80 godina orijetacijskog sporta u Hrvatskoj 1939 – 2019
Delnice, svibanj 2019. godine
Predgovor Kada bih preispitao smisao dosadašnjeg sportskog djelovanja u orijentacijskom sportu uzevši u obzir slučajnosti koje dovode do postizanja osobnih ciljeva, zacijelo bih bio zatečen nizom podudarnosti. Iako sam niz godina bespoštedno, često naivno ugrađivao znatan dio slobodnog vremena, znanja i sposobnosti u ideju razvoja orijentacijskog sporta u Delnicama, Gorskom kotaru i Hrvatskoj, ipak ne mogu sakriti značajnu dozu razočaranja. Kako čovjek u ono što voli ulaže neizmjernu količinu emocija, može se steći utisak da sam djelomično i svojim karakterom unosio nemir koji je izazivao lavinu pozitivnih ali i negativnih konotacija. Boreći se protiv malograđanskih predrasuda kojima su pojedinci godinama željeli umanjivati ostvarene rezultate u sportu čije su sportaše prozivali „beračima gljiva“, često puta, i ne uvijek svojom voljom, morao sam zauzeti jasan stav i retoriku koja mnogima nije „sjela“. Tražeći odgovore o začecima orijentacijskog sporta kao posebnosti hrvatskog planinarstva odlučih proučiti dostupne informacije poglavito o povijesti, istražiti odnose, povode i uzroke koji su nas u malim sredinama definirali kao nepriznate sportaše i sportske djelatnike. Planinarstvo je izrazito rekreativna aktivnost, a objašnjavati javnosti da su orijentacisti dio planinarstva bilo je u začetku osuđeno predrasudama skeptičnih pojedinaca koji nisu dopuštali mogućnosti za nesmetan rad i razvoj. Kaže se da svako vrijeme nosi svoje trendove, ima svoje idole i autoritete, te događaje koji obilježavaju vrijeme. Ostadoh zaprepašten činjenicom da su se rijetki orijentacisti usudili nešto zapisati na temu povijesti tog sporta u svijetu i Hrvatskoj od samih početaka sve do danas. Više je to bila iznimka nego pravilo, a naravno da treba uvažiti i bojazan da povijesni pregledi nikada zapravo nisu dovršeni. Značajna je činjenica koja možda skriva i dio odgovora na postavljeno pitanje, da naša povijest obiluje primjerima kad smo bili u konfliktima, bilo međusobnim ili s nekim nametnutim ideološkim autoritetima koji su našu aktivnost uporno pokušavali staviti u samo njima znane okvire. Još tamo davne 1974. godine, povodom 100 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Zlatko Smerke je u svom prvom izdanju stručnog planinarskog priručnika „Planinarstvo i alpinizam“ razlučio planinarsku od sportske orijentacije što je definitivno po prvi puta orijentaciju na ovim prostorima obilježilo kao sportsku disciplinu. Prisjećam se godina kad sam povremeno dolazio na godišnje skupštine na Sljeme ili nazočio sastancima Komisije za orijentaciju Hrvatski planinarski savez (KO HPS) i svih tih svadljivih rasprava u koje sam godinama na vješt način bio uvučen. Nikad nije bilo idealno, uvijek je netko bio na „tapeti“, ali konstanta su uvijek bili akteri, čas pozitivci, čas negativci, ovisno o interesima i kutu gledanja potkupljive većine koja sebe proklamira kao sportaše koje zanima samo bavljenje sportom. Više od osamdeset godina od prvog spomena orijentacijskog sporta u Hrvatskoj prohujalo je za nama. U tom smo vremenu doživjeli tranziciju svijesti o sportu. Možemo reći da smo prošli evolucijski put od gojzerica do tenisica ili od planinarstva do sporta. U tom vremenu izredala su se mnoga imena dajući doprinos razvoju ideje sportske orijentacije. Izmijenilo se bezbroj koncepcija rada, vodilo tisuće polemika o kvaliteti karata i opravdanosti organizacije pojedinačnih natjecanja koja su se u kontinuitetu, više ili manje uspješno organizirala svih tih godina. Prihvaćajući moderne trendove u orijentaciji smo bili suočeni s dolaskom i sazrijevanjem novih generacija. Svaka je davala novi poticaj približavajući nas postavljenom cilju: da olimpijska obitelj i samostalni nacionalni sportski savez priznaju orijentacijsko trčanje kao sportsku disciplinu.
1
Opće je poznata činjenica da gdje ima mnogo ljudi, mnogo je i različitih mišljenja. Orijentacisti su skupina natprosječno inteligentnih ljudi koji ponekad kao izraziti individualci ne mogu funkcionirati u zajedničkom okružju. Prečesto su nositelji novih ideja izloženi „strelicama“ formalista vlastitih redova koji nisu spremni mijenjati svoje navike. Često smo bili suočeni s raznim oblicima „egoističnih“ stavova i neosnovnih osobnih strahova koji su nesavjesno ometali kretanje kotač razvoja hrvatskog orijentacijskog sporta. Polazim od citata Gustava Le Bona: „Lakoća kojom određena mišljenja postaju opća proizlazi iz nesposobnosti većine ljudi da stvore mišljenje osnovano na vlastitom razmišljanju“. Upravo Le Bonove riječi smatram temeljnim „prokletstvom našeg sporta“ koje smo sami prizvali. Nakana mi je da ovaj osvrt pridonese razvoju razmišljanja i svijesti o potrebi stručnog opisivanja jednog sporta koji neupitno ima pravo govoriti o sportskim junacima ali i gubitnicima, te dilemama i uspjesima orijentacijske zajednice u Hrvatskoj. Sve to pokušao sam interpretirati na temelju dostupnih podatka iz raznih zapisnika, skromne literature ali i vrlo vrijednih sugestija dobivenih od Zlatka Smerkea, Dolfia Rotovnika i Radovana Čepelaka, na čemu im se ovom prilikom zahvaljujem. Ostali ili nisu htjeli ili nisu smjeli, iz današnje perspektive navažno. Nadam se da će barem dio orijentacista sa zanimanjem pročitati ovaj osvrt koji predstavlja subjektivno viđenje. Ukoliko netko nije spomenut, ne znači da njegov doprinos nije značajan. Možda ga ubuduće valja značajnije osvijetliti i staviti u povijesni kontekst događaja, što je ponekad naš najveći problem. Kad bi to bilo jednostavno, zasigurno bismo imali na desetke takvih zapisa. Nažalost, po mom skromnom mišljenju, imamo samo kolektivu svijest i prisjećanja na osobna sportska iskustva. U povijesti nema slučajnosti, često je promatramo, a ne baratamo svim činjenicama. Nisu nam poznati uzroci nekih zbivanja, odatle su i zaključci diskutabilni. Smatram i apeliram da dobronamjerno rasvijetlimo događaje i opišemo ih na opće zadovoljstvo i korist našeg sporta kojem smo ostali dužni toliko toga.
Pripremio: Ivica Urbanc, stuč.spec.cin
2
Povijest orijentacijskog športa u svijetu Prema dostupnim podacima začeci orijentacijskog športa vežu se uz drugu polovicu XIX. stoljeća na prostorima Skandinavije. Skandinavski prostor u to je vrijeme bio politički vrlo nestabilan. Napoleonovi ratovi doveli su do niza unutrašnjih previranja koja su djelomično okončana osnivanjem zajedničke države Kraljevine Norveške i Švedske. Norveška je u političkom smislu bila tradicionalno orijentirana prema zapadu i Velikoj Britaniji, dok su u Švedskoj bili skloniji utjecajima Njemačke i baltičkih zemalja. Politička netolerancija i napetost između dva dijela unije svakodnevno je rasla što je pojačalo interes za učinkovitijim uvježbavanjem vojnih postrojbi kroz prigodne oblike sportskih igara. Politička napetost podrazumijeva prisutnost svake inicijative usmjerene ka poboljšanju vojničkih vještina među kojima orijentacija pridobija veliku društvenu i političku potporu. Međutim, vratimo se u ishodište nastanka ove sportske aktivnosti. Nedvojbeno je da su korijeni orijentacijskog športa bili vezani za vojno vježbanje kod Norvežana, Šveđana i ostalih naroda koji počinju razvijati ovu aktivnost. Pojam orijentacija odnosio se prvenstveno na prelazak preko nepoznatog terena uz upotrebu karte i kompasa sa krajnjim ciljem osposobljavanja časničkog kadra. Takav način uvježbavanja vojnika koji je intenzivnije započeo oko 1850. godine, pokazao se vrlo uspješnim i korisnim, te opće prihvaćenim među mladim vojnicima. Tadašnja vojna i povijesna situacija daju odgovor na pitanje zašto je i građanski interes za orijentaciju najprije porastao u Norveškoj, a potom i Švedskoj. Jačanjem interesa za organiziranim bavljenjem športom pojavljuje se i potreba za organizacijom utrka za građanstvo na nepoznatim terenima. Takve utrke nazivane su orijentacijska natjecanja gdje je riječ „orijentacija“ označavala bit nove sportske aktivnosti – pronaći put ili pravi smjer kretanja. Prvi građanski klub koji je promovirao terensko trčanje uz pomoć karte i kompasa osnovan je u Kristianiji (op. stari naziv za norveški grad Oslo) 1890. godine pod nazivom Idrætsforeningen Thjalve1. Klub se bavio i organizacijom u to doba vrlo raširenih i popularnih lovačkih natjecanja namijenjenih bogatim slojevima društva i aristokraciji. Aktivnosti članova kluba predstavljaju prekretnicu u poimanju izgleda sportskog terena. Od tog vremena i šumovita područja počinju se percipirati kao sportski tereni, dok karta terena predstavlja nezaobilazni sportski rekvizit neophodan za organizaciju orijentacijskih natjecanja. Prvo orijentacijsko natjecanje organizirano je u Norveškoj 13. svibnja 1897. godine. Možda najslikovitije rođendan orijentacijskog športa opisuje napis iz norveškog sportskog tjednika: "Naša je nada da ovo prvo orijentacijsko natjecanje mora biti početak uspjeha sličnih natjecanja, za dobrobit i ujedinjenje naših mladih i za jačanje naše Domovine." Već 2. listopada 1897. godine uslijedila je organizacija i drugog natjecanja u orijentaciji, a činjenica da niti jedan natjecatelj nije završio natjecanje nije obeshrabrila organizatore iz Thjalve. Oni već 16. listopada ponavljaju utrku, ovaj put vrlo uspješno. Pojam startnina (natjecateljska kotizacija) prvi put je u orijentacijskom športu uveden na natjecanju održanom 15. listopada 1899. godine, a iznosila je 1 norvešku krunu. Od tada se orijentacijska natjecanja počinju organizirati i u ostalim norveškim pokrajinama: Bergen, 1
Nordenfelt, B. (1990), „Some important dates in the Hisstory of O-sport, Helsinki,
3
Ålesundi, Trondheimu, Telemarku... Natjecanja su se uglavnom odvijala u jesen i kasno ljeto. Naime, mnogi trkači koji su dolazili na orijentacijska natjecanja bili su i uspješni natjecatelji na atletskim stazama. Po završetku atletske sezone, sve do prvih snjegova, vrijeme bi ispunjavali treniranjem novog sporta. Mogli bismo zaključiti da su Norvežani osmislili novi sport kako bi ujedinili naciju kroz sportsku aktivnost. U to vrijeme njihovi kraljevi nisu stolovali u Norveškoj, već u Danskoj (1380 – 1814) i Švedskoj (1814 – 1905), pa je težnja za samoodređenjem bila iznimno prisutna i u sportu. Naravno, novi se sport nije mogao zadržati unutar norveških granica već se ubrzo proširio na Dansku gdje je 1898. godine održano prvo natjecanje. U jesen 1900. Šveđanin Sigge Stenberg otišao je na poslovni put u Oslo susrevši se ondje s novim sportom kojeg po povratku u domovinu opisuje u sportskom magazinu „Nordisk Idrottslif“: "Sport bi trebao biti relaksacija, razvoj tijela i duše svakog pojedinca. Sportski klubovi bi trebali u isto vrijeme raditi na uključivanju i razvoju praktičnih sportova u njihove programe rada s ciljem da čovjeka učine sposobnim, tako da Domovina u teškim trenucima ima koristi od njega“. Prvo orijentacijsko natjecanje u Švedskoj organizirano je po norveškom modelu 17. ožujka 1901. godine, a organizirao ga je sportski klub Sundbybergs IF. Među švedskim sportašima i u javnosti novi sport nije najbolje prihvaćen zbog skepticizma prema svemu što je dolazilo iz Norveške. Nešto sjevernije - u Finskoj 1904. godine se po uzoru na orijentacijsko trčanje organiziraju prva natjecanja u skijaškoj orijentaciji. Čast da ga se prozove ocem orijentacijskog športa pripala je švedskom bojniku Ernstu Killanderu koji je nakon Prvog svjetskog rata započeo sa organizacijom orijentacijskih tečaja i natjecanja, te uvidio da je ovom sportu potrebna standardizacija. Tako je 1918. godine objedinio i objavio prva specificirana pravila kojima su postavljeni postulati orijentacijskog športa. Kroz pravila opisane su discipline, dobne kategorije, izgled kontrolnih točaka i upute za organizaciju natjecanja. Orijentacijski šport je od 1925. godine otvoren za sudjelovanje žena na natjecanjima, a početkom 30-tih godina prošlog stoljeća postaje vrlo popularan diljem Europe. Tijekom 1930-ih sport se počeo širiti izvan skandinavskih zemalja. 1932. godine zabilježena je prva utrka u orijentacijskom trčanju u Njemačkoj, a razlog širenju ovog sporta krije se u većoj dostupnosti i pouzdanosti kompasa2 kao instrumenta za navigaciju i određivanje pravca kretanja. Veliki doprinos razvoju natjecateljskih kompasa dala je švedska tvrtka „Silva“ koja 1933. godine patentira Silva kompas sistem koji uvelike olakšava korištenje istih. Približavanjem Drugog Svjetskog rata ovaj oblik sportske aktivnosti i poznavanje vještine orijentiranja na nepoznatom terenu predstavlja potencijalnu opasnost, te nacistička Njemačka u okupiranim zemljama želi ograničiti orijentaciju na vojnu, a ne građansku aktivnost.
2
Kompas je instrument koji reagira na magnetizam Zemlje. Služi za određivanje strana svijeta. Pokretna magnetna igla uvijek se okreće prema sjeveru.
4
Kraj Drugog Svjetskog rata omogućava novo građansko širenje orijentacijskog športa. 1945. godine osnivaju se nacionali savezi u Norveškoj i Danskoj, 1950. u Čehoslovačkoj, 1955. u Bugarskoj, te 1956. u Finskoj i SR Njemačkoj. Romantično doba orijentacijskog športa završeno je 1959. godine kada je u Švedskoj održana međunarodna konferencija koja je definirala potrebu i stvorila preduvjete za osnivanje međunarodne orijentacijske federacije. Konferenciji su prisustvovali sudionici iz 12 zemalja (Austrija, Bugarska, Čehoslovačka, Danska, Finska, Istočna i Zapadna Njemačka, Norveška, Švedska, Mađarska, Švicarska i Jugoslavija). U Danskoj je 1961. godine održan osnivački kongres International Orienteering Federation-a (IOF) na kome su sudjelovali nacionalni orijentacijski savezi Bugarske, Čehoslovačke, Danske, Istočne Njemačka, Finske, Mađarske, Norveške, Švedske, Švicarske i Zapadne Njemačke. Danas IOF-a broji 73 zemalja članica. Prvo Svjetsko seniorsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju održalo se 1966. godine u Finskoj, te su na njemu nastupili natjecatelji iz 12 zemalja. Šveđani su 1976. godine organizirali prvo Svjetsko seniorsko prvenstvo u skijaškoj orijentaciji. IOF je 1977. godine uspio orijentacijskom športu osigurati olimpijski status priznanjem Međunarodnog olimpijskog komiteta (IOC). Svjetski kup u orijentacijskom trčanju organizira se od 1986. godine. Od tada se razvijaju nove grane orijentacijskog športa u MTB - orijentacija i precizna orijentacija. 2002. u Francuskom gradu Fontainebleau organizirano je prvo Svjetsko prvenstvo u orijentaciji brdskim biciklima, dok je 2004. u Västeråsu (Švedska) održano prvo Svjetsko prvenstvo u preciznoj orijentaciji gdje je sudjelovanje omogućeno i osobama s invaliditetom. Orijentacijski sport je svoje prve organizacijske oblike3 dobio Norveškoj (1897.), Švedskoj (1901.), Danskoj (1906.), Finskoj (1923., SKI-O 1904.), Mađarskoj (1925.), Estoniji (1926.), Njemačkoj (1932.), Švicarskoj i Čehoslovačkoj (1933.), USA (1941.), Jugoslavija (1952.), Bugarska (1954.), Australija i Brazil (1955.), Austrija (1962.), Ukrajina (1963.), Francuska (1965.), Kanada (1966.)...
3
Zentai L. (2007), IOF – 12. International Conference on Orienteering Mapping – prezentacija, Ukrajina
5
Počeci orijentacijskog športa u Hrvatskoj U Hrvatskoj se orijentacijsko trčanje kao sportska aktivnost prvi put opširnije opisuje u naslovnom članku sportskog mjesečnika Atletika4 objavljenom 2.5.1939. godine. Autor Miroslav Dobrin u napisu „Orijentaciono trčanje – kod nas nepoznat sport“ navodi da se u Hrvatskoj takva vrsta natjecanja još nije organizirala. Početak Drugog svjetskog rata gurnuo je sport, pa tako i orijentacijsko trčanje u drugi plan, a orijentacijske vještine korištene su isključivo u vojne svrhe. Međutim, trebamo uvažiti činjenicu da je odmah po okončanju rata u našim krajevima cjelokupna društvena aktivnost bila podređena vojnoj opravdanosti sa nizom socijalističkih obilježja. Dr. Željko Poljak5 smatra da se orijentacijski šport razvio iz patrolnih pohoda koji svoje ishodište imaju u navikama proizašlim iz tekovina NOB-a. Neki orijentacisti i planinari skloni su pak tumačenju da se taj sport razvio iz planinarskih pohoda pri čemu se za kretanje po nepoznatom terenu koristila „generalštabska“ karta i kompas. Ipak, danas sa sigurnošću možemo konstatirati da su prvi oblici orijentacijskog športa u Hrvatskoj imali ekipni karakter. Natjecateljski timovi prolazili su određenu rutu uz pomoć karte i kompasa, rješavajući određene zadatke na kontrolnim točkama (op. pitanja iz prve pomoći, vještina postavljanja šatora i gađanja, pitanja vezana uz tematiku NOB-a itd.). U okviru ekipnih natjecanja u sklopu planinarskih sletova uobičajenih u to vrijeme, održavala su se republička i državna prvenstva temeljena na poznavanju tehnika planinske orijentacije. Karakterizirao ih je veliki broj sudionika i trajala su do nekoliko dana. Prvi oblici orijentacijskih natjecanja nazivani su patrolnim marševima ili patrolnim natjecanjima sve do 1951. godine kada je na zagrebačkoj Medvednici organiziran „Prvi međusekcijski orijentacioni hod“ u organizaciji PD Zagreb6. 1952. godine održan je I. Orijentacioni marš PD Sveučilišta „Velebit“7, a 1953. godine ekipno natjecanje pod nazivom Orijentacijska hodnja planinarskih društava Grada Zagreba koju su upriličili članovi PD Zagreb, sekcija Goranin8. Ta ekipna natjecanja ponudila su novu alternativu tadašnjoj mladeži koja pronalazi novi oblik planinarske aktivnosti i natjecateljske izazove. Odmah su nastupile kritike „okorjelih“ planinara temeljene na činjenici da je za pobjedu u orijentaciji, osim vještine bila potrebna i brzina prelaska zemljišta. Prema planinarskim shvaćanjima u planini je najvažnije pronaći siguran put, a svako trčanje dovodi do rizičnog ponašanja umanjujući doživljaj prirode koja nas okružuje. Jedan od najkonkretnijih stavova izrekao je doktor Marijan Florschütz9 koji 1955. godine kaže: „Dakle, pri orijentacionom hodu traži se u prvom redu točno, a ne brzo izvođenje zadatka. Napokon 4
Sportski mjesečnik Atletika započinje izlaziti 1939. godine i nakon svega pet brojeva prestaje se sa izlaženjem. U broju 2 koji je izašao iz tiska 2.5.1939. godine tadašnji sportski novinar Miroslav Dobrin u uvodnom članku „Orijentaciono trčanje – kod nas nepoznat sport“ str. 1. i 2. opširno opisuje orijentacijsko trčanje. 5
Čepelak, R. (2002), „Kratka povijest Hrvatske orijentacije“, Zagreb, str. 2.
6 Smerke, Z. (1989), Planinarstvo i alpinizam“, Zagreb, str. 200. 7 Lipovac L. (1953), „Naše planine“, br. 10 /12, „Orijentaciono hodanje planinarskih društava Grada Zagreba“, Zagreb, str. 364. - 365., 8 Poljak, Ž. (2004), „Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva“, Zagreb, str. 206. 9
Florschütz M. (1955), „Naše planine“, br. 1, „Razmatranja u orijentacioni hod PD „Zagreb“, Zagreb, str. 66., 6
to proizlazi iz duha samog planinarstva i planinarenja kao takvog. Planinarstvo ne poznaje takmičenja, natjecanja u običnom sportskom smislu; nema tu postizanja bodova, brzine, rekorda. To su planinarstvu strani pojmovi, neuskladivi sa biti i sadržajem planinarenja. Dakle se ni planinarski orijentacioni hod ne može i ne smije pretvoriti u bilo kakvu utrku“. Tadašnji su planinari bili suočeni s velikim problemom: jednostavno za siguran ali i ugodan boravak i kretanje po prirodi nužno je bila dostupna odgovarajuća karta. Kako su tadašnje topografske karte imala stupanj „vojne tajnosti“, vojska jednostavno nije dozvoljava širu uporabu, a budno je nadzirala njihovo korištenje. Planinarski savez Hrvatske 1952. godine izdaje planinarsko-orijentacionu kartu pod nazivom „Gorski kotar I“, a već naredne godine „Gorski kotar II“. Obje karte napravljene su na temelju starih topografskih karata Kraljevine Jugoslavije u mjerilu 1 : 50 000 (Sušak 1, Sušak 2, Ogulin 1 i Ogulin 3). Važnost tih dviju karata je u tome što predstavljaju međukorak između planinarske karte prilagođene planinarima rekreativcima i orijentacijske karte prilagođene organizaciji športskih natjecanja. U to vrijeme kao podloga za organizaciju patrolnih i sličnih natjecanja korištene su stare vojne specijalne karte u mjerilu 1 : 50 000. Drugih karata tada nije bilo, osim raznih skice i trasa putova koje su izrađivali sami planinari u ozolit tehnici. No, ipak bilo je naših ljudi koji su bili u prilici otputovati u Skandinaviju i iz prve ruke upoznati se sa atraktivnim individualnim sjevernjačkim sportom – orijentacijom. Ugledni hrvatski novinar i športski djelatnik Žarko Sušić 1951. godine objavio je u švedskom sportskom časopisu „Skogs sport“ članak u kome piše da se nalazi u Upssali, te da ga se vrlo dojmio orijentacijski sport. Navodi da mu je želja prenijeti ga u domovinu, na obale toplog Jadranskog mora.10 Prema njegovom kazivanju, nakon povratka u Hrvatsku atletska sekcija Sportskog društva Mladost u nekoliko navrata organizira pojedinačne orijentacijske utrke na Dolju i Ponikvama. Na utrkama sudjeluju poznati hrvatski atletičari Franjo Mihalić, Milka Babović i drugi. Kasnije, slične orijentacijske utrke počinju organizirati i zagrebački planinari. U traženju povijesnih zasluga valja istaknuti da se i danas u hrvatskoj orijentacijskoj zajednici vode polemike tko je i kada organizirao prvo natjecanje. Razvidno je da razvoj orijentacijskog sporta u počecima nije imao konture sportskog pojedinačnog, već ekipnog karaktera u formama raznih patrolnih pohoda, marševa i štafeta sa ciljem točnog savladavanja zemljišta uz pomoć karte i kompasa. Treba se uvažiti činjenica da je i tadašnja uloga vojske bila značajna u razvoju svih sportova. Smanjenjem interesa za vojna i poluvojna natjecanja unutar planinarske organizacije otvorio se prostor za razvoj građanskog, pa tako i orijentacijskog sporta. Iz današnje perspektive može se zaključiti da u to doba nitko nije vrednovao orijentaciju kao potencijalni individualni sport danas organiziran kroz nacionalni športski savez. Planinarski savez Hrvatske je ozbiljnije započeo skrbiti o orijentacijskom športu od 1956. godine. 1957. godine natjecanja su mahom još uvijek ekipna, međutim dolazi do uvođenja „brzinske etape“11 s ciljem da ih ekipe prođu u što kraćem vremenu. Upravo vještinom i savladavanjem tih brzinskih etapa ekipe su odlučivale o pobjedniku, a brzina postaje 10
Muža Z., (1995), „Orijentacija“ broj 19., „Prilog povijesti orijentacije u Hrvatskoj“, Rijeka, str. 30.
11
Smerke, Z. (1989), Planinarstvo i alpinizam“, Zagreb, str. 200.
7
dominantan natjecateljski faktor. Prvi konkretni organizacijsko-provedbeni zaključci vezani uz orijentaciju datiraju iz 1958. godine kada je republički Odbor za kros i orijentaciju Planinarskog saveza Hrvatske, na čelu sa Dražen Zupancem, odlučio da svako planinarsko društvo u svoje programe za mlade uvrsti orijentacijska natjecanja. Kao i svaka druga aktivnost orijentacija prolazi porođajne muke: česta je nestručnost u planiranju staza, površnost u postavljanju kontrolnih točaka i neodgovornost kontrolora koji ih samovoljno premještaju na „ljepša i sigurnija mjesta“. Branimir Špoljarić – Žliga je u jednom od svojih komentara naveo: „...Orijentaciona natjecanja sve više donose problema planinarskoj organizaciji. Javljaju se otvorena nezadovoljstva natjecatelja koji su izvrgnuti volji takmičarskih komisija, različitim pravilnicima i propozicijama pa često u razgovoru sa natjecateljima se može čuti riječ „kuhinja“. Koliko je to točno najbolje svjedoči podatak da mnogi naši najbolji natjecatelji više ne žele sudjelovati na natjecanjima, zbog, kako kažu, lošeg iskustva“ Kakvo je tek čuđenje izazvao „nordijski model“ organizacije natjecanja vidljivo je iz izjave Rade Nedeljkovića koji je sa skupinom planinara otišao na natjecanje u Bugarsku12. Opremljeni kompletnom planinarskom opremom ostali su zatečeni viđenim: „Na vrlo lijepim terenima Srednje Gore održano je naime pravo atletsko natjecanje, a ne planinarsko. Mi smo došli u kompletnoj opremi, kad tamo - trčalo se u atletskim dresovima i patikama, samo sa kompasom na ruci“. Desetak godina od pojave prvih oblika orijentacijskih natjecanja planinari se dovode u ponekad komične situacije, često na granici konflikta jer svatko određuje pravila na način koji mu najviše odgovara. Kada bi se netko na natjecanju pojavio u sportskoj opremi i pretrčao konkurenciju, to je često znalo preliti čašu planinarskog strpljenja. Totalnu konfuziju u stavovima i pogledima trebalo je na neki način izbistriti jer je sve više informacija o sportskoj orijentaciji i „nordijskom modelu“ počelo stizati u Hrvatsku i Jugoslaviju. Istaknuti novinar „Vjesnika“ Željko Takač koji je značajan dio svog radnog vijeka proveo izvještavajući iz Norveške, informira Planinarski savez Hrvatske (PSH) o organizaciji tečaja danskog Orijentacijskog saveza namijenjenog promociji „nordijske orijentacije“ državama koje do sada nisu organizirale pojedinačna prvenstva. Predstavnici PSH Nikola Aleksić, Ismet Baljić i Adolf Rotovnik odlaze 1962. godine u danski Vejle13 na međunarodni tečaj gdje ih norveški, švedski i finski predavači upoznaju sa „nordijskim“ sistemom organizacije orijentacijskog natjecanja. Zajedno sa polaznicama iz Mađarske, Austrije i Njemačke prolaze teorijsku i praktičnu nastavu, a na kraju tečaja nastupaju na Državnom prvenstvu Danske u orijentaciji. Prepuni povoljnih dojmova, povratkom u Hrvatsku, prilikom održavanja sleta planinara u Jasenku iste godine, organiziraju pokazno natjecanje koje mladež prihvaća kao novi sportski koncept. U godinama koje slijede ekipna natjecanja pobuđuju sve manji interes jer sputavaju natjecateljsku individualnost. Pojedinačna pak natjecanja dobivaju sve značajniju ulogu jer omogućavaju natjecateljima sportsku afirmaciju u skladu sa sposobnostima. U duhu vremena inženjer Božidar Kanajet 1963. godine izrađuje namjensku crno-bijelu kartu u mjerilu 1:25 000 u ozolit tehnici koja je obuhvaćala južni i jugoistočni dio brda Zakičnice na Medvednici. Pod pokroviteljstvom Planinarskog odbora Zagreba, PDS 12
13
Nedeljković R. (1961) „Naše planine“, br. 1/2, „Umjesto planinarstva atletika“, Zagreb, str. 56., Smerke, Z. (1989), Planinarstvo i alpinizam“, Zagreb, str. 201.
8
„Velebit“ na toj je karti organizirao pojedinačno natjecanje na kojem su sve dionice bile brzinske. Uspješno organizirano Otvoreno prvenstvo Zagreba u orijentaciji održalo se u nekoliko kategorija. Orijentacijski sport značajniji uzlet postiže 1966. godine kad se održava Prvo svjetsko prvenstvo u finskom Fiskarsu. To je potaknulo naše natjecatelje da oprobaju sposobnosti u nordijskom modelu na međunarodnom natjecanju. U travnju iste godine u okolici mađarskog grada Tatabanya održalo se natjecanje na kome su nastupili natjecatelji Čehoslovačke, Austrije, Švicarske, Mađarske i Jugoslavije (Hrvatske). Impresioniran viđenim tadašnji tajnik planinarskog saveza Hrvatske Nikola Aleksić je u svom izvješću napisao: „Smatram da možemo biti potpuno zadovoljni plasmanom naših učesnika na ovom takmičenju, jer bolji plasman nismo mogli niti očekivati. Naši takmičari su potpuno dorasli ovoj konkurenciji, ali mnogo zaostaju po kondiciji. To će nam biti potpuno jasno tek kada navedemo da svi takmičari treniraju po atletskom sistemu 4 puta tjedno (neki čak i svaki dan, a osim toga neki imaju i svoje trenere), a na takmičenju nastupaju u gaćicama, majicama i šprintericima. Za sljedeći nastup naših takmičara, o tome treba voditi računa“. 14 Osim ovog značajnog zaključka, a na temelju stečenog iskustva, u Hrvatskoj ne postoje samostalne orijentacijske organizacije već se ta disciplina nalazi unutar planinarskih društava, što nije svrsishodno. Navedeni su primjeri Češke i Mađarske gdje djeluju društva kojima je orijentacija osnovna djelatnost. Navodi se da je to osnovni razlog inferiornosti naših natjecatelja. Krajnje je vrijeme da se razmisli o stvaranju boljih uvjeta za razvoj orijentacijskog sporta prema „nordijskom modelu“, posebno o treningu natjecatelja pod stručnim nadzorom. Unutar postojeće ideologije, prvenstveno zbog planinarske strukture PSH orijentacija nikako nije mogla pronaći samostalni oblik organiziranosti. Do 1967. godine djelovala je u Komisiji za omladinu, a 1969. godine osnovana je prva Komisija za orijentaciju kojoj je na čelu ing. Zlatko Smerke. Planinarska društva u sklopu kojih se održavala orijentacijska aktivnost bila su: PDS „Velebit“, PD „Zagreb-Matica“, PD „Sljeme“ i PD „Vihor“. Novoosnovana Komisija uspostavila je sustav natjecanja pod nazivima „LON“ (Liga Orijentacijskog Natjecanja) i „LPON“ (Liga Pojedinačnih Orijentacijskih Natjecanja) sa razrađenim sustavom bodovanja. Značajan je podatak da te godine PD „Sljeme“ osnuje prvu orijentacijsku sekciju u sklopu nekog planinarskog društva u Hrvatskoj. Sljeme se vrlo brzo profilirao i kao dobar organizator pojedinačnih natjecanja, pa 1969. godine organizira natjecanje pod nazivom Prvenstvo Sljemena održavši tradiciju 40-tak godina15. Priključuje im se i PD „Vihor“ organizacijom pojedinačnog natjecanje u orijentacijskom trčanju danas poznatog pod nazivom „Ačkov kup“. Od te godine razvoj orijentacije po „nordijskom modelu“ dobiva jasne konture, a sustav pojedinačnih natjecanja ligaško okružje koje će definirati orijentaciste kao sportaše unutar planinarskog saveza Hrvatske. Ivica Mesić16 kao član Komisije za orijentacijska natjecanja PSH ponudio je 1971. godine putem članka u časopisu „Naše planine“ koncept reforme orijentacijskog sporta. Kroz svoje stavove jasno je naglasio da treba odustati od dualizma ekipnih i pojedinačnih natjecanja. 14
Špoljarić B., (1966), Zagreb, „Naše planine“ broj 7/8, „Naši orijentacisti u Mađarskoj“, str. 189
15
Smerke Z., (1969), Zagreb, „Naše planine“ broj 7/8, „Pojedinačno orijentaciono natjecanja PD Sljeme“, str. 187.
16
Mesić I., (1971), Zagreb, „Naše planine“ broj 3/4, „O reformi orijentacijskog sporta“, str. 78.
9
„Loša strana takvih natjecanja pokazala se u tome što je jedan član ekipa bio vođa (navigator), on je čitao kartu, dok su ostali članovi ekipe kao „koferi“ popunjavali dotičnu ekipu do određenog broja“. Naravno da je takva radikalna reforma potaknula žučne diskusije, od kojih je ona Vladimira Ribara17 zasigurno najslikovitija. Ribar u odgovoru Mesiću konstatira: „U sprovođenju bilo kakve reforme orijentacijskih natjecanja moramo imati na umu da planinarstvo ne možemo izjednačiti sa sportom. Planinarstvo je daleko kompleksnija aktivnost. Ono je kulturni pokret!“. Mesićeva reforma ostala je u čekaonici PSH. Međutim, kada se analiziraju rezultati prvenstava u planinarskoj orijentaciji više je nego jasno da su domaće ekipe bile u prednosti, a Mesićev pokušaj da institucionalno postavi orijentaciju kao individualni sport unutar planinarstva doživio je duboke osude. Jedan od najuspješnijih vođa ekipa tog vremena bio je Zlatko Smerke koji je u ulozi „navigatora“ čak pet puta pobjeđivao na prvenstvima Hrvatske u planinarskoj orijentaciji (1958., 1966., 1968., 1971. i 1974.). Planinarska orijentacija – Prvenstva Hrvatske (ekipna natjecanja):
11 - 12.11.1956. godine, Dinara, pobjednik PDS Velebit, Zagreb, 27 - 28.7.1957. godine, južni Velebit, pobjednik PD Zagreb, Zagreb, 25 - 26.5.1958. godine, Risnjak – Delnice, pobjednik PD Zagreb, Zagreb, 23.10.1960. godine, Žumberak, pobjednik PDS Velebit, Zagreb, 19.9.1965. godine, Puntijarka, pobjednik Prijatelji prirode, Zagreb, 18.9.1966. godine, Velika – Papuk, pobjednik PD Zagreb, Zagreb, 17.9.1967. godine, Bjelolasica, PD Petehovac, Delnice, 29.10.1968. godine, Platak, pobjednik PD Zagreb, Zagreb, 12 - 14.9.1969. godine, Zavižan, PD Sljeme, Zagreb, 13.9.1970. godine, Psunj, PD Vihor, Zagreb, 13.10.1971. godine, Platak, pobjednik PD Zagreb, Zagreb, 8.10.1972. godine, Sljeme, pobjednik PD Sljeme, Zagreb, 13.9.1973. godine, Ravna gora, pobjednik PD Ravna gora, Varaždin, 28.4.1974. godine, Samobor, pobjednik PD Ravna gora, Varaždin.
Romantično vrijeme orijentacijskog športa u Hrvatskoj završava 1972. godine kada PSH raspušta Komisiju za orijentaciju zbog navodnih svađa i nesuglasica, dok se stvarni razlog krio u činjenici da PSH-u nije odgovarala nova koncepcija razvoja orijentacije i tranzicija u prepoznatljivu individualnu športsku aktivnost. „Nordijski model“ natjecanja prema IOF pravilima bio je u suprotnosti sa tzv. „planinarskim kodeksom“ prema kojem se u planinama ne bi trebalo mjeriti vrijeme, niti koristiti sportsku odjeću i obuću drugačiju od planinarske. U planinarskoj organizaciji je stvorena predodžba po kojoj pojedinačna natjecanja razbijaju ekipni duh, dok je održavanje utrka na krškim terenima vrlo opasno po zdravlje sudionika. Možda najbolje tadašnju situaciju oslikavaju izjave suvremenika: IO PSH, 1971.
17
Ribar V., (1971), Zagreb, „Naše planine“ broj 7/8, „O reformi orijentacijskog sporta“, str. 170 - 171. 10
„Od strane pojedinaca i društava dane su primjedbe da obavezno učestvovanje na velikom broju natjecanja previše apsorbira pojedince i na taj način ih ometa u njihovom ostalom planinarskom radu“ Milorad Prijić, PD „Tuhobić“ Rijeka, 1976. „Ne slažem se sa nordijskim sistemom, kao ni sa pojedinačnim natjecanjima jer smatramo da ono razbija drugarstvo, dovodi do isticanja samo nekolicine pojedinaca i gubi se masovnost, a često, pogotovo na našim terenima (krš), može biti i opasno“ Juraj Posarić, PD „Željezničar“ Zagreb, 1976. „Želja nam je da planinarsko orijentacijsko natjecanje postane mjesto za provjeru poznavanja orijentacije kako u prostoru tako i u vremenu, ali i okupljalište planinara, a ne propalih atletičara, pa će natjecatelji morati osim kontrolnih točaka imati na raspolaganju i vrijeme u kojem će se moći prijeći staza uz normalno planinarsko kretanje.“ Zlatko Smerke, PD „Ravna gora“ Varaždin, 1976. „Mišljenja smo da se jedino mogu održavati natjecanja po nordijskom modelu i to u pojedinačnim kategorijama. Time se izbjegavaju svi nesporazumi subjektivnog karaktera koji se javljaju prilikom ekipnih natjecanja. Ekipna planinarska natjecanja mogu poslužiti kao baza za školovanje kadrova i stjecanje znanja i vještina.“ Poradi navodnog nerazvijanja drugarstva uslijedio je siloviti pritisak protivnika koncepta sportske orijentacije. Zbog predrasude da planina nije trkača staza i da je opasna za djecu aktivnosti su svedene na minimum. U tadašnjoj općoj i nacionalnoj krizi koje je nadrastala okvire PSH kao naručene su došle riječi Juraja Posarića18 (vidi citat) koji je osmislio koncept „humane orijentacije“. Prema njegovoj koncepciji prihvatljiva su natjecanja u kojima natjecatelji stazu moraju proći u nekom idealnom vremenu, a svako odstupanje se kažnjava negativnim bodovima. Naravno, sve je bilo uokvireno u prihvatljivi oblik ekipnog formata natjecanja. Treba istaknuti da su protivnici pojedinačne orijentacije bili upravo oni koji niti jednom nisu učestvovali na nekom natjecanju. „Jura Humani“, kako su ga kasnije zvali, ponudio je koncept u kome je ideja orijentacije opstala u tom nesklonom okruženju. Međutim, 1975. godine, na prijedlog tadašnjeg tajnika Nikole Aleksića, u okviru PSH ponovno je pokrenuta Komisija za orijentaciju na čelu s Čedomilom Grosom. Komisija čvrsto i odlučno uvodi nove sportske standarde temeljene na IOF-ovim, crtaju se višebojne karte, te se ponovno pokreće liga natjecanja. U sustav organizacije natjecanja uvodi se niz poboljšanja poput računalne obrade rezultata. Dolazi do znatnijeg priliva mladih natjecatelja koji će se afirmirati u godinama koje slijede. Temelji sportske orijentacije udareni su 1979. godine kada Adolf Rotovnik dovodi poznatog danskog crtača karata i internacionalnog suca Tage Andersena i organizira niz predavanja za organizatore natjecanja i postavljače staze. U cilju promidžbe nordijskog modela orijentacije PD „Sljeme“, PDS „Velebit“ i KO PSH organiziraju natjecanje u kojem sudjeluje 85 natjecatelja iz Danske i ostalih skandinavskih zemlja. Posebnost tog natjecanja je u činjenici da IOF natjecanju na Kraljičinom Zdencu dodjeljuje financijsku pomoć u svrhu promidžbe nordijskog modela orijentacije. Od 1966. godine naši su orijentacisti posjećivali inozemna natjecanja, a od 1979. godine orijentacijski svijet počeo je upoznavati naše krajeve. Iste 18
Posarić J. (1973), „Naše planine“ broj 11/12, „Ne po nordijskom, već po humanom sistemu“, Zagreb, str. 280.
11
godine Čedo Gros izrađuje prvu hrvatsku četverobojnu orijentacijsku kartu Ponikvi, postavivši novi standard u crtanju karata na ovim prostorima. Komisija za orijentaciju PSH 1980. godine po prvi puta imenuje natjecatelje u sastav reprezentacije Hrvatske. Od 20. - 21.9.1980. godine na delničkom Petehovcu održava se pojedinačno prvenstvo PSJ koje u godinama koje slijede prerasta u natjecanje za Kup Hrvatske. U sklopu Europske promocijske turneje P.O. Bengtsson u Zagreb 9. i 10. 11. 1980. godine dovodi grupu orijentacista iz Švedske, Norveške, Finske i Austrije. Na tadašnjem Fakultetu za fizičku kulturu Bengtsson je održao predavanje o aspektima razvoja orijentacijskog sporta u svijetu i metodama rada sa mlađim dobnim uzrastima. Posebnost tog događaja prvi puta bilježe televizijske kamere, a sportska novinarka RTV Zagreb Milka Babović19 napravila je četverominutnu reportažu prikazanu 11.11.1980. godine. Težnja za određenjem orijentacijskog sporta iskazana je 5.3.1981. godine osnivanjem Kluba za orijentacijski sport „Maksimir“. Da bi novoosnovani klub dobio priliku natjecati se u sustavu natjecanja pod patronatom PSH, morao je prilikom registracije promijeniti ime u planinarsko orijentacijski klub. Ovaj događaj je vrlo značajan jer je na području tadašnje Jugoslavije to bio presedan koji je nedvosmisleno pokazao smjer kuda će težiti sportaši orijentacisti – prema specijaliziranim sportskim klubovima. Te godine u Hrvatsku stižu švedski crtači karata braća Bengt i Leif Eriksson, te Dag Malmquist koji izrađuju višebojne karte za orijentacijsko trčanje „Maksimir“, „Dolje“ i „Maruševac“ kod Varaždina. Iz tog vremena datira anegdota kada je tadašnja milicija privela švedske crtače zbog sumnje da špijuniraju u korist hrvatske emigracije. Tek 1983. godine, nakon niza rasprava i uvjeravanja, Savezni sekretarijat za narodnu obranu dopustio je upotrebu vojnih topografskih karata planinarima. To, međutim, više nije bilo presudno jer su se za organizaciju orijentacijskih natjecanja počele isključivo koristiti karte posebno izrađene po IOF standardima. U Belgiji se 1982. godine održao XI. Kongres IOF na kojem je Planinarski savez Jugoslavije primljen u punopravno članstvo kao 28. član, a kao izaslanica Kongresu nazoči Senka Jurković Gros. Važnost tog događaja ogledava se u činjenici da se planinarska organizacija učvrstila kao nositelj razvoja orijentacijskog sporta u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Pobjednici Prvog hrvatskog kupa bili su Dunja Uroić i Ivan Marchiotti iz planinarsko-orijentacijskog kluba „Maksimira“ iz Zagreba.
Mađarska je te 1983. godine organizirala Svjetsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju. Premijerni nastup imali su hrvatski natjecatelji Ivan Marciotti, Dunja Uroić i Natalija Smerke. Od 1984. godine pod okriljem PSJ, u cilju međunarodne suradnje organiziraju se godišnji troboji Italije, Austrije i Jugoslavije. Prvi takav troboj organiziran je u Virovitici (1984.), zatim u Trentu, Italija (1985.) i Feldbachu, Austrija (1986.). PD Papuk, kojem je tada na čelu Antun Zoran Krivokapić, za natjecanje u Virovitici izabralo je tehnički zahtjeve terene i pristupio izradi vrlo kvalitetnih karta. Na tom prvom međunarodnom natjecanju nastupilo je preko 300 natjecatelja. Znakovita 1986. godina donijela je niz potresa na orijentacijskoj sceni ex. Jugoslavije. Nezadovoljstvo je kulminiralo poradi problema izazvanih inertnošću Komisije za orijentaciju planinarskog saveza Jugoslavije. KO PSH u travnju te godine organizira dva sastanka tematski 19
Čepelak, R. (2002), „Kratka povijest Hrvatske orijentacije“, Zagreb, str. 12.
12
usmjerena na pitanja vezana uz stanje u orijentaciji, te mogućnost i pravce njezina daljnjeg razvoja. Zaključeno je da se formira jedinstvena liga Jugoslavije u orijentacijskom trčanju, te da se koordinacijska komisija za orijentaciju razdvoji na planinarsku i sportsku. Time su udareni konkretni temelji procesu osamostaljivanja orijentacijskog sporta i udaljavanja od planinarstva. Hrvatskoj u studenom iste godine po drugi puta dolazi u posjet O-ringen tura20 pod vodstvom Per Nordahla i tadašnjeg pobjednika svjetskog kupa Kenta Olssona. Kup Jugoslavije bio je najveće ligaško natjecanje na ovim prostorima, a održao se 1988., 1989. i 1990. godine. Najzapaženije rezultate ostvarila je Dunja Uroić, POK Maksimir, pobjednica u najjačoj ženskoj kategoriji 1988. godine, te viceprvakinja 1989. i 1990. godine. Kod seniora najviše uspjeha imao je član POK Maksimir Ivo Tišljar postavši vice-prvakom 1988. i 1989. godine. Paralelno s tim natjecanjem održalo se i natjecanje za Kup Hrvatske. 1987. godine pobjeđuju Dunja Uroić i Ivan Marchiotti, a 1988. i 1989. godine najuspješniji su Dunja Uroić i Ivo Tišljar. U Rovinju je od 31.05. - 04.07.1989. godine održan 7. Europski festival sportske rekreacije. U sklopu festivala održano je prvo trodnevno orijentacijsko natjecanje u Hrvatskoj na kojem su nastupili natjecatelji iz pet zemlja (Švedska, Norveška, Danska, Austrija i Hrvatska). Početkom devedesetih sa političkih karti nestala je Jugoslavija, a Hrvatska postaje suverena država. Državno prvenstvo Jugoslavije u orijentacijskom trčanju trebalo se održati u kolovozu 1991. godine u Cerknu, međutim zbog novonastale političke situacije Komisija za orijentaciju planinarskog saveza Jugoslavije se rasformirala. U godinama koje slijede formirat će se nacionalni orijentacijski savezi Slovenije (1992.), Srbije (1993.)... Hrvatski olimpijski odbor je uvrstio orijentacijsko trčanje u nomenklaturu planinarskih sportova još 1992. godine. HPS je primljen u punopravno članstvo IOF-a pod nazivom „Croatian Orienteering Federation“, a delegat na kongresu IOF-a održanom u Švicarskoj 10. srpnja 1992. godine bio je Željko Gobec, pročelnik KO HPS i predstavnik Hrvatskog sportskog saveza. Početkom kolovoza iste godine na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Finskoj Hrvatska kao samostalna reprezentacija bilježi prvi nastup. Reprezentaciju su sačinjavali natjecatelji Eva Meštrović, Tihomir Salopek, Nikola Pajčin i Damir Gobec. U Rijeci je 1992. godine osnovan POK „Rijeka“ koji te ratne godine u Rovinju organizira natjecanje „Slobodna Hrvatska 92“. Za većinu tadašnjih sportskih djelatnika i natjecatelja ta iznimna 1992. bila je povod da se realizira naum o stvaranju nacionalnog orijentacijskog saveza. Već u jesen provedene su unutrašnje konzultacije i napravljen prijedlog Statuta Hrvatskog i Zagrebačkog saveza za orijentacijsko trčanje s načelno podijeljenim odgovornim dužnostima: predsjednik Darko Sakar, tajnik Željko Gobec, dok je na čelo Zagrebačkog saveza izabran Tomislav Kaniški, a poslovi tajnika povjereni su Karlu Gobecu. Već početkom 1993. godine na krilima međunarodnog priznanja orijentacijskog športa pokušalo se sazvati osnivačku skupštinu samostalnog orijentacijskog saveza. Nakon što su obznanjene odluke KO HPS o formiranju nacionalnog saveza, Hrvatski planinarski savez iskoristio je konceptualno neslaganje među klubovima i zadržao orijentacijski šport pod svojom nadležnošću. PSH je procijenio da su orijentacisti pogodna skupina koja omogućava pokriće za članstvo u HOO. Nakon izglasavanja nepovjerenja od strane POK „Rijeke“, POK 20
O-ringen tura – zamišljena i dugi niz godina organizirana kao stručna i promocijska pomoć skandinavskih orijentacista zemljama u kojima još nije razvijena sportska orijentacija, danas ta tura je poprimila oblike sportskog turizma kroz orijentacistima egzotične zemlje
13
„Maksimir“, PD „Sljeme“ i PD „Kapela“ pročelnik KO HPS Željko Gobec podnio je neopozivu ostavku čime završava zamisao o formiranju nacionalnog saveza. U listopadu Hrvatska bilježi prvi nastup na Svjetskom seniorskom prvenstvu koje se održalo u USA. Reprezentaciju su sačinjavali natjecatelji Ivan Marchiotti, Karlo Gobec, Ivo Tišljar, Tomislav Kaniški, Damir Gobec, Neda Punek i Martina Bedeković, a KO HPS-a dobiva novog pročelnika Ivana Hapača (PD „Sljeme“). Devedesete godine prošlog stoljeće bile su vrlo poticajne za razvoj orijentacije koja zahvaljujući ponajprije potpori Hrvatske vojske dobiva nove organizacijske oblike. Nerazjašnjeni problemi iz prošlosti i nove okolnosti iznova su stvorile razlike u konceptu razvoja orijentacijskog sporta u Hrvatskoj. Zbog vojnog utjecaja i financijske potpore dio orijentacista se profesionalizira unutar vojne strukture, te se za potrebe vojske započinje postupkom široke edukacije u cilju osnaživanja pozicije unutar oružanih snaga. Formiran je „Gorski zdrug“ - obučna satnija koja je skrbila o obuci pripadnika vojske i policije za planinske specijalnosti. Civilni dio orijentacije okupljen pod HPS-om sveden je na puko preživljavanje. Uslijed loše financijske situacije nije bio u stanju materijalno-financijski parirati vojnim orijentacistima koji su unutar svojih postrojbi dobivali sve više prostora za bavljenje sportom. Na razini oružanih snaga započelo se sa pripremom velikih orijentacijskih priredbi u Hrvatskoj, a organizacijske konture funkcioniranja sporta u vojsci, pa tako i orijentacije osmislio je i postavio Željko Gobec. U Jastrebarskom je 1994. godine osnovan POK HV „Jelen“, a HOD „Anton Mihanović“ dobio rješenje da u imenu može nositi naziv Hrvatsko orijentacijsko društvo. HPD „Vihor“ iz Zagreba 1995. godine održava prvo natjecanje u MTB-orijentaciji, dok članovi OPS Rijeka, uz pomoć nastavnog središta za obuku vojnika izvidnika iz Delnica, 19.2.1995. u sklopu 33. Memorijala mira21 na Vrbovskoj poljani pored Begova Razdolja organiziraju demonstracijsko natjecanje vojnika u skijaškoj orijentaciji. Neda Punek izabrana je za članicu svjetske tehničke komisije za vojni sport (CISM). Hrvatska je u Rovinju 1996. domaćin Regionalnog vojnog prvenstva22 na kome su nastupili natjecatelji 13 država. Natjecanja su se održala na kartama „Svetivinčenat“ i „Rovinj“. Navedeno natjecanje polučilo je odličan organizatorski uspjeh na kojem su, u godinama koje slijede u Hrvatskoj, organizirana velika međunarodna natjecanja. Najzapaženiji rezultat je ostvario Tihomir Salopek osvajanjem trećeg mjesto u utrci na klasičnim stazama. Iste godine osnovan je POK „Sljeme“ iz Zagreba. Od 3. - 4. 5.1996. godine POK HV „Jelen“ iz Jastrebarskog organizira Otvoreno međunarodno natjecanje „Cro Open“ koje prerasta u najznačajnije građansko natjecanje u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 1997. godine u Jastrebarskom, u organizaciji POK „Jelena“, prvi puta organiziran Alpe Adria Kup. Na regionalnom vojnom prvenstvu u slovenskoj Ilirskoj Bistrici Tihomir Salopek osvaja zlatnu medalju na klasičnoj stazi. U Hrvatskoj se uvodi muška seniorska elitna kategorija M21E.
21
Pavešić M., (1995), „Orijentacija“ broj 17, „Skijaška orijentacija - prvo vojničko orijentacijsko trčanje na skijama“, Rijeka, str. 10. i 11.
22 Radetić I., (1996), „Orijentacija“ broj 24, „Pohvale odličnoj organizaciji“, Rijeka, str. 5,
14
Prvo Europsko vojno prvenstvu u orijentacijskom trčanju, održano u organizaciji Hrvatske vojske uz sudjelovanje 17 država, održalo se od 3. - 10. svibnja 1998. godine u Jastrebarskom, Zaprešiću i Delnicama. U Zagrebu i Crnom Lugu23 održano je u 1999. godine sklopu 2. SVI 32. Vojno svjetsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju. Iste godine u Bjelovaru je osnovan OK „Bjelovar“, a u Delnicama i Crnom Lugu organizirano je 1. Prvenstvo Gorskog kotara u orijentacijskom trčanju. OK „Ris“ osnovan je 12. veljače 2000. godine u Delnicama, dok su na Svjetskom prvenstvu u orijentacijskom maratonu održanom u Sloveniji, Eva i Edi Ocvirk zauzeli treće mjesto. „Croatia Open“ - jedinstveno međunarodno orijentacijsko natjecanje i najznačajniji događaj tradicionalnog karaktera u Hrvatskoj održao se do tada u okolici Jastrebarskog četiri puta, a suradnjom između Risa i Jelena natjecanje se lokacijski prenosi na terene Primorskogoranske županije. Kvalitetna organizacija tog međunarodnog natjecanja dovela je u Hrvatsku više stotina natjecatelja iz 30 - tak država, a trud organizacijskog odbora "CROATIA OPEN-a" zamijetili su i čelni ljudi IOF-a (Međunarodne orijentacijske federacije) koji budućim natjecanjima u nekoliko navrata dodjeljuju status utrke za svjetsku rang listu (World Ranking Event). U Zagrebu je 2001. godine osnovan OK „Vihor“. Tihomir Salopek je na Svjetskom prvenstvu u Finskoj osvojio 26. mjesto u disciplini sprint osiguravši Hrvatskoj prve povijesne bodove u Svjetskom kupu. Petar Delić se odličnom kvalifikacijskom utrkom plasirao u „A“ finale kratkim stazama. Međunarodno natjecanje „Croatia Open“24 održava se Delnicama, te je na poticaj Mirke Jakšić organizirana demonstracijska orijentacijska utrka za osobe s posebnim potrebama koja će u godinama koje slijede prerasti u natjecanja u preciznoj orijentaciji. Natjecanje se održalo na posebno pripremljenoj karti „Park Kralja Tomislava“ na kojoj su nastupili četiri člana iz Športskog društva paraplegičara "Zagreb": Želimir Gulan, Zoran Santorić, Dragan Vastić i Mladen Brek. Tijekom 2003. godine na inicijativu Čedomila Grosa (POK „Sljeme“, Zagreb), Ivice Urbanca (OK „RIS“, Delnice) i Željka Oršolića (OK „Bjelovar“, Bjelovar) potaknuta je na razini KO HPS-a rasprava o inicijativi za osnivanjem orijentacijskog saveza. Zbog koncepcijskih raslojavanja i nesloge među društvima i klubovima i ovaj je pokušaj neslavno propao. Tihomir Salopek na Svjetskom prvenstvu u utrci na kratkim stazama osvaja 33. mjesto. Regionalno natjecanje Alpe Adria Kup 2004. godine je po drugi put organizirano u Hrvatskoj na karti Lividraga25 nedaleko Gerova u organizaciji OK „RIS“ iz Delnica. Te je godine u Lokvama osnovan OK „Lokve“. Nova kolebanja u hrvatskoj orijentacijskoj zajednici potaknuo je OK “RIS“ Delnice 2004. godine. Zbog konceptualnih neslaganja s radom KO HPS-a i njezinim pročelnikom Ivom Tišljarom, klub je napustio sustav natjecanja pod patronatom HPS-a26. Uz podršku orijentacijskih klubova „Međimurje“ iz Selnice i „Bjelovara“ iz Bjelovara poduzete su opsežne 23
Novi List, Rijeka, 16.8.1999., „Istok pročitao Gorski kotar“, str.25.
24
Goranski Novi List, Rijeka, srpanj 2001., „Goranski risovi – elita nacionalnog orijentacizma“, str. 10.
25
Novi List, Rijeka, 4.7.2004., „Europski trkači u Lividragi“, str. 37.
26
Novi List, Rijeka, 24.2.2004., „Predsjednikove prijetnje“, str. 40.
15
aktivnosti na stvaranju uvjeta za formiranje nacionalnog orijentacijskog saveza. OK „Vihor“27 iz Zagreba priključio se inicijativi neposredno prije održavanja osnivačke skupštine Saveza. Međutim, i dio klubova koji su djelovali pod okriljem tadašnje KO HPS-a započeli su sa konspirativnim opsežnim priprema za formiranje saveza u čemu su se posebno isticali Tomislav Kaniški, Dario Štambuk, Antun Zoran Krivokapić i Darko Sakar. Vrlo kaotičnu situacija prekinuta je nakon sastanka u Zajednici športova PGŽ, koji se održao 16. prosinca 2005. godine u Rijeci. „Ris“, „Torpedo“ i „Lokve“ iznijeli su svoja viđenja formiranja saveza, te je odaslana jasna poruka o nužnosti zajedničkog formiranja nacionalnog saveza koji bi trebao u budućnosti skrbiti o orijentacijskom sportu. Hrvatski savez za orijentacijsko trčanje osnovan je 22. prosinca 2005. godine u prostorijama Hrvatskog olimpijskog odbora u Zagrebu kao samostalni nacionalni športski savez orijentacijskog športa. Treba istaknuti da je u procesu pripreme i osnivanja Saveza postojao ozbiljni dualizam kojeg, nažalost, nismo uspjeli obuzdati do današnjih dana. Sam tijek osnivačke skupštine obilježen je velikim proceduralnim incidentom kada je tadašnjem predsjedniku orijentacijskog kluba „Jelen“ iz Jastrebarskog Damiru Miljkoviću, Tomislav Kaniški osporio pravo zastupanja, jer navodno po statutu te udruge pravo na zastupanje imaju tajnik i pomoćnik tajnika tog kluba. Hrvatski savez za orijentacijsko trčanje (HSOT28) je osnovalo 9 udruga sa zadaćom promicanja i razvoja orijentacijskog športa u Republici Hrvatskoj: OK „Ris“, Delnice (Ivica Urbanc), OK „Međimurje“, Selnica (Vladimir Tkalec), OK „Vihor“, Zagreb (Damir Gobec), OK „Bjelovar“, Bjelovar (Željko Oršolić), OK „Lokve“, Lokve (Andrija Tusić), OK „Jelen“, Jastrebarsko (Tomislav Kaniški), POK „Maksimir“, Zagreb (Radovan Čepelak), POK „Torpedo“, Rijeka (Zoran Lazić) i POK „Sljeme“ Zagreb, (Čedomil Gros). Za predsjednika je izabran Darko Sakar, a za dopredsjednika Ivica Urbanc. Koliko je ideja samostalnog nacionalnog saveza u glavama pojedinih klupskih dužnosnika bila još nesazrjela, najbolje opisuju činjenice iz Zapisnik sa 109. sastanka KO HPS koji se održao 27. prosinca 2005. godine u sjedištu HPS. Dva dana nakon osnivačke skupštine Saveza, Damir Gobec, član IO HSOT-a, želi preuzeti KO HPS-a od Ive Tišljara29!?. Naravno, da proces registracije Saveza je naišao na niz administrativnih prepreka, jednu od većih tada je postavio Tomislav Kaniški koji je „mutio vodu“ gdje je stigao tužakanjem uredu državne uprave u Zagrebu. Interesantna je podudarnost da talac njegovog opstruktivnog razmišljanja i djelovanja u orijentacijskom sportu dugi niz godina bila i KO HPS-a. Kada to navodim prvenstveno mislim na glasačku mašineriju koju je on stvorio unutar tog djela planinarstva, kontrolirajući broj glasova na sjednicama Komisije za orijentaciju. Vješto je izbrusio manipulatorske sposobnosti radom u Komisiji za orijentaciju a dolaskom na scenu novog Saveza, nezadovoljan svojom pozicijom unutar njega, počeo se ponašati kao „slon u staklarni“. Hrvatski planinarski savez iz bojazni od ishoda secesije podupirao je aktivnosti djela „nezadovoljnika“, prvenstveno želeći zaštiti svoju stečenu poziciju unutar hrvatske sportske zajednice i imovinu. Predsjednik Saveza Darko Sakar odlazi zajedno sa Antunom Zoranom Krivokapićem tadašnjim samozvanim v.d. tajnikom Saveza na sastanak u HPS, gdje im glavni tajnik Darko Berljak uz prisustvom Pročelnika komisije za orijentaciju Ive Tišljara
27
Novi List, Rijeka, 25.6.2006., „Vihor poziva HOO na reakciju“, str. 40.
28
Novi List, Rijeka, 12.1.2006., „Moralna pobjeda“, str. 49.
29
Zapisnik sa 109. sastanka KO HPS, održane u Zagrebu 27.12.2005. godine, str.2
16
iznosi stajališta planinarskog saveza30. Po njima, svi klubovi koji su već izašli iz HPS-a trebali bi se vratiti u članstvo istog, te da se sustavno kroz prijelazno razdoblje od dvije godine stvore uvjeti za izlazak orijentacije iz HPS-a. Članovi IO HSOT-a nisu prihvatili zahtjev HPS po kojem bi se orijentacija trebala ponovno vratiti pod djelovanje KO HPS-a, a Darko Sakar je izgubio potporu članova Izvršnog odbora HSOT-a, nakon čega je nastupilo njegovo distanciranje od rada Saveza. Hrvatski planinarski savez nije mirovao, napravljena je kadrovska promjena u KO HPS-u, Ivu Tišljara na mjestu Pročelnika KO HPS-a zamijenio je novi čovjek od povjerenja Dario Štambuk samo sa jednim ciljem – urušiti temelje novoosnovanog Saveza po svaku cijenu. To je vrijeme kada juniorsku i seniorsku reprezentaciju ne sačinjavaju najuspješniji sportaši, već oni najpodobniji. Međutim, u Zagrebu je 2006. godine osnovan OK „Kapela“, a u Samoboru OK „Samobor“, te je tim događajima odasla jasna poruka kuda žele hrvatski orijentacisti. Na razini Saveza događaji su svedeni na „mrtvu točku“, predsjednik Saveza nije želio sazivati sjednice Izvršnog odbora31, povlačeno je pitanje legaliteta Saveza i nastala je kriza koje je rasplamsala dualizam do krajnjih granica tolerancije. Hrvatski olimpijski odbor je 25. travnja 2007. godine održao 34. sjednicu Vijeća HOO na kojoj je utvrđena nova nomenklatura športova i športskih grana u Republici Hrvatskoj. Napokon su se stvari pomakle s mjesta. Orijentacija dobiva status športa sa jasno definiranim IOF športskim granama (orijentacijsko trčanje, MTB-orijentacija, precizna orijentacija i skijaška orijentacija), te su tim činom djelomično ušutkani skeptici unutar orijentacijske zajednice. Pritisnuti dualizmom članovi Saveza su u Delnicama 7. srpnja 2007. održali izvanrednu sjednicu i stvari su pokrenete u željenom smjeru. Izglasan je novi statut i toliko željeni naziv saveza - Hrvatski orijentacijski savez sa sjedištem u Delnicama. Izabrano je novo vodstvo na čelu s predsjednikom Karlom Gobecom i dopredsjednikom Ivicom Urbancem. Iste godine po treći puta je u Hrvatskoj na Plitvičkim jezerima u organizaciji OK „Maksimir“ iz Zagreba organiziran Alpe Adria Kup, dok je u jesen na Ključić Brdu pored Velike Gorice organizirano 40. Svjetsko vojno prvenstvo. 9. studenog 2007. godine uz potporu HOO izvršena je promjena nositelja orijentacijskog športa u IOF. Mjerodavnosti su sa HPS prenesene na HOS. Shodno zaključku sa sastanka predstavnika HOS-a i HPS-a u Hrvatskom olimpijskom odboru od 19. studenog 2007. godine, prihvaćeno je usvajanje prijedloga HPS-a i HOO i uvrštavanje „Izvorišnih osnova“ u tekst statuta HOS-a. Zaključeno je da bi dva saveza trebala potpisati Povelju o sporazumnom razdruživanju kao dokaz prijateljskog rastanka, što je i učinjeno na redovnoj skupštini 27. studenog 2007. godine u Delnicama32. 27. prosinca 2007. na 18. sjednici skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora Hrvatski orijentacijski savez je primljen u punopravno članstvo neolimpijskih sportova. Sjednici su prisustvovali: Karlo Gobec – predsjednik, Ivica Urbanc – dopredsjednik, Tihomir Salopek, Darko Duhović i Damir Gobec – članovi IO HSOT-a, te Željko Gobec. 30 Zapisnik sa 2.
31
32
sjednice IO HSOT-a, održane u Zagrebu 17. veljače 2006. godine, str. 2
Zapisnik sa 3. sjednice IO HSOT-a, održane u Črnilovcu 11. lipnja 2006. godine, str. 1 Novi List, Rijeka, 4.12.2007., „Razlaz nakon 50 godina“, str. 49.
17
Na Svjetskom prvenstvu u preciznoj orijentaciji održanom 2008. godine u Češkoj, Zdenko Horjan osvaja srebrnu medalju u kategoriji paralimpik. Ovim povijesnim rezultatom Hrvatska ulazi u vrstu zemalja osvajača IOF medalja. Umjesto očekivanog organizacijskog i sportskog napretka, uslijedila su daljnja nerazumijevanja i raslojavanja unutar strukture orijentacijskih klubova i sportskih dužnosnika. Damir Gobec svojim samovoljnim postupcima izazvao je niz kriznih situacija koje su 27. studenog 2009. rezultirale promjenom vodstva i sjedišta Saveza koje iz Delnica seli na zagrebački Ribnjak. Pobjeda reformiranih protivnika Saveza došla je do punog izražaja izborom Tomislava Kaniškog za dopredsjednika, te vraćanjem sjedišta Saveza u Zagreb. Zdenko Horjan je na Svjetskom prvenstvu u preciznoj orijentaciji u Mađarskoj obranio naslov viceprvaka. U organizacijskom i sportskom smislu 2010. godinu treba izdvojiti kao godinu organizacije prvog petodnevnog natjecanja „Croatia Open-a“ u organizaciji OK „Ris“ iz Delnica i reprezentacije Hrvatske u preciznoj orijentaciji kao primjereno organiziranoj sportskoj manifestaciji. Na Europskom prvenstvu u preciznoj orijentaciji održanom u Švedskoj srebrna odličja osvajaju Zdenko Horajn i Ivica Bertol, dok na Svjetskom prvenstvu u Norveškoj, Hrvatska reprezentacija u preciznoj orijentaciji sastava Zdenko Horjan, Ivica Bertol, Jasminka Cindrić Perković i Dalibor Perković osvaja ekipno treće mjesto. Kada se tome pridoda i rezultat Matjaža Štanfela koji se odličnom kvalifikacijskom utrkom plasirao u „A“ finale srednjih staza i na Svjetskom prvenstvu u norveškom Trondheimu u finalu zauzeo 42. poziciju, možemo zaključiti da ima nade za naš sport. Alpe Adria Kup je u Hrvatskoj po četvrti puta organiziran 2011. godine na terenima u okolici Rijeke, tehnički organizator je bio POK „Torpedo“ iz Rijeke. „Croatia Open“ ponovno je organiziran kao petodnevno natjecanje, a OK „RIS“ iz Delnica je osigurao izradu karata uz pomoću „lidar“ podloga što predstavlja prvo korištenje te tehnologije na krškim terenima regije. Svjetsko prvenstvo se održalo u Francuskoj, a najzapaženiji je rezultat ostvario Ivo Tišljar osvajanjem trećeg mjesta u otvorenoj kategoriji svjetskog prvenstva u preciznoj orijentaciji. Nikola Pajčin osniva prvi orijentacijski klub u istočnoj Slavoniji - Orijentacijski klub Sova iz Šećerane. Rezultat koji je obilježio 2012. godinu je 27. mjesto Matjaža Štanfela u A- finalu svjetskog prvenstva u Lausanni, Švicarska. Juniori Matej Štambuk i Matija Razum su nastupili na svjetskom juniorskom prvenstvu koje se održalo u slovačkom gradu Košice. Reprezentacija u preciznoj orijentaciji je nastupila na svjetskom prvenstvu u Dundee, Škotska gdje je osvojila ukupno treće mjesto. Međunarodno natjecanje „Croatia Open“ privuklo je 1438 natjecatelja iz 42 države, te to predstavlja do sada najveće okupljanje orijentacista na području Hrvatske u povijesti. Osim velikog broja sudionika ovo natjecanje obilježila promocija natjecateljske karte Golubinjak pored Lokava koja predstavlja najcjelovitiju kršku kartu u Hrvatskoj. Hrvatski orijentacijski savez dodijelio je natjecanju nagradu za najbolje organizirano natjecanje u sezoni. Krajem godine održana je sjednica Skupštine saveza na kojoj su izabrani stari-novi predsjednik Karlo Gobec i dopredsjednik Tomislav Kaniški, članovi Izvršnog i Nadzornog odbora, te Suda časti.
18
ZAKLJUČAK Vjerovatno ćete se zapitati zašto sam stao, zašto nisam napisao nešto o posljednjih šest godina, pa zato jer ništa novo ne bi bilo rečeno, osim što bi ponavljao pisanje o „igrama bez granica“ Poražavajuću činjenica je da od 9 osnivača saveza, danas čak dva više ne funkcioniraju, a jedan OK „RIS“ djeluje van saveza. Primorsko-goranska županija koja je imala 3 kluba, danas niti jedan od nih ne participira u radu saveza, i to nikoga ne zabrinjava. Strašno. Premda je OK „RIS“ često puta bio okarakteriziran kao klub koji remeti mir u savezu, danas iako ne participira u radu saveza zbog neslaganja sa načinom vođenja istog od 2015. godine, problemi u savezu su i dalje veliki. Neki novi klubovi su sada na „tapeti“, savezni novac se troši na turističke ture užih članova obitelji ili poslušnih partnera i „vuk sit i ovce na broju“. U dosadašnjim mandatima nismo uspjeli jasno definirali stručne stožere (direktora, izbornike, glavne i pomoćne trenere) svih reprezentacija. Iako smo donijeli Pravilnik o radu reprezentacija nisu usaglašene metode rada. Smatram da je zbog toga onemogućen transfer stručnih znanja i sinergija svih učesnika. Kada govorim o transferu stručnih znanja, ne mislim nužno na domaće kadrove i iskustva, već na pozitivna iskustva koja su značajno unaprijedila rad reprezentacija u zemljama regije koje su brojem aktivnih natjecatelja bliske nama. Zbog čega, pa naravno kao i obično zbog kulta ličnost i osobnih parcijalnih interesa. Smatram da svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje, no kod nas to nije slučaj pa se onda kreće osobnim diskvalifikacijama. To je retorika koja se ciljano pokušava nametnuti kao naša realnost i kojom se klubove želi odvratiti od argumentirane rasprave oko bilo kojeg važnog problema u orijentacijskoj zajednci. Da vas prisjetim odbijenica: EYOC, MWOC, Kartaosnovna orijentacijska infrastruktura, Plan i program rada škole orijetacijskog sporta HOA, Kandidatura za predsjenika HOS-a itd.,itd., itd..
19
Izvori i literatura Knjige: Marković, M. (2002), „Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka“, Rijeka Nordenfelt, B. (1990), „Some important dates in the Hisstory of O-sport), Helsinki, Poljak, Ž. (2004), „Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva“, Zagreb, Sukan Altić, M. (2003), Povijesna kartografija – kartografski izvori u povijesnim znanostima“, Samobor Smerke, Z. (1989), Planinarstvo i alpinizam“, Zagreb, Novine i časopisi: Pavešić M., (1995), „Orijentacija“ broj 17, „Skijaška orijentacija - prvo vojničko orijentacijsko trčanje na skijama“, str. 10. i 11., Muža Z., (1995), „Orijentacija“ broj 19, „Prilog povijesti orijentacije u Hrvatskoj“, str. 30., Radetić I., (1996), „Orijentacija“ broj 24, „Pohvale odličnoj organizaciji“, str. 5, Lipovac L. (1953), „Naše planine“, br. 10 /12, „Orijentaciono hodanje planinarskih društava Grada Zagreba“, Zagreb, str. 364. - 365., Florschütz M. (1955), „Naše planine“, br. 1, „Razmatranja u orijentacioni hod PD „Zagreb“, Zagreb, str. 66., Muža Z., (1995), „Orijentacija“ broj 19., „Prilog povijesti orijentacije u Hrvatskoj“, Rijeka, str. 30., Nedeljković R. (1961) „Naše planine“, br. 1/2, „Umjesto planinarstva atletika“, Zagreb, str. 56., Špoljarić B., (1966), Zagreb, „Naše planine“ broj 7/8, „Naši orijentacisti u Mađarskoj“, str. 189, Smerke Z., (1969), Zagreb, „Naše planine“ broj 7/8, „Pojedinačno orijentaciono natjecanja PD Sljeme“, str. 187., Mesić I., (1971), Zagreb, „Naše planine“ broj 3/4, „O reformi orijentacijskog sporta“, str. 78., Ribar V., (1971), Zagreb, „Naše planine“ broj 7/8, „O reformi orijentacijskog sporta“, str. 170 - 171., Posarić J. (1973), „Naše planine“ broj 11/12, „Ne po nordijskom, već po humanom sistemu“, Zagreb, str. 280., Novi List, Rijeka, 16.8.1999., „Istok pročitao Gorski kotar“, str.25., Goranski Novi List, Rijeka, srpanj 2001., „Goranski risovi – elita nacionalnog orijentacizma“, str. 10., Novi List, Rijeka, 4.7.2004., „Europski trkači u Lividragi“, str. 37., Novi List, Rijeka, 24.2.2004., „Predsjednikove prijetnje“, str. 40., Novi List, Rijeka, 25.6.2006., „Vihor poziva HOO na reakciju“, str. 40., Novi List, Rijeka, 12.1.2006., „Moralna pobjeda“, str. 49., Novi List, Rijeka, 4.12.2007., „Razlaz nakon 50 godina“, str. 49., 20
Mrežni izvori: International Orineteering Federation (www.iof.org), Centre for Orienteering History (www.orienteering-history.info), Hrvatski orijentacijski savez (www.orineteering.hr) Orijentacijski klub „RIS“ Delnice (www.inforis-delnice.com), Orijentacijski klub „Vihor“ Zagreb (www.vihor.hr), Osobne arhive, siječanja i razgovori: Poljak, Ž. (1987), PSH, „Slike iz povijesti Hrvatskog planinarstva“, Zagreb, Čepelak, R., Zupanc, D., (2000), „50 Velebitovih godina“, Zagreb, Čepelak, R. (2002), „Kratka povijest Hrvatske orijentacije“, Zagreb, Tišljar I. (1982 – 2005), „Zbirka rezultata kupova“, Zagreb, Ocvirk E. (2012), „Zbirka rezultata sa državnih prvenstva i kupova Hrvatske, Zagreb, Zentai L. (2007), IOF – 12. International Conference on Orienteering Mapping – prezentacija,
21