Issuu on Google+

mmsu NOVINE

#1


2

MMSU NOVINE

Ksenija Orelj i Sabina Salamon

Spajalica : intervencije u javnom prostoru Rijeka, 8. travnja do 31. svibnja 2014.

Izazovnost javnog prostora leži u njegovoj sveobuhvatnosti, zahvaćanju raznolikih komponenti društvene stvarnosti, počevši od ekonomskih odnosa proizvodnje, preko sve viših instanci odnosa moći, do urbanizma, arhitekture, spomenika ili umjetničkih djela. Javni prostor kao sjecište kodiranih, skrivenih (rasnih, spolnih, dobnih ili statusnih) simbola u kojima se ocrtava struktura društva u cjelini, osobito je zanimljiv iz perspektive rasprave o odnosima mjesta, kao prostoru postojećem u kolektivnoj svijesti i običajima, nasuprot nemjestima – uniformiranim produktima globalizacije, poput restorana brze hrane, supermarketa ili bankomata (S. Ursić, Mjesta i nemjesta, 2009.). Paralelno uz sve prošireniju akumulaciju bezmjesnosti, rastu i želje za većom socijalnom kohezijom, koje otvaraju put u javno, mjesto za sve. Nasuprot standardiziranih mjerila, tu očekujemo i zajedništvo i nasilje, toplinu i animozitet. Naizgled paradoksalno, obnovljeno zanimanje za javni prostor, socijalne komponente i kolektivna mjesta okupljanja, javlja se u razdoblju kasnog kapitalizma, upravo u vrijeme kada su dani prosperiteta i ekonomske euforije odbrojeni. Pod utjecajem geo-političkih promjena, novog shvaćanja mobilnosti te informatičko-komunikacijskih inovacija, afirmira se promišljanje prostora kao mreže društvenih odnosa, pokreta i zbivanja; koji ne predstavlja nepromjenjivu veličinu, već se daje oblikovati odozdo. Na ovakvo nas zapažanje usmjerava i aktualni porast urbanih pokreta i kulturnih praksi koji zahtijevaju pravo na grad, braneći urbani prostor od privatizacijskih procesa te odjeljivanja društvenih skupina prema njihovoj ekonomskoj tj. društvenoj moći. Uloga muzeja kao čuvara baštine postala nedostatna Iz navedenog ne slijedi jedinstven zahtjev za revolucionarnim preokretom, već oblik tihog otpora, sadržanog i u građanskim i umjetničkim inicijativama koje zagovaraju

promjene posredstvom odozdo prema gore. Govorimo o otklonu od tradicionalnog interesa prema velikim pričama i monumentalnim temama, koje su se, nakon 1989., u općem urušavanju materijalnih i vrijednosnih uporišta, te zakazivanju institucionalnih rješenja koja bi kontrirala ekstremnom kapitalizmu, pokazale neodrživima. Zarazne postaju mikro intervencije koje zaviruju ispod zaglađene površine stvarnosti. Bliske su samom životnom tkivu, a osobito nesnalaženju većine u uvjetima globalne utrke kapitala, jer upravo ekonomski neisplative vrijednosti, poput njegovanja društvene osjetljivosti, uzajamnosti i brižnosti prema okruženju, ponovno ispostavljaju kao bitne. Naravno, uslijed navedenih promjena, izvorna zamisao o umjetničkim muzejima kao čuvarima baštine, rizničarima i posrednicima visoke kulture, postaje i njima samima nedostatnom. Tako se, u općem pretresanju pojmovnika, i MMSU nalazi u tranziciji, propitivanju svoje uloge i domašaja naspram bližeg i šireg susjedstva, novih situacija u kojima se čini neminovno prekopati vrt i zasaditi novi povrtnjak. Spajalicom nastoji sugerirati ulogu muzeja kao prostora otvorenog za okupljanje i razmjenu različitih ljudi, mimo potrošačkih navika i utržive svrhovitosti. Urbani prostor tretira kao pješačku galeriju, u kojoj su, na razmeđu fikcije i faktografije, na razini provokacije ili pak blagonaklone geste, izložene različite urbano-društvene teme. Raznovrsnim načinima uključivanja stanovnika i prolaznika pokušava izmaknuti odstojanjima među pojedincima, pojedincima i institucijama; za i u korist podupiranja ideje grada kao mjesta stvaranja društvenih alternativa. U dnevnom kretanju gradom koje je u pravilu određeno kao svrhovito, programirano trasiranje, fizičke očitosti doživljavamo tek letimično ili sasvim previđamo. Stoga su pojedine intervencije usmjerene upravo na bistrenje pogleda i usmjeravanje pažnje na topografske i kulturno-povijesne datosti. Intervencija Luize Margan pruža priliku gledanja oči u oči sa likom slobode na Spomeniku oslobođenja (1955.), hvatanja pogleda na Rijeku iz zračne perspektive, a ujedno propituje fizičku i simboličku bliskost stanovnika sa spomeničkom alegorijom.

Spajalica zaviruje ispod zaglađene površine stvarnosti Mimo povijesno važnih mjesta, uzimajući u obzir urbanosociološke fenomene okarakterizirane socijalnom segregacijom i prostorno diferencijacijom ‘onih koji imaju’ i ‘onih koji nemaju’, oslikavajući borbu za kontrolu nad prostorom, moć i resurse, težište je mnogim radovima. Fotografsko skitanje Rina Efendića ponuditi će alternativni vodič grada čiji će sadržaj odabrati sami građani. U lik vodiča umjetnik uključuje ribara, prodavačicu, doktora, prolaznika…, ljude koji na različite načine sudjeluju u životu i radu grada. U namjeri da nadopuni kartu grada, učini je cjelovitijom, Josip Pino Ivančić zaviruje u njegove promašene ili zaobiđene kutke. Provodeći vrijeme s beskućnicima bodri sivu zonu anonimnosti, lišenu hvalospjeva bez heroja i velikih djela. Urbana svakodnevica na samom rubu životnosti, markacija brojnih riječkih prostora spavača uz vidljivo isticanje njihove čudnovate egzistencije, tema je rada Tanje Vujasinović i niza akcija Nike Rukavine i učenika Građevinsko tehničke škole. U prvom slučaju umjetnica pronalazi podudarnost između zastarjele, odbačene tehnologije neonske rasvjete i lokacija gdje ih postavlja, produljujući im opstanak, pronalazeći smisao. Slično, u intervencijama srednjoškolaca pod mentorstvom Nike Rukavine, Asje Rukavine Bikić i Brankom Batričević, očituju se specifični riječki toponimi koji služe kao zrcalo šire društveno-ekonomske nelagode. Pritom se kao moguća pitanja zarezuju, što u gradskom životu doživljavamo kao ruševno: zanemarene industrijske pogone ili dugo očekivane planove urbane obnove, ljude beskućnike ili ekonomsko-socijalnu zaduženost... Za Mateju Bučar i Društvo Umetnikov nepridavati pažnju stvarima koje nisu nužne za goli opstanak, dio je našeg svakodnevnog javnog, pa čak i privatnog života u gradu.Kao Neprimijećeni smještaju se u zajednički urbani prostor upravo iz tog razloga. Privremeno naseljavaju djeliće urbanog prostora kako bi nam pogled skrenuli na ono što smo preskočili. Odjeveni uniformno, ujednačenim

3

I ove godine, a u nešto razvedenijem formatu, Spajalica nastoji protegnuti prostore umjetnosti unutar javnog okruženja i urbane svakodnevice. Mimo podrazumijevanja umjetničkih radova na otvorenom prostoru pod klasičnim kategorijama javnih skulptura, spomeničkih figura ili komemorativnih objekata, u središte grada donosi niz privremenih intervencija, performansa i participativnih akcija, nastojeći proniknuti u postojeće strukture i ikonografije koje definiraju urbani prostor. i istreniranim i potpuno iščašenim radnjama, izazivat će pažnju prolaznika, postati primijećeni. S ciljem izviđanja ustaljenih načina boravka u javnom prostoru, njihova koreografija odvija se na rubu normalnih očekivanja, omogućujući prolaznicima da zapaze drugačija pravila ponašanja, provjetre suspregnute odnose reguliranog i spontanog, vidljivog i prikrivenog; i pitanja, zašto ne primjećujemo? U tematski krug propitivanja individualnih i kolektivnih navika stanovanja te odnosa prema urbanom okruženju, možemo svrstati radove Petre Mrše, Krune Jošta, Kreativnog Kolektiva Kombinat i Odreda za Arhitekturu Savjesti. Pitajući se, kako prostor možemo koristiti, misliti, osjećati, na način da su socijalne komponente i polazište i cilj, predlažu raznovrsne načine zajedničkog bivanja i zaokrete u čitanju njegove strukture i namjene. Kroz različite pristupe, od praktičnih savjeta, ekoloških metoda ili novih vizualnih rješenja, istražuju se potencijali mikro zahvata u zajedničke prostore određene gradske četvrti, a koji mogu razvedriti najobičniji zakutak ulice i učiniti ga zonom privremenog zadržavanja i druženja. Pritom je za većinu svojstveno izmicanje tradicionalne granice između fizičkog i konceptualnog autorstva pa pojedina grupa pojedinaca postaje okidačem i razvodnikom procesa same izvedbe. Kolektivni rad i participativnost pristupa, blisko je radovima koji za modus operandi odabiru igru, uvodeći je u neočekivan kontekst. Intervencija Marije Kajapi, Une Rebić i Dunje Tišme prisvaja dio gradskog središta, mijenjajući parkiralište na Delti u travnatu površinu s raznim aktivnostima. Ideja proizlazi iz specifičnog lokalnog nedostatka adekvatnih zelenih površina za druženje, predah od posla ili boravak u komadiću prirode u središtu grada. Zapremajući šest parkirnih mjesta (cca 70m²), ili površinu prosječnog stana, kolektivni dnevni boravak na otvorenom poziva nas na urbani piknik, na zajedničko aktiviranje gradskog prostora i širenje njegove javne namjene.

Plattformer, Ping pong in the city / Sonic Platforming, 2013.

Pitanja o javnom prostoru rastu s globalizacijom

TRAVANJ 2014.

Boravak na otvorenom priziva slobodno vrijeme

napučeno tranzitne zone robne kuće i pješačke zone Korza. Mjereći vrijeme drugačije, ubacujući se u pješačku rutinu ritmom neočekivanih usporavanja ili ubrzavanja, autorice proigravaju uobičajeno pulsiranje uličnog kretanja i narušavaju regularno bilježenje vremena prema diktatu satnog mehanizma. Dakako da doživljaj vremena u odnosu na fizičko i virtualno okruženje signalizira krizne simptome opažanja vremena. Katze und Krieg markiraju marš ubrzane sadašnjosti u izokrenutom postupku, koji upravo iritacijom možda približi ideju izlišnosti kvantitete naspram kvaliteti uopće. U navedenim epizodama jasno postaje da se u Spajalici pozivamo na naizgled starinski koncept društvenosti, podržavajući dokolicu kao nesvrsishodnu, a ljudskoj prirodi blisku aktivnost, koja se u dobu opće maksimalizacije ljudskih resursa možda može prometnuti u heretičku gestu. Javni prostor kao mjesto dogovora i protesta Dok mnogi radovi djeluju poput utočišta u vrevi gradskog asfalta, kao njegovi utišani džepovi ili blagoglagoljivi međuprostori koji pozivaju u komunikaciju, pojedini se uprizoruju kao smetala, izazivajući ono zatomljeno i prikriveno u urbanom okruženju, a istodobno ispostavljajući šum i omašku kao sastavne aspekte svakog sustava, koje baš i nismo skloni prepoznati u uobičajeno idealizirajućim metodama selekcije nama bitnih ili poželjnih informacija. Tako će ispreplitanje privatnog i javnog, dogovora i protesta unutar pothlađenog hodograma ponašanja u javnom prostoru, postati okosnicom i drugih radova, primjerice performansa Tajči Čekade i Stephanea Querreca. U fokusu je tijelo kao nepresušna i nepredvidiva zaliha iskustvenog, čulnog, psihičkog i intelektualnog znanja, a k tome i subjekt mapiranja prostora i pokušaja komunikacije. Izvedbe se odvijaju u raspoloženju trenja, između spektakla i anksioznosti, razboritosti i urbane nervoze, između provokacije i poziva na igru... Umjetničke prakse koje nazivamo suvremenim, u pravilu se bave nekom od suvremenih bolesti, na način da

Kvart – Boris Šitum, Milan Brkić, Rino Efendić, čovjek je nevidljiv, 2013.

Rame uz rame istiskivanju javnog prostora iz zajedničkog horizonta ide i pomanjkanje slobodnog vremena, sve brže subjektivno otkucavanje sata, koje dovodi do probitačnosti danas prevladavajućeg svjetonazora – opće učinkovitosti i produktivnosti. Ilustrativno rečeno, neo-liberalni takt ne ostavlja mjesta praznom hodu, ili preneseno u rječnik gradskog prostora i njegovih odraslih žitelja, ne dozvoljava širenje razbibrige, tumaranja i igre – svega što se protivi načelu utrživosti. Lice dokolice čini se da je nestalo s ulice, što je razlog da smo za dodatnu temu ovogodišnje Spajalice dohvatili vrijeme. Konkretnije, suspregnutost slobodnog vremena i stisnutosti javnog prostora, koja se na različite načine provlači u intervenciji Sanje Gergorić i Lucije Ukić, instalaciji Holgera Pohla te Čika i dokoličara. Na tragu situacionističkih akcija, s nejasnom namjerom, a ipak iritirajućom pojavnošću, nastupiti će i performerski dvojac Katze und Krieg, birajući za stanište uobičajene,

ih prokazuju, nastoje ih oslabjeti, ističući prikriveno nove alternative, bez obzira kakvim se pristupom ili medijem autori koriste. Gledajući globalno, suvremena vizija svijeta jest apokaliptična, a nepovjerenje prema globaliziranom sustavu traje desetljećima. Stoga smo i ovdje suočeni s problemima samoodrživosti, participacije i iznalaženja dugoročnih i novih strategija preživljavanja, od samopomoći i solidarnosti do vjere u mogućnosti drugačijih razmišljanja. Jer dok nam je u pravilu jasno što sve ne možemo i ne smijemo, možda zaboravljamo što bi još mogli moći, iz hira, iz nužnosti ili samog užitka imaginacije. Iz stanja nemoranja. Nama ostaje zamisliti se nad pitanjem što slike u javnom prostoru mogu, i kamo će nas odvesti ova, nadamo se, produktivna konfuzija... Pozivamo vas da sami provjerite Spajaličin repertoar između 8. travnja i 31. svibnja 2014., na teritoriju od Korza do ruba Sušaka, preko Gata Karoline Riječke do industrijske zone u okolici željezničkog kolodvora... ■

Vrlo je teško ne raditi ništa — Bilješke o lijenosti Bartleby kao korporativni menadžer. Postoji jedan holivudski film iz 1999. godine, pod nazivom Kako dobiti nogu (Office Space, u režiji Mikea Judgea) koji na vrlo šaljiv način dramatizira pojam lijenosti u odnosu na otuđenost rada u suvremenom dobu. Glavni junak, Peter, ima usran uredski posao u jednoj softverskoj tvrtki, a dane provodi sanjareći da ne radi ništa. Jednog dana, na zahtjev svoje zle djevojke, odlazi na hipnoterapiju, ali hipnoterapeut dobije srčani udar i umre prije nego Petera probudi iz transa. Pod učinkom stanja nalik vječnoj hipnozi, Peter je konačno slobodan. Sada ima hrabrosti raditi ono što istinski želi, a to je: ništa. Ironija leži u tome što onoga trenutka kad naš junak ostvari svoj san o lijenosti (izostaje sa sastanaka, dane provodi u ribolovu, igra video igrice u uredu itd.), on počinje daleko bolje funkcionirati unutar tvrke, a čak dobije i promaknuće. Peter je zaista postmodernistički Bartleby! U Melvilleovoj kratkoj priči Bartleby je pisar u odvjetničkom uredu na Wall Streetu, a jednog dana misteriozno prestane raditi. On zapravo ne odbija raditi, ali kad se od njega traži da nešto učini, on naprosto kaže “radije ne bih”. To stvara posvemašnji kaos u uredu, a kasnije, kad vlasnik odluči preseliti u drugi ured, Bartleby se odatle ne miče, doslovce. Zbog toga završava u zatvoru, gdje prestaje jesti i umire. Ova neobična, divna priča u posljednje vrijeme privlači sve veću pažnju filozofa, a u središtu zanimanja je negativnost volje ili, točnije, bizarna suspenzija volje izražena kroz “radije ne bih”. Neki u Melvilleovoj priči vide pouku o suptilnoj umjetnosti otpora i povlačenja iz mase, a Bartleby postaje mesija, spasitelj otuđenog društva. U današnjem korporativnom okruženju Bartleby bi vjerojatno napredovao. Lakanovska psihoanalitičarka Corinne Maier napisala je bestseler pod nazivom Dobar dan, lijenosti (Bonjour Paresse, 2004.), čiji podnaslov glasi O umijeću i potrebi zabušavanja na poslu. Dobar dio savjeta u ovoj knjizi prepun je crnog humora, kao kad autorica kaže: “Ono što radite je besmisleno. Može vas bilo kada zamijeniti idiot koji sjedi pored vas. Stoga radite što je manje moguće i vrijeme provodite (ne previše, ako možete) u kultiviranju vaše osobne mreže, tako da budete nedodirljivi kad iduće restrukturiranje dođe na red.” Neki bi Maiericu nazvali cinikom, ali prema mojem mišljenju, njezin manifest samo razotkriva cinizam koji već vlada radnim mjestom. Postmodernistička radna etika, nasuprot protestantskoj, jest oblik vođene, tolerirane lijenosti. Zagonetan i tragičan lik Bartlebyja pretvorio se u univerzalnu farsu, apsurd suvremenog korporativnog življenja. ■ Aaron Schuster Cjelovita verzija ovog članka objavljena je u časopisu Metropolis M, br. 2, 2012. Aaron Schuster je gost predavač u sklopu Spajalice. Njegovo izlaganje Vrlo je teško ne raditi ništa – Bilješke o lijenosti na rasporedu je u programu predavanja Spajalice, 10.05. u Malom salonu.


4

MMSU NOVINE

Razgovor vodila Nadežda Elezović

IGOR EŠKINJA : AŽURIRANJA Autobiografski moment kao scenarij izložbe koja reflektira odnose javnosti i društva

Igor Eškinja, You promised us poems, 2012.

Igor Eškinja nakon sedam godina ponovno samostalno izlaže u Rijeci. Riječ je izložbi naslovljenoj Ažuriranja koju u prostoru Malog salona, u sklopu programa Spajalica, organizira Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Tekstualne citate aplicirane samoljepljivom trakom na zidove galerije, što je ujedno segment autorove izložbe realizirane u Kunsthausu u Beču, Eškinja će postaviti u odnos s fotodokumentacijom radova izlaganih u inozemstvu u proteklih sedam godina. S umjetnikom razgovaramo o izložbi, kontekstu i pristupu radu, ulozi umjetnika u društvu i sredini.

TRAVANJ 2014.

Objasni nam koncept svoje izložbe Ažuriranja. Krenuo sam kao što krećem u bilo koju drugu izložbu. Ideja je bila stvoriti potpuno novu produkciju, nove radove. Napravio sam čak i tri nova ciklusa, međutim tijekom ovih proteklih mjeseci nešto mi nije štimalo. U Rijeci sam, u nekom redovitom ritmu od svake dvije-tri godine, još od početka 2000., 2001., 2003., 2007., prikazivao kako napreduje moj rad. I onda se dogodila golema rupa. Jednostavno se nisam osjećao dobro, nisam mogao prijeći preko toga. Riječ je o nečemu što može biti sagledano s više strana. Ako najopćenitije govorimo, zanimljiv je status pojedinca u nekoj zajednici. Probam li se samo malo odmaknuti od toga da sam sebi radim retrospektivu ili refleksiju na moj rad u kontekstu institucionalne praznine, ta se institucionalna praznina može primijeniti na većinu mojih kolega, i samo možemo nizati imena umjetnika. Sljedeća je konzekvenca koju možemo sagledati iz tog konteksta i ono što je smisao cijele Spajalice, a to je javni prostor – Uloga pojedinca, odnosno autora u nekoj zajednici, uloga institucije u nekoj zajednici i uopće interes zajednice za sve to skupa. U tom smislu zanimljiv mi je kontekst moje osobne priče vezano uz javni prostor – posebice lokalni. Rad s jedne strane i nezainteresiranost, odnosno neobaviještenost zajednice s druge, nešto je što je naša svakodnevica. S tim se ne susrećem samo ja, već i drugi umjetnici. Mi svi – umjetnici, kustosi i kulturni djelatnici – radimo u nekoj vrsti prisutne odsutnosti. Činjenica je da je naš kulturni kontekst takav da nas naša zajednica ne treba. Treba nas samo deklarativno. Kada se govori o civilizacijskim vrijednostima u našem društvu – umjetnost je načelno potrebna. Kada idemo dalje, do percepcije kulture kod prosječnoga građanina, prevladava mišljenje da kultura pripada nekoj manjoj skupini ljudi bez koje se itekako može. Što će se sve moći vidjeti na izložbi, koji su to radovi nastali u proteklih sedam godina, a koji su referentne točke ove izložbe? Izložit ću dokumentaciju radova nastalih od 2007. do 2014. Tih sedam godina samo je okvir koji neću pratiti kronološki. Izložba u Beču tek je jedna izložba i jedan tip rada. Tamo sam prvi put izložio citate koji su u određenom odnosu s ostalim izloženim radovima. Sada će se citati referirati na radove koji su nastali i bili izlagani od proljeća 2007. do proljeća 2014. Od dokumentarnog materijala referirat ću se na radove izlagane u Luxembourgu. Ta je izložba bila napravljena neposredno prije početka svjetske financijske krize, u Americi službeno objavljene 2008., a ja sam krajem siječnja 2009. imao izložbu koja se vrtjela oko ideje da je cijeli projekt napravljen tako da unaprijed bude

5

osuđen na propast. Referirat ću se i na radove s prašinom, s kojima sam na neki način počeo u galeriji OK u Palachu 2001. U biti, to je ostao onaj isti rad iz Palacha, ali se dogodila konceptualna nadogradnja. Taj sam rad nastavio kontinuirao izlagati, mijenjati formu, dimenzije, uzorke. Posljednje sam izložio seriju od tri rada koji su nakrcani nevidljivim slojem značenja. Za smještaj tepiha sačinjenog od prašine odabrao sam tri arhitektonska ulaza. Posjetitelji su bili pozvani da sačuvaju rad za druge ili da prijeđu preko njega. U interakciji s posjetiteljima rad nestaje pod njihovim nogama, pri čemu se događa simbolička implozija. Jedan od odabranih ulaza bio je mramorni ulaz u zgradu Muzeja povijesti umjetnosti u Beču, koji je referentna točka povijesti umjetnosti. Implozijom te zgrade i svega što je unutra, na simboličan način brišemo golem segment zapadne kulturne baštine. Drugi je bio ulaz u obiteljsku kuću u Bruggeu, koja je bila jedna od prvih svjetskih burzi, a čijim se pak nestajanjem događa implozija cijele suvremene ekonomije. Treći je dimenzijama najveći rad, replika umjetno konstruiranog otočića ispred Menhetna – Ellis Islanda u New Yorku, iz 2012., s kojega je u prošlosti osamdeset posto emigranata ušlo u SAD, i taj je prostor na neki način označio ulaz u novi svijet. Na sadržajnoj razini, godinama sam stvarao fotoinstalacije u kojima sam se bavio izmicanjem direktnog iskustva rada pred posjetiteljem. Sada činim radikalan iskorak dalje. To je stvaranje dokumentarističke izložbe za koju uopće nemam nekog drugog razloga osim izvanjskog. Paradoksalno je da autobiografski moment bude scenarij za izložbu koja, igrom slučaja, istovremeno reflektira odnose javnosti i društva. Citati su bitan segment ove riječke izložbe. O kakvim je citatima riječ i otkuda su sve preuzeti? Sakupljeni su iz raznih izvora – umjetničkih kataloga i časopisa, internetskih blogova, teorijskih tekstova raznih područja poput psihologije, filozofije i umjetnosti. Preuzeti su iz različitih tekstova ili umjetničkih radova koji meni ni formalno, ni estetski, a niti po senzibilitetu nužno ne moraju biti bliski. Ono što je zanimljivo snaga je tog teksta naspram vizualnog materijala, pri čemu, u biti, taj tekst počinje diktirati našu percepciju. Daje nam ton i boju, odnosno svjetonazor prema kojem onda iščitavamo sve ostalo izloženo. Probat ću izvrnuti tu situaciju i izazvati tekst s kontradiktornim izborom radova koji će ti citati pratiti. S obzirom na to da se prigodom promišljanja riječke izložbe dogodio pomak, pojavio se subjektivni element koji je sadržajno promijenio tijek izložbe – postoje li i unutar fotodokumentacije

Riječ je o nečemu što može biti sagledano s više strana. Govorimo li najopćenitije, zanimljiv je status pojedinaca u nekoj zajednici. Probam li se samo malo odmaknuti od toga da sam sebi radim retrospektivu ili refleksiju na svoj rad u kontekstu institucionalne praznine, ta se institucionalna praznina može primijeniti na većinu mojih kolega. Sljedeća je konzekvenca koju možemo sagledati iz tog konteksta i ono što je smisao cijele Spajalice, a to je javni prostor – uloga pojedinca, odnosno autora u nekoj zajednici, uloga institucije u nekoj zajednici i uopće interes zajednice za sve to skupa.

Igor Eškinja, Liberare le menti, 2008.

proteklih izložbi neki subjektivni elementi koji sudjeluju u kreaciji cjelokupne prezentacije, a koji će publici ostati nevidljivi? Mislim da ćemo i publika i ja prije svega dobiti jedan novi element koji dosad nisam prikazivao na izložbama. Ta mogućnost upotrebe dokumentarnog ili nekog sporednog materijala, koji nije nužno umjetnički rad, dopušta mi unošenje potpuno novih formi. To su stvari koje su se akumulirale godinama ili koje jednostavno zapažam, bilježim, a nisam ih prije prikazivao jer nisu imale tu snažnu čvrstu strukturu ili se jednostavno nisu uklapale u izložbu. Bez obzira na to što se referiram na prošlost, ovom izložbom pokušavam proširiti repertoar pristupa, strategija ili formi koje se u budućnosti mogu razviti u nešto novo. Gledam u prošlost da bih dobio neki novi element o kojem nisam razmišljao, pogotovo što su te izložbe i radovi koje sam do sada radio formalno jako definirani i pročišćeni. Bilo bi jednostavnije pristupiti na način na koji pristupam već godinama, i u tom smislu – ovo je izazov. Tek ću nakon izlaganja vidjeti koliko od ovog pristupa mogu iskoristiti, koliko je kompaktan kao rad, koliko komunicira s publikom. To je sad niz problema koji će izroniti onog trenutka kada se dogodi izložba.

Budući da se u samom polazištu koncepta izložbe referiraš na lokalnu pa i nacionalnu umjetničku situaciju, kako uopće gledaš na poziciju umjetnika u društvu? Ne mogu generalizirati, mogu govoriti o sebi. Izbor života u manjem gradu proizlazi iz niza okolnosti i nosi svoje posljedice. Ako čovjek želi raditi u nekim boljim i drukčijim kontekstima, osuđen je na to da si izbori poziciju negdje drugdje – što je u konačnici pozitivno. I uopće ne mislim da bi očekivanja prema toj maloj zajednici trebala biti velika. Općenito, u Hrvatskoj je angažirana umjetnost – ili progresivni dio te scene – izrazito dominantna, kvalitetna i uspješna. Dio te scene apsolutno cijenim, mislim da i u nekim razvijenijim sredinama nije tako radikalna i prisutna. Moja je pozicija tu bitno drugačija. Možda su mi neka promišljanja i točke gledišta bliski, ali je sam rad koji radim drugačiji. Ne pristupam radu na isti način. Mislim da to što radim nešto drukčije, u konačnici obogaćuje sve ostalo. Ako pogledamo neke druge, manje gradove koji su u jednom trenutku stvorili jaču međunarodno relevantnu scenu, uvijek je tu bio moment sadržajnog bogatstva i raznolikosti. Primjer su scene iz Glasgowa ili scena iz Cluja koji je treći grad po veličini

u Rumunjskoj i ima manju akademiju, ali i umjetnike koji redovito izlažu u Centre Pompidou, Tate Modern. To su mladi ljudi koji su apsolutno izgradili i vlastite karijere i cijelu infrastrukturu – to je fenomen. Svoju poziciju i smisao vidim u raznolikosti – drago mi je među svojim kolegama prepoznati i još neke s drugih pozicija, tome se radujem. Osim Nagrade Radoslav Putar i školovanja na venecijanskoj Akademiji, koji su to bitni trenuci u tvojoj karijeri koji su pridonijeli kvaliteti tvog rada i prisutnosti na međunarodnoj sceni? Što se sve događalo u proteklih sedam godina? Ako govorimo o izložbama, dva su momenta koja su mi omogućila napredak i kvalitetniji rad. To je zastupljenost u privatnim galerijama, prije svega u galeriji Federico Luger u Milanu s kojom sam počeo surađivati 2005. i koja mi je jako pomogla u produkciji samih radova, u distribuciji i kontaktima. Točka nakon koje su slijedile neke bolje izložbe odlazak je na Manifestu u Italiji. Nakon predstavljanja na Manifesti gdje sam bio prisutan s dvije instalacije, dva rada koja su onda puno putovala po izložbama, uslijedili su i pozivi za druge projekte. To su dvije točke koje su mi tijekom godina omogućile veću kvalitetu rada. ■


6

MMSU NOVINE

Iz tekstova Hansa D. Christa, Iris Dressler i Davora Miškovića

Oh, My Complex : O nelagodi promatranja grada

TRAVANJ 2014.

Umjetnici: Daniel García Andújar, Annika Eriksson, Michael Fehr / Diethelm Koch, Chad Freidrichs, Kirill Golovchenko, Lim Minouk, John Smith, Klaus Staeck, The RSA, Tuomas Toivonen / Nene Tsuboi, Michael Vahrenwald

13 autora čiji interes leži u urbanom razvoju, društvenom, političkom i ekonomskom aspektu sukoba unutar grada

Michael Vahrenwald, The People’s Trust, 2011.–2012.

Izložba O nelagodi promatranja grada koja trenutno gostuje u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, premijerno je održana u Stuttgartu 2012. godine u izvornoj verziji kao Oh, My Complex: On Unease At Beholding The City. U Rijeku je doputovala kao dio manifestacije Moje tvoje naše u organizaciji udruge Drugog mora, kojoj se pored MMSU-a, pridružilo nekoliko partnera kojima je zajednička namjera propitati teme odnosa ljudi i njihovog životnog prostora, odnosa građana i grada. Okosnica programa ostaje kao i do sada, na sferi organizacije života, polazeći od stajališta da kuće čine naselje, a građani čine grad (Rousseau). U odabiru Hansa D. Christa i Iris Dressler, radovi s različitih perspektiva propituju podjednako stvarne i imaginarne građevine unutar gradskog prostora. Nazivom preuzetim po video performansu jednog od izlagača, južnokorejskog umjetnika Lima Minouka, u središte pažnje postavlja ideološke zaklone urbanih vizija koji se manifestiraju u modernističkim urbanim utopijama i u modelima neoliberalnog procvata gradova, ali i u onim kriznim scenarijima koji zauzimaju naš kolektivni imaginarni svijet od 1970ih – ponajviše od izdanja poznatog izvještaja iz 1972. godine The Limits of Growth.

Prerastajući iz izložbe u širi koprodukcijski projekt, kroz otvorenu platformu koja povezuje unutarnji i vanjski prostor, izložba se bavi reprezentacijama i realnostima grada iz različitih perspektiva: iz perspektive arhitektonskih i urbanih građevina od 1930ih do danas; iz perspektive Europe, Sjeverne Amerike, Južne Amerike i Azije, uključujući i perspektive umjetnosti, izložbi, pop i protestnih kultura koje počinju 1970ih godina. Umjetnički radovi koriste različite povijesne dokumente i objekte iz konteksta pop- i sub- kulture, uključujući glazbene isječke, reklame ili video radove koji su anonimno postavljeni na kanal YouTube - a dokumentiraju opasne biciklističke utrke kroz favele.

Primjerice, Daniel Garcia Andújar izveo je akciju Democraticemos La Democracia (Demokratizirajmo demokraciju) 2011. godine u Barceloni. Avion je vukao zastavu sa sloganom iz naslova duž gradske obale. Akcija je fotografirana iz drugog aviona pa pozadina slogana nije plavo nebo već silueta Barcelone na horizontu. Kada se na horizontu zajedno sa zastavom pojavi zgrada Torre Agbar, najviša zgrada u Španjolskoj koju je projektirao Jean Nouvel, stvara jasan komentar protiv trivijalizacije grada u smislu Ikoničkog grada, a u korist pojačavanja njegove funkcije kao mjesta gdje se stvaraju i artikuliraju zajednice: demokratizirajmo demokraciju! Osim toga, izložba pribjegava jednoj specifičnoj izložbi odnosno izložbenom postavu. To je rekonstrukcija legendarne izložbe Über die moderne Art zu leben (O modernom načinu života) koji je Michael Fehr u suradnji s Diethelmom Kochom postavio u Muzeju Bochum 1977. godine. Rekonstrukcija je nastavak izložbe Umbau der Stadt: Beispiel Bochum (Rekonstrukcija grada: primjer Bochum) koju su isti autroi postavili u Muzeju Bochum 1975. Uzimajući grad Bochum kao primjer, autori su kritički preispitali posljedice “segregacije” korištenja urbanih površina – za rad, život, kupovinu i odmor. Izložba Uber die moderne Stadt nadišla je kontekst samog Bochuma. Cilj obje izložbe bio je postaviti teoretski utemeljenu platformu za brojne lokalne građanske inicijative koje su tada bile aktualne te muzej pretvoriti u prostor aktualnog društvenog diskursa. Politički gledano, druga je izložba postavljena u najgorem mogućem trenutku – dva dana nakon otvorenja, otmica Hannsa-Martina Schleyera označila je početak tzv. Njemačke jeseni. Gostovanje u Rijeci do 30. travnja, potvrđuje aktualnost teme, gdje svaki novi kontekst donosi slične promjene koje proizvode ekonomsko-socijalni tokovi unutar procesa svjetske urbanizacije. Serija fotografija pod nazivom 7km – polje čuda (2007.) ukrajinskog umjetnika Kirilla Golovchenka dokumentira trenutno najveći shopping centar u Europi koji se prostire na 70 hektara, a nalazi se sedam kilometara od Odesse, s najbrojnijim neformalnim i nesigurnim oblicima poslovanja. Uz navedene slučajeve, niz drugih radova najavljuje sukobe, ili dokumentarno-fiktivnim jezikom govori o suvremenim preraspodjelama u kojima se stanovnici suvremenih urbanih sredina, nalaze. Česte su teme interesne točke kapitala i sve izraženija klasna i rasna odvajanja. Potkrepljujući izložbu suvremenim iskustvima, od 10. do 12. travnja 2014. održao se bogat teorijsko-praktični program u vidu simpozija i radionica u kojem je sudjelovalo desetak aktera iz Hrvatske, arhitekata i teoretičara. Radionica Urbanističke početnice bavila se prostorom zajedničke memorije, i to bivše tvornice papira u Rijeci – Hartera. Planiran kao prostor za kulturne sadržaje, a do sada povremeno korišten, primjer Hartere predstavlja izazov za postavljanje modela reorganizacije odnosno prenamjene prostora. Radionicu su vodili arhitekti Dinko Peračić i Antun Sevšek, a organizatori programa su Drugo more, Platforma 9,81 i Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Također je, u prostoru Filodrammatice, održana izložba Pulske grupe, Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor. Posvećujući se modelima participacije građana u urbanoj sredini, sagledavajući ih iz različitih perspektiva i disciplina, simpozij ima za cilj mapirati heterogene i često proturječne strategije upravljanja gradom i njegovim infrastrukturama/resursima, posebice u vremenima u kojima smo posljedično suočeni s fragmentacijom i prisvajanjem javnog prostora. Razmišljajući o participaciji kao potencijalnom poticaju samoorganizacije zajednice, izložba predstavlja zanimljiv poligon za njezino propitivanje, osobito u segmentu u kojem umjetničko djelovanje postaje politički instrumentalizirano. ■

Chad Freiderich, Mit stambenog kompleksa Pruitt Igoe: Urbana povijest, 2010.

7

Vrijeme za dokolicu Je li besmisleno ili možda čak neprilično pisati o važnosti i ljepoti dokolice u vrijeme snažnoga ekonomskog pesimizma, kada mnogi ljudi nemaju posla pa je njihovo neželjeno slobodno vrijeme ispunjeno stresom, strahom za egzistenciju i depresijom, a nipošto uživanjem u kontemplaciji, spontanim i radosnim aktivnostima koji dokolicu čine vrijednom i potrebnom? Upravo je u jednom takvom razdoblju krize kapitalizma, točnije 1930. godine, jedan od najvećih ekonomista 20. stoljeća John Maynard Keynes napisao kratak esej Economic Possibilities for Our Grandchildren. U njemu je pesimističnim ekonomskim vizionarima suprotstavio optimističnu viziju ekonomskog uređenja koje će doći nakon što tehnološki napredak i akumulacija kapitala omoguće povećanje proizvodnje dobara po radnom satu pa će ljudi raditi samo petnaestak sati tjedno da bi zadovoljili svoje potrebe. Dakako, Keynes nikako nije zanemario mjere koje bi trebale smanjiti ekonomske probleme. Njegov je odgovor bio – društvo u kojem će pojedinci imati puno više vremena za dokolicu koja je nužan uvjet za dobar život. Osim promjene ekonomskog uređenja, Keynes je bio svjestan da će takvo društveno stanje uzrokovati i promjene u našemu moralu jer ćemo početi više cijeniti “one koji nas mogu naučiti kako izvući najbolje što se može iz svakog sata ili dana, one krasne ljude koji su sposobni izravno uživati u stvarima”. Ipak, Keynes je bio svjestan da ljude njegova vremena do takva stanja dijeli razdoblje čitavih stotinu godina, u kojem će još tapkati u mraku tunela ekonomske nužnosti da bi konačno izašli na svjetlo. Smatrao je da je potrebno u međuvremenu pripremati i ohrabrivati ljude u umijeću življenja, što je, drugim riječima, umijeće istinskog uživanja u dokolici. Cilj je kapitalizma, dakle, postići stanje u kojem će ljudi imati više vremena za dokolicu i znati to vrijeme iskoristiti. Borba za više dokolice tako postaje i politička borba za ekonomsko uređenje u kojem će dokolica biti moguća, ali i privatna borba za istinsko uživanje u slobodnom vremenu. Spoj tih dvaju aspekata našega društvenog života ilustrira američki časopis Life koji u zenitu države blagostanja, u veljači 1964., izlazi s naslovom Amerikanci se danas suočavaju s prevelikom količinom dokolice. Zadatak koji leži ispred nas: prihvatiti opušteno život. Dakako, nije lako reći što dokolica jest, ali slijedeći Keynsova biografa Roberta Skidelskog, dokolica, uopćeno rečeno, počinje kada radnje proizlaze iz nagnuća, a ne iz nužde, kada su spontane, a ne servilne, nametnute ili mehaničke. U tom je značenju dokolica na suprotnom polu od lijenosti. Dokolica bi trebala biti vrijeme ispunjeno radnjama koje zahtijevaju razvoj naših vještina i korištenje naših najviših kognitivnih sposobnosti, koje su nam samim time zanimljivije i u kojima pronalazimo svoje ispunjenje. Vezanje dokolice uz lijenost i nerad samo pokazuje siromaštvo naše imaginacije i pesimizam kad je riječ o ljudskoj naravi. Naravno, i dalje će mnogi želju za dokolicom proglašavati željom za neradom, ali o tome je lijepo napisao Thomas Bernhard: “Neradiša kao čovjek duha doista je najveća opasnost i dakle najopasniji u očima onih koji pod neradom uistinu razumijevaju da se ništa ne radi i koji kao neradiše uistinu baš ništa ne rade, jer se u njima za vrijeme nerada ništa i ne zbiva.” Borba za više istinske dokolice borba je za više vremena za rad u vrijeme kada ne radimo. Borba za dokolicu ujedno je i borba za onu Keynesovu viziju društva s kojom smo započeli tekst. Prema Keynesu, to bismo društvo (koje, kako god ga nazvali, sigurno nije kapitalizam jer se ne temelji na akumulaciji kapitala) trebali ostvariti za šesnaest godina (stotinu godina od 1930.), ali iz stanja u kojem jesmo, to nam se ne čini dostižnim. Je li pogriješio Keynes ili griješimo mi? U zadnjih tridesetak godina proizvodnja bogatstva raste, ekonomske se nejednakosti povećavaju, a radno vrijeme u najboljem slučaju ostaje isto. Situacija bi za ostvarenje Keynsove vizije trebala biti obrnuta – proizvodnja bi trebala biti ista, jednakost bi se trebala povećavati, a radno vrijeme bi trebalo biti manje. Naravno da je u ovoj situaciji potrebno povećati ekonomski rast i osigurati zaposlenost, ali ako izgubimo iz vida dugoročni cilj tih mjera, bit ćemo primorani stalno ih ponavljati. ■ Nebojša Zelić

Klaus Staeck, Eigentum verpflichtet zur Ausbeutung (Posjed uključuje eksploataciju), 1973.


10

MMSU NOVINE

Ksenija Orelj

EKSTRAVAGANTNA TIJELA : ekstravagantne godine

TRAVANJ 2014.

Suzana Marjanić

11

RI izvedbeni protuudar ili NE biti vjeran pas

Umjetnici: Sanja Iveković, Tomislav Gotovac, Goran Trbuljak, Mladen Stilinović, Siniša Labrović, Škart, Suzanne Lacy, Pilvi Takala, Mirjana Miljković i Neven Sviben, Marko Jeftić, Maja Bekan, Lada Cerar, Hrvoslava Brkušić, Andrea Palašti, Ana Opalić i Neda Šimić Božinović

U koncepciji Kontejnera – biroa za suvremene umjetničke prakse iz Zagreba (Ivane Bago, Olge Majcen Linn i Sunčice Ostoić), Ekstravagantne godine su nakon predstavljanja u Beogradu i Zagrebu, posjetile i Rijeku (11.03. - 05.04. 2014.) Treće izdanje međunarodnog festivala Ekstravagantna tijela propituje starost i starenje: “Iako predstavlja sasvim prirodan slijed života, starost često doživljavamo kroz averziju ili čak kao uvredu – gotovo kao da smo njome postavili dijagnozu ili ukazali na neku vrstu poremećaja. Mladom, energičnom, neprestano uljepšavanom i pomlađivanom tijelu starost oponira tijelom koje se sve više udaljava od ideala zdravlja i ljepote, a koje ipak i dalje može biti izvor užitka i zadovoljstva. (...) Zbog fizičkih i psihičkih promjena koje sa sobom donosi te same činjenice da vodi ka smrti, starost i njeni znakovi izazivaju zazor usporediv s onim koji izaziva tijelo ili um smješteno izvan društvenih normi. Upravo se tim procijepom unutar norme, kroz suvremenu umjetnost, bavi festival i izložba Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine.” Kroz umjetničke radove i radionice, teorijske priloge, u obliku pratećeg simpozija i čitanke – zbornika kritičkih tekstova te živahnoga pratećeg programa, kustoski tim (Kontejner, Milica Pekić, Slaven Tolj, Lois Keidan, Jasmina Bavoljak) preispituje ustaljeno poimanje starosti kao nešto od čega najradije izmičemo pogled i misao budući da se minimalno uklapa u uvriježeni standard normalnosti odmjeren prema kriterijima poželjnosti, privlačnosti i uspješnosti. U današnjici postoji dubinska veza između potrošne robe i identiteta, zadovoljstva i potrošnje, i upravo odnosi između političke ekonomije i socijalne psihologije mogu biti poticajni za raskrinkavanje postojećeg poretka, ustaljenih sustava identifikacija i njihovih vizualnih kodova. Ovaj je aspekt bitno istaknut na izložbi pa se suvremena umjetnost zagovara kao utočište od prevladavajućeg svjetonazora, a ujedno kao društveni alarm kojim se upozorava na procese isključivanja i marginalizacije.

bavi se i rad Mens sana in corpore sano Siniše Labrovića. Mimo uobičajenih mjerila, donosi nam sportsko natjecanje u atletskim disciplinama u kojem umjetnik sudjelovanje omogućuje isključivo starijim osobama. Labrović intervenira upravo u područje kojim bjelodano vlada princip bržeg, višeg, jačeg, zajedno s mladenačkim tijelom u vrhunskoj formi. I u ovom radu starenje nije iskazano kao mirno, pasivno i zaleđeno stanje. Ekstravagantno je, odstupa od uobičajene mjere pasivnosti i krotkosti. U vjetrometini kasnog kapitalizma tragovi umirovljenja, protjecanja vremena, starenja i nabiranja nisu poželjni. Dodatna jeza sastoji se u tome što obećana mirovina malo kad pokriva pravo značenje riječi; u opterećenosti svladavanja svakodnevnih troškova, a prekidu radnog odnosa, mirovno je stanje zapravo zemlja nedođija.

Fenomen riječke performerske i akcionističke scene može se pratiti, ako želimo krenuti od neke vrste inicijacije te moćne izvedbene energije, kako neki polaze (npr. Daina Glavočić ili pak Darko Glavan) – od futurističke Rijeke, odnosno kao što je naglasio Krešo Kovačiček u jednom od razgovora za Zarez da su u D’Annunzijevo doba futuristi nastupili na jednom gradskom trgu s bezglasnim koncertom.

modela preuzete iz pornografskog časopisa Foxy Lady. Smještajući se pred kameru kao da je dvadesetogodišnjak i kao da je žena, Gotovac remeti konvencionalni pogled požude prema ženskom tijelu kao objektu koji ionako nije tipičan samo za pornografsku industriju, već se prešutno prepoznaje u različitim sferama društva. Kulturno-povijesno uvjetovanu podređenost žene (osobito starice) istražuje i dokumentira rad Sanje Iveković  Nije li ona prestara za to? – O vješticama. Paralelno izlažući starinski materijal – srednjovjekovne ilustracije sablažnjivo prikazanih vještica te novije fotografije i dokumentarne isječke o ženama koje se bore za svoja prava i podupiru građanski neposluh, Iveković nastoji otkloniti negativna značenja koja se pripisuju vješticama, a često povezuju i sa ženama općenito. Ova slojevita kolekcija pokušava istaknuti

Teatar, sve dok stvari nisu počele izvedbeno bujati devedesetih, i to posebno nakon osnivanja MMC-a “Palach”. Većina protagonista te performerske scene upravo ističu “Palachovo” doba kada ga je vodio multimedijalni umjetnik Damir Čargonja, dakle, od 1997. do 2008. godine – kada Palach djeluje pod vodstvom uprave Multimedijalnoga centra d.o.o., tvrtke uz koju se često veže pojam “poduzeće u kulturi”. Osim toga novost je na toj burnoj novoj riječkoj sceni 90-ih godina bilo i osnivanje i RI Performance Syndicatea. Dakle, bio bi to neki blic pogled na riječki akcionistički i performerski fenomen iz zagrebačke perspektive, koju je Krleža često ironijski označavao i kao zagrobnu perspektivu. Sinergija rock scene i etnotradicije

Inspirativna starost – Tijelo i um na rubu društvenih normi U razvedenom krugu pristupa i podtema poput zdravlja, sjećanja i demencije, socijalno-ekonomske tjeskobe, nježnosti i spolnosti, društvenosti i samoće, ili pak pitanja smrti i regenerativne medicine, okupljene su intimne ispovijesti, obiteljske priče potresnog, ali i bodrog predznaka. Na individualna se iskustva nadovezuju istraživački i dokumentarno usmjereni radovi koji se bave društvenim statusom, ekonomskom pozadinom te emocionalnim i egzistencijalnim stanjima starijih. Nastojeći izmaknuti stigmatiziranoj percepciji starosti kao nečem opterećujućem za okolinu, kao i za sam subjekt, izložbeno uprizorenje prenosi drugačije vizije i uporišta poput kreativnog korištenja slobodnog vremena, njegovanja društvenosti i solidarnosti, posvećenosti usporenom ritmu i mudroj sabranosti, u kojima stres, nervoza i užurbanost nemaju premoćnu ovlast. Da ne bismo previše idealizirali – svijet starijih jest uznemirujući, što zbog tjelesnih boljki i boli uzrokovane nestajanjem bliskih ljudi, što zbog opće društvene ravnodušnosti koju upućujemo stanju umirovljenosti. Okupljeni radovi, ne prešućuju niti poljepšavaju stanje stvari, a katkad zalaze i u perspektivu s one strane ulice, iskazujući priču iz generacijski različitih gledišta. Tako Pilvi Takala u radu Sramežljivica iskušava međugeneracijsku interakciju; pokušava izazvati komunikaciju u polujavnom prostoru koji na specifičan način koriste stariji ljudi. Dok stariji parovi uživaju u plesnom pokretu, mlada žena ostaje po strani kao vidna oznaka granice među paralelnim svjetovima. Proigravanjem očekivanja i inverzijom ustaljenih skala vrijednosti

Klubu umirovljenika i starijih osoba Zamet, Zametske rožice na zatvaranju izložbe, foto: Ratomir Gudelj

Nije li ona prestara za to? Prebacivši se u područje umjetnosti, možemo reći da za umjetnice i umjetnike sigurnost mirovine u pravilu ne postoji jer umjetnici rade mimo regule radnog vremena, dok dodatnu otegotnu okolnost sačinjavaju kompetitivni uvjeti i brzina koja vlada scenom, diktirajući stalnu potražnju za novima i mladima. U tom je smislu izložba s očitim pravom naklona starijem naraštaju umjetnika, pretpostavljajući njihovo iskustvo starosti. Ivan Kožarić na riječkoj izložbi predstavlja dva rada, Život bez okvira i plakate sa jednostavno pozitivnim izjavama, Sretan sam da sam sretan. Presretan sam da sam sretan. Oduševljen sam da sam sretan. “Uz izjavu da je sretan (presretan/oduševljen) mnogi bi plakate mogli doživjeti kao cinizam par excellence. No, s druge strane, nisu li te izjave nešto što može imati aha-efekt, dati poticaja, uputiti na misli o mogućnosti podnošljivijeg življenja, pokrenuti duh uostalom, ma u kom smjeru se to dogodilo?!” (iz popratnog teksta Antuna Maračića). Nezaobilazno je spomenuti rad Tomislava Gotovaca koji vlastitu seniorsku poziciju i svojih 65 godina pokazuje odvažno i bez podilaženja bilo čijem ukusu. U seriji fotografija Foxy Mister umjetnik se potpuno ogoljava oponašajući poze ženskih

neustrašivost i hrabrost žena, dati podršku onom drugačijem i osporavanom, a koje buntovnički iskazuje mogućnost otpora društvenom raslojavanju i ekonomskom tlačenju iz povijesne perspektive, kao i iz aktualnog rakursa porušene ravnoteže u doba kasnog kapitalizma. Poznato je kako naše društvo ne voli pokazivati lošu sliku o sebi; draže nam je zagladiti površinu stvari i previdjeti slabe strane, obuzdati se, bez obzira na vlastito stanje turobnosti ili frustracije. Upravo tom naizgled svjetlucavom, a brzopotrošivom stanju bivanja Ekstravagantne godine pružaju otpor, zagovarajući život u punini, zajedno s njegovim skliskim točkama, bez obzira na to djeluju li one na nas inspirativno ili nelagodno. Naznačivši širinu tema i problemski pristup treba pridodati da su izložbu stalno pratila paralelna zbivanja, vodstva, radionice, samostalna izložba Jadranke Kosorčić, kao i splet programa koje su osmislili i izveli ljudi starije dobi i članovi riječkih klubova umirovljenika poput izložbe penzića kustosa s radovima iz muzejskog fundusa na temu žene. Njihovi su kreativni nastupi, znatiželjan i pažljiv duh na poseban način oživjeli prostor MMSU-a te dali novu dimenziju otvaranju i proširivanju vidika unutar uobičajene muzejske djelatnosti. ■

Krešo Kovačiček, Kissing of Gods, 2014., foto: Doris Fatur

Izvedbeni je šok ponovljen, ali sada iz perspektive angažmana domaćih snaga, nakon drugog performativnog obrata, kako bi to rekla Erika Fischer-Lichte, dakle, nakon pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Tako Krešo Kovačiček ističe kako se generacija šezdesetosmaša sigurno sjeća javnih šišanja kao brutalnih javnih izvedbi gdje se performeri očituju kao žrtve. A za ono što predstavlja memoriju i tradiciju,

liniju razvoja riječke performerske i akcionističke scene, Krešo Kovačiček ističe akcionizam Zlatka Kutnjaka krajem sedamdesetih, zatim autistične performanse Kreše Mustaća osamdesetih, dva kultna nastupa punk benda Termiti, odnosno Predraga Kraljevića-Kralja 1978. i 1979., postpunk/art rock grupu Grč s centrifugalno-destruktivnim izvedbama otpora Zorana Štajdohara Zoffa. Nadalje tu je Poet

Naime, kreacije RI performerske scene iščitavam u sinergiji alter-rock Rijeke s popularnom matricom karnevalske etnotradicije, gdje je ta izvedbena strategija maškaranja danas pogotovo vidljiva u glazbenim performansima, neo/post/dadaističkim vizualijama Leta 3 ili pak u funeralno-makabričnim, meni posebno dragim, performansima Davora Dundare. Odnosno kao što je to u svom nedavnom performansu Misfits, izvedenom na ovogodišnjoj manifestaciji Dani performansa MMC-a, tematizirala Nadežda Elezović. Naime, bila je to svojevrsna živa slika pojedinih pripadnika/ica neprilagođenih riječkog MMC-a. Slijedi opis: živa slika, živa skulptura neprilagođenih ispred koje je povjesničar umjetnosti i kustos Branko Cerovac, inače uz Nadeždu Elezović i Damira Stojnića ponajbolji teorijski kroničar navedene scene, održao kratko izlaganje o riječkoj protustruji koja se nakon zatvaranja MMC-a Palach nekoliko godina okupljala u KUNS-u (Klub umjetnika na Sušaku) da bi nakon zatvaranja i tog kluba prošle godine bila potpuno – ako se može tako dobrohotno reći – delokalizirana. Socijalni aspekti krajem devedesetih Uglavnom ono što me osobno privuklo RI performerskoj i akcionističkoj sceni, pored RI alter-rock moćnog segmenta i karnevaleskne

etnotradicije, svakako su socijalni performansi kojima je ta akcionistička scena ostvarivala jednu od strategija povezivanja umjetnosti i života, u ovom slučaju sa socijalno najugroženijima. Tako su Damir Čargonja i Sven Stilinović 1999. godine u Klubu umirovljenika, u neposrednoj blizini Kluba Palach, izveli Prvi hrvatski socijalni performans, u okviru kojega su umirovljenicima ponudili pečene hobotnice i krumpir. Bila je to, određenjem Damira Čargonje, neka vrsta odgovora na dijeljenje srdelica i lošeg vina kao i sličnih političkih đakonija na kojima ciničkim strategijama moć na vlasti udjeljuje sirotinji i umirovljenicima na blagdane. Recentne revizije kroničara Da rezimiramo na ovih 5000 znakova: cjelokupan pregled protuudara te RI scene, sa svim protagonistima, protagonisticama, ponudila je monografija MMC Rijeka (1997-2008), koju je uredio Branko Franceschi, a objavljena je 2012. god. u zasebnom broju časopisa Fantom slobode. Osim toga, nedavno je o riječkoj sceni u posljednjem broju časopisa Kazalište iscrpno pisao Damir Stojnić, i to pod podnaslovnim određenjem “Dnevnik perhapsa u razdoblju od 2004. do 2013., tijekom djelovanja unutar skupine Rijeka Performance Syndicate – RiPS”. Što se pak tiče izvedbenoga segmenta, svakako valja izdvojiti posljednja događanja: multimedijalni projekt Metafizika krvi ili slobodna art vizija DNK ključa, što ga je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti organizirala Marija Alexandra Štrajh, da bi desetak dana kasnije bili održani i Dani performansa MMC-a (31. siječnja i 1. veljače). Eto, kao epilog, ili kao što bi kajkavci rekli epiloguš, RI sceni navodim dva zoometaforička stiha koji kao da svevremenski svjedoče da je i danas sve isto, i da se apsolutno ništa ne kreće – samo su se promijenile ideologije, a sablasti vlasti ostale su iste, iste, iste: I golubovi mira ponekad zaseru stvar (Zoran Štajdohar Zoff), odnosno – U životu prolazi smo vjeran pas (Termiti). Sasvim točno. ■


12

MMSU NOVINE

Nadežda Elezović

Angažirani umjetnik nasuprot angažirane umjetnosti

TRAVANJ 2014.

Razgovor vodila Vana Gović

13

BI LI RUŽA JEDNAKO MIRISALA DA JOJ JE IME JANEZ JANŠA? Trojica umjetnika, Davide Grassi, Emil Hrvatin i Žiga Kariž, 2007. godine prisvojili su ime tadašnjeg premijera i predsjednika Slovenske Demokratske Stranke, Janeza Janše. Brojne su implikacije koje je rečeni čin imao na njihove osobne živote, na javnu i političku sferu, ali i na poimanje umjetnosti. Izložba Rad, održana krajem 2013. u Malom salonu kao dio projekta Antologije krijumčarenja, povod je našeg razgovora s autorima Janezom Janša, Janezom Janša i Janezom Janša.

Projekt Antologije krijumčarenja (Smuggling Anthologies, Antologie di contrabbando), MMSU, 22. listopada do 4. prosinca 2013.

Antologije krijumčarenja opsežan je međunarodni projekt postavljen na tri lokacije u tri različite države; organizacijski označava suradnju i povezanost međunarodne, ali regionalno, geopolitički i kulturološki susjedske institucije – galeriju Trieste Contemporanea iz Trsta, Mestni muzej Idrija u Sloveniji i riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji je ujedno i nositelj cjelokupnog projekta. Kustoski tim u sastavu Giuliana Carbi (Trst), Ana Peraica (Split), Marija Terpin (Idrija), Sabina Salamon (Rijeka) zajedničkim je snagama i interdisciplinarnim pristupom istražio temu šverca polazeći od najopćenitije premise – krijumčarenje kao jedna od glavnih ekonomskih metoda preživljavanja – postavljene u kontekst sličnih i međusobno povezanih ljudskih sudbina unutar političkih previranja u prošlosti na području Istre i Kvarnera, Tršćanskog zaljeva i Slovenskog primorja. Prvi dio projekta Antologije krijumčarenja održan je krajem prošle godine u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Uz središnju izložbu koja je bila postavljena na dvije lokacije – u prostoru MMSU-a i u Malom salonu – tema šverca bila je obrađena i kroz izložbu Rad slovenskih umjetnika Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše te uz međunarodni simpozij koji se istodobno s izložbom na tu temu održao u Rijeci. Dok je izložba obuhvatila dvadesetak radova izvedenih mahom u mediju instalacije, fotografije te dokumentarno-istraživačkih radova iz sfere medijske umjetnosti, simpozij je kroz prizmu etnologije, sociologije, publicistike, povijesti te umjetnosti označio širi disciplinarni rakurs. Nasuprot količini informacija i pogleda na temu šverca, ukupnost projekta Antologije krijumčarenja u potpunosti će se moći sagledati tek nakon završetka izložbenog programa u Trstu i Idriji, krajem ove godine. Riječka priča Polazeći od šverca kao strategije preživljavanja, riječka izložba u konačnici je rezultirala većim brojem radova sadržajno usmjerenih na individualne ljudske situacije i životne okolnosti postavljene u srazu s represijama političkih sustava. Osobne ljudske

priče i sjećanja, što je tema većine videoradova, zrcale povijesne društvene prilike koje označavaju vrijeme sustavnog nasilja nad običnim čovjekom čiju dovitljivost i hrabrost, suočenu s golim preživljavanjem, prihvaćamo toplo i sa suosjećajnim odobravanjem. U tom fokusu sadržajno korespondiraju videoradovi antropološkog i dokumentarističkog pristupa naglašene subjektivnosti – slovenskih umjetnica Anje Medved i Nadje Velušček (videorad Moja granica) te riječke udruge Bez granica (videorad Nonićeva tiramola). Bilježenjem individualnih svjedočanstava riječka ekipa donosi i ne tako

koja je označavala političku granicu grubo je prepolovila zemlju, vrtove, kuće pa i groblja, no usprkos tome svakodnevni je život pronalazio svoje putove opstanka, donoseći i različite poglede ljudi na novonastalu situaciju. Iza željezne zavjese O pokušaju organiziranja muzejskog spomen-područja na mjestu austrijsko-mađarske granice, govori videorad naslovljen Raskršća željezne zavjese, autora Roberta Tasnádija. U težištu je priče bivši mađarski granični čuvar Sándor Goják koji je svoj život posvetio osvjetljavanju istine o

Krijumčarenje kao oblik kriminala nosi u sebi puno teži te patnjama i ljudskom nesrećom obojen svijet čija globalna problematika i težina nije proporcionalno zahvaćena izložbom. Na tom tragu progovara videorad jednostavna naziva Ariel autorskog trojca – Ive Dekovića, Igora Kirina i Nikole Ukića – u kojem glavni protagonist Hermann Ariel Scheige pripovijeda o političkoj klimi i razvoju anarhističkih i neoanarhističkih pokreta od šezdesetih godina prošlog stoljeća, iznoseći njihovu povezanost s dilanjem droga u Europi, posebice u Berlinu 60-ih, te iz svojih osobnih iskustava utjecaj tih novonastalih svojevrsnih slobodnih eksperimentalnih zona na djelovanje umjetničke, ponajprije glazbene scene. Polazeći od općeg stajališta Policije o krijumčarenju kao najtežem obliku kriminala, Muzej policije ponudio je javnosti na uvid brojnu policijsku arhivsku dokumentaciju o stvarnim slučajevima krijumčarenja ljudi, oružja, hrane, automobila, droge, cigareta i odjeće, koji su zabilježeni na hrvatskim graničnim prijelazima. Tihi pobjednik

Victor López González, Atlas, 2013.

davnu priču o Rijeci kao podijeljenom gradu opasanom državnim granicama, u kojem je na strmim liticama kanjona Rječine uspijevala razmjena uglavnom osnovnih živežnih namirnica poput hrane, kave, šećera, naranača. Videorad Anje Medved govori o političkoj granici između Italije i Jugoslavije, postavljenoj 1947. godine. Žica

zastrašujućem četiri desetljeća dugom djelovanju željezne zavjese, iznoseći mučna sjećanja na ljude u pokušaju bijega koji je tek rijetkima uspio, nekima zahvaljujući lokalnim krijumčarima. Kada se priča iz povijesno-političkog rakursa Drugoga svjetskog rata primakne sadašnjosti, sjećanja gube svoj romantičarski prizvuk.

Kompleksnost projekta Antologije krijumčarenja u sebi sublimira brojne manje ili veće tematske problemske odrednice koje, iako bitne u profesionalnom radu, nije moguće u potpunosti obuhvatiti u kraćem izložbenom osvrtu. Primjerice, problem kriterija u odabiru radova, odnosno razapetosti između estetske i povijesno-antropološke vrijednosti djela pri odabiru radova koji se bave temom šverca, a koje često nisu u međusobnom suglasju. Sasvim osobno, jedan je od zanimljivijih radova izložbe formalno intimistički i estetski pročišćen rad talijanskog umjetnika Cristiana Bertija koji autorskim pristupom odudara ne samo od većine ostalih predstavljenih radova, već i unutar sustava suvremene angažirane prakse nudi drugačiji i potpuniji pristup. Rad Iye Omoge nosi naziv prema istoimenoj ulici u Torinu koja je sredinom 90-ih godina funkcionirala kao punkt na kojem su nigerijske žene raznih generacija prostitucijom pokušavale ostvariti svoju egzistenciju i često egzistenciju svojih obitelji ostavljenih negdje

u Nigeriji u okolnostima ne samo totalne obespravljenosti, već i u takvim okolnostima koje su omogućavale da se njihovi klijenti, koji za to nisu snosili nikakve pravne posljedice, iživljavaju nad tim ženama, premlaćuju ih pa čak i usmrćuju. Na simpoziju Berti je, između ostalog, skromno govorio i o svom osobnom aktivističkom iskustvu u angažiranju unutar četvrti Iye Omoge, o tek naizgled sitnim postupcima poput pomoći oko birokracije, ostvarivanja prava, zdravstvene zaštite. Ovdje se negdje nameće pitanje o tome što pojam angažirane umjetnosti zahvaća, o njezinu naličju i nijansama – odnosno suprotnostima u pristupu autora koji se njome izražavaju. Iye Omoge formalno nije angažiran rad, ako bismo govorili isključivo u domeni autorova vizualnog repertoara. Rad se sastoji od grafički izvedenih monokromnih bijelih reljefa koji označavaju raster ulica Iye Omogea te pripadajućih fotografija sadašnjeg stanja ulice, koja je samo naizgled kao i svaka druga. U jezičnom repertoaru umjetnika ne nalazimo simboličke kodove omiljene strategijama društveno angažirane umjetnosti. S druge strane, rad označava izravan angažman umjetnika, čovjeka, u osobnom nastojanju prema konkretnim ljudskim egzistencijama. Postavlja se pitanje etičnosti – je li angažirana umjetnost, odnosno angažiran umjetnik onaj koji u svom radu tek interpretira određene refleksije društvenopolitičke situacije integrirajući ih u polje umjetničkog? A sve bez ikakva osobnog izlaganja i bez ikakve osobne unutarnje nužnosti za djelovanjem. Posebice zato što se često u tim radovima pojavljuju i koriste isti jezični ili simbolički kodovi i obilježja političkog sustava, kao i taj političko-društveni sustav na koji se kritički rad referira. Je li dovoljno prozvati nešto angažiranom umjetnošću da bi to ona doista i bila? Je li angažirana umjetnost moguća kao hermetična i samo sebi dostatna disciplina ili je njezina domena puno šira? Tko je u ovoj situaciji tihi pobjednik, angažirani umjetnik ili angažirana umjetnost? ■

Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Masterpiece on MasterCard, Credits series, 2013.

Svoju ste izložbu u Malom salonu nazvali Rad, a postav izložbe započeli riječima: Za nas ne postoji razlika između našeg rada, naše umjetnosti i naših života i u tom smislu se ni u čemu ne razlikujemo od vas. Možete li pojasniti istovjetnost vašeg rada, umjetnosti i života? J. J. : Jedna od temeljnih oznaka neoliberalizma je brisanje razlike između rada i slobodnog vremena. Postfordistički način produkcije, kognitivni kapitalizam, nematerijalni rad su oznake kojima govorimo o tome da se promijenio ne samo način rada već da je i sam život postao rad i ništa drugo. J. J. : To se najbolje vidi što suvremena poduzeća traže od unajmljene radne snage. Po tome je očito da ona prisvajaju životni stil umjetnika – danas se traži da je radna snaga fleksibilna, da je uvijek dostupna, da je puna ideja i energije, da je druželjubiva, da voli svoj posao i da je jako motivirana, da je uvijek nasmijana i da nikada ne prestaje raditi. Tko drugi nego umjetnik ima baš ovakve karakteristike. J. J. : Da, kada umjetnik ide na otvorenje neke izložbe ili na party nakon premijere on zapravo radi. Širi svoj socijalni krug i nada se da će naići na simpatiju kustosa, producenta, kritičara, ministra... Rad freelancera je u svakom slučaju, postao neprestana audicija za pridobivanje novih poslova. J. J. : Izložbu smo nazvali Rad zato što su mahom izložena djela iz našeg svakidašnjeg života. Na većinu njih nismo imali utjecaja, nastali su kao kolateralna posljedica promjene imena. Čak i kada nismo striktno govoreći radili, život je “radio” umjesto nas. J. J. : Također smo iskoristili igru riječi u duhu hrvatskog jezika, u kojem se ista riječ upotrebljava za rad kao proces i za djelo, koje je posljedica rada. Odlučili smo se za rad u jednini (a ne kao obično na izložbama gdje se izlažu “radovi”) jer izloženi radovi na neki način portretiraju rad kao proces. A taj rad je zapravo sastavljen od niza životnih situacija kojeg je proizvela promjena imena (npr. da nas na aerodromima čekaju s natpisom “Janez Janša”). Godine 2007. promijenili ste svoja imena u Janez Janša, ime tadašnjeg premijera i predsjednika Slovenske Demokratske Stranke. Riječ je o intimnom činu koji se snažno odrazio na vaš život i rad. Čime je ta promjena bila motivirana? Jeste li u tome vidjeli djelotvoran način utjecanja na aktualne političke simbole ili ste, kroz osobno iskustvo, nastojali preispitati razne aspekte “posjedovanja” imena?

J. J. : Za mene je promjena imena osoban čin i stoga ne želim o tome raspravljati u javnosti. J. J. : Slažem se s kolegom. U vašem pitanju su sadržani potencijalni odgovori koje smo susretali u više navrata. Ime je posrednik, interface, način na koji stupamo u zajednicu. Ime na neki način više pripada zajednici nego pojedincu. Ime nam je dano i jedan dio života posvećujemo tome da se na njega naviknemo. S druge strane, naše osobno ime mnogo više upotrebljavaju drugi nego mi, koji ga nosimo. S promjenom imena je na neki način kao sa smrću: smrt daleko više pogađa one koji su živi, nego onoga koji je umro. Slično je i sa promjenom imena – zajednica ima daleko više poteškoća sa njegovim prihvaćanjem. J. J. : Shakespeareova Julija u čuvenom monologu na balkonu lamentira o tome što je ime i tvrdi da bi ono što zovemo “ruža” jednako slatko mirisalo pod nekim drugim imenom. Kada smo radili predstavu Što nas je više prije ćemo biti na cilju, pitali smo se da li bi ruža jednako mirisala ako bi joj ime bilo Janez Janša. Poput većine radova koje izlažete, radovi Credits istovremeno su službeni dokument i umjetnički artefakt. Koje su posljedice ovako proširenog shvaćanja umjetničkog rada? Je li umjetnost na mala vrata, ali u punom smislu, zakoračila u život? J. J. : Radi se o tome da isti predmet ima dvije funkcije (identifikacijski dokument i umjetnički rad) i da iza tih funkcija stoje javne ustanove i državni organi. U toj situaciji sudaraju se dva polja i ustavno zagarantirana sloboda umjetničkog izražavanja dobiva svoje jasno određene granice. Jednostavno rečeno, ako bi Ministarstvo unutarnjih poslova dozvolilo prodaju službenih dokumenata tada bi to mogao postati presedan, na kojeg bi se mogli pozivati i u nekim drugim, manje nedužnim situacijama. Istovremeno, da li možemo govoriti o slobodi umjetničkog stvaralaštva ako Ministarstvo unutarnjih poslova smije intervenirati u polje umjetnosti? J. J. : Nas ne zanima tko je jači jer znamo da je umjetnička vrijednost baš u toj dvojnosti, da je taj predmet istovremeno i identifikacijski dokument i umjetnički rad. J. J. : Umjetnička autonomija je paradoksalna po sebi, s jedne strane smanjuje mogućnost utjecaja nositelja moći na umjetničko djelovanje, što dok s druge strane podrazumijeva da je i učinak umjetnosti na društvo manji. J. J. : Mi proizvodimo umjetnost s ograničenim rokom trajanja. Kada istekne rok osobnog dokumenta, dakle kada namjena prestane, tada će biti samo dokument neke

prijašnje situacije, prazni predmet sjećanja. Zamijenit će ga novi identifikacijski dokument i kao takav on će biti neodvojiv dio umjetničkog rada, sve dok i njemu ne prođe rok trajanja, odnosno valjanost dokumenta. Vaš rad bazira se na službenim i regularnim načinima komunikacije s državnim, ekonomskim i kulturnim institucijama koji za posljedicu imaju kolateralnu umjetnost. Možete li nam objasniti vaše shvaćanje kolateralne umjetnosti? J. J. : Nadovezat ću se a prijašnji odgovor. Novi identifikacijski dokument, kao konstitutivni dio novog umjetničkog rada neće nastati našom voljom, niti će ga proizvesti bilo tko od nas ili neka kulturna produkcijska ustanova. Ne, proizvest će ga država, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova. U tom smislu, htjeli ili ne htjeli, oni će za nas proizvesti novi umjetnički rad. I ne samo to, dodijelit će mu i ime. J. J. : Kolateralna umjetnost je praksa u kojoj umjetnička djela nastaju kao posljedica određene društvene situacije (u našem slučaju promjene imena) i nastaje neovisno od djelovanja umjetnika i šireg kulturnog miljea. J. J. : Kolateralna umjetnost ima učinke koji nastaju neovisno od njenog djelovanja. Jela Krečič izjavila je kako se kao novinarka Dela, koja piše o našem radu na neki način osjeća kao suučesnica u našem radu – svako medijsko pojavljivanje Janeza Janše, Janeza Janše i Janez Janše jest kolateralna posljedica njihova rada. J. J. : Ali i mediji sami prigrabili su novu situaciju nastalu promjenom naših imena. Politički tjednik MAG intervjuirao je nas trojicu umjesto političara koji je odbio dati intervju. Dnevnik je objavio vijest da će se jedan od nas na izborima pojaviti kao protukandidat političaru Janši. Vjerojatno je najbolji primjer novinarstva kao kolateralne posljedice promjene imena, kolumna Borisa Dežulovića Da li je Janez Janša kreten? iz 2007., koju je on sam potpisao kao Ivo Sanader. ■


14

MMSU NOVINE

Jadranka Kosorčić Blind Date, Rijeka 2013/14 MMSU, 07.03. – 05.04. 2014.

tomislav pavelić 100 pokušaja (da se promijeni sve) Mali salon, Rijeka, 28.03.–10.04.2014. Kazamat, Osijek, 09.05.–30.05.2014.

Izložbu Ekstravagantne godine, održanu u MMSU, najavio je projekt Jadranke Kosorčić, Blind date Rijeka 2013/14, kojim je umjetnica nastavila rad na seriji portreta, prethodno realiziranih u Splitu, Londonu, Berlinu, Münchenu, Malmu i New Yorku. Blind date u dosadašnjim verzijama realiziran je kroz susrete s ljudima različitih osobnosti koji u kontakt s umjetnicom dolaze putem novinskih oglasa ili direktnim obraćanjem umjetnice nepoznatim osobama s pitanjem da li su voljni pozirati za portret u dvosatnoj ili trosatnoj seansi. Kosorčić odabire ljude s kojima osjeća da može uspostaviti komunikaciju ili one s kojima se može na neki način identificirati. Ovim postupkom umjetnica konstruira svoj identitet kroz niz osobnosti koje susreće i s kojima komunicira. U riječkom izdanju svog projekta umjetnica mijenja strategiju te uz pomoć MMSU dolazi u kontakt s ljudima starije dobi koji kroz svoje osobne ispovijesti crtaju svojevrstan portret grada i njegovog identiteta. Zahvaljujemo se na suradnji, sudjelovanju i pomoći Domu za starije i nemoćne osobe “VOLOSKO”, Matici umirovljenika grada Rijeke i svim građankama i građanima Rijeke koji su sudjelovali u realizaciji izložbe, a posebno onima koji su izdvojili svoje vrijeme za poziranje umjetnici i koji su svojim pričama pomogli da sačuvamo dio memorije grada. ■

15

IMPRESSUM

SPAJALICA

Fotografija na naslovnici: Ivan Kožarić, 2009., Presretan sam da sam sretan, foto: Antun Maračić Fotografija na duplerici: Tomislav Gotovac, Foxy Mister, 2002., foto: Tomislav Čuveljak Zahvala: Institut Tomislav Gotovac, Zagreb Fotografija na zadnjoj stranici: Oton Gliha, 1980., foto: Istog Žorž

Intervencije

Izložba

08.04. – 31.05. Kreativni Kolektiv Kombinat, Čekaonica za Razvedravanje, urbana intervencija, prolaz kod Malog salona

17.04. – 17.05. otvorenje 17.04., u 19 sati vodstvo izložbom 24.04., u 19 sati Igor Eškinja, Ažuriranja, Mali salon

Izdavač: Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Dolac 1/II, Rijeka, Hrvatska / Tel: 051 492 611 / Fax: 051 492 623 / www.mmsu.hr

Izbor radova može poslužiti kao promatračnica za Pavelićeve dosadašnje umjetničke preokupacije i detektor promjena. Serija 100 pokušaja da se promijeni sve najavljuje da disfunkcionalnost egzistencije izlazi iz fokusa, a nadomješta je mogućnost ostvarenja iscjeljujuće sreće. Ipak, naslov u kojem osjećamo podsmijeh i autocenzuru, čini naše dojmove upitnima. Koristeći frazu kojom izražavamo emociju uzaludnosti – sto puta sam nazivao, sto sam puta rekao, ostavlja nas u nedoumici – je li riječ o ciničnom prokazivanju stvarnosti (i definitivnom odustajanju) ili o namjernom zavaravanju, namjeri da nas drži u nesigurnosti preispitivanja o čemu se tu uistinu radi? Stvar je osobnog nagnuća čemu ćemo se prikloniti, no zbog činjenice da ne ulaže minimalan napor u preciznost zaključaka i prepušta se površnim procjenama svakidašnjega govora, sasvim je prihvatljivo da 100 pokušaja objavljuje izmirenje s pukim postojanjem, najavljuje oslobođenje od postizanja bilo čega apsolutnog. U svakom pojedinom videu bez prestanka ponavlja jednu jedinu radnju – ljulja se, hoda, miče ušima, skače, drijema, budi se, promašujući tako svrsishodnost i dokazujući izdržljivost. Stoga 100 pokušaja možemo shvatiti kao napad na utočište idealizma u kojem je još nedavno priželjkivao pronaći skrovište. Ne nalazeći ga, sklon je napustiti društvo zaraženo klicom napretka i znanja, kada bi zamjena bila moguća. Umjesto toga, traga za načinom da se odmetne smislu, a da se s njim ne sudari, nekako mu doskoči sa strane, u dokolici raspuhujući maslačak, mičući ušima, skačući u more. Automatizmom, kakva su njegovali nadrealisti. Bezrazložno, kako su htjeli dadaisti. Zbog toga se posjetitelj možda susretne s déjà-vu situacijom, doživi zrcalnu identifikaciju ili ostane sasvim ravnodušan prema autorovim temama. Nagrada ide najustrajnijima. ■

TRAVANJ 2014.

Za izdavača: Slaven Tolj Uredništvo: Nadežda Elezović, Ksenija Orelj, Sabina Salamon, Slaven Tolj Lektorica: Gordana Ožbolt Prevoditeljica: Lidija Toman Grafičko oblikovanje i priprema: Marino Krstačić - Furić & Ana Tomić Tisak: Novi list

Publikacija je ostvarena uz financijsku potporu programa Kultura Europske Unije. / The publication has been funded with the support of the Culture Programme of the European Union. Publikacija odražava isključivo stajalište autora i Komisija se ne može smatrati odgovornom za bilo kakvu uporabu u njoj sadržanih informacija. / This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

mmsu

14.04. – 31.05. Radionice Tanja Vujasinović, Neisporučeni neoni gospodina Lackovića, svjetlosna i video instalacija, zona 03.05., 10 – 14 sati MMSU i aula MMSU ARCHIsquad, HitnaArhitektura, otvoreni biro za savjetovanje građana, prolaz kod Malog salona 17.04. – 10.06. Holger Pohl, 87 sati skulpture, instalacija pred ulazom u MMSU 05.05. – 11.05., 12 – 20 sati Kruno Jošt i Maja Kohek, Platforma za transdisciplinarne 24.04., u 9:15, 12:00, 15:15, 18:30, prakse, urbani laboratorij, Gat 21:05, 00:00 sati Karoline Riječke Lucija Ukić i Sanja Gergorić, Tragovi, urbana intervencija, zona MMSU

Šetnje

30.04. i 02.05., u 12 sati Katze und Krieg, Zlato posvuda, 10.04., 17.04., 24.04., u 11 sati performans, Robna kuća Korzo i 08.05., 15.5., 22.5., 30.5., u 17 sati pješačka zona Korza Ivana Lučić, Šetnja po susjedstvu, zona MMSU 07.05. – 30.05. otvorenje 07.05., 12 – 16 sati Razgovori i predavanja Nika Rukavina u  suradnji s učenicima Građevinske tehničke škole i mentorima Brankom Mali salon Batričević i Asjom Rukavinom 09.05., 15 – 18 sati Bikić: Sušačka akcija, urbane Tema: intervencije uokruženju Jesu li javni prostori zajednički? Građevinsko tehničke škole Andreja Kulunčić, Zagreb Raumlabor / Axel Timm, Berlin 09.05., 12 – 15 sati Siniša Labrović, Zagreb Mateja Bučar / DUM, Valentina Zrnić Gulin, Zagreb Neprimijećeni, urbana Zona 00 / Nina Sindičić, Rijeka koreografija, zona MMSU 15.05., u 17 sati Tajči Čekada, Što je to performans i što ti performeri zapravo rade?, performans, stube kod Hotela Bonavia

Autor stripa: Ivan Blažetić - Šumski

15.05. – 18.05., 12 – 14 sati Petra Mrša u suradnji sa srednjoškolcima, Street (kao) Art, urbane intervencije, ulica Dolac 17.05. i 18.05., 12 – 15 sati Luiza Margan, Oči u oči sa slobodom, akcija, Spomenik oslobođenja Vinka Matkovića, zona Delta 20.05., u 16 sati Stephane Querrec, Tračanje, performans, Korzo 23.05. – 25.5., 10 – 22 sata Dunja Tišma, Marija Kajapi i Una Rebić, Park(i)gralište, urbana intervencija, parkiralište Delta

Mali salon 10.5., 15 – 18 sati Tema: Imamo li vremena za dokolicu? Aaron Schuster, Berlin Archisquad, Zagreb Tina Peraica, Zagreb Kruno Jošt i Maja Kohek, Varaždin

Oton Gliha 7. svibnja – 22. lipnja 2014. Obilježavajući stotu godišnjicu umjetnikova rođenja, izložba Gromače prikazuje razvoj krajobraznih motiva od realističnih do apstraktnih. Tijekom izložbe organizirat će se spuštanje Glihinog svečanog kazališnog zastora koji će se moći razgledati 15., 23. i 28. svibnja 2014. od 18 do 18.30 Kustosica: Vilma Bartolić

Oton Gliha, Bašćanske gromače, 1955. - 1957.

mali salon

Jiří Kovanda

21. – 25. svibnja 2014.

26. lipnja – 14. srpnja 2014.

Pedagogije de/ kontaminacije, izložba studenata Teorije prostora i oblikovanja Umjetničke akademije u Osijeku Autori: Dorotea Cvijanović, Mia Štark, Ivan Bogović, Karlo Arnold, Andrea Knezović, Sanja Nikolić, Viktorija Križanović, David Tadić, Jasmin Mišković Kustos: Andrej Mirčev

4. – 18. lipnja 2014. Stati umjesto, studijska izložba o temi migracije, izbjeglištva i reprezentacije kroz crtež Autoriz: Marcel Broodthaers, Banu Cennetoglu, Kris Dittel, Sanja Iveković, Igor Juran, Dan Moynihan, Helio Oiticica, Mark Požlep, Joanna Rajkowska Autori iz zbirke Muzeja: Božidar Rašica, Zvonimir Brkan, Feđa Klarić, Mirko Ilić Kustosica: Irena Borić 

Jiří Kovanda, Ljubljenje kroz staklo (2007), u A Part of No-Part u Chelsea Art Museum, New York, 2010.

MMSU

Nemes Csaba

Mali salon 15.05., u 19 sati Suzana Marjanić, Priroda (u) umjetnosti performansa

26. lipnja – 18. srpnja 2014.

Zatvaranje Spajalice 30.05., 18 – 20 sati Ambasada studenata Povijesti umjetnosti FF Rijeka, prolaz kod Malog salona 30.05. u 19 sati Rino Efendić i Pino Ivančić, predstavljanje radova nastalih u suradnji sa stanovnicima Rijeke, Mali salon

26.5. – 31.5., 10 – 20 sati Čiko i dokoličari, What’s our life / If full of care / You have no time /To stop and stare?, video instalacija, unutarnje stubište MMSU Nemes Csaba, Where is our Place, 2013.


Oton Gliha: Gromače MMSU, Dolac 1/II, Rijeka 7. svibnja – 22. lipnja 2014.


MMSU NOVINE