Issuu on Google+


RIJEČKI NAKLADNI ZAVOD d.o.o. 51000 Rijeka, Slaviše Vajnera Čiče 8 / tel.: 051/336-827 BIBLIOTEKA: POSEBNA IZDANJA Knjiga 6. UREDNIK: Ljubomir STEFANOVIĆ RECEZENTI: Milorad STOJEVIĆ Ante LUČIĆ Lilijana DOMIĆ GRAFIČKA PRIPREMA I OPREMA: Sanja ZIRDUM ZA NAKLADNIKA: Maja VUČEMIL TISAK: KIKA GRAF, Zagreb, Horvaćanska 28 NAKLADA: 2500 primjeraka ISBN 953-6268-55-8 ILUSTRACIJA NA NASLOVNICI: Josip BOTTERI DINI, Krvoločni promatrači zločina, 1991.


Andrija VUČEMIL Josip BOTTERI DINI

FUGA VUKOVARIANA U spomen poginulim braniteljima Vukovara i zahvalu preživjelim ratnicima koji čuvaju sjećanje na njih i njihovu žrtvu.

KLADNI I NA

OD ZAV

RIJEC K

Sjeni Paula CELANA, pjesnika Fuge smrti

93

R

I

Z

19

N A

Rijeka, 2006.


AUTOROVA NAPOMENA Fugu Vukovarianu počeo sam pisati iz očaja gledajući i slušajući što se događa s ljudima koji su učinili nemoguće u obrani domovine. Grad-simbol njihove neravnopravne borbe, sudbina grada kojeg se gotovo zaboravilo i braniteljska kalvarija bili su mi poticaj da na svoj pjesnički način učinim nešto. Kad je Žrtvoslovno društvo prof. Zvonimira Šeparovića pripremalo simpozij o Vukovaru zamoljen sam da napišem svoje svjedočenje i sudjelujem na simpoziju. Odazvao sam se na, po meni, najbolji mogući način i u jednom dahu nastala je poema o Vukovaru. Na naslov me je inspirirala Fuga smrti Paula Celana, rumunjsko-njemačko-francuskog Židova, remek djelo o patnjama židovskog naroda pod nacizmom i fašizmom. Fuga Vukovariana objavljena je u Zborniku prvi put, a kasnije u mojoj knjizi Glas (na)glas za glas te u knjizi Tri poeme-himne mojoj zemlji. Drugi dio poeme nastao je kao reakcija na nikad provedeno okupljanje branitelja i pokušaj postrojavanja njihove brigade u studenome 2005. godine kada u to sveto mjesto i u te svete dane nisu došli najviši dužnosnici Republike Hrvatske. Napisao sam što mi je ležalo sve ove godine na srcu i duši. Nadam se da ne će trebati pisati na ovakav način njezin treći dio. S radošću i ponosom darujem je kao spomen poginulima i zahvalu preživjelim braniteljima u petnaestoj obljetnici borbe za Vukovar. Uveliko sam zahvalan akademskom slikaru Josipu Botteriju s kojim prijateljujem od davnih sedamdesetih godina, što se prihvatio suradnje i doprinijeo da ova knjiga dobije novu i veću vrijednost. U Rijeci na Pepelnicu 2006. godine

4


Ratno pismo Andrije Vučemila Hrvatsko ratno pismo nekako je, zasad, polučilo više pozornosti čitateljske javnosti u proznim ostvarenjima. To je i razumljivo budući da proza na stanovit način “više svjedoči” činjenicama, bez obzira na to koliko se ćutilnosti, pa i spisateljskog nesnalaženja, provlačilo njome. Osim toga, odašiljanje poruke, odnosno stajališta, a i polemika, uvijek na stanovit način priziva pravo na autentičnost svjedočenja ili objektivnost kakve raščlambe. Pritom su ponajviše profitirali sjećanja, političke disputacije, vojne analize, dnevničke bilješke i slični žanrovi, roman još nije našao svoga pravoga pisca. Pjesništvo je, međutim, prvo reagiralo na ratne strahote, što je i registrirano panoramom Ive Sanadera i Ante Stamaća pod naslovom U ovom strašnom času. Ta je panorama okupila tadašnje poetske uradke koji su bili više deklarativni negoli uvijek i pjesnički estetski promišljeni. To je i shvatljivo jer se ratna rana tek načimala i bila toliko svježa da su mnogi pjesmom iskazivali tu pošast golim srcem i njegovom iskonskom zadaćom prosvjeda i patnje, zanosa i nemoći, a manje njegovim estetskim ornatom, odnosno kakvim nedokučivim jezikom koji ne izgovara predmetnotematsku strahotu nego tek verbalnu ekshibiciju nevidljiva recepcijskog učinka. Danas je već vrijeme da se potresna nedaleka prošlost i estetski opsluži u pjesničkome ravnovjesju. Jedan od onih koji su odmah reagirali i bliskim sadržajem ratnog užasa i sviješću da on bude estetski dostojanstven, ali ne i sadržajno prikriven, pjesnik je Andrija Vučemil. Iz toga nastojanja nastala je i njegova poema Fuga Vukovariana. Ona je dvodijelno raspoređena iz razloga koje i sam autor navodi u svojoj napomeni na početku knjige. Objavljena je najprije u Zborniku sa simpozija Hrvatskog žrtvoslovnog društva, potom u Vučemilovim zbirkama Glas (na)glas za glas i Tri poeme himne mojoj zemlji. Drugi je dio nastao, navodim iz Autorove napomene, “kao reakcija na okupljanje branitelja i pokušaj postrojavanja njihove brigade u studenome 2005. godine”. Poema Fuga Vukovariana ima i indikativne posvete. Prva je posveta izravno vezana za predmet pjevanja te je

5


upućena “u spomen poginulim braniteljima Vukovara, i zahvalu preživjelim ratnicima koji čuvaju sjećanje na njih i njihovu žrtvu”. Ta prva posveta upućuje izravno na predmet pjevanja, na ljudsku i pjesničku reakciju prema činu koji nije takav, prema nepravednu ratu i njezinim nevinim žrtvama a otjelovljenom u hrvatskome Vukovaru, vjerojatno najkrvavijemu gradu Domovinskog rata. Ovu bih posvetu grubo nazvao posvetom pjesminoj bitnoj predmetnotematskoj sastojini, povodu pjevanja i emocionalnom porivu koji angažiranošću poetozofske provedbe nadilazi puki povod i zalazi u širi krug Vučemilova humanističkog obzora i reakciju na njegove neetičke pokaznice. Druga posveta aludira barem na dvije stvari. Jedna je jasna. Na neki način podrazumijeva suodnos ili zajedničko pjesničko spoznanje o sudioništvu u nečemu sličnome, a glasi: Sjeni Paula Celana, pjesnika Fuge smrti. Radi se o sudioništvu u metamorfozi strašne zbilje u pjesnički glas koji bi imao biti pandanom te grozne realnosti. Pozadina te druge posvete sjeni tragičnog života P. Celana i njegovoj Fugi smrti priziva i drugi nezaborav. Obojica pjesnika ne žele zaboraviti strašan povod svojim pjesmama ali ni uzance pjesničkog iskazivanja, kako bi obostrani dignitet, povodni i provedbeni, našli ravnovjesan smjer u istome cilju priopćavanja. U Vučemilovoj poemi nalazimo nekolike globalne izričajne značajke koje korespondiraju sa sadržajem pjevanja. Prvovrsno je to jednostavnost kazivanja, gotovo povišena intonacija govorenosti koja namjerno kani nasljedovati profetske uloge pjesnika u događanju o kojemu pjeva. U takvom naglašavanju osnovnog smisla nazočne su istodobno dvije naizgled oprečne stvari. S jedne strane to je diskretna, ali istinska, patetika koja predočava rečenu svijest o profetskom kazivanju, kazivanju sadržaja a ne forme, a s druge su strane “žestoke” riječi koje pokrivaju razine pravoga protesta protiv politike koja potire zalog Vučemilova pjevanja. Dok je diskretna patetika, zamjetna u većem dijelu Vučemilova pjesništva, dotle su žestoke riječi novina u njega, ali su funkcionalne, rekao bih i neminovne u osadržavanju pjesničkoga prosvjeda. Gdjekad podsjećaju na povišeni ton njegove prve zbirke Na smrt naslonjen, ali su ovdje u Fugi Vukovariani sadržajno “prenamijenjene”. One kao da kane prenapregnuti moć riječi

6


i do najvećeg intenziteta izvući na vidjelo pjesnikovu svijest, ali i odnos prema predmetu pjevanja. Autor govori o pokušaju da napiše svečanu pjesmu, no odustaje od toga pa prosvjed i žestoke riječi uokvirene u kolokvijalnost nedavne povijesti izbijaju u prvi plan. Tako Vučemil stvara dojam da se poema ispisuje trenutkom čitanja i vremensku koordinatu čija je usmjerenost upućena na društveni zaborav pjesnik želi potrti silinom svoga izričaja, variranjem sadržajnih elemenata sve do “kritike” samih žrtava u njihovu plemenitu činu. Dakako, Vučemil to ispisuje s pozicije domoljuba i nacionalno osviještena čovjeka i pjesnika, pa je takva “kritika” još gorča i upečatljivija. U svome govorenju Andrija se Vučemil neprestano obraća Celanu, gotovo prijateljski, više kao zajedničkom sudioniku u detekciji opće i pjesnikove patnje, one koja nije ništa drugo doli preostatak, utočište govorenja kao sublimat ljudske nemoći da se svijet postavi u pravedne relacije, u smisao koji je izvoran i plemenit ali se pretvorio u svoju suprotnost – zaborav. S tim u vezi obraćanje Paulu Celanu indikativnije je u prvome, verbalno “mirnijem”, dijelu poeme. U drugome se dijelu Vučemil, osim “svome” pjesniku obraća više iz svoje ozlijeđene svijesti o neoprostivu činu zaborava, odnosno pretvara se u nadu kako ga njegova poema dokida izvještajnošću fakata koji su na stanovit način opreka prvome dijelu poeme. Taj prvi dio ipak je neka vrst svečane pjesme, korske interpretacije i pohvale žrtvovanu Gradu, a drugi je dio pakao žrtvovanih. Ali ne pakao u simboličkome smislu, negoli u puko stvarnosnom, gdje je poezija ancilla evidentnim činjenicama neposredne povijesti. Angažman je pjesnikov ovdje potpun i on ga ne želi maskirati poetskim ornatom. On je ovdje kultivirana govornica, stanoviti krik koji želi čuti svoj vlastiti odjek. Vučemil ga je odaslao a barem ga mi čujemo. Milorad STOJEVIĆ

7


I.


Monstrum zla, 1991.

10


1.

H

tio sam, ah što sve nisam htio kao pjesnik učiniti i napisati osobito

dugu kao život pjesmu o Vukovaru kako ga ruše i ljude ubijaju dobro ste pročitali

ljude ubijaju ne osvetnički nego s užitkom tek tako da nekog ubiješ da bi bio važan i značajan samom sebi i svojoj očitoj beznačajnosti kažem bilo je to vrijeme ne za pjesmu ah, moj Paule, ni za život bilo je to vrijeme gore od nevremena a pjesmu nikako da napišem o rijeci, o Dunavu, o mostovima (koje će kasnije neki drugi ratnici s guštom rušiti) i leševima kako naduti plove prema Crnom moru, moru crnom od svega 11


Ples zloga pred katedralom

12


umornom kažem dok strahujem da ne će ako se ovako nastavi biti ni uspomena ni na mene, ni na grad koji sa svojim vodotornjem strši razoren, bačen u prašinu, kažem ne će nas se sjećati potomci ni psi ne će moći zapišavati naša počivališta jer ne učinismo ništa odveć značajno da bismo mogli biti svjedoci vremena nekih čudnih sudova i sudanija pod okriljem pravde zakrabuljeni osvetnici malo veći od onih što grad razoriše... ...o čemu ja to pokušavam svjedočiti ovom ispisninom koja bi morala biti pjesma po prirodi stvari i ostavljena potomcima u nasljeđe kao teret a ne uspomena na munje bez oblaka i pitanja što je bilo s planetama i kozmosom u cjelini što su činili u vrijeme 13


Monstrum zla

14


potoka krvi i bacanja poluživih starica u bunare i krikova nerođenih koje utamaniše još neomliječene, tek začete u utrobi, tek začetima ne dopustiše da zrak barem jednom udahnu i svjetlo ugledaju mraka da se plaše i sočnu riječ prozbore i opsuju to pasje vrijeme, tu izdaju prijateljstva, da osjete kako je biti čovjek u nečovječje ne dopustiše rijeci da bude samo rijeka nego grobište mnogima koji su se voda i virova kao vraga bojali a sada u njima moraju vijeke vjekovati, moj Paule, tek da čuješ što govore danas i ovdje ukravaćeni političari a naročito oni što brinu o ljudskim pravima, na spomendan koji se nastoji zaboraviti i prokazati kao nešto sramotno 15


Monstrum zla, 1991.

16


i nedostojno uljuđenih, oh, ta borba za Domovinu to preseravanje nacionalno osviještenih nekih jebenih državotvoraca koji samo smetaju i ide im na jetra, onima gore dobro potkoženim i samo spominjanje onih bačenih u jame onih bačenih u bunare onih u jarke zavaljenih onih u dunavske vode potopljenih onih što nestaše u dimu i pepelu onih što jecaju neutješeni onih koji traže svoje najmilije onih koji ne znaju kamo bi sa sobom a znali su se boriti onih bez posla onih bez nade onih prekobrojnih u poduzećima onih rano umirovljenih onih što stalno kucaju na vrata zaključana sa sedam brava i sedam pečata treba udariti kaže mu 17


ÄŒetiri jahaÄ?a apokalipse

18


tamo neko piskaralo iz prošlog sustava, moj Paule, da si rođen baš tu u toj razorenoj ulici kako bi mogao neko usrano pravo ostvariti kažem i od tog kazivanja najradije bih prestao uopće govoriti gluhom dobro jutro u dan koji se još nije razdanio, a pjesme o smrti za život, zar ne, Paule, morali smo napisati iako teku rijeke zaborava u nedogled bez uvorišta, bez jasnog ponora kamo nestaju suze matera sinova neožaljenih, kažem jer njih još na tisuće jednostavno nema kao da nisu ni bili kao da nisu postojali kao da nisu jeli ni pili kao da nisu majke sisali kao da nisu dragane grlili kao da nisu u utrobama djecu nosile kao da nisu ponekad mrzili 19


Spojeni mr탑njom

20


kao da nisu pjesme pjevali kao da se nisu svaki na svoj način Bogu molili kao da nisu što je najstrašnije slobodu za sebe i za njih očekivali, moj Paule, tako to biva danas i ovdje u ozemlju koje je to najmanje zaslužilo i sve mi biva jasno i jasnije zašto si tako naglo otišao bez pozdrava i ceremonija htio si, zar ne, i ti to sve zaboraviti ali nisi smio ni mogao sudbinu svoga naroda zanijekati kao što se ne može niti smije zaboraviti ni dopusiti sustavno sijanje sjemena razdora onih koji danas svijetom vladaju i ovakove nam sudbe upriličuju, zato te nisam mogao niti ću ikada zaboravit, moj Paule, kao što se ni grad ne može 21


Brutissime figurae

22


pogotovo ako je u srcu nikada posve razoriti, uvijek će poneki kamen ostati za temelj hramu u koji ćemo bez straha hodočastiti te smireno se u molitvi i mislima sjećati svih onih koje smo po nečijoj odluci već odavno morali zaboraviti.

23


Pir monstruma zla, 1991.

24


2. okušao sam, eto, izreći svečanu pjesmu,

P

pjesmu sam pokušao pisati gradu razorenim, gradu nujnih uspomena,

razorenom gradu zlobom i razumom razorenom mržnjom i nevjerom opisivati vrijeme i prostor što su me proždirali svojom upornošću da me zavedu i upute u nepoznate krajolike u nepoznate krajolike kažem u kojima su se riječi hvatale za grane u vrtovima kojima sam prolazio osamljen tražeći trag davno zaboravljenih hodočasnika u svetišta koja kao da nikad nisu postojala htio sam ostaviti breme breme nasljeđa htio sam ostaviti i prepustiti se vjetru koji kao da je u snažnim naletima obećavao rastjerati 25


Prokletnik, 1987.

26


sve magluštine i naplavine povijesti koja se raspovijestila i često nije bila učiteljica života pa od mojih svečanih pjesama nije ostalo ništa do krhotina sjećanja na davne dane na davne dane sjećanja iza rešetaka koje su nas razdvajale i od nas samih onih unutarnjih zarobljenih riječima i onih vanjskih prepuštenih skitnjama nebeskih slučajnika koji nisu odlučivali nisu odlučivali ni o čemu osim o lažnim obećanjima da će nam biti dobro i da ćemo biti sretni ako prestanemo govoriti o pravdi i poštenju kao o nečem čega nije bilo toliko u izobilju te se izgubilo kao vrijednost u koju je trebalo vjerovati, kažem pokušao sam napisati malo dužu pjesmu svečanu, pjesmu dugačku kao život htio sam napisati... 27


Pir monstruma zla

28


... i tu bi trebalo reći svečano a m e n, ali ne kao

tako budi nego kraj jednom pjevanju koje ipak moram nastaviti makar me prokleli zbunjači naroda, tvorci nereda u dušama i strahova na svim obalama koje moraju postati pristaništa i luke spasa izmorenim prognanicima a sva su zrcala porazbijana u kojima bi se goniči ljudi morali ogledati u svoj svojoj veličini u svoj svojoj silini, samo su ostale lokve krvi još tople na asfaltu izgorenom od granata koje su dolepršale u predvečerje kao jedine preostale ptice i iznenada svom silinom prekinule i strah i nadu da se takvo što može dogoditi gradu tako nježno na veliku vodu naslonjenu punom nujnih uspomena, kažem 29


No}na mora, 1987.

30


Vukovar zaboravljaju kao što su i ono prošlo zlo zaboravili pa će popločati nogostupe i ceste poravnati, kažem, dok Ti duh u dahu proljeća očekujem na križanju nekoliko cesta, na utočištima nekoliko rijeka voda izmiješanih u jedan nezdrav napitak sumnjive budućnosti...

31


Uzdam sam se u te, Gospodine

32


3. Rijeci, nakon devet godina...,

U

gradu koji rat nije okusio

prevrćem uspomene u more s četvrtog kata zagledan ne vidim kako je nebeska paučina nebosklon zamračila posvema ugasle sviće na oskvrnutim grobovima nema narikača ni ptičjeg cvrkuta u osmuđenim čempresima i borovima šišarke usahnule i ne će biti plodova ni mjesta u zemlji opoganjenoj za mlade izdanke, za mladice nema nade u danu koji nikako da osvane usprkos gromoglasnim najavama da će biti bolje da će livade procvjetati da će se njive zazelenjeti da će ptice cvrkutati 33


Spojeni mr탑njom, 1987.

34


da će doći neko novo vrijeme, moj Paule, novo vrijeme vrijeme novo o kojem su sanjani debeli snovi a događa se mršavo buđenje i gladna jutra i žedne večeri a o noćima i morama bolje i ne govoriti jer me je strah novih snova, moj Paule, od novih me snova strah spopada jer bi se lako mogli ozbiljiti kao i ova zbilja najzbiljskija kad ovo pišem kad ovo zapisujem kao spomen na ono što se nikako nije smjelo dogoditi toliko ljeta nakon onog što smo mislili da se već izdogađalo nekom drugom u nekom tako dalekom vremenu i prostoru neposvećenom znojem, krvlju i suzama... 35


Monstrumi zla

36


zapečatili smo sve ono u što smo se kleli mi i naši očevi čije kosti više ne mogu u miru počivati. Moj Paule, oprosti na ovakvu govoru ali šutnja je opasnija od ubojitog oružja u rukama nevještih upravljača previše je moći pohranjeno u projekte i zakulisne igre važnijih od onih na svjetskim pozornicama iz dana u dan iz šupljeg u prazno prelijevaju laž i obmanu tako da mali ostanu još manji a veliki još veći dok se ne dogodi veliki prasak i sve prekrije ništavilo... A nakon svega, moj Paule, s čime ćemo pred vječnost s kakvim rukama i kojim nogama, kako kleknuti 37


Monstrum zla, 1987.

38


a tek kako ustati kako ruke sklopiti i kako ih držati, što s očima, što s ušesima, što će zubi činiti, a što nosnice mirisati, što će usne cjelivati pred Vječnim nakon svega ovog opstati kao čovjek ovako i na ovaj način uobličen s ovim riječima i s ovim mislima gdje ću se zaustaviti dok Veliku Vodu gledam kako protječe u nepovrat a Grad tamo daleko razoren ne mijenja svoj lik ni obličje kako ga izgraditi kako uskrsnuti da bude kao u one dane i one godine kada mu prilazih potiho s neobjašnjivim slutnjama u srcu da će se nešto strašno dogoditi. 39


40


4.

S

mije li se zaboraviti ovaj grad,

grad gradova nad gradovima dok besramnici uporno pojaju o grijesima,

o oprostima i sustavno zagađuju i prostor i vrijeme nekom novom vjerom, nekim novim vremenom da bi se što prije prebrisalo sve, ama baš sve što se dogodilo iz pamćenja i potisnulo tamo negdje u zaborav koji sve, potiho ali sigurno sve izjednačuje. Zato ti ovo zborim, moj Paule, da znaš kako nisi sam sa svojom sudbinom i da hladna voda nije postaja u kojoj si se morao zaustaviti niti moja braća na isti način svoju bol ne mogu utopiti. 41


II.


Predskazanje, 1987.

44


1.

I

danas na dan Badnji 2005. uoči rođenja Velikog Djeteta bogu iza leđa Dunav teče, teče,

pa neka teče u beskraj ove vode neka nose sjećanja u debelo more, u crno Crno more more u crno zabrađene majke zbore i traže što traže majke crne na obalama ove tako hladne vode? Gdje su naše nade zar u praznoj riječi onih gore koji bježe ispred našeg suznog oka a vaša i moja bol toliko je britka i tako majčinski duboka ... Bogu iza leđa u crnom crne majke tek jedan grobni humak traže na koji će tek sunčeva zraka ko strijela spasa pasti ... 45


46


2. ekoh u dan onaj

R

kad još ništa nije bilo gotovo a moćnici svjetski mučahu javno a nešto se

iza leđa potajice dogovarahu, pjevat ću pjesmu Gradu kao što su pjevali o onom vječnom lutniku ili zori ružoprstoj u davnine, pjevat ću jer se u pjesmi najmanje smije zaboraviti sve ono što se dogodilo sve ono što se događa i sve ono što bi se moglo dogoditi a mi ni slutiti ne možemo u kakav su nas drek uvalili i svakodnevno nas i dalje uvaljuju i nema te vode koja će nas očistiti ni isopa da nas blagoslovi ako ne viknemo ako ne ustanemo ako ne prozborimo ako ne rečemo NE i bezbroj puta 47


Monstrum rata usred Europe, 1993.

48


ako ne okrenemo lice suncu i ne pomolimo se ... Rekoh u onaj dan da ću Ti se skrušeno ispovjediti da znaš da nisam onaj koji hoće, da nisam onaj koji smije, da nisam onaj koji ne zna zaboraviti ... zaboraviti ... zaboraviti. I dok tako pred Njim i vama stojim zatravljen mogućnošću zaborava preplavljuju nas slapovi riječi nepoznatih plaštevi sumnjivih značenja, prožimlju nas ritmovi nemušte glazbe, tutnje bubnjevi nesporazuma koja će se vrata otvoriti a koja zatvoriti ako krikneš ako se pobuniš ako se suprotstaviš protjecanju besmisla u okruženju sve udaljenije i tamnije svjetlosti ... 49


50


čemu zore ili još više čemu praskozorje ako oni koji životima i rukama golim braniše ovaj grad, ne će uskrsnuti ako se ne će osoviti na noge rukama prema suncu mahnuti na pozdrav, ako ne će riječi ponovo izgovoriti koja će ih smrti osloboditi, koja će nam nadu podariti da sve ovo nije bilo uzalud i da borba za slobodu i tvoju i moju i NJIHOVU nije uzaludan posao prosvijetljenih

51


Triptih I. kri탑 obitelji Na razvalinama uljudbe, 2004.

52


3.

E

moj Paule, i moji još nesahranjeni ratnici, prolupao bih od bijesa da ne upitam tko su oni

koji bi htjeli koji bi sve učinili, koji bi naredili da se razruje i grad razoren zaboravi, da zaboravi što je moguće prije i što je moguće bolnije da nestane sve ono što se dogodilo (da nestane kao što si ti u očaju u hladnoj vodi nestao i kao što moji suborci svakim danom nestaju) da se sve zaboravi i pomiješa i život i smrt u dušama branitelja i onih odvažnih što smogoše snage, hrabrosti i ljudskog dostojanstva da kažu ne

smrti i razaranju 53


Triptih II. kri탑 obitelji Na razvalinama uljudbe, 2004.

54


i podlom nastojanju da se sve, ama baš sve, izjednači, zločin i nevinost u jednu vreću strpaju i puste niz veliku vodu što temelje grada oplakuje ...

55


Triptih III. kri탑 obitelji Na razvalinama uljudbe, 2004.

56


4. kamo, ako bismo i htjeli,

A

moj Paule, možemo otići, dobro si čuo, otići

moji suborci branitelji i ini koji bijahu tu na braniku, na prvoj crti, kamo može otići ovaj grad, ovi silni mrtvi i sva ova sjećanja na krv, na bol, na suze, na radost na nadu u ovom beskrajnom čekanju pravde i pravednika, kamo možemo otići ako ne u dubinu srca na dno duše u srž kostiju potomaka koji će doći, zasigurno će doći u blažen čas djecu će začeti novo pokoljenje 57


58


koje ne će zaboraviti grad razoren, čovjeka razorena srozana tek na njegovu sjenu... kamo, kamo otići ako ne i u riječ u riječ koja će kao i u prapočetku lebdjeti nad vodama u ovaj dan i u sve dane koji će pod ovim i ovakvim nebom osvanjivati ... ... o kojem i kakvom ti to odlasku govorim, moj Paule, u ovo ili ono vrijeme nekakvo u ovu ili onu zbilju nekakvu, u ovaj ili onaj odlazak izvan granica mogućeg shvaćanja zbilje nekakve u kojoj te sasvim zbiljski zapljuskuju glupostima oprosta i zaborava da si bio priklan, proboden, prostrijeljen, poslan na onaj svijet da te nema zauvijek ... (a o pokajanju nema govora) 59


Monstrum zla, 1991.

60


... o kojem ti to odlasku govorim u koje prostore slave, blagosti, ljubavnog zagrljaja, u koji povratak da nas pribilježim kad su nam mnogi najdraži otišli tamo odakle povratka nema a mnoga su nam vrata zatvorena i prozori zazidani... barem tako misle oni koji danas i ovdje na ovim prostorima i ovom trusnom vremenu o svemu odlučuju.

61


62


5. to se to događa sada

^

S

i ovdje na istoku

na obali Dunava, velike rijeke, goleme koja se izlijeva tamo daleko u more crno, Crno more, more more kao naša sudbina danas i ovdje još nepostrojeni branitelji bauljaju uokolo tražeći svoj zaboravljeni smisao, ruju ne bi li pronašli koju kost sudruga koji pade pokošen mržnjom iz zlih očiju i danas lete projektili neovisnih glasila zašto ostadoste živi tek tako da svjedočite o besmislu ratovanja 63


Krvoločni promatrači zločina, 1991.

64


i smetate onima iz helsinškog odbora da se tove na našoj nevolji i blebeću o povratku reče mi jedan neki dan čovjek s jednim okom bez desne ruke obje noge ostadoše mu kod vodotornja i ne može ih pronaći uz najbolju volju pasa tragača a ovi ostadoše živi, što živi, moćniji nego što su ikad bili dok su vladali i tebe, moj pjesniče, desetljećima progonili, moćniji, moj jarane, od ove jebene kobajagi vlasti koja nije u stanju učiniti za nas ništa osim što nas posvadiše i utopiše u bezbroj nekih jebenih udruga, u bezbroj, 65


66


u bezbroj, zaista, kako ne bismo mogli učiniti ništa za sebe za svoju djecu, za nas zablenute i iznenađene za nas koji samo buljimo u novine i TV zaslone za nas koji slušamo jecaje za nas koji ne vidimo, za nas koje ne hodamo, za nas koji ni bol ni tugu ne osjećamo, za za za za za koga izlazi pa zalazi to sunce taj jebeni puni mjesec te zvijezde, za koga trepere komu šalju tajne Morseove znakove kad ih ne zna nitko očitati na grobljima koja nemaju grobova, na grobljima po kojima napušteni psi lunjaju 67


Monstrum zla, 1991.

68


i zapišavaju po našim nastojanjima da shvatimo konačno što se događa, na grobljima koja nikada ne će biti blagoslovljena našim oprostom jer smo izdani u onom najsvetijem izdani smo u ljubavi i pokajanju izdani u našim nastojanjima da konačno shvatimo tko smo i što možemo ovakvi kakvi jesmo učiniti... ... zaista što možemo učiniti? E, moj Paule, kako je tebi bilo lahko zaroniti u bezdan vode u novo sutra u sumrak civilizacije koju uneredismo i nema tog isopa koji će nas očistiti, ni te riječi, 69


70


ni tog glasa, ni tog slova koji mogu opravdati propuste zašto je to sve ovakvo kakvo je i zašto je ta velika voda, taj Dunav veliki tako strašno ravnodušan i samo teče, teče, teče a bio je grob mnogima, zašto te vode tako hladno teku i zašto je vjetar, taj podunavac tako britak i tako hladan kao da nema drugu svrhu osim da svira fugu crne smrti u mliječnim zorama.

71


Monstrumi zla, 1994.

72


6. anas je veliki dan,

D

dan velikih uspomena,

dan kada političari lažu malo više

od svakodnevne doze prosipanja lažnih obećanja i svega ostalog što ide uz svjedočenje da su na pravom putu i da imaju potporu i tu negdje na višim europskim i svjetskim razinama ćakulaju o traženju puta u novo doba u novi svjetski poredak kažu termini su davno određeni da ne mogu odustati od obećanja da danas ne budu tu kad je trebalo pogledati u oči jedni drugima i reći odjebite, vaše je vrijeme prošlo, učinili ste što ste morali 73


74


ostali ste bez jednog oka (netko bez oba) ostali ste bez jedne noge (netko bez obje) a eto neki i bez života neke majke bez jednog, dva, tri sina, žena bez muža, sestra bez brata... ... i tko vam je kriv što ste pošli kamo ste pošli i došli kamo ste se našli i otiđite, molimo vas, ne smetajte nam na putu u Europu, u nova sajedinjenja, koji vam je klinac stalo do neke domovine, do neke tamo države, što će vam to, pa to je davno prevaziđeno, cijeli svijet treba biti jedno selo

tuto il mondo e un paese, dice mi un amico Italiano, che bella lingua, Dio mio sada su druga vremena treba zgrabiti što se da kakav dobar položaj bezecirati u Bruxellesu kakvu dobru sinekuru 75


Kerber, 1983.

76


u komisijama da ne rečem povjerenstvu svejedno, vi jezični čistunci baš ste zatucani fetivi ognjištari, fuj, idete im na jetra... ... čemu i zašto to postrojavanje to dugogodišnje preseravanje oko ustroja ove i one brigade, hajte molim vas, zaboravite to, to je bilo pa prošlo, treba to sve zaboraviti, pa gledajte kako Dunav teče lijepo, lagano uvire u to crno Crno more more ali pazite vi što se želite ponovo postrojavati može vam biti još crnje da crnje ne može biti, kažu oni dobro obaviješteni gore, ako ne zaboravite, ako ne oprostite, ako ne pustite da nas ponovo nesajedine sa sjeverom i jugom, istokom i zapadom, u jedno veliko ništa, 77


Monstrum zla, 1991.

78


ako ne pustite da nas opet prevare kao što su nas stoljećima varali... ... tko vam je kriv, reče mi neki dan jedno novinsko piskaralo dolje na jugu, na Kvarneru, kad ste naivci, čista hlebinska škola, to je vaš hit, vaše prokletstvo, vi ste prokleti od Zvonimirovih vremena i nemate što tražiti danas i ovdje sije se neko novo sjeme naravno genetski preinačeno pa što bude kom opanci kom obojci, reče i posla me u materinu kad sam mu rekao da ponovo pišem o Vukovaru neku fugu smrti u čast i slavu svim poginulima klanjajući se sjeni velikog Paula Celana, rumunjsko-njemačko-francuskog Židova 79


80


i spomen onima čije grobove nikad ne ćemo moći posvetiti bar jednom suzom radosnicom što je uskrsnula domovina... ... kakva takva ali domovina... A onih odozgora danas nema tu da nas barem prebroje... ali budite sigurni kada im sutra zagusti tu će ispred vas kleknuti i zdvojno preklinjati nismo znali, pa bili smo obmanuti, mi smo s vama i nikad vas nismo zaboravili, učinili smo sve za vas što smo mogli i što su nam prilike dopustile... A oni europskim i globalnim mlijekom zadojeni unisono pitanja ponavljaju što to tamo rade ognjištari kakve to vatre pale i kakve snove uz smradni dim sanjaju, što žele uskrsnuti i kako to misle kotač povijesti zaustaviti 81


Hrvatski povijesni kri탑ni put, 2003.

82


svakodnevno uz kahvu jutarnju čitam lelek europskog sebra na dvije stražnje osovljenog, riču i govor mržnje iz dana u dan provaljuje nostalgija za onim što nije smjelo ni nastati na ovim prostorima punim sna o slobodnoj domovini... ... a ovdje na obali tako pitome rijeke tone grad razoren ne toliko granatama topovskim koliko mržnjom i zlim srcem a ipak će jednog dana zore biti zore a ne samo san i tlapnja o rumenim povečerjima nad ravnicama koje nas tako svojom blagošću opijaju ... ... a Grad, grad će uskrsnuti, ako ne, usprkos zaboravu živjet će u ovim riječima... 83


Skidanje zaborava s vukovarske zbilje Uz stihovne spomene Fuge Vukovariane Andrije Vučemila Poezija i njezine seanse koje uzbuđeno i zanosno ispisuje Andrija Vučemil su gotovo istovremene s ratnim zbivanjima, ali su i naknadne sjene, ispune “kartona” o vazda značajnim situacijama. I u prvotnome i u potonjem stupnju opservira vukovarske prednosti do slobodarskih i metafizičkih prostora i domeće im traume i posttraume o jednom bolnom vremenu. Pjesnik ni u slutnji ne kuša otpustiti ili mimoići fenomen Vukovara; živi ga i poslije njegova odživljavanja, u jednome uspijeva vidjeti dva i više života, štoviše, takav se krug ponavlja. Toplom emocijom pobraja tko je bez čega ostao - ruke, oka, noge... Privlači osobito s kojom lakoćom i ne manje iskonskom vještinom je u ovoj zbirci uporabljen pripovjedni, kazivački diskurs i preinačen u stihovni, ispovjedni pristup. Takav je prijelaz obilježen samopriznanjem, a zapravo je povodom za univerzalno samozastupanje. Srodnost se može potražiti kroz pjev Joze Mihaljevića u poemi Kolijevka roda moga, koja otvoreno zahvaća povijesnu sliku spasa kroz nevremena. I. Fuga je Vučemilova podijeljena u dva stratuma: prvi se, kompozicijski uređen u četiri pjesme, odnosi na iskustva “grada gradova nad gradovima” početkom devedesetih. Prema auktorovu izjašnjenju pisan je iz očaja i sa spoznajom da se učinilo nemoguće, što će znatno utjecati na sudbinu i kasniju braniteljsku kalvariju. Drugi je pak dio stanovito oponiranje na neizvedeno okupljanje za potporu braniteljima 2005. godine. Valja još osnovano spomenuti: fuga je ranije objavljena u Vučemilovoj stihozbirci Glas (na)glas za glas. S neožaljenim sinovima Vukovara pjesnik uzima za svjedoka i sugovornika Paula Celana, u neku ruku zamjensku figuru apostola Pavla. Nije to ime tek fiktivni lik kojemu se pjesnik obraća već u njemu prepoznaje, osobito u njegovu djelu Fuga smrti, zahvalnog suiskustvenika narodne sudbine. Obraća mu se bliskim riječima “ah, moj Paule” ili u želji za potvrdom “zar ne, Paule”. Sve i da bunca, slovka pred Paulom neće, kao ni učitelj mu, zanijekati svoj narod te po njegovu uzoru, ali i Danteovu prema Vergiliju, hrvatski pjesnik kormilari u sadanjem i budućem posvješćenju nemila usuda uz dunavske obale. Koliko god se voda i vrijeme te rijeke doimali ravnodušnim, osjetit će pjesnik

85


blizinu s britkim vjetrom podunavcem nadajući se pobjedi nad Sinovima propasti. Oni koji su u dobroj predaji poučeni slušat će i gledati “fugu crne smrti” u “mliječnim zorama”. Poema se dopustivo doživljava i kao svečana pjesma, ispis himne, prima se kao “zbilja najzbiljskija”, psalamski poklič nad nedužnim ljudima. Stoga njihov potpisnik i pjeva usprkos proklinjanju od “zbunjača naroda” i ne manje unositelja nereda u ljudske duše. Tako se izokreću vrijednosti: čovjek prima u sebe nečovječje, rijeka postaje grobište... Pjesnikov duh uviđa koliko sve i na kakve već načine besramnici zagađuju prostor i vrijeme, njima je cilj sve prebrisati, potisnuti u “tamo negdje zaborav”, svakako pokušati sve izjednačiti. Poslužio se i polemičkim tonom kako bi odbacio natruhe i jal nevaljalaca ovoga doba. Na Vukovar i ovoga puta, s fugom njegovom, valja gledati kao na grad ili onakav Grad koji se ne može razoriti jer je u srcu. U tom duhu njegov pojedinačni kamen je temelj hrama za nacionalno hodočašće. 2. Predviđa se i osjeća da rad za slobodu nije nikad uzaludan. Stao je pjesnik uz branitelje koji naknadno bauljaju tražeći svrhu svojih napora; i s crnim je majkama koje traže određeniju svrhu. Po njegovoj viziji - sjećanja na grad ne mogu nikamo otići i lokacije im vrijede samo za dubine srca, daju se zateći u dnu duše ili prepoznati u srži kostiju. Svoju pjesničku ulogu očitava u zadršci znanja kojemu je strano zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti. Gotovo prema starozavjetnome stavu drži da njegova riječ odlazi u prapočetke i ona će “lebdjeti nad vodama/ u ovaj dan i u sve dane”. Trsi se prevrednovati izraze poput odlazak i povratak, prozori i vrata; tako se pita: “u koji povratak da vas pribilježim/ kad su nam mnogi najdraži otišli”. U daljem izvodu ukazuje pjesnik na izdaje koje govore i o pokajanju te pritom zaziva isop da očisti svijet zapretan u bezakonju. Nalazi svrhovitim polemizirati i odbacivati stajališta oko neizbježna ulaska Hrvatske u isplaniranu Europu u ime nekog, zapisa posve jasno - “sajedinjavanja”. Kao da ovdašnji čovjek nije iskusio globalne načine pridruživanja koji imaju nešto i od prokletstva. Vučemil se o tomu stihovno izjašnjava: “čitam lelek europskog sebra/ na dvije stražnje osovljenog”. Opsjedanje ovih prostora i ljudi takvim strukturama, koje ni san ne može prihvatiti, podsjećaju na Stanovnik nasmijane duše Vitomira

86


Lukića, djelo koje na izmaknut način govori punoće o svijetu i čovjeku. U standardnome izrijeku kojeg podastire Vučemil primjetni su i tragovi ikavskoga narječja što je uostalom prinošenje jezičnih inačica njegovoj razvedenoj baštini kako jamči sintagma “ugasle sviće”. Podastro je i više uspjelih jezičnih igara poput aliteracijskog sprega “u crno Crno more more”. Domenuti je i svojevrsni “golootočki rijek” kojim se Vučemil, davno ga upivši, koristi za naturalistički i ekspresivni način prikaza stvarnosti i ujedno zahtjevniji način za skidanje skrame zaborava, primjerice skrabuljeni, ukravaćeni političari. Uporabljuje svojevrsne anafore na početku stihova, osobito riječi “onih”, “kao da”, “da će”, “ako ne” čineći fugu ritmičkog ponavljanja kako su otprilike građeni i srednjovjekovni hrvatski apokrifi. 3. Zacijelo je Vučemil okrenut magičnosti pjesme iznjedrenoj iz prebolne stvarnosti Vukovara. Usto je prožet čulnošću govorenja kao u glazbi, poglavito onim opetovanim ritmovima fuge koji takvo kazivanje pretvaraju u misterij. Prisutna je stalna jetkost u izričaju i s njom se auktor više izražajno no interpretativno uvezao. Ujedno oslonjen na finu jednostavnost stvara virtuoznu ravnotežu, i slikovnu i pojmovnu, između čovjekova pada i dostojanstva. Kako bi postigao što zamjetniji učinak unosi proplamsaje ironije te povremeno nizanku nadrealističkih prizora. Svako malo pa otkriva da “teku rijeke zaborava”. Stječe se dojam da se njegov rukopis nekako srodno obraća Ivanovu Otkrivenju jer daje registar muka koje su podnesene u vukovarskom, sudnjem infernu. I kad postpjeva o golemom prevratu u istočnome gradu pjesnik iz Tomislavgrada i Rijeke i svakog drugog hrvatskog grada zapravo predpjeva o njemu junačkome. Predana trajnome sjećanju kao duhovni bedem i samosvijest prinos je Fuge Vukovariane podići uspomenu na stradalnike i mučenike - oni potajno utiskuju u pučko, usmeno u pisano; otrpljeno je iznova protivljenje zalazu, potonuću u kakav-god-zaborav. Ima ne i najposlije nešto proročko ili opominjuće u pjesnikovu pogledu da nas se, nastupi li oduzetost spoznaje, neće sjećati ni potomci ni psi. Nastupi li poremećaj, bijeg ili priklon u izgubljeno sjećanje teško je očekivati da se gradi novi svijet pa makar ga prenula, i budnim ga održala, vučemilski polifona nada. Antun LUČIĆ

87


Nepoćudne slike Fuga Vukovariana pjesnika Andrije Vučemila plijeni i zadržava pažnju pročišćenim, gotovo dokumentarno koncipiranim iskazom u formi epistole ili pisma, odnosno poslanice kojom se obraća Paulu Celanu pjesniku Fuge smrti. Vučemil u svojoj Fugi posvećenoj Vukovaru izmjenjuje odmjereni govor i ritmiziranu tužaljku uz povremeno povjerljivo obraćanje pjesniku; a sve te riječi teku u intonaciji suzdržanoga gnjeva onoga koji je doživio zločin, pače, onoga koji je svijet branio od zločina. No je li ga obranio? Otuda isčitavamo povjerenje i nepovjerenje pisca, povjerenje i nepovjerenje preživjelog svjedoka. Stilski i stilistički, koncept epistole upućuje na svjedočanstvo, na raspravu, u ovom slučaju potiče raspravu o zločinu, o relativiziranju zločina, o pamćenju, o žrtvi, pravdi i časti. Uz Fugu Vukovarianu navodim još jednu poslanicu Pismo pape Ivana Pavla II umjetnicima (Letera del Papa Giovanni Paolo II agli artisti, Libreria Editrice Vaticana, Citta del Vaticano 1999.) U poglavlju Prema obnovljenome dijalogu gdje papa Woytila govori o povijesno sasvim izvjesnom odvajanju svijeta umjetnosti i svijeta vjere, o suvremenom obliku humanizma obilježena otsutnošću Boga čitamo nevjerojatan iskaz čovjeka, s dva religiozna iskustva, književnika i Pape: Umjetnost, naime, i izvan svojih izraza koji su tipično religijski, onda kad je istinska, posjeduje srodnost sa svijetom vjere, tako da čak i u uvjetima veće odvojenosti kulture od Crkve upravo umjetnost nastavlja stvarati neku vrst mosta prema religioznome iskustvu. Ukoliko traži lijepo ona je po svojoj naravi neka vrsta poziva na otajstvo. Čak i kada ispituje najintimnije dubine duše ili najpotresnija obilježja zla, umjetnik na neki način postaje glasom sveopćega isčekivanja otkupljenja. - Tako govori Papina epistola umjetnicima, moramo li pridodati, s velikim poštovanjem za osobnost umjetnika. Nevjerojatno kako je epistolarna forma Fugom Vukovarianom aktualizirala izričaj poslanice, kako je forma zablistala suvremenošću; kao da je jučer Ovid napisao svoje Epistolae ex Ponto. U formi je zapisana ideja, kazao je Paul Valeri. Zna to i Josip Botteri Dini koautor, ravnopravni suradnik u ovoj knjizi, koji je koristeći amblematično znakovlje hrvatskoga srednjega vijeka izgradio jedan od najintrigantnijih opusa u povijesti suvremene umjetnosti. Sjetimo se samo Tusculuma don Frane Bulića na lokalitetu Manastirina, na području stare Salone iznad Solina. Kuća građena od antičkih i kasnoantičkih fragmenata. Na tragu ove usporedbe Josip Botteri Dini već

88


godinama gradi duhovni tusculum, svojevrsno odmorište u pluralističkom okruženju suvremene umjetnosti, razvijajući osebujnu ikonografiju fokusirajući artefakte iz hrvatskoga povijesnog prostora, promičući artefakte u simbole, u govor o drevnome domu, domovini. No ovoga puta, uz Fugu Vukovarianu, Botteri se udaljava od prepoznatljive ikonografije; istražujući potresna obilježja zla umjetnik fokusira monstrume zla. Znani fragmeti s varijaciama na arheološke i sakralne teme utapaju se do neprepoznatljivosti u obrise samo jednoga lica a to je unificirano lice beznađa. Koautor, supotpisnik izdanja Fuge Vukovariane Josip Botteri Dini je uz Vučemilovu potresnu poetsku poslanicu zapravo podastro jedan, nepoznati dio svoga opusa. Pod imenom Monstruma zla Botterijeva dobro znana zoomorfna i antropomorfna inačica, koristeći likovni jezik ekspresionizma i fauvizma, neočekivano pokreće (srednjovjekovni) bestijarij k izričaju apstraktnog ekspresionizma. U jednom kadru, (slika pod nazivom Noćna mora iz 1987.) prepoznajemo lice iz opusa Pabla Picassa kao lice svjedoka. Josip Botteri Dini je 1987. i nešto prije toga naslikao nekoliko antologijskih, majstorskih radova koje danas isčitavamo kao kuriozum, zapravo (nezabilježenu) novost. Spomenutoj Noćnoj mori prethodio je Kerber iz 1983., potom slijede Predskazanje, Spojeni mržnjom i Prokletnik iz 1987. Izdvojene radove obilježavaju znakoviti naslovi ali još znakovitiji je motiv i likovni postupak kojega je umjetnik primijenio. Već tada Botteri postaje svojevrsnim glasnikom isčekivanja jednog od otkupljenja kako to precizira papa Ivan Pavao II u svojoj Poslanici umjetnicima. Jer, Botteri obogaćuje svoje fragmentiranje komentirajući povijest aktualnog nasilja. Nadalje, ciklus slika pod nazivom Monstrumi zla nose datume, od 1991. do 1997. ali nikad nisu bili izloženi u Hrvatskoj, stoga izdanje Fuge Vukovariane i na toj razini nosi pečat ekskluziviteta. Josip Botteri Dini je, prema uzoru na crtež i kolorit vitroa, na crtež i kolorit iluminacija, izgradio prepoznatljivu, linearnu i kolorističku inačicu. Uz njegove se slike nerijetko citira opis Nebeskog Jeruzalema iz Ivanove Apokalipse. S razlogom, jer jasnoća primarnih boja, nesvakidašnji sklad modrog i crvenog, majstorski crtež (koji je kao autorski raster uvijek umetnut u ovo slikarstvo) svjedoče ne samo mjesta prepoznavanja. To su mjesta fascinacije, očaranosti povijeću, to je empatija; više od volje za pamćenjem. Na tragu te fascinacije artefakti postaju simboli, znakovlje u imaginarnom muzeju. Stoga je Botterijev rad, ali i zbog naglašene linearnosti i karakterističnoga esencijalno

89


čistog kolorita izraženoga primarnim i komplementarnim bojama, usprediv sa stilskim naznakama secesije. A u nekim ciklusima, poglavito u ovome o nasilju, sa stilskim naznakama fauvizma. Autorski niz slika podastrt u knjizi Fuga Vukovariana govori o pomaku k ekspresivnom vrtlogu gdje crtež više nije građa za profinjeni raster nego postaje jako izražajno sredstvo koncentrirano u furioznoj liniji koja ne želi opisati nego dokučiti obličje zla. Poznate su Botterijeve interpretacije kršćanskih tema, kako urbanoga krajolika određenog prepoznatljivim zdanjem crkve, tako i kršćanskih ikonografskih tema. Poznate su također interpretacije arheoloških i povijesno umjetničkih fragmenata iz hrvatskoga srednjovjekovlja. Josip Botteri Dini cijelim svojim opusom vizualizira vjerovanje u kontinuitet sakralnoga, samim tim podastire vjerovanje u civilizacijski kontinuitet, na tragu kojega raščlanjuje gabarite sakralnih zdanja utisnutih u krajolik. Pamtimo njegove procesije, potom karakteristične obrise crkava bilo da u središtu slike nalazimo zdanje Sv. Križa u Kninu, Sv. Stošije ili Sv. Krševana u Zadru, katedralu u Šibeniku ili u Splitu. Umjetnik je uvijek, bilo da fokusira procesiju ili prepoznatljive obrise crkve, fasciniran vizijom Nebeskog Jeruzalema; i onda kada motive nalazi na hrvatskom salonitanskom lokalitetu, pod Klisom, pred utvrdama Dubrovnika, u kalama Omiša ili pred barokiziranom crkvom koja od antike pamti gradotvorni kontinuitet. Uvijek je to istraživanje slojeva sakralnoga krajolika. Fokusirajući tako “sveta mjesta”, povijesno i fenomenološki višeslojno znakovita mjesta iz hrvatske povijesti, iz sredozemnoga krajolika, Botteri, prema uzoru na crtež i kolorit vitroa, crtež i kolorit iluminacija, gradi svoju prepoznatljivu, istodobno linearnu i kolorističku inačicu kojom započinjemo svaku laudu u počast njegovoj imaginaciji, ruci majstora i imenu. No ako fokusiramo detalje unutar ciklusa posvećenog monstrumima zla, detalje slika položenih uz Fugu Vukovarianu ustvrdit ćemo kako su daleko mjesta štovanja Boga, kako tamni sjaj tabernakula, urušavaju se krstionice i oltari, a procesije nestaju u vrtlogu. To Botterijeve likovne opsesije na temu duhovnosti i ljepote kreću k transformacijama, metamorfozama. Zapravo autor naočigled suprostavlja ideju zla ideji dobra koristeći likovne studije ranosrednjevjekovnih motiva. Pamtimo preobrazbe florealnih, životinjskih, antropomorfnih motiva, fragmente glagoljskih i latiničnih zapisa, apstraktnu ljepotu kapitale s parapeta, pregrada krstionica, ciborija i časoslova. Spomenuti motivi koji određuju hrvatsko (rano) srednjovjekovlje

90


postupno nestaju u furioznom, linearnom vrtlogu kojim autor govori o zlu agresije, zlu zaborava, zlu neznanja. I kao što ritmom procesije i fokusiranjem karakterističnih sakralnih zdanja gradi sakralni krajolik tako ovom ekspresionističkom inačicom Botteri razgrađuje, na neki način, ruši, vlastiti (autorski) lapidarij. Pamtimo, u tom lapidariju, nalazimo podanika u proskinezi sa poznate Kraljeve ploče iz Malog hrama, crkve Ivana Krstitelja u Splitu koja se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških starina. Pamtimo, u tom lapidariju motiv lijera, liljana s pregradne ploče pronađene u Koljanima postaje žezlo. Na čuvenoj oltarnoj pregradi iz Koljana izmjenjuju se naime, u kamenom okviru pletera, ptica i cvijet. No ptica i cvijet (p)ostaju svjedoci zločina, a zločin traje stoljećima. Čuveni kapitel iz crkve Sv. Lovre u Zadru, kameni cvijet, nestaje u vrtlogu požara. Uvijek zanimljivo, uvijek duhovito fragmentiranje Botteri ovoga puta zamjenjuje silaskom u kaos (ambis). Kao da Tusculum don Frane Bulića na lokalitetu Manastirina, na području stare Salone iznad Solina nestaje u raljama nemani. Tako i opus Josipa Botterija, koji koristi povijesnoumjetničku građu, njegove slike plemenite komunikacije s tradicijom, nestaju u bezočnom vrtlogu ravnodušne povijesti koja pamti samo ratove, samo razaranja. Vizija ili slike stvarnosti, govor slikara kao govor pjesnika ili upozorenje? Zapravo, uprizorenje i poslanica. Dakle, više od empatije, - interpretacija oslobođena želje za osvetom, - obrana civilizacije u Dubrovniku, ponad Splita, u Klisu, u Zadru, Rastokama, Vukovaru… ...bilo je to vrijeme ne za pjesmu ah, moj Paule, ni za život bilo je to vrijeme gore od nevremena a pjesmu nikako da napišem o rijeci, o Dunavu, o mostovima (koje će kasnije neki drugi ratnici s guštom rušiti) i leševima kako naduti plove prema Crnom moru, moru crnom do svega umornom kažem dok strahujem da ne će ako se ovako nastavi biti ni uspomena. ni na mene, ni na grad... (A. Vučemil) Možda valja pridodati, ne će biti ni prispodoba, ni slika. Ako se ovako nastavi,sigurno ne će biti slika jer vrijeme virtualne

91


stvarnosti poništava nepoćudne slike pa nam sve ljudsko postaje strano a sve ostalo, ono lažno kao i ono artificijelno, možemo proglasiti jedinom stvarnošću. Andrija Vučemil piše Fugu Vukovarianu ne obraćajući se nikomu do Paulu Celanu pjesniku Fuge smrti, pjesniku koji je nestao u hladnoj vodi. Nema se kome obratiti dok virtualnim rijekama plove zaboravljene slike, pače zabranjene slike koje će možda naći hrabre autore. Uz Fugu Vukovarianu s potpisom - Josip Botteri Dini. Lilijana DOMIĆ

92


BILJEŠKE O AUTORIMA Andrija VUČEMIL, rođen 26. kolovoza 1939. godine u Oplećanima na Duvanjskom polju. Školovao se u Tomislavgradu, Bolu na Braču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci. Nakon šestogodišnje robije (pet godina na Golom otoku) i završetka studija, radi u Rijeci kao kazališni redatelj, socijalni radnik, profesionalni književnik i nakladnik. Nakon knjige “Na smrt naslonjen” objavljene 1969. ne smije javno djelovati pod pravim imenom pa u Pionirskom kazalištu režira pod pseudonimom Ante Majin i objavljuje poneku pjesmu pod imenom Bogumil Ljubuša. Sa fra Ferdom Vlašićem pokreće 1971. poznato hrvatsko katoličko glasilo Naša ognjišta. Vučemil je jedan od onih hrvatskih pisaca koji nije mogao, a niti htio objavljivati pod komunističkim režimom. God. 1990. Matica hrvatska u Zagrebu objavljuje mu Duvanjsku rapsodiju i od tada aktivno sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Član je Društva hrvatskih književnika, predsjednik Ogranka DHKa u Rijeci od 1995. do 2000. god., član je Upravnog odbora DHK u Zagrebu i dopredsjednik DHK Herceg-Bosne. U proljeće 1996. god. uz potporu Odjela za kulturu grada Rijeke, Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije pokreće časopis za književnost i prosudbe o književnosti “Književnu Rijeku” kojoj je glavni urednik do lipnja 2000. god. Do sada je objavio dvanaest knjiga pjesama i tri knjige publicistike. Dobitnik je prestižne nagrade A. B. ŠIMIĆ i nagrade Saveza studenata za poeziju. Živi u Rijeci, radi kao profesionalni književnik i nakladnik.

93


Josip BOTTERI DINI, rodio se 3. lipnja 1943. u Zagrebu. Gimnaziju je učio kod isusovaca u Zagrebu, a ispit zrelosti položio je u Splitu. Akademiju likovnih umjetnosti diplomirao je 1968. kod prof. Miljenka Stančića, u Zagrebu. Predavao je u školama u Kninu i Bolu na Braču do 1975., otkad je slobodni umjetnik. Sudjelovao je pri utemeljenju Akademije likovnih umjetnosti u Splitu i na njoj predavao. Od 1970. god. izlagao je stotinjak puta samostalno u Domovini i diljem svijeta, a i na brojnim skupnim izložbama. Djelo mu je razasuto po svijetu u privatnim zbirkama, galerijama, crkvenim i drugim javnim prostorima. Osim slikarstva na platnu, dasci i papiru osobito se bavi slikarstvom u staklu-vitrailima i mozaikom, a ostvario je brojne grafike u serigrafiji. Godine 1990., u nakladi Kršćanske sadašnjosti tiskana je o njemu monografija Josipa Depola. Josip Botteri Dini živi i radi u Splitu.

94


KAZALO Autorova napomena / 4 Predgovor: Milorad Stojević: Ratno pismo Andrije Vučemila / 5 Fuga Vukovaraina I. / 9 Fuga Vukovariana II. / 43 Pogovor: Antun Lučić: Skidanje zaborava s vukovarske zbilje / 85 Lilijana Domić: Nepoćudne slike / 88 Bilješke o autorima / 93

95


Objavljivanje ove knjige omogućili su:

RIJEKA

VMD PROMET trgovina i građenje, d.o.o. 10000 Zagreb, Ulica grada Vukovara 269d Tel.: 01/6065 222

Rijeka, Osječka 37

SLATINSKA BANKA d.d. Slatina Autori se osobito zahvaljuju gosp. Viktoru ŠPODNJAKU (sada već pokojnom) i Željku VUČEMILU koji su prvi podržali ovaj projekt.


Fuga Vukovariana