Page 1


DIANA GABALDON

TUĐINKA Serijal Tuđinka - knjiga prva


U sjećanje na moju majku, Jacqueline Sykes Gabaldon, koja me naučila čitati.


Ljudi neprestano nestaju. Pitajte bilo kojeg policajca. Ili, još bolje, pitajte novinara. Nestanci su novinarima svakodnevna hrana. Mlade djevojke pobjegnu od kuće. Mala se djeca udalje od roditelja i oni ih više nikad ne vide. Kućanice dođu na izmak snaga, uzmu novac za namirnice i odvezu se taksijem na kolodvor. Međunarodni financijeri promijene ime i nestanu obavijeni dimom uvoznih cigara. Mnoge od nestalih osoba naposljetku se ipak pronađe, mrtve ili žive. Na kraju krajeva, nestanci se mogu objasniti. Obično.


PRVI DIO Inverness, 1945.


1. Novi početak Nije to bilo baš vjerojatno mjesto za nestanak, barem ne na prvi pogled. Pansion gospođe Baird bio je poput tisuća drugih prenoćišta s doručkom u škotskom gorju 1945. godine; čist i miran, s izblijedjelim cvjetnim tapetama, blistavim podovima i bojlerom na novčić u kupaonici. Sama gospođa Baird bila je debeljuškasta i tolerantna žena, pa se nije bunila što je Frank njezinu malu primaću sobu, oblijepljenu tapetama s uzorkom ružinih grančica, ispunio desecima knjiga i referata s kojima je uvijek putovao. Gospođu Baird srela sam u predsoblju dok sam izlazila. Zaustavila me spustivši punašnu šaku na moju ruku i potapšala me po kosi. “Joj meni, gospođo Randall, ne možete tak izaći! Dajte da vam popravim ovaj pramen. Evo! Sad je već bolje. Znate, jedna moja rođakinja rekla mi je da je isprobala novu vrstu trajne. Ispada prekrasno i drži kao san; možda biste i vi idući put trebali isprobati tu vrstu.” Nisam joj imala srca reći da je neurednost moje kovrčave svijetlo-smeđe kose prirodna mana, a ne posljedica propusta proizvođača trajni. Njezini uredni umjetni uvojci nisu patili od takvih nastranosti. “Hoću, probat ću je, gospođo Baird”, slagala sam. “Baš sam krenula u selo da se nađem s Frankom. Vratit ćemo se na čaj.” Šmugnula sam kroz vrata i udaljila se puteljkom prije no što je ona stigla otkriti još koji nedostatak u mojoj neurednoj vanjštini. Nakon što sam četiri godine provela radeći kao medicinska sestra u kraljevskoj vojsci, sada sam uživala u bijegu od odora i oskudnog racioniranja, stalno noseći lagane pamučne haljine jarkih boja, potpuno neprikladne za naporne šetnje po vrijesku. Nisam tako planirala od početka. Više sam maštala o tome da ujutro spavam dokasno, i da provodim duga, dokona popodneva u krevetu s Frankom, ne spavajući. Ali nije nam bilo lako zadržati odgovarajuće raspoloženje romantične dokolice dok gospođa Baird neumorno usisava prašinu pred vratima naše sobe. “To je zacijelo najprljaviji sag u čitavom škotskom gorju”, primijetio je Frank dok smo jutros ležali u krevetu i slušali žestoko zujanje usisavača na hodniku. “Prljav je gotovo kao i misli naše gazdarice”, složila sam se. “Možda smo ipak trebali otići u Brighton.” Odlučili smo provesti praznike u škotskom gorju prije no što Frank preuzme mjesto profesora povijesti u Oxfordu, zato što je Škotska bila nešto manje pogođena fizičkim užasima rata nego preostali dio Britanije, pa je bila manje sklona grozničavom poratnom veselju koje je zahvatilo popularnija izletnička odredišta. I premda to nismo spomenuli, vjerujem da smo oboje smatrali kako je to simbolično mjesto za obnovu našeg braka; vjenčali smo se i proveli dvodnevni medeni mjesec u škotskom gorju neposredno prije izbijanja rata prije sedam godina. Mirno utočište u kojem ćemo se ponovo zbližiti, mislili smo, ne shvaćajući da je, dok su golf i ribolov najpopularniji škotski sportovi pod vedrim nebom, ogovaranje najpopularniji sport pod krovom. A kad kiša pada tako često kao što je to slučaj u Škotskoj, ljudi provode mnogo vremena pod krovom. “Kamo si krenuo?” upitala sam Franka kad je gurnuo noge iz kreveta. “Ne bih htio razočarati našu dobru staru gazdaricu”, odgovorio je. Sjedeći na rubu prastarog kreveta, stao ga je nježno drmusati gore-dolje, proizvodeći ritmičko škripanje koje je paralo uši. Usisavanje na hodniku naglo je prestalo. Nakon minutu-dvije drmusanja, Frank je teatralno zastenjao i srušio se na leđa uz prosvjedno trzanje opruga, a ja sam se bespomoćno zahihotala zagnjurivši glavu u jastuk kako ne bih prekinula grobnu tišinu u hodniku. Frank je podigao obrve. “Ti bi trebala ekstatično ječati a ne hihotati se”, opomenuo me šaptom. “Inače će gospođa Baird još pomisliti da nisam dobar ljubavnik.” “Ako očekuješ ekstatično ječanje, morat ćeš se malo više potruditi”, odgovorila sam. “Dvije minute ne zaslužuju ništa više od hihota.” “Bezobraznice! Zar si zaboravila da sam ja ovamo došao na odmor?” “Ljenjivče! Ako se malo više ne potrudiš, nikad nećeš dodati novu granu na svoje obiteljsko stablo.”


Frankova strast prema genealogiji bila je još jedan razlog zašto smo odlučili otići u škotsko gorje. Prema jednom prljavom komadu papira koji je vukao sa sobom amo-tamo, jedan njegov dosadni predak imao je neke veze s ovim krajem sredinom osamnaestog - ili možda sedamnaestog? - stoljeća. “Ako završim kao suha grana bez djece na svom obiteljskom stablu, to će nedvojbeno biti krivica naše neumorne domaćice u hodniku. Na kraju krajeva, u braku smo već gotovo osam godina. Mali Frank junior bit će posve zakonito dijete, čak ako ga i ne začnemo pred svjedocima.” “Ako ga ikad začnemo”, malodušno sam odvratila. Tjedan dana prije odlaska u ovo gorsko utočište doživjeli smo još jedno razočaranje. “Uza sav ovaj okrepljujući svježi zrak i zdravu prehranu? Kako bismo ovdje mogli zakazati?” Jučer smo večerali prženog sleđa. Ručali smo usoljenog sleđa. A oštar miris koji se sada širio stubama snažno je nagovještavao da ćemo danas doručkovati dimljenog sleđa. “Ako ne razmišljaš o ponovnoj izvedbi za dobrobit gospođe Baird”, predložila sam mu, “bit će bolje da se odjeneš. Zar nemaš zakazan sastanak sa župnikom u deset sati?” Velečasni doktor Reginald Wakefield, vikar lokalne župe, obećao je donijeti neke jako zanimljive matične knjige Franku na uvid, da se i ne spominje sjajna mogućnost da je možda otkrio neke pljesnive vojne depeše u kojima se spominje onaj Frankov zloglasni predak. “Podsjeti me, kako se ono zvao onaj tvoj daleki predak?” upitala sam. “Onaj koji se vrzmao ovim krajevima u doba jednog od ustanaka? Ne mogu se sjetiti je li se zvao Willy ili Walter?” “Zapravo se zvao Jonathan.” Frank je mirno prihvaćao moj posvemašnji nedostatak zanimanja za povijest njegove obitelji, ali uvijek je ostajao na oprezu, spreman upotrijebiti i najmanji znak mog zanimanja kao izliku da me upozna sa svim činjenicama koje je dosad prikupio o ranim Randallima i njihovim vezama. Dok je zakopčavao košulju, u očima mu se pojavio grozničav sjaj fanatičnog predavača. Jonathan Wolverton Randall - Wolverton po majčinu ujaku, vitezu nižeg reda iz Sussexa - bio je poznat po prilično slikovitu nadimku ‘Crni Jack’, koji je dobio u vojsci, vjerojatno u vrijeme kad je bio stacioniran u ovom kraju. Skljokala sam se na krevet licem nadolje i odglumila hrkanje. Ne obazirući se na mene, Frank je nastavio svoje učeno izlaganje. “Kupio je vojni čin sredinom tridesetih godina - tridesetih godina osamnaestog stoljeća - i služio kao satnik draguna. A sudeći po onim starim pismima što mi ih je poslala teta May, prilično se dobro snašao u vojsci. To je dobar izbor zanimanja za drugog sina, znaš; njegov mlađi brat također je slijedio obiteljsku tradiciju i postao kapelan, ali o njemu još nisam mnogo toga otkrio. U svakom slučaju, Jacka Randalla pohvalio je sam vojvoda od Sandringhama, za njegove aktivnosti prije i tijekom drugog jakobitskog ustanka ‘45. godine, znaš”, naglasio je za dobrobit neznalica u publici, naime za mene. “Znaš, Zgodni princ Charlie i to društvo?” “Nisam baš sigurna da Škoti shvaćaju kako su tu bitku izgubili”, prekinula sam ga pridigavši se na krevetu i pokušavajući ukrotiti kosu. “Sinoć sam jasno čula da nas je pipničar u pabu nazvao Sasima.” “Pa, zašto ne bi?” mirno je odvratio Frank. “Na kraju krajeva, Škotima to naprosto znači ‘Englez’ ili u najgorem slučaju ‘tuđinac’, a mi smo i jedno i drugo.” “Znam što ta riječ znači. Ali nije mi se svidio ton kojim ju je izrekao.” Frank je stao prekapati po ladici komode tražeći remen. “Samo se uzrujao zato što sam mu rekao da mu svijetlo pivo ne valja. Objasnio sam mu kako pravo gorsko pivo zahtijeva da se u bačvu doda stara čizma, a da se završni proizvod procijedi kroz iznošeno donje rublje.” “E pa, to objašnjava visinu računa.” “Malo sam pažljivije odabrao riječi, ali samo zato što u gelskom ne postoji riječ za gaće.” Zaintrigirana, posegnula sam za svojim gaćicama. “Kako to? Zar stari Kelti nisu nosili donje rublje?” Frank se nacerio. “Zar nikad nisi čula onu staru pjesmu o tome što Škoti nose ispod kilta?” “Vjerojatno ne nose duge gaće”, suho sam odvratila. “Dok se ti budeš družio s vikarom, ja ću možda potražiti nekog mještanina u kiltu da ga to upitam.” “Samo pazi da te ne uhite, Claire. To se nimalo ne bi svidjelo dekanu koledža St. Gile.”


Pokazalo se da se nijedan mještanin u kiltu ne vrzma mjesnim trgom niti kupuje u okolnim dućanima. Ali zato je ondje bilo mnogo drugih ljudi, uglavnom kućanica nalik na gospođu Baird, koje su obavljale dnevnu kupovinu. Bile su to brbljave žene sklone ogovaranju, a njihove krupne figure u šarenim haljinama ispunjavale su dućane ugodnom toplinom, štiteći ih od hladnoće maglovita jutra. Budući da se ja još uvijek nisam morala brinuti o vlastitom kućanstvu, nisam mnogo toga morala kupiti, pa sam uživala vrludajući između novopopunjenih polica, iz čista užitka što opet vidim mnoštvo stvari u trgovinama. Mnogo smo vremena proveli u racioniranju, snalazeći se bez tako običnih stvari kao što su sapun i jaja, a još dulje bez sitnih životnih luksuza poput kolonjske vodice L’Heure Bleu. Pogled mi je zapeo za izlog ispunjen kućanskim potrepštinama -izvezenim stolnjacima i navlakama za čajnike, vrčevima i čašama, hrpom vrlo lijepih limenih posuda za pite i kompletom od tri vaze. Ja nikad nisam posjedovala vazu. Dakako, ratne sam godine provela u odjelu za medicinske sestre, prvo u bolnici Pembroke, a zatim u poljskoj bolnici u Francuskoj. Ali čak i prije toga, nigdje se nismo zadržali dovoljno dugo da bismo imali razloga kupiti takvu stvar. Da sam posjedovala takvu vazu, pomislila sam, stric Lamb ispunio bi je komadićima lončarije mnogo prije no što bih ja stigla staviti u nju kiticu tratinčica. Quentin Lambert Beauchamp. “Q” za studente arheologije i prijatelje. Doktor Beauchamp za učene krugove u kojima se kretao, kojima je predavao i pripadao svim svojim bićem. Ali za mene je uvijek bio stric Lamb. Jedini brat mog oca i u to doba moj jedini živući rođak, postao mi je staratelj kad mi je bilo pet godina, nakon što su mi roditelji poginuli u automobilskoj nesreći. On se u to doba baš spremao otputovati na Bliski istok, ali odgodio je pripreme da organizira sprovod, rasproda imovinu mojih roditelja i upiše me u prikladan djevojački internat. Koji sam ja glatko odbila pohađati. Suočen s nužnošću da moje bucmaste prste odvoji od kvake na automobilskim vratima i da me protiv moje volje odvuče do školskih stuba, stric Lamb, koji je mrzio bilo kakve osobne konflikte, rezignirano je uzdahnuo, slegnuo ramenima, odustao od svoje odluke i bacio moj tek kupljeni slamnati šeširić kroz prozor. “Prokleta stvar”, promrmljao je gledajući u retrovizoru kako se šeširić veselo kotrlja u daljini, dok smo bučno jurili niz kolni prilaz. “Ionako sam uvijek mrzio šešire na ženama.” Spustio je pogled na mene i žestoko se namrštio. “Jedno neka ti bude jasno”, rekao mi je groznim glasom. “Ne smiješ se igrati mojim figuricama iz perzijske grobnice kao da su lutkice. Sve drugo smiješ, ali to ne. Jasno?” Zadovoljno sam kimnula glavom. A onda sam otputovala s njim na Bliski istok, u Južnu Ameriku i na desetke drugih arheoloških nalazišta diljem svijeta. Naučila sam čitati i pisati iz njegovih skica za novinske članke, iskapati poljske zahode, prokuhavati vodu i obavljati mnoštvo drugih stvari koje ne priliče mladoj dami iz ugledne obitelji - sve dok nisam upoznala zgodnog, tamnokosog povjesničara koji se došao posavjetovati sa stricem Lambom o nekoj stvari iz francuske filozofije u vezi s egipatskim vjerskim običajima. Čak i nakon vjenčanja, Frank i ja živjeli smo nomadskim životom mladih visokoškolskih nastavnika, podijeljenim između konferencija na kontinentu i privremenih stanova, sve dok izbijanje rata njega nije odvuklo na obuku za časnike u obavještajnoj jedinici MI-6, a mene na obuku za medicinske sestre. Premda smo bili u braku već gotovo osam godina, nova kuća u Oxfordu trebala nam je postati prvi pravi dom. Čvrsto stegnuvši torbicu pod rukom, umarširala sam u dućan i kupila vaze. Našla sam se s Frankom na križanju Ulice High i Gereside Roada, pa smo zajedno krenuli Geresideom. Kad je vidio što sam kupila, Frank je podigao obrve. “Vaze?” Nasmiješio se. “Baš lijepo! Možda mi sad više nećeš stavljati cvjetove u knjige.” “Nisu to cvjetovi nego uzorci. Uostalom, ti si mi predložio da se počnem baviti botanikom”, podsjetila sam ga. “Kako bih se imala čime baviti, sada kad više ne radim kao medicinska sestra.” “Istina”, dobroćudno je kimnuo. “Ali tada još nisam shvaćao da će mi komadići biljaka padati u krilo svaki put kad otvorim neki priručnik. Kako se zove ona grozna drobljiva biljka koju si mi stavila u Tuscuma i Banksa?” “Sedmolist. Dobar je protiv hemoroida.”


“Spremaš se za moju skoru starost, je li? Baš lijepo od tebe, Claire.” Otvorili smo dvorišna vrata smijući se, a Frank je stao u stranu da me propusti do uskih prednjih stuba. Iznenada me uhvatio za ruku. “Pazi! Nemoj stati u ovo!” Oprezno sam zaobišla veliku crvenkasto-smeđu mrlju na gornjoj stubi. “Baš čudno!” rekla sam. “Gospođa Baird čisti stube svakog jutra; vidjela sam je. Što misliš, što bi to moglo biti?” Frank se sagnuo nad mrlju i oprezno je onjušio. “Na prvi pogled, rekao bih da je krv.” “Krv?” Povukla sam se prema ulaznim vratima. “Čija?” Nervozno sam pogledala u kuću. “Misliš da se nešto dogodilo gospođi Baird?” Nisam mogla zamisliti da bi naša besprijekorna gazdarica dopustila da joj se na pragu suši krvava mrlja ako se nije dogodila kakva katastrofa, pa sam se načas zapitala ne skriva li se možda u kući neki ubojica, koji se upravo u ovom trenutku sprema skočiti na nas s krikom od kojeg se ledi krv u žilama. Frank je odmahnuo glavom. Propeo se na nožne prste i pogledao preko živice u susjedni vrt. “Ne vjerujem. Ista takva mrlja nalazi se i na pragu Collinsovih.” “Doista?” Prišla sam mu bliže, i da pogledam preko živice i da se osjetim sigurnijom. Nisam baš vjerovala u to da bi se neki serijski ubojica skrivao u škotskom gorju, ali s druge strane, ne bih rekla da takvi tipovi biraju poprišta za zločine po logičkim kriterijima. “To je prilično... neugodno”, primijetila sam. U susjednoj kući nisu se vidjeli znakovi života. “Što misliš, što se dogodilo?” Frank se zamišljeno namrštio, a onda se u bljesku nadahnuća lupnuo rukom po hlačama. “Mislim da znam! Pričekaj me časak.” Pohitao je prema dvorišnim vratima i otrčao cestom, ostavljajući me samu na kućnom pragu. Ubrzo se vratio, sav ozaren zbog potvrde svojih slutnji. “Da, to je to, mora biti. Isto je sa svakom kućom u ulici.” “Što? Posjetio ju je manijakalni ubojica?” upitala sam pomalo napetim glasom, još uvijek uzrujana što me tako naglo ostavio samu s velikom krvavom mrljom. Frank se nasmijao. “Ne, obavljeno je obredno žrtvovanje. Fascinantno!” Spustio se na ruke i koljena u travu i sa zanimanjem stao proučavati mrlju. To jedva da mi je zvučalo bolje od manijakalnog ubojice. Čučnula sam do njega i namrštila se od smrada. Bilo je prerano za muhe, ali nekoliko krupnih gorskih mušica sporo je oblijetalo mrlju. “Kako to misliš, ‘obredno žrtvovanje’?” upitala sam ga. “Gospođa Baird redovito odlazi u crkvu, a i svi njezini susjedi. Nije ovo Druidov brijeg, znaš.” Ustao je i otresao vlati trave s hlača. “To je sve što znaš, draga moja”, rekao je. “Ne postoji ni jedan kraj na svijetu s više starog praznovjerja i magije od škotskog gorja. Može gospođa Baird odlaziti u crkvu koliko god hoće, ali ona ipak vjeruje u Stari narod, a i svi njezini susjedi.” Vrhom ulaštene cipele pokazao je mrlju. “To je krv crnog pijetla”, objasnio je sa zadovoljnim izrazom na licu. “Vidiš, ovo su nove kuće. Montažne.” Hladno sam ga pogledala. “Ako misliš da mi to išta govori, grdno se varaš. Kakve veze ima starost ovih kuća? I, za Boga miloga, kamo su svi otišli?” “Vjerojatno u pab. Hajde da provjerimo, može?” Uhvatio me pod ruku, pa smo izašli kroz dvorišna vrata i krenuli niz Gereside Road. “U starim danima”, objasnio je dok smo hodali, “što baš i nije tako davno, kad bi ljudi gradili kuću, imali su običaj da nešto ubiju i zakopaju pod temelje, kako bi udobrovoljili lokalne zemne duhove. Znaš onu izreku: ‘U temelje će ugraditi prvorođeno dijete, a najmlađeg će sina zakopati pod dvorišna vrata’. To je vjerovanje staro poput bregova.” Zadrhtala sam čuvši citat. “U tom slučaju, valjda je jako moderno i prosvijetljeno umjesto toga zaklati kokoš. Misliš reći da pod ovim kućama nije ništa pokopano jer su prilično nove, pa su stanari odlučili ispraviti propust?”


“Da, točno to.” Frank me potapšao po ramenu kao da je zadovoljan mojim napretkom. “Ako je vjerovati vikaru, mnogi mještani smatraju da je do rata došlo djelomice i zato što su se ljudi udaljili od svojih korijena i propustili poduzeti potrebne mjere opreza, kao što je primjerice zakapanje žrtava pod temelje, to jest, paljenje ribljih kosti na ognjištu - osim koljaka, dakako”, veselo je dodao rastresenim glasom. “Nikad ne smiješ zapaliti kosti koljaka - jesi li to znala? - inače više nikad nećeš nijednog uhvatiti. Uvijek mu umjesto toga zakopaj kosti.” “Imat ću to na umu”, odvratila sam. “Samo mi još reci što da učinim ako nikad više ne želim vidjeti sleđa, pa ću to smjesta učiniti.” Zavrtio je glavom i utonuo u jedan od svojih napadaja prisjećanja, kratki trenutak školničke strasti, kad bi izgubio dodir s okolnim svijetom i potpuno se predao crpljenju znanja iz svih raspoloživih izvora. “Ne znam kako je sa sleđom”, odsutno je odvratio. “Ali što se miševa tiče, moraš naokolo objesiti hrpu majčinih suzica - znaš ono: Ako ne želiš da miš te gnjavi, majčine suzice u kuću stavi’. Ali, što se tiče zakopavanja tijela pod temelje - odatle potječu mnogi lokalni duhovi. Znaš Mountgerald, onu veliku kuću na kraju Ulice High? Tu kuću salijeće jedan duh, bivši zidar kojeg su ubili i zakopali pod temelje. Negdje u osamnaestom stoljeću, što zapravo i nije tako davno”, zamišljeno je dodao. “Priča kaže da je vlasnik kuće prvo dao sagraditi jedan zid, a zatim su s njegova vrha bacili kameni blok na jednog od zidara - pretpostavljam da su odabrali nekog neugodnog tipa - i zakopali ga u podrumu, a ostatak kuće sagradili su preko njega. On salijeće podrum u kojem je pokopan, osim na godišnjicu svoje smrti i na četiri Stara dana.” “Stara dana?” “To su drevni blagdani”, odgovorio je, još uvijek zadubljen u svoje mentalne bilješke. “Hogmanay, odnosno Nova godina, Ivanje, Beltane i Svi sveti. Koliko znamo, i druidi i narod pokala i rani Pikti, svi su oni održavali svetkovine ljeta i vatre. U svakom slučaju, za tih svetih dana duhovi slobodno lutaju, čineći dobro ili zlo, što im je već draže.” Zamišljeno je protrljao bradu. “Približava se Beltane - uskoro će proljetna ravnodnevica. Bolje pripazi kad idući put budeš prolazila crkvenim dvorištem.” Uto sam mu u očima ugledala bljesak i shvatila da je izašao iz transa. Nasmijala sam se. “Ima li ovdje mnogo duhova?” Slegnuo je ramenima. “Ne znam. Kako bi bilo da zapitamo vikara kad ga idući put sretnemo?” Na to nismo morali dugo čekati. Našli smo ga u mjesnom pabu, gdje je zajedno s većinom mještana proslavljao blagoslivljanje kuća pijući svijetli lager. Izgleda da mu je bilo prilično neugodno što smo ga zatekli u činu podržavanja poganskih običaja, da tako kažem, ali pokušao je umanjiti važnost tog događaja opisujući ga kao lokalni običaj s povijesnom notom, poput nošenja odjeće u zelenim tonovima. “To je zapravo prilično zanimljivo, znate”, povjerio nam se, a ja sam prepoznala, uzdahnuvši u sebi, pjev znanstvenika, što je jednako karakterističan zvuk kao i glasanje drozda. Frank se smjesta odazvao pozivu srodne duše i upustio u ljubavni ples akademije, pa su njih dvojica ubrzo do grla zaglibili u raspravu o arhetipovima i paralelama između drevnih praznovjerja i modernih religija. Slegnula sam ramenima, probila se kroz gomilu ljudi do šanka i vratila se s po jednim velikim razvodnjenim brendijem u svakoj ruci. Iz iskustva sam znala koliko je teško odvući Frankovu pažnju od takvih rasprava, pa sam ga jednostavno uhvatila za ruku, stisnula mu prste oko drška čaše i ostavila ga da se sam snalazi. Zatekla sam gospođu Baird kako na dubokoj klupi pokraj prozora pije kriglu piva u društvu postarijeg muškarca kojeg mi je predstavila kao gospodina Crooka. “Ovo je gospodin kojeg sam vam spomenula, gospođo Randall”, rekla mi je dok su joj oči blistale od alkohola i društva. “Onaj koji se razumije u sve vrste biljaka.” “Gospođu Randall jako zanimaju biljčice”, povjerila se svom prijatelju, koji je nagnuo glavu s mješavinom pristojnosti i nagluhosti. “Preša ih u knjigama.” “Ma nemojte?” Gospodin Crook je sa zanimanjem podigao čupavu obrvu. “Ja imam neke preše - hoću reći, prave preše - za prešanje biljaka i sličnih stvari. Darovao mi ih je nećak kad je došao s fakulteta na praznike. Budući da ih je kupio, nisam mu imao srca reći da meni takve stvarčice ne trebaju. Biljke treba


objesiti, znate, ili ih možda osušiti na kaminu i onda zamotati u komadić gaze ili staviti u lonac, ali nemam pojma zašto bi ih čovjek prešao.” “Pa, možda da ih može gledati”, ljubazno je predložila gospođa Baird. “Gospođa Randall izradila je neke prekrasne komadiće od sljezovih cvjetova i ljubičica. Mogli biste ih uramiti i objesiti na zid.” “Mmmphm.” Izborano lice gospodina Crooka kao da je priznavalo dvojbenu mogućnost te sugestije. “Pa, ako vam moje preše ikako mogu poslužiti, gospođo, ja ću vam ih rado dati. Nisam ih htio baciti, ali moram priznati da meni ne trebaju.” Uvjerila sam gospodina Crooka da bi mi njegove preše dobro došle, a da bi mi bilo još draže kad bi mi pokazao gdje rastu neke od ovdašnjih rjeđih biljaka. Načas me oštro pogledao i nagnuo glavu u stranu poput postarije vjetruše, ali onda je valjda zaključio da se ne šalim, pa smo se dogovorili da me sutradan ujutro povede u obilazak lokalnog biljnog svijeta. Znala sam da Frank namjerava provesti cio dan u Invernessu kako bi pogledao neke dokumente u gradskoj vijećnici, pa mi je bilo drago što sam našla izliku da ne pođem s njim. Ako mene pitate, svi su dokumenti isti. Ubrzo nakon toga Frank se oprostio s vikarom, pa smo krenuli u pansion u društvu gospođe Baird. Ja sam se ustručavala spomenuti pijetlovu krv na kućnom pragu, ali Frank nije patio od sličnih inhibicija, pa se stao znatiželjno raspitivati o pozadini tog običaja. “Pretpostavljam da je prilično star?” upitao je mlateći šibom raslinje uz cestu. Bijela loboda i petoprsta već su bile procvale, a vidjela sam da su pupoljci žutilovke nabrekli; procvjetat će za tjedan dana. “O, da.” Gospođa Baird gegala se oštrim tempom, ne zahtijevajući od naših mlađih udova da uspore korak. “Stariji od pamtivijeka, gospodine Randall. Stariji čak i od doba divova.” “Od doba divova?” upitala sam. “Da. Fionna i njegovih ratnika, znate.” “To su likovi iz keltskih narodnih priča”, sa zanimanjem mi je objasnio Frank. “Junaci, znaš. Vjerojatno imaju nordijske korijene. U ovim krajevima osjeća se snažan nordijski utjecaj, sve do zapadne obale. Imena nekih mjesta uopće nisu keltska nego nordijska, znaš.” Zakolutala sam očima očekujući još jedan napadaj, ali gospođa Baird ljubazno se nasmiješila i ohrabrila ga rekavši kako je to istina, jer ona je bila na sjeveru i vidjela Kamen dva brata, a taj je kamen nordijskog podrijetla, zar ne? “Nordijci su posjetili tu obalu na stotine puta otprilike između 500. i 1500. godine naše ere”, objasnio je Frank i sneno se zagledao prema obzoru, kao da u vjetrom nošenim oblacima prepoznaje oblike brodova sa zmajevom glavom. “Vikinzi, znaš. A oni su sa sobom donijeli mnoštvo mitova. Ovaj je kraj plodno tlo za mitove. Čini se da stvari ovdje lako puste korijenje.” To sam mu spremno povjerovala. Približavao se sumrak i spremala se oluja. Na zlokobnoj svjetlosti ispod oblaka, čak su i posve moderne kuće uz cestu izgledale jednako drevno i zlokobno kao i izbrazdani piktski kamen koji je stajao tridesetak metara dalje, stražareći na križanju koje obilježava već tisuću godina. Pomislila sam da je ovakvu noć najpametnije provesti u kući, iza čvrsto zatvorenih prozorskih kapaka. Ali, umjesto da ostane u ugodnoj sobi gospođe Baird i da se zabavi stereoptikonskim slikama luke u Perthu, Frank je odlučio otići na dogovoreni šeri s gospodinom Bainbridgeom, odvjetnikom koji se zanimao za lokalne povijesne dokumente. Sjetivši se prethodnog susreta s gospodinom Bainbridgeom, ja sam odlučila ostati u pansionu i pogledati slike pertske luke. “Pokušaj se vratiti prije oluje”, rekla sam Franku i poljubila ga na odlasku. “I pozdravi gospodina Bainbridgea.” “Hm, hoću. Naravno, hoću.” Oprezno izbjegavši moj pogled, Frank je navukao ogrtač, dohvatio kišobran sa stalka pokraj vrata i izašao. Zatvorila sam za njim vrata, ali ostavila sam ih otključana kako bi mogao ući kad se vrati. Otišla sam natrag u sobu, pretpostavljajući da će se Frank pretvarati da nema ženu - što će gospodin Bainbridge spremno prihvatiti. A nisam ga mogla previše kriviti zbog toga. Kad smo jučer popodne posjetili gospodina Bainbridgea, isprva je sve dobro išlo. Ja sam bila rezervirana, pristojna, inteligentna i samozatajna, lijepo i neupadljivo odjevena - baš onakva kakva bi morala biti savršena žena sveučilišnog profesora. Sve dok nije poslužen čaj.


Podigla sam desnu ruku i potišteno pogledala mjehur od opekline koji mi se protezao dlanom ispod sva četiri prsta. Na kraju krajeva, nisam ja kriva što se gospodin Bainbridge, udovac, mora zadovoljiti jeftinim limenim čajnikom umjesto pravim porculanskim. Niti zato što me, trudeći se da bude pristojan, zamolio da natočim čaj u šalice. A ni zato što je čajnik koji mi je dodao imao oštećenu navlaku, pa je dotrajali i do usijanja crveni držak došao u izravan doticaj s mojom rukom kad sam ga podigla. Ne, zaključila sam. Ispuštanje čajnika bila je posve normalna reakcija. A to što je čajnik pao gospodinu Bainbridgeu u krilo bio je puki slučaj; nekamo je morao pasti. Tek je moja reakcija - uzviknula sam “U vražju mater!” nadjačavši bolni krik gospodina Bainbridgea - nagnala Franka da me prijekorno pogleda preko čajnih kolačića. Nakon što se oporavio od prvog šoka, gospodin Bainbridge bio je posve galantan. Stao je petljati oko moje ruke, ne obazirući se na Frankove pokušaje da se ispriča zbog moje nepristojnosti, objašnjavajući mu da sam gotovo dvije godine provela u poljskoj bolnici. “Bojim se da je moja žena usvojila izvjestan broj, ovaj, sočnih izraza od Amera i drugih”, objasnio je s nervoznim smiješkom. “Istina”, odvratila sam stežući zube dok sam umatala ruku u vodom natopljen ubrus. “Muškarci se katkad vrlo sočno izražavaju kad im vadite komadiće šrapnela iz tijela.” Gospodin Bainbridge obzirno je pokušao skrenuti razgovor na neutralne povijesne teme, rekavši da su ga oduvijek zanimale varijacije u izrazima koji su se u raznim razdobljima smatrali profanim. Uzmite primjerice psovku “Gorblimey”, što je odnedavno iskvareni oblik izraza “Neka me Bog oslijepi”. “Da, naravno”, odvratio je Frank, sa zahvalnošću prihvaćajući promjenu teme. “Hvala ti, Claire, ja neću šećer. A što je s ‘Gadzook’? ‘Gad’ očito znači ‘Bog’, ali što znači ‘zook’...” “Pa, znate”, ubacio je odvjetnik, “katkad mi se čini da bi to zapravo moglo biti iskrivljeno od jedne stare škotske riječi - ‘yeuk’, što znači ‘svrbež’. To bi imalo smisla, zar ne?” Frank je kimnuo glavom, dopustivši da mu jedan pramen neakademski padne na čelo. Makinalno ga je zagladio na tjeme. “Cijela ta evolucija profanih izraza vrlo je zanimljiva stvar”, odvratio je. “Da, a još uvijek se zbiva”, dodala sam i oprezno hvataljkama podigla kockicu šećera. “Da?” ljubazno je odvratio gospodin Bainbridge. “Jeste li čuli neke zanimljive varijacije za svojih, ovaj, ratnih godina?” “O, da”, odgovorila sam. “Najviše mi se svidjela psovka koju sam čula od jednog Amera. Zvao se Williamson i mislim da je bio iz New Yorka. Izgovorio bi je svaki put kad bih ga presvlačila.” “A kako glasi? “ “‘Sveti Isuse Roosevelte Kriste’”, odgovorila sam i precizno ubacila kockicu šećera u Frankovu šalicu čaja. Nakon mirnog i nimalo neugodnog druženja s gospođom Baird, otišla sam na kat da se dotjeram prije no što se Frank vrati. Znala sam da on ne može podnijeti više od dvije čašice šerija, pa sam ga očekivala uskoro. Uto je zapuhao vjetar, a zrak u spavaćoj sobi postao je oštar od elektriciteta. Kad sam provukla četku kroz kosu, kovrče su mi zapucketale od statike i skvrčile se u čvorove i bijesno zapetljale. Zaključila sam da će mi kosa morati preživjeti današnju večer bez stotinu poteza četkom. Po ovakvom vremenu zadovoljit ću se pranjem zuba. Pramenovi kose čvrsto su mi se slijepili uz obraze i tvrdoglavo se držali za njih kad sam ih pokušala ponovo izravnati. Vrč za vodu bio je prazan; Frank je potrošio svu vodu uređujući se za sastanak s gospodinom Bainbridgeom, a ja se nisam potrudila da ga ponovo napunim vodom iz slavine u kupaonici. Uzela sam bočicu parfema L’Heure Bleu i natočila obilnu lokvu na dlan. Brzo sam ga protrljala rukama prije no što miris ishlapi i hitro nanijela tekućinu na kosu, a zatim sam izlila jednu kap na četku i začešljala uvojke iza ušiju. Tako. Sada je malo bolje, pomislila sam, okrećući glavu lijevo-desno kako bih u zamrljanom zrcalu provjerila rezultate. Vlaga je rastjerala statični elektricitet iz kose, pa su mi gusti, sjajni uvojci sada lebdjeli oko lica. A isparavanje alkohola ostavilo je vrlo ugodan miris. Franku će se to svidjeti, pomislila sam. L’Heure Bleu bio mu je najdraža kolonjska vodica.


Iznenada je negdje u blizini sijevnula munja. Ubrzo zatim začuo se udar groma, a sva su se svjetla pogasila. Tiho sam opsovala i stala opipavati oko sebe tražeći ladice. Negdje sam bila vidjela svijeće i šibice; kratki je spoj u škotskom gorju tako česta pojava da su u svim pansionskim i hotelskim sobama svijeće neophodan pribor. Viđala sam ih čak i u najelegantnijim hotelima, gdje su bile namirisane kozjom krvi i utaknute u svijećnjake od brušenog mliječnog stakla sa svjetlucavim privjescima. Svijeće gospođe Baird bile su praktičnije - obične bijele parafinke - ali bilo ih je mnogo, a uz to i tri kutije šibica. Nisam bila sklona izbirljivosti u ovakvom trenutku. Na svjetlu sljedeće munje utaknula sam svijeću u plavi keramički svijećnjak na toaletnom stoliću, a onda sam obišla sobu i upalila ostale svijeće, sve dok čitavu sobu nije obasjao blag, lelujav sjaj. Vrlo romantično, pomislila sam, i donekle pribrana, isključila prekidač kako iznenadni povratak struje ne bi pokvario ugođaj u nekom neprikladnom trenutku. Svijeće nisu izgorjele više od centimetar-dva kad su se vrata otvorila, a Frank je uletio u sobu. Doslovce je uletio, jer zapuh koji ga je slijedio uza stube, ugasio je tri svijeće. Vrata iza njega zatvorila su se s treskom koji je ugasio još dvije svijeće, a on je zaškiljio u iznenadnom mraku i provukao prste kroz raskuštranu kosu. Ustala sam da ponovo zapalim svijeće i blago ga prekorila zbog tako naglog ulaska. Tek kad sam zapalila sve svijeće i okrenula se da ga upitam je li mu piće prijalo, primijetila sam da je prilično blijed i uznemiren. “Što ti je?” upitala sam ga. “Jesi li vidio duha?” “Pa, znaš”, odgovorio je, “uopće nisam siguran da nisam.” Rastreseno je dohvatio moju četku za kosu i podigao je da se počešlja. Kad mu je iznenadni dašak L’Heure Bleua dopro do nosnica, namrštio se i spustio četku, zadovoljivši se svojim džepnim češljem. Bacila sam pogled kroz prozor. Vani su se brijestovi povijali naprijed-natrag poput mlatova. Jedan oslobođeni prozorski kapak klopotao je negdje na drugoj strani kuće, pa mi je sinulo da bismo možda morali zatvoriti naše prozorske kapke, premda je bilo prilično zanimljivo promatrati vanjske događaje. “Čini mi se da je malo previše vjetrovito za duhove”, rekla sam. “Nisu li njima draže mirne, maglovite večeri na groblju?” Frank se pomalo pokunjeno nasmijao. “Valjda sam još pod dojmom Bainbridgeovih priča, a popio sam i malo više šerija no što sam namjeravao. Vjerojatno nije ništa.” Sada sam postala znatiželjna. “Što si to zapravo vidio?” upitala sam ga i sjela ispred toaletnog stolića. Malo sam podigla obrvu i pokazala prema boci viskija, a Frank je smjesta otišao da nam natoči piće. “Pa, zapravo samo jednog čovjeka”, započeo je, natočivši jedan prst viskija u svoju i dva u moju čašu. “Stajao je na cesti pred kućom.” “Misliš, pred ovom kućom?” Nasmijala sam se. “Onda nema sumnje da je duh. Ne mogu zamisliti da bi neko živo biće stajalo vani u noći poput ove.” Frank je nagnuo vrč nad čašu, a kad je shvatio da je prazan, prijekorno me pogledao. “Nemoj mene gledati”, odvratila sam. “Ti si potrošio svu vodu. Ali nemam ništa protiv toga da ga popijem čistog.” Srknula sam iz čaše da potvrdim svoje riječi. Činilo se da je Frank u napasti da otrči do kupaonice po vodu, ali onda je odustao i nastavio s pričom, srčući oprezno kao da mu je u čaši otrov, a ne najbolji Glandfiddichov viski od ječmenog slada. “Da, stajao je uz ogradu vrta na ovoj strani kuće. Pomislio sam...” Pokolebao se i spustio pogled na čašu. “Učinilo mi se da promatra tvoj prozor.” “Moj prozor? Baš čudno!” Nisam mogla suzbiti blagi drhtaj, pa sam otišla na drugu stranu sobe da zatvorim prozorske kapke, premda se činilo da je prekasno za to. Frank me slijedio preko sobe još uvijek govoreći. “Da, i ja sam te mogao vidjeti. Četkala si kosu i malo opsovala jer ti se nakostriješila.” “U tom slučaju, taj se tip vjerojatno dobro nasmijao”, zlovoljno sam odvratila. Frank je odmahnuo glavom, ali se nasmiješio, i pogladio me po kosi.


“Ne, nije se nasmijao. Zapravo, učinilo mi se da je iz nekog razloga jako nesretan. Nisam mu mogao dobro vidjeti lice; zaključio sam to po načinu kako je stajao. Prišao sam mu odostraga, a kad se nije pomaknuo, pristojno sam ga upitao mogu li mu kako pomoći. Pretvarao se da me nije čuo, pa sam pomislio da možda doista i nije, uza svu buku vjetra. Ponovio sam pitanje i ispružio ruku da ga potapšem po ramenu kako bih mu privukao pažnju, znaš. Ali prije no što sam ga stigao dodirnuti, on se iznenada okrenuo, prošao pokraj mene i udaljio se ulicom.” “To zvuči malo nepristojno, ali ne i sablasno”, primijetila sam i ispila čašu do dna. “Kako je izgledao?” “Krupan momak”, odgovorio je Frank namrštivši se od prisjećanja. “I Škot, u potpunoj gorštačkoj odori, sve do kožnate torbice i prekrasnog broša s likom jelena u trku na ogrtaču od pleda. Htio sam ga pitati gdje ga je nabavio, ali otišao je prije no što sam stigao.” Prišla sam stoliću i natočila si još jedno piće. “Pa, to u ovom kraju zacijelo i nije baš tako neobičan izgled? Tu i tamo sretala sam tako odjevene muškarce u selu.” “Neee...” Činilo se da Frank nije uvjeren u to. “Nije mi njegova odjeća bila čudna. Ali kad je prošao pokraj mene, mogao bih se zakleti da je bio dovoljno blizu da mi se očeše o rukav, ali nije. To me zaintrigiralo, pa sam se okrenuo da ga promatram dok odlazi. Otišao je niz Gereside Road, ali kad je već stigao gotovo do ugla... odjednom je nestao. U tom trenutku osjetio sam žmarce niz kralježnicu.” “Možda ti je nešto drugo načas odvuklo pažnju, a on je samo zakoračio u sjenu”, predložila sam. “Na tom je uglu mnogo drveća.” “Mogao bih se zakleti da ni trenutka nisam skinuo pogled s njega”, promrmljao je Frank, a onda je iznenada podigao pogled. “Znam! Sad sam se sjetio zašto mi je tako čudno izgledao, premda to tada nisam shvatio.” “Zašto?” Već mi je pomalo dozlogrdio taj duh; htjela sam prijeći na zanimljivije stvari, kao što je krevet. “Puhao je vraški jak vjetar, ali njegova odjeća - kilt i ogrtač od pleda, znaš - uopće se nije njihala, osim u ritmu hoda.” Zgledali smo se. “Pa”, napokon sam rekla, “to je doista malo jezivo.” Frank je slegnuo ramenima i iznenada se osmjehnuo kao da sve to odbacuje. “Barem ću imati što pričati vikaru kad ga sljedeći put vidim. Možda je to neki glasoviti lokalni duh, pa će mi vikar ispričati njegovu groznu priču.” Bacio je pogled na sat. “Ali mislim da je sada vrijeme za krevet.” “I ja bih rekla”, promrmljala sam. Gledala sam u zrcalu kako skida košulju i poseže za vješalicom. Usred raskopčavanja, iznenada je zastao. “Jesi li njegovala mnogo Škota, Claire?” naglo me upitao. “U poljskoj bolnici, ili u Pembrokeu?” “Naravno”, odgovorila sam pomalo zbunjeno. “Kroz poljsku bolnicu kod Amiensa prošao je priličan broj Seaforthsa i Camerona, a malo poslije, nakon Caena, imali smo mnogo Gordona. Dragi momci, većina njih. Općenito su vrlo stoički prihvaćali stvari, ali grozne kukavice kad su morali primati injekcije.” Prisjetila sam se jednog od njih i nasmiješila se. “Imali smo jednog - prilično naprasitog, zapravo - gajdaša iz Treće jedinice Seaforthsa koji nije mogao podnijeti ubod igle, osobito ne u kuk. Satima bi trpio grozne bolove prije no što bi dopustio da mu itko priđe s iglom, a čak nas je i tada pokušavao nagovoriti da mu dademo injekciju u ruku, premda smo mu je trebale dati u mišić.” Nasmijala sam se prisjetivši se poručnika Chisholma. “‘Ako već moram ležati na trbuhu s golom guzicom’, rekao mi je, ‘želim da cura bude poda mnom, a ne iza mene s iglom.’” Frank se osmjehnuo, ali pomalo nelagodno, kako je često činio kad bih mu pripovijedala manje delikatne ratne priče. “Ne brini”, stala sam ga uvjeravati vidjevši mu izraz lica. “Neću tu priču pripovijedati u fakultetskoj zbornici.” Osmijeh mu se nato razvedrio. Prišao je toaletnom stoliću i poljubio me u tjeme. “Ne brini”, rekao mi je. “Svi će te profesori obožavati, ma kakve da im priče budeš pričala. Mmmm. Kosa ti prekrasno miriše.” “Znači, sviđa ti se?” Spustio je dlanove preko mojih ramena i uhvatio mi dojke preko tanke spavaćice. U zrcalu sam vidjela kako naslanja bradu na moje tjeme.


“Sviđa mi se sve na tebi”, promuklo je odgovorio. “Prekrasno izgledaš na svjetlosti svijeća, znaš. Oči su ti poput šerija u kristalnoj čaši, a koža ti sja poput slonovače. Uz svijeće izgledaš kao prava vještica. Možda bih trebao trajno iskopčati struju.” “Onda bi nam bilo teško čitati u krevetu”, odvratila sam, a srce mi je brže zakucalo. “U krevetu se mogu raditi i bolje stvari”, promrmljao je. “Doista?” odvratila sam. Ustala sam i okrenula se da ga zagrlim oko vrata. “Kao na primjer?” Malo poslije, dok smo ležali čvrsto zagrljeni iza zatvorenih prozorskih kapaka, podigla sam glavu s njegova ramena i upitala ga: “Zašto si me ono pitao? O tome jesam li njegovala kojeg Škota - sigurno znaš da jesam; kroz te bolnice prolaze sve vrste muškaraca.” Pomaknuo se i nježno me pomilovao po leđima. “Mmm. Oh, ništa važno. Kad sam vidio onog tipa vani, palo mi je na pamet da je možda” - zastao je i malo stegnuo šaku - “ovaj, znaš, da je to možda neki tvoj bivši pacijent... možda je čuo da si odsjela ovdje, pa te došao vidjeti... tako nešto.” “U tom slučaju”, praktično sam odvratila, “zašto ne bi ušao i zamolio da me vidi?” “Pa”, odgovorio je Frank vrlo nehajnim tonom, “možda nije htio nabasati na mene.” Pridigla sam se na lakat i zabuljila se u njega. Bili smo ostavili jednu upaljenu svijeću, pa sam ga dovoljno dobro vidjela. Okrenuo je glavu i zagledao se, tobože posve nehajno, u kromolitografiju Zgodnog princa Charlieja, kojom je gospođa Baird ukrasila zid naše sobe. Uhvatila sam ga za bradu i okrenula mu glavu prema sebi. Razrogačio je oči glumeći iznenađenje. “Želiš li reći”, upitala sam ga, “da smo ja i taj čovjek kojeg si vani vidio, u nekakvoj, nekakvoj...” Zastala sam tražeći pravu riječ. “Vezi?” uslužno mi je predložio. “Romantičnoj vezi?” dovršila sam. “Ne, ne, dakako da ne mislim”, neuvjerljivo je odgovorio. Skinuo mi je ruke s lica i pokušao me poljubiti, ali sada je na mene došao red da okrenem glavu u stranu, pa se zadovoljio time da me opet spusti na krevet pokraj sebe. “Samo...” počeo je. “Pa, znaš, Claire, to je trajalo šest godina. A vidjeli smo se samo triput, posljednji put samo na jedan dan. Ne bi bilo neobično kad bi... hoću reći, svi znaju da su liječnici i medicinske sestre za vrijeme hitnih intervencija pod velikim stresom, i... pa... samo hoću reći... imao bih razumijevanja, znaš, ako se išta, ovaj, spontano...” Prekinula sam tu tiradu naglo se oslobodivši iz njegova zagrljaja i skočivši iz kreveta. “Želiš reći da sam ti bila nevjerna?” upitala sam. “To misliš? Jer ako je tako, možeš smjesta napustiti ovu sobu. I čitavu kuću! Kako se samo usuđuješ takvo što i nagovijestiti?” Kiptjela sam od bijesa, a Frank se uspravio i ispružio ruku da me pokuša smiriti. “Nemoj me dirati!” obrecnula sam se. “Samo mi reci ovo - misliš li ti doista, samo zato što je jedan čudan čovjek slučajno gledao u smjeru mog prozora, da sam imala ljubavnu aferu s nekim od svojih pacijenata?” Frank je ustao iz kreveta i zagrlio me. Ostala sam skamenjena kao Lotova žena, ali on je ustrajao, milujući mi kosu i masirajući mi ramena onako kako je znao da volim. “Ne, ne mislim ništa slično”, odgovorio je čvrstim glasom i privukao me, pa sam se malo opustila, premda ne toliko da ga zagrlim oko vrata. Nakon duge stanke, promrmljao mi je u kosu: “Ne, ja znam da ti nikad ne bi učinila takvo što. Samo sam htio reći da, čak kad bi to ikad i učinila... Claire, za mene to ništa ne bi promijenilo. Ja te jako volim. Ništa što bi ti ikad mogla učiniti ne bi me natjeralo da prestanem.” Uhvatio mi je lice rukama - bio je samo deset centimetara viši od mene, pa me bez problema mogao pogledati u oči - i nježno upitao: “Opraštaš mi?” Njegov dah, s jedva osjetnom primjesom Glenfiddicha, grijao mi je lice, a njegove su me usne mamile, uznemirujuće blizu mojima.


Vani je još jedna munja označila nagli svršetak oluje, a onda je po krovnim crepovima stala bučno pljuštati kiša. Polako sam ga zagrlila oko struka. “Milosrđe po naravi ne trpi sile”, izrecitirala sam. “S nebesa ono rosi kao blaga kiša...” 1 Frank se nasmijao i podigao pogled. Mnoštvo vlažnih mrlja na stropu nije obećavalo da ćemo cijelu noć prespavati na suhom. “Ako je ovo primjer tvog milosrđa”, rekao je, “ne bih volio vidjeti kakva si kad se osvećuješ.” Kao da odgovara na njegove riječi, uto je prasnuo grom, pa smo se oboje nasmijali i ponovo opustili. Tek poslije, slušajući Frankovo pravilno duboko disanje pokraj sebe, počela sam si postavljati neka pitanja. Kao što sam rekla, ne postoje nikakvi dokazi u prilog mojoj nevjeri. Mojoj nevjeri. Ali kao što je on rekao, šest godina nije malo.

1

Shakespeare: “Mletački trgovac”, IV. čin, prvi prizor (preveo Mate Maras).


2. Uspravni kamenovi Gospodin Crook došao je po mene sutradan ujutro točno u sedam sati, kako smo se i dogovorili. “Da stignemo vidjeti rosu na zlatici, ha, curo?” rekao je namignuvši mi starački galantno. Motocikl kojim je došao da nas odveze u prirodu bio je otprilike isto toliko star koliko i on. S obje strane te goleme mašine ležale su čvrsto svezane biljne preše, poput branika na tegljaču. Dokono smo lutali kroz tihu prirodu, koja se u usporedbi s tutnjavom motocikla gospodina Crooka činila još tišom, iznenada svedena na muk. Otkrila sam da starac doista mnogo zna o lokalnom bilju. Ne samo o tome gdje ga se može naći, nego i o njegovoj upotrebi u medicini i o tome kako ga treba pripremati. Požalila sam što nisam ponijela sa sobom bilježnicu da sve to zapišem, ali dok sam slagala uzorke u teške biljne preše, pažljivo sam slušala njegov napukli starački glas i trudila se zapamtiti sve što mi govori. Zaustavili smo se da pojedemo zapakiranu užinu u podnožju čudnog brijega s ravnim vrhom. Bio je zelen poput većine svojih susjeda, a imao je i iste izbočene stijene i litice, ali je imao i jednu razliku: dobro utabanu stazu koja se uspinjala jednom njegovom stranom i naglo nestajala iza granitne stijene. “Čega ima tamo gore?” upitala sam pokazujući sendvičem od šunke vrh brijega. “Ne izgleda mi baš kao zgodno mjesto za piknik.” “Ah.” Gospodin Crook bacio je pogled prema brijegu. “To je Craigh na Dun, curo. Namjeravao sam vam ga pokazati poslije užine.” “Doista? Je li to neko osobito mjesto?” “O, da”, odgovorio je, ali nije želio podrobnije objasniti; samo mi je rekao da ću vidjeti kad stignemo. Gajila sam izvjesne dvojbe oko njegove sposobnosti da se uspne tako strmom stazom, ali one su se raspršile kad sam ustanovila da ga slijedim teško dišući. Naposljetku je gospodin Crook ispružio kvrgavu ruku i povukao me na vrh. “Evo ga.” Zamahnuo je rukom s nekom vrstom posjedničke geste. “Pa to je kameno svetište”, oduševljeno sam uzviknula. “Minijaturno kameno svetište.” Zbog rata, prošlo je već nekoliko godina otkako sam posljednji put posjetila Salisburyjsku nizinu, ali Frank i ja posjetili smo Stonehenge ubrzo nakon vjenčanja. Poput svih drugih posjetitelja koji su zadivljeno lutali između golemih uspravnih kamenih blokova, zinuli smo od čuda pred Kamenim oltarom (“na kojem su drevni druidski svećenici prinosili grozne ljudske žrtve”, zvonkim je glasom objasnio koknijevski vodič talijanskim turistima iz dupkom punog autobusa, koji su svi odreda marljivo fotografirali prilično neugledan kameni blok). Iz iste one strasti za točnošću koja je Franka tjerala da popravlja kravatu na vješalici kako bi vrhovi visjeli precizno poravnati, čak smo obišli obod kruga, brzo prevalivši razdaljinu između rupa Z i rupa Y, brojeći nadvratnike u Krugu Sarsen, vanjskom krugu čudovišnih kamenih blokova. Tri sata poslije, točno smo znali koliko rupa ima u krugu Y i Z (pedeset i devet, ako vas zanima, mene nije), ali svrha cijele građevine ostala nam je jednako zagonetna kao i desecima amaterskih i profesionalnih arheologa koji u posljednjih petsto godina hrle na ovo mjesto. Dakako, nije nedostajalo mnijenja. Život među znanstvenicima naučio me da, kad je riječ o profesionalnom napredovanju, dobro sročeno mnijenje obično vrijedi više od loše sročene činjenice. Hram. Groblje. Astronomski opservatorij. Stratište (odatle neprikladno nazvano “Kamen za klanje”, koji leži na boku, napola uronjen u svoju rupu). Tržnica pod vedrim nebom. Ta mi se teorija svidjela; zamišljala sam kako kućanice iz megalita šeću između nadvratnika s košarama u ruci, kritički procjenjujući glazuru na najnovijoj pošiljci vrčeva od crvene gline i skeptično slušaju tvrdnje pekara iz kamenog doba i prodavača lopata od jelenjih kostiju i jantarnih perli.


Sve što sam mogla suprotstaviti toj hipotezi bila je prisutnost trupala ispod Kamenog oltara i kremiranih ostataka u rupama Z. Osim ako to nisu ostaci zlosretnih trgovaca optuženih za varanje mušterija, činilo mi se da bi sahranjivanje ljudi na tržnici bio pomalo nehigijenski postupak. U minijaturnom kamenom svetištu na vrhu ovog brijega nisu se vidjeli tragovi sahranjivanja. Kad kažem “minijaturnom”, time mislim reći da je krug uspravnih kamenova ovdje manji nego u Stonehengeu; ali svaki je kamen još uvijek bio velik, dvaput viši od mene. Od jednog turističkog vodiča u Stonehengeu čula sam da se takvi kameni krugovi mogu naći diljem Britanije i Europe - neki su uščuvaniji od drugih, neki se neznatno razlikuju po položaju i obliku, a podrijetlo i svrha svih nepoznati su. Gospodin Crook stajao je s dobroćudnim smiješkom na licu dok sam ja vrludala među kamenovima, zastajkujući tu i tamo da ih nježno dodirnem, kao da bi moj dodir mogao ostaviti otisak na veličanstvenim blokovima. Neki od uspravnih kamenih blokova bili su prošarani prugama zagasite boje. Drugi su bili posuti mrljama tinjca koji je veselo svjetlucao na jutarnjem suncu. Svi su se znatno razlikovali od domaćih stijena koje su posvuda naokolo virile iz žbunja. Tko god da je sagradio ove kamene krugove, i s kojom god namjerom, smatrao ih je dovoljno važnima da odlomi, oblikuje i preveze posebne kamene blokove za podizanje svog svetišta. Da ih oblikuje - kako? Da ih preveze - kako, i s koje nezamislive daljine? “Moj muž bio bi oduševljen”, rekla sam gospodinu Crooku kad sam zastala da mu zahvalim što mi je pokazao ovo mjesto i biljke. “Dovest ću ga poslije da ih pogleda.” Koščati starac galantno mi je ponudio ruku na vrhu staze. Prihvatila sam je, zaključivši nakon jednog pogleda niz strmi spust da je, unatoč starosti, on vjerojatno sigurniji na nogama od mene. Popodne sam krenula cestom do sela da se nađem s Frankom u vikarijatu. Dok sam prolazila pokraj raštrkanih seoskih kuća, s užitkom sam udisala gustu gorsku mješavinu vrijeska, kadulje i žutilovke, tu i tamo začinjenu dimom iz dimnjaka i daškom prženog smuđa. Selo se ugnijezdilo u maloj udolini podno jedne od onih visokih litica koje tako strmo izranjaju iz gorskih pustopoljina. Kuće pokraj puta bile su vrlo lijepe. Poratno blagostanje proširilo se i do novih fasada, pa je čak i velika gospodska kuća, zacijelo barem sto godina stara, imala jarkožuti ukras oko dotrajalih prozorskih okvira. Vrata mi je otvorila vikarova domaćica, visoka i žilava žena s tri niske umjetnih bisera oko vrata. Kad sam se predstavila, pozvala me da uđem i odvela dugim i uskim mračnim hodnikom, krcatim grafikama u sepiji koje su prikazivale ljude što su svojedobno možda bili slavni ili voljeni rođaci sadašnjeg vikara, ali po onome što sam u polumraku mogla razabrati od njihovih lica, mogli su isto tako biti i članovi kraljevske obitelji. Za razliku od hodnika, vikarova soba kupala se u zasljepljujućoj svjetlosti koja je ulazila kroz goleme prozore što su se na jednom zidu protezali gotovo od stropa do poda. Štafelaj pokraj kamina, na kojem je stajala napola dovršena uljena slika crnih litica na večernjem nebu, otkrivao je razlog za te prozore, koji su zacijelo dodani dugo nakon što je kuća sagrađena. Frank i niski, debeljuškasti čovjek sa svećeničkim ovratnikom, udobno su se zadubili u gomilu papira razbacanih po pisaćem stolu uz udaljeniji zid sobe. Frank jedva da je podigao pogled kako bi me pozdravio, ali vikar je uljudno prekinuo objašnjenja, a oblo mu se lice ozarilo od druželjubive radosti dok je požurio preko sobe da mi stisne ruku. “Gospođo Randall!” srdačno je rekao i zatresao mi ruku. “Baš mi je drago što vas opet vidim. Stigli ste baš na vrijeme da čujete novosti!” “Novosti?” Bacivši pogled na izlizani požutjeli papir na stolu, zaključila sam da su se spomenute novosti vjerojatno dogodile negdje oko 1750. godine. Dakle, nije baš postojala potreba da se zaustavi tiskanje današnjih novina. “Da, novosti. Pokušavamo doznati nešto više o jednom pretku vašeg muža, Jacku Randallu, na temelju vojnih depeša iz onog vremena.” Vikar mi se unio u lice i progovorio kutom usta poput gangstera iz američkih filmova. “Ja sam, ovaj, ‘posudio’ originalne depeše iz arhiva lokalnog povijesnog društva. Hoćete li biti tako dobri da to nikome ne kažete?” Veselo sam se složila da ne odam njegovu opasnu tajnu i osvrnula se oko sebe tražeći neki udobni stolac na koji bih mogla sjesti da saslušam vijesti o najnovijim otkrićima iz osamnaestog stoljeća. Fotelja najbliža


prozoru učinila mi se prikladnom, ali kad sam posegnula da je okrenem prema stolu, shvatila sam da je već zauzeta. Jedan dječačić sa žbunom sjajne crne kose ležao je sklupčan u dubini fotelje i čvrsto spavao. “Roger!” Kad je prišao da mi pomogne, vikar se iznenadio jednako kao i ja. Dječak se prenuo iz sna i hitro uspravio razrogačivši oči boje mahovine. “Što ti ovdje radiš, vragolane mali?” nježno ga je prekorio vikar. “Opet si zaspao čitajući stripove?” Skupio je jarko obojene stranice i dodao ih dječaku. “Hajde sada, Roger, ja imam posla s Randallovima. Oh, čekaj, zaboravio sam te predstaviti - gospođo Randall, ovo je moj sin Roger.” To me malčice iznenadilo jer se velečasni Wakefield doimao kao zakleti neženja. Ipak, pristojno sam prihvatila ispruženu ruku i toplo je zatresla, oduprijevši se iskušenju da otarem izvjesnu preostalu ljepljivost o suknju. Velečasni Wakefield je s ljubavlju odveo dječaka do kuhinje. “Roger je zapravo sin moje nećakinje”, povjerio mi se. “Ali oca su mu srušili iznad La Manchea, a majka mu je poginula u Blitzu, pa sam ga posvojio.” “Baš lijepo od vas”, promrmljala sam sjetivši se strica Lamba. I on je poginuo u Blitzu, kad je bomba pogodila auditorij Britanskog muzeja u kom je držao predavanje. Poznajući ga, smatrala sam da je njegov osnovni osjećaj vjerojatno bio olakšanje što bomba nije pogodila perzijske antikvitete u susjednoj sobi. “Nije to ništa!” Vikar je nelagodno odmahnuo rukom. “Lijepo je imati malo mladosti u kući. A sad, molim vas, sjednite.” Frank je progovorio prije no što sam uspjela spustiti torbicu. “Imali smo nevjerojatnu sreću, Claire”, oduševljeno mi je rekao prelistavši gomilu otrcanih papira. “Vikar je pronašao čitavu hrpu vojnih depeša u kojima se spominje Jonathan Randall.” “Pa, čini se da je za dobar dio svoje slave sam zaslužan”, primijetio je vikar uzimajući nekoliko papira iz Frankove ruke. “Bio je zapovjednik garnizona u Fort Williamu otprilike četiri godine, ali čini se da je dobar dio vremena proveo napastujući škotsku provinciju iznad granice po nalogu krune. U ovoj hrpi” - oprezno je odvojio hrpu papira i položio je na stol - “nalaze se izvještaji o pritužbama raznih obitelji i zemljoposjednika, koji se žale na sve od miješanja garnizonskih vojnika s njihovim sluškinjama do krađe konja, da i ne spominjem raznorazne slučajeve nespecificiranih ‘uvreda’.” To me razveselilo. “Dakle, ti imaš u obitelji pravog pravcatog konjokradicu?” upitala sam Franka. Frank je neuznemireno slegnuo ramenima. “Bio je što je bio, ja tu ništa ne mogu. Želim samo doznati nešto više o njemu. Takve žalbe u ono doba nisu baš bile neuobičajene; Englezi općenito, a osobito vojnici, nisu baš bili bogzna kako omiljeni u škotskom gorju. Ne, nešto je drugo čudno s tim žalbama; izgleda da one nikad nisu urodile nikakvim plodom, čak ni one ozbiljne.” Ne mogavši dulje ostati na miru, vikar mu je upao u riječ. “Točno tako. Doduše, časnici se u ono doba nisu morali ponašati u skladu s modernim standardima; u sitnijim stvarima mogli su raditi što god su htjeli. Ali evo što je čudno. Te se žalbe nisu provjerile i odbacile, nego se jednostavno više nisu spominjale. Znate što ja mislim, Randall? Bit će da je vaš predak imao zaštitnika. Nekoga tko ga je mogao štititi od kazne pretpostavljenih.” Frank se počešao po glavi i zaškiljio u poruke. “Možda imate pravo. Ali to je morao biti netko vrlo moćan. Netko na visokom položaju u vojnoj hijerarhiji, ili možda neki pripadnik plemstva.” “Da, a možda...” Vikarove teorije prekinuo je ulazak domaćice, gospođe Graham. “Donijela sam vam nešto za popiti, gospodo”, objavila je i bez oklijevanja spustila poslužavnik s čajem nasred stola, s kojeg je vikar u posljednji čas sklonio svoje dragocjene poruke. Gospođa Graham pogledala me mudrim očima, primjećujući moj nemir i malo staklast pogled. “Donijela sam samo dvije šalice jer sam pomislila da bi mi se gospođa Randall možda voljela pridružiti u kuhinji. Imam komadić...” Ne čekajući da dovrši misao, žustro sam skočila na noge. Kad smo izašle kroz mimokretna vrata koja su vodila u kuhinju, začula sam kako iza mojih leđa ponovo počinju teorije. Čaj je bio zelenkast, vruć i mirisan; komadići listova okretali su se u tekućini. “Mmm”, rekla sam spuštajući šalicu, “odavno nisam kušala Ulong.”


Gospođa Graham kimnula je glavom, blistajući zbog mog zadovoljstva njezinim čajem. Očito se potrudila; stavila je podmetače od rukom izrađene čipke ispod jajolikih šalica i ponudila mi gusto vrhnje s pogačicama. “Da, za vrijeme rata nisam ga mogla nabaviti, znate. Ali, najbolji su čajevi kao stvoreni za gatanje. Bilo mi je grozno s onim Earl Greyom. Listovi se tako brzo raspadnu da je iz njih teško išta pročitati.” “Oh, vi se bavite gatanjem iz čajnih listova?” upitala sam s blagim interesom. Nitko ne bi mogao biti udaljeniji od uobičajene slike o gatari od gospođe Graham, s njezinom kratkom, sijedom trajnom i kratkom ogrlicom, triput omotanom oko vrata. Vidjela sam kako se gutljaj čaja spušta dugim, žilavim vratom i nestaje ispod sjajnih perli. “Pa jasno da se bavim gatanjem, draga moja. Točno onako kako me baka naučila, a njezina baka nju. Popijte čaj da pogledam talog.” Dugo je šutjela, povremeno naginjući šalicu ili je polako okrećući među mršavim dlanovima kako bi je pogledala iz drugog kuta. Zatim ju je pažljivo odložila, kao da se boji da bi joj se mogla rasprsnuti u lice. Bore s obje strane usta produbile su se, a obrve su joj se zbunjeno skupile. “Pa”, napokon je rekla, “ovo je jedna od najčudnijih šalica koje sam ikad vidjela.” “Da?” Još uvijek sam se zabavljala, ali počela sam biti znatiželjna. “Hoću li na putovanju preko mora upoznati visokog, tamnokosog stranca?” “Možda.” Gospođa Graham nije previdjela ironičan ton u mom glasu, pa se malo osmjehnula i odvratila na isti način. “A možda i nećete. To je čudno s vašom šalicom, draga moja. Sve je u njoj proturječno. Tu je jedan svinuti list koji znači putovanje, ali na njemu leži smrvljeni list koji znači ostanak. A nedvojbeno, ima tu i stranaca, i to nekoliko. Ako sam ispravno protumačila listove, jedan vam je od njih muž.” Moje je veselje ponešto splasnulo. Nakon šest godina odvojenog života i šest mjeseci zajedništva, moj mi je muž u izvjesnom smislu doista još uvijek bio stranac, premda nisam shvaćala kako se to može vidjeti iz listova čaja. Gospođa Graham još uvijek se mrštila. “Dajte da vam pogledam dlan, dijete”, rekla je. Ruka koja mi je pridržavala dlan bila je koščata ali iznenađujuće topla, a iz uredno razdijeljene sijede kose koja mi se nagnula nad dlan širio se miris lavandine vodice. Prilično mi je dugo zurila u dlan, tu i tamo prateći neku od linija prstom, kao da slijedi zemljovid čiji putovi svi odreda nestaju pod valovima na pijesku i u napuštenim pustopoljinama. “Dakle, što je?” upitala sam trudeći se da zadržim nehajan ton. “Ili me možda čeka previše strašna sudbina da mi je odate?” Gospođa Graham zbunjeno je podigla pogled i zamišljeno mi se zagledala u oči, ali nije mi ispustila ruku. Zatresla je glavom i stisnula usne. “Oh, ne, draga moja. S dlana ne možete pročitati sudbinu nego samo njezino sjeme.” Zamišljeno je nagnula ptičju glavu u stranu. “Crte na dlanu s vremenom se mijenjaju, znate. Jednoga bi dana mogle biti prilično drukčije nego što su sada.” “Nisam to znala. Mislila sam da ostanu iste od rođenja.” Obuzdavala sam se da ne istrgnem ruku. U čemu je onda smisao gatanja iz dlana? Nisam željela biti nepristojna, ali ovo me gatanje malo uznemirilo, osobito nakon čitanja čajnih listova. Gospođa Graham neočekivano se nasmiješila i sklopila mi šaku. “Crte na dlanu pokazuju tko ste, draga moja. Zato se mijenjaju, ili bi se barem trebale mijenjati. Nekim ljudima ostanu iste; onima koji su dovoljno nesretni da se ne mijenjaju, ali takvih nema mnogo.” Stegnula mi je šaku i potapšala me po njoj. “Ne vjerujem da ste vi jedna od njih. Za nekoga tako mladog, vaš dlan pokazuje mnogo promjena. Dakako, to je vjerojatno zbog rata”, dodala je, kao za sebe. Opet me obuzela znatiželja, pa sam dragovoljno raširila prste. “Pa što onda moj dlan govori o meni?” Gospođa Graham se namrštila, ali nije mi ponovo uhvatila ruku.


“To vam ne mogu reći. A to je čudno, jer ruke su uglavnom slične. Doduše, ne kažem da vrijedi ono ‘ako ste vidjeli jednu, vidjeli ste ih sve’, ali često je doista tako - postoje uzorci, znate.” Iznenada se neobično zarazno osmjehnula i otkrila vrlo bijele, očito umjetne zube. “Gatare tako rade, znate. Ja to radim svake godine na crkvenoj gozbi - ili sam barem radila prije rata, a pretpostavljam da ću sada opet početi. Ali neka djevojka uđe u šator - a ja je dočekam s turbanom na glavi i paunovim perjem koje sam posudila od gospodina Donaldsona, i u ‘odori orijentalnog sjaja’ - to je vikarov jutarnji ogrtač, žut kao sunce i ukrašen slikama paunova - u svakom slučaju, dobro je odmjerim dok se pretvaram da joj gledam u dlan, i vidim da nosi duboko dekoltiranu bluzu, jeftin parfem i naušnice do ramena. Ne treba mi kristalna kugla da joj kažem kako će nagodinu postati majka.” Zastala je, a sive su joj oči vragolasto zasjale. “Ali ako vidite da na ruci koju držite nema prstena, pristojno je prvo proreći da će se uskoro udati.” Nasmijala sam se, a ona mi se pridružila. “Znači, vi im uopće ne gledate u dlanove?” upitala sam. “Osim da provjerite imaju li prsten?” Gospođa Graham izgledala je iznenađeno. “Oh, naravno da gledam. Hoću vam samo reći da znam što ću vidjeti i prije no što pogledam. Najčešće.” Kimnula je glavom prema mom ispruženom dlanu. “Ali ovakav uzorak još nisam vidjela. Imate krupan palac” - nagnula se i lagano ga dodirnula - “to se neće jako promijeniti. To znači da imate čvrstu volju i da se ne date lako prevariti.” Namignula mi je. “Ali pretpostavljam da vam je to i muž mogao reći. A i ovo.” Pokazala je mesnati jastučić ispod palca. “Što je to?” “To se zove Venerin brijeg.” Čvrsto je stisnula tanke usne, premda su joj se kutovi neodoljivo okrenuli nagore. “Kod muškarca to znači da voli djevojke. Kod žene je to malo drukčije. Da budem pristojna, nešto ću vam proreći: nije baš vjerojatno da će vam muž pobjeći iz kreveta.” Nato se iznenađujuće grleno i nepristojno zahihotala, a ja sam se malčice zacrvenjela. Postarija domaćica opet mi se zadubila u dlan, potkrepljujući tu i tamo svoje tvrdnje ispruženim prstom. “Imate vrlo duboku liniju života, što znači da vas zdravlje dobro služi, a tako će vjerojatno i ostati. Linija je isprekidana, što znači da vam se život značajno promijenio - pa, to vrijedi za sve nas, zar ne? Ali vaša je malo isprekidanija od onih koje obično vidim, sva je u komadićima. E sad, linija braka vam se dijeli” - opet je zatresla glavom - “što nije neobično, znači da ćete se dvaput udati...” Moja reakcija bila je neznatna i smjesta sam je suzbila, ali gospođa Graham je osjetila trzaj moje ruke i brzo podigla pogled. Zaključila sam da je ona vjerojatno prilično vješta gatara. Zatresla je sjedokosom glavom da me utješi. “Ne, ne, djevojko! To ne znači da će se vašem dragom mužu nešto dogoditi. Samo, kad bi se dogodilo” - neznatnim stiskom ruke naglasila je posljednje riječi - “vi ne biste venuli i protratili ostatak života tugujući. To samo znači da spadate u onu vrstu žena koje znaju pronaći novu ljubav ako im se prva izjalovi.” Kratkovidno mi je zaškiljila u dlan i nježno povukla kratkim, neravnim noktom po dubokoj liniji braka. “Ali kod većine ljudi bračna je linija isprekidana - a vaša se dijeli.” Podigla je pogled i nestašno mi se osmjehnula. “Niste valjda potajna bigamistkinja, ha?” Zatresla sam glavom i nasmijala se. “Nisam. Kako bih našla vremena?” Okrenula sam šaku i pokazala joj vanjski rub dlana. “Čula sam da se po sitnim borama na ovoj strani dlana može znati koliko ćete djece imati?” Ponadala sam se da mi glas zvuči nehajno. Rub dlana bio mi je beznadno gladak. Gospođa Graham je na tu ideju prezirno odmahnula glavom. “Pih! Nakon što jedanput ili dvaput rodite, možda ćete tu dobiti bore. Ali vjerojatnije ćete ih dobiti na licu. To unaprijed ništa ne dokazuje.” “Doista?” Čuvši njezine riječi, obuzelo me glupavo olakšanje. Baš sam je htjela zapitati znače li štogod duboke linije na dnu zapešća (možda sklonost samoubojstvu?), ali uto je u kuhinju ušao velečasni Wakefield s praznim šalicama i prekinuo nas. Odložio je šalice na površinu za sušenje pokraj sudopera i počeo bučno i nespretno prekapati po kuhinjskom ormariću, očito s nadom da će mu netko pomoći. Gospođa Graham skočila je na noge da zaštiti svetost svoje kuhinje. Spretno je odgurnula velečasnog i počela stavljati šalice na poslužavnik za radnu sobu, a on me povukao u stranu da joj ne smetamo. “Kako bi bilo da dođete u radnu sobu i popijete još jednu šalicu čaja sa mnom i mužem, gospođo Randall? Upravo smo došli do sjajnog otkrića.”


Unatoč izvanjskoj smirenosti, vidjela sam da blista od zadovoljstva zbog otkrića, poput dječarca koji skriva žabu u džepu. Očito, nije mi bilo druge nego da pođem s njim i da pročitam račun za pranje rublja satnika Jonathana Randalla, njegovu potvrdu za popravak čizama ili neki drugi dokument sličnog stupnja zanimljivosti. Frank se toliko zadubio u rasprostrte papire da je jedva podigao pogled kad sam ušla u radnu sobu. Teška je srca predao papire u vikarovu debeljuškastu ruku, a onda mu je stao iza leđa kako bi virio preko njegova ramena, kao da ne može podnijeti pomisao da makar na trenutak izgubi dokumente iz vida. “Da?” pristojno sam zapitala pokazavši prstom prema komadićima zamrljana papira. “Mmmm, da, vrlo zanimljivo.” Zapravo, zakučasti rukopis bio je tako izblijedio i cifrast da se jedva činilo vrijednim truda da ga se pokuša pročitati. Na vrhu jednog papira, bolje uščuvanog od drugih, nalazio se nekakav grb. “Vojvoda od... Sandringhama, je li?” upitala sam zagledavši se u grb sa slikom leoparda koji leži i otisnutim slovima ispod njega, čitljivijim od rukopisa. “Točno tako”, rekao je vikar i još jače zasjao. “Ta titula više ne postoji, znate.” Premda to nisam znala, inteligentno sam kimnula glavom, jer mi povjesničari u groznici otkrića nisu bili nepoznati. Najčešće je dovoljno povremeno kimnuti glavom i u odgovarajućim intervalima reći: “Ma nemojte?” ili: “Jako zanimljivo!”. Zatim su se Frank i vikar s oklijevanjem pogledali, a onda je vikaru pripala čast da me obavijesti o otkriću. Izgleda da su svi ti razbacani papiri govorili da je Frankov predak, zloglasni Crni Jack Randall, bio ne samo galantan vojnik u službi krune nego i povjerljivi - i tajni - agent vojvode od Sandringhama. “Gotovo agent provokator, ne mislite li tako, doktore Randall?” Vikar je velikodušno predao štafetnu palicu Franku, a ovaj ju je zahvalno prihvatio. “Točno tako. Dakako, sve je vrlo oprezno sročeno...” Kratkim je kažiprstom nježno okrenuo listove papira. “Ma nemoj?” rekla sam. “Ali iz ovih se dokumenata čini da je Jonathan Randall dobio zadaću da potiče jakobitske osjećaje, ako postoje, među članovima istaknutih škotskih obitelji u ovom kraju, s ciljem da izmami na vidjelo sve baronete i poglavare klanova koji možda potajno ga je takve osjećaje. Ali to je čudno. Nije li Sandringham i sam bio pod sumnjom da je jakobit?” Frank se okrenuo vikaru s upitnim izrazom lica, a vikarova glatka, ćelava glava namrštila se u identičan izraz. “Da, mislim da imate pravo. Ali čekajte, hajde da provjerimo u Cameronu.” - Odjurio je do polica s knjigama, krcatih svescima uvezanim u korice od teleće kože. - “On sigurno spominje Sandringhama.” “Jako zanimljivo”, promrmljala sam i dopustila da mi pažnja odluta na veliku plutenu ploču koja je prekrivala jedan zid sobe od poda do stropa. Ploča je bila prekrivena zapanjujućim mnoštvom stvari, uglavnom raznim papirima, računima za plin, pismima, obavijestima vijeća biskupije, stranicama ispalim iz romana, bilješkama napisanim vikarovim rukopisom, ali i sitnim stvarčicama kao što su ključevi, čepovi boca i nečim što je nalikovalo na dijelove automobila, pričvršćenim na čavliće i uzice. Dokono sam pregledavala to mnoštvo, slušajući s pola uha raspravu koja mi se vodila iza leđa (vikar i Frank došli su do zaključka da je vojvoda od Sandringhama vjerojatno doista bio jakobit). Pažnju mi je privukla genealoška karta koja je osobito brižljivo bila prikvačena za jedan kut ploče. Vrh karte bio je krcat imenima i datumima iz ranog sedamnaestog stoljeća, ali pogled mi je zapeo za ime napisano na dnu: Roger W. (MacKenzie) Wakefield. “Oprostite”, rekla sam prekidajući završno prštanje rasprave o tome drži li leopard na vojvodinu grbu u šapi ljiljan ili možda šafran? “Je li ovo rodoslovno stablo vašeg sina?” “Ovaj, da, da, jest.” Rastresen, vikar mi je žurno prišao i opet zablistao. Pažljivo je skinuo kartu sa zida i rasprostro je na stol ispred mene. “Vidite, nisam želio da Roger zaboravi svoju obitelj”, objasnio mi je. “To je prilično stara obitelj, seže unatrag sve do sedamnaestog stoljeća.” Svojim se debeljuškastim prstom gotovo s poštovanjem spustio stablom.


“Budući da Roger živi ovdje, dao sam mu svoje prezime jer mi se činilo da je tako prikladnije, ali nisam želio da zaboravi svoje podrijetlo.” Namrštio se kao da se ispričava. “Bojim se da se ja genealoški gledano ne mogu baš hvaliti svojom obitelji. Sve sami vikari i kapelani, tu i tamo pokoji prodavač knjiga radi raznolikosti, a može se slijediti unatrag samo do 1762. ili tu negdje. Prilično traljavo knjigovodstvo, znate”, rekao mi je, žalosno vrteći glavom nad ravnodušnošću svojih predaka. Već je bilo kasno kad smo napokon napustili vikarov dom, nakon što je on obećao da će odmah sutra ujutro fotokopirati pisma u selu. Frank je većinu puta do pansiona proveo veselo brbljajući o špijunima i jakobitima, ali naposljetku je ipak primijetio moju šutnju. “Što ti je, ljubavi?” upitao je i nježno me uhvatio za ruku. “Nije ti dobro?” dodao je s mješavinom zabrinutosti i nade. “Ne, dobro mi je. Samo sam razmišljala...” Pokolebala sam se, jer o toj smo temi već raspravljali. “Razmišljala sam o Rogeru.” “O Rogeru?” Nestrpljivo sam uzdahnula. “Bože dragi, Frank! Ti si katkad tako... zaboravljiv. O Rogeru, sinu velečasnog Wakefielda.” “Ah, da, naravno”, rastreseno je odvratio. “Dražesno dijete. Što je s njim?” “Pa... samo sam htjela reći da sada ima mnogo djece poput njega... Siročadi, znaš.” Oštro me pogledao i zatresao glavom. “Ne, Claire. Doista bih volio, ali već sam ti rekao što mislim o posvojenju. Stvar je u tome... da se ne bih dobro osjećao s djetetom koje nije... no, koje nije moja krv. To je bez sumnje smiješno i sebično, ali ja tako osjećam. Možda ću s vremenom promijeniti stav, ali zasad.. Nekoliko smo koraka prevalili u napetoj tišini, a onda je Frank iznenada stao i uhvatio me za ruke. “Claire”, rekao mi je promuklim glasom. “Ja želim naše dijete! Ti si mi najvažnija osoba na svijetu. Iznad svega drugog, htio bih da ti budeš sretna, ali želim te... no, želim te zadržati za sebe. Bojim se da bih tuđe dijete, s kojim ne bismo imali pravi odnos, doživljavao kao uljeza i da bih mu to zamjerao. Ali kad bih ti mogao darovati dijete, vidjeti ga kako raste u tebi i kako se rađa... tada bih osjećao da je ono više... produžetak tebe, možda. I mene. Pravi dio obitelji.” Molećivo je razrogačio oči. “Da, u redu. Shvaćam.” Bila sam spremna odustati od te teme - za sada - pa sam se okrenula da krenem dalje, ali Frank me zaustavio i zagrlio. “Claire, volim te”, rekao mi je neodoljivo nježnim glasom, pa sam spustila glavu na njegovu jaknu i osjetila njegove tople i snažne ruke oko sebe. “I ja volim tebe.” Načas smo stajali u zagrljaju, blago se njišući na vjetru, a onda se Frank iznenada odmaknuo i nasmiješio mi se. “Osim toga”, nježno je rekao, maknuvši pramenove koje mi je vjetar nanio na lice, “još se nismo predali, zar ne?” Uzvratila sam mu osmijeh. “Nismo.” Uhvatio me za ruku i udobno je smjestio pod svoj lakat, pa smo krenuli prema svojoj unajmljenoj sobi. “Što misliš o još jednom pokušaju?” “Da, zašto da ne.” Ruku pod ruku, odšetali smo natrag na Gereside Road. Pogled na Baragh Mohr, piktski kamen na uglu pokraj ceste, podsjetio me na drevne stvari. “Zaboravila sam ti reći!” uzviknula sam. “Željela bih ti pokazati nešto uzbudljivo.” Frank me pogledao, privukao bliže i stisnuo mi ruku. “I ja tebi”, odvratio je. “Kako bi bilo da mi ti svoju stvar pokažeš sutra?” Ali, kako se pokazalo, sutradan ujutro imali smo drugog posla. Posve sam bila smetnula s uma da smo isplanirali otići na cjelodnevni izlet do Great Glena na jezeru Loch Ness. Čekao nas je dug put, pa smo krenuli prije svitanja. Nakon žurnog odlaska do automobila koji nas je čekao u ledenoj zori, bilo mi je ugodno opustiti se ispod pokrivača i osjetiti kako mi se toplina vraća u ruke i


stopala. A s toplinom me uhvatio i vrlo ugodan drijemež, pa sam slatko zaspala spustivši glavo na Frankovo rame. Posljednje čega se sjećam silueta je vozačeve glave, obrubljena crvenom crtom na pozadini jutarnjeg neba. Kad smo stigli već je prošlo devet, a vodič kojeg je Frank bio nazvao čekao nas je na rubu Locha s malim skifom za jedrenje. “Ako vam odgovara, gospodine, mislio sam da kratko odjedrimo preko jezera do dvorca Urquhart. Tamo možemo nešto prezalogajiti, a onda krenuti dalje.” Vodič, mali čovjek mrka izgleda, u iznošenoj pamučnoj košulji i hlačama od kepera, pažljivo je odložio izletničku košaru pod sjedalo i ispružio žuljevitu ruku da mi pomogne ući u čamac. Dan je bio prekrasan. Propupalo zelenilo na strmim obalama nejasno se odražavalo na nemirnoj površini jezera. Unatoč mrku licu, naš vodič bio je upućen i govorljiv čovjek; pokazivao nam je otoke, dvorce i ruševine koje su okruživale dugo i usko jezero. “A evo i dvorca Urquhart.” Pokazao je prstom prema glatkom kamenom zidu koji se jedva nazirao kroz drveće. “Ili onoga što je od njega ostalo. Proklele su ga vještice Glena, pa je trpio jednu nesreću za drugom.” Zatim nam je ispripovijedao priču o Mary Grant, kćeri gospodara dvorca Urquhart, i o njezinu ljubavniku, Donaldu Donnu, pjesniku i sinu MacDonalda iz Bohuntina. Djevojčin otac zabranio im je da se viđaju zato što je prigovarao običaju onog drugog da “posuđuje” stoku na koju bi naišao (naš nas je vodič uvjeravao da se krađa stoke u škotskom gorju smatra posve časnim zanimanjem), ali oni su se ipak sastajali. Djevojčin je otac to doznao, pa je namamio Donalda na lažni randevu i uhitio ga. Kad je osuđen na smrt, mladić je zamolio da ga ne objese kao kradljivca nego da mu odrube glavu kao džentlmenu. Molba mu je uslišana, pa je odveden na stratište stalno ponavljajući: “Vrag će izvući lorda Granta iz njegovih cipela, a Donald Donn neće biti obješen.” I nije bio. Legenda kaže da je njegova odrubljena glava, kad se otkotrljala s bloka, progovorila: “Mary, podigni mi glavu.” Zadrhtala sam, a Frank me zagrlio. “Sačuvan je dio jedne njegove pjesme”, rekao mi je tihim glasom. “Pjesme Donalda Donna. Evo kako glasi: Sutra na brijegu odrubit će mi glavu. Zar tjerat ćete Mary, moju slatku dragu da očima nježnim promatra tu stravu?” Uhvatila sam ga za ruku i blago je stegnula. Dok nam je vodič pripovijedao priču za pričom o izdajama, umorstvima i nasilju, učinilo mi se da loch zaslužuje svoj zlokoban ugled. “A što je s čudovištem?” upitala sam vireći preko ruba čamca u mutne dubine jezera. Činilo mi se da je čudovište posve prikladno za ovakav kraj. Naš je vodič slegnuo ramenima i pljunuo u vodu. “Istina, ovo je prilično čudno jezero. Nedvojbeno, postoje priče o nekom starom i zlom stvorenju koje je nekoć živjelo u njegovim dubinama. Ljudi su mu prinosili žrtve - katkad krave, a katkad čak i malu djecu, koju bi spustili na vodu u košarama od pruća.” Ponovo je pljunuo. “A neki tvrde da ovo jezero zapravo i nema dna - da u sredini ima rupu koja je dublja od ičega u Škotskoj. S druge strane” - bore oko vodičevih očiju produbile su se - “prije nekoliko godina ovamo je došla jedna obitelj iz Lancashirea. Uletjeli su u policijsku postaju u Invermoristonu vičući da su vidjeli čudovište kako izlazi iz vode i skriva se u gustišu. Tvrdili su da je čudovište grozno, da mu je čitavo tijelo obraslo crvenom dlakom i da ima strašne rogove na glavi. Rekli su da mu je krv kapala iz usta dok je nešto žvakalo.” Podigao je ruku da preduhitri moj užasnuti uzvik. “Poslali su jednog policajca da provjeri o čemu je riječ. Kad se vratio, rekao je: ‘Pa, zanemarimo li kapanje krvi, to je vrlo točan opis’” - zastao je radi boljeg efekta - “‘jedne vrlo lijepe gorske krave koja preživa u bujadi.’” Nakon što smo preplovili pola jezera, izašli smo na obalu da pojedemo kasni ručak. Ondje nas je čekao automobil kojim smo se vratili kroz Glen. Usput nismo vidjeli ništa zlokobno osim jedne crvene lisice koja je


stajala na cesti s nekom sitnom životinjicom koja joj je beživotno visjela iz usta i koja je uplašeno podigla pogled kad smo izjurili iz zavoja. Skočila je s ceste i odjurila obalom, hitro poput sjene. Kad smo se napokon dovukli stazom do pansiona gospođe Baird, već je bilo vrlo kasno, i zagrljeni smo stajali pred pragom dok je Frank tražio ključ, još uvijek se smijući današnjim događajima. Tek kad smo se počeli svlačiti za krevet, sjetila sam se spomenuti ono minijaturno kameno svetište na Craigh na Dunu. Frankov umor smjesta je nestao. “Doista? I ti znaš gdje je? To je sjajno, Claire!” Sav se ozario i stao prekapati po svom koferu. “Što tražiš?” “Ovo”, odgovorio je i izvukao budilicu. “Zašto?” zapanjeno sam ga upitala. “Zato što želim ustati na vrijeme da ih vidim.” “Koga?” “Vještice.” “Vještice? A tko ti je rekao da tamo ima vještica?” “Vikar”, odgovorio je, očito uživajući u šali. “A njegova je domaćica jedna od njih.” Sjetivši se ponosne gospođe Graham, prezirno sam frknula. “Ne budi smiješan!” “No dobro, to zapravo nisu vještice. Vještica ima diljem Škotske stotinama godina - spaljivali su ih na lomačama do dugo u osamnaesto stoljeće - ali ovo su društvo navodno druidi ili tako nešto. Ne vjerujem da je to zapravo okupljalište vještica - ne mislim da je riječ o štovanju vraga. Ali vikar mi je rekao da jedno lokalno društvo još uvijek obavlja obrede na dane starih svetkovina sunca. Vidiš, on si zbog svog položaja ne može dopustiti prevelik interes za takve stvari, ali previše je znatiželjan da bi ih posve zanemario. Nije mi mogao reći gdje se te svečanosti odvijaju, ali ako u blizini postoji kameni krug, onda se zacijelo održavaju ondje.” Protrljao je ruke od očekivanja. “Kakva sreća!” Kad čovjek jedanput ustane prije svitanja da ode u pustolovinu, to je zabavno. Kad to učini dvaput u roku od dva dana, to već miriše na mazohizam. A ovoga puta nije nas čekao ni lijepi, topli automobil s pokrivačima i termosicama. Pospano sam teturala uz brijeg iza Franka, spotičući se o korijenje i udarajući nožnim palcima o kamenje. Jutro je bilo hladno i maglovito, pa sam gurnula ruke dublje u džepove veste. Još jedan posljednji napor preko vrha brijega i kameno svetište bilo je pred nama; kamenovi jedva da su se vidjeli na mutnom svjetlu prije svitanja. Zadivljen prizorom, Frank je ostao nepomično stajati, a ja sam zadihano sjela na prikladnu stijenu. “Prekrasno”, promrmljao je. Tiho se prišuljao vanjskom rubu kruga, a onda je njegova sjenovita figura nestala u dubljim sjenama kamenova. Doista su bili prekrasni, i prokleto jezoviti. Zadrhtala sam, i to ne samo zbog studeni. Tko god da je sagradio ovaj kameni krug, ako je htio izazvati divljenje, dobro je obavio svoj posao. Frank se začas vratio. “Još nema nikoga”, iznenada mi je šapnuo iza leđa, pa sam se trgnula. “Hodi, pronašao sam mjesto s kojeg ćemo moći promatrati događaje.” Svjetlost je sada dolazila s istoka, samo naznaka blijedosive boje na obzoru, ali dovoljno jaka da ne posrćem dok me Frank vodio kroz prolaz u grmlju johe koji je pronašao blizu vrha staze. U unutrašnjosti skupine grmova nalazila se mala čistina, tek toliko velika da možemo stajati rame uz rame. Ali jasno smo vidjeli stazu, a i unutrašnjost kamenog kruga od kojeg nas nije dijelilo više od šest metara. Ne prvi put, zapitala sam se kakav je točno posao Frank obavljao u ratu. Očito je mnogo znao o bešumnom kretanju po mraku. Budući da mi se spavalo, najradije bih se bila sklupčala pod neki udobni grm i vratila na spavanje. Ali za to nije bilo dovoljno mjesta, pa sam ostala stajati i viriti niz strmu stazu očekujući dolazak druida. Počela su mi se kočiti leđa i boljele su me noge, ali nismo morali dugo čekati; zraka svjetlosti na istoku postala je blijedoružičasta, pa sam procijenila da nas od zore dijeli manje od pola sata. Prva figura kretala se gotovo jednako tiho kao i Frank. Začula sam samo jedva čujni šum kad je stopalima pomaknula kamenčiće na vrhu brijega, a onda je u moj vidokrug polako ušla uredna sijeda kosa.


Gospođa Graham. Znači, istina je. Vikarova domaćica bila je razumno odjevena, u suknju od tvida i vuneni kaput, a pod rukom je nosila zavežljaj. Krećući se tiho poput duha, nestala je iza jednog od uspravnih kamenova. Nakon toga stazom su stale brzo pristizati druge figure, po jedna, dvije ili tri, s prigušenim hihotom i šaptom koji se brzo stišao kad su se primakle krugu. Nekoliko sam ih prepoznala. Bila je tu gospođa Buchanan, upraviteljica seoske pošte, plavokosa žena s novom trajnom iz koje se širio jak miris parfema Evening in Paris. Suspregnula sam smijeh. Tako dakle izgleda suvremeni druid! Pojavilo se ukupno petnaest figura, sve same žene, u rasponu starosti od gospođe Graham, koja je prevalila šezdesetu, do jedne mlade žene koja je tek zakoračila u dvadesete; prije dva dana vidjela sam je kako gura dječja kolica pred dućanima. Sve su bile odjevene za hod po nezgodnom terenu i sve su pod rukom nosile zavežljaje. S minimumom ćaskanja, nestale su iza kamenova i grmlja, a onda su se ponovo pojavile odjevene u posve bijelu odjeću, praznih šaka i golih ruku. Kad se jedna od njih očešala o našu skupinu grmova, osjetila sam miris sapuna za pranje rublja i shvatila da su odjevene u krevetne plahte, koje su zaogrnule oko tijela i svezale na ramenu. Okupile su se izvan kruga kamenova, u redoslijedu od najstarije do najmlađe, i stale iščekivati u tišini. Svjetlost na istoku postala je snažnija. Kad je sunce provirilo nad obzorom, kolona žena pokrenula se i polako zaputila između dva kamena. Voditeljica ih je odvela ravno u središte kruga, a onda ih vodila stalno naokolo. Kretale su se polako i graciozno poput labudova u kružnoj procesiji. Zatim je voditeljica odjednom stala, podigla ruke i zakoračila u središte kruga. Ispružila je ruke prema paru najistočnijih kamenova i zazvala visokim glasom. Ne preglasno, ali dovoljno da joj se glas čuje diljem kruga. Nepomična magla upila je njezine riječi i podarila im odjek, pa se činilo kao da dolaze sa svih strana, iz samih kamenova. Što god da je rekla, plesačice su to ponovile. Jer to je ono što su sada postale. Ne dodirujući se, ispružile su ruke jedna prema drugoj, njihale su se i krivudale, još uvijek se krećući u krugu. A onda se krug iznenada prepolovio. Sedam plesačica krenulo je u smjeru kazaljke na satu, još uvijek se krećući u krugu, a ostale u suprotnom smjeru. Zatim su se dva polukruga stala mimoilaziti sve većom brzinom, oblikujući na trenutke puni krug, a na trenutke dvored. Voditeljica je nepomično stajala u sredini i stalno ponavljala onaj visoki zaziv na davno izumrlom jeziku. Čovjek bi pomislio da će skupina žena u krevetnim plahtama što paradira u krugovima na vrhu brijega, mnoge od njih bile su debele i ne baš okretne, izgledati smiješno, a možda su tako doista i izgledale. Ali meni se od zvuka njihovih zaziva nakostriješila kosa na glavi. Zatim su se sve u istom času zaustavile i okrenule prema izlazećem suncu, stojeći u dva polukruga. Između dijelova kruga koji su oblikovale, jasno se razabirala staza. Sunce se diglo iznad obzora, a zraka svjetlosti probila se između istočnih kamenova, zarivši se poput noža među dvije polovice kruga i obasjavši veliki rascijepljeni kamen na drugoj strani kamenog svetišta. Plesačice su načas ostale nepomično stajati s obje strane zrake svjetlosti. A onda je gospođa Graham nešto rekla, na istom onom čudnom jeziku, ali ovoga puta normalnim glasom. Zavrtjela se i uspravnih leđa krenula stazom svjetlosti dok joj je sijeda kosa blistala na suncu, a plesačice su bez riječi krenule za njom. Jedna po jedna, prošle su kroz procjep u glavnom kamenu i nestale u tišini. Frank i ja ostali smo čučati u grmlju johe sve dok žene, koje su se sada smijale i normalno ćaskale, nisu pokupile svoju odjeću i u skupini se zaputile niz brijeg da popiju kavu u vikarijatu. “Bože dragi!” Protegnula sam se pokušavajući istjerati ukočenost iz nogu i leđa. “Ovo je bilo dojmljivo, zar ne?” “Prekrasno!” oduševljeno je odvratio Frank. “Ne bih to propustio ni za što na svijetu.” Izvukao se iz grmlja poput zmije i ostavio me da se sama iskobeljam dok je on pretraživao unutrašnjost kruga, spustivši nos do zemlje poput lovačkog psa.


“Što to tražiš?” upitala sam ga. Ušla sam u krug pomalo oklijevajući, ali u međuvremenu se već posve razdanilo, pa su kamenovi, premda još uvijek impresivni, izgubili velik dio one mračne zlokobnosti koju su imali u svitanje. “Oznake”, odgovorio je pužući na rukama i koljenima i napeto promatrajući nisku travu. “Kako su znale gdje moraju stati i kojim putem krenuti?” “Dobro pitanje. Ja ništa ne vidim.” Ali kad sam bacila pogled na tlo, u podnožju jednog od visokih kamenova ugledala sam zanimljivu biljku. Je li to potočnica? Ne, vjerojatno nije, tamnoplavi cvjetovi ove biljke imali su narančasto središte. Zaintrigirana, krenula sam prema njoj, ali uto je Frank, koji je imao oštriji sluh od mene, skočio na noge, zgrabio me za ruku i žurno odvukao iz kruga, trenutak prije no što je u njega, s druge strane, ušla jedna od jutrošnjih plesačica. Bila je to gospođica Grant, niska i debeljuškasta žena koja je, u skladu sa svojom figurom, vodila slastičarnicu u Ulici High u selu. Kratkovidno je zaškiljila naokolo a onda gurnula ruke u džepove tražeći naočale. Kad ih je nataknula na nos, prošetala se krugom, napokon nabasala na izgubljenu ukosnicu po koju se očito bila vratila i stavila je na mjesto u svojoj gustoj, sjajnoj kosi. Nije ostavljala dojam da joj se žuri natrag na posao. Umjesto da krene, sjela je na jedan kamen, prijateljski naslonila leđa na jedan od kamenih divova i bez žurbe zapalila cigaretu. Frank je pokraj mene tiho uzdahnuo od očajanja. “Pa”, rezignirano je rekao, “bit će bolje da krenemo. Čini se da bi ona tamo mogla sjediti cijelo jutro. A ja ionako nisam primijetio nikakve oznake.” “Možda bismo se mogli vratiti poslije”, predložila sam, još uvijek znatiželjna u vezi s onom čudnom biljkom s plavim cvjetovima. “Da, u redu.” Ali Frank je u međuvremenu očito izgubio zanimanje za sam krug; sada su ga zaokupljale pojedinosti ceremonije. Pri silasku s brijega, neumorno me ispitivao i tjerao da se što točnije prisjetim riječi zaziva i redoslijeda plesova. “Nordijski”, napokon je zadovoljno zaključio. “Gotovo sam siguran da su osnovne riječi iz drevnog nordijskog. Ali ples?” Zamišljeno je zavrtio glavom. “Ne, ples je mnogo stariji. Što ne znači da ne postoje vikinški kružni plesovi”, dodao je strogo podižući obrve, kao da sam ja nagovijestila da ne postoje. “Ali to premještanje s dvoredom, to je... no, to je poput... pa, neki obrasci na grnčariji naroda pokala pokazuju dosta sličan uzorak, ali s druge strane... hm.” Opet je upao u jedan od onih svojih školničkih zanosa, pa bi s vremena na vrijeme promrmljao nešto sebi u bradu. Izašao je iz transa tek kad se nadomak podnožju brijega neočekivano spotaknuo o neku prepreku. Raširio je ruke i iznenađeno uzviknuo, a noge su mu odletjele u zrak, pa se nezgrapno otkotrljao niz nekoliko posljednjih metara staze i zaustavio u skupini šumskih krasuljica. Pojurila sam za njim, ali kad sam stigla u podnožje, on se već uspravljao pokraj ustreptalih stabljika. “Jesi li dobro?” upitala sam ga, premda sam vidjela da jest. “Mislim da jesam.” Ošamućeno je vratio na tjeme tamne pramenove koji su mu pali na čelo. “Na što sam se to spotaknuo?” “Na ovo.” Podigla sam konzervu sardina, koju je odbacio neki prijašnji posjetilac. “Jedna od opasnosti civilizacije.” “Ah.” Uzeo mi je konzervu iz ruke i zavirio u nju, a onda je bacio preko ramena. “Šteta što je prazna. Ovaj me izlet prilično iscrpio. Kako bi bilo da pogledamo što nam gospođa Baird može ponuditi za kasni doručak?” “U redu”, odvratila sam poravnavajući mu posljednje pramenove kose. “S druge strane, mogli bismo umjesto toga pojesti rani ručak.” Pogledi su nam se susreli. “Ah”, opet je rekao, ovoga puta posve drugačijim glasom. Polako me pomilovao po ruci i vratu, a onda me prstom nježno stao draškati po uhu. “Mogli bismo.” “Ako nisi previše gladan”, dodala sam. Drugu mi je ruku spustio na leđa i nježno me privukao sebi, milujući me prstima sve niže i niže. Malo je otvorio usta i stao vrlo blago disati niz ovratnik moje haljine, škakljajući mi dahom vrh dojki. Oprezno me spustio na travu, pa mi se učinilo da mu paperjasti cvjetovi krasuljica lebde oko glave. Nagnuo se i nježno me poljubio, a onda me nastavio ljubiti dok mi je otkopčavao haljinu, jedno dugme za


drugim, izazivajući me, zastajući da gurne ruku pod haljinu i poigra se s ukrućenim vrhovima mojih dojki. Napokon mi je raskopčao haljinu do struka. “Ah”, opet je rekao, ponovo drugačijim glasom. “Poput bijelog baršuna.” Glas mu je sada bio promukao, a pramen kose opet mu je pao na čelo, ali ovoga puta nije ga pokušao vratiti na tjeme. Otkopčao mi je grudnjak iskusnim trzajem palca i sagnuo se da oda vješto poštovanje mojim dojkama. Zatim se povukao i objema mi rukama obujmio dojke, polako spuštajući dlanove prema sredini, sve dok se nisu sreli između uzdignutih humaka. Ne zastajkujući, opet ih je nježno povukao van, slijedeći rub grudnog koša do leđa. A onda opet gore, pa dolje i naokolo, sve dok nisam zastenjala i okrenula mu se. Poljubio me u usta i privukao sebi sve dok nam se bokovi nisu čvrsto spojili, a onda je spustio glavu i stao mi polako grickati rub ušne školjke. Ruka kojom mi je milovao leđa spuštala se sve niže i niže, a onda je odjednom iznenađeno zastala i provjerila još jedanput. Podigao je glavu i pogledao me sa smiješkom. “A što je ovo?” upitao je, oponašajući seoskog policajca. “Ili bih možda trebao pitati što ovo nije?” “Samo sam spremna”, dostojanstveno sam odgovorila. “Medicinske sestre naučene su predvidjeti razne slučajeve.” “Doista, Claire”, promrmljao je kliznuvši rukom pod suknju pa uz bedro do meke, nezaštićene topline među mojim nogama, “ti si najgroznije praktična osoba koju znam.” Dok sam navečer sjedila u sobi na stolcu s velikom knjigom u krilu, Frank mi je prišao s leđa. “Što radiš?” upitao me i nježno mi spustio ruke na ramena. “Tražim onu biljku”, odgovorila sam gurnuvši prst između dva lista knjige da ne zaboravim gdje sam stala. “Onu koju sam vidjela u kamenom krugu. Pogledaj...” Otvorila sam knjigu. “Mogla bi biti iz roda campanulacea, gentianacea, palamonicea ili boraniacea - meni se čini da je najvjerojatnije potočnica - ali možda je čak i varijanta ove biljke, anemone patens.” Pokazala sam mu ilustraciju u boji koja je prikazivala sasu. “Ne vjerujem da je to bilo koja vrsta gorčice, jer latice joj zapravo nisu zaobljene, ali...” “Zašto se onda ne vratiš na brijeg i ubereš je?” predložio mi je. “Možda bi ti gospodin Crook pristao posuditi onu svoju prastaru motorčinu, ili... ne, imam bolju ideju. Posudi automobil gospođe Baird, tako ćeš biti sigurnija. Od ceste do podnožja brijega kratak je put.” “A onda još oko tisuću metara uzbrdo”, odvratila sam. “Zašto te ta biljka tako zanima?” Okrenula sam se da ga pogledam. Sobna svjetiljka obrubila mu je lice tankom zlatnom crtom, pa je izgledao poput sveca na nekoj srednjovjekovnoj rezbariji. “Ne zanima mene ta biljka. Ali ako već namjeravaš otići gore, volio bih da usput pogledaš vanjski obod kamenog kruga.” “U redu”, poslušno sam odvratila. “A što da tražim?” “Tragove vatre”, odgovorio je. “U svim tekstovima o Beltaneu koje znam, u obredima se uvijek spominje vatra, a ipak, žene koje smo jutros vidjeli nisu je upotrijebile. Pitam se jesu li je možda zapalile sinoć, a onda se ujutro vratile da otplešu svoj ples. Doduše, povijesno gledano, te su vatre navodno palili pastiri. Nisam primijetio tragove vatre u unutrašnjosti kruga”, dodao je, “ali otišli smo prije no što sam se sjetio provjeriti vanjski dio.” “U redu”, ponovo sam rekla i zijevnula. Rano ustajanje dva dana zaredom uzelo je danak. Zaklopila sam knjigu i ustala. “Pod uvjetom da ne moram ustati prije devet.” Ali kad sam napokon ušla u kameni krug, već je bilo gotovo jedanaest sati. Bila sam mokra do kože jer je padala sitna kiša a nisam se sjetila ponijeti kabanicu. Na brzinu sam pretražila vanjski dio kruga, ali ako je ondje ikad gorjela vatra, netko se potrudio ukloniti sve tragove. Biljku sam lakše pronašla. Nalazila se na mjestu koje sam zapamtila, u blizini najvišeg kamena. Odrezala sam nekoliko cvjetova sa stabljika i privremeno ih pohranila u rupčić, s namjerom da se prikladno pobrinem za njih kad se vratim do malog automobila gospođe Baird u kojem sam ostavila teške biljne preše.


Najviši kamen u krugu bio je raskoljen; u sredini je imao okomitu pukotinu koja ga je razdvajala na dva golema komada. Čudno, dva su dijela na neki način bila odvojena. Premda su se sučeljene površine očito podudarale, bile su međusobno udaljene otprilike tri četvrt metra. Odnekuda iz blizine dopirao je zvuk duboka zujanja. Pomislila sam da se u nekoj dubljoj pukotini kamena nalazi košnica, pa sam položila ruku na kamen kako bih se nagnula u pukotinu. U tom trenutku kamen je vrisnuo. Odskočila sam kao opečena, tako brzo da sam se spotaknula o kratku travu i s treskom pala na stražnjicu. Zabuljila sam se u kamen znojeći se. Nikad prije nisam čula da je neki živi stvor proizveo takav zvuk. Nemoguće ga je opisati, može se samo reći da takav krik ne biste očekivali od kamena. Bio je jeziv. Zatim su i drugi kamenovi počeli vikati. Začula sam zvukove bitke, krikove umirućih ljudi i uplašenih konja. Snažno sam zatresla glavom da razbistrim misli, ali buka nije prestala. Nesigurno sam ustala i oteturala do ruba kruga. Zvukovi su dopirali sa svih strana, od čega su me zaboljeli zubi i zavrtjelo mi se u glavi. Počelo mi se mutiti pred očima. Ne mogu sa sigurnošću reći jesam li se namjerno vratila do pukotine u glavnom kamenu ili je to bila posljedica slučaja, nasumičnog teturanja kroz maglu buke. Jednom prilikom, kad sam putovala noću, zaspala sam na suvozačevu sjedalu automobila u pokretu, uljuljkana bukom kretanja u iluziju potpunog bestežinskog stanja. Vozač je prebrzo izletio na most i izgubio nadzor nad vozilom, pa su me blještava svjetla i mučan osjećaj da padam velikom brzinom prenuli iz sna o lebdjenju. Taj grubi prelazak u stvarnost najviše je što se mogu približiti opisu osjećaja koji sam tada iskusila, premda je i on još uvijek daleko od istine. Mogla bih reći da mi se vidokrug suzio u mračnu točku i onda potpuno nestao, ne ostavljajući za sobom tamu nego jarku prazninu. Mogla bih reći da sam imala osjećaj da se vrtim ili da sam se izvrnula. I sve bi to bilo točno, a ipak ništa od toga ne bi moglo opisati onaj osjećaj potpunog prekida koji me u tom času obuzeo, kao da sam se svom snagom sudarila s nečim što ne postoji. Istina je da se ništa nije ni pomaknulo ni promijenilo. Činilo se da se ništa nije dogodilo, a ipak me obuzeo osjećaj elementarnog užasa, tako snažan da više nisam znala ni tko sam ni što sam, ni gdje se nalazim. Bila sam u središtu kaosa i nikakva mi tjelesna ni duhovna snaga nije mogla pomoći da mu se oduprem. Ne mogu tvrditi da sam pala u nesvijest, ali izvjesno vrijeme posve sigurno nisam bila svjesna sebe. “Probudila” sam se, ako je to prava riječ, kad sam se spotaknula o jedan kamen nedaleko od podnožja brijega. Napola sam se otklizala niz posljednjih metar-dva obronka i zaustavila se u gustom busenju u podnožju. Obuzela me mučnina i vrtoglavica, pa sam otpuzala do šumarka mladih hrastova i naslonila se na jedno stablo da se priberem. Iz blizine je dopirala zbunjujuća vika koja me podsjetila na zvukove što sam ih čula i osjetila u kamenom krugu, ali ovoj je vici nedostajala ona primjesa neljudskog nasilja. Ovo su bili normalni zvukovi ljudske borbe, pa sam se okrenula prema njima.


3. Čovjek u šumi Kad sam ih ugledala, bili su prilično daleko od mene. Dva ili tri muškarca u kiltovima trčala su malim proplankom koliko ih noge nose. Začula sam praskanje u daljini i zaključila da je riječ o pucnjima. Kad je za zvukovima pucnjave uslijedila pojava pet-šest muškaraca u crvenim kaputima i hlačama do koljena, koji su mahali mušketama, bila sam posve sigurna da još uvijek haluciniram. Trepnula sam i razrogačila oči. Podigla sam šaku pred oči i ispružila dva prsta. Toliko sam ih i vidjela, jasno i razgovijetno. Vid mi nije bio zamućen. Oprezno sam onjušila. Osjetila sam jedak miris proljetnog drveća i blag dašak djeteline pokraj stopala. Znači da nemam ni olfaktivnih priviđenja. Opipala sam glavu. Nigdje me nije boljela. Vjerojatno nemam potres mozga. Puls mi je bio malo ubrzan, ali ravnomjeran. Zvukovi u daljini naglo su se promijenili. Začula sam topot kopita, a onda je u mom smjeru dojurilo nekoliko konja koje su jahali Škoti u kiltovima, vičući na gelskom. Okretnost kojom sam im se sklonila s puta, činilo se, dokazivala je da nemam tjelesnih ozljeda, kakvo god da mi je duševno stanje. A onda, kad je jedan od crvenih kaputa, kojeg je oborio na tlo Škot u bijegu, ustao i teatralno zaprijetio šakom za odmičućim konjima, sinulo mi je. Pa jasno. Ovo je film! Zavrtjela sam glavom čudeći se koliko mi je trebalo da to shvatim. Ovdje se snima nekakva kostimirana drama, to je sve. Nedvojbeno, jedna od onih priča o zgodnom princu u vrijesku. No krasno! Bez obzira na umjetničku vrijednost projekta, filmska ekipa neće mi biti zahvalna ako joj u kadar unesem notu povijesne neautentičnosti. Dvostruko brže povukla sam se u šumu, s namjerom da obiđem proplanak u širokom luku i da izbijem na cestu kod mjesta gdje sam parkirala auto. Ali kretanje se pokazalo težim no što sam očekivala. Šuma je bila mlada, puna grmlja koje mi je zapinjalo za odjeću. Morala sam oprezno napredovati između tankih mladih stabala, oslobađajući usput suknju iz trnovitog grmlja. Da je bio zmija, bila bih nagazila na njega. Tako je tiho stajao među mladim stablima, gotovo kao da je jedno od njih, da ga nisam ni primijetila prije no što je naglo ispružio ruku i zgrabio me za nadlakticu. Dlanom druge ruke prekrio mi je usta i natraške me odvukao u hrastov šumarak, dok sam se panično otimala. Učinilo mi se da moj otimač, tko god bio, nije mnogo viši od mene, ali da ima prilično jake podlaktice. Zapahnuo me blagi cvjetni miris, nalik na lavandinu vodicu, a i nešto oštrije, pomiješano s jakim vonjem muškog znoja. Međutim, dok su se grane koje smo u prolasku svijali hitro vraćale na mjesto, primijetila sam nešto poznato u vezi sa šakom i podlakticom koja me je stezala oko struka. Zatresla sam glavom i oslobodila se stiska na ustima. “Frank! Što to izvodiš, za Boga miloga?” povikala sam, razapeta između olakšanja što sam ga ovdje zatekla i razdraženosti zbog njegove neslane šale. Još uvijek sam bila uznemirena zbog doživljaja među kamenovima, pa nisam bila raspoložena za grube igre. Spustio je ruke, ali već dok sam se okretala prema njemu, shvatila sam da nešto nije u redu. Ne samo zbog nepoznate kolonjske vodice, nego i zbog nečega suptilnijeg. Ukipila sam se i osjetila da mi se kosa diže na glavi. “Vi niste Frank”, prošaptala sam. “Nisam”, složio se promatrajući me s velikim zanimanjem. “Premda imam jednog bratića koji se tako zove. Ali sumnjam da ste me zamijenili s njim, madam. Nismo si baš previše slični.” Kako god da mu izgleda bratić, on sam mogao je biti Frankov brat. Imao je isto vitko i mršavo tijelo i lijepo oblikovane kosti, iste oštre crte lica, ravne obrve i široke svijetlosmeđe oči, istu tamnu kosu, začešljanu ravno na tjeme. Ali ovaj čovjek imao je dugu kosu, povezanu kožnatom vrpcom. A njegova je ciganska koža imala tamnu boju koja je svjedočila o mjesecima - ne, o godinama - izloženosti suncu, a ne onu blagu zlaćanu boju koju je Frank dobio za naših praznika u Škotskoj.


“Tko ste vi?” uznemireno sam ga upitala. Premda je Frank imao mnoštvo rođaka i veza, vjerovala sam da poznajem cijeli britanski ogranak njegove obitelji, a među njima sigurno ne postoji nitko tko izgleda kao ovaj čovjek. Osim toga, Frank bi mi zacijelo spomenuo da u škotskom gorju ima bliskog rođaka. Ne samo da bi ga spomenuo, nego bi inzistirao na tome da ga posjetimo, oboružani uobičajenom zbirkom genealoških karata i bilježnica, znatiželjni da doznamo i najmanju pojedinost o glasovitom Crnom Jacku Randallu. Čuvši moje pitanje, stranac je podigao obrve. “Tko sam ja? Ja bih vas trebao pitati tko ste vi, madam, i to s mnogo više opravdanja.” Polako me odmjerio od glave do pete, prešavši s nekom vrstom nepristojna divljenja preko moje tanke pamučne suknje, prekrivene grančicama božura, i zadržavši pogled s neobično podsmješljivim izrazom lica na mojim nogama. Taj mi je pogled bio posve neshvatljiv, ali zbog njega me obuzela krajnja nervoza, pa sam ustuknula korak ili dva i udarila leđima u drvo. Napokon me prestao odmjeravati i okrenuo se u stranu. Kao da sam bila prikovana njegovim pogledom, izdahnula sam s olakšanjem, do tog trenutka nesvjesna da zadržavam dah. Okrenuo se da podigne svoj kaput, koji je ležao prebačen preko najniže grane obližnjeg hrasta. Otro je nekoliko razbacanih listova s njega i počeo ga navlačiti. Mora da sam glasno dahnula, jer on je ponovo podigao pogled. Kaput je bio tamnocrvene boje, s dugim frakom i bez ovratnika, a na prsima je imao petlje za zakopčavanje. Svijetložuti opšav na zasukanim rukavima bio je dobrih petnaest centimetara dug, a s jedne epolete svjetlucao je mali spiralni zlatni gajtan. Bila je to uniforma draguna, časnička odora. U tom mi je trenutku sinulo - pa jasno, on je glumac, član filmske ekipe koju sam vidjela na drugom kraju šume. Doduše, kratka sablja koju je opasivao izgledala mi je realističnijom od bilo kojeg komada rekvizita što sam ga ikad vidjela. Stisnula sam se uz stablo iza sebe, shvativši da mi njegova čvrstoća pruža osjećaj sigurnosti. Obrambeno sam prekrižila ruke na prsima. “Tko ste vi, dovraga?” ponovo sam ga upitala. Glas mi je ovoga puta zazvučao kao graktanje u kojem sam čak i ja osjetila strah. Nastavio je bez žurbe zakopčavati petlje na prsima kaputa, ignorirajući moje pitanje kao da ga nije ni čuo. Tek kad je završio, opet je skrenuo pažnju na mene, a onda mi se podrugljivo naklonio i položio ruku na srce. “Madam, ja sam gospodin Jonathan Randall, satnik osme konjičke jedinice u vojsci Njegova veličanstva. Stojim vam na usluzi, madam.” Potrčala sam. Dah mi je parao grudi dok sam se probijala kroz gusto granje hrastova i joha, ne obazirući se na grmlje, koprive, kamenje, otpale grane i sve ostalo što mi se našlo na putu. Začula sam uzvik iza sebe, ali obuzela me prevelika panika da bih mogla odrediti odakle dolazi. Bezglavo sam bježala, dok su me grančice greble po licu i rukama, a gležnjevi bi mi se svinuli kad bih stala u rupu ili se spotakla o kamen. Nisam mogla suvislo misliti, htjela sam samo pobjeći od njega. Osjetila sam snažan udarac u donji dio leđa i pala potrbuške koliko sam duga i široka, s treskom koji mi je izbacio sav zrak iz pluća. Grube ruke okrenule su me na leđa, a onda se satnik Jonathan Randall uspravio iznad mene na koljena. Teško je disao i izgubio sablju u potjeri. Bio je raskuštran, prljav i potpuno ozlovoljen. “Dovraga, zašto bježite od mene?” htio je znati. Gust pramen tamnosmeđe kose pao mu je na čelo i svinuo se, pa je još jezovitije sličio Franku. Sagnuo se i uhvatio mi ruke. Još uvijek zadihana, stala sam se otimati, ali postigla sam samo to da ga povučem na sebe. Izgubio je ravnotežu i pao čitavom dužinom tijela na mene, još jedanput me pritisnuvši na tlo. Začudo, to je imalo za posljedicu da je njegova zlovolja nestala. “Oh, tako ćemo, je li?” upitao me s hihotom. “Pa, vrlo bih vas rado poslušao, curo, ali izabrali ste prilično nezgodan trenutak.” Njegova težina pritisnula mi je bokove uz tlo, a jedan mi se kamenčić bolno zario u leđa. Promeškoljila sam se da ga pomaknem. On je čvrsto pritisnuo bokove na moje i rukama mi prikovao ramena za tlo. Zinula sam od bijesa.


“Što to...?” počela sam, ali on se sagnuo i prekinuo moj prosvjed poljupcem. Gurnuo mi je jezik u usta i istražio unutrašnjost s drskom prisnošću, lutajući jezikom naokolo i uranjajući dublje, povlačeći se i ponovo napredujući. A onda se povukao, isto tako naglo kao što je i počeo. Potapšao me po obrazu. “Baš lijepo, curo. Možda poslije, kad budem imao vremena da vam se posve posvetim.” U međuvremenu sam povratila dah, pa sam to iskoristila. Povikala sam mu ravno u uho, a on se trznuo kao da sam mu gurnula žicu u ušnu školjku. Iskoristila sam tu kretnju da podignem koljeno i udarim ga u nebranjenu stranu tijela, odbacivši ga na obližnji humak lišća. Nezgrapno sam ustala, a on se spretno dokotrljao do mene. Grozničavo sam se osvrnula oko sebe tražeći izlaz, ali bili smo u samom podnožju jedne od onih strmih litica koje tako naglo izranjaju iz zemlje u škotskom gorju. Zarobio me na mjestu gdje se stijena povlači i oblikuje kamenu šupljinu. Onemogućio mi je izlaz iz udubine raširivši ruke i poduprijevši ih na zidove stijene, a na zgodnom tamnoputom licu pojavio se izraz bijesa i znatiželje. “S kim ste došli ovamo?” htio je znati. “S tim Frankom, tko god on bio? U mojoj satniji nema nikoga s tim imenom. Ili je to možda neki čovjek koji živi u blizini?” Stegnula sam šake i stisnula zube. Što god ovaj šaljivac smjerao, nisam to imala namjeru podnositi. “Nemam pojma o čemu govorite i molim vas da me smjesta pustite!” rekla sam najboljim glasom medicinske sestre. Takav je ton obično dobro djelovao na neposlušne bolničke čuvare i mlade stažiste, ali čini se da je satnika Randalla samo zabavio. Odlučno sam suzbijala osjećaje straha i dezorijentiranosti koji su mi mahali krilima ispod rebara poput jata uspaničenih kokoši. Polako je zavrtio glavom i još me jedanput podrobno odmjerio. “Još ne, curo. Pitam se zašto bi zaboga zalutala kurva u potkošulji nosila cipele?” rekao je razgovornim tonom. “I to prilično kvalitetne”, dodao je bacivši pogled na moje obične smeđe mokasine. “Kurva?” povikala sam. Ponovo me pogledao u lice zanemarivši moje pitanje, a onda mi je naglo prišao i uhvatio me za bradu. Zgrabila sam ga za zapešće i pokušala mu odgurnuti ruku. “Ne dirajte me!” Prsti su mu bili kao od čelika. Ne osvrćući se na moje pokušaje da se oslobodim, okrenuo mi je lice s jedne strane na drugu, pa ga je osvijetlilo sve slabije popodnevno sunce. “Imaš kožu kao prava dama, kunem se”, promrmljao je sebi u bradu, a onda se nagnuo i omirisao me. “I francuski miomiris u kosi.” Zatim me ispustio, a ja sam ogorčeno protrljala bradu, kao da želim izbrisati dodir koji sam još uvijek osjećala na sebi. “Sve ostalo mogao ti je kupiti tvoj pokrovitelj”, razmišljao je naglas, “ali ti se i izražavaš kao dama.” “Baš vam hvala!” obrecnula sam se. “Mičite mi se s puta! Čeka me muž. Ako se ne vratim za deset minuta, doći će po mene.” “Oh, muž?” Njegov ironično zadivljen pogled malo je oslabio, ali nije posve nestao. “A kako ti se muž preziva, molit ću lijepo? Gdje je? I zašto dopušta da mu žena sama luta opustjelim šumama u ovako oskudnoj odjeći?” Do ovog sam trenutka uspješno suzbijala dio svog mozga koji se grozničavo naprezao da pronađe smisao u cijelom ovom popodnevu, ali sada se uspio probiti na površinu dovoljno dugo da mi kaže, ma koliko da mi se njegove pretpostavke činile apsurdnima, da ću si samo natovariti na vrat nove neprilike ako ovom čovjeku kažem da mi se muž preziva Randall, baš kao i on. Zato sam mu prezirno odbila odgovoriti i zakoračila da ga obiđem, ali on mi je jednom mišićavom rukom zapriječio prolaz i ispružio drugu ruku da me uhvati. Iznenada sam začula fijuk iznad naših glava, a odmah zatim ugledala sam nejasnu kretnju i začula tupi udarac. Satnik Randall našao se na tlu pokraj mojih nogu, ispod ispletene mase koja je izgledala kao zavežljaj starih kariranih krpa. Jedna se smeđa šaka, nalik na stijenu, uzdigla iz te mase i obrušila velikom snagom. Sudeći po prasku koji je uslijedio, šaka je snažno udarila u neko koščato ispupčenje, a satnikove noge, koje su se dosad otimale, iznenada su se smirile. Shvatila sam da buljim u par oštrih crnih očiju. Vretenasta ruka koja me na neko vrijeme oslobodila satnikove neželjene pažnje, privila se uz moju poput priljepka.


“A tko ste, dovraga, vi?” zapanjeno sam upitala. Moj spasitelj, ako ga tako mogu nazvati, bio je nekoliko centimetara niži od mene i mršav, ali gole ruke koje su virile iz poderane košulje bile su mišićave, a cijelo mu je tijelo ostavljalo dojam kao da je sazdano od nekog otpornog materijala poput, primjerice, krevetnih opruga. A nije bio ni lijep, s kozičavom kožom, niskim čelom i uskom čeljusti. “Ovuda.” Povukao me za ruku. Osupnuta događajima, poslušno sam krenula za njim. Moj novi drug brzo se probijao kroz gusto granje johe, a onda je naglo skrenuo iza velike stijene, pa smo iznenada izbili na stazu. Prekomjerno obrasla grmljem johe i vrijeskom, staza je bila tako vijugava da ni u jednom trenutku nisam mogla vidjeti više od dva metra pred sobom, ali to je ipak nedvojbeno bila staza, koja se uspinjala strmim obronkom prema vrhu brijega. Tek kad smo stali oprezno birati put na drugoj strani brijega, skupila sam dovoljno daha i pribranosti da upitam svog druga kamo idemo. Nije mi odgovorio, pa sam glasnije ponovila: “Dovraga, kamo idemo?” Na moje nemalo iznenađenje, skočio je na mene s grčem na licu i gurnuo me sa staze. Kad sam zaustila da prosvjedujem, stavio mi je ruku na usta, povukao me na tlo i legao na mene. Ne valjda opet, pomislila sam i počela se očajnički koprcati ne bih li se oslobodila stiska, a onda sam začula glasove koje je on čuo prije mene i smjesta se umirila. Dopirali su s raznih strana, praćeni zvukovima koraka i gacanja po blatu. Glasovi su bili engleski, oko toga nije bilo dvojbe. Stala sam se žestoko otimati da oslobodim usta. Ugrizla sam ruku svog otimača i dobila tek toliko vremena da osjetim miris usoljenog smuđa na njegovim prstima, a onda me nešto udarilo po tjemenu i sve je utonulo u mrak. Iz tmine noćne magle iznenada je izronila kamena seljačka koliba s čvrsto zatvorenim prozorskim kapcima, tako da su prozori propuštali samo crtu svjetlosti. Nisam imala pojma koliko sam dugo bila u nesvijesti, pa nisam mogla procijeniti koliko je ova kuća daleko od Craigh na Duna i grada Invernessa. Sjedila sam na konju ispred svog otmičara, ruku zavezanih za jabučicu sedla. Nismo jahali cestom, pa smo još uvijek napredovali prilično sporo. Budući da nisam osjećala simptome potresa mozga, ni ikakve druge posljedice udarca u glavu osim boli u tjemenu, zaključila sam da nisam bila dugo u nesvijesti. Moj otimač bio je šutljiv čovjek; na sva moja pitanja, zahtjeve i zajedljive komentare odgovarao je onim karakterističnim škotskim odgovorom za sve prigode, koji se najbolje može grafički predočiti kao “mmmmphm”. Da su me mučile ikakve dvojbe oko njegove nacionalnosti, taj bi zvuk sam po sebi bio dovoljan da ih odagna. Dok se naš konj spoticao o kamenje i grmlje kleke, oči su mi se postupno privikle na sve slabiju vanjsku svjetlost, pa sam doživjela šok kad sam iz gotovo potpune vanjske tame zakoračila na svjetlost u unutrašnjosti, koja mi se učinila blještavom. Kad sam se oporavila od zaslijepljenosti, shvatila sam da je prostorija, jedina u kolibi, zapravo osvijetljena samo svjetlošću s vatre, s nekoliko svijeća i s uljanice koja mi se učinila opasno staromodnom. “Koga si nam to doveo, Murtagh?” Čovjek s kozičavim licem uhvatio me za ruku i gurnuo na svjetlost vatre, pa sam zatreptala. “Sudeći po govoru, Saskinju, Dougal.” U sobi se nalazilo nekoliko muškaraca. Svi su se zabuljili u mene, neki sa znatiželjom, a neki s onim dobro poznatim cerekom. Haljina mi se tijekom popodnevnih događaja poderala na nekoliko mjesta, pa sam žurno pokušala popraviti nastalu štetu. Spustivši pogled, kroz jedno sam poderano mjesto jasno ugledala oblinu dojke, a bila sam sigurna da je mogu vidjeti i svi okupljeni muškarci. Zaključivši da bi pokušaj da spojim poderane rubove samo privukao još veću pažnju na taj prizor, nasumično sam odabrala jednog od prisutnih muškaraca i smjelo mu se zagledala u oči, nadajući se da ću tako ili muškarcima ili sebi odvući pažnju s poderanog mjesta. “Eh, bilo da je Saskinja ili nije, zgodna je”, rekao je jedan debeli i masni tip koji je sjedio pokraj vatre. Ne potrudivši se da odloži komad kruha koji je držao u ruci, ustao je i prišao mi. Nadlanicom mi je podigao bradu i odmaknuo kosu s lica. Nekoliko mrvica kruha palo mi je u izrez haljine. Ostali muškarci okupili su se oko mene, pa sam se našla okružena gomilom karirane odjeće, brada i brkova. Svi su snažno zaudarali na znoj i alkohol. Tek sam tada primijetila da su svi odjeveni u kiltove - što je prilično neobično, čak i za ovaj dio Škotske. Jesam li ja to nabasala na neki sastanak društva klanova ili možda na okupljanje bivših pripadnika neke vojne regimente?


“Dođi ovamo, curo”, pozvao me krupni tamnobradi muškarac koji je ostao sjediti za stolom do prozora. Po zapovjedničkom držanju, zaključila sam da je on vođa ove družine. Murtagh me gurnuo naprijed, a ostali su se nevoljko razmaknuli, kao da mu priznaju otmičarska prava. Tamnobradi muškarac pažljivo me odmjerio, bezizražajna lica. Dobro izgleda, pomislila sam, a nije ni neprijateljski raspoložen. Ali između obrva pojavile su mu se bore; nije to bilo lice koje bi čovjek htio naljutiti. “Kako se zoveš, curo?” Za tako krupnog čovjeka, imao je prilično visok glas, a ne duboki bas kakav bih očekivala iz njegova snažnog prsnog koša. “Claire... Claire Beauchamp”, odgovorila sam, odlučivši u hipu da upotrijebim svoje djevojačko prezime. Ako za mene namjeravaju tražiti otkupninu, nisam im željela pomoći odajući im prezime koje bi ih dovelo do Franka. Osim toga, nisam bila sigurna želim li da ovi ljudi grube vanjštine doznaju tko sam ja, prije no što ja doznam tko su oni. “I što mislite, što...” Tamnobradi se čovjek nije osvrnuo na moje pitanje, čime je ustanovio način ponašanja koji će mi vrlo brzo dodijati. “Beauchamp?” Njegove su se guste obrve podigle, a njegova se družina iznenađeno uskomešala. “To je francusko prezime, zar ne?” Prezime je izgovorio pravilnim francuskim, premda sam ja upotrijebila uobičajeni engleski izgovor “Beecham”. “Da, točno”, odgovorila sam s priličnim iznenađenjem. “Gdje si je našao?” upitao je Murtagha, koji se krijepio iz kožnate čuture. Crnomanjasti mali čovjek slegnuo je ramenima. “U podnožju Craigh na Duna. Svađala se s jednim satnikom draguna kojeg slučajno poznajem”, dodao je i znakovito podigao obrve. “Čini se da su raspravljali o tome je li ona kurva ili nije.” Dougal me još jedanput pažljivo odmjerio, upijajući svaku pojedinost moje cicane pamučne haljine i cipela. “Shvaćam. A kakvo je stanovište dama zauzela u toj raspravi?” zanimao se, sarkastično naglasivši riječ “dama”, što mi se baš i nije svidjelo. Primijetila sam da mu je škotski naglasak, premda ne tako izražen kao u čovjeka po imenu Murtagh, još uvijek prilično jak. Murtagh je izgledao gotovo kao da se zabavlja; barem mu se jedan kut usta podigao. “Ona je tvrdila da nije. Činilo se da je sam satnik neodlučan oko toga, ali sklon da to pitanje stavi na test.” “To bismo i mi mogli učiniti.” Crnobradi debeljko prišao mi je cerekajući se, s rukama zataknutim za pojas. Hitro sam se povukla što sam više mogla, što s obzirom na veličinu kolibe nije bilo ni približno dovoljno daleko. “Sad je dosta, Rupert.” Dougal me još uvijek srdito promatrao, ali iz glasa mu je izbijao autoritet, pa se Rupert zaustavio s komičnom grimasom, odglumivši razočaranje. “Nisam baš ljubitelj silovanja, a za to sad ionako nemamo vremena.” Sa zadovoljstvom sam dočekala taj načelni stav, koliko god da mu je dvojbena bila moralna osnova, ali ostala sam malo nervozna s obzirom na neskrivene izraze požude na licima nekolicine drugih muškaraca. Osjećala sam se apsurdno, kao da sam izašla u javnost u donjem rublju. Premda nisam imala pojma ni tko su ovi gorštački razbojnici ni što smjeraju, izgledali su mi vraški opasni. Ugrizla sam se za jezik da obuzdam izvjestan broj manje-više nepromišljenih primjedaba koje su mi prostrujale glavom. “Što ti kažeš, Murtagh?” zapitao je Dougal mog otmičara. “Izgleda da joj se Rupert baš ne sviđa, ha?” “To nije dokaz”, usprotivio se niski, proćelavi čovjek. “Nije joj ponudio srebrnjake. Ne možeš očekivati da će bilo koja žena poći s Rupertom bez oveće naknade - unaprijed”, dodao je, izazvavši među svojim drugovima provalu veselja. Ali Dougal je naglom gestom utišao galamu i pokazao glavom prema vratima. Još uvijek se cerekajući, proćelavi čovjek poslušno je šmugnuo van u tamu. Murtagh se nije pridružio smijehu. Namršteno me pogledao i zatresao glavom, pa mu se zanjihao pramen kose na čelu. “Ne”, napokon je rekao. “Nemam pojma što bi ona mogla biti - ili tko - ali okladio bih se u svoju najbolju košulju da nije kurva.” Ponadala sam se da mu košulja koju ima na sebi nije najbolja, jer jedva da je zgledala vrijedna klađenja.


“Pa, ti to sigurno znaš, Murtagh, ti si ih dovoljno vidio”, podrugljivo mu je odvratio Rupert, ali Dougal ga je grubo utišao. “O tome ćemo razmišljati poslije”, otresito je rekao. “Noćas nas čeka dug put, a prvo moramo pomoći Jamieju; on u ovakvom stanju ne može jahati.” Ja sam se povukla u sjenu pokraj ognjišta, nadajući se da to nitko neće primijetiti. Prije no što me uveo u kolibu, čovjek po imenu Murtagh odvezao mi je ruke. Možda bih mogla pobjeći dok su oni zaokupljeni drugim stvarima. Pažnja prisutnih muškaraca sada se usmjerila na mladića koji je sjedio zgrbljen na stolcu u kutu. Za cijelo vrijeme mog pojavljivanja i ispitivanja jedva da je podigao pogled; imao je spuštenu glavu. stišćući jednom rukom suprotno rame i blago se njihao naprijed-natrag od boli. Dougal mu je nježno odgurnuo ruku s ramena, a jedan od muškaraca povukao mu je karirani ogrtač i otkrio zakrvavljenu prljavu košulju. Jedan niski čovjek s bujnim brkovima stao je iza mladića s nožem u ruci. uhvatio mu košulju za ovratnik i prerezao je preko prsa i niz rukav, pa je otpala s ramena. Ispustila sam glasan uzdah, kao i nekolicina muškaraca. Na vrhu ranjenog ramena nalazila se duboka, nazupčana brazda, a niz mladićeva prsa tekla je krv. Ali više me šokirao prizor same ramene kosti. Imao je grozno ispupčenje na ramenu, a ruka mu je visjela pod nemogućim kutom. Dougal je zastenjao. “Uh! Jadnik je iščašio rame.” Nato je mladić prvi put podigao pogled. Imao je snažno i dobroćudno lice, premda iskrivljeno od boli i obraslo kratkom crvenkastom bradom. “Kad me kugla iz muškete izbacila iz sedla, pao sam na ispruženu ruku. Tresnuo sam cijelom težinom tijela na nju i - pras! - iščašila se.” “Točno tako.” Brkonja, koji je bio Škot, a sudeći po naglasku i obrazovan čovjek, opipao mu je rame, a mladić se namrštio od boli. “Rana nije problem. Kugla je prošla ravno kroz rame. Rana je čista - krv slobodno teče.” Dohvatio je zavežljaj prljave tkanine sa stola i upotrijebio ga da zaustavi krvarenje. “Ali ne znam što da učinim s iščašenjem. Trebat će nam ranarnik da vrati zglob na mjesto. Tako ne možeš jahati, zar ne, Jamie, momče?” Kugla iz muškete? zbunjeno sam pomislila. Ranarnik? Mladić je zatresao glavom, blijeda lica. “Boli me i kad sjedim. Ne bih mogao jahati.” Čvrsto je zažmirio i snažno zarinuo zube u donju usnu. “Pa ne možemo ga ostaviti, ne?” nestrpljivo je rekao Murtagh. “Crveni kaputi nisu baš vješti u traganju po mraku, ali prije ili poslije doći će ovamo, bez obzira na zatvorene prozorske kapke. A s tom rupetinom na ramenu, Jamie teško može proći kao nedužni seljak.” “Ne brini”, kratko je rekao Dougal. “Nemam ga namjeru ostaviti.” Brkonja je uzdahnuo. “Onda nema pomoći. Morat ćemo mu pokušati vratiti zglob na mjesto. Murtagh, ti i Rupert ga pridržite, a ja ću pokušati.” Suosjećajno sam gledala kako brkonja hvata mladićevu ruku za zapešće i lakat i silom je povlači nagore. Kut je bio posve pogrešan; mora da je prouzročio strašnu bol. Niz mladićevo lice slijevao se znoj, ali nije ispustio ni glasa, samo je malo zastenjao. Iznenada se skljokao naprijed i samo ga je stisak čovjeka koji ga je pridržavao, spriječio da ne padne na pod. Jedan od muškaraca izvukao je čep iz kožnate čuture i prislonio mu grlić na usta. Smrad sirove rakije dopro je do mjesta gdje sam stajala. Mladić je počeo kašljati i napinjati se, ali ipak je uspio otpiti gutljaj, dok mu je jantarna tekućina kapala na ostatke košulje. “Jesi li spreman za još jedan pokušaj, momče?” upitao ga je ćelavac. “Ili bi možda Rupert trebao pokušati”, predložio je okrećući se debelom crnobradom grubijanu. Odazvavši se na poziv, Rupert je svinuo ruke u laktovima kao da se sprema za bacanje kamena s ramena i uhvatio mladića za zapešće, očito s namjerom da snažnim trzajem vrati zglob na mjesto, što je zahvat, bilo mi je jasno, koji će mladiću vjerojatno razvaliti ruku poput čačkalice. “Da se niste usudili!” Sve misli na bijeg povukle su se pred profesionalnim zgražanjem. Zakoračila sam naprijed, ne obazirući se na zapanjene poglede muškaraca oko mene. “Kako to misliš?” obrecnuo se ćelavac, očito iznerviran mojom upadicom.


“Slomit ćete mu ruku ako je tako povučete”, odvratila sam isto tako osornim tonom. “Mičite mi se s puta, molim!” Laktom sam odgurnula Ruperta i uhvatila pacijenta za zapešće. On je izgledao jednako iznenađeno kao i svi ostali, ali nije se opirao. Koža mu je bila vrlo topla, ali zaključila sam da nema groznicu. “Da bi se kost nadlaktice vratila u zglob, morate je uhvatiti pod ispravnim kutom”, objasnila sam i zastenjavši podigla mladićevo zapešće i gurnula mu lakat prema tijelu. Bio je krupan momak; ruka mu je bila teška poput olova. “Ovo je najgori dio”, upozorila sam svog pacijenta i uhvatila ga za lakat, spremajući se da naglo povučem ruku nagore i prema unutra. Usta su mu zatitrala, premda se to baš ne bi moglo nazvati osmijehom. “Ne može me boljeti mnogo više nego sada. Nastavite.” Sada sam se i ja već oznojila. Namještanje iščašenog zgloba naporan je posao i u najboljim okolnostima. A kad se taj zahvat izvodi na krupnom čovjeku koji je iščašio zglob prije nekoliko sati pa su mišići već natekli i pritišću mu zglob, to zahtijeva svu snagu koju sam imala. Nalazili smo se opasno blizu ognjišta i ponadala sam se da se nećemo oboje prevrnuti u vatru ako se zglob vrati na mjesto s trzajem. Iznenada se začuo nježan škljocaj u ramenu i zglob se vratio na svoje mjesto. Pacijent je izgledao zadivljeno. S nevjericom je opipao rame. “Više me ne boli!” Na licu mu se pojavio širok osmijeh olakšanja i radosti, a prisutni su muškarci počeli vikati i pljeskati. “Još će vas boljeti!” Bila sam sva znojna od napora, ali samodopadno zadovoljna ishodom zahvata. “Boljet će vas još nekoliko dana. Dva-tri dana ne smijete istezati zglob; kad se njime budete služili, isprva to činite vrlo polako. Ako osjetite bol, smjesta prekinite. I svakodnevno ga omatajte toplim oblozima.” Dok sam svom pacijentu davala taj savjet, koji je on slušao s poštovanjem, postala sam svjesna da me drugi muškarci promatraju s izrazima lica u rasponu od čuđenja do neskrivene sumnjičavosti. “Ja sam medicinska sestra, znate”, objasnila sam im pomalo obrambenim tonom. Dougal i Rupert blijedo su se pogledali, a zatim me Dougal ponovo pogledao u oči. “Ne znam kakva ste sestra”, rekao je podižući obrve, “ali čini se da ste vješti u liječenju. Možete li mu zaustaviti krvarenje, toliko da može sjediti na konju?” “Mogu mu previti ranu, da”, odgovorila sam prilično strogim glasom. “Ako imate nešto za previjanje. Ali kako to mislite, ‘kakva sestra’? I zašto mislite da bih vam htjela pomoći?” Nisu mi odgovorili. Dougal se okrenuo ženi koja se skutrila u kutu prostorije i rekao joj nešto na jeziku koji sam nejasno prepoznala kao gelski. Okružena svim tim muškarcima, prije ju nisam primijetila. Neobično je odjevena, pomislila sam. Nosila je čudnu, podrapanu suknju i bluzu s dugim rukavima, napola prekrivenu nekom vrstom steznika ili prsluka. Sve je na njoj bilo prilično grubo, uključujući i lice. Ali, osvrćući se oko sebe, shvatila sam da ova kuća ne samo da nema električne struje, nego nema ni vodovoda, što je kakva-takva isprika za prljavštinu. Žena se hitro naklonila, a onda je sitnim koracima odjurila pokraj Ruperta i Murtagha i počela prekapati po šarenoj drvenoj škrinji pokraj ognjišta. Napokon je izvukla hrpu izgužvanih krpa. “Ne, to neće biti dobro”, rekla sam, polako ih opipavši. “Ranu prvo treba dezinficirati, a onda omotati čistom krpom, ako nemate steriliziranih gaza.” Svi oko mene podigli su obrve. “Dezinficirati?” oprezno je upitao niski čovjek. “Da, dezinficirati”, strogo sam odgovorila, pomislivši da je pomalo priprost, unatoč obrazovanom naglasku. “Ranu treba očistiti i namazati otopinom da uništi bacile i pospješi ozdravljenje.” “Kakvom otopinom?” “Recimo jodom”, odgovorila sam. Vidjevši da nitko ne shvaća o čemu govorim, pokušala sam ponovo. “Nekim antiseptikom? Razvodnjenim karbolom?” predložila sam. “Ili čak alkoholom?” Ugledala sam izraze olakšanja. Napokon sam izgovorila riječ koju su prepoznali. Murtagh mi je tutnuo kožnatu čuturu u ruke. Uzdahnula sam s nestrpljenjem. Znala sam da su ljudi u škotskom gorju primitivni, ali ovo čovjek gotovo da ne povjeruje. “Gledajte”, rekla sam što sam strpljivije mogla. “Zašto ga jednostavno ne odvedete u grad? Ne može biti daleko, a sigurna sam da tamo postoji liječnik koji bi se mogao pobrinuti za njega.”


Žena se zablenula u mene. “Koji grad?” Ne obazirući se na ovu raspravu, krupni čovjek Dougal malo je odmaknuo zavjesu s prozora i oprezno provirio u tamu, a zatim je pustio zavjesu da ponovo padne na mjesto i tiho otišao do vrata. Kad je izašao u noć, muškarci su zašutjeli. Trenutak poslije, vratio se dovodeći sa sobom onog ćelavca i hladan, oštar miris borovine. Odgovarajući na upitne poglede muškaraca, zatresao je glavom. “Ne, nema nikoga u blizini. Odmah ćemo krenuti, dok je još sigurno.” Zatim je pogledao mene, pa je na trenutak zastao i zamislio se, a onda je donio odluku i iznenada kimnuo glavom prema meni, “Povest ćemo je sa sobom”, rekao je, a onda prekopao po gomili krpa na stolu i uzeo jednu poderanu krpu, koja je izgledala poput rupca koji e vidio i bolje dane. Kamo god da su namjeravali krenuti, činilo se da brkonja nije sklon tome da me povede. “A zašto da je naprosto ne ostavimo ovdje?” Dougal mu je dobacio nestrpljiv pogled, ali prepustio je Murtaghu da objasni. “Gdje god da su crveni kaputi sada, stići će ovamo do zore, a do nje još nije dugo ostalo, kad se sve uzme u obzir. Ako je ova žena engleski špijun, ne možemo riskirati da je ostavimo ovdje pa da im kaže kamo smo krenuli. A ako nije u dobrim odnosima s njima” - pogledao me kao da baš nije uvjeren u to - “ne možemo je ostaviti ovdje samu u podsuknji.” Zatim je upro prstom u moju suknju i malo se razvedrio. “Kad smo već kod toga, mogli bismo štogod zaraditi ako zatražimo otkupninu za nju. Istina, oskudno je odjevena, ali odjeća joj je kvalitetna.” “Osim toga”, prekinuo ga je Dougal, “mogla bi nam dobro doći na putu, izgleda da se pomalo razumije u liječenje. Ali sada za to nemamo vremena. Bojim se da ćeš morati krenuti bez ‘dezinfekcije’, Jamie”, rekao je mlađem čovjeku potapšavši ga po leđima. “Možeš li jahati s jednom rukom?” “Mogu.” “Odlično!” Zatim je meni dobacio masnu krpu. “Evo ti ovo”, rekao je. “Požuri s previjanjem. Odmah ćemo krenuti.” Zatim se obratio čovjeku s licem lasice i debeljku po imenu Rupert: “Vas dvojica, dovedite konje.” S gađenjem sam okrenula krpu. “Ne mogu upotrijebiti ovu krpu”, usprotivila sam se. “Prljava je.” Krupni čovjek stiskao mi je rame prije no što sam se snašla, a njegove su se tamne oči našle nekoliko centimetara od mojih. “Učini to”, rekao mi je. Zatim me odgurnuo, žurno otišao do vrata i izašao za dvojicom svojih pomoćnika. Prilično uzdrmana, posvetila sam se zadaći da što bolje previjem ranu od metka. Medicinska naobrazba nije mi dopuštala da upotrijebim prljavi rubac, pa sam potražila nešto prikladnije, pokušavajući tako suzbiti zbunjenost i strah. Nakon kratke i neuspješne potrage po hrpi krpa, napokon sam odlučila upotrijebiti trake umjetne svile koje sam poderala s obruba svog kombinea. Premda to ni izdaleka nije bio sterilan materijal, bio je daleko najčišći koji mi je bio na raspolaganju. Platno na košulji mog pacijenta bilo je staro i iznošeno, ali još uvijek iznenađujuće čvrsto. Malo se napregnuvši, rasparala sam ostatak rukava i napravila od njega improviziranu petlju, a zatim sam se odmaknula da provjerim rezultate improviziranog terenskog previjanja i udarila leđima ravno u krupnog čovjeka koji se tiho vratio u kolibu da provjeri što radim. S odobravanjem je pogledao rezultat. “Dobar posao, curo! Hajde sada, spremni smo.” Tutnuo je kovanicu ženi u ruku i odvukao me iz kolibe. Jamie je sporijim korakom krenuo za nama, još uvijek pomalo blijed. Kad je ustao s niskog stolca, shvatila sam da je visok čovjek, nekoliko centimetara viši od Dougala, koji je i sam bio prilično visok. Crnobradi Rupert i Murtagh čekali su nas vani sa šest konja i tiho im u mraku mrmljali smirujuće riječi na gelskom. Nije bilo mjesečine, ali metalni dijelovi konjske orme srebrnasto su se bljeskali na svjetlosti zvijezda. Podigla sam pogled prema nebu i gotovo zinula od čuda; nikad prije nisam vidjela noćno nebo tako načičkano sjajnim zvijezdama. Osvrćući se po okolnoj šumi, shvatila sam zašto je tako. Budući da u blizini nema grada koji bi zastro nebo svjetlošću, zvijezde su vladale noćnim nebom.


A onda sam se ukipila, osjetivši mnogo jaču hladnoću no što je noćna studen opravdavala. Nema svjetlosti grada. “Koji grad?” bila me upitala ona žena u kolibi. Nedostatak svjetlosti isprva me nije uznemirio jer sam se tijekom ratnih godina navikla na zamračenja i zračne napade. Ali rat je završio, pa bi se svjetla Invernessa morala vidjeti s udaljenosti od nekoliko milja. Muškarci su bili samo bezoblične mrlje u mraku. Palo mi je na pamet da se pokušam odšuljati u šumarak, ali kao da mi čita misli, Dougal me zgrabio za lakat i povukao prema konjima. “Jamie, uzjaši! Cura će jahati s tobom.” Stisnuo me za lakat. “Ako Jamie ne bude mogao držati uzde jednom rukom, drži ih ti, ali potrudi se da nam ostaneš blizu. Pokušaš li štogod, prerezat ću ti grkljan. Jasno?” Grlo mi je bilo previše suho da mu odgovorim, pa sam kimnula glavom. Nije to rekao osobito prijetećim tonom, ali vjerovala sam mu svaku riječ. Nisam bila u iskušenju da “štogod” pokušam jer nisam imala pojma što bih uopće mogla pokušati. Nisam znala ni gdje se nalazim ni tko su moji pratioci, ni zašto odlaze u takvoj žurbi ni kamo smo krenuli, ali nije mi preostalo ništa drugo nego da pođem s njima. Brinula sam se zbog Franka, koji me zacijelo odavno traži, ali činilo se da ovo nije dobar trenutak da ga spomenem. Dougal je zacijelo osjetio da sam kimnula glavom jer mi je ispustio ruku i iznenada se sagnuo pokraj mene. Stajala sam glupavo zureći u njega dok nije prosiktao: “Stopalo, curo! Daj mi stopalo! Lijevo stopalo”, zgađeno je dodao. Žurno sam maknula desno stopalo iz njegove ruke i stavila lijevo. Neznatno zastenjavši, podigao me na sedlo ispred Jamieja, koji me zdravom rukom privio sebi. Unatoč nelagodnoj situaciji, bila sam zahvalna na toplini mladog Škota. Snažno je vonjao na dim, krv i neopranu muškost, ali hladni noćni zrak tako me ujedao kroz tanku haljinu da sam bila sretna što se mogu nasloniti na njega. Uz tiho zveckanje uzda, krenuli smo u zvjezdanu noć. Muškarci nisu razgovarali, vladala je oprezna budnost. Čim smo izbili na stazu, konji su prešli u kas, a ja sam se previše neudobno drmusala da bih željela razgovarati, čak i pod pretpostavkom da me itko želi slušati. Činilo se da moj suputnik nema velikih problema, unatoč tome što se nije mogao služiti desnom rukom. Osjećala sam njegova bedra iza sebe, koja su se povremeno pomicala i stezala vodeći konja. Čvrsto sam se držala za rub kratkog sedla kako ne bih pala; ja sam već jahala na konju, ali nisam bila ni izdaleka tako vješt jahač kao taj Jamie. Nakon izvjesnog vremena stigli smo do križanja, gdje smo na trenutak zastali dok su se onaj ćelavac i vođa skupine dogovarali tihim glasom. Jamie je prebacio uzde konju preko vrata i pustio ih da padnu do vrhova iznikle trave, a onda se počeo vrpoljiti i okretati iza mene. “Oprezno!” rekla sam mu. “Nemojte se tako okretati jer će vam otpasti zavoji! Što pokušavate učiniti?” “Pokušavam skinuti ogrtač da vas njime zaogrnem”, odgovorio je. “Drhtite. Ali ne mogu ga skinuti jednom rukom. Možete li mi uhvatiti kopču broša?” Nakon dosta povlačenja i nezgrapna premještanja, uspjeli smo osloboditi ogrtač. Jamie je iznenađujuće spretnim zamahom izvukao ogrtač i pričekao da mu padne oko ramena poput šala. Zatim je stavio krajeve ogrtača oko mojih ramena i gurnuo ih pod rub sedla, tako da smo oboje bili toplo ogrnuti. “Evo!” rekao je. “Ne bi bilo dobro da se smrznete prije no što stignemo.” “Hvala”, rekla sam, zahvalna na zaštiti od hladnoće. “Ali kamo idemo?” Nisam mu mogla vidjeti lice, koje je bilo iza i iznad mene. Načas je ušutio prije no što mi je odgovorio. Napokon se kratko nasmijao. “Iskreno rečeno, curo, ne znam. Pretpostavljam da ćemo oboje doznati kad stignemo, ha?” Nešto mi se učinilo poznato u krajoliku kojim smo sada prolazili. Činilo mi se da prepoznajem oblik velikih stijena ispred nas, nalik na pijetlov rep. “Pa to je stijena Cocknammon!” uzviknula sam. “Da, valjda”, odvratio je moj pratilac, koga to otkriće nije uzbudilo. “Nisu li Englezi svojedobno ovdje postavljali zasjede?” upitala sam, pokušavajući se prisjetiti svih onih dosadnih dijelova lokalne povijesti s kojima me Frank proteklog tjedna satima pokušavao zabaviti. “Ako je u blizini engleska patrola...” Zastala sam. Ako se u blizini nalazi engleska patrola, možda griješim što na to


privlačim pažnju. A ipak, u slučaju zasjede, ja se ni po čemu ne bih razlikovala od svog pratioca, budući da smo oboje zaogrnuti istim ogrtačem. Sjetila sam se satnika Jonathana Randalla i nehotice zadrhtala. Sve što sam vidjela nakon prolaska kroz onaj procjep u kamenu upućivalo je na potpuno iracionalan zaključak da je čovjek kojeg sam srela u šumi zapravo Frankov daleki predak. Tvrdoglavo sam se opirala tom zaključku, ali nisam bila u stanju pronaći neko drugo objašnjenje koje bi se slagalo s činjenicama. Isprva sam pomislila da je sve to samo neuobičajeno jasan san, ali Randallov bezobrazno intiman i puten poljubac raspršio je taj dojam. A ni Murtaghov udarac po glavi nije bio san, bol na tjemenu bila je jednako jaka kao i trenje bedara o sedlo, koje nije nimalo nalikovalo na san. A nije ni krv. Istina, za mene je krv postala dovoljno uobičajena pojava da sam je već i prije sanjala. Ali još nikad nisam sanjala miris krvi, taj topli, crvenkastosmeđi vonj koji sam još uvijek mogla nanjušiti na čovjeku iza sebe. “Tsk”, coknuo je moj suputnik konju i natjerao ga da priđe uz bok konju predvodnika skupine, a onda se u mrklom mraku upustio u tihi razgovor na gelskom. Konji su usporili do hoda. Na vođin znak, Jamie, Murtagh i onaj niski ćelavac otišli su na začelje, a druga dvojica pojurila su naprijed i odgalopirala do stijene, koja je ležala s desne strane, četvrt milje ispred nas. U međuvremenu je izašao polumjesec, pa je svjetlost bila dovoljno jaka da obasja lišće sljeza pokraj ceste, ali u mračnim udubinama stijene moglo se skrivati bilo što. Čim su figure u galopu projahale pokraj stijene, iz udubine je bljesnula vatra iz muškete. Odmah iza svojih leđa začula sam krik od kojeg mi se sledila krv u žilama, a naš konj pojurio je kao da ga je bocnuo oštar štap. Iznenada smo jurili kroz vrijesak prema stijeni, a Murtagh i onaj drugi čovjek jurili su pokraj nas; noćni zrak parali su krikovi i urlici od kojih se diže kosa na glavi. Uhvatila sam se za jabučicu sedla kao da mi o tome ovisi život. Jamie je odjednom potjerao konja do velikog klekovog grma, zgrabio me oko struka i grubo bacio u grm, a zatim je oštro okrenuo konja i odjurio, obilazeći stijenu prema južnoj strani. Vidjela sam ga kako se jako naginje u sedlu dok je konj nestajao u sjeni stijene. Kad se konj ponovo pojavio, sedlo je bilo prazno. Pročelja stijene bila su prošarana sjenama; čula sam uzvike i povremene pucnjeve iz mušketa, ali nisam mogla razabrati jesu li kretnje koje vidim kretnje muškaraca ili samo sjene kržljavih hrastova koji su rasli iz pukotina u stijenama. S izvjesnim sam se naporom izvukla iz grmlja, mičući komadiće klekova trnja sa suknje i iz kose. Liznula sam jednu ogrebotinu na ruci i zapitala se što sada da učinim. Mogla bih pričekati da sukob kod stijene završi. Ako Škoti pobijede ili barem prežive, pretpostavljam da će se vratiti po mene. A ako ne pobijede, mogla bih prići Englezima. Ali oni bi lako mogli zaključiti da sam se udružila sa Škotima kad putujem s njima. Nisam imala pojma s kakvom bih se namjerom udružila s njima, ali iz ponašanja muškaraca u kolibi bilo je posve očito da namjeravaju učiniti nešto čemu bi se Englezi snažno protivili. Možda bi mi bilo najpametnije da se držim podalje od obiju strana u sukobu. Na kraju krajeva, sada kad znam gdje se nalazim, postoje izgledi da se vratim u grad ili selo koje znam, pa makar morala čitav put prevaliti pješice. Odlučno sam krenula prema cesti, spotičući se o mnogobrojno granitno kamenje koje je virilo iz zemlje, te nezakonite potomke stijene Cocknammon. Hod na mjesečini bio je varljiv. Mogla sam vidjeti svaku pojedinost na tlu, ali nisam imala osjećaj za dubinu pa su mi ravno bilje i nazubljeno kamenje izgledali jednako visoki, što me tjeralo da previsoko podižem stopala pokušavajući prekoračiti nepostojeće prepreke i da udaram nožnim prstima o kamenje. Hodala sam što sam brže mogla, osluškujući ide li tkogod za mnom. Kad sam došla do ceste, buka bitke već se stišala. Shvatila sam da je sama cesta previše osvijetljena, ali ako želim naći put do grada, moram poći njome. Nisam imala osjećaj smjera u mraku, a Frank me nikad nije uspio naučiti orijentaciju prema zvijezdama. Kad sam pomislila na Franka, gotovo sam zaplakala, pa sam pokušala odagnati misli o njemu, nastojeći pronaći neki smisao u popodnevnim događajima. Premda se to činilo nezamislivim, sve je navodilo na zaključak da sam se našla na mjestu gdje još uvijek vladaju običaji i odnosi kasnog osamnaestog stoljeća. Da nije bilo ozljeda mladića kojeg su zvali Jamie, pomislila bih da je cijela stvar neka vrsta pretjerane kostimirane zabave. Ali sudeći po tragovima, njegovu je ranu doista izazvalo nešto vrlo nalik na kuglu iz muškete. A ni ponašanje muškaraca u kolibi nije nimalo nalikovalo na glumu. Izgledali su ozbiljno, a njihovi bodeži i mačevi bili su stvarni.


Je li ovo možda neka zabačena enklava, gdje seljani s vremena na vrijeme uprizoruju dijelove svoje povijesti? Čula sam da se takve stvari rade u Njemačkoj, ali nikad u Škotskoj. Nikad nisi čula ni za glumce koji jedni na druge pucaju iz mušketa, zar ne? podrugljivo mi je odvratio neugodno racionalan dio mog mozga. Osvrnula sam se prema stijeni da provjerim gdje se nalazim, a zatim sam pogledala nebo ispred sebe i krv mi se sledila u žilama. Ondje nije bilo ničega osim mekanih iglica borova, nepronično crnih pred rasutim zvijezdama. Gdje su svjetla Invernessa? Ako je stijena iza mene doista Cocknammon, a znala sam da jest, onda Inverness mora ležati manje od tri milje jugoistočno. Iz ove udaljenosti, morala bih vidjeti odsjaj gradskih svjetala na nebu. Ako je grad doista ovdje. Uzrujano sam zadrhtala i uhvatila se za laktove da se zaštitim od studeni. Čak ako načas i prihvatim posve nevjerojatnu pretpostavku da se nalazim u nekom drugom vremenu, Inverness na svom sadašnjem položaju leži već šesto godina. Ovdje je. Ali izgleda da nema svjetala. U ovim okolnostima, to snažno nagovještava da u gradu nema električne struje. Što je još jedan dokaz, ako mi uopće trebaju ikakvi dokazi. Ali dokaz za što, točno? Jedna je sjena iskoračila iz mraka ispred mene, tako blizu da sam se gotovo sudarila s njom. Suspregnula sam krik i okrenula se da potrčim, ali krupna šaka uhvatila me za ruku i spriječila moj bijeg. “Ne brinite, curo. Ja sam.” “Toga sam se i bojala”, bijesno sam odvratila, premda sam zapravo osjetila olakšanje kad sam shvatila da preda mnom stoji Jamie. Njega se nisam bojala toliko koliko ostalih muškaraca, premda je izgledao jednako opasno. Ipak, mlad je, čak mlađi od mene, procijenila sam. A nije mi bilo lako bojati se čovjeka koji mi je nedavno bio pacijent. “Nadam se da niste zloupotrebljavali rame”, rekla sam mu prijekornim glasom bolničke nadzornice. Ako mi pođe za rukom da nametnem dovoljno autoritativan ton, možda ga uspijem nagovoriti da me pusti. “Ona mala čarka nije mu pomogla”, priznao je masirajući rame drugom rukom. U tom trenutku pomaknuo se na komadić osvijetljen mjesečinom, pa sam mu na prsima ugledala veliku krvavu mrlju na košulji. Odmah sam pomislila da krvari iz arterije, ali u tom slučaju, kako je moguće da još uvijek stoji na nogama? “Ozlijeđeni ste!” uzviknula sam. “Je li vam se otvorila rana na ramenu ili je to nova rana? Sjednite da pogledam!” Gurnula sam ga prema skupini kamenja, usput brzo ponavljajući u mislima proceduru za hitne intervencije na terenu. Nisam imala pribor kod sebe, ništa osim odjeće. Posegnula sam za ostacima svog kombinea, namjeravajući ga upotrijebiti da zaustavim krvarenje, ali Jamie se nasmijao. “Ne, ne obazirite se na to, curo. To nije moja krv. Barem većina nije”, rekao je, oprezno odvajajući natopljenu tkaninu od tijela. Gutnula sam slinu, osjećajući da me hvata lagana mučnina. “Oh”, odvratila sam slabašnim glasom. “Dougal i ostali čekaju nas pokraj ceste. Hajdemo!” Uhvatio me za ruku, manje iz galantnosti, a više kako bi me natjerao da ga slijedim. Odlučila sam riskirati i ukopala se na mjestu. “Ne! Ne idem s vama!” Zaustavio se, iznenađen mojim protivljenjem. “Da, idete.” Izgleda da ga moj otpor nije uznemirio; zapravo, činilo se da ga neznatno zabavlja što se protivim ponovnoj otmici. “A što ako neću? Hoćete li mi prerezati grkljan?” upitala sam, ustrajavajući na toj temi. Razmislio je o alternativama i mirno odgovorio: “Ne, neću. Ne izgledate mi teški. Ako ne želite hodati, podići ću vas i prebaciti preko ramena. Želite li da to učinim?” Zakoračio je prema meni, a ja sam žurno ustuknula. Nisam ni najmanje sumnjala da bi to doista i učinio, unatoč rani. “Ne! Ne smijete to učiniti, opet ćete ozlijediti rame.” Nisam mu mogla vidjeti crte lica, ali spazila sam bljesak zuba na mjesečini i shvatila da se smiješi. “Pa onda, budući da ne želite da se ozlijedim, pretpostavljam da to znači da ćete poći sa mnom?” S mukom sam tražila neki odgovor, ali nisam ga uspjela smisliti na vrijeme. On me opet zgrabio za ruku, pa smo krenuli prema cesti.


Jamie me čvrsto držao za ruku i potezao me nagore kad bih se spotaknula o neki kamen ili biljku. On sam hodao je kao da je bodljikava vrijes popločena cesta usred bijela dana. Nema sumnje, gorko sam pomislila, njegovim žilama teče mačja krv. Kako mi se samo uspio prišuljati u mraku! Kao što je Jamie i pretpostavio, ostali muškarci čekali su nas s konjima u blizini; činilo se da nisu pretrpjeli gubitke ni zadobili ozljede, jer su svi bili na broju. Uspentrala sam se na konja bez velike ceremonije i ponovo ljosnula u sedlo. Nehotice sam udarila glavom u Jamiejevo rame, a on je glasno uzdahnuo. Pokušala sam nasrtljivo službenim tonom prikriti ogorčenje što sam ponovo uhvaćena i kajanje što sam ga povrijedila. “Tako vam i treba, kad jurcate naokolo i skačete po grmlju i stijenama. Lijepo sam vam rekla da ne pomičete taj zglob; sada ste osim modrica vjerojatno zaradili i istegnuće mišića.” Činilo se da ga moje zanovijetanje zabavlja. “Pa nisam baš imao velikog izbora. Da nisam pomaknuo rame, nikad više ne bih pomaknuo ništa drugo. Mogu i jednoruk izaći na kraj s jednim crvenim kaputom možda čak i s dvojicom”, dodao je pomalo hvalisavim tonom, “ali ne i s trojicom.” “Osim toga”, rekao je povukavši me na krvlju natopljenu košulju, “možete mi opet srediti rame kad stignemo na odredište.” “Tako vi mislite”, odvratila sam hladnim glasom, odmičući se od ljepljive tkanine. On je coknuo konju pa smo opet krenuli. Muškarci su nakon bitke bili jako dobro raspoloženi, stalno su zbijali šale i smijali se. Neprestance su hvalili moju omanju ulogu u osujećenju zasjede i ispijali zdravice iz čutura koje je nekolicina njih nosila sa sobom. I meni su ponudili nešto od sadržaja čutura, ali odbila sam govoreći da mi je i u trijeznom stanju dovoljno teško ostati u sedlu. Iz njihova razgovora zaključila sam da nas je dočekala manja patrola od desetak engleskih vojnika, naoružanih mušketama i sabljama. Netko je dodao čuturu Jamieju. Dok je pio, osjetila sam miris vrućeg alkohola, nalik na paljevinu. Uopće nisam bila žedna, ali slab miris meda podsjetio me da već izvjesno vrijeme umirem od gladi. Želudac mi je neugodno glasno zakrčao, prosvjedujući što ga zanemarujem. “Hej, Jamie, momče, jesi li gladan?” povikao je Rupert pogrešno zaključivši o izvoru buke. “Ili si možda ponio sa sobom gajde?” “Rekao bih da sam dovoljno gladan da pojedem cijele gajde”, odvratio je Jamie, galantno preuzevši krivnju na sebe. Trenutak poslije, pred ustima mi se ponovo našla ruka s čuturom. “Bolje otpijte malo”, šapnuo mi je. “To vam neće napuniti želudac, ali pomoći će vam da zaboravite na glad.” I na nekoliko drugih stvari, ponadala sam se. Nagnula sam čuturu i otpila gutljaj. Moj suputnik imao je pravo; rakija mi je zapalila toplu vatricu u želucu, koja je ugodno gorjela prikrivajući grčeve gladi. Nekoliko milja prevalili smo bez događaja, naizmjence držeći uzde i čuturu. Ali u blizini jedne ruševne seljačke kolibe disanje mog suputnika postupno se pretvorilo u nepravilno dahtanje, a naša krhka ravnoteža, koja se do sada sastojala od ritmičnog klatarenja, iznenada je postala mnogo nepostojanija. To me zbunilo; ako ja nisam pijana, izgledalo mi je prilično nevjerojatno da on jest. “Stanite! U pomoć!” povikala sam. “Past će!” Prisjetila sam se svoga posljednjeg pada i nisam ga baš bila sklona ponoviti. Mračne su se figure uskomešale i okružile nas, zbrkano mrmljajući. Jamie je naglavačke skliznuo s konja kao vreća kamenja. Srećom, sletio je u nečije ruke. Kad sam sjahala, ostali muškarci već su sišli sa svojih konja i polegli ga na polje. “Diše”, rekao je jedan od njih. “Pa, to je od velike pomoći”, obrecnula sam se i stala mu grozničavo tražiti puls u mraku. Napokon sam ga pronašla; bio je brz ali prilično jak. Kad sam mu položila ruku na prsa i uho na usta, mogla sam osjetiti pravilno dizanje i spuštanje prsa i nešto manje dahtanja. Uspravila sam se. “Mislim da se samo onesvijestio”, rekla sam. “Stavite mu bisage pod noge. Ako netko ima vode, neka je donese.” Iznenađeno sam shvatila da su me smjesta poslušali. Očito, ovaj im je mladić važan. Zastenjao je


i otvorio oči, koje su na svjetlosti zvijezda izgledale kao crne rupe. Lice mu je na slaboj svjetlosti nalikovalo na lubanju, s čvrsto zategnutom kožom na iskošenim kostima oko očnih duplji. “Dobro mi je”, rekao je i pokušao se uspraviti. “Samo me uhvatila mala vrtoglavica.” Stavila sam mu ruku na prsa i gurnula ga natrag na tlo. “Lezite mirno”, naredila sam mu. Obavila sam hitar pregled opipavajući ga, a zatim sam se uspravila na koljena i okrenula se sagnutoj figuri za koju sam po veličini pretpostavila da pripada vođi skupine, Dougalu. “Rana od metka opet je prokrvarila, a idiot je zaradio i ubod nožem. Mislim da mu stanje nije ozbiljno, ali izgubio je prilično mnogo krvi. Košulja mu je posve natopljena, ali ne znam koliko je od te krvi njegovo. Treba mu mir i tišina, morali bismo se ovdje ulogoriti barem do jutra.” Čovjek je odmahnuo glavom. “Ne. Vojnici iz garnizona ne bi se usudili poći ovako daleko, ali još uvijek moramo paziti na Stražu. Ostalo nam je još dobrih petnaest milja.” Tamna glava nagnula se unatrag da prouči položaj zvijezda. “Trebat će nam najmanje pet sati, a najvjerojatnije sedam. Možemo stati da mu zaustavite krvarenje i ponovo previjete ranu, ali ne mnogo dulje od toga.” Dala sam se na posao, mrmljajući sebi u bradu. Dougal je tihim glasom poslao jednu mračnu figuru da stražari pokraj konja uz cestu, a ostali su se muškarci na trenutak opustili, pijući iz čutura i čavrljajući tihim glasovima. Čovjek s licem nalik na tvora, Murtagh, pomogao mi je, parajući platno u vrpce, donoseći još vode i pridižući pacijenta da mu svežem zavoje, budući da sam Jamieju strogo zabranila da se pomiče, unatoč mumljanju da mu je savršeno dobro. “Nije vam dobro, a nije ni čudo”, obrecnula sam se na njega, dajući oduška strahu i uzrujanosti. “Kakav idiot dopusti da ga izbodu nožem a ne zastane se da se pobrine za ranu? Zar niste primijetili da jako krvarite? Uza sve jurcanje po prirodi cijele noći, sve te tuče i borbe i padanje s konja, imate sreće što ste još živi... mirujte, prokleta budalo!” Vrpce od umjetne svile i platna koje sam upotrebljavala bile su izluđujuće neuhvatljive u mraku. Nisam ih mogla uhvatiti, stalno su mi izmicale, poput riba koje bježe u dubinu s podrugljivim odbljeskom bijelih trbuha. Unatoč studeni, na vratu mi je izbio znoj. Napokon sam uspjela svezati jedan vrh trake i posegnula za drugim, koji mi je uporno izmicao iza pacijentovih leđa. “Vrati se ovamo, ti... oh, prokleti gade!” Jamie se bio pomaknuo pa se prvi vrh opet odvezao. “Isuse Kriste!” rekao je debeljko po imenu Rupert. “Nikad u životu nisam čuo da jedna žena ovako psuje.” “Znači da nikad nisi upoznao moju tetu Grisel”, odvratio mu je drugi glas, našto se zaorio smijeh. “Tvoj bi te muž trebao istući”, strogo mi je rekao drugi glas iz mraka pod jednim drvetom. “Sveti Pavao kaže: Neka žena šuti i...” “Dovraga, gledajte svoja posla!” zarežala sam dok mi je znoj curio iza ušiju. “A isto može učiniti i sveti Pavao.” Rukavom sam obrisala čelo. “Okrenite ga na lijevi bok. A vi”, obratila sam se pacijentu, “ako pomaknete još samo jedan jedini mišić dok vas pokušavam previti, zadavit ću vas.” “Oh, u redu”, odvratio je Jamie krotkim glasom. Prejako sam povukla posljednju traku, pa se čitav zavoj odmotao. “Goni se u vražju mater!” povikala sam i bijesno udarila šakom o tlo. Nastupio je trenutak šokirane tišine, a onda su, dok sam opipavala tražeći razvezane vrhove zavoja, uslijedili novi komentari mog neženstvenog rječnika. “Možda bismo je trebali poslati u opatiju Svete Ane, Dougal”, predložila je jedna od mračnih figura koja je čučala pokraj ceste. “Nisam nijednom čuo Jamieja da psuje otkako smo otišli s obale, a on je prije znao tako psovati da bi posramio i mornara. Mora da je četveromjesečni boravak u opatiji urodilo plodom. Ti više ni ime Božje ne izgovaraš uzalud, zar ne, momče?” “Ne bi ni ti da si morao obaviti pokoru ležeći u veljači poslije ponoći tri sata na kamenom podu kapelice, samo u košulji”, odgovorio je moj pacijent. Svi su se nasmijali, a on je nastavio: “Pokora je trajala samo dva sata, ali trebao mi je još sat vremena da ustanem s poda. Mislio sam da mi je... ovaj, mislio sam da sam se smrznuo do kosti, ali pokazalo se da sam se samo ukočio.”


Očito se bolje osjećao. Nasmiješila sam se protiv volje, ali ipak sam mu odgovorila strogim glasom: “Šutite ili ću vas ozlijediti.” Oprezno je dodirnuo zavoje, pa sam ga lupnula po ruci. “Oh, prijetite, je li?” drsko me upitao. “I to nakon što sam vam dao da pijete iz moje čuture!” Čutura je obišla čitav krug. Dougal je čučnuo pokraj mene i oprezno prinio čuturu pacijentovim usnama. Zrakom se raširio oštar, pečen miris sirovog viskija. Stavila sam ruku na čuturu, ne dopuštajući da moj pacijent pije iz nje. “Nema više žestokih pića”, rekla sam. “Njemu treba čaj ili u najgorem slučaju voda, a ne alkohol.” Ne obazirući se na moje riječi, Dougal je oslobodio čuturu iz moje ruke i nalio pozamašnu količinu vruće tekućine mom pacijentu u grlo, što je ovoga natjeralo da zakašlje. Dougal je pričekavši da mladić na tlu povrati dah, a onda je ponovo nagnuo čuturu. “Prestanite s tim!” Opet sam posegnula za viskijem. “Želite li ga tako napiti da više ne može ustati?” Grubo me odgurnuo laktom. “Žestoka mala kuja, zar ne?” rekao je moj pacijent veselim glasom. “Gledaj svoja posla, ženo”, rekao mi je Dougal. “Noćas nas čeka dug put, a trebat će mu sva snaga koju mu piće može dati.” Čim sam završila previjanje, pacijent se pokušao uspraviti u sjedeći položaj. Gurnula sam ga natrag na tlo i stavila mu koljeno na prsa, da ga ondje zadržim. “Ne smijete se pomicati”, strogo sam mu rekla. Zgrabila sam Dougala za rub kilta i grubo ga povukla, natjeravši ga da opet čučne pokraj mene. “Pogledajte ovo”, naredila sam mu najboljim glasom medicinske sestre. Tutnula sam mu promočenu masu odbačene košulje u ruku, a on ju je ispustio s uzvikom gađenja. Uhvatila sam ga za ruku i položila je na pacijentovo rame. “A sada pogledajte ovo. Nekakva oštrica probila mu je trapezni mišić.” “Bajuneta”, uslužno je dometnuo pacijent. “Bajuneta”, uzviknula sam. “Zašto mi to niste prije rekli?” Htio je slegnuti ramenima, ali se usred pokreta ukipio i malo zastenjao od boli. “Osjetio sam kako mi se zariva u rame, ali nisam shvatio koliko je loše; nije me baš jako zaboljelo.” “Boli li vas sad?” “Boli”, kratko je odgovorio. “Baš dobro”, odgovorila sam, posve izgubivši živce. “Tako vam i treba. Možda će vas to naučiti da ne jurcate naokolo, otimate mlade žene, u-ubijate ljude i...” Shvatila sam da se nalazim smiješno blizu suza, pa sam zastala boreći se da ih suspregnem. Dougal je izgubio strpljenje zbog ovog razgovora. “Možeš li sjediti u sedlu, momče?” “Nikamo on ne može”, srdito sam se usprotivila. “Morao bi biti u bolnici! A posve sigurno ne može...” Kao i obično, Dougal se nije obazirao na moje prosvjede. “Možeš li jahati?” ponovo je upitao. “Mogu, ako mi skineš ovu curu s vrata i ako mi dadeš čistu košulju.”


4. Stižem u dvorac Ostatak putovanja protekao je bez događaja, ako se petnaest milja dugo noćno jahanje negostoljubivom prirodom, često bez pomoći staza, na konju s ranjenim čovjekom, u društvu do zuba naoružanih muškaraca u kiltovima, može nazvati putovanjem bez događaja. Ali barem nas nisu zaskočili drumski razbojnici, nisu nas napale divlje zvijeri, a nije ni padala kiša. Mjereno standardima na koje sam se počela navikavati, putovanje je bilo prilično dosadno. Kad su prve kose pruge jutarnje svjetlosti obasjale maglovitu pustopoljinu, pred sobom sam ugledala naše odredište, veliko mračno kameno zdanje, okruženo sivim svjetlom. Okolina više nije bila tiha i pusta. Nekoliko grubo odjevenih ljudi išlo je prema dvorcu. Sklanjali su se s uske staze kako bi propustili konje u kasu i glupavo zurili u moju odjeću, koju su očito smatrali nesvakidašnjom. Kao što se moglo i očekivati, magla je bila gusta, ali bilo je dovoljno svijetlo da vidim kameni most, koji se nadvio nad mali potok što je tekao ispred dvorca i skretao prema jezeru koje se nejasno ljeskalo četvrt milje dalje. Sam dvorac bio je niska i masivna građevina, bez svih onih slikovitih kula na nazubljenim bedemima. Više je podsjećao na golemu utvrđenu kuću s debelim kamenim zidovima i visokim, uskim prozorima. Iz mnogobrojnih cjevastih dimnjaka nad tankim crepovima krova sukljao je dim, pridonoseći općem dojmu sivila. Vratima zaštićeni ulaz u dvorac bio je dovoljno širok da kroz njega usporedo prođu dvoja kola. To mogu sa sigurnošću tvrditi, jer kad smo prelazili most, upravo to se i dogodilo. Jedna kola koja su vukli volovi bila su krcata bačvama, a druga sijenom. Naša mala povorka nahrupila je na most, nestrpljivo iščekujući da kola dovrše mukotrpni ulazak. Kad su se naši konji zaputili po klizavom kamenju vlažnog dvorišta, odvažila sam se postaviti pitanje. Svom pratitelju nisam uputila ni riječi otkako sam mu žurno previla ranu pokraj staze. A i on je šutio, samo bi povremeno zastenjao od nelagode kad bi ga trznuo nespretan korak konja. “Gdje smo?” upitala sam kreštavim glasom, promuklim od studeni i neupotrebe. “U utvrdi Leoch”, kratko je odgovorio. Dvorac Leoch. No, sad bar znam gdje sam. Kad sam ga posljednji put vidjela, dvorac Leoch bio je slikovita ruševina, tridesetak milja udaljena od Bargrennana. Sada je izgledao mnogo slikovitije, što zbog svinja koje su rovale po tlu podno zidina, a što zbog sveprisutnog smrada otvorene kanalizacije. Počela sam prihvaćati nemoguću pomisao da se najvjerojatnije nalazim negdje u osamnaestom stoljeću. Bila sam sigurna da takva prljavština i kaos ne postoje nigdje u Škotskoj u 1945. godini, bez obzira na kratere od bombi. A nedvojbeno smo u Škotskoj; govor ljudi u dvorištu nije ostavljao nikakve dvojbe oko toga. “Hej, Dougal!” povikao je odrpani konjušar pritrčavši da zgrabi ular predvodnikova konja. “Uranio si, čovječe; nismo ti se nadali prije Skupa!” Vođa naše male skupine skočio je s konja i prepustio uzde prljavom mladiću. “Da, dogodile su nam se neke stvari, i loše i dobre. Idem vidjeti brata. Hoćeš li pozvati gospođu Fitz da nahrani momke? Treba im doručak i odmor.” Pozvao je Murtagha i Ruperta da mu se pridruže, pa su zajedno nestali u prolazu sa šiljastim svodom. Mi ostali sjahali smo s konja i desetak minuta stajali u vlažnom dvorištu isparavajući se i čekajući da se gospođa Fitz, tko god bila, udostoji pojaviti. Okružilo nas je mnoštvo znatiželjne djece, nagađajući tko sam i odakle bih mogla biti. Taman kad su odvažnija djeca skupila dovoljno hrabrosti da me povuku za suknju, u dvorište je dojurila jedna krupna, zdepasta dama u odjeći od tamnog platna i grube vune i otjerala ih.


“Willy, dragi moj!” povikala je. “Baš mi je drago što te vidim. I Neddie!” Dala je malom proćelavom čovjeku tako srdačan poljubac dobrodošlice da ga je umalo oborila na tlo. “Pretpostavljam da bi vam dobro došao doručak. Mnogo je toga u kuhinji, uđite i pojedite nešto.” Kad se okrenula Jamieju i meni, ustuknula je kao da ju je ujela zmija. Pogledala me je zinuvši od čuda, a onda se okrenula Jamieju da joj objasni to priviđenje. “Claire”, odvratio je Jamie i sitno kimnuo glavom u mom smjeru. “A ovo je gospođa FitzGibbons”, dodao je kimnuvši glavom u drugom smjeru. “Murtagh ju je jučer našao, a Dougal je rekao da je moramo povesti sa sobom”, dodao je kako bi objasnio da nema smisla okrivljavati njega. Gospođa FitzGibbons zatvorila je usta i iskusnim me pogledom odmjerila od glave do pete, a onda je valjda zaključila da izgledam prilično bezazleno, unatoč neobičnoj i skandaloznoj vanjštini, jer mi se nasmiješila - ljubazno, premda joj je nedostajalo nekoliko zuba - i uhvatila me pod ruku. “No onda, Claire. Dobro nam došla. Hodite sa mnom pa ćemo vam naći nešto malo... mmm.” Zavrtjela je glavom pogledavši moju kratku suknju i neprikladne cipele. Odlučno me odvodila kad sam se sjetila svog pacijenta. “Oh, pričekajte, molim vas! Zaboravila sam na Jamieja!” Gospođa FitzGibbons bila je iznenađena. “Pa, Jamie se sam može brinuti o sebi. On zna gdje može naći hranu, a netko će mu pronaći krevet.” “Ali on je ozlijeđen. Jučer ga je pogodila kugla iz muškete, a sinoć je zadobio ranu od noža. Previla sam mu ranu kako bi mogao jahati, ali nije bilo vremena da je prikladno očistim. Moram se pobrinuti za nju prije no što se inficira.” “Inficira?” “Da, znate, da se upali, s gnojem, naticanjem i groznicom.” “Ah, da, znam što mislite. Ali, hoćete li reći da znate što treba učiniti protiv toga? Jeste li vi vračara? Beaton?” “Nešto slično.” Nisam imala pojma što je Beaton, a nisam osjećala ni osobitu želju da se upuštam u objašnjavanje svojih medicinskih kvalifikacija, stojeći na hladnoj kisici koja je počela sipiti. Činilo se da gospođa FitzGibbons dijeli moje mišljenje; pozvala je natrag Jamieja, koji se udaljavao u suprotnom smjeru, a onda je i njega uhvatila pod ruku i odvukla nas u dvorac. Nakon dugog hoda kroz hladne, uske hodnike, slabo osvijetljene uskim prozorima, ušli smo u jednu prilično veliku sobu s krevetom, nekoliko stolaca i, što je najvažnije, zapaljenom vatrom na ognjištu. Privremeno sam zanemarila svog pacijenta kako bih ugrijala ruke. Gospođa FitzGibbons, vjerojatno otporna na studen, posjela je Jamieja na stolac pokraj vatre i pažljivo mu skinula ostatak poderane košulje, nadomještajući je toplim pokrivačem s kreveta. Coknula je vidjevši njegovo natučeno i natečeno rame i opipala moje nespretno svezane zavoje. Okrenula sam se od vatre. “Mislim da ranu trebati oprati, a onda je očistiti otopinom za... za sprečavanje groznice.” Gospođa FitzGibbons bila bi hvale vrijedna medicinska sestra. “Što vam treba?” jednostavno me upitala. Dobro sam razmislila. Čime su, za ime Boga, ljudi sprečavali groznicu prije pojave antibiotika? I koje bi mi od malog broja tih smjesa mogle biti dostupne u primitivnom škotskom dvorcu odmah nakon svitanja? “Češnjak!” pobjedonosno sam odgovorila. “Češnjak i lijeska, ako je imate. A trebat će mi i nekoliko čistih krpa i kotlić kipuće vode.” “No dobro, mislim da to imamo, a možda i malo gaveza. Kako bi bilo s trunkom čaja od konopljuše ili kamilice? Čini se da je momak proživio napornu noć.” Momak se zapravo ljuljao od iscrpljenosti, preumoran da bi prosvjedovao što razgovaramo o njemu kao da je neživa stvar. Gospođa FitzGibbons ubrzo se vratila s punom pregačom glavica češnjaka, vrećicama osušena bilja i rasparanim trakama starog platna. S jedne mesnate ruke visio joj je mali željezni kotlić, a držala je veliki demižon vode kao da je guščje paperje.


“A sad, draga moja, što da ja učinim?” veselo me upitala. Dala sam joj da prokuha vodu i oguli režnjeve češnjaka, dok sam ja pregledala sadržaj paketa s biljem. Tu je bila lijeska koju sam zatražila, konopljuša i gavez za čaj, i još nešto za što sam nesigurno pretpostavila da je kora trešnjina drva. “Lijek protiv boli”, zadovoljno sam promrmljala, sjetivši se što mi je gospodin Crook rekao o upotrebi kore i lišća koje smo pronašli. “Dobro, to će nam trebati.” Ubacila sam nekoliko režanja oguljena češnjaka i nešto lijeske u kipuću vodu, a onda sam dodala u mješavinu nekoliko traka tkanine. Konopljuša, gavez i trešnjina kora namakali su se u kotliću vrele vode pokraj vatre. Pripreme su me malo smirile. Ako već nisam sigurna gdje se ni zašto nalazim, barem znam što da radim u idućih četvrt sata. “Hvala vam... ah, gospođo FitzGibbons”, rekla sam s poštovanjem. “Dalje mogu i sama, ako vas čekaju drugi poslovi.” Golema se dama nasmijala, pa su joj se zatresle dojke. “Ah, curo! Čekaju me drugi poslovi. Poslat ću vam juhe. Ako vam zatreba još nešto, pozovite me.” Zatim se začudnom brzinom odgegala do vrata i nestala za svojim poslom. Skinula sam zavoje što sam opreznije mogla, ali viskozni materijal prilijepio se za kožu. Popustio je uz blago pucketanje osušene krvi, a na rubovima rane pojavile su se svježe kapljice. Ispričala sam se što sam mu nanijela bol, premda se on nije ni pomaknuo ni ispustio glasa. Blago se nasmiješio, možda čak s primjesom očijukanja. “Ne brinite, curo. Pretrpio sam i veće bolove u životu, a ljudi koji su mi ih zadali nisu bili ni približno tako zgodni kao što ste vi.” Kad se nagnuo naprijed da mu očistim ranu uvarkom od prokuhana češnjaka, pokrivač mu je spuznuo s ramena. Bez obzira na to je li to mislio kao kompliment ili jednostavno kao činjenicu, odmah sam shvatila da je doista bio i mnogo teže ozlijeđen. Gornji dio leđa bio mu je prekriven mrežom bijelih linija. Netko ga je divljački izbičevao, i to ne jedanput. Na nekim mjestima, gdje su se masnice ukrštale, bilo je malih linija srebrnastog izbrazdanog tkiva, a na mjestima gdje je nekoliko udaraca pogodilo isto mjesto, oderavši kožu i izdubivši mišić ispod nje, nepravilnih mrlja. Dakako, kao medicinska sestra u ratu vidjela sam najrazličitije rane i ozljede, ali u ovim je ožiljcima bilo nečega šokantno brutalnog. Mora da sam glasno uzdahnula kad sam ih ugledala, jer on se okrenuo i spazio da buljim u njih. Slegnuo je zdravim ramenom. “Crveni kaputi. Bičevali su me dvaput u tjedan dana. Vjerojatno bi to učinili i dvaput u istom danu, da se nisu bojali da će me ubiti. Nije baš užitak bičevati mrtvog čovjeka.” Trudila sam se da mi glas bude miran dok sam mu čistila ranu spužvom. “Ne mogu vjerovati da bi netko učinio takvo što radi užitka.” “Ne? Trebali ste ga vidjeti.” “Koga?” “Britanskog satnika koji mi je oderao leđa. Možda baš nije uživao, ali bio je vrlo zadovoljan sobom. Više od mene”, suho je dodao. “Zove se Randall.” “Randall!” Nisam mogla prikriti šok u glasu. Hladne plave oči zabuljile su se u moje. “Poznajete ga?” Glas mu je iznenada postao sumnjičav. “Ne, ne! Poznavala sam jednu obitelj koja se tako zove, prije mnogo, ovaj, mnogo vremena.” Od nervoze sam ispustila natopljenu krpu. “Kvragu, sad ću je opet morati prokuhati.” Podigla sam je s poda i žurno otišla do ognjišta, pokušavajući radom prikriti nervozu. Je li moguće da je taj satnik Randall onaj Frankov predak, vojnik besprijekorne prošlosti, galantan na bojnom polju, dobitnik pohvala od vojvoda? A ako je tako, je li moguće da je netko tko je u rodu s mojim slatkim nježnim Frankom sposoban unakaziti leđa ovog čovjeka ovako groznim brazgotinama? Stojeći uz vatru, ubacila sam još nekoliko šaka lijeske i češnjaka u vodu i stavila još nekoliko krpa na namakanje. Kad mi se učinilo da opet mogu kontrolirati glas i izraz lica, vratila sam se do Jamieja sa spužvom u ruci. “Zašto su vas bičevali?” naglo sam ga upitala.


Teško da bi se to moglo nazvati taktičnim pitanjem, ali žarko sam željela znati odgovor, a bila sam preumorna da ga pažljivije formuliram. On je uzdahnuo i s nelagodom pomaknuo rame koje sam mu čistila. I on je bio umoran, a ja sam mu nedvojbeno nanosila bol, ma koliko sam se trudila biti nježna. “Prvi put zbog bijega, a drugi put zbog krađe - tako je barem pisalo u optužnici.” “Od koga ste bježali?” “Od Engleza”, odgovorio je, ironično podigavši obrve. “Ako ste me htjeli pitati odakle, iz Fort Williama.” “Pretpostavljala sam da su Englezi”, odvratila sam jednako suhim glasom. “A što ste uopće radili u Fort Williamu?” Slobodnom je rukom protrljao čelo. “Ah, to. Mislim da je to bilo ometanje pravde.” “Ometanje pravde, bijeg i krađa. Čini se da ste prilično opasan tip”, rekla sam vedrim glasom, nadajući se da će mu to odvući misli od onoga što radim. Uspjela sam barem malo; jedan kut širokih usta podigao se, a tamnoplavo oko pogledalo me preko ramena. “Oh, to je točno”, odgovorio je. “Pitam se osjećate li se sigurno u sobi sa mnom, budući da ste Engleskinja.” “Pa, trenutačno izgledate prilično bezopasno.” To je bilo posve netočno; bez košulje, pun ožiljaka i poprskan krvlju, neobrijanih obraza i crvenih očnih kapaka od dugotrajna noćnog putovanja, izgledao je prilično opasno. A bez obzira na umor, činio se posve sposobnim da izazove nove nevolje, pojavi li se potreba. Nasmijao se iznenađujuće dubokim i zaraznim glasom. “Bezopasan sam poput mirne golubice”, složio se. “Previše sam gladan da bih predstavljao opasnost ikome osim doručku. Ali ako mi koja zalutala ječmena pogača dođe na dohvat ruke, ne odgovaram za posljedice. Ooh!” “Oprostite”, promrmljala sam. “Rana od uboda duboka je i prljava.” “Ništa strašno.” Ali problijedio je ispod bakrenastih čekinja. Pokušala sam ga ponovo uvući u razgovor. “Što znači ometanje pravde?” nehajno sam ga upitala. “Moram reći da mi to baš ne zvuči kao bogzna kakav zločin.” Dok sam mu čistila dublje dijelove rane, duboko je uzdahnuo i čvrsto se zagledao u izrezbarenu visoku nogu kreveta. “Oh, pretpostavljam da je to sve ono što Englezi kažu da jest. U mom slučaju, to znači da sam branio svoju obitelj i imovinu i da sam u tom pokušaju umalo poginuo.” Stisnuo je usnice kao da ne namjerava reći više od toga, ali trenutak poslije nastavio je, kao da se trudi usredotočiti na bilo što osim svog ramena. “Bilo je to prije gotovo četiri godine. Englezi su ubirali porez na imanjima u okolici Fort Williama hranu za garnizon, konje za transport i slično. Ne bih rekao da je to mnogima bilo drago, ali većina je davala koliko je mogla. Male skupine vojnika svraćale bi s časnikom i jednim ili dvama kolima, skupljajući hranu i druge stvari. A jednog dana u listopadu, taj vaš satnik Randall svratio je na L...” - brzo se zaustavio i kratko me pogledao - "... na naše imanje.” Ne dižući pogled s posla, ohrabrujuće sam mu kimnula glavom. “Nismo očekivali da će doći tako daleko. Naše je imanje prilično udaljeno od Forta i do njega nije lako doći. Ali ipak su došli.” Načas je zatvorio oči. “Moj otac nije bio kod kuće - otišao je do susjedne farme na pogreb. A ja sam bio u polju s većinom muškaraca, jer se približavalo vrijeme žetve. Tako je moja sestra ostala sama u kući s dvije ili tri sluškinje, pa su sve odjurile na kat da se sakriju pod pokrivače kad su vidjele crvene kapute. Mislile su da je vojnike poslao sam vrag - i neću reći da su bile u krivu.” Spustila sam krpu. Najgori dio posla bio je obavljen, sada nam je trebala samo nekakva mast za obloge - u nedostatku joda i penicilina, to je najbolje što sam mogla učiniti protiv infekcije - i dobri čvrsti zavoji. Još uvijek zatvorenih očiju, činilo se da mladić to nije primijetio.


“Vratio sam se kući sa stražnje strane, namjeravajući uzeti komad ulara iz štale, a onda sam začuo viku i sestrine krikove u kući.” “Oh?” pokušala sam da mi glas bude što tiši i nenametljiviji. Žarko sam željela doznati nešto više o tom satniku Randallu; dosadašnja priča nije učinila mnogo da odagna moj početni dojam o njemu. “Ušao sam kroz kuhinju i zatekao dvojicu vojnika kako prekapaju po smočnici i pune vreće brašnom i slaninom. Jednoga sam udario u glavu a drugoga izbacio kroz prozor zajedno s vrećom. Zatim sam uletio u dnevnu sobu i zatekao crvene kapute sa svojom sestrom, Jenny. Njena je haljina bila malo poderana, a jedan od vojnika imao je ogrebotinu na licu.” Otvorio je oči i sumorno se nasmiješio. “Nisam zastao da postavljam pitanja. Počeo sam se hrvati s njima i nije mi išlo previše loše jer su bila samo dvojica, kad je u sobu ušao Randall.” Randall je prekinuo tučnjavu prislonivši pištolj uz Jennynu glavu. Jamie se morao predati, pa su ga dvojica vojnika brzo uhvatila i svezala, a Randall mu se šarmantno nasmiješio i rekao: “Gle, gle! Ovdje imamo dvije naprasite divlje mačke, zar ne? Pretpostavljam da će ti robija popraviti raspoloženje, a ako ne, pa, upoznat ćeš bič s devet repova. A za druge mačke postoje drugi lijekovi, zar ne, slatka moja mačkice?” Jamie je zastao i stisnuo zube. “Do tog trenutka držao je Jennynu ruku iza njezinih leđa, ali onda ju je ispustio kako bi joj gurnuo dlan pod haljinu i uhvatio je za dojku.” Prisjećajući se tog prizora, neočekivano se nasmiješio. “A Jenny mu je nagazila stopalo”, nastavio je, “i snažno ga udarila laktom u želudac. A kad se zgrčio i zakašljao, okrenula se i odalamila ga koljenom u jaja.” Veselo je zaroktao. “Randall je ispustio pištolj, a Jenny se sagnula da ga dohvati, ali jedan od draguna koji su me držali, uspio ga je dohvatiti prije nje.” U međuvremenu sam završila s previjanjem rane i tiho stala iza njega, s rukom na njegovom zdravom ramenu. Činilo mi se važnim da ispriča priču dokraja, a bojala sam se da će prekinuti ako ga podsjetim na svoju prisutnost. “Kad je došao do daha, Randall je naredio dvojici vojnika da nas oboje odvuku u dvorište. Skinuli su mi košulju i svezali me za rudo kola, a Randall me stao tući po leđima tupim dijelom sablje. Bio je izvan sebe od bijesa, ali malo ošamućen, moglo bi se reći. Malo me ozlijedio, ali nije to mogao dugo raditi.” Kratkotrajna navala radosti sada je nestala, a rame mu se pod mojim dlanom ukrutilo od napetosti. “Kad me prestao tući, okrenuo se prema Jenny - nju je držao jedan od draguna - i upitao je želi li vidjeti još ili bi radije pošla s njim u kuću i ponudila mu bolju zabavu?” Rame mu se trznulo od napetosti. “Nisam se mogao mnogo kretati, ali povikao sam joj da nisam ozlijeđen - i nisam bio previše - i neka ne ide s njim, čak ni ako mi pred njenim očima prerežu grkljan. Držali su je iza mojih leđa pa nisam mogao vidjeti što se događa, ali sudeći po zvuku, pljunula mu je u lice. Mora da je to učinila, jer on me odmah zatim zgrabio za kosu, povukao mi glavu i gurnuo nož pod grlo. ‘U iskušenju sam da poslušam vaš prijedlog’, procijedio je kroza zube i zario mi vršak noža u kožu, dovoljno da poteče krv. Vidio sam bodež blizu lica”, rekao je Jamie, “i kapi svoje krvi u prašini pod kolima.” Govorio je sanjivim glasom, pa sam shvatila da je od umora i bola zapao u neku vrstu hipnotičkog stanja. Možda je čak zaboravio da sam prisutna. “Zaustio sam da pozovem sestru, da joj kažem kako bih radije umro nego dopustio da se ona osramoti s takvim smećem. Ali Randall je maknuo bodež s mojeg grla i gurnuo mi oštricu među zube pa nisam mogao govoriti.” Protrljao je usta kao da još uvijek osjeća gorak okus čelika. Ušutio je i zabuljio se preda se. “I što se onda dogodilo?” Znala sam da ne bih smjela govoriti, ali nisam se mogla obuzdati. Stresao se poput čovjeka koji se budi iz sna i krupnom se šakom umorno protrljao po vratu. “Otišla je s njim”, naglo je odgovorio. “Vjerovala je da bi me inače ubio, a možda je imala pravo. Ne znam što se poslije toga dogodilo. Jedan od draguna udario me kundakom muškete u glavu. Kad sam se osvijestio, shvatio sam da ležim svezanih ruku i nogu u kolima s kokošima i drmusam se cestom prema Fort Williamu.” “Shvaćam”, tiho sam rekla. “Žao mi je. Zacijelo ste se grozno osjećali.”


Iznenada se nasmiješio, a koprena umora nestala mu je s lica. “O, da. Kokoši nisu baš bogzna kakvo društvo, osobito ako putovanje dugo traje.” Shvativši da sam završila previjanje, lagano se uhvatio za rame i zatreptao. “Nemojte dirati rame!” uznemireno sam odvratila. “Ne smijete ga pomicati. Zapravo”, bacila sam pogled prema stolu da se uvjerim kako mi je ostalo još nekoliko suhih traka tkanine, “svezat ću vam tu ruku za bok. Ne mičite se!” Više nije govorio. Pod rukama sam osjetila da se malčice opustio kad je shvatio da ga neće boljeti. Obuzeo me čudnovat osjećaj prisnosti s tim nepoznatim mladim Škotom, djelomice zbog grozne priče koju mi je upravo ispripovijedao, pomislila sam, a djelomice zbog dugog zajedničkog jahanja kroz mrak, koje smo proveli stisnuti jedno uz drugo u snenoj tišini. Ako ne računam svog muža, u životu nisam spavala s mnogo muškaraca, ali već sam i prije primijetila da spavati s nekim, doista spavati, stvara taj osjećaj prisnosti, kao da snovi izlijeću iz vas i miješaju se s njegovima, pa vas oboje zaogrću plaštem nesvjesnog znanja. To je neka vrsta atavizma, pomislila sam. U starijim, primitivnijim vremenima (poput ovih? zapitao me drugi dio mog mozga), spavati u nazočnosti druge osobe bio je čin povjerenja. A ako je povjerenje bilo obostrano, jednostavan čin spavanja mogao vas je zbližiti više i od tjelesnog sjedinjenja. Kad sam mu svezala ruku, pomogla sam mu da odjene grubu platnenu košulju, polako je navlačeći preko njegova ozlijeđenog ramena. Ustao je da je jednom rukom tutne u kilt i osmjehnuo mi se. “Hvala vam, Claire. Imate vješte ruke.” Ispružio je ruku kao da će mi dodirnuti lice, ali onda se, izgleda, predomislio, pa mu je ruka zadrhtala i pala uz bok. Činilo se da je i njega načas obuzeo onaj čudnovati osjećaj prisnosti. Žurno sam skrenula pogled u stranu i odmahnula rukom kao da želim reći da to nije ništa. Pogled mi je odlutao po sobi. Primijetila sam kamin crn od dima, uske neostakljene prozore i namještaj od masivne hrastovine. Nije bilo sagova. Ni sjajnih mjedenih kugla na dugoj nozi kreveta. Sve je to zapravo izgledalo kao dvorac iz osamnaestog stoljeća. Ali što je s Frankom? Premda mu je čovjek kojeg sam srela u šumi bio neugodno sličan, Jamiejev opis satnika Randalla posve se razlikovao od svega što sam znala o svom nježnom i miroljubivom mužu. Ali s druge strane, ako je taj opis točan - a počinjala sam priznavati, čak i samoj sebi, da bi mogao biti - on bi zapravo mogao biti bilo kakav. Čovjek kojeg sam poznavala samo iz genealoških karata ne mora po ponašanju nužno sličiti svom potomku. Ali trenutačno me najviše brinuo sam Frank. Ako se ja doista nalazim u osamnaestom stoljeću, gdje je onda on? Što će učiniti kad se ne vratim u pansion gospođe Baird? Hoću li ga ikada više vidjeti? Razmišljanje o Franku bila je kap koja je prelila čašu. Od trenutka kad sam zakoračila u onaj procjep u kamenu i kad je obični život prestao postojati, doživjela sam napad, prijetnje, otmicu i maltretiranje. Nisam pošteno spavala ni jela više od dvadeset i četiri sata. Pokušala sam se obuzdati, ali usne su mi zadrhtale, a na oči su mi i protiv volje navrle suze. Okrenula sam se vatri da sakrijem lice, ali bilo je prekasno. Jamie me uhvatio za ruku i blagim glasom zapitao što mi je. Moj zlatni bračni prsten bljesnuo je na svjetlosti vatre, pa sam počela ozbiljno šmrcati. “Oh, nije... nije mi ništa, doista. Samo... moj... moj muž... ne znam...” “Jeste li vi udovica, curo?” upitao me tako suosjećajnim i brižnim glasom da sam posve izgubila kontrolu. “Ne... da... hoću reći, ne znam... da, pretpostavljam da jesam!” Svladali su me osjećaji i umor, pa sam posrnula, pala na njega i histerično zajecala. Jamie se pokazao osjećajnom dušom. Umjesto da pozove pomoć ili da se zbunjeno povuče, sjeo je, zdravom me rukom čvrsto posjeo sebi u krilo i stao me nježno ljuljati, mrmljajući mi tiho na uho gelske riječi i milujući mi kosu. Gorko sam plakala, dajući načas oduška strahu i posvemašnjoj zbunjenosti, ali s vremenom sam se malo utišala, dok me Jamie milovao po vratu i leđima, nudeći mi utjehu na svojim širokim i toplim grudima. Moji su jecaji popustili, počela sam se smirivati i umorno spustila glavu na njegovo rame. Nije čudo što tako vješto postupa s konjima, iscrpljeno sam pomislila, osjećajući kako mi njegovi prsti nježno miluju glavu iza ušiju i slušajući njegove smirujuće nerazumljive riječi. Da sam konj, dopustila bih mu da odjaše na meni bilo kamo. Nažalost, ta apsurdna misao koincidirala je s iznenadnom spoznajom da on, na kraju krajeva, ipak nije posve iscrpljen. Zapravo, ta nam je činjenica oboma postala neugodno očita. Ustala sam s njegova krila, nakašljala se i otrla oči rukavom.


“Tako mi je žao... hoću reći, hvala vam na... ali ja...” promucala sam odmičući se od njega zažarena lica. I on je malčice pocrvenio, ali nije se zbunio. Uhvatio me za ruku i povukao natrag k sebi. Pazeći da me ne dodirne ni za koje drugo mjesto, podigao mi je bradu i prisilio me da ga pogledam u oči. “Mene se ne morate bojati”, rekao mi je blagim glasom. “Niti ikoga drugoga ovdje, dok sam ja s vama.” Spustio je ruku i okrenuo se prema vatri. “Treba vam nešto vruće, curo”, trijezno je dodao, “a morate nešto i pojesti. Malo hrane u želucu pomoći će vam više od ičega.” Gledajući ga kako jednom rukom pokušava natočiti gustu juhu, drhtavo sam se nasmijala i prišla da mu pomognem. Imao je pravo, hrana mi je doista pomogla. Srkali smo juhu i jeli kruh u druželjubivoj tišini, sa sve ugodnijim osjećajem topline i ispunjenosti u želucu. Napokon je ustao i podigao pokrivač s poda. Bacio ga je na krevet i pokazao mi prema njemu. “Odspavajte malo, Claire. Iscrpljeni ste, a ubrzo će netko vjerojatno htjeti porazgovarati s vama.” Bio je to zloslutan podsjetnik na opasan položaj u kojem sam se našla, ali bila sam previše umorna da bih se pretjerano zabrinula. Nisam se previše protivila krevetu, zapravo nikad nisam vidjela ništa privlačnije, a Jamie me uvjerio da će on pronaći krevet negdje drugdje. Srušila sam se na hrpu pokrivača i zaspala prije no što je on stigao do vrata.


5. Poglavar klana MacKenzie Probudila sam se u stanju posvemašnje zbunjenosti, nejasno svjesna da nešto iz temelja nije u redu, ali ne mogavši se sjetiti što. Zapravo, spavala sam tako čvrsto da se u prvi mah nisam mogla sjetiti ni tko sam, a kamoli gdje se nalazim. Bila sam topla, a soba oko mene bila je jako hladna. Pokušala sam se zavući natrag u gnijezdo od pokrivača, ali glas koji me probudio nije prestajao zanovijetati. “Hajde, curo! Hajde sada, morate ustati!” govorio mi je taj duboki i vedro nasrtljivi glas, nalik na lavež ovčarskog psa. Nevoljko sam otvorila jedno oko, dovoljno da ugledam planinu od grubog smeđeg sukna. Gospođa FitzGibbons! Pogled na nju sa šokom me posve razbudio, a sjećanje mi se vratilo. Znači, ipak je istina. Ogrnuvši se dekom da se zaštitim od hladnoće, izvukla sam se iz kreveta i prišla vatri što sam brže mogla. Gospođa FitzGibbons čekala me sa spremnom šalicom vruće guste juhe. Dok sam srkala iz šalice, osjećajući se kao da sam preživjela neko veliko bombardiranje, ona je rasprostrta hrpu odjeće na krevet. Bila je tu duga žućkasta platnena košulja s tankim čipkastim obrubom, podsuknja od finog pamuka, dvije suknje u smeđim tonovima i izblijedjeli prsluk, žut poput limuna. Komplet su upotpunjavale vunene čarape sa smeđim prugama i žute papuče. Ne obazirući se na moje prosvjede, gospođa FitzGibbons hitro me izvukla iz neprikladne odjeće i nadgledala moje odijevanje od gole kože nadalje, a zatim se odmaknula i zadovoljno proučila svojih ruku djelo. “Žuta boja dobro vam stoji, curo; tako sam i mislila. Pristaje vam uz smeđu kosu i ističe vam zlatno u očima. Ali čekajte, dobro bi vam došla vrpca.” Izvrnula je džep kao da je vreća od jute i izvukla pregršt vrpca i komadiće nakita. Bila sam previše zapanjena da bih se opirala, pa sam joj dopustila da mi uredi frizuru povezujući pramenove svijetložutom vrpcom, cokćući zbog neženstvenosti frizure koja mi je sezala do ramena. “Bože, draga moja, što ste mislili kad ste tako kratko odrezali kosu? Jeste li se htjeli prerušiti? Čula sam da neke cure tako postupe da prikriju svoj spol dok putuju i da se zaštite od onih prokletih crvenih kaputa. U krasnom vremenu živimo, kažem ja, kad cure ne mogu sigurno putovati cestama.” Nastavila je, povremeno mi zaglađujući kosu, popravljajući pramen ovdje i uređujući uvojak ondje, sve dok me napokon nije dotjerala na svoje zadovoljstvo. “E pa, ovo je već prilično dobro. Sada imate tek toliko vremena da nešto prezalogajite, a onda vas moram odvesti k njemu.” “K njemu?” odvratila sam. Nije mi se svidjelo kako to zvuči. O kome god da je govorila, on će mi zacijelo postaviti neka neugodna pitanja. “Pa, k MacKenzieju, naravno. Kome drugome?” Pa jasno, kome drugome? Nejasno sam se prisjetila da dvorac Leoch leži nasred oblasti klana MacKenzie. Očito, poglavar klana još uvijek je MacKenzie. Počela sam shvaćati zašto je naša mala skupina jahala cijelu noć kako bi stigla u dvorac; ako vas progone kraljevi ljudi, ovdje ste potpuno sigurni. Nijedan engleski časnik s trunkom soli u glavi ne bi se usudio odvesti svoje ljude tako duboko u oblast klanova. Kad bi to učinio, riskirao bi da pokraj prvog šumarka upadne u zasjedu. A do vrata dvorca uspjela bi se probiti samo mnogobrojna vojska. Pokušala sam se sjetiti je li engleska vojska ikad dospjela ovako daleko, a onda sam iznenada shvatila da je krajnja sudbina dvorca manje važna od moje bliske budućnosti. Premda nisam imala teka za zobenu kašu i ječmene pogače koje mi je gospođa FitzGibbons donijela za doručak, ipak sam namrvila komadiće pogače u kašu i pretvarala se da jedem kako bih dobila malo vremena za razmišljanje. Kad se gospođa Fitz vratila da me odvede MacKenzieju, već sam skovala okvirni plan.


Poglavar klana primio me u prostoriji na vrhu kamenih stuba. Bila je to okrugla soba u kuli, s mnogobrojnim slikama i tapiserijama na zaobljenim zidovima. Premda mi se i ostatak dvorca činio prilično ugodnim, ova je soba bila luksuzno opremljena, krcata namještajem, načičkana ukrasima i zagrijana vatrom s ognjišta i svijećama, štiteći od kišice koja je vani padala. Vanjski zidovi dvorca imali su samo visoke uske prozore, prikladne za obranu od napada, a unutarnji su nedavno bili opremljeni širokim dvokrilnim prozorima koji su propuštali svu dnevnu svjetlost. Čim sam ušla, pažnju mi je privukla golema metalna krletka, vješto izrađena da pristaje uza zaobljeni zid od poda do stropa, ispunjena desecima malih ptica: zebama, strnadicama, sjenicama i raznim vrstama malih pjevica. Kad sam joj prišla bliže, vidik mi se ispunio debelim, glatkim tijelima i očima koje su sjale poput dragulja na baršunasto zelenoj podlozi. Ptice su skakutale krošnjama hrastova, brijestova i kestena. Brižljivo njegovano drveće raslo je iz lišćem obloženih tegla na podu krletke. Stanovnici krletke jurcali su i skakutali za svojim poslom, a njihov živahni pjev pratio je lepet krila i šum lišća. “Marljiva mala stvorenja, zar ne?” rekao je dubok, ugodan glas iza mojih leđa. Okrenula sam se s osmijehom koji mi se istog časa zaledio na licu. Poput svog brata Dougala, Colum MacKenzie imao je široka ramena i visoko čelo, ali ona vitalna sila koja je Dougalu davala prijeteći izraz, kod njega je bila smekšana u nešto prijaznije, premda ne i manje životno. Colum je bio tamniji, oči su mu bile sive poput goluba a ne poput lijeske. Stvarao je isti intenzivan dojam, kao da vam stoji malo bliže no što bi vam bilo posve ugodno. Ali nelagoda koja me sada obuzela proizlazila je iz činjenice da su njegova lijepo oblikovana glava i dugi torzo završavali šokantno kratkim i iskrivljenim nogama. Čovjek koji bi trebao biti viši od sto osamdeset centimetara, jedva mi je dosezao do ramena. Taktično je zadržao pogled na pticama, kako bi mi omogućio nužno potreban trenutak da povratim kontrolu nad izrazom lica. Dakako, zacijelo je naviknut na reakcije ljudi koji ga prvi put sretnu. Dok sam se osvrtala po sobi, zapitala sam se koliko često uopće sreće nove ljude. Ova je prostorija očito bila utočište, okruženje što ga je stvorio čovjek kojem je vanjski svijet nedobrodošao - ili nedostupan. “Dobro došli, gospođo”, pozdravio me i neznatno mi se naklonio. “Ja se zovem Colum ban Campbell MacKenzie i gospodar sam ovog dvorca. Moj brat kaže da vas je, ovaj, sreo prilično daleko odavde.” “Ako baš hoćete znati, oteo me je”, odvratila sam. Premda sam željela da razgovor bude srdačan, još sam više željela da napustim dvorac i vratim se na brijeg s krugom uspravnih kamenova. Što god da mi se dogodilo, odgovor leži ondje - ako igdje. Poglavarove smeđe obrve malo su se podigle, a njegove lijepo oblikovane usne svinule su se u osmijeh. “Pa, možda je tako”, složio se. “Dougal je katkad pomalo... nestrpljiv.” “Nije važno”, odmahnula sam rukom u znak da dobrodušno odbacujem cijelu stvar. “Spremna sam priznati da je možda došlo do nesporazuma. Ali bila bih vam vrlo zahvalna kad biste mi omogućili da se vratim na... mjesto gdje me je našao.” “Mm.” Još uvijek podignutih obrva, Colum mi je rukom pokazao stolac. Kad sam s oklijevanjem sjela, kimnuo je glavom sluzi, koji je smjesta izašao. “Poslao sam slugu po okrepu, gospođo... Beauchamp, zar ne? Ako sam dobro shvatio, kad su vas moj brat i njegovi ljudi našli, bili ste... ovaj, kako se čini, u nevolji.” Spazila sam da suspreže smiješak, pa sam se zapitala što su mu rekli o mojoj navodnoj golotinji. Duboko sam uzdahnula. Došao je trenutak da iznesem objašnjenje koje sam bila pripremila. Razmišljajući o tome, sjetila sam se da mi je Frank pričao o tečaju o izdržavanju ispitivanja koji je slušao na časničkoj obuci. Koliko sam se mogla sjetiti, osnovno je načelo da se ispitanik što je moguće više drži istine i da promijeni samo one pojedinosti koje moraju ostati tajna. Tako postoje manji izgledi, objasnio je predavač, da se zapetlja u neznatnijim aspektima svoje izmišljene priče. Pa, da vidimo koliko taj savjet vrijedi. “Točno. Bila sam napadnuta, znate.” Kimnuo je glavom, a lice mu se ozarilo od zanimanja. “Da? A tko vas je napao?” Reci istinu! “Engleski vojnici. Da budem točnija, čovjek po imenu Randall.”


Čuvši to ime, iznenada je promijenio izraz lica. Premda je i dalje izgledao zainteresiran, u crtama njegovih usta pojavio se veći intenzitet, a bore oko njih produbile su se. Očito, to mu je ime poznato. Malo se zavalio na stolcu, spojio vrške prstiju i pažljivo me pogledao preko njih. “Da?” rekao je. “Ispričajte mi nešto više o tome.” I tako sam mu, Bog mi pomogao, ispričala više. Vrlo sam mu podrobno opisala sukob Škota i Randallovih ljudi, jer taj je dio priče mogao provjeriti kod Dougala. Ispripovijedala sam mu osnovne činjenice o svom razgovoru s Randallom, budući da nisam znala koliki je dio tog razgovora onaj čovjek, Murtagh, načuo. Pažljivo me slušao, sa zanimanjem kimajući glavom. “Shvaćam”, rekao je. “Ali kako ste uopće dospjeli onamo? To je mjesto prilično udaljeno od ceste za Inverness - pretpostavljam da ste odande namjeravali otploviti brodom?” Kimnula sam glavom i duboko udahnula. Sada sam silom prilika ušla u oblast izmišljanja. Požalila sam što nisam pažljivije slušala Frankove priče o drumskim razbojnicima, ali morat ću učiniti najbolje što mogu. Ja sam udovica iz Oxfordshirea, odgovorila sam (što je, samo po sebi, istina), krenula sam sa slugom u posjet dalekim rođacima u Francuskoj (činilo mi se da je to sigurna udaljenost). Napali su nas drumski razbojnici, a mog su slugu ili ubili ili je pobjegao. Ja sam na konju odjurila u šumu, ali razbojnici su me ipak dostigli prilično daleko od ceste. Uspjela sam im pobjeći, ali morala sam ostaviti svog konja i sve svoje stvari na njemu. Lutajući šumom, nabasala sam na satnika Randalla i njegove ljude. Malo sam se zavalila na stolcu, zadovoljna svojom pričom. Bila je jednostavna, kratka i istinita u svim pojedinostima koje se mogu provjeriti. Columovo lice nije pokazivalo ništa više od pristojne pažnje. Zaustio je da me nešto zapita, ali uto se začuo tihi šum s vrata. Ondje je stajao muškarac, jedan od onih koje sam primijetila u dvorištu kad smo stigli. U ruci je držao malu kožnatu kutiju. Poglavar klana MacKenzie pristojno se ispričao i ostavio me da proučavam ptice, uvjerivši me da će se začas vratiti kako bismo nastavili ovaj vrlo zanimljivi razgovor. Čim su se vrata za njim zalupila, odjurila sam do polica s knjigama i stala prelaziti prstima po hrptovima svezaka s kožnim koricama. Na ovoj polici bilo je možda dvadesetak knjiga, a na suprotnom ih je zidu bilo još. Hitro sam stala otvarati prve stranice svakog sveska. U nekoliko knjiga nije bio naveden datum objavljivanja, a one koje su ga imale, bile su datirane između 1720. i 1742. Colum MacKenzie očito je volio luksuz, ali ostatak sobe nije baš ostavljao dojam da se zanima za antikvitete. Svesci su bili novi, nije bilo znakova oštećenja ni svinutih stranica. Posve odbacivši uobičajene skrupule, stala sam besramno prekapati po ladicama pisaćeg stola od maslinova drva, osluškujući da čujem približavanje koraka. U srednjoj ladici našla sam ono što sam, pretpostavljam, i tražila - jedno napola dovršeno pismo, napisano kitnjastim rukopisom. Čitanje mi je otežao neobičan pravopis i potpuni nedostatak interpunkcije. Papir je bio nov i čist, a tinta posve crna. Bez obzira na nečitljivost, datum na vrhu papira zapeo mi je za oko kao da je napisan plamenim slovima: 20. travnja 1743. Kad se Colum malo poslije vratio, zatekao je svoju gošću kako sjedi pokraj prozora, s rukama dolično sklopljenim u krilu. Sjela sam zato što me noge više nisu htjele držati, a ruke sam sklopila kako bih prikrila drhtavicu koja mi je otežala da vratim pismo na mjesto odakle sam ga bila uzela. Sa sobom je donio pladanj s okrepom; vrčeve piva i svježe zobene kolače posute medom. Štedljivo sam gricnula jedan od njih; želudac mi se previše uskomešao da bi mi dopustio ikakav apetit. Nakon što se kratko ispričao zbog odsutnosti, Colum je suosjećajno saslušao ostatak moje priče o tužnoj nesreći, a onda se zavalio u stolcu, znatiželjno me odmjerio i upitao: “Ali kako to, gospođo Beauchamp, da su vas ljudi mog brata pronašli kako lutate naokolo u podsuknji? Drumski razbojnici ne bi vas napastovali, jer bi vas vjerojatno htjeli zadržati radi otkupnine. A čak ako i uzmem u obzir sve što sam čuo o satniku Randallu, iznenadilo bi me da časnik engleske vojske ima običaj silovati zalutale putnice.” “Da?” obrecnula sam se. “Ma što da ste čuli o njemu, uvjeravam vas da je on posve sposoban za to.” Kad sam planirala što ću mu reći, zaboravila sam razmisliti o tome što da mu kažem o svojoj odjeći i zapitala sam se u kojem je trenutku našeg susreta Murtagh opazio satnika i mene.


“No dobro”, odvratio je Colum. “Pretpostavljam da je to moguće. Nesumnjivo, tog čovjeka doista bije loš glas.” “Moguće?” upitala sam. “Zašto to kažete? Zar mi ne vjerujete?” Na licu poglavara klana MacKenzie vidjela sam sitnu ali očiglednu sumnjičavost. “Nisam rekao da vam ne vjerujem, gospođo”, mirno je odgovorio. “Ali ja nisam poglavar ovako velikog klana već više od dvadeset godina, a da ne znam kako čovjek ne treba u cijelosti progutati baš svaku priču koju čuje.” “Pa, ako mi ne vjerujete, što onda, dovraga, mislite, tko sam?” upitala sam. Trepnuo je, pogođen mojom psovkom, a zatim mu se na oštre crte lica vratila prisebnost. “To ćemo tek vidjeti”, odgovorio je. “U međuvremenu, gospođo, smatrajte se dobrodošlom gošćom u dvorcu Leoch.” Podigao je ruku u znak da me pristojno otpušta, a stalno prisutni sluga pokraj vrata prišao mi je, očigledno s namjerom da me otprati do mojih odaja. Colum sljedeće riječi nije rekao, ali kao da jest. Dok sam odlazila, visjele su u zraku iza mojih leđa isto tako jasno kao da ih je izgovorio: “Dok ne doznam tko ste doista.”


Drugi dio Dvorac Leoch


6. Columova dvorana Dječarac kojeg je gospođa FitzGibbons zvala “mladi Alec” došao je da me odvede na večeru, koja se održavala u dugoj i uskoj prostoriji sa stolovima uzduž svakog zida. Sudionike je posluživala neprestana struja slugu koji su s punim rukama poslužavnika, drvenih pladnjeva i vrčeva ulazili kroz nadsvođene prolaze na svakom kraju. Kroz visoke i uske prozore ulazile su zrake kasne dnevne svjetlosti ranog ljeta, a na zidnim postoljima ispod prozora stajale su baklje koje će se upaliti kad ta svjetlost nestane. Na zidovima između prozora visjeli su stjegovi i tartani, a prostirke od pleda i grbovi svih vrsta šarali su kamenje bojama. Za razliku od šarenila na zidovima, ljudi koji su se okupili na večeri uglavnom su bili odjeveni u odjeću praktičnih sivih i smeđih boja ili u lovačke kiltove od svijetlosmeđeg i zelenog pleda, što su neupadljivi tonovi prikladni za skrivanje u vrijesku. Dok me mladi Alec vodio do čela prostorije, osjećala sam znatiželjne poglede na leđima, ali većina sudionika večere pristojno je zadržala pogled na svom tanjuru. Za večerom je vladala opuštena atmosfera; ljudi su se ponašali neformalno, sami su uzimali hranu s ponuđenih pladnjeva ili su s drvenim tanjurima odlazili do golema ognjišta na drugom kraju prostorije, gdje su dva dječaka okretala ovcu na ražnju. Četrdesetak ljudi sjedilo je za večerom, a posluživalo ih je njih desetak. Zrak je bio pun žamora, a razgovaralo se uglavnom na gelskom. Colum je već sjedio za stolom na čelu prostorije, a kratke su mu noge bile skrivene ispod izbrazdanog stola od hrastovine. Kad me ugledao, pristojno mi je kimnuo glavom i dao znak da sjednem s njegove lijeve strane, pokraj zgodne debeljuškaste crvenokose žene koju mi je predstavio kao svoju ženu Letitiju. “A ovo je moj sin Hamish”, rekao je spustivši ruku na rame zgodnog riđokosog momka od svojih sedam ili osam godina, koji je podigao pogled s ponuđenog pladnja tek toliko da me pozdravi kratkim kimanjem glave. Sa zanimanjem sam ga pogledala. Nije se mnogo razlikovao od drugih muških članova obitelji MacKenzie koje sam dosad upoznala, imao je iste široke i ravne jagodične kosti i iste duboko usađene oči. Zapravo, zanemarimo li razliku u boji kose, mogao je biti manja verzija svog strica Dougala, koji je sjedio do njega. Dvije tinejdžerice pokraj Dougala, koje su se počele smijuljiti i gurkati kad mi ih je predstavio, bile su njegove kćeri Margaret i Eleonor. Dougal mi se kratko i prijateljski nasmiješio, a onda je zgrabio pladanj ispred jedne od svojih kćeri i gurnuo ga preda me. “Gdje su ti manire, curo?” obrecnuo se. “Prvo gosti!” S priličnim oklijevanjem prihvatila sam veliku rožnatu žlicu koju su mi dali. Nisam bila sigurna kakvu će mi hranu ponuditi, pa sam osjetila izvjesno olakšanje kad sam shvatila da na pladnju leži red priprostih i dobro mi poznatih dimljenih sleđeva. Nikad još nisam pokušala jesti sleđa žlicom, ali nisam vidjela ništa što bi sličilo vilici, a onda sam se nejasno prisjetila da će proći još mnogo godina prije no što vilice uđu u opću upotrebu. Sudeći po ponašanju sudionika večere za drugim stolovima, kad bi se žlica pokazala nepraktičnom, za rezanje mesa i odstranjivanje kostiju koristio bi se uvijek praktičan bodež. Budući da nisam imala bodež, odlučila sam oprezno žvakati. Kad sam se nagnula da uzmem sleđa s pladnja, na sebi sam osjetila prijekoran pogled tamnoplavih očiju mladog Hamisha. “Niste se pomolili”, rekao mi je ozbiljnim glasom, a sitno mu se lice namrštilo. Očito, smatrao me nesavjesnom, ako ne i posve izopačenom divljakušom. “Ovaj, možda bi ti bio tako dobar da se pomoliš umjesto mene?” predložila sam mu. Dječak je iznenađeno razrogačio tamnoplave oči, ali nakon trenutka razmišljanja, kimnuo je glavom i ne gubeći vrijeme sklopio dlanove. Prije no što je pognuo glavu, pogledao je oko stola kako bi se uvjerio da su svi zauzeli prikladno pobožan stav, a kad se uvjerio da jesu, izrecitirao je:


“Neki imaju mesa al ne i teka A neki teka al ne i mesa. Kod nas mesa dosta ima A i tek je dobar svima Pa sad svatko reći može Hvala ti, dragi Bože. Amen.” Podigavši pogled sa svojih pobožno sklopljenih dlanova, uhvatila sam Columov pogled i nasmiješila mu se u znak priznanja hladnokrvnosti njegova potomka, a on je suspregnuo osmijeh i ozbiljno kimnuo sinu. “Lijepo rečeno, momče! Hoćeš li sada poslati kruh oko stola?” Zatim su se svi za stolom posvetili jelu, a razgovor se ograničio na povremene zahtjeve za još hrane. Ja sam ustanovila da nemam teka, djelomice zbog šoka od situacije u kojoj sam se zatekla, a djelomice zato što zapravo ne volim sleđa. Ali ovčetina je bila prilično dobra a kruh odličan, svjež i hrskav, s velikim grumenjem svježeg, nesoljenog maslaca. “Nadam se da se gospodin MacTavish osjeća bolje”, rekla sam, kratko prekinuvši jelo da dođem do daha. “Nisam ga primijetila kad sam ušla.” “MacTavish?” Letitijine delikatne obrve podigle su se iznad okruglih plavih očiju. Osjetila sam, više nego vidjela, da je Dougal pokraj mene podigao pogled. “Mladi Jamie”, kratko je objasnio, a onda se ponovo usredotočio na ovčju kost koju je držao u rukama. “Jamie?” Letitijino oblo lice zabrinuto se namrštilo. “Zašto? Zar s momkom nešto nije u redu?” “Samo ogrebotina, draga”, umirio ju je Colum, a onda je pogledao brata preko stola. “A gdje je on sada, Dougal?” Možda mi se to samo učinilo, ali u njegovim tamnim očima kao da sam spazila tračak sumnje. Njegov brat slegnuo je ramenima ne podigavši pogled s tanjura. “Poslao sam ga u staju da pomogne starom Alecu s konjima. Kad se sve uzme u obzir, činilo mi se da je to najbolje mjesto za njega.” Podigao je glavu i pogledao brata u oči. “Jesi li ti imao neku drugu ideju?” Činilo se da je Colum u dvojbi. “U staju? No da... Vjeruješ li mu toliko?” Dougal je nemarno obrisao rukom usta i dohvatio komad kruha. “Na tebi je da kažeš, Colum, ako se ne slažeš s mojim zapovijedima.” Colum je načas stisnuo usne, ali prije no što se vratio jelu, samo je rekao: “Ne, pretpostavljam da će on tamo dobro poslužiti.” Ja baš nisam bila uvjerena da je staja prikladno mjesto za pacijenta ranjenog iz puške, ali svoj stav nisam bila spremna iznijeti u ovom društvu. Odlučila sam da ću ujutro potražiti mladića kako bih se uvjerila da je u danim okolnostima prikladno zbrinut. Odbila sam puding i ispričala se da sam umorna, što nije bila laž. Bila sam tako iscrpljena da sam jedva čula Columov odgovor: “U tom slučaju, želim vam laku noć, gospođo Beauchamp. Ujutro ću poslati nekoga da vas dovede u dvoranu.” Vidjevši kako nesigurno hodam mračnim hodnikom, jedna mi je sluškinja ljubazno osvijetlila put do mojih odaja, a onda je svojom svijećom dodirnula svijeću na stolu, pa je blaga treperava svjetlost osvijetlila masivne kamene zidove, stvorivši načas dojam da se nalazim u grobnici. Kad je sluškinja otišla, razgrnula sam izvezenu zavjesu na prozoru, pa je ulazak hladnog zraka raspršio taj dojam. Pokušala sam razmisliti o svemu što mi se dogodilo, ali duh mi je odbijao sve osim sna. Zavukla sam se pod pokrivače, ugasila svijeću i zaspala gledajući kako se mjesec polako diže nebom. Ujutro me opet došla probuditi golema gospođa FitzGibbons, donijevši sa sobom sve moguće toaletne potrepštine koje su u ono doba stajale na raspolaganju škotskoj dami visoka roda: olovne češljeve za potamnjivanje obrva i trepavica, posude s usitnjenim korijenjem perunike i rižinim puderom, pa čak i štapić


nečega za što sam pretpostavila da je kajal, premda ga nikad prije nisam vidjela, i francusko crvenilo u delikatnoj, porculanskoj posudi s poklopcem ukrašenoj redom pozlaćenih labudova. Usto mi je donijela prugastu zelenu suknju, prsluk od svile i žute končane čarape, za razliku od vunenih koje mi je dala jučer. Što god da se trebalo dogoditi u dvorani, činilo se da je to događaj od izvjesne važnosti. Pala sam u iskušenje da iz čistog inata inzistiram otići u svojoj odjeći, ali kad sam se sjetila kako je debeli Rupert reagirao kad me vidio u kombineu, predomislila sam se. Osim toga, Colum mi se prilično svidio, premda je izgleda odlučio da me u doglednoj budućnosti zadrži ovdje. E pa, to ćemo još vidjeti, pomislila sam dok sam petljala s crvenilom kako sam znala i umjela. Dougal je rekao da se mladić kojem sam previla rane nalazi u staji, zar ne? A pretpostavljam da se ondje nalazi i neki konj kojim bih mogla odjahati. Odlučila sam potražiti Jamieja MacTavisha odmah nakon završetka događaja u dvorani. Pokazalo se da je to ista ona dvorana u kojoj sam jučer večerala, ali sada je izgledala potpuno drugačije. Stolovi, klupe i stolci sada su bili odgurnuti do zidova, a glavni je stol bio sklonjen. Na njegovu mjestu sada je stajao veliki stolac od tamnog izrezbarenog drva, prekriven kariranom tamnozelenom i crnom tkaninom s blagim crvenim i bijelim gornjim uzorkom; zaključila sam da je to vjerojatno tartan klana MacKenzie. Zidovi su sada bili ukrašeni grančicama božikovine, a kamene ploče posute svježim rogozom. Jedan mladi gajdaš puhao je u male gajde iza praznog stolca, sopćući i hripajući, a iza njega je stajala grupica ljudi. Pretpostavila sam da su to intimni članovi Columova osoblja: čovjek uska lica u kariranim hlačama od tartana i širokoj košulji, koji se naslonio na zid, proćelavi niski čovjek u kaputu od finog brokata, očito nekakav pisar, budući da je sjedio za malim stolom s tintarnicom, perima i papirom, dva mišićava muškarca u kiltovima koji su se držali kao stražari, a malo po strani, najkrupniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. Zadivljeno sam se zabuljila u tog diva. Kovrčava crna kosa padala mu je na čelo gotovo do čupavih obrva, a jednako bujne dlake prekrivale su mu goleme podlaktice, otkrivene zasukanim rukavima košulje. Za razliku od većine muškaraca koje sam vidjela, činilo se da taj div ne nosi nikakvo oružje, osim malog noža zadjenutog u vrh čarape. Kratak držak noža jedva se nazirao u guštari crnih kovrčavih dlaka koje su mu prekrivale noge iznad šarenih dokoljenki. Široki kožnati pojas opasao je struk koji mora da je bio širok jedan metar, ali s njega nije visio ni bodež ni mač. Unatoč krupnom stasu, imao je dobroćudan izraz na licu i činilo se da zbija šale s čovjekom uska lica, koji je pokraj svoga golemog sugovornika izgledao poput marionete. Uto je gajdaš iznenada zasvirao. Prvo se podrignuo, a onda je uslijedio grozomorno visok pisak, koji se nakon izvjesnog vremena spustio do nečega nalik na melodiju. U dvorani se nalazilo tridesetak ili četrdesetak ljudi, a svi su bili malo bolje odjeveni i dotjerani od sudionika sinoćnje večere. Sve su se glave okrenule prema donjem kraju dvorane, na kojem se, pričekavši prvo da glazba uzme maha, pojavio Colum, a nekoliko koraka iza njega i njegov brat Dougal. Oba brata MacKenzie očito su bila svečano odjevena, u tamnozelene kiltove i dobro skrojene kapute Columov je bio blijedozelen a Dougalov crvenosmeđ - obojica su nosila tkaninu prebačenu preko prsa i na jednom ramenu pričvršćenu velikim, draguljima optočenim brošem. Columova brižljivo nauljena crna kosa danas nije bila svezana, padala mu je na ramena i kovrčala se. Dougalova kosa još uvijek je bila svezana na zatiljku u perčin koji se gotovo slagao s crvenosmeđim satenom njegova kaputa. Colum je polako hodao dužinom sobe, kimajući glavom i smiješeći se ljudima s obje strane. Pogledavši na drugu stranu dvorane, ugledala sam još jedan nadsvođeni prolaz nedaleko od njegova stolca. Očito je mogao ući u dvoranu kroz ta vrata, umjesto kroz vrata s druge strane dvorane. Znači da je to paradiranje njegovih iskrivljenih nogu i nezgrapno geganje dugim putem do stolca bilo namjerno. A namjeran je bio i kontrast s visokim, uspravnim mlađim bratom, koji se nije osvrtao ni lijevo ni desno, nego je slijedio Columa do drvenog stolca i stao odmah iza njega. Colum je sjeo i načas pričekao, a onda podigao ruku. Zavijanje gajda stišalo se do žalosnog cviljenja, a onda je otpočelo “vijećanje”. Ubrzo mi je postalo jasno da je ovo redovita prigoda, za koje gospodar dvorca Leoch dijeli pravdu svojim podanicima i seljacima, slušajući slučajeve i rješavajući sporove. Postojao je dnevni red. Proćelavi pisar prozivao je imena, a ljudi bi istupili kad bi došao red na njih.


Neki su slučajevi izneseni na engleskom, ali većina rasprava održana je na gelskom. Ja sam u međuvremenu već primijetila da taj jezik uključuje mnogo kolutanja očima i lupanja nogom o tlo za naglasak, što je otežavalo prosudbu ozbiljnosti pojedinih slučajeva na temelju ponašanja sudionika. Baš kad sam zaključila da jedan čovjek, tip u odjeći prilično izjedenoj moljcima, s golemom kožnatom torbicom izrađenom od čitavog jazavca, optužuje svog susjeda za ništa manje nego umorstvo, trovanje i krađu žene, Colum je podigao obrve i rekao nešto kratko na gelskom, našto su i tužitelj i optuženi prasnuli u smijeh. Otirući oči, tužitelj je naposljetku kimnuo glavom i pružio ruku svom protivniku, a pisar je marljivo pisao, dok je pero strugalo po papiru poput mišjih šapa. Ja sam bila peta na dnevnom redu, što je redni broj, zaključila sam, koji je brižljivo odabran da okupljenom mnoštvu pokaže važnost moje nazočnosti u dvorcu. Kako bi mi se izašlo u susret, moj je slučaj iznesen na engleskom. “Gospođo Beauchamp, hoćete li pristupiti?” pozvao je pisar. Mesnata ruka gospođe FitzGibbons nepotrebno me gurnula, pa sam posrćući izašla u prazan prostor ispred Columa i prilično se nezgrapno naklonila, onako kako sam vidjela da čine ostale žene. Cipele koje sam dobila nisu bile prilagođene za lijevo i desno stopalo, jer obje su bile samo pravokutnici uobličene kože, što mi je otežalo graciozno manevriranje. Kad mi je Colum ukazao čast i ustao sa stolca, nastalo je zainteresirano komešanje. Ponudio mi je ruku, koju sam prihvatila kako ne bih pala ravno na lice. Kad sam se nakon naklona uspravila, proklinjući u sebi cipele, shvatila sam da buljim ravno u Dougalova prsa. Kao čovjek koji me zarobio, očito je imao dužnost iznijeti formalnu zamolbu da me se prihvati - ili zatoči, ako tako hoćete. S nemalim zanimanjem čekala sam da vidim kako su braća odlučila objasniti tko sam. “Gospodine”, započeo je Dougal formalno se naklonivši bratu, “molimo vas da pokažete strpljenje i milosrđe prema dami kojoj je potrebna pomoć i sigurno utočište. Ovo je gospođa Claire Beauchamp, engleska dama iz Oxforda, koju su napali drumski razbojnici i kukavički joj ubili slugu. Pobjegla je u šumu u vašoj oblasti, gdje smo je pronašli i spasili ja i moji ljudi. Molimo vas da ovoj dami pružite sklonište u dvorcu Leoch sve dok se” - uto je zastao, a na usnama mu je zatitrao ciničan osmijeh - “njezini engleski rođaci ne upoznaju s njezinim položajem i dok se ne poduzmu sve potrebne mjere za njezin siguran odlazak.” Nije mi promaklo kako je naglasio riječ “engleski”, a sigurna sam da nije ni drugima u dvorani. Dakle, podnosit će me, ali sa sumnjom. Da je rekao “francuski”, smatrali bi me prijateljskom ili u najgorem slučaju, neutralnom smetnjom. Pobjeći iz ovog dvorca možda će biti teže no što sam mislila. Colum mi se dobrohotno naklonio i ponudio mi neograničeno gostoprimstvo u svom skromnom domu ili tako nešto, a ja sam mu se ponovo naklonila, ovog puta s malo većim uspjehom, i vratila se u mnoštvo, ispraćena manje-više prijateljskim pogledima. Svi slučajevi do tog trenutka bili su zanimljivi samo onima kojih su se neposredno ticali, a promatrači su tiho razgovarali čekajući da dođe red na njih. Moju je pojavu dočekao žamor zanimanja i nagađanja, a kako sam vjerovala, i odobravanja. Ali sad se gomila u dvorani uzbuđeno uskomešala. U prazan prostor istupio je jedan zdepasti čovjek, vukući za ruku mladu djevojku od svojih šesnaest godina, ljepuškasta, nadurena lica i duge, plave kose svezane na zatiljku plavom vrpcom. Djevojka je posrnula u prazan prostor i ostala stajati dok je čovjek iza njezinih leđa stao prosvjedovati na gelskom, mašući rukama i povremeno pokazujući na nju kako bi nešto ilustrirao ili je optužio. Dok je govorio, u gomili se začuo tihi žamor. Gospođa FitzGibbons, čije se krupno tijelo odmaralo na čvrstom stolcu, sa zanimanjem se nagnula preda se. Nagnula sam se naprijed i šapnula joj na uho: “Što je učinila?” Krupna dama odgovorila mi je ne mičući usne i ne skidajući pogled s akcije. “Otac je optužuje za nedolično ponašanje, za neprilične veze s mladim muškarcima, protiv njegovih zapovijedi”, promrmljala je nagnuvši se natrag. “Zahtijeva da je MacKenzie kazni zbog neposluha.” “Kazni? Kako?” šapnula sam što sam tiše mogla. “Pst!” U sredini dvorane, sva je pažnja bila usmjerena na Columa, koji je gledao djevojku i njezina oca. Prvo je pogledao jedno pa onda drugo, a onda je progovorio. Namrštio se i oštro udario šakama po ručkama svog stolca. Kroz gomilu je prostrujao drhtaj.


“Donio je odluku”, nepotrebno mi je šapnula gospođa FitzGibbons. A bilo je jasno i kakvu je odluku donio; onaj div prvi se put pomaknuo i stao polako skidati kožnati remen, a dva stražara uhvatila su uplašenu djevojku za ruke i okrenula je leđima prema Columu i ocu. Djevojka je zaplakala, ali nije molila za milost. Gomila je sve to promatrala s napetom pažnjom, kakvu ljudi obično pokazuju kad promatraju javna smaknuća ili prometne nesreće. A onda se iz stražnjeg dijela dvorane iznenada začuo gelski glas, jasan iznad žamora i vrpoljenja. Glave su se okrenule da pronađu govornika. Gospođa FitzGibbons istegnula se i propela na vrške prstiju kako bi ga vidjela. Ja nisam imala pojma što je čovjek rekao, ali učinilo mi se da prepoznajem duboki ali blagi glas i oštro gutanje suglasnika na kraju riječi. Zatim se gomila razdvojila, a u prazni je prostor istupio Jamie MacTavish. S poštovanjem je kimnuo MacKenzieju, a onda je opet progovorio. Što god da je rekao, činilo se da njegove riječi izazivaju izvjestan prijepor. Colum, Dougal, mali pisar i djevojčin otac počeli su vijećati. “Što se događa?” tiho sam upitala gospođu FitzGibbons. Moj pacijent izgledao je mnogo bolje no kad sam ga posljednji put vidjela, premda mi se činilo da je još uvijek pomalo blijed. Negdje je bio pronašao čistu košulju, čiji je desni rukav bio prazan, savijen i gurnut za pojas kilta. Gospođa Fitz pratila je zbivanja s velikim zanimanjem. “Ponudio se da preuzme djevojčinu kaznu”, rastreseno mi je odgovorila, vireći preko promatrača ispred nas. “Što? Ali on je ozlijeđen! Neće mu valjda dopustiti da učini takvo što!” rekla sam što sam tiše mogla usred žamora gomile. Gospođa Fitz odmahnula je glavom. “Ne znam, curo. Upravo raspravljaju o tome. Vidite, dopušteno je da se čovjek iz njezina klana ponudi umjesto nje, ali momak nije član MacKenziejeva klana.“ “Nije?” To me iznenadilo, budući da sam naivno pretpostavila da su svi muškarci koji su me uhvatili iz dvorca Leoch. “Naravno da nije”, nestrpljivo je odgovorila gospođa Fitz. “Zar ne vidite kakav tartan nosi?” Naravno da sam ga vidjela, sada kad mi je na njega skrenula pažnju. Jamie je također nosio lovački tartan u zelenim nijansama, ali boje su bile drukčije od odjeće ostalih nazočnih ljudi. Njegova zelena boja bila je tamnija, gotovo smeđa, s blagim plavim prugama. Izgleda da je naposljetku Dougalov argument odnio prevagu. Vijećanje je završilo, a gomila se u iščekivanju stišala. Dva stražara pustila su djevojku, pa je otrčala natrag u gomilu, a Jamie je zauzeo njezino mjesto između stražara. Užasnuto sam gledala kako ga hvataju za ruke, ali on je nešto rekao muškarcu koji je držao remen, pa su se dva stražara povukla. Začudo, na licu mu se načas pojavio širok, drzak osmijeh. A još čudnije, div mu je uzvratio kratkim osmijehom. “Što je rekao?” upitala sam svoju prevoditeljicu. “Izabrao je šake umjesto remena. Žene ne mogu izabrati šake, ali muškarci mogu.” “Šake?” Ali nisam je imala vremena dalje ispitivati. Krvnik je teatralno zamahnuo rukom i udario Jamieja šakom u trbuh. Jamie se pognuo i glasno uzdahnuo. Krvnik je pričekao da se Jamie uspravi, a onda mu je prišao bliže i zadao mu niz snažnih udaraca u rebra i ruke. Jamie se nije pokušavao braniti, samo se premještao da zadrži ravnotežu i ostane na nogama. Sljedeći udarac primio je u lice. Zatreptala sam i nehotice zatvorila oči kad mu se glava trznula unatrag. Krvnik se nije žurio sa sljedećim udarcem, pazeći da ne obori svoju žrtvu na tlo i da joj ne zada previše udaraca u isto mjesto. Svoj je posao obavljao stručno; namjera mu je bila da izazove nesnosan bol, ali da pritom ne onesposobi niti osakati žrtvu. Jamieju je jedno oko nateklo i zatvorilo se. Teško je disao, ali inače nije izgledao previše loše. Ja sam sve to promatrala sa strepnjom jer sam se bojala da mu jedan od udaraca ponovo ne ozlijedi ranjeno rame. Moji zavoji još uvijek su se držali, ali neće još dugo ostati na mjestu pod ovakvim tretmanom. Koliko će dugo ovo trajati? Osim pljuskanja mesa u meso i povremenog tihog stenjanja, u dvorani je vladao muk. “Mali Angus prekinut će kad ga raskrvari”, šapnula mi je gospođa Fitz, odgovarajući na pitanje koje joj nisam postavila. “Obično prekine kad slomi nos.”


“To je barbarski”, bijesno sam prosiktala, a nekoliko me obližnjih ljudi prijekorno pogledalo. Izgleda da je krvnik zaključio da kazna traje dovoljno dugo. Odmaknuo se i zadao snažan udarac, a Jamie je zateturao i pao na koljena. Dva stražara požurila su da ga podignu na noge, a kad je podigao glavu, spazila sam da mu iz izudaranih usta teče krv. Gomilom je prostrujao žamor olakšanja, a krvnik se povukao, zadovoljan svojim poslom. Jedan stražar uhvatio je Jamieja za ruku i pridržao ga, a Jamie je zatresao glavom da je razbistri. Djevojka je u međuvremenu nestala. Jamie je podigao glavu i pogledao krvnika koji se nadvio nad njim, ravno u oči. Začudo, opet se nasmiješio, koliko mu je to uopće bilo moguće. Krvave su se usne pomaknule. “Hvala”, rekao je većem čovjeku s izvjesnim naporom, a onda mu se naklonio i okrenuo da ode. Pozornost gomile prešla je na MacKenzieja i sljedeći slučaj. Spazila sam da Jamie izlazi kroz vrata na drugoj strani dvorane. On me sada više zanimao od događaja u dvorani, pa sam kratko pozdravila gospođu FitzGibbons i progurala se kroz dvoranu za njim. Našla sam ga u malom bočnom dvorištu, kako se naslanja na bunar i briše usta rubom košulje. “Evo, uzmite ovo”, rekla sam i ponudila mu rupčić iz svog džepa. “Unh.” Prihvatio ga je ispustivši glas koji sam shvatila kao zahvalu. U međuvremenu je izašlo bljedunjavo i slabašno sunce, pa sam ga na svjetlosti pažljivo pogledala. Činilo se da su mu najgore ozljede napukla usna i natečeno oko, premda je na čeljustima i vratu imao mrlje koje će se uskoro pretvoriti u tamne modrice. “Imate li posjekotine i u usnoj šupljini?” “Aha.” Prignuo se, pa sam mu povukla bradu i nježno izvrnula donju usnu da pogledam usnu šupljinu. Na sjajnom obrazu imao je duboku posjekotinu iz koje je tekla krv, a u ružičastom mesu s unutrašnje strane usne, nekoliko sitnih zareza. Krv pomiješana sa slinom ispunila je usta i potekla van. “Vode”, rekao je s izvjesnim naporom, brišući kapljice krvi koje su mu potekle niz bradu. “Dobro.” Srećom, na ogradi bunara bila je kanta vode s rožnatom šalicom. Isplahnuo je usta i nekoliko puta ispljunuo, a onda poškropio vodom preostali dio lica. “Zašto ste to učinili?” znatiželjno sam ga upitala. “Što?” odvratio je uspravljajući se i otirući lice o rukav. Oprezno je opipao rasječenu usnu i malo trepnuo. “Zašto ste se ponudili da preuzmete djevojčinu kaznu. Poznajete li je?” Kolebala sam se da ga to upitam, ali doista sam željela znati što se krije iza te kavalirske geste. “Znam tko je, ali nikad nisam s njom razgovarao.” “Pa zašto ste onda to učinili?” Slegnuo je ramenima, što ga je natjeralo da trepne. “Za curu je sramota da bude pretučena u dvorani. Meni je to lakše.” “Lakše?” s nevjericom sam ponovila gledajući njegovo unakaženo lice. Slobodnom rukom oprezno je opipavao natučena rebra, ali podigao je pogled i nasmiješio mi se jednim kutom usta. “Da. Ona je vrlo mlada. Bila bi osramoćena pred svima koje zna i trebalo bi joj mnogo vremena da to preboli. Dobio sam batine, ali nisam jako ozlijeđen, oporavit ću se za dan-dva.” “Ali zašto vi?” upitala sam. Pogledao me kao da mu se to čini čudnim pitanjem. “A zašto ne?” odvratio je. Zašto ne? htjela sam reći. Zato što je ne poznajete, zato što vam ništa ne znači. Zato što ste već bili ozlijeđeni. Zato što zahtijeva veliku hrabrost stati pred gomilu i dopustiti da vas netko izudara po licu, ma kakav motiv imali. “Pa, kugla iz muškete kroz trapezius mogla bi se smatrati dobrim razlogom”, suho sam odvratila. Činilo se da se zabavlja. Prstom je opipao mjesto koje sam spomenula. “Trapezius, ha? Nisam znao da se to tako zove.”


“Oh, ovdje si, momče. Vidim da si već našao vidaricu, pa me možda nećeš trebati.” Gospođa FitzGibbons dogegala se kroz uski ulaz u dvorište, malčice se stišćući. Nosila je pladanj s nekoliko čaša, velikom zdjelom i čistim platnenim ručnikom. “Samo sam mu dala malo vode”, rekla sam. “Mislim da nije jako ozlijeđen, ali ne znam kako mu možemo pomoći, osim da mu operemo lice.” “Oh, nešto se uvijek može učiniti”, dobroćudno je odvratila gospođa Fitz. “Daj da ti vidim to oko, momče.” Jamie je poslušno sjeo na ogradu bunara i okrenuo lice prema njoj. Debeljuškasti prsti nježno su pritisnuli ljubičastu oteklinu, ostavljajući za sobom bjelinu koja je brzo nestajala. “Još uvijek krvariš ispod kože. Što znači da će ti pijavice pomoći.” Podigla je poklopac sa zdjele i otkrila nekoliko malih ljigavih stvorenja, dugih pet-šest centimetra, u tekućini bolesna izgleda. Izvukla je dvije pijavice, pa mu je jednu pritisnula na kožu ispod čeone kosti a drugu ispod oka. “Vidite”, rekla mi je, “kad se oteklina jedanput pojavi, pijavice vam više ne mogu pomoći. Ali kad imate ovakvu oteklinu, koja tek nastaje, znači da krv teče ispod kože, pa je pijavice mogu isisati.” Gledala sam, zadivljena i puna gađenja. “Zar vas to ne boli?” upitala sam Jamieja. Odmahnuo je glavom, a pijavice su se opsceno zanjihale. “Ne. Samo je malo hladno”, odgovorila je gospođa Fitz, zaposlena svojim čašama i bocama. “Mnogi ljudi krivo upotrebljavaju pijavice”, objasnila mi je. “One katkad mogu biti od velike pomoći, ali morate znati kako da ih upotrijebite. Kad ih stavite na staru oteklinu, samo isišu zdravu krv, a oteklini to ne pomaže. Osim toga, morate paziti da ih ne stavite previše odjedanput, jer ćete inače oslabiti pacijenta koji je jako bolestan ili je već izgubio krv.” S poštovanjem sam je slušala, upijajući sve te informacije, premda sam se iskreno nadala da nikad neću morati postupiti u skladu s njima. “A sad, momče, isplahni usta ovime. Očistit će ti posjekotine i ublažiti bol. To je čaj od vrbine kore”, usput mi je objasnila, “s trunkom usitnjenog korijena perunike.” Kimnula sam glavom, prisjetivši se jednog davnog predavanja iz botanike da vrbina kora sadrži salicilnu kiselinu, što je aktivni sastojak aspirina. “Zar vrbina kora ne povećava izglede za krvarenje?” upitala sam, a ona je s odobravanjem kimnula. “Da. Katkad se to dogodi. Zato nakon nje morate upotrijebiti dobru pregršt trave svetog Ivana namočene u octu; ona zaustavlja krvarenje, ali mora se ubrati za punog mjeseca i također usitniti.” Jamie je poslušno isprao usta oštrom otopinom, a oči su mu se ovlažile od jačine aromatičnog octa. Pijavice su sada već bile pune krvi, četiri puta deblje od prvobitne veličine. Tamna smežurana koža sada im je bila izdužena i sjajna, pa su izgledale poput glatkih oblutaka. Jedna pijavica iznenada je otpala i odbila se od tla pokraj mojih stopala. Unatoč debljini, gospođa Fitz lako se prignula, spretno je podigla i ubacila natrag u zdjelu. Delikatno je uhvatila drugu pijavicu odmah iza čeljusti i nježno je povukla, pa joj se glava izdužila. “Ne smijete ih prejako povući, curo”, objasnila mi je. “Katkad se rasprsnu.” Na tu sam pomisao protiv volje zadrhtala. “Ali ako su gotovo pune, katkad se lako mogu skinuti. Ako ne, samo ih pustite i otpast će same.” Ova se pijavica doista lako pustila, ostavljajući kapljice krvi na mjestu koje je držala. Obrisala sam sićušnu ranu kutom ručnika namočenog u octenu otopinu. Na moje iznenađenje, pijavice su poslužile svrsi, oteklina se znatno smanjila, a Jamiejevo se oko sada barem djelomice otvorilo, premda mu je kapak još uvijek bio natečen. Gospođa Fitz kritički ga je pregledala i odlučila da ne upotrijebi još jednu pijavicu. “Jedno je sigurno, momče, sutra ćeš jadno izgledati”, rekla je vrteći glavom, “ali barem ćeš vidjeti na to oko. Sad ti treba komad sirovog mesa na oku i malo goveđe juhe s pivom u želucu, za snagu. Svrati malo kasnije u kuhinju da ti dadem malo mesa.” Podigla je pladanj i načas zastala. “Ono što si učinio bilo je dobro smišljeno, momče. Laoghaire mi je unuka, znaš, i na tome sam ti zahvalna. Premda će biti bolje da ti se sama zahvali, ako se zna pristojno ponašati.” Potapšala je Jamieja po obrazima i odgegala se teškim koracima. Pažljivo sam ga pregledala; arhaični medicinski postupak pokazao se iznenađujuće učinkovitim. Oko je još uvijek bilo ponešto natečeno, ali samo malo potamnjelo, a posjekotina na usni sada je bila čista crta bez krvi, samo neznatno tamnija od okolnog tkiva. “Kako se osjećate?” upitala sam ga.


“Dobro.” Mora da sam ga sumnjičavo pogledala, jer se osmjehnuo, još uvijek oprezno pomičući usne. “To su samo modrice, znate. Izgleda da vam opet moram zahvaliti, pomogli ste mi triput u tri dana. Vjerojatno mislite da sam prilično nespretan.” Dodirnula sam mu ljubičastu mrlju na čeljusti. “Ne mislim da ste nespretni. Možda samo malo nesmotreni.” Uto sam čula komešanje na ulazu u dvorište; blijesak žutog i plavog. Djevojka Laoghaire sramežljivo je zastala kad me ugledala. “Mislim da vam se netko želi obratiti nasamo”, rekla sam Jamieju. “Idem ja sad. Zavoje na ramenu možemo skinuti sutra. Potražit ću vas tada.” “U redu. Još jedanput, hvala.” Blago mi je stisnuo ruku na rastanku. Dok sam odlazila, znatiželjno sam pogledala djevojku. Izbliza je bila još ljepša, imala je svijetloplave oči i kožu poput ružinih latica. Sva je blistala gledajući Jamieja. Izašla sam iz dvorišta pitajući se je li njegova galantna gesta doista tako nesebična, kao što sam u prvi mah pretpostavila. Sutradan ujutro probudilo me cvrkutanje ptica u dvorištu i čavrljanje ljudi u dvorcu. Odjenula sam se i zaputila vjetrovitim hodnicima do dvorane, koja je u međuvremenu ponovo zadobila normalan izgled blagovaonice. Iz golemih kotlova dijelila se zobena kaša, zajedno s ječmenim pogačama pečenim na ognjištu i namazanim melasom. Miris hrane koja se pušila bio je dovoljno jak da mi povrati samopouzdanje. Još uvijek sam bila uznemirena i zbunjena, ali topli doručak dovoljno me okrijepio da se upustim u malo istraživanje. Kad sam našla gospođu FitzGibbons, s rukama do lakata u tijestu, rekla sam joj da želim potražiti Jamieja kako bih mu skinula zavoje i provjerila stanje rane od metka, a ona je golemom pobrašnjenom rukom pozvala jednog od svojih sitnih pomoćnika. “Mladi Alec, potrči i potraži Jamieja, novog konjušara. Reci mu da pođe s tobom kako bismo mu pregledali rame. Bit ćemo u biljnom vrtu.” Oštrim pucnjem prsta poslala je momka trkom po mog pacijenta. Prepuštajući miješenje tijesta pomoćnici, gospođa Fitz oprala je ruke i okrenula se meni. “Trebat će vremena prije no što dođu. Biste li htjeli pogledati biljni vrt? Čini se da ponešto znate o bilju, pa ako hoćete, mogli biste tamo pomoći kad nađete vremena.” Biljni vrt, dragocjeni izvor lijekova i začina, nalazio se u unutrašnjem dvorištu, dovoljno velikom da propusti sunčevu svjetlost, ali zidom zaštićenom od proljetnih vjetrova. Na zapadu je bio omeđen grmljem ružmarina, na jugu kamilicom, na sjeveru redom rumenike, a na istoku zidom dvorca, koji ga je dodatno štitio od stalnih vjetrova. Prepoznala sam zeleno lišće kasnog šafrana i mekano lišće francuske kiselice koja raste iz bogate tamne zemlje, a gospođa Fitz pokazala mi je naprstak, tušt, betoniku i još nekoliko biljaka koje nisam prepoznala. Kasno proljeće vrijeme je sadnje. Gospođa Fitz nosila je košaru krcatu lukovicama češnjaka, koji će sazreti u ljeto. Debeljuškasta dama dodala mi je košaru i štap za sadnju. Izgleda da sam dovoljno dugo ljenčarila; dok mi Colum ne pronađe neki posao, gospođa Fitz uvijek može zaposliti besposlene ruke. “Evo, draga. Zasadite ih ovdje na južnoj strani, uz majčinu dušicu i naprstak.” Pokazala mi je kako da razlomim lukovice u pojedinačne komade, a da ne oštetim grubu ljusku i kako da ih zasadim. Bio je to prilično jednostavan posao; trebalo je samo gurnuti svaki češanj u zemlju s tupom stranom nadolje i zakopati ga otprilike četiri centimetra ispod površine. Ustala je i otresla skute široke haljine. “Zadržite nekoliko lukovica”, posavjetovala me. “Razdvojite ih i zasadite svaki češanj posebno, tu i tamo po čitavom vrtu. Češnjak drži sitne kukce podalje od drugih biljaka, a isto čine luk i stolisnik. I otkinite uvele glave nevena, ali zadržite ih, one su korisne.” Raštrkani diljem dvorišta, mnogobrojni neveni cvjetali su zlaćanim cvatom. Uto se vratio momčić kojeg je gospođa Fitz bila poslala po Jamieja, sav zadihan od trka, i obavijestio nas da pacijent odbija ostaviti posao. “On kaže da ga rana ne boli tako jako da bi mu trebao liječnik”, zadihano nam je rekao, “ali zahvaljuje vam na brizi.” Čuvši tu, ne baš posve umirujuću poruku, gospođa Fitz slegnula je ramenima. “No dobro. Ako ne želi, ne želi. Ali, ako hoćete, možete svratiti do obora oko podneva, curo. Jamie možda ne želi prekinuti posao radi pregleda, ali ako ja poznajem mlade muškarce, prekinut će ga radi jela. Mladi Alec doći će oko podneva da vas odvede do obora.” Ostavljajući me da zasadim ostatak češnjaka, gospođa Fitz otplovila je poput galije, a mladi Alec otklatario se za njom.


Zadovoljno sam radila cijelo prijepodne, sadeći češnjak, otkidajući uvele cvjetove, odstranjujući korov i vodeći beskonačni rat svakog vrtlara s puževima, puževima balavcima i sličnim štetočinama. Ali ovdje se ta borba vodila golim rukama, bez pomoći kemikalija. Toliko sam se zadubila u posao, da nisam ni primijetila ponovni dolazak mladog Aleca sve dok se nije pristojno nakašljao da mi privuče pažnju. Nije bio od onih koji mnogo govore; jedva je pričekao da ustanem i očistim suknju prije no što je otišao kroz dvorišna vrata. Obor do kojeg me odveo bio je na travnjaku, prilično daleko od staja. Obližnjom livadom veselo su trčkarala tri mlada konja, a jedna mlada smeđa kobila čista izgleda, s laganim pokrivačem prebačenim preko hrpta, stajala je sputanih nogu uz ogradu obora. Prilično sumnjičavo gledala je Jamieja, koji joj se oprezno primicao s boka. Položio joj je slobodnu ruku na leđa i obratio joj se nježnim glasom, spreman da se odmakne ako se kobila usprotivi. Kobila je zakolutala očima i zanjištala, ali nije se pomaknula. Još uvijek joj mrmljajući, Jamie se polaganim kretnjama nagnuo nad pokrivač i polako joj se naslonio na leđa. Kobila se malo propela i promeškoljila, ali Jamie je bio uporan, podižući trunčicu glas. Kobila je u tom trenutku podigla pogled i spazila mene i dječaka. Osjetivši opasnost, propela se i zanjištala, a onda se okrenula prema nama i odbacila Jamieja na ogradu. Ržući i ritajući se, kopitima je udarila putilo. Jamie se otkotrljao pod ogradu da se skloni od kopita, a onda je bolno ustao, psujući na gelskom, i okrenuo se da vidi što mu je to pokvarilo posao. Kad me ugledao, bijesne psovke istog su se časa pretvorile u riječi uljudne dobrodošlice, premda mi je bilo jasno da nisam stigla u najboljem trenutku. Pokazalo se da gospođa Fitz doista poznaje mlade muškarce; njezina brižljivo pripremljena košara s ručkom mnogo je pridonijela da Jamie povrati dobro raspoloženje. “Ah, daj se već jednom smiri, vražja zvijeri”, rekao je kobili, koja je još uvijek njištala i propinjala se na konopcu. Zatim je prijateljski potapšao mladog Aleca i poslao ga natrag u dvorac, podigao s tla pokrivač koji je spao s kobile, otresao s njega prašinu i galantno ga rasprostro na tlo da sjednem. Taktično izbjegavajući svaki spomen nezgode s kobilom, natočila sam pivo i ponudila mu kruh i sir. Jeo je s velikom koncentracijom, što me podsjetilo da preksinoć nije došao u blagovaonicu. “Zaspao sam”, odgovorio je kad sam ga zapitala o tome. “Nakon što sam vas ostavio u dvorcu, zaspao sam i nisam se budio sve do jučer ujutro. Jučer sam nakon vijećanja malo radio, a onda sam sjeo na plast sijena da se malo odmorim prije večere.” Nasmijao se. “Kad sam se jutros probudio, još uvijek sam bio tamo, a konj mi je grickao uho.” Zaključila sam da mu je odmor pomogao; modrice od jučerašnjih udaraca potamnjele su, ali okolna je koža imala dobru, zdravu boju, a on je očito imao dobar apetit. Gledala sam ga kako pobire posljednje ostatke obroka i navlaženim vrhom prsta brižljivo skuplja otpale mrvice s košulje i stavlja ih u usta. “Imate dobar apetit”, rekla sam mu kroza smijeh. “Čini mi se da biste jeli i travu kad ne biste imali ništa drugo.” “Već sam je jeo”, ozbiljno je odgovorio. “Nema loš okus, ali nije baš zasitna.” To me zapanjilo, a onda sam zaključila da me zacijelo provocira. “Kada?” upitala sam ga. “Pretprošle zime. Živio sam u vrlo teškim uvjetima - znate, u šumi - s... s nekolicinom momaka. Odlazili smo preko granice. Nismo imali sreće više od tjedan dana, a nije nam ostalo hrane vrijedne spomena. S vremena na vrijeme nabavili bismo malo zobene kaše iz koliba malih poljodjelaca, ali ti su ljudi i sami toliko siromašni da malokad imaju višak hrane. Doduše, uvijek nađu nešto za stranca, ali dvadeset stranaca ipak je malo previše, čak i uz gorštačku gostoljubivost.” Iznenada se nasmiješio. “Znate li... ne, vjerojatno ne znate. Htio sam vas pitati znate li kako se poljodjelci mole prije jela?” “Ne znam. Kako?” Zatresao je glavom da makne pramen kose s očiju i izrecitirao: “Hitro, hitro, svi za stol Napunite tanjur gol


Bože, daj da u nas stane Svako zrno ove hrane.” Ubrao je jednu dugu vlat trave, vješto je izvukao iz ovojnice i polako zavrtio među dlanovima, pa su labave sjemenke odletjele sa stabljike. “Bila je kasna zima, a srećom i blaga, inače ne bismo preživjeli. Obično bismo uspjeli uloviti nekoliko zečeva - katkad bismo ih pojeli sirove, ako nismo mogli riskirati da zapalimo vatru -a s vremena na vrijeme i pokoju srnu, ali u vrijeme o kojem govorim već danima nismo pronašli divljač.” Zagrizao je vlat trave pravilnim bijelim zubima, a ja sam ubrala stapku i gricnula vršak. Bila je slatka i kiselkasta, ali samo je dva-tri centimetra vlati bilo dovoljno mekano za jelo; jedva da je bila hranjiva. Jamie je odbacio napola pojedenu vlat trave, ubrao drugu i nastavio s pričom. “Nekoliko dana prije pao je lagan snijeg; samo se ljuska zadržala pod drvećem, a blato posvuda drugdje. Tražio sam gube, znate, one velike narančaste gljive koje katkad rastu nisko na drveću - i probio nogom koru snijega da dođem do trave, koja je rasla na nezaštićenom mjestu između drveća; pretpostavljam da se tamo katkad probilo malo sunčeve svjetlosti. Takve komade obično pronađu jeleni, pa ostružu snijeg i pojedu travu do korijena. Ali ovaj komad još nisu našli, pa sam zaključio da, ako oni tako mogu preživjeti zimu, zašto ne bih i ja? Bio sam tako gladan da bih skuhao vlastite cipele i pojeo ih, da mi nisu trebale za hodanje, pa sam pojeo travu, sve do korijenja, baš kao jeleni.” “Kako dugo niste jeli?” upitala sam, istodobno zadivljena i zgrožena. “Tri dana bez ičega, a tjedan dana bez više od drammacha - pregršt zobi i malo mlijeka. Da”, rekao je i zamišljeno se zagledao u vlat trave, “zimska je trava gruba i gorka - nije kao ova - ali ja na to nisam obraćao pažnju.” Iznenada mi se nasmiješio. “A nisam obratio veliku pažnju ni na to da jelen ima četiri želuca, a ja samo jedan. Spopali su me grozni grčevi, a još sam danima imao vjetrove. Poslije mi je jedan od starijih ljudi objasnio da travu treba skuhati u kipućoj vodi ako je čovjek već želi jesti, ali ja to tada nisam znao. Ionako mi to ne bi bilo važno, jer sam bio previše gladan da bih mogao čekati.” S mukom se uspravio, a zatim prignuo da mi pomogne ustati. “Bit će najbolje da se vratim na posao. Hvala vam na hrani, curo.” Dodao mi je košaru i krenuo prema staji za konje, dok mu je kosa svjetlucala na sunčevoj svjetlosti kao zbirka zlatnih i bakrenih kovanica. Polako sam krenula prema dvorcu, razmišljajući o muškarcima koji žive u hladnom blatu i jedu travu. Tek kad sam stigla u dvorište, palo mi je na pamet da sam mu zaboravila pogledati rame.


7. Ormar Davieja Beatona Kad sam se vratila u dvorac, s iznenađenjem sam otkrila da me pred vratima čeka jedan od Columovih stražara u kiltu. Gospodar bi bio zahvalan, rekao mi je, kad bih mu se pridružila u njegovim odajama. Veliki prozori u vlastelinovu privatnom utočištu bili su otvoreni, a kroz krošnje zatočena drveća puhao je vjetar, proizvodeći šum koji je stvarao privid da se drveće nalazi pod vedrim nebom. Sam vlastelin pisao je za stolom kad sam ušla, ali odmah je prestao i ustao da me pozdravi. Nakon što se kratko raspitao o mom zdravlju i udobnosti, odveo me do krletki uza zid na drugoj strani prostorije, pa smo zadivljeno promatrali njihove sićušne stanovnike kako cvrkuću i skakuću u krošnjama, uzbuđeni vjetrom. “I Dougal i gospođa Fitz kažu mi da ste prilično vješta iscjeliteljica”, primijetio je razgovornim tonom i gurnuo prst kroz mrežu kaveza. Jedna sitna siva strnadica, naizgled posve navikla na takav postupak, obrušila se s krošnje i vješto mu sletjela na prst, stisnuvši ga sitnim kandžama i malo raširivši krila kako bi zadržala ravnotežu, a Colum ju je nježno pomilovao po glavi žuljevitim kažiprstom druge ruke. Začudila sam se primijetivši zadebljalu kožu oko njegova nokta jer mi se nije činilo vjerojatnim da on obavlja kakav fizički posao. Slegnula sam ramenima. “Nije baš potrebna neka velika vještina da se previju površinske rane.” Osmjehnuo se. “Možda, ali potrebna je velika vještina da se to učini u mrklom mraku pokraj ceste, hm? A gospođa Fitz kaže mi da ste se pobrinuli za slomljeni prst jednog od momčića i da ste jutros previli oparenu ruku jednoj sluškinji iz kuhinje.” “Ni to baš nije teško”, odgovorila sam, pitajući se kamo smjera. Dao je znak jednom od svojih slugu, a ovaj je hitro iz ladice pisaćeg stola izvadio malu zdjelu. Colum je skinuo poklopac sa zdjelice i počeo bacati sjemenke kroz mrežu kaveza. Male ptice sletjele su s granja i stale poskakivati po tlu poput loptica za kriket, a pridružio im se i jedan vrabac. “Niste u rodu s klanom Beaton, je li?” upitao me. Sjetila sam se pitanja koje mi je gospođa FitzGibbons postavila za našeg prvog susreta: Jeste li vi vračara? Beaton? “Nisam. Kakve veze ima klan Beaton s liječničkim vještinama?” Colum me iznenađeno pogledao. “Niste čuli za njih? Iscjelitelji iz klana Beaton glasoviti su širom škotskog gorja. Mnogi su od njih putujući iscjelitelji. Zapravo, jedan je Beaton neko vrijeme boravio ovdje.“ “Više nije tu? Što je bilo s njim?” upitala sam. “Umro je”, odgovorio je Colum bez okolišanja. “Obolio je od groznice i umro u roku od tjedan dana. A mi otada nemamo iscjelitelja, ako ne računamo gospođu Fitz.” “Ona mi se čini vrlo sposobnom”, odvratila sam prisjetivši se kako se vješto pobrinula za ozljede mladog Jamieja. A to me nagnalo da pomislim na njihov uzrok, pa me obuzeo val ogorčenja prema Columu. Ogorčenja, ali i opreza. Podsjetila sam sebe da je on ljudima u svojoj oblasti i zakon i porota i sudac - pa je očito naviknut da stvari budu po njegovoj volji. Kimnuo je glavom, i dalje promatrajući ptice. Bacio je ostatak sjemenja, dajući posljednju pregršt jednoj zakašnjeloj maloj plavo-sivoj pjevici. “O, da. Ona je vrlo vješta u takvim stvarima, ali ona ima više nego dovoljno drugog posla, jer se brine za čitav dvorac i svakoga u njemu - uključujući i mene”, dodao je i iznenada se šarmantno nasmiješio. “A budući da vi trenutačno nemate baš mnogo toga da ispunite vrijeme”, iznenada je rekao, iskorištavajući smiješak koji sam mu uzvratila, “pitao sam se biste li htjeli pogledati stvari koje je Davie Beaton ostavio za sobom? Možda biste vi znali upotrijebiti neke od njegovih lijekova i sličnih stvari.” “Pa... pretpostavljam da bih mogla. Zašto ne?” Zapravo mi je već pomalo dojadilo stalno kruženje između vrta, velike smočnice i kuhinje. Željela sam vidjeti što je pokojni gospodin Beaton smatrao vrijednim posjedom.


“Angus i ja mogli bismo odvesti gospođu dolje”, s poštovanjem je predložio sluga. “Nemoj se truditi, John”, odgovorio je Colum s pristojnom gestom odbijanja. “Sam ću ih pokazati gospođi Beauchamp.” Silazio je stubama polako i očito bolno. Isto tako očito, nije želio pomoć, pa mu je nisam ni ponudila. Kao što se pokazalo, ambulanta pokojnog Beatona nalazila se u udaljenom zakutku dvorca, skrivena ispod kuhinjskih prostorija, u blizini groblja na kojem je sada počivao njezin pokojni vlasnik. Tu usku i mračnu prostoriju na vanjskom zidu ukrašavao je samo jedan od onih malih, uskih prozora, smješten visoko, tako da je ravna ploha sunčeve svjetlosti parala zrak i razdvajala tamu visokog svoda od gušće tame donjeg dijela. Vireći preko Columa u mračne udubine prostorije, razabrala sam visoki ormar s desetak sitnih ladica, svaka s natpisom napisanim vitičastim pismom. Na policama iznad tezge na kojoj je, sudeći po ostacima mrlja i skorene žbuke koji su ondje počivali, pokojni Beaton očito običavao spravljati lijekove, ležale su uredno složene zdjele, kutije i bočice svih oblika i veličina. Colum je ušao u prostoriju ispred mene. Svojim ulaskom uznemirio je svjetlucava zrnca prašine koja su se uskovitlala u traku svjetlosti poput one podignute otvaranjem neke grobnice. Načas je zastao i pričekao da mu se oči priviknu na polumrak, a onda je polako krenuo naprijed, osvrćući se oko sebe. Stekla sam dojam da je sada možda prvi put u ovoj prostoriji. Gledajući ga kako hoda i zastajkuje u uskoj sobi, rekla sam mu: “Znate, masaža bi vam pomogla. Da ublaži bol, hoću reći.” Spazila sam bljesak u njegovim sivim očima i načas poželjela da nisam progovorila, ali iskra je gotovo istog časa nestala, a zamijenio ju je uobičajeni izraz pristojne pažnje. “To bi morala biti snažna masaža”, dodala sam. “Osobito pri dnu kralježnice.” “Znam”, odgovorio je. “Angus Mohr masira me navečer.” Zastao je i dohvatio jednu bočicu. “Izgleda da ipak ponešto znate o liječenju.” “Ponešto”, oprezna sam odgovorila, nadajući se da ne namjerava testirati moje znanje pitanjima o upotrebi zbirke lijekova. Na bočici koju je držao u ruci pisalo je PURLES OVIS. Tko zna što to znači! Srećom, vratio je bočicu na mjesto i veselo povukao prstom po prašini na velikoj škrinji pokraj zida. “Ovdje nitko nije bio već izvjesno vrijeme”, rekao je. “Reći ću gospođi Fitz neka pošalje jednu od svojih curica da malo počisti, dobro?” Otvorila sam vrata ormarića i kihnula od oblaka prašine koji se digao iz njega. “To možda ne bi bilo loše”, složila sam se. Na donjoj polici ormarića ležala je debela knjiga u plavim kožnatim koricama. Kad sam je podigla, ispod nje sam ugledala manji svezak, u jeftinim crnim platnenim koricama, s prilično ofucanim rubovima. Pokazalo se da je ta druga knjiga Beatonov dnevnik, u koji je on uredno unosio imena svojih pacijenata, sve pojedinosti o njihovim bolestima i tijek propisanog liječenja. Metodičan čovjek, s odobravanjem sam pomislila. Jedna je bilješka glasila: drugi veljače, A. D. 1741. Sarah Graham Mackenzie, ozlijedila palac na vretenu koje se vrtjelo. Nanošenje prokuhane mente, a zatim smjesa od stolisnika, zemnog škriljevca i mišjeg uha, pomiješana s bazom od fine gline. Škriljevac? Mišje uho? Nedvojbeno, neke od biljaka na policama. “Je li Sarah MacKenzie izliječila palac?” upitala sam Columa zatvarajući knjigu. “Sarah?” zamišljeno je rekao. “Ne, mislim da nije.” “Zbilja? Pitam se što se dogodilo”, rekla sam. “Možda bih joj ga poslije mogla pregledati.” Odmahnuo je glavom. Učinilo mi se da na njegovim punim, povijenim usnama zapažam trag mračnog zadovoljstva. “Zašto ne?” upitala sam. “Je li otišla iz dvorca?” “Moglo bi se i tako reći.” Zadovoljstvo je sada bilo očito. “Umrla je.” Zabuljila sam se u njega, a on je krenuo prašnjavim kamenim podom prema vratima. “Možemo se samo nadati da ćete vi imati više uspjeha u liječenju od pokojnog Davieja Beatona, gospođo Beauchamp”, rekao je. Zastao je na vratima, okrenuo se i podrugljivo me pogledao, a trak svjetlosti obasjao ga je poput reflektora. “Teško biste ga mogli imati manje”, dodao je i nestao u mraku.


Lutala sam amo-tamo malom uskom prostorijom i pogledala sve. Većina je toga najvjerojatnije smeće, ali možda ima i nekoliko upotrebljivih stvari koje bi vrijedilo sačuvati. Kad sam otvorila jednu od malih ladica u apotekarskom ormaru, zapahnuo me miris kamfora. E pa, bez sumnje, to može poslužiti. Zatvorila sam ladicu i obrisala prašnjave prste o suknju. Možda bih trebala pričekati da vesele pomoćnice gospođe Fitz očiste prostoriju, prije no što nastavim istraživanje. Provirila sam u hodnik. Bio je pust. Nije bilo ni zvukova. Ali nisam bila tako naivna da zaključim kako u blizini nema nikoga. Bilo zbog naređenja, bilo zbog taktičnosti, oni su to obavljali prilično suptilno, ali znala sam da me promatraju. Kad bih se zaputila u vrt, netko bi uvijek pošao sa mnom. Kad bih se uspinjala stubama do svoje sobe, spazila bih nekoga kako nemarno pogledava iz podnožja da vidi kojim ću smjerom nastaviti. A kad smo bili ujahali u dvorište dvorca, nije mi promaklo da naoružani stražari stoje ispod nadstrešnice kako bi se sklonili od kiše. Ne, oni mi posve sigurno neće dopustiti da samo tako odem odavde, a pogotovo me neće opskrbiti prijevoznim sredstvom. Uzdahnula sam. Barem sam u ovom trenutku sama. A žarko sam željela biti sama, barem nakratko. Već sam u nekoliko navrata pokušala razmisliti o svemu što mi se dogodilo otkako sam zakoračila kroz procjep u onom uspravnom kamenu. Ali stvari su se ovdje odvijale takvom brzinom da sam jedva uhvatila trenutak za sebe kad nisam spavala. Ali, sada sam izgleda dobila taj trenutak. Odmaknula sam prašnjavi kovčeg od zida, sjela na njega i naslonila se na kameni zid. Bio je vrlo tvrd. Okrenula sam se i prislonila dlanove na kamen, razmišljajući o kamenom krugu i pokušavajući se sjetiti svake sitne pojedinosti onoga što mi se dogodilo. Vrisak kamenova bio je posljednje čega sam se doista sjećala. A čak ni u to nisam bila posve sigurna. Vrisak se nastavio cijelo vrijeme. Moguće je, pomislila sam, da taj zvuk zapravo nije izvirao iz samih kamenova, nego iz onoga... u što sam zakoračila. Predstavljaju li ti kamenovi neku vrstu vrata? I kamo vode? Naprosto ne postoje riječi da se to opiše. Pukotina kroz vrijeme, pretpostavila sam, jer očito, postojala sam tada, a postojim i sada, a jedina veza su kamenovi. I zvukovi. Bili su jaki, ali razmišljajući o njima s male distance, pomislila sam da su bili vrlo slični zvukovima bitke. Poljska bolnica u kojoj sam radila bila je triput granatirana. Premda su znali da ih tanki zidovi privremenih građevina ne mogu zaštititi, svi liječnici, sestre i dežurni časnici odjurili bi u njih na prvi zvuk uzbune, kako bi se međusobno hrabrili. Kad čujete zujanje granata iznad glave i eksplozije bombi u blizini, nije lako biti hrabar. A strah što sam ga tada iskusila bio je vrlo sličan onome što sam osjetila prošavši kroz procjep u kamenu. Sada sam shvatila da se ipak sjećam nekih pojedinosti o samom putovanju kroz kamen. Vrlo sitnih pojedinosti. Sjetila sam se osjećaja tjelesne borbe, kao da sam upala u neku vrstu struje. Da, svjesno sam se borila protiv te struje, što god da je bila. A sjetila sam se da je u njoj bilo i slika. Zapravo ne slika, više nečega poput nedovršenih misli. Neke od njih bile su grozne, pa sam im se opirala dok sam... no, dok sam “prolazila”. Jesam li se borila da dođem do drugih? Bila sam neznatno svjesna da se pokušavam dočepati nekakve površine. Jesam li zapravo odlučila doći u ovo određeno vrijeme, zato što mi je ono nudilo neku vrstu skloništa od vrtložnog vira? Zavrtjela sam glavom. Neću naći odgovore razmišljajući o tome. Ništa nije jasno, osim da ću se morati vratiti do uspravnih kamenova. “Gospođo?” Tihi škotski glas s vrata natjerao me da podignem pogled. U hodniku su stidljivo stajale dvije djevojke od svojih šesnaest ili sedamnaest godina, u gruboj odjeći, s klompama na nogama i suknenim rupcima na glavi. Ona koja je progovorila držala je četku i nekoliko složenih krpa, a njezina prijateljica držala je kantu iz koje se dizala para. Cure gospođe Fitz došle su očistiti ambulantu. “Nećemo vam smetati, gospođo?” zabrinuto je upitala jedna od njih. “Ne, ne”, razuvjerila sam ih. “Ionako sam namjeravala otići.” “Propustili ste podnevni obrok”, obavijestila me druga. “Ali gospođa Fitz rekla nam je da vam kažemo da vas u kuhinji čeka nešto za jelo, kad god poželite onamo otići.” Bacila sam pogled kroz prozor na dnu hodnika. Sunce je već malčice prešlo zenit, a ja sam postala svjesna sve jačeg probadanja u želucu od gladi. Nasmiješila sam se djevojkama. “Tako ću i učiniti. Hvala.”


Ponovo sam odnijela Jamieju ručak u polje, bojeći se da inače neće ništa jesti do večere. Dok sam sjedila u travi i gledala ga kako jede, upitala sam ga zašto je živio u divljini, krao stoku i odlazio u pljačkaške pohode preko granice. U međuvremenu sam vidjela dovoljno ljudi iz obližnjeg sela i dovoljno stanovnika dvorca da znam kako je Jamie boljeg roda i mnogo bolje naobrazbe od većine njih. A sudeći po njegovu kratkom opisu obiteljskog imanja, činilo mi se vjerojatnim da potječe iz prilično imućne obitelji. Zašto je tako daleko od kuće? “Ja sam bjegunac od zakona”, odgovorio je, iznenađen što mi to nije poznato. “Englezi nude nagradu od deset funti sterlinga za moju glavu. Što je manje nego za drumske razbojnike”, prezirno je dodao, “ali malo više nego za džepare.” “Samo zbog ometanja pravde?” upitala sam s nevjericom. Deset funti sterlinga ovdje je pola godišnje zarade na maloj farmi; nisam mogla zamisliti da ijedan odbjegli zatvorenik toliko vrijedi engleskim vlastima. “O, ne. Zbog umorstva.” Zagrcnula sam se komadom kruha i krastavca. Jamie me uslužno tapšao po leđima sve dok nisam uspjela ponovo progovoriti. “K-koga ste u-ubili?” upitala sam suznih očiju. Slegnuo je ramenima. “E pa, to je malo neobično. Zapravo nisam počinio ubojstvo zbog kojeg me traže. Doduše, usput sam ubio nekoliko drugih crvenih kaputa, pa pretpostavljam da to nije nepravedno.” Zastao je i promeškoljio se kao da se češe o neki nevidljivi zid. Tu njegovu gestu već sam primijetila prvog jutra u dvorcu, kad sam ga previjala i spazila ožiljke na njegovim leđima. “To je bilo u Fort Williamu. Nakon drugog bičevanja, dan-dva bio sam gotovo nepokretan, a onda sam dobio groznicu. Ali kad sam opet mogao stajati na nogama, neki... prijatelji skovali su plan kako da me izvuku iz logora, a najbolje je da se sada ne upuštam u to kako su to mislili izvesti. U svakom slučaju, nakon što smo već pobjegli, došlo je do nekakve čarke u kojoj je ustrijeljen jedan engleski bojnik - nekim slučajem, bio je to upravo čovjek koji me prvi put bičevao. Ali nisam ga ja ustrijelio, nisam mu ništa osobno zamjerao, a ionako sam bio previše slab za išta osim sjedenja na konju.” Stisnuo je široka usta. “Premda, da je to bio satnik Randall, vjerojatno bih se ipak potrudio.” Ponovo se promeškoljio, počešavši leđa preko grube lanene košulje i slegnuo ramenima. “I to je sve. To je jedan od razloga zašto se ne udaljavam od dvorca. Male su šanse da ću nabasati na englesku patrolu ovako duboko u škotskom gorju, ali oni prilično često prelaze granicu. A tu je i Straža, premda ni oni ne prilaze dvorcu. Colum ima vlastite ljude pri ruci, pa mu njihove usluge ne trebaju.” Osmjehnuo se i provukao prste kroz podrezanu kosu, koja mu je ostala stršiti poput ježevih bodlji. “Ja baš nisam neprimjetan, znate. Ne vjerujem da u samom dvorcu ima doušnika, ali u okolici sigurno postoji nekoliko ljudi koji ne bi imali ništa protiv toga da obavijeste Engleze gdje se nalazim i zarade koji novčić, kad bi znali da sam tražen.” Osmjehnuo se. “Vjerojatno ste već pogodili da se zapravo ne prezivam MacTavish?” “Zna li to i Colum?” “Da sam bjegunac? O, da, Colum to zna. A vjerojatno i većina ljudi u ovom dijelu gorja; događaji u Fort Williamu svojedobno su podigli prilično prašine, a novosti ovdje brzo putuju. Ali oni ne znaju da se traži James MacTavish, pod pretpostavkom da me ne vidi nitko tko zna kako se zapravo prezivam.” Kosa mu je još uvijek apsurdno stršila, pa me iznenada obuzela želja da je poravnam, ali sam se obuzdala. “Zašto ste podrezali kosu?” iznenada sam ga upitala, a onda sam se zacrvenjela. “Oprostite, to me se nimalo ne tiče. Samo sam se pitala, budući da većina muškaraca koje sam ovdje vidjela nosi dugu kosu...” Poravnao je zašiljene pramenove s malo posramljenim izrazom lica. “I ja sam imao dugu kosu. Sada je kratka jer su mi redovnici morali obrijati tjeme, a otada je prošlo tek nekoliko mjeseci.” Spustio je glavu da mi pokaže tjeme. “Vidite, na tjemenu?” Pod prstima sam osjetila, a kad sam mu odmaknula gustu kosu u stranu, i ugledala, petnaest centimetara dug ožiljak nedavno zacijeljenog ozlijeđenog tkiva, još uvijek ružičast i malo ispupčen. Oprezno sam povukla prstom po čitavoj dužini. Rana je uredno zarasla; tko god da ju je zašio, dobro je obavio svoj posao; takva se rana zacijelo stalno otvarala i krvarila.


“Muče li vas glavobolje?” upitala sam profesionalnim tonom. Uspravio se i zagladio kosu preko ožiljka. Kimnuo je glavom. “Katkad, premda više nisu tako jake kao prije. Bio sam slijep oko mjesec dana nakon što se to dogodilo, a glava me cijelo vrijeme strašno boljela. Glavobolje su počele popuštati kad mi se vratio vid.” Nekoliko je puta trepnuo kao da testira vid. “Ako sam jako umoran, katkad mi se malo zamuti pred očima”, objasnio je. “Stvari postanu nejasne oko rubova.” “Pravo je čudo što vas to nije ubilo”, rekla sam. “Mora da imate tvrdu lubanju.” “To je istina. Ako je vjerovati mojoj sestri, prilično sam tvrdoglav.” Oboje smo se nasmijali. “Kako se to dogodilo?” upitala sam. Namrštio se, a na licu mu se pojavio izraz nesigurnosti. “To je dobro pitanje”, polako je odgovorio. “Ne sjećam se ničega u vezi s tim. Bio sam dolje u blizini prolaza Carryarick s nekoliko momaka s Loch Laggana. Posljednje čega se sjećam je kako se penjem uz brijeg kroz rijetko grmlje; sjećam se da sam nabo ruku na grm božikovine i pomislio da kapljice krvi izgledaju baš kao bobice. A sljedeće čega se sjećam, probudio sam se u Francuskoj, u opatiji Svete Anne de Beaupré. U glavi mi je bubnjalo, a netko koga nisam mogao vidjeti davao mi je neko hladno piće.” Počešao se po tjemenu kao da ga još uvijek boli. “Katkad mi se učini da se prisjećam nekih pojedinosti - kvrge na glavi, ljuljanja naprijed-natrag, slatkog uljastog okusa na usnama, ljudi kako mi nešto govore - ali nisam siguran je li se išta od toga doista dogodilo. Znam da su mi redovnici dali opijum, pa sam gotovo stalno sanjao.” Pritisnuo je prstima zatvorene oči. “Stalno sam sanjao jedan te isti san. Sanjao sam da mi u glavi raste korijenje drveća, velike kvrgave stvari, kako rastu i debljaju se, kako mi se probijaju kroz oči i zarivaju u grlo da me uguše. To je tako išlo bez kraja i konca; korijenje se svijalo, kovrčalo i postajalo sve veće. Na kraju je postalo dovoljno veliko da mi probije lubanju, pa sam se probudio uz zvuk lomljave kostiju.” Namrštio se. “Bila je to neka vrsta zvonkog pucketanja, nalik na zvuk pucnjeva pod vodom.” “Uh!” Iznenada nas je prekrila sjena, a jedna debela čizma naglo je lupnula Jamieja u rebra. “Lijeno mlado kopile”, rekao je pridošlica bez ljutnje u glasu. “Dok se ti prežderavaš, konji slobodno trče. Kad namjeravaš ukrotiti onu ždrebicu, ha, momče?” “Neću je brže ukrotiti ako skapam od gladi, Alec”, odgovorio je Jamie. “U međuvremenu, gricni malo, ima dovoljno.” Dodao je komad sira u ruke kvrgave od artritisa. Trajno svinuti prsti polako su se zatvorili oko sira, a njihov je vlasnik sjeo na travu. Jamie mi je neočekivano pristojnim manirama predstavio posjetitelja, Aleca McMahona MacKenzieja, glavnog konjušara dvorca Leoch. Glavni konjušar, debeljuškasti čovjek u kožnatim hlačama i gruboj košulji, izgledao mi je dovoljno autoritativno da smiri i najneposlušnijeg pastuha. Smjesta mi je pao na pamet citat: “Oko poput Marsa, da prijeti i zapovijeda.”2 A doista je imao samo jedno oko, drugo mu je bilo prekriveno crnim povezom. Kao da žele nadoknaditi taj gubitak, iznad nosa su mu rasle guste obrve s dugim sijedim dlakama poput ticala kukca, koje su se prijeteći njihale iz smeđih čuperaka. Nakon što mi je kimnuo glavom, Stari Alec (tako ga je Jamie zvao, bez sumnje da ga razlikuje od Mladog Aleca koji mi je bio vodič) više se nije obazirao na mene, usmjerivši umjesto toga pažnju na hranu i tri mlada konja koji su mahali repovima na livadi ispod nas. Ja sam izgubila zanimanje za razgovor tijekom duge rasprave o podrijetlu nekolicine nedvojbeno rasnih konja koji nisu bili nazočni, pojedinostima o rezultatima rasploda cijele staje u posljednjih nekoliko godina i brojnim neshvatljivim primjedbama o tjelesnim osobinama konja, o njihovim stražnjim nogama, hrptovima, ramenima i drugim dijelovima anatomije. Budući da su jedini dijelovi tijela koje sam ja primjećivala na konjima bili nos, rep i uši, te mi suptilnosti nisu ništa govorile. Spustila sam se na laktove i pustila da me grije toplo proljetno sunce. Dan je bio neobično miran, davao je osjećaj da stvari idu tiho svojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova. Možda je to 2

Shakespeare: Hamlet, treći čin, četvrti prizor; preveo Predrag Mavar.


bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrim nebom, ako se dovoljno udalji od kuća i brbljanja. A možda je to bila posljedica rada u vrtu, onog tihog osjećaja zadovoljstva koji obuzme čovjeka u doticaju sa stvarima koje rastu, zadovoljstva što im pomaže da napreduju. A možda samo olakšanje što sam napokon našla nekakav posao, što više ne moram klipsati po dvorcu s osjećajem da nisam na svom mjestu, upadljiva kao mrlja tinte na papiru. Premda nisam sudjelovala u razgovoru o konjima, ovdje se uopće nisam osjećala kao da nisam na svom mjestu. Stari Alec ponašao se kao da sam dio krajolika, a Jamie je povremeno skretao pogled u mom smjeru, ali me i on postupno zanemario kad je razgovor prešao na klizeće ritmove gelskog jezika, što je siguran znak da je Škot emocionalno vezan za temu razgovora. Budući da nisam ništa razumjela, zvuk razgovora smirivao me kao da slušam zujanje pčela u cvjetovima vrijeska. Neobično zadovoljna i snena, istjerala sam iz glave sve misli o Columovim sumnjičenjima, o situaciji u kojoj sam se zatekla i o drugim neugodnim stvarima. “Dosta je svakom danu zla njegova”, sneno sam pomislila, izvukavši taj biblijski citat iz nekog zakutka sjećanja. 3 Probudila sam se nešto poslije, možda zbog studeni od oblaka koji je prolazio nebom ili zbog promjene u tonu razgovora muškaraca. Oni su u međuvremenu ponovo prešli na engleski, a razgovor je sada bio ozbiljan; to više nije bilo ono neobvezno čavrljanje ljudi opsjednutih konjima. “Do Skupa je ostalo još samo tjedan dana, momče”, rekao je Alec. “Jesi li odlučio što ćeš učiniti?” Jamie je duboko uzdahnuo. “Ne, Alec, nisam. Katkad mislim jedno, a katkad drugo. Istina, ovdje se dobro osjećam radeći sa životinjama i s tobom.” Negdje u glasu mladog čovjeka nazirao se smiješak koji je nestao kad je nastavio. “A Colum mi je obećao da... no, to ti sigurno nije poznato. Ali da poljubim željezo, promijenim ime u MacKenzie i da se odreknem svega što mi pripada po rođenju? Ne, to ne mogu izabrati.” “Tvrdoglav si poput oca”, primijetio je Alec, ali u riječima mu se i protiv volje osjećao ton odobravanja. “Katkad me podsjećaš na njega, premda si visok i bjeloput poput ljudi tvoje majke.” “Poznavao si mog oca?” sa zanimanjem ga je upitao Jamie. “Oh, površno. A ponešto sam i čuo o njemu. Ja sam bio u Leochu prije no što su se tvoji roditelji vjenčali, znaš. A kad slušaš Dougala i Columa kako govore o Crnom Brianu, pomislio bi da je bio sam vrag, ako ne i gori. A tvoja majka da je Djevica Marija, koju je on odvukao na loše mjesto.” Jamie se nasmijao. “A ja sam poput njega, je li?” “Jesi, jesi, momče. Da, posve mi je jasno zašto si sebi zabio u glavu da budeš Columov čovjek. Ali postoje razlozi i za drugi smjer, ne? Recimo, ako dođe do toga da se borimo na strani Stuarta, kao što priželjkuje Dougal. Ako izabereš pravu stranu u tom sukobu, momče, dobit ćeš natrag svu svoju zemlju, pa i više, ma što Dougal učinio.” Jamie je odgovorio na način koji sam počela zvati “škotskim mumljanjem”, onim neodređenim grlenim glasom koji bi mogao značiti gotovo sve. A činilo se da taj zvuk sada nagovještava izvjesnu sumnju u vjerojatnost tog željenog ishoda. “Da”, odvratio je. “A što ako Dougal ne dobije ono što želi? Ili ako se zaratimo s kućom Stuart?” I Alec je sada ispustio onaj grleni zvuk. “Onda ostani ovdje, momče. Budi glavni konjušar umjesto mene, ja neću još dugo, a nisam vidio boljega od tebe s konjima.” Jamie je skromnim gunđanjem zahvalio na komplimentu. “MacKenzieji su i tvoj rod”, nastavio je stariji čovjek, ne obazirući se na upadicu. “Nije riječ o tome da ćeš se odreći svoje krvi. A moraš razmisliti i o drugim stvarima” - u glasu mu se pojavio pomalo podrugljiv ton - “kao što je možda gospođica Laoghaire?” Odvratio mu je još jedan zvuk mumljanja, no ovaj je označavao nelagodu i nijekanje. “Hej, momče, ni jedan mladić neće dopustiti da ga pretuku kako bi zaštitio djevojku do koje mu nije stalo. A ti znaš da njoj otac neće dopustiti da se uda za nekoga izvan klana.” “Ona je vrlo mlada, Alec”, obrambeno je odgovorio Jamie. “Sažalio sam se nad njom, to je sve.” Ovoga je puta Alec proizveo škotsko mumljanje, grleno frktanje puno prezirne nevjerice. “Te priče možeš prodavati stajskim vratima, momče; ona nemaju mozga pa će ti povjerovati. Ali čak ako te Laoghaire ne zanima - a vjeruj mi, mogao bi proći i gore - bio bi u boljem položaju za ženidbu kad bi imao malo novca i budućnost, što bi ostvario kad bi postao glavni konjušar. Tada bi mogao birati koju ćeš 3

Matej, 6: 34.


curu uzeti - ako jedna od njih prije toga ne odabere tebe!” Alec je veselo šmrknuo, napola kašljući, kao čovjek koji se malokad smije. “Muhe oko zdjele meda ne bi bile ništa u usporedbi s tim, momče! Sad si bez novca i imena, a cure ipak uzdišu za tobom - to sam vidio rođenim očima!” Još jedanput je šmrknuo. “Čak ni ova Saskinja ne može se držati podalje od tebe, a tek je postala udovica!” Zaključila sam da je došao trenutak da se i službeno probudim, kako bih prekinula razgovor koji je obećavao pretvoriti se u niz sve neugodnijih primjedaba na moj račun. Uspravila sam se rastežući se, zijevajući i napadno trljajući oči kako bih izbjegla da pogledam govornike. “Mmmm. Izgleda da sam zaspala”, rekla sam i pogledala ih, ljupko zatreptavši očima. Jamie se zacrvenio oko ušiju i s pretjeranom revnošću posvetio skupljanju ostataka iz izletničke košare, a Stari Alec zabuljio se u mene kao da me je tek sad primijetio. “Zanimaju vas konji, curo?” htio je znati. U ovim okolnostima, jedva da sam mu mogla odgovoriti ne. Složila sam se da su konji vrlo zanimljive životinje, našto sam dobila iscrpno predavanje o ždrebici koja je sada mirno i sneno stajala u oboru i povremeno mahnula repom da otjera muhu. “Možete ih doći gledati kad god hoćete, curo”, zaključio je Alec, “samo im nemojte preblizu prići da ih ne uznemirite. Oni moraju raditi, znate.” Ovo je očito bio znak da odem, ali nisam se dala smesti, imajući na umu zašto sam došla ovamo. “Da, idući ću put pripaziti”, obećala sam. “Ali prije no što se vratim u dvorac, htjela bih pregledati Jamiejevo rame i promijeniti mu zavoje.” Alec je polako kimnuo glavom, ali na moje iznenađenje, Jamie je odbio da ga pregledam i zaputio se natrag u obor. “Ah, neka to još malo pričeka, curo”, rekao mi je skrenuvši pogled u stranu. “Danas me još čeka mnogo posla; možda poslije, nakon večere, ha?” To mi se učinilo vrlo čudnim jer mu se prije nije žurilo vratiti na posao, ali nisam ga mogla prisiliti da prihvati moju pomoć ako ne želi. Slegnuvši ramenima, pristala sam da se vidimo nakon večere i krenula natrag u dvorac. Penjući se uz brijeg, razmišljala sam o obliku ožiljka na Jemiejevoj glavi. Nije to bila ravna crta kakvu bi napravio engleski široki mač. Ožiljak je bio zakrivljen, kao da ga je napravila svijena oštrica. Možda ga je izazvala oštrica kakvu ima sjekira iz Lochabera? Ali, koliko ja znam, tu ubojitu sjekiru nekoć su nosili - ne, ispravila sam se, sada je nose - samo pripadnici klanova. Tek mi je tada palo na pamet da se, za jednog mladog čovjeka u bijegu, s nepoznatim neprijateljima, Jamie začudno mnogo povjerava strancu. Ostavila sam izletničku košaru u kuhinji i vratila se u ambulantu pokojnog Beatona, koja je nakon posjeta marljivih pomoćnica gospođe Fitz blistala od čistoće. Čak se i desetak staklenih bočica u zidnom ormariću sjajilo na mutnom svjetlu koje je ulazilo kroz prozor. Zidni ormarić činio mi se dobrim mjestom da započnem inventuru biljaka i medikamenata koji su već pri ruci. Sinoć, prije no što me svladao san, nekoliko sam trenutaka prelistavala knjigu u plavim kožnatim koricama koju sam bila uzela iz ambulante. Pokazalo se da je to Vodič i priručnik za liječnike, zbirka recepata za liječenje raznoraznih tegoba i bolesti, čiji su sastojci sada očito ležali preda mnom. Knjiga je bila podijeljena na nekoliko odjeljaka: “Kitičice, vomitivi i elektuariji”, “Pastile i tablete”, “Razni melemi i njihova blagotvorna svojstva”, “Sokovi od trava i melase”, a tu je bio i pozamašan odjeljak sa zlokobnim naslovom “Sredstva za čišćenje”. Kad sam pročitala nekoliko recepata, postalo mi je jasno zašto je pokojni Davie Beaton bio tako neuspješan u liječenju pacijenata. “Za liječenje glavobolje”, pisalo je u jednom receptu, “uzeti grudicu konjske balege, pažljivo je osušiti i razmrviti u prah, a onda rastopiti u vrućem pivu i popiti”. “Za liječenje grčeva kod djece, staviti pet pijavica iza ušiju”. A nekoliko stranica dalje: “Mješavine od korijenja rosopasa vrlo su dobre za liječenje žutice”. Zaklopila sam knjigu, čudeći se velikom broju Beatonovih pacijenata koji su, sudeći po pedantno vođenom dnevniku, ne samo preživjeli propisani tretman, nego se čak i oporavili od originalnih bolesti. U prvom redu ormarića ležala je velika smeđa staklena zdjela s nekoliko grudica sumnjiva izgleda. S obzirom na Beatonove recepte, bila sam prilično sigurna da znam o kakvim je grudicama riječ. Kad sam je


okrenula, pobjedonosno sam pročitala rukom napisan natpis: KONJSKA BALEGA. Zaključivši da se takva supstanca vjerojatno ne poboljšava stajanjem, s veseljem sam odložila zdjelu ne otvorivši je. Daljnja istraga otkrila je da je PURLES OVIS latinizirana verzija slične supstance, ovog puta ovčje. Shvativši da MIŠJE UHO također nije biljnog nego životinjskog podrijetla, s malim sam drhtajem odgurnula u stranu bočicu sitnih ružičastih osušenih ušiju. Zapitala sam se što su “mokrice”, koje su se činile važnim sastojkom velikog broja lijekova, pa sam sa zadovoljstvom ugledala čistu začepljenu bočicu s tim imenom na etiketi. Bočica je bila napola ispunjena nečim što je nalikovalo na male sive tablete, ne veće od šest milimetara u promjeru i tako savršeno okrugle da me zadivila Beatonova vještina spravljanja lijekova. Prinijela sam bočicu očima čudeći se njezinoj lakoći. Zatim sam na svakoj “tableti” ugledala fine pruge i mikroskopske nožice sklopljene u središnji pregib. Žurno sam odložila bočicu otirući ruku o pregaču i dodala još jednu bilješku popisu koji sam sastavljala u glavi. Za “mokrice”, čitaj “babure, uši”. U Beatonovim zdjelama bilo je nekoliko manje-više neškodljivih supstanci, a neke su sadržavale osušeno bilje ili ekstrakte koji bi doista mogli pomoći. Pronašla sam nešto praha od korijena perunike i aromatičnog octa kojim je gospođa Fitz premazala ozljede Jamieja MacTavisha. A i trubaljiku, pelin, ružmarin i nešto s natpisom SMRDLJIVI ARAG. Oprezno sam otvorila bočicu, ali pokazalo se da ne sadrži ništa drugo no nježne vrške jelinih grančica, a iz otvorene bočice zapahnuo me ugodan miris balzama. Ostavila sam bočicu otvorenom i odložila je na stol da aromatizira zrak u maloj mračnoj prostoriji dok nastavljam inventuru. Zanemarila sam bočice s osušenim puževima, bočicu s natpisom ULJE GLISTA - činilo se da se u njoj nalazi upravo to - bočicu s natpisom VINUM MILLEPEDATUM - stonoge, smrvljene u komadiće i umočene u vino - i bočicu s natpisom PRAH EGIPATSKIH MUMIJA - prah neodređena izgleda koji vjerojatnije potječe iz muljevite obale nekog potoka nego iz grobnice nekog faraona; GOLUBINJA KRV, mravlja jajašca, brojne osušene žabe brižljivo stavljene u mahovinu, i LJUDSKA LUBANJA, USITNJENA. Upitala sam se kome je pripadala. Potrošila sam dobar dio popodneva pregledavajući zidni ormarić i ormar s mnogobrojnim ladicama. Kad sam završila, pred vratima ambulante ležala je velika hrpa boca, kutija i ploška koje sam predvidjela za bacanje, a u zidni ormarić vratila sam mnogo manju zbirku stvari koje bi mi mogle dobro doći. Neko sam vrijeme razmišljala na koju hrpu da stavim veliki zavežljaj paučine. I Beatonov vodič i mutna sjećanja na narodnu medicinu govorili su mi da je paučina učinkovita u previjanju rana. Premda sam bila sklona smatrati takvu uporabu krajnje nehigijenskom, iskustvo s lanenim zavojima uz cestu govorilo mi je da ne bi bilo loše imati nešto za previjanje, što ne samo da je ljepljivo nego i upija tekućinu. Naposljetku sam vratila zavežljaj s paučinom u zidni ormarić i odlučila provjeriti postoji li možda način da je steriliziram. Prokuhavanje ne dolazi u obzir, pomislila sam. Možda bi je para očistila a da joj ne oduzme ljepljivost? Zamišljeno sam otrla prste o pregaču. Sad sam već pregledala gotovo sve - osim drvene škrinje pokraj zida. Podigla sam poklopac i ustuknula pred smradom koji je izišao iz nje. Škrinja je bila skladište instrumenata kirurške strane Beatonova posla. Unutra su ležale mnogobrojne pile, noževi i dlijeta zlokobna izgleda, koji su mi se činili prikladnijim za građevinski posao nego za upotrebu na delikatnoj ljudskoj koži. Smrad je, izgleda, proizlazio iz činjenice da Davie Beaton nije vidio osobit razlog da svoje instrumente poslije upotrebe opere. Kad sam na nekim oštricama spazila tamne mrlje, namrštila sam se od nelagode i s treskom zaklopila škrinju. Odvukla sam škrinju do vrata, s namjerom da zamolim gospođu Fitz da prokuha instrumente i podijeli ih tesarima u dvorcu, ako ih ovdje ima. Uto sam primijetila kretnju iza leđa, na vrijeme da izbjegnem sudar s osobom koja je upravo ušla. Okrenula sam se i ugledala dvojicu mladih ljudi; jedan od njih pridržavao je drugog, koji je poskakivao na jednoj nozi. Ozlijeđena noga bila mu je neuredno omotana gomilom krpa i zamrljana svježom krvi. Osvrnula sam se oko sebe. U nedostatku bolje mogućnosti, pokazala sam na škrinju. “Sjednite”, rekla sam. Očito, novi liječnik dvorca Leoch počeo je ordinirati.


8. Večernja zabava Legla sam u krevet posve iscrpljena. Začudo, prekapanje po ostavštini pokojnog Beatona pružilo mi je popriličan užitak, a liječenje onih nekoliko pacijenata, ma koliko da sam skromna sredstva imala pri ruci, vratilo mi je osjećaj prisebnosti i korisnosti. Dodirivanje mesa i kostiju, opipavanje bila, pregledavanje jezika i očnih jabučica, sva ta dobro poznata rutina mnogo je pridonijela da odagnam osjećaj šuplje panike koji me nije napuštao otkako sam pala kroz procjep u kamenu. Koliko god da je čudna situacija u kojoj sam se zatekla i koliko god da sam se osjećala izgubljeno, iz nekog me razloga tješila spoznaja da su ovo zapravo samo ljudi. Toplokrvni i dlakavi, sa srcima koja kucaju i s plućima koja čujno dišu. Neki od njih smrdljivi, prljavi i puni ušiju, ali to za mene nije predstavljalo nikakvu novost. Ovdašnji uvjeti sigurno nisu nimalo gori od uvjeta u poljskoj bolnici, a ozljede su zasad smirujuće sitne. Veliko je zadovoljstvo opet biti u stanju odagnati bol, namjestiti iščašeni zglob, popraviti nastalu štetu. Preuzimanje odgovornosti za dobro drugih ublažilo je osjećaj da sam žrtva hirova i neshvatljive sudbine koja me ovamo dovela, pa sam bila zahvalna Columu što mi je predložio da se latim tog posla. Colum MacKenzie. No, to je čudan čovjek! Kulturan, izuzetno pristojan i promišljen, s rezerviranošću koja kao da skriva čeličnu volju. Čelik se mnogo bolje mogao vidjeti u njegovu bratu Dougalu. Taj je čovjek rođeni ratnik! A ipak, kad biste ih vidjeli zajedno, bilo je savršeno jasno tko je od njih dvojice jači. Bez obzira na zakržljale noge i sve ostalo, poglavar je očito bio Colum. Toulouse-Lautrecov sindrom. Nikad prije nisam vidjela nekoga s tom bolešću, premda sam znala njezin opis. Bila je to degenerativna bolest kostiju i vezivnog tkiva, nazvana po svojoj najpoznatijoj žrtvi (koja se u ovom trenutku još nije ni rodila, podsjetila sam sebe). Premda boležljivi, oboljeli često izgledaju normalno sve do ranog puberteta, kad im duge kosti u nogama počnu popuštati i iskrivljavati se pod teretom tijela koje moraju nositi. Blijeda koža počinje se prijevremeno borati, što je još jedan vanjski simptom loše cirkulacije, svojstvene toj bolesti. A i suhoća i izraženo otvrdnjavanje prstiju na rukama i nogama koje sam primijetila. Što se noge više svijaju i iskrivljavaju, kralježnica je pod većim pritiskom, pa se često i sama iskrivi, što kod oboljelog izaziva veliku nelagodu. U glavi sam ponovila opis iz udžbenika, dokono poravnavajući prstima uvojke u kosi. Mali broj bijelih krvnih zrnaca, povećana sklonost infekcijama i ranom razvoju artritisa. Zbog slabe cirkulacije i degeneracije vezivnog tkiva, svi su oboljeli jalovi, a često i impotentni. Iznenada sam zastala i sjetila se Hamisha. Moj sin, bio mi je rekao Colum, ponosno predstavljajući dječaka. Hm, pomislila sam. Znači da možda nije impotentan. A možda ipak jest. Ali Letitia ima priličnu sreću što su toliki muškarci iz klana MacKenzie međusobno tako slični. Iz tih me zanimljivih razmišljanja prenulo iznenadno kucanje. Pred vratima je stajao jedan od sveprisutnih dječačića, donoseći poziv od Columa. U dvorani se treba održati pjevanje, pa ako želim doći dolje, MacKenzie bi bio počašćen mojom nazočnošću. U svjetlu nedavnih nagađanja, željela sam ponovo vidjeti Columa. I tako sam, s kratkim pogledom u zrcalo i uzaludnim pokušajem da popravim frizuru, zatvorila vrata za sobom i pošla za svojim vodičem vijugavim hladnim hodnicima. Dvorana je navečer drukčije izgledala, prilično svečana s borovim bakljama koje su pucketale uzduž zidova, poskakujući povremeno s plavim plamenom terpentina. Golemi kamin s mnogobrojnim ražnjima i kotlovima, smanjio je aktivnost nakon grozničavosti večere; na ognjištu je sada gorjela samo jedna vatra, podržavana s dvije goleme klade koje su polako gorjele, a ražnji su bili složeni u dimnjak s mnogo udubina. Stolovi i klupe još uvijek su bili ovdje, ali odgurnuti malo u stranu da bi napravili prazan prostor pokraj ognjišta; očito, to je trebalo biti središte zabave, jer na jednoj je strani stajao Columov veliki izrezbareni stolac. Colum je sjedio na njemu, s toplim ogrtačem prebačenim preko nogu i stolićem s bocom i peharima na dohvat ruke. Vidjevši me kako oklijevam pod lukom, pozvao me prijateljskom gestom i pokazao mi obližnju klupu.


“Veseli me što ste došli, gospođo Claire”, rekao je ugodno neformalnim tonom. “Gwyllyn će biti sretan što ima nove uši za svoju pjesmu, premda ga svi mi uvijek rado slušamo.” Poglavar MacKenzieja izgleda prilično umorno, pomislila sam; široka su mu se ramena malo spustila, a prerane bore na licu sada su bile duboko urezane. Promrmljala sam nešto nevažno i osvrnula se po dvorani. Ljudi su počeli pristizati, a neki su i izlazili; stajali su u malim skupinama i čavrljali, postupno zauzimajući mjesta na klupama uza zidove. “Oprostite?” Okrenula sam se propustivši Columove riječi u sve većoj buci, i spazila da pokazuje bocu od blijedozelenog kristala, prekrasnu stvarčicu u obliku zvona. Viđena izvana, tekućina u njoj izgledala je zeleno poput morskih dubina, ali kad se natoči, pokazalo se da ima prekrasnu blijedoružičastu boju i odličnu aromu. Ukus je posve opravdavao očekivanja, pa sam blaženo sklopila oči puštajući da mi bijele pare škakljaju stražnji dio nepca, prije no što bih nevoljko progutala svaki gutljaj tog nektara. “Dobro je, zar ne?” Osjetila sam primjesu zabavljenosti u Columovu dubokom glasu, pa sam otvorila oči i ugledala ga kako mi se smješka s odobravanjem. Zaustila sam da mu odgovorim, a onda sam shvatila da je delikatno blagi okus vina varljiv; bilo je dovoljno jako da izazove blagu paralizu glasnica. “Od... odlično”, uspjela sam odgovoriti. Colum je kimnuo glavom. “Istina. To je rajnsko vino, znate. Nije vam poznato?” Odmahnula sam glavom, a on je nagnuo bocu nad moj pehar i napunio ga sjajnom ružičastom tekućinom. Svoj je vrč držao za držak, okrećući ga pred licem kako bi plamen vatre osvijetlio sadržaj s primjesom skrletne boje. “Ali znate prepoznati dobro vino”, rekao je, nagnuvši čašu da uživa u bogatom voćnom mirisu. “Ali to je valjda prirodno, budući da vam je obitelj francuska. Ili bih trebao reći, napola francuska”, ispravio se s kratkim smiješkom. “Iz kojeg dijela Francuske je vaša obitelj?” Načas sam oklijevala, a onda sam se sjetila da se moram držati istine što je moguće više i odgovorila: “To mi nisu bliski rođaci, ali oni su podrijetlom sa sjevera, iz blizine Compiegnea.” Malo me zapanjilo kad sam shvatila da moji rođaci u ovom trenutku doista i žive u blizini Compiegnea. Drži se istine, doista! “Ah! Ali vi nikad niste bili tamo?” Odmahnula sam glavom i nagnula čašu. Zatvorila sam oči i duboko udahnula miris vina. “Nisam”, odgovorila sam još uvijek zatvorenih očiju. “A nisam ni upoznala svoje tamošnje rođake.” Otvorila sam oči i spazila da me Colum pažljivo promatra. “Kao što sam vam već rekla.” Kimnuo je glavom, nimalo zbunjen. “Istina.” Imao je prekrasne svijetlosive oči i guste crne trepavice. Pomislila sam da je Colum MacKenzie vrlo privlačan muškarac, barem od struka nagore. Skrenula sam pogled prema grupi koja je sjedila najbliže vatri i ugledala njegovu ženu Letitiju u društvu nekoliko dama, kako živahno razgovara s Dougalom MacKenziejem. I on je vrlo privlačan muškarac, a usto i čitav. Ponovo sam pogledala Columa i spazila da rastreseno gleda jednu od zidnih tapiserija. “A kao što sam vam također već rekla”, dodala sam vraćajući ga iz njegove trenutačne odsutnosti, “voljela bih čim prije krenuti u Francusku.” “I to je istina”, pristojno je odvratio i podigao bocu, s obrvama uzdignutim u znak pitanja. Držala sam pehar mirno, pokazujući polovicu kako bih mu dala do znanja da želim još samo malo, ali on je krhku udubinu mog pehara napunio još jedanput gotovo do vrha. “A kao što sam ja rekao vama, gospođo Beauchamp”, rekao je, netremice gledajući vino u uzdignutoj čaši, “mislim da se morate pomiriti s tim da ćete još neko vrijeme ostati ovdje, dok se ne obave sve potrebne pripreme da možete sigurno otputovati. Na kraju krajeva, nema razloga za žurbu. Tek je proljeće i još nas mjeseci dijele od jesenskih oluja koje čine riskantnim prelazak kanala.” Istodobno je podigao i pogled i bocu, odmjerivši me lukavim pogledom. “Ali ako biste mi rekli kako se vaši rođaci u Francuskoj zovu, možda bih im prije toga mogao poslati poruku - da se pripreme za vaš dolazak, ha?” Nakon tog blefa, nije mi preostalo ništa drugo nego da promrmljam nešto u stilu “da, možda poslije” i ispričam se, pod izlikom da moram otići u zahod prije početka pjevanja. Colum je dobio ovu rundu, ali nije i meč.


Moja izlika nije bila posve izmišljena. Lutajući zamračenim hodnicima dvorca, trebalo mi je izvjesno vrijeme da nađem mjesto koje sam tražila. Oprezno se vraćajući, još uvijek s čašom vina u ruci, uspjela sam pronaći osvijetljeni nadsvođeni ulaz u dvoranu, ali kad sam ušla, shvatila sam da sam ušla kroz niži ulaz i da se sada nalazim na suprotnoj strani dvorane od Columa. S obzirom na okolnosti, to mi je posve odgovaralo, pa sam neprimjetno ušetala u dugačku prostoriju, trudeći se da se stopim s grupicama ljudi dok sam se hodajući uz jedan zid probijala prema klupama. Bacivši pogled prema suprotnom kraju dvorane, ugledala sam mršavog čovjeka koji, sudeći po maloj harfi koju je držao u ruci, mora da je bio bard Gwyllyn. Na Columov znak, jedan sluga žurno mu je donio stolac, a on je sjeo i nastavio ugađati harfu, lagano prebirući po žicama, s uhom u blizini instrumenta. Colum je natočio još jednu čašu vina iz svoje boce, i još jedanput mahnuvši rukom, poslao je bardu po sluzi. “Oh, poslao je po svoje gajde, i po svoju zdjelu, i po svoja tri guslača”, podcjenjivački sam zapjevala sebi u bradu, izmamivši čudan pogled djevojke Laoghaire. Ona je sjedila ispod tapiserije koja je prikazivala lovca sa šest dugih mrkih pasa, u hirovitu lovu na jednog jedinog zeca. “Pomalo pretjerano, zar ne mislite?” rekla sam joj veselo mahnuvši rukom prema tapiseriji, a onda sam se skljokala na klupu do nje. “Oh! Da”, oprezno je odgovorila i malo se odmaknula od mene. Pokušala sam je uvući u prijateljski razgovor, ali ona mi je uglavnom odgovarala jednosložnim riječima, crveneći se i trzajući kad bih joj se obratila, pa sam ubrzo odustala. Pažnju mi je privukao prizor na kraju prostorije. Kad je ugodio harfu na svoje zadovoljstvo, Gwyllyn je izvukao iz kaputa tri drvene frule različitih oblika i odložio ih na pokrajnji stolić da mu budu pri ruci. Iznenada sam primijetila da Laoghaire ne dijeli moje zanimanje za barda i njegove instrumente. Malo se ukočila i zirkala mi preko ramena prema nižem nadsvođenom ulazu, istodobno se naslanjajući natrag u sjenu ispod tapiserije, kako bi ostala neprimijećena. Slijedeći smjer njezina pogleda, spazila sam kako u dvoranu ulazi visoka, riđokosa figura Jamieja MacTavisha. “Ah! Galantni junak! Sviđa vam se, zar ne?” upitala sam djevojku do sebe. Ona je žestoko zatresla glavom, ali njezini jako zacrvenjeli obrazi bili su dovoljan odgovor. “Pa, da vidimo što se može učiniti, dobro?” predložila sam, osjećajući se srdačno i velikodušno. Ustala sam i stala vedro mahati ne bih li privukla Jamiejevu pažnju. Kad je primijetio da mu mašem, mladi se čovjek sa smiješkom probio kroz gomilu. Nisam znala kako je završio njihov susret u dvorištu, ali učinilo mi se da je djevojku pozdravio toplo, premda pomalo formalno. Meni se naklonio neznatno opuštenije; nakon prisilne intimnosti našeg dosadašnjeg odnosa, jedva da me mogao tretirati kao stranca. Nekoliko pokusnih nota s drugog kraja dvorane signaliziralo je skori početak zabave, pa smo žurno zauzeli mjesta. Jamie se smjestio između mene i Laoghaire. Gwyllyn nije bogzna kako izgledao; bio je krhke građe i dlakav kao miš, ali kad je počeo pjevati, zaboravili ste na njegovu figuru. Ona vam je služila samo kao žarište, kao mjesto na kojem vam počiva pogled dok uši uživaju. Počeo je nekom jednostavnom pjesmom na gelskom, sa snažnim skladnim rimama na kraju stihova, praćenim samo lakim dodirom žica harfe, tako da je svaka dodirnuta žica svojom vibracijom prenosila odjek riječi od jednog stiha do drugog. Glas mu je također bio varljivo običan. Isprva ste pomislili da nije bogzna kakav - ugodan, ali ne baš jako snažan. A onda biste otkrili da prolazi ravno kroz vas i da je svaki slog kristalno jasan, bez obzira na to razumijete li ga ili ne, i da vam snažno odjekuje u glavi. Pjesma je pozdravljena toplim pljeskom, a pjevač je odmah započeo drugu, ovoga puta na velškom, pomislila sam. Meni je zvučala poput nekog vrlo melodioznog grgljanja, ali činilo se da je ljudi oko mene prate bez problema; nedvojbeno, već su je čuli. Kad je bard kratko zastao da ponovno ugodi svoj instrument, tiho sam upitala Jamieja: “Je li Gwyllyn već dugo u dvorcu?” A onda sam se prisjetila nečega i dodala: “Ah, ali vi to ne znate, zar ne? Zaboravila sam da ste i sami ovdje tek odnedavno.” “Ja sam već bio ovdje”, odgovorio je Jamie okrenuvši se prema meni. “Proveo sam u Leochu godinu dana kad mi je bilo oko šesnaest, a Gwyllyn je tada bio ovdje. Vidite, Colum voli njegovu glazbu. Dobro mu


plaća da ostane ovdje. Mora to činiti, jer Velšanin bi bio dobrodošao uz ognjište svakog vlastelina kojeg odabere.” “Ja vas se sjećam iz tog vremena”, rekla je Laoghaire, još uvijek rumenih obraza, ali odlučna da se uključi u razgovor. Jamie je okrenuo glavu da je posluša, još uvijek se blago smješkajući. “Doista? Tada niste mogli biti stariji od sedam ili osam godina. Ne vjerujem da biste me zapamtili jer tada nisam bogzna kako izgledao.” Zatim se pristojno okrenuo meni i upitao: “Znači, vi znate velški?“ “Ali ipak vas se sjećam”, odvratila je Laoghaire ne odustajući. “Bili ste... eh, ovaj... sjećate li se vi mene?” Rukama je nervozno popravljala nabore na suknji. Primijetila sam da grize nokte. Uto je Jamiejevu pažnju privukla grupa ljudi koji su se na drugoj strani prostorije prepirali oko nečega na gelskom. “Ah?” rekao je. “Ne, ne vjerujem. Ipak”, dodao je sa smiješkom, iznenada se okrećući njoj. “To nije vjerojatno. Mladac od šesnaest godina previše je obuzet sobom da bi obraćao preveliku pažnju na ono što on vidi kao šmrkavu dječicu.” Pretpostavljala sam da je tom primjedbom želio pokuditi sebe a ne svoju sugovornicu, ali učinak nije bio onakav kakvom se on nadao. Pomislila sam da je možda trenutak za kratku stanku, kako bi Laoghaire povratila pribranost, pa sam žurno umetnula: “Ne, ja uopće ne znam velški. Znate li vi o čemu je pjevao?” “O, da.” I Jamie se upustio u naizgled doslovan prepjev pjesme na engleski. Po svemu sudeći, bila je to stara balada o momku koji se zaljubio u mladu djevojku (a o čemu bi drugom bila?), ali smatrao je da je ne zaslužuje zato što je siromašan, pa je otišao na more da se obogati. Doživio je brodolom, sreo zmije koje su ga napale i morske sirene koje su ga očarale, proživio mnogobrojne pustolovine i uspio se obogatiti. Kad se napokon vratio kući, ustanovio je da se mlada djevojka udala za njegova najboljeg prijatelja, koji je, premda nešto siromašniji, bio i malo razboritiji. “A što biste vi učinili?” upitala sam, pomalo ga zadirkujući. “Biste li odbili djevojku ako nemate novac ili biste se oženili s njom i poslali novac k vragu?” Učinilo mi se da to pitanje zanima i Laoghaire, jer se nagnula da čuje Jamiejev odgovor, pretvarajući se da je jako zanima melodija na fruli koju je Gwyllyn započeo svirati. “Ja?” Činilo se da to pitanje zabavlja Jamieja. “Pa, budući da nemam novca, a slabi su izgledi da ću ga ikad imati, pretpostavljam da bih se smatrao sretnikom kad bih našao curu koja bi se pristala udati za mene bez novca.” Zatresao je glavom i nasmiješio se. “Nisam baš lud za morskim zmijama.” Htio je još nešto dodati, ali Laoghaire ga je zaustavila stidljivo spustivši dlan na njegovu ruku. Smjesta se zacrvenjela i povukla ruku kao da se opekla. “Pst!” rekla je. “Hoću reći, Gwyllyn će sada pripovijedati. Zar ga ne želite čuti?” “O, da.” Jamie se s očekivanjem nagnuo naprijed, a onda je shvatio da mi zastire pogled, pa je stao inzistirati da mu sjednem s druge strane, premještajući Laoghaire dalje od sebe. Spazivši da djevojka nije baš oduševljena takvim aranžmanom, pokušala sam prosvjedovati da mi je dobro tu gdje jesam, ali Jamie nije htio popustiti. “Ne, odavde ćete bolje vidjeti i čuti. A ako bude pripovijedao na gelskom, moći ću vam šaptati na uho što govori.” Dok je bard svirao, svaki dio njegove izvedbe dočekan je toplim pljeskom, premda su ljudi za vrijeme svirke tiho čavrljali, proizvodeći dubok žamor ispod visokih i slatkih zvukova harfe. Ali sada je dvorana utonula u tišinu punu iščekivanja. Gwyllyn je govorio jednako razgovijetnim glasom kao što je i pjevao, a svaka se riječ jasno čula na drugom kraju visoke, vjetrovite dvorane. “Bilo je vrijeme, prije dvjesto godina...” počeo je na engleskom, a mene je iznenada obuzeo osjećaj da mi je sve to odnekud poznato. Zvučao je baš kao i naš vodič na Loch Nessu, dok je pričao legende o Velikom Glenu. Ali on nije pripovijedao o duhovima i junacima, nego o vilenjacima. “U blizini Dundreggana živio je klan vilenjaka”, počeo je. “A tamošnji je brijeg dobio ime po zmaju koji je na njemu živio, kojeg je Fionn ubio i pokopao na mjestu gdje je umro, pa je brijeg tako nazvan. A nakon smrti Fionna i njegovih ratnika, vilenjaci koji su došli živjeti na brijeg poželjeli su da njihovu djecu


doje ljudske majke, jer ljudi imaju nešto što vilenjaci nemaju, a oni su se nadali da će to s majčinim mlijekom prijeći na njihovu djecu.” “E sad, one noći kad mu je žena rodila prvog sina, Ewan MacDonald iz Dundreggana nalazio se vani u mraku i brinuo za svoje životinje. Noćni vjetar zapuhao je pokraj njega, a on je u njegovu dahu začuo uzdisaje svoje žene. Uzdahnula je kao što je uzdahnula prije no što se dijete rodilo. Kad ju je čuo, Ewan MacDonald okrenuo se i bacio nož u vjetar u ime svetog trojstva. A njegova je žena sigurno sletjela na tlo pokraj njega.” Svršetak priče dočekan je s nekom vrstom kolektivnog uzdaha. Ubrzo su uslijedile priče o lukavstvu i dovitljivosti vilenjaka, te druge, o njihovoj interakciji sa svijetom ljudi. Neke je priče pripovijedao na gelskom a neke na engleskom - izgleda da je jezik birao po načelu koji jezik najbolje odgovara ritmu riječi, jer sve te priče ne samo da su bile lijepe po svom sadržaju, nego i po načinu pripovijedanja. Kao što je i obećao, Jamie mi je tihim glasom prevodio priče na gelskom, takvom brzinom i lakoćom da sam pomislila kako mora da ih je već mnogo puta čuo. Osobito me se dojmila priča o čovjeku koji se kasno navečer zatekao na vilinskom brijegu i začuo ženski glas kako “tužno i žalobno” pjeva iz samih stijena brijega. Kad je pažljivije poslušao, razabrao je riječi: “Ja sam žena gospodara Balnaina, Opet su me oteli vilenjaci.” I tako je čovjek pohitao do kuće Balnain i ustanovio da je vlasnik otišao, a da su njegova žena i beba nestale. Pohitao je potražiti svećenika i doveo ga natrag do vilinskog brijega. Svećenik je blagoslovio stijene brijega i poškropio ih svetom vodom. Noć je iznenada postala mračnija, a onda se začula buka nalik na grmljavinu. Zatim je iz oblaka izronio mjesec i osvijetlio Balnainovu suprugu, koja je iscrpljena ležala na travi s djetetom u naručju. Bila je umorna, kao da je doputovala izdaleka, ali nije mogla reći ni gdje je bila ni kako je onamo dospjela. I drugi u dvorani htjeli su ispripovijedati priče, pa je Gwyllyn sjeo na stolac i srkao vino dok su se ljudi izmjenjivali pokraj ognjišta, pripovijedajući priče koje su dvoranu držale u zanosu. Neke od njih jedva da sam čula jer sam i sama bila zanesena, ali vlastitim mislima, koje su hitale na sve strane, pod utjecajem vina, glazbe i legendi o vilenjacima. “Bilo je doba, prije dvjesto godina...” U gorštačkim pričama uvijek je riječ o dvjesto godina, začula sam u glavi glas velečasnog Wakefielda. Ista stvar kao i ona svima poznata fraza: “Bilo jednom davno”, znate. A u tim se pričama uvijek spominju i žene zarobljene u stijenama vilinskih bregova, koje putuju na udaljena mjesta i vraćaju se iscrpljene, ne znajući ni gdje su bile ni kako su onamo dospjele. Osjetila sam da mi se dižu dlačice na podlakticama, kao od hladnoće, pa sam s nelagodom protrljala ruke. Dvjesto godina. Iz 1945. u 1743. godinu; da, to je otprilike to. I žene koje putuju kroz stijene. Je li uvijek riječ o ženama, iznenada sam se zapitala. Još mi je nešto palo na pamet. Te se žene naposljetku uvijek uspiju vratiti. Uz pomoć svete vode, čarolije ili noža, one se uvijek uspiju vratiti. Znači da je povratak možda, samo možda, ipak moguć. Moram se vratiti do uspravnih kamenova na Craigh na Dunu. Obuzimalo me sve veće uzbuđenje od kojeg mi je malo pozlilo, pa sam dohvatila pehar s vinom da se smirim. “Pazite!” Moji pipkajući prsti dotaknuli su rub gotovo punog kristalnog pehara koji sam neoprezno bila odložila na klupu pokraj sebe. Jamie je hitro ispružio dugu ruku preko mog krila, u posljednji čas spašavajući pehar od katastrofe. Podigao je čašu, nježno pridržavajući držak s dva velika prsta, i stao je pomicati lijevodesno pod nosom, a onda mi ju je vratio s uzdignutim obrvama. “Rajnsko vino”, uslužno sam objasnila. “Da, znam”, odvratio je, još uvijek sa zbunjenim izrazom lica. “Columovo, zar ne?” “Točno. Biste li ga željeli kušati? Vrlo je ukusno.” Ponudila sam mu čašu, malčice nesigurno. Načas je oklijevao, a onda je prihvatio čašu i srknuo.


“Da, dobro je”, rekao je vraćajući mi pehar. “A i dvostruko jače od običnog. Colum ga pije navečer jer ga bole noge. Koliko ste ga popili?” upitao je pažljivo me gledajući. “Dvije... ne, tri čaše”, odgovorila sam s izvjesnim dostojanstvom. “Želite li reći da sam pijana?” “Ne”, odgovorio je još uvijek uzdignutih obrva. “Čini mi se da niste. Većina ljudi koji piju Columovo vino nakon druge čaše završi ispod stola.” Ponovo mi je uzeo pehar iz ruke. “Ipak”, uvjereno je dodao, “mislim da je bolje da ga prestanete piti, inače se nećete moći uspeti stubama.” Nagnuo je čašu i polako je sam ispio, a onda je dodao prazan pehar Laoghaire i ne pogledavši je. “Odnesi ovo natrag, hoćeš li, curo?” rekao je nehajnim glasom. “Već je kasno, mislim da ću otpratiti gospođu Beauchamp do njezinih odaja.” Zatim me uhvatio pod ruku i usmjerio prema nadsvođenom ulazu, ostavljajući djevojku da bulji za nama s izrazom lica zbog kojeg sam bila sretna što pogledi ne mogu ubijati. Jamie me slijedio stubama do mojih odaja i, donekle na moje iznenađenje, ušao u sobu iza mene. Iznenađenje je nestalo kad je zatvorio vrata i skinuo košulju. Bila sam zaboravila na zavoje, koje sam već dva dana namjeravala skinuti. “Bit će mi drago da ovo skinem”, rekao je trljajući zaštitni sloj od platna i umjetnog vlakna pod rukom. “Struže me već dva dana.“ “Onda sam iznenađena što ih već niste sami skinuli”, odvratila sam posežući da odvežem čvorove. “Bojao sam se, nakon što ste me pokudili stavivši prve”, rekao je drsko se cerekajući. “Mislio sam da ćete mi isprašiti tur ako ih skinem.“ “Sada ću vam isprašiti tur ako ne sjednete i ne smirite se”, rekla sam glumeći strogost. Stavila sam obje ruke na njegovo zdravo rame i malčice ga nesigurno spustila na stolac u spavaćoj sobi. Zatim sam skinula trake koje su mu pridržavale ruku i pažljivo opipala zglob ramena. Bio je malo natečen i poplavio, ali srećom nisam otkrila znakove napukla mišića. “Ako ste ih se htjeli riješiti, zašto mi niste dopustili da vam ih skinem jučer popodne?” Njegovo ponašanje kod obora već me tada zbunilo, a sada još više, kad sam ugledala mrlje crvene kože na mjestima gdje su mu grubi rubovi lanenih zavoja natrljali kožu gotovo do krvi. Oprezno sam odstranila zavoje, ali ispod njih je sve bilo u redu. Pogledao me postrance, a onda pomalo pokunjeno oborio pogled. “Pa... nisam želio skinuti košulju pred Alecom.” “Sramežljivi ste, je li?” suho sam upitala, natjeravši ga da podigne ruke kako bih iskušala zglob. Malo je zatreptao na kretnju, ali nasmiješio se na primjedbu. “Da jesam, ne bih sada sjedio polugol u vašim odajama, zar ne? Ne, to je zbog ožiljaka na leđima.” Ugledavši moju uzdignutu obrvu, nastavio je s objašnjenjem. “Alec zna tko sam ja - hoću reći, zna da su me bičevali, ali nije vidio ožiljke. A znati takvo što nije isto kao i vidjeti vlastitim očima.” Probao je pomaknuti ozlijeđeno rame, gledajući u stranu. Namrštio se prema podu. “To je - možda me nećete razumjeti. Ali kad znate da je čovjek pretrpio neku ozljedu, to je samo jedna od stvari koje znate o njemu, i to ne pravi veliku razliku u tome kako ga gledate. Alec zna da sam bio bičevan, kao što zna da imam riđu kosu, i to nije važno za način kako se prema meni ophodi.” Uto je podigao pogled, tražeći neki znak da ga shvaćam. “Ali kada to vidite svojim očima, to je kao...” - zastao je tražeći riječi - “to je malo... osobno, možda to želim reći. Mislim da... kad bi on vidio ožiljke, ne bi me mogao vidjeti a da ne pomisli na moja leđa. A ja bih znao da on razmišlja o tome, pa bih se i sam prisjetio, i...” Prekinuo je i slegnuo ramenima. “Nisam to baš bogzna kako objasnio, zar ne? U svakom slučaju, pretpostavljam da sam previše osjetljiv na to. Na kraju krajeva, sam ih ne mogu vidjeti, možda i ne izgledaju tako loše kao što mislim.” Već sam vidjela ozlijeđene ljude kako hodaju ulicom na štakama, i ljude kako ih mimoilaze skrećući pogled u stranu, pa sam smatrala da to uopće nije loše objasnio. “Nemate ništa protiv da vam ja vidim leđa?” “Ne, nemam”, odgovorio je pomalo iznenađenim glasom, a onda je načas zastao da razmisli o tome. “Valjda zato... vi imate dara da mi date do znanja da vam je žao, a da me ne navedete da se osjećam kao jadnik kojeg valja žaliti.”


Strpljivo je sjedio, ne mičući se, dok sam ga ja obišla i pogledala mu leđa. Ne znam koliko je vjerovao da mu leđa loše izgledaju, ali izgledala su prilično loše. Čak i na svjetlosti svijeća, a i nakon što sam mu ih već jedanput vidjela, zgrozila sam se. Prije sam mu pogledala samo jedno rame. Ožiljci su mu prekrivali čitava leđa od ramena do struka. Mnogi su izblijedjeli u tanke bijele linije, ali najgori su oblikovali debele srebrne brazde preko glatkih mišića. S izvjesnim sam žaljenjem pomislila da su mu leđa prije zacijelo prilično lijepo izgledala. Imao je bijelu i svježu kožu, a linije kostiju i mišića još uvijek su bile pravilne i elegantne, ramena ravna i široka, a kralježnica glatka i ravna brazda urezana duboko između stupaca oblih mišića koji su se uzdizali s obje njezine strane. Ali Jamie je imao pravo. Pogledavši te okrutne ozljede, nisam mogla da ne ugledam u glavi sliku procesa koji ih je izazvao. Pokušala sam ne zamišljati njegove mišićave ruke uzdignute, raširene i svezane, zasijecanje užeta u zapešća, bakrenastu glavu čvrsto stisnutu uz stup u agoniji, ali njegove su ozljede dovodile te slike previše lako u glavu. Je li vikao dok su ga bičevali? Žurno sam otjerala tu misao iz glave. Naravno, i ja sam čula priče koje su procurile iz poratne Njemačke, o grozotama mnogo gorim od ovih, ali on je imao pravo; čuti nije isto što i vidjeti. Protiv svoje volje ispružila sam ruku, kao da ga mogu izliječiti dodirom i izbrisati ozljede prstima. Dok sam opipavala ožiljke, jedan po jedan, kao da mu pokazujem opseg ozljeda koje nije mogao vidjeti, duboko je uzdahnuo, ali nije se pomaknuo. Na kraju sam mu u tišini položila ruke na ramena, tražeći riječi. Shvaćajući stvari koje nisam mogla izgovoriti, uhvatio me za ruku i lagano je stisnuo. “Ima i gorih stvari, curo”, tiho je rekao, a onda mi je pustio ruku i čarolija je nestala. “Osjećam da dobro zacjeljuje”, rekao je pokušavajući pogledati ozljedu na ramenu. “Ne boli me jako.” “To je dobro”, odvratila sam, nakašljavši se da pročistim grlo od neke prepreke koja se ondje smjestila. “Doista dobro zacjeljuje, izrasla je lijepa krasta, a uopće nema curenja. Samo je redovno čistite i u iduća dvatri dana nemojte se služiti tom rukom više no što morate.” Potapšala sam ga po neozlijeđenom ramenu, da mu dam znak da smo gotovi. Navukao je košulju bez pomoći i tutnuo dugi skut u kilt. Nastupio je nelagodan trenutak kad je zastao pokraj vrata, tražeći nešto da kaže kao pozdrav. Naposljetku me pozvao da sutradan svratim u staju, da vidim novorođeno ždrijebe. Obećala sam mu da ću doći, pa smo si poželjeli laku noć, u isti mah. Nasmijali smo se i nepotrebno kimnuli glavom jedno drugom dok sam zatvarala vrata. Odmah sam otišla u krevet i zaspala omamljena vinom. Sanjala sam nemirne snove kojih se ujutro više nisam mogla sjetiti. Sutradan, nakon što sam provela naporno prijepodne pregledavajući nove pacijente i prekapajući po smočnici u potrazi za biljem kojim bih mogla popuniti apotekarski ormar, bilježeći - pomalo svečano - pojedinosti u crnu knjigu Davieja Beatona, napustila sam svoju skučeno ordinaciju u potrazi za svježim zrakom i gibanjem. Budući da u tom trenutku nikoga nije bilo u blizini, iskoristila sam priliku da istražim gornje katove dvorca, da zavirim u prazne prostorije i pogledam vijugave stube, izrađujući u glavi zemljovid dvorca. Bio je to, blago rečeno, vrlo nepravilan zemljovid. Tijekom godina ovdje-ondje dograđivani su dijelovi, sve dok nije postalo teško reći je li ikad postojao izvorni plan. Na ovom katu, primjerice, postojalo je udubljenje u zidu pokraj stuba, koje očito nije imalo nikakvu drugu funkciju nego da popuni prazan prostor, premalen da bi bio čitava soba. Udubljenje je bilo djelomice skriveno visećom zavjesom od prugastog platna i prošla bih pokraj njega ne zaustavivši se da mi bijeli odsjaj iznutra nije privukao pažnju. Zastala sam pokraj ulaza i zavirila unutra da vidim što je to bilo. Bio je to rukav Jamiejeve košulje oko djevojčinih leđa dok ju je privlačio sebi da je poljubi. Sjedila mu je u krilu, a njezina plava kosa uhvatila je sunčevu svjetlost koja se probijala kroz uski prozor, odražavajući je kao površinu potoka s pastrvama u jarko jutro. Zastala sam, nesigurna što da učinim. Nisam ih željela uhoditi, ali bojala sam se da će im zvuk mojih koraka na kamenom podu hodnika privući pažnju. Dok sam oklijevala, Jamie se oslobodio iz zagrljaja i podigao pogled. Pogled mu je susreo moj, a lice mu se trznulo, od alarma do prepoznavanja. Podigavši obrvu i pomalo ironično slegnuvši ramenima, čvršće je posjeo djevojku na koljeno i nagnuo se da nastavi posao, a i ja sam slegnula ramenima i otišla na vršcima prstiju. To me se ne tiče. Ali nisam sumnjala u to da bi Colum i djevojčin otac ovo “druženje” smatrali vrlo nepriličnim. Ako ne bude pažljivije birao mjesta za sastanke, sljedeću bi kaznu lako mogao izazvati vlastitom krivicom.


Kad sam ga navečer srela s Alecom za večerom, sjela sam za dugi stol nasuprot njima. Jamie me prilično ljubazno pozdravio, ali s izrazom opreza u očima. Stari Alec pozdravio me svojim uobičajenim mumljanjem. Kao što mi je objasnio kod obora, žene po prirodi ne ga je divljenje prema konjima, pa je zato s njima teško razgovarati. “Kako ide kroćenje kobile?” upitala sam kako bih prekinula marljivo žvakanje s druge strane stola. “Prilično dobro”, oprezno je odgovorio Jamie. Pogledala sam ga preko tanjura prokuhane bijele repe. “Čini mi se da su vam usta malo natečena, Jamie. Je li vas udario konj?” zločesto sam upitala. “Da”, odgovorio je i zaškiljio. “Zamahnuo je glavom kad nisam pazio.” Rekao je to mirnim glasom, ali ispod stola sam osjetila njegovo veliko stopalo na svome. Lagano me pritisnuo, ali prijetnja je bila jasna. “Baš šteta, te ždrebice znaju biti opasne”, rekla sam nedužnim glasom. Pritisak se pojačao kad je Alec rekao: “Ždrebica? Ti sad ne radiš sa ždrebicama, zar ne, dječače?” Pokušala sam mu odgurnuti nogu drugim stopalom, a kad je to zakazalo, snažno sam ga udarila u gležanj. Naglo se trznuo. “Što ti je?” upitao ga je Alec. “Ugrizao sam se za jezik”, promrmljao je Jamie i bijesno me pogledao prekrivši rukom usta. “Baš si nespretnjaković! Ali što se drugo može očekivati od glupana koji se ne može držati podalje od konja kad...” Alec je nastavio govoriti nekoliko minuta, nadugačko i naširoko optužujući svog pomoćnika za nespretnost, glupost i opću nesposobnost. Jamie, vjerojatno najmanje nespretna osoba koju sam ikad upoznala, za cijele je te tirade mirno jeo pognute glave, premda su mu se obrazi zažarili. Ja sam do kraja obroka smjerno zadržala pogled na svom tanjuru. Odbivši drugu porciju variva, Jamie je naglo napustio stol i prekinuo Alecovu tiradu. Stari konjušar i ja žvakali smo nekoliko minuta u tišini. Obrisavši tanjur posljednjim komadićem kruha, starac je strpao kruh u usta, zavalio se na stolcu i podrugljivo me odmjerio plavim okom. “Ne biste smjeli izazivati momka, znate”, rekao mi je razgovornim tonom. “Ako djevojčin otac ili Colum doznaju za to, mladi Jamie mogao bi zaraditi malo više od masnice pod okom.” “Možda ženu?” upitala sam gledajući ga ravno u oko. Polako je kimnuo glavom. “Može biti. A to nije žena kakva njemu treba.” “Nije?” Sjetila sam se Alecove primjedbe kod obora, pa me ta tvrdnja pomalo iznenadila. “Ne, njemu treba žena, a ne djevojka. A Laoghaire će biti djevojka i kad navrši pedeset godina.” Na mrkim starim ustima pojavilo se nešto nalik na osmijeh. “Vi možda mislite da sam ja cijeli život proveo u stajama, ali i ja sam nekoć imao ženu. Pravu ženu, tako da vrlo dobro znam razliku.” Plavo oko bljesnulo je kad je ustao. “A znate i vi, curo.” Naglo sam ispružila ruku da ga zaustavim. “Kako ste znali...?” započela sam. Stari Alec prezirno je frknuo. “Ja možda imam samo jedno oko, ali to ne znači da sam slijep.” Udaljio se mumljajući, uz škripu cipela. Otišla sam do stuba i popela se do svojih odaja, razmišljajući što mi je, ako je išta, stari konjušar želio reći svojom posljednjom primjedbom.


9. Skup Život mi je počeo dobivati neki oblik, ako već ne i formalnu rutinu. Ustajala sam u zoru s ostalim stanovnicima dvorca, doručkovala u velikoj dvorani, a onda sam, ako mi gospođa Fitz nije našla nekog pacijenta za pregled, išla raditi u velike vrtove dvorca. Ondje je redovito radilo nekoliko žena, a pomagala im je skupina momaka različitog uzrasta, koji su dolazili i odlazili, prevozeći smeće, alat i hrpe gnojiva. Najčešće bih ondje ostala raditi cio dan, a katkad bih otišla u kuhinju da pripremim ubrane plodove za jelo ili za čuvanje, osim ako zbog neke hitne medicinske intervencije nisam morala otići u “zabušavaonicu”, kako sam počela zvati prostoriju strave i užasa pokojnog Davieja Beatona. Povremeno bih se odazvala Alecovu pozivu i posjetila staje ili obor, gdje sam uživala gledajući kako konji skidaju svoj dlakavi zimski ogrtač i postaju snažni i sjajni s proljetnom travom. Katkad bih navečer otišla u krevet odmah poslije večere, iscrpljena dnevnim poslovima. U drugim prigodama, kad mi se oči ne bi sklapale od umora, pridružila bih se okupljenom mnoštvu u dvorani da slušam večernju zabavu priča i pjesama ili glazbu harfa ili gajda. Velški bard Gwyllyn posve me očarao; mogla sam ga slušati satima, premda najčešće nisam razumjela ni jednu njegovu riječ. Stanovnici dvorca postupno su se navikavali na moju nazočnost, a i ja na njihovu, pa su neke od žena počele izvoditi stidljive uvertire u prijateljstvo i uključivati me u razgovore. Očito su bile vrlo znatiželjne u vezi sa mnom, ali ja sam na njihova kolebljiva pitanja odgovarala varijacijama priče koju sam ispripovijedala Columu, pa su se ubrzo pomirile s činjenicom da više od toga vjerojatno neće doznati. Ali onda su otkrile da ponešto znam o medicini i liječenju, pa su se počele još više zanimati za mene i ispitivati me o zdravstvenim problemima svoje djece, muževa i životinja, najčešće ne praveći veliku razliku između posljednjeg dvoga po stupnju važnosti. Osim uobičajenih tema i ogovaranja, mnogo se razgovaralo o predstojećem skupu, koji je Stari Alec spomenuo kod obora. Zaključila sam da je riječ o prilično važnom događaju, a u to sam postajala sve uvjerenija po obimnim pripremama. U velike kuhinjske prostorije neprestance su pristizale gomile hrane, a u spremištu klaonice visjelo je više od dvadeset oderanih životinjskih trupala, okruženih mirisnim dimom koji je odbijao muhe. Bačve piva dopremale su se kolima i odvlačile u podrum dvorca, iz seoskog mlina donijete su vreće finog brašna za kuhanje, a košare trešanja i marelica svakodnevno su se ubirale u voćnjacima, odmah izvan zidova dvorca. Kad me nekoliko mladih žena iz dvorca pozvalo na jednu od tih ekspedicija ubiranja voća, spremno sam prihvatila njihov poziv, željna da izađem iz zlokobnih sjena kamenih zidova. U voćnjaku je bilo lijepo. Uživala sam lutajući po hladnoj sumaglici škotskog jutra, dodirujući prstima vlažne listove voćaka u potrazi za jarkim trešnjama i glatkim, debelim marelicama i oprezno ih stišćući da prosudim koliko su zrele. Ubirale smo samo najbolje plodove i slagale ih na sočne hrpe u košarama, jedući usput koliko smo mogle i noseći ostatak da se iz njih naprave voćni kolači i pite. Goleme police u smočnici sada su bile gotovo popunjene kolačima, bocama likera, šunkama i probranim delikatesama. “Koliko ljudi obično dođe na skup?” upitala sam Magdalenu, jednu od djevojaka s kojima sam se sprijateljila. Zamišljeno je namrštila prćast, pjegavi nos. “Nisam sigurna. Posljednji veliki skup u dvorcu Leoch, kad je umro stari Jacob a Colum postao vlastelin, održan je prije više od dvadeset godina, a tada je došlo, oh, oko dvjesto muškaraca. Ova godina bila je plodna, pa će ih sada možda doći više. Ljudi imaju malo više novca, pa će mnogi dovesti žene i djecu.” Gosti su već počeli pristizati u dvorac, premda sam čula da službeni dio skupa, polaganje prisege, lov na vepra i igre, neće početi još nekoliko dana. Važniji od Columovih vazala i seljaka zakupnika smješteni su u sam dvorac, a siromašniji vojnici i seljaci podigli su logor na neobrađenom polju ispod potoka koji se ulijevao u jezero kod dvorca. Putujući lončari, Cigani i prodavači sitne robe napravili su neku vrstu improviziranog sajma u blizini mosta, a stanovnici dvorca i obližnjeg sela počeli su navečer, nakon završetka


dnevnih poslova, odlaziti onamo da kupe komade alata, odjeće i nakita, da gledaju žonglere i slušaju najnovije tračeve. Ja sam pomno pratila sve dolaske i odlaske i odlučila redovito odlaziti u staje i obor. Ondje je sada bilo mnogo konja, jer su i konji posjetitelja bili smješteni u staje dvorca. Bila sam uvjerena da ću usred zbrke i meteža skupa lako pronaći priliku za bijeg. Geillis Duncan upoznala sam prigodom jednog branja voća u voćnjaku. Našavši malu skupinu muhara ispod korijenja johe, krenula sam u potragu da nađem još. Skrletni klobuci rasli su u malim skupinama od pet-šest gljiva, ali u ovom dijelu voćnjaka bilo je nekoliko skupina razbacanih u visokoj travi. Glasovi žena koje su brale voće oslabjeli su kad sam se udaljila prema rubu voćnjaka, saginjući se ili se spuštajući na ruke i koljena kako bih ubrala krhke stabljike. “Te su gljive otrovne”, upozorio me glas iza leđa. Uspravila sam se iz prignutog položaja u kojem sam brala skupinu muhara i bolno udarila glavom o granu bora pod kojim su rasle. Kad mi se razbistrilo pred očima, shvatila sam da grohotan smijeh dolazi od visoke svjetlopute i plavokose mlade žene, možda nekoliko godina starije od mene, s najljepšim zelenim očima što sam ih ikad vidjela. “Oprostite što vam se smijem”, rekla je silazeći u udubinu u kojoj sam stajala, a na obrazima su joj se pojavile jamice. “Ne mogu si pomoći.” “Pretpostavljam da sam smiješno izgledala”, prilično sam mrzovoljno odvratila, trljajući bolno mjesto na tjemenu. “I hvala na upozorenju, ali ja znam da su te gljive otrovne.” “Ma nemojte? A koga ste onda naumili otrovati? Možda muža? Recite mi ako vam pođe za rukom, pa da ja pokušam na svom.” Imala je zarazan osmijeh, pa sam shvatila da se i sama smješkam. Objasnila sam joj da se od osušenih gljiva, premda su im sirovi klobuci otrovni, može napraviti prah koji vrlo djelotvorno zaustavlja krvarenje, ako se nanese na ranu. Tako je barem tvrdila gospođa Fitz, a ja sam bila sklonija vjerovati njoj nego Liječničkom vodiču Davieja Beatona. “Zamisli to!” rekla je još uvijek se smješkajući. “A znate li da se ovim cvijećem” - sagnula se i ubrala pregršt sitnih plavih cvjetova s listovima u obliku srca - “može izazvati krvarenje?” “Ne”, iznenađeno sam odgovorila. “Zašto bi itko želio izazvati krvarenje?” Dobacila mi je pogled s malom dozom podsmijeha. “Da se riješite neželjenog djeteta, mislim reći. Izaziva krvarenje, ali samo ako se upotrijebi u ranoj fazi trudnoće. Ako se uzme prekasno, može ubiti i majku i dijete.” “Čini se da vi o tome mnogo znate”, odvratila sam, još uvijek srdita što sam ispala smiješna. “Nešto malo. Djevojke iz sela povremeno mi dolaze s takvim problemima, a katkad i udate žene. Ljudi kažu da sam vještica”, rekla je i razrogačila oči glumeći zapanjenost. Nasmiješila se. “Ali moj je muž pokrajinski sudac, pa se to ne usude reći previše glasno.” “Onaj mladić kojeg ste doveli sa sobom”, nastavila je kimajući s odobravanjem, “zbog njega je kupljeno nekoliko ljubavnih napitaka. Je li on vaš?” “Moj?” zapanjeno sam upitala. “Tko? Mislite na, ovaj, Jamieja?” Činilo se da se mlada žena zabavlja. Sjela je na jednu otpalu granu i stala dokono omatati uvojak svijetle kose oko kažiprsta. “O, da. Mnoge bi se djevojke zadovoljile takvom kosom i očima, ma koliko se novca nudilo za njegovu glavu i ma koliko da je siromašan. Naravno, njihovi bi očevi možda imali drugačije mišljenje.” “E sad, što se mene tiče”, dodala je gledajući u daljinu, “ja sam praktična osoba. Udala sam se za čovjeka koji ima dobru kuću, izvjesnu ušteđevinu i dobar položaj. Doduše, nema kose, a oči mu nisam ni primijetila, ali me ne gnjavi mnogo.” Podigla je košaru koju je nosila da je pogledam. U njoj su ležala četiri gomoljasta korijena. “Sljezov korijen”, objasnila mi je. “Mog muža katkad muče vjetrovi. Prdi kao vol.”


Smatrala sam da je najbolje prekinuti ovaj smjer razgovora prije no što izmakne kontroli. “Nisam se predstavila”, rekla sam i ispružila ruku kako bih joj pomogla ustati s grane. “Zovem se Claire. Claire Beauchamp.” Moju ruku prihvatila je tanka ruka s dugim, tankim prstima, premda sam primijetila da su joj vrhovi prstiju zamrljani, vjerojatno od sokova biljaka i bobica koje su ležale u košari pokraj sljezova korijenja. “Znam ja tko ste”, odvratila je. “Otkako ste stigli u dvorac, cijelo selo bruji od priča o vama. Ja se zovem Geillis, Geillis Duncan.” Zavirila je u moju košaru. “Ako tražite balgan-buachrach, mogu vam pokazati gdje najbolje uspijeva.” Prihvatila sam ponudu, pa smo neko vrijeme lutale malim udolinama u blizini voćnjaka, čeprkajući pod istrunulim granama i pužući oko rubova blistavih jezeraca, gdje su obilno rasle sitne gljive s klobukom. Pokazalo se da je Geillis dobro upućena u lokalno bilje i njegovu medicinsku upotrebu, premda je spomenula i neke postupke koje sam ja, blago rečeno, smatrala dvojbenima. Primjerice, činilo mi se vrlo nevjerojatnim da bi crveni štavalj mogao izazvati rast bradavica na nosovima suparnika, i nisam baš bila uvjerena da šumska betonika može pretvoriti žabe u golubove. Geillis mi je sve to objašnjavala s nestašnim osmijehom na licu, koji je nagovještavao da testira moje znanje ili možda lokalne sumnje u moje vještičje sposobnosti. Kad sam se sama vratila u voćnjak, srela sam Magdalenu. Kosa joj se počela oslobađati ispod rupca a oči su joj bile razrogačene od brige. “Oh, tu ste”, rekla je s uzdahom olakšanja. “Već smo krenule natrag u dvorac kad sam primijetila da vas nema.” “Baš lijepo od vas što ste se vratili po mene”, odvratila sam i podigla košaru bobica koju sam bila ostavila u travi. “Ali, ja i sama znam put.” Zavrtjela je glavom. “Uza sve te lutalice i ljude što su došli na skup, trebali biste se paziti, draga moja, kad hodate sami po šumi. Colum je izričito naredio...” Naglo je zašutjela i prekrila dlanom usta. “Pa, to je razumljivo, pretpostavljam”, odvratila sam. “Na kraju krajeva, on ima samo moju riječ o tome tko sam i kako sam dospjela ovamo.” Podlegla sam znatiželji i upitala: “A što on misli, tko sam?” Ali djevojka je uspjela samo odmahnuti glavom. “Vi ste Engleskinja”, bilo je sve što je uspjela reći. Sutradan se nisam vratila u voćnjak, ne zato što sam dobila zapovijed da ostanem u dvorcu, nego zato što je među stanovnicima dvorca iznenada izbila zaraza trovanja hranom koja je zahtijevala moju liječničku intervenciju. Pomogla sam oboljelima što sam bolje znala i umjela, a onda sam odlučila pronaći izvor zaraze. Pokazalo se da je to pokvareno goveđe truplo u klaonici. Sutradan sam otišla u klaonicu da glavnom radniku kažem što mislim o njegovim metodama čuvanja mesa, kad su se iza mene naglo otvorila vrata, zapahnuvši me oblakom gustog dima. Okrenula sam se suznih očiju i kroz oblake dima od hrastovine ugledala Dougala MacKenzieja. “Sad se više ne bavite samo liječenjem, nego nadgledate i klanje životinja, je li, gospođo?” podrugljivo me upitao. “Uskoro ćete upravljati čitavim dvorcem, pa će gospođa Fitz morati potražiti drugi posao.“ “Nemam nikakvu želju da upravljam vašim prljavim dvorcem”, obrecnula sam se i otrla rupčićem suzne oči, ostavivši na njemu tragove drvenog ugljena. “Želim ga samo što prije napustiti.” Još uvijek se smješkajući, pristojno je kimnuo glavom. “Pa, tu vam želju možda mogu ispuniti, gospođo”, odvratio je. “Barem privremeno.” Spustila sam rupčić i zagledala se u njega. “Kako to mislite?” Nakašljao se i rastjerao rukom dim koji je sada išao u njegovu smjeru. Izvukao me iz kolibe i okrenuo se prema stajama. “Jučer ste Columu rekli da vam trebaju bukvica i neke druge biljke?“ “Da, kako bih spravila lijekove za one koji su se otrovali hranom. I što onda?” htjela sam znati, još uvijek sumnjičava.


Dobroćudno je slegnuo ramenima. “Samo to da odvodim tri konja seoskom kovaču na potkivanje. Sučeva žena pomalo se razumije u bilje, pa ima rezerve pri ruci. Ona sigurno ima biljke koje vam trebaju. A ako vam odgovara, rado ću vas povesti sa sobom do sela.” “Sučeva žena? Gospođa Duncan?” Odmah sam se razvedrila. Nisam mogla odoljeti prilici da pobjegnem iz dvorca, makar nakratko. Hitro sam obrisala lice i zadjenula prljavi rupčić za pojas. “Hajdemo”, rekla sam. Premda je dan bio tmuran i oblačan, uživala sam u kratkom jahanju do sela Cranesmuir. Dougal je bio dobro raspoložen; čitavim je putem brbljao i zbijao dobroćudne šale. Prvo smo svratili do kovača, gdje je ostavio tri konja, a onda me posjeo na svog konja, iza sebe, pa smo odjahali glavnom ulicom do Duncanove kuće, istaknute trokatnice napola u drvu, čija su dva donja kata imala staklene prozore s olovnim okvirima i oknima u obliku romba, u vodenim tonovima ljubičaste i zelene boje. Geilie nas je oduševljeno dočekala, sretna što je na tako tmuran dan dobila društvo. “Sjajno!” uzviknula je. “Baš sam tražila izliku da odem u smočnicu i sredim neke stvari. Anne!” Jedna niska sredovječna sluškinja s licem nalik na zimsku jabuku provirila je kroz vrata koja dotad nisam primijetila, jer su bila skrivena iza izbočine dimnjaka. “Odvedi gospođu Claire u smočnicu”, naredila joj je Geilie, “a onda nam donesi kantu vode s izvora. Pazi, s izvora, a ne s bunara na trgu!” Zatim se obratila Dougalu. “Pripremila sam onaj tonik koji sam obećala vašem bratu. Biste li na trenutak došli sa mnom u kuhinju?” Slijedila sam sluškinjinu stražnjicu u obliku bundeve uskim drvenim stubama i neočekivano se našla u dugom, prozračnom potkrovlju. Za razliku od ostatka kuće, ova je soba imala dvokrilne prozore, koji su sada bili zatvoreni zbog kiše, ali još uvijek su davali mnogo više svjetlosti od pomodno polumračne sobe u prizemlju. Geilie je očito znala svoj posao s biljkama. Soba je bila opremljena dugim okvirima za sušenje, mrežom od gaze, kukama iznad malog ognjišta za sušenje na toplini i otvorenim policama na zidovima, s rupama za zrak. Prostor je bio ispunjen ugodnim, oštrim mirisom sušenog bosiljka, ružmarina i lavande. Uzduž jednog zida protezao se iznenađujuće moderan pult, a na njemu je bila izložena začudno velika zbirka besprijekorno čistih mužara, batića, zdjela za miješanje i žlica. Prošlo je izvjesno vrijeme prije no što se pojavila Geilie, zažarenih obraza od penjanja stubama, ali smješkajući se u očekivanju dugog popodneva mrvljenja bilja i ogovaranja. Počela je padati lagana kišica; kapljice su padale na duga prozorska okna, ali na ognjištu smočnice gorjela je mala vatra, pa je u prostoriji bilo vrlo ugodno. Uživala sam u Geilienu društvu; njezin zajedljivi i cinični svjetonazor predstavljao je osvježavajući kontrast dobroćudnim i šutljivim ženama u dvorcu. Za ženu iz malog sela, očito je bila dobro obrazovana. Osim toga, znala je svaki skandal koji se zbio u dvorcu i selu u posljednjih deset godina i ispripovijedala mi bezbroj zabavnih priča. Začudo, nije me mnogo ispitivala o meni. Zaključila sam da to možda nije njezin stil; ono što želi znati o meni, doznat će od drugih. Već sam neko vrijeme bila svjesna buke koja je dopirala s ceste, ali pripisala sam je seljanima koji se vraćaju s nedjeljne mise; crkva je bila pokraj bunara na kraju ulice. Glavna ulica vodila je od crkve do trga, a onda se lepezasto širila u splet sićušnih uličica i staza. Zapravo, putem do kovačnice zabavljala sam se zamišljajući pogled iz zraka na selo kao crtež kostura podlaktice i šake. Glavna ulica bila je palčana kost, na kojoj su stajali dućani, radionice i domovi imućnijih seljana. Ulica Svete Margarete, uža ulica koja je išla paralelno s Glavnom, opremljena kovačnicom, štavionicom kože i manje otmjenim obrtima i radionicama, bila je lakatna kost. Seoski trg (koji, kao i svi seoski trgovi što sam ih ikad vidjela, nije imao oblik kvadrata nego nepravilnog pravokutnika) oblikovao je zapešće i nadlanicu ruke, a nekoliko uličica sa seoskim kućama tvorilo je članke na prstima. Kao što i priliči kući pokrajinskog suca, Duncanova kuća bila je na trgu, ne samo zbog statusa nego i zbog praktičnosti; trg je mogao poslužiti za one sudske slučajeve za koje je, zbog javnog interesa ili pravne nužnosti, radna soba Arthura Duncana bila premalena. A kako mi je Dougal objasnio, to je bilo zgodno za stup srama, sitnu drvenu napravu na malom kamenom postolju, u produžetku drvenog kolca koji je - s


osjećajem za ekonomičnost - služio kao stup za bičevanje, stup za svibanjski ples, stijeg i putilo za konje, zavisno od potrebe. Galama vani sada je postala mnogo bučnija i žešća nego se činilo prikladnim za ljude koji se mirno vraćaju iz crkve kući na ručak. Geilie je s uzvikom nestrpljenja odložila zdjele i silovito otvorila prozor da vidi što izaziva takvu galamu. Kad sam joj se pridružila na prozoru, ugledala sam mnoštvo ljudi u odjeći za crkvu: u haljinama, dugim košuljama, kaputima i ženskim kapama. Predvodio ih je otac Bain, svećenik koji je služio i selu i dvorcu. Za sobom je vukao dječaka od dvanaestak godina, po čijim sam odrpanim uskim hlačama od tartana i smrdljivoj košulji zaključila da je šegrt u štavionici. Svećenik je držao dječaka za šiju, što mu nije bilo lako jer je dječak bio nešto viši od svoga gnjevnog vodiča. Gomila ih je slijedila na maloj udaljenosti, brujeći primjedbama neodobravanja poput olujnog oblaka nakon sijevanja munje. Dok smo ih ja i Geilie promatrale s prozora na katu, otac Bain i dječak nestali su ispod nas i ušli u kuću. Gomila je ostala pred vratima, mrmljajući i naguravajući se. Nekoliko odvažnijih duša nalaktilo se na prozorske daske i pokušalo proviriti unutra. Geilie je s treskom zatvorila prozor, ušutkavši načas žamor očekivanja ispod nas. “Najvjerojatnije je riječ o krađi”, lakonski mi je objasnila vraćajući se stolu s biljem. “S momcima iz štavionice obično je tako.” “Što će mu se dogoditi?” znatiželjno sam upitala. Slegnula je ramenima, mrveći prstima osušeni ružmarin u mužar. “Rekla bih da to zavisi od toga muče li Arthura jutros probavne smetnje. Ako je dobro doručkovao, dječak se možda izvuče s bičevanjem. Ali ako kojim slučajem pati od zatvora ili nadutosti - dječak će najvjerojatnije ostati bez uha ili šake.” To me zgrozilo, ali nisam se usudila izravno uplesti u stvar. Bila sam tuđinka i još k tome Engleskinja, i premda sam očekivala da će me mještani kao stanovnicu dvorca tretirati s izvjesnim poštovanjem, već sam bila primijetila da se mnogi od njih križaju kad me vide u prolazu. Moje uplitanje lako bi moglo uvaliti momka u još veću nevolju. “Zar ne možete nešto učiniti?” upitala sam Geilie. “Hoću reći, razgovarati s mužem i zamoliti ga da bude, ovaj, milosrdan?” Geilie je iznenađeno podigla pogled s posla. Očito, pomisao da se miješa u muževe poslove nikad joj nije pala na pamet. “Što se vas tiče što će se njemu dogoditi?” upitala je, ali znatiželjno, bez neprijateljstva. “Naravno da me se tiče!” odgovorila sam. “To je samo dječak. Što god da je učinio, ne zaslužuje da ostane sakat do kraja života.” Podigla je svijetle obrve, očito smatrajući taj razlog neuvjerljivim. Ali ipak je slegnula ramenima i dodala mi mužar i batić. “Sve da zadovoljim prijateljicu”, rekla je zakolutavši očima. Na brzinu je pregledala police i odabrala bocu zelenkaste tekućine, na kojoj je urednim rukopisom pisalo: EKSTRAKT PEPERMINTA. “Idem dati Arthuru dozu, a usput ću provjeriti može li se štogod učiniti za dječaka. Doduše, možda je već prekasno”, upozorila me. “A ako onaj prištavi svećenik ima svoje prste u tome, tražit će najstrožu moguću kaznu. Ipak, pokušat ću. Vi nastavite usitnjavati ružmarin, za to treba dosta vremena.” Kad je otišla, uzela sam batić i stala automatski tucati i mrviti biljku, ne obraćajući veliku pažnju na rezultat. Zatvoreni prozor blokirao je zvuk kiše i gomile u prizemlju; ta su se dva zvuka pomiješala u mekani, lupkajući šapat prijetnje. Kao i svako školsko dijete, i ja sam čitala Dickensa. A i starije pisce, koji su opisivali nemilosrdnu pravdu ovih vremena, što su je trpjeli svi prekršitelji, bez obzira na dob i okolnosti. Ali jedno je čitati opise vješanja i sakaćenja djece iz ugodne razdaljine od sto ili dvjesto godina, a nešto posve drugo mirno sjediti i mrviti bilje samo nekoliko metara od takva događaja. Mogu li se prisiliti da se izravno umiješam, ako dječaka osude na strogu kaznu? Otišla sam do prozora s mužarom u ruci i provirila van. Gomila se u međuvremenu povećala, kako su trgovci i domaćice, privučeni skupom, došli Glavnom ulicom da pogledaju što se događa. Pridošlice su prilazili mnoštvu, a promatrači su


im uzbuđeno prenosili pojedinosti, a onda su se stopili s gomilom, pa se još znatiželjnih lica okrenulo prema vratima kuće. Gledajući odozgo taj skup koji je strpljivo stajao na kišici očekujući presudu, iznenada sam jasno shvatila jednu stvar. Kao i mnogi drugi, i ja sam bila užasnuta izvješćima koja su procurila iz poratne Njemačke: pričama o deportacijama i masovnim ubojstvima, o koncentracijskim logorima i spaljivanjima. I kao mnogi drugi, te mnogi u idućim godinama, postavila sam si pitanje: kako su ljudi mogli dopustiti da se to dogodi? Oni su to morali znati sigurno su vidjeli dolaske i odlaske kamiona, ograde i dim? Kako su mogli stajati po strani i ne učiniti ništa? E pa, sada znam. U ovom slučaju, ulog nije ni bio život ili smrt. A činjenica da sam bila pod Columovom zaštitom vjerojatno bi spriječila eventualni fizički napad na mene. Ali ruke su mi zadrhtale na porculanskoj zdjeli kad sam pomislila da izađem i da se sama i bespomoćna suočim s ruljom poštenih i kreposnih građana, željnih da ublaže dosadu života uzbuđenjem kažnjavanja i krvi. Ljudi su društvena bića iz nužde. Još od vremena prvih stanovnika pećine, ljudi - bezdlaki, slabi i bespomoćni, osim po lukavosti - preživjeli su zahvaljujući životu u skupinama, znajući, kao što su mnoga druga stvorenja otkrila, da brojnost pruža zaštitu. A ta spoznaja, koju nose u kostima, leži iza nasilja rulje. Jer stati izvan grupe, a kamoli suprotstaviti joj se, u bezbrojnim je tisućljećima značilo smrt za one koji su se to usudili učiniti. Suprotstavljanje grupi zahtijeva nešto više od obične hrabrosti, nešto što se protivi ljudskim nagonima. A ja sam se pobojala da tu kvalitetu nemam i posramila se svoga straha. Činilo mi se da je prošlo beskrajno mnogo vremena prije no što je Geilie otvorila vrata i ušla, kao i uvijek mirna i neuznemirena lica, držeći u ruci mali štapić drvenog ugljena. “Morat ćemo ga filtrirati nakon što ga prokuhamo”, primijetila je nadovezujući se na naš prethodni razgovor. “Mislim da je najbolje da ga procijedimo kroz drveni ugljen u muslinu.” “Geilie, nemojte me mučiti”, nestrpljivo sam odvratila “Što je bilo s momkom iz štavionice?” “Ah, to.” S nestrpljenjem je slegnula ramenima, ali na rubovima usana zatitrao joj je nestašan osmijeh. Zatim je odbacila fasadu i nasmijala se. “Trebali ste me vidjeti”, rekla je hihoćući. “Bila sam jako dobra, to vam sama kažem. Puna supružničke brižnosti i ženske blagosti, s primjesom majčinskog milosrđa. ‘Oh, Arthure’”, odglumila je, “‘da je naš brak bio blagoslovljen’ - za to nema mnogo izgleda, ako se mene pita” - dodala je, odbacujući načas masku brižnosti i kimnula glavom prema policama s biljem - ‘“kako bi se ti osjećao, dragi moj, kad bi tvoj rođeni sin tako prošao? Momka je na krađu nedvojbeno primorala glad. Oh, Arthure, zar ne možeš u srcu naći blagosti - ti, koji si utjelovljenje pravednosti?’” Skljokala se na stolac, smijući se i lagano se lupkajući dlanom po nozi. “Baš šteta što ovdje ne postoji mjesto za glumce!” Uto se zvuk gomile vani promijenio, pa sam zanemarila Geiliena hvalisanja i prišla prozoru da vidim što se događa. Gomila se razdvojila da propusti momka iz štavionice, koji je izašao polako hodajući između svećenika i suca. Sav nadut od silnog milosrđa, Arthur Duncan kimao je glavom i klanjao se važnijim članovima skupa. S druge strane, otac Bain podsjećao je, više od ičega, na nadureni krumpir, a smeđe lice namrštilo mu se od ogorčenja. Mala procesija produžila je do središta trga, gdje ih je dočekao seoski ključar, John MacRae. U odjeći kakva i priliči njegovoj službi, u ozbiljnim elegantnim tamnim hlačama, kaputu i zelenom šeširu od baršuna (koji je privremeno skinuo i brižno sklonio pod frak kaputa da ga zaštiti od kiše). On nije bio seoski tamničar, kao što sam u prvi mah pretpostavila, premda je u nuždi obavljao i tu dužnost. Prvenstveno je obavljao dužnosti redarstvenika, carinika, a kad bi se pojavila potreba, i krvnika; naziv njegove službe potjecao je od drvene kutlače s drškom nalik na ključ, koja mu je visjela o pojasu i kojom je imao pravo uzeti izvjestan postotak iz svake vreće žita koja se četvrtkom prodavala na tržnici: bila je to plaća za njegovu službu. Sve sam te činjenice doznala od njega. Došao je u dvorac samo nekoliko dana prije da vidi ne bih li mu mogla izliječiti tvrdoglavi prišt na palcu. Probola sam mu prišt sterilnom iglom i namazala ga mašću jablanova pupoljka, a usput sam otkrila da je MacRae stidljiv i učtiv čovjek ugodna osmijeha. Ali sada na njemu nije bilo ni traga tom osmijehu; lice mu je bilo prikladno smrknuto. Što je razumljivo, pomislila sam, nitko ne želi vidjeti krvnika koji se smješka.


Prekršitelj je doveden do postolja u središtu trga. Bio je blijed i uplašen, ali nije se ni pomaknuo kad je Arthur Duncan, opunomoćeni sudac Cranesmuira, dostojanstveno uspravio debeljuškasto tijelo i spremio se obznaniti kaznu. “Glupan je već priznao kad sam ja stigla”, rekla mi je Geilie na uho, a onda je znatiželjno provirila preko mog ramena. “Tako da nisam mogla ishoditi oslobađajuću presudu. Doduše, izvukla sam ga s najlakšom mogućom kaznom. Provest će samo sat vremena na stupu, s jednim pribijenim uhom.” “Sa samo jednim pribijenim uhom? Pribijenim na što?” “Pa, o stup, dakako.” Znatiželjno me pogledala, a onda je opet skrenula pogled na izvršenje blage kazne koju je svojom milosrdnom intervencijom uspjela ishoditi. Ljudi su se tako natiskali oko stupa da se prekršitelj jedva mogao vidjeti, ali gomila se malo odmaknula kako bi dala krvniku dovoljno prostora da pribije momku uho na stup. Blijed i sitan u raljama stupa, tresući se od straha, dječak je zatvorio oba oka i više ih nije otvarao. Kad mu je čavao probio uho, ispustio je visok i slabašan krik, koji sam čula kroz zatvoreni prozor, pa sam i sama malo zadrhtala. Kao i većina promatrača na trgu, ja i Geilie vratile smo se svom poslu, premda nisam mogla a da s vremena na vrijeme ne podignem pogled. Nekoliko besposlenih prolaznika zaustavilo se da se ruga žrtvi i baci na njega grude blata, a s vremena na vrijeme moglo se vidjeti trjeznijeg građanina kako nalazi slobodan trenutak u dnevnim poslovima da se posveti moralnom poboljšanju delinkventa s nekoliko dobro odabranih riječi prijekora i savjeta. Do zalaska sunca kasnog proljeća još uvijek je ostalo sat vremena. Dok smo pile čaj u dnevnoj sobi u prizemlju, lupanje na vratima najavilo je dolazak posjetitelja. Dan je bio tako tmuran od kiše da se jedva mogao odrediti položaj sunca. Ali kuća Duncanovih dičila se satom, veličanstvenom napravom s pločama od orahovine, mjedenim klatnima i licem ukrašenim zborom kerubina, a taj je uređaj pokazivao pola sedam. Služavka je otvorila vrata dnevne sobe i bez velike ceremonije rekla: “Ovamo.” Jamie MacTavish makinalno je sagnuo glavu dok je ulazio, a riđa mu je kosa od kiše poprimila boju stare bronce. Na sebi je imao postariji, neugledni kaput da se zaštiti od kiše, a pod rukom je nosio ogrtač za jahanje od teškog zelenog baršuna. Kad sam ustala i upoznala ga s Geilie, pozdravio ju je kimanjem glave. “Gospođo Duncan, gospođo Beauchamp.” Pokazao je rukom prema prozoru. “Vidim da ste danas popodne imali nešto posla.” “Je li momak još uvijek na stupu?” upitala sam vireći kroz prozor. Kroz iskrivljenje treperavih prozorskih okana dnevne sobe, od dječaka se vidjela samo tamna mrlja. “Mora da je mokar do kože.” “Jest.” Jamie je raširio ogrtač i pridržao mi ga. “A Colum je pomislio da biste i vi mogli pokisnuti. Imao sam nekog posla u selu, pa me poslao po vas s ogrtačem. Da se ogrnete i odjašete sa mnom u dvorac.” “Baš lijepo od njega”, rastreseno sam odgovorila, još uvijek misleći na momka iz štavionice. “Koliko dugo mora tamo ostati?” upitala sam Geilie. Kad me blijedo pogledala, nestrpljivo sam dodala: “Momak na stupu”. “Ah, on”, odvratila je i malčice se namrštila zbog spominjanja tako beznačajne teme. “Rekla sam vam, jedan sat. Ključar ga je već trebao osloboditi.” “I jest”, uvjerio ju je Jamie. “Vidio sam ga kad sam prelazio travnjak. Samo što momak još uvijek nije smogao hrabrosti da razdere uho.” Zinula sam od čuda. “Želite reći da mu čavao neće biti izvučen iz uha? Mora se osloboditi sam?” “O, da”, odvratio je Jamie vedro nehajnim tonom. “Momak je još uvijek malo nervozan, ali vjerujem da će ubrzo donijeti odluku. Vani je vlažno, a i pada mrak. I mi bismo morali krenuti, inače ćemo zakasniti na večeru.” Naklonio se Geilie i okrenuo se da krene. “Pričekajte načas”, rekla mi je Geilie. “Budući da vas kući vodi tako krupan i snažan momak, dat ću vam kutiju osušenog močvarnog kupusa i drugog ljekovitog bilja koju sam obećala poslati gospođi FitzGibbons. Možda bi gospodin MacTavish bio tako ljubazan da joj je odnese?” Kad je Jamie pristao, poslala je slugu po kutiju u svoju radnu sobu na katu, dajući mu golem ključ od kovanog željeza da njime otključa vrata. Kad je sluga otišao, sjela je za mali radni stol u kutu i stala nešto


pisati. Kad se sluga vratio s kutijom, ovelikom drvenom škrinjom s mjedenim kolutovima, već je završila s pisanjem poruke. Žurno ju je posula pijeskom i preklopila, zapečatila je kapljicom voska iz svijeće i gurnula mi je u ruku. “Evo”, rekla je. “Ovo je račun. Hoćete li ga dati Dougalu? On obavlja isplate i slične stvari. Nemojte ga dati nikome drugom jer mi inače neće platiti tjednima.” “Da, naravno.” Srdačno me zagrlila i otpratila do vrata dajući mi usput savjete kako da se zaštitim od hladnoće. Dok je Jamie vezao škrinju za sedlo na konju, ja sam stajala pod strehom kuće. Kiša je sada jače padala, pa se sa streha slijevala neravna plahta vode. Pogledala sam Jamiejeva široka leđa i mišićave nadlaktice dok je bez vidljiva napora podizao tešku škrinju. Zatim sam bacila pogled prema postolju, gdje je momak iz štavionice, unatoč ohrabrivanju ponovo okupljene gomile, još uvijek stajao s uhom čvrsto pribijenim za stup. Premda ovo nije bila zgodna mlada djevojka sjajne plave kose, Jamiejevi prijašnji postupci u Columovoj dvorani pravde naveli su me na pomisao da on nije potpuno ravnodušan prema mladićevim nevoljama. “Ovaj, gospodine MacTavish?” nesigurno sam ga pozvala, ali nije se osvrnuo. Njegovo zgodno lice nije promijenilo izraz, široka su mu usta ostala opuštena, a plave oči usredotočene na zatezanje remena. “Jamie?” ponovo sam pozvala, ovog puta malo glasnije, a on je istog časa podigao pogled. Dakle, on se zapravo ne preziva MacTavish. Upitala sam se kako se zapravo zove. “Da?” rekao je. “Prilično ste, ovaj, krupni, zar ne?” Kimnuo je glavom s malim osmijehom, očito se pitajući što smjeram. “Dovoljno sam krupan za većinu stvari”, odgovorio je. Ohrabrena njegovom reakcijom, nehajno sam mu prišla, kako me ne bi čuo ni jedan od promatrača s trga. “A imate i prilično snažne prste?” upitala sam. Stegnuo je jednu šaku, a osmijeh mu se raširio. “Da, istina je. Želite li možda da vam zdrobim nekoliko kestena?” Pogledao me lukavo i veselo. Bacila sam pogled prema grupici promatrača na trgu iza njegovih leđa. “Zapravo bih više voljela da izvučete jedan iz vatre.” Podigla sam pogled i srela se s upitnim pogledom plavih očiju. “Možete li to učiniti?” Načas je stajao gledajući me i još uvijek se smješkajući, a onda je slegnuo ramenima. “Mogu, ako je čavao dovoljno dug da ga uhvatim. A možete li vi odvući pažnju promatrača? Oni baš ne bi bili oduševljeni miješanjem sa strane, pogotovo kad je riječ o strancu.” Dosad mi nije palo na pamet da bi ga moja molba mogla dovesti u opasnost, pa sam se pokolebala, ali činilo se da je on spreman pokušati, bez obzira na opasnost. “Pa, kad bismo oboje otišli da pogledamo momka izbliza i kad bih se ja zgrozila prizorom i onesvijestila, mislite li...?” “Zato što niste navikli gledati krv?” Nasmiješio se i podrugljivo podigao jednu obrvu. “Da, to bi moglo proći. A bilo bi još bolje kad biste pali s postolja.” Meni se zapravo malčice gadilo pogledati, ali pokazalo se da prizor nije tako strašan kao što sam se pribojavala. Uho je bilo čvrsto pribijeno za gornju spojnicu, blizu ruba, a iz pribijenog uha virilo je čitavih pet centimetara širokog čavla bez glavice. Gotovo da i nije bilo krvi, a po mladićevu licu bilo je jasno da, premda je uplašen i trpi bol, ne trpi jako. Uzevši u obzir sveukupno stanje škotskog pravosuđa, učinilo mi se da je Geilie možda ipak imala pravo kad je rekla da se mladić izvukao s prilično blagom kaznom, premda to nije nimalo promijenilo moje mišljenje o njegovu barbarizmu. Jamie se nehajno probio kroz vanjski krug gomile promatrača. Prijekorno je zatresao glavom prema dječaku. “Onda, momče”, rekao je coknuvši jezikom. “Baš si se uvalio u gadnu nevolju, zar ne?” Pod izlikom da želi pobliže pogledati uho, spustio je svoju krupnu, čvrstu šaku na drveni rub stupa. “Oh, momče”, prijekorno je rekao, “ne možeš još dugo ostati ovdje na ovako ružnom vremenu. Jedan mali trzaj glavom i sve će biti


gotovo. Evo, da ti pomognem?” Ispružio je ruku kao da želi uhvatiti momka za kosu i osloboditi mu glavu, ali momak je uplašeno kriknuo. Prepoznavši znak da počnem, koraknula sam unatrag, pazeći da snažno nagazim na nožne prste ženi iza sebe, a ona je vrisnula od bola kad su joj se pete mojih čizama zabole u rist stopala. “Oprostite”, uzdahnula sam. “Vrti mi se... vrti mi se u glavi. Molim vas...” Okrenula sam se od stupa i udaljila dva-tri koraka, vješto teturajući i hvatajući se za rukave okolnih ljudi. Rub postolja bio je udaljen samo petnaest centimetara; čvrsto sam se uhvatila za krhku djevojku koju sam odabrala za taj posao i srušila se naglavce preko ruba, povukavši je za sobom. Zakotrljale smo se po mokroj travi u kolopletu suknji i cike. Kad sam joj napokon ispustila bluzu, opustila sam se u dramatično raširenu hrpu, dok mi je kiša kapala na glavu okrenutu prema nebu. Zapravo sam doista ostala malčice bez daha od udarca - djevojka je ležala na meni - i borila sam se da dođem do zraka, slušajući žamor zabrinutih glasova okupljenih oko mene. Zasula su me nagađanja, prijedlozi i šokirani povici, gušći od kišnih kapi s neba, ali onda su me dvije poznate ruke uspravile u sjedeći položaj. Kad sam otvorila oči, ugledala sam par jako zabrinutih plavih očiju. Jedva primjetni trzaj očnih kapaka dao mi je do znanja da je zadatak uspješno obavljen, a onda sam ugledala momka iz štavionice kako s rupčićem na uhu brzo trči u suprotnom smjeru, neprimijećen od gomile koja se okrenula da promatra novu senzaciju. Isti oni seljani koji su ne tako davno zahtijevali momkovu krv, sada su prema meni bili utjelovljenje dobrote. Brižljivo su me podigli i odveli natrag u Duncanovu kuću, gdje su me ponudili čajem, rakijom, toplim pokrivačima i naklonošću. Dopustili su mi da odem tek kad je Jamie jasno rekao da moramo krenuti, a zatim me podigao s kauča i krenuo prema vratima, ne obazirući se na prosvjede domaćina. Kad me još jedanput posjeo preda se na konja i primio mog konja za uzde, pokušala sam mu zahvaliti na pomoći. “Nije to ništa, curo”, odvratio je odbijajući moje zahvale. “Ali to je za vas bio rizik”, ustrajala sam. “Kad sam vas zamolila da to učinite, nisam shvatila da vas time izlažem opasnosti.” “Ah”, neodređeno je odvratio, a trenutak poslije dodao je s primjesom veselja u glasu: “Ne mislite valjda da sam manje hrabar od jedne sitne Saskinje?” Kad je na cestu počeo padati mrak, natjerao je konje u kas. Nismo mnogo razgovarali ostatak puta kući. Kad smo stigli do dvorca, ostavio me pred vratima rekavši mi pomalo podrugljivim glasom: “Laku noć, Saskinjo!” Ali ja sam stekla dojam da je time započelo prijateljstvo koje je malo čvršće od zajedničkog ogovaranja pod stablima jabuke.


10. Polaganje zakletve U sljedeća dva dana nastala je velika strka, dolasci, odlasci i pripreme svih vrsta. Posjećenost moje ambulante naglo je opala; oboljeli od trovanja hranom opet su se dobro osjećali, a činilo se da su svi ostali daleko prezaposleni da bi se stigli razboljeti. Osim male pošasti iverja u prstima među dječacima koji su nosili drva za ogrjev i slične epidemije opeklina među djevojkama iz kuhinje, nije bilo ni novih nezgoda. I ja sam bila uzbuđena. Ovo je večer koju sam čekala. Gospođa FitzGibbons rekla mi je da će svi borci iz klana MacKenzie večeras doći u dvoranu da polože zakletvu vjernosti Columu. A dok se unutra bude odvijala tako važna svečanost, nitko neće paziti na staje. Tijekom sati pomaganja u kuhinji i voćnjacima, uspjela sam staviti na stranu dovoljno hrane za nekoliko dana, kako sam vjerovala. Nisam imala čuturu za vodu, ali pronašla sam zamjenu, jednu od debljih staklenki iz ambulante. Zahvaljujući Columu, imala sam čvrste čizme i topao ogrtač. A imat ću i pristojnog konja; popodne sam posjetila staje i odlučila kojeg ću uzeti. Nisam imala novca, ali moji su mi pacijenti dali pregršt sitnih drangulija, vrpce i komadiće rezbarija i nakita. Ako se pokaže neophodnim, moći ću ih zamijeniti za ono što bi mi moglo zatrebati. Nije mi bilo drago što ću zloupotrijebiti Columovo gostoprimstvo i prijateljstvo stanovnika dvorca, otišavši bez riječi ili poruke oproštaja, ali na kraju krajeva, što bih im uopće mogla reći? Izvjesno sam vrijeme razmišljala o tom problemu, ali naposljetku sam zaključila da je najbolje jednostavno otići. Ionako nisam imala papir za pisanje, a nisam se htjela izlagati riziku da ga pokušam uzeti iz Columovih odaja. Sat nakon sumraka, oprezno sam otišla do staja, naćulivši uši ne bih li opazila bilo kakav znak prisutnosti ljudi, ali činilo se da su svi već otišli u dvoranu da se pripreme za svečanost. Vrata su bila zatvorena, ali otvorila su se kad sam ih malo gurnula, nečujno se okrenuvši unutra na kožnatim šarkama. Zrak u staji bio je topao i živ od blagog komešanja konja koji su se odmarali. Kako bi rekao stric Lamb, staja je bila mračna kao unutrašnjost pogrebnikova šešira. Onih nekoliko prozora bili su samo uski prorezi, premaleni da propuste slabašnu svjetlost zvijezda. Otišla sam do glavnog dijela staje ispruženih ruku, dok mi je slama šuštala pod nogama. Oprezno sam opipavala ispred sebe, tražeći rub pregratka da me vodi. Ruke su mi nalazile samo prazan zrak, ali sam potkoljenicama udarila o tvrdu prepreku koja je ležala na tlu, pa sam pala naglavce, s oštrim uzvikom koji je odjeknuo u kosim krovnim gredama stare kamene zgrade. Prepreka se otkotrljala s psovkom iznenađenja i čvrsto me zgrabila za ruke. Našla sam se zatočena uz krupno tijelo muškarca čiji mi je dah škakljao uho. “Tko je to?” dahnula sam i trznula se unatrag. “I što radite ovdje?” Čuvši moj glas, nevidljivi napadač olabavio je stisak. “To bih ja vas mogao pitati, Saskinjo”, rekao je dubok i blag glas Jamieja MacTavisha, pa sam osjetila olakšanje i malo se opustila. Zatim se on pomaknuo u slami i uspravio u sjedeći položaj. “Doduše, pretpostavljam da mogu pogoditi”, suho je dodao. “Što mislite, kako biste daleko dospjeli, curo, u mračnoj noći na konju kojeg ne poznajete, dok vas pola MacKenziejeva klana progoni od jutra?” To me razdražilo, iz više razloga. “Nitko me ne bi progonio. Svi su u dvorani. Bila bih jako iznenađena kad bi ujutro svaki peti bio dovoljno trijezan da stoji a kamoli da jaše.” Nasmijao se i ustao, a onda ispružio ruku da i meni pomogne ustati. Otresao mi je slamu s leđa haljine, nešto snažnije no što sam smatrala neophodnim. “To je dobar zaključak, Saskinjo”, rekao je, kao da je malo iznenađen što sam sposobna razmišljati. “Ili bi bio da Colum nije postavio stražare oko čitavog dvorca i raštrkane po šumi. Teško da bi on ostavio dvorac bez zaštite dok se u njemu nalaze svi borci iz klana. Istina, kamen ne gori tako dobro kao drvo..


Pretpostavila sam da aludira na glasoviti masakr u Glencoeu, kad je izvjesni John Campbell, po zapovijedima vlade, mačem zaklao trideset i osam članova klana MacDonald i zapalio kuću u kojoj ih je ostavio. Brzo sam računala. To se dogodilo prije samo pedesetak godina; dovoljno nedavno da opravda sve obrambene mjere koje bi Colum mogao poduzeti. “U svakom slučaju, jedva da ste mogli izabrati goru noć za pokušaj bijega”, nastavio je MacTavish, kao da je potpuno nesvjestan činjenice da sam pokušala pobjeći; brinuo ga je samo razlog zašto moj bijeg ne bi uspio, što mi se učinilo pomalo čudnim. “Ako zanemarimo stražare i činjenicu da je svaki dobar konjanik iz okolice ovdje, cesta do dvorca bit će krcata ljudima koji dolaze na tynchal i igre.” “Tynchal?” “Lov. Obično na jelena, ovoga puta možda na divlju svinju; jedan od momaka iz staje rekao je Starom Alecu da je u istočnoj šumi vidio krupnog vepra.” Spustio je svoju veliku šaku na moja leđa i okrenuo me prema jedva vidljivom pravokutniku otvorenih vrata. “Idemo”, rekao je. “Odvest ću vas natrag u dvorac.” Odmaknula sam se od njega. “Ne morate se truditi”, nezahvalno sam odvratila. “Znam i sama naći put.” Prilično me čvrsto uhvatio za lakat. “Ne sumnjam. Ali bolje da ne naiđete sami na nekog od Columovih stražara.” “A zašto ne?” obrecnula sam se. “Ne činim ništa loše. Ne postoji zakon koji zabranjuje šetnju oko dvorca, zar ne?” “Ne. Ne vjerujem da bi vam oni naudili”, odvratio je, zamišljeno zirkajući u sjene. “Ali ne bi bilo neobično da neki stražar ponese bocu da mu pravi društvo na straži. Piće može biti ugodno društvo, ali ne potiče pristojno ponašanje kad ti neka sitna, slatka cura priđe sama u mraku.” “I na vas sam naišla sama u mraku”, podsjetila sam ga s izvjesnom smjelošću. “A ja nisam ni osobito sitna ni jako slatka, barem ne u ovom trenutku.” “Istina, ali ja sam spavao, nisam bio pijan”, kratko je odgovorio. “A zanemarimo li pitanje vašeg ponašanja, prilično ste sitniji od većine Columovih stražara.” Odustala sam od tog jalovog natezanja i pokušala drugi pristup. “A zašto ste spavali u staji?” upitala sam ga. “Zar ne možete nigdje naći krevet?” Sada smo već dospjeli do vanjskog dijela kuhinjskih vrtova, pa sam mu na slabom svjetlu mogla vidjeti lice. Imao je napet izraz lica, provjeravajući kamene nadsvođene ulaze pokraj kojih smo prolazili, ali na moje je riječi oštro skrenuo pogled. “Mogu”, rekao je. Još uvijek me držeći za lakat, nastavio je hodati, ali trenutak poslije dodao je: “Mislio sam da će biti pametnije ako se držim po strani.” “Zato što ne želite položiti zakletvu Columu MacKenzieju?” pokušala sam pogoditi. “I ne želite izazvati galamu zbog toga?” Pogledao me kao da ga moje riječi zabavljaju. “Tako nešto”, priznao je. Jedna od bočnih vrata bila su otvorena, a fenjer smješten na vrhu kamene izbočine bacao je žuti sjaj na stazu. Već smo gotovo dospjeli do tog mjesta kad me jedna ruka iznenada uhvatila s leđa i naglo podigla. Pokušala sam se oduprijeti, ali čovjek koji me je uhvatio imao je debele rukavice i, kao što je rekao Jamie, bio je mnogo krupniji od mene. Sudeći po zvukovima, činilo se da i sam Jamie ima manje probleme. Stenjanje i prigušeno psovanje naglo je prestalo s treskom i sočnim gelskim uzvikom. Borba u mraku je prestala, a onda se začuo smijeh meni nepoznatog muškarca. “Za ime Božje, pa to je onaj mladi Columov nećak. Kasniš na polaganje zakletve, je li, momče? A koga to vodiš sa sobom?” “To je neka cura”, odvratio je čovjek koji me držao. “Sudeći po težini, slatka i sočna.” Maknuo mi je ruku s usta i snažno me stisnuo na drugom mjestu. Vrisnula sam od ogorčenja, posegnula preko ramena, uhvatila ga za nos i cimnula. Čovjek me ispustio na tlo s kratkom kletvom, manje formalnom od onih koje su se trebale dati u dvorani. Odmaknula sam se od snažnog zadaha rakije, osjetivši iznenadnu navalu zahvalnosti zbog Jamiejeve nazočnosti. Možda je ipak pametno postupio što me pratio.


Ali činilo se da on ne misli tako. Neuspješno se pokušao osloboditi iz čvrstog stiska dvojice naoružanih stražara koji su ga bili dohvatili. U njihovim postupcima nije bilo neprijateljstva, ali ipak su ga čvrsto držali. Zatim su odlučno krenuli prema otvorenim vratima, vukući svog zarobljenika sa sobom. “Ne, prvo mi dopustite da se odem presvući, ljudi”, stao je prosvjedovati. “Nisam prikladno odjeven za polaganje zakletve.” Taj njegov elegantni pokušaj bijega osujetila je iznenadna pojava Ruperta, koji je izletio kroz uska vrata kao čep iz boce, sjajno odjeven u košulju i kaput sa zlatnim vrpcama. “Ne brini se ti za to, momče”, rekao je odmjeravajući Jamieja blistavim očima. “Mi ćemo te prikladno odjenuti - unutra.” Kimnuo je glavom prema vratima, a Jamie je pod prisilom nestao unutra. Mesnata ruka stisnula mi je lakat, pa nisam imala drugog izbora nego da ga slijedim. Činilo se da je Rupert odlično raspoložen, kao i drugi muškarci koje sam vidjela unutar zidina dvorca. Možda šezdeset ili sedamdeset muškaraca, svi odjeveni u svoju najbolju odjeću, nakićenu bodežima, sabljama, pištoljima i kožnatim kesama, šetalo se dvorištem oko ulaza u Veliku dvoranu. Rupert je pokazao prema vratima u zidu, a stražari su odvukli Jamieja u malu osvijetljenu prostoriju koja je očito služila kao skladište; svakakve stvarčice ležale su na stolovima i policama kojima je bila opremljena. Rupert je kritički odmjerio Jamieja, gledajući komadiće slame u njegovoj kosi i mrlje na košulji. Vidjela sam kako mu je pogled zasjao kad je ugledao komadiće slame u mojoj kosi, a onda mu se na licu pojavio ciničan osmijeh. “Nije čudo što kasniš, momče”, rekao je i lupnuo Jamieja u rebra. “Nimalo te ne krivim.” “Willie!” pozvao je jednog čovjeka u dvorištu. “Treba nam nešto odjeće. Nešto prikladno za vlastelinova nećaka. Pobrini se za to, čovječe, i požuri!” Jamie je stisnutih usta pogledao muškarce koji su ga okruživali. Šestorica pripadnika klana, svi neobuzdano raspoloženi, u očekivanju polaganja zakletva, sjajući od divljeg ponosa MacKenzieja. Njihovom je raspoloženju očito pomogla obilna konzumacija iz bačve piva koju sam vidjela u dvorištu. Jamiejevo je oko zaiskrilo prema meni, a izraz lica još uvijek mu je bio tmuran. Sve je ovo tvoja krivica, kao da mi je govorilo njegovo lice. Dakako, mogao je reći da ne želi položiti zakletvu Columu i krenuti natrag prema svom toplom krevetu u staji. To jest, ako je želio da ga gadno pretuku ili da mu prerežu grkljan. Podigao je obrvu prema meni, slegnuo ramenima i prilično se elegantno pokorio Willieju, koji je dojurio s hrpom snježnobijelog platna u naručju i četkom za kosu u ruci. Na vrhu hrpe ležao je šešir od plavog baršuna, ukrašen metalnom značkom koja je držala grančicu božikovine. Podigla sam šešir da ga pogledam, dok se Jamie mučio da navuče čistu košulju i očetka kosu, obuzdavajući žestinu. Značka je bila okrugla i iznenađujuće fina. Pokazivala je pet vulkana u sredini, koji su izbacivali vrlo realistične pare. A na rubu je bilo geslo: Luceo non Uro. “Sjajim, ne izgaram”, prevela sam naglas. “Da, curo, to je geslo MacKenziejeva klana”, rekao je Willie kimajući mi s odobravanjem. Uzeo mi je šešir i tutnuo ga Jamieju u ruke, a onda odjurio potražiti još odjeće. “Ovaj... žao mi je”, rekla sam Jamieju tihim glasom, koristeći se Williejevom odsutnošću da mu se primaknem bliže. “Nisam namjeravala...” Jamie, koji je s neodobravanjem gledao značku, pogledao me odozgo, a tmurna crta na njegovim ustima se opustila. “Ah, ne brinite se zbog mene, Saskinjo. Do toga je moralo doći prije ili poslije.” Skinuo je značku sa šešira i gorko joj se nasmiješio, važući je u ruci. “Znate li kako glasi moje geslo, curo?” upitao me. “Hoću reći, geslo mog klana?” “Ne znam”, iznenađeno sam odgovorila. “Kako?” Bacio je značku u zrak, uhvatio je i spretno spustio u kožnatu kesu. Pogledao je prilično mračno prema otvorenom nadsvođenom prolazu, gdje su se članovi klana MacKenzie okupljali u nepravilne vrste.


“Je suis prest”, odgovorio je na iznenađujuće dobrom francuskom. Pogledao je unatrag i ugledao Ruperta i još jednog člana Mackenzieja kojeg nisam poznavala, kako se odlučno približavaju, lica zažarenih od oduševljenja i alkohola. Rupert je nosio veliki komad tkanine s MacKenziejevim tartanom. Bez oklijevanja, drugi je čovjek posegnuo za kopčom na Jamiejevu kiltu. “Bit će bolje da sad odete, Saskinjo”, kratko me posavjetovao Jamie. “Ovo nije mjesto za žene.” “Vidim”, suho sam odgovorila i za nagradu dobila poluosmijeh, dok su mu kukovi bili omotani u novi kilt, a stari strgnut pristojno ispod njega. Rupert i njegov prijatelj čvrsto su ga uhvatili za ruke i odvukli do nadsvođenog prolaza. Okrenula sam se bez oklijevanja i zaputila natrag prema stubama koje vode na galeriju za muzičare, pažljivo izbjegavajući pogled svakog pripadnika klana kojeg sam usput srela. Kad sam se našla iza ugla, zastala sam i priljubila se uza zid kako bih ostala neprimijećena. Časak sam pričekala, dok hodnik nije bio privremeno pust, a onda jurnula kroz vrata galerije i brzo ih zatvorila za sobom, prije no što netko dođe iza ugla i primijeti kamo ulazim. Stube su bile slabo osvijetljene od svjetla odozgo, pa sam bez problema hodala po dotrajalim pločama. Dok sam se penjala prema buci i svjetlosti, mislila sam na onaj posljednji kratki razgovor. “Je suis prest.” Spreman sam. Ponadala sam se da je to točno. Galerija je bila osvijetljena bakljama od borovine, blještavi plamenovi dizali su se ravno uvis u zidnim udubljenjima, okruženi crnim obrisima koje su njihovi prethodnici ostavili na zidovima. Kad sam se pojavila ispod tapiserija u stražnjem dijelu galerije, nekoliko se lica okrenulo da me pogleda, trepćući očima; činilo se da su sve žene iz dvorca ovdje. Prepoznala sam djevojku Laoghaire, Magdalenu i još nekoliko žena koje sam upoznala u kuhinjskim prostorijama, i dakako, debelu figuru gospođe FitzGibbons, na počasnom mjestu pokraj ograde. Ugledavši me, prijateljski me pozvala, a žene su se stisnule kako bi me pustile da prođem. Kad sam došla naprijed, mogla sam vidjeti čitavu dvoranu ispod nas. Zidovi su bili okićeni grančicama imele, tise i božikovine, a miris zimzelenog drveća dizao se do galerije, pomiješan s dimom vatri i jakim vonjem muškaraca. Bilo ih je na desetke, dolazili su i odlazili, stajali i razgovarali u malim skupinama raštrkanim diljem dvorane, svi odjeveni u neku verziju tartana klana, pa makar samo pleda ili šešira nošenog iznad obične radne košulje i iznošenih hlača. Sami uzorci na tkanini jako su se razlikovali, ali boje su im uglavnom bile iste - tamnozelene i bijele. Većina muškaraca bila je odjevena kao i Jamie, u kilt, ogrtač od pleda, šešir i - u većini slučajeva značku. Načas sam ga ugledala kako stoji pokraj zida, još uvijek natmurena lica. Rupert je nestao u mnoštvu, ali Jamieju je sa svake strane stajao po jedan kršni MacKenzie; to su očito bili stražari. Zbrka u dvorani postupno je postajala organizirana, kako su stanovnici dvorca gurali i vodili pridošlice na mjesto kod donjeg kraja dvorane. Ovo je očito posebna večer; uz onog momka koji svira gajde u dvorani, sada su bila još dva gajdaša, a držanje i gajde s bjelokosti jednoga od njih davali su do znanja da je on glavni gajdaš. Taj je čovjek kimnuo glavom drugoj dvojici pa je dvoranu ubrzo ispunila divlja i bučna glazba gajda. Ova verzija bila je mnogo manja od velikih sjevernjačkih gajda koje se koriste u borbi, no stvarala je vrlo učinkovitu buku. Gajdaši su iznad žamora izveli triler od kojeg su sve prisutne prošli srsi. Žene oko mene uskomešale su se, a ja sam se sjetila stihova iz pjesme “Maggie Lauder”: “Gajdaš Rab moje je ime Ponosim se jako njime Kad zasviram u svoje dude Cure plešu kao lude.” Žene oko mene nisu baš poludjele, ali nesumnjivo su bile očarane. Često bi zadivljeno nešto promrmljale, naginjući se preko ograde balkona i pokazujući ovog ili onog čovjeka koji se šetao dvoranom u svečanoj odori.


Jedna djevojka spazila je Jamieja i s prigušenim uzvikom pozvala prijateljice da ga pogledaju. Njegova pojava izazvala je značajno došaptavanje i mrmljanje. Djelomice je to bilo divljenje njegovu lijepom izgledu, ali više nagađanje o njegovoj prisutnosti na polaganju zakletve. Primijetila sam da Laoghaire blista poput svijeće gledajući ga, pa sam se sjetila onoga što je Stari Alec rekao kod obora - Znaš da joj otac neće dopustiti da se uda za nekoga izvan klana. A Jamie je još k tome Columov nećak, ne? Unatoč svemu tome, momak je dobra prilika. Dakako, ako zanemarimo sitnicu da je odmetnik od zakona. Uto je glazba gajda dosegnula užareni vrhunac i naglo prestala. U potpunom muku u dvorani, Colum MacKenzie izašao je kroz gornji nadsvođeni prolaz i odlučnim korakom krenuo prema malom postolju koje je bilo podignuto na čelu prostorije. Nije se trudio prikriti invalidnost, ali nije se njome ni razmetao. Izgledao je veličanstveno u ažurno plavom kaputu s bogatim zlatnim ukrasima, srebrnom dugmadi i crvenim svilenim manšetama koje su se protezale gotovo do laktova. Tartanski kilt od fine vune visio mu je preko koljena i pokrivao veći dio nogu u kockastim čarapama. Na glavi je imao plavi šešir, ali srebrna značka imala je na sebi maslačak a ne božikovinu. Čitava dvorana zadržala je dah kad se pojavio. Što god drugo da je bio, Colum MacKenzie bio je i pravi šoumen. Okrenuo se prema okupljenim članovima klana, podigao ruke i pozdravio ih zvonkim uzvikom: “Tulach Ard!” “Tulach Ard!” gromoglasno su odgovorili članovi klana. Žena pokraj mene se tresla. Uslijedio je kratak govor na gelskom, popraćen povremenim uzvicima odobravanja, a onda je počelo polaganje zakletva. Columovom postolju prvi je prišao Dougal MacKenzie. Stojeći na malom podiju, Colum je bio dovoljno visok da se sretne s bratom licem u lice. Dougal je bio raskošno odjeven, ali u običan kestenasti baršun bez zlatnih vrpca, kako ne bi odvraćao pažnju od Columove veličanstvenosti. Dougal je teatralno isukao bodež i kleknuo, uhvativši bodež za oštricu. Nije govorio tako snažnim glasom kao Colum, ali je bilo dovoljno glasno da svaka riječ odzvoni čitavom dvoranom. “Zaklinjem vam se na vjernost križem našega gospodina Isusa Krista i svetim željezom što ga držim u ruci i svečano se obvezujem na odanost imenu klana MacKenzie. Ako ikad podignem ruku na vas, neka mi ovo sveto željezo probije srce.” Zatim je spustio mač, poljubio ga na spoju oštrice i drška i vratio u korice. Još uvijek klečeći, ispružio je sklopljene ruke prema Columu, koji ih je uhvatio i prinio usnama, u znak da prihvaća ponuđenu zakletvu. Zatim je povukao Dougala na noge. Colum se okrenuo da podigne srebrni pehar s tartanom prekrivenog stola iza sebe. Objema rukama podigao je teški kalež s ručkama i ispio gutljaj iz njega, a onda ga je ponudio Dougalu. Dougal je ispio obilan gutljaj i vratio kalež Columu, a zatim se posljednji put naklonio poglavaru klana MacKenzie i odmaknuo u stranu, kako bi napravio mjesta za sljedećeg čovjeka u redu. Isti ritual stalno se ponavljao, od prisege do ceremonijalnog ispijanja. Dok sam gledala mnoštvo muškaraca u redu, ponovo me obuzelo divljenje prema Columovoj sposobnosti. Pokušala sam izračunati koliko će alkohola ispiti do kraja večeri, ako nakon svake zakletve popije jedan gutljaj, a onda sam ugledala Jamieja kako se približava čelu kolone. Dougal, koji je nakon polaganja zakletve zauzeo mjesto iza Columa, primijetio je Jamieja prije Columa, koji je bio zaokupljen nekim drugim. Primijetila sam da se iznenađeno trgnuo. Prišao je bratu i nešto mu šapnuo. Colum je zadržao pogled na čovjeku ispred sebe, ali vidjela sam da se malo ukočio. I on je bio iznenađen i, kako se činilo, ne baš oduševljen. Kako je svečanost odmicala, uzbuđenje u dvorani, od početka veliko, sve je više raslo. Kad bi Jamie sada odbio položiti zakletvu, pomislila sam, krajnje uzbuđeni članovi klana rastrgali bi ga na komadiće. Stalno sam otirala dlanove o haljinu, znojeći se od osjećaja krivice što sam ga dovela u ovako opasnu situaciju. Jamie je izgledao mirno. Premda je u dvorani bilo vruće, nije se znojio. Strpljivo je čekao u redu, kao da nije svjestan da je okružen stotinom do zuba naoružanih ljudi, koji bi mu smjesta zamjerili uvredu klana MacKenzie i njegova poglavara. Je suis prest, doista. Ili je možda naposljetku odlučio poslušati Alecov savjet? Zarivala sam nokte u dlanove čekajući da dođe red na njega.


Elegantno je kleknuo na jedno koljeno i duboko se naklonio Columu. Ali umjesto da isuče mač kako bi položio zakletvu, ustao je i pogledao Columa u oči. Kad je uspravno stajao, bio je za glavu viši od većine muškaraca u dvorani, a sada je bio nekoliko centimetara viši od Columa na postolju. Bacila sam pogled prema Laoghaire. Problijedjela je kad je Jamie ustao, a vidjela sam da i ona grčevito steže šake. Sve su oči u dvorani bile uprte u njega, ali on je progovorio kao da je nasamo s Columom. Glas mu je bio dubok kao Columov, pa se svaka riječ jasno čula. “Colum MacKenzie, dolazim vam kao rođak i saveznik. Ne dajem vam zakletvu, jer svoju sam zakletvu dao imenu koje nosim.” Iz gomile se začulo duboko prijeteće režanje, ali ne obazirući se na to, Jamie je nastavio: “Ali slobodno vam dajem ono što imam; svoju pomoć i svoju dobru volju, ako se ikad pokaže potreba za njima. Dajem vam svoju poslušnost, kao sunarodnjak i kao zemljoposjednik, i smatram da me ova zakletva obvezuje sve dok se nalazim na području klana MacKenzie.” Zašutio je i ostao stajati, visok i uspravan, s rukama opuštenim uz bokove. Sad je red na Columu, pomislila sam. Samo jedna njegova riječ, samo jedan znak, i ujutro će ispirati Jamiejevu krv sa zidova dvorane. Colum se načas nije pomaknuo, a onda se nasmiješio i ispružio ruke. Nakon trenutka kolebanja, Jamie je polako položio ruke na Columove dlanove. “Počašćeni smo vašom ponudom prijateljstva i dobre volje”, jasnim je glasom rekao Colum. “Prihvaćamo vašu odanost i smatramo vas saveznikom klana MacKenzie.” Kad je Colum otpio gutljaj iz pehara i ponudio ga Jamieju, nastalo je popuštanje napetosti u dvorani i gotovo čujan uzdah olakšanja na galeriji. Mladi čovjek s osmijehom je prihvatio pehar. Ali umjesto da otpije uobičajeni ceremonijalni mali gutljaj, pažljivo je podigao gotovo punu posudu, nagnuo je i stao piti. Dok su mu se snažni mišići na vratu nastavljali micati, među promatračima se začuo uzdah, mješavina poštovanja i razgaljenosti. Uskoro će morati zastati da udahne, pomislila sam, ali to se nije dogodilo. Ispio je tekućinu iz teške čaše do posljednje kapi, a zatim ju je spustio, snažno udahnuo i vratio je Columu. “A ja sam počašćen”, rekao je malo promuklim glasom, “što sam saveznik klana s tako profinjenim ukusom za viski.” Nato se dvoranom prolomio smijeh, a Jamie je krenuo prema nadsvođenom prolazu, zastajkujući usput da bi se rukovao s ljudima koji su mu čestitali i tapšali ga po leđima. Očito, Colum nije bio jedini član porodice MacKenzie sa smislom za teatralnost. Vrućina na galeriji gušila me, a od dima koji se dizao zaboljela me glava prije no što je Colum s nekoliko, pretpostavljam, uzbudljivih riječi napokon završio svečanost polaganja zakletva. Šest pehara alkohola nije ga uzdrmalo i njegov snažni glas još uvijek je odjekivao dvoranom. Unatoč stajanju, večeras ga barem neće boljeti noge, pomislila sam. Uto su zasvirale gajde, a s mjesta ispod mene zaorio se oduševljeni uzvik, pa se svečani prizor pretvorio u sve jači val razuzdane vike. Još jači uzvik dočekao je bačvice piva i rakije koje su se pojavile na stalcima, zajedno s pladnjevima vrućih zobenih kolača, kuhanih ovčjih iznutrica i mesa. Gospođa Fitz, koja je zacijelo organizirala ovaj dio svečanosti, opasno se nagnula preko ograde balkona, pozorno prateći ponašanje posluge, uglavnom mladića koji su bili premladi da bi sudjelovali u polaganju zakletva. “A gdje su fazani?” promrmljala je sebi u bradu, promatrajući pojavu pladnjeva. “A gdje su nadjevene jegulje? Neka Mungo Grant ide k vragu! Ako su mu zagorjele jegulje, oderat ću mu kožu.” Napokon je donijela odluku, pa se okrenula i počela probijati prema stražnjem dijelu galerije, očito ne htijući prepustiti organizaciju nečega tako važnog kao što je gozba neiskusnim rukama Munga Granta. Iskoristivši priliku, stala sam se probijati iza nje, koristeći se velikom brazdom koju je ostavljala iza sebe u gomili. Druge žene, očito zahvalne što su dobile razlog da odu, pridružile su mi se u egzodusu. U podnožju stubišta, gospođa Fitz se okrenula i žestoko frknula ugledavši krdo žena iza sebe. “Vi mlade cure odmah da ste otišle u svoje sobe”, zapovjedila je. “Kad već niste ostale na galeriji, gdje ste bile sigurne i skrivene od pogleda, najbolje će biti da se brzo vratite u svoje sobe. Ali bez zadržavanja u hodnicima i virenja iza uglova. Nema ovdje nijednog muškarca koji već nije pripit, a za sat vremena svi će biti pijani kao zemlja. Mlade cure nemaju večeras ovdje što tražiti.” Zatim je otvorila vrata i oprezno provirila u hodnik. Kad se uvjerila da je sve u redu, potjerala je žene kroz vrata, jednu po jednu, i žurno ih poslala u njihove spavaće sobe na gornjim katovima.


“Treba li vam pomoć?” upitala sam prišavši joj. “Hoću reći, u kuhinji?” Zavrtjela je glavom i nasmiješila se na moju ponudu. “Ne, nema potrebe, curo. Pođite sad s ostalima, ni vi niste ništa sigurniji.” Prijateljski me gurnula u polumračni hodnik. Sjetivši se susreta sa stražarima u dvorištu, bila sam sklona poslušati njezin savjet. Muškarci u dvorani bančili su, plesali i pili, ne razmišljajući o obuzdavanju ili samokontroli. Složila sam se, žene ovdje nemaju što tražiti. Ali pronaći put do svoje sobe posve je druga stvar. Nalazila sam se u dijelu dvorca koji nisam poznavala i premda sam znala da je gornji kat povezan natkrivenim prolazom s hodnikom što vodi do moje sobe, nisam mogla pronaći ništa što bi makar i nalikovalo na stube. Kad sam skrenula za ugao, nabasala sam na grupu pripadnika klana. Bili su to muškarci koje nisam poznavala, pridošlice iz vanjskih područja klana, nenavikli na pristojno ophođenje stanovnika dvorca. Ili sam barem tako zaključila kad je jedan od njih, koji je izgleda tražio zahod, odustao od potrage i odlučio obaviti nuždu u kutu hodnika kad sam nabasala na njih. Odustala sam od stuba i smjesta se okrenula, s namjerom da se vratim putem kojim sam došla. Ali nekoliko je ruku posegnulo da me zaustavi, pa sam se našla stisnuta uza zid hodnika, okružena bradatim gorštacima s rakijom u dahu i silovanjem u mislima. Ne vidjevši svrhu u predigri, čovjek ispred mene zgrabio me oko struka i gurnuo mi drugu ruku pod prsluk haljine. Naslonio se na mene i bradom mi protrljao uho. “Kako bi bilo da udijeliš sladak poljubac hrabrim momcima iz MacKenziejeva klana? Tulach Ard!” “Erin go bragh”, odvratila sam grubim glasom i odgurnula ga svom snagom. Nesiguran od pića, zateturao je unatrag i zabio se u jednoga od svojih drugova, a ja sam se sagnula u stranu i dala u bijeg, odbacujući usput nezgrapne cipele. Kad se ispred mene pojavila još jedna sjena, pokolebala sam se. Ali, činilo se da je ispred mene samo jedna sjena, a iza mene ih je bilo barem deset, i unatoč teretu pića, brzo su me sustizali. Potrčala sam naprijed, s namjerom da zaobiđem muškarca pred sobom. Ali on mi je hitro prepriječio put, pa sam se zaustavila, tako naglo da sam mu morala položiti ruke na prsa kako se ne bih zabila u njega. Bio je to Dougal MacKenzie. “Kog vraga...” počeo je, a onda je ugledao muškarce iza mojih leđa. Gurnuo me iza sebe i zarežao nešto prema mojim progoniteljima na gelskom. Oni su stali prosvjedovati na istom jeziku, ali nakon kratka razgovora koji je nalikovao na režanje vukova, odustali su i otišli u potragu za boljom zabavom. “Hvala”, rekla sam, malo ošamućena. “Hvala vam. Idem ja sad. Ne bih smjela biti ovdje.” Dougal me pogledao, uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi. Kosa mu je bila raščupana; očito je sudjelovao u pijančevanju u dvorani. “Imaš pravo, curo”, odvratio je. “Ne bi smjela biti ovdje. Ali budući da jesi, mala, morat ćeš platiti kaznu”, promrmljao je, a oči su mu zasjale u polumraku. A onda me, bez upozorenja, privukao sebi i poljubio, tako silovito da mi je ozlijedio usne i prisilio me da ih razmaknem. Jezik mu je palucnuo o moj; osjetila sam jak okus viskija u njegovu dahu. Čvrsto mi je stegnuo stražnjicu i stisnuo me uza se, pa sam preko slojeva suknja i podsuknja osjetila ukrućeni organ ispod njegova kilta. Ispustio me isto tako naglo kao što me i uhvatio. Nepravilno dišući, glavom mi je pokazao niz hodnik. Pramen riđe kose pao mu je na čelo, pa ga je zagladio natrag na tjeme. “Idi sad, curo”, rekao mi je, “prije no što platiš veću cijenu.” Otišla sam, bosonoga. S obzirom na sinoćnja događanja, očekivala sam da će većina stanovnika dvorca ujutro ostati dokasno u krevetu i možda se dovući u prizemlje da se okrijepi vrčem piva kad sunce već bude visoko - dakako, pod pretpostavkom da uopće odluče izaći iz soba. Ali pokazalo se da su gorštački Škoti iz klana MacKenzie čvršći soj no što sam pretpostavljala, jer je dvorac brujao poput košnice mnogo prije svitanja. Grubi glasovi dozivali su uzduž i poprijeko hodnika, oklopi su zveckali a čizme lupale dok su se muškarci pripremali za lov na vepra. Jutro je bilo hladno i maglovito, ali kad sam na putu za dvoranu srela Ruperta u dvorištu, on me stao uvjeravati da su ovo najbolje moguće vremenske prilike za lov na vepra.


“Veprovi imaju tako debelu kožu da im hladnoća ne predstavlja problem”, objasnio mi je, žustro bruseći vrh koplja na brusu koji je pokretao nogom, “a u tako gustoj magli osjećaju se sigurni - zato što ne mogu vidjeti približavanje ljudi, znate.” Obuzdala sam se da ne odvratim kako to znači da ni lovci ne mogu vidjeti vepra sve dok se ne nađu pokraj njega. Kad su se kroz maglu počele probijati krvavocrvene i zlatne sunčeve zrake, u prednjem dvorištu okupila se grupa lovaca, s kapljicama vlage na odjeći i oduševljenim sjajem u očima. Laknulo mi je kad sam shvatila da žene ne sudjeluju u lovu i da se zadovoljavaju nuđenjem ječmenih pogača i piva iz bačve junacima na odlasku. Gledajući za mnoštvom muškaraca koji su odlazili prema istočnoj šumi, svi do zuba naoružani kopljima, sjekirama, lukovima, tobolcima punim strijela i bodežima, bilo mi je pomalo žao vepra. Sat vremena poslije, kad su me hitno pozvali na rub šume da previjem rane muškarcima koji su, pretpostavljala sam, neočekivano nabasali na zvijer u magli, to se raspoloženje pretvorilo u zadivljeno poštovanje. “U vražju mater!” uzviknula sam ugledavši razjapljenu, nazupčanu posjekotinu koja se protezala od koljena do gležnja. “To je učinio vepar? Zar su mu zubi od nehrđajućeg čelika?” “Molim?” Ranjeni muškarac bio je blijed od šoka i previše potresen da mi odgovori, ali jedan od momaka koji su mi pomagali dobacio mi je začuđen pogled. “Nije važno”, odvratila sam i čvrsto omotala ozlijeđenu potkoljenicu zavojem. “Odnesite ga u dvorac, pa ćemo reći gospođi Fitz neka mu dade vruću gustu juhu i plahte. Moram mu zašiti ranu, a ovdje nemam potreban pribor.” S brežuljka u magli još uvijek su dopirali ritmički povici goniča. Iznenada se visoko iznad magle i drveća zaorio bolan krik, a jedan iznenađeni fazan izletio je iz obližnjeg skrovišta sa zastrašujućim le-petanjem krila. “Blagi Bože na nebesima, što je sad?” Zagrabila sam pregršt zavoja prepustivši pacijenta svojim pomoćnicima i potrčala prema šumi. Magla je ispod granja bila gušća pa nisam mogla vidjeti više od metar-dva ispred sebe, ali uzbuđeni uzvici i pucketanje granja vodili su me u pravom smjeru. Projurio je pokraj mene odostrag. Slušajući napregnute uzvike, nisam ga čula, a nisam ga ni vidjela sve dok nije prošao. Mračna masa kretala se nevjerojatnom brzinom, a apsurdno tanki raskoljeni papci bili su gotovo nečujni na raskvašenom lišću. Iznenadna pojava te prikaze toliko me zapanjila da se u prvi mah nisam ni sjetila uplašiti. Ostala sam buljiti kroz maglu u mjesto gdje je čekinjasto crno stvorenje nestalo. Tek kad sam podigla ruku da zagladim vlažne pramenove kose koji su mi se kovrčali oko obraza, na ruci sam ugledala prugu crvenih mrlja. Spustivši pogled, ugledala sam istu takvu prugu na suknji. Zvijer je ranjena. Je li ono možda bio veprov urlik? Nisam baš bila uvjerena u to, znala sam raspoznati zvuk smrtnog ranjavanja. A zvijer je projurila pokraj mene u punoj brzini. Duboko sam uzdahnula i krenula u zid magle da potražim ranjenog muškarca. Našla sam ga u podnožju male padine, okružena ljudima u kiltovima. Pokrili su ga ogrtačima od pleda da ga ugriju, ali pokrivač na nogama zlokobno je potamnio od vlage. Na padini kojom se otkotrljao ostala je široka blatnjava brazda, a na mjestu gdje je sreo vepra hrpa blatnjava lišća i komad zemlje. Kleknula sam do njega, podigla ogrtač s njegovih nogu i dala se na posao. Tek što sam počela, uzvici okolnih muškaraca natjerali su me da se okrenem, pa sam ugledala onaj obris iz noćne more kako se pojavljuje iz drveća, opet nečujno. Ovog puta imala sam dovoljno vremena da spazim držak noža u boku zvijeri, možda djelo čovjeka koji je ležao na tlu preda mnom. I opaku žućkastu kljovu, zamrljanu crvenilom, poput ludih malih očiju. Jednako zapanjeni kao i ja, muškarci oko mene posegnuli su za oružjem. Jedan visoki muškarac, brži od ostalih, zgrabio je koplje iz ruke svog skamenjenog druga i zakoračio na proplanak. Bio je to Dougal MacKenzie. Hodao je gotovo nehajno, noseći koplje nisko iznad tla, držeći ga s obje ruke, kao da se sprema iskopati grudu zemlje. Krenuo je prema zvijeri obraćajući joj se tihim glasom, mrmljajući joj nešto na gelskom, kao da je želi namamiti iz skloništa krošnji pod kojima je stajala.


Prvi napad bio je iznenadan poput eksplozije. Zvijer je projurila tako blizu nas da je njezin prolazak izazvao lepršanje smeđeg lovačkog tartana. Odmah se okrenula i vratila, samo mrlja mišićava bijesa. Dougal je skočio u stranu poput borca s bikovima i zamahnuo prema njoj kopljem. Natrag, naprijed i ponovo. Sve je to manje podsjećalo na žestoku borbu a više na ples; oba su protivnika bila snažna, ali tako hitra da je izgledalo kao da lebde iznad tla. Sve je završilo za minutu ili dvije, premda se činilo da je trajalo mnogo dulje. Izmaknuvši se oštrim kljovama, Dougal je podigao vrh kratkog debelog koplja i zario ga ravno u nakošena pleća zvijeri. Začuo se udarac koplja i prodorno skvičanje od kojeg su mi se digle sve dlačice na podlakticama. Sitne svinjske oči stale su se micati lijevo-desno, grozničavo tražeći svog suparnika, a mekani papci udarili su o tlo izbacujući debele grude vlažne zemlje. Skvičanje je naglo prestalo i načas je zavladao muk. Onda se začulo obično svinjsko roktanje i veprov se trup smirio. Dougal nije pričekao da zvijer krepa. Obišao je životinju koja se divlje trzala i vratio do ozlijeđenog čovjeka. Spustio se na koljena i stavio ruku ispod ranjenikovih ramena, preuzevši mjesto čovjeka koji ga je počeo pridržavati. Tanki mlaz krvi pošpricao mu je visoke jagodične kosti, a osušene kapljice zamrsile su mu kosu na jednoj strani glave. “Miruj, Geordie”, rekao je ranjenom čovjeku, a njegov inače grubi glas iznenada je postao blag. “Miruj. Ubio sam vepra, čovječe. Sve je u redu.” “Dougal? Jesi li to ti, čovječe?” Ranjeni čovjek okrenuo je glavu prema Dougalu i s naporom otvorio oči. Dok sam mu hitno provjeravala puls i znakove života, s iznenađenjem sam slušala Dougalov glas. Žestoki i nemilosrdni Dougal obraćao se čovjeku tihim glasom i govorio mu utješne riječi, čvrsto ga privivši uza se i milujući mu raskuštranu kosu. Spustila sam se na pete i ponovo posegnula prema hrpi odjeće na tlu pokraj sebe. Iz najmanje dvadeset centimetara duge, duboke rane koja se protezala stegnom od međunožja, postojano je curila krv. Ali nije šikljala, što znači da bedrena arterija nije presječena i da postoje dobri izgledi da se krvarenje zaustavi. Ali krvarenje iz želuca nije se moglo zaustaviti, na mjestu gdje su oštre kljove podjednako rasparale kožu, mišiće, opnu želuca i crijeva. Ondje nisu bile presječene velike žile, ali kroz nazubljenu posjekotinu na koži jasno sam vidjela da su probijena crijeva. Takve abdominalne rane često su kobne, čak i s modernim operacijskim dvoranama, kirurškim koncima i svim dostupnim antibioticima. Sadržaj probijenih crijeva izlijevao se u šupljine tijela, kontaminirajući čitavo područje i činio infekciju neizbježnom. A bez ičega što bi mu moglo pomoći, osim glavica češnjaka i cvjetova stolisnika... I Dougal je pogledao groznu ranu, a onda mene. Usne su mu se pomakle, nečujno oblikujući riječi preko ranjenikove glave: “Može li preživjeti?” Šutke sam odmahnula glavom. Pridržavajući Geordieja, Dougal je načas zastao, a onda je ispružio ruku i odvezao zavoj koji sam mu na brzinu bila svezala oko stegna. Pogledao me kao da me izaziva da se usprotivim, ali ja sam samo kratko kimnula glavom. Mogla sam zaustaviti krvarenje i dopustiti da ga odnesu natrag u dvorac, pa da ondje leži u sve većoj agoniji i možda još danima trpi boli, sve dok mu se rana na trbuhu ne zagnoji, a infekcija se napokon dovoljno proširi da ga ubije. Ono što mu je Dougal omogućio bila je, možda, bolja smrt - da umre na otvorenom, dok mu krv iz srca mrlja isto ono lišće koje je zamrljala krv zvijeri koja ga je ubila. Otpuzala sam po vlažnom lišću do Geordiejeve glave i prihvatila pola njezine težine na svoj dlan. “Uskoro će vam biti bolje”, rekla sam mu mirnim glasom, onako kako su me naučili. “Bol će uskoro popustiti.” “Da, već mi je... bolje. Više ne osjećam nogu... a ni ruke... Dougal... jesi li ovdje? Jesi li ovdje, čovječe?” Slijepo je ispružio obamrle ruke. Dougal ih je čvrsto stisnuo, nagnuo se i promrmljao mu nešto na uho. Geordie se iznenada svinuo u leđima i zario pete duboko u blatnjavu zemlju; tijelo mu se žestoko protivilo onome što mu je duh već počeo prihvaćati. S vremena na vrijeme duboko je uzdahnuo, kao čovjek koji krvari nasmrt pa traži zrak, gladan kisika koji mu nedostaje.


U šumi je bilo vrlo tiho. Ptice nisu pjevale u magli, a ljudi koji su strpljivo čučali u sjeni krošnji bili su isto tako tihi kao i okolno drveće. Nagnuti nad tijelom u agoniji, Dougal i ja mrmljali smo ranjenom čovjeku riječi utjehe, dijeleći neugodnu, bolnu i neizbježnu zadaću da mu pomognemo umrijeti. Vratili smo se u dvorac u tišini. Ja sam hodala pokraj mrtvog tijela koje je ležalo na improviziranoj nosiljci od jelova granja. Iza nas, na istoj takvoj nosiljci, ležalo je tijelo njegova protivnika. Dougal je sam hodao na čelu. Ušavši u glavno dvorište, ugledala sam punašnu nisku figuru oca Baina, seoskog svećenika, kako zakašnjelo hita da pomogne palom članu svoje pastve. Kad sam se okrenula prema stubama koje vode u ambulantu, Dougal je zastao i uhvatio me za ruku. Nosači nosiljke s Geordiejevim pokrivenim tijelom produžili su prema kapelici, ostavljajući nas u praznom hodniku. Držeći me za zapešće, Dougal me napeto pogledao. “Vi ste već gledali ljude kako umiru”, rekao mi je bezizražajnim glasom. “Nasilnom smrću.” Nije to bilo pitanje nego gotovo optužba. “Mnogo njih”, odvratila sam jednako bezizražajnim glasom, a onda sam istrgla ruku iz njegova stiska i otišla se pozabaviti svojim živućim pacijentima. Ma koliko grozna bila, Geordiejeva smrt samo je nakratko pokvarila raspoloženje na svečanosti. Istog popodneva u kapelici dvorca održana je raskošna misa zadušnica, a sutradan ujutro počele su igre. Od kojih ja nisam mnogo vidjela jer sam bila zaokupljena viđanjem rana sudionika, tako da o autentičnim igrama škotskih gorštaka sa sigurnošću mogu reći samo to da su prilično grube. Previla sam ranu jednom nespretnjakoviću koji se uspio posjeći pokušavajući plesati među mačevima, namjestila slomljenu nogu nesretniku koji se našao na putu neoprezno bačenog kladiva i škrto dijelila ricinusovo ulje i sirup potočarke mnoštvu djece koja su se prejela slatkiša. Krajem popodneva, bila sam već gotovo posve iscrpljena. Popela sam se na stol u ambulanti i gurnula glavu kroz uski prozor da udahnem malo zraka. Galama, smijeh i glazba s polja na kojem su se održavale igre prestali su. Dobro. Znači da neće biti novih pacijenata, barem do sutra. Što je ono Rupert rekao da sada slijedi? Natjecanje u streličarstvu? Hram. Provjerila sam zalihu zavoja i umorno zatvorila za sobom vrata ambulante. Izašla sam iz dvorca i zaputila se prema stajama. Obuzela me potreba za društvom koje nije ljudsko, koje ne govori i ne krvari. A nadala sam se da ću možda sresti i Jamieja, kako god da se preziva, i dobiti priliku da mu se još jedanput pokušam ispričati zbog polaganja zakletve. Istina, uspio se izvući, ali očito, da je bilo po njegovu, uopće ne bi ni bio ondje. A što se tiče govorkanja o našoj navodnoj ljubavnoj vezi koje Rupert sada možda širi, o tome nisam htjela razmišljati. A nisam željela razmišljati ni o svojoj situaciji. Ali morat ću, prije ili poslije. Nakon što se moj pokušaj bijega na početku skupa tako spektakularno izjalovio, pitala sam se bi li mi izgledi bili bolji na svršetku. Istina, tada će većina konja odlaziti, zajedno s gostima. Ali još uvijek će mi ostati na raspolaganju dovoljan broj konja iz dvorca. S malo sreće, nestanak jednog od njih pripisat će se nasumičnoj krađi; sajmom i igrama vrzmalo se dosta sumnjivih tipova. A u strci odlazaka, možda prođe izvjesno vrijeme prije no što itko shvati da me nema. Hodala sam uz ogradu obora, razmišljajući kojim bih putem mogla pobjeći. Problem je bio u tome što sam imala samo nejasnu predodžbu o tome gdje se nalazim u odnosu na mjesto na koje sam htjela otići. A budući da me, zahvaljujući liječenju ozlijeđenih na igrama, sada poznaje gotovo svaki pripadnik klana MacKenzie odavde do granice, neću moći nikoga pitati za put. Iznenada sam se zapitala je li Jamie obavijestio Columa ili Dougala o mom neuspješnom pokušaju bijega one večeri kad su se polagale zakletve. Ni jedan od njih nije mi to spomenuo, pa sam zaključila da to možda ipak nije učinio. U oboru nije bilo konja. Otvorila sam vrata ograde, a srce mi je poskočilo kad sam ugledala i Jamieja i Dougala kako sjede jedan do drugoga na bali sijena. Izgledali su jednako iznenađeni mojom pojavom kao i ja njihovom, ali galantno su ustali i ponudili mi da sjednem. “Oprostite”, odvratila sam povlačeći se prema vratima. “Nisam vas htjela prekinuti.” “Ne, curo”, odvratio je Dougal. “Ono što sam upravo govorio Jamieju tiče se i vas.”


Kratko sam pogledala Jamieja, a on je uzvratio jedva vidljivim kimanjem glave. Dakle, nije rekao Dougalu o mom pokušaju bijega. Sjela sam, pomalo oprezna zbog Dougala, prisjetivši se one male scene u hodniku u noći polaganja zakletvi, premda je on poslije nije spomenuo ni jednom riječju ni gestom. “Za dva dana krećem na put”, naglo mi je rekao. “Odlučio sam povesti vas dvoje sa sobom.” “Kamo nas vodite?” iznenađeno sam upitala, osjetivši da mi srce brže kuca. “U obilazak MacKenziejeve zemlje. Budući da Colum ne putuje, ja moram obići seljake i vazale koji nisu mogli doći na skup. I usput obaviti pokoji poslić ovdje-ondje...” Odmahnuo je rukom, odbacujući ih kao trivijalne. “Ali što ću vam ja?” htjela sam znati. “Hoću reći, što ćemo vam mi?” Malo je razmislio. “Pa, Jamie je vješt s konjima. A što se tiče vas, Colum smatra da bi bilo pametno odvesti vas do Fort Williama. Tamošnji zapovjednik mogao bi vam... pomoći da pronađete svoju obitelj u Francuskoj.” Ili bi mogao pomoći tebi, pomislila sam, da doznaš tko sam. A tko zna što mi još prešućuješ? Dougal me pažljivo promatrao da vidi kako ću reagirati na vijest. “U redu”, mirno sam odgovorila. “To mi zvuči kao dobra ideja.” Izvana sam ostala mirna, ali u sebi sam se obradovala. Kakve li sreće! Sada više ne moram pokušavati pobjeći iz dvorca. Dougal će me većinu puta odvesti sam. A vjerovala sam da od Fort Williama bez većih teškoća mogu sama naći put. Do Craigh na Duna i do kruga uspravnih kamenova. A onda, uz malo sreće, i natrag kući.


Treći dio Na putu


11. Razgovori s odvjetnikom Izjahali smo kroz vrata dvorca Leoch dva dana poslije, neposredno prije zore. Konji su oprezno koračali preko kamenitog mosta u grupicama po dva, tri ili četiri, ispraćeni povicima za sretan put i gakanjem divljih patki na jezeru. S vremena na vrijeme bacila bih pogled preko ramena, sve dok obris dvorca nije napokon nestao iza zavjese svjetlucave magle. Pomisao da nikad više neću vidjeti to turobno kameno zdanje i njegove stanovnike ispunila me neobičnim osjećajem žaljenja. Bat konjskih kopita potmulo je odjekivao u magli. Glasovi su se čudno širili vlažnim zrakom, pa se dozivanje s jednog kraja duge povorke katkad lako moglo čuti na drugom, a onda bi se zvukovi obližnjeg razgovora pretvorili u isprekidano mrmljanje. Činilo se kao da jašemo kroz izmaglicu nastanjenu duhovima. Bestjelesni glasovi lebdjeli su zrakom, čas dolazeći iz daljine, a onda iz začudne blizine. Ja sam jahala u sredini povorke; s jedne mi je strane jahao vojnik kojem nisam znala ime, a s druge Ned Gowan, sitni pisar kojeg sam vidjela kako radi u Columovoj dvorani. Kad smo na putu zapodjenuli razgovor, shvatila sam da je on više od običnog pisara. Ned Gowan bio je odvjetnik. Rodio se, odrastao i školovao u Edinburghu, a točno je tako i izgledao. Bio je to sitan, postariji čovjek urednih i preciznih navika, u kaputu od kvalitetnog sukna, finim vunenim dokoljenkama, platnenoj košulji s malim nagovještajem čipke na rukavima i hlačama od materijala koji je bio dobro pogođen kompromis između zahtijeva putovanja i statusa njegova poziva. Sliku su upotpunjavale male uske naočale sa zlatnim okvirima, lijepa vrpca za kosu i dvorogi šešir od plavog pusta. Tako je savršeno utjelovljivao pravnika da ga nisam mogla pogledati a da se ne nasmiješim. Jahao je pokraj mene na mirnoj kobili, s dvije goleme izlizane kožnate torbe prebačene preko sedla. Objasnio mi je da u jednoj nosi pribor svog poziva: tintarnicu, pera i papir. “A što nosite u onoj?” upitala sam ga pogledavši drugu torbu. Prva je bila dupkom puna, a druga se činila gotovo praznom. “Ta je predviđena za zakupnine poglavaru”, odgovorio je odvjetnik potapšavši praznu torbu. “Znači da on očekuje prilično?” upitala sam, a gospodin Gowan dobroćudno je slegnuo ramenima. “Ne baš previše, draga moja. Ali većina zakupnina bit će isplaćena u penijima i drugim sitnim kovanicama. A one, nažalost, zauzimaju više prostora od vrednijih kovanica.” Na odvjetnikovim tankim usnama zatitrao je osmijeh. “Osim toga, još uvijek je lakše nositi gomile bakra i srebra nego glavninu poglavareva dohotka.” Okrenuo se i bacio prodoran pogled preko ramena na dvoja kola koja su vukle mazge na začelju povorke. “Vreće žita i hrpe repe barem imaju prednost da se ne kreću. Nemam ništa protiv peradi, ako je prikladno svezana i stavljena u krletke. A ni protiv koza, premda su one nezgodne zbog svojih svežderskih navika. Jedna mi je lani pojela rupčić, premda moram priznati da je krivica moja, jer sam dopustio da mi tkanina viri iz džepa kaputa.” Zatim je odlučno izravnao tanke usne. “Ali ove sam godine izdao jasne zapovijedi. Nećemo prihvaćati žive svinje.” Pretpostavila sam da nužnost zaštite bisaga gospodina Gowana i dvojih kola objašnjava prisutnost dvadesetak ljudi koji su sačinjavali preostali dio skupine za ubiranje zakupnine. Svi su bili naoružani i jahali na konjima, a s nama je išao i izvjestan broj natovarenih životinja, koje, pretpostavila sam, prenose hranu za našu skupinu. Između pozdrava i uzvika, gospođa Fitz rekla mi je da ćemo imati oskudan ili nikakav smještaj i da ćemo često morati prenoćiti logorujući uz cestu. Silno me zanimalo što je to navelo čovjeka s očiglednim kvalifikacijama gospodina Gowana da preuzme službu u udaljenom škotskom gorju, daleko od blagodati civiliziranog života na koji je zacijelo naviknut. “Pa, što se toga tiče”, odgovorio je kad sam ga upitala, “kad sam bio mlad, imao sam malu firmu u Edinburghu. S čipkastim zavjesama na prozorima i sjajnom mjedenom pločicom s mojim imenom pokraj


vrata. Ali dozlogrdilo mi je iz dana u dan pisati oporuke, sastavljati ugovore i gledati ista lica na ulici. I tako sam otišao”, jednostavno je rekao. Kupio je konja i nešto namirnica i krenuo na put, ne znajući ni kamo je pošao ni što će učiniti kad tamo stigne. “Vidite”, rekao mi je brišući nos rupčićem s monogramom, “moram priznati da gajim sklonost prema pustolovinama. A budući da me ni društveni položaj ni obiteljsko podrijetlo nisu predodredili za život drumskog razbojnika ili pomorca, što su najpustolovnija zanimanja koja sam u ono vrijeme mogao zamisliti, odlučio sam da umjesto toga odem u škotsko gorje. Vjerovao sam da ću s vremenom možda uspjeti nagovoriti poglavara nekog klana da... pa, da mu na neki način služim.” A tijekom svojih putovanja, doista je naišao na takvog poglavara. “Jacoba MacKenzieja”, rekao je prisjećajući ga se s naklonim osmijehom. “Bio je to gadan stari riđokosi lupež.” Kimnuo je prema riđoj kosi Jamieja MacTavisha koja je blistala u magli na čelu povorke. “Njegov mu je unuk vrlo sličan, znate. Jacob i ja upoznali smo se preko pištolja, jer me on u tom trenutku pljačkao. Budući da nisam baš imao bogzna kakav izbor, rado sam mu predao konja i torbe. Ali mislim da se malo iznenadio kad sam ga zamolio da pođem s njim, pješice ako je neophodno.” “Jacob MacKenzie?” upitala sam. “Columov i Dougalov otac?” Postariji odvjetnik kimnuo je glavom. “Da. Dakako, on u to vrijeme još nije bio predvodnik klana. To je postao tek nekoliko godina poslije... čemu sam i ja malčice pridonio”, skromno je dodao. “Stvari tada nisu bile tako... civilizirane”, nostalgično je rekao. “Doista?” učtivo sam odvratila. “A Colum vas je... dobio u nasljeđe, da tako kažem?” “Tako nekako”, odgovorio je gospodin Gowan. “Nastala je mala zbrka kad je Jacob umro, znate. Nedvojbeno, nasljednik Leocha bio je Colum, ali on...” Zastao je i bacio pogled ispred i iza sebe kako bi se uvjerio da nas nitko ne može čuti. Ali onaj vojnik bio je odjahao naprijed da se pridruži nekolicini svojih drugova, a od vozača kola iza nas dijelilo nas je dobre četiri dužine konja. “Colum je bio normalan čovjek otprilike do svoje osamnaeste godine”, nastavio je odvjetnik priču, “i sve je govorilo da će postati dobar vođa. Uzeo je Letitiju za ženu kao dio savezništva s Cameronima - ja sam sastavio bračni ugovor”, usput je dodao, “ali ubrzo nakon vjenčanja doživio je gadan pad tijekom jednog napada. Slomio je bedrenu kost, koja nije dobro zacijeljela.” Kimnula sam glavom. Pa jasno, tako je moralo biti. “A onda je prebrzo ustao iz kreveta”, nastavio je gospodin Gowan s osmijehom, “pa je pao niza stube i slomio drugu nogu. Ostao je u krevetu gotovo godinu dana, ali ubrzo je postalo jasno da će posljedice biti trajne. A na nesreću, Jacob je upravo tada umro.” Mali čovjek zastao je da sredi misli. Ponovo je pogledao preda se, kao da nekoga traži, a kad ga nije našao, zavalio se u sedlu. “U to vrijeme također je nastala zbrka oko vjenčanja njegove sestre”, rekao je. “A Dougal... pa, bojim se da se Dougal u toj aferi nije baš iskazao. Inače je tada mogao postati poglavar, vidite, ali smatralo se da on za to još nije dovoljno mudar.” Zatresao je glavom. “Oh, oko toga je nastala velika gungula. Okupili su se bratići, stričevi i vazali, održan je veliki skup da se ta stvar riješi.” “Ali naposljetku su ipak izabrali Columa”, rekla sam, ponovo zadivljena snagom ličnosti Columa MacKenzieja. Bacivši pogled na ostarjelog malog čovjeka koji je jahao pokraj mene, pomislila sam kako je Colum bio sretne ruke i u izboru saveznika. “Jesu, ali samo zato što su braća odlučno stala jedan uz drugoga. Nitko nije sumnjao u Columovu hrabrost znate, niti u njegovu mudrost, samo u njegove tjelesne sposobnosti. Bilo je jasno da on nikad više neće moći povesti ljude u borbu. Ali zato je tu bio Dougal, zdrav i čitav, premda malo nepromišljen i nagao. Stao je iza bratova stolca i zakleo se da će slijediti Columovu riječ i da će biti njegove noge i ruke, s mačem na bojnom polju. I tako je pao prijedlog da Colum postane poglavar, što bi u normalnim okolnostima i postao, a da Dougal postane ratni poglavar i predvodi klan u vrijeme borbi. Bila je to situacija ne bez presedana”, precizno je dodao. Skromnost kojom je rekao “pao je prijedlog...” jasno je davala do znanja odakle je taj prijedlog potekao. “A čiji ste vi čovjek?” upitala sam. “Columov ili Dougalov?”


“Moja je dužnost da zastupam klan MacKenzie kao cjelinu”, promišljeno je odgovorio. “Ali formalno gledano, položio sam zakletvu Columu.” Formalno gledano, malo sutra, pomislila sam. Vidjela sam polaganje zakletvi, premda se nisam mogla sjetiti male odvjetnikove prilike među tolikim muškarcima. Nitko tko je prisustvovao toj ceremoniji nije mogao ostati ravnodušan, čak ni rođeni odvjetnik. A koliko god da su mu kosti stare i koliko god da je do grla ogrezao u pravo, ovaj mali odvjetnik na riđoj kobili po vlastitu priznanju ima dušu romantika. “On vas zacijelo smatra velikom pomoći”, diplomatski sam rekla. “Oh, tu i tamo malo mu pomognem”, odvratio je. “Nekom sitnicom. A i drugima. Zatreba li vam kakav savjet, draga moja”, dodao je veselo sjajeći, “nemojte se ustezati da zatražite moju pomoć. Uvjeravam vas, možete računati na moju diskreciju.” Staromodno se naklonio u sedlu. “Kao što i Colum MacKenzie može računati na vašu odanost?” upitala sam podigavši obrve. Sitne smeđe oči pogledale su me bez okolišanja, a iz njihovih blijedih dubina provirivali su i lukavost i humor. “No dobro”, odvratio je bez isprike. “Vrijedilo je pokušati.” “Valjda”, rekla sam, više zabavljena nego razljućena. “Ali ja uvjeravam vas, gospodine Gowan, da mi vaša diskrecija nije potrebna, barem ne u ovom trenutku.” Njegov je stil zarazan, pomislila sam čuvši vlastite riječi. Zvučim baš kao i on. “Ja sam engleska dama”, dodala sam čvrstim glasom, “to je sve. Colum trati svoje vrijeme - a i vaše pokušavajući izvući iz mene tajne koje ne postoje.” Ili tajne koje postoje ali se ne mogu izreći, pomislila sam. Možda je diskrecija gospodina Gowana bezgranična, ali ne i njegova sposobnost vjerovanja. “Nije vas valjda poslao na ovo putovanje samo zato da izvučete iz mene opasna priznanja, je li?” upitala sam, iznenada pogođena tom mišlju. “O, ne.” Gospodin Gowan kratko se nasmijao na tu ideju. “Doista nije, draga moja. Ja imam važnu funkciju, vodim knjigovodstvo i izdajem potvrde za Dougala, a obavljam i male pravne usluge koje mogu zatrebati pripadnicima klana u udaljenijim područjima. A bojim se da čak ni u ovoj poodmakloj dobi nisam posve prerastao želju da tražim pustolovine. Stvari su sada mnogo mirnije nego prije” - uzdahnuo je, možda sa žaljenjem - “ali uvijek postoji mogućnost da vas netko opljačka na putu ili da vas napadne u blizini granice.” Potapšao je drugu torbu na sedlu. “Ova torba nije posve prazna, znate.” Dovoljno je otvorio preklopac torbe da ugledam dva pištolja sa sjajnim izrezbarenim dršcima, sigurno smještena u dvije omče koje su ih držale na lakom dohvatu. Zatim me odmjerio upijajući svaku pojedinost moje vanjštine i odjeće. “I vi biste trebali nositi oružje, draga moja”, rekao mi je blago prijekornim tonom. “Premda pretpostavljam da Dougal smatra kako to ne bi bilo prikladno... još. Porazgovarat ću s njim o tome”, obećao mi je. Ostatak dana proveli smo u ugodnom razgovoru, gubeći se u njegovim sjećanjima na dobra stara vremena, kad su muškarci još uvijek bili muškarci i kad poguban korov civilizacije nije tako jako divljao na veličanstvenom licu škotskog gorja. Navečer smo na jednom proplanku pokraj ceste podigli logor. Ja sam sa sobom bila ponijela pokrivač, zamotan i svezan iza sedla, pa sam se spremila provesti svoju prvu noć izvan dvorca s njim. Ali kad sam se udaljila od vatre i zaputila do mjesta iza drveća, bila sam svjesna pogleda koji me slijede. Sloboda ima jasne granice čak i pod vedrim nebom, pomislila sam. Do prve postaje na putu stigli smo u podne drugog dana. Bila je to samo skupina od tri-četiri kolibe, smještena podno malog brežuljka nedaleko od ceste. Iz jedne od koliba iznijet je stolac za Dougala, a jedna debela daska - promišljeno ponijeta u kolima - postavljena je preko druga dva stolca da gospodinu Gowanu služi kao pisaći stol. On je iz stražnjeg džepa svog kaputa izvukao golemi četverokut uštirkanog platna i uredno ga položio na panj, koji je privremeno bio oslobođen svoje uobičajene funkcije mjesta za cijepanje drva. Zatim je sjeo na njega i stao izvlačiti tintarnicu, knjigu poslovanja i knjigu potvrda, jednako staloženo kao da se još uvijek nalazi u svom uredu s čipkastim zavjesama u Edinburghu.


Jedan po jedan, pojavili su se ljudi iz obližnjih imanja, da obave svoj godišnji posao s poglavarovim predstavnikom. Vladala je opuštena atmosfera, mnogo neformalnija nego prilikom događanja u dvorani dvorca Leoch. Svaki je čovjek došao s posla na polju ili u staji, privukao slobodan stolac i sjeo pokraj Dougala u prividnoj jednakosti, objašnjavajući, žaleći se ili samo ćaskajući. Neki su došli u društvu jednog ili dvojice kršnih sinova, koji su donijeli vreće žita ili vune. Na kraju svakog razgovora, neumorni Ned Gowan napisao bi potvrdu o plaćanju godišnjeg poreza, uredno zabilježio transakciju u svoju knjigu poslovanja i dao znak prstom jednom od goniča, koji bi poslušno odnio danak u kola. Nešto rjeđe, mala hrpa kovanica nestala bi u dubinama njegove kožnate torbe, s jedva čujnim zveckanjem. Za to vrijeme, vojnici bi se odmarali ispod drveća ili otišli u šumu na uzbrdici - u lov, pretpostavljala sam. U sljedećih nekoliko dana ponavljale su se varijacije tog prizora. Tu i tamo pozvali bi me u kolibu na jabukovaču ili mlijeko, a sve bi žene nagrnule u jednu malu sobu da porazgovaraju sa mnom. Katkad bi skupina grubih koliba bila dovoljno velika da u njoj bude taverna ili čak i gostionica, koju bi Dougal pretvorio u svoj stožer za taj dan. S vremena na vrijeme, porez je uključivao konja, ovcu ili neku drugu životinju. Njih bismo obično s nekim u susjedstvu zamijenili za nešto što se može lakše nositi, a ako je Jamie rekao da je konj dovoljno dobar za staje u dvorcu, privezali bismo ga na svoj konopac. Pitala sam se kakva je Jamiejeva uloga u grupi. Premda se on očito dobro razumio u konje, razumjela se i većina ljudi u grupi, uključujući i samog Dougala. Uzimajući u obzir i to da su ljudi malokad plaćali konjima, a da konji obično nisu bili bogzna kakvog podrijetla, pitala sam se zašto su smatrali neophodnim da povedu sa sobom stručnjaka. Tek tjedan dana nakon polaska, u jednom selu čije ime nisam mogla izgovoriti, doznala sam pravi razlog zašto je Dougal poveo Jamieja. Premda maleno, selo je bilo dovoljno veliko da ima tavernu s dva-tri stola i nekoliko klimavih stolaca. Dougal je u njoj primao ljude i ubirao porez. A nakon prilično neprobavljivog ručka koji se sastojao od slane govedine i repe, održao je suđenje, plaćajući pivo seljacima zakupnicima i poljodjelcima koji su se zadržali nakon transakcije, i nekolicini mještana koji su dolutali u tavernu nakon što su zgotovili svoj dnevni posao, da bleje u strance i čuju vijesti koje smo nosili. Ja sam tiho sjedila na klupi u kutu, srčući ustajalo pivo i uživajući u odmoru od jahanja. Nisam obraćala veliku pažnju na Dougalov govor, koji je stalno prelazio s engleskog na gelski, a uključivao je sve, od sitnih tračeva i farmerskih tema, do naizgled vulgarnih šala i beskrajnih priča. Dokono sam se pitala koliko će nam dugo trebati da stignemo do Fort Williama ako nastavimo ovakvim tempom. I kako da se najbolje odvojim od Škota iz dvorca Leoch kad stignemo, a da se ne zapetljam s Englezima iz vojnog garnizona. Zadubljena u misli, nisam ni primijetila da već neko vrijeme govori samo Dougal, kao da drži nekakav govor. Ostali su ga napeto slušali, s povremenim kratkim uzvicima i upadicama. Kako sam postupno ponovo postala svjesna svoje okoline, shvatila sam da on vješto vodi publiku do uzbudljivog vrhunca u vezi s nečim. Osvrnula sam se oko sebe. Debeli Rupert i mali odvjetnik, Ned Gowan sjedili su uza zid iza Dougala i napeto slušali, a na klupi pokraj njih ležali su zaboravljeni vrčevi piva. Namršteno gledajući svoj vrč, Jamie se nagnuo naprijed i nalaktio na stol. Što god da je Dougal govorio, činilo se da Jamie za to ne haje. Bez upozorenja, Dougal je ustao, uhvatio Jamieja za ovratnik i povukao ga. Košulja je bila stara, a i loše zašivena, pa ju je bez problema rasparao po šavovima. Potpuno iznenađen, Jamie se ukipio i zaškiljio. Spazila sam da mu se čeljust ukočila, ali nije se pomaknuo dok je Dougal razmicao poderane krpe tkanine da pokaže njegova leđa promatračima. Svi su glasno uzdahnuli kad su ugledali ožiljke na Jamiejevim leđima, a onda su uzbuđeno i ogorčeno zabrujali. Ja sam otvorila usta, a onda sam začula riječ “Saskinja”, izgovorenu bez lijepih namjera, pa sam ih opet zatvorila. S licem poput kamena, Jamie je ustao i odmaknuo se od male grupe ljudi koja ga je okruživala. Oprezno je skinuo razderanu košulju i zamotao je u loptu. Jedna postarija sitna žena, koja mu je dosezala do laktova, zatresla je glavom i stala ga veselo tapšati po leđima, govoreći mu, pretpostavila sam, utješne primjedbe na gelskom. Ako je moja pretpostavka bila točna, očito nisu imale učinak kojem se nadala.


On je škrto odgovorio na nekoliko pitanja prisutnih ljudi. Dvije ili tri mlade djevojke koje su ušle da uzmu večernje pivo svojih obitelji stajale su zajedno pokraj daljeg zida, i međusobno se napeto došaptavale, često pogledavajući izbuljenih očiju preko sobe. Dobacivši Dougalu pogled koji bi starijeg čovjeka morao pretvoriti u kamen, Jamie je odbacio razderanu košulju u kut ognjišta i napustio prostoriju u tri duga koraka, ne obazirući se na suosjećajno mrmljanje gomile. Lišena spektakla, njihova pažnja ponovo se usmjerila na Dougala. Nisam razumjela većinu komentara, ali oni djelići koje sam uspjela shvatiti bili su intonirani jako protuengleski. Ja sam bila raspeta između želje da izađem za Jamiejem i da ostanem neprimjetno sjediti na svom mjestu, ali sumnjala sam da Jamie želi društvo, pa sam se skutrila u kutu i pognula glavu, proučavajući blijedi, mutni odraz svog lica na površini vrča. Zveckanje metala natjeralo me da podignem pogled. Jedan od muškaraca, kršni poljodjelac u uskim kožnatim hlačama, bacio je nekoliko kovanica na stol pred Dougala, i činilo se da i sam drži govor. Zatim je zastao i zataknuo palčeve za pojas kao da izaziva ostale da nešto poduzmu. Nakon trenutka neizvjesnosti, jedna ili dvije hrabre duše slijedile su njegov primjer, pa onda još nekolicina, izvlačeći bakrene novčiće iz kesa i kožnatih torbica. Dougal im je srdačno zahvalio i dao znak gostioničaru da posluži još jednu rundu piva. Primijetila sam da odvjetnik Ned Gowan uredno sprema nove priloge u drugu torbu, ne u onu u koju je spremao najamninu namijenjenu Columovim škrinjama, pa sam shvatila što je zacijelo svrha Dougalove male predstave. Kao i svi drugi poslovni pothvati, pobune zahtijevaju kapital. Okupljanje i prehranjivanje vojske zahtijeva zlato, a i uzdržavanje njezinih vođa. A ono malo čega sam se sjećala o Zgodnom princu Charlieju, mladom pretendentu na prijestolje, jedan dio podrške dobio je iz Francuske, ali dio financija za njegov neuspješni ustanak došao je iz plitkih i izlizanih džepova ljudi kojima je želio vladati. Znači da su Colum ili Dougal, ili obojica, jakobiti; poklonici mladog pretendenta i suparnika zakonitog nositelja engleskog prijestolja, Georgea II. Kad je napokon i posljednji od prisutnih seljaka i poljodjelaca otišao na večeru, Dougal je ustao i protegnuo se s izrazom umjerena zadovoljstva na licu, poput mačke koja je uspjela popiti barem mlijeko, ako već ne i vrhnje. Odvagnuo je manju kesu, a onda je bacio natrag Nedu Gowanu na čuvanje. “Da, nije loše”, primijetio je. “Od ovako malog mjesta ne može se mnogo očekivati. Ali ako skupimo još ovoliko, i to će biti pristojna svota.” “Pristojna baš nije riječ koju bih ja upotrijebila”, odvratila sam, ukočeno ustajući s mjesta odakle sam gledala događanja. Dougal se okrenuo kao da me tek sad primijetio. “Ne biste?” upitao je, a usta su mu se svinula od zabavljenosti. “A zašto ne? Imate li što protiv toga da lojalni podanici skupljaju sitne doprinose za potporu svom suverenu?” “Ništa”, odgovorila sam uzvrativši mu pogled. “Ma koji to suveren bio. Ali ne sviđaju mi se vaše metode prikupljanja.” Dougal me pažljivo proučavao, kao da će mu moj izraz lica nešto reći. “Ma koji to suveren bio?” tiho je ponovio. “Mislio sam da ne govorite gelski.” “I ne govorim”, kratko sam odgovorila. “Ali imam pamet s kojom sam se rodila i dva uha koja mi dobro služe. I kako god da se na gelskom kaže ‘živio kralj George’, čisto sumnjam da se kaže ‘Bragh Stuart’.” Zabacio je glavu i nasmijao se. “Imate pravo”, složio se. “Reći ću vam kako se na gelskom kaže ‘vaš lenski gospodar i vladar’, ali to nije prikladna riječ za usne jedne dame, pa čak i ako je Saskinja.” Sagnuo se da pokupi izgužvanu košulju iz pepela na ognjištu i otresao s nje najgore komadiće čađe. “Ako vam se moje metode ne sviđaju, možda biste ih željeli popraviti”, predložio je, gurnuvši mi upropaštenu košulju u ruke. “Posudite iglu od domaćice i pokrpajte je.” “Pokrpajte je sami!” Vratila sam mu košulju i okrenula se da odem. “Kako vam drago”, ljubazno je odvratio Dougal iza mojih leđa. “Ako je vi ne želite pokrpati, neka si je onda Jamie pokrpa sam.” Zastala sam, a onda sam se s oklijevanjem okrenula i ispružila ruku.


“U redu”, počela sam, ali prekinula me krupna ruka koja mi se vinula preko ramena i istrgnula košulju Dougalu iz ruku. Pogledavši nas oboje jednako mračno, Jamie je tutnuo košulju pod mišicu i izašao iz prostorije isto tako nečujno kao što je i ušao u nju. Našli smo smještaj za noć u kolibi jednog seljaka. Točnije rečeno, ja sam ga našla. Muškarci su spavali pod vedrim nebom, na stogovima sjena, na kolima i na komadima bujadi. U obranu mog spola ili statusa poluzatočenika, dali su mi slamaricu na podu kolibe, u blizini ognjišta. Premda mi je slamarica izgledala neusporedivo bolje od jednog kreveta u kojem je spavala cijela obitelj od šest članova, pomalo sam zavidjela muškarcima na tome što spavaju pod vedrim nebom. Vatru na ognjištu nisu ugasili, samo su je prigušili za noć, a zrak u kolibi bio je zagušljiv, pun topline, mirisa i zvukova vrpoljenja, prevrtanja, stenjanja, hrkanja, znojenja i prđenja svojih stanovnika. Nakon izvjesnog vremena, izgubila sam svaku nadu da ću moći zaspati u tako zagušljivoj atmosferi. Ustala sam i tiho se iskrala iz kolibe, uzevši pokrivač sa sobom. U usporedbi sa zrakom u prenatrpanoj kolibi, zrak vani bio je tako svjež da sam se naslonila na kameni zid i stala halapljivo uvlačiti u pluća velike količine ugodne svježine. Jedan je stražar sjedio tiho i budno pod drvetom pokraj staze. Kratko me pogledao, a onda je valjda zaključio da neću daleko dospjeti u donjoj košulji, pa se ponovo posvetio rezuckanju malog predmeta koji je držao u rukama. Na sjajnoj mjesečini, oštrica njegova sitnog sgian dhua svjetlucala se u sjenama ispod krošnje. Obišla sam kolibu i uspela se na brežuljak iza nje, pazeći da ne nagazim na neko od sklupčanih tijela u travi. Pronašla sam ugodno zaklonjeno mjesto između dva velika kamena i napravila udobno gnijezdo za sebe od hrpe trave i pokrivača. Ispružila sam se na tlo i zagledala se u puni mjesec koji je sporo putovao nebom. Upravo sam tako gledala dizanje mjeseca kroz prozor dvorca Leoch one prve noći kao Columov nevoljki gost, što znači da je od mog nesretnog prolaska kroz krug uspravnih kamenova prošlo mjesec dana. Sada sam barem vjerovala da znam zašto su kamenovi ondje postavljeni. Vjerojatno sami nisu imali nikakvo osobito značenje, nego su služili samo kao oznake. Baš kao znak koji upozorava na odron kamenja u blizini ruba stijene, i uspravni kamenovi postavljeni su s namjerom da označe opasno mjesto. Mjesto na kojem... što? Na kojem je kora vremena tanka? Na kojem se nalazi neka vrste otvorenih vrata? Premda graditelji tih krugova vjerojatno nisu znali što zapravo obilježavaju. Za njih je to možda bilo mjesto grozomorne tajne i moćne magije; mjesto na kojem ljudi nestaju bez upozorenja. Ili se možda pojavljuju niotkuda. To je zanimljiva misao. Što bi se dogodilo, zapitala sam se, da je netko bio prisutan na Craigh na Dunu kad sam se ja iznenada pojavila niotkuda? Pretpostavila sam da to ovisi o vremenskom razdoblju u koje čovjek doputuje. Da me neki seljak zatekao u takvim okolnostima u ovom vremenu, vjerojatno bi pomislio da sam vještica ili vila. S obzirom na reputaciju tog brežuljka, vjerojatnije bi pomislio da sam vila. A može lako biti da je taj brežuljak upravo tako i stekao svoju reputaciju, pomislila sam. Ako su ljudi tijekom godina iznenada nestajali, ili se isto tako naglo pojavljivali niotkuda na određenom mjestu, ono bi s dobrim razlogom postalo poznato po čarolijama. Gurnula sam stopalo ispod pokrivača i stala micati nožnim palčevima na mjesečini. Sa svojih sto šezdeset sedam centimetara, bila sam prilično visoka žena za ova vremena, jednako visoka kao i mnogi muškarci. Dakle, budući da me nisu mogli zamijeniti za pripadnicu naroda vilenjaka, vjerojatno bi zaključili da sam vještica ili nekakav zloduh. Na temelju ono malo stvari koje sam znala o sadašnjim metodama postupanja s takvim prikazama, mogla sam samo biti zahvalna što nitko nije bio prisutan kad sam se pojavila. Dokono sam se zapitala što bi se dogodilo kad bi cijela stvar funkcionirala u obrnutom smjeru. Kad bi netko nestao iz ovog vremena i pojavio se u mom? Na kraju krajeva, upravo sam to i sama namjeravala učiniti, ako je to uopće moguće izvesti. Kako bi neki Škot iz modernih vremena, primjerice upraviteljica pošte, gospođa Buchanan, reagirao kad bi se netko poput, recimo, Murtagha, iznenada pojavio pred njom? Zaključila sam da bi ona najvjerojatnije pobjegla i pozvala policiju. A možda ne bi ništa učinila, nego bi samo prijateljima i susjedima ispripovijedala priču o nevjerojatnoj stvari koja joj se neki dan dogodila...


A kako bi to bilo za došljaka? Pa, uz malo opreza i sreće, možda bi se uspio uklopiti u novo vrijeme a da ne privuče preveliku pažnju. Na kraju krajeva, ja uspijevam proći kao normalan stanovnik ovog vremena i mjesta, premda moj izgled i jezik izazivaju mnogo sumnjičavosti. Ali što ako bi se raseljena osoba previše razlikovala od drugih ili ako bi stala pričati na sav glas što joj se dogodilo? Ako bi se neki upadljivi stranac našao u primitivnim vremenima, vjerojatno bi ga jednostavno ubili na licu mjesta, bez mnogo pitanja. A ako bi se našao u prosvjetljenijim vremenima, ako ga ne bi mogli smiriti, vjerojatno bi ga proglasili luđakom i otpremili u duševnu bolnicu. Lako je moguće da se takve stvari događaju od pamtivijeka, pomislila sam. Čak i kad bi se nestanak dogodio pred svjedocima, ne bi bilo nikakvih dokaza, ničega što bi posvjedočilo o tome što se dogodilo, jer bi jedina osoba koja zna odgovor nestala. A što se tiče nestalog čovjeka, on bi na drugom kraju putovanja vjerojatno držao jezik za zubima. Zadubljena u misli, nisam čula tihe glasove i zvuk koraka u travi, pa sam se prilično uplašila začuvši nečiji glas samo metar-dva daleko od mene. “Vrag neka te nosi, Dougale MacKenzie”, rekao je glas. “Bez obzira na to što smo rođaci, ovo ti nisam dugovao.” Glas je bio tih, ali napet od gnjeva. “Nisi?” pomalo je zabavljeno odvratio drugi glas. “Čini mi se da se sjećam izvjesne zakletve na vjernost. Mislim da je glasila: ‘Sve dok se nalazim na području klana MacKenzie.’” Začuo se blag udarac, kao da netko udara nogom o zemlju obraslu travom. “A ovo jest područje klana MacKenzie, momče.” “Zakleo sam se Columu a ne tebi.” Dakle, bio je to mladi Jamie MacTavish; nije bilo teško pogoditi zašto se uzrujao. “To je jedno te isto, momče, i ti to znaš.” Začuo se lagani zvuk, kao pljuska u obraz. “Zakleo si se na odanost poglavaru klana, a izvan Leocha, ja sam Columova glava i ruke, isto kao i noge.” “Nikad nisam vidio bolji primjer za to da desnica ne zna što radi ljevica”, uslijedio je brzi odgovor. Unatoč gorčini, u glasu se osjećala duhovitost čovjeka koji uživa u prepirci. “Što misliš, kako će desnica reagirati kad dozna da ljevica prikuplja zlato za Stuarte?” Nastupila je kratka stanka prije no što je Dougal odgovorio: “MacKenzieji, MacBeolaini i MacVinichi, svi su oni slobodni ljudi. Nitko ih ne može prisiliti da daju nešto protiv svoje volje, niti ih zaustaviti. A tko zna? Na kraju bi se moglo pokazati da će Colum dati više za princa Charlesa Edwarda nego svi ostali zajedno.” “Moglo bi”, složio se dublji glas. “A sutra bi moglo kišiti nagore umjesto nadolje. Što ne znači da ću čekati na vrhu stuba držeći malu kantu okrenutu naopačke.” “Ne? Kad bi Stuart došao na prijestolje, ti bi od toga imao više koristi nego ja, momče. A od Engleza ne možeš očekivati ništa osim omče. Ako ti nije stalo do tog tvog ludog vrata...” “Moj je vrat moja briga”, žestoko ga je prekinuo Jamie. “A i moja leđa.” “Ne dok putuješ sa mnom, momče dragi”, odvratio je njegov ujak podrugljivim glasom. “Ako želiš čuti što ti Horrocks ima reći, postupat ćeš kako ti se kaže. I to bi ti bilo najpametnije; možda si vješt s iglom, ali imaš samo jednu čistu košulju.” Uto sam začula meškoljenje, kao da netko ustaje s kamena i tihim koracima odlazi po travi. Ali udaljava se samo jedan par nogu, pomislila sam. Uspravila sam se u sjedeći položaj što sam tiše mogla i oprezno provirila preko vrha jednog od kamenova koji su me zaklanjali. Jamie je još uvijek sjedio pogrbljen na kamenu nekoliko koraka dalje; obgrlio je koljena laktovima i spustio bradu na sklopljene šake. Gotovo mi je bio okrenut leđima. Ne želeći mu smetati, počela sam se polako povlačiti, ali on je uto iznenada progovorio. “Znam da ste tu”, rekao je. “Izađite, ako želite.” Sudeći po boji glasa, bilo mu je posve svejedno hoću li ga poslušati. Ustala sam i krenula prema njemu, a onda sam shvatila da sam u podsuknji. Zaključivši da on ima dovoljno briga, a da bi se još i crvenio zbog moje golotinje, taktično sam se ogrnula pokrivačem prije no što sam mu prišla. Sjela sam do njega, naslonila se na kamen i pomalo plaho ga pogledala. Nakon što me pozdravio kratkim kimanjem glave, nije se obazirao na mene, potpuno zadubljen u neugodne misli, sudeći po mrštenju. Jednim je stopalom nemirno lupkao po kamenu na kojem je sjedio, a prste je čvrsto isprepleo, a onda ih je rastegnuo tako jako da se začulo sitno pucketanje nekoliko zglobova.


To me pucketanje podsjetilo na satnika Mansona, časnika za opskrbu u bolnici u kojoj sam radila. On je sve nestašice, zakašnjele dostave i beskrajni idiotizam vojne birokracije prihvaćao kao svoju pokoru. U normalnim okolnostima bio je blag i ljubazan čovjek, ali kad bi frustracije postale prevelike, nakratko bi se povukao u svoj ured, zatvorio vrata i stao svom snagom udarati šakom u zid. Posjetitelji u predsoblju zadivljeno bi gledali kako se savitljivi drveni zid trese od siline njegovih udaraca. Nekoliko trenutaka poslije, satnik Manson ponovo bi se pojavio, ozlijeđenih šaka ali opet miran i spreman da se suoči s najnovijom krizom. Kad su ga naposljetku premjestili u drugu jedinicu, zid u njegovu uredu imao je na desetke rupa veličine šake. Gledajući mladića na kamenu kako pokušava iščašiti prste, odmah sam pomislila na satnika kako se suočava s nekim nerješivim problemom opskrbe. “Morate nešto udariti”, rekla sam mu. “Molim?” Iznenađeno je podigao pogled, kao da je zaboravio da sam u blizini. “Udarite nešto”, savjetovala sam mu. “Osjetit ćete se bolje.” Zaustio je da nešto kaže, ali onda je ustao s kamena, odlučnim korakom krenuo prema stablu trešnje čvrsta izgleda i snažno ga udario. Izgleda da mu je to pružilo izvjesno olakšanje, pa je još nekoliko puta udario deblo koje se treslo, uzrokujući da mu na glavu padne gusta kiša svijetloružičastih latica. Trenutak poslije vratio se sišući izgrebene zglobove šake. “Hvala”, rekao mi je s ironičnim osmijehom. “Možda ću noćas ipak moći zaspati.” “Jeste li ozlijedili šaku?” Ustala sam da mu pregledam šaku, ali on je odmahnuo glavom i pažljivo protrljao zglobove dlanom druge ruke. “Ne, nije to ništa.” Načas smo stajali u nelagodnoj tišini. Nisam mu htjela ništa reći o razgovoru koji sam načula, a ni o ostalim večerašnjim događajima. Napokon sam prekinula tišinu i rekla: “Nisam znala da ste ljevak.” “Ljevak? Oh, mislite krivoruk. Da, uvijek sam bio. Učitelj bi mi katkad svezao lijevu ruku za pojas na leđima, kako bi me prisilio da pišem drugom rukom.” “Možete li? Mislim reći, pisati drugom rukom?” Kimnuo je glavom i ponovo primaknuo šaku ustima. “Mogu. Premda me od toga zaboli glava.” “Služite li se lijevom rukom i u borbi?” upitala sam ga, želeći mu skrenuti misli. “Držite li njome mač, hoću reći?” Trenutno nije imao oružje, osim bodeža i sgian dhua, ali kao i većina ljudi u našoj grupi, danju je obično nosio i mač i pištolje. “Ne, mačem se dobro služim objema rukama. Ljevoruki je mačevalac u nepovoljnom položaju, znate, s malim mačem, jer je okrenut protivniku lijevom stranom, a na toj strani mu je srce, vidite?” Previše nervozan da ostane na miru, počeo je koračati travnatim proplankom i izvoditi ilustrativne kretnje zamišljenim mačem. “Kad se borite teškim mačem, to nije važno”, rekao je. Ispružio je obje ruke ravno naprijed, spojenih šaka, i zamahnuo njima u elegantnom vodoravnom luku. “On se obično drži objema rukama”, objasnio je. “A ako ste dovoljno blizu protivniku da se koristite samo jednom rukom, nije previše važno kojom se služite, jer zamahujete odozgo i gađate protivnika u rame. Ne u glavu”, dodao je poučnim tonom, “jer oštrica lako može skliznuti. Ali ako ga ubodete točno u čvor” - zasjekao je rubom šake spoj vrata i ramena - “mrtav je. Pa čak ako ubod i nije precizan, čovjek se ipak tog dana više neće boriti - a vjerojatno nikad više.” Spustio je lijevu ruku na pojas i izvukao bodež kretnjom kao da izlijeva vodu iz čaše. “E sad, ako se istovremeno borite i mačem i bodežom”, nastavio je, “a nemate štit da zaštitite ruku u kojoj držite bodež, onda je bolje da okrenete protivniku desnu stranu, s malim mačem u toj ruci, i zarinete mu bodež odozdo ako ste mu blizu. Ali ako je ruka u kojoj držite bodež dobro zaklonjena, možete mu prići s bilo koje stane i okrenuti se” - sagnuo se i okrenuo da mi pokaže - “da zadržite protivnikovu oštricu podalje od sebe - i koristite se bodežom samo ako izgubite mač ili ruku u kojoj ga držite.” Spustio se nisko i zamahnuo oštricom nagore, izvevši elegantan, ubojit ubod koji se zaustavio dva-tri centimetra od mojih prsa. Nagonski sam ustuknula, a on se smjesta uspravio i gurnuo bodež u korice, s osmijehom isprike.


“Oprostite. Pravim se važan. Nisam vas htio uplašiti.” “Vrlo ste vješti”, iskreno sam mu rekla. “Tko vas je naučio kako se boriti?” upitala sam. “Pretpostavljam da je to bio neki ljevak.” “Da, bio je to ljevoruki borac. Najbolji kojeg sam ikad vidio.” Kiselo se osmjehnuo. “Dougal MacKenzie.” U međuvremenu, većina latica trešnje već mu je pala s glave; samo se nekoliko ružičastih komada još uvijek držalo za ramena, pa sam ispružila ruku da ih otresem. Spazila sam da mu je šav košulje pokrpan uredno, premda ne i elegantno. Čak je i rasporeno mjesto bilo zašiveno. “Hoće li on to opet učiniti?” naglo sam ga upitala, ne mogavši se suzdržati. Zastao je prije no što je odgovorio, ali nije se pretvarao da ne razumije pitanje. “O, da”, napokon je rekao. “On tako dobiva ono što hoće, znate.” “A vi ćete mu to dopustiti? Da vas tako iskorištava?” Pogledao je mimo mene, prema taverni u podnožju, gdje je jedno svjetlo još uvijek sjalo kroz pukotine između dasaka, a lice mu je ostalo glatko i bezizražajno poput zida. “Zasad.” Nastavili smo obilaziti područje, prevaljujući ne više od nekoliko milja na dan, često zastajući na nekom križanju ili u kolibi, kako bi Dougal obavio svoj posao, gdje bi se nekoliko seljaka okupilo s vrećama žita ili vrećicama brižljivo skupljena novca. Ned Gowan hitrim je perom bilježio sve te transakcije u poslovne knjige i vadio sve potrebne potvrde iz torbe s mnoštvom pergamenata i papira. A kad bismo došli u neki zaselak ili selo koji su bili dovoljno veliki da imaju tavernu ili gostionicu, Dougal bi još jedanput obavio svoj posao, plaćao ljudima pića, pripovijedao im priče, držao govore, a naposljetku, ako bi procijenio da su izgledi dobri, prisilio Jamieja da ustane i pokaže okupljenim ljudima ožiljke. I još nekoliko kovanica bilo bi dodano u drugu torbu, novčarku namijenjenu pretendentovu dvoru u Francuskoj. Ja sam nastojala pratiti razvoj događaja i izaći prije no što bi situacija dosegla vrhunac; nikad nisam voljela javna razapinjanja na križ. Dok je početna reakcija na Jamiejeve ožiljke bilo užasnuto sažaljenje, popraćeno bujicom psovki na račun engleske vojske i kralja Georgea, često se mogla osjetiti neznatna primjesa prezira koju sam čak i ja primjećivala. U jednoj sam prigodi čula nekog čovjeka kako tiho govori svom prijatelju na engleskom: “Grozan prizor, zar ne? Kriste, radije bih se udavio u lokvi vlastite krvi nego dopustio da me tako unakazi neki bljedunjavi Sas.” Jamie, koji je otpočetka bio ljutit i jadan, svakim je danom postajao sve nesretniji. Čim bi mogao, opet bi navukao košulju, izbjegavajući pitanja i izraze sućuti i potražio neku izliku da napusti skup, izbjegavajući nas, sve dok sljedećeg jutra ne bismo zajahali. Slomio se nekoliko dana poslije, u malom selu po imenu Tunnaig. Tog puta, Dougal je još uvijek poticao okupljeno mnoštvo s rukom na Jamiejevu golom ramenu, kada je jedan od promatrača, neki mladi neotesanac duge prljave smeđe kose, dobacio neku osobnu primjedbu Jamieju. Nisam uspjela razabrati što mu je rekao, ali učinak je bio trenutačan. Jamie se oslobodio iz Dougalova stiska i udarcem u želudac oborio momka na tlo. Ja sam u međuvremenu polako naučila sastaviti nekoliko gelskih riječi, premda se ni u kom slučaju ne bi moglo reći da već razumijem taj jezik. Ali primijetila sam da često mogu pogoditi što se govori po stavu govornika, bez obzira na to razumijem li riječi ili ne. “Ustani i reci to još jedanput.” To zvuči jednako u svakom školskom dvorištu, u svakoj gostionici i u svakoj ulici na svijetu. A isto tako i: “Imaš pravo, momče.” Ili: “Dohvatite ga, momci.” Jamie je nestao pod lavinom prljave radne odjeće, a radni se stol s treskom prevrnuo pod težinom smeđokosog tipa i dvojice njegovih prijatelja. Nedužni promatrači povukli su se do zidova taverne i pripremili se da uživaju u predstavi, a ja sam se uplašeno primakla Nedu i Murtaghu, uznemireno gledajući zadihanu gomilu udova. U spletu ruku i nogu povremeno bih spazila bljesak riđe kose.


“Zar mu nećete pomoći?” promrmljala sam kutom usta Murtaghu, koji je izgledao iznenađen mojim pitanjem. “Ne, zašto?” “Ako mu zatreba pomoć, reći će nam”, dodao je Ned s moje druge strane, mirno gledajući tučnjavu. “Kako vi kažete”, nesigurno sam popustila. Nisam baš bila sigurna da će Jamie biti u stanju išta reći ako mu zatreba pomoć, jer u tom ga je trenutku davio debeljuškasti momak u zelenom. Osobno sam smatrala da će Dougal uskoro izgubiti izvrstan izložak, ali on nije izgledao zabrinut. Zapravo, činilo se da nijedan od promatrača nije nimalo zabrinut zbog tučnjave pred našim nogama. Palo je nekoliko oklada, ali je prevladavala atmosfera tihog uživanja u zabavi. Sa zadovoljstvom sam primijetila da je Rupert nehajno prepriječio put dvojici muškaraca koji su izgleda razmišljali da se umiješaju. Kad su prišli korak bliže tučnjavi, on im je rastreseno stao na put, dok mu je ruka lagano počivala na bodežu. Oni su se povukli, zaključivši da je bolje da se ne miješaju. Izgleda da su svi smatrali kako je tri na jednog razuman omjer snaga, što je možda bilo točno, ako uzmemo u obzir da je taj jedan bio prilično krupan i vješt borac, očigledno obuzet mahnitim gnjevom. Sukob je postao ravnopravniji kad se debeljko u zelenom naglo povukao iz borbe zakrvavljena nosa, što je bila posljedica vješto odmjerenog udarca laktom. Tučnjava je potrajala još nekoliko minuta, ali kad je drugi borac pao na bok i otkotrljao se pod stol, pridržavajući se za međunožje i stenjući, ishod je postajao sve očitiji. Jamie i njegov prvobitni protivnik još uvijek su se žestoko mlatili na podu, a oni koji su se kladili na Jamieja već su počeli prikupljati dobitke. Podlaktica na dušniku i gadan udarac u bubreg uvjerili su smeđokosog tipa da je uzmak bolja polovica hrabrosti. Sve većem popisu gelskih riječi u glavi dodala sam prijevod izraza: “Dosta mi je, predajem se”. Ispraćen uzvicima okupljenog mnoštva, Jamie je polako ustao s tijela posljednjeg preostalog protivnika. Zadihano kimajući glavom u znak zahvale, oteturao je do jedne od klupa koje su još uvijek stajale i skljokao se na nju, znojan i zakrvavljen, i prihvatio vrč piva od gostioničara. Ispio ga je i spustio na klupu, a onda se nagnuo naprijed, sav zadihan, nalaktivši se na koljena i prkosno pokazujući ožiljke na leđima. Ovoga puta nije se žurio da ponovo odjene košulju; unatoč svježini u gostionici, ostao je gol do pasa i odjenuo košulju tek kad je došlo vrijeme da izađe i potraži smještaj za noć. Zbor glasova s poštovanjem mu je zaželio laku noć. Unatoč bolnim ogrebotinama, posjekotinama i raznim natučenim mjestima, već danima nije izgledao tako opušteno. “Jedna oderana potkoljenica, jedna rasječena obrva, jedna napukla usna, okrvavljeni nos, šest natučenih zglobova na prstima, jedan iščašeni palac i dva rasklimana zuba. I toliko modrica da ih nemam volje brojiti.” S uzdahom sam završila inventuru. “Kako se osjećate?” Nalazili smo se sami u maloj sjenici iza gostionice, u koju sam ga odvela da mu pružim prvu pomoć. “Dobro”, odgovorio je cerekajući se. Htio je ustati, ali je usred pokreta zastao i namrštio se. “No dobro. Možda me malo bole rebra.” “Pa naravno da vas bole. Puni ste modrica - opet. Zašto to radite? Za Boga miloga, što mislite, od čega ste sazdani? Od željeza?” razdraženo sam ga upitala. Nestašno se nasmiješio i dodirnuo natečeni nos. “Ne. Ali volio bih da jesam.” Ponovo sam uzdahnula i oprezno mu opipala rebra. “Mislim da vam rebra nisu slomljena nego samo natučena. Ali ipak ću ih previti, za svaki slučaj. Ustanite, podignite košulju i ispružite ruke u stranu.” Počela sam parati u trake stari šal koji sam dobila od gostioničarove žene. Poluglasno mrmljajući o gipsu i sličnim blagodatima civilizacije, napravila sam improvizirani zavoj, čvrsto mu ga omotala oko rebara i pričvrstila ga prstenastim brošem s njegova ogrtača od pleda. “Ne mogu disati”, požalio se.


“Ako budete disali, boljet će vas. Nemojte se micati. Tko vas je naučio da se tako tučete? I to vas je naučio Dougal?” “Ne.” Kad sam mu stala nanositi ocat na posječenu obrvu, trgnuo se i trepnuo. “Otac.” “Doista? A što vam je otac bio, lokalni prvak u boksu?” “Što je to boks? Ne, otac mi je bio farmer. A usto je uzgajao i konje.” Uzdahnuo je kad sam mu stala nanositi ocat na oguljenu podlakticu. “Kad sam imao devet ili deset godina, otac mi je rekao kako misli da ću biti krupan poput ljudi iz majčine obitelji, pa ću se morati naučiti tući.” Sad je lakše disao, pa je ispružio ruku kako bih mu nanijela mast nevena na zglobove šake. “Ako postaneš krupan’, rekao mi je, ‘polovica ljudi koje sretneš bojat će te se, a druga će polovica željeti provjeriti koliko si doista snažan. Sruši jednoga na tlo’, rekao je, ‘pa će te ostali pustiti na miru. Ali nauči to obaviti brzo i čisto, inače ćeš se tući cijeli život.’ A onda bi me odveo u staju i srušio na sijeno, sve dok nisam naučio kako da mu uzvratim. Joj! Ovo peče.” “Ogrebotine od noktiju neugodne su”, rekla sam, žurno mu čisteći vrat. “Osobito ako se čovjek ne pere redovito. A ne vjerujem da se onaj tip s masnom kosom pere jedanput na godinu. ‘Brzo i čisto’ nisu baš riječi kojima bih ja opisala ono što ste večeras učinili, ali bilo je dojmljivo. Vaš bi otac bio ponosan na vas.” Rekla sam to s izvjesnom dozom sarkazma i s iznenađenjem opazila kako mu sjenka prelazi licem. “Moj je otac mrtav”, bezizražajno je rekao. “Žao mi je.” Dovršila sam čišćenje rana i rekla mu blagim glasom: “Ali doista to mislim. On bi bio ponosan na vas.” Nije odgovorio, ali slabašno mi se osmjehnuo. Iznenada je izgledao vrlo mlado, pa sam se zapitala koliko mu je točno godina. Već sam zaustila da ga to zapitam, kad je oštar kašalj iza nas najavio posjetitelja u sjenici. Bio je to onaj žilavi čovječuljak po imenu Murtagh. S izvjesnom dozom zabavljenosti pogledao je zavoje na Jamiejevim rebrima i hitnuo malu mekanu kožnatu kesu kroz zrak. Jamie je ispružio ruku i lako je uhvatio krupnom šakom, uz mali zvuk zveckanja. “Što je to?” upitao je. Murtagh je podigao tanku obrvu. “Tvoj dio zarade od oklada, što drugo?” Jamie je odmahnuo glavom i zamahnuo da baci kesu natrag. “Ja se nisam kladio.” Murtagh je podigao ruku da ga zaustavi. “Ti si obavio posao. Ti si trenutačno vrlo popularan momak, barem kod onih koji su se kladili na tebe.” “Ali ne i kod Dougala, pretpostavljam”, dobacila sam. Premda je Murtagh spadao u onu vrstu muškaraca koji uvijek izgledaju pomalo iznenađeni kad otkriju da i žene mogu govoriti, pristojno je kimnuo glavom. “Istina. Ali mislim da te to ne bi trebalo zabrinjavati”, rekao je Jamieju. “Ne bi?” Dva su se čovjeka pogledala, razmijenivši poruku koju nisam shvatila. Jamie je blago izdahnuo kroza zube i polako kimnuo glavom samom sebi. “Kada?” upitao je. “Za tjedan dana. Možda deset. U okolici Lag Cruimea. Znaš to mjesto?” Jamie je ponovo kimnuo glavom, sa zadovoljnim izrazom na licu, kakav nisam vidjela već izvjesno vrijeme. “Znam.” Pogledala sam jednog pa drugog. Obojica su imala nepristupačan i zagonetan izraz na licu. Znači, Murtagh je nešto otkrio. Možda nešto u vezi s tajanstvenim Horrocksom? Slegnula sam ramenima. Koji god da je razlog, činilo se da su Jamiejevi dani pokazivanja ozljeda završili. “Pretpostavljam da Dougal umjesto toga uvijek može zaplesati step”, rekla sam. “Molim?” Zagonetni pogledi pretvorili su se u zbunjene. “Nije važno. Želim vam laku noć.” Uzela sam kutiju s lijekovima i otišla potražiti mjesto za počinak.


12. Zapovjednik garnizona Primicali smo se Fort Williamu, pa sam počela ozbiljno razmišljati o tome kakav bi mi plan akcije trebao biti kad stignemo onamo. Sve ovisi o tome, zaključila sam, kako će reagirati zapovjednik garnizona. Ako povjeruje da sam krhka žena u nevolji, možda mi dodijeli privremenu pratnju do obale i mog tobožnjeg ukrcavanja na brod za Francusku. Ali kad me vidi u društvu MacKenzieja, možda postane sumnjičav. Ipak, očito je da nisam Škotkinja; on sigurno neće pomisliti da sam nekakav špijun. To su očito vjerovali Colum i Dougal - da sam ja engleski špijun. To me nagnalo da se zapitam što bih to trebala špijunirati. Valjda nedomoljubne aktivnosti, pretpostavila sam, a prikupljanje novca za princa Charlesa Edwarda Stuarta, pretendenta na prijestolje, svakako spada u tu kategoriju. Ali, ako je tako, zašto mi je onda Dougal dopuštao da sve to gledam? Posve me je lako mogao poslati van prije tog dijela posla. Naravno, rekla sam sebi, na tim se sastancima uglavnom govorilo na gelskom. Ali možda je stvar upravo u tome. Prisjetila sam se neobičnog sjaja u Dougalovim očima kad mi je rekao: “Mislio sam da ne govorite gelski.” Možda me htio staviti na kušnju kako bi se uvjerio da doista ne govorim taj jezik. Jer nije baš vjerojatno da bi netko poslao u škotsko gorje engleskog špijuna koji ne bi bio u stanju razgovarati s više od polovice ljudi. Ali ne, čini se da razgovor koji sam čula između Jamieja i Dougala pokazuje da je Dougal doista jakobit, premda Colum to očito nije - još. U glavi mi je počelo brujati od tih pretpostavki, pa sam sa zadovoljstvom shvatila da se približavamo jednom prilično velikom selu. Što je također značilo da ćemo u njemu vjerojatno naći neku dobru gostionicu u kojoj će nam poslužiti pristojnu večeru. Mjerena standardima na koje sam se počela navikavati, gostionica se pokazala prostranom. A imala je i krevet u zasebnoj sobi, premda je očito bio predviđen za patuljke - i to pune buha. U nekoliko manjih gostionica, spavala sam na klupi u zajedničkoj prostoriji, okružena hrkanjem i sjenama pogrbljenih muškaraca pod ogrtačima od pleda. Bez obzira na sve to, obično bih odmah zaspala, iscrpljena od dana provedenog u sedlu i od večeri Dougalova politiziranja. Ali prve noći koju sam prespavala u gostionici, ostala sam budna dobrih pola sata, diveći se neobičnoj raznolikosti zvukova koje može proizvesti dišni aparat muškaraca. S tim se ne može mjeriti ni puna spavaonica medicinskih sestara. Slušajući taj zbor glasova, shvatila sam da muškarci u bolničkim odjelima malokad doista hrču. Istina, oni teško dišu. Sopću, povremeno zastenju, a katkad zajecaju ili poviču u snu. Ali ništa od toga ne može se usporediti s ovim zdravim hrkanjem. Možda je to zato što bolesni ili ranjeni ljudi ne mogu dovoljno duboko zaspati da bi proizveli takve zvukove. A ako je to točno, onda su moji suputnici vrlo zdravi ljudi. Barem tako izgledaju, s nehajno raširenim udovima i opuštenim licima na svjetlu vatre s ognjišta. Dok sam ih gledala kako posve opušteno spavaju na tvrdim daskama, shvatila sam da time zadovoljavaju potrebu koja je jednako snažna kao i potreba kojom pristupaju večeri. Neshvatljivo utješena kakofonijom njihovih glasova, povukla sam putni ogrtač preko ramena i zaspala. U usporedbi s tim, u raskošnoj samoći sitne i smrdljive sobice u potkrovlju, osjećala sam se prilično osamljena. Iako sam skinula plahte i izudarala madrac da otjeram neželjene sustanare, nakon što sam ugasila svijeću, soba je postala tako tiha i mračna da nisam mogla zaspati.


Začula sam nekoliko slabih zvukova iz zajedničke prostorije dva kata ispod, i kratkotrajni nalet buke i kretanja, ali to je samo pojačalo osjećaj osamljenosti. Od trenutka kad sam stigla u dvorac, ovo je bilo prvi put da su me ostavili potpuno samu i nisam bila nimalo sigurna da mi se to sviđa. S nelagodom sam lebdjela na rubu sna, a onda sam začula zlokobnu škripu podnih dasaka u hodniku. Uljez je koračao sporo i nesigurno, kao da zastajkuje na putu, odabirući za svoj sljedeći korak dasku koja mu najbolje izgleda. Naglo sam se uspravila i potražila rukama svijeću i kutiju kremena pokraj kreveta. Opipavajući u mraku, rukom sam udarila o kutiju kremena i s neznatnim je treskom srušila na pod. Ukipila sam se, a koraci pred vratima utihnuli su. Zatim sam začula tiho struganje po vratima, kao da netko traži zasun. Znala sam da vrata nisu zaključana; premda su na sebi imala potporanj za polugu, nisam uspjela naći polugu prije no što sam legla. Istrgla sam svijeću iz svijećnjaka i ustala iz kreveta što sam tiše mogla, stežući u ruci teški svijećnjak. Vrata su malo zaškripala i otvorila se. Kapci na jedinom prozoru u sobi bili su čvrsto zatvoreni kako bi me zaštitili od vremenskih prilika i od svjetlosti. Unatoč tome, nejasno sam razabrala tamni obris na vratima kad su se otvorila. Obris se povećavao, a onda se, na moje iznenađenje, smanjio i nestao kad su se vrata opet zatvorila. Sve se ponovo utišalo. Ostala sam stajati stisnuta uza zid, činilo se jako dugo, zadržavajući dah i pokušavajući čuti nešto osim lupanja svog srca. Napokon sam polako krenula prema vratima, oprezno se krećući postrance uza zid sobe, pretpostavljajući da su podne daske ondje zacijelo čvršće. Polako sam spuštala stopalo sa svakim korakom i postupno se oslanjala na njega punom težinom, a onda bih zastala i golim nožnim prstima opipala pukotinu između dviju dasaka, prije no što bih oprezno spustila drugo stopalo. Kad sam stigla do vrata, zastala sam i prislonila uho uz tanku drvenu ploču, oslanjajući se rukama o okvir vrata, spremna na iznenadni upad u sobu. Učinilo mi se da čujem tihi šum, ali nisam bila sigurna. Jesu li to samo zvukovi iz prizemlja ili prigušeno disanje nekoga tko stoji s druge strane vrata? Malo mi je pozlilo od neprestanog dotoka adrenalina. Napokon sam se umorila od te besmislice, pa sam čvrsto stisnula svijećnjak u ruci, naglo otvorila vrata i izjurila u hodnik. Kažem “izjurila”, a zapravo sam napravila dva koraka, nagazila na nešto mekano i pala na pod u hodniku koliko sam duga i široka, oderavši usput kožu s članaka i prilično jako udarivši glavom o nešto tvrdo. Uspravila sam se u sjedeći položaj i objema se rukama uhvatila za čelo, posve ravnodušna prema činjenici da bih u sljedećem trenutku mogla biti ubijena. Osoba na koju sam nagazila prilično je zadihano opsovala. Kroz izmaglicu boli, bila sam nejasno svjesna da je čovjek ustao (po veličini i zadahu znoja pretpostavila sam da je moj posjetitelj muškarac) i da pipajući traži kvaku prozora na zidu iznad nas. Nagli ulet svježeg zraka natjerao me da trepnem i zatvorim oči. Kad sam ih opet otvorila, hodnik je bio dovoljno osvijetljen noćnim nebom da vidim uljeza. “Što vi ovdje radite?” prijekorno sam upitala. U istom trenu Jamie me podjednako prijekornim tonom upitao: “Koliko kila imate, Saskinjo?” Još uvijek sam bila pomalo zbunjena, pa sam mu čak i odgovorila: “Pedeset i sedam.” A onda sam se sjetila upitati: “Zašto pitate?” “Gotovo ste mi razmrskali jetru”, odgovorio je, oprezno opipavajući ugroženo područje, “Da i ne spominjem da ste me nasmrt prepali.” Pružio mi je ruku i podigao me na noge. “Jeste li vi dobro?” “Nisam, ozlijedila sam glavu.” Protrljala sam ozlijeđeno mjesto i omamljeno pogledala prazan hodnik. “O što sam se udarila?” nezgrapno sam zapitala. “O moju glavu”, prilično mrzovoljno odgovorio je Jamie. “Pravo vam budi”, grubo sam mu rekla. “Zašto ste se tako šuljali pred mojim vratima?” Razdraženo me pogledao. “Nisam se ‘šuljao’, za Boga miloga. Spavao sam - ili sam barem pokušavao spavati.” Protrljao je kvrgu koja mu je, izgleda, izbijala na sljepoočnici. “Spavali ste? Ovdje?” S prenapuhanom zadivljenošću pogledala sam gore-dolje po hladnom, praznom i prljavom hodniku. “Vi birate prilično čudna mjesta za spavanje. Prvo staja, a sada ovo.”


“Možda će vas zanimati da je mala skupina engleskih draguna svratila u točionicu u prizemlju”, obavijestio me hladnim glasom. “Malo su pripiti i prilično se razuzdano zabavljaju s dvije žene iz grada. Budući da je njih pet, a cure su samo dvije, učinilo mi se da neki od vojnika razmišljaju o tome da se popnu u potrazi za... ovaj, partnericama. Pretpostavio sam da vam takva pažnja ne bi baš godila.” Prebacio je ogrtač preko ramena i okrenuo se prema stubištu. “Ako sam se prevario, ispričavam se. Nisam htio prekidati vaš počinak. Laku noć.” “Čekajte malo.” Nato je zastao, ali nije se okrenuo, pa sam ga morala obići. Pogledao me pristojno ali suzdržano. “Hvala vam”, rekla sam mu. “To je baš lijepo od vas. Zao mi je što sam nagazila na vas.” Nasmiješio se, a lice mu se iz odbojne maske promijenilo u uobičajeni izraz dobrog raspoloženja. “Nikakva šteta nije učinjena, Saskinjo”, odvratio je. “Čim mi glavobolja popusti a napuklo rebro zaraste, bit ću kao nov.” Okrenuo se i otvorio vrata moje sobe, koja su se nakon mog žurnog izlaska bila zatvorila, zahvaljujući činjenici da je gostionica izgleda bila izgrađena bez pomoći olovnice. U čitavoj građevini nije bilo ni jedne ravne crte. “Vratite se u krevet”, predložio mi je. “Ja ću ostati ovdje.” Pogledala sam u pod. Osim što su bile grube i hladne, daske od hrastovine bile su pune ispljuvaka, mrlja i drugih oblika prljavštine o kojima nisam htjela ni razmišljati. Oznaka na nadvratniku obavještavala je da je gostionica izgrađena 1732. godine, a to je očito bio i posljednji put kad je pod očišćen. “Ne možete spavati ovdje”, rekla sam. “Uđite, pod u sobi nije tako loš.” Ukipio se, s rukom na okviru vrata. “Da spavam u sobi s vama?” Činilo se da je istinski šokiran. “Ne bih to mogao! To bi vam upropastilo ugled!” Shvatila sam da on to ozbiljno misli. Već sam se počela smijati, a onda sam taktično odglumila napadaj kašlja. Uzimajući u obzir zahtjeve putovanja, prenapučenost u gostionicama, primitivnost i potpuni nedostatak sanitarnih čvorova, bila sam osuđena na takav stupanj tjelesne intimnosti s muškarcima, uključujući i Jamieja, da mi se takvo čistunstvo činilo smiješnim. “Vi ste već spavali u istoj sobi sa mnom”, podsjetila sam ga kad sam se oporavila od napadaja smijeha. “S još dvadeset drugih muškaraca.” Malo se zagrcnuo. “To uopće nije isto! Hoću reći, ono je bila posve javna prostorija, a...” Uto mu je sinula grozna misao, pa je zastao. “Ne vjerujete valjda da sam pomislio kako mi predlažete nešto nedolično?” uznemireno me upitao. “Uvjeravam vas, ja...” “Ne, ne. To mi uopće nije palo na pamet”, žurno sam ga uvjerila da se nisam uvrijedila. Shvatila sam da ga ne mogu nagovoriti da spava u sobi, pa sam stala inzistirati da barem uzme pokrivače iz sobe kako bi na njih mogao leći. Nevoljko je pristao, ali tek nakon opetovanih uvjeravanja da meni ionako ne trebaju, jer da kao i obično namjeravam spavati pokrivena svojim debelim putnim ogrtačem. Stojeći pokraj njegove improvizirane postelje, pokušala sam mu ponovo zahvaliti prije povratka u svoje smrdljivo sklonište, ali on je ljubazno odmahnuo rukom. “Ja to nisam učinio iz posve nesebičnih razloga, znate”, objasnio je. “Htio sam i sam ostati neprimijećen.” Posve sam smetnula s uma činjenicu da on ima vlastite razloge da se drži podalje od engleskih vojnika. Ali nije mi promakla ni činjenica da bi on to mnogo bolje postigao, da i ne spominjemo udobnost, da je otišao spavati u toplu i prozračnu staju, a ne pred vrata moje sobe. “Ali ako se netko popne ovamo”, usprotivila sam se, “naći će vas.” Ispružio je dugu ruku kroz prozor da zatvori kapak koji se njihao. Hodnik je utonuo u mrak, a Jamie se pretvorio u bezobličnu mrlju. “Neće mi vidjeti lice”, istaknuo je. “A s obzirom na njihovo stanje, ni moje im ime ne bi mnogo značilo, čak i kad bih im ga rekao, što ne namjeravam.”


“Istina”, neuvjereno sam odvratila. “Ali zar se oni neće pitati što radite ovdje u mraku?” Premda mu nisam mogla vidjeti lice, po glasu sam zaključila da se smješka. “Ma kakvi, Saskinjo. Pomislit će da čekam na red.” Nasmijala sam se i ušla u sobu. Sklupčala sam se na krevetu i zaspala, čudeći se duhu koji je u stanju zbijati tako grube šale, a užasava ga pomisao da spava u istoj prostoriji sa mnom. Kad sam se probudila, Jamieja više nije bilo. Sišla sam na doručak i u podnožju stubišta srela Dougala, koji me čekao. “Jedite brzo, curo”, rekao mi je. “Vi i ja idemo u Brockton.” Više od toga nije mi htio reći, ali učinilo mi se da je malo uznemiren. Brzo sam pojela doručak, pa smo uskoro kasali kroz maglovito rano jutro. Okolno grmlje bilo je krcato zaposlenim pticama, a zrak je obećavao topao dan. “S kime ćemo se naći?” upitala sam ga. “Bolje mi recite, jer ako mi ne kažete, bit ću iznenađena, a ako mi kažete, dovoljno sam inteligentna da odglumim iznenađenje.” Dougal me zamišljeno pogledao, ali onda je zaključio da imam pravo. “Sa zapovjednikom garnizona u Fort Williamu”, odgovorio je. Ta me vijest malo uzdrmala. Za ovo nisam bila posve spremna. Mislila sam da mi je ostalo još tri dana prije no što stignemo u Fort. “Ali nismo ni blizu Fort Williamu”, uzviknula sam. “Mmmphm.” Očito, zapovjednik garnizona energičan je čovjek. Nije se zadovoljavao time da ostane kod kuće i brine se za garnizon, nego je sa skupinom draguna obilazio pokrajinu. Vojnici koji su sinoć svratili u gostionicu bili su dio njegove pratnje i rekli su Dougalu da se zapovjednik trenutačno nalazi u gostionici u Brocktonu. To mi je zadalo problem, pa sam preostali dio putovanja šutjela i razmišljala što da učinim. Računala sam s tim da ću se u Fort Williamu moći udaljiti od Dougala, a vjerovala sam da je Fort udaljen dan jahanja od Craigh na Duna. Čak i nepripremljena za logorovanje, bez hrane i drugih potrepština, vjerovala sam da tu razdaljinu mogu prevaliti sama, i da sama mogu naći put do kruga kamenova. A što će se tada dogoditi - no, to mogu doznati samo ako odem onamo. Ali ovaj razvoj događaja poremetio mi je planove. Ako sada pobjegnem od Dougala, što bih mogla učiniti, od brežuljka me dijele četiri dana jahanja, a ne jedan. A nisam imala dovoljno povjerenja u svoj osjećaj za orijentaciju, a kamoli u svoju izdržljivost, da riskiram sama pješačiti po divljim liticama i pustopoljinama. Naporno putovanje u proteklih tjedan dana ispunilo me opreznim poštovanjem prema nazubljenim stijenama i prekrasnim potočićima škotskog gorja, da i ne spominjemo povremene susrete s divljim životinjama. Nisam baš osobito žudjela da se u nekoj napuštenoj udolini sretnem licem u lice s nekim veprom. U Brockton smo stigli sredinom prijepodneva. Magla se u međuvremenu raspršila, a danje bio dovoljno sunčan da me ispuni optimizmom. Na kraju krajeva, možda neće biti tako teško uvjeriti zapovjednika garnizona da mi dodijeli malu pratnju do brežuljka. Ubrzo mi je postalo jasno zašto je zapovjednik za svoj privremeni stožer izabrao baš Brockton. Selo je bilo dovoljno veliko da ima dvije taverne, a jedna od njih bila je golema dvokatnica sa stajom. Sjahali smo pred njom i predali konje konjušaru, koji je hodao tako sporim korakom kao da se ukočio. Jedva da je stigao do vrata staje u trenutku kad smo ja i Dougal ušli u gostionicu a on naručio pića od vlasnika. Ja sam ostala u prizemlju, gledajući pladanj prilično pljesnivih kolačića, a Dougal se uspeo stubama do zapovjednikova skloništa. Osjetila sam se pomalo čudno gledajući ga kako odlazi. U točionici su sjedila trojica ili četvorica engleskih vojnika koji su me odmjeravali i tiho čavrljali. Nakon mjesec dana provedenih među Škotima iz klana MacKenzie, prisutnost engleskih draguna ispunila me neshvatljivom nervozom. Rekla sam sebi da je to smiješno. Na kraju krajeva, to su moji zemljaci, premda iz drugog vremena. Pa ipak, shvatila sam da mi nedostaje ugodno društvo gospodina Gowana i prisna Jamiejeva neposrednost, ma kako da se on zapravo zove. Obuzelo me prilično žaljenje što se jutros nisam stigla oprostiti


sa svima prije odlaska. Uto sam iza leđa začula Dougalov glas kako me doziva sa stuba. Stajao je na vrhu stubišta i pozivao me da se popnem. Izgleda nešto smrknutije nego inače, pomislila sam kad se bez riječi odmaknuo u stranu i dao mi znak da uđem u sobu. Zapovjednik garnizona stajao je pokraj otvorenog prozora, pa je njegova mršava i uspravna figura bila tek mračan obris. Kad me ugledao, kratko se nasmijao. “Da, to sam i mislio. Po Mackenziejevu opisu, bio sam siguran da ste to vi.” Iza mene zatvorila su se vrata, pa sam ostala sama u sobi sa satnikom Jonathanom Randallom iz osme jedinice draguna Njegova veličanstva. Ovog puta imao je na sebi čistu crveno-žućkastosmeđu odoru s čipkom ukrašenim rukavima i uredno nakovrčanu i napudranu vlasulju. Ali lice mu je još uvijek bilo isto - Frankovo lice. Dah mi je zastao u grlu. Ali ovog sam puta zapazila sitnu crtu okrutnosti oko njegovih usta i tračak arogancije u držanju ramena. Ipak, prijateljski mi se nasmiješio i ponudio da sjednem. Soba je bila jednostavno namještena, imala je samo pisaći stol sa stolcem, dugački stol od jelovine i još nekoliko stolaca. Satnik Randall dao je znak mladom poručniku koji je stajao u stavu mirno pokraj vrata, a ovaj je nespretno napunio vrč piva i spustio ga preda me. Satnik je dao znak poručniku da se vrati na mjesto i natočio sebi pivo, a onda se elegantno zavalio na stolac s druge strane stola. “U redu”, rekao mi je ljubaznim glasom. “Kako bi bilo da mi sada kažete tko ste i kako ste došli ovamo?” Budući da nisam imala drugog izbora, ponovila sam priču koju sam ispripovijedala Columu, izostavivši samo netaktične opaske o satnikovu ponašanju, koje je on ionako već znao. Nisam znala što mu je Dougal rekao, a nisam željela da me uhvati u neznanju. Satnik je cijeli moj recital saslušao s uljudnim ali sumnjičavim izrazom na licu. Pomislila sam da se barem ne trudi skriti sumnjičavost kao Colum. Zamišljeno se zavalio na stolcu. “Kažete Oxfordshire? Koliko ja znam, u Oxfordshireu nema Beauchampa.” “A odakle biste vi to znali?” obrecnula sam se. “Vi ste iz Sussexa.” Iznenađeno je razrogačio oči. Najradije bih se bila ugrizla za jezik. “Mogu li vas zapitati kako to znate?” upitao je. “Ovaj, po vašem glasu”, žurno sam odgovorila. “Da, po naglasku. Očito ste iz Sussexa.” Njegove su elegantne tamne obrve gotovo dodirnule kovrče na vlasulji. “Ni moji učitelji ni moji roditelji ne bi baš bili oduševljeni kad bi doznali da moj naglasak tako jasno odaje mjesto mog rođenja, madam”, suho je rekao. “Jer oni su uložili velika sredstva i trud da ga izbrišu. Ali, budući da ste takav stručnjak za lokalna narječja” - okrenuo se čovjeku koji je stajao pokraj zida - “bez sumnje ćete lako identificirati rodni kraj mog poručnika. Poručnice Hawkins, biste li bili tako dobri i izrecitirali nam nešto? Bilo što”, dodao je ugledavši zbunjenost na poručnikovu licu. “Možda neku popularnu pjesmu?” Poručnik, mlad čovjek priglupa, punašna lica i širokih ramena, grozničavo se osvrnuo po sobi u potrazi za nadahnućem, a onda je zauzeo stav mirno i stao recitirati: Sisata Meg rublje mi prala, nije se žurila da mi ga vrati. Sav izvan sebe, čvrsto odlučih da čekanje dugo skupo mi plati. “Ovaj, to će biti dovoljno, poručnice, hvala vam.” Randall je napravio kretnju kao da ga otpušta, a poručnik se vratio k zidu, obliven znojem. “Onda?” Randall me pogledao s upitnim izrazom na licu. “Ovaj, Cheshire”, pokušala sam pogoditi. “Blizu. Lancashire.” Pažljivo me pogledao, a zatim je sklopio ruke na leđima, otišao do prozora i pogledao u dvorište. Zapitala sam se provjerava li možda je li Dougal doveo koga sa sobom.


Iznenada se okrenuo i neočekivano me zapitao: “Parlez-vous français?” “Très bien”, hitro sam odvratila. “Pa što onda?” Nagnuo je glavu u stranu i pažljivo me pogledao. “Neka me vrag nosi ako ste vi Francuskinja”, rekao je, kao da razgovara sam sa sobom. “Pretpostavljam da to nije nemoguće, ali nikad nisam upoznao nekog Francuza koji bi bio u stanju razlikovati Engleza iz Londona od Engleza iz Cornwalla.” Zakucao je lijepo manikiranim prstima po drvenom stolu. “Kako glasi vaše djevojačko prezime, gospođo Beauchamp?” “Gledajte, satnice”, rekla sam smiješeći se što sam umilnije mogla, “koliko god da mi je zabavno igrati igru pogađanja s vama, doista bih voljela završiti ovaj preliminarni razgovor i organizirati nastavak svog putovanja. Već sam izgubila dosta vremena i...” “Neozbiljno ponašanje neće vam pomoći, madam”, prekinuo me i zaškiljio. Osjetila sam tračak slabosti u koljenima kad sam shvatila da sam taj izraz viđala na Frankovu licu kad bi nečim bio nezadovoljan, pa sam spustila šake na bedra da se priberem. “Nemam čemu pomagati”, odvratila sam, što sam smjelije mogla. “Ne postavljam nikakve zahtjeve ni vama ni garnizonu, a što se toga tiče, ni MacKenziejima. Tražim samo da mi se dopusti nastaviti putovanje u miru. I ne shvaćam zašto biste se vi tome protivili.” Zabuljio se u mene i razdraženo stisnuo usne. “Oh, ne shvaćate? Stavite se načas u moj položaj, madam, pa će vam možda postati jasnije zašto se tome protivim. Prije mjesec dana, ja sam sa svojim ljudima bio u žestokoj potjeri za nekim neidentificiranim škotskom razbojnicima, koji su ukrali malo krdo stoke s posjeda pokraj granice, kad...” “Ah, znači, to su radili?” uzviknula sam i neuvjerljivo dodala: “Pitala sam se o tome.” Satnik Randall duboko je uzdahnuo, a onda odlučio da ipak ne kaže ono što je namjeravao i nastavio priču. “Usred te zakonite potjere”, nastavio je smirenim glasom, “nabasao sam na polugolu Engleskinju - na mjestu gdje jedna Engleskinja nema što tražiti, čak ako ima prikladnu pratnju - koja nije htjela odgovarati na moja pitanja, fizički me napala.. “Vi ste mene napali prvi”, bijesno sam odvratila. “Njezin me suučesnik kukavički zaskočio i onesvijestio, a ona je zatim pobjegla, očito uz nečiju pomoć. Sa svojim sam ljudima vrlo temeljito pretražio okolno područje i uvjeravam vas, madam, nismo našli ni traga vašem ubijenom sluzi ni vašoj opljačkanoj prtljazi, a ni vašoj odbačenoj haljini - ni najmanjeg znaka da u vašoj priči ima i zrnce istine!” “Da?” odvratila sam prilično slabim glasom. “Da. Nadalje, nema nikakvih izvješća o razbojničkim aktivnostima na tom području u posljednja četiri mjeseca. A sada se vi, madam, pojavljujete u društvu ratnog poglavara klana MacKenzie, koji mi kaže da je njegov brat Colum uvjeren da ste vi špijun i da vjerojatno radite za mene!” “Pa, to nije točno, zar ne?” razumno sam rekla. “Barem to znate.” “Da, to znam”, odgovorio je pretjerano strpljivim tonom. “Ali ne znam tko ste vi zapravo, dovraga! Ali namjeravam to doznati, madam, u to možete biti sigurni. Ja sam zapovjednik ovog garnizona. U tom svojstvu, imam ovlasti da poduzmem određene korake kako bih zaštitio ovo područje od izdajica, špijuna i svih drugih osoba čije ponašanje smatram sumnjivim. A ja sam, madam, potpuno spreman poduzeti te korake.” “A kakvi bi to koraci mogli biti?” upitala sam. Doista sam željela znati, premda pretpostavljam da mu je ton moga glasa zacijelo zazvučao prilično izazovno. Randall je ustao i načas me zamišljeno pogledao, a zatim je obišao stol i ispružio ruku da mi pomogne ustati. “Poručnice Hawkins”, rekao je, još uvijek buljeći u mene, “načas će mi trebati vaša pomoć.” Mladić pokraj zida izgledao je vrlo nemirno, ali plaho nam je prišao.


“Stanite iza ove dame, molim vas, poručnice”, rekao je Randall kao da se dosađuje. “I čvrsto je uhvatite za oba lakta.” Zatim je zamahnuo i udario me u trbuh. Nisam viknula samo zato što sam ostala bez daha. Skljokala sam se na pod i zgrčila se, naprežući se da uvučem zrak u pluća. Šok je bio mnogo snažniji od same boli koja me prožela, zajedno s valom vrtoglavice i mučnine. Premda sam u životu svašta doživjela, još me nitko nikad nije namjerno udario. Satnik je čučnuo preda me. Vlasulja mu se malo nakrivila, ali osim toga i izvjesnog sjaja u očima, nije pokazivao promjenu od uobičajene kontrolirane elegancije. “Nadam se da niste u drugom stanju, madam”, rekao je razgovornim tonom, “jer ako jeste, nećete dugo biti.” Kad su mi se prvi dašci kisika s mukom probili u grlo, počela sam ispuštati prilično čudan zvuk pištanja. Okrenula sam se na ruke i koljena i nesigurno se pokušala uhvatiti za rub stola. Poručnik je nervozno pogledao satnika, a onda se sagnuo i pomogao mi da ustanem. Pred očima su mi se širili valovi crnila. Skljokala sam se na stolac i zatvorila oči. “Pogledajte me.” Glas mu je bio tako lagan i miran kao da mi namjerava ponuditi šalicu čaja. Otvorila sam oči i pogledala ga kroz laganu izmaglicu. Rukama se podbočio o bokove elegantno skrojenih hlača. “Želite li mi sada štogod reći, madam?” htio je znati. “Nakrivila vam se vlasulja”, odgovorila sam i opet sklopila oči.


13. Najavljuje se vjenčanje Sjedila sam u točionici u prizemlju, buljeći u čašu mlijeka i boreći se s valovima mučnine. Nakon što mi je punašni mladi kaplar pomogao da siđem, Dougal me jedanput pogledao u lice, a onda me odlučno zaobišao, popeo se stubama i ušao u Randallovu sobu. Premda je gostionica imala debele i čvrste podove i vrata, ipak sam mogla čuti povišene glasove na katu. Podigla sam čašu, ali ruke su mi se još uvijek previše tresle da bih mogla popiti mlijeko. Postupno sam se oporavljala od tjelesnih posljedica udarca, ali ne i od šoka. Premda sam znala da mi taj čovjek nije muž, sličnost između njih dvojice bila je tako velika, a moje navike tako ukorijenjene, da sam mu bila napola sklona vjerovati, pa sam mu se obratila kao što bih se obratila Franku, očekujući zauzvrat barem uljudnost, ako već ne i simpatiju. To što je on svojim divljačkim napadom potpuno izigrao te osjećaje, sada mi je izazivalo mučninu. Mučninu, ali i strah. Vidjela sam mu oči kad je čučnuo preda me. U njihovim dubinama nešto se pokrenulo, samo na trenutak. Nestalo je istog časa, ali znala sam da to više nikad ne želim vidjeti. Iz tih me razmišljanja prenuo zvuk otvaranja vrata na katu. Začula sam bat teških koraka, a onda sam ugledala Dougala i satnika Randalla odmah iza njega. Hodao je tako blizu iza Dougalovih leđa da se činilo kao da ga progoni, pa je morao naglo stati kad je Dougal, ugledavši me, iznenada zastao u podnožju stuba. Dougal je bijesno pogledao satnika Randalla preko ramena, a onda je hitro prišao mjestu gdje sam sjedila, bacio mali novčić na stol kako bi platio i bez riječi me povukao na noge. Izgurao me kroz vrata prije no što sam stigla primijetiti više od neobičnog pogleda nagađanja i znatiželje na licu časnika crvenih kaputa. Sjeli smo na konje i krenuli prije no što sam stigla omotati skute široke suknje oko nogu, pa se tkanina zatalasala oko mene poput padobrana koji se spušta na tlo. Dougal je šutio, ali konji kao da su osjetili žurbu, pa smo gotovo galopirali kad smo stigli na glavnu cestu. U blizini križanja označenog piktskim križem, Dougal je naglo zategnuo uzde i zaustavio konja. Sjahao je, uhvatio uzde oba konja i labavo ih privezao za mlado drvo. Zatim je i meni pomogao da sjašem, dajući mi znak da ga slijedim i naglo nestao u grmlju. Slijedila sam njegov zanjihani kilt uzbrdo, saginjući se da izbjegnem udarac kad bi se neka od grana koje je gurao u stranu, naglo vratila na mjesto nad mojom glavom. Brežuljak je bio obrastao hrastovima i patuljastim jelama. Mogla sam čuti sjenice u guštari s lijeve strane, a malo dalje i jato šojki kako se glasaju hraneći se. Trava je imala svježu zelenu boju ranog proljeća; iz stijena je nicalo busenje čvrstog raslinja i odijevalo krznom tlo pod hrastovima. Dakako, pod borovima nije ništa raslo; ispod njih je ležao nekoliko centimetara duboki sloj iglica, nudeći zaštitu sićušnim puzavim stvorenjima koja su se skrivala od sunčeve svjetlosti i grabežljivaca. Od oštrih mirisa zaboljelo me grlo. Već sam se i prije uspinjala takvim obroncima i udisala iste proljetne mirise. Ali tada je miris borova i trave bio pomiješan sa smradom benzinskih isparavanja s ceste u podnožju, a umjesto glasanja šojki čuli su se glasovi dnevnih izletnika. Kad sam posljednji put hodala ovakvom stazom, tlo nije bilo krcato sljezovim cvjetovima i ljubičicama nego papirima od sendviča i opušcima cigareta. Omoti od sendviča razumna su cijena, pretpostavljala sam, za takve blagodati civilizacije kao što su antibiotici i telefoni, ali u ovom času, bila sam spremna odabrati ljubičice. Ispod samog vrha brijega, Dougal je iznenada skrenuo u stranu i nestao pod gustim raslinjem žutilovke. Probijajući se za njim s izvjesnom mukom, našla sam ga kako sjedi na ravnom kamenu uz rub malog jezerca. Iza njega se krivio izlizani kameni blok, s nejasnom i neodređeno ljudskom figurom uklesanom na zamrljanoj površini. Mora da je to jezero nekog sveca, shvatila sam. Takvi mali hramovi, posvećeni ovom ili onom svecu mogu se naći posvuda u škotskom gorju, a često leže na ovako nepristupačnim mjestima, premda su se čak i ovdje s granja oskoruše koje je visjelo iznad vode, vijorili komadići rasparane tkanine; bili su to zavjeti posjetitelja koji su molili sveca, možda za zdravlje ili sigurno putovanje.


Dougal je pozdravio moj dolazak kimanjem glave. Prekrižio se, pognuo glavu i zagrabio vodu spojenim dlanovima. Voda je imala čudnu tamnu boju i još gori miris - ovo je vjerojatno sumporni izvor, pomislila sam. Ali dan je bio vruć a ja žedna, pa sam se povela za Dougalovim primjerom. Voda je bila malčice gorka ali hladna, i ne neukusna. Malo sam popila, a onda se poškropila po licu. Put je bio prašnjav. Podigla sam pogled dok mi je voda kapala s lica i shvatila da me Dougal gleda s vrlo čudnim izrazom na licu. Nešto između znatiželje i proračunatosti, pomislila sam. “Dugo penjanje za jedno piće, zar ne?” upitala sam vedrim glasom. Imali smo boce s vodom na konjima, a sumnjala sam u to da Dougal namjerava moliti zaštitnika izvora za siguran povratak natrag u gostionicu. Stvarao je dojam čovjeka koji vjeruje u svjetovnije metode. “Koliko dobro poznajete satnika?” naglo me upitao. “Ne tako dobro kao vi”, oštro sam odgovorila. “Prije današnjeg susreta srela sam ga samo jedanput, a i to je bilo slučajno. Nismo se baš složili.” Začudo, Dougalovo strogo lice malo se razvedrilo. “Pa”, priznao je, “ne mogu reći da mi je taj čovjek drag.” Zabubnjao je prstima po kamenu izvora i zamislio se. “Ali neki imaju dobro mišljenje o njemu”, rekao je odmjeravajući me. “Hrabar vojnik i dobar borac, po onome što čujem.” Podigla sam obrve. “Budući da nisam engleski general, nisam baš zadivljena.” Nasmijao se i otkrio začudno bijele zube. Njegov smijeh uznemirio je tri vrane gakuše u krošnji iznad naših glava, koje su odlepršale, pune graktavih žalbi. “Jeste li vi engleski ili francuski špijun?” upitao me, još jedanput naglo promijenivši temu. Ali sada je za promjenu barem bio izravan. “Naravno da nisam”, uvrijeđeno sam odgovorila. “Ja sam samo Claire Beauchamp i ništa više.” Namočila sam rupčić u vodu i obrisala njime vrat. Sitne osvježavajuće kapljice zakotrljale su mi se po leđima ispod sivog serža putne haljine. Pritisnula sam vlažnu tkaninu na prsa i proizvela sličan učinak. Dok sam izvodila to nasumično pranje, Dougal me nekoliko minuta šutke i napeto promatrao. “Vi ste vidjeli Jamiejeva leđa”, iznenada mi je rekao. “Teško da sam to mogla izbjeći”, odvratila sam pomalo hladnim glasom, odustavši od pokušaja da pogodim kamo smjera s tim nepovezanim pitanjima. Vjerojatno će mi reći kad bude spreman. “Mislite me pitati jesam li znala da mu je to učinio Randall? Ili to ni sami niste znali?” “Da, ja sam to dobro znao”, odgovorio je, mirno me procjenjujući. “Ali nisam bio siguran znate li i vi.” Slegnula sam ramenima, nagovještavajući da ga se ono što ja znam ili ne znam nimalo ne tiče. “Ja sam bio tamo, znate”, nehajno je rekao. “Gdje?” “U Fort Williamu. Imao sam nekog posla u garnizonu. Tamošnji činovnik znao je da smo Jamie i ja u rodu, pa me obavijestio kad su ga uhitili. Otišao sam vidjeti može li se što učiniti za njega.” “Očito, niste baš imali uspjeha”, zajedljivo sam odvratila. Dougal je slegnuo ramenima. “Nažalost, nisam. Da je zapovjednik garnizona bio narednik, kao što obično jest, mogao sam spasiti Jamieja barem od drugog bičevanja, ali novi zapovjednik bio je Randall. On me nije poznavao i nije ga baš zanimalo što imam reći. U ono vrijeme mislio sam da on samo želi od Jamieja učiniti primjer, kako bi svima otpočetka pokazao da od njega ne očekuju blagost.” Potapšao je kratki mač za pojasom. “Kad zapovijedate ljudima, to je pohvalno načelo. Najprije morate steći njihovo poštovanje. A ako to ne možete, utjerajte im strah u kosti.” Prisjetivši se izraza na licu Randallova kaplara, zaključila sam da znam koji je put satnik odabrao. Dougalove duboko usađene oči gledale su me sa zanimanjem. “Vi ste znali da mu je to učinio Randall. Je li vam to Jamie rekao?” “Ispričao mi je nešto malo o tome”, oprezno sam odgovorila. “Mora da ima dobro mišljenje o vama”, zamišljeno je rekao Dougal. “Inače ni s kim ne priča o tome.”


“Nije teško shvatiti zašto”, isprovocirano sam odvratila. Još uvijek sam zadržavala dah svaki put kad bismo stigli u novu tavernu ili gostionicu, sve dok ne bi postalo jasno da se društvo smirilo i da će provesti večer u opijanju i ogovaranju uz vatru. Dougal je očito znao o čemu razmišljam, pa mi se podrugljivo nasmiješio. “Pa, meni nije morao reći, zar ne? Budući da sam ja to već znao.” Dokono je provukao ruku kroz čudnu tamnu vodu, izmamivši sumporna isparavanja. “Ne znam kako je u Oxfordshireu”, rekao je, naglasivši riječi tako sarkastično da sam se malo promeškoljila, “ali ovdje nije običaj prisiljavati dame da gledaju bičevanja. Jeste li vi ikad vidjeli koje?” “Nisam, a nemam ni neku osobitu želju da ga vidim”, oštro sam odvratila. “Ali mogu zamisliti što je potrebno da se naprave onakve rane kakve Jamie ima na leđima.” Dougal je zatresao glavom i poprskao vodom iz jezera jednu čudnu šojku koja nam se približila. “E pa, žao mi je što vam to moram reći, ali tu griješite, curo. Svaka čast zamišljanju, ali to se ne može usporediti s prizorom momka kojem razderu kožu na leđima. To je vrlo gadna stvar - cilj je da se čovjeka slomi, što najčešće i uspije.” “Ali Jamie se nije slomio”, odvratila sam malo oštrijim tonom no što sam namjeravala. Jamie mi je bio pacijent, a donekle i prijatelj. Nisam osjećala nikakvu želju da raspravljam o njegovu životopisu s Dougalom, premda bih, ako biste me baš natjerali, priznala izvjesnu morbidnu znatiželju. Nikad nisam upoznala nekoga otvorenijeg i istodobno zagonetnijeg od visokog mladog Jamieja MacTavisha. Dougal se kratko nasmijao i provukao vlažnu šaku kroz kosu da je obriše, zagladivši pramenove koji su se oslobodili tijekom našeg bijega iz taverne - jer tako sam ja doživljavala naš odlazak. “Pa, Jamie nije ništa manje tvrdoglav od ostalih članova svoje obitelji - svi su oni poput kamena, a on je najgori.” Premda je to priznao preko volje, u glasu mu se nedvojbeno osjećalo poštovanje. “Je li vam rekao da su ga bičevali zato što je pokušao pobjeći?” “Jest.” “Da, popeo se preko zida utvrde čim je pao mrak, istog dana kad su ga draguni doveli. To se ondje prilično često događalo, jer smještaj zatvorenika nije bio baš najbolji, pa su Englezi svake noći slali ophodnje oko zidova. Garnizonski činovnik rekao mi je da je Jamie pružio žestok otpor, sudeći po tome kako je izgledao kad su ga doveli natrag, ali bio je sam protiv šestorice, a sva su šestorica imala muškete, pa borba nije dugo trajala. Proveo je noć u lancima, a sutradan ujutro odmah su ga odveli do stupa za bičevanje.” Nato je zastao, valjda zato da provjeri hoću li se onesvijestiti ili povratiti. “Bičevanje se održavalo odmah poslije smotre, kako bi svatko započeo dan s prikladnim načinom razmišljanja. Tog dana trebalo je bičevati trojicu, a Jamie je bio posljednji na redu.” “Vi ste to vidjeli?” “O, da. I mogu vam reći, curo, gledati bičevanje nije baš ugodno. Ja srećom nikad nisam bio bičevan, ali pretpostavljam da ni to baš nije ugodno. A najneugodnije od svega vjerojatno je gledati kako bičuju nekoga drugog, dok sami očekujete isto.” “Ne sumnjam”, promrmljala sam. Dougal je kimnuo glavom. “Jamie je izgledao prilično sumorno, ali nije ni trepnuo, čak ni dok je slušao krikove i druge zvukove - znate li da se pucanje kože može čuti?” “Uh!” “To sam i ja pomislio, curo”, rekao je namrštivši se od prisjećanja. “Krv i modrice da i ne spominjem. Fuj!” Pljunuo je, pazeći da izbjegne jezero i okolne stijene. “Kad sam to vidio, okrenuo mi se želudac, a ja nisam nimalo gadljiv čovjek.” Zatim je nastavio svoju groznu priču. “Kad je došao red na njega, Jamie je prišao stupu - neke ljude treba odvući, ali ne i njega - i ispružio ruke kako bi mu kaplar skinuo okove. Kaplar ga je uhvatio za ruku da ga odvuče na mjesto, ali Jamie ga se otresao i povukao se korak natrag. Već sam gotovo pomislio da će pobjeći, ali on je samo skinuo košulju. Bila je na nekim mjestima poderana i prljava poput otirača, ali on ju je pažljivo složio, kao da mu je to najbolja


nedjeljna košulja, i odložio je na tlo. Zatim je otišao do stupa čvrstim korakom kao vojnik i ispružio ruke da ga okuju.” Dougal je zadivljeno zavrtio glavom. Zrake sunčeve svjetlosti koje su se probijale kroz lišće oskoruše bacale su mu šarene sjene na lice, pa je izgledao kao da ga gledam kroz čipkasti ubrus. Nasmiješila sam se na tu pomisao, a on je zauzvrat kimnuo glavom, misleći da se smiješim njegovoj priči. “Da, curo, takva je hrabrost neobično rijetka. I da znate, nije to bilo neznanje; on je upravo vidio bičevanje dvojice muškaraca, pa je znao je što ga čeka. Ali zaključio je da tu nema pomoći. Hrabrost u borbi nije Škotu ništa strano, znate, ali malo je ljudi u stanju hladnokrvno se suočiti sa strahom. A njemu je tada bilo samo devetnaest godina”, dodao je Dougal, kao da se toga naknadno sjetio. “Mora da vam je to bilo prilično mučno gledati”, ironično sam rekla. “Čudim se da vam nije pozlilo.” Premda je shvatio ironiju, nije se obazreo na nju. “Umalo i jest, curo”, odgovorio je i podigao tamne obrve. “Prvi udarac izmamio je krv, a minutu poslije momkova su leđa bila puna modrica. Ali nije ni vikao ni molio za milost, niti se okretao u stranu da bi se spasio. Čvrsto je prislonio čelo na stup i mirno stajao. Dakako, zadrhtao bi kad bi ga bič pogodio, ali ništa više od toga. Sumnjam da bih ja to mogao”, priznao je, “a nema ih mnogo koji bi mogli. Onesvijestio se na pola bičevanja, pa su ga polili vodom iz kante i dovršili posao.” “Doista grozno”, primijetila sam. “Zašto mi sve to pričate?” “Još nisam završio.” Dougal je izvukao bodež iz pojasa i počeo vrškom oštrice čistiti nokte. Bio je uredan čovjek, unatoč teškoćama održavanja higijene na putovanju. “Jamie je ležao na užadi, a krv mu je tekla i mrljala kilt. Nisam mislio da se onesvijestio, samo je bio previše slab da stoji. Ali upravo u tom trenutku u dvorište je sišao satnik Randall. Ne znam zašto nije bio prisutan od početka; možda ga je zadržao neki posao. U svakom slučaju, Jamie ga je vidio kako dolazi, i bio je dovoljno pribran da sklopi oči i pusti da mu glava padne na prsa kao da je u nesvijesti.” Dougal se namrštio i srdito usredotočio na jednu tvrdoglavu zanokticu. “Satnik se jako razljutio kad je shvatio da su već bičevali Jamieja; izgleda da je to želio vidjeti svojim očima. Ali više se nije moglo mnogo učiniti. A onda mu je palo na pamet da se raspita o tome kako je Jamie uopće pobjegao.” Dougal je podigao bodež tražeći oštećenja na oštrici, a onda je počeo oštriti nož o kamen na kojem je sjedio. “Nekoliko se vojnika treslo od straha prije no što je završio - taj čovjek zna s riječima, to mu se mora priznati.” “Istina”, odvratila sam suhim glasom. Dougal je ritmički strugao oštricu bodeža o kamen. Svako malo, kad bi oštrica prešla preko neravnine na stijeni, iz metala bi frcnula sitna iskra. “Pokazalo se da je Jamie imao komad kruha i komadić sira kad su ga uhvatili - ponio ih je sa sobom preko zida. Kad je to čuo, satnik se načas zamislio i osmjehnuo; bio je to osmijeh kakav ne bih volio vidjeti ni na licu svoje bake. Rekao je da je krađa ozbiljan prekršaj koji mora biti kažnjen i na licu mjesta osudio Jamieja na još stotinu udaraca bičem.” Zatreptala sam i protiv volje. “To bi ga ubilo!” Dougal je kimnuo glavom. “Da, to je rekao i garnizonski liječnik. Rekao je da mu savjest ne da je da dopusti takvu stvar; da se zatvoreniku mora dati tjedan dana da se oporavi prije no što opet bude bičevan.” “No, baš humano od njega”, rekla sam. “Kakva vražja savjest! A što je na to rekao satnik Randall?” “Nije baš bio sretan, ali naposljetku se pomirio s tim. Nakon toga je narednik, koji je znao prepoznati pravu nesvjesticu, odvezao Jamieja. Momak je malo zateturao, ali ostao je na nogama, a nekoliko ga je prisutnih muškaraca pozdravilo, što baš nije oduševilo satnika. A nije ga oduševilo ni kad je narednik podigao košulju s tla i dodao je Jamieju, premda su svi okupljeni bili dirnuti tom gestom.” Dougal je okretao oštricu, kritički je promotrivši, a onda je spustio nož na koljeno i pogledao me u oči. “Znate, curo, prilično je lako biti hrabar sjedeći s čašom piva u toploj taverni. Nije baš tako lako čučati na hladnom polju dok vam kugle iz mušketa fijuču oko glave, a vrijesak vas škaklja po stražnjici. A još je teže kad stojite licem u lice s neprijateljem, a niz noge vam teče krv.”


“Pretpostavljam da nije”, odvratila sam. Unatoč svemu, obuzela me slabost, pa sam gurnula ruke u vodu i pustila da mi tamna tekućina hladi zapešća. “Ja sam istog tjedna otišao do Randalla”, rekao je Dougal, kao da se želi opravdati. “Dosta smo dugo razgovarali i ja sam mu ponudio kompenzaciju...” “Oh, doista sam zadivljena”, promrmljala sam, ali sam odustala kad me bijesno pogledao. “Ne, doista tako mislim. To je bilo lijepo od vas. Ali pretpostavljam da je Randall odbio vašu ponudu?” “Da, odbio ju je. A još uvijek mi nije jasno zašto, jer sve u svemu, nisam upoznao mnogo engleskih časnika koji pokazuju prevelike skrupule kad je riječ o novcu i kad im se osladi odjeća kakvu je satnik nosio.” “Možda on ima - druge izvore prihoda”, predložila sam. “Zapravo, ima”, potvrdio je Dougal, ali me oštro pogledao. “Ipak... ” zastao je oklijevajući, a onda je nastavio, ali sporije. “Nakon toga vratio sam se da budem s Jamiejem kad ponovno dođe red na njega, premda u tom trenutku nisam mogao mnogo učiniti za jadnog momka.” Drugi put Jamie je bio jedini zatvorenik kojeg su bičevali. Stražari su mu skinuli košulju prije no što su ga izveli u hladno listopadsko jutro, odmah nakon svitanja. “Mogao sam vidjeti da je momak nasmrt preplašen”, rekao je Dougal. “premda je hodao bez pomoći i nije dopuštao stražarima da ga dotaknu. Vidio sam da se trese, podjednako od hladnoće kao i od nervoze, i da mu se koža na rukama i prsima jako naježila, ali lice oznojilo.” Nekoliko minuta poslije, Randall je izašao noseći bič pod mišicom. Olovne kuglice na vrhovima švigala blago su zveckale dok je hodao. Hladno je pogledao Jamieja, a zatim dao znak naredniku da ga okrene kako bi mu pogledao leđa. Dougal se namrštio. “Bio je to grozan prizor - rane su još uvijek bile otvorene, tek napola zarasle i potamnjele, a ostatak leđa bio mu je žut od masnica. Već i sama pomisao da bič dotakne ta izranjavana leđa natjerala me da trepnem, a i većinu onih koji su ih vidjeli.” “Randall se okrenuo naredniku i rekao. ‘Dobar posao, narednice Wilkes! Da vidimo mogu li i ja to obaviti jednako dobro.’ Zatim je prilično formalno pozvao garnizonskog doktora i natjerao ga da službeno potvrdi da je Jamie dovoljno zdrav za bičevanje.” “Jeste li ikad vidjeli mačku kako se igra s malim mišem?” upitao je Dougal. “Tako je to izgledalo. Randall se šetao oko momka i dobacivao mu razne primjedbe, nijednu koju bi se moglo nazvati ugodnom. A Jamie je stajao poput hrastova drveta, ništa ne govoreći, i nije skrenuo pogled sa stupa. Uopće nije pogledao Randalla. Vidio sam da momak stišće laktove uz tijelo pokušavajući zaustaviti drhtanje, a vidio sam da i Randall to primjećuje.” “Randall je stisnuo usta i rekao: ‘Mislio sam da je ovo onaj mladi momak koji je prije samo tjedan dana vikao da se ne boji umrijeti. Čovjek koji se ne boji umrijeti sigurno se ne boji pretrpjeti nekoliko udaraca bičem?’ Zatim je drškom biča bocnuo Jamieja u trbuh.” “Nato je Jamie pogledao Randalla ravno u oči i rekao mu: ‘Ne, ali bojim se da ću se smrznuti prije no što prestanete pričati.’” Dougal je uzdahnuo. “No, to je bio sjajan odgovor, ali vraški nepromišljen. E sad, bičevanje nikad nije lijep prizor, ali ima načina da se učini još gorim; primjerice, kad udarate postrance da izazovete duboke rane, ili kad koraknete naprijed i snažno udarite po bubrezima.” Zatresao je glavom. “Jako gadno!” Namrštio je nos i pažljivo odabrao riječi. “Randallovo lice bilo je napeto - pretpostavljam da je to prava riječ - i nekako ozareno, kao lice muškarca koji gleda djevojku koja mu se sviđa, ako znate što hoću reći. Kao da radi Jamieju nešto mnogo gore nego što mu živom dere kožu. Nakon petnaest udaraca, momku se slijevala krv niz noge, a niz obraze su mu tekle suze pomiješane sa znojem.” Malo sam se zanjihala i oslonila o stijenu. “Pa”, naglo je rekao Dougal spazivši izraz na mom licu, “reći ću samo to da je preživio. Kad mu je kaplar odvezao ruke, umalo je pao, ali kaplar i narednik uhvatili su ga za ruke i pomogli mu da povrati ravnotežu. Tresao se gore nego ikad, od šoka i hladnoće, ali glavu je držao uspravno, a oči su mu sjale - to


sam mogao vidjeti s udaljenosti od šest metara. Dok su mu pomagali da siđe s podija, ostavljao je krvave otiske stopala za sobom i netremice gledao Randalla - kao da je pogled u Randalla jedino što ga drži na nogama. Randallovo lice bilo je gotovo jednako blijedo kao i Jamiejevo, a pogled ukršten s momkovim - kao da će obojica pasti ako skrenu pogled u stranu.” I Dougal je sada nepomično zurio preda se, kao da još uvijek gleda taj jezoviti prizor. Na malom proplanku sve je bilo tiho osim slabog šuma vjetra u krošnji oskoruše. Sklopila sam oči i neko vrijeme slušala šum vjetra. “Zašto?” napokon sam upitala, još uvijek sklopljenih očiju. “Zašto ste mi sve to ispričali?” Kad sam otvorila oči, shvatila sam da me Dougal napeto promatra. Ponovo sam gurnula ruku u jezero i namočila sljepoočnice svježom vodom. “Smatrao sam da bi to moglo poslužiti kao ilustracija njegova karaktera”, odgovorio je. “Randallova?” Kratko i neveselo sam se nasmijala. “Hvala lijepa, ne treba mi nikakva daljnja ilustracija njegova karaktera.” “Randallova”, složio se Dougal, “Ali i Jamiejeva.” Pogledala sam ga, odjednom s nelagodom. “Vidite, dobri satnik dao mi je naredbe”, objasnio je, sarkastično naglasivši posljednju riječ. “Kakve naredbe?” upitala sam, sve razdraženija. “Da u ponedjeljak, 18. lipnja, dovedem podanicu engleske krune, izvjesnu Claire Beauchamp, u Fort William. Na ispitivanje.” Mora da sam izgledala istinski šokirana, jer je skočio na noge i prišao mi. “Gurnite glavu među koljena, curo”, naložio je pritišćući mi stražnji dio vrata, “dok nesvjestica ne prođe.” “Znam što treba učiniti”, razdraženo sam odvratila, ali sam ga poslušala. Sklopila sam oči, osjetivši da mi krv, koja se bila povukla, ponovo počinje kolati sljepoočnicama. Osjećaj vlage i hladnoće na licu i ušima počeo se povlačiti, premda su mi ruke još uvijek bile ledene. Usredotočila sam se na pravilno disanje; jedandva-tri-četiri unutra, jedan-dva van, jedan-dva-tri-četiri unutra... Napokon sam podigla glavu, osjećajući da sam povratila manje-više sve svoje sposobnosti. Dougal se vratio na kamen uz jezero i stao strpljivo čekati, motreći me kako bi bio siguran da neću pasti u jezero. “Postoji jedan način da se izvučete”, naglo mi je rekao. “Jedini za koji znam.” “Povedite me prema njemu”, odvratila sam s neuvjerljivim pokušajem osmijeha. “No dobro.” Pomaknuo se naprijed i nagnuo prema meni da mi objasni. “Randall vas ima pravo ispitati jer ste podanica engleske krune. Dakle, to je ono što moramo promijeniti.” Zbunjeno sam se zabuljila u njega. “Kako to mislite? I vi ste podanik engleske krune. Kako bi se to moglo promijeniti?” “Škotski i engleski zakoni vrlo su slični”, odvratio je, “ali nisu isti. Engleski časnik ne može privesti osobu iz Škotske, osim ako ima čvrste dokaze da je počinjen zločin, ili barem razloge za ozbiljnu sumnju. A čak ako ima razloge za sumnju, ne može odstraniti škotskog podanika s područja klana, bez odobrenja poglavara. “Vidim da ste razgovarali s Nedom Gowanom”, rekla sam, osjetivši da me ponovo hvata lagana nesvjestica. Kimnuo je glavom. “Jesam. Pretpostavljao sam da bi moglo doći do ovoga, znate. A on mi je potvrdio ono što sam i sam mislio: postoji samo jedan zakonit način da vas odbijem predati Randallu, a to je da vas pretvorim u Škotkinju.” “U Škotkinju?” ponovila sam, a nesvjesticu je ubrzano počela zamjenjivati grozna slutnja. Potvrdile su je Dougalove sljedeće riječi. “Točno”, odgovorio je i kimnuo glavom vidjevši moj izraz lica. “Morate se udati za Škota. Za mladog Jamieja.” “To ne dolazi u obzir!”


“Pa”, zamišljeno je rekao, “pretpostavljam da biste se mogli udati i za Ruperta. On je udovac, a uzeo je u zakup malu farmu. Ali on je dosta stariji, a...” “Ne želim se udati ni za Ruperta! To je... najapsurdnija...” Riječi su me izdale, pa sam razdraženo skočila na noge i ushodala se malim proplankom, gazeći po otpalim bobicama oskoruše. “Jamie je dobar momak”, argumentirao je Dougal, još uvijek sjedeći na stijeni. “Istina, trenutačno nema bogzna kakvu imovinu, ali ima dobro srce. Ne bi bio grub prema vama. A dobar je borac i ima opravdane razloge da mrzi Randalla. Ako se udate za njega, on će se boriti do posljednjeg daha da vas zaštiti.” “Ali... ali ja se ne mogu udati ni za koga”, lanula sam. Dougal me oštro pogledao. “A zašto ne, curo? Je li vam suprug još uvijek živ?” “Nije. Samo... to je smiješno! Takve se stvari jednostavno ne događaju!” Kad sam rekla da mi suprug nije živ, Dougal se opustio. Pogledao je prema suncu i ustao. “Bit će bolje da krenemo, curo. Moramo obaviti nekoliko stvari. Moramo sastaviti poseban ugovor”, promrmljao je, kao da razgovara sam sa sobom. “Ali to može obaviti Ned.” Još uvijek mrmljajući sebi u bradu, uhvatio me za ruku. Istrgnula sam je. “Ni za koga se ja neću udati”, odlučno sam odvratila. Neuznemiren mojim odgovorom, Dougal je samo podigao obrve. “Želite li da vas odvedem Randallu?” “Ne želim!” Uto mi je nešto palo na pamet. “Znači, barem mi vjerujete da nisam engleski špijun?” “Sada vam vjerujem”, odgovorio je naglasivši prvu riječ. “Zašto sada a ne prije?” Pokazao je glavom prema izlizanoj figuri uklesanoj u stijenu pokraj jezera. Mora da je bila stotinama godina stara, mnogo starija čak i od divovske oskoruše koja je štitila jezero od sunca i bacala bijele cvjetove na crnu vodu. “Ovo je jezero svetog Niniana. Popili ste vodu iz jezera prije no što sam vas to upitao.” Sada sam već bila posve zbunjena. “Kakve to ima veze?” Izgledao je iznenađeno, a onda su mu se usta iskrivila u osmijeh. “Niste znali? Ljudi ovo jezero zovu i lažljivčevim jezerom. Voda smrdi poput isparavanja iz pakla. Svakome tko izgovori laž nakon što je popio vodu iz jezera, izgorjet će želudac.” “Shvaćam”, procijedila sam kroza zube. “E pa, moj želudac posve je netaknut. Dakle, možete mi vjerovati na riječ kad vam kažem da nisam špijun, ni engleski ni francuski. A možete mi vjerovati još nešto, Dougale MacKenzie! Ne namjeravam se udati ni za koga!” Ali Dougal me više nije slušao. Zapravo, već je otišao u grmlje koje je okruživalo jezero. Samo je jedna zatresena hrastova grana obilježavala mjesto kamo je nestao. Kipteći od bijesa, pošla sam za njim. Dok smo se vraćali u gostionicu, još uvijek sam prilično negodovala, pa mi je Dougal napokon savjetovao da čuvam dah za hlađenje zobene kaše, nakon čega smo jahali u tišini. Kad smo stigli do gostionice, bacila sam uzde na tlo i odmarširala stubama u utočište svoje sobe. Cijela mi je ta ideja bila ne samo skandalozna nego i nezamisliva. Ushodala sam se uskom sobom, sve se više osjećajući poput štakora u klopci. Zašto, dovraga, nisam smogla hrabrosti da pobjegnem od Škota prije, bez obzira na rizik? Sjela sam na krevet i pokušala hladno razmisliti. S Dougalova gledišta, ideja nedvojbeno ima smisla. Kad bi me otvoreno odbio predati Randallu, a da ne navede nikakav razlog, satnik bi me lako mogao pokušati ugrabiti silom. A vjerovao meni Dougal ili ne, on se razumljivo ne bi želio upustiti u okršaj s mnoštvom engleskih draguna samo zbog mene. A, kad hladno razmislim, ideja ima smisla i s mog gledišta. Kad bih se udala za jednoga od njih, pretpostavljam da me Škoti više ne bi stalno nadgledali i pazili na mene, a to bi mi olakšalo bijeg kad za to dođe vrijeme. A kad bih se udala za Jamieja - pa, očito, njemu se sviđam. A on poznaje škotsko gorje kao dlan


vlastite ruke. On bi me mogao odvesti do Craigh na Duna ili barem u bližu okolicu. Da, udaja je možda najbolji način da ostvarim svoje planove. To je bio hladnokrvni način gledanja na stvari. Ali krv mi ni izdaleka nije bila hladna. Kiptjela sam od bijesa i razdraženosti i nisam mogla mirno stajati, pa sam hodala sobom bijesno tražeći izlaz. Bilo kakav izlaz. Nakon što sam sat vremena provela u takvu raspoloženju, bila sam sva zajapurena u licu, a u glavi mi je lupalo. Ustala sam, otvorila kapke na prozoru i gurnula glavu na svježi povjetarac. Uto sam začula odlučno kucanje na vratima. Kad sam uvukla glavu, u sobu je ušao Dougal. Nosio je snop krutih papira poput poslužavnika, a za njim su ušli Rupert i besprijekorni Ned Gowan, štiteći mu leđa poput kraljevih dostojanstvenika. “Uđite, molim vas”, uljudno sam ih pozvala. Kao i obično, Dougal se nije obazirao na mene; maknuo je kahlicu s mjesta na kojem je počivala, na stolu, i bez velike ceremonije raširio papire po gruboj površini od hrastovine. “Sve smo riješili”, ponosno mi je rekao, poput čovjeka koji je uspješno obavio neku složenu zadaću. “Ned je sastavio sve potrebne dokumente. Nitko kao odvjetnik - sve dok ga čovjek ima na svojoj strani, ha, Ned?” Očito dobro raspoloženi, muškarci su se nasmijali. “To zapravo i nije tako komplicirano, znate”, skromno je odvratio Ned. “To je jednostavan ugovor.” Posjednički je prelistao papire kažiprstom, a onda zastao i namrštio se na iznenadnu pomisao. “Vi nemate nikakvih posjeda u Francuskoj, zar ne?” zapitao je gledajući me zabrinuto preko uskih naočala koje su mu služile za čitanje i pisanje. Kad sam zanijekala, opustio se i složio papire u uredan snop. “Onda smo sve riješili. Samo se još morate potpisati ovdje na dnu, a Dougal i Rupert kao svjedoci.” Spustio je na stol tintarnicu koju je donio sa sobom i svečano mi pružio čisto pero koje je izvukao iz džepa. “A što je to?” upitala sam. Bilo je to retoričko pitanje, jer na gornjem je papiru razgovijetnim krasopisom pisalo BRAČNI UGOVOR. Slova su bila pet centimetara visoka i jako crna na papiru. Spazivši moje kolebanje, Dougal je suspregnuo uzdah nestrpljenja. “Dobro vi znate što je to”, kratko je odgovorio. “A ako u međuvremenu niste smislili bolju ideju kako da ne padnete Randallu u ruke, potpisat ćete. Nemamo mnogo vremena.” Nisam imala nikakvih boljih ideja u ovom trenutku, unatoč tome što sam provela sat vremena razbijajući glavu nad tim problemom. Doista mi je počelo izgledati da je ova nezamisliva alternativa najbolje što mogu učiniti, koliko god joj se protivila. “Ali ja se ne želim udati!” tvrdoglavo sam odvratila, a onda mi je sinulo da nisam jedina osoba čije je mišljenje važno. Prisjetila sam se plavokose djevojke koju sam vidjela kako se ljubi s Jamiejem u sobici dvorca. “Možda me Jamie ne želi uzeti za ženu!” rekla sam. “Što je s tim?” Dougal je tu mogućnost odbacio kao nebitnu. “Jamie je vojnik, učinit će kako mu se kaže. A i vi”, dodao je oštrim tonom, “dakako, osim ako vam nije miliji engleski zatvor.” Bijesno sam ga pogledala, teško dišući. Bila sam uzrujana još od naglog odlaska iz Randallova ureda, a razdraženost mi se sada znatno pojačala, budući da sam bila suočena s izborom crno na bijelom. “Želim razgovarati s njim”, naglo sam rekla, a Dougal je podigao obrve. “S Jamiejem? Zašto?” “Zašto? Zato što me prisiljavate da se udam za njega, a koliko vidim, niste ga o tome čak ni obavijestili!” Premda je to očito smatrao beznačajnom pojedinosti, Dougal je naposljetku ipak pristao na moj zahtjev, pa je u pratnji svojih pomoćnika otišao po Jamieja u točionicu u prizemlju. Uskoro se pojavio Jamie, sa zapanjenim izrazom na licu. “Jeste li znali da Dougal želi da se vjenčamo?” otvoreno sam ga upitala. Lice mu se razvedrilo. “O, da. To sam znao.”


“Ali mladić poput vas sigurno...” rekla sam. “Hoću reći, zar nema nikoga drugog tko vas, ovaj, zanima?” Blijedo me pogledao, a onda je shvatio što ga pitam. “Oh, želite znati jesam li nekome obećan? Ne, nisam ja baš bogzna kakav ulov za djevojke.” A onda je, kao da se uplašio da bi me njegove riječi mogle uvrijediti, žurno dodao: “Htio sam reći da nemam bogzna kakvu imovinu i da živim samo od vojničke plaće.” Protrljao je bradu i nesigurno me pogledao. “A tu je i manji problem, jer je za mnom raspisana tjeralica. Nijedan otac ne bi volio udati kćer za čovjeka koji bi svakog časa mogao biti uhićen i obješen. Jeste li mislili na to?” Odmahnula sam rukom u znak da odmetništvo smatram sitnicom u usporedbi s cijelom tom čudovišnom idejom. Pokušala sam posljednji put. “Smeta li vam to što nisam djevica?” Načas je oklijevao. “Ne, ne smeta mi”, polako je odgovorio, “ako vama ne smeta to što ja jesam.” Kad sam zinula od čuda, nasmiješio se i krenuo prema vratima. “Pretpostavljam da barem jedno od nas mora znati što radi”, rekao je, a zatim izašao i tiho zatvorio vrata za sobom. Očito, razdoblje udvaranja time je završilo. Potpisavši dokumente, oprezno sam sišla strmim stubama i otišla do šanka u točionici. “Viski”, rekla sam starom smežuranom stvorenju iza šanka, a on se slinavo zabuljio u mene, ali kad mu je Dougal kimnuo glavom, dao mi je bocu i čašu. Čaša je bila debela i zelenkasta, malo zamrljana i s napuklim rubom, ali na vrhu je imala otvor, a to mi je u ovom trenutku bilo jedino važno. Nakon prvog žestokog efekta, piće mi je podarilo izvjesnu umjetnu smirenost. Sve mi se činilo udaljenim i s osobitim sam intenzitetom primjećivala pojedinosti svog okruženja: malo zamrljano zrcalo iznad šanka koje je bacalo šarene sjene na vlasnika i njegovu odjeću, svinuti držak kutlače s bakrenim dijelom koja je visjela na obližnjem zidu, zeleni trbuh muhe koja se s naporom kretala rubom ljepljive lokvice na stolu. S izvjesnim osjećajem bliskosti, čašom sam je gurnula izvan opasnosti. Postupno sam postajala svjesna povišenih glasova iza zatvorenih vrata na drugom kraju prostorije, kamo je Dougal otišao nakon završetka posla sa mnom, pretpostavljam da utanači pojedinosti s drugom strankom iz ugovora. Sudeći po zvukovima, sa zadovoljstvom sam zaključila da je moj budući mladoženja prilično uznemiren, unatoč tome što prije nije imao prigovora. Možda me nije htio uvrijediti. “Ne daj se, momče!” promrmljala sam i otpila još jedan gutljaj. Nakon izvjesnog vremena, postala sam mutno svjesna da mi neka ruka širi prste i uzima zelenkastu čašu iz ruke. Druga me ruka čvrsto uhvatila za lakat. “Kriste, pijana je ko letva”, začula sam jedan glas u blizini. Učinio mi se neugodno hrapavim, kao da je njegov vlasnik pojeo brusni papir. Na tu sam se misao malo zahihotala. “Šutite, gospođo!” rekao mi je neugodno hrapavi glas. Zatim se njegov vlasnik okrenuo da se obrati nekom drugom, pa je glas postao tiši. “Pijana je ko zemlja i krešti ko papiga - što očekujete...” Drugi ga je glas prekinuo, ali nisam razabrala što je rekao; riječi su bile mutne i nerazgovijetne. Ali bio je to ugodniji glas, dubok i nekako pun sigurnosti. Primaknula sam se bliže i uspjela razabrati nekoliko riječi. Pokušala sam izoštriti pogled, ali pažnja mi je ponovo odlutala. Muha je opet upala u onu lokvicu i beznadno se koprcala u sredini. Osvjetljavala ju je zraka svjetlosti koja je ulazila kroz prljavi prozor, svjetlucajući poput iskre na napregnutom zelenom trbuhu. Pogled mi se zalijepio za to sićušno mjesto, koje kao da je pulsiralo dok se muha koprcala i mučila. “Sestrice... nema ti špaša”, rekla sam joj, a onda se iskra ugasila.


14. Održava se vjenčanje Kad sam se probudila, ugledala sam niske stropne grede iznad sebe i osjetila da mi je debeli pokrivač uredno stavljen pod bradu. Učinilo mi se da imam na sebi samo košulju, pa sam se počela uspravljati da potražim odjeću, ali na pola puta zaključila sam da mi je pametnije odustati, pa sam se vrlo oprezno i polako spustila natrag na krevet, zatvorila oči i uhvatila se za glavu, kako mi se ne bi otkotrljala s jastuka i pala na pod. Probudila sam se nešto poslije, kad su se otvorila vrata sobe. Oprezno sam otvorila jedno oko. Lelujavi obris izoštrio se u mrku Murtaghovu figuru, koja je s neodobravanjem buljila u mene s podnožja kreveta. Zatvorila sam oko. Začula sam prigušeno škotsko mumljanje, koje je, pretpostavljam, izražavalo čuđenje i zgražanje, ali kad sam ponovo otvorila oči, Murtagha više nije bilo. Baš kad sam opet počela zahvalno tonuti u san, vrata su se otvorila, ovoga puta da bi otkrila sredovječnu ženu koja je donijela vrč i lavor. Pretpostavila sam da je to gostioničareva žena. Veselo je uletjela u sobu i otvorila kapke na prozorima, s treskom koji mi je odjeknuo u glavi poput sudara tenkova. Napredujući prema krevetu poput divizije Panzera, istrgla mi je pokrivač iz slabog stiska i odbacila ga u stranu, ostavljajući me otkrivenu i drhtavu. “Hajde sada, draga moja”, rekla mi je. “Moramo vas pripremiti.” Gurnula mi je krupnu podlakticu pod leđa i uspravila me u sjedeći položaj. Jednom sam se rukom uhvatila za glavu, a drugom za trbuh. “Pripremiti?” upitala sam, osjećajući kao da su mi usta puna istrunule mahovine. Žena mi je počela žustro umivati lice. “Pa da”, odgovorila je. “Ne želite valjda propustiti vlastito vjenčanje, zar ne?” “Želim”, odgovorila sam, ali ona mi je bez velike ceremonije skinula košulju, ne osvrćući se na moje riječi i odvela me u sredinu sobe kako bi ondje obavila daljnje intimne zahvate. Uskoro sam sjedila na krevetu potpuno odjevena, ošamućena i ratoborna, ali zahvaljujući čaši porta koju mi je dala, barem sam bila u stanju funkcionirati. Oprezno sam srkala drugu čašu, dok mi je ona s mukom raščešljavala zapetljanu kosu. Kad su se vrata još jedanput s treskom otvorila, trgnula sam se i prolila porto. Kvragu, ovome nema kraja, nesretno sam pomislila. Ovoga puta u sobu su ušla dvojica posjetitelja, Murtagh i Ned Gowan, sa sličnim izrazima neodobravanja na licu. Izmijenila sam bijesne poglede s Nedom, a Murtagh je polako obišao krevet, kako bi me promotrio sa svih strana. Zatim se vratio do Neda i promrmljao nešto previše tihim glasom da bih mogla čuti što je rekao. Dobacio mi je još jedan pogled pun očaja, a onda su obojica izašli i zatvorili vrata za sobom. Gostioničareva žena napokon mi je uspjela urediti frizuru na svoje zadovoljstvo; začešljala mi je kosu unatrag i podigla je u čvor na tjemenu. Straga su mi kovrče slobodno visjele, a ispred ušiju su bili svinuti pramenovi. Činilo mi se da će mi od jako začešljane kose puknuti koža na tjemenu, ali kad sam se pogledala u zrcalu koje mi je žena gurnula u ruku, shvatila sam da izgledam doista zgodno, pa sam se počela osjećati zericu ljudskije i čak se uspjela prisiliti da joj zahvalim na trudu. Ostavila mi je zrcalo i otišla, primijetivši kako je sreća vjenčati se u ljeto, zar ne, jer imat ću mnogo cvijeća u kosi. “Mi koji se spremamo umrijeti”, rekla sam svom odrazu u zrcalu i salutirala poput gladijatora, a onda sam se srušila na krevet, prekrila lice mokrom krpom i ponovo zaspala. Usnula sam prilično lijep san, nešto u vezi s travnatim poljanama i poljskim cvijećem, a onda sam shvatila da je ono što sam smatrala zaigranim povjetarcem u rukavima zapravo ne baš nježan par ruku. Naglo sam se uspravila i naslijepo mahnula rukama. Kad sam otvorila oči, shvatila sam da moja sobica sada nalikuje na postaju podzemne željeznice, ispunjena licima od zida do zida: bili su tu Ned Gowan, Murtagh, gostioničar, njegova žena i jedan štrkljasti mladić - gostioničarev sin, kako se pokazalo - s punim rukama raznoraznog cvijeća, što je objasnilo mirise u


mom snu. Tu je također bila i jedna mlada žena s okruglom košarom od pruća, koja mi se prijateljski smješkala, otkrivajući nedostatak nekoliko prilično važnih zuba. Pokazalo se da je ta osoba seoska švelja, zadužena da ukloni nedostatke moje odjeće prilagođavajući haljinu, koju je gostioničar na brzinu posudio od jednog poznanika u mjestu. Ned je držao haljinu; visjela mu je s jedne ruke poput kakve mrtve životinje. Kad su je rasprostrli na krevet, pokazalo se da je to duboko dekoltirana haljina od teškog satena kremaste boje, s odijeljenim gornjim dijelom koji se zakopčavao s desecima sitnih tkaninom prekrivenih dugmeta, a svaki je imao izvezen zlatni ljiljan. Dekolte i široki rukavi bili su bogato opšiveni čipkastom vrpcom, a isto tako i izvezena suknja od, poput čokolade smeđeg baršuna. Gostioničar je bio gotovo skriven iza podsuknja koje je držao u rukama, a oštri su mu se zalisci jedva vidjeli iznad pjenušavih slojeva tkanine. Kad sam pogledala mrlju od vina na svojoj suknji od smeđeg serža, taština je pobijedila. Ako se već moram udati, ne želim to učiniti izgledajući kao kakva seoska sluškinja. Nakon kratkotrajne grozničave aktivnosti, dok sam ja stajala poput krojačke lutke a svi drugi trčali naokolo, uzimajući i noseći razne odjevne predmete, kritizirajući moj izgled i spotičući se jedni o druge, završni je proizvod napokon bio spreman, upotpunjen bijelim astrama, žutim ružama u kosi i mahnitim lupanjem srca pod čipkastom haljinom. Haljina nije bila baš savršena, a i poprilično je zaudarala na prethodnu vlasnicu, ali saten je bio težak i prilično dojmljivo šuštao mi je oko nogu, prekrivajući mnogobrojne slojeve podsuknji. Smatrala sam da izgledam prilično otmjeno i ljupko. “Ne možete me prisiliti da se udam, znate”, prijeteći sam prosiktala Murtaghu u leđa dok sam ga slijedila u prizemlje, ali oboje smo znali da su to samo prazne prijetnje. Ako sam ikad imala dovoljno snažan karakter da se usprotivim Dougalu i okušam sreću s Englezima, ta je snaga nestala s viskijem. Dougal, Ned i ostali čekali su u glavnoj točionici u prizemlju, ispijajući pića i opušteno ćaskajući s nekolicinom mještana koji, izgleda, danas popodne nisu imali pametnijeg posla nego da se smucaju naokolo i opijaju. Kad me spazio kako polako silazim, Dougal je naglo zastao u govoru, a onda su i ostali zašutjeli, pa sam odlebdjela niza stube okružena vrlo ugodnim oblakom zadivljenog strahopoštovanja. Dougal me svojim duboko usađenim očima polako odmjerio od glave do pete, a onda me ponovo pogledao u lice i kimnuo mi glavom, ne izustivši ni jedan prigovor. Iz ovog ili onog razloga, prošlo je mnogo vremena otkako me neki muškarac tako pogledao, pa sam mu uzvratila prilično ljupkim klimanjem glave. Nakon trenutka tišine, i ostali muškarci u točionici počeli su mi glasno izražavati svoje divljenje, pa si je čak i Murtagh dopustio malen osmijeh, pozdravljajući rezultate svojih napora zadovoljnim kimanjem. A tko je tebe proglasio modnim urednikom, mrzovoljno sam pomislila, premda sam morala priznati da njemu mogu zahvaliti što se neću udati u haljini od sivog serža. Udati. O, Bože! Privremeno osokoljena vinom i kremastom čipkom, načas sam uspjela istjerati iz glave važnost događaja. Ta svježa spoznaja pogodila me poput šake u želudac, pa sam se pridržala za ogradu. Ali, pogledavši mnoštvo ljudi oko sebe, spazila sam ijedan upadljiv nedostatak. Mog mladoženje nije bilo nigdje na vidiku. Ohrabrena mišlju da je možda uspio pobjeći kroz prozor i da se sada već nalazi nekoliko milja daleko odavde, prihvatila sam još jednu čašu vina iz gostioničarevih ruku i izašla za Dougalom iz gostionice. Ned i Rupert otišli su po konje, a Murtagh je nekamo nestao, možda potražiti Jamieja. Dougal me držao za ruku, tobože da me pridrži ako se spotaknem u satenskom cipelama, ali zapravo da spriječi eventualni pokušaj bijega u posljednji čas. Mjeren škotskim standardima, danje bio “topao”, što znači da magla nije bila dovoljno gusta da bi se mogla proglasiti kišicom, ali nije bila ni daleko od toga. A onda su se iznenada otvorila vrata gostionice i sunce je granulo u liku Jamesa MacTavisha. Možda sam ja bila elegantna nevjesta, ali mladoženja je naprosto blistao. Zinula sam od čuda. Škotski gorštak u punoj odori dojmljiv je prizor - svaki gorštak, ma koliko star, ružan ili mrzovoljan bio. A kad vam se u blizini nađe visok, uspravan i nimalo ružan mladi gorštak, to naprosto oduzima dah.


Gusta crvenkastozlatna, uredno počešljana sjajna kosa, padala mu je na ovratnik lijepe košulje od tankog lanenog platna s opšivom na prsima, zvonastim rukavima i čipkastim naborima na zapešću, koji su odgovarali kaskadama uškrobljene čipke na prsima, s ukrasnom iglom od rubina. Briljantni grimizno-crni tartan buktio je među umjerenijim zelenim i bijelim bojama MaeKenziejeva klana. S desnog mu se ramena spuštala graciozno nabrana usplamtjela vuna, pričvršćena okruglim srebrnim brošem, u struku stegnuta srebrom posutim pojasom za mač, a onda se nastavljala spuštati preko lijepih potkoljenica u vunenim dokoljenkama i završavala malo iznad crnih kožnatih čizama sa srebrnim kopčama. Komplet su upotpunjavali mač, bodež i škotska torbica od jazavčeve kože. Mnogo viši od sto osamdeset centimetara, širokih ramena i prekrasnih crta lica, nije nimalo podsjećao na onog neurednog konjušara na kojeg sam se bila naviknula - i toga je bio svjestan. Ispruživši nogu poput dvorjanina, izveo je besprijekorno graciozan naklon i promrmljao: “Vaš sam sluga, madam”, a oči su mu zasjale od nestašluka. “Oh”, odvratila sam slabašnim glasom. Malokad sam doživjela da smrknuti Dougal ostane bez riječi. Podigao je guste obrve, sav crven u licu, pa mi se učinilo da je na svoj način jednako iznenađen tom prikazom kao i ja. “Jesi li ti pri sebi, momče?” napokon je rekao. “Što ako te netko vidi?” Jamie je pogledao starijeg čovjeka i podrugljivo podigao obrvu. “Molim, ujače?” odvratio je. “Uvrede? I to na dan mog vjenčanja? Pa ne želiš valjda da osramotim svoju ženu, zar ne? Osim toga”, dodao je sa zlobnim osmijehom, “teško mi je vjerovati da bi vjenčanje bilo legalno ako se ne oženim pod svojim pravim imenom. A ti želiš da sve bude legalno, zar ne?” Dougal se s vidljivim naporom ponovo pribrao. “Ako si završio, Jamie, mogli bismo krenuti”, odvratio je. Ali činilo se da Jamie nije završio. Ne obazirući se na Dougalov bijes, izvukao je kratku nisku bijelih bisera iz kožnate torbice, prišao mi i zakopčao mi ogrlicu oko vrata. Spustivši pogled, shvatila sam da je to niska sitnih nejednakih bisera, tih nepravilno oblikovanih proizvoda slatkovodnih školjki, pomiješanih sa sitnim probušenim zlatnim kuglicama, s kojih su visjeli manji biseri. “To su samo škotski biseri”, rekao je kao da se ispričava, “ali dobro vam stoje.” Načas je zadržao prste na mom vratu. “Ti su biseri pripadali tvojoj majci!” rekao mu je Dougal, mrko gledajući ogrlicu. “Točno”, odgovorio je Jamie. “A sada pripadaju mojoj ženi. Hoćemo li?” Kamo god da smo krenuli, bilo je to prilično udaljeno od sela. Bili smo pomalo mrzovoljni svatovi; zaručnici su bili okruženi ostalima, poput zatvorenika koje sprovode u neki udaljeni zatvor. Jedini razgovor bila je prigušena Jamiejeva isprika što je zakasnio, objašnjavajući da su iskrsnule neke teškoće u nalaženju čiste košulje i kaputa, dovoljno velikog da mu pristaje. “Mislim da ovaj kaput pripada sinu lokalnog vlastelina”, rekao je pljesnuvši se po čipkastim naborima. “Bojim se da je pomalo kičast.” Sjahali smo i ostavili konje u podnožju jednog brežuljka. Pješačka staza vodila je uzbrdo kroz vrijesak. “Jesi li obavio sve pripreme?” čula sam kako Dougal tihim glasom pita Ruperta dok su vezali životinje. “O, da.” U Rupertovoj crnoj bradi zabljesnuli su zubi. “Nije baš bilo lako uvjeriti svećenika, ali pokazali smo mu posebno dopuštenje.” Potapšao je kožnatu torbicu, koja je milozvučno zazveckala, što mi je dalo naslutiti o kakvom posebnom dopuštenju govori. Kroz kišicu i maglu, ugledala sam kapelicu kako strši iz vrijeska. Obuzela me posvemašnja nevjerica kad sam ugledala okrugli krov i nekoliko malih prozora s oknima, koje sam posljednji put vidjela onoga sjajnog sunčanog jutra kad sam se udala za Franka Randalla. “Ne!” uzviknula sam. “Ne ovdje! Ne mogu!” “Pst, pst! Ne brinite, curo, ne brinite. Sve će biti u redu.” Dougal mi je spustio svoju krupnu šapu na rame i stao ispuštati smirujuće škotske glasove, kao da se obraća nekom jogunastom konju. “Prirodno je biti


malo nervozan”, rekao je, obraćajući se svima, i čvrstom me rukom gurnuo uzbrdo. Cipele su mi tonule u vlažni sloj otpalog lišća. Jamie i Dougal hodali su mi s obiju strana, dovoljno blizu da onemoguće bijeg. Njihove visoke figure u pledu išle su mi na živce, pa me počeo obuzimati sve jači osjećaj histerije. Za dvjesto godina, manje-više, udat ću se u istoj ovoj kapelici, a tada će me šarmirati njezina slikovita starost. Sada je škripala od mladosti, njezine grede još uvijek nisu zadobile šarm, a ja sam se trebala udati za dvadesettrogodišnjeg škotskog katoličkog djevca za kojim je raspisana tjeralica i čija... Okrenula sam se Jamieju u iznenadnoj panici. “Ne mogu se udati za vas! Ja čak ne znam kako vam glasi prezime!” Pogledao me i podigao crvenkastu obrvu. “Oh, prezivam se Fraser. James Alexander Malcolm MacKenzie Fraser”, odgovorio je svečanim glasom, polako i razgovijetno izgovarajući svaku riječ. Potpuno smetena, odvratila sam: “Claire Elizabeth Beauchamp”, i pružila mu ruku kao kakva budala. On je to izgleda shvatio kao molbu za podrškom, pa me uhvatio za ruku i čvrsto je gurnuo sebi pod lakat. Tako sputana da ne mogu pobjeći, cupkala sam uzbrdo na svoje vjenčanje. Rupert i Murtagh čekali su nas u kapelici, pazeći na zatočenog svećenika, mršavog mladog popa s crvenim nosom i razumljivo uplašenim izrazom na licu. Rupert je velikim nožem dokono gulio grančicu vrbe. Premda je prilikom ulaska u crkvu odložio pištolje s rožnatim dršcima, oni su mu ležali nadohvat ruke na krstionici. I ostali muškarci odložili su oružje, kao što i priliči u Božjoj kući, ostavljajući na stražnjoj klupi začudno veliku hrpu smrtonosnih naprava. Samo je Jamie zadržao nož i mač, valjda ih smatrajući svečanim dijelom svoje odore. Zatim smo kleknuli pred drveni oltar, a Murtagh i Dougal zauzeli su mjesta kao svjedoci, pa je svečanost počela. Katolički obred vjenčanja u posljednjih se dvjesto godina očito nije promijenio; riječi koje su me povezale s mladim riđokosim strancem koji je stajao pokraj mene, bile su uglavnom one iste koje su posvetile moju udaju za Franka. Osjećala sam se poput hladne, prazne ljuske, a riječi koje je mladi svećenik zamuckujući izgovarao, odjekivale su mi u praznoj trbušnoj šupljini. Kad je došao trenutak da položimo zavjete, automatski sam ustala, gledajući s nekom vrstom obamrle zadivljenosti kako moji hladni prsti nestaju u krupnim šakama mog mladoženje. Prsti su mu bili jednako hladni kao i moji, pa sam prvi put pomislila da je, unatoč izvanjskom miru, i on možda jednako nervozan kao i ja. Dosad sam ga izbjegavala pogledati, ali sada sam podigla pogled i otkrila da bulji u mene. Lice mu je bilo blijedo i posve bezizražajno; imao je isti izraz lica kao i onda kad sam mu previjala ranjeno rame. Pokušala sam mu se nasmiješiti, ali kutovi usana samo su mi nesigurno zatitrali. Pritisak njegovih prstiju na mojima pojačao se. Imala sam dojam da pridržavamo jedno drugo i da ćemo se oboje srušiti ako ijedno od nas izvuče ruku ili skrene pogled u stranu. Začudo, taj me je osjećaj malo utješio. U što god da smo se uvalili, bili smo dvoje. “Uzimam tebe, Claire, za ženu...” Glas mu se nije tresao, ali ruka jest. Čvršće sam ga uhvatila. Naši ukočeni prsti isprepleli su se kao ploče u škripcu. “... da te volim, poštujem i štitim... i u dobru i u zlu...” Njegove riječi kao da su dolazile iz daleka. Sva mi je krv napustila glavu. Kruti prsluk haljine paklenski me stezao, a ipak sam osjećala kako mi se hladan znoj slijeva ispod satena pod rukama. Ponadala sam se da neću pasti u nesvijest. Visoko na zidu iznad svetišta nalazio se mali prozor od obojenog stakla s grubom slikom Ivana Krstitelja u medvjeđem krznu. Zelene i plave sjenke plovile su mi po rukavima, što me podsjetilo na točionicu u taverni, pa sam žarko poželjela piće. Kad je došao red na mene, malo sam zamucala, što me razbjesnilo. “U-uzimam tebe, James...” Ukrutila sam kralježnicu. Jamie je svoje zavjete uspio izgovoriti prilično uvjerljivim glasom, pa i ja mogu pokušati isto. “... da te ljubim i poštujem do kraja života”, nastavila sam nešto čvršćim glasom. “Dok smrt nas ne rastavi.” Riječi su odjeknule tihom kapelicom sa zastrašujućom konačnošću. Sve je bilo mirno, kao na kakvoj fotografiji. Zatim je svećenik zatražio prsten.


Uto sam spazila iznenadno razdraženo komešanje i načas ugledala Murtaghovo zbunjeno lice. Tek što mi je sinulo da se netko zaboravio pobrinuti za prstenje, Jamie mi je ispustio ruku i skinuo prsten sa svoga prsta. Ja sam na lijevoj ruci još uvijek nosila Frankov prsten. Činilo mi se da su mi prsti desne ruke smrznuti, blijedi i ukočeni u krugu plave svjetlosti, a onda mi je veliki metalni kolut spuznuo s četvrtog prsta i ostao labavo visjeti; bio bi posve skliznuo s njega da mi Jamie nije sklopio prste i još jedanput stegnuo šaku. Uto je svećenik još nešto promrmljao, a onda se Jamie sagnuo da me poljubi. Bilo je očito da mi namjerava samo kratko i ceremonijalno dodirnuti usne, ali usta su mu bila tako mekana i topla da sam mu se nagonski primaknula, nejasno svjesna usklika oduševljenja i ohrabrenja prisutnih Škota, ne primjećujući ništa osim toplog čvrstog tijela koje me zagrlilo. Kao da sam u utočištu. Razdvojili smo se, oboje malo sigurniji, i nervozno se nasmiješili. Spazila sam kako Dougal izvlači Jamiejev bodež iz korica i zapitala se zašto. Još uvijek me gledajući u oči, Jamie je ispružio desnu ruku i okrenuo dlan nagore. Dahnula sam kad je vrh bodeža duboko zarezao njegovo zapešće i ostavio za sobom tamnu crtu krvi. Nisam stigla maknuti ruku koju je Dougal zgrabio, a onda sam osjetila gorući rez oštrice noža. Zatim je Dougal hitro pritisnuo moje zapešće uz Jamiejevo i svezao ih trakom bijelog platna. Mora da sam se malo zanjihala, jer me Jamie slobodnom lijevom rukom zgrabio za lakat. “Izdržite još malo, curo”, ohrabrio me tihim glasom. “Ovo neće još dugo trajati. Ponavljajte za mnom.” Zatim je održao kratak govor na gelskom, dvije-tri rečenice. Riječi mi nisu ništa značile, ali poslušno sam ih ponovila za Jamiejem, zapinjući o skliske samoglasnike. Kad su nam razvezali platnenu traku i obrisali rane, ceremonija je završila. Dok smo se spuštali pješačkom stazom, zavladalo je opće olakšanje i oduševljenje. Mogla je to biti bilo koja svadbena povorka, premda malobrojna i sastavljena isključivo od muškaraca, ako ne računamo mladenku. Već smo gotovo stigli do podnožja kad su me svladali glad, ostaci mamurluka i opći stres današnjeg dana. Kad sam se osvijestila, shvatila sam da ležim na vlažnom lišću, s glavom u krilu svog novog muža. Odložio je mokru krpu kojom mi je brisao lice. “Je li bilo tako strašno?” Nasmiješio mi se, ali u očima sam mu ugledala bojažljiv izraz koji me prilično dirnuo, unatoč svemu. Nesigurno sam mu uzvratila smiješak. “Nije to zbog vas”, stala sam ga uvjeravati. “Samo... Mislim da nisam ništa jela od jučer ujutro - a bojim se da sam prilično popila.” Usne su mu se trznule. “Tako mi kažu. Pa, tu vam mogu pomoći. Kao što sam vam već rekao, ne mogu baš mnogo ponuditi svojoj supruzi, ali obećavam da ću vas hraniti.” Nasmiješio se i sramežljivo mi kažiprstom odmaknuo zalutali uvojak s lica. Počela sam se uspravljati i namrštila se osjetivši malo peckanje u jednom zapešću. Već sam bila zaboravila onaj posljednji djelić ceremonije. Posjekotina se otvorila, nedvojbeno zbog pada. Uzela sam krpu iz Jamiejeve ruke i nespretno je omotala oko zapešća. “Mislio sam da ste se možda zbog toga onesvijestili”, rekao je pogledavši mi zapešće. “Trebao sam vas upozoriti na to, ali nisam shvatio da to ne očekujete dok vam nisam vidio izraz na licu.” “Što je to zapravo bilo?” upitala sam pokušavajući svezati krpu. “To je pomalo poganski običaj, ali u ovim je krajevima, uz uvriježenu ceremoniju uobičajeno položiti i zavjet u krvi. Neki svećenici to ne dopuštaju, ali pretpostavljam da se ovaj nije usudio ničemu prigovoriti. Izgledao je gotovo isto tako uplašen kao i ja”, odgovorio je s osmijehom. “Zavjet u krvi? A što znače riječi?” Jamie je uhvatio moju desnu ruku i nježno gurnuo posljednji komadić improviziranog zavoja. “Kad to kažete na engleskome, rimuje se. Evo kako glasi: ‘Ti krv si moje krvi, meso moga mesa Od iste smo tvari sazdani nas dvoje. Nek’ se naša tijela pretvore u jedno,


Neka naše duše zauvijek se spoje.’” Slegnuo je ramenima. “Slično kao i obični zavjeti, samo malo... primitivnije.” Spustila sam pogled na svoje zamotano zapešće. “Da, moglo bi se reci. Osvrnula sam se oko sebe; bili smo sami na stazi, pod jednom topolom. Otpalo okruglasto lišće ležalo je na tlu i sjajilo od vlage poput zahrđalih kovanica. Osim zvuka povremenog kapanja s drveća, bilo je vrlo tiho. “A gdje su ostali? Jesu li se vratili u gostionicu?” Jamie se namrštio. “Nisu. Otjerao sam ih odavde kako bih se mogao pobrinuti za vas, ali čekaju nas malo dalje.” Pokazao mi je bradom, onako kako to rade ljudi sa sela. “Neće nas ostaviti same sve dok brak ne postane služben.” “Zar već nije?” zbunjeno sam ga upitala. “Vjenčali smo se, zar ne?” Činilo se da mu je nelagodno, okrenuo se u stranu i stao pažljivo otresati mrtvo lišće s kilta. “Mmmphm. Da, nema sumnje, vjenčali smo se. Ali brak nije pravovaljan dok se ne konzumira.” Lagano, snažno crvenilo probilo se iz čipkastih nabora. “Mmmphm”, odvratila sam. “Hajdemo nešto pojesti.”


15. Otkrića u bračnom krevetu U gostionici nas je dočekala skromna svadbena gozba, uključujući vino, svježi kruh i pečenu govedinu. Kad sam krenula na kat da se osvježim prije jela, Dougal me uhvatio za ruku. “Ne želim nikakve dvojbe oko toga da je brak konzumiran”, strogo mi je naložio tihim glasom. “Ne smije biti nikakve dvojbe oko toga da je bračna zajednica legalna, nikakva manevarskog prostora za poništenje, inače svi stavljamo glave na kocku.” “Čini mi se da vi ionako stavljate glave na kocku”, uvrijeđeno sam primijetila. “Osobito moju.” Dougal me oštro potapšao po stražnjici. “Ne brinite vi za to; vi samo obavite svoj dio posla.” Kritički me odmjerio, kao da procjenjuje jesam li sposobna prikladno odigrati svoju ulogu. “Ja sam poznavao Jamiejeva oca. Ako mu Jamie imalo sliči, nećete imati nikakvih problema. Ah, Jamie, momče!” Pohitao je preko prostorije, do mjesta gdje je Jamie ušao nakon što je odveo konje u staju. Sudeći po izrazu Jamiejeva lica, i on je primao zapovijedi. Kako se, za ime Božje, to dogodilo, upitala sam se malo poslije. Prije šest tjedana, nedužno sam brala poljsko cvijeće u škotskim brdima, namjeravajući ga odnijeti kući svom mužu. A sada sam zatvorena u sobi seoske gostionice i čekam posve drugačijeg muža, čovjeka kojeg jedva da i poznajem, sa strogim zapovijedima da konzumiramo naš prisilni brak, po cijenu života i slobode. Sjedila sam na krevetu u svom posuđenom ruhu, ukočena i prestravljena, a onda sam začula slab zvuk naglog otvaranja i zatvaranja teških vrata. Jamie se leđima naslonio na vrata i pogledao me, a atmosfera obostrane nelagode dodatno se produbila. Napokon je prekinuo tišinu. “Ne morate me se bojati.” Zapravo nisam vjerovala da će me dodirnuti dok ga sama ne pozovem - ako ga uopće pozovem - ali ostaje činjenica da ću ga morati pozvati da učini mnogo više od toga, i to uskoro. Sumnjičavo sam ga pogledala. Pretpostavljam da bi mi sve ovo bilo teže kad bih ga smatrala neprivlačnim, ali istina je upravo suprotna. Ali ja više od osam godina nisam spavala ni s jednim muškarcem, osim s Frankom. I ne samo to. Po vlastitu priznanju, ovaj je mladić posve neiskusan. Ja još nikada nikome nisam oduzela nevinost. Čak ako i zanemarimo moje prigovore cijeloj toj stvari i razmotrimo situaciju s posve praktičnog gledišta, kako da, za ime Božje, uopće počnemo? Ako nastavimo ovim tempom, za tri ili četiri dana još uvijek ćemo stajati i gledati se. Nakašljala sam se i potapšala krevet pokraj sebe. “Ovaj, biste li željeli sjesti?” “Da.” Prešao je sobu poput velike mačke, ali umjesto da sjedne na krevet, primaknuo je stolac i sjeo mi sučelice. Nesigurno me uhvatio za ruke. Imao je krupne i vrlo tople šake i nadlanice blago obrasle crvenkastim dlačicama. Osjetila sam lagani šok kad me dodirnuo i sjetila se jednog stiha iz Starog zavjeta: “E, ali moj je brat Ezav runjav, dok sam ja bez dlaka.” 4 Frank je imao duge i tanke ruke, gotovo bez dlaka i po izgledu prilično aristokratske. Uvijek sam mu voljela gledati ruke kad je držao predavanja. “Pričajte mi o svom mužu”, rekao je Jamie kao da mi čita misli. To me toliko šokiralo da sam gotovo istrgnula ruke iz njegova stiska. “Što?” “Gledajte, curo. Ovdje ćemo ostati zajedno tri-četiri dana. Ne mislim tvrditi da sve znam, ali dobar dio života proveo sam na farmi, i osim ako se ljudi jako ne razlikuju od drugih životinja, neće nam baš dugo trebati 4

Knjiga postanka, 27,11.


da obavimo ono što moramo. Imamo malo vremena da popričamo i prevladamo obostrani strah.” Ova otvorena procjena naše situacije malo me opustila. “Vi me se bojite?” Nije mi tako izgledao. Ali možda je nervozan. Premda nije plašljivi šesnaestogodišnjak, ovo mu je ipak prvi put. Pogledao me u oči i nasmiješio se. “Da. Vjerojatno sam uplašeniji od vas. Zato vas držim za ruke, kako bih spriječio svoje da se tresu.” Nisam mu to povjerovala, ali ipak sam mu zahvalno stisnula ruke. “To nije loša ideja. Čini se da nam je lakše razgovarati dok se dodirujemo. Ali zašto ste me pitali o mužu?” Pomalo bijesno, zapitala sam se ne želi li on možda da mu pričam o svom seksualnom životu s Frankom, kako bi doznao što očekujem od njega. “Pa, pretpostavljam da mislite na njega. U danim okolnostima, teško bi moglo biti drukčije. Ne bih želio da ikad pomislite kako sa mnom ne možete razgovarati o njemu. Premda sam vam sada ja muž - vrlo je čudan osjećaj to reći - ne smijete ga zaboraviti, ne smijete to čak ni pokušati. Ako ste ga voljeli, zacijelo je bio dobar čovjek.” “Da... bio je.” Glas mi je zadrhtao. Jamie mi je palčevima pomilovao nadlanice. “Onda ću dati sve od sebe da odam počast njegovu duhu, služeći njegovoj ženi.” Primaknuo mi je ruke usnama i svečano ih poljubio. Nakašljala sam se. “To su vrlo galantne riječi, Jamie.” Iznenada se nasmiješio. “Da. Smislio sam ih dok je Dougal u prizemlju držao zdravicu.” Duboko sam uzdahnula. “Htjela bih vam postaviti nekoliko pitanja”, rekla sam. Oborio je pogled i pokušao prikriti osmijeh. “To sam i očekivao”, odvratio je. “S obzirom na okolnosti, pretpostavljam da imate pravo na izvjesnu dozu znatiželje. Što biste htjeli znati?” Iznenada je podigao pogled, a plave su mu oči nestašno zaiskrile na svjetlosti lampe. “Zašto sam još uvijek djevac?” “Eh, mislim da je to više-manje vaša stvar”, promrmljala sam. Iznenada mi je postalo prilično vruće, pa sam izvukla jednu ruku iz njegova stiska i potražila rupčić. Dok sam prekapala po džepu haljine, pod prstima sam osjetila nešto tvrdo. “Oh, zaboravila sam. Još uvijek imam vaš prsten.” Izvukla sam prsten i vratila mu ga. Bio je to težak zlatni kolut s ovalnim rubinom. Ali umjesto da ga natakne na prst, Jamie ga je spremio u kožnatu torbicu. “To je bio vjenčani prsten mog oca”, objasnio je. “Obično ga ne nosim, ali... no, danas sam vam htio iskazati poštovanje i izgledati što bolje.” Malo se zacrvenio zbog tog priznanja, pa se usredotočio na zatvaranje torbice. “Iskazali ste mi veliku čast”, odvratila sam, smješkajući se i protiv volje. Smatrala sam da je dodavanje prstena s rubinom njegovoj veličanstvenoj sjajnoj odori bilo posve suvišno, ali dirnuo me razlog zašto je to učinio. “Potrudit ću se da što prije nabavim prsten koji će vam pristajati”, obećao je. “To nije važno”, odvratila sam s malom nelagodom. Na kraju krajeva, ubrzo sam namjeravala otići. “Ovaj, imam jedno važno pitanje”, rekla sam vraćajući se na prethodnu temu. “Ako nemate ništa protiv da mi odgovorite. Zašto ste me pristali uzeti za ženu?” “Ah.” Ispustio mi je ruke i malo se odmaknuo. Prije odgovora, načas je zastao i poravnao vunenu tkaninu na bedrima, pa sam mu pod naborima teške tkanine ugledala dugu crtu napetih mišića. “Pa, kao prvo, nedostajali bi mi razgovori s vama”, odgovorio je sa smiješkom. “Ne, ozbiljno vas pitam”, ustrajala sam. “Zašto?” Nato se uozbiljio. “Prije no što vam odgovorim, Claire, htio bih vas nešto zamoliti”, polako je rekao. “Što to?” “Da budete iskreni.” Mora da sam se nelagodno trgnula, jer on je spustio ruke na koljena i nagnuo se prema meni ozbiljna lica. “Znam da ima stvari koje mi ne želite reći, Claire. A možda i stvari koje mi ne možete reći.” Nemaš pojma koliko si u pravu, pomislila sam.


“Neću vas prisiljavati, ikad, da mi kažete stvari koje se tiču samo vas”, nastavio je ozbiljnim glasom i spustio pogled na svoje ruke, koje je sada pritisnuo dlanom o dlan. “Ima stvari koje ni ja ne mogu reći vama, barem za sada. A ne bih želio tražiti od vas ništa što mi ne možete dati. Ali zamolio bih vas jednu stvar - kad mi nešto kažete, neka to bude istina. A ja vam obećavam isto. U ovom trenutku nemamo ništa osim... osim međusobnog poštovanja, možda. A ja vjerujem da to poštovanje može podnijeti tajne, ali ne i laži.” Ispružio je ruke s dlanovima okrenutim nagore, kao da me poziva. Na njegovu sam zapešću ugledala tamnu brazgotinu od zavjeta u krvi i lagano položila svoje dlanove na njegove. “Da, slažem se. Obećavam da ću biti iskrena.” Nježno je sklopio prste oko mojih šaka. “I ja vama obećavam isto.” Duboko je uzdahnuo. “E sad, pitali ste me zašto sam vas uzeo za ženu?” “Malo sam znatiželjna”, odvratila sam. Nasmiješio se, pa mu se i na širokim ustima pojavio humor koji mu je virio iz očiju. “Ne mogu reći da vas krivim. Učinio sam to iz nekoliko razloga. Jedan od tih razloga - ili možda dva - zasad vam ne mogu reći, premda s vremenom hoću. Ali pretpostavljam da je osnovni razlog onaj isti zbog kojeg ste se vi pristali udati za mene; da vas sačuvam od ruku Jacka Randalla.” Malo sam zadrhtala sjetivši se satnika, a Jamie mi je stisnuo ruke. “Sada ste doista sigurni”, rekao mi je čvrstim glasom. “Imate moje ime i obitelj, moj klan, a i zaštitu mog tijela ako je potrebno. Taj vas čovjek više neće dirnuti dok sam ja živ.” “Hvala”, odvratila sam. Gledajući njegovo snažno, mlado i odlučno lice širokih kostiju i čvrste čeljusti, prvi sam put pomislila da je Dougalov apsurdni plan možda ipak bio razuman. Zaštitu mog tijela. Ta me se fraza naročito dojmila dok sam gledala odlučno držanje širokih ramena i prisjetila se njegovih silovitih i elegantnih kretnji mačem, kad se “pravio važan” na mjesečini. On to ozbiljno misli i, bez obzira na svoju mladost, zna što govori, a ima i ožiljke da to dokaže. Nije bio nimalo stariji od mnogih pilota i običnih vojnika koje sam njegovala u ratu, a znao je cijenu takvih riječi jednako dobro kao i oni. Zavjet koji mi je dao nije bio romantičan, nego otvoreno obećanje da će me štititi po cijenu vlastite sigurnosti. Ponadala sam se da mu mogu ponuditi nešto zauzvrat. “To je vrlo galantno od vas”, iskreno sam mu rekla. “Ali je li vrijedno, no, ženidbe?” “Jest”, odgovorio je i kimnuo glavom, a onda se opet nasmiješio, ovoga puta pomalo turobno. “Ja vrlo dobro poznajem tog čovjeka. Ne bih mu ni psa povjerio na čuvanje kad bih to mogao spriječiti, a kamoli bespomoćnu ženu.” “Baš laskavo”, ironično sam primijetila. Nasmijao se, a onda je ustao i otišao do stola pokraj prozora. Netko je stavio buket poljskog cvijeća u čašu za viski - možda gazdarica - a iza nje je stajala boca s vinom i dvije čaše. Jamie je natočio vino u čaše i vratio se do kreveta. Dodao mi je jednu čašu i sjeo na svoje mjesto. “Ovo vino nije baš tako dobro kao vino iz Columove privatne kolekcije”, rekao je s osmijehom, “ali nije ni tako loše.” Podigao je čašu i nazdravio tihim glasom: “Za gospođu Fraser.” Osjetila sam da me opet obuzima snažan napadaj panike. Odlučno sam ga suzbila i podigla čašu. “Za iskrenost”, odvratila sam, a onda smo oboje otpili gutljaj. “Pa, to je jedan razlog”, rekla sam spustivši čašu. “Možete li mi otkriti još koji?” Zagledao se u svoju čašu. “Možda vas samo želim odvesti u krevet”, odgovorio je i naglo podigao pogled. “Je li vam to palo na pamet?” Ako me želio dovesti u nepriliku, uspio je, ali odlučila sam da mu to ne pokažem. “Pa, želite li?” smjelo sam ga upitala. “Iskreno rečeno, da, želim.” Plave su me oči mirno promatrale preko ruba čaše. “Niste se zbog toga morali oženiti sa mnom”, usprotivila sam se. Izgledao je iskreno zapanjen. “Ne mislite valjda da bih vas uzeo a da vam ne ponudim brak!” “Mnogi bi muškarci tako postupili”, odgovorila sam, zabavljena njegovom nedužnošću.


Zinuo je od čuda i načas ostao bez riječi. Kad se pribrao, pažljivo birajući riječi, dostojanstveno je odgovorio: “Možda je to preuzetno reći, ali volio bih vjerovati da ja nisam poput ‘mnogih muškaraca’ i da se ne ponašam na najgori mogući način.” Njegove su me riječi prilično dirnule, pa sam ga stala uvjeravati da njegovo dosadašnje ponašanje smatram galantnim i džentlmenskim i ispričala mu se zbog sumnji koje sam možda nehotice imala u vezi s njegovim motivima. Na toj smo nesigurnoj diplomatskoj noti zastali, a on je napunio prazne čaše. Neko smo vrijeme pijuckali vino u tišini, kao da nas je oboje obuzela sramežljivost nakon iskrenosti posljednjeg dijela razgovora. Dakle, ipak postoji nešto što mu ja mogu ponuditi. Iskreno rečeno, ne mogu tvrditi da mi to već nije palo na pamet, čak i prije no što smo se zatekli u ovoj apsurdnoj situaciji. Jamie je vrlo privlačan mladić. A nisam zaboravila ni onaj trenutak, ubrzo nakon što sam stigla u dvorac, kad sam mu sjela u krilo i... Nagnula sam čašu i popila vino dokraja, a onda sam ponovo potapšala krevet do sebe. “Sjednite do mene”, rekla sam mu. “I...” pokušala sam se sjetiti neke neutralne teme kako bih ublažila nelagodu tjelesne bliskosti, “i ispričajte mi nešto o svojoj obitelji. Gdje ste odrasli?” Krevet je osjetno potonuo pod njegovom težinom, pa sam se oslonila da ne padnem na njega. Sjeo mi je tako blizu da je rukavom košulje dodirnuo moju ruku, koja je opušteno počivala na bedru. Neusiljeno ju je uhvatio kad je sjeo, pa smo se naslonili na zid, ne gledajući ruke, ali isto tako svjesni svoje veze kao da su nas prikovali zajedno. “E sad, gdje da počnem?” Podigao je svoja prilično krupna stopala na stolac i prekrižio noge na gležnjevima, a ja sam s izvjesnom dozom zabavljenosti prepoznala trenutak kad škotski gorštak načas zastaje prije no što počne razglabati o složenim obiteljskim i klanskim odnosima, koji tvore pozadinu gotovo svakog važnijeg događaja u škotskom gorju. Frank i ja smo jedne večeri u seoskom pabu zadivljeno slušali razgovor dvojice starih ekscentrika, koji su odgovornost za nedavno uništenje jedne prastare staje slijedili unatrag zamršenog datiranja lokalnih svađa, koliko sam ja mogla shvatiti, sve do 1790. godine. S onom vrstom manjeg šoka na koji sam se počela navikavati, sada sam shvatila da ta svađa, čije sam podrijetlo tada smatrala skrivenim u maglama vremena, u ovom trenutku još nije ni započela. Suzbila sam zbrku koju mi je izazvala u glavi ta spoznaja i prisilila se da obratim pozornost na Jamiejeve riječi. “Dakako, moj otac bio je Fraser, mlađi polubrat sadašnjeg gospodara Lovata. Ali majka mi je bila MacKenzie. Vi znate da su Dougal i Colum moji ujaci?” Kimnula sam glavom. Unatoč razlici u boji kose, sličnost je bila prilično velika. Široke kosti lica i dug, ravan nos, zašiljen poput noža, očito je naslijedio od MacKenzieja. “No da, moja im je majka bila sestra, a osim nje imali su još dvije sestre. Teta Janet sada je pokojna, kao i moja majka, ali teta Jocasta udala se za jednog Rupertova bratića i živi na obali Loch Eileana. Teta Janet imala je šestero djece, četiri dječaka i dvije djevojčice, teta Jocasta ima troje, sve djevojke, Dougal ima četiri kćeri, Colum samo malog Hamisha, a moji roditelji mene i moju sestru, kojoj su dali ime po teti Janet. Ali mi je uvijek zovemo Jenny.” “I Rupert je MacKenzie?” upitala sam, naprežući se da zadržim sve te podatke u glavi. “Da, on je...” Jamie je načas zastao da razmisli. “On je Dougalov, Columov i Jocastin bratić, što znači da je meni bratić u drugom koljenu. Rupertov otac i moj djed Jacob bili su braća, a...” “Čekajte malo, nemojmo se vraćati u prošlost više no što moramo, jer će mi se inače sve beznadno pomiješati u glavi. Još nismo ni došli do Frasera, a već sam zaboravila kako vam se zovu bratići i sestrične.” Protrljao je bradu računajući. “Hm. Situacija je malo zamršenija sa strane Fraserovih, zato što se moj djed Simon triput ženio, pa je moj otac imao dvije grupe polubraće i polusestara. Recimo samo da sa strane Frasera imam šest stričeva i tri tete koji su još uvijek živi, da sad ne spominjemo sve bratiće i sestrične.” “Slažem se.” Sagnula sam se i opet nam napunila čaše. Pokazalo se da se područja klanova Fraser i MacKenzie dodiruju izvjesnom dužinom uz unutarnje granice, od morske obale pa uz donji rub Loch Nessa, a kao što to obično biva, ta zajednička granica bila je posve nesigurna linija, neucrtana u zemljovide, i pomicala se naprijed-natrag, zavisno od vremena, okolnosti


i savezništva. Uz tu granicu, na južnom kraju područja klana Fraser, ležalo je malo imanje Broch Tuarach, vlasništvo Jamiejeva oca Briana Frasera. “To je prilično plodan komad zemlje koji omogućuje pristojan ribolov i ima dobru šumu za lov. Na njemu je šezdesetak seljaka-zakupnika i jedno seoce koje se zove Broch Mordha. A i vlastelinska kuća, dakako - ona je moderna”, dodao je s izvjesnim ponosom. “Stari broch sada služi za držanje životinja i žita.” “Dougal i Colum nisu baš bili oduševljeni što im se sestra udaje za jednog Frasera, pa su zahtijevali da ona ne bude zakupnik na Fraserovoj zemlji, nego da živi na slobodnom imanju. I tako je Lallybroch - tako ga zovu ljudi koji na njemu žive - postao vlasništvo mog oca, ali s klauzulom u ugovoru koja kaže da zemlja može prijeći samo na potomke moje majke, Ellen. Ako ona umre bez djece, zemlja će se nakon očeve smrti vratiti u vlasništvo lorda Lovata, bez obzira na to ima li moj otac djece s nekom drugom ženom. Ali on se nije ponovo oženio, a budući da sam ja sin svoje majke, Lallybroch je moj, koliko god to vrijedilo.” “Niste li mi jučer rekli da nemate nikakvo vlasništvo?” Srknula sam vino, koje mi se činilo prilično dobrim: što sam ga više pila, sve mi je više godilo, pa sam pomislila da bi mi bilo pametnije da ga ubrzo prestanem piti. Jamie je oštro odmahnuo glavom. “Bez sumnje, Lallybroch je moj. Ali ja od toga trenutačno nemam velike koristi jer ne mogu otići onamo”, rekao je kao da se ispričava. “Postoji jedan omanji problem: za mnom je raspisana tjeralica.” Nakon što je Jamie pobjegao iz Fort Williama, Dougal ga je odveo u svoju kuću, Beannachd (što znači “blagoslovljena”, objasnio je), da ondje zaliječi rane i oporavi se od groznice koju su one izazvale. A zatim je otišao u Francusku i proveo dvije godine u francuskoj vojsci, boreći se u okolici španjolske granice. “Proveli ste dvije godine u francuskoj vojsci i uspjeli ostati djevac?” s nevjericom sam lanula. U ratu sam njegovala mnogo Francuza, a prilično sam sumnjala u to da se galski stav prema ženama bitno promijenio u posljednjih dvjesto godina. Jamie me postrance pogledao, a jedan mu se kut usana trznuo. “Da ste vidjeli kakve bludnice opslužuju francusku vojsku, Saskinjo, čudili biste se što uopće imam hrabrosti dotaknuti ženu, a kamoli otići s njom u krevet.” Zagrcnula sam se, ispljunula vino i zakašljala, sve dok nije osjetio potrebu da me pljesne po leđima. Kad sam se pribrala, zadihana i crvena u licu, zamolila sam ga da nastavi. Vratio se u Škotsku prije otprilike godinu dana i proveo šest mjeseci sam ili sa skupinom “slomljenih ljudi”, muškaraca bez klana, životareći u šumi od danas do sutra i kradući stoku iz pograničnih područja. “A onda me netko udario u glavu nekom vrstom sjekire”, rekao je i slegnuo ramenima. “Moram vjerovati Dougalu o onome što se događalo u sljedeća dva mjeseca, jer sam nisam mnogo toga primjećivao.” Dougal se u vrijeme napada nalazio na obližnjem posjedu, pa su ga Jamiejevi prijatelji pozvali, a on je uspio nekako prebaciti nećaka u Francusku. “Zašto baš u Francusku?” upitala sam. “Sigurno je grozno riskirao što vas je poslao na tako dug put.” “Više bi riskirao da me ostavio u Škotskoj. Čitavo područje obilazile su engleske patrole - vidite, ja i moji drugovi bili smo prilično aktivni u okolici. Pretpostavljam da Dougal nije htio da me Englezi nađu bez svijesti u kolibi nekog seljaka.” “Ili u njegovoj kući?” dodala sam pomalo cinično. “Mislim da bi me on odveo svojoj kući da nije bilo dviju stvari”, odgovorio je Jamie. “Kao prvo, on je u to vrijeme na svom imanju imao jednog engleskog gosta. A kao drugo, ja sam tada jako loše izgledao. Dougal je vjerojatno mislio da ću ionako umrijeti, pa me poslao u jednu opatiju.” Koliko sam shvatila, opatija Svete Anne de Beaupré, na francuskoj obali, bila je dom negdašnjeg Alexandera Frasera, a sada opata tog utočišta učenja i molitve. “On i Dougal nisu baš u najboljim odnosima”, objasnio je Jamie, “ali Dougal je shvatio da se za mene ovdje ne može mnogo učiniti, i ako mi se može ikako pomoći, moći će se ondje.” To se pokazalo točnim. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi i liječničkom umijeću dvojice redovnika, Jamie je na njezi Braće svetog Dominika preživio i postupno se oporavio.


“Kad sam se oporavio, vratio sam se u Škotsku”, objasnio je. “Dougal me dočekao na obali sa svojim ljudima, pa smo krenuli na područje klana MacKenzie, a onda smo, ovaj, sreli vas.” “Satnik Randall tvrdi da ste krali stoku”, rekla sam. Jamie se nasmiješio, neuznemiren optužbom. “Pa, Dougal nije čovjek koji propušta priliku da usput štogod zaradi”, primijetio je. “Nabasali smo na jedno lijepo krdo stoke koje je paslo travu, a nikoga u blizini. I tako...” Slegnuo je ramenima, kao da fatalistički prihvaća neizbježne životne činjenice. Očito, ja sam se pojavila na kraju sukoba Dougalovih ljudi i Randallovih draguna. Kad je spazio da im se Englezi približavaju, Dougal je polovicu svojih ljudi poslao sa stokom u gustiš, a ostali su se Škoti skrili u šumarak mladog drveća i spremili se da dočekaju Engleze u zasjedi. “I to nam je uspjelo”, s odobravanjem je rekao Jamie. “Iznenadili smo ih i projahali ravno kroz njih vičući. Naravno, oni su nas slijedili, pa smo im upriličili uzbudljivu potjeru po bregovima, preko potočića, stijena i sličnih prepreka, a za to vrijeme Dougalovi ljudi prelazili su granicu s kravama. Naposljetku smo im uspjeli pobjeći i skloniti se na farmu gdje sam vas prvi put vidio, da tamo pričekamo mrak.” “Shvaćam”, rekla sam. “Ali zašto ste se uopće vratili u Škotsku? Čini se da biste u Francuskoj bili mnogo sigurniji.” Zaustio je da odgovori, ali onda se predomislio i srknuo vino. Izgleda da smo došli do ruba njegova područja tajnosti. “To je duga priča, Saskinjo”, odvratio je izbjegavajući temu. “To ću vam ispričati drugom prilikom. Ali što je s vama? Kako bi bilo da mi ispričate nešto o svojoj obitelji? Naravno, ako smatrate da možete”, žurno je dodao. Kratko sam razmislila i zaključila da neću bogzna što riskirati ako mu ispričam ponešto o svojim roditeljima i stricu Lambu. Dakako, profesija strica Lamba imala je izvjesnih prednosti. Proučavatelji starina jednako su nezanimljivi u osamnaestom kao i u dvadesetom stoljeću. I tako sam mu ispričala ponešto o tome, ispuštajući samo nevažne pojedinosti kao što su automobili, zrakoplovi i, dakako, rat. Jamie me pažljivo slušao i tu i tamo postavio pokoje pitanje. Izrazio mi je sućut zbog smrti roditelja i pokazao zanimanje za strica Lamba i njegova otkrića. “A onda sam upoznala Franka”, završila sam i zastala, nesigurna koliko mu toga mogu reći a da ne prijeđem na opasan teren. Srećom, Jamie me spasio. “Bit će bolje da sada ne govorite o njemu”, odvratio je s razumijevanjem. Kimnula sam glavom, a pred očima mi se malo zamutilo. Jamie mi je ispustio ruku, zagrlio me oko vrata i nježno spustio moju glavu na svoje rame. “U redu je”, rekao je nježno me milujući po kosi. “Jeste li umorni, curo? Želite li da vas pustim odspavati?” Došla sam u iskušenje da odgovorim potvrdno, ali onda sam zaključila da bi to bilo i nepravedno i kukavički. Nakašljala sam se, uspravila i odmahnula glavom. “Ne”, odgovorila sam i duboko uzdahnula. Osjetila sam slab miris sapuna i vina. “Nisam umorna. Recite mi - recite mi kakve ste igre igrali kao dječak?” U sobi se nalazila debela dvanaestosatna svijeća s tamnim kolutovima koji su označavali sate. Razgovarali smo kroz tri koluta, ispuštajući ruke samo da natočimo vino, da ustanemo ili odemo u zahod iza zavjese u kutu. Vrativši se s jednog od tih izleta, Jamie je zijevnuo i počešao se. “Prilično je kasno”, rekla sam i također ustala. “Možda bismo trebali poći u krevet.” “U redu”, rekao je i protrljao se po vratu. “U krevet? Ili na spavanje?” Upitno je podigao obrvu, a kutovi usta su mu zatitrali. Iskreno rečeno, tako sam se ugodno osjećala u njegovu društvu da sam gotovo zaboravila zašto smo zapravo tu. Kad mi je postavio to pitanje, iznenada me obuzela lagana panika. “Pa...” odgovorila sam slabašnim glasom. “U svakom slučaju, ne namjeravate spavati u haljini, zar ne?” upitao me na svoj uobičajeno praktičan način.


“Pa, ne, pretpostavljam da ne.” Zapravo, sve se tako brzo odvijalo da se uopće nisam sjetila spavaćice koju ionako nisam imala. Dosad sam spavala ili u podsuknji ili bez ičega, zavisno od vremena. Jamie nije ponio sa sobom ništa osim odjeće koju je imao na sebi, pa je, očito, mogao leći ili u košulji ili bez ičega, što bi cijelu situaciju naglo dovelo do vrhunca. “Dođite onda ovamo da vam pomognem, s čipkom i ostalim.” Kad me počeo svlačiti, ruke su mu malo zadrhtale, ali izgubio je dio smetenosti hrvajući se s desecima kukica koje su mi pridržavale gornji dio haljine. “Ha!” pobjedonosno je rekao kad je oslobodio i posljednju sponu, pa smo se oboje nasmijali. “Daj da ja sad svučem tebe”, rekla sam, zaključivši da više nema smisla odugovlačiti. Raskopčala sam mu košulju i zavukla ruke pod nju, gurnula ih preko njegovih ramena i polako mu ih spustila na prsa. Osjetila sam elastične dlačice i blago uzdignuće oko bradavica. Jamie je nepomično stajao, jedva dišući, a ja sam čučnula da mu raskopčam pojas na struku. Ako se već mora dogoditi, bolje da se dogodi sada, pomislila sam, pa sam polako povukla ruke uz njegova čvrsta mršava stegna i zavukla ih pod kilt. Premda sam sada već jako dobro znala što većina Škota nosi ispod kilta - ništa - ipak me obuzeo šok kad sam pod prstima osjetila samo Jamieja. On se u tom trenutku uspravio i spustio glavu da me poljubi. Bio je to dug poljubac, a ruke su mu odlutale nadolje i pronašle kopču moje suknje. Pala je na pod u velikom valu uštirkanog praćakanja, ostavljajući me u podsuknji. “Gdje si naučio ovako ljubiti?” upitala sam ga, ostavši pomalo bez daha. Nasmiješio se i ponovo me privinuo uza se. “Rekao sam ti da sam djevac, a ne da sam redovnik”, odgovorio je i ponovo me poljubio. “Ako mi zatreba pomoć, pitat ću te.” Kad me čvrsto zagrlio, shvatila sam da je više nego spreman za ono što slijedi. A onda sam s izvjesnim iznenađenjem shvatila da sam i ja spremna. Zapravo, bilo zbog kasnog sata, vina, Jamiejeve privlačnosti ili samo zbog duge apstinencije, obuzela me prilično jaka želja. Izvukla sam mu košulju iz pojasa i pomilovala ga po grudima, kružeći palčevima oko bradavica. Ukrutile su se u sekundi, a on me iznenada čvrsto stisnuo. “Uh!” izustila sam ostavši bez daha, pa je olabavio stisak i ispričao se. “Ne, ne brini, poljubi me ponovo.” Poslušao me i prebacio mi vrpce podsuknje preko ramena. Malo se odmaknuo od mene, uhvatio mi dojke i stao trljati bradavice kao što sam ja prije trljala njegove. Ja sam stala petljati s kopčom koja mu je pridržavala kilt. Njegovi su mi prsti pomogli i jezičac se oslobodio. Iznenada me podigao u naručje i sjeo na krevet sa mnom u krilu, a zatim je progovorio pomalo promuklim glasom. “Reci mi ako budem previše grub ili ako želiš da prestanem. U bilo kojem trenutku prije no što uđem u tebe, jer ne vjerujem da ću nakon toga moći prestati.” Umjesto odgovora, položila sam mu ruke na leđa, povukla ga na sebe i odvela ga do skliske pukotine među nogama. “Sveti Bože!” rekao je James Fraser, koji nikad nije spominjao Gospodinovo ime uzalud. “Nemoj sada stati!” odvratila sam. Dok smo poslije ležali u zagrljaju, činilo se prirodnim da spusti moju glavu na svoja prsa. Dobro smo se slagali i većina je naših inhibicija nestala u zajedničkom uzbuđenju i novosti međusobnog istraživanja. “Je li bilo onako kako si zamišljao?” znatiželjno sam ga upitala, a on se zahihotao, proizvevši duboko brujanje pod mojim uhom. “Otprilike. Mislio sam... ne, nije važno.” “Ne, reci mi. Što si mislio?” “Neću; smijat ćeš mi se.” “Obećavam ti da neću. Reci mi.” Pomilovao me po kosi i zadjenuo mi uvojak za uho.


“No dobro. Nisam znao da ljudi to rade okrenuti licem u lice. Mislio sam da to rade odostraga, poput konja, znaš.” Morala sam se napregnuti da održim obećanje, ali uspjela sam suspregnuti smijeh. “Znam da to zvuči glupo”, rekao je obrambenim tonom. “Samo... znaš kako si čovjek u mladosti zabije neke stvari u glavu, pa ih se poslije više ne može riješiti?” “Zar nikad nisi vidio ljude kako vode ljubav?” To me iznenadilo, jer u nekim sam seljačkim kolibama vidjela kako čitava obitelj spava u istoj sobi. Naravno, Jamiejevi roditelji nisu bili obični seljaci, ali ipak, zacijelo nema mnogo škotske djece koja se nikad nisu probudila i otkrila da im roditelji vode ljubav u blizini. “Naravno da jesam, ali obično ispod pokrivača, znaš. Nisam ništa mogao razabrati, osim da je muškarac na vrhu. To sam znao.” “Da, to sam primijetila.” “Jesam li te previše pritisnuo?” upitao je pomalo zabrinutim glasom. “Ne previše. Ali, ozbiljno, to si mislio?” Nisam se nasmijala, ali nisam mogla obuzdati široki smiješak. Jamie je malo porumenio iza ušiju. “Da. Jedanput sam vidio kako muškarac uzima ženu pod vedrim nebom. Ali to je... pa, to je bilo silovanje, a on ju je uzeo odostraga. To me se dojmilo i, kao što sam rekao, urezalo mi se u sjećanje.” I dalje me držao u zagrljaju, opet se koristeći tehnikama za smirivanje konja. Ali postupno je prešao na odlučnije istraživanje. “Htio bih te nešto pitati”, rekao je i pomilovao me po cijeloj dužini leđa. “Što?” “Je li ti se svidjelo?” upitao je pomalo sramežljivo. “Da, svidjelo mi se”, iskreno sam odgovorila. “Tako sam i mislio, premda mi je Murtagh rekao da većina žena ne mari za te stvari i da bih trebao svršiti što prije.” “Što Murtagh zna o tome?” ogorčeno sam odvratila. “Što se većine žena tiče, što polaganije, to bolje.” Jamie se opet zahihotao. “Pa, ti to vjerojatno znaš bolje od Murtagha. Sinoć su mi Murtagh, Rupert i Ned udijelili priličan broj savjeta o tim stvarima. Ali dobar dio tih savjeta zvučao mi je prilično nevjerojatno, pa sam zaključio da će mi biti najbolje da se oslonim na vlastitu pamet.” “Dosad te nije iznevjerila”, odvratila sam vrteći jednu od njegovih dlačica oko prsta. “Kakve su ti još mudre savjete dali?” Koža mu je bila crvenkastozlatna na svjetlosti svijeće; iznenađeno sam shvatila da se sada još jače zacrvenjela od nelagode. “Većinu toga ne bih mogao ponoviti. A kao što sam rekao, ionako je većina tih savjeta vjerojatno pogrešna. Vidio sam mnogo vrsta životinja kako se pare, a većina je to uspješno obavila bez ikakvih savjeta, pa pretpostavljam da to mogu i ljudi.” Zabavljala me pomisao da netko o seksualnim tehnikama uči gledajući životinje u staji ili u šumi, a ne slušajući priče prijatelja u sportskim svlačionicama ili čitajući pornografske časopise. “Koje si životinje vidio kako se pare?” “Oh, sve moguće. Naša farma leži pokraj šume, znaš, pa sam dosta vremena provodio u šumi, loveći ili tražeći odlutale krave. Vidio sam konje i krave, dakako, svinje, kokoši, golubove, pse, mačke, jelene, vjeverice, zečeve, veprove... ah, da, a jedanput čak i zmije.” “Zmije!?” “Da, zmije. Jesi li znala da zmije imaju dvije kite? Mislim reći, mužjaci.” “Ne, to prvi put čujem. Jesi li siguran u to?” “Da. I obje su zašiljene, ovako.” Razmaknuo je drugi i treći prst da mi pokaže. “Mora da je to grozno neugodno za ženke”, rekla sam hihoćući se. “Pa, meni se činilo da ženka uživa”, odvratio je Jamie. “Barem koliko sam ja mogao zaključiti; zmije baš nemaju izražajna lica.”


Zagnjurila sam lice u njegova prsa i zacičala od veselja. Njegov ugodni mošusni miris miješao se s grubim mirisom platnene košulje. “Skini košulju”, rekla sam uspravivši se i povlačeći skut tog odjevnog predmeta. “Zašto?” zapitao je, ali se uspravio i poslušao me, a ja sam kleknula pred njega i zadivljeno se zagledala u njegovo golo tijelo. “Zato što te želim pogledati”, odgovorila sam. Bio je prekrasno građen, s elegantnim dugim kostima i ravnim mišićima, koji su se glatko spuštali ispod zaobljenih prsa i ramena prema malim udubinama trbuha i stegna. Podigao je obrve. “Pa onda, pošteno je pošteno. Svuci i ti svoju košulju.” Pomogao mi je da se izvučem iz izgužvane podsuknje, gurajući mi je preko bokova. Kad ju je skinuo, uhvatio me za struk i stao napeto proučavati. Postalo mi je gotovo neugodno dok me gledao. “Zar nikad prije nisi vidio golu ženu?” upitala sam ga. “Jesam, ali ne iz ovakve blizine.” Na licu mu se pojavio širok osmijeh. “I ne svoju ženu.” Objema me je rukama pomilovao po bokovima. “Imaš dobre, široke bokove; pretpostavljam da ćeš biti dobra rodilja.” “Što!” Uvrijeđeno sam se odmaknula, ali me on privukao i srušio se na krevet sa mnom na sebi. Čvrsto me držao sve dok se nisam prestala opirati, a onda me malo podigao da me poljubi. “Znam da je jedanput dovoljno da brak bude legalan, ali...” Sramežljivo je zastao. “Želiš to opet učiniti?” “Bi li ti jako smetalo?” Ni ovog puta nisam se nasmijala, ali sam osjetila kako mi se rebra napinju od suzdržavanja. “Ne”, odgovorila sam ozbiljnim glasom, “ne bi mi smetalo.” “Jesi li gladan?” upitala sam ga nešto poslije. “Kao vuk.” Spustio je glavu i nježno mi gricnuo dojku, a onda je podigao pogled i nasmiješio se. “I ne samo hrane.” Otkotrljao se do ruba kreveta. “Pretpostavljam da u kuhinji ima hladne govedine i kruha, a vjerojatno i vina. Idem nam donijeti večeru.” "Ne, nemoj ustajati. Ja ću.” Iskočila sam iz kreveta i krenula prema vratima, prebacujući šal preko košulje da se zaštitim od hladnoće u hodniku. “Čekaj, Claire!” doviknuo mi je Jamie. “Bolje pusti mene...” Alija sam već otvorila vrata. Moju pojavu na vratima dočekali su prostački veseli uzvici petnaestak muškaraca koji su sjedili oko ognjišta u dnevnoj sobi u prizemlju, pili, jeli i kockali se. Načas sam zapanjeno ostala stajati uz ogradu, dok je petnaest nacerenih lica svjetlucalo iz vatrom osvijetljenih sjena. “Hej, curo!” povikao je Rupert, jedan od njih. “Još uvijek možete hodati! Znači li to da Jamie ne obavlja svoju dužnost prema vama?” Rupertovu šalu dočekale su salve smijeha i još prostije primjedbe o Jamiejevoj muškosti. “Ako Jamie više ne može, rado ću preuzeti njegovo mjesto!” ponudio se jedan niski tamnokosi mladić. “Ne, ne, on ne valja, uzmite mene, curo!” povikao je drugi. “Ne želi ona nikoga od vas”, povikao je Murtagh, glasom bučnim od pijanstva. “Nakon Jamieja, može je zadovoljiti samo nešto ovakvo.” Zamahnuo je velikom ovčjom kosti iznad glave, a prostorija se zatresla od smijeha. Pobjegla sam natrag u sobu, zalupila vrata za sobom i ostala stajati leđima naslonjena na njih i bijesno zuriti u Jamieja, koji je ležao gol na krevetu i tresao se od smijeha. “Pokušao sam te upozoriti”, rekao je gušeći se od smijeha. “Trebala bi si vidjeti lice!” “Što točno ti muškarci rade tamo dolje?” prosiktala sam. Jamie je vješto ustao s naše bračne postelje, kleknuo na pod i stao prekapati po hrpi odbačene odjeće. “Oni su svjedoci”, kratko je odgovorio. “Dougal ne želi riskirati poništenje ovog braka.” Uspravio se s kiltom u rukama, a onda ga je omotao oko bokova i nacerio mi se. “Bojim se da ti je ugled nepovratno uništen, Saskinjo.”


Krenuo je prema vratima, gol do pasa. “Nemoj izlaziti!” rekla sam mu u iznenadnoj panici. S rukom na bravi, okrenuo se da me umiri osmijehom. “Ne brini, curo. Kad već moraju biti svjedoci, neka barem nešto vide. Osim toga, ne namjeravam sljedeća tri dana skapavati od gladi samo zato što se bojim malo zadirkivanja.” Kad je izašao iz sobe i ostavio odškrinuta vrata, dočekao ga je prostački pljesak. Mogla sam čuti kako odlazi u kuhinju, praćen bučnim čestitkama, bestidnim pitanjima i savjetima. “Kako ti je bilo prvi put, Jamie?” zagrmio je Rupert lako prepoznatljivim hrapavim glasom. “Jesi li krvario?” “Ja nisam, ali ako ne začepiš gubicu, lopužo stara, ti ćeš”, začula sam jedak škotski odgovor. Jamiejevu šalu dočekale su salve smijeha, a zadirkivanje se nastavilo, prateći ga dolje do kuhinje i natrag uza stube. Lica crvena poput vatre u prizemlju, odškrinula sam vrata da Jamie uđe u sobu s punim rukama hrane i pića. Ušao je postrance, ispraćen završnom navalom veselja iz prizemlja. Prekinula sam je odlučnim treskom vrata i stavila na njih gredu. “Donio sam toliko hrane da neko vrijeme ne moramo izlaziti”, rekao je Jamie odlažući posuđe na stol i pažljivo izbjegavajući moj pogled. “Hoćeš li prezalogajiti?” Ispružila sam ruku pokraj njega i dohvatila bocu vina. “Još ne. Prvo mi treba piće.” Unatoč nezgrapnim kretnjama, vodio je ljubav prožet nekom snažnom žudnjom koja je iz mene izmamila reakciju. Nisam mu željela držati predavanja ni nametati svoje iskustvo, pa sam mu dopustila da radi što želi, dajući mu samo povremeno pokoji savjet, primjerice, da bi se mogao osloniti na svoje laktove a ne na moja prsa. Premda je još uvijek bio previše gladan i nespretan da bi bio nježan, vodio je ljubav s nekom vrstom neumorne radosti, koja me navela na pomisao da je muška nevinost prilično podcijenjena roba. Ali pokazivao je brigu za moju udobnost, što me istodobno radovalo i živciralo. U jednom trenutku našeg trećeg susreta, čvrsto sam ga stisnula i kriknula, a on se istog časa zapanjeno povukao i ispričao. “Oprosti”, rekao mi je. “Nisam te htio povrijediti.” “I nisi.” Umorno sam se protegnula, osjećajući se prekrasno i pospano. “Jesi li sigurna?” upitao je, provjeravajući je li me ozlijedio. Iznenada mi je sinulo da su mu Murtagh i Rupert zaboravili dati nekoliko važnijih savjeta tijekom njegova žurnog obrazovanja. “Događa li se to svaki put?” zadivljeno je upitao kad sam mu objasnila. Pomalo sam se osjećala kao žena iz Batha ili neka japanska gejša. Nikad mi nije palo na pamet da ću jednog dana postati učiteljica ljubavnih vještina, ali morala sam priznati da ta uloga ima i dobrih strana. “Ne, ne svaki put”, vedro sam odgovorila. “Samo ako je muškarac dobar ljubavnik.” “Oh.” Malčice se zarumenio oko ušiju. Malo me uznemirilo kad sam mu na licu, umjesto iskrenog zanimanja, ugledala izraz sve veće odlučnosti. “Hoćeš li mi idući put reći što da učinim?” upitao me. “Ne moraš učiniti ništa posebno”, stala sam ga uvjeravati. “Samo nemoj žuriti i obraćaj pažnju na to što radiš. Ali zašto čekati? Još uvijek si spreman.” To ga je iznenadilo. “Ti ne moraš čekati? Ja to ne mogu učiniti odmah nakon što sam...” “Pa, kod žena je to drukčije.” “Da, primijetio sam”, promrmljao je. Pomilovao me po zapešću palcem i kažiprstom. “Samo... ti si tako krhka; bojim se da te ne ozlijedim.” “Nećeš me ozlijediti”, nestrpljivo sam odgovorila. “A čak i kad bi me ozlijedio, ne bih ti to zamjerila.” Na licu sam mu ugledala zbunjenost i nerazumijevanje, pa sam mu odlučila pokazati što mislim. “Što to radiš?” šokirano me upitao. “Upravo ono što vidiš. Samo budi miran!” Nakon nekoliko trenutaka, počela sam upotrebljavati zube, stišćući ga sve jače i jače, sve dok nije ispustio oštar uzdah. Zastala sam.


“Jesam li te ozlijedila?” upitala sam. “Jesi. Malo”, odgovorio je kao da se guši. “Želiš li da prekinem?” “Ne!” Nastavila sam s hotimičnom grubošću, sve dok se nije naglo zgrčio i zaječao kao da sam mu iščupala srce. Srušio se na leđa, drhteći i teško dišući. Zatvorenih očiju, promrmljao je nešto na gelskom. “Što si rekao?” “Da sam pomislio da će mi srce pući”, odgovorio je otvorivši oči. Samozadovoljno sam se osmjehnula. “Oh, Murtagh i društvo nisu ti ni o tome ništa rekli, je li?” “Jesu, rekli su mi. To je bila jedna od stvari koje im nisam povjerovao.” Nasmijala sam se. “U tom slučaju, možda je bolje da mi ne kažeš što su ti još rekli. Nego, je li ti sada jasno zašto sam ti rekla da mi ne smeta ako si grub?” “Shvaćam.” Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. “Bi li se i ti jednako osjećala kad bih ja to učinio tebi?” “Pa, znaš”, odgovorila sam, “zapravo ne znam.” Davala sam sve od sebe da ne mislim na Franka, smatrajući da u bračnom krevetu nema mjesta za više od dvoje ljudi, ma kako da su u njega dospjeli. Jamie je bio posve različit muškarac od Franka, i tjelesno i duhovno, ali zapravo postoji ograničen broj načina da se dva tijela spoje, a mi još nismo dosegli onu točku intimnosti kad ljubavni čin postane beskrajno raznolik. Neki pokreti neizbježno su se ponavljali, ali još nam je ostalo nekoliko neistraženih područja. Jamie je podigao obrve glumeći zabrinutost. “Oh, znači da postoji nešto što ti ne znaš? Pa, onda ćemo to morati otkriti zajedno, zar ne? Čim prikupim malo snage.” Opet je zatvorio oči. “Negdje idućeg tjedna.” Probudila sam se prije zore, sva uzdrhtala i ukočena od straha. Nisam se mogla sjetiti sna koji me probudio, ali naglo izranjanje u stvarnost bilo je jednako strašno. Prepuštajući se užicima novopronađene intime, sinoć sam nakratko uspjela zaboraviti na svoju situaciju. Sada sam bila sama, ležeći pokraj usnulog stranca s kojim mi je život bio neraskidivo povezan, izgubljena na mjestu punom nevidljivih prijetnji. Mora da sam ispustila neki uzvik uznemirenosti, jer je uslijedilo iznenadno mreškanje posteljine, a onda je stranac u mom krevetu tako naglo sletio na pod da mi je zastalo srce, poput fazana koji polijeće. Ostao je nepomično čučati pokraj vrata sobe, jedva vidljiv na svjetlosti prije zore. Pažljivo je oslušnuo na vratima, a onda hitro provjerio čitavu sobu, nečujno klizeći od vrata do prozora, pa zatim do kreveta. Po položaju njegove ruke zaključila sam da drži nekakvo oružje, premda u mraku nisam mogla razabrati kakvo. Kad se uvjerio da nam ne prijeti nikakva opasnost, sjeo je na krevet do mene i vratio nož, ili ono što je već držao u ruci, u korice iznad daske na uzglavlju kreveta. “Jesi li dobro?” šapnuo je i dodirnuo mi prstima vlažan obraz. “Jesam. Usnula sam noćnu moru. Što to, zaboga...” Htjela sam zapitati što ga je to nagnalo da tako naglo iskoči iz kreveta. Pomilovao me po goloj ruci toplom, krupnom šakom i prekinuo me. “Nije ni čudo, smrzavaš se.” Gurnuo me na nedavno ispražnjeno toplo mjesto pod gomilom pokrivača. “To je moja krivica”, promrmljao je. “Povukao sam sve pokrivače na sebe. Bojim se da nisam naviknut dijeliti krevet.” Legao je do mene i udobno omotao pokrivače oko nas. Trenutak poslije, opet je ispružio ruku i dodirnuo mi lice. “Jesam li ja kriv?” tiho me upitao. “Ne možeš me podnijeti?” Kratko sam se nasmijala, više kao da štucam nego kao da jecam. “Ne, nisi ti kriv.” Potražila sam mu ruku u mraku da je stisnem i umirim ga. Pod prstima sam osjetila splet pokrivača i toplog mesa, ali onda sam mu napokon našla ruku. Ležali smo jedno do drugoga promatrajući grede na niskom krovu. “A što bi učinio kad bih ti rekla da te ne mogu podnijeti?” iznenada sam ga upitala. “Što bi uopće mogao učiniti?” Krevet je zaškripao kad je slegnuo ramenima. “Vjerojatno bih rekao Dougalu da želiš poništenje braka zato što nije konzumiran.” Ovoga puta nisam prikrila smijeh. “Da nije konzumiran! Uza sve te svjedoke?”


U sobi je postalo dovoljno svijetlo da mu razaznam osmijeh na licu kad se okrenuo prema meni. “Pa, bez obzira na svjedoke, samo ti i ja možemo to sigurno tvrditi, zar ne? A ja bih radije podnio sramotu nego da budem u braku s nekim tko me mrzi.” Okrenula sam se prema njemu. “Ja te ne mrzim.” “Ni ja ne mrzim tebe. A mnogi sretni brakovi započeli su s manje od toga.” Nježno me okrenuo od sebe i privinuo mi se uz leđa, pa smo ležali kao u košarici. Spustio mi je ruku na dojku, ne zato da me uzbudi ni da mi se nametne, nego zato što se činilo da joj je ondje mjesto. “Nemoj se bojati”, šapnuo mi je u kosu. “Sada smo dvoje.” Prvi put nakon mnogo dana, prožeo me osjećaj topline, smirenosti i sigurnosti. Tek kad sam počela tonuti u san, uz prve zrake jutarnje svjetlosti, sjetila sam se noža iznad glave i zapitala se kakva bi to prijetnja nagnala čovjeka da spava u bračnom krevetu oprezan i naoružan?


16. Jednog lijepog dana Naša teško izborena prisnost kao da je isparila s rosom; ujutro je među nama zavladala prilično nelagodna atmosfera. Nakon što smo pojeli doručak u sobi, uglavnom u tišini, popeli smo se na mali brežuljak iza gostionice, razmjenjujući s vremena na vrijeme prilično usiljene pristojnosti. Kad smo stigli na vrh, ja sam sjela na jednu otpalu granu da se odmorim, a Jamie je sjeo na tlo metardva dalje i naslonio se na stablo mladog bora. Neka ptica bila je aktivna iza mene; pretpostavila sam da je riječ o zelenčici ili možda o drozdu. Slušala sam njezino sporo šuškanje, promatrala promicanje pahuljastih oblačića nebom i razmišljala o situaciji. Ne mogavši više podnijeti šutnju, Jamie je iznenada progovorio. “Nadam se...” počeo je, a onda zastao i zacrvenio se. Premda mi se činilo da bih se zapravo ja trebala crvenjeti, bilo mi je prilično drago što je barem jedno od nas to u stanju učiniti. “Što?” upitala sam, nastojeći ga ohrabriti. Još uvijek crven u licu, odmahnuo je glavom. “Nije važno.” “Reci mi.” Ispružila sam nogu i nesigurno ga lupnula u stopalo. “Iskrenost, sjećaš se?” To baš nije bilo pravedno, ali nisam više mogla podnijeti nervozno nakašljavanje i žmirkanje. Zagrlio se oko koljena i malo se zaljuljao unatrag, ali pogledao me ravno u oči. “Htio sam ti reći”, odvratio je tihim glasom, “kako se nadam da je muškarac koji je imao čast prvi s tobom leći u krevet bio isto tako darežljiv prema tebi kao što si ti bila prema meni.” Sramežljivo se nasmiješio. “Ali kad bolje razmislim, to baš ne zvuči dobro. Htio sam reći... pa, samo sam ti htio zahvaliti.” “Darežljivost nema nikakve veze s tim!” obrecnula sam se, a onda oborila pogled i stala energično otirati nepostojeću mrlju na haljini. Krupna čizma ušla mi je u vidokrug i lupnula me u gležanj. “Iskrenost, zar ne?” ponovio je. Podigla sam pogled i ugledala širok osmijeh i podrugljivo podignute obrve. “Pa”, rekla sam braneći se, “barem nije imala nakon prvog puta.” Nasmijao se, a ja sam užasnuto shvatila da ipak nisam imuna na crvenjenje. Uto mi je hladna sjena prekrila zažareno lice, a onda su dvije krupne šake čvrsto uhvatile moje i povukle me na noge. Jamie je sjeo na moje mjesto na otpaloj grani i potapšao se po krilu. “Sjedni”, rekao mi je. Nevoljko sam ga poslušala, gledajući u stranu. Naslonio me na prsa i zagrlio oko struka, pa sam na leđima osjetila ravnomjerno lupanje njegova srca. “E sad”, rekao je. “Ako još nismo u stanju s lakoćom razgovarati a da se ne dodirujemo, još ćemo se neko vrijeme morati dodirivati. Kad se opet navikneš na mene, reci mi.” Naslonio se na deblo, tako da nas je prekrila sjena hrasta, i čvrsto me držao ne govoreći, samo polako dišući, pa sam osjećala dizanje i spuštanje njegovih grudi i njegov dah na svojoj kosi. “U redu”, rekla sam trenutak poslije. “Dobro.” Olabavio je stisak i okrenuo me sebi. Iz blizine, vidjela sam mu bakrenaste čekinje na bradi i grlu i prešla prstima po njima. Bile su poput pliša na starinskoj sofi, istodobno krute i meke. “Oprosti, ali jutros se nisam mogao obrijati”, rekao je. “Dougal mi je dao britvu jučer prije vjenčanja, ali poslije ju je opet uzeo - kako si nakon prve bračne noći ne bih mogao prerezati grkljan, pretpostavljam.” Nasmiješio mi se, a ja sam mu uzvratila. Spominjanje Dougala podsjetilo me na naš sinoćnji razgovor. “Pitala sam se...” počela sam. “Sinoć si mi rekao da te Dougal sa svojim ljudima dočekao na obali kad si se vratio iz Francuske. Zašto si pošao s njim, a ne kući ili na zemlju Frasera? Hoću reći, s obzirom na to kako se Dougal ponio prema tebi...” Pokolebala sam se i ušutjela.


“Oh”, rekao je i premjestio nogu kako bi ravnomjernije rasporedio teret mog tijela. Gotovo sam mogla osjetiti kako razmišlja. Prilično je brzo donio odluku. “Pa, pretpostavljam da bi to trebala znati.” Namrštio se. “Već sam ti rekao zašto sam bjegunac od zakona. Pa, nakon što sam napustio tvrđavu, izvjesno vrijeme... nisam mnogo mario... ni za što. Otprilike u to doba umro mi je otac, a moja sestra...” Ponovo je zastao. Osjetivši da se u njemu odvija nekakva borba, okrenula sam se da ga pogledam. Neka snažna emocija pomračila mu je inače vedro lice. “Dougal mi je rekao”, polako je nastavio, “Dougal mi je rekao... da je moja sestra zanijela. S Randallom.” “Oh, Bože!” Pogledao me iskosa, a onda skrenuo pogled u stranu. Oči su mu zasjale poput safira, pa je jedanput ili dvaput žurno trepnuo. “Nisam... nisam se mogao prisiliti da se vratim”, rekao je tihim glasom. “Da je opet vidim, nakon toga. Osim toga” - uzdahnuo je i stisnuo zube - “Dougal mi je rekao da se ona... nakon što se dijete rodilo... naravno, drukčije nije ni mogla, bila je sama... kvragu, ja sam je ostavio samu! Dougal mi je rekao da se spetljala s jednim drugim engleskim vojnikom, s nekim iz garnizona, ali nije znao s kim.” Teško je gutnuo i nastavio čvršćim glasom. “Slao sam joj novac, koliko sam mogao, naravno... ali nisam se mogao... pa, nisam se mogao prisiliti da joj napišem pismo. Što bih joj uopće mogao reći?” Slegnuo je ramenima. “U svakom slučaju, nakon nekog vremena dojadilo mi je da se borim u francuskoj vojsci. A stric Alex obavijestio me da je čuo za jednog engleskog dezertera po imenu Horrocks, koji je pobjegao iz vojske i stupio u službu Francisa MacLeana iz Dunwearyja. Jednog dana bio je pijan i izbrbljao da je bio stacioniran u garnizonu u Fort Williamu kad sam ja pobjegao. I da je vidio tko je tog dana ustrijelio onog narednika.” “Znači, on bi mogao posvjedočiti da to nisi bio ti!” Činilo mi se da je to dobra vijest, pa sam mu to i rekla. Kimnuo je glavom. “Pa, da. Doduše, riječ jednog dezertera vjerojatno ne vrijedi baš mnogo. Ali i to je nešto. Barem bih doznao tko je ubojica. I premda... pa, premda nisam mogao zamisliti da se vratim u Lallybroch, ne bi bilo loše da se mogu kretati Škotskom a da ne riskiram vješanje.” “Da, to ne bi bilo loše”, suho sam odvratila. “Ali kako se u sve to uklapaju MacKenzieji?” Uslijedila je izvjesna količina zamršene analize obiteljskih odnosa i klanskih savezništava, ali kad se dim raspršio, činilo se da je Francis MacLean u izvjesnom rodu s MacKenziejima, pa je obavijestio Columa o Horrocksu, a Colum je poslao Dougala da uspostavi kontakt s Jamiejem. “I tako se Dougal zatekao u mojoj blizini kad sam bio ranjen”, završio je Jamie. Zastao je i zaškiljio prema suncu. “Poslije sam se pitao, znaš, je li možda on to učinio.” “Je li te udario sjekirom? Tvoj rođeni ujak? Zašto, zaboga?” Namrštio se kao da procjenjuje koliko mi smije reći, a onda je slegnuo ramenima. “Ne znam koliko ti je toga poznato o klanu MacKenzie”, rekao je, “premda ne mogu zamisliti da si provela nekoliko dana jašući u društvu starog Neda Gowana a da nisi ponešto čula o toj temi. On o tome ne može dugo šutjeti.” Na to sam odgovorila osmijehom, a on je kimnuo glavom. “No, ti si i sama vidjela Columa. Svakom je jasno da on neće dočekati starost. A malom Hamishu jedva je osam godina i ne može postati poglavar klana barem još deset godina. I što bi se dogodilo da Colum umre prije no što je Hamish spreman preuzeti njegovo mjesto?” Pogledao me kao da me potiče na odgovor. “Pa, u tom slučaju, pretpostavljam da bi Dougal postao poglavar”, polako sam odgovorila. “Barem dok Hamish ne postane dovoljno star.” “Da, to je istina.” Jamie je kimnuo glavom. “Ali Dougal nije čovjek poput Columa, a ima nekih u klanu koji ga ne bi baš rado slijedili - ako postoji alternativa.” “Shvaćam”, polako sam odvratila. “A ta alternativa si ti.” Pažljivo sam ga odmjerila i nisam mogla izbjeći zaključak da to nije nemoguće. Jamie je unuk starog Jacoba, MacKenzie po krvi, premda samo po majčinoj liniji. Krupan je, pristao i dobro građen, očito


inteligentan, a naslijedio je porodični dar da predvodi ljude. Borio se u Francuskoj i dokazao sposobnost da predvodi, što je važna činjenica. Čak ni tjeralica raspisana za njim ne bi morala biti nepremostiva prepreka ako postane poglavar. Englezi ionako imaju dovoljno problema u škotskom gorju, što zbog neprestanih malih pobuna, a što zbog pljački u pograničnom području i međusobno zaraćenih klanova, pa ne bi željeli riskirati veliku pobunu, optuživši vođu moćnog klana za umorstvo - koje njegovi podanici uopće ne bi smatrali umorstvom. Jedna je stvar objesiti nekog beznačajnog pripadnika Fraserova klana, a nešto posve drugo napasti dvorac Leoch i odvući vođu klana MacKenzie pred lice engleske pravde. “Želiš li ti postati poglavar ako Colum umre?” Na kraju krajeva, to je bio način da riješi svoje probleme, premda pretpostavljam da i taj put nosi sa sobom mnoštvo velikih prepreka. Jamie se kratko nasmiješio na tu pomisao. “Ne. Čak i kad bih vjerovao da na to imam pravo - u što ne vjerujem - to bi podijelilo klan na one koji bi slijedili Dougala i one koji bi možda slijedili mene, a ja ne želim vlast po cijenu krvi drugih ljudi. Ali Dougal i Colum ne mogu biti sigurni u to, zar ne? Oni bi mogli zaključiti da je bolje ubiti me nego preuzeti takav rizik.” Namrštila sam obrve razmišljajući o svemu tome. “Ali ti bi sigurno mogao reći Dougalu i Columu da ne namjeravaš... oh.” Pogledala sam ga s priličnim poštovanjem. “Ti si to već učinio. Na polaganju zakletve.” Već sam i prije zaključila da se dobro izvukao iz tako opasne situacije, ali tek sam sada shvatila koliko je opasna zapravo bila. Pripadnici klana svakako su željeli da on položi zakletvu, isto tako sigurno kao što Colum nije. Položiti takvu zakletvu značilo bi proglasiti se članom klana MacKenzie, a to znači i potencijalnim kandidatom za njihova vođu. Da se usprotivio, riskirao bi otvoreno nasilje i smrt, a da se složio, riskirao bi to isto - premda privatnije. Shvativši opasnost, mudro je odlučio da ne dođe na svečanost. A kad sam ga ja, svojim traljavim pokušajem bijega, gurnula ravno natrag na rub ponora, zakoračio je sigurno i mirno na vrlo tanko uže i prešao na drugu stranu. Doista, Je suis prest. Pročitavši mi misli s lica, kimnuo je glavom. “Točno. Da sam te večeri položio zakletvu, vrlo vjerojatno ne bih doživio jutro.” Ta me misao malo uzdrmala, a i spoznaja da sam ga ja nehotice dovela u takvu opasnost. Nož iznad kreveta sada mi je izgledao kao razumna mjera opreza. Zapitala sam koliko je noći prespavao u Leochu s oružjem pri ruci, očekujući da mu smrt dođe u posjet. “Ja uvijek spavam s oružjem, Saskinjo”, odgovorio je, premda mu ništa nisam rekla. “Ako ne računam boravak u samostanu, noćas sam prvi put nakon nekoliko mjeseci spavao bez bodeža u ruci.” Nasmiješio se; očito se prisjetio što je noćas držao u ruci umjesto bodeža. “Kako si dovraga znao o čemu razmišljam?” htjela sam znati, ne osvrćući se na njegov smiješak. Dobroćudno je zatresao glavom. “Ti bi bila vrlo loš špijun, Saskinjo. Sve o čemu razmišljaš vidi ti se na licu, jasno kao dan. Pogledala si moj bodež, a onda si se zacrvenjela.” Nagnuo je riđu glavu u stranu i procjenjivački me pogledao. “Sinoć sam te zamolio za iskrenost, ali to zapravo nije bilo nužno. Ti ionako ne znaš lagati.” “Što i nije tako loše, budući da nisam dobra u tome”, primijetila sam s izvjesnom gorčinom. “Mogu li iz toga zaključiti kako barem ti ne misliš da sam špijun?” Nije mi odgovorio. Bacio je pogled preko mog ramena prema gostionici, a tijelo mu se iznenada napelo kao struna. Načas sam zbunjeno pogledala, ali onda sam i ja začula zvuk koji mu je privukao pažnju. Topot kopita i zveckanje orme. Velika skupina ljudi na konjima cestom se približavala gostionici. Jamie je oprezno otišao do grmlja i čučnuo iza njega, na mjestu s kojeg se dobro vidjela cesta. Ja sam podigla skute i otpuzala za njim što sam tiše mogla. Cesta je oštro zavijala iza jedne stijene, a zatim blaže skretala u dolinu u kojoj je ležala gostionica. Jutarnji povjetarac donio je do nas zvukove skupine koja se približavala, ali prošlo je minutu-dvije prije no što se nos prvog konja pojavio pred našim očima. Grupa se sastojala od dvadeset do trideset ljudi, većinom odjevenih u kožnate hlače i tartan, ali raznih boja i uzoraka. Svi bez iznimke bili su dobro naoružani. Svaki konj nosio je barem jednu mušketu privezanu


za sedlo, a vidjelo se mnoštvo pištolja, bodeža i mačeva, ne računajući oružje koje su eventualno skrivali u prostranim bisagama četiriju tovarnih konja. Šestorica su vodila sa sobom po još jednog nenatovarenog i neosedlanog konja. Unatoč svom tom oružju, činilo se da su muškarci opušteni; čavrljali su i smijali se jašući u grupicama, premda bi se pokoja glava s vremena na vrijeme podigla i pogledala okoliš. Kad je pogled jednog čovjeka prešao preko mjesta na kom smo se ja i Jamie skrivali, morala sam obuzdati poriv da se sagnem; činilo mi se da tako prodoran pogled mora primijetiti neki nasumični pokret ili odbljesak sunčeve svjetlosti na Jamiejevoj kosi. Kad sam to pomislila, pogledala sam Jamieja i otkrila da je i njemu isto palo na pamet; prebacio je komad ogrtača preko glave i ramena, pa ga je zagasiti lovački uzorak učinio dijelom grmlja. Kad je i posljednji muškarac skrenuo u dvorište gostionice, Jamie je odbacio pled i dao mi znak da ga slijedim stazom koja je vodila uzbrdo iza naših leđa. “Znaš li tko su?” zadihano sam ga upitala dok sam išla za njim uzbrdo u vrijesak. “O, da.” Jamie se uspinjao strmom stazom poput planinske koze, ne gubeći ni dah ni ravnotežu. Kad je pogledao iza sebe i primijetio da se ja penjem s mukom, zastao je i ispružio ruku da mi pomogne. “To je Straža”, rekao je kimnuvši glavom prema gostionici. “Ovdje smo na sigurnom, ali mislio sam da će biti bolje da se još malo udaljimo.” Ja sam već čula za glasovitu Crnu stražu, tu paklenu policiju koja održava red u škotskom gorju, a čula sam da postoje i druge straže i da svaka patrolira svojim područjem, skuplja “pretplatu” od klijenata za čuvanje stoke i posjeda. Klijenti koji bi kasnili s plaćanjem lako su se jednog jutra mogli probuditi i otkriti da im je tijekom noći nestala stoka, a nitko nije znao kamo - pogotovo ne ljudi iz straže. Iznenada me obuzeo nerazuman strah. “Ne traže valjda tebe?” To ga je zapanjilo. Osvrnuo se kao da očekuje da će ugledati muškarce kako se penju uzbrdo u potjeri, ali nikoga nije vidio, pa me pogledao sa smiješkom olakšanja i stavio mi ruku oko struka da mi pomogne u usponu. “Ne, ne vjerujem. Deset funti sterlinga nije dovoljno visoka nagrada da bi me progonila ovakva skupina. A da su znali da sam u gostionici, ne bi svi zajedno ovako polako prišli vratima.” Odlučno je odmahnuo glavom. “Ne, da nekoga love, poslali bi nekoga da čuva stražnju stranu i prozore prije no što bi došli na prednja vrata. Vjerojatno su samo svratili na piće.” Nastavili smo se uspinjati, nastavljajući i nakon točke gdje je utabana staza postupno nestala u grmlju kleke i vrijeska. Sada smo bili okruženi liticama, a granitne stijene bile su više od Jamiejeve glave, što me neugodno podsjetilo na uspravne kamenove Craigh na Duna. Zatim smo se našli na vrhu malog brežuljka. Okruživali su nas zapanjujuće strmi obronci stijena i zelenila. Ja sam na većini mjesta u škotskom gorju imala osjećaj da sam okružena drvećem, stijenama ili planinama, ali ovdje smo bili izloženi naletima hladnog vjetra i zrakama sunca koje kao da je izašlo u čast našeg neortodoksnog vjenčanja. Obuzeo me vrtoglav osjećaj slobode što se nalazim izvan domašaja Dougalova utjecaja i klaustrofobičnog društva tolikih muškaraca, pa sam došla u iskušenje da pokušam nagovoriti Jamieja neka pobjegne i povede me sa sobom, ali prevladao je zdrav razum. Nijedno od nas nije imalo novca ni hrane, osim ono malo užine koju je on nosio u kožnatoj torbici. Kad se ne bismo vratili u gostionicu do zalaska sunca, ostali bi sigurno krenuli u potragu. Jamie se očito cijeli dan mogao penjati na planine a da se ne oznoji niti zadiše, ali ja nisam bila u tako dobroj kondiciji. Primijetivši moje zarumenjelo lice, odveo me do jedne stijene i sjeo do mene, zadovoljno promatrajući brežuljke dok je čekao da povratim dah. Ovdje smo nedvojbeno bili sigurni. Sjetivši se Straže, nagonski sam uhvatila Jamieja za ruku. “Jako mi je drago da ne vrijediš mnogo”, rekla sam mu. Kratko me pogledao i protrljao nos, koji je počeo poprimati crvenu boju. “To bi se moglo shvatiti na nekoliko načina, Saskinjo”, rekao je, “ali u ovim okolnostima, hvala.”


“Ja bih trebala zahvaliti tebi”, odvratila sam, “zato što si me uzeo za ženu. Moram reći da sam radije ovdje nego u Fort Williamu.” “Zahvaljujem na komplimentu, moja damo”, rekao je i malo se naklonio. “I ja sam radije ovdje. A kad si već zahvaljujemo”, dodao je, “i ja bih tebi trebao zahvaliti što si se udala za mene.” “No, pa...” Opet sam se zacrvenjela. “I ne samo zbog toga, Saskinjo”, nastavio je, a osmijeh mu se raširio. “Premda i zbog toga, bez sumnje. Ali mislim da si mi spasila život, barem kad je riječ o MacKenziejima.” “O čemu govoriš?” “Jedna je stvar biti napola MacKenzie”, objasnio je. “A nešto je posve drugo biti napola MacKenzie i oženiti se Engleskinjom. Nema velikih izgleda da će jedna Saskinja ikad postati gospodarica dvorca Leoch, što god pripadnici klana inače mislili o meni. Zato je Dougal izabrao mene da se oženim tobom, znaš.” Podigao je jednu obrvu, crvenkastozlatnu na jutarnjem suncu. “Nadam se da ti Rupert ne bi bio draži?” “Ne, ne bi”, odlučno sam odgovorila. Nasmijao se i ustao, otirući borove iglice s kilta. “Pa, majka mi je rekla da će neka cura jednog lijepog dana izabrati mene.” Ispružio je ruku i pomogao mi ustati. “Odgovorio sam joj da je po mom mišljenju muškarac taj koji bira”, dodao je. “A što ti je ona na to rekla?” upitala sam. “Zakolutala je očima i rekla: ‘Otkrit ćeš sam, lijepi moj mali pjetliću, otkrit ćeš sam.’” Nasmijao se. “I jesam.” Podigao je pogled prema mjestu gdje su se žućkaste zrake sunca sada probijale kroz borove iglice. “Osim toga, dan je doista lijep. Hodi, Saskinjo. Odvest ću te na pecanje.” Nastavili smo se penjati. Jamie je ovoga puta krenuo na sjever, preko neravnih stijena pa kroz otvor, na vrh lišćem prekrivene male udoline, okružene stijenama, s potokom koji se bučno slijevao u desecima sitnih vodopada među stijenama i sunovraćao u kanjon u niz potočića i jezeraca. Gurnuli smo noge u vodu, premještali se iz sjene na sunce, pa opet u sjenu a kad bi nam postalo previše vruće, razgovarali o raznim stvarima a ni o čemu posebno, oboje svjesni i najmanjeg pokreta onog drugog, oboje zadovoljni time što čekamo trenutak kad će jedan pogled slučajno potrajati i kad će se jedan dodir pretvoriti u nešto više. Iznad jednog sjenama prošaranog jezerca, Jamie mi je pokazao kako se mami pastrva. Čučnuo je da izbjegne nisko granje iznad glave, raširio ruke da zadrži ravnotežu i pognute glave krenuo na rub stijene koja se nadvijala nad jezerce. Na pola puta do ruba, oprezno se okrenuo na stijeni i ispružio ruku pozivajući me da ga slijedim. Ja sam već prije bila zavrnula skute kako bih mogla hodati po negostoljubivom terenu, pa sam spremno krenula za njim. Legli smo obraz uz obraz, ispružili se na hladnoj stijeni i zagledali u vodu dok nam je vrbino granje češkalo leđa. “Treba samo izabrati dobro mjesto i pričekati.” Gurnuo je jednu ruku u vodu, polako, da ne poremeti površinu, i ostavio je da leži na pješčanom dnu, malo izvan ruba sjene koju je izbočena stijena bacala na vodu. Znalački je svinuo duge prste prema dlanu, pa su pod vodom izgledali kao da se skladno njišu naprijed-natrag poput vlati vodene trave, premda sam po mirovanju mišića na njegovoj podlaktici znala da uopće ne pomiče ruku. Naglo je svinuo ruku nad površinom vodom, pa je izgledala iščašeno, kao onda kad sam ga upoznala, prije malo više od mjesec dana. Bože dragi, zar je otada prošlo samo mjesec dana? Poznajemo se mjesec dana, a u braku smo samo jedan dan. Povezani smo zavjetima i krvlju. A i prijateljstvom. Ponadala sam se da ga neću previše povrijediti kad dođe vrijeme da ga napustim. S olakšanjem sam shvatila da u ovom trenutku ne moram o tome razmišljati. Craigh na Duna je daleko, a trenutačno ne postoje nikakvi izgledi da pobjegnem od Dougala. “Evo je”, rekao je Jamie tihim glasom, jedva čujno; već mi je prije objasnio da pastrve imaju oštar sluh. S mog gledišta, pastrva je bila jedva malo više od komešanja vode nad šarenim pijeskom. U dubokoj sjeni koju je stijena bacala na vodu, nije se vidjelo ono izdajničko ljeskanje ribljih ljuski. Šare su se micale


nad šarama, pokretane zamasima prozirnih peraja, koje su se vidjele samo zbog kretanja. Male ribice koje su se bile okupile oko Jamiejeve ruke i znatiželjno mu grickale dlačice na zapešćima, odjurile su u sjajno jezero. Jamie je polako svinuo jedan prst, gotovo neprimjetno. Znala sam da ga je pomaknuo samo zbog promjene položaja u odnosu na ostale prste. Zatim je polako svinuo još jedan prst. A onda, nakon duge, duge stanke, još jedan. Jedva sam se usudila disati, a srce mi je lupalo o stijenu brže od disanja ribe. Jamie je lijeno raširilo prste, jedan po jedan, pa su ležali rašireni, a onda je opet započeo polagano hipnotičko njihanje, jednim prstom, pa još jednim, pa još jednim, blago mreškajući vodu poput ruba riblje peraje. Kao da je privučena tim sporim pozivanjem, pastrva se primakla, oprezno otvarajući usta i škrge u ritmu disanja, pa joj je koža na škrgama titrala poput otkucaja srca. Ružičasta sluznica načas bi se pojavila, a onda bi opet nestala. Usta su se otvorila i uvukla vodu. Većina pastrvina tijela sada je bila dalje od stijene, lebdeći bez težine u vodi, još uvijek u sjeni. Ugledala sam jedno oko kako se pomiče naprijed-natrag i prazno gleda u neodređenom smjeru. Još dva-tri centimetra, a onda se ustreptala koža koja pokriva škrge našla odmah do varljivih prstiju koji su je pozivali sebi. Shvatila sam da objema šakama stežem rub stijene i čvrsto pritišćem obraz uz granit, kao da ću tako biti neprimjetnija. Uslijedila je iznenadna eksplozija kretnji. Sve se odigralo tako brzo da nisam uspjela vidjeti što se zapravo dogodilo. Voda je jako zapljusnula i pala na stijenu dva centimetra od mog lica, a Jamie se zakotrljao stijenom iznad mene. Uslijedio je snažan pljusak, a onda je riba poletjela u zrak i pala na lišćem prekrivenu obalu. Jamie je jurnuo u plitki dio pokrajnjeg jezerca, prskajući naokolo da zgrabi svoj plijen prije no što se zapanjena riba uspije otkoprcati u utočište vode. Uhvatio ju je za rep i smjesta je usmrtio vještim udarcem o stijenu, a onda dogacao natrag da mi je pokaže. “Velika je”, ponosno mi je rekao i pokazao ribu dugu dobrih trideset i pet centimetara. “Čeka nas dobar doručak.” Nasmiješio mi se, mokar do bedara, s raskuštranom kosom na licu i mokrom košuljom punom otpalog lišća. “Rekao sam ti da nećeš ostati gladna.” Zatim je umotao pastrvu u nekoliko slojeva čičkova lišća i hladnog mulja, a onda je isplahnuo prste u hladnoj vodi potoka, uzverao se na stijenu i dodao mi uredan smotuljak. “Možda je to neobičan vjenčani dar”, rekao je kimnuvši glavom prema pastrvi, “ali kako bi rekao Ned Gowan, nije bez presedana.” “Netko je svojoj nevjesti već darovao ribu?” vedro sam upitala. Skinuo je čarape i stavio ih na stijenu da se suše na suncu. Zamigoljio je dugim, golim nožnim prstima uživajući u toplini. “U jednoj staroj ljubavnoj pjesmi. Potječe sa škotskih otoka. Želiš li je čuti?” “Da, naravno. Na engleskom, ako može”, dodala sam. “O, da. Budući da nisam bogzna kakav pjevač, izrecitirat ću ti je.” Odmaknuo je kosu s očiju i stao recitirati: Ti, kćeri kralja što dvore sjajne ima U noći uoči našeg vjenčanja Ako u Duntulmu još živ čovjek budem Donijet ću ti, draga, sve što srce sanja. Stotinu jazavaca što na obalama žive Sto smeđih vidri, što u potocima se skrivaju Sto srebrnih pastn’a što jezercima plivaju...


I tako dalje, kroz opširan popis flore i faune otoka. Dok sam ga slušala, imala sam dovoljno vremena da razmislim o čudnovatosti činjenice da sjedim na stijeni pokraj škotskog jezerca, s krupnom mrtvom ribom u krilu i slušam gelske ljubavne pjesme. A što je još čudnije, da jako uživam u tome. Kad je završio, odložila sam pastrvu na koljena i zapljeskala. “Jako mi se sviđa. Osobito onaj stih ‘donijet ću ti, draga, sve što srce sanja’. Izgleda da je pjesnik bio vrlo strastven ljubavnik.” Jamie je sklopio oči na suncu i nasmijao se. “Pretpostavljam da bih ja mogao dodati stih: ‘radi tebe ću skočit u jezerce’.” Oboje smo se nasmijali, a onda smo zašutjeli i neko vrijeme uživali u toplom suncu ranog ljeta. Oko nas je bilo vrlo mirno, čuo se samo šum protjecanja vode iza našeg mirnog jezerca. Jamiejevo disanje se smirilo. Bila sam veoma svjesna polaganog dizanja i spuštanja njegovih grudi i sporog kucanja bila u njegovu vratu. Na samom kraju grla imao je maleni ožiljak u obliku trokuta. Osjetila sam da se među nas opet polako uvlače stidljivost i suzdržanost, pa sam mu čvrsto stegnula ruku, nadajući se da će nas dodirivanje opet opustiti, kao što je već jedanput učinilo. Zagrlio me, ali to mi je samo skrenulo pažnju na čvrste linije njegova tijela ispod tanke košulje. Odmaknula sam se pod izlikom da berem ružičaste cvjetove čapljika koje su rasle iz pukotine u stijeni. “Čapljika je dobra protiv glavobolje”, objasnila sam i zataknula cvjetove za pojas. “Očito, to te muči”, odvratio je nagnuvši glavu i napregnuto me pogledavši. “Ne mislim na glavobolju nego na Franka. Misliš na njega, pa te muči kad te dodirnem, jer ne možeš istodobno misliti na obojicu. Jesam li u pravu?” “Vrlo si pronicav”, iznenađeno sam odvratila, a on se nasmiješio, ali nije se pomaknuo da me opet dodirne. “Nije to tako teško dokučiti, curo. Kad smo se vjenčali, znao sam da ćeš često misliti na njega, ovako ili onako.” U ovom trenutku nisam htjela misliti na Franka, ali Jamie je imao pravo, nisam si mogla pomoći. “Jesam li mu jako sličan?” iznenada me upitao. “Nisi.” Zapravo, bilo bi teško zamisliti dvojicu muškaraca koji se više razlikuju. Frank je bio mršav, vitak i crnokos, a Jamie krupan, snažan i svjetlokos, poput crvenkaste sunčeve zrake. Premda su obojica imala čvrstu građu sportaša, Frank je nalikovao na tenisača, a Jamie je imao tijelo ratnika, oblikovano - i unakaženo ožiljcima čiste fizičke nesreće. Frank je bio jedva deset centimetara viši od mojih sto šezdeset i sedam. A kad bih stala licem u lice s Jamiejem, mogla bih gurnuti nos u malu udubinu na sredini njegovih prsa, a on bi mi mogao spustiti bradu na tjeme. A njih dvojica nisu se razlikovala samo tjelesno. Kao prvo, Frank je bio petnaest godina stariji, što vjerojatno objašnjava barem neke razlike između Frankove urbane rezerviranosti i Jamiejeve iskrenosti i otvorenosti. Frank je bio uglađen i sofisticiran muškarac, brižljiv i vješt ljubavnik. Neiskusan i nesklon pretvaranju, Jamie mi je jednostavno davao čitavog sebe, bez ostatka. A silovita reakcija koju je to izazvalo u meni posve me zbunila. Jamie je gledao moju unutarnju borbu, ne bez razumijevanja. “Dakle, čini se da mogu birati između dviju stvari”, rekao je. “Da te pustim da zbog toga budeš mrzovoljna ili...” Sagnuo se i nježno me poljubio. Ja sam u životu poljubila nekoliko muškaraca, osobito za ratnih godina, kad su flertovi i brze afere bili lakomisleni pratioci smrti i nesigurnosti. Ali Jamie je bio nešto drugo. Njegova velika nježnost ni u kom slučaju nije bila posljedica nesigurnosti, nego više pokazatelj svijesti o svojoj snazi i suzdržavanju; izazov i provokacija koji su bili još izuzetniji zbog nedostatka zahtjeva. Ta mi je nježnost govorila: Tvoj sam. Ako me želiš... Željela sam ga, pa su mi se usta sama od sebe otvorila pod njegovim poljupcem, prihvaćajući svim srcem i obećanje i izazov. Nakon dugog poljupca, podigao je glavu i osmjehnuo mi se. “... ili da ti pomognem da ne misliš na to”, dovršio je. Spustio je moju glavu na svoje rame, pomilovao me po kosi i zataknuo mi odbjegle kovrče iza uha.


“Ne znam može li ti to pomoći”, tiho mi je rekao, “ali nešto ću ti reći: spoznaja da te mogu zadovoljiti - da te moje tijelo može uzbuditi - za mene je dar i čudo. Nisam to očekivao - prije.” Duboko sam udahnula prije odgovora. “Da”, rekla sam. “To mi pomaže. Čini mi se.” Ponovo smo zašutjeli. Učinilo mi se da dugo šutimo. Naposljetku se Jamie odmaknuo i pogledao me sa smiješkom. “Već sam ti rekao da nemam ni novac ni posjede, zar ne?” Kimnula sam glavom, pitajući se kamo smjera. “Trebao sam te prije upozoriti da ćemo vjerojatno završiti spavajući u stogovima sijena, bez ičega, osim piva od vrijeska i drammacha za jelo.” “To mi nije važno”, odvratila sam. Ne skidajući pogled s mene, pokazao je glavom prema otvoru među drvećem. “U blizini nema stoga sijena, ali tamo je livada puna svježe paprati. Ako želiš malo vježbati, tek toliko da naučiš...” Malo poslije, milovala sam mu leđa, mokra od znoja i soka zdrobljene paprati. “Ako mi opet zahvališ, opalit ću ti šamar”, rekla sam mu. Umjesto odgovora, začula sam lagano hrkanje. Paprat koja nam je visjela iznad glava češala mu je lice, a po ruci mu je hodao jedan znatiželjni mrav, pa su mu se dugi prsti trzali u snu. Maknula sam mu mrava s ruke, naslonila se na lakat i zagledala se u njega. Sa zatvorenim očima, imao je duge i guste trepavice. Ali imale su čudnu boju, tamno bakrenastu na vrhovima, a svijetlu, gotovo plavu, na dnu. Čvrsta linija njegovih usta opustila se u snu. Usta su zadržala blago veseli zavoj u kutu, a donja mu se usna sada opustila u puniji zavoj, koji je izgledao istodobno senzualno i nedužno. “Kvragu”, tiho sam promrmljala. Već sam se neko vrijeme opirala tom osjećaju. Čak i prije sklapanja ovoga smiješnog braka, bila sam veoma svjesna da me Jamie privlači. To mi se već dogodilo u životu, kao što se nedvojbeno dogodi gotovo svakome. Iznenadna osjetljivost na prisutnost i izgled nekog muškarca - ili žene, pretpostavljam. Potreba da ga slijedim očima, da aranžiram male “slučajne” susrete i da ga gledam dok nesvjestan obavlja svoj posao, istančana osjetljivost na sitne pojedinosti njegova tijela - na lopatice ispod košulje, na kvrgave kosti zapešća i na mekano mjesto ispod čeljusti gdje se počinju pojavljivati prve bodlje brade. Zaljubljenost. Bila je to uobičajena pojava među medicinskim sestrama i doktorima, među medicinskim sestrama i pacijentima i svim drugim grupama ljudi koji su na duga razdoblja bačeni u međusobno društvo. Neki su joj se prepuštali, pa su kratke i intenzivne afere bile česta pojava. Ako su imali sreće, afere su se bez posljedica iscrpile za nekoliko mjeseci. A ako nisu... no. Slijedile bi trudnoće i rastave brakova, a tu i tamo i pokoji slučaj veneričnih bolesti. Zaljubljenost je opasna stvar. I ja sam je osjetila nekoliko puta, ali sam bila dovoljno razborita da joj se ne prepustim. A kao i uvijek, privlačnost bi se nakon nekog vremena smanjila, pa bi dotični muškarac izgubio zlatnu auru i ponovo zauzeo uobičajeno mjesto u mom životu, bez posljedica po mene, njega ili Franka. A sada... sada sam se morala prepustiti. A sam Bog zna kakve bi to nevolje moglo prouzročiti. Ali sada više nema povratka. Opušteno je ležao na trbuhu. Sunce mu je bljeskalo na crvenoj kosi i osvjetljavalo sićušne crvene dlačice koje su mu rasle uz kralježnicu, spuštajući se do crvenkastozlatnih malja koje su mu prekrivale stražnjicu i bedra i produbljivale se u gustiš blago bakrenastih kovrča koje su mu virile između raširenih nogu. Uspravila sam se u sjedeći položaj, diveći se njegovim dugim nogama, s malom crtom mišića koja je stvarala udubinu na bedru, od boka do koljena, i drugom koja se širila od koljena do dugih, elegantnih stopala. Imao je glatke i ružičaste tabane, malo smežurane od hodanja bez cipela. Prsti su me zasvrbjeli od želje da ga pomilujem po rubu lijepog malog uha i oštro zakrivljenih čeljusti. Pa, pomislila sam, prepustila sam se, a vrijeme za suzdržavanje odavno je prošlo. Ništa što bih sada mogla učiniti ne može pogoršati situaciju ni jednom od nas. Ispružila sam ruku i nježno ga dodirnula.


Spavao je veoma lagano. S naglom kretnjom od koje sam se trgnula, okrenuo se na leđa i nalaktio se kao da će skočiti na noge. Kad me ugledao, opustio se i nasmiješio. “Madam, uhvatili ste me u nezgodnom položaju.” Za čovjeka koji leži ispružen na polju paprati i nema ništa na sebi osim nekoliko šarenih mrlja sunčeve svjetlosti, izveo je vrlo uvjerljiv dvorski naklon, pa sam se nasmijala. Osmijeh mu se zadržao na licu, ali se promijenio kad me pogledao, ležeći nag u paprati. Glas mu je iznenada postao promukao. “Zapravo, madam, imate me na milost i nemilost.” “Doista?” tiho sam rekla. Nije se pomaknuo kad sam još jedanput ispružila ruku i polako mu je povukla niz obraz i vrat, preko sjajne kosine ramena i dalje. Nije se pomaknuo, ali sklopio je oči. “Dragi sveti Bože”, rekao je. Oštro je udahnuo. “Ne brini”, rekla sam mu. “Ne mora biti grubo.” “Hvala Bogu na sitnim milostima.” “Miruj.” Zarinuo je prste duboko u rahlu zemlju, ali me poslušao. “Molim te”, rekao je nakon nekog vremena. Podigla sam pogled i shvatila da je otvorio oči. “Ne”, rekla sam s užitkom. Opet je sklopio oči. “Ovo ćeš mi platiti”, rekao je malo poslije. Na ravnom hrptu nosa pojavile su mu se sitne kapljice znoja. “Doista?” upitala sam. “Što ćeš učiniti?” Pritisnuo je dlanove o zemlju, pa su mu se na podlakticama izbočile tetive. Progovorio je s naporom, kao da čvrsto steže zube. “Ne znam, ali... tako mi Krista i svete Agneze... nešto ću... ne-što ću smisliti! Bože! Molim te!” “U redu”, rekla sam i pustila ga. Ispustila sam tihi krik kad je legao na mene i pritisnuo me na paprat. “Sad si ti na redu”, rekao mi je s velikim zadovoljstvom. U zalazak sunca vratili smo se u gostionicu, zastavši na vrhu brijega kako bismo se uvjerili da konji pripadnika Straže više nisu u dvorištu. Činilo se kao da nam gostionica želi dobrodošlicu; kroz male prozore i pukotine na zidu već je izbijala svjetlost. A posljednje svjetlo sunca sjalo je iza nas, pa je sve na brežuljku imalo dvostruku sjenu. Sa smirajem dana počeo je puhati povjetarac, a treperavo lišće drveća činilo je da mnogobrojne sjenke plešu na travi. Lako sam mogla zamisliti da na brežuljcima ima vila koje plešu s tim sjenama, vrludajući između tankih stabala da se stope s dubinama šume. “Ni Dougal se još nije vratio”, primijetila sam dok smo silazili. U malom oboru gostionice nije bilo krupnog uškopljenog vranca kojeg je on obično jahao. Nedostajalo je još nekoliko konja, uključujući i konja Neda Gowana. “Ne, on se ne bi trebao vratiti barem još jedan dan, možda i dva.” Jamie mi je pružio ruku, pa smo polako sišli s brijega, zaobilazeći mnogobrojne stijene koje su izvirivale iz kratke trave. “Kamo je otišao?” Zaokupljena strkom nedavnih događaja, nisam se prije sjetila zapitati - pa čak ni primijetiti da ga nema. Jamie me prebacio preko ograde stražnjeg dvorišta gostionice. “Da obavi svoj posao s lokalnim seljacima. Ima još dan-dva vremena prije no što bi te morao odvesti u tvrđavu, znaš.” Umirujuće mi je stisnuo ruku. “Randall neće biti oduševljen kad mu Dougal saopći da te ne može dobiti, a Dougal se nakon toga radije ne bi zadržavao u okolici.” “Razborito”, odvratila sam. “A i lijepo od njega što nas je ostavio ovdje da se... ovaj... da se bolje upoznamo.”


Jamie je frknuo. “Nije to dobrota. To je jedan od uvjeta koje sam mu postavio da te uzmem za ženu. Rekao sam mu da ću se oženiti ako baš moram, ali neka sam proklet ako ću konzumirati brak u grmlju, dok me dvadeset članova klana gleda i nudi mi savjete.” Zaustavila sam se i zabuljila u njega. Znači, zato su onako vikali. “Jedan od uvjeta?” polako sam upitala. “A koji su drugi?” U međuvremenu se previše smračilo da bih mu mogla vidjeti lice, ali učinilo mi se da izgleda posramljeno. “Samo još dva”, napokon je odgovorio. “A kako glase?” “Pa”, rekao je i s nelagodom odbacio kamenčić s puta, “zahtijevao sam da se propisno vjenčamo, u crkvi i sa svećenikom, a ne da samo potpišemo ugovor. A što se tiče drugog uvjeta - zatražio sam da ti pronađe prikladnu vjenčanicu.” Govorio je tako tiho da sam ga jedva čula i pogledavao u stranu da izbjegne moj pogled. “Znao sam... da se ti ne želiš udati. Želio sam da ti to bude što je moguće ugodnije. Mislio sam da ćeš se tako osjećati malo manje... pa, želio sam da imaš pristojnu haljinu, to je sve.” Zaustila sam da nešto kažem, ali on se okrenuo prema gostionici. “Dođi, Saskinjo”, rekao mi je mrkim glasom. “Gladan sam.” Cijena koju smo morali platiti za jelo bilo je društvo, što je postalo očito čim smo se pojavili na vratima glavne prostorije. Dočekali su nas s bučnim bodrenjem i žurno nas posjeli za stol, gdje je obilna večera već bila u tijeku. Budući da sam sada već bila donekle spremna, nisam im zamjerila grube šale i prostačke primjedbe na naš račun. Jedanput za promjenu, zadovoljila sam se time da budem skromna i samozatajna, skutrivši se u kutu i ostavljajući Jamieja da odgovara na grube provokacije i prostačka nagađanja o tome što smo cijeli dan radili. “Spavali smo”, odgovorio je Jamie na jedno od pitanja. “Noćas nisam ni oka sklopio.” Ta primjedba dočekana je salvama smijeha koje su postale još jače kad je povjerljivim tonom dodao: “Ona hrče, znate.” Ja sam ga poslušno ćušnula, a on me privio uza se i zvučno poljubio, našto su svi zapljeskali. Nakon večere održan je ples uz pratnju gazdine violine. Ja nikad nisam bila bogzna kakva plesačica, jer sam sklona tome da se u stresnim situacijama spotičem o vlastita stopala, pa ni sada nisam očekivala da ću biti bolja, s dugom haljinom i nezgrapnom obućom na sebi. Ali na svoje iznenađenje, kad sam izula klompe, otkrila sam da plešem bez teškoća i s velikim užitkom. Budući da je bilo malo žena, vlasnikova žena i ja podigle smo suknje i bez prestanka plesale živahne škotske plesove, sve dok se nisam umorno naslonila na klupu, sva zajapurena i zadihana. Muškarci su bili neumorni; vrtjeli su se naokolo poput ogrtača od pleda, sami ili jedni s drugima. Napokon su svi stali uza zid, gledajući, bodreći i plješćući, kad me Jamie uhvatio za ruke i poveo kroz nešto brzo i mahnito, zvano Pijetao sa sjevera. Namjerno završivši u blizini stuba, posljednji put smo se zavrtjeli s njegovim rukama oko mog struka. Tu smo napravili stanku, a on je održao kratak govor, na mješavini gelskoga i engleskoga, koji je dočekan još jednim pljeskom, osobito kad je posegnuo u svoju kožnatu torbicu i dobacio gazdi kesicu od mekane kože, nalažući mu da poslužuje viski sve dok postoji potražnja. Shvatila sam da je taj novac dio oklade od njegova bijega iz Tunnaiga, vjerojatno sav novac što ga ima na svijetu. Zaključila sam da ga nije mogao bolje potrošiti. Popeli smo se na kat, ispraćeni grubim povicima dobrih želja, a onda je jedan glas, jači od drugih, zazvao Jamieja po imenu. Okrenula sam se i ugledala Rupertovo široko lice, rumenije no inače, iznad čupave crne brade, kako se cereka odozdo. “Sve ti je uzalud, Rupert”, odazvao se Jamie. “Ona je moja.” “Trati vrijeme na tebe, momče”, odvratio je Rupert, otirući lice rukavom. “Bacit će te na pod za sat vremena. Mladi momci nisu izdržljivi”, doviknuo je meni. “Poželiš li momka koji ne trati vrijeme na spavanje, curo, slobodno mi reci. U međuvremenu...” Zavitlao je nešto prema gore.


Mala crna torbica zvecnula je na podu pred mojim nogama. “Svadbeni dar”, doviknuo je. “S čestitkama ljudi iz Straže Shimi Bogil.” “Ha?” Jamie se sagnuo da je pokupi. “Nismo svi proveli dan ljenčareći na travnatim obalama, momče”, rekao je prijekornim glasom i prostački zakolutao očima prema meni. “Taj je novac zarađen s mukom.” “O, da”, odvratio je Jamie cerekajući se. “Na kocki ili na kartama?” “I na jednom i na drugom.” U crnoj bradi pojavio se vragolast cerek. “Oderao sam ih do gole kože, momče. Do gole kože!” Jamie je zaustio da nešto kaže, ali Rupert je podigao širok i smežuran dlan. “Ne, momče, nema potrebe da mi zahvaljuješ. Samo je dobro sredi u moje ime, ha?” Dotakla sam prstima usne i poslala mu poljubac. Uhvativši se za glavu kao da je pogođen, zateturao je unatrag s usklikom i oteturao u točionicu, vijugajući kao da je pijan, što nije bio. Nakon galame u prizemlju, soba mi se učinila utočištem mira i tišine. Još uvijek se tiho smijući za sebe, Jamie se ispružio na krevet da dođe do daha. Ja sam olabavila gornji dio haljine, koji me neugodno stezao, i sjela da počešljam kosu koja se zakovrčala od plesa. “Imaš prekrasnu kosu”, rekao mi je Jamie gledajući me. “Što? Ovo?” Zbunjeno sam pokazala rukom svoje kovrče, koje su se, kao i obično, mogle opisati kao neuredne. Nasmijao se. “Pa, sviđa mi se i ostatak”, odvratio je s namjerno ozbiljnim izrazom na licu, “ali da, na to sam mislio.” “Ali tako je... kovrčava”, rekla sam i malo pocrvenjela. “Da, naravno.” Izgledao je iznenađeno. “Čuo sam kad je jedna od Dougalovih kćeri rekla prijateljici da bi trebala tri sata s vrućim viklerima da sebi napravi takvu frizuru. Rekla je da bi ti najradije iskopala oči zato što imaš takvu frizuru a da ne moraš ni prstom mrdnuti za to.” Pridigao se i nježno mi izravnao jednu kovrču, tako da mi je dosezala gotovo do dojki. “I moja sestra Jenny ima kovrčavu kosu, ali ne tako kovrčavu kao ti.” “Je li tvoja sestra riđokosa poput tebe?” upitala sam pokušavajući zamisliti kako bi mogla izgledati tajanstvena Jenny. Imala sam dojam da Jamie često misli na nju. Odmahnuo je glavom, još uvijek mi prstima vrteći kovrče. “Ne. Jenny ima crnu kosu. Crnu kao noć. Ja sam riđokos na majku, a Jenny je na oca. Zvali su ga Brian Dhu, Crni Brian, zbog kose i brade.” “Čula sam da satnika Randalla zovu Crni Jack”, odvažila sam se reći, a Jamie se kiselo nasmijao. “O, da. Ali to je aluzija na njegovu dušu, a ne na kosu.” Oštrije me pogledao. “Nisi zabrinuta zbog njega, je li, curo? Ne bi trebala biti.” Pustio mi je kosu i posesivno mi stegnuo ramena. “Ja ozbiljno mislim, znaš”, rekao mi je tihim glasom. “Ja ću te štititi. Od njega. A i od svakoga drugog. Do posljednje kapi krvi, mo duinne. ” “Mo duinne?” upitala sam, malo uznemirena intenzitetom njegovih riječi. Nije mi se sviđala ideja da zbog mene prolijeva krv, ni posljednju ni prvu kap. “To znači ‘moja smeđokosa’.” Prinio je usnama jednu moju kovrču i nasmiješio se s izrazom u očima koji je nagnao svaku kap moje krvi da pojuri kroz žile. “Mo duinne”, ponovio je tihim glasom. “Čeznuo sam da ti to kažem.” “Uvijek sam smatrala da je smeđa boja prilično dosadna”, odvratila sam praktičnim tonom, pokušavajući malo usporiti razvoj događaja. Stalno mi se činilo da me vuku mnogo brže no što sam namjeravala. Još uvijek se smješkajući, Jamie je zatresao glavom. “Ne bih se složio, Saskinjo. Uopće nije dosadna.” Objema rukama uhvatio je gomilu moje kose i raširio je. “Kosa ti je poput vode koja se mreška preko kamenja u potočiću. Tamna na valovitim mjestima, s malo srebrne boje na površini, gdje je dotiče sunčeva svjetlost.” Nervozna i pomalo zadihana, odmaknula sam se da podignem češalj koji mi je pao na pod. Kad sam se uspravila, shvatila sam da me Jamie netremice promatra.


“Već sam ti rekao da te neću pitati ništa što mi ne želiš reći”, rekao je. “I neću, ali sam izvlačim zaključke. Colum smatra da si ti možda engleski špijun, ali ne može shvatiti zašto onda ne znaš gelski. Dougal misli da si vjerojatno francuski špijun i da možda tražiš podršku za kralja Jamesa. Ali u tom slučaju, on ne može shvatiti zašto si sama.” “A što je s tobom?” upitala sam, grubo povlačeći jedan tvrdoglavi zapetljani pramen. “Što ti misliš?” Procjenjivački je nagnuo glavu u stranu i pažljivo me odmjerio. “Sudeći po tvom izgledu, mogla bi biti Francuskinja. Imaš onaj izgled s finim kostima koji imaju neke od dama iz Angevina. Ali Francuskinje obično imaju žućkasto lice, a ti imaš kožu poput opala.” Polako je povukao prstom po zavijutku moje ključne kosti, a ja sam osjetila da mi se koža žari pod njegovim dodirom. Povukao je prst do mog lica, od sljepoočice do obraza, i vratio mi uvojke iza uha. Bila sam mirna dok je istraživao, pokušavajući se ne pomaknuti dok je prolazio rukom stražnjom stranom mog vrata i nježno palcem mi pomilovao ušnu školjku. “Imaš zlatne oči! Takve sam oči već jedanput vidio - na leopardu.” Odmahnuo je glavom. “Ne, curo. Mogla bi biti Francuskinja, ali nisi.” “Kako znaš?” “Dosta sam razgovarao s tobom i slušao te kako govoriš. Dougal vjeruje da si Francuskinja zato što dobro govoriš francuski - vrlo dobro.” “Hvala”, sarkastično sam odvratila. “A to dokazuje da nisam Francuskinja?” Nasmiješio se i čvršće mi stegnuo stražnju stranu vrata. “Vousparlez tres bien - ali ne tako dobro kao ja”, dodao je na engleskom i iznenada me pustio. “Nakon odlaska iz Leocha, proveo sam godinu dana u Francuskoj, a onda još dvije godine u vojsci. Znam prepoznati nekoga kome je francuski materinji jezik. A tebi nije.” Polako je zavrtio glavom. “Jesi li Španjolka? Možda, ali zašto? Španjolska nije zainteresirana za škotsko gorje. Njemica? Sigurno ne.” Slegnuo je ramenima. “Tko god bila, Englezi će to htjeti doznati. Oni ne mogu dopustiti da im se nepoznati ljudi slobodno kreću naokolo, ne dok su klanovi nemirni, a princ Charlie samo čeka da doplovi iz Francuske. A njihove metode ispitivanja nisu baš nježne. Ja to dobro znam.” “A kako onda znaš da nisam engleski špijun? Dougal tako misli, i sam si to rekao.” “To nije nemoguće, premda je i tvoj engleski prilično čudan. Ali ako si doista engleski špijun, zašto bi onda pristala da se udaš za mene, umjesto da odeš svojim ljudima? To je drugi razlog zašto te Dougal natjerao da se udaš za mene - htio je sinoć vidjeti hoćeš li pobjeći kad dođe do toga.” “A ja nisam pobjegla. I što to dokazuje?” Nasmijao se i ponovo legao na krevet, stavivši ruku preko očiju da se zaštiti od svjetlosti svjetiljke. “Vrag me odnio ako znam, Saskinjo. Vrag me odnio ako znam. Ne mogu naći nijedno razumno objašnjenje za tebe. Koliko ja znam, mogla bi biti jedna od vilenjaka” - postrance me pogledao pod rukom “ne, pretpostavljam da ne bi. Previsoka si.” “Ako ne znaš tko sam, zar se ne bojiš da ću te ubiti dok spavaš?” Nije mi odgovorio, ali podigao je ruku s očiju, a osmijeh mu se raširio po licu. Oči mora da je naslijedio od Frasera, pomislila sam. Nisu duboko usađene kao u MacKenzieja, a leže pod čudnim kutom, pa im visoke jagodične kosti daju izgled kao da su gotovo kose. Ne trudeći se da podigne glavu, raskopčao je košulju, raširio je i ogolio prsa do pojasa, a onda je izvukao bodež iz korica i bacio ga prema meni. Pao je na daske pred mojim stopalima. Ponovno je stavio ruku preko očiju i zabacio glavu unatrag, pokazujući mi mjesto odmah ispod čeljusti, gdje su tamne čekinje tek iznikle brade naglo prestajale. “Ravno gore, odmah iznad prsnog koša”, predložio mi je. “To je brzo i čisto, premda zahtijeva malo snage. Lakše je prerezati grkljan, ali to je vrlo neuredno.” Sagnula sam se da podignem bodež. “To bi i zaslužio”, primijetila sam. “Umišljeno kopile.” Smiješak, vidljiv pod pregibom ruke, raširio se.


“Saskinjo?” Zastala sam, još uvijek držeći bodež u ruci. “Što je?” “Umro bih sretan.”


17. Susrećemo prosjaka Sutradan ujutro ostali smo spavati dokasno; sunce je već bilo visoko kad smo napustili gostionicu i ovog puta krenuli na jug. Većine konja nije bilo u oboru, a činilo se da ni jedan od muškaraca iz naše grupe nije u blizini. Naglas sam se zapitala kamo su otišli. Jamie se nacerio. “To ti ne mogu sa sigurnošću reći, ali mogu pogađati. Straža je jučer otišla ovim putem” - pokazao je na zapad - “pa bih rekao da je Rupert s ostalima otišao na onu stranu.” Pokazao je na istok. “Stoka”, objasnio je vidjevši da još ne shvaćam. “Seljaci zakupnici i vazali plaćaju Straži da pazi na stoku i da im je vrati ako je netko ukrade. Ali Straža je odjahala na zapad, prema Lag Criumeu, pa su sva krda na istoku ostala nezaštićena - barem na izvjesno vrijeme. Taj put vodi na Grantovu zemlju, a Rupert je jedan od najboljih kradljivaca stoke koje sam ikad vidio. Životinje ga slijede kamo god da ih povede a da pritom jedva zamuču. A budući da ovdje više nema zabave, najvjerojatnije ga je uhvatio nemir.” Činilo se da je i sam Jamie nemiran, pa je nametnuo brzi ritam. Put je bio prilično lagan jer je kroz vrijesak vodila jelenja staza, pa sam ga slijedila bez teškoća. Nakon kratkog vremena, izbili smo na pustopoljinu, gdje smo mogli hodati rame uz rame. “Što je s Horrocksom?” iznenada sam ga upitala. Kad je bio spomenuo grad Lag Cruime, sjetila sam se tog engleskog dezertera i njegovih mogućih vijesti. “Trebao bi se s njim naći u Lag Cruimeu, zar ne?” Kimnuo je glavom. “Da. Ali i Randall i Straža krenuli su na tu stranu, pa sada ne mogu otići onamo. Previše je opasno.” “Ne bi li tko mogao otići umjesto tebe? Ili ni u koga nemaš dovoljno povjerenja?” Pogledao me i nasmiješio se. “Pa, mogao bih poslati tebe. A budući da me sinoć nisi ubila, pretpostavljam da ti mogu vjerovati. Ali bojim se da ti ne bi mogla otići u Lag Cruime sama. Ne, ako bude nužno, poslat ću Murtagha. Ali možda uspijem organizirati nešto drugo - vidjet ćemo.” “Vjeruješ Murtaghu?” znatiželjno sam upitala. Ja nisam baš gajila pretjerano prijateljske osjećaje prema tom kosmatom čovječuljku, zato što je on bio više-manje odgovoran za moju sadašnju nevolju, jer me oteo, ali između njega i Jamieja očito je postojala neka vrsta prijateljstva. “O, da.” Jamie me iznenađeno pogledao. “Poznajem Murtagha cijeli život - on je bratić u drugom koljenu mog oca, mislim. Njegov mi je otac bio...” “Hoćeš reći da je on Fraser”, brzo sam ga prekinula. “Mislila sam da je on MacKenzie. Bio je s Dougalom kad sam te upoznala.” Jamie je kimnuo. “Da. Kad sam se odlučio vratiti iz Francuske, poslao sam Murtaghu poruku i zamolio ga da me dočeka na obali.” Ironično se nasmiješio. “Vidiš, nisam bio siguran je li me Dougal prije pokušao ubiti. A nije mi se baš svidjela ideja da budem sam s nekoliko MacKenzieja, za svaki slučaj. Nisam želio skončati u valovima pokraj otoka Skye, ako su to naumili.” “Shvaćam. Znači, Dougal nije jedini koji vjeruje u svjedoke.” Kimnuo je glavom. “Svjedoci su vrlo korisna stvar.” Drugom stranom pustopoljine protezao se greben nepravilnih stijena, udubljenih i izbušenih napredovanjem i povlačenjem davno nestalih glečera. Dublje rupe ispunjavala je kišnica; ta gorska jezerca okruživalo je gusto raslinje čička, vratića i medunike, a njihovi cvjetovi odražavali su se na mirnoj površini vode. Ta jalova jezerca bez riba načičkala su krajolik i predstavljala klopke za neoprezne putnike, koji su se u mraku lako mogli spotaknuti i pasti u jedno od njih i biti prisiljeni da provedu vlažnu i neugodnu noć usred močvara. Sjeli smo pokraj jednog jezeraca da doručkujemo kruh i sir.


Na ovom jezercu barem je bilo ptica; lastavice su se spuštale nisko nad površinu da popiju vodu, a zviždovke i škurci zabijali su duge kljunove u blatnu zemlju na obalama tražeći insekte. Bacala sam pticama mrvice kruha u mulj. Jedan škurak sumnjičavo je pogledao obližnju mrvicu, ali dok se on premišljao, pred kljun mu je hitro sletjela lastavica i pobjegla s plijenom. Škurak se nakostriješio i vratio marljivom kopanju. Jamie me upozorio na jednu zviždovku, koja je dozivala i vukla naoko slomljeno krilo u blizini. “Gnijezdo joj je negdje u blizini”, rekla sam. “Tamo.” Morao mi ga je nekoliko puta pokazati prije no što sam ga napokon spazila; plitka udubina, na prilično otvorenom mjestu, ali s četiri šarena jaja, tako slična lišćem prošaranoj obali da sam, kad sam trepnula, opet izgubila mjesto. Jamie je podigao jedan štap sa zemlje i nježno začeprkao po gnijezdu, gurnuvši jedno jaje s mjesta. Uzbuđena majka zviždovka izjurila je gotovo pred njega. Spustio se na pete, posve nepomičan, puštajući pticu da jurca amo-tamo i vrišti. Zatim ju je munjevitom kretnjom uhvatio, a ona se iznenada smirila. Obratio joj se na gelskom, tihim glasom nalik na siktanje, i stao je milovati jednim prstom po mekanom, šarenom perju. Ptica mu se šćućurila u ruci, posve nepomična, čak su joj se i odbljesci zamrznuli u okruglim crnim očima. Jamie ju je nježno spustio na tlo, ali ptica nije otišla dok joj nije rekao još nekoliko riječi i polako mahnuo rukom naprijed-natrag iza nje. Ptica se malo trznula i odjurila u travu. Jamie ju je gledao kako odlazi, a onda se posve nesvjesno prekrižio. “Zašto si to učinio?” znatiželjno sam ga upitala. “Što?” Načas se zbunio, kao da je zaboravio na mene. “Pitala sam se zašto si se prekrižio kad je ptica odletjela.” Slegnuo je ramenima, pomalo posramljeno. “Ah, to je stara priča, to je sve. O tome zašto zviždovke kriče i trče oko gnijezda tako jadikujući.” Pokazao je rukom prema drugoj strani jezerca, gdje je jedna druga zviždovka radila upravo to. Nekoliko ju je trenutaka rastreseno promatrao. “Zviždovke imaju duše mladih majki koje umru kod porođaja”, rekao je i sramežljivo me postrance pogledao. “Priča kaže da one kriče i trče oko svojih gnijezda zato što ne mogu vjerovati da će se mladunčad sigurno izleći, uvijek tuguju za izgubljenim mladuncem - ili traže ptića kojeg su ostavile.” Čučnuo je pokraj gnijezda i gurnuo ovalno jaje štapom, pomičući ga malo-pomalo, sve dok se zašiljeni vrh jajeta nije okrenuo prema sredini, kao i kod ostalih jaja. Ostao je čučati, čak i nakon što je pomaknuo jaje, držeći štap na bedrima i buljeći preko mirne vode jezerca. “Pretpostavljam da je to samo navika”, rekao je. “To sam prvi put učinio kad sam bio mnogo mlađi, nakon što sam prvi put čuo tu priču. Dakako, čak ni tada nisam doista vjerovao da zviždovke imaju dušu, ali, znaš, samo malo poštovanja...” Pogledao me i iznenada se nasmiješio. “Učinio sam to već toliko puta da to više i ne primjećujem. U Škotskoj ima mnogo zviždovki, znaš.” Ustao je i bacio štap. “Hajdemo sada, želio bih ti pokazati jedno mjesto blizu vrha onog brežuljka.” Uhvatio me ispod lakta da me izvuče iz udubine, pa smo se zaputili uz kosinu. Čula sam što je rekao zviždovki prije no što ju je pustio da ode. Premda sam znala samo nekoliko riječi gelskoga, taj sam stari pozdrav dovoljno puta čula da bih ga zapamtila. “Neka te Bog prati, majko”, bio joj je rekao. Mlada majka koja je umrla pri porodu. I dijete koje je ostavila za sobom. Dodirnula sam mu ruku, a on me pogledao. “Koliko si godina tada imao?” upitala sam ga. Malo se osmjehnuo. “Osam”, odgovorio je. “Još sam bio dijete.” Zašutio je i poveo me uzbrdo. Sada smo bili na obroncima obraslim vrijeskom. Odmah iza njih, krajolik se naglo mijenjao; iz zemlje su se dizale goleme granitne stijene, okružene skupinama platana i tisa. Prešli smo vrh brijega i ostavili iza sebe zviždovke da kriče pokraj jezeraca.


Postajalo je vruće, i nakon sat vremena probijanja kroz gustiš - premda se uglavnom probijao Jamie - bila sam spremna za odmor. U podnožju jedne od granitnih stijena pronašli smo mjesto u sjeni. Pomalo me podsjećalo na ono mjesto gdje sam prvi put ugledala Murtagha - i napustila društvo satnika Randalla. Ipak, ovdje je bilo ugodno. Jamie mi je rekao da smo sami, zbog stalnog ptičjeg pjeva svuda naokolo. Kad bi nam se itko približio, većina ptica prestala bi pjevati, premda bi šojke i čavke uznemireno dozivale. “Uvijek se skrivaj u šumi, Saskinjo”, savjetovao mi je. “Ako se sama previše ne krećeš, ptice će ti u većini slučajeva reći je li tkogod u blizini.” Kad je ponovo spustio pogled nakon pokazivanja kreštave šojke u krošnji iznad nas, pogledi su nam se sreli. Sjedili smo kao da smo se ukipili, na rastojanju ruke, ali ne dodirujući se i jedva dišući. Nakon nekog vremena, dosadili smo šojki, pa je otišla. Jamie je prvi skrenuo pogled, s gotovo neprimjetnim drhtajem, kao da mu je hladno. Iz plijesni podno paprati izvirivali su bijeli klobuci dlakavih gljiva. Razmišljajući o svojim sljedećim riječima, Jamie je grubim kažiprstom ubrao jednu gljivu sa stabljike i povukao prstom po stapčici. Kad bi pažljivo govorio, kao što je sada bio slučaj, riječi bi mu gotovo izgubile onaj slabi škotski naglasak koji mu je obično obilježavao govor. “Ne bih htio... to jest... nisam namjeravao ustvrditi...” Iznenada je podigao pogled i nasmiješio se s bespomoćnom gestom. “Ne bih te htio uvrijediti ako zvučim kao da mislim da imaš veliko iskustvo s muškarcima, to je sve. Ali bilo bi glupo pretvarati se da ti o tim stvarima ne znaš više od mene. Htio sam te pitati, je li to... uobičajeno? Ovo što je između nas, kad te dodirnem, kad ti... legneš sa mnom? Je li između muškaraca i žena uvijek tako?” Unatoč njegovim teškoćama, točno sam znala što misli. Gledao me ravno u oči čekajući da mu odgovorim. Poželjela sam skrenuti pogled, ali nisam mogla. “Često je slično tome”, odgovorila sam, a onda sam morala stati i nakašljati se. “Ali ne. To nije... uobičajeno. Nemam pojma zašto, ali nije. Ovo je... drukčije.” Malo se opustio, kao da sam potvrdila nešto što ga je mučilo. “Mislio sam da možda nije. Nikad prije nisam spavao sa ženom, ali... položio sam ruke na nekoliko njih.” Sramežljivo se nasmiješio i zatresao glavom. “Nije bilo isto. Hoću reći, ja sam već grlio i ljubio žene, i... no.” Odmahnuo je rukom, odbacujući ovo i. “Bilo je vrlo ugodno. Srce mi je počelo jače kucati, počeo sam teško disati i sve to. Ali to nije bilo nimalo slično onome kad tebe zagrlim i poljubim.” Učinilo mi se da mu oči poprimaju boju jezera i neba i postaju jednako nedokučive kao i to dvoje. Ispružio je ruku i dodirnuo mi donju usnu, jedva očešavši rub. “Počne isto, ali onda, trenutak poslije”, rekao je tihim glasom, “iznenada osjetim kao da mi u rukama gori živi plamen.” Dodir mu je postao čvršći, povukao je prstom po mojim usnama i pomilovao mi bradu. “I samo želim da se bacim u njega i da izgorim.” Pomislila sam da mu kažem kako mi njegov dodir pali kožu i puni žile vatrom. Ali već sam bila zapaljena i sjala sam kao ugarak. Sklopila sam oči i osjećala kako mi njegov plamteći dodir prelazi na obraz i sljepoočicu, uho i vrat, i zadrhtala sam kad mi je spustio ruke na struk i privio me uza se. Činilo se da Jamie točno zna kamo idemo. Naposljetku se zaustavio u podnožju jedne velike stijene, visoke nekih pet metara, pune ispupčenja i nazubljenih pukotina. Vratić i šipak rasli su u pukotinama i mahali krhkim žutim zastavicama na stijenama. Uhvatio me za ruku i glavom pokazao pročelje stijene ispred nas. “Vidiš li one stube ondje, Saskinjo? Misliš li da se možeš njima popeti?” Zapravo su to bile jedva primjetne izbočine u kamenu, koje su se strmo dizale pročeljem stijene. Neke su bile prave izbočine, a druge samo uporišta za lišaj. Nisam bila sigurna jesu li nastale prirodnim putem ili uz ljudsku pomoć, ali vjerovala sam da se mogu popeti njima, čak i u dugoj haljini s čvrsto stegnutim prslukom. Tu i tamo poskliznula sam se ili uplašila, a Jamie me povremeno gurnuo odostraga, ali naposljetku sam se uspjela popeti na vrh stijene i pogledala oko sebe. Vidik je bio spektakularan. Na istoku se dizala tamna glavnina planine, a daleko dolje na jugu obronci su se spuštali prema širokoj, jalovoj pustopoljini. Vrh stijene spuštao se sa svih strana prema sredini i oblikovao plitak tanjur, a u sredini tog tanjura ležao je potamnjeli krug, pun čađavih ostataka izgorjela šiblja. Znači da nismo bili prvi posjetitelji.


“Je li ti ovo mjesto poznato?” upitala sam ga. Jamie je stajao malo po strani, promatrajući me i uživajući u mom oduševljenju. Nehajno je slegnuo ramenima. “O, da. Ja poznajem većinu mjesta u ovom dijelu gorja. Hodi ovamo, ovdje ima jedno mjesto na koje možeš sjesti i vidjeti cestu kako prolazi pokraj brežuljka.” Odavde se vidjela i gostionica, koja se zbog daljine smanjila od lutkine kuće u dječju kockicu. Nekoliko privezanih konja stajalo je zajedno pokraj drveća uz cestu; odavde su izgledali poput sićušnih smeđih i crnih mrlja. Na vrhu stijene nije raslo drveće, pa su mi leđa bila vruća od sunca. Sjedili smo jedno do drugoga, a noge su nam visjele preko ruba stijene, i drugarski podijelili jednu bocu piva koju je Jamie mudro izvukao iz bunara u dvorištu gostionice kad smo odlazili. Ovdje nije bilo drveća, ali su tu i tamo rasle manje biljke, one koje su uspjele naći oslonac u opasnim pukotinama i pustiti korijenje u rijetkoj zemlji, hrabro dižući glavice prema vrućem proljetnom suncu. Zaklonjena u zavjetrini izbočene stijene pokraj moje ruke, rasla je mala skupina tratinčica, pa sam ispružila ruku da uberem jednu. Začula sam slabo zujanje, a onda je tratinčica skočila sa stabljike i sletjela mi na koljeno. Glupavo sam se zabuljila, ne mogavši naći smisla u tom bizarnom ponašanju. Jamie je mnogo brže shvatio što se događa, pa se bacio na tlo i priljubio uz stijenu. “Lezi!” rekao mi je, zgrabio me krupnom šakom za ruku i hitro povukao na tlo pokraj sebe. Kad sam pala na spužvastu mahovinu, iznad glave sam ugledala držak strijele koja se još uvijek tresla, zabijena u pukotinu izbočene stijene. Ne usuđujući se ni pogledati oko sebe, ukipila sam se i pokušala se još jače priljubiti uz tlo. Jamie je nepomično ležao pokraj mene, tako miran kao da je i sam od kamena. Čak su ptice i kukci prestali pjevati, pa je zrak visio bez daha u iščekivanju. Iznenada se Jamie počeo smijati. Uspravio se u sjedeći položaj, uhvatio strijelu i pažljivo je izvukao iz kamena. Spazila sam da je ukrašena raskoljenim perjem djetlića i omotana centimetar širokom plavom trakom ispod perja. Jamie je odložio strijelu, stavio dlanove oko usta i izveo nevjerojatno dobru imitaciju zova zelenog djetlića, a onda je spustio ruke i pričekao. Kad je trenutak poslije začuo odgovor iz šumarka ispod nas, na licu mu se pojavio širok osmijeh. “Tvoj prijatelj?” pokušala sam pogoditi. Kimnuo je glavom, pomno motreći usku stazu uz pročelje stijene. “Hugh Munro, osim ako netko drugi nije počeo praviti strijele u njegovu stilu.” Pričekali smo još trenutak, ali nitko se nije pojavio na stazi ispod nas. “Ah”, tiho je rekao Jamie i okrenuo se, upravo na vrijeme da se suoči s glavom koja je polako izvirila iznad ruba stijene iza nas. Na došljakovu licu iznenada se pojavio vedar osmijeh koji je otkrio krive zube. Podsjetio me na lice izrezano u bundevi dok je blistao od zadovoljstva što nas je iznenadio. I sama glava imala je oblik bundeve, a taj je dojam pojačavala preplanula narančastosmeđa koža, koja nije okruživala samo lice nego i okruglo, ćelavo tjeme. Ali malo bi se koja bundeva mogla pohvaliti tako bujnom bradom i tako jarko plavim očima. Zdepaste šake s prljavim noktima čvrsto su se uhvatile za rub stijene ispod čovjekove brade i hitro podigle preostali dio ove bundeve iz Noći vještica pred naše oči. Tijelo je prilično odgovaralo glavi, stvarajući snažan dojam da pred nama stoji vilenjak iz Noći vještica. Imao je vrlo široka ramena, ali grbava i iskrivljena, a jedno je bilo prilično više od drugoga. Činilo se da mu je i jedna noga malo kraća od druge, pa je hodao poskakujući i vukući nogu. Munro, ako je to doista bio Jamiejev prijatelj, bio je odjeven u nešto što je izgledalo poput mnogobrojnih slojeva krpa, a kroz raspore tog bezobličnog odjevnog predmeta provirivala je izblijedjela crvenkasta tkanina nečega što je nekoć možda bila ženska košulja. Nije nosio kožnatu torbicu za pojasom - koji ionako nije bio više od izlizana užeta s kojeg su visjele dvije krznene strvine, glavom nadolje. Umjesto toga, na prsima mu je visio debeli kožnati novčanik, iznenađujuće kvalitetan, ako se uzme u obzir ostatak njegove odjeće. S remena na novčaniku visjela je zbirka raznih metalnih stvarčica: vjerski medaljoni, vojni ukrasi, dugmad sa stare uniforme, kako se činilo, izlizani


novčići, probušeni i prišiveni, i tri-četiri mutna siva četvrtasta komadića metala s kriptičnim oznakama urezanim na površini. Dok je to stvorenje okretno preskakivalo izbočine na stijeni, Jamie je ustao, pa su se dvojica muškaraca srdačno zagrlili i grubo potapšali po leđima, na onaj neobičan način kako se muškarci obično pozdravljaju. “A što je s kućom Munro?” upitao je Jamie kad se napokon odmaknuo od starog druga i pogledao ga. Munro je kimnuo glavom, ispustio neobičan blebetavi zvuk i zacerekao se. A onda je podigao obrve, kimnuo u mom smjeru i zdepastim rukama izveo neobično gracioznu upitnu gestu. “To je moja žena”, odgovorio je Jamie i malo se zacrvenio, s mješavinom stidljivosti i ponosa. “U braku smo tek dva dana.” Čuvši tu informaciju, Munro se još jače osmjehnuo i izveo osobito složen i graciozan naklon, koji je uključivao hitro dodirivanje glave, srca i usana i završio u gotovo vodoravnom položaju na tlu pred mojim stopalima. Nakon što je izveo taj zapanjujući manevar, skočio je na noge graciozno poput akrobata i opet potapšao Jamieja, ovoga puta izgleda da mu čestita. Zatim je počeo izvoditi izvanredan balet ruku, pokazujući prvo sebe, pa onda dolje prema šumi, pa onda mene, pa opet sebe, izvodeći takav niz gesti i kretnji da sam mu jedva uspijevala slijediti leteće ruke. Već sam vidjela govor gluhonijemih ljudi, ali nikad izveden tako hitro i graciozno. “Doista?” upitao je Jamie. Sada je na njega došao red da obaspe drugog čovjeka čestitkama. Nikakvo čudo da muškarci ne osjećaju površinsku bol, pomislila sam. To proizlazi iz te navike da se neprestance međusobno udaraju. “I on se oženio”, objasnio je Jamie okrećući se meni. “Prije šest mjeseci, s jednom udovicom - no dobro, s jednom debelom udovicom”, ispravio se nakon Munroove napadne geste, “koja ima šestero djece, u selu Dubhlairnu.” “Baš lijepo”, uljudno sam odvratila. “Izgleda da će se napokon dobro prehranjivati.” Pokazala sam na zečeve koji su mu visjeli s pojasa. Munro je smjesta odvezao jednog zeca i dodao mi ga, s takvim blistavim izrazom dobre volje na licu, da sam osjećala obvezu da ga prihvatim, uzvraćajući mu smiješak i nadajući se da na sebi nema buhe. “Vjenčani dar”, rekao je Jamie. “Mnogo ti hvala, Munro. Moraš nam dopustiti da ti uzvratimo uslugu.” Nato je izvukao jednu od boca piva iz mahovine i dodao mu je. Time smo završili s pristojnostima, pa smo sjeli da drugarski podijelimo treću bocu. Jamie i Munro nastavili su razmjenjivati novosti i tračeve, a razgovor se nije činio otežan činjenicom da samo jedan od njih može doista govoriti. Ja nisam previše sudjelovala u razgovoru jer nisam mogla čitati Munroove znakove rukama, premda se Jamie svojski trudio da me uključi prevodeći i objašnjavajući. U jednom trenutku, Jamie je naglo kvrcnuo palcem po četvrtastim komadićima olova koji su ukrašavali Munroov pojas. “Dobio si službeni status, je li?” upitao je. “Ili se time služiš samo kad je ulov slab?” Munro je trznuo glavom i kimnuo poput lutke koja iskače iz kutije. “Što je to?” znatiželjno sam upitala. “To je gaberlunzie.” “Oh, pa jasno”, odvratila sam. “Oprosti što sam pitala.” “Gaberlunzie je dozvola za prosjačenje, Saskinjo”, objasnio mi je Jamie. “Vrijedi unutar granica jedne župe, i to samo jedan dan u tjednu, kad je prosjačenje dopušteno. Svaka župa ima svoj dan, tako da prosjaci iz jedne župe ne mogu previše iskorištavati milosrđe druge.” “Vidim da je to prilično fleksibilan sustav”, rekla sam gledajući Munroovu zalihu od četiri olovna pečata. “No dobro, Munro je poseban slučaj, vidiš. Njega su zarobili Turci na moru, pa je mnogo godina proveo kao galijot, a onda još nekoliko kao rob u Alžiru. Tamo je izgubio jezik.” “Odrezali su mu ga?” Obuzela me blaga mučnina.


Izgleda da ta pomisao nije uznemirila Jamieja, ali, s druge strane, on je očito već izvjesno vrijeme poznavao Munroa. “O, da. I slomili su mu nogu. I leđa, Munro? Ne”, ispravio se nakon niza Munroovih znakova, “leđa je slomio slučajno, kad je skočio sa zida u Aleksandriji. Ali stopala su mu unakazili Turci.” Činilo se da i Jamie i Munro umiru od želje da mi ispričaju sve o tom događaju, premda ja to zapravo nisam željela znati. “U redu”, rezignirano sam rekla. “Što mu se dogodilo sa stopalima?” S nečim gotovo nalik na ponos, Munro je skinuo izlizane cokule i dokoljenke i otkrio široka, iskrivljena stopala sa zadebljanom i ogrubjelom kožom na kojoj su se sjajne bijele mrlje izmjenjivale s upaljenim crvenim područjima. “Kipuće ulje”, objasnio je Jamie. “Tako oni prisiljavaju zarobljene kršćane da prijeđu na muslimansku vjeru.” “Zvuči kao vrlo učinkovito sredstvo uvjeravanja”, odvratila sam. “I to je razlog zašto mu nekoliko župa dopušta da prosi? Kao naknadu za strahote koje je pretrpio u ime kršćanstva?” “Da, točno tako”. Jamie je očito bio zadovoljan što tako brzo shvaćam. I Munro je izrazio zadovoljstvo još jednim dubokim muslimanskim naklonom, za kojim je slijedio niz vrlo izražajnih ali neprofinjenih kretnji ruku kojima je, pretpostavila sam, hvalio i moj fizički izgled. “Hvala ti, čovječe. Da, vjerujem da će mi ona osvjetlati obraz.” Spazivši da sam podigla obrve, Jamie je taktično okrenuo Munroa od mene, tako da više nisam mogla vidjeti njegove leteće prste. “E sad, reci mi što se događa u okolnim selima?” Dvojica muškaraca primakli su se jedan drugom i nastavili svoj nesimetrični razgovor s povećanim intenzitetom. Budući da se Jamiejev udio u razgovoru uglavnom svodio na gunđanje i uzvike zanimanja, nisam mogla mnogo toga razumjeti pa sam se umjesto toga posvetila istraživanju čudnih malih biljaka koje su rasle na površini stijene oko nas. Već sam skupila pun džep vidaca i metvica kad su oni završili razgovor a Munro ustao da krene. Još mi se jedanput naklonio i potapšao Jamieja po leđima, a onda se odgegao do ruba stijene i nestao isto tako brzo kao što bi jedan od zečeva koje je ulovio nestao u svojoj rupi. “Imaš vrlo zanimljive prijatelje”, rekla sam Jamieju. “O, da. Hugh je drag momak. Lani sam lovio s njim i još nekoliko ljudi. Sada kad je službeno prosjak, osamostalio se, ali zbog svog posla stalno se kreće po župama, pa zna sve što se događa unutar granica Ardagha i Chesthilla.” “Uključujući i to gdje se nalazi Horrocks?” pokušala sam pogoditi. Jamie je kimnuo glavom. “Da. Prenijet će mu poruku da želim promijeniti mjesto sastanka.” “Čime ćeš prilično dobro prevariti Dougala”, primijetila sam. “Ako bi mu palo na pamet da te ucjenjuje zbog Horrocksa.” Kimnuo je glavom, a u kutu usana pojavio mu se osmijeh. “Da, i to.” Kad smo se vratili u gostionicu, opet je bilo blizu večere, ali ovoga puta Dougalov veliki vranac i petorica njegovih drugova stajali su u dvorištu i zadovoljno žvakali sijeno. Sam Dougal bio je unutra, ispirući iz grla kiselim pivom prašinu od putovanja. Kimnuo mi je glavom, a onda se okrenuo i prišao svom nećaku. Ali umjesto da mu nešto kaže, samo je stao pred Jamieja, nagnuo glavu u stranu i upitno se zagledao u njega. “Ah, pa jasno”, napokon je rekao, zadovoljnim glasom čovjeka koji je upravo riješio neki težak problem. “Sad sam shvatio na koga me podsjećaš, momče.” Zatim se okrenuo meni. “Jeste li ikad vidjeli jelena na kraju sezone parenja, curo?” povjerljivo me upitao. “Jadna životinja nije ni jela ni spavala nekoliko tjedana, jer ne smije gubiti vrijeme, mora se boriti s drugim jelenima i opsluživati srne. Jeleni su na kraju sezone kost i koža. Oči su im duboko uronjene u duplje, a jedini dio tijela koji im se ne trese od umora...”


Posljednje riječi izgubile su se u salvama smijeha, a Jamie me povukao prema stubama. Nismo sišli na večeru. Mnogo poslije, na rubu sna, osjetila sam Jamiejevu ruku oko struka i njegov topli dah na vratu. “Popusti li ikad? Želja za tobom?” Ispružio je ruku i pomilovao mi dojku. “Čak i onda kad tek izađem iz tebe, želim te tako jako da me sve steže u grudima, a prsti me bole od želje da te opet dodirnem.” U mraku mi je spustio dlan na lice i palcem pomilovao lukove obrva. “Kad te uhvatim rukama i osjetim da ovako drhtiš, čekajući da te uzmem... Bože, želim te zadovoljavati dok ne uzvikneš poda mnom i otvoriš mi se. A kad svršim, osjećam se kao da sam ti dao svoju dušu zajedno sa svojom kitom.” Popeo se na mene, a ja sam raširila noge uz mali bolni trzaj. Tiho se nasmijao. “Da, i mene malo boli. Želiš li da prestanem?” Umjesto odgovora, zagrlila sam ga nogama i privukla bliže. “Bi li prestao kad bih te zamolila?” upitala sam. “Ne. Ne bih mogao.” Oboje smo se nasmijali i stali se polako pomicati istražujući usnama i prstima u mraku. “Sad mi je jasno zašto crkva kaže da je to sakrament”, sneno je rekao Jamie. “Ovo?” iznenađeno sam upitala. “Zašto?” “Ili barem da je sveto”, odgovorio je. “Kad sam u tebi, osjećam se kao sam Bog.” Tako sam se jako nasmijala da je gotovo ispao iz mene. Zastao je i uhvatio me za ramena da me smiri. “Što ti je tako smiješno?” “Nije baš lako zamisliti Boga da ovo radi.” Jamie se ponovo pokrenuo. “Pa, ako me Bog napravio na svoju sliku i priliku, onda valjda i on ima kitu.” I on se nasmijao, ponovo gubeći ritam. “Premda me ti baš ne podsjećaš na blagoslovljenu djevicu, Saskinjo.” Tresli smo se od smijeha u zagrljaju, sve dok se nismo razdvojili i otkotrljali jedno od drugoga. Kad se oporavio od smijeha, Jamie me pljesnuo po boku. “Digni se na koljena, Saskinjo.” “Zašto?” “Kad već ne želiš da budem duhovan u tim stvarima, morat ćeš podnijeti moju životinjsku stranu. Uzet ću te kao zvijer.” Ugrizao me za vrat. “Želiš li da budem konj, medvjed ili pas?” “Želim da budeš jež.” “Jež? A kako to točno jež vodi ljubav?” htio je znati. Ne, pomislila sam, neću to reći. Ni slučajno. Ali ipak sam rekla. “Vrlo oprezno”, odgovorila sam i bespomoćno se zahihotala. Dakle, sada barem znam koliko je star taj vic, pomislila sam. Jamie se stropoštao na krevet i zgrčio, sopćući od smijeha. Naposljetku se okrenuo i uspravio na koljena, tražeći kutiju kremena na stolu. Zatim je zapalio stijenj svijeće, a plamen se razgorio iza njega i obasjao ga crvenom jantarnom svjetlošću u mraku. Zatim se opet s cerekom bacio na podnožje kreveta, a ja sam se još uvijek tresla od grčevita hihotanja. Nadlanicom je protrljao lice i napravio hinjeno strogi izraz lica. “U redu, ženo. Vidim da je došlo vrijeme kad moram nametnuti svoj autoritet kao tvoj muž.” “Oh, moraš li?” “Moram.” Bacio se prema meni, zgrabio mi stegna i raširio ih. Ja sam jauknula i pokušala se iskobeljati prema uzglavlju kreveta. “Ne, nemoj!” “Zašto ne?” Ležeći cijelom dužinom tijela između mojih nogu, zaškiljio je prema meni. Nastavio mi je čvrsto držati stegna, sprečavajući moje napore da ih skupim. “Reci mi, Saskinjo. Zašto to ne želiš?”


Protrljao je obrazom jedno od mojih stegana, pa mi je njegova oštra mlada brada zastrugala nježnu kožu. “Budi iskrena. Zašto ne?” Zatim mi je strugnuo drugo stegno, a ja sam se stala ritati i žestoko migoljiti ne bih li se oslobodila, ali bez uspjeha. Zagnjurila sam lice u jastuk, koji je bio svjež pod mojim zažarenim obrazima. “Pa, ako baš moraš znati”, promrmljala sam, “ne mislim... pa, bojim se da ne... hoću reći, miris...” Posramljeno sam zašutjela. Osjetila sam iznenadnu kretnju među nogama kad se Jamie pomaknuo nagore. Uhvatio me za bokove, spustio lice na moja stegna i stao se smijati sve dok mu nisu potekle suze. “Isuse Bože, Saskinjo”, napokon je rekao, frkčući od smijeha, “zar ne znaš prvu stvar koju moraš učiniti kad se upoznaješ s novim konjem?” “Ne znam”, zbunjeno sam odgovorila. Podigao je jednu ruku i otkrio mali čuperak boje cimeta pod pazuhom. “Nekoliko puta protrljaš životinji nos svojim pazuhom, da je navikneš na svoj miris, da te se više ne boji.” Pridigao se na laktove i pogledao me preko trbuha i dojki. “Tako si ti trebala postupiti sa mnom, Saskinjo. Prvo si mi trebala protrljati lice između svojih nogu. Da me pripitomiš.” “Da te pripitomim!?” Spustio je lice i polako ga protrljao naprijed-natrag, ržući i dašćući poput konja. Sagnula sam se i udarila ga u rebra, s jednakim učinkom kao da sam udarila zid od opeka. Napokon mi je ponovo izravnao stegna i podigao pogled. “E sad”, rekao je tonom koji ne trpi protivljenje, “lezi mirno!” Osjećala sam se izloženo, oskvrnjeno, bespomoćno - i kao da ću se raspasti. Osjećala sam Jamiejev dah na koži, naizmjence topao i hladan. “Molim te”, rekla sam, ne znajući želim li ga zamoliti da prestane ili da nastavi. Ali to ionako nije bilo važno, jer on nije namjeravao prestati. Svijest mi se raspala u nekoliko malih odvojenih osjeta: osjećala sam grubost platnenog jastuka, ispupčenja izvezenih cvjetova, uljasti smrad svjetiljke pomiješan s poznatim mirisom pečene govedine i piva i još slabijim daškom svježine iz uvenula cvijeća u vazi, hladno drvo zida na lijevoj nozi i čvrste ruke na bokovima. Svi su se ti osjeti pod mojim sklopljenim kapcima uskomešali i sjedinili u sjajno sunce koje se nadimalo i skupljalo i napokon eksplodiralo, s nečujnim praskom koji me ostavio u toploj i pulsirajućoj tami. Nejasno, kao iz velike daljine, začula sam Jamieja kako se uspravlja. “No, to je već malo bolje”, rekao je zadihano. “Čovjek se mora malo potruditi ako želi da mu se ti posve podaš, zar ne?” Krevet je zaškripao dok se premještao. Osjetila sam da mi pokušava još jače raširiti koljena. “Nadam se da nisi tako mrtva kao što izgledaš?” rekao mi je njegov glas iz veće blizine. Svinula sam se u luk i ispustila nerazgovijetan uzvik, dok je on odlučno razdvajao iznimno osjetljivu kožu mojih bedara u novom nasrtaju. “Isuse Kriste”, rekla sam i začula slabašan hihot pokraj uha. “Rekao sam ti samo da se osjećam kao Bog, Saskinjo”, promrmljao je. “Nisam rekao da to i jesam.” A poslije, kad je svjetlost izlazećeg sunca progutala sjaj svjetiljke, probudila sam se iz nejasna sna i začula Jamieja kako me tihim glasom opet pita: “Popusti li ikad, Claire? Želja?” Opet sam spustila glavu na njegovo rame. “Ne znam, Jamie. Doista ne znam.”


18. Pljačkaši na stijenama Što je rekao satnik Randall?” upitala sam. Dougal je jahao s jedne moje strane a Jamie s druge; uska staza jedva je bila dovoljno široka da se tri konja kreću usporedo. S vremena na vrijeme, jedan ili oba moja pratioca morala su zaostati ili odjahati naprijed kako bi izbjegli da se zapletu u raslinje iznad naših glava, koje je prijetilo da će ponovo prekriti grubu stazu. Dougal me pogledao, a onda je opet skrenuo pogled na stazu kako bi zaobišao veliki kamen. Na licu mu se pojavio zločesti osmijeh. “Nije baš bio sretan”, odgovorio je pomno birajući riječi. “Premda nisam siguran da bih vam trebao prenijeti njegove točne riječi; vjerojatno i vaša tolerancija prostačkog govora ima granice, gospođo Fraser.” Zanemarila sam podrugljivo spominjanje moje nove titule i nagovještaj uvrede, ali spazila sam da se Jamie ukrutio u sedlu. “Ja... ovaj... pretpostavljam da on oko toga ne misli ništa poduzeti?” upitala sam. Unatoč Jamiejevim uvjeravanjima u suprotno, stalno sam zamišljala dragune u skrletnim odorama kako izlijeću iz grmlja, kolju Škote i odvlače me u Randallovu jazbinu na ispitivanje. Imala sam neugodan osjećaj da je Randallova predodžba ispitivanja, blago rečeno, kreativna. “Ne vjerujem”, odgovorio je Dougal nehajnim glasom. “Ima on većih briga od jedne odlutale Saskinje, ma koliko zgodna bila.” Podigao je obrvu i napola mi se naklonio, kao da mi se želi ispričati komplimentom. “A nije toliko glup da rasrdi Columa i otme njegovu nećakinju”, dodao je praktičnijim tonom. Nećakinja. Unatoč toplu vremenu, osjetila sam kako mi srsi silaze kralježnicom. Nećakinja poglavara klana MacKenzie. Da i ne spominjemo da sam nećakinja ratnog poglavara klana koji tako nonšalantno jaše pokraj mene. A pretpostavljam da sam, po drugoj liniji, sada u rodu i s lordom Lovatom, poglavarom klana Fraser, a i s nadstojnikom moćne francuske opatije i tko zna s koliko još drugih Frasera. Možda je Jonathan Randall doista zaključio da me ne vrijedi goniti. Što je, na kraju krajeva, i bila svrha ovog smiješnog vjenčanja. Kriomice sam pogledala Jamieja, koji je sada jahao ispred mene. Držao se uspravno poput stabla mlade johe, a kosa mu je blistala na suncu poput ulaštene metalne kacige. Dougal je slijedio moj pogled. “Mogli ste i gore proći, zar ne?” upitao me, ironično podigavši obrvu. Dvije noći poslije, ulogorili smo se na pustopoljini pokraj jedne od onih neobičnih granitnih stijena koje su izdubili glečeri. Cio smo dan putovali i na brzinu pojeli samo jedan obrok u sedlu, pa su svi bili zadovoljni što mogu stati i pojesti kuhanu večeru. Isprva sam pokušala pomoći u spravljanju večere, ali šutljivi pripadnik klana koji je očito bio zadužen za kuhanje, manje-više uljudno odbio je moju pomoć. Jedan od muškaraca jutros je ubio jelena, a porcija pečenog svježeg mesa sa zeljem, lukom i svime drugim što je mogao naći, bila je odlična večera. Okrijepljeni njome, svi smo se zadovoljno ispružili oko vatre, slušajući priče i pjesme. Začudo, mali Murtagh, koji je malokad otvarao usta da nešto kaže, imao je prekrasan tenor. Premda ga nije bilo lako nagovoriti da zapjeva, trud se isplatio. Primakla sam se Jamieju, pokušavajući pronaći udobno mjesto za sjedenje na tvrdom granitu. Ulogorili smo se na rubu stjenovite izbočine, gdje nam je široki greben crvenkastog granita pružao prirodno ognjište, a visoke stijene iza nas bile su dobro mjesto da skrijemo konje. Kad sam zapitala zašto ne spavamo na mekanoj travi močvara, gdje bi nam bilo udobnije, Ned Gowan mi je objasnio da se nalazimo u blizini južne granice područja MacKenzieja. Dakle, u blizini područja klanova Grant i Chisholm. “Dougalovi izviđači kažu da nema znakova da je netko u blizini”, rekao je stojeći na krupnom kamenu da i sam pogleda zalazak sunca, “ali nikad se ne zna. Bolje biti siguran nego požaliti, znate.”


Kad je Murtagh prestao pjevati, Rupert je počeo pričati priče. Premda mu je nedostajala Gwyllynova profinjenost s riječima, imao je neiscrpnu zalihu priča o vilama, duhovima i tannasgima ili zlodusima, te o drugim žiteljima škotskog gorja, kao što su vodenkonji. Koliko sam uspjela shvatiti, ta stvorenja nastanjuju gotovo sve vode, a osobito su uobičajena na gazovima i prijelazima rijeka, iako uglavnom žive u dubinama jezera. “Na istočnoj strani Loch Garvea postoji jedno mjesto koje se nikad ne zaledi, znate”, rekao je prelazeći pogledom preko svakoga u skupini, kako bi bio siguran da ga svi slušaju. “Voda je tamo uvijek crna, čak i kad se ostatak jezera potpuno zaledi, jer to je dimnjak vodenkonja.“ “Poput toliko drugih iz njegove vrste, vodenkonj iz Loch Garvea ugrabio je jednu mladu djevojku koja je došla na obalu po vodu i odnio je u dubine jezera da mu bude žena. Jao si ga svakoj djevi, a što se toga tiče, i svakom muškarcu, koji sretne lijepog konja na obali jezera i poželi ga zajahati, jer tko ga jedanput zajaše, više s njega ne može sići, a konj će zagaziti u vodu, pretvoriti se u ribu i otplivati kući, s nesretnim jahačem čvrsto zaglavljenim na njegovim leđima.” “E sad, ispod valova, vodenkonj ima zube poput ribe”, rekao je Rupert oponašajući dlanom vijugavo plivanje ribe, “pa se hrani puževima, vodenom travom i hladnim, mokrim stvarima. Krv mu je hladna poput vode, a ne treba mu vatra, znate, ali ljudska je žena malo toplija od toga.” Nato me besramno pogledao i namignuo mi, na radost svih prisutnih. “I tako je žena vodenkonja u svom novom domu ispod valova bila žalosna, promrzla i gladna, jer nije baš voljela za večeru jesti puževe i vodenu travu. A budući da je vodenkonj dobrodušno stvorenje, otišao je do obale jezera, u blizinu čovjeka koji je bio na glasu po svom graditeljskom umijeću. A kad je taj čovjek sišao do rijeke i ugledao lijepog zlatnog konja sa srebrnim uzdama kako blista na suncu, nije mogao odoljeti želji da ne zgrabi uzde i zajaše ga.” “Jasna stvar, konj ga je odveo ravno u vodu i u dubine svoga hladnog ribljeg doma. A onda mu je rekao, ako želi biti slobodan, da mu mora izgraditi dobro ognjište s dimnjakom, kako bi njegova žena mogla grijati ruke i pržiti ribu na vatri.” Ja sam držala glavu na Jamiejevu ramenu, ugodno pospana i veseleći se odlasku u krevet, čak i ako je to samo deka na granitnoj stijeni, a onda sam iznenada osjetila kako se Jamiejevo tijelo napinje. Stavio mi je ruku na vrat i upozorio me da ostanem mirna. Osvrnuvši se po logoru, nisam primijetila ništa čudno, ali sam osjetila napetost u zraku koja se kao kakvom bežičnom telegrafijom prenosila s muškarca na muškarca. Pogledavši Ruperta, spazila sam da je kratko kimnuo glavom kad je uhvatio Dougalov pogled, a onda je mirno nastavio priču. “I tako, budući da nije imao velikog izbora, graditelj je učinio kako mu je bilo rečeno. A vodenkonj je održao riječ i vratio ga na obalu u blizini njegove kuće. Ženi vodenkonja otada je bilo toplo, bila je sretna i imala mnoštvo riba koje je pržila za večeru. A voda na istočnom kraju Loch Garvea nikad se ne zaledi zato što vrelina iz dimnjaka vodenkonja rastapa led.” Rupert je sjedio na stijeni s moje lijeve strane. Dok je govorio, nehajno se sagnuo kao da će se počešati po nozi. Bez i najmanjeg zastoja u kretnjama, dohvatio je nož koji mu je ležao na tlu pokraj stopala i vješto ga premjestio u krilo, gdje mu je ležao skriven između nabora kilta. Ja sam se primaknula Jamieju i povukla mu glavu kao da me je obuzima ljubavna strast. “Što se događa?” šapnula sam mu na uho. Uhvatio mi je ušnu školjku zubima i šapnuo: “Konji su uznemireni. Netko je u blizini.” Jedan je muškarac ustao i odšetao do ruba stijene kako bi ispraznio mjehur. Kad se vratio, sjeo je na drugo mjesto, pokraj jednog od goniča. Zatim je drugi muškarac ustao, zavirio u lonac i uzeo komadić mesa. Dok je Rupert i dalje govorio, po čitavom je logoru nastalo nehajno kretanje i premještanje. Dok me Jamiejeva ruka snažno stezala, pažljivo sam gledala i napokon shvatila da se muškarci primiču svom oružju. Svi su oni spavali s bodežima, ali mačeve, pištolje i okrugle kožnate štitove zvane targe, uglavnom su ostavljali u malim, urednim hrpama na rubu logora. Jamiejeva dva pištolja ležala su na tlu zajedno s njegovim mačem, samo metar-dva dalje. Mogla sam vidjeti kako odsjaj vatre pleše na ukrašenoj oštrici. Pištolji mu nisu bili ništa više od uobičajenih “kubura” s rožnatim dršcima kakve je imala većina muškaraca, ali sablja i dvosjekli škotski mač


bili su nešto posebno. Jamie mi ih je ponosno pokazao za jednog od naših predaha, s ljubavlju okrećući u rukama sjajne oštrice. Dvosjekli mač bio je zamotan u deku; mogla sam vidjeti golemi držak u obliku slova T, pripremljen za bitku pažljivim brušenjem. Kad sam ga pokušala podići, malne sam ga ispustila. Jamie mi je rekao da teži gotovo osam kila. Ako je dvosjekli mač izgledao mrko i ubojito, sablja je bila prekrasna. Dvije trećine težine većeg oružja, bila je to smrtonosna, sjajna stvar, s islamskim ukrasom koji se vijugavo dizao oštricom od plavog čelika, do spiralnog drška sa štitom za šaku, ocakljenog crvenom i plavom bojom. Vidjela sam kako je Jamie upotrebljava u zaigranoj vježbi, prvo u desnoj ruci s jednim od vojnika, a poslije u lijevoj s Dougalom. Sjajno je izgledao u tim uvjetima, hitrih i sigurnih kretnji, s gracioznošću koja je bila još dojmljivija zbog njegove veličine. Ali usta su mi se osušila pri pomisli da vidim tu vještinu upotrijebljenu u pravoj borbi. Nagnuo se prema meni, nježno me poljubio ispod ruba brade i iskoristio priliku da me malo pomakne, okrenuvši me prema jednoj od hrpa nepravilnih stijena. “Mislim da će ubrzo početi”, promrmljao je dok me marljivo ljubio. “Vidiš li onaj mali prolaz u stijenama?” Spazila sam prolaz niži od metra, napravljen kad su dvije velika stijene pale jedna na drugu. Uhvatio me za glavu i stao me nježno milovati. “Kad ti kažem da kreneš, uđi unutra i ostani tamo. Imaš li bodež?” Bio je inzistirao da zadržim bodež koji mi je dobacio one večeri u gostionici, unatoč tome što nisam imala ni vještine ni sklonosti da ga upotrijebim. A Dougal je imao pravo, kad treba nametnuti svoju volju, Jamie je vrlo tvrdoglav. To je imalo za posljedicu da mi je bodež ležao u jednom dubokom džepu haljine. Nakon što sam provela jedan dan neugodno svjesna njegove težine na bedru, gotovo sam zaboravila da ga imam. Zaigrano mi je spustio ruku niz nogu kako bi provjerio je li bodež još uvijek ondje. Zatim je podigao glavu, kao mačka koja njuška povjetarac. Podigavši pogled, mogla sam vidjeti da baca pogled prema Murtaghu, a onda dolje prema meni. Mali čovjek nije dao nikakav vanjski znak, ali je ustao i temeljito se protegnuo. Kad je opet sjeo, nalazio se korak-dva bliže meni. Jedan je konj nervozno zarzao iza nas. Kao da je to bio signal, napadači su vičući jurnuli na stijene. Nisu to bili Englezi, kao što sam se pribojavala, a ni razbojnici. Bili su to škotski gorštaci, vikali su poput narikača. Pripadnici Grantova klana, pretpostavila sam. Ili Campbellova. Krenula sam prema stijenama na rukama i koljenima. Udarila sam glavom o stijenu i ogulila koljena, ali uspjela sam se ugurati u malu udubinu. Dok mi je srce divljački lupalo, pipajući sam potražila bodež u džepu i gotovo se ubola. Nisam imala pojma što da učinim s tim dugačkim oštrim nožem, ali osjetila sam se malo bolje što ga imam. Imao je mjesečev kamen na dršku, i bilo je utješno osjetiti malo ispupčenje na dlanu; barem sam bila sigurna da držim pravi kraj u mraku. Borba je bila tako kaotična da isprva nisam imala pojma što se događa. Mala čistina bila je puna tjelesa koja su vikala, pomicala se naprijed-natrag, kotrljala po tlu i trčala amo-tamo. Srećom, moje utočište ležalo je po strani od središta sukoba, pa trenutačno nisam bila u opasnosti. Osvrnula sam se oko sebe i ugledala malu figuru kako čuči u blizini, stisnuta uz moju stijenu u sjeni. Čvršće sam stegnula bodež, ali gotovo sam odmah shvatila da je to Murtagh. Dakle, u tome je bio smisao onog Jamiejeva pogleda. Naredio je Murtaghu da pripazi na mene. Samog Jamieja nisam mogla nigdje vidjeti. Većina borbe odvijala se na stijenama i u sjenama u blizini kola. Dakako, kola i konji zacijelo su i cilj napada. Napadači su bili dobro organizirana skupina, dobro naoružani i pristojno uhranjeni, koliko sam mogla vidjeti na svjetlu sve slabije vatre. Ako su to pripadnici Grantova klana, možda žele odštetu ili osvetu za stoku koju su im Rupert i njegovi prijatelji ukrali prije nekoliko dana. Suočen s rezultatima te improvizirane pljačke, Dougal se malo iznervirao - ne zbog same pljačke, nego zato što će nam stoka usporiti kretanje. Ali gotovo se odmah uspio riješiti stoke, prodavši je na maloj tržnici u jednom selu. Uskoro je postalo jasno da napadačima nije baš stalo do toga da nanesu ozljede našoj skupini, htjeli su se samo dočepati kola i konja. Jedan ili dvojica uspjeli su u tome. Sagnula sam se do tla kad je jedan neosedlani konj preskočio vatru i nestao u mraku pustopoljine, dok mu se čovjek držao za grivu i vrištao.


Još dvojica ili trojica pobjegla su pješice s vrećama Columova žita, dok su ih MacKenzieji gonili izvikujući gelske kletve. Sudeći po zvukovima, učinilo mi se da napad postupno gubi intenzitet. A onda se velika skupina muškaraca teturajući pojavila na svjetlosti vatre i borba se opet rasplamsala. Činilo se da je to ozbiljna borba; takav je dojam ostavljalo svjetlucanje oštrica i činjenica da su sudionici mnogo stenjali, ali nisu vikali. Napokon sam uspjela razabrati što se događa. Jamie i Dougal borili su se leđa o leđa u središtu sukoba. Svaki je držao sablju u lijevoj ruci a bodež u desnoj, a koliko sam ja mogla spaziti, obojica su se svojim oružjem dobro koristila. Okruživala su ih četvorica muškaraca - ili petorica; nisam ih mogla izbrojiti u tami - naoružani kratkim mačevima, premda je jedan od njih za pojasom imao sablju, a barem su dvojica nosila pištolje koje nisu izvukli. Zacijelo žele Dougala ili Jamieja, a možda i obojicu. Po mogućnosti žive. Da bi zatražili otkupninu, pretpostavila sam. To bi objasnilo zašto se koriste malim mačevima koji samo ranjavaju, a ne smrtonosnijim teškim mačevima ili pištoljima. Dougala i Jamieja nisu mučili takvi problemi, pa su obavljali posao odlučno i učinkovito. Boreći se leđima o leđa, formirali su puni krug prijetnje, a svaki je pokrivao slabiju stranu drugoga. Kad je Dougal silovito zamahnuo bodežom nagore, pomislila sam da “slabija strana” možda i nije najsretniji izraz. Čitav taj metež komešanja, stenjanja i psovanja glavinjao je prema meni. Povukla sam se koliko sam mogla, ali udubina jedva da je bila pola metra duboka. Krajičkom oka spazila sam kretnju. Murtagh je odlučio preuzeti aktivniju ulogu u cijelom tom poslu. Tek što sam uspjela skrenuti užasnuti pogled s Jamieja, spazila sam da je mali pripadnik klana ležernom kretnjom izvukao dotad neupotrijebljeni pištolj. Pažljivo je provjerio mehanizam za okidanje, otro pištolj o rukav, položio ga na nadlakticu i stao čekati. I čekati. Ja sam se tresla od straha za Jamieja, koji je u međuvremenu odustao od finesa i sada divljački mahao s jedne na drugu stranu, nemilosrdno udarajući dvojicu muškaraca koji su se borili s njim. Zašto, dovraga, Murtagh ne zapuca, bijesno sam pomislila. A onda sam shvatila zašto. Obojica se nalaze na liniji vatre. Nejasno sam se prisjetila da kremeni pištolji katkad nisu baš najprecizniji. Minutu poslije, kad je jedan od Dougalovih protivnika neočekivano skočio i uhvatio ga za zapešće, ta se pretpostavka pokazala točnom. Oštrica je zasjekla Dougalovu podlakticu po dužini i on je pao na jedno koljeno. Osjetivši ujakov pad, Jamie je spustio mač i brzo se povukao dva koraka, tako da je sada stajao leđima uz pročelje stijene. Dougal je čučnuo na jednu stranu, unutar dohvata zaštite svoje jedine oštrice. A to je također dovelo napadače bočno do mog skrovišta i Murtaghova pištolja. Iz blizine, prasak pištolja odjeknuo je neočekivano snažno. Iznenadio je napadače, osobito onoga koji je bio pogođen. Čovjek je načas ostao nepomično stajati i zbunjeno zatresao glavom, a onda je vrlo polako sjeo na tlo, mlitavo pao unatrag i otkotrljao se niz blagu nizbrdicu u slabu žeravicu vatre. Iskoristivši iznenađenje, Jamie je napadaču izbio mač iz ruke. Dougal je opet ustao, a Jamie se maknuo u stranu da mu dade dovoljno prostora za vitlanje mačem. Jedan od napadača odustao je od borbe i otrčao nizbrdo, da izvuče svog ranjenog suborca iz vrućeg pepela. Ali još uvijek su ostala trojica napadača, a Dougal je bio ranjen. Dok je mahao mačem, mogla sam vidjeti tamne kapljice kako škrope pročelje stijene. Sada su mi se već dovoljno primakli da sam mogla vidjeti Jamiejevo lice, mirno i usredotočeno, zadubljeno u žar borbe. Iznenada mu je Dougal nešto doviknuo, pa je Jamie načas skrenuo pogled sa svog protivnika i pogledao dolje. Pogledavši iza leđa upravo na vrijeme da izbjegne ubod, nagnuo se u stranu i bacio svoj mač. Njegov je protivnik s velikim iznenađenjem pogledao mač koji mu je virio iz noge i zbunjeno dodirnuo oštricu, a onda je uhvatio i povukao. Po lakoći kojom ga je izvukao, zaključila sam da rana nije duboka. Čovjek je još uvijek izgledao malo iznenađeno, podigavši pogled kao da želi zapitati o svrsi ovog neuobičajenog postupka. Zatim je zaurlao, ispustio mač i pobjegao, teško hramajući. Iznenađeni bukom, druga dvojica napadača pogledali su prijeko, a onda se okrenuli i pobjegli za njim. Jamie ih je slijedio brzo poput lavine. U međuvremenu je uspio izvući veliki dvosjekli mač iz zamotane deke, pa je njime ubojito mahao držeći ga s obje ruke. Murtagh mu je davao podršku, izvikujući psovke na gelskom i mašući mačem i ponovo napunjenim pištoljem.


Nakon toga stvari su se završile prilično brzo; prošlo je oko četvrt sata prije no što su se MacKenzieji okupili da procijene nastalu štetu. Nisu pretrpjeli veliku štetu; izgubili su dva konja i tri vreće žita. Goniči, koji su spavali s tovarom, spriječili su daljnje pljačkanje natkrivenih kola, a vojnici su uspjeli odbiti potencijalne konjokradice. Činilo se da je najveći gubitak jedan od muškaraca. Kad smo shvatili da ga nema, prvo sam pomislila da je ranjen ili da je poginuo u okršaju, ali temeljita potraga okolice nije ga otkrila. “Oteli su ga”, rekao je Dougal. “Kvragu, otkupnina će me stajati dohotka za cijeli mjesec.” “Mogli smo i gore proći, Dougal”, odvratio je Jamie brišući lice rukavom. “Zamisli što bi Colum rekao da su oteli tebe!” “A da su oteli tebe, momče, pustio bih da te zadrže pa bi mogao promijeniti ime u Grant”, uzvratio mu je Dougal, a raspoloženje u skupini značajno se poboljšalo. Ja sam izvukla malu kutiju s medicinskim priborom koju sam bila ponijela sa sobom i svrstala ranjenike po ozbiljnosti ozljeda. Sa zadovoljstvom sam ustanovila da nitko nije doista teško ranjen. Najteža je vjerojatno bila rana na Dougalovoj ruci. Oči Neda Gowana bile su sjajne i žarke od uzbuđenja. Očito je bio tako opijen borbom da je jedva primijetio da mu je jedan loše naciljani držak noža izbio zub, ali ostalo mu je dovoljno pribranosti da ga pažljivo pridrži jezikom. “Za svaki slučaj, znate”, objasnio je i ispljunuo ga na dlan. Korijen nije bio slomljen a rupa je blago krvarila, pa sam riskirala i čvrsto gurnula zub natrag na mjesto. Mali je čovjek prilično problijedio, ali nije ispustio ni glasa. Doduše, zahvalno je isprao usta viskijem da dezinficira ranu, i halapljivo ga progutao. Dougalovu ranu odmah sam povezala improviziranim zavojem i sa zadovoljstvom ustanovila da je krvarenje gotovo prestalo kad sam ga opet odvezala. Rana od uboda bila je čista ali duboka. Na rubovima razjapljene posjekotine koja je ulazila barem tri centimetra duboko u mišić, vidio se tanak sloj žute masnoće. Hvala Bogu, ni jedna glavna žila nije bila prerezana, ali posjekotina će se morati zašiti. Pokazalo se da je jedina dostupna čvrsta stvar igla nalik na tanko šilo, koju su goniči upotrebljavali za krpanje orme. Sumnjičavo sam je pogledala, ali Dougal je ispružio ruku i skrenuo pogled u stranu. “Krv mi u načelu ne smeta”, objasnio je, “ali ne volim gledati vlastitu.” Sjedio je na stijeni dok sam ja radila, tako jako stežući zube da su mu podrhtavali mišići na čeljusti. Premda je u međuvremenu zahladilo, na njegovu visokom čelu pojavili su se grašci znoja. U jednom trenutku pristojno me zamolio da načas prekinem, a onda se okrenuo u stranu i uredno povratio iza stijene, pa je opet spustio ruku na koljeno. Srećom, jedan vlasnik taverne platio je rentu za posljednje tromjesečje malom bačvicom viskija, što nam je sada dobro došlo. Viskijem sam dezinficirala neke od otvorenih rana, a onda sam svojim pacijentima prepustila da si sami odrede dozu. Kad sam završila s poslom, i sama sam prihvatila čašu. Sa zadovoljstvom sam je iskapila i zahvalno legla na svoju deku. Mjesec se spuštao, a ja sam drhtala, napola od događaja a napola od hladnoće. Bio je prekrasan osjećaj kad je Jamie legao do mene i čvrsto me zagrlio svojim krupnim, toplim tijelom. “Misliš li da će se vratiti?” upitala sam ga. Zatresao je glavom. “Ne, to su bili Malcolm Grant i njegova dva sina - ja sam ubo u nogu starijeg”, odgovorio je. “Sada su već vjerojatno kod kuće i leže u svojim krevetima.” Pomilovao me po kosi i dodao blažim glasom: “Večeras si obavila sjajan posao, curo. Bio sam ponosan na tebe.” Okrenula sam se i zagrlila ga oko vrata. “Ne tako ponosan kao ja. Prekrasno si se držao, Jamie. Nikad nisam vidjela ništa slično.” Prezirno je šmrknuo, ali mi se učinilo da je ipak zadovoljan. “To je obična pljačka, Saskinjo. Ja se u takvim čarkama borim od svoje četrnaeste godine. To je samo zabava; drukčije je kad se boriš s nekim tko te doista želi ubiti.” “Zabava?” ponovila sam slabašnim glasom. “Da, baš.” Čvršće me zagrlio i stao milovati, a jednu je ruku spustio niže i počeo mi zadizati suknju. Očito, uzbuđenje borbe pretvorilo se u drugu vrstu uzbuđenja.


“Jamie! Ne ovdje!” rekla sam izvukavši se iz zagrljaja i spustivši suknju. “Jesi li umorna, Saskinjo?” zabrinuto me upitao. “Ne brini, neće dugo trajati.” Sad su se obje njegove ruke dale na posao, gužvajući tešku tkaninu sprijeda. “Ne!” odgovorila sam, i predobro svjesna dvadesetorice muškaraca koji su ležali nekoliko koraka dalje. “Nisam umorna, samo...” Dahnula sam kad je njegova ruka pronašla put između mojih nogu. “Bože”, rekao je. “Skliska ti je kao vodena trava.” “Jamie!” oštro sam mu šapnula. “Dvadesetorica muškaraca spavaju odmah do nas!” “Ako ne prestaneš govoriti, još dugo nećeš spavati.” Zavalio se na mene i prikliještio me na stijenu. Gurnuo mi je koljeno među bedra i počeo se nježno pomicati naprijed-natrag. Protiv volje, počela sam širiti noge. Dvadeset i sedam godina pristojnog ponašanja ne može se mjeriti s nekoliko tisuća godina nagona. Moj se duh možda protivio da me Jamie uzme na goloj stijeni, pokraj nekoliko usnulih vojnika, ali moje se tijelo očito smatralo ratnim plijenom i bilo je nestrpljivo da što prije dovrši formalnosti predaje. Kad me poljubio, u ustima sam osjetila njegov sladak i nemiran jezik. “Jamie”, dahnula sam. On je odgurnuo kilt u stranu i pritisnuo mi šaku na svoju muškost. “Majko Božja”, rekla sam, zadivljena i protiv svoje volje, a moj osjećaj za pristojnost još je malo popustio. “Muškarci poslije bitke dobiju groznu erekciju. Ti me želiš, zar ne?” rekao je i malčice se odmaknuo da me pogleda. Uza sve dostupne dokaze, činilo mi se besmislenim poricati. Bio je krut kao mjedeni štap na mojim razgolićenim bedrima. “Ovaj... da... ali...” Čvrsto me uhvatio za ramena objema rukama. “Budi tiho, Saskinjo”, rekao mi je zapovjednim tonom. “Neće dugo trajati.” Doista nije dugo trajalo. Nakon prvog snažnog prodora počela sam svršavati u dugim i snažnim grčevima. Čvrsto sam mu zarinula prste u leđa i više ga nisam puštala, grizući tkaninu njegove košulje da prigušim eventualno stenjanje. Nakon što je manje od desetak puta ušao u mene, osjetila sam da mu se testisi stežu i ukrućuju uz tijelo, a onda me ispunila topla plima njegova sjemena. Polako se spustio na bok i zadrhtao. U ušima mi je još uvijek snažno udaralo, u ritmu sve slabijeg pulsa među nogama. Jamiejeva teška šaka opušteno mi je ležala na dojkama. Okrenula sam se i nejasno ugledala figuru stražara, koji se naslonio na stijenu s druge strane vatre. Taktično je okrenuo glavu u stranu. S blagim šokom shvatila sam da mi uopće nije neugodno. Nejasno sam se zapitala hoće li mi biti neugodno ujutro, a onda sam utonula u san. Ujutro su se svi ponašali kao i obično, premda su se kretali malo ukočenije od posljedica borbe i spavanja na stijenama. Svi su bili dobro raspoloženi, čak i oni koji su zadobili manje ozljede. Dobro raspoloženje cijele grupe još se više popravilo kad je Dougal objavio da ćemo putovati samo do šumarka koji se mogao vidjeti s ruba stjenovite uzvisine na kojoj smo se nalazili. Ondje ćemo dati konjima vodu i hranu i odmoriti se. Zapitala sam se hoće li ta promjena plana imati posljedice po Jamiejevu nakanu da se sastane s onim zagonetnim Horrocksom, ali činilo se da njega ta objava nije uznemirila. Dan je bio oblačan ali ne i kišovit, a zrak topao. Kad smo podigli novi logor, nahranili konje i ponovo pregledali sve ozlijeđene, svakom je ostavljeno na volju da radi što hoće, da spava u travi, lovi ili peca, ili da samo proteže noge nakon nekoliko dana provedenih u sedlu. Dok sam sjedila pod drvetom i razgovarala s Jamiejem i Nedom Gowanom, došao je jedan od vojnika i bacio nešto Jamieju u krilo. Bio je to bodež s mjesečevim kamenom na dršku. “Je li ovo tvoj bodež, momče?” upitao je vojnik. “Našao sam ga jutros na stijenama.” “Mora da sam ga ispustila usred svega onog uzbuđenja”, rekla sam. “Nije važno, ionako se ne znam njime služiti. Da sam ga pokušala upotrijebiti, vjerojatno bih se ozlijedila.” Ned je prijekorno pogledao Jamieja preko svojih uskih naočala. “Dao si joj nož, a nisi je naučio kako da se njime služi?” “Nije bilo vremena, u ovim okolnostima”, branio se Jamie. “Ali Ned ima pravo, Saskinjo. Moraš se naučiti njime služiti. Kao što si se sinoć sama mogla uvjeriti, nikad ne znaš što se može dogoditi na putu.”


I tako me odvukao na središte proplanka i započeo lekciju. Vidjevši aktivnost, nekoliko MacKenziejevih ljudi došlo je pogledati što se događa i ostalo da ponudi savjete. U tren oka, imala sam pet-šest instruktora; svi su mi davali savjete o baratanju nožem. Nakon dulje prijateljske rasprave, složili su se da je Rupert vjerojatno najbolji u rukovanju bodežima, pa je on preuzeo ulogu učitelja. Pronašao je prihvatljivo ravno mjesto, bez stijena i borovih češera, na kojem će mi pokazati umijeće baratanja nožem. “Gledajte, curo”, rekao mi je. Držao je nož u ravnoteži na srednjem prstu, oko tri centimetra ispod drška. “Trebate ga držati na točki ravnoteže, da vam ugodno sjedi u ruci.” Pokušala sam sa svojim nožem. Kad mi je ugodno sjedio u ruci, pokazao mi je razliku između zamaha odozgo i uboda odozdo. “Najčešće se koristi ubod odozdo, a zamah odozgo dobar je samo kad napadate velikom silinom.” Upitno me pogledao a onda zatresao glavom. “Ne, vi ste visoki za ženu, ali čak ni vi ne biste mogli dosegnuti do stražnjeg dijela vrata; ne biste imali snage da mu zarinete bodež, osim ako on sjedi. Bit će bolje da se držite uboda odozdo.” Podigao je košulju i otkrio vrlo dlakavi trbuh, koji se blistao od znoja. “E sad”, nastavio je, pokazavši središte, odmah ispod ključne kosti, “ako ubijate licem u lice, ovo je mjesto u koje trebate ciljati. Naciljajte ravno naprijed i zarinite bodež što jače možete. Nož će se zariti u srce i ubiti za minutu-dvije. Jedini je problem da izbjegnete ključnu kost; ona leži niže no što mislite, a ako vam vrh noža zapne u hrskavici, jedva da ćete ozlijediti svoju žrtvu, a ostat ćete bez noža i njemu na milost i nemilost. Murtagh! Ti si mršav; dođi ovamo da pokažemo curi kako se napada s leđa.” Okrenuvši nevoljnog Murtagha oko osi, podigao mu je prljavu košulju, otkrivši kvrgavu kralježnicu i izbočena rebra. Gurnuo je zdepasti kažiprst ispod donjeg rebra na desnoj strani tijela, a Murtagh je iznenađeno ciknuo. “To je mjesto na leđima - s obje strane. Vidite, sa svim rebrima i sličnim, vrlo je teško pogoditi išta vitalno kad zarinete nož u leđa. Ako možete pogoditi između rebara, to je jedno, ali to je teže no što izgleda. Ali ovdje, ispod donjeg rebra, zarinete nož nagore u bubreg. Zarinite ga ravno gore i on će pasti kao kamen.” Zatim me namjestio da pokušam ubadanje iz različitih položaja i stavova. Kad se umorio, svi su prisutni muškarci naizmjence preuzimali ulogu žrtve, očito smatrajući smiješnim moje pokušaje. Poslušno su lijegali na travu ili mi okretali leđa kako bih ih mogla napasti iz zasjede, ili su skakali na mene s leđa, ili se pretvarali da me dave da ih mogu ubosti u želudac. Promatrači su me bučno bodrili, a Rupert mi je strogo zabranio da se povlačim u posljednji čas. “Zamahnite kao da ozbiljno mislite, curo”, rekao mi je. “Ne možete se povući ako je ozbiljno. A ako se ijedan od ovih mlitavaca ne može na vrijeme maknuti s puta, zaslužuje sve što ga snađe.” Isprva sam bila plašljiva i krajnje nespretna, ali Rupert je bio dobar učitelj, vrlo strpljiv i dobar u demonstriranju pokreta, uvijek iznova. Kad je stao iza mene i stavio mi ruke oko struka, zakolutao je očima hineći raskalašenost, ali ponašao se posve profesionalno kad me uhvatio za zapešća da mi pokaže kako treba zasjeci neprijatelja preko očiju. Dougal je sjedio ispod drveta, viđajući ranjenu ruku i dobacujući podrugljive primjedbe tijekom vježbe. Međutim, on je bio taj koji je predložio da upotrijebimo lutku. “Nađite joj nešto u što može zarinuti bodež”, predložio je kad sam se malo uvježbala u zamahivanju i ubadanju. “Prvi put to je uvijek šok.” “Dougal ima pravo”, složio se Jamie. “Odmori se načas, Saskinjo, dok ne nađem nešto prikladno.” Zatim je s dvojicom vojnika otišao do kola. Mogla sam ih vidjeti kako gestikuliraju priljubljenih glava i izvlače neke stvarčice iz tovarnog prostora kola. Ostavši posve bez daha, srušila sam se pod drvo pokraj Dougala. Dougal mi je kimnuo glavom sa sitnim osmijehom na licu. Kao i većina muškaraca, tijekom putovanja nije se gnjavio s brijanjem, pa su mu usta bila uokvirena gustom tamnosmeđom bradom koja mu je naglašavala punu donju usnu. “Kako ide?” upitao me, ne misleći time na moju vještinu s malim nožem. “Prilično dobro”, umorno sam odgovorila, ne misleći na noževe. Dougalov pogled odlutao je prema Jamieju, koji je bio zaposlen nečim pokraj kola.


“Čini se da mu brak godi”, primijetio je. “Dobro mu čini, u ovim okolnostima”, složila sam se pomalo hladnim glasom. Usne su mu zatitrale zbog mog tona. “I vama, curo. Čini se da je to bio dobar aranžman za sve.” “Osobito za vas i vašeg brata. A kad već spominjem Columa, što mislite, kako će on reagirati kad dozna?” Osmijeh mu se raširio. “Colum? Mislim da će on biti sretan što može poželjeti dobrodošlicu u obitelj takvoj nećakinji.” Lutka je u međuvremenu bila spremna, pa sam se vratila vježbanju. Pokazalo se da je to vreća vune, velika otprilike kao muškarčev torzo, omotana komadom užetom pričvršćene štavljene bikove kože. Na njoj sam trebala vježbati ubadanje, prvo kad je bila svezana na deblo u visini muškarca, a onda kad je bila bačena ili zakotrljana pokraj mene. Jamie mi nije bio spomenuo da su između vreće s vunom i kože umetnuli nekoliko komada drva; da igraju ulogu kostiju, kako mi je poslije objasnio. Prvih nekoliko uboda izvela sam bez posljedica, premda mi je trebalo nekoliko pokušaja da probijem bikovu kožu. Bilo je teže no što je izgledalo. Obavijestili su me da je isto i s kožom na trbuhu muškarca. U sljedećem pokušaju, pokušala sam izravan udarac odozgo i udarila nožem u jedan od komada drva. Načas mi se učinilo da mi je ruka iznenada otpala s ramena. Bol od udarca prostrujao mi je kroz ruku sve do ramena, a bodež mi je ispao iz obamrlih prstiju. Ruka ispod lakta posve mi je utrnula, ali zlokobno brujenje upozorilo me da tako neće dugo ostati. “Isuse Roosevelte Kriste”, rekla sam. Uhvatila sam se za lakat slušajući smijeh prisutnih muškaraca. Zatim me Jamie uhvatio za rame i malo ga izmasirao, pritišćući mi tetivu na stražnjem dijelu lakta, i gurajući palac u udubinu na dnu mog zapešća, pa mi se počeo vraćati osjet. “U redu”, procijedila sam kroza zube i oprezno svinula desnu ruku. “Što čovjek mora učiniti kad pogodi kost i izgubi nož? Postoji li i za to neka standardna procedura?” “O, da”, s cerekom je odgovorio Rupert. “Izvucite pištolj lijevom rukom i upucajte gada.” To je izazvalo nove salve smijeha, na koje se nisam obazirala. “U redu”, rekla sam prilično mirno i pokazala dugi pištolj s drškom nalik na pandžu, koji je Jamie nosio na lijevom boku. “Hoćeš li mi onda pokazati kako se puni pištolj i puca iz njega?” “Neću”, odgovorio je Jamie čvrstim glasom. To me malo naljutilo. “Zašto ne?” “Zato što si ti žena, Saskinjo.” Osjetila sam da mi se lice crveni. “Ma nemoj?” sarkastično sam odvratila. “Hoćeš reći da su žene preglupe da bi shvatile kako funkcionira pištolj?” Mirno me pogledao, a usta su mu se malo iskrivila dok je razmišljao o raznim mogućim odgovorima. “U iskušenju sam da ti dopustim da pokušaš”, napokon je odgovorio. “To i zaslužuješ.” Uto je Rupert coknuo jezikom, iživciran oboma. “Ne budi glup, Jamie. A što se tebe tiče, curo”, okrenuo se meni, “nije stvar u tome da su žene previše glupe, premda neke od njih to nedvojbeno jesu, nego u tome da nisu dovoljno krupne.” “Molim?” Glupavo sam se zabuljila u njega. Jamie je prezirno frknuo i izvukao pištolj iz navlake. Kad sam ga ugledala iz blizine, učinio mi se golem; čitavih četrdeset i pet centimetara dug komad posrebrenog oružja, od vrha kundaka do grla cijevi. “Pogledaj”, rekao je držeći ga preda mnom. “Uhvatiš ga ovdje i nasloniš na podlakticu, a nišaniš ovdje. Kad povučeš otponac, ritne se poput mazge. Ja sam gotovo trideset centimetara viši od tebe i dvadeset pet kila teži, a osim toga znam što radim, a ipak i meni ostane gadna opeklina kad zapucam. Tebe bi trzaj možda srušio na leđa, ako te ne bi zahvatio po licu.” Zatim je okrenuo pištolj oko prsta i gurnuo ga natrag u navlaku. “Dao bih ti da se sama uvjeriš”, rekao je podižući obrvu, “ali draža si mi sa svim zubima. Imaš lijep osmijeh, Saskinjo, premda si pomalo težak karakter.”


Pomalo posramljena tom epizodom, bez gunđanja sam prihvatila prosudbu muškaraca da je čak i lakši mali mač pretežak da bih njime mogla uspješno rukovati. Sitni sgian dhu, nož koji se nosi u čarapi, smatrao se prihvatljivim, pa su mi dali jedan, poput igle oštar komad crnog željeza opasna izgleda, dugačak oko osam centimetara, s kratkim drškom. Muškarci su me kritički promatrali dok sam uvježbavala izvlačenje noža iz skrovišta, sve dok nisam bila u stanju naglo podići skut suknje, izvući nož iz čarape i uspraviti se iz prikladnog čučnja u jednom neprekinutom pokretu, držeći na kraju nož pod rukom, spremna da protivniku prerežem grkljan. Kad sam napokon svladala osnove baratanja nožem, dopustili su mi da sjednem na ručak. Svi su mi čestitali - s jednom iznimkom. Murtagh je sumnjičavo vrtio glavom. “Ja još uvijek mislim da je otrov jedino oružje prikladno za ženu.” “Možda”, odvratio je Dougal, “ali otrov ima svojih nedostataka u borbi licem u lice.”


19. Vodenkonj Sutradan navečer podigli smo logor na obalama iznad Loch Nessa. Obuzeo me čudan osjećaj kad sam opet ugledala to mjesto; toliko se malo toga promijenilo. Ili bih možda trebala reći, toliko će se malo toga promijeniti. Ariši i johe bili su zeleniji, jer je sada bila sredina ljeta, a ne kasno proljeće. Umjesto krhkih ružičastih i bijelih boja svibanjskih cvjetova i ljubičica, sada su me okruživale toplije zlatne i žute boje borovica i žutilovki. Nebo iznad nas bilo je tamnije plavo, ali jezero je bilo isto; ravna plavo-crna površina koja hvata i zarobljava odraze s okolnih obala, kao boje prigušene pod dimljenim staklom. Čak sam ugledala i nekoliko jedrilica daleko na jezeru. Ali kad se jedna od njih približila, shvatila sam da je to zapravo okrugli čamac s uštavljenom kožom na okviru od pruća, nalik na grubu polovicu ljuske, a ne onaj elegantni drveni oblik na koji sam bila naviknuta. I ovdje se osjećao isti onaj jedak miris koji okružuje sve vodene mase; oštra mješavina osebujnog zelenila, istrunulog lišća, svježe vode, mrtvih riba i toplog blata. Ali iznad svega, bio je tu onaj osjećaj pritajene čudnovatosti. Činilo se da ga osjećaju i ljudi i konji, pa je logor utihnuo. Našavši udobno mjesto za svoju i Jamiejevu posteljinu, spustila sam se na obalu jezera da se umijem i operem ruke prije večere. Obala se oštro spuštala sve dok se nije razbila u zbrku velikih kamenih blokova koji su oblikovali neku vrstu nepravilnog lukobrana. Na dnu obale, daleko od prizora i zvukova logora, bilo je vrlo mirno, pa sam sjela pod jedno drvo da uživam u trenutku osame. Nakon žurnog vjenčanja s Jamiejem, barem sam uspjela postići da me više neprekidno ne prate. Dokono sam ubirala grozdove krilata sjemenja s niske grane i bacala ih u jezero, a onda sam primijetila da sitni valovi koji se razbijaju o stijene postaju snažniji, kao da ih pokreće vjetar s pučine. Uto je ni tri metra od mene na površinu izronila velika plosnata glava. Vidjela sam kako se voda žuboreći povlači s ljuska koje se protežu vijugavim vratom. Voda se uzburkala svuda naokolo, a tu i tamo vidjelo se kretanje tamnog golemog tijela ispod površine jezera, premda je sama glava ostala prilično nepomična. I sama sam ostala prilično nepomična. Začudo, nisam se uplašila. Osjetila sam neko daleko srodstvo s tim stvorenjem koje je još udaljenije od svog vremena nego ja, s ravnim očima starim poput eocenskog mora, zamućenim od mutnih dubina njegova smanjenog utočišta. Prožela me prisnost pomiješana s osjećajem nestvarnosti. Glatka koža bila je ravnomjerno tamnoplava, a ispod čeljusti sjajno se prelijevala živopisna zelena crta. A čudne oči bez zjenica imale su tamnu i sjajnu jantarnu boju. Tako prekrasno. I tako različito od manje replike u boji blata koju sam vidjela na diorami na petom katu Britanskog muzeja. Ali oblik je bio nepogrešiv. Živi stvorovi počinju gubiti boju s posljednjim dahom, a mekana, elastična koža i gipki mišići istrunu u roku od nekoliko tjedana. Ali kosti katkad ostanu, kao vjerni podsjetnici na prijašnji oblik, posljednje blijedo svjedočanstvo onoga što je bilo. Pokrivene nozdrve iznenada su se otvorile s čudnim siktanjem; stvorenje je načas zastalo, a onda opet zaronilo, ostavivši za sobom zapljuskivanje ustalasane vode kao jedino svjedočanstvo svog prolaska. Bila sam ustala kad je stvorenje izronilo. I zacijelo sam mu se nesvjesno približila kako bih ga bolje vidjela, jer sam sada shvatila da stojim na jednoj od stijena koje strše iz vode i gledam kako valovi postupno nestaju a površina jezera opet postaje glatka. Ostala sam tako načas stajati gledajući u pučinu neshvatljivog jezera. “Zbogom”, napokon sam rekla praznoj vodi. Zadrhtala sam i okrenula se prema obali. Na vrhu obale stajao je jedan čovjek. Trgnula sam se, a onda prepoznala jednog od goniča iz naše grupe. Prisjetila sam se da mu je ime Peter. Držao je kantu u ruci, što je odavalo razlog njegove nazočnosti. Već sam zaustila da ga zapitam je li vidio zvijer, ali kad sam mu se približila, izraz njegova lica bio je više nego dovoljan odgovor. Lice mu je bilo bljeđe od tratinčica koje su rasle pokraj njegovih nogu, a sitne kapljice znoja tekle


su mu u bradu. Iskolačio je oči poput uplašenog konja, a ruke su mu se tako tresle da mu je kanta lupkala o nogu. “Sve je u redu”, rekla sam kad sam mu prišla. “Stvorenje je otišlo.” Umjesto da ga smiri, ta je tvrdnja samo pojačala njegovi! uznemirenost. Ispustio je kantu, pao preda me na koljena i prekrižio se. “Smi-smilujte mi se, gospo”, promucao je i, na moju veliku nelagodu, spustio glavu na rub moje suknje. “Nemojte biti smiješni”, rekla sam mu pomalo strogim glasom. “Ustanite.” Blago sam ga gurnula nožnim prstom, ali on je samo zadrhtao i ostao ležati, priljubljen uz tlo poput kakve plosnate gljive. “Ustanite”, ponovila sam. “Glupi čovječe, to je samo...” Zastala sam i pokušala razmisliti. Vjerojatno ga neću umiriti ako mu kažem latinsko ime stvorenja. “To je samo malo čudovište”, napokon sam rekla, a onda sam ga uhvatila za ruku i povukla na noge. Ja sam mu morala napuniti kantu vodom, jer on (ne posve nerazumno) nije htio prići rubu jezera. Slijedio me natrag u logor na opreznom rastojanju, a onda smjesta odjurio da se pobrine za mazge, dobacujući mi usput zabrinute poglede preko ramena. Činilo mi se da on nije u stanju spomenuti stvorenje ikome drugom, pa sam smatrala da bih i ja morala šutjeti. Dougal, Jamie i Ned obrazovani su ljudi, ali svi su ostali nepismeni gorštaci iz zabačenih gora i udolina MacKenziejeve zemlje. Hrabri borci i neustrašivi ratnici, ali jednako praznovjerni kao i svaki primitivni urođenik, od Afrike do Bliskog istoka. I tako sam bez riječi pojela večeru i otišla u krevet, cijelo vrijeme svjesna opreznog pogleda goniča Petera.


20. Pusti proplanci Dva dana nakon napada, opet smo krenuli na sjever. Približavao se susret s Horrocksom, pa se Jamie povremeno doimao rastreseno, možda razmišljajući o tome kakvu će važnost imati novosti engleskog dezertera. Više nisam vidjela Hugha Munroa, ali noćas sam se probudila usred noći i otkrila da Jamie nije na pokrivaču pokraj mene. Pokušala sam ostati budna i pričekati da se vrati, ali sam zaspala kad se mjesec počeo spuštati. Jamie je ujutro čvrsto spavao pokraj mene, a na mojem pokrivaču ležao je mali zavežljaj, umotan u tanak list papira, pričvršćen perom iz djetlićeva repa, probijenim kroz list. Pažljivo sam ga odmotala i ugledala veliki komad grubog jantara. Jedna površina jantara bila je izravnata i izglačana, i kroz taj se prozor vidjela tamna figura sićušnog vilinog konjica, zauvijek zamrznutog u letu. Izravnala sam list papira. Na zaprljanoj bijeloj površini nalazila se poruka, napisana malim i iznenađujuće elegantnim slovima. “Što to piše?” upitala sam Jamieja, gledajući čudne znakove i slova. “Mislim da je na gelskom.” Pridigao se na jedan lakat, žmirkajući u papir. “Nije to gelski nego latinski”, odvratio je. “Prije no što su ga zarobili Turci, Munro je bio učitelj. To su stihovi iz jedne Katulove pjesme.” ... di mi basia mille, diende centum, dien mille altera, dien secunda centum. Blago rumenilo oblilo mu je usne školjke kad je preveo: Daj mi tisuću cjelova, pa onda sto, zatim drugih tisuću, pa opet sto, zatim opet novih tisuću, pa onda sto.5 “Pa, to je malo učenije od uobičajenih poruka u kolačiću”, vedro sam primijetila. “Što?” zapanjeno je upitao Jamie. “Nije važno”, žurno sam odvratila. “Je li Munro pronašao Horrocksa?” “O, da. Sve je dogovoreno. Naći ćemo se na jednom malom mjestu u gorju koje znam, milju ili dvije iznad Lag Cruimea. Za četiri dana, ako u međuvremenu ništa ne pođe po zlu.” Od pomisli da bi nešto moglo poći po zlu uhvatila me lagana nervoza. “Jesi li siguran da ti ne prijeti nikakva opasnost? Hoću reći, vjeruješ li Horrocksu?” Jamie se uspravio u sjedeći položaj, protrljao snene oči i zatreptao. “Engleskom dezerteru? Bože dragi, naravno da mu ne vjerujem. Vjerojatno bi me prodao Randallu ni okom ne trepnuvši, ali ni on ne može otići Englezima. Oni vješaju dezertere. Ne, ne vjerujem mu. Zato sam i pošao na ovo putovanje s Dougalom, umjesto da sam potražim Horrocksa. Ako mi taj čovjek nešto sprema, barem neću biti sam.” “Oh.” S obzirom na odnose između Jamieja i njegova dva ujaka, Dougalova nazočnost nije mi baš ulijevala veliku sigurnost.

5

Prijevod: Ivana Zuppa-Bakša.


“Pa, ako ti tako misliš”, nesigurno sam rekla. “Barem ne vjerujem da bi Dougal iskoristio priliku da te ustrijeli.” “On me već jedanput ustrijelio”, veselo je odvratio Jamie zakapčajući košulju. “Ti bi to trebala znati, ti si mi previla ranu.” Ispustila sam češalj kojim sam se bila češljala. “Dougal! Mislila sam da su ti to učinili Englezi!” “Englezi su pucali u mene”, ispravio me. “A zapravo ne bih smio reći da me ustrijelio Dougal, vjerojatno je to bio Rupert - on je najbolji strijelac među Dougalovim ljudima. Ne, dok smo bježali od Engleza, shvatio sam da se nalazimo blizu granice Fraserove zemlje, pa sam pomislio da bih ondje mogao okušati sreću. I tako sam podbo konja i skrenuo nalijevo, oko Dougala i ostalih. Doduše, pucalo se svuda naokolo, ali kugla koja me pogodila došla je odostraga. A u tom su trenutku iza mene bili Dougal, Rupert i Murtagh. Svi su Englezi bili ispred nas - zapravo, kad sam pao s konja, otkotrljao sam se nizbrdo i gotovo im završio u krilu.” Nagnuo se nad kantu koju sam bila donijela i poprskao lice hladnom vodom. Zatresao je glavom da istjera vodu iz očiju, a onda je trepnuo i nasmiješio mi se, s blistavim kapljicama na gustim trepavicama i obrvama. “Kad je došlo do toga, Dougal se morao žestoko boriti ne bi li me oslobodio. Ja sam ležao na tlu prilično onesposobljen, a on je stajao nada mnom i jednom me rukom povlačio za pojas da me podigne, a drugom držao mač i borio se s jednim dragunom koji je smatrao da zna koji je najbolji lijek za moje boljke. Dougal ga je ubio i podigao me na svog konja.” Zatresao je glavom. “Tada mi je sve bilo malo mutno, mogao sam razmišljati samo o tome kako je teško konju dok se pokušava popeti uzbrdo noseći teret od dvjesto kila.” Zbunjeno sam zastala. “Ali... da je htio, Dougal te tada mogao ubiti.” Jamie je zatresao glavom i izvukao britvu koju je bio posudio od Dougala. Malo je pomaknuo kantu kako bi vidio svoj odraz na površini vode, navukao na lice onaj mučenički izraz kakav muškarci imaju kad se briju i počeo strugati obraze. “Nije, ne pred svojim ljudima. Osim toga, Dougal i Colum nisu me nužno željeli mrtvog - osobito ne Dougal.” “Ali...” Opet mi se zavrtjelo u glavi, kao i uvijek kad bih se morala suočiti s komplikacijama škotskih obiteljskih odnosa. Jamie je zabacio glavu i izbočio bradu kako bi dosegnuo neobrijani komadić kože ispod čeljusti, pa je nastavio malo prigušenim glasom. “Zbog Lallybrocha”, objasnio je, tražeći preostale dlačice lijevom rukom. “Lallybroch ne samo da je plodan komad zemlje, nego leži ispred planinskog prolaza, znaš. To je jedini dobar prolaz u škotsko gorje u rasponu od deset milja sa svake strane. Ako opet izbije pobuna, taj bi komad zemlje vrijedilo kontrolirati. A ako bih ja umro prije no što se oženim, zemlja bi vjerojatno pripala Fraserima.” Protrljao je vrat i nasmiješio se. “Ne, za braću MacKenzie ja sam priličan problem. Sjedne strane, predstavljam prijetnju da mladi Hamish ne postane poglavar klana, pa me žele mrtvog. S druge strane, ako ostanem živ i ako dođe do rata, oni bi me željeli na svojoj strani - a i moje imanje - a ne s Fraserima. Zato su mi spremni pomoći da se sastanem s Horrocksom, shvaćaš. Ja ne mogu mnogo učiniti s Lallybrochom dok sam odmetnik od zakona, premda ta zemlja još uvijek pripada meni.” Pokupila sam pokrivače, vrteći glavom u čudu nad intrigantnim - i opasnim - okolnostima kroz koje je Jamie, naoko, tako nehajno prolazio. A onda mi je iznenada sinulo da sada više nije uključen samo Jamie. Podigla sam pogled. “Rekao si da bi zemlja pripala Fraserima kad bi ti umro bez žene”, nastavila sam. “Ali ti sada imaš ženu. Pa tko će onda...” “Točno”, rekao je potvrđujući mi s iskrivljenim osmijehom. Jutarnje sunce osvijetlilo mu je kosu zlatnim i bakrenim plamenovima. “Ako me sada ubiju, Saskinjo, Lallybroch će pripasti tebi.”


Kad se magla raspršila, otkrila je prekrasno sunčano jutro. Ptice su bile zaposlene u vrijesku, a cesta je ovdje bila neuobičajeno široka i pomalo prašnjava pod konjskim kopitima. Dok smo se uspinjali na vrh malog brežuljka, Jamie je jahao odmah iza mene. Pokazao mi je glavom na desnu stranu. “Vidiš onaj mali proplanak tamo dolje?” “Vidim.” Bila je to mala zelena mješavina borova, hrastova i jasika, prilično udaljena od ceste. “Tamo se nalazi jedan izvor s jezerom, pod drvećem, i glatka trava. Vrlo lijepo mjestašce.” Zbunjeno sam ga pogledala. “Nije li malo prerano za ručak?” “Nisam to mislio.” Prije nekoliko dana slučajno sam otkrila da Jamie nikad nije svladao vještinu namigivanja. Umjesto toga, ozbiljno je trepnuo, poput velike crvene sove. “A što si točno mislio?” upitala sam. Moj sumnjičavi pogled susreo se s nedužnim plavim očima, nalik na dječje. “Samo sam se pitao kako bi izgledala... na travi... pod krošnjama drveća... uz vodu... sa suknjom podignutom do ušiju.” “Ovaj...” odvratila sam. “Reći ću Dougalu da idemo po vodu.” Pohitao je naprijed i ubrzo se vratio s čuturama s drugih konja. Dok smo se spuštali niz obronak, začula sam kako nam Rupert iza leđa dovikuje nešto na gelskom, ali nisam shvatila što. Ja sam prva stigla do proplanka. Sjahala sam, legla na travu i sklopila oči na blještavom suncu. Trenutak poslije, Jamie je zaustavio konja pokraj mene i hitro sjahao. Dlanom je pljesnuo svog konja i otjerao ga dalje od nas, dok su mu se uzde njihale, da pase s mojim konjem, a onda je pao na koljena u travu. Ispružila sam ruke i povukla ga na sebe. Dan je bio topao, ispunjen mirisima trave i cvijeća. A i Jamie je mirisao na svježe ubranu vlat trave, oštro i slatko. “Morat ćemo požuriti”, rekla sam mu. “Ostali će se pitati zašto nam toliko treba da donesemo vodu.” “Neće se oni ništa pitati”, odvratio je Jamie, razvezujući mi vrpce na haljini s uvježbanom lakoćom. “Sve im je jasno.” “Kako to misliš?” “Zar nisi čula što nam je Rupert doviknuo na odlasku?” “Čula sam da je nešto rekao, ali nisam shvatila što.” Moj se gelski u međuvremenu toliko popravio da sam mogla razumjeti češće riječi, ali razgovor je još uvijek bio daleko od mene. “Dobro. To ionako nije bilo za tvoje uši.” Obnažio mi je dojke, zagnjurio glavu među njih i stao ih nježno sisati i grickati, sve dok više nisam mogla izdržati pa sam skliznula pod njega i podigla skute haljine da nam ne smetaju. Nakon onog žestokog i primitivnog sjedinjenja na stijenama, bila me obuzela velika stidljivost, pa nisam htjela pristati da vodimo ljubav u blizini logora, a šume su bile previše guste da bismo se bez opasnosti mogli previše udaljiti. Oboje smo osjećali blagu i ugodnu napetost apstinencije, pa smo se sada, na sigurnoj udaljenosti od znatiželjnih očiju i ušiju, sjedinili s takvom žestinom da su mi usne i prsti utrnuli od navale krvi. Oboje smo se približavali orgazmu kad se Jamie iznenada ukipio. Otvorila sam oči, ali njegovo mi je lice bilo previše mračno na suncu da bih mu mogla razabrati izraz. Spazila sam da mu je nešto crno pritisnuto uz glavu. Kad su mi se oči privikle na blještavu svjetlost, shvatila sam da je to cijev muškete. “Ustaj, pohotni gade!” Cijev se oštro pomaknula i strugnula Jamieja po sljepoočnici. Jamie je vrlo polako ustao, a na ogrebotini mu se pojavila kapljica krvi, tamna na blijedom licu. Bila su dvojica. Sudeći po odrpanim ostacima njihovih uniformi, bili su to dezerteri iz britanske vojske. Obojica su bili naoružani mušketom i pištoljem i izgledali vrlo zadovoljni onime što im je slučaj donio u ruke. Jamie je stajao s podignutim rukama, cijev muškete bila mu je pritisnuta o prsa, a lice pažljivo bezizražajno.


“Trebao si pričekati da svrši, Harry”, rekao je jedan od muškaraca i široko se nacerio, otkrivši pokvarene zube. “Nije zdravo tako prekinuti usred posla.” Njegov drug bocnuo je Jamieja mušketom u prsa. “Baš me briga za njegovo zdravlje. A neće ni njega još dugo brinuti. Mislim da ću i ja kušati malo ovoga”, rekao je i kratko kimnuo prema meni, “i neću svršavati drugi po redu, pogotovo nakon škotskog kurvinog sina kao što je ovaj.” Škrbavi se tip nacerio. “Kvragu, ja nisam tako izbirljiv. Ubij ga onda i prijeđi na posao.” Harry, zdepast muškarac razrokih očiju, načas se zamislio i zamišljeno me odmjerio. Ja sam još uvijek sjedila na travi, skupivši koljena i čvrsto stisnuvši skute haljine oko gležnjeva. Pokušala sam zakopčati prsluk haljine, ali dobar dio poprsja još uvijek mi je bio izložen. Napokon se niski čovjek nasmijao i pozvao svog druga. “Ne, neka gleda. Dođi ovamo, Arnolde, i drži ga na nišanu.” Još uvijek sa širokim cerekom na licu, Arnold ga je poslušao. Harry je odložio mušketu i pojas s pištoljem pripremajući se. Pritišćući skute nadolje, postala sam svjesna tvrdog predmeta u desnom džepu. Bio je to bodež koji mi je Jamie dao. Mogu li se prisiliti da ga upotrijebim? Gledajući Harryjevo prištavo i nacereno lice, zaključila sam da mogu, nedvojbeno mogu. Ali morat ću pričekati do posljednjeg mogućeg trenutka, a nisam bila sigurna da će se Jamie moći tako dugo obuzdavati. Na licu sam mu vidjela vidjeti snažnu želju da ubije; razmišljanje o posljedicama uskoro više neće biti dovoljno da ga zadrži. Nisam se usudila pokazati previše na svom licu, pa sam zaškiljila i zabuljila se u njega što sam prodornije mogla, pokušavajući mu dati znak da ostane na mjestu. Iskočile su mu žile na vratu a tamna krv sunula u lice, ali spazila sam jedva primjetno kimanje glavom u znak da shvaća moju poruku. Kad me Harry pritisnuo na tlo i pokušao mi podignuti skute haljine, stala sam se otimati, više da primaknem ruku bodežu nego da pružim stvaran otpor. Harry me snažno ošamario i naredio mi da mirujem. Obrazi su mi se zažarili a oči zasuzile, ali uspjela sam dohvatiti bodež, zaklonjen naborima suknje. Legla sam na leđa, teško dišući. Usredotočila sam se na svoj cilj i pokušala istjerati sve druge misli iz glave. Morat ću mu zarinuti nož u leđa; bio mi je preblizu da bih mu pokušala prerezati grkljan. Gurnuo mi je prljave prste među stegna trudeći se da ih raširi. U glavi sam ugledala Rupertov zdepasti prst kako ubada Murtagha u rebra i začula njegov glas: “Ovamo curo, nagore ispod donjeg rebra, blizu kralježnice. Zarinite nož snažno nagore u bubreg i srušit će se kao kamen.” Gotovo je došao trenutak da krenem u akciju; osjećala sam Harryjev odvratno topao i smrdljiv dah na licu dok je petljao među mojim golim nogama, usredotočen na svoj cilj. “Dobro gledaj, dečko, da vidiš kako se to radi”, dahnuo je. “Tvoja će drolja zastenjati da želi još, prije no što...” Naglo sam ga zagrlila lijevom rukom oko vrata kako bih ga zadržala uza se, visoko podigla ruku s nožem i zamahnula što sam jače mogla. Rukom mi je prostrujao tako snažan šok od udarca da sam gotovo ispustila bodež. Harry je kriknuo i propeo se kao da želi pobjeći. Budući da nisam mogla vidjeti kamo ciljam, pogodila sam ga previsoko pa mu je nož kliznuo niz jedno rebro. Sada više nisam mogla odustati. Srećom, noge mi više nisu bile sputane skutima haljine, pa sam ih čvrsto obavila oko Harryjevih znojnih bokova, zadržavajući ga uza se nekoliko dragocjenih sekundi koliko mi je trebalo za još jedan pokušaj, a zatim sam očajničkom snagom još jedanput zarinula nož i ovoga puta pogodila u pravo mjesto. Rupert je imao pravo. Kao u kakvoj jezivoj parodiji ljubavnog čina, Harry se propeo i srušio bez glasa na mene kao vreća, dok mu je krv šikljala iz rane na leđima u sve slabijim mlazovima. Spektakl na tlu načas je zaokupio Arnoldovu pažnju, što je bijesnom Škotu kojeg je držao na nišanu dalo više nego dovoljno vremena. Kad sam se dovoljno pribrala da se pokušam izmigoljiti ispod Harryjeva mrtvog tijela, Arnold se već pridružio svom drugu u smrti. Sgian dhu što ga je Jamie nosio u dokoljenki, vješto mu je prerezao grkljan od uha do uha.


Jamie je kleknuo do mene i izvukao me ispod mrtvog tijela. Tresući se od uzbuđenja i šoka, zagrlili smo se i nekoliko minuta nismo govorili. Još uvijek bez riječi, Jamie me podigao u naručje i odnio dalje od dva tijela, do travnatog mjesta iza grmlja jasike. Spustio me na tlo i nezgrapno se srušio do mene kao da su mu koljena iznenada popustila. Obuzeo me osjećaj hladne izolacije, kao da mi zimski vjetar puše kroz kosti, pa sam ispružila ruke prema njemu. Podigao je glavu s koljena i zbunjeno se zabuljio u mene, kao da me nikad prije nije vidio. Kad sam mu položila ruke na ramena, snažno me privinuo na grudi i ispustio glas na pola puta između stenjanja i jecanja. Grubim smo se kretnjama uzeli u napetoj i neodgodivoj tišini i svršili za nekoliko časaka, obuzeti porivom koji nisam shvaćala, premda sam znala da mu se moramo pokoriti jer ćemo inače zauvijek izgubiti jedno drugo. Nije to bio čin ljubavi, nego nužde, kao da smo znali da nijedno od nas ne može preživjeti samo. Naša snaga ležala je u sjedinjenju, utopili smo sjećanje na smrt i jedva izbjegnuto silovanje u plimi osjeta. Ostali smo ležati u travi, zagrljeni, raščupani i zamrljani krvlju, tresući se na suncu. Jamie je nešto promrmljao, tako tihim glasom da sam razabrala samo riječ “oprosti”. “Nisi ti kriv”, odvratila sam i pomilovala ga po kosi. “Sve je u redu, oboje smo dobro.” Obuzeo me osjećaj nestvarnosti, kao da je sve ovo samo san, i nejasno sam prepoznala simptome odgođena šoka. “Nisam to mislio”, promrmljao je. “Ne to. Ja jesam kriv... Tako je glupo doći ovamo bez odgovarajućih mjera opreza. I dopustiti da budeš... Ali nisam to mislio. Mislio sam... Oprosti što sam te malo prije iskoristio. Što sam te onako uzeo, tako brzo nakon... kao kakva životinja. Oprosti, Claire... ne znam što... nisam si mogao pomoći, ali... Bože, tako si hladna, mo duinne, ruke su ti hladne kao led. Dođi ovamo, daj da te zagrijem.” I to je posljedica šoka, smeteno sam pomislila. Čudno kako se to nekim ljudima očituje u govoru, a drugi se samo tresu u tišini. Poput mene. Pritisnula sam mu usta na svoje rame da ga ušutkam. “Sve je u redu”, ponavljala sam. “Sve je u redu.” Iznenada nas je prekrila sjena, pa smo se oboje trgnuli, a onda smo ugledali Dougala kako stoji iznad nas prekriženih ruku i mrko nas gleda. Pristojno je skrenuo pogled u stranu dok sam ja žurno zakopčavala vrpce na haljini i namrštio se na Jamieja. “Slušaj, momče, nema ništa loše u tome da se čovjek prepusti užicima sa svojom ženom, ali ostaviti nas žedne više od sat vremena i biti tako obuzet da uopće ne čuješ da dolazim - takvo će te ponašanje jednog dana uvaliti u nevolje, momče. Netko bi ti se mogao prišuljati s leđa a da ti ne bi ni...” Stala sam se histerično valjati po travi, a Dougal je zastao usred tirade i zapanjeno se zabuljio u mene. Jamie se zacrvenio kao rak, odveo Dougala na drugu stranu grmlja jasike i prigušenim mu glasom objasnio što se dogodilo. Ja sam se nastavila tako neobuzdano smijati i grcati da sam naposljetku morala gurnuti rupčić u usta kako bih prigušila buku. Iznenadno oslobađanje emocija, pomiješano s Dougalovim riječima, prizvalo mi je u sjećanje sliku Jamiejeva lica kad su ga uhvatili na djelu, da tako kažem, a ta mi se slika u ovom rastrojenom stanju činila neodoljivo smiješnom. Smijala sam se i ječala sve dok me nije zaboljelo čitavo tijelo. Napokon sam se uspravila u sjedeći položaj i ugledala Jamieja i Dougala kako stoje nada mnom s identičnim izrazom neodobravanja na licu. Jamie me je povukao na noge i poveo do mjesta gdje su nas ostali čekali s konjima, a ja sam još uvijek štucala i povremeno frktala. Osim stalne sklonosti da se histerično smijem bez razloga, činilo se da naš susret s dezerterima nije ostavio posljedice na mene, premda bih postala vrlo oprezna kad bi trebalo napustiti logor. Dougal me uvjeravao da razbojnici zapravo nisu tako česta pojava na cestama u škotskom gorju, i to samo zato što na njima nema mnogo putnika koje bi vrijedilo opljačkati, ali ustanovila sam da se nervozno trzam na svaki zvuk iz šume i da se žurno vraćam s rutinskih poslova kao što je odlazak po drva i vodu, jedva čekajući da ugledam i začujem MacKenziejeve ljude. Također sam našla novootkrivenu sigurnost slušajući ih kako hrču oko mene noću i izgubila svaki stid zbog diskretnih meškoljenja ispod naših pokrivača. Kada je poslije nekoliko dana došlo vrijeme za susret s Horrocksom, još uvijek sam se bojala ostati sama. “Da ostanem ovdje?” s nevjericom sam upitala. “Ne! Idem s tobom.”


“Ne možeš”, strpljivo je ponovio Jamie. “Većina naših ljudi otići će s Nedom da uberu zakupnine u Lag Cruimeu, kao što se i očekuje, a Dougal i nekolicina drugih poći će sa mnom na sastanak, za slučaj da me Horrocks pokuša prevariti. Ali tebe nitko ne smije vidjeti u blizini Lag Cruimea jer bi u okolici mogli biti Randallovi ljudi, a ne bi me začudilo ako bi te on pokušao silom oteti. A što se tiče sastanka s Horrocksom, nemam pojma što bi se moglo dogoditi. Ne, u blizini okuke na cesti nalazi se jedan mali šumarak - gust je i travnat, a u blizini je voda. Ondje ćeš biti sigurna dok se ne vratim.” “Ne”, tvrdoglavo sam odvratila. “Idem s tobom.” Ponos mi nije dopuštao da mu priznam da se bojim ostati daleko od njega. Ali nisam mu se skanjivala reći da se bojim za njega. “I sam si rekao da ne znaš što će se dogoditi s Horrocksom”, dokazivala sam. “Ne želim te ovdje čekati cio dan pitajući se što se događa. Daj da idem s tobom”, nagovarala sam ga. “Obećavam ti da ću se tijekom sastanka držati po strani. Ali ne želim ostati ovdje sama cio dan ne znajući što se događa.” Jamie je nestrpljivo uzdahnuo, ali više se nije prepirao. Ali kad smo došli do šumarka, nagnuo se, dohvatio uzde mog konja i prisilio me da skrenem s ceste na travu. Zatim je sjahao i svezao uzde oba konja za grmlje. Ne obazirući se na moje glasno negodovanje, nestao je u šumi. Ja sam tvrdoglavo odbila sjahati. Ne može me prisiliti da ostanem, pomislila sam. Napokon se pojavio na cesti. Ostali su već otišli, ali oprezan zbog našeg posljednjeg iskustva s napuštenim proplancima, Jamie nije htio otići prije no što temeljito pretraži šumarak. Metodično ga je pročešljao šibajući visoku travu štapom. Kad se vratio, odvezao je konje i sjeo u sedlo. “Nema nikoga”, rekao je. “Odjaši duboko u šumu, Claire, i sakrij sebe i konja. Vratit ću se po tebe čim završim. Ne mogu reći kako će dugo sve trajati, ali sigurno ću se vratiti do sumraka.” “Ne! Idem s tobom.” Nisam mogla podnijeti pomisao da se preznojavam u šumi ne znajući što se događa. Mnogo bih se radije izložila neposrednoj opasnosti nego da ga satima tjeskobno čekam i pitam se što se događa. Sama. Jamie je suzbio nestrpljenje da krene i uhvatio me za ramena. “Nisi li mi se obvezala na poslušnost?” upitao je i blago me protresao. “Jesam, ali...” Ali samo zato što sam morala, htjela sam reći, ali on je već vodio mog konja prema šumi. “Bit će vrlo opasno i ne želim da ti budeš ondje, Claire. Ja ću biti zauzet, a ako dođe do toga, ne mogu se istodobno boriti i štititi te.” Ugledavši moj buntovni pogled, otvorio je bisage i stao prekopavati po njima. “Što tražiš?” “Konopac. Ako me ne želiš poslušati, svezat ću te za drvo.” “Ne bi se usudio!” “Da, bih!” Očito, mislio je ozbiljno. Mrzovoljno sam odustala od prepirke i s oklijevanjem zaustavila konja. Jamie se nagnuo da me ovlaš poljubi u obraz i okrenuo se da pođe. “Čuvaj se, Saskinjo. Imaš bodež? Dobro. Vratit ću se čim budem mogao. Oh, samo još jedna stvar.” “Što?” zlovoljno sam upitala. “Ako napustiš šumarak prije no što se vratim po tebe, izmlatit ću te po goloj stražnjici pojasom za mač. Ne bi ti bilo ugodno tako hodati cijelim putem do Bargrennana. Zapamti”, rekao je i nježno me uštipnuo za obraz, “ja ne prijetim uprazno.” Znala sam da govori istinu. Polako sam odjahala do šumarka, a onda sam se osvrnula i ugledala ga kako se žurno udaljava, jako pognut nad sedlom kao da je srastao s konjem, a ogrtač od pleda vijori se za njim. Pod krošnjama drveća bilo je svježe; i ja i konj uzdahnuli smo od olakšanja kad smo ušli u sjenu. Bio je to jedan od onih rijetkih škotskih dana kad sunce žeže s blijeda prozirnog neba, raspršujući jutarnju sumaglicu do osam sati. Šumarak je odzvanjao ptičjim pjevom; skupina sjenica tražila je hranu u hrastovu gaju s moje lijeve strane, a u blizini sam mogla čuti pjev neke ptice za koju sam pretpostavila da je drozd. Ja sam oduvijek bila strastvena amaterska proučavateljica ptica. Ako već moram ostati zarobljena ovdje dok onaj moj nepodnošljivi, dominirajući, tvrdoglavi magarac od muža ne odluči završiti s riskiranjem svog glupog vrata, iskoristit ću to vrijeme za promatranje ptica. Sputala sam konju noge i ostavila ga da pase u gustoj travi na rubu šumarka, znajući da neće daleko otići. Travnjak je naglo prestajao nekoliko metara od drveća, gdje ga je prekidao nadirući vrijesak.


Bio je to proplanak s mješovitim crnogoričnim stablima i mladim hrastovima, savršen za promatranje ptica. Lunjala sam po njemu, još uvijek bijesna na Jamieja, ali postupno sam se smirila osluškujući prepoznatljive zvukove muholovke i grubo cvrkutanje drozda. Proplanak je na drugoj strani prestajao prilično naglo, na rubu male provalije. Probijala sam se kroz grmlje, a ptičji pjev zaglušilo je žuborenje vode. Našla sam se na ivici malog potočića; bio je to strmi stjenoviti kanjon s vodopadima koji su skakali nazubljenim zidovima i pljuštali u smeđe i srebrno jezero u podnožju. Sjela sam na rub kanjona i prebacila noge da se njišu iznad vode, uživajući u toplini sunca na licu. Jedna mi je vrana projurila iznad glave, a slijedio ju je par crvenrepki. Vranino krupno crno tijelo letjelo je zrakom u cik-cak liniji, pokušavajući izbjeći sitne bombardere. Nasmiješila sam se gledajući sitne roditelje kako bijesno progone vranu amo-tamo, i pitala se lete li vrane doista, kad ih nitko ne goni, u pravoj liniji. Kad bi nastavila letjeti u pravoj liniji, ova bi vrana dospjela ravno do... Zastala sam u šoku. Bila sam tako usredotočena na prepirku s Jamiejem da mi do ovog trenutka nije palo na pamet da se situacija koju sam uzalud pokušavala ostvariti dva mjeseca, napokon pojavila. Bila sam sama. I znala sam gdje se nalazim. Kad sam pogledala preko potočića, zaslijepilo me žarko jutarnje sunce koje se probijalo kroz krošnje crvenih jasenova na drugoj obali. Dakle, to je istok. Srce mi je snažnije zakucalo. To je istok, a Lag Cruime leži ravno iza mene. Lag Cruime je četiri milje sjeverno od Fort Williama. A Fort William leži ne više od tri milje zapadno od brežuljka Craigh na Dun. I tako, prvi put otkako sam srela Murtagha, otprilike sam znala gdje se nalazim - ne više od sedam milja od tog vražjeg brežuljka i njegova prokletog kamenog kruga. Sedam milja - možda - od kuće. I od Franka. Krenula sam natrag u šumarak, ali onda sam se predomislila. Nisam se usudila krenuti cestom. Ovako blizu Fort Williamu i nekolicini malih okolnih sela, previše bih riskirala da nekog sretnem. A nisam mogla poći na konju strmim potočićem. Zapravo, nisam baš bila sigurna da to mogu učiniti i pješice; stjenoviti zidovi bili su na nekim mjestima okomiti, uranjajući ravno u pjenušavu vodu potoka, bez pravog mjesta za hodanje, osim vrhova razbacanog kamenja koje vire iz brze struje. Ali to je bio daleko najizravniji put u smjeru kojim sam htjela krenuti. A nisam se usudila poći previše zaobilaznim putem, jer bih se u gustom raslinju mogla lako izgubiti i možda bi me Jamie i Dougal sustigli na povratku. Kad sam pomislila na Jamieja, osjetila sam iznenadno probadanje u želucu. Bože, kako to mogu učiniti? Ostaviti ga bez riječi objašnjenja ili isprike? Nestati bez traga, nakon svega što je učinio za mene? S tom mišlju napokon sam odlučila ostaviti konja. Tako će barem misliti da ga nisam napustila svojom voljom; možda će pomisliti da su me ubile divlje zvijeri - dodirnula sam bodež u džepu - ili da su me oteli razbojnici. A kad ne nađe ni traga od mene, naposljetku će me zaboraviti i opet se oženiti. Možda s dražesnom mladom Loaghaire, kad se vrati u Leoch. Koliko god bilo smiješno, shvatila sam da me misao da Jamie dijeli krevet s Laoghaire uznemirava jednako kao i misao da ga napustim. Proklela sam samu sebe zbog idiotizma, ali nisam si mogla pomoći a da ne zamišljam djevojčino slatko okruglo lice, rumeno od strasti, i Jamiejeve krupne šake kako prolaze kroz njezinu plavu kosu... Olabavila sam stisak zubi i odlučno obrisala suze s obraza. Sada nemam ni vremena ni energije za takve besmislene misli. Moram krenuti, i to odmah, dok još mogu. Bolja mi se prilika vjerojatno neće pružiti. Ponadala sam se da će me Jamie zaboraviti. Znala sam da ja njega neću nikad zaboraviti. Ali sada ga moram istjerati iz glave, inače se neću moći usredotočiti na posao koji me čeka, a on je sam po sebi dovoljno težak. Oprezno sam sišla strmom obalom do ruba vode. Hitra struja potoka posve je zaglušila pjev ptica u šumarku. Put je bio grub, ali ovdje je barem bilo mjesta za hodanje uz rub vode. Obala je bila muljevita i prošarana stijenama, ali moglo se njome proći. Shvatila sam da ću malo dalje morati zakoračiti u vodu i opasno skakati s kamena na kamen, održavajući ravnotežu iznad bujice, sve dok obala ne postane dovoljno široka da opet izađem iz vode. Mukotrpno sam odabirala put, pokušavajući procijeniti koliko vremena imam na raspolaganju. Jamie mi je rekao samo to da će se vratiti prije zalaska sunca. Do Lag Cruimea su tri ili četiri milje, ali ja nisam znala


kakve su ceste ni koliko će dugo potrajati susret s Horrocksom. Ako se on uopće pojavi. Ali pojavit će se, usprotivila sam se samoj sebi. Tako je rekao Hugh Munro, a koliko god bio bizarna i groteskna figura, Jamie ga očito smatra pouzdanim izvorom informacija. Stopalo mi je skliznulo na prvom kamenu u potoku, pa sam pala u ledenu vodu koja mi je sezala do koljena i namočila suknju. Vratila sam se na obalu, podigla suknju što sam više mogla i skinula cipele i čarape. Stavila sam ih u džep koji sam napravila od zakvačene suknje i opet stala na kamen. Ustanovila sam da, ako kvrčim nožne prste, mogu koračati od kamena do kamena a da se ne poskliznem. Ali nabori suknje otežavali su mi pogled na to kamo ću zakoračiti, pa sam nekoliko puta skliznula u vodu. Noge su mi ozeble, a stopala se umrtvila, pa mi je postalo teže da ih kvrčim. Srećom, obala je opet postala šira, pa sam zahvalno stala u topao i ljepljiv mulj. Nakon kratkih razdoblja manje-više ugodna šljapkanja i mnogo duljih razdoblja opasnog skakutanja s kamena na kamen, preko ledenih brzaca, s olakšanjem sam shvatila da me to previše zaokuplja da bih mogla misliti na Jamieja. Nakon nekog vremena razradila sam rutinu. Zakorači, skvrči prste, zastani, pogledaj oko sebe, i tako dalje. Mora da sam postala pretjerano samouvjerena, ili možda samo umorna, jer postala sam neoprezna i podcijenila cilj. Stopalo mi je bespomoćno skliznulo niz bližu stranu muljem prekrivena kamena. Žestoko sam zamahnula rukama i pokušala se vratiti na prethodni kamen, ali više nisam mogla povratiti ravnotežu. U suknjama, gornjem dijelu haljine i s bodežom, zaronila sam u vodu. I nastavila tonuti. Sam potok bio je većim dijelom dubok samo pola metra, ali postojala su razbacana duboka jezerca, u kojima je hitra riječna struja napravila duboke udubine u stijenama. Kamen na kom sam izgubila ravnotežu nalazio se na rubu jednog takvog jezerca, i kad sam pala u vodu, i sama sam potonula kao kamen. Šok od ledene vode koja mi je jurnula u nosnice i usta tako me ošamutio da uopće nisam kriknula. Srebrnasti mjehurići izjurili su iz gornjeg dijela haljine i projurili mi pokraj lica prema površini vode. Pamučna tkanina gotovo se smjesta promočila, a pritisak ledene vode paralizirao mi je disanje. Smjesta sam se počela boriti da isplivam na površinu, ali težina odjeće vukla me na dno. Stala sam grozničavo razvezivati vrpce gornjeg dijela haljine, ali nije bilo nade da ću uspjeti sve skinuti prije no što se utopim. Dok sam mahnito udarala nogama kako bih zadržala zapletene nabore dalje od sebe, kroz glavu mi je prostrujalo nekoliko žestokih i ne baš pohvalnih primjedaba o krojačima, ženskoj modi i gluposti dugih haljina. Voda je bila kristalno bistra. Prsti su mi ogrebli površinu kamena i kliznuli u mračne dubine, skliske od sočivica i algi. Skliska ti je kao vodena trava, to je Jamie rekao o mojoj... Ta mi je misao odagnala paniku. Iznenada sam shvatila da se ne smijem iscrpljivati pokušajima da izronim na površinu. Jezerce sigurno nije dublje od dva-tri metra; moram se opustiti dok ne potonem do dna, a onda se odgurnuti stopalima prema površini. S malo sreće, to će mi omogućiti da izronim i udahnem, a ako i nakon toga ponovo potonem, mogla bih nastaviti odskakivati od dna sve dok se ne nađem dovoljno blizu ruba da se uhvatim za neki kamen. Tonula sam nepodnošljivo polako. Budući da se više nisam borila da izronim, suknje su se podigle oko mene i nadule, plutajući mi pred licem. Odgurnula sam ih rukama; lice mi mora ostati slobodno. Kad sam napokon stopalima dotaknula ravno dno jezerca, osjetila sam pritisak u plućima, a pred očima su mi se pojavile tamne mrlje. Pričekala sam da mi se koljena malo svinu, a onda sam pritisnula suknje dolje i svom se snagom odgurnula prema površini. Uspjela sam izroniti, premda na jedvite jade. Glava mi je izronila iz vode na samom vrhuncu skoka, pa sam imala dovoljno vremena tek za najkraći udah koji spašava život, prije no što se voda opet zatvorila nada mnom. Ali to je bilo dovoljno. Znala sam da to mogu još jedanput učiniti. Stisnula sam ruke uz tijelo kako bih brže tonula. Još jedanput, Beauchamp, pomislila sam. Skupi snagu, svini koljena i skoči! Podigla sam ruke iznad glave i pojurila prema površini. Kad sam prošli put izronila, bila sam spazila bljesak crvene boje. Mora da je to oskoruša koja visi iznad vode. Možda bih se mogla uhvatiti za granu. Kad sam opet izronila, nešto me uhvatilo za ispruženu ruku. Nešto čvrsto, toplo i utješno tvrdo. Nečija ruka.


Kašljući i pišteći, slijepo sam se uhvatila za nju drugom rukom, previše sretna što sam se uspjela spasiti, da bih osjetila žaljenje zbog neuspješnog bijega. Moja sreća trajala je do trenutka kad sam maknula kosu s očiju i ugledala bucmasto i uplašeno lankeširsko lice kaplara Hawkinsa.


21. Neugodan susret Pažljivo sam skinula traku još uvijek vlažne vodene trave s rukava i položila je na sredinu stolne bugačice. A onda sam shvatila da u blizini leži stalak za tintarnice, pa sam podigla biljku i umočila je u tintu, upotrebljavajući rezultat da na debelom papiru bugačice naslikam zanimljive uzorke. Potpuno se posvetivši tom poslu, dovršila sam svoje remek-djelo s psovkom, oprezno ga posula pijeskom i osušila, a onda ga izložila na kosinu pretinca. Zatim sam se odmaknula korak natrag da se divim rezultatu i osvrnula se oko sebe, tražeći neku drugu razbibrigu koja bi mi skrenula misli od skorašnjeg dolaska satnika Randalla. Nije loše za satnikov privatni ured, pomislila sam gledajući sliku na zidu, srebrni pribor na pisaćem stolu i debeli sag na podu. Ponovo sam stala na sag, kako bi kapanje s moje haljine bilo učinkovitije. Vanjska mi se odjeća uglavnom osušila za jahanja do Fort Williama, ali donji slojevi podsuknja još uvijek su bili mokri. Otvorila sam mali ormarić iza pisaćeg stola i ugledala satnikovu rezervnu vlasulju, uredno složenu na jedan od dva stalka od lijevanog željeza. Ispred stalka ležala su dva uredno poredana sparena ogledala sa srebrnastom pozadinom, vojne četke i češalj od kornjačina oklopa. Odnijela sam stalak s vlasuljom na pisaći stol i nježno isula na vlasulju preostali sadržaj posude s pijeskom, a onda sam je vratila u ormarić. Kad je satnik ušao, sjedila sam za pisaćim stolom s češljem u ruci i proučavala svoj odraz u ogledalu. Jednim je pogledom obuhvatio moju raskuštranu kosu, prekopani ormarić i izobličenu bugačicu. Ne trepnuvši, primaknuo je stolac preko puta mene i opušteno sjeo prebacivši jednu nogu u čizmi preko koljena druge. U jednoj odnjegovanoj, aristokratskoj ruci držao je jahaći bič. Pogledala sam pleteni vrh biča, crn i skrletan, koji se polagano njihao iznad saga. “To i nije tako loša ideja”, rekao je, gledajući kako mi pogled slijedi njihanje biča. “Ali kad bih imao nekoliko trenutaka da se priberem, vjerojatno bih smislio nešto bolje.” “Ne sumnjam u to”, odvratila sam, maknuvši gust pramen kose s očiju. “Ali ne smijete bičevati žene, zar ne?” “Samo u nekim okolnostima”, pristojno je odgovorio. “Koje vaša situacija ne zadovoljava - još. Ali bičevanje je prilično javna stvar. Mislio sam da bismo se prvo mogli upoznati privatno.” Dohvatio je brušenu bocu za vino s bifea iza sebe. Neko vrijeme pijuckali smo claret u tišini, gledajući se preko čaša. “Zaboravio sam vam čestitati na vjenčanju”, iznenada je rekao. “Oprostite mi na neuglađenosti.” “Ne brinite se zbog toga”, milostivo sam odvratila. “Sigurna sam da će vam obitelj mog muža biti vrlo zahvalna što ste mi ponudili gostoprimstvo.” “Oh, nekako sumnjam u to”, rekao je i privlačno se osmjehnuo. “Ali s druge strane, nisam ih imao namjeru obavijestiti da ste ovdje.” “Zašto mislite da oni to ne znaju?” upitala sam ga. Unatoč prijašnjoj odluci da se ponašam drsko, počela sam se osjećati prilično šuplje. Bacila sam kratak pogled kroz prozor, no on se nalazio na krivoj strani zgrade, pa nisam mogla vidjeti sunce. Ali svjetlost je bila žuta. Možda je sredina popodneva? Koliko će još vremena proteći prije no što Jamie otkrije mog napuštenog konja? I koliko nakon toga, prije no što ga moj trag dovede do potoka - i odmah se izgubi? Nestati bez traga ima i svoje nedostatke. Zapravo, osim ako Randall ne odluči obavijestiti Dougala gdje se nalazim, nema načina da Škoti doznaju kamo sam nestala. “Kad bi oni to znali, vjerojatno bi me već posjetili”, odvratio je satnik i podigao jednu elegantno oblikovanu obrvu. “Uzmemo li u obzir kakvim me sve imenima Dougal MacKenzie počastio za našeg posljednjeg susreta, baš ne vjerujem da me smatra prikladnim društvom za svoju rođakinju. A čini se da vas članovi MacKenziejeva klana smatraju tako vrijednom da bi vas radije prihvatili kao jednu od svojih, nego dopustili da mi padnete u ruke. Ne mogu zamisliti da bi oni dopustili da čamite ovdje u zatočeništvu.”


Pogledao me s neodobravanjem, upijajući svaku pojedinost moje mokre odjeće, raskuštrane kose i općenito neuredne vanjštine. “Neka sam proklet ako znam što oni žele od vas”, primijetio je. “A ako ste im tako vrijedni, zašto su vam, dovraga, dopustili da lutate naokolo sami? Mislio sam da se čak i barbari bolje brinu za svoje žene.” U očima mu se pojavila iznenadna iskra. “Ili ste možda odlučili pobjeći?” Zaintrigiran tom novom mogućnošću, zavalio se na stolac. “Je li vam prva bračna noć bila teža kušnja no što ste očekivali?” zanimao se. “Moram priznati da sam ostao malo zatečen kad sam čuo da ste radije odlučili otići u krevet s jednim od tih dlakavih polugolih divljaka nego da još malo porazgovarate sa mnom. To govori u prilog velikoj predanosti dužnosti, madam. Moram čestitati vašem poslodavcu, ma tko on bio, na sposobnosti da vas nadahne na nju. Ali”, još se malo zavalio na stolcu, držeći čašu clareta na koljenu, “bojim se da još uvijek moram inzistirati na imenu vašeg poslodavca. Ako ste doista pobjegli MacKenziejima, najvjerojatnija je pretpostavka da ste francuski agent. Ali čiji?” Napregnuto se zabuljio u mene, poput zmije koja pokušava opčiniti pticu. Ali ja sam u međuvremenu popila dovoljno clareta da ispunim onu šupljinu u sebi, pa sam mu uzvratila pogled. “Oh”, odvratila sam s pretjeranom pristojnošću. “Nisam znala da i ja sudjelujem u ovom razgovoru. Prilično vam je dobro išlo i bez mene. Molim vas, nastavite!” Uglađena linija njegovih usta malo se napela, a duboka bora u njihovu kutu produbila, ali nije rekao ništa. Odložio je čašu, ustao i otišao do ormarića, skinuo vlasulju i odložio je na prazni stalak. Kad je na drugoj vlasulji ugledao tamna zrnca pijeska, primijetila sam da je načas zastao, ali nije primjetno promijenio izraz lica. Kosa mu je pod vlasuljom bila tamna i gusta, lijepo oblikovana i sjajna. A i uznemirujuće poznata, premda mu je sezala do ramena i bila svezana plavom svilenom vrpcom. Skinuo je vrpcu, podigao češalj sa stola i počešljao kosu koja mu se pod vlasuljom bila priljubila uz tjeme, a onda je s izvjesnom pažnjom ponovo svezao vrpcu. Ja sam uslužno podigla zrcalo kako bi mogao prosuditi učinak. Napadnom gestom uzeo mi je zrcalo iz ruke, vratio ga na mjesto i gotovo s treskom zatvorio vrata ormarića. Nisam mogla procijeniti je li tu odgodu smislio kako bi me iznervirao - u tom je slučaju uspio - ili naprosto nije mogao odlučiti što sljedeće učiniti. Napetost je malo popustila kad je ušao posilni, noseći poslužavnik s priborom za čaj. Još uvijek bez riječi, Randall je natočio čaj i ponudio mi šalicu, pa smo neko vrijeme pijuckali. “Nemojte mi reći”, napokon sam progovorila. “Dajte da pokušam pogoditi. Ovo je novi oblik uvjeravanja koji ste smislili - da mučite moj mjehur. Posluživat ćete mi pića sve dok vam ne obećam da ću vam sve priznati u zamjenu za pet minuta na kahlici.” To ga je toliko iznenadilo da se iskreno nasmijao. Smijeh mu je posve preobrazio lice, pa sam bez problema mogla shvatiti zašto se u donjoj lijevoj ladici njegova pisaćeg stola nalazi toliko namirisanih pisama napisanih ženskim rukopisom. Kad je dopustio da mu fasada napukne, smijao se bez sustezanja. Kad je prestao, ponovo se zagledao u mene s malim smiješkom koji mu je ostao na usnama. “Što god bili, gospođo, barem imate smisla za humor”, primijetio je i potegnuo traku za zvono pokraj vrata. Kad je posilni opet ušao, naredio mu je da me odvede u zahod. “Ali pripazi da ti usput ne pobjegne, Thompsone”, dodao je otvarajući mi vrata s podrugljivim naklonom. Malaksalo sam se naslonila na vrata zahoda u koji me posilni odveo. Osjetila sam olakšanje što nisam u Randallovoj prisutnosti, ali kratkotrajno. I na temelju priča koje sam o njemu čula i na temelju osobnog iskustva, imala sam dovoljno prilika da izvučem zaključke o njegovu pravom karakteru. Ali mučili su me oni prokleti odbljesci Franka koji su se stalno probijali kroz njegovu blistavu i bezobzirnu vanjštinu. Pogriješila sam što sam ga nasmijala, pomislila sam. Ne obazirući se na smrad, sjela sam na dasku i usredotočila se na sadašnji problem. Nije mi se činilo vjerojatnim da bih mogla pobjeći. Zanemarimo li budnog Thompsona, Randallov se ured nalazi u zgradi koja je gotovo u samom središtu utvrde. I premda sama utvrda zapravo nije mnogo više od kamene ograde, zidovi su tri metra visoki, a dvostruka vrata dobro su čuvana.


Pomislila sam da bih mogla odglumiti da sam bolesna i ostati u ovom utočištu, ali tu sam ideju odbacila - ne samo zbog neugodna okruženja. Neugodna je istina glasila da nema mnogo smisla otezati ako za to nemam razloga, a nisam ih imala. Nitko ne zna gdje se nalazim, a Randall to ne namjerava nikome reći. On me ima u svojoj vlasti i može me zadržati koliko god želi. Još jedanput sam požalila što sam ga nasmijala. Sadist sa smislom za humor osobito je opasan. Grozničavo sam se pokušala prisjetiti nečega korisnog što možda znam o satniku i uhvatila se za jedno ime koje sam napola čula i nepažljivo zapamtila. Ponadala sam se da sam ga dobro zapamtila. Bila je to jadna karta za igru, jedina koju sam imala. Duboko sam udahnula, žurno izdahnula i izašla iz svog utočišta. Kad sam se vratila u ured, dodala sam malo šećera u šalicu čaja i pažljivo promiješala. A onda mlijeko. Rastegnula sam tu ceremoniju što sam dulje mogla, a onda više nisam mogla odgađati pogled na Randalla. On je opušteno sjedio u svojoj omiljenoj pozi i elegantno držao šalicu čaja u zraku, kako bi me mogao bolje promatrati. “Dakle?” rekla sam. “Ne morate se brinuti da ćete mi pokvariti apetit jer ga nemam. Što namjeravate učiniti sa mnom?” Osmjehnuo se i pažljivo srknuo vrući čaj prije no što je odgovorio. “Ništa.” “Doista?” Iznenađeno sam podigla obrve. “Zar vas je mašta izdala?” “Ne bih rekao”, odvratio je, pristojno kao i uvijek, a onda me nimalo pristojno još jedanput odmjerio od glave do pete. “Ne”, rekao je zadržavši pogled na rubu prsluka moje haljine, gdje je utaknuti rupčić ostavio gornji dio mojih dojki vidljivim, “ma koliko bih vam volio održati prijeko potrebnu lekciju o dobrim manirama, bojim se da ću to zadovoljstvo morati odgoditi na neodređeno vrijeme. Poslat ću vas sa sljedećom poštanskom pošiljkom u Edinburgh. A ne bih volio da stignete onamo s vidljivim oštećenjima; moji nadređeni mogli bi to smatrati neuviđavnim od mene.” “Edinburgh?” Nisam mogla prikriti iznenađenje. “Da. Pretpostavljam da ste čuli za Tolbooth?” Doista sam čula za njega. Bio je to jedan od najpoznatijih i najozloglašenijih zatvora tog vremena, glasovit po prljavštini, kriminalu, bolesti i mraku. Velik broj tamošnjih zatvorenika umro je ne dočekavši suđenje. S mukom sam gutnula i s gutljajem slatkog čaja na silu progutala gorku žuč koja mi se podigla u grlu. Randall je zadovoljno srknuo čaj. “Ondje će vam biti prilično ugodno. Na kraju krajeva, čini se da vi volite izvjesnu prljavštinu i vlagu u svom okruženju.” Prijekorno je pogledao vlažni rub moje podsuknje, koji je virio ispod haljine. “Nakon dvorca Leoch, ondje biste se trebali osjećati kao kod kuće.” Prilično sam sumnjala u to da se u Tolboothu servira tako dobra hrana kao što je ona koja se jede za Columovim stolom. A zanemarimo li opća pitanja udobnosti, nisam smjela - jednostavno nisam smjela dopustiti Randallu da me pošalje u Edinburgh. Ako me ikad zatvore u Tolbooth, nikad se više neću vratiti u kameni krug. Došao je trenutak da odigram svoju kartu. Sad ili nikad. Podigla sam šalicu. “Kako vam drago”, odvratila sam mirnim glasom. “A što mislite, što će na to reći vojvoda od Sandringhama?” Ispustio je šalicu vrućeg čaja u krilo hlača od jelenje kože i napravio nekoliko zvukova koji su me jako razveselili. “Tsk”, prijekorno sam rekla. Ponovo je sjeo na stolac i bijesno me pogledao. Šalica je ležala na boku, a zeleni sag upijao je njezin smećkasti sadržaj, ali Randall nije posegnuo za trakom za zvono. Na šiji mu je iskočio mali mišić. Ja sam u međuvremenu otvorila gornju lijevu ladicu njegova pisaćeg stola i pokraj emajlirane burmutice pronašla hrpu uškrobljenih rupčića. Izvukla sam jedan i dodala mu ga. “Nadam se da vam neće ostati mrlja”, umilno sam mu rekla. “Ne”, rekao je, netremice me gledajući i ne obazirući se na rupčić. “Ne, to nije moguće.”


“A zašto nije?” upitala sam ga hinjeno nehajnim tonom, pitajući se o čemu govori. “Zato što bih ja o tome bio obaviješten. Ako radite za Sandringhama, zašto biste se onda, dovraga, ponašali na tako prokleto smiješan način?” “Možda vojvoda testira vašu odanost”, nasumce sam predložila, spremna da skočim na noge ako bude potrebno. Stisnuo je šake na bokovima, a odbačeni jahaći bič bio je i previše blizu dohvata na obližnjem stolu. Šmrknuo je na taj prijedlog. “A možda vi testirate moju lakovjernost. Ili moje strpljenje. Obje su stvari, madam, na vrlo niskom stupnju.” Zamišljeno je zaškiljio, pa sam se spremila na brzi bijeg. Naglo je skočio na mene, a ja sam odskočila u stranu, dohvatila čajnik i bacila ga na njega. Izmaknuo mu se, a čajnik je udario o vrata s pristojnim treskom. Posilni, koji mora da je stajao odmah pred vratima, zapanjeno je provirio u sobu. Teško dišući, satnik mu je nestrpljivo dao znak da uđe. “Uhvati je”, grubo mu je naredio i otišao do stola. Počela sam duboko disati, i u nadi da ću se smiriti i zato što nisam vjerovala da to mogu učiniti u tako kratkom roku. Ali umjesto da me udari, on je samo otvorio donju desnu ladicu stola, koju nisam imala vremena istražiti, i izvukao dugački komad tankog užeta. “Kakav to džentlmen drži uže u ladici pisaćeg stola?” ogorčeno sam upitala. “Džentlmen koji je spreman na sve, madam”, promrmljao je i čvrsto mi svezao zapešća iza leđa. “Izlazi!” nestrpljivo je rekao posilnom i oštro kimnuo glavom prema vratima. “I ma što da čuješ, ne vraćaj se!” Te su riječi zazvučale prilično zloslutno, a kad je još jedanput posegnuo u ladicu moji su se strahovi pokazali posve opravdanima. Ima nečeg obeshrabrujućeg u vezi s nožem. Muškarci koji su neustrašivi u borbi licem u lice povući će se pred golom oštricom. Ja sam se povukla sve dok mi se svezane ruke nisu sudarile sa zidom okrečenim u bijelo. Oštar sjajni vršak noža spustio mi se među dojke i pritisnuo me. “A sad ćete mi reći sve što znate o vojvodi od Sandringhama”, uljudno je rekao, a oštrica se još malo zarila i napravila udubinu u tkanini moje haljine. “Uzmite si vremena koliko god hoćete, draga moja. Meni se nimalo ne žuri.” Začuo se sitan zvuk paranja kad je vršak noža probio tkaninu. Osjetila sam sićušni vršak ravno iznad srca, hladan poput straha. Randall je stao polako povlačiti nož u polukrugu ispod moje dojke. Bijela je košulja zalepetala, gruba se vunena tkanina oslobodila i otpala, a dojka mi je provirila iz košulje. Randall je izgleda do tog trenutka zadržavao dah, jer sada je izdahnuo i pogledao me ravno u oči. Odmaknula sam se u stranu, ali nisam imala mnogo manevarskog prostora. Našla sam se pritisnuta o pisaći stol, hvatajući se svezanim rukama za rub. Ako mi se dovoljno približi, pomislila sam, možda bih mogla leći na leđa i nogama mu izbiti nož iz ruke. Sumnjala sam da me namjerava ubiti, sigurno ne prije no što dozna što točno znam o njegovu odnosu s vojvodom, ali iz nekog razloga, taj mi zaključak nije pružio veliku utjehu. Nasmiješio se. Osmijeh mu je bio obeshrabrujuće nalik na Frankov, onaj dražesni osmijeh kojim je Frank šarmirao studente i rastapao i najokorjelije činovnike u koledžu. U drugim bih okolnostima možda smatrala da je ovaj čovjek šarmantan, ali u ovom trenutku... ne. Brzom mi je kretnjom gurnuo koljeno među noge i pritisnuo ramena. Nisam mogla održati ravnotežu, pa sam nezgrapno pala na stol i glasno kriknula pritisnuvši svezana zapešća. On mi se silom ugurao među noge, tražeći jednom rukom rub moje suknje da je podigne, dok mi je drugom čvrsto držao dojku, milovao je i štipao. Stala sam se grozničavo otimati, ali smetala mi je suknja. Randall me uhvatio za stopalo i povukao ruku uz moju nogu, podižući mi usput vlažnu podsuknju i suknju i zabacivši ih iznad mog struka, a onda je spustio ruku na svoje jahaće hlače. Pomalo podsjeća na dezertera Harryja, bijesno sam pomislila. Za Boga miloga, na što je to britanska vojska spala? Veličanstvena tradicija? Nema od nje ni traga ni glasa!


Nije baš bilo vjerojatno da će moja vika privući pažnju dobronamjernih ljudi usred britanskog garnizona, ali ja sam ipak napunila pluća i pokušala, više kao pro forma prosvjed nego išta drugo. Očekivala sam da će me Randall zauzvrat ošamariti ili prodrmati da me ušutka, ali, neočekivano, to mu se izgleda svidjelo. “Samo naprijed, dušo, viči”, promrmljao je zaposlen svojim rasporkom na hlačama. “Ako budeš vikala, uživat ću još više.” Pogledala sam ga ravno u oči i obrecnula se savršeno jasno i grozno neprikladno: “Nosi se!” Jedan pramen tamne kose mu se oslobodio i razbludno pao na čelo. Bio je toliko sličan svom dalekom praunuku da me obuzeo grozan poriv da raširim noge i podam mu se. Ali onda mi je divljački stisnuo dojku i taj je poriv smjesta nestao. Bila sam strašno bijesna, zgrožena, ponižena i ogorčena, ali začudo ne i jako uplašena. A onda sam osjetila grube kretnje na nogama i iznenada shvatila zašto. On u tome ne može uživati ako ja ne vičem - a možda čak ni tada. “Oh, tako ćemo, je li?” rekla sam i smjesta za nagradu dobila šamar. Čvrsto sam stisnula usta i okrenula glavu u stranu, kako ne bih došla u iskušenje da mu dobacim još koju nepromišljenu primjedbu. Bilo ovo silovanje ili ne, shvatila sam da mi od njegova nestabilnog karaktera prijeti velika opasnost. Skrenula sam pogled s Randalla i iznenada ugledala kretnju na prozoru. “Bio bih vam zahvalan da maknete ruke s moje žene”, progovorio je hladan, miran glas. Još uvijek mi držeći ruku na dojci, Randall se ukipio. Na okviru prozora čučao je Jamie, naslanjajući veliki pištolj s mjedenim drškom preko nadlaktice. Randall je načas ostao nepomično stajati, kao da ne može vjerovati vlastitim ušima. Dok je polako okretao glavu prema prozoru, desna mu je ruka, skrivena od Jamiejeva pogleda, ispustila moju dojku i krišom kliznula prema nožu na pisaćem stolu pokraj moje glave. “Što ste rekli?” s nevjericom je upitao. Dok je šakom stezao nož, dovoljno se okrenuo da vidi tko je to progovorio i načas se opet ukipio, a onda nasmijao. “Bože dragi, pa to je mladi škotski divljak! Mislio sam da sam vas se riješio jedanput zauvijek! Jesu li vam se leđa naposljetku ipak oporavila? A kažete da je ovo vaša žena? Ukusna droljica, baš kao i vaša sestra.” Randall je sada okrenuo ruku, još uvijek djelomice skrivenu tijelom, i uperio mi oštricu na grlo. Preko njegova ramena mogla sam vidjeti Jamieja kako čuči na prozoru, napet poput mačke koja se sprema na skok. Cijev pištolja nije mu zadrhtala, a ni on nije promijenio izraz lica. Jedini znak njegovih emocija bilo je tamno rumenilo na grlu; ovratnik mu je bio otkopčan, a mali ožiljak na vratu proplamsao je grimiznom bojom. Gotovo usput, Randall je polako podigao nož kako bi ga Jamie mogao vidjeti, vrškom mi dodirujući grlo. Napola se okrenuo prema Jamieju. “Možda bi bilo bolje da bacite taj pištolj ovamo - osim ako vam nije dojadio bračni život. Dakako, ako biste radije postali udovac...” Netremice su se gledali u oči, poput zagrljenih ljubavnika - ni jedan od njih nije se pomaknuo dugu minutu. Naposljetku se Jamiejevo tijelo opustilo iz napetosti kao da se sprema na skok. Izdahnuo je u dugom dahu rezignacije i bacio pištolj u sobu. Pao je na pod sa zveketom i odsklizao se gotovo do Randallovih nogu. Randall se hitro sagnuo i podigao ga. Čim mi je maknuo nož s grla, pokušala sam se uspraviti, ali on je spustio šaku na moje grudi i gurnuo me natrag u ležeći položaj. Pridržavajući me jednom rukom, drugom je naciljao u Jamieja. Pretpostavila sam da odbačeni nož leži negdje na podu blizu mojih stopala. Da barem imam gipkije nožne prste... bodež koji mi je ležao u džepu bio mi je jednako nedostupan kao da se nalazi na Marsu. Smiješak nije napuštao Randallovo lice još od trenutka kad se Jamie pojavio. Sad se rastegnuo i otkrio zašiljene pseće zube. “No, to je već bolje.” Šaka koja mi je pritiskala grudi napustila ih je i vratila se nabreklom rasporku na njegovim jahaćim hlačama. “Baš sam bio usred posla kad ste stigli, dragi moj prijatelju. Oprostit ćete mi ako ga dovršim prije no što se posvetim vama.” Crvenilo je posve prekrilo Jamiejevo lice, ali ostao je stajati potpuno nepomično, dok mu je pištolj bio naciljan u trbuh. Kad je Randall završio manevriranje, Jamie se bacio na otvorenu cijev pištolja, a ja sam pokušala viknuti ne bih li ga zaustavila, ali usta su mi se osušila od užasa. Zglobovi Randallove ruke pobijeljeli su kad je pritisnuo otponac.


Oroz je škljocnuo o praznu komoru, a Jamiejeva šaka zarila se u Randallov trbuh. Kad je njegova druga šaka pogodila časnikov nos, začuo se tup hrskavi zvuk, a tanki mlaz krvi štrcnuo je na moju košulju. Randall je zakolutao očima i skljokao se na pod poput kamena. Jamie se smjesta našao iza mene, uspravio me na noge i stao mi odvezivati uže sa zapešća. “Ušao si ovamo na blef s praznim pištoljem?” histerično sam graknula. “Da sam imao napunjen pištolj, odmah bih ga ustrijelio, zar ne?” siknuo je Jamie. Uto se začuo bat koraka koji dolaze niz hodnik prema uredu. Jamie mi je odvezao uže i podigao me na prozorsku dasku. Prozor je ležao dva i pol metra iznad tla, ali koraci su već gotovo stigli do vrata. Skočili smo zajedno. Prizemljila sam se s treskom od kojeg su mi zadrhtale kosti i zakotrljala se tlom u zbrci suknji i podsuknji. Jamie me hitro podigao na noge i prislonio na zid zgrade. Začuli smo bat koraka iza ugla zgrade, a zatim ugledali šestoricu vojnika, ali oni nisu pogledali u našem smjeru. Čim su se dovoljno udaljili, Jamie me zgrabio za ruku i povukao prema drugom uglu zgrade. Postrance smo se kretali uza zid i zaustavili se pred samim uglom. Sada sam mogla vidjeti gdje se nalazimo. Otprilike šest metara dalje nalazile su se ljestve koje su vodile do uskog nogostupa što se protezao unutrašnjom stranom vanjskih zidina utvrde. Kimnuo je glavom prema njemu; to nam je bio cilj. Primaknuo mi je glavu i šapnuo: “Kad začuješ prasak, potrči koliko te noge nose i popni se uz one ljestve. Ja ću te slijediti.” Kimnula sam glavom. Srce mi je mahnito lupalo; kad sam spustila pogled, shvatila sam da mi je jedna dojka još uvijek gola, ali u ovom trenutku nisam mogla mnogo učiniti u vezi s tim. Podigla sam skute suknje i spremila se da potrčim. Uto se s druge strane zgrade začuo snažan prasak, kao da je eksplodirala granata. Jamie me gurnuo i ja sam potrčala što sam brže mogla. Skočila sam na ljestve, uhvatila se za njih i počela se uspinjati; osjetila sam kako se drvo trznulo i zatreslo kad je Jamie skočio na ljestve ispod mene. Kad sam se popela do vrha i okrenula, mogla sam vidjeti čitavu utvrdu iz ptičje perspektive. Iz male zgrade pokraj stražnjeg zida sukljao je crni dim, a ljudi su iz svih smjerova trčali prema njoj. Jamie se pojavio pokraj mene. “Ovuda.” Pognuto je potrčao nogostupom, a ja sam ga slijedila. Zastali smo pokraj postolja za stijeg na zidu. Zastava nam je žestoko lepršala iznad glava, a uže za dizanje ritmički je udaralo o motku. Jamie je provirio preko zida kao da nešto traži. Okrenula sam se i pogledala logor. Ljudi su okružili malu zgradu, trčali naokolo i vikali. Malo dalje, na jednoj sam strani spazila malu drvenu platformu, visoku metar ili metar i pol, do koje su vodile stube. U sredini je stajao težak drveni stup s prečkom, a s ruku tog križa njihale su se lisičine od užeta. Jamie je iznenada zvižduknuo, pa sam pogledala preko zida i ugledala Ruperta kako jaše na konju i za sobom vodi Jamiejeva konja. Podigao je pogled prema izvoru zvižduka i doveo konje do zida ispod nas. Jamie je prerezao konopac s motke za zastavu, a teški crveno-plavi nabori zastave splasnuli su, skliznuli s motke i s fijukom se prizemljili pokraj mene. Jamie je hitro omotao vrh užeta oko jednog potpornja i bacio ostatak preko zida. “Hodi!” rekao mi je. “Čvrsto se uhvati za uže objema rukama i podupri se stopalima o zid! Kreni!” Krenula sam, podupirući se stopalima i lagano otpuštajući uže; tanki mi je konopac klizio u šaci i zažario je. Pala sam na tlo pokraj konja i žurno ga zajahala. Jamie je sletio u sedlo trenutak poslije, pa smo krenuli u galopu. Usporili smo milju ili dvije od logora, kad je postalo očito da nas nitko ne slijedi. Nakon kratkog savjetovanja, Dougal je zaključio da je najbolje krenuti prema granici Mackintosheve zemlje, jer to je najbliže sigurno područje klana. “Do večeras bismo mogli stići u Doonesbury, a tamo ćemo vjerojatno biti sigurni. Sutra će se pronijeti glas o nama, ali prijeći ćemo granicu prije no što stigne do tamo.” Već je bila polovica popodneva; krenuli smo brzim tempom, a naš konj s dvostrukim teretom malo je zaostajao za ostalima. Pretpostavila sam da moj konj još uvijek sretno pase travu u šumarku i čeka da ga odvede kući onaj tko bude imao dovoljno sreće da ga nađe.


“Kako si me pronašao?” upitala sam. Od reakcije na događaje počela sam se tresti, pa sam obavila ruke oko tijela da zaustavim drhtavicu. Odjeća mi se potpuno osušila, ali sam osjećala hladnoću do kosti. “Zaključio sam da je ipak bolje da te ne ostavim samu, pa sam poslao jednog čovjeka natrag da ostane s tobom. Nije te vidio kako odlaziš, ali vidio te kako prelaziš gaz u društvu s engleskim vojnicima”, odgovorio je Jamie hladnim glasom, zbog kojeg ga nisam mogla kriviti. Zubi su mi počeli cvokotati. “Izne-nenađena sam š-što nisi po-pomislio da sam engleski špijun i o-ostavio me tamo.” “Dougal je htio da te ostavimo. Ali čovjek koji te vidio s vojnicima rekao je da si se otimala. Morao sam otići i uvjeriti se, barem to.” Pogledao me ne mijenjajući izraz lica. “Imaš sreće, Saskinjo, što sam u onoj sobi vidio to što sam vidio. Sada barem Dougal mora priznati da nisi povezana s Englezima.” “Do-dougal, ha? A što je s tobom? Š-što ti misliš?” htjela sam znati. Nije mi odgovorio, samo je kratko frknuo. Naposljetku mi se ipak smilovao, trzajem skinuvši ogrtač od pleda sa sebe i prebacivši ga preko mog ramena, ali nije htio staviti ruku oko mene ni dodirnuti me više no što je neophodno. Jahao je u turobnoj tišini, bijesno trzajući uzdama, nimalo nalik na njegove uobičajene elegantne kretnje. I sama uzrujana i uznemirena, nisam bila raspoložena za njegovu ćudljivost. “Pa, što je onda? Što ti je?” nestrpljivo sam ga upitala. “Za Boga miloga, nemoj se duriti.” Rekla sam to nešto oštrijim glasom no što sam namjeravala, pa sam osjetila da se još malo ukrućuje. Iznenada je okrenuo glavu konja u stranu i zaustavio ga pokraj ceste. Prije no što sam shvatila što se događa, sjahao je i spustio me sa sedla. Nezgrapno sam sletjela na tlo, zateturavši da zadržim ravnotežu kad su mi stopala udarila o zemlju. Dougal i ostali zastali su kad su vidjeli da smo stali. Jamie im je kratkom, oštrom gestom dao znak da nastave dalje, a Dougal mu je odmahnuo da shvaća. “Nemoj se predugo zadržati”, doviknuo je, pa su opet krenuli. Jamie je pričekao dok nisu dovoljno odmaknuli da nas više ne mogu čuti. Zatim me grubo okrenuo prema sebi. Očito je bio bijesan, na rubu eksplozije. Osjetila sam da i mene hvata bijes. Odakle mu pravo da tako postupa sa mnom? “Duriti!” rekao je. “Duriti, rekla si? Upotrebljavam svu samokontrolu koju imam da te ne prodrmam dok ti ne poispadaju zubi, a ti mi kažeš da se ne durim!” “Što ti je, za ime Boga?” bijesno sam upitala. Pokušala sam se osloboditi iz njegova stiska, ali njegovi su mi se prsti žarili u nadlaktice poput zubaca na klopci za životinje. “Što mi je? Reći ću ti što mi je, kad me već pitaš!” procijedio je kroza zube. “Umoran sam od toga da stalno dokazujem kako ti nisi engleski špijun. Umoran sam od toga da stalno pazim na tebe, bojeći se kakvu ćeš glupost učiniti u sljedećem trenutku. A jako sam umoran od toga da me ljudi pokušavaju prisiliti da gledam kako te siluju! To mi ne predstavlja nikakav užitak!” “Misliš da sam ja uživala?” povikala sam. “Želiš li mi reći da je to moja krivica?!” Nato me malo prodrmao. “Da, to je tvoja krivica. Da si jutros ostala tamo gdje sam ti naredio, ovo se ne bi dogodilo! Ali ne, ti me ne želiš slušati, jer ja sam ti samo muž, pa zašto da se osvrćeš na mene? Kvragu, radiš sve što ti padne na pamet, i prije no što se snađem, nađem te kako ležiš na leđima s podignutom suknjom, a među nogama ti je najgore smeće u zemlji, na rubu da te uzme pred mojim očima!” Njegov škotski naglasak, obično jedva primjetan, svake je sekunde postajao sve jači, što je nepogrešiv znak da je uznemiren i nije mi trebao dodatni pokazatelj. U tom smo se trenutku već skoro dodirivali nosovima vičući jedno drugom u lice. Jamie je bio sav zajapuren od bijesa, a ja sam osjetila da mi je krv sunula u lice. “To je tvoja krivica, zato što me stalno ignoriraš i sumnjičiš! Rekla sam ti istinu o tome tko sam! I rekla sam ti da nema opasnosti ako pođem s tobom, ali slušaš li ti mene? Ne! Ja sam samo žena, pa zašto da se obazireš na ono što ti govorim? Žene moraju postupati kako im se kaže, slijediti naređenja i krotko sjediti skrštenih ruku, čekajući da se njihovi muškarci vrate i da im kažu što da rade!”


Nesposoban da se kontrolira, opet me zatresao. “Da si me poslušala, sada ne bismo morali bježati, sa stotinu crvenih kaputa za petama! Bože, ženo, ne znam trebam li te zadaviti ili baciti te na tlo i ubiti boga u tebi, ali, Isusa mi, nešto ti želim učiniti.” Uto sam učinila odlučan pokušaj da ga udarim nogom u jaja. Izmaknuo se i gurnuo mi koljeno među noge, čime je učinkovito spriječio sve sljedeće pokušaje. “Pokušaj to još jedanput pa ću te tako ošamariti da će ti zazvoniti u ušima”, zarežao je. “Ti si divljak i budala”, dahnula sam, nastojeći osloboditi ramena iz njegova stiska. “Misliš li da sam namjerno dopustila Englezima da me uhvate?” “Da, mislim da si to namjerno učinila, da mi se osvetiš za ono što ti se dogodilo na proplanku!” Zinula sam od čuda. “Na proplanku? S engleskim dezerterima?” “Da! Ti smatraš da sam te tamo trebao zaštititi, i imaš pravo. Ali nisam mogao; morala si to učiniti sama, i sada mi se osvećuješ tako da namjerno dovodiš sebe, moju ženu, u ruke čovjeka koji je prolio moju krv.” “Tvoju ženu! Tvoju ženu! Tebi uopće nije stalo do mene! Ja sam samo tvoje vlasništvo; to ti je važno samo zato što smatraš da sam tvoje vlasništvo, a ne možeš podnijeti da netko uzme nešto što pripada tebi!” “Da, ti si moje vlasništvo”, zaurlao je i zario mi prste u ramena poput šiljaka. “I da, ti si moja žena, sviđalo se to tebi ili ne.” “E pa, ne sviđa mi se! Nimalo mi se ne sviđa! Ali ni to nije važno, zar ne? Sve dok sam tu da ti grijem krevet, tebe nije briga što ja mislim ili kako se osjećam! Za tebe je žena samo to - netko u koga ćeš gurnuti kitu kad te spopadne želja!” Nato je mrtvački problijedio i počeo me žestoko tresti. Glava mi se snažno trznula, a zubi zacvokotali, od čega sam se bolno ugrizla za jezik. “Pusti me!” povikala sam. “Pusti me, gade pohotni!” Namjerno sam upotrijebila izraz kojim se dezerter Harry poslužio na proplanku, pokušavajući ga povrijediti. Ispustio me i odmaknuo se jedan korak, zažarena pogleda. “Kujo prostačka! Nećeš tako razgovarati sa mnom!” “Razgovarat ću kako god želim! Ne možeš mi ti govoriti što da radim!” “Čini se da ne mogu! Učinit ćeš što hoćeš, ma koga time povrijedila, zar ne? Ti sebična, svojeglava...” “Povrijedila sam tvoj vražji ponos!” povikala sam. “Ja sam nas oboje spasila na onom proplanku, a ti to ne možeš podnijeti, zar ne? Samo si stajao tamo! Da nisam imala nož, sada bismo oboje bili mrtvi!” Dok nisam izrekla te riječi, uopće nisam bila svjesna da se ljutim na njega zato što me nije uspio zaštititi od engleskih dezertera. Da sam bila u trezvenijem raspoloženju, tako nešto uopće mi ne bi palo na pamet. Bila bih mu rekla da to nije njegova krivica. Puka je sreća što sam imala nož, bila bih mu rekla. Ali sada sam shvatila da sam, bilo to racionalno ili ne, nekako osjećala da mu je bila dužnost zaštititi me i da me iznevjerio. Možda zato što je on očito tako osjećao. Stajao je i bijesno me gledao, dašćući od emocija. Kad je opet progovorio, glas mu je bio tih i promukao od strasti. “Jesi li vidjela onaj stup u dvorištu utvrde?” Kratko sam kimnula glavom. “E pa, mene su svezali za taj stup, kao životinju, i bičevali do krvi! Te ću ožiljke nositi do smrti. A da danas popodne nisam imao vrašku sreću, to bi bilo najmanje što bi mi se dogodilo. Vjerojatno bi me prvo bičevali a onda objesili.” Glasno je gutnuo pljuvačku i nastavio. “I premda sam to znao, ni trenutka nisam oklijevao da odem na to mjesto za tobom, iako sam mislio da je Dougal možda u pravu! A znaš li odakle mi pištolj koji sam upotrijebio?” Obamrlo sam odmahnula glavom, osjećajući da mi bijes počinje jenjavati. “Ubio sam jednog stražara pokraj zida. On je pucao na mene, zato je pištolj bio prazan. Promašio je, a ja sam ga ubio bodežom i ostavio bodež da mu viri iz prsnog koša kad sam začuo tvoj krik. Ubio bih deset ljudi da dođem do tebe, Claire.” Glas mu je napukao. “A kad si kriknula, krenuo sam prema tebi, naoružan samo praznim pištoljem i svojim dvjema rukama.” Sada je govorio malo mirnije, ali pogled mu je još uvijek bio divlji od boli i bijesa. Ja sam šutjela. Uznemirena


užasom svog susreta s Randallom, uopće nisam shvatila kakva mu je očajnička hrabrost trebala da dođe za mnom u utvrdu. Iznenada se okrenuo od mene i objesio ramena. “Imaš pravo”, rekao je tihim glasom. “Da, imaš pravo.” Bijes mu je iznenada nestao iz glasa, a zamijenio ga je ton kakav nikad prije nisam čula, čak ni kad je trpio krajnje tjelesne boli. “Povrijeđen mi je ponos. A ponos je gotovo sve što mi je ostalo.” Naslonio je podlaktice na hrapavu koru borova stabla i pustio da mu glava iscrpljeno padne na njih. Govorio je tako tihim glasom da sam ga jedva čula. “Razdireš mi dušu, Claire.” Nešto vrlo slično događalo se i s mojom dušom. Nesigurno sam mu prišla s leđa. Nije se pomaknuo, čak ni kad sam ga zagrlila oko struka. Naslonila sam obraz na njegova pogrbljena leđa. Drhtao je, a košulja mu je bila vlažna, promočena znojem od siline strasti. “Žao mi je”, jednostavno sam rekla. “Molim te, oprosti mi.” Okrenuo se i čvrsto me zagrlio. Osjetila sam da mu drhtavica postupno popušta. “Opraštam ti, curo”, napokon mi je promrmljao u kosu. Zatim me pustio i pogledao, trijezno i formalno. “I meni je žao”, rekao je. “Zamolit ću te da mi oprostiš na mojim riječima, rekao sam više no što sam mislio. Hoćeš li i ti oprostiti meni?” Nakon njegovih posljednjih riječi, jedva sam smatrala da mu imam što oprostiti, ali kimnula sam glavom i stisnula mu ruke. “Opraštam ti.” U opuštenijoj tišini, opet smo zajahali konja. Pred nama se protezao dug komad ravne ceste i ja sam daleko naprijed spazila mali oblak prašine koji su Dougal i ostali ostavljali za sobom. Jamie je opet bio sa mnom; pridržavao me jednom rukom dok smo jahali, pa sam se osjećala sigurnije. Ali nejasan osjećaj povrijeđenosti i distance nije nestao; još uvijek nismo zaliječili sve rane. Oprostili smo jedno drugom, ali riječi koje smo izgovorili zadržale su se u sjećanju i nisu bile zaboravljene.


22. Razračunavanje Stigli smo u Doonesbury dobrano poslije mraka. Srećom, bilo je to prilično veliko mjesto, s postajom za kočiju i gostionicom. Dok je plaćao gostioničaru, Dougal je načas zažmirio od muke; trebalo je izdvojiti priličan broj dodatnih srebrnjaka da bi se osigurala gostioničareva šutnja o našoj nazočnosti. Ali srebrnjaci su nam također osigurali obilnu večeru i mnogo piva. Unatoč hrani, večera je protekla u sumornoj atmosferi, uglavnom u tišini. Sjedeći u poderanoj haljini, skromno pokrivenoj Jamiejevom košuljom, očito sam bila u nemilosti. Svi osim Jamieja ponašali su se kao da sam nevidljiva, a čak ni on nije učinio mnogo više nego da s vremena na vrijeme gurne kruh i meso u mom smjeru. Osjetila sam olakšanje kad smo napokon otišli u sobu na katu, premda je bila mala i skučena. S uzdahom sam se skljokala na krevet, ne obazirući se na stanje posteljine. “Mrtva sam umorna. Ovo je bio naporan dan.” “Da, to je točno.” Jamie je otkopčao ovratnik i manšete i otpasao remen za mač, ali nije se pokrenuo da se razodjene dalje. Izvukao je remen iz korica i udvostručio ga, zamišljeno svijajući kožu. “Dođi u krevet, Jamie. Što čekaš?” Prišao je krevetu i zastao, blago njišući pojas naprijed-natrag. “Pa, curo, bojim se da večeras moramo riješiti još jednu stvar prije spavanja.” Osjetila sam iznenadan ubod strepnje. “Što to?” Nije mi odmah odgovorio. Namjerno nije sjeo na krevet do mene; umjesto toga primaknuo je stolac i sjeo na njega, sučelice meni. “Shvaćaš li ti, Claire, da smo svi mi danas popodne mogli biti ubijeni?” upitao me tihim glasom. Posramljeno sam oborila pogled na poplun. “Da, shvaćam. To je moja krivica. Žao mi je.” “Dakle shvaćaš”, rekao je. “A znaš li što bi se dogodilo da je netko od nas učinio takvu stvar i doveo ostale u opasnost? Vjerojatno bi ga bičevali ili bi mu odsjekli uši, a možda bi ga i ubili na licu mjesta.” Problijedjela sam. “Ne, nisam to znala.” “Ja znam da ti još nisi posve upoznala naše običaje, i to ti je neka isprika. Ali ja sam ti rekao da ostaneš skrivena. Da si me poslušala, do ovoga ne bi došlo. Sad će nas Englezi posvuda tražiti, pa ćemo se morati skrivati danju i putovati noću.” Zastao je. “A što se tiče satnika Randalla... e pa, to je već nešto drugo.” “Jako mi je žao, Jamie”, rekla sam. Jamie je na moju ispriku odmahnuo rukom. “Eh, da si time povrijedila samo mene, ne bih to više nikad spomenuo. Iako, kad već razgovaramo o tome”, dobacio mi je oštar pogled, “reći ću ti da me je gotovo ubilo kad sam vidio tu životinju s rukama na tebi.” Skrenuo je pogled na vatru, smrknuta lica, kao da u sebi ponovo proživljava današnje događaje. Pomislila sam da mu ispričam o Randallovim... teškoćama, ali bojala sam se da bi to učinilo više štete nego koristi. Očajnički sam ga željela zagrliti i zamoliti da mi oprosti, ali nisam ga se usudila dodirnuti. Nakon dugog trenutka tišine, uzdahnuo je, ustao i remenom se lagano lupnuo o bedra. “Dobro onda”, rekao je. “Najbolje da to obavimo. Napravila si veliku štetu ne poslušavši moje naredbe i zbog toga ću te kazniti, Claire. Sjećaš li se što sam ti rekao kad sam te jutros ostavio?” Dobro sam se toga sjećala, pa sam žurno skočila preko kreveta i naslonila se leđima na zid. “Što želiš reći?”


“Znaš ti dobro što želim reći”, odgovorio je čvrstim glasom. “Klekni pokraj kreveta i podigni suknju, curo.” “Neću to učiniti!” Čvrsto sam objema rukama uhvatila visoku nogu kreveta i povukla se još dublje u kut. Jamie me načas škiljeći gledao, razmišljajući što da učini. Sinulo mi je da je dobrih dvadesetak kila teži od mene i da ga ništa ne sprečava da mi učini što god poželi. Ali naposljetku se ipak odlučio za razgovor a ne za akciju, pa je pažljivo odložio remen i dopuzao preko kreveta do mene. “Slušaj, Claire...” počeo je. “Rekla sam ti da mi je žao!” planula sam. “A to sam ozbiljno mislila. Nikad više neću učiniti nešto slično!” “U tome i jest stvar”, polako je odvratio. “Ti bi to mogla opet učiniti. A to je zato što ne shvaćaš stvari dovoljno ozbiljno. Mislim da ti dolaziš s mjesta gdje su stvari lakše. U tvom svijetu, zanemariti zapovijedi i uzeti stvari u svoje ruke nije pitanje života i smrti. U najgorem slučaju, time možeš nekoga dovesti u neugodnu situaciju ili naljutiti, ali to vjerojatno nikoga neće ubiti.” Gledala sam kako prstima nabire smećkasti pled kilta i sređuje misli. “Neugodna je istina da na mjestima i u vremenima kao što je ovo, sitna djela mogu imati vrlo ozbiljne posljedice - osobito za čovjeka poput mene.” Vidio je da sam na rubu suza i potapšao me po ramenu. “Ja znam da ti nikad ne bi namjerno dovela u opasnost ni mene ni bilo koga drugog. Ali lako bi to mogla učiniti nenamjerno, kao što si učinila danas, zato što mi još uvijek ne vjeruješ kad ti kažem da su stvari opasne. Ti si navikla razmišljati vlastitom glavom, i znam”, postrance me pogledao, “da nisi naviknuta da ti muškarac govori što da radiš. Ali moraš to naučiti, za dobro svih nas.” “U redu”, polako sam odvratila. “Shvaćam. Dakako, imaš pravo. U redu, odsad ću slušati tvoje zapovijedi, čak ako se i ne slažem s njima.“ “Dobro.” Ustao je i dohvatio remen. “A sad, ustani s kreveta da to obavimo.” Zinula sam od šoka. “Što! Pa rekla sam ti da ću te odsad slušati!” S očajanjem je uzdahnuo i opet sjeo na stolac. Mirno me pogledao. “Slušaj me sad. Kažeš mi da razumiješ i ja ti vjerujem. Ali razlika je razumjeti nešto i doista to znati duboko u sebi.” Nevoljko sam kimnula glavom. “U redu. E sad, moram te kazniti, i to iz dva razloga: prvo, zato da to doista shvatiš.” Iznenada se nasmiješio. “Iz osobnog ti iskustva mogu reći da dobre batine natjeraju čovjeka da razmotri stvari u ozbiljnijem svjetlu.” Čvršće sam stisnula nogu kreveta. “A drugi je razlog ovaj”, nastavio je. “Moram to učiniti zbog ostalih. Sigurno si primijetila kako su se svi večeras držali.” Doista sam to primijetila. Za večerom mi je bilo tako neugodno da sam osjetila olakšanje kad sam pobjegla u sobu. “Postoji nešto što se zove pravda, Claire. Svima si nanijela nepravdu i za to moraš biti kažnjena.” Duboko je uzdahnuo. “Ja sam ti muž, pa je moja dužnost da to učinim. A to ću i učiniti.” Snažno sam se protivila tom prijedlogu, i to iz nekoliko razloga. Što god da je u ovoj situaciji pravedno - a morala sam priznati da je Jamie barem djelomice u pravu - pomisao da me itko tuče, iz bilo kojeg razloga, duboko je vrijeđala moj osjećaj samopoštovanja. Osjećala sam duboku izdaju što mi muškarac kojeg sam smatrala prijateljem namjerava učiniti takvo što. A moj nagon samoodržanja bio je užasnut mišlju da se prepustim na milost i nemilost nekome tko rukuje dvosjeklim mačem od osam kila kao da je metlica za muhe. “Neću ti dopustiti da me istučeš”, rekla sam odlučnim glasom, čvrsto stežući nogu kreveta. “Oh, nećeš?” Podigao je crvenkastožute obrve. “E pa, moram ti reći, curo, ne vjerujem da ti o tome odlučuješ. Sviđalo se to tebi ili ne, ti si mi žena. Kad bih ti poželio slomiti ruku ili hraniti te samo kruhom i vodom, ili ne puštati te danima iz sobe - a nemoj misliti da me ne dovodiš u iskušenje - mogao bih to učiniti, a kamoli da ti ugrijem stražnjicu.” “Vikat ću!”


“Vjerojatno. Ako ne prije, onda sigurno kad te počnem tući. Ti imaš dobra pluća, pa očekujem da će te čuti sve do najbliže farme.” Odbojno se nacerio i prešao preko kreveta po mene. S izvjesnim mi je teškoćama raširio prste i snažno me povukao na rub kreveta. Ja sam ga udarila nogom u cjevanicu, ali nisam imala cipele pa ga nisam ozlijedila. Malo je zastenjao i uspio me poleći na krevet, licem nadolje, i svinuti mi ruke da me zadrži u tom položaju. “Učinit ću to, Claire! Ako se ne budeš opirala, smatrat ću da je račun podmiren s dvanaest udaraca.” “A ako se budem opirala?” upitala sam drhtavim glasom. Dohvatio je remen i lupnuo njime o svoju nogu s gadnim pljeskom. “Onda ću ti staviti koljeno na leđa i tući te dok me ruka ne zaboli, a upozoravam te, ti ćeš se umoriti mnogo prije mene.” Odmakla sam se od kreveta i okrenula se da ga pogledam u lice, stegnutih šaka. “Barbarine! Sadistu!” bijesno sam prosiktala. “Ti ovo činiš radi vlastitog užitka! Nikad ti to neću oprostiti!” Jamie je zastao i svinuo remen. “Ne znam što je to sadist”, odgovorio mi je mirnim glasom. “A ako ti ja oprostim za ovo popodne, vjerujem da ćeš i ti oprostiti meni, čim budeš opet u stanju sjediti.” “A što se tiče užitka...” Usne su mu zatitrale. “Rekao sam da te moram kazniti. Nisam rekao da u tome neću uživati.” Pozvao me prstom. “Dođi ovamo.” Sutradan ujutro oklijevala sam napustiti sklonište naše sobe, pa sam se vrzmala po sobi vežući i razvezujući vrpce na haljini i četkajući kosu. Nisam progovorila ni riječi s Jamiejem od sinoć, ali on je primijetio da oklijevam i ohrabrio me da izađem s njim na doručak. “Ne moraš strahovati od susreta s ostalima, Claire. Vjerojatno će te malo zadirkivati, ali neće biti ništa strašno. Glavu gore!” Kvrcnuo me ispod brade, a ja sam ga ugrizla za ruku, oštro ali ne i duboko. “Ooh!” Povukao je prste. “Pazi se, curo; ne znaš gdje su mi prsti bili.” Ostavio me hihoćući se i otišao na doručak. Nije čudo da je dobro raspoložen, ogorčeno sam pomislila. Ako je sinoć htio osvetu, dobio ju je. Provela sam vrlo neugodnu noć. Moj kolebljivi pristanak trajao je točno do prvog bolnog udarca kožnatog remena po mesu. Uslijedila je kratka i žestoka borba, koja je Jamieju ostavila krvav nos, tri dražesne brazgotine na obrazu i velik ugriz na zapešću. Kao što se moglo i očekivati, ja sam završila napola umotana u masni poplun s koljenom na leđima, istučena gotovo do smrti. Pokazalo se da je Jamie bio u pravu, prokleta mu bila crna škotska duša. Muškarci su me pozdravili suzdržano ali prijateljski; sinoćnje neprijateljstvo i prezir nestali su bez traga. Dok sam stavljala jaja na tanjur, prišao mi je Dougal i očinski me zagrlio oko ramena. “Nadam se da Jamie sinoć nije bio previše grub prema vama, curo. Blago rečeno, zvučalo je kao da vas kolje.” Jako sam se zarumenjela i okrenula se kako me ne bi vidio. Nakon Jamiejevih neugodnih primjedaba, čvrsto sam odlučila držati jezik za zubima tijekom cijelog iskušenja. Ali, kad je došlo do toga, izazvala bih samu Sfingu da drži jezik za zubima dok je Jamie Fraser mlati remenom. Dougal se okrenuo Jamieju, koji je za stolom jeo kruh i sir. “Hej, Jamie, nisi baš morao napola ubiti curu. I nježan podsjetnik bio bi dovoljan.” Ilustrirao je svoje riječi čvrsto me pljesnuvši po stražnjici, a ja sam se trgla od boli i mrko ga pogledala. “Žuljevi na guzici nikad nikog nisu ubili”, dobacio je Murtagh s punim ustima kruha. “Istina”, odvratio je Ned. “Sjednite ovamo, curo!” “Radije ću stajati, hvala”, dostojanstveno sam odvratila, našto su svi prasnuli u smijeh. Jamie se zadubio u rezanje komada sira, pažljivo izbjegavajući moj pogled.


Tijekom dana još su me malo dobroćudno zadirkivali, a svaki od muškaraca našao je neku izliku da me s hinjenom sućuti potapše po stražnjici, ali sve u svemu, bilo je podnošljivo, pa sam i protiv volje počela vjerovati da je Jamie možda imao pravo, premda me još uvijek spopadala želja da ga zadavim. Budući da sjedenje nije dolazilo u obzir, tijekom prijepodneva obavljala sam sitne poslove kao što je šivanje i prišivanje dugmadi, što sam mogla obaviti stojeći uz prozor, pod izlikom da mi za šivanje treba svjetlost. Ručak sam pojela stojeći, a onda smo svi otišli u svoje sobe da se odmorimo. Dougal je odlučio da pričekamo do mraka prije no što krenemo prema sljedećoj postaji na našem putovanju, Bargrennanu. Jamie me slijedio u našu sobu, ali ja sam mu zalupila vrata pred nosom. Neka opet spava na podu. Sinoć je bio prilično taktičan; odmah nakon obavljena posla opet je stavio remen i bez riječi izašao iz sobe. Vratio se sat vremena poslije, kad sam već ugasila svjetlo i legla u krevet, ali imao je dovoljno pameti da ne legne u krevet do mene. Zagledao se u tamu gdje sam ja nepomično ležala, a onda je duboko uzdahnuo, umotao se u svoj ogrtač i legao na pod pokraj vrata. Bila sam previše bijesna, uznemirena i tjelesno ozlijeđena da bih mogla zaspati, pa sam veći dio noći ležala budna, naizmjence razmišljajući o onome što mi je Jamie rekao i želeći ustati i udariti ga nogom u neko osjetljivo mjesto. Da sam mogla biti objektivna, za što nisam bila raspoložena, možda bih priznala sebi da je imao pravo kad je rekao da ne shvaćam stvari dovoljno ozbiljno. Ali nije imao pravo kad je rekao da su stvari manje opasne u mom vremenu - ma gdje ono bilo. Zapravo, pomislila sam, istina je vjerojatnije upravo suprotna. Na razne načine, ovo mi je doba još uvijek izgledalo nestvarno, kao da gledam kakav kazališni komad ili natjecanje za najljepšu haljinu. U usporedbi s prizorima mehaniziranog masovnog ratovanja iz mog vremena, svi sitni i žestoki sukobi što sam ih ovdje vidjela - nekoliko ljudi naoružanih mačevima i mušketama - izgledali su mi više slikoviti nego prijeteći. Mučile su me proporcije. Čovjek ubijen mušketom isto je tako mrtav kao i čovjek ubijen granatom. Riječ je samo o tome da granata ubija na bezličan način, uništavajući desetke ljudi, dok iz muškete puca jedan čovjek koji gleda u oči onoga kojeg ubija. A meni je to više nalikovalo na umorstvo nego na ratovanje. Koliko ljudi treba poginuti da bi se to moglo nazvati ratom? Možda toliko da ne moraju doista vidjeti jedan drugoga? A ipak, za Dougala, Jamieja, Ruperta i Neda ovo je očigledno rat - ili barem ozbiljan posao. Čak je i mali Murtagh, s licem štakora, imao razloga za nasilje, osim prirodnih sklonosti. A koji su to razlozi? Da bi vladao jedan kralj umjesto drugoga? Hanoveri i Stuarti? Za mene su to bila samo imena s karte na zidu školske učionice. Kako se to može usporediti s nezamislivim zlom Hitlerova Reicha? Pretpostavljam da se ti vladari razlikuju za one koji žive pod njihovom vlašću, premda se meni te razlike čine trivijalnima. Ali kad se pravo da čovjek živi onako kako želi, smatralo trivijalnim? Je li pravo da čovjek sam odabere svoju sudbinu manje vrijedno od potrebe da se izbjegne veće zlo? Razdraženo sam se promeškoljila u krevetu i oprezno protrljala bolnu stražnjicu. Zapiljila sam se u Jamieja, koji je ležao sklupčan pokraj vrata. Disanje mu je bilo ravnomjerno ali plitko; možda ni on ne može zaspati. Ponadala sam se da je .tako. Isprva sam bila sklona gledati na cijelu svoju neobičnu i nesretnu pustolovinu kao na melodramu; takve se stvari naprosto ne događaju u stvarnom životu. Doživjela sam mnogo šokova otkako sam zakoračila kroz onaj procjep u kamenu, ali najgori od njih dogodio mi se danas popodne. Jack Randall, toliko sličan Franku, a ipak tako strašno različit od njega. Kad mi je spustio ruku na dojku, to je iznenada stvorilo vezu između mog prijašnjeg života i života koji sam sada vodila i spojilo moje odvojene stvarnosti s praskom, poput udara groma. A tu je i Jamie: njegovo lice, ukočeno od straha na prozoru Randallove sobe, izobličeno bijesom pokraj ceste, ukočeno od boli zbog mojih uvreda. Jamie. Bez dvojbe, Jamie je stvaran, stvarniji no što mi je ikad itko bio, stvarniji čak i od Franka i života što sam ga vodila u 1945. godini. Jamie, nježni ljubavnik i dvolični gad. Možda je u tome dio problema. Jamie mi je tako potpuno ispunjavao osjetila da mi se svijet oko njega činio gotovo nevažnim. Ali nisam si više mogla dopustiti da zanemarujem taj svijet. Moja ga je nesmotrenost danas popodne umalo ubila, a želudac mi se okrenuo na pomisao da ga izgubim. Iznenada sam se uspravila na krevetu, s namjerom da ga odem probuditi i kažem mu neka legne u krevet pokraj mene. Ali kad sam svom svojom težinom sjela na rezultate njegovih djela, isto sam se tako naglo predomislila i bijesno se spustila natrag na trbuh.


Nakon što sam tako provela noć, razapeta između napadaja bijesa i filozofskih razmatranja, bila sam posve iscrpljena. Spavala sam cijelo popodne i pospano se odvukla na laganu večeru kad me Rupert probudio upravo prije mraka. Dougal mi je kupio novog konja, nedvojbeno se zgrčivši zbog troška. Bila je to dobra kobila, premda neskladno građena, blaga pogleda i kratke, čekinjaste grive, pa sam joj smjesta dala ime Dikica. Nisam računala s učincima dugotrajnog jahanja nakon jakog premlaćivanja. Sumnjičavo sam pogledala kruto sedlo na Dikičinim leđima, iznenada shvativši što me čeka. A onda je debeli ogrtač pao preko sedla, a Murtaghovo sjajno crno štakorsko oko zavjerenički mi je namignulo s druge strane kobile. Odlučila sam patiti u dostojanstvenoj tišini i sjela u sedlo, turobno stisnuvši zube. Činilo se da među muškarcima postoji neizrečena zavjera galantnosti; naizmjence su se u čestim intervalima zaustavljali da isprazne mjehur, što mi je omogućavalo da na nekoliko minuta sjašem i kriomice protrljam svoju bolnu pozadinu. S vremena na vrijeme, netko bi predložio da zastanemo zbog pića, što je zahtijevalo da i ja stanem, budući da je Dikica nosila boce s vodom. Drmusali smo se nekoliko sati na taj način, ali bol se postupno pogoršavao, pa sam se neprestance premještala u sedlu. Napokon sam poslala dostojanstvenu patnju dovraga i zaključila da naprosto moram sjahati. “Stoj!” rekla sam Dikici i naglo sjahala. Dok sam se pretvarala da pregledavam njezino prednje lijevo kopito, polako su nas okružili ostali konji. “Bojim se da je imala kamen u potkovi”, slagala sam. “Izvukla sam ga, ali radije bih malo hodala s njom, ne želim da počne hramati.” “Ne, to ne smijemo dopustiti”, složio se Dougal. “U redu, hodajte malo s njom, ali netko mora ostati s vama. Ovo nije baš prometna cesta i ne možemo vas ostaviti samu.” Jamie je smjesta sjahao. “Ja ću ostati s njom”, tiho je rekao. “Dobro. Nemojte se predugo zadržavati, moramo stići u Bargrennan prije zore. Nađimo se kod znaka Crvenog vepra, gostioničar nam je prijatelj.” Dao je znak ostalima da krenu za njim, pa su nastavili oštrim kasom i ostavili nas u prašini. Nekoliko mučnih sati u sedlu nije mi popravilo raspoloženje. Neka Jamie pješaci sa mnom. Neka sam prokleta ako budem razgovarala s tim sadističkim, nasilnim divljakom. Na svjetlu polumjeseca koji se dizao nebom, nije mi izgledao bogzna kako nasilno, ali sam zatomila osjećaje i nastavila hramati, pažljivo izbjegavajući njegov pogled. Moji zloupotrijebljeni mišići isprva su prosvjedovali zbog vježbe na koju nisu bili navikli, ali nakon otprilike pola sata počela sam se mnogo lakše kretati. “Sutra ćeš se osjećati mnogo bolje”, nehajno je primijetio Jamie. “Premda nećeš moći sjediti bez nelagode do preksutra.” “A po čemu si ti takav stručnjak?” planula sam. “Često tučeš ljude?” “Pa, ne baš”, odgovorio je, neuznemiren mojim tonom. “Ovo mi je prvi put da sam nekoga istukao. Ali zato imam veliko iskustvo s druge strane.” “Ti?” Zinula sam od čuda. Nisam mogla zamisliti da itko podiže remen na ovu visoku masu mišića i tetiva. Kad mi je vidio izraz lica, nasmijao se. “Kad sam bio malo manji, Saskinjo. Ne mogu se ni sjetiti koliko sam puta dobio remenom po stražnjici između svoje osme i trinaeste godine. Tada sam prerastao oca, pa mu je postalo nezgrapno da me naprći preko ograde.” “Otac te tukao?” “Da, najčešće on. Naravno, tukao me i učitelj u školi, a tu i tamo i Dougal ili neki drugi ujak, zavisno od toga gdje sam bio i što sam učinio.” Unatoč odluci da ga ignoriram, to me zainteresiralo. “A što si obično učinio?”


Opet se nasmijao na mirnom noćnom zraku, tihim ali zaraznim smijehom. “Pa, ne sjećam se svih slučajeva. Ali rekao bih da sam najčešće i zaslužio batine. Ne vjerujem da me tata ikad istukao bez razloga, blago rečeno.” Minutu je zamišljeno hodao bez riječi. “Hm. Da vidimo. Jedanput sam dobio batine zato što sam kamenjem gađao kokoši, jedanput zato što sam jahao na kravama i previše ih iscrpio za mužnju, a jedanput zato što sam pojeo sav džem s kolača a njih ostavio. Ah, da, jedanput zato što nisam zatvorio vrata staje pa su konji izašli, jedanput zato što sam zapalio golubinjak - to je bio nesretan slučaj, nisam to namjerno učinio - a jedanput zato što sam izgubio školske udžbenike - to sam učinio namjerno...” Zastao je i slegnuo ramenima kad sam se protiv volje nasmijala. “Uobičajene stvari. Ali najčešće zato što sam nešto rekao kad sam trebao šutjeti.” Frknuo je sjetivši se nečega. “Jedanput je moja sestra Jenny razbila vrč. Toliko se razljutila kad sam je zadirkivao da je izgubila živce i bacila ga na mene. Kad je tata došao, zahtijevao je da mu kažemo tko je razbio vrč, a ona se previše uplašila da bi priznala, pa me samo pogledala, razrogačenih i uplašenih očiju - oči su joj plave kao i meni, ali ljepše, obrubljene crnim trepavicama.” Opet je slegnuo ramenima. “I tako sam rekao ocu da sam ga ja razbio.” “Jako plemenito!” sarkastično sam odvratila. “Sestra ti je zacijelo bila zahvalna.” “No da, možda bi i bila. Samo što je otac cijelo vrijeme stajao s druge strane otvorenih vrata, pa je vidio što se doista dogodilo. Tako da je nju išibao zato što je izgubila živce i bacila vrč, a mene je išibao dvaput; jedanput zato što sam je zadirkivao, a drugi put zato što sam lagao.” “To nije pravedno!” ogorčeno sam rekla. “Moj otac nije uvijek bio nježan, ali obično je bio pravedan”, mirno je odvratio Jamie. “Rekao je da je istina istina i da ljudi moraju preuzeti odgovornost za svoja djela, što je točno.” Postrance me pogledao. “Ali rekao mi je da je velikodušno od mene što sam preuzeo krivicu na sebe, i premda me mora kazniti, mogu odabrati želim li da me išiba ili da odem u krevet bez večere.” Skrušeno se nasmijao i zavrtio glavom. “Tata me prilično dobro poznavao. Odabrao sam šibanje bez razmišljanja.” “Ti si prava izjelica, Jamie”, rekla sam. “Istina”, nasmijao se bez ogorčenja, “uvijek sam i bio. A i ti si, žderonjo”, rekao je svom konju. “Strpi se malo, dok ne stanemo na odmor.” Povukao je uzde i odmaknuo znatiželjnu njušku svog konja od primamljivog busenja trave uz cestu. “Da, moj je otac bio pravdan”, nastavio je, “i obziran u vezi s tim, premda ja u ono doba to sigurno nisam znao cijeniti. Ako bih učinio kakvu psinu, nije me puštao da čekam na batine nego bi me odmah kaznio - ili čim bi za nju doznao. Uvijek se pobrinuo da znam zašto dobivam batine, a ako sam se htio braniti, uvijek bi me saslušao.” Dakle, to mi pokušavaš reći, pomislila sam. Neodoljivi spletkaru! Sumnjala sam da će me šarmom uspjeti odvratiti od čvrste namjere da mu prvom prilikom iskopam oči, ali samo neka izvoli pokušati. “Jesi li se ikad uspio opravdati?” upitala sam ga. “Nisam. U većini slučajeva, sve je bilo jasno, a optuženik je sam sebe osudio. Ali katkad bih uspio malo ublažiti kaznu.” Protrljao je nos. “Jedanput sam mu rekao da je premlaćivanje sina najneciviliziraniji način nametanja svoje volje. Odgovorio mi je da imam otprilike isto toliko razuma kao i stup pokraj kojeg stojim, a vjerojatno i manje. Rekao mi je da je poštovanje roditelja jedan od kamena temeljaca civiliziranog ponašanja i dok to ne naučim, bolje mi je da se naviknem gledati svoje nožne prste dok mi jedan od mojih barbarskih roditelja praši tur.” Ovog puta nasmijala sam se zajedno s njim. Na cesti je vladao mir, ona vrsta potpune tišine koja vas okruži kad ste miljama daleko od bilo koga drugog. Takvu je tišinu teško naći u mom mnogoljudnijem vremenu, kad ljudi šire svoj utjecaj pomoću strojeva, pa pojedinac može napraviti isto toliko buke kao i čitava gomila ljudi. Ovdje su jedini zvukovi bili šum biljaka, povremeni kreštavi zov noćne ptice i mekani mukli odjeci konjskih kopita. Sada sam već malo lakše hodala jer su mi se zgrčeni mišići počeli opuštati od vježbe. A dok sam slušala Jamiejeve šaljive i skromne priče, i moja je ljutnja malo popustila. “Naravno, nimalo nisam volio dobivati batine, ali ako sam mogao birati, više sam ih volio dobivati od tate nego od učitelja. U učionici bismo ih najčešće dobili remenom po dlanu, a ne po stražnjici. Otac je govorio


da ne bih mogao obaviti nikakav posao kad bi me išibao po ruci, a ako me išiba po stražnjici, barem neću pasti u iskušenje da sjedim i ljenčarim.” “Obično bismo svake godine dobili novog učitelja. Učitelji nisu dugo ostajali - najčešće bi postali farmeri ili se preselili u bogatije krajeve. Tako su slabo plaćeni da su uglavnom mršavi i gladni. Imao sam jednog učitelja koji je bio tako debeo da nisam mogao povjerovati da je doista učitelj, izgledao mi je kao prerušeni svećenik.” Prisjetila sam se debeljuškastog malog oca Baina i kimnula glavom u znak slaganja. “Jednog se osobito dobro sjećam, jer nas je tjerao da stanemo pred razred s ispruženim rukama, a onda bi nam nadugačko i naširoko držao predavanja o našim manama prije no što bi nas počeo kažnjavati, a i između udaraca. Stajao bih s ispruženom rukom, pun kajanja, moleći se da prestane propovijedati i prijeđe na posao, prije no što izgubim hrabrost i počnem plakati.” “Pretpostavljam da mu je to i bila namjera”, rekla sam, i protiv volje suosjećajući s njim. “O, da”, odvratio je bez oklijevanja. “Ali trebalo mi je izvjesno vrijeme da to shvatim. A kad sam napokon shvatio, obično nisam mogao držati jezik za zubima.” Uzdahnuo je. “I što se dogodilo?” Sada sam već gotovo zaboravila na bijes. “Pa, jednog dana natjerao me da ustanem - često me tukao zato što nisam mogao dobro pisati desnom rukom pa sam stalno pisao lijevom. Lupio me triput - trebalo mu je gotovo pet minuta da to obavi, tom gadu - pa me stao vrijeđati da sam glupi, lijeni i tvrdoglavi mladi nesposobnjaković prije no što me opet udario. U ruci mi je žestoko gorjelo, jer to mi je bila druga kazna tog dana, a bio sam uplašen jer sam znao da ću dobiti grozne batine kad se vratim kući - to je bilo pravilo; ako bih dobio batine u školi, opet bih ih dobio čim bih se vratio kući, jer otac je smatrao da je školovanje važno - no, izgubio sam živce.” Kao da želi zaštititi osjetljivi dlan, lijevom je rukom nesvjesno stegnuo uzdu. Zastao je i pogledao me. “Ja malokad gubim živce, Saskinjo, i obično to požalim.” A to je, pomislila sam, najbliže isprici koju ću dobiti. “Jesi li i tada požalio?” “Pa, stegnuo sam šake i bijesno ga pogledao - bio je visok i mršav tip, možda dvadeset godina star, premda je meni izgledao stariji - a onda sam mu rekao: ‘Ne bojim vas se i nećete me natjerati da zaplačem, ma koliko me jako udarili!’ On je nato duboko udahnuo i polako izdahnuo. Pretpostavljam da sam pogriješio što sam mu to rekao dok je još uvijek držao remen u ruci.” “Nemoj mi reći”, odvratila sam. “Pokušao ti je dokazati da nisi u pravu.” “O da, pokušao je.” Jamie je kimnuo glavom, a lice mu je bilo u mraku pod oblačnim nebom. U glasu mu se osjećalo izvjesno turobno zadovoljstvo. “Znači da nije uspio?” Zatresao je čupavom glavom. “Nije. Ili me barem nije uspio natjerati da zaplačem. Ali svakako me natjerao da požalim što nisam držao jezik za zubima.” Načas je zastao i okrenuo lice prema meni. Oblaci su se na trenutak razdvojili, a svjetlost mu je dotakla rubove čeljusti i obraza, pa je izgledao pozlaćeno, kao jedan od Donatellovih arhanđela. “Kad ti je Dougal opisivao moj karakter, prije no što smo se vjenčali, je li ti kojim slučajem spomenuo da sam katkad pomalo tvrdoglav?” Kose oči sijevnule su, sličnije Luciferu nego Mihaelu. Nasmijala sam se. “Blago rečeno. Ako se dobro sjećam, rekao je da su Fraseri tvrdoglavi kao stijene, a ti da si najgori od svih. Zapravo”, dodala sam pomalo suho, “to sam i sama primijetila.” Nasmiješio se i skrenuo konja da zaobiđe duboku lokvu na cesti, vodeći moga na uzdi iza sebe. “Mmph, ne mislim tvrditi da Dougal nije u pravu”, rekao je kad je zaobišao lokvu. “Ali ako sam tvrdoglav, to sam naslijedio od oca. I on je bio takav, pa smo se povremeno zapletali u prepirke iz kojih se nismo mogli izvući bez upotrebe sile. Obično bi završile tako da sam se ja morao naprćiti preko ograde.” Iznenada je ispružio ruku i zgrabio uzde mog konja. “Hej, hej! Mir! Stad, mo dhu!” Manje uplašen, njegov se konj samo trgnuo i nervozno zabacio glavu. “Što je?” Unatoč tome što su dijelovi ceste i okolnog polja bili osvijetljeni mjesečinom, nisam mogla vidjeti ništa. Pred nama je bio borov šumarak, a činilo se da konji nisu skloni da mu se primaknu.


“Ne znam. Ostani ovdje i budi tiha. Zajaši svog konja i uhvati uzde moga. Ako ti doviknem, pusti uzde i bježi”, odgovorio je Jamie tihim i nehajnim glasom, smirujući i mene i konje. Svom je konju promrmljao “Sguir!” i pljusnuo ga po vratu da ga natjera bliže mojemu, a onda je s rukom na bodežu nestao u vrijesku. Napela sam oči i uši ne bih li razabrala što to još uvijek uznemirava konje. Vrpoljili su se i udarali nogama o tlo, razdraženo trzajući ušima i repovima. Oblaci su se sada već razbili i plovili na noćnom vjetru, ostavljajući samo raspršene tragove na licu sjajnog polumjeseca. Unatoč mjesečini, nisam mogla ništa vidjeti na cesti ispred sebe, a ni u prijetećem šumarku. Činilo se da je ovo previše kasan sat i nezanimljiva cesta za drumske razbojnike, koji su u škotskom gorju ionako rijetki; ovdje je premalo putnika da bi se isplatilo postavljati zasjede. Šumarak je bio mračan, ali ne i miran. Borovi su tiho šumjeli, a milijuni iglica njihali se na vjetru. Borovi su drevno drveće i izgledaju jezovito u polumraku. Golosjemenjače, nositelji češera, rasipači krilatih plodova, mnogo stariji i čvršći od hrastova i jasika s mekanim lišćem i krhkim granama. Prikladan dom za Rupertove duhove i zloduhe. Samo se ti možeš uplašiti drveća, zlovoljno sam pomislila. Ali gdje je Jamie? Uto me jedna ruka zgrabila za stegna i natjerala da jauknem kao uplašeni šišmiš, što je prirodna posljedica pokušaja da čovjek krikne dok mu je srce u ustima. S nerazumnim bijesom osobe obuzete iracionalnim strahom, udarila sam ga nogom u prsa. “Nemoj mi se tako prikradati!” “Tiho”, rekao je. “Hodi sa mnom.” Povukao me sa sedla bez velike ceremonije, spustio na tlo i žurno sapeo konje, koji su uznemireno rzali iza naših leđa dok me odvodio u visoku travu. “Što je?” prosiktala sam, posrćući preko korijenja i stijena. “Tiho. Nemoj govoriti. Spusti pogled i gledaj moja stopala. Slijedi moje korake i stani kad te dodirnem.” Polako i manje-više tiho, otišli smo do ruba borova šumarka. Pod drvećem bilo je mračno, samo mrvice svjetlosti padale su na pokrov iglica pod našim stopalima. Čak ni Jamie nije mogao nečujno hodati po takvoj podlozi, ali šum suhih iglica pod našim nogama gubio se u šumu zelenih iglica iznad nas. Zatim smo naišli na pukotinu u pokrovu, na mjestu gdje se granitna masa dizala sa šumskog tla. Ovdje me Jamie gurnuo pred sebe, vodeći moje ruke i stopala uz mrvljivu kosinu jednog humka. Na vrhu je bilo dovoljno mjesta da legnemo na trbuh jedno do drugoga. Jamie je primaknuo usta mom uhu, jedva dišući. “Pogledaj na desnu stranu, deset metara ispred nas. Na čistini. Vidiš li ih?” Čim sam ih ugledala, mogla sam ih i čuti. Bio je to mali čopor vukova, možda osam ili deset životinja. Nisu zavijali. Plijen je ležao u sjeni, samo mračna mrlja s uzdignutom nogom, tankom poput štapa, koja je vibrirala pod udarcima zuba koji su otkidali meso s trupla. Čulo se samo povremeno tiho režanje ili cviljenje kad bi koja odrasla životinja odgurnula mladunče od zalogaja, i zadovoljni šumovi jedenja, žvakanja i pucketanja kostiju. Kad su mi se oči bolje privikle na taj prizor, obasjan komadićima mjesečine, uspjela sam razabrati nekoliko kudravih prilika koje su site i mirne ležale pod drvećem. Tu i tamo zablistali bi komadići sivog krzna, a vukovi koji su još uvijek stajali pokraj trupla, gurali su se i kopali tražeći mekše meso koje su njihovi prethodnici previdjeli. Iznenada se jedna glava žutih očiju uspravila u traku svjetlosti i naćulila uši. Ispustila je tihi glas upozorenja, nešto između cviljenja i režanja, a onda se pod drvećem iznenada sve prestalo pomicati. Žute oči kao da su se zapiljile u moje. U izgledu životinje nije bilo ni straha ni znatiželje, samo oprezno prepoznavanje. Jamie mi je položio ruku na leđa kako bi me upozorio da se ne mičem, premda nisam osjećala želju da pobjegnem. Činilo mi se da bih satima mogla gledati tu vučicu u oči - bila sam sigurna da je riječ o ženki, premda ne znam zašto - ali onda je ona jedanput naćulila uši kao da me otpušta i opet se nagnula nad svoj obrok. Ostali smo ih gledati još nekoliko minuta, mirne na isprekidanim zrakama svjetlosti. Napokon mi je Jamie dodirnuo ruku u znak da je vrijeme da odemo. Dok smo se vraćali kroz travu na cestu, zadržao je ruku na mojoj kako bi me pridržavao. Bilo je to prvi put otkako me spasio iz Fort Williama da sam mu dopustila da me dodirne. Još uvijek pod dojmom prizora s vukovima, nismo mnogo govorili, ali opet smo se počeli osjećati ugodno u međusobnom društvu.


Dok smo hodali, razmišljajući o pričama koje mi je ispripovijedao, nisam mogla da ne cijenim posao koji je obavio. Uspio mi je prenijeti poruku bez ijedne riječi objašnjenja ili isprike. Pravedno sam te kaznio, govorila mi je ta poruka, onako kako su me naučili. A bio sam milostiv koliko sam mogao. Nisam te mogao poštedjeti boli i poniženja, ali zauzvrat ti darujem priče o svojim bolima i poniženjima, kako bi lakše mogla podnijeti svoje. “Jesi li im to jako zamjerao?” naglo sam ga upitala. “To što su te tukli, hoću reći. Jesi li lako prelazio preko toga?” Lagano mi je stisnuo ruku, a onda ju je ispustio. “Najčešće bih zaboravio na to čim bi bilo gotovo. Osim posljednji put; za to mi je trebalo vremena.” “Zašto?” “Pa... kao prvo, tada sam već imao šesnaest godina i bio odrastao čovjek... ili sam barem tako vjerovao. A kao drugo, vraški me boljelo.” “Ne moraš mi to ispričati ako ne želiš”, rekla sam mu osjetivši da oklijeva. “Je li to bolna priča?” “Ni približno tako bolna kao same batine”, rekao je kroza smijeh. “Ne, nemam ništa protiv toga da ti je ispričam. Ali to je duga priča.” “Još je dug put do Bargrennana.” “Istina. No dobro. Sjećaš se da sam ti rekao kako sam kao šesnaestogodišnjak proveo godinu dana u dvorcu Leoch? Bio je to dogovor između Columa i mog oca - kako bih se upoznao s ljudima iz majčina klana. Dvije sam godine živio kod Dougala, a onda sam na godinu dana otišao u dvorac, da naučim manire, latinski i slične stvari.” “Oh. Pitala sam se kako to da si bio tamo.” “Da, tako je to bilo. Bio sam krupan za svoje godine, ili barem visok, a već sam tada bio dobar mačevalac i bolji konjanik od većine.” “A i jako skroman”, dodala sam. “Ne baš jako. Drzak kao sam vrag, brži na jeziku nego sada.” “Da čovjek ne povjeruje”, ironično sam odvratila. “Točno tako, Saskinjo. Otkrio sam da imam sposobnost nasmijavati ljude, pa sam se često šalio, ne mareći mnogo ni što govorim ni kome. Katkad sam bio okrutan prema drugim momcima, premda mi to nije bila namjera, ali naprosto nisam mogao odoljeti da se ne izbrbljam kad bi mi pala na pamet kakva duhovita primjedba.” Podigao je pogled prema nebu kako bi procijenio koliko je sati. Sada kad se mjesec spustio, bilo je još mračnije. Prepoznala sam Orion kako pluta iznad obzora i taj me poznati prizor na neki način utješio. “I tako sam jednog dana prekardašio. Bio sam u društvu s nekolicinom drugih momaka, išli smo hodnikom, kad sam na drugom kraju ugledao gospođu FitzGibbons. Nosila je veliku košaru, veliku gotovo poput nje, i njihala se naprijed-natrag u hodu. Znaš kako ona sada izgleda, a ni onda nije bila mnogo mršavija.” S nelagodom je protrljao nos. “No, rekao sam nekoliko nepristojnih stvari o njezinu izgledu. Duhovitih, ali vrlo nepristojnih. To je prilično zabavilo moje drugove. Nisam shvatio da me i ona čula.” Sjetila sam se goleme dame iz dvorca Leoch. Uvijek je bila dobro raspoložena, ali nisam vjerovala da je ona vrsta osobe koju se može vrijeđati bez posljedica. “I što je učinila?” “Ništa - tada. Nisam shvatio da me čula sve dok sutradan nije došla na skup u dvorani i ispričala Columu sve o tome.” “Oh, Bože!” Znala sam koliko Colum cijeni gospođu Fitz, pa nisam vjerovala da bi on olako prešao preko bilo kakve nepristojnosti prema njoj. “Što se dogodilo?” “Isto što se dogodilo i Laoghaire - umalo.” Zahihotao se. “Ali ja sam postao vrlo hrabar, pa sam ustao i rekao da odabirem premlaćivanje šakama. Trudio sam se da ostanem vrlo miran i da sve to prihvatim kao odrastao čovjek, premda mi je srce lupalo kao kovačev čekić,


a kad sam pogledao Angusove ruke, malo mi je pozlilo. Izgledale su kao stijene, i to velike. Nekoliko se ljudi u dvorani nasmijalo; tada još nisam bio ovako visok, a imao sam upola manju kilažu. Mali Angus mogao mi je jednim udarcem odrubiti glavu.” “U svakom slučaju, Colum i Dougal namrštili su se, premda sam stekao dojam da su zapravo zadovoljni što imam dovoljno hrabrosti da odaberem šake. A onda je Colum rekao ne, ako se već ponašam kao dijete, bit ću i kažnjen kao dijete. Dao je znak glavom i prije no što sam se stigao pomaknuti, Angus me pred čitavom dvoranom prebacio preko koljena, podigao mi kilt i namlatio me svojim remenom.” “Oh, Jamie!” “Mmmphm. Vjerojatno si primijetila da Angus obavlja svoj posao vrlo profesionalno? Zadao mi je petnaest udaraca, a još i danas točno pamtim kamo je svaki sletio.” Zadrhtao je od sjećanja. “Nosio sam ožiljke još tjedan dana.” Odlomio je nekoliko grančica s borovim iglicama s najbližeg drveta i raširio ih poput lepeze između palca i ostalih prstiju. Miris terpentina iznenada je postao oštriji. “Pa, nisu mi dopustili da tiho odem i viđam rane u samoći. Kad je Angus završio sa mnom, Dougal me uhvatio za kožu na vratu i odvukao me na drugi kraj dvorane. A onda su me prisilili da se vratim čitavim putem na koljenima, preko kamena. Morao sam kleknuti pred Columovim sjedalom i zamoliti gospođu Fitz za oproštaj, pa onda i Columa, a zatim se ispričati svima u dvorani zbog nepristojnosti. Na kraju sam morao zahvaliti Angusu na šibanju. Umalo sam se ugušio dok sam mu zahvaljivao, ali on je bio vrlo milostiv, sagnuo se i pomogao mi da ustanem. Zatim su me posjeli na stolac pokraj Columa i prisilili da ostanem sjediti do kraja vijećanja.” Obrambeno se zgrbio. “Bio je to najgori sat u mom životu. Lice mi je gorjelo, a i stražnjica, koljena su mi bila oguljena, a nisam mogao nikamo pogledati osim u svoja stopala, ali najgore od svega bilo je to što mi se grozno pišalo. Umalo sam svisnuo od muke; radije bih bio pristao da mi se mjehur rasprsne nego da se nakon svega pred svima još i upišam u gaće, ali malo je nedostajalo. Oznojio sam se do kože.” Suspregnula sam smijeh. “Zar nisi mogao reći Columu u čemu je stvar?” upitala sam. “On je savršeno dobro znao u čemu je stvar, a i svi drugi u dvorani, po tome kako sam se meškoljio na stolcu. Ljudi su se kladili hoću li izdržati ili ne.” Slegnuo je ramenima. “Da sam ga zamolio, Colum bi mi dopustio da odem. Ali... no, ja nisam htio popustiti.” Plaho se nasmiješio, pa su mu zubi bljesnuli na tamnom licu. “Odlučio sam da ću radije umrijeti nego da ga zamolim, a umalo sam doista i umro. Kad mi je Colum napokon rekao da mogu ići, uspio sam izaći iz dvorane, ali nisam stigao dalje od najbližih vrata. Skočio sam iza zida i ispustio potoke, mislio sam da nikad neću prestati.” “Dakle”, prezirno je raširio šake i ispustio hrpu borovih iglica, “sada znaš najgoru stvar koja mi se ikad dogodila.” Nisam si mogla pomoći, smijala sam se dok nisam morala sjesti pokraj ceste. Jamie je strpljivo čekao minutu, a onda kleknuo do mene. “Zašto se smiješ?” htio je znati. “To nije nimalo smiješno.” Ali i sam se smješkao. Još uvijek se smijući, zatresla sam glavom. “Ne, nije. To je grozna priča. Samo... Mogu te zamisliti kako tvrdoglavo sjediš, sa stisnutim zubima, a iz ušiju ti suklja para.” Jamie je frknuo, ali se i sam malo nasmijao. “Da. Nije baš lako imati šesnaest godina, zar ne?” “Znači, pomogao si onoj djevojci Laoghaire zato što si se sažalio nad njom”, rekla sam kad sam se uspjela smiriti. “Zato što si znao kako je to.” To ga je iznenadilo. “Pa da, to sam i rekao. Mnogo je lakše podnijeti da te izudaraju u glavu kad imaš dvadeset tri godine nego da ti ispraše tur u javnosti kad imaš šesnaest. Najviše boli povrijeđen ponos, a u toj ga je dobi lako povrijediti.” “Pitala sam se zašto si to učinio. Nikad nisam vidjela da se netko smješka očekujući da ga udare u glavu.” “Poslije se više nisam mogao smješkati.” “Mmh.” Kimnula sam glavom u znak slaganja. “Mislila sam...” počela sam, a onda zastala od nelagode.


“Što si mislila? Oh, misliš na mene i Laoghaire”, rekao je, pogađajući moju misao. “Ti, Alec i svi drugi, uključujući i Laoghaire. Jednako bih postupio i da je ružna.” Lupnuo me laktom u rebra. “Premda nisam očekivao da ćeš mi to povjerovati.” “Pa, vidjela sam vas zajedno u onoj pokrajnjoj sobici”, branila sam se. “Netko te očito naučio kako da se ljubiš.” Jamie je posramljeno strugnuo stopalima po prašini i stidljivo spustio glavu. “Pa, Saskinjo, nisam ja bolji od većine muškaraca. Katkad pokušam, ali ne uspije mi uvijek. Znaš ono mjesto u svetom Pavlu gdje on kaže da je bolje oženiti se nego izgarati?6 Pa, ja sam tada prilično izgarao.” Ponovo sam se nasmijala, lakomisleno, kao da mi je i samoj šesnaest godina. “I tako si se oženio sa mnom”, stala sam ga zadirkivati, “kako bi izbjegao mogućnost grijeha?” “Da. Zato je brak dobar, pretvara u sakrament stvari koje bi čovjek inače morao ispovijedati.” Opet sam se skljokala na tlo. “Oh, Jamie, volim te!” Sada je na njega došao red da se nasmije. Svinuo se u struku a onda sjeo na put, pjeneći se od smijeha. Sopćući i gušeći se, polako je pao na leđa u visoku travu. “Što ti je, za ime Boga?” htjela sam znati, buljeći u njega. Napokon se uspravio i obrisao suze iz očiju. Dašćući je zatresao glavom. “Murtagh je imao pravo o ženama. Saskinjo, riskirao sam život za tebe, počinio krađu, palež, fizički napad i ubojstvo. A ti si me zauzvrat nazvala pogrdnim imenima, izvrijeđala moju muškost, udarila me nogom u jaja i izgrebla mi lice. A onda te premlatim gotovo nasmrt i ispripovijedam ti o najsramotnijoj stvari koja mi se ikad dogodila, a ti mi kažeš da me voliš.” Spustio je glavu na koljena i još se malo smijao. Napokon je ustao, otro oči jednom rukom i pružio mi drugu. “Ne ponašaš se baš razborito, Saskinjo, ali jako si mi draga. Hajdemo.” Postajalo je kasno - ili rano, ovisno o gledanju - pa smo morali jahati ako smo željeli stići u Bargrennan prije zore. U međuvremenu sam se već dovoljno oporavila da mogu sjediti u sedlu, premda me stražnjica još uvijek boljela. Neko smo vrijeme jahali u ugodnoj tišini. Prepuštena svojim mislima, prvi sam put podrobno razmislila o tome što bi se dogodilo ako i kad bih se uspjela dokopati onoga kruga uspravnih kamenova. Premda sam se za Jamieja udala pod prisilom i zavisila o njemu po nuždi, nisam mogla poricati da mi je postao vrlo drag. Ali možda je mnogo važnije ono što on osjeća prema meni. Isprva su nas povezale okolnosti, a onda prijateljstvo i napokon začudno duboka tjelesna strast, ali on mi čak ni usput nije rekao ništa o svojim osjećajima. A ipak... Zbog mene je stavio život na kocku. Ali to je možda učinio zbog bračnih zavjeta; rekao je da će me štititi do posljednje kapi krvi, a ja sam vjerovala da je to ozbiljno mislio. Jače su me dirnuli događaji u posljednja dvadeset i četiri sata, kad mi je iznenada počeo otkrivati svoje osjećaje i svoj intimni život, bez uljepšavanja. Ako on doista gaji tako jake osjećaje prema meni kao što sam pretpostavljala, kako bi se osjećao kad bih iznenada nestala? Ostaci tjelesne nelagode povukli su se dok sam se hrvala s tim neugodnim mislima. Bili smo tri milje daleko od Bargrennana kad je Jamie iznenada prekinuo tišinu. “Nisam ti ispričao kako mi je umro otac”, naglo je rekao. “Dougal mi je rekao da je umro od kapi - od apopleksije, hoću reći”, osupnuto sam odvratila. Pretpostavila sam da je Jamie, i sam zadubljen u misli, počeo razmišljati o svom ocu zbog našeg prethodnog razgovora, ali nisam mogla zamisliti što ga je dovelo baš na ovu temu. “To je točno. Ali to... on...” Zastao je da razmisli o svojim riječima, a onda slegnuo ramenima i odbacio oprez. Duboko je uzdahnuo i pustio sve iz sebe. “Ti to moraš znati. To ima veze sa... stvarima.” Cesta je sada

6

1 Kor. 7,9.


bila dovoljno široka da jašemo jedno uz drugo, uz uvjet da dobro pazimo na kamene izbočine; moja izlika Dougalu nije bila slučajno odabrana. “To se dogodilo u utvrdi u kojoj smo jučer bili”, rekao je Jamie obilazeći neravninu na cesti. “Kamo su me Randall i njegovi ljudi odveli iz Lallybrocha. Gdje su me bičevali. Dva dana poslije prvog bičevanja, Randall je naredio da me dovedu u njegov ured - dva vojnika došla su po mene u ćeliju i dovela me u njegovu sobu - istu onu sobu u kojoj sam našao tebe; zato sam znao kamo trebam ići.” “Kad su me izveli iz ćelije, sreli smo mog oca u dvorištu. On je bio doznao kamo su me odveli, pa je došao vidjeti može li me nekako izvući - ili se barem svojim očima uvjeriti da mi je dobro.” Jamie je blago zario petu konju u rebra, tjerajući ga da krene dalje, tiho coknuvši jezikom. Još uvijek nije bilo ni traga dnevnoj svjetlosti, ali izgled noći se promijenio. Do zore nije ostalo više od sat vremena. “Dok ga nisam vidio, nisam shvatio koliko sam osamljen - ni koliko uplašen. Vojnici nam nisu dopustiti ni trenutak nasamo, ali barem su mi dopustili da ga pozdravim.” Gutnuo je slinu i nastavio. “Rekao sam mu da mi je žao - zbog Jenny, mislim reći, i cijele te žalosne zbrke. Ali on mi je rekao da šutim i čvrsto me zagrlio. Upitao me jesam li jako ozlijeđen - znao je za bičevanje - a ja sam mu odgovorio da ću se oporaviti. Vojnici su u tom trenutku rekli da moram ići, a on mi je čvrsto stisnuo ruku i rekao mi da se ne zaboravim moliti. Rekao mi je da će ostati uz mene, ma što se dogodilo, i da moram samo držati glavu gore i pokušati se ne brinuti. Poljubio me u obraz, a onda su me vojnici odveli. To je bio posljednji put da sam ga vidio.” Govorio je mirnim, ali malo promuklim glasom. Osjetila sam da me steže u grlu. Dodirnula bih ga da sam mogla, ali cesta se suzila prolazeći kroz malu guduru, pa sam načas morala jahati iza njega. Kad sam mu se opet vratila uz bok, već se pribrao. “I tako sam otišao vidjeti satnika Randalla”, rekao je i duboko uzdahnuo. “Poslao je vojnike van pa smo ostali sami, i ponudio mi da sjednem. Rekao mi je da mu je moj otac ponudio jamčevinu da me pusti, ali da je moja optužba ozbiljna, i da me ne može pustiti bez pisanog odobrenja vojvode od Argylla, u čijem se području nalazimo. Pretpostavljam da se moj otac zaputio da vidi vojvodu od Argylla.” “U međuvremenu, nastavio je Randall, tu je stvar ovog drugog bičevanja na koje sam osuđen.” Načas je stao, kao da nije siguran kako da nastavi. “Njegovo mi je ponašanje bilo... čudno. Bio je vrlo srdačan, ali s nečim ispod površine što nisam shvaćao. Stalno me gledao, kao da očekuje da ću nešto učiniti, premda sam mirno sjedio.” “Napola mi se ispričao, rekavši kako su naši odnosi dosad bili mučni i kako bi volio da su okolnosti bile drugačije, i tako dalje.” Jamie je zavrtio glavom. “Nisam mogao shvatiti o čemu govori; prije dva dana dao je sve od sebe da me izudara do smrti. Ali kad je napokon prešao na stvar, bio je posve jasan.” “Dakle, što je htio?” upitala sam. Jamie me kratko pogledao, a onda svrnuo pogled u stranu. Nisam mu vidjela lice u mraku, ali učinilo mi se da izgleda posramljen. “Mene”, kratko je odgovorio. Tako sam se žestoko trgnula da je konj zabacio glavu i prijekorno zarzao. Jamie je opet slegnuo ramenima. “Bio je posve jasan oko toga. Ako bih mu... dao svoje tijelo, otkazao bi drugo bičevanje. Ako ne... poželjet ću da se nisam rodio, rekao je.” Obuzela me mučnina. “Ja sam već nešto slično zaželio”, rekao je s tračkom humora. “Želudac me bolio kao da sam pojeo slomljeno staklo, a da nisam sjedio, koljena bi mi popustila.” “Ali što...” Glas mi je bio promukao, pa sam se nakašljala i počela ponovo. “Ali što si učinio?” Uzdahnuo je. “Pa, neću ti lagati, Saskinjo, razmišljao sam da pristanem. Leđa su me još uvijek tako boljela od prvog bičevanja da sam jedva mogao podnijeti košulju, a osjetio bih vrtoglavicu kad god bih ustao. Pomisao da to još jedanput proživim - da budem svezan i da bespomoćno čekam sljedeći udarac biča...” Nehotice je zadrhtao.


“Nisam zapravo znao kako bi bilo da mu se podam”, gorko je rekao, “ali vjerovao sam da bi barem bilo manje bolno. Ljudi su tu i tamo umrli od bičevanja, Saskinjo, a po njegovu izrazu lica, činilo mi se da je odlučio da ja budem jedan od njih, ako tako izaberem.” Opet je uzdahnuo. “Ali... pa, još uvijek sam osjećao očev poljubac na obrazu. Pomislio sam što bi on rekao na to i... no, kratko rečeno, nisam to mogao učiniti. Nisam se zaustavio da razmislim kako bi moj otac primio vijest o mojoj smrti.” Šmrknuo je, kao da u tome vidi nešto pomalo zabavno. “Osim toga, taj mi je čovjek već silovao sestru - neka sam proklet ako mu dopustim da siluje i mene.” Meni se to nije činilo zabavnim. Vidjela sam Jacka Randalla u novom i još odbojnijem svjetlu. Jamie se protrljao po vratu i spustio ruku na jabučicu sedla. “I tako sam skupio ono malo hrabrosti što mi je ostalo i rekao ne. Rekao sam to glasno, i dodao sva pogrdna imena kojih sam se mogao sjetiti, sve punim plućima.” Namrštio se. “Bojao sam se da ću se predomisliti ako bolje razmislim; htio sam biti siguran da se više ne mogu predomisliti. Premda ne vjerujem”, zamišljeno je dodao, “da čovjek može odbiti takvu ponudu na taktičan način.” “Ne”, suho sam se složila. “Ne vjerujem da bi on bio zadovoljan, ma što da si mu rekao.” “I nije bio. Ošamario me nadlanicom preko usta da me ušutka. Pao sam na pod - još uvijek sam bio slab - a on je stao iznad mene i zabuljio se u mene. Nisam bio tako glup da pokušam ustati, pa sam ostao ležati dok nije pozvao vojnike da me odvedu natrag u ćeliju.” Zavrtio je glavom. “Uopće nije promijenio izraz lica kad sam odlazio, samo je rekao: ‘Vidimo se u petak’, kao da smo dogovorili poslovni sastanak ili nešto slično.” Vojnici nisu odveli Jamieja natrag u ćeliju koju je bio dijelio s još trojicom zatočenika. Umjesto toga, stavili su ga da sam čeka petak u maloj prostoriji, u kojoj nije bilo ničega da mu odvraća misli, osim svakodnevnog posjeta garnizonskog liječnika koji mu je dolazio previti leđa. “Nije to bio bogzna kakav liječnik”, rekao je Jamie, “ali ponašao se prijateljski. Kad je došao drugi put, osim guščje masti i drvenog ugljena, donio mi je i malu Bibliju koja je pripadala jednom pokojnom zatvoreniku. Rekao mi je kako vjeruje da sam katolik, i bez obzira na to nalazim li utjehu u riječi Božjoj ili ne, barem ću moći usporediti svoje nevolje s Jobovim.” Nasmijao se. “Začudo, to mi je doista pružilo utjehu. I naš Gospodin morao je izdržati bičevanje; a mogao sam razmišljati i o tome da mene barem neće poslije raspeti na križu. S druge strane”, razumno je rekao, “naš Gospodin nije morao slušati nepristojne prijedloge Poncija Pilata.” Jamie je zadržao malu Bibliju. Prekopao je po bisagama i dao mi da je pogledam. Bio je to izlizan, kožnati svezak, dugačak oko petnaest centimetara, tiskan na tako tankom papiru da se tisak vidio kroz list papira. Na prvoj stranici bilo je napisano ALEXANDER WILLIAM RODERICK MACGREGOR, 1733. Tinta je bila izblijedjela i zamrljana, a korice nabubrene kao da se knjiga u više navrata namočila. Sa zanimanjem sam okrenula malu knjigu. Iako je bila malena, mora da mu nije bilo lako nositi je sa sobom, kroz sva putovanja i sve pustolovine u posljednje četiri godine. “Nisam nikad vidjela da je čitaš.” Vratila sam je. “Ne, ne čuvam je zato”, rekao je. Pospremio ju je, milujući usput palcem rub izlizanih korica. Rastreseno je potapšao bisage. “Alex MacGregor ostavio je dug koji jednog dana namjeravam naplatiti.” “Bilo kako bilo”, rekao je vraćajući se na svoju priču, “napokon je došao petak, a ja nisam bio siguran je li mi drago ili žao što ga vidim. Čekanje i strah su u neku ruku bili gori nego bol koju sam očekivao. Ali kad je bol došao...” Tada je izveo onu svoju neobičnu gestu, napola slegnuvši ramenima i spuštajući košulju na leđima. “Pa, vidjela si ožiljke. Znaš kako je to bilo.” “Samo zato što mi je Dougal to ispričao. On mi je rekao da je bio tamo.” Jamie je kimnuo glavom. “Da, bio je. A bio je i moj otac, premda to onda nisam znao. Tada nisam razmišljao mnogo ni o čemu drugom osim o svojim problemima.” “Oh”, polako sam rekla. “I tvoj otac...” “Mmm. Tada se to dogodilo. Neki od nazočnih ljudi poslije su mi rekli kako su na polovici bičevanja mislili da sam mrtav, pa pretpostavljam da je to pomislio i moj otac.” Zastao je, a kad je nastavio, glas mu je


bio promukao. “Dougal mi je rekao da je moj otac ispustio tihi krik i uhvatio se za glavu kad sam pao. A onda se srušio na tlo poput kamena. I više nikad nije ustao.” Ptice su se kretale po vrijesku, ćurličući i glasajući se u još uvijek tamnim krošnjama drveća. Jamiejeva glava bila je pognuta, pa mu još uvijek nisam mogla vidjeti lice. “Nisam znao da je mrtav”, tiho je rekao. “Rekli su mi tek nakon mjesec dana - kad su zaključili da sam već dovoljno jak da to podnesem. Tako ga nisam pokopao kao što bi sin trebao učiniti. I nikad nisam vidio njegov grob - zato što se bojim otići kući.” “Jamie” rekla sam. “Oh, dragi moj Jamie.” Nakon tišine koja se činila duga, rekla sam: “Ali ti nisi odgovoran - ne možeš biti. Jamie, ti nisi mogao ništa učiniti ni promijeniti.” “Nisam?” upitao je. “Ne, možda nisam, ali pitam se bi li se to dogodilo da sam drugačije odabrao. Ali ta mi spoznaja ne pruža veliko olakšanje - osjećam se kao da sam ga ubio vlastitim rukama.” “Jamie...” opet sam rekla i bespomoćno zastala. Kratko je jahao u tišini, a onda se uspravio i još jedanput izravnao ramena. “To još nikome nisam ispričao”, naglo je rekao. “Ali mislio sam da ti sada moraš znati - to o Randallu, mislim reći. Imaš pravo znati što leži između njega i mene.” Što leži između njega i mene. Život jednog dobrog čovjeka, čast jedne djevojke i neprilična požuda koja nalazi oduška u krvi i strahu. A, pretpostavila sam s grčem u želucu, sada postoji još jedan teret na vagi. Ja. Prvi put, počela sam shvaćati što je Jamie osjećao dok je čučao na prozorskoj dasci Randallove sobe s praznim pištoljem u ruci. I počela sam mu opraštati ono što mi je učinio. Kao da mi čita misli, ne pogledavši me, rekao je: “Shvaćaš li... hoću reći, možeš li možda razumjeti zašto sam smatrao da te moram kazniti?” Pričekala sam časak prije odgovora. Bez dvojbe, razumjela sam, ali nije riječ samo o tome. “Razumijem”, rekla sam. “I što se toga tiče, opraštam ti. Ali ne mogu ti oprostiti”, dodala sam, a glas mi se i protiv volje malo podigao, “što si uživao u tome!” Nagnuo se naprijed, uhvativši se za jabučicu sedla i dugo smijao. Uživao je u otpuštanju napetosti prije no što je napokon zabacio glavu i okrenuo se meni. Nebo je sada bilo primjetno svjetlije, pa sam mu mogla vidjeti lice, prošarano iscrpljenošću, napetošću i veseljem. Ogrebotine na obrazu bile su tamne na slabom svjetlu. “Uživao! Saskinjo”, rekao je hvatajući zrak, “nemaš pojma koliko sam uživao. Bila si tako... Bože, izgledala si dražesno. Bio sam tako bijesan, a ti si se tako žestoko opirala. Nije mi bilo drago što te moram ozlijediti, ali istodobno sam želio to učiniti... Isuse...” rekao je i zastao da obriše nos. “Da, jesam, uživao sam.” “Kad smo već kod toga”, dodao je, “trebala bi mi odati priznanje što sam pokazao suzdržljivost.” Opet me počeo hvatati bijes. Mogla sam osjetiti kako mi se obrazi žare na hladnom zraku zore. “Suzdržljivost, je li? Imala sam dojam da si pokazao snagu svoje lijeve ruke. Umalo me nisi osakatio, umišljeni škotski gade!” “Da sam te htio osakatiti, Saskinjo, ti bi to znala”, suho je odgovorio. “Mislio sam na ono poslije. Spavao sam na podu, ako se sjećaš.” Pažljivo sam ga pogledala, dišući kroz nos. “Oh, to je znači bilo obuzdavanje, je li?” “Pa, nisam te htio povaliti u tom stanju, ma koliko sam to žarko želio. A želio sam”, dodao je i opet se nasmijao. “Grozno obuzdavanje mojih prirodnih poriva.” “Povaliti me?” ponovila sam, zbunjena tim izrazom. “Jedva da bih to nazvao ‘vođenjem ljubavi’, u tim okolnostima. A ti?“ “Kako god to nazvao”, staloženo sam odvratila, “dobro je što nisi pokušao, jer bi ti sada nedostajalo nekoliko važnih dijelova anatomije.“ “To mi je palo na pamet.” “A ako misliš da zaslužuješ čestitke zato što si se obuzdao da ne počiniš silovanje, povrh fizičkog napada..Počela sam se gušiti od bijesa.


Otprilike pola milje jahali smo u tišini. Zatim je Jamie teško uzdahnuo. “Vidim da nisam smio započinjati razgovor o toj temi. Zapravo sam te htio zamoliti za dopuštenje da opet dijelim krevet s tobom, kad stignemo u Bargrennan.” Stidljivo je zastao. “Na podu je dosta hladno.” Jahala sam dobrih pet minuta prije no što sam progovorila. Kad sam odlučila što da mu kažem, zauzdala sam konja i okrenula ga postrance, kako bih prisilila Jamieja da stane. Bargrennan je već bio na vidiku; na svjetlosti zore nazirali su se krovovi kuća. Dovela sam svog konja usporedo s njegovim, tako da nisam bila više od tridesetak centimetara udaljena od Jamieja. Gledala sam ga u oči oko minutu prije no što sam odgovorila. “Hoćeš li mi ukazati čast da podijeliš krevet sa mnom, gospodaru moj?” upitala sam ga pristojnim glasom. Očito nešto sumnjajući, načas se zamislio, a onda je isto tako formalno kimnuo glavom. “Hoću. Hvala.” Već je podigao uzde da krene kad sam ga zaustavila. “Samo još jedna stvar, gospodaru”, rekla sam, još uvijek pristojnim glasom. “Da?” Izvukla sam ruku iz skrivenog džepa na suknji i prislonila mu na prsa oštricu noža koja je zabljesnula na svjetlosti zore. “Ako još jedanput digneš ruku na mene, James Fraser”, procijedila sam kroza zube, “iščupat ću ti srce i ispržiti ga za doručak!” Nastala je duga tišina, koju je remetilo samo vrpoljenje konja i zveckanje orme. Zatim je Jamie podigao ruku i okrenuo dlan nagore. “Daj mi ga.” Vidjevši da oklijevam, nestrpljivo je dodao: “Neću ga upotrijebiti na tebi. Daj mi ga!” Uhvatio je bodež za oštricu i uspravio ga tako da je svjetlost izlazećeg sunca obasjala mjesečev kamen na dršku. Držeći bodež kao raspelo, stao je recitirati nešto na gelskom. Prepoznala sam riječi s polaganja prisege u Columovoj dvorani, ali Jamie mi ih je ipak preveo na engleski. “Križem svog Gospodina Isusa i svetim željezom koje držim u ruci, zaklinjem ti se na vjernost i obećavam ti odanost. Ako ikad dignem ruku na tebe u pobuni ili gnjevu, neka mi ovo sveto željezo probode srce.” Poljubio je bodež na spoju drška i oštrice i vratio mi ga. “Ja ne prijetim uprazno, Saskinjo”, rekao je podigavši jednu obrvu, “i ne dajem lakoumne zavjete. Možemo li sada otići u krevet?”


23. Povratak u Leoch Dougal nas je čekao kod znaka Crvenog vepra, nestrpljivo se šećući amo-tamo dvorištem. “Ah, stigli ste?” rekao je, gledajući s odobravanjem kako bez pomoći i gotovo bez posrtanja silazim s konja. “Hrabra cura - deset milja bez cmizdrenja. Idite sada u krevet, zaslužili ste odmor. Jamie i ja odvest ćemo konje u staju.” Potapšao me, vrlo nježno, po stražnjici otpuštajući me. Sa zadovoljstvom sam ga poslušala. Zaspala sam čim mi je glava dodirnula jastuk. Nisam se pomaknula kad se Jamie uvukao u krevet do mene, ali iznenada sam se probudila kasno popodne, uvjerena da sam zaboravila nešto važno. “Horrocks!” iznenada sam rekla i hitro se uspravila na krevetu. “Ha?” Prenut iz duboka sna, Jamie je postrance skočio iz kreveta i sletio na pod u čučnju, s rukom na bodežu koji je ostavio na hrpi odjeće. “Što?” upitao je, hitro se osvrćući po sobi. “Što je?” Obuzdala sam hihot kad sam ga vidjela kako čuči gol na podu, a riđa mu kosa strši poput pera. “Izgledaš kao mrzovoljni jež”, rekla sam mu. Prijekorno me pogledao i uspravio se, vraćajući bodež na stolac s odjećom. “Nisi mogla pričekati da se probudim da mi to kažeš?” upitao me. “Smatrala si da će biti učinkovitije ako me probudiš iz duboka sna vičući mi na uho da izgledam kao mrzovoljni jež?” “Nisam to rekla”, objasnila sam. “Odjedanput sam se sjetila da sam te zaboravila upitati o Horrocksu. Jesi li ga našao?” Sjeo je na krevet i zagnjurio glavu u ruke. Snažno je protrljao lice, kao da želi probuditi cirkulaciju. “O, da”, odgovorio je kroz prste prigušenim glasom. “Da, našao sam ga.” Po boji njegova glasa shvatila sam da dezerterove informacije nisu dobre. “Zar ti na kraju nije htio ništa reći?” suosjećajno sam upitala. To je oduvijek bila mogućnost, premda je Jamie otišao spreman da se odvoji ne samo od svog novca i omanje svote što su mu je dali Dougal i Colum, nego i od očeva prstena ako bude neophodno. Spustio se na krevet do mene i zabuljio u strop. “Ne”, odgovorio je. “Ne, rekao mi je. I to po razumnoj cijeni.” Pridigla sam se na lakat da ga pogledam u lice. “Pa onda?” htjela sam znati. “Tko je ustrijelio narednika?” Pogledao me, pomalo tmurno. “Randall”, odgovorio je i sklopio oči. “Randall?” zbunjeno sam ponovila. “Ali zašto?” “Ne znam”, odgovorio je, još uvijek zatvorenih očiju. “Možda bih mogao pogoditi, ali to baš i nije važno. Nema šanse da to i dokažem.” S tim sam se morala složiti. Skljokala sam se na krevet do njega i zabuljila se u crne hrastove grede na niskom stropu. “Pa što ti onda preostaje?” upitala sam. “Da odeš u Francusku? Ili možda” - sinula mi je sjajna ideja “ili možda u Ameriku? Možda bi ti dobro krenulo u novom svijetu.” “Da odem preko oceana?” Malo je zadrhtao. “Ne. Ne, ne bih to mogao učiniti.” “Pa što ćeš onda?” htjela sam znati, okrenuvši glavu da ga pogledam. Otvorio je jedno oko, dovoljno da mi uputi ogorčeni pogled. “Mislio sam da bih za početak mogao odspavati još sat vremena”, rekao je, “ali izgleda da ne mogu.” Rezignirano se uspravio u sjedeći položaj i naslonio na zid. Bila sam previše umorna da raspremim krevet


prije spavanja i sada sam pokraj njegova koljena ugledala jednu crnu mrlju sumnjiva izgleda. Oprezno sam je promatrala dok je govorio. “Imaš pravo”, rekao je. “Mogli bismo otići u Francusku.” Trgnula sam se; načas sam bila zaboravila da sam, što god on odlučio, sada i ja uključena u tu odluku. “Ali tamo nema baš mnogo toga za mene”, rekao je i lijeno se počešao po stegnu. “Samo da budem vojnik, a to nije život za tebe. Ili da odem u Rim i da se priključim dvoru kralja Jamesa. To bi se moglo izvesti, imam neke stričeve i bratiće Frasere koji su njegovi pristaše; oni bi mi pomogli. Nisam baš oduševljen politikom, a ni prinčevima, ali da, to je jedna mogućnost. Ali radije bih se prvo pokušao opravdati u Škotskoj. Kad bi mi to pošlo za rukom, u najgorem bih slučaju završio kao mali poljodjelac na zemlji Frasera, a u najboljem slučaju mogao bih se vratiti u Lallybroch.” Lice mu se smrknulo pa sam shvatila da razmišlja o sestri. “Što se mene tiče”, dodao je tihim glasom, “ja se radije ne bih vraćao, ali sada više nije riječ samo o meni.” Pogledao me sa smiješkom i nježno mi promrsio kosu. “Katkad zaboravim da sada moram misliti i na tebe, Saskinjo”, dodao je. Obuzela me snažna nelagoda. Zapravo, osjetila sam se kao izdajica. On je sada kovao planove koji će utjecati na cijeli njegov život, uzimajući pritom u obzir moju udobnost i sigurnost, a ja sam davala sve od sebe da pobjegnem od njega i usput ga dovela u veliku opasnost. Ništa od toga nisam namjeravala, ali to je ipak činjenica. A čak mi je i sada palo na pamet da bih ga trebala odgovoriti od toga da ode u Francusku jer bi me to udaljilo od mog cilja: od kamenog kruga. “Postoji li način da ostaneš u Škotskoj?” upitala sam skrećući pogled u stranu. Učinilo mi se da se ona crna mrlja na poplunu pomaknula, ali nisam bila sigurna u to. Zapiljila sam se u nju. Jamiejeva ruka odlutala mi je pod kosu i počela mi dokono milovati vrat. “Da”, zamišljeno je odgovorio. “Možda ipak postoji. Zato me Dougal i dočekao pred gostionicom; htio mi je prenijeti neke novosti.” “Da? Kakve novosti?” Okrenula sam se da ga opet pogledam, pa mi se uho našlo nadohvat njegovim prstima, a on me počeo lagano milovati oko njega, od čega sam poželjela svinuti leđa i zapresti poput mačke. Ali obuzdala sam taj poriv kako bih doznala što namjerava poduzeti. “Colum je poslao glasnika”, rekao je. “Glasnik nije očekivao da će nas ovdje naći, ali slučajno je sreo Dougala na cesti. Dougal se smjesta mora vratiti u Leoch i prepustiti Nedu Gowanu da prikupi preostalu rentu. Dougal mi je predložio da ja i ti pođemo s njim.” “Da se vratimo u Leoch?” To mi nije zvučalo tako loše kao odlazak u Francusku, ali nije bilo ni mnogo bolje. “Zašto?” “Uskoro očekuju gosta, jednog engleskog plemenitaša koji je već poslovao s Columom. On je utjecajan čovjek, i možda bi ga se moglo uvjeriti da mi pomogne. Nije mi bilo suđeno, a nisam ni osuđen za umorstvo. Možda bi on mogao ishoditi da se optužba odbaci ili da dobijem oprost.” Gorko se nasmiješio. “Nije baš uobičajeno tražiti oprost za nešto što čovjek nije učinio, ali i to je bolje nego biti obješen.” “Da, to je istina.” Shvatila sam da se ona mrlja doista pomiče. Zatreptala sam i pokušala se usredotočiti na nju. “A kako se taj engleski plemenitaš zove?” “Vojvoda od Sandringhama.” Naglo sam se uspravila. “Što je, Saskinjo?” uznemireno me upitao Jamie. Pokazala sam drhtavim prstom onu mrlju, koja se sada polako ali odlučno uspinjala njegovom nogom. “Što je ovo?” upitala sam. Jamie je pogledao mrlju i nehajno je odbacio vrhom prsta. “Oh, to? To je samo stjenica, Saskinjo. Ništa...” Zastao je usred rečenice jer sam ja naglo ustala. Čim je spomenuo stjenicu, skočila sam iz kreveta i naslonila se leđima na zid, da se što je moguće više udaljim od gnijezda gamadi koje sam već zamišljala u krevetu. Jamie me zadivljeno pogledao.


“Što si mi ono maloprije rekla?” upitao je. “Da izgledam kao mrzovoljni jež?” Nagnuo je glavu u stranu i znatiželjno me odmjerio. “Mmm”, rekao je i zagladio rukom kosu. “Ti si više nego mrzovoljna. Ti si čupavo malo stvorenje kad se probudiš, to je sigurno.” Zakotrljao se prema meni i pružio mi ruku. “Hodi ovamo, mala moja mlječiko! Nećemo krenuti odavde prije zalaska sunca. A ako već ne mislimo spavati...” Naposljetku smo ipak još malo odspavali, spokojno isprepleteni na podu, ležeći na tvrdom krevetu napravljenom od mog ogrtača i Jamiejeva kilta. Ali na njemu barem nije bilo stjenica. Dobro je što smo odspavali dok smo imali priliku. Dougal se želio vratiti u Leoch prije dolaska vojvode od Sandringhama, pa je nametnuo brz tempo i nemilosrdan raspored. Putujući bez natkrivenih kola, kretali smo se mnogo brže, unatoč lošim cestama. Ali Dougal nas je stalno tjerao dalje, dopuštajući nam samo vrlo kratke odmore. Kad smo opet projahali kroz vrata dvorca Leoch, bili smo gotovo jednako prljavi kao i onda kad smo prvi put stigli u njega, a nedvojbeno i jednako umorni. Kad sam u dvorištu sjahala s konja, morala sam se uhvatiti za stremen da ne padnem. Jamie me prvo pridržao za lakat, a kad je shvatio da ne mogu stajati, podigao me u naručje i odnio kroz natkriveni prolaz, prepuštajući konje konjušarima i momcima iz staje. “Jesi li gladna, Saskinjo?” upitao me zastavši u hodniku. Kuhinjske prostorije bile su na jednoj strani, a spavaće sobe na drugoj. Zastenjala sam, boreći se da zadržim otvorene oči. Doista sam bila gladna, ali sam znala da bi mi glava pala u tanjur juhe kad bih pokušala jesti a da prije toga ne odspavam. Uto sam spazila kretanje na jednoj strani hodnika. Omamljeno sam otvorila oči i ugledala golemo tijelo gospođe FitzGibbons kako nam se približava, s izrazom nevjerice na licu. “Što je jadnoj maloj?” upitala je Jamieja. “Je li doživjela nekakvu nezgodu?” “Nije, samo se udala za mene”, odvratio je. “Ako to želite nazvati nezgodom, samo izvolite.” Odmaknuo se u stranu da se probije kroz sve veću gomilu kuhinjskih pomoćnica, konjušara, vrtlara, vojnika i raznih drugih stanovnika dvorca, koji su se znatiželjno okupili oko nas, privučeni glasnim pitanjima gospođe Fitz. Donio je odluku i skrenuo nadesno, prema stubama, dajući usput nepovezane odgovore na pitanja koja su pljuštala sa svih strana. Trepćući poput sove na njegovim grudima, nisam mogla učiniti više od kimanja glavom okolnim čestitarima, premda je većina lica izgledala ne samo znatiželjno nego i prijateljski. Kad smo skrenuli za ugao, ugledala sam lice koje je izgledalo mnogo više prijateljski nastrojeno od ostalih. Bilo je to lice djevojke Laoghaire. Kad je začula Jamiejev glas, sva se ozarila i zablistala, ali kad je ugledala što nosi u naručju, razrogačila je oči i zinula od čuda. Ali nije nas stigla ništa upitati, jer su se komešanje i žamor oko nas naglo prekinuli. I Jamie je zastao. Podigla sam glavu i ugledala Columa, čije je zapanjeno lice sada bilo u ravnini s mojim. “Što...” počeo je. “Vjenčali su se”, objasnila je gospođa Fitz ozarena lica. “Baš slatko! Možete ih blagosloviti, gospodine, a ja ću im pripremiti sobu.” Zatim se okrenula i pošla prema stubama, ostavljajući za sobom veliki prolaz u gomili, kroz koji sam sada mogla vidjeti mrtvački blijedo lice djevojke Laoghaire. Zatim su se Colum i Jamie upustili u razgovor, pa su se pitanja i objašnjenja sudarala u zraku između njih. Ja sam se malo razbudila, premda bi bilo pretjerano reći da sam se posve pribrala. “Pa”, zaključio je Colum, ne baš oduševljeno, “ako ste se vjenčali, vjenčali ste se. Morat ću porazgovarati s Dougalom i Nedom Gowanom - treba riješiti neka pravna pitanja. Po uvjetima iz ugovora o mirazu tvoje majke, sada kad si se oženio, imaš pravo na neke stvari.” Osjetila sam da se Jamie malo uspravlja. “Kad već to spominješ”, nehajno je odvratio, “vjerujem da je točno. A jedna stvar na koju imam pravo jest udio u tromjesečnim rentama s MacKenziejeve zemlje. Dougal je donio sve što je dosad prikupio. Možda bi mu mogao reći da odvoji moj dio kad završi obračun? A sada me ispričaj, ujače, žena mi je umorna.” Premjestio me u bolji položaj u naručju i krenuo prema stubama.


Još uvijek sam osjećala slabost u nogama, pa sam oteturala preko sobe i zahvalno se srušila na veliki krevet s baldahinom koji nam je očito omogućio naš novi bračni status. Krevet je bio mekan i privlačan, a -zahvaljujući uvijek budnoj gospođi Fitz - i čist. Zapitala sam se vrijedi li truda da ustanem i umijem se, a onda sam podlegla potrebi da spavam. Baš kad sam zaključila da bi me samo Gabrijelova truba mogla prisiliti da ustanem iz kreveta, shvatila sam da Jamie, koji ne samo da se umio i oprao ruke nego se još i počešljao, odlazi prema vratima. “Zar nećeš odspavati?” dozvala sam ga. Mislila sam da je umoran barem koliko i ja, premda ga stražnjica od jahanja vjerojatno manje boli. “Uskoro, Saskinjo. Ali prvo moram obaviti jedan poslić.” Izašao je i ostavio me da buljim u vrata od hrastovine s vrlo neugodnim osjećajem u trbušnoj šupljini. Prisjetila sam se izraza radosnog iščekivanja na Laoghairinu licu kad je skrenula iza ugla i začula Jamiejev glas, i izraza bijesnog šoka koji ga je zamijenio kad me ugledala u njegovu naručju. Prisjetila sam se kako je načas stegnuo zglobove kad ju je ugledao i žarko poželjela da sam mu u tom trenutku vidjela izraz lica. Zaključila sam da je sada vjerojatno otišao, umoran ali umiven i počešljan, potražiti djevojku i saopćiti joj novosti o našem vjenčanju. A da sam mu vidjela lice, barem bih imala neku predodžbu o tome što joj namjerava reći. Zaokupljena događajima u proteklih mjesec dana, posve sam zaboravila na djevojku - i na to što bi ona mogla značiti Jamieju ili što bi on mogao značiti njoj. Doduše, sjetila sam je se kad se prvi put postavilo pitanje našeg naglog vjenčanja, ali Jamie tada nije ničim pokazao da ona za njega predstavlja prepreku. Ali, dakako, možda njoj otac ne bi dopustio da se uda za bjegunca od zakona - i ako je Jamieju trebala žena da se dočepa svog dijela MacKenziejeve rente... pa, u tom slučaju jedna bi mu žena poslužila isto tako dobro kao i druga, a on bi nedvojbeno uzeo ono što može dobiti. Vjerovala sam da ga sada već dovoljno dobro poznajem da znam kako je on vrlo praktičan čovjek - kakav i mora biti, budući da je nekoliko posljednjih godina proveo u bijegu. Na njegovu odluku ne bi utjecali osjećaji ili privlačnost rumenih obraza i kose boje rastaljenog zlata. Ali to još ne znači da ti osjećaji i ta privlačnost ne postoje. Na kraju krajeva, ne treba zaboraviti ni onu malu scenu koju sam vidjela u pokrajnjoj sobici, kad je Jamie posjeo djevojku na koljeno i strastveno je ljubio (ja sam već grlio žene, začula sam njegov glas u glavi, srce mi je jače kucalo i teško sam disao...). Uto sam postala svjesna da stežem šake i gužvam pokrivač, pa sam ga ispustila i otrla ruke o košulju, shvativši usput koliko su prljave, potamnjele od dva dana držanja uzda, bez odmora da ih operem. Zaboravljajući na umor, ustala sam i otišla do lavora. Malo me iznenadilo kad sam shvatila da mi se sjećanje na Jamieja kako ljubi Laoghaire nimalo ne sviđa. A sjećala sam se i kako je to prokomentirao - Bolje je oženiti se nego izgarati, a ja sam tada jako izgarao. I sama sam pomalo izgarala; oblilo me snažno rumenilo kad sam se sjetila učinka Jamiejevih poljubaca na mojim usnama. Gorjela sam, doista. Poprskala sam se vodom i nakašljala, pokušavajući odagnati taj osjećaj. Strogo sam se podsjetila da nemam pravo očekivati Jamiejevu naklonost. I ja sam se za njega udala iz nužde. A on je imao svoje razloge da me uzme za ženu, od kojih je jedan bila iskreno priznata želja da izgubi nevinost. Drugi je razlog očito bio taj da mu je trebala žena kako bi mogao dobiti svoj prihod, a nije mogao nagovoriti ženu svoje vrste da se uda za njega. Što je mnogo manje laskav razlog od prvoga, premda nimalo plemenitiji. Sada sam se već potpuno razbudila. Polako sam skinula prljavu putnu odjeću i odjenula čistu košulju, koju su mi, kao i lavor i vrč, donijele pomoćnice gospođe Fitz. Bilo mi je posve neshvatljivo kako je gospođa Fitz uspjela naći smještaj za dvoje mladenaca u kratkom roku između Jamiejeve neočekivane objave Columu i trenutka kad smo se uspeli stubama, pa sam zaključila da bi se ona posve dobro snašla u ulozi menadžerice hotela Waldorf-Astoria ili londonskog Ritza. Ta su me razmišljanja iznenada ispunila osjećajima osamljenosti i čežnje za vlastitim svijetom kakve već danima nisam osjetila. Što ja ovdje radim? upitala sam se po tisućiti put. Ovdje, u ovom čudnom kraju, beskrajno daleko od svega što mi je poznato, od doma, muža i prijatelja, izgubljena i sama među ovim divljacima? U posljednjih nekoliko tjedana s Jamiejem počela sam se osjećati sigurno, a na mahove čak i sretno. Ali sada mi je postalo jasno da je ta sreća vjerojatno iluzija, čak i ako osjećaj sigurnosti nije. Nisam nimalo sumnjala da će se on pokoravati onome što je smatrao svojim dužnostima i da će me nastaviti štititi od svih prijetnji koje bi se mogle pojaviti. Ali sada, kad smo se vratili iz nestvarne izolacije


dana provedenih u divljim brdima i na prašnjavim cestama, u prljavim gostionicama i na mirisnim stogovima sijena, Jamie zacijelo osjeća privlačnu snagu svojih starih veza isto tako snažno kao i ja. Premda smo se u mjesec dana nakon vjenčanja prilično zbližili, osjetila sam da ta bliskost puca pod pritiskom nekoliko posljednjih dana i pomislila da bi se sada, kad smo se vratili svakodnevnom životu u dvorcu Leoch, mogla posve raspasti. Prislonila sam glavu na kameni okvir dvokrilnog prozora i pogledala u dvorište. Ugledala sam Aleca McMahona i dvojicu njegovih stajskih momaka kako na drugom kraju dvorišta timare naše konje. Prikladno nahranjene i napojene prvi put u dva dana, životinje su zračile od zadovoljstva dok su im marljive ruke četkale sjajne bokove snopovima sijena i čistile prljavštinu sa skočnih zglobova i kičica. Jedan konjušar odveo je moju debelu malu Dikicu, koja ga je sretno slijedila, na zasluženi odmor u staju. A s njom, pomislila sam, odlaze i nade da ću uskoro pobjeći i vratiti se u svoje vrijeme. Oh, Frank! Sklopila sam oči i pustila da mi jedna suza klizne niz nos. A onda sam razrogačila oči i pogledala dvorište, trepnula i čvrsto ih zatvorila, grozničavo se pokušavajući sjetiti Frankova lica. Ali u prvi mah nisam ugledala svog ljubljenog muža nego njegova pretka, Jacka Randalla, s podrugljivim osmijehom na punim usnama. Bježeći od te slike, u duhu sam odmah prizvala sliku Jamieja, lica ispunjena strahom i bijesom, onako kako sam ga vidjela na prozoru Randallova privatnog ureda. Koliko god se naprezala, nisam mogla ponovo prizvati Frankovu sliku u sjećanje s bilo kakvom sigurnošću. Iznenada me obuzela hladnoća od panike, pa sam stegnula ruke iznad lakata. A što ako naposljetku ipak uspijem pobjeći i nađem put do onog kruga kamenova, pomislila sam. Što tada? Ponadala sam se da bi Jamie uskoro pronašao utjehu - možda s Laoghaire. Već me i prije mučilo pitanje kako bi on reagirao na moj nestanak, ali osim onog kratkog trenutka žaljenja na obali potoka, dosad mi nije palo na pamet da se zapitam kako bih se ja osjećala bez njega. Rastreseno sam vezivala i opet razvezivala uzicu ovratnika na košulji. Ako namjeravam otići, a ja to doista namjeravam, ne činim ni jednom od nas uslugu dopuštajući da naša veza očvrsne. Ne smijem mu dopustiti da se zaljubi u mene. Ako mu takvo što uopće pada ne pamet, pomislila sam, sjetivši se još jedanput Laoghaire i razgovora s Columom. Ako se oženio sa mnom tako hladnokrvno kako se činilo, možda su njegovi osjećaji sigurniji od mojih. Zbog umora, gladi, razočaranja i nesigurnosti, u međuvremenu sam se već uspjela dovesti u stanje takve zbunjenosti i jada da više nisam mogla ni spavati ni mirno sjediti. Umjesto toga, nesretno sam hodala po sobi, nasumce podižući predmete i vraćajući ih na mjesto. Uto su se otvorila vrata, a onda je s propuhom koji je poremetio krhku ravnotežu češlja što sam ga držala na vrhu prstiju, u sobu ušao Jamie, pomalo crven u licu i neobično uzbuđen. “Oh, budna si”, rekao je, očito iznenađen i uznemiren što me našao u takvom stanju. “Jesam”, odvratila sam grubim glasom. “Jesi li se nadao da ću spavati pa da joj se možeš vratiti?” Načas je skupio obrve, a onda ih upitno podigao. “Kome? Misliš na Laoghaire?” Kad sam začula kako izgovara njezino ime onim nehajnim i melodioznim gorštačkim izgovorom L’heer - iznenada me spopao iracionalan bijes. “Oh, dakle bio si s njom!” obrecnula sam se. Jamie je izgledao zbunjeno i oprezno, a i malo iznerviran. “Jesam”, odgovorio je. “Sreo sam je kod stuba kad sam izašao. Jesi li dobro, Saskinjo? Sve u svemu, izgledaš pomalo zabrinuto.” Procjenjivački me odmjerio. Podigla sam zrcalo i shvatila da imam tamne podočnjake i da mi kosa strši oko glave poput guste grive, pa sam ga s treskom odložila. “Ne, savršeno sam dobro”, rekla sam nastojeći se obuzdati. “Onda, kako je Laoghaire?” nehajno sam upitala. “Oh, ona je vrlo dobro”, odvratio je, a onda se naslonio na vrata, prekrižio ruke i znatiželjno me pogledao. “Rekao bih da je malo iznenađena što smo se vjenčali.” “Baš fino”, rekla sam i duboko uzdahnula, a onda sam podigla pogled i shvatila da mi se Jamie smješka. “Nemoj mi reći da si zabrinuta zbog te cure, Saskinjo?” lukavo me upitao. “Ona ti nije ništa - a ni meni”, dodao je.


“Ma nemoj? Ona se nije htjela - ili nije mogla - udati za tebe, a s nekim si se morao oženiti, pa si uzeo mene kad ti se pružila prilika. Ne krivim te zbog toga” - doista ga nisam previše krivila - “ali ja...” Prešao je sobu u dva koraka i prekinuo me uhvativši me za ruke. Uhvatio me za bradu i podigao mi glavu kako bi me prisilio da ga pogledam. “Claire”, rekao mi je mirnim glasom, “reći ću ti zašto sam te uzeo za ženu kad za to dođe vrijeme - a možda i neću. Zamolio sam te da budeš iskrena prema meni, a obećao sam ti da ću ja zauzvrat biti iskren prema tebi. A i sada ću biti iskren. Ta djevojka ne može od mene očekivati ništa osim pristojnosti.” Malo mi je stisnuo bradu. “A to joj namjeravam dati.” Ispustio mi je bradu i nježno me potapšao ispod nje. “Čuješ li me, Saskinjo?” “Da, čujem te!” Odmakla sam bradu s trzajem i uvrijeđeno je protrljala. “I ne sumnjam da ćeš biti vrlo pristojan prema njoj. Ali idući put navuci zavjesu na pokrajnju sobicu - jer ja to ne želim gledati.” Naglo je podigao bakrenaste obrve i malo se zarumenio u licu. “Hoćeš reći da te varam?” s nevjericom je upitao. “U Leochu smo manje od sat vremena, sav sam znojan i prašnjav od dvodnevnog jahanja i tako umoran da mi klecaju koljena, a ti misliš da sam odmah otišao zavesti šesnaestogodišnju djevojku?” Zapanjeno je zavrtio glavom. “Ne znam želiš li mi čestitati na muževnosti ili me optužiti za nemoral, Saskinjo, ali ni jedna od te dvije mogućnosti mi se baš ne sviđa. Murtagh me upozorio da su žene nerazumne, ali Isuse Bože!” Provukao je krupnu šaku kroz kosu, pa su mu kratke vlasi ostale neuredno stršati. “Naravno da ne mislim reći da si je otišao zavesti”, odvratila sam, naprežući se da govorim što mirnijim glasom. “Samo sam htjela reći...” Palo mi je na pamet da je Frank takve situacije rješavao mnogo elegantnije no što je meni sada polazilo za rukom, a ipak sam i tada bila ljutita na njega. Vjerojatno ne postoji dobar način da čovjek takvo što nagovijesti svom partneru. “Samo sam htjela reći... shvaćam da si se oženio sa mnom iz vlastitih razloga - a ti su razlozi tvoja stvar”, žurno sam dodala, “i da ja ne polažem nikakvo pravo na tebe. Savršeno si slobodan da se ponašaš kako god hoćeš. Ako te... ako te privlači neka druga žena... hoću reći... ja ti neću stajati na putu”, neuvjerljivo sam dovršila, osjetivši da mi se obrazi žare a uši gore. Kad sam podigla pogled, shvatila sam da su se i Jamieju vidno zažarile uši, a i cijelo lice. Učinilo mi se da su mu se malo zažarile čak i oči, zakrvavljene od nedostatka sna. “Kako to misliš, da ne polažeš nikakvo pravo na mene!” uzviknuo je. “A što je s našim bračnim zavjetima, curo? Jesu li to samo prazne riječi u crkvi?” Tako je snažno lupio krupnom šakom o komodu da se zatresao porculanski vrč. “Nikakvo pravo”, promrmljao je sebi u bradu. “Slobodan sam da se ponašam kako god hoću. I ti mi nećeš stajati na putu!?” Sagnuo se i izuo čizme, a onda ih je zgrabio i bacio svom snagom u zid, jednu za drugom. Zatreptala sam kad je svaka udarila u kameni zid i pala na pod. Skinuo je ogrtač od pleda i nemarno ga bacio iza sebe, a onda mi je naglo prišao i bijesno me pogledao. “Dakle, ti ne polažeš nikakva prava na mene, Saskinjo? Daješ mi slobodu da potražim zadovoljstvo gdje god mi se sviđa, je li tako? Dakle?” htio je znati. “Pa, ovaj, da”, odgovorila sam, povukavši se korak natrag i protiv svoje volje. “To sam htjela reći.” Kad me zgrabio za ruke, shvatila sam da mu je unutrašnje sagorijevanje zahvatilo i ruke. Oznojeni dlanovi bili su mu tako vreli da sam se nehotice trgnula. “Pa, ako ti ne polažeš nikakvo pravo na mene, Saskinjo”, rekao je, “ja polažem pravo na tebe! Dođi ovamo!” Uhvatio me za glavu i spustio usne na moje. U njegovu poljupcu nije bilo ničega ni nježnog ni nezahtjevnog, pa sam se stala opirati i pokušala se odmaknuti. On se sagnuo, uhvatio me pod koljena i podigao u naručje, ne osvrćući se na moje opiranje. Nisam ni shvatila koliko je prokleto snažan. “Pusti me!” rekla sam mu. “Što to radiš?” “Pa, rekao bih da je to prilično očito, Saskinjo”, procijedio je kroza zube. Spustio je glavu, probadajući me jasnim pogledom poput vrelog željeza. “Ali ako ti baš moram objasniti”, rekao je, “namjeravam te odnijeti u krevet. Smjesta. I zadržati te u njemu sve dok ne shvatiš kakvo pravo polažem na tebe.” Ušutkao je moje prosvjede još jednim hotimice grubim poljupcem.


“Ne želim spavati s tobom!” rekla sam mu kad mi je napokon oslobodio usta. “Nemam namjeru spavati”, odgovorio mi je mirnim glasom. “Još ne.” Došao je do kreveta i pažljivo me spustio na pokrivač ukrašen uzorcima ruža. “Ti prokleto dobro znaš što mislim reći!” Okrenula sam se na trbuh, namjeravajući pobjeći s druge strane kreveta, ali me zaustavio čvrstim stiskom na ramenu i opet okrenuo sebi. “Ne želim voditi ljubav s tobom!” “Nisam te pitao što želiš, Saskinjo”, odgovorio je opasno tihim glasom. “Kao što sam ti već dovoljno puta rekao, ti si mi žena. Možda se nisi željela udati za mene, ali ipak si to učinila. A ako to nisi primijetila, tvoj dio bračnih zavjeta uključuje i riječ ‘slušati’. Ti si mi žena, i ako te poželim, ženo, uzet ću te, a ti se nosi k vragu!” Govorio je sve glasnije, pa je sada gotovo vikao. Uspravila sam se na koljena, stisnula šake na bokovima i uzvratila mu vikanjem. Sav jad što sam ga u proteklih sat vremena zatomljivala u sebi sada je dosegao eksploziju, pa sam mu bez zadrške sasula sve u lice. “Neka sam prokleta ako ću ja uzeti tebe, svinjo nasilnička! Misliš da mi možeš naređivati da odem s tobom u krevet? Da me možeš iskoristiti kao kurvu kad god ti se svidi? E pa, ne možeš, gade jebeni! Ako to učiniš, nisi nimalo bolji od onog svog satnika Randalla!” Načas me bijesno gledao, a onda je naglo stao u stranu. “Odlazi onda”, rekao je trznuvši glavom prema vratima. “Ako tako misliš o meni, idi! Neću te zaustavljati.” Na trenutak sam ga gledala s oklijevanjem. Čvrsto je stisnuo zube od bijesa i nadvio se nada me poput kolosa s Rodosa. Sada je njegovo raspoloženje bilo na čvrstoj uzdi, premda je bio jednako ljutit kao i u onom trenutku kad smo stajali pokraj ceste za Doonesbury. Ali ozbiljno je to mislio. Ako odlučim otići, neće me zaustaviti. Podigla sam bradu i stisnula zube isto tako čvrsto kao i on. “Ne”, rekla sam. “Ne. Ja ne bježim od problema. I ne bojim te se.” Zagledao se u žilu koja mi je mahnito lupala u grlu. “Da, to vidim”, odvratio je. Zabuljio se u mene, a izraz lica mu se nehotice postupno smekšao. Oprezno je sjeo na krevet, pazeći da mi ne sjedne preblizu, pa sam i ja ponovo oprezno sjela. Nekoliko je puta duboko uzdahnuo prije no što je progovorio, a lice mu je polako opet poprimilo prirodnu crvenkastobrončanu boju. “Ni ja ne bježim od problema, Saskinjo”, mrzovoljno mi je rekao. “A sad mi reci što znači riječ ‘jebati’?” Mora da mi se iznenađenje vidjelo na licu, jer je iznervirano rekao: “Ako me već moraš nazivati pogrdnim imenima, neka bude! Ali ne volim kad me se naziva imenima na koje ne mogu odgovoriti. Po načinu kako si je rekla, znam da je to vrlo prosta riječ, ali što znači?” Iznenađena, pomalo sam se uzdrmano nasmijala. “To... to znači... ono što si mi namjeravao učiniti.” Podigao je jednu obrvu, kao da je uvrijeđeno zabavljen. “Oh, prcati? Dakle, imao sam pravo, to je doista vrlo prosta riječ. A što znači riječ ‘sadist’? To si mi rekla neki dan.” Suspregnula sam smijeh. “To je, ovaj, to je osoba koja postiže seksualno zadovoljenje kad nekoga ozlijedi.” Zarumenjela sam se, ali nisam mogla spriječiti da mi kutovi usta malo zatitraju. Jamie je kratko frknuo. “Pa, to baš i nije neki kompliment”, rekao je, “ali ne mogu ti zamjeriti na zapažanjima.” Duboko je uzdahnuo i naslonio se, opustivši šake. Zatim je polako raširio prste, položio dlanove na noge i pogledao me ravno u oči. “Pa što je onda? Zašto ovo radiš? Zbog djevojke? O njoj sam ti rekao čistu istinu. Ali nije tu riječ o dokazivanju. Riječ je o tome vjeruješ li ti meni ili ne. Vjeruješ li mi?” “Da, vjerujem ti”, nevoljko sam priznala. “Ali ne radi se o tome. Ili barem ne samo o tome”, dodala sam, trudeći se da budem iskrena. “To je... pretpostavljam da me pogodilo otkriće da si se oženio sa mnom kako bi se dočepao novca.” Spustila sam pogled i stala povlačiti prstom po rubu uzorka na pokrivaču. “Znam da se nemam pravo žaliti - i ja sam se udala za tebe iz sebičnih razloga, ali” - ugrizla sam se za usnu da smirim glas - “ali i ja imam svoj ponos, znaš.” Pogledala sam ga postrance i shvatila da bulji u mene s izrazom potpune zbunjenosti na licu. “Kako bih se dočepao novca?” zbunjeno je upitao. “Da, kako bi se dočepao novca!” planula sam, bijesna što glumi da ne shvaća. “Kad smo se vratili, jedva si dočekao da obavijestiš Columa da si se oženio i da želiš svoj dio MacKenziejeve rente!”


Još je trenutak buljio u mene, postupno otvarajući usta kao da će nešto reći. Umjesto toga, počeo je polako tresti glavom naprijed-natrag, a onda se nasmijao. Da budem točnija, zabacio je glavu i prasnuo u smijeh, a zatim je zagnjurio glavu u ruke i nastavio se histerično smijati. Ja sam se ogorčeno bacila natrag na jastuk. Jako smiješno! Još uvijek tresući glavom i na mahove sopćući, ustao je i uhvatio se za kopču pojasa. Nehotice sam se trgnula, a on je to primijetio. Još uvijek crven u licu od mješavine bijesa i smijeha, dobacio mi je razdražen pogled. “Ne, ne namjeravam te tući”, suho mi je rekao. “Dao sam ti riječ da to više neću učiniti - premda nisam očekivao da ću to tako brzo požaliti.” Odložio je pojas i uhvatio kožnatu vrećicu pričvršćenu za nj. “Moj dio MacKenziejeve rente iznosi oko dvadeset funti svaka tri mjeseca, Saskinjo”, rekao je prekapajući po stvarčicama u torbici od jazavčeve kože. “Škotskih funti, a ne engleskih. Što je otprilike cijena pola krave.” “To je... to je sve?” glupavo sam upitala. “Ali...” “To je sve”, potvrdio je. “I to je sve što ću ikad dobiti od MacKenzieja. Vjerojatno si već shvatila da je Dougal škrtac, a Colum je još dvaput škrtiji. Ali rekao bih da čak i kraljevska svota od dvadeset funti svaka tri mjeseca jedva vrijedi sklapanja braka”, sarkastično je dodao, odmjeravajući me. “A ja tu svotu ionako ne bih odmah tražio”, dodao je vadeći mali paket umotan u papir, “ali želio sam nešto kupiti. To je poslić koji sam otišao obaviti, a Laoghaire sam susreo slučajno.” “A što si to toliko želio kupiti?” sumnjičavo sam ga upitala. Uzdahnuo je i načas se kolebao, a onda mi je bacio paketić u krilo. “Vjenčani prsten, Saskinjo”, odgovorio je. “Dobio sam ga od oružara Ewena. On takve stvarčice izrađuje u slobodno vrijeme.” “Oh”, odvratila sam slabim glasom. “Hajde”, rekao mi je trenutak poslije. “Otvori ga. Tvoj je.” Obrisi malog paketa zamutili su mi se pred očima. Trepnula sam i šmrknula, ali nisam se pomaknula da ga otvorim. “Žao mi je”, rekla sam. “I treba ti biti žao, Saskinjo”, odvratio je, ali u glasu mu više nije bilo ljutnje. Uzeo mi je paketić iz krila i poderao omot, otkrivši široki srebrni kolut, ukrašen prepletenom gravurom u stilu škotskog gorja, s delikatnim, malim jakobitskim čičkovim cvijetom u sredini svake petlje. To je sve što sam uspjela vidjeti prije no što mi se opet zamaglilo pred očima. Shvatila sam da mi gura rupčić u ruku i dala sve od sebe da njime zaustavim suze. “Pre... prekrasan je”, rekla sam nakašljavši se i obrisavši oči. “Hoćeš li ga nositi, Claire?” Sada je govorio blagim glasom, a spominjanje mog imena, uglavnom rezervirano za formalne prigode i iskazivanje nježnosti, gotovo me opet natjeralo u plač. “Ne moraš to učiniti”, rekao je i ozbiljno me pogledao preko udubljenog dlana. “Uvjeti našeg bračnog ugovora zadovoljeni su - naš je brak legalan. Više ti ne prijeti nikakva opasnost, može te ugroziti samo uhidbeni nalog, a čak ni on dok si u Leochu. Ako želiš, možemo živjeti odvojeno - ako si mi to htjela reći svim onim glupostima o Laoghaire. Ako to doista želiš, ne moraš imati ništa sa mnom.” Ostao je nepomično sjediti, držeći sićušni kolut u blizini srca i čekajući. Dakle, sada je on meni dao izbor koji sam ja na početku dala njemu. Morala sam se udati za njega silom prilika, ali ako ga odlučim odbiti, više se nije želio nametati. A naravno, imala sam i alternativu: da prihvatim prsten i sve što uz njega ide. Sunce je zalazilo. Posljednje zrake svjetlosti sjale su kroz plavo staklo vrča za vino koji je stajao na stolu i bacale briljantne tamnoplave pruge na zid. Osjećala sam se isto tako krhko i sjajno kao i staklo, kao da ću se raspasti na dodir i rasuti se na pod u blistavim krhotinama. Ako sam željela poštedjeti Jamiejeve ili svoje osjećaje, činilo se da sam dobrano zakasnila. Nisam mogla govoriti, pa sam podigla desnu ruku prema njemu, a prsti su mi drhtali. Hladan i sjajan prsten kliznuo mi je niz prst i zaustavio se na njegovu kraju - dobro mi je pristajao. Jamie me još trenutak


držao za ruku i gledao je, a onda ju je iznenada čvrsto prinio ustima. Podignuo je glavu, pa sam mu načas ugledala lice, divlje i puno žudnje, a onda me grubom kretnjom posjeo u krilo. Čvrsto me zagrlio, bez riječi. Osjetila sam mu kucanje bila u grlu, snažno kao i moje. Uhvatio me za gola ramena i malo me odmaknuo od sebe, pa sam mu odozdo pogledala lice. Ruke su mu bile krupne i vrlo tople, pa sam osjetila malu vrtoglavicu. “Želim te, Claire”, rekao je, govoreći kao da se guši, a onda je zastao, kao da nije siguran što sljedeće da kaže. “Želim te tako jako da jedva mogu disati. Hoćeš li...” Gutnuo je i nakašljao se. “Želiš li i ti mene?” Glas mi se u međuvremenu vratio, škripav i drhtav, ali upotrebljiv. “Da”, odgovorila sam. “Želim te.” “Mislim...” počeo je, a onda zastao. Nespretno je otkopčao kopču kilta, ali onda me pogledao i stegnuo šake na bokovima. Govorio je s naporom, obuzdavajući neki tako snažan poriv da su mu se od njega tresle ruke. “Neću... ne mogu... Claire, ne mogu biti nježan.” Ostavio mi je tek toliko vremena da jedanput kimnem glavom u znak shvaćanja ili pristanka, a onda me spustio na krevet i pritisnuo svom svojom težinom. Nije zastao da se svuče do kraja, pa sam osjetila miris prašine s ceste na njegovoj košulji i okus sunca i znoja od putovanja na koži. Raširio mi je ruke i uhvatio me za zapešća. Rukom sam ogrebla zid i osjetila zvuk sitnog komadića vjenčanog prstena na kamenu. Jedan prsten na svakoj ruci, jedan srebrni a jedan zlatni. I sitni metal, iznenada težak poput bračnih veza, kao da su ti prstenovi mali okovi kojima sam prikovana za krevet, zauvijek raspeta između dvaju polova, zatočena na osamljenoj stijeni kao Prometej, dok mi podijeljena ljubav kida srce poput ptice grabljivice. Koljenom mi je raširio stegna i ušao u mene kretnjom od koje sam dahnula. Ispustio je glas poput stenjanja i stisnuo me jače. “Moja si, mo duinne”, tiho mi je rekao, prodirući duboko u mene. “Samo moja, sada i zauvijek. Moja si, sviđalo se to tebi ili ne.” Kad je prodro još dublje, pomaknula sam se pod njegovim stiskom i udahnula, slabašno jeknuvši. “Da, namjeravam te grubo uzeti, Saskinjo moja”, šapnuo je. “Želim da budeš moja i dušom i tijelom.” Malo sam se opirala kad me pritisnuo i stao prodirati u mene čvrstim i neumoljivim kretnjama koje su mi ispunjavale utrobu. “Namjeravam te natjerati da me zoveš ‘gospodaru’, Saskinjo.” Tihim mi je glasom obećavao osvetu za sve muke koje je proživio u posljednjih nekoliko minuta. “Namjeravam te učiniti svojom.” Zadrhtala sam i zastenjala, a tijelo mi se skvrčilo od grčeva pod njegovim tijelom koje je nasrtalo i prodiralo u mene. Kretnje su se bezobzirno nastavile, minutama i minutama, silovite kretnje koje su me dovodile na granicu užitka i boli. Osjećala sam da se rastvaram, kao da postojim samo u točki prodora, silom odvedena na rub potpune predaje. “Nemoj!” dahnula sam. “Prestani, molim te, zadaješ mi bol!” Graške znoja kotrljale su mu se licem i padale na jastuk i moje dojke. Tijela su nam se sada sudarala, pljeskajući od udaraca koji su brzo prelazili granicu boli. Stegna su me zaboljela od stalnih sudara i činilo mi se da će mi zapešća popucati, ali njegov je stisak bio neumoljiv. “Da, moli me za milost, Saskinjo. Ali nećeš je dobiti, još ne.” Dah mu je postao vruć i brz, ali nije pokazivao znakove umora. Osjetila sam da mi se čitavo tijelo grči. Pokušala sam suzbiti taj osjećaj, pa sam podigla noge da ga zagrlim. Osjećala sam svaku silovitu kretnju duboko u utrobi i zgrčila se, premda su mi se bokovi izdajnički dizali da mu požele dobrodošlicu. Osjetivši moju reakciju, udvostručio je silinu napada i pritisnuo mi ramena da me zadrži pod sobom. Moja reakcija nije imala ni početka ni kraja, bio je to samo jedan kontinuirani drhtaj koji se sa svakom njegovom kretnjom primicao vrhuncu. Prodirao je u mene kao da mi stalno postavlja pitanje koje zahtijeva odgovor. Ponovo mi je izravnao noge i odveo me preko granice boli i predaje, u oblast čistih osjeta. “Da!” viknula sam. “Oh, Bože, Jamie, da.” Zgrabio me za kosu i grubo mi zabacio glavu da ga pogledam u oči, blistave od neobuzdana trijumfa. “Da, Saskinjo”, rekao je, odgovarajući više na moje kretnje nego na moje riječi. “Ukrotit ću ja tebe!” Stao mi je gnječiti i milovati dojke, a onda su mu ruke skliznule niz moje bokove. Sada je svom svojom


težinom ležao na meni, privijao se uza me i podizao me kako bi prodro još dublje. Vrisnula sam, a on mi je prekrio usta svojima. Nije to bio poljubac nego još jedan nasrtaj. Prisilio me da otvorim usta, povrijedio mi usnice i ostrugao mi lice oštrim čekinjama brade. Zatim je stao prodirati još silovitije i brže, kao da mi želi pokoriti dušu, kao što mi je pokorio tijelo. Ili u tijelu ili u duši, negdje je uspio zapaliti iskru i izmamiti iz pepela predaje žestoku reakciju strasti i želje. Propinjala sam se da dočekam svaku njegovu kretnju. Ugrizla sam mu usnu i osjetila krv. Osjetila sam njegove zube na svom vratu i zarila mu nokte u leđa. Ogrebla sam ga od šije do stražnjice, natjeravši ga da se i sam propne i vrisne. Obuzeti očajničkom potrebom, ranjavali smo se, grizli i grebli, nastojeći izmamiti krv, svatko od nas pokušavajući uvući ono drugo u sebe, razdirući tijela u žarkoj želji da postanemo jedno. Zatim se moj krik pomiješao s njegovim, pa smo se u tom posljednjem trenutku rastvaranja i sjedinjenja napokon izgubili jedno u drugome. Polako sam dolazila k sebi, napola ležeći na Jamiejevim prsima, dok su nam bedra oznojenih tijela još uvijek bila slijepljena. On je teško disao, zatvorenih očiju. Pod uhom sam čula kako mu kuca srce; onim neprirodno sporim i snažnim ritmom koji slijedi nakon orgazma. Osjetio je da sam budna i privukao me bliže, kao da još trenutak želi sačuvati ono jedinstvo što smo ga bili dosegli u posljednjim trenucima svog opasnog sjedinjenja. Stisnula sam se uz njega i zagrlila ga. Tada je otvorio oči i uzdahnuo, a kad su nam se pogledi sreli, velika su mu se usta iskrivila u mali osmijeh. Upitno sam podigla obrvu. “O, da, Saskinjo”, skrušeno je odgovorio. “Ja sam tvoj gospodar... a ti si moj. Izgleda da ne mo gu posjedovati tvoju dušu a da ne izgubim svoju.” Okrenuo me na bok i sklupčao se oko mene. Soba se hladila na večernjem povjetarcu s prozora, pa nas je pokrio poplunom. Vrlo si bistar, momče, sneno sam pomislila. Frank to nikad nije uspio shvatiti. Zaspala sam dok su me njegove ruke čvrsto grlile, a njegov mi topli dah grijao uho. Kad sam se sutradan ujutro probudila, osjećala sam slabost i bol u svakom mišiću. Odvukla sam se do zahoda, a onda do lavora. Utroba me boljela i osjećala sam kao da je poput tučenog maslaca. Kao da me netko premlatio tupim predmetom, pomislila sam, a onda mi je sinulo da to zapravo i nije daleko od istine. Spomenuti tupi predmet bio je izložen kad sam se vratila u krevet i sada je izgledao razmjerno bezopasno. Njegov se vlasnik probudio kad sam sjela do njega i dobacio mi pogled koji je opasno nalikovao na mušku samodopadnost. “Izgledaš kao da si naporno jahala, Saskinjo”, rekao je i nježno mi opipao modricu na unutrašnjoj strani bedra. “Malo te boli od sedla, je li?” Zaškiljila sam i prstom opipala duboki ožiljak od ugriza na njegovu ramenu. “Ni ti baš ne izgledaš najbolje, momče.” “Ah, pa”, rekao je s jakim škotskim naglaskom, “ako čovjek legne u krevet s goropadnicom, mora računati s tim da če ga ona ugristi.” Uhvatio me za vrat i povukao sebi. “Hodi ovamo, goropadnice. Ugrizi me opet!” “Oh, ne, ne dolazi u obzir”, odvratila sam i odmakla se. “Ne mogu, sve me boli.” Ali James Fraser nije čovjek koji prihvaća ne kao odgovor. “Bit ću vrlo nježan”, stao me mamiti i neumoljivo me povlačio pod pokrivač. Doista je bio nježan, kao što samo krupni muškarci mogu biti. Grlio me nježno kao da grli prepeličino jaje, udvarao mi se sa skromnom strpljivošću u kojoj sam prepoznala ispriku - i s nježnom ustrajnošću za koju sam znala da je nastavak lekcije koju je sinoć tako brutalno započeo. Bit će nježan, ali neće biti odbijen. Zadrhtao mi je u rukama kad je svršio, tresući se od napora da se ne pomakne, da me ne ozlijedi svojim kretnjama, dopuštajući da ga trenutak skrši, kao što se i dogodilo. Poslije, dok smo ležali još uvijek sjedinjeni, opipao je izblijedjele modrice koje su mi njegovi prsti ostavili na ramenima prije dva dana pokraj ceste.


“Žao mi je zbog ovih modrica, mo duinne”, rekao je i nježno poljubio svaku od njih. “Bio sam u neuobičajenom raspoloženju kad sam ti ih zadao, ali to nije isprika. Sramota je ozlijediti ženu, bez obzira na to je li čovjek bijesan ili nije. Neću to više nikada učiniti.” Ironično sam se nasmijala. “Ispričavaš mi se zbog ovih modrica? A što je s ostalima? Puna sam modrica od glave do pete!” “Da?” Odmaknuo se od mene da me pregleda i prosudi. “Pa, za ove sam ti se već ispričao”, dodirnuo mi je modrice na ramenima, “a ove”, lagano me lupnuo po stražnjici, “ove si zaslužila. Neću reći da mi je žao zbog njih jer to ne bi bila istina.” “A što se ovih tiče”, rekao je milujući mi bedra, “ni zbog njih ti se neću ispričati. Njih si mi već naplatila u cijelosti.” Protrljao je rame i namrštio se. “Raskrvarila si me na barem dva mjesta, Saskinjo, a leđa me bole kao sam vrag.” “Pa, kad ideš u krevet s goropadnicom...” rekla sam sa smiješkom. “Za to ti se neću ispričati.” Nasmijao se i povukao me na sebe. “Nisam ni rekao da tražim ispriku, zar ne? Ako se ne varam, rekao sam: ‘Ugrizi me opet!’”


Četvrti dio Dašak sumpora


24. Palac mene svrbi sad7 Uzbuđenje što smo ga izazvali svojim dolaskom i objavom vjenčanja gotovo smjesta zasjenio je događaj veće važnosti. Sutradan smo sjedili za večerom u velikoj dvorani, prihvaćajući zdravice i dobre želje. “Buidheachas, mo caraid.” Jamie se elegantno naklonio posljednjem čestitaru i sjeo, ispraćen sve slabijim pljeskom. Drvena klupa zatresla se pod njegovom težinom, a on je načas zatvorio oči. “Je li ti polako dosta?” šapnula sam mu. On je podnio glavni teret zdravica, ispijajući čašu na svaku zdravicu u našu čast, a ja sam se zasad uspjela izvući odgovarajući na nerazumljive gelske zdravice samo simboličnim srkanjem i vedrim osmjesima. Otvorio je oči i pogledao me, a onda se i sam nasmiješio. “Želiš znati jesam li pijan? Nisam, mogao bih ovo piti cijelu večer.” “Gotovo da jesi”, odvratila sam pogledavši gomilu praznih vinskih boca i kamenih vrčeva za pivo na stolu ispred njega. “Već je prilično kasno.” Svijeće na Columovu stolu dogorijevale su u svijećnjacima, a otopljeni vosak stvarao je zlatan sjaj i bacao nepravilne šare sjena i jarkog svjetla na braću MacKenzie, dok su se naginjali jedan prema drugome i tiho razgovarali. Izgledali su kao da bi se mogli pridružiti izrezbarenim glavama patuljaka na rubu golemog ognjišta, pa sam se zapitala koliko je tih karikiranih figura doista izrađeno po uzoru na pokroviteljske crte prijašnjih poglavara klana MacKenzie - možda ih je izradio neki rezbar sa smislom za humor... ili sa snažnom vezom s obitelji. Jamie se malčice protegnuo i namrštio od blage nelagode. “S druge strane”, rekao je, “svakog časa prsnut će mi mjehur. Vraćam se odmah.” Oslonio se dlanovima o klupu, ustao, žustro je prekoračio i izašao iz dvorane kroz niži nadsvođeni prolaz. Okrenula sam se prema Geillis Duncan, koja mi je sjedila s druge strane i skromno srkala pivo iz srebrnog pehara. Kao što i priliči oblasnom sucu, njezin muž Arthur sjedio je s Columom za susjednim stolom, ali Geilie je zahtijevala da sjedi do mene, rekavši da ne želi cijelu večer slušati zamorne muške razgovore. Arthurove duboko usađene oči bile su napola zatvorene, s plavim kesicama i klonule od vina i umora. Jako se naslanjao na podlaktice, obješena lica, ne obazirući se na razgovor MacKenziejevih pokraj sebe. Dok je svjetlost bacala reljefne, oštro crte na vlastelina i njegova brata, Arthura Duncana samo je činila debelim i bolesnim. “Muž vam ne izgleda dobro”, primijetila sam. “Jesu li mu se pogoršali želučani problemi?” Imao je prilično zbunjujuće simptome; smatrala sam da nema ni čir ni rak - ne s toliko mesa na kostima - možda samo kronični gastritis, kao što je uporno tvrdila Geilie. Bacila je vrlo kratak pogled na svog supruga, a onda se ponovo okrenula meni i slegnula ramenima. “Oh, nije mu tako loše”, odgovorila je. “Ili mu barem nije gore. Ali što je s vašim mužem?” “Kako to mislite?” oprezno sam odvratila. Prisno me lupnula u rebra prilično šiljastim laktom, a ja sam shvatila da i pred njom leži popriličan broj praznih boca. “Pa, što kažete? Izgleda li jednako lijepo bez košulje kao što izgleda u njoj?” “Ovaj...” Kolebala sam se što da joj odgovorim kad je ona iskrivila vrat prema ulazu. “A vi ste tvrdili da vam do njega uopće nije stalo! Lukavo. Polovica djevojaka u dvorcu najradije bi vam iščupala kosu - da sam na vašem mjestu, pazila bih što jedem.” “Što jedem?” Zbunjeno sam spustila pogled na drveni pladanj pred sobom, na kojem više nije bilo ničega osim nekoliko mrlja masti i ostatka kuhanog luka. 7

Shakespeare: Macbeth, četvrti čin, prvi prizor: “Palac mene svrbi sad, / Primiče se neki jad.” Preveo: Josip Tabak.


“Otrov”, dramatično mi je prosiktala na uho, zapahnuvši me alkoholnim parama. “Gluposti”, odvratila sam prilično hladno i odmaknula se od nje. “Nitko me ne bi htio otrovati samo zato što... pa, zato što...” Malo sam se zaplitala u govoru, pa mi je palo na pamet da sam i ja popila malo više no što sam svjesna. “Doista, Geilie. Ovaj brak... nisam ga planirala, znate da ga nisam željela!” Nisam lagala. “To je bila samo... neka vrsta... neophodnog poslovnog dogovora”, rekla sam, nadajući se da svjetlost svijeća skriva rumenilo na mom licu. “Ha”, cinično je odvratila. “Ja dobro znam kako izgleda cura koja je sretna u krevetu.” Bacila je pogled prema nadsvođenom prolazu kroz koji je Jamie izašao. “I neka sam prokleta ako vjerujem da su one ugrize na momkovu vratu napravile mušice.” Podigla je jednu srebrnu obrvu prema meni. “Ako je to bio poslovni dogovor, rekla bih da ste sklopili dobar posao.” Ponovo se nagnula prema meni. “Je li istina?” šapnula je. “Ono o palčevima?” “O palčevima? Za Boga miloga, Geilie, o čemu trabunjate?” Pogledala me preko svog malog, ravnog nosa, namrštivši se od koncentracije. Pogled njezinih lijepih sivih očiju bio je malo neusredotočen, pa sam se ponadala da neće pasti pod stol. “Nemojte mi reći da ne znate! To svatko zna! Po muškarčevim palčevima može se odrediti dužina njegove kite. I po nožnim palčevima, naravno”, polako je dodala, “ali njih je teže vidjeti, zbog cipela i svega ostaloga. A vaš bi mali lisac”, kimnula je prema nadsvođenom prolazu na kojem se upravo pojavio Jamie, “mogao obujmiti prilično veliku bućicu tim svojim šakama. A i prilično veliku stražnjicu, hm?” dodala je i opet me gurnula laktom. “Geillis Duncan, hoćete li... začepiti!” prosiktala sam zažarena lica. “Netko bi vas mogao čuti!” “Oh, nitko tko...” počela je, ali je onda zastala i zabuljila se. Jamie je prošao pokraj našeg stola kao da nas ne vidi. Lice mu je bilo blijedo, a usne stisnute, kao da mora obaviti neku neugodnu dužnost. “Koji mu je vrag?” upitala je Geilie. “Izgleda kao Arthur nakon što pojede sirovo zelje.” “Ne znam.” Odgurnula sam klupu unatrag, nesigurna što da učinim. Jamie je krenuo prema Columovu stolu. Bih li ga trebala slijediti? Očito, nešto se dogodilo. Geilie je ponovo pogledala donji kraj dvorane, a onda me iznenada povukla za rukav i pokazala mi prstom u smjeru iz kojeg je Jamie upravo došao. Jedan je čovjek stajao malo ispred nadsvođenog prolaza, nesiguran gotovo kao i ja. Odjeća mu je bila blatnjava i prašnjava; očito je neki putnik. Glasnik. A kakvu god da je poruku donio, prenio ju je Jamieju, koji se upravo naginjao da je došapne Columu na uho. Ne, ne Columu nego Dougalu. Riđokosa glava duboko se sagnula između dviju tamnih glava, a široke crte triju zgodnih lica postale su sablasno slične na umirućoj svjetlosti svijeća. Dok sam ih gledala, shvatila sam da nisu toliko slični zbog zajedničkog nasljeđa kostiju i tetiva, nego zbog izraza šokirane žalosti koji im je sada bio zajednički. Geilie me stisnula za podlakticu. “Loše vijesti”, nepotrebno je rekla. “Dvadeset četiri godine”, rekla sam. “Čini se mnogo vremena da čovjek bude u braku.” “Istina”, složio se Jamie. Topli vjetar mreškao je krošnje iznad nas i nanosio mi kosu s ramena na lice. “Dulje no što ja živim.” Pogledala sam ga dok se naslanjao na ogradu obora, elegantno mršav i pun čvrstih kostiju. Bio je tako sposoban i samouvjeren da sam bila sklona zaboraviti koliko je mlad. “Ipak”, rekao je, odbacivši slamčicu na izgaženo blato u oboru, “ne vjerujem da je Dougal proveo više od tri godine s njom. Uglavnom je boravio ovdje, znaš, u dvorcu - ili je obavljao Columov posao negdje na području klana.”


Dougalova žena, Maura, umrla je na njihovu posjedu Beannachdu. Iznenadna groznica. Dougal je napustio dvorac u zoru, u društvu Neda Gowana i glasnika koji mu je sinoć donio vijest, da organizira pogreb i pobrine se za ženino vlasništvo. “Znači, to nije bio prisan brak?” znatiželjno sam upitala. Jamie je slegnuo ramenima. “Prisan kao i većina brakova, pretpostavljam. Ona je bila zaokupljena djecom i vođenjem domaćinstva, pa sumnjam da joj je Dougal jako nedostajao, premda se činilo da joj je drago kad bi se on vratio kući.” “Da, ti si neko vrijeme živio s njima, zar ne?” Zamišljeno sam za-šutjela i zapitala se zamišlja li Jamie tako bračni život, da supružnici žive odvojeno i samo se povremeno sastanu kako bi napravili djecu. A ipak, po onome što mi je rekao o svojim roditeljima, njihov je brak bio prisan i pun ljubavi. “S mojim je roditeljima bilo drugačije, znaš”, rekao je s onom svojom sablasnom sposobnošću da mi čita misli. “Dougalov brak bio je dogovoren, kao i Columov, više pitanje zemlje i poslova nego uzajamne sklonosti supružnika. Ali moji roditelji - no, oni su se uzeli iz ljubavi, protiv volje svojih obitelji, tako da smo bili... ne baš odsječeni, ali više prepušteni samima sebi na Lallybrochu. Moji roditelji nisu ga često napuštali da bi posjetili rođake ili obavili neki posao, pa mislim da su se više okrenuli jedno drugom no što muž i žena obično čine.” Položio je ruku na donji dio mojih leđa i privukao me bliže. Sagnuo se i dodirnuo usnama vrh mog uha. “I naš je brak dogovoren”, tiho je rekao. “Ipak, nadam se da... možda, jednog dana...” Zbunjeno je zašutio, s iskrivljenim osmijehom i gestom odbacivanja. Nisam htjela ohrabrivati takva razmišljanja, pa sam mu se osmjehnula što sam neutralnije mogla i okrenula se prema oboru. Mogla sam ga osjetiti pokraj sebe; nisam ga baš dodirivala, a on je krupnim šakama držao gornju prečku ograde. I ja sam uhvatila ogradu, kako ga ne bih primila za ruku. Više od svega željela sam mu se okrenuti i ponuditi mu utjehu, uvjeriti ga tijelom i riječima da je ono što postoji među nama više od poslovnog dogovora. Zaustavila me je istinitost te misli. Ono što je među nama, bio mi je rekao. Kad legnem s tobom, kad me dodirneš. Ne, to nije nimalo uobičajeno. A nije ni obična zaluđenost, kao što sam isprva vjerovala. Ništa ne bi moglo biti manje obično. Ali ostaje činjenica da me zavjeti, odanost i zakoni vežu za drugog čovjeka. A i ljubav. Ne mogu, jednostavno mu ne mogu reći što osjećam za njega. Kad bih mu to rekla i onda otišla, kao što moram, to bi bio vrhunac okrutnosti. A ne mogu mu ni lagati. “Claire.” Mogla sam osjetiti da se okrenuo prema meni i da me gleda. Nisam mu odgovorila, ali sam podigla glavu kad se sagnuo da me poljubi. Ni na taj mu način ne mogu lagati, a i nisam. Na kraju krajeva, nejasno sam pomislila, obećala sam mu iskrenost. Prekinulo nas je glasno nakašljavanje s druge strane ograde. Jamie se iznenađeno okrenuo prema izvoru zvuka i instinktivno me gurnuo iza sebe. Zatim se zaustavio i nasmiješio, ugledavši Starog Aleca McMahona kako stoji u prljavim hlačama od tartana i podrugljivo nas gleda jarkoplavim okom. Starac je držao u rukama škare za škopljenje grozna izgleda, pa ih je podigao s ironičnim pozdravom. “Namjeravao sam ih upotrijebiti na Mahometu”, primijetio je. “Ali možda bi ovdje bile korisnije, ha?” Škljocnuo je debelim oštricama, kao da poziva. “Da sam na tvom mjestu, usredotočio bih se na posao, a ne na svoju kitu, momče.” “Nemoj se s time ni šaliti, čovječe”, odvratio je Jamie i nacerio se. “Jesi li me što trebao?” Alecova obrva, nalik na dlakavu gusjenicu, zatitrala je. “Nisam, odakle ti takva ideja? Namjeravao sam uškopiti punokrvnog dvogodišnjaka sam-samcat, samo radi zabave.” Kratko se nasmijao vlastitoj šali, a onda je škarama pokazao dvorac. “Krenite sada, curo! Dobit ćete ga natrag na večeri - ma koliko tada bude vrijedio.” Kad da nema povjerenja u značenje ove posljednje primjedbe, Jamie je ispružio dugu ruku i spretno mu uzeo škare. “Osjećat ću se sigurnije ako ih ja držim”, rekao je Alecu i podigao obrvu. “Idi sada, Saskinjo. Potražit ću te kad završim sve Alecove poslove.” Poljubio me u obraz i šapnuo mi na uho: “Dođi u staju. Kad sunce bude u zenitu.”


Staje dvorca Leoch bile su bolje građene od mnogih seoskih kuća koje sam vidjela na putovanju s Dougalom. Podovi i zidovi bili su od kamena, a jedini otvori bili su uski prozori na jednom kraju, vrata na drugom i uski prorezi na debelom slamnatom krovu, predviđeni da propuštaju sove koje su sprečavale množenje miševa u sijenu. Ali propuštali su mnogo zraka i dovoljno svjetlosti da staje ne budu u mraku nego u ugodnom polumraku. U sjeniku ispod krova bilo je još svjetlije. Zrake svjetlosti pravile su žute pruge na nagomilanom sijenu i osvjetljavale čestice prašine koje su se kovitlale poput kiše zlatnog praha. Kroz pukotine su ulazili zapuši toplog zraka, donoseći miris ljubičine, turskog karanfila i češnjaka iz vanjskih vrtova, a odozdo se dizao ugodan vonj konja. Jamie se promeškoljio pod mojom rukom i uspravio, pa mu je glava izronila iz sjene na jarku svjetlost poput upaljene svijeće. “Što je?” sneno sam ga upitala i okrenula glavu u smjeru njegova pogleda. “Mali Hamish”, tiho je odgovorio, gledajući s ruba sjenika staju ispod nas. “Pretpostavljam da je došao po svog ponija.” Nezgrapno sam se okrenula na trbuh pokraj njega i povukla nabore košulje preko sebe zbog skromnosti, što je bila šašava ideja, budući da mi nitko odozdo nije mogao vidjeti ništa osim vrha glave. Columov sin Hamish polako je hodao prolazom između pregradaka. Zastajao je pokraj pojedinih pregradaka, ali nije se obazirao na znatiželjne kestenaste i riđe glave koje su izvirivale da ga pogledaju. Očito, nešto je tražio, ali to nije bio njegov debeli smeđi poni, koji je mirno žvakao sijeno u pregratku pokraj ulaznih vrata. “Bože dragi, pa on traži Donasa!” Jamie je zgrabio kilt i žurno ga omotao oko sebe, a onda se prebacio preko ruba sjenika. Ne trudeći se oko ljestava, objesio se rukama i skočio na tlo. Lagano se prizemljio na slamom prekriveni kameni pod, ali dovoljno glasno da se Hamish okrene i iznenađeno dahne. Kad je shvatio tko stoji pred njim, njegovo se malo pjegavo lice donekle opustilo, ali plave oči ostale su oprezne. “Trebaš pomoć, rođače?” ljubaznim ga je glasom upitao Jamie. Prišao je bliže pregradcima za konje i naslonio se na jedan stup, tako da je sada stajao između Hamisha i pregratka kojem je dječak bio prilazio. Hamish je oklijevao, ali onda se uspravio i isturio sitnu bradu. “Jahat ću Donasa”, rekao je trudeći se da zvuči odlučno, što mu baš nije uspjelo. Donas - što znači “demon”, a to ni u kom slučaju nije zamišljeno kao kompliment - bio je sam u pregratku na drugoj strani staje, za svaki slučaj odvojen praznim pregratkom od najbližih susjednih konja. Bio je to golem i divlji riđi pastuh kojeg nitko nije mogao jahati, a samo su mu se Stari Alec i Jamie usudili prići. Iz njegova se mračnog pregratka začulo razdraženo njištanje. Iznenada je izvirila golema bakrenasta glava, a veliki žuti zubi škljocnuli su kad je konj neuspješno pokušao ugristi golo rame koje mu se tako izazovno nudilo. Znajući da ga pastuh ne može doseći, Jamie se nije pomaknuo. Hamish je odskočio i ciknuo, očito tako uplašen iznenadnom pojavom čudovišne svjetlucave glave s kolutavim, krvlju podlivenim očima i raširenim nozdrvama da je ostao bez riječi. “Mislim da nećeš”, odvratio je Jamie blagim glasom. Spustio je ruku na rame svog sitnog rođaka i udaljio ga od konja, koji je prosvjedno udario ogradu svog pregratka. Kad su ubojita kopita udarila o drvo, Hamish se zatresao kao i daske pregratka. Jamie je okrenuo dječaka sebi i pogledao ga odozgo, s rukama na kiltom prekrivenim bokovima. “E sad”, obratio mu se strogim glasom. “O čemu je ovdje riječ? Zašto želiš jahati Donasa?” Hamish je čvrsto stisnuo zube, ali Jamiejevo je lice bilo i ohrabrujuće i strogo. Nježno je lupnuo dječaka po ramenu i izmamio mu sićušan osmijeh na lice. “Hajde, duinne”, tiho je rekao Jamie. “Znaš da nikome neću reći. Jesi li učinio kakvu glupost?” Dječakovu bijelu put oblilo je blago rumenilo. “Nisam. Barem... Nisam. No dobro, možda malu glupost.”


Nakon još malo ohrabrivanja, počeo je pričati, prvo nevoljko, a onda sve brže i brže. Dok je jučer jahao svog ponija s nekolicinom dječaka, nekoliko starijih momaka počelo se natjecati tko će sa svojim konjem preskočiti višu prepreku. Zavidan i zadivljen, Hamish je zaboravio na oprez i pokleknuo pred željom da se pravi važan, pa je pokušao natjerati svog malog debelog ponija da preskoči kameni zid. Ali poniju je nedostajala i vještina i motivacija, pa se ukopao ispred ograde i odbacio mladog Hamisha preko glave. Hamish je odletio preko ograde i sramotno sletio na koprive s druge strane. Opečen i koprivama i podrugljivim smijehom svojih drugova, čvrsto je odlučio da će danas jahati “pravog konja”, kako je rekao. “Kad bih se pojavio na Donasu, ne bi mi se smijali”, rekao je, zamišljajući prizor s mračnim užitkom. “Ne, ne bi”, složio se Jamie. “Bili bi previše zaposleni skupljanjem tvojih ostataka.” Zagledao se u svog rođaka i polako zavrtio glavom. “Nešto ću ti reći, momče. Ako želiš biti dobar jahač, moraš imati i hrabrosti i pameti. Ti imaš hrabrosti, ali još uvijek ti nedostaje malčice pameti.” Utješno je stavio ruku oko Hamisheva ramena i odveo ga do kraja staje. “Hodi sa mnom, momče. Pomozi mi da nabacam sijeno, pa ću te onda upoznati s Cobharom. Imaš pravo, ako si doista spreman, treba ti bolji konj, ali ne moraš se ubiti kako bi to dokazao.” Usput je bacio pogled prema sjeniku, podigao obrve i bespomoćno slegnuo ramenima. Ja sam se nasmiješila i dala mu znak rukom da nastavi, da je sve u redu. Jamie je izvukao jabuku iz košare pokraj vrata, a onda je uzeo vile iz kuta i odveo Hamisha natrag do jednog od središnjih pregradaka. “Evo ga, rođače”, rekao je i tiho zazviždao kroza zube, a jedan uškopljeni konj široka čela gurnuo je glavu iz pregratka i zapuhao kroz nozdrve. Krupne oči bile su tamne i blage, a uši malo nagnute naprijed, što mu je davalo izgled prijateljskog opreza. “E sad, Cobhar, ciamar a tha thu?” Jamie ga je čvrsto potapšao po glatkom vratu i počešao mu nakrivljene uši. “Dođi ovamo”, rekao je pozivajući svog malog rođaka rukom. “Tako je, stani do mene. Dovoljno blizu da te može onjušiti. Konji te vole onjušiti.” “Znam.” Hamishov visoki glas bio je pun prezira. Jedva je dosezao konju do njuške, ali je podigao ruku i potapšao ga. Nije se pomaknuo kad se velika glava spustila i zainteresirano ga onjušila oko uha, mrseći mu kosu. “Daj mi jabuku”, rekao je Hamish Jamieju, a Jamie ga je poslušao. Mekane baršunaste usne elegantno su ubrale plod s Hamisheva dlana i ubacile ga među goleme kutnjake, pa je nestala uz sočno hrskanje. Jamie je gledao s odobravanjem. “Da, vas dvojica dobro ćete se slagati. Hajde, sprijateljite se, dok ja nahranim ostale, a onda ga možeš izvesti na jahanje.” “Sam?” s nadom je upitao Hamish. Cobhar, što znači “pjena”, bio je dobroćudan riđan, ali ipak zdrav i živahan, 140 centimetara visok, daleko od smeđeg ponija. “Dvaput oko obora dok te ja gledam, a ako ne padneš i ako mu ne ozlijediš usta, možeš odjahati sam. Ali nemoj ga zajahati dok ti ja ne kažem.” Dugi se hrbat svinuo i zasjao u toplom polumraku staje, a Jamie je vilama zagrabio sijeno s hrpe u kutu i odnio ga do jednog pregratka. Zatim se uspravio i nasmiješio svom rođaku. “Budi dobar i dodaj mi jednu jabuku.” Naslonio je vile na pregradak i zagrizao ponuđenu voćku. Njih dvojica druželjubivo su stajali jedan do drugoga i jeli, naslanjajući se na zid staje. Kad je pojeo jabuku, Jamie je dao ogrizak riđanu koji je gurnuo njušku i opet dohvatio vile. Polako žvačući, Hamish ga je slijedio prolazom. “Čuo sam da je moj otac nekoć bio dobar jahač”, nesigurno je rekao Hamish. “Dok je... dok je još mogao jahati.” Jamie je kratko pogledao svog rođaka, ali dovršio je bacanje sijena u riđanov pregradak prije no što je odgovorio. A kad je to učinio, odgovorio je na misao, a ne na riječi. “Ja ga nikad nisam vidio kako jaše, ali nešto ću ti reći, momče. Nadam se da mi nikad neće zatrebati toliko hrabrosti koliko je Colum ima.” Vidjela sam da je Hamish pogledao ožiljke na Jamiejevim leđima, ali nije ništa rekao. Nakon što je pojeo drugu jabuku, činilo se da su mu misli prešle na drugu temu.


“Rupert kaže da si se morao oženiti”, rekao je punim ustima. “Želio sam se oženiti”, ispravio ga je Jamie i ponovo naslonio vile na zid. “Oh. Pa... dobro”, odvratio je Hamish nesigurnim glasom, kao da ga je ta nova ideja zbunila. “Samo sam se pitao... imaš li što protiv toga?” “Protiv čega?” Shvativši da bi razgovor mogao potrajati, Jamie je sjeo na balu sijena. Hamishova stopala nisu dosezala do poda, inače bi ih možda povukao po tlu. Umjesto toga, lagano je lupnuo petama o čvrsto nagomilano sijeno. “Protiv toga što si oženjen”, rekao je, buljeći u svog rođaka. “Hoću reći, smeta li ti što svake večeri moraš leći u krevet sa ženom?” “Ne”, odgovorio je Jamie. “Ne, to je zapravo vrlo ugodno.” Činilo se da Hamish nije baš uvjeren u to. “Ne vjerujem da bi se to meni jako svidjelo. Ali, s druge strane, sve djevojke koje znam mršave su kao štapovi i mirišu na uvarak od ječma. Gospa Claire - hoću reći, tvoja gospa”, žurno je dodao, kao da želi izbjeći zabunu, “čini mi se da bi s njom bilo ugodnije spavati. Hoću reći, mekano.” Jamie je kimnuo glavom. “Da, to je istina. A i dobro miriše”, dodao je. Čak i na slabom svjetlu, spazila sam da mu se trza mali mišić u kutu usta i znala sam da se ne usuđuje podići pogled prema sjeniku. Zavladala je duga tišina. “Po čemu to čovjek zna?” upitao je Hamish. “Što?” “Koja je prava žena da se njome oženi”, nestrpljivo je objasnio dječak. “Aha.” Jamie se naslonio na kameni zid i podigao ruke na tjeme. “I ja sam to jednom upitao svog tatu”, rekao je. “Odgovorio mi je da čovjek to naprosto zna. A ako nije siguran, to znači da nije sreo pravu curu.” “Mmmphm.” Sudeći po izrazu na sitnom, pjegavom licu, Hamish nije bio posve zadovoljan tim objašnjenjem. Naslonio se na zid, svjesno oponašajući Jamieja. Noge u dokoljenkama virile su mu preko ruba bale. Premda je bio sitan, njegova čvrsta građa nagovještavala je da će se jednog dana moći mjeriti sa svojim rođakom. Imali su gotovo identično držanje ravnih ramena i nakošeni položaj solidne, elegantne glave. “Gdje su ti cipele?” prijekorno ga je upitao Jamie. “Nisi ih valjda opet ostavio na livadi? Ako si ih opet izgubio, dobit ćeš batine od majke.” Hamish je slegnuo ramenima, kao da je to prazna prijetnja. Očito, imao je važnije stvari na pameti. “John...” počeo je, namrštivši crvenkaste obrve od razmišljanja. “John kaže...” “Koji John?” prekinuo ga je Jamie. “John iz staje, John iz kuhinje ili John Cameron?” “John iz staje.” Hamish je odmahnuo rukom, ne dajući se zbuniti. “On je rekao, ovaj, o ženidbi...” “Da?” ohrabrio ga je Jamie i taktično okrenuo glavu u stranu. Podigao je pogled i susreo se s mojim, dok sam virila preko ruba. Nasmiješila sam mu se, a on se ugrizao za usnu kako se ne bi i sam nasmiješio. Hamish je duboko udahnuo i brzo izdahnuo, a onda je stao izbacivati riječi poput pucnjeva iz zračnice. “Rekao je da muškarac mora opsluživati gospu kao pastuh kobilu, ali ja mu to nisam povjerovao. Je li to točno?” Snažno sam se ugrizla za prst kako se ne bih naglas nasmijala. Jamie je bio u nezgodnijem položaju, pa je zario prste u mesnati dio noge i zarumenio se jednako jako kao i Hamish. Dok su rame uz rame sjedili na bali sijena, podsjećali su me na dvije rajčice na seoskoj izložbi povrća. “Ovaj, da... pa, na neki način...” odgovorio je kao da se guši, ali ipak se uspio svladati. “Da”, rekao je. “Da, mora.” Hamish je užasnuto pogledao tridesetak centimetara dug spolni organ uškopljenog riđana koji se odmarao u obližnjem pregratku, a onda je sumnjičavo spustio pogled na svoje krilo. Gurnula sam tkaninu u usta što sam dublje mogla.


“Ali postoje neke razlike, znaš”, nastavio je Jamie. Rumenilo mu se počelo povlačiti s lica, premda su mu se usta još uvijek prijeteći trzala. “Kao prvo... nježnije je.” “Znači, ne moraš ih gristi za vrat?” upitao je Hamish s ozbiljnim i napetim izrazom na licu, kao da pravi bilješke. “Kako bi ostale mirne?” “Ovaj... ne. Barem ne obično.” Upotrebljavajući nemalu snagu volje, Jamie se hrabro suočio s odgovornostima prosvjećivanja. “Postoji još jedna razlika”, dodao je, pazeći da mu pogled ne odluta prema sjeniku. “Ljudi to mogu raditi licem u lice, a ne samo odostraga. Kako je gospi draže.” “Gospi?” Činilo se da Hamish sumnja u to. “Mislim da bih ja to ipak radije radio odostraga. Ne bih volio da me itko gleda dok to radim. Je li teško”, zanimalo ga je, “je li teško suspregnuti smijeh?” Kad sam navečer legla u krevet, još uvijek sam razmišljala o Jamieju i Hamishu. Pokrila sam se debelim poplunom, sa smiješkom na licu. Kroz prozor je ulazio hladan zrak, pa sam jedva čekala da se zavučem pod poplun i privinem uz Jamiejevo toplo tijelo. On je bio otporan na hladnoću kao da ima u sebi malu peć. Koža mu je uvijek bila topla, katkad gotovo vruća, kao da se rasplamsa u dodiru s mojim hladnim rukama. Ja sam u dvorcu još uvijek bila strankinja i tuđinka, ali više ne i gost. Sada kad sam postala jedna od njih, udane su se žene ophodile prijateljskije sa mnom, ali mlađe djevojke kao da su mi snažno zamjerale što sam odstranila mladog samca iz optjecaja. Zapravo, primjećujući velik broj hladnih pogleda i komentara iza leđa, počela sam se pitati koliko je točno djevojaka Jamie MacTavish za vrijeme svog kratkog boravka u dvorcu odveo u onu pokrajnju sobicu. Dakako, Jamie je u međuvremenu odbacio prezime MacTavish. Većina stanovnika dvorca ionako je oduvijek znala njegovo pravo prezime, pa bila ja engleski špijun ili ne, sada sam to silom prilika znala i ja. I tako je javno postao Fraser, a i ja. Pozdravljali su me kao gospođu Fraser u sobi iznad kuhinjskih prostorija u kojoj su udane žene šivale i zibale svoju djecu, razmjenjivale detalje majčinskih priča i s iskrenim zanimanjem prosuđivale debljinu mog struka. Zbog prijašnjih neuspjeha da zatrudnim, kad sam se pristala udati za Jamieja, nije mi palo na pamet da bih mogla ostati u drugom stanju, pa sam sada s izvjesnim strahom dočekala mjesečnicu. Sada sam osjećala olakšanje, bez one žalosti koja je prije pratila početak mjesečnice. Život mi je u ovom trenutku bio dovoljno zamršen i bez toga. A premda je i Jamie tvrdio da osjeća olakšanje, učinilo mi se da on možda osjeća i malo žaljenja. Očinstvo je luksuz koji si čovjek u njegovu položaju jedva može dopustiti. Uto je Jamie otvorio vrata i ušao u sobu, još uvijek trljajući glavu platnenim ručnikom; kapljice vode iz mokre kose padale su mu na košulju. “Gdje si bio?” začuđeno sam ga upitala. Premda je dvorac Leoch u usporedbi s kućama u selu i na malim imanjima bio luksuzno mjesto, nije se mogao pohvaliti nikakvim pogodnostima za kupanje osim bakrenog lavora u kojem je Colum namakao bolna stopala i malo veće kade koju su upotrebljavale dame koje su smatrale da privatnost vrijedi truda da ih napune vodom. Sve se drugo pranje obavljalo ili djelomično, s vrčem i lavorom, ili izvan dvorca, ili u jezeru, ili u maloj prostoriji s kamenim podom iza vrtova, gdje su mlade žene stajale gole i puštale da ih prijateljice polijevaju kantama vode. “U jezeru”, odgovorio je i uredno prebacio vlažni ručnik preko prozorske daske. “Netko je ostavio odškrinuta vrata Cobharova pregratka”, objasnio je tmurnim glasom, “a i vrata staje, pa je Cobhar otišao na malo kupanje u sumrak.” “Oh, znači zato nisi došao na večeru”, odvratila sam. “Ali konji ne vole plivati, zar ne?” Jamie je odmahnuo glavom i provukao prste kroz kosu da je osuši. “Ne, ne vole. Ali oni su kao i ljudi, znaš, svaki je različit. A Cobhar voli mladu vodenu travu. Dok ju je grickao na obali pojavio se čopor pasa iz sela i natjerao ga da skoči u jezero. Morao sam ih otjerati i skočiti u vodu za njim. Čekaj da dohvatim malog Hamisha”, rekao je s mračnom odlučnošću, “naučit ću ga kako se vrata ostavljaju odškrinuta.” “Hoćeš li ga tužiti Columu?” upitala sam, osjetivši nalet suosjećanja prema počinitelju. Jamie je odmahnuo glavom i gurnuo ruku u kožnatu torbicu. Izvukao je žemlju i komad sira, koje je očito usput ukrao iz kuhinje.


“Neću”, odgovorio je. “Colum je prilično strog prema Hamishu. Kad bi doznao da je dječak bio tako nemaran, zabranio bi mu da jaše sljedećih mjesec dana - što Hamish ionako ne bi mogao nakon batina koje bi dobio. Bože, umirem od gladi.” Halapljivo je zagrizao pecivo, razbacujući usput mrvice. “Nemoj s tim ulaziti u krevet”, rekla sam kliznuvši pod pokrivač. “Što onda namjeravaš učiniti s Hamishom?” Progutao je ostatak žemljice i nasmiješio se. “Ne brini. Sutra ću ga prije večere odvući do jezera i baciti u vodu. Kad se izvuče na obalu i osuši, večera će već biti gotova.” Pojeo je sir u tri zalogaja i bez nelagode polizao prste. “Neka on ode u krevet mokar i gladan, pa da vidimo kako mu se to sviđa”, mračno je zaključio. S nadom je zavirio u ladicu u koju bih katkad stavila jabuke ili druge komadiće hrane. Ali večeras u njoj nije bilo ničega, pa ju je s uzdahom zatvorio. “Valjda ću preživjeti do doručka”, rezignirano je zaključio, a onda se brzo svukao i uvukao u krevet do mene, drhteći od hladnoće. Premda su mu udovi bili hladni od plivanja u ledenom jezeru, tijelo mu je još uvijek bilo blaženo toplo. “Mm, baš je dobro maziti se s tobom”, promrmljao je, izvodeći ono što sam pretpostavila da je maženje. “Danas drukčije mirišeš. Jesi li iskapala biljke?” “Nisam”, iznenađeno sam odgovorila. “Mislila sam da si to ti - miris, hoću reći.” Bio je to oštar biljni miris, ne neugodan, ali nepoznat. “Ja mirišem na ribu”, odgovorio je onjušivši svoju nadlanicu. “I na mokrog konja. Ne”, nagnuo mi se bliže i pomirisao. “Ne, to nisi ni ti, ali je negdje u blizini.” Izvukao se iz kreveta i provjerio pod pokrivačem. Našli smo izvor mirisa pod mojim jastukom. “Za ime Božje, što...” Uzela sam svežanj i smjesta ga ispustila. “Joj! Ima trnje!” Bio je to mali svežanj biljaka ubranih s korijenjem i svezanih komadićem crnog konca. Premda su biljke već uvenule, iz klonula lišća još uvijek se širio oštar miris. U buketu je bio samo jedan cvijet, zgnječeni jaglac, na čiju sam trnovitu stabljiku ubola palac. Dok sam sisala ozlijeđeni prst, drugom sam rukom opreznije okrenula svežanj. Jamie je načas ostao nepomično stajati i buljiti u njega, a onda ga je naglo podigao, otišao do otvorenog prozora i bacio ga u noć. Zatim se vratio do kreveta, energično skupio na dlan mrvice zemlje koje su otpale s korijenja biljaka i bacio ih kroz prozor za svežnjem. S treskom je zatvorio prozor i vratio se do kreveta otirući dlanove. “Bacio sam ga”, nepotrebno mi je rekao i opet legao u krevet. “Vrati se u krevet, Saskinjo.” “Što je to bilo?” upitala sam liježući do njega. “Šala, pretpostavljam”, odgovorio je. “Doduše neslana, ali ipak samo šala.” Oslonio se na lakat, puhnuo u svijeću i ugasio je. “Hodi k meni, mo duinne. Hladno mi je.” Unatoč neugodnom uroku, dobro sam spavala, osjećajući se sigurnom zbog dvostruke zaštite zakračunatih vrata i Jamiejevih ruku. Pred zoru sam usnula travnate livade pune leptira. Žuti, smeđi, bijeli i narančasti leptiri kružili su oko mene poput jesenskog lišća, slijetali mi na glavu i ramena, klizili niz moje tijelo poput kišnih kapi, škakljajući me sićušnim nožicama po koži, a njihova baršunasta krilca lupkala su poput slabih odjeka mog srca. Kad sam polako izronila na javu, shvatila sam da su nožice leptira na mom trbuhu zapravo vlasi Jamiejeve meke riđe kose, a da je leptir zarobljen među mojim stegnima zapravo Jamiejev jezik. “Mmm”, rekla sam nešto poslije. “Meni je bilo lijepo, ali što je s tobom?” “Ako nastaviš u ovom stilu, treba mi još oko tri četvrt minute”, odgovorio je sa smiješkom i odgurnuo mi ruku. “Ali radije se ne bih žurio - ja sam po naravi spor i oprezan čovjek, znaš. Mogu li vas zamoliti da mi se večeras pridružite, gospođo?” “Možeš”, odgovorila sam. Stavila sam ruke pod glavu i izazovno se zagledala u njega poluzatvorenim očima. “Ako mi želiš reći da si toliko iscrpljen da to ne možeš obaviti više nego jedanput na dan.” Pažljivo me pogledao sjedeći na rubu kreveta. Ugledala sam iznenadni bljesak bjeline kad je skočio na mene i pritisnuo me duboko u perinu. “E pa”, rekao mi je zagnjurivši lice u moju raskuštranu kosu, “ne možeš reći da te nisam upozorio.”


Nakon dvije i pol minute, zastenjao je i otvorio oči. Žestoko je objema rukama protrljao lice i glavu, pa su mu kraći pramenovi ostali stršiti poput pera, a onda je prigušeno opsovao na gelskom, mrzovoljno ustao iz kreveta i počeo se odijevati, drhteći od hladnoće na svježem jutarnjem zraku. “Zar ne bi mogao reći Alecu da si bolestan i vratiti se u krevet?" upitala sam ga s nadom. Nasmijao se i sagnuo da me poljubi, a onda je stao tražiti čarape pod krevetom. “Rekao bih mu kad bih mogao, Saskinjo. Ali sumnjam da bi on išta prihvatio kao ispriku, osim velikih boginja, kuge ili teških tjelesnih povreda. Osim u slučaju da krvarim, Stari Alec došao bi ovamo u tren oka i odvukao me sa samrtne postelje da mu pomognem očistiti konje od crva.” Gledala sam njegove elegantne duge listove kad je uredno povukao čarapu i svinuo joj vrh. “Teške tjelesne povrede’, ha? Možda bih ti mogla pomoći u tome”, mračno sam mu rekla. Zastenjao je i posegnuo za drugom čarapom. “Pazi kamo odapinješ svoje vilinske strelice, Saskinjo.” Pokušao mi je lascivno namignuti. ali je uspio samo zaškiljiti. “Ako me previše izmučiš, neću ti biti ni od kakve koristi.” Podigla sam obrvu i vratila se pod tople pokrivače. “Ne brini. Obećavam ti da neću gađati iznad koljena.” Potapšao me po jednom od oblijih ispupčenja i krenuo prema stajama, pjevajući usput prilično glasno pjesmu “Duboko u vrijesku”. Refren je sa stubišta doplovio natrag do mene: “Na vrhu brijega Bendekee, duboko u vrijesku U krilu mi je sjedila djevojka voljena Dok Ijubih je strasno, ubode me bumbar U nezgodno mjesto, visoko iznad koljena.” Zaključila sam da ima pravo kad kaže da nema sluha. Ponovo sam utonula u polusan, ali ubrzo sam se razbudila i sišla na doručak. Većina stanovnika dvorca već je doručkovala i otišla za svojim poslom, a oni koji su još uvijek bili u dvorani pozdravili su me prilično ljubazno. Ni na jednom licu nisam primijetila pogled sa strane ni izraz prikrivenog neprijateljstva, kao da se pita kako je djelovala njegova mala neslana šala. Ali ipak sam gledala lica. Prijepodne sam provela sama u vrtu i okolnim poljima s košarom i štapom za kopanje. Počele su mi nestajati neke od najtraženijih ljekovitih biljaka. Ljudi iz sela obično su se obraćali za pomoć Geillis Duncan, ali u posljednje vrijeme nekoliko pacijenata iz sela počelo se pojavljivati u mom dispanzeru, pa se promet nadrilijekovima povećao. Možda Geillis zbog muževe bolesti nije imala vremena za svoje redovne mušterije. Drugi dio popodneva provela sam u dispanzeru. Nisam imala mnogo pacijenata; samo jedan slučaj upornog ekcema, jedan slučaj iščašenog palca i jednog dječaka iz kuhinje koji si je prolio lonac vruće juhe na nogu. Nakon što sam nanijela mast srebrnog lista i plave perunike, namjestila i povezala palac, posvetila sam se usitnjavanju jedne biljke s vrlo prikladnim imenom “konj matičnjak”, u jednom od manjih mužara pokojnog Beatona. Bio je to dosadan posao, ali prikladan za ovakvo lijeno poslijepodne. Vrijeme je bilo lijepo, a kad bih se popela na stol da provirim kroz prozor, vidjela bih kako se plave sjene izdužuju pod brijestovima na zapadu. Unutra su blistale brižljivo poredane staklene boce te uredne hrpe zavoja i obloga u zidnim ormarićima pokraj njih. Ormarić s lijekovima bio je temeljito očišćen i dezinficiran i sada je sadržavao obilje mrtvog lišća, korijenja i gljiva, uredno zapakiranih u pamučne gaze. Duboko sam udahnula, uvlačeći oštre i pikantne mirise svog utočišta i zadovoljno izdahnula. Uto sam prestala mrviti biljku i odložila batić. Sa šokom sam shvatila da sam sretna. Unatoč bezbrojnim opasnostima ovdašnjeg života, unatoč neugodnom uroku i neprekidnoj sitnoj boli zbog toga što mi je nedostajao Frank, shvatila sam da zapravo nisam nesretna. Upravo suprotno. Istog časa obuzeo me osjećaj stida i nelojalnosti. Kako mogu biti sretna kad je Frank zacijelo izvan sebe od brige? Pod pretpostavkom da vrijeme teče bez mene - a nisam vidjela zašto ne bi - zacijelo me nema već gotovo četiri mjeseca. Zamislila sam Franka kako pretražuje škotsko gorje, naziva policiju i čeka neki znak,


neku poruku od mene. Mora da je već izgubio svaku nadu pa sada još samo čeka vijest da su pronašli moje mrtvo tijelo. Odložila sam mužar i ushodala se uskom prostorijom, otirući ruke o pregaču u grču krivnje i žaljenja. Trebala sam prije pobjeći. Trebala sam se više potruditi da se vratim u svoje vrijeme. Ali to sam i učinila, podsjetila sam sebe. Pokušala sam pobjeći u nekoliko navrata. I pogledajte što se dogodilo. Da, pogledajte. Udala sam se za škotskog bjegunca od zakona, oboje nas progoni sadistički satnik draguna, a živim okružena mnoštvom barbara koji bi ubili Jamieja ni okom ne trepnuvši, kad bi zaključili da on predstavlja prijetnju njihovom dragocjenom nasljeđivanju klana. A najgore je od svega to što sam sretna. Sjela sam i bespomoćno se zabuljila u mnoštvo posuda i boca. Otkako sam se vratila u Leoch, živjela sam od danas do sutra, hotimice potiskujući sva sjećanja na svoj prijašnji život. Duboko u sebi, znala sam da moram donijeti nekakvu odluku, ali sam odugovlačila i odgađala ono što je nužno iz dana u dan, iz sata u sat, zakapajući nesigurnost u Jamiejevu ugodnom društvu - i u njegovu zagrljaju. Iznenada sam u hodniku začula štropot i psovanje, pa sam žurno ustala i krenula prema vratima, taman na vrijeme da vidim Jamieja kako teturajući ulazi, podržavan zgrbljenom prilikom Starog Aleca McMahona sjedne strane i iskrenim ali slabašnim naporima jednog od stajskih momaka s druge. Skljokao se na stolac s ispruženom lijevom nogom i pogledao je bolno se namrštivši. Učinilo mi se da se više mršti od razdraženosti nego od bola, pa sam relativno nezabrinuto kleknula da pogledam ozlijeđeno stopalo. “Blago istegnuće”, rekla sam nakon površnog pregleda. “Što se dogodilo?” “Pao sam”, kratko je odgovorio. “S ograde?” podrugljivo sam ga upitala. “Ne, s Donasa.” “Jahao si Donasa?” s nevjericom sam upitala. “U tom slučaju, imaš sreće što si prošao samo s istegnutim gležnjem.” Uzela sam komad zavoja i počela mu omatati zglob. “Nije baš bilo tako strašno”, razborito je rekao Stari Alec. “Zapravo, momče, neko si se vrijeme držao prilično dobro.” “Znam “, obrecnuo se Jamie i zaškrgutao zubima kad sam stegnula zavoj. “Ubola ga je pčela.” Alecove su se čupave obrve podigle. “Oh, to se dogodilo? Životinja se ponašala kao da je pogođena vilinskim sulicama”, povjerio se meni. “Skočila je u zrak sa sve četiri noge, a kad je pala na tlo, posve je pomahnitala - jurila je čitavim oborom kao bumbar posudom. A ovaj je momčić uspio ostati u sedlu”, rekao je pokazujući glavom Jamieja, koji je zauzvrat izmislio novu psovku, “sve dok taj veliki žuti vrag nije preskočio ogradu.” “Preskočio je ogradu? A gdje je sad?” upitala sam ustajući i brišući ruke. “Na pola puta do pakla, pretpostavljam”, odgovorio je Jamie spuštajući stopalo na tlo i oprezno se oslanjajući na njega čitavom težinom tijela. “I neka mu je sa srećom.” Zatreptao je i ponovo sjeo. “Sumnjam da će vrag imati velike koristi od napola ukroćenog pastuha”, primijetio je Alec. “Vrag se i sam može pretvoriti u konja kad mu to zatreba.” “Možda Donas zapravo i jest vrag”, veselo sam predložila. “Siguran sam u to”, odvratio je Jamie, još uvijek mrzovoljnim glasom, ali već mu se počelo vraćati uobičajeno dobro raspoloženje. “Ali vrag se obično pretvara u crnog pastuha, zar ne?” “O, da”, složio se Alec. “U velikog crnog pastuha koji juri brže no što momak stigne odvesti djevojku u krevet.” Pogledao je Jamieja s veselim cerekom i ustao da krene. “A kad već spominjem krevet”, rekao mu je i namignuo meni. “Sutra ne moraš doći u staju. Ostani u krevetu, momče i... ovaj... odmori se.” “Zašto svi pretpostavljaju”, upitala sam gledajući za okorjelim starim konjušarom, “da nas dvoje ni o čemu drugom ne razmišljamo nego o tome kako da odemo u krevet?” Jamie se pridržao za stol i ponovo se pokušao osloniti na stopalo.


“Kao prvo, zato što smo u braku manje od mjesec dana”, primijetio je. “A kao drugo...” Podigao je pogled i nasmiješio se, vrteći glavom. “Već sam ti rekao, Saskinjo. Sve o čemu razmišljaš vidi ti se na licu.” “Kvragu”, odvratila sam. Osim kratkog posjeta dispanzeru, sutrašnje dopodne provela sam udovoljavajući prilično zahtjevnim potrebama svog jedinog pacijenta. “Trebao bi se odmarati”, prijekorno sam mu rekla u jednom trenutku. “Pa, to i činim. No, moj se gležanj odmara. Vidiš?” Ispružio je u zrak dugu goljenicu bez čarape i zatresao naprijed-natrag koščatim, mršavim stopalom. Naglo ju je prestao njihati i prigušeno jauknuo. Spustio ju je i stao nježno masirati još uvijek natečeni gležanj. “Tako ti i treba”, rekla sam i spustila nogu s kreveta. “Hajde sada. Već si se usmrdio u krevetu. Treba ti svježi zrak.” Uspravio se, a kosa mu je pala na lice. “Nisi li rekla da bih se trebao odmarati?” “Možeš se odmarati na svježem zraku. Ustani. Pospremit ću krevet.” Žaleći se na moju bezosjećajnost i nedostatak obzira za ozbiljno ozlijeđena čovjeka, odjenuo se i ostao sjediti dovoljno dugo da mu povežem ozlijeđeni gležanj, a no onda je prevladala urođena živahnost. “Vani je malo vlažno”, rekao je, bacivši pogled kroz prozor. Slaba se kišica odlučila uozbiljiti i prerasla u jak pljusak. “Hajdemo na krov.“ “Na krov? Oh, pa jasno. Ne mogu zamisliti bolji lijek za istegnuti gležanj nego penjanje uz šest nizova stuba.” “Pet. Osim toga, imam štap.” S pobjedonosnom žustrinom izvukao je iza vrata dotični štap, ostarjeli glogov kolac. “Gdje si ga nabavio?” upitala sam i pregledala ga. Izbliza je izgledao još oštećenije, devedeset centimetara izbrazdanog tvrdog drva, otvrdnulog od starosti poput dijamanta. “Posudio mi ga je Alec. On ga upotrebljava na mazgama, lupka ih njime između očiju kako bi im privukao pažnju.” “Zvuči vrlo učinkovito”, odvratila sam gledajući izgrebeno drvo. “Moram ga jednom isprobati. Na tebi.” Napokon smo stigli na malo, zaklonjeno mjesto, baš ispod nadstrešnice krova s crepovima. Niski parapet ograđivao je ovu malu osmatračnicu. “Oh, prekrasno je!” Unatoč pljusku, s krova se pružao veličanstven pogled; mogli smo vidjeti široku srebrnu površinu jezera i visoke grebene iza njega, kako se tiskaju u jednoličnom sivilu neba, poput nazubljenih crnih šaka. Jamie se naslonio na parapet, premještajući težinu s ozlijeđenog gležnja. “Istina. Kad sam prije živio u dvorcu, običavao sam katkad doći ovamo.” Pokazao je preko jezera, koje se mreškalo na kiši. “Vidiš onaj klanac tamo, između ona dva grebena?” “U planinama? Da.” “To je put u Lallybroch. Kad bi me obuzela nostalgija, katkad bih došao ovamo i gledao u tom smjeru. Zamišljao bih da prelijećem taj prijevoj poput vrane, i izgled brežuljaka i polja, u nizini s druge strane planine, i vlastelinsku kuću na kraju doline.” Nježno sam mu dodirnula ruku. “Želiš li se vratiti, Jamie?” Okrenuo je glavu i nasmiješio mi se. “Pa, razmišljam o tome. Zapravo nisam siguran da to želim, ali mislim da bismo morali otići. Ne znam što ćemo ondje zateći, Saskinjo. Ali... da. Sada sam oženjen. Ti si gospodarica Broch Tuaracha. Bez obzira na to što sam odmetnik od zakona, moram se vratiti, barem toliko dugo da sredim stvari.”


Na pomisao da napustim Leoch i njegove spletke, obuzela me mješavina olakšanja i straha. “Kad krećemo?” Namrštio se i zabubnjao prstima po parapetu. Kamen je bio taman i sklizak od kiše. “Pa, mislim da moramo pričekati vojvodin dolazak. Možda on pristane učiniti Columu uslugu i preuzeti moj slučaj. Ako me ne može osloboditi optužbi, možda mi može ishoditi oprost. Tada bi bilo mnogo manje opasno otići u Lallybroch, vidiš.” “Pa da, ali...” Oštro me pogledao kad sam nesigurno zastala. “Što je, Saskinjo? Duboko sam uzdahnula. “Jamie... ako ti nešto kažem, hoćeš li mi obećati da me nećeš pitati kako to znam?” Uhvatio me za obje ruke i pogledao me u lice. Kosa mu je bila mokra od kiše, a kapi su mu se spuštale niz obraze. Nasmiješio mi se. “Rekao sam ti da te neću pitati ništa što mi ne želiš reći. Da, obećavam.” “Sjednimo! Ne bi smio dugo stajati na tom stopalu.” Otišli smo do zida gdje su viseći crepovi krova od škriljevca zaklanjali mali suhi komad popločene terase i udobno se smjestili, naslonivši se na zid. “U redu, Saskinjo”, rekao je Jamie. “Što je?” “Vojvoda od Sandringhama”, rekla sam i ugrizla se za usnicu. “Jamie, nemoj mu vjerovati. Ja ne znam sve o njemu, ali znam - da nešto s njim nije u redu.” “Ti to znaš?” Izgledao je iznenađeno. Sada je došao red na mene da se zabuljim. “Misliš reći da ti već znaš sve o njemu? Jesi li ga upoznao?” Osjetila sam olakšanje. Možda su tajanstvene veze Sandringhama i jakobitske stvari mnogo poznatije no što su Frank i vikar pretpostavljali. “O, da. On je došao ovamo u posjet, kad sam imao šesnaest godina. Prije no što sam... otišao.” “A zašto si otišao?” Obuzela me znatiželja, a iznenada sam se prisjetila onoga što mi je Geillis Duncan rekla kad smo se prvi put srele u šumi. O čudnoj glasini da je Jamie pravi otac Columova sina Hamisha. Znala sam da to nije točno, da ne može biti točno - ali lako je moguće da sam ja jedina osoba u dvorcu koja to zna. Takva je sumnja mogla lako dovesti do Dougalova pokušaja da oduzme Jamieju život - ako je to doista bio smisao napada u Carryaricku. “To nije bilo zbog... gospe Letitije, zar ne?” upitala sam pomalo nesigurno. “Letitije?” Bio je tako očito iznenađen i zapanjen da se u meni nešto iznenada opustilo, nešto što nisam ni znala da je bilo zgrčeno. Zapravo nisam povjerovala Geilinim nagađanjima, ali ipak... “Što te, za ime Boga, navodi da spomeneš Letitiju?” znatiželjno je upitao Jamie. “Proveo sam u dvorcu godinu dana i razgovarao s njom možda jedanput, ako se dobro sjećam. Pozvala me u svoje odaje da mi održi bukvicu zato što sam poveo igru shintyja kroz njen vrt ruža.” Kad sam mu ispričala što mi je Geilie rekla, nasmijao se, a dah mu je bio zamagljen na hladnom kišnom zraku. “Bože”, rekao je, “kao da bih se usudio!” “Ne misliš da je Colum sumnjao u takvo što, zar ne?” upitala sam ga. Odlučno je zatresao glavom. “Ne, ne mislim, Saskinjo. Da je on gajio takve sumnje, ja ne bih doživio ni sedamnaesti rođendan, a kamoli duboku starost od dvadeset i tri godine.” To se manje-više slagalo s mojim dojmom o Columu, ali ipak sam odahnula. Jamiejev izraz lica postao je zamišljen, a plave oči iznenada su postale udaljene. “Ali kad bolje razmislim, ja zapravo ne znam je li Colum znao zašto sam tada tako naglo napustio dvorac. A ako Geillis Duncan širi takve glasine - ta žena je smutljivka, Saskinjo, brbljivica i svadljivica, ako već ne i vještica, kako ljudi misle - pa, onda se moram pobrinuti da on to dozna.”


Podigao je pogled na plahtu vode koja se slijevala s nadstrešnice. “Možda je najbolje da se vratimo u sobu, Saskinjo. Vani postaje pomalo vlažno.” Sišli smo drugim putem, prešavši krov do vanjskog stubišta koje se spuštalo do kuhinjskih vrtova, gdje sam htjela ubrati malo boražine, ako mi pljusak dopusti. Sklonili smo se pod zid dvorca, a jedno od izbočenih prozorskih okana skretalo je kišu iznad nas. “Zašto ti treba boražina, Saskinjo?” sa zanimanjem me upitao Jamie, gledajući raštrkane trsove i biljke koje je kiša povila do zemlje. “Kad je zelena, ni za što. Prvo se treba osušiti, a onda...” Uto me prekinuo jak lavež i vika s druge strane vrtnog zida. Potrčala sam po pljusku do zida, a Jamie me hramajući slijedio. Stazom je trčao seoski svećenik, otac Bain, prskajući nogama vodu u lokvama, a slijedio ga je čopor lajavih pasa. Sputan obimnom sutanom, svećenik se spotaknuo i pao, a voda i blato prskali su posvuda oko njega. Psi su ga začas sustigli, režeći i škljocajući zubima. Nejasno sam ugledala kako ogrtač od pleda pokraj mene preskače zid, a onda se Jamie našao među njima, mašući štapom oko sebe i vičući na gelskom, dodajući svoj glas općoj galami. Povici i psovke nisu mnogo pomogli, ali štap je bio djelotvorniji. Začuli su se oštri jauci kad je štap pogodio dlakavu kožu, pa se čopor postupno povukao i naposljetku odjurio u smjeru sela. Jamie je maknuo kosu s očiju, teško dišući. “Gadni su poput vukova”, rekao je. “Već sam upozorio Columa na taj čopor. Oni su prije dva dana otjerali Cobhara u jezero. Najbolje bi bilo da ih dade ustrijeliti prije no što nekoga ubiju.” Pogledao me dok sam klečala pokraj svećenika i pregledavala ga. Kišne kapi padale su mi s vrhova kose i mogla sam osjetiti kako mi se šal natapa. “Još nisu nikoga ubili”, rekla sam. “Osim nekoliko tragova zubi, s njim je sve u redu.” Sutana oca Baina bila je s jedne strane poderana, pokazujući veliku površinu bijelih stegana bez dlaka, s gadnom posjekotinom i nekoliko biljega od ugriza iz kojih je počela curiti krv. Blijed kao kreda od šoka, svećenik je s mukom pokušavao stati na noge; očito nije bio previše ozlijeđen. “Ako pođete sa mnom u ambulantu, očistit ću vam te posjekotine”, ponudila sam mu, susprežući osmijeh zbog prizora koji je debeli mali svećenik predstavljao, dok mu je sutana lamatala oko prugastih čarapa. I u najboljim trenucima, lice oca Baina sličilo je stegnutoj šaci. Ta je sličnost o ovom trenutku bila još izraženija zbog crvene mrlje koja mu je isprugala čeljusti i naglašavala okomite bore između obraza i usta. Bijesno me pogledao kao da sam mu predložila da učini neku javnu nepristojnost. A izgleda da jesam, jer su njegove sljedeće riječi bile: “Što, da Božji čovjek pokaže intimne dijelove tijela ženi? Pa, reći ću vam, madam, nemam pojma kakve se nemoralne stvari rade u krugovima u kojima se vi krećete, ali moram vam reći da se takvo što ovdje neće tolerirati - sve dok se ja brinem za duše u ovoj župi!” Rekavši to, okrenuo se i odmarširao, prilično jako šepajući i neuspješno pokušavajući držati poderanu stranu svoje halje. “Kako hoćete”, doviknula sam za njim. “Ako mi ne dopustite da vam očistim ranu, zagnojit će se!” Svećenik nije odgovorio, nego je zgrbio okrugla ramena i odskakutao vrtnim stubištem stubu po stubu, poput pingvina koji skakuće po ledu. “Taj čovjek baš ne voli žene, zar ne?” rekla sam Jamieju. “S obzirom na njegovo zanimanje, pretpostavljam da je tako i bolje”, odgovorio je. “Hajdemo jesti.” Poslije ručka, poslala sam svog pacijenta u krevet da se odmori - ovog puta samog, unatoč njegovim prosvjedima - i sišla u ambulantu. Čini se da mi je jaka kiša olakšala posao; ljudi su radije ostajali na sigurnom kod kuće nego da prelaze preko stopala plugovima ili padaju s krovova. Vrijeme mi je ugodno prolazilo, ažurirala sam bilješke u knjizi Davieja Beatona. Ali baš kad sam dovršila, jedan mi je posjetitelj zamračio vrata.


Doslovce ih je zamračio je njegovo tijelo ispunilo okvir vrata od jedne do druge strane. Žmirkajući u polutami, razabrala sam figuru Aleca McMahona, umotanog u izvanredan kostim kaputa, šalova i komadića konjskih pokrivala. Hodao je sporo, što me podsjetilo na moj prvi posjet ambulanti s Columom, i dalo mi naslutiti što ga muči. “Reumatizam, zar ne?” suosjećajno sam upitala, a on je ukočeno sjeo na moj jedini stolac i prigušeno zastenjao. “Da. Vlaga mi se nastani u kostima”, rekao je. “Možete li mi ikako pomoći?” Položio je krupne, koščate ruke na stol i opustio prste. Šake su se otvorile polako poput noćnog cvijeća i otkrile žuljevite dlanove. Uzela sam jednu od kvrgavih šaka u ruke i stala je nježno okretati amo-tamo, izravnavajući prste i masirajući žuljevite dlanove. Naborano staro lice njihova vlasnika načas se zgrčilo, a onda se opustilo kad je prvo bockanje prošlo. “Kao drvo”, rekla sam. “Dobar gutljaj viskija i duboka masaža najbolje je što vam mogu preporučiti. Čaj od vratića samo će vam djelomice pomoći.” Nasmijao se, a šal mu je skliznuo s ramena. “Viski, ha? Dvojio sam, curo, ali vidim da imate svojstva dobrog liječnika.” Iz stražnjeg dijela svog medicinskog ormarića izvukla sam smeđu bocu bez etikete koja je sadržavala moju zalihu tekućine iz Leochove destilerije. Gurnula sam je pred njega na stol, zajedno s rožnatom čašom. “Popijte”, rekla sam, “a onda se svucite koliko smatrate da je pristojno i ležite na stol, a ja ću zapaliti vatru da vam bude toplo.” Njegove plave oči pogledale su bocu s poštovanjem, a kvrgava ruka polako ju je uhvatila za grlić. “Bolje i sami gucnite, curo”, posavjetovao mi je. “Čeka vas težak posao.” Kad sam čvrsto uhvatila njegovo lijevo rame da ga opustim, zastenjao je s mješavinom boli i zadovoljstva, a zatim sam gurnula ruku ispod njega i zarotirala čitavu stranu torza. “Nekoć mi je žena masirala leđa”, primijetio je, “zbog lumbaga. Ali ovo je još bolje. Imate snažne ruke, curo. Bili biste dobar konjušar.” “Shvatit ću to kao kompliment”, suho sam odvratila i nasula još malo zagrijane smjese ulja i biljne masti na dlan, a onda je utrljala u njegova široka bijela leđa. Na mjestu gdje su zasukani rukavi košulje prestajali, oštra linija dijelila je ogrubjelu i potamnjelu smeđu kožu na rukama od mliječnobijele boje na ramenima i leđima. “Izgleda da ste i vi nekoć bili svjetloput momak”, primijetila sam. “Koža na leđima bijela vam je poput moje.” Tijelo pod mojim rukama zatreslo se od dubokog hihota. “Tko bi to sad rekao, zar ne? Da, jedanput kad sam pomagao kobili da se oždrijebi, Ellen MacKenzie vidjela me bez košulje i rekla mi da izgledam kao da mi je dobri Bog nasadio krivu glavu na tijelo - trebao mi je staviti vrećicu mliječnog pudinga na ramena, a ne lice kao sa slike na oltaru.” Pretpostavila sam da govori o slikama u kamenoj pregradi u kapelici, koje su prikazivale izvjestan broj vrlo neprivlačnih demona, zaokupljenih mučenjem grešnika. “Čini se da je Ellen MacKenzie bila prilično slobodoumna”, primijetila sam. Bila sam prilično znatiželjna u vezi s Jamiejevom majkom. Iz sitnih stvari koje bi tu i tamo spomenuo, dobila sam neku predodžbu o njegovu ocu Brianu, ali majku nikad nije spominjao, pa o njoj nisam znala ništa, osim da je umrla mlada, pri porodu. “Oh, Ellen je imala pogan jezik, a bila je svojeglava.” Odvezala sam mu podvezice hlača, zasukala hlačnice da mi ne smetaju i počela masirati mišićave listove nogu. “Ali bila je dovoljno draga da joj nitko to previše ne zamjeri, osim braće. A ona se baš nije mnogo osvrtala na Columovo i Dougalovo mišljenje.” “Mm. Tako sam čula. Pobjegla je, zar ne?” Pritisnula sam palčeve u tetive iznad koljena, a on je ispustio glas koji bi se kod svakoga manje dostojanstvenog morao označiti kao cviljenje.


“O, da. Ellen je bila najstarija od šestero djece MacKenziejevih - bila je godinu-dvije starija od Columa i miljenica starog Jacoba. Zato se tako dugo nije udala; ne zbog Johna Camerona, Malcolma Granta ili bilo koga drugog s kim je mogla otići, nego zato što je otac je nije htio prisiljavati protiv njezine volje.” Ali nakon smrti starog Jacoba, Colum nije imao toliko razumijevanja za sestrine hirove. Morao se očajnički boriti da konsolidira nesigurnu vlast u klanu, pa je pokušavao sklopiti savez s Munroom na sjeveru ili s Grantom na jugu. Oba su klana imala mlade poglavare koji bi bili korisni šogori. Mlada Jocasta, koja je imala samo petnaest godina, poslušno je pristala da se uda za Johna Camerona i otišla na sjever. Ali Ellen, umalo da bude usidjelica u dobi od dvadeset i dvije godine, bila je mnogo manje kooperativna. “Pretpostavljam da je oštro odbila prošnju Malcolma Granta, sudeći po njegovu ponašanju prije dva tjedna”, primijetila sam. Stari se Alec nasmijao, a smijeh mu se pretvorio u zadovoljno stenjanje kad sam pojačala stisak. “Da. Ne znam što mu je točno rekla, ali pretpostavljam da mu se to nije svidjelo. Upoznali su se na velikom skupu, znate. Navečer su otišli u vrt ruža, a svi su čekali da vide hoće li pristati da se uda za njega. Već se počeo spuštati mrak, a svi su još uvijek čekali. Još se više smračilo, sve su svjetiljke upaljene i počelo je pjevanje, a od Ellen ili Malcolma Granta još uvijek ni traga.” “Bože! To mora da je bio dug razgovor.” Nanijela sam mu još jedan sloj masti između lopatica, a on je zastenjao uživajući u toplini. “Tako je izgledalo. Ali vrijeme je prolazilo, a oni se nisu vraćali, pa se Colum počeo bojati da je Grant pobjegao s njom, da ju je odveo na silu, znate. I činilo se da tako mora biti, jer su ubrzo ustanovili da je vrt ruža prazan. A kad je poslao po mene u staju, to je postalo sigurno - rekao sam mu da su Grantovi ljudi uzeli svoje konje i bijesno odjahali bez riječi oproštaja.” Osamnaestogodišnji Dougal bio je tako bijesan da je smjesta sjeo na konja i krenuo u potjeru za Malcolmom Grantom, a da nije pričekao ni posavjetovao se s Columom. “Kad je Colum čuo da je Dougal otišao za Grantom, poslao je mene i još nekoliko ljudi navrat-nanos za njim, jer on je dobro poznavao Dougalovu ćud, a nije želio da njegov novi šogor bude zaklan na cesti prije no što službeno objavi zaruke u crkvi. Jer on je pretpostavljao da je Malcolm Grant, kad mu nije uspjelo da je nagovori na udaju, zacijelo odveo Ellen sa sobom, s namjerom da joj se nametne i tako je prisili na udaju.” Alec je zamišljeno zastao. “Dakako, sve što je Dougal mogao vidjeti bila je uvreda. Ali, da budem iskren, ja nisam vjerovao da je Colum tako uznemiren zbog toga, bez obzira na uvredu. On bi time riješio svoj problem - a Grant bi se vjerojatno morao oženiti s Ellen bez miraza, a usto i platiti odštetu Columu.” Alec je cinično frknuo. “Colum nije čovjek koji propušta prilike. On je brz i bezobziran.” Alecovo ledenoplavo oko pogledalo me preko pogrbljena ramena. “Ne bi bilo loše da to zapamtite, curo.” “Nije baš vjerojatno da ću to zaboraviti”, uvjerila sam ga, pomalo mračnim glasom. Prisjetila sam se Jamiejeve priče o tome kako ga je Colum dao kazniti i zapitala se koliko je u tome bilo osvete za pobunu njegove majke. Ipak, Colum nije stigao iskoristiti priliku da uda sestru za poglavara klana Grant. Nešto prije zore, Dougal je pronašao Malcolma Granta, koji se sa svojim sljedbenicima ulogorio pokraj glavne ceste. Spavao je ispod klekova grma, umotan u ogrtač od pleda. A kad su nešto poslije Alec i ostali dojurili cestom, zaustavio ih je prizor Dougala MacKenzieja i Malcolma Granta. Obojica su bili goli do struka i obilježeni ožiljcima bitke, mahali su i posrtali cestom goredolje, i još uvijek izmjenjivali nasumične udarce kad god bi se našli jedan drugome nadohvat ruke. Grantovi pratioci sjedili su na ogradi uz cestu poput reda sova i okretali glave sjedne na drugu stranu, kako se sve slabija bitka odvijala gore-dolje na vlažnoj zori. “Obojica su soptali poput iscrpljenih konja, a para im se na hladnoći dizala s tijela. Grantu je natekao nos; bio je dvaput veći od normalne veličine, Dougal je jedva mogao vidjeti na oba oka, a obojici je krv kapala na prsa i ondje se sušila.” Kad su se pojavili Columovi ljudi, svi Grantovi vazali skočili su na noge i posegli za mačevima. Taj bi susret vjerojatno završio gadnim krvoprolićem da neki oštrooki momak među MacKenziejima nije primijetio da Ellen MacKenzie nije među Grantovima.


“Pa, nakon što su zalili Malcolma Granta vodom i smirili ga, uspio im je ispričati ono što Dougal nije stigao čuti - da je Ellen s njim provela jedva četvrt sata u vrtu ruža. Nije htio reći što su jedno drugom rekli, ali što god to bilo, on se tako uvrijedio da je odlučio odmah otići, a da ne pokaže lice u dvorani. Ostavio ju je u vrtu i više je nije vidio. Rekao je da nikad više ne želi čuti da netko spomene ime Ellen MacKenzie u njegovoj prisutnosti, a onda je sjeo na svog konja - još uvijek pomalo nesiguran - i odjahao. I nikad više nije bio prijatelj nikome u klanu MacKenzie.” Sa zanimanjem sam ga slušala. “A gdje je cijelo to vrijeme bila Ellen?” Stari se Alec nasmijao, što je zazvučalo poput škripe šarka na stajskim vratima. “Preko brežuljaka, daleko. Ali to nisu otkrili još neko vrijeme. Okrenuli smo se i odjurili kući, gdje smo doznali da se Ellen još uvijek nije vratila, a Colum je stajao blijeda lica u vrtu i oslanjao se na Angusa Mhora.” Uslijedilo je još zabune, jer su sobe u dvorcu, zbog gostiju, bile pune. A i sve sobe u potkrovlju i svi sobičci, sve kuhinje i svi zahodi. Činilo se nemogućim ustanoviti tko još od ljudi u dvorcu možda nedostaje, ali Colum je pozvao sve sluge i temeljito ih ispitao o svim imenima na popisu pozvanih, pitajući koga su prethodne večeri vidjeli, gdje i kada. I napokon se jedna sluškinja iz kuhinje sjetila da je vidjela čovjeka u stražnjem hodniku, neposredno prije no što je poslužena večera. Primijetila ga je samo zato što je bio zgodan, visok i snažan, rekla je, s kosom poput crne foke i očima poput mačke. Zadivljeno ga je gledala u hodniku i vidjela da se nalazi s nekim kod vanjskih vrata - sa ženom odjevenom u crno od glave do pete, i umotanom u ogrtač s kapuljačom. “Što je to foka?” upitala sam. Alecovo oko postrance me pogledalo i naboralo se u kutovima. “Vi u Engleskoj zovete ih tuljanima. Još prilično dugo nakon toga, čak i kad su već znali istinu, ljudi u selu pripovijedali su jedni drugima priču o tome da je Ellen MacKenzie odvedena na more, da živi među tuljanima. Znate li da foke skidaju svoju kožu kad dođu na obalu i hodaju kao ljudi? A ako pronađete tuljanovu kožu i sakrijete je, on - ili ona”, dodao je pravedno, “ne može se vratiti u more, nego mora ostati s vama na kopnu. Smatra se korisnim tako uzeti tuljanovu ženu, jer one vrlo dobro kuhaju, i vrlo su predane majke.” “Ipak”, razborito je dodao, “Colum nije bio sklon povjerovati da mu je sestra pobjegla s tuljanom, a to je i rekao. Pa je pozvao goste dolje, jednog po jednog, i sve ih pitao znaju li čovjeka koji odgovara tom opisu. Napokon su doznali da se zove Brian, ali nitko nije znao iz kojeg je klana i kako se preziva. Sudjelovao je u igrama, ali tamo su ga zvali samo Brian Dhu.” I tako je ta stvar neko vrijeme stajala na mjestu, jer istražitelji nisu imali pojma u kojem smjeru da tragaju. Ipak, čak i najbolji bjegunci moraju se s vremena na vrijeme zaustaviti u nekoj seoskoj kućici i zamoliti šaku soli i vrč mlijeka. I naposljetku je vijest o paru došla u Leoch, jer Ellen MacKenzie nije bila djevojka obična izgleda. “Imala je kosu poput vatre”, rekao je Alec snenim glasom, uživajući u toplini ulja na leđima. “I oči poput Columa - sive i obrubljene crnim trepavicama - vrlo lijepe, ali prostrijelile bi vas poput munje. Visoka žena, čak viša od vas. I tako lijepa da bi vas oči zaboljele kad biste je vidjeli.” “Poslije sam čuo da su se upoznali na skupu. Jedanput su se pogledali i na licu mjesta zaključili da za njih ne može postojati nitko drugi. I tako su skovali plan i pobjegli, pred nosom Columu MacKenzieju i tristo gostiju.” Iznenada se nasmijao, prisjećajući se. “Dougal ih je napokon našao, živjeli su u kućici jednog poljodjelca na rubu područja Frasera. Zaključili su da je jedini način da uspiju ostati zajedno da se skriju dok Ellen ne zatrudni i postane dovoljno krupna da ne bude nikakve dvojbe tko je djetetov otac. Tada bi Colum morao blagosloviti njihov brak, sviđalo mu se to ili ne - a nije mu se sviđalo.” Alec se nacerio. “Dok ste putovali s njim, jeste li imali priliku vidjeti ožiljak na Dougalovim prsima?” Vidjela sam ga; tanka bijela linija koja se protezala od ramena do rebara i prelazila preko srca. “Je li mu to Brian učinio?” upitala sam. “Nije on nego Ellen”, odgovorio je i zacerekao se vidjevši moj izraz lica. “Kako bi ga spriječila da prereže Brianu grkljan, što je namjeravao učiniti. Da sam na vašem mjestu, ne bih to spominjao Dougalu.” “Ne, mislim da neću.”


Srećom, njihov je plan uspio. Kad ih je Dougal pronašao, Ellen je već bila u šestom mjesecu trudnoće. “Oko svega toga nastala je velika strka i razmijenjeno je mnogo ružnih pisama između Leocha i Beaulyja, ali naposljetku su se pomirili, pa su Ellen i Brian preuzeli kuću u Lallybrochu, tjedan dana prije rođenja djeteta. Vjenčali su se pred kućnim pragom”, dodao je kao naknadnu misao, “kako bi je on mogao prenijeti preko praga kao ženu. Poslije je tvrdio da je gotovo dobio bruh kad ju je podigao u naručje. “Govorite kao da ih dobro poznajete”, rekla sam. Dovršila sam masažu i obrisala ručnikom mast s ruku. “Oh, pomalo”, rekao je Alec, pospan od topline. Kapak njegova jedinog oka spustio se, a crte njegova starog lica opustile su se od izraza blage nelagode koji mu je inače davao tako srdit izgled. “Dakako, Ellen sam dobro poznavao. Briana sam upoznao godinama poslije, kad je doveo svog momka da ostane - dobro smo se složili. Bio je spretan s konjima.” Glas mu je odlutao, a kapak se zatvorio. Prebacila sam pokrivač preko starčeva iscrpljenog tijela i odšuljala se na prstima, ostavljajući ga da sniva pokraj vatre. Ostavivši Aleca, otišla sam u našu sobu i otkrila da i Jamie spava. Postoji ograničen broj aktivnosti pogodnih za zabavu pod krovom za tmurnog i kišnog dana i, pod pretpostavkom da ne želim probuditi Jamieja ili mu se pridružiti u spavanju, čini se da mi preostaje samo čitanje ili pletenje. Uzevši u obzir svoje ispodprosječne sposobnosti u ovoj drugoj djelatnosti, odlučila sam posuditi knjigu iz Columove knjižnice. U skladu s neobičnim arhitektonskim načelima kojima su se rukovodili graditelji Leocha - a koja se temelje na općoj nesnošljivosti prema ravnim crtama - stubište do Columovih odaja dvaput je skretalo udesno, a na svakom skretanju postojalo je malo odmorište. Na drugom odmorištu obično je stajao sluga, spreman da obavi poslove ili pomogne poglavaru, ali danas ga nije bilo. Začula sam glasove odozgo i pomislila da je sluga možda s Columom. Zastala sam pred vratima kolebajući se. “Uvijek sam znao da si budala, Dougal, ali nisam mislio da si baš tako glup.” Od mladosti naviknut na društvo tutora i nenaviknut na odlaženje među borce i obične ljude, Columov glas u normalnim okolnostima nije imao onaj jaki škotski naglasak koji je obilježavao Dougalov govor. Ali sada je njegov kultivirani naglasak malo popustio, pa se dva glasa gotovo nisu mogla razlikovati, oba ispunjena bijesom. “Takvo bi se ponašanje moglo očekivati od tebe kad si bio u dvadesetima, ali, za Boga miloga, čovječe, sada imaš četrdeset i pet godina!” “Pa, ti o tim stvarima ne znaš baš bogzna što, zar ne?” podrugljivo je odvratio Dougal. “Ne”, zarežao je Colum. “I premda nisam baš često imao razloga zahvaljivati Gospodu, možda je ipak bio bolji prema meni no što sam mislio. Dovoljno sam često čuo uzrečicu da muškarčev mozak prestaje raditi kad mu se kita digne, a sad bih mogao povjerovati da je to istina.” Začula se glasna škripa kad su noge stolca gurnute natrag po kamenom podu. “Ako braća MacKenzie imaju jednu kitu i jedan mozak, onda sam sretan onim što sam ja dobio.” Zaključila sam da bi treći sudionik u ovom razgovoru nedvojbeno bio nepoželjan, pa sam se tiho udaljila od vrata i okrenula da pođem stubama. Šum suknje na prvom odmorištu natjerao me da stanem. Nisam željela da me zateknu kako prisluškujem pred poglavarevom radnom sobom, pa sam se opet okrenula vratima. Odmorište je ovdje bilo široko, a jedan zid bio je prekriven tapiserijom gotovo od poda do stropa. Doduše, vidjela bi mi se stopala, ali tu se ništa ne može učiniti. Pritajivši se iza zidnog saga poput štakora, čula sam kako se koraci odozdo usporavaju prilazeći vratima i zaustavljaju na daljoj strani odmorišta, kad je neviđeni posjetitelj shvatio, kao i ja prije njega, privatnu prirodu razgovora između braće. “Ne”, rekao je Colum, sada mirnijim glasom. “Ne, naravno da ne. Ta je žena vještica, ili blizu tome.” “Da, ali...” Dougalov odgovor prekinuo je nestrpljivi glas njegova brata. “Rekao sam ti da ću se pobrinuti za to, čovječe. Ništa se ti ne brini, mali moj brate. Pobrinut ću se da dobije ono što zaslužuje.” U Columov glas ušuljala se primjesa nehotične naklonosti.


“Kažem ti, čovječe, napisao sam vojvodi da ima moje dopuštenje da lovi u oblasti iznad Erlicka - on žarko želi otići tamo u lov na jelene. Namjeravam poslati Jamieja s njim; vojvoda možda još uvijek gaji izvjesne osjećaje prema momku...” Dougal ga je prekinuo rekavši nešto na gelskom, očito neku prostačku primjedbu, jer se Colum nasmijao i odvratio: “Ne, mislim da je Jamie dovoljno star da se sam brine o sebi. A ako se vojvoda odluči založiti za njega kod Njegova kraljevskog veličanstva, to je momku najbolja prilika za oprost. Ako hoćeš, reći ću njegovoj milosti da i ti želiš poći s njima. Pomozi Jamieju koliko možeš, a nećeš smetati dok ja budem sređivao stvari ovdje.” Uto se na drugoj strani odmorišta začuo prigušeni tresak, pa sam odlučila riskirati i provirila. Bila je to djevojka Laoghaire, jednako blijeda kao i ožbukani zid iza nje. U ruci je držala poslužavnik s bocom; kositrena čaša pala je s poslužavnika na sag i proizvela zvuk koji sam čula. “Što je to?” progovorio je Colum u radnoj sobi, iznenada oštrim glasom. Laoghaire je odložila poslužavnik na stol pokraj vrata, gotovo prevrnuvši bocu u žurbi, a onda se okrenula i hitro pobjegla. Začula sam Dougalove korake kako se približavaju vratima i shvatila da neću uspjeti pobjeći niza stube prije no što me otkrije. Ostalo mi je tek toliko vremena da se iskobeljam iz svog skrovišta i pokupim čašu prije no što su se vrata otvorila. “Oh, to ste vi”, rekao je Dougal malo iznenađenim glasom. “Je li to poslala gospođa Fitz za Columovo upaljeno grlo?” “Da”, spremno sam odgovorila. “Ona kaže da se nada kako će mu odmah biti bolje.” “I bit će.” Sporijim korakom, Colum se pojavio na otvorenim vratima i nasmiješio mi se. “Zahvalite gospođi Fitz što mi je to poslala. I hvala vama što ste mi donijeli. Hoćete li načas sjesti dok popijem?” Razgovor koji sam načula imao je za posljedicu da sam zaboravila zašto sam zapravo došla, ali sada sam se sjetila da sam namjeravala posuditi knjigu. Dougal se ispričao, a ja sam polako pošla za Columom u njegovu knjižnicu, gdje mi je ponudio da pogledam knjige na policama. Colum je još uvijek bio crven u licu; svađa s bratom još mu je bila svježa u mislima, ali odgovorio je na moja pitanja o knjigama dobro odglumivši svoju uobičajenu smirenost. Samo sjaj u očima i izvjesna napetost u držanju otkrivali su o čemu zapravo misli. Prelistavajući jedan roman, pronašla sam nekoliko biljnih listova zanimljiva izgleda i odložila ih. Colum je otišao do kaveza s pticama, nedvojbeno s namjerom da se, kao i obično, smiri gledajući prekrasna mala stvorenja kako skakuću po granama zaokupljena svojim poslovima, svako od njih svijet za sebe. Uto su mi pažnju privukli krici u dvorištu. S ove visine, vidjela su se polja iza dvorca sve do jezera. Mala grupa konjanika jurila je oko jedne strane jezera, oduševljeno vičući na pljusku. Kad su prišli bliže, shvatila sam da to nisu odrasli ljudi nego dječaci, uglavnom tinejdžeri, ali tu i tamo s pokojim mlađim momkom na poniju, koji je s naporom nastojao slijediti tempo svojih starijih drugova. Zapitala sam seje li među njima Hamish, a onda sam ugledala poznatu jarku kosu kako divlje sjaji s Cobharova hrpta u sredini grupe. Skupina je jurila prema dvorcu i jednom od bezbrojnih kamenih zidova koji su razdvajali jedan vrt od drugoga. Jedan, dva, tri, četiri, stariji dječaci preskočili su zid na svojim konjima s nehajnom lakoćom koju im je dalo iskustvo. Bez sumnje, samo sam si umislila da je riđan načas zastao, jer Cobhar je slijedio ostale konje s očitom žudnjom. Prišao je ogradi, spremio se na skok i odrazio. Činilo se da je to učinio baš kao i ostali, a ipak se nešto dogodilo. Možda se jahač načas pokolebao i prejako povukao uzde, ili možda nije posve čvrsto sjedio u sedlu. Cobharova prednja kopita udarila su o zid nekoliko centimetara ispod vrha, a konj se zajedno s jahačem prevrnuo preko zida u najspektakularnijem pogibeljnom luku koji sam ikad vidjela. “Oh!”


Privučen mojim uzvikom, Colum je okrenuo glavu prema prozoru, na vrijeme da vidi kako Cobhar gadno slijeće na bok i pritišće Hamishovu sitnu priliku pod sobom. Premda sakat, Colum se brzo našao pokraj mene i nagnuo kroz prozor, prije no što je konj počeo s mukom ustajati. Vjetar i kiša ulazili su kroz prozor i namakali Columov baršunasti kaput. Zabrinuto gledajući preko njegova ramena, vidjela sam mnoštvo momaka kako se naguravaju, tiskaju i pokušavaju pomoći. Činilo se da je prošlo mnogo vremena prije no što se mnoštvo razdvojilo, a onda smo ugledali sitnu, čvrstu priliku kako posrćući izlazi iz stiska i drži se za trbuh. Odmahivao je glavom odbijajući mnogobrojne ponude za pomoć i odlučno oteturao do zida, a onda se nagnuo preko njega i žestoko povratio. Zatim je skliznuo niza zid, sjeo na mokru travu raširenih nogu i podigao glavu prema kiši. Kad sam spazila da plazi jezik kako bi uhvatio kapi kiše, spustila sam ruku na Columovo rame. “Nije mu ništa”, rekla sam. “Samo je ostao bez daha.” Colum je zatvorio oči i uzdahnuo, a tijelo mu se iznenada opustilo. Suosjećajno sam ga gledala. “Volite ga kao da vam je rođeni sin, zar ne?” upitala sam ga. Sive oči iznenada su me prodorno pogledale s izvanrednim izrazom uznemirenosti. Načas se u radnoj sobi nije čuo nikakav zvuk osim otkucavanja staklenog sata na polici. A onda se jedna sjajna kapljica otkotrljala niz Columov nos i ostala visjeti na vrhu. Nehotice sam ispružila ruku da je obrišem svojim rupčićem, a napetost na njegovu licu nestala je. “Da”, jednostavno je odgovorio. Naposljetku sam Jamieju ispričala samo onaj dio o Columovu planu da ga pošalje u lov s vojvodom. Sada sam već bila uvjerena da Jamie prema Laoghaire ne osjeća ništa više od kavalirskog prijateljstva, ali nisam znala što bi učinio kad bi doznao da ju je njegov ujak zaveo i ostavio u drugom stanju. Budući da mi se činilo da Colum u toj hitnoj stvari ne namjerava zatražiti ushfge Geilie Duncan, zapitala sam se hoće li se djevojka udati za Dougala ili će joj Colum naći drugog.muža, prije no što trudnoća postane očita. U svakom slučaju, ako Jamie i Dougal budu danima zatvoreni zajedno u lovačkom domu, smatrala sam da je bolje da djevojčina sjena ne bude s njima. “Hm”, zamišljeno je rekao. “Vrijedi pokušati. Ljudi se prilično zbliže dok zajedno love i poslije piju viski uz logorsku vatru.” Dovršio je vezanje moje haljine na leđima i sagnuo se da me kratko poljubi u rame. “Ne bih te volio ostaviti, Saskinjo, ali možda je tako najbolje.” “Ne brini se ti za mene”, odvratila sam. Do tog trenutka nisam shvaćala da bi me njegov odlazak ostavio samu u dvorcu i ta me misao prilično uznemirila. Ipak, ako mu to može pomoći, čvrsto sam odlučila da se potrudim. “Jesi li spreman za večeru?” upitala sam. Zadržao je ruka na mom struku, pa sam mu se okrenula. “Hm”, rekao je nakon kratke tišine. “Ne bih imao ništa protiv toga da ostanem gladan.” “E pa, ja bih”, odvratila sam. “Morat ćeš se strpjeti.” Za večerom sam pogledala ljude oko stola i u dvorani. Većinu lica sada sam već poznavala, a neka od njih intimno. Baš šaroliko društvo, zaključila sam. Frank bi bio zadivljen - toliko različitih fizionomija. Pomisao na Franka bila je kao diranje upaljenog zuba; bila sam sklona odgurnuti je u stranu. Ali doći će vrijeme kad to više neću moći odlagati, pa sam se prisilila vratiti na njega, pažljivo ga uvlačeći u misli, ocrtavajući mislima duge ravne lukove njegovih obrva, kao što sam ih nekoć ocrtavala prstima. Nije važno što sam iznenada osjetila bockanje u prstima, prisjećajući se grubljih i gušćih obrva i tamnoplavih očiju ispod njih. Žurno sam se okrenula prema najbližem licu, kako bih otjerala iz glave te uznemirujuće misli. Slučaj je htio da to bude Murtaghovo lice. No, on barem ne sliči ni jednom od muškaraca koji mi salijeću misli. Nizak i sitno građen, ali žilav poput gibona, s dugim rukama koje su podcrtavale sličnost s majmunima, imao je nisko čelo i usku čeljust koja me iz nekog razloga podsjetila na pećinske ljude i slike ranih ljudi iz nekih Frankovih knjiga. Ali ne na neandertalce. Na Pikte. Da, tako je. U tom malom gorštaku bilo je nečega


vrlo izdržljivog što me podsjećalo na odlomljene i uobličene kamene blokove, već i sada stare, koji neumoljivo stražare na križanjima i grobljima. Ta me ideja zabavila, pa sam pogledala ostale ljude za večerom, s namjerom da identificiram etničke tipove. Onaj čovjek blizu ognjišta, primjerice, koji se zove John Cameron, on je Norman, ako sam ikad vidjela Normana - a nisam. Imao je visoke jagodične kosti i visoko, usko čelo, dugu gornju usnu i tamnu put svojstvenu Galima. Tu i tamo pokoji plavokosi Saksonac... ah, Laoghaire je savršen primjer. Svjetloputa, plavooka i samo malčice debeljuškasta... potisnula sam to bezobzirno zapažanje. Živahno je čavrljala s prijateljicama za jednim od daljih stolova, pazeći da ne pogleda ni mene ni Jamieja. Okrenula sam se prema najbližem stolu s druge strane, za kojim je sjedio Dougal MacKenzie, jedanput za promjenu daleko od Columa. Taj je čovjek vražji Viking! Sa svojom impresivnom visinom i onim širokim i ravnim jagodičnim kostima. Lako sam mogla zamisliti kako zapovijeda brodom sa zmajskom glavom i kako mu duboko usađene oči blistaju od pohlepe i požude, dok kroz maglu promatra neko selo na stjenovitoj obali. Jedna krupna šaka sa zapešćem blago pokrivenim bakrenastim dlakama posegnula je pokraj mene da uzme malu štrucu zobenog kruha s pladnja. Još jedan Nordijac, Jamie. Podsjetio me na priče što ih je gospođa Baird pripovijedala o rasi divova koja je nekoć hodala Škotskom i ostavila svoje duge kosti u sjevernoj zemlji. Kao i obično, vodio se općenit razgovor, male grupe mrmljale su između zalogaja. Ali iznenada sam začula kako netko za obližnjim stolom izgovara poznato ime. Sandringham. Učinilo mi se da je glas Murtaghov, pa sam se okrenula da provjerim. Sjedio je do Neda Gowana i marljivo žvakao. “Sandringham?” zamišljeno je rekao Ned. “Ah, dobri stari Willlie, lovac na guzice.” “Što?!” rekao je jedan od mlađih vojnika, zagrcnuvši se pivom. “Naš vrli vojvoda voli dječake”, objasnio mu je Ned. “Ili sam barem tako čuo.” “Mmm”, složio se Rupert punih usta, a onda je progutao zalogaj i dodao: “Ako me sjećanje ne vara, kad je posljednji put posjetio ove krajeve, svidio mu se naš mladi Jamie. Kad je to bilo, Dougal? Trideset osme? Trideset devete?” “Trideset sedme”, odgovorio je Dougal iz susjednog stola. Pogledao je nećaka i zaškiljio. “Jamie, ti si bio prilično zgodan momak kao šesnaestogodišnjak.” “Jesam”, kimnuo je Jamie žvačući. “A i brz.” Kad je smijeh zamro, Dougal je stao zadirkivati Jamieja. “Nisam znao da si mu se svidio, Jamie, momče. Znam nekoliko njih koji su žrtvovali stražnjicu u zamjenu za zemlju i položaj.” “Primijetit ćeš da ja nemam ni jedno ni drugo”, sa smiješkom je odgovorio Jamie i izazvao nove salve smijeha. “Što? Nisi bio ni blizu?” upitao ga je Rupert glasno mljackajući. “Iskreno rečeno, bio sam malo bliže no što bih volio.” “Ah, a koliko bi blizu volio biti, ha, momče?” doviknuo je jedan, meni nepoznat visoki muškarac smeđe brade koji je sjedio nešto dalje za stolom. Njegovo je pitanje izazvalo novi val smijeha i prostačkih primjedaba. Neuznemiren zadirkivanjem, Jamie se mirno nasmiješio i uzeo još jednu štrucu kruha. “Jesi li zato tako naglo otišao iz dvorca i vratio se ocu?” upitao ga je Rupert. “Da.” “Trebao si mi reći kakve probleme imaš, Jamie, momče”, dodao je Dougal hineći brigu. Jamie je tiho zamumljao iz dubine grla. “A da sam ti rekao, lupežu stari, ti bi mi jedne večeri natočio malo makova soka u pivo i ostavio me u krevetu Njegove milosti kao mali dar.” Stol je zagrmio od smijeha, a Jamie se izmaknuo glavici luka koju je Dougal bacio na njega. Rupert je pogledao Jamieja i zaškiljio. “Ako se ne varam, momče, malo prije no što si otišao, vidio sam te kako ideš u vojvodinu sobu odmah poslije sumraka. Jesi li siguran da si nam sve rekao?” Jamie je zgrabio drugu glavicu luka i bacio je na njega. Promašila je cilj i otkotrljala se u košarice od pruća.


“Jesam”, odgovorio je Jamie kroza smijeh. “Još uvijek sam djevac, barem u tom smislu. Ali ako ne možeš zaspati a da ne doznaš sve o tome, Rupert, reći ću ti, i to rado.” Usred uzvika “Pričaj! Pričaj!” polako si je natočio pivo u vrč i zavalio se na stolcu, zauzevši klasičnu pozu pripovjedača. Mogla sam vidjeti kako se Colum za glavnim stolom naginje naprijed kako bi bolje čuo, a isto su učinili i konjušari i borci za našim stolom. “Pa”, počeo je Jamie, “Ned je točno rekao; doista sam se svidio Njegovoj milosti, premda, nevinašce kakvo sam sa šesnaest godina bio...” Prekinulo ga je nekoliko ciničnih primjedaba, pa je nastavio povišenim glasom. “Kao što sam rekao, budući da sam u takvim stvarima bio nevinašce, nisam imao pojma što on smjera, premda mi se činio pomalo čudnim, način na koji me uvijek rado tapšao kao kakvog psića i uvijek ga je jako zanimalo što to imam u torbici.” (“Ili ispod nje”, dobacio je jedan pijani glas.) “A još mi je čudnije izgledalo”, nastavio je Jamie, “kad me zatekao kako se perem u rijeci i ponudio se da mi opere leđa. Kad mi je oprao leđa i nastavio dalje, postao sam malčice nervozan, a kad mi je gurnuo ruku pod kilt, počeo sam shvaćati. Možda sam bio nevinašce, ali nisam baš bio potpuna budala, znate.” “Iz te sam se situacije izvukao skočivši u vodu s kiltom na sebi i otplivavši na drugu stranu; Njegova milost nije htjela riskirati da upropasti svoju skupocjenu odjeću u blatu i vodi. U svakom slučaju, nakon toga jako sam pazio da ne ostanem nasamo s njim. Jedanput ili dvaput uhvatio me u dvorišnim vrtovima, ali uvijek sam mu uspio pobjeći bez težih posljedica od poljupca u uho. Jedini drugi loš trenutak bio je kad je nasrnuo na mene u staji.” “U mojoj staji?” Stari Alec izgledao je užasnuto. Napola je ustao i povikao preko prostorije prema glavnom stolu. “Colum, pobrini se da taj čovjek ne prilazi staji! Bio on vojvoda ili ne, ne želim da mi plaši konje! A ni da mi maltretira dječake!” dodao je, kao da se toga naknadno sjetio. Neuznemiren prekidom, Jamie je nastavio priču. Dougalove dvije maloljetne kćeri napeto su ga slušale, malo otvorenih usta. “Bio sam u pregratku za konja, znate, pa nisam baš imao mnogo prostora za manevriranje. Bio sam se naprćio” - to je izazvalo još nekoliko prostačkih primjedaba - “preko jasla, kažem, i pobirao ljuske s poda, kad sam začuo šum iza sebe. Nisam se ni stigao uspraviti, a netko mi je već prebacio kilt preko struka i nešto me tvrdo pritisnuto o stražnjicu.” Mahnuo je rukom da utiša graju prije no što je nastavio. “Nije mi se baš svidjela ideja da me neko siluje u pregratku za konje, ali nisam znao kako da se izvučem. Već sam stisnuo zube i ponadao se da me neće previše boljeti, kad je konj - onaj veliki crni uškopljeni konj, Ned, kojeg si ti nabavio u Brockleburyju - znaš, onaj kojeg je Colum prodao Breadalbinu - no, taj se konj uznemirio zbog buke koju je Njegova milost stvarala. E sad, većina konja voli kad im se govori, a ni taj nije bio drukčiji, ali on je gajio osobitu averziju prema vrlo visokim glasovima; nisam ga mogao odvesti u dvorište kad bi ondje bila mala djeca, jer bi ga njihovo cičanje uznemirilo, pa bi počeo njištati i lupati nogama o tlo.” “Kao što se možda sjećate, Njegova milost ima prilično visok glas, a u toj mu je prilici bio još malo viši nego obično, jer se malčice uzbudio. A kao što sam rekao, konju se to nije svidjelo - a nije ni meni, moram priznati - pa je počeo lupati nogama o tlo i njištati, a onda se okrenuo i prignječio Njegovu milost uza zid pregratka. Čim me vojvoda ispustio, skočio sam u jasle i provukao se s druge strane konja, ostavljajući Njegovu milost da se izvlači kako zna i umije.” Jamie je zastao da udahne i srkne pivo. Sada ga je već slušala čitava prostorija; sva su se lica okrenula prema njemu i sjala na svjetlosti baklji. Tu i tamo moglo se vidjeti pokoje namršteno lice zbog otkrića o jednom od najmoćnijih plemića engleske krune, ali prevladavala je reakcija neobuzdanog užitka u skandalu. Zaključila sam da vojvoda nije osobito popularan u dvorcu Leoch. “Budući da sam mu izmakao za dlaku, moglo bi se reći, Njegova milost odlučila je da će me imati, kud puklo da puklo. I tako je sutradan obavijestio poglavara klana MacKenzie da se njegov osobni sluga razbolio i zamolio ga da mu posudi mene da ga perem i odijevam.” Na opće veselje, Colum je nato prekrio lice glumeći očajanje, a Jamie je kimnuo Rupertu. “Zato si me vidio kako odlazim navečer u sobu Njegove milosti. Moglo bi se reći da sam slijedio zapovijedi.” “Trebao si mi reći, Jamie”, doviknuo mu je Colum i prijekorno ga pogledao. “Da sam znao, ne bih te tjerao da ideš.”


Jamie je slegnuo ramenima i nasmiješio se. “Spriječila me urođena skromnost, ujače. Osim toga, znao sam da pokušavaš sklopiti posao s tim čovjekom, pa sam smatrao da bi ti otežalo pregovore kad bi morao reći Njegovoj milosti da drži ruke podalje od guzice tvog nećaka.“ “Baš lijepo od tebe, Jamie”, suho je odvratio Colum. “I tako si se žrtvovao za moje interese, je li?” Jamie je podigao vrč u hinjenoj zdravici. “Tvoji su mi interesi uvijek na prvom mjestu, ujače”, odgovorio je. Unatoč šaljivu tonu, učinilo mi se da je u njegovim riječima velika doza istine, koju je i Colum primijetio. Jamie je iskapio vrč i odložio ga. “Ali, ne”, rekao je brišući usta, “u tom slučaju nisam smatrao da obiteljska dužnost zahtijeva baš toliku žrtvu od mene. Otišao sam u vojvodinu sobu zato što si mi ti tako rekao, ali to je sve.” “Hoćeš reći da si izašao iz nje netaknuta šupka?” Rupert baš nije izgledao uvjereno. Jamie se nasmiješio. “Točno tako. Vidiš, čim sam čuo što moram učiniti, otišao sam gospođi Fitz i rekao joj da mi hitno treba doza smokvina sirupa. Kad mi ga je dala, vidio sam kamo je odložila bočicu, pa sam se malo poslije potiho vratio i popio sve.” Svi u prostoriji prasnuli su u smijeh, uključujući i gospođu Fitz, koja se toliko zarumenjela da sam pomislila da će je udariti kap. Svečano se digla sa svojeg mjesta, odgegala se oko stola i dobroćudno ćušnula Jamieja po ušima. “Znači, to se dogodilo s mojim purgativom, mladi lopove!” Podbočila je ruke na bokove i zavrtjela glavom, a zelene su joj se naušnice zanjihale poput vilinih konjica. “A to je bio najbolji sirup koji sam ikad spravila!“ “Oh, bio je vrlo učinkovit”, rekao je Jamie golemoj dami smijući se. “To ti vjerujem! Kad samo pomislim što ti je tolika količina purgativa učinila crijevima, momče, nadam se da je vrijedilo. Vjerojatno danima nisi mogao doći k sebi.” Jamie je zatresao glavom, još uvijek se smijući. “Nisam, ali s druge strane, nisam bio osobito dobar ni za ono što je Njegova milost namjeravala. Nimalo mi nije zamjerio kad sam ga zamolio da odem. Ali znao sam da se ne mogu tako dvaput izvući. Čim su grčevi popustili, uzeo sam konja iz staje i pobjegao. Trebalo mi je mnogo vremena da stignem kući, jer sam morao stati svakih desetak minuta, ali uspio sam stići do sutrašnje večere.” Nato je Dougal dao znak da mu dodaju novi vrč piva, a onda ga je proslijedio stolom do Jamieja. “Da, tvoj mi je otac poručio kako vjeruje da si zasad naučio dovoljno o životu u dvorcu”, rekao je, skrušeno se smješkajući. “U ono vrijeme nisam posve shvatio ton njegova pisma.” “Pa, nadam se da ste opet pripremili smokvin sirup, gospođo Fitz”, prekinuo ih je Rupert i prijateljski lupnuo gospođu Fitz u rebra. “Njegova milost vjerojatno će stići za dan-dva. Ili ti možda računaš na to da će te ovoga puta zaštititi tvoja nova žena, Jamie?” Pohotno mi se nacerio. “Po svemu sudeći, ti ćeš morati štititi nju. Čujem da vojvodin sluga ne dijeli njegove sklonosti, premda je jednako poduzetan.” Jamie je odgurnuo klupu, ustao i povukao me na noge. Zagrlio me oko vrata i nasmiješio se Rupertu. “Pa, u tom slučaju, pretpostavljam da ćemo se nas dvoje morati boriti leđa uz leđa.” Rupert je užasnuto razrogačio oči. “Leđa uz leđa!?” uzviknuo je. “Znao sam da smo ti nešto zaboravili reći prije ženidbe, momče! Nije ni čudo što joj još nisi uspio napraviti bebu!” Jamie me čvršće stisnuo oko ramena i okrenuo me prema nadsvođenom prolazu, a onda smo se dali u bijeg, ispraćeni salvama smijeha i prostačkim savjetima. Kad smo izašli iz dvorane i našli se u mračnom hodniku, Jamie se naslonio na kameni zid i sagnuo se do struka. Nesposobna da stojim, ja sam se skljokala na tlo pred njegovim stopalima i stala se bespomoćno hihotati. “Nisi mu rekla, zar ne?” napokon je uspio dahnuti Jamie. Zatresla sam glavom. “Ne, naravno da nisam.” Još uvijek hripajući, uhvatila sam ga za ruku, a on me povukao na noge. Pala sam mu na prsa. “Daj da vidim jesam li dobro shvatio.” Uhvatio mi je glavu rukama i spustio čelo na moje. Lice mu je bilo tako blizu da su mu se oči zamutile u jedan veliki plavi krug, a njegov vrući dah bio je na mojoj bradi.


“Licem u lice. Je li tako?” Napadaj smijeha jenjavao je, a zamijenilo ga je nešto jednako moćno. Jezikom sam mu dodirnula usne, dok su mi ruke bile zaposlene niže. “Lica nisu osobito važna. Ali počinješ shvaćati.” Sutradan, bila sam u ambulanti i strpljivo slušala postariju gospođu iz sela, koja je bila u izvjesnom srodstvu s kuharicom za juhe. Dok je ona prilično rječito opisivala sve pojedinosti borbe svoje snahe s morbidnom upalom grla, koja je teoretski imala neke veze s njezinom sadašnjom grloboljom, premda ja tu vezu trenutačno nisam mogla vidjeti, na vrata je pala sjena i prekinula staričin katalog simptoma. Iznenađeno sam podigla pogled i ugledala Jamieja kako ulijeće u ambulantu, a slijedi ga Stari Alec; obojica su izgledali zabrinuto i uzbuđeno. Jamie mi je bez velike ceremonije uzeo improviziranu špatulu iz ruke, povukao me na noge i uhvatio za obje ruke. “Što..počela sam, ali prekinuo me Alec, koji je buljio preko Jamiejeva ramena u moje šake, koje mu je Jamie pokazivao. “Da, to je u redu, ali ruke, čovječe? Ima li ona dovoljno duge ruke?” “Pogledaj.” Jamie je uhvatio jednu od mojih šaka i istegnuo mi ruku, mjereći je uz svoju. “Pa”, rekao je Alec, sumnjičavo je gledajući, “mogla bi poslužiti. Da, mogla bi.” “Biste li bili tako ljubazni da mi kažete što to radite?” stala sam se raspitivati, ali prije no što sam stigla dovršiti, dvojica muškaraca odvukla su me niza stube, ostavljajući moju ostarjelu pacijenticu da zbunjeno zijeva za nama. Nekoliko trenutaka poslije, sumnjičavo sam gledala u sjajne, smeđe stražnje noge kobile, koje su ležale nekih petnaestak centimetara od mog lica. Problem su mi objasnili na putu do staje. Jamie je objašnjavao, a Stari Alec ubacivao je primjedbe, psovke i uzvike. Losgann, u normalnim okolnostima dobra kobila za okot i cijenjeni član Columove staje, imala je probleme. To sam i sama vidjela; kobila je ležala na boku i povremeno podizala sjajne slabine, a golemo joj se tijelo grčilo. Spustivši se na ruke i noge s njezine stražnje strane, vidjela sam da joj se sa svakim grčem trudova usne vagine malo otvaraju, ali ništa više od toga. Na otvoru nije bilo nikakvih znakova sićušnih kopita ni osjetljivog vlažnog nosa. Ždrijebe, koje je kasnilo, očito je ležalo postrance ili naopačke. Alec je mislio da leži postrance, a Jamie da leži naopačke, pa su načas zastali da se prepiru oko toga, sve dok ih ja nisam nestrpljivo prekinula i zapitala što očekuju od mene, bez obzira na to kako stvar stoji. Jamie me pogledao kao da sam maloumna. “Da okreneš ždrijebe, naravno”, strpljivo mi je odgovorio. “Da mu okreneš prednje noge kako bi moglo izaći.” “Oh, i to je sve?” Pogledala sam kobilu. Losgann, čije elegantno ime zapravo znači “žaba”, imala je delikatne kosti za konja, ali sve u svemu, prokleto velike. “Misliš reći, da gurnem ruke unutra?” Kradomice sam pogledala svoju ruku. Vjerojatno bi stala - otvor je bio dovoljno velik - ali što zatim? Oba muškarca očito su imala prevelike ruke za taj posao. A Roderick, stajski momak, koji je obično bio prisiljen pomagati u takvim delikatnim situacijama, bio je, dakako, onemogućen zato što sam mu na desnu ruku stavila udlagu i zavoj - bio je slomio ruku prije dva dana. Willie, drugi stajski momak, ipak je otišao po njega, da pomogne savjetom i ohrabrenjem. Sada je stigao, a na sebi nije imao ništa osim para iznošenih hlača, pa su mu se tanka prsa bjelasala u polumračnoj staji. “To je težak posao”, sumnjičavo je rekao kad su ga upoznali sa situacijom i idejom da ja preuzmem njegovo mjesto. “Varljiv, znate. Za to vam treba vještina, ali i malo snage.” “Ne brini”, odvratio je Jamie sigurnim glasom. “Claire je mnogo snažnija od tebe, jadni mršavko! Samo joj reci što da učini i kako da opipava, pa će okrenuti ždrijebe za tren oka.” Cijenila sam Jamiejevo povjerenje u mene, ali sama nisam bila ni približno tako hladnokrvna. Govoreći sebi da to nije ništa gore od operacije abdomena, vratila sam se u pregradak da se presvučem iz haljine u hlače i u grubu košulju od jute, i da namažem ruku do ramena masnim sapunom od loja. “Pa, na posao”, promrmljala sam sebi u bradu i gurnula ruku u kobilu.


Unutra je bilo vrlo malo prostora za manevriranje i isprva nisam znala što to osjećam pod prstima. Ali sklopila sam oči da se bolje koncentriram i stala pažljivo opipavati. Osjetila sam glatke površine i grbave djeliće. Glatki su dijelovi tijelo, a grbavi djelići noge ili glava. Tražila sam noge - prednje noge, da budem točnija. Postupno sam stekla osjećaj i shvatila da moram biti potpuno nepomična kad dođe grč; zapanjujuće snažni mišići maternice stisnuli bi mi šaku i ruku poput škripca, bolno mi meljući kosti sve dok grč ne bi popustio i dopustio mi da nastavim opipavati. Napokon sam nevještim prstima napipala nešto što sam sigurno prepoznala. “Imam mu prste u nosu!” pobjedonosno sam uzviknula. “Našla sam mu glavu!” “Dobro, curo, dobro! Nemojte je ispustiti!” Alec je zabrinuto čučao pokraj mene i umirujuče tapšao kobilu kad bi došao novi grč. Stisnula sam zube i oslonila se čelom o sjajnu trticu dok mi je zapešće bilo snažno stisnuto. Ali grč je popustio, a ja sam zadržala stisak. Oprezno opipavajući nagore, pronašla sam luk očne duplje, obrve i mali hrbat svinutog uha. Pričekala sam da prođe još jedan grč, a onda sam slijedila krivinu vrata do ramena. “Glava mu je okrenuta unatrag na ramenu”, izvijestila sam. “Barem je ona okrenuta u pravom smjeru.” “Dobro.” Klečeći kod kobiline glave, Jamie joj je blago pomilovao znojni kestenastosmeđi vrat. “Noge su mu vjerojatno svinute ispod prsa. Možeš li mu dohvatiti koljeno?” I tako sam nastavila opipavati, petljajući s rukom do ramena u toploj tami kobile, podnoseći strašnu silinu trudova i zahvalno dočekujući njihovo popuštanje, boreći se da naslijepo pronađem cilj. Bio je to prokleto težak posao, gotovo kao da se sama porađam. Napokon sam uspjela uhvatiti kopito; osjetila sam zaobljenu površinu i oštar rub još neupotrijebljene krivulje. Slijedeći često proturječne savjete svojih zabrinutih savjetnika, naizmjence povlačeći i gurajući, polako sam okretala nezgrapno tijelo ždrebeta, povlačeći jedno stopalo a gurajući drugo, znojeći se i stenjući zajedno s kobilom. A onda je odjednom sve profunkcioniralo. Grč je popustio i sve je u istom času glatko sjelo na svoje mjesto. Nepomično sam pričekala sljedeći grč. Kad je došao, mali vlažni nos iznenada je provirio, gurajući mi ruku iz utrobe. Sićušne nozdrve načas su se raširile, kao da ih zanima ovaj novi osjećaj, a onda je nos opet nestao. “Izaći će sa sljedećim grčem!” Alec je gotovo plesao od oduševljenja, poskakujući artritičnim tijelom gore-dolje u sijenu. “Hajde, Losgann! Hajde, slatka moja mala žabice!” Kao da mu odgovara, kobila se zgrčila i zastenjala. Stražnje noge oštro su joj se svinule, a onda je ždrijebe koščatih nogu i velikih ušiju skliznulo na čisto sijeno. Sjela sam na sijeno i budalasto se zacerekala. Bila sam prekrivena sapunom, sluzi i krvlju, i posve iscrpljena. Čitavo me tijelo boljelo i snažno zaudaralo na manje ugodne dijelove kobile. Uhvatila me euforija. Sjedila sam gledajući kako Willie i jednoruki Roderick nježno brišu novorođeno stvorenje vlatima slame. I radosno sam uzviknula s ostalima kad se Losgann okrenula i polizala ga, nježno ga gurkajući nosom da stane na velike, klimave noge. “Vraški dobar posao, curo! Vraški dobar posao!” Izvan sebe od sreće, Alec mi je čestitao i zatresao ruku, obrisanu od sluzi, a onda je iznenada shvatio da se ljuljam na nogama i da izgledam grozno, pa se okrenuo i zalajao na jednog od momaka da mi donese malo vode. Zatim mi je stao iza leđa i spustio žuljevite stare ruke na moja ramena. Sa zapanjujuće vještim i nježnim dodirom, stao mi je pritiskati i trljati ramena, smanjujući mi napetost u ramenima i opuštajući čvorove u vratu. “Evo, curo”, napokon je rekao. “Težak posao, ne?” Nasmiješio mi se, a onda pogledao ždrijebe blistajući od obožavanja. “Lijepi moj momčiću”, tepao mu je. “Tko je moj lijepi momak?” Jamie mi je pomogao da se očistim i presvučem. Prsti su mi se tako ukočili da nisam mogla zakopčati dugmad na gornjem dijelu haljine. Znala sam da će mi čitava ruka ujutro poplavjeti od modrica, ali osjećala sam potpunu smirenost i zadovoljstvo.


Činilo mi se da kiša neće nikad prestati, pa kad je napokon osvanuo vedar i lijep dan, zaškiljila sam na dnevnoj svjetlosti poput krtice koja je upravo izašla iz zemlje. “Imaš tako tanku kožu da ti se može vidjeti kolanje krvi u žilama”, rekao je Jamie povlačeći prstom po tragu sunčeve zrake na mom trbuhu. “Mogao bih ti slijediti vene od ruke do srca.” Nježno je povukao prstom od zapešća do lakta, pa onda unutarnjom stranom nadlaktice i preko obronka ključne kosti. “To je vena subclavia”, primijetila sam gledajući niz nos putanju njegova prsta. “Doista? Oh, da, zato što leži ispod ključne kosti. Reci mi još štogod.” Polako je spuštao prst. “Volim slušati latinska imena stvari; nisam ni sanjao da će biti tako ugodno voditi ljubav s liječnicom.” “To je areola”, rekla sam mu ukočenim glasom, “i ti to znaš, jer sam ti rekla prošlog tjedna.” “Istina, jesi”, promrmljao je. “A tu je još jedna, zamisli to.” Riđokosa glava sagnula se da zamijeni prst jezikom, a onda je otputovala niže. “Umbilicus”, rekla sam i lagano dahnula. “Mhm”, odvratio je, a prislonjene usne raširile su se u osmijeh na mojoj prozirnoj koži. “A što je ovo?” “Reci ti meni”, odgovorila sam i stisnula mu glavu. Ali on nije mogao govoriti. Poslije sam ljenčarila na stolcu u ambulanti, sneno se kupajući u sjećanjima na buđenje u krevetu punom sunčevih zraka, s plahtama koje su se nabrale poput zasljepljujući bijelih sprudova pijeska na plaži. Jednu sam ruku držala na dojki i dokono se igrala s bradavicom, uživajući u osjećaju da mi se ukrutila pod dlanom ispod tanke pamučne tkanine haljine. “Uživaš?” Kad sam začula sarkastičan glas s vrata, tako sam se brzo uspravila da sam glavom udarila u policu. “Oh, Geilie, to si ti”, rekla sam prilično zlovoljno. “Tko drugi? Što ti radiš ovdje?” Ušuljala se u ambulantu kao da se kreće na kotačićima. Znala sam da ima stopala jer sam ih vidjela, ali nisam mogla dokučiti kamo ih stavi kad hoda. “Donijela sam gospođi Fitz još malo španjolskog šafrana; željela ih je prije no što vojvoda stigne.” “Još mješavina?” upitala sam, a dobro mi se raspoloženje počelo vraćati. “Ako taj čovjek pojede i polovicu jela koja mu ona priprema, morat će ga otkotrljati kući.” “To bi mogli učiniti i bez toga. Čula sam da je on niski debeljko.” Zatim je napustila temu vojvode i njegova tjelesnog izgleda i zapitala me bih li joj se htjela pridružiti na ekspediciji do obližnjih brežuljaka. “Treba mi malo mahovine”, objasnila je. Elegantno je mahnula dugim gipkim rukama naprijed-natrag. “Od nje se može napraviti prekrasan losion za ruke, ako je skuhaš u mlijeku i dodaš malo ovčje vune.” Podigla sam pogled prema uskom prozoru, gdje su se čestice prašine kovitlale na zlatnom svjetlu. Povjetarac je unosio slabašan miris dozrela voća i svježe pokošene slame. “Zašto ne?” Čekajući da skupim svoje košare i boce, Geilie se šetala ambulantom, nasumce podižući i spuštajući stvari. Zastala je kod malog stola, podigla predmet koji je na njemu ležao i namrštila se. “Što je ovo?” Prekinula sam pripreme i prišla joj. U ruci je držala mali svežanj suhog bilja, svezan trima zapletenim koncima; crnim, bijelim i crvenim. “Jamie kaže da je to urok.” “Ima pravo. Gdje si ga našla?” Ispričala sam joj kako sam u svom krevetu našla mali svežanj. “Sutradan sam ga našla pod prozorom, kamo ga je Jamie bacio. Namjeravala sam ti ga donijeti i pitati te znaš li išta o tome, ali onda sam zaboravila na njega.” Zamišljeno je kucnula noktom po prednjim zubima i zavrtjela glavom. “Ne, ne mogu reći da znam. Ali možda postoji način da doznamo tko ti ga je ostavio.” “Doista?” “Da. Dođi k meni sutra ujutro, pa ću ti reći.”


Više od toga nije mi željela reći. Okrenula se zanjihavši zeleni ogrtač i ostavila me da je slijedim ako hoću. Odvela me dobrano uz obronke, tjerajući konja u galop kad je cesta to dopuštala, a hodajući kad nije. Sat jahanja od sela, zaustavila se u blizini malog potoka, okruženog vrbama. Pregazile smo potok i zaputile se na brežuljke, skupljajući biljke kasnog ljeta koje su se još uvijek držale, dozrele bobice rane jeseni i plosnate žute gljive koje su rasle na deblu drveća na malim sjenovitim proplancima. Geilie je nestala u grmlju iznad mene, a ja sam zastala da ogulim malo jasenove kore za svoju košaru. Okrugle kapljice osušenog biljnog soka na tankoj kori drveća izgledale su poput smrznutih kaplji krvi, a tamna grimizna boja sjala je od zarobljenog svjetla. Jedan me zvuk prenuo iz sanjarenja, pa sam pogledala uzbrdo, u smjeru iz kojeg je došao. Začula sam ga još jedanput, visok, kmečeći krik. Činilo se da dolazi odozgo, iz stjenovitog udubljenja blizu vrha brijega. Odložila sam košaru na tlo i počela se uspinjati. “Geilie!” viknula sam. “Dođi ovamo! Netko je ostavio bebu!” Došla je uzbrdo stružući i mrmljajući psovke, dok se probijala kroz zapetljano grmlje na obronku. Bijelo lice bilo joj je rumeno i zlovoljno, a kosa puna grančica. “Što, zaboga...” počela je, a onda mi je hitro prišla. “Isuse Kriste! Spusti je.” Hitro mi je uzela bebu iz ruku i vratila je na mjesto s kojeg sam je podigla, u malu udubinu u stijeni. Glatka, poput zdjele oblikovana šupljina bila je manje od metar široka. Na jednoj strani ležala je plitka drvena zdjela, napola ispunjena svježim mlijekom, a ispod bebinih nogu bio je mali buket poljskog cvijeća, povezan crvenom uzicom. “Ali beba je bolesna!” usprotivila sam se i opet koraknula prema djetetu. “Tko bi ostavio bolesno dijete ovdje samo?” Beba je očito bila jako bolesna; napaćeno malo lice bilo je zelenkasto, s tamnim kolutima ispod očiju, a male šake slabašno su mahale pod dekom. Dijete mi je mlitavo ležalo u rukama kad sam ga bila podigla; zapitala sam se ima li snage da plače. “Njegovi roditelji”, kratko je odgovorila Geilie i uhvatila me za ruku. “Ostavi je. Hajdemo odavde.” “Njegovi roditelji?” ogorčeno sam rekla. “Ali...” “To je podmetnuto dijete”, nestrpljivo je rekla. “Ostavi ga i dođi. Smjesta!” Povukla me za sobom i skrenula natrag u nisko grmlje. Prosvjedujući, slijedila sam je niz obronak sve dok, bez daha i rumene u licu, nismo stigle u podnožje, gdje sam je prisilila da stane. “Što to radiš?” htjela sam znati. “Ne možemo samo tako ostaviti bolesno dijete pod vedrim nebom. I kako to misliš, to je podmetnuto dijete?” “Podmetnuto dijete”, nestrpljivo je rekla. “Valjda znaš što je podmetnuto dijete? Kad vile ukradu ljudsko dijete, ostave na njegovu mjestu jedno svoje. Znaš da je podmetnuto po tome što cijelo vrijeme plače i meškolji se, a ne raste niti napreduje.” “Naravno da znam što je podmetnuto dijete”, odvratila sam. “Ali ti valjda ne vjeruješ u te gluposti, zar ne?” Iznenada mi je dobacila čudan pogled, pun oprezne sumnjičavosti. A onda su se crte njezina lica opustile u uobičajeni izraz vedrog cinizma. “Ne, ne vjerujem”, priznala je. “Ali vjeruju ovdašnji ljudi.” Nervozno je pogledala uzbrdo, ali više se ništa nije čulo iz stjenovitog udubljenja. “Njezini su roditelji vjerojatno negdje u blizini. Hajdemo!” Nevoljko sam joj dopustila da me odvuče u smjeru sela. “Zašto su je ostavili tamo gore?” upitala sam, sjedajući na stijenu da skinem čarape prije no što prijeđem mali potok. “Zar se nadaju da će doći vilenjaci i izliječiti je?” Dijete mi još uvijek nije dalo mira; činilo se da je jako bolesno. Nisam znala što mu je, ali možda bih mu mogla pomoći. Možda bih mogla ostaviti Geilie u selu i vratiti se po dijete. Ali to bi moralo biti uskoro; bacila sam pogled prema istočnom nebu, gdje su se mekani sivi kišni oblaci brzo mračili u purpurni sumrak. Na zapadu se još uvijek vidio ružičasti sjaj, ali nije ostalo više od pola sata svjetla.


Geilie je prebacila ručku košare od vrbova pruća preko vrata, podigla skute haljine i zakoračila u potok, zadrhtavši od hladne vode. “Ne”, odgovorila je. “Ili točnije, da. To je jedan od vilinskih bregova i tamo je opasno spavati. Ako tamo ostaviš podmetnuto dijete preko noći, doći će vilenjaci i uzeti ga natrag, a ostavit će ljudsko dijete koje su ukrali umjesto njega.” “Ali neće, jer to nije podmetnuto dijete”, rekla sam, uvlačeći zrak kad sam dodirnula vodu od otopljenog snijega. “To je samo bolesno dijete. Vjerojatno neće preživjeti noć na otvorenom!” “Neće”, kratko je odgovorila. “Umrijet će prije jutra. I od sveg se srca nadam da nas nitko nije vidio u njegovoj blizini.” Naglo sam zastala usred navlačenja cipela. “Umrijet će! Geilie, vraćam se po njega. Ne mogu ga tamo ostaviti.” Okrenula sam se i krenula natrag preko potoka. Geilie me uhvatila s leđa i oborila me ravno na lice u plitku vodu. Posrćući i dašćući, uspjela sam se podići na koljena, prskajući vodu na sve strane. Geilie je stajala do listova u potoku, namočenih skuta, i bijesno me gledala odozgo. “Prokleta tvrdoglava engleska glupačo!” viknula je. “Ne možeš ništa učiniti! Čuješ li me! Ništa! To dijete kao da je već mrtvo! Neću mirno stajati i dopustiti da riskiraš svoj i moj život zbog neke idiotske ideje!” Frkčući i gunđajući bez daha, sagnula se i uhvatila me objema šakama pod ruke i povukla me na noge. “Claire”, rekla mi je ozbiljnim glasom i zatresla mi ruke. “Slušaj me! Ako se približimo djetetu a ono umre - a vjeruj mi, umrijet će, već sam ih vidjela u tom stanju - njezini će roditelji okriviti tebe. Zar ne vidiš opasnost? Zar ne znaš što se o tebi govori u selu?” Stajala sam drhteći na hladnom povjetarcu sumraka, rastrgana između njezine očigledne panike zbog mene i pomisli na bespomoćno dijete koje polako umire u mraku, s poljskim cvijećem pod nogama. “Ne”, odvratila sam i odmakla mokru kosu s lica. “Geilie, ne, ne mogu. Obećavam ti, bit ću oprezna, ali moram se vratiti.” Oslobodila sam se iz njezina stiska i krenula prema drugoj obali, spotičući se i pljuskajući vodu, nesigurno gazeći po mračnom potoku. Iza sebe sam začula prigušeni uzvik ogorčenja, a onda grozničavo pljuskanje u suprotnom smjeru. Pa, barem me više neće usporavati! Mrak se brzo spuštao, a ja sam se probijala kroz grmlje i raslinje što sam brže mogla. Nisam bila sigurna hoću li moći pronaći pravi brijeg ako mrak padne prije no što do njega dođem; u okolini je bilo nekoliko bregova, a svi su bili podjednako visoki. A, bez obzira na vile, misao da ovuda lutam sama po mraku, nije mi baš bila ugodna. Kako se vratiti u dvorac s bolesnim djetetom, bilo je pitanje kojim ću se pozabaviti kad za to dođe vrijeme. Napokon sam pronašla pravi brežuljak, spazivši šumarak mladih tisa u podnožju, koji sam zapamtila. Sada je već bio mrkli mrak. Nije bilo mjesečine, pa sam se često spoticala i posrtala. Šumarak je bio gust, tise su tiho razgovarale na večernjem povjetarcu, s cvokotanjem i škripom i šuštavim uzdasima. Ovo je vražje mjesto doista ukleto, pomislila sam probijajući se između tankih stabala i slušajući razgovor lišća iznad glave. Ne bih se iznenadila kad bih iza sljedećeg drveta ugledala duha. Ali, ipak sam se iznenadila. Zapravo, nasmrt sam se preplašila kad je sjenovita figura izronila iz tame i zgrabila me. Ispustila sam prodoran vrisak i pokušala je udariti. “Isuse Kriste”, rekla sam. “Što ti radiš ovdje?” Kratko sam ga zagrlila, osjećajući olakšanje što ga vidim, unatoč tome što me uplašio. Uhvatio me za ruku i okrenuo se da me odvede iz šume. “Došao sam po tebe”, rekao mi je tihim glasom. “Pošao sam da te tražim jer je počeo padati mrak, pa sam u blizini potoka Svetog Ivana sreo Geillis Duncan. Ona mi je rekla gdje se nalaziš.” “Ali beba...” počela sam i okrenula se natrag prema brijegu. “Dijete je mrtvo”, kratko je odgovorio i povukao me natrag. “Prvo sam otišao gore da vidim.” Nakon toga slijedila sam ga bez opiranja. Osjećala sam uznemirenost zbog smrti djeteta, ali i olakšanje zato što se naposljetku ipak neću morati sama suočiti s penjanjem do vilinskog vrha ni s dugim putem natrag.


Uznemirena šaputanjem mračnog drveća, nisam progovorila sve dok opet nismo prešli preko potoka. Još uvijek sam bila mokra od prethodnog uranjanja, pa sam zakoračila u potok ne skinuvši čarape. Jamie, koji se nije bio namočio, ostao je suh skočivši poput skakača u dalj s obale na kamen koji je virio iz sredine potoka, a onda na drugu obalu. “Imaš li ti ikakvu ideju koliko je opasno biti sam vani u ovakvoj noći, Saskinjo?” upitao me. Činilo se da nije ljutit, samo znatiželjan. “Ne... hoću reći, da. Oprosti ako sam te zabrinula. Ali nisam mogla ostaviti dijete, jednostavno nisam.” “Da, znam.” Kratko me zagrlio. “Imaš dobro srce, Saskinjo. Ali nemaš pojma s čime ovdje imaš posla.” “S vilama, hm?” Bila sam umorna i uznemirena zbog cijelog događaja, ali prikrila sam to neozbiljnošću. “Ne bojim se praznovjerja.” Odjedanput mi je nešto palo na pamet. “Vjeruješ li ti u vile, u podmetnutu djecu i u sve te stvari?” Kratko je oklijevao prije no što mi je odgovorio. “Ne. Ne, ja ne vjerujem u takve stvari, ali ipak, neka sam proklet ako bih volio provesti noć na vilinskom brijegu. Ali ja sam obrazovan čovjek, Saskinjo. Imao sam njemačkog skrbnika u Dougalovoj kući, dobrog skrbnika, koji me podučavao latinski i grčki i slične predmete, a poslije, kad sam navršio osamnaest godina i otišao u Francusku - pa, učio sam povijest i filozofiju, i shvatio da na svijetu postoji mnogo više od proplanaka, pustopoljina i vodenkonja u jezerima. Ali ovi ljudi...” Mahnuo je rukom, obuhvaćajući tamu iza nas. “Oni se nikad nisu udaljili ni dan hoda od svog rodnog mjesta, osim kad bi odlazili na značajne događaje kao što je okupljanje klana, a to se dogodi možda dvaput u životu. Oni žive među proplancima i jezerima, a o svijetu ne znaju ništa više od onoga što im kaže otac Bain nedjeljom u crkvi. I iz starih priča.” Odmaknuo je granu johe, a ja sam zakoračila pod nju. Sada smo izbili na jelenju stazu kojom smo Geilie i ja došle, pa me ohrabrio taj svježi dokaz da Jamie zna pronaći put, čak i u mraku. Pošto smo se udaljili od vilinskog brijega, govorio je normalnim glasom, samo povremeno zastajući kako bi odmaknuo u stranu neko zapleteno raslinje na putu. “U Gwyllynovim rukama, te priče nisu ništa više od zabave, kada sjediš u dvorani i piješ rajnsko vino.” Hodao je cestom ispred mene, a njegov glas dopirao je natrag do mene, blag i izražajan na svježem noćnom zraku. “Ali ovdje, pa čak i u selu - ne, to je nešto drugo. Ljudi žive u skladu s tim pričama. Pretpostavljam da u nekima od njih ima i zrnce istine.” Pomislila sam na jantarne oči vodenkonja i zapitala se koje su još priče istinite. “A druge... no”, nastavio je tišim glasom, pa sam se morala napregnuti kako bih ga čula. “Roditeljima onog djeteta možda će biti malo lakše ako vjeruju da je umrlo podmetnuto dijete i da njihovo dijete, zdravo i dobro, zauvijek živi s vilama.” Uto smo stigli do konja i u roku od pola sata svjetla dvorca Leoch zasjala su kroz mrak da nas pozdrave. Nisam nikad pomislila da ću tu tmurnu građevinu smatrati predziđem civilizacije, ali u ovom trenutku ta su mi svjetla izgledala kao svjetionici prosvijetljenosti. Tek kad smo prišli bliže, shvatila sam da je dojam osvijetljenosti stvarao niz lanterni na parapetu. “Nešto se dogodilo”, rekla sam okrećući se Jamieju. Vidjevši ga prvi put na svjetlosti, shvatila sam da ne nosi svoju uobičajenu iznošenu košulju i prljavi kilt. Na svjetlosti lanterni sjalo se snježnobijelo platno, a njegov najbolji - njegov jedini - kaput od baršuna ležao mu je preko sedla. “Da”, kimnuo je glavom. “Zato sam i došao po tebe. Napokon je stigao vojvoda.” Vojvoda me prilično iznenadio. Nisam baš bila sigurna što da očekujem, ali posve sigurno nisam očekivala otvorenog, srdačnog džentlmena rumena lica kojeg sam upoznala u dvorani Leocha. Imao je ugodno, iskreno, preplanulo lice i svijetloplave oči koje su stalno malo škiljile, kao da gledaju odlijetanje jarebice prema suncu. Načas sam se zapitala nije li možda onaj prijašnji komad teatralnosti u vezi s vojvodom bio malo pretjeran. Ali gledajući po dvorani, primijetila sam da svaki dječak mlađi od osamnaest godina ima pomalo oprezan izraz na licu, i da drži oči usredotočene na vojvodu, dok se ovaj smijao i živahno razgovarao s Columom i Dougalom. Znači, nije to bilo samo pretjerivanje, dobili su upozorenje.


Kad su me predstavili vojvodi, morala sam se napregnuti da zadržim ozbiljan izraz lica. Bio je krupan čovjek, pristao i solidan, spadao je u onu vrstu ljudi koje često vidite kako strasno iznose svoje stavove u pabovima, i pobjeđuju protivnike snagom svog glasa i upornošću. Dakako, Jamiejeva me priča upozorila, ali fizički dojam bio je tako neodoljiv da sam se morala ugristi za unutrašnju stranu obraza kako se ne bih javno obrukala kad se vojvoda nagnuo nisko nad moju ruku i rekao mi glasom premorena miša: “Baš je dražesno sresti zemljakinju u ovom udaljenom kraju, gospođo.” Umorni od putovanja, vojvoda i njegovi pratioci rano su otišli na spavanje. Ali sutradan navečer, poslije večere, bilo je glazbe i razgovora, a Jamie i ja pridružili smo se Columu, Dougalu i vojvodi. Columovo rajnsko vino razvezalo je Sandringhamov jezik pa je mnogo govorio, podjednako raspredajući o strahotama putovanja škotskim gorjem i ljepotama krajolika. Uljudno smo ga slušali, a ja sam pokušavala izbjeći Jamiejev pogled dok nam je vojvoda visokim glasom pripovijedao o svojim neprilikama. “Izvan Stirlinga slomila nam se osovina kotača, pa smo morali čekati tri dana - i to na pljusku, da znate - prije no što je moj pješak doveo kovača da popravi vražju stvar. A ni pola dana poslije, upali smo u najveću rupčagu koju sam ikad vidio i opet slomili vražju stvar! A onda je jednom konju otpala potkova, pa smo morali isprazniti kočiju i nastaviti pješice - po blatu - vodeći šepavo kljuse. A onda...” Dok se priča nastavljala, od jedne nezgode do druge, obuzimala me sve veća potreba da se hihoćem i pokušala sam je utopiti u vinu - što je vjerojatno bila pogreška. “Ali kakva divljač, MacKenzie, kakva divljač!” uzviknuo je vojvoda u jednom trenutku i ushićeno zakolutao očima. “Da čovjek ne povjeruje svojim očima. Nije ni čudo što priređujete ovakve večere.” Nježno se potapšao po velikom, solidnom trbuhu. “Kunem vam se, žrtvovao bih očnjak za priliku da ustrijelim jelena kakvog smo vidjeli prije dva dana. Veličanstvena životinja, naprosto veličanstvena! Skočila je iz grmlja ravno pred kočiju, draga moja”, povjerio mi se. “Konji su se tako preplašili da smo umalo sletjeli s ceste – opet!” Colum je uzeo zvonoliku bocu i upitno podigao tamnu obrvu. Kad je natočio vino u ispružene čaše, rekao je: “Pa, možda bismo mogli organizirati lov za vas, Vaša milosti. Moj je nećak vrstan lovac.” Oštro je ispod obrva pogledao Jamieja, a ovaj mu je odgovorio jedva primjetnim kimanjem. Colum je odložio bocu, zavalio se na stolac i nehajno rekao: “Da, tako ćemo učiniti. Možda početkom sljedećeg tjedna. Za prepelice je još prerano, ali lov na jelena bit će dobar.” Nagnuo se na stranu na podstavljenom stolcu i okrenuo se Dougalu. “Ako želite poći na sjever, moj brat mogao bi vam se pridružiti i pokazati vam krajeve o kojima smo razgovarali.” “Odlično, odlično!” oduševljeno je odvratio vojvoda i potapšao Jamieja po nozi. Spazila sam da se Jamieju napinju mišići, ali nije se pomaknuo. Mirno se nasmiješio, a vojvoda je zadržao ruku časak predugo. A onda je primijetio da ga gledam, pa mi se veselo nasmiješio, kao da želi reći: “Vrijedi pokušati, zar ne?” I protiv svoje volje, uzvratila sam mu osmijeh. Na moje veliko iznenađenje, poprilično mi se svidio. Zbog uzbuđenja koje je zavladalo oko vojvodina dolaska, posve sam smetnula s uma Geilinu ponudu da mi pomogne pronaći osobu koja mi je podmetnula urok. A nakon neugodne epizode s podmetnutim djetetom na vilinskom brijegu, nisam baš bila sigurna želim li poslušati išta što mi ona predloži. Ali naposljetku je znatiželja nadvladala sumnjičavost. Kad je dva dana poslije Colum zamolio Jamieja da ode u selo i dovede Duncanove na banket u čast vojvodi, pošla sam s njim. I tako smo se Jamie i ja u četvrtak zatekli u dnevnoj sobi Duncanovih, gdje nas je sudac zabavljao, prijateljski ali pomalo nezgrapno, čekajući da njegova žena dovrši odijevanje na katu. Premda se uglavnom oporavio od napadaja gastritisa, još uvijek je izgledao prilično loše. Kao i mnogim debelim ljudima koji prebrzo smršave, sva mu se debljina povukla s lica, umjesto s trbuha. Trbuh mu je još uvijek virio ispod kratkog kaputića od zelene svile, dok mu se koža na licu objesila. Predložila sam da skoknem na kat i pomognem Geilie s frizurom ili nečim drugim. Donijela sam joj novu vrpcu. Pretpostavivši da bi mi mogla zatrebati isprika da nasamo porazgovaram s Geilie, sa sobom sam ponijela mali paket. Pokazavši ga kao ispriku, izašla sam iz sobe i krenula uza stube prije no što je Arthur stigao prosvjedovati. Geilie me spremno dočekala. “Hodi sa mnom”, rekla mi je. “Ovo ćemo obaviti u mojoj privatnoj sobi. Neće predugo trajati, ali moramo požuriti.”


Slijedila sam je uskim, vijugavim stubama. Stube su bile nejednake visine, a neke od njih bile su tako visoke da sam morala podići skute haljine kako se ne bih spotaknula. Zaključila sam da su tesari sedamnaestog stoljeća imali ili pogrešne metode mjerenja ili dobar smisao za humor. Geilieno privatno svetište nalazilo se u potkrovlju, u jednoj od udaljenih prostorija iznad odaja za služinčad. Vrata soba bila su zaključana, a otvarala su se golemim ključem koji je Geilie izvukla iz džepa pregače; mora da je bio najmanje petnaest centimetara dug, sa širokom izrezbarenom glavom ukrašenom uzorkom vinove loze i cvijeća. Zacijelo je težio gotovo pola kile; kad bi se uhvatio za cijev, mogao bi poslužiti kao oružje. I brava i šarke bili su dobro nauljeni, pa su se debela vrata bešumno otvorila. Soba je bila malena, skučena zbog tavanskih prozora sa zabatima koji su se protezali pročeljem kuće. Svaki centimetar zida bio je ispunjen policama s vrčevima, bocama, ploškama, bočicama i peharima. Sa stropnih greda uredno su visjele hrpe lišća koje se sušilo, pažljivo povezano raznobojnim koncima, i strugale mi se o glavu mirisnom prašinom dok smo prolazili ispod njih. Ali to nije bilo ni slično čistom, poslovnom redu sobe za bilje na katu ispod. Soba je bila krcata stvarima, gotovo pretrpana, i mračna unatoč tavanskim prozorima. Na jednoj su polici ležale knjige, uglavnom stare i izlizane, bez natpisa na hrptovima. Znatiželjno sam povukla prstom preko reda kožnatih svezaka. Korice su većinom bile izrađene od teleće kože, ali dva-tri sveska bila su uvezana u nešto drugo, nešto mekano ali neugodno uljasto na dodir, a po svemu sudeći, jedan je svezak bio uvezan u riblju kožu. Izvukla sam ga i oprezno otvorila. Tekst je bio napisan rukom, na mješavini arhaičnog francuskog i još arhaičnijeg latinskog, ali uspjela sam pročitati naslov: L’Grimoire d’le Comte St. Germain. Zatvorila sam knjigu i vratila je na policu s osjećajem blagog šoka. Grimoire. Priručnik magije. Osjetila sam Geilien oštar pogled na svom tjemenu, a kad sam se okrenula, otkrila sam da me gleda s mješavinom nestašnosti i opreznog nagađanja. Što ću učiniti sada kad znam? “Znači da to nisu samo prazne priče?” upitala sam je sa smiješkom. “Ti si doista vještica.” Zapitala sam se koliko daleko to ide i vjeruje li ona doista u to, ili su to samo vanjski znakovi razrađene opsjene kojom se služi da ublaži dosadu svog braka s Arthurom. Također sam se zapitala kakvu točno magiju prakticira - ili vjeruje da prakticira. “Oh, bijelu”, odgovorila je s osmijehom. “Definitivno bijelu magiju.” Pokunjeno sam pomislila da Jamie zacijelo ima pravo u vezi s mojim licem - čini se da svatko na njemu može pročitati što mislim. “Baš dobro”, rekla sam. “Jer ja doista nisam osoba za ponoćne plesove oko lomače i za jahanje na metli, ljubljenje vragove stražnjice da ne spominjem.” Geilie je zabacila kosu i veselo se nasmijala. “Ti nikome ne ljubiš guzicu, to i sama vidim”, odvratila je. “A ni ja. Premda, kad bih u svom krevetu imala slatkog vatrenog vraga poput tvojeg, ne mogu tvrditi da naposljetku ne bih došla i do toga.” “To me podsjeća...” počela sam, ali ona se već okrenula i započela s pripremama, mrmljajući nešto sebi u bradu. Provjerivši prvo jesu li vrata zaključana, otišla je do prozora sa zabatom i stala prekapati po škrinji ugrađenoj u prozorsku dasku. Izvukla je veliku plitku tavu i visoku bijelu svijeću utaknutu u keramički svijećnjak. Zatim je izvukla iznošeni ogrtač i rasprostrla ga na pod kao zaštitu od prašine i iverja. “Što zapravo namjeravaš učiniti, Geilie?” upitala sam je, sumnjičavo promatrajući pripreme. Na prvi pogled, nisam vidjela neku veliku prijetnju u tavi, svijeći i ogrtaču, ali, s druge strane, ja sam, blago rečeno, novajlija u magiji. “Zazivanje”, odgovorila je i okrenula kutove ogrtača tako da leže usporedo s podnim daskama. “A koga namjeravaš zazvati?” upitala sam. Ili što, pomislila sam. Ustala je i zabacila kosu na tjeme, a fina skliska kosa olabavila se iz kopči. Mrmljajući, izvukla je ukosnice i oslobodila kosu da padne u ravnu, sjajnu zavjesu boje vrhnja. “Oh, duhove, sablasti, prikaze. Bilo koga tko ti može pomoći”, odgovorila je. “Obred u svim slučajevima započinje na isti način. Ali za svaku stvar koriste se različite biljke i riječi. Sada želimo prizvati prikazu - da vidimo tko ti je podmetnuo urok. A onda možemo okrenuti urok protiv njega.”


“No, ovaj...” Premda nisam osjećala veliku želju za osvetom, ipak sam bila znatiželjna - da vidim kako izgleda zazivanje, a i da doznam tko mi je podmetnuo urok. Geilie je spustila tavu na sredinu ogrtača i napunila je vodom iz vrča, usput mi objašnjavajući: “Može se upotrijebiti bilo kakva posuda, pod uvjetom da je dovoljno velika da proizvede dobar odraz, premda grimoire kaže da je najbolje upotrijebiti srebrni lavor. Za neke vrste zazivanja mogu poslužiti čak i jezerce ili lokva vode vani, ali moraju biti negdje na osami. Za to su potrebni prostor i tišina.” Hitro je obišla prozore i navukla na njih teške tamne zavjese, pa je soba ostala u gotovo potpunom mraku. Jedva sam mogla vidjeti njezinu mršavu figuru kako se kreće amo-tamo u mraku, sve dok nije upalila svijeću. Lelujavi plamen osvijetlio joj je lice dok ga je nosila natrag na ogrtač, bacajući joj šiljaste sjene pod veliki nos i oštru bradu. Zatim je odložila svijeću pokraj tave s vodom na meni suprotnoj strani i vrlo pažljivo napunila tavu do vrha, tako da se voda malo nadula iznad ruba, ali se zahvaljujući površinskoj napetosti nije izlila. Kad sam se nagnula nad tavu, shvatila sam da površina vode proizvodi odličan odraz, mnogo bolji od svih ogledala u dvorcu. Kao da mi opet čita misli, Geilie mi je objasnila da je voda u tavi, osim što je korisna za zazivanje duhova, odlična i za uređivanje frizure. “Nemoj udariti u nju jer ćeš se namočiti”, savjetovala mi je i upalila svijeću mršteći se od koncentracije. Nešto u vezi s praktičnim tonom te primjedbe, toliko prozaične usred svih tih nadnaravnih priprema, podsjetilo me na nekoga, pa sam podigla pogled na mršavu blijedu figuru koja se elegantno naginjala nad spremnicu za kresivo, ne mogavši se u prvi mah sjetiti na koga. Pa jasno! Premda se nitko ne bi mogao više razlikovati od one zapuštene figure s druge strane čajnika u radnoj sobi velečasnog Wakefielda, Geilie je govorila posve istim tonom kao gospođa Graham. Možda je to bilo zbog sličnosti u stavu, zbog pragmatizma koji okultno smatra samo zbirkom fenomena, poput vremenskih prilika, nečim čemu treba pristupiti s poštovanjem i oprezom, dakako - kao što bi čovjek pazio kad upotrebljava oštar kuhinjski nož - ali svakako ničim od čega treba zazirati ili čega se treba bojati. A možda je to bilo zbog mirisa lavandine vodice. Geiliena široka, valovita odjeća uvijek je mirisala na esencije koje je destilirala: na neven, kamilicu, lovorov list, nar, metvicu ili mažuran. Ali danas se iz nabora njezine bijele haljine širio miris lavande, isti onaj miris koji je prožimao praktičnu plavu pamučnu odjeću gospođe Graham i širio se iz nabora na njezinu koščatom grudnom košu. Premda su i Geiliene dojke podržavale iste takve kosti, to se uopće nije moglo vidjeti, unatoč dubokom izrezu na njezinoj haljini. Sada sam prvi put vidjela Geilie Duncan en déshabillé8; obično je nosila jednostavne haljine od debele tkanine, zakopčane do grla, kakve su prikladne za sučevu ženu. Iznenadila me raskošna bujnost koju sam sada ugledala, kremasto obilje gotovo iste boje kao i haljina koju je nosila, pa sam mogla malo bolje shvatiti zašto je čovjek poput Arthura Duncana uzeo za ženu djevojku bez novca i obitelji. Pogled mi je nehotice odlutao do uredno etiketiranih vrčeva uza zid, tražeći salitru 9. Geilie je uzela tri vrča s police i iz svakog od njih izlila malu količinu u zdjelu sitnog metalnog žeravnika, a onda je plamenom svijeće upalila sloj ugljena ispod žeravnika i puhnula da potakne plamičak koji se pojavio. Kad se iskra rasplamsala, zrakom se počeo širiti mirisni dim. Zrak u potkrovlju bio je tako miran da se sivkasti dim dizao ravno uvis ne raspršujući se, oblikujući stup koji me podsjetio na visoku bijelu svijeću. Geilie je sjela između dva stupa poput kakve svećenice u hramu i elegantno podvinula noge. “Mislim da će ovo dobro poslužiti.” Energično je otrla mrvice ružmarina s prstiju i zadovoljno se osvrnula oko sebe. Crne zavjese s mističnim simbolima sprečavale su ulazak nametljivih zraka sunčeve svjetlosti i ostavile svijeću kao jedini izravan izvor svjetlosti. Plamen se odražavao i odbijao na mirnoj površini vode u tavi, koja je blistala kao da je i ona izvor a ne odraz svjetlosti. “Što sad?” upitala sam. Geiliene krupne sive oči blistale su kao i voda, ispunjene očekivanjem. Mahnula je rukama nad površinom vode, a onda ih sklopila među nogama.

8 9

Razodjeven (franc.). Saltpeper - narodno sredstvo za smanjivanje spolne želje kod muškaraca.


“Samo sjedi načas tiho”, rekla mi je. “Osluškuj otkucaje svog srca. Čuješ li ih? Diši polako, sporo i duboko.” Unatoč živahnom izrazu lica, govorila je mirnim i polaganim glasom koji se jasno razlikovao od njezina uobičajenog živahnog govora. Poslušala sam je, osjećajući kako mi se otkucaji srca usporavaju kad mi se disanje umirilo u jednolik ritam. Prepoznala sam miris ružmarina u dimu, ali u preostale dvije biljke nisam bila sigurna; možda naprstak ili petoprsta? Prije sam vjerovala da purpurni cvjetovi pripadaju ponoćnici, ali to sigurno nije točno. Što god da jesu, činilo se da se sporost mog disanja ne može pripisati samo Geilienoj moći sugestije. Osjećala sam se kao da mi neka težina pritiska grudni koš i usporava disanje a da se ne moram svjesno truditi. Sama Geilie sjedila je savršeno mirno i gledala me ne trepćući. Zatim je kimnula glavom, a ja sam poslušno spustila pogled na mirnu površinu vode. Počela je govoriti jednoličnim razgovornim tonom koji me podsjetio na glas kojim je gospođa Graham u krugu kamenova zazivala sunce. Riječi koje je izgovarala nisu bile engleske, a ipak nisu bile ni posve neengleske. Bio je to neki čudan jezik, ali imala sam dojam da bih ga morala prepoznati, kao da su riječi izgovarane ispod razine mog sluha. Uto sam osjetila da mi ruke počinju obamirati i htjela sam ih pomaknuti iz sklopljena položaja u krilu, ali nisam mogla. Geilie je nastavila govoriti mekim i uvjerljivim, jednoličnim glasom. Sada sam znala da razumijem što govori, ali još uvijek nisam mogla prizvati riječi na površinu svijesti. Nejasno sam shvatila da sam hipnotizirana ili pod utjecajem neke droge, a moj je duh zauzeo posljednje uporište na rubu svjesnih misli, opirući se privlačnoj sili miomirisnog dima. Mogla sam vidjeti svoj odraz u vodi; zjenice su mi se skupile u točke, a oči razrogačile kao u sove koju je zaslijepila sunčeva svjetlost. Mojim sve slabijim mislima prostrujala je riječ “opijum”. “Tko si ti?” Nisam bila sigurna tko je od nas dvije postavio to pitanje, ali osjetila sam da mi se grlo miče kad sam odgovorila: “Claire.” “Tko te poslao ovamo?” “Sama sam došla.” “Zašto?” “To ne mogu reći.” “A zašto ne?” “Zato što mi nitko neće povjerovati.” Glas u mojoj glavi postao je još mirniji, prijateljski, varljiv. “Ja ću ti povjerovati. Vjeruj mi. Tko si ti?” “Claire.” Uto je iznenadni štropot razbio čaroliju. Geilie se lecnula i udarila koljenom u lavor, raspršivši odraz na površini vode. “Geilie? Draga?” progovorio je glas s druge strane vrata, kolebljivim a ipak zapovjedničkim tonom. “Moramo krenuti, draga. Konji su spremni, a ti još nisi odjevena.” Promrmljavši nešto nepristojno sebi u bradu, Geilie je ustala i otvorila prozor. Svježi zrak zapahnuo mi je lice i natjerao me da trepnem, djelomice mi rastjeravši maglu u glavi. Geilie se nadvila nada me i upitno me pogledala, a onda se prignula i pomogla mi da ustanem. “Hajde, onda”, rekla mi je. “Malo ti se vrti u glavi, zar ne? Katkad to tako djeluje na ljude. Bit će najbolje da legneš na krevet dok se ja odijevam.” Ispružila sam se na pokrivač u njezinoj spavaćoj sobi na katu ispod, sklopila oči i stala osluškivati sitne šumove koje je Geilie proizvodila u svojoj privatnoj sobi, pitajući se što je, kog vraga, pokušala učiniti. Očito, to nije imalo nikakve veze s urokom i njegovim pošiljateljem, nego s mojim identitetom. Dok mi se oštrina postupno vraćala u misli, palo mi je na pamet da je Geilie možda Columov špijun. S obzirom na svoj položaj, ona zna sve poslove i tajne u pokrajini. A tko bi osim Columa želio doznati odakle sam došla?


Što bi se dogodilo, zapitala sam se, da Arthur nije prekinuo seansu? Bih li začula, negdje u mirisnoj magli, uobičajenu zapovijed hipnotizera: “Kad se probudiš, više se ničega nećeš sjećati.” Ali ja sam se svega sjećala i postavljala sebi pitanja. Nisam dobila priliku da ta pitanja postavim Geilie. Vrata su se naglo otvorila i u spavaću je sobu ušao Arthur Duncan. Otišao je do vrata privatne sobe, još jedanput pokucao i ušao. Iz sobe se začuo mali zapanjeni krik, a onda je nastala mrtvačka tišina. Arthur Duncan ponovo se pojavio na vratima, razrogačenih očiju i ukočena pogleda, tako blijeda lica da sam pomislila da je možda pretrpio neku vrstu udara. Skočila sam na noge i hitro krenula prema njemu dok se oslanjao na okvir vrata. Ali prije no što sam stigla do njega, odgurnuo se od vrata i malo glavinjajući izašao iz sobe, kao da me ne primjećuje. Pokucala sam na vrata Geiliene sobe. “Geilie! Je li sve u redu?” “Da, naravno”, odgovorila je savršeno prisebnim glasom nakon trenutka tišine. “Začas ću izaći.” Kad smo napokon sišli u prizemlje, zatekli smo Arthura, koji se u međuvremenu izgleda malčice oporavio od šoka, kako pijucka brendi s Jamiejem. Izgledao je pomalo rastreseno, kao da razmišlja o nečemu, ali dočekao je ženu udijelivši joj mali kompliment za izgled a onda poslao slugu po konje. Kad smo stigli u dvorac, banket je upravo počinjao. Pokrajinski sudac i njegova žena odvedeni su do počasnih mjesta za glavnim stolom. Nešto niži u hijerarhiji, Jamie i ja sjeli smo za stol s Rupertom i Nedom Gowanom. Gospođa Fitz nadmašila je samu sebe. Blistala je od zadovoljstva dok su prštali komplimenti o hrani, piću i ostalim stvarima koje je pripremila. Hrana je doista bila odlična. Nikad prije nisam kušala pečenu prepelicu punjenu medenim kestenima, pa sam uzimala treći komad kad me Ned Gowan, gledajući moj apetit s izvjesnom dozom zabavljenosti, zapitao jesam li već kušala odojka. Komešanje na drugoj strani dvorane prekinulo je moj odgovor. Colum se digao od stola i krenuo prema meni, a slijedio ga je stari Alec McMahon. “Vidim da vašim talentima nema kraja, gospođo Fraser”, rekao mi je Colum i malčice se naklonio, sa širokim osmijehom na privlačnom licu. “Od previjanja rana i liječenja bolesnih do asistencije kod ždrijebljenja. Kako izgleda, uskoro ćemo vas moliti da oživljavate mrtvace.” Na to je nastao opći hihot, premda sam primijetila da jedan ili dva gosta nervozno gledaju prema ocu Bainu, koji je u kutu dvorane neprekidno trpao pečenu ovčetinu u želudac. “U svakom slučaju”, nastavio je Colum, gurnuvši ruku u džep kaputa, “morate mi dopustiti da vam darujem mali znak svog poštovanja.” Dodao mi je malenu drvenu kutiju s izrezbarenim grbom MacKenzieja na poklopcu. Očito nisam shvatila koliko je Losgann vrijedna kobila, pa sam u sebi zahvalila dobrim duhovima koji nadgledaju takve događaje, što ništa nije pošlo po zlu. “Besmislica”, rekla sam i pokušala mu vratiti kutiju. “Nisam učinila ništa naročito. Cista je sreća što imam male ruke.” “Ipak”, odlučno je odvratio Colum. “Ako vam je tako draže, smatrajte to malim svadbenim darom, ali želim da ga uzmete.” Kad mi je Jamie kimnuo glavom, s oklijevanjem sam prihvatila kutiju i otvorila je. U njoj je ležala prekrasna krunica od ahata. Svaka perla na sebi je imala zamršenu rezbariju, a raspelo je bilo ukrašeno srebrom. “Prekrasna je”, iskreno sam rekla. I doista je bila, premda nisam imala pojma što da s njom počnem. Iako sam nominalno bila katolik, odgojio me posvemašnji agnostik, ujak Lamb, pa sam imala posve nejasnu predodžbu o značenju krunice. Ipak, toplo sam zahvalila Columu i dala krunicu Jamieju da mi je čuva u svojoj kožnatoj torbici. Naklonila sam se Columu, sa zadovoljstvom shvativši da sam to u stanju učiniti a da ne padnem na glavu. Colum je taman zaustio da nešto kaže i pristojno ode od stola, kad ga je prekinuo iznenadni tresak iza


mojih leđa. Osvrnula sam se, ali nisam