Kazalište priča

a K

L pr č Š t

Z

A

Ia

e i

1

a K

L pr č Š t Deborah Pustišek

Z

A

Ia

e i Izložba predmeta iz Zbirke kazališne građe

18. lipnja - 31. prosinca 2015.

Izložba i katalog ostvareni su sredstvima Grada Rijeke, Ministarstva kulture RH i Primorsko-goranske županije.

Ružica Sokolić, Banović Strahinja, 1963./64.

2

Zahvaljujemo se HNK Ivana pl. Zajca na posudbi građe i pomoći pri tehničkom opremanju izložbe.

a K

L pr č Š t

Z

A

Ia

e i

Ar h T e te is tell n ig a story

2

Kazalište nam uvijek iznova priča priču. Uz to, čuvar je mnogih još neispričanih priča od kojih su neke zamišljene kako bi ih izvodili glumci, pjevači i plesači, dok se druge namjerno skrivaju kulisama. Taj život nije ništa manje zanimljiv od onog na daskama, ali ovog ćemo ga puta ostaviti neispričanog kako bismo po prvi put, u dvadeset godina dugoj povijesti Muzeja grada Rijeke, u cijelosti predstavili Zbirku kazališne građe kroz najreprezentativnije predmete koji nam pričaju o nastanku kazališta i onome što je pripadalo čaroliji pozornice.

Ponosimo se građom koja datira iz vremena izgradnje Općinskog kazališta (Teatro Comunale), prvim profesionalnim scenografskim i kostimografskim rješenjima autora Vladimira Žedrinskog, Sergeja Kučinskog, Antuna Žunića, Doriana i Ružice Sokolić, a osim toga posjedujemo i obilje popratnih kazališnih publikacija poput letaka, programskih knjižica i plakata te kazališnu ostavštinu Drage Gervaisa, direktora Drame i potom intendanta riječkog kazališta. Najstariji predmeti potječu iz sredine 19. stoljeća, a vezani su uz Ivana Zajca, kronološki slijede eksponati koji se tiču gradnje i otvorenja novog Teatra 1885., a prvi sljedeći već pripadaju sredini i drugoj polovici 20. stoljeća. Više je razloga zašto se u našoj Zbirci nije našao niti jedan važniji predmet iz prvih pet desetljeća nove kazališne kuće.

Naime, ona je u tom periodu bila davana u zakup impresarijima, a kasnije i poduzećima te udruženjima, predstave su pretežito izvodile talijanske putujuće družine, dva svjetska rata uzrokovala su i privremeno zatvaranje njenih vrata, a prva redovna sezona s profesionalnim ansamblima otvorena je tek 1946. godine. Iako se naizgled radi o velikoj vremenskoj praznini, treba imati na umu da su sva umjetnička dostignuća relevantna za riječku kazališnu povijest ipak postignuta tek od sredine stoljeća.

Muzej je 1998. godine već organizirao vrlo posjećenu izložbu naziva Scena i kostim u čast istaknutih kazališnih umjetnika Doriana i Ružice Sokolić, koji su muzejski fundus obogatili velikom donacijom svojih radova.

Izložba je bila postavljena i u Stadtmuseumu u Grazu 2001. godine te u Muzeju grada Novog Sada 2006. godine. Proteklih je godina među kolegama muzealcima također postojao interes za temu povijesti riječkog kazališta, zbog čega smo prilikom razrađivanja koncepcije ove izložbe vodili računa o tome da čim više izbjegnemo ponavljanja. Naglasak smo stoga stavili na prezentaciju predmeta već sakupljenih u Zbirci, odnosno na skice i makete scenografija, skice kostima i kostime te plakate kao svojevrsni “produžetak” scene, a i skice bismo samo uvjetno trebali shvaćati takvima jer je u mnogim slučajevima zapravo riječ o konkretnim umjetničkim djelima.

Po svemu sudeći, svijet teatra je nepresušno vrelo inspiracija i zanimljivih priča, a ovo je samo jedna od njih koju će svaki posjetilac doživjeti na svoj način. Pa neka priča počne...

The theatre is always telling us a story. Besides, it is a guardian of many untold stories, some of which are meant to be told by actors, singers, dancers, and others are deliberately hidden behind the scenery. The latter, nonetheless interesting than the former, this time remains untold so that we could, for the first time, in twenty years long history of the Museum of the City of Rijeka present the entire Theatre Collection. The finest exhibits are telling us a story about the theatre`s creation and what used to belong to the magic of the stage.

We are proud of the materials from the period when the Municipal Theatre (Teatro Comunale) was built, first professional scenographic and costumedesigning works of Vladimir Žedrinski, Sergej Kučinski, Antun Žunić, Dorian and Ružica Sokolić. Moreover, the Museum keeps plenty of covering theatre publications such as leaflets, booklets and posters, as well as theatre legacy of Drago Gervais, who was a director of Drama and then the theatre manager. The oldest items are related to Ivan Zajc and belong to mid 19th century. Chronologically they are followed by exhibits related to the building and opening of the new Theatre in 1885. The first exhibits to follow belong to the mid 20th and second half of the 20th century.

There are several reasons why there are no items in our Collection from the first five decades of the new theatre building. The reason lies in the fact that the building was leased to impresarios and later on to companies and associations. The performances were mostly given by Italian strolling players companies.

Two world wars caused the theatre to shut its doors, and the first regular season with professional troupes hadn’t started until 1946. Although it might seem like a long time gap, we should bear in mind that all the art achievements relevant for Rijeka`s theatre history came about from the middle of the century onward.

In 1998 the Museum organized a very successful exhibition called “Scene and Costume” to honor the theatre artists Dorian and Ružica Sokolić. Their generous donation of their works enriched the Museum`s holdings. Stadtmuseum in Graz hosted the exhibition in 2001 and Novi Sad City Museum in 2006.

Over the last few years our fellow museum curators have shown interest in Rijeka`s theatre history and that is why it was important for us to avoid reiterations as much as possible. Therefore, the exhibits from the Collection, sketches, scale models of scenography, costume sketches and costumes, as well as posters which are seen as a scene`s “extension”, are the highlights of this exhibition. In many cases, the sketches are seen as works of art rather than mere sketches.

Seems that, to this day, the theatre world remains an inspiration for captivating stories, and this is only one of them which every visitor should experience in his own way. So let the story unfold…

3

Graditelji riječkog kazališta

Južno pročelje neorenesansne građevine.

Nakon skoro osamdeset godina postojanja kazališta koje je 1803. odlučio sagraditi Andrija Ljudevit Adamić, poduzetnik, zastupnik u ugarskom parlamentu i riječki patricij, 1882. donesena je odluka Municipalnog zastupstva po kojoj ono više ne zadovoljava sigurnosne uvjete za rad.1 Zaključeno je da bi sanacija bila preskupa te da je najbolje rješenje izgradnja nove kazališne zgrade. Već u ožujku iduće godine bečki arhitekti Hermann G. Helmer i Ferdinand Fellner dobili su narudžbu za projekt.

1765. – 1805.

Pogled u kazališnu prošlost

Andrija Ljudevit Adamić (1766. - 1828.)

Nacionalna knjižnica Széchényi, Budimpešta

Predstave se održavaju u prvom riječkom zidanom kazalištu, poznatom kao Bonovo kazalište.

Atelje Helmer-Fellner (1873. – 1913.)

U ateljeu Ferdinanda Fellnera starijeg (1815. – 1871.), kao arhitekturni crtač, radio je još od 1868. godine Herman Gottfried Helmer. Kada je došlo vrijeme da oca i utemeljitelja radionice zamijeni sin, ulogu voditelja zajednički su preuzeli Ferdinand Fellner mlađi (1847. – 1916.) i već spomenuti Helmer (1849. - 1919.).

Za uspješan nastavak rada biroa ključne je temelje postavio upravo Ferdinandov otac po čijim su planovima izgrađeni Talijino kazalište (Thalia-Theater), te Treumannov i Stadttheater u Beču.

Fellner mlađi završio je studij arhitekture na bečkoj Visokoj tehničkoj školi. Tijekom studiranja bio je primoran na neko vrijeme prekinuti školovanje jer je trebalo nastaviti tekuće poslove na kazalištima u Temišvaru, bečkom Stadttheateru i Interimstheateru u Brnu koje je započeo njegov otac, kojeg u to vrijeme bolest sve

4

više sprječava u radu.

Herman je pak učio građevinarstvo u Nienburgu i studirao u Hannoveru i Münchenu pod vodstvom njemačkog arhitekta i profesora Rudolfa Gottgetreua.

Samostalno je 1870., u dvadeset prvoj godini života, projektirao varaždinsko kazalište.

Od 1873. godine dvojac je djelovao u zajedničkom arhitektonskom uredu.2 Obojica su se potpisivala na

1 Matejčić Radmila, Adamićevo kazalište, autentično umjetničko djelo u Kako čitati grad, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1990., 167. Autorica smatra da iako je originalni nacrt za spomenuto kazalište potpisao sam Adamić to ne mora značiti da je on i projektant istog, budući da je običaj bio da se na službenom projektu uz arhitekta potpiše i vlasnik. Arhivski je jedino potvrđena činjenica da je graditelj tog teatra bio riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi.

2 U pravnom smislu atelje Fellner & Helmer nije postojao, odnosno nije bio registriran ni u središnjem obrtničkom registru, ni pri obrtničkoj komori. Jedino se u bilježničkim spisima može pronaći da je uveden u knjige kao “privatno društvo”. Aufischer, Max, Fellner & Helmer u Fellner und Helmer, Theaterarchitekten Mitteleuropas 1870 – 1920, Stadtmuseum Graz, Graz 1999.

projekte makar nisu uvijek radili skupa. Specijalizirali su se za izgradnju kazališnih zgrada u vrijeme kada su prema novim sigurnosnim propisima drvena kazališta, zbog mjera zaštite od sve učestalijih požara, morala biti zamijenjena zidanim objektima. Ovu su novinu omogućili i opći prosperitet u Monarhiji, rast gradova i povećanje interesa za predstavama.

Arhitekti su zadržali baroknu koncepciju kazališnog prostora, ali s naglaskom na distinkciju triju funkcionalnih dijelova, tj. prostora za okupljanje ili vestibula, gledališta i pozornice u širem smislu riječi. Navedene cjeline nisu projektirane pod jednim zajedničkim kro-

šti (1875.), Augsburgu (1877.), Brnu (1882.), Liberecu (1883.) i Szegedu (1883.), a za vrijeme radova u Rijeci arhitekti su se bavili i projektiranjem kazališnih kuća u Karlovym Varyma, Odessi i Bratislavi. Zadivljujuća je i činjenica da su do 1913., pored drugih građevina, projektirali sveukupno četrdeset osam Talijinih hramova.

Fellnerov sin, koji se isto zvao Ferdinand i čiji je nadimak bio Ferry, također se školovao za arhitekta, ali zbog rane smrti 1911. nije stigao naslijediti oca. Ferryjeva sestra Melanie umrla je još 1909., ali je njezin sin Robert Reiner navodno naslijedio Fellnere u ateljeu.

Posljednji tragovi djelovanja radionice vežu se ipak uz

1799. – 1805.

Zasnovano tzv. Adamićevo kazalište (Teatro nuovo). Projekt potječe iz 1798., a gradnja je završena 1805. godine.

Presjek kazališne zgrade s dominantnom kupolom.

vom već je njihova unutarnja podjela učinjena vidljivom i u vanjskom izgledu ovog volumenima razvedenog objekta. U skladu s novim bečkim secesijskim impulsima odbačena je ideja aristokratskog, a uvedeno demokratsko kazalište namijenjeno ukupnom stanovništvu grada.

Gradnja riječkog teatra uslijedila je nakon devet realiziranih kazališnih zgrada – u Brnu (1870)., Varaždinu (1873.), Beču (1872.), Temišvaru (1875.), Budimpe-

5

1882.

Postojeće kazalište ne zadovoljava sigurnosne uvjete za rad, a budući da bi sanacija bila preskupa, Municipalno zastupstvo donosi odluku o gradnji nove kazališne zgrade.

Helmerova nasljednika, Hermanna mlađeg, koji je nakon očeve smrti obnovio izgorjelo kazalište u Sofiji.3 Muzej čuva dio originalne projektne dokumentacije vezane uz izgradnju i uređenje Općinskog kazališta iz osamdesetih godina 19. stoljeća. Građa je restaurirana, a riječ je o djelomično koloriranim tehničkim crtežima velikih formata, nacrtanim u mjerilu 1:10.

Metalna tuba Metalna tuba se od 3. listopada 1885. pa do 1970. godine nalazila u temeljima Općinskog kazališta (Teatro Comunale), gdje ju je, povodom otvorenja kazališne zgrade5, u otvor ispod stubišta koje vodi iz atrija u pretprostor gledališta, simbolično položio gradonačelnik Giovanni de Ciotta.4 Sastoji se od olovne unutrašnje tube obložene staklom i bogato ornamentirane ukrasne vanjske tube. Na završecima ima stilizirane poklopce, a na sredini dvije kartuše s reljefnim prikazom riječkog grba u jednoj i natpisom “APERTO ADDI 3 OTTOBRE 1885” u drugoj kartuši. Sadržavala je Descrizione, odnosno detaljan opis konstrukcije, gradnje i unutarnjeg uređenja Općinskog kazališta, svečanu povelju s koloriranim carskim grbom s motivom dvoglavog orla i natpisom Indeficienter ispod kojeg se nalazi stilizirani lik kazališne muze, fotografiju tlocrta i nacrta te onodobni kovani novac. Sve navedeno je sačuvano i dio je naše Zbirke.

Portreti dvojice arhitekata graditelja riječkog kazališta.

Započelo se s kopanjem temelja, a izvođač radova bilo je ljubljansko poduzeće Krainerische Baugesellschaft.

U posebnoj zaštitnoj tubi bio je pohranjen i plakat svečanog otvorenja Fiume – Inaugurazione Teatro Co-

Naručen je projekt bečkih arhitekata Hermanna G. Helmera i Ferdinanda Fellnera.

munale. Prve predstave – Aida i Gioconda – izvedene su u novom Općinskom kazalištu 3. listopada 1885.

Prigodom tog događaja u tiskarskoj radionici Emidia Mohovicha, a prema litografiji njegova zaposlenika G. Douarchea, tiskan je najimpozantniji kazališni i uopće reklamni plakat 19. stoljeća u Rijeci. On izgledom nalikuje na plakat za opernu sezonu u Ferrari, koju je nešto prije početka kazališne sezone u Rijeci organizirao Luigi Cesari, koji će nedugo poslije toga postati prvi kazališni impresario (producent) novog riječkog Teatra.6 Poput ferarskog uzora i na ovom je plakatu tekstualni dio smješten između ilustracije koja prikazuje novoizgrađenu zgradu i scena iz opernih predstava koje su upriličene povodom otvorenja. Aida i Gioconda, odnosno izvanredni spektakli (Spettacolo Straordinario) kako ih je naručitelj plakata impresarij Cesari nazvao, najavljene su prikazima ispred egipatskog hrama i na venecijanskom trgu Sv. Marka. Prizori su uokvireni vegetabilnim detaljima i gradskim znamenjem (grbom i

U kolovozu 1885. izvedena je proba električnog osvjetljenja zgrade kojoj je prisustvovao i arhitekt Fellner. O tom događaju oduševljeno je pisala La Bilancia: Odozgo s divnog lustera padale su zrake tako da je najdelikatnije oko moglo fiksirati lijepe dekoracije kazališta, slike, štukature i crvene baršune sjedalica i loža u čarobnom sjaju.

6

kolovoz 1883.

Plakat svečanog otvorenja kazališta

ožujak 1883.

Gledalište prije obnove 1970-ih s prolazom u sredini partera i drvenim sjedalicama.

Ukrasna tuba s natpisom o otvorenju u ovalnoj kartuši.

3 Dienes, Gerhard M., Fellner & Helmer, Die Architekten der Illusion, Theaterbau und Bühnenbild in Europa, Stadtmuseum Graz, Graz, 1999. (Klein, Dieter, Fellner & Helmer, Zwei Architekten der Gründerzeit, n. d. 16. – 17.)

4 Dubrović, Ervin, Riječki kazališni plakat, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 1996., 23.

5 Matejčić, Radmila, Od ideje do svečanog otvorenja zgrade u Narodno kazalište Ivan Zajc, Narodno kazalište Ivan Zajc i ICR, Rijeka, 1981., 23.

6 Dubrović, Ervin, Riječki... n. d., 21. – 23.

7

zastavom), a u ulozi dekorativnog okvira našli su se i simboli glazbene umjetnosti u obliku antičkih instrumenata. Naslovi su vizualno usklađeni sa slikovnim dijelovima i zajedno tvore dojmljivu cjelinu s dominantnim horror vacuiem (strahom od praznog prostora).

Nakon osamdeset pet godina, točnije 1970., predmeti su izvađeni zahvaljujući Dorianu Sokoliću, autoru brojnih plakata, scenografu i tadašnjem intendantu, koji je za njih doznao iz starog novinskog članka i dao ih potražiti.7

Povodom otvorenja nove kazališne zgrade, 3. listopada 1885., izvedene su opere Aida i La Gioconda, a ono što je donekle poremetilo pomno isplaniranu ceremoniju bio je nestanak struje za vrijeme 3. slike Aide.

Dorian Sokolić u svom ateljeu okružen skicama i maketom za predstavu Soročinski sajam.

Riječko je kazalište, s pročeljem u obliku hrama, veoma nalik onome u Brnu istih autora.

Suradnici u uređenju i opremanju kazališne zgrade:

1884.

Na mjestu bivšeg Adamićeva kazališta Komunalna banka naručuje monumentalnu zgradu poznatu kao Palazzo Modello i to također prema projektu Helmera i Fellnera.

Pogled na glavno kazališno pročelje i okupljeno mnoštvo. Ilario Carposio, oko 1890.

-

-

-

izvođač radova: Krainerische Baugesellschaft, Ljubljana nadzornici radova: Ferdinando Brodbeck, namještenik ateljea Fellner i Helmer, Pietro Predonzani, gradski inženjer te posebna komisija stručnjaka direktor/konstruktor zgrade: A. Hintsch,

(od 1. XII. 1884.) Giacomo Zammattio

28. rujna 1884.

Postavljanjem sljemena krova završena je prva faza izgradnje kazališne zgrade te je uslijedilo njeno vanjsko i unutarnje uređenje.

kazališni su događaj potrebni samo jedan glumac “ Za i samo jedan gledatelj. Sve ostalo je uzgredno, možda potrebno, ali ipak uzgredno. “ Jerzy Grotowski, kazališni direktor i Peter Brook, scenarist i redatelj

7 Isto, 23.

8

9

Skulpturalne grupe glavnog pročelja: -

-

Kauffungen i Fritsch, kipari Bečke kiparske zadruge; reljefna grupa Apolon s nimfama (timpanon) Augusto Benvenutti, venecijanski kipar; dvije figuralne skupine Drama i Glazba te dva para putta s medaljonima na rubovima krovišta

Kazalište je u izvornom obliku moglo primiti 1.240 gledalaca.

ožujak 1885.

U zgradu se uvodi električna energija (dvije godine nakon uvođenja u Teatro alla Scala i deset prije elektrifikacije Rijeke), a radove izvodi bečka tvrtka Kremensky Mayr et Co.

Uređenje scene:

Restaurirana originalna projektna dokumentacija - tlocrt proscenijske lože, ulaza u parter i loža na desnoj strani gledališta, Fellner i Helmer, 1884.

Instalacije, građevinski i drugi radovi:

Libreto za melodramu La Gioconda, milanskog izdavača G. Ricordi & C. Libreta talijanskih nakladnika prodavana su u Rijeci povodom gostovanja talijanskih družina.

-

- -

-

-

Pietro Bertoja, talijanski scenograf; inscenacija za otvorenje kazališta i dekoracija plesne dvorane koja je bila predviđena spajanjem gledališta i pozornice pomoću hrastovog montažnog poda J. Kott, bečki slikar; dekoracija željeznog zastora Burghardt-Kautsky-Brioschi, bečki studio za kazališnu scenografiju; oslik platnenog zastora Giorgio Weber, Prag; mehanizmi i aparati pozornice Oton Gliha (1970-ih), hrvatski slikar; svečani zastor s motivom gromača

Pogled na nekadašnji, zelenilom bogati kazališni park, poč. 20. st.

-

- -

-

-

- - - - - - - -

10

Kremensky Mayr et Co., Beč; instalacije električne rasvjete Hess, Wolff & C., Beč; aparati za rasvjetu Mayer & Wolff, Beč; telefonska komunikacija s policijom i vatrogascima Actiengesellschaft für Ventilation und Heizanlagen, Beč; aparati za grijanje i odvodnju Tvornica cementa baruna Pittela, Beč; radovi u cementu Carlo Polzer, Beč; pokrivanje krova škriljcem Giovanni Geba, Ljubljana; telegraf i gromobrani Peregrino Kajzel, Ljubljana; staklarski poslovi Adolfo Eberl, Ljubljana; poslovi bojenja Marianno Giacich, Rijeka; klesarski radovi Antonio Busetti, Rijeka; vodoinstalaterski radovi Matteo Dumicich, Rijeka; poslovi kovača Antonio Hodnig i Tomaso Naberschnig, Rijeka; stolarski radovi

11

Faraoni, intendanti i primadone

Veduta Rijeke, Alberto Rieger, oko 1850. godine.

Dekoracija svoda gledališta i proscenija: - -

-

-

J. Kott, bečki slikar; ličilački radovi i pozlata Franz Matsch, Gustav Klimt i Ernst Klimt, udruženi bečki slikari; šest slika na platnu umetnutih u okvire na svodu kupole i tri iznad proscenija Volkl i Silberbauer, bečki kipari; štukature gledališta Francesco Doberlet, Ljubljana; radovi na tapiseriji

veljača 1885.

Kazalište je nazvano Općinsko kazalište ili Teatro comunale.

Okosnicu ove izložbe, kao i same Zbirke, čine predmeti vezani uz nastanak i rad Općinskog kazališta, ali činjenica da ono već šezdeset dvije godine nosi ime prema skladatelju Ivanu Zajcu, koji je iz Rijeke zauvijek otišao trideset godina prije početka njegove izgradnje, govori nam o značaju umjetnikova glazbenog stvaralaštva i njemu kao ličnosti koju se ne smije izostaviti niti u jednom pregledu riječke kazališne povijesti.

Faraoni, intendanti i primadone8 naslov je teksta poznatog riječkog publicista Vatroslava Cihlara iz 1952. na temu događaja koji su se u XVIII. i XIX. stoljeću

odvijali iza kulisa starih riječkih kazališta – od drvenih baraka do Adamićeva teatra. U spomenutoj kozeriji o počecima riječke kazališne umjetnosti opisuje pozornice koje su prvenstveno imale ulogu igračnica, a tek su rijetko služile za nastup gostujućih kazališnih trupa, glumce koji su, zanemarimo li upitan glumački talent, slovili za kradljivce koji predstave izvode u nečistim, poderanim i nepristojnim kostimima, primadone koje su u umjetničkom pogledu prodavale publici rog za svijeću, takozvane prve intendante, odnosno kazališne direkcije sastavljene od ljudi koji su zbog nebrige i ne-

prenatrpanost nepotrebno “ Svaka skreće pažnju na nebitne detalje i umanjuje vrijednost i izražajnost zbivanja na sceni.

Dorian Sokolić

“

Pogled na pročelje kazališta za koje je Adamić tvrdio da je najljepše u Europi (lijevo), Alberto Rieger, oko 1850.

travanj 1885.

Slike za svod kupole i proscenij, autora Franza Matscha te Gustava i Ernsta Klimta, stigle su u Rijeku.

3. listopada 1885.

Gradonačelnik Giovanni de Ciotta primio je ključeve kazališta, čiji je početak rada svečano obilježen predstavama Aida i Gioconda. Primopredaji su, između ostalih, prisustvovali arhitekti te guverner Ágoston Zichy.

8 Cihlar, Vatroslav, Faraoni, intendanti i primadone – iza kulisa starog riječkog kazališta, Riječki list 13. XI. 1952., god. VI., br. 269, Rijeka, 3.

12

13

znanja nemarno obavljali svoju dužnost, a kao jedinu svijetlu točku vidi upravo razdoblje u kojem je funkciju kazališnog ravnatelja vršio umjetnik, odnosno Zajc.

Njegov odlazak iz rodnog grada opisao je kao tugaljivu epizodu, koja je uslijedila nakon što je i sam postao žrtva paragrafskih mozgova tadašnjih gradskih činovnika, uskogrudne birokracije i reakcionarne učmalosti.9

Portret koji su Riječani poklonili skladatelju u znak zahvalnosti za doprinos domaćem glazbenom stvaralaštvu, Francesco Pauer, 1860.

Ivan Zajc

Zastor se podiže

(Rijeka, 3. VIII. 1832. – Zagreb, 16. XII. 1914.)

Za vrijeme života u Rijeci djelovao je u Adamićevom kazalištu, koje se od 1845., kada ga kupuje riječka općina, više službeno ne zove Teatro nuovo nego Teatro Civico di Fiume.10 Zajc je polazio konzervatorij u Milanu, a po povratku u rodni grad zaposlio se kao dirigent orkestra u spomenutom teatru te kao predavač gudačkih instrumenata u Filharmonijskom zavodu. Nakon sedam godina provedenih u gradu na Rječini, 1862. odlazi u Beč gdje se uglavnom bavi pisanjem opereta koje su mu donijele slavu. Na nagovor mladih intelektualaca, 1870. seli se u Zagreb, gdje je primljen na mjesto ravnatelja i dirigenta prve stalne hrvatske opere te ravnatelja i nastavnika u školi Glazbenog zavoda. Iz njegova bogatog opusa valja izdvojiti operu Nikola Šubić Zrinjski, koja je svojom simbolikom i danas veoma aktualna.11

Počeci profesionalne kostimografije i scenografije u Rijeci

Ružica Nenadović Sokolić - prva riječka stalna kostimografkinja.

siječanj 1887.

1913.

Uprava Općinskog kazališta iznajmljuje kazališnu zgradu poduzetniku Augustu Rosseggeru na tri godine. Do 1943. nije bilo stalnog umjetničkog osoblja.

Kazalište mijenja naziv u Teatro comunale Giuseppe Verdi (Općinsko kazalište Giuseppe Verdi).

Naslovnica Zajčeve skladbe Le belle sartorelle Fiumane (Lijepe riječke krojačice), 1892.

Dolaskom u riječko kazalište 1954. godine Ružica Nenadović Sokolić postala je prva stalna kostimografkinja u njegovoj povijesti. Sve do tada taj su posao, od početka prve redovne sezone 1946., uglavnom obavljali vanjski suradnici, a povremeno i scenografi. Prije toga potrebe za takvim stalnim radnim mjestom nije niti bilo jer je Rijeka ugošćivala kazališne trupe, koje su dolazile s već gotovom scenskom opremom. Početke promišljanja o važnosti objedinjavanja stila, odnosno postojanja stručnjaka koji će se s tim zadatkom baviti, pronalazimo u 19. stoljeću i prvim voditeljima kazališnih krojačnica, dok dramaturški pristup kostimu kao esencijalnom dijelu predstave datira tek iz sredine 20. stoljeća.

U europskim kazalištima u doba renesanse i baroka raskošni su kostimi već bili u upotrebi, a u 18. stoljeću posebna se pažnja počela pridavati i dekorativnoj opremi pozornice. Međutim, budući da počeci riječke kazališne tradicije u pravom smislu te riječi sežu u 19. st. (Adamićevo kazalište), odnosno u sredinu 1940-ih godina, govorimo li o formiranju prvog stalnog ansambla, potreba za scenografom pojavila se tek tada.

Tu su dužnost prvo obnašali gosti iz Zagreba, Krsto Hegedušić i Marijan Trepše, domaći priučeni scenografi Gianluigi Colombo i Ermanno Stell, ruski emigranti u Hrvatskoj Sergej Kučinski i Vladimir Žedrinski kao povremeni gostujući suradnik, Antun Žunić i drugi majstori starije generacije koji su naginjali historicističkim i realističkim rješenjima, a zatim je došao Dorian Sokolić čija se ostvarenja smatraju reformatorskim u tom području.12

Predstave su izvodile umjetničke družine i to pretežito one pristigle iz Italije, što je bilo u skladu s ustrajanjem Uprave da se odabiru isključivo prvorazredna udruženja.

9 Isto.

14

10 Nepokoj, Denis, TEATARi – povijesni prizori, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, 2013., 62.

11 Muzička enciklopedija 2 K – Ž, Izdanje i naklada Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1963., 825. – 826.

Kostimografsko rješenje, Ružica Sokolić.

12 Dubrović, Ervin, Scena i kostim, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 1998., 7. – 10.

15

Vladimir Ivanovič Žedrinski HNK Ivana pl. Zajca 1946. – 1949.

Vladimir Žedrinski rođen je u Moskvi 1899. godine. Već u ranoj mladosti prepoznat je njegov crtački talent. Nakon što je zbog revolucije morao s obitelji napustiti Petrograd, gdje je započeo studij, odlazi u Kijev i ondje nastavlja školovanje za arhitekta pri Politehničkom fakultetu te istovremeno pohađa Likovnu akademiju. Ipak, još za vrijeme studija u potpunosti je prevladala ljubav prema slikanju.

nakon rata službeno otvoreno Narodno kazalište (Dubravka 1946., Bez miraza 1946., Dundo Maroje 1947.).

Do kraja 1949. za riječki je teatar ostvario ukupno 16 scenografija. Već 1950., nakon što je donijeta Rezolucija Informbiroa, odlazi u Casablancu kod suprugine obitelji, a 1952. seli u Pariz. Radio je i za Operu u Nici te u drugim dijelovima Francuske. Nikada nije prekinuo suradnju s jugoslavenskim kazalištima. U svoja je ostvarenja uvijek nastojao unijeti suvremena stremljenja, ali slijedio je i rusku scenografsku školu čiji su začetnici L. Bakst i A. N. Benois. Njegovim najuspješnijim ostvarenjima smatraju se upravo ona za djela iz ruskog repertoara kao što su Knez Igor, Boris Godunov, Soročinski sajam, Labuđe jezero, Trnoružica, Šeherezada itd.

Autor je kostima i scenografije prvog hrvatskog zvučnog filma Lisinski. Bio je i izvanredan karikaturist te je izradio karikaturalne portrete stotinjak umjetnika i hrvatskih uglednika.

Vladimir Žedrinski - scenograf, kostimograf, redatelj, slikar, karikaturist, ilustrator i strip-crtač umro je 30. travnja 1974. u Parizu, malo više od mjesec dana nakon što je u Ljubljani održana premijera opere Povratak Corteza, posljednje predstave kojoj je udahnuo

je hrana “ Glazba ljubavi. “ William Shakespeare

Bez miraza, 1946.

život svojim kostimima i scenografijom.13

1933. _ 1943.

U etapama su se obnavljali prostor gledališta i pozornice. Parter je povećan za 160 mjesta, odnosno, mogao je primiti 370 posjetilaca.

1939./1940. popravljano je i krovište.

Bez miraza, 1946.

Revolucionarna događanja prisilila su ga da se 1920. ponovno preseli, a tada kao odredište odabire Sombor gdje upoznaje slikara Jovana Bijelića na čiju je preporuku zaposlen kao scenograf i kostimograf u beogradskom Narodnom pozorištu. Mnogi smatraju da je između 1924. i 1941. bio najznačajniji tamošnji autor kostimografija i inscenacija.

Nakon njemačkog bombardiranja Beograda, Žedrinski je krajem 1941. na preporuku Branka Gavelle postao voditeljem scenografske i kostimografske službe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ondje je postavio scenografije i osmislio kostime za Pikovu damu 1946., Anu Karenjinu 1948., Hoffmannove priče 1948., Rigoletto 1949. i mnoge druge predstave. Često je poslovno putovao u Čehoslovačku, a u Ljubljani je radio za Gribojedov komad Teško pametnome, 1960-ih na Hamletu te tijekom 1970-ih na još nekoliko predstava.

U Rijeci je također povremeno gostovao. Surađivao je u radu kazališta od njegove prve sezone, kojom je

16

Riječka kazališna zgrada primjer je demokratskog, a ne aristokratskog kazališta kakva su se gradila u ranijim vremenima. Koncepcijom i organizacijom unutrašnjosti “pozivala” je publiku iz svih društvenih slojeva, što je bilo u skladu s novim europskim kretanjima u arhitekturi, koji su svoj vrhunac dosegli početkom 20. stoljeća pojavom secesije.

1913.

Za vrijeme I. svjetskog rata nisu se prikazivale predstave, već su samo povremeno održavane dobrotvorne manifestacije. Nakon rata, za vrijeme fašističkog režima, predstave se igraju u Teatru Fenice, a glavna se kazališna zgrada otvara samo za potrebe režimskih događanja.

13 Lukšić, Irena, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata: rubovi, memorija, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2006., 173. – 186.

17

Sergej Kučinski HNK Ivana pl. Zajca 1947. – 1969.

Kučinski je u Moskvi završio Pravni fakultet i Akademiju likovnih umjetnosti. Po obiteljskoj tradiciji svi Kučinski bili su pravnici pa je Sergejev otac insistirao na tome da i njegov sin krene istim stopama, ali to se ipak nije ostvarilo. Godine 1920. odselio se u Beograd i ondje se isključivo bavio slikarstvom i scenografskim radom, a potom je 1947. došao u Rijeku gdje je ostao do smrti 1969. godine.14 Povodom izložbe Stari grad na crtežima Sergeja Kučinskog, održane u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju 1988., novinarka Ingrid Žic napisala je: Grad Rijeka postat će kardinalna točka ove slikarske biografije, mjesto koje bi Borges nazvao Alephom.15 S obzirom na to da je kao scenograf sudjelovao u kreiranju predstava od prve sezone, nedvojbeno ga možemo smatrati jednim od pionira riječkog kazališta i kreatorom povijesti našeg teatra.

Portret Sergeja Kučinskog, Antun Žunić.

Figarov pir, 1950.

Riječko je kazalište među prvima izgrađeno s čeličnom konstrukcijom u prostoru gledališta. Krov iznad pozornice izrađen je od tradicionalnog materijala, drva, ali je ojačan čeličnim vezama (armaturom).

1945.

Nakon oslobođenja Rijeke, 10. svibnja 1945., u kazalištu se održava prva svečana priredba na hrvatskom jeziku.

U Riječkom listu pisalo se ranih 1950-ih o problemima scenografije na riječkoj pozornici. Isticalo se kako novoj pozornici, koja je zamijenila raniju baroknu, nedostaje suvremena inscenacija. Nakon Prvog svjetskog rata pojavljivali su se eksperimenti raznih umjetničkih pravaca koji su se zadržavali samo određeno vrijeme, a zatim su propadali pa je realistička scena redovito bila rješenje kojem su se scenografi vraćali. Iz Njemačke su dopirali ekspresionistički, a iz Italije futuristički utjecaji. Na našim su prostorima kazališni kritičari problem vidjeli i u nedostatku suradnje scenografa i režisera, za što su potkrjepu pronalazili u disharmoniji glazbenog, glumačkog i likovnog elementa.16 Kučinski je glasio za scenografa “stare škole” koji nije volio eksperimentirati, ali su njegova rješenja bila funkcionalna i originalna. Povjesničarka umjetnosti Radmila Matejčić opisala ga je kao riječkog kroničara koji je znalački, u okvirima onodobnog kazališnog govora i pomoću svoje erudicije i poznavanja teatrologije kreirao niz nezaboravnih ostvarenja.17

14 Naunović, Rada, Pred izložbu Sergeja Kučinskog, Četiri decenija s paletom i kistom, Novi list 30. IV. 1953., Rijeka 15 Žic, Ingrid, Stari grad na crtežima Sergeja Kučinskog u atriju Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, Rijeka – slikarska biografija, Novi list 19. VII. 1988., Rijeka, 9.

18

16 Naunović, Rada, Prva scenografska izložba u Rijeci, Problemi naše scenografije - scenografija na riječkoj pozornici - Kučinski scenograf i slikar, Riječki list 13. V. 1953., Rijeka 17 Matejčić, Radmila, In memoriam Sergej Kučinski, Novi list 10. VII. 1969., Rijeka

19

Prva izložba na temu kazališnih inscenacija, kojom se Kučinski ujedno predstavio i kao slikar postavljena je u Galeriji likovnih umjetnosti u Rijeci 1953. godine. Uoči izložbe, šezdesetpetogodišnji umjetnik izjavio je da će to biti njegovo prvo samostalno predstavljanje u Rijeci, kojim će obilježiti četrdeset godina svog umjetničkog rada, ali koje će ujedno biti i posljednje. “Star sam već”, objasnio je skromno uz dobroćudan smiješak.18 Ipak, Kučinski je poživio još šesnaest godina za vrijeme kojih je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama.

Muzej čuva njegova rješenja za inscenacije (Seviljski brijač, Don Pasquale, La bohème, Knez Igor itd.) i kostime, sveukupno nešto više od stotinu crteža. Nažalost, na kostimografskim skicama koje posjedujemo autor nije zapisao naziv predstave ili lika pa možemo samo pretpostaviti da se radi o Začaranoj princezi i Seviljskom brijaču i/ili Figarovoj svadbi. Veći dio građe, koja osim skica uključuje i nekoliko ulja na platnu pohranjenih u Likovnoj zbirci, darovao je 1998. godine autorov unuk, Boris Nonveiller.

Don Pasquale, 1960.

Antun Žunić HNK Ivana pl. Zajca 1948. – 1980.

Godine 1931. upisuje Pravni fakultet, unatoč ljubavi prema slikanju.19 Ipak, izdržao je samo jedan semestar nakon čega je upisao Visoku umjetničku akademiju u Zagrebu. Učio je od Tartaglie, Kljakovića, Krizmana, Šenoe, Mujadžića i Becića, u čijoj je klasi diplomirao 1936. Tijekom sljedećih deset godina radio je kao profesor crtanja, priređivao izložbe i povremeno radio u kazalištu u Osijeku, a 1948. postaje scenograf u riječkom Narodnom kazalištu gdje je djelovao do mirovine 1980. Nikada se nije prestao baviti slikarstvom pa je, nakon što mu je 1960. dodijeljena Nagrada grada Rijeke za scenografiju, iduće godine uslijedila i nagrada za slikarstvo. Bio je predsjednik riječke podružnice HDLUa, od kojega je kasnije dobio priznanje za promicanje likovne umjetnosti u Hrvatskoj. Pet godina nakon odlaska u mirovinu primio je Zlatnu plaketu za razvoj kazališne umjetnosti u Rijeci te je u Ivanu Zajcu priredio prvu, i ujedno jedinu, izložbu karikatura.

Po prvi put se predstavio riječkoj kazališnoj publici u sezoni 1947./1948. inscenacijama za predstave Virgi-

Moć sudbine, Na rubu pameti i sl.). Prve bismo slobodno mogli tretirati i kao slikovite pejzaže nastale rukom vještog slikara, dok su druge primjer konkretne kazališne skice kojom se scenograf prilagođava okvirima i mogućnostima pozornice, ali na način da zadrži iluziju stvarnosti. Žunić je godišnje realizirao između šest i dvanaest scenografija!20 U dnevnom tisku njegova su djela nailazila na odobravanje, ali i oštru kritiku kritičara:

Modernistički oblikovana inscenacija za predstavu Grička vještica, 1968./69.

nia i Noć u Globokom. Od gotovo dvjesto pedeset njegovih skica, koliko ih Muzej posjeduje, glavnina ih svjedoči o autorovoj naklonosti realističkom prikazivanju mjesta radnje (Ero s onoga svijeta, Donne brutte, Splitski akvarel, Vragoljasta djevojka i sl.), ali i o povremenim zalascima u sferu modernističkog oblikovanja kroz inscenacije svedene na minimalne naznake nekog prostora (Vjenčanje u samostanu, Grička vještica,

1945.

Predstave uglavnom izvodi Okružna kazališna družina Nikola Car, te po prvi put u povijesti riječko kazalište ugošćuje opernu predstavu HNK iz Zagreba.

“ Ako postoji zahtjev da kostimi moraju izgledati

“faktografski” treba ih takvima učiniti, ali je u teatru rijedak takav način, jer ipak najveći broj zahtjeva traži poseban pristup, autorski pečat.

Ružica Nenadović Sokolić

18 Naunović, Rada, Pred izložbu... n. d.

20

19 Rođen je 1914. u Trstu, a djetinjstvo je proveo u Šibeniku. Dujmović, Ljubica, Antun Žunić: retrospektiva: Galerija Kortil, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Rijeka, 2001., 37.

“

20 Isto, 3. – 58.

21

Večer nj

i list

Borba

BORBA

Rijeka, 07.05.1968.

Kazal iš neispri te nam uvij ča ek izn pjevač nih priča o ova p ri i i ple d sači, d kojih su n ča priču. ništa m Uz ek ok an neispri je zanimlj se druge n e zamišljen to, čuvar e kako amjern iv od je mn čanog o o Muze ja gra kako bismo nog na dask o skrivaju k bi ih izvodil gih još da uli am i najrep p rezenta Rijeke, u ci o prvi put, a, ali ovog sama. Taj glumci, život onom u dvad ćemo nije e što je tivnije pred jelosti pred g es a et god p stavili mete Ponosi pripad ina d uta ostavit ko Zb al m kazališ o se gra o čaroliji p ji nam pri irku kazal ugoj povijes i đom iš ča o ta (T ti n zo ju e rnice. g o nas koja eatro i kost tanku rađe kroz dat im C kazališ Kučin ografskim omunale), ira iz vrem ta skog, en p i rj rv eš a izg im p enjim Antun posjed radnje rofe a au a u Općin progra jemo i ob Žunića, D tora Vlad sionalnim skog il o im m sc direkto skih knjiži je popratn riana i Ru ira Žedri enografsk ih nskog im ži ca ra Dra ce So kazališ , me i p i plakata Sergej k olić, nih p otom te kaz a a u b o li si intend al anta ri išnu ostav kacija pop m toga ut leta ječkog št ka, kazališ inu Drage Gervai ta. Naj sa stariji predm , eti

Kazališna predstava

“Vjenčanje u samostanu” Kazalište nam uvijek iznova priča priču. Uz to, čuvar je mnogih još neispričanih priča od kojih su neke zamišljene kako bi ih izvodili glumci, pjevači i plesači, dok se druge namjerno skrivaju kulisama. Taj život nije ništa manje zanimljiv od onog na daskama, ali ovog ćemo ga puta ostaviti neispričanog kako bismo po prvi put, u dvadeset godina dugoj povijesti Muzeja grada Rijeke, u cijelosti predstavili Zbirku kazališne građe kroz najreprezentativnije predmete koji nam pričaju o nastanku kazališta i onome što je pripadalo čaroliji pozornice.

Ponosimo se građom koja datira iz vremena izgradnje Općinskog kazališta (Teatro Comunale), prvim profesionalnim scenografskim i kostimografskim rješenjima autora Vladimira Žedrinskog, Sergeja Kučinskog, Antuna Žunića, Doriana i Ružice Sokolić, a osim toga posjedujemo i obilje popratnih kazališnih publikacija poput letaka, programskih knjižica i plakata te kazališnu ostavštinu Drage Gervaisa, direktora Drame i potom intendanta riječkog kazališta. Najstariji predmeti potječu iz sredine 19. stoljeća, a vezani su uz Ivana Zajca, kronološki slijede eksponati koji se tiču gradnje i otvorenja novog Teatra 1885., a prvi sljedeći već pripadaju sredini i drugoj polovici 20. stoljeća. Više je razloga zašto se u našoj Zbirci nije našao niti jedan važniji predmet iz prvih pet desetljeća nove kazališne kuće. Naime, ona je u tom periodu bila davana u zakup impresarijima, a kasnije i poduzećima te udruženjima, predstave su pretežito izvodile talijanske putujuće družine, dva svjetska rata uzrokovala su i privremeno zatvaranje njenih vrata, a prva redovna sezona s profesionalnim ansamblima otvorena je tek 1946. godine.

Iako se naizgled radi o velikoj vremenskoj praznini, treba imati na umu da su sva umjetnička dostignuća relevantna za riječku kazališnu povijest ipak postignuta tek od sredine stoljeća.

Muzej je 1998. godine već organizirao vrlo posjećenu izložbu naziva Scena i kostim u čast istaknutih kazališnih umjetnika Doriana i Ružice Sokolić, koji su muzejski fundus obogatili velikom donacijom svojih radova. Izložba je bila postavljena i u Stadtmuseumu u Grazu 2001. godine te u Muzeju grada Novog Sada 2006. godine. Proteklih je godina među kolegama muzealcima također postojao interes za temu povijesti riječkog kazališta, zbog čega smo prilikom razrađivanja koncepcije ove izložbe vodili računa o tome da čim više izbjegnemo ponavljanja. Naglasak smo stoga stavili na prezentaciju predmeta već sakupljenih u Zbirci, odnosno na skice i makete scenografija, skice kostima i kostime te plakate kao svojevrsni “produžetak” scene, a i skice bismo samo uvjetno trebali shvaćati takvima jer je u mnogim slučajevima zapravo riječ o konkretnim umjetničkim djelima.

Po svemu sudeći, svijet teatra je nepresušno vrelo inspiracija i zanimljivih priča, a ovo je samo jedna od njih koju će svaki posjetilac doživjeti na svoj način. Pa neka priča počne...

Graditelji riječkog kazališta Nakon skoro osamdeset godina postojanja kazališta koje je 1803. odlučio sagraditi Andrija Ljudevit Adamić, poduzetnik, zastupnik u ugarskom parlamentu i riječki patricij, 1882. donesena je odluka Municipalnog zastupstva po kojoj ono više ne zadovoljava sigurnosne uvjete za rad.

Zaključeno je da bi sanacija bila preskupa te da je najbolje rješenje izgradnja nove kazališne zgrade. Već u ožujku iduće godine bečki arhitekti Hermann G. Helmer i Ferdinand Fellner dobili su narudžbu za projekt.

Atelje Helmer-Fellner (1873. – 1913.)

U ateljeu Ferdinanda Fellnera starijeg (1815. – 1871.), kao arhitekturni crtač, radio je još od 1868. godine Herman Gottfried Helmer. Kada je došlo vrijeme da oca i utemeljitelja radionice zamijeni sin, ulogu voditelja zajednički su preuzeli Ferdinand Fellner mlađi (1847. – 1916.) i već spomenuti Helmer (1849. - 1919.). Za uspješan nastavak rada biroa ključne je temelje postavio upravo Ferdinandov otac po čijim su planovima izgrađeni Talijino kazalište (Thalia-Theater), te Treumannov i Stadttheater u Beču.

Fellner mlađi završio je studij arhitekture na bečkoj Visokoj tehničkoj školi.

Tijekom studiranja bio je primoran na neko vrijeme prekinuti školovanje jer je trebalo nastaviti tekuće poslove na kazalištima u Temišvaru, bečkom Stadttheateru i Interimstheateru u Brnu koje je započeo njegov otac, kojeg u to vrijeme bolest sve više sprječava u radu.

Herman je pak učio građevinarstvo u Nienburgu i studirao u Hannoveru

b, 16.

“

1.197

Scen sko zbun rješenje juje (An deko srazom r tun Žuni ć e ra i t nebo ilom alističko ) dera g z a n suge riraj a “horizo kritih ući n n tu” s cen lokac epotrebn o urb e, iju ra anu dnje.

MI, Večern j

i list,

16. I.

3.

“

1973.

“

Redatelj Vlado Vukmirović, scenograf Antun Žunić i kostimograf Ružica Nenadović Sokolić sinhronizirali su funkcionalno svoje nadarene napore koji su omogućili da predstava u svim svojim aspektima postane adekvatna scenska vizija Zindelove dramske riječi.

“

Miroslav Čabrajec, Novi list, 31. I. 1973.

i Münchenu pod vodstvom njemačkog arhitekta i profesora Rudolfa Gottgetreua. Samostalno je 1870., u dvadeset prvoj godini života, projektirao varaždinsko kazalište.

Od 1873. godine dvojac je djelovao u zajedničkom arhitektonskom uredu.

Obojica su se potpisivala na projekte makar nisu uvijek radili skupa.

Specijalizirali su se za izgradnju kazališnih zgrada u vrijeme kada su prema novim sigurnosnim propisima drvena kazališta, zbog mjera zaštite od sve učestalijih požara, morala biti zamijenjena zidanim objektima. Ovu su novinu omogućili i opći prosperitet u Monarhiji, rast gradova i povećanje interesa za predstavama.

Arhitekti su zadržali baroknu koncepciju kazališnog prostora, ali s naglaskom na distinkciju triju funkcionalnih dijelova, tj. prostora za okupljanje ili vestibula, gledališta i pozornice u širem smislu riječi. Navedene cjeline nisu projektirane pod jednim zajedničkim krovom već je njihova unutarnja podjela učinjena vidljivom i u vanjskom izgledu ovog volumenima razvedenog objekta. U skladu s novim bečkim secesijskim impulsima odbačena je ideja aristokratskog, a uvedeno demokratsko kazalište namijenjeno ukupnom stanovništvu grada.

Gradnja riječkog teatra uslijedila je nakon devet realiziranih kazališnih zgrada – u Brnu (1870)., Varaždinu (1873.), Beču (1872.), Temišvaru (1875.), Budimpešti (1875.), Augsburgu (1877.), Brnu (1882.), Liberecu

“Djelovanje gama zraka na sablasne nevene”

“ uredio prostor “Žunićkaoje infernalnu

“ Simboličan dekor svojom je

funkcionalnošću potpuno dočarao potrebnu atmosferu.

Rijeka, 07.05.1968.

Kazalište nam uvijek iznova priča priču. Uz to, čuvar je mnogih još neispričanih priča od kojih su neke zamišljene kako bi ih izvodili glumci, pjevači i plesači, dok se druge namjerno skrivaju kulisama. Taj život nije ništa manje zanimljiv od onog na daskama, ali ovog ćemo ga puta ostaviti neispričanog kako bismo po prvi put, u dvadeset godina dugoj povijesti Muzeja grada Rijeke, u cijelosti predstavili Zbirku kazališne građe kroz

“

(1883.) i Szegedu (1883.), a za vrijeme radova u Rijeci arhitekti su se bavili i projektiranjem kazališnih kuća u Karlovym Varyma, Odessi i Bratislavi.

Zadivljujuća je i činjenica da su do 1913., pored drugih građevina, projektirali sveukupno četrdeset osam Talijinih hramova.

Fellnerov sin, koji se isto zvao Ferdinand i čiji je nadimak bio Ferry, također se školovao za arhitekta, ali zbog rane smrti 1911. nije stigao naslijediti oca.

Ferryjeva sestra Melanie umrla je još 1909., ali je njezin sin Robert Reiner navodno naslijedio Fellnere u ateljeu. Posljednji tragovi djelovanja radionice vežu se ipak uz Helmerova nasljednika, Hermanna mlađeg, koji je nakon očeve smrti obnovio izgorjelo kazalište u Sofiji.

Muzej čuva dio originalne projektne dokumentacije vezane uz izgradnju i uređenje Općinskog kazališta iz osamdesetih godina 19. stoljeća. Građa je restaurirana, a riječ je o djelomično koloriranim tehničkim crtežima velikih formata, nacrtanim u mjerilu 1:10.

Metalna tuba Metalna tuba se od 3. listopada 1885. pa do 1970. godine nalazila u temeljima Općinskog kazališta (Teatro Comunale), gdje ju je, povodom otvorenja kazališne zgrade , u otvor ispod stubišta koje vodi iz atrija u pretprostor gledališta, simbolično položio gradonačelnik Giovanni de Ciotta. Sastoji se od olovne unutrašnje tube obložene staklom i bogato ornamentirane ukrasne

aja”

M lica

e

“Pč

str 1

22

Zagre

“Djelovanje gama zraka na sablasne nevene”

Dr. K. Kovačević, Borba, 7. V. 1968.

Antun Žunić

“Djel o zrak vanje gam a neve na sablas a ne” ne

i iran i z i l i a st sno iskretn a u k n d U mi i lna sce i i t s a l ko cion zaobiš u k n j u fu to s ča u ko š e j v i o ku k ko čest a m a z s ta vrsn u na u razno enjena mij daj upa enja na ma. đi ar 7. ostv najmla s., 5. XII. 196

“

K. K

jazbinu u kojoj sablasno odjekuju vriskovi življenjem prestravljenih i izmučenih duša.

“

Miroslav Čabrajec, Novi list, 31. I. 1973.

“

23

Dorian Sokolić i Ružica Nenadović Sokolić Novi list

NOVI LIST

Rijeka, 22.12.1965.

Bračni par Sokolić već je za studentskih dana, početkom 1950-ih, počeo surađivati na izradi scena i kostima kazališnih predstava. Njihov je rad rijedak primjer ustrajnog zajedničkog djelovanja i usklađenosti, koju nikad nisu mogli tako potpuno postići u radu s drugima. Zajedno su ostvarili više stotina predstava, dali im izvanjski lik i osebujan vizualni značaj. Muzej grada Rijeke posjeduje veći broj skica, maketa i kostima koji su proizašli iz njihove radionice.

Dorian i Ružica dolaze u riječko kazalište 1954. na poziv Drage Gervaisa, budućeg riječkog intendanta, koji

Kazališna predstava

“Donne brutte”

u tom periodu bila davana u zakup impresarijima, a kasnije i poduzećima te udruženjima, predstave su pretežito izvodile talijanske putujuće družine, dva svjetska rata uzrokovala su i privremeno zatvaranje njenih vrata, a prva redovna sezona s profesionalnim ansamblima otvorena je tek 1946. godine.

Iako se naizgled radi o velikoj vremenskoj praznini, treba imati na umu da su sva umjetnička dostignuća relevantna za riječku kazališnu povijest ipak postignuta tek od sredine stoljeća.

Muzej je 1998. godine već organizirao vrlo posjećenu izložbu naziva Scena i kostim u čast istaknutih kazališnih umjetnika Doriana i Ružice Sokolić, koji su muzejski fundus obogatili velikom donacijom svojih radova. Izložba je bila postavljena i u Stadtmuseumu u Grazu 2001. godine te u Muzeju grada Novog Sada 2006. godine. Proteklih je godina među kolegama muzealcima također postojao interes za temu povijesti riječkog kazališta, zbog čega smo prilikom razrađivanja koncepcije ove izložbe vodili računa o tome da čim više izbjegnemo ponavljanja. Naglasak smo stoga stavili na prezentaciju predmeta već sakupljenih u Zbirci, odnosno na skice i makete scenografija, skice kostima i kostime te plakate kao svojevrsni “produžetak” scene, a i skice bismo samo uvjetno trebali shvaćati takvima jer je u mnogim slučajevima zapravo riječ o konkretnim umjetničkim djelima.

Po svemu sudeći, svijet teatra je nepresušno vrelo inspiracija i zanimljivih priča, a ovo je samo jedna od njih koju će svaki posjetilac doživjeti na svoj način. Pa neka priča počne...

Graditelji riječkog kazališta Nakon skoro osamdeset godina postojanja kazališta koje je 1803. odlučio sagraditi Andrija Ljudevit Adamić, poduzetnik, zastupnik u ugarskom parlamentu i riječki patricij, 1882. donesena je odluka Municipalnog zastupstva po kojoj ono više ne zadovoljava sigurnosne uvjete za rad.

Zaključeno je da bi sanacija bila preskupa te da je najbolje rješenje izgradnja nove kazališne zgrade. Već u ožujku iduće godine bečki arhitekti Hermann G. Helmer i Ferdinand Fellner dobili su narudžbu za projekt.

Atelje Helmer-Fellner (1873. – 1913.)

U ateljeu Ferdinanda Fellnera starijeg (1815. – 1871.), kao arhitekturni crtač, radio je još od 1868. godine Herman Gottfried Helmer. Kada je došlo vrijeme da oca i utemeljitelja radionice zamijeni sin, ulogu voditelja zajednički su preuzeli Ferdinand Fellner mlađi (1847. – 1916.) i već spomenuti Helmer (1849. - 1919.). Za uspješan nastavak rada biroa ključne je temelje postavio upravo Ferdinandov otac po čijim su planovima izgrađeni Talijino kazalište (Thalia-Theater), te Treumannov i Stadttheater u Beču.

Fellner mlađi završio je studij arhitekture na bečkoj Visokoj tehničkoj školi.

Tijekom studiranja bio je primoran na neko vrijeme prekinuti školovanje jer je trebalo nastaviti tekuće poslove na kazalištima u Temišvaru, bečkom Stadttheateru i Interimstheateru u Brnu koje je započeo njegov otac, kojeg u to vrijeme bolest sve više sprječava u radu.

Herman je pak učio građevinarstvo u Nienburgu i studirao u Hannoveru i Münchenu pod vodstvom njemačkog arhitekta i profesora Rudolfa Gottgetreua. Samostalno je 1870., u dvadeset prvoj godini života, projektirao varaždinsko kazalište.

Od 1873. godine dvojac je djelovao u zajedničkom arhitektonskom uredu.

Obojica su se potpisivala na projekte makar nisu uvijek radili skupa.

Specijalizirali su se za izgradnju kazališnih zgrada u vrijeme kada su prema novim sigurnosnim propisima drvena kazališta, zbog mjera zaštite od sve učestalijih požara, morala biti zamijenjena zidanim objektima. Ovu su novinu omogućili i opći prosperitet u Monarhiji, rast gradova i povećanje interesa za predstavama.

Arhitekti su zadržali baroknu koncepciju kazališnog prostora, ali s naglaskom na distinkciju triju funkcionalnih dijelova, tj. prostora za okupljanje ili vestibula, gledališta i pozornice u širem smislu riječi. Navedene cjeline nisu projektirane pod jednim zajedničkim krovom već je njihova unutarnja podjela učinjena vidljivom i u vanjskom izgledu ovog volumenima razvedenog objekta. U skladu s novim bečkim secesijskim impulsima odbačena je ideja aristokratskog, a uvedeno demokratsko kazalište namijenjeno ukupnom stanovništvu grada.

Gradnja riječkog teatra uslijedila je nakon devet realiziranih kazališnih zgrada – u Brnu (1870)., Varaždinu (1873.), Beču (1872.), Temišvaru (1875.), Budimpešti (1875.), Augsburgu (1877.), Brnu (1882.), Liberecu (1883.) i Szegedu (1883.), a za vrijeme radova u Rijeci arhitekti su se bavili i projektiranjem kazališnih kuća u Karlovym Varyma, Odessi i Bratislavi.

Zadivljujuća je i činjenica da su do 1913., pored drugih građevina, projektirali sveukupno četrdeset osam Talijinih hramova.

Fellnerov sin, koji se isto zvao Ferdinand i čiji je nadimak bio Ferry, također se školovao za arhitekta, ali zbog rane smrti 1911. nije stigao naslijediti oca.

Kazalište nam uvijek iznova priča priču. Uz to, čuvar je mnogih još neispričanih priča od kojih su neke zamišljene kako bi ih izvodili glumci, pjevači i plesači, dok se druge namjerno skrivaju kulisama. Taj život nije ništa manje zanimljiv od onog na daskama, ali ovog ćemo ga puta ostaviti neispričanog kako bismo po prvi put, u dvadeset godina dugoj povijesti Muzeja grada Rijeke, u cijelosti predstavili Zbirku kazališne građe kroz najreprezentativnije predmete koji nam pričaju o nastanku kazališta i onome što je pripadalo čaroliji pozornice.

Ponosimo se građom koja datira iz vremena izgradnje Općinskog kazališta (Teatro Comunale), prvim profesionalnim scenografskim i kostimografskim rješenjima autora Vladimira Žedrinskog, Sergeja Kučinskog, Antuna Žunića, Doriana i Ružice Sokolić, a osim toga posjedujemo i obilje popratnih kazališnih publikacija poput letaka, programskih knjižica i plakata te kazališnu ostavštinu Drage Gervaisa, direktora Drame i potom intendanta riječkog kazališta. Najstariji predmeti potječu iz sredine 19. stoljeća, a vezani su uz Ivana Zajca, kronološki slijede eksponati koji se tiču gradnje i otvorenja novog Teatra 1885., a prvi sljedeći već pripadaju sredini i drugoj polovici 20. stoljeća. Više je razloga zašto se u našoj Zbirci nije našao niti jedan važniji predmet iz prvih pet desetljeća nove kazališne kuće. Naime, ona je

je obilazeći jugoslavenske akademije primijenjenih umjetnosti upoznao najbolje studente kazališne struke.

Na Dorianov rad uvelike je utjecalo studijsko putovanje 1958. godine u Pariz, gdje se upoznao s redukcionizmom pozornice kojom dominira izvođač, krajnjom stilizacijom i modernističkom čistoćom. Oboje su redovito posjećivali i Quadriennale u Pragu, odnosno najveću svjetsku izložbu scenografije i kostimografije, te Međunarodni trijenale u Novom Sadu. Ta su im putovanja omogućila neposredan uvid u nova umjetnička strujanja sredine stoljeća kojima je duže negoli onima u likovnoj umjetnosti trebalo da potisnu historicizam na sceni. Nakon scenografa koji su uglavnom nudili arhaične inscenacije Sokolić je, kao predstavnik

Ružica Sokolić, Nabucco, 1987./88.

Obnovom unutrašnjosti kazališne zgrade 1970-ih, uobičajena bordo draperija zamijenjena je smeđom, čime je po mišljenju nekih stručnjaka narušen njen autohtoni izgled.

Žunić je predstavi “Antun dao realističku scensku

sliku, stilski čistu i s mnogo karakterističnih detalja.

“

15. prosinca 1945.

Đuro Rošić, Novi list, 22. XII. 1965.

str 1

24

HNK Ivana pl. Zajca 1954. – 1991.

Kazališna zgrada dana je na upravljanje Oblasnoj kazališnoj družini Otokar Keršovani, nastaloj spajanjem družina Nikola Car i istarske Otokar Keršovani. Nova uprava zalaže se za osnivanje stalnog kazališta.

25

Iz opusa Doriana i Ružice Sokolić Skica ne služi samo njenom autoru već i ostalim suradnicima kojima je to prva informacija o izgledu kostima i scene. To je predložak na temelju kojeg kostimograf, scenograf i redatelj dogovaraju predstavu kao zaokruženu stilsku cjelinu. Skica, poglavito ona za kostim, pomaže izvođačima u sjedinjavanju s psihologijom lika kojeg tumače.

prosinac 1945.

Odlukom Ministarstva prosvjete osnovano je Narodno kazalište u Rijeci – Teatro del popolo Fiume s talijanskom i hrvatskom dramom, operom i baletom.

Ružica Sokolić, kostim za egipatsku princezu Amneris, Aida, 1985./86.

Dorian Sokolić, Sedam smrtnih grijeha, 1972./73.

Dorian Sokolić, Tosca, 1972./73.

mlade generacije, zablistao s inovativnim rješenjima.

Uzore je pronalazio u suvremenim slikarskim pravcima, a poglavito u radu grupe EXAT 51, konstruktivizmu i postkubističkoj poetici. 1960-ih godina izraz mu je i dalje bio izrazito apstraktan, ali lirski mekaniji i zasnovan na enformelu, ekspresionizmu i tašizmu.

Ružica Sokolić je poput svog supruga karijeru započela u smederevskom kazalištu te u beogradskom dječjem kazalištu Boško Buha, a nastavila i završila u Rijeci. Najboljim njenim ostvarenjima smatraju se kostimi za operne spektakle. Monumentalne kreacije isticale su dostojanstvo i moć likova, pojačavale efektnost zborskih grupa i dobro su pristajale konstituciji opernih izvođača. Odjećom je nastojala ocrtati psihološka stanja protagonista i diferencirati glavne od sporednih, pozitivne od negativnih, potlačene od osvajača i dovesti ih u simbolički kontrast.

Unatoč svježim modernističkim idejama, poglavito u Dorianovu slučaju, Sokolići su bili svjesni da rade za publiku koja i dalje naginje tradicionalnim vrijednostima i u kazalištu ukrašenom baršunom i štukaturama, stoga su scenske inovacije dovodili u ravnotežu s prokušanim principima svoje struke.21

Ružica Sokolić, kostim za lik rimskog prokonzula Poliona, Norma, 1989./90.

21 Dubrović, Ervin, Scena... n. d., 5. – 33.

26

27

Iz obimnog stvaralaštva ovo dvoje autora izdvajamo nekoliko zapaženih ostvarenja:

c o n e S

grafij e Dorian Sokolić, Knez Igor, 1963./64.

Knez Igor, 1964.

Sokolić je u većini slučajeva izbjegavao prikazivati konkretne pojedinosti iz povijesnih epoha i stvarati iluziju realnog prostora, a kada ih je koristio činio je to u stiliziranom obliku. Tako u operi o knezu Igoru prikazuje tipične elemente ruskog hrama – kupole pod kojima se Igor rastane od svoje Jaroslavne, prisiljen krenuti u borbu protiv nadirućih tatarskih plemena.

4. siječnja 1946.

Imenovana je privremena kazališna uprava, a 29. svibnja dr. Đuro Rošić, predsjednik Hrvatskog kazališnog društva, imenovan je prvim intendantom.

Dorian Sokolić, monumentalno stubište moglo se transformirati u tri različite inscenacije, Aida, 1985./86.

Dorian Sokolić, Turandot, 1964./65.

Programska knjižica Aida izdana povodom obilježavanja stogodišnjice kazališta. Autor likovnog rješenja naslovnice je Dorian Sokolić.

Aida, 1985.

Za priču o nesretnoj ljubavi egipatskog vojskovođe Radamesa i etiopske princeze Aide, Sokolić izabire simbol arhitekture iz doline Nila - hram. U skladu s načelom staroegipatske umjetnosti o prolaznosti ljudskog života, ali vječnom trajanju spomenika scenograf postavlja na scenu monumentalnu, strogo simetričnu građevinu koja predstavlja bogatstvo i moć nepobjedivog carstva. Kompozicija se temelji na stubištu koje je prema starom vjerovanju vodilo dušu pokojnika prema vrhovnom božanstvu.

kazalište se hrli “ Ugledati, a ne slušati predstavu. “ Edward Gordon Craig glumac, redatelj i scenograf

28

29

o o m t Ks i

grafij e

Ružica Sokolić, Aida, 1985./86.

Aida, 1985.

Pješčane dine egipatske pustinje te svjetlost i žarkost Sunca inspirirale su kostimografkinju u izradi kostima, koji nose obilježja autohtone povijesne odjeće, ali su i domišljata autorska djela. Resi ih bogatstvo nabora, bogati ukrasi i monumentalni dodaci za glavu kada su u pitanju protagonisti s vrha društvene ljestvice, dok

Nabucco, 1987.

Maketa kao i nekoliko sačuvanih fotografija svjedoče o tome da je autor scenografiju temeljio na šest pomičnih monumentalnih blokova rustične obrade, koji su sa svakom promjenom pozicije na sceni stvarali dojam novog prostora i omogućavali odvijanje radnje.

Možemo govoriti o prikazu stijena kojima se sugeriraju surovi krajolik i tragičnost priče. Predviđene da dolaze u paru, i da se kao takve razlikuju po veličini, u jednoj sceni služe za prikaz sobe babilonske prijestolonasljednice Fenene, a već u drugoj za dočaravanje radnje u eksterijeru.

Ružica Sokolić, kostim od muslina s ukrasom u boji zlata, Aida, 1985./86.

krajnje jednostavnu i grubo tkanu odjeću nose oni najniže rangirani. Autorica veliku pažnju posvećuje i psihološkoj karakterizaciji likova, odnosno izborom kostima ocrtava njihova raspoloženja i međusobne odnose.

Nabucco, 1987.

Za operu koja donosi priču o ljubavi Židova Ismaela i babilonske princeze Fenene, u vrijeme kada njen otac babilonski kralj Nabucco odvodi Židove u ropstvo, kostimografkinja je osmislila kostime čija je zadaća bila prikazati nadmoć jednog naroda nad drugim te naglasiti razliku između likova pokretača radnje i članova zbora. Traganje za preciznim povijesnim podacima o izgledu izvorne odjeće bilo bi zasigurno slabo uspješno, ali i suvišno. Autorica je umjesto toga uzela u obzir

Ružica Sokolić, Nabucco, 1987./88.

Dorian Sokolić, Nabucco, 1987./88.

20. listopada 1946.

Gundulićevom Dubravkom i Zajčevim Nikolom Šubićem Zrinjskim (2. studenog) otvorena je prva redovna sezona Narodnog kazališta.

26. studenog 1946.

Predstavom Il burbero benefico Talijanska drama je službeno započela sezonu.

30

31

tehnike kojima su Mezopotamci ovladali i odjeću protagonista dekorirala glinenim i metalnim pločicama.

Norma, 1989.

Vrijeme radnje odvodi nas u antiku, odnosno na početak rimske vladavine. Norma je bila galska svećenica zaljubljena u rimskog prokonzula Poliona s kojim je naposljetku tragično skončala.

Druidi, keltski svećenički stalež, nije ostavio zapise o svojim obredima, ali smatra se da su osim bogova štovali i prirodu u kojoj su, navodno, budući da nisu imali hramove, vršili razna žrtvovanja. Misli se da su njegovali kult imele, što je autorici koristilo prilikom ukrašavanja kostima. Inspirirajući se ovim zimzelenim lišajem oblikovala je odjeću u pretežito zelenoj boji sa smeđe-zlatnim detaljima nalik kori drveta. Maslinasti tonovi dovedeni su tako u simbolički kontrast s tradicionalnom crveno-zlatnom odorom rimskog neprijatelja. Budući da se po keltskom vjerovanju duša nalazi u glavi, Sokolić je veliku pažnju pridala i izradi svećeničinih tijara.

Ružica Sokolić, kostim od satena s plisiranom pelerinom i ukrasnim pločicama u zlatnoj boji, Nabucco, 1987./88.

Helmerova i Fellnerova kazališna zgrada u Rijeci prva je čiji vanjski izgled ukazuje na podjelu sadržaja u unutrašnjosti.

Rijeka pod udarom satire

Drago Gervais Još jedna ličnost čiji nas nemali doprinos u radu riječkog kazališta obvezuje uvrstiti ju u ovu izložbu jest Drago Gervais, književnik i komediograf rođen u Opatiji. Za vrijeme fašističke vlasti u Rijeci živio je i školovao se u Sušaku. Godine 1923. upisao je Pravni fakultet u Zagrebu, ali se u slobodno vrijeme bavio literarnim radom te objavljivao tekstove u domaćim i slovenskim časopisima. Početkom 1927. prvi put je objavio pjesmu na čakavskom narječju Trešete. Za vrijeme odvjetničkog pripravničkog staža u Crikvenici upoznao je Vladimira Nazora, na čiji je nagovor u vlastitoj nakladi 1929. godine objavio zbirku Čakavski stihovi. Brak, a potom i karijera, odvode ga 1930. u Bjelovar, ali ni tada ne zanemaruje pisanje. U dvadeset devetoj godini života doživljava izniman uspjeh uvrštenjem svojih čakavskih pjesama među antologijska djela hrvatske moderne lirike.

U narednom razdoblju živi u Zagrebu i Beogradu, a potom u Rijeci, gdje od 1947. radi u Generalnoj direkciji trgovačke mornarice. Ondje ostaje veoma kratko jer već 1948. postaje direktor Drame Narodnog kazališta Ivan Zajc u kojem se sredinom ožujka 1949. pre-

Portret književnika iz mlađih dana, Antun Žunić

Karikatura Drage Gervaisa, Antun Žunić, 1950.

1947.

U kazalištu je počela djelovati baletna škola čiji je cilj bio pronaći talentirane pojedince koji bi mogli postati dio profesionalnog ansambla, što je bilo nužno jer su dotad baletni kadar činile samo tri balerine.

32

33

mijerno izvodi njegova komedija Reakcionari, a zatim iduće godine i Brod je otplovio. Gervais istovremeno ostvaruje suradnju s Riječkim listom u kojem objavljuje stihove i prozne tekstove. Sve ga više zanima i pisanje scenarija pa s Vjekoslavom Afrićem surađuje na igranom filmu Barba Žvane prema vlastitoj noveli Volovi dolaze, a 1955. s redateljem Antom Babajom radi na snimanju nagrađivanog dokumentarnog filma Jedan dan na Rijeci. S Vinkom Antićem pokrenuo je časopis Riječka revija, a zajednički su osnovali i Povijesno društvo Rijeka. U travnju 1954. postaje intendant riječkog kazališta, a tu funkciju obavlja do prerane smrti 1957. godine.22

nije “ Umjetnost korisna, ali je nužna. “ Le Corbusier

O Karolini Riječkoj – od jednodnevne teatarske muhe do najbolje Gervaisove komedije U lipnju 1952. na Radio Zagrebu mogla se poslušati radijska verzija komedije Karolina Riječka u režiji Tita Strozzija, koja je bila svojevrsna uvertira za njeno izvođenje povodom otvorenja nove kazališne sezone u Rijeci 27. rujna 1952., kada je po prvi put izvedena na daskama koje život znače. Zanimljivo je da je istog dana praizvedena i u Mestnom gledališču u Ljubljani.23 Međutim, dok je ondje naišla na pozitivne reakcije, od strane jednog domaćeg kritičara doživjela je oštre komentare, točnije Vatroslav Cihlar ju je između ostalog nazvao jednodnevnom teatarskom muhom.24 Za njega je to bila gruba historijska falsifikacija karaktera, ličnosti i ambijenta.25 Priča o Karolini Belinić po njemu nikako nije smjela biti pretočena u površnu komediju već ozbiljnu dramu nalik riječkom Zlatarevu zlatu s elementima pučke romantike u kojoj bi pokraj glavne heroine i drugih povijesnih ličnosti iskrsnuo i čitav stari riječki

Premijera Karoline Riječke izvedena je istog dana, 27. rujna 1952., u Rijeci i Ljubljani. Letak povodom praizvedbe u Rijeci (lijevo) i “gledališki list” Mestnog gledališča Ljubljana.

22. rujna 1953.

Kazalište je preimenovano u Narodno kazalište Ivana Zajca. Na svečanosti održanoj tom prigodom izveden je izvadak iz Zajčeva oratorija Prvi grijeh.

1952.

Predstave počinju gostovati na ljetnim pozornicama diljem Istre i Hrvatskog primorja. Gostovanjima riječke Opere na Ljetnoj pozornici u Opatiji nastao je 1962. poznati operni festival.

Portret Karoline Belinić, nepoznati autor, 2. deset. 20. st., Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja

22 Višnjić Karković, Višnja, Biobibliografija Drage Gervaisa, Povijesno društvo Rijeka, 2009., 31. – 47.

34

23 Isto, 45.

24 Cihlar, Vatroslav, Riječka dramaturgija, Riječki list 31. X. 1952., god. VI., br.

258, Rijeka, 3.; Rošić, Đuro, Rijeka pod udarom satire, Novi list 29. travnja 1964.

25 Cihlar, Vatroslav, Kazališna Karolina, varijacije na jednu riječku komediju, Riječki list 11. X. 1952., god. VI., br. 241, Rijeka, 3.

ambijent u jednom od najvažnijih momenata u razvitku grada – ambijent koji ne bi bio samo lokalni kolorit već i s obzirom na agirajuće ličnosti, dublji zahvat u narodnu problematiku ovog grada.26 Nakon kratkotrajne polemike između autora i poznatog publicista, Gervais je odlučio predstavu maknuti s repertoara riječkog teatra, dok je primjerice u Beogradu igrana već 1954. te je postigla zapažen uspjeh. U svoj program uvrstilo ju je i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, kao i još neke druge kazališne kuće, kako to u svom odgovoru na Cihlarov pamflet navodi komediograf27. On se u njemu između ostalog poziva na Koblerovu tvrdnju da postoji više različitih verzija o Karolini, a po onoj sadržanoj u službenom izvještaju riječkog magistrata od 20. studenog 1910. godine, Belinić

26 Isto 27 Gervais, Drago, Kazališna Karolina, Odgovor Drage Gervaisa na članak Vatroslava Cihlara, Riječki list 19. X. 1952., god. VI, br. 248, Rijeka, 3.

35

je tražila nagradu za svoju “uslugu”28 i to od austrijskih vlasti. U aktu se dalje navodi i da su Belinići bili prvi koji su podignuli austrijsku zastavu. Prema Kobleru nagrada joj nikada nije bila uručena jer je spašavala grad koji je bio u francuskim rukama, a po Gervaisu nije joj dodijeljena zbog oprezne austrijske birokracije koja je ispitavši stvar zaključila da je značaj događaja preuveličan. Autor se u nastavku pita i kako uopće iz oskudnog arhivskog materijala napisati povijesnu dramu i kako bi izgledalo njeno finale. Možda tako da Karolina sjedi na prijestolju, narod oko nje kleči, njen otac i muž dižu u podaničkoj cesaro-kraljevskoj pokornosti crno-žuti barjak u zrak, a “banda čitadina” intonira Lijepu našu?29 Sljedeće riječko uprizorenje održalo se gotovo dvanaest godina nakon premijere, a tim je povodom Đuro Rošić napisao kritiku pod naslovom Rijeka pod udarom satire. U njoj iznosi stav kojim demantira Cihlara ističući da umjetničko djelo nije podložno zahtjevima historijske autentičnosti već zakonima životne vjernosti te djelo tumači kao satiru s izraženim psihološkim movensom.30 No zamjera redatelju Vladi Vukmiroviću stanoviti nesklad u dramaturškom tretiranju fabule te se osvrće na glumu pojedinih aktera i na njihovu nesposobnost oponašanja čakavskog govora.31

Iz kritike Đure Rošića

“ Rijeka pod

udarom satire iz 1964. godine

“ Gervais je svoju “Karolinu ubacio u

“ Bez prigovora mogu

Poprsje Drage Gervaisa, Vinko Matković, oko 1960.

Helmer je za vrijeme boravka u Varaždinu i projektiranja tamošnjeg kazališta upoznao domaću djevojku Filipinu Levančić, kojom se kasnije oženio.

se na ovoj izvedbi ocijeniti jedino radovi scenografa Doriana Sokolića i kostimografa Ružice N. Sokolić, koji su pojednostavljenim sredstvima riješili svoje zadatke scenski efektno i umjetnički na punoj visini. “

javni život Rijeke na početku prošlog stoljeća i učinio je heroinom u podvigu koji je uspio obojiti i komikom i satirom.

“

polovici predstave igra “ Ujedrugoj bila nešto prirodnija, ali je

cijela predstava pokazivala prije svega znake užurbane pripreme zbog čega je ostala nekako nedovršena.

“

28 Prema Cihlarevu tumačenju ne radi se o novčanoj nagradi za uslugu, nego o odavanju priznanja za zasluge na što svaki za zajednicu zaslužan čovjek ima pravo. Po njegovu mišljenju Gervais na mnogim mjestima krivo prevodi Koblerov tekst na talijanskom. Cihlar, Vatroslav, Riječka... n. d.

29 Gervais, Drago, Kazališna Karolina... n. d., 3.

30 Rošić, Đuro., Rijeka..., n. d.

31 Isto

36

37

Dnevnički zapisi Gervais je za vrijeme obavljanja dužnosti direktora Drame, od 1948. do 1954., vodio dnevnik u koji je gotovo svakog dana upisivao najvažnije događaje. Muzej grada Rijeke posjeduje prijepise njegovih dnevničkih zapisa od kazališne sezone 1950./1951. do 1956./1957.

Nakon što je premijerno izvedena pripovijest o riječkoj spasiteljici Karolini i nakon što su uslijedile Cihlarove kritike, Gervais je u jednu od svojih bilježnica unio nekoliko sljedećih opaski i razmišljanja:

29. rujna 1952. “ Karolina jučer repriza – slabo.

Oko 200 ljudi. Kritike jebene na radiju i u štampi. Neznalice.

Slabo posjećena zbog kiše i što ljudi nisu dobili plate. “

17. studenog 1952. “ Je li bio red da me kao dugogodišnjeg saradnika, druga i književnika koji je i spašavao Riječki list, obavijeste makar o Cihlarovom članku? Izrazi poput barska dama, prostitutka itd. nedostojni su jednog ozbiljnog lista koji se snizio na revolverski listić. “ 32

32 U svojoj kritici Cihlar navodi da je u Gervaisovoj komediji Karolina prikazana kao drolja, a trebalo ju je predstaviti kao čestitu i poštenu građanku, koja je ušla u riječku historiju kao spasiteljica grada u kobnom momentu prijetećeg razora. Po njegovu mišljenju čak i da se radi o legendi, nitko nema prava jeftino se izrugivati jednom narodnom osjećaju. Cihlar, Vatroslav, Riječka... n. d., 3.

38

29. studenog 1952. “ Iza ove pripovijesti s Cihlarom, Karolina davana dva puta. U četvrtak posjet oko 600, jučer, u nedjelju oko 700. “

Nisu svi dijelili Cihlarovo mišljenje. Tri dana nakon premijere objavljena je u Riječkom listu kritika potpisana samo s inicijalima Z. D.33, u kojoj se kao manjkavosti predstave navode nedostatak vještine u gradiranju radnje, prikaz puka bez dovoljno izgrađene političke i socijalne fizionomije te redateljevo povremeno ulaženje u sferu karikaturalnosti, ali se hvale duhovita konverzacija i autorova inventivnost u pronalaženju i bilježenju tipova.

Vjerojatno je najvažniji od svih podataka ipak taj da je po svršetku predstave publika, koja je gledalište ispunila do posljednjeg mjesta, toplo pozdravila glumce, a naročito Dragu Gervaisa koji je, prema riječima kritičara, tom prigodom za uspomenu dobio i više darova. Tri zaredom rasprodane predstave – Simfonijski koncert orkestra Opere, Karolina Riječka i Ribarske svađe – najavile su, prema mišljenu autora članka, dobar auspicij.34

Predstavu Manon Lescaut, održanu u sklopu operne sezone od 14. travnja do 19. svibnja 1895., osobno je pogledao njen skladatelj G. Puccini.

33 Z. D., Premijera u riječkom Narodnom kazalištu, Gervaisova Karolina Riječka, Riječki list 1. X. 1952., god. VI., br. 232, Rijeka, 3.

34 Isto

39

Izvedbe Karoline Riječke u Narodnom kazalištu Ivan Zajc35

Kazališni plakat

27. IX. – 17. XII. 1952. (8 izvedbi) Redatelj: Ferdo Delak Naslovna uloga: Branka Verdonik Rasberger 21. IV. 1964. – 28. IV. 1968. (37/46 izvedbi) Redatelj: Vlado Vukmirović Naslovna uloga: Mirjana Pavlović Nikolić od 7. II. 1981., rock-opera (40 izvedbi) Redatelj: Vlado Štefančić Autor libreta: Vlado Vukmirović Autor glazbe: Ljubo Kuntarić Naslovna uloga: Radojka Šverko

1. siječnja 1962.

Imenovanjem upravnih odbora cjelokupna organizacija kazališta prelazi na samoupravljanje.

od 3. X. 2003. mjuzikl (33 izvedbe) Redatelj: Lary Zappia Autor glazbe: Duško Rapotec Ute Naslovna uloga: Severina Vučković

je pozornica na kojoj “ Svijet svatko igra svoju ulogu. “

Zbirku kazališne građe u velikoj mjeri čine i plakati nastali tijekom druge polovice 20. stoljeća, budući da tek tada započinje njihovo sustavno oblikovanje kao kreativnog djela. Najstariji primjerci rad su Doriana Sokolića, koji se osim scenografijom bavio i likovnom opremom knjiga te dizajnom plakata, a onim za Prodanu nevjestu iz 1965. uveo je u riječko kazalište praksu izrade autorskih plakata.36

detalju ili simbolu iz predstave poput cilindra i šišmiševih raširenih krila za plakat operete Šišmiš ili luster za dramu Vasa Železnova. Ponekad je autor bio inspiriran kostimima koje je osmislila njegova supruga Ružica, kostimografkinja, a katkad je izvor nadahnuća pronalazio u vlastitim inscenacijama, ali uvijek ostajući vjeran antirealističkoj koncepciji. Jedan od njegovih najupečatljivijih plakata jest onaj za operu Carmen, koji izvodi,

Usporedimo li međusobno njegove radove primijetit ćemo da većinu povezuje krajnje stilizirani motiv, koji je gotovo sveden na razinu znaka. Najčešće je riječ o

mogli bismo reći “carmenski” strasnim, ali svjesno vođenim, potezom kista. U uzgonu dvostruke okomice i dvama kraćim trzajnim potezima koji ih sijeku, kao i u

W. Shakespeare

1. siječnja 1970.

Na neko vrijeme Narodno kazalište zatvara vrata radi cjelokupne obnove zgrade. Projekt rekonstrukcije potpisuju Ninoslav Kučan i Vjekoslav Antolović iz Rijekaprojekta, a radove izvodi GP Jadran. Ansambli nastavljaju s radom u adaptiranoj dvorani Pionirskog kazališta (danas HKD na Sušaku).

35 Višnjić Karković, Višnja, Biobliografija... n. d., 112. – 113.

40

36 Plakate za industrijske izložbe, razne manifestacije i poduzeća, kao i prve plakate za kazališne sezone na Ljetnoj pozornici u Opatiji, Dorian počinje raditi već krajem pedesetih (1958.). Dubrović, Ervin, Dorian Sokolić, Kazališni plakat, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 1998.

Prvi autorski plakat za operu Prodana nevjesta, Dorian Sokolić, 1965.

41

crvenoj i crnoj boji koje simbolički predstavljaju ljubav i smrt, jasno možemo iščitati okosnicu radnje Bizetova djela.

Početkom 1980-ih pojavljuju se mlađi autori, a pristup oblikovanju počinje biti sve različitiji. Jedna od novih autorica u to vrijeme bila je Diana Sokolić, kći kazališnog para Sokolić. Nakon što je diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1981., počela se baviti izradom plakata na kojima nerijetko dominira ženski akt (Traviata, Adam i Eva, Woyzeck). Ne smiju se zaobići niti radovi istaknutog likovnog umjetnika Zvonimira Pliskovca, koji se već za studentskih dana počeo baviti primijenjenom umjetnošću, no više kao konceptualist nego dizajner (Baletno veče, Duhi).

Godine 1986. slikarstvo je diplomirao Dalibor Laginja, koji se prvi nakon Doriana Sokolića profesionalno počeo baviti scenografijom u riječkom kazalištu pa time i dizajnom plakata. Njegov se pristup i danas uglavnom razlikuje od predstave do predstave, ali za prve bismo plakate mogli reći da ih povezuje enformelna “nejasnoća” (Posjet stare dame, La finta ammalata), dok oni kasniji sve više poprimaju izgled kolaža i razumljiviju simboliku (Umorstvo u katedrali, Kiss me Kate, Vaudeville).37

Godine 1956. uvodi se kazališna pretplata.

Prizor iz komične opere Prodana nevjesta i cilindar koji je Doriana Sokolića inspirirao prilikom oblikovanja plakata predstave.

27. studenog 1981.

Tijekom gotovo dvanaest godina djelovanja izvan matične zgrade kazališna se Uprava borila s problemima osipanja ansambala i zadržavanja publike. Uz mnogobrojne napore, u ovom su se razdoblju izvodila prilično uspješna dramska i operna djela, o čemu svjedoče gostovanja u zemlji i inozemstvu te osvojene nagrade. S najvećim problemima, uzrokovanim odlaskom kadra, suočio se Balet.

Diana i Dorian Sokolić, Adam i Eva, 1987.

Kazalište je obnovljeno i ponovno svečano otvoreno Zajčevom operom Nikola Šubić Zrinjski, Shakespeareovim Hamletom i predstavom Omaggio a Ramous.

Jedan od najstarijih plakata koji se čuva u Muzejskom fundusu, Dorian Sokolić, 1963.

37 Dubrović, Ervin, Riječki kazališni... n. d., 51.

42

43

Ranih devedesetih više su zajedničkih rješenja osmislili Predrag Spasojević i Adriana Marochini (Višnjik, Colorato d’ombra, Faust), a 1990. Spasojević je bio pozvan i da predloži rješenje kazališnog “total dizajna” (znak, programske i sezonske knjižice, plakati), koje iste godine i realizira. Slikar, scenograf i profesor na zagrebačkoj Likovnoj akademiji Zlatko Kauzlarić Atač, osim kao oblikovatelj plakata, surađivao je na više predstava i kao scenograf te kostimograf, a kao redatelj postavio je 1996. predstavu Rigoletto koja je dobila niz nagrada i priznanja. Slikar, grafičar i restaurator Franjo Molnar te Zlatko Bourek, poznat po nadrealističkim djelima s elementima folklora i grotesknog humora, uz Ratka Janjića, Germannu Franceschini, Gabbrisa Ferrarija, Doru Argento, Voju Radoičića i Juru Amižića još su neki od autora starije generacije čije plakate čuvamo u fundusu, koji je odnedavno bogatiji za još pedesetak djela suvremenih likovnih umjetnika, dizajnera i fotografa.

U minulih više od pola stoljeća kontinuiranog života riječkog kazališnog plakata, pojavilo se pedesetak autora i oblikovalo više stotina plakata, od kojih su mnogi kazališnom životu utisnuli poseban pečat i snažno doprinijeli vizualnom identitetu Kazališta i Grada.38

1991.

Ansambli nastavljaju predano djelovati ostvarujući antologijske predstave poput Vježbanje života, Višnjik, Vuci, Antigone di Creonte, Colorato d’ombra, Medea apatrida, Trubadur, Faust, Rigoletto, Don Quijote, Romeo i Julija, Labuđe jezero i dr.

Diana i Dorian Sokolić, Pariški život, 1987.

1991.

Kazalište dobiva nacionalni status, a 1994. ponovno mijenja ime i postaje Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

Zlatko Kauzlarić Atač, Rigoletto, 1996.

Dorian Sokolić, Volim njofru, 1984.

Dorian Sokolić, Tosca, 1985.

38 Dubrović, Ervin, Uvodni tekst za izložbu Pola stoljeća riječkog kazališnog plakata u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, 17. lipnja – 12. srpnja 2014.

44

45

a T S E a ž

k

Ma u S m

46

ry

Izložbom Kazalište priča Muzej grada Rijeke, u svojoj dvadeset godina dugoj povijesti, predstavlja po prvi put Zbirku kazališne građe odvojenu od drugih zbirki i u cjelini.

Predmeti koji su tijekom proteklih godina sakupljeni mogu se podijeliti u pet skupina. Vremenski najstariju čine predmeti vezani uz gradnju i otvorenje Općinskog kazališta (danas HNK Ivana pl. Zajca), a riječ je o projektnoj dokumentaciji bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, koji su početkom 1883. dostavili prve prijedloge za izgled nove kazališne zgrade čiji su se temelji počeli kopati već u drugoj polovici iste godine, te o metalnoj tubi koja je na dan otvorenja kazališta 3. listopada 1885. simbolički položena u njegove temelje. Muzej posjeduje i njen cjeloviti sadržaj, odnosno svečanu povelju, plakat prvih predstava Aide i Gioconde, onodobni kovani novac, fotografiju nacrta glavnog pročelja i tlocrta te precizno izvješće o izgradnji.

Sljedeću grupu čine skice, kostimi i makete prvih profesionalnih scenografa i kostimografa u riječkom teatru. Četrdesetih godina 20. stoljeća taj su posao prvo obavljali vanjski suradnici među kojima i ruski emigranti u Hrvatskoj, Vladimir Žedrinski i Sergej Kučinski, a potom domaći renomirani likovni umjetnik Antun Žunić, koji je poput svojih prethodnika bio predstavnik “stare škole”, odnosno realističkog oblikovanja scene. Značajan pomak od arhaičnih inscenacija vežemo tek uz 1950-e i Doriana Sokolića, koji je uzore pronalazio u suvremenim slikarskim pravcima, a poglavito u radu grupe EXAT 51, konstruktivizmu i postkubističkoj poetici.

Posljednju veliku cjelinu čine programske knjižice, libreta, leci i kazališni plakati koji pripadaju drugoj polovici 20. stoljeća jer tek tada započinje njihovo sustavno oblikovanje kao kreativnog djela. Najstariji primjerci radovi su Doriana Sokolića, koji se osim scenografijom bavio i likovnom opremom knjiga te dizajnom plakata, a onim za Smetanovu operu Prodana nevjesta iz 1965. uveo je u riječki teatar praksu izrade autorskih plakata. Početkom 1980-ih pojavljuju se mlađi autori – Diana Sokolić, Zvonimir Pliskovac, Predrag Spasojević, Adriana Marochini i drugi, a pristup oblikovanju počinje biti sve moderniji. Godine 1986. slikarstvo je diplomirao i Dalibor Laginja, koji se prvi nakon Doriana Sokolića profesionalno počeo baviti scenografijom u Narodnom kazalištu pa time i dizajnom plakata. One s početka njegove karijere odlikuje enformelna “nejasnoća”, dok oni kasniji nalikuju kolažu i sadrže izraženu simboliku.

Izložbom i katalogom naglasak je stavljen i na dvije izuzetne kazališne ličnosti, na skladatelja Ivana Zajca, po kojemu riječko kazalište već šezdeset dvije godine nosi ime, i na književnika, komediografa, direktora Drame i kazališnog intendanta, Dragu Gervaisa.

With the exhibition Theatre Is Telling a Story, The Museum of the City of Rijeka, for the first time in its twenty years long history, presents the entire Theatre Collection separated from other collections.

The exhibits that have been collected over the past few years can be divided into five groups. The oldest are the exhibits related to the building and opening of the Municipal Theatre (today Ivan Zajc National Theatre).

Specifically, there are documents which support the work of Viennese architects Ferdinand Fellner and Hermann Helmer. At the beginning of 1883 they submitted their ideas for the new theatre building. In the second half of the same year the foundations have been laid. The metal tube was symbolically laid into the ground on the theatre`s opening day, 3rd October 1885. The Museum also owns its entire content, i.e. ceremonial charter, posters for the first performances Aida and Gioconda, coins of that time, a photo of the main front and ground-plans as well as a detailed construction report.

The next group contains sketches, costumes, and scale models made by the first professional scenographers and costume designers at Rijeka`s Theatre. In the 1940s the work was firstly done by subcontractors among whom were Russian emigrants in Croatia, Vladimir Žedrinski and Sergey Kučinski, and then the established Croatian artists like Antun Žunić.

Like the artists before him, he was a member of “old school”, which realistically set the scenes. A major shift from the archaic settings came in the 1950s with Dorian Sokolić who looked up to contemporary art movements, especially EXAT 51 group, constructivism and Post-Cubist poetics.

The last large group is made of programmes, librettos, pamphlets and posters which belong to the second half of the 20th century. At that time, the layout of posters started to be considered as a creative work.

The oldest exhibits are by Dorian Sokolić, who, besides being a scenographer, was also interested in art supply of books and poster designing. The Bartered Bride poster for Smetana`s opera in 1965 which he made, introduced the fashion of making original posters for Rijeka`s theatre. In the 1980s younger authors like Diana Sokolić, Zvonimir Pliskovac, Predrag Spasojević , Adriana Marochini and others came to scene. Their approach to work introduced modern expression.

In 1986 Dalibor Laginja graduated painting and was the first, after Dorian Sokolić, to start professional scenography as well as poster designing at National Theatre. At the beginning of his career, posters were decorated with informalism “abstractness”, whereas the later ones resemble collages and have distinct symbolism.

The exhibition and catalogue point out two extraordinary theatre personalities: composer Ivan Zajc, after whom the theater in Rijeka was named 62 years ago, and Drago Gervais, a writer, comediographer, Drama director and theater manager.

47

i L

raT

Te

u ra

Aufischer, Max, Fellner und Helmer, Theaterarchitekten Mi-

Nepokoj, Denis, TEATARi – povijesni prizori, Pomorski i povi-

tteleuropas 1870 – 1920, Stadtmuseum Graz, Graz 1999.

jesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, 2013.

Antolović, Vjekoslav; Gašparović, Darko; Matejčić, Radmila;

Palinić, Nana, Riječka kazališta, Vjesnik Državnog arhiva u Ri-

Rošić, Đuro; Stefanović, Ljubomir; Topljak, Krešimir, Narod-

jeci, sv. XXXIX., Rijeka, 1997.

no kazalište Ivan Zajc Rijeka, Narodno kazalište Ivan Zajc i ICR, Rijeka, 1981.

Palinić, Nana, 125 godina električne energije u Rijeci, HEP Distribucija d.o.o. Zagreb, DP Elektroprimorje Rijeka, Državni

Cihlar, Vatroslav, Faraoni, intendanti i primadone – iza kulisa

arhiv u Rijeci, Rijeka, 2006.

starog riječkog kazališta, Riječki list 13. XI. 1952., god. VI., br.

269, Rijeka

Pustišek, Deborah, Zbirka kazališne i filmske građe, Akvizicije – zbirke, predmeti, umjetnička djela 2010. – 2014., Muzej

Cihlar, Vatroslav, Kazališna Karolina, varijacije na jednu riječ-

grada Rijeke, Rijeka, 2014.

ku komediju, Riječki list 11. X. 1952., god. VI., br. 241, Rijeka Rošić, Đuro, Iz gledališta, riječki kazališni zapisi, Riječko knjiCihlar, Vatroslav, Riječka dramaturgija, Riječki list 31. X. 1952.,

ževno i naučno društvo, Rijeka, 1980.

god. VI., br. 258, Rijeka Rošić, Đuro, Rijeka pod udarom satire, Novi list, 29. travnja Dienes, Gerhard M., Fellner & Helmer, Die Architekten der

1964.

Illusion, Theaterbau und Bühnenbild in Europa, Stadtmuseum Graz, Graz, 1999.

Rošić, Đuro, Scenska umjetnost u Rijeci, Dometi 4/5, ICR, Rijeka, 1985.

Dubrović, Ervin, Dorian Sokolić, Kazališni plakat, Muzej grada Rijeke, 1998.

Sabljić, Nada, Zbirka kazališne i filmske građe, Akvizicije – zbirke, predmeti, umjetnička djela 1994. – 1998.; 2002. –

Dubrović, Ervin, Riječki kazališni plakat, HNK Ivana pl. Zajca,

2006. i 2006. – 2010., Muzej grada Rijeke, Rijeka

Rijeka, 1996.

Skupina autora, Adamićevo doba 1780. – 1830., Muzej grada Dubrović, Ervin, Scena i kostim, Muzej grada Rijeke, Rijeka,

Rijeke, Rijeka, 2005.

1998.

Skupina autora, Arhitektura historicizma u Rijeci, Moderna Dujmović, Ljubica, Antun Žunić: retrospektiva: Galerija Kortil,

galerija Rijeka – Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Ri-

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Rijeka, 2001.

jeka, 2001.

Gervais, Drago, Kazališna Karolina, Odgovor Drage Gervaisa

Šegota Lah, Nataša, Dalibor Laginja, Adamić, Rijeka, 2006.

na članak Vatroslava Cihlara, Riječki list, 19. X. 1952., god. VI, br. 248, Rijeka

Višnjić Karković, Višnja, Biobibliografija Drage Gervaisa, Povijesno društvo Rijeka, Rijeka, 2009.

Lukšić, Irena, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata:

rubovi, memorija, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2006.

Ziherl, Jerica, Predrag Spasojević, HDLU Istre & MEDIT, Pula, 2013.

Marsić, Vera, Kazališta od renesanse do Hrvatskog narodnog

kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1997.

Z. D., Premijera u riječkom Narodnom kazalištu, Gervaisova

Karolina Riječka, Riječki list 1. X. 1952., god. VI., br. 232, Rijeka Matejčić, Radmila, In memoriam Sergej Kučinski, Novi list 10.

VII. 1969., Rijeka

Žic, Ingrid, Stari grad na crtežima Sergeja Kučinskog u atriju

Matejčić, Radmila, Kako čitati grad, ICR, Rijeka, 1990.

biografija, Novi list 19. VII. 1988., Rijeka

Muzička enciklopedija 2 K – Ž, Izdanje i naklada Jugoslaven-

Žigo, Iva Rosanda i Car Mihec, Adriana, Vatroslav Slavko Ci-

Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, Rijeka – slikarska

skog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1963.

hlar: Autor neobjavljene i većim dijelom izgubljene povijesti riječkog kazališta, Riječki filološki dani, Zbornik radova, Filo-

Naunović, Rada, Pred izložbu Sergeja Kučinskog, Četiri de-

zofski fakultet, Rijeka, 2010.

cenija s paletom i kistom, Novi list 30. IV. 1953., Rijeka Nepokoj, Denis, Kazalište, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, 2014.

48

49

izdavač kataloga i organizator izložbe Muzej grada Rijeke za izdavača i organizatora Ervin Dubrović autorica kataloga i izložbe Deborah Pustišek dizajnerica kataloga i postava izložbe Veronika Uravić Čolak (www.reedesignstudio.com) ilustracije u postavu Goran Kosić fotografije Doris Fatur stručna suradnica Marija Lazanja Dušević lektorica i korektorica Martina Blečić prijevod na engleski jezik Tina Bošković Sertić Ira Stanić-Maruna tehnički postav Željko Žuža Safet Baštrakaj tisak kataloga, plakata i pozivnica AKD d.o.o., Zagreb naklada 500 primjeraka zahvale Jasna Milinković, Safet Baštrakaj, Željko Žuža, Marija Lazanja Dušević, Ljiljana Horvat, Nada Sabljić, Rijekatekstil, HNK Ivana pl. Zajca, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja i Državni arhiv u Rijeci Rijeka, lipanj 2015.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130704060 ISBN 978-953-6587-79-7

Ružica Sokolić, Život na mjesecu, 1973.

50

51

Ružica Sokolić, Ožalošćena porodica, 1966.

52

53

ISBN 978-953-6587-79-7 Cijena u Hrvatskoj 100 kn

54