Issuu on Google+


Naslov izvornika Philip Roth PORTNOY’S COMPLAINT Copyright © 1969, by Philip Roth

S engleskoga preveo ZLATKO CRNKOVIĆ

2


Philip Roth

PORTNOYEVA BOLJKA

ZALOŽBA MLADINSKA KNJIGA LJUBLJANA-ZAGREB

3


Portnoyeva boljka im. po Alexandru Portnoyu (1933-). Duševni poremećaj u kojem se snažne etičke i altruističke pobude neprestano sukobljavaju s pojačanom spolnom požudom, često nastrane prirode. Spielvogel kaže: »Česti su primjeri ekshibicionizma, voajerizma, fetišizma, autoerotizma i oralnog koitusa. Međutim, kao posljedica bolesnikove ’ćudorednosti’, ni tlapnja ni čin ne završavaju se pravim spolnim zadovoljstvom nego prije dubokim stidom i strahom od odmazde, osobito u obliku uškopljenja.« (Spielvogel, 0. »Zbunjeni penis«, Internationale Zeitschrift für Psychoanalyse, br. XXIV, str. 909.). Spielvogel drži da mnogi od ovih simptoma vuku korijen iz spona koje vežu majku i dijete.

Scan: postar Obrada: boden

4


Najnezaboravnija osoba koju sam upoznao

Ona je bila toliko duboko ukorijenjena u mojoj svijesti da sam u prvoj godini školovanja, čini mi se, vjerovao da je svaka učiteljica moja majka, samo prerušena. Čim bi zvonce posljednji put zazvonilo, pojurio bih kući pitajući se hoću li stići do našeg stana prije nego što se ona dospije ponovo izmijeniti. Kad bih stigao, ona je neizostavno bila već u kuhinji i iznosila mi na stol mlijeko i kolačiće. Međutim, umjesto da me natjera da se otresem svojih zabluda, taj je njen pothvat samo povećavao moje poštovanje prema njenim sposobnostima. A i odlanulo bi mi kad god je ne bih ulovio između dva utjelovljenja, iako sam i dalje vrebao. Znao sam da moj otac i sestra i ne slute kakva je majčina prava narav, a breme izdaje za koje sam mislio da će pasti na me ako je ikad i nehotice zateknem na djelu, bilo je više od onoga što sam htio nositi u dobi od pet godina. Čak sam se pribojavao da bi sa mnom moglo biti svršeno kad bih je opazio kako leti iz škole kroz prozor spavaonice, ili kako se pojavljuje, udo po udo, iz nekog nevidljivog stanja i ulazi u svoju pregaču. Ali, naravno, kad bi mi rekla neka joj ispričam kako sam proveo dan u vrtiću, potanko bih joj sve ispričao. Gradio sam se da ne shvaćam sve ono što je podrazumijevala njena posvudašnjost, ali je bilo neosporno da je to u vezi s utvrđivanjem kakav sam ja dečko kad mislim da nje nema u blizini. Jedna posljedica te tlapnje, koja se sačuvala (u tom određenom obliku) do prvog razreda, bilo je to da sam, ne videći drugog izbora, postao iskren. Eh da, i pametan! O mojoj bljedunjavoj, pretiloj starijoj sestri majka je govorila (pred Hannom, naravno - jer i njena je politika bila iskrenost): - Ta mala nije genijalna, ali ne možemo zahtijevati nemoguće. Ona je, bog bio s njom, marljiva, trudi se koliko može, pa što postigne, postigne! - A o meni, koji sam naslijedio njen dugi egipatski nos i hitra brbljava usta, o meni je majka govorila pokazujući prirođenu suzdržljivost: - Taj bondit?{1} on ne mora ni otvoriti knjigu - iz svega ima pet. Albert Einstein Drugi! A kako je moj otac to podnosio? On je pio, ali nije, naravno, pio viski kao 5


goj nego mineralno ulje i magnezijevo mlijeko, i žvakao je »ex-lax« i jeo kašu od mekinja »all-bran« dan i noć, i gutao po pola kile miješanog suhog voća. Patio je - i te kako! - od začepljenosti. Njena posvudašnjost i njegova začepljenost, majka kako ulijeće kroz prozor u spavaonicu, a otac kako čita večernje novine, s čepićem u guzici - to su, doktore, moji najraniji dojmovi o roditeljima, o njihovim osobinama i tajnama. On je kuhao suho senovo lišće u šerpenji, a to je, uz čepić što se neprimjetno topio u njegovu rektumu, bilo njegovo bajanje - kuhanje tog žilavog zelenog lišća, miješanje te smrdljive tekućine žlicom, pa brižljivo izlijevanje u cjedilo, a onda u njegovo blokirano tijelo, uz onaj umorni i nujni izraz na licu! Zatim, zguren i nijem iznad prazne čaše, kao da osluškuje daleku grmljavinu, iščekuje čudo... U djetinjstvu sam katkad sjedio s njim u kuhinji i čekao. Ali se čudo nije nikad dogodilo, bar ne onako kako smo ga zamišljali i molili da dođe, kao ukidanje osude, kao potpuno izbavljenje od napasti. Sjećam se kako je on, kad je radio javio da je eksplodirala prva atomska bomba, rekao glasno: - Možda bi to pomoglo? - Ali su za tog čovjeka sva sredstva bila uzaludna - njegove su kiške bile u željeznom stisku sramote i nemoći. Među ostalim njegovim nedaćama, ja sam bio ljubimac njegove žene. Da mu bude još gore, on me i sam volio. I on je u meni vidio šansu svoje obitelji da bude »ravna svima drugima«, priliku da zadobijemo čast i poštovanje - iako se, dok sam bio mali, kad bi god govorio o svojim ambicijama u vezi sa mnom, sve vrtjelo oko para. - Nemoj biti glup kao tata - kazivao je šaleći se s mališanom kojeg je držao na krilu - nemoj se oženiti ljepotom, ni ljubavlju, već se oženi bogatstvom! - Ne, on nije nipošto trpio da ga gledaju s visoka. Radio je kao konj, samo za budućnost koja mu nije bila suđena. Nitko mu nikad zapravo nije pričinio zadovoljstvo, vratio mu ono što je davao - ni moja majka, ni ja, pa ni moja nježna sestra čijeg muža još i sad smatra za komunista (mada je on dandanas suvlasnik unosne tvornice bezalkoholnih pića i stanuje u vlastitoj kući u West Orangeu). A sigurno nije ni ono milijardersko protestantsko poduzeće (ili »ustanova«, kako oni radije nazivaju sami sebe) koje ga je dokraja iskoristilo. Najdobrotvornija financijska ustanova u Americi - sjećam se kako mi je otac rekao kad mi je prvi put pokazao svoj mali četvrtasti prostor koji su zauzimali pisaći stol i stolac u golemom uredu »Boston & Northeastern Lifea«. Jest, pred sinom je ponosno govorio o »Kompaniji«; nije bilo smisla da se ponizuje napadajući ih javno - uostalom, dobivao je od njih plaću u doba ekonomske krize; dali su mu memorandum na kojem je njegovo ime tiskano ispod slike broda Mayflower, njihova amblema (pa posredno i njegova, ha-ha); a svako proljeće, u jeku svoje dobrotvornosti, slali su njega i moju majku na gala 6


besplatan vikend u Atlantic Cityju, ništa manje nego luksuzan gojiš hotel, gdje su im (uz ostale agente za osiguranje koji su premašili P. G. P., to jest predviđenu godišnju prodaju) utjerivali strah u kosti recepcioner, konobar, potrkalo, a pogotovo zbunjeni gosti koji su sami plaćali sebi boravak. On je isto tako usrdno vjerovao u ono što je prodavao, a to je bio još jedan izvor tjeskobe i iscrpljivanja njegove snage. On nije spašavao samo svoju dušu kad je nakon ručka opet oblačio kaput i stavljao šešir na glavu da nastavi raditi, nego je spašavao i dušu nekog bijednika kojemu samo što nije istekla osiguravajuća polica, te je sigurnost njegove obitelji bila ugrožena »u slučaju kakvog kišnog dana«. - Alex - tumačio mi je - čovjek mora imati kišobran za kišni dan. Ne možeš ostaviti ženu i dijete na kiši bez kišobrana! - I, mada su meni, u mojoj petoj ili šestoj godini, njegove riječi imale savršen, čak i dirljiv smisao, bilo je očito da njegov govor o kišnom danu nisu isto tako shvaćali bešćutni Poljaci, ni naprasiti Irci, ni nepismeni Crnci koji su stanovali u siromašnim četvrtima, što mu ih je dodijelila za djelovanje »Najdobrotvornija financijska ustanova u Americi«. Smijali su mu se ondje, u sirotinjskim kvartovima. Nisu ga slušali. Čuli su ga kako kuca, pa su bacali prazne kutije u vrata i dovikivali mu: - Odlazi, niko kući! - Huckali su pse da ga ugrizu za njegovu tvrdokornu židovsku guzicu. Pa ipak, on je u toku godina uspio sakupiti toliko paketa, i povelja, i medalja kojima ga je Kompanija nagradila, da je prekrio njima cijeli jedan zid dugačkog hodnika bez prozora, gdje su u kartonskim kutijama bila pohranjena naša jela za Pashu, a ljeti ležali naši »orijentalni« sagovi mumificirani u debelim omotačima od nakatranjenog papira. Ne bi li ga Kompanija nagradila nekim svojim čudom kad bi istisnuo krv iz kamena? Ne bi li »Predsjednik« gore, u glavnom uredu, mogao nekako doznati za njegove uspjehe, pa ga preko noći promaknuti iz agenta s pet tisuća dolara na godinu u upravitelja područja s petnaest tisuća? Ali su ga oni i dalje držali gdje je bio. Tko bi drugi postizavao na tako jalovu teritoriju takve nevjerojatne uspjehe? Osim toga, u cijeloj historiji »Bostona & Northeasterna« nije bilo nijednog upravitelja Židova (»Ne spadaju baš među nas, dragi«, kao što su govorili na brodu Mayflower), a moj otac, sa svojih osam razreda osnovne škole, nije baš bio podoban da bude prvi Židov koji se domogao tog položaja. Slika predsjednika »Bostona & Northeasterna«, N. Everetta Lindaburyja, visila je u našem hodniku. Moj je otac dobio tu uokvirenu fotografiju na dar kad je prodao osiguravajućih polica u vrijednosti od milijun dolara, ili se to možda dobivalo za deset milijuna? »Gospodin Lindabury«, »Glavni ured« - moj je otac 7


izgovarao te riječi preda mnom kao da se radi o Rooseveltu u Bijeloj kući u Washingtonu... a istodobno ih je mrzio iz dna duše, osobito Lindaburyja, s onom njegovom svilastom kosom i odsječnim novoengleskim govorom, s onim njegovim sinovima na sveučilištu u Harvardu i kćerima u otmjenoj privatnoj školi, ama svu onu žgadiju ondje gore u Massachusettsu, škocim što love lisice i igraju polo (kao što sam ga čuo jedne večeri kako se dere iza vrata svoje spavaće sobe) tako da on ne može, razumijete, biti junak u očima svoje žene i djece. Kakva li gnjeva! Kakva li bijesa! A zaista ga nije imao na kome iskaliti osim na samu sebi. - Zašto se ne mogu olakšati, suhe mi šljive izlaze na nos! Zašto me ovoliko boli glava? Gdje su mi naočale? Tko mi je uzeo šešir? Na onaj pomamni i samoubitačni način na koji su mnogi Židovi njegova naraštaja služili svojim obiteljima, moj je otac služio mojoj majci, mojoj sestri Hanni, a napose meni. Ondje gdje je on bio zasužnjen, ja ću preletjeti - to mu je bio san. Moj je san bio izveden iz njegova - svojim ću oslobođenjem osloboditi i njega - od neznanja, od izrabljivanja, od anonimnosti. I dan-danas naši udesi ostaju isprepleteni u mom duhu, i još mi se veoma često događa da načas i nehotice pomislim, kad u nekoj knjizi pročitam nešto što me se snažno dojmilo svojom logikom ili mudrošću: »Da bar on ovo pročita! Da pročita i shvati!« Još se, vidite, nadam, još priželjkujem, u svojoj trideset i trećoj godini... A na prvoj godini studija, kad sam pogotovo bio sin koji se trsi da otvori ocu oči, kad mi se činilo da mu pošto-poto moram otvoriti oči, sjećam se kako sam istrgao uplatnicu iz jednog od onih časopisa za intelektualce, koje sam bio netom otkrio u sveučilišnoj knjižnici, pa sam ispisao njegovo ime, prezime i adresu i pretplatio ga na nj a da mu nisam ništa rekao. Ali kad sam za Božić došao mrzovoljan kući da sve kudim, nigdje nije bilo ni traga Partisan Reviewu. Collier’s Hygeia i Look bili su tu, ali gdje je bio Partisan Review? Bacio ga je neotvorena, nepročitana - pomislio sam, onako uobražen i ojađen - smatrao ga je poštom što se baca u smeće, taj mamlaz, taj kreten, taj moj filistarski otac! Sjećam se - da se vratim još dalje u ovoj povijesti svog razočaranja sjećam se kako sam jedne nedjelje prije podne bacio ocu bejzbolsku loptu, a onda uzalud čekao da ona odleti visoko iznad moje glave. Osam mi je godina, i za rođendan sam dobio svoje prve bejzbolske rukavice i loptu i propisnu palicu kojom ne mogu pravo ni zamahnuti. Otac je od ranog jutra bio vani, ogrtač, leptir-mašna, crne cipele, a pod rukom nosi tešku crnu sabirnu knjigu u kojoj piše koliko tko duguje gospodinu Lindaburyju. Svaku nedjelju silazi u crnačku četvrt, jer je to, kako on kaže, najbolje vrijeme da ulovi one koji nisu voljni 8


plaćati onih pišljivih deset ili petnaest centa na sedmicu. Šulja se oko mjesta gdje muškarci sjede na suncu, te nastoji iskamčiti od njih nekoliko sitnih novčića prije nego što se dokraja ne opiju vinom »Morgana Davisa«; izlijeće kao strijela iz prolaza ne bi li ulovio između kuće i crkve pobožne dvorkinje koje su u radne dane obdan u tuđim kućama, a obnoć se skrivaju od njega. - Ah, oh - viče jedna od njih - eno gospodina od osiguranja! - pa čak i djeca bježe i traže zaklon, djeca, kaže on gadljivo, pa recite mi onda kakve nade ima za te nigere da će im ikad biti bolje? Kako će se ikad uzdići kad ne mogu shvatiti čak ni koliko je važno životno osiguranje? Zar se njima zbilja fućka za svoje mile i drage koje će ostaviti za sobom? Jer, svi će oni, razumijete, pomrijeti - ah ljutio se on - »jašta da hoće«! A kakav je to, molim vas, čovjek koji misli da može ostaviti djecu na kiši nezaštićenu čak ni pristojnim kišobranom! Na velikom smo zemljanom igralištu iza moje škole. On odlaže svoju sabirnu knjigu na zemlju i staje u »kuću«, u ogrtaču i sa smeđim mekim šeširom na glavi. Nosi četvrtaste naočari čeličnih rubova, a kosa mu je (koju ja sad nosim) zapletena guštara, po boji i građi nalik na čeličnu vunu; a oni zubi što po cijelu noć čame u čaši u kupaonici smiješeći se zahodskoj školjci smiješe se sad meni, njegovu miljeniku, njegovu mesu i krvi, dječaku koji neće nikad pokisnuti. - Pa dobro, veliki igraču - kaže on i hvata moju novu propisnu palicu negdje oko sredine, a lijeva mu je ruka, na moje veliko čudo, ondje gdje bi trebalo da bude desna. Iznenada me obuzima velika tuga, htio bih mu reći: »Hej, ne držiš ruke kako treba«, ali ne mogu, iz straha da ne zaplačem - ili da on ne zaplače! - Hajde, silo, bacaj loptu! - govori mi on, i ja bacam loptu - i, naravno, otkrivam da moj otac, povrh svega onoga što tek počinjem sumnjati o njemu, nije ni ponajbolji igrač bejzbola, »King Kong« Charlie Keller. Kakva li kišobrana! Moja je majka mogla sve, morala je i sama priznati da je možda čak i predobra. A zar je dijete moje pameti, s mojom sposobnošću zapažanja, moglo posumnjati da nije tako? Ona je, na primjer, mogla napraviti žele u kojem su ploške bresaka visile, naprosto lebdjele, usprkos zakonu sile teže. Mogla je ispeći kolač koji je imao ama baš isti okus kao banana. Plačući i pateći, ona je sama radije ribala hren nego kupovala u trgovini pišahe u boci. Motrila je na mesara, kako je sama govorila, »kao kobac«, da ne bi zaboravio da izmelje za košer jelo isjeckano meso koje je bila kupila. Telefonski bi javila svim ženama u kući koje su sušile rublje u dvorištu - čak je jednog dana velikodušno telefonirala i rastavljenom goju na najvišem katu - neka što prije skinu rublje jer 9


je jedna kišna kap pala na naše okno. Kakva li radara u te žene! I to još prije radara! Kakve li energije! Temeljitosti! Radi pogrešaka pregledavala je moje račune; radi rupa čarape; radi nečisti nokte, vrat, svaku šupljinu i boru na mome tijelu. Čak mi čisti najskrivenije udubine u ušima polijevajući me hladnim peroksidom. To štipa i pršti kao da je puno uho napitaka od đumbira i iznosi na površinu, u komadićima i česticama, skrivene zalihe žutog voska koji, očito, može čovjeku ugroziti sluh. Takav medicinski postupak (iako je možda luckast) iziskuje, naravno, vremena; iziskuje svakako i truda, ali kad su u pitanju zdravlje i čistoća, klice i tjelesne izlučine, ona ne štedi sebe niti žrtvuje druge. Pali svijeće za mrtve - drugi redovito zaboravljaju, a ona se, kao prava vjernica, svagda sjeti a da nije ništa pribilježila u kalendaru. Pobožnost joj je naprosto u krvi. Čini se da jedino ona, kako sama kaže, kad dođe na groblje, ima toliko »zdrave pameti«, »obične pristojnosti« da oplijevi grobove naših rođaka. Prvi vedri proljetni dan a ona je već zaštitila od moljaca sve što je vuneno u kući, smotala i povezala sagove i odvukla ih u sobu u kojoj moj otac drži svoje trofeje. Ona se nikad ne stidi svoje kuće - svatko bi mogao ući i otvoriti bilo koji ormar, bilo koju ladicu, a da se ona ne bi imala čega posramiti. Čovjek bi čak mogao jesti s poda njene kupaonice, ako bi trebalo. Kad izgubi partiju domina, ona sportski podnese poraz, a-ne-kao-neki-drugi-koje-bi-moglaimenovati-ali-ne-će-pa-čak-ni-Tilly-Hockman-ali-to-nije-vrijedno-ni-spomenarecimo-da-nije-ništa-ni-rekla. Ona šije, ona plete, ona krpi, ona glača bolje čak i od one švarce, kojoj je, od svih njezinih prijateljica što sve bar donekle iskorišćuju tu nacerenu djetinjastu crnu staricu, ona jedino dobra. - Ja sam joj jedina dobra. Ja joj jedina dajem za užinu cijelu konzervu tunine i ja joj, osim toga, ne dajem drek. Ja joj dajem »Morsko pile«, Alex. Oprosti, ali ja ne mogu škrtariti. Žao mi je, ali ja ne mogu biti takva, iako dvije takve konzerve stoje 49 centa. Esther Wasserberg ostavlja po pet novčića od pet centa po kući kad dođe Dorothy, a poslije ih broji da vidi jesu li svi na broju. Možda sam ja predobra - šapuće mi ispirući vrelom vodom posudu iz koje je dvorkinja malo prije jela, sama kao gubavac - ali ja ne bih mogla učiniti tako nešto. - Jednom se Dorothy bila slučajno vratila u kuhinju dok je moja majka još stajala pred slavinom označenom slovom T i puštala snažan mlaz vode na noževe i viljušku koje su bile dodirivale debele ružičaste usne švarce. - Ah, znate, Dorothy, kako je teško sprati majonezu sa srebrnine - rekla je moja majka, vješta na jeziku, i tako je, kao što mi poslije reče, zahvaljujući svom hitrom umu, uspjela poštedjeti Crnkinjine osjećaje. Kad sam zločest, ne pušta me u stan. Stojim pred vratima i lupam, lupam, sve dok se ne zakunem da ću okrenuti novu stranicu. A šta sam učinio? Svaku 10


večer laštim cipele na listu sinoćnjih novina brižno prostrtih po linoleumu, nakon toga nikad ne zaboravim dobro zatvoriti poklopac na kutiji laštila i vratiti sav pribor na mjesto. Pritišćem zubnu pastu pri dnu, perem zube u krugovima, a nikad gore-dolje, govorim »hvala«, govorim »nema na čemu«, govorim »molim« i »dopustite«. Kad je Hannah bolesna, ili kad prije večere sakuplja u svoju plavu škrabicu priloge za Židovski nacionalni fond, ja dobrovoljno i preko reda prostirem stol ne zaboravljajući nikad da nož i žlicu stavim zdesna, viljušku slijeva, a ubrus složen u trokut lijevo od viljuške. Nikad ne bih jeo milčike iz posude s flajšedigehom, nikad, nikad, nikad! Pa, ipak ima već oko godinu dana kako ne prođe nijedan mjesec a da ja ne učinim nešto neoprostivo, tako da mi majka kaže neka spremim svoje stvari i odem od kuće. A šta li je to moglo biti? Majko, to sam ja, dečko koji po cijele noći prije škole krasno ispisuje staroengleskim slovima imena školskih predmeta na šarenim rasporedima sati, koji strpljivo pojačava blokove papira za jedno polugodište, s crtama i bez crta. Nosim sa sobom češalj i čist rupčić; nikad mi se dokoljenice ne vuku za cipelama, pazim na to; domaću zadaću napišem nekoliko sedmica prije roka - pogledajmo u oči činjenicama, mama, ja sam najpametniji i najuredniji dečko u povijesti moje škole! Nastavnice (kao što znaš, kao što su ti same rekle) vraćaju se kući svojim muževima sretne zbog mene. Pa šta sam onda učinio? Molim da ustane netko tko zna odgovoriti na ovo pitanje! Ja sam toliko grozan da me ona neće više ni časka trpjeti u kući. Kad sam jednom nazvao sestru Prc-Milojkom, odmah su mi oprali usta smeđim sapunom za pranje rublja; to razumijem. Ali izgon? Šta li sam to učinio? Ona je dobra pa će mi još dati jela na put, ali onda moram otići, u kaputu i kaljačama, i nju više neće biti briga za mene! Dobro, rekoh, ako baš tako hoćeš. (Jer i ja imam smisla za melodramu, ne pripadam uzalud ovoj obitelji.) Ne treba mi jela! Ne treba mi ničega! Ne volim te više, ne volim dečka koji se tako vlada! Ja ću živjeti sama ovdje s tatom i Hannom, veli majka (upravo se majstorski umije izražavati, tako da me dotuče). Hannah zna prirediti pločice domina za gospođe u utorak navečer. Nećemo te više trebati. Baš me briga! I izlazim iz sobe u dugački mračni hodnik. Baš me briga! Prodavat ću bos novine na ulici. Vozit ću se kud budem htio u teretnim vagonima i spavat ću pod vedrim nebom, mislim - a onda je dovoljno da vidim prazne boce za mlijeko pored našeg otirača »Dobro došli« pa da mi svane sve što sam izgubio. - Mrzim te! – derem se i udaram kaljačom u vrata. Smrdljivice! - Na ovu pogrdu, na ovu herezu što odzvanja hodnicima kuće u kojoj se ona natječe s dvadeset drugih Židovki za naslov svetice zaštitnice 11


požrtvovnosti, mojoj majčine preostaje drugo nego da dvaput okrene ključ u bravi. Tada ja počinjem lupati šakama da me pusti unutra. Spuštam se na otirač pa molim oproštenje za svoj grijeh (koji je opet šta?) i obećavam joj puko savršenstvo do kraja naših života, za koje u to doba vjerujem da nemaju kraja. Zatim su te večeri kad neću da jedem. Sestra koja je četiri godine starija od mene uvjerava me da je istina ono čega se sjećam - kad bih odbio da jedem, majka ne bi mogla podnijeti svojeglavost, i takvu glupost. I to ne bi mogla za moje dobro. Ona me samo moli da učinim nešto za svoje dobro - a ja svejedno neću? Pa zar mi ona ne bi otkinula od svojih usta, zar to još ne znam? Ali ja neću ništa iz njenih usta. Neću čak ni iz tanjura - u tome je vic. Zaboga! Dijete mojih sposobnosti! S mojim znanjem! S mojom budućnosti! Sa svim darovima kojima me Bog obasuo, ljepotom, pameću, smijem li ja misliti da mogu naprosto skapati od gladi bez ikakva valjana razloga pod milim bogom? Želim li da gledaju mršavog dječačića do kraja mog života? Želim li da me guraju amo-tamo i ismijavaju, želim li biti kost i koža koje ljudi mogu kihanjem otpuhnuti, ili želim ulijevati poštovanje? Kakav želim biti kad odrastem, slab ili jak, da imam uspjeha ili nemam, da budem čovjek ili miš? Samo ne želim jesti, odgovaram. I majka sjeda na stolac pored mene s dugačkim nožem za kruh u ruci. Nož je od nerđajućeg čelika i sitno je nazubljen kao pila. Kakav želim biti, slab ili jak, čovjek ili miš? Doktore, zašto, zašto, o zašto, o zašto, o zašto majka poteže nož na rođenog sina? Tek mi je šest-sedam godina, kako mogu znati da se zaista neće poslužiti njime? Što treba da radim, da je pokušam izblefirati, u svojoj sedmoj godini? Nemam još razvijenog smisla za lukavštinu, za miloga boga zacijelo nemam još ni trideset kila! Zamahne li tko nožem na mene, vjerujem da se negdje iza toga krije namjera da mi se istoči krv! Samo zašto? Šta li se uopće zbiva u njenoj glavi? Koliko uopće može biti luda? Recimo da je pustila da bude po mome - šta bi time izgubila? Čemu nož, čemu prijetnja ubojstvom, čemu je potrebna takva potpuna i ubitačna pobjeda - kad je, još koliko jučer, spustila glačalo na stalak da mi zaplješće dok sam mahnitao po kuhinji vježbajući ulogu Kristofa Kolumba u trećerazrednoj izvedbi Eno kopna! Ja sam glavni glumac u svom razredu, ne može se izvesti nijedan komad bez mene. Ah, jednom su bili pokušali, kad sam imao bronhitis, ali je učiteljica priznala mojoj majci da je 12


izvedba bila apsolutno loša. Ah, kako, kako ona može biti onakva u ona divna poslijepodneva u kuhinji kad lašti srebrninu, sjecka jetru, uvodi novu gumilastiku u moje gaćice sa štitnikom - i čita mi neprekidno replike iz šapirografiranog teksta, igra kraljicu Izabelu, a ja Kolumba, Betsy Ross a ja Washingtona, gospođu Pasteur a ja Louisa - kako se može vinuti sa mnom navrh moga genija za tih lijepih sati u sumrak nakon škole, a onda navečer, samo zato što neću da jedem mahune i kuhani krumpir, uperiti nož u moje srce? I zašto je moj otac ne spriječi u tome?

13


Desanka Šakić

Zatim je došao pubertet - polovicu života na javi proveo sam zaključan u kupaonici izlučujući sjeme u zahodsku školjku, ili u prljavo rublje u košari, ili pljus, u zrcalo ormarića za lijekove, pred kojim sam stajao spuštenih gaća da vidim kako će štrcnuti. Ili sam pak bio presamićen nad jurećom šakom, čvrsto stisnutih očiju ali razjapljenih usta, da primim onaj ljepljivi umak od mlaćenice i »cloroxa« na jezik i zube - iako sam počesto, onako zaslijepljen i zanesen, istresao sve na svoju zalizanu frizuru, poput šikljaja ulja za mazanje kose »wildroot«. Kroz svijet musavih rupčića i zgužvanih papirnih ubrusa i umrljanih pidžama nosio sam svoj oguljeni i natečeni penis, vječito u strahu da moju gadost ne otkrije netko tko će mi se prikrasti baš u času pomame, kad izbacujem svoj naboj. Pa ipak nikako nisam mogao držati šape na miru kad bi mi se kita počela dizati uz trbuh. Usred školskog sata digao bih ruku, odjurio hodnikom do nužnika i sa desetak-petnaestak silovitih zamaha svršio stojećki u pisoar. U subotu poslije podne ostavio bih prijatelje u kinu i otišao do automata za slatkiše, a na kraju sjeo negdje daleko na balkonu i uštrcao sjeme u prazan omotač čokolade. Jednom na izletu naše obiteljske družine izvadio sam koštice iz jabuka i vidio, na svoje veliko čudo (i uz pomoć svoje opsesije), na šta je to nalik, pa sam otrčao u šumu i okomio se na jamicu u jabuci pretvarajući se da je ta hladna i prhka rupa zaista među nogama onoga mitskog stvorenja, koje me uvijek zvalo »moj veliki dečko« kad god bi tražilo od mene ono što nijedna djevojka od pamtivijeka nije nikad dobila. - Oh, zatjeraj mi ga, veliki moj dečko - vapila je jabuka bez koštica koju sam na tom izletu namrtvo izjebao. - Moj veliki dečko, moj veliki dečko, oh, daj mi svega sebe - molila me prazna boca za mlijeko, koju sam držao sakrivenu u podrumu u kanti za smeće i koju sam izluđivao nakon škole svojim klincem namazanim vazelinom. - Svrši, moj veliki dečko, svrši - vrištao je raspomamljen komad jetre koju sam, u svom bezumlju, kupio jedno popodne u mesnici, i vjerovali ili ne, silovao iza reklamnog panoa na putu na sat iz bar-mizve.{2} Potkraj prve školske godine u gimnaziji - i prve godine masturbiranja 14


otkrio sam na donjoj strani svoga penisa, na samu rubu glavića, blijedu točku koju sam poslije dijagnosticirao kao pjegu. Rak. Zaradio sam rak. Od onog silnog navlačenja i natezanja vlastite puti, od onog silnog trenja, dobio sam neizlječivu bolest. A nema mi još ni četrnaest godina! Obnoć su mi se u postelji suze kotrljale niz obraze. - Ne! - jecao sam. - Neću da umrem! Nizaboga! - Ali, onda, budući da ću ionako biti uskoro lešina, nastavio sam kao i obično i izdrkao u čarapu. Uzimao sam prljave čarape sa sobom u postelju da bih se mogao poslužiti kao spremištem jednom od njih uvečer, a drugom ujutro. Da sam bar mogao svesti rukoblud na jedanput dnevno, ili se ograničiti na dvaput, pa čak i triput! Ali, s obzirom na ništavilo koje me očekivalo, počeo sam postavljati nove osobne rekorde. Prije jela. Poslije jela. Za vrijeme jelo. Skočivši od stola za večerom, tragično se hvatam za trbuh - proljev! Vičem: Dobio sam proljev! - a čim se zaključam u kupaonicu, prebacujem preko glave gaćice koje sam ukrao iz sestrine ladice i koje nosim umotane u rupčiću u džepu. Pamučne gaćice tako djeluju na moja usta - sama riječ »gaćice« tako djeluje - da putanja ejakulacije doseže neslućene visine - ispaljena iz mog organa kao raketa, sperma leti pravo u žarulju na stropu i, na moje čudo i užas, pogađa je i ostaje na njoj. U pravi čas mahnito pokrivam glavu očekujući da se rasprsne staklo, da izbiju plamenovi - nesreća mi je, kako vidite, uvijek na pameti. Zatim se što mogu tiše, penjem na radijator i skidam cvrčavi ištrcak gukom toaletnog papira. Temeljito pretražujem zastor za tuš, kadu, pločice na podu, četiri četkice za zube - bože sačuvaj! - i, baš kad se spremam da otključam vrata, misleći da sam uklonio sve tragove, srce mi zamire pri pogledu na nešto nalik na bale što mi visi s vrha cipela. Ja sam Raskoljnikov drkanja posvuda ljepljivi tragovi! Da mi nisu i na posuvracima rukava? U kosi? U uhu? Sve se to pitam još dok se vraćam kuhinjskom stolu, mrk i zlovoljan, pa gunđam pravdajući se pred ocem koji mi govori ustima punim crvenog želea: - Ne razumijem zašto se moraš zaključavati. To mi nikako ne ide u glavu. Što je ovo, kuća ili glavni kolodvor? -... privatni život... čovjek... ovdje baš nikad odgovaram, pa odgurnem desert i proderem se: - Nije mi dobro... hoćete li me već jednom ostaviti na miru? Nakon deserta - koji sam pojeo jer slučajno volim žele, iako njih ne trpim - nakon deserta evo me opet u kupaonici. Čeprkam po prljavom rublju dok ne otkrijem musav grudnjak moje sestre. Privežem jednu naramenicu za kvaku na vratima, a drugu za kvaku ugrađenog ormara - strašilo što treba da izazove još više snova. - Oh, ožeži, veliki moj dečko, ožeži dok ti se ne upali... - tako me bodre kupice Hannina grudnjaka kadli smotane novine zalupe po vratima. I 15


dignu mene i moju šaku za pedalj iznad zahodske školjke. - Hajde, hoćeš li pustiti još nekoga do te zdjele? - kaže otac. - Ja nemam već tjedan dana stolicu. Oporavljam se koliko-toliko, iz mene provaljuju povrijeđeni osjećaji: Imam strašan proljev. Zar to baš nikome u ovoj kući ništa ne znači? - a dotle obnavljam zamahe, zapravo ubrzavam tempo jer moj kancerozni organ, za divno čudo, opet počinje iznutra podrhtavati. Tada se Hannin grudnjak počinje micati. Njihati amo-tamo! Zakriljujem oči, i gle! Lenore Lapidus, koja ima najveći par u mom razredu, trči prema autobusu nakon škole, a njezin velebni nedooirljivi teret ljulja se tromo u bluzk oh, zazivljem ih iz njihova kupa, kumim ih, STVARNE SISE LENORE LAPIDUS, a u istom djeliću sekunde poimam da majka snažno drma kvakom na vratima. Vratima koja sam napokon zaboravio zaključati! Znao sam da će se to jednom dogoditi! Ulovili su me! Gotov sam! Otvori, Alex! Da si smjesta otvorio! Zaključana su, nisu me ulovili! A po onome što mi je ostalo živo u šaci vidim da nisam ni sasvim gotov. Ožeži onda! Ožeži! - Maži me, veliki moj dečko, maži me svom snagom! Ja sam veliki debeli upaljeni grudnjak Lenore Lapidus! - Alex, hoću da mi odgovoriš na jedno pitanje. Jesi li jeo pomfrit poslije škole? Je li ti zato tako zlo? - Nnne, nnne. - Alex, boli li te nešto? Hoćeš li da pozovem doktora? Boli li te ili ne boli? Hoću točno da znam gdje te boli. Odgovori mi! - Ddda, ddda... - Alex, nemoj puštati vodu - majka će strogo. - Hoću da vidim šta si napravio. Ti mi se tvoji glasovi ni najmanje ne sviđaju. - A ja - kaže mi otac, uzbuđen kao i uvijek zbog mojih dostignuća, odajući isto toliko strahopoštovanja koliko i zavisti - ja nemam već tjedan dana stolicu - upravo dok ja ustajem posrćući sa školjke i, skvičeći kao šibana životinja, izlučujem tri kapljice nečega što jedva da je ljepljivo u onaj komadić tkanine, kojim je moja osamnaestogodišnja sestra ravnih grudi zaodjenula svoje bradavice, kakve već bile da bile. Ovo mi je već četvrti orgazam danas. Kad ću početi izlučivati krv? - Hodi amo, molim te - kaže mi majka. - Zašto si pustio vodu kad sam ti rekla da je ne pustiš? 16


- Zaboravio sam. - Zašto si se toliko žurio da pustiš vodu? - Proljev. - Je li bilo uglavnom tekuće ili je bila uglavnom kaka? - Ma ne gledam ja to! Nisam gledao! I nemoj mi govoriti kaka, ja idem već u gimnaziju. - Nemoj sad vikati na mene, Alex! Nisi od mene dobio proljev, vjeruj mi! Da si jeo samo ono što sam ti ja dala, ne bi trčao u kupaonicu po pedeset puta na dan. Hannah mi je rekla šta radiš, nemoj misliti da ne znam. Nestale su joj gaćice! Ulovili su me! Ah, pa neka umrem! Bolje da me nema! - Aha, pa što to radim?... - Ideš na Haroldove hrenovke i u restoran Hazeraj poslije škole pa jedeš pomfrit s Melvinom Weinerom, je li tako? I nemoj mi lagati! Nakrkaš li se ili ne nakrkaš pomfrita i kečapa u Hawthorneovoj aveniji poslije škole? Jack, dođi ovamo da ovo čuješ - zove mog oca koji sad sjedi u kupaonici. - Slušaj, upravo pokušavam isprazniti crijeva - odgovara on. - Zar nemam dosta svojih briga nego još morate vikati na mene dok pokušavam isprazniti crijeva? - Znaš li ti šta ti sin radi poslije škole, taj odlikaš kome više ni rođena majka ne smije reći kaka jer je već odrastao? Znaš li ti šta taj tvoj odrasli sin radi dok ga nitko ne gleda? - Hoćete li me, molim vas, ostaviti na miru? - viče otac. - Hoćete li mi, molim vas, dati malo mira da bih mogao ovdje nešto obaviti? - Samo čekaj dok ti otac ne čuje šta radiš, uprkos svim zdravim navikama koje uopće postoje. Alex, odgovori mi na jedno pitanje! Ti si tako pametan, znaš na sve odgovoriti pa mi odgovori na ovo: šta misliš kako je Melvin Weiner dobio kolitis? Zašto je to dijete pola života provelo u bolnicama? - Zato što jede hazeraj. - Da mi se nisi rugao! - Pa dobro - proderem se - kako je dobio kolitis? - Zato što jede hazeraj! Ali to nije nikakva šala! Zato što je njemu ručak pločica čokolade koju zalije Pepsi Colom. Zato što mu se doručak sastoji - znaš od čega? Taj najvažniji dnevni obrok, ne samo po mišljenju tvoje majke, Alex, 17


nego i po mišljenju najuglednijih dijetetičara, znaš li ti šta to dijete doručkuje? - Uštipak. - Odgovor je točan, gospodine Pametnjakoviću, gospodine Odrasli. I kavu. Kavu i jedan uštipak, i time bi jedan trinaestogodišnji pišer s polovicom želuca trebalo da započne dan. Ali ti si, hvala bogu, drugačije othranjen. Ti nemaš majku koja landra po gradu, kao neke druge koje bih mogla imenovati, od Bama do Hahnea i Kresgea po cijeli bogovetni dan. Alex, reci mi, to valjda nije tajna, ili sam ja možda naprosto glupa, samo reci mi što bi ti htio, što želiš dokazati time što se prejedaš tog smeća kad te kod kuće čeka makovnjača i krasna čaša mlijeka? Želim čuti istinu od tebe. Neću ništa reći tvom ocu kaže spuštajući značajno glas - ali moram doznati istinu od tebe. - Stanka. Isto tako značajna. - Je li posrijedi samo pomfrit ili još nešto?... Reci mi, molim te, kakvo još đubre trpaš u sebe, da bismo mogli otkriti uzrok tom tvom proljevu! Hoću da mi odgovoriš bez okolišanja, Alex! Jedeš li vani kosane odreske? Reci mi, molim te, jesi li zato pustio vodu u zahodu, je li bilo unutri kosanog odreska? - Ma rekao sam ti da ne gledam u školjku kad pustim vodu! Mene ne zanima kao tebe kaka drugih ljudi. - O, o, o, trinaest mu je godina a kakvu jezičinu ima! Kako odgovara nekome tko ga pita za njegovo zdravlje, za njegovo dobro! - Budući da nikako ne može shvatiti situaciju, oči joj se pune suzama. - Alex, zašto si takav, daj mi bar neki putokaz! Reci mi, molim te, kakva smo ti to strašna zla nanijeli u životu da nam ovako uzvraćaš? Sve bih rekao da joj se to pitanje čini originalnim. Sve bih rekao da misli da se na to pitanje ne može uopće odgovoriti. A što je najgore, tako mislim i ja. Što su mi zaista činili svega života nego se žrtvovali? Ali da je baš to ono strašno zlo, to mi nikako ne ide u glavu - pa ni sad, doktore! Ni dan-danas. Sad se spremam da slušam šaputanje. Šaputanje razabirem na kilometar daleko. Raspravljat ćemo o očevoj glavobolji. - Alex, zar ga nije danas boljela glava da je jedva gledao? - provjerava može li je on čuti. Bože sačuvaj da čuje kako je njegovo stanje kritično, mogao bi ustvrditi da ona preuveličava. - Zar ne ide idući tjedan na pregled da se vidi ima li tumor? - Ide? - »Dovedite ga«, rekao je doktor, »da vidimo ima li tumor«. Uspjela je. Plačem. Nemam valjanog razloga da plačem, ali u ovoj kući 18


svi se trude da se dobro isplaču bar jedanput na dan. Moj otac, treba da znate kao što zacijelo i znate, ucjenjivači formiraju dobar dio ljudske zajednice i, rekao bih, vaše klijentele - moj otac »ide« na taj pregled gotovo otkako znam za sebe. A njega naravno, neprestano boli glava zato što je neprestano zatvoren - a zatvoren je zato što je njegov probavni |trakt vlasništvo tvrtke »Briga, Strah & Razočaranje«. Istina je da je jedan liječnik jednom rekao mojoj majci da će joj pregledati muža da vidi ima li tumor - ako joj time bude učinio veselje, mislim da se tako izrazio; kazao joj je, međutim, da će taj čovjek jeftinije proći i da će mu više koristiti ako kupi klistir. Pa ipak, iako znam da je sve to tako, ništa mi se manje ne para srce kad pomislim kako ocu puca lubanja od zloćudnog tumora. Da, postigla je što je htjela, i zna to. Posve smećem s uma svoj rak, u žalosti koja me obuzima - obuzima sad kao i tad - kad pomislim koliko je uvijek malo od života (kao što i sam vrlo točno kaže) mogao dokučiti. I uopće shvatiti. Bez novaca, bez školovanja, bez poznavanja jezika, bez načitanosti, samo radoznalost bez kulture, poriv bez prilike, iskustvo bez mudrosti... Kako me lako njegovi nedostaci mogu nagnati na plač! Isto tako lako kao što me nagone na gnjev! Osoba koju mi je otac često isticao kao nekoga s kojim bi trebalo da se natječem u životu bio je kazališni producent Billy Rose. Novinski komentator Walter Winchell rekao je da je Bernard Baruch uzeo Billyja Rosea za tajnika zato što je ovaj znao stenografiju - i stoga me otac, za sve vrijeme dok sam pohađao gimnaziju, tjerao da se upišem u stenografski tečaj. - Alex, gdje bi Billy Rose bio danas da nije znao stenografiju? Nigdje! Pa zašto se onda svađaš sa mnom? Prije toga smo se natezali oko klavira. Iako u njegovoj kući nije bilo ni gramofona ni ploča, ludovao je za glazbalima. - Ne razumijem zašto nećeš da učiš svirati, to mi nikako ne ide u glavu. Tvoja mala sestrična Toby zna odsvirati na klaviru koju god pjesmu hoćeš. Treba samo da sjedne za klavir i da odsvira »Čaj za dvoje« pa da se sprijatelji sa svima u sobi. Ona će uvijek imati društva, Alex, uvijek će biti omiljena. Samo mi reci da ćeš učiti svirati klavir i sutra ćeš ujutro imati ovdje klavir. Alex, čuješ li ti što ti ja govorim? Nudim ti nešto što bi ti moglo izmijeniti cijeli život! Ali ono što mi je on mogao ponuditi ja nisam želio, a ono što sam želio to mi nije mogao ponuditi. Ali šta tu ima neobično? Zašto me to još i sad toliko boli? Nakon toliko vremena! Doktore, čega treba da se oslobodim, recite 19


mi, mržnje... ili ljubavi? Jer, još vam nisam počeo ni spominjati sve ono čega se sjećam s užitkom - hoću da kažem sa zanosom, žestokim osjećajem gubitka! Svih onih uspomena koje kao da su nekako povezane s vremenskim prilikama i doba dana, i koje mi se iznenada javljaju u duhu tako svježe da trenutno nisam dolje u podzemnoj željeznici, ni u svom uredu, ni na večeri sa zgodnom djevojkom, nego ponovo u svom djetinjstvu, s njima. Uspomene praktički ni na šta - a opet mi se čine povijesnim trenucima isto toliko presudnim koliko je bio i trenutak mog začeća; baš kao da se sjećam njegove sperme kako se probija u njeno jajašce, toliko je silna moja zahvalnost - jest, moja zahvalnost! - Toliko je snažna i neograničena moja ljubav! Stojim u kuhinji (možda prvi put u životu stojim), majka mi pokazuje rukom: - Pogledaj van, srce - i ja pogledam, a ona kaže: - Vidiš? Kako je purpurno! Pravo jesenje nebo. - Prve poetske riječi koje sam ikad čuo! I sjećam se toga! Pravo jesenje nebo... Studen siječanjski dan, sumrak - ah, te će me uspomene na sumrak još doći glave, uspomene na raženi kruh namazan kokošjom mašću da nekako izdržim do večere, a mjesec je već pred prozorom naše kuhinje - upravo sam se vratio zažarenih obraza i s dolarom koji sam zaradio lopatajući snijeg: - Znaš li šta ćeš večerati - guguće mi majka nježno - zato što si bio tako vrijedan? Ono što najviše voliš jesti zimi. Pirjanu janjetinu. - Noć je, nakon nedjelje provedene u New Yorku, u Radio Cityju i Chinatownu, vraćamo se automobilom kući preko mosta Georgea Washingtona - tunel Holland najkraći je put između Pellove ulice i Jersey Cityja, ali ja molim da idemo preko mosta, a kako majka kaže da je to »poučno«, otac nas vozi kući petnaestak kilometara dalje, zaobilaznim putom. Sprijeda sestra broji naglas stupove na kojima su razapeta krasna poučna čelična užeta, a ja se otraga zavozim u san žarivši glavu u majčin crni kaput od tuljanove kože. U Lakewoodu, kamo smo jedne zime otišli na vikend s nedjeljnim kartaškim klubom mojih roditelja, spavam u bračnoj postelji s ocem, a majka i Hannah sklupčale su se u drugoj postelji. U zoru me otac budi pa se, kao zatvorenici koji bježe iz zatvora, nečujno oblačimo i iskradamo iz sobe. - Hodi - šapće mi i pokazuje rukom neka uzmem naušnjake i kaput - da ti pokažem nešto. Jesi li znao da sam ja bio konobar u Lakewoodu kad mi je bilo šesnaest godina? - Pred hotelom upire prstom u lijepu nijemu šumu. - Šta kažeš? - veli. Hodamo zajedno - »žustrim korakom« - oko srebrnastog jezera. - Duboko diši! Udiši punim plućima borov zrak. To je najbolji zrak na svijetu, dobar zimski borov zrak. - Dobar zimski borov zrak još jedan roditelj pjesnik! Ne bih bio uzbuđeniji ni da sam Wordsworthov sin!... Ljeti on ostaje u gradu, a nas troje odlazimo na mjesec dana u namještenu sobu na moru. On će, kad dobije dopust, doći za nama i ostati posljednje dvije 20


sedmice s nama... Ponekad je, međutim, u Jersey Cityju tako zagušljivo od vlage, toliko ima komaraca koji navaljuju pikirajući iz močvara, da on nakon rada vozi stotinjak kilometara starim Burek-drumom - Burek-drumom! Bože! Šta se sve tu ne otkriva! - vozi stotinjak kilometara da provede s nama noć u Bradley Beachu. Kad dođe, mi smo već povečerali, ali njegova večera stoji dok on svlači sa sebe raskvašenu odjeću, u kojoj je cijeli dan obilazio svoje dužnike, i oblači kupaće gaćice. Ja mu nosim ručnik dok taba ulicom prema plaži u razvezanim cipelama. U čistim sam hlačicama i neumrljanoj majici, sprao sam sol sa sebe, a kosa - još ona moja dječačka, predčelična kosa, meka i češljiva - lijepo je razdijeljena i zalizana. Uz drveno šetalište proteže se izblijedjela željezna ograda na koju sjedam; ispod mene otac prelazi u cipelama preko puste plaže. Gledam ga kako uredno odlaže ručnik pored obale. U jednoj cipeli ostavlja ručni sat, u drugoj naočari, i sad je spreman da stupi u more. Ja i dan-danas ulazim u more onako kako mi je on savjetovao - prvo umočim zapešća, pa poškropim podlaktice, pa šakom vode smočim sljepoočnice i šiju... ali polagano, sve to polagano. Tako se osvježiš a da ti organizam ne doživi šok. Osvježen, nešokiran, okreće glavu prema meni i komično maše rukom tamo gdje misli da ja stojim, te pada nauznak da pluta ispruženih ruku. Drži se lijepo na vodi - napreže se, i te kako se napreže, a za koga nego za mene? - a onda se napokon okrene na trbuh i zamahne dva-tri puta kao da siječe vodu, što ga nikamo ne dovodi, pa se vraća gacajući na obalu, niz zbijeni trup cijede se kapi i blistaju na posljednjem čistom osju svjetla, što nadire preko mojih ramena iz zagušljivog New Jerseyja kojeg sam ja pošteđen. I imam još takvih uspomena, doktore. Mnogo ih imam. Govorim vam o svojoj majci i ocu. Ali... ali... ali dopustite da se saberem... vidim ga i kako izlazi iz kupaonice trljajući svojski šiju i kiselo gutajući podrig. - Dobro, šta je to toliko hitno da niste mogli čekati da iziđem? - Ništa - kaže majka. - Već je sve u redu. On me gleda razočarano. On živi radi mene i ja to znam. - Šta je opet učinio? - Šta je učinio, učinio je, božjom voljom. A ti, jesi li se olakšao? - pita ga ona. - Dakako da nisam. 21


- Jack, šta će to biti s tobom, s tvojim crijevima? - Zabetonirat će se, eto šta će biti. - To ti je zato što prebrzo jedeš. - Ja ne jedem prebrzo. - A kako jedeš, polako? - Jedem kako treba. - Jedeš kao svinja i netko treba da ti to kaže. - Ah, znaš da se ponekad divno izražavaš? - Samo ti govorim istinu - kaže ona. - Ja sam cijeli dan na nogama u ovoj kuhinji, a ti jedeš kao da kuća gori, a ovaj ovdje, ovaj ovdje misli da ono što ja skuham nije dosta dobro za njega. On više voli da bude bolestan i da se ja živa isprepadam. - Šta je opet učinio? - Neću da se uzrujavaš - kaže ona. - Recimo da nije ništa bilo. Ali ona se ne može suzdržati, sad ona plače. Čujte, vjerojatno nije ni ona bila najsretniji stvor na svijetu. Nekad je bila visoka, mršava djevojka koju su dječaci u gimnaziji zvali »Riđokosa«. Kad mi je bilo devet-deset godina, naprosto sam ludovao za njezinim almanahom iz gimnazije. Neko sam ga vrijeme držao u istoj ladici s onim drugim primjerkom egzotike, albumom za marke. Sophiju Ginsky zovu svi dečki »Riđokosa«. Ta će daleko dotjerati svojom pameću i očima, pa ma i bosa. A to je bila moja majka! Ona je bila i tajnica nogometnog trenera, što nije bogzna kakva funkcija u ovo naše doba, ali je očito bilo idealno mjesto za mladu djevojku u Jersey Cityju u prvom svjetskom ratu. Tako sam bar ja mislio dok sam listao almanah, a ona mi pokazivala svog crnomanjastog kavalira koji je bio kapetan momčadi, a danas, po Sophijinim riječima, »najveći proizvođač senfa u New Yorku«. I mogla sam se udati za njega umjesto za tvog oca - povjerila mi je više nego jednom. Ponekad sam se pitao kako bi tada bilo mami i meni, pogotovo sam se pitao kad bi nas otac izveo na večeru u restoran na uglu. Gledao bih oko sebe i 22


mislio: »Sav bi ovaj senf bio naše proizvodnje«. Zacijelo je i ona tako nešto mislila. - Jede pomfrit - kaže ona i svaljuje se na kuhinjski stolac da se dosita isplače. - Poslije škole se s Melvinom Weinerom nakrka pomfrita. Reci mu ti, Jack, ja sam mu samo mati. Reci mu kako će završiti! Alex - usrdno govori gledajući kako se ja iskradam iz kuhinje - tateleh, to počinje proljevom, a znaš li kako završava? Kad netko ima tako osjetljiv želudac kao ti, znaš li kako to na kraju završava? Tako da ćeš nositi sa sobom plastičnu vrećicu u koju ćeš kakati! Tko je u povijesti svijeta bio najmanje kadar odoljeti ženskim suzama? Moj otac. A onda ja. On mi kaže: - Čuo si šta ti kaže mati. Nemoj jesti s Melvinom Weinerom pomfrit poslije škole! - Nikad više - preklinje ona. - Nikad više - ponavlja otac. - Ni kosane odreske - preklinje ona. - Ni kosane odreske - ponavlja on. - Kosane odreske - kaže ona ogorčeno, baš kao da je riječ o Hitleru - u koje svatko može staviti što god hoće, a on to onda jede. Jack, neka nam obeća prije nego što dobije strahovitu curu, prije nego što bude kasno! - Obećavam! - derem se. - Obećavam! - i bježim iz kuhinje - kamo? Zna se. Svlačim na brzinu hlače, pomamno oslobađam svog oguljenog ovna, svoj mladenački klinac, dok mi majka dovikuje s onu stranu vrata: - Pazi da ovaj put ne pustiš vodu! Čuješ li Alex? Ja moram vidjeti što je u toj školjci! Doktore, shvaćate li vi što je sve bilo protiv mene? Moja je budža bila zapravo sve što sam mogao nazvati svojim. Da ste samo vidjeli moju majku za vrijeme epidemije dječje paralize! Zaslužila je medalju od Fonda za pomoć djeci. Otvori usta! Zašto ti je grlo crveno? Da te ne boli glava a ti nećeš da mi kažeš? Ne ideš na bejzbol, Alex, dok ne vidim da možeš micati vratom! Da ti se nije ukočio vrat? Zašto onda tako mičeš njime? Jeo si kao da ti je mučno, da ti nije mučno? E pa, jeo si kao da ti je mučno. Ne smiješ više piti vodu na onoj česmi na igralištu. Ako ožedniš, pričekaj dok se ne vratiš kući! Boli te grlo, je li? Vidimo po tome kako teško gutaš. Sve mi se čini, gospodine Joe di Maggio,{3} da ćete morati ostaviti tu rukavicu i leći. Ja neću dopustiti da trčiš po 23


toj vrućini s upaljenim grlom, bome neću. Izmjerit ću ti temperaturu. To mi se tvoje grlo ni najmanje ne sviđa. Da ti pravo kažem, zapravo ne mogu doći k sebi zbog toga što si cijeli dan bio na nogama upaljena grla a da mi nisi ništa rekao. Zašto si mi to prešutio? Alex, paraliza ne zna za bejzbol. Ona zna samo za umjetna pluća i vječitu sakatost! Ja neću da juriš okolo i gotovo! Ni da jedeš vani kosane odreske! Ni majonezu! Ni pirjanu jetru! Ni tuninu! Ne paze svi na pokvarenu hranu kao tvoja majka. Ti si navikao na besprijekornu ishranu, a nemaš ni pojma šta se radi u restoranima. Znaš li ti zašto tvoja majka nikad ne sjedi u kineskom restoranu nasuprot kuhinji? Zato što neću da gledam šta se ondje radi. Alex, sve moraš najprije oprati, je li ti to jasno? Sve! Sam bog zna tko je sve ono dirao prije tebe. Čujte, mislite da pretjerujem kad kažem da je pravo čudo što još uopće hodam? Histerija i predrasude! Vječito pazi i čuvaj se! Ne smiješ ovo, ne smiješ ono - stani! Nemoj! Kršiš važan propis! Kakav propis? Čiji propis? Koliko je soli bilo u njihovim glavama, mogli su mirne duše nositi tanjure u usnama i kolutove u nosovima i obojiti se plavom bojom! Pa onda milčiki i flajšiki, sva o n a mešugeneh pravila i uredbe povrh njihove osobne ludosti! U našoj se obitelji priča da sam se ja u ranom djetinjstvu okrenuo od prozora kroz koji sam promatrao oluju i upitao, pun nade: - Mama, vjerujemo li mi u zimu? - Shvaćate li što hoću da vam kažem? Mene su odgojili Hotentoti i Zului! Ja nisam mogao ni pomisliti da popijem čašu mlijeka sa sendvičem od salame a da ozbiljno ne uvrijedim Boga Svemogućeg. Zamislite koliko me pekla savjest zbog sveg onog drkanja! Osjećaj krivnje, straha - strave, kojim sam bio zadojen! Šta uopće u njihovu svijetu nije bilo ispunjeno opasnošću, nabijeno klicama, prepuno pogibli? Ah, a gdje je bio užitak, gdje je bila smionost i hrabrost? Tko je ulio tim mojim roditeljima toliko straha od života? Moj otac, koji je sada u mirovini, može zagristi zapravo samo u jedan predmet razgovora, magistralu New Jerseyja. - Ja se ne bih tamo odvažio da mi tko plati. Čovjek mora biti lud da se onuda vozi, to je oličenje umorstva, legalizirani način da ljudi ginu... Slušajte, znate što mi kaže telefonom tri puta svake sedmice - a brojim samo one pozive kad dignem slušalicu a ne sve one između šest i deset sati navečer. - Daj prodaj ta kola! Učini mi uslugu i prodaj ta kola da mogu mirno spavati! Nikako mi ne ide u glavu zašto uopće moraš imati kola u tom velegradu. Nije mi jasno zašto plaćaš osiguranje i garažu i održavanje. Ali ne razumijem kako možeš živjeti sam u toj džungli. Koliko ono plaćaš onim 24


razbojnicima za taj svoj stanić? Lud si ako plaćaš i cent više od pedeset dolara na mjesec. Za mene je tajna zašto se ne vratiš u sjeverni Jersey, zašto više voliš tu buku, zločine i dim... A moja majka neprestano samo šapuće. Sophie šapuće i dalje! Odlazim njima na večeru jedanput na mjesec, to je borba koja iziskuje svu moju dovitljivost, lukavost i snagu, no ipak, uspio sam u toku svih ovih godina, unatoč neizmjernim poteškoćama, da odlazim tamo samo jedanput na mjesec pozvonim na vratima, ona mi otvori i odmah počne šaputati: - Radije i ne pitaj kako mi je bilo danas s njim! - Ne pitam je. - Alex - svejednako u po glasa - kad je takav kao danas, nemaš pojma koliko bi vrijedilo da nam dođeš.- Klimam glavom. -A znaš, Alex - ja neprestance klimam glavom, znate, to me ništa ne košta, a možda ću se tako izvući - iduće mu je sedmice rođendan. Što je prošao Majčin dan bez ijedne čestitke, pa i moj rođendan, to mene ne smeta. Ali njemu će biti šezdeset šest godina, Alex. On nije više dijete, Alex, to je lijep broj godina. I zato mu pošalji čestitku! Nećeš propasti zbog toga. Doktore, ti su ljudi nevjerojatni! Ti su ljudi jedinstveni! Njih su dvoje istaknuti proizvođači i isporučioci krivnje u ovo naše doba! Piju mi krv kao pijavice! - Dođi, Alex! Obiđi nas, Alex! Alex, javljaj nam se! Nemoj više odlaziti na put, molim te, a da nam se ne javiš! Kad si prošli put otputovao a da nam se nisi javio, tvoj je otac već htio telefonirati policiji. Znaš li ti koliko te puta uzalud nazivao? Hajde pogodi koliko puta? - Mama - obavješćujem je kroza zube - da umrem, nanjušili bi mi leš u roku od tri dana, vjeruj mi! - Ne govori tako, ako boga znaš! - uzvikuje ona. Ah, sad ima odgovor koji mora upaliti. A šta sam drugo i mogao očekivati? Zar mogu tražiti od majke nešto nemoguće? - Alex, zar ti je teško podići slušalicu? Uostalom, koliko ćemo ti mi još dugo stajati na putu? Doktore Spielvogelu, riječ je o mom životu, mom jedinom životu, a ja živim usred nekakvog židovskog vica! Ja sam sin iz židovskog vica - samo što ovo nije vic! Tko nas je, molim vas, ovako osakatio? Tko nas je učinio ovako osjetljivim, histeričnim i slabim? Zašto, o zašto oni i dan-danas viču: Pazi! Nemoj to činiti! Nemoj, Alex! - I zašto ja, sam u svojoj postelji u New Yorku, još i sad beznadno tučem majmuna po glavi? Doktore, kako se zove ona moja bolest? Jesu li to one židovske muke o kojima sam toliko slušao? Je li to 25


ono što sam naslijedio od pogroma i progona? Od poruga i zlostavljanja kojim su nas gojim obasipali u toku ove dvije tisuće krasnih godina? Oh, moje tajne, moje sramote, moje strepnje, moje crvenjenje, moje preznojavan]e! Način na koji reagiram na obične nedaće u ljudskom životu! Doktore, ja više ne mogu podnijeti da se ovako plašim sitnica! Udijelite mi muškosti! Učinite me hrabrim! Učinite me jakim! Učinite me čitavim! Dosta sam bio drag židovski dječak koji pred ljudima ugađa svojim roditeljima a u potaji nateže svoj pimpek! Dosta!

26


Židovska čamotinja

Negdje kad mi je bilo devet godina, jedno od mojih muda zaključilo je, po svemu sudeći, da mu je dosta života u kesi, pa se počelo probijati na sjever. S početka sam osjećao kako neodlučno poskakuje na samu rubu zdjelice, a onda, baš kao da je minuo trenutak neodlučnosti, kako ulazi u šupljinu mog tijela, poput brodolomca kojeg izvlače iz mora i prebacuju u čamac za spašavanje. I tu se ugnijezdilo, napokon sigurno u tvrđavi mojih kostiju, i ostavilo svog ludo hrabrog druga da se sam izvrgava opasnostima u onom dječačkom svijetu šiljaka na kopačkama i ogradama, štapova, kamenja i džepnih nožića, svim onim pogiblima koje su ispunjale moju majku zlim slutnjama i na koje me ona upozoravala, i upozoravala, i upozoravala. I ponovo upozoravala. I ponovo. I ponovo. I tako se moje lijevo mudo nastanilo u blizini preponskog kanala. Kad bih utisnuo prst u pukotinu između slabina i bedra, napipao bih, u prvim sedmicama njegova nestanka, zgusnutu oblinu; ali su zatim slijedile noći strave kad sam uzalud pretraživao svoju utrobu, pretraživao je sve do prsnog koša - putnik je, na žalost, odmaglio u neistražena i nepoznata područja. Kamo se to uputio! Koliko visoko i daleko prije nego što će doći na kraj puta! Neću li jednog dana, kad otvorim usta u razredu, otkriti svoje lijevo jaje na kraju jezika? U školi smo skandirali, s profesorom: Ja sam kapetan svoje kobi, ja sam gospodar svoje duše, a dotle je u mom tijelu jedan moj redov anarhist digao pobunu koju ja nisam nikako mogao ugušiti! Oko šest mjeseci, dok nije ustanovio manjak obiteljski liječnik na godišnjem liječničkom pregledu, razmatrao sam tu tajnu pitajući se više nego jednom - jer nije bilo mogućnosti koja mi nije pala na um, ni jedne jedine da nije moje mudo zaronilo natrag u utrobu i tu se počelo pretvarati upravo u onakvo jaje kakvo sam vidio da majka izvlači iz vlažnog žutog grozda u tamnoj nutrini kokoši čiji je drob bacala u smeće. A šta ako mi i dojke počnu rasti? A šta ako mi se penis osuši i postane krhak pa mi jednog dana, dok budem mokrio, ispadne iz ruke? Da se ne pretvaram u djevojčicu? Ili, što je još gore, u 27


dječaka kojeg bi (kao što se govorkalo na igralištu) Robert Ripley »nagradio« sa sto tisuća dolara da bi mogao pisati o njemu u svojoj rubrici Vjerovali ili ne? Vjerovali ili ne, u New Jerseyju živi devetogodišnji dječak koji je u svakom pogledu dječak, osim što može rađati. Tko bi dobio nagradu? Ja ili osoba koja bi me prijavila? Doktor Izzie pipao mi je mošnju kao da je to materijal za odijelo koje kani kupiti, a onda je rekao mom ocu da ću morati primati injekcije muških hormona. Jedno mi se mudo nije uopće pravo spustilo, što je neobično, ali se događa... A ako injekcije ne pomognu, pita ga moj otac prestrašeno. Šta onda? Tada me šalju u čekaonicu da razgledam neki časopis. Injekcije mi pomažu. Pošteđen sam noža. (Opet!) Oh, taj otac! Taj dobri, zabrinuti, začepljeni otac koji ništa ne shvaća! Osuđen da mu stoji na putu ova sveta protestantska carevina! Samopouzdanje i dovitljivost, zapovjedničko držanje i veze, sve ono što je omogućilo plavokosima i plavookima njegova naraštaja da vode, da nadahnjuju, da zapovijedaju, pa i da tlače ako treba - on nije raspolagao ni stotim dijelom svega toga. Kako je on mogao koga tlačiti kad je sam bio potlačen? Kako je mogao imati moć kad je sam bio nemoćan? Kako je mogao uživati u pobjedama kad je sam prezirao pobjednike - zacijelo i samu pomisao na njih? - Oni se klanjaju jednom Židovu, znaš li ti to, Alex? Cijela njihova slavna vjera zasniva se na obožavanju čovjeka koji je u svoje doba bio pravi Židov. Šta kažeš na tu glupost? Šta kažeš na to kako mažu oči javnosti? Isus Krist o kojem pričaju na sva usta da je Bog bio je naprosto Židov! I na tu činjenicu, meni naprosto pamet stane kad na to pomislim, nitko se uopće ne obazire! To da je on bio Židov, kao ti i ja, pa da su jednog Židova pretvorili u nekakvog boga pošto je on već umro, pa onda - a to je baš ono što može čovjeka zaista izluditi - onda se ti prokleti gadovi sjete da pogledaju oko sebe, i tko je prvi na njihovoj listi ljudi koje treba progoniti? Koga su neprestano ubijali i mrzili u ove dvije tisuće godina? Židove! One koji su im na početku dali njihova dragog Isusa! Uvjeravam te, Alex, da nećeš u životu čuti takav mišegos svakojakog sranja i odvratnih besmislica kao što je kršćanska vjera. I u to ti budžovani takozvani vjeruju! Na žalost, na kućnom frontu prijezir prema moćnom neprijatelju nije bio tako lako dostupan kao obrambrena strategija - jer, kako je vrijeme prolazilo, neprijatelj je sve više i više bivao njegov rođeni dragi sin. I zaista, za onog dugog razdoblja pomame što se naziva mojim pubertetom, nije me najviše užasavalo kod oca nasilje koje sam očekivao da će svakog časa izbiti, nego 28


nasilje koje sam svaki dan za večerom poželio da izvršim na njegovoj neukoj, barbarskoj lešini. Kako sam samo želio da ga otpremim iz ovog svijeta živih ljudi, uz jauke, dok je jeo viljuškom iz zdjele, ili srkao juhu umjesto da uljudno pričeka dok mu se ne ohladi, ili pokušao, bože sačuvaj, izreći svoje mišljenje o bilo čemu... A napose me užasavalo kod te ubilačke želje ovo: kad bih pokušao, po svoj bih prilici i uspio! On bi mi po svoj prilici sam pomogao! Trebalo je samo da skočim preko posuđa i da posegnem za njegovim grkljanom, pa da se on u hipu skljoka pod stol isplažena jezika. Da je mogao vikati, mogao je, da se mogao prepirati, mogao je, da je mogao nuđati, mogao je! Ali da se brani? Od mene? - Alex, samo odgovaraj ocu - upozorava me majka dok odlazim iz bučne kuhinje kao Atila, dok bježim vrišteći od večere koju sam opet samo dopola pojeo - samo mu i dalje nemoj iskazivati poštovanje, i ovaj će čovjek dobiti srčani napadaj! - Pa neka! - vičem i zalupim joj vratima moje sobe pred nosom. - Izvrsno! - derem se vadeći iz ugrađenog ormara kaput od najlona koji nosim samo s posuvraćenim ovratnikom (što je njoj isto toliko mrsko koliko i sam taj odurni komad odjeće). - Sjajno! - vrištim i, suznih očiju, jurim u kut da iskalim gnjev na maloj automatskoj kuglani. Bože, da je bar, s obzirom na moju neposlušnost, otac bio majka, a majka otac! Ali kako su spolovi bili izmiješani u našoj kući! Tko bi po pravu trebalo da me napada pa uzmiče, a tko bi trebalo da uzmiče pa napada! Tko bi trebalo da grdi, da klone od nemoći, posve onemogućen mekim srcem! A tko bi trebalo da klone umjesto da grdi, ispravlja, prekorava, kritizira, prigovara bez kraja i konca! Da ispunjava patrijarhalni vakuum! O, hvala bogu, hvala bogu što je bar on imao kurac i jaja! Ma koliko njegova muškost bila ranjiva (blago rečeno) u ovom svijetu gojim zlatne kose i srebrna jezika, medu nogama je (blagoslovljen bio moj otac!) bio građen kao značajan čovjek, imao je krupna i zdrava jaja kakvima bi se i kralj mogao podičiti, i izvanredno dugačak i debeo šlong. I to je bilo zaista njegovo, jest, u to sam potpuno uvjeren, to je njemu visilo, bilo uz njega vezano, nije mu se moglo oduzeti! * Kod kuće, naravno, nisam toliko vidio njegov spolni aparat koliko njezine erogene zone. A jednom sam vidio i njezinu krvotočinu... vidio sam je kako se tamno sjaji na izlizanom linoleumu ispod praonika. Svega dvije crvene kapi otprije četvrt stoljeća, ali još sijaju na onoj ikoni što prikazuje nju i što visi, 29


vječito osvijetljena, u mom Modernom muzeju jada i čemera (uz kutiju higijenskih uložaka i najlonske čarape o kojima će uskoro biti riječi). Na toj istoj ikoni isto tako neprekidno curi krv niz dasku u široku posudu. To je krv koja se cijedi iz mesa da bi bilo košer te da bi se moglo jesti. Vjerojatno sam nešto pobrkao - govorim neprestano o krvi kao kakav sin iz kuće Atrejevića - ali je vidim kako stoji za praonikom i soli meso ne bi li se krv ocijedila, kadli je spopadoše »ženski grčevi« pa odjuri, stenjući žalostivo, u svoju sobu. Nije mi bilo više od četiri-pet godina, ali one dvije kapi krvi koje sam ugledao na kuhinjskom stolu još su mi pred očima... baš kao i ona kutija uložaka... i čarape što ih navlači na noge... i - je li uopće potrebno da kažem? - onaj nož za kruh, kojim prijeti mojoj krvi kad god neću da večeram. Onaj nož! Onaj nož! Nije mi jasno kako nije pomislila da je sramota da se posluži njime, ni kako joj to nije bilo osobito zazorno. Iz postelje čujem kako naklapa o svojim problemima pred ženama s kojima igra kineski domino: Moj Alex odnedavno tako slabo jede da moram stajati uz njega s nožem u ruci. I nijedna od tih žena ne misli, očito, da je ta njena taktika nedolična. Moram stajati uz njega s nožem u ruci! I ni jedna od tih žena da ustane od stola i napusti njenu kuću! Jer, u njihovu svijetu tako se postupa s onima koji slabo jedu - moraš stajati uz njih s nožem u ruci! Nekoliko godina kasnije doviknula mi je iz kupaonice: - Skokni u drogeriju po kutiju uložaka! Odmah! Kakva panika u glasu! Što sam jurio! A onda, opet kod kuće, predajem bez daha kutiju blijedim prstima ispruženim kroz usku pukotinu između vrata i dovratka kupaonice... Iako su se njene neprilike s menstruacijom morale na kraju ukloniti kirurškim putem, teško joj se može oprostiti što me poslala u tu milosrdnu misiju. Bolje da je i iskrvarila na onaj hladni pod u kupaonici, bolje i to, nego što je poslala jedanaestogodišnjeg dječaka u hitnu potragu za higijenskim ulošcima! Gdje je, zaboga, bila moja sestra? Gdje joj je bila vlastita zaliha? Zašto je ta žena bila tako grdno ravnodušna prema osjetljivosti svoga sinčića - u jednu ruku toliko ravnodušna prema mom stidu, a u drugu ruku toliko podešena prema mojim najskrovitijim željama! ... Toliko sam malen da jedva znam kojeg sam spola, ili bi bar tako čovjek pomislio. Rano je poslijepodne, proljeće četvrte godine. Cvijeće stoji na purpurnim stabljikama na komadiću blatne zemlje ispred naše kuće. Prozori su širom otvoreni pa je zrak u stanu mirisav, blag zbog godišnjeg doba - ali i naelektriziran životnom snagom moje majke. Oprala je rublje i objesila ga da se suši, napravila je mramorni kolač za desert, lijepo iscijedila kao krv - opet ta krv, opet onaj nož! - u svakom slučaju, vješto je iscijedila čokoladnu masu u 30


vanilijinu i obratno, što mi se čini isto tako velikim čudom kao i one breskve što lebde u želeu. Oprala je rublje i napravila kolač, oribala pod u kuhinji i kupaonici i pokrila ga novinama, obrisala, naravno, prašinu, razumije se da je sobe očistila usisivačem, oprala posude iz kojeg smo ručali i spremila ga (uz moju ljupku pomoć) u ormar za milčike u smočnici - i cijelo prijepodne zviždukala kao kanarinac neku neskladnu melodiju što je izražavala zdravlje i radost, bezbrižnost i zadovoljstvo samom sobom. Dok joj ja nešto crtam olovkom, ona se tušira - a sad se u svojoj sobi obasjanoj suncem oblači i sprema se da me povede u grad. Sjedi na rubu svoje postelje u podstavljenom grudnjaku i opasana, navlači čarape i ćaska sa mnom. Tko je mamin dobar dečko? Tko je najbolji dečko kojeg je ijedna mama ikad imala? Koga mama voli više od svega na svijetu? Ja sam sav zanesen i pratim pogledom prozirne čarape na njihovu teškom, polaganom, bolnoslatkom putu uz njene noge, čarape koje pridaju njenoj puti uzbudljivu boju. Primičem joj se sa strane tako da osjećam miris praška za kupanje s njena vrata - i sad mogu bolje razgledati elastične i zamršene podveznike za koje će uskoro prikopčati čarape (zacijelo uz zvuke fanfara). Osjećam miris ulja kojim je ulaštila četiri blistava stupa postelje od mahagonija, u kojoj spava s čovjekom koji živi s nama noću i u nedjelju poslije podne. Kažu da mi je to otac. Na vršcima prstiju njušim, mada mi ih je ona sve obrisala vlažnom krpom, svoj ručak, salatu od tunine. Ah, možda to njušim pizdu. Možda! Oh, najradije bih zagroktao od užitka! Četiri mi je godine, a već osjećam u krvi - uh, opet ta krv! - koliko je ovaj trenutak prožet strašću, koliko je pun mogućnosti. Ono debelo čeljade duge kose koje nazivaju mojom sestrom nije ovdje nego u školi. Onaj čovjek, moj otac, zarađuje negdje pare, koliko je sposoban za to. Njih dvoje su otišli i, tko zna, možda će me poslužiti sreća, možda se neće nikad više vratiti... A sad je poslijepodne, proljeće, i radi mene, samo radi mene jedna žena oblači čarape i pjeva nekakvu ljubavnu pjesmu. Tko će ostati uz mamu za vječna vremena? Ja. Tko ide s mamom kamo god mama pošla? Pa, naravno, ja. Kakvo glupo pitanje - ali nemoj me krivo shvatiti, igrat ću pošteno! Tko je lijepo ručao s mamom, tko ide s mamom kao dobar dečko autobusom u grad, tko ide s mamom u veliku trgovinu... i tako dalje, i tako dalje... a prije otprilike svega sedmice dana, pošto sam se vratio živ i zdrav iz Evrope, mama mi kaže: - Popipaj! - Šta? - i ona me hvata za ruku i privlači je sebi. - Mama... - Nisam se udebljala ni tri kile otkako sam tebe rodila - kaže ona. Popipaj - kaže i drži mi ukočene prste na oblini svojih bokova koji nisu loši... 31


Pa čarape! Prošlo je otada više od dvadeset godina (više se ne bismo smjeli igrati!), a mama još oblači čarape pred svojim malim dečkom. Sad on, međutim, nastoji gledati na drugu stranu dok se zastava penje lepršajući uz jarbol - i to gleda na drugu stranu iz obzira a ne samo radi svog duševnog zdravlja. Tako je, ne odvraćam pogled radi sebe nego radi onog jadnika, svog oca! Ali, što bi otac zapravo više volio? Kad bi se njegov odrasli mali dečko iznenada izvalio na sag u dnevnoj sobi sa svojom mamom, šta bi tata uradio? Izlio čabar vrele vode na pomahnitali, raspomamljeni par? Bi li izvukao svoj nož - ili bi otišao u drugu sobu i gledao televiziju dok oni ne bi bili gotovi? - Zašto si se okrenuo od mene?... - pita me majka razveseljeno dok ispravlja šavove. - Kao da sam dvadesetogodišnja djevojka, kao da ti nisam godine i godine brisala stražnjicu i ljubila ti dupence. Gledaj ga - govori mom ocu za svaki slučaj, ako on još nije potpuno usredotočio pažnju na ovu malu predstavu - gledaj ga, ponaša se kao da mu je majka nekakva šezdesetogodišnja kraljica ljepote. Jedanput na mjesec otac me vodio sa sobom u švic-kupelj gdje je nastojao uništiti - parom, masažom i dugim dubokim snom - piramidu ozlojeđenosti u koju se bio prometnuo u toku prethodnih sedmica provedenih u radu. Svoju odjeću zaključavamo u spavaonici na prvom katu. Na nizovima željeznih kreveta koji se pružaju okomito na ormariće za garderobu, ljudi koji su već dolje prošli kroz muke leže izvaljeni pod bijelim plahtama kao žrtve kakve katastrofe. Da s vremena na vrijeme ne odjekne koji prdež, i da se oko mene ne razliježe hrkanje poput mitraljeske vatre, pomislio bih da sam u mrtvačnici i da se, zbog nekog čudnog razloga, svlačim pred mrtvacima. Ne gledam tjelesa nego mahnito skakućem kao miš nastojeći izvući noge iz gaća prije nego bi tko mogao zaviriti u njih gdje, ojađen, smeten i ponižen, vazda otkrivam, na dnu šava, blijed i tanak namaz svoga govna. A, doktore, brišem se, brišem i brišem, trošim isto toliko vremena na brisanje koliko i na sranje, možda i više. Trošim toaletni papir kao da raste na drveću - kako kaže moj zavidni otac - brišem se sve dok mi onaj mali otvor ne pocrveni kao rak, ali svejedno, ma koliko bih želio ugoditi majci bacajući joj svake večeri u koš za rublje gaće kakve su mogle biti na guzici anđela, mjesto toga joj dajem (navlaš, Herr Doktor, ili samo neminovno?) zamazane gaćice dječaka. Ali, zašto ovdje u turskoj kupelji poskakujem? Ovdje nema žena. Nema žena ni gojim. Je li to moguće? Nemam se čega plašiti! Slijedeći bore pri dnu očeve bijele guzice, izlazim iz spavaonice i silazim 32


niz metalne stepenice u ono čistilište gdje će se ispariti i ukloniti masažom s njegova tijela sve one patnje koje proistječu odatle što je agent osiguravajućeg društva, familijaran čovjek i Židov. Na dnu stepenica obilazimo gomilu bijelih plahta i hrpu mokrih ručnika, otac odguruje ramenom teška vrata bez prozora te stupamo u mračnu tihu prostoriju što miriše na zimzelen. Zvukovi su takvi kao da malobrojno, neushićeno slušateljstvo plješće sceni smrti u nekoj tragediji - to dva masera mlate i lemaju po mesu svojih žrtava, ljudi napola pokrivenih plahtama i ispruženih na mramornim pločama. Pljeskaju ih, i gnječe ih, i guraju ih, polako im izvrću udove kao da ih žele odviti u komadu iz njihovih zglobova - ja sam opčinjen, ali idem i dalje za ocem, prolazimo uz bazen, zelenu kocku vraški ledene vode, i napokon stižemo u parionicu. Onog časa kad je otac odgurnuo vrata, ta mi prostorija progovara o prethistorijskim vremenima, ranijim čak i od spiljskih ljudi i stanovnika sojenica o kojima sam učio u školi, o doba kad su se iznad muljevite bare što bijaše zemlja kovitlali bijeli plinovi zaklanjajući sunce, te su morali proći eoni prije negoli se planet osušio i pojavio čovjek. U tili čas gubim vezu s onim malim dupeliscem što trči kući poslije škole s odličnim ocjenama u ruci, onim malim preozbiljnim nevinašcem što neprestano traži ključ nedokučive tajne, majčina odobravanja, i opet sam u nekom kaljavom vodenom vremenu, prije nego što je bilo nužnika i tragedija kakve poznajemo, vremenu amfibija, nezgrapnih stvorova bez mozga koji uranjaju u vodu mokrih mesnatih bokova i zaparenih trupova. Baš kao da je sve te Židove koji su se pognuli pod hladnim mlazovima tuša u kutu parionice pa se vraćaju gegajući u gustu, debelu i zagušljivu paru, baš kao da ih je vremenski stroj prenio natrag u neko doba kad su postojali kao čopor židovskih životinja koje mogu izgovoriti samo oj, oj... jer, tako se glasaju dok se vuku od tuša do teškog oblaka pare. Čini se kao da su se napokon moj otac i njegovi supatnici vratili u postojbinu u kojoj se mogu prirodno vladati. Mjesto gdje nema gojim ni žena. Stojim u stavu mirno između njegovih nogu dok me oblači od glave do pete u gustu sapunicu - i zadivljeno motrim vrećastu komadinu onoga što mu visi niz mramornu klupu na kojoj sjedi. Mošnja mu je nalik na dugo smežurano lice nekog starca koji je turio u usta sa svake strane po jedno jaje - a moja je poput majušne ružičaste torbice što visi o ruci neke lutkice. A što se tiče njegova šlonga, mene, s mojim napršnjakom od klinca koji moja majka rado pred ljudima naziva (dobro, jedanput, ali će mi to ostati u sjećanju do kraja života) »pišom«, njegov šlong podsjeća na vatrogasna crijeva smotana u hodnicima naše škole. Šlong - ta riječ nekako sadrži baš ono životinjsko, onu 33


mesnatost kojoj se toliko divim, onaj puki nerazumni, teški i nesvjesni privjesak živog komada vatrogasnog crijeva kroz koji teče mlaz vode debeo i snažan kao uže - a ja ispuštam tanke žute niti koje moja majka blago naziva »pi-pi«. Pi-pi je, čini mi se, svakako ono što ispušta moja sestra, male žute niti kojima bi mogao šiti... - Hoćeš li sad lijepo praviti pi-pi? - pita me majka, a ja bih htio napraviti bujicu, htio bih napraviti poplavu - htio bih, kao on, izazvati plimu u zahodskoj školjci! - Jack - dovikuje mu moja majka - hoćeš li zatvoriti ta vrata, molim te? Lijep primjer daješ znaš-kome! Ali, da je bar bilo tako, majko! Da je barem znaš-koga nadahnula donekle neotesanost onoga-kako-se-ono-zove! Da sam se bar mogao napajati na dubinama njegove vulgarnosti, a ovako mi je i to postalo izvor srama! Srama, srama, srama i srama - na svakom koraku nailazim na nešto čega se sramim. U trgovini smo odjeće kod strica Natea u Springfieldovoj aveniji u Newarku. Ja želim kupaće gaćice s ušivenim sportskim štitnikom. Jedanaest mi je godina i moja je tajna da želim takav štitnik. Ali ne znam ništa reći, samo znam držati jezik za zubima, a kako ću što dobiti ako ne zatražim? Stric Nate, brkat i kicoški obučen, vadi iz izloga gaćice za dječake, iste onakve kakve sam uvijek nosio. Ističe da su to najbolje gaćice za mene, da se brzo suše i da se neće lako poderati. - Koju boju voliš? - pita me stric Nate - hoćeš li možda boju svoje škole, a? Ja se crvenim, ali to nije moj odgovor. - Neću više takve gaćice - i, oh, njušim poniženje u zraku, čujem kako u daljini tutnji, svaki čas srušit će se na moju pretpubertetsku glavu. - Zašto nećeš? - pita otac. - Zar nisi čuo šta ti stric kaže, da su to najbolje... - Hoću gaćice sa štitnikom! Da, gospodine, moja se majka na te riječi nasmijala! - Za svog malog pišu! - upitala me smješkajući se veselo. Jest, mama, zamisli - za mog malog pišu! * 34


Moćnik u našoj porodici - uspješan poslovan čovjek i despot kod kuće bijaše najstariji brat moga oca, Hymie, jedini od svih mojih tetaka i stričeva koji se rodio s onu stranu oceana i koji je zanosio u govoru. Stric Hymie bavio se proizvodnjom, punjenjem i raspačavanjem »sote-vote«, zapravo slatkog gaziranog napitka zvanog »Ištrcak«, što bijaše vin ordinaire {4} na našem stolu za večerom. Živio je sa svojom neurastičnom ženom Clarom, sinom Haroldom i kćerkom Marcijom u gusto naseljenoj židovskoj četvrti Newarka, na prvom katu vlastite kuće sa dva stana, u koju smo se i mi preselili, u prizemlje, 1941. godine, kad je moj otac bio premješten u podružnicu »Bostona & Northeasterna« za općinu Essex. Odselili smo se bili iz Jersey Cityja zbog antisemitizma. Pred sam rat, kad je »Volksbund« postao svjestan svoje snage, nacisti su se sastajali u bašči neke pivnice svega nekoliko blokova daleko od naše kuće. Dok smo se vozili pored njih u nedjelju, otac ih je psovao, dovoljno glasno da ga ja čujem, ali ne sasvim dovoljno da ga i oni čuju. Tada je jedne noći netko nacrtao svastiku na pročelju naše kuće. Zatim je netko urezao svastiku u klupu jedne židovske djevojčice u Hanninu razredu. I samu je Hannu jednog popodneva otjerala iz škole kući banda dječaka za koje se držalo da su razgoropađeni antisemiti. Moji su roditelji bili izbezumljeni. Ali kad je stric Hymie čuo za te događaje, nije mogao da se ne nasmije: - I vi se tome čudite? Okruženi ste sa svih strana gojima i vi se tome čudite? Židov treba da živi samo među Židovima, pogotovo, rekao je značajno, a smisao njegovih riječi nije mi bio sasvim nejasan, pogotovo kad djeca rastu u blizini ljudi suprotnog spola. Stric Hymie rado je popovao mom ocu i prilično je uživao isticati da je u Jersey Cityju samo naša kuća nastanjena samim Židovima, a u Newarku gdje on stanuje cijela je četvrt Weequahic židovska. U gimnaziji u Weequahicu, koju je polazila moja sestrična Marcia, od dvjesta pedeset maturanata bilo je svega jedanaest gojima i jedan Crnac. Nađi mi još jednu takvu školu, rekao mi je stric Hymie... I tako je moj otac, nakon mnogo razmišljanja, podnio molbu za premještaj u svoje rodno mjesto i, mada njegov neposredno pretpostavljeni nije želio izgubiti tako dobra radnika (pa je, dakako, odbio njegovu molbu), majka je naposljetku na svoju ruku telefonirala u upravu kompanije u Bostonu, te je, nakon zbrke koju neću ni pokušati opisati, očevoj molbi bilo udovoljeno i mi smo 1941. godine preselili u Newark. Moj bratić Harold bio je nizak i bikovski građen - kao i svi muškarci u našoj porodici osim mene - i veoma je nalikovao na glumca Johna Garfielda. 35


Moja ga je majka obožavala i uvijek nagonila da pocrveni (ta gospa ima talent za to) govoreći pred njim: - Kad bi neka djevojka imala Hesheleove crne trepavice, vjerujte mi da bi već bila u Hollywoodu, s ugovorom na milijun dolara. U kutu podruma, nasuprot sanducima »Ištrcka« naslaganim do stropa, Heshie je držao utege kojima je vježbao svako poslijepodne prije početka sportske sezone. On je bio jedan od najboljih atletičara u gradu i gradski rekorder u bacanju koplja. Natjecao se u bacanju diska, kugle i koplja. Na jednom natjecanju na školskom stadionu trener je odredio da trči preko prepona umjesto bolesnog člana momčadi, ali je on na posljednjoj preponi pao i slomio ruku. Moja strina Clara bila je u to vrijeme - ili je bila cijelo vrijeme? u jednoj od svojih »nervnih kriza« - prema strini Clari moja je živahna mama bila Gary Cooper - pa kad se Heshie vratio navečer kući s rukom u gipsu, pala je u kuhinji u nesvijest. Poslije se o Heshieovoj ruci u gipsu govorilo da je »to bila kap koja je prelila čašu«, ma šta to značilo. Meni je Heshie bio sve - to jest ono malo vremena koliko sam ga poznavao. Sanjario sam kako ću i ja jednog dana biti član atletske ekipe i nositi tijesne bijele gaćice prorezane sa svake strane da bi u njih mogli stati napeti i nabrekli mišići mojih bedara. Malo prije nego što je stupio u vojsku 1943. godine, Heshie je odlučio da se zaruči djevojkom koja se zvala Alice Dembosky, glavnom predvodnicom gimnazijskog orkestra na paradama. Alice je umjela baratati ne samo jednom srebrnom palicom nego dvjema u isto vrijeme - prebacivati ih preko ramena, provlačiti ih kao zmije između nogu, pa ih baciti do pet-šest metara uvis i uloviti iza leđa jednu, pa drugu. Malokad bi joj koja palica pala na travnjak, a tada bi obično uvrijeđeno zavrtjela glavom i potiho uskliknula: - Eh, Alice! zbog čega ju je Heshie mogao samo još više zavoljeti, tako je bar na mene to djelovalo. Eh-Alice s onom svojom dugom plavom kosom što joj je lepršala po leđima i licu! Eh-Alice što je onako razigrano đipala po cijeloj polovici igrališta! Eh-Alice u majušnoj bijeloj suknjici i bijelim satenskim gaćicama, i u bijelim visokim cipelama što su joj dopirale do sredine mišićavih, snažnih listova! O, bože, ta nogata Demboskyjeva u svoj svojoj tupoj, plavokosoj gojiše ljepoti! Još jedna ikona! To što je Alice bila toliko očito šikse izazvalo je more jada u Heshiejevu domu, pa i u mome. Što se tiče šire zajednice, mislim da se zapravo probudio i nekakav građanski ponos što je jedna kršćanka uspjela zauzeti tako istaknut položaj u našoj gimnaziji u kojoj su oko devedeset pet posto nastavnog osoblja i 36


učenika bili Židovi. S druge strane, kad je Alice izvodila ono što je komentator preko razglasa nazivao njezinom »glavnom točkom« - rukovala palicom što bijaše s obje strane omotana krpama umočenim u naftu i onda zapaljenim - usprkos svem svečanom pljesku navijača Weequahica upućenom djevojci zbog njezine smionosti i prisebnosti, usprkos dostojanstvenom bumbum-bumu našeg velikog bubnja, te uzdasima i vriskovima što su se ljudima otimali iz grla kad god bi se učinilo da će joj se zapaliti one njene dvije prekrasne dojke - usprkos tom iskrenom iskazivanju divljenja i zabrinutosti, čini mi se da je na našoj strani igrališta ipak prevladavala stanovita komična ravnodušnost zasnovana na uvjerenju da je baš to ona vrsta talenta, za koju bi se samo jedan goj uopće sjetio da ga razvije. To je mišljenje prevladalo općenito o sportu, a napose o američkom nogometu, među roditeljima u našoj četvrti - sve je to bilo za gojim. Neka se oni samo sudaraju glavama radi »slave«, radi pobjede u igri loptom! Kao što je moja teta Clara govorila onim svojim glasom napetim kao struna: - Heshie, molim te, ne trebam te gojiše nahes! Nisu trebali, nisu željeli takve smiješne užitke i zadovoljstva kojima su se radovali kršćani... Naša je židovska gimnazija bila dozlaboga slaba u nogometu (ali je orkestar, mogu reći, uvijek osvajao nagrade i pohvale). Mladi su ipak bili razočarani tim bijednim rezultatima, ma šta njihovi roditelji mislili o tome, ali smo već u djetinjstvu uviđali da izgubljena utakmica nije za nas smak svijeta. Evo, uostalom, pjesmice koju su moj bratić i njegovi pajdaši obično pjevali na tribinama nakon utakmice u kojoj je Weequahic ponovo doživio katastrofu. I ja sam je pjevao s njima. Ikey, Mikey, Trampas, Šunka nije za nas. Nogomet igramo A maces spremamo. Ija, ija, ija, Weequahička gimnazija! Pa šta onda ako smo izgubili? Imali smo koječega drugog čime smo se mogli ponositi. Nismo jeli šunku. Spremali smo maces. Nismo ga, naravno, spremali, ali da smo htjeli, mogli smo, i ne bismo se sramili da kažemo da smo ga zaista spremali! Bili smo Židovi - i nismo se stidjeli da to priznamo! Bili 37


smo Židovi – i ne samo da nismo manje vrijedili od gojima koji su nas tukli u nogometu, nego smo po svoj prilici, budući da nismo mogli od srca željeti pobjedu u takvoj razbojničkoj igri, više vrijedili od njih! Bili smo Židovi - i više smo vrijedili od njih! Crni kruh, bijeli kruh, Pletenice, pite, Svi za Weequahic Glasno navijajte! Eto još jedne pjesmice koju sam naučio od svog bratića Hesha, još četiri stiha što su probudila moje razumijevanje nepravdi koje smo podnijeli... Ogorčenje, odvratnost koje su kod nekih roditelja izazivali kršćani počeli su dobivati neki smisao - gojim se prave da su nešto posebno, a mi smo zapravo moralno vredniji od njih. A vredniji smo upravo zbog mržnje i bezobzirnosti kojima nas tako rado obasiplju! Samo, šta je bilo s mržnjom kojom smo mi njih obasipali! I šta je bilo s Heshiejem i Alicom? Šta je to značilo? Kad su svi ostali pokušaji propali, pozvali su rabina Warshawa da dođe u nedjelju poslije podne da odgovori našeg Heshieja da preda svoj mladi život u ruke svom najgorem dušmaninu. Motrio sam iza zastora u našoj dnevnoj sobi kako se rabin dostojanstveno penje u svom velikom crnom kaputu uz prednje stepenice. On je pripremao Heshieja za bar-mizvu a ja sam strepio pri pomisli da će jednog dana i mene pripremati. Razgovarao je s prkosnim dječakom i njegovom očajnom obitelji više od jedan sat. »Više od jedan sat svog vremena«, govorili su svi poslije, kao da se već zbog toga Heshie morao opametiti. Ali tek što je rabin otišao, počela je ponovo otpadati žbuka s našeg stropa. Jedna su se vrata širom otvorila - a ja sam odjurio u stražnji dio kuće i čučnuo iza zastora u roditeljskoj spavaonici. Heshie je izletio u dvorište čupajući se za svoju crnu kosu. Za njim je izjurio ćelavi stric Hymie mašući žestoko šakom - baš kao Lenjin! A onda se pojavio čopor tetaka, stričeva i starijih bratića i sestrični koji su stali između njih dvojice ne bi li ih spriječili da samelju jedan drugoga u hrpu židovskog praha. Jedne subote na početku mjeseca svibnja, pošto se natjecao cijeli dan u atletskom susretu u New Brunswicku, Heshie se predvečer vratio u gimnaziju i 38


odmah otišao u mjesno sastajalište preko puta da javi talefonski Alici da je osvojio treće mjesto u državi u bacanju koplja. Ona mu je rekla da se više nikad neće moći sastati s njim, i objesila je slušalicu. Kod kuće ga je čekao stric Hymie - Heshie ga je prisilio, rekao je, da učini ono što je učinio. Harold je sam navukao na svoju tvrdu, glupu glavu ono što mu je otac morao toga dana učiniti. Kao da je bomba napokon pala na Newark, tako je odjeknuo udarac što se razlegao stubištem - Hesh je izjurio iz roditeljskog stana niz stepenice, projurio pored naših vrata i nestao u podrumu, a onda se prolomio tresak. Poslije smo vidjeli da je ramenom izvalio podrumska vrata s gornjom šarkom, ramenom, koje je, sudeći po tom dokazu, bilo svakako u najmanju ruku treće po snazi u državi. Gotovo u isti čas razlegla se ispod nas lomljava stakla jer je on počeo bacati jednu bocu »Ištrcka« za drugom iz jednog mračnog kuta obijeljenog podruma u drugi. Kad se moj stric pojavio na vrhu podrumskih stepenica, Heshie je zamahnuo jednom bocom i zaprijetio da će je baciti ocu u glavu ako siđe još samo jednu stepenicu. Stric Hymie prešao je preko te opomene i krenuo za njim. Heshie je stao juriti između velikih peći, kružiti oko strojeva za pranje rublja svejednako vitlajući bocom. Ali ga je stric stjerao u kut, oborio na pod i nije ga puštao sve dok Heshie nije izviknuo posljednju kletvu - nije ga puštao (kako govori legenda Portnoyevih) petnaest minuta, sve dok nisu napokon suze izbile na Heshiejevim dugim crnim holivudskim trepavicama. Naša porodica ne miri se lako s otpadništvom. Tog je jutra stric Hymie bio telefonirao Alici Dembosky (koja je stanovala u suterenu stambene zgrade u Goldsmithovoj aveniji gdje joj je otac bio pazikuća) i rekao joj da bi se htio sastati s njom u podne kod jezera u weequahičkom parku; treba je nešto hitno u vezi s Haroldovim zdravljem - ne može joj ništa opširnije reći preko telefona, jer čak ni gospođa Portnoy ne zna za sve činjenice. U parku je dovukao mršavu plavušu ubrađenu rupcem na prednje sjedalo svog automobila, zatvorio prozore i rekao joj da mu sin boluje od nekakve neizlječive krvne bolesti, o kojoj čak ni jadni dečko ništa ne zna. Takva je bila njegova priča, zla krv, a vi mislite o tome šta hoćete... Liječnik je naredio da se on ne smije uopće ženiti. Nitko pravo ne zna koliko će još Harold živjeti, ah što se tiče gospodina Portnoya, on ne želi da nedužna mlada djevojka kao što je ona poslije pati. Da bi ublažio taj udarac, ponudio je djevojci dar, sitnicu koju može upotrijebiti kako god želi, možda će joj to čak pomoći da nađe nekog drugog dečka. Izvadio je iz džepa omotnicu u kojoj je bilo pet novčanica od po dvadeset dolara. A tupa, preplašena Alice 39


Dembosky primila je taj dar i tako potvrdila nešto što su svi osim Heshieja (i mene) sumnjali o toj Poljakini od sama početka - da je namjeravala poći za Heshieja samo radi para njegova oca, a onda ga upropastiti. Kad je Heshie poginuo u ratu, jedino što su ljudi znali reći mojoj strini Clari i stricu Hymieju, da nekako ublaže tu strahotu, da ih nekako utješe u njihovu bolu, bilo je ovo: - Barem vam nije ostavio na brizi šikse ženu. Barem vam nije ostavio na brizi gojiše djecu. Kraj Heshieja i priče o njemu. Kad mi je već ispod časti da uđem u sinagogu i ostanem u njoj petnaest minuta - što je sve što on od mene traži - trebalo bi da bar imam toliko obzira prema njemu da se pristojno obučem na taj dan i da ne izvrgavam ruglu sebe, svoju obitelj i svoju vjeru. - Žao mi je - mumljam, okrenuvši mu leđa (kao i obično) dok govorim s njim - ali ta vjera, samo zato što je tvoja, ne znači da je i moja. - Šta kažeš? Okrenite se, gospodine, tražim da budete toliko uljudni da čujem odgovor iz vaših usta! - Ja nisam nikakav vjernik - kažem i uslužno se okrećem njemu, otprilike djelić jednog stupnja. - Nisi, a? - Ne mogu biti. -A zašto ne možeš? Ti si nešto posebno? Pogledaj mi u oči! Ti si nešto sasvim posebno? - Ja ne vjerujem u Boga. - Skini taj kombinezon sa sebe, Alex, i obuci pristojno odijelo! - Ovo nije kombinezon nego traperice. - Roš-Hašana{5} je, Alex, a za mene je to kombinezon! Idi stavi kravatu i obuci kaput, hlače i čistu košulju i vrati se ovamo kao čovjek. I obujte cipele, gospodine, tvrde cipele! - Košulja mi je čista... - Igrate se vatrom, poglaviti gospodine! Tek ti je četrnaest godina, i vjeruj mi da još ne znaš sve što treba znati. Skini te mokasine! Kog vraga misliš da si ti, nekakav Indijanac? 40


- Slušaj, ja ne vjerujem u Boga i ne vjerujem u židovsku vjeru... ni u bilo koju vjeru. Sve su to laži. - Ah, ma nemoj? - Neću se vladati kao da mi ovi blagdani nešto znače kad mi ne znače! Samo ti to kažem! - Možda vam ništa ne znače zato što ništa ne znate o njima, poglaviti gospodine! Šta ti znaš o historiji Roš-Hašane? Znaš li išta? Znaš li bar nešto? Šta ti znaš o historiji židovskog naroda da bi imao pravo tvrditi da je njegova vjera, koja je bila dovoljno dobra ljudima što su bili puno pametniji od tebe i puno stariji od tebe u ove dvije tisuće godina, da možeš tvrditi da su sve te patnje i jadi laži! - Nema Boga niti ga je ikad bilo, i oprosti, za mene su to laži. - Pa, tko je onda stvorio svijet, Alex? - pita me prijezirno. - Valjda se, po tvome, sam stvorio? - Alex - kaže mi sestra - tata samo hoće da kaže da ne moraš ići s njim, ali da jedino treba da se presvučeš... - Ama zašto? - vičem. - Radi nečeg što nije nikad ni postojalo? Zašto mi ne kažete da se presvučem i iziđem radi neke izgubljene mačke ili nekog drveta, koji bar postoje! - Ali niste još odgovorili na moje pitanje, gospodine mudrače i pametnjakoviću - kaže mi otac. - Nemoj sad zastranjivati! Tko je stvorio svijet i ljude na njemu? Nitko? - Tako je! Nitko! - Ah, pa naravno - kaže otac. - To je vrlo pametno. Hvala bogu što nisam išao u gimnaziju, ako si ondje postao tako pametan. - Alex - kaže mi sestra blago, kao što inače govori, jer su nju već malko skršili - da možda samo obuješ cipele... - Ma ti si kao i on, Hannah! Ako nema Boga, kakve veze imaju s tim cipele? -Jedanput na godinu čovjek ga zamoli da učini nešto za njega, ali je to njemu ispod časti! I to je sve što se može reći, Hannah, o tvom bratu, o njegovu poštovanju i ljubavi... - Dobar je on, tata. On te zaista poštuje i voli... - A židovski narod? - Sad već viče i maše rukama nadajući se da zbog toga 41


neće briznuti u plač, jer u našoj kući treba samo da se prošapta riječ ljubav pa da se svima oči zaliju suzama. - Poštuje li on židovski narod? Otprilike isto toliko koliko i mene... - Odjednom je počeo pištati i okrenuo mi se ozaren novom i genijalnom mišlju. - Reci mi nešto, učeni moj sine, poznaješ li ti Talmud? Poznaješ li povijest? Dok bi dlanom o dlan udario, postao si bar-mizva i tu je bio kraj tvog vjerskog odgoja. Znaš li ti da ljudi cijeli život proučavaju židovsku vjeru, a kad umru, još je nisu dokraja proučili? Reci mi sad, kad si sa četrnaest godina već pravi Židov, znaš li ti išta pod milim bogom o divnoj povijesti i baštini te sage našeg naroda? Ali već mu suze teku niz obraze, a druge mu naviru iz očiju. - U školi je odlikaš - kaže on - ali je u životu isto onakva neznalica kakva je bio kad se rodio. E pa, čini se da je konačno kucnuo čas - sad ću mu reći. Nešto što već poodavno znam. - Ti si neznalica! Ti! - Alex! - uzvikuje moja sestra i hvata me za ruku, baš kao da se boji da čuje uistinu dići na njega. - Pa kad jest neznalica! Šta mi tu sere gluposti o toj sagi! - Šuti! Mir! Prestani! - viče Hannah. - Idi u svoju sobu... A otac se vuče prema kuhinjskom stolu, pognute glave i presamićen, baš kao da ga je pogodila ručna granata u trbuh. I pogodila ga je. I ja to znam. - Možeš nositi prnje što se mene tiče, možeš se oblačiti kao prosjak, možeš me sramotiti i vrijeđati koliko god hoćeš, prokuni me, Alexander, prkosi mi, tuci me, mrzi me... Obično majka plače u kuhinji, otac u dnevnoj sobi - zaklanjajući oči Newark Newsom - Hannah plače u kupaonici, a ja dok trčim od naše kuće do fliper-automata na uglu. Ali na ovu određenu Roš-Hašanu sve je poremećeno, i otac plače u kuhinji umjesto majke - jeca bez zaklona od novina i plače kao ljuta godina - zato što je majka u bolnici gdje se oporavlja od operacije, i to je uistinu razlog njegovoj mučnoj osamljenosti na ovu Roš-Hašanu i posebnoj potrebi za mojom nježnošću i poslušnošću. Ali ako je to njemu, u ovom trenutku povijesti naše obitelji, zaista potrebno, možete se mirne duše okladiti da to neće dobiti od mene. Zato što je meni potrebno da mu to ne dam! Eh, da, batina ima dva kraja, je li tako, Alex, pizdeku jedan! Jest, pizdek Alex uviđa da je očeva obična, svakidašnja osjetljivost ponešto pojačana zato što žena tog čovjeka umalo što nije izdahnula (tako sam bar čuo), pa sad pizdek Alex iskorišćuje priliku da 42


zarine bodež svoje kivnosti još koji centimetar dublje u srce koje već krvari. Aleksandar Veliki! Ne, tu je posrijedi nešto više od puke pubertetske kivnosti i edipovske raspomamljenosti - u pitanju je moj integritet! Ja neću učiniti ono što je učinio Heshie! Jer, meni protječe djetinjstvo u uvjerenju da je moj moćni bratić Heshie, treći bacač koplja u cijelom New Jerseyju (čast koja je, rekao bih, bogata simbolikom za ovog dječaka koji raste i kojem se po glavi motaju vizije sportskih štitnika), lako mogao, samo da je htio, prevrnuti mog pedesetogodišnjeg strica na leđa i prilijepiti ga za podrumski pod. Znači da je (zaključujem) namjerno izgubio borbu. Ali zašto? Jer je znao - ja sam svakako znao, iako sam bio tek dijete - da je njegov otac učinio nešto nečasno. Pa, zar se onda bojao pobijediti? Ali zašto, kad je njegov rođeni otac postupio onako podlo, i to još radi Heshieja! Je li posrijedi bio kukavičluk? Strah? Ili možda Heshiejeva mudrost? Kad god slušam priču o tome što je moj stric bio primoran da učini kako bi prosvijetlio mog pokojnog bratića, ili kad god me nešto potakne da razmišljam o tom događaju, naslućujem u njemu nekakvu zagonetku, nekakvu duboku moralnu istinu koja bi mogla, samo kad bih je dokučio, spasiti mene i mog oca od nekog konačnog, ali nezamislivog suočenja. Zašto je Heshie pokleknuo? I treba li i ja da pokleknem? Ali kako da to učinim da ipak »ostanem svoj«! Ama zašto da bar ne pokušam? Pokušaj bar malo, pizdeku jedan! Nemoj dakle biti svoj barem pola sata! Jest, moram popustiti, moram, pogotovo kad znam što je sve prošao moj otac, što je sve proživljavao od minute do minute, tih desetaka i desetaka tisuća minuta koliko je liječnicima trebalo da ustanove, prvo, da nešto raste u maternici moje majke, a drugo, da li je ta izraslina koju su napokon otkrili maligna... nije li to... ah, tu riječ ne možemo čak ni izustiti jedno pred drugim! Ne možemo je čak ni izgovoriti do kraja u svoj njenoj groznoj cjelini! Tu riječ samo nagovješćujemo eufemističkom kraticom koju nam je ona sama dala prije nego što je otišla u bolnicu na pretrage: R! I genug! A ono a i k ne treba da čujemo da se uplašimo kraljevstva nebeskog! Svi se naši rođaci slažu da je ona veoma hrabra što izgovara samo to jedno slovo! A zar ionako nema dosta čitavih riječi koje možemo šaputati jedno drugome iza zatvorenih vrata? Ima ih, ima! Ružnih i hladnih riječi koje zaudaraju na eter i alkohol iz bolničkih hodnika, riječi koje neodoljivo podsjećaju na sterilizirane kirurške instrumente, riječi kao što su bris i biopsija... Pa onda one riječi koje sam potajno, kad sam bio sam kod kuće, tražio u rječniku samo da ih vidim naštampane, što bijaše čvrst dokaz te veoma daleke stvarnosti, riječi kao što su vulva, vagina i 43


cerviks, riječi čije mi definicije nikad više neće biti izvor zabranjenog uživanja... Pa onda ona riječ koju čekamo, i čekamo, i čekamo da čujemo, riječ koja će povratiti našoj obitelji ono što nam se sad čini da je bio najdivniji i najbolji od svih života, ona riječ koja meni zvuči kao hebrejska, b’nai ili boruch-benigni Benigni! Boruch atoh Adonai, neka bude benigni! Blagoslovljen bio, Gospode Bože, neka bude benigni! Počuj, o, Izraele, i udijeli nam svoju milost, i Gospod je jedan, i poštuj svog oca, i poštuj svoju mater, i hoću, hoću, obećavam da hoću - samo neka bude benigni! I bio je. Zmajevo sjeme Pearl Buck leži otvoreno na stoliću uz postelju, a tu je i napola prazna čaša ustajalog napitka začinjena đumbirom. Vruće je i žedan sam, pa mi majka koja čita moje misli kaže neka samo popijem ono što je ostalo u čaši, meni je to potrebnije nego njoj. Ali, ma koliko mi grlo bilo suho, neću da pijem iz čaše koju je ona prinijela ustima - prvi put u životu ta mi se pomisao gadi! - Popij! - Nisam žedan. - Pa vidiš kako se znojiš! - Nisam žedan. - Kako to da si odjednom tako pristojan! - Ma ja ne volim đumbir! - Ti? Ti ne voliš đumbir? - Ne volim. - Otkad to? O, bože, ostala je živa, i evo, već počinje - ostala je živa, i evo, odmah smo se počeli natezati! Priča mi kako joj je došao rabin Warshaw i sjedio s njom i razgovarao punih pola sata, prije nego što je - kao što se ona sad slikovito izražava - pošla pod nož. Zar to nije lijepo? Zar to nije pažljivo? (Prošlo je svega dvadeset četiri sata otkako se probudila iz narkoze i već zna, vidite, da nisam htio svući na blagdan traperice!) Žena koja leži s njom u sobi, čijeg se nježnog, lakomog pogleda neprestano klonim, i koju, koliko se sjećam, nije nitko ništa pitao, smatra za potrebno da nam obznani da je rabin Warshaw veoma veleštovan u cijelom Newarku. Ve-le-što-van. S četiri sloga, kao što bi rekao i sam rabin, u svom velebnom anglo-proročkom stilu. Ja počinjem lagano kuckati po svojoj bejzbolskoj rukavici, što je znak da sam spreman da odem, samo ako me puste. 44


- On strašno voli bejzbol, mogao bi igrati bejzbol dvanaest mjeseci u godini - kaže moja majka gospođi Ve-le-što-va-noj. Mumljam da igramo »prvenstvenu utakmicu«. - Finale. Za prvenstvo. - Dobro - kaže majka, i to nježno - došao si, izvršio si svoju dužnost, a sad bježi... bježi na tu svoju prvenstvenu utakmicu! Razabirem joj po glasu kako je sretna i kako joj je odlanulo što je živa u ovo lijepo rujansko popodne... A zar nije i meni odlanulo? Nije li to ono za što sam se molio Bogu za kojeg ne vjerujem ni da postoji. Jesam li uopće mogao zamisliti život bez nje, da nam ona ne kuha, da nam ne posprema stan, da nam... da nam sve ne radi. Za ovo sam se molio i radi ovog sam plakao - da prođe operacija i da ostane živa. Pa da se vrati kući i da nam opet bude jedina jedincata majka. - Bježi, čedo moje - tepa mi majka, i to tako slatko! Ah, ona je pokatkad tako slatka i dobra prema meni, prava majka! Igrat će sate i sate sa mnom kanastu dok ležim bolestan kao sad ona. Zamislite, napitak začinjen đumbirom koji joj je donijela bolničarka zato što je podnijela tešku operaciju ona nudi meni zato što mi je vruće! Jest, ona hoće otkinuti sebi od usta radi mene, to je dokazana činjenica! A ja neću da ostanem ni pet minuta uz njezino uzglavlje. - Bježi - reče majka. A gospoda Ve-le-što-va-na koja je začas uspjela da mi postane neprijateljica, što će ostati do kraja mog života, gospoda Ve-le-što-va-na kaže: - Uskoro će se majka vratiti, uskoro će opet sve biti kao i prije... Bježi samo, bježi, sad već svi bježe - kaže ta prijazna i uviđavna gospođa, ama, sve su one toliko prijazne i uviđavne da bih im najradije zakrenuo vratom - ne znaju više uopće hodati, bog bio s njima! I ja bježim. Bježim kao lud! Pošto sam proveo, onako mrzovoljan, možda dvije minute uz nju - dvije minute svog dragocjenog vremena, a jučer su joj liječnici zadigli haljinu i žarili nekakvu groznu lopaticu (kako sam zamišljao prije nego što me majka podsjetila na »nož«, naš nož) kojom su izvadili iz nje ono što je strunulo. Izvukli su iz nje ono isto što je ona izvlačila iz zaklanih kokoši. I bacili to u kantu za smeće. Ondje gdje sam ja bio začet i nošen nema sad više nikoga. Praznina! Sirota majka! Kako je mogu ovako naglo ostaviti nakon svega onoga što je nedavno pretrpjela? Nakon svega onoga što mi je dala - pa i sam život! - kako mogu biti ovako okrutan? - Hoćeš li me ostaviti, čedo 45


moje, hoćeš li ikad ostaviti mamu? - Neću nikad, odgovarao sam, nikad, nikad, nikad... A sad kad su je izrezali, ne mogu joj ni u oči pogledati! I otada sam uvijek izbjegavao da joj pogledam u oči! Ah, eto njene svijetloriđe kose prosute po jastuku u dugim pramenovima gipkih uvojaka koje možda nikad više ne bih vidio. Eto onih blijedih pjega o kojima kaže da ih je u ranom djetinjstvu imala po cijelom licu, i koje isto tako nikad više ne bih vidio. I eto onih crvenkastosmeđih očiju, očiju boje kore medenjaka, koje su još otvorene, koje me još vole! A tu je i njen napitak začinjen đumbirom koji ja nisam, ma koliko bio žedan, mogao prisiliti sama sebe da popijem! I tako sam istrčao iz bolnice i dotrčao na igralište sve do položaja centarhalfa, mjesta na kojem igram u momčadi što nosi svilenaste modrozlatne bluze na kojima piše od ramena do ramena krupnim bijelim pustenim slovima ime kluba: S. K. PČELICE. Hvala bogu na S. K. Pčelicama! Hvala bogu na mjestu centarhalfa! Doktore, nemate pojma kako je krasno biti na tom mjestu, sam na cijelom onom prostoru... Znate li vi uopće šta o bejzbolu? Jer, mjesto je centarhalfa kao neka promatračnica, kao nekakav kontrolni toranj odakle možete vidjeti sve i svakoga, shvatiti što se događa onog istog trena kad se dogodi, ne samo po zvuku udarca palicom nego i po hitrom gibanju napadača u onoj prvoj sekundi kad lopta poleti prema njima, a kad ih preleti, povičeš: Moja, moja! - pa kreneš na nju. Jer, na položaju centarhalfa, ako lopta leti prema tebi, ona je tvoja. Ah, kolika je razlika između moje kuće i položaja centarhalfa, gdje mi nitko neće prisvojiti ono za što kažem da je moje. Na žalost, uvijek sam se suviše žurio da udarim loptu palicom da bih mogao upasti u reprezentaciju gimnazije - toliko sam često na probi za momčad prvih razreda promašio teške lopte da me napokon ironični trener odveo na stranu i upitao: - Sinko, jesi li ti siguran da inače ne nosiš naočale? I onda je digao ruke od mene. A kakvu sam imao tehniku! Kakav stil! Ali sam zato na našem igralištu, u igri laganom loptom, u kojoj lopta leti tek malko polakše i nešto je veća, postao zvijezda kakva sam sanjao da ću biti u reprezentaciji škole. Naravno, još suviše često, u prevelikoj želji da se istaknem, promašim loptu, ali kad je pogodim, doktore, odleti veoma daleko, preleti ogradu, što znači da sam postigao pun pogodak. Ah, zaista nema ničega na svijetu, ama baš ničega što se može mjeriti s užitkom kad optrčiš drugu kuću lijepim laganim korakom, jer se više uopće ne moraš žuriti, jer se lopta koju si udario naprosto izgubila iz očiju... A isto sam tako dobro i hvatao lopte, i što sam dalje morao trčati, to je bilo bolje. 46


- Moja je! Moja! Moja! - Pa pojurim prema drugoj kući i ulovim u rukavicu loptu, koja je letjela svega koji centimetar iznad zemlje i koja je bila udarena snažno i nisko i pravo po sredini, tako da je netko već pomislio da je neobranjiva... Ili uzmičem - Moja je, moja! - lako i graciozno prema žicanoj ogradi, krećem se praktički kao u usporenom filmu, a onda onaj slatki osjećaj koji je zacijelo prožimao Di Maggia dok je hvatao loptu iznad ramena kao krušku... Pa kako sam trčao! Okretao se! Skakao! Kao onaj mali Al Gionfriddo igrač bejzbola, doktore, koji je jednom izveo nešto veliko... Pa kako sam stajao lijepo i mirno - ni da zadrhtim, posve smireno - stajao na suncu (kao usred nekog pustog polja ili dangubeći na uglu ulice), stajao potpuno bezbrižno na suncu, kao moj kralj nad kraljevima, moj Gospodin Bog, Vojvoda Glavom (Snider, doktore, možda ću još kojiput spomenuti to ime), stajao tako opušten i vedar, tako sretan kakav neću više nikad biti, naprosto čekao posve sam ispod lopte visoko u zraku (svijeća, čujem kako kaže Red Barber koji za svojim mikrofonom gleda što se zbiva - lopta upućena prema Portnoyu, Alex je dočekuje, Alex je dočekuje), samo čekam da mi padne u rukavicu koju sam namjestio, i jest, evo je, hop, treći negativni bod za protivnike (i Alex postiže treći pogodak, prekid, a sad da čujemo šta će nam reći naša stara C. D. u ime P. Lorillarda and Company {6}), a u isti mah dok nam stara Connie prenosi reklamu za Old Golds, ja krećem prema klupi držeći loptu sa svih pet prstiju lijeve ruke bez rukavice, a kad dođem do centra - pošto sam stao jednom nogom na vrećicu u drugoj kući - bacam lagano loptu, trzajem zgloba, do protivničkog pomagača koji istrčava na teren, i svejednako ne usporujući korak, grabim dalje, pomičući ramenima, oborene glave, ponešto rašljastih nogu, a koljena mi polako poskakuju oponašajući upravo savršeno Vojvodu. Ah, kako je ta igra nepomućeno ležerna! Nema nijednog pokreta kojeg još i dan-danas ne osjećam u tkivu svojih mišića i u zglobovima između kostiju. Kako se treba sagnuti da se pokupi rukavica i kako se zatim odbacuje, kako se iskušava težina palice, kako se drži i nosi i zamahuje njome dok se priprema za udarac, kako se diže palica iznad glave i gibaju i opuštaju ramena i vrat prije negoli se stupi u udaračev prostor i postavi noge upravo ondje gdje ih treba postaviti - i kako se, kad udarim loptu koja je nepravilno dobačena (čemu sam sklon jer se snažno doima kad zahvatiš loše upućenu loptu), izađe iz svog prostora i izrazi, pa ma i kako da se lagano zagrebe palicom po zemlji, upravo onoliko ogorčenja koliko je potrebno... jest, svaka, i najmanja pojedinost tako je temeljito proučena i svladana da naprosto ne može iskrsnuti situacija u kojoj ne bih znao kako da se krećem ni kamo, ni što treba a što ne treba da kažem... A istina je, nije li tako nevjerojatno je, ali je zacijelo istina - da ima ljudi koji su isto tako u životu 47


bezbrižni, samopouzdani, jednostavno i duboko povezani s onim što se zbiva oko njih, kao što sam se ja osjećao na mjestu centarhalfa u momčadi Pčelica? Jer, ne radi se o tome, vidite, da čovjek mora biti najbolji centarhalf na svijetu, nego samo o tome da točno zna, do najmanje pojedinosti, kako jedan centarhalf treba da se drži. I zaista ima takvih ljudi koji hodaju po ulicama Sjedinjenih Država? Pitam vas zašto ja ne mogu biti jedan od njih? Zašto ne mogu sad živjeti onako kako sam živio u momčadi Pčelica na mjestu centarhalfa? Oh, da mi je biti centarhalf, centarhalf i - ništa više! Ali ja sam nešto više, ili mi bar tako kažu. Ja sam Židov. Nisam, nisam! Ateist, vičem ja. Ja nisam ništa kad je vjera u pitanju, i neću se pretvarati da sam nešto što nisam! Nije me briga koliko mi je otac osamljen i potrebit, istina je o meni istina o meni, i žao mi je, ali on će naprosto morati progutati moje otpadništvo čitavo! I nije me briga ni koliko je malo nedostajalo da sjedimo šiva radi moje majke - zapravo se sad pitam nije li sve ono dramatiziranje da je posrijedi možda R izvedeno samo radi toga da se ja U od straha! Samo radi toga da me unize i prestraše kako bih ponovo postao poslušan i nemoćan mali dečko! Za mene nije nikakav argument da postoji Bog i da su Židovi dobrohotni i kreposni to što je naj-što-va-ni-ji čovjek u cijelom Newarku sjedio »punih pola sata« uz uzglavlje moje majke. Da joj je ispraznio »kahlicu«, ili da ju je hranio, to bi već možda nešto značilo, ali to što je sjedio pola sata uz njeno uzglavlje? Kakvog on ima drugog posla, majko? Njemu je izricanje lijepih banalnosti nasmrt uplašenim ljudima ono isto što je meni igranje bejzbola! On uživa u tome! A kako i ne bi? Majko, rabin je Warshaw debela, nadmena, nestrpljiva varalica s upravo grotesknim kompleksom veće vrijednosti, lik iz Dickensa, eto šta je on, a da stojiš do njega u autobusu i da ne znaš da je veleštovan, rekla bi: Taj čovjek strašno smrdi po duhanu - to je sve što bi rekla. To je čovjek koji je jednom davno uvrtio sebi u glavu da je osnovna jedinica značenja u engleskom jeziku slog. I zato svaka riječ koju izgovori ima najmanje dva sloga, čak i riječ Bog. Da samo čuješ kako zapijeva i oteže kad izgovara Izrael! Kod njega je to isto toliko duga riječ koliko i otorinolaringologija! A sjećaš li se, kad me proglasio bar-mizvom, kakva mu je poslastica bio Alexander Portnoy? Zašto me je, majko, neprestano nazivao punim imenom i prezimenom? Zašto nego zato da učini snažan dojam na sve vas idiote u publici svim tim slogovima! I to je upalilo! To je zbilja upalilo! Zar ne shvaćaš da on živi od sinagoge, i da mu je to sve? Njemu je posao da dolazi u bolnicu pa da tu mudruje o životu (slog po slog) ljudima kojima se tresu pidžame od straha, baš kao što je mom ocu posao 48


da prodaje osiguravajuće police! To je ono od čega oni žive, pa ako baš hoćeš da štuješ nekoga, štuj mog oca, boga mu ljubim, i klanjaj mu se onako kako se klanjaš onom debelom komičnom kučkinom sinu, jer moj otac uistinu samo što nije okilavio od posla, a slučajno ne misli da je još uz to Božji specijalni pomoćnik. I ne oteže onako one jebene slogove! - Dooo-broo dooošliii uuu si-na-gooo-guu! - O, Bože, o, Bo-o-ože, ako zaista ondje gore dijeliš milost, zašto nas ubuduće ne poštediš otezanja rabinera? Zašto nas ne poštediš samih rabinera? Slušaj, zašto nas ne poštediš i vjere, barem našeg ljudskog dostojanstva radi! Bože dragi, majko, to već zna cijeli svijet, pa kako to da ne znaš i ti? Religija je opijum za narod! A ako sam ja, zato što u to vjerujem, četrnaestogodišnji komunist, onda i jesam četrnaestogodišnji komunist, i ponosim se time! Uvijek bih radije bio komunist u Rusiji nego Židov u sinagogi - što i kažem ocu u lice. Pokazuje se da je to još jedna granata koja ga je pogodila u trbuh (što sam otprilike i očekivao). Žao mi je, ali ja slučajno vjerujem u ljudska prava, prava koja u Sovjetskom Savezu imaju svi ljudi, bez obzira na rasu, vjersku pripadnost i boju kože. Zbog svog komunizma zapravo zahtijevam sad da ručam s našom dvorkinjom kad u ponedjeljak dođem kući i vidim da je ona tu - hoću da jedem, majko, s njom za istim stolom isto ono što i ona jede. Je li to jasno? Ako ja jedem prigrijano pečenje, onda će i ona jesti prigrijano pečenje, a ne sir sa vrhnjem ili tuninu serviranu na posebnu staklenu tanjuru na kojem ne ostaju klice! Ali ne, ne, majci to, očito, nije jasno. To je, očito, suviše nastrano. Jesti sa švarce? Šta ja to govorim? Zato mi i šapuće u hodniku čim se vratim iz škole: - Čekaj malo, djevojka će za koji čas poručati... Ali ja neću ni s kim (osim sa svojom obitelji) postupati kao s manje vrijednim od sebe! Zar ne možeš, boga mu ljubim, shvatiti bar nešto od načela jednakosti? I kažem ti, ako on još ikad preda mnom izgovori riječ nigerica, zarit ću mu pravi bodež u ono njegovo jebeno zadrto srce! Je li to svima jasno? Mene ništa ne smeta što mu odjeća, kad se vrati kući s utjerivanja dugova od Crnaca, toliko zaudara da je mora objesiti u podrumu da se izvjetri. Ništa me ne smeta ni što ga oni izluđuju puštajući da im istekne rok osiguranja. To je još samo jedan razlog više da se čovjek sažali, boga mu ljubim, da bude obziran i uviđavan i da prestane postupati s dvorkinjom kao s nekakvom mazgom koja ne teži za dostojanstvom kao i drugi ljudi! A to isto tako vrijedi i za gojim! Nismo svi, znaš, bili te sreće da se rodimo kao Židovi. Prema tome, malo rahmones prema onima koji nisu bili tako sretni kao mi, jasno? Jer mi je dosadilo i dozlogrdilo gojiše ovo, gojiše ono! Ako je nešto loše, onda su to 49


gojim, ako je dobro, onda su Židovi! Zar ne uviđate, dragi moji roditelji, iz čije sam se utrobe nekako izvukao, da je takav način mišljenja malčice barbarski? Da izražavate samo svoj strah? Prvo što ste me naučili da razlikujem, uvjeren sam, nisu bili dan i noć, ni vruće i hladno nego gojiše i židovsko! A sad se pokazalo, dragi moji roditelji, rođaci i odabrani prijatelji koji ste se ovdje okupili da proslavite proglašavanje mene za bar-mizvu, pokazalo se, vi, šmukovi, vi, uskogrudni šmukovi - o, kako vas mrzim zbog te vaše židovske uskogrudnosti! - i vas, rabi Slože, koji ste me posljednji put u životu poslali da vam na uglu kupim kutiju cigareta Pall-Mall, po kojima zaudarate, ako to još niste znali - pokazalo se da u životu ima ipak nešto malo više od onoga što sadrže te vaše odvratne i suvišne kategorije! I, umjesto da plačete nad onim koji sa svojih četrnaest godina neće više da stupi nogom u sinagogu, umjesto da naričete za onim koji je okrenuo leđa od sage svog naroda, oplakujte radije, bijednici, sami sebe, zašto ne oplakujete sami sebe, kad već sišete to kiselo grožđe jedne vjere! Židov Židov Židov Židov Židov Židov! To mi već izlazi na nos, ta saga o napaćenim Židovima! Budi tako dobar, narode moj, pa si napuši tom svojom napaćenom baštinom svoju napaćenu guzicu - ja sam slučajno i čovjek! Ali ti jesi Židov, kaže mi sestra. Ti si židovski dječak, više nego što misliš, i samo se mučiš, samo vičeš u vjetar... Kroza suze je slušam kako mi tumači moj položaj s kraja moje postelje. Ako je meni četrnaest godina, onda je njoj osamnaest i na prvoj je godini Pedagoške akademije u Newarku, krupna bljedunjava djevojka kojoj iz svake pore izbija melankolija. Ponekad ide s jednom isto tako krupnom, ružnom djevojkom, Ednom Tepper (koja se može, međutim, pohvaliti sisama velikim kao moja glava), na ples u folklornu sekciju Organizacije hebrejskih djevojaka. Na ljeto će poučavati djecu ručnom radu u logoru Židovskog doma kulture. Vidio sam je kako čita džepnu knjigu zelenkastih korica koja nosi naslov Autoportret umjetnika iz mladosti.{7} Čini se da je to sve što znam o njoj i, naravno, veličinu i miris njena grudnjaka i gaćica. Kakve godine zbrke! I kad će samo proći? Možete li mi, molim vas, dati bar približan datum? Kad ću se ja izliječiti od svega ovoga? Znaš li ti, pita me ona, gdje bi sad bio da se nisi rodio u Americi nego u Evropi? Nije riječ o tome, Hannah! Bio bi mrtav, kaže ona. Nije riječ o tome! 50


Mrtav. Ugušen plinom, ili ustrijeljen, ili spaljen, ili zaklan, ili živ zakopan. Znaš li ti to? I mogao bi se derati iz sveg grla da nisi Židov, da si čovjek i da nemaš ama baš nikakve veze s njihovom glupom napaćenom baštinom, pa ipak bi te likvidirali. Bio bi mrtav, i ja bih bila mrtva, i... Ali ja sad ne govorim o tome! I tvoja majka i tvoj otac bili bi mrtvi. Ama zašto si ti na njihovoj strani? Nisam ja ni na čijoj strani, kaže ona. Samo ti kažem da on nije takva neznalica kao što ti misliš. A bit će da nije ni ona! Bit će da je zbog nacista sve to što ona govori i čini pametno i sjajno! Bit će da nacisti služe kao izgovor za sve što se zbiva u ovoj kući! Ma ne znam, kaže mi sestra, možda, možda je tako, i sad i ona plače, a ja se osjećam kao kakvo čudovište jer ona lije suze za šest milijuna ljudi, ili bar ja tako mislim, a ja ih lijem samo radi sebe. Ili bar ja tako mislim.

51


Lud za pizdom

Jesam li vam spomenuo da sam ga, kad mi je bilo petnaest godina, izvadio iz hlača i drkao u autobusu broj 107 na povratku iz New Yorka? Proveo sam krasan dan sa svojom sestrom i njenim zaručnikom Mortyjem Feibishom - dvije utakmice bejzbola za redom u Ebbets Fieldsu, a zatim večera u ribljem restoranu u Sheepshead Bayu. Divan dan! Hannah i Morty ostali su da prenoće u Flatbushu kod Mortyjevih, a mene su oko deset sati ukrcali u podzemnu željeznicu kojom sam se odvezao do Manhattana, gdje sam sjeo u autobus koji je vozio u New Jersey i u kojem sam uhvatio u ruku ne samo svoj kurac nego cijeli svoj život, kad o tome malo bolje promislite. Putnici su uglavnom zadrijemali još prije nego što smo izišli iz Lincolnova tunela, pa i djevojka koja je sjedila pored mene i kojoj sam nabore škotske suknjice počeo pritiskivati nogavicama svojih hlača od rebrasta baršuna, te sam ga izvadio i držao u šaci kad smo se počeli penjati uz Pulaskijev nadvožnjak. Čovjek bi pomislio da sam se, s obzirom na bogata zadovoljstva toga dana, nauživao uzbuđenja i da mi kita neće biti ni nakraj pameti na povratku kući te večeri. Bruce Edwards, novi hvatač koji je potekao iz juniora - i koji je bio upravo ono što nam je trebalo (mi, to smo bili Morty, ja i Burt Shotton, tehnički direktor »dodgera«) - ulovio je otprilike šest od osam lopti u svoje prve dvije utakmice za seniore (ili da to nije bio Furillo? U svakom slučaju, bilo je ludo od mene onako tući majmuna po glavi! Pomislite šta bi bilo da su me uhvatili na djelu! Pomislite šta bi bilo da sam svršio na zlaćanu ruku one usnule šikse!), a onda mi je za večeru Morty naručio jastoga, prvog u mom životu! Pa sad, možda je baš jastog bio svemu kriv. Pošto sam onako lako i jednostavno prekršio jedan tabu, možda je cijela ona gadna, samoubilačka dionizijska strana moje naravi stekla samopouzdanje, možda sam naučio jednu lekciju - da bi se prekršio zakon, ne treba ništa drugo nego ga jednostavno prekršiti! Treba samo prestati drhtati i strepjeti i misliti da je to nešto nezamislivo i iznad tvojih mogućnosti - treba samo to učiniti! Čemu, uostalom 52


pitam ja vas, sva ona dijetna pravila i propisi ako ne zato da se mi, židovska djeca, naviknemo da se svladavamo? Navikavaj se, dušo, navikavaj, navikavaj, navikavaj! Suzdržljivost, znate, ne raste na drveću, ona iziskuje strpljenje, iziskuje sabranost, iziskuje predanog i požrtvovnog roditelja i vrijedno i pažljivo dijete da bi se za svega nekoliko godina stvorio uistinu sputan i stisnut čovjek. Čemu inače dvije kategorije jela? Čemu košer sapun i sol? Čemu inače, pitam ja vas, nego zato da nas tri puta na dan podsjećaju da je život, ako išta a ono granice i ograničenja, na stotine tisuća sitnih pravila što ih je postavio nitko drugi nego Nitko Drugi, pravila kojih se, ih pridržavaš bez pogovora, ma koliko ti se idiotskim ona činila (i tako ostaneš, pridržavajući ih se, u Njegovoj milosti), ih ih kršiš, najvjerojatnije u ime povrijeđenog zdravog razuma - kršiš ih zato što se čak ni dijete ne voli osjećati kao prava budala i šmuk - jest, kršiš ih iako znaš da će po svoj prilici (kako me uvjerava otac) na idući Jom Kipur{8} biti upisana imena u onu veliku knjigu, u koju On upisuje imena svih onih koji će doživjeti idući mjesec rujan (taj mi se prizor nekako uspio urezati u pamet), i gle, tvog dragog imena neće biti među njima. A tko je sad šmuk, a? I nije važno (to mi je jasno od sama početka, to kako rasuđuje taj Bog koji svime upravlja) je li pravilo koje kršiš krupno ili sitno - Njemu samo kršenje ide na jetra. On naprosto ne može podnijeti samu činjenicu zastranjivanja i ništa više, i On to ne smeće s uma kada ljutito sjeda (pjeneći se zacijelo, a bit će da mu glava puca od boli, kao mom ocu na vrhuncu začepljenosti) i počne izostavljati imena iz one knjige. Kad popuste osjećaj dužnosti, stega i poslušnost - ah, evo je, evo poruke koju slušam svake pashe uz macoh braj - nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi. U odricanju je sve, viče košer odrezak bez krvi koji jedem za večerom. Gospodarenje samim sobom, trijeznost, kaznene mjere - to je ključ ljudskog života, tvrde svi ti beskrajni dijetni propisi. Neka samo gojim zarivaju zube u sva krotka stvorenja što puze i grokću na licu kalne zemlje, ali mi nećemo time oskvrnuti svoju ljudsku narav. Neka oni (znate na koga mislim) krkaju sve i sva što se miče, ma koliko mrska i kukavna bila životinja, ma koliko čudnovato ili šmucik ili glup bio dotičan stvor. Neka oni jedu jegulje, i žabe, i svinje, i račiće, i jastoge; neka jedu stvrinare, neka jedu majmune i tvorove ako žele - hrana od gnusnih stvorova dobro pristaje ljudskom soju koji je toliko površan i šupljoglav da se opija, rastavlja i tuče šakama. Ništa drugo i ne znaju ti slaboumnici što jedu izmetine nego da se hvališu, da vrijeđaju, da se izruguju i da kad-tad udare čovjeka. Ali znaju i otići u šumu s puškom, ti geniji, pa ubijaju nedužne jelene, jelene koji mirno nošaju bobice i travu i idu svojim putom ne 53


dirajući ni u koga. Vi, blesavi gojim! Potrošivši sve streljivo, vraćate se kući zaudarajući na pivo, a na svaki ste branik privezali po jednu mrtvu životinju (donedavno još živu) tako da svi automobilisti uz put vide kako ste snažni i muževni; a onda, kod kuće, uzmete te jelene - koji nisu vama ni bilo kome u cijeloj prirodi učinili ama baš ništa nažao - uzmete te jelene pa ih raskomadate i pirjate u tavi. Nema dosta hrane na svijetu pa moraju jesti i jelene! Oni će pojesti sve, sve do čega mogu doći onim svojim goj ručetinama! Pa užasni zaključak - oni će isto tako i sve učiniti. Jeleni jedu ono što jeleni jedu, Židovi jedu ono što Židovi jedu, ali ne i gojim. Životinje što puze, životinje što se kaljaju, životinje što skaču i anđeoske životinje - njima je sve to svejedno uzimaju sve što žele, a vrlo važno što ono stvorenje osjeća (a da i ne govorimo o dobroti i samilosti). Jest, sve je to zapisano u povijesti što su oni učinili, ti naši dični susjedi koji posjeduju svijet a nemaju pojma o ljudskim granicama i ograničenjima. ... Tako govore propisi o košeru, barem djetetu kakvo sam ja bio, djetetu koje je sazrijevalo pod skrbništvom Sophije i Jacka P., u školskom okrugu Newarka, gdje je u cijelom mom razredu bilo svega dvoje kršćanske djece što su stanovala u kućama u koje ja nisam stupio nogom, na dalekim okrajcima naše četvrti... tako govore propisi o košeru, a tko sam ja da mogu tvrditi da ne valjaju? Jer, pogledajte samog Alexa, teme svih naših slogova - petnaest mu je godina, jedne večeri siše jastogov krak a nakon sat vremena kita mu je vani i uperena u jednu šikse u javnom prometalu. A njegov nadmoćni židovski mozak kao da je napravljen od macoh braja! Razumije se samo po sebi da se takav stvor nije nikad kuhao živ u našoj kući - jastog, mislim. Nijedna šikse nije nikad bila u našoj kući i gotovo, pa se može samo nagađati kakva bi izišla iz majčine kuhinje. Dvorkinja je očito šikse, ali se ona ne računa jer je Crnkinja. Ha-ha. Hoću da kažem da ja nisam nikad doveo nijednu šikse u našu kuću. Ipak se sjećam jedne koju je doveo otac na večeru dok sam još bio dijete mršavu, napetu, bojažljivu, smjernu, tihu, vremešnu blagajnicu iz svog ureda koja se zvala Anne McCaffery. Doktore, zar je moguće da ju je on tucao? Ne mogu vjerovati! Samo mi je sad iznenada to palo na um. Je li moguće da je on tucao tu damu, onako uzgred? Još se sjećam kako je sjela pored mene na sofu i kako mi je, onako nervozna, nešto dugo tumačila kako se piše njezino ime ističući da se na kraju piše »e«, 54


što nije uvijek slučaj s tim imenom - i tako dalje, i tako bliže... a dotle sam joj ja, iako su joj ruke bile dugačke i bijele, i suhonjave, i pjegave (irske ruke, pomislio sam) u glatkoj bijeloj bluzi, gledao dojke što su bile lijepe i pokrupne a bacao sam poglede i na njene noge. Bilo mi je svega osam ili devet godina, ali je zaista imala strašan par nogu kakve pokatkad iznenade čovjeka u neke blijede usidjelice zbrčkana lica... Kad je imala takve noge - dakako da ju je on tumplao... Nije li tako? Rekao je da ju je doveo na »pravu židovsku večeru«. Sedmice i sedmice blebetao je o novoj gojiše blagajnici (»vrlo neugledna i nezanimljiva žena«, rekao je, »nosi šmate«) koja mu je zanovijetala - probio nam je uši tom pričom da bi htjela kušati prava židovska jela, od prvog dana kad se zaposlila u uredu »Boston & Northeasterna«. - Pa dobro, dovedi je već jednom! Kad joj je toliko stalo do toga, priredit ću nešto. Nije li ga malko iznenadila? Tko zna? Bilo kako mu drago, ženska je došla na svoj račun. Čini mi se da nisam u životu toliko puta čuo riječ »židovski« u toku jedne večeri, a mogu vam reći da sam čuo tu riječ prilično često. - Ovo vam je, Anne, prava židovska pirjana jetra. Jeste li već kad jeli pravu židovsku pirjanu jetru? E pa, moja je žena spravlja kako treba, u to možete biti sigurni. Izvolite, uz to se jede kruh. Ovo je pravi židovski raženi kruh, zrnat. Bravo, Anne, veoma ste se dobro snašli, je li, Sophie, da se veoma dobro snašla? Tako, vidite, uzmite dobar komad pravog židovskog raženog kruha, a sad uzmite viljuškom komad prave židovske pirjane jetre... - i sve tako do želea. - Tako je, Anne, i žele je košer, svakako, jasno, mora biti, ma ne, ni govora, ne stavlja se vrhnje u kavu, poslije mesa, ha-ha, jesi li čuo, Alex, što je Anne htjela? Ama blebeći, blebeći ti koliko te volja, tata dragi, upravo mi je palo na um jedno pitanje, nakon dvadeset pet godina (ne mogu reći da imam i najmanji dokaz, niti sam do ovog časa ikad pomislio da bi mi otac bio kadar iole prekršiti bračne propise... ali čini se da sam ja pomalo opčinjen kršenjem propisa), jedno pitanje iz publike - zašto si uopće doveo baš jednu šikse u našu kuću? Zato što nisi mogao podnijeti pomisao da jedna Nežidovka nikad u životu ne okusi židovski žele? Ili zato što više nisi mogao živjeti a da se ne ispovjediš kao pravi Židov, da ne priznaš ženi svoj zločin kako bi te ona mogla kriviti, koriti, ponižavati, kažnjavati i tako te zauvijek očistiti od zabranjene požude! Jest, 55


pravi židovski desperados, taj moj otac! Savršeno poznajem taj sindrom. Neka dode netko, bilo tko, neka me uhvati i osudi - učinio sam nešto najstrašnije što se može zamisliti - uzeo sam nešto što nisam smio! Izabrao sam užitak na štetu svoje dužnosti prema svojima najmilijima! Ulovite me, molim vas, utamničite me da ne prođem, bože sačuvaj, nekažnjeno, pa da opet ne učinim nešto što mi se uistinu sviđa! A je li mu moja majka izišla u susret? Je li Sophie zbrojila dvije sise i dvije noge i dobila na kraju četiri? Meni je, eto, trebalo dva i pol desetljeća da obavim tu nevjerojatnu računsku operaciju. Ma bit će ipak da to nema veze. Moj otac... i šikse? Ne može biti. Njemu to nikad ne bi palo na pamet. Da je moj rođeni otac - jebao šikse? Priznao bih pod prisilom da mi je jebao mater... ali šikse? To ne mogu zamisliti isto tako kao ni da je opalio benzinsku stanicu. Ali zašto onda ona tako viče na njega, kakav je ovo prizor okrivljavanja i poricanja, karanja i prijetnji i mora suza... čemu sve to ako nije učinio nešto vrlo ružno i možda čak neoprostivo? Sam je taj prizor kao nekakav težak komad pokućstva koji mi stoji u glavi i koji ne mogu ni pomaknuti - što me navodi da povjerujem da se to zaista dogodilo. Sestra mi se, znate, sakriva iza majke - Hannah je drži oko pasa i cmizdri, a majka lije teške suze što joj se kotrljaju niz lice i padaju na pod pokriven linoleumom. U isto vrijeme dere se na njega tako glasno da su joj iskočile žile na vratu - a dere se i na mene jer, kad malo bolje pogledam, vidim da sam se ja, dok se Hannah krije iza majke, sklonio iza sama krivca. Ama, to je puka tlapnja; to je slučaj uzet iz nekog priručnika, nije li tako? Ne, ne, nije to ničiji tuđi otac nego moj rođeni koji sad lupa šakom o kuhinjski stol i dere se na nju: - Nisam ništa slično učinio! To je laž i nije pravo! Ali čekajte malo, to ja vičem: - Nisam to učinio! Ja sam krivac! A majka plače zato što otac neće da mi dade po turu, a ona je obećala da će mi dati, »i to pošteno«, kad on dozna kakvu sam strahotu ja učinio. Kad sam zločest i pokvaren te činim sitne nepodopštine, ona umije i sama izići nakraj sa mnom, treba samo da mi, kao što se sjećate - ja se svakako sjećam! - da mi dade kaput i kaljače - oh, zgodan detalj, mama, te kaljače! - i da mi zaključa vrata pred nosom i saopći kroz vrata da me nikad više neće pustiti unutra, pa mogu dakle krenuti u nov život; treba samo da se odluči za takav jednostavan i brz postupak pa da iznudi od mene priznanje, posipanje 56


pepelom i, ako želi, potpisano jamstvo da ću biti sto posto čedan i dobar do kraja života - a sve to samo zato da me ponovo pusti unutra gdje se slučajno nalazi moja postelja i moja odjeća i frižider. Ali, kad sam uistinu zao, toliko opak da ona može samo dići ruke prema Svevišnjem i upitati Ga što je učinila da je zavrijedila takvo dijete, u takvim prilikama poziva mog oca da on kroji pravdu; majka je suviše osjetljiva, suviše tankoćutno biće, po svemu sudeći, da bi mogla izvršiti tjelesnu kaznu. - Mene to boli više nego njega - čujem kako tumači mojoj teti Clari. - Šta mogu kad sam takva. Ne mogu to učiniti i gotovo! O, sirota majka! Ali, slušajte, šta se to zapravo ovdje događa? Dakako, doktore, da mi možemo to dokučiti, ovakva dva bistra židovska momka kao što smo nas dvojica... Počinjeno je neko zlodjelo, a počinili smo ga ili moj otac ili ja. Počinitelj je, drugim riječima, jedan od dva člana obitelji koji posjeduje penis. Dobro. Zasad je sve u redu. A sad: je li on nabio nežidovsku blagajnicu iz svog ureda između onih bajnih nogu, ili sam ja pojeo sestrin čokoladni puding? Ona, znate, nije htjela pojesti taj puding za večerom nego ga je, očito, htjela ostaviti da ga pojede prije nego što pođe na počinak. Pa dobro, bogamu, otkud sam ja to mogao znati, Hannah? Tko ulazi u detalje kad je gladan? Osam mi je godina i slučajno sam lakom na čokoladni puding. Čim opazim onu debelu čokoladnu koru kako mi se smiješi iz hladionika, ja više nisam svoj gospodar. Osim toga, mislio sam da je to ostalo od večere! I to je istina! Bože sveti, je li sva ova vika i šraj samo zbog toga što sam ja pojeo čokoladni puding one drvene Marije? Pa ako sam i pojeo, nisam htio! Mislio sam da je to nešto drugo! Kunem se, kunem se da nisam htio to učiniti!... Ali, vičem li to ja, ili se to moj otac gromoglasno brani pred porotom? Jasno, pa to je on - on je to učinio, dobro, dobro, Sophie, ostavi me već jednom na miru, učinio sam to, ali nisam htio! Kakvo sranje, sad će joj još reći neka mu oprosti, jer nije ni uživao u tome. Kako to misliš, nisi htio, šmuk - jesi li je pricvrljio ili nisi? Onda se ne daj zezati, budi muško! Kaži joj, kaži: »Tako je, Sophie, opalio sam tu šikse, i puca mi kurac šta ti misliš o tome. Jer, treba da znaš, ako slučajno nisi znala, da sam ja ovdje muška glava, bog i batina!« I tresni je ako treba! Obori je na pod, Jake! To bi svakako jedan goj i učinio, nije li tako? Zar misliš da jedan od onih strašnih lovaca na jelene klone na stolicu kad ga ulove u kršenju sedme zapovijedi, da plače i moli ženu neka mu oprosti? Šta da mu oprosti? Uostalom, šta je to bilo zapravo! Turio si kitu u jedno mjesto i mrdao njome amo-tamo i nešto ti je iscurilo iz nje. Pa šta je, Jake, tu tako strašno? Koliko je to sve skupa 57


trajalo da bi sad morao trpjeti takvu hulu iz njenih usta - takav osjećaj krivnje, takve optužbe i takvo gađenje nad samim sobom? Tatice, zašto se mi moramo osjećati ovako krivi i ponizni prema ženama, ti i ja - kad ne moramo? Trebalo bi da mi, tatice, vodimo glavnu riječ! - Tata je učinio nešto strašno! - viče majka, ili mi se to samo pričinja? Ne govori li ona zapravo: - Ah, tata, mali je Alex opet učinio nešto strašno! Što god rekla, ona diže Hannu na ruke (nikog drugog nego Hannu!), o kojoj ja sve do tog časa nisam ozbiljno mislio da bi mogla biti predmet ičije iskrene ljubavi, diže je na ruke i ljubi je po cijelom onom njenom tužnom i nevoljenom licu govoreći da je njena curica jedina osoba na cijelom božjem svijetu u koju se može uistinu pouzdati... Ali, ako je meni osam godina, onda je Hanni dvanaest, i nitko je, vjerujete mi, ne diže na ruke, jer je nevolja tog sirotog djeteta u tome što je preteška, »i to puno preteška«, kako kaže majka. Ona čak ne bi smjela ni jesti čokoladni puding. Pa da, zato sam ga ja i pojeo! Jebi ga, Hannah, tako je doktor propisao, a ne ja. Nisam ja kriv što si ti debela i »pritupa«, a ja mršav i bistar. Nisam ja kriv što sam toliko lijep da ljudi zaustavljaju majku kad me vozi u kolicima da bi mogli malo bolje pogledati moj prekrasni punim - čuješ kako ona to priča, ja s tim nemam veze, to je puka prirodna činjenica što sam se ja rodio lijep a što si se ti rodila, ako baš ne ružna, a ono svakako takva da ljudi ne žele da te malo bolje pogledaju. Jesam li i tome ja kriv? Kakva si se rodila, pune četiri godine prije nego što sam ja ugledao svjetlo dana? Očito je da Bog želi da tako bude, Hannah! Da je tako zapisano u onoj velikoj knjizi! Ali činjenica je da ona, čini se, nikoga ne smatra ni za šta krivim - i dalje je dobra prema svom dragom malom braci i nikad me ne tuče niti ne naziva pogrdnim imenima. Ja njoj uzmem čokoladni puding, a ona meni uzme moje govno i uopće se ne buni. Samo me poljubi prije spavanja i pažljivo vodi preko ulice na putu do škole, a onda zaostane i uslužno dopusti da je proguta zid (valjda i ostane u zidu), a ja oponašam pred svojim blaženim roditeljima sve glasove iz emisije »Allen’s Alley«, ili me vodaju rođaci od jednog kraja North Jerseyja do drugog da im pokažem svoju savršenu svjedodžbu. Jer, kad me ne kažnjavaju, doktore, nosaju me po kući kao papu po ulicama Rima... Znate da mi je zaista ostalo najviše desetak sjećanja na moju sestru iz tih prvih godina djetinjstva. Sve dok se nije pojavila u mom pubertetu kao jedina duševno zdrava osoba u onoj ludnici, s kojom sam mogao razgovarati, ona je bila uglavnom kao netko koga viđam možda jedanput ili dvaput na godinu 58


dođe nam u pohode na dan-dva, jede s nama, spava u jednoj od naših postelja, a onda se, debela sirota, božjom milošću izgubi. Čak i u kineskom restoranu gdje je Bog ukinuo zabranu poslušnoj djeci Izraela da jedu svinjetinu, On (Čiji je zastupnik na zemlji, u svemu što se tiče jela, moja mama) drži da nema ni govora o tome da se jede jastog priređen na kantonški način. A svinjetinu smijemo jesti u Pellovoj ulici, iako kod kuće ne smijemo, zato što... da vam pravo kažem, to mi još nije sasvim bistro, ali sam u ono doba vjerovao da je to uglavnom povezano s činjenicom da onaj postariji čovjek, koji je vlasnik restorana i koga medu sobom nazivamo šmendrikom, nije baš netko do čijeg nam je mišljenja osobito stalo. Jest, jedini ljudi kojih se Židovi, čini mi se, ne boje jesu Kinezi. Jer, prvo, oni govore engleski tako da je moj otac prema njima lord Chesterfield, drugo, u glavi ionako nemaju ništa drugo doli prženu rižu, i treće, za njih mi nismo Židovi nego bijelci - možda čak i Anglosasi. Zamislite! Nije čudo što nas konobari ne mogu zastrašiti! Za njih smo mi samo neka nosata vrsta bijelaca protestanata! Ti boga, što jedemo! Najednom nam više ni svinjetina ne može ništa - iako je, dabome, dobivamo tako isjeckanu i izmljevenu i, osim toga, pluta nam u tanjurima u takvu moru umaka od soje da ni najmanje ne nalikuje na svinjski odrezak, ni na kost od šunke, ni na, što je najodvratnije od svega, kobasicu (brrrrr!)... Ali, zašto onda ne smijemo jesti i jastoga prerušenog u nešto drugo? Dopustite da moja majka iznese jedno logično tumačenje! Silogizam, doktore, kakvim se služi Sophie Portnoy. Jeste li spremni? Zašto ne smijemo jesti jastoga? - Zato što bi možda umro od njega! Zato što sam ga ja jednom jela, pa umalo što me nije došao glave! Jest, i ona je griješila i bila zbog toga dolično kažnjena. U svojoj burnoj mladosti (sve se to dogodilo prije nego sam se ja s njom upoznao) dala se nasamariti (što znači da je u isto vrijeme bila i polaskana i posramljena) od nekog obješenjaka, privlačnog agenta osiguravajućeg društva koji je radio s mojim ocem u »Boston & Northeasternu«, neke ispičuture koji se zvao (zar se mogao bolje zvati?) Doyle. Na skupštini kompanije u Atlantic Cityju, na bučnom oproštajnom banketu, Doyle je uvjerio moju majku da na tanjuru koji joj je konobar gurnuo pod nos nije ništa drugo nego piletina u umaku. Ona je, dabome, već tada sumnjala da nešto nije u redu, i dok ju je pristali pijani Doyle pokušavao hraniti njenom viljuškom, slutila je da je tragedija, kako ona to naziva, na pomolu. Ali, kako je i sama bila dobre volje pošto je bila popila dva viskija 59


s limunadom i voćem, odvratila je nepromišljeno svoj dugi židovski nos od veoma jasnog predosjećaja da se sprema neka psina, te se - o, lakoumna kučka! Obijesna djevojčura! Nesmotrena pustolovka! - sva predala raspoloženju nehajne raspuštenosti, koje je, očito, bilo obuzelo cijelu onu dvoranu punu agenata kompanije i njihovih žena. Tek kad je na stol stigao šerbet, Doyle joj je - o kojem moja majka kaže da je »po vanjštini bio drugi Errol Flynn, i ne samo po vanjštini« - Doyle joj je otkrio što je zapravo konzumirala. Poslije je cijelu noć provela nad zahodskom školjkom povraćajući. - Kiške su mi izišle na nos! Kakva neslana šala! Zato ti neprestano govorim, Alex, nemoj nikad zbijati neslane šale, jer posljedice mogu biti tragične! Bilo mi je tako zlo, Alex - podsjećala je rado sebe i mene, pa i mog oca, pet, deset i petnaest godina nakon same nesreće - da je tvoj otac, ovaj ovdje gospodin Junačina, morao probuditi hotelskog liječnika iz najslađeg sna i dovesti ga u našu sobu. Vidiš li kako držim prste? Toliko sam povraćala da su mi se evo ovako skvrčili, kao da sam bila paralizirana, a pitaj tatu - Jack, daj mu ti reci šta si pomislio kad si vidio kako su mi se zgrčili prsti od jastoga à la Newburg. - Kako jastoga à la Newburg? - Onog kojim me nakljukao tvoj prijatelj Doyle. - Doyle? Kakav Doyle? - Ma Doyle, onaj šikergoj kojeg su morali premjestiti u onu divljinu u South Jersey jer je bio takvo spadalo. Doyle! Onaj koji je bio nalik na Errola Flynna! Reci Alexu šta je bilo s mojim prstima, šta si ti mislio da je s mojim prstima... - Slušaj, ja uopće nemam pojma o čemu ti govoriš... - Što je zacijelo istina - ne shvaćaju baš svi ljudi život moje majke kao nekakvu snažnu dramu kao ona sama - osim toga, uvijek postoji mogućnost da ta priča ima više veze s maštom nego sa zbiljom (više veze, razumije se, s opasnim Doyleom nego sa zabranjenim jastogom). Pa onda, naravno, moj je otac čovjek koji svaki dan mora prebrinuti stanovitu količinu briga, pa se ponekad naprosto mora odreći slušanja razgovora oko sebe kako bi ispunio svoju normu tjeskobe. Lako je moguće da nije zapravo čuo ni jednu jedinu njezinu riječ. Ali se majčin monolog nastavlja. Kao što druga djeca slušaju svake godine istu priču, ili im netko svake večeri čita iz neke omiljene knjige, ona mene neprekidno šopa uzbudljivim poglavljima svog burnog života. To je 60


zapravo literatura mog djetinjstva, te majčine priče - jedine ukoričene knjige u našoj kući, osim udžbenika, bile su one koje su moji roditelji dobili na poklon dok se netko od njih dvoje oporavljao u bolnici. Jedna se trećina naše knjižnice sastoji od Zmajeva sjemena (operacija maternice) (pouka - u svemu ima ironije, uvijek se iza nečeg krije smijeh), a druge su dvije trećine Argentinski dnevnik Williama L. Shirera i (ista pouka) Casanovini memoari (operacija njegova slijepog crijeva). Inače, naše knjige piše Sophie Portnoy, a svaka je od njih nastavak one njene glasovite serije koja nosi naslov Znate vi mene, ja moram sve bar jednom probati. Jer, ideja koja kao da pokreće i prožimlje sva njena djela jest da je ona nekakav nebojša koji veselo stupa kroz život vječito u potrazi za nečim novim i uzbudljivim, ali na kraju svagda dobije po nosu zbog svog istraživačkog duha. Čini se da ona zapravo smatra sebe za ženu koja je bezmalo sve iskusila, za neku rijetku kombinaciju osuđenu na propast, kombinaciju Marije Curie, Ane Karenjine i Amelije Earhart. Kako bilo da bilo, takva je romantična predodžba o njoj s kojom ovaj mali dečko ide na spavanje, pošto mu je ona zakopčala puceta na pidžami i spremila ga u postelju pričajući mu kako je učila voziti auto kad je bila u drugom stanju s mojom sestrom, i onaj isti dan kad je dobila vozačku dozvolu - »čim sam sjela u kola, Alex« - neki se »manijak« zabio u njen stražnji branik, pa ona od tog časa nije nikad više vozila auto. Ili mi je pričala kako je tražila zlatne ribice u ribnjaku u Saratoga Springsu, država New York, kamo su je bili odveli u posjet nekoj staroj tetki kad joj je bilo deset godina, pa je pala u vodu, sve do dna muljevitog ribnjaka, i otada nije nikad više zagazila u vodu, čak ni na moru kad je bila oseka i kad nije bilo čuvara u blizini. Pa onda taj jastog, za kojeg je, i onako pijana, znala da nije pijana, ali ga je silom pojela samo »da začepi usta onom Doyleu«, a poslije umalo što se nije dogodila tragedija, i ona nije, naravno, nikad više jela ništa što je imalo nalikovalo na jastoga. I neće ni da ja jedem. Nikad. Kaže da ne smijem, ako hoću sebi dobro. - Ima puno dobrih stvari na svijetu, Alex, koje se mogu jesti, i bez jastoga i opasnosti da ti ruke ostanu uzete do kraja života. Uh! Što kukam! Što nosim pizmu o kojoj nisam imao ni pojma! Je li to, doktore, dio procesa ili ono što nazivamo »građom«? Ništa drugo i ne radim nego jadikujem, čini mi se da moje gnušanje nema kraja, i sve nekako mislim što je previše, previše je! Odao sam se onoj obrednoj kuknjavi zbog koje su pacijenti psihoanalitičara izišli na zao glas. Jesam li ja zaista mrzio to svoje djetinjstvo i bio kivan na te svoje jadne roditelje isto toliko koliko i sad, dok se 61


osvrćem na ono što sam negda bio s vidikovca onoga što jesam - i što nisam? Iznosim li vam istinu ili je ovo obično tračanje? Ili je tračanje za ljude kao što sam ja oblik istine? Bez obzira na to, savjet mi nalaže da ustvrdim, prije nego što počnem iznova jamrati, da u ono doba moje dječaštvo nije bilo ovo što mi je sad tako tuđe i na što sam toliko kivan. Ma koliko da sam bio zbunjen, ma koliko mi se naknadno činilo da je sve bilo zapetljano, ne sjećam se da sam bio od one djece koja neprestano priželjkuju da žive u nekoj drugoj kući s drugim ljudima, bez obzira na moje podsvjesne čežnje u tom smislu. Uostalom, gdje bih našao onakvu publiku za svoje oponašanje kakva su bili njih dvoje? Valjali su se od smijeha za jelom, a majka se jednom, doktore, uistinu upišala i morala otrčati, smijući se histerično, u kupaonicu nakon mog oponašanja gospodina Kitzela iz »Večeri Jacka Bennyja«. I šta još? Šetnje, šetnje s ocem u nedjelju po weequahičkom parku, šetnje koje još dobro pamtim. Znate, kad god negdje u šumi nađem žir, ne mogu a da se ne sjetim njega i tih šetnji. A to nije beznačajno, nakon gotovo trideset godina! A jesam li vam spomenuo, u vezi s majkom, one razgovore koje sam vodio s njom još prije nego što sam pošao u školu? U onih pet godina dok smo povazdan bili sami, mislim da smo pretresli gotovo sve teme o kojima se može razgovarati. - Kad razgovaram s Alexom - govorila je ona ocu kad bi se on uvečer vratio umoran kući - mogu glačati cijelo poslijepodne a da uopće ne znam kako mi je prošlo vrijeme. A pazite, bilo mi je svega četiri godine! A što se tiče one galame, strepnji i plača, čak je i to imalo svoje dobre strane jer je bilo živo i uzbudljivo; štoviše, ništa nije nikad bilo puko ništa nego uvijek NEŠTO, iz najobičnijeg se događaja mogla iznenada izleći STRAHOVITA KRIZA, a to je za mene bio život. Onaj romanopisac, kako se ono zove, Markfield, napisao je negdje u nekoj svojoj pripovijetki da je sve do svoje četrnaeste godine bio uvjeren da je riječ »pogoršanje« židovska. A ja sam to isto mislio o »gunguli« i »ludnici«, omiljenim imenicama moje majke. I o »kutlači«. Bio sam već najbolji učenik prvog razreda i na svako sam pitanje odgovarao kao iz topa, kad me jednog dana učiteljica upitala kako se zove predmet na slici, za koji sam veoma dobro znao da ga majka naziva »kutlačom«. Ali nikako se nisam mogao sjetiti engleske riječi. Mucajući i crveneći se, sjeo sam potišten na svoje mjesto i, mada nisam bio zgranut kao učiteljica, ipak sam bio svojski uzdrman... eto otkad me već prati moja sudbina, kako mi je rano u životu bilo »normalno« da budem vječito na muci - u 62


ovom konkretnom slučaju zbog nečega tako veličajnog kao što je obična kuhinjska potrepština. Ah, mama, sav onaj sukob oko jedne kutlače! Zamisli što osjećam prema tebi! U ovom veselom trenutku sjećam se, dok smo stanovali u Jersey Cityju, dok sam još bio majčino slatko djetešce, dok sam još uvelike njušio njene mirise i slijepo robovao njenim kugel, i griben, i rugeleh, sjećam se jednog samoubojstva u našoj kući. Petnaestogodišnji dječak koji se zvao Ronald Nimkin, a koga su žene u našoj kući okrunile za »Joséa Iturbija Drugog«, objesio se o glavu tuša u kupaonici. - S onakvim zlatnim rukama! - naricale su žene misleći, naravno, na njegovo sviranje klavira. - S onakvim talentom! - A zatim: Nijedan dječak nije toliko volio svoju majku koliko Ronald! Kunem vam se da ovo nisu izmišljotine ni mutno sjećanje, nego da te žene upravo tako govore. Velike mračne operne teme ljudske patnje i strasti naviru iz tih usta poput cijena kukuruza u konzervama - »oxydola« i »del montea«! Dopustite da vam spomenem da me moja rođena majka, kad sam se ljetos vratio sa svoje evropske pustolovine, pozdravila preko telefona ovako: - Pa, kako je moj ljubavnik? Ona mene naziva svojim ljubavnikom, a muž je sluša na drugom telefonu u kući! I uopće se ne sjeti što je onda on ako sam joj ja ljubavnik, što je onda onaj šmegegi s kojim živi? Ne, kod tih ljudi ne morate ništa duboko istraživati podsvijest im je na jeziku! Gospoda Nimkin plače u našoj kuhinji: - Ama zašto? Zašto? Zašto nam je to učinio? Jeste li čuli? Ona ne pita što smo mi možda njemu učinili, ma ne, ni govora - nego zašto je on to učinio nama? Nama! Koji bismo dali svoje ruke i noge da ga usrećimo i napravimo od njega slavnog pijanista! Pa zar zbilja mogu biti toliko slijepi? Zar zbilja mogu živjeti tako užasno glupi ljudi? Vjerujete li vi da mogu? Zar zbilja mogu biti opremljeni svom potrebnom aparaturom, mozgom, kičmenom moždinom i sa četiri otvora za uši i oči - opremom, gospođo Nimkin, koja ostavlja gotovo isto tako snažan dojam kao i televizija u boji - pa ipak prolaziti kroza život bez najmanjeg pojma o osjećajima i čežnjama bilo koga drugoga osim sama sebe? Gospođo Nimkin, govno jedno, 63


sjećam se ja vas, bilo mi je svega šest godina, ali vas se sjećam, sasvim mi je jasno što je ubilo vašeg Ronalda, nesuđenog pijanista: VAŠA JEBENA SAMOŽIVOST I GLUPOST! - Koliko smo mu samo priuštili lekcija - kuka gospođa Nimkin... Ama, slušajte, zašto ja i dalje ovako govorim? Možda ona ne misli zlo, dakako da ne misli - šta mogu očekivati od tih priprostih ljudi u takvoj žalosti? Ona naprosto u svom jadu ne zna ništa drugo reći nego onu grozotu o lekcijama koje su priuštili nekom tko je sad leš. Što su, uostalom, te židovske žene koje su nas podigle na noge? U Kalabriji sam vidio njihove napaćene slike i prilike, kako sjede kao kipovi u crkvama i gutaju sve ono odurno katoličko sranje; u Calcutti prosjače po ulicama, ili ako su bolje sreće, onda negdje na nekom prašnom polju vuku plug... Samo u Americi, rabi Golden, te seljakinje, naše majke, boje kosu bojom platine u svojoj šezdesetoj godini i šetaju se goredolje po Collinsovoj aveniji na Floridi, u tri četvrt hlačama i zaogrnute stolama od nerca - i imaju svoje mišljenje o svemu pod milim bogom. Nisu one krive što im je dan dar govora - slušajte, da krave znaju govoriti, govorile bi isto takve budalaštine. Da, da, možda je u tome rješenje - treba misliti o njima kao o kravama koje su obdarene s dva čuda: govorom i kineskim dominom. Zašto da čovjek ne bude milosrdan u prosuđivanju, nije li tako, doktore? Moj najmiliji detalj u vezi sa samoubojstvom Ronalda Nimkina - dok još mrtvi mladi pijanist visi o tušu, pričvršćena mu je ceduljica na majici - a to je ono čega se sjećam najbolje od svega na Ronaldu: taj visoki koštunjavi i šizofrenični pubertetlija plivao je sam samcat u onim prevelikim sportskim majicama kratkih rukava, a posuvraci su mu bili uškrobljeni i tako izglačani da se činilo da su neprobojni... A sam Ronald, uda su mu bila tako čvrsto zategnuta za hrptenjaču da bi zacijelo zapjevušio da ga je tko dotaknuo... pa, naravno, prsti, oni dugački bijeli groteskni prsti, s najmanje sedam članaka do lijepo izgrizenih nokata, one ruke kao u Bele Lugosija o kojima mi je majka govorila i govorila - i govorila - jer nikad nije ništa rekla samo jedanput - ništa! - da su »ruke rođenog pijanista«! Pijanist! Eto, to je jedna od onih riječi koje one naprosto obožavaju, gotovo isto toliko, doktore, koliko i doktora! Pa rezidenciju. A najviše od svega vlastitu ordinaciju. Otvorio je vlastitu ordinaciju u Livingstonu. - Sjećaš li se, Alex, Seymoura Schmucka? - pita me ona, ili me pita za Aarona Putza, ili Howarda Schlonga, ili nekog vrtirepa kojeg bi trebalo da poznajem iz pučke škole od prije dvadeset pet godina, a kojeg se ama baš nimalo ne sjećam. - E pa, srela sam mu majku danas na ulici pa mi je rekla 64


da je Seymour najbolji neurokirurg u zapadnoj hemisferi. Ima u Livingstonu šest različitih kuća nejednake razine u stilu kuća na rančevima, od prirodnog kamena, sve nove novcate, a projektirao ih je Marc Kugel. Lani je poveo ženu i dvije kćerkice, koje su tako lijepe da su već sklopile ugovor s MetroGoldwinom Mayerom, i tako pametne da bi već trebale biti na koledžu, sve ih je poveo na putovanje u Evropu koje je stajalo osamdeset milijuna dolara, a obišli su sedam tisuća zemalja od kojih za neke ti nisi nikad ni čuo jer su ih napravili u Seymourovu čast, a povrh toga, on je tako ugledna ličnost, Seymour, da ga je u svakom gradu koji su posjetili sam gradonačelnik zamolio da ostane i izvrši neku nemoguću operaciju mozga u bolnicama, koje su isto tako podigli radi njega na licu mjesta i - slušaj ovo - u kojima su u operacionim dvoranama za vrijeme operacije svirali glavni motiv iz filma Eksodus kako bi svi znali koje je on vjere - eto kakva je zvjerka postao tvoj prijatelj Seymour! A kako su mu roditelji sretni! A podsmisao je: kad ćeš se već jednom ti oženiti? Reklo bi se da je u Newarku i okolici svima na jeziku isto pitanje: KAD LI ĆE ALEXANDER PORTNOY PRESTATI BITI SEBIČAN I POKLONITI RODITELJIMA, KOJI SU TAKO DIVNI LJUDI, UNUČAD? - Pa dobro - kaže mi otac, a suze mu naviru na oči - pa dobro - pita me svaki put kad se vidimo - je li na vidiku kakva ozbiljna djevojka, velemožni gospodine? Oprosti što te pitam, ja sam ti samo otac, ali budući da neću vječno živjeti i budući da na tebi, ako si slučajno zaboravio, ostaje ime naše obitelji, zanima me hoćeš li mi možda povjeriti tajnu. Da, da, sram ga bilo, Alexa P., jedinog iz njegova maturalnog razreda koji još nije učinio svoju mamu i svog tatu bakom i djedom! Dok su se svi drugi ženili zgodnim židovskim djevojkama, i dobivali djecu, i kupovali kuće, i (kako kaže moj otac) puštali korijenje, dok su svi drugi sinovi pronosili slavu obitelji, on je od jutra do mraka samo natjeravao pičke. I to još šikse pičke! Natjeravao, njušio, lizao, štupao, ali, što je najgore, mislio na pičke. Danonoćno, u poslu i na ulici - trideset tri mu je godina a još pase očima po ulicama. Čudo božje što ga još nije pregazio taksi, s obzirom na to kako o ručku prelazi glavne prometnice Manhattana. Trideset tri kvrge a još škica i svlači u mislima svaku djevojku koja u podzemnoj željeznici sjedne sučelice njemu i prekriži noge! I još se njupa kad se ne obrati bujnim sisama što se voze u liftu čak dvadeset pet katova nasamo s njim! A pogotovo se njupa kad im se obrati! Naime, poznato je da je često pristupao na ulici djevojkama čedne vanjštine i, premda mu faca nije bila posve nepoznata upućenim gledocima otkako se pojavljivao u nedjeljnom 65


televizijskom programu - premda je upravo pošao na večeru svojoj tadašnjoj mački - poznato je da je pogdjekad promrsio: - Čujte, biste li se svratili malo k meni? Dakako da će ona reći: - Ne bih. Dakako da će vrisnuti: - Gubite se! Ili će jetko uzvratiti: - Hvala lijepa, ja imam svoj dragi dom, plus muža. Šta radi od sebe, budala jedna! Kreten! Balavi fulirant! Seksualni manijak! Naprosto ne može - neće - da obuzda svoj pimpek, ohladi mozak u kojem neprestano gori požuda za nečim novim, razbludnim, nezamislivim i, ako hoćete, nesanjanim. Kad je pička u pitanju, spopadne ga pomama koja se nije ni smanjila ni značajnije oplemenila odonda kad mu je bilo petnaest godina i kad je morao, ustajući iz školske klupe, bilježnicom pokriti šlic jer mu se bio digao. A, vjerovali ili ne (drž’te se, dečki!) svaka gerla ima medu nogama pravu pičku. Fantastično! Još se uvijek iščudava pri pomisli da svaka djevojka u koju se zagleda ima nefaljeno pičku pri ruci! Sve imaju pičke! Tu odmah, ispod suknje. Pičke za jebanje! I, velepoštovani doktore, kako se već zovete - zapravo uopće nije važno koliko ih taj sroljo okrene, jer on sanja već o sutrašnjoj pičkici dok još krči današnju! Pretjerujem li? Ne zavaravam li lukavo sam sebe i ne pravim li se važan? Ili se možda hvalim? Muči li me taj nemir, ta jebežljivost, ili mi, naprotiv, laska? I jedno i drugo? Možda! Ili da se samo ne izvlačim? Slušajte, ako ništa drugo, već sam prešao tridesetu a još se nisam zakopao u brak s nekom gala kitom čije me tijelo više uopće ne privlači - ako ništa drugo, ne moram svaku večer leći s osobom koju uglavnom jebem iz dužnosti a ne zato što mi se jebe. Mislim na onu jezivu moru koja mori neke ljude navečer u krevetu... U drugu ruku, čak i sam moram priznati da je s određenog stanovišta i moj položaj mučan. Naravno da ne možeš imati sve, bar ja tako mislim - ali mene zanima pitanje: imam li ja išta? Koliko ću još eksperimentirati sa ženama? Koliko ću još gurati ovu moju stvar u prvu rupu koja naiđe - najprije u rupu, a kad mi ta rupa dojadi, onda u drugu... i tako dalje. Kad će to završiti? Ali zašto bi završilo? Da ugodim ocu i majci? Da se priklonim običajima? Zašto bih se ja, do vraga, ustručavao da budem ono što smo još prije nekoliko godina ponosno nazivali neženjom? Zapravo, riječ nije ni o čemu drugom nego o tome da sam ja 66


neženja. U čemu je tu zločin? U seksualnoj slobodi? Ovdje i danas? Zašto da se pokoravam malograđanima? Tražim li ja da se oni meni pokoravaju? Možda sam malko zaražen boemštinom - pa zar je to tako strašno? Kome škodi moja pohota? Ja ne maltretiram dame, ne vodim ih silom u krevet. Ja sam, ako smijem tako reći, pošten i uviđavan čovjek; bome, kakvi su drugi muškarci, ja sam još... Ali zašto da se ispovijedam! Ispričavam! Zašto da poštenjem i uvidavnošću opravdavam svoju strast! Pa dobro, priznajem tu strast - samo što je ona neutaživa. Neutaživa! A to možda i nije neka osobita sreća ako načas promotrimo stvar sa psihoanalitičkog stanovišta... Ali za podsvijest jedino postoji, po Freudu, želja. I opet želja! I opet ŽELJA! O, Freude, nemoj, molim te! Ova ima zgodno dupe, ali previše priča. Ona druga opet ne priča previše, u svakom slučaju ne priča ništa pametno - ali, dragi moj, kako duda! Ta kuži šta treba kurcu! A uzmimo opet neku slatku malu s najnježnijim, najružičastijim, najzanosnijim bradavicama koje sam ikad cuclao, ali ta neće da se popne na mene. Zar to nije čudno? I sad ti kuži ljudi - ona uživa, dok je marišem, da joj koji kažiprst držim lijepo u šupku. Kako je to bajoslovno! Nikako da se nadiviš tim ulazima i otvorima! Eto vidite, nikako da prestanem! Ni da se vežem uz jednu. Vodim ljubav čak po godinu dana, godinu i pol, mjesece i mjesece smo zaljubljeni, nježni i strastveni, ali na kraju - neminovno kao smrt - vrijeme učini svoje i strast se ugasi. I na kraju, naprosto se ne mogu uvaliti u brak. A i zašto bih? Zašto? Zar ima neki zakon po kojem bi Alex Portnoy morao biti muž i otac? Doktore, mogu se one uzverati na prozor i zaprijetiti da će se razbiti o pločnik, mogu one naslagati sedativa do stropa - mogu ja iz sedmice u sedmicu živjeti u strahu da se te udavače ne bace pod vlak, ali zbilja ne mogu, zbilja se neću obavezati da do kraja života spavam s jednom jedinom ženom. Zamislite da se, recimo, oženim djevojkom A koja ima sise i pol i tako dalje, a šta će biti kad se pojavi B čije su sise još galavije - ili, u svakom slučaju, novije? Ili C koja zna mrdati dupetom kao nijedna druga; ili D, ili E, ili F. Zbilja sam iskren prema vama, doktore - naime, kad je u pitanju seks, ljudska mašta seže sve do Z, pa i dalje. Sise, pičke, noge, usne, usta, jezici i šupcii Kako da se odreknem nečega što i nemam, kad će mi djevojka, ma kako bila zgodna i zamamna, postati isto tako obična kao i komad kruha? Možda zbog ljubavi? Kakve ljubavi? Zar ljubav veže sve te parove koje poznajem - parove koji se potrude da se vežu? Nije li baš to slabost? Nije li upravo to komotnost, apatija i osjećaj krivnje? Nije li upravo to strah, iscrpljenost i inercija, puki kukavičluk, neusporedivo gore nego ona »ljubav« o kojoj vječito sanjaju bračni savjetnici, pisci šlagera i psihijatri? Nemojte, molim vas, farbati jedan drugoga ljubavlju i njenu vijeku! Zato vas i pitam kako se mogu oženiti jednom osobom kad dobro 67


znam da ću za pet, šest, sedam godina vijati naokolo neku novu frišku pičkicu dok će moja vjerna žena, koja mi je savila ugodno gnijezdo, i tako dalje, hrabro podnositi samoću i prijezir? Kako bih joj pogledao u suzne oči? Ne bih mogao. Kako bih mogao pogledati u oči djeci koja me obožavaju? Pa onda rastava, je li tako? Uzdržavanje djece. Alimentacija. Dopuštenje za posjete. Krasna perspektiva, zbilja krasna! A što se tiče ženske koja će se ubiti zato što ja ne želim zatvarati oči pred budućnošću, to je njena stvar - samo njena! Svakako nije potrebno ni opravdano da netko prijeti samoubojstvom samo zato što sam ja toliko dalekovidan da vidim kakva me razočaranja i optužbe čekaju... Dušo, molim te, nemoj tako tuliti, molim te - netko će još pomisliti da te gušim. Joj, srce (čujem sam sebe kako preklinjem, i to lani, ove godine, svake godine do kraja života!), sve će biti u redu, zbilja će biti; kad ti kažem; bit će ti lijepo, gala i bit ćeš mnogo sretnija, kučko jedna, vrati se u sobu i pusti me! - Dosta mi je tebe i tvog posranog kurca! - viče najnovija razočarana (a prethodno očarana) nesuđena mlada, moja čudna, štrkljasta i vrlo luckasta prijateljica koja je, pozirajući kao model za donje rublje, zarađivala za jedan sat više nego što je njen nepismeni otac zaradio za sedmicu dana u ugljenokopima Zapadne Virginije: - Ja sam mislila da si ti netko i nešto, a ti si običan pizdolizac, pojebo bi i rođenu mater, da ti pas mater! - Ta ljepotica koja me posve krivo shvatila, zove se O-pica, što je nadimak koji potječe iz vremena kad se bavila nevinijim porocima, prije nego što je upoznala mene i teže poroke. Doktore, u životu nisam imao nikoga nalik na nju, ona je bila oličenje mojih najrazvratnijih pubertetskih maštanja - ali, da se oženim njome? Ne misli valjda ozbiljno? Znate, ma koliko da se lickala i parfemirala, ona ne drži mnogo do sebe a u isto vrijeme - tu je izvor mnogim našim nevoljama - ima smiješno visoko mišljenje o meni. I u isto vrijeme veoma loše mišljenje o meni! Ona je obična zbunjena o-pica i, na žalost, ne odviše bistra. - Intelektualac! - vrišti ona. - Školovan, produhovljen čovjek! Posrana, bijedna kurčino, više ti je stalo do nigera u Harlemu koje i ne poznaješ, nego do mene koja sam ti ga fajfala punu godinu dana! Zbunjena, ucviljena, a uz to i šizika. Sve to, naime, dopire s balkona naše hotelske sobe u Ateni, dok stojim na vratima s kovčezima u ruci, preklinjući je da se vrati, zaboga, u sobu pa da ja stignem na avion i odletim. A mali srditi brkati upravitelj, kao da su ga izvadili iz maslinova ulja i okrnjili mu dostojanstvo, trči uza stepenice mlatarajući rukama - dok ja, udahnuvši duboko, govorim: - Čuj, ako hoćeš skočiti, skoči! 68


I izlazim, a posljednje riječi koje čujem odnose se na činjenicu da je ona samo iz ljubavi prema meni (»Ljubavi!« vrišti) dopustila da radim s njom sve one strahote (citat izostavljam) koje sam tražio od nje. Što nije istina, doktore! To uopće nije istina! Ta previjana kučka samo pokušava da me slomi osjećajem krivnje - i tako se domogne muža. Jer, očito je, znate, da u svojoj dvadeset devetoj godini za tim teži - ali to ne znači da joj ja moram udovoljiti. - U rujnu ću navršiti trideset godina, pas ti mater! Tako je, O-pico, tako! I baš zato si sama kriva, a ne ja, za te svoje nade i snove. Je li jasno? Sama si kriva! - Svima ću reći sve o tebi, bezdušna kurčino! Reći ću im kakav si gadan pokvarenjak i na kakve si me sve svinjarije natjerao! To vam je pička! Mogu biti sretan što sam se živ izvukao iz te pizdarije. Ako jesam! Ali, da se vratimo na moje roditelje i na to kako ja, ne ženeći se, donosim i tim ljudima samo jad i čemer. A to što je mene, mama i tata, slučajno upravo ovih dana gradonačelnik New Yorka imenovao za člana Komisije za međuljudske odnose znači vama drek kao dostignuće i položaj - iako nije baš tako, znam, jer, da kažem po istini, kad god mi se ime spomene u nekom članku u Timesu, oni zaspu sve žive rođake izrescima iz novina. Polovica očeve mirovine odlazi na poštarinu, a majka je iz dana u dan na telefonu i moraju je hraniti intravenoznim injekcijama, toliko su joj usta zauzeta pričanjem o svom Alexu. Zapravo je navlas sve isto onako kako je oduvijek bilo - oni još ne mogu doći sebi od mojih uspjeha i genijalnosti, ime mi se spominje u novinama, sada se družim s čarobnim novim gradonačelnikom, na strani sam istine i pravde, neprijatelj sam gangstera, fanatika i hulja (»da promiče jednakost u postupanju, da sprečava diskriminaciju i potiče uzajamno razumijevanje i poštovanje...« - u tome je humana svrha moje ko misije, kako piše u dekretu Gradskog vijeća)... pa ipak, ne znam da li me razumijete, ipak nekako nisam posve savršen. Šta kažete na takvu pakost? Što su sve oni žrtvovali za mene, i učinili za mene, i kako se hvale mnome, i kako mi prave reklamu (tako mi kažu) na svakom koraku, a ipak ja neću da budem savršen. Jeste li ikad čuli za tako nešto? Naprosto neću da budem savršen. Kakav jebeni klinjo! Dođu mi u posjet: 69


- Otkud ti taj tepih? - pita me otac kreveljeći se. - Jesi li to kupio u nekoj staretinarnici ili ti je to netko poklonio? - Meni se taj tepih sviđa. - Ma hajde bježi - kaže otac - taj pohaban tepih. Vedro: - Rabljen je, ali nije pohaban. Je li u redu? Dosta? - Ama, molim te lijepo, Alex - kaže majka - to je stari tepih. - Spotaknut ćeš se o njega - kaže otac - i iščašiti koljeno, a onda ćeš se naći u lijepom sosu. - A kakvo ti je koljeno, to baš neće biti zabavno - značajno će majka. Ako ovako nastave, ubrzo će njih dvoje smotati taj sag i izbaciti ga kroz prozor. I onda mene odvesti kući! - Tom tepihu ništa ne fali. Kao ni mom koljenu. - Falilo mu je - hiti majka da me podsjeti - kad si nosio gips, dušo, sve do kuka. Kako je samo šlepao taj gips! Kako je bio očajan! - Tada mi je, mama, bilo četrnaest godina. - Aha, a kad su ti ga skinuli, nisi mogao saviti nogu - kaže otac - pa sam ja mislio da ćeš ostati bogalj do kraja života. Govorio sam mu: »Savij nogu! Savij je!« Moljakao sam ga ujutro, u podne i navečer: »Zar hoćeš da ostaneš bogalj do kraja života? Savij tu nogu!« - Nasmrt si nas isprepadao tim svojim koljenom. - Ali to je bilo tisuću devetsto četrdeset i sedme. A sad je tisuću devetsto šezdeset šesta. Skinuo sam taj gips prije gotovo dvadeset godina! Kako glasi uvjerljiv odgovor moje majke? - Dobro, dobro, bit ćeš i ti jednom roditelj pa ćeš vidjeti kako je to. A onda se možda više nećeš podsmjehivati svojim roditeljima. Geslo koje je urezano na licu židovskog novčića - na tijelu svakog židovskog djeteta! - nije U BOGA VJERUJEMO, nego BIT ĆEŠ I TI JEDNOM RODITELJ PA ĆEŠ VIDJETI KAKO JE TO. - Ti misliš, Alex, da će to još biti za našeg života? - pita me otac podrugljivac. - Misliš da će se to zbiti prije nego što ja legnem u grob? Ne, on se radije izlaže opasnosti da hoda po tom pohabanom tepihu! - Podrugljivac i logičar! - Pa da raskoli sebi glavu! Ali, dopusti da te nešto upitam, sine moj samostalni, tko će uopće znati da si ti ovdje dok budeš ležao krvareći na podu? 70


Kad god se ne javiš na telefon, vidim te kako ležiš ovdje, sam bog zna šta ti je, i koga imaš da se brine za tebe? Tko bi ti uopće donio tanjur juhe kad bi ti se, ne daj bože, nešto strašno dogodilo? - Ja se mogu brinuti sam za sebe! Ja nisam kao neki ljudi - bome, još si prilično oštar prema svom starom, a Al? - neki ljudi koje poznajem a koji neprestano najavljuju totalnu katastrofu! - Vidjet ćeš - kaže otac klimajući žalosno glavom - razboljet ćeš se - a onda najednom srdito procvili, otme mu se jauk bogzna otkud odajući pravu mržnju prema meni: - ostarjet ćeš i onda nećeš više biti tako samostalan i važan! - Alex, Alex - počinje sad majka dok otac odlazi do prozora da se oporavi, te uzgred prijezirno govori nešto o »kraju u kojem stanuje«. Ja radim za grad New York, a on bi još htio da stanujem u lijepom Newarku! - Mama, meni je trideset tri godine i ja sam član Komisije za međuljudske odnose u gradu New Yorku! Bio sam najbolji student na svojoj godini pravnog fakulteta! Sjećaš li se? Bio sam uvijek najbolji đak u svim razredima! U svojoj dvadeset petoj godini bio sam već specijalni savjetnik Pododbora za stambena pitanja - Kongresa Sjedinjenih Država, mama! Amerike! Kad bih htio, mama, mogao bih biti u Wall Streetu! Ja sam veoma cijenjen stručnjak, to bi ti bar trebalo biti jasno! Upravo sad, mama, vodim istragu o protuzakonitoj diskriminatorskoj politici u građevinarskoj djelatnosti u New Yorku - o rasnoj diskriminaciji! Nagovaram predstavnike željezarskih sindikata da mi odaju svoje male tajne! To sam upravo jučer radio! Slušaj, ja sam pomogao da se raščisti onaj skandal oko televizijskog kviza, sjećaš li se? Ama, čemu da dalje govorim? Čemu da govorim svojim prigušenim visokim pubertetskim glasom? Bože dragi, Židov kome su roditelji još živi petnaestogodišnji je dječak i ostat će petnaestogodišnji dječak dok oni ne umru! Kako bilo da bilo, Sophie me već dotle uhvatila za ruku i, prižmirivši, čeka da izrigam svoj posljednji uspjeh kojeg se mogu sjetiti, posljednje dobro djelo koje sam učinio, pa da mi kaže: - Ali za nas, za nas si ti još beba, dušo! - A zatim slijedi šapat, Sophijin glasoviti šapat koji svatko u sobi može čuti bez po muke, jer ona je veoma obzirna: - Reci mu da ti je žao. Poljubi ga! Tvoj bi poljubac izmijenio svijet. Moj bi poljubac izmijenio svijet! Doktore! Doktore! Kako sam ono rekao, petnaestogodišnji? Oprostite, mislio sam desetogodišnji! Mislio sam petogodišnji! Mislio sam nijednogodišnji! Židov kome su roditelji živi pola je 71


vremena nemoćno djetešce! Slušajte, dajte mi pomozite, molim vas - i to brzo! Izvucite me brže-bolje iz ove uloge potuljenog sina iz židovskog vica! Jer, to se pomalo zgadi čovjeku kad mu je trideset tri godine! Pa to, znate, i hojta čovjeka, ima tu i boli, čovjek pomalo i pati, ako smijem tako reći - samo taj dio zabavljač Sam Levenson ne spominje. Dabome, oni lijepo sjede u dvorani Concorda, žene sa svojim nercovima a muškarci u svojim fosforescentnim odijelima i, bože moj, smiju li se, smiju, smiju i smiju - »U pomoć, u pomoć, utaplja mi se sin liječnik!« - ha-ha-ha, ha-ha-ha, samo šta je s bolom, Myrone Cohenu? Šta je s frajerom koji se zbilja utaplja? Koji zbilja tone u moru roditeljske nepopustljivosti! Šta je s njim - a to sam, Myrone Cohenu, slučajno ja! Doktore, kad vam kažem, ja više ne mogu živjeti u svijetu kojem dimenzije određuje neki vulgarni klaun iz noćnog bara. Neki - neki crni humorist! Jer, takvi su ti crni humoristi - naravno! - ti Hennyji Youngmani i Miltoni Berlesi koji ih tako dobro nasmijavaju u »Fountainebleauu«, i to čime? Pričama o umorstvima i sakaćenju! »U pomoć«, viče žena i trči po pijesku u Miami Beachu, »u pomoć, utaplja mi se sin liječnik!« Ha-ha-ha - samo što je to, gospođo, moj sin pacijent! I kako se utaplja! Doktore, dajte mi skinite te ljude s kurca, molim vas! Strava je vrlo smiješna na pozornici - ali živjeti u njoj nije smiješno, hvala lijepa! Samo mi recite kako, pa ću to sam učiniti! Samo mi recite šta, pa ću im sam skresati u lice! Kidaj, Sophie! Odjebi, Jack! Odlazite već jednom! Naime, evo vam jednog vica, na primjer. Troje Židova šetaju se ulicom, moja majka, moj otac i ja. To je bilo ljetos, baš prije nego što sam pošao na godišnji odmor. Poručali smo (»Imate li kakve ribe?« pita otac konobara u otmjenom francuskom restoranu u koji sam ih doveo da im pokažem da sam odrastao čovjek - »Oui, monsieur, imamo...« »Dobro, dajte mi onda ribe« - kaže otac - »ali pazite da bude topla«), poručali smo i nakon toga, žvačući svoj »titralac« (protiv suviška kiseline u želucu), pratim ih dobar komad puta do taksija koji će ih odvesti do posljednje autobusne stanice na aerodromu. Otac odmah počinje o tome kako ih nisam obišao pet sedmica (a ja sam mislio da smo sve to pretresli u restoranu dok je majka šaputala konobaru neka pripazi da riba za njezina »velikog dečka« - to sam ja, ljudi! - bude dobro pečena), a sad me neće biti mjesec dana pa, sve u svemu, kad oni uopće vide svog sina? Viđaju kćerku, i kćerkinu djecu, i to prilično često, ali ni to nije kako treba. - Taj naš zet - kaže otac - ako ne kažem njegovoj djeci ono što je psihološki ispravno, ako ne držim predavanje iz psihologije rođenoj unučadi, hoće da me strpa u zatvor! Baš me briga za što on sebe smatra, ali za mene on 72


još uvijek misli kao komunist. Sve što kažem svojim rođenim unukama mora on odobriti, taj gospodin cenzor! Njihova je kći sad gospođa Feibish, a njene su kćerkice isto tako Feibishovke. Gdje su oni Portnoyi o kojima je on sanjao? U mojoj kesi. - Slušaj - vičem kao da se gušim - pa evo, sad me vidiš! Evo, ovaj čas si sa mnom! Ali on se zaletio kao sivonja i, otkako se više ne boji da će se ugušiti od ribljih kostiju, ne možeš ga obuzdati - gospodin i gospođa Schmuck imaju Seymoura i njegovu lijepu ženu i njihove sedam tisuća genijalne i lijepe djece koji dolaze k njima svaki petak uvečer... - Slušaj, ja imam pune ruke posla! Torba mi je puna važnih spisa koje moram riješiti!... - Ma hajde bježi - odgovara on - moraš valjda jesti, mogao bi doći na večeru bar jedanput na tjedan, jer ionako moraš jesti kad dođe šest sati, nije li tako? A tko se sad javlja za riječ, tko drugi nego Sophie, koja ga izvještava kako su njoj, kad je bila djevojčica, njezini roditelji uvijek govorili da učini ovo, da učini ono, i kako je ona zbog toga ponekad bila nesretna i kivna na njih, i kako moj otac ne bi smio navaljivati na mene, te zaključuje: - Alexander je, Jack, već velik dečko i ima pravo da sam donosi odluke, ja sam mu to uvijek govorila. Šta si uvijek? Što je to rekla? Ma, čemu da vam dalje govorim? Kakvog ima smisla biti ovako opsjednut nečim? Kakvog ima smisla biti ovako sitničav? Zašto nisam dobričina kao Sam Levenson pa da se svemu tome nasmijem i gotovo? Samo da dovršim. I tako oni ulaze u taksi. - Poljubi ga - šapće mi majka - pa ti putuješ čak u Evropu! Dakako da ju je otac čuo - zato je i spustila glas da je svi čujemo - pa ga hvata panika. Svake godine, od mjeseca rujna, vječito me zapitkuje kakvi su mi planovi za idući kolovoz - a sad je shvatio da sam ga nadmudrio - nije dosta što putujem ponoćnim avionom na drugi kontinent nego on uopće nema pojma koja ću sve mjesta obići. Upalilo je! Uspio sam! -...Ali kamo u Evropu? Evropa je pola kugle zemaljske... - viče on dok ja izvana zatvaram vrata taksija. - Pa rekao sam ti da ne znam. 73


- Kako to misliš? Moraš znati! Kako ćeš doći tamo ako »ne znaš«... - Žalim slučaj... Sav očajan, nagnuo se preko majke - baš dok ja zatvaram vrata - joj, pazi na prste, molim te! Bože, kakav otac! Koji je vječito uza me! Koga sam ujutro zatjecao kako čvrsto spava na zahodskoj školjci, s pidžamom na koljenima a brade oborene na prsa. Ustaje ujutro u četvrt do šest da bi mogao nesmetano sjediti puni sat na šekretu ufajući se žarko da će mu se utroba smilovati ako bude prema njoj tako dobar i obziran, pa će popustiti, pa će naposljetku reći: »Dobro, Jack, pobijedio si«, i obdariti jadnika s pet-šest tričavih brabonjaka. - Isuse Bože! - prostenje kad ga probudim da bih se mogao umiti radi škole, kad shvati da je već gotovo sedam i pol a u školjci, na kojoj je spavao sat vremena, nalazi se, ako ga je sreća poslužila, jedna jedina smeđa upaljena kuglica kakvu bi čovjek možda očekivao iz gužnjaka jednog kunića, ali ne i iz rektuma jednog čovjeka koji sad mora, sav začepljen, odraditi svojih dvanaest sati. - Sedam i pol? Pa zašto mi niste ništa rekli? - Hop-la, već je obučen, u kaputu i sa šeširom na glavi, s velikom crnom sabirnom knjigom u ruci, stojećki guta svoje kuhane suhe šljive i pahuljice od mekinja i puni džep suhim voćem, koje bi kod običnog čovjeka izazvalo nešto nalik na srdobolju. Da ti kažem po istini, morao bih ugurati granatu u guzicu - šapće mi u povjerenju dok majka sjedi u kupaonici, a sestra se oblači za školu u svojoj »sobi«, prostoriji za sunčanje - imam toliko mekinja u sebi da bih mogao porinuti i bojni brod iz sebe. Evo bogami, tu su mi do grla! - Tada, budući da se ja počinjem smijuckati a i on se zabavlja onako zajedljivo kako umije, otvara usta i pokazuje mi palcem u grlo. - Pogledaj! Vidiš li mrak unutri? Ali to nije samo mrak nego i sve one suhe šljive koje su se digle sve do mjesta gdje su mi nekad bili krajnici. Hvala bogu što su mi ih izvadili, jer inače ne bi bilo dovoljno mjesta. - Krasne priče - viče majka iz kupaonice. - Krasne priče pričaš djetetu! - Kakve priče? - uzvikuje on. - To je živa istina - a u idućem trenutku već srdito taba po kući derući se: - Šešir, gdje mi je šešir, zakasnit ću, tko je vidio moj šešir? - a majka dolazi u kuhinju i upućuje mi svoj strpljivi, vječni, sveznajući pogled sflnge... i čeka... i evo ga iz hodnika, ječi i samo što ga nije udarila kap, duboko je ožalošćen: - Gdje mi je šešir? Ma, gdje je taj šešir? i tek tada, potiho, iz dubine svoje sveznajuće duše, ona mu odgovara: - Na glavi ti je, tupane! Načas se čini da mu u očima nema ni traga ljudskog iskustva ni shvaćanja; 74


stoji tako, tup, kao neka stvar, tijelo puno govana i ništa više. Tada mu se vraća svijest - jest, ipak će morati izići u svijet jer je šešir tu, nigdje drugdje nego na njegovoj glavi. - Ah, pa da - kaže i posegne u čudu za šeširom, a onda izleti iz kuće i uleti u Kaiser, i Natčovjeka neće više biti do mraka. Kaiser, vrijeme je da vam ispričam priču o Kaiseru - kako me ponosno poveo sa sobom kad je, nakon rata, pošao da zamijeni Dodge iz 1939. godine novim automobilom, novom markom, novim modelom, svim novim - kakva savršena prilika za američkog tatu da zadivi svog američkog sina! - i kako se brzoreki trgovac držao kao da ne može vjerovati svojim ušima, vladao se kao nevjerni Toma, kad god bi moj otac odgovorio: - Ne! - na svaku njegovu ponudu da kupi jednu od onih tisuću dodatnih stvarčica za auto. - Pa dobro, ja ću vam reći što mislim a vi učinite kako želite - kaže taj beskarakterni kučkin sin - kola će vam biti dvjesta posto ljepša ako uzmete gume s bijelim rubom, slažeš li se, momče? Zar ne bi volio da ti tata uzme barem gume s bijelim rubom? Barem. Eh, ti, ljigavi pizdeku! Obraćaš se meni ne bi li zajebao mog matorog - bijedni, kukavni lopove, da ti pas mater! Ama koji si ti kurac, da mi je znati, da nam tu popuješ - nekakav kurčevi prodavač Kaisera-Frasera! Gdje li si sad, gade jedan, htio si nas zastrašiti, a? - Ne, neću gume s bijelim rubom - mumlja moj poniženi otac, a ja samo sliježem ramenima jer mi je neugodno što on nije sposoban da pribavi meni i mojoj obitelji lijepe stvari u životu. Kako bilo da bilo, odjurio je na posao u svom Kaiseru bez radija i bez guma s bijelim rubom, a u ured će ga pustiti čistačica. A ja vas pitam zašto baš on mora ujutro podizati zastore u svom uredu? Zašto on mora svaki dan raditi dulje od svih agenata osiguravajućih društava na svijetu? Radi koga? Radi mene? Ah, ako je tako, ako je tako, ako je to razlog, onda je zbilja sve tako jebeno i tragično da se ne može više podnijeti. Nesporazum je suviše krupan. Radi mene? Budi tako dobar i nemoj to više činiti radi mene! Nemoj, molim te, tražiti razlog zašto ti je život takav kakav jest, pa onda doći s Alexom! Jer ja nisam alfa i omega svačijeg života! Ja neću da šlepam taj teret do kraja života! Čuješ li me? Neću! Nemoj se više iščudavati što letim u Evropu, na tisuće i tisuće kilometara daleko, upravo pošto si ti navršio šezdeset i šest i mogao bi svaki čas odapeti, kao oni o kojima najprije čitaš svako jutro u Timesu. Ljudi njegovih godina, pa i mlađi, umiru - sad su još tu, a u idućem ih 75


trenu nema, i on, očito, misli, ako sam samo s onu stranu Hudsona umjesto s onu stranu Atlantika... Slušajte, šta on zapravo misli? Da se to naprosto neće dogoditi ako ja budem u blizini? Da ću mu pritrčati, uhvatiti ga za ruku i povratiti ga tako u život? Zar on zaista misli da ja imam nekakvu moć da otjeram smrt? Da sam uskrsnuće i život? Moj tata, pa pravi kršćanski vjernik! A da to i ne zna! Njegova smrt. Njegova smrt i njegova utroba - činjenica je da sam ja gotovo isto toliko zaokupljen njima koliko i on sam. Kad god primim brzojav, kad god telefon zazvoni iza ponoći, osjećam kako mi se želudac prazni kao praonik i kažem naglas-naglas! - »Umro je!« Jer, očito, i ja vjerujem u to, vjerujem da ga nekako mogu spasiti od uništenja - mogu i moram! Ali, otkud svima nama ta smiješna i apsurdna misao da sam ja toliko moćan, toliko dragocjen, toliko potreban svakome da preživi! Šta je to s tim židovskim roditeljima - jer ja nisam sam na ovom brodu, ma kakvi, ja sam na najvećem brodu za prijevoz trupa... samo zavirite kroz okanca pa ćete nas vidjeti naslagane na ležajevima kao sardine, jaučemo i stenjemo žaleći sami sebe, žalosni i buljooki sinovi židovskih roditelja, dozlaboga nam je mučno od ljuljanja na tim visokim valovima osjećaja krivnje - tako pokatkad zamišljam nas, mene i moje plačidrugove, melankolike i pametnjakoviće što još plovimo, kao i naši preci - a tako nam je mučno, kao psima, i neprestance uzvikujemo, sad jedan, sad drugi: »Tata, kako si mogao to učiniti?« »Mama, zašto si to učinila?« pa kakve priče pričamo, dok se veliki brod naginje i ljulja, kako se natječemo - tko je imao najstrožu majku a tko najzatucanijeg oca, nije to ništa prema mojima, gade jedan, poniženje za poniženjem, sramota za sramotom... povraćanje u nužniku nakon jela, histeričan samrtnički smijeh na ležajevima, i suze - ovdje mlaka isplakana od kajanja, ondje mlaka od ogorčenja - dok bi okom trenuo, tijelo jednog čovjeka (s dječačkim mozgom) diže se u nemoćnu bijesu da izmlati madrac iznad sebe, ali učas ponovo klone šibajući sama sebe prijekorima. O, moji židovski prijatelji! Moja prostačka braćo opterećena osjećajem krivnje! Jarani moji! Drugovi moji! Hoće li se ovaj kurčevi brod ikad prestati valjati? Kad? Kad, da se prestanemo tužiti kako nam je zlo - i da iziđemo na zrak i živimo! Doktore Spielvogelu, ništa ne vrijedi prebacivati krivicu na druge okrivljavanje je još bolest, naravno, naravno - pa ipak, šta je bilo tim našim židovskim roditeljima, šta im je bilo da su mogli uvjeriti nas, židovske dječake, da smo u jednu ruku prinčevi, jedinstveni kao jednorozi, u jednu ruku, geniji i pametni kao nitko drugi i lijepi kao nitko drugi u povijesti djetinjstva 76


spasitelji i puko savršenstvo u jednu ruku, a u drugu ruku takvi nespretni, nesposobni, lakomisleni, nemoćni, sebični, opaki mali govnari, mali nezahvalnici! - Ali kamo u Evropu?... - dovikuje mi dok se taksi odmiče od rubnjaka. - Ne znam kamo - vičem za njim mašući mu veselo rukom. Trideset tri mi je godina i napokon sam se oslobodio majke i oca! Na mjesec dana. - Ali kako ćemo ti znati adresu? Radost. Puka radost! - Nećete znati! - Ali šta ako ja... - Šta ako ti? - smijem se. - Kakvo te to opet »šta ako ti« muči? - Šta ako ja... - O, bože, zar mi zbilja to dovikuje iz taksija? Zar su njegov strah, njegova pohlepa, njegova potreba i vjera u mene toliki da zaista izvikuje te riječi po ulicama New Yorka? - Šta ako ja umrem? Jer, to je ono što čujem, doktore. Posljednje riječi koje čujem prije leta u Evropu - i to s O-picom o kojoj oni nemaju ni pojma. »Šta ako ja umrem?« a ja lijepo odlazim na orgijanje u inozemstvo. ... Ali jesu li riječi koje čujem zaista izgovorene, to je opet drugo pitanje. I čujem li ono što čujem iz samilosti prema njemu, od muke zbog neminovnosti tog užasnog događaja, njegove smrti, ili zato što jedva čekam da se to dogodi, to je opet nešto drugo. Ali to vi, naravno, razumijete, to je, naravno, vaš kruh. Rekao sam vam da je detalj koji me se najsnažnije dojmio u samoubojstvu Ronalda Nimkina bilo ono pisamce koje je on napisao svojoj majci i prikvačio ga za onu svoju široku luđačku košulju, onu svoju zgodnu uškrobljenu majicu. Znate li šta je napisao? Pogodite! Posljednja Ronaldova poruka mami? Pogodite! Gđa Blumenthal te moli da poneseš večeras svoja pravila kineskog domina. Ronald Zar to ne znači biti dobar kao kruh? Zar to nije bio dobar dječak, pažljiv 77


dječak, ljubazan i uljudan i dobro odgojen dječak, zgodan židovski dječak zbog kojeg se nikad nitko nije trebao sramiti? Reci hvala, dušo! Reci molim, dušo! Reci oprosti, Alex! Reci oprosti! Ispričaj se! Ama zašto? Šta sam opet učinio? Gle, zavukao sam se pod krevet, leđa sam okrenuo zidu, i neću da kažem oprosti, a neću ni da se izvučem ispod kreveta i snosim posljedice. Neću! A ona je uzela metlu i pokušava izmesti moju trulu strvinu načistac. O, sjeno Gregora Samse!{9} Zdravo, Alex! Zbogom, Franz! - Zamoli me za oproštenje jer inače... I nema kod mene »možda«! Pet mi je godina, možda šest, a ona mi govori »jer inače« i »nema kod mene možda« kao da je već vani odred koji će me strijeljati, kao da već pokrivaju ulicu novinama za moje smaknuće. A sad evo i oca - pošto je ugodno proveo dan nastojeći utrapiti police za osiguranje života Crncima koji nisu čak sigurni ni jesu li živi, vratio se kući histeričnoj ženi i preobraženom djetetu - jer, šta sam ono učinio ja, sušta dobrota? Nešto nevjerojatno, nepojmljivo, ili sam je udario nogom u goljenicu, ili sam je ugrizao. Ne bih htio da pomislite da se hvalim, ali zaista vjerujem da sam učinio i jedno i drugo. - A zašto? - pita me ona i klekne na pod da mi džepnom svjetiljkom osvijetli oči. - Kako si mogao tako nešto učiniti? O, priprosta dušo, zašto se Ronald Nimkin odrekao života i klavira? ZATO ŠTO VIŠE NE MOŽEMO TO TRPJETI! ZATO ŠTO STE VI JEBENE ŽIDOVSKE MAJKE TAKO ZAGULJENE DA VAS ČOVJEK NE MOŽE PODNOSITI! Pročitao sam, doktore, što je Freud napisao o Leonardu i, oprostite mi na neskromnosti, ali moje su tlapnje navlas iste: ona ptičurina što guši ljude udara me tako bjesomučno krilima po licu i ustima da ne mogu ni dahnuti. Šta mi želimo, ja, Ronald i Leonardo? Da nas ostave na miru! Barem svaki put na pola sata! Prestanite nam već jednom hokati da budemo dobri! Hokati da budemo zlatni! Ostavite nas, bogamu, da na miru natežemo svoje male pimpeke i preglavljujemo svoje male sebične misli - prestanite nam već jednom uljuđivati ruke, ritice i usta! Jebeš vitamine i riblje ulje! Samo nam dajte svaki dan našu porciju bluda! I oprostite nam grijehe naše - koji čak i nisu grijesi! -... Tko je vidio da mali dečko udara nogom rođenu majku u goljenicu?... To govori otac... a pogledajte mu samo ruke! Ja zapravo nikad nisam dosad primijetio kakve podlaktice ima taj čovjek. On možda nema gume s bijelim rubom ni velike škole, ali ima ručetine koje nisu mačji kašalj. A, 78


Isukrste, kako je ljut! Ali zašto? Pa ja sam je, šmuk jedan, udario nogom djelomično i radi tebe! -... Ugriz čovjeka gori je od ugriza psa, znaš li ti to, a? Izvuci se ispod tog kreveta! Čuješ li ti mene, to što si učinio majci gore je nego što bi mogao učiniti pas! A dere se tako glasno i tako uvjerljivo da moja inače mirna sestra bježi u kuhinju, iz usta joj se otimaju silni urlici od straha, te se skuplja između hladionika i zida u položaj koji sad nazivamo položajem embrija. Ili mi se bar čini da se sjećam toga, iako bi valjda bilo umjesno upitati otkud ja znam što se zbiva u kuhinji kad se još krijem ispod kreveta. - Pa neka me i ugrizao, neka me i udario nogom - a svejednako me pokušava istjerati metlom iz mog brloga - ali šta da radim s djetetom koje neće ni da me zamoli za oproštenje? Koje neće da kaže rođenoj majci neka mu oprosti i da nikad, nikad više neće ništa tako učiniti, nikad! Šta ćemo, tata, s takvim dečkom u našoj kući? Zeza li se ona? Misli li ona to ozbiljno? Zašto ne pozove cajkane i ne otpremi me u popravilište, ako sam zaista nepopravljiv? »Alexandre Portnoyu, star pet godina, ovime se osuđujete na smrt vješanjem zato što niste htjeli zamoliti majku za oproštenje«. Čovjek bi pomislio da je dijete koje lapće njihovo mlijeko i kupa se sa svojim patkama i brodovima u njihovoj kadi najtraženiji zločinac u Americi. A zapravo mi u ovoj kući igramo neku vrstu parodije na Kralja Leara, ja igram Cordeliju! Ona na telefonu vječito priča svakome tko je ne sluša na drugoj strani žice kako joj je najveća mana što je suviše dobra. Jer oni je sigurno ne slušaju, oni sigurno ne klimaju glavom i ne zapisuju u telefonski notes ono prozirno, samoživo, abnormalno sranje koje može prozrijeti čak i dijete predškolske dobi. - Znaš li, Rose, koja je moja najveća mana? Mrsko mi je da to kažem tebi, ali ja sam suviše dobra. To su njezine riječi, doktore, koje ja nosim sve ove godine snimljene u glavi. I još mi ne idu u glavu! To su zbiljske poruke koje te Rose, i Sophije, i Golde, i Pearle prenose jedna drugoj danomice! - Ja dajem sve od sebe drugima - priznaje ona uzdišući - a oni meni zauzvrat daju po zubima, a moja je mana da ja, ma koliko me ćuškali, ne mogu da ne budem dobra. Drek, Sophie, zašto bar ne pokušaš? Zašto svi ne pokušamo? Jer biti zločest, majko, to je teško - biti zločest i uživati u tome! Tako mi, dječaci, 79


postajemo muškarci, majko! Ta što je moja savjest, takozvana, učinila od moje seksualnosti, moje prirodnosti, moje hrabrosti! Šta vrijedi što se itekako trudim da prođem nekažnjen zbog nekih postupaka, ostaje činjenica da ne prolazim nekažnjen. Obilježen sam kao auto-karta od glave do pete svladavanjem svojih osjećaja. Možete putovati po meni uzduž i poprijeko najmodernijim auto-putovima stida, kompleksa i bojazni. Vidiš, i ja sam suviše dobar, majko, i ja pucam od ćudorednosti - baš kao i ti! Jesi li me ikad vidjela da sam pokušao pušiti? Nalik sam na Bette Davis. Danas dječaci i djevočice koji još nisu ni toliko stari da bi mogli biti proglašeni bar-mizvama cuclaju marihuanu kao da je mentol-bombon, a ja još ne znam držati ni »Lucky Strike« u ruci. Eto vidiš, mama, kako sam ja dobar, Ne pušim, gotovo uopće ne pijem, ne uživam droge, ne pozajmljujem novce niti se kartam, ne mogu slagati a da se ne preznojim kao da prelazim ekvator. Dakako da, recimo, mnogo fukam, ali vjeruj mi da je to otprilike sav moj uspjeh u griješenju. Vidiš što sam učinio s O-picom - ostavio sam je, pobjegao sam u strahu od nje, od djevojke koja ima pičku o kakvoj sam svega života sanjao kako je ližem. Zašto je čak i malo raspuštenosti iznad mojih mogućnosti? Zašto mi i najmanje odstupanje od pristojnih običaja zadaje takve užasne muke? Kad mrzim te jebene običaje! Kad sam toliko pametan da ne vjerujem u tabue! Doktore moj, doktore, šta vi kažete, DA STRPAMO ID NATRAG U JID! Oslobodite libido ovog dragog židovskog dječaka, molim vas lijepo! Podignite cijenu ako hoćete - šta košta, košta! Samo da ne prezam više od dubokih, mračnih užitaka! Mamice, mamice, šta si ti zapravo htjela napraviti od mene, čudovište kakvo je bio Ronald Nimkin? Otkud ti ta ideja da je najdivnije što mogu biti u životu da budem poslušan? Mali džentlmen? Baš to od svih mogućih težnja za stvorenje od krvi i mesa! - Alex - kažeš mi dok izlazimo iz restorana u željezničkom vagonu u Weequahicu, i nemoj me krivo shvatiti, ja padam na to, pohvala je pohvala i ja je primam, ma kakva ona bila - Alex - kažeš mi, a ja sam sav upicanjen, kravata mi je pričvršćena iglom, sportski kaput u dva tona - kako si lijepo rezao meso! Kako si lijepo jeo onaj pečeni krumpir, ništa nisi prosuo! Najradije bih te poljubila, nisam u životu vidjela takva malog džentlmena s nalim ubrusom na krilu! Peder, majko! Pred tobom je bio mali peder - upravo ono što je tvoj program dresure trebalo da proizvede. Pa, naravno! Naravno! Nije zapravo čudo što nisam mrtav kao Ronald Nimkin, nego što nisam kao oni zgodni mladići koje viđam kako se šetaju držeći se za ruke u subotu prije podne u robnoj kući Bloomingdale. Majko, plaža na Fire Islandu puna je zgodnih 80


židovskih momaka, namazanih kremom za sunčanje i u bikinijima, koji su također, uvjeren sam, pravi mali džentlmeni u restoranima, koji su također pomagali mamicama da slože kineski domino u ponedjeljak navečer, prije nego što gospođe dođu da igraju. Bože svemogući! Kako sam ja uopće, nakon toliko godina slaganja domina - jedan bum! Drugi tres! Domino! - upao u svijet pičkica, to je čudo. Zatvaram oči i nije mi osobito teško zamisliti sebe kako stanujem u Ocean Beachu s nekim Sheldonom koji si maže oči. - Ma, jebi se, Shelly, to su tvoji prijatelji, ispeci ti kruh s češnjakom! - Majko, tvoji su mali džentlmeni svi već odrasli i eno ih gdje leže na frotir-ručnicima boje lavande, obuzeti svojim pomamnim narcisizmom. - Alex? Kralj Aleksandar? Srce, jesi li vidio gdje sam stavio tarkanj? - Eto ti, mamice, tvog malog džentlmena, ljubi nekakvog Sheldona u usta! Zbog neke njegove mirodije! - Znaš šta sam pročitala u Cosmopolitanu? - pita moja majka oca. - Da ima žena homoseksualaca! - Ma hajde bježi - mumlja tata Medo - kakve su opet to budalaštine, kakvo je to opet sranje... - Ama, Jack, kad ti kažem! Pročitala sam to u Cosmopolitanu! Pokazat ću ti taj članak! - Ma hajde bježi, oni to štampaju samo radi bolje prođe... Mama! Tata! Ima i gorih stvari - ima ljudi koji jebu piliće! Ima ljudi koji fukaju mrtvace! Vi ne možete ni zamisliti kako neki ljudi reagiraju na odsluženje osude na petnaest ili dvadeset godina da žive po tome kakav neki šašavi gad ima pojam o »dobru«! Pa zato, mamice, ako sam te udario nogom u goljenicu, ako sam te ugrizao u ruku sve do kosti, budi sretna! Jer da sam sve ono zadržao u sebi, vjeruj mi da bi i ti možda jednog dana našla kod kuće prištavi leš pubertetlije kako visi o očevu remenu nad kadom. Ili, što je još gore, ljetos ne bi sjedila šiva nad sinom što je pobjegao u daleku Evropu, nego bismo možda večerali na mojoj »terasi« na Fire Islandu - vi dvoje, ja i Sheldon. A ako se još sjećaš šta je onaj gojiše jastog učinio od tvojih kiška, zamisli samo kakve bi imala muke da ne povratiš Shellyjev sauce béarnaise! Eto vidiš. Kakvu sam pantomimu morao izvesti da svučem vjetrovku i stavim je na krilo kako bih sakrio kitu koju sam te večeri ogolio pred osnovnim elementima! A sve to radi vozača u čijoj je poljskoj moći bilo da jednostavno upali svjetla u autobusu i time upropasti u jednom jedinom trenutku petnaest godina urednih 81


bilježnica, odličnih ocjena i pranja zubi dva puta na dan i nejedenja neopranog voća... Kako je vruće! Uh, što je vruće! Bogami, bit će najbolje da skinem ovu vjetrovku i lijepo je, uredno složim na krilo... Ama, šta ja ovo radim? Otac me lijepo upozorio da Poljak mora bar jedanput na dan izgaziti svojim velikim blesavim nogama kosti kojeg Židova. Zašto se ovako izlažem opasnosti pred svojim najgorim neprijateljem? Šta će biti ako me ulove? Pola vožnje kroz tunel treba mi da tiho povučem patentni zatvarač na rasporku - i evo ga, tu je, opet je skočio, kao i uvijek nabrekao, puca od prohtjeva, poput nekog kretenskog makrokefalusa što zagorčava život roditeljima svojim nezasitnim potrebama. - Izdrkaj me - govori mi to svilenasto čudovište. - Ovdje? Sad? - Ovdje i sad, naravno. Kad će se opet ukazati ovakva prilika? Zar ne znaš šta je ta djevojka koja spava pored tebe? Samo joj pogledaj nos! - Kakav nos? - Pa, u tome je vic, jedva da ga ima. Pogledaj tu kosu, kao da je s kolovrata. Sjećaš li se »lana« o kojem si učio u školi? To ti je ljudski lan! Šmuk, to je ono pravo. Šikse! A spava! Ili se možda samo pravi da spava, što je vrlo vjerojatno. Pravi se da spava, a govori u po glasa: »Hajde, veliki moj dečko, čini sa mnom sve one razne proste stvari koje si oduvijek želio!« - Je li to moguće? - Dušo - pjevuši mi kurac - dopusti mi samo da ti počnem nabrajati sve one razne proste stvari koje bi ona htjela da činiš s njom! Prvo, ona želi da je zgrabiš za one njene tvrde šikse sisice. - Zbilja? - Želi da kopaš do besvijesti prstom po njenoj šikse pizdi. - O, bože! Do besvijesti! - To ti je prilika kakva ti se možda nikad više neće pružiti. Dok god si živ. - Eh, ali u tome je vic koliko ću dugo poživjeti? Vozačevo se prezime sastoji od samih iksa i ipsilona - ti su Poljaci, ako moj otac ima pravo, izravni potomci volova! Ali tko da iziđe na kraj s kurcem koji se digao? Ven derpuc štet, ligt der sehel in drerd. Znate li za tu glasovitu uzrečicu? Kad se kurac digne, mozak ode na pašu! Kad se kurac digne, pamet stane! I zbilja je tako! Skoči kao pas kroz obruč, pravo u narukvicu koju sam mu za ovu prigodu sačinio od srednjeg prsta, 82


kažiprsta i palca, Posao za tri prsta s odsječnim zamasima od po centimetar i pol počevši od korijena - ovako će biti najbolje u autobusu, ovako će (nadajmo se) moja vjetrovka naj manje poskakivati i tresti se. Dakako da je ovakvom tehnikom zanemaren osjetljiv glavić, ali čak ni seksualni manijak ne može zatvarati oči pred činjenicom da se dobar dio života sastoji od odricanja i vladanja samim sobom. Posao za tri prsta izmislio sam za drkanje na javnim mjestima - njime sam se već poslužio u kabaretu Empire u centru Newarka. Jedne nedjelje prije podne - povodeći se za Smolkom, mojim Tomom Sawyerom - odlazim od kuće prema školi, fućkajući i noseći sa sobom bejzbolsku rukavicu i, dok me nitko ne gleda (očito je da jedva mogu vjerovati da me nitko ne gleda), uskačem u prazni autobus broj 14 i vozim se sve vrijeme skutren na svom sjedalu. Možete zamisliti koliko ima rulje pred jednim kabaretom u nedjelju prije podne! Centar je Newarka pust i tih kao Sahara, osim ispred Empirea, gdje je svjetina nalik na posadu što je pobjegla s broda na kojem je izbila epidemija skorbuta. Jesam li lud što idem unutra? Sam bog zna kakvu ću bolest pokupiti s onih sjedala! - Ma svejedno uđi, jebeš bolest! - govori mi manijak u mikrofon mojih gaća sa štitnikom. - Zar ti nije jasno što ćeš vidjeti ondje unutri? Pravu mindžu. - Mindžu? - Jest, čitavu stvar, svu upaljenu, mokru i spremnu za posao. - Ama, dobit ću sifu samo ako dotaknem kartu! Uhvatit će mi se za potplate patika pa ću je odnijeti sa sobom kući. Neki će kreten pomahnitati i priklati me radi kutona u mojoj lisnici. A šta ako se pojave cajkani vitlajući pištoljima - i netko potrči - pa zabunom mene ubiju! Jer, ja još nisam punoljetan. Šta ako poginem - ili me, što je još gore, uhapse? A moji roditelji? - Slušaj, hoćeš li da vidiš pizdu ili nećeš? - Hoću! Hoću! - Tu unutri ima jedna kurva, klinjo, koja jebe zastor golom pičkom. - Dobro, riskirat ću da dobijem sifu! Riskirat ću da me pogode u mozak i da provedem ostatak života u ludnici igrajući rukomet vlastitim govnima - samo šta ako mi slika iziđe u Newark Evening Newsu? Kad cajkani upale reflektore i viknu: »Racija, pokvarenjaci!« - šta ako bijesnu fleševi? I uhvate mene - mene koji sam već predsjednik Kluba za međunarodne odnose u drugom razredu gimnazije! Mene koji sam preskočio dva razreda pučke škole! Pa, još sam 1946. godine, kad nisu dopustili Mariani Anderson da pjeva u Convention Hallu, nagovorio cijeli svoj osmi razred osnovne škole da ne sudjelujemo u godišnjem 83


natječaju za rodoljubne sastavke, koji su organizirale »Kćeri američke revolucije«. Ja sam bio i još sam dvanaestogodišnji dječak kojeg su, zbog njegova hrabrog otpora fanatizmu i mržnji, pozvali u Essex House u Newarku da prisustvuje konferenciji Odbora za političku akciju Saveza industrijskih sindikata - da se popne na tribinu i rukuje s dr. Frankom Kingdonom, znamenitim novinarom čiji stupac čitam svaki dan u listu P. M . Kako mi uopće pada na pamet da uđem u kabaret sa svim ovim degenericima da gledam neku šezdesetogodišnju damu kako tobože spolno opći s komadom azbesta, kad se na podiju plesne dvorane u Essex Houseu osobno dr. Frank Kingdon rukovao sa mnom, a cijeli je Odbor za političku akciju ustao da mi zaplješće zato što sam se suprotstavio »Kćerima američke revolucije«, i dr. Kingdon mi je rekao: »Sad ćeš, mladiću, vidjeti demokraciju na djelu.« A sa svojim zetom, Mortyjem Feibishom, prisustvovao sam već sastancima Saveza američkih veterana, pomagao sam Mortyju, koji je predsjednik ogranka, namještati stolice za sastanak. Pročitao sam Građanina Toma Painea Howarda Fasta, pročitao sam Bellamyjevu knjigu Pogled unatrag i Finnleyja Wrena Philipa Wylieja. Sa sestrom i Mortyjem slušao sam ploču koračnica koje pjeva junački zbor Crvene armije. Rankin, i Bilbo, i Martin Dies, Gerald L. K. Smith i otac Coughlin, svi ti fašistički gadovi moji su smrtni neprijatelji. Pa šta onda, zaboga, radim na posljednjem sjedalu kabareta drkajući u svoju bejzbolsku rukavicu? A šta ako dođe do gužve? A šta ako tu ima klica? Da, a šta ako poslije, nakon predstave, ona ondje s onim golemim sifonima, šta ako... Za šezdeset sekunda zamislio sam pun i krasan, posve raskalašen život koji smo proveli zajedno na pokrivaču prostrtom na podu otrcane hotelske sobe, ja (neprijatelj Amerike broj jedan) i Roba Originale, što je ime koje prišivam najdroljastijoj drolji u zboru plesačica. A kakav život pod našom golom žaruljom (ispred prozora neprestano se pali i gasi HOTEL). Ona istresa iz kalupa »nebojšin kolač« (čokoladu s tučenim vrhnjem u sredini) na moju kitu pa ga jede, komad po komad. Izlijeva sirup od javorova soka iz konzerve zvane »brvnara« pa ga liže s mojih jaja dok ne budu opet čista kao u dječarca. Njezin je najmiliji citat iz engleske proze pravo remek-djelo: »Jebi me u pičkicu, jebandžijo, do besvijesti!« Kad prdnem u kadi, ona klekne gola na popločani pod, nagne se sva nad kadu i ljubi mjehuriće. Sjedi mi na kurcu dok serem i tura mi u usta bradavicu veliku kao princes-krafna, i neprekidno mi razbludno šapuće u uho najgore prostote koje zna. Meće u usta kockice leda dok joj se jezik i usne ne ukoče od hladnoće, pa me onda duda - a zatim prijeđe na vrući čaj! Sve, ama baš sve čega sam se ja ikad sjetio, sjetila se i ona, i hoće da učini! Najveća kurva koje je ikad bilo. A moja je! - O, Robo, svršavam, 84


svršavam, kurvo jebena! - I tako sam ja prvi čovjek na svijetu koji je ejakulirao u bejzbolsku rukavicu u kabaretu Empire u Newarku. Možda. Glavna su stvar u Empireu šeširi. Malo dalje od mene jedan moj surob, pedesetak godina stariji od mene, izlučuje svoj naboj u šešir. U svoj šešir, doktore! Joj, zlo mi je! Plače mi se. Nemoj u šešir, švanc jedan, poslije ćeš ga morati staviti na glavu! Morat ćeš ga staviti na glavu i hodati po centru Newarka, a jeb će ti se cijediti niz čelo. Kako ćeš užinati s tim šeširom na glavi? Kakav me očaj obuzima kad se posljednja kapljica toči u rukavicu! Duboko sam potišten; čak mi se i kita stidi i ne uzvraća mi ni jednom jedinom riječju dok izlazim iz kabareta i karam nemilosrdno sam sebe kukajući glasno: Uh, uh, uh! - poput čovjeka koji je upravo osjetio da se skliže po hrpi pasjaka pasjih govana, ako hoćete, svejedno, svejedno... Ach! Odvratno! U šešir, za ime božje! Ven der puc štet! Ven der puc štet! U šešir koji nosi na glavi! Upravo sam se sjetio kako me majka učila da pišam stojećki! Slušajte dobro, možda je baš to onaj podatak koji očekujemo, ključ za ono što je uvjetovalo moj značaj, zbog čega sam na ovakvoj muci, razapet između želja koje se gade mojoj savjesti, i savjesti koja se gadi mojim željama. Evo kako sam naučio piškiti u noćnu posudu kao veliki. Slušajte me dobro! Stojim iznad kruga vode, pišalo mi lijepo strši, a mama sjedi na rubu kade pokraj zahoda, jednom rukom okreće slavinu (iz koje curi tanak mlaz koji ja treba da oponašam) a drugom mi odozdo škaklja pipmek. Ponavljam: škaklja mi pimpek! Valjda misli da će mi tako pomoći da pišalina procuri, mogu vam reći da ta gospođa ima pravo! - Lijepo se popiški, bubala, lijepo se popiški mami za ljubav - pjevuši mi mama, a u zbilji, dok mi ona pridržava rukom lulek, određuje se po svoj prilici moja budućnost! Zamislite! Kakva smijurija! Kuje se karakter jednog čovjeka, stvara se nečija sudbina... pa, možda i ne... Kako bilo da bilo, ma koliko vam taj podatak vrijedio, ja naprosto ne mogu mokriti ni pred jednim muškarcem. I dandanas. Može mi se mjehur naduti kao mješina, ipak ne mogu ništa ako je tko prisutan prije nego što je potekao mlaz (vi želite sve čuti, pa evo vam sve pričam), kao onda u Rimu, doktore, kad smo O-pica i ja pokupili neku običnu kurvu s ulice i odveli je s nama u krevet. E pa, sad sam vam i to rekao. Čini se da mi je trebalo podosta vremena da vam to kažem. A u autobusu, u autobusu, što me je spriječilo da svršim na ruku usnule šikse, zbilja ne znam. Zdravi razum, mislite? Obična pristojnost? Možda sam 85


ipak poslušao glas razuma, kako kažu? Dobro, a gdje je bio taj glas razuma ono poslijepodne kad sam se vratio iz škole i nisam našao mamu kod kuće, a u frižideru sam našao velik rumen komad prijesne jetre? Mislim da sam vam se već ispovjedio kako sam kupio u mesnici komad jetre i izjebao ga na putu na sat za bar-mizvu. E pa, ne bih vam htio ništa zatajiti, Vaša Svetosti! To - ona ono nije mi bio prvi komad. Prvi sam komad ubo u skrovitosti svog doma, obavio ga oko kurca u kupaonici u tri i pol - a onda ga ponovo nabo na viljušku, u pet i pol, s ostalim članovima one moje jadne bezazlene obitelji. Eto tako! Sad znate za moje najgore nedjelo. Pojebao sam večeru svoje obitelji. * Osim ako se ne slažete s O-picom da je najgnusniji zločin u mojoj karijeri to što sam je napustio u Grčkoj. A zločin iza toga - što sam je uključio u onaj trijumvirat u Rimu. Po njezinoj ocjeni - ocjena i pol, nema šta! - ja sam jedini odgovoran za stvaranje te zajednice, jer je moja narav jača i moralnija. - Veliki čovjekoljubac! - viče ona. - Čovjek čiji je posao da štiti jadne siromahe od njihovih gazda! Ti koji si mi dao čitati onu knjigu U. S. A! Radi tebe sam se upisala u Hunterovu školu! Radi tebe se mučim da budem nešto više od nečije tupe i blesave pičke! A sad hoćeš da postupaš sa mnom kao da sam ja nekakva stvar, da me iskorištavaš - iskorištavaš za svaku čifutsku jezivu ideju koja ti padne na pamet - a ti si tobože nekakav superiorni intelektualac! Koji još sudjeluje u onom kurčevom školskom programu televizije! Vidite, po toj O-picinoj ocjeni moja je zadaća bila da je izvučem iz istog onog bezdana ispraznosti i rasipanja, nastranosti, raspuštenosti i pohote, u koji sam ja svega života uzalud pokušavao propasti - trebalo bi da je ja spašavam od onih istih kušnji kojima sam sve ove godine nastojao sam podleći! I njoj ama baš ništa ne znači što je sama u krevetu maštala o toj zamisli isto tako grozničavo kao i ja. Doktore, pitam ja vas tko je to uopće prvi predložio? Tko je koga, od one prve večeri kad smo se upoznali, dovodio u napast mišlju o još jednoj ženi u našoj postelji? Vjerujte mi da se ne nastojim iskoprcati iz kala nego se nastojim uvaliti u kal! - ali treba da bude posve jasno, vama i meni ako ne i njoj, da se ta dozlaboga neurotična žena, ta kukavna, jebežljiva, primitivna pička, teško može smatrati za moju žrtvu. Ja naprosto ne priznajem to sranje o žrtvi! Njoj je sad trideset godina, htjela bi se udati i postati majka, htjela bi da bude poštovana i da živi u vlastitoj kući s mužem (pogotovo zato što su dobro plaćene godine njezine sjajne karijere, čini se, na izmaku), ali iz toga ne slijedi 86


zaključak da ću ja, samo zato što ona sebi umišlja da je žrtva, da je obespravljena i iskorištena (što možda i jest, kad se uzme u obzir sav njen život), da ću ja sad vaditi kestenje iz vatre. Ja nisam kriv što je njoj trideset godina i što je sama. Nisam je ja doveo iz rudarskog bazena Zapadne Virginije i natovario je sebi na vrat - niti sam je stavio u krevet s onom uličarkom! Činjenica je da se sama O-pica, koja otmjeno govori talijanski, nagnula iz našeg unajmljenog automobila i objasnila kurvi šta želimo i koliko smo voljni za to platiti. Ja sam samo sjedio za volanom, držeći nogu na gasu jer obično brzo startam... I, vjerujte mi, kad je kurva sjela otraga, mislio sam da neću; i u hotelu, gdje smo je uspjeli poslati samu u našu sobu, kroz bar, ponovo sam pomislio da neću. Neću, neću i neću! Nije bila loša, ta kurva, ponešto okrugla i zdepasta, ali joj je bilo svega dvadesetak godina i imala je krupno simpatično lice - i upravo goleme sise. Zbog njih smo je i izabrali pošto smo se bili polako provezli amo-tamo po Via Veneto razgledajući robu na pazaru. Kurva, koja se zvala Lina, svukla se stojećki nasred sobe; ostala je u stezniku zvanom »vesela udovica«, iz kojeg su joj na jednom kraju iskočile dojke a na drugom se nabrala više nego pozamašna bedra. Začudio sam se toj odjeći i njenoj teatralnosti - ali ja sam se, uostalom, svemu čudio, a nadasve tome što smo nakon toliko mjeseci pričanja napokon pristupili izvršenju svog nauma. O-pica je došla iz kupaonice u svom kratkom kombineu (obično bi me taj prizor veoma uzbudio, onaj blijedožuti svileni kombine i lijepa O-pica u njemu), a dotle sam se i ja bio svukao i sjeo gol na kraj postelje. To što Lina nije znala ni jedne engleske riječi samo je pojačavalo osjećaj koji je počeo strujati između O-pice i mene, nekakav suzdržani sadizam - mogli smo razgovarati među sobom, izmjenjivati tajne i planove a da nas kurva nije mogla razumjeti isto kao što su ona i O-pica mogle šaputati na talijanskom a da ja nisam znao ni šta govore ni šta snuju... Lina je prva progovorila a O-pica se okrenula meni da prevede. - Kaže da ti je velik. - Sigurno to kaže svim frajerima. Zatim su obje stajale u donjem rublju, gledale mene i - čekale. A i ja sam čekao. Kako mi je samo srce lupalo! Ovo se moralo jednom dogoditi, ja sa dvije žene... a šta sad? Još sam, znate, govorio u sebi: »Neću!« - Ona pita - reče O-pica pošto je Lina po drugi put progovorila - odakle signore želi da ona počne. 87


- Signore želi da počne od početka... Eh, vrlo duhovit odgovor, zaista vrlo nonšalantan, samo što i dalje nepomično sjedimo, ja i kurac koji mi stoji, goli golcati a nemamo kud. Napokon O-pica stavlja našu pohotu u pogon. Pristupa Lini od koje je za glavu viša (o, bože, zar mi ona nije dosta? Zar zbilja ona nije dovoljna za moje potrebe? Koliko kita imam?) i tura joj ruku među noge. Predvidjeli smo bili sve mogućnosti, snatrili smo o tome naglas mjesece i mjesece, pa ipak sam ostao bez riječi kad sam vidio kako se O-pičin srednji prst izgubio u Lininoj mindži. Najbolje bih mogao opisati stanje u kojem sam se nakon toga našao kao stanje neprekidne zaposlenosti. Ti boga, što sam imao posla! Mislim, posla je bilo napretek. Ti dođi amo a ja idem tamo - dobro, sad ti dođi ovamo a ja idem tamo - dobro, a sad neka ona ovako legne, ja idem ovamo gore a ti se ovako malo nakreni na ovome... i tako je to išlo, doktore, sve dok nisam svršio po treći i posljednji put. O-pica je ležala poleduške na postelji, a ja sam okrenuo dupe lusteru (i kamerama, kako sam načas pomislio) - a u sredini, dojeći moju Opicu, bila je naša kurva. U čiju sam rupu, u kakvu sam rupu istresao svoj posljednji naboj, o tome se može samo nagađati. Može biti da sam na kraju fukao neku vlažnu, smrdljivu smjesu mokrih talijanskih stidnih dlačica, masne američke guzice i upravo odurne plahte. Tada sam ustao, otišao u kupaonicu i, svima će vam biti drago da čujete, povratio večeru. Moje kiške, majko, izbacile su sve pravo u zahodsku školjku. Zar nisam dobar dečko? Kad sam se vratio iz kupaonice, O-pica i Lina spavale su zagrljene. Čim se Lina obukla i otišla, O-pica je počela dirljivo plakati, grditi me i optuživati. Ja sam je uvalio u zlo. - Ja? Pa ti si joj turila prst u mindžu i povela kolo! Ti si je poljubila u ona njezina jebena usta!... - Zato što ja, ako nešto namislim, onda to i učinim - podvrisnulaje ona. Ali to ne znači da sam ja to htjela. A onda mi je, doktore, počela prigovarati zbog Lininih sisa, da se nisam dovoljno igrao s njima. - Uvijek samo govoriš i razmišljaš o tim sisama! O sisama drugih žena! Moje su tako sitne, a u svih su drugih žena na svijetu tako ogromne - i sad si konačno imao u rukama upravo divovske sise, i šta si uradio? Ništa! - Pretjeruješ malo, O-pice, činjenica je da nisam pored tebe mogao uvijek doći do njih... 88


- Ja nisam lezbijka! Da se nisi usudio da me nazivaš lezbijkom! Jer, ako jesam, onda to imam tebi zahvaliti! - Ah, prestani, Isukrsta ti!... - To sam učinila radi tebe, da, a sad me zbog toga mrziš! - Onda više to nećemo činiti, radi mene, vrijedi? Nećemo barem, ako je rezultat svega toga ovako jeben i blesav. Samo što smo se sutradan navečer oboje veoma narajcali za večerom - kao u prvim danima naše veze, O-pica je otišla u jednom času u nužnik kod Ranierija i vratila se za stol s prstom koji je mirisao na picu, pa sam ga njušio i ljubio sve dok nije stiglo glavno jelo - a pošto smo popili po dva konjaka kod Doneyja, ponovo smo se obratili Lini na njenu mjestu i odveli je sa sobom u hotel na drugu rundu. Samo, što sam ja ovaj put sam svukao Linu i popeo se na nju još prije negoli se O-pica vratila sa šekreta. Ako ću to već učiniti, mislio sam, onda ću učiniti! Od početka do kraja! Sve! I bez bljuvanja! Nisam više u weequahičkoj gimnaziji! Nisam čak ni blizu New Jerseyja! Kad se O-pica vratila iz kupaonice i vidjela da je igra već počela, nije joj bilo baš pravo. Sjela je na rub kreveta, lice joj se nabralo kao nikad dotad i, pošto je odbila da nam se pridruži, bez riječi nas je promatrala dok ja nisam doživio orgazam, a Lina odglumila da ga je i ona doživjela. Tada je Lina uslužno - slatko, zapravo - pružila ruku među duge noge moje ljubavnice, ali ju je O-pica odgurnula i sjela dureći se u naslonjač do prozora. Zatim se Lina koja nije imala osobito razvijen osjećaj za borbu između drugih osoba - ponovo zavalila na jastuk pored mene i počela nam pričati sve o sebi. Pobačaji su joj zagorčavali život. Imala je jedno dijete, sina, s kojim je živjela na Monte Mariju (»u lijepoj novoj zgradi«, kako mi je prevela O-pica). Nije, na žalost, mogla priuštiti sebi više od jednog djeteta - »iako voli djecu« - i tako je svaki čas visila u ordinaciji nekog ginekologa. Čini se da je jedina mjera opreza koju je poduzimala bilo ispiranje tušem, što nije bilo osobito pouzdano. Ja nisam mogao vjerovati da nije nikad čula za dijafragmu ni za pilule protiv začeća. Rekao sam O-pici neka joj objasni sve o suvremenim kontracepcijskim sredstvima koja jamačno može pribaviti, vjerojatno samo uz malko dovitljivosti. Moja me ljubavnica veoma mrzovoljno pogledala. Kurva je slušala što joj ona govori, ali kao da joj nije vjerovala. Meni je bilo veoma žao što je ona tako neupućena u nešto o čemu ovisi njeno osobno dobro (ona je dotle u krevetu čeprkala prstima po mojim vlažnim stidnim dlakama). Ta jebena katolička crkva, mislio sam... 89


I tako, kad je te noći odlazila od nas, nije nosila sa sobom u torbici samo petnaest tisuća mojih lira nego i mjesečnu zalihu O-picinih »enovida« - koje sam joj ja dao. - Ah, kakav spasitelj! - uzviknula je O-pica kad je Lina otišla. - Pa šta bi ti htjela, da svaki drugi tjedan ostane u drugom stanju? Kakvog to ima smisla? - Baš me briga šta će biti s njom! - odvratila je O-pica glasom koji je postao nekako seljački i prostački. - Ona je kurva! I ti nisi zapravo htio ništa drugo nego da je pojebeš! Čak se nisi mogao strpjeti dok se ja ne vratim iz zahoda! I onda si joj još dao moje pilule! - Pa šta ima u tome zlo, a? Šta bi ti zapravo htjela da kažeš? Znaš, O-pico, ti ne pokazuješ uvijek baš mnogo smisla za razumno zaključivanje. Imaš smisla za otvorenost, ali za razumno zaključivanje nemaš! - Onda me ostavi! Dobio si što si želio, pa me sad ostavi! - Možda i hoću. - Ja sam ionako za tebe samo jedna rupa! Za tebe, sa svim tim tvojim velikim riječima i velikim govnarskim svetim idealima, ja sam samo jedna obična pička... i lezbijka! I kurva! Preskočit ću svađu, dosadno je o tome. Nedjelja - izlazimo iz lifta i tko se pojavljuje na ulazu u hotel, tko drugi nego naša Lina, s djetetom od sedam-osam godina, debelim dječakom kao od alabastra, s nabranim porubima, u baršunu i lakiranoj koži. Lina je raspustila kosu, dolazi pravo iz crkve i tamne joj oči imaju onaj poznati talijanski žalostivi izraz. Zapravo sasvim zgodna žena. Slatka ženica (nikako da je se nagledam!). A došla je da se podiči svojim bambinom! Ili se bar tako čini. Pokazavši u dječaka, šapuće O-pici: - Molto elegante, no?{10} Ali onda ide za nama do našega automobila i, dok je dječak zaokupljen promatranjem vratareve odore, pita nas ne bismo li možda htjeli doći poslije podne u njezin stan na Monte Mariju da se svi skupa pozabavimo s još jednim muškarcem. Ona ima prijatelja, kaže - pazite, ja ovo sve doznajem preko svoje prevodilice - ona ima prijatelja koji bi sigurno vrlo rado, kaže ona, pojebao signorinu. Vidim kako se suze kotrljaju ispod O-pičinih tamnih naočara, još dok me pita: - No, šta da joj kažem, da ih ne? 90


- Naravno da ne. Nikako ne. O-pica izmjenjuje još nekoliko riječi s Linom i onda se ponovo obraća meni: - Kaže da to ne bi bilo za novce nego samo za... - Ne i ne! Cijelim putem do Ville Adriane ona jeca: I ja želim dijete! I dom! I muža! Ja nisam lezbijka! Ja nisam kurva! Podsjeća me na jednu proljetnu večer kad sam je poveo sa sobom u Bronx na »Večer ravnopravnih odnosa«, kako smo to nazivali u Komisiji za međuljudske odnose. - Kako su svi oni jadni Portorikanci preplaćivali robu u supermarketu! Ti si govorio španjolski, i kako sam ti se divila! Pričajte mi o nehigijenskim prilikama u kojima živite, pričajte mi o svojim štakorima i gamadi, pričajte mi o tome koliko vas štiti policija! Jer, diskriminacija je protuzakonita! Godinu dana zatvora ili pet stotina dolara globe! Pa kako je onaj jadni Portorikanac ustao i uzviknuo: »I jedno i drugo!« Eh, Alexe, fulirantu jedan! Licemjeru i frajeru jedan! Ma šta sve srao pred onom ruljom glupih golja, ja ipak znam istinu, Alexe! Ti tjeraš žene da spavaju s kurvama! - Ja nikog ne tjeram da radi ono što sam ne želi! - Međuljudski odnosi! Ljudski! Kako ti voliš tu riječ! A znaš li ti šta ona znači, kupleru jedan, da ti pas mater! Ja ću te naučiti šta znači! Zaustavi kola, Alex! - Oprosti, ali neću. - Hoćeš, hoćeš! Jer ja izlazim! Idem na telefon! Nazvat ću odmah Johna Lindsayja i reći ću mu na što si me natjerao. - Hoćeš kurac! - Raskrinkat ću te, Alex - nazvat ću Jimmyja Breslina! A onda mi u Ateni prijeti da će skočiti s balkona ako je ne uzmem za ženu. I ja odlazim. Šikse! Zimi, kad bacili dječje paralize spavaju zimskim snom i kad se mogu pouzdati da ću preživjeti izvan čeličnih pluća do kraja školske godine, skližem se na jezeru u irvingtonskom parku. Predvečer u radne dane i po cijeli dan u svježe sunčane subote i nedjelje skližem se neprestance u krugu iza šiksa koje stanuju u Irvingtonu, gradiću koji je odijeljen međom od ulica i kuća naše sigurne i prijazne židovske četvrti. Ja znam gdje šikse stanuju po zastorima 91


koje su njihove majke objesile na prozore. Osim toga, gojim vješaju u prozore i bijele komadiće platna sa zvijezdom, u čast samih sebe i svojih sinova koji služe vojsku - plavu zvijezdu ako im je sin živ, a zlatnu ako je poginuo. - Mama sa zlatnom zvijezdom - kaže Ralph Edwards svečano predstavljajući natjecateljku u emisiji »Istina ili posljedice«, kojoj će za svega dvije minute poškropiti mindžu bocom sode-vode, a zatim joj dati novi novcati hladionik za njenu kuhinju... I moja je strina Clara »mama sa zlatnom zvijezdom«, samo s tom razlikom što ona ne drži zlatnu zvijezdu u prozoru, jer se zbog pokojnog sina ne osjeća ni ponosna ni plemenita, niti uopće bilo šta osjeća. Čini se da će umjesto toga ostati, kako kaže moj otac, »živčani slučaj« do kraja života. Otkako je Heshie poginuo u invaziji Normandije, strina Clara je sve dane provela ponajviše u postelji jecajući tako grdno da joj doktor Izzie ponekad mora dati injekciju da ublaži njezinu histeriju... Ali oni zastori, oni zastori su ukrašeni čipkom ili su okićeni na neki drugi način koji moja majka podrugljivo naziva »gojiše ukusom«. O Božiću, kad nemam škole pa mogu otići uvečer na klizanje pod električnom rasvjetom, gledam kako svjetlomrcaju drvca iza nežidovskih zastora. Ne u našem bloku - bože sačuvaj! - ni u Lesliejevoj ulici, ni u Scheyovoj, ni na Fabianovu trgu, nego kad se približavam međi Irvingtona, ovdje je jedan goj, ondje drugi, pa još jedan - a kad sam u Irvingtonu, naprosto je strašno - ne samo što u svakom salonu napadno svijetli božično drvce nego su i same kuće načičkane žaruljama u boji koje reklamiraju kršćanstvo, s gramofona se razliježe po ulicama »Tiha noć« kao da je to - kao da je? - nacionalna himna, a na snježnim su travnjacima postavljene male makete prizora s jaslicama - to je zbilja da se čovjeku smuči. Kako uopće mogu oni vjerovati u takvo sranje? Ne samo djeca nego i odrasli stoje na travnjacima i smješkaju se komadićima drva visokim dvadesetak centimetara koje zovu Marija, Josip i Mali Isus - a i male izrezane krave i konji isto se tako smješkaju! Bože moj! Židovi su blesavi cijelu godinu, a onda goj im poblesave na te svoje blagdane! Kakva zemlja! Zar je onda čudo što smo svi skupa suludi? Ali šikse, eh, šikse su opet nešto drugo. Između mirisa vlažne pilovine i mokre vune u pregrijanom spremištu čamaca, i pogleda na njihovu svježu, svježu hladnu plavu kosu rasutu iz rubaca i kapica, sav sam zanesen. Medu tim zajapurenim i nasmijanim djevojkama, vežem smalaksalim, drhtavim prstima klizaljke za noge i izlazim za njima na studen, hodam na prstima po drvenom prolazu i stupam na led za lepršavim jatom - za stručkom šiksa, za girlandom nežidovskih djevojaka. Toliko sam zastrašen da mi se uopće ne diže, iako žudim 92


za njima. Moj obrezani mali naprosto se skvrčio od strahopoštovanja. Možda je prestravljen. Kako mogu biti tako bajne, tako zdrave, tako plave? Moj prijezir prema onome u što one vjeruju više je nego neutraliziran obožavanjem njihove vanjštine, njihovih kretnji i smijeha i govora - života kojim zacijelo žive iza onih gojiše zastora! Možda je prije posrijedi oholost šiksa - ili oholost škocim? Jer, ovo su djevojke čija su starija braća privlačni, dobroćudni, samopouzdani, čisti, hitri i snažni braniči sveučilišnih nogometnih momčadi zvanih Northwestern, Texas Christian i UCLA. Očevi su im ljudi bijele kose i dubokih glasova, koji nikad u engleskom ne upotrebljavaju dvije negacije, a majke su im dame koje se ljubazno smiješe i besprijekorno vladaju, koje govore ovakve rečenice: »Zaista sam uvjerena, Mary, da smo prodale trideset pet kolača na dobrotvornoj zabavi.« »Pazi, dušo, da se ne vratiš kasno!« tepaju slatko svojim pupoljcima kad ovi odlaze skakućući u svojim nabušenim taftanim haljinama na brucoško veće s mladićima, čija su imena uzeta iz početnice; oni se ne zovu Aaron ni Arnold ni Marvin, već Johnny, ili Billy, ili Jimmy, ili Tod. Ne zovu se Portnoy ni Pincus, već Smith ili Jones ili Brown! Ti su ljudi Amerikanci, doktore, kao Henry Aldrich i Homer, kao Great Gildersleeve i njegov nećak LeRoy, kao Corliss i Veronica, kao »Oogie Pringle« koji pjeva ispod prozora Jane Powell u Sastanku s Judy - to su ljudi za koje Nat »King« Cole pjeva svaki Božić: »Kestenje se peče na ognjištu, a Djeda Mraz te štipa za nos...« Ognjište u mojoj kući? Ne, ne, on misli na njihove nosove. Ne misli na svoj plosnati crni nos ni na moj dugački i kukasti, nego na ona sićušna čuda bez hrpta čije su nosnice uperene automatski na sjever čim se rode. I tako ostanu do kraja života! To su djeca iz slikovnica koja su oživjela, djeca o kojoj je riječ na onim oznakama pored kojih prolazimo u Unionu, u New Jerseyju, i na kojima piše: PAZI, DJECA SE IGRAJU! i VOZI OPREZNO! MI VOLIMO SVOJU DJECU - to su djevojčice i dječaci koji stanuju »u susjedstvu«, klinci koji vječito traže da se provozaju »krntijom« i upadnu u »krkljanac«, pa da se opet izvuku iz njega na vrijeme da mogu gledati posljednje reklamne emisije - klinci čiji susjedi nisu Silversteini ni Landaui, nego Fibber McGee i Molly, i Oozie i Harriet, i Ethel i Albert, i Lorenzo Jones i njegova supruga Belle, i Jack Armstrong! Jack Armstrong, sveamerički Goj! I to Jack koji se ne izgovara kao ime mog oca, Jake... Čujte, mi smo večerali uz tu buku s radija sve do deserta, a sjaj žute skale na radiju posljednje je svjetlo koje vidim svake večeri prije nego što zaspim - i nemojte mi onda reći da mi nismo nimalo gori od drugih, nemojte mi reći da smo mi Amerikanci baš kao i oni. Ne, ne, ti su plavokosi kršćani pravi stanovnici i vlasnici ove zemlje, i oni mogu svirati koju god pjesmu žele na ulicama i nitko 93


ih neće spriječiti u tome. O, Ameriko! Ameriko! Možda je ona za moje pretke značila zlato na ulicama, možda je mom ocu i majci značila pile u svačijem loncu, ali meni, djetetu čija se najranija sjećanja iz kina odnose na Ann Rutherford i Alice Faye, Amerika znači šikse koja ti se gnijezdi pod rukom i šapuće o ljubavi, ljubavi, ljubavi, ljubavi, ljubavi! I tako, u suton na zaleđenom jezeru jednog gradskog parka, kližući se za nabuhlim crvenim naušnjacima i lepršavim žutim uvojcima neke neobične šikse, naučio sam šta znači riječ žudnja. To je gotovo više no što jedan gnjevni trinaestogodišnji sinac židovske mamice može podnijeti. Ako to nisu časovi najvećeg uživanja, zacijelo su najbolniji časovi u mom životu - naučio sam što znači riječ čežnja, i naučio sam što znači riječ jad. Eno tih zlatnih stvorenja kako se penju uz nasip i tapkaju po raščišćenoj stazi između zimzelena - pa i ja idem za njima (ako se odvažim!). Sunce se već gotovo sasvim priklonilo zapadu i sve je purpurno (pa i moja proza), a ja ih slijedim na sigurnoj udaljenosti sve dok ne prijeđu ulicu na klizaljkama i ne udu kikoćući se u malu slastičarnicu pored parka. Dok ja smognem hrabrosti da uđem na vrata - sve će oči zacijelo biti uprte u mene! - one su već razvezale rupce i potegle patentne zatvarače na svojim kaputićima i dižu šalicu vruće čokolade medu svoje glatke i zažarene obraze - a nos svake od njih, ta tajna nad tajnama, gubi se posve u šalici punoj čokolade i slatkog od bijelog sljeza i ponovo se pojavljuje nimalo neumrljan tekućinom! Bože, pogledajte samo kako bezbrižno jedu prije večere! Kakve djevojke! Bezumno, plahovito naručujem i ja šalicu čokolade - i kvarim sebi tek za večeru koju moja majka-automat servira točno u pet i pol, kad se otac vraća kući »gladan kao vuk«. Zatim se vraćam za njima na jezero. Zatim moj zanos napokon splašnjava - one odlaze kući svojim očevima koji znaju gramatiku, i staloženim majkama, i samopouzdanoj braći, koji svi žive s njima u slozi i blaženstvu iza svojih gojiše zastora, a ja se vraćam u Newark, nemirnom životu s mojom obitelji koja sad živi iza aluminijskih rebrenica, za koje je majka godine i godine štedjela od novca za hranu. Kako nam je porastao društveni ugled tim rebrenicama! Čini se da majka misli da smo preko noći upali u visoko društvo. Sad joj dobar dio života prolazi u čišćenju i laštenju daščica rebrenica; obdan je iza njih brišući ih, a u sumrak gleda između čistih daščica kako pada snijeg pod svjetlom ulične svjetiljke - i stavlja u pogon stroj za stvaranje briga. Obično je u svega nekoliko minuta posve izbezumljena. - Ma, gdje li je samo? - kuka kad god se na ulici pojave automobilski farovi a nisu njegovi. 94


Gdje je, o, gdje naš Odisej? Gore je stric Hymie već kod kuće, Landau je preko puta kod kuće, naš prvi susjed Silverstein također je kod kuće - svi su kod kuće u pet i četrdeset pet osim mog oca, a radio javlja da se snježna vijavica već sručila sa Sjevernog pola na Newark. E pa, sad više nema dvojbe, najbolje da odmah telefoniramo »Tuckermanu & Farberu« radi sprovoda i da obavijestimo rodbinu i prijatelje. Jest, treba samo da se cesta zacakli od leda pa da majka zaključi da moj otac, koji kasni petnaest minuta na večeru, leži negdje smrskan o telegrafski stup, u lokvi vlastite krvi. Majka dolazi u kuhinju, a lice joj je izduženo kao u El Greca. - Siročadi moja gladna - kaže nam isprekidanim glasom - hajde jedite, dječice, nema više smisla da čekate... Pa tko ne bi bio ucviljen? Pomislite samo na godine koje su pred nama njene dvije sirote bez oca, ona bez muža i hranitelja, a sve to samo zato što je iznebuha, baš kad je onaj siromah čovjek krenuo kući, počeo padati snijeg. Dotle se ja pitam hoću li sad, kad mi je otac poginuo, morati potražiti kakav posao koji ću obavljati poslije škole i u subotu i, prema tome, hoću li se morati odreći klizanja u irvingtonskom parku - hoću li se morati odreći klizanja sa svojim šiksama prije negoli sam progovorio ijednu riječ i s jednom od njih. Bojim se i zinuti, plašim se da neću moći izustiti ni riječi - ili samo krive riječi. »Portnoy, da, to je staro francusko prezime, iskvareno od porte noir, što znači crna vrata. Očito su u srednjem vijeku u Francuskoj vrata našeg obiteljskog dvorca bila obojena...« i tako dalje, i tako bliže. Ama, čut će onaj oy na kraju prezimena pa će prokužiti stvar. Pa, neka onda bude Al Port, ili Al Parsons! »Poštovanje, gospođice Originale, dopuštate li da kližem uz vas, ja sam Al Parsons...« ali nije li Alan isto toliko židovsko i strano ime koliko i Alexander? Znam za Alana Ladda, ali imam i prijatelja, Alana Rubina, koji igra pomagača u našoj bejzbolskoj momčadi. A tek kad čuje da sam iz Weequahica! Ma, to je ionako svejedno, mogu se lažno predstaviti, mogu lagati u koju školu idem, ali kako da zatajim ovaj svoj jebeni nos? »Rekla bih da ste veoma simpatični, gospodine Porte-Noir, ali zašto tako pokrivate sredinu lica?« Jer, iznenada se srednji dio mog lica izgubio! Nestalo je ono dugme iz mog djetinjstva, ona zgodna stvarčica koju su ljudi gledali u mojim kolicima, i gle, sredina mi se lica počela pružati prema Bogu! Kakav kurčevi Port-Noir i Parsons, klinjo, nasred lica ti lijepo piše Ž-I-D - pogledajte mu samo šnoz, zaboga! To nije nos nego nosač! Odjebi, Čifuče! Bježi s leda i ostavi ove djevojke na miru! I to je istina. Obaram glavu nad kuhinjski stol i na komadiću očeva 95


uredskog papira crtam svoj profil. Strašan je. Kako mi se to dogodilo, majko, meni koji sam bio onako krasan u dječjim kolicima! Pri vrhu mi je uperen put nebesa, a ondje, na polovici nagiba, gdje prestaje hrskavica, savija se opet dolje, prema ustima. Za dvije-tri godine neću više moći ni jesti, ta će mi se stvar ispriječiti na putu jelu! Ne, ne, to je nemoguće! Odlazim u kupaonicu, stajem pred zrcalo i guram nosnice uvis sa dva prsta. Sa strane i nije tako loše, ali sprijeda, gdje mi je nekad bila gornja usna, sad su samo zubi i desni. Ka ka v goj! Nalik sam na Ludog Zeku! Izrezujem komade kartona koji dobivamo u košuljama iz praonice i lijepim ih na obje strane nosa, te tako vraćam svom profilu onu lijepu krivinu okrenutu uvis kojom sam se razmetao u toku cijelog svog djetinjstva, ali koje sad više nema! Zapravo mi se čini da ovo bujanje moje kljuke potječe iz onog doba kad sam otkrio šikse kako se kližu u irvingtonskom parku - kao da mi je rođena nosna kost preuzela sama na sebe zadatak da zastupa moje roditelje! Klizao bi se sa šikse, a? Samo probaj, pametnjakoviću! Sjećaš li se Pinocchia? E pa, to nije ništa prema onome što će tebe snaći. Ala će ti se smijati, upišat će se od smijeha - i, što je još gore, zvat će te Goldberg i otjerati te, a ti ćeš se živ izjesti od bijesa i jada. Šta misliš - na čiji se račun uvijek onako kese? Na tvoj! Onaj suhi Čifutin i njegov šnoz, koji se svako božje poslijepodne kliže za njima, ne zna ni govoriti! - Hoćeš li se već jednom prestati igrati tim nosom! - kaže mi majka. Mene ne zanima, Alex, šta raste u njemu, bar ne za večerom. - Ma, kad mi je prevelik! - Šta? Šta ti je preveliko? - pita me otac. - Nos! - proderem se. - Ama, molim te lijepo, nos ti odaje karakter i zato ga ostavi na miru kaže majka. Ali, šta će mi karakter? Ja hoću Robu Originale! U njenoj plavoj bundici, s crvenim naušnjacima i u velikim bijelim rukavicama - Miss Ameriku na klizaljkama! S njenom imelom i pudingom od šljiva (ma šta to bilo), s njenom obiteljskom kućom sa stubama i priručjem, i s roditeljima koji su mirni, strpljivi i dostojanstveni, pa i s bratom Billyjem koji zna rastaviti motor i govori »Zahvaljujem« i ne boji se nikakve fizičke sile, oh, kako će se ona šćućuriti uza me na sofi u svom sveteru od angora-vune, uzdignutih koljena ispod svoje škotske suknjice, i kako će se okrenuti na vratima i reći mi: »I mnogo, mnogo hvala na ovoj divnoj, divnoj večeri«, a onda će me to neobično stvorenje - kome još nitko nije rekao: »Šah!« ni »Ja se samo nadam da će i tebi 96


jednom tvoja djeca to isto učiniti!« - ta posve, posve strana osoba koja je glatka i blistava i svježa kao ružin pupoljak, to će me neobično stvorenje poljubiti - digavši za sobom jedan lijepo oblikovan list na nozi - i moj nos i prezime neće više imati nikakvog značenja. Slušajte, ja ne tražim cijeli svijet - samo mi nije jasno zašto bih morao dobiti manje od života nego neki šmuk kao što je Oogie Pringle ili Henry Aldrich. I ja želim Jane Powel, boga mu ljubim! I Corliss i Veroniku. I ja želim biti prijatelj Debbie Reynolds - to iz mene govori Eddie Fisher, ništa drugo, žudnja u svima nama crnomanjastim židovskim dječacima za onim ljupkim plavokosim egzotičnim stvorovima zvanim šikse... Samo što ja u tim grozničavim godinama još ne znam da na svakog Eddieja koji žudi za jednom Debbie, ima i jedna Debbie koja žudi za jednim Eddiejem - jedna Marilyn Monroe što žudi za svojim Arthurom Millerom - pa čak i jedna Alice Faye što žudi za Philom Harrisom. Čak se i Jayne Mansfield htjela udati za jednoga od naših, sjećate se, prije nego što je iznenada poginula u prometnoj nesreći? Tko bi rekao, vidite, tko bi rekao onda dok smo gledali Nacionalni dobitak, da bi ta fantastična djevojka purpurnih očiju koja je imala izvanredan gojiše talent, koja je bila onako odvažna i znala uzjahati konja i jahati na njemu (a nije se vozila u kolima koja je vukao konj, kao onaj krpar po kojem sam ja dobio ime) - tko bi pomislio da je ta djevojka na konju, u jahačkim hlačama i sa savršenim izgovorom, čeznula za nama isto onoliko koliko smo mi čeznuli za njom? Jer, znate šta je bio Mike Todd - tek jeftina kopija mog strica Hymieja! A tko bi pri zdravoj pameti ikad pomislio da bi Elizabeth Taylor ginula za stricem Hymiejem? Tko bi rekao da ključ za srce (i čuču) jedne šikse nije u tome da se praviš da si neka vrsta goja kukasta nosa, koji je isto toliko dosadan i šupljoglav koliko i rođeni brat, nego u tome da budeš ono što ti je stric, da budeš ono što ti je otac, da budeš to što si sam, ma šta to bilo, a da ne budeš nikakva bijedna mala židovska imitacija jednog od onih mrtvih puhala, hladnih kao led, šajgeca pizdeka, Jimmyja, Johnnyja ili Toda, koji misle, koji osjećaju, koji govore, koji su baš kao piloti lovaca-bombardera. Uzmimo O-picu, moju staru pajdašicu i ortakinju u zločinu. Čim joj izgovorim ime, doktore, čim pomislim na nju, digne mi se! Ali znam da je ne smijem nikad više nazvati ni vidjeti. Jer, ta je kučka šašava! Ta je kučka opsjednuta seksom i sasvim je neuračunljiva! Gola nevolja! 97


Ama... šta, šta je trebalo da ja drugo budem nego njezin židovski spasitelj? Vitez na velikom bijelom konju, frajer u sjajnom oklopu o kome curice sanjaju da će ih izbaviti iz dvorca, u kojem uvijek misle da su zatočene, elem, što se tiče izvjesne škole šikse (kojih je O-pica krasan primjer), taj vitez nije na kraju nitko drugi nego pametan, proćelav, nosat Židov, sa snažnom društvenom svijesti i crnim dlakama na jajima, koji niti pije niti se kocka niti uzdržava zabavljačice; čovjek koji će im jamačno dati klince da ih odgajaju i Kafku da ga čitaju pravi domaći Mesija! Jasno, možda će, kao nekakav danak svom buntovničkom momaštvu, često izgovarati u kući riječi sranje i jebati - pa čak i pred djecom ali je neprijeporna i utješna činjenica da će uvijek biti kod kuće. Neće odlaziti u barove, bordele, na konjske trke, neće se po cijele noći kockati u Racquet Clubu (o kojem zna iz svoje mondene prošlosti). Neće, neće zaista - pred nama je, dame i gospodo, židovski mladić koji je dugo, rekordno vrijeme bio zaokupljen svojom obitelji i koji upravo vapi svakom porom svoga tijela da bude dobar, odgovoran i pažljiv prema vlastitoj obitelji. Isti oni ljudi koji su pripremili za vas Samo za 2 centa Harryja Goldena pripremili su vam sad predstavu Alexandra Portnoya! Ako vam se svidio Athur Miller kao spasitelj šikse, zavoljet ćete i Alexa! Znate, moja je prošlost u svemu što je O-pici bilo važno bila oprečna od onoga što je ona morala trpjeti tridesetak kilometara južno od Wheelinga, u rudarskom gradiću Moundsvilleu; dok sam ja u New Jerseyju plivao u izobilju (bio okružen židovskom »toplinom«, kako O-pica tvrdi), ona se u Zapadnoj Virginiji naprosto smrzavala, bila obična ropkinja svog oca, koji je, po njezinu pričanju, bio gotovo nešto kao najbliži rođak mazge, i nekakva neshvatljiva mješavina potreba svoje majke, koja je bila dobronamjerna koliko to može biti zatucana osoba čiji su roditelji odrasli u Alleghenskom gorju, žena koja nije znala ni čitati ni pisati ni bogzna kako računati, i koja, povrh svega toga, nije imala ni jednog jedinog kutnjaka. Jedna me se O-pičina priča snažno dojmila (sve su njene priče, uostalom, privlačile pažnju neurastenika kakav sam ja svojim temama punim okrutnosti, neznanja i izrabljivanja). Jednom, kad joj je bilo jedanaest godina, otišla je potajno, protiv očeve volje, u subotu na sat iz baleta koji je davao mjesni »artist« (neki gospodin Maurice), pa je stari došao po nju s remenom i tukao je njime po gležnjevima cijelim putem do kuće, a onda je zaključao u ugrađeni ormar gdje je ostala cijeli dan - i to još, da bude ljepše, vezanih nogu! - Ufatim li te još jednoć kod onog čudaka, neću ti samo svezati noge nego ću napraviti još nešto gore, to ti ne gine! Kad je prvi put došla u New York, bilo joj je osamnaest godina a nije više 98


imala gotovo nijednog kutnjaka. Sve joj ih je povadio (ni dan-danas joj nije još jasno zašto) priučeni zubar u Moundsvilleu, koji je bio isto toliko nadaren zubar koliko je gospodin Maurice bio nadaren plesač. Kad sam se upoznao s njom, prije gotovo godinu i pol dana, O-pica je već imala za sobom jedan brak i rastavu. Muž joj je bio pedesetogodišnji francuski industrijalac, koji joj se udvarao sedmicu dana i oženio se njome u Firenci, gdje je ona nastupala kao manekenka u palači Pitti. Nakon ženidbe, njegov se seksualni život sastojao u tome da legne sa svojom mladom i lijepom ženom u postelju i izdrka na neki časopis zvan Podvezica, koji je dobivao avionskom poštom iz Četrdeset druge ulice. O-pica umije govoriti nekakvim blesavim, groznim, provincijskim unjkavim glasom kojim se katkad rado služi, i koji je redovito poprimala kad bi opisivala nastranosti kojima je morala biti svjedok kao bogataševa žena. Umjela je veoma šaljivo pripovijedati o onih četrnaest mjeseci koje je provela s njim, usprkos tome što je riječ bila o mučnim, ako ne i stravičnim doživljajima. Ali, on ju je nakon ženidbe poslao avionom u London da popravi zube za pet tisuća dolara, a onda ju je vratio u Pariz, objesio joj oko vrata nakita u vrijednosti od još nekoliko stotina tisuća dolara, i ona mu je zbog toga veoma dugo, kaže O-pica, ostala vjerna. Kao što je sama govorila (prije nego što sam joj zabranio da upotrebljava izraze kao što su: to ti je, frajer božji, za pet, krvav i bog bogova): - To ti je bila kao neka etika. Naposljetku su je otjerale od njega male orgije koje je on počeo priređivati pošto im je obojema dojadilo njegovo drkanje na Podvezicu (ili su to bi l e Potpetice?). Angažirao bi za lijepu svotu novaca neku ženu, najradije Crnkinju, da čuči gola na staklenu stoliću i da sere a bogataš bi ležao ispod sama stolića i drkao. I, dok se govno raspljeskavalo na staklu petnaestak centimetara iznad nosa njezina dragana, O-pica, naša sirota O-pica morala je sjediti na sofi od crvenog damasta, potpuno odjevena, pijuckati konjak i sve to gledati. Dvije godine nakon povratka u New York - tada joj je bilo valjda dvadeset četiri ili dvadeset pet godina - O-pica se pokušala kobajagi ubiti zarežavši britvom vene na rukama, samo zato što se njen tadašnji dragan, jedan od stotinu najbolje obučenih muškaraca na svijetu, ponio ružno prema njoj u Le Clubu, ili u El Moroccu, ili možda u L’Interditu. Tako se probila do slavnog doktora Morrisa Frankela kojeg ću ubuduće u ovoj svojoj ispovijedi nazivati Harpom. U ovih posljednjih pet godina O-pica se od vremena do vremena bacakala na Harpovu kauču čekajući da joj on kaže što treba da uradi kako bi postala nečija žena i nečija majka. Zašto, viče O-pica Harpu, zašto ona uvijek mora 99


imati posla s takvim odurnim i bezdušnim govnarima, a ne s pravim muškarcima? Zašto? Odgovori mi, Harpo! Reci mi nešto! Bilo šta! - Ma, ja znam da je on živ - govorila mi je O-pica lica zgrčena od tjeskobe. - Znam da jest. Mislim, tko je čuo za nekog mrtvaca da ima automat koji se javlja na telefon? I tako O-pica naprestano počinje i završava terapiju (ako je to terapija), počinje kad god joj neki novi govnar slomi srce, a završava kad god se pojavi neki novi potencijalni vitez. Ja sam bio »prekretnica« u njenu životu. Harpo nije, naravno, to potvrdio, ali nije ni porekao kad je ona nabacila da sam ja možda taj. Ipak se nakašljao, što je O-pica shvatila kao potvrdu. Ponekad se nakašlje, ponekad nešto progunđa, ponekad podrigne, s vremena na vrijeme prdne, namjerno ili nenamjerno - tko zna, iako ja držim da prdež treba protumačiti kao reakciju koja odaje kod njega negativni prijenos osjećaja na drugi predmet. - Prekretiću, što si ti pametan! Ja sam njen »Prekretić« kad je ona moja mačkica ili ženkica, a kad se svađa sa mnom: - Židovčino jedna, da ti pas mater! Ja hoću da se udam i da živim kao čovjek! I ja sam, dakle, imao biti njena prekretnica... a nije li i ona imala biti moja? Jesam li ikad prije naišao na ikoga nalik na O-picu - i hoću li ikad još naići? Nije da se nisam molio, naravno. Moliš se, i moliš, i moliš, upućuješ svoje usrdne molitve Bogu s oltara na zahodskoj školjci, u toku cijelog puberteta prinosiš Mu živu žrtvu svojih spermatozoa na litre i litre - a onda jedne noći, oko ponoći, na uglu Lexingtonove avenije i Pedeset druge ulice, kad si već zaista izgubio vjeru da postoji stvorenje kakvo si zamišljao sve do svoje trideset druge godine, eto je, u žutosmeđim hlačama, gdje doziva taksi štrkljasta, tamne i bujne kose, i sitnih crta lica koje joj pridaju nekakav uvrijeđen izraz, i upravo fantastičnog dupeta! Zašto ne? Šta možeš izgubiti? A šta možeš i dobiti? Hajde, sputani i stisnuti kučkin sine, reci joj nešto! Ima dupe s oblinama i raspuklinom kao u najsavršenije nektarske breskve na svijetu! Gukni, golube! - Bog!... - potiho i pomalo iznenađeno, kao da mi se čini da sam je već negdje sreo... 100


- Šta opet vi hoćete? - Da popijem nešto s vama - rekoh. - Zbilja gala kit - reče podsmjehujući se. Podsmjehujući se! U dvije sekunde - dvije uvrede! Nanesene članu Komisije za međuljudske odnose za ovaj cijeli velegrad! - Da ti poližem čuču, srce, šta kažeš na to? Ti boga! Sad će pozvati cajkana! Koji će me predvesti gradonačelniku! - To već da - odgovara ona. I tada se zaustavio jedan taksi pa smo se odvezli u njezin stan, gdje se ona svukla i rekla: - Navali! Nisam mogao vjerovati da se tako nešto događa meni! Ali sam lizao! Odjednom kao da sam se našao usred sna u kojem poluciram. Napokon sam bio na zvijezdi svih onih pornografskih filmova koje sam proizvodio u svojoj glavi otkako sam prvi put stavio ruku na svog marka... - A sad ću ja tebi - reče ona - usluga za uslugu... I, doktore, tada mi ga je ta neznanka počela fafati ustima koja kao da su završila nekakvu specijalnu školu gdje su naučila sve one divote. Kakvo otkriće, pomislio sam, zahvaća ga sve do korijena! U kakva sam usta upao! Kakvi međuljudski odnosi! A u isti mah: Bježi! Spašavaj se! Bogzna tko je i šta ta ženska! Nakon toga smo dugo, ozbiljno i veoma uzbudljivo razgovarali o nastranostima. Najprije me ona upitala jesam li to ikad radio s kojim muškarcem. Rekao sam da nisam. Tada sam ja nju upitao (zaključio sam da želi da je to pitam) je li to ikad radila s kojom ženom. - Jok. - A bi li htjela? - Bi li ti htio da ja to radim? - Pa, zašto ne? - Bi li nas htio gledati? - Mislim da bih. - Onda bismo to možda mogli nekako urediti. - Je li? 101


- Jest. - Pa, ja mislim da bi mi se to svidjelo. - Ah - reče ona sa zgodnim sarkastičnim prizvukom u glasu - i ja mislim. Tada mi je ispričala kako joj je prije svega mjesec dana, kad se razboljela od neke virusne bolesti, došao jedan par da joj priredi večeru. Nakon večere su joj rekli da bi voljeli da ih ona gleda kako se fukaju. Ona je pristala. Sjedila je u postelji s temperaturom od 41 stupnja, a oni su se svukli i prihvatili posla na sagu. - A znaš šta su htjeli da ja dotle radim? - Ne znam. - U kuhinji sam imala banana, pa su oni htjeli da pojedem jednu. Dok ih gledam. - Sigurno radi okultnog simbolizma. - Radi čega? - Zašto su htjeli da jedeš bananu? - Vrag bi ga znao. Valjda su htjeli da znaju da sam zbilja kraj njih. Da me kobajagi čuju. Kako žvačem. Čuješ, da li ti samo ližeš ili i jebeš? Roba Originale! Ona moja drolja iz kabareta Empire - bez onih sisa, ali jednako lijepa! - I jebem. - Pa, i ja se jebem. - Zar nije čudo što smo se našli - rekoh. Prvi put se nasmijala i, umjesto da se zbog toga napokon umirim, iznenada sam shvatio da će neki krupni niger iskočiti iz ugrađenog ormara i sjuriti mi nož u srce - ili će ona pomahnitati, prasnuti u histeričan smijeh - i sam bog zna kakva će me nesreća snaći. Eddie Wiatkus! Da nije kol-gerla? Manijak? Da nije u dosluhu s nekim Portorikancem, prodavačem droga, koji će uskoro stupiti u moj život? Stupiti i - dokrajčiti ga, radi četrdeset dolara u mojoj lisnici i ručnog sata koji sam kupio kod Korvettea? - Slušaj - rekoh joj onako lukavo kako umijem - radiš li ti ovo manje-više stalno? - Kakvo je to pitanje! Kakva je to govnarija? Zar si i ti običan bezdušan gad? Zar misliš da sam ja bez osjećaja? - Oprosti, nisam te htio uvrijediti. 102


Ali iznenada, umjesto bijesa i uvrijeđenosti, samo suze. Je li mi trebalo još dokaza da je ta djevojka u najmanju ruku psihički malko nesređena? Svaki bi čovjek pri zdravoj pameti svakako već tada ustao, obukao se i izgubio dok je još čitav. I bio sretan što se izvukao. Ali, vidite, moja je zdrava pamet tek onaj naslijeđeni strah koji nosim sa sobom iz svoje glupe prošlosti! Taj tiranin, moj super-ego, njega bi trebalo objesiti, da mu pas mater, da visi s onim svojim jebenim jurišničkim čizmama dok ne izdahne! Tko je ono na ulici strepio, ja ili djevojka? Ja! A tko je bio smion, odvažan, kuražan, ja ili djevojka? Ova jebena djevojka! - Slušaj - kaže mi otirući suze jastučnicom - slušaj, lagala sam ti maloprije, ako te baš zanima, ako kaniš sve ovo zapisati ili tako nešto. - Je li? Šta si mi lagala? Evo ga, pomislih, evo mog švarcera iz ormara - sijevaju mu oči, zubi i oštrica britve! Evo naslova u novinama: ČLAN KOMISIJE ZA MEÐULJUDSKE ODNOSE NAÐEN BEZ GLAVE U STANU BARSKE ZABAVLJAČICE! - Mislim, kog sam kurca uopće lagala, tebi! - Ne znam o čemu govoriš pa ti ne mogu ni odgovoriti. - Mislim, nisu oni htjeli da ja jedem bananu. Nisu moji prijatelji htjeli da ja jedem bananu. Sama sam to htjela. Tako O-pica. A zašto je lagala meni? Mislim da je na taj način odmah obavijestila samu sebe - reklo bi se napola svjesno - da je naletjela na ponešto profinjenijeg tipa - usprkos poznanstvu na ulici, i usprkos tome što sam onako zdušno lizao a ona mi ga onako dudala da mi je srce igralo - nakon čega smo ragovarali o nastranostima... ipak nije htjela da ja mislim da je ona zaokupljena samo seksom i ljubavnim pustolovinama... Jer, njoj je, očito, bilo dovoljno da zaviri u moj život pa da skoči u taj život koji bi mogao postati i njezin... Neće više biti plejboja u Cardinovim odijelima; neće više biti oženjenih, očajnih šefova propagande koji dolaze na jednu noć iz Connecticuta; neće više biti mekušaca u britanskim toplim puloverima na ručku u Serendipitiju, ni ostarjelih pohotljivaca iz kozmetičke industrije koji sline po večeri što stoji sto dolara u Le Pavillonu... Napokon se pojavio čovjek koji je toliko godina prebivao u srcu njezinih snova (kako se pokazalo), čovjek koji će biti dobar muž i otac... Židov. I još kakav Židov! Najprije je dobro poliže, a odmah joj zatim svrši u usta, pa joj počne razlagati i tumačiti, prosuđivati o ovome i onome, 103


savjetovati joj koje knjige da pročita i za koga da glasa, poučavati je kako treba da živi. - Otkud ti to znaš? - pitala me oprezno. - Mislim, to je samo tvoje mišljenje. - Kako to misliš mišljenje, to nije moje mišljenje, curo, to je istina. - Mislim, je li to nešto što svi znaju... ili samo ti? Židov koji se brine za dobro sirotinje u gradu New York polizao joj je mindžu! Čovjek koji je nastupao u školskom programu televizije svršio joj je u usta! Bit će, doktore, da je ona to u tren oka prokužila - je li to moguće? Jesu li žene toliko proračunate? Jesam li ja zaista naivan kad je u pitanju pička? Je li ona sve to prokužila i isplanirala već ondje, u Lexingtonovoj aveniji?... Vatra polako gori u dnevnoj sobi obloženoj knjigama u našem ljetnikovcu, dadilja Irkinja kupa djecu prije nego što ih majka spremi u krevet, vitka manekenka, pripadnica društvene kreme, seksualno izopačena, kćerka ugljenokopa i željezara iz Zapadne Virginije, samozvana žrtva tuceta pravih gadova, vidi se na ovoj slici, u pidžami »Saint Laurent« i u čizmicama od safijana, duboko zadubljena u roman Samuela Becketta... a ovdje na krznenu sagu sa svojim mužem, ličnosti-o-kojoj-se-govori, naj-neporočnijim-predsjednikom-komisijeza-grad-New-York... a ovdje se on vidi sa svojom lulom i rijetkom kudravom crnom čifutskom kosom, sa svim svojim židovskim mesijanskim žarom i čarom... Što se napokon dogodilo u irvingtonskom parku - jedne subote kasno popodne ostao sam tako reći sam na zaleđenom jezeru s dražesnom četrnaestogodišnjom šikseleh, koju sam od ručka neprestano promatrao kako vježba osmice, djevojkom za koju mi se činilo da posjeduje svu onu buržoasku draž Margarete O’Brien - hitrinu i medenost oko sjajnih očiju i pjegavog nosa - plus onu bezazlenost i prirodnost, sitnoburžoasku pristupačnost, ravnu plavu kosu Peggy Anne Garner. Vidite, ono što su svima bile fimske zvijezde bile su meni tek različite vrste šikse. Ja sam često, izlazeći iz kina, nagađao koju bi gimnaziju u Newarku polazila Jeanne Crain (i njezin dekolte) ili Kathryn Grayson (i njezin dekolte) da je mojih godina. I, gdje bih mogao naći takvu šikse kao što je Gene Tierney, o kojoj sam mislio da je možda čak i Židovka, ako nije zbilja djelomično kineskog porijekla. Dotle je Peggy Ann O’Brien izvela svoju posljednju osmicu i uputila se polagano prema spremištu čamaca, a ja nisam ništa poduzeo u vezi s njom, ni u vezi bilo s 104


kojom od njih, ništa cijele te zime, a ožujak je pred vratima - crvena klizačka zastava neće se uskoro više vijoriti nad parkom i ponovo će nastupiti sezona dječje paralize. Možda čak neću ni doživjeti iduću zimu, pa šta onda čekam? »Sad ili nikad!« I ja - kad mi se ona već izgubila iz očiju - pojurim luđački za njom na klizaljkama. »Oprostite«, reći ću joj, »dopuštate li da vas otpratim kući?« Dopuštate ili dozvoljavate - šta je pravilnije? Jer, moram govoriti savršeno engleski. Bez ikakve židovske natruhe. »Ne biste li možda popili šalicu vruće čokolade? Smijem li vas zamoliti za vaš telefonski broj? Smijem li vas posjetiti jedne večeri? Kako se zovem? Ja sam Alton Peterson« - to sam ime i prezime izabrao u telefonskom imeniku, iz područja Montclair općine Essex - sto posto goj ime i prezime, u to sam bio siguran, a zvuči još k tome kao Hans Christian Andersen. Lukav potez! Potajno sam cijelu zimu vježbao potpis »Altona Petersona«, potpisivao sam se u školsku bilježnicu iz koje bih nakon škole istrgao te listove i spalio ih kako ne bih morao nikome ništa kod kuće objašnjavati. Ja sam Alton Peterson, ja sam Alton Peterson Alton Christian Peterson? Da nisam ipak malo pretjerao? Alton C. Peterson? I toliko sam zaokupljen mišlju da ne smijem zaboraviti tko bih htio biti, toliko se žurim da stignem u spremište čamaca dok ona još skida klizaljke s nogu, i usput razmišljam što ću joj reći kad me bude pitala šta mi je to na licu, šta mi se dogodilo (stara ozljeda s hokeja na ledu? Pao sam s konja dok sam igrao polo nakon mise jedne nedjelje prije podne - pojeo sam previše kobasica za doručak, ha-ha-ha!) - dotičem obalu vrškom jedne klizaljke malo ranije nego što sam očekivao - i padam naglavce na smrznutu zemlju, izbijam sebi jedan prednji zub i razbijam koščato ispupčenje na vrhu goljenice. Desna mi je noga šest sedmica u gipsu, od gležnja do kuka. Imam nešto što liječnik naziva »bolešću Osgooda Shlatterera«. Kad su mi skinuli gips, vučem tu nogu kao ratni invalid, a otac se dere na mene: - Savij je! Zar hoćeš da tako hodaš do kraja života? Savij je! Hodaj prirodno, čuješ li? Prestani, Alex, maziti tu nogu Old Shatterhanda, jer ćeš inače ostati bogalj do kraja života! Ostat ću bogalj do kraja života zato što sam se klizao za šikse, pod lažnim imenom. Šta će, doktore, snovi čovjeku koji živi kao ja? »Bluna« Girardi, osamnaestogodišnja djevojka koja je bila izbačena iz gimnazije u Hillsideu i koju je poslije otkrio u bazenu u Olimpijskom parku moj 105


pohotljivi školski drug Smolka, krojački sin... Što se mene tiče, ja se ne bih približio tom bazenu ni za živu glavu - jer to je uzgajalište dječje paralize i meningitisa kičme, a da i ne govorimo o bolestima kože, lubanjske opne i šupka - priča se, štaviše, da je neki klinac iz Weequahica stupio jednom u vodu za pranje nogu između garderobe i bazena i izišao iz nje bez nokata na nožnim prstima. Pa ipak, baš je to mjesto gdje možeš naći djevojke koje se jebu. Zar ne znate? Tu možete naći takve šikse koje će učiniti sve! Ako je čovjek voljan da se izvrgne opasnosti da dobije dječju paralizu u bazenu, gangrenu u vodi za pranje nogu, otrovanje želuca od hrenovki i slonovsku kožu od sapuna i ručnika, možda će čak i fukati. Sjedimo u kuhinji gdje smo Blunu, kad smo došli, zatekli kako glača - u kombineu! Mandel i ja listamo stare brojeve časopisa Ring dok Smolka u dnevnoj sobi nagovara Blunu da pozove svoje dvije prijateljice, njemu za ljubav. Blunina brata, koji je u svom predživotu bio padobranac, ne treba da se bojimo, uvjerava nas Smolka, jer je on u Hobokenu gdje boksa u glavnoj borbi pod imenom Johnny »Geronimo« Girardi. Otac joj po danu vozi taksi, a po noći automobil za bandu - sad negdje prevozi gangstere i vratit će se tek u sitne sate, a majke ne treba da se bojimo jer je umrla. Izvrsno, Smolka, izvrsno, ne bih se mogao osjećati sigurnije nego što se osjećam. Sad nemam baš nikakva razloga da budem zabrinut, osim zbog prezervativa koji nosim u lisnici toliko dugo da ga je po svoj prilici u staniolu napola izgrizla plijesan. Samo ako jednom štrcnem, cijeli će se kuton raspasti na komadiće u rupi Blune Girardi - i šta ću onda? Da bih se uvjerio da ti prezervativi zaista podnose velik pritisak, cijelu sam ih sedmicu u podrumu punio vodom - ma koliko bili skupi, svršavao sam drkajući u njih da vidim hoće li izdržati pod uvjetima sličnim jebačini. Zasad je sve u redu. Samo, šta će biti s onim svetim primjerkom koji je već ostavio neizbrisiv trag na mojoj lisnici, s onim specijalnim primjerkom koji čuvam za fukanje i kojem je vrh namazan mašću? Kako se mogu nadati da je ostao neoštećen kad sam sjedio na njemu u školi - gnječio ga u lisnici - gotovo šest mjeseci? I tko zna hoće li Geronimo ostati cijelu noć u Hobokenu? A šta ako je osoba koju je trebalo da gangsteri noćas ucmekaju već odapela od trte kad su oni stigli, pa su gospodina Girardija poslali ranije kući da se dobro ispava? A šta ako mala ima sifu? Ali onda je mora imati i Smolka! Smolka koji uvijek poteže iz svačije boce krahla i koji hvata svakoga za puc! Samo bi mi to trebalo, kakva mi je majka! Nikad ne bi bilo kraja zanovijetanju. - Alex, što to skrivaš ispod noge? 106


- Ništa. - Alex, zaboga, lijepo sam čula kako je nešto zvecnulo. Šta ti je to ispalo iz hlača pa si onda stao nogom na to? A hlače su ti čitave! - Ništa! Cipela! Ostavi me na miru! - Mladiću, šta to... o bože! Jack! Hodi brže amo! Gledaj... gledaj šta je to na podu pored njegove cipele! On juri iz kupaonice u kuhinju, hlače mu vise o koljenima, a u ruci čvrsto drži novine Newark News otvorene na strani s obavijestima o umrlima. - Šta sad? - vrišti ona (to je njen odgovor) i pokazuje na pod ispod mog stoca. - Šta je to, mladi gospodine, opet nekakva pametna gimnazijska šala? pita me otac bijesno. - Šta radi ta crna plastična stvar tu na kuhinjskom podu? - Nije plastična - kažem ja jecajući. - To je moja stvar. Dobio sam sifu od neke osamnaestogodišnje Talijanke u Hillsideu, pa sad... sad više nemam p-p-ppenisa! - Svog malog pišu - vrišti majka - kojeg sam ja škakljala da pravi pi-pi... - NE DIRAJTE U TO, DA SE NITKO NIJE MAKNUO - viče otac jer se majka kanda spremala da skoči naprijed, kao žena u mužev grob - pozovite... Društvo za zaštitu životinja... - Kao za bijesna psa? - rida ona. - A šta ćemo drugo, Sophie? Da ga spremimo u ladicu? Pa da ga pokazujemo njegovoj djeci? Ionako neće imati djece! Ona počinje žalostivo zavijati, kao ucviljena životinja, a otac... ali ovaj prizor brzo blijedi jer sam u roku od nekoliko sekunda oslijepio, a u roku od jedan sat mozak mi se pretvorio u vruću kašu. Iznad Girardijeva praonika visi slika Isusa Krista koji se diže na nebo u ružičastoj kućnoj haljini. Kako su ljudi odvratni! Prezirem Židove zbog njihove ograničenosti, zbog njihove prijetvornosti, zbog nevjerojatnog, čudnovatog osjećaja nadmoći koji su ti spiljski ljudi, moji roditelji i rođaci, tko zna otkud stekli - ali kad je riječ o neukusu i kiču, uvjerenjima kojih bi se posramio i gorila, nitko nije ravan gojim. Kako su nedostojni i praznoglavi šmukovi ti ljudi koji se klanjaju nekom tko, prvo, nije nikad ni postojao, a drugo, ako je i postojao, bio je, sudeći po ovoj slici, glavni peder u Palestini. S tom bubifrizurom, s puti boje sapuna »palmolive« i u kućnoj haljini, za koju sad znam da je zacijelo izrađena kod Fredericksa u Hollywoodu! Dosta je bilo Boga i tih 107


gluposti! Dolje vjera i ljudsko gmizanje! Živio socijalizam i ljudsko dostojanstvo! Zapravo, ja i nisam kod Girardijevih toliko radi toga da im maznem kćer - daj Bože! - koliko radi toga da propovijedam evanđelje Henryja Wallacea i Glena Taylora. Dabome! Jer šta su drugo Girardijevi nego narod, u čije se ime, radi čijih se prava, slobode i dostojanstva ja i moj budući zet svake nedjelje poslijepodne prepiremo s našim dozlaboga neukim starijima (koji glasaju za demokrate a misle kao neandertalci), mojim ocem i stricem. Ako nam se ovdje ne sviđa, pitaju nas oni, zašto ne odemo u Rusiju gdje je sve tip-top? - Ti ćeš od tog malog još napraviti komunista - opominje moj otac Mortyja. Ja nato uzvikujem: - Ti to ne razumiješ! Svi su ljudi braća! Bogamu, ja bih mu mogao na licu mjesta zavrnuti vratom što je tako slijep za ljudsko bratstvo! Budući da će uzeti moju sestru za ženu, Morty vozi teretnjak mog strica i radi u njegovu skladištu, a moglo bi se reći da i ja radim - tri subote zaredom ustao sam prije zore i krenuo s Mortyjem da isporučimo sanduke »Ištrcka« sitničarijama u zabačenom kraju na granici New Jerseyja, blizu Poconskog gorja. Napisao sam već jednu radio-dramu nadahnutu mojim učiteljem, Normanom Convinom, i njegovim slavljenjem Dana pobjede u Sa slavodobitnim prizvukom (što mi je Morty poklonio za rođendan). Neprijatelj dakle leži mrtav u jednoj uličici iza Wilhelmstrasse;pokloni se, vojniče, pokloni se, jadniče... Ježim se od samog tog ritma, kao od takta koračnice pobjedničke Crvene armije, i od pjesme koju smo naučili pjevati u pučkoj školi za vrijeme rata, pjesme koju su naši učitelji nazivali »Kineskom himnom«. »Ustajte, vi koji nećete da budete roblje, skupa s našim krvnim rodom...« oh, ta prkosna kadenca! Sjećam se svake pojedine herojske riječi! »Sagradit ćemo nov veliki zid!« Pa onda moj najmiliji stih koji počinje mojom najmilijom engleskom riječju; »Ogor-če-nje ispunja srca svih naših ze-mlja-ka! U-staj-te! U-stajte! U-STAJTE!« Otvaram rukopis svoje radio-drame i počinjem čitati Mortyju dok krećemo u teretnjaku, preko Irvingtona i gorja Orange, na Zapad - Illinois! Indiana! Iowa! O, Ameriko moja, Ameriko ravnica, i planina, i dolina, i rijeka, i kanjona... Upravo sam se ovakvim rodoljubnim bajalicama sinoć zavozio u san, pošto sam bio izdrkao u čarapu. Moja se radio-drama zove Neka Sloboda odjekuje! To je moralitet (sad znam) u kojem se dva glavna lika 108


zovu Predrasuda i Snošljivost, a napisao sam je u formi koju ja nazivam »poezijom u prozi«. Zaustavljamo se pred jednim restoranom u željezničkom vagonu u Doveru, New Jersey, upravo kad Snošljivost počinje braniti Crnce što smrde. Zvuk moje humane, sažaljive, latinizirane, aliterativne retorike koju sam toliko napuhao Rogetovim Tezaurusom (što mi ga je poklonila sestra za rođendan) da se jedva može prepoznati - plus činjenica da je zora i da sam tu vani - plus tetovirani pipničar u restoranu koga Morty naziva »šefom« - plus činjenica da prvi put u životu doručkujem krumpir pečen na maslacu plus činjenica da se ponovo penjem u kabinu teretnjaka u svojim trapericama, kratkoj bluzi i mokasinkama (koji ovdje na auto-putu kao da nisu ona ista odjeća i obuća koju nosim u gimnaziji) - plus sunce što se tek pomalja iza brdovitih njiva New Jerseyja, moje države - preporodio sam se! Otkrivam da sam se oslobodio sramotnih tajni! Osjećam se tako čist, tako jak i neporočan tako američki! Morty tjera teretnjak natrag na auto-put, i upravo tu i tada ja se zavjetujem, zaričem da ću svoj život posvetiti ispravljanju nepravdi, uzdizanju potlačenih i obespravljenih, oslobađanju napravedno zatočenih! S Mortyjem kao svjedokom - mojim muževnim ljevičarskim, nedavno otkrivenim starijim bratom, živim dokazom da se može voljeti u isti mah i čovječanstvo i bejzbol (koji voli moju stariju sestru koju sam i ja sad spreman da zavolim, jer nam je obojici otkrila izlaz za nuždu), koji mi je veza, preko Saveza američkih veterana, s Billom Mauldinom, koji mi je isto tako uzor kao i Corwin i Howard Fast - pred Mortyjem se, sa suzama od ljubavi (prema njemu, prema sebi) u očima, zavjetujem da ću se »perom boriti« da izbavim od nepravde i izrabljivanja, od ponižavanja, bijede i neznanja, narod o kojem sad mislim (ježeći se pri toj pomisli) kao o Narodu. Sledio sam se od straha. Od djevojke i njene sife! Od njena oca i njegovih prijatelja! Od njena brata i njegovih šaka! (Unatoč Smolkinu uvjeravanju, čini mi se posve nevjerojatnim, čak i za gojim, da i brat i otac znaju a ne mare što je Bluna »droca«). I od straha što se ispod kuhinjskog prozora, kroz koji namjeravam iskočiti ako čujem ma čije korake sa stubišta, nalazi željezna šiljasta ograda na koju ću se nabiti. Naravno, ograda na koju mislim okružuje katoličko sirotište u Lyonskoj aveniji, ali sad sam već negdje u sredini između halucinacije i kome, i pomalo ošamućen, kao da nisam dugo jeo. Vidim fotografiju u Newark Newsu koja prikazuje tu ogradu i tamnu lokvu moje krvi na pločniku, a iznad toga naslov od kojeg se moja obitelj neće nikad oporaviti: SIN OSIGURAVAJUĆEG AGENTA SKOČIO U SMRT. 109


Dok se ja smrzavam u svom igluu, Mandel se kupa u znoju - i zaudara. Crnački vonj budi u meni samilost, »poeziju u prozi« - ali prema Mandelu nisam toliko snošljiv: »hvata me muka od njega« (kako moja majka govori o njemu), što ne znači da me isto toliko ne očarava koliko i Smolka. Šesnaest mu je godina i Židov je kao i ja, ali tu prestaje sva sličnost između nas - on ima čuperke u kosi kao patak na repu, zaliske sve do čeljusti i nosi kapute od rebraste tkanine s jednim pucetom i šiljaste crne cipele, i ovratnike a la Billy Eckstine, samo još veće! A Židov je. Nevjerojatno! Neki profesor moralist povjerio nam je da Arnold Mandel ima kvocijent inteligencije jednog genija, ali se radije vozi ukradenim automobilima, puši cigarete i pije pivo dok mu ne pozli. Možete li vi u to povjerovati? Jedan židovski dječak? Isto tako sudjeluje u drkanju u krugu, što se obavlja iza spuštenih zastora u Smolkinoj dnevnoj sobi poslije škole, dok oboje starijih Smolke crnče u krojačnici. Čuo sam svašta o tome, ali svejedno (usprkos mom onanizmu, ekshibicionizmu i voajerizmu - a da i ne spominjem fetišizam) ne mogu i neću da u to vjerujem - četiri-pet frajera sjede u krugu na podu i, na Smolkin znak, svi počinju tući majmuna po glavi - i prvi koji svrši odnosi bank, dolar po glavi. Kakve svinje! Jedino objašnjenje koje nalazim za Mandelovo vladanje jest činjenica što mu je otac umro kad je njemu bilo svega deset godina. A to je, naravno, ono što me najviše opčinjava - dečko bez oca. A kako objašnjavam Smolkino vladanje i smionost? Njegova je majka zaposlena. A moja, upamtite, patrolira po naših šest soba kao što se gerila kreće po svom teritoriju - ona točno zna što se nalazi u svakom mom ormaru i ladici. Smolkina majka pak sjedi povazdan pokraj male svjetiljke na maloj stolici u kutu krojačnice njegova oca, pravi šavove i para ih, a kad se navečer vrati kući, nema snage da izvadi svoj Geigerov brojač i pođe u potragu za sinovom zbirkom francuskih pornografskih slika od koje bi joj se digla kosa na glavi. Morate znati da Smolke nisu bogati kao mi - u tome je bitna razlika između nas. Majka mu radi a nemaju rebrenica... jest, sad mi je sve jasno - zašto se on kupa u Olimpijskom parku i zašto uvijek svakoga hvata za puc. On živi od kolača i vlastite domišljatosti. Ja dobivam topao ručak i sve komplekse koji idu uz to. Ali nemojte me krivo shvatiti (kao da biste me mogli krivo shvatiti) - za zimske snježne oluje, što može biti ljepše nego, dok otresaš o ručku snijeg sa sebe na stražnjem odmorištu, kad čuješ »tetu Jenny« s radija u kuhinji i osjetiš miris juhe od rajčice s vrhnjem što se podgrijava na peći? Šta može biti divnije od netom opranih i izglačanih pidžama u svako doba godine, i od spavaće sobe što 110


miriše na laštilo za pokućstvo? Kako bi se meni sviđalo kad bi mi donje rublje ležalo sivo i nabacano u ladici, kao što uvijek leži Smolki? Nikako mi se ne bi sviđalo. Kako bi mi se sviđalo da su mi čarape poderane i da mi nema tko donijeti vruću limunadu i med kad me boli grlo! I, obratno, kako bi mi se sviđalo kad bi mi Bluna Girardi došla poslije podne kući i pofafala mi ga kao što je učinila Smolki, u njegovoj postelji? Evo sad nešto od ironičnog interesa. Proljetos sam u Worth ovoj ulici nabasao ni na koga drugoga nego na starog drkadžiju-u-krugu, gospodina Mandela, koji je nosio sa sobom kovčežić pun uzoraka povoja, naramenica i držača. I šta mislite? Ja sam bio upravo zaprepašten što on još uopće živi i diše. Nikako mi to nije išlo u glavu - pa ni sad mi ne ide. I oženio se, pripitomio, ima ženu i dvoje djece - i kuću u rančerskom stilu u Maplewoodu, New Jersey. Mandel živi, ima dugačko crijevo za polijevanje vrta, kaže mi, i roštilj i ugljen u kockama! Mandel koji je, iz strahopoštovanja prema Pupiju Campu i Titu Valdezu, čim je završio gimnaziju, otišao u Gradsku vijećnicu da službeno promijeni svoje krsno ime Arnold u Ba-ba-lu. Mandel koji bi popio po šest boca piva odjednom! Čudo božje! Ne može biti! Kako se to moglo dogoditi da ga je mimoišla kazna božja? Stajao je iz godine u godinu, u dokolici i neznanju, na uglu Chancellorove avenije i Lesliejeve ulice, nagnut kao kakav južnoamerički dronjavac nad svojim parom bubnjeva, a pačja mu je guzica bila okrenuta gola prema nebu - i nitko i ništa ga nije oborilo! A sad mu je trideset tri godine, kao i meni, i trgovački je putnik svoga tasta koji ima trgovinu medicinskih pomagala u Ulici Market u Newarku. A šta je sa mnom, pita me, šta ja radim? Pa, zar on zbilja ne zna? Zar ga moji roditelji ne izvještavaju o meni? Zar ne znaju još svi da sam ja najćudoredniji čovjek u New Yorku, pun čistih pobuda, samilosti i ideala? Zar on ne zna da se moj posao sastoji u tome da budem dobar? - U državnoj sam službi - odgovorio sam i pokazao rukom preko puta na broj trideset Worthove ulice. Sušta skromnost. - Viđaš li koga od naših? - upitao me Ba-ba-lu. - Jesi li se oženio? - Ne, nisam. U novi podvoljcima budi se onaj stari potajni južnoamerički dronjavac. - Pa kako onda dolaziš do pičkica? - Mijenjam ljubavnice, Arne, i tučem majmuna po glavi. U isti sam čas pomislio da sam pogriješio. Pogriješio sam! Šta ako izbrblja to nekom iz Daily Newsa? ČLAN KOMISIJE ZA MEÐULJUDSKE 111


ODNOSE MASTURBIRA. I živi griješno, tvrdi njegov stari školski drug. Novinski naslovi. Ti novinski naslovi vječito otkrivaju moje ružne tajne zgranutom i ogorčenom svijetu. - Eh - kaže mi Ba-ba-lu - sjećaš li se Rite Girardi? Blune! One koja nam je svima fajfala? -... Šta je s njom? - Tiše, Ba-ba-lu! – Šta je s njom? - Zar nisi čitao o njoj u Newsu? -... Kojem Newsu? - Newark Newsu. - Ne čitam više newarške novine. Šta je bilo s njom? - Ubijena je. U nekom baru u Hawthorneovoj aveniji, malo dalje od Depandanse. Bila je s nekim nigerom, a onda je došao neki drugi niger i oboje ih ucmekao. Šta kažeš na to? Jebala se s nigerima. - Ajoj - rekoh, sasvim ozbiljno. Pa iznenada: - Slušaj, Ba-ba-lu, a šta je sa Smolkom? - Ne znam - kaže Ba-ba-lu. - Zar nije on profesor? Mislim da sam čuo da je profesor. - Profesor? Smolka? - Mislim da predaje na nekom koledžu. - Ma hajde bježi! - kažem podsmjehujući se s visoka. - Aha. Tako mi je bar netko rekao. U Princetonu. - U Princetonu? Ama, to ne može biti! Bez tople juhe od rajčice za ručak u studena popodneva? Pa zar nije on spavao u onim pljesnivim pidžamama? Vlasnik svih onih crvenih gumenih napršnjaka s oštrim vršcima o kojima nam je govorio da zbog njih djevojke skaču do stropa. Smolka koji se kupao u onom bazenu u Olimpijskom parku, i on je živ? I noh profesor u Princetonu? Na kojem odsjeku, klasičnim jezicima ili astrofizici? Ba-ba-lu, ti govoriš kao moja stara. Misliš valjda da je limar, ili električar. Jer, ja neću da vjerujem u to! Mislim, u svojim kiškama, duboko u duši i starim uvjerenjima, duboko u sebi, mada vrlo dobro znam da Smolka i Mandel, naravno, i dalje uživaju svoje kuće u stilu rančeva i profesionalnim mogućnostima dostupnim ljudima na ovom planetu, naprosto ne mogu vjerovati da su ta dva zločesta dječaka ostala živa a kamoli još postigla nekakav društveni uspjeh! Ta oni bi morali biti u zatvoru 112


ili u jarku. Pa oni, bogamu, nisu uopće pisali domaće zadaće! Smolka je prepisivao od mene zadaću iz španjolskog, a Mandelu se jebalo čak i za to, a što se tiče pranja ruku prije jela... Zar ne shvaćate, ta bi dvojica morala po svim pravilima biti mrtva! Kao i Bluna. Eto bar jedne karijere koja ima nekakav smisao. To je bar primjer uzroka i posljedica koji potvrđuje moje pojmove o ljudskoj dosljednosti! Kad si tako zla, tako pokvarena, onda ti nigeri rastepu glavu kojom si dudala kurac. Eto, tako bi nekako trebalo urediti ovaj svijet! Smolka se vraćao u kuhinju i kaže nam da ona neće. - Ali ti si rekao da ćemo fukati! - uzvikuje Mandel. - Rekao si da će nam ga fafati! Da će nam ga oblizati, zapjeniti i očistiti, tako si rekao! - Jebi ga - kažem ja - ako neće, nek ide k vragu, idemo... -Ali ja sam radi ovoga drkao cijeli tjedan! Ja ne idem nikamo! Kakvo je sad ovo sranje, Smolka? Zar mi ga neće čak ni izdrkati? Ja, sa svojim refrenom: - Ha, slušaj, ako neće, idemo... Mandel: - Ma, koji je ona kurac da neće čak ni izdrkati čovjeku? Izdrkati i ništa više! Zar je to bogzna šta? Ja ne idem odavde dok mi ga ne poduda ili izdrka ili jedno ili drugo! Neka sama izabere šta hoće, jebena kurva! I Smolka odlazi ponovo na pregovore, vraća se tek nakon pola sata i javlja nam da se djevojka predomislila - izdrkat će ga jednome od nas, ali samo ako ne svuče hlače, i ništa više! Bacamo novčić u zrak - i ja stječem pravo da dobijem sifu! Mandel tvrdi da je novčić dotakao strop i spreman je da mi zavrne vratom - dere se da ždrijebanje nije bilo pošteno još dok ulazim u dnevnu sobu da primim nagradu. Ona sjedi u kombineu na sofi, s druge strane poda pokrivena linoleumom, ima oko osamdeset pet kila i brčiće. Kad me upita kako se zovem, reći ću joj: Anthony Peruta. Ali me ništa ne pita. - Slušaj - kaže Bluna - da ti odmah bude jasno, samo ću tebi to učiniti. Tebi i nikom više. - Kako god želiš - odgovaram uljudno. - Dobro, izvadi ga, ali ne skidaj hlače! Jesi li me čuo, lijepo sam vam rekla da neću imati posla ni sa čijim jajima! 113


- Dobro, dobro. Kako god ti kažeš. - I da me nisi dirnuo! - Slušaj, ja mogu i otići, ako želiš. - Samo ga izvadi! - Dobro, ako baš hoćeš, evo ga... izvoli - kažem ali prerano. - Samo da ga izvadim... Ma, gdje je, bogamu? U školi katkad namjerno mislim na SMRT i BOLNICU i UŽASNE AUTOMOBILSKE NESREĆE nadajući se da će takve sumorne misli natjerati mog »nespretnjakovića« da se smiri prije nego što zazvoni zvono pa budem morao ustati. Čini mi se da ne mogu poći na ploču u školi ni ući u autobus a da on ne skoči i ne kaže: »Zdravo! Pogledajte me!« svakome u blizini - a sad ga nema ni od korova! - Evo ga! - uskliknem napokon. - To je? - Pa, ovaj - odgovaram crveneći se - naraste mi kad se malo ukruti... - E pa, znaš, ja nemam vremena cijelu noć. Pristojno: - Ah, pa neće baš trebati cijelu noć... - Lezi! Pomalo nezadovoljna, Bluna sjeda na stolac s ravnim naslonom, a ja liježem na sofu do nje - i najednom mi ga ona zgrabi, i moju kitu kao da je zahvatio nekakav stroj. Žestoko, da se blago izrazim, počinju muke. Ali to mu dođe isto kao da tko pokuša izdrkati meduzu. - Šta ti je? - pita me ona. - Zar ti ne možeš svršiti? - Obično mogu. - Onda se nemoj suzdržavati! - Ne suzdržavam se. Trudim se, Bluno... - Jer, brojit ću do pedeset i, ako dotle ne svršiš, ja neću biti kriva. Do pedeset? Bit ću sretan ako mi ga dotle ne otkine. Polakše, najradije bih uzviknuo. Pazi malo na rubove, molim te! - »jedanaest, dvanaest, trinaest...« - a sve mislim: »Hvala bogu, uskoro će biti gotovo, izdrži još malo, još svega četrdeset sekunda« - i u isto vrijeme s olakšanjem nastupa, naravno, i razočarenje, i to gorko: ovo je slučajno baš ono o čemu sam sanjao dan i noć od svoje trinaeste godine. Napokon, konačno, ovo nije više izbušena jabuka ni 114


prazna boca za mlijeko namazana vazelinom, nego djevojka u kombineu, sa dvije cice i pizdom - i s brčićima, ali neću valjda biti cjepidlaka! Ovo je ono što sam zamišljao... I tako mi pada na pamet šta treba da radim. Smetnut ću s uma da je ova šaka koja me nemilosrdno poteže Blunina... zamislit ću da je moja! I tako se zapiljim netremice u tamni strop i, umjesto da zamišljam da fukam, kao što obično činim dok drkam, zamišljam da drkam. I to odmah pali. Ali, na žalost, samo što nisam postigao ono što želim kadli Blunin radni dan prestaje. - Eto tako - kaže ona - pedeset - i prestaje! - Ma ne! - vičem ja. - Još. - Slušaj, ja sam peglala veš već dva sata, znaš, prije nego što ste vi došli... - SAMO JOŠ JEDNOM! MOLIM TE KO BOGA! JOŠ DVAPUT! MOLIM TE! - NE-ĆU! I tada, kako ne mogu (kao i obično) podnijeti iznevjerena očekivanja odricanja i razočaranja - posegnem za njim, zgrabim ga i PUF! Samo, pravo sebi u oko! Jednim jedinim munjevitim zamahom majstorove ruke iz mene je izbila pjena. I sad vas ja pitam tko mi ga može izdrkati bolje od mene? Samo što sam onako ležao pa mi je jeb briznuo iz marka vodoravno, jurnuo preko trupa i pogodio me pravo u oko rasprsnuvši se i opekavši me. - Prokleti Čifutine, da ti pas mater! - vrišti Bluna - Poprskao si mi cijeli kauč! I zidove! I lampu! - Pogodilo me u oko! I, čuješ, nemoj me zvati Čifutinom! -Kad jesi Čifutin, Čifutine jedan! Sve si mi poprskao, Žudijo, da ti pas mater! Gledaj šta si mi napravio od podložaka! Eto, upravo je onako kako su me roditelji lijepo upozoravali - čim dođe do prve nesuglasice, ma koliko bila sitna, šikse jedino zna da te nazove prokletim Židovom. Kakvo strašno otkriće - moji roditelji koji nikad nemaju pravo... ipak imaju pravo! A moje oko - kao da je u vatri - sad sam se sjetio i zašto. Smolka nam je pričao kako su se čuvari na Vražjem otoku zabavljali time da protrljaju zatočenicima oči spermom i tako ih oslijepe. Ja ću oslijepiti! Šikse mi je dotakla pimpek golom rukom i sad ću zauvijek ostati slijep! Doktore, moju je psihu isto tako teško razumjeti kao i početnicu! Šta će mi snovi, pitam ja vas! 115


Šta će mi Freud? Rose Franzblau iz New York Posta zna sasvim dovoljno da može analizirati čovjeka kao što sam ja! - Čifuče! - vrišti ona. - Žide! Ne možeš čak ni svršiti ako si ga sam ne izmasiraš, bijedni, odurni židovski pederu! Hej, šta je previše, previše je, gdje joj je sažaljenje? - Ali moje oko! I jurnem u kuhinju gdje se Smolka i Mandel valjaju po podu od razdraganosti. -... Pravo u... - izvaljuje Mandel i presamićuje se na podu i udara šakama o linoleum -... pravo u kurčevo... - Vode, govnari jedni, oslijepit ću! Gorim! I preskočim punom brzinom preko Mandela i podmećem glavu pod slavinu. Iznad praonika Isus se još diže u svojoj ružičastoj spavaćici. Ona prokleta kučka! A ja sam mislio da on uči kršćane da budu milostivi i dobri. Mislio sam da im je on rekao da treba žaliti ljude kad pate. Kakvo sranje! Ako oslijepim, on će biti kriv! Da, sve mi se nekako čini da je on pravi uzrok ovoj boli i zbrci. O, bože, dok mi hladna voda curi niz lice, mislim šta ću reći roditeljima kako sam oslijepio? Majka mi ionako provodi pola života u guzici provjeravajući proizvodnju moje stolice, kako ću uopće sakriti pred njom činjenicu da sam izgubio vid? - Tup, tup, tup, to sam ja, mama, ovaj lijepi veliki pas doveo me kući, uz pomoć štapa. - Pas? U mojoj kući? Vodi ga odavde prije nego što mi sve zaprlja! Jack, nekakav nam je pas u kući a ja sam upravo oprala pod u kuhinji! - Ali, mamice, on će ovdje ostati, mora ostati, to je sljepački pas. Ja sam slijep. - O, bože moj! Jack! - doziva ona oca iz kupaonice. - Jack, Alex se vratio kući s nekim psom, oslijepio je! - On da je oslijepio? - odgovara otac. - Kako je mogao oslijepiti kad nikad ne zna ni svjetlo ugasiti! - Kako? - vrišti majka. - Kako? Reci nam kako si mogao tako nešto... Kako, majko? Kako drukčije nego tako što sam se družio s kršćanskim djevojkama! Sutradan mi Mandel priča kako je Bluna, pola sata nakon mog burnog odlaska, pala na ona svoja jebena digićka koljena i podudala mu kurac. 116


Ja skačem do stropa. - Ma zbilja? - Pala je na ona svoja jebena digićka koljena - kaže Mandel. - A, šmuk jedan, zašto si ti zbrisao? - Nazvala me Čifutinom! - odgovaram farizejski. - I mislio sam da sam oslijepio. Čuj, Ba-ba-lu, ona je antisemitkinja. - Baš me boli kurac šta je! - kaže Mandel. - Zapravo mislim da on i ne zna što znači antisemitkinja. - Ja samo znam da sam je opalio, i to dvaput! - Ma hajde! S kutonom? - Ma, kurac, bez ičega. -Ali, ostat će u drugom stanju! - uzvikujem, obuzet tjeskobom, kao da ću ja biti kriv. - Fućka mi se - odgovara Mandel. Pa, zašto se onda ja uzrujavam? Zašto iskušavam sate i sate prezervative u podrumu? Zašto samo ja živim u smrtnom strahu od sife? Zašto bježim kući krvava oka, umišljajući sebi da sam zauvijek oslijepio, kad će za pola sata Bluna kleknuti da pofajfa nekome kurac? Kući - mamici! Svom čokoladnom kolaču i svojoj čaši mlijeka, kući u svoj čisti krevet! Joj, civilizacija i nelagoda u njoj! Ba-ba-lu, daj pripovijedaj, pričaj, kaži mi kako ti je bilo dok je ona to radila! Moram sve znati, i to do u tančine - tačne tančine! Kakve su joj sise? Kakve bradavice? Kakva su joj bedra? Šta radi bedrima, Ba-ba-lu, obavija li ti njima dupe kao u prostim knjigama, ili ti stisne njima kitu dok ti ne dođe da zajaučeš, kao u mojim snovima? A kakve su joj dlake dolje? Ispričaj mi sve što se može ispričati o stidnim dlačicama, i kakav im je miris, nije važno što sam to već čuo. I je li zbilja kleknula, da me ne zajebavaš? Je li zbilja kleknula na koljena? A šta je radila zubima, kud je s njima? Je li ti ga sisala, ili ti ga je napuhavala, ili je možda nekako radila ijedno i drugo? O, bože, Ba-ba-lu, jesi li joj svršio u usta? O, bože moj! A je li ti ga čitavog progutala, ili ga je ispljunula, ili je popizdila - pričaj mi! A šta je učinila s tvojim toplim jebom? Jesi li je upozorio da ćeš svršiti, ili si samo svršio a ona neka radi što hoće! A tko ga je turio -je li ona turila sama ili si joj ga ti turio, ili se on naprosto sam uvukao? A gdje vam je bila odjeća? Na kauču? Na podu? Reci mi točno gdje? Ja hoću detalje. Detalje! Konkretne detalje! Tko joj je svukao grudnjak, tko joj je svukao gaćice - njezine gaćice - jesi li ti? Ili ona? A kad ti ga je fafala, Ba-ba-lu, je li imala šta na sebi? A kako je bilo s jastukom ispod njezina dupeta, jesi li joj gurnuo jastuk pod dupe, kao što piše u bračnom priručniku mojih staraca? 117


Šta se dogodilo kad si svršio unutra? Je li i ona svršila? Mandel, razjasni mi nešto što moram znati - svršavaju li one? Izlučuju li šta? Ili samo jako vrište ili šta? Kako svršava? Kako je to? Moram znati kako je to prije nego što siđem s uma!

118


Najčešći oblik izopačenosti u erotskom životu

Čini mi se da vam još nisam govorio o pretjeranom djelovanju O-pičina rukopisa na moju duševnu uravnoteženost. Kakva očajna kaligrafija! Nalik na šrakopis kakva osmogodišnjaka - izluđivala me! Bez velikih slova, bez interpunkcije - samo ona prevelika nepravilna slova što se sve više naginju prema dnu stranice, a onda se smanjuju i gube. I to štampana, kakva smo mi ostali pisali na crtežima koje smo nosili u svojim ručicama kući iz prvog razreda! Pa ona ortografija! Takvu kratku riječ kao što je »riječ« pisala je na istom listu papira na četiri različita načina. Znate, jednom sa »č«, drugi put sa »ć«, treći put »rječ«, a četvrti put »rjeć«. A da i ne govorimo o mom imenu u naslovu pisma: a-l-e-k-s. Ili A-l-e-k-s-e. Ili, ono prvi put kad mi je pisala: a-l-ek-s-a. Te večeri je trebalo da idemo na večeru u palaču Grade - ona i A! L! E! K! S! A! Mislim, moram se naprosto upitati šta mi je da vodim ljubav sa ženom kojoj je bezmalo trideset godina, a koja misli da se moje ime Alex piše sa šest slova: »aleksa«! Prošlo je već gotovo dva mjeseca otkako sam joj se obratio u Lexingtonovoj aveniji, a još me, znate, prožimaju isti tokovi osjećaja - u jednu ruku požuda, luda požuda (nikad mi se nijedna žena nije tako prepustila), a u drugu ruku nešto što graniči s prijezirom. Ispravljam se. Svega dva-tri dana prije toga bili smo na izletu u Vermontu, onog vikenda kad se činilo da je moj oprez prema njoj zebnja koju je izazvala njena foto-modelska čarobnost, divljačko podrijetlo, a nadasve seksualna neobuzdanost da je sav taj strah i nepovjerenje nadomjestio snažan val nježnosti i srdačnosti. Trenutno sam pod dojmom studije koja nosi naslov »Najčešći oblik izopačenosti u erotskom životu«; kao što ste možda već pogodili, kupio sam Sabrane spise i, otkako sam se vratio iz Evrope, uspavljivao sam se svake noći, u osamljeničkom zatočeništvu svog kreveta bez žene, s kojom Freudovom knjigom u šaci. Katkad Freud u šaci, katkad Alex u šaci, a često ijedan i drugi. Da, ležim tako u raskopčanoj pidžami, posve sam, i igram se njime kao kakav zaneseni dječarac, potežem ga, savijam, trljam i mijesim, a u isto vrijeme čitam, sav očaran, 119


»Priloge psihologiji ljubavi«, i neprestano vrebam onu rečenicu, izričaj, riječ koja će me osloboditi mojih fantazija i fiksacija, kako se to, mislim, zove. U studiji o izopačenosti nalazi se onaj izričaj »tokovi osjećaja«. Za »potpuno normalan odnos prema ljubavi« (ovo bi valjalo semantički proučiti, to »potpuno normalno«, ali idemo dalje...), za potpuno normalan odnos prema ljubavi, kaže on, potrebno je da se dva toka osjećaja sjedine - nježni, srdačni osjećaji i puteni osjećaji. Međutim, u mnogim se slučajevima to naprosto ne dogodi, na žalost. »Kad takvi muškarci vole, ne osjećaju želju, a kad osjećaju želju, ne mogu voljeti.« Pitanje: treba li da ja sebe smatram za dio tog mnoštva? Jednostavno rečeno, jesu li puteni osjećaji Alexandra Portnoya vezani za incestuozne fantazije? Šta vi mislite, doktore? Je li moj izbor objekta zaista tako bijedno ograničen? Je li istina da su puteni osjećaji i u meni slobodni samo ako seksualni objekt ispunjava uvjet da je nastran? Slušajte, jesam li ja zato zaokupljen šiksama? Ali, dobro, ako je tako, kako onda objasniti onaj vikend u Vermontu? Jer, tada se srušio nasip one incestuozne barijere, ili se bar tako činilo. I, zum, puteni osjećaji izmiješali su se s najčistijim, najdubljim strujama nježnosti koje su me ikad obuzele! Kažem vam, slijevanje je tih dvaju tokova bilo strašno! I kod nje isto tako! Čak je to i sama rekla. Ili, mislite li možda da nas je oboje samo smekšalo ono šareno lišće, vatra što je gorjela u svratištu u Woodstocku? Jesmo li mi tada zaista osjećali nježnost jedno prema drugome, ili je posrijedi bio samo utjecaj jeseni, od koje je nabubrila bundeva (John Keats) a u turistima se probudila zanosna čežnja za dobrim i jednostavnim životom? Nismo li i mi bili tek dvoje erotomanijaka bez korijena, koji žive u džungli i koji su u svojim još neizblijedjelim trapericama prašili po historijskoj Novoj Engleskoj, sanjali stare seljačke snove u svom unajmljenom kabrioletu ili je potpuno normalan odnos prema ljubavi mogućnost koja mi se ukazala u ona dva-tri sunčana dana koja sam proveo s O-picom u Vermontu? Što se zapravo zbilo? Pa, uglavnom smo se vozili. I gledali - doline, planine, polja obasjana suncem; i lišće, naravno, i mnogo smo uzdisali. Jednom smo stali da promatramo u daljini nekog čovjeka koji je stajao visoko na ljestvama i udarao čekićem po jednoj strani hambara - i to je bilo zabavno. Pa onda, onaj unajmljeni automobil! Doletjeli smo avionom do Rutlanda i tu smo unajmili kabriolet. Kabriolet, zamislite! Proveo sam u Americi trećinu stoljeća, a to mi je bio prvi kabriolet koji sam vozio. A znate zašto? Zato što sin agenta 120


osiguravajućeg društva najbolje zna kakvim se sve opasnostima izlaže kad se vozi u takvu autu. Zna one strašne detalje o vjerojatnosti nesreće! Treba samo da naletiš na neko ispupčenje na cesti i gotov si, ako si u kabrioletu – poletiš sa sjedala (i to ne samo slikovito govoreći) i tresneš glavom o cestu pa, ako te posluži sreća, vozit ćeš se do kraja života u invalidskim kolicima. A ako se okreneš u kabrioletu - možeš se mirne duše oprostiti sa životom. Tako govore statistički podaci (kaže mi otac), to nije nikakva lovačka priča koju je on izmislio samo da me uveseli. Osiguravajuća društva ne bave se poslom da izgube pare - kad ona nešto kažu, Alex, onda je to tako! A onda, za mojim mudrim ocem, javlja se moja mudra majka: - Molim te, obećaj mi nešto da mogu mirno spavati ove četiri godine, ispuni majci tu jedinu želju i onda ona više nikad neće ništa tražiti od tebe. Kad dođeš u Ohio, obećaj mi da se nećeš voziti u otvorenom kabrioletu. Obećaj mi, Alex, da bih mogla sklopiti oči u krevetu, da nećeš stavljati glavu u torbu! Opet moj otac: - Jer, ti si, Alex, naša jabuka! - kaže on, iznenađen i uplakan zbog mog skorog odlaska od kuće. - A mi nećemo da nam jabuka padne sa stabla prije nego što sazrije! 1) Obećaj, Jabuko, da se nikad nećeš voziti u kabrioletu. To je takva sitnica, šta te košta da nam to obećaš? 2) Potraži Sylvina nećaka, Howarda Sugarmana. Drag dečko - i uz to predsjednik ogranka Hillela. On će ti pokazati sve što želiš. Potraži ga, molim te! 3) Jabuko, Dušo, Zjenico Oka, sjećaš li se svoga bratića Heshieja, kakve je muke zadao sebi i svojima onom djevojkom? Šta je sve stric Hymie pretrpio da spasi sina od ludosti! Sjećaš li se? Treba li da ti još šta kažemo? Jesi li me shvatio, Alex? Nemoj se zalijetati! Ne odbacuj sjajnu karijeru budzašto! Ja mislim da ti ne moramo ništa više reći. Je li? Ti si još dijete, šesnaestogodišnjak i maturant. Tako, vidiš, Alex. Ti ne znaš kakva zloća vlada u svijetu. I zato ja mislim da ti ne moramo ništa više reći, takvom pametnom dečku kao što si ti. SAMO MORAŠ PAZITI NA SEBE! NE SMIJEŠ SE BACITI GLAVAČKE U PAKAO! MORAŠ SLUŠATI ŠTO TI GOVORIMO, I NEMOJ SE MRŠTITI, TAKO, VIDIŠ, I NEMOJ NAM ODGOVARATI I PRAVITI SE PAMETAN! MI ZNAMO ŠTA JE ŽIVOT! SVAŠTA SMO VIDJELI! TO NE IDE, SINE MOJ! ONI SU SASVIM DRUGAČIJI LJUDI OD NAS! RAZDERAT ĆE TE! OTIÐI HOWARDU, ON ĆE TE PREDSTAVITI U HILLELU! NE TRČI ZA 121


PRVOM PLAVUŠOM KOJA NAIÐE, MOLIM TE! JER ONA ĆE TE ISCIJEDITI KAO LIMUN I ONDA TE OSTAVITI DA KRVARIŠ U JARKU! ONA ĆE TE ŽIVA POJESTI, TAKO BISTRO, NEVINO DIJETE KAO ŠTO SI TI! Živa će me pojesti? Ali, i mi se znamo osvetiti, mi, bistri dečki, mi, jabuke. Čuli ste, naravno, za onaj vic - o vojniku Miltyju koji telefonira majci iz Japana: »Mama«, kaže on, »ja sam, Milton, mogu ti javiti jednu dobru vijest! Našao sam jednu divnu japansku djevojku i danas smo se vjenčali. Čim me otpuste iz vojske, dovest ću je, mama, sa sobom da se upoznaš s njom.« »A, tako« kaže majka, »dovedi je, naravno.« »Ah, krasno, mama«, kaže Milty, »krasno, samo ne znam gdje ćemo ja i Ming Maca spavati u tvom malom stanu?« »Gdje?« kaže majka. »Pa, valjda u krevetu! Gdje bi drugdje spavao sa svojom mladenkom?« »Ali gdje ćeš onda ti spavati ako mi budemo spavali u krevetu? Jesi li sigurna, mama, da će biti mjesta?« »Ama, molim te lijepo, Milty dragi«, kaže majka, »sve će biti u redu, ne boj se, bit će mjesta koliko god želiš - čim se ja objesim, jer idem da se ubijem.« Kakvo nevinašce, taj naš Milty! Kako li se zgranuo ondje u Jokohami kad je čuo šta mu majka kaže! Slatki, pasivni Milty, ti ne bi ni mrava zgazio, je li, tateleh? Ti mrziš krvoproliće, ti ne bi nikog udario ni za živu glavu, a kamoli koga ubio! I zato prepuštaš gejši da to učini! Lukavo, Milty, lukavo! Ona se od te gejše, vjeuj mi, neće tako lako oporaviti! Ona će plocnuti zbog te gejše, Milty! Ha-ha! Uspio si, Miltaleh, a da nisi ni prstom maknuo! Ta ti si samo nedužan promatrač! Zahvaćen unakrsnom vatrom! Žrtva, Milt, nije li tako? Zgodno je ono s krevetom, je l’ te? Kad smo stigli u svratište u Dorsetu, podsjećam je da natakne jedan od svojih pet-šest prstenova na odgovarajući prst. - U javnom životu treba biti razborit - kažem joj, pa joj saopćujem da sam rezervirao sobu na ime gospodina Arnolda Mandela i njegove supruge. - Junak iz moje newarške prošlosti - objašnjavam joj. Dok se ja prijavljujem, O-pica (djelujući u Novoj Engleskoj izvanredno erotično) švrlja po predvorju razgledajući sitne suvenire iz Vermonta. - Arnolde - zovne me. Ja se okrećem: 122


- Izvoli, draga! - Svakako moramo kupiti malo javorova soka za tvoju mamu. Ona ga obožava - i upućuje sumnjičavom recepcioneru svoj tajanstveno primamljiv smiješak s reklame za donje rublje u nedjeljnom Timesu. Kakva noć! Ne mislim time reći da se O-pica više nego inače bacakala, zabacivala kosu i strastveno se glasala - nije, drama je bila na onoj istoj vagnerijanskoj tonskoj visini na koju sam se već pomalo navikavao, nego je nova i strašna bila struja osjećaja. - Ah, nikako da te se nasitim! - uskliknula je. - Jesam li ja nimfomanka ili je tome kriv vjenčani prsten? - Ja sam baš pomislio da je to možda zbog tajnosti ovog »svratišta«. - Ah, ovo je nešto izvanredno! Osjećam se, osjećam se tako krvavo... i tako nježno - tako užasno nježno s tobom! O, srce! Sve mi se čini da ću zaplakati, tako sam sretna! U subotu smo se odvezli do jezera Champlain i usput se zaustavljali da Opica fotografira ponešto svojim »minoxom«. Kasnije smo udarili prečacem put Woodstocka, buljili, klicali, uzdisali, a O-pica se gnijezdila. Jednom smo prije podne (u bujnom polju nedaleko od jezera) spolno općili, a poslije podne, na nekom prašnom putu u planinama središnjeg Vermonta, ona je rekla: - Oh, Alex, stani odmah, hoću da mi svršiš u usta - i pofajfala mi ga, uz spušteni krov! Što bih vam htio priopćiti? Samo to da smo počeli osjećati nešto. Osjećali smo osjećaje! A da nam se nimalo nije smanjio seksualni apetit! - Znam jednu pjesmu - rekoh kao da sam pijan, kao da bih mogao svakoga izmlatiti - i sad ću ti je recitirati. Ona se bila šćućurila u mom krilu, svejednako žmireći, a moje omekšalo udo bijaše joj se naslonilo uz obraz kao pilence. - Ma nemoj - prostenja ona - nemoj sad, ja se ne razumijem u pjesme. - Ovu ćeš razumjeti, o jebačini je. Jedan labud jebe ljepoticu. Ona uzgleda i zažmirka svojim umjetnim trepavicama. - Uh, fino! - Ali, to je ozbiljna pjesma. - Pa, i prijestup je ozbiljan - reče ona ližući mi kitu. -Ah, neodoljive, duhovite južnjačke krasotice, pogotovo kad su dugačke 123


kao ti. - Ne farbaj, Portnoy! Recitiraj mi tu svoju prostu pjesmu. - Porte-noir - rekoh, i počeh: »Udarac kao munja: velebna krila još biju Nad posrnulom djevojkom, a miluju joj bedra Tamne ptičje plovke, kljun joj ukliještio šiju I on svoje grudi pritiska na nemoćna njedra.« - Gdje si naučio tako nešto? - pripita me ona. - Psst! Ima još: »Gdje će nesigurni prsti u stravi moć odgurnut kušnju S bedara što sad labave od sjaja pernatoga?« - Hej! - uskliknu ona. - S bedara! »Kako može to tijelo u bijelom ležeći šušnju Ne osjetit kucaje tog srca čudesnoga? U drhtaju tih slabina sada su u začeću Zidovi porušeni, zabat u plamenu i kula I mrtvi Agamemnon. Tako sad uhvaćena I savladana tako od krilatog zračnog bluda, Je li primila u se njegovu moć sa znanjem Prije nego je ispustio iz kljuna ravnodušna?« (Prijevod Mire Šunjić) - Eto tako - rekoh. 124


Stanka. - Tko je to napisao? - Posprdno: - Ti? - To je napisao William Butler Yeats - rekoh shvaćajući koliko sam bio netaktičan, kako sam bešćutno svratio pozornost na jaz između nas: ja sam pametan, a ti si bedasta, eto šta je značilo recitirati pred ovom ženom jednu od tri pjesme koje sam slučajno naučio napamet u trideset tri godine života. - Jedan irski pjesnik - rekoh jadno. - Je li? - reče ona. - A gdje si je naučio, na njegovu krilu? Nisam znala da si ti Irac. - Na sveučilištu, dušo! Od kolegice sa sveučilišta. Ona me naučila i pjesmu »Sila koja kroz zeleni fitilj cvijet tjera«. Ali dosta - čemu da je uspoređujem s nekom drugom? Zašto da je ne ostavim onakvu kakva jest? Kakva ideja! Voli je onakvu kakva jest! U svom svom nesavršenstvu - koje je, uostalom, možda posve ljudsko! - Pa dobro - kaže O-pica izigravajući i dalje šofera kamiona - ja nisam nikad išla na sveučilište. - Zatim, onako šašavo južnjački: -A mi smo u Moundsvilleu, srce, znali samo jednu pjesmu; »Ja vidjeh London i Pariz malčice, a sad vidim Mary-Janine gaćice.« Samo što ja nisam ni nosila gaćice... Znaš šta sam učinila kad mi je bilo petnaest godina? Poslala sam jedan svoj uvojak u pismu Marlonu Brandu. A taj pizdek nije bio čak ni toliko pristojan da potvrdi primitak. Šutnja. Dok nagađamo što dvoje toliko različitih ljudi rade zajedno - i to još u Vermontu! Onda će ona: - Dobro, a šta je to Agamemnon? Ja joj tumačim kako najbolje znam i umijem. Zeus, Agamemnon, Klitemnestra, Helena, Paris, Troja... Uh, osjećam se kao govno - i kao fulirant. Znam da polovica svega toga nije uopće točno. Ali, ona je divna. - Dobro, sad mi još jedanput recitiraj! - Ozbiljno? - Ozbiljno! Recitiraj! Ali polako, zaboga! I ja joj ponovo recitiram, a hlače mi za sve to vrijeme vise dolje, i hvata se mračak na pokrajnjem putu, podalje od ceste, gdje sam parkirao automobil, 125


ispod dramatične krošnje. Lišće zapravo pada na auto. O-pica je nalik na dijete koje se trsi da savlada nekakav zadatak iz množenja, ali ne tupo dijete nego okretna i bistra djevojčica! Nimalo glupa! Ova je djevojka zbilja nešto posebno. Iako sam je našao na ulici! Pošto sam joj odrecitirao pjesmu, znate šta ona radi? Hvata me za ruku i provlači mi prste između svojih nogu. Mary Jane još uvijek ne nosi gaćice! - Popipaj! Ovlažila mi se cijela čuča. - Mila moja! Razumjela si pjesmu! - Rekla bi’ da jesam! - uzvikuje Scarlett O’Hara. A zatim: - Pa zbilja jesam. Razumjela sam pjesmu! - I to ničim drugim nego mindžom! - Moja draga Prekretnice! Ti pretvaraš ovaj pičić u genija! O, Prekretiću, mili, poliži me - uzvikuje ona gurajući mi prste u usta, pa me vuče za donju čeljust na sebe uzvikujući: - Daj mi poliži tu moju učenu mindžu! Idilično, je li? Ispod onog crvenog i žutog lišća. U svratištu u Woodstocku, dok se ja brijem prije večere, ona se kvasi u zapjenjenoj toploj vodi. Kakva se samo snaga krije u tom tankom tijelu - kakve izvanredne akrobacije izvodi dok mi visi na batini! Čovjek bi pomislio da će joj pući neki kralješak kad se sva izvije preko ruba kreveta - u zanosu! Iju-ju! Hvala bogu što ide na gimnastiku! Kako se jebe! Kakvu sreću imam! A, po svemu sudeći, još je i ljudsko biće - da, po svemu se dade naslutiti da je možda tako! Ljudsko biće! Koje čovjek može voljeti! Ali zar ja? A zašto ne? Zbilja? Zašto ne! - Znaš šta - kaže mi ona iz kade - rupica mi je tako izranjavana da jedva diše. - Sirota rupica! - Hej, hajde da se dobro navečeramo, da se osladimo kremom od čokolade i napijemo vina, pa da legnemo u naš dvjestagodišnji krevet i da se - ne pofukamo! - Kako ti je, Arne? - pita me poslije kad smo ugasili svjetlo. - Zar nije zabavno? Kao da nam je osamdeset godina! 126


- Ili osam - kažem ja. - Imam nešto što bih ti htio pokazati. - Nemoj, Arnolde, nemoj! U noći sam se probudio i privukao je sebi. - Molim te - protuži ona - čuvam se za svog muža. - Labudu se za to, gospođo, živo jebe! - Ma daj, molim te, odjebi... - Popipaj mi perje! - Ahhh - zinu ona kad joj ga ugurah u šaku. - Židovski labud! Hej! uskliknu ona i zgrabi me drugom rukom za nos. - Ravnodušni kljun! Upravo sam shvatila još nešto od one pjesme!... Je li da jesam? - Bože, pa ti si zbilja divna djevojka! Od toga joj je zastao dah. - Misliš da jesam? - Jesi! - Jesam li? - Jesi, jesi, jesi! A mogu li te sad pojebati? - Oh, mili moj, dušo moja - uzviknu O-pica - izaberi koju god hoćeš rupu, tvoja sam! Kasno poslije podne krenuli smo kući i vozili se sve do New Yorka kako bi nam vikend što dulje potrajao. Već nakon sat vožnje našla je na radiju zabavnu glazbu i počela se njihati na sjedalu u ritmu rock’n’rolla. Tada iznenada reče: - Ma, jebeš tu buku! I isključi radio. Zar ne bi bilo divno, reče, da se ne moramo vratiti? Zar ne bi bili divno živjeti jednom izvan grada s nekim do koga ti je zbilja stalo? Zar ne bi bilo divno ustajati pun snage kad svane dan, i lijegati umoran kao pas kad se smrači? Zar ne bi bilo divno imati masu dužnosti i samo ih izvršavati po cijeli dan a da nisi ni svjestan da su to dužnosti. Zar ne bi bilo divno ne misliti samo na sebe cijele dane, cijele sedmice, cijele mjesece u komadu? Nositi staru odjeću, ne šminkati se i ne morati 127


neprestano kesiti zube? Vrijeme je protjecalo. Ona fućnu. - Zar ne bi to bilo perfa? - Šta to? - Biti zreo, razumiješ? - Čudno - rekoh. - Šta je čudno? -Već gotovo tri dana nisam čuo one seljačke štosove, one štosove à la sunce ti žareno i pizdo blesava, one faksne à la bog te u šumu okrenuo... Ja sam joj izricao kompliment a ona se uvrijedila. - Nisu to nikakve »faksne«, frajeru božji, nisu to nikakvi štosovi - to sam ja! A ako nisam dosta dobra za jednog člana Komisije, onda se jebi o svom trošku! Nemoj sad tu pljuvati po meni zato što se približavamo tom jebenom velegradu gdje si ti takva velika budža! - Samo sam ti htio reći da si pametnija nego što izgledaš kad se ponašaš kao djevojčura, i ništa više! - Drek! Naprosto je praktički nemoguće da čovjek bude tako glup kao što ti misliš da sam ja! Tada se okomila na takozvane »pozitivce«. I baš kao da nismo ni bili na tom vikendu. Ona nije nikad nikom ostala dužna. I potrudila se da mi to utuvi u glavu. »Tra-la-la, tra-la-la...« Izvanredna predstava, prava pohvala malom mozgu! Navečer sam zaustavio automobil pred jednim restoranom. - To ti je nešto kao restoran - rekoh. - Nešto kao njupa. Nešto kao ishrana, stara moja! - Slušaj - reče ona - možda ja ne znam šta sam ja, ali ni ti ne znaš šta hoćeš od mene. Nemoj to zaboraviti. - Perfa, stara moja! - Pizdeku jedan! Zar ti ne vidiš kako ja živim? Misliš da ja volim što sam nitko i ništa? Misliš da cvatem u svom pustom životu? Mrzim ga! Mrzim New York! Ne želim se uopće vratiti u onaj smrad! Želim živjeti u Vermontu, članu Komisije! Želim živjeti u Vermontu, s tobom - i biti zrela osoba, ma šta to bilo, do vraga! Želim biti žena nekoga na koga ću se moći ugledati. I diviti mu se! I slušati ga! - Plakala je. - Nekoga tko mi neće htjeti odjebati glavu! Ah, ja 128


mislim da te volim, Alex. Zbilja mislim da te volim. Ali to će mi baš donijeti mnogo dobra! Drugim riječima - mislim li ja možda da i ja nju volim? Odgovor: ne mislim. Ja nisam mislio (ovo će vas uveseliti), ja nisam mislio: »Volim li ja nju?« Pa čak ni: »Bih li je mogao voljeti?« Nego: »Treba li da je volim?« U restoranu nisam mogao smisliti ništa bolje nego da je pozovem da pođe sa mnom na službenu večeru kod gradonačelnika. - Arnolde, hajde da samo vodimo ljubav, vrijedi? -... Kako to misliš? - Ma, nemoj biti toliko oprezan! Mislim, šta ti misliš? Da vodimo ljubav. Ti spavaš samo sa mnom, a ja spavam samo s tobom. - I to je sve? Pa da, uglavnom. I uz to ću ti često telefonirati. To ti je kod mene obavezno... Šta, zar ne smijem reći ni »obavezno«? Dobro, to je izvan moje moći. Je li dobro? Hoću samo da kažem da ne mogu a da ti ne telefoniram. Hoću da kažem da ću ti često telefonirati u ured. Zato što volim da svi znaju da pripadam nekome. To sam naučila kad sam vratila onih pedeset tisuća dolara onoj tvrdici. Hoću samo da kažem da ću te, kad god dođem na posao, nazvati... i reći ti da te volim. Je li to suvislo rečeno? - Jasno. -Jer to je ono što ja želim - da govorim suvislo. Oh, Prekretiću, ja te obožavam. Bar zasad. Hej - šapnu mi ona - hoćeš li da ponjušiš nešto, nešto strašno? - Ona se obazre da vidi nije li konobarica u blizini, pa se sagne, kao da će namjestiti čarapu ispod stola. Čas kasnije pruži mi prste. Ja ih pritisnuh na usta. - Moj grijeh, dušo - reče O-pica - pravo iz rasola... i to za tebe! Samo za tebe! Pa hajde onda, zavoli je! Budi hrabar! Evo tlapnje koja te moli da je pretvoriš u zbilju! Kako je erotična! Kako je nestašna! Kako je divna! Možda je malo nakinđurena, ali je svejedno ljepotica! Kud god prolazimo, ljudi se zagledaju, muškarci je priželjkuju a žene šapuću. U restoranu jedne večeri čujem kako netko kaže: - Nije li to ona kako-se-zove? Koja je igrala u Slatkom životu? A kad se obazrem da vidim tko je to - Anouk Aimee? - vidim da gledaju u nas - u nju a ona je sa mnom! Taština? Pa, zašto ne? Prestani se crvenjeti, zatomi stid, nisi više zločesti mali dečko svoje mame! Kad je u pitanju apetit, 129


muškarac u tridesetim godinama ne odgovara nikom drugom doli sebi! Zato i jest tako lijepo biti odrastao! Hoćeš da uzmeš? Uzmi! Provedi se malo, za ime božje! PRESTANI SE ODRICATI! NE ODRIČI ISTINU! Eh, ali treba uzeti u obzir (kapa dolje!), treba uzeti u obzir »moje dostojanstvo«, moj dobar glas. Šta će ljudi misliti. Šta ću ja misliti. Doktore, ta je djevojka učinila to jedanput radi para. Para! Jest! Rekao bih da se to naziva »prostitucijom«! Jedne noći rekoh joj, da je pohvalim (bar sam mislio da mi je to bio motiv): - Morala bi to iznijeti na tržište, to je previše za jednog muškarca... Bio sam, vidite, samo galantan... ili pronicav? Kako bilo da bilo, ona mi je odgovorila: - Pa, već jesam. Nisam joj dao mira dok mi nije objasnila što je mislila; isprva je tvrdila da se samo našalila, ali kad sam je počeo unakrsno ispitivati, ispričala mi je ovo što me se dojmilo kao istina, ili kao dio istine. Neposredno nakon povratka iz Pariza i rastave, otputovala je avionom u Hollywood (veli ona) na probu za ulogu u nekom filmu (koju nije dobila; navalio sam da mi kaže naslov tog filma, ali je tvrdila da ga je zaboravila, rekla je da ga nisu ni snimili). Na povratku iz Kalifornije u New York, ona i djevojka s kojom je putovala (»Tko je bila ta djevojka?« »Jedna djevojka. Moja prijateljica.« »Zašto si s njom putovala?« »Tako, putovala sam.«), ona i ta djevojka svratile su u Las Vegas. Tu je spavala s nekim čovjekom s kojim se upoznala, tek onako, tvrdi ona. Međutim, na njeno veliko čudo, on je ujutro pita: - Koliko? Ona odgovara, navodno bez razmišljanja: - Koliko god misliš da vrijedi, daso! I on joj ponudi tri novčanice od po sto dolara. - I ti si to uzela? - upitah je. - Bilo mi je dvadeset godina. Jasno da sam uzela. Da vidim kako je to, i ništa više. - I kako ti je bilo, Mary Jane? - Ne sjećam se. Nikako. Nisam ništa osjetila. Pa dobro, šta vi mislite o tome? Ona tvrdi da se to samo jednom dogodilo, prije deset godina, a i tada samo zbog »slučajnog« stjecaja njegova pogrešnog mišljenja i njezina hira. Ali, ide li to vama pod kapu? A meni? Zar nije moguće 130


da je ta djevojka bila neko vrijeme skupa kol-gerla? O, bože! Uzmem li je za ženu, mislim u sebi, neću biti na razvojnoj ljestvici ništa više od onih gangstera i milijunaša koji biraju sebi žene iz niza u baru Copa. To je onakva djevojka kakve se obično vide obješene o ruku nekom mafijašu ili filmskoj zvijezdi, a ne najboljem maturantu weequahicke gimnazije 1950. godine! I uredniku Columbia Law Reviewa! I plemenitom državnom službeniku! Pogledajmo istini u oči, bila ona kurva ili ne bila, nesumnjivo je namiguša, je li tako? Tko me god vidi s njom točno zna do čega mi je stalo u životu. Ona je ono što moj otac naziva »ribicom«. Naravno! A mogu li ja dovesti kući jednu ribicu, doktore? »Mama, tata, ovo je moja žena, ribica. Zar nije strašan štos?« Uzmem li je za ženu, znate, svi će susjedi napokon saznati istinu o mojoj pokvarenoj mašti. Takozvani genij bit će raskrinkan sa svim svojim svinjskim sklonostima i prljavim željama. Vrata kupaonice (nezaključana!) otvorit će se širom i gle, naš spasitelj čovječanstva sjedi na zahodu, slina mu curi niz bradu, oči mu užagrene, a kurcem pali plotune po žarulji na stropu! Predmet šale, napokon! Zločest dečko! Šande svoje obitelji za vječna vremena! Da, da, vidim lijepo sve to u duhu - zbog svojih gnusoba budim se jednog jutra okovan za neki nužnik u paklu, ja i drugi lovci na ribice na ovom svijetu: - Štarkes - reći će nam vrag dok budemo dobivali čiste, bijele bjelcate košulje, prvorazredne kravate, dok nas budu oblačili u fina nova svilena odijela - gance k’nokeri, budžovani sa svojim krakatim ženama, dobro došli! Vi ste, momci, zbilja mnogo toga obavili u životu. Zbilja ste se iskazali, nema šta! A osobito ti - kaže on zadižući podrugljivo obrvu prema meni - ti koji si pošao u gimnaziju s dvanaest godina, koji si bio poslanik newarške židovske zajednice u svijetu... A-haaa! Znao sam to. Nije to pravi vrag nego onaj debeli Warshaw, rabiner. Moj stasiti i napuhani duhovni vođa! Onaj koji onako prekrasno govori i zaudara na cigarete »Pall Mall«! Ve-le-što-va-ni rabin! On me proglašuje za bar-mizvu, a ja stojim bojažljivo uz njega, upijam mast kao bugačica i, moram priznati, pomalo cvatem što me posvećuje. Alexander Portnoy ovo, Alexander Portnoy ono, i da vam kažem po istini, to što dijeli slogove u govoru i pretvara male riječi u velike, a velike u cijele zasebne rečenice, to me, da vam pravo kažem, ne smeta toliko koliko inače. Ah, sunčano nedjeljno jutro polagano odmiče dok on nabraja moje vrline i uspjehe pred okupljenim rođacima i prijateljima, slog po slog. Masti samo, Warshawe, diži me u nebesa, nemoj se žuriti zbog mene, molim te! Ja sam mlad. Mogu stajati ovdje cijeli dan ako treba... -... dobar sin, nježan brat, izvanredan učenik, mnogo čita novine (upućen 131


je u sva zbivanja, zna ime i prezime svakog pojedinog suca Vrhovnog suda i člana Kabineta, a isto tako i vođa vladine stranke i opozicije u oba doma Kongresa, i predsjednika svih važnijih kongresnih odbora), upisao se ovaj dječak u weequahičku gimnaziju u svojoj dvanaestoj godini, kvocijent mu je inteligencije 158, sto-o i pe-de-set o-sam, a sad... - govori on pobožnom i blaženom slušateljstvu čije obožavanje osjećam kako stremi uvis i okružuje me gore na oltaru - ne bih se nimalo začudio kad bi me nakon njegova govora digli na ruke i ponijeli po sinagogi kao samu toru, nosili me ozbiljno gore-dolje između redova klupa, a vjernici se otimali da dotaknu usnama koji dio moga novog plavog odijela kupljenog kod Ohrbacha, i starci se gurali da dodirnu svojim talitima{11} moje blistave cipele izrađene u londonskom stilu. - Pustite me da prođem! Da ga dodirnem! A kad steknem svjetski glas, pričat će svojoj unučadi: - Da, ja sam bio prisutan kad je vrhovni sudac Portnoy proglašen za barmizvu... -... Poslanik - kaže rabi Warshaw - sad naš izvanredni poslanik... Samo što se ploča okrenula! I još kako! - Poslanik s karakterom jednog svodnika! I s osobinama jednog džokeja! Šta je njemu vrhunac zadovoljstva? Da uđe u neki restoran s krakatom kurveh ispod ruke! S nekom radodajkom u hula-hupkama! - Ama, molim vas, Ve-le-što-va-ni, ja sam sad velik dečko pa možete odbaciti tu svoju rabinersku vrlost! Ona je pomalo smiješna u ovoj fazi igre. Ja sam slučajno više volio ono što je lijepo i seksi od ružnog i ledenog, pa šta ima u tome tragično? Zašto da me tu prikazujete kao kakvu vucibatinu iz Las Vegasa? Zašto da me tu držite okovana na vijeke vjekova? Zato što sam volio jednu bezobraznicu? - Volio? Ti? Fuj, sram te bilo! Volio si samo sebe, bojčik, koliko ja znam! Sebe s velikim »S«! Srce ti je prazan frižider! Krv ti teče u kockama! Čudim se što ne zveckaš dok hodaš! Ta takozvana bezobraznica - dakako da je bezobrazna! - bila je tek veliko debelo pero kojim si zakitio svoju kitu, i to je sve što ti je ona značila, Alexandre Portnoyu! Šta si ti ostvario od onoga što si obećavao? Odvratno! Ljubav? Reci radije po-ho-ta! Reci radije se-bič-nost! - Ali ja sam osjećao kako se nešto budi u meni u onom restoranu... - U tvojoj kiti! - Nije istina! 132


- Jest! To ti je jedini dio tijela u kojem ti se ikad išta probudilo! Cmizdro! Vrećo puna kivnosti! Ta, za ime božje, zaljubljen si u sama sebe još od prvog razreda pučke škole! - Nisam! - Jesi, jesi! To je prava istina, prijane moj! Fućka se tebi za napaćeno čovječanstvo! To ti je bila samo maska, pobro, nemoj si ništa drugo umišljati! Gledajte, dovikuješ ti svojoj braći, gledajte u što ja umačem svoj pimpek, gledajte koga ja jebem - foto-model visok tri metra! Ja dobivam džabe ono što drugi plaćaju najmanje trista dolara! E, dragi moj, zar nije to uspjeh, a? Nemoj misliti da ti tih trista dolara ne gode - i te kako ti gode! Samo šta je, Portnoye, sa: »Gledajte šta ja volim«? - Ama, molim vas, zar vi ne čitate New York Times? Otkako sam odrastao, neprestano branim prava potlačenih! Radio sam pet godina za Savez američkih građanskih sloboda, borio se za opće dobro tako reći besplatno! A prije toga u jednom kongresnom odboru! Mogao bih zarađivati dvaput, pa i triput više kad bih otvorio vlastitu advokaturu, ali ja to ne činim! Ne činim! Sad su me imenovali - zar vi ne čitate novine? - sad sam član Komisije za međuljudske odnose! Spremam specijalan izvještaj o diskriminaciji u građevinskoj djelatnosti. - Drek! Ti si član Komisije za pizdu. Član Komisije za oportuniste! Eh, ti, umjetniče u drkanju! Ti si zaostao u duševnom razvoju! Sve je taština, Portnoye, ali tebi nema premca! Kvocijent inteligencije sto pedeset osam i sve si to bacio u smeće! Baš ti je puno koristilo što si preskočio dva razreda osnovne škole, blento jedan! - Šta? - Žalibože što te otac još poslao u koledž Antioch a jedva da je mogao to sebi priuštiti! Za sve su krivi roditelji, je li, Alex? Sve što ne valja učinili su oni, a sve što valja postigao si sam! Ignorante jedan! Imaš frižider umjesto srca! Zašto si okovan za zahod? Ja ću ti reći zašto - to ti je pravedna kazna! Sad možeš natezati svog marka koliko te volja! Drkaj taj svoj mali dum-dum ad infinitum.{12} Hajde, povuci-potegni, članu Komisije! Ionako je to sve čemu si ikad predao svoje srce - taj tvoj smrdljivi puc! Dolazim u fraku dok se ona još tušira. Nije zaključala vrata, očito zato da mogu ući a da je ne smetam. Stanuje na najvišem katu velike moderne zgrade u Istočnoj osamdeset i nekoj ulici, i smeta me pomisao da je svatko tko 133


je slučajno naišao hodnikom mogao ući u njen stan baš kao i ja. Upozoravam je na to kroz zastor oko tuša. Dodiruje mi obraz svojim sitnim mokrim licem. - Zašto bi tko ulazio? - pita me ona. - Ja držim novce u banci. - Taj me odgovor ne zadovoljava - kažem joj i odlazim u dnevnu sobu nastojeći da se ne ljutim. Na stoliću opažam nekakvu ceduljicu. Pitam se nije li kakvo dijete bilo ovdje. Ne, nije, nego sam se prvi put našao pred primjerkom O-pičina rukopisa. Poruka dvorkinji. Mada sam na prvi pogled pomislio da je to zacijelo poruka od dvorkinje. Zacijelo? Zašto »zacijelo«? Zato što je »moja«? draga ivilla izviksaj molimte pod kot kupaone i nezabravi kvake naprozorma mary jane r

Tri puta čitam ovu rečenicu i, kao što biva s nekim tekstovima, svaki put otkrivam neke nove nijanse u značenju i implikacijama, svaki put naslućujem nove brige koje će me snaći. Zašto da dopustim da ova »ljubav« uzme još više maha? Gdje mi je bila pamet u Vermontu? Ah, ono »molimte« - um joj je dubok kao kakav plakat pred kinom! Pa »nezabravi«! Baš kako bi jedna prostitutka napisala te dvije riječi! Pa, kako je iskasapila ono »naprozorma«, dozlaboga dirljivo! Kako može odnos među ljudima biti neprirodan! Ova je žena neodgojiva i nepopravljiva! U usporedbi s njenim djetinjstvom, ja sam odrastao u aristokratskom Bostonu. Kakva posla mogu ja imati s njom? Ćorava posla! Nikakva posla! Pa onda, oni telefonski pozivi, nikako nisam podnosio te telefonske pozive! Bila je mladenački dražesna kad me upozorila da će mi svaki čas telefonirati - ali je, začudo, ozbiljno mislila! U uredu sam, ubogi roditelji nekog neurasteničnog djeteta kazuju mi kako njihovo čedo sistematski izgladnjuju u nekoj gradskoj bolnici. Došli su da se potuže nama a ne Odjelu za zdravstvo zato što im je neki dovitljivi odvjetnik u Bronxu rekao da je njihovo dijete, očito, žrtva diskriminacije. Iz telefonskog razgovora s predstojnikom psihijatrijskog odjela u toj bolnici doznajem da dijete neće da prima hranu u sebe - uzme u usta zalogaj i drži ga sate i sate, ali nikako da ga proguta. Stoga moramo reći tim ljudima da ni njihovo dijete ni oni nisu žrtva nikakve diskriminacije, kao što misle. Njima se moje riječi čine neiskrene. I meni se tako čine. Ja dotle mislim: »Progutao bi on taj zalogaj da je dijete moje majke« i izražavam im svoje suosjećanje. Ali sad oni neće da iziđu iz moje sobe dok ne 134


porazgovaraju s »gradonačelnikom«, kao što prije nisu htjeli izići iz sobe socijalne radnice dok ne porazgovaraju s »članom Komisije«. Otac djeteta kaže da ću ja odletjeti sa svog mjesta sa svima ostalima koji su krivi što jedno nemoćno dijete gladuje, samo zato što je dijete Portorikanaca! - Es contrario a la ley discriminar contra cualquier persona...{13} - čita mi iz dvojezične brošure Komisije za međuljudske odnose, brošure koju sam ja napisao! U tom trenutku zazvoni telefon. Portorikanac se dere na mene na španjolskom, majka mi vitla pred nosom nožem u mom djetinjstvu, a tajnica mi javlja da gospođica Reed želi razgovarati telefonski sa mnom. Po treći put toga dana. - Pusto mi je bez tebe, Arnolde - šapuće O-pica. - Na žalost, upravo imam mnogo posla. - Zbilja, zbilja te volim. - Da, dobro, možemo li o tome poslije razgovarati? - Kako želim onaj tvoj dugački, glatki kurac... - Do viđenja! Što još ne valja kod nje, kad je već o tome riječ? Miče usnama kad čita. Sitničav sam? Mislite? Jeste li ikad sjedili za večerom s nekom ženom s kojom, recimo, vodite ljubav - dvadesetdevetogodišnjom osobom - i gledali kako miče usnama dok čita u novinama naslove filmova? Ja znam šta igra još prije nego što mi kaže - jer joj čitam s usana! A knjige koje sam joj dao nosi s posla na posao u svojoj torbi - da ih čita? Ne, nego zato da ostavi snažan dojam na nekog fotografa pedera, na prolaznike, na neznance, svojim svestranim karakterom! Pogledajte, ona djevojka s onakvim fantastičnim dupetom - nosi knjigu sa sobom! A u knjizi su prave pravcate riječi! Sutradan nakon povratka iz Vermonta kupio sam joj knjigu Hvalimo slavne ljude! Napisao sam na jednoj karti »Mojoj famoznoj djevojci« i dao da mi knjigu umotaju kako bih joj je navečer poklonio. - Reći ćeš mi koje knjige da čitam, vrijedi? - tako me dirljivo zamolila one večeri kad smo se vratili u grad. -Jer, zašto da budem bedasta kad ti kažeš da sam bistra? I tako je počela od Ageeja, a tu su bile i fotografije Walkera Evansa da se lakše snađe - od knjige koja joj govorila o njenu prijašnjem životu, koja joj je proširila vidik na njeno porijeklo (porijeklo koje je, naravno, bilo kudikamo 135


zanimljivije pristojnom ljevičarskom Židovskom mladiću nego samoj proleterki). Kako sam ozbiljno sastavljao taj popis knjiga! Ti boga, kako ću joj prosvijetliti um! Iza Ageeja Adamičev Dinamit!, moja požutjela knjiga iz studentskih dana. Umišljao sam sebi kako će joj dobro doći ono što sam ja potcrtao, kako će shvatiti razliku između onog što je bitno i onog što je sporedno, između generalizacije i ilustracije, i tako dalje. Nadalje, ta je knjiga tako jednostavno pisana da sam se nadao da će je to možda potaknuti da bez mog nagovora pročita ne samo ona poglavlja koja sam joj obilježio, ona koja se tiču same njene prošlosti (kako sam mislio) - nasilja u ugljenokopima koja počinju s Molly Maguires, pa poglavlje o Wobbliejima - nego cijelu tu historiju brutalnosti i terora, koji je vršila i trpjela američka radnička klasa iz koje je ona potekla. Zar nije pročitala knjigu koja se zove U. S. A.? Mortimer Snerd: »Eh, ja nisam nikad ništa čitao, gospodine Bergene.« I tako sam joj kupio Dos Passosa u izdanju »Modern Library«, tvrdo ukoričenu knjigu. Samo jednostavno, mislio sam, neka sve bude jednostavno, ali odgojno, poučno. Ma, vama je sigurno jasno što je bilo bajno u svemu tome. Koji još tekstovi? Duše crne čeljadi W. E. B. Du Boisa. Plodovi gnjeva. Američka tragedija. Knjiga Sherwooda Andersona koja se meni sviđa a zove se Bjelački ološ (mislio sam da će je privući taj naslov). Baldwinovi Zapisi domorodačkog sina. Naziv kolegija? Pa, ne znam profesor Portnoy: »Ponižene manjine, početni kurs«. »Povijest i funkcija mržnje u Americi«. Svrha? Da spasim tu glupu šikse, da je izbavim od neznanja o svojoj rasi, da ta kćerka bezdušnih tlačitelja počne proučavati patnje i tlačenje, da se nauči sažaljevati, da malo krvari zbog svjetskih jada. Je li vam sad jasno? Savršen par - ona vraća id u Jid, a ja vraćam oj u goj. Gdje sam ono stao? U fraku. Uparađen u svom večernjem odijelu, a »izviksaj« mi još pišti u ruci kad se O-pica pojavljuje preda mnom u haljini koju je kupila baš za ovu prigodu. Kakvu prigodu? Šta ona misli kamo idemo, da snimamo pornografski film? Doktore, haljina joj dopire jedva do guzice! Ispletena je od nekakvih zlatnih metalnih niti i pokriva joj samo steznik boje puti! A kao krunu tom svom skromnom ruhu, na glavu je natandarila vlasulju nadahnutu likom siročeta Annie, iz koje viri ona njena tupa nafrakana faca. Kako su joj usta nekako sitna i jadna! Pa, ona je zbilja iz Zapadne Virginije! Rudareva kći u velegradu obasjanom neonskim svjetlima! »I ovako će ona poći sa mnom gradonačelniku?« mislim ja. »Nalik na striptizetu? A ’molim te’ piše zajedno! I nije pročitala ni dvije stranice Ageejeve knjige cijele ove sedmice! Je li bar pogledala slike? Jok, sumnjam! 136


Uh, pogriješio sam«, mislim spremajući onu ceduljicu u džep za uspomenu, sutra je mogu za četvrt dolara dati konzervirati, pogriješio sam! Pa, ovu sam žensku našao na ulici! Podudala mi ga još prije nego što je znala kako se zovem! A jednom je unovčila svoju pičku u Las Vegasu, ako nije i drugdje! Samo je pogledaj - gangsterska priležnica! Priležnica člana Komisije za međuljudske odnose! U kakvu ja to košmaru živim? Potpuno je pogrešno što sam s ovakvom ženskom! Be-smi-sle-no! Samo oboje tratimo snagu, karakter i vrijeme! - Dobro - kaže mi O-pica u taksiju - šta te kolje, Pero? - Ništa. - Ne možeš me ovakvu vidjeti. - Koješta. - Stanite kod Ham-Hama! - Zaveži! Stanite pred palačom Grade! - Zarazit ćeš me, Alex, tim svojim radioaktivnim zračenjem! - Ničim ja ne zračim, drek! Jesam li ti šta rekao? - Ali zato govore te tvoje crne čifutske oči, frajeru božji! Tutti.{14} - Smiri se, O-pico! - Smiri se ti! - Ja sam smiren. - Ali moja muževna odlučnost traje još svega oko jednu minutu. - Samo te molim ko boga - kažem joj - ne spominji pizdu pred Mary Lindsay! - Šta? - Dobro si čula. Kad dođemo tamo, nemoj odmah početi govoriti o svojoj mokroj čuči onome tko nam otvori vrata! Nemoj zgrabiti čiku Johna za šlong dok ne budemo kod njega bar pola sata, pali? Uto od vozača dopre fićuk nalik na cviljenje zračnih kočnica, a O-pica se bijesno navali na zadnja vrata. - Ja ću govoriti, raditi i nositi što mi se god prohtije! Živimo u slobodnoj zemlji, ti uštogljeni židovski pizdeku! Da ste samo vidjeli kako nas je, kad smo izišli iz taksija, odmjerio pogledom naš vozač, gospodin Manny Schapiro. - Bogataška đubrad! - dere se on. - Fašistička kučka! I odjuri kao strijela. 137


S klupe u parku Carla Schurza vidimo svjetla u palači Grade; gledam kako pristižu drugi članovi nove gradske uprave, a dotle joj gladim ruku, ljubim joj čelo, tvrdim da nema zašto plakati, da sam ja svemu kriv, da, da, ja sam uštogljeni židovski pizdek, i ispričavam li se, ispričavam! -... Stalno me kljucaš, kljucaš me već tim svojim pogledom, Alex! Kad ti otvorim navečer vrata, upravo ginem od želje da te vidim, jer sam cijeli dan mislila samo na tebe, a te tvoje kurčeve oči već traže na meni najmanju sitnicu koja ne valja! Kao da nisam već dovoljno nesigurna, kao da me nesigurnost neprestano ne prati, tebi se na faci pojavi taj izraz čim otvoriš usta - hoću da kažem, ne mogu ti reći ni koliko je sati a da me tako ne pogledaš: »Uh, bogamu, sad će opet ova praznoglava pizda nešto izvaliti.« Ja kažem: »Pet do sedam«, a ti odmah pomisliš: »Kako je glupa!« E pa, ja nisam praznoglava niti sam pizda, samo zato što nisam studirala u onom kurčevom Harvardu! I nemoj mi više srati o tome kako treba da se ponašam pred Lindsayevima. Ma, koji su kurac ti Lindsayevi? Jedan jebeni gradonačelnik i njegova žena! Jedan kurčevi gradonačelnik! Možda si već zaboravio da sam ja bila udata za jednog od najbogatijih ljudi u Francuskoj kad mi je bilo svega osamnaest godina - bila sam na večeri kod Ali Kana dok si ti bio još u Newarku, u New Jerseyju, gdje si prstom jebao one svoje male Židovke! Je li to za mene ljubav, upitala me jecajući ojađeno. Da postupam s jednom ženom kao s gubavcem? Htio sam joj reći: »Možda ovo i nije nikakva ljubav. Možda je ovo obična greška. Možda bi trebalo da se jednostavno raziđemo, bez uvrede!« Ali nisam rekao. Bojao sam se da se ne ubije! Zar nije prije pet minuta pokušala iskočiti iz taksija? Da sam joj, recimo, rekao: »Slušaj, O-pico, to ti je to« - što bi je spriječilo da pojuri kroz park i baci se u East River? Doktore, morate mi vjerovati da je to bilo zaista moguće - zato joj i nisam ništa rekao. Ali tada me zagrlila i tada je ona mnogo toga rekla. - Volim te, Alex! Obožavam te, ludo te obožavam! I zato me, molim te, nemoj zezati! Jer, ja to ne mogu podnijeti! Jer, ti si najbolji čovjek, žena ili dijete koje sam ikad upoznala! U cijelom životinjskom carstvu! Oh, Prekretiću, ti imaš velik um i veliku kitu i ja te volim! I tada je, na klupi koja nije bila udaljena više od sto koraka od palače Lindsayevih, zarila svoju vlasulju meni u krilo i uzela mi ga fajfati. - Nemoj, O-pico - preklinjao sam je - nemoj - dok mi je strastveno raskopčavala crne hlače - ovdje ima posvuda agenata! - ciljajući na policijsku 138


stražu u palači Gracie i oko nje. - Uhapsit će nas, nastat će skandal, O-pico, cajkani... Ali ona je samo digla svoja poduzetna usta s mog raskopčanog rasporka i prošaptala: - Samo u tvojoj mašti - (što je bio prilično oštrouman odgovor, ako se dobro promisli) i onda se opet zavukla među moje noge, kao kakva krznata životinjica koja traži dom. I svladala me svojim ustima. Za večerom sam čuo kako je rekla gradonačelniku da po danu radi kao foto-model a navečer polazi tečajeve kod Huntera. Nije uopće spomenula pizdu, koliko sam mogao razabrati. Sutradan je otišla u Hunterovu školu i uvečer mi, na moje veliko čudo, pokazala upisnicu koju je ondje dobila. Za što sam je pohvalio. Ali koju, naravno, nije nikad ispunila - osim rubriku za godine: 29. Evo jedne O-pičine fantazije još iz gimnazijskih dana u Moundsvilleu, tlapnje u kojoj je živjela dok su drugi učili čitati i pisati. Oko velikog stola za konferencije sjede, mirno i ukočeno, svi momci iz Zapadne Virginije koji su se prijavili za Vojnu akademiju u West Pointu. Ispod stola kleči gola golcata naša štrkljasta i nepismena šiparica, Mary Jane Reed. Pukovnik iz West Pointa šetka se, s palicom kojom se lupka otraga, neprestano oko stola i promatra lica mladića dok Mary Jane raskopčava redom hlače svakom kandidatu i duda mu ga. Za Vojnu akademiju bit će izabran onaj momak koji će zadržati najozbiljnije i najdostojanstvenije vojničko držanje dok bude svršavao u Mary-Janino živo i stručno oružje od usta. * Deset mjeseci. Nevjerojatno! Jer, za to vrijeme nije prošao ni jedan dan zacijelo ni jedan sat - a da se nisam upitao: »Zašto sam ja i dalje s njom? S tom poživinčenom ženom! S tom grubom, opsjednutom, mrskom samoj sebi, zbunjenom, izgubljenom, bezličnom...« i tako dalje. Lista je bila ne iscrpna, a ja sam je neprekidno pregledavao. A kad bih se sjetio kako sam je lako pokupio na ulici (najveći ljubavni uspjeh u mom životu!), stenjao sam od gađenja. Kako mogu biti neprestano s nekim čiji um, razum i vladanje nikako ne mogu cijeniti? Tko svaki dan izaziva u meni eksplozije neodobravanja, a svaki sat grmljavinu prijekora? A kakve sam joj prodike držao! Ah, kakav sam učitelj postao! Kad mi je, na primjer, kupila za rođendan one talijanske lagane cipele kakvu sam joj bukvicu zauzvrat očitao! - Slušaj - rekao sam joj kad smo izišli iz trgovine - da te posavjetujem 139


malo u vezi s kupovinom; kad obavljaš nešto tako jednostavno kao što je zamjena novca za robu, nije potrebno da pokazuješ mindžu svakome na vidiku. Slažeš se? - Šta da ne pokazujem? Tko je šta pokazivao? - Ti, Mary Jane! Svoj takozvani spolni organ. - Nisam ja ništa pokazivala! - Ama, molim te, kad god si ustajala i kad god si sjedala, ja sam mislio da ćeš se zakvačiti pičkicom za prodavačev nos. - Ti I-susa Boga, pa moram valjda sjedati i ustajati! - Ali ne tako kao da uzjahuješ i sjahuješ! - Pa, ja ne znam šta tebe kolje. Ono je ionako bio neki homić. - »Kolje« me to što je sad ono među tvojim nogama vidjelo više ljudi nego što ih gleda emisiju »Huntleyja i Brinkleyja«! Drvo se savija dok je mlado, nije li tako? Ali, još dok je optužujem, govorim sam sebi: »Ma, odjebi, vrli mali dečko! Ako želiš damu umjesto pičke, onda nađi sebi neku damu! Tko te ovdje drži?« Jer ovaj grad, kao što znamo, vrvi od djevojaka koje su posve različite od gospođice Mary Jane Reed, koje su nadobudne, čitave, nepokvarene mlade žene - koje su zapravo zdrave kao mljekarice. Ja to znam jer su one bile njene predšasnice - samo što me ni one nisu zadovoljile. Ni one mi nisu valjale. Vjerujte mi, Spielvogelu, ja ih poznajem, trudio sam se - lizao sam im zdjelice i brijao se na njihovim šekretima, imao sam rezervne ključeve njihovih sigurnosnih brava i svoju policu u njihovim ormarićima za lijekove, čak sam se sprijateljio s njihovim mačkama - koje su se zvale Spinoza, i Klitemnestra, i Candide, i Mačka - da, da, pametne i načitane djevojke koje tek što su se bile vratile s uspješnih pustolovina na polju seksa i znanosti u zdravim i glasovitim koledžima, živahne, inteligentne, samopouzdane i dobro odgojene djevojke koje drže do sebe - socijalne i naučne radnice, profesorice i lektorice, djevojke u čijem se društvu nisam osjećao jadan i posramljen, djevojke kojima nisam morao biti i otac i majka, koje nisam morao odgajati ni popravljati. Ali, ni one mi nisu odgovarale! Zar je moglo biti primjernije osobe od Kay Campbell, moje djevojke iz Antiocha. Prirodna, blage ćudi, bez trunka morbidnosti i sebičnosti - neobično hvalevrijedno i čestito stvorenje! Jesi li sad divna žena nekog sretnog šajgeca 140


ondje negdje u sredini Amerike? A i šta bi drugo mogla biti? Uređivala je književni časopis, bila ponajbolji student engleske književnosti, protestirala sa mnom i mojim ogorčenim prijateljima ispred one brijačnice u Yellow Springsu gdje nisu htjeli šišati Crnce - kršna, neposredna, velikodušna i guzata djevojka slatkog djetinjeg lica, žute kose, bez sisa, na žalost (čini se da su meni suđene uglavnom žene bez sisa; uzgred budi rečeno - zašto je to tako? Postoji li kakva studija o tome koju bih mogao pročitati? Je li to važno? Ili da nastavim?). Ah, pa one seljačke noge! Pa bluza koja joj je uvijek visila otraga iz suknje! Kako sam bio ganut tim znakom bezbrižnosti! I činjenicom što je u cipelama s visokim petama bila nalik na mačku koja ne može sići s stabla, koja je u nevolji, koja nije u svom elementu, sve je krivo. Uvijek je bila prva nimfa u Antiochu koja je u proljeće dolazila na predavanja bosa. Ja sam je zvao »Tikva« u čast njene kože i velike kante. I zbog čvrstoće - bila je tvrda kao tikva kad su bili u pitanju moralni principi, bila je divno tvrdoglava tako da nisam mogao da joj ne zavidim i da je ne obožavam. Nikad nije povisila glas u raspravljanju. Možete li zamisliti kako se to dojmilo mene u mojoj sedamnaestoj godini, pošto sam prije toga bio član Debatnog kluba Jacka i Sophije Portnoy? Tko je uopće čuo za takav pristup sporu? Nikad nije izvrgnula protivnika ruglu! Niti ga je, čini se, mrzila zbog njegovih ideja! A-haaa, to dakle znači biti dijete gojim, najbolji đak gimnazije u Iowi umjesto u New Jerseyju; jest, to je ono što gojim koji imaju nešto - imaju! Autoritet bez galame. Vrline bez hvalisanja. Samopouzdanje bez razmetanja i milostivosti. Hajde, doktore, da budemo pošteni i da priznamo gojim ono što im pripada - kad su silni, onda su zbilja silni! Neobično zdravi! Da, to je ono što me očaralo - zdravlje, jedrina; jednom riječju, njena tikvoća. Srdačna moja, guzata, bosa šikse nenamazanih usana, gdje li si sad, Kay-Kay? Kolikima si majka? Jesi li se jako udebljala? Ah, pa šta onda! Baš da si velika kao kuća - za onaj je tvoj karakter i potrebna velika vitrina! Najbolja cura na Srednjem zapadu, pa zašto sam je onda ostavio? Ah, doći ću još na to, budite bez brige, uvijek sam spreman da mučim sama sebe, to sad već znamo. Dopustite mi da još malo žalim za njezinom tjelesnošću. Ona koža boje maslaca! Ona neuredna, raspuštena kosa! A to je bilo još na početku pedesetih godina, prije nego što je raspuštena kosa ušla u modu! To je, doktore, bila naprosto prirodnost. Okrugla i krupna Kay opaljena suncem! Kladio bih se da se sad pet-šest klinaca drži za pozamašnu starku te djevojke (posve različite od O-pičina tvrdog, fotomodelskog dupenceta!). Kladim se da sama pečeš kruh, je li? (Kao one vruće proljetne večeri u mom stanu u Yellow Springsu kad si mi, u podsuknji i 141


grudnjaku, brašnjavih ušiju i uznojena čela - sjećaš li se? - htjela pokazati, usprkos vrućini, kakav okus ima pravi kruh? Mogla si umijesiti kruh i od mog srca, toliko je bilo mekano!), kladio bih se da stanuješ negdje gdje je zrak još nezagađen i gdje se nitko ne zaključava - i da ti se još fućka za pare i svojinu. Pa, meni se fućka. Tikvo, još sam neokaljan tim i sličnim buržoaskim glupostima! Oh, potpuno neskladno razvijena djevojko! Ti nisi bila nikakva protegljasta manekenka! Dobro, nije imala sisa, pa šta onda? Bila je krhka u grudnom košu i vratu kao leptir, ali je bila usađena u zemlju kao medvjed. Bila je ukorijenjena, eto šta hoću da kažem! Bila je vezana onim svojim soldatskim nogama za ovu našu američku zemlju! Da ste samo čuli Kay Campbell kad smo na drugoj godini studija obilazili općinu Greene i agitirali za Stevensona! I pred najgroznijom republikanskom ograničenošću, pred škrtim i sumornim duhom koji svakako može pokolebati čovjeka, Tikva se uvijek držala kao prava dama. Ja sam bio divljak. Ma koliko sam se ravnodušno upuštao u razgovor (ili s visoka, jer je tako ispadalo), redovito sam na kraju bio uznojen i bijesan, rugao sam se, vrijeđao, grdio, oči u oči s tim jezivim stisnutim ljudima, nazivao sam njihova dragog Ikea nepismenim, političkim i moralnim kretenom - vjerojatno sam ja najviše kriv što je Adlai onako loše prošao u Ohiu. Tikva je pak iskazivala takvu besprijekornu i ljubaznu pažnju mišljenju protivnika da sam pokatkad očekivao da će se okrenuti meni i reći: »Pa ja, Alex, mislim da gospodin Trotl ima pravo - mislim da je on možda zbilja malo preblag prema komunistima.« Ali nije, kad bi naš protivnik izrekao svoju posljednju glupost o »socijalističkim« i (ili) »prokomunističkim« idejama našeg kandidata, te posljednji put prigovorio njegovu smislu za humor, Tikva bi počela svečano i (izvanredan pothvat!) bez trunka sarkazma - kao da je sudac na natjecanju u pečenju pita, tako je savršeno bila u nje udružena trijeznost s dobrom voljom - počela ispravljati činjenične i logičke greške gospodina Trotla, pa čak i upozoravati na njegov škrtački moral. Neopterećena iskrivljenom sintaksom apokalipse i nedoličnim rječnikom očajnika, bez uznojene gornje usne, bez stegnutog grla koje hvata zrak, bez izraza gađenja na čelu, ona je možda čak i predobila za nas pet-šest ljudi u toj općini. Bogami, da, to je bila jedna od silnih šiksa. Možda bih nešto i naučio uz nju do kraja života. Da, možda - kad bih ja mogao šta naučiti! Kad bih se nekako mogao izbaviti od ove opsjednutosti dudanjem i bludom, romantikom, fantazijom i osvetom - izravnavanjem računa, težnjom za snohvaticama, ovom beznadnom, besmislenom privrženošću davno minulom vremenu! Godine 1950, kad mi je bilo svega sedamnaest godina a Newark je ostao 142


dva i pol mjeseca iza mene (pa, nije zapravo »ostao iza mene« - ujutro sam se budio u spavaonici iznenađen nepoznatim pokrivačem u ruci i nestankom jednog od »mojih« prozora, bivao potišten i smeten minute i minute zato što je majka tako neočekivano preobrazila moju spavaću sobu), izvršio sam najprkosniji čin u svom životu - nisam se vratio kući za svoje prve praznike na sveučilištu, nego sam otputovao vlakom u Iowu da proslavim Dan zahvalnosti s Tikvom i njezinim roditeljima. Do mjeseca rujna nisam bio dalje na zapadu od jezera Hopatcong u New Jerseyju - a sad idem čak u Iowu! I to s jednom plavojkom! Kršćankom! Tko je više zgranut nad tim mojim bijegom, moja obitelj ili ja? Kakva smionost! Ili možda nisam bio smioniji od mjesečara? Bijela drvena kuća u kojoj je Tikva odrasla bila je za me nešto kao Tadž Mahal s obzirom na osjećaje koje je u meni oslobodila. Balboa možda zna što sam osjećao kad sam prvi put ugledao njihaljku vezanu za strop trijema. Ona je odgojena u ovoj kući. Djevojka koja mi je dala da joj otkopčam grudnjak i da je nasuho pofukam pred vratima spavaonice odrasla je u ovoj bijeloj kući. Iza ovih gojiše zastora! Gle, kapci na prozorima! - Tata, mama - kaže Tikva pošto smo se iskrcali na stanici u Davenportu ovo je naš gost preko vikenda, moj prijatelj iz škole o kojem sam vam pisala... Ja da sam »gost preko vikenda«? Ja da sam »prijatelj iz škole«? Kakvim to jezikom govori? Ja sam »bondit«, »vanc«, ja sam sin osiguravajućeg agenta. Ja sam Warshawov poslanik! - Drago mi je, Alex. - A ja, naravno, odgovaram: Hvala. - Što mi god tko kaže u ta prva dvadeset četiri sata u Iowi, ja odgovaram: »Hvala«. Čak i stvarima. Prije nego što ću sjesti na stolac, kažem mu: »Oprostite, hvala.« Pao mi je ubrus na pod, ja se saginjem, sav zajapuren, da ga dignem, i čujem sama sebe kako govorim: »Hvala« ubrusu - ili se možda obraćam podu? Što bi se moja majka ponosila svojim malim džentlmenom! Uljudan sam čak i s pokućstvom! Zatim, u engleskom postoji izraz »Dobro jutro«, tako sam bar čuo. Ja se nisam gotovo nikad služio njime. A i zašto. Kod kuće me za doručkom svi ukućani zapravo poznaju pod imenom »gospodin Ljutko« ili »Čangrizalo«. Ali odjednom, ovdje u Iowi, oponašajući mještane, pretvaram se u pravi gejzir dobrih jutara. To je sve što ljudi u tom mjestu znaju reći - čim osjete sunčane zrake na licu, u njima nastupa nekakva kemijska reakcija: »Dobro jutro!« »Dobro jutro!« »Dobro jutro!« pjevaju na pet-šest različitih melodija. Zatim stanu svi jedan drugog pitati jesu li se »dobro naspavali«. I mene pitaju! Jesam li se dobro naspavao? Zapravo ne znam, moram razmisliti - to me pitanje nekako iznenadilo. Jesam li se dobro naspavao? Pa, jesam. Čini mi se da jesam. 143


A vi? - Spavao sam kao klada - odgovara mi gospodin Campbell. I prvi put u životu osjećam svu snagu tog izraza. Ovaj čovjek, koji je posrednik u kupnji i prodaji nekretnina i gradski vijećnik iz Davenporta, kaže da je spavao kao klada i ja zaista vidim kladu. Shvatio sam! Nepomično, teško, kao klada! - Dobro jutro - kaže mi on, a meni sad tek sviće da se riječ »jutro« kako je on upotrebljava, odnosi na sate između osam ujutro i podneva. Ja nisam nikad prije to tako shvaćao. On mi želi da sati između osam i dvanaest budu dobri, što će reći lijepi, ugodni, korisni! Svi mi želimo jedno drugom četiri sata zadovoljstva i uspjeha. Pa, to je krvavo! Hej, to je veoma zgodno! Dobro jutro! A to isto vrijedi i za »dobar dan«! I za »dobar večer«! I za »laku noć«! Bože sveti! Engleski je jezik forma komuniciranja! Konverzacija nije samo unakrsna vatra u kojoj ti gađaš druge a oni tebe! U kojoj se moraš izmicati da spasiš glavu, i nastojati da ubiješ protivnika. Riječi nisu samo bombe i meci, nego i mali darovi koji imaju neki smisao. Čekajte, nisam još dovršio - kao da nije dovoljno snažan doživljaj što sam s unutarnje strane gojiše zastora a ne s vanjske, kao da nije dovoljan uzrok zbunjenosti moja nevjerojatna želja punoj kući gojim da uživa iz sata u sat, tu je još, da prevrši zanos nesnalaženja, ime ulice u kojoj se nalazi Campbellova kuća, ulice u kojoj je moja djevojka odrasla, gdje je preskakala uže, klizala se, igrala se školice, sanjkala se, sve ono vrijeme dok sam ja sanjario o njoj oko dvije i pol tisuće kilometara daleko od nje, u ovoj istoj zemlji, kako mi kažu. Ime ulice? Nije Xanadu, nije, nego još bolje, ah, kudikamo neobičnije: Brijestova. Brijestova! Baš kao da sam, vidite, ušao kroz narančastu celuloidnu skalu našeg starog »zenitha«, pravo u emisiju »Obitelj jednog čovjeka«. Brijestova. Gdje raste drveće - pa to mora da su brijestovi! Da budem iskren, moram priznati da nisam umio izvući taj zaključak one srijede uvečer kad smo izišli iz Campbellova automobila - uostalom, trebalo mi je sedamnaest godina da naučim raspoznati hrast a i tu sam u nedoumici kad nema žireva. Ono što prvo vidim u nekom kraju nije flora, vjerujte mi, nego fauna, ljudska oporba koja jebe ili koju jebu. Zelenilo prepuštam pticama i pčelama, one imaju svoje brige a ja svoje. Tko kod nas zna kako se zove ono što raste iz pločnika ispred naše kuće? To je drvo - i ništa više. Vrsta nije važna, tko te pita za vrstu, dok god ti se ne sruši na glavu. U jesen (ili u proljeće? Razumijete li se vi u to? Prilično sam siguran da nije zimi) padaju s granja dugačke mahune u obliku polumjeseca, a u njima su nekakva tvrda zrna. Pa, dobro. Evo znanstvene činjenice o našem drvetu, iz usta moje majke, Sophije Linnaeus: ako staviš ta zrna u slamku i pušeš, možeš nekome izbiti oko i 144


oslijepiti ga dovijeka. (I ZATO NEMOJ TO NIKAD RADITI! ČAK NI U ŠALI! A AKO ITKO DRUGI BUDE TO RADIO, ODMAH MI RECI!) Takvo je manjeviše znanje iz botanike kojim sam oboružan do one nedjelje poslije podne kad odlazimo iz kuće Campbellovih na željezničku stanicu i kad nastupa moj arhimedovski doživljaj: Brijestova ulica... pa onda su to... brijestovi! Kako je to jednostavno! Mislim, čovjek ne treba imati kvocijent inteligencije 158, ne mora biti genij da otkrije smisao u ovom svijetu. Sve je to zapravo veoma jednostavno! Bila je to značajna sedmica u mom životu, rekao bih da odgovara u povijesti čovječanstva cijelom kamenom dobu. Kad god bi gospodin Campbell zazvao svoju suprugu »Mary«, temperatura bi mi poskočila na četrdesetak stupnjeva. Jeo sam iz posuđa koje je dotakla svojim rukama žena koja se zove Mary. (Krije li se možda tu odgovor na pitanje zašto sam se onoliko skanjivao da zovem O-picu njenim pravim imenom, osim kad sam je htio kazniti? Ne krije?) Dok se vozim vlakom na zapad, molim boga da u kući Campbellovih ne bude slika Isusa Krista. Samo da ova sedmica prođe a da ne moram gledati njegov kukavni punim - ni imati posla bilo s kim tko nosi križić o vratu! A kad dođu tetke, stričevi i ujaci na večeru na Dan zahvalnosti, ne daj bože da među njima bude i antisemita! Jer, ako tko počne govoriti o »židovskim laktašima«, ili spomene »Čifute«, ili kako se »cjenkao s nekim kao Židov«... pokazat ću mu ja tko je Čifutin, satjerat ću mu one njegove jebene zube u grlo! Ne, neću se poslužiti silom (kao da imam petlju za tako nešto!), neka se oni služe silom, to je njihov način. Neću, nego ću ustati i - (vuh den?) održati govor! Posramit ću ih i poniziti u onim njihovim zadrtim srcima! Citirat ću im Deklaraciju o nezavisnosti dok budu jeli one svoje slatke krumpire kuhane u sirupu! Koji su oni kurac, pitat ću ih, da misle da je Dan zahvalnosti samo njihov! A onda, na stanici, njezin otac kaže: - Drago mi je, mladiću - a ja, naravno, uzvraćam sa: - Hvala. - Zašto je on tako pristojan? Zato što ga je kći upozorila (što ne znam kako da shvatim - kao uvredu ili kao sreću), ili možda on još ne zna šta sam? Da mu onda kažem, još prije nego što smo ušli u auto? Da, moram mu kazati! Ne mogu i dalje živjeti u laži! »Pa, svakako mi je drago što sam došao u Davenport, gospodine i gospođo Campbell, s obzirom na to što sam Židov i sve drugo.« Možda ne bi dovoljno odjeknulo. »Dakle, kao Kayin prijatelj, gospodine i gospođo Campbell, i kao Židov, želim vam se iskreno zahvaliti što ste me pozvali...« Prestani se izmotavati! Pa, kako onda? Da govorim jidiš? Kako? Znam svega dvadeset pet riječi - od kojih je polovica 145


prosta, a drugu polovicu pogrešno izgovaram! Ma drek, drži samo jezik za zubima i ulazi u auto! - Hvala, hvala - govorim, uzimam svoju torbu i svi idemo prema automobilu-karavanu. Kay i ja sjedamo na stražnja sjedala, s psom! Kayinim psom! Kojem se obraća kao da je čovjek! Vau, ona je zbilja goj. Kakva budalaština - razgovarati sa psom, samo što Kay nije budala! Zapravo mislim da je pametnija od mene. Pa ipak razgovara s psom? »Što se pasa tiče, gospodine i gospođo Campbell, mi Židovi uglavnom...« Ama, mani ga! Nije potrebno. Ionako ne misliš (ili se vraški trudiš da ne misliš) na taj svoj rječiti privjesak što se zove nos. A da i ne govorimo o toj tvojoj afro-židovskoj kosurini! Dakako da znaju šta si. Žalim slučaj, bubi, ali ne možeš izmaknuti usudu, nosna hrskavica određuje ti sudbinu. Ali ja i ne želim da joj izmaknem! E pa, to je lijepo jer ionako ne možeš. Ne mogu, kako ne bih mogao - samo kad bih htio! Ali rekao si da ne želiš. Ali, kad bih htio! Čim sam stupio u kuču, počinjem njuškati oko sebe (kradomice i pomalo na svoje čudo) - kakav če biti miris? Miris pire-krumpira? Haljine neke stare dame? Netom izljevenog betona? Njuškam i njuškam nastojeći da ulovim miris. Evo ga! Je li to to, jesam li nanjušio kršćane, ili samo psa? Što god vidim, okusim, taknem, mislim: »gojiš«! Prvog jutra radije istiskujem centimetar i pol zubne paste u odvodni kanal, nego da stavim svoju četkicu tamo gdje su Kayina majka ili otac možda dodirivali čekinje kojima peru svoje gojiše kutnjake. Pa da! Sapun na umivaoniku sav je zapjenjen od nečijih ruku. Čijih? Marynih? Da li da ga naprosto uzmem i počnem se prati, ili da najprije možda pustim na njega mlaz vode, za svaki slučaj? Ama kakav slučaj? Šmuk, možda hoćeš komadić sapuna da opereš njime sapun? Hodam na prstima do nužnika i zavirujem u školjku: »Eto ti, dragi moj, posve gojiše zahodske školjke! Originalni primjerak. Tu otac tvoje djevojke ispušta svoja nežidovska govna. Šta kažeš, a? Prilično impresivno.« Da sam opsjednut? Opčinjen sam! Zatim treba da odlučim hoću li obložiti sjedalicu papirom ili neću. Nije riječ o higijeni, uvjeren sam da je sve čisto, besprijekorno na poseban antiseptički goj način - pitanje je nije li sjedalica još topla od stražnjice nekog od Campbellovih - njezine matere! Mary! Također majke Isusa Krista! Pa makar mojoj obitelji za ljubav, možda bi trebalo da podmetnem malo papira oko ruba. Ništa me ne košta, a tko će ikad za to znati? Ja ću znati! Ja ću znati! I stoga sjedam - i sjedalica je zaista topla! Uh, tek 146


mi je sedamnaest godina a već se češem guzicom s neprijateljem! Kolik sam put prevalio od mjeseca rujna! Pokraj voda babilonskih posjedasmo i, jao, proplakasmo kad se sjetismo Siona! Jest, jao! Na šekretu me spopadaju sumnja i žaljenje, iznenada čeznem svim svojim srcem za domom... Kad mi otac krene autom da kupi »pravu jabukovaču« na štandu farmera pokraj ceste nedaleko od Uniona, ja neću biti s njim! A tko će s Hannom i Mortyjem poći na nogometnu utakmicu između Weequahica i Hillsidea prije podne na Dan zahvalnosti da ih nasmijava, kad nema mene? O, bože, valjda ćemo pobijediti (što će reći izgubiti s razlikom manjom od 21 boda). Maznite Hillside, gadovi jedni! Dupli V, dupli E, QUA, HIC! Hajde, Bernie, Sidney, Leone, »Goljo«, BORI SE, obrano! Zovite nas Či-fu-ti, A mi ćemo kihnuti, Mi smo momci iz Weequahica... Zovite nas Či-fu-ti, Kiš mir in tuhis, Mi smo momci iz Weequahica! Ajde, držite se, ne dajte se, raspalite ih po kiškama, naprijed naši! Vidite, žalim za prilikom da budem na tribinama pametan i duhovit! Da se razmećem svojim zajedljivim i podrugljivim jezikom! I žalim za historijskim ručkom nakon utakmice na Dan zahvalnosti, ručkom koji spravlja moja majka, pjegava i riđokosa praunuka poljskih Židova! O, kako će svi problijediti, kakva će grobna tišina zavladati kad ona podigne uvis golemi batak i usklikne: »Evo ga, pogodite za koga!« a Pogodite-Za-Koga neće biti na svom mjestu! Zašto sam napustio svoju obitelj? Možda za stolom baš ne podsjećamo na neku sliku Normana Rockwella, ali nam je gdjekad i lijepo, budite bez brige! Mi ne potječemo s broda Mayflower, ni jednom našem pretku nije nikakav Indijanac donio kukuruza, koliko znamo - ali samo pomirišite ovaj nadjev! A pogledajte one posude s umakom od brusnica na oba kraja stola! A puranu je ime »Tom«! Pa, zašto onda nikako ne mogu vjerovati da objedujemo u Americi, da je Amerika ovo ovdje gdje sam ja, a ne negdje drugdje kamo ću jednog dana otputovati, kao što otac i ja moramo uvijek u mjesecu studenom putovati do onog selje i njegove žene u Unionu, država New Jersey (a oboje su u 147


kombinezonima), po pravu jabukovaču za Dan zahvalnosti? - Idem u Iowu - kažem im iz telefonske govornice na našem katu. - Kamo? - U Davenport u Iowi. - Za svoje prve praznike na sveučilištu?! -... Znam, ali je ovo divna prilika i ne mogu odbiti poziv... - Prilika? Za što? - Pa da, da proslavim Dan zahvalnosti s jednim dečkom koji se zove obitelj Billa Campbella... - S kim? - S Campbellom. Da, kao što se zovu one juhe. On spava sa mnom u sobi... Ali oni me očekuju. Svi me očekuju. Morty je već nabavio karte za utakmicu. O kakvoj to prilici govorim? - Pa, tko je sad odjednom taj Campbell? - Moj prijatelj! Bili! - Ali - kaže otac - a jabukovača? O, bože moj, ipak se to dogodilo, a zakleo sam se da se ne smije dogoditi! Rasplakao sam se a sve zbog te riječi »jabukovača«. Taj je čovjek prirodni fenomen - mogao bi namlatiti para u emisiji Groucha Marxa pogađajući tajne riječi. Moje pogodi svaki put! I osvaja glavnu nagradu - moje kajanje! - Žao mi je, ali ne mogu odustati, prihvatio sam poziv i idemo! - Idete? A kako, Alex, uopće ne razumijem taj tvoj plan - upada mi u riječ majka -- kako putujute, ako smijem pitati, i kamo? Da ne putujete kabrioletom, još i to... - NE! - A ako su ceste zaleđene, Alex... - Putujemo, mama, tenkom tipa Sherman! Jasno? Jasno? - Alex - strogo će ona - razabirem ti po glasu da mi nešto tajiš, sigurno ćeš putovati auto-stopom u kabrioletu ili nečem drugom isto tako ludom. Svega dva mjeseca izbivaš od kuće, sedamnaest ti je godina a već si podivljao! Taj sam telefonski razgovor vodio s njima prije šesnaest godina. Jedva nešto više od polovice mojih sadašnjih godina. Studeni 1950. godine - evo, tu mi je utetoviran na ruci, taj datum mog Proglašenja nezavisnosti. Djeca koja se još 148


nisu ni rodila kad sam prvi put telefonirao roditeljima da neću doći kući sa sveučilišta upravo se valjda upisuju na sveučilište - samo što ja još telefoniram roditeljima da neću doći kući! Još se otimam obitelji! Šta vrijedi što sam preskočio dva razreda osnovne škole i toliko odmakao ostalima kad sad daleko zaostajem za njima? Ono što sam nekad obećavao prava je legenda - igrao sam glavne uloge u svim igrokazima u pučkoj školi, a u svojoj dvanaestoj godini suprotstavio sam se svim Kćerima američke revolucije! Pa, zašto onda živim sam i nemam djece? Ovo pitanje nije non sequitur.{15} U svojoj sam struci lijepo uznapredovao, u redu, ali u privatnom životu - šta sam postigao? Na ovoj bi se zemlji morala igrati djeca koja bi nalikovala na mene! Zašto ne? Zašto bi svaki štunk s ukrašenim prozorom i nadstrešnicom za auto morao imati potomstvo, a ja ne? To nema nikakva smisla! Kad samo pomislim da je polovica trke već prošla, a ja još stojim na startu - ja koji sam se prvi izvukao iz povoja i obukao dres! Kvocijent inteligencije sto pedeset osam, a još se prepirem s rukovodstvom trke oko pravila i propozicija! Osporavam dužinu staze! Sumnjam u legitimnost komisije! Jest, dobro si rekla, majko, da sam čangrizalo. »Ljutko« mi savršeno pristaje, kao da mi je taj nadimak rađen po mjeri! »Gospodine Šizek« - c’est moi!{16} To je još jedna od onih riječi o kojima sam u djetinjstvu mislio da su »židovske«. Šizek. - Hajde, šizi malo! - savjetovala bi mi majka. - Da vidimo hoće li se šta promijeniti, pametni moj sine! Kako sam se samo trudio! Kako sam se bacao u zidove njene kuhinje! Gospodin Usijana Glava! Gospodin Živčenjak! Gospodin Nervožnjak! Kakve sam sve nadimke stekao! Bože sačuvaj, Alex, da te tko poprijeko pogleda, ne bih dala ni pet para za njegovu glavu! Gospodin Koji-Uvijek-Ima-Pravo-ANikad-Krivo! Tata, došao nam je u posjet Ljutko iz Snjeguljice i sedam patuljaka! Oho, Hannah, tvoj nas je brat Namćor počastio večeras svojim posjetom, milo nam je što si medu nama, Namćore! - Ubi bože - uzdiše ona dok ja jurim u svoju sobu da zarijem očnjake u madrac. - Mali Goropadnik opet bjesni! Potkraj treće godine studija Kay nije u određeno vrijeme dobila menstruaciju pa smo počeli, prilično poletno i oduševljeno - i, što je zanimljivo, bez trunka panike - kovati planove da se vjenčamo. Ponudit ćemo jednom mladom bračnom paru na sveučilištu, koji nas je volio, da mu čuvamo 149


djecu, a zauzvrat da stanujemo u njihovu prostranu potkrovlju i služimo se jednom pregradom u njihovu hladioniku. Nosit ćemo staru odjeću i jesti špagete. Kay će pisati pjesme o nošenju djeteta i, rekla je, pretipkavati referate i radnje za honorar. Imali smo svako stipendiju i šta nam je više trebalo? (Osim jednog madraca, nekoliko opeka i dasaka za police za knjige, Kayine ploče Dylana Thomasa i, poslije, dječjeg krevetića.) Smatrali smo sebe za pustolove. Ja sam rekao: - Ti ćeš se preobratiti, je li? Želio sam da moje pitanje shvati kao ironiju, ili sam bar tako mislio. Ali Kay gaje shvatila ozbiljno. Ne važno, pazite, već samo ozbiljno. Kay Campbell, Davenport, Iowa: - Zašto bih ja tako nešto učinila? Sjajna djevojka! Divna, prostodušna, iskrena djevojka! Kako je, vidite, bila zadovoljna! To je ono za čime čovjek čezne kod žene, sad mi je jasno! Zašto bih ja tako nešto učinila? A u glasu joj nije bilo ničega grubog ni obrambenog, ni lukavog, ni nabusitog. Samo zdravi razum, jednostavno izražen. Samo što je to ipak razbjesnilo našeg Portnoya, raspalilo Malog Goropadnika. Kako to misliš zašto bi tako nešto učinila? Šta misliš zašto, gojnaivčino? Porazgovaraj sa svojim psom, pitaj njega! Pitaj Šarka šta on misli, taj četvoronožni genij. »Hoćeš da Kay-Kay bude Židovka, Šaro - a, fakinčino jedna, a?« Uostalom, kog si ti kurca toliko zadovoljna sama sobom? Zato što vodiš razgovore sa psima? Zato što znaš raspoznati brijest? Zato što ti otac vozi drveni automobil-karavan? Šta je to kod tebe tako nešto posebno, srce, ta tvoja njuška à la Doris Day? Bio sam, na sreću, toliko zaprepašten svojim ogorčenjem da ga nisam mogao ni iskazati. Kako sam mogao osjećati ranu na mjestu gdje nisam uopće bio ranjiv? Do čega je Kay i meni bilo manje stalo nego, prvo, do novca, i drugo, do vjere? Nama je najdraži filozof bio Bertrand Russell. Naša je vjera bila vjera Dylana Thomasa, Istina i Radost! Naša će djeca biti ateisti. Ja sam se samo šalio! Pa ipak, reklo bi se da joj to nikad nisam oprostio - u onim sedmicama nakon naše lažne uzbune postala mi je nekako dosadna, jer sam uvijek mogao predvidjeti što će reći, a u postelji mi je bila isto toliko poželjna koliko i komad slanine. I začudio sam se što je ona, kad sam joj napokon rekao da mi se čini da mi nije više stalo do nje, to veoma teško podnijela. Bio sam, vidite, veoma iskren, kao što mi je Bertrand Russel savjetovao da budem. 150


- Naprosto te više ne želim vidjeti, Kay. Ja ne mogu kriti svoje osjećaje, oprosti! Plakala je kao ljuta godina. Hodala je po sveučilištu s groznim malim podočnjacima ispod plavih očiju podljevenih krvlju, nije dolazila na ručak i večeru ni na predavanja... A ja sam se čudio, jer sam uvijek mislio da ja nju volim, a ne ona mene. Kako sam se iznenadio kad sam otkrio da je obratno! Ah, bilo mi je dvadeset godina, a ostavio sam ljubavnicu - prvi čisti sadistički užitak s jednom ženom! Pa, snovi o ženama koje će tek doći! Vratio sam se u lipnju u New Jersey prezadovoljan vlastitom »snagom«, pitajući se kako me uopće mogla zanijeti tako obična i debela djevojka. Drugo nežidovsko srce koje sam slomio pripadalo je odvjetku prvih američkih kolonista, Sari Abbott Maulsby - New Canaan, Foxcroft i Vassar (gdje joj je drug bio, u konjušnici u Poughkeepsieju, njen konjić, također ljepotan lanene boje). Visoka, nježna, naočita dvadesetogodišnjakinja koja je upravo bila diplomirala i primala stranke u uredu senatora iz Connecticuta kad smo se nas dvoje upoznali i sparili ujesen 1959. godine. Ja sam bio u pododboru Kongresa, koji je istraživao skandale oko televizijskih kviz-emisija. Savršen posao za kabinetskog socijalista kao što sam ja - obmana iz komercijalnih razloga u nacionalnim razmjerima, izrabljivanje nedužne publike, složeno šikaniranje od strane kompanija - ukratko, stara dobra kapitalistička pohlepa. Pa onda, naravno, kao pride, Šarlatan van Doren. Onakva osoba, onakav um i odgoj, ona srdačnost i dječački čar - pravi anglosaski protestant, nije li tako? A pokazalo se da je fulirant. E pa, šta sad kažeš, nežidovska Ameriko? Supergoj, pa gonif! Drpa lovu. Lakom je na lovu. Samo mu je do love, sve će učiniti za nju. Bože, bože, gotovo ste isto toliko pokvareni koliko i Židovi, vi, prijetvorni anglosaski protestanti! Da, ja sam bio sretan Židovčić ondje u Washingtonu, imao sam kao Stern svoju klapu i užurbano sam potkopavao Charliejevu čast i dobar glas, a u isto sam vrijeme osvajao onu aristokratsku jenkijevsku ljepoticu čiji su preci stigli na ove obale u sedamnaestom stoljeću. Pojava poznata pod nazivom »Mrziš goja a ližeš ga«. Zašto se nisam oženio tom lijepom i čarobnom djevojkom? Sjećam se kako je stajala na galeriji, blijeda i bajna u mornarskiplavom kostimu sa zlatnim pucetima, i gledala me tako ponosno, tako zaljubljeno kad sam jedno poslijepodne prvi put javno saslušavao nekog veoma prepredenog 151


propagandista televizijske kompanije... a i dobro sam se držao s obzirom da mi je to bio prvi nastup - bio sam priseban, oštrouman, uporan, samo mi je srce malo jače kucalo - a bilo mi je svega dvadeset šest godina! E da, kad držim u ruci sve moralne adute, čuvajte me se, lupeži jedni! Mene nećete fucati kako vam se svidi kad znam da sam četiristo posto u pravu. Zašto se nisam oženio tom djevojkom? Pa, prvo, zbog onog njenog cilimili internatskog žargona. Nisam ga mogao podnijeti. »Rigoleto« za povraćanje, »njupati se« za ljutiti se, »za pet« kad je nešto dobro, »pod hitno« kad je nešto hitno, »medeni« za sladak, i tako dalje. Ah da, i »fenomenalno«! (Ono isto što Mary Jane Reed naziva »krvavim« - ja uvijek tumačim tim djevojkama kako treba govoriti, ja koji imam rječnik od svega petsto riječi iz New Jerseyja!) Pa onda, nadimci njezinih prijateljica, pa same prijateljice! Biba i Buba i Beba, Cica i Mica i Cimpica, Duda, Dacika i Lilika - rekao sam joj da imam dojam da je u Vassaru studirala s nećacima Paje Patka... Ali je i njoj moj žargon išao na živce. Kad sam prvi put izgovorio riječ jebati pred njom (i pred njenom prijateljicom Bubom koja je nosila ovratnik à la Petar Pan i debeli pleteni prsluk i bila preplanula kao Indijanac od igranja tenisa u klubu Chevy Chase), licem joj je preletio tako bolan izraz kao da sam joj vrelim željezom utisnuo žig od tih slova u meso. Kad smo ostali nasamu, upitala me neobično žalostivo zašto sam bio tako »neugodan«? Kakav sam užitak imao u tome da budem tako »neodgojen«? Šta sam, zaboga, time »dokazao«? - Zašto si bio tako zloćan? To je bilo tako neumjesno. »Zloćan« znači kod tih djevojaka bezobrazan. U postelji? Ništa osobito, nikakve akrobacije ni vratolomije. Kako smo se prvi put pojebali, tako smo i nastavili - ja sam navaljivao a ona je podlijegala. Bilo je prilično vruće u onom njezinu bračnom krevetu od mahagonija (nasljedstvo obitelji Maulsby). Jedini posredni užitak pružalo nam je veliko zrcalo na vratima kupaonice. Tu sam joj, stojeći s njom bedro uz bedro, šaputao: - Gledaj, Sarah, gledaj! Isprva je bila stidljiva, prepuštala je meni gledanje, isprva je bila čedna i predavala mi se samo zato što sam ja to želio, ali se s vremenom probudila u njoj želja da i ona gleda u zrcalo i da prati odraz našeg parenja, začudo neobično pozornim pogledom. Je li vidjela ono što sam i ja vidio? Obrastao crnim stidnim dlakama, dame i gospodo, težak osamdeset i pet kilograma od kojih se najmanje polovica sastoji od još neprobavljene halve i kuhane goveđe plećke, iz 152


Newarka, New Jersey, Alexander Portnoy, zvani Šnoz! I njegov protivnik, obrastao plavim maljama, otmjenih blistavih udova i nježnog djevojačkog lica jednog Botticellija, tog vazda omiljenog dobavljača društvenih zadovoljstava ovdje u Madison Square Gardenu, pedeset i sedam kilograma republikanske profinjenosti, s najizazovnijim bradavicama na dojkama u cijeloj Novoj Engleskoj, iz New Canaana, Connecticut, Sarah. Abbot Maulsby! Zapravo hoću da kažem, doktore, da ja ne guram toliko svog rumenka u te djevojke koliko u njihovo porijeklo - kao da ću jebanjem otkriti Ameriku. Ili, možda bi bilo bolje reći - osvojiti Ameriku. Kolumbo, kapetan Smith, guverner Winthrop, general Washington pa sad - Portnoy. Baš kao da je moja očita sudbina da zavedem po jednu djevojku iz svake od četrdeset osam država. Što se tiče aljaskih i havajskih žena, prema njima ne osjećam ništa, s njima nemam nikakvih računa da izravnam, nemam kupona da ih unovčim, nemam snova da ih ispunim - šta su one uopće meni, čopor Eskimki i Orijentalki? Ta ja sam dijete četrdesetih godina našeg stoljeća, radio-mreže i drugog svjetskog rata, osam momčadi u ligi ii četrdeset osam država u zemlji. Ja znam sve riječi »Himne marinaca« i »Kotrljaju se kola s municijom«... i »Pjesme Armijskog zrakoplovnog korpusa«. Znam i pjesmu Mornaričkog zrakoplovnog korpusa: »Sidro se neba diže, Visine su sve bliže, Mi smo mornari zraka...« Mogu vam čak otpjevati pjesmu mornaričkih inženjeraca. Hajde, recite mi, Spielvogelu, u kojem ste rodu vojske služili, pa ću vam otpjevati vašu pjesmu! Dajte, molim vas - ja ionako sve ovo plaćam. Sjećam se kako smo sjedili na kaputima na betonskom podu, naslonjeni leđima o debele zidove hodnika u podrumu naše osnovne škole i pjevali u zboru, da održimo moral na visini dok se ne završi zračna uzbuna... »Slava Bogu na visini i dodaj mi municiju«. »Kud će veće sreće, Pilot nam to reče, Jer on je bio junak nad junacima!« Samo mi recite naslov pjesme, pa ako je to pjesma u slavu američke zastave, ja je znam od riječi do riječi! Da, ja sam, doktore, dijete zračnih uzbuna, sjećam se borbe za otok Corregidor, i »Američke kavalkade«, i zastave koja je lepršala pod onako žalosnim kutom iznad krvavog otoka Iwo Jima. Colin Kelly je pao u gorućem avionu kad je meni bilo osam godina, a Hirošima i Nagasaki odletjeli su u zrak jedne sedmice kad mi je bilo dvanaest godina, to je bila srž moga djetinjstva, četiri godine mrzio sam Toja, Hitlera i Mussolinija i volio ovu našu hrabru i odlučnu republiku! Iščupao sam svoje malo židovsko srce radi naše američke demokracije! E pa, pobijedili smo, neprijatelj leži mrtav u jednoj uličici iza Wilhelmstrasse, a mrtav je zato što sam se ja molio Bogu - a sad tražim ono što mi pripada. Svoju 153


vojničku nagradu - pravu američku pičku! Pizdu u »ovoj tvojoj zemlji«! Zaklinjem se na vjernost pici Sjedinjenih Američkih Država - i republici koju ona predstavlja: Davenport, Iowa! Dayton, Ohio! Schenectady, New York, i susjedni Troy! Fort Myers, Florida! New Canaan, Connecticut! Chicago, Illinois! Albert Lea, Minnesota! Portland, Maine! Moundsville, Zapadna Virginia! Slatka zemljo šikse pičića, o tebi pjevam ja pjesmu! Od planina Do prerija, Do oceana bijelih od moje pjeeee-neeee! Blagoslovljena A-meee-ri-kooooooo! Dome moj, MILI DOOOOOMEEEEE-M! Zamislite samo što je meni značila spoznaja da cijela pokoljenja Maulsbyjevih leže pokopana na groblju u Newburyportu, u Massachusettsu, a cijela pokoljenja Abbotovih u Salemu! Kraj lijep ko slika, naših predaka dika... Upravo tako. Još i više. Eto djevojke čija se mati ježila na riječi »Eleanor Roosevelt«. Djevojke koju je njihao na koljenu Wendell Wilkie u Hobe Soundu, na Floridi, 1942. godine (dok se moj otac molio Bogu za Franklina Delana Roosevelta na židovske blagdane, a majka ga blagoslivljala iznad upaljenih svijeća u petak uvečer). Senator iz Connecticuta spavao je u istoj sobi s njezinim taticom u Harvardu, a njezin brat, »Trbonja«, koji je diplomirao u Yaleu, bio je član newyorške burze i (kakvu sam sreću mogao imati!) igrao polo (da, onu igru što se igra na konjima!) svaku nedjelju poslije podne negdje u općini Westchester, kao što je igrao i za sve vrijeme studija. Njezini su bili nešto kao Lindaburyjevi, shvaćate li? Ona je bila nešto kao kćerka gazde mog starog! To je bila djevojka koja je znala jedriti, koja je znala jesti desert s dva komada jedaćeg pribora (kolač koji možeš uzeti u ruke, da ste je samo vidjeli kako je baratala viljuškom i žličicom - kao kakav Kinez štapićima! Kakve je sve vještine naučila u onom dalekom Connecticutu!). Poslove koji su graničili s egzotikom, pa čak i s tabuom, obavljala je posve jednostavno, kao nešto sasvim prirodno - a ja sam bio isto toliko zabezeknut (iako to još nije sve) koliko i Desdemona kad je čula za Antropapage. U njezinu sam albumu naišao na nalijepljeni novinski izrezak, stupac pod naslovom »Svaki dan po jedna debitantkinja« koji je počinjao ovako: »SARAH ABBOTT MAULSBY - Neka se divlje patke, jarebice i fazani pripaze ove jeseni oko New Canaana jer se Sally, 154


kćerka gospodina Edwarda H. Maulsbyja iz Greenleyjeve ceste, vježba za lov na sitnu divljač. Gađanje...« - puškom, doktore - »gađanje je tek jedan od Sallynih hobija u prirodi. Ona voli i jahanje, a ljetos će iskušati i štap i kolotur...« pazite sad ovo, mislim da bi ovo predobilo i mog sina - »iskušati i štap i kolotur na pastrvama što plivaju u blizini Windviewa, ljetnikovca njezine obitelji.« Sally jedino nije umjela da mi ga poduda. Ustrijelila bi puškom neku pticu kao od šale, ali da mi ga pofajfa, to je bilo iznad njenih mogućnosti. Rekla mi je da joj je žao što se ja tako teško mirim s tim, ali da je to naprosto nešto što ne želi pokušati. Rekla mi je da ne smijem to shvatiti kao osobnu uvredu, jer da to nema nikakve veze s mojom ličnošću... Ma nemoj! Ne seri, mala! Da, najviše sam se ljutio baš zato što sam bio uvjeren da je posrijedi diskriminacija. Moj otac nije mogao napredovati u službi kod »Boston & Northeasterna« iz istog razloga zbog kojeg se Sally Maulsby nije htjela udostojiti da mi ga pofafa! Gdje je pravda na ovome svijetu? Gdje je B’nai B’rith - židovski savez protiv difamacije? - A ja tebi ližem - rekoh. Ona slegne ramenima i ljubazno reče: - Ali ne moraš, znaš i sam. Ako ne želiš... - Ali ja želim... ne radi se o »moranju«. Ja to želim. - E, ali ja ne želim - odvrati ona. - Ama zašto? - Zato što ne želim. - Ma drek, Sarah, tako djeca odgovaraju! Navedi mi jedan razlog! - Ja... ja to naprosto ne činim, i gotovo. - Ali onda se opet moramo vratiti na pitanje »zašto«. Zašto'? - Ne mogu, Alex, naprosto ne mogu. - Navedi mi bar jedan valjan razlog! - Ama, molim te, mislim da ti ne moram navoditi razloge - odgovori ona, poznavajući svoja prava. Ne, nije morala - jer je meni ionako odgovor bio dovoljno jasan: zato što se ti ne znaš nagnuti u jedrilici prema vjetru niti znaš šta je to flok, zato što nikad nisi imao večernje odijelo niti bio na kotiljonu... Da, dragi moj, da sam neki krupni plavi goj u ružičastom jahaćem odijelu i u lovačkim čizmama vrijednim sto dolara, ne bojte se da mi ga ne bi pofafala, to je bez dvojbe! 155


Nemam pravo. Tri mjeseca vršio sam pritisak na nju (pritisak koji je nailazio na začudan otpor, snažno, pa čak i dirljivo iskazivanje tvrdoglavosti od takva blagog i popustljivog stvorenja), tri mjeseca navaljivao sam na nju i vukao je svake noći za uši. Tada me jedne večeri pozvala na koncert Budimpeštanskog gudačkog kvarteta koji je svirao Mozarta u Kongresnoj knjižnici; za posljednjeg stavka Kvinteta za klarinet i gudače uhvatila me za ruku zažarenih obraza, a kad smo se vratili u stan i legli u postelju, reče Sally: - Alex... hoću. - Šta hoćeš? Ali je ona već zaronila pod pokrivače, izgubila mi se iz očiju i počela mi ga dudati! To jest strpala mi je kitu u svoja usta i držala je u njima dok nije nabrojila šezdeset, držala mi je iznenađenu meštriju u ustima, doktore, kao toplomjer! Zabacio sam pokrivače jer sam morao to vidjeti! Što se tiče osjećaja, nisam bogzna šta osjećao, ali kakav pogled! Samo što je Sally već bila gotova i namjestila ga uz svoj obraz, baš kao da je to mjenjač njena HillmanaMinxa. A niz obraze su joj tekle suze. - Učinila sam i to - objavi ona. - Sally, o, Sarah, nemoj plakati! - Ta učinila sam to, Alex. -... Misliš - rekoh - da je to sve? - Misliš - zinu ona - da još? - Pa, da ti pravo kažem, još malo... iskreno rečeno, bio bih ti zahvalan... - Ali gle kako raste. Ugušit će me. ŽIDOV UGUŠIO KURCEM DJEVOJKU, Žrtva gušenja diplomantkinja Vassara iz Georgetoivna; Pritvoren pravnik Čifutin. - Neće ako budeš disala. - Hoće, ugušit će me... - Sarah, gušenje se može najbolje spriječiti disanjem. Samo diši i ništa više. To je uglavnom sve. Pokušala je, hvala bogu! Ali je digla glavu zagrcavajući se. - Ma, rekla sam ti... - protužila je. - Kad nisi disala. - Kako ću disati kad mi je u ustima. - Na nos. Zamisli da plivaš. 156


- Ali kad ne plivam. - ZAMISLI! - savjetovao sam joj, ali, mada je još jednom hrabro pokušala, isplivala je začas na površinu kašljući i plačući od muke. Tada sam je obujmio (tu ljupku hoćku djevojku koju je Mozart nagovorio da ga poduda Alexu! O, bila je slatka kao Nataša iz Rata i mira! Nježna mlada grofica!). Ljuljuškao sam je, zadirkivao, nasmijavao, prvi put sam joj rekao: - I ja tebe volim, dušo - iako mi je, naravno, bilo jasno kao sunce da neću nikad moći, unatoč svim njenim vrlinama i dražima - unatoč njenoj privrženosti, ljepoti, srnećoj ljupkosti, njenu mjestu u američkoj povijesti - osjećati ništa nalik na »ljubav« prema tom odvjetku prvih doseljenika. Nisam podnosio njene slabosti. Bio sam ljubomoran na njene vještine. Bio sam kivan na njenu obitelj. Ne, tu nije bilo mnogo mjesta za ljubav. Sally Maulsby bila je tek nešto lijepo što je jedan sin učinio za svog oca. Sitna osveta gospodina Lindaburyja za sve one večeri i nedjelje koje je Jack Portnoy proveo ubirući pare za osiguranje u crnačkoj četvrti. Sitna nagrada iskamčena od »Boston & Northeasterna« za sve one godine službe, i izrabljivanja.

157


U progonstvu

U nedjelju prije podne, kad je dovoljno toplo, dvadesetorica ljudi iz susjedstva (to je bilo u doba kad je igralište bilo kraće) igraju utakmicu bejzbola polaganom loptom u sedam kola, počnu u devet izjutra a završe oko jedan sat; svaki igrač ulaže po jedan dolar. Sudi im naš zubar, stari doktor Wolfenberg, koji je polazio večernja predavanja i diplomirao u obližnjem koledžu u Visokoj ulici, koji je nama isto tako dobar kao i Oxford. Među igračima je naš mesar, njegov brat blizanac - limar, sitničar, vlasnik benzinske stanice na kojoj moj otac uzima benzin - svi su oni između trideset i pedeset godina stari, iako ja nikad ne mislim na njihove godine, nego samo na »ljude«. Kad se spremaju na udarac, pa čak i kad udaraju loptu, drže u zubima raskvašenu cigaru. To nisu dječaci, znate, nego ljudi. Trbušasti! Mišićavi! Podlaktice im se crne od dlaka! Ćelavi! A kakvi su im glasovi - kao iz bureta, čuju se čak ispred naše kuće koja je jedan blok kuća dalje. Mislim da su im glasnice debele kao uže za vješanje rublja. Njima nikad nitko ne mora reći neka prestanu mumljati i neka govore glasnije, ni govora! Pa kakve prostote izvaljuju! Na igralištu ne ćaskaju nego galame, i to tako da pukneš od smijeha (osobito mali dječak koji tek uči vještinu ismijavanja), napose su smiješne uvrede što ih sipa čovjek kojeg je moj otac okrstio »ludim Rusom«, Biderman, vlasnik poslastičarnice na uglu (i sportske kladionice), koji baca loptu širokim zamahom ruke, ne samo da su veoma smiješne nego i veoma dopadljive. - Abrakadabra - kaže servirajući strahovito snažno. I vazda zavitlava doktora Wolfenberga. - Ćorav sudac još hajde-de, ali ćorav zubar? Pri toj pomisli lupa se rukavicom po čelu. - Igraj, komedijašu - upozorava ga doktor Wolfenberg koji je, u onim svojim rupičastim dvobojnim cipelama i s panamom na glavi, pljunuti menedžer Connie Mack - počni igrati, Bidermane, ako nećeš da te isključim iz igre zbog vrijeđanja suca!... - Ma kako vas to uče, doktore, u toj zubarskoj školi, Brailleovim pismom? 158


Dotle s drugog kraja igrališta dopire šaljiva vika čovjeka koji više nalikuje na mješalicu betona nego na homo sapiensa, kralja tržišta voća i povrća, Allieja Sokolowa. Kakav pisk (kako bi rekla moja majka)! Polovicu jednog kola pljušte pogrde na osnovnu kuću sa suprotnog kraja igrališta, a kad njegova momčad dođe na red da udara loptu, on zauzima mjesto u trenerskom prostoru pokraj prve kuće i pogrde neprekidno pljušte u obratnom smjeru - a da ništa od svega toga nema nikakve veze s nedaćama u igri. Naprotiv. Kad ne radi u nedjelju prije podne, moj otac dođe sa mnom da posjedi i gleda nekoliko kola igre. On poznaje Allieja Sokolowa (kao i mnoge druge igrače) još iz djetinjstva, kad su svi stanovali u okrugu Centar, prije nego što je on upoznao moju majku i preselio se u Jersey City. Kaže da je Allie bio uvijek takav, »pravi zabavljač«. Kad Allie pojuri prema drugoj kući dobacujući doskočice i besmislice prema osnovnoj kući (gdje još i nema udarača - gdje doktor Wolfenberg tek mete kuću metlicom koju uvijek nosi sa sobom), gledaoci su na tribinama ushićeni smiju se, plješću, dovikuju mu: - Kaži mu što ga ide, Allie! Obriši mu nos, Sokolowe! I redovito doktor Wolfenberg, koji se drži nešto ozbiljnije nego obični amateri (uz to je i njemački Židov), diže ruku i obustavlja igru, koju je Sokolow već jednom prekinuo, i kaže Bidermanu: - Molim te da vratiš tog mešugenera na njegovo mjesto! Kažem vam da su to veoma dragi ljudi! Ja sjedim na drvenim tribinama uz prvu kuću, udišem onaj kiselkasti zadah što dopire iz moje rukavice - znoj, koža i vazelin - i kuglam se od smijeha. Ne mogu zamisliti da živim bilo gdje drugdje. Zašto da idem, zašto da odem odavde kad je ovdje sve što će mi ikad trebati? Ismijavanje, šaljenje, glumljenje, prenavljanje - sve samo da se ljudi nasmiju! Obožavam to! A ipak, unatoč svemu, oni to misle ozbiljno, nema tu šale! Da ih samo vidite na kraju utakmice kad treba platiti onaj dolar! Neka mi nitko ne kaže da ne misle ozbiljno! Izgubiti ili pobijediti nije šala... a opet jest! To je upravo ono što me najviše očarava. Ma koliko borba bila žestoka, oni ne mogu a da ne lakrdijaju i da ne tjeraju šegu. Da ne izvode predstavu! Kako će biti lijepo kad odrastem, kad budem pravi Židov! Dovijeka ću živjeti u Weequahicu i igrati bejzbol laganom loptom u Chancellorovoj aveniji u nedjelju od devet do jedan, savršena mješavina klauna i natjecatelja, dosjetljiva galamdžije i opasna udarača. Gdje se svega toga sjećam? Kad? Dok kapetan Meyerson polako opisuje posljednji krug iznad aerodroma u Tel Avivu. Prislonio sam lice uz prozor. Da, mislim da bih se mogao izgubiti i promijeniti prezime i da više nikad nitko ne 159


čuje za mene - tada Meyerson nagne avion na moju stranu i ja prvi put vidim azijski kontinent, gledam s visine od sedam stotina metara na izraelsku zemlju, gdje je nastao židovski narod, i ne mogu se otresti sjećanja na utakmicu bejzbola u nedjelju prije podne u Newarku. Postariji muž i žena koji sjede pored mene (Solomonovi, Edna i Felix) i koji su mi u toku jednosatnog leta ispripovjedili sve o svojoj djeci i unučadi u Cincinnatiju (uz pomoć, naravno, pune lisnice vizuelnih pomagala) gurkaju se sad laktovima i klimaju glavom prožeti nijemim zadovoljstvom; štaviše, gurkaju svoje znance s onu stranu prolaza između redova, bračni par iz Mount Vernona s kojim su se bili netom upoznali (Perlovi, Sylvia i Bernie), pa su i ovo dvoje kvel što vide visokog, pristalog, mladog židovskog pravnika (još k tome samca! Partija za nečiju kćerku!) kako udara u plač pri dodiru sa židovskom pistom. Međutim, te suze nije izmamio, kao što Solomonovi i Perlovi misle, prvi pogled na postojbinu svog naroda, ubiranje plodova jednog prognanika, nego vlastiti glas devetogodišnjeg dječaka - moj glas, hoću da kažem, kad mi je bilo devet godina. Devetogodišnjeg mene! Istina je da se durim, da se bekeljim, da odgovaram roditeljima i da sam kveč, istina je da mi piskavi glas nije nikad bez onog zgodnog jezovitog kmečavog prizvuka što odaje vječito nezadovoljstvo i ojađenost (»baš kao da mu svijet nešto duguje, a svega mu je devet godina«, kaže moja majka), ali se i rado smijem i šalim, nemojte to zaboraviti, oduševljavam se, romantičar sam, pantomimičar, sa svojih devet godina zaljubljen sam u život, gorim od običnih, dobrosusjedskih snova! - Idem na igralište - dovikujem u kuhinju, a vlakna ružičaste lososovine ispunjaju mi razmake između zuba kao kakva kisela sirova svila - mama, idem na igralište - lupajući po rukavici svojom sitnom šakom koja miriše na šarana vratit ću se oko jedan sat... - Čekaj malo! U koliko sati? Kamo? - Na igralište - derem se, uvijek se derem veoma visokim glasom da me čuju, isto onako kao kad se ljutim, samo bez ikakvih posljedica - da gledam ljude! To su riječi koje me ubijaju u pojam dok dodirujemo tlo na Eretz Yisroelu - da gledam ljude. Jer, ja volim te ljude! Želim da odrastem zato da mogu biti jedan od tih ljudi! Da se u jedan sat vraćam kući na nedjeljni ručak, a čarape mi, natopljene znojem, oštro vonjaju od dvadeset i jednog kola igre, donje mi rublje miriše na 160


divljač kao u svih sportaša, lagano podrhtavam zato što sam cijelo prijepodne nisko i lijepo bacao loptu da spriječim protivnike da trče od kuće do kuće; da, kosa mi je razbarušena, zubi mi škripe od pijeska, noge su mi umorne a kiške me bole od smijeha, drugim riječima, izvrsno se osjećam, snažan Židov divno ispumpan - da, idem kući da se preporodim... kome? Svojoj ženi i svojoj djeci, vlastitoj obitelji, i to u istoj četvrti, Weequahic! Brijem se i tuširam - mlazovi vode ispiru mi s glave smeđu prljavštinu, ah, kako je lijepo, pravi je užitak tako stajati i gotovo se furiti vrućom vodom. Čini mi se veoma muževnim pretvarati bol u užitak. Zatim - u pucketave hlače i nedavno kemijski očišćenu »gaučo« košulju - divota! Fućkam neku popularnu pjesmu, divim se svojim bicepsima, brišem na brzinu cipele krpom tako da pucketaju, a dotle moji klinci listaju nedjeljne novine (čitaju ih očima koje su potpuno iste boje kao i moje), kikoću se na sagu u dnevnoj sobi, a moja žena, gospođa Portnoy, prostire u blagovaonici stol - doći će na ručak moja majka i otac, samo što nisu došli, kao i svake nedjelje. Budućnost, znate! Jednostavna i lijepa budućnost! Naporan, zabavan bejzbol u kojem istrošim svoju tjelesnu snagu - to je prije podne - a onda poslije podne, puna, dobra porcija obiteljskog života, a uvečer tri puna sata najboljeg zabavnog radio-programa na svijetu - da, kao što sam ja uživao sa svojim ocem u posjetima Jacka Bennyja svom trezoru, i razgovorima Freda Aliena s gospođom Nussbaum, i Phila Harrisa s Frankiejem Remleyjem, tako će i moja djeca uživati u njima sa mnom, i tako će to ići sve do stotog pokoljenja. A onda, nakon emisije Kennyja Bakera, dvaput okrenem ključ u bravi prednjeg i stražnjeg ulaza, pogasim sva svjetla (provjerim, štaviše - kao i moj otac - dvaput provjerim ventile na plinskoj peći da nam se obnoć ne bi ugasili životi). Prije spavanja poljubim svoju ljupku pospanu kćerkicu i svoga bistrog pospanog sina, i u naručju gospođe Portnoy, te dobre i blage (i u mojoj sladunjavoj ali čednoj tlapnji bezlične) žene, raspirujem polako žar svoga bogatog užitka. Ujutro odlazim u sjedište Newarka, na sud općine Essex, gdje provodim radne dane tražeći pravdu za siromašne i potlačene. Naš osmi razred osnovne škole posjećuje sudnicu da prouči arhitekturu. Vrativši se kući, pišem uvečer u svojoj sobi, u svoj novi maturantski album za autograme, ispod MOJE OMILJENO GESLO: »Ne gazi slabije od sebe.« MOJE NAJDRAŽE ZVANJE? »Odvjetnik.« MOJ NADRAŽI JUNAK? »Tom Paine i Abraham Lincoln.« Lincoln sjedi ispred suda (u bronci Gutzona Borgluma) djelujući tragično i očinski - lijepo vidiš koliko se brine! Kip Washingtona koji stoji uspravno i zapovjednički ispred konja diže se iznad Široke ulice; to je djelo J. Masseyja Rhinda (zapisujemo kiparevo neobično ime u bilježnice); naš profesor crtanja kaže nam da su ta dva kipa »ponos našeg 161


grada«, pa odlazimo u parovima u Newarški muzej da gledamo slike. Moram priznati da me Washington ostavlja hladnim. Možda zbog konja, zato što se naslanja na njega. Bilo kako mu drago, on je sasvim očito goj. Ali Lincoln! Najradije bih zaplakao. Gledajte ga samo kako sjedi, kako je ojsgemičet. Koliko se on mučio radi ugnjetenih - kao što ću i ja! Zgodan mali židovski dečko? Pa, molim vas, ja sam najzgodniji mali židovski dečko kojeg je ikad bilo! Samo pogledajte te fantazije, kako su slatke i spasiteljske! Zahvalan sam svojim roditeljima, vjeran svom plemenu, odan pravdi! Pa? Šta tu ne valja? Marljiv rad u jednoj idealističkoj struci; utakmice bez fanatizma i nasilja, utakmice koje se igraju s podjednako raspoloženim ljudima, i to uz smijeh; i obiteljsko praštanje i ljubav. Zašto ne bi valjalo vjerovati u sve to? Šta se dogodilo s mojom razboritošću koja me krasila kad mi je bilo devet, deset, jedanaest godina? Kako sam postao ovakav neprijatelj i mučitelj sama sebe? I ostao ovako sam! Oh, ovako sam! Ništa drugo nego ja! Zatočeno u meni! Da, moram se upitati (dok me avion nosi, kako mislim, daleko od moje mučiteljice) šta je ostalo od mojih ciljeva, od onih čestitih i hvalevrijednih težnji? Dom? Nemam ga. Obitelj? Nemam je! A sve sam to mogao imati, samo da sam pucnuo prstom... pa, zašto onda ne pucnem i ne počnem živjeti kao čovjek? Umjesto da spremam svoju djecu na spavanje i da liježem uz svoju vjernu ženu (kojoj sam i ja vjeran), dvije sam večeri lijegao - u isti par, kao što kažu u kuplerajima - s debelom talijanskom kurvom i s nepismenom, neuravnoteženom američkom manekenkom. A ja to čak i ne smatram za dobru zabavu, k vragu! Šta je za mene dobra zabava? Pa rekao sam vam! I to sam ozbiljno mislio - da sjedim kod kuće i slušam sa svojim klincima Jacka Bennyja! Da odgajam pametnu, nježnu, zdravu djecu! Da štitim neku dobru ženu! Dostojanstvo! Zdravlje! Ljubav! Marljivost! Inteligencija! Povjerenje! Pristojnost! Dobra volja! Samilost! Fućka se meni za senzacionalni seks! Kako sam se mogao zapetljati u tako nešto jednostavno, šašavo, kao što je pica! Kako je apsurdno što sam nakraju dobio spolnu bolest! U mojim godinama! Jer, siguran sam da sam zaradio nešto od one Line! Samo je pitanje vremena kad će se javiti čankir. Ali neću čekati, ne mogu. U Tel Avivu moram najprije potražiti liječnika, prije nego što se pojavi čankir, ili prije nego što oslijepim! Samo, šta će biti s onom mrtvom djevojkom u hotelu? Jer, siguran sam da se dosad već ubila. Bacila se s balkona u gaćicama. Zagazila u more i utopila se u najoskudnijem bikiniju na svijetu. Ne, nego je popila otrov od kukute u sjeni 162


Akropole obasjane mjesečinom - u svom večernjem plaštu koji je kreirao Balenciaga! Ta prokleta šupljoglava, ekshibicionistička pizda-samoubojica! Bez brige, ona je to uradila tako da se može fotografirati - slika će biti kao stvorena za reklamu ženskog rublja! Pojavit će se, kao i obično, u prilogu nedjeljnih novina - samo mrtva! Moram se vratiti prije nego što mi to glupo samoubojstvo zauvijek ne optereti savjest. Trebalo je da telefoniram Harpu! Nisam se uopće toga sjetio - samo sam pobjegao glavom bez obzira, da spasim svoju glavu. Morao sam je nagovoriti da telefonski porazgovara sa svojim liječnikom. Ali, bi li s njim mogla razgovarati? Sumnjam! Pa ipak, taj nijemi gad mora progovoriti prije nego što mi se ona neopozivo osveti! FOTO-MODEL PREFIKARILA SEBI VRAT U AMFITEATRU; Medeja prekinuta zbog samoubojstva... i još će objaviti oproštajno pisamce koje će po svoj prilici naći u boci uguranoj u mindžu. »Za ovo je kriv Alexander Portnoy. On me natjerao da spavam s jednom kurvom, a onda nije htio da napravi od mene čestitu ženu. Mary Jane Reed.« Hvala bogu što ta kretenka ne zna pravilno pisati! Grcima će to biti španjolski. Nadajmo se! Bježim! U bijegu sam, ponovo sam umaknuo - čemu? Nekom drugom tko bi htio da budem svetac! A ja to nisam! I ne želim niti kanim biti! Ama, svako je svaljivanje krivice na mene komično! Neću da čujem za to! Ako se ona ubije... Ali neće se ona ubiti, nego će učiniti nešto još stravičnije - telefonirat će gradonačelniku! I zato bježim! Ma neće. Ma hoće. Hoće, hoće! Najvjerojatnije je već telefonirala. Sjećate se? Ja ću te, Alex, raskrinkati. Nazvat ću Johna Lindsayja. Telefonirat ću Jimmyju Breslinu. A dovoljno je blesava da to učini! Onom cajkanu Breslinu! Onom genijalnom šefu policije! O, bože, neka onda radije ona umre! Skoči, kučko jedna ignorantska i destruktivna - radije ti nego ja! Da, još bi mi samo trebalo da počne telefonirati novinskim agencijama. Mogu zamisliti svog starog kako nakon večere odlazi da kupi Newark News - i eto napokon riječi SKANDAL tiskane krupnim slovima iznad slike njegova dragog sina! Ili otvori televizor da čuje vijesti u sedam sati i ugleda dopisnika CBS-a iz Atene kako vodi intervju s O-picom koja leži u bolnici. »Portnoy, tako je. Veliko P. Onda O. Onda, mislim, R. Ma ne sjećam se dalje, ali vam se kunem, gospodine Rudde, svojom mokrom čučom da me natjerao da spavam s kurvom!« Ne, ne, nimalo ne pretjerujem, sjetite se samo njena karaktera odnosno pomanjkanja karaktera. Sjećate se Las Vegasa? Sjećate se njena očaja? Onda znate da me nije samo savjest progonila. Kakvu sam god osvetu mogao zamisliti, mogla je i ona. I hoće! Vjerujte mi da ćemo još čuti za Mary Jane Reed. Trebalo je da joj spasim život - a nisam. Umjesto toga sam 163


je natjerao da spava s kurvama! I zato nemojte misliti da nećemo više čuti ništa o njoj! A dolje, ispod mene, još jedna pljuska, posve modro Egejsko more. Tikvino Egejsko more! Moje poetski raspoložene američke djevojke! Sofoklo! Davno minulo doba! Oh, Tikvo, dušo, reci ono još jednom Zašto bih ja tako nešto učinila? Osoba koja je znala tko je i šta je. Psihički toliko zdrava da je nisam ja morao spašavati ni iskupljivati! Nisam je morao obraćati na svoju slavnu vjeru! Kako mi je samo čitala pjesme u Antiochu, kako me poučavala u književnosti, otvarala mi nove vidike, razjašnjavala umjetnost i umjetničke metode... o, zašto sam je uopće ostavio? Ne mogu vjerovati... nisam valjda zato što se nije htjela požidoviti? »Vječna nota tuge...« »Mutna oseka i plima ljudske bijede...« Samo, zar je ovo ljudska bijeda? Mislio sam da će biti uzvišenija! Dostojanstvena patnja! Patnja puna smisla... možda nešto kao patnja Abrahama Lincolna. Tragedija, a ne farsa! Ja sam imao na umu nešto više sofoklovski. Veliki Osloboditelj i tako dalje. Sigurno mi nikad nije palo na pamet da ću na kraju nastojati izbaviti iz ropstva ništa drugo nego vlastitog pimpeka. PUSTITE MOG MARKA NA SLOBODU! Eto, to je Portnoyevo geslo. Takva je moja sudbina, svedena na pet junačkih prostih slova, Parodija! Moja se politika srozala dokraja na moj puc! UMJETNICI-DRKADŽIJE SVIH ZEMALJA - UJEDINITE SE! NEMATE ŠTA IZGUBITI OSIM PAMETI! Kakav sam pokvarenjak! Nikoga i ništa ne volim! Nitko me ne voli i nikog ne volim! I samo što nisam postao Profumo Johna Lindsayja. Tako mi se bar činilo nakon jedan sat leta od Atene. Tel Aviv, Jaffa, Jeruzalem, Beersheeba, Mrtvo more, Sedom, ’Ein Gedi, pa onda na sjever do Caesareje, Haife, Akka, Tiberiasa, Safeda, Gornje Galileje... i neprestano sve nalikuje više na san nego najavu. A nisam forsirao taj osjećaj. Dosta mi je bilo nevjerojatnih dogodovština s mojom suputnicom u Grčkoj i Rimu. Ne, nego baš zato da nađem nekakav smisao u svojoj pobudi koja me najprije nagnala da se navrat-nanos ukrcam u avion El Ala, zato da se ponovo pretvorim iz zbunjenog bjegunca u čovjeka - koji vlada svojom voljom, koji zna što hoće, koji čini ono što želi a ne ono što mora - zato sam krenuo na put po toj zemlji kao da sam zaista namjeravao putovati po njoj, kao da sam unaprijed to planirao, želio, i to iz hvalevrijednih, mada konvencionalnih razloga. Da (kad sam već ovdje, tko zna zašto), hoću da steknem ono što se naziva poučnim iskustvom. Usavršavat ću se, što, uostalom, i inače činim. Ili sam činio? Ne čitam li zato i dan-danas uvijek sve s olovkom u ruci? Da nešto 164


naučim? Da postanem bolji (od koga?). I stoga sam proučavao zemljopisne karte u krevetu, kupovao povijesne i arheološke tekstove i čitao ih uz jelo, unajmljivao vodiče, automobile - tvrdoglavo sam tražio i obišao sve što sam mogao pri onoj sparini i pripeci - grobnice, sinagoge, tvrđave, džamije, svetišta, luke, ruševine, nove i stare. Posjetio sam pećine na Carmelu, Chagallove vitraje (ja i stotinu dama iz židovske dobrotvorne organizacije Hodassah u Detroitu), Hebrejsko sveučilište, iskopine u Bet She’anu - obišao kibuce obrasle zelenilom, spržene pustopoljine, grube predstraže na granici u planinama; čak sam se penjao uz Masadu pod sunčevom artiljerijskom vatrom. I uvidio sam da sam sve što sam vidio mogao usvojiti i shvatiti. Bilo povijest, bilo prirodu, bilo umjetnost. Čak sam i Negev, to priviđenje, doživio kao nešto stvarno i ovozemaljsko. Pustinju. Ne, nego ono što mi je bilo nevjerojatno i čudno, nepoznatije od Mrtvog mora, pa čak i od dramatične divljine Tsina gdje sam cio jezovit sat vremena lutao po žarkom suncu, među bijelim hridinama gdje su (kao što doznajem iz vodiča) dugo lutala izraelska plemena (gdje sam uzeo za uspomenu kamen - evo, i sad mi je ovdje u džepu - kakvim je Sefora, kako mi reče vodič, obrezala Mojsijeva sina...), ono što je cijelom mom boravku pridalo apsurdnu notu bijaše jednostavna ali posve (za mene) nevjerojatna činjenica da se nalazim u židovskoj zemlji. U ovoj zemlji svi su Židovi. Moj san počinje odmah nakon izlaska iz aviona. Na aerodromu sam na kojem nisam nikad prije bio a svi su ljudi koje vidim - putnici, stjuardese, blagajnici, nosači, piloti, vozači taksija - Židovi. Zar se to mnogo razlikuje od snova koje vama opisuju vaši pacijenti koji sanjaju? Zar se to mnogo razlikuje od onoga što čovjek proživljava u snu? Ali tko je čuo da za tako nešto najavi? Sve što piše na zidovima jest židovsko - židovski natpisi! Zastava je židovska. Lica su ista ona koja viđate u Chancellorovoj aveniji! Lica mojih susjeda, mojih ujaka i stričeva, mojih profesora, roditelja mojih prijatelja iz dječaštva. Lica kao što je moje lice! Samo što se kreću ispred kazališnog zastora od bijelog zida, jarkog sunca i šiljastog tropskog lišća. Ali to nije ni plaža u Miamiju. Nije, nego su to lica iz istočne Evrope, ali na svega puškomet od Afrike! Muškarci u kratkim hlačama podsjećaju me na upravitelje židovskih ljetnih logora u kojima sam radio za studentskih ferija - samo što ovo nije ni ljetni logor. Ovo je dom! Ovo nisu profesori gimnazije iz Newarka koji provode po dva mjeseca s notesom i zviždaljkom u ruci negdje u gorju Hopatcong, u državi New Jersey. Ovo su (nema druge riječi!) domoroci. Povratnici! Tu je sve to počelo! Samo su bili na dugom odmoru i ništa više! Hej, ovdje smo mi anglosaski protestanti! 165


Prelazim taksijem preko nekog velikog trga okruženog kavanskim stolovima na pločniku, kao u Parizu i Rimu. Samo što su kavane pune Židova. Taksi pretje če autobus. Gledam u prozore autobusa. Sami Židovi. Pa i vozač je Židov. Pa i prometnik na raskršću ispred nas! U hotelu tražim od recepcionera sobu. Recepcioner ima tanke brčiće i govori engleski kao Ronald Colman. Ali, i on je Židov. Dramska napetost raste: Prošla je ponoć. Ranije te večeri po šetalištu uz more šetala se vesela i živahna židovska svjetina - Židovi su jeli sladoled, Židovi su pili gazirane napitke. Židovi su se razgovarali, smijali, hodali držeći se ispod ruke. Ali sad kad se vraćam u hotel, gotovo sam potpuno sam. Na kraju šetališta kuda moram proći da dođem do hotela vidim pet mladića kako puše i razgovaraju. Židovski mladići, naravno. Dok im se približavam, postaje mi jasno da su me čekali. Jedan mi od njih prilazi i pita me na engleskom: - Koliko je sati? - Gledam na sat i poimam da me neće pustiti da prođem. Napast će me! Ali kako je to moguće? Ako su oni Židovi, i ako sam ja Židov, kakav bi razlog mogli imati da mi učine bilo šta nažao? Moram im reći da su se zabunili. Neće valjda postupati sa mnom kao antisemitska banda. - Oprostite - kažem i provlačim se između njih, sa strogim izrazom na blijedu licu. Jedan mi od njih dovikuje: - Gospodine, koliko je... - ali ja ubrzavam korak i produžujem brzo prema hotelu, i nikako mi ne ide u glavu zašto su me htjeli poplašiti kad smo svi Židovi. To nije baš teško protumačiti, je li? U svojoj sobi brže-bolje svlačim hlače i gaće i pod svjetiljkom za čitanje pregledavam svoj penis. Vidim da mi je organ čist i bez ikakvih tragova bolesti, ali svejedno mi nije lako pri duši. Moguće je da u nekim slučajevima (možda baš u najtežim) nikad nema vanjskih znakova zaraze, nego se razorno djelovanje vrši u samu tijelu, nevidljivo i nesmetano, dok se proces na kraju ne može više spriječiti, te je pacijent osuđen na propast. Ujutro me budi buka ispod prozora. Tek je sedam sati, a kad pogledam kroz prozor, vidim da je plaža već puna ljudi. Neobičan prizor u ovaj rani sat, pogotovo zato što je subota pa sam očekivao da će cijeli grad biti prožet sabatskim pobožnim i svečanim raspoloženjem. Ali židovska je svjetina - opet! - vesela. Pregledavam svoje spolno udo na jakom jutarnjem svjetlu i obuzima me - opet - zla slutnja zato što se čini da sam potpuno zdrav. 166


Odlazim iz sobe da se poprskam u moru sa sretnim Židovima. Kupam se ondje gdje je svjetina najgušća. Igram se u moru punom Židova! Vragolastih, razdraganih Židova! Gledajte im samo židovska uda što se gibaju po židovskoj vodi! Gledajte židovsku djecu kako se smiju, kako se vladaju kao da je sve ovo njihovo... Pa i jest! I čuvar je Židov! Dokle mi god seže pogled, na plaži su sami Židovi - i još neprestano pristižu u toku cijelog prijepodneva, kao da ispadaju iz roga izobilja. Protežem se na plaži, sklapam oči. Iznad sebe čujem neki motor bez brige, i avion je židovski! Pijesak je ispod mene topao - židovski pijesak. Kupujem židovski sladoled od prodavača Židova. »Zar nije ovo fantastično?« govorim sam sebi. »Židovska zemlja!« Ali tu je misao lakše izraziti nego pojmiti. Zapravo je ne mogu potpuno shvatiti. Alex u Zemlji čudesa. Popodne se sprijateljujem s jednom mladom ženom zelenih očiju i tamne puti, poručnikom židovske vojske. Poručnik me navečer vodi u neki lučki bar. Gosti su uglavnom, kaže, pomorci. Židovski pomorci? Da. Ja se smijem pa me ona pita što je smiješno. Uzbuđuje me njezina sitna, razbludna prilika zategnuta oko struka širokim žutosmeđim opasačem. Ali kako je to sitno čeljade odrješito, staloženo i ozbiljno! Ne znam bi li mi uopće dopustila da je častim, čak i kad bih znao jezik. - Šta najviše volite? - pita me ona pošto smo istrusili po bocu židovskog piva. - Traktore, ili buldožere, ili tenkove? Ja se opet smijem. Pozivam je u svoj hotel. U sobi se natežemo, ljubimo i počinjemo se svlačiti, ali mi istog časa mali klone. - Vidiš da ti se ne sviđam - kaže mi poručnik, kao da joj je sumnja potvrđena. - Uopće ti se ne sviđam. - Ma sviđaš, kako da ne - odgovaram - sviđaš mi se, sviđaš, od onog časa kad sam te ugledao u moru... - a tada, osramoćen, smeten i izbezumljen splašnjavanjem svog uda, izvaljujem: - Ali, znaš, možda sam bolestan. Ne bi bilo pošteno. - Misliš da je i to smiješno? - prosikće ona i srdito se oblači i odlazi. Snovi? Da su bar snovi! Ali meni ne trebaju snovi, doktore, zato rijetko i sanjam - kad mi je život ovakav! Meni se sve to događa u po bijela dana! Sve što je nerazmjerno i melodramatično moja je dnevna hrana! Slučajnosti u snovima, simboli, dozlaboga smiješne situacije, neobično zlokobne banalnosti, čudnovato primjerene zgode i nezgode koje drugi ljudi doživljavaju 167


sklopljenih očiju, ja sve to proživljavam otvorenih očiju! Koga još poznajete kome je majka uistinu prijetila groznim nožem? Tko je još bio te sreće da mu je mama tako otvoreno zaprijetila da će ga uškopiti? Tko je još, uz ovakvu majku, imao testis koji mu se nije htio spustiti? Jaje koje je trebalo moljakati i maziti, nagovarati, drogirati da siđe i živi u mošnji kao čovjek! Koga još poznajete tko je slomio nogu trčeći za šiksama? I tko je prvi put uz neku djevojku svršio u vlastito oko? I našao pravu živu opicu na ulici u New Yorku, djevojku koja ne može bez »banane?« Doktore, možda drugi pacijenti sanjaju, ali meni se sve to događa. Moj je život bez latentnog sadržaja. Ono što se sanja j a doživljavam! Doktore, meni se nije htio nikako dići u državi Izrael! Što kažete na tu simboliku, bubi? Hajde, neka to još netko izvede ako može! Nisam mogao doživjeti erekciju u Obećanoj zemlji! Bar nisam mogao kad mi je trebalo, kad sam želio, kad god je bilo nešto poželjnije od moje šake u što sam ga mogao turiti. Ali, kao što se pokazalo, puding od tapioke ne može se ni u šta turiti. Ja sam toj djevojci ponudio puding od tapioke. Vlažan spužvast kolač! Napršnjak nečega rastopljenog. A dotle je sve vrijeme onaj samopouzdani mali ženski poručnik, ponosno vijoreći onim svojim izraelskim cicama, bio spreman da ga zajaše kao kakav zapovjednik tenkovske jedinice! Pa onda opet to isto, samo još gore! Moj konačni pad i poniženje - Naomi, židovska Tikva, junakinja, ona stamena, riđokosa, pjegava ideološka komadina od cure! Pokupio sam je na cesti dok je putovala autostopom u Haifu iz nekog kibuca blizu libanonske granice gdje je bila posjetila svoje roditelje. Bilo joj je dvadeset jedna godina, bila je visoka sto osamdeset pet centimetara i činilo se kao da još raste. Roditelji su joj bili cionisti iz Philadelphije koji su se doselili u Palestinu uoči drugog svjetskog rata. Pošto je odslužila vojsku, Naomi je odlučila da se ne vrati u kibuc u kojem se rodila i odrasla, nego da se pridruži zajednici mladih rođenih Izraelaca koji su raskrčivali krupno kamenje crne vulkanske stijene oko naselja u planinskoj vrleti što se uzdiže iznad granice sa Sirijom. Rad je bio mukotrpan, životne prilike teške, a uvijek je postojala opasnost da se noću došuljaju Sirijci s ručnim granatama i minama. A ona je to voljela. Divna i hrabra djevojka! Da, židovska Tikva! Evo mi još jedne prilike! Zanimljivo, odmah je povezujem u mislima sa svojom izgubljenom Tikvom, iako je po svojoj vanjštini, naravno, nalik na moju majku. Ista boja puti i kose, veličina, pa čak i temperament, kao što se pokazalo; tražila je greške kod mene i stručno me kritizirala. Muškarci joj moraju biti savršeni. Ali ja sam slijep na sve to - uopće ne opažam sličnost između te djevojke i slike moje majke u njenu gimnazijskom almanahu. 168


Eto kako sam bio nauravnotežen i histeričan u Izraelu! Tek što sam je pokupio s ceste, ozbiljno sam se zapitao: »Kako bi bilo da se oženim njome i ostanem ovdje? Kako bi bilo da odem s njom u planine i započnem nov život?« Odmah smo poveli ozbiljan razgovor o čovječanstvu. Govor joj je obilovao vatrenim parolama sličnim parolama iz moje prve mladosti. Pravedno društvo. Zajednička borba. Individualna sloboda. Društveno koristan život. Ali kako ona prirodno iskazuje svoj idealizam, pomislio sam. Da, tako je, to je djevojka za mene - bezazlena, dobra, zaftik, neizvještačena i neizjebana. Pa naravno! Ja ne želim filmske zvijezde, ni manekenke, ni kurve, ni bilo kakvu kombinaciju od njih. Ja ne želim seksualnu ekstravaganciju do kraja života, pa ni ovu mazohističku ekstravaganciju kojom mi je dosad bio ispunjen život. Ne, nego želim jednostavnost, želim zdravlje, želim nju! Govorila je engleski izvrsno, mada pomalo knjiški - tek s nekom natruhom nekakva općeg evropskog naglaska. Neprestano sam tražio na njoj znakove američke djevojke kakva bi bila da joj se roditelji nisu nikad odselili iz Phildelphije. Mogla bi mi biti sestra, mislio sam, još jedna krupna djevojka s visokim idealima. Mogu čak zamisliti Hannu da je emigrirala u Izrael, da nije našla Mortyja da je spasi. Ali tko bi mogao mene spasiti? Moje šikse? Ne, ne, ja njih spašavam. Ne, nego moj je spas očito u ovoj Naomi! Nosi kosu kao djevojčica, u dvije duge pletenice - mamac, naravno, lukavština snova ako je ikad postojalo tako nešto, kojoj je svrha da me spriječi da se odmah sjetim slike Sophije Ginsky iz gimnazije, koju svi dječaci zovu »Riđokosa« i koja će daleko dotjerati svojim krupnim smeđim očima i pameću. Pošto me cijeli dan (na zahtjev) vodila po starom arapskom gradu Akko, Naomi je navečer oplela pletenicama dvaput glavu, kao bakica, pomislio sam. »Kakva razlika od moje prijateljice foto-modela«, pomislih, »s onim njenim vlasuljama, i umjetnim pramenovima, i satima koje je provodila kod Kennetha! Kako će mi se život izmijeniti! Drugi čovjek - s ovom ženom!« Namjeravala je prespavati tu noć negdje vani u vreći za spavanje. Bila je na dopustu preko vikenda putujući za one dvije-tri funte koje su joj roditelji poklonili za rođendan. Rekla mi je da neki njezini fanatičniji prijatelji ne bi primili takav poklon i da bi joj zacijelo zamjerili što ga je ona primila. Ispričala mi je kako se u kibucu njezinih roditelja, dok je još bila djevojčica, vodila žestoka raspra oko toga što su neki ljudi imali ručne satove a drugi nisu. Nakon nekoliko burnih sastanaka članova kibuca, odlučeno je da satovi mijenjaju vlasnike svaka tri mjeseca. Po danu, pa za večerom i nakon nje, dok smo se šetali uz romantičan 169


bedem u luci Akka, pričao sam joj o svom životu. Pozvao sam je da se vrati sa mnom u hotel u Haifi da popijemo nešto. Pristala je, jer mi je imala mnogo šta reći o onome što sam joj ispripovjedio. Tada sam je htio poljubiti, ali sam pomislio: »A šta ako zbilja imam nekakvu spolnu bolest?« Još nisam bio potražio liječnika, dijelom zato što sam se skanjivao da kažem nekom neznancu da sam imao posla s nekakvom kurvom, ali najviše zato što nisam još otkrio nikakvih simptoma. Bilo je jasno da mi nije ništa i da mi nije potrebna liječnička pomoć. Pa ipak, kad sam joj se obratio i pozvao u svoj hotel, odolio sam porivu da pritisnem usne na njena čedna socijalistička usta. - Američko društvo - rekla je spuštajući naprtnjaču i vreću za spavanje na pod, i nastavljajući predavanje koje je počela dok smo se vozili oko zaljeva u Haifu - ne samo što sankcionira nedostojne i nepoštene odnose među ljudima nego ih i potiče. Zar se to može opovrgnuti? Ne može. Suparništvo, nadmetanje, zavist, ljubomora, sve što je zlo u ljudskoj naravi taj sistem pothranjuje. Posjedovanje, novac, vlasništvo - takvim iskvarenim mjerilima mjerite vi sreću i uspjeh. A dotle - reče ona i sjede prekrštenih nogu na krevet - dobar dio vašeg stanovništva nema ni ono najnužnije za pristojan život. Zar nije i to istina? Jer, vaš je sistem u osnovi izrabljivački, u biti je korupcionaški i nepravedan. Prema tome, Alex - izgovarala je moje ime kao kakva stroga učiteljica, s prizvukom opomene u glasu - u takvoj sredini ne može nikad biti ničega nalik na pravu jednakost. I to je neosporno, morate se složiti s time ako stavite ruku na srce. - Što ste vi, na primjer, postigli svojim saslušavanjem u vezi sa skandalom oko kviza? Jeste li išta postigli? Ništa, ako smijem tako reći. Raskrinkali ste pokvarenost nekih slabića. Ali sistem koji ih je iskvario, tom sistemu niste ni najmanje naškodili. Sistem je ostao neuzdrman. Sistem je ostao netaknut. A zašto? Zato, Alex - uh, evo ga! - što ste i vi sami iskvareni tim sistemom isto kao i gospodin Charles van Doren. (Bogme, još nije sve savršeno! Jesem ti bigulicu!) Vi niste neprijatelj tog sistema. Vi čak i ne osporavate taj sistem, iako, čini se, mislite da osporavate. Vi ste samo jedan od njegovih policajaca, plaćeni namještenik, ortak. Oprostite, ali moram vam reći istinu - vi mislite da služite pravdi, ali ste samo sluga buržoazije. Vaš je sistem u biti izrabljivački i nepravedan, u biti okrutan i nečovječan, on se ne obazire na ljudske vrijednosti, a vaš je posao da prikazujete taj sistem tobože zakonitim i moralnim time što se ponašate kao da pravda, kao da ljudska prava i ljudsko dostojanstvo mogu tobože postojati u takvu društvu, iako je očito da ne mogu. - Znate li vi, Alex - što li će sad biti? - znate li vi zašto je meni svejedno tko nosi sat i treba li da primim na dan pet funta od svojih »imućnih« roditelja? 170


Znate li vi zašto su takvi sporovi glupi i zašto ja nemam strpljenja da raspravljam o njima? Zato što znam da je u biti, razumijete li, u biti! - da, razumijem! Engleski je slučajno, za divno čudo, moj materinji jezik! - da je u biti sistem u kojem ja sudjelujem (i to dobrovoljno, to je također i te kako važno - dobrovoljno!), da je taj sistem human i pravedan. Dok god su proizvodna sredstva u rukama zajednice, dok god zajednica podmiruje svačije potrebe, ni da živi od viška vrijednosti tuđeg rada, sačuvan je bitni karakter kibuca. Nijedan čovjek nije izgubio dostojanstvo. Jednakost postoji u najširem smislu te riječi. A to je ono najvažnije. - Naomi, volim te. Suziše se one njene širom otvorene, idealističke smeđe oči. - Kako me možete »voljeti«? Što to govorite? - Htio bih se oženiti tobom. Tres, skočila je na noge lagane. Žalim onog sirijskog terorista koji ju je pokušao zaskočiti. - Šta vam je? Je li to nekakva šala? - Budi mi žena! Majka moje djece! Svaki štunk s ukrašenim prozorom ima djecu. Pa zašto ne bih i ja? Na meni je ostalo ime moje obitelji. - Popili ste previše piva za večerom. Da, najbolje će biti da odem. - Nemoj! I ponovo sam rekao toj djevojci, koju sam jedva poznavao i koja mi se nije čak ni sviđala, koliko je moja ljubav prema njoj duboka. »Ljubav« - uh, ježim se od te riječi! - »ljuuuubav«, baš kao da ću samom riječju probuditi u sebi taj osjećaj. A kad je pokušala izići, prepriječio sam joj put. Preklinjao sam je neka ne odlazi i neka ne liježe negdje na hladnu i vlažnu plažu, kad je ovdje ovaj veliki udobni Hiltonov krevet u kojem možemo oboje spavati. - Ja te ne nastojim pretvoriti u buržujku, Naomi. Ako je krevet suviše raskošan, možemo i na podu. - Spolno općiti? - priupita me ona. - S vama? - Da, sa mnom! Koji sam upravo stigao iz svog, u biti nepravednog sistema. Ja, ortak! Da, nesavršeni Portnoy! - Oprostite, gospodine Portnoye, ali između vaših glupih šala, ako su to uopće šale... 171


Tu smo se počeli natezati jer sam je gurnuo prema krevetu. Posegnuo sam joj za dojkom, ali me oštrim zamahom glave pogodila odozdo u bradu. - Gdje si to, do vraga, naučila - uzviknuh - u vojsci? - Da. Skljokao sam se u naslonjač. - Krasna obuka za djevojke! - Znate li vi - reče ona bez trunka milosrđa - da s vama nešto zaista nije u redu. - Prvo i prvo, krvari mi jezik... - Vi ste najnesretniji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Pravo dijete. - Nisam! Nije istina - ali je ona odmahnula rukom odbacujući sva moja eventualna objašnjenja, i počela mi držati predavanje o svim mojim nedostacima koje je bila uočila u toku dana. - Kako samo prijezirno govorite o svom životu! Zašto to činite? Nema smisla govoriti o svom životu tako kako vi govorite. Čini se da nekako posebno uživate, da se nekako ponosite što ste meta vlastitom čudnovatom smislu za humor. Ja ne vjerujem da vi zaista želite poboljšati svoj život. Sve što govorite nekako je iskrivljeno, ovako ili onako, samo da bude »smiješno«. Povazdan jedno te isto. Sve je pomalo, na svoj način, ironično ili samopotcjenjivački. Samopotcjenjivački? - Samopotcjenjivački. Samopodsmješljivo. - Upravo tako! A vi ste veoma inteligentan čovjek - i zato je to još gadnije. Koliko bi moglo od vas biti koristi! Kako glupo potcjenjujete sami sebe! Kako je to gadno! - Ha, ne znam - rekoh - uostalom, potcjenjivanje sama sebe klasična je forma židovskog humora. - Ne židovskog humora, nego humora geta. U tim riječima nije bilo mnogo ljubavi, vjerujte mi. Do zore mi je objasnila da sam primjer onoga što je najsramotnije u »kulturi dijaspore«. Stoljeća i stoljeća beskućništva proizvela su upravo takve gadne ljude kao što sam ja - zaplašene, pasivne, samopotcjenjivačke, raščovječene i iskvarene životom u nežidovskom svijetu. Upravo su takvi Židovi u dijaspori otišli na milijune i milijune u plinske komore a da nisu ni ruke digli na svoje mučitelje, a da nisu znali krvlju braniti svoje živote. Dijaspora! Sama ju je ta riječ razbješnjavala. 172


Kad je dovršila, rekoh: - Krasno. A sad hajde da se pojebemo! - Zbilja ste odvratni! - Jesam! Počela si pomalo shvaćati ono glavno, vrla sabro! Ti ćeš biti čestita u planinama, je li? Ti ćeš biti uzor čovječanstvu! Jebena hebrejska svetica! - Gospodine Portnoye - reče ona dižući s poda svoju naprtnjaču - vi niste drugo doli Židov koji mrzi sama sebe. - Pa, Naomi, možda je to najbolja vrsta Židova. - Kukavico! - Muškobanjo! - Šlemijel! I pošla je prema vratima. Samo što sam ja skočio odostraga i srušio tu krupnu, riđokosu, didaktičnu krasoticu na pod. Pokazat ću ja njoj tko je šlemijel! I dijete! A ako sam zaražen? Izvrsno! Sjajno! Još bolje! Neka potajno odnese tu bolest u svom krvotoku u planine! Neka se ta bolest raširi od nje na sve one vrle i kreposne židovske momke i djevojke! Svima će im dobro doći malo triše. Tako vam je to u dijaspori, sveci balavi, tako vam je to u progonstvu! Napast i sramota! Pokvarenost i samopodsmješljivost. Samopotcjenjivanje i samosranje, također! Skvičenje, histerija, kompromisi, zbrka, bolest! Da, Naomi, ja sam okaljan, ja sam nečist - a i pomalo mi je dokurčilo, draga moja, što nisam nikad dovoljno dobar za »izabrani narod«! Ali kako se samo rvala sa mnom ta velika seljačka pička! Ta bivša vojničina! Taj nadomjestak majke! Slušajte, je li to moguće? Ama, molim vas, ne može se to opet tako pojednostavniti! Bar ne kod mene! Ili se možda ne može dovoljno jednostavno gledati na ovakav slučaj kao što je moj? Je li ona, po mom podsvjesnom jednostranom mišljenju, moja majka samo zato što je riđokosa i pjegava? Samo zato što su ona i dama iz moje prošlosti odvjeci istog blijedog poljskog židovskog soja? Onda je to, doktore, vrhunac edipovske drame? Još malo farse, prijatelju moj! Previše, na žalost, da bih mogao progutati! Oedipus Rex slavna je tragedija, šmuk, a nikakva šala! Vi ste sadist, vi ste nadriliječnik i bijedan komedijant! Hoću da kažem da je ovo otišlo malo predaleko da bi se čovjek mogao smijati, doktore Spielvogelu, doktore Freude, doktore Kronkite! Kako bi bilo, gadovi jedni, da iskažete malo poštovanja ljudskom dostojanstvu! Oedipus Rex najstravičnija je i najozbiljnija drama u cijeloj 173


povijesti književnosti - to nije nikakva podvala! Ipak, hvala bogu na Heshiejevim utezima! Oni su nakon njegove smrti pripali meni. Odnio bih ih u dvorište iza kuće pa bih ih ondje na suncu dizao i dizao, kad mi je bilo četrnaest-petnaest godina. - Još ćeš dobiti curu od toga - opominjala me majka s prozora spavaonice. - Prehladjet ćeš se u tim kupaćim gaćicama! Naručio sam poštom brošure Charlesa Atlasa i Joea Bonoma. Duša mi je bila da gledam u zrcalu u svojoj sobi kako mi se nadimlje torzo. Pregibao sam se ispod svoje odjeće u školi. Opipavao sam na uglu ulice svoje podlaktice. Divio sam se svojim venama u autobusu. Netko će me jednog dana dokačiti po ramenim mišićima, ali će to grdno požaliti! No nitko me, hvala bogu, nije dokačio. Osim Naomi! Radi nje sam, dakle, onoliko otpuhivao i podrhtavao pod nezadovoljnim pogledom svoje matere. To ne znači da nije bila razvijenija od mene u nožnim listovima i kukovima, ali sam je šio u ramenima i prsima pa sam je svalio pod sebe, turio joj jezik u uho i okusio pijesak s puta, onu svetu zemlju. - Ma, pojebat ću te ja, Židovko - šaputao sam pakosno. - Vi ste ludi! - pa se oduprla o mene svom svojom znatnom snagom. - Vi ste luđak na slobodi! -A, nećemo tako - rekoh joj režeći iz grla - nećemo tako, moram te nešto naučiti, Naomi! Pa sam je pritisnuo, pritisnuo sam je snažno da je nešto naučim - o, ti, kreposna Židovko, batina ima dva kraja, cackeleh! Sad se ti brani, Naomi objasni cijelom svom kibucu otkud ti gnojni iscjedak iz vagine! Ti misliš da su oni prekardašili onim svojim satovima! Čekaj malo dok ovo nanjuše! Dao bih ne znam šta da mogu prisustvovati sastanku na kojem će te okriviti da si okaljala ponos i budućnost Siona! Možda ćeš tada steći dolično strahopoštovanje prema nama, propalim neurasteničnim Židovima! Postoji socijalizam, ali postoje i spirohete, ljubavi moja! Sad ćeš se, draga, upoznati s prljavijom stranom života. Dolje, dolje s tim tvojim rodoljubnim žutosmedim hlačicama, raširi te svoje batakove, krvi moje krvi, raskreči ta svoja utvrđena bedra, otvori tu svoju mesijansku židovsku rupu! Spremi se, Naomi, sad ću ti zatrovati rasplodne organe! Izmijenit ću ti budućnost rase! Ali dakako da nisam mogao. Oblizao sam joj ušne školjke, prljavi vrat, zario zube u one pletenice obavijene oko glave... i tada, baš kad je njen otpor 174


možda zaista počeo jenjavati pod mojim navalama, prevrnuo sam se s nje i smirio, poražen, uza zid - na leđima. - Badava - rekoh - nikako da mi se ovdje digne. Ustala je. Stajala je nada mnom. Predisala. Gledala na mene s visoka. Pomislio sam da če mi stati sandalom na prsa. Ili da će me izudarati nogama na mrtvo ime. Sjetio sam se kako sam u pučkoj školi lijepio sva ona dodatna pojačanja u svoju bilježnicu. Kako sam na ovo spao? - Im-po-tentan u Iz-ra-elu, da-da-daaaa - zapjevušio sam na melodiju »Uspavanke u Zemlji ptica«. - Opet neka šala! - pripita me ona. - Opet, i opet. Zašto da se odreknem svog života? Tada ona reče nešto dobrostivo. Mogla je, naravno, priuštiti to sebi ondje visoko gore. - Najbolje da se vratite kući. - Jasno, to je ono što mi treba, natrag u progonstvo! A ona se ondje visoko, visoko gore naceri. Ta zdrava, veličajna sabra! Noge oblikovane radom, praktične hlačice, zgužvana bluza bez puceta milostivi, pobjednički smiješak! A do njenih okorjelih nogu u sandalama taj... šta taj? Taj sin! Taj dječak! To dijete! Alexander Portnoise! Portnos! Portnoj-oj-oj-oj-oj! - Pogledaj kakva si - rekoh - tu visoko gore! Kako su žene velike, velike! Pogledaj kakva si rodoljupka! Ti zbilja voliš pobjeđivati, je li, srce? Pobjeđuješ kao od šale! Uh, što si besprijekorna! Zbilja si strašna - počašćen sam što sam te upoznao. Slušaj, junakinjo, povedi me sa sobom! Tamo u planine. Raskrčivat ću ono kamenje dok ne padnem s nogu, ako se tako postaje dobar. Jer, zašto ne bih bio dobar, i dobar, i dobar, i dobar - nije li tako? Živi samo u skladu s načelima! Bez kompromisa! Neka onaj drugi bude lupež, je li? Neka se gojim bave klanjem, neka sva krivnja padne na njih! Ako sam rođen da budem strog prema samom sebi, neka bude tako! Mukotrpan i ćudoredan život koji ispunja čovjeka zadovoljstvom, bogat žrtvama i obilan odricanjima! Eh, to zvuči dobro! Eh, već osjećam pod rukama ono kamenje! Šta kažeš, da me povedeš sa sobom - u čist portnojevski život! - Najbolje da se vratite kući. - Naprotiv! Najbolje da ostanem ovdje. Da, da ostanem ovdje! Da kupim isto takve kratke žutosmeđe hlače, da postanem muško! 175


- Kako god želite - reče ona - ali ja idem. - Nemoj, junakinjo moja, nemoj! - uzviknuh jer zaista mi se počela pomalo sviđati. - Oh, kakva šteta za mene! To joj se svidjelo. Pogledala me pobjednički, kao da sam konačno priznao kakav sam. Jebeš je! - Mislim, što ne mogu pojebati takvu kršnu, zdravu djevojku kao što si ti. Ona se naježi od gađenja. - Recite mi, molim vas, zašto morate neprestano izgovarati tu riječ? - Pa, zar momci u planinama nikad ne upotrebljavaju riječ »jebati«? - Ne upotrebljavaju - odgovori ona milostivo - bar ne tako kao vi. - E pa - rekoh - valjda nisu toliko ispunjeni gnjevom kao ja. I prijezirom. Pa je ščepah za nogu. Jer, meni nije nikad dosta. NIKAD! Ja moram sve IMATI. Ali šta imati? .- Nemojte - podvrisnu ona na mene. - Baš hoću! - Nemojte! - Pa dobro - preklinjao sam je dok me vukla svojom snažnom nogom prema vratima - daj mi onda da ti bar poližem pičkicu. To znam da još mogu. - Svinjo! I ritnula se. I udarila me! Svom snagom onom svojom pionirskom nogom, ispod sama srca. Jesam li priželjkivao da me udari? Tko zna što sam zapravo htio? Možda ništa. Možda sam samo bio ja. Možda sam samo to, pizdolizac, ropska usta za rupu neke žene. Lizati! Pa neka! Možda bi bilo najpametnije da hodam četveronoške! Da puzim kroz život sladeći se pičkicama, a da ispravljanje nepravdi i osnivanje obitelji ostavim uspravnim bićima! Šta će mi spomenici podignuti u moju čast kad ovakva gozba hoda ulicama? Puziti dakle kroz život - ako mi je još ostalo šta od života! Zavrtjelo mi se u glavi, a najgadniji sokovi digli su mi se do grla! I to u Izraelu! Gdje drugi Židovi nalaze utočište, svetište i mir, Portnoy upravo pogiba! Gdje drugi Židovi uspijevaju, ja izdišem. A samo sam joj htio pružiti malo užitka - i sam malo uživati. Zašto, zašto ja ne mogu nimalo uživati a da me odmah ne snađe odmazda kao kazna božja? Svinja? Tko, ja? I najednom evo opet svega onoga, 176


opet me salijeće davna prošlost, ono što je bilo, ono što nikad više neće biti! Vrata se zalupe i nje više nema - mog spasa, mog krvnog roda! - i ja cmizdrim na podu zbog SVOJIH USPOMENA! Moje neiscrpno djetinjstvo! Koje neću napustiti - ili koje neće mene napustiti! To je ono! Sjećam se rotkvica - onih koje sam s ljubavlju uzgajao u svom Perivoju pobjede. Na onom komadiću dvorišta pokraj vrata našeg podruma. Moj kibuc. Rotkvice, peršun, mrkve - da, i ja sam rodoljub, čuješ, ti, samo drugdje! (Ali se ni ondje ne osjećam kod kuće!) A srebrni listići koje sam sakupljao, šta kažeš na to? Pa novine koje sam vozio kolicima u školu! Pa album maraka izdanih u slavu obrane zemlje, koje sam sve lijepo nalijepio u nizovima radi uništenja Osovine! Pa moji modeli aviona - moj Piper Cub, moj Hawker Hurricane, moj Spitfire! Kako se ovo moglo dogoditi onom dobrom klincu kakav sam bio, klincu koji je onako volio R. A. F. i Rooseveltove »četiri slobode«! Koliko sam se nadao od Jalte i Dumbarton Oaksa! Kako sam se molio za Ujedinjene nacije! I sad da umrem? Zašto? Je li to kazna? Za što? Da budem impotentan? Navedite mi bar jedan valjan razlog! Sve je to, naravno, O-pičina osveta. - ALEXANDRE PORTNOYU, ZBOG PONIŽAVANJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA MARY JANE REED DVIJE NOĆI UZASTOPCE U RIMU, I ZBOG DRUGIH NEBROJENIH NEDJELA UKLJUČIVŠI I IZRABLJIVANJE NJEZINE PIZDE, OSUÐUJETE SE NA TEŽAK SLUČAJ IMPOTENCIJE. DOBRU ZABAVU! - Ali, časni sude, ona je, na kraju krajeva, punoljetna, odrasla osoba koja je pristala... - NEMOJ MI TU BALJEZGATI SA ZAKONSKIM PROPISIMA, PORTNOYU! ZNAO SI LUČITI DOBRO OD ZLA, ZNAO SI DA KVARIŠ JEDNO LJUDSKO BIĆE, I ZATO, ZBOG ONOGA ŠTO SI UČINIO I KAKO SI UČINIO, PRAVEDNO SI OSUÐEN NA MEKANU KITU. SAD NAÐI NEKI DRUGI NAČIN KAKO DA KOME NAUDIŠ! - Ali, dopustite mi, časni sude, da ustvrdim da je ona bila možda već malo pokvarena i prije nego što sam se ja upoznao s njom. Je li potrebno da kažem nešto više nego »Las Vegas«? - AH, KRASNA OBRANA, NEMA ŠTA! JAMAČNO ĆE SMEKŠATI SRCE SUDA. ZAR SE TAKO POSTUPA S NESRETNICIMA, A, ČLANU KOMISIJE ZA MEÐULJUDSKE ODNOSE? ZAR SE TAKO DA JE ČOVJEKU PRILIKA DA BUDE DOSTOJANSTVEN I ČOVJEČAN, PREMA TVOJOJ DEFINICIJI? DA TI PAS MATER! 177


- Časni sude, molim vas, smijem li prići bliže? Šta sam ja, uostalom drugo činio nego samo nastojao da se... pa, šta?... Da se malo zabavim i ništa više. - E, DA TI PAS MATER! - Pa dobro, boga mu ljubim zašto se ja ne bih smio malo zabaviti? Zašto je i najmanja sitnica koju učinim radi svog užitka odmah nedopuštena - dok se sav ostali svijet bezbrižno valja u kalu? Svinja? Trebalo bi da ona vidi optužbe koje se podnesu u mom uredu u toku jednog jedinog prijepodneva - šta sve ljudi čine jedan drugome iz pohlepe i mržnje! Radi kinte! Radi vlasti! Iz prkosa! Ni za šta! Na što sve ne natjeraju neku švarce da bi se dočepali hipoteke na njezinu kuću! Čovjeku je potrebno ono što je moj otac nazivao kišobranom za kišne dane - a da vidite te svinje kako salijeću čovjeka! I to mislim na prave svinje, profesionalce! A šta mislite tko je nagovorio banke da počnu primati Crnce i Portorikance u službu, da pošalju personalne referente da porazgovaraju s moliocima u Harlemu? Da učine tako nešto jednostavno? Ova svinja gospođice Portnoy! Ako želite govoriti o svinjama, dođite u moj ured i pregledajte košaru s prispjelom poštom bilo koje jutro u sedmici, pa ćete vidjeti šta su svinje. Šta sve drugi rade - pa nikom ništa! I uopće se više ne sjete toga! Kad nanesu ranu nekoj nemoćnoj osobi, smješkaju se, za miloga boga, malo se raspolože! Kako lažu, kako podvaljuju, kako podmićuju, kako potkradaju - kradu, doktore, a da ni okom ne trepnu! Kako su ravnodušni! Posve moralno ravnodušni! Od zločina koje počine čak im se ni probava ne pokvari! Ali ja, ja sam se usudio drpiti nešto malo neobičnije jebačine, i to dok sam bio na odmoru - i sad više neće da mi se digne! Mislim, bože sačuvaj da strgnem s madraca cedulju na kojoj piše: »Ne skidaj pod prijetnjom kazne!« - koliko bih ja dobio za to, električnu stolicu? Najradije bih vrištao zbog tog smiješnog nerazmjera u krivnji! Smijem li? Hoće li to previše uznemiriti one vani u čekaonici? Jer, možda je to baš ono što mi je najpotrebnije, da se derem. Da se naprosto derem, bez ijedne riječi! - Ovdje policija. Opkoljen si, Portnoye! Najbolje će biti da iziđeš i platiš svoj dug društvu. - Idi ti lijepo u dupe društvu, cajkane! - Da si izišao s rukama uvis prije nego nabrojim do tri, bijesno pseto, inače ćemo doći po tebe i izrešetati te! Jedan... - Pucaj, cajkane gadni, baš me boli kurac! Strgao sam onu cedulju s madraca... - Dva... 178


- Ali bar dok sam živio, živio sam bog bogova! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

179


Glavni štos

Tako (reče doktor). Sat mi mošta mogli počet. Da?

180


RJEČNIK NEKIH JIDIŠ IZRAZA KOJI SE POJAVLJUJU U OVOJ KNJIZI{17}

bojčik = dečko, dečkić (od milja) bondit = učenjak, učen čovjek bubala = bubi bubi = naziv od milja za bilo koga cackeleh = mezimče (osobito majčino) cura = kila, kilavost flajšedigeh = flajšik flajšik = meso ili mesni proizvodi (koji se ne smiju jesti za istim obrokom s milčikom, mliječnim proizvodima) fucati (vulg.) = spolno općiti genug = dosta, dovoljno goj = Nežidov gojim = Nežidovi gojiše = nežidovski gonif = varalica, lopov griben = prženi komadići sala ili kože peradi hazeraj = splačine, napoj; neukusno jelo hokati = upozoravati, umoljavati. kiške = utroba, drob; kobasice kiš mir in tuhes = poljubi me u dupe k’noker = pametnjaković, uobraženko kugel = kuglof 181


kurveh = kurva kveč = cmizdro, plačko kvel = biti ozaren od sreće ili ponosa macoh braj = kaša od macesa mešugeneh = lud, šašav mešugener = luđak, čudak milčik = mliječni proizvodi mišegos = mješavina, miš-maš nahes = radost, zadovoljstvo noh = još nosati = pasti (travu) nudjati = dosađivati, zanovijetati ojsgemičet = izmoren, izmrcvaren pisk = gubica, labrnja plocnuti = pući, prsnuti pišah = pišalina; šuć-muć pa prolij pišer = popišanac puc (vulg.) = penis punim = puc rahmones = samilost, sućut rugeleh = vrsta jela šah! = kuš! šajgec = nežidovski momak šande = sramota šiker = pijanac šikse = nežidovska djevojka šikseleh = mlada nežidovska djevojka šiva = oplakivanje pokojnika u toku sedam dana nakon smrti škocim = nežidovski mladići (množina od škoc) šlemijel = šeprtlja, nespretnjaković 182


šlepati = vući šlong (vulg.) = penis šmata = prnje, dronjci šmegegi = budala, blento šmendrik = glupan, šeprtlja šmucik = prljav, musav šmuk = klipan, mamlaz šnoz= nos šraj = vika, dreka štarke = razbijač, siledžija štunk = smrdljivac; sroljo štupati (vulg.) = spolno općiti švarce = Crnkinja švarcer = Crnac šuanc (vulg.) = penis švic = parni tateleh = tatica vanc = stjenica; nikogović zaftik = primamljiva, zgodna (žena).

183


{1}

Rječnik jidiš izraza koji se pojavljuju u tekstu nalazi se na kraju knjige. (Prev.)

{2}

Obred kojim se židovski dječaci, kad navrše trinaest godina, proglašavaju punoljetnima.

{3}

Poznati igrač bejzbola, jedan od muževa Marilyn Monroe. (Prev.)

{4}

Uobičajeno, svakidašnje vino. (Prev.)

{5}

Židovska Nova godina koja se slavi 1. i 2. rujna. (Prev.)

{6}

Američka tvornica duhana koja proizvodi cigarete »Old Golds«. (Prev.)

{7}

Roman Jamesa Joycea. (Prev.)

{8}

Dan pokajanja, najveći post u Židova. (Prev.)

{9}

Glavni junak pripovijetke »Preobražaj« Franza Kafke. (Prev.)

(Prev.)

{10}

Veoma otmjen, je li? (Prev.)

{11}

Šalovi koje obično nose Židovi muškarci u sinagogi. (Prev.)

{12}

Bez kraja i konca. (Prev.)

{13}

Kosi se sa zakonom protiv diskriminacije bilo koje osobe. (Prev.)

{14}

Svi. (Prev.)

{15}

Pogrešan zaključak. (Prev.)

{16}

To sam ja. (Prev.)

{17}

Ove sam izraze transkribirao fonetski po uzoru na autora knjige, koji ih je prilagodio engleskom načinu pisanja. Isto sam tako glagole sprezao kao naše. (Prev.)

184


Filip Rot - Portnoyeva boljka