Page 1

Lutkica na dar Marija Marošević, 1. a Među hrpom darova pod jelkom Klaru je dočekao poklon zamotan u šareni ukrasni papir učvršćen crvenom vrpcom. Klara se rano išuljala iz svoje sobe i na prstima uputila u dnevni boravak. Bila je ushićena i nije mogla dočekati da otvori sve te darove, slasno pojede sve slatkiše i čokoladne djedice. U boravku ju je zaslijepila svjetlost lampica s jelke i šarenilo darova ispod. „ Bu! Sretan Božić, Klaro!“ uplaši je otac. „Aaaa!“ Klara počne vrištati i smijati se zaraznim dječjim smijehom. „Sretan Božić!“ zaželi im i majka, ulazeći u boravak, a Klara joj potrči u zagrljaj. Otac joj je dao u ruke najšareniji poklon, a ona nestrpljivo potrga omot. Ispod omota nalazila se porculanska lutka u kutiji. Imala je dugu, smeđu, kovrčavu kosu i velike smeđe oči. Bila je odjevena u dugu haljinu, a na glavi je nosila šešir. Klara se divila njenoj ljepoti i zagledala se u njezine duboke oči. Začula je šapat, prvo nejasan, a zatim je razaznala riječi. „Izbavi me iz kutije! Izbavi me iz kutije!“ ponavljala je lutka sve dok Klara nije skrenula pogled. „Mama, mogu li izvaditi lutkicu van? Molim te!“ zavapi Klara u nadi da će joj majka dopustiti. „Dušo, lutka mora ostati unutra. Mogla bi se razbiti, vidiš da je porculanska.“ „Ali mama, lutkica je usamljena, želi van. Vidi kako je lijepa, i ja hoću biti tako lijepa.“ „Ma ti si najljepša curica na svijetu“, poljubi je majka u čelo, „kako znaš da je lutkica usamljena, možda joj je baš lijepo u kutiji.“ „Pa rekla mi je!“ odgovori Klara pomalo uvrijeđeno.


„Joj, hajde, pogledajmo što si još dobila!“ javi se otac i počne otvarati poklone. Nakon što su podijelili poklone i pojeli većinu slatkiša, Klara se uputila u sobu, noseći u rukama sve igračke i slatkiše, posebno pazeći na lutku. Soba joj je bila uredna, igračke posložene u police i kutije, a imala je i malu policu sa slikovnicama. Iako još ne ide u školu, naučila je čitati i zna napisati svoje ime. Uzela je svoje najdraže igračke i poslagala ih oko sebe, pridružila im je lutku i počela im pričati o tome kako je lutkica zarobljena u kutiji. Zagledala se u lutkine oči i zaspala… Lutkica je oživjela. Bila je zarobljena u kavezu i plakala staklenim suzama. Kad je ugledala Klaru molila ju je da je pusti van iz kaveza. Klara se smilovala nad jadnom lutkicom i oslobodila je. Lutkica je izašla van i izgovorila njeno ime. „Klaro! Klaro! Probudi se!“ tresla ju je majka. Klara je pospano otvorila oči i pogledala oko sebe. Lutka je bila izvan kutije. „Klaro, zašto si izvadila lutkicu iz kutije? Može ti pasti i razbiti se, onda je više nećeš imati i bit ćeš tužna.“ „Ali mama, nisam je izvadila, stvarno nisam, igrala sam se i zaspala, i onda si ti došla, i lutkica je bila vani, ali ja je stvarno nisam dirala!“ opravdavala se Klara na rubu plača. „U redu je, dušice, smiri se, prestani plakati, idemo sad baki u posjet. I baka ima darove za tebe.“ „Dobro.“ odgovori Klara brišući suze. Kod bake je dobila novu rundu igračaka i slatkiša. Pričala je baki o lutki i ostalim darovima. Jedva je dočekala da se vrati kući svojoj lutkici. Ostali su do kasno i Klara je zaspala putem kući. Majka ju je polegla u krevet, a Klara je otvorila oči tražeći lutku. „Klaro, moraš ići spavati.“ „Lutkica…“ „I ona spava.“ odgovori joj majka, uzme lutku s police i izađe iz sobe.


Lutkica je zarobljena u špilji, na strmoj stijeni, koju je čuvalo strašno čudovište i ne može van. Ugledavši Klaru, dozove je sebi. Klara nije došla previše blizu jer se bojala čudovišta, dok nije shvatila da to nije čudovište nego njena mama. Pitala ju je može li doći do lutkice, a ona joj je odgovorila da lutkica spava. To je lutku naljutilo. Gurnula je mamu sa stijene i dotrčala do Klare. Klara ju je uplašeno upitala zašto je to napravila. Čim se ujutro probudila istrčala je iz sobe u boravak gdje je zatekla oca. „Gdje je lutkica?“ oštro ga je upitala. „Hej, pa dobro jurto, vraćena u kutiju na ormar.“ objasni joj otac pokazujući rukom na ormar. „Gdje je mama?“ zapita ponovo oštro. „Otišla je do bake, vratit će se brzo. Što ćeš za doručak?“ „Nazovi mamu!“ zacvili Klara. Otac joj je pokušao objasniti da će brzo doći, ali ju je na kraju morao nazvati. „Ne javlja se. Vjerojatno priča s bakom pa ne čuje mobitel. Hajde u kuhinju jesti.“ Odjednom zazvoni mobitel. „Vjerojatno mama zove.“ Dugo je razgovarao i vratio se u kuhinju zabrinuta lica. „Klaro, idemo u bolnicu, mama je imala prometnu.“ Klara nije mogla vjerovati, lutkica je stvarno naudila mami, kao što je stvarno izašla iz kutije. Putem do bolnice Klara je odlučila da će razbiti lutkicu i baciti je u smeće. Majka nije imala teške ozljede i doktori su rekli da neće morati dugo biti u bolnici. Kad su se vratili kući, uzela je lutkicu i htjela ju razbiti o pod, ali tata ju je spriječio. Objasnila mu je da je lutkica kriva za maminu nesreću i da će je baciti, ne želi je više. Otac je uzeo lutku i nije ju htio vratiti, a Klara ga je počela udarati i vrištati.


Uspio ju je svladati i zatvoriti u sobu. Vrištala je i lupala po vratima svom snagom dok se nije izmorila i zaspala. Lutkica je sjedila pored nje i tješila je. Klara je bila zbunjena i tužna, željela je znati što se događa. Lutkica joj je objasnila da to ništa nije stvarno, da postoji samo Klara sa svojom lijepom lutkicom, a ona joj je povjerovala. Nije mogla shvatiti kako se mogu događati tako ružne stvari. Uzela ju je u ruke i prelazila prstima po njenoj kosi. Zagledala se u njene duboke smeđe oči. Opet su kod mame u posjeti. Klara se tješila time da ove grozote nisu stvarne, ništa loše se ne događa. Tati je na putu kući ispričala kako je lutka gurnula mamu sa stijene i da je mama onda imala prometnu nesreću. On je zabrinuto rekao da će sve biti u redu, mami će biti bolje, a lutkica sigurno nije htjela povrijediti mamu. Rekla mu je da mora porazgovarati s lutkom, a on je obećao da će to obavezno napraviti. Klara se zatvorila u sobu i okružila igračkama. Sjedila je tako čekajući kad će se stvoriti lutkica, no ona nikako nije dolazila. Navečer je čula oca kako razgovara s nekim na telefon. Spominjao je nekakav termin, vjerojatno nešto za mamu. Sutradan rano ujutro probudio ju je i rekao da idu nekom u posjet, valjda mami. Došli su u neku ordinaciju. Sjedili su u sami u čekaonici, a vratima ispred njih je pisalo „Dječji psiholog, dr. Tutić“. Nakon nekoliko minuta vrata im je otvorila jedna sestra i pozvala ih da uđu. U susjednoj je prostoriji sjedio čovjek za velikim stolom na kojem su bili razni papiri. „Oh, dobar dan, dobrodošli, raskomotite se.“ pozdravio ih je doktor. Soba je bila puna raznih igračaka i zidovi su bili oslikani cvijećem i drvećem. Klara je promatrala sobu i u jednom dijelu vidjela plakat s „Marsovcima“, vitaminima koje je reklamirao zeleni svemirac.


„Tata, jesu li svemirci stvarnost?“ upitala ga je znatiželjno, pokazujući na plakat. „Naravno da nisu, dušice.“ „Klara, zar ne?“, upitao ju je doktor, a ona mu je kratko kimnula glavom, „ vidiš, nikad ne možeš znati što je stvarno, možda svemirci postoje, možda baš ovo sve što mi vidimo nije stvarnost.“ Zagonetno reče doktor i nasmiješi joj se, a iza njegovih leđa Klara ugleda porculansku lutku među igračkama.

Lutkica na dar - Marija Marošević  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you