BIĆA IZ JEZERA mogao biti dug pet do šest stopa; neobično je što je na kraju bio okrugao a ne šiljat.« Više od četvrt stoljeća poslije, u veljači 1960, Torquil Macleod ugledao je kroz dalekozor, u jednoj privatnoj potrazi za čudovištem, čudovište ispruženo na žalu dalekog Horseshoea. Pisao je Constanci Whyte, koja proučava povijest čudovišta, da ga je motrio devet minuta prije nego je pljusnulo natrag u vodu. »Jasno sam vidio njegovu desnu prednju plovku, sivu i oblika lopate... Priznajem da me, zapravo, zgranula njegova veličina, jer opise nikad nisam posve usvojio, ali nema sumnje da je taj primjerak bio dugačak 40 do 60 stopa.« Poslije ovoga životinja je, čini se, odustala od izleta na kopno i drži se vode. Upravo je tu sedamdesetih godina Amerikanac dr Robert H. Rines izveo najrafiniraniji, suzdržan napad na njezin privatni život. Jedne večeri u lipnju 1971. taj bogat i uspješan odvjetnik prvi put je u Urquhart Bayu opazio hrbat, i to ga je pokrenulo. Posredstvom svoje Akademije primijenjene znanosti odlučio je u potrazi iskoristiti svu moć američkog novca i sve svoje sposobnosti. Iduće godine pojavio se s podvodnom kamerom Edgerton, kakvu upotrebljava Jacques Cousteau, i prikopčao je na Raytheon sonar. Ubrzo se isplatilo. U noći 7. kolovoza ekran sonara pokazivao je mnoštvo riba, a onda su se odjednom ribe razbježale a pojavio se golem crni obris. Peter Davies, jedan od promatrača u brodiću sa sonarom, uputio se da pozove dra Rinesa koji je bio u drugom čamcu. »Ne krijem da je bio prilično čudan osjećaj« — kazao je Davies — »veslati po mraku kao u rogu sa saznanjem da je samo 30 stopa ispod mene krupna životinja. Zastrašujuća je bila već i veličina obrisa koji je ocrtavala jeka.« Rinesova je ekipa što je brže mogla odletjela natrag u Ameriku s filmom iz
kamere koja je bila spojena sa sonarom. Kad se film vratio, razvijen u Kodaka, na njemu je bila znamenita slika plovka. Rines je osjetio da je nadohvat velikom cilju, ali prošle su još tri godine prije nego što je snimio proslavljene snimke koje su prihva ćene kao dokaz, jednako kao tradicionalna fotografija, da Loch Ness uistinu nastava čudovište. Rines je vjerovao da je 1975. u podvodne Akademijine uređaje zapravo udarilo čudovište; u svakom slučaju nešto ih je divlje zaljuljalo. Međutim, kad se ekipa vratila u New York, pokazalo se da na glavnoj kameri nema ničega, a gotovo mjesec dana nisu se potrudili da razviju film iz pomoćne kamere. »Tada me oko tri ujutro« — priča Rines — »nazvao moj kolega Charlie Wycoff. 'Zaboga', rekao je, 'pa mi ga imamo!' Pojurio sam tamo tog ranog jutra i to je bilo prvi put da sam vidio snimku glave i vrata ali i snimku čitavog trupa. Moram reći kako sam vjerovao da će to zapečatiti stvar; kao što znate, uopće nije.« Rines je doista imao žučno iskustvo. Snimke su »procurile« u javnost prije nego što su službeno objavljene, stručnjaci Prirodoslovnog muzeja u Londonu su ih osporili uvredljivim izrazima, a akademski seminar koji je za njega organizirao Sir Peter Scott propao je zato što su uzvanici željeli zaštititi svoj ugled, pa su se raspršili. Obje snimke, navodno, glave i trupa, slučajnom će se promatraču učiniti poprilič no neuvjerljivima. Zapravo, one se mogu protumačiti kao da ne pokazuju drugo do tminu Loch Nessa. Međutim, ako uzmemo u obzir pažljive proračune Rinesove ekipe, čini se mogućim da su to snimke nečeg izuzetno golemog što je ulazilo u vidokrug njihovih kamera i izlazilo iz njega. Rines, nezadovoljan, junački ustraje. »Nećemo odustati dok ne dobijemo oštre i jasne snimke, dostatne da takozvani 112