ima dječaka kojeg je oduvijek želio. Trebaš vidjeti Talisa. Izgleda poput ostvarenja najljepšeg sna, lijep, ljubazan, jako pošten. Moj muž ga obožava, doista ga obožava.« Ustala je sa stolca, napravila nekoliko koraka preko prljavog poda masnog od ostataka stotine pojedenih večera. »Umirem. Imam najviše još dvije godine života, i kad umrem želim povrijediti muža kako je on povrijedio mene. Želim da ostane bez jedinog kojeg voli, baš kao što sam i ja. Nakon što umrem želim da čuje svašta o dječaku kojeg je toliko zavolio. Želim da čuje kako cijela zemlja govori o predivnom sinu Gilberta Rashera, a ne Johna Hadleya.« Okrenula se Gilbertu: »Razumiješ li? Koristim te kao oruđe osvete.« Gilbertu nije smetalo iskorištavanje, želio je samo izvući iz svega što je više mogao. »Koliko ću novaca dobiti za ovo?« »Dvije godine nećeš dobiti ništa, ali kad dođeš nakon dvije godine, moj muž će ti dati sve što želiš samo da zadrži dječaka.« »Dječak će ostati s njim. Znam ja takve. Mislit će da mu je Hadley otac. Između očeva i sinova postoji velika odanost.« Alida se nasmiješila misleći da Gilbert možda i nije toliko glup. »Time sam se već pozabavila.« »O«, rekao je Gilbert i natočio joj vina. Bilo je jeftino i skoro nemoguće za piti. Kositreni vrčić je izgledao kao da su ga psi izgrizli, ali Gilbert nije često pokazivao toliku darežljivost. Nikome nije ponudio ni koricu kruha nakon što je došao. »Kako misliš uništiti tu odanost?« »Dječak se želi oženiti jednom od mojih kćeri. Sjećaš se one koju sam rodila u isto vrijeme kad se i Talis rodio? Zajedno su proveli sve ove godine sa svojom dojiljom i njezinim mužem. Jako su vezani jedno za dugo.« »Ne može se oženiti njome«, rekao je Gilbert. Već je zamišljao sebe kao oca engleskog kralja. Napokon će moći kazniti svoje neprijatelje. Zapravo će on sam biti kralj Engleske. Glave će se kotrljati po londonskim ulicama. »Ne, naravno da ne može. To se ne smije dopustiti. Kad bude vrijeme, dječak će svojevoljno ostaviti Johna.«

171


»A kako ti je to uspjelo?« Premetala je vrčić u rukama. Nije ni primijetila skorenu hranu po njemu. »Moj muž misli da dječak želi ostati kod nas zato što želi postati vitez i što mu se osladilo bogatstvo. No on ostaje samo radi djevojke. Sve što radi, radi zbog nje. Jednostavno, oduzet ću mu je. Već sam ih počela razdvajati. Kad završim s njima, neće se ni sjećati jedno drugog.« To je bolje za njih, pomislila je. Čak i da nema vlastitih interesa u svemu ovome, znala je da ne smije vlastitoj kćeri dopustiti da se uda za muškarca kojeg voli. Alidini roditelji su bili preslabi i popustili su kćerinim suzama i preklinjanjima da se uda za Johna Hadleya. Pogledaj samo gdje ju je to dovelo. Da se udala za nekog drugog muškraca, duša joj ne bi umrla kad bi je prezreo. »Odvojila sam djecu i pobrinula se da sretnu i druge ljude. Okružila sam ih drugim ljudima. Proveli su život isključivo jedno s drugim i zato misle da se vole. Samo zato što nikad nisu upoznali nikoga drugoga.« Gilbertu nije bilo važno što ona smjera s tom djecom, dokle god on izlazi kao pobjednik. »Moram dobiti nešto dok čekam«, rekao je, a Alida nije mogla a da se ne divi njegovoj upornosti. Čovjek se brinuo isključivo samo za sebe i nije odustajao dok ne dobije to što želi. »Dogovorit ćemo uvjete«, rekla je i ponudila mu nešto najmanje čega se mogla sjetiti. Kad je on zatražio sunce, mjesec i zvijezde, znala je da te noći neće vidjeti kreveta.

172


32. P O G L A VL JE

D

va tjedna, mislila je Callie. Možda su to drugima bili tek dani, ali njoj je to bio cijeli život. Gdje je on? Što radi? Znala je odgovor na to. Posljednjih nekoliko tjedana se prikradala oko kuće i gledala. Stalno je bio okružen lepršavom grupicom lijepih žena, s blještavim draguljima na haljinama i u kosi. Vjetar je nosio zvuk njihova hihotanja i oduševljenih malih povika dok su pokušavale Talisa nečemu naučiti. Kad ga je prvi put vidjela s njima, samo je frknula i podsmjehnula se. Talis je mrzio da se ljudi petljaju oko njega i gledaju što radi. Nije mogao podnijeti kad se Nigel tako ponašao. Ona i Talis su se uvijek natjecali u znanju, bili su jako ponosni učenici. Talis kojeg je ona poznavala i ovaj naočiti mladić koji je sjedio na klupi nisu bili ista osoba. Ovaj Talis nije znao ništa napraviti kako treba. »Opet mi pokažite kako se to radi«, govorio je i zadivljeno gledao neku prsatu djevojku, kao da nikad u životu nije vidio toliku ljepotu i pamet. Dok je Callie stajala na skrovitom mjestu i gledala ga, nije pogodio ni jednu žicu na lutnji, nije znao pjevati (a ona je znala da ime prelijep glas) i otvoreno se divio savjetima o odijevanju koje mu je davala neka djevojka. Callie nije imala pojma odakle dolaze sve te mlade žene. Neke su mu bile sestre, neke su bile dvorjanke. Callie većinu nije ni poznavala. Činilo se kao da su pozvali sve ljepotice iz cijele zemlje i naredili im da okruže Talisa i govore mu da je predivan. Nije imala pojma da ju je Talis vidio čim je došla iza ugla i da je sva njegova nespretnost bila samo predstava za nju. Iskreno, sve te žene, dobro, skoro sve, bile su mu izrazito naporne. Prvih tjedan dana se osjećao polaskanim, no sada su slijedile svaki njegov korak, tražile da im pomogne popeti se na konja, pokazivale mu što su šivale, željele su vježbati francuski s njim, tražile su da im ubere voćke s grana, jer je tako visok. Phillip i James su ga gurkali laktovima i smijuljili se. Isprva se i Talis smiješio, no sad im je dijelio tako bijesne poglede da su odustali od straha. Callie, mislio je. Callie. Pokušavao se držati podalje od nje otkad je porazgovarao s Lady Alidom. Razmišljao je da je tako bolje za njih oboje, a osim toga, morao se naučiti provoditi dane bez nje. Pa već je odrastao, zar ne? Za nju samu će biti bolje ako se nauči družiti sa ženama. Da, mislio je, bit će bolje za oboje ako se odviknu od vječitog zajedničkog društva. No, umjesto da postane lakše, postajalo je sve teže i teže.

173


Tad ju je vidio da ga gleda dok je bio okružen svim onim hihotavim idiotkinjama, i bio je budala što ju je pokušao napraviti ljubomornom. Možda se nadao da će upasti među njih i rastjerati ih mačem. Ali nije. Okrenula se kao da ga više nikada ne želi vidjeti. Kasnije je poželio otići do nje, no otac mu je stalno zadavao nekog posla. Tisuću puta je pogledao brdo nad kućom. Edith mu je rekla da je Callie tražila vrt o kojem bi se brinula, i sad je svaki dan provodila sama, gore u vrtu. Talisu je to bilo čudno jer je znao da Callie više voli životinje nego biljke. Zašto nije tražila da se brine o pticama, paunima i paunicama? Zaboljela ga je sama pomisao da se Callie bavi nečim o čemu on nije ništa znao. Bolje je tako, pomislio je. Ako mu ne bude pred očima, lakše će održati zavjete koje je dao Lady Alidi. Neće dirati Callie, neće je grliti. Neće je morati gledati u oči i ne smijeti joj reći da svaki dan radi na njihovom zajedničkom cilju, vjenčanju, djeci i prelijepoj kući u kojoj će živjeti. Oprostit će mu što ju je zanemarivao čim ugleda Peniman Manor, čim shvati što je morao učiniti da bi joj ga mogao dati. »Zašto ne spavaš«, pitao je Phillip Talisa, jer mu je bratovo bacakanje i okretanje išlo na živce. Tijekom dana je Talis imao crne kolutove ispod očiju i slabio je svakim danom sve više. James je rekao da izgleda kao da ga život polako napušta. »Ona plače i njezine suze mi bodu srce«, nježno je rekao Talis. Phillip nikad nije čuo takve riječi. Poput svih nerazdjevičenih mladića, jako se interesirao za suprotni spol. »Ideš li... ideš li u krevet s njom?« »Ne«, planuo je Talis, pa se smirio. »Nije to tako.« »Onda ti nedostaje. Znam kako ti je, i meni nedostaje James kad ga nema.« »Ne«, rekao je Talis pokušavajući naći riječi da opiše svoju ljubav prema Callie. »Volim mnogo ljudi u svom životu: Meg i Willa, sada tebe i Jamesa, i našeg oca. Nedostaju mi ljudi koje volim kada nisam s njima. Meg i Will mi nedostaju svaki dan. Ali Callie...« Zastao je. »Drugačije je to. Ne mogu reći da je volim ili da mi nedostaje. Taj osjećaj je još dublji. Kad nije sa mnom, osjećam se kao da je netko oduzeo dio mene. Kao da su me prepolovili i ostavili me sa živom, otvorenom ranom. Sva krv, svi mišići koje imam, pa čak i moj mozak iscure van kroz tu ranu. Možeš li me razumjeti?« Phillip nije mogao, niti je htio razumjeti takav osjećaj. Ako je ovo ljubav, onda njemu to ne treba. Gledao je Talisov profil u tami i ponovno se pitao je li ovaj mladić doista njegov brat. Okrenuo se i nastavio spavati. Sutra će ponovno cijeli dan vježbati s ocem koji je bjesnio na njega radi Talisove neusredotočenosti. Kad bi bilo po njegovome, Talis bi dobio tu Callie i gotova priča. Talis je bio puno ljubazniji kad ga je ona gledala iz sjene. Prije no što je zaspao, Phillip se još jednom pomolio Bogu da se nikada ne zaljubi. »Možda bih ti mogla skuhati finu, toplu juhu«, rekla je Callie mladiću koji je ležao pod drvetom i gledao ju. »Aha«, rekao je, »a što ćeš staviti u juhu?« »Što god moj vrt može ponuditi«, rekla je trepčući. Allen Frobisher se nasmijao znajući da ona ne misli ozbiljno niti jednu riječ koju je rekla. Pobogu, ako mu napravi juhu s nečim iz ovog vrta, morat će biti otrovna. Naravno da ga nije željela otrovati. Obožavala ga je, kao i sve ostale žene. Kako neće obožavati tu zlatnu kosu,

174


plave oči i elegantno držanje? Ipak je ponekad mislio da ga ova djevojka, ova obična djevojka nimalo ne voli. To je nemoguće. Čak je i smiješno. »Zar nemaš nikakvog posla«, pitala je sa sjekiricom u ruci. Rezala je korov oko nekog grimiznog cvijeća. »Zar ne postoji nijedna nasljednica koju trebaš pokušati oženiti?« Allen se namrštio. Zvučala je kao da joj je naporan i dosadan. Sve u svemu, da mu Lady Alida nije platila, otišao bi i nikad više ne bi ni pogledao ovu djevojku. »Callie, draga, priprosta djevojko, mislim da ti nije jasno tko sam ja.« Callie je otvorila usta da mu odgovori kako treba, da mu kaže da je zgubidan i niškoristi, kad je odjednom ustala, zaštitila oči od sunca i vidjela čovjeka koji im prilazi. Slijedeći njezin pogled, Alien je podignuo glavu; zanimalo ga je samo dolazi li onaj visoki dječak, onaj Talis. Prošao je na konju prije dva dana, i Callie, koja Allenu do tada nije uputila niti riječi, odjednom je postala najbesramnije stvorenje na svijetu. Ispod čvrsti stegnute, ružne kapice je raspustila more očaravajuće plave kose, obavila je oko njih oboje poput plašta i ispričala mu medenim glasom nevjerojatnu priču o zmajevima i morskim sirenama. Za sekundu se pretvorila iz obične Callie u najzavodljiviju ženu na svijetu. Alien je toliko zapanjila ova nevjerojatna promjena da je jedva primijetio visokog mladića na konju koji ih je ljutito gledao. Rekli su mu da je pronađen Hadleyev davno izgubljeni sin, ali ovaj Talis Allenu nije nimalo nalikovao ostatku te obitelji. Bio je visok i jahao je na nemirnom konju koji bi jedva dočekao da lupi Allena u glavu. Alien se zapravo jako prepao kad ga je Talis pogledao. Da mu Calliena kosa u tom trenutku nije milovala lice, dao bi se u trk niz brdo. No Talis je samo pogledao Callie i okrenuo konja. Čim je shvatio da je ponovno nasamo s Callie, Allen je očekivao da će se ona opet početi slobodnije ponašati, pa ju je pokušao dodirnuti. Zvučno ga je ošamarila. Dok je trljao obraz (bila je izrazito jaka djevojka), ona je ponovno smotala kosu ispod kape i vratila staru dosadu na svoje lice. Allena nikada nijedna žena nije toliko zaintrigirala. Kao da postoje dvije Callie: ona koju je sada gledao, krjeposna, ponizna i dosadna, i ona koju je vidio prije nekoliko trenutaka sjajna, vatrena i puna senzualnosti. Čekao je već dva dana da se ta djevojka ponovno pojavi, i već mu je bilo dosadilo. Nije imao pojma što je učinio onog dana kada je izazvao toliku požudu kod nje, a sad mu je već dosadilo pokušavati. Bio je previše umišljen da bi se dosjetio da je požudu izazvao onaj tamnokosi Talis, a ne on. Kad je čovjek stigao dovoljno blizu, Allen je vidio da je to samo neki seljak. Prestao ga je zanimati istog trena. Zanimanje se nije pobudilo niti kad je Callie bacila svoju motku i potrčala čovjeku u zagrljaj. Lady Alida mu je natuknula da ova djevojka nije nikakva dama, usprkos vjerovanju da je Rasherova kći. Samo je dokazala svoje nisko podrijetlo kad je zagrlila ovog seljaka. Kad se Callie vratila s ovim čovjekom ispod ruke, Allen se uvrijedio kad mu je ovaj naredio da ode i ostavi ih nasamo. Bez obzira na grubu odjeću, ljudi su uvijek poslušali naredbe Willa Watkinsa. Allen je uzjahao konja i otišao uz puno pompe, slagavši im da je ionako namjeravao otići. »Sad mi sve ispričaj«, rekao je Will kad su se udobno smjestili u sjeni drveta. »Želim znati sve. Baš sve.«

175


Will se nije nimalo iznenadio kad mu se Callie bacila oko vrata i zaridala. Nikad je nije vidio toliko nesretnu. Callie je bila nesretna samo i isključivo ako Talisa nije bilo. »Gdje je«, pitao je Will. Nije bilo potrebno pobliže objašnjavati na koga misli. »Sa ženama«, siktala je brišući suze. »Talis provodi cijele dane s lijepim ženama, sa ženama koje imaju...«, pogledala je svoja ravna prsa. »Stalno razgovara s njima, pjeva im i govori im slatke riječi. One plaze po njemu. Brine se za njih, vodi ih na jahanje, dira ih, ljubi ih. Vodi ljubav s njima po cijeli dan i noć. Nikad ne staje. On...« Will se morao nasmijati. »Po cijeli dan i noć? Talis? A kad stigne odspavati svojih dvanaest sati dnevno?« Callie se nije nasmijala. »Više nije onaj isti Talis kojeg sam poznavala. On je... poput životinje. Kao da više nije čovjek. Mrzio bi ga da ga sada upoznaš.« »Da, siguran sam da bih. Reci mi tko je ovaj mladić koji se odmarao pod drvetom i gledao te? A što ti uopće radiš ovdje«, mahnuo je rukom prema Otrovnom vrtu. Bilo je očito da mu se ne sviđaju smrtonosne biljke. »Ma nitko. Allen Frobisher«, Callie je odmahnula rukom negodujući. »Talis laže tim ženama i govori im da ne zna pjevati. Želi da titraju oko njega i pokazuju mu. Znaš da može učiniti sve moguće, ali čim one dođu, pravi se nesposoban. Zlo mi je od njega. On bi...« »Tko je Allen Frobisher«, ustrajao je Will. »Ne znam. Dolazi ovamo. Mislim da ga je poslala ona Lady Alida. Ne sviđa mi se ta žena. Mislim da ima neke planove za Talisa, a Talis ne bi shvatio ni da se sam vrag želi okoristiti njime. Naravno da bi Talis pristao na bilo koji plan ako se vrag pokaže u ženskom obličju. Prodao bi dušu samo da dobije žene, prodao bi...« »Callie«, prekinuo ju je Will, »molim te da se pokušaš usredotočiti na nešto drugo, osim Talisovih žena i kažeš mi...« »Da žena! On ima na tisuće žena! Ne stanu sve u ovaj svijet! Želio je biti vitez, a sada samo slijedi žene! Psi imaju više morala od njega. On je...« »Je li vidio ovog Allena Frobishera?« »Talis je obična guja, najprljaviji...«, kad je napokon čula Willove riječi, nasmiješila se zlobno. »Da, vidio nas je. Allenu se svidjela moja kosa i moje priče.« Will je samo pokrio oči rukom i odmahnuo glavom. »Callie«, nježno je rekao, »jesi li primijetila da je ovaj Frobisher jako zgodan momak?« Callie ga je pogledala kao da je izgubio razum. »Ima bijelu kosu«, rekla je kao da Will ne vidi. »Oči su mu plave. Koža mu je boje neispečenog kruha. Ima noge kao kokoš, mršave i tanke.« Unijela se Willu u lice i govorila polako kao da ne razumije najjednostavnije pojmove: »Allen Frobisher je nizak.« »Želiš reći da ne izgleda kao Talis, nije visok kao Talis, i zato nikako ne može biti naočit?« »To nisam rekla«, ponosno je odvratila. »Sigurna sam da na svijetu postoji mnogo zgodnih muškaraca.« Willove oči su se sjajile od smijeha. »Mora da si u posljednjih nekoliko mjeseci vidjela mnogo muškaraca. Je li ijedan bio naočit?« »Mnogi su bili naočiti«, ukočeno je rekla. »Mnogi.« »Reci mi samo jedno ime. Navedi ime onoga koji je barem upola prekrasan kao tvoj

176


voljeni Talis.« »Nije predivan i nije moj«, rekla je odvrativši pogled od Willa. Odjednom se bacila na njegova široka prsa i počela plakati. »Nitko na svijetu nije naočit kao Talis, nitko. Ljepši je od sunca i mjeseca zajedno, ali zaboravio me je. Ne trebam mu i ne želi me. Misli samo na druge žene.« »Spava li po noći?« »Ne«, rekla je šmrcajući. »Budim ga svojim plačem i ne dam mu da spava. Nadam se da nikad neće zaspati. Nadam se da će postati sasvim jadan.« Will je milovao Callie po leđima i nije ništa govorio. Ona i Talis su odrasli u tolikoj izolaciji da nisu imali pojma koliko je njihov odnos zapravo čudan. Callie nije znala da ostali ljudi »u svom umu« ne znaju gdje je ili što radi netko drugi. Kad su djeca bila mala, Talis se nekoliko puta nije vratio kući nakon što se smračilo. Meg je pomahnitala, ali uskoro su shvatili da se trebaju brinuti samo ako je Callie zabrinuta. Kad se Talis prvi put »izgubio«, Will je zamolio Callie da mu pomogne tražiti. »Doći će kući«, mirno je rekla. »U svom umu znam da je dobro.« Nakon toga je postalo uobičajeno pitati djecu što to znaju »u svom umu« jedno o drugome. Sada kad je Callie rekla da svojim plačem ne da Talisu da zaspi, Will je znao da je to istina. No činilo se da Callie ne shvaća da ako je veza među njima toliko jaka da mu ona može zabraniti da zaspi, onda Talis nije u opasnosti da se zaljubi u neku drugu ženu. »Hajde Callie, prestani plakati«, govorio joj je Will. »Želim znati sve što se događa. Zar ti ne želiš znati što ima kod Meg? Zar si zaboravila Meg? Poslala vam je suhih breskvi.« »Ne zaslužuje Talis breskve«, rekla je Callie. »Trebala bih mu napraviti pitu od ovoga ovdje«, pokazala je otrovne biljke. Will se namrštio, »Želim znati zašto si ovdje. Zašto su ostavili djevojku da se sama brine o ovakvom vrtu? Zašto si tu sama s onim mladićem? Kao da si sama, kad onaj starac samo spava«, rekao je pokazavši na oca Kerrisa. »Moraš mi sve ispričati.« Cijelu priču je čuo tek nekoliko sati kasnije. Usprkos tomu što je Callie inače izvrsno pričala priče, kad se radilo o Talisu govorila je potpuno nepovezano. Rekla je tek nekoliko rečenica o svom životu otkad je došla u Hadley Hall, i odmah je započela tiradu o Talisovoj razvratnosti, kako je žudio za svakom ženom koja mu se približi, a ona ga više ne zanima. Will je ispod svega toga čuo samoću u njezinom glasu i prazninu u njezinom život. Kad je Talis bio s njom, Callie su zanimale životinje i ostali ljudi, ali bez njega nije htjela znati ništa. Kad nije bilo Talisa nije imala kome pričati svoje priče, nije imala koga nasmijavati, nije imala kome davati. »A što Talis misli o svemu tome«, prekinuo ju je Will u još jednom govoru o Talisovoj »bezobzirnosti«. »Je li sretan ovdje?« Skupa su jeli pitu od govedine koju su donijeli Callie za večeru. Činjenica da je nisu pozvali 11 kuću za stol je bio još jedan znak da nešto nije u redu, mislio je Will. »Ne«, rekla je Callie nakon što je promislila. »Talis nije sretan.« »O? A kako nije sretan kad je okružen svim tim ženama? Mene bi to usrećilo kad sam bio njegove dobi.«

177


»On nije sretan«, povikala je Callie. »Ne voli ih. Želi mene. Znam da je tako«, pokrila je lice rukama i ponovno počela plakati. »Zašto me ne dođe vidjeti? Ja sam ovdje po cijeli dan, a onaj čovjek za kojeg misli da mu je otac bi mu sve dopustio, pa zašto me onda ne dođe vidjeti? Rekao je da ćemo se vratiti na imanje ako nam zabrane da budemo zajedno. Lagao je. Zašto?« »Ne znam, dušo«, rekao je Will privukavši je sebi, jer nije želio da vidi iznenađenje na njegovu licu jer je Talis lagao. »Ali pokušat ću saznati.« Milovao joj je kosu i rekao joj, želeći je razvedriti: »Što bi ti htjela od Talisa? Bi li htjela da ti kupi kuću lijepu poput one«, pokazao je prema Hadley Hallu. Callie nije čula nijansu zavisti u Willovom glasu, zavisti što netko drugi može podariti djeci ono što on ne može. Da nije bilo Meg, ne bi naučili ni čitati ni pisati. »Ne, ne želim kuću. Želim...«, obrisala je oči nadlanicom i rekla: »Želim da me se Talis ne srami.« »Srami? Callie, kako možeš reći takvo nešto o Talisu? On uopće ne želi biti bez tebe.« »Da, to je bilo onda kad nije imao nikoga drugoga. Sad može birati koju želi od onih lijepih žena i mene više ne želi. Njegov otac je bogati John Hadley, a ja sam kći nekog pokvarenjaka po imenu Gilbert Rasher. O njemu pričaju grozne priče! Talis ne želi da ga vide s nekim kao što sam ja. Ja sam Otrovna djevojka.« Will nije znao kako da je smiri. Dobro je znao da je se Talis ne srami, ali također je znao da će se nešto loše dogoditi ako djeca ne budu zajedno. A možda su bogate kuće tako sređivale stvari, Will nije imao pojma. »Hajde, hajde«, rekao je ohrabrujući je. »Što bi ti od Talisa?« »Ništa. Ne bih ništa od njega.« »Nemoj mi sada biti ponosna. Znam što osjećaš prema njemu. Ispričaj mi u priči što bi htjela od Talisa.« Pogledala ga je ozbiljnim očima. »Talis misli da me posjeduje. Misli da sam njegova, a nije učinio ništa da me pridobije. Razumiješ li? Nije se borio za mene.« »Da«, rekao je Will shvaćajući da je ženama udvaranje jako bitno. Istina je da Talis nikada nije učinio ništa da pridobije Callie. Ponekad se činilo kao da su se rodili vjenčani jedno za drugo. »Želim da Talis svima kaže kako najviše voli mene«, nježno je rekla. »Željela bih... željela bih da viče s krovova da sam njegova i da voli samo mene.« Will se morao nasmijati. Pojam ponositog Talisa kako sjedi na nekom krovu kao pijetao i viče koliko voli Callie mu je bio potpuno nezamisliv. Ne, Talisovo poimanje ljubavi sastojalo se od toga da on spava pod drvetom, a ona mu donosi kolače od kupine. Do sada je to i Callie bilo dovoljno. »Mnogo tražiš«, rekao joj je. »Ali vidjet ću što mogu učiniti.« U njegovom glasu nije bilo previše nade.

178


33. POGLAVLJE

S

tari se samo petlja i smeta«, gunđao je John bacajući predmete oko sebe. »Trebao bih ga potjerati sa svoje zemlje! Naredio sam da mu se ne dopusti povratak. Objesit ću ga ako se ikada vrati.« Hugh je znao da mu je sada bolje šutjeti. John je bjesnio jer se njegov voljeni Talis skoro razbio na komade jučer kad je vidio nekog pogrbljenog starca u gruboj odjeći. Usred trka na metu za gađanje kopljem Talis je skočio s konja i potrčao starcu u zagrljaj kao da je trogodišnje dijete. John, koji je najviše na svijetu želio Talisovu ljubav, skoro se ugušio od ljubomore. Odmah je pozvao Talisa s namjerom da ga ukori, ali Talis nije ni čuo njegov poziv kad je ljubio starca u obraze. Starac ga je upozorio da ga otac treba. Na Johnovu još veću neugodnost, Talis mu je predstavio starca kao da je ovaj kakav kralj. Pocrvenjeo je od bijesa i naredio Talisu da nastavi vježbati. »Ali moram se pobrinuti za oca«, rekao je Talis mirno. »Dugo je putovao, gladan je i umoran.« »Ja sam tvoj otac«, povikao je John. »Da, gospodine«, rekao je Talis. »Nije mi bila namjera...« »Nastavi s vježbanjem«, rekao je Will. »Pričekat ću.« »Ne«, odlučno će Talis, »vitez se mora pobrinuti za one koje voli. Ispričajte me, gospodine«, rekao je Johnu, »dok se pobrinem za oc... dok se pobrinem za svog posjetitelja.« Talis je otišao zaštitnički zagrlivši starca oko pogrbljenih ramena. John ih je gledao kako odlaze. Prštao je od bijesa da se Hugh Kellon pobojao da će puknuti. Kad se Talis nije vratio tog popodneva, John ga je potražio i našao ga skrivenog u vrtu sa starcem. Talis je s njim razgovarao vrlo prisno, kako s Johnom nikad nije. »Ja sam njegov otac«, bijesnio je John i jadao se Hughu. »Zar taj dječak to ne zna? Zar ne razumije da se mora meni obratiti kad ima problem?« Hugh je ljuštio jabuku srebrnim nožem. John Hadley je posljednja osoba na svijetu kojoj bi netko povjerio osobni problem. Životu je prilazio kao mesar komadu mesa. Nije imao nimalo finoće. »Dječaku nedostaje djevojka«, napokon je rekao.«Kakva djevojka«, pitao je John. »Zašto svi govore o Talisu i nekakvoj djevojci. Možda ti i moja žena vidite nešto što nitko drugi ne vidi.« Hugh se trgnuo na spomen Lady Alide. Nije mu se sviđala. Bila je hladna, nije imala srca.

179


Možda nije oduvijek bila takva, ali sada jeste. Nije nimalo sumnjao da je ona zakuhala sve nevolje u kući. Bilo mu je jasno da John laže. Vjerojatno se događalo mnogo više, samo nitko nije ništa govorio. Cijela kuća je u zadnje vrijeme bila puna tajni. Lady Alida je odjahala munjevitom brzinom tko zna kamo; ona mala beznačajna Edith se ponašala kao da zna najveću tajnu svijeta, a onu jadnicu Callie su poslali da se brine o vrtu punom otrovnih biljki i trpi onog umišljenog pjetlića, Allena Frobishera. Talis je bio najgori od svih. Hugh se sjetio kad ga je prvi put vidio prije nekoliko mjeseci, onog dana kad je spasio Johnov život. Tad je bacio Callie u zrak i uhvatio ju. Hugh nikad nije vidio nešto tako savršeno intuitivno i nepatvoreno kao zajedničke kretnje njih dvoje. Kretali su se poput jednoga. Talis je bio sjajan toga dana. Hugh nikad nije vidio mladića uspravnijih leđa i ponositijeg držanja. Kad je John dječaka proglasio svojim sinom, Hugh ga je htio izazvati na dvoboj za tu čast. Talis je bio sin kakvog bi svaki muškarac poželio. Ali sada, tek nekoliko mjeseci kasnije, Talis je smršavio, oči su mu bile mutne od nedostatka sna, a energija mu je potpuno iščezla. Malo je jeo, a Phillip kaže da skoro ne spava. Da se radilo o nekom drugom momku, Hugh bi rekao da je bolestan od ljubavi, ali ono što je mučilo Talisa bilo je još i jače. Jutros je u naletu ljubomore John otjerao starca koji je odgojio Talisa. Nije mogao podnijeti da Talis pokazuje naklonost bilo kome drugome, nije mogao podnijeti da itko dobiva ono što on ne može. Talis je uvijek bio pun poštovanja prema Johnu, ali nije ga grlio i ljubio kao ovog starca. Hugh je starca jašući tražio skoro tri sata. Našao ga je kako upravlja kolima punim vreća žita. Čak i nakon što ga je našao, trebalo mu je dosta vremena da uvjeri Willa kako Talisu želi samo dobro. Will Watkins mu je rekao da je Talis nesretan jer ne može biti s Callie. Nije mu htio reći zašto ne može, jer se radilo o »nekakvim zavjetima Bogu«. Zatim je spustio glas i dodao: »Prije bih rekao zavjetima onoj tamo, ako mene pitate.« Will nije ni trebao reći tko je ona, Hughu je sve bilo jasno. Na putu natrag u Hadley Hall, Hugh se pitao zašto se Lady Alida umiješala mladima u ljubav. Što joj je smetalo ako dvoje drage djece poput Talisa i Callie budu zajedno? Zar ju je toliko ogorčio vlastiti život bez ljubavi da nije mogla podnijeti tuđu sreću? Sad se Hugh morao suočiti s Johnovim vikanjem i ljubomorom što je Talis više volio čovjeka koji ga je odgojio, nego njega kojeg je poznavao tek nekoliko tjedana. »Mislim«, započeo je Hugh, »da je dječak zaljubljen. Možda bi mu trebao dozvoliti da se oženi onom djevojkom.« Hugh se pravio da ne gleda Johnov izraz lica, ali gledao je. Imao je svoje sumnje oko rođenja Talisa i Callie. »Ja, ah, pa ne mogu... mislim, premlad je on za ženidbu. A ta djevojka nije za njega.« Ili se bojiš da će dječakov pravi otac doći po njega i ti ćeš morati platiti da bi ga zadržao. Nije ni čudo što je Talis ljubio starog seljaka a ne Johna, koji se nije mogao odlučiti voli li više novce ili ljude. No, Hugh je znao da ima jednu zajedničku crtu s Johnom; obojica su mrzili lukave, manipulativne žene. Nije imao pojma što je Alida smjerala niti što je htjela postići, no znao je da radi nešto što ne bi smjela.

180


»Mislim da je netko rekao Talisu da je nečasno ma i spomenuti Callie. Mislim da se boji da će izgubiti tvoje povjerenje ako razgovara s njom.« »Kako bi to mogao misliti? Mene nije briga čak i da joj napravi dijete. Meni je bitno to... bitno mi je da je on...« »Sretan«, upitao je Hugh znajući da John mrzi sentimentalnost i da mu je bitna jedino vlastita sreća. No život je u ovoj kući bio ljepši kad je Talis sretan. »Naredit ću djevojci da sjedi kraj njega cijeli dan i gleda ga, ako on to želi«, rekao je John. Želio je samo da njegov sin ostane uz njega, a da pritom ne izgubi ništa novaca. »Mislim da mrzovoljna djevojka koja sikće na njega nije rješenje.« »Ne bi se usudila! Odrubio bih joj glavu!« To bi sve riješilo, dragi Johne, pomislio je sarkastično Hugh. »Netko je vrlo lukavo uvjerio Talisa da se ne smije ni približiti toj djevojci, ali ja mislim da ste vi još lukaviji, gospodine.« »Da, naravno«, rekao je John, i pogledao Hugha s iščekivanjem. Već dugo su bili zajedno u poslu i Johnu se nije dalo pogađati što Hugh misli. »Recite Talisu da djevojčina ljepota stvara probleme među momcima i da je treba zaštititi. Zadužite Talisa za to. Treba biti uz nju i paziti da joj se ostali muškarci ne približavaju.« John je samo blijedo gledao Hugha. »Kakva ljepota? Cura je blijeda k'o riblji trbuh! Ne mogu je raspoznati među svojim kćerkama niti među ostalim ženama koje su tu.« Hugh je morao suspregnuti smijeh. Dakle, Talis nije bio Johnov sin. »Talis nema pojma da djevojka nije lijepa, njemu je prekrasna.« »Napravit ću budalu od sebe ako mu kažem nešto takvo«, rekao je John. »Dječak će mi se smijati.« »Ne, neće se smijati.« Hughove oči su zasjale. »Dat ću vam svog najboljeg trkaćeg konja ako sam u krivu«, rekao je misleći na velikog crvenkastosivog konja kojeg je John oduvijek priželjkivao. »Onda smo se okladili«, rekao je John. »A što ću dobiti ako budem u pravu«, upitao je Hugh. John ga je samo pogledao uzdignute obrve, te je Hugh ustuknuo. »Naravno, moja najveća čast je služiti vam.« Okrenuo se i otišao razmišljajući zašto John nema ničiju ljubav ni odanost.

181


34.POGLAVLJE

N

e, hvala«, rekla je Callie Talisu najzločestije što je mogla. »Radije bih išla s Allenom.« Njih troje su bili na sajmu u selu, čije su mirne ulice bile pune zabavljača, trgovaca, akrobata i poklika sokolara. Ljudi, bogati i siromašni, bili su posvuda. »Trebam te štititi«, rekao je Talis uspravnih leđa koja su se činila tvrđa od hrastovine. »Lord John je naredio da te moram štititi.« »Od čega«, odbrusila mu je Callie. »Od dosadnih dječaka kakav si i sam?« Allen se na to oraspoložio i uspravio se da izgleda viši. Bio je barem dvije godine stariji od Talisa, i zasigurno je imao više iskustva sa ženama nego taj mladac. »Dođi, Callasandra«, rekao je i uhvatio je za ruku. »Ne zovi je tako«, rekao je Talis i odgurnuo njegovu ruku. »Ne smiješ je nikako zvati. Callie, moraš poći sa mnom.« Ljutito ga je pogledala: »Ne moram poći s tobom ni sada ni nikada. Hajde Allene, moramo ići.« Osjetio je da pobjeđuje, vjerojatno zahvaljujući svome izgledu i ponovno uhvatio Callie za ruku. »Pusti je«, viknuo je Talis i pritom izazvao zanimanje ljudi koji su stajali u blizini. Callie se pomaknula tako da Talis ne može dodirnuti Allena, no pustila ga je dok se svađala s Talisom. »Ja nisam tvoje vlasništvo. Nisi mi otac ni brat. Zapravo mi nisi ništa. Ništa. Nemaš mi pravo govoriti što da radim. Sad idi i ostavi nas.« Dramatično zamahnuvši suknjama, Callie je uhvatila Allena za ruku i otišla od Talisa. Talis je na trenutak stajao i gledao za njima. Bijes ga je ispunjavao. Kako se usuđuje biti ovakva prema njemu? Nakon svega što je radio da ostanu zajedno Radio je sve što je Lady Alida tražila od njega, trpio glupaste hihotave djevojke koje ga nisu puštale da vježba na miru, niti da uči. Stalno su tražile da im nešto donosi i nosi. »Ova igla je strašno teška«, rekla je jedna i zakolutala očima na način koji je valjda trebao biti zavodljiv. Talis je samo čeznuo za danima kad su on i Callie bili sami, kad nije morao cijelo vrijeme biti tako prokleto pristojan. S Callie je mogao raditi što je htio, šutjeti ili razgovarati satima. Najbolje od svega je bilo to što je nije morao opsluživati, donositi joj stvari, raditi sve gluposti koje su one napirlitane kokoši stalno tražile. Sad bi se trebao oglušiti na Johnovu zapovijed i ostaviti je tu. Ako su muškarci pravili budale od sebe radi nje, jer ona je po njegovom mišljenju najljepše stvorenje na svijetu, onda to nije njegov problem. Neka onaj mršavi, bljedunjavi bez ramena vodi brigu o njoj, kad joj je

182


već tako draže. No, ipak je krenuo za njima. »Oh, Allene. Kako si bistar«, govorila je Callie zabacujući glavu i smijući se. Kosa joj se zaglavila za remen. »Dopusti meni«, rekao je Allen i jedva dočekao da dira Callienu gustu, zapetljanu kosu. Talis je prvi stigao i zamahnuo na Allena kao da će mu odsjeći ruku ako dotakne Callie. No, Callie je znala što mu je na umu. »Ako mi dotakneš kosu, požalit ćeš«, odbrusila mu je. »Zašto ti kosa nije pokrivena? Zašto je ne držiš pod kapom?« Nasmiješila mu se: »Smeta li ti što drugi muškarci mogu vidjeti moju kosu?« Ukočio se. »Smeta mi samo što se kvači za sve i smeta ti. Čudo je što ti se ptice ne gnijezde po glavi.« Talis je pomislio da je to baš lukav odgovor, ali Callie je bila toliko crvena u licu da mu je bilo jasno kako njoj to nije nimalo lukavo. »Allenu se sviđa moja kosa«, siktala je. »Zapravo se svim muškarcima sviđa moja kosa. Jako im se sviđa.« »Nisam rekao da mi se ne sviđa«, odgovorio joj je čudeći se. Što nije bilo u redu s njom? Cijeli život ju je zadirkivao. Zašto je sada sve bilo drugačije? »Odlazi«, naredila mu je. »Zar ne razumiješ da ne želim da budeš tu? Idi i smetaj nekoj drugoj ženi!« Talisa je skoro potopila ljutnja dok ju je gledao kako odlazi. Učinio je sve na svijetu samo da bi bio s njom, kako bi joj pokazao da je ona razlog njegova postojanja, a ona kao da je jedino htjela biti s ovim polučovjekom Frobisherom. Odlučno je hodao iza njih. Kad su stali da kupe voćne pite, naslonio se na tezgu i gledao pred sebe, kao da se tamo slučajno zadesio. »O da, Allene«, govorila je Callie dovoljno glasno da se čuje kilometar dalje. »Baš bih rado pitu od jabuke. Najviše ih volim. Hvala ti, tako si dobar i obziran, jako lijepo se odnosiš prema ženama.« Allen se sav zarumenio od njezinih pohvala dok je pružao bakreni novčić trgovcu da plati dvije pite od jabuka. Zaustavila ga je Talisova velika ruka: »Ona više voli pite od breskvi. Zapravo misli da su pite od jabuka dosadne, osim ako u njima nema puno cimeta, a po mirisu znam da u ovima nema. Ako joj uistinu želiš ugoditi, kupi joj pitu od breskvi ili marelica. Samo joj nemoj kupiti od kupina, jer joj se sjemenke zaglave među zube, a ona neuredno jede i pokapat će cijelu haljinu sokom. Sve u svemu, bolje da joj kupiš od breskvi.« »Ja... da... da«, zamuckivao je Allen. Callie je ljutito pogledala Talisa koji joj nije htio uzvratiti pogled. »Predomislila sam se. Ne želim nikakvu pitu. Hajde, Allene, idemo gledati akrobate!« »Tamo draže medvjeda«, oklijevao je Allen. »Možda bi htjela vidjeti kako psi jurišaju na njega. Odličan sport!« »Ona to mrzi«, rekao je Talis, značajno gledajući Allenu preko glave. Želio je pokazati da je barem deset centimetara viši od plavušana. »To bi bilo baš krasno«, rekla je Callie kroz stisnute zube. »Promijenila sam se otkad sam te vidjela.« Ta zamjenica je zazvučala kao nešto što raste u Otrovnom vrtu.

183


»O, nisam znao da ti to smeta«, rekao je Talis. »To što te nisam dolazio posjetiti? Bio sam jako zauzet u zadnje vrijeme. Znaš, sve te dužnosti oko pomaganja damama sa šivanjem i čime sve ne su mi oduzele mnogo vremena. Nadam se da ćeš mi oprostiti.« »Ti nisi moje vlasništvo«, rekla je susprežući ljutnju. »A ja nisam tvoje. Sad bih željela da nas ostaviš. U društvu sam muškarca koji razumije da sam ja žena.« Čvrsto se primila za Allenovu ruku i privukla ga k sebi. Pogledala ga je izrazom lica punim ljubavi. Tako se barem nadala. Talis se pomučio da stane između njih dvoje. »Otac me je zadužio da te zaštitim i moram ga poslušati. Što veliš o tome da pogledamo knjige na onoj tezgi?« Allen se nasmijao: »Svega mi moga, mladi Hadley, ali ti zbilja ne znaš ništa o ženama.« Možda nije bio visok poput Talisa, ali bio je stariji i iskusniji. »Žene vole uzbuđenja, poput draženja medvjeda, a ne knjige. Ženski umovi su sazdani za romanse i ljubav, a ne za knjiške stvari. Zar nije tako, draga moja«, uzeo je Callienu ruku i privukao je usnama. »Oh, molim vas, oprostite«, rekao je Talis skoro padnuvši na Allena i tako spriječivši poljubac. »Netko me je gurnuo.« »Smotano kopile«, promrmljao je Allen otresajući prašinu, jer se sudario s čovjekom koji je nosio vreću brašna. »Opet vas lijepo molim«, slatko će Talis, »ali ja nisam kopile. Moj otac je lord John Hadley. Molim vas, recite tko je vaš otac.« Allen ga je ljutito pogledao jer njegov otac nije bio u rangu Johna Hadleya. »Allene, molim te ne obaziri se na njega. Samo te želi razljutiti. Idemo se zabavljati i praviti da on nije tu. Dođi da pogledamo što ima kod trgovca tkaninama.« Talis je negodovao iza njih. »Tko želi gledati krpe kad je dan ovako krasan? Tamo neki ljudi hodaju po užetu i ima mnogo stvari za jesti.« Callie mu se okrenula tako brzo da je kosom ošinula Allena po licu. »Ako želiš znati, drugi muškarci nisu sebični kao ti. Ponekad muškarac izvede ženu van i radi ono što ona želi. Ostali muškarci nisu sebični poput tebe. Allen bi sada baš rado išao gledati svilu i baršun, zar ne, Allene?« »Pa ja...« »Eto, vidite, gospodine sine lorda Hadleya. Želi gledati svilu. Ako je želim stajati ovdje cijeli dan i gledati te tkanine, on će rado biti sa mnom. Može li netko poput tebe razumjeti takvu nesebičnost?« Talis nije imao pojma o čemu Callie govori. Počinjao je misliti da ju je obuzeo zao duh. Ona Callie koju je on poznavao bi radije gledala knjige i akrobate nego krpe na hrpama. Zašto se danas promijenila? Kad je vidjela da je Talis uopće ne shvaća, stisnula je pesnice i okrenula se od njega. »Dođi Allene, idemo gledati kako draže medvjeda.« »Ali pozlit će ti«, rekao je Talis iza nje. Bio je istinski zabrinut. »Mrziš kad netko muči životinje.« Opet se munjevito okrenula. »Sada mi je zlo od tebe! Zlo mi je od tvojih ideja da ti pripadam i da znaš o meni sve što se može znati. Ne znaš ništa o meni. Baš ništa. Ja baš volim draženje medvjeda. To je sport pun vještine i hrabrosti, Allen zna da sam ja žena koja voli uzbuđenja. Nisam ja dosadna i uštogljena mala djevica kakvom me ti smatraš. Sad želim da

184


odeš od mene. Zapravo te više nikad u životu ne želim vidjeti.« Allen nije mogao suspregnuti osmijeh, jer je Callie iz minute u minutu postajala sve ljepša. Kad se ljutila, obrazi su joj se rumenjeli i oči sjajile. Bila je skoro ljepotica kad se ljutila. Njezine riječi su imale nekakav utjecaj na Talisa, jer nije krenuo za njom kad je pošla. Allen je morao trčati da je sustigne. Rekao joj je s puno samopouzdanja, jer je bio siguran da ju je pridobio u dvoboju riječima: »Medvjed je u ovom smjeru.« Pogledala ga je užasnutih očiju: »Nemam namjeru gledati medvjeda i pse kako se bore. Mrzim krvave sportove.« »Ali rekla si... onom dječaku si rekla... mislio sam da...« »Znaš li ti uopće dovršiti rečenicu«, agresivno ga je upitala. »Što nije u redu s tobom, zašto misliš da žene nisu dovoljno pametne da bi pročitale knjigu? Misliš li da žene kradu Bogu dane kao ti dok ležiš pod onim drvetom i gledaš mene kako se brinem o vrtu? Zar to misliš o meni?« »Ne... ja...« »Da, što misliš? Hajde, reci. Gukni već jednom.« Allen je duboko udahnuo. Da nije bilo Lady Alidinih novaca, davno bi napustio ovu djevojku. Nek' je uzme onaj Talis, ima njegov blagoslov. Njih dvoje ionako zaslužuju jedno drugo. »Bi li htjela kupicu vina«, pitao je uzdignutih obrva. »Ili bi možda htjela cijelu bačvu otrova, pa da se možeš kupati u njemu?« Prenerazio se kad se Callie počela smijati. Cijeli život je proveo osvajajući žene, pa je svoj sarkazam zadržavao za sebe. Žene su voljele slatke riječi, a ne bezobrazne i uvredljive fraze. Šokirao se kad se Callie nasmijala. Nije imao pojma da je ova primjedba potpuno slična nečemu što bi joj Talis znao reći. Kad je bila loše raspoložena uvijek ju je odobrovoljavao besmislicama kao što je utapanje u medu ili kuhanje u šećernom sirupu. Jednog dana kad su imali dvanaest godina, ona je bila previše otresita za njegov ukus, pa ju je gurnuo na kola puna breskvi i rekao joj da će je njihov sok malo zasladiti. Allen je pomislio samo da je jako bistar kad ju je uspio nasmijati. Talis je škrgutao zubima nekoliko koraka iza njih. Noktima si je probijao kožu na dlanovima dok je stiskao pesnice. Znao je kada se Callie stvarno smijala, a kada nije. Do sada je sva njezina pozornost bila na njemu, na Talisu. Znao je da joj se ne sviđa ovaj bjelokosi vjetropir. Čim ih više nije mogao čuti, ona se počela smijati. Istinski smijati, iz srca. Smijala se onako kako ju je samo on znao nasmijati. Ni Will, ni Meg ni nitko u onom selu kojeg je još uvijek smatrao domom nije mogao Callie nasmijati kao on. Uvijek je stajala uz njega i sve dijelila s njim. No sada joj je očigledno netko drugi bio draži. Neka ide u pakao, pomislio je Talis. Ako ona ne želi njega, ne želi ni on nju. Sisnuo je svaki mišić svog tijela i okrenuo se od njih. Eto im, neka budu zajedno. Neka vječno ostanu zajedno. Toliko se ukočio od ljutnje da se spotaknuo o nešto na putu i skoro pao ravno na nos. Nije se kretao lako kao inače, nije hodao elegantno kao prije, nije čak imao ni ravnotežu. »Oprosti«, rekao je Hugh Kellon, jer se Talis spotaknuo o njegovu nogu. Tonom je dao

185


naslutiti da isprika nije prava. »Zašto žuriš? Dan je divan, selo je puno lijepih djevojaka, a ti izgledaš kao da se spremaš u rat.« »Moram ići«, ukočeno će Talis. »Oprostite.« »Ne«, oštro će Kellon, pa je zatim ublažio ton. »Ostani sa mnom. Treba mi društvo.« »Moram se vratiti«, rekao je Talis stisnutih zuba. »Zar ono nije tvoja djevojka«, pitao je Hugh kimajući prema Callie i Allenu koji su hodali držeći se za ruke. »Nije moja«, rekao je. »Sad me ispričajte. Moram ići.« »Ponos je jako korisna stvar«, rekao je glasno Hugh, tako da se Talis vratio. »Uvijek treba imati mnogo ponosa. Ponos je muškarčeva kralježnica.« »Da«, složio se Talis, jedva dočekavši da ga netko razumije. »Ponos je muškarcu veoma važan.« »Najvažniji«, srčano će Hugh. »Ponos je oduvijek upravljao mojim životom i mogu ti se zakleti da sam uvijek držao do njega. Cijeli život se nisam odrekao ponosa. Ma što se događalo, ja sam zadržao svoj ponos.« »Vitez tako i treba«, odgovorio je Talis ukočenih leđa, odbijajući gledati za onom izdajnicom Callasandrom. »Da«, nastavio je Hugh. »Kad sam bio tvojih godina, držao sam samo do svog ponosa, baš kao i ti sada. Zapravo sam bio potpuno isti kao ti sada, bez obzira na to što sam nekad davno volio jednu lijepu crvenokosu malu.« Hugh se nasmijao Talisovim podignutim obrvama. »Ne, nisam joj rekao da sam zaljubljen u nju. Naravno da nisam, to ne bi bilo nimalo muški. Ali volio sam je; sanjao sam je, nisam mogao spavati zbog nje. Gledao sam je čak i onda kad je nisam mogao vidjeti. Možeš li razumjeti takve osjećaje?« »Da, mogu razumjeti«, rekao je tiho, misleći da je Callie potpuno nesposobna za takve osjećaje. Zašto nije ranije primijetio koliko je prevrtljiva i nevjerna, te da ne može održati ljubav ako se pred nju stavi kušnja? Hugh je nastavio: »Kad sam jednog dana vježbao, došla je k meni. Crvena kosa joj se presijavala na suncu. Jako naprasito me je obavijestila da je majka namjerava udati za drugoga. Rekla mi je da se moram trgnuti ako je želim. Rekla mi je: >Borit ću se za tebe, ako se ti budeš borio za mene.< Želio sam joj reći da se želim oženiti njome više nego išta na svijetu, no oko mene je bila hrpa dječaka i bio sam preponosan da izgovorim pred njima te nježne riječi, pa sam joj rekao da nemam pojma o čemu govori. Vidiš, da sam joj rekao da je volim pred drugima, smijali bi mi se i moj ponos to ne bi podnio.« »Što ste učinili«, pitao je Talis, pokušavajući izgledati kao da je samo pristojan prema starijem čovjeku, no zapravo ga je priča zanimala. Ali zbilja, što bi neki starac poput Hugha mogao znati o ljubavi? »Sačuvao sam svoj ponos, naravno. Što sam drugo mogao? Nisam imao izbora.« Talisu je to bio prejednostavan način gledanja na stvari. »Mogli ste joj reći da je volite. Dječaci bi se već prestali smijati.« »Ha! Što sam trebao, kleknuti u blato i poljubiti joj skute, reći joj da mi je milija od života? Ti dječaci bi mi se zauvijek smijali. Ne bi nikad prestali.« Talis je šutio i razmišljao. »Što je bilo s njom, s vašom crvenokosom?«

186


»Udala se za onog kojeg joj je majka odabrala i sad imaju dva dječaka i tri djevojčice, crvenokose poput majke.« »A vi se niste oženili?« »Ne. Nikad nisam volio nikoga kao što sam volio nju, pa kako sam se onda mogao oženiti? Prava ljubav ti se dogodi samo jednom u životu.« »A što je bilo s onim dječacima čijeg ste se smijeha bojali?« »Pojma nemam«, zacerekao se Hugh. »Ali znam da pamte da je Hugh Kellon jako ponosan čovjek.« Lupio je Talisa po leđima. »Vidiš momče, govorim ti da je ponos najvažnija stvar na svijetu. Neka sramežljiva poput Allen Frobishera preživljavaju bez ponosa, a nama pravim muškarcima će ponos uvijek biti najvažniji. Neka dječaci poput Frobishera hodaju uz bok Callasandri i nose njezine stvari. Neka joj kupuju beskorisne darove, a ona neka ciči poput djevojčice. To nije nimalo muški i nimalo ponosito. Ti trebaš biti kakav jesi: dalek, nadmoćan i ohol. Da, takav trebaš biti. Izgledaš poput mladog lorda, preuzvišeno i preponosno za sve ostale. Ti si predobar i preponosan da bi pravio magarca od sebe pred svim ovim ljudima i dao djevojci do znanja da je ona važnija od sveg ponosa na svijetu. Da, ti si bolji od toga. Ti si...« Talis se počeo smijati, jer je napokon shvatio što mu Hugh želi reći i što je bit cijele priče. »Mislite da se ponašam kao budala, zar ne«, upitao je. »Ja samo mislim da te ponos neće grijati u krevetu. Ta djevojka te voli, ali ti u zadnje vrijeme provodiš mnoge sate s drugim ženama, pa misli da je više ne voliš.« Hughu se svidjelo što ga Talis smatra velikim mudracem, ali objašnjavao mu je problem na isti način kao i Will. Talis je gledao kroz gomilu. Callie je bila toliko daleko da ju je jedva vidio. Will mu je rekao isto što i Hugh, ali Talis se onda samo nasmijao. Callie je uvijek mislila da je on, Talis, ne voli. U prošlosti bi na te njezine gluposti odgovarao dodirom, a ne riječima. Misao da je ona išta manje bitna od njegova života mu je bila toliko smiješna da ju je kad bi spomenula takvo nešto bacio u potok ili gurno u kola puna breskvi. Kad ju je prvi put bacio u jezerce za krave imali su pet godina, Meg ga je htjela izbatinati, ali Callie se ispriječila rekavši: »Tally mene voli.« »Hajde momče«, rekao je Hugh. »Ne pitaj me zašto, ali žene vole muškarce koji radi njih prave budale o sebe. Možeš oboriti dvadesetoricu s konja u borbi, a žena koju želiš zadiviti te neće ni pogledati. Ali samo se spotakni na koru od jabuke i padni niza stube, odmah će se zaljubiti u tebe.« Talis se opet nasmijao, znajući da Hugh ovoga puta govori istinu. »I momče, štogod napravio, reci joj da ti je potrebna. One to najviše vole čuti.« Talis ga je zbunjeno pogledao, no Hugh je samo slegnuo ramenima u neznanju. »Idi i ponašaj se kao seoska luda. Ponos te neće ljubiti.« »Ali Lord John...«, počeo je Talis, »one druge djevojke...« Prestao je čim je shvatio da se ponaša kao Hugh nekada. »Da«, rekao je, »vidim gdje griješim.« Taman kad je krenuo, okrenuo se natrag Hughu: »Je li zbilja postojala crvenokosa djevojka?« »Da«, rekao je Hugh iskreno. »I nisam se borio za nju.«

187


35.POGLAVLJE

O

vo neće biti lako, razmišljao je Talis o ponovnom osvajanju Callie. Naravno da joj nije bilo nimalo stalo do bjelokosog hvalisavca koji ju je posvuda slijedio. Možda joj Talis u zadnje vrijeme nije pružao dovoljno pozornosti, ali njegovi razlozi su bili časni. Nije ni ona provodila vrijeme s njim, a za to nije imala nikakvog razloga. Dio njega je znao da bi mu se bila pridružila da je mogla, ali dobila je posao da se brine o onom groznom vrtu. Posjetio ju je i drugi put skupa s četiri žene iz kuće, ali nije reagirala onako kako se nadao. Nije pokazala nimalo ćudi, nije se borila za njega. Čak je bila poprilično bezobrazna i prema njemu i prema ženama. »Odijevaju li te? Kupaju li te«, pitala ga je. »Samo ako ja to želim«, odgovorio joj je. Davao je sve od sebe da je razljuti. Nije uspio. Naljutio je jedino samog sebe. »Što nije u redu s tobom«, planuo je na nju. Prodorno ga je pogledala kao da je pogodila kamo smjera. »Žena će umrijeti za muškarca koji je želi, ali za kukavicu neće učiniti ništa.« Nije shvatio što želi reći, ali razbjesnio ga je njezin ton. Odjahao je i držao se podalje od nje, bio je sasvim siguran da će doći i moliti da joj oprosti što ga je nazvala kukavicom. No Callie nije došla moliti za oprost, a Talisa je snaga izdavala svakog dana sve više. Prije nekoliko tjedana je bio najjači muškarac u Hadley Hallu, a sad je promatrao svaku sjenu nadajući se da se Callie krije unutra. Svakog dana se pitao što radi gore na brdu s... onim koji je stalno s njom. Znao je da plače po noći. Ako je tako nesretna, zašto ne dođe k njemu? Zašto se nije ponašala poput stare Callie koja mu je pokazala njegovog boga dok je očijukao sa cigankom. Talis je samo želio da se sve vrati na staro. Želio je snagu koju mu je Callie davala. To je bilo glupo, budući da njegova snaga nikako ne može ovisiti o njezinoj prisutnosti, ali tako se činilo. Što bi mogao učiniti da je opet pridobije, mislio je. Nešto brzo i jednostavno, bez previše poteškoća. Dok je prolazio sajmom, vidio je nekog čovjeka s izdresiranim majmunima koji su čekali da počne njihova točka. Callie i on su se jednom iskrali Willu da odu gledati baš takvog čovjeka koji je putovao kroz selo. Dok Will nije gledao, Callie je ukrala vjedro puno njegovog najboljeg povrća i nahranila majmune. Oduševljeno se smijala dok su oni svojim ružičastim ručicama posezali za njezinim prstima. Govorila je gluposti poput one da im treba ljubavi i da ih želi sve povesti kući. Talis joj je odgovorio da bi bili potpuno beskorisni, osim ako ih ne bi mogla izdresirati da muzu krave, što je Talis mrzio.

188


Dok je stajao i gledao čovjeka s majmunima, Talis je odjednom rekao: »Želim kupiti jednog od vaših malih majmuna.« Čovjek mu se nasmijao i rekao da nisu na prodaju, da nema dovoljno zlata na svijetu zbog kojeg bi se odrekao ijednog od svojih voljenih majmunčića. Pola sata kasnije Talis je dao čovjeku sve zlatnike koje je ikada dobio od Lorda Johna i lijepe izvezene rukavice koje mu je poklonila Lady Alida. No sad je ispod majice imao migoljavog malog majmuna. Onaj čovjek mu je pokušao uvaliti nekog starog i krezavog, ali nije Talis zabadava proveo čitav život na seoskom imanju. Pun samopouzdanja, Talis je krenuo kroz mnoštvo prema mjestu gdje je znao da su Callie i prištavi Frobisher. Bio je siguran da će mu Callie pasti u zagrljaj kad vidi majmuna i sve će biti kao prije. Otići će sa sajma na njezino brdo i samo sjediti ne radeći ništa. Ona će mu cijelo poslijepodne pričati priče i ljuštiti breskve. On će joj pričati o svojim vježbama. Bit će lijepo kad mu kaže kako je snažan i hrabar, baš kao prije. »Callie«, rekao je i stao pred nju, smiješeći se, pun iščekivanja. Kad vidi što joj je donio, rastopit će se od zahvalnosti. »Što hoćeš«, hladno ga je upitala. »Imam nešto za tebe.« Posegnuo je u košulju i izvadio malog majmuna koji je treptao od iznenadne svjetlosti. »Ooo«, rekla je Callie i posegnula za životinjicom. Lice joj se smekšalo baš kako se nadao. »Talis! Posvuda smo te tražile!« »Moraš nas voditi po sajmu!« »Želimo vidjeti baš sve i samo ti nam možeš pokazati!« Kad je čuo žene iza sebe, Talis je nagonski vratio majmunčića u košulju i sakrio ga od njih. »I ja sam tražio vas«, rekao je pokušavajući se nasmiješiti prekrasno odjevenim ženama koje su ga gledale očekujući nešto. Zašto su morale doći baš sada, pomislio je. Trebale su mu još samo tri minute da ponovno osvoji Callie. »Odvest ću vas za...«, počeo je i opet se okrenuo Callie, a nje već nije bilo. Već je držala Frobishera za ruku i odlazila s njim. Talisu se na trenutak zavrtjelo u glavi, nije razumio što se događa. Što je Callie htjela od njega? Što nije bilo u redu s njom? Napokon je shvatio značenje onih riječi od prije nekoliko dana: kukavica i boriti se. Will je rekao da Callie misli kako je Talis ne voli. Talis se smijao. »Jesi li joj ikad rekao da je voliš«, pitao je Will. »Žene žele riječi.« »Naravno da jesam«, odgovorio je Talis, ali nije mogao pogledati Willa u oči. Pa što ako to nikad nije rekao riječima? Svaki dan joj je pokazivao koliko je voli, zar ne Što je ono Will rekao? »Žene žele više od toga da te hrane i govore ti kako si lijep. U svim Callienim pričama junak ubije zmaja da bi pridobio svoju lijepu gospu. Muškarac mora raditi da bi pridobio ženu koju voli.« Talis je u tom trenutku pogledao falangu žena koja mu se približavala, a njihove svjetlucave svilene haljine su bile poput ljuski nekog ogromnog zmaja. Njihovi dragulji su bili zmajeve oči, uzbuđena lica su bila vatra koja suklja iz zmajevih usta, a Allen Frobisher je bio zmajev čuvar. »Callie«, zovnuo je Tilis i potrčao prema njoj. Žene su podignule svoje skute i potrčale za

189


njim. Bile su ga tražile cijeli dan i sad kad su ga našle, nisu ga namjeravale pustiti iz vida. »Callie, Callie«, vikao je Talis dok nije zastala s izrazom gađenja na licu. Talis je stao pred nju, potpuno svjestan žena iza njega, bezobraznog Frobishera ispred njega, a perifernim vidom je obuhvatio Jamesa i Phillipa. Nije nipošto želio ispasti budala ispred svih ovih ljudi. Želio je biti častan vitez, netko komu se svi dive, netko... »Što bi ti mogao htjeti od mene«, rekla je glasom punim otrova. »Tolike žene te čekaju.« »Callie, ja...«, progutao je i duboko udahnuo. »Ja te volim.« Neka mu Bog pomogne, ali ove je zadnje riječi zbog nervoze izgovorio toliko glasno da je barem pedeset ljudi zastalo. Naravno da su se žene, Frobisher, James i Phillip potpuno skamenili. »Talis«, podviknula je raskolačenih očiju. »Ljudi gledaju.« Pokušala mu je objasniti da je to nešto sasvim osobno, drugi to ne bi smjeli čuti. Uvijek su se trudili sakriti svoje osjećaje od drugih, barem su tako mislili. Talis je iznenađeno primijetio da mu se znoji čelo. Inače je obožavao kada ga gomila gleda: po prirodi je bio egzibicionist i obožavao je publiku. No nije mu se sviđalo priznavati svoje najosobnije osjećaje pred gomilom. »Volim te«, ponovio je, i ovog puta je bilo lakše. Callie se zarumenjela. »Drago mi je«, nježno je rekla. »Razgovarat ćemo kasnije. Sad je bolje da pođeš. Ljudi te čekaju.« Kimnula je ženama iza njega i krenula dalje s Allenom. »Ne«, viknuo je Talis, na što se Callie opet okrenula. »Ne želim da ideš s njime. Želim da budeš sa mnom.« Jedna od žena je istupila i stavila ruku na Talisovo rame. To je bila Lady Frances, prekrasna rođakinja obitelji Hadley. Alida joj je obećala udaju za ovog slasnog mladića i nije mu mogla dopustiti da i dalje tako govori. »Talise, moraš poći sa mnom«, odlučno mu je rekla. »Da, moraš ići s njom«, rekla mu je Callie i okrenula se. Talis je samo na trenutak oklijevao i Callie je primijetila to oklijevanje. Odmah je shvatio što bi mu značio gubitak Callie. Kakve veze ima to što će svi ovi ljudi čuti što mu je na srcu? Što će čuti da je voli? Što će čuti da mu bez nje nitko i ništa nije bitno? »Callie«, rekao je Talis, »ljubavi moja, moja jedina ljubavi, ljubavi mog života. Volim te. Zar ti nije nimalo stalo do mene?« Callie je bila sigurna da su joj i tabani pocrvenjeli od srama. Željela je da joj Talis kaže da je voli, željela je i da one naprašite žene znaju koliko mu je stalo do nje, ali se nije htjela sramotiti pred cijelim selom. »Molim te, Talis«, okrenula mu se. Ali nije ga bilo. Sekundu poslije je shvatila da kleči i na koljenima hoda prema njoj, s rukama sklopljenim na srcu. Kad ga je pogledala, pružio je ruke prema njoj preklinjući ju. Toliko se zapanjila da nije mogla govoriti. »Callie, moja jedina prava ljubavi, reci mi da i ti mene voliš ili ću umrijeti ovdje na mjestu.« »Stvarno, Talis«, povikala je Lady Frances, koja je bez Talisova znanja sebe smatrala njegovom budućom mladenkom. »Praviš budalu od sebe.« »Ako sam budala zato što sam zaljubljen, onda neka budem najveća budala na svijetu. Umrijet ću kao budala. Callie, molim te, reci mi da me voliš.«

190


Callie je htjela propasti u zemlju. Nije bilo dovoljno reći da su privukli publiku. Ljudi su napuštali zabavljače kojima su platili da gledaju ovog prekrasnog mladića kako pravi magarca od sebe. »Da, da, volim te«, rekla je Callie tiho i brzo. »Sad ustani i lijepo se ponašaj.« No sad kad je već započeo ovu predstavu, Talis je shvatio da mu se sviđa. Svi muškarci koji su ih gledali, a svake sekunde ih je bilo sve više su pogledom govorili da su i sami prošli sve to. Žene su ga gledale kao da je doista ubio zmaja. Talis je zgrabio uprljani skut Calliene suknje i prinio ga usnama: »Moja prekrasna Callasandra, nisam vrijedan toga da poljubim ovu svetu tkaninu.« »Onda nemoj«, odbrusila je i zgrabila mu suknju iz ruke. »Talise«, vikala je Lady Frances. »Tvoje ponašanje nije dolično mladom vitezu!« »A kako da se ponašam kad mi srce puca od ljubavi? Osjećam samo tu bol jer moja draga dama mi još nije oprostila. Bojim se, sudionici moji dragi, da sam je jako povrijedio i zanemario. Začarala me je, oh oprosti mi molim te, začarala me je ljepota drugih žena.« »Tko ga može kriviti za to«, promrmljao je neki čovjek, pa je zajaukao kad mu je žena zavrnula uho. »Talise, molim te«, siktala je Callie. »Ustani odatle.« »Neću dok mi ne oprostiš.« »Da, naravno da ti opraštam«, brzo je rekla. »Samo ustani već jednom!« »Moram imati i tvoju ljubav i oprost. Moram...«, udario se rukom u prsa i jadni majmunčić, koji je do tada zahvalno spavao, zacvilio je i pokušao se iskobeljati iz Talisove košulje. No grebao je po koži umjesto po košulji. Talis je zajaukao i izvadio ljutitog mališu iz košulje, te ga teatralno pružio Callie. Pognuo je glavu i pružio joj majmuna, još uvijek klečeći. Callie se nasmijala životinjici. »Hajde«, hrabrio ju je neki čovjek. »Uzmi ga.« Životinjicu je uplašio glas Lady Frances. »Talis, dosta mi je svega ovoga. Ne osjećam se dobro i ti me moraš odvesti kući! Riješi se te gadne životinje!« Samo je htjela odgurnuti majmunčića iz Talisove ruke, no jadnoj životinjici je već dozlogrdilo maltretiranje. Brzo se okrenuo Lady Frances i ugrizao je za prst. Kad je ova zavikala kao da ju je probolo koplje, majmunčić je iskočio iz Talisovih ruku na Allenovo rame, povukao Allena za kosu i pobjegao na bačvu za kišnicu kad je Allen zamahnuo na njega. Tu je sjedio i žmirkavo gledao gomilu. »Oh, Tally«, rekla je Callie plačnim glasom. »Ne smiješ ga pustiti da pobjegne.« Znao je da je njegova čim ga je nazvala imenom iz djetinjstva. Snaga mu se opet vratila. Dramatično je potegao mač, prinio ga licu i rekao: »Posvetit ću život toj potrazi, moja gospo. Umrijet ću ako vam ne vratim to stvorenje. Popet ću se na najvišu planinu, proći ću kroz vatru, preplivati oceane. Ja ću...« »Najvjerojatnije ćeš ga ubiti pričom«, rekla je Callie, a mnoštvo se nasmijalo. »Hajde lijenčino, trči po majmuna!« Bio je najsretniji otkad je došao u Hadley Hall. Ustao je, bacio mač Jamesu i krenuo prema bačvi za kišnicu gdje je majmunčić još uvijek sjedio i izgledao sasvim zbunjeno. Dok je prolazio pored Callie, uhvatio joj je ruku kao da je želi poljubiti. »Smijem li, moja gospo? Jedan dodir vaše nježne kože, jedan dodir vaše ruke, jedan...«

191


Prestao je jer ga je Callie, vidno isfrustrirana njegovim govorom, zgrabila za glavu i zvučno poljubila u usta. »Prestani govoriti i kreni«, rekla je odgurnuvši ga od sebe. Talis je krenuo prema bačvama praćen gromoglasnim smijehom. Svi na sajmu su sada gledali ovu neuvježbanu predstavu. Ljudi su se čak penjali na krovove i tuđa ramena da bolje vide. »Ššš«, ušutkavao je mnoštvo dok se približavao uplašenom majmunčiću. Pretjerano se kretao na prstima, a to je gomilu jako zabavljalo. »Molim te, drago malo stvorenje«, govorio je Talis dovoljno glasno da probudi mrtve (ili da privuče najudaljenijeg posjetitelja sajma), »nemoj mi pobjeći. Moram dokazati svojoj dragoj dami da mi je ona sve na svijetu. Moram joj pokazati koliko je volim. Moram...« Lady Frances je dosadila ova farsa i progurala se kroz gomilu. »Stvarno, Talise. Ne smiješ se ovako ponašati. Lady Alida će biti jako ljuta na tebe.« »Ššš«, rekao joj je Talis s prstom na usnama. »Moram spasiti ovo slatko stvorenje.« »Odvratno je i ja...«, ušutjela je kad je shvatila da ih svi gledaju i da nju smatraju zlikovcem. »Bježi«, povikala je, a majmunčić je s bačve skočio na krov. Podignula je svoje skute i odmaknula se od gomile. Talis je na trenutak oklijevao. Krov s kojeg se majmunčić popeo izgledao je kao da će se svakog trena urušiti. Pokrivao je napuštenu staju, a unutra je neki magarac bezvoljno žvakao staro sijeno. Nitko se nije potrudio popraviti krov; bio je pun rupa i potpuno oštećen. Talis je opet promislio i sjetio se posljednjih mjeseci bez Callie. Više nije oklijevao. »Ne«, povikala je Callie, držeći ga čvrsto za gležanj kad se popeo na treću bačvu. »Talis, ovo je već otišlo predaleko. Taj krov je opasan. Možeš se ozlijediti.« Pogledao ju je ozbiljnim očima. To nije bio pogled čovjeka koji zabavlja publiku. »Radije bih umro nego pokušao živjeti bez tebe«, rekao je, a riječi su dolazile iz dubine njegova srca. Nije želio da ga čuje itko osim Callie, no čulo ga je desetak ljudi. Prenijeli su riječi dalje. Govorkalo se da su se tri žene onesvijestile od silne romantike, a možda je to bilo i zbog gužve. Kako god, Talis se lagano popeo na sljeme krova i počeo balansirati. Znao je da će krov najbolje izdržati ako bude hodao uz glavni stup. Ako samo i stane na sam krov, odmah će se urušiti. Osjećao se poput hodača na užetu kojeg je želio gledati s Callie. Ispružio je ruke, krenuo prema malom majmunu koji je sjedio na drugom kraju. Callie je mislila da će umrijeti, rukama je pokrila usta dišući plitko i brzo. Gledala je Talisa kako hoda uz rub. »Polako, polako«, šaputao je netko pored nje. Vidjela je da je to baš onaj hodač po užetu. »Ima dobru ravnotežu. Uspjet će ako uspije održati usredotočenost.« Talis je uspio. Uspio je doći do kraja krova i pažljivo čučnuti da uhvati majmunčića. Maleni je znao da ljudi donose hranu, pa nije bježao. Talis ga ipak nije mogao dosegnuti, jedva ga je dodirivao vršcima prstiju. Gomila je zadržavala dah. Callie je sa srcem u grlu prišla bliže krovu. »Uhvatit ćeš ga ako padne«, pitao ju je neki čovjek, a mnoštvo se smijalo. Da, mislila je Callie. Uhvatit ću ga u ruke. Zatim je odmah povikala »Ne« kad je Talis zakoračio na strunuli krov.

192


Izgledao je jako odlučno, a kad je tako izgledao, Callie je znala da ga ništa neće moći zaustaviti. Pažljivo je zakoračio jednom, pa drugi put, i treći. Dosegnuo je majmunčića koji mu je veselo skočio u ruke. Gomila je pobjedonosno vikala. Talis je trijumfalno podignuo majmunčića u zrak i pokazao ga Callie, koja je oduševljeno zapljeskala. Vjerojatno su vibracije od vike i pljeskanja potresle ono što je ostalo od krova, pa se urušio skupa s Talisom. U jednom trenu je stajao čvrsto na nogama, a u drugom se valjao po prljavom sijenu. Gomila je urlala od smijeha kad je Callie potrčala za njim, kao da ga stvarno misli uhvatiti prije no što padne na tlo. Na kraju su Callie, Talis i majmunčić završili na hrpi kraj razbješnjelog magarca. Minutu ili dvije je cijela staja odjekivala od magareće i majmunske vike i rike. Calliena kosa se omotala oko Talisa, a majmunčić se uhvatio u nju kao da je ponovno u krletci. »Smiri se«, vikao je Talis pokušavajući ih osloboditi. Callie se nije mogla smiriti jer joj je majmunčić čupao kosu iz korijena, a magarac se borio s njima misleći da mu žele oteti hranu. Sve u svemu, to je bila najbolja predstava koju su mještani ikad vidjeli, puna romantike, uzbuđenja i padova koji oduzimaju dah. Kad su se Talis i Callie napokon otpetljali, a nitko im nije ponudio pomoć, Talis je s puno drame predao Callie slatkog majmunčića. »Dajem ti ga uz svu moju ljubav«, rekao je. Kad je prihvatila majmuna, Talis je gestama pokazivao da njegov život sada doista počinje. Izveo ju je iz prljave staje i krenuli su uz brdo prema Otrovnom vrtu. Gomila se smijala za njima govoreći da nikad u životu nisu bili na boljem sajmu.

193


36. POGLAVLJE

Sedamnaest godina nakon rođenja 1588.

M

rzim muškarce«, odlučno je govorila Callie vadeći majmunov rep iz svojih usta. Ona i Dorothy Hadley su bile u nekadašnjem Otrovnom vrtu. I dalje se tako zvao, samo što se priroda vrta potpuno promijenila otkad su Callie i Dorothy preuzele brigu o njemu. Prošla je čitava godina od Callienog dolaska u Hadley Hall, i nakon prvobitnog kaosa oko pronalaženja svog mjesta u ovoj kući, stvari su se napokon smirile. Callie je provodila dane brinući se o vrtu, a otac Kerris je spokojno spavao pod drvetom. Uvijek je imao sjekiricu uza se, za slučaj da netko dođe nepozvan. Ipak je vrt bio njegova briga, zar ne? Dva tjedna nakon što su Callie poslali u vrt, Dorothy je shvatila da joj jako nedostaje. Postupno se počela otimati Edithinoj vladavini i provoditi dane s Callie. Edith je u proteklih godinu dana bez ikakvog razloga postala još bijesnija i još veći tiranin nego ikada, a Callie je bila mnogo zanimljivija od njezinih sestara. Dorothy nikad nije nikome rekla jer se bojala da će joj se smijati, ali dok su ona i Callie radile u vrtu i dovodile u red ono što je nekad bio tek korovom obrasli komadiće zemlje, Callie joj je pričala priče. Prekrasne priče bez. borbi koje su pripovjedači često spominjali. U Callienim pričama žene su bile jake, hrabre i smione, te su često spašavale živote svojih junaka. Dorothy je duboko uzdahnula dok je plijevila jedić. »Ja bih htjela provesti dovoljno vremena s nekim muškarcem, da ga stignem zamrziti. Kako stvari stoje, reći da mrzim muškarce je kao reći da mrzim cimet. Prerijetko imam priliku kušati da bih donijela odluku.« Pogledala je Callie ne bi li dobila kompliment za svoju dosjetku. Kao i uvijek, majmunčić joj se vješao oko vrata, oko ruke ili čak sjedio na glavi. Callie ga je nazvala Kipp, a životinjica je bila jako zahvalna za dobrotu i ljubav, da ne spominjemo dobru hranu koju mu je gazdarica davala. Nikad je nije napuštao. Kad se bojao, sakrio bi se ispod Calliene suknje i držao se za njezin gležanj ili koljeno. Uvijek je bio s njom. Callie se nije nasmijala Dorothynom oštroumlju. »Da ih poznaješ, mrzila bi ih«, ozbiljno je rekla. Dorothy je uzdahnula: »Što je Talis sada učinio?« »Zašto misliš da moja mržnja ima ikakve veze s njim«, odbrusila je Callie. »Radi čega

194


misliš da ja imam ikakvog posla s njim?« Dorothy je značajno pogledala Callie. Sama je mislila da je ljubav prema samo jednom muškarcu ista kao kad cijeli život jedeš samo jednu te istu hranu. Nakon nekog vremena ti postane monotono. »Misliš na njega, sanjaš ga, živiš za njega, svaka tvoja misao, svaka...« »Ha«, viknula je Callie i okrenula se od Dorothy. Sjekiricom je napala buniku, a Kipp je na njezinu ishitrenu reakciju zaskvičao i skoro je udavio repom. »Pa, čak i da mislim na njega, a ne radim to, ne bi mi ništa vrijedilo. On nema vremena za mene. Stalno je s onim drugim ženama. Pleše s njima, pjeva im.« Suzila je oči. »Čak im donosi stvari kao psić.« Callie je počela oponašati Talisa, što je Dorothy jako zabavljalo. Produbila je glas: »Draga gospo, želite li da vam ponesem tu tešku iglu? Smijem li hodati iza vas i milovati kamenje po kojem su prošla vaša stopala? Smijem li udisati zrak kojeg vi udišete? Molim vas, smijem li kleknuti ispred vas, da vam moja leđa budu naslon za noge?« Dorothy nije mogla suspregnuti smijeh. Callie je bila tako zabavna, čak i kad nije namjeravala biti. Zato je Dorothy radije provodila vrijeme s njom nego sa svojim sestrama. Callie je zbog nečega privlačila muškarce; jako im se sviđala. Callie nije bila nimalo svjesna te činjenice jer je ama baš svaku svoju misao posvećivala Talisu. Svaki dan su muškarci i dječaci nalazili razloge da svrate u vrt. Callie bi im odmah dala neki posao i zato je za samo godinu dana ružni vrt pretvorila u nešto prekrasno. Callie je sada oponašala ogromnu ženu, a zatim grandioznog, umišljenog muškarca (to je mogao biti samo Talis) koji zadivljeno gleda debelu ženu. Govorio joj je da je tanašna poput vile, krasna poput mjesečeve zrake, nježna poput pahulje maslačka. Callie je svojom sjekiricom napadala neko bezopasno korijenje. »Talis je postao lažljivac i potpuno bezvrijedno biće.« »Mislim da se samo uči ponašati na dvoru«, rekla je Dorothy, no nije izrekla svoje stvarne osjećaje. Sve što se događalo između Callie i Talisa imalo je veze s njezinom majkom, Alidom, ali Dorothy nije imala pojma što se događa. Zašto je bilo bitno da Talis pohađa nastavu o svemu na svijetu, a to isto nije bilo bitno za Callie? »Dvorsko ponašanje znači govoriti ružnim i debelim ženama da su lijepe«, upitala je Callie ne očekujući odgovor. »Da, ako su bogate.« »Onda on jeste lažljivac.« Dorothy je nastavila s plijevljenjem. Navikla se na Callienu ljutnju. Ako nije bila s Talisom, bila je ljuta na njega što nije s njom. »Jesi li ikad pomislila da će Talis možda oženiti neku od tih bogatašica«, tiho je upitala Dorothy. »Bez obzira na to što ga moj otac najviše voli, ipak je najmlađi sin i neće ostati baš puno novaca za njega. Talis će se morati bogato oženiti ako misli dobro živjeti.« »Da«, rekla je Callie smrtnim glasom. »Mislila sam na to.« Dorothy je malo pričekala prije no što je postavila svoje sljedeće pitanje. Dio nje je želio znati što se događa, a dio se opet želio držati podalje od svega. Za razliku od Edith, koja nikad nije sumnjala da ljudi imaju skrivene motive, Dorothy je oduvijek smatrala da ono što ljudi govore nema nikakve veze s istinom. »Je li ti Talis rekao da se želi oženiti tobom?« Callieno lice je bilo blijedo, a odgovor jedva čujan: »Ne.« Dorothy je tad sa sigurnošću zaključila da je njezina majka upletena. Nije imala pojma što

195


njezina majka radi i zašto to radi, no znala je da je upletena. Alida je obožavala intrige. Obožavala je jednoj kćeri reći jedno, a drugoj drugo. Dorothy je to vidjela mnogo puta. Ako Talis nije rekao Callie da svaki dan posvećuje tomu da je oženi, onda za to postoji neki mračan razlog. Dorothy je primijetila kako Talis gleda Callie, kako je promatra kad god prođe. Čak i da ima najljepšu ženu svijeta u svom naručju, pustio bi je čim se Callie pojavi. Nije samo Dorothy primijetila da je tako, to su vidjele sve žene koje su pravile društvo prekrasnom Talisu. Sve one su davale sve od sebe da joj ga preotmu. Iskreno rečeno, željele su ga još više zbog toga što je volio drugu i bio toliko nedostupan. Dakle, ako Callie nikad nije spomenuo ženidbu, to može značiti samo da se upleo netko izvana. Dorothy se zapravo smrtno bojala svoje majke, ali možda je mogla malo pomoći. Smatrala je da ne postoji ni jedan razlog na svijetu radi kojeg se Talis i Callie ne bi trebali vjenčati i dobiti barem šestero djece. Njezin otac si je to mogao priuštiti. Možda bi njihovo vjenčanje unijelo malo radosti u Hadley Hall. Dorothy je oklijevala oko pričanja priče jer Callie je bila ta kojoj je to dobro išlo. Bojažljivo je počela: »Jesi li čula kako je moja treća najstarija sestra dobila muža?« Nije čekala odgovor. »Otišla je u krevet s muškarcem.« Callie ju je zabezeknuto pogledala i čekala da nastavi. Slušanje priča joj je bilo na drugom mjestu, odmah iza pričanja. Ponašajući se kao da se ne smiješi cijelim tijelom, Dorothy je nastavila priču. Laskalo joj je to što ima punu pozornost iskusnog pripovjedača kao što je Callie. »Kad se naša druga najstarija sestra udala, znale smo da mi ostale nikada nećemo dobiti muževe. Otac se stalno žalio na skupoću vjenčanja i davanja miraza. Većina nas je bila premlada da se zabrinjava zbog toga, ali Alice je odlučila preuzeti stvar u svoje ruke. Jedne noći nakon lova odabrala si je muškarca, poslala mali vrč vina u njegovu sobu, i mnogo kasnije mu se ušuljala u krevet. Svojoj sluškinji je masno platila da plačući otrči do našeg oca i dovede ga. Pronašao je svoju kćer u krevetu s nekim muškarcem. Jadnika su oženili prije no što se stigao otrijezniti.« Callie je promislila prije no što je odgovorila. Nije joj promakla Dorothyna poruka. »To nikad ne bi išlo tako s Talisom«, polako je izgovorila. Bilo je jasno da je već ranije razmišljala o ovoj podvali. »On ima prejak osjećaj časti. Kaže da se muškarac ne može oženiti ako nema novaca. Osim toga, ja ga ne zanimam. Ode od mene čim mu se približim.« Dorothy je pokušala sakriti osmijeh. Nije joj zavidjela na ovom dijelu ljubavi. Callie je uvijek mislila da je Talis ne želi, da žudi za drugim ženama. Ali Dorothy je vidjela Callie kad se rasteže, kako joj se haljina zategne preko tek probujalih grudi. Talis bi na taj prizor sav problijedio od požude. Dorothy je mislila da će umrijeti sretna ako je ijedan muškarac ikada tako pogleda. Zapravo, smatrala je da bi za svaki slučaj bilo bolje kad bi je svi muškarci tako gledali. No čim bi Callie završila rastezanje, Talis bi odmaknuo pogled u drugu stranu i u sljedećoj sekundi bijesno napao nekog drugog muškarca. Dorothy je smatrala da Talis svoju žudnju za Callie gasi tjelesnom aktivnošću. Zbog toga je uvijek bio u pokretu, plesao je, jahao, vježbao mačevanje. Jednom je Edith rekla: »Pa sjedi li ovaj ikada mirno«, a Dorothy se glasno nasmijala. Neće se smiriti dok ne utaži svoju žudnju za Callie. Mršavio je. Bez obzira na to koliko je jeo, nije bilo dovoljno da uravnoteži silno vježbanje.

196


Jedna žena je rekla da se Talis budi prije zore kako bi plivao u ledenoj rijeci nedaleko od kuće. To nije moglo biti istina; nitko nije mogao izdržati hladnoću te vode. »Možda Talisu treba malo ohrabrenje«, rekla je Dorothy. »Možda ga treba gurnuti preko ruba.« Zapravo je mislila da bi Callie mogla prekinuti sve okove kojima ga je Alida držala samo da pokaže malo inicijative. »Možda mu treba pravo mjesto i vrijeme. Ako bi on... ako bi dobio ono što želi od tebe, zar mu čast ne bi naložila da te oženi?« »Da...«, rekla je Callie bojažljivo i povukla Kippa sa svog vrata. Držala ga je u naručju i mazila po krznu. »Zar stvarno misliš da razmišlja o meni kao o ženi?« Nije željela priznati Dorothy koliko ga je puta prošle godine pokušala navesti da je poljubi. Svaki put ju je odgurnuo govoreći joj da ga izluđuje i da ne može više izdržati. Kad bi joj samo rekao da želi oženiti nju, a ne neku od one tisuće žena koje su ga slijedile, bila bi sretna. Kad bi joj rekao da je želi, bila bi sretna, ali nije rekao. Nije joj rekao ništa. Dorothy je nastavila. »Ako bi jedna od dama u tvojim pričama bila zaljubljena u muškarca okruženog drugim lijepim ženama, što bi ta dama uradila?« Callie se nasmiješila: »Natjerala bi ga da gleda samo nju.« Zločesto se nasmijala: »Po mogućnosti golu.« Dorothy se nasmiješila. Zbog toga je toliko voljela provoditi vrijeme s Callie. Callie je imala hrabrosti izraziti riječima ono što je Dorothy osjećala. Možda je to bilo zbog toga što je Callie odrasla na imanju, ali nekad je bila tako... tako nedamska. »Mislim da bi ona...«, počela je Callie tkati još jednu priču. Na taj poseban zvuk njezina glasa Kipp je zadovoljno zatvorio oči, a Dorothy je u iščekivanju raskolačila svoje. Talis je opet stajao pred njom i Alida je osjetila ljubav u svom srcu. Čudila se kako je zavoljela ovog dječaka u posljednjih godinu dana. Voljela ga je više nego John. Svakim danom ju je snaga sve više napuštala i znala je da je stara vještica bila u krivu. Neće poživjeti do kraja godine. Nije rekla Talisu, ali svakog dana je iskašljavala sve više krvi. Samo Penellino bilje ju je spriječavalo od kašljanja pred Talisom. Sad joj je on pričao o svom danu, kao što je činio svaki dan. Bio je odličan u ovome i onome, bio je najbolji u svemu. Alida bi pomislila da se hvali, ali prema izvješćima koja su joj stizala, čak je bio i bolji nego što je govorio. Voljela je kad joj priča sve o sebi, voljela je biti njegov najbolji prijatelj. Nije željela vjerovati svojoj staroj sluškinji Penelli, koja je tvrdila da joj on sve to priča samo kako bi mu dopustila da što prije oženi Callie. »On uživa u mom društvu«, vikala je na nju. Penella je naučila lekciju; naučila je da su hrana i preživljavanje važniji od zaštite drugih ljudi. Svoja mišljenja je zadržavala za sebe, no nije zbog toga prestala razmišljati. Penelli je bilo odvratno gledati Alidu kako očijuka s Talisom; nitko s imalo mozga u glavi ne bi povjerovao da su majka i sin. S druge strane, prema Callie se ponašala kao i svaka majka. Uvijek joj je nešto spočitavala, nikad joj nije dopuštala da izgleda suviše lijepo. Dobivala bi napadaje kad vidi Callie s raspuštenom kosom. Penella je smatrala da Alida koristi Talisa kako bi se iskupila za Johnovo ignoriranje vlastite žene svili ovih godina. Njezina vlastita djeca joj nisu dolazila jer im je dozlogrdilo

197


ugnjetavanje. Posjećivali su je samo kad su morali. »Dođi, sjedni kraj mene«, rekla je Alida pokazujući ovčju kožu kraj svojih nogu. Obožavala je kad Talis sjedi kraj nje na podu i ona mu mrsi kosu dok razgovaraju. Njegovo prisustvo joj je pomagalo nositi se s time što je vlastita djeca nikad ne posjećuju, osim ako im ne naredi. Ostavljalo joj je gorak okus u ustima to što su je sinovi prezreli nakon što je toliko toga učinila za njih. Kćeri su smatrale da nemaju nikakve koristi od nje. Ponekad je mislila da je Edith čak i mrzi, samo zbog toga što ju je spasila od braka, institucije koja je Alidi priuštila samo jad. Bolje je biti neudana u očevoj kući nego predati se na milost i nemilost mužu. Jedino je Talis dolazio k Alidi svaki dan i razgovarao s njom dok je ležala slaba i bolesna. »Želim oženiti Callie«, nježno je rekao. Alida je duboko uzdahnula. Došao je teški dio. Svaki dan isto. Svaki dan iste riječi, isto pitanje. Svaki dan mu je željela reći istinu. Talis je sazdan za važnije stvari od ženidbe za kćer Johna Hadleya. »Kad me pitaš smiješ li se oženiti, to meni samo znači da čekaš da umrem, jer ćeš se tada smjeti oženiti.« Ova izjava nije šokirala Talisa jer ju je čuo već mnogo puta. »To nije istina. Želim se oženiti njome jer je volim i želim biti s njom.« »Zar nećeš imati dovoljno vremena za to nakon moje smrti?« Talis se nije okrenuo da joj uputi sućutan pogled, kao što je uvijek radio nakon što ona spomene svoju smrt. Alida je shvatila da je vrijeme za promjenu taktike. »Možda bih je trebala poslati njezinom ocu ako te toliko uznemirava.« Talis ju je užasnuto pogledao. »Ne bih to rado učinila. Ti ne znaš kakav je Gilbert Rasher. Brutalan čovjek; bojim se da netko nježan kao što je tvoja Callie ne bi dugo izdržala.« »Ne«, planuo je Talis. »Nemojte je poslati k njemu. Držat ću se podalje od nje. Učinit ću sve samo da ona ostane ovdje.« Sakrio je lice od nje jer nije želio da itko vidi očaj na njegovu licu. Alida ga je dragala po kosi. »Neću još dugo. Brzo ću nestati iz tvog života.« Uhvatila ga je za bradu i okrenula njegovo lice sebi. Nasmiješila mu se. »Hajde, čitaj mi. Nemoj hiti tužan dok proživljavam svoje posljednje sate. Uskoro ću hiti pod crnom zemljom i tad ćeš biti sretan.« Talis se polako pridignuo, kao da ga nešto boli. Prišao je polici i uzeo jednu od Alidinih dragocjenih knjiga. Dok ga je gledala obasjanog suncem, znala je koliko ga je zavoljela i bila je sretna što mu može priuštiti bolji život. Smrt joj je bila sve bliža i bliža, život ju je polako napuštao. Željela je vidjeti Talisa na dvoru prije no što umre. Kako bi ga samo voljela vidjeti s kraljicom! Kraljica bi ga obožavala! Talis je počeo čitati, a Alida mu je mazila kosu. Uskoro će zaboraviti blijedu djevojku za koju je mislio da je voli. Zaboravit će sve što mu se prije dogodilo, Callie i ono dvoje seljaka, kad bude uživao u sjaju dvora i sunčevoj svjetlosti kraljičina osmijeha. Zaboravit će Callie koja nije bila ni dovoljno lijepa ni dovoljno bogata za njega. Da, Alida je smatrala da će sve ispasti kako treba; njezini sinovi će naslijediti sve ono što je ona donijela svojom udajom, a ovaj prekrasni mladić će otići na dvor, očarati kraljicu svojom ljepotom i ljubavi prema životu, baš kao što je zaveo i Alidu. Da, mislila je, danas će sve početi. Mora poslati po Gilberta Rashera.

198


»A što je tebe briga što ja radim po cijeli dan«, siktala je Callie na Talisa gledajući ga vatrenim očima. »Tiče li se to tebe?« Dorothy je bilo zlo od samog prizora njih dvoje. Nikad u životu nije vidjela dvoje zaljubljenijih ljudi. Oni su bili san svake djevojčice. Talis je mislio samo na Callie, Callie je mislila samo na Talisa. Zašto njih dvoje nisu vidjeli ono što svi u Hadleyu jasno vide? Callie je po običaju obrezivala svoj vrt, i petorica mladića je, po običaju, nudila svoju »pomoć«. Dvojica su bili poprilično zgodni, a jedan od njih, potkivačev sin, imao je prejednostavno lice, ali od vrata na dolje je bio zbilja nešto posebno. Jedina osoba koja nije primijećivala svu tu ubavost bila je Callie. Ovi naočiti mladići su dolazili k njoj nadajući se da će zaslužiti ruku plemićke kćeri, a Callie je u njima vidjela samo besplatnu radnu snagu. No kad je Talis stigao vidio je svoju voljenu okruženu muškarcima, kao kraljicu među dvorjanima. Cijela situacija je samo učvrstila Dorothyno uvjerenje da žena nikad ne treba voljeti samo jednog muškarca, barem ne toliko da niti ne primjećuje pažnju drugih muškaraca. Dorothy je bila uvjerena da mora postojati granica između bezuvjetne ljubavi i potpune gluposti. »Ti si pod mojom brigom«, rekao je Talis ukočeno, gledajući široka leđa potkivačevog sina koji se naginjao nad gredicom. Svi muškarci oko Callie su se pravili da ne slušaju, ali su pozorno slušali. Jedini koji nije slušao bio je otac Kerris koji je spavao pod drvetom. Čak je i to razbjesnilo Talisa. Zašto taj starac nije štitio dvije mlade žene koje su mu bile povjerene? I zašto je ona uvijek morala nositi sa sobom onog prokletog majmuna? Nema veze što joj ga je on, Talis, dao. Zašto uvijek mora... »Pod tvojom brigom«, prijekorno će Callie, prekinuvši mu tok misli. »A tko je tebe proglasio mojim čuvarom? Nikad nisi sa mnom. Uvijek si s njom.« Talisu je trebalo malo vremena da shvati na koga je Callie mislila. Na koju od mnogih dosadnih, ružnih žena koje su ga okruživale je bila ljubomorna? Ne bi joj nikad rekao, no ponekad je skoro ludio od njihovih glupih i besmislenih razgovora. S Callie je mogao biti ono što jeste; lijen ili veseo ili tužan ili što god je želio. S ovim drugim ženama se morao pretvarati da je ono što one žele da bude. Uvijek je morao biti pristojan, dostojan njihova društva i snažan. »Misliš na moju majku«, pitao je Talis raskolačenih očiju. »Ljubomorna si na vrijeme koje provodim sa svojom majkom?« »Je li ti doista majka«, nježno je upitala Callie. »Nimalo ti ne nalikuje.« Talis je bio svjestan govorkanja, ali što je ikome značilo čija je ona majka? Bilo mu je jasno da umire i da je izjeda usamljenost, znao je da je samo on svojevoljno posjećuje. Također je znao da ako mu dopusti da oženi Callie, učinio bi ono čega se najviše bojala; napustio bi je. »Ona...«, započeo je Talis i odmah prekinuo. Nije joj smio reći da Alida umire. »Ti nešto kriješ od mene«, rekla je Callie. Vidio je da je na rubu suza. »Prije nikad nismo imali tajne.« Koliko joj je samo želio reći sve ono što se zakleo da neće. Nije razumio zašto joj nije smio reći da se želi oženiti njome. Kad je Alidu upitao zašto, rekla mu je samo da je nikad više ne bi pogledao ako bi objavio svima da želi oženiti Callie. Alida bi tada umrla sama. Kako može odbiti nečiju posljednju želju? Zar takvo nešto nije smrtni grijeh?

199


»Ponekad ne smijemo znati sve o nekoj osobi«, rekao je Talis zvučeći pompozno čak i sam sebi. Nije želio imati tajne pred Callie. Bilo je teško ne reći joj kako svaki dan moli i preklinje da je uzme za ženu. Održavanje ovog zavjeta je bilo nešto najteže što ga je Alida ikad zamolila. Osim zavjeta da Callie mora ostati netaknuta. To je bilo najgore od svega. Želio ju je toliko jako da joj je jedva smio dotaknuti ruku. Morao je pobjeći čim mu se ona približi. Jednog dana je Hugh vidio Talisa kako gleda Callie koja je hodala dvorištem njišući bokovima. Nakon toga je proveo tri sata vježbajući poput luđaka. Znoj mu se slijevao niz leđa i pio je vodu iz tikvice kad mu je Hugh prišao. »Tvoja čast se bori protiv njedara, bokova i usana mlade Callie. Zar stvarno želiš pobijediti?« Talis je skoro pao Hughu na grudi plačući, koliko je bio dirnut njegovim razumijevanjem, a i provokativnom slikom Callienih njedara, bokova i usana. Ona je sada stajala među svim onim muškarcima i žalila se da on nije dosljedan u svojoj ljubavi prema njoj. Ona je bila nedosljedna. Ako ga voli, treba mu vjerovati. Bio je s drugim ženama jer je morao biti. Lady Alida ni u mislima je nije mogao nazvati svojom majkom; Meg mu je bila majka rekla je da mora postati vitez prije no što oženi Callie, kći čovjeka koji je u krvnom srodstvu s kraljicom. Dio obuke je bio i ples, pjevanje, sviranje lutnje i sve ostale stvari koje su oduzimale toliko vremena i uključivale toliko napornih žena. Ljutilo ga je to što se Callie sve moralo reći da bi razumjela. Rekao joj je da je voli, što je još mogao »Sad te moram ostaviti«, naprasito je rekao. Slamala mu je srce, a nije ni znala. Okrenuo se na peti i otišao. Nije se okrenuo ni kad ga je pogodila u leđa grumenom blata, ni kad su se ostali muškarci grohotom smijali. Dorothy je dugo ležala kraj Callie i slušala je kako plače. Bolje rečeno, osjećala je kako plače jer je Callie plakala potpuno tiho. Jadni mali Kipp je sjedio kraj nje i svojim ružičastim prstićima pokušavao dotaknuti njezine suze. Dorothy je zapravo mislila da je Callien plač jeziv, te noćne suze su dolazile odnekud iznutra i pronašle put do njezinih očiju. Jednom se Callie bezuspješno pokušala našaliti, pa je rekla: »To se moje srce rastapa i slijeva se niz moje lice. Ako budem dovoljno plakala, više neću imati srca, pa će nestati i suze.« Te noći su ostale u kućici s ocem Kerrisom. Već nekoliko puta su slagale da je bolestan i da treba pripaziti na njega, pa su im dopuštali da tamo i ostanu. Objema djevojkama se činilo da život u Hadley Hallu svakog dana postaje sve nepodnošljiviji, kao da se sprema oluja koja će buknuti takvim bijesom da će ih sve uništiti. Tako su Callie i Dorothy ostajale s ocem Kerrisom, koji je ionako samo spavao. »Ja ne mogu više«, rekla je Dorothy uspravivši se u krevetu kojeg je dijelila s Callie. Šakama je pokrila uši. »Dosta mi je i tebe i njega. Dosta mi je, čuješ li me?« »Koga«, upitala je Callie trljajući oči. Kipp joj se objesio oko struka. »Pojma nemam na koga misliš.« »Vraga nemaš«, vikala je i potpuno razbudila Callie. »Slušaj me sad, Callasandra. Poduzet ćeš nešto i riješiti muke i sebe i Talisa.« »Pojma nemam o čemu govoriš«, rekla je Callie svisoka. »Talis Hadley mi ništa ne znači. Samo zato što...« Prekinula ju je Dorothy nekom svojom psovkom. »Talis te toliko želi da se pretvorio u

200


kost i kožu. Ne može jesti koliko te želi, učenje mu ne ide baš dobro. Jučer je pao s konja kad si prošla pored njega.« »Je li? Nisam primijetila. Sigurna sam da njegov pad nije imao veze sa mnom. Ja...« Dorothy ju je zgrabila za ramena i protresla je, ignorirajući Kippovo negodovanje. Željela je reći Callie istinu, da je Lady Alida kriva za sve i samo nebo zna koje su njezine namjere, ali se bojala za vlastiti opstanak. Bit će bolje da majku ne upliće u ovu priču. »Talisov osjećaj časti ga sprječava, i to je sve. Trebaš biti ponosna na njega, a ne ljuta.« »Ali ja ne vjerujem da je tako. Ne vjerujem da me Talis želi. Zašto ti vjeruješ? Jesi li vidjela koliko je lijepa Lady Frances?« »A jesi li ti vidjela koliko je sebična? Ona samu sebe smatra dvostruko ljepšom nego što je ti smatraš.« Callie je zgađeno pogledala Dorothy. »Da, ali svi znamo koliko je muškarcu važan ženin um. Gledaj Edith, jednostavno lice i britka pamet, a nema muža.« »I mene«, nježno je rekla Dorothy, izgovorivši ono što Callie nije mogla. »Znam, ne moraš mi reći. Jako sam draga osoba, ali nisam dovoljno lijepa da privučem muškarca koju bi me oženio usprkos škrtosti moga oca.« Nije željela dopustiti Callie da komentira ovu izjavu. »Ali ti imaš priliku! Imaš ono što moje sestre i ja toliko želimo!« »Misliš na Talisa? Želiš reći da ja imam Talisa? Kako bih ga mogla imati kad sve druge...« Dorothy se jedva suzdržala da ne pljusne Callie što je toliko slijepa. Dorothy je samo znala da želi spojiti ovo dvoje ljudi prije no što njezina majka istjera svoje naume do kraja. Dorothy će unijeti malo sreće u ovu bogatu kuću, pa makar umrla. Previše zlata, a premalo ljubavi je zloćudan spoj. »Sad me poslušaj«, rekla je, »i pomozi mi skovati plan. Nemoj mi više govoriti da te Talis ne želi. Smatraj ovo jednom od svojih priča i pomozi mi.« Dorothy se nasmijala Callienom skeptičnom izgledu. »U pravu si, ovo vjerojatno nadilazi tvoje pripovjedačke sposobnosti.« Callie je odmah promijenila stav. »Kakva ti priča treba? Oglobit ću svoj jadni mozak i nešto ću ti složiti.« »Dobro, sad slušaj kakav je plan.« Dorothy satima nije zaspala, a Callie je probdjela svu noć. Ujutro su se obje djevojke urotnički smiješile.

201


37. POGLAVLJE

N

e znam zašto želiš da ja jašem s tobom«, govorio je Talis dok su jahali Hadleyevim lovištem. »Toliki mladići čekaju da te prate kamo god pošla. Ne znam zašto bi trpjela nekoga poput mene, ti čiji je otac earl i kraljičin rođak.« Talis je i sam želio zaustaviti riječi koje su mu navirale na usta, ali nije mogao. Jučer mu je Callie poslala poruku u kojoj je pisalo da želi jahati s njim. Nakon prvobitnog oduševljenja se pobojao za svoj zavjet Lady Alidi. Otkad joj je spektakularno izjavio ljubav pred cijelim selom davao je sve od sebe da nikad ne ostane u potpunosti nasamo s njom. Odjenula je predivan ogrtač od plave vune s kapuljačom obrubljenom bijelim krznom. Činilo se kao da se željela napraviti previše lijepom za njega tako da joj ne može odoljeti. Čak mu nije smetalo ni krznato lice malog majmuna koji se sakrivao u naborima njezina ogrtača. »Razmišljam o tome da se udam«, rekla je gledajući ga preko ramena. Talis na trenutak nije mogao disati, no tad je izravnao leđa i podignuo glavu. »Da, to je dobra ideja. Stariš i trebala bi se udati.« »Slažem se. Željela bih imati djecu. Reci mi, misliš li da bih bila dobra majka?« Kako da se još više ukoči? Činilo se da mu otkazuju i mišići u grlu. »Da, naravno«, rekao je. »Dobro«, nasmiješeno je odgovorila. »Danas sam mislila da bismo mogli otići nekamo sami, da mi ispričaš što to žene i muškarci rade da naprave djecu. Ne želim u brak ući kao potpuna glupača, poput tvojih sestara. Ti si mi prijatelj i sve mi moraš reći.« Bijes je raznio svu njegovu ukočenost. Okrenuo se u sedlu, zauzdao konja i pogledao je u lice, sav crven od bijesa. »Zvala si me da dođem čak ovamo dok se sprema oluja samo da ti kažem... da ti kažem...«, bio je toliko ljut da je jedva govorio. »Oh, jasno mi je«, nemarno je rekla podbadajući konja. »Ti znaš čak i manje nego ja. Nisam bila sigurna, budući da provodiš dane s tolikim ženama.« »Znam sve«, viknuo je sustigavši ju. »Znam sve što se treba znati. Ali ti...« Razljutio se zbog toga što mu se napola smijala, kao da to što mu govori nije najgore, najodvratnije, najgnusnije. Smirio se kad je shvatio da ga zadirkuje, da nema drugog muškarca, da se želi udati samo za njega. Nasmiješio joj se: »Lady Frances me naučila svemu što se događa između muškaraca i žena. Zar ne misliš da je prekrasna?« Dobio je zadovoljštinu kad je Callie pocrvenjela od ljutnje. Prije no što ju je stigao zaustaviti, zabola je mamuze u konjske sapi i potrčali su vrtoglavom brzinom. Pobrinuo se da

202


joj daju konja koji je više odgovarao djeci, a sebi je uzeo veliko, crno čudovište kojeg Hedley nije davao nikome. Oglušio se na zapovijed zato što je htio zadiviti Callie, ako je to više bilo moguće. Baš kad je Callien konj potrčao kroz šumu, munja je razdvojila nebesa i počela je pljuštati strašna kiša. Potrajalo je dok je Talis smirio konja i krenuo za Callie. Srce mu je skočilo u grlo kad ju je pronašao. Pomislio je da je mrtva. Nepomično je ležala pod drvetom, kiša još nije bila prošla kroz gusto lišće. Izgledala je poput anđela koji je pao s nebesa. Kosa joj se rasplela u padu i složila se oko nje poput oblaka; ogrtač joj je bio otvoren, a haljina poderana ispod vrata. Otkrivala je kremastobijelo rame i predivnu, okruglu dojku. Nakon što ju je toliko dugo zadirkivao zbog ravnih prsa, fascinirano je promatrao kako je prošla godina nadoknadila sve izgubljeno. Kipp joj se vrzmao oko lica i gledao Talisa kao da ga moli za pomoć. Talis je skočio s konja dok je još bio u pokretu. »Callie«, vikao je trčeći prema njoj. Uzeo ju je u naručje. »Callie, ljubavi moja. Reci nešto, Callie. Umrijet ću ako si ozlijeđena. Molim te, Callie. Molim te.« Privukao ju je toliko blizu sebi da je jedva čuo njezino stenjanje. Oči su mu se napunile suzama kad je shvatio da je živa. Odmaknuo je njezino lice od sebe i dalje je držeći toliko čvrsto da je jedva disala. Dragao ju je po obrazima. »Callie, Callie...«, više od toga nije mogao reći. Ljubio joj je kosu, čelo i obraze, pun olakšanja što je živa. »Ozlijedila sam se«, prošaptala je. »Ozlijedila? Odvest ću te u kuću. Dovest ću najboljeg liječnika, najboljeg...« »Gležanj. Sigurna sam da je slomljen, noga me boli. Mislim da ne mogu stajati.« »Moj konj...«, taman joj je htio reći da će je odvesti kući na svome konju, ali nemirno stvorenje je pobjeglo. Ali Callien konj je bio izdresiran da stoji i...« »Gdje ti je konj?« »Otkud bih znala gdje mi je konj«, planula je. Talis ju je i dalje grlio i namršteno gledao oko sebe. Čudno. Namjerno je odabrao tog konja za Callie zato što je pouzdan. Bio je privržen ljudima i nikad ne bi ostavio jahača samog. Stajski momci su se stalno šalili da će se teško riješiti tog konja. Gdje je onda bio? »Uh, moje stopalo, uh«, stenjala je Callie. »Boli me. Bole me rebra i glava.« Kiša je padala sve jače i već je probijala lišće. Kad ga je hladna kapljica pogodila u oko, Kipp se sakrio ispod Callienog ogrtača. Talis je znao da će morati požuriti kući. Mora pronaći jednog vražjeg konja i što prije odvesti Callie na sigurno. Pažljivo ju je spustio na tlo i počeo tražiti konja. Ona se pridigla na laktove: »Više te zanima konj nego ja?« »Ne«, oklijevao je, »treba nam konj da stignemo u Hadley Hall. Moram...« »Zar nećeš niti pogledati moj gležanj?« Opet je pala na tlo kao da se onesvijestila. Talis joj je istog trena prišao i uzeo je u ruke, ali po glavi su mu se rojile misli. Zar ne bi bilo pametnije pronaći konja i odvesti Callie kući, a neka joj gležanj pogleda netko tko se razumije u to? »Oh, Tally, tako me boli«, govorila je potpuno labava u njegovim rukama. Savitljiva. Bespomoćna. Potpuno ovisna o njemu.

203


Držeći je u jednoj ruci, posegnuo je za njezinim stopalom da pogleda gležanj. Callie je bila malo sitnija od ostalih djevojaka njezine dobi, u usporedbi s Talisom je bila majušna, a ipak je bilo teško dosegnuti gležanj dok je drži. Morao joj je podignuti suknju iznad koljena da vidi gležanj. Čudno, ali zglob nije bio natečen. Dok je gledao njezin gležanj pokušavajući vidjeti ozljedu, Talis se pitao zašto nikad nije primijetio da Callie ima tako nježne gležnjeve, niti je primijetio kako elegantno njezin gležanj prelazi u list. Nosila je tanke, skoro prozirne čarape koje kao da su bile načinjene samo za nju. »Moja noga«, šaptala je. »Više. Noga me jako boli. Mislim da krvari.« Samo malčice drhtavom rukom je Talis podignuo njezinu suknju. Kad je počela nositi žensko donje rublje? Da je na imanju nosila tanke ženske čarape smijao bi joj se. Ne bi izdržale ni jedno popodne među grmljem. No nikad do sada nije vidio ništa tako privlačno kao te blijedoružičaste čarape koje su se rastezale niz Callienu lijepu nogu. Polako, s umom koji je odlutao od razmišljanja o njezinoj ozljedi, pridržao ju je za struk jednom rukom, a drugom joj podignuo haljinu. Čarapa je završavala točno iznad koljena i bila je zavezana najčudesnijom stvari koju je Talis ikad vidio. Bila je to podvezica od ružičastih vrpci i bijele vezene tkanine s malenim srcima. Podvezica je bila pjenušava i ženstvena, Talis nikad u životu nije vidio nešto tako fascinantno kao taj komadić tkanine. Nije mogao skinuti pogled s njega. Kao da je vrijeme stalo, podignuo je oči s podvezica prema Callienom boku. Samo nekoliko centimetara otkrivene kože, blijede poput proljetnog sunca, čvrste i oble. Samo ga je pozivala na dodir. Kako je pomaknuo ruku, glasan odjek munje ga je vratio u stvarnost. Mahnito ju je spustio na tlo i odmaknuo se od nje. »Moram pronaći konja. Moram pronaći konja«, rekao je. Lice mu je bilo mokro, ali od znoja, ne od kiše. »Moram se vratiti u kuću. Moram...« Na trenutak mu se učinilo da je Callie rekla neke poprilično vulgarne riječi, ali to nije moglo biti istina. Da je i rekla nešto takvo, to bi bilo zato što je boli noga ili zato što joj onaj vražji majmun čupa kosu. Što god da jeste, odmah je morao nešto poduzeti. Skočio je i uhvatio najnižu granu, te se vinuo na drvo. »Ma što to ti radiš«, vikala je Callie dok se on brzo i okretno penjao na drvo. »Pokušavam vidjeti konje«, doviknuo joj je. U tom se trenutku Callien konj pojavio iz drugog smjera. Namrgodila se. »Baš sam ja morala dobiti jedinog konja koji se ne zna sam vratiti u staju«, mrmljala je. Pogledala je gore da provjeri je li Talis još uvijek zauzet svojim luđačkim pothvatom na vrhu drveta i otrčala glupastom konju. Gledao ju je kao da želi da se pobrine za njega, a vjerojatno je to i želio. Callie je jako voljela životinje, ali Talis joj je ipak bio draži. Mučila ju je krivnja dok je uradila ono što je morala. Iz džepa je izvadila mali svežanj trava iz svog vrta kojeg je pripremila baš za ovakve prilike i zavezala ga konju za uzde. Onjušivši trave, konj je odmah potrčao prema Hadley Hallu. A Callie i Kipp su se namjestili ispod drveta. Kad je Talis sišao, Callie je ležala na tlu koje je svakim trenom postajalo sve vlažnije. Talis je primijetio da joj je haljina pogužvana i da otkriva jednu njezinu nogu iznad koljena, a drugu do pola lista. Znao je da to nije moguće, ali činilo se da je pri vratu još više poderana i da otkriva njezine grudi više nego maloprije. Je li ga to život kažnjavao zato što joj se rugao

204


zbog ravnih prsa? Zar nije mogla ostati ravna? Zašto je morala izgledati tako prokleto lijepo i poželjno? »Callie«, zovnuo ju je, i skoro povikao kad nije otvorila oči. Nije se sagnuo da je uzme u naručje. »Callie! Moram otići odavde. Potpuno si mokra i kiša pada sve jače. Moramo...« Milostivo je otvorila oči. Kad je progovorila, zvučala je kao da će umrijeti. »Ne mogu hodati. Moraš otići po pomoć. Idi... idi po Edgara, potkivačevog sina. Njegova kuća je blizu i dovoljno je snažan da me odnese do Hadley Halla. Neće mu trebati konj.« Talis je na to zgrabio Callie u ruke i privio je k sebi. Glavu je naslonila na njegovo rame i čvrsto ga zagrlila oko vrata. »Ozlijedit ćeš se noseći me«, šaptala je usnama priljubljenim uz njegovo uho. »Tvoja leđa...« »Čuvaj snagu, nemoj govoriti«, ukočeno je rekao. »Mogu te nositi do kraja svijeta, ako treba.« »Jesi li siguran da ne trebaš pomoć«, pitala je. Talis se nije udostojio odgovoriti. Hadley Hall je ipak bio miljama daleko i kiša je padala sve jače. »O čemu razmišljaš«, pitala je. Uspjela je okrenuti tijelo tako da grudi nasloni na njegova prsa. Voda mu je kapala niz nos. »Želio bih znati zašto je tvoj glupi konj pobjegao. To je jako čudno. Želim znati zašto si zahtijevala da jašemo ovako daleko kad sam ti rekao da će naletjeti oluja. Svatko tko je imalo pametan bi vidio da se sprema oluja, ali ti...« Callie je tada shvatila da ako je ijedan muškarac u ljudskoj povijesti ikad bio romantičan, bila je to puka slučajnost. »Oh, Talise«, zacviljela je. »Tako mi je žao. U zadnje vrijeme sam bila grozna prema tebi. Uistinu grozna i željela sam da odemo daleko od sviju i budemo malo sami. Kao prije. Samo sam ti željela reći da te volim i da mi je žao što sam bila takva. Možeš li mi oprostiti?« Callie je znala da je preklinjanje Talisu najdraže na svijetu. Pretjerane isprike su je dovodile onamo gdje ponos nije mogao. »Pa možda«, počeo je, žmirkajući da otjera kišu iz očiju i trepavica. Slijevala mu se niz nos i prskala Callie po licu. »Žao mi je što je ispalo ovako«, vikala je da nadglasa kišu. »Ali stvarno me boli. Zar ne možemo stati Zar se ne bismo negdje mogli... odmoriti dok kiša ne prestane?« »Opet pričaš o potkivačevom sinu? Želiš ići tamo? Zar bi radije...« »Ne, naravno da ne. Zar u blizini nema nikakvo mjesto«, pokušavala se probiti kroz ljubomoru koja ga je zaslijepila. Pokušavala ga je navesti da se sjeti. »Nekakva koliba? Negdje gdje je suho i toplo.« »Ovo je lovište i ti to znaš. Callie, stvarno sam mislio da si pametnija...« prekinuo je jer mu je sinula ideja. »Da, ima tu jedno mjesto. To je samo podrum bez vrata, ali bolje je nego biti vani.« Callie je morala sakriti lice da je ne vidi kako se smije. »Ne«, viknuo je, odmahujući glavom pod kišom. »Bolje je da što prije stigneš kući.« Callie je skoro počela plakati. »Talise, molim te, stanimo. Ništa ne vidim od kiše i hladno mi je.« »Otkada tebi smeta kiša? Prije smo prelazili kilometre na kiši. Obožavaš hodati dok pada, a sad čak i ne moraš hodati, ja ću te nositi.«

205


»Ali pogledaj me, mokra sam kao miš.« Odmaknula se od njega da mu pokaže svoju mokru haljinu. Nije imala korzet. Zapravo uopće nije imala mnogo odjeće na sebi, tek tanku vunenu haljinu koja je bila skoro prozirna od kiše. »Pogledaj me! Talise, nisi pogledao!« No čak i pod kišom je vidjela da mu se lice jako crveni, što znači da je pogledao. Zagrlila ga je oko vrata i pritisnula grudi uz njega. »Molim te, ako znaš neko mjesto gdje bih se mogla malo osušiti, odvedi me tamo. Možda bismo mogli malo sjesti i odmoriti se. Gležanj me jako boli.« Talis nije rekao ni riječi, ali koračao je kao da je misli odnijeti u Kinu. »Oh, jasno mi je. Bojiš se biti nasamo sa mnom«, rekla je. »To mi baš laska. Nisam imala pojma da sam toliko lijepa da ne možeš biti sam sa mnom. Kakav ćeš ti biti vitez! Možeš održati zavjete samo ako nisi doveden pred kušnju! Da, sad mi je sve jasno.« Talis se tako brzo okrenuo da se morala čvrsto pridržati da mu ne odleti, a Kipp se uhvatio za Callien struk. Bilo je stvarno hladno i Calliena haljina je doista bila tanka. Nije imala ništa ispod nje. Da nije bilo ogrtača nikad ne bi izišla van s tako malo odjeće. No, sve je služilo dobroj svrsi, tješila se. Nekoliko minuta kasnije su bili u malenom skloništu izdubljenom u brdu. Kad je Talis spustio Callie na čist, mekan krevet od novog sijena, Kipp se oduševljeno počeo valjati, a on sam je sa zanimanjem razgledao oko sebe. Čak i kad je Callie glasno zastenjala, samo ju je ovlaš pogledao i nastavio razgledavati unutrašnjost šupice. »Što nije u redu s tobom«, frustrirano je planula. Zašto nije njoj posvećivao pozornost »Pogledaj ti ovo mjesto«, rekao je. »Prije nekoliko tjedana tu je bila obična straćara. Nije bilo ni vrata, a sad je tu nova slamarica i...« Ušutio je kad su se vrata zalupila iza njega. Kad je dotrčao do vrata, vidio je da su zaključana. I to izvana! Nekoliko minuta je rukama prelazio preko vrata i pregledavao ih. »Callie«, ozbiljno je rekao, »nešto jako čudno se događa. Na vratima su nove šarke od kovanog željeza. Željezo nije zahrđalo.« »Čini se da je netko namjeravao iskoristiti ovo mjesto.« »Ako je tako, zašto su onda vrata stajala otvorena kad smo došli? Željezo zahrđa na kiši. I zašto sada nitko ne koristi ovu prostoriju?« »Možda su je namjeravali koristiti sutra i neki lijeni radnik je zaboravio zatvoriti vrata.« »Ali za što bi je mogli koristiti? Premalena je za skladištenje, premalena za život. Zašto bi netko stavio debela vrata od hrastovine na podrum sa stropom od debala i blata? Prije će se strop urušiti nego što će vrata popustiti. Osim toga, ova zemlja pripada Lordu Johnu i on je koristi samo kao lovište. On uvijek izbičuje prijestupnike.« »Da, dobro«, rekla je Callie dajući do znanja svojim tonom da je ništa od toga ne zanima. »Bit će da je tako. Sigurno je ovu kolibu koristio lovac na lovokradice i špijunirao iz nje.« »Stvarno, Callie. To nema nikakvog smisla. Špijun se ne može skrivati u mjestu čija se vrata zaključavaju izvana. Špijun bi trebao...« »Talise! Pojma nemam čemu služi ovo mjesto. Ne znam zašto bi se netko potrudio da stavi nove šarke i prečage na vrata. Ja...« Talis ju je pogledao nakrivljene glave. »Nisam rekao da su prečage nove.« »Naravno da jesi. A ako i nisi, vidim odavde da su nove.« Talis je razmislio: »Ne, prečage nisu nove. Zapravo mi se čini da je drvo donešeno s

206


nekog drugog mjesta. Kao da je netko htio da vrata izgledaju staro. Nova su, ali izgledaju staro. Pitam se...« Callie ga je gledala kao da nema što reći. Odjednom se obgrlila rukama i počela tresti. »Talise, hladno mi je.« Kihnula je tri puta da naglasi hladnoću. »Stojiš tamo i pričaš o vratima dok se ja ledim od hladnoće.« Talis je izgledao jako ozbiljno. »Da, znam da ti je hladno i izbavit ću nas odavde. Kunem ti se, Callie, da ću te dovesti kući.« Stisnutih usana je odgovorila: »Ne možeš izići. Ovo mjesto ima kamen s tri strane i brdo s četvrte. Vrata su od hrastovine debele osam centimetara i šarke su od novog željeza. Ne možeš izići van.« Dok je govorila, Talis ju je gledao kao da pokušava razumjeti što želi reći. Strogo ga je pogledala. »Mislim da bi bilo najbolje da se pripremimo na to da ćemo ovdje provesti noć. Netko će doći po nas ujutro.« Talis je nekoliko trenutaka stajao što je dalje mogao od nje u tom skučenom prostoru. Razmišljao je o onome što je rekla. Callie je bila tako nevina, mislio je. Još uvijek ih je smatrala djecom koja mogu spavati ušuškana jedno do drugoga, potpuno bez krivnje. Baš kao djeca. Bez sumnje ih je zamišljala kako leže zagrljeni na slamarici i mirno spavaju. Talis ju je mogao samo pogledati i odmah je znao da on ne bi mogao odgovarati za sebe. Ogrtač joj je bio otvoren pokazujući bijelu vunenu haljinu koja se pripijala uz tijelo puno novih oblina. Kad je već dobila grudi, zar nije mogla biti toliko pristojna i dobiti malo manje? Svaki muškarac u Engleskoj će se okretati za njom i... Najbolje je da prestane s ovakvim mislima, naredio je sam sebi. Okrenuo se i pogledao vrata. Imao je mač. Možda bi nekako mogao slomiti šarke. Možda bi mogao izrezati vrata. Možda je bilo labavog kamenja u zidu. Možda...« Čuo je neke zvukove oko Callie i okrenuo glavu. Na njegov potpuni užas, njezin ogrtač je bio bačen na pod i činilo se da odvezuje haljinu. Naslanjala se na kameni zid stojeći na jednoj nozi, radi čega je morala izbaciti kuk i grudi. »Što to radiš«, ustrašeno je upitao Talis. Odgovorila mu je kao da on ne vidi očigledne stvari. »Skidam mokru odjeću. Rekla sam ti da mi je hladno.« Logika, razmišljao je Talis. Zadržat će hladnu glavu ako mozak ispuni logikom. »A kako se misliš ugrijati kad budeš... kad ne budeš više odjevena?« Zastala je s rukama na vrpcama haljine koja je sada bila odvezana oko struka. Zar nije ništa imala ispod? Callie ga je pogledala postrance. »Nisam mislila na to. Ja... mogli bismo...« Bila je tako nevina, ali treptala je na način koji mu je odmah pomogao dosjetiti se nekoliko načina da se ugriju. »Sijeno«, viknuo je, kao da mu je upravo sinula najbriljantnija ideja na svijetu. »Možeš se uvući u sijeno. Skroz unutra. Što se dublje uvučeš, toplije će ti biti. »A što ćeš ti«, nježno ga je upitala. »Gdje ćeš se ti zagrijati?« »Ja«, htio joj je pokazati a uopće nije mislio na svoju vlastitu udobnost. »Ja ću provesti noć razmišljajući kako da iziđemo odavde.« Callieno lice je izgubilo svoj smireni, skoro zavodnički izraz. »Ali Talise! Ne možeš

207


probdjeti cijelu noć! Rekla sam ti da su ovi zidovi napravljeni od kamena, a vrata...« Kad je to rekla, Talis je shvatio da Callie sumnja u njega. Prije nikada nije sumnjala u njega, pa se nije naljutio. Njezina sumnja u njegovu spretnost ga je samo nagnala da joj dokaže da je sposoban brinuti se za nju. Bilo je i vrijeme da istinski porazgovara s njom i pokaže joj da je muškarac, a ne dječak kakvim ga smatra. Prišao joj je, zagrlio je i poljubio u hladni obraz. »Slušaj me, srce moje slatko, zar sam te ikada iznevjerio? Ni sada te neću iznevjeriti. Ne želim da se brineš, ali mislim da nitko neće ujutro doći po nas. Predaleko smo. Mogli bismo tu ostati danima i nitko nas ne bi našao. Odmorio sam se, a sada trebam poduzeti sve što mogu da nas izbavim odavde. Imaš li povjerenja u mene?« Callie se potpuno naslonila na njega, jedva odjevena. »Talise, ljubavi. Ako nas itko može izbaviti odavde, to si ti. Samo...« »Da? Što je?« »Ništa«, rekla je stisnutih usana. »Hajde, probijaj vrata cijelu noć, poderi šake o kamenje. Što me briga! Ja tu nisam bitna! Samo nastavi sa svojim časnim djelima.« Talis nije imao pojma zbog čega je toliko uznemirena. Cijelu proteklu godinu je proveo razbijajući glavu radi njezinog ponašanja. Kad ga je odgurnula, skoro je pala, i priskočio je da joj pomogne stajati. Ponovno ga je bijesno odgurnula. Njezino ponašanje mu je dalo do znanja da moraju napustiti ovo mjesto. Morao je opet zadobiti njezino povjerenje; morao je opet osjetiti njezine poglede pune vjere da on može sve. Izvući će ih, makar ga to stajalo života. Sat vremena kasnije Talis nije postigao nikakav napredak. Callie je pokušala svratiti njegovu pozornost na stvari kojima se bavila, ali Talis se usredotočio na svoju misiju i nije ju ni pogledao. Znao je da je do vrata zakopana u sijeno i da se ljuti na njega. Bila je toliko ljuta da je njezin bijes osjećao jednako kao i svoju mokru odjeću. Što je više osjećao njezin bijes, bio je odlučniji da ih izbavi iz hladne tamnice. Mogao je podnijeti sve, ali ne i to da ga Callie smatra nesposobnim. Njezina vika je napokon privukla njegovu pozornost. Odmah se okrenuo i vidio je kako se meškolji u sijenu. Uspavani majmunčić je sa zanimanjem gledao oko sebe. »Buhe«, vikala je. »Ovdje ima buha!« Talis je instinktivno prišao taman da uhvati golu Callie koja se podignula iz sijena poput nekog zlatnog stvorenja koje ustaje iz morske pjene. »Pomozi mi«, plakala je. »Posvuda su, gmižu mi po cijelom tijelu. Pomozi mi da ih nađem!« Talis je nekoliko sekundi prelazio rukama preko Callienoga zamamnog tijela i pokušavao otjerati buhe. Nije mogao još dugo izdržati takvo mučenje. Problijedio je, tresao se i znojio po čelu usprkos hladnoći i skoro smrznutoj mokroj odjeći. Brzo se odmaknuo od nje. Potom je poput neke snažne životinje zgrabio mač i probušio rupu u stropu prostorije. Zemlja se rasula posvuda, velike gromade su kišile po Callie koja je sakrila lice rukama. Kipp je skvičao, ljut što su ga prenuli iz sna. Kad je uspio produbiti dovoljno mjesta da se provuče, uhvatio je dasku i izvukao se van na pljušteću kišu. Za nekoliko sekundi je otvorio vrata. Nije gledao u Callie koja je stajala u sijenu do koljena, potpuno gola. Okrenuo joj je leđa.

208


»Callie, odmah se odjeni. Idemo kući«, strogo joj je rekao, kao da nema drugog izbora, »Ali Talise«, počela je. »Mislim da bismo trebali ostati ovdje. Mislim...« Nije se okrenuo prema njoj. »Onda ću ja otići po konja i vratiti se po tebe.« »Ne možeš. Predaleko je. Trebat će ti previše vremena«, govorila je plačnim glasom. »Trčat ću.« »Talise, ne možeš trčati čak do tamo. Predaleko je.« Podignuo je ruke prema nebu. »Callie«, izbezumljeno je rekao, »trčao bih kilometrima, danima. Čak i godinama. Trčao bih do kraja svijeta. Trčao bih...« Nije rekao više ni riječi jer je potrčao, potrčao je što je brže mogao da se udalji od Callie i njezinog prekrasnog, golog tijela. Nije mu trebalo dugo a već je naletio na Calliena konja čije su se uzde uhvatile za grmlje. Brzo se vratio. Kasnije je bio jako ponosan što ju je spasio. No Callie je iz nekog razloga bila toliko ljuta da nije željela razgovarati s njim. Njezin neopravdani bijes je razljutio Talisa. Kad su djevojke, bića s kojima si se mogao zabavljati, postajale žene koje je nemoguće razumjeti? Jahali su u tišini do Hadley Halla. Callie mu nijednom nije zahvalila što ju je spasio.

209


38. POGLAVLJE

Č

emu se ti smješkaš«, pitao je James Talisa koji se rastezao skupa s njim i Phillipom. »Čini mi se da si u posljednje vrijeme jako zadovoljan zbog nečega.« Kad Talis nije odgovorio, Phillip ga je počeo preklinjati: »Hajde, reci nam. Možeš nam reći. Mi smo ti braća.« Talis je ležao na obali rijeke koja je pretjecala nedaleko od Hadley Halla. Ruke je sklopio iza glave i gledao u nebesko plavetnilo. Hugh je stajao u blizini dok je njegov konj pio vodu. Talis je cijelo jutro proveo vježbajući s braćom, a bilo je trenutaka kad se jedva mogao usredotočiti na ono što je radio. »Reci nam«, zahtijevao je James. Poznavajući vrijednost slušatelja koji čekaju priču, što je naučio od Callie, Talis je malo počekao prije no što je nastavio. »Callie me pokušava zavesti.« Phillip i James to nisu očekivali. No takve riječi su im izazvale svakakve slike u glavi. Oni su uvijek pokušavali zavesti cure koje su radile u kući, a sad je Talis govorio da neka žena želi da je on... da je on... »Što je napravila«, upitao je James, a glas mu se jedva čuo od divljenja. Talis je poprimio sanjarski izraz lica dok je gledao u nebo. »Zatvorila nas je u neki stari podrum. Čak je stavila i nova vrata.« James je pogledao Phillipa preko Talisa i podignuo obrve: »O da, siguran sam da je to istina. Ako ikad vidim neku šupu s novim vratima, to je znak da me neka ljepotica želi zavesti. Zar to nije tako, brate?« »Dabome. Nova vrata su znak požudne žene. To je jedna od životnih istina.« Talis se osmjehivao još šire. »Samo se vi smijte, ali ona to još uvijek radi. Svaki dan i svaku noć.« Slike su mu se rojile po glavi; gola Callie u šupi, Callie podiže suknju i pokazuje gole noge dok prelazi lokvicu koja nije dovoljno duboka ni da joj smoči nožne prste, Callie koja često svlači gornji dio haljine. »Da«, veselo je rekao, »Callie me želi zavesti.« »Kako znaš?« »Ja ne bih rekao.« »Vjerojatno si umislio«, rekla su braća jednoglasno. »Svaki put kad je pogledam, gola je ili djelomično gola«, nježno je rekao i u svojoj glavi počeo nabrajati sve što je napravila otkad su se izvukli iz šupe. Radije bi umro nego priznao

210


da nije shvaćao što radi dok su bili u šupi. No napokon je shvatio i sada je izluđivao Callie glumeći potpunog glupana. Milio se da njegova naivnost proizvede veći trud s njezine strane. »Možda bi joj >dječaci< poput vas«, Talis je pokušavao zvučati mudrije i starije od njih dvojice, »predložili da iziđe iz mora odjevena samo u svoju kosu. A budući da nemamo more, može poslužiti i pojilište za krave. Da, to bi bilo divno. Mokra Callie pokrivena samo svojom kosom.« Njima dvojici je trebalo nekoliko trenutaka da zatvore usta. James se prvi oporavio. »Dakle, Callie te pokušava zavesti, ali ti, najsnažniji od svih muškaraca, odolijevaš njezinim napadima.« »Da«, gorljivo će Talis. »Nisam je ni dotaknuo!« »A to ti je bilo lako, mogao si odoljeti«, nastavio je James, a Phillip se smijuckao vidjevši na što njegov brat cilja. »Ja sam častan čovjek«, rekao je Talis svisoka. »Ne uzimam ono na što nemam prava.« »A znači zbog toga ne spavaš noćima«, rekao je Phillip. »Zato se vraćaš od naše drage majke pun bijesa i uplakan.« Talis nije želio da itko misli kako on nije plemenit i snažan. »Nije istina. Potpuno sam otporan na Calliene djetinjaste smicalice, ali ona je žena i moram joj dopustiti da radi što želi. Uživam u pogledu na nju, ali mogu se kontrolirati. Neću je dotaknuti.« »Zbog toga ne jedeš? Zato ti se rebra naziru kroz odjeću? Talise, brate dragi, zašto ne odvedeš svoju ljubljenu Callie u krevet? Onda će se morati udati za tebe.« Koliko puta ga je samo bol ili zadovoljstvo nagnalo da pomisli baš ovo? Ali zavjet je nešto što se mora ispoštovati. Progovorio je ozbiljnim glasom. »Postoje stvari koje ne smijete znati.« Phillip je progovorio glasom punim gorčine: »Mi jako dobro poznajemo svoju majku. Ona sazna svašta o ljudima i koristi njihove slabosti protiv njih. Talise, trebaš se paziti.« Talisa su razljutile ove riječi. Zar nisu shvatili da im majka umire? Bila je sve slabija svaki dan, a nijedno njezino dijete nije dolazilo bez naredbe. Jedino ju je Talis posjećivao svaki dan. Sramio se priznati, ali James i Phillip su bili u pravu. Većinu puta je iz Lady Alidinih odaja izlazio u suzama. Svaki dan ju je molio da ga odriješi zavjeta, govorio joj da ne može više izdržati. Sad se kajao što joj je rekao da ga Callie pokušava zavesti. Na koljenima je molio Alidu, govorio joj koliko želi Callie, koliko je voli, voli je više nego novce i časna djela. Život mu nije ništa značio bez nje. No njima dvojici nije mogao reći ništa o ovome. Prije svega je morao dokazati svoju muškost, i nije vjerovao tome što su govorili o svojoj majci. »Postoje stvari koje ne znate«, tvrdoglavo je ponavljao. »Ne smijete tako govoriti o vlastitoj majci.« »Zašto onda ne smiješ uzeti Callie za ženu?« Nije postojao odgovor. »Ne smije je oženiti jer bi naša presvijetla majka bila ljubomorna«, rekao je Phillip. »Naša majka te je zavoljela«, rekao je bez imalo zavisti u glasu, osjetilo se samo olakšanje. »Drago mi je što mene toliko ne voli«, rekao je James. »Kad moja majka nekoga zavoli, zauzvrat očekuje njegovu dušu.« Talis nije mogao slušati to što su govorili o ženi kojoj je ostalo tako malo života. Najgore

211


od svega je bilo to što su mu njihove riječi počele zvučati istinito. Otišao je Hughu i konjima, gladio nekog konja i mrštio se. »Ljubav je ženi sve na svijetu«, rekao je Hugh nakon nekog vremena. Talis ga isprva nije čuo, a kad jeste, nije shvatio na što misli. Mislio je da Hugh govori o Lady Alidi. »Da, možda me voli. Ne vidim grijeha u tome.« »Ne«, rekao je Hugh. »Ne mislim na nju. Tvoja Callie. Jedino je ona bitna. Nemoj je podcjenjivati. Ta tvoja Callasandra je jako ponosna.« »Znam ja kakva je Callie«, odbrusio mu je Talis, već umoran od svih savjeta i zadirkivanja. Nitko nije znao kroz što on prolazi svaki dan posljednjih nekoliko tjedana. S jedne strane je Callie davala sve od sebe da ga navede da vodi ljubav s njom, a s druge strane ga je majka svaki dan podsjećala na svete zavjete Bogu. Talis je znao da je jako smršavio i da je odspavao tek nekoliko sati cijeli tjedan. Da, mislio je, Callie je doista ponosna. Ali i on je. On je jako, jako, jako ponosan. Ljutito je pogledao Hugha dajući mu do znanja da je čuo sve što je htio od njega i otišao je. »Počinje«, rekla je Alida ležeći u krevetu i držeći pismo na nekad bujnim prsima. »Gilbert Rasher je krenuo po svog sina.« Zastala je i nasmiješila se. »A i mladoženja je stigao.« Penella je jedva podignula pogled sa svog zadatka koji je uključivao trpanje Alidine odjeće u veliku škrinju od hrastovine. U jedan komad je zamotala malu srebrnu posudu; poslije će je uzeti i sakriti skupa s ostalim predmetima. Ako je ikad opet otjeraju, neće biti bez sredstava. Nikad više neće prepustiti vlastitu dobrobit u tuđe ruke. Svoj lopovluk si je pravdala govoreći da Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi. »Vaš voljeni Talis neće htjeti poći sa svojim ocem. On je dušom i srcem privržen onoj djevojci.« Kako je Alidina snaga jenjavala, tako se Penellina vraćala. Ono što je nekad bila ljubav sad je postala netrpeljivost. Alida nije ni primijetila sluškinjinu drskost. Mislila je samo na Talisa i brinula o njegovoj budućnosti. »Mislila sam i na to. Zato sam odabrala čovjeka za Callasandru.« Penella je samo frknula. »Dječak neće dopustiti taj brak, a neće ni vaša kći.« Nije se namjeravala praviti da je onaj sjajni, veliki, crnokosi dječak Alidin sin. Alida se naslonila na jastuke i zatvorila oči. »Nisam toliko bolesna da bih izgubila razum. Ne namjeravam tražiti dopuštenje ni od jednoga. Prije no što umrem vidjet ću Talisa na putu ka kraljici, i učinit ću sve što mogu da se to dogodi. Sad dođi i pomozi mi da se uredim, čovjek je došao.« »Čovjek«, ponovila je Penella pokušavajući zvučati nezainteresirano, mada je mrzila kada njezina gospodarica radi nešto bez da je prethodno obavijesti. »Čovjek koji treba postati Callasandrin muž. Pronašla sam ga za nju. Ne gledaj me tako! Dobar je, pošten i ljubazan. Učinila sam sve da je utješim što će izgubiti mog Talisa, dobro sam joj odabrala. Naočit je i bistar. Sve što žena može poželjeti.« »Ali nije Talis«, promrmljala je Penella. Alida ju je ignorirala okrećući glavu da joj počešlja drugu stranu kose. Zamišljala je sebe kao krhku, bijelu djevu, a zapravo je bila sušičava, opuštenog lica i očiju svjetlucavih od groznice i bolesti.

212


»Je li bogat«, pitala je Penella. »Sada jeste. Dala sam mu mnogo da oženi Callasandru. Upoznat će je i vjenčat će se istoga dana.« Penella je prestala češljati, no brzo je opet počela. Nije ju se ticalo što Alida radi svojim kćerima. Netko je pokucao na vrata. »Pusti ga unutra. Hajde, brzo«, govorila je Alida, a Penella ju je zgroženo pogledala. Ponašala se kao djevojka kojoj dolazi ljubavnik. Da je gospodarica nije toliko maltretirala, Penella bi je možda žalila što umire u samoći. No sada joj se samo gadila. Peter Erondell je doista bio naočit, tamnocrvene kose i pristalog, pjegavog lica. Nije bio visok, ali je imao široka ramena i snažnu građu. Kad je vidio Lady Alidu nasmješio se bez kolebanja i poljubio joj ruku kao da je prekrasna žena, a ne ružna stara kokoš. »Kako ste«, cvrkutala je trepčući blijedim trepavicama. Penella je bila sretna što nije morala ostati i gledati ovu predstavu. Otišla je na vrata i uvela Callie u sobu. Dala je sve od sebe da ostane tvrda srca pred djevojkom, ali jadnica je i sada izgledala potpuno očajno, kao da se već odrekla života. Nije čak ni znala što joj se sprema. Penella je točno znala što djevojku muči jer je čula svaku riječ koju je Talis rekao Alidi, preklinjući i moleći da mu dopusti da se oženi voljenom djevojkom. Budući da je Alida lukavo i hladno zabranila dječaku da djevojci kaže išta o ženidbi, Penella je znala da Callie poput većine djevojaka sumnja u obostranost njezine ljubavi. Penella je samo odmahnula glavom. To se nje ne tiče! »Evo je«, rekla je Alida, pokazujući prema Callie koja je stajala pognute glave, kao da ne vidi i nije je briga što se događa oko nje. »Zar nije točno onakva kakvom sam je opisala?« Penelli je bilo jasno da bi svaki muškarac poželio Callie, njezino lijepo tijelo i plavu kosu koja je provirivala ispod kapice. Bila je slatko malo stvorenje. No Sir Peter je šokirao obje žene. »Ali ovo je djevojka iz Otrovnog vrta«, rekao je, »to je Talisova djevojka za razonodu.« Ljutito se okrenuo Alidi. »Gospođo, prevarili ste me. Naveli ste me da vjerujem kako ću oženiti djevicu, jednu od vaših kćeri. Ovo... ovo stvorenje nije mnogo bolje od obične kurve. To znaju svi u Hadley Hallu i u cijelom selu!« Rekavši to, okrenuo se prema izlazu. Alida je izgubila mnogo snage povikavši: »Ne!« Ovaj je odmah zastao. »Djevojka je djevica. Kunem se. Pregledat ćemo je i vidjet ćete. Molim vas...«, rekla je Alida. »Zar vam nisam dala dovoljno novaca? Imam još tisuću jutara u Škotskoj. Dat ću vam ih.« Muškarac je zastao s rukom na zasunu. »Neću oženiti djevojku koja će mi za šest mjeseci roditi kopile. Neću cijeli život trpjeti podsmijeh.« »To i ne tražim. Penella će je pregledati. Reći će vam...« »Zar mislite da imam povjerenja u vašu sluškinju? Ne, pregledat će je sluškinja moje sestre. Doveo sam je. Idem po nju.« Napustio je sobu dajući Alidi do znanja da će rado pristati na pogodbu ako je djevojka doista djevica. Callie je samo tiho stajala i gledala raskolačenih očiju ne shvaćajući ništa. Polako je počela dolaziti sebi. »Ne«, šaptala je.

213


Primijetivši da se sprema oluja Alida je rukom odmahnula Penelli da izvede djevojku. »Odvedi je neka čeka. Nemam vremena slušati njezino protivljenje. Idi sada, umorna sam.« Penella je uhvatila Callie za nadlakticu, ali Callie se otrgla i otrčala do Alidinog kreveta. »Što radite«, vikala je. »Što se događa? Što namjeravate učiniti sa mnom?« Penella je dala sve od sebe da je ne dirnu djevojčine muke. Da je Callie odrasla u ovoj obitelji bila bi spremna na Alidine iznenadne i nepokolebive odluke, ali nije. Odrasla je u kući punoj ljubavi i zaštite, odgojili su je dobri i dragi ljudi, a njihova ljubav je nije pripremila za Alidine spletke. »Što je«, zapomagala je Callie. »Što mi želite učiniti? Molim vas, molim vas recite mi.« »Čovjek kojeg si upravo vidjela će ti do večeras postati muž.« Callie se odmicala od majke dok joj se zid nije ispriječio. »Ne, to ne može biti. Ja ću se udati za Talisa.« Alida joj se okrenula i pogledala je vatrenim očima: »Talisa«, prezrivo je rekla. »Ti da se udaš za Talisa? Otkud ti pravo da pomisliš takvo nešto? Misliš da si tako pametna, ne poriči, znam što si radila cijelo vrijeme. Nisi ništa bolja od obične naivke kad si mu se onako bacala pred noge. Hvala Bogu pa je dovoljno pametan da ne troši sebe na takve kao što si ti.« Ljutnja je Alidi dala snagu. »Kako možeš misliti da si toliko pametna kad se nisi domislila istini? Svi drugi sve znaju. Talis nije sin Johna Hadleya; on pripada Gilbertu Rasheru. A ti koja misliš da si tako važna što mi se protiviš, ti si moja kći. Ti si kći plemića koji si je priženio titulu, a Talis je u rodu s kraljicom. Budući da on to zna, zar stvarno misliš da bi legao s tobom i riskirao da zatrudniš? Da oženi tebe, mogao bi jedino postati vitez. No kao Rasherov sin može otići na dvor i oženiti se kako treba po svom rođenju, Zar još ne znaš koliko je Talis ponosan? Zar ne misliš da se želi oženiti nekom iz kraljevske obitelji? Njegov otac želi da on uzme Arabellu Stuart, a ako uspije, moći će postati kraljem.« Alida se pridigla. »Čuješ li ti to? Kralj! A što bi mu preostalo da se morao oženiti tobom? Nemoj ni sumnjati u to, njegov osjećaj časti bi ga natjerao da te oženi. A što bi tada imao?« Privukla se bliže Callie, čije je lice bilo bijelo poput pergamenta. »Kako možeš biti toliko sebična i misliti samo na sebe Zar možeš tražiti od Talisa da se odrekne mogućeg kraljevanja da bi živio s tobom u blatnoj kolibi Jer tako bi mu bilo. Njegov pravi otac dolazi po njega, i svi znaju da nema ništa na svijetu; njegovo jedino bogatstvo je Talis. Ako Talis odbije otići na dvor i tražiti ono što može biti njegovo, Rasher će ga se odreći i neće mu ništa ostaviti. Ostat će mu samo prljavo imanje na kojem je odrastao. Kako ćeš se osjećati deset godina kasnije kad vidiš svog voljenog Talisa nagnutog nad plugom, znajući da su ga tvoja požuda i sebičnost stajali engleskog prijestolja?« Callie nije mogla reći ni riječi. Talis, pa kralj! Tako ga je uvijek zamišljala, no je li on to doista htio? Iskoristivši Callienu šutnju, Alida je naredila Penelli: »Odvedi je neka čeka Erondellovu sluškinju.« Čvrsto je držeći za nadlakticu, Penella ju je izgurala u malo predsoblje Alidine odaje. Penella je tu spavala i uhodila svoju gospodaricu. Uz puno truda je probušila rupu u zidu kroz koju je gledala sve što njezina gospodarica radi. Penella nije mogla ni pogledati Callie. Uvijek je bila blijeda, no sad je izgledala kao da samo u njezinim očima ima života, slijepog, zastrašujućeg života.

214


»Hajde, popij ovo«, rekla je Penella, ne zlonamjerno. Shvatila je da njezina ružna sjećanja na godine u kuhinji blijede ako svaku noć legne punog želuca. Opet je mogla nekome pružiti dobrotu. Callie nije uzela vino, ali je pogledala Penellu preklinjućim očima. »Ako imaš imalo milosti u duši, pomozi mi da odem odavde. Pomozi mi da dođem do Talisa. Moram ga vidjeti.« »Ne mogu«, odlučno je rekla Penella. Ne namjerava izgubiti sve što je postigla samo da bi pomogla ovoj mršavici. Zar joj je imalo bitna? »Molim te i preklinjem«, govorila je Callie držeći Penellu za ruku. »Ne«, odbrusila je Penella otrgnuvši se. »Ne znaš što radiš kad mi to odbijaš«, šaptala je Callie. »Ne znaš. Talis je moj život. On mi je sve. Ako nemam njega, ne želim ni živjeti.« Penella se prekrižila na ove riječi i strogo pogledala djevojku, poput odrasle osobe koja zna sve na svijetu. »Ti si samo dijete i ne znaš što govoriš. Misliš da voliš tog dječaka, ali ta ljubav je zasnovana samo na vašem zajedničkom djetinjstvu. Čovjek kojeg ti je majka odabrala je dobar; podarit će ti mnogo djece i...« »Ako ne mogu imati Talisovu djecu, ne želim ničiju.« »Pojma nemaš o čemu pričaš. Hajde, popij malo vina. Kad budeš držala prvo dijete u rukama, smijat ćeš se svemu ovome.« Penella čak ni sama nije vjerovala u svoje riječi. Ovo pred njom nije bilo dijete koje plače što je izgubilo svoju dječju ljubav. U djevojčinim očima je doista sjala smrt. Callie se srušila na maleni krevet u sobi, privukla koljena na prsa i pognula glavu. »Da sam barem umrla u vatri one noći. Proklinjem onog koji me spasio. Proklinjem ga za sva vremena.« Penella je zadrhtala. Nije bila sigurna vjeruje li da netko nekoga može prokleti za sva vremena, ali ako jeste, ova djevojka je zasigurno sposobna za takvo nešto. Možda je time potpisala vlastitu smrtnu presudu, no nije više mogla gledati kako se Alida poigrava tuđim životima. »Uzmi ovo«, rekla je i pružila Callie srebrni svijećnjak, jedan od onih koje je ukrala od Lady Alide. »Uzmi to i udari me s time, pa bježi kad ostanem bez svijesti«. Penella je znala da se izvlači poput kukavice, prepustivši Callie svu krivnju. No bolje je da joj pomogne ikako, nego nikako. Dobrano se pomučila da nauči svoju lekciju, nije namjeravala riskirati sve što je postigla. »Hajde«, hrabrila je neodlučnu Callie. »Moraš me udariti sada, dok ona još spava. Ubrzo će se probuditi i nestat će ti prilika za bijeg.« Callie je udarila Penellu svijećnjakom, ali tom jačinom ne bi naudila ni ptičici. Kad je istrčala iz sobe, Penella je uzela nožić za voće i porezala se njime po čelu. Tako će dokazati da nije mogla zaustavit i djevojku. »Neka te Bog čuva«, šaptala je gledajući kroz prozor kako djevojka trči u šumu iza Hadley Halla. Svim srcem se nadala da nikad više neće vidjeti ni Talisa ni Callie; molila se da uspiju pobjeći.

215


39. POGLAVLJE

C

allie nije nimalo oklijevala idući prema šupi koju su ona i Dorothy pripremile za zavođenje Talisa. Ali tog dana, Talis (proklet bio!) ih je nadmudrio. Dosjetio se kako izići iz šupe. Da je Callie pomislila da je moguće pobjeći kroz strop, bila bi ga obložila ciglama. No nije se sjetila, i zbog toga je još uvijek djevica spremna na udaju. Ako mu daju dovoljno novaca uz dokaz da je još djevica i da je nijedan muškarac nikad nije dotaknuo, onaj crvenokosi vrag će je prihvatiti za ženu. Dok je trčala zastala je samo da Kippa sa svoje noge premjesti na struk. Ona je trčala, a mališa se držao za nju kao da mu život ovisi o tome. Callien strah je prešao na njega i nije se bunio zbog neudobnog putovanja. Kad je napokon stigla u šupu, sjela je nasred čistog sijena koje su ona i Dorothy donijele. Namjeravala je iskoristiti to sijeno da zavede Talisa, a sada je samo mogla spustiti glavu među koljena i dozivati ga k sebi. To su samo jednom pokušali, i to kad su bili mali, kad se Talis izgubio. Mnogo puta su pomislili na istu stvar u isto vrijeme, stigli na neko mjesto u isto vrijeme, ali tada su se samo smijali tim slučajnostima. A ako je jedno slučajno bilo ozlijeđeno, drugo bi odmah došlo u pomoć. Callie je sada znala da joj život ovisi o tome hoće li sada vidjeti Talisa. On mora sam odabrati. Ona mora znati da nju voli više nego sve na svijetu, a to je uključivalo i njegov ponos i njegovu čast. Znala je da mu ne smije spomenuti brak na kojeg je prisiljavaju, jer tad bi mu njegova čast naredila da ostane s njom i oženi je. Callie bi se tada cijeli život osjećala kao da ga je dobila na prijevaru. No ako je odabere sam, bez obveze, bez prijetnji, tad će imati pravo riskirati sjajnu budućnost. Ali on mora nju odabrati sam i ispred svega drugoga, pa čak i časti. Čak i dok je stajala tamo, umom dozivajući Talisa, znala je da mu čast i ponos predstavljaju sve na svijetu. Ako je Talis oklijevao zbog druge žene, borila bi se s njom; nosila bi izazovnu odjeću i uređivala kosu. No nije se nešto obično poput žene prepriječilo Callie na putu; ona se morala boriti s nečim unutar Talisa. Nedugo zatim je i on došao, bez daha od brzog galopa šumom, s isukanim mačem u ruci. Bio je ošamućen, kao da nema pojma što se događa oko njega. »Što je«, pitao ju je. Kad je vidio da Callie nije umrljana krvlju i da su svi njezini udovi na svom mjestu, izraz lica mu se promijenio iz straha kojeg se nije smjelo zanemariti u iživciranost i dosadu. »Callie, otrčao sam od oca kad sam te čuo. Znaš li kakav sam sada ispao

216


pred njim? Čas me otac uči kako da držim mač, a u drugom času ja skačem na Hughovog konja i odlazim. Mislit će da sam lud.« »Talise«, rekla je Callie i stala pred njega. »Želim da se danas vjenčamo. Sada. Seoski svećenik će nas vjenčati. Svi ionako misle da smo veliki grešnici. Bit će mu drago da spasi naše duše brakom.« »Zbog toga si me zvala«, planuo je Talis i vratio mač u korice. »Ovo je samo još jedan pokušaj zavođenja? Callie, molim te, sve me to jako zabavlja, ali trebaš birati mjesto i vrijeme.« Krenuo je prema vratima. »Ne«, viknula je zgrabivši ga za prsluk. »Ovo je drugačije.« Znalački joj se nasmiješio. »Drugačije nego svi tvoji pokušaji da me zavedeš? Callie, ljubavi moja, zar si mislila da ne znam što se događa? Oduvijek sam znao.« Bratski ju je poljubio u čelo i krenuo. »Moram se vratiti ocu i ispričati mu se.« Nije ga htjela pustiti. »Talise! Slušaj me. Znam da si znao i znam da si uživao. Kako ne bih znala to o tebi Kunem ti se da ovoga puta mislim ozbiljno!« »Na koji način je drugačije? Što se dogodilo?« Talis je u nevjerici shvatio da mu Callie ne namjerava reći što se dogodilo, ako se išta dogodilo. Jedva je mogao pojmiti da Callie ima tajnu koju mu ne želi odati. Nikad nije napravila takvo nešto. Da, mogla se praviti da ga ne želi zavesti, ali ovoga puta je zbilja nešto krila od njega. Ukočio se i Callie je odmah znala što nije u redu. Sve će mu reći, mislila je. usprkos svojoj boljoj prosudbi, sve će mu reći. Nije mogla dopustiti da ih njegova čast razdvoji. »Lady Alida...«, započela je, ali Talis ju je prekinuo. »Zar opet počinješ o toj jadnoj ženi«, pitao je. »Umire. Zar ti to ne vidiš?« »Želi me udati za drugoga.« »Ne«, mirno je odgovorio. »To nije istina. Postoje stvari o kojima ti ne znaš ništa.« »Talise, ne budi namjerno slijep. Postoje stvari o kojima ti ništa ne znaš. Nemoj dopustiti da tvoj ponos stane između nas. Vjenčajmo se sada. Kad više ne budem djevica, neće nas ništa moći rastaviti.« Talis se opet znalački nasmiješio i podragao je po bradi. »A ipak se radi o tome. Što je moja gospođa majka rekla, pa si pomislila da te namjerava udati za drugoga? Je li ti uopće išta rekla? Mislim da opet nešto izmišljaš, Callie. Hoće li se vrata opet zatvoriti? Hoći li opet morati probijati strop?« Callie ga je gledala potpuno ozbiljnog lica. »Ne šalim se. Pokazala mi je čovjeka.« »Ako te je nečim uznemirila, zacijelo te je samo zadirkivala. Ima planove za nas... Ne, ne smijem ti reći. Zavjetovao sam se Bogu.« »Zavjetova si se njoj«, prkosno je odgovorila, zvučeći ljubomorno čak i samoj sebi. »Ne«, rekao je Talis. »Ne znaš što se dogodilo. Stavio sam ruku na Bibliju. Radi se o mojoj časti. Ja...« »Iskoristila te je«, planula je Callie pustivši svu svoju ljutnju da ispliva na površinu. Zašto je nije htio poslušati »Iskoristili su nas oboje. Nije im nimalo stalo do nas, brinu se samo za sebe, samo za ono što oni žele. Iskoristili su te protiv tebe samoga.« »Govoriš u zagonetkama i ne znaš što govoriš. Ljudi koje spominješ su moji majka i otac.«

217


»Ni sam ne vjeruješ u to. John Hadley je moj otac, a ona žena je moja majka. Zar ne vidiš istinu?« Talis je samo stajao i gledao je u čudu. Znao je da je nešto pošlo po krivu, ali nije znao što. Nije ga iznenadilo to što mu Lady Alida nije majka. Tko god da ona jeste, ona je samo usamljena žena koja mu je obećala mnogo toga ako se bude ponašao kao njezin sin. Sve je to ionako bilo za Callie... kad bi se Callie barem mogla strpiti. Kako je samo želio shvatiti što to Callie radi, što je namjeravala, ali nije mogao. Mogao ju je samo pokušati utješiti. Na kraju će sve biti u redu, samo mu treba vjerovati. Kako je mogla sumnjati u njega? »Callie, što nije u redu s tobom? Bila si tako nježna, tako puna ljubavi, tako... mila. Sada si...« Callie ga je ljutito pogledala. Ništa nije razumio. Borila se za vlastiti život. »Da, nekad sam davala ljubav jer sam dobivala ljubav. No u ovoj kući sam samo davala, a ništa nisam dobila zauzvrat. Samo si stajao i gledao kad su me protjerali, ismijali, ponizili. Nije te bilo nimalo briga.« »U krivu si! Pojma nemaš što govoriš! Kad bi samo znala kroz što sam prošao da bismo bili zajedno. Sa svakom se riječi osjećao sve daljim od nje. Kako je mogla misliti da mu nije stalo? Kako je mogla sumnjati u to da svaka minuta njegovog života prolazi samo zbog nje? Zašto nije shvaćala da je sve činio samo zbog nje »Što si učinio? Molim te kaži mi. Čekam. Moraš mi reći što si učinio dok si okolo slijedio Lady Frances, kao da te je privezala uzicom. Moraš mi reći zašto nisi...«, spustila je glas, »zašto nisi tražio da se vjenčamo?« Talis je znao da će je povrijediti svojim riječima, ali bolje je sada osjećati bol nego pogaziti zavjete Lady Alidi i izgubiti svoju budućnost. Vidio je Peniman Manor i najviše na svijetu je želio podariti ga Callie i gledati je tamo sa svojom djecom. »Ne mogu ti reći«, rekao je nadajući se da će imati povjerenja u njega. »Tako sam i mislila«, rekla je Callie. »Tvoj ponos, tvoja prokleta čast ti znači sve, a ja ti ne značim ništa.« Okrenula se od njega. »Callie«, uhvatio ju je za ruku. »Volim te. Ti si moj život. Ti si mi sve. Nemoj mi reći da ne znaš koliko te želim, kao što muškarac želi ženu. Moraš znati koliko mi je život bio težak ovih posljednjih tjedana otkad si se... otkad si se pojavila gola preda mnom. Moraš znati da umirem koliko te želim.« Brzo se okrenula i pogledala ga, kosa je letjela oko nje kao da ga namjerava udariti. »Dabogda me uvijek volio i želio, a nikad me ne dobio«, rekla je, a njezine riječi su zazvučale poput najcrnje kletve. »Callie«, preklinjao je, ali ona se izmakla. »Dakle to je tvoja posljednja riječ? Nećeš me sada oženiti, iako ti govorim da moj život ovisi o tome?« »Jedno od nas dvoje mora biti razumno. Vežu me neraskidivi zavjeti. Ne mogu ti reći o čemu se radi. Moraš mi vjerovati.« »Da, ja tebi moram vjerovati, a ti meni nećeš. Ja tebi kažem istinu, a ti mi ne vjeruješ.« »Callie, ljubavi, umorna si. Trebali bismo se vratiti i...« »Da«, hladno je rekla. »Moraš se vratiti ocu koji ti nije otac i majci koja ti nije majka. Moraš se vratiti svojoj sjajnoj budućnosti. Kad ti stave krunu na glavu, hoćeš li se ikad više

218


sjetiti mene?« Prošla je pored njega, a Kipp je trčao za njom. Talis je nekoliko trenutaka stajao i zbunjeno se češao po glavi. Nije mogao shvatiti što je to Callie smislila. Naravno da ga je samo još jednom pokušala zavesti, ali danas je bila mnogo nemirnija nego inače. Nije mu se sviđalo ono što mu je rekla. Dabogda me uvijek želio, a nikad me ne dobio. Trnci su ga prošli od same pomisli. Večeras, mislio je, večeras će otići Lady Alidi i tražiti da ga odriješi zavjeta. Nije mogao podnijeti razdvojenost od Callie. Možda će već sutra odvesti Callie i vratiti se Meg i Willu. Bez obzira na odluku Lady Alide, potražit će Callie i reći joj sve.

219


40.POGLAVLJE

J

esi li čuo«, Lady Frances je pitala Talisa, parajući nosom oblake i držeći glavu na način koji je Talisa jako nervirao. Koju će mu sada grozotu ispričati o Callie? »Imao sam previše vlastitog posla da bih išta čuo«, rekao je Talis prelazeći mačem po velikom kolutu za oštrenje. Bio je jedan od rijetkih muškaraca u Hadley Hallu koji je znao pravilno naoštriti oštricu mača, sve zbog toga što je proveo život na seoskom imanju. »Tvoja Callasandra se udala za Petera Erondella prije nepunih sat vremena.« »Ma je li«, rekao je Talis bezbrižno. Što će ove ljubomorne kokoši sljedeće smisliti Naravno da mu je laskalo što se svađaju zbog njega, ali ipak su mu doista išle na živce. »A tko je Peter Erondell?« »Tvoja majka ga je dovela. Čujem da mu je dala dosta novaca da oženi tu običnu djevojku. Ali malena Callie se nije bunila, izrekla je bračne zavjete bez imalo protivljenja. Sada jedva čeka prvu bračnu noć.« Talis je prestao oštriti mač. Pogledao je Lady Frances. »Lažljivice.« »Molim vas lijepo, gospodine. Govorim istinu. Upoznala ga je i udala se za njega u jednom danu. On je jako dobra prilika za nekoga kao što je ona. Dobro je napravila.« Naravno da u njezinim riječima nije bilo ni zrnca istine, i mogao je zamisliti kako mu se smije cijeli Hadley Hall zato što je povjerovao takvim lažima. Najbolje je da prihvati igru i zadrži onoliko ponosa koliko može. No i sama pomisao da se Callie udala za drugoga mu je natjerala krv u mozak i nije mogao razmišljati. »A gdje se održalo to lijepo vjenčanje? Zar nije bilo gostiju i gozbe?« Krv mu je toliko nagrnula u glavu da se jedva sjećao proteklog popodneva, ali se ipak sjećao da mu je Callie spomenula vjenčanje s nekim drugim. Ali kako je uspjela nagovoriti Lady Frances da sudjeluje u prijevari? On bi sada kao, trebao otrčati do Callie i moliti je da se uda za njega. Neće joj upaliti. Neće pasti na njezine... »Gdje je ona«, čuo je samog sebe i užasnut shvatio da drži oštricu ispod Francesinog elegantnog, bijelog vrata. »Možete me slobodo ubiti ako mislite da morate, ali to neće ništa promijeniti«, rekla je Lady Frances sa samopouzdanjem prekrasne žene. Nijedan muškarac joj nikad neće nauditi. Frances se slatko nasmiješila kad je Talis spustio mač. »U sobi odmah pored Lady Alidine, čeka svog mladoženju.« Talis ju je ostavio i potrčao, a iza sebe je čuo njezin zvonki smijeh. Mislio je samo kako će Callie zavrnuti šiju kad je vidi. No u isto vrijeme je bio polaskan dokazom koliko ga voli. Možda je Callie bila u pravu, možda je trebao biti čvršći kod Lady Alide; možda su James i

220


Phillip i Hugh bili u pravu kad su ga upozoravali na Lady Alidu, tu ženu koja je tvrdila da mu je majka. Je li doista? Previše misli mu se rojilo po glavi dok je preskakao stube do odaja Lady Alide. Callie je bila sama u tamnoj sobi, samo jedna svijeća je gorjela daleko od nje. Sjedila je na rubu kreveta. Nije se okrenula da ga pogleda kad je ušao, ali osjećao je njezin jad. Ovog puta se nije šalila, nije mu spremila smicalicu. Prišao joj je, kleknuo pred nju i uzeo je za ruku. Srce mu je skoro stalo. U njezinim očima nije bilo ničega. Baš ničega. Kao da je duša napustila njezino tijelo. Odbijao je misliti na ono što je upravo čuo. Nije moglo biti to. »Što se dogodilo«, pitao je. »Je li Meg? Ili Will? Jesi li primila neke vijesti iz našeg doma?« Kad je izrekao tu riječ shvatio je da je Willovu i Meginu kuću uvijek smatrao domom, a sad je više od svega na svijetu želio biti tamo. »Dođi«, rekao joj je, »otići ćemo odavde. Otići ćemo kući.« Callie se nije ni pomakla. Samo je pružila ruku i pomilovala ga po obrazu. Uhvatio je njezinu ruku i poljubio je u dlan. Možda nije mogao razmišljati, ali i dalje je mogao osjećati kako se sve iz nje prelilo u njega. »Što si učinila«, pitao je. Dio njega je znao i bio je isuviše prestrašen da bi saslušao riječi. Kad ju je pogledao, znao je. Znao je. Znao je da je ostvarila svoje prijetnje. Snašlo ga je nešto još jače od bijesa. Jasna, nesavladiva mržnja. Mržnja, druga strana medalje ljubavi. Ustao je i pogledao kroz prozor ne videći ništa. »Udala si se za drugoga«, rekao je, usana stisnutih od ljutnje i izdaje čiju veličinu još nije mogao pojmiti. Callie je nijemo kimnula pokrivši oči rukama. Tisuće riječi je prošlo kroz Talisovu glavu; tisuće prizora njih dvoje kao djece, kao mladih ljudi. Vidio ju je kad je pala u svinjsko korito, kad je sjedila na jabukovom drvetu i lamatala nogama. Vidio ju je kako stoji gola u sijenu. Vidio ju je sa svojom djecom. Vidio je sve što je učinio za njih dvoje, za njihovu budućnost. »Zašto?« Uspio je reći samo to. Tisuće riječi i tisuće snova su se stopili u to pitanje. »Ovim svojim činom sam ti poklonila svijet«, rekla je. »Tvoj otac te može učiniti kraljem.« Isprva mu to nije imalo smisla, a potom se sjetio priča koje mu je pričala Lady Alida. Gilbert Rasher koji je bio u krvnom srodstvu s kraljicom. Više puta mu je to rekla. Talis nije mnogo razmišljao o tome. Jednom ga je čak upitala bi li htio postati kralj. On joj se samo nasmijao. »Želim samo Callie i ono što je moje«, rekao je i nikad u životu nije mislio ozbiljnije. Sad je gledao Callie i skoro režao na nju: »Tako me slabo poznaješ da misliš da bih htio takve stvari? Zar misliš da bih htio posvetiti život jednoj državi kad je sve što želim...«, nije mogao izgovoriti misao do kraja. Dok ju je gledao, znao je da gleda suprugu drugog muškarca. Suprugu! »Nisi me želio«, prošaptala je. »Molila sam te i nisi me želio.« Talis je bio toliko ljut da je drhtao od glave do pete. Tako joj je rekao istinu. Zavjeti Bogu mu nisu više ništa značili. Besmrtna duša mu nije bila bitna bez Callie. Rekao joj je sve o zavjetima, kako se trudio da dobije Peniman Manor za nju pa da tamo žive skupa s Willom i Meg.

221


»Ali ti me nisi mogla čekati«, rekao je. »Nisi imala povjerenja u mene, nisi mi nimalo vjerovala. Ti...«, nije više mogao govoriti; nije mogao izdržati njezinu prisutnost. Proživio je cijeli život zbog nje i izdala ga je. »Sada imaš muža«, rekao je, a glas mu je polako pucao. Nije mogao zamisliti da netko drugi dodiruje Callie, nije mogao živjeti s tim mislima. »Dabogda nikad ne voljela nikoga osim mene«, rekao je i teškim koracima napustio sobu. Sat vemena kasnije su otkrili da Callie nema. Lady Alida je poslala cijelo kućanstvo u potragu za njom. Kad su otkrili da nema ni Talisa, pretpostavili su da su pobjegli zajedno. No Dorothy je bila sigurna da Callie i Talis nisu zajedno. Bila je bijesna kad je čula što je njezina majka napravila. Razdvojiti Talisa i Callie bilo je kao rascijepiti kuću po sredini. Nijedna polovica neće moći stajati sama od sebe. Kad je Dorothy vidjela koliko je Penella uznemirena, prekrižila se, jer je slutila što bi joj sluškinja mogla reći. »Gdje je ona«, pitala je Dorothy. »Ja sam kriva«, govorila je Penella nepovezano. »Nisam se trebala miješati. Bog me je kaznio. Ja sam kriva. Nisam trebala zaustaviti vatru.« Dorothy je protresla Penellu. »Gdje je Callie?« »Vatra. Vatra«, ponavljala je Penella. »Nisam je mogla probuditi. Dvaput je umrla tamo.« Kad je Dorothy primijetila da su sluškinjine ruke crne od ugljena, shvatila je da Callie mora biti u starom, izgorjelom tornju. Nije željela razmišljati o drugom dijelu Penelline rečenice. Dorothy se činilo da je cijeli Hadley Hall potpuno sišao s uma. Njezin otac je saznao da je njegova žena nečim naljutila njegovog dragocjenog Talisa, i sad je urlao na sve oko sebe. »Gdje je Talis«, dovikivala je Dorothy Hughu preko očevog urlanja. Kad ju je Hugh pogledao, Dorothy je htjela nestati jer se uplašila očaja u njegovim očima. »Ubili su dječakovu dušu. Trebali su mu prerezati grkljan, to bi bilo mnogo milosrdnije.« »Gdje je on«, ustrajala je. »U staji. Djeluje kao prazna ljuštura, kao da je sve iz njega iščezlo.« Podignula je suknje i potrčala. Kad je stigla do staje, morala se laktovima gurati da uđe. Nije ju bilo briga što je tjeraju i govore joj da se bavi svojim poslom. »Dođi«, rekla je Talisu pruživši mu ruku. Tri žene su je pokušale odgurnuti, ali ona im je uzvratila udarce. »Dođi«, naredila je Talisu. Ustao je s tronošca kao u transu, uhvatio je za ruku i otišao s njom. Kad su ljudi krenuli za njima, Dorothy im je viknula da ostanu gdje jesu. Poslušali su je. Bili su još poprilično daleko od starog, izgorjelog tornja kad je Talis podignuo glavu, kao da je čuo nešto kroz hladni noćni zrak. Sljedećeg trenutka je pustio Dorothynu ruku i potrčao prema tornju, ostavivši Dorothy iza sebe. Preskakao je po dvije stube da bi što prije stigao do vrha tornja. Toliko toga im se tu dogodilo. Ovdje su ih spasili od smrti, ovdje su se zajedno smijali kad je on bacio njezin korzet i kapicu preko prsobrana. Ovdje su bili sretni, ovdje su živjeli. Callie je sjedila na prsobranu obješene glave. Nije se okrenula kad ga je čula. »Callie«, rekao je bacivši se na nju i naslonivši glavu na njezina prsa. »Callie, što si to učinila?«

222


Stavila je ruku na njegovu glavu, milovala crne kovrče. No, i ruka i tijelo su već bili beživotni. »Darujem ti slobodu«, rekla mu je. Plakao je i suzama joj močio kožu. »Nikad nisam želio slobodu. Želim samo tebe. Callie, ne ostavljaj me, molim te. Ne mogu živjeti bez tebe.« »Da«, rekla je. »Možeš živjeti bez mene. Moraš živjeti za mene. Bit ćeš kralj. Bit ćeš najveličanstveniji kralj kojeg je svijet ikad vidio.« »Ne«, rekao je gledajući je velikim, suznim očima. Znao je da je uzela nešto iz svog odvratnog vrta, punog otrovnog bilja. Osjećao je kako je svakim trenom život napušta. »Ne želim biti ništa ako nemam tebe. Zašto mi nisi rekla? Zašto nisi...?« Stavila je prst na njegove usne. »Sad je gotovo, Talise. Voljela sam te. Voljela sam te svim srcem, svom dušom. Bilo bi nemoguće voljeti te više nego što jesam. No osjećam da ti nije bilo dovoljno, nije bilo dovoljno da bi mi uzvratio ljubav. Negdje sam pogriješila.« »Ne, ne«, rekao je. »Volio sam te. Volio sam te više nego...« Vidio je da ga Callie više ne može čuti. Vidio je dah koji napušta njezino tijelo. Kako će živjeti bez Callie? Kakvog će smisla imati život bez nje Pomislio je na silne godine bez njezinog smijeha, bez nje da mu govori koliko je divan, da može sve, da može postati što god želi. »Bez tebe sam ništa«, šaptao je. Osjetio je kako je život napušta. Kao da ga je netko ubo u venu i pustio krv da oteče, osjetio je kako ga vlastiti život napušta. Njegova polovica. Ona je bila njegova druga polovica, polovica koja umire. Pažljivo je uzeo u naručje njezino beživotno tijelo i popeo se na prsobran. Nije razmišljao o svom postupku. Nije bilo vremena. Kad je pritisnuo svoje usne na Calliene, otvorila je oči i zagledala se duboko u njegove. Nije stigla primijetiti da stoje na rubu visokog kamenog zida i da je još mnogo metara do tla. »Ne«, šaptala je, ali u njezinoj pobuni nije bilo snage. S ono malo snage što joj je ostalo obavila je ruke oko Talisovog vrata i poljubila ga. Nije ga pustila kad je zakoračio u prazninu. Ljubila ga je dok nisu udarili o tvrdo kamenje tla. John Hadley je stigao u trenu kad se njegov voljeni sin survao na kamenje. Skamenjeno je gledao dva mlada tijela, zagrljena tako da se nije vidjelo gdje jedno počinje, a drugo završava. Kod Callienih stopala je ležalo slomljeno tijelo majmunčića Kippa, Talisov dar. Kad je John došao k sebi, njegov plač i urlik mogao se čuti miljama daleko. »Ne, Bože, ne«, plakao je, bacivši se na dvoje slomljenih ljudi. Dvoje mladih ljudi je umrlo zato što su se voljeli previše, dok su svi oko njih voljeli premalo.

223


41.POGLAVLJE

N

akon što su čuli da je Talis mrtav, oba roditelja su odustala od života. Alida je poživjela tek još nekoliko sati. »Sad je pakao bogatiji«, primijetila je Penella ne trudeći se sakriti mržnju prema pokojnoj gospodarici. John Hadley je preko noći postao slomljen čovjek, stario je svima na očigled. Neobjašnjiva tama se nadvila nad Hadley Hallom. Nešto jače od smrti je vrebalo u lijepoj kući nad kojom se uzdizao izgorjeli dvorac. »Ovdje nema ljubavi«, rekao je Hugh Kellon prije no što je zauvijek odjahao. »Jedno vrijeme je ovdje bilo mnogo ljubavi, svi smo je osjećali. Prije njihovog dolaska smo bili naviknuti na nedostatak ljubavi, pomirili smo se s time. Ta djeca su nas probudila. Zbog njih sam se sjetio svih nježnosti koje sam mislio da sam zauvijek zaboravio. Dotaknuli su sve naše živote.« Takva je bila istina; Talis i Callie su ušli u sva srca, dotaknuli sve živote u Hadley Hallu. Edith je zgrabila Erondella čim joj je majka umrla. Dobio je suprugu još prije no što joj je saznao ime. Ubrzo je pronašla muževe i ostalim sestrama. John je ostao u pozadini; ostario je i nije ga bilo briga što se događa s novcima koje je s mukom sticao. Penella nije gubila vrijeme; ustoličila se kao domaćica u Hadleyevom kućanstvu, i ubrzo je procvjetalo kao nikada do tad. S lakoćom je nagovorila Johna da Alidu ne pokopa u njezinom dragocjenom Peniman Manoru. Koristila se tim bogatim imanjem da bi zavodila i prijetila; neće ga dobiti kad umre, jer ga nije htjela dati za života. Kuća je izgubila dušu nakon Calliene i Talisove smrti. Više nije bilo ljubavi, kako je rekao Hugh. Djeca su uskoro otišla, nijedno nije željelo biti u blizini Hadley Halla i oca koji ih nije volio. Gilbert Rasher nikad nije stigao, nikad nije vidio svog odraslog sina. Umro je na putu da ga uzme k sebi i učini kraljem. Drumski razbojnici su ubili njega i ostale mu sinove jer se nije htio odreći nekoliko zlatnika koje su nosili sa sobom. Skoro nitko nije ni znao da on stiže u Hadley Hall po svog sina i da služi kao osveta Lady Alidi. Nikome nije nedostajao. Tri godine nakon smrti Penella je zahtijevala da John napravi nešto u spomen na dvoje nesretne djece. John im je izgradio prelijepu kapelu s ukrasima na stropu i mramornim podovima. Na istočnu stranu je postavio veliki mramorni spomenik. Kipovi Talisa i Callie u prirodnoj veličini, od najčistijeg bijelog mramora ležali su na urešenim jastucima. Maleni majmun se držao za Callien gležanj. Gledali su se, držali za ruke, zajedno u vječnosti. Iznad

224


njihovih glava bijele golubice su držale mramorni pokrov, kao da ih pokušavaju zaštititi od neželjenih pogleda. Na brončanoj ploči pod spomenikom stajale su riječi: Rođeni u isti sat Umrli u isti sat Razdvojeni za života Zajedno u smrti

225


Treći dio

226


42.POGLAVLJE

P

lakala sam kada sam izišla iz transa, i na trenutak nisam mogla prepoznati dvoje ljudi koji su se nadvijali nada mnom. Jedan je bio mladi čovjek s čudnovato prljavim licem. Ispod nečega što je sličilo na jeftinu šminku i znoj naziralo se bljedilo. »Mislili smo da si gotova«, rekao je naglaskom koji je odavao nedostatak ikakve naobrazbe. »Bila si mrtva«, rekla je lijepa djevojka koja je stajala s druge strane. Okrenula sam se i pogledala Edith u oči, onoj koja mi je bila starija sestra u doba kraljice Elizabete. Jedva sam se sjetila da se sada zove Ellen i da očajnički želi supruga. Nije ni čudo, pomislila sam, nakon toliko nedaća s lažljivom majkom. Pokušala sam ustati, no zavrtjelo mi se i opet sam pala na tvrdu malenu sofu. Kad će već jednom izumiti tapecirano pokućstvo? I zašto su mi padale na pamet kočije bez konja? »Catherine«, rekla je Ellen/Edith, »Moramo kući. Kasno je i... imala si težak dan.« Pretpostavljam da te pokušaj samoubojstva ne mora nužno i izmoriti, pomislila sam dok mi je ona pomagala da ustanem. Da ne spominjem trans koji je bio toliko dubok da sam skoro umrla. Mladić je već stajao kraj otvorenih vrata. Očigledno nas se želio što prije riješiti prije no što ga netko optuži za umorstvo. Nisam bila od prevelike koristi Ellen koja me je morala sama staviti u kočiju i odvesti bratovoj kući. Stajala sam u potpunom bunilu dok me je sluškinja svlačila i spremala za krevet. Odmah sam zaspala. Probudila sam se kasno ujutro osjećajući se mnogo bolje, iako sam bila gladna kao vuk. Pamćenje mi se polako vraćalo. Činilo se da sam se sjetila svega; svog života u New Yorku 1994., života u vrijeme kralja Edwarda, života s Talisom. Nakon što sam pozvonila sluškinji dopustila sam mislima da odlutaju, kao kad pišem roman. Željela sam se sjetiti svega. Napokon sam razumjela neprijateljstvo Tavistockove stare dadilje i moju neobjašnjivu želju da me zavoli. Aya je bila Alida, moja majka. U edvardijanskom životu je, na neki način, napokon dobila Talisa za sina. Barem mu je kao dadilja bila dovoljno blizu. Tavistock ju je zadržao vjerojatno jer je, poput Talisa, mislio da mu želi samo dobro. Tavistockov ujak Hubert je bio Hugh Kellon, koji je nakon svih stoljeća i dalje želio da budemo zajedno. Nasmiješila sam se i pogledala u baldahin. Dorothy je bila Daria, koja je slušala moje priče i jako voljela muškarce, a oni su obožavali nju. Nijedan muškarac nikad nije ignorirao

227


Dariju. Već stoljećima smo prijateljice. S gađenjem na licu sam se sjetila da Fiona mora biti Lady Frances, iako je nisam upoznala. Bila sam sigurna da već stoljećima pokušava smotati mog muškarca. Kad je došla sluškinja i donijela mi poslužavnik, jako pozorno sam je pogledala. Jesam li je poznavala od ranije? Činilo se da ipak nisam. »Trebate li još nešto, gospođo«, upitala je. »Ne, ništa. Osjećam se mnogo bolje nakon što sam prospavala noć.« Sluškinja se nasmiješila. »Prespavali ste dvije noći i dva dana, gospođo. Njegova milost je naredio da vam ne smetamo.« Nakon što je otišla pojela sam sve što mi je donijela i razmišljala je li da pojedem i cvijeće iz vaze. Dvije noći i jedan dan, pomislila sam smiješeći se. Nije ni čudo što se osjećam kao da sam spavala pod dekama teškim stotinu kila. Moj muž je došao nakon što sam završila s jelom. Na trenutak sam zadrhtala od emocija kad sam ga pogledala i sjetila se svega što smo učinili jedno drugome. On nije želio živjeti bez mene a ja nisam mogla živjeti bez njega. »Drago mi je što si bolje«, službeno mi je rekao. Znala sam kakav je zapravo, koliko je ranjiv i nježan. Poput mene, mislila sam. Ljudi misle da sam tvrdokorna i cinična, ali nisam. »Tally«, rekla sam bez razmišljanja i pružila mu ruku. Nije je prihvatio. »Sad si mi zaboravila i ime.« »Nisam. Samo...« Samo što? Samo što sada mnogo više znam? »Tavey, želim da pokušamo još jednom. Volimo se. Znam da me voliš. Uvijek si me volio i uvijek ćeš me voljeti.« Na trenutak mi se učinilo da vidim suze u njegovim očima, ali brzo se sabrao. »Da«, grubo je rekao. »Uvijek sam te volio, ali ne mogu... ne možemo...« Kad nije uspio završiti rečenicu, brzo je izišao iz sobe. »Da«, rekla sam glasno u tihoj sobi. »Znam. Ne možemo.« »Dabogda nikad ne voljela nikoga osim mene«, rekao je Talis. »Daboga me uvijek želio a nikad me ne dobio«, rekla je Callie. Nora mi je već spomenula da su kletve bile upletene kad sam se razdvojila od svoje srodne duše. Zbog tih kletvi nismo vjerovali jedno drugome u tom životu. U edvardijansko doba smo se razišli zbog nepomirljivih razlika, a te iste razlike su nas razdvajale i sada. Nakon što sam vidjela kako su drugi ljudi manipulirali Talisom i Callasandrom bila sam voljna oprostiti i zaboraviti. »Ovime povlačim svoju kletvu«, glasno sam rekla, napola se šaleći. Prenulo me je neko čudno zatezanje u koži. Stvarne, gnjevne kletve su očigledno puno ozbiljnije nego one izrečene u šali. Kako ću onda ukloniti kletvu? Prva pomisao mi je bila Nora. Da je barem ovdje da mi kaže što da radim! Uključuje li uklanjanje kletvi kristale i lutkice koje izgledaju poput stvarnih osoba? A mrtve žabe i mljevene rogove jednoroga? Dok sam se zabavljala primijetila sam da su mi s doručkom donijeli i novine. Nikad ih nisam previše čitala, no vidjela sam datum kad sam odmaknula poslužavnik. Osmi lipnja. Na

228


trenutak nisam shvaćala zašto sam se toliko uznemirila, no ubrzo mi je nadošlo. Danas ćemo Tavistock i ja umrijeti. Netko će nas ubiti, a moje tijelo nikad neće pronaći. Napustila me je sva želja za šalom. Ubojstvo je ozbiljna stvar. Prvo pitanje je bilo; kako da spriječim umorstva? A ako ne mogu, kako da pobjegnem prije no što se dogode. Sjetila sam se nečega što mi je Nora jednom rekla: »Bit ćete jako sretni zajedno. Ali trebate naučiti još mnogo toga prije no što ga pronađete.« Naučiti, pomislila sam. Što sam trebala načiti? Da ne trebaš nekome natovariti kletvu bez obzira koliko si ljut Dok sam ležala, sjetila sam se da znam što moram naučiti; ljubav je sve u životu. Nora je bila u pravu: željela sam se udati za Stevena jer sam se bojala da mi je ostalo tek još nekoliko plodnih godina. Zapravo ga nisam voljela. Dokaz tomu je to što sam ga smatrala savršenim. Tavistock nije bio savršen. Bio je toliko nesavršen koliko je moguće biti. Tašt, umišljen, ponosan i smatrao me je samo svojim dijelom tijela. Sve u svemu, bio je grozan. Na tu pomisao sam pokrila lice rukama i počela plakati. Možda je bio užasan, nepodnošljiv i nepravedan. Možda je očekivao tisuću puta više nego što je bio spreman dati, ali bio je moj. Bio je moj kao što nitko nikad nije i nikad neće biti. »Dabogda nikad ne voljela nikog osim mene«, rekao je. Nisam i neću. »Moram se riješiti te kletve«, naglas sam rekla. »Moram!« Ali kako? Nisam znala ništa o tome. Znala sam samo zabavljati ljude i pričati priče. Kad bi ovo bila moja priča, nasmiješeno sam razmišljala, kad bih ja ovo pisala, tada bih... Istog trena sam se uspravila u krevetu. »To je to! Priče su moj dar i moram koristiti to što mi je Bog dao da shvatim što trebam napraviti. Moram...« Odmah sam ustala iz kreveta. Crpila sam snagu iz zemlje, baš kao Scarlett O'Hara. Kad sam bila u New Yorku, Central Park sam koristila za razmišljanje uz žustri hod. Hodala sam kilometrima. Sad se moram odjenuti, izići u vrt i razmisliti što moja junakinja, to jest ja, mora učiniti da bi uklonila kletvu. Četiri sata kasnije su me zaboljele noge, no imala sam radnju, to jest plan. Trebalo mi je samo malo baruta, boje za kosu i puno sreće. Kad sam se vraćala kući, nisam priželjkivala i željela, molila sam se Bogu.

229


43. POGLAVLJE

A

dam Tavistock, Lord de Grey je jahao kao da je i sam dio konja. Dugim nogama je obavijao znojne konjske sapi dok je konj preskakao preko jaraka i živica. Bio je poprskan blatom, grmlje ga je greblo i grane tukle po licu. Nije ga bilo briga, samo je podbadao konja da ide brže i dalje. Da je moguće, pobjegao bi od samog sebe. Osjećao je da bi najradije jahao toliko brzo da ga ni vlastita duša ne sustigne. Ali kamo bi otišao, pitao se, jer brzo jahanje nije bilo hitrije od njegovih misli. Kamo da ode? U Fionine željne ruke? Ponekad bi ga njezina ljepota sasvim obuzela i jako bi ju poželio, ali većinu vremena koje je provodio s njom je skoro prespavao od dosade. Toliko je lijepa da joj ne treba smisao za humor, mislio je dok je konj jezdio preko visoke živice. Nikad se nije morala potruditi da nasmije muškarca; nikad nikoga nije morala zabavljati. Bilo je dovoljno da samo sjedi kraj njega. Nikoga nije bilo briga što ne sluša. Ali ako nikad nema što reći, zašto bi morala naučiti slušati? Tavistock ju je ipak namjeravao oženiti. Zašto, pitao se, znajući da samo želi učiniti Catherine ljubomornom. Catherine je doista mrzila Fionu. Kad je Tavistock prvi put vidio prelijepu Fionu, nije obraćao pozornost na nju, samo je primijetio da je izvanredno lijepa. Nije mu palo na pamet da bi je mogao imati. Kao što mu ne bi palo na pamet da skine sliku sa zida prijateljeve kuće, tako mu nije palo na pamet da uzme ovu ženu. Zaintrigiralo ga je Catherinino otvoreno neprijateljstvo prema njoj, trenutačna mržnja koju je osjetila. Iz nekog je razloga mislila da Tavistock osjeća neku strast prema božanstvenoj Lady Fioni. Catherinina ljubomora je učinila da je primijeti, sam ne bi nikad. Konj je preskočio potočić strmih obala i skoro izgubio ravnotežu, no ovaj ga je zaustavio snagom volje i stručnim rukovanjem uzdama. Volio je Catherine, volio ju je svim srcem. Prije četiri godine ju je vidio na vrtnoj zabavi kod svoje tete. Samo jednom je pogledao u te plave oči i blijedozlatno kosu i odmah se izgubio. Nikad mu više nije bilo stalo do ijedne druge žene. Stvari su krenule po krivu prve bračne noći. Jako po krivu. Jako, jako. Nije je nikako mogao učiniti svojom, bez obzira koliko ju je želio. Catherine je bila tako nevina, nije imala pojma da nešto nije kako treba. Obožavala je kad je miluje i ljubi po golom tijelu, kad je grli i mazi. Nakon nekoliko sati punih dodira i poljubaca, Catherine nije shvaćala zašto njezin suprug bijesno izlazi iz sobe lupajući vratima. Znao je da Catherine zna da nešto nije u redu, ali ne zna što. Sljedeće jutro si je objasnio da je njegova nemogućnost u tome što je toliko voli i želi,

230


toliko da ga to boli. A i bila mu je nepoznata. Možda će se moći opustiti kad se bolje upoznaju. Zbog toga je provodio mnogo vremena s njom, putovao s njom, smijao se s njom, povjeravao joj se. Zbog svega toga mu je postala još potrebnija, još draža nego kad su se tek vjenčali. Toliko ju je želio! Boljelo ga je koliko ju je želio. Zavodila ga je svakim svojim korakom, govorom, temama za razgovor. Graške znoja su mu se slijevale niz leđa dok ju je gledao kako drži šalicu čaja. Nakon godine dana zajedničkog života i nemogućnosti konzumiranja braka, znao je da se mora odmaknuti od nje. Počeo je putovati sam i držati se podalje od nje, nadajući se da će osjećaji tako nestati. Bilo je i drugih žena. Morao je dokazati samom sebi da je još uvijek muškarac. Ostavio je Catherine na ladanju i otišao u London, pio i zavodio žene. S njima nikad nije imao poteškoća. Samo je Catherine podcjenjivala njegovu muškost. Tijekom treće godine braka, ako se to moglo nazvati brakom, počeo je smatrati da je ona kriva za sve, a ne on. S njim je sve bilo u redu, dakle ona je kriva. Ujak Hubert je bio zabrinut što provodi toliko vremena daleko od nje. »Žene upadaju u nevolje ako ih ostaviš same, a one se nemaju čime zabaviti«, rekao mu je. »Napravi joj koje dijete. Ne daj joj mira u krevetu.« Nije razumio Tavistockov ljutiti odgovor i bijesni izlazak iz kuće. Kad je Tavistock vidio Catherininu reakciju na ljupku Fionu, njezina ljubomora ga je duboko dirnula. Nije to mogao opravdati ni samome sebi, ali želio je povrijediti Catherinu, kao što je i ona nesvjesno vrijeđala njega. Počeo je spominjati Fionu u svakoj prilici. Govorio je Catherini o njezinoj odjeći i parfemu. Predložio joj je da pita Fionu što radi da joj je kosa tako mekana. Gledao je kako Catherine sa svakom izgovorenom riječi bijesni sve više, dok njezin bijes nije postao jednako snažan kao i Tavistockov. No sve mu se obilo o glavu kad je Catherine napisala ona pisma. Znao je jako dobro da Catherine nije imala seksualne odnose niti s jednim muškarcem, pa čak ni s njim samim. Prepomno su pazili na nju. Tavistock je nakon svakog svog putovanja pozivao njezinu sluškinju koja mu je podnosila podroban izvještaj o svakoj minuti Catherininog života. Najviše je voljela biti mecena opernim pjevačima i kupovati lijepe drangulije od nekog ruskog doseljenika. Tavistock je jako dobro znao da je napisala ona pisma samo da mu se pokaže kao poželjna žena. Nikad mu to ne bi priznala, jer je bila ponosna kao malo tko, ali znao je da joj je to bio cilj. Catherine je željela da on shvati da su ostali muškarci željeli nju jednako kao što je on želio Fionu. Tavistock je i sam bio ponosan i nije mogao objasniti Catherini da on ima problem, a ne ona. Sve bi prošlo samo od sebe da se Aya nije uplela. Uvijek je bila jako posesivna prema njemu. Kad je Tavistock bio mali, štipala ga je prije no što ga odnese u popodnevnu posjetu roditeljima. On je plakao i roditelji su ubrzo ukinuli posjete. Nisu željeli da im smeta cmizdravo, slinavo derište. Kad su joj roditelji naredili da ga ne donosi dok se ne nauči ponašati, Aya je dobila što je htjela. Slatki mali Tavey je bio samo njezin. Iako je Tavistock uspio uvjeriti druge ljude da mu je ženica predosadna da bi je vodio sa

231


sobom, Aya je znala istinu. Znala je da je Tavistock opsjednut Catherinom. Otkad ju je prvi put vidio, nije mogao misliti ni na koga drugoga. U glavi mu je bila samo ona. Aya je shvatila da joj je Catherine ukrala Tavistocka onako kako to samo velika ljubav može, i zamrzila je Catherinu. Tavistock se pravio da ne zna kako su Catherinina pisma dospjela u javnost, ali znao je. Catherine je nespretno i naivno »slučajno« ostavila pisma tako da ih on može naći. Zapravo se zabavio čitajući ih, kao što bi se zabavio slušajući njezine priče. Catherine bi se s najdosadnijeg, najslužbenijeg prijema vratila s najluđim pričama na svijetu. Kad su se tek vjenčali, on bi jedva presjedio čajanku kod nekakve babetine koja priča samo o svom vrtu. Davao je sve od sebe da ne zaspi. Kasnije, kad su se on i Catherine vozili kući, zabavljala ga je primjedbama o svemu što se dogodilo na čajanki. Pričala je o kuštunjavim kćerima velikih noseva koje su umirale od ljubavi prema njemu. Njezin »dokaz« je bio način na koji je djevojka Tavistocku dodala čaj i pitala ga hoće li mlijeko ili limun. Osjećao se kao da njih dvoje nisu bili na istoj čajanki. Gdje je on bio kad se sve to događalo? Jedva je čekao da mu Catherine ispriča što se sve događalo. Nakon prve godine braka, kad je Tavistockova ljutnja već značajno narasla, Catherine je prestala pričati priče. »Kad sam nesretna, u mojoj glavi nema priča«, rekla mu je. Nakon toga je počeo putovati i ostavljati je samu. No uvijek joj se vraćao. Toliko mu je nedostajala. Osjećao se kao da mu nedostaje dio njega samog, kao da je dio svog tijela ili uma ostavio negdje drugdje. Zašto onda nije mogao ništa izvesti u krevetu s njom? Nije imao pojma, no što god pokušao, ništa se nije događalo. Catherine je pokušala privući njegovu pozornost pišući pisma o zavođenju svih muškaraca u Engleskoj. Tavistock ih je pročitao i smijao se, ali tad je Aya poslala dva pisma novinama i smijeh je utihnuo. Neka je poslala suprugama muškaraca s kojima je Catherine navodno imala burne veze. Druga je poslala muškarcima čija su se imena nalazila na vrhu pisama. Tavistock nije znao tko je gori, on ili muškarci koji su znali da nikad nisu dotaknuli lijepu ženicu Lorda de Greya. Svaki muškarac voli kad ostali misle da je nabio rogove onom za kojim žude sve žene. U svim gospodskim klubovima Engleske ne bi se mogao pronaći muškarac čija žena nijednom nije spomenula ljepotu Adama Tavistocka ili muževnost kojom je odisao dok je prolazio prostorijom. Nijedan nije prošao a da mu žena nije spomenula kako Tavistock gleda svoju ženu užarenim očima da će joj se kosa zapaliti. Zašto njezin muž nju tako ne gleda? Ova pisma su tim muškarcima pružila priliku da uzvrate udarac. Često su nijekali da su ikad dotaknuli lijepu, sićušnu plavušu, ali na način zbog kojeg bi ostali mislili da lažu i da samo žele sačuvati njezinu čast. Što je Tavistock mogao napraviti da sačuva svoju čast? Treba li ostati u braku s Catherine kada ne može voditi ljubav s njom? Želio bi imati djecu. Želio bi imati sina koji bi ponio njegovo ime, a poslije nekoliko djevočica koje će izgledati kao Catherine. Djevojčica koje će mu pričati priče, baš kao njihova majka. Jedina stvar koja je bolja od same Caherine je pet ili šest malih Catherina. No to se nikada neće dogoditi. Nikad neće dobiti djecu s njom. Hladno je odlučio da će se razvesti nakon što su ona pisma dospjela u novine. A tko je

232


bolji od ljupke Fione? Kad se pojavi s takvom ljepoticom, pokazat će im da je još uvijek muškarac, iako ga je žena ponizila pred cijelim svijetom. No Tavistocku bi pozlilo svaki put kad mu padne na pamet ženidba s Fionom. Želio je Catherine. Želio ju je cijelim svojim bićem. Ali nije je mogao imati. Konj je posustajao, već je bio umoran. Tavistock ga je gonio naprijed. Već je mnogo puta prošao ovuda i dobro je poznavao put. Uskoro će stići do kraja puta, okrenuti se i krenuti kući. Stigao je do kraja svog posjeda. Catherine, mislio je. Catherine, Catherine, Catherine. Što da učini s njom? Što da učini bez nje? Mislio je da će umrijeti kad mu je liječnik rekao da se dvaput onesvijestila i da je zasigurno u drugom stanju. »Saznajte«, odbrusio mu je Tavistock i popio pola boce brandyja dok se liječnik vratio. Kad mu je rekao da je njegova supruga još uvijek djevica, izraz njegova lica mu je govorio sve što će ostatak svijeta pomisliti kad ova informacija postane javno dobro. Kad se Tavistock suočio s Catherinom i rekao joj da zna, vikala je na njega kao nikad prije, U zadnje vrijeme je doista bila drugačija, nije bila toliko uplašena. Nije bila toliko sramežljiva. Nije ga gledala pogledom koji je molio da bude dobar prema njoj, da joj pokloni pozornost, da je voli. Nije ga više pitala što je učinila i zašto je ne voli. Smatrao je to nemogućim, ali činilo se da je ovu Catherine volio još više nego onu staru. Možda je njegova nemogućnost proizlazila iz njezine dobrote i nevinosti. Možda je mislio da će je okaljati ako se s njom upusti u nešto tako tjelesno kao što je vođenje ljubavi. To je i njegovim vlastitim ušima zvučalo poput hrpe kravljeg gnojiva. Zapravo nije imao pojma što nije u redu s njim. Toliko se zanio u vlastite misli da nije primijetio kad mu je konj naglo zastao ispred hrpe debala i kamenja na putu. Nije se stigao primiti za uzde, poletio je preko životinjske glave i završio na leđima. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da razbistri glavu od pada. Ošamućeno se pridignuo na laktove taman da vidi svog konja kako nestaje preko grebena prema kući. Životinja je dobro poznavala put kući, jer je pao na mjestu gdje su se uvijek okretali natrag prema kući. »Prokletstvo«, rekao je, pokušavajući ustati. Ponovno mu se zavrtjelo. Nekoliko puta se spotaknuo pokušavši opet stići do hrpe debala i kamenja, misleći kako će oderati kožu onome tko je mu je ovo priredio. Zašto bi netko postavio metar visoku hrpu smeća na put koji se svakodnevno koristi? Netko je mogao... nije više razmišljao jer je čuo nekakav zvuk, nekakvo zujanje koje mu je probudilo radoznalost. Nagnuo se preko najvećeg debla gledajući odakle dolazi zujanje. Vidio je malenu svjetlost, upaljen fitilj koje je gorio prema cilindru iz kojeg se prosipao sivi prah. »Barut«, glasno je rekao i okrenuo se taman prije eksplozije koja ga je skoro oglušila. Neki kamen je doletio i pogodio ga u glavu. Poslije toga se nije sjećao više ničega. »Gdje sam?« »Šuti«, rekao je ženski glas neprepoznatljivog naglaska koji je odavao izostanak naobrazbe. »Samo se ti odmori, a ja ću se pobrinuti za tebe.« U sobi je bilo mračno kao u rogu, nije vidio ništa. Glava ga je boljela toliko da je mislio kako je sada najbolje umrijeti i skončati s tim. U ušima je čuo zaglušujuće bubnjanje.

233


»Ne! Ne dotiči zavoje«, rekla je žena. Barem je tako mislio. Njemu je zvučalo kao: »Ne dot'či zavo'e.« Tavistock je bio preumoran da bi shvatio što se događa. Spustio je ruke. »Jesam li slijep?« Sljepoća bi bila prikladan kraj njegovom bezvrijednom životu. »Samo mala eksplozija. Malč'ce baruta. Sam' to. Nemoj se brinit, sinko. Ajd malo, ranko, de popij. Bi' će t' bolje.« Zavoj je bio čvrsto stegnut oko Tavistockovih očiju kad mu je ona podignula glavu, stavila ruku ispod njegovog vrata i prislonila njegov obraz na svoje grudi. »Što je to«, upitao je sneno, jer sviđalo mu se držati lice na njezinim grudima. Nije joj se činilo potrebnim da odjene korzet. »Čaj od vrbine kore«, rekla je, »preteča aspirina, začinjen s malo crnog ruma.« Promrmljala je nešto da ne zna je li aspirin već izumljen. Ova izjava je trebala izmamiti neka pitanja, ali nije ih se mogao sjetiti. »Tko si ti«, šapnuo je. »Tvoj anđeo čuvar, mili«, odgovorila je. »Tko bi želio da budem?« »Ne mogu zamisliti da budeš netko drugi, a ne ovo što jesi«, rekao je i krenuo rukom prema njezinom ramenu. Žena je odmah spustila njegovu glavu na tvrdi krevet. Munje su mu prošle kroz mozak i zastenjao je od boli. »Zar ti nemaš ženu«, upitala je i naslutio je ljutnju. »Zar nemaš ženu koja često ostaje sama dok ti ljubakaš po svijetu?« Njezin sleng mu je bio nepoznat, ali shvatio je bit. »Ona...« »Neka mi Bog pomogne, ali udarit ću te žaračem ako mi kažeš da te ne razumije.« Tavistock se nasmijao. »Bojim se da me i predobro razumije. Mogu li dobiti još tog tvog pića?« Ovaj put mu nije pridržala glavu, samo mu je pružila šalicu. Nije ništa vidio i morao je lamatati rukama da nađe šalicu. Kad je žena utihnula pokušao je slušati da shvati gdje je, ali bubnjanje u ušima mu je smetalo. Uspjela ga je zaintrigirati. »Kako sam dospio ovamo? Molim te, moraš mi reći.« »Ja sam te don'la«, rekla je svojim odvratnim naglaskom, koji mu je bio sve manje mrzak sa svakim gutljajem tople tekućine iz šalice. »Ne«, nježno je rekla i čuo je kako se krevet pomiče kad je sjela do njega. »Ti men' kaži sve o sebi. Što s' ono jadno kljuse 'nako jah'o? Skoro si ga ubio.« Podsmjehnuo se, od čega ga je zaboljela glava, ali bol je jenjavala zbog čarobnog napitka u šalici. »Kad bih ti počeo pričati o svojim problemima, ne bih mogao stati.« »Ja znam slušati«, nježno je rekla zaboraviviši svoj pretjerani naglasak. Činilo se da Tavistock nije primijetio. Nešto u čudnovatosti same situacije, njegovoj sljepoći, nježnosti žene koja je pokušavala biti hladna prema njemu je Tavistocka navelo da se otvori i poželi razgovarati. »Jesi li ikad voljela nekoga toliko da ti ništa drugo nije bilo bitno? Toliko da ne možeš jesti, spavati, ni raditi?« »Da«, odgovorila je i po glasu je znao da ne laže. »Ta osoba je razlog zbog kojeg živiš.« »Da, jeste.« »Ah«, rekla je žena. »Tvoja Lady Fiona.«

234


Tavistock se nasmijao tami koja ga je okruživala. »Fiona. Ona je ništa. Prazna ljuštura. Ja posjedujem komadiće jantara koji imaju više duše nego ona.« »Tko je onda«, šaptala je žena. »Tvoja supruga? Ona sigurno nije. Svi znaju da se namjeravaš razvesti od nje.« »Da, volim nju i samo nju.« »Zašto onda...« »Zato što moram«, bijesno je rekao i glava ga je opet zaboljela. »Moram. Moram. Moram...« »Šššš«, rekla je i privukla mu glavu na svoja prsa, no ovog puta je legla kraj njega. Tavistock se šokirao kad je osjetio njezine vitke gole noge uz svoje. »Što nije u redu«, šaptala mu je u uho, a njezin nježni glas je zbog bubnjanja u njegovim ušima zvučao potpuno nestvarno. »Ne mogu je učiniti svojom«, rekao je znajući da to nikad nikome nije povjerio. »Ne možeš«, rekla je pritišćući bokove uz njega i usne uz njegovo uho. U posljednjih nekoliko godina je bio sa ženama poznatim po svojim ljubavničkim vještinama, no nijedna od njih nije ga ovoliko uzbudila. »Ti mi se činiš kao netko tko može sve što zamisli«, prela je kotrljajući se po krevetu. Tavistock nije imao pojma zašto oklijeva, ali nešto ga je odvlačilo od ove žene. Brzo je potegnuo zavoj i skinuo ga. Na trenutak nije vidio ništa i panično je pomislio da je doista slijep. Povratila mu se slabašna slika jednosobne kolibe s malenom vatrom u žeravniku u kutu. Pokućstvo je bilo maleno i jednostavno. Kroz prozor je ulazila noć, a vrata od hrastovine su bila zakračunata. Dok mu se pogled bistrio, vidio ju je kao stoji sa strane kreveta jako raširenih nogu s rukama na bokovima u doista provokativnoj pozi. Slabo je vidio, maglilo mu se čak i nakon što je protrljao oči. Odjenula je crvenu bluzu koja joj je jedva prekrivala grudi, široku crnocrvenu maramu oko uskog struka i dugačku crnu suknju koja je otkrivala jednu golu nogu. »Jesam li dovoljno dobra«, bezobrazno je rekla nasmiješivši se tako da se naježio. Dio njega mu je govorio da je ne smije dirati, njezin muž se sigurno šulja okolo dok ga ona zavodi. Poslije će ga opljačkati i ucjenjivati. Nije se volio petljati sa ženama poput... poput nje, ali iz nekog razloga mu je bila neodoljiva. Najvjerojatnije zbog toga što je nije mogao dobro vidjeti, njezin govor kao da je čuo iz daleka i... Prekinuo je kad mu je prišla. »Kakav si ti ljubavnik«, pitala je trljajući se tijelom o njega. »Kladim se da si previše uštogljen da bi svukao odjeću. Ti svojoj dami samo prebaciš spavaćicu preko glave i obaviš svoje, zar ne?« »Da«, rekao je smiješeći se zatvorenih očiju dok se ona penjala na njega. »Samo niži staleži znaju što je ljubav«, pomirljivo je dodao. Kad je stavila ruke na njegova prsa, otvorio je oči i pogledao je, crnu kosu koja joj je sakrivala lice. Pri slaboj svjetlosti vatre je izgledala poput njegove drage Catherine, ali tako je zamišljao svaku ženu koja mu je bila privlačna. Preplašila ga je kad mu je razderala košulju. Gumbi su počeli letjeti na sve strane, a jedan je šišteći dospio u vatru. Na trenutak se nije micao dok ga je opkoračila, dirala i grebla posvuda. »Hajde, ljepotane. Znaš Ii voditi ljubav sa ženom?«

235


Tavistock je znao da nikad u životu nije bio toliko uzbuđen kao kad je primio ovu ženu za bujnu kosu i prinio njezine usne na svoje. Nakon toga nije više mogao misliti. Bio je slijep, ali ne od eksplozije baruta, nego od požude koja ga je potpuno preplavila. Ova žena je bila sve što je ikad želio u životu, znao je da će umrijeti ako je ne uzme. Nije bilo vremena za razmišljanje o posljedicama, postojala je samo njegova nesavladiva potreba za njom. Uvijek se ponosio time što je bio vješt ljubavnik. S obzirom na to da je stalno bio u krevetu s drugim ženama, a ne sa svojom, znao je da će razgovarati i uspoređivati ga s drugim muškarcima. Takvi tračevi su nosili odgovornost sa sobom, i Tavistock je znao da je njegova dužnost pokazati ženama da je on jako nježan i obziran ljubavnik, muškarac koji puno truda ulaže u družičino zadovoljstvo. Ali ovu ženu je želio toliko da je mogao misliti samo na svoje potrebe, a ona kao da mu je pročitala misli. Dok je čupao odjeću s njezinog tijela, osjećao je kako njegova odjeća nestaje. Njezin entuzijazam je bio jednako jak. Oboje su bili goli za nekoliko sekundi i nisu gubili vrijeme na pristojnost i finese. Prema njoj je osjećao samo primitivnu glad koju je trebalo utažiti. Kad je napokon ušao u nju, bio je lagano svjestan sićušne membrane koju je probio. Čuo je slabašan jauk od boli, ali bio je predaleko od zemlje da bi shvatio što to znači. Trebao ju je toliko da je za nekoliko minuta prolio svoje sjeme u nju. Kad je svršio, nije nalikovalo ničemu što je do tada iskusio. Osjećao se kao da je dio njega umro, a dio njega oživio. Olakšanje je osjetio poput nečega na što je čekao cijeli život, istodobno kraj i početak. Tresao se od glave do pete privijajući je k sebi, omatajući svoje cijelo tijelo oko nje; u očima su mu bile suze, pojma nije imao zašto. »Uspjela sam«, govorila je žena, »uspjela sam.« Tavistock je na trenutak bio dezorijentiran, nije se sjećao ništa osim posljednjih nekoliko minuta. Da, radilo se o barutu, ženi crne kose. Kad se pokušala izvući iz njegovog zagrljaja, zadržao ju je i nije ju htio pustiti. »Ne«, šaptao je, želeći je preklinjati da ga nikad ne ostavi. »U redu je«, govorila je dok mu je ljubila vrat. »Sve je u redu. Kletve su nestale.« Glava ga je još uvijek boljela; oči su mu bile zamagljene i slabo je čuo, ali poznavao je taj glas. Uhvatio ju je za ramena, odmaknuo od sebe i zagledao joj se u oči. Ispod razmazane šminke i crne kose vidio je Catherine. U trenutku se naljutio. Kako ga je mogla ovako nasamariti? Zašto je njegova supruga bila odjevena kao kakva drolja? Što je...? Napokon je shvatio što se upravo dogodilo. Upravo je vodio ljubav s Catherinom, ženom koju voli. Nije bilo tjelesnih problema. »Ali kako si uspjela...« Prekrila mu je usta rukom. »Zar stvarno želiš razgovarati?« Nasmijao se, zgrabio je i u sljedećem trenutku su njegove ruke i usne bile po njezinom cijelom tijelu. Da nije bio pijan od ruma, tup od eksplozije, ošamućen od udarca, a da ne spominjemo pad s konja, pitao bi je gdje je naučila sve to. No ipak nije bio tolika budala da prekine ovu divotu kako bi postavljao pitanja. Oduvijek je znao da bi vođenje ljubavi s Catherinom bilo prekrasno, no ovo je nadmašilo sva njegova očekivanja. Naravno da to nije mogao nikome reći, ali osjećao se kao da može

236


osjetiti oba iskustva vođenja ljubavi, i svoje i njezino. Kao da je njegov um postao njezin, a njezin njegov. Čim je neka misao proletjela njegovim umom, ona bi se odmah primila posla. Vodili su ljubav cijelu noć, premještali se iz jedne pozicije u drugu s toliko lakoće, kao da su već mnogo godina vodili ljubav, kao da znaju sve jedno o drugome. »Osjećam se kao da smo oduvijek bili ljubavnici«, prošaptao je. »Nismo nikada«, odgovorila je. »Nikad od početka vremena, ali željeli smo se stoljećima. Zato sve znamo. Vodimo ljubav sami sa sobom.« »Da«, rekao je bez razumijevanja, a u isto vrijeme je razumio svaku riječ. Biti s njom u krevetu je bilo oslobadajuće za njega. S drugim ženama je morao paziti na svoj ugled i glasine koje su se širile. Stalno je morao biti iskusan i pun znanja. A s ovom crnokosom Catherine je mogao biti... eksperimentalan. Bi li ovo bilo dobro, pomislio je i podignuo je, okrenuo i posjeo na uzdignuti i čvrsti dokaz njegove želje za njom. »Oh, predivno«, rekla je nasmijavši ga dok je rukama prelazio preko njezinih grudi, ravnog trbuha i uskog struka. Kasnije, kad je pao uz nju po četvrti put u jednako toliko sati, počeo joj je govoriti koliko je voli. »Još uvijek se namjeravaš oženiti Fionom«, nevino je upitala. Ogrebao ju je bradom po nježnom vratu na to pitanje, a ona je malo zacviljela. »Hoće li se ovo isprati«, pitao je primivši jedan pramen njezine kose. Svjetlost je dolazila kroz prozor i vid mu se sve više razbistravao. »Zar te je briga?« »Volim te s bilo kojom bojom kose, ali... lijepo je imati malo promjene.« »Ti«, viknula je popevši se na njega. U sljedećem trenutku se hvatala za glavu od boli. »Što ti je? Catherine? Što ti je?« »Ne«, govorila je. »Ne, ne želim se vratiti. Želim ostati ovdje.« »Naravno da ćemo ostati ovdje. Aha, ti se ne želiš vratiti u kuću. Ako ne želiš...« »Ne«, oštro je govorila čvrsto zatvorenih očiju. Bilo je kao da razgovara s nekim drugim. »Ne želim se vratiti.« Kad ga je pogledala, u očima joj se zrcalila agonija. »Nora. Zove me natrag. Kaže da sam učinila sve što sam trebala i da se sada moram vratiti. Kaže da ne pripadam ovdje. Nemoj joj dopustiti da me odvede.« Nije razumio o čemu je govorila, no bilo mu je jasno da je uplašena. Ako se ona boji, boji se i on. Zagrlio ju je što je čvršće mogao a da je ne ozlijedi. »Nikome neću dopustiti da te odvede. Ti si moja.« »Da«, rekla je. »Tvoja sam i samo tvoja. Nikad nisam voljela nikoga osim tebe. Ni u jednom životu. Čak ni u onima koje sam provela bez tebe.« Nije se trudio razumjeti što mu je govorila, samo ju je čvrsto grlio. To im je oboma trebalo. »Nemoj joj dopustiti da me odvede. Zove me. Želi me odvesti od tebe.« »Neću joj dopustiti da te odvede.« »Ne, ne razumiješ. Uzet će moj duh, ali tijelo će ostati. Oh Talise, nemoj me ostaviti. Previše puta sam te gubila.« »Nećeš me izgubiti jer ću poći s tobom. Uvijek ću biti s tobom.«

237


Odmaknula je glavu i pogledala ga. »Kad bih ti barem imala vremena objasniti... pazi na Catherinu. Ona je ja i voli te.« »Ti si Catherine i voliš me«, rekao je, vidno uplašen njezinim besmislenim riječima. Govorila je kao da umire. »Neću ti dopustiti da me ostaviš.« »Ja nisam Catherine. Ja sam Hayden Lane i živim u drugom vremenu i mjestu, ali volim te tamo jednako jako kao i ovdje. Čvršće me zagrli. Drži me. Ona je sve jača. Naredi joj da me ostavi na miru. Ne želim se vratiti. Želim zauvijek ostati s tobom.« Grlio ju je, dragao po kosi i pokušavao spojiti njezino tijelo sa svojim dok joj je polako govorio o ljubavi koju je osjećao prema njoj. »Neću te ostaviti. Kamo god pošla, ići ću s tobom.« »Zakuni se«, rekla je, glasom prigušenim jer joj je lice bilo priljubljeno uz njegova prsa. »Zakuni se svojom besmrtnom dušom.« »Kunem se«, nježno je rekao. »Zavjetujem se tebi i Bogu. Ići ću kamo god ti ideš. Nikad te neću ostaviti. Nikad.« S tim riječima je Hayden osjetila kako slabi. Njezin duh je napuštao Catherinino tijelo. U mislima se bunila, bunila se na sav glas. Pokušavala se nagoditi s Norinim glasom koji je svake sekunde bio sve jači. Znala je da je izgubila kad je začula Millyin glas: »Hayden, probudi se, molim te. Volimo te i trebamo te. Molim te vrati nam se. Molim te nemoj umrijeti.« Kad je Hayden pokušala reći nešto Tavistocku, ništa nije izišlo iz njezinih usta. Osjetila je kako joj tijelo klone na njegovim rukama. Vikala je »Ne!«, i sve je pocrnilo oko nje jer tijelo više nije imala. Sljedeće minute je otvorila oči. Ležala je na naslonjaču u Millynoj dnevnoj sobi i gledala neke uplašene ljude. Nitko nije rekao ni riječi kad je okrenula glavu i pustila tihe, vrele suze da joj padaju niz lice.

238


Ä&#x152;etvrti dio

239


44. POGLAVLJE

C

atherine se uhvatila za tebe i nije se željela odvojiti. Poput sijamskih blizanaca koji dijele jedno srce. Kad si se vratila, željela je ostati povezana s tobom. Njezino tijelo nije moglo preživjeti.« Nora je željela reći da sam ja ubila Catherinu. Kad sam napustila njezin um, prikvačila se za mene, a tijelo bez duha može samo umrijeti. »A što je s... s Taveyem?« Boljelo me je čak izgovoriti njegovo ime. Nora me je dugo gledala prije no što je progovorila. »Vi ste srodne duše. Vi ste jedno. Isti ste.« »Sve je to jako romantično«, rekla sam, »ali što to znači?« »Zapravo ne znam. Možda je njegov duh ostao tamo i čeka te.« »Želiš reći da je on duh Peniman Manora?« »Moguće je. Mogao te je čak i slijediti ovamo.« Pogledala me je suženim očima. »Natjerala si ga da se zakune da će te slijediti u 1994. Možda jeste.« Očigledno joj se nije svidjelo što sam primijenila naučeno o kletvama i zavjetima koji traju stoljećima, ali njezino nezadovoljstvo je bilo mala cijena ako pronađem svoju srodnu dušu. Sjedila sam tamo otvorenih usta pokušavajući shvatiti što je rekla o Taveyu koji me je možda slijedio. Nije mi baš išlo pa sam samo prošaptala: »Reci mi.« Nora se nasmiješila shvativši koliko sam šokirana. »Catherinin duh je napustio njezino tijelo skupa s tvojim duhom.« »Želiš reći da je umrla.« »Na neki način.« Toliko sam žarko željela čuti priču da je nisam prekidala svojim komentarima. »Kad je tvoj... kad je Tavistock osjetio da ti napuštaš svoje tijelo, nije mogao izdržati život bez tebe. Ne znam što se zatim dogodilo. Možda se njegov duh spojio s tvojim i slijedio te?« Norine oči su odavale izbezumljenost i znala sam da ovisim o njoj ako mislim dobiti ikakve odgovore. Zalutala sam na teritorij kojeg nije bilo ni na jednoj karti i bila sam potpuno sama. Sve ono što mi je bilo važno visilo je o koncu. Bez njezinog vodstva osjećala sam se potpuno lišenom svega, kao siroče. »Misliš li da je i on u meni?« Nora se nasmijala. »Ne, njegov duh bi bio smješten u tijelo čovjeka koji on jeste u ovom životu.«

240


Ma krasno, pomislila sam. Nisam se ni trudila razumjeti. Željela sam činjenice od krvi i mesa, bilo mi je dosta vudua. »Moraš čekati da on pronađe tebe.« Rekla sam jako ružnu riječ i dobila prekoravajući pogled od Nore. »Oprosti«, promrmljala sam, »ali mrzim čekati.« »O, misliš da ja to ne znam«, sarkastično me upitala. No sad je bio moj red da se naslađujem. Poslala sam joj misli koje su govorile da ne bih dobila Jamieja/Taveya/Talisa da sam uradila kako mi je rekla i čekala tri života. Nora se osmjehnula na moje misli. »Ništa se nikad nije dogodilo a da nije bilo predodređeno.« »Aha. Sad mi želiš reći da je bilo predodređeno da se vratim u edvardijansko doba, iako si mi zabranila.« »A kako misliš da je Lady de Grey umrla, ako ne zbog toga što ju je tvoj duh napustio? Nije bila žrtva umorstva, kao što piše u povijesnim knjigama, i ako u njezinoj kući postoji nemiran duh, onda nije njezin.« Da sam je zadavila to bi se moralo smatrati opravdanim ubojstvom, pomislila sam. Nije ml bila namijenjena pohvala zbog domišljatosti, sve je već odavno isplanirano. Pa dobro, pomislila sam, koga briga za pohvale ako dobijem svog Tallyja? »Kako će me pronaći? Kada?« Nora je samo slegnula ramenima, a na licu joj se ocrtavala isprika. »Ne znam.« »Ne znaš«, bezbojno sam rekla. Kimnula je. »Ali znaš da će me naći.« »Ne«, rekla je iscrpljeno, pa se smirila. »Ti si... hajdemo reći, malo promijenila stvari i moje vizije budućnosti su malo pobrkane.« Morala sam se nasmiješiti, jer se Nora uvijek činila kao da sve zna i razumije. Kad sam otvorila usta da postavim još jedno pitanje, samo je podignula ruku i rekla: »Ne mogu ti dati odgovor ako ga ne znam. Ali ako je predodređeno da će te on naći, onda se možeš zaključati u svoj stan, ne viđati nikoga, a on će te opet naći. To znam.« »Samo ako je dostavljač iz delikatese«, rekla sam ne vjerujući joj ni riječi. Nisam mogla zamisliti Tallyja kao dostavljača, a u moju zgradu su puštali samo njih. Dvadesetosmorica muškaraca su danonoćno čuvali moj stan. Kako da onda on dođe k meni? Ja ću morati tražiti njega. »Mogu li staviti oglas u novine?« »Koje novine«, upitala je, »na kojem jeziku?« »Aha.« Sjetila sam se da je rekla kako moram prihvatiti svoju srodnu dušu u kojem god paketu ga Bog pošalje. »Bit će devetogodišnji transvestit ako je vjerovati mojoj sreći«, promrmljala sam. Nora se nasmijala. »Sumnjam.« Mogla sam samo otići kući i čekati. Dok sam skupljala stvari sinulo mi je: »Što se dogodilo s Catherininim tijelom?« »Onaj starac, Jack...« Pogledala me je kao da čeka. »Da«, rekla sam jer sam upravo shvatila tko je on. »On je bio duh Johna Hadleya, zar ne?«

241


Kratko sam zastala. »Njegovo ponašanje u doba kraljice Elizabete ga je stajalo svega, je li tako? Izgubio je novac, ugled, obitelj, pa čak i zdravlje.« Odmah sam se zavjetovala da ću se u životu bolje ponašati. Nora je kimnula, zadovoljna mojim pamćenjem i promućurnošću. Barem sam ja tako sebi protumačila njezino kimanje. »Jack je pronašao tijela zajedno i pomislio da su počinili samoubojstvo, pa im zbog toga neće biti dopušten pokop na groblju. Sakrio je Catherinino tijelo dok nisu pokopali Tavistocka. Potom je noću potajice iskopao grob i stavio Catherine u kovčeg s Taveyem. Njihova tijela zauvijek zajedno spavaju.« »Baš kao i u Srednjem vijeku«, nježno sam rekla. »Rođeni zajedno. Umrli zajedno.« Nisam mogla više ništa reći kad sam napustila Norin ured i polako otišla kući razmišljajući o svemu što sam proživjela i naučila. Nastojala sam biti zauzeta dok čekam. Provodila sam mnogo vremena s Norom, izvlačila iz nje sve moguće informacije. Potom sam upregnula svoje istraživačke sposobnosti. Prvo sam pronašla grobnicu koju je Hadley dao napraviti za Talisa i Callie. »Jedan od najsjajnijih primjera elizabetanske skulpture«, pisalo je u jednom vodiču. »Izvanredno djelo. Usudimo li se reći senzualno«, pisao je jedan kritičar umjetnosti. Bila sam jako sretna što skulpturu nisu unakazili grafitima. Vatra je u sedamnaestom stoljeću uništila većinu sela i pola crkve. Zbog toga je crkva zatvorena i bršljan je prošao kroz prozore, prekrivši skulpturu. Kao da je bila hermetički zatvorena. Tek je u ranom dvadesetom stoljeću netko odlučio srušiti zidove crkve, i tad su našli skulpturu u skoro netaknutom stanju. Državna zaklada za umjetnine je stupila na snagu; restaurirali su sve što su mogli od crkve, a mramorni kip su zaštitili. Dok sam čekala, filtrirala sam informacije koje sam dobila od Nore i iz raznih knjiga, dodala sam svoje iskustvo, i napokon predala Dariji knjigu od šesto stranica. Bila je toliko sretna i nadala sam se da neće primijetiti da knjiga nema kraj. Ne trebam ni reći da jeste, ali nije ni trepnula kad sam joj rekla da ne znam što će biti na kraju jer mi se kraj još nije dogodio. Nastala je mala šutnja s drugog kraja veze, pa je rekla: »Reci mi kad budeš spremna.« Nastavila sam sa svojim istraživanjima dok sam čekala Talisa. Provjerila sam što se dogodilo s Peniman Manorom, mjestom koje je Alida koristila za svakojake prijetnje i ucjene. Dok sam bila u Catherininom tijelu, prije no što sam znala što se dogodilo sa Talisom i Callasandrom, nisam shvatila da Tavistock zapravo živi u Peniman Manoru. Znajući kako je to mjesto služilo kao nagrada i kazna nisam vjerovala da bi Catherine i Tavey tamo ikada mogli biti sretni. Ako je ičiji duh opsjedao to mjesto, morao je biti Ayin, to jest Alidin. Dok sam čitala da je sadržaj kuće, sve slike i pokućstvo koje sam vidjela bilo ostavljeno u skladištu tijekom Prvog svjetskog rata, a kuća je služila kao bolnica, bila sam sretna. Kad sam pročitala da je neki pijani čovjek oci sreće i nebrige zapalio kuću one noći kad je rat prestao, skoro sam osjetila olakšanje. Samo vatra je mogla pročistiti to prokleto mjesto. Nazvala sam agenta za nekretnine u Engleskoj i počela tražiti kolibicu sa slamnatim krovom koja je u elizabetansko doba bila kuća na seoskom imanju. Nije je bilo teško pronaći i nije me iznenadilo što je bila na prodaju. Malo što me je više moglo iznenaditi. Kupila sam je za 120.000 funti, otprilike 180.000 dolara. Slatke kolibice poput te nisu jeftine, no znala sam da se ispod podnih greda nalaze šest zlatnih pehara optočenih rubinima i jedan srebrni

242


svijećnjak. Imat ću svoju donatorsku plaketu u nekom muzeju i lijepu ladanjsku kućicu u Engleskoj. Kad već spominjem Meg i Willa, nazvala sam Milly u Texas i rekla joj da je očajnički moram vidjeti. Rekla sam joj da sam u takvoj depresiji da ne mogu pisati. Sjela je na avion za New York još prije no što sam dovršila rečenicu. Zatim sam nazvala svog dragog izdavača, Williama Warrena. Njega sam lako pokrenula. »Drugi izdavač mi je ponudio mnogo lijepih stvari.« Odmah smo se dogovorili za večeru. Nisam bila kod kuće kad je Milly sa svojim koferom stigla u moj stan. Ostavila sam joj poruku u kojoj je pisalo da ćemo se naći na večeri u hotelu Plaza. Glavnom konobaru sam tutnula dvadeseticu da je posjedne za Williamov stol. Bilo bi mi drago da sam se mogla sakriti iza palmi da vidim Millyno i Williamovo lice kad se upoznaju. Znala sam da bi me uhvatili, pa sam ostala u stanu i čekala naslađujući se. Malo sam se zabrinula kad se Milly te večeri nije vratila, a sljedećeg dana se još nije pojavila niti je poslala ikakvu poruku. Nazvala sam izdavačku kuću, rekli su mi da se Wiliam tog jutra nije pojavio, niti je nazvao; to nije bilo čudno, jer izdavači rade što ih je volja. Kad se Milly nije vratila ni druge noći, bila sam spremna otići na policiju. Dobila sam faks od Milly u tri popodne u kojem je pisalo da je s Williamom u Las Vegasu i da će uskoro otići na medeni mjesec. Nadala se da sam dobro i da se ne brinem. Sve će mi ispričati kad se vrati. »Ha«, rekla sam glasno se smijući. »Ja ću tebi sve ispričati.« Napokon su Will i Meg bili zajedno, a ja sam zaslužna za to. Bila sam jako ponosna na sebe zbog svega što sam postigla, ali tjedni su se pretvorili u mjesece, a od Tavistocka ni riječi. Dosađivala sam jadnoj Nori dok nisam pomislila da će napisati 666 na mojim vratima i moliti Boga da me se riješi. Skoro sam se bila prestala nadati. Plakala sam bez ikakvog razloga. Zar je uistinu bolje voljeti i izgubiti nego nikada ne voljeti? Sanjala sam Jamieja, Talisa, Taveya. Cijelo vrijeme sam mislila na njih dok sam bila u stanu i čekala. Svakim danom sam bila sve uvjerenija da se Talis neće pojaviti na mome pragu. Jednog popodneva sam rekla sama sebi da moram opet početi živjeti. Nisam se mogla otuđiti od ostatka svijeta. Možda me je Jamie čekao pred vratima. Možda... Napunila sam kadu vrelom, mirisnom vodom i namakala se, kosu sam zagladila nekom breskvastom tekućinom koja je garantirala da ću dobiti anđeoske vlasi. Pažljivo sam obrijala noge, isprala kosu i nalijepila tijelo nekom bezobrazno skupom kremom. Kad sam završila, znala sam da mirišim bolje od svih cvjetnih vrtova na svijetu. Odbijala sam prihvatiti činjenicu da nemam muškarca koji će mi njušiti vrat i govoriti kako božanstveno mirišim. Otvorila sam vrata odjevena samo u debeli ogrtač da skupim poštu. Živim na najvišem katu zgrade, pa se dizalo otvara ravno u moj stan i nitko ne smije ući nenajavljen. Kad su se otvorila vrata dizala, obeznanila sam se od iznenađenja. »Oprostite«, rekao je neki muškarac na tako savršenom engleskom koji je zvučao kao da ga je studirao, a ne naučio odrastajući. »Mislim da sam dospio na krivi kat. Moj kolega živi na osamnaestom katu, ali ovo je...« Zastao je jer sam zurila u njega bez imalo suzdržavanja. Bio je visok zasigurno dva metra, i nije bio plavokosi i plavooki zapadnjak. Koža mu je bila zlatnosmeđa i ukazivala je na mediteransko podrijetlo. Sumnjala sam da smo odgojeni u istoj religiji.

243


Sve u svemu, bio je prekrasan. Pogledala sam duboko u njegove tamne, čokoladne oči i skoro sam se utopila. Vidjela sam Tavistocka u tim očima, a kad sam pogledala bolje, vidjela sam i Tallyja. Možda sam mogla vidjeti i samo sebe da sam još pozornije pogledala. Vidjela sam čovjeka koji je bio druga polovica mene. Krenuo je reći nešto, ali nije stigao jer sam se onesvijestila po treći put u životu.

244


45.POGLAVLJE

J

este li dobro«, pitao je. Ležala sam na svojoj sofi u dnevnoj sobi, a on je sjedio kraj mene s hladnim ručnikom u ruci. Pritiskao ga je uz moje lice. Drugom rukom me je gladio po vlažnoj, svježe opranoj kosi i gledao me kao da želi zapamtiti svaki milimetar moga tijela. Da nisam znala tko je on, da nisam prošla sve ovo što jesam, bojala bih se. Stranac mi nadlanicom miluje obraze i vrat, palcem mi prelazi preko obrve, nosa. To nije nešto što bih inače dopustila. Ali ovaj muškarac nije bio stranac. Znala sam sve o njemu, osim možda nekoliko detalja poput imena i odakle je. Te stvari nisu bile bitne. Ovaj muškarac je moj i oduvijek je bio moj. Gledala sam ga kako me gleda. Hoće li me se sjetiti? Je li Tavistockov duh ispod njegove površine? Odmah se sabrao. »Oprostite mi«, rekao je i uspravio se. »Moram se predstaviti. Ja sam Tariz...« Rekao je još nekoliko imena, ali nisam ga čula. Ti zvukovi su dolazili iz njegovog grla i osjetila sam svaku vibraciju dok ih je izgovarao, jer je sjedio kraj mene. Tariz je sve što sam trebala znati. Talis, Tavey, Tariz. »Niste dobro«, rekao je. »Možda biste trebali posjetiti liječnika. Njegova koža boje meda je problijedjela dok je šaptao: »Možda ste u drugom stanju.« »Ne«, nasmiješeno sam rekla. »Ne, dušo. Nisam udana. Nisam zaručena. Slobodna sam.« Tariz nije rekao ništa. Samo me je gledao. »Reći ćete da sam lud, ali osjećam se kao da vas poznajem. Kao da, ne znam kako bih rekao, ali kao da sam vas prepoznao. Možete li razumjeti takvo što?« »Da, savršeno razumijem.« »Smijat ćete se, ali ja kao da znam sve o vama. To ne može biti, jer se ne poznajemo.« »Što znate o meni?« Nježno se nasmiješio, a ja sam mislila da će mi se srce istopiti. »Bojite se visine i volite...«, oklijevao je. »Volite male životinje.« Bacio je pogled na svijećnjak iza mene. »Volite majmune i nečim se bavite...«, prekrio je oči rukama. »Pričate priče. Izvanredne priče. Nasmijavate ljude. Ne, nasmijavate mene. Vi...« Utihnuo je gledajući me. Njegove smeđe oči su postajale sve veće i veće, a koža sve blijeđa. »Mislim... mislim...« Nikad nisam vidjela onesviještenog muškarca, i bojala sam se da je sada prvi put. Poskočila sam sa sofe, njega natjerala da se nasloni i otrčala donijeti brandy. Nisam imala nimalo jer ga ne volim, ali imala sam Mandarin Napoleon pa sam mu malo natočila i donijela.

245


»Moram se ispričati«, rekao je pridignuvši se. »Siguran sam da je samo... kako se ono zove? Vezano za avion?« »Jet lag«, rekla sam. Jet lag koji je potrajao stoljećima, željela sam mu reći. Nosio je tamno odijelo koje je još više isticalo njegove crne obrve i kosu. Željela sam ga dodirnuti više nego išta na svijetu. Željela sam mu ispričati sve o nama. Željela sam se izgubiti u njegovom zagrljaju. »Zašto me tako gledate«, upitala sam želeći ga natjerati da mi kaže sve što mu je na umu. Nasmiješio mi se i pokazao ravne, pravilne bijele zube, a od njegovih usana me je zaboljelo cijelo tijelo. Ogrtač mi se skroz rastvorio i nisam se trudila namjestiti ga. Bacila bih ga na pod da je imalo natuknuo da to želi. »Ne poznajem vas«, nježno je rekao. »Vi ne poznajete mene. Ali nekako vas ipak poznajem. Znam sve dobro i loše o vama.« »Loše«, nevoljko sam ponovila. »Rekao bih da imate gadnu narav«, nasmiješio se. »Samo kad vi ne uradite ono što ja želim«, odvratila sam. »Sasvim sam razumna kada uradite ono što želim, onda kada želim.« Ovo je trebala biti potpuno nerazumljiva izjava s obzirom na to da smo se tek sreli, ali nasmiješio mi se i rekao: »Da, znam. Čvrste ste volje.« Duboko je udahnuo i zagledao se u čašicu u svojoj ruci. Sjedila sam na rubu sofe, dvadesetak centimetara od njega, a daljina mi se činila nepodnošljivom. »Ja sam novi u vašoj zemlji«, tiho je rekao. »Jučer sam stigao i trebao sam se ovdje naći s jednim čovjekom.« »Na osamnaestom katu, ali stisnuli ste krivi gumb.« Podignuo je glavu i pogledao me. »Ne, mislim da sam stisnuo pravi gumb.« »Da«, prošaptala sam. »Stisnuli ste pravi gumb.« Opet je spustio pogled i vidjela sam kao mu žila pulsira u vratu, i tako sam ga željela poljubiti u vrat. Zrak između nas je bio poput električnog udara koji je jačao iz trena u tren. »Došao sam iz svoje zemlje u vašu da porazgovaram s vašim ljudima i predsjednikom o nesporazumima između naših zemalja.« »Diplomat«, rekla sam znajući kako bi Talis bio učinkovit u tom poslu. Toliko su ga voljeli da je mogao pomiriti sve neprijatelje. »Dajem sve od sebe«, skromno je rekao i potom me prodorno pogledao. »Vi niste jedna od onih Amerikanki koje su vezane za svoju tvrtku i ne mogu otići?« Isprva nisam shvatila na što cilja, a zatim mi je srce poskočilo. »Potpuno sam nevezana. Zarađujem za život pišući i mogu živjeti bilo gdje.« »Dobro«, rekao je smiješeći se. Htio je reći još nešto, ali je oklijevao dok je još uvijek punu čašicu vraćao na stol. »Zašto me pitate mogu li putovati?« »Mislili biste da sam lud kad bih vam rekao što mi je na srcu.« Kad me je pogledao užarenim očima, srce mi je skočilo u grlo. »Ne znam kako, ni zašto, ali volim vas. Volim vas svim srcem, svom dušom. Kao da sam vas cijeli život tražio i čekao.« Mogla sam izgovoriti samo: »I ja isto.« Sad sam mislila da je vrijeme da si strgnemo

246


odjeću, pa sam pokušala tako usmjeriti događaje. Srce mi je skoro stalo kad je pogledao na sat. Kako sam mogla zaboraviti na njegov sastanak? Došao je u Ameriku iz važnih razloga: trebao je isposlovati mir između dvije zemlje, ujediniti dvije različite životne filozofije, možda čak pokušati spriječiti rat. Kako da se jedna onesviještena žena mjeri s tim? »Jako kasnim, ali završit ću sastanak u četiri sata. Tad ću se vratiti amo i vjenčat ćemo se.« Razjapila sam usta poput ribe. »Nećete se opet onesvijestiti?« »Ja... ne, ne vjerujem da hoću. Ali... vjenčati se?« Nisam se mogla sjetiti što bih mu rekla. »Zar ne možete odgoditi svoj sastanak?« Zastao je, a oči su mu zasjale onako kao Talisove. Dobro je znao što mi je bilo na umu i uživao je u mojoj izbezumljenosti. Podragao me je vršcima prstiju po bradi. »Neću te dotaknuti dok ne budeš moja pred zakonom. A nakon toga te neću šest mjeseci pustiti iz kreveta.« Poljubio me je u čelo. »Do tada ćeš biti preteška zbog mog djeteta u trbuhu i nećeš moći nikamo.« Koljena su mi se svinula. Njegovo dijete sam željela jednako koliko sam željela i njega. »Sad se odjeni, dolazim po tebe za dva sata.« Nisam mogla podnijeti pomisao na njegov odlazak. Što ako se ne vrati? Što ako sam ga izmislila? Što ako... »Trebat će nam tri dana da se vjenčamo u Americi. Morat ćemo čekati. Ne možemo...« Poljubio me je u oba obraza onako kako to čine Europljani i istočnjaci. »Nazvat ću neke ljude. Neće biti čekanja.« Poljubio me je u vrat, ali nije me privukao k sebi. Znala sam da se boji da se nećemo moći razdvojiti. »Imaš li još pitanja«, rekao je s usnama na mom uhu. Kad nisam odgovorila, odmaknuo me je od sebe. Samo sam odmahnula glavom. Nema pitanja. Niti jednoga. On je moj i slijedit ću ga kamo god treba, pa makar i na kraj svijeta. »Daj mi svoju putovnicu. Trebat ću dogovoriti neke stvari.« Drhtavim rukama sam izvadila plavu knjižicu iz ladice pisaćeg stola i gledala ga kako je otvara. »Rodili smo se iste godine«, rekao je, »istog datuma.« Samo sam kimnula dok sam ga otpratila do vrata i tiho čekala da dođe dizalo. »Sumnjaš li u mene«, pitao je s rukom na vratima. »Nikada. Vjerujem ti i vjerujem u tebe.« »Voliš li me«, prošaptao je. »Svim srcem. Svom dušom. Od početka pa do kraja vremena.« »Da«, rekao je dok su se vrata dizala polako zatvarala. »Da. I ja. Oduvijek sam te volio.« »Da«, prošaptala sam. »Da.«

sken i obrada: Janja

247


100741056 stvoreni za ljubav jude deveraux