Issuu on Google+


ANITA ŠUPE Istine i laži o hrani Izvornom prehranom do boljeg zdravlja i primjerene tjelesne težine


Sadržaj Uvod.......................................................................................8 Što je izvorna čovjekova hrana?..........................................11 Sveta hrana.......................................................................14 Hrana na koju smo genetski prilagođeni..........................17 Prehrambena piramida.....................................................20 Mitovi o štetnosti masnoće i kolesterola..............................23 Kampanja protiv kolesterola — najveća prijevara 20. stoljeća26 Kolesterol-neprijatelj ili prijatelj?....................................29 Tumačenje vrijednosti “masnoće u krvi”.........................32 Dobre i loše masnoće.......................................................34 Omega-3, omega-6 i eikosanoidi.....................................37 Žitarice - dvosjekli mač čovječanstva..................................42 Sastav žitarica..................................................................44 Antinutrijenti....................................................................45 Žitarice možemo jesti samo ako su pravilno pripremljene47 Nepodnošenje glutena - uzrok mnogih kroničnih bolesti 48 Celijakija nije jedini oblik nepodnošenja glutena............50 Promjena prehrane može biti spas...................................52 Pšenica: od zemlje do kruha............................................55 Hrana koja ubija...................................................................58 Ovisnost o šećeru.............................................................60 Glutaminat E620-625 opasan dodatak u namirnicama....64


Soja ili priča o prijevari....................................................69 Margarin - izbjegavati pod svaku cijenu..........................73 Hrana kao lijek.....................................................................77 Njegovo veličanstvo - maslac..........................................79 Kokosovo ulje..................................................................84 Istine i laži o mlijeku........................................................87 Kefir - čudesna hrana s Kavkaza.....................................93 Sirovojelstvo (Raw food pokret)......................................99 Kašasti sokovi — zdravlje iz miksera............................104 Povrće............................................................................105 Klijanje zrnja, orašastih plodova i sjemenja..................107 Ljekovita biljka stevija -prirodni zaslađivač..................111 Mršavljenje bez gladi.........................................................114 Inzulin -glavni krivac za debljanje.................................116 Kako nas “zdrava”i “uravnotežena”prehrana dovodi do debljine .............................................................................................118 O čovjeku, medvjedu i sumo borcima...........................121 LCHF prirodna prehrana za bolje zdravlje i regulaciju tjelesne težine....................................................................................125 Praktični savjeti za provođenje LCHF prehrane............133 LCHF i voće...................................................................136 Ketoza ili ketoacidoza, visokoproteinske ili visokomasne dijete .............................................................................................138 Granica unosa ugljikohidrata kod mršavljenja..............143 Osjećaj gladi i sitosti je najbolji vodič...........................146


Ako mršavljenje ne ide kako bismo htjeli......................149 LCHF prehrana za posebne potrebe...................................152 Zelena kura.....................................................................155 Gljivica kandida -pošast modernog doba.......................156 Anti-kandida program....................................................158 Karika koja nedostaje — temeljac ili juha od kostiju....165 Prehrambena revolucija.....................................................172 Nekada se znalo bolje....................................................174 Kako je došlo do današnjih „prehrambenih smjernica”.176 I Atkins je bio u pravu...................................................179 Zašto ne možemo uvijek vjerovati znanstvenoj metodi.181 Znanost u službi industrije.............................................183 Zašto LCHF-Paleo pokret nije službeno priznat?..........186 LCHF u Švedskoj...........................................................188 LCHF i okoliš................................................................191 Iskustva s LCHF prehranom..............................................195 Zaključak........................................................................208 Literatura............................................................................212 Video..................................................................................217 Internet...............................................................................218


Recenzija Iskreno sam uzbuđen zbog izlaska iz tiska knjige Istine i laži o hrani. Knjiga se čita u jednom dahu, zanimljiva je i ne ostavlja ravnodušnim. Ova knjiga ne želi biti enciklopedija niti znanstveni rad, ona je zbirka tekstova nutricionistice Anite Šupe, Šibenčanke koja s obitelji živi i radi u Švedskoj. Knjiga je njezin prvijenac, a za naše čitateljstvo uistinu je prava bomba. Ako bi bilo moguće među iste korice smjestiti antropologiju paleolitskog vremena, tisućljetno iskustvo zdravih tradicionalnih kultura koje je proučavao „Darwin” nutricionizma Weston A. Price, modernu kliničku praksu LCHF-a u Švedskoj i zdravstvene probleme suvremenog čovjeka otkako je u svoj jelovnik uvrstio namirnice koje postoje jedva posljednjih stotinu godina, onda bi se svakako radilo o knjizi autora koji se usuđuje. Anita Šupe to i jest. Njeni su tekstovi jednostavni, informativni, ali i beskompromisni. Malo je onih koji u svom domu nemaju barem jednu knjigu o zdravoj prehrani. Međutim, u ovoj se knjizi nalaze i informacije za koje je zanimljivo da ih u svojim radovima niti jedan od opće priznatih hrvatskih autoriteta na ovom području ili nije spomenuo ili ih nije jasno iznio na jednom mjestu. Možda zbog sputanosti ili pod stegom nekih sumnjivih kodeksa, ili zbog možebitne ugroženosti profesionalne karijere u institucijama koje su tako rijetko financijski neovisne, ili pak zbog fragmentiranog, usko specijaliziranog (ne)znanja. Ova knjiga govori nam o onome što smo zapravo svi negdje u sebi znali, ali je propaganda bila glasnija od naše intuicije. Kome bih preporučio knjigu? Najprije onima koji već slijede neki oblik „zdrave prehrane” da uštede novac i zdravlje. Potom vegetarijancima i veganima, da unutar svojih uvjerenja poprave kvalitetu svog života i života svojih obitelji. Hrvatskim profesionalcima i institucijama da vide da je “led probijen” - kao svojevrsni poticaj da se i sami odupru besmislenim, nametnutim i štetnim prehrambenim


smjernicama preuzetim iz Sjedinjenih Američkih Država, jer su tamo doživjele fijasko. Naposljetku i onima koji bi tek htjeli započeti sa zdravom prehranom, jer je uistinu oslobađajuće saznati da zdrava prehrana ne znači kupovati skupe, često i egzotične namirnice, nego je to ponajprije stvar našeg izbora između namirnica koje ionako svakodnevno jedemo. Primjerice, izbor između margarina i maslaca, punomasnih i light mliječnih proizvoda, ali često i pitanje svakodnevnih nedoumica oko zakuhavanja mlijeka, konzumiranja sirovih žitarica ili raznih pahuljica te namirnica od soje koje imitiraju meso, mlijeko ili jaja. S ovom knjigom doznat ćemo da li je “piramida zdrave prehrane” doista okrenuta naglavce (kao i naše zdravlje), koji su mehanizmi debljanja, kako mršavjeti bez gladi i k tome poboljšati zdravlje, zašto su zasićene masnoće zdrave, što su aktivatori topivi u mastima, kako neutralizirati antinutrijente iz žitarica, grahorica i sjemenki, kako protiv gljivice kandide, što nam je činiti sa sirovim mlijekom, glutenom, celijakijom, sojom, itd. Knjiga pruža elemente pomoću kojih i sami možemo procijeniti valjanost raznih ponuda umotanih pod nazivnik “zdrave prehrane”, jer nam približava drevno znanje o prehrani koje je, unatoč pokušajima manipulacije u medijima, ipak reevaluirala i moderna znanost. Nadam se da će ova knjiga biti uvod u neku profesionalnu karijeru autorice u domovini. Domagoj Džojić za prvi ogranak Zaklade Weston A. Price u Hrvatskoj


Uvod Posljednjih se godina sve više govori i piše o hrani i sadržaju hrane, a žarište se stavlja na epidemiju debljine koja je zavladala zapadnim svijetom. Rasprava o tome što je zdravo jesti, a što nije, dobiva na intenzitetu. Sve je veći broj stručnjaka koji nas kroz prehrambene smjernice savjetuju o načinu prehrane kojom ćemo zadržati dobro zdravlje i regulirati tjelesnu težinu. Pojam “zdrave” prehrane najčešće se povezuje s light proizvodima i vegetarijanstvom te povećanim unosom žitarica, voća i povrća, dok nam se istovremeno savjetuje da ograničimo unos crvenog mesa, jaja i punomasnih mliječnih proizvoda. Industrija mršavljenja jača je nego ikad pa je ponuda i reklama za razne praške, pilule i druga sredstva koja obećavaju brzi gubitak kilograma i toliko priželjkivanu vitkost, sve veća. Unatoč svemu, nema naznaka da se epidemija debljine zaustavlja ili barem usporava. No rijetki su oni koji uviđaju da između stručnjaka, prehrambenih smjernica i raznih dijeta s jedne strane te epidemije debljine i općeg zdravstvenog stanja s druge, mora postojati uzročna veza. Jer, upravo se zadnjih desetljeća, otkako su “eksperti” počeli sa svojim prehrambenim propovijedima, svijetom proširila epidemija debljine, srčano-žilnih bolesti, dijabetesa, raka, autoimunih bolesti, bolesti crijeva, alergija i drugih degenerativnih bolesti. Iz ovog paradoksa trebalo bi uvidjeti da je nešto tu očito jako, jako pogrešno. Pravo propitivanja vladajućih prehrambenih smjernica trebalo bi biti zajamčeno osnovnim demokratskim postulatima, kao i pravo na osobno mišljenje i pravo da se ono slobodno izjasni. Ali u praksi često nailazimo na prepreke kad se ti demokratski principi pokušavaju provesti, pa ni pitanja vezana za prehranu nisu izuzetak. Kako će se vidjeti iz ove knjige, upravo su ona vrlo osjetljiva.


Postoje li uopće kriteriji prema kojima se možemo snaći u toj džungli informacija i kako možemo znati kome vjerovati? Možda bijedan dobar način bio da uzmemo sebe kao polazište, da pogledamo svoje tijelo i upitamo se: za koju nas je to vrstu hrane predodredila priroda, čiji smo jedan mali dio i mi sami? Ljudsko je tijelo rezultat stotina tisuća godina razvoja i svaka stanica našeg tijela sadrži gene koji su se prenosili iz generacije u generaciju - gene koji su čovjeku omogućili potrebnu snagu, izdržljivost, otpornost i zdravlje u uvjetima mnogo težim nego što su ovi u kojima danas živimo. Ovi su geni prilagođeni, ili dizajnirani, upravo za onu vrstu hrane koja je i omogućila opstanak. Danas približno znamo što su jeli ljudi iz davnih vremena, kao što sa sigurnošću znamo što nisu jeli. Također s velikom vjerojatnošću možemo zaključiti da su uvijek znali što jedu, za razliku od nas. Oni svoje znanje nisu stjecali savjetima stručnjaka, nego iskustveno. Mi se danas ponašamo kao da vjerujemo da sadržaj hrane koju jedemo nema učinka na naše tijelo i naše zdravlje. Vjerujemo da nije važan način na koji je hrana proizvedena i zapravo nikad nismo tako malo znali o namirnicama kojima punimo košare u supermarketima, a kasnije ih unosimo u svoje tijelo. Čini nam se da možemo jesti bilo što i ostati zdravi, a kad se na koncu ipak razbolimo od tipičnih “civilizacijskih” bolesti, onda rado okrivljavamo nešto drugo, sudbinu, genetiku ili Božju volju, a ne jednostavnu činjenicu da naše tijelo ne podnosi tu brutalno manipuliranu hranu koju sami proizvodimo i prodajemo. Čovjek je stotinama tisuća godina bio lovac i sakupljač i živio je od hrane životinjskog porijekla, bogate bjelančevinama i masnoćama za koje danas znamo da sačinjavaju građevinski materijal za naše tijelo. Poljoprivreda, koja je donijela veliku promjenu s novom vrstom hrane žitaricama, razvila se relativno kasno u ljudskoj povijesti i sve više istraživanja ukazuje na to da se čovjek fiziološki nikad nije prilagodio tako velikoj količini škroba i drugih kemijskih spojeva koje nalazimo u


žitaricama. No još se veća promjena dogodila gotovo nedavno, kad je industrija počela obrađivati hranu. Našim još uvijek “paleolitskim” tijelima potpuno su strane i neprirodne stvari kao što su šećer i rafinirani ugljikohidrati, rafinirana i hidrogenizirana (očvrsnula) biljna ulja, kao i razni umjetni dodaci i kemikalije koje koristi prehrambena industrija. Suvremena istraživanja neosporno pokazuju čvrstu povezanost između “nove” industrijske hrane i “novih” civilizacijskih bolesti. Povratak na izvornu vrstu hrane, za koju danas znamo da ljudskom tijelu daje sav potreban građevni materijal, izgleda neminovan. Cilj je ove knjige da čovjeku pruži jedan mali doprinos njegovoj slobodi izbora.


Što je izvorna čovjekova hrana? Početkom 20. stoljeća, još uvijek je postojala mogućnost da se empirijski dobije uvid u način života i prehranu predindustrijskih civilizacija. Mnogi su istraživači, liječnici i antropolozi istraživali i izvještavali o izoliranim grupama naroda koje su u to vrijeme još uvijek postojale na raznim stranama svijeta. Brojni pisani zapisi svjedoče kako su ti ljudi živjeli i kako je izgledala njihova tradicionalna prehrana prije prodora industrijske hrane. Između ostalog ovi izvještaji govore i o zdravstvenom stanju pripadnika tih naroda. Jedan od sveobuhvatnih izvještaja je Nutrition and Physical Degenerationi (Ishrana i tjelesna degeneracija) dr. Weston A. Pricea, zubara iz Clevelanda, država Ohio. Dr. Price diplomirao je i počeo raditi kao zubar krajem 19. stoljeća, upravo prije prodora industrijske hrane. Slijedećih trideset godina u svojoj je praksi primijetio kako se zdravlje zubi i čeljusti kod djece jako pogoršava, baš kao i njihovo sveukupno zdravlje. Osim stoje bilo sve više slučajeva karijesa, zubi kao da više nisu pristajali u čeljusti koje su bile prekratke ili preuske. Djeci su čak i nosni prolazi bili preuski te su općenito bili lošeg zdravlja i između ostalog obolijevali su od astme, alergija i poremećaja ponašanja. Dr. Price je vjerovao da su ove deformacije i promjene bile uzrokovane lošom prehranom i nedostatkom hranjivih tvari. Taj njegov interes ga je potakao da tridesetih godina 20. stoljeća, sa svojom suprugom Florence, medicinskom sestrom, proputuje cijelu zemaljsku kuglu kako bi istraživao i studirao izolirane grupe naroda. Tražio je savršeno zdravlje bez karijesa i bez kroničnih, degenerativnih i infekcijskih bolesti kroz više naraštaja. Proučavao je četrnaest takvih skupina naroda: izoliranu grupu Švicaraca u Alpama, galske skupine na otocima Vanjski Hebridi, Eskime i Cree Indijance u Sjevernoj Americi, melanezijske i polinezijske skupine na jugu Tihog oceana, nekoliko afričkih plemena, te Aborigine u Australiji i Maore na


Novom Zelandu. Sve grupe naroda koje su imale savršeno zdravlje živjele su izolirane, daleko od civilizacije, a ljudi su se hranili na tradicionalan način kako se to kod njih oduvijek radilo. Dr. Pricea je također zanimalo što se događalo s pripadnicima ovih naroda koji su napustili svoj tradicionalni način života i prehrane i prihvatili hranu moderne civilizacije. Rezultati su posvuda bili identični i poražavajući: karijes, nerazvijene čeljusti, deformacije kostiju, rak i cijeli niz drugih degenerativnih bolesti. Price je detaljno zapisivao što su ljudi jeli, čak je uzimao uzorke hrane kako bi ih mogao analizirati u laboratoriju. Pored svega, snimio je i brojne fotografije koje su objavljene u njegovom izviješću. Kaže se da jedna fotografija govori više od tisuću riječi, i doista, te su fotografije jasno pokazale što se dogodilo s ljudima kada su počeli jesti šećer i brašno. Savršeni zubi kod roditelja, potpuno su izvrnuti i iskrivljeni kod njihove djece. Zdravlje usta ogledalo je zdravlja cijelog tijela, a uništeno zdravlje bilo je jedan od užasnih rezultata koje je ovo istraživanje pokazalo. Sastav tradicionalne prehrane kod različitih grupa bio je različit, ovisno da li su bili lovci i sakupljači, stočari ili zemljoradnici. Ljudi koji su bili fizički najsnažniji, sa stopostotnom otpornošću na karijes, bili su pastiri, ribolovci ili lovci kojima je osnova prehrane bila hrana životinjskog porijekla. Kod plemena koja su osim izvornih životinjskih namirnica koristili i žitarice, Price je zabilježio da su tjelesni razvoj, zaštita protiv karijesa i tjelesna snaga bili lošiji u usporedbi s plemenima koja su jela više namirnica životinjskog porijekla. U gradovima i lukama, gdje su određene skupine kombinirale rafiniranu i „primitivnu” hranu, razvili su zdravstvene probleme, ali ne u tolikoj mjeri kao oni koji su potpuno napustili svoj tradicionalni način prehrane. Isti je ovakav obrazac Price pronašao i u Australiji, gdje su Aboridžini, koji su živjeli uz obalu pa su jeli ribu i plodove mora, bili najzdraviji. Oni koji su promijenili prehranu na rafinirane


poljoprivredne proizvode, češće su obolijevali od tuberkuloze i paralizirajućeg artritisa. Price je pronašao savršeno zdravlje i kod stanovnika otočja Torres Strait između Australije i Nove Gvineje. Liječnik koji je trinaest godina živio i radio na tim otocima, nije zabilježio niti jedan slučaj raka među stanovnicima otočja. Osobno je operirao maligne tumore kod bijelaca kojih je bilo oko 300, ali među domorocima je bilo krajnje neuobičajeno da bi ih snašla neka bolest radi koje bi trebali biti operirani. Domorodačko stanovništvo se usprotivilo asimilaciji, posebice u pogledu prehrambenih namirnica, te su prodavaonice hrane smatrali krajnje opasnima. Na Novom Zelandu Price je susreo pripadnike naroda Maora, u različitim stupnjevima asimilacije u zapadnjačku kulturu, pa je i kod njih dokumentirao jednako pogoršano zdravlje i povećanu osjetljivost prema kroničnim i degenerativnim bolestima, kao što ga je pronašao i kod drugih kultura. Kako je dr. Price bio čovjek oštrog uma, prepoznao je obrazac. Nisu ga zbunile varijacije u makronutrijentima i različitost osnovnih prehrambenih namirnica. On je identificirao principe prehrane ili nutritivni sadržaj ovih namirnica, koje su dovele do savršenog imuniteta prema kroničnim i degenerativnim bolestima. “Dr. Price nam je dao neoborive dokaze o prirodnim zakonima prehrambenih potreba, koji funkcioniraju za sve ljude na zemaljskoj kugli i koji reguliraju imunitet, reprodukciju kao i sve ostale zdravstvene aspekte.“ii

Sveta hrana Ono što se najviše cijenilo kod otpornih (imunih) grupa naroda, bile su hranjive masnoće životinjskog porijekla: iznutrice, koštana srž, riblje ulje i riblja jaja, žumanjci, svinjska mast i maslac. Jetra je bila posebno cijenjena i često se jela sirova. Naročitu vrijednost imale su sirove


masnoće, sa svim enzimima i netaknutim vitaminima. Kada je Price pitao imune skupine zašto se hrane tako kako se hrane, dobivao je uvijek isti odgovor: “Zato da bi dobivali savršenu djecu”. Hrana iz jedne ili više od ovih šest skupina namirnica bila je apsolutno neophodna, a domorodačko stanovništvo nazivalo ju je Svetom hranom. Te neophodne skupine hrane bile su: riba i plodovi mora, riblji organi, ulje riblje jetre i riblja jaja; iznutrice divljih životinja ili domaćih životinja koje su jele travu; kukci; masnoće nekih ptica i jednoželučanih životinja kao što su morski sisavci, zamorci, medvjedi i svinje: žumanjci od kokošjih jaja ili jaja drugih slobodnih ptica; mlijeko, sir i maslac od životinja koje su pasle travu.iii Kad je dr. Price analizirao ove prehrambene namirnice, a sakupio je preko 10 000 uzoraka, otkrio je da su imune grupe naroda jele deset puta više vitamina A i D nego Amerikanci, Njihova je hrana osim toga sadržavala četiri puta više minerala i vitamina topivih u vodi. Price je otkrio da je njihova hrana sadržavala i njemu do tada nepoznat sastojak kojeg je prozvao „aktivator X,”iv danas poznat kao vitamin K2. Price je otkrio da su vitamini topivi u masnoćama (A, D, E i K) zapravo katalizatori ili aktivatori o kojima ovisi asimilacija svih drugih nutrijenata: bjelančevina, minerala i vitamina. Drugim riječima, bez ovih snažnih faktora koje nalazimo jedino u životinjskim masnoćama v, unos svih drugih hranjivih tvari nam je uzaludan. Pokazalo se da je dr. Price bio u pravu. Danas znamo da se vitamini A, D i K2 nalaze samo u životinjskim masnoćama i da su ove masnoće neophodne za apsorpciju minerala i razgradnju bjelančevina iz hrane. Najzdraviji ljudi na koje je Price naišao živjeli su uz obalu i jeli uglavnom ribu i morske plodove. Sljedeći najzdraviji i najotporniji bili


su oni koji su jeli životinje koje slobodno pasu travu. Price je pokušao pronaći i domorodačke skupine savršenog zdravlja koje su jele samo hranu iz biljnog svijeta, ali nije pronašao nijednu. Dr. Price nije bio jedini koji je svjedočio savršenom zdravlju lovaca i sakupljača koji su se hranili tradicionalno. I mnogi drugi liječnici koji su živjeli s domorodačkim stanovnicima obavljajući svoju službu, izvještavali su kako nikad nisu vidjeli niti jedan slučaj malignog oboljenja, kao ni znakove srčanih bolesti ili dijabetesa. Ovakva su zapažanja dokumentirana u antropološkoj literaturi, ali ih medicinske institucije potpuno ignoriraju. Dr. Josef Roming, kirurg koji je proveo 36 godina službe među domorodačkim plemenima na Aljasci, izvijestio je da nije otkrio niti jedan slučaj raka dok su se stanovnici hranili na tradicionalan način, ali čim su počeli jesti istu hranu kao i civilizirani dio svijeta, sve vrijeme su se pojavljivali slučajevi te bolesti. Kada su asimilirani predstavnici ovih naroda navukli na sebe tuberkulozu, dr. Romig im je tada prepisivao da se vrate na svoju domaću prehranu. Tuberkuloza je vodila u smrt one koji su jeli rafiniranu hranu, dok su se ljudi koji su se vratili svojoj izvornoj domaćoj hrani, često uspjeli izliječiti. Ova izvorna hrana sastojala se od mesa i masnoća kitova, sobova, muflona, sjevernih zečeva, divljih kokoši, morževa, tuljana, sjevernih medvjeda, galebova, guski, patki, njorki i ribe koja se većim dijelom, iako ne uvijek, jela sirova i fermentirana. Jeli su puno lososa i ribljih jaja, kao i sirove iznutrice velikih životinja. Jedina biljna hrana bile su biljke kiselice i cvijeće koje su stavljali u tuljanovo ulje te fermentirani sadržaj želuca soba. Antropolog Vilhjalmur Stefansson proučavao je početkom 20. stoljeća Eskime na Aljasci te je dokumentirao činjenicu da se 90% njihove prehrane sastojalo od mesa i ribe. Za vrijeme svog boravka s Eskimima i sam je prihvatio njihov način prehrane te je s cijelom svojom ekipom šest do devet mjeseci godišnje jeo samo meso i ribu.


Ovo je bila čista zero carb ketogena dijeta (bez imalo ugljikohidrata), a tako se Stefansson hranio svih devet godina svojeg boravka na Sjeveru, Kad se vratio u gradski život i opisao svoje iskustvo, liječnici su ostali zapanjeni činjenicom da njegovo zdravlje nije bilo nimalo narušeno. Dok je živio među Eskimima, Stefansson nije vidio niti jedan slučaj debljine, dijabetesa niti drugih bolesti tipičnih za današnje vrijeme. Nažalost, i Eskimi su odavno odustali od svoje tradicionalne prehrane i prihvatili su jeftinu zapadnjačku hranu punu šećera i škroba. Stefansson, koji je umro 1962. godine, danas ne bi ni prepoznao taj narod među kojim je također zavladala epidemija debljine i dijabetesa, a srčanožilne bolesti, rak, demencija, giht i žučni kamenci postale su uobičajene, baš kao i u ostalom „civiliziranom” svijetu.

Hrana na koju smo genetski prilagođeni Ovakvi izvještaji predstavljaju posljednje mostove između “primitivnih” i modernih vremena pa su dragocjeni uvid u izvornu ljudsku prehranu prije nego je industrija prodrla i do najskrivenijih dijelova svijeta. Najsnažniji i najzdraviji ljudi jeli su meso i masnoću životinja i riba, jaja i iznutrice te, ovisno o sezoni i klimatskim uvjetima, biljnu hranu - povrće, šumsko voće i orašaste plodove. Ova se hrana proizvodi samo u prirodi, a ne u tvornicama. Problem moderne prehrane je da se ona temelji na prerađenoj hrani, proizvodima od šećera i brašna, kao i rafiniranim i hidrogeniziranim biljnim uljima koja se nalaze u gotovo svim industrijskim prerađevinama. Ove namirnice djeluju inflamatorno, izazivaju upalne procese u tijelu, a oni su uzročnici većine kroničnih bolesti i bolesnih stanja. Ovom poremećaju u ljudskoj prehrani uvelike je pridonio strah od masnoće i kolesterola, radi kojeg su prirodne zasićene masnoće životinjskog porijekla izbačene iz prehrane i zamijenjene povećanim unosom ugljikohidrata (šećera i škroba) i biljnih ulja.


No taj strah od masnoće i kolesterola jedan je neosnovani mit i zabluda, proizašao iz manipulirane znanosti i komercijalnih interesa, stoje tema koja se provlači kroz cijelu knjigu. Moderna istraživanja nisu našla nikakvu povezanost masnoće i kolesterola i srčanih bolesti, jer prirodne masnoće nikada nisu bile opasne za čovjeka, već su od pamtivijeka sačinjavale vrlo važan dio ljudske ishrane, neophodan za normalan razvoj i funkcioniranje ljudskog organizma. Bjelančevine i masnoće iz hrane životinjskog porijekla građevinski su materijal za naše tijelo. One sadrže esencijalne (životno važne) tvari koje tijelo ne može stvoriti samo, a bez kojih ne može funkcionirati. To su aminokiseline iz bjelančevina i masne kiseline iz masnoća. Bjelančevine iz biljne hrane nisu punovrijedne jer ne sadrže sve aminokiseline koje moramo unositi hranom, kao što to sadrže bjelančevine iz hrane životinjskog porijekla. Slično je i s masnoćama: u biljnoj hrani nema esencijalnih masnih kiselina, kao što su EPA (eikozapentaenska kiselina) i DHA (dokozaheksaenska kiselina) iz obitelji omega-3vi. U biljnoj hrani postoji njihov predstadij ALA (alfa linolenska kiselina) iz kojeg je teoretski moguće dobiti esencijalne masne kiseline, ali čovjek nije sposoban za ovu pretvorbu. Priroda je to zamislila tako da životinje koje jedu biljnu hranu pretvaraju ovaj predstadij u esencijalne masnoće, a mi ih dobivamo jedući meso biljojeda i riba. Hrana životinjskog porijekla sadrži i vitamine topive u mastima kojih nema u biljnoj hrani. To su vitamini A, D i K2, a trebamo ih za asimilaciju bjelančevina, vitamina i minerala. Biljna hrana ne sadrži niti vitamin B12 čiji nedostatak dovodi do mnogih ozbiljnih bolesti. Biljna hrana je korisna, jer je to hrana koja čisti, ali čovjek nije biljojed. Čovjek treba hranu koja hrani i hranu koja čisti, što znači namirnice i životinjskog i biljnog porijekla. Pri tome pod biljnim namirnicama ne mislim na monosadnice - žitarice, koje nisu izvorna hrana, već na povrće, voće, jestivo bilje iz prirode i orašaste plodove.


Probavni trakt čovjeka građen je kao kod mesojeda i nimalo nije sličan probavnom sustavu biljojeda. Razlike su mnoge: čovjek ima relativno kratko crijevo, 5 puta dulje od dužine tijela, slično kao kod životinja mesojeda. Kod ovce je, međutim, crijevo 27 puta dulje od dužine tijela. Ovakvo dugo crijevo potrebno je da bi se probavila celuloza iz biljne hrane. Preživanje hrane je životno važno kod biljojeda, ali čovjek to ne radi. Želudac kod čovjeka i psa ima zapreminu 2 l, a kod ovce 32 l. Želudac čovjeka i psa prazni se svaka tri sata pa imamo periode kada se hrana ne probavlja, dok se kod ovce želudac nikada ne prazni, ona non-stop probavlja hranu. U želucu ovce i drugih biljojeda nalaze se bakterije i protozoe koje uz pomoć vrenja razgrađuju biljna vlakna, dok želudac čovjeka i psa nemaju tu funkciju. Čovjek i drugi mesojedi imaju u želucu jaku želučanu kiselinu kojom se razgrađuju životinjske bjelančevine, dok je kod biljojeda želučana kiselina vrlo slaba. Čovjek, kao i pas, ima žučnu vrećicu koju ovca nema, jer žuč i žučna vrećica služe za razgradnju masnoće iz hrane i nisu potrebni za probavu ugljikohidrata iz biljne hrane. Želudac male zapremine znači da smo prilagođeni jesti koncentriranu hranu u malim količinama, a želučana kiselina i žučna vrećica pokazuju da smo prilagođeni jesti bjelančevine i masnoće životinjskog porijekla. Čovjek treba namirnice bogate masnoćom i koncentrirane hranjivim tvarima, jer treba građevinski materijal za tijelo. Zato je povratak izvornoj hrani, uz izbjegavanje industrijskih prerađevina i otrovnih kemikalija, neminovan izbor za svakog čovjeka koji želi sačuvati prirodno stanje tijela - dobro zdravlje. Optimalna hrana je ona vrsta hrane za koju smo genetski prilagođeni: meso i masnoća iz riba i životinja, jaja, povrće, voće, orašasti plodovi te u određenoj mjeri punomasni mliječni proizvodi. Ovaj način prehrane zadnjih je godina sve popularniji te se pretvara u snažan pokret. Paleo, Primat, low carb i LCHF tek su neki od naziva ovog načina prehrane koji je po svom sastavu najsličniji izvornoj prehrani naših predaka. Princip je jednostavan, što više čistih prirodnih


namirnica u njihovom izvornom obliku, što manje industrijskih prerađevina sa što manje industrijskih dodataka (E-brojeva), po mogućnosti iz organskog ili domaćeg uzgoja. Ja koristim izraz LCHF što znači Low Carb High Fat, tj. manje ugljikohidrata, više masnoće. Drugim riječima to znači da ne koristimo namirnice bogate praznim kalorijama, šećerom i škrobom (slatkiši, kolači, sokovi i zaslađena pića, brašno, kruh, peciva i drugi proizvodi od žitarica i brašna, tjestenina, krumpir, bijela riža), već osnovu prehrane sačinjava prava izvorna hrana: jaja, riba, meso, zdrave prirodne masnoće (maslac, vrhnje, životinjske masti i hladno prešana ulja), povrće i voće. Koristimo i punomasne mliječne proizvode (vrhnje, kefir, jogurt, sir) te orašaste plodove i sjemenke. Nakon više desetljeća potpuno neosnovane fobije od masnoće životinjskog porijekla, koja je nastala iz neutemeljene kampanje protiv kolesterola, konačno se možemo vratiti prirodnom izvornom načinu prehrane naših predaka.

Prehrambena piramida Postoje dva razloga zašto trebamo hranu: prvo, da bismo dobili kalorije (energiju) i drugo, da bismo dobili hranjive tvari (nutrijente). Ovo dvoje nije ista stvar. Kalorije su energetska vrijednost namirnica koju dobivamo iz ugljikohidrata, masnoća i bjelančevina, a trebamo ih za proizvodnju energije u vlastitom tijelu. Kalorije ne trošimo samo ako se bavimo nekom tjelesnom aktivnošću, već ih trošimo i u stanju mirovanja i dok spavamo, jer naše tijelo treba energiju za mnogobrojne funkcije: održavanje tjelesne temperature, rad unutarnjih organa - pluća, srca, bubrega, mozga, probavnog sustava itd. Hranjive tvari su vitamini, minerali, aminokiseline iz bjelančevina i masne kiseline iz masnoća, one su esencijalni građevinski materijal za tijelo, neophodan za rad i pravilno funkcioniranje hormonalnih mehanizama i biokemijskih procesa u svim vitalnim tjelesnim


sustavima. Kalorična vrijednost pojedine namirnice ne govori ništa o njezinoj nutritivnoj vrijednosti.

Službena prehrambena piramida kaže da osnovu ljudske prehrane trebaju sačinjavati ugljikohidrati, tj. proizvodi od žitarica i škroba. Ova hrana bogata je kalorijama, ali je siromašna nutrijentima koji su građevinski materijal za tijelo. Paradoks ove prehrambene piramide je slijedeći: unoseći kalorije kroz nutritivno siromašnu hranu, kao što su kruh, tjestenina, krumpir, riža, kukuruz, žitarice i pahuljice, ne zadovoljavamo potrebe našeg tijela koje vapi za nutrijentima. Često s ovom hranom unosimo previše kalorija pa se debljamo, dok nam istovremeno nedostaju vitalni nutrijenti. Nova prehrambena piramida izrađena je po uzoru na izvornu prehranu i više odgovara ljudskoj biologiji i fiziologiji. Bazu prehrane predstavlja nutritivno bogata hrana - riba, jaja, meso, prirodne masnoće, povrće i voće. S ovim namirnicama tijelo će, uz kalorije, dobiti i sav potreban građevinski materijal neophodan za normalan rad i dobro zdravlje. Ovakva prehrana je, zbog niskog unosa šećera, vrlo korisna za naše stanice, tkiva i imunološki sustav.


Mitovi o štetnosti masnoće i kolesterola “Sljedbenici kampanje protiv kolesterola su kao tri majmuna iz japanske alegorije koji ne vide, ne čuju i ne govore.” Uffe Ravnskov Mlađe generacije odrasle su u uvjerenju da su masnoća i kolesterol opasni. Stariji, koji se još sjećaju da su kao djeca mazali svinjsku mast po kruhu, nisu uklanjali masne dijelove s mesa i jeli su slaninu kad god je bila pristupačna, odavno su se odrekli masne hrane iz straha da im se ne poveća kolesterol i začepe krvne žile. Srećom, posljednjih godina ipak dolazimo do nekih novih saznanja pa je i rasprava o masnoćama sve intenzivnija. S jedne strane nalaze se upozorenja stručnjaka o štetnosti masnoća i kolesterola uz preporuke da se masna hrana zamijeni light verzijama, dok s druge strane imamo moderne spoznaje koje potvrđuju da su masnoće zdrave, potrebne i neophodne za dobro zdravlje, a znamo i da su od pamtivijeka sačinjavale važan dio ljudske prehrane. Čemu ili kome vjerovati? Rekla bih prvenstveno zdravom razumu, prirodi, ali i modernoj znanosti. Prirodne masnoće životinjskog porijekla nikada nisu bile opasne za čovjeka, već su tisućama godina sačinjavale važan dio njegove prehrane. One su neophodne za normalan razvoj i funkcioniranje ljudskog organizma. U novije su vrijeme brojni znanstvenici, liječnici i novinari širom svijeta pretraživali svu pristupačnu znanstvenu literaturu i nisu našli nikakvih ozbiljnih znanstvenih dokaza o štetnosti zasićenih masnoća životinjskog porijekla, niti o opasnosti kolesterola. Upozorenja o štetnosti masnoće i kolesterola temelje se na neosnovanim mitovima i zabludama iz druge polovice 20. stoljeća. Moderna istraživanja pokazala su da su zapravo industrijski obrađivana biljna ulja i margarini ti koji su vrlo štetni za zdravlje, dijelom zbog prevelike količine inflamatornih omega-6 masnih kiselina, dijelom zbog procesa hidrogeniziranja (očvršćivanja) koji se dobiva brutalnom manipulacijom ovih ulja na molekularnoj razini, kao i


zbog sadržaja raznih kemikalija koje se koriste u procesu rafiniranja ulja. Zasićene masne kiseline su masnoće uglavnom životinjskog porijekla kojih prirodno ima u mesu, jajima, svinjskoj masti, maslacu, siru, vrhnju i drugim mliječnim proizvodima, kao i u kokosovom ulju. Ove su namirnice također bogate kolesterolom, posebice žumanjak. Osobito su važne za mozak i nervni sustav. Preko 60% ljudskog mozga sastoji se od masnoće, ali ne od onih vrsta kakve nalazimo u margarinu ili sojinom i suncokretovom ulju, nego od zasićenih masnih kiselina kakve nalazimo u hrani životinjskog porijekla. Nažalost, posljednjih nekoliko desetljeća neutemeljene fobije od masnoće dovele su do toga da većina ljudi pati od nedostatka masnoće u organizmu, s čime se slaže sve više liječnika i znanstvenika. Zasićene masnoće i kolesterol važne su komponente zdrave stanične stjenke (ovojnice ljudskih stanica). Zasićene masnoće daju staničnoj stjenci optimalnu čvrstoću, a bez kolesterola bi se milijarde naših stanica pretvorile u želatinoznu masu. Za razliku od višestruko nezasićenih masnoća (npr. onih iz biljnih ulja), zasićene masnoće ne oksidiraju tako lako jer imaju vrlo stabilnu molekularnu strukturu. Usput rečeno, arterosklerotski plak (naslage na krvim žilama) sastoji se uglavnom od višestruko nezasićenih masnoća i to onih oksidiranih. Zasićene masnoće sadrže vitamine A i D koji su važni za vid, kožu, sluznice, kosti, normalan rad srca i psihičku ravnotežu. Imunološki (obrambeni) sustav funkcionira bolje ukoliko unosimo dovoljno zasićenih masnoća, a one su potrebne i za razvoj i bolji kapacitet pluća te smanjenje rizika od upala. One štite i jetru i snižavaju razinu lipooksigenaze u krvi, jednog od čimbenika srčano-žilnih bolesti. Smanjenim unosom zasićenih masnoća, nemoguće je dobiti dovoljno vitamina topivih u mastima (A, D, E, K). Mnoštvo hranjivih tvari iz povrća ne možemo iskoristiti ako se povrće ne pripremi s masnoćama i to onim zasićenim, jer samo zasićene masnoće imaju


sposobnost da se odupru djelovanju visokih temperatura i time ne oksidiraju. Osim toga, masnoća nam osigurava dugotrajnu izdržljivost, ne dovodi do nedostatka energije te od svih makronutrijenata daje najbolju sitost. Kolesterol i zasićene masnoće okrivljeni su za uzrokovanje srčanožilnih bolesti, no sve se više liječnika i znanstvenika slažu d a j e ovo bilo neosnovano. Kolesterol nije štetan, on je važna i potrebna tvar za ljudsko tijelo. Potreban je za proizvodnju hormona, za popravak oštećenih stanica tijela te za jačanje imunološkog sustava organizma. Kolesterol je građevinski materijal za hormone koji imaju cijeli niz važnih funkcija u tijelu kao npr. da djeluju protiv stresa i štite protiv srčano-žilnih bolesti. Kolesterol čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u tijelu, a oni opet nastaju zbog prekomjerne konzumacije šećera i drugih rafiniranih ugljikohidrata te industrijski obrađenih biljnih ulja i masnoća u kojima prevladava inflamatorna omega-6. Majčino mlijeko obiluje kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar, jer upravo novorođenčad i mala djeca trebaju hranu bogatu kolesterolom radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava i mnogih drugih funkcija u tijelu. Hrana bogata prirodnim masnoćama čovjekova je izvorna hrana. Prirodne masnoće nikada nisu bile štetne za ljudsko zdravlje, one ne uzrokuju ni bolest ni debljanje. Ono što je štetno je nova, rafinirana, industrijski prerađena hrana, puna manipuliranih biljnih ulja i transmasnoća, kemijskih dodataka, modificiranog škroba, šećera i njegovih jeftinih zamjena: škrobnog, glukoznog, fruktoznog i kukuruznog sirupa. Suvremena znanstvena istraživanja nude nebrojene dokaze d a j e ta nova hrana izravni uzročnik civilizacijskih bolesti zapadnog svijeta: debljine, dijabetesa tipa 2, srčano-žilnih bolesti (začepljenja žila, srčanog i moždanog infarkta), autoimunih bolesti, alergija i mnogih vrsta raka.


Ali zašto nas onda stručnjaci već desetljećima savjetuju da ne jedemo masno? Nažalost, ne živimo u humanitarnom, nego u ekonomskom društvu koje se zasniva na profitu, a industrija hrane i lijekova, kao i sve ostalo, dio su tog ekonomskog društva u kojem proizvođači gledaju na to što im se više isplati, a ne na to što je za nas potrošače zdravije. K tome i državne službe zadužene za prehranu i zdravlje, prvenstveno štite industriju, umjesto nas. Strah od visokog kolesterola potencira i farmaceutska industrija, a kako i ne bi kada su najprodavaniji lijekovi na svijetu statini, sredstva za snižavanje kolesterola. Kampanja protiv kolesterola zapravo je jedna od najvećih prijevara 20. stoljeća.

Kampanja protiv kolesterola — najveća prijevara 20. stoljeća Jedan od mnogih medicinskih autoriteta koji otvoreno progovaraju o neutemeljenosti kampanje protiv kolestrola je Uffe Ravnskov, doktor medicine i docent iz Lunda (Švedska) koji se preko trideset godina bavi istraživačkim radom na području kolesterola i zasićenih masnoća. Objavio je veliki broj znanstvenih radova, od kojih se mnogi mogu pročitati na njegovoj web stranici The Cholesterol Mytsvii (Mitovi o kolesterolu). Objavio je i više knjiga, a neke od njih i na engleskom: The Cholesterol Myths: Exposing the Fallacy That Saturated Fat and Cholesterol Cause Heart Disease (Mitovi o kolesterolu: Razotkrivanje zablude da zasićene masti i kolesterol izazivaju srčane bolesti) iz 2001. i Fat and Cholesterol are Good for You (Masnoće i kolesterol su zdravi) iz 2009. Centralna ideja njegovog rada je da nema, niti je ikada bilo, znanstvenih dokaza da su kolesterol i zasićene masnoće štetni za zdravlje. Uffe Ravnskov nije jedini koji se bavi ovim pitanjima. Brojni znanstvenici, liječnici i profesori iz raznih dijelova svijeta surađuju kroz udrugu THINCS The International Network of Cholesterol Skeptics viii (Međunarodna mreža skeptika po pitanju kolesterola) kako bi


informirali svoje kolege i javnost o tome da hipoteza o kolesterolu nije znanstveno utemeljena. Slijede zaključci do kojih su Ravnskov i kolege došli nakon temeljitog pretraživanja znanstvenih radova. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) glavni je argument protiv uporabe zasićenih masnoća to da njihov unos podiže razinu kolesterola u krvi. Međutim, desetak kontroliranih studija pokazalo je da čak ni unos zasićenih masnoća koji dva do pet puta nadmašuje granicu koju je uspostavio WHO, uopće nema utjecaja niti na ukupni kolesterol niti na LDL kolesterol (tzv. loš kolesterol). Najniža razina kolesterola zabilježena je kod afričkog urođeničkog plemena Masai čija se prehrana sastoji 80 do 90% od mesa i mlijeka. Čak i kada bi zasićene masnoće imale utjecaja na porast razine kolesterola, to bi bio sporedan učinak. Glavno je pitanje da li pretjerana konzumacija zasićenih masnoća izaziva srčano-žilne bolesti, a za to ne postoji nikakav znanstveni dokaz. Najmanje trideset znanstvenih studija provedenih na više od 300 000 ispitanika pokazalo je da pacijenti koji su preboljeli infarkt nisu prehranom uzimali ništa više zasićenih masnoća od zdravih osoba u kontrolnim skupinama. Najmanje je deset studija pokazalo da su pacijenti koji su imali moždani udar čak jeli manje zasićenih masnoća od zdravih osoba u kontrolnim skupinama. Osim toga, studije provedene na mrtvim osobama pokazale su da su ljudi koji su jeli minimalne količine zasićenih masti imali začepljenje ili ovapnjenje žila u istoj mjeri kao i oni koji su trošili puno zasićenih masti. Ni jedan kontrolirani klinički pokus nije uspio smanjiti smrtnost od srčano-žilnih bolesti samim smanjenjem unosa zasićenih masnoća kod pacijenata. Hipoteza da visoki kolesterol dovodi do srčanog infarkta nema znanstvene podloge. Studije na mrtvim osobama pokazale su da su ljudi s niskim kolesterolom imali začepljene žile u jednakoj mjeri kao i oni s visokim kolesterolom. Visoki kolesterol mogao se pokazati kao faktor rizika kod mladih muškaraca i muškaraca srednje dobi, ali ne u svim


studijama, ne kod ženskih osoba i ne kod starijih osoba, a više od 90% infarkta pogađa upravo osobe starije od 65 godina. Snižavanje kolesterola pomoću starijih medicinskih preparata nije uspjelo smanjiti smrtnost od srčanog infarkta. Noviji preparati, statini, mogu u maloj mjeri sniziti smrtnost, ali samo kod muškaraca s visokim rizikom za srčano-žilne bolesti. Učinak je sporedan i ne ovisi o smanjenju kolesterola. Osim toga, statini imaju mnoge nuspojave, kao što su poteškoće s mišićima, oštećenje jetre, zatajenje bubrega, dijabetes, depresiju, gubitak pamćenja, impotenciju, oštećenja živaca, čak i rak. Također su otrovni za placentu (posteljicu) i fetus i mogu dovesti do spontanog pobačaja ili teških deformacija. Kampanja protiv kolesterola dovela je do smanjenog unosa zasićenih masnoća i povećanog unosa ugljikohidrata, a istovremeno se proširila epidemija debljine i dijabetesa (šećerne bolesti), danas najozbiljnijih prijetnji zdravlju ljudi u zapadnim zemljama. Zbog straha od masnoća, medicinski autoriteti preporučuju dijabetičarima prehranu bogatu ugljikohidratima, iako su brojne kontrolirane studije pokazale d a j e za njih bolja i zdravija prehrana bogata masnoćama i siromašna ugljikohidratima. Usprkos nebrojenim proturječnim rezultatima, kampanja protiv kolesterola traje već desetljećima pa se na kraju doista moramo upitati kako je moguće da se cijeli svijet uspjelo uvjeriti u štetnost masnoća i kolesterola, usprkos potpunom nedostatku znanstvene podrške? Nije to ni tako teško ako predvodnici kampanje protiv kolesterola jednostavno ignoriraju kontroverzne studije ili ih citiraju tako da čitatelj dobije dojam da one podupiru hipotezu o kolesterolu, premda to nije istina. Lako je kada se bijelo prikazuje crnim, kada se zanemaruje sve što ukazuje na suprotnost, kada se preuveličavaju beznačajni znanstveni rezultati, kada se zanemaruju i omalovažavaju znanstvenici kritičari te kada se u znanstvenim časopisima objavljuju ispravljeni rezultati


studija. Osim toga, znanstvenici koji su pristalice ove kampanje, mogu računati, najblaže rečeno, na neograničenu financijsku podršku prehrambene i farmaceutske industrije.

Kolesterol-neprijatelj ili prijatelj? Kolesterol je molekula slična molekuli masne kiseline i toliko je važna za normalan rad organizma da sve stanice u tijelu imaju vlastitu sposobnost stvarati kolesterol. Potreba za kolesterolom izuzetno je velika pa, kada ga stanice ne mogu proizvesti dovoljno, u proizvodnji kolesterola pomaže jetra. U našem tijelu proizvodi se tri do pet puta više kolesterola nego što ga unesemo hranom! Ako hrana sadrži premalo kolesterola, povećava se vlastita proizvodnja. Jedemo li puno kolesterola, proizvodnja se u stanicama smanjuje. Tijelo treba kolesterol za razne funkcije i proizvodi ga upravo onoliko koliko mu je potrebno. Kolesterol je važan za zdravo funkcioniranje mozga i štiti od depresije. Djeluje kao snažan antioksidans i čak nas štiti od raka. Bez kolesterola naša koža nije u stanju sintetizirati vitamin D iz sunčevog svjetla. S premalo kolesterola naše tijelo ne može stvarati nove stanice, a ne uspijeva ni dovoljno brzo obnavljati stare, što dovodi do ubrzanog starenja. Osim što je građevinski materijal za tijelo, kolesterol se u tijelu koristi za sintezu hormona potrebnih za borbu protiv stresa. Upravo je ovo objašnjenje zašto stres podiže razinu kolesterola u krvi - jer ga trebamo više da bi se tijelo nosilo s povećanim zahtjevima. Stariji ljudi imaju više kolesterola jer je za vrijeme njihovog životnog vijeka nastalo više staničnog oštećenja u odnosu na mlađe osobe, zbog toga njihov kolesterol nije pametno snižavati lijekovima. Usput rečeno, ljudi s višom razinom kolesterola žive dulje od ljudi s nižom razinom kolesterola u krvi. Kolesterol između ostalog izgrađuje i stabilizira stanične stjenke, tj. opnu koja štiti sve stanice našeg tijela. Prema novijim istraživanjima


upravo je stjenka glavni dio stanice koji komunicira izmjenu tvari i informacija između stanice i njenog okruženja. Kolesterol je i glavni sastojak žuči koja je potrebna za probavu masnoća, ali i svih vitamina topivih u mastima. Kolesterol predstavlja predstadij potreban za proizvodnju hormona kao što su kortizol, D-vitamin (koji je zapravo hormon važan za mnoge procese u organizmu) te sva tri spolna hormona testosteron, estrogen i progesteron. Nadalje, kolesterol se koristi za izgradnju živčanih vlakana i prenošenje živčanih impulsa te za jačanje imunološkog sustava organizma. Bez kolesterola čovjekov mozak ne može funkcionirati. Kemijski procesi koji stvaraju živčane impulse trebaju kontinuiranu lokalnu produkciju molekula kolesterola. Zbog toga je upravo mozak organ koji sadrži najveću količinu ove važne molekule. Kolesterol je potreban za normalnu funkciju receptora serotonina (supstance u mozgu od koje se dobro osjećamo) te se niska količina kolesterola povezuje s agresivnošću i nasilnim ponašanjem, depresijom i poremećajima samodestrukcije. Dalje, kolesterol sudjeluje u popravku oštećenih stanica tijela te čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u organizmu. Kolesterol je također važan za održanje zdravlja crijevne stjenke pa prehrana s malom količinom kolesterola (npr. veganska prehrana) može dovesti do nastanka propusnosti crijevne stjenke i drugih crijevnih problema. Bez kolesterola nema života. Jaje, koje je začetak života, namirnica je najbogatija kolesterolom. Potrebno je, naime, mnogo kolesterola da bi se stvorilo jedno živo toplokrvno biće. Majčino mlijeko posebno je bogato kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar. Zašto? Zato što upravo novorođenčad i male bebe trebaju hranu bogatu kolesterolom radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava te mnogih drugih funkcija u tijelu.


Kolesterol je prirodna tvar i naše tijelo regulira vlastitu količinu proizvodnje kolesterola do optimalne razine gdje unos kolesterola hranom predstavlja samo manji dio potrebne količine ove tvari. Zato je pokušaj da se izvana intervenira na količinu kolesterola u krvi sasvim nebiološki i nelogičan. Nažalost, statini se prodaju i bolesnima i zdravima iako nema dokaza da snižavanje kolesterola u krvi jamči bolje zdravlje. Još je manje dokaza o eventualnim prednostima ovog lijeka u odnosu na nuspojave koje izaziva. Najveću korist od ovog lijeka nemaju pacijenti, nego industrija lijekova, među Amerikancima podrugljivo prozvana Big Pharma, koja jedina dobro profitira na mitu o kolesterolu. Statini su najprodavaniji lijekovi na svijetu, a profit se broji u stotinama milijuna dolara. K tome se statini ne prodaju kao npr. antibiotici, tek za kraću uporabu, već se troše doživotno.

Tumačenje vrijednosti “masnoće u krvi” Što je zapravo „masnoća u krvi” ili „kolesterol u krvi”? Kolesterol se transportira putem krvi kako bi došao do stanica koje ga trebaju. Ovaj transport se odvija u određenim „paketima” koji se nazivaju lipoproteini: VLDL (u nalazima se naziva trigliceridi), LDL i HDLix. Ukupna vrijednost ovih paketa daje ono što se naziva „ukupan” kolesterol. Dr. Andreas Eenfeldt, švedski liječnik i autor knjige Matrevolutionen (Prehrambena revolucija), kaže da nam vrijednost ukupnog kolesterola zapravo ne govori puno o eventualnom riziku za razvoj bolesti, već nas upućuje da je potrebno gledati preraspodjelu kolesterola po vrstama, tj. „paketima”. Evo kako prema dr. Eenfeldtu možemo sami protumačiti svoje nalaze kolesterola: Trigliceridi: niska vrijednost je dobra (ispod 1,7 jedinica). Razina iznad 1,7 je znak metaboličkog sindromax i znači povišen rizik za


srčane bolesti. Visoka vrijednost obično ovisi o pretjeranom unosu ugljikohidrata. Trigliceridi ne dolaze od masnoća koje jedemo, već) nastaju u jetri od šećera koji nije iskorišten za energiju. Izvor ovog šećera je sva hrana bogata ugljikohidratima, osobito šećer i bijeloj brašno. Većina ljudi koji se hrane prema LCHF načelima imaju nisku vrijednost triglicerida. HDL: Visoka vrijednost je dobra jer ovo je dobar, zaštitni kolesterol. Niske vrijednosti pokazuju rizik od srčanih bolesti. Razina ispod 1,0 (muškarci) i ispod 1,3 (žene) pokazatelj je metaboličkog sindroma. Unos zasićenih masnoća podiže HDL, unos ugljikohidrata ga snižava. Većina onih koji se hrane po načelu LCHF imaju visoke vrijednosti HDL-a. LDL: preporuča se vrijednost ispod 3,0 jedinice, ali ovo nije tako jednostavno procijeniti budući da postoje LDL čestice raznih veličina, gdje su male guste čestice opasne, a velike prozračne nisu. Niska vrijednost triglicerida i visoka vrijednost HDL-a, što je oboje dobro, ukazuju da su LDL čestice velike i prozračne i u tom slučaju veća vrijednost LDL-a ne predstavlja rizik. Međutim, visoka vrijednost triglicerida i niska vrijednost HDL-a ukazuju na to da su LDL čestice male i opasne, da lako oksidiraju pa je u tom slučaju visoki LDL - loš. Ukupni kolesterol/HDL: ovaj omjer govori puno više nego vrijednost ukupnog kolesterola. Ako je zaštitni HDL kolesterol visok, tada će i ukupna vrijednost biti viša, što je u tom slučaju samo dobro. Ako je omjer ukupnog kolesterola i HDL ispod 6 - to je dobro, ispod 5 još bolje, a ispod 4 - odlično. Npr. ako je ukupni kolesterol 8, a HDL je 2, omjer je 8:2 = 4, što je odlično. No ako je ukupni kolesterol 8, a HDL samo 1, tada je omjer 8:1 = 8, što je loše.xi Velike, prozračne, neopasne LDL čestice i zaštitni HDL povećavaju se od zasićenih masti u prehrani. Male guste opasne LDL čestice i trigliceridi koji su opasni, povećavaju se od ugljikohidrata u prehrani. Dakle, vrijednost ukupnog kolesterola ne pokazuje baš ništa, a ipak


većina liječnika već kod blago povišenog ukupnog kolesterola “pacijentima” preporučuje prehranu s manje zasićenih masnoća koja podrazumijeva više ugljikohidrata. Ovakva prehrana može dovesti do smanjenja dobrih LDL čestica, smanjenja zaštitnog HDL-a i povećanja štetnih triglicerida, što sve skupa može pokazati niži ukupni kolesterol, a da to ustvari znači povećan rizik za srčane bolesti. Ovo je poznato među znanstvenicima koji se bave pitanjima kolesterola, ali su službene prehrambene preporuke ipak potpuno obrnute - savjetuje nam se da jedemo manje masnoće i više ugljikohidrata. Možda zato jer je teško priznati i sebi i drugima da se svih ovih godina bilo u krivu?

Dobre i loše masnoće Često se priča o kvaliteti masnoće pa čujemo da postoje one „dobre” i one „loše”. Sigurno ste čuli da su biljna ulja zdrava, a masnoće životinjskog porijekla štetne? Zapravo je obrnuto. Da bismo shvatili razliku potrebno je znati ponešto o kemiji masnoća. Masnoće ili lipidi su organski spojevi netopivi u vodi. Sastoje se od određenog broja masnih kiselina, a masne kiseline se uglavnom sastoje od atoma ugljika i vodika udruženih u lance raznih duljina. Ako je odnos između atoma ugljika i vodika ispravan, tj. sve raspoložive veze ugljika su popunjene ili zasićene atomima vodika, kažemo da su masne kiseline zasićene. Struktura im je pravilna i ravna te molekule tijesno prianjaju jedne uz drugu zbog čega su ove masnoće na sobnoj temperaturi u krutom stanju. Zasićene masnoće prevladavaju u hrani životinjskog porijekla, u maslacu, svinjskoj masti, vrhnju i masnoćama koje se prirodno nalaze u punomasnim mliječnim proizvodima, mesu, peradi i jajima te u tropskim uljima kao što su kokosovo i palmino ulje. Prevladavaju također u majčinom mlijeku, a naše tijelo samo proizvodi zasićene masnoće iz ugljikohidrata. Ove masnoće su zbog svoje zasićenosti vrlo stabilne pri visokim temperaturama, zato su pogodne za pripremu hrane.


Zasićene masne kiseline Osim zasićenih, postoje i nezasićene masnoće. To znači da nekim masnim kiselinama nedostaju dva ili više atoma vodika. Kod jednostruko nezasićenih masnih kiselina nedostaju dva atoma vodika pa su radi toga dva atoma ugljika povezani dvostrukom vezom. Zbog dvostruke veze ove su molekule zakrivljene i ne prianjaju jedna uz drugu na isti način kao u zasićenim masnoćama. Zato su ove masnoće na sobnoj temperaturi u tekućem stanju, dok ohlađene poprimaju nešto krući oblik. Prevladavaju u maslinovom ulju, avokadu i orašastim plodovima, ali se u velikim količinama nalaze i u hrani životinjskog porijekla. Relativno su stabilne pri višim temperaturama, što znači da su pogodne za zagrijavanje do srednje visokih temperatura.

Nezasićene masne kiseline


Višestruko nezasićene masne kiseline imaju dvije ili više dvostrukih veza među atomima ugljika jer im nedostaju četiri ili više atoma vodika. Zbog dvostrukih veza ove su molekule zakrivljene i ne mogu prianjati jedna uz drugu, radi toga su ova ulja u tekućem stanju i kad su ohlađena. Višestruko nezasićene masnoće prevladavaju u uljima kao što su suncokretovo, sojino, kukuruzno i slična biljna ulja. Višestruko nezasićene masne kiseline vrlo su nestabilne molekule. Nedostaju im atomi vodika pa ih pokušavaju “ukrasti” od drugih molekula koje se nalaze u blizini. Kaže se da oksidiraju, tj. ulja postaju užegla. Ovo predstavlja razgradnju molekula i stvaranje slobodnih radikala što sve pogoduje razvoju raznih bolesti i bolesnih stanja. Zbog svega toga višestruko nezasićena ulja treba koristiti vrlo pažljivo, ne smije ih se nikada zagrijavati i treba ih čuvati u hladnjaku. Dakle, za pripremu hrane najsigurnije je koristiti zasićene masti poput maslaca, svinjske masti i kokosovog ulja. Također su dobre i druge životinjske masti, npr. pileća, guščja, pačja i goveđa mast. Maslinovo ulje se može koristiti za kuhanje na nižim temperaturama, kao i za “hladnu” upotrebu u salatama. Hladno prešana ulja bogata nezasićenim masnim kiselinama, poput lanenog, sezamovog i makadamijinog, mogu se koristiti u malim količinama, ali se ne smiju zagrijavati. Treba ih čuvati u malim, tamnim bocama u hladnjaku da se spriječi njihova oksidacija. Ulja koja treba izbjegavati su industrijski obrađena rafinirana ulja u kojima prevladavaju višestruko nezasićene masne kiseline kao što su sojino, suncokretovo, repičino i kukuruzno ulje te sve mješavine koje se prodaju pod nazivom jestivo ulje. Ova su ulja u procesu proizvodnje podvrgnuta visokim temperaturama radi čega su užegla i opasna. Svakako treba izbjegavati industrijski proizvedene neprirodne masnoće, poput margarina koji se dobiva hidrogenacijom (očvršćivanjem) biljnih ulja. Da bi se od tekućih ulja dobilo stvrdnuto mazivo, provode se brutalne promjene na molekulama ovih ulja te nastaju trans-masnoće ili druge vrste masnoća s promijenjenim molekulama koje su neprirodne i


našem tijelu neprepoznatljive. Osim toga, za ove se kemijske reakcije kao katalizatori koriste mnoge opasne kemijske tvari čiji se ostaci nalaze i u gotovom proizvodu. Osim u margarinu, hidrogenizirana (očvrsnula) biljna ulja nalaze se u industrijski proizvedenim pecivima, keksima, kolačima, sladoledu, čipsu, mnogim vrstama čokolade i brojnim industrijskim prerađevinama.

Omega-3, omega-6 i eikosanoidi Omega-3 i omega-6 su višestruko nezasićene masnoće od kojih su neke vrste za nas esencijalne. To podrazumijeva da ih trebamo za određene funkcije u tijelu i da ih ljudsko tijelo ne može proizvesti pa ih zato moramo unositi, hranom. Omega-3 i omega-6 predstavljaju dvije obitelji masnoća u kojima postoji više podvrsta koje se razlikuju po duljini lanaca molekula masnih kiselina. Ove masne kiseline igraju presudnu ulogu za zdravlje zbog toga što upravljaju hormonalnim sustavom eikosanoida. Ovaj hormonalni sustav upravlja cijelim metabolizmom jer nadzire, izravno ili neizravno, inzulin i druge endokrine hormone (glukagon, kortizol, adrenalin i druge) te njihovim posredovanjem i sve vitalne tjelesne sustave, tj. biokemijske procese u tim sustavima. Eikosanoidi su podijeljeni u dvije grupe, tzv. dobre i loše, ali su i loši korisni i potrebni ako djeluju u međusobnoj ravnoteži s dobrima. Oni imaju suprotno djelovanje pa dobri eikosanoidi djeluju protuupalno i općenito održavaju dobro zdravlje i jak imunitet, dok loši izazivaju upale radi zaštite od ozljeda i potrebni su kod velikih tjelesnih i mentalnih napora u kratkim intenzivnim periodima. EPA (eikosapentaenska kiselina), masna kiselina iz obitelji omega3, upravlja grupom dobrih eikosanoida, pa tako djeluje protuupalno, štiti srce i žile i općenito dobro zdravlje, ali samo dok se AA (arahidonska


kiselina) iz obitelji omega-6, koja upravlja lošim eikosanoidima i izaziva upale, nalazi u manjoj mjeri. I jedna i druga grupa su neophodne, ali problem nastaje kad loši eikosanoidi prevladavaju nad dobrim, tj. kad kroz prehranu unosimo više omega-6 nego omega-3 masnoća. Kako omega-3 i omega-6 konkuriraju istim metaboličkim putovima, tj. koriste isti enzim delta-6dehidro-genazu, tako pretjerani unos omege-6 dovodi do nedostatka omege-3 i dobrih eikosanoida pa se normalni upalni procesi kojima upravljaju loši eikosanoidi pretvaraju u kronične upalne procese i dovode do srčano- žilnih i drugih kroničnih bolesti. AA, koja upravlja lošim eikosanoidima, nastaje iz LA (linolne kiseline) koja prevladava u biljnim uljima, margarinu, žitaricama, orašastim proizvodima i sjemenkama. EPA koja upravlja dobrim eikosanoidima, također je potrebna za proizvodnju DHA (dokosapentaenske kiseline) koja izgrađuje stanične membrane mozga i nervnog sistema. No EPA i DHA nalaze se samo u hrani životinjskog porijekla i to u plavoj ribi, mesu pašnih životinja i jajima slobodnih kokoši. EPA se teoretski može dobiti iz svog biljnog “predstadija” ALA (alfalinolenska kiselina), kojom su npr. bogate lanene sjemenke, ali iz ovog oblika čovjek može proizvesti samo vrlo mali postotak EPA. U prošlosti, dok su ljudi jeli pravu izvornu hranu, dobivali su dovoljno EPA i DHA iz ribe, mesa pašnih životinja i jaja slobodnih kokoši, a omjer omege-6 i omege-3 bio je 1:1, tj. dobivali su jednaku količinu jedne i druge. U drugoj polovici 20. stoljeća značajno se povećala konzumacija biljnih ulja, margarina i žitarica pa je taj omjer danas 20:1, tj. hranom se unosi dvadeset puta više omege-6, nego omege-3. Podsjećam, upravo je u tom razdoblju došlo do naglog širenja srčano-žilnih bolesti, dijabetesa i raka. Uloga omege-6 i omege-3 vrlo je složena zbog njihovog djelovanja na hormonalni sustav eikosanoida pa je pravilan omjer između njih neizmjerno važan. Omega-6 i omega-3, preko loših i dobrih


eikosanoida, imaju suprotne funkcije. Omega-6 preko loših eikosanoida potiče upalne procese i zgrušavanje krvi. To su normalni tjelesni procesi, ali postaju štetni kad se pretvore u kronične. Omega-3 preko dobrih eikosanoida zaustavlja upalne procese i rastvara krvne ugruške. Nedostatak omege-3 u konvencionalnim namirnicama te pretjerani unos omege-6 iz žitarica i biljnih ulja, dovodi do prevladavanja loših eikosanoida i stvaranja kroničnih upalnih procesa koji su uzročnik upalnih bolesti. Kronične upale na arterijama dovode do začepljena žila i srčano-žilnih bolesti. Pravilan omjer između omege-3 i omege-6 nije važan samo za zdravo srce i žile, nego i za općenito tjelesno i psihičko zdravlje i imunitet. Čak je važan i za postizanje i održavanje normalne tjelesne težine, jer smanjuje signale u tijelu koji stvaraju masne zalihe, a poboljšava i osjetljivost prema inzulinu čime se smanjuje rizik od dijabetesa. Hormoni inzulin i glukagon usko su povezani s djelovanjem eikosanoida. Inzulin potiče loše eikosanoide tako što pomaže da se iz LA stvara AA, dok glukagon potiče dobre eikosanoide i stimulira proizvodnju EPA iz njenog predstadija ALA. No glukagon jedino može djelovati u odsustvu inzulina, jer su to dva hormona sa suprotnim djelovanjem. To znači da glukagon ne može djelovati ako se prehranom unosi previše šećera i škroba koji potiču izlučivanje inzulina. Šećer i škrob također imaju svoju ulogu u stvaranju upalnih procesa. Suvišne molekule šećera vežu se za različite proteine koji oštećuju stjenke krvnih žila. Ovo opetovano oštećenje na stjenkama krvnih žila pokreće upalni proces i predstavlja početak stvaranja naslaga u žilama. Zbog viška omege-6 upala postaje kronična i krv se počinje zgrušavati pa tako nastaje ugrušak koji dovodi do začepljenja žila. Nesrazmjer između omege-6 i omege-3 (pretjerani unos omege-6 i nedostatak omege-3) uz prekomjerni unos šećera i škroba, predstavlja jedan od najvećih problema moderne prehrane. Postoji samo jedan način za suzbijanje kroničnih bolesti prouzrokovanih upalnim stanjima, a to je


povratak izvornoj prehrani kojom, osim što smanjujemo unos šećera i škroba, možemo uravnotežiti unos omege-6 i omege-3. Upravo ovo je jedan od važnih koncepata LCHF prehrane: smanjuje se unos omege-6 kroz smanjenu konzumaciju žitarica, margarina i biljnih ulja, a istovremeno se povećava unos omege-3 putem ribe, mesa pašnih životinja i jaja slobodnih kokoši. Na taj način LCHF prehrana uspostavlja ravnotežu između eikosanoida čime se usklađuju i drugi hormonalni mehanizmi u tijelu. Osim toga, zbog smanjenog unosa šećera i škroba, ne dolazi do vezivanja šećera na proteine koji oštećuju krvne žile, a nizak inzulin omogućava djelovanje glukagona, koji potiče proizvodnju EPA i DHA kao i dobre eikosanoide, što sve djeluje protuupalno. Omega-3 neizmjerno je važna za ljudski mozak, koji je s obzirom na ostale parametre, ogroman u usporedbi s mozgom životinja. Možda zato što se kod čovjeka ovaj organ sastoji od 60% masnoće, od čega 10% omege-6 i 10% omege-3, i to EPA i DHA. Mozak se najintenzivnije razvija u trećem tromjesečju trudnoće i u prvih 18 mjeseci djetetova života. Pokazalo se da djeca koja boluju od ADHD i DAMP sindroma, disleksijexii i sličnih poremećaja, u mozgu imaju nedostatak omege-3. Zato je od velike važnosti da upravo trudnice i dojilje unose dovoljno omega-3 masnoće iz ribe, ulja riblje jetre i prirodnog mesa i jaja te da izbjegavaju margarine, biljna ulja i hranu od brašna. Ovakav način prehrane koristan je i za sve ostale koji žele očuvati zdravlje. Osobe s atopičnim ekcemom ili alergijama imaju premalo omege-3 u odnosu na omegu-6. Prije su djeca dobivala riblje ulje bogato omegom-3, sjećam se da sam ga i ja kao dijete primala u obliku malih crvenih kuglica. Ne znam zašto je ovo izašlo iz prakse, no ako u prehrani nije zastupljeno dovoljno ribe, posebice plave i to nekoliko puta tjedno, tada bi roditelji trebali svojoj djeci davati ulje jetre bakalara, kao npr. Green Pasture koje je dobiveno hladnom preradom.


Žitarice - dvosjekli mač čovječanstva Današnja se prehrana uglavnom temelji na žitaricama poput pšenice, zobi, ječma, raži, kukuruza i riže. Općeprihvaćena tvrdnja da su žitarice zdrava hrana još je jedan neosnovani nutricionistički mit koji se polako ali sigurno ruši. U novije vrijeme pojavljuje se sve više dokaza da prehrana temeljena na žitaricama uzrokuje cijeli niz ozbiljnih zdravstvenih problema. Sigurno se pitate, zar nisu ljudi oduvijek jeli žitarice? Ne, zapravo ih jedu tek odnedavno. S poljoprivrednom revolucijom, koja je nastupila prije 5 000 do 10 000 godina i koja je čovjeku donijela novu hranu - žitarice, dogodio se veliki preokret u načinu prehrane i načinu života tadašnjih lovaca i sakupljača. Stanovništvo je ekspandiralo jer su ljudi dobili stalan izvor kalorija, sela i gradovi nicali su jer se čovjek više nije trebao seliti za hranom već ju je mogao uzgajati tamo gdje se naselio. Ovo zvuči prilično dobro, zar ne? Više hrane i trajno sklonište! Da, ali dogodilo se i nešto drugo. Antropologija nam kaže d a j e , otkako smo počeli uzgajati žitarice, došlo do smanjenog rasta i životnog vijeka čovjeka. Došlo je do povećanja smrtnosti dojenčadi, infektivnih bolesti, nedostatka željeza, poremećaja kostiju i zubnog karijesa. Istraživanja su pokazala da je čak došlo do smanjenja mozga. Ukratko, poljoprivrednici više nisu bili tako zdravi i otporni kao lovci i sakupljači. Isti geni, isti homo sapiens, ali različita hrana, velikom dijelu populacije donijeli su lošije zdravlje. No to je bila tek naznaka problema koje će žitarice donijeti čovječanstvu. Drugi veliki preokret u načinu prehrane i načinu života ljudske populacije dogodio se s industrijskom revolucijom. Odjednom je postala pristupačna prerađena rafinirana hrana, šećer, bijelo brašno i biljna ulja. Ljudi su prestali obrađivati zemlju i uzgajati životinje, počeli su raditi u tvornicama i kupovati hranu. Najstrašniji preokret dogodio se ne tako


davno, krajem 70-ih i počekom 80-ih godina, kada su stručnjaci proglasili da masnoća deblja, a kolesterol ubija. Ostatak priče nam je već dobro poznat: da bi izbjegli te „strašne” masnoće, ljudi su počeli jesti više hrane bazirane na žitaricama, više ugljikohidrata i procesirane hrane. Umjesto zasićenih masnoća životinjskog porijekla počela su se koristiti rafinirana biljna ulja te hidrogenizirane masti i transmasnoće. Otada se svijetom proširila epidemija debljine, dijabetesa, srčano-žilnih bolesti, autoimunih bolesti, alergija i raka. Danas dvije trećine zapadnog svijeta pati od prekomjerne tjelesne težine ili pretilosti, polovica stanovništva uzima lijekove, a stariji ljudi dnevno uzimaju najmanje tri tablete. Zar smo kao vrsta doista genetski toliko „neispravni” da se ne možemo održati živima bez tableta i liječnika? Ne, nismo genetski neispravni. Mi smo genetski još uvijek lovci i sakupljači od prije 200 000 godina, prilagođeni da jedemo hranu životinjskog porijekla bogatu mastima i bjelančevinama, samoniklo bilje, povrće i šumsko voće. Žitarice nisu izvorna čovjekova hrana i uz pomoć fosilnih nalaza moguće je dokazati d a j e poljoprivreda ljudskoj vrsti donijela slabije zdravlje. Međutim, kao jeftin i pristupačan izvor energije, žitarice su kroz noviju ljudsku povijest često predstavljale način preživljavanja i k tome su osigurale ekspanziju ljudske populacije. Zato je dr. Loren Cordain, autor knjige The Paleo Diet (Paleo dijeta), žitarice prozvao “dvosjeklim mačem čovječanstva”.

Sastav žitarica Endosperm, veći unutrašnji dio zrna žitarica, obiluje ugljikohidratima i kada konzumiramo puno proizvoda od žitarica neizbježno uzimamo previše škroba. Škrob završava kao šećer u krvi, a stalno povišeni šećer u krvi i povišeni inzulin kao njegova posljedica, dovode do prekomjerne tjelesne težine, inzulinske rezistencije, dijabetesa, srčano-žilnih bolesti i drugih modernih bolesti.


Žitarice ne sadrže vitamine A, C, D i B12, a bio-raspoloživost vitamina koje sadrže, vrlo je niska. Istovremeno, neke žitarice čak suzbijaju metabolizam vitamina. Žitarice su loš izvor kalcija te sadrže relativno puno fosfora što negativno utječe na rast kostiju, uzrokuje gubitak koštane mase i remeti metabolizam. Prehrana temeljena na žitaricama dovodi do poremećaja ravnoteže između omega-3 i omega-6 masnih kiselina, jer je sadržaj omege-3 u žitaricama nizak, a sadržaj omege-6 visok. Budući da omega-3 i omega6 koriste iste metaboličke putove, to dovodi do njihovog međusobnog natjecanja. Visoki unos omege-6 smanjuje mogućnost iskorištavanja omega-3. koje ionako prehranom unosimo premalo, a to pak može izazvati trombozu. koronarne bolesti srca, prijevremene porode, upalne procese i autoimune bolesti. Ljudske se bjelančevine sastoje od 21 aminokiseline od kojih je 9 esencijalnih, što znači da ih moramo uzimati iz hrane. Žitarice su loš izvor nekih esencijalnih aminokiselina, čiji nedostatak može dovesti do smanjenog rasta, gubitka mišićne mase i mišićne snage oslabljenog imunološkog sustava te otežanog oporavka od bolesti.

Antinutrijenti Osim što sadrže previše Škroba, žitarice su bogate antinutrijentima kao što su fitati, inhibitori enzima proteaze i alfa-amilaze, lektini i gluten. Antinutrijenti su spojevi koji ometaju apsorpciju hranjivih tvari (nutrijenata) u tijelu. Smatra se da žitarice sadrže sve ove kemikalije kako bi se zaštitile da ih ne istrijebe predatori (poput nas). Vanjska ljuska zrna žitarice (npr. pšenice, raži, zobi ili ječma), kao i zrna mahunarki (npr - suhog graha i slanutka), sadrže fitinsku kiselinu koja se u našem probavnom sustavu veže za minerale, pa ih organizam ne može iskoristiti. Na taj način fitinska kiselina sprječava apsorpciju, tj. iskorištavanje kalcija, magnezija, željeza, bakra i cinka u našem tijelu.


Ovo su vrlo važni minerali koji sudjeluju u vitalnim funkcijama organizma i njihov nedostatak dovodi do mnogih bolesti, npr. smanjenja koštane mase. Minerali, osobito kalcij, potrebni su za razgradnju hrane, zato u nedostatku dostupnog kalcija iz hrane, tijelo oduzima kalcij iz kostiju i zuba. Ukoliko jedemo hranu koja, ne samo da ne unosi minerale u naše tijelo već nam “krade” i one koje imamo, kosti postaju porozne, a zubi podložni kvarenju. Iz bijelog brašna i šećera uklonjeni su svi minerali, a neobrađeno sjemenje i zrnje, kao i cjelovite žitarice, otimaju našim kostima i zubima minerale pa tako doprinose stvaranju osteoporoze, karijesa i drugih zdravstvenih problema. Nedostatak željeza uzrokuje anemiju, povećava sklonost infekcijama, prenatalni mortalitet te smanjuje mentalni razvoj kod djece. Nedostatak cinka može utjecati na zaustavljanje rasta, smanjenu aktivnost jajnika i testisa te zakašnjeli početak puberteta. Lektini su u žitaricama glavni antinutrijenti. Sastoje se od široke skupine bjelančevina koje koriste svaku priliku da se vežu na molekule koje sadrže ugljikohidrate. Različite žitarice sadrže nekoliko različitih lektina. Gotovo svaka stanica tijela i svaki izvanstanični element može se vezati na lektine što može dovesti do štetnih reakcija. Lektini su toplinski stabilni i otporni na razgradnju u probavnom sustavu, vežu se na stanice crijevne sluznice što izaziva oštećenja i promjene na stanicama. Ovo ometa probavu i apsorpciju hranjivih tvari te dovodi do promjena bakterijske flore, imunološkog stanja i propusnosti crijeva. Povećana propusnost crijeva olakšava prolaz lektinima, kao i nerazgrađenim i djelomično razgrađenim bjelančevinama, u krvotok i limfu. Konzumacijom žitarica, koncentracija ovih neželjenih uljeza postaje previsoka što negativno utječe na zdravlje. Pšenični lektini, na primjer, izazivaju povećanje gušterače, smanjenje timusa (prsne žlijezde), smanjeno lučenje inzulina te inhibiciju stanične diobe. Mnogi miješaju pojmove gluten, gliadin, lektin i WGA (aglutinin iz pšenične klice). Gluten je izvedenica iz latinskog i znači ljepilo. I jest


ljepljiv. To je mješavina pohranjenih biljnih bjelančevina prolamina i glutelina. U pšenici, prolaminska je bjelančevina gliadin, a glutelinska glutenin. U drugim se žitaricama nalaze druge vrste prolamina i glutelina. Dakle, kod različitih žitarica postoje različite kombinacije glutena i njegovih komponenti. U laičkoj interpretaciji pod pojmom gluten najčešće se misli na gliadin iz pšenice. Međutim, postoje različite vrste gliadina pa priča o glutenu i nije baš tako jednostavna. Uglavnom, može se reći da gluten i lektini izazivaju iste probleme i poznati su uzročnici brojnih autoimunih bolesti. Također, preko autoimunoloških putova i opioidnih receptora u mozgu, sve češće se znanstveno povezuju i s mentalnim bolestima kao što su ADD, ADHD, autizam, epilepsija, shizofrenija i depresija.

Žitarice možemo jesti samo ako su pravilno pripremljene Istraživanja tradicionalnih kultura su pokazala da narodi koji su u prehrani koristili žitarice, najprije su ih namakali, proklijavali i/ili fermentirali kako bi iz njih uklonili antinutrijente. Namakanjem žitarica omogućuje se da enzimi i lakto-bakterije razgrade i neutraliziraju fitinsku kiselinu. Namakanje u toploj vodi također neutralizira inhibitore enzima (spojevi koji blokiraju rad enzima veoma važnih za pravilnu probavu hrane) koji se nalaze u svim žitaricama, pa se njihovom neutralizacijom potiče proizvodnja brojnih dragocjenih enzima koji nam pomažu da iskoristimo puno više vitamina iz žitarica, osobito onih B skupine. Namakanje brašna u jogurtu ili kiselom mlijeku, 12 do 24 sata, neutralizira fitinsku kiselinu. Mliječna kiselina i lakto-bakterije iz fermentiranih mliječnih proizvoda razgrađuju kompleksne molekule škroba, iritirajuće tanine i teško probavljive bjelančevine na jednostavnije komponente koje tako postaju lakše za apsorpciju. Također, tijekom procesa namakanja povećava se i sadržaj vitamina.


Sjemenje koje se natopi u mlakoj vodi „misli” da je vrijeme za rast pa onesposobljava fitate i pruža svoje mlade izdanke tražeći zemlju u kojoj će rasti. Ovi izdanci, klice, posebno su bogati enzimima, vitaminima i mineralima koji biljci trebaju za uspješan razvoj i rast. U prošlosti su ljudi diljem svijeta znali kako učiniti sjemenje i zrnje lakše probavljivim i korisnijim, a danas se, uz svu znanost, o tome ne zna gotovo ništa. Stari narodi širom svijeta tisućama su se godina koristili ovim tehnikama pripremanja žitarica, sve do modernog doba u kojem je industrija preuzela stvar u svoje ruke i počela s brzom proizvodnjom hrane. Životinje preživači, npr. krava, imaju četiri želuca od kojih prvi služi kao prostor za fermentaciju u kojem bakterije razgrađuju sastojke iz biljne hrane. Kako mi u svom probavnom sustavu nemamo ovu mogućnost pred-probave biljne hrane, ako ipak želimo jesti žitarice, trebamo oponašati ovaj proces prije njihovog unošenja u organizam. Kruh koji su pekli stari narodi, uvijek je bio pripremljen od kiselog tijesta koje je kvasalo nekoliko dana. Tim postupkom neutralizirali su antinutrijente iz žitarica i učinili su ih lakše probavljivim za čovjeka, čiji želudac i crijeva nisu građeni za probavljanje žita i zrnja.

Nepodnošenje glutena - uzrok mnogih kroničnih bolesti Sve više znanstvenih istraživanja ukazuje na snažnu povezanost nepodnošenja glutena iz žitarica s autoimunim bolestima. Brojni znanstvenici dolaze do zaključka da je oštećenje probavnog trakta uslijed nepodnošenja glutena, čest uzrok autoimunih bolesti, kao što su na primjer dijabetes tipa 1, lupus, poremećen rad štitnjače i mnoge druge. Procjenjuje se da 9 od 10 osoba koje ne podnose gluten to i ne znaju! Dakle na jednu dijagnosticiranu celijakiju, kako se ta bolest zove, postoji još 9 osoba čiji organizam ne podnosi gluten iz žitarica. Non Celiac Gluten Intolerance - necelijakijsko nepodnošenje glutena je autoimuna bolest koja uopće nema klinički naziv i u medicini je potpuno zanemarena unatoč tome što je prisutna kod velikog broja ljudi.


Liječnici ne priznaju osjetljivost na gluten ili nepodnošenje glutena ako nije dijagnosticirana celijakija, najteži oblik osjetljivosti na gluten. Međutim, veliki broj osoba bez dijagnosticirane celijakije pati od raznih autoimunih bolesti kojima je uzrok nepodnošenje glutena. Za svoje tegobe uzimaju lijekove koje su im propisali liječnici, bez d a j e utvrđen pravi uzrok njihove bolesti. Cijela moderna medicina orijentirana je na liječenje simptoma pojedinih bolesti, a ne na otkrivanje njihovih uzroka. Međutim, lijekovi su tu samo da olakšaju simptome bolesti, ali oni ne liječe uzrok koji najčešće ostaje neotkriven. Na ovaj način ne može doći do ozdravljenja i čovjek se pretvara u doživotnog pacijenta, redovnog potrošača lijekova. Industrija lijekova je jedna od četiri najprofitabilnije industrije u svijetu, uz drogu, oružje i pornografiju, s najvećim obrtajem novca koji se broji u stotinama milijardi dolara godišnje. Usprkos takvoj gigantskoj proizvodnji i potrošnji, ljudi ipak nisu zdraviji, jer lijekovi uglavnom nisu osmišljeni da liječe, nego da samo prikrivaju simptome bolesti. Temeljena na logici profita, industrija lijekova pacijentima niti ne nudi jednostavna i jeftina rješenja njihovih tegoba, kao što su npr. promjena prehrambenih navika ili dodatke prehrani u obliku vitamina, minerala ili probiotika. Ponovimo, gluten je bjelančevina prisutna u žitaricama kao što su pšenica, raž, krupnik (pir, dinkel), ječam i zob te prerađevinama i proizvodima od brašna ovih žitarica. Nepodnošenje glutena ili osjetljivost na gluten znači da naš organizam ne može probaviti gluten iz žitarica. Naš imunološki sustav prepoznaje ove neprobavljene bjelančevine kao strana tijela i zato stvara vlastita antitijela koja imaju zadatak da ih unište. Kad se jednom stvore antitijela na gluten, ona senzibiliziraju tijelo tako da svaki put kad gluten dospije u naš probavni sustav dolazi do imunološkog odgovora: tijelo ga opet prepoznaje kao nešto strano i aktivira se napad imunološkog sustava. To se događa svaki put kad pojedemo i najmanju količinu glutena, a to je približno 3


do 6 puta dnevno kada se hranimo “normalno”, tj. kada nam se prehrana temelji na žitaricama. Međutim, veliki problem leži u sljedećem: bjelančevine glutena slične su našim vlastitim bjelančevinama, onima od kojih su građeni organi našeg tijela, vezivna tkiva, hormoni, živci, žlijezde itd. Stoga antitijela koja imaju zadatak uništiti gluten, automatski uništavaju tijelo, tj. neke njegove dijelove, ne prepoznajući koje su bjelančevine strane, a koje vlastite. Na taj način ovaj imunološki odgovor organizma pokreće cijeli niz lančano povezanih reakcija i uzrokuje poremećaje, ne samo u probavnom traktu, već i cijelom tijelu. Zato je osjetljivost na gluten redovno povezana i s drugim kroničnim bolestima.

Celijakija nije jedini oblik nepodnošenja glutena Celijakija je bolest u kojoj antitijela na gluten napadaju stanice crijevne stjenke i crijevnih resica pa dolazi do njihovog uništavanja (atrofije vilija) što onemogućuje apsorpciju hranjivih tvari iz hrane koja se inače normalno odvija preko crijevnih resica. Kod celijakije ili alergije na gluten pretrage će pokazati antitijela na gluten i oštećenje crijevne sluznice i resica. Ako pretrage ovo ne pokazuju, neće biti dijagnosticirana celijakija ili alergija na gluten, jer liječnici, da bi nešto dijagnosticirali, trebaju laboratorijski dokaz. Prilikom sumnje da bi osoba mogla biti alergična na gluten, radi se pretraga krvi koja otkriva da li tijelo proizvodi antitijela na gliadin (to je vrsta glutena iz pšenice). Ova pretraga može pokazati različite vrijednosti, od niskih do visokih, i većina se nalaza smatra negativnim ako se pokaže niska vrijednost antitijela na gliadin, tj. vrijednost niža od referentnih vrijednosti. Međutim, nalaz krvi koji pokazuje i najmanju vrijednost antitijela na gliadin, ne može biti normalan! Zašto bi tijelo proizvodilo antitijela na gliadin ako se u njemu ne događa nikakav autoimuni proces? A znamo da takvi procesi u tijelu uvijek dovode do neke


vrste unutrašnjih oštećenja. Čak i u slučaju potpuno razvijene celijakije, do njenog dijagnosticiranja može proći i više godina dok se biopsijom crijeva ne otkriju potpuno uništene crijevne resice. Smatra se da na jednu dijagnosticiranu celijakiju postoji još devet slučajeva nepodnošenja glutena. Nepodnošenje glutena i stvaranje antitijela na gluten ne dovodi obavezno i do uništavanja crijevne stjenke i crijevnih resica, bar ne u tolikoj mjeri kao kod dijagnosticirane celijakije, već dolazi i do postupnog uništavanja drugih tkiva, organa, hormona, žlijezda ili živaca u organizmu, što uzrokuje brojne autoimune bolesti koje liječnici uopće ne povezuju s glutenom. Postoje različiti stupnjevi osjetljivosti na gluten, a čak i najblaži oblici uzrokuju kronične simptome osjetljivosti koji, nažalost, najčešće nikada ne budu dijagnosticirani. Najčešći probavni simptomi su bolovi u trbuhu, nadutost, proljev, zatvor (opstipacija), plinovi, gastritis, grčevi i slično. Čak i kod pacijenata s kroničnim bolestima probavnog sustava, npr. sindroma iritabilnog crijeva (SIC) ili Crohnove bolesti, rijetko se posumnja na osjetljivost na gluten. Neka istraživanja pokazuju da je, primjerice dijabetes tipa 1, autoimuna bolest kojoj je mogući uzrok nepodnošenje glutena, tj. antitijela na gluten napadaju i uništavaju stanice gušterače koje inače proizvode inzulin. Unište li se ove stanice, onemogućena je vlastita proizvodnja inzulina pa se tada dijagnosticira dijabetes tipa 1, radi čega je bolesnik doživotno osuđen uzimati injekcije inzulina. Nije li se onda logično upitati zašto se dijabetičari tipa 1 obavezno ne upućuju na laboratorijske pretrage za otkrivanje celijakije? Međutim, liječnici ovo ne dovode u vezu, kao što ni druge autoimune bolesti ne povezuju s nepodnošenjem glutena. Istraživanja su pokazala da mnoga djeca s gastrointestinalnim i alergijskim stanjima imaju visoku razinu IgG antitijela na gliadin. Ovi rezultati su uglavnom bili zanemareni, ali kad su djeca stavljena na bezglutensku dijetu, većini je djece bilo bolje, čime se potvrdilo da su


bila osjetljiva na gluten. Došlo se do zaključka da je necelijakijska osjetljivost na gluten deset puta češća od celijakije! Budući da je približan broj osoba s celijakijom u populaciji 1 na svakih 100 ili 1 na svakih 200, znači da je broj osoba koje ne podnose gluten zapravo 1 na svakih 10 ili 1 na svakih 20 osoba! Ovo je ogroman broj ljudi s kroničnim zdravstvenim problemima kojima bi se stanje značajno poboljšalo jednostavnom promjenom prehrane i izbjegavanjem glutena.

Promjena prehrane može biti spas Usporedna studija objavljena u medicinskom časopisu The New England Journal of Medicinexiii navodi 55 bolesti koje mogu biti uzrokovane nepodnošenjem glutena. To su između ostalih osteoporoza, sindrom iritabilnog crijeva SIC, inflamatorne bolesti crijeva, anemija, rak, čirevi, reumatoidni artritis, lupus, dijabetes, multipla skleroza, psorijaza, ekcem, sindrom kroničnog umora, neplodnost, problemi sa štitnjačom i skoro sve druge autoimune bolesti. Gluten se povezuje i sa psihijatrijskim i neurološkim bolestima kao što su anksioznost, depresija, shizofrenija, demencija, migrena, epilepsija i neuropatija (oštećenja živaca). Također se povezuje i s autizmom. Poražavajuća je činjenica da postoji toliko znanstvenih istraživanja koja pokazuju vezu između nepodnošenja glutena i cijelog niza autoimunih bolesti, a da to u kliničkoj praksi uopće nije poznato i/ili priznato. Zamislite samo što bi dijelu pacijenata značila spoznaja da je „lijek” za njihove tegobe tako jednostavan kao što je to bezglutenska dijeta! Prijeđu li osobe koje ne podnose gluten na bezglutensku dijetu, automatski prestaje autoimunološko uništavanje tkiva koje uzrokuje kronične bolesti i organizam se sam obnavlja i liječi. Ukoliko imate neku kroničnu ili autoimunu bolest ili druge učestale tegobe, zatražite od svog liječnika da vas testira na gluten, jer tako možda konačno otkrijete što je pravi uzrok vaših zdravstvenih problema. Pripremite se na to da vam u velikom broju slučajeva liječnici


neće dijagnosticirati celijakiju ili osjetljivost na gluten ne ustanove li veća oštećenja crijevne stjenke ili visoku razinu antitijela na gluten u krvi. Međutim, i najmanji stupanj oštećenja probavnog trakta, kao i najmanja količina antitijela na gluten (ili gliadin) nisu normalna pojava i pokazuju da se u tijelu događa autoimuna reakcija. Naiđete li pak na liječnika koji neće imati razumijevanja za vašu molbu, uvijek možete i sami isprobati bezglutensku dijetu - jednostavno prestanite jesti žitarice koje sadrže gluten (pšenicu, krupnik, raž, ječam i zob), kao i prerađevine i proizvode od njihovog brašna. Žitarice koje ne sadrže gluten su heljda, proso, riža, kukuruz, quinoa i amaranth, pa njih možete jesti, no osobe koje se odluče na LCHF prehranu ionako ne jedu žitarice te je time gluten automatski isključen. Provodite ovu dijetu barem dva ili tri mjeseca i pratite kako se osjećate. Ako su vaše tegobe nestale, znači da ste osjetljivi na gluten, a ako nisu, možda niste bili dosljedni s prehranom (treba voditi računa o skrivenom glutenu koji se nalazi u velikom broju kupovnih namirnica) ili doista niste osjetljivi na gluten. Kod osoba koje nisu osjetljive na gluten, radi se o tome da ga jednostavno bolje podnose ili ga manje ili rjeđe jedu, što izaziva manje problema. Smatra se da gluten uvijek i kod svih ipak izaziva neki stupanj aktivacije imunološkog sustava te time izaziva upalni proces. Nepodnošenje glutena još je jedno objašnjenje zašto se toliki broj ljudi koji su prešli na LCHF prehranu, prehranu bez žitarica, odjednom puno bolje osjećaju, a mnogi prijavljuju kako im se popravlja i stanje raznih kroničnih bolesti. Osim što se LCHF prehranom postiže kontrola šećera i inzulina u krvi (smanjenim unosom šećera i škroba iz žitarica), što dovodi do regulacije metabolizma masti i šećera, regulacije tjelesne težine i poboljšanja bolesti metaboličkog sindroma, istovremeno se eliminira i ovaj veliki alergen iz žitarica - gluten, a sve to naposljetku dovodi do poboljšanja stanja kod mnogih autoimunih bolesti.


Zapravo nije neobično da tako mnogo ljudi ne podnosi gluten, jer žitarice uopće nisu prirodna čovjekova hrana na koju je čovjek genetski prilagođen. Mnogi će reći da su ljudi prije također jeli žitarice, a ipak nisu toliko obolijevali od ovih modernih bolesti. To je istina, ali nikad se prije žitarice nisu jele u tolikoj mjeri kao danas, a brašno nije bilo toliko manipulirano kao današnje koje sadrži još veći udio glutena da bi tijesto i kruhovi bili lakši za obradu (npr. uzgojene su posebne visokoglutenske sorte pšenice za tjesteninu). Tradicionalni narodi uvijek su namakali i fermentirali žitarice pa su tako bile lakše probavljive, a moderna prehrana temelji se na genetski i kemijski manipuliranim i nepravilno pripremljenim žitaricama.

Pšenica: od zemlje do kruha Od svih žitarica u modernoj se prehrani najviše koristi pšenica i pšenično bijelo brašno, a mnogima je život bez kruha nezamisliv. Većina smatra da je pšenica prirodna namirnica jer raste iz zemlje, ali zapitajmo se što sve prolazi pšenica na putu od zemlje do kruha? Suvremeni uzgoj i prerada pšenice doveli su do osiromašenja tla zbog korištenja umjetnih gnojiva, pesticida i drugih kemikalija, mljevenja na visokim temperaturama i rafiniranja. Umjesto da se proizvodnja usmjeri na plodnost tla i pomni odabir sjemena kako bi se uzgojile vrste točno prilagođene mikroklimi pojedinog područja, moderni uzgoj koristi visoku tehnologiju za bitku s nametnicima i bolestima, što dovodi do prekomjerne ovisnosti o kemikalijama i drugim štetnim tvarima. Čak i prije sijanja pšenica se tretira fungicidima i insekticidima radi suzbijanja bolesti sjemena i sadnica. Insekticidi, herbicidi i fungicidi koji se koriste na komercijalnim usjevima kemikalije su koje doprinose ukupnom toksičnom opterećenju organizma te povećavaju podložnost neurotoksičnim bolestima, kao i bolestima raka. Mnogi pesticidi djeluju poput ksenoestrogena te mogu poremetiti hormonsku ravnotežu i dovesti do čitavog niza zdravstvenih problema. Osim toga, kao


regulatori biljnog rasta primjenjuju se hormonima slične tvari kojima se utječe na vrijeme klijanja, čvrstoću vlati te druge poželjne promjene. Nakon žetve, da bi se pšenica zaštitila od moljaca i drugih kukaca tijekom dugotrajnog skladištenja, također se koriste brojne kemikalije u toksičnim koncentracijama. Šteta nanesena pšenici ne završava s uzgojem i skladištenjem, nego se nastavlja procesom mljevenja i prerade Jezgra zrna sastoji se od tri sloja: ovojnice, klice i endosperma. Ovojnica je vanjski sloj i u njemu je većina vlakana. Klica je unutarnji sloj u kojem nalaze hranjive tvari i esencijalne masne kiseline. Endosperm je škrobni, srednji sloj. Visoka koncentracija hranjivih tvari koja se povezuje sa žitaricama, postoji samo kad su ova tri sloja netaknuta. Pojam integralno odnosi se na žitaricu prije nego je samljevena u brašno. Tek u kasnom 19. stoljeću počeo se peći bijeli kruh, keksi i kolači napravljeni od bijelog brašna i šećera, a s vremenom su postali glavna podloga prehrane modernog čovjeka. Dr. Weston Price je promatrao neizbježne posljedice ovih promjena u prehrani tijekom svojih putovanja i dokumentirao je njihove učinke na zdravlje ljudi. Zaključio je da te promjene nisu rezultirale samo kvarenjem zubi, nego i problemima s plodnošću, mentalnim zdravljem i napredovanjem bolesti. Izvorno je brašno nastajalo mljevenjem žitarica između dva velika kamena. Završni proizvod, 100% kamenom mljeveno cjelovito brašno, sadržavalo je sve što je bilo u zrnu, uključujući klicu, vlakna, škrob i širok raspon vitamina i minerala. No, bez hlađenja ili kemijskih konzervansa, svježe, kamenom mljeveno brašno, brzo se kvari. Nakon što je pšenica samljevena, prirodno ulje pšeničnih klica brzo postaje užeglo pa je neophodno hlađenje i kruha od integralnog brašna i brašna samog. S obzirom na to da kameni mlinovi nisu dovoljno brzi za masovnu proizvodnju, industrija koristi mlinove s čeličnim valjcima koji izbacuju


klicu i ovojnicu. Veći dio ovog “otpada”, ustvari najhranjiviji dio žitarice, prodaje se kao nusproizvod za životinje. Dobiveno bijelo brašno sadrži tek dio hranjivih tvari početnog zrna. Čak je i integralno brašno suvremenim postupkom mljevenja dovedeno u pitanje. Mlinovi velikih brzina dosežu. 200 °C, a na toj temperaturi uništavaju se sve vitalne hranjive tvari i stvara se užeglost klice i ovojnice. Vitamin E iz klice tako biva potpuno uništen, što je zaista šteta budući da je cjelovita pšenica najdostupniji izvor vitamina E. Doslovno deseci aditiva za kondicioniranje brašna i konzervansa dodaju se modernom kruhu, kao i toksični sastojci poput djelomično hidrogeniziranih biljnih ulja i sojinog brašna. Sojino brašno, inače prepuno antinutrijenata, dodaje se danas u gotovo sve vrste kruha radi boljeg dizanja i sprječavanja lijepljenja. Postupak ekstrudiranja, kojim se dobivaju hladne žitarice za doručak i napuhane žitarice, nanosi dodatni udarac žitaricama jer taj proces također uključuje visoke temperature i tlakove koji stvaraju dodatne toksične sastojke i još više uništavaju hranjive tvari, čak i sintetske vitamine koji se dodaju naknadno u zamjenu za vitamine uništene rafiniranjem i mljevenjem pšenice. Ljudi koji su navikli na masovno proizvedene, ljepljive, “beživotne” i nutritivno siromašne kruhove i peciva, slabo se sjećaju kakav bi okus trebao imati pravi kruh. Kemijski konzervansi omogućuju prijevoz kruha na velike udaljenosti i stajanje na polici više dana bez kvarenja, a sve bez hlađenja. Osobe koje još uvijek ne mogu zamisliti život bez kruha, trebale bi barem koristiti 100% kamenom mljeveno integralno brašno iz organskog ili biodinamičkog uzgoja koji ne dozvoljava sintetičke i kancerogene kemikalije i gnojiva. Od takvog bi brašna trebali sami peći kruh na tradicionalan način, od kiselog tijesta. Metoda kiselog kvasanja, kao i namakanje i klijanje, neutraliziraju antinutrijente iz žitarica pa tako smanjuju štetno djelovanje žitarica na zdravlje.


Hrana koja ubija Koliko smo puta otvorili vrata hladnjaka ili ormarića s hranom u kuhinji tražeći nešto za jelo, iako zapravo uopće nismo bili gladni? Koliko često jedemo zbog gladi, a koliko često zbog potrebe ili želje za jelom? Veliki je broj ljudi koji su gotovo zaboravili što je to (ili kako se osjeća) pravi osjećaj gladi, i koji najčešće jedu zato što osjećaju pretjeranu potrebu ili želju za jelom. Mnogi su doživjeli da se u određenim prilikama jednostavno ne mogu kontrolirati i ne mogu prestati jesti sve dok ne osjete mučninu. K tome još i vjeruju da se radi o lošem karakteru ili proždrljivosti. No ustvari se radi o osjetljivoj kemiji mozga. Ovaj problem, tj. poremećaj, izazvan je krivim izborom namirnica, jer određene vrste hrane stvaraju opijatske aktivnosti u mozgu. Prva takva namirnica je šećer. On izaziva pretjeranu potrebu za jelom, posebice za još slatkog. Jednim dijelom zbog podizanja i opadanja šećera u krvi što izaziva glad i želju za jelom, ali uglavnom zbog utjecaja na osjetljive supstance u mozgu koje su sastavni dio našeg vlastitog sistema nagrađivanja, čime dolazi do stvaranja ovisnosti. Slatki okus sam po sebi, čak i ako ne potječe od šećera nego, recimo, od umjetnih sladila, dovodi do opijatskih aktivnosti u mozgu i stvara potrebu za još slatkog okusa. Novija istraživanja pokazuju da i hrana poznata kao junk food stvara gotovo isto tako jaku ovisnost kao heroin. Znanstvenici smatraju da debljina i ovisnost o drogama imaju zajedničku neurobiološku pozadinu. Ova vrsta hrane, jednako kao i droge, izaziva sličnu aktivnost u kemiji mozga koja dovodi do ovisnosti jer izaziva promjene u vlastitom sustavu nagrađivanja. Junk food sadrži kombinacije slatkog i masnog te slanog i masnog, velike količine tijesta, šećer i jeftine zamjene za šećer u obliku škrobnog, glukoznog i fruktoznog sirupa,


margarine i masu neprirodnih hidrogeniziranih (očvrsnulih) biljnih ulja koje narušavaju ravnotežu omege-3 i omege-6 u mozgu i cijelom organizmu. Glutaminati (pojačivači okusa E621-E625) također potiču apetit i želju za više hrane nego što nam je potrebno. Kao što im i ime kaže, glutaminati pojačavaju okuse pa je mnogim ljudima hrana s glutaminatima ukusnija, što dovodi do prejedanja. Osim što su vrlo štetni, izazivaju pojačano izlučivanje inzulina i brzu ponovnu glad, glutaminati također djeluju na osjetljivu kemiju ljudskog mozga. Gluten (bjelančevina iz žitarica) i kazein (mliječna bjelančevina) dovode do stvaranja supstanci koje potiču aktivnost u mozgu na sličan način kao droge. Brzi ugljikohidrati (npr. proizvodi od bijelog brašna) izazivaju pretjeranu želju za jelom, a kod nekih osoba tako djeluju sve vrste ugljikohidrata. Neki ljudi ne mogu prestati kad počnu jesti krumpiriće, kokice, tjesteninu, sendviče... Kod nekih osoba i neke zdrave namirnice mogu stimulirati apetit: voće - zbog sadržaja šećera, orašasti plodovi (pogotovo posoljeni i prženi) - zbog kombinacije slanog i masnog, a mnogima konzumacija tvrdih sireva stvara jaku želju za jelom koja traje čak i nekoliko narednih dana. Nedostatak prirodnih masnoća u prehrani, posebno esencijalne omege-3, povećava rizik od stvaranja ovisnosti i pretjerane želje za jelom. Nedostatak ove masnoće često se očituje kao potreba za masnom hranom pa, nažalost, mnogi ovo rješavaju čipsom i prženim krumpirićima čime samo još više pogoršavaju problem. Modernom prehranom u svoje tijelo unosimo previše neprirodne hrane koja sadrži prazne kalorije i mnoštvo štetnih sastojaka i dodataka, a ne unosimo dovoljno prave prirodne hrane bogate hranjivim tvarima. Hrana je riječ koja je odavno izgubila svoje pravo značenje. Hrana bi trebala biti nešto što hrani tijelo, a ne sve ono što stavljamo u usta. Nažalost, danas se hranom nazivaju i stvari koje ne samo da ne hrane, nego i ubijaju.


Ovisnost o šećeru Šećer je ozbiljna droga koja izaziva ovisnost na isti način kao alkohol i heroin. Iako je šećer za sve ljude vrlo opasan, mnogi ga mogu povremeno konzumirati u umjerenim količinama bez tragičnih posljedica. No, kod osoba koje su razvile ovisnost o šećeru, radi se o vrlo ozbiljnom zdravstvenom problemu. Šećer utječe na osjetljivu kemiju mozga i ometa funkciju našeg vlastitog sustava nagrađivanja. Šećer i drugi brzi ugljikohidrati, kao i alkohol, utječu na supstance u mozgu koje djeluju smirujuće i daju osjećaj zadovoljstva, smanjuju spontane osjećaje unutarnjeg zadovoljstva i umjesto toga stvaraju jaku, često kompulzivnu ovisnost koja traži stimulaciju izvana, u obliku šećera, hrane, ili drugog stimulansa. Zanimljiva paralela može se povući između šećera i alkohola. Mnogi ljudi piju alkohol, ali nisu svi ovisnici. Većina povremeno popije čašu alkohola i nemaju s tim nikakvih problema, međutim ovisnik o alkoholu ne može uzeti samo jednu čašu, on pije bez ikakve kontrole. Tako je i sa šećerom - mnogi mogu povremeno pojesti nešto slatko, jedan kolač, krišku torte ili nekoliko kockica čokolade, ali ovisnik o šećeru ne može uzeti samo jedan red čokolade, taj pojede cijelu čokoladu, cijelu vrećicu bombona, cijelo pakiranje keksa ili čega drugog. Ovisnost znači gubitak kontrole nad konzumacijom i pojavu apstinencijske krize prilikom uzdržavanja. Droga, bilo da je u pitanju šećer, alkohol, cigarete, narkotici ili drugo, konzumira se u sve većoj mjeri zato što je opijatski sustav mozga poremećen i potrebne su sve veće količine za postizanje istog učinka. Konzumaciju ove droge prati nezadovoljstvo, kajanje, anksioznost i obećanje „nikad više”, ali potreba koja stalno nastaje, jača je od svega. Ovdje se ne radi o lošem karakteru, nego o promijenjenoj kemiji mozga. Ako djeci dok su mala često dajemo šećer, pripremamo u njihovom mozgu podlogu za razvoj drugih ovisnosti u odrasloj dobi zato što se radi o istom opijatskom sustavu. Šećer je vrlo ozbiljna droga koja može izazvati dugoročne štetne posljedice na naše zdravlje.


Šećer je otrov koji uništava tijelo na mnoge razne načine, a ipak nitko ne upozorava na njegovu štetnost. Na kutiji cigareta stoji natpis „pušenje ubija”, a šećer nam se bez upozorenja nudi na svakom koraku i prisutan je svuda. I što je najgore, ne nalazi se samo u kolačima, keksima i drugim slatkišima, već je skriven i tamo gdje ga uopće ne očekujemo, u tzv. „zdravim” namirnicama kao što su voćni jogurti, pahuljice za doručak, sušeno voće, voćni sokovi i sl. Šećer se dodaje u kečap, majonezu, salatne umake, suhomesnate proizvode, začine. Šećer se krije u deklaracijama pojedinih proizvoda i pod imenom glukozni, fruktozni, škrobni i kukuruzni sirup, što su sve jeftinije varijante pravog šećera kojima prehrambena industrija puni svoje proizvode. Šećera ima i u tjestenini, krumpiru, kruhu i drugim namirnicama bogatim ugljikohidratima, jer se svi ugljikohidrati u tijelu pretvaraju u glukozu i u našem tijelu izazivaju isti učinak kao i obični šećer. Šećer crpi hranjive tvari iz našeg tijela. Nagle promjene razine šećera u krvi do kojih dolazi stalnom konzumacijom šećera dovode između ostalog i do problema s koncentracijom, umora i povećanog stresa. Šećer podiže razinu hormona stresa, a snižava razinu smirujućih hormona i minerala u tijelu. Sanna Ehdin, neovisna znanstvenica s doktoratom iz imunologije, u svojoj knjizi 12 veckor tili ett sjalvlakande liv (Dvanaest tjedana do samoiscjeljenja) navodi koja štetna djelovanja ima šećer na naše zdravlje: povećava krvni tlak; doprinosi začepljenju žila i srčano-žilnim bolestima; doprinosi povećanju masnoća u krvi; stvara previsoku temperaturu pri sagorijevanju u stanicama i time oštećuje antioksidante i druge vitalne supstance; povećava izlučivanje stresnih hormona adrenalina i noradrenalina;


smanjuje iskorištavanje kalcija i magnezija koji su smirujući minerali, a njihov nedostatak utječe na loš san; kratkotrajno stimulira izlučivanje dopamina u mozgu što trenutno povećava oštrinu i koncentraciju u razmišljanju, ali dugoročno dovodi do smanjenja količine dopamina u mozgu; dovodi do izlučivanja serotonina i endorfina, koji trenutno djeluju smirujuće i daju osjećaj zadovoljstva, ali njihova prekomjerna konzumacija dovodi do suprotnog učinka; djeluje na opijatski sustav u mozgu, tj. na vlastite tjelesne supstance protiv bolova, ali prevelika upotreba dovodi do povećanja bolova u tijelu; stvara nemir i neravnotežu među signalnim supstancama u mozgu na isti način kao morfij i nikotin; doprinosi upalnim procesima i oslabljuje imunološki sistem organizma; muškarci postaju umorni, iritirani i agresivni; žene postaju potištene, depresivne i bezvoljne; djeca postaju hiperaktivna, nemirna i razdražljiva. Procjenjuje se da je jedna petina stanovništva zapadnih zemalja ovisna o šećeru. Oni koji vole slatkiše i slatku hranu, koji ih jedu puno i često, koji vole tjesteninu i proizvode od brašna i krumpira, te stalno misle na hranu, tijelo i težinu, vjerojatno se nalaze u ovom „dobrom” društvu. Ovisnost o šećeru dovodi do deprimiranosti iz koje se teško izlazi, jer je često povezana s vlastitim obećanjima i odlukama koje se krše. Ovo može biti i nasljedno, pa ako su roditelji bili ovisni o šećeru ili su imali druge probleme s ovisnošću (alkohol, droge), moguće je od njih naslijediti ovu sklonost prema ovisnosti.


Potreba za slatkim također je i stvar navike. Ono što tijelo dobiva, to tijelo i traži, a kad se odviknemo od slatkog okusa, tijelo ga više neće ni tražiti. Najučinkovitiji način za oslobađanje od ovisnosti o šećeru je radikalna promjena prehrane i izbacivanje svega što može poticati želju za slatkim ili općenito pretjeranu potrebu za jelom. Pri takvoj odluci može nam pomoći Zelena kuraxiv koju je osmislila Bilten Jonsson, specijalistica za bolesti ovisnosti (addiction) koja se zadnjih 18 godina posvetila ovisnosti o šećeru. Zelena kura od nas traži da iz upotrebe izbacimo svu rafiniranu hranu i da prehranu utemeljimo na čistim namirnicama, u njihovom izvornom obliku, tj. na ribi, mesu, jajima, puno zelenog povrća, orašastim plodovima, maslacu, maslinovom i kokosovom ulju. Ovakva prehrana zadovoljava nutritivne potrebe našeg tijela, zaustavlja opsesivno razmišljanje o hrani i dovodi do normalnog odnosa prema jelu: jedemo onda kad smo gladni i u količinama koje su tijelu dovoljne. Čim se oslobodimo ovisnosti o šećeru, stabilizira se šećer u krvi, vraća nam se bolje raspoloženje i unutarnje zadovoljstvo, poboljšava se san, smanjuje rizik od dijabetesa i drugih bolesti, gubi se višak kilograma, smanjuje rizik od gljivičnih infekcija i osteoporoze, smanjuju se prehlade i infekcije, imamo više energije i poboljšava nam se samopoštovanje. Možda ovo zadnje zvuči čudno, ali kad jedemo slatko, postajemo slabiji. Kao i droge, šećer nas razjeda i stvara prazninu iznutra, sprječava nas da se osjećamo potpunima, za razliku od čistih prirodnih namirnica koje osnažuju tijelo te donose bistrinu uma i unutarnje zadovoljstvo duhaxv.

Glutaminat E620-625 opasan dodatak u namirnicama U znanstvenim pokusima, kada znanstvenici za određena testiranja trebaju debele miševe i štakore, hrane ih glutaminatom kako bi postali debeli. Ta je metoda vrlo učinkovita budući da se u normalnim


okolnostima miševi i štakori neće lako udebljati, jer imaju dobru prirodnu regulaciju tjelesne težine. No, kad dobiju glutaminat, nateknu kao baloni. Ova činjenica dobro je poznata u znanstvenim krugovima. Glutaminat povećava proizvodnju inzulina, a djeluje i na supstance u mozgu koje povećavaju apetit. Istraživanje je pokazalo da osobe koje upotrebljavaju glutaminat imaju povećan rizik za pretilost. Glutaminat se u velikoj mjeri koristi u proizvodnji hrane kao pojačivač okusa. Dodaje se u sve gotove i polugotove proizvode, u mješavine začina i kocke za juhu. Nalazi se u suhomesnatim proizvodima, hrenovkama, salamama i kobasicama. Prehrambena industrija uvijek nam želi prodati što više vode i jeftinog škroba, a što manje pravih sirovina, zato u svoje vodom razrijeđene hrenovke i mesne prerađevine dodaje masu kemijskih dodataka i pojačivača okusa, inače ih tako bezukusne ne bi mogla prodati. Kad sljedeći put posegnete za omiljenom vrstom hrenovki, kobasica ili hamburgera, pročitajte deklaraciju. Provjerite koliki se postotak mesa nalazi u hrenovkama, sve ostalo su voda, škrob, kemikalije i pojačivači okusa. Uz pomoć glutaminata bjelančevine poprimaju “mesni” okus, čak i kada u proizvodu uopće nema mesa. Ovo je odličan način da se prevare osjetila okusa, zato prehrambena industrija vrlo pametno dodaje glutaminat gdje god stigne, jer nas na taj način tjera da kupujemo puno više, inače bezukusnih, proizvoda. Glutaminat smeta funkcijama mozga i uzrokuje migrene, promjene raspoloženja pa čak i astmu. Jedna četvrtina stanovništva reagira na visoke doze glutaminata bez da razumije o čemu se radi. U vrlo visokim dozama glutaminat uništava živčane stanice i mrežnicu oka. Ovi se problemi prvi put spominju kao sindrom kineskog restorana. Osobe koje su često jele kinesku hranu, nakon jela dobivale su glavobolju, astmu, promjene raspoloženja i druge simptome. U kineskoj kuhinji koriste se velike količine glutaminata (tzv. umami - peti okus) i upravo zbog tih povećanih količina, u dužem vremenskom periodu, ovi su


poremećaju najprije otkriveni kod redovitih posjetitelja kineskih restorana. Čim je otkrivena povezanost između glutaminata i zdravstvenih problema, u medijima je započela kritika prehrambene industrije zbog nekontroliranog dodavanja glutaminata u sve gotove i polugotove proizvode. Učestalo predoziranje glutaminatom dovelo je do rastućeg broja osoba s raznim simptomima preosjetljivosti, a ispitivanje je pokazalo da 10 do 25% stanovništva negativno reagira na visoke količine glutaminata. Bojkot ovih proizvoda od strane potrošača sve je veći i inteligentni proizvođači sa sluhom za promjene počeli su proizvoditi namirnice bez glutaminata te to jasno ističu na pakiranjima. Također, i mnogi restorani postaju bezglutaminatni, a po restoranima diljem svijeta sve češće ćemo nailaziti na oznaku NO MSG. Najbolji način da se zaštitimo od štetnih glutaminata je da ne kupujemo industrijske prerađevine koje ga sadrže. Najsigurnije je da kupujemo čiste nezagađene namirnice i sami kuhamo svoju hranu, jer samo tako možemo znati što jedemo. Nažalost, industrija nas i dalje nastoji prevariti pa se na deklaracijama ne navodi skriveni glutaminat koji se krije pod drugim imenima. Na deklaracijama može stajati glutaminat, pojačivač okusa, E620625, MSG (engl. monosodium glutamate), MNG (hrv. mononatrijev glutaminat), kvaščev ekstrakt, hidrolizirani biljni protein, hidrolizirani sojin protein, sojini proteini itd. U nastavku slijedi detaljni popis sastojaka koji uvijek ili često sadrži glutaminate, a jako ih je puno gdje je naziv glutaminat - skriven. Izvori prerađene nevezane glutaminske kiseline. Poznato je da neki ljudi nakon konzumiranja hrane koja sadrži mononatrijev glutaminat imaju reakcije poput migrene, nervoze želuca, pomutnje u glavi, proljeva, nepravilnosti rada srca, astme i/ili nagle promjene raspoloženja. Manje je poznato da više od 40 različitih


sastojaka sadrže kemikaliju mononatrijev glutaminat (prerađena nevezana glutaminska kiselina), koja je uzrok tih reakcija. Sljedeći popis sastojaka koji sadrže prerađenu nevezanu glutaminsku kiselinu, složen je iz izvješća potrošača o nuspojavama u posljednjih 20 godina i iz informacija dobivenih od proizvođača i prehrambenih tehnologa. Nazivi sastojaka koji UVIJEK sadrže prerađenu nevezanu glutaminsku kiselinu: glutaminska kiselina (E 620), glutaminat (E 620) mononatrijev glutaminat (E 621) monokalijev glutaminat (E 622) kalcij ev glutaminat (E 623) monoamonijev glutaminat (E 624) magnezij ev glutaminat (E 625) natrijev glutaminat kvaščev ekstrakt bilo što „hidrolizirano” bilo koji „hidrolizirani protein” kalcijev kazeinat, natrijev kazeinat kvasac, sastojci kvasca autolizirani kvasac želatina teksturirane bjelančevine Vetsin, Ajinomoto (trgovačka imena mononatrijevog glutaminata) Napomena: Glutaminska kiselina koja se nalazi u neprerađenoj bjelančevini ne uzrokuje navedene reakcije. Kako bi izazvala reakcije,


glutaminska kiselina mora biti prerađena/proizvedena ili mora dolaziti iz fermentiranog proteina. Nazivi sastojaka koji ČESTO sadrže ili proizvode prerađenu nevezanu glutaminsku kiselinu: karagenan (E 407) bujon i temeljac kocke za juhu protein sirutke, koncentrat proteina sirutke izolat proteina sirutke bilo koji „okus” ili „aroma” maltodekstrin limunska kiselina (E 330) bilo što „ultrapasterizirano” ječmeni slad pektin (E 440) proteaza bilo što „enzimski modificirano” bilo što koje „sadrži enzime” sladni ekstrakt sojin umak ekstrakt sojinog umaka sojini proteini, koncentrat sojinih proteina, izolat sojinih proteina bilo što „pojačano bjelančevinama”


bilo što fermentirano začini Sastojci koji zajedno s mononatrijevim glutaminatom pojačavaju okus (nalaze se u namirnici uvijek zajedno s MNG-om) dinatrijev-5'-gvanilat (E627) dinatrijev-5'-inozinat (E631) dinatrijevi-5' -ribonukleotidi (E635) Sastojci za koje se SUMNJA da sadrže ili da stvaraju suvišak prerađene nevezane glutaminske kiseline, koje služe kao okidač reakcija MNG-a kod visoko osjetljivih osoba kukuruzni škrob kukuruzni sirup modificirani škrob lipolizirane mliječne masnoće dekstroza, rižin sirup, smeđi rižin sirup mlijeko u prahu, mlijeko smanjene masnoće (npr. obrano mlijeko; 1% mlijeko; 2% mlijeko) većina nemasnih ili malomasnih proizvoda bilo što obogaćeno ili obogaćeno vitaminima.xvi Steknite naviku čitanja deklaracije i ne kupujte one proizvode koji imaju duge popise sastojaka i riječi koje ne razumijete.

Soja ili priča o prijevari Već nekoliko desetljeća prehrambena industrija reklamira soju kao superiornu namirnicu koja može spasiti ljudsko zdravlje i planet Zemlju.


Ova multimilijarderska industrija uspjela je uvjeriti potrošače širom svijeta da prihvate proizvode kao što su tofu, sojino mlijeko, sojin sir, sojine kobasice i slično u zamjenu za meso, sireve i drugu prirodnu hranu. Soja, koja donedavno uopće nije smatrana pogodnom za jelo, danas se više ne prodaje kao jeftina hrana za široke narodne mase, već kao čudesna namirnica namijenjena ekskluzivnom konzumentu, namirnica koja sprječava srčane bolesti i rak, čuva kosti, umanjuje probleme menopauze i nudi nam vječnu mladost. Soja, međutim, sadrži velike količine prirodnih otrova, tzv. antinutrijenata. Prvi su inhibitori enzima koji blokiraju djelovanje tripsina i drugih enzima važnih za razgradnju i iskorištavanje bjelančevina. Ovo može uzrokovati probleme sa želucem, nepotpunu razgradnju bjelančevina iz hrane i kronični nedostatak aminokiselina. Soja sadrži, i hemaglutinine, tvari koje potiču koagulaciju i uzrokuju zgrušavanje crvenih krvnih zrnaca. Inhibitori tripsina i hemaglutinini otežavaju normalan rast i razvoj. Ove se tvari mogu deaktivirati jedino fermentacijom pa su Kinezi počeli koristiti soju tek kad su otkrili proces fermentacije. Soja sadrži i tvari koje smanjuju funkciju štitnjače i uzrokuju gušavost. Još jedan od otrova koje soja sadrži je fitinska kiselina koja sprječava iskorištenje minerala u tijelu: kalcija, magnezija, bakra, željeza i cinka. Ova se kiselina, nažalost, ne može neutralizirati namakanjem niti dugim kuhanjem pa redovnom konzumacijom soje riskiramo teški nedostatak minerala u organizmu. Visoki je sadržaj fitinske kiseline osobito štetan za rast i razvoj djece i mladih, a samo fermentacija može smanjiti sadržaj fitinske kiseline u soji. Japanci, koji konzumiraju dosta sojinih proizvoda, uzimaju npr. tofu samo u malim količinama i to zajedno s ribom ili mesom, čime se dodatno reduciraju negativni efekti fitinske kiseline. Lektini su bjelančevine sa sposobnošću prodiranja kroz crijevnu stjenku i ukoliko razgradnja bjelančevina nije potpuna, njihovi ostaci


mogu uzrokovati alergijske reakcije u organizmu. Budući da ostaci tih bjelančevina nalikuju na naše vlastite bjelančevine u tijelu, imunološki sustav može napasti i vlastite bjelančevine, pa kao što je već bilo rečeno, tako dolazi do tzv. autoimunih bolesti. Lektini kao i fitinska kiselina sprječavaju iskorištenje minerala u organizmu. Također sprječavaju i iskorištenje bjelančevina. Soja je, osim ovoga loš izvor bjelančevina u usporedbi s hranom životinjskog porijekla, jer ne sadrži sve važne aminokiseline, npr. metionin i cistein. Metionin je esencijalna aminokiselina koju tijelo ne može proizvesti samo pa je moramo unositi hranom. Čovjek je jednostavno prilagođen bjelančevinama iz hrane životinjskog porijekla. Tehnološki je napredak omogućio proizvodnju izolata sojinog proteina., koji se dobiva iz odmašćenog, bjelančevinama bogatog, sojinog čipsa, onog što se nekada smatralo otpadom. Bezlična tvar užasnog okusa se, pomoću brutalnih industrijskih procesa te dodavanjem sredstava za konzerviranje, zaslađivača, sredstava za zgušnjavanje i sintetskih vitamina i minerala, pretvorila u super-sastojak novog doba, kojim se “obogaćuju” razne industrijski proizvedene namirnice. Tijekom kemijskih procesa nastaju i štetne tvari poput kancerogenih nitrita, a gotovom proizvodu dodaje se i MNG (mononatrijev glutaminat) koji uspješno maskira ružni okus ove tvari. Naposljetku se tako proizvedena tvar dodaje pecivima, dijetalnim pićima, raznim gotovim jelima i što je najgore, koristi se u prehrani školske djece u zapadnim zemljama. Industrija soje sponzorirala je niz istraživanja kako bi dokazala da se bjelančevine soje mogu koristiti za ljudsku prehranu umjesto tradicionalnih prehrambenih namirnica, ali su mnoge druge studije pokazale da iste izazivaju teške nedostatke hranjivih tvari kod djece. Soja se reklamira kao sredstvo koje sprječava nastanak raka, a kao dokaz se navode Japanci. Istina je, oni jedu više soje nego zapadnjaci i manje obolijevaju od raka dojke, maternice i prostate, ali u takvim se reklamama ne navodi da Japanci, kao i mnogi drugi Azijati, puno češće


obolijevaju od drugih vrsta raka, i to raka jednjaka, želuca, nadbubrežne žlijezde, jetre i štitnjače. Prehrambena industrija besramno okreće činjenice u svoju korist tvrdeći da soja ublažava post klimakterijske simptome te štiti od osteoporoze, dok upravo sojini proizvodi blokiraju kalcij i uzrokuju nedostatak vitamina D što dovodi do poroznih kostiju. Kao primjer opet se navode Azijati, jer kod njih nema toliko oboljelih od osteoporoze kao na zapadu, ali se istovremeno ne navodi da oni konzumiraju puno više vitamina D iz rakova i drugih morskih plodova, kao i iz masti. Još jedan veliki problem sa sojom je njezin sadržaj fitoestrogena koji nalikuju na ženski hormon estrogen, zato česta konzumacija soje može dovesti do poremećaja u radu hormona i slabljenja imunološkog sustava. Najstrašnije su ipak zamjene za majčino mlijeko na bazi soje, jer s takvim mlijekom djeca u sebe unose tvari koje odgovaraju ženskom hormonu estrogenu u količini od približno pet kontracepcijskih pilula na dan! U Americi se oko 25% beba prehranjuje mlijekom od soje koje je zamjena za majčino mlijeko, što se dovodi u vezu sa preranim spolnim razvojem kod djevojčica i zakašnjelim ili zaustavljenim spolnim razvojem kod dječaka. Znanstvenici su otkrili da kod djevojčica hranjenih zamjenom za majčino mlijeko na bazi soje pubertet počinje prije osme godine života, a neki znaci ranog spolnog razvoja čak i prije treće godine života. Studije pokazuju da prerana spolna zrelost kod djevojčica uzrokuje probleme s reproduktivnim sustavom kasnije u životu, kao što su nedostatak menstruacije, neplodnost i rak dojke. Brojne studije pokazuju vezu između konzumacije soje i zdravstvenih problema, kao npr. vezu između konzumacije tofua u srednjoj dobi i preranog starenja mozga, Alzheimerove bolesti i senilnosti u starijoj dobi te vezu između bolesti reproduktivnih organa kod djevojaka čije su majke bile vegetarijanke koje su se tijekom trudnoće hranile sojom.


Soja je svoju popularnost dobila kao zamjenska namirnica. Reklamirana je i korištena umjesto mesa, umjesto mlijeka, umjesto sira. No čak i u slučajevima kad ima razloga da se ove namirnice nečim nadomještaju, puno je više razloga zbog kojih ih nikako ne bismo trebali nadomještati sojom.

Margarin - izbjegavati pod svaku cijenu Margarin se na svjetskoj sceni pojavio 1869. godine, promoviran kao jeftina zamjena za maslac za radničku klasu. Margarin, međutim, nema ništa zajedničko s maslacem. Otkako je ratarstva na zemlji, čovjek je koristio maslac koji je jedna prirodna, hranjiva i zdrava namirnica. Margarin je nešto sasvim drugo - to je jedan potpuno neprirodan, nejestiv i štetan proizvod koji se nikako ne bi trebao nazivati namirnicom. Margarin se proizvodi od biljnih ulja. Visoka temperatura u procesu prešanja ulja uništava u njima antioksidante, a tako nastaju slobodni radikali koji mogu izazvati velika oštećenja u stanicama i povećati rizik od raka. Zatim se na brutalni kemijski način ulja stvrdnjavaju, postupkom hidrogenacije ili promjenom masnih kiselina. U tim se postupcima kao katalizatori koriste opasne kemikalije čiji se ostaci nalaze i u gotovom proizvodu na policama prodavaonica. Veliki je problem što i hidrogenizacija i promjena masnih kiselina dovode do toga da se molekule masnoće mijenjaju u takve oblike kojih uopće nema u prirodnim masnoćama pa su potpuno nepoznate našem metabolizmu. Masnoće grade staničnu stjenku koja je po Bruce Liptonu, međunarodno poznatom znanstveniku s područja stanične biologije, glavni dio stanice jer omogućuje komunikaciju stanice s okolišem. Ako se u nju ugrade neprirodne masnoće iz margarina, ona više ne radi na normalan način.


U postupku hidrogenizacije ulje se obrađuje vodikom uz pomoć nikla kao katalizatora. Uslijed ovog procesa dolazi do stvaranja transmasnoća za koje je dokazano da su vrlo štetne za zdravlje. Industrijske transmasnoće povećavaju rizik od dijabetesa, raka, srčanožilnih bolesti te oštećenja fetusa. Osim u margarinu, nalaze se i u mnogim vrstama kupovnih peciva, keksa i kolača, sladoleda, čokolade i čipsa. Promjena masnih kiselina znači da se molekule masnoće najprije razbijaju pa se ponovo spajaju po načelu slučajnosti uz pomoć natrijmetilata. Ovdje se ne stvaraju transmasnoće, ali masnoće koje nastaju potpuno se razlikuju od prirodnih masnoća i našem su organizmu neprepoznatljive. Kako masnoće sudjeluju u cijelom nizu važnih biokemijskih procesa u tijelu, tako ove izobličene masnoće izazivaju razne poremećaje i dovode do bolesti. Npr. stvrdnuto palmino ulje, čest sastojak u margarinima, može pridonijeti stvaranju tromboze (stvaranju ugrušaka u krvotoku). Ovakvim prelaskom u čvrstu konzistenciju, ulja se užegnu i poprimaju neugodan miris pa se ovo mazivo (budući margarin) mora isprati parom. Uz pomoć kaustične sode i kemijskih sredstava za izbjeljivanje ovaj se proizvod izbjeljuje kako se ne bi vidjela njegova neprivlačna siva boja. Posljednji proces ispiranja i izbjeljivanja potpuno uništava i posljednje tragove vitamina i minerala, ako ih je uopće ostalo nakon procesa stvrdnjavanja. Nakon svega nastaje jedna bezlična masa kojoj se još dodaju umjetni okus i boja maslaca. Ostaci sljedećih opasnih kemikalija mogu se naći u gotovom proizvodu - margarinu: ekstrakcijski benzin heksan, u određenoj količini eksplozivan, oštećuje živce; aceton, zapaljiva tvar, štetan za mozak i živce; fosforna kiselina, jaka i opasna kiselina;


kaustična soda; metal nikal kao katalizator kod hidrogenizacije; metanol (stvara se od natrij-metilata u postupku promjene masnih kiselina); izbjeljujuća sredstva; PHA poliaromatski ugljikovodici (jedna od najjačih kancerogenih tvari).xvii Dio se ovih kemikalija koristi u procesu proizvodnje, a dio se stvara kao rezultat kemijskih reakcija u tom procesu. Jedan dio kemikalija dolazi čak s brodova za transport sirovina, jer se u istim tankovima prevoze kemikalije (npr. razna kemijska otapala) i ulja od kojih se pravi margarin. Sve više znanstvenih studija pokazuje vezu između konzumacije margarina i alergija, ekcema, astme, alergijskog začepljenja nosa i ulceroznog kolitisa kod djecexviii. S obzirom na to da se margarin sastoji od biljnih ulja bogatih omega-6 masnoćama, time se dodatno remeti osjetljiva ravnoteža između omege-3 i omege-6. Ova neravnoteža, tj. pretjerani unos omege6, izaziva upalne procese u tijelu te je uzročnik mnogih kroničnih bolesti. Margarin je potpuno neprirodan proizvod prepun opasnih kemikalija, brutalno manipuliran na molekularnoj razini te sadrži masnoće strane ljudskom organizmu. Možda bi trebali napraviti eksperiment i ostaviti jedan komad margarina i isti toliki komad maslaca vani u prirodi. Maslaca će vrlo brzo nestati, jer će postati hrana raznim životinjama, kukcima i mikroorganizmima koji se nalaze u prirodi, a margarin će ostati netaknut. Biljna ulja koja se koriste za proizvodnju margarina vrlo su jeftina pa su ovi proizvodi jako isplativi. Mediji ih reklamiraju jer su dobro plaćeni da šute pa se od njih ne može očekivati prenošenje


vjerodostojne informacije. Na koncu svaki pojedinac ipak sam odlučuje gdje će uložiti svoj novac i hoće li biti potrošač ili žrtva. Zato ne kupujte hranu koja to nije.


Hrana kao lijek „Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana.” Hipokrat, otac moderne medicine Čovjekov organizam ima nevjerojatnu sposobnost samoiscjeljenja i brojne mehanizme za borbu protiv bakterija, virusa, alergena, toksina i drugih uzročnika bolesti. Ono što igra najveću ulogu u svemu tome je dobar imunitet. Imamo li snažan, zdrav organizam i dobar imunitet, moći ćemo izaći na kraj s gotovo svim bolestima. I obrnuto, imamo li oslabljen imunitet, sve će ići puno sporije i simptomi će biti teži. Imunitet se, međutim, ne jača lijekovima, već samo zdravom, nutritivno bogatom hranom iz koje naš organizam crpi sve važne hranjive sastojke potrebne za pravilan rad i funkcioniranje. Ljudski je organizam jedna zapanjujuća tvornica u kojoj se u svakoj sekundi odvijaju milijarde različitih biokemijskih, međusobno ovisnih, procesa. O njima uopće ne trebamo razmišljati, samo trebamo nastojati da u tijelo unosimo elemente potrebne za njihovo normalno odvijanje. Samo prava, izvorna i prirodna hrana sadrži sve te elemente esencijalne bjelančevine, masnoće, vitamine, minerale, antioksidante, probiotičke bakterije i druge tvari koje ljudskom tijelu pružaju sve što mu treba. Ljudsko tijelo ima fantastičnu sposobnost pročišćavanja i neutraliziranja raznih toksičnih tvari iz hrane, zraka i vode, ali zbog neprirodnog načina prehrane može doći do prezasićenja i usporavanja ovih prirodnih tjelesnih procesa. Razni otrovi koje unosimo u tijelo opterećuju unutarnje organe i oslabljuju njihovu funkciju, a toksini i hrana strana našem organizmu dovode do upalnih stanja i ozljeda tkiva što izaziva brojne kronične bolesti.


Možda ne možemo utjecati baš na sve toksine s kojima se susrećemo u ovom modernom vremenu, ali sigurno možemo utjecati na one koje unosimo hranom. Prvenstveno treba izbaciti iz prehrane tvari koje potiču upalne procese i oslabljuju tijelo, kao što su šećer, rafinirana i hidrogenizirana biljna ulja, margarini i druge namirnice koje sadrže inflamatorne omega-6 masnoće, rafinirane žitarice i druge industrijske prerađevine prepune glutaminata, šećera i njegovih jeftinih zamjena, umjetnih boja i aroma, kancerogenih konzervansa i drugih kemikalija. Da bi se ojačao imunitet, obrambena sposobnost organizma, potrebno je u prehranu uključiti namirnice s protuupalnim (anti inflamatornim) djelovanjem, kao što su povrće jarkih boja, riba, maslinovo ulje te začini poput češnjaka, luka, đumbira, kurkume, kajenskog papra i čilija. Također je važno u prehranu uključiti namirnice bogate probiotičkim bakterijama da osiguramo normalnu crijevnu floru koja igra presudnu ulogu u jačanju imuniteta. Tu grupu namirnica čine fermentirani mliječni proizvodi kao što su jogurt, acidofil ili kiselo mlijeko, ali najbolji je u svakom slučaju domaći kefir. Odličan izvor dobrih probiotičkih bakterija je i ukiseljeno povrće poput domaćeg kiselog kupusa. Istraživanja tradicionalnih naroda pokazala su da su masnoće životinjskog porijekla bile osnova svake izvorne tradicionalne prehrane prije industrijalizacije. Upravo su masnoće smatrane Svetom hranom kod naroda koji su imali potpuni izostanak civilizacijskih, tj. degenerativnih bolesti. I mi se danas možemo voditi ovim principima i uključiti u prehranu: ribu i plodove mora, ulje riblje jetre; iznutrice divljih životinja ili pašnih životinja; masnoću organskih ili domaćih svinja;


žumanjke od kokoši iz organskog ili domaćeg uzgoja; svježe neobrađeno ili fermentirano mlijeko, vrhnje, sir i maslac od mlijeka pašnih životinja; kokosovo ulje; srž i hrskavice u juhama od kosti.

Njegovo veličanstvo - maslac Mnoge kulture širom svijeta tisućljećima su cijenile maslac. Osim što je božanstvenog okusa i može se koristiti uz svako jelo i za pripremu svih jela, maslac ima brojna zaštitna svojstva za naše zdravlje. Istraživanja tradicionalnih grupa naroda otkrivaju da je maslac često bio osnovna namirnica mnogih iznimno zdravih naroda. U izoliranim švicarskim alpskim selima čak je postojao običaj da se u crkvi ostavi zdjela maslaca s upaljenim fitiljem da gori kao znak božanstva u maslacu. Arapski su narodi također cijenili maslac, posebice onaj duboke žuto-narančaste boje dobiven od životinja koje su pasle po zelenim livadama u proljeće i jesen. Američka narodna predaja svjedoči kako su djeca odrasla na maslacu bila robusna i čvrsta, dok su djeca koja su pila obrano mlijeko bila blijeda i slabašna.xix Kao što je poznato, medicinski autoriteti tvrde da je maslac opasan za srce i da ga, kao i druge prirodne masnoće životinjskog porijekla, trebamo izbjegavati. Međutim, najnovija saznanja pokazuju da prirodne masnoće poput maslaca, nemaju nikakve veze sa srčano-žilnim i drugim oboljenjima. Štoviše, dokazano je da maslac sadrži mnoge hranjive tvari koje djeluju preventivno protiv tih bolesti. Prva je vitamin A koji je potreban za zdravlje štitnjače i nadbubrežnih žlijezda, koje igraju ulogu u održavanju pravilnog funkcioniranja srca i krvožilnog sustava. Abnormalnosti srca i većih krvnih žila javljaju se u djece čije majke imaju nedostatak vitamina A. Maslac sadrži lecitin, tvar koja pomaže u


pravilnoj asimilaciji i metabolizmu kolesterola i drugih komponenti masnoća, također sadrži niz antioksidanata koji nas štite od određene vrste slobodnih radikala koji oslabljuju arterije. Vitamin A i vitamin E, kao i selen iz maslaca, igraju snažnu antioksidacijsku ulogu. Maslac je dobar izvor kolesterola. Kolesterol je, kao i zasićene masnoće, neosnovano optužen d a j e opasan, a zapravo ima brojne zaštitne funkcije u tijelu. Kolesterol između ostalog ima moćno antioksidacijsko djelovanje protiv štetnih slobodnih radikala, koje unosimo kroz oštećene i užegnute masnoće iz margarina i drugih industrijskih proizvoda koji sadrže hidrogenizirane masnoće. Istraživanja su pokazala da ljudi koji jedu pravi maslac imaju upola manji rizik od razvijanja srčanih bolesti, nego ljudi koji umjesto maslaca biraju margarin. Često nam se neke općeprihvaćene tvrdnje tumače kao rezultati istraživanja koje ustvari nitko ne preispituje. Tako su i istraživanja iz 1940-ih ukazivala da povećani unos zasićenih masnoća izaziva rak, ali ono što nam je tisak zaboravio istaknuti je činjenica da „zasićene masnoće” u ovim istraživanjima nisu bile prirodne zasićene masnoće, već djelomično hidrogenizirane ili očvrsnule masnoće u industrijskim proizvodima kojih u maslacu nema. Znanstvenici su tvrdili da nema razlike između prirodnih zasićenih masnoća u maslacu i kemijski stvrdnutih masnoća u zamjenskim proizvodima. No moderna nauka je pokazala da maslac, upravo suprotno od zastarjelog vjerovanja, ima snažna antikancerogena svojstva. Maslac je bogat kratkim i srednjim lancima masnih kiselina koje imaju snažne učinke protiv tumora. Maslac također sadrži CLA (konjugiranu linolensku kiselinu) koja pruža izvrsnu zaštitu protiv raka i koja je osim toga i snažan antioksidant te jača imunološki sustav. Sadržaj CLA je međutim tri do pet puta veći u maslacu onih životinja koje pasu travu, nego u maslacu životinja koje se hrane žitaricama. Vitamin A te antioksidanti u maslacu: vitamin E, selen i kolesterol, štite protiv raka kao i protiv srčanih bolesti. Vitamin A, kao i kratki i srednji lanci masnih kiselina jačaju i imunološki sistem. Za


razliku od maslaca, hidrogenizirane masnoće i višak dugolančanih masnih kiselina u višestruko nezasićenim biljnim uljima imaju štetan učinak na imunološki sistem. Wulzen faktor (anti-stiffness factor), tzv. faktor protiv ukočenosti, jedinstvena je komponenta maslaca. Nizozemski naučnik Wulzen otkrio je da ovaj faktor štiti od kalcifikacije u zglobovima, degenerativnog artritisa, kao i od stvrdnjavanja arterija. Nažalost, ova vitalna supstanca uništava se pasterizacijom i nalazi se samo u svježem nepasteriziranom mlijeku i maslacu. Vitamini A i D koje nalazimo u maslacu esencijalni su za pravilnu apsorpciju kalcija i stoga neophodni za jake kosti i zube. Pošast osteoporoze u zemljama gdje se pije puno mlijeka posljedica je toga što ljudi biraju pasterizirano obrano mlijeko s manje mliječne masti vjerujući da je to bolje za njihovo zdravlje. No kalcij se iz mlijeka ne može iskoristiti bez masti i vitamina topivih u mastima, kao ni bez enzima koji se uništavaju pasterizacijom. Maslac ima također antikariogeni učinak, tj. Štiti zube od propadanja. Maslac je dobar izvor joda u takvom obliku koji se dobro apsorbira. Zato maslac sprječava gušavost u planinskim područjima u kojima nisu dostupni morski plodovi. Osim toga, vitamin A iz maslaca neophodan je za pravilno funkcioniranje štitne žlijezde. Mliječna mast sadrži glikosfingolipide, specijalnu kategoriju masnih kiselina koje štite od gastrointestinalnih infekcija, osobito u vrlo mladih i starijih osoba. Zbog toga djeca koja piju obrano mlijeko imaju proljev u 3 do 5 puta većoj mjeri, nego djeca koja piju punomasno mlijeko. Kolesterol u mliječnoj masti promiče zdravlje crijevne stjenke i štiti od karcinoma kolona. Kratki i srednji lanci masnih kiselina štite od patogena i imaju jaki antigljivični učinak, zato maslac igra važnu ulogu u liječenju kandide (lat. Candida albicans).


Mnogi čimbenici u maslacu osiguravaju optimalan rast djece. Glavni među njima je vitamin A. Djeca koja su kao bebe u majčinoj utrobi bila lišena dovoljne količine vitamina A često imaju uska lica i koštanu strukturu, mala nepca i zbijene zube. Ozbiljni nedostatak vitamina A dovodi do sljepoće, skeletnih problema i drugih urođenih deformacija. Djeca koja su od začeća imala dovoljne količine vitamina A, imaju lijepo razvijene široke kosti lica, snažne i zdrave zube i odličnu koštanu strukturu. Vitamin A također ima značajnu ulogu u razvoju spolnih obilježja. Faktor X, kojeg je otkrio doktor Weston Price, i za kojeg se danas vjeruje d a j e to vitamin K2, tj. životinjski oblik vitamina K, neophodan je za optimalan rast. Prisutan je samo u mliječnoj masti dobivenoj od krava sa zelenih pašnjaka. Kolesterol koji se nalazi u maslacu igra važnu ulogu u razvoju mozga i živčanog sustava. Majčino mlijeko puno je kolesterola i sadrži preko 50% kalorija iz mliječne masti. Prehrana s niskim udjelom masnoće povezuje se sa slabim napredovanjem djece, a svjedoci smo da se takva prehrana preporučuje mladima. Za optimalan rast i razvoj djeca upravo trebaju mnoge tvari koje se nalaze u maslacu i drugim životinjskim masnoćama. Ideja da maslac uzrokuje debljanje tužna je zabluda. Kratki i srednji lanci masnih kiselina ne pohranjuju se u masnom tkivu već se koriste za brzu energiju. Masno tkivo kod ljudi uglavnom se sastoji od dužih lanaca masnih kiselina koje dolaze iz višestruko nezasićenih ulja, a također se stvaraju iz ugljikohidrata. Budući da je maslac bogat hranjivim tvarima, daje dobar osjećaj sitosti, za razliku od nutritivno siromašnih prerađevina i umjetnih tvorevina poput margarina, koje tijelu ne pružaju ono što mu treba pa tako izazivaju glad i potrebu za prejedanjem. SAD je, kao što je poznato, zemlja light proizvoda. Rezultat nacionalnog straha od masnoće je epidemija debljine u toj zemlji. Dvije trećine svih Amerikanaca pati od pretilosti ili prekomjerne tjelesne


težine. Slična situacija, iako u blažoj formi, mogla se do nedavno pratiti i u Švedskoj. Od 1980-ih godina, otkada je krenula agresivna kampanja za light proizvode i otkada je potrošnja maslaca pala za skoro 60%, pretilost i prekomjerna tjelesna težina povećala se za 50% (s 30% na 45% ukupnog stanovništva). Međutim, od 2005. godine potrošnja maslaca je ponovo porasla za 15%, a svaki četvrti Šveđanin jede prema LCHF principu. Te su promjene prehrambenih navika u Švedskoj konačno obuzdale tendenciju povećanja broja pretilih osoba. Više nije tajna da su margarin i hidrogenizirane masnoće iz keksa, kolača, peciva i drugih industrijskih proizvoda glavni uzrok pošasti raka i srčano-žilnih bolesti, ali se uporno i dalje ocrnjuje maslac i preporučuje margarin kao njegova zdravija alternativa. Navodno margarin više ne sadrži hidrogenizirane masnoće, ali svejedno se još uvijek proizvodi od visoko procesiranih užeglih biljnih ulja, izolata sojinog proteina i mnoštva kemikalija. Tko ima koristi od propagande protiv maslaca? Lista je duga i uključuje ortodoksnu medicinu, bolnice, farmaceutsku i prehrambenu industriju te agro-biznis. S druge strane, sve što donosi najveći profit: soja, kukuruz i slične monokulture, agresivno se propagira kao zdrava hrana. Narod koji troši maslac je narod koji održava obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Ako bismo bili voljni platiti dobru cijenu za visokokvalitetni maslac i vrhnje, dobiven od krava uzgajanih na prirodnim zelenim pašnjacima, tada bi i svaki vlasnik manjeg ili srednjeg gospodarstva mogao imati koristi od posjedovanja boljih pasmina krava, npr. Jersey, koje daju ekstra masno mlijeko. Kako bi im osigurao zelenu ispašu, on bi naravno trebao rotirati usjeve, ostavljajući različite dijelove farme za krave da pasu istovremeno pružajući zemlji koristan odmor i visokokvalitetno gnojivo. Polja koja se obrađuju na ovaj način daju vrlo kvalitetno povrće i usjeve u kasnijim sezonama, bez dodavanja dušičnih gnojiva i s minimalnom upotrebom pesticida. Kokoši koje trče po dvorištu i kljucaju crviće daju jaja vrhunske prehrambene kvalitete, koja obiluju vitaminom A i korisnim


masnoćama. Želimo li obnoviti prosperitetno gospodarstvo i dobru tradiciju, kupovat ćemo organski maslac, vrhnje, punomasno mlijeko, punomasni jogurt i jaja koja nisu iz objekata zatvorenog tipa. To će proizvođaču donijeti dobru i poštenu dobit, a nama potrošačima osigurat će nutritivno bogate visokokvalitetne prehrambene namirnice.

Kokosovo ulje Kokosovo ulje ima visoku hranjivu vrijednost i farmakološko djelovanje. Nažalost, ovo je ulje dugo bilo obezvrijeđeno i zaboravljeno u modernoj medicini. Ipak, u novije se vrijeme ova nepravda polako ispravlja i kokosovo se ulje vraća u uporabu. Ključni je sastojak kokosovog ulja laurinska kiselina, koja ima snažno antivirusno i antibakterijsko djelovanje te na taj način štiti od mnogih infekcijskih bolesti. Laurinska se kiselina nalazi još jedino u majčinom mlijeku u kojem je životno važni sastojak jer štiti dijete od raznih infekcija dok njegov imunološki sustav još nije potpuno razvijen. Drugi važan sastojak kokosovog ulja je kaprilična kiselina koja potiče rast korisnih bakterija, osobito mliječno kiselih bakterija. Znanstvena su istraživanja pokazala da kaprilična kiselina djeluje protiv kandide i uništava nametnike u probavnom traktu. Tzv. srednje lančane masne kiseline (MCFA) u kokosovom ulju vrlo se lako probavljaju i apsorbiraju u organizmu. Za razliku od drugih ulja, uopće ne opterećuju probavni. sustav i unutrašnje organe. Brzo daju energiju i potiču samo iscjeljujuću sposobnost organizma jačajući imunološki sustav. Ovo je uistinu jako važno za bolesnike kojima je potrebna sva snaga organizma za izlječenje od ozbiljnih bolesti. Laka probavljivost ovog ulja važna je za osobe s probavnim tegobama koje teško probavljaju masnoću pa tako kokosovo ulje pomaže iskorištavaju vitamina topivih u masnoći (A, D, E, K).


MCFA masne kiseline iz kokosovog ulja ne mogu se spremati u tijelu kao masne zalihe zato što ne cirkuliraju kroz krvotok nego se direktno kroz venu vrataricu (venu portu) transportiraju u jetru gdje se odmah pretvaraju u energiju. MCFA masne kiseline ubrzavaju metabolizam i sagorijevanje kalorija pa tako doprinose mršavljenju. Kako stari, organizam više na funkcionira kao prije. Gušterača proizvodi manje enzima potrebnih za probavu, pa se apsorpcija vitamina i minerala iz hrane i cijeli probavni sustav otežava. Svakodnevna uporaba kokosovog ulja pomaže boljem iskorištavanju važnih vitamina i minerala i olakšava probavni sustav. Kokosovo je ulje odlično i kao ulje za masažu i njegu kože. Stvara prepreku infekcijama, čini kožu mekšom, sprječava stvaranje bora i staračkih mrlja. Fine molekule kokosovog ulja lako prodiru u kožu te jačaju vezivno tkivo što doprinosi čvrstoći i elastičnosti kože. Kokosovo ulje otporno je na visoke temperature pa se može koristiti u pripremanju hrane, za prženje i pečenje, kao dresing za salatu, kao dodatak u jelima ili u pripremi napitaka (smoothie). Svakodnevnim unosom kokosovog ulja, može se osjetiti lagano povišenje tjelesne temperature zbog pojačanog metabolizma kad se sagorijevaju srednje lančane masne kiseline. Kokosovo ulje daje više energije i osjećaj sitosti pa organizam manje traži hranu bogatu šećerom i škrobom, što postupno olakšava prijelaz na zdraviji način prehrane. Umjerena terapeutska doza je 3 do 4 žlice ulja dnevno, Čime se u tijelo unosi dovoljno laurinske kiseline koja jača imunitet. Prilikom kupnje u prodavaonicama zdrave hrane ili biljnim ljekarnama treba pripaziti da se kupi hladno prešano djevičansko kokosovo ulje (virgin), a ne rafinirano kakvo se možda može naći u običnim prodavaonicama i koje je dosta jeftino. Rafinirano i stvrdnuto kokosovo ulje izlučuje se iz suhe tvari koja je ostala nakon hladnog prešanja, a izdvaja se uz pomoć visokih temperatura te se zatim hidrogenizira (očvršćuje) kao margarin. Ta masnoća nema iste karakteristike kao hladno prešano ulje.


Na hladnijoj temperaturi kokosovo je ulje u čvrstom stanju, a na oko 23 °C postaje tekuće. Zato možemo reći da zimi imamo kokosovu mast, a ljeti kokosovo ulje.

Istine i laži o mlijeku Mlijeko i mliječni proizvodi još su jedna skupina namirnica o kojoj se puno priča i oko kojih su mišljenja podijeljena. Službeni je stav da je mlijeko dobra i vrlo zdrava hrana (iako u light verziji), a brojni alternativni pravci savjetuju da ga izbjegavamo ili čak potpuno izbacimo iz prehrane. O čemu se ovdje radi, zašto vladaju takva potpuno suprotna mišljenja, kome vjerovati i konačno: piti mlijeko ili ne? Sirovo mlijeko, pod time mislim na svježe nepasterizirano mlijeko, prirodna je i zdrava namirnica, kao i svi mliječni proizvodi pripremljeni od njega. Ovo je mlijeko izvanredan izvor nutrijenata, ali i vrlo važnih korisnih bakterija kao što su lakto bakterije, za koje danas znamo da igraju presudnu ulogu u jačanju imuniteta i zaštiti organizma od raznih bolesnih stanja. Sirovo je mlijeko također izvrstan izvor vitamina, minerala i enzima te sadrži punovrijedne bjelančevine i masnoće koje čine građevinski materijal za tijelo. Problem je u industrijskoj obradi mlijeka. Kako je to slučaj i s velikim brojem drugih namirnica, industrijska obrada uništava i ovu izvanrednu namirnicu i daje joj sasvim drugačija svojstva. Mlijeko koje kupujemo u prodavaonicama pasterizirano je i homogenizirano. Pasterizacija je proces kojim se mlijeko zagrijava na visokim temperaturama da bi se uništile bakterije u mlijeku. Međutim, pasterizacija potpuno mijenja njegovu strukturu. Osim što zagrijavanje na visokim temperaturama ubija patogene bakterije, ono ubija i korisne lakto bakterije i uništava brojne druge hranjive komponente. Visoka temperatura, a posebno naglo zagrijavanje, potpuno mijenja strukturu


osjetljivih mliječnih bjelančevina koje denaturiraju i postaju vrlo teške za probavu te potencijalno štetne za zdravlje. Pasterizacija uništava enzime iz mlijeka potrebne za razgradnju i probavu komponenti mlijeka, smanjuje sadržaj vitamina, denaturira mliječne bjelančevine, onemogućuje apsorpciju kalcija iz mlijeka, ubija korisne bakterije i promiče patogene. Ako ostavimo sirovo mlijeko na sobnoj temperaturi, ono se neće pokvariti, nego ćemo dobiti kiselo mlijeko, što je prirodan način produžavanja trajnosti mlijeka. To će se dogoditi zato što korisne bakterije iz sirovog mlijeka drže pod kontrolom množenje loših bakterija. No, pasterizirano mlijeko nema korisnih bakterija koje bi ga čuvale od truljenja, jer su one uništene pasterizacijom pa se pasterizirano mlijeko ne može ukiseliti, već samo pokvariti. Mliječna industrija tvrdi da se hranjiva vrijednost mlijeka pasterizacijom ne mijenja. Naravno da će to reći kada se radi o njihovom profitu. Činjenica je da zagrijavanje mlijeka uslijed pasterizacije uništava ovu savršenu namirnicu na toliko mnogo raznih načina da se ove dvije namirnice ne bi ni smjele nazivati istim imenom. Evo nekih znanstveno potvrđenih činjenica o tome što se događa s mlijekom tijekom pasterizacije: Uništava se veći dio vitamina B6, B12, tiamina, folne kiseline, vitamina C i D. Deaktiviraju se životno važni enzimi (enzimi su biološki katalizatori neophodni za absorpciju hranjivih tvari iz mlijeka). Potpuno se deaktivira enzim fosfataza, neophodan za absorpciju kalcija (ova dekalcifikacija pasteriziranog mlijeka može uzrokovati osteoporozu). Uništava se enzim lipaza potreban za razgradnju masnoće iz mlijeka.


Uništavaju se lakto bakterije (istraživanja pokazuju da lakto bakterije čak i same pomažu u proizvodnji enzima laktaze koji nedostaje osobama koje ne podnose mliječni šećer laktozu, što objašnjava činjenicu da većina osoba netolerantnih na laktozu, bez problema mogu piti nepasterizirano mlijeko). Bjelančevine mlijeka mijenjaju svoju strukturu što dovodi do alergija i kod djece i kod odraslih. Laktoza (mliječni šećer) pretvara se u beta laktozu koja brže podiže šećer u krvi (ovo dovodi do prekomjerne tjelesne težine i upravo je obrnuto od uvriježenog mišljenja da se debljamo od punomasnog nepasteriziranog mlijeka, jer nemasno mlijeko lakše dovodi do debljine). Uništava se beta laktoglobulin koji pomaže iskorištavanje vitamina A u organizmu. Wulzen faktor (anti-stiffness factor), tzv. faktor protiv ukočenosti, nalazi se samo u negrijanom mlijeku (ta tvar štiti životinje i ljude od ovapnjenja zglobova, artroze). Uništava se četvrtina joda iz mlijeka (neophodan nam je za sintezu hormona štitnjače koja između ostalog regulira metabolizam). Uništavaju se prirodna antibakterijska svojstva mlijeka, kao i svojstvo jačanja imuniteta (mlijeko postaje lako prijemčivo za loše bakterije).xx Osim toga istraživanja pokazuju: Konzumacija pasteriziranog mlijeka povezuje se sa dijabetesom tipa 1. Znanstvenici su u pasteriziranom mlijeku pronašli bjelančevinu koja je možda “okidač” autoimune reakcije kojom se uništavaju stanice koje proizvode inzulin.


Pasterizirano se mlijeko povezuje s rakom jajnika. Žene koje konzumiraju pasterizirano mlijeko imaju tri puta veći rizik od oboljenja raka jajnika. Pasterizirano mlijeko povezuje se s multiplom sklerozom i neplodnošću kod žena. Pasterizirano mlijeko sadrži kolesterol-epoksid i kolesterol-oksid (oksidirani kolesterol). Istraživanja su pokazala da oksidirani kolestrol doprinosi razvoju raka i ovapnjenju žila.xxi Želite li i dalje piti pasterizirano mlijeko? Bojite se “mikrobiološkog onečišćenja”, tj. da će se mlijeko pokvariti? Toga se ne treba bojati, jer mlijeko ima vlastiti imunološki sustav! Nepasterizirano je mlijeko jedina namirnica koja ima ugrađeni vlastiti zaštitni mehanizam. Svježe mlijeko krave, ovce ili koze sadrži višestruke, prirodne, bioaktivne komponente koje ubijaju strane bakterije koje dospiju u mlijeko! Ovo su neke od njih: laktoperoksidaza, makrofagi, laktoferin, leukociti, makrofagi, neutrofili, antitijela, srednje lančane masne kiseline i lizozim. Za sprječavanje prodora stranih bakterija kroz želudac i crijeva brinu se polisaharidi, oligosaharidi, mucini, fibronektini i glikomakropeptidi. Da bi ojačali imunološki sustav aktivni su leukociti, limfociti, imunoglobulini, antitijela, hormoni i faktori rasta. Osim toga tu su korisne bakterije lactobacilli i bifidus bakterije, bifidus faktor i B12 vezni protein. Sve ove komponente prisutne su i u majčinom mlijeku, no što se s njima događa prilikom pasterizacije? Inaktiviraju se, tj. uništavaju. Zagrijavanje mlijeka kod pasterizacije zapravo podržava rast patogenih bakterija, jer uništava faktore koji sprječavaju rast bakterija.xxii S pasterizacijom se počelo dvadesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je tuberkuloza bila česta, ali i druge zarazne bolesti uzrokovane lošim zdravstvenim stanjem životinja i lošim higijenskim uvjetima i metodama proizvodnje. Međutim, vremena su se promijenila i danas se upotrebljavaju spremnici od nehrđajućeg čelika, strojevi za


mužnju i sustavi rashlađivanja te se provode stroge sanitarne inspekcije čime pasterizacija postaje potpuno nepotrebna. Industrija koristi naziv “svježe” mlijeko, ali je svako kupovno mlijeko pasterizirano, čak i ono koje se naziva “svježim”. Razlika između “svježeg” i “trajnog” mlijeka je u temperaturi i vremenu kojem se mlijeko izlaže tijekom pasterizacije. Svježe se mlijeko zagrijava na 60 do 70 °C, najčešće u trajanju od 30 minuta, dok se trajno mlijeko naglo zagrijava na temperature preko 130 °C (tzv. UHT proces) što mu još više produžava rok trajanja. Tvrdnja da se mlijeko pasterizira radi zaštite potrošača samo je još jedan mit, jer se zapravo mlijeko pasterizira radi produžene trajnosti. Industrijska prerada također maskira mlijeko loše kvalitete, jer se onečišćeno mlijeko koje sadrži patogene bakterije pročišćava pasterizacijom i baktofugiranjem. Drugi proces kojem se mlijeko izlaže je homogenizacija, tj. razbijanje molekula masnoće pod velikim pritiskom radi sprječavanja izdvajanja vrhnja na mlijeku. I ovo je vrlo neprirodan postupak jer masnoća koju dobijemo više nema svoju prirodnu strukturu. Osim toga iz mlijeka se uklanja (obire) masnoća pa kupovno mlijeko sadrži najviše 3% mliječne masti. Usporedbe radi, mlijeko koje kupujem izravno kod stočara, od krava pasmine Jersey, sadrži preko 6% mliječne masti. Mliječna mast sadrži vitalne tvari kao što su vitamini A, D i K2, potrebne za optimalnu asimilaciju kalcija i bjelančevina. Bez njih kalcij i bjelančevine postaju teže iskoristivi i potencijalno opasni. Mliječna je mast također bogata kratkim i srednje dugim lancima masnih kiselina koje predstavljaju zaštitu protiv bolesti i stimuliraju imunološki sustav. Nadalje, mliječna mast sadrži vrlo vrijednu CLA (konjugiranu linolensku kiselinu) koja ima snažno antikancerogeno djelovanje. Svi ovi važni nutrijenti nestaju industrijskom preradom mlijeka. Međutim, ključ za zdrave životinje i kvalitetno mlijeko je ispaša. Kao što čovjek treba prirodnu hranu, tako je trebaju i životinje, a prava prirodna hrana za krave je zelena trava u proljeće, ljeto i jesen te sijeno i


silaža zimi. Također je važan i boravak na suncu, jer kao što danje svjetlo ima pozitivne učinke na hormonsku ravnotežu kod ljudi, tako djeluje i na životinje. Nažalost, krave se u masovnom (konvencionalnom) uzgoju hrane žitaricama i sojom, a često i industrijskim otpadom, što ugrožava imunološki sistem i kvalitetu mlijeka. Tu su nadalje i problemi antibiotika, pesticida i hormona rasta, koji se dodaju životinjama. Sve ovo mijenja sastav i kompoziciju masnoća u mlijeku. Mlijeko krava koje se hrane komercijalno, žitaricama i sojom, sadrži manje omega-3 masnoće i više omega-6 te manje CLA. Vitamini A i D se drastično smanjuju, a K2 potpuno nestaje. Da bi krava davala dobro i zdravo mlijeko, i sama mora imati uvjete da živi prirodno kao krava. Ne tako davno, prije modernih industrijskih metoda, ljudi su naraštajima koristili i djeca odrastala na domaćem svježem punomasnom mlijeku, prirodnom žutom maslacu, svježim domaćim sirevima i vrhnju. Ako imate mogućnosti nabavljati domaće sirovo mlijeko, to je nešto najbolje što možete učiniti za zdravlje svoje obitelji. Priroda je stvorila savršen sistem i jedinstvenu prehrambenu namirnicu koja se potpuno uništava pasteriziranjem. Jedan moderan i praktičan način za distribuciju svježeg mlijeka su mljekomati, koji se sa evropskog polako probijaju i na naše tržište.

Kefir - čudesna hrana s Kavkaza Danas je poznato, a medicinski je i znanstveno potvrđeno, da su zdrava crijeva i pravilna i potpuna probava hrane presudni za dobar imunitet i očuvanje zdravlja. U našem se probavnom sustavu nalazi se oko kilogram i pol bakterija koje predstavljaju najmanje 80% ukupnog imuniteta. Mliječno-kisele bakterije, lakto bakterije ili probiotičke bakterije koje žive u crijevima, igraju presudnu ulogu u jačanju imuniteta i zaštite organizma od raznih bolesnih stanja. Međutim


današnja moderna neprirodna ishrana koja obiluje šećerom, škrobom, drugim industrijskim prerađevinama i raznim kemikalijama, a koja je istovremeno vrlo siromašna namirnicama koje sadrže probiotičke bakterije, doprinosi narušavanju crijevne flore. Poremećaj crijevne flore znači loš bakterijski sastav i nedostatak „dobrih bakterija” koji dovodi do prekomjernog množenja loših bakterija i gljivica, što uzrokuje razne probavne tegobe (napuhanost, bolove u crijevima, proljev, zatvor), ali i brojne druge ozbiljne bolesti. Poremećaj crijevne flore dovodi do nepotpunog iskorištavanja nutrijenata iz hrane te do stvaranja toksičnih tvari koje proizvode loše bakterije i gljivice. Ovo također može dovesti do sindroma propusnosti crijeva što znači da se nepotpuno razgrađene molekule hrane kroz stjenke crijeva apsorbiraju u krvotok i uzrokuju imunološki odgovor tijela, što dovodi do autoimunih bolesti. Prekomjerni unos ugljikohidrata iz hrane (šećera i škroba), u kombinaciji s neravnotežom crijevne flore, dovodi do vrenja šećera i stvaranja alkoholnih para koje krvotokom dospijevaju do mozga i vrlo štetno djeluju na djecu čiji je mozak tek u razvoju. Sve veći broj stručnjaka smatra da upravo disbioza crijeva (nezdrava crijevna flora, tj. loš sastav crijevnih bakterija) uzrokuje psihološke poremećaje ponašanja kod djece, između ostalih ADHD, disleksiju, dispraksiju i autizam. Loš sastav crijevne flore nije posljedica samo krive prehrane nego se može naslijediti već prilikom rođenja, budući da beba koja se rađa dobiva svoje prve crijevne bakterije od majke. Također, stresni način života i često korištenje antibiotika i hormonalnih kontracepcijskih sredstava narušava sastav crijevne flore. Zdrava crijeva s normalnom crijevnom florom znači manju osjetljivost na toksine i kemikalije iz hrane. Nažalost, velika većina ljudi ima poremećenu crijevnu floru zbog pretjeranog unosa ugljikohidrata i zbog nedovoljnog unošenja probiotičke hrane. Svaki zdravstveni problem trebao bi se rješavati na način da mu se otkrije i ukloni uzrok, a ne tako kako se danas prakticira - suzbijanjem simptoma. Loša crijevna flora uzrok je puno većem broju


bolesti nego što se misli, pa ozdravljenje crijeva i uspostava normalnog sastava crijevnih bakterija dovodi do mnogih zdravstvenih poboljšanja. Ovo se postiže prvenstveno smanjivanjem unosa ugljikohidrata (šećera i škroba) putem hrane te obveznim i svakodnevnim unošenjem namirnica koje obiluju probiotičkim bakterijama. To su fermentirani mliječni proizvodi i fermentirano (ukiseljeno) povrće. No ovdje trebamo biti oprezni, jer industrijski proizvodi koji su navodno obogaćeni probiotičkim kulturama najčešće sadrže šećer ili njegove jeftine zamjene: glukozni, fruktozni ili škrobni sirup, a probiotičke kulture tek u tragovima. Probiotici se danas mogu kupiti i u tabletama, ali nije sasvim sigurno da imaju tako dobar učinak kao prava hrana. Najbolja namirnica koja nam osigurava obilje dobrih probiotičkih kultura i izgradnju normalne crijevne flore je domaći kefir. Kefir je fermentirani mliječni napitak kiselkasto-osvježavajućeg okusa s laganom notom po svježem kvascu (ili veoma lagan okus po pivu), koji se dobiva uz pomoć kulture kefira ili kefirnih zrnaca. Smatra se da je porijeklom s Kavkaza i d a j e star i do 1 000 godina. Žitelji Kavkaza poznati su po svojoj dugovječnosti i dobrom zdravlju, žive gotovo bez bolesti, što se pripisuje njihovoj svakodnevnoj i neograničenoj konzumaciji kefira. Kultura kefira u našim se krajevima često naziva i tibetanska gljiva ili kefirna gljiva, ali kefirna zrnca nisu gljive. Kefirna zrnca, koja izgledom podsjećaju na kuhanu cvjetaču, po sastavu su mješavina bjelančevina, aminokiselina, lipida i topljivih polisaharida te sadrže simbiozu između velikog broja dobrih, mliječnokiselih bakterija, octenih bakterija i sojeva kvasaca. Zrnca kefira hrane se i razmnožavaju u mlijeku i nemaju rok trajanja, mogu živjeti vječno. Brojni pokušaji mikrobiologa da kefirna zrnca proizvedu u laboratoriju uporno završavaju neuspjehom. Pitanje otkud dolaze i kako su nastala ostaje bez znanstvenog odgovora. Legenda kaže da su kefirna zrnca dar


od Boga, “mana s neba” koju je Bog poslao Izraelcima kad ih je Mojsije izveo iz Egipta da bi ih poveo u obećanu zemlju.”xxiii Kefiru se pripisuju mnogi pozitivni učinci kod velikog broja bolesti i bolesnih stanja, između ostalog: djeluje kao najjače sredstvo protiv alergija i intolerancije na hranu; djeluje kao prirodni antibiotik; smanjuje inflamatorne (upalne) bolesti kao što su reuma i artritis; jača imunološki sistem i ubrzava zacjeljivanje tijela; poboljšava probavu i pravilno iskorištavanje nutrijenata iz hrane; liječi bolesti crijeva kao što su IBS ili SIC (sindrom iritabilnog crijeva), sindrom propusnosti crijeva, zatvor, proljev, nadutost; pomaže kod bolesti želuca kao što su gastritis i čir na želucu; čisti i detoksicira tijelo; poboljšava funkciju jetre i djeluje protiv žučnih kamenaca; pomaže kod srčano-žilnih oboljenja; snižava šećer u krvi, visoki krvni tlak i visoke masnoće u krvi (trigliceride); liječi gljivična oboljenja; pomaže u zaustavljanju rasta malignih stanica; normalizira metabolizam i time potpomaže gubljenje prekomjerne tjelesne težine; pomaže kod nesanice i depresije; pomaže kod bronhitisa i astme; pomaže kod psorijaze i ekcema.


Kefirna zrnca mogu se dobiti od nekoga tko ih već ima i sam pravi kefir kod kuće. Kontakt s takvom osobom najlakše možete uspostaviti preko Interneta, a zrnca se bez problema mogu spakirati u plastičnu vrećicu s malo mlijeka i poslati poštom. Brzo se razmnožavaju pa se onda mogu podijeliti drugima. Kefir se lako priprema kod kuće. Malu količinu zrnaca stavite s mlijekom u staklenku, poklopite i ostavite na sobnoj temperaturi da fermentira 24 sata. Zrnca se hrane mliječnim šećerom i proizvode mliječnu kiselinu i C02. Nakon 24 sata kefir procijedite kroz cjedilo miješajući ga žlicom. Kefirna zrnca koja su ostala u cjedilu stave se u novu količinu mlijeka, a procijeđeni kefir je gotov i spreman za piće. Možete ga piti odmah ili ga ohladite u hladnjaku. Jedna puna velika žlica zrnaca dovoljna je za otprilike pola litre kefira. Može se koristiti svaka vrsta mlijeka - kravlje, kozje ili ovčje, a mlijeko može biti s većim ili manjim postotkom masnoće, kuhano ili nekuhano, samo ne smije biti vruće. Daleko najbolje je domaće svježe nepasterizirano mlijeko od pašnih životinja, ali za izradu kefira dobro je i pasterizirano mlijeko. Kefir je gotov kad je mlijeko fermentiralo, tj. kad se zgusnulo i izgleda kao jogurt. Na dnu staklenke može se odvojiti tekućina, to je sirutka kefira i normalna je pojava. Kefir može biti gušći ili rjeđi, više vodenast ili više kremast, ovisi o vrsti mlijeka i temperaturi. Za cijeđenje kefira možete koristiti metalne, plastične ili drvene žlice i cjedila, samo se ne preporučuje kefir čuvati u plastičnim posudama, jer plastika ispušta kemikalije od kojih je napravljena, naročito kada je u dodiru s kiselim sadržajem. Zato je kefir najbolje čuvati u staklenim posudama. Procijeđena zrnca ne treba ispirati vodom, samo se stave u novo mlijeko i ostave na miru. U terapijske svrhe za poboljšanje zdravlja može se uzimati i litra kefira dnevno. Za početak je dobro krenuti s manjom dozom, npr. decilitar dnevno, potom postupno povećavati količinu. Naime, kefir radikalno mijenja sastav crijevne flore - korisne bakterije uništavaju


patogene i zauzimaju njihovo mjesto, a to kod nekih osoba može uzrokovati prolazne probavne smetnje. Osobe osjetljive na mliječne proizvode obično dobro podnose kefir, jer se procesom fermentacije teško probavljive komponente iz mlijeka razgrađuju i predprobavljaju. Bakterije iz kefira razgrađuju mliječni šećer laktozu, zato ga mogu koristiti i oni koji ne podnose laktozu. Minerali iz mlijeka, npr. kalcij, procesom fermentacije postaju lakše biološki dostupni (organizam ih može lakše iskoristiti). Oni koji paze na unos ugljikohidrata (LCHF prehrana) mogu još i više smanjiti sadržaj šećera u kefiru na način da ga nakon cijeđenja ostave još jedan do dva dana na sobnoj temperaturi da “sazre”. Ovakav zreli kefir sadrži najmanje šećera, a sadržaj vitamina B 1 , B6 i B9 (folna kiselina) se povećava. Također se povećava i sadržaj alkohola u kefiru koji može iznositi od 0,08% do 2%. Uobičajena količina alkohola u jednodnevnom kefiru iznosi 0,08 do 0,1%. Ostavi li se da zrije dva dana, treba označiti staklenke kefira u različitim stadijima, npr. kefir sa zrncima, jednodnevni kefir i dvodnevni kefir. Procijeđeni kefir koji zrije ne treba čvrsto poklopiti nego se poklopac samo nasloni na teglu, a dobro g a j e promiješati dvaput dnevno. Želite li napraviti pauzu u pripremi kefira, možda odlazite na put ili slično, procijeđena zrnca kefira isperite hladnom vodom, prelijte ih s malo mlijeka i spremite u hladnjak. Možete ih čuvati i u običnoj vodi, oko 7 dana u hladnjaku. Želite li ih pohraniti na duže vrijeme, isprana zrnca slobodno zamrznite ili osušite. Kad je vrijeme da se zrnca ponovo aktiviraju, stavite ih u malo mlijeka na sobnu temperaturu i čekajte da prorade. Prvu količinu zgusnutog mlijeka procijedite i bacite. Višak zrnaca koja se razmnožavaju treba povremeno uklanjati. Ako ih nemate kome pokloniti, najkorisnije ih je pojesti. Nisu baš neki doživljaj za žvakanje pa ih izmiksajte s drugim sastojcima u ukusni kašasti sok (smoothie) ili sladoled. Kašasti sok od kefira i šumskog voća


1 šalica kefira višak zrnaca kad se razmnože 2 žumanjka 2 žličice kokosovog ulja 1 šalica smrznutog šumskog voća kad radite napitak za djecu, možete dodati 1 do 2 žličice meda Izmiksajte sve u multipraktiku i uživajte. Sladoled od kefira i šumskog voća 5 jaja 250 ml slatkog vrhnja 1 šalica kefira višak zrnaca kad se razmnože 200 do 250 g smrznutog šumskog voća 2 žličice prave bourbon vanilije malo stevije u prahu ili žlica meda Istucite zasebno bjelanjke, žumanjke i slatko vrhnje. U multipraktiku izmiksajte šumsko voće s kefirom pa dodajte preostale sastojke i sve dobro izmiksajte. Zasladite prema okusu. Sladoled rasporedite u prikladne zdjelice i zamrznite. Izvadite ga pola sata prije posluživanja. Ovo je odličan način da i djeca koja ne vole okus običnog kefira uključe ovaj vrijedni probiotički dodatak u svoju prehranu.


Sirovojelstvo (Raw food pokret) Trendovi u prehrani jači su nego ikad prije, a pripadanje nekom pokretu ili struji doprinosi i stvaranju osobnog identiteta. Tako je zadnjih godina sve popularniji raw food (sirova hrana ili sirovojelstvo) i living food (živuća hrana). Zašto nam treba sirova hrana? Sirova hrana bogata je netaknutim vitaminima, mineralima, antioksidantima i probiotičkim bakterijama. No najveća vrijednost sirovih namirnica leži u njihovom sastavu enzima koji se kuhanjem deaktiviraju na temperaturi od 48 °C. Nažalost, kao i najčešće čim krenu priče o „zdravoj” hrani, i sirovojelstvo se zbog agresivne vegetarijanske propagande pogrešno interpretira pa se sve svodi na to da se jede sirovo povrće i voće. Living food uključuje još i fermentirane namirnice te proklijalo zrnje i sjemenje. Sljedbenici ovih načina prehrane uvjereni su kako je to jedini zdrav način prehrane, kuhana hrana je hrana “bez života” te kao takva pogoršava naše zdravlje. Stvari međutim nisu tako jednostavne, a svako zastranjivanje u krajnosti bilo koje vrste može biti i opasno. Prehrana samo voćem, povrćem i klicama potpuno je neprirodna za čovjeka i uzrokuje nedostatak važnih nutrijenata koji su građevinski materijal našeg organizma, jer čovjek po svojoj fiziologiji nije biljojed. O pravilnom pripremanju hrane možemo puno naučiti iz tradicionalnih načina na koje su hranu pripremali naraštaji prije nas. Iako nisu mogli dati neko znanstveno objašnjenje zašto to tako rade, iz iskustva su znali da tako treba. Istraživanja tradicionalnih kultura pokazala su da su gotovo sve tradicionalne kulture u svojem kuhanju uključivale i sirove, enzimima bogate namirnice, ne samo povrće, već i sirove životinjske bjelančevine i masnoće u obliku mliječnih proizvoda od neobrađenog (sirovog) mlijeka, sirovu ribu, kao i iznutrice životinja. Ove su kulture također tradicionalno uključivale određenu količinu kultiviranih ili fermentiranih namirnica čiji se sadržaj enzima na taj način još više obogaćivao. Prehrana nekih skupina naroda sadržavala je


velike količine sirove fermentirane ribe koja je na taj način prošla proces pred-probavljanja i kao takva bila lakša za probavu i apsorpciju u organizmu. Kultiviranje mliječnih proizvoda kod gotovo svih predindustrijskih kultura, obogaćivalo je sadržaj enzima u mlijeku, vrhnju, maslacu i siru. Kultivirani sojini proizvodi u Aziji kao natto i miso također su dobar izvor enzima ako se koriste bez zagrijavanja, no čak i nakon zagrijavanja, fermentirana se hrana lakše apsorbira jer je već pred-probavljena uz pomoć enzima. Što su zapravo ti famozni enzimi? Enzimi su kompleksne bjelančevine koje djeluju kao katalizatori u gotovo svim biokemijskim procesima koji se odvijaju u ljudskom organizmu. Njihova aktivnost ovisi o prisutnosti odgovarajućih vitamina i minerala, posebice magnezija. Mnogi enzimi pripajaju pojedinačne molekule elemenata u tragovima, kao što su mangan, bakar, željezo ili cink, bez kojih ti enzimi ne mogu funkcionirati. Do danas je otkriveno preko 5 000 enzima i oni se dijele u tri velike skupine: najveća su metabolički enzimi koji djeluju u svim tjelesnim procesima uključujući disanje, govor, kretanje, razmišljanje, ponašanje i održavanje imunog sustava. Neki od ovih enzima djeluju tako da neutraliziraju otrovne i kancerogene tvari, kao što su razni zagađivači, DDT i duhanski dim, mijenjajući ih u manje toksične oblike koje potom tijelo može eliminirati. Druga kategorija su probavni enzimi, njih ima oko 22. Većina ovih enzima proizvodi se u gušterači odakle se izlučuju u dvanaesnik, gornji dio tankog crijeva, gdje razgrađuju djelomično probavljenu hranu koja dolazi iz želuca. Treća grupa enzima su prehrambeni enzimi, u velikim su količinama prisutni u sirovim namirnicama i započinju proces probave u ustima i želucu. Prehrambeni enzimi uključuju proteaze za probavu bjelančevina, lipaze za probavu masnoća i amilaze za probavu ugljikohidrata. Amilaze iz sline pomažu u razgradnji ugljikohidrata već prilikom žvakanja i svi enzimi koji se nalaze u namirnicama nastavljaju ovaj proces u želucu. Želučane žlijezde izlučuju želučanu kiselinu i pepsin koji započinju razgradnju bjelančevina, kao i unutarnji faktor


potreban za apsorpciju vitamina B12. Veći broj enzima potrebnih za potpunu probavu hrane izlučuje se tek u tankom crijevu. Međutim, enzimi prisutni u namirnicama koje smo jeli, mogu učiniti dio posla već i prije nego ova polu probavljena masa stigne u tanko crijevo. Enzimi u sirovoj hrani, posebice u sirovim fermentiranim namirnicama, pomažu u procesu probave i smanjuju potrebu tijela za vlastitom proizvodnjom prehrambenih enzima. Prehrana koja se temelji uglavnom na kuhanoj hrani predstavlja ozbiljno opterećenje za gušteraču, smanjujući njezine zalihe. Ako se gušterača neprestano stimulira kako bi proizvodila enzime koji bi trebali biti u hrani, rezultat će biti smanjena funkcija gušterače, ali i ostalih probavnih organa. Dr. Edward Howell, pionir na području istraživanja enzima, smatrao je da ovo preopterećenje probavnih organa dovodi do skraćenja životnog vijeka, pojave bolesti te smanjene otpornosti organizma na razne tipove stresa. On je otkrio kako i ljudi i životinje čija se prehrana sastoji većinom od kuhane hrane, osobito žitarica, imaju povećanu gušteraču, dok im se druge žlijezde i organi, posebice mozak, zapravo smanjuju.xxiv Žitarice, orašasti proizvodi, mahunarke i sjemenje bogati su enzimima, kao i ostalim nutrijentima, ali sadrže i inhibitore enzima koji sprječavaju funkciju enzima te tako predstavljaju veliki napor za probavni sistem. Klijanje, namakanje u toploj kiselkastoj vodi, kiselo kvasanje, kultiviranje i fermentacija, svi procesi korišteni u tradicionalnim kulturama, deaktiviraju inhibitore enzima čime hranjive tvari u žitaricama, orašastim plodovima i sjemenju postaju lakše dostupne. Većina voća i povrća ne sadrži puno enzima, ali neke biljne vrste poznate su po visokom sadržaju. To su djevičansko maslinovo ulje i druga hladno prešana ulja, sirovi med, grožđe, smokve i mnoge vrste tropskog voća poput avokada, datulja, banana, papaje, ananasa, kivija i manga.


Koliko god da je važno uključiti u prehranu mnoštvo sirovih namirnica, mora se povesti računa da određeni nutrijenti postaju lakše dostupni za apsorpciju upravo kuhanjem, a kuhanje također neutralizira i mnoge toksine koji se prirodno nalaze u biljnoj hrani. Načelno, žitarice, mahunarke i određene vrste povrća treba kuhati. Namirnice životinjskog porijekla trebalo bi konzumirati i sirove i kuhane. Primjer sirovih namirnica koje se lako mogu uključiti u prehranu su: sirovo mlijeko (svježe, nepasterizirano) i proizvodi od sirovog mlijeka, npr. vrhnje i maslac dobiven od pašnih životinja; sirova jaja, naročito žumanjci; sirova ulja kao hladno prešano maslinovo i kokosovo ulje; lakto-fermentirane namirnice kao što su domaći kefir, domaći kiseli kupus, fermentirano ulje jetre bakalara; sirovi med; riba i plodovi mora kao Škampi, kozice ili jela poput carpaccia; sirovo meso, npr, tartar biftek; sušeno meso; usoljena srdela; orašasti plodovi i sjemenke; sirovo povrće i šumsko voće.

Kašasti sokovi — zdravlje iz miksera Jedan od boljih načina da se započne novi dan je priprema svježe smiksanog smoothieja - kašastog soka sa svježim sirovim namirnicama: povrćem, dobrim masnoćama, jajima, orašastim plodovima, kefirom i drugim vrijednim namirnicama.


Ovi napitci jednostavno se pripremaju, svi sastojci samo se ubace u mikser i za par minuta je osvježavajuća nutritivna bomba gotova. Dobra stvar s kašastim sokovima je da ih možete pripremiti od namirnica koje su vam trenutno pri ruci i svaki put možete miksati nove kombinacije, jer mogućnostima nema kraja. Evo nekoliko primjera, ali slobodno dajte svojoj mašti na volju i isprobajte i druge. Ovo su kombinacije koje sam ja isprobala i mislim da sastojci lijepo odgovaraju zajedno. Kašasti sok od avokada 1 manji ili pola većeg avokada 1 šaka zelenog lisnatog povrća 1 žlice djevičanskog maslinovog ulja 1 iscijeđeni limun malo morske soli 150 ml vode Kašasti sok od lješnjaka 100 ml slatkog vrhnja 50 ml vode 1 jaje 1 žumanjak 1 žličica kokosovog ulja 50 g fino mljevenih lješnjaka 1 žličica kakaa malo stevije malo prave vanilije Kašasti sok od cikle 1 manja ili pola veće cikle 1. šalica šumskog voća 100 ml punomasnog jogurta 1 žlice fino samljevenih badema 100 ml vode U kašaste sokove volim dodati sirovo jaje, osobito žumanjak koji je bogat hranjivim tvarima u lako iskoristivom obliku. Žumanjak sadrži minerale i vitamine, naročito vitamine topive u mastima i esencijalne masne kiseline. Jaja se kuhaju, tj. toplinski obrađuju prvenstveno radi zaštite od salmonele, zato sirovo jaje mogu preporučiti jedino ako


nemate straha od salmonele ili ako imate mogućnost nabaviti jaja zdravih kokoši iz domaćeg ili organskog uzgoja. Jaja slobodnih kokoši koje kljucaju travu i kukce, imaju puno veću hranjivu vrijednost od jaja kokoši zatvorenih u uzgojnim kavezima. Slobodne kokoši su zdravije i kod njih je salmonela vrlo rijetka. Jaja prirodno imaju i sluzavu zaštitu od prodora bakterija koja se pranjem skida, stoga malo zadržane nečistoće na jajetu ne smeta. Jaje smoothiju daje zanimljiv okus, pomalo na vaniliju, kao i finu pjenastu konzistenciju.

Povrće Što se tiče izbora povrća, uvijek je dobro nabavljati neprskano, organski ili biodinamički uzgojeno povrće kad je to god moguće. Smatra se da je 60% herbicida, 90% fungicida i 30% insekticida kancerogeno i da većina štetno djeluje na živčani sustav. Ove opasne kemikalije povezuju se s brojnim zdravstvenim problemima koji uključuju neurotoksičnost, poremećaj endokrinog sistema, kancerogenost, smanjenje imunološke sposobnosti organizma, smanjenu plodnost, spontane pobačaje, Parkinsonovu bolest. Nije uvijek jednostavno doći do organski uzgojenog povrća, koje je osim toga i dosta skuplje od konvencionalnog. Ipak da biste se nekako zaštitili od prekomjernog izlaganja pesticidima, navodim sljedeću informaciju. Environmental Working Group u Americi izvršila je mjerenje zasićenosti konvencionalno uzgojenog voća i povrća pesticidima. Voće i povrće koje je pokazalo visoku zasićenost pesticidima, zbog čega ih je bolje kupovati iz organskog uzgoja su: breskve, jabuke, slatke paprike, celer, nektarine, jagode, trešnje, zelena salata, grejpfrut, kruške, špinat i krumpir. S druge strane, voće i povrće koje je pokazalo nisku zasićenost pesticidima, što ih čini sigurnijima za kupovinu iz konvencionalnog uzgoja su: brokula, patlidžan, kupus, banane, kivi, šparoge, grašak, mango, ananas, kukuruz, avokado, luk.


Bilo koje povrće uvijek je bolje nego nikakvo, zato ako nemate mogućnosti nabaviti organsko, svakako nastavite koristiti konvencionalno uzgojeno povrće, samo pripazite da bude svježe. Povrće prije upotrebe možete potopiti u mlaku vodu s malo octa što će iz njega djelomično izvući ostatke pesticida. Miksanje povrća u smoothije omogućava lakšu apsorpciju nutrijenata iz povrća, konzumaciju veće količine sirovog povrća kao i veću raznolikost povrća u prehrani. No ipak nisu sve vrste povrća pogodne za jelo u sirovom stanju. Određene vrste se trebaju kuhati upravo da ne bi naškodile zdravlju. Kupušnjače (crucifera) kao što su riga (rukola), brokula, kelj, cvjetača, kupus, repa, raštika, prokulica, rotkvica, žuta koraba i potočarka sadrže goitrogene, kemijske tvari koje blokiraju proizvodnju tiroidnog hormona štitnjače što znači da mogu doprinijeti razvoju hipotireoze. Naročito bi osobe koje već imaju smanjenu funkciju štitnjače trebale izbjegavati ovo povrće u sirovom stanju. Kuhanje smanjuje količinu goitrogena u ovom povrću za dvije trećine. Fermentacijom se goitrogeni ne smanjuju, ali obično se kiseli kupus jede kao dodatak u malim količinama, što onda ne smeta ako prehrana sadrži dovoljno joda. Zeleno lisnato povrće: špinat, blitva, peršin, vlasac i listovi cikle sadrže oksalnu kiselinu koja je vrlo iritirajuća za probavni trakt. Također blokira apsorpciju željeza i kalcija u organizmu i može doprinijeti stvaranju bubrežnih kamenaca. Oksalna se kiselina potpuno neutralizira kuhanjem, tako da je ovo povrće najbolje malo ofuriti ili skuhati na pari te jesti s rastopljenim maslacem. Ponovimo, da bi se apsorbirali minerali iz povrća potrebni su vitamini topivi u mastima. Osim toga, kuhano povrće s maslacem puno je boljeg okusa! Ne vjerujem da netko jede sirovi krumpir, ali za svaki slučaj navodim ovo upozorenje: sirovi krumpir sadrži hemaglutinine koji ometaju rad crvenih krvnih stanica. Sirovi slatki krumpir izaziva vjetrove.


Klijanje zrnja, orašastih plodova i sjemenja Klijanje sjemenja doista je jedan od očaravajućih fenomena u prirodi. Iz minijaturnog privješčića, sasvim malog dijela sjemena, rađa se nova biljka. Kakvu izvanrednu sposobnost imaju te male klice da proizvedu cijeli niz tvari, uglavnom vitamina i minerala, kojih uopće nema ili su prisutni u ekstremno malim količinama u neproklijalom sjemenu. U prošlosti se većina žitarica jela u djelomično proklijalom stanju i to je jedan od razloga zbog kojeg su žitarice tada bile manje štetne nego danas. Žito koje je stajalo u snopovima i stogovima na otvorenim poljima, gdje je bilo vlage i topline, često je započinjalo proces klijanja prije nego što je bilo pohranjeno u spremišta. Međutim, moderna poljoprivreda, gdje sve ide brzo, onemogućuje ovaj inače prirodan proces klijanja žita. Klijanjem se sastav zrnja i sjemenja mijenja na brojne korisne načine. Klijanjem se proizvodi vitamin C, povećava se sastav vitamina B, osobito B2, B5 i B6. Sadržaj karotena drastično se povećava, čak do 8 puta. Što je još važnije, klijanje neutralizira fitinsku kiselinu, supstancu prisutnu u zrnju svih žitarica koja onemogućuje apsorpciju kalcija, magnezija, željeza, bakra i cinka. Klijanje također neutralizira i inhibitore enzima prisutne u zrnju žita, koji mogu neutralizirati naše vlastite korisne enzime u probavnom traktu. Kompleksni ugljikohidrati koji izazivaju vjetrove u crijevima razgrađuju se tijekom klijanja. Klijanje neutralizira i aflatoksine, vrlo kancerogene tvari pronađene u žitaricama. I konačno, brojni enzimi koji pomažu probavu, proizvode se tijekom klijanja. Proklijala zrna i sjemenke predstavljaju livingfood, “živu hranu” i trebali bi se redovno nalaziti u našoj prehrani. Mogu se koristiti na brojne načine: u salatama, jelima od povrća, namazima, kao pahuljice s jogurtom te kao dodatak kod pečenja kruha i drugih peciva. No sa


sirovim klicama zrnja žitarica ne treba pretjerivati zbog toga što ove sirove klice sadrže određene iritirajuće tvari pa ih je zato najbolje uzimati lagano prokuhane ili kao dodatke u juhama i varivima. Postupak klijanja Nikakva posebna oprema nije nam potrebna za klijanje zrnja i sjemenja osim staklenki koje ne zatvaramo poklopcem nego komadićem gaze koju učvrstimo elastičnom trakom. Metoda klijanja svega zrnja i sjemenja je ista, samo je vrijeme koje je potrebno da se postigne potpuno klijanje različito i ovisi o veličini i vrsti sjemenja. Jednostavno napunimo jednu trećinu staklenke zrnjem ili sjemenkama, do vrha nalijemo vode pa staklenku zatvorimo gazom i gumicom. Ostavimo da se sjemenke namaču preko noći, a u ujutro izlijemo vodu i sjemenje dobro isperemo. Sjemenje vratimo u staklenku, zatim je okrenemo naopako, naslonjenu na nešto tako da stoji koso, da se voda može cijediti van dok istovremeno zrak može cirkulirati. Sjemenje treba ispirati nekoliko puta na dan. Klice su gotove za 1 do 4 dana, tada se isperu i spreme u staklenku s normalnim poklopcem i čuvaju u hladnjaku. Sjemenke koje teže klijaju su lanene sjemenke koje postanu tako sluzave da ih je teško isprati, kao i zrno zobi koje neće proklijati kad se odvoji od svoje vanjske opne. Neke sjemenke, najčešće one koje koristimo kao začine, također ne mogu proklijati jer su u procesu proizvodnje namjerno ozračene da im se uništi sposobnost klijanja. Postoji samo jedna vrsta sjemena koja se ne preporučuje za klijanje (niti u bilo kojem obliku), a to je alfa-alfa ili bijela djetelina. Pored mungo graha, alfa-alfa je najpopularnija klica među sljedbenicima zdrave prehrane i vegetarijancima. Nažalost, nezasluženo su proglašene zdravom hranom. Ispitivanja su, naime, pokazala da klice alfa-alfe inhibiraju (koče) imunološki sustav i mogu doprinijeti razvoju upalnog artritisa i lupusa. Alfa-alfa klice sadrže i jednu aminokiselinu zvanu kanavanin koja može biti toksična za ljude i životinje ako se uzima u


većim količinama. Ova tvar nije pronađena u zreloj biljci, očigledno se metabolizira tijekom njenog rasta. Kako klijati sjemenke? Žitarice (pšenica, raž, ječam). Treba ih ispirati 2 do 3 puta dnevno. Klice su gotove za 3 do 4 dana, narastu oko 6 mm. Možemo ih dodati u kruh ili u juhe i variva. Od proklijale pšenice možemo napraviti bulgur. Ocijeđenu proklijalu pšenicu stavimo na papir za pečenje i sušimo u pećnici na 50 °C dok se dobro ne osuši. Čuvamo ih dobro zatvorene u hladnjaku. Heljda (cijela zrna heljde). Ispiru se 2 do 3 puta na dan, gotove su za 2 dana. Od proklijale heljde možemo napraviti kashu. Ocijeđenu proklijalu heljdu stavimo na papir za pečenje i sušimo u pećnici na 50 °C dok se dobro ne osuši. Treba ih čuvati dobro zatvorene u hladnjaku, a možemo ih koristiti u juhama i varivima. Grah (mungo i azuki). Napunimo samo četvrtinu staklenke i ispiremo 4 ili više puta na dan. Klice su gotove za oko 4 dana. Klice mungo graha gotove su kad narastu oko 5 cm, a azuki graha 2,5 cm. Grah. Ispiremo ga 3 do 4 puta na dan, a klice su gotove za oko 3 dana, tj. čim narastu do 6 mm. Proklijali se grah kuha kao i obični grah, ali je potrebno vrijeme kuhanja kraće, nego za grah koji je bio samo namočen u vodi. Bademi. Ispiremo ih 3 puta na dan. Klice su gotove za 3 dana, sasvim su kratke, poput malog privjeska (3 mm). Leća. Ispiremo je 3 puta dnevno, a klijanje traje 2 do 3 dana dok klice ne narastu 6 mm. Nježne su pa ih kuhamo lagano, može i na pari. Suncokretove sjemenke. Ovo sjemenje najbrže proklija i jako je ukusno u salatama, ali klice treba brzo potrošiti, jer brzo pocrne. Ispiru se 2 puta dnevno, a gotove su za 12 do 18 sati. Male su i jedva se vide.


Bučine sjemenke. Ispiremo ih 3 puta dnevno. Gotove su za 3 dana, kad narastu na 6 do 7 mm. Sezamove sjemenke. Koristimo neoljuštene sjemenke i ispiremo ih 4 puta dnevno. Sitne klice gotove su za 2 do 3 dana. Proklijale žitarice i grahorice neusporedivo su zdravije nego neproklijale. Međutim, ako ste na LCHF prehrani radi mršavljenja, ne koristite ih u većim količinama jer sadrže ugljikohidrate. Male količine dodane u juhama i varivima su u redu. Proklijale sjemenke ne kuhajte, nego ih jedite u salatama i namazima za kruh.

Ljekovita biljka stevija -prirodni zaslađivač Slatki okus ne mora nužno biti nezdrav. Biljka stevija, rodom iz Južne Amerike, vrlo je tražena diljem svijeta zbog svoje ljekovitosti, ali i slatkog okusa. Osušeno lišće stevije je 40 puta slađe od šećera, a ekstrakti stevije čak su 200 do 400 puta slađi od šećera. Stevija sadrži 0 kalorija, 0 grama ugljikohidrata s glikemijskim indeksom 0. Osim u Južnoj Americi, uzgaja se u Izraelu, Tajlandu, Australiji, Japanu, Koreji i Kini. U većini zapadnih zemalja stevija je bila sabotirana i proglašena zabranjenom biljkom zbog interesa velikih multinacionalnih kompanija koje profitiraju na umjetnim zaslađivačima i šećeru. Ciklamat, saharin i aspartam samo su neki od tisuća umjetnih zaslađivača koji se koriste u svijetu. Osim što studije pokazuju da uopće ne doprinose gubitku tjelesne težine kao zamjena za bijeli šećer, riječ je o kemikalijama za koje se ozbiljno sumnja da osim brojnih kroničnih bolesti uzrokuju i karcinome. Bolonjski centar za istraživanje raka Cesare Maltom 2005. okrivio je aspartam za niz raznih karcinoma, a još se uvijek istražuju sumnje da izaziva depresiju, hiperaktivnost, vrtoglavice, osipe i napade epilepsije te da utječe na razvoj multiple skleroze i Alzheimerove bolesti.


FDA (Američka agencija za hranu i lijekove) promijenila je 2008. godine stajalište i stevija više nije zabranjena. Slatki glikozidi iz stevije sada se smatraju sigurnim za upotrebu pa se pretpostavlja da će CocaCola i druge multikompanije uskoro početi upotrebljavati steviju za zaslađivanje hrane i pića. No trebamo biti na oprezu i ne vjerovati d a j e sve što sadrži steviju zdravo, jer je moguće da će mnogi uz steviju koristi druge jeftinije zaslađivače, a na račun stevije te proizvode reklamirati kao „zdrave”. Sa stevijom ili bez nje, to su i dalje osiromašene industrijske prerađevine, a ne prava hrana. Unatoč ekstremno slatkom okusu prirodnih spojeva glikozida u biljci steviji, ona ne izaziva karijes, ne podiže šećer u krvi i ne pridonosi debljanju. Mogu je koristiti dijabetičari i u svakom je pogledu neškodljiva za organizam. Prema najnovijim istraživanjima smatra se da stevija: pomaže u sprječavanju nastanka raka; pomaže u liječenju bakterijskih bolesti probavnoga sustava; pomaže u regulaciji prekomjerne tjelesne težine; smanjuje povišenu razinu masnoća u krvi i visok krvni tlak; snižava razinu šećera u krvi i ne utječe na inzulin, što je posebice važno za dijabetičare i osobe koje žele smršavjeti; smanjuje anemiju; oporavlja organizam poslije terapije antibioticima te nakon gripe ili prehlade; pomaže u zarastanju rana i zaustavljanju alergija na hranu; usporava razvoj osteoporoze; pomaže bržem izlječenju kod infekcija gljivicom kandidom; odlična je za detoksikaciju organizma;


sprječava nastanak karijesa i zubnog plaka; regulira probavu; jača imunitet. Prema mojem mišljenju, koristiti lišće stevije zbog njene ljekovitosti, nije isto što i koristiti ekstrakt stevije radi postizanja slatkog okusa. Stevija nam ne treba kao zamjena za šećer u svakodnevnoj upotrebi i najbolje je odvići se od slatkog okusa. Međutim, za specijalne prilike, proslave, rođendane i slično, možemo i trebamo se počastiti i napraviti neki lijepi kolač od zdravih prirodnih sastojaka kojeg onda možemo zasladiti stevijom. Slatki okus je sredstvo za uživanje, ali ga ne smijemo zloupotrebljavati.


Mršavljenje bez gladi Najčešći odgovor na pitanje zbog čega se neke osobe debljaju svodi se na zaključak da sigurno previše jedu i premalo se kreću. Nerijetko se može čuti i to da debljanje ima veze s karakterom pa se osobe s prekomjernom tjelesnom težinom etiketiraju kao osobe loših osobina, smatra se da su lijeni i proždrljivi. Na pitanje kako smršavjeti, i stručnjaci i amateri dat će odgovor koji kao da se sam po sebi podrazumijeva: jedi manje i kreći se više, moraš potrošiti više kalorija nego što pojedeš! Ako sami nismo imali slično iskustvo, sigurno poznajemo nesretnike koji su bili na dijetama pomoću kojih su izgubili manji ili veći broj kilograma, vjerojatno i više nego jednom. Poznajete li te ljude, sigurno ste svjedočili i tome da su se nerijetko izgubljeni kilogrami vratili, često i na veću težinu od početne. Taj poznati yo-yo efekt dobro je poznat i uobičajen fenomen koji prati gotovo sve dijete za mršavljenje. Naša osobna iskustva, iskustva poznanika, ali i znanstvena istraživanja pokazuju da izgladnjujuće dijete (dijete s reduciranim unosom kalorija) gotovo u svim slučajevima dovode do mršavljenja, ali nakon toga i do povratka na početnu ili još veću težinu. Mnogi su uspješno izgubili kilograme, ali vrlo su rijetki oni koji su novu težinu i zadržali. Zašto je to tako teško? Zašto je skoro nemoguće održati vitku liniju? Svi oni koji provode dijete sa smanjenim unosom kalorija, bilo da su dostigli svoj cilj ili su stigli samo do polovice puta, kad-tad se vraćaju starom načinu prehrane i tada je povratak kilograma neminovan. Izgladnjujuće dijete sa smanjenim unosom kalorija i smanjenim unosom masnoće, dovode do toga da tijelo smanjuje potrošnju energije zbog štednje, jer je to jedan od najstarijih programiranih mehanizama za preživljavanje. Kad se više ne može podnijeti gladovanje, što na duže staze ne može nitko, počinje ponovno debljanje bez obzira na to što se jede, jer tijelo koje je osjetilo glad, svu dobivenu hranu sprema „za


kasnije”. Najčešće se završi s još više kilograma nego uoči dijete, s više masnog tkiva i manje mišićne mase. Ovo dovodi do sporijeg sagorijevanja i usporavanja metabolizma, a to dodatno otežava svaki slijedeći pokušaj mršavljenja. Oni koji su mnogo puta provodili dijete za mršavljenje, znaju da je svaka slijedeća sve teža i manje učinkovita. Posljednjih se godina došlo do novih, još drastičnijih rješenja, kojima se pretilim osobama preporučuju operacije smanjenja želuca (ova je pojava postala vrlo učestala u zapadnom svijetu). Nakon takvog zahvata čovjek je prisiljen doživotno jesti malene porcije hrane, ali zar je ovo doista neophodno? Kako to da prije nije bilo toliko problema s debljinom, prije nego što su se pojavili svi ti stručnjaci i dijetetičari sa svojim prehrambenih savjetima i raznim sredstvima za mršavljenje? Zašto uz sve dostupne informacije i metode mršavljenja i dalje neuspješno vodimo bitku s prekomjernom tjelesnom težinom? U sveprisutnoj priči o „unosu kalorija” i „utrošku kalorija” stručnjaci zaboravljaju reći (ili ni sami to ne znaju) da hormoni imaju veliki utjecaj na promjenu tjelesne težine. Poznato je npr. da nedostatak hormona štitnjače (usporeni metabolizam, hipotireoza) može dovesti do povećanja tjelesne težine, kao što i višak istog hormona (ubrzani metabolizam, hipertireoza) može dovesti do mršavljenja. Poznato je i da hormon kortizol dovodi do debljanja, bilo da ga primamo kao terapiju ili ga sami proizvodimo previše (npr. kod stresa i nedovoljno sna). Žene koje upotrebljavaju kontracepcijske tablete ili slične hormonske preparate, često dobivaju na težini (u određenim slučajevima čak i puno), zbog učinka djelovanja hormona žutog tijela. Spomenuti hormonalni poremećaji uzrok su debljanja samo kod manjeg broja pretilih osoba i ne mogu biti objašnjenje za današnju sve učestaliju pretilost. Ipak, u ljudskom organizmu postoji jedan drugi hormon za kojeg s velikom sigurnošću možemo reći da je najčešći uzrok debljanja.


Inzulin -glavni krivac za debljanje Namirnice bogate ugljikohidratima (šećerom ili škrobom) kao npr. krumpir, riža, kruh, tjestenina, peciva i bilo što načinjeno od brašna, razgrađuju se na osnovne molekule šećera - glukozu, koja se brzo apsorbira u krvotok što dovodi do naglog podizanja razine šećera u krvi. Odmah zatim iz gušterače se izlučuje hormon inzulin koji ima zadatak da iz krvi ukloni šećer, Inzulin to radi tako da jedan mali dio šalje u mišiće i jetru, za gorivo tijelu sljedećih nekoliko sati, a ostatak šećera pretvara se u masnoću i pohranjuje u masnim stanicama kao zaliha energije „za kasnije”. Kako je u čitavom krvotoku normalno imati samo 5 grama glukoze, jer je sve preko toga opasno za zdravlje, tako inzulin brzo isprazni krvotok od glukoze pa je šećer u krvi nekoliko sati nakon jela još niži negoli prije jela. Tijelo tada „misli” da mu nestaje goriva (energije), ali još uvijek visoka razina inzulina u krvotoku sprječava korištenje spremljene masnoće za energiju. Upravo tada nastupa problem, jer dok god je inzulin prisutan u krvotoku ne može doći do sagorijevanja masnoće za energiju, budući da inzulin jednostavno „zaključava” masnoću unutar masnih stanica. Rezultat je glad i potreba za hranom bogatom ugljikohidratima koja daje brzu energiju. Ako tada posegnemo za ugljikohidratima, tijelo ih ponovno sprema kao energiju u vidu masnih naslaga sve dok je inzulin u krvi visok. Teški nedostatak ovog hormona do kojeg dolazi uslijed dijabetesa tipa 1 (tzv. mladenačkog dijabetesa) dovodi do toga da se zalihe masti skoro potpuno isprazne. Tijelo tada ne može proizvoditi inzulin pa se tjelesna težina naglo smanjuje bez obzira na to kolika se količina hrane unosi u organizam. Suprotno tome, davanje injekcija ovog hormona zdravim osobama dovodi gotovo bez greške do povećanja tjelesne težine, tj. stvaranja masnih zaliha. Dokazano je također, da deblje osobe


imaju visoku razinu ovog hormona u krvotoku za razliku od mršavih osoba kod kojih je razina inzulina niska. Drugim riječima, visoka razina inzulina u krvi, zbog prehrane bogate šećerom i škrobom, dovodi do nakupljanja masnih naslaga i debljanja. Naprotiv, odsustvo inzulina omogućuje sagorijevanje masnoće (kako one iz hrane koju jedemo, tako i one iz naših masnih zaliha) što dovodi do mršavljenja. Odsustvo inzulina omogućuje masnim stanicama da polako otpuštaju svoj sadržaj masnoće u krvotok gdje se masnoća pretvara u energiju koja je tijelu potrebna za normalan rad. Dobra vijest je da čovjek sam može utjecati na količinu inzulina u krvi. To je, dapače, relativno lako. Potrebno je samo pozorno birati hranu koju unosimo u organizam. Šećer i drugi ugljikohidrati izazivaju izlučivanje inzulina, dok masnoća i proteini ne dovode do iste stimulacije ovog hormona. Upravo ovo je razlog zbog kojeg prehrana s dovoljno niskom količinom ugljikohidrata kod osoba sa prekomjernom tjelesnom težinom gotovo bez greške dovodi do mršavljenja, a budući da se istovremeno može jesti ostala hrana (osim ugljikohidrata), kod ovakvog načina mršavljenja nema gladi.

Kako nas “zdrava”i “uravnotežena”prehrana dovodi do debljine Prema službenim prehrambenim smjernicama zdrava se prehrana treba sastojati od 60% kalorija iz ugljikohidrata (iz kruha, krumpira, žitarica tjestenine i riže te voća i povrća). Osobama s prekomjernom tjelesnom težinom savjetuje se da izbjegavaju masnoću, šećer i slatkiše ne bi li se hranili „zdravo” i „balansirano”. Savjetuje im se da jedu cjelovite žitarice, razne pahuljice, zobene kašice, crni kruh, krumpir, rižu, integralnu tjesteninu, povrće, voće te nešto nemasnih sireva i krtog mesa. Međutim, ono što „stručnjaci” kriju, ili ni sami ne razumiju, jest sljedeće: bez obzira odakle ugljikohidrati dolaze, da li iz šećera,


slatkiša, bijelog kruha i krumpira ili iz integralne tjestenine, crnog kruha, pahuljica i voća - oni u tijelu postižu potpuno isti učinak zato jer nisu ništa drugo nego najobičniji šećer! Što je uopće šećer? Onaj „loši” bijeli kristalni šećer kojeg stavljamo u kolače naziva se saharoza i po sastavu je disaharid, što znači da se sastoji od dvije osnovne molekule: jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze. Osim glukoze i fruktoze, postoji još galaktoza, i to su tri osnovne molekule šećera, tj. monosaharidi od kojih se sastoje svi šećeri koje dobivamo iz hrane. Mliječni šećer laktoza također je disaharid koji se sastoji od jedne molekule glukoze i jedne molekule galaktoze. Disaharidi se razgrađuju već u ustima i zato od njih odmah osjećamo sladak okus. Žitarice i svi proizvodi od brašna i žitarica (bez obzira jesu li cjelovite ili rafinirane), zatim riža, kukuruz i krumpir, sastoje se najvećim dijelom od škroba. Škrob je polisaharid što znači da se sastoji od dugih lanaca osnovnih molekula, pogodite čega - glukoze! Čiste glukoze, one iste od koje se sastoji i šećer! Razlika je ta što se ovi dugi lanci ne razgrađuju istom brzinom kao gore spomenuti jednostavniji šećeri, zato i ne osjećamo isti sladak okus u ustima dok ih jedemo, ali unatoč tome, ne prođe mnogo minuta dok se i oni ne razgrade na svoje osnovne molekule - glukozu. I što se sad događa s glukozom? Ona se iz probavnog trakta brzo apsorbira u krvotok, nakon čega je zovemo „šećer u krvi”. Povišen šećer u krvi dovodi do izlučivanja inzulina, kojeg trebamo da „potjera” tu glukozu u stanice gdje će biti iskorištena za energiju. Jedan mali dio ovog šećera (glukoze) može se pohraniti u mišićima i jetri u obliku glikogena da bude gorivo tijelu slijedećih nekoliko sati, no kako mi jedemo puno više šećera i škroba nego što nam treba za popunjavanje glikogenskih rezervi (jer stručnjaci savjetuju da 60% dnevnog unosa kalorija bude iz šećera i škroba), tako imamo preveliki višak šećera u krvi. Budući da je visoka razina šećera u krvi vrlo opasna, gušterača


brzo proizvodi velike količine hormona inzulina kojemu je zadaća ukloniti višak glukoze iz krvotoka. I kud sad sa svim tim viškom šećera? Sada konačno dolazimo i do odgovora na osnovno pitanje koje nas muči - zašto se debljamo? Sav taj višak šećera inzulin tjera u masne stanice gdje se šećer pretvara u mast! Na taj način postaje rezerva energije za kasnije. Kada ne bismo toliko puno i tako često jeli hranu bogatu šećerom i škrobom, tijelo bi stiglo iskoristiti te masne rezerve pretvarajući ih u energiju, međutim mi stalno unosimo u tijelo nove količine šećera koje tijelo onda mora pretvarati u mast koju na kraju ne stigne potrošiti. Mala napomena: masnoća iz hrane uopće ne podiže šećer u krvi niti djeluje na izlučivanje inzulina. Ovo je važno zapamtiti, jer je inzulin apsolutno glavni čimbenik spremanja masnih zaliha, odnosno glavni uzrok debljanja. Kako masnoća ne potiče lučenje inzulina u krvotok, u tijelu jednostavno ne postoji mehanizam kojim bi masnoća iz hrane vodila do spremanja masnih zaliha i debljanja, osim ako istovremeno u tijelo ne unosimo ugljikohidrate. Onaj tko tvrdi da konzumiranje masnoće dovodi do debljanja, jednostavno ne razumije kako organizam funkcionira. Sljedeći je problem taj da kad se razina glukoze u krvotoku vrati na normalu, otprilike 90 minuta nakon obroka, razina inzulina još uvijek je visoka pa i dalje uklanja glukozu iz krvotoka i šalje je u masne stanice. Rezultat je da šećer u krvi pada ispod granice normale, što se osjeća kao glad koja se najčešće utaži „brzom energijom”, tj. novim porcijama ugljikohidrata i na taj način cijeli proces započinje iznova. Jednostavno se vrtimo u krugu, debljamo se i istovremeno smo gladni! Nažalost, ovaj se mehanizam ne ponavlja u nedogled bez posljedica i s vremenom nas dovodi do sljedećeg velikog problema, tj. inzulinske rezistencije uzrokovane stalnom visokom razinom inzulina u krvi, koja smanjuje sposobnost zadovoljavanja centra za sitost u mozgu, što još više doprinosi prejedanju, debljini i razvoju dijabetesa tipa 2. „Zdrava” i


„uravnotežena” prehrana tako nas dovodi do toga da možemo pojesti puno više kalorija nego što našem organizmu treba, a kako pritom i dalje osjećamo glad, jedemo još više. Ovo je isti mehanizam kojim se stoka tovi žitaricama. Na ovaj način ulazimo u začarani krug stalnog dobivanja na težini uz stalno prisutni osjećaj gladi. Pod ovim okolnostima nemoguće je ne jesti i debljina je neizbježna. Upravo je inzulinski odgovor na visoku glukozu u krvi glavni faktor debljanja na duže staze i ovaj je efekt posebno izražen kod ljudi koji su već razvili inzulinsku rezistenciju. Dok god ima dostupne ugljikohidrate, tijelo kao „pogonsko gorivo” bira i koristi glukozu a ne nakupljene masne naslage, pa ako nastavimo s niskokaloričnom „uravnoteženom” prehranom, temeljenom na ugljikohidratima i ograničenom unosu masnoće, prisiljavamo naše tijelo da proizvodi masnoću, jer je inzulin anabolni (izgrađujući) hormon, koji čak i u niskoj koncentraciji aktivira sintezu masnih kiselina - stvaranje masnih naslaga. Inzulin također onemogućuje lipolizu, trošenje masnoće, jer sprječava proizvodnju lipaze, enzima potrebnog za sagorijevanje masnoće. Time sprječava tijelo da troši spremljenu masnoću, što mršavljenje čini nemogućim. Samo reduciranjem šećera i škroba tijelo prestaje tražiti glukozu i prirodno se prebacuje na iskorištavanje masnoće za energiju. Kad se tijelo prebaci na sagorijevanje masnoće umjesto šećera, tada više ne osjećamo tako čestu glad budući da tijelo više ne ovisi o novim obrocima da bi dobilo izvor energije (kao što je to slučaj dok iskorištavamo šećere za energiju). Tijelo tada sagorijeva masnoću, kako onu iz hrane tako i onu iz masnih zaliha, pa više nema česte gladi niti potrebe da se jede 5 do 6 puta na dan.


O čovjeku, medvjedu i sumo borcima Teško da bi ljudska vrsta preživjela stotinama tisuća godina da čovjek nije znao što treba jesti. Kao lovac i sakupljač čovjek je naučio da hrana biljnog porijekla nije pristupačna tijekom cijele godine i ne daje nam dugotrajnu energiju i izdržljivost potrebnu za opstanak. Od pamtivijeka je ljudska vrsta živjela na mesu i masnoći životinja i ništa se od životinja nije bacalo. Iznutrice su se koristile za prehranu, krzno je postajalo odjeća ili pokrivač, a kosti i kljove korištene su u gradnji, za pravljenje oruđa i izradu ukrasa. Hrana životinjskog porijekla čovjeku daje građevinski materijal za tijelo - bjelančevine i masnoće, te vitamine topive u mastima koji su katalizatori o kojima ovisi asimilacija svih drugih hranjivih tvari (bjelančevina, minerala i vitamina). Ovih sastojaka u biljnoj hrani nema. Biljna hrana bogata je ugljikohidratima koji nisu građevinski materijal za tijelo ne sadrže nikakve esencijalne komponente. Čovječje tijelo treba jednu količinu glukoze, ali čak ni nju ne treba unositi izvana, jer tijelo samo proizvodi potrebnu glukozu iz proteina i masti. Činjenica je da hranom ne trebamo unositi ni jedan jedini gram šećera da bismo preživjeli. Gorivo koje tijelo troši za energiju zapravo nisu ni glukoza (koju dobivamo iz ugljikohidrata) niti masnoća, već kemijski spoj koji se zove adenozin trifosfat (ATP). Jedna tipična ljudska stanica može u svakom trenutku sadržavati milijardu molekula ATP-a koje se troše i ponovo stvaraju svake tri minute. Ova ogromna potreba za ATP-om rezultirala je time da je čovječje tijelo razvilo nekoliko različitih načina proizvodnje ove važne molekule. Postoje tri izvora iz kojih stanice mogu proizvesti energiju: glukoza, koja dolazi iz ugljikohidrata (ali se u nedostatku ugljikohidrata može dobiti iz proteina i masti); masnoće, kako one iz hrane tako i one iz masnih naslaga na tijelu;


ketoni, koji nastaju iz metabolizma masnoće. Ne upotrebljavaju sve stanice u tijelu isto gorivo. Neke stanice mogu koristiti sva tri izvora: glukozu, masnoću i ketone, a ako imaju izbora, najradije biraju masnoće. Druge stanice ne mogu koristiti masnoću, već trebaju ili glukozu ili ketone, od čega se radije prebacuju na potrošnju ketona. I na kraju imamo stanice koje su potpuno zavisne o glukozi. Ovo znači da kad ograničimo unos ugljikohidrata, najveća količina energije proizvodi se iz masnoća i ketona koji se dobivaju iz masnoća, a jedan manji dio energije proizvodi se iz glukoze. Otkud nam onda glukoza ako smo ograničili unos ugljikohidrata? Izvora je više. Tijekom povijesnog razvoja čovjek nije uvijek imao pristup hrani u količinama u kojima je ima danas, a glad ili nedostatak hrane bili su česta pojava. Posebice nije uvijek bilo pristupa hrani bogatoj ugljikohidratima. Da se nisu razvili mehanizmi pomoću kojih tijelo dolazi do potrebne glukoze, ljudska bi vrsta odavno izumrla. Glukozu koju trebaju stanice, dobivamo razgradnjom glikogena iz jetre i mišića (ograničene rezerve glukoze u tijelu), kao i proizvodnjom glukoze iz masnih kiselina. Masnoće su u našem tijelu pohranjene u obliku triglicerida, molekula koje se sastoje od tri masne kiseline i jednog glicerola. Masne kiseline se upotrebljavaju direktno kao gorivo, a glicerol se koristi za stvaranje glukoze. Ovim procesima upravlja hormon glukagon, koji može djelovati samo u odsustvu inzulina, jer ova dva hormona imaju suprotno djelovanje. Dakle, funkcija glukagona je proizvodnja potrebnog šećera u krvi, dok se sagorijeva masnoća za energiju. Za vrijeme dugoročne gladi, glukoza se može proizvesti iz proteina mišićnog tkiva u procesu koji se naziva glukoneogeneza. Tijelo radije štedi proteine vlastitog mišićnog tkiva i troši proteine iz hrane, ali u nedostatku hrane troše se mišići. Proteini iz hrane se pretvaraju u glukozu s 58% učinkovitosti, što znači da trebamo 100 grama proteina da bi proizveli 58 grama glukoze.


Ugljikohidrati (šećer i škrob) daju “turbo” energiju i odlični, su za spremanje te energije za kasniju upotrebu u obliku sala. Mehanizam debljanja zapravo je način da se energija iz hrane pohrani za kasniju upotrebu, što je u davna vremena kad hrane nije bilo u izobilju, bilo vrlo važno za preživljavanje. Moderni Čovjek ima iste osnovne genetski programirane mehanizme za zadovoljavanje gladi, obranu od opasnosti, opstanak i razmnožavanje. U vremenima kad hrana nije bila toliko dostupna kao danas, čovjek je u ljeto i jesen jeo korjenasto povrće, šumsko voće i druge plodove bogate ugljikohidratima. Ova hrana izaziva izlučivanje inzulina, pomoću kojeg se spremaju masne rezerve, od kojih se moglo preživjeti zimi kad je hrane bilo manje. Inzulin regulira nakupljanje sala i kod sisavaca koji zapadaju u stanje zimskog sna. Medvjed je odličan primjer: u kasno ljeto i jesen, prije nego ode u brlog gdje će provesti zimu, jede velike količine šumskog voća (šećera) kako bi nataložio masne rezerve od kojih će preživjeti zimu. I što se sad događa? U našem modernom svijetu nema oskudice hrane, imamo je u izobilju u svako doba godine, a najdostupnije su nam upravo namirnice bogate šećerom i škrobom, što naša “paleolitska” tijela tumače ovako: kasno je ljeto ili jesen, treba nakupiti zalihe sala da mogu preživjeti tešku hladnu zimu koja uskoro dolazi. Međutim, problem je u tome što ta zima nikad ne dođe, budući da stalno jedemo hranu bogatu šećerom i škrobom pa se masne zalihe stalno stvaraju i nemaju priliku da se istroše! Čovjek je u stanju nataložiti čak i stotine kilograma masnoće na svom tijelu. Znate li kako se debljaju sumo borci? Njihova povijest debljanja počiva na 1 400 godina dugoj tradiciji i iskustvu, zato oni najbolje znaju kako se postaje debeo. Da bi dosegli težinu od približno 150 do 250 kilograma, sumo hrvači dnevno jedu 3 kilograma riže, 100 grama masnoće i 100 do 300 grama bjelančevina. Ovo je prehrana bogata ugljikohidratima i izrazito siromašna masnoćama, s dovoljnom količinom bjelančevina za održavanje mišićne mase, tj. prehrana slična onoj koju savjetuju stručnjaci.


Većina ljudi ne podnosi pretjeranu konzumaciju ugljikohidrata. Čak i oni koji su naizgled vitki, često imaju metaboličke poremećaje i masne naslage oko organa što može biti još opasnije nego potkožni sloj masnoće. Veliki, postotak ljudi ima masnu jetru (Nonalcoholic Fatty Liver Disease) koju prema preporuci liječnika liječe nemasnom hranom, iako se u znanstvenim krugovima dobro zna da masnu jetru uzrokuje šećer. Čovjek nije genetski prilagođen velikoj količini šećera i škroba. Žitarice, ta nova hrana bogata škrobom, prisutna je u ljudskoj prehrani tek zadnjih 5 000 do 10 000 godina, što je tek mali djelić povijesti čovječanstva. Posebice je nova sva ta rafinirana i industrijski obrađena hrana prepuna šećera i škroba koja je postala dostupna u većoj mjeri tek u 20. stoljeću. Svako živo biće zna kako i što treba jesti da bi preživjelo, a ljudska vrsta izgleda da je to zaboravila. Vrijeme je da se podsjetimo.

LCHF prirodna prehrana za bolje zdravlje i regulaciju tjelesne težine Naziv LCHF nastao je u Švedskoj, a dolazi od Low Carb High Fat što znači smanjeni unos ugljikohidrata i povećani unos masnoća. U praksi to podrazumijeva strogo reducirani unos namirnica bogatih šećerom i škrobom kao što su kruh, tjestenina, žitarice, krumpir, riža i slično, dok se istovremeno preporučuje prava izvorna hrana koju čine riba, meso, jaja, raznoliko povrće i prirodne masnoće. Mliječni proizvodi, kao i orašasti plodovi i voće, također su dio ovog načina prehrane, a naglasak je stavljen na čiste prirodne namirnice u njihovom izvornom obliku, koliko je moguće, iz domaćeg ili organskog uzgoja. Osim šećera i škroba izbjegavaju se rafinirana i hidrogenizirana biljna ulja i druge industrijske prerađevine koje su prepune umjetnih dodataka i štetnih kemikalija. LCHF je prirodan način prehrane, najsličniji izvornoj prehrani naših predaka kojoj je čovjek genetski prilagođen i koja je optimalna za očuvanje dobrog zdravlja i normalne tjelesne težine.


Ograničavanjem unosa ugljikohidrata održava se stabilan šećer u krvi čime se izbjegava pretjerano izlučivanje inzulina i svi oni zdravstveni problemi koje donosi kronično povišeni inzulin, a izbjegavanjem rafiniranih i hidrogeniziranih biljnih ulja i margarina smanjuje se unos višestruko nezasićenih masnoća iz obitelji omege-6, koje djeluju inflamatorno, tj. izazivaju upalne procese u tijelu. Tako se smanjuje i rizik od brojnih kroničnih bolesti povezanih s upalnim stanjima. Istovremeno, izbjegavajući žitarice, tijelo oslobađamo glutena, jednog od najvećih alergena i uzročnika mnogih autoimunih bolesti. LCHF je samo jedan od mnogih naziva ovakvog načina prehrane koji je najsličniji izvornoj ljudskoj prehrani. Drugi nazivi tog sve popularnijeg pokreta u svijetu su npr. Paleo, Primal i low carb. Zanimljivo je da se i mnoge poznate i vrlo učinkovite medicinske dijete također zasnivaju upravo na načelima LCHF-a. Poznati američki pedijatar dr. Sidney Valentine Haas, u prvoj je polovici 20. stoljeća razvio SCD The Specific Carbohydrate Diet (specifična ugljikohidratna dijeta) i sa svojim je kolegama proveo dugi niz godina istražujući učinke ovakve prehrane pri liječenju celijakije i drugih probavnih i crijevnih oboljenja. Rezultati njihovih istraživanja bili su objavljeni u medicinskom udžbeniku The Managment of Celiac Disease (Tretiranje celijakije) 1951. godine pa je ova dijeta bila prihvaćena širom svijeta kao lijek za celijakiju, a dr. Haas je nagrađen za svoj pionirski rad na području pedijatrije. Nažalost, u trenutku kad je celijakija definirana kao netolerancija glutena, SCD je postala zaboravljena kao kakva zastarjela informacija. U život ju je vratila biokemičarka Elaine Gottschall koja je godinama pomagala tisućama ljudi oboljelih od Crohnove bolesti, ulceroznog kolitisa, celijakije i drugih probavnih bolesti. SCD prehrana ograničava unos ugljikohidrata i industrijskih prerađevina te uključuje izvorne namirnice: meso, ribu, jaja, povrće, orašaste plodove i manje slatko voće. Rezultate svog istraživanja i rada Elaine Gottschall je objavila u knjizi Breaking the


Vicious Cycle - Intestinal Health Through Diet (Razbijanje začaranog kruga - Zdravlje crijeva kroz prehranu). Doktorica Natasha Campbell-McBride, specijalistica neurologije i nutricionizma, specijalizirala se za korištenje nutricionističkog pristupa liječenju raznih bolesti. Sa SCD kao bazom, razvila je poseban protokol dijete koju je nazvala GAPS Gut and Psychology Syndrome (crijevnopsihološki sindrom) i s njom, osim brojnih crijevnih oboljenja, vrlo uspješno tretira i druge zdravstvene probleme kojima pravi uzrok leži u neravnoteži probavnog trakta. Doktorica Campbell-McBride tako je postala jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za liječenje pacijenata oboljelih od autizma, poteškoća s učenjem, koncentracijom i drugih poremećaja ponašanja. Otkrila je snažnu povezanost između ovih poremećaja i nezdrave crijevne flore, slabe probave i toksičnosti kemikalija nastalih od neprobavljene hrane koje djeluju na osjetljivu kemiju mozga. GAPS dijeta podrazumijeva izbacivanje svih žitarica, industrijskih prerađevina i šećera, a sastoji se od mesa, ribe, jaja, povrća, prirodnih masnoća, fermentiranih mliječnih proizvoda te manje količine orašastih plodova i voća. Rezultat svog istraživanja objavila je u knjizi Gut and Psychology Syndrome: Natural Treatment for Autism, ADD/ADHD, Dyslexia, Dyspraxia, Depression, Schizophrenia (Crijevno-psihološki sindrom: prirodno liječenje autizma, ADD/ADHD, disleksije, dispraksije, depresije, shizofrenije). Poljski liječnik Jan Kwasniewski postao je poznat, čak je nominiran i za Nobelovu nagradu u medicini, radi izvrsnih postignuća sa svojom metodom koju je nazvao Optimal Diet (optimalna dijeta). Ovo je dijeta s vrlo niskim unosom ugljikohidrata i vrlo visokim unosom masti gdje se proteini, masti i ugljikohidrati unose u specifičnom omjeru: na 1 gram proteina unosi se 2,5 do 3,5 grama masti i 0,5 grama ugljikohidrata. Količina proteina određuje se tako da se računa 1 g proteina na svaki kilogram normalne tjelesne težine, dakle visina minus 100 (+/- 10%). Uz pomoć ove dijete, dr. Kwasniewski je izliječio tisuće ljudi koji su patili od dijabetesa, gastrointestinalnih problema, pretilosti,


reumatoidnog artritisa i mnogih drugih oboljenja. Rezultat svog istraživanja i rada objavio je u knjizi Dieta Optymalna (Optimalna dijeta) koja je prevedena na mnoge jezike. Danski ginekolog Bjarne Stigsby osmislio je način prehrane pomoću kojeg liječi probleme neplodnosti. Nazvao ga je KISS Klinisk InSulin Sankende kostxxv (prehrana za snižavanje inzulina), jer je poznato da visoki inzulin, uslijed prehrane s visokim udjelom ugljikohidrata, može pogoršati funkciju jajnika i smanjiti fertilitet. Od velikog broja žena koje su zatrudnjele u njegovoj klinici, više od polovice su to uspjele uz pomoć promjene prehrane koja snižava razinu inzulina, potpuno bez hormonske terapije ili potpomognute oplodnje. Dr. Stigsby izvještava da svaka sedma žena koja posjeti njegovu kliniku ima toliko povišenu razinu inzulina da je to direktan uzrok njihove neplodnosti. Ove žene zato dobivaju uputu da drastično smanje unos šećera, brašna, krumpira te da umjesto toga jedu više proteina i masnoće kroz meso, perad, ribu, jaja, povrće i orašaste plodove. Nakon promjene prehrane, žene često dobiju normalnu menstruaciju i ovulaciju čime se omogućava prirodno začeće. Istom metodom dr. Stigsby liječi PCOS (sindrom policističnih jajnika). Rezultate svojih istraživanja obavio je u knjizi Spis dig gravid (Jedi da zatrudniš). U Americi također postoje liječnici koji pomoću nisko ugljikohidratne (low carb) prehrane liječe mnoge moderne bolesti. Primjera je jako puno, a sljedbenika izvorne prehrane svakim je danom sve više. Neka vas ne zavaraju različiti nazivi ovih dijeta i režima prehrane, jer su svi osmišljeni prema istim principima. Radi se o odbacivanju one hrane koja izaziva bolesti i o povratku na izvornu ljudsku prehranu. Ovaj pokret (LCHF, Paleo, Primal low-carb) nastajao je postupno, tempom kojim se dolazilo do spoznaje da je moderan način prehrane s previše šećera, škroba i industrijskih prerađevina postao glavni uzročnik mnogih modernih bolesti te da se odbacivanjem takve hrane tijelu pruža mogućnost da se vrati u ravnotežu i svoje prirodno zdravo stanje.


Prelaskom na LCHF način prehrane može se znatno poboljšati zdravlje i izgubiti višak kilograma. Stabilna razina šećera u krvi, bez pretjeranog izlučivanja inzulina, omogućuje djelovanje glukagona, tj, oslobađanje masnih zaliha iz stanica i njihovo trošenje. Umjesto šećera, tijelo tako troši masnoću za energiju, pa se više ne osjeća česta glad ni želja za jelom. Nedostatak energije i kronični umor nestaju, budući da više ne ovisimo o obrocima kojima nadopunjujemo energiju, koja nam je sada dostupna iz vlastitih masnih rezervi. LCHF nije samo još jedna nova dijeta za mršavljenje koja će se provoditi nekoliko tjedana i nakon toga ćete se moći vratiti starom načinu prehrane bogatom šećerima i škrobom. LCHF je stil življenja za ljude koji su shvatili da im „moderan” način prehrane narušava zdravlje i donosi višak kilograma. Namijenjen je onima koji prihvaćaju izvornu prehranu kao način življenja, u cilju poboljšanja i održavanja svog zdravlja i regulacije tjelesne težine. LCHF nema sličnosti s drugim dijetama za mršavljenje zato što kod ovog načina prehrane nema gladi. Jede se do sitosti, ali se biraju namirnice. Teško da išta može biti jednostavnije od toga! LCHF ne znači da se jede više mesa nego u standardnoj prehrani, već se jede više raznog povrća i prirodnih masnoća koje daju hranjive tvari, energiju i dugotrajniji osjećaj sitosti. Na kraju se količinski jede manje, ali se osjećate sitije. Osnovne namirnice ili temelj prehrane: Meso i perad. Najbolje je meso pašnih životinja i slobodnih kokoši. Ne uklanjajte masnoću s mesa i kožu s piletine. Riba i druga hrana iz mora, rakovi, škampi, školjke, alge. Jedite češće plavu ribu zbog omege-3 (npr. srdele i skuše). Jaja. Najbolje da budu organska ili jaja slobodnih kokoši. Povrće koje raste iznad zemlje, po mogućnosti iz organskog uzgoja: sve vrste kupusa, brokula, cvjetača, kelj, prokulica, špinat, blitva, raštika (broskva), zelene mahune, artičoka, šparoge, tikvice, patlidžani,


masline, sve vrste zelene salate, krastavci, rajčica, paprika, koromač, celer, gljive. Masti: maslac, pileća, pačja, goveđa i svinjska mast. Hladno prešana ulja: maslinovo, kokosovo, laneno i sezamovo, ulje jetre bakalara. Luk, češnjak, đumbir i začinsko bilje. Lakto-fermentirane namirnice kao što su domaći kefir, domaći jogurt i domaći kiseli kupus. Iznutrice. Suho meso, slanina, pršut, čvarci, krvavice i kobasice, ali samo domaće proizvodnje, bez nitrita, glutaminata i drugih opasnih kemikalija. Hladetina i juhe od kostiju. Domaća majoneza i umaci napravljeni od hladno prešanog maslinovog ulja, maslaca, domaćih jaja, začinskog bilja. Avokado. Voda je najbolje piće. Dodatne namirnice: Punomasni mliječni proizvodi, kiselo i slatko vrhnje, sirevi te sirovo, nepasterizirano mlijeko. Korjenasto povrće: cikla, čičoka, koraba, mrkva (ali ne krumpir niti slatki krumpir). Limun, grejp i drugo manje slatko voće. Najbolje je šumsko voće (maline, ribiz, borovnice, jagode, kupine) koje sadrži manje šećera.


Orašasti plodovi i sjemenke: orasi, bademi, lješnjaci, bučine, suncokretove, lanene i sezamove sjemenke. Mljevene orašaste plodove i sjemenke možemo koristiti umjesto brašna za razna peciva i kruh. Kokosovo brašno, kokosovo mlijeko, nezaslađeni kakao prah. Kava, čajevi, topla ili hladna limunada (uz steviju kao sladilo). Ciljevi zbog kojih želimo promijeniti prehranu mogu biti različiti, zato prema njima treba prilagoditi i jelovnik. Namirnice iz prve kategorije sadrže malo ili nimalo ugljikohidrata i čine temelj prehrane, njih možete jesti do sitosti. Namirnice iz druge kategorije sadrže nešto više ugljikohidrata, zato ih treba više ili manje ograničiti ako želite mršavjeti (neke čak treba potpuno izbaciti, vidi npr. Zelenu kuru ili antikandida dijetu.)xxvi Namirnice koje se izbjegavaju: Šećer, slatkiši, sokovi i svi zaslađeni napitci, kolači, keksi, peciva. Voćni jogurti, pahuljice i musli za doručak i slični proizvodi. Sve žitarice i sve mahunarke. Tjestenina, kruh, svi proizvodi od brašna i žitarica. Krumpir, slatki krumpir, čips i prženi krumpirići. Riža, kukuruz, kus-kus, bulgur, kokice. Margarin. Kupovni suhomesnati proizvodi koji sadrže kemijske dodatke: glutaminate (pojačivače okusa), konzervanse (nitrite) i šećere. Ulja bogata omega-6 masnoćama: kukuruzno, sojino, suncokretovo i sve vrste ulja koja se deklariraju pod nazivom jestivo ulje. Pivo, koje je tekući kruh. Slatko i sušeno voće.


Praktični savjeti za provođenje LCHF prehrane U prehranu uvedite sirovo povrće i druge sirove namirnice, jer su bogate netaknutim vitaminima, mineralima, antioksidantima, probiotičkim bakterijama i enzimima. Mnoge od ovih važnih supstanci gube se ili potpuno nestaju kuhanjem, a jedan od jednostavnijih načina konzumiranja sirovih namirnica je smoothie, kašasti sok od povrća i zdravih masnoća. Čitajte deklaracije na proizvodima, osobito obratite pozornost na udio bjelančevina, masnoća i ugljikohidrata. Nabavite tablicu prehrambenih vrijednosti kako biste mogli provjeriti koliko ugljikohidrata sadrže pojedine namirnice, a ako želite mršavjeti, koristite namirnice s maksimalno 5% ugljikohidrata (5 g na 100 g namirnice). Kad god je to moguće i koliko dozvoljavaju vaše mogućnosti, uvijek birajte čiste prirodne namirnice u njihovom izvornom obliku, iz organskog ili domaćeg uzgoja. Izbjegavajte sve industrijske prerađevine prepune umjetnih dodataka i kemikalija. Umjesto klasičnih priloga jelu, kao što su krumpir, tjestenina i riža, jedite povrće na razne načine: pečeno, prženo, pirjano, kuhano i sirovo, uvijek uz dosta masnoće jer je tako ukusnije, sitije i hranjivije (da bismo iskoristili minerale iz povrća trebamo vitamine topive u mastima). Jedite kad ste gladni, jedite dok ne utažite glad i nemojte se prejedati. Nakon nekoliko tjedana naučit ćete slušati svoje tijelo i shvatit ćete da ste siti s puno manjom porcijom hrane nego ranije. Taj osjećaj možete zahvaliti većoj količini masnoće koja je hranjiva i zasitna, ali i odsustvu šećera i škroba koji pobuđuju apetit. Jedite konkretne obroke i ne grickajte između njih. Jedite kad ste gladni, ali se istovremeno ne ustručavajte preskočiti obrok kada ne osjećate glad. LCHF ne znači da ćete sada jesti više bjelančevina ni više mesa. Kalorije iz ugljikohidrata nadoknadit će kalorije iz masnoće, a ne iz bjelančevina. Kako nutritivno bogate namirnice daju sve što tijelu treba,


tako se s puno manjom količinom hrane postiže zadovoljavajući osjećaj sitosti. LCHF zapravo znači da se jede manje, a sitije. Koliko ćete jesti masnoće, to je prilično individualno. Iako svi funkcioniramo prema istim principima, ipak smo različite jedinke i svima neće odgovarati ista vrsta niti količina hrane Jedite hranu koja vam prija, pripremljenu na način koji volite, naravno u okvirima LCHF dozvoljenih namirnica. Pokušajte osluškivati svoje tijelo i njegove potrebe. Neke osobe koje su godinama bile na nemasnoj hrani, mogle bi osjetiti da im masnoća jako prija, čini se kao da tijelo samo traži ono što mu je godinama nedostajalo. Nakon nekoliko tjedana, čim se zadovolji ta potreba, količina masnoće se spontano smanjuje. Oni koji su živjeli na industrijskim prerađevinama prepunim toksina, obično osjete potrebu za čišćenjem pa im tijelo traži lagane obroke u obliku salata ili smoothija s puno zelenog povrća. Nakon perioda čišćenja, tijelo je spremno primiti i apsorbirati nutrijente iz konkretne hrane. LCHF ne određuje količine hrane, LCHF je model prehrane u čijem okviru svatko treba pronaći sebe. Osluškujući tijelo i prateći znakove gladi i sitosti, većina ljudi ubrzo regulira svoju težinu, bez zamornog vaganja hrane i računanja kalorija. No nekima bi se moglo dogoditi da i uz LCHF prehranu teško mršave. U tom slučaju treba pribjeći kontroli i ograničavanju namirnica iz druge kategorije, jer mliječni proizvodi, orašasti plodovi i voće kod mnogih osoba mogu blokirati mršavljenje. Napomena: Ako imate dijabetes i koristite inzulin ili druge lijekove, trebate znati da prehrana s manje ugljikohidrata smanjuje potrebu za nekim lijekovima. S nepromijenjenim dozama lijekova riskirate da doživite pad šećera u krvi, zato se konzultirajte sa svojim liječnikom prije nego započnete s ovom prehranom. Prije nego se odlučite na ovaj način prehrane, dobro je da upoznate pojmove ketoza i ketoacidoza (objašnjenje slijedi u ovom poglavlju) kako vas ne bi preplašili komentari pojedinih stručnjaka i medija do


kojih dolazi zbog miješanja pojmova i nedovoljnog poznavanja ljudskog metabolizma. Također je važno unaprijed upoznati moguće smetnje koje se mogu pojaviti s promjenom prehrane. Kada tijelo prelazi s korištenja šećera (glukoze) kao primarnog izvora energije, na korištenje masnoće, moguće je prva tri do četiri dana, a najviše do tjedan dana, osjetiti određene smetnje. Uobičajene su smetnje glavobolja, umor ili otežana koncentracija, iako neke osobe mogu osjetiti ubrzani rad srca, grčeve u nogama ili mogu dobiti zatvor. Kod nekih opet dođe do pojačanog znojenja ili osjete loš zadah ili metalni okus u ustima. Važno je znati da su ovo normalne i bezopasne pojave koje nastaju zbog prilagođavanja tijela na drugo gorivo. Nakon kratkog vremena tijelo se prilagođava sagorijevanju masnoće i vi ćete se osjećati puno bolje nego prije na prehrani koja se zasnivala na ugljikohidratima. Grčevi u nogama mogu nastati zbog toga što se prvih dana više mokri pa se gubi i jedan dio mineralnih tvari. Tada može pomoći uzimanje tableta magnezija i juhe od kostiju. Do zatvora može doći ako se ne uzima dovoljno masnoće i dovoljno tekućine. Tada povećajte unos masti (npr. kokosovo ulje je fantastično!) i uzimajte dovoljno vode i sirovog povrća. Pazite se umjetnih zaslađivača. Mnogi zamjenjuju šećer sladilima vjerujući da će smanjenje kalorija dovesti do smanjenja kilograma. Iako je to teoretski moguće, ipak se u praksi pokazalo da umjetni zaslađivači imaju isti utjecaj na težinu kao i šećer. Do toga vjerojatno dolazi zato što se od slatkog okusa u tijelu počinje izlučivati inzulin u iščekivanju da će u krvotok doći šećer, no mi već znamo da inzulin blokira sagorijevanje masnoće. Osim toga, okus slatkog potiče želju za jelom i dovodi do čestog grickanja između obroka. Zato je najpametnije izbjegavati zaslađivače i odviknuti se slatkog okusa.


LCHF i voće Općeprihvaćena je tvrdnja da je voće korisno i hranjivo, puno vitamina i antioksidanata. Istina, voće jest cjelovit plod prirode i kao takav pripada izvornoj ljudskoj prehrani, ali s pravom možemo postaviti pitanje koliko je današnje voće doista izvoran plod prirode? Masovna proizvodnja iscrpljuje zemlju koja ostaje bez minerala pa plodovi više nisu tako korisni kao nekad. Voće je križano i manipulirano da bi bilo slađe. Uzgaja se u staklenicima, hrani umjetnim gnojivima, prska insekticidima i pesticidima čime se značajno smanjuje sastav hranjivih tvari, dok se sastav šećera i kemikalija povećava. Međutim, kao i kod svake druge namirnice, postoji bolje i lošije voće. Voće s nižim udjelom šećera, npr. šumsko bobičasto voće te voće iz organskog ili domaćeg uzgoja koje nije tretirano umjetnim gnojivima i špricano kemikalijama, svakako je puno zdravije od voća iz konvencionalnog uzgoja. Voće je zastupljeno u LCHF prehrani, ali ako je cilj mršavljenje, tada se unos voća mora ograničiti. Šećer iz voća, poput svakog drugog šećera, djeluje na podizanje šećera u krvi, što dovodi do izlučivanja inzulina, a inzulin onemogućava sagorijevanje masnoće. Na kraju sve skupa dovodi do ponovne brze gladi i eto nas ponovo u začaranom krugu koji vodi do debljanja. Kako smo svi različito osjetljivi na šećere (ugljikohidrate), tako se ne može govoriti o nekoj univerzalnoj formuli za uspješno mršavljenje. Mnogi lako mršave čak i dok jedu voće, a drugima visoki sadržaj šećera u voću može blokirati mršavljenje. Isto se odnosi i na mliječne proizvode te orašaste plodove i sjemenke, zato je najbolje sve namirnice isprobati na sebi i pronaći svoju „čarobnu formulu”. Prema LCHF prehrani preporučuje se šumsko voće kao što su maline, kupine, borovnice, ribiz i jagode. Ipak, mnogi koji se pridržavaju LCHF pravila bez želje da izgube višak kilograma, slobodno mogu jesti i drugo voće, kao i osobe na standardnoj prehrani.


Oni koji se uz LCHF prehranu žele udebljati, trebali bi jesti veće količine voća jer, sjetimo se, za debljanje trebamo inzulin. Uvijek ima i onih koji uopće ne jedu voće, bilo da su na standardnoj ili LCHF prehrani, a ima i osoba koje su zbog određenih razloga na Zelenoj kuri ili anti-kandida dijeti pa opet ne jedu voće. Kad je riječ o unosu vitamina i minerala, treba znati da sve one vitamine i minerale koje nalazimo u voću, nalazimo i u povrću, s tom razlikom što povrće sadrži manje šećera. Prema LCHF-u se jede više povrća nego na standardnoj prehrani. U standardnoj prehrani volumen obroka predstavljaju krumpir, riža, tjestenina ili kruh, dok su kod LCHF-a škrobne namirnice zamijenjene povrćem. Mnogi su upravo s LCHF-om otkrili vrste povrća za koje ranije nisu ni znali da postoje. Nemojmo zaboraviti da iz mesa, ribe, jaja i masnoće dobivamo sve vitamine i minerale osim vitamina C, kojeg dobivamo u izobilju iz povrća, limuna i šumskog voća. Važno je napomenuti da se potreba za vitaminom C smanjuje kad jedemo manje šećera i obrnuto: povećava se kad jedemo više šećera (ugljikohidrata) zato što ugljikohidrati i C vitamin konkuriraju na istim metaboličkim putovima u tijelu. Naročito je važno što se uz LCHF prehranu dobivaju vitamini topivi u masti A, D i K2 kojih nema u biljnoj hrani, a koji su važni katalizatori o kojima ovisi asimilacija svih drugih hranjivih tvari: bjelančevina, minerala i vitamina. Uz LCHF prehranu nije potrebno uzimati multi vitaminske pripravke, osim vitamina D u zimskom periodu kad nema sunca te ribljeg ulja ili ulja jetre bakalara zbog omege-3 što je posebno važno za osobe koje ne jedu često plavu ribu, gdje se pod pojmom „često” misli na svaki drugi dan. Najbolji dodatak prehrani koji sadrži i D vitamin i omegu-3 je fermentirano ulje jetre bakalara, npr. Green Pasture. Zaključimo - LCHF i voće? Da, samo naprijed! Ali ako osjetite da vam smeta u postizanju vašeg cilja, ograničite njegov unos ili ga izbacite na neko vrijeme i pri tome se ne zabrinjavajte zbog vitamina. S


LCHF prehranom sigurno ih dobivate više, nego osobe koje jedu „normalno.”

Ketoza ili ketoacidoza, visokoproteinske ili visokomasne dijete Mediji te, nažalost, ponekad i stručnjaci, često brkaju značenje pojmova ketoza i ketoacidoza. Ketoza je normalno i bezopasno stanje tijela koje troši masnoću kao potrebnu energiju, dok je ketoacidoza pojava do koje dolazi kod neliječenog dijabetesa i može biti fatalna. Također, govoreći o ketozi, često se u vezu dovode visokoproteinske i visokomasne dijete koje nikako nisu jedno te isto. Metabolizam masnoća stvara ketonska tijela, a viša koncentracija ketonskih tijela u krvi i urinu naziva se ketoza. Količina ketonskih tijela kod ljudi koji jedu prehranu s niskim udjelom ugljikohidrata (Atkins, low carb, LCHF) jedno je od vječnih spornih pitanja. No kad bi kritičari ove prehrane, kako oni medicinske struke tako i oni iz medija, malo bolje poznavali biokemiju organizma, prestali bi s kritikom. Ljudsko tijelo kao „pogonsko” gorivo može trošiti glukozu (šećer) i l i masnoću. Kada tijelo nema pristup šećeru, tada mišići i tkiva sagorijevaju masnoću za energiju, a mozak sagorijeva ketonska tijela ili ketone, molekule masnoće proizvedene u jetri. Tada se kaže da je organizam u ketozi, a prehrana koja dovodi do ketoze naziva se ketogena prehrana ili ketogena dijeta. Osim masnoće i ketona, neke stanice tijela trebaju glukozu, a ako ne unosimo dovoljno šećera kroz prehranu, tada jetra stvara potrebnu glukozu iz bjelančevina i masnoća. Činjenica je da čovjek ne treba prehranom unositi ni jedan jedini gram ugljikohidrata, dok bez masti i bjelančevina ne može opstati budući da oni sadrže esencijalne tvari koje tijelo ne može izgraditi samo. Međutim, ketoacidoza je nešto sasvim drugo. To je opasno stanje koje može nastati kod dijabetičara uslijed nedostatka inzulina, kad je


šećer u krvi visok, a ne zbog smanjenog unosa ugljikohidrata. Ako dijabetičar na inzulinu ima ketone u urinu istovremeno kad i visoki šećer u krvi, to je znak da nema dovoljno inzulina. Kako nema dovoljno inzulina da potjera šećer u stanice, tijelo ne može trošiti šećer pa troši masnoću i otuda ketoni. Ovo stanje može biti smrtonosno, ali nema nikakve veze sa smanjenim unosom ugljikohidrata u prehrani. Nisu opasni ketoni već visoki šećer. Dijabetičar koji istovremeno ima povišen šećer i ketone mora uzeti inzulin, popiti dosta vode te potražiti liječničku pomoć. Novinar Gary Taubes intervjuirao je stručnjake za ketozu kada je pisao svoj revolucionarni Članak za New York Times - What If Its All Been a Big Fat Lie? (Što ako je sve to bila jedna velika debela laž?). xxvii Eksperti su objasnili da medicinska struka i mediji miješaju pojmove ketoze i ketoacidoze, od kojih je ovaj posljednji jedna varijanta ketoze koja pogađa neliječene dijabetičare i može biti smrtonosna, dok je ketoza sasvim prirodno stanje. Taubes objašnjava da ketoni nisu otrovni kako se to u medijima često tvrdi, nego upravo suprotno Jedan od stručnjaka pokazao je da i srce i mozak rade 25% učinkovitije na ketone, nego na šećere. Kad smo u ketozi imamo stabilnu razinu šećera u krvi, osjećamo veći priljev energije, ne osjećamo umor ni glad i tijelo može puno duže izdržati bez hrane budući da je pristup masti kao izvoru energije praktički neograničen (čak i osobe s normalnom tjelesnom težinom imaju zalihe masti u tijelu). Zbog svega navedenog, često dolazi do pogrešnog tumačenja LCHF prehrane, osobito kada je se zamjenjuje s visokoproteinskim dijetama. Prehrana s niskim udjelom ugljikohidrata ili ketogena dijeta može imati visoki sadržaj bjelančevina ili visoki sadržaj masnoće, ovisno o tome čime nadomještamo smanjeni unos ugljikohidrata. Visokoproteinske dijete smanjuju unos ugljikohidrata i unos masnoća, kao npr. Dukanova dijeta ili Protekal dijeta koja se zasniva na proteinskim napicima. Ovakve dijete, u kojima se za energiju troše bjelančevine, dovode do stvaranja viška dušika i nekih drugih elementa koji opterećuju tijelo,


naročito jetru i bubrege. Amonijak koji se inače normalno stvara putem metabolizma aminokiselina (iz bjelančevina) i izlučuje urinom, u velikim koncentracijama dovodi do hiperamonemije, stanja toksičnog za mozak. Kako je već poznato, sadržaj bjelančevina u LCHF prehrani nije povećan, on je normalan kao i u standardnoj prehrani, ali je povećan unos masti. Smanjeni unos ugljikohidrata, uz visok unos masnoće, nije nimalo štetan. Tijekom svoje duge povijesti čovjek nije uvijek imao pristup obilju namirnica koje su bile bogate ugljikohidratima, zato se često nalazio u stanju ketoze. U zimskom periodu energiju je uglavnom dobivao od mesne i masne hrane te vlastitih masnih naslaga koje je nakupljao u periodu ljeta i jeseni kada je imao pristup voću i korjenastom povrću, tj. ugljikohidratima. Istraživanja urođeničkih naroda npr. Eskima, Masaija i Saama (Laponaca) pokazala su da su ovi narodi tradicionalno jeli ekstremno masnu hranu s vrlo ograničenim unosom ugljikohidrata bez ikakvih negativnih posljedica na svoje zdravlje. Dapače, njihovo zdravstveno stanje istraživači su procijenili kao izuzetno dobro, dokle god su se držali svoje tradicionalne prehrane. Antropolog Vilhjalmur Stefansson proučavao je početkom 20. stoljeća Eskime na Aljasci čija se prehrana sastojala 90% od mesa i ribe. Za vrijeme svog boravka među Eskimima, Stefansson nije uočio ni jedan slučaj debljine, dijabetesa niti drugih tipičnih bolesti današnjice. I sam je prihvatio njihov način prehrane te je s cijelom svojom ekipom jeo samo meso i ribu u trajanju od 6 do 9 mjeseci svake godine. Ovo je bila čista ketogena dijeta (bez imalo ugljikohidrata) i Stefansson se tako hranio svih devet godina dok je živio s Eskimima. Kad se vratio u gradski život i opisao svoje iskustvo, liječnici su ostali zapanjeni nad činjenicom da njegovo zdravlje nije bilo nimalo narušeno. Budući da se i sam Stefansson pitao kakve je posljedice takva prehrana mogla ostaviti na njegovo zdravlje, pristao je napraviti eksperimentalnu studiju. Plan je bio da provede cijelu godinu u bolnici


Bellevue u New Yorku gdje neće jesti ništa drugo osim mesa i masnoće. Liječnici uključeni u ovo istraživanje koji su došli sa Harvarda, Cornella i drugih prestižnih organizacija, bili su uvjereni da će Stefansson i još jedan njegov kolega dobrovoljac dr. Karsten Anderson, razviti ozbiljne zdravstvene probleme ili u najmanju ruku ozbiljne nedostatke vitamina. Njihov unos hrane pratio se uz strogu znanstvenu provjeru i varanje nije dolazilo u obzir. Sva hrana koju su uzimali bila je analizirana i na kraju studije zabilježeni su prosječni dnevni unosi: kalorija-od 2 000 do 3 100 proteina - od 100 do 140 grama (15-25% kalorija) masnoća - od 200 do 300 grama (75-85% kalorija) ugljikohidrata - od 7 do 12 grama (1-2% kalorija) Na kraju eksperimenta, Stefansson i Anderson i dalje su bili izvanrednog zdravlja, nije došlo ni do nedostatka vitamina niti do drugih zdravstvenih problema. Rezultati ove studije objavljeni su u Journal of Biological Chemistryxxviii još 1930. godine. Dakle, razloga za brigu nema. Uostalom, sve je više znanstvenih istraživanja koja potvrđuju prednosti prehrane sa sniženim udjelom ugljikohidrata uz povećani unos masnoće, u odnosu na standardnu prehranu bogatu ugljikohidratima. Pozitivni rezultati uočeni su kod mršavljenja, srčanih oboljenja, dijabetesa i mnogih drugih tipičnih civilizacijskih bolesti.

Granica unosa ugljikohidrata kod mršavljenja LCHF nije dijeta niti program koji je za svakoga identičan. LCHF je samo model ili okvir unutar kojeg svatko treba pronaći vlastiti način prehrane, ovisno o tjelesnim predispozicijama i ciljevima. Kod


mršavljenja je najvažnije odrediti količinu ugljikohidrata u prehrani, a budući da je svatko različito osjetljiv na ugljikohidrate, nekim će osobama manja količina ugljikohidrata izazvati jaču inzulinsku reakciju (i nakupljanje masnog tkiva), nego veća količina kod drugih. U LCHF prehrani dozvoljene su neke namirnice koje, ako se ne koriste umjereno, mogu blokirati mršavljenje. Zato sam dozvoljene namirnice svrstala u dvije kategorije: prva kategorija s osnovnim namirnicama koje predstavljaju bazu prehrane, i koje sadrže malo ili nimalo ugljikohidrata, te druga kategorija koja obuhvaća dodatne namirnice s nešto višom količinom ugljikohidrata, zbog čega je njihov dozvoljeni unos dosta individualan. To su mliječni proizvodi, orašasti plodovi i sjemenke, voće i korjenasto povrće. Neke osobe imaju tu sreću da se ne moraju zamarati zbrajanjem unesenih ugljikohidrata pa uspješno mršave koristeći i namirnice druge kategorije. Kod jednih se radi o manjoj osjetljivosti na ugljikohidrate, a kod drugih o umjerenosti u korištenju ovih namirnica. Neki ljudi jednostavno više vole meso, ribu, jaja i povrće s masnoćom nego orahe, voće i mliječne proizvode. Međutim, kod određenog broja ljudi ne dolazi do zadovoljavajućeg gubitka kilograma i najčešće se radi o prekomjernoj uporabi upravo n a mirnica iz druge kategorije. U tom je slučaju možda potrebno posegnuti za tablicom prehrambenih vrijednosti i početi pratiti svoj dnevni unos ugljikohidrata. Nerijetko se iznenadimo kad otkrijemo koliko ugljikohidrata ustvari unosimo prehranom, čak i kada ne jedemo klasične namirnice bogate šećerom i škrobom. Budući da smo međusobno jako različiti po osjetljivosti na ugljikohidrate i sklonosti nakupljanju suvišnih kilograma, tako je i granica unosa ugljikohidrata na kojoj počinje sagorijevanje masnoća, kod svakog različita. Zato vam netko drugi teško može odrediti točnu količinu ugljikohidrata s kojom ćete uspješno mršavjeti i bolje je da to učinite sami. Jednostavno počnite zapisivati točne količine svega Što


jedete tijekom dana i takav dnevnik vodite nekoliko dana da se ne bi dogodilo da je upravo taj jedan dan kad ste zapisivali namirnice bio iznimka. Potom pomoću tablice prehrambenih vrijednosti izraÄ?unajte koliÄ?inu unesenih ugljikohidrata.


Sadržaj ugljikohidrata u nekim namirnicama koje najčešće koristimo: NAMIRNICA

KOLIČINA

SADRŽAJ UH

mlijeko, jogurt

1 dl

5g

slatko vrhnje

1 dl

3g

mileram, kiselo vrhnje

1 dl

3g

avokado

1 kom. 120 g

1g

bademi

1 dl (65 g)

4,5 g

orasi

1 dl (50 g)

2g

lješnjaci

1 dl (65 g)

2,5 g

suncokretove sjemenke

1 dl(65 g)

8g

kokosovo brašno

1 dl(35 g)

2,5 g

med

1 Čajna žličica (5 g)

4g

zelena salata

100 g

1g

Špinat

100 g

1g

krastavac

100 g

1,5 g

šparoge

100 g

2g

rotkvica

100 g

2g

kelj pupčar

100 g

2g

cvjetača

100 g

2,5 g

poriluk

100 g

2,5 g

luk

1 kom. (55 g)

3g

tikvice

100 g

2,5 g

bundeva

100 g

2g

rajčica

100 g

3,5 g

bijeli kupus

100 g

4g

zelene mahune

100 g

4g

paprika

1 kom. (100 g)

4,5 g

limun bez kore

1 kom. (100 g)

2,5 g


grejp bez kore

½ kom. (80 g)

5g

jabuka

½ kom. (60 g)

4,5 g

šumsko voće (prosjek)

100 g

7g

Najbolje je da sami provjeravate sadržaj ugljikohidrata na pakiranjima namirnica, kao i u tablicama prehrambenih vrijednosti.

Osjećaj gladi i sitosti je najbolji vodič Jedite kad ste gladni, jedite dok više niste gladni i nemojte se prejedati. Ovo je najvažnije pravilo, ali iako zvuči jednostavno, mnogi ga ne razumiju. Što znači jesti kad smo gladni? To znači da ne jedemo ako nismo gladni, bez obzira koliko je sati i da li je „vrijeme”za jelo. Nekome možda jeste vrijeme za jelo, vama možda nije. Ljudi čija se prehrana zasniva na ugljikohidratima troše glukozu (šećer) za energiju, a kako zbog djelovanja inzulina nemaju mogućnost trošiti masnoće, tako su ovisni o novim obrocima kojima nadopunjuju nove količine šećera za energiju. Međutim, osobe koje su se prebacile na trošenje masnoće, nemaju neprestanu potrebu za jelom, jer masnoću kao izvor energije dobivaju, kako iz hrane, tako i iz vlastitih masnih naslaga. Zato se ne trebate bojati preskočiti obrok, ako ne osjećate glad. Što znači jesti dok više nismo gladni i ne prejedati se? To znači da jedemo polako, uživamo u hrani, ali i osluškujemo vlastiti osjećaj sitosti. Kada više ne osjećamo glad, znači da je dosta. U tom trenutku većina ljudi još može nastaviti s jelom dok ne osjete da su se prejeli i da ne mogu više, no to je već višak. Istog trenutka čim osjetimo da više nismo gladni, tada je dosta. Mnogima se čini da su gladniji nego što doista jesu pa često napune tanjur s više hrane. Predlažem da svoj tanjur napunite umjerenom količinom hrane, jedite polako i osluškujte kada će se pojaviti osjećaj sitosti, a tada je dosta. Ako ste već neko vrijeme na LCHF prehrani, sigurno ste primijetili da je osjećaj sitosti dugotrajan. Nakon obroka trebali biste osjećati sitost


najmanje 4 do 5 sati, a ako ogladnite već nakon 2 do 3 sata, to je znak da u zadnjem obroku niste unijeli dovoljno masnoće ili ste pak unijeli previše ugljikohidrata, zato to popravite u sljedećim obrocima. Osjećate li glad, pojedite obrok, ali ne grickajte između obroka! Na početku se nekim ljudima događa da su zaista gladni i tada je sasvim u redu jesti, ne treba trpjeti glad. LCHF daje bolju i dugotrajniju sitost i s manjim količinama hrane, no dok smo još naviknuti na veće količine škrobne hrane koja treba ispuniti naš stomak, iako ne ispunjava potrebu za hranjivim tvarima, često se na početku događa da jedemo više nego što tijelu doista treba. Ovo ja nazivam „psihološka glad” i na samom početku nema ništa loše u toj pojavi, ispočetka se jednostavno ne opterećujte količinom hrane. Ubrzo ćete primijetiti da ste siti i s manjom količinom hrane, a nakon kraćeg perioda prilagodbe, naučit ćete jesti kad ste gladni, kao što ćete naučiti prestati jesti kad više niste gladni. Bademe i sjemenke između obroka grickamo najčešće samo iz navike, iz dosade ili zato što naprosto volimo grickati. Ovu biste naviku polako trebali izbacivati ukoliko želite ostvariti normalan odnos prema hrani. Mnogima je upravo uzimanje hrane između obroka i donijelo višak kilograma. Cilj LCHF-a nije samo skidanje prekomjernih kilograma, nego i stvaranje zdravih prehrambenih navika koje nas više nikad neće dovesti do prekomjerne tjelesne težine. Cilj je ostvariti normalan odnos prema hrani - da jedemo zato što smo gladni, količine koje su nam dovoljne da se zasitimo i to sve raspoređeno u nekoliko glavnih obroka, najčešće 2 do 4. Naravno d a j e hrana više od pukog zadovoljavanja tjelesnih potreba, hrana je i uživanje i socijalna kategorija. LCHF upravo jest hrana za uživanje, jer nam to omogućuju namirnice s kojima možemo maštovito pripremati ukusna jela. Također, u posebnim prilikama, na proslavama, rođendanima i druženjima, možemo si priuštiti slastice i


slične privlačne prigriske, kao i čašu vina, jer je ta hrana za to i zamišljena. Čim se približimo svojoj normalnoj tjelesnoj težini, mršavljenje se usporava i na kraju zaustavlja. Ovo nekima može biti frustrirajuće, pogotovo osobama koje su opterećene pogrešnim idealima izgleda. Za ovo je kriva industrija mode koja nameće ideale manekenske, skoro anoreksične mršavosti, čemu su mlade djevojke često vrlo podložne. Ljudsko tijelo, a pogotovo žensko, genetski je predodređeno da ima određeni postotak masnog tkiva koje je potrebno za hormonalnu ravnotežu organizma. Mnogi koji misle da imaju 5 do 6 kg viška, zapravo imaju normalnu tjelesnu težinu, ali je moguće da nemaju čvrstoću tijela zbog nedostatka tjelesne aktivnosti i zbog krive prehrane s puno šećera, škroba, nezdravih biljnih ulja i kemikalija iz industrijski obrađenih namirnica. Kod njih će LCHF prehrana i tjelesna aktivnost dovesti do preoblikovanja i čvrstoće tijela. Kako je mišićna masa teža od masnog tkiva, moguće je izgubiti par kilograma masnoće, a da vaga to ne pokaže budući da se istovremeno povećala mišićna masa. Zato su centimetar ili vlastita odjeća bolji pokazatelji mršavljenja od vage.

Ako mršavljenje ne ide kako bismo htjeli Dr. Andreas Eenfeldt u svojoj knjizi Matrevolutionen (Prehrambena revolucija) dao je nekoliko korisnih savjeta za uspješno mršavljenje na duže staze. Ozbiljniji višak kilograma ne može nestati ni za mjesec ni za dva, koliko god nam to mediji obećavali sa svim najnovijim čudotvornim preparatima i metodama. Za trajno mršavljenje potrebne su dugotrajne promjene u načinu života i, ono čega možda imamo najmanje strpljenje. LCHF nije instant-dijeta, LCHF je način života. Razmišljajte pozitivno: ako ipak pomalo mršavite, na kraju ćete se riješiti viška kilograma, koliko god vremena za to trebalo. Čak i spori napredak je


napredak, a pronalaženje načina prehrane s kojim se uz sitost regulira tjelesna težina, osigurat će vam rezultat kojim ćete dugoročno biti zadovoljni. Jedite dovoljno masnoće da biste bili siti i zadovoljni. Ne zabrinjavajte se da ćete se udebljati, jer je nemoguće dobiti masne zalihe bez dovoljno velikog unosa ugljikohidrata. Dokle god je razina inzulina u krvi niska, stanice ne mogu spremati masnoću u obliku naslaga. U nekim je slučajevima ipak moguće dobiti nekoliko kilograma na početku LCHF prehrane, ali tada se radi o težini, a ne o obujmu. Ako smo ranije dugotrajno provodili izgladnjujuće dijete, to nas je dovelo do gubitka tekućine i mišićne mase, a vrlo je moguće da nas je dovelo i do smanjenja unutarnjih organa i demineralizacije kostiju. Kada počnemo unositi više hranjivih tvari, tijelo nezaobilazno nastoji popraviti nastalu štetu. Zato je sasvim uobičajeno da se nakon završene kure izgladnjivanja, ponovno brzo dobije na težini. Ovo donekle vrijedi i kad se prijeđe na LCHF, s jednom razlikom: dokle god ograničavamo unos ugljikohidrata, razina će inzulina biti niska, a time će biti otežano nakupljanje masnoće na tijelu. Ne možemo spriječiti tijelo u vraćanju izgubljenog mišićnog tkiva i obnovi unutrašnjih organa i kostiju. To ne bi ni bilo dobro. Što nam se više mišića vrati, više će se ubrzati sagorijevanje masnoće. Zato je moguća nešto veća brojka na vagi, ili možda nepromijenjena, ako istovremeno dok dobivamo mišiće, gubimo masne naslage. Na kraju će i vaga početi pokazivati rezultat, iako to u težim slučajevima može potrajati i nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. No, dotad će tijelo već poprimiti drugačiji, zdraviji oblik. Dio osoba koje počnu s LCHF prehranom ponekad doslovno shvate da ne trebaju brojati kalorije i da mogu jesti koliko ih volja, pa jednostavno pretjeruju s količinom hrane. Kod pretjeranog unosa hrane tijelo nema razloga sagorijevati energiju iz masnih naslaga, već troši energiju iz dobivene hrane. Najčešće se radi o namirnicama koje jedemo


i kad više nismo gladni. Zbog toga treba biti oprezan s vrhnjem, sirevima i orašastim plodovima, budući da su to kalorične namirnice s kojima se u tijelo začas unese 500 do 1 000 dodatnih i nepotrebnih kalorija. Ako usprkos tome ne dobivate na težini, to je zapravo fantastično, ali naravno, može zaustaviti proces mršavljenja. Moguće je još i to da mliječni proizvodi imaju negativan učinak na mršavljenje zbog mliječne bjelančevine koja potiče dodatni inzulin. Zato se treba držati osnovnih namirnica ili baze prehrane, a sireve, vrhnje i orašaste plodove tretirati kao poslastice ili slatkiše koje treba koristiti s mjerom i oprezom. Isprobajte povremeni post (.Intermittentfasting, IF), vrlo popularan medu sljedbenicima Primal i Paleo stila življenja. Povremeno preskočite obrok kad baš niste jako gladni ili preskočite obroke jedan cijeli dan uz uzimanje dovoljno tekućine. Ovaj je savjet ipak više upućen osobama koji su već neko vrijeme na LCHF prehrani i čije tijelo se prebacilo na trošenje masti za energiju. Oni koji jedu standardnu prehranu bogatu ugljikohidratima za energiju troše glukozu i zato ovise o redovnim obrocima kojima nadopunjuju energiju. Takve osobe teško podnose glad, no oni koji sagorijevaju masti, nemaju nikakvih problema kada povremeno preskoče pokoji obrok. Uostalom, to su često radili i naši davni preci, jer hrane nikad nije bilo u izobilju. To je nešto na što su naši geni prilagođeni. Pozitivni učinci povremenog posta su blagotvoran odmor za probavni sustav, čišćenje i detoksikacija tijela, sjajnija i čišća koža, mirniji i dublji san te gubitak pokojeg tvrdoglavog kilograma.


LCHF prehrana za posebne potrebe Želudac i trbušna šupljina centar su našeg tijela iz kojeg crpimo snagu, zdravlje i izdržljivost. Da bi se hrana koju jedemo pretvorila u energiju i hranjive tvari potrebne tijelu, hrana se mora pravilno i potpuno razgraditi i probaviti u probavnom traktu. Međutim, zbog neprirodnih namirnica koje sačinjavaju modernu prehranu, probava se često ne odvija kako treba. Kaže se da usta možemo prevariti, ali trbuh ne, što znači da nam upravo on javlja da li je neka hrana koju jedemo za nas dobra ili loša. Sve je veći broj osoba koje pate od raznih probavnih tegoba i kroničnih crijevnih bolesti. Danas je vrlo uobičajena skupina simptoma koja je dobila naziv IBS (Irritable Bowel Syndrome) ili SIC (sindrom iritabilnog crijeva). Radi se o tipičnim simptomima koje pacijenti opisuju kao „balon u trbuhu”, bolove, nadutost i kronični zatvor ili proljev. Liječnici ne znaju naći uzrok, a njihove preporuke uglavnom se svode na recept: jedite više vlakana i integralnih žitarica. No sve je više suprotnih saznanja da upravo prehrana zasnovana na žitaricama i velikom udjelu ugljikohidrata pridonosi razvoju iritabilnog crijeva, kao i drugim crijevnim bolestima. Osim što žitarice sadrže veliku količinu škroba, što nikako ne odgovara našem probavnom sustavu, većina žitarica sadrži i teško probavljivu bjelančevinu gluten, koju veliki broj osoba ne podnosi iako toga nisu ni svjesni. Stupanj osjetljivosti, kao i simptomi, mogu biti vrlo različiti od osobe do osobe, a preosjetljivost na gluten može se pojaviti u bilo kojem razdoblju života. Gluten može direktno ili indirektno oštetiti crijevnu stjenku i prouzročiti sindrom propusnosti crijeva. Sindrom propusnosti crijeva znači da velike molekule neprobavljene ili samo djelomično probavljene hrane prolaze kroz stjenku crijeva i ulaze u krvotok gdje iritiraju imunološki sustav i stvaraju upalne procese čiji simptomi su bol i nadutost u trbuhu.


Veće količine vlakana iz žitarica nisu dobre za osjetljivu probavu. Moramo razlikovati topiva i netopiva vlakna. Prvih ima prvenstveno u voću i povrću, a drugih uglavnom u žitaricama. Tvrdnja da su vlakna iz žitarica potrebna za dobru probavu još je jedan veliki nutricionistički mit i ne postoji niti jedan dokaz da bi ta netopiva vlakna bila korisnija za tijelo od topivih vlakna iz povrća. Zapravo je obrnuto, jer vlakna iz žitarica i mahunarki, čak i nekih vrsta povrća, djeluju iritirajuće na crijeva i mogu uzrokovati cijeli niz problema. S druge strane, topiva vlakna iz povrća i voća korisna su zato što se tope u vodi pa tako poprimaju želatinoznu konzistenciju i pomoću crijevnih bakterija uspješno fermentiraju, što dovodi do sekundarnog iskorištavanja određenih masnih kiselina. Topiva vlakna iz povrća također poboljšavaju probavu, kao i dovoljno masnoće, dok prehrana siromašna mastima i bogata netopivim vlaknima iz žitarica, stvara nadutost i zatvor. Mnoge osobe koje su cijeli život patile od zatvora i nadutog trbuha, dok god su se držale „zdrave” prehrane bogate integralnim žitaricama i netopivim vlaknima, prelaskom na LCHF napokon su dobile normalno svakodnevno pražnjenje crijeva i ravni trbuh umjesto napuhanog balona. U crijevima živi kilogram i pol korisnih mliječno-kiselih bakterija koje sačinjavaju 80% imuniteta. U crijevima se nalazi i velik broj živčanih stanica koji je približno jednak broju moždanih stanica, te se u crijevima luči i 95% važnog neurotransmitera serotonina. Serotonin umiruje probavni sustav i šalje poruke od crijeva prema mozgu. Nepravilna prehrana koja se zasniva na većem udjelu ugljikohidrata, u kombinaciji sa stresom i kurama antibiotika, pogoduje razmnožavanju loših bakterija i gljivica što stvara neravnotežu crijevne flore. Još jedan čest uzrok trbušnih i probavnih problema su mliječni proizvodi. Veliki broj osoba ima poteškoće s probavljanjem laktoze (mliječnog šećera), a mnogi reagiraju i na mliječne bjelančevine, naročito kazein. No većina osoba koje ne podnose pasterizirano, nemaju problema sa sirovim nepasteriziranim mlijekom! Pasterizacijom se


mlijeko zagrijava na visoke temperature što između ostalog dovodi do denaturiranja mliječnih bjelančevina koje tako mijenjaju svoj prirodni oblik i postaju teško probavljive. Također se uništavaju enzimi i lakto bakterije potrebne za razgradnju mliječnog šećera laktoze. Nepodnošenje laktoze je najčešće sekundarno, tj. nastaje kao posljedica nepodnošenja glutena, pa kada se iz prehrane izbaci gluten, često dolazi do ponovne tolerancije mlijeka. Treba napomenuti da su fermentirani mliječni proizvodi puno lakši za probavu, naročito ako su dobiveni od neobrađenog mlijeka. Osobe koje imaju bilo koji stupanj osjetljivosti na mliječne proizvode ne bi trebale nikada piti pasterizirano mlijeko, već samo sirovo i neobrađeno. Maslac ni kod osjetljivih ne predstavlja problem, jer sadrži većinom mliječnu mast koja je neutralna i ne sadrži bjelančevine ni mliječni šećer. U slučaju izuzetne osjetljivosti, tj. alergije na mliječnu bjelančevinu, može se napraviti maslo, tj. pročišćeni maslac (ghee). Najbolje što možemo učiniti za svoj stomak, za dobar imunitet i zdravlje općenito, je da osiguramo dnevni unos zdravih crijevnih bakterija probiotika, zato u prehranu treba uvesti kiseli kupus i fermentirane mliječne proizvode. Domaći kefir je naročito dobar za uspostavljanje zdrave, uravnotežene crijevne flore, a u slučaju osjetljivost na mliječne proizvode, može se početi s malim količinama, npr. jedna žličica nekoliko puta na dan pa onda postupno povećavati količinu. Još je nešto pravi melem za crijevne probleme - juha od kostiju. Naši su stari imali dobru i zdravu naviku pa su redovito kuhali takve juhe, a mi danas kupujemo meso bez kostiju, bez masnoće, bez koštane srži i loja oko kostiju. Bacamo najzdravije. Upravo se u kostima nalaze neke vrlo važne supstance koje ne možemo naći u drugim namirnicama i koje pomažu zacjeljivanju crijevne stjenke i izlječenju problema propusnosti crijeva.


Zelena kura Zelena kura je jedna varijanta LCHF prehrane s nešto strožim izborom namirnica koja dovodi do svojevrsnog čišćenja organizma. Ovim načinom prehrane uklanja se osjećaj nadutosti i bolovi u trbuhu, kronični umor nestaje i osjeća se novi priljev energije. Imate li tvrdokorni višak kilograma kojeg se nikako ne možete riješiti, Zelena kura će vam i u tome pomoći. Muči li vas neodoljiva želja za slatkim ili grickanjem između obroka, ili osjećate da nemate kontrolu nad apetitom, tada je Zelena kura upravo za vas jer se s ovim načinom prehrane liječi ovisnost o šećeru i pretjerana potreba za jelom. Zelena kura znači da se nekoliko tjedana, još bolje i nekoliko mjeseci, jede hrana koja se sastoji od uglavnom zelenog povrća, bjelančevina i masnoće. Dakle LCHF prehrana, ali bez mliječnih proizvoda i bez voća. Cilj Zelene kure je da se zaustave procesi vrenja u tijelu do kojih dolazi zbog pretjeranog unosa ugljikohidrata i nepravilne i nepotpune razgradnje namirnica u probavnom traktu. Ugljikohidrati svih oblika predstavljaju hranu za kvasne gljivice, slične onima koje koristimo kad pečemo kruh. Ove kvasne gljivice uzrokuju procese vrenja u tijelu, a otpadni produkti tih procesa, između ostalog, pružaju osjećaj otečenosti, uzrokuju umor, čak i poteškoće s koncentracijom. To se stanje može prekinuti samo potpunim izbacivanjem hrane za gljivice - ugljikohidrata. Naravno, na neko vrijeme. Dosljednost u provođenju kure neophodna je za dobar rezultat. Ovo je čista detoksifikacija tijela koja probavnom sustavu daje prijeko potreban odmor od procesa vrenja, poboljšava probavu hrane i pomaže tijelu da se vrati u ravnotežu. Rezultati se vide brzo, uz pozitivne zdravstvene promjene, kao i ravniji trbuh. Iako zvuči radikalno, Zelenu kuru ipak nije teško provoditi zato što nema osjećaja gladi. Kao i kod LCHF prehrane, dozvoljene se namirnice jedu do sitosti.


Zelenu kuru je razvila Bitten Jonsson, specijalistica i vodeća osoba u Skandinaviji za liječenje ovisnosti o šećeru. Kuru također preporučuje i Sanna Ehdin, nezavisna znanstvenica s doktoratom iz imunologije, predavač i pisac knjiga o samoiscjeljenju s holističkim pogledom na zdravlje. Vrlo je jednostavno ići u kupovinu i pripremati hranu s čistim namirnicama, sve ide puno brže! Bez osjećaja grižnje savjesti možemo koristiti prirodne masnoće, a to nam omogućava da budemo siti i s manjom količinom hrane nego ranije. Osim toga poboljšavaju se ten i kosa, pamćenje i san, dobiva se više energije i vitalnosti.

Gljivica kandida -pošast modernog doba Postoji mnogo vrsta kvasnih gljivica koje žive u našem probavnom traktu, a kod žena i u rodnici, koje se pod određenim okolnostima (npr. kod bakterijske neravnoteže nakon kure antibioticima) mogu pretvoriti u agresivni oblik i dovesti do mnogih zdravstvenih problema. Moderni stil života, brza hrana, pretjerani unos šećera i bijelog brašna, stres, rutinsko prepisivanje antibiotika, kontracepcijskih pilula itd., mogu dovesti do infekcije patogenim oblicima gljivica koje uzrokuju mnoge kronične poremećaje u tijelu. Najčešće dolazi do infekcije gljivicom kandida (lat. Candida albicans) koja napada kožu i nokte te oralnu, vaginalnu, urinarnu i analnu sluznicu, a može napasti i bronhije i pluća. U normalnim okolnostima kontrolu nad kvasnim gljivicama drže dobroćudne bakterije prisutne u našim crijevima, imunološki sustav i uravnotežena pH vrijednost. No ako se crijevna flora poremeti, gljivice se pretvaraju u patogeni oblik. Prisutnost kandide može se dijagnosticirati pomoću testova. Ovisno o laboratoriju, može se izvršiti analiza stolice na gljivice, analiza pljuvačke ili krvi na antitijela (IgG i IgA) na kandidu ili analiza urina koja pokazuje prisutnost gljivica (yeast/fungal dysbiosis markers).


Najčešći simptomi kod infekcije kvasnim gljivicama su: snažna želja za slatkom hranom, kruhom, tjesteninom i slično, loš zadah iz usta, bijele naslage na jeziku, vjetrovi i napuhanost u trbuhu za vrijeme i nakon jela, osjećaj prezasićenosti, infekcije i upale, česte prehlade, alergije ili preosjetljivost, suha sluznica, suha koža i ekcem, problemi s koncentracijom, kronični umor, česte glavobolje, poremećena razina šećera u krvi, psihička nestabilnost i promjene raspoloženja, PMS, hladne ruke i stopala, hemoroidi, proljev ili zatvor, vaginalna infekcija i/ili bol, svrbež, iscjedak iz rodnice. Parazitski oblik kandide u organizmu izlučuje otpadne tvari koje opterećuju jetru i cijelo tijelo. Npr. kandida može proizvesti jednu vrstu lažnog estrogena koji tijelu signalizira da ga ima dovoljno. Time se narušava prirodna proizvodnja ovog hormona što može dovesti do poremećaja menstrualnog ciklusa. Ako je razina šećera u krvi visoka, gljivica može proizvesti etanol (alkohol), a još jedan nusproizvod aktivnosti gljivica je acetaldehid, tvar slična formaldehidu, koji se zamjećuje u lošem zadahu iz usta. Infekcija kandidom može dovesti do raznih biokemijskih poremećaja u organizmu kao što su ometanje proizvodnje kolagena, oksidaciju masnih kiselina i blokiranje normalnih živčanih funkcija. Dakle, kandida je vrlo ozbiljna bolest. Zbog različite težine i vrste simptoma, teško je procijeniti koliki broj osoba ima infekciju kandidom, ali statistika pokazuje da svaka treća osoba u zapadnim zemljama ima ili je imala neki parazitski oblik kandidexxix. Najčešći uzroci infekcije kandidom su: pretjerani unos namirnica bogatih šećerom i škrobom, kure antibioticima, korištenje kontracepcijskih pilula, terapije kortizolom, hormonalne promjene, nepodnošenje glutena i kazeina, nedostatak želučane kiseline, kiselolužnata neuravnoteženost tijela. Svi ovi faktori mogu narušiti osjetljivu ravnotežu između dobrih i loših mikroorganizama u crijevnoj flori što lako dovodi do infekcija. Ova neravnoteža negativno utječe na zaštitnu


funkciju crijevne flore i time oslabljuje prirodnu otpornost organizma prema bolestima.

Anti-kandida program Radikalna promjena načina prehrane i nekoliko mjeseci stroge dijete može riješiti problem infekcije kandidom. Gljivice se hrane ugljikohidratima, a budući da su glukoza i fruktoza vrste šećera od kojih gljivice najčešće žive, najvažnije je ograničiti unos ugljikohidrata. Dijeta protiv kandide ustvari je LCHF prehrana s nešto strožim izborom namirnica, većinom slična Zelenoj kuri. Važno je napomenuti da LCHF znači low carb highfat, tj. manje ugljikohidrata i više masnoće, što znači da se smanjeni unos ugljikohidrata nadoknađuje povećanim unosom zdravih prirodnih masnoća. Ovo nije dijeta koja ograničava količinu hrane, već samo vrstu hrane. Jedite kad ste gladni i jedite koliko treba da se zasitite, jer se ne radi o odricanju već o mudrom biranju! Iz prehrane izbacite: sve namirnice koje sadrže šećer, slatkiše, kekse, kolače, čokoladu, marmeladu; sve vrste šećera, med, javorov sirup, sirup agave, ječmeni i rižin slad; sokove i svi zaslađene napitke, voćne jogurte; sva alkoholna pića i ocat; sve namirnice koje sadrže brašno i škrob, kruh, tjesteninu, peciva; pahuljice i musli za doručak, žitne kašice; sve žitarice i sve mahunarke (grahorice); rižu, kukuruz, palentu, kuskus, bulgur; sve vrste voća i sušeno voće; krumpir, čips, pržene krumpiriće;


korjenasto povrće (ciklu, mrkvu i slično); mlijeko i mliječne proizvode (izuzetak su domaći kefir, domaći jogurt i maslac); kvasac; gljive; kupovnu majonezu i kečap; suhomesnate i konzervirane proizvode; mješavine začina koje sadrže glutaminate i ekstrakte kvasca; industrijske prerađevine pune umjetnih dodataka i kemikalija; margarin; rafinirana biljna ulja (suncokretovo, sojino, kukuruzno); kavu i crni čaj. Možete jesti: meso i perad, najbolje meso pašnih životinja i slobodnih kokoši (ne uklanjajte masnoću s mesa i kožu s piletine); ribu i drugu morsku hranu, nastojite češće jesti plavu ribu zbog omege-3 (npr. srdele, inćuni, skuše, tune); jaja, najbolja su organska ili jaja slobodnih kokoši; povrće koje raste iznad zemlje, ali ne gljive, po mogućnosti iz organskog uzgoja (sve vrste kupusa, brokulu, cvjetaču, kelj, prokulice, špinat, blitvu, broskvu (raštiku), zelene mahune, artičoke, šparoge, tikvice, patlidžane, masline, sve vrste zelene salate, krastavce, rajčice, paprike, koromač, celer); masti: maslac, pileću, pačju, goveđu i svinjsku mast, hladno prešano kokosovo ulje;


hladno prešana ulja: maslinovo, laneno i sezamovo, ulje jetre bakalara; lakto-fermentirane namirnice: domaći kefir, domaći jogurt i domaći kiseli kupus; luk, češnjak, đumbir, začinsko bilje; avokado, limun; alge; iznutrice; suho meso: domaću slaninu, pršut i kobasice (samo ako ne sadrže glutaminate, nitrite i druge štetne kemikalije); juhe od kostiju: mesne, kokošje, riblje; juhe i sokove od povrća; kašaste sokove od povrća i zdravih masnoća (smoothie); domaću majonezu i umake napravljene od hladno prešanog maslinovog ulja, maslaca, domaćih jaja, začinskog bilja; orašaste plodove i sjemenke u malim količinama, ali ne kikiriki; kokosovo brašno, kokosovo mlijeko; nezaslađeni kakao prah, steviju; vodu, biljne čajeve, toplu i hladnu limunadu. Osmislite obroke tako da budu raznovrsni i ne ponavljajte iste nekoliko dana za redom. Za kruhove i peciva upotrijebite „brašno” od svježe mljevenih orašastih plodova i sjemenki, kokosovog brašna i psyllium praška, ali ih ipak koristite u umjerenim količinama. Obrok treba biti sastavljen po LCHF principima što znači da se sastoji od nečeg proteinskog (meso, riba, jaja), s povrćem (pečenim, kuhanim, prženim, pirjanim ili sirovim), uz masnoću u kojoj se pripremala hrana


ili uz umak napravljen od maslaca, žumanjaka, maslinovog ulja i začinskog bilja. Obavezne namirnice: Naročito je važno da jedete puno češnjaka, obavezno uz svaki obrok. Češnjak je vrlo ljekovit, između ostalog djeluje protiv bakterija, virusa i gljivica, jača imunitet i potpomaže razvoj korisnih bakterija u crijevima. Domaći kefir, po mogućnosti od domaćeg mlijeka (kravljeg ili kozjeg), uzimajte više puta tijekom dana po jednu šalicu. Kefir pomaže izgradnji normalne i zdrave crijevne flore. Uzimajte dnevno 2 do 4 žlice hladno prešanog kokosovog ulja. Kaprilična i laurinska kiselina iz kokosovog ulja djeluju antifugalno. Počnite s 1 žličicom na dan ako ga nikad niste koristili i postupno povećavajte dozu. Najjednostavnije je uzeti ovo ulje tako da ga rastopite u šalici čaja ili kave, no možete ga jesti i žlicom ako vam tako odgovara. Juhe od kostiju su obavezne. Napravite domaći kiseli kupus jer je kupovni pasteriziran, što znači da su korisne lakto-bakterije uništene. Koristite često maslinovo ulje, limun, luk, alge, đumbir, kajenski papar i kurkumu. Dodaci prehrani i biljni pripravci: Počnite uzimati dodatak vlakana za čišćenje crijeva u obliku 2 žlice svježe samljevenih sjemenki lana ili 1 žlicu ljuski psyllium sjemenkixxx s najmanje 3 dl vode. Počnite uzimati neki antifugalni pripravak, kao npr. ekstrakt sjemenki grejpa ili ulje origana. Nakon nekoliko dana, ili jednog tjedna, počnite uzimati probiotike u tabletama da biste potpomogli stvaranje zdrave crijevne flore.


Uzimajte neki pripravak za jačanje imuniteta. Da biste izabrali najdjelotvornije pripravke, najbolje je da se savjetujte s fito terapeutom, liječnikom ili farmaceutom. Borba protiv kandide mora se odvijati na više frontova i svi su dijelovi podjednako važni: Izgladnjeti gljivicu uskraćujući joj hranu (pomoću dijete s minimalnim unosom ugljikohidrata). Uništiti je do kraja (pomoću antifungalnih pripravaka). Izgraditi zdravu crijevnu floru (pomoću hrane bogate probiotičkim bakterijama (domaći kefir i domaći kiseli kupus) i probio tika u tabletama. Pomoći crijevnoj stjenci da se oporavi i zacijeli (pomoću juha od kostiju). Ojačati imunitet (pomoću nutritivno bogate hrane, češnjaka i po potrebi nekog dodatnog sredstva). Mnogi stručnjaci preporučuju dijetu protiv kandide koja isključuje šećere i bijelo brašno, ali sadrži brašno cjelovitih žitarica, rižu i slično. Nažalost, takva dijeta nije djelotvorna, jer se sve žitarice sastoje od škroba koji je čista glukoza, tako da nema razlike između bijelog brašna i brašna cjelovitih žitarica. Sve je to hrana gljivicama i sve jednostavno treba izbaciti. Nakon dijete i obavljenih testova pomalo vraćajte pojedine namirnice u prehranu: korjenasto povrće, voće, mliječne proizvode. Dobro razmislite želite li u prehranu vratiti mahunarke i žitarice, a šećer i bijelo brašno svakako izbacite zauvijek. Die-off reakcija Eliminacija kandide može dovesti do simptoma zvanih die-off reakcija. Kad stanice kvasnih gljivica počinju odumirati, one otpuštaju svoje metaboličke nusprodukte u tijelo. Kandida otpušta mnoge različite


toksine, između ostalih etanol i acetaldehid. Jetra je glavni organ za eliminaciju toksičnih tvari i die-off reakcija znači da je jetra preopterećena. Simptomi mogu biti: mučnina, glavobolja, umor, vrtoglavica, nadutost, plinovi u crijevima, zatvor ili proljev, povećana bol u zglobovima ili mišićima, povišen broj otkucaja srca, hladne ruke i noge, znojenje, groznica, pucanje kože, opetovane infekcije rodnice, prostate ili sinusa. Ovi simptomi najčešće nestaju u roku od jednog tjedna, ali ponekad znaju trajati i duže. Neke stvari mogu pomoći da se reakcija uspori ili da se ubrza izbacivanje toksina iz tijela: Mlijeko čička (Sylibum marianum) pomaže jetri da izbaci toksine. Smanjiti ili privremeno prekinuti uzimanje antifugalnih pripravaka. Ovi pripravci djeluju tako da razbijaju stjenke stanica kandide koja tada otpušta mnoge toksine. Smanjivanjem uzimanja antifugalnih pripravaka, smanjuje se količina oslobođenih toksina. Čim se počnete osjećati bolje, ponovno možete povećati dozu. Smanjiti dozu probiotika. Manje je vjerojatno da upravo probiotici uzrokuju die-off reakciju, ali ako imate jake simptome, privremeno smanjivanje doze može pomoći. Uzimanje više vode. Voda pomaže da se oslobođeni toksini ispiru iz tijela. Usporite tempo i odmarajte se koliko god možete. Stres može oslabiti nadbubrežne žlijezde i smanjiti sposobnost tijela da se bori protiv patogena. Odmorom i opuštanjem pomažete svom imunološkom sustavu da odradi svoj posao. Dodatak C vitamina (1 000 mg) može ojačati nadbubrežne žlijezde i obnoviti imunitet.


Razni oblici detoksifikacije (čišćenja organizma) u obliku saune, suhog četkanja i slično potiču cirkulaciju i limfni protok što pomaže tijelu u izbacivanju toksina.

Karika koja nedostaje — temeljac ili juha od kostiju Mnogi ljudi i djeca pate od probavnih tegoba i alergije na hranu, ali i mnoge druge bolesti za koje vjerujemo da nemaju veze s probavom i alergijama, zapravo su posljedica nepravilne probave i nepodnošenja hrane. Najčešći razlog ovim zdravstvenim problemima je narušena crijevna flora koja uzrokuje propusnost crijeva. Mliječno-kisele bakterije (laktobakterije ili probiotičke bakterije) koje žive u našim crijevima igraju presudnu ulogu u jačanju imuniteta i zaštite organizma od raznih bolesnih stanja. Narušena crijevna flora znači loš bakterijski sastav, prekobrojno množenje određenih patogenih sojeva bakterija i prekomjerno množenje gljivice kandide što uzrokuje propusnost crijeva. Zbog narušene crijevne flore i propusnosti crijeva nepotpuno probavljene komponente hrane prolaze kroz crijevnu stjenku i ulaze u krvotok, gdje izazivaju imunološku ili alergijsku reakciju. Mnogi se muče da otkriju na koju su hranu alergični, ali to je zapravo jako teško utvrditi kad je u pitanju propusnost crijeva. Zbog oštećene crijevne stjenke većina se hrane ne probavlja pravilno, što može izazvati trenutnu alergijsku reakciju, ali i zakašnjelu koja se manifestira tek nakon nekoliko dana, čak i nekoliko tjedana. Kako se ove reakcije preklapaju, ne možemo nikad biti sigurni koja hrana je uzrokovala koju reakciju. Dr. Natasha Campbell-McBride smatra da kada bismo radili alergijske testove dva puta dnevno tijekom dva tjedna, pokazalo bi se da smo alergični na sve što jedemo. Dokle god je crijevna stjenka oštećena, nećemo nigdje stići budemo li samo izbacivali namirnice za koje mislimo da ih ne podnosimo. Jedini pravi način za rješavanje problema sa alergijama je izlječenje crijevne stjenke. Tada će se većina hrane pravilno probavljati, a mnoge alergije će netragom nestati.


Nepravilna probava hrane dovodi i do drugih velikih problema, jer nedovoljno iskorištavanje nutrijenata ujedno znači ozbiljni nedostatak esencijalnih vitamina, minerala i drugih vitalnih tvari o kojima ovisi naše zdravlje. Hipokrat je davno smatrao da sve bolesti počinju u crijevima i danas se sve više liječnika funkcionalne medicine slaže s tim. Nepravilna probava može biti uzrok mnogim ozbiljnijim bolestima. Studirajući zdravstvena stanja stotina pacijenata oboljelih od autizma, poteškoća s učenjem i koncentracijom i drugih poremećaja ponašanja, doktorica Campbell-McBride otkrila je da u gotovo svim slučajevima ova djeca i odrasli pate od probavnih tegoba koje su često ozbiljne prirode. Kroz svoje istraživanje, ustanovila je uzročno-posljedičnu vezu između nezdrave crijevne flore, slabe probave i toksičnosti kemikalija nastalih od neprobavljene hrane, koje mogu ozbiljno ugroziti kemiju mozga. Ovo je nazvala crijevno-psihološki sindrom (Gut and Psychology Syndrome), u medicini poznatiji kao GAPS. Neprobavljeni ugljikohidrati, slaba probava i brojčana nadmoć kandide rezultiraju proizvodnjom etanola i acetaldehida u crijevima, što može imati teške posljedice na kemiju i razvoj mozga, osobito kod djece. I mnogi drugi toksini i bakterije prisutni su kod GAPS pacijenata, jer mnoge bakterije proizvode neurotoksine koji mogu imati za posljedicu autistično ponašanje. Budući da je glavni uzrok opisanih problema pogrešna prehrana, znači da se pravilnom prehranom može izliječiti crijevna stjenka i dovesti u ravnotežu crijevna flora. Domaći kefir je od svih fermentiranih namirnica najjače sredstvo za izgradnju normalne i zdrave crijevne flore, o čemu je već bilo riječi. No ima još jedna zaboravljena namirnica koja pomaže zacjeljivanje crijevne stjenke, poput karike koja nedostaje u modernoj prehrani. To je juha od kostiju ili temeljac (bujon). Mesne, kokošje i riblje juhe od kostiju osiguravaju građevinski materijal za rast i obnavljanje stanica crijevne stjenke i imaju zacjeljujući učinak na upalne procese u crijevima. Kako se u crijevima


nalazi 80% imunološke zaštite organizma, tako zdrava crijeva osiguravaju općenito dobro zdravlje. Juhe od kostiju pomažu dobru probavu i stoljećima su predstavljale narodni lijek za probavni sustav. U kuhinjama naših baka, kao i u većini svjetskih tradicionalnih kuhinja, juhe od kostiju imale su važnu ulogu u pripremi hrane i smatrane su lijekom za sve. Uvijek se znalo da masna kokošja juha pomaže protiv prehlade i davala se bolesnicima za brži oporavak. Juhe od kostiju sadrže minerale, između ostalog kalcij i magnezij, u takvom obliku u kojem ih tijelo najlakše može iskoristiti. Juhe od kostiju sadrže tvari iz hrskavica i tetiva (chondroitin sulfate i glucosamine) koji se danas prodaju kao skupi ljekoviti pripravci protiv artritisa i bolova u zglobovima. Juhe od ribljih kostiju i glava sadrže jod i tvari koje potpomažu pravilnu funkciju štitnjače. Temeljac hlađenjem poprima želatinozni oblik. Ta želatina je vjerojatno najstarija funkcionalna hranaxxxi i stoljećima se znalo za njezinu ljekovitost. U velikim količinama sadrži aminokiseline arginin i glicin koje omogućuju da se proteini iz hrane najbolje iskoriste, čak i ako je prehrana siromašna proteinima. Najvažnija funkcija želatine je da pomaže probavu i vrlo uspješno se koristi za tretiranje mnogih probavnih tegoba i crijevnih bolesti, kao i kod viška kiseline u želucu, kolitisa i Crohnove bolest. Mala djeca neće imati probavnih teškoća ako im u mlijeko dodajemo želatinu. Pokazalo se da ona pomaže i kod drugih kroničnih bolesti, kao što su anemija, dijabetes, distrofija mišića, čak i rak. Američki istraživač Francis Pottenger naglašavao je da je želatina hidrofilni koloid, što znači da privlači i zadržava tekućinu pa tako olakšava probavu jer privlači probavne sokove na hranu u probavnom sustavu. Osim što je izuzetno zdrava, želatina daje hrani izvrstan okus i zato je temeljac u svim poznatim kuhinjama svijeta imao glavnu ulogu u pripremi ukusne hrane. No, u drugoj polovici 20. stoljeća želatina pada u zaborav, jer industrija preuzima stvar u svoje ruke. Prehrambena industrija otkrila je kako u laboratoriju proizvesti umjetne okuse i


arome, otkriven je mono-natrij glutaminat (pojačivač okusa) koji, na vrlo jeftin način, hrani daje mesni okus. Tako su nastale kocke i koncentrati za juhu, juhe iz vrećice, mješavine začina, gotovi umaci i sva gotova i polugotova jela. Domaći temeljac, tj. ljekovita juha od kostiju bogata hranjivim tvarima, izbačena je iz našeg jelovnika u zamjenu za jeftine supstitute koji sadržavaju izuzetno štetno sredstvo glutaminate. Zato bi bilo jako mudro vratiti domaće juhe od kostiju u naše jelovnike. Teleći ili juneći temeljac Za pripremu ovog temeljca izaberite dijelove s kostima: koljenicu, zglobove, rebra, dijelove od vrata i sl. Zamolite mesara da koljenicu nareže na manje dijelove, kako biste kasnije mogli lakše doći do koštane srži. Stavite kosti u lonac i pokrijte ih vodom. Dodajte malo octa, može i jabučnog, to će pomoći da se minerali izvuku iz kostiju. Neka sve tako odstoji jedan sat. Dijelove kostiju koji na sebi imaju meso, možete u međuvremenu zapeći u pećnici na laganoj temperaturi dok ne uhvate boju. Ovaj postupak temeljcu daje bolji okus, ali nije obavezan. Zapečene kosti i sok koji su otpustile stavite u lonac s kostima pa još dodajte povrće: mrkve, luk i celer. Zakuhajte. Na vrhu će se skupiti dosta pjene, to je nečistoća pa je uklonite žlicom. Zatim smanjite vatru, dodajte svježi timijan (majčinu dušicu) i zdrobljeni papar u zrnu pa ostavite da temeljac kuha. Za pravi, gusti, želatinozni temeljac, trebali biste kosti kuhati 12 ili više sati na tihoj vatri. Prema Sally Fallon, autorici Nourishing Traditions: The Cookbook that Challenges Politically Correct Nutrition and the Diet Dictocrats (Prehrambene tradicije: Kuharica koja propituje politički korektne i službene prehrambene smjernice), čak i do 72 sata. Neposredno prije završetka kuhanja, temeljcu dodajte svježi peršin i sve prokuhajte još deset minuta, potom temeljac procijedite i ohladite. Ohlađeni temeljac izgleda kao želatina, a na vrhu će se izdvojiti stvrdnuta masnoća. Bacite je jer nakon toliko sati kuhanja neće imati


dobar okus. Temeljac se može podijeliti u male porcije i zamrznuti, a kasnije ga koristite za kuhanje jela, variva, umaka, gulaša i juha. Ovako kuhani temeljac obično je jakog koncentriranog okusa pa ga treba razrijediti vodom ako ga želite jesti kao juhu. Obratite pažnju na to da temeljac nije posoljen pa uobičajeno solite jela u kojima ga koristite. Drugi način kuhanja juhe od kostiju je kraći, prema doktorici Campbell-McBride. U juhu se dodaje sol i kuha se tri sata, što je po mom mišljenju prekratko. Ja je kuham najmanje šest sati. Ova juha se ne razrjeđuje vodom, već se jede ili pije takva kakva jest. Može se čuvati u hladnjaku do sedam dana, a osobe s probavnim smetnjama i crijevnim bolestima trebale bije piti nekoliko puta tijekom dana. Čim procijedimo juhu, jako je važno da iz nje odvojimo sve masne i želatinozne dijelove oko kostiju i da izvučemo srž iz kostiju. To su najzdraviji dijelovi koji su pravi lijek za zacjeljivanje crijevne stjenke. Samo gole kosti se bacaju. Podgrijavaj te samo onu količinu juhe koju ćete upotrijebiti, ali nikad u mikrovalnoj pećnici jer ona uništava hranu. Važno je pojesti sve masne dijelove s kostiju i srž iz kostiju, jer je ona ljekovita. Umjesto tjestenine u juhu dodajte razmućeni žumanjak, a dodajte i žličicu maslaca ili kokosovog ulja, ako juha nije dovoljno masna. Kokošji temeljac Kokošja juha je naročito blaga za osobe s osjetljivim crijevima i probavnim tegobama. Upotrijebite cijelu kokoš ili dijelove kokoši s kostima: vrat, leđa, prsne kosti i krila. Po mogućnosti dodajte i pileće noge. Naravno, najbolje su domaće kokoši. Postupak je isti kao kod junećeg temeljca, koristi se isto povrće i začini, ali kokoš ne treba stavljati u pećnicu da se zapeče. Sve odmah stavite u hladnu vodu, s povrćem i malo octa. Čim juha zakuha, uklonite pjenu i kuhajte je na laganoj vatri 6 do 8 sati. Juhu procijedite, a meso očistite od kostiju. Možete ga koristiti za razne salate, jela zapečena s povrćem ili od komada mesa napravite paštetu.


Riblja juha Za pripremu ribljeg temeljca ne koristite plavu ribu. Osjetljive višestruko nezasićene masnoće iz plave ribe mogu oksidirati tijekom dugotrajnog kuhanja, a osim toga plava riba daje gorak okus juhi. Birajte bijelu ribu, zajedno s kostima i glavama koje su bogate jodom i vitaminima topivima u masti. Povrće možete malo popržiti na maslacu da omekša, zatim dodajte ribu i sve prelijte vodom. Ili sve sastojke stavite u hladnu vodu pa dodajte maslinovo ulje. Ribljoj juhi obavezno dodajte malo bijelog vina. Čim zakuha, uklonite pjenu pa dodajte peršin, timijan (majčinu dušicu), papar i sol. Kuhajte na tihoj vatri, što duže to bolje. Ako imate osjetljiva crijeva, sindrom iritabilnog kolona ili kronične upalne crijevne bolesti, povrće treba biti dobro raskuhano, jer sirovo povrće može biti iritirajuće za osjetljiva crijeva. Izbjegavajte jako vlaknasto povrće: kupus, celer, stabljike cvjetače i brokule, kao i druge dijelove koji izgledaju previše vlaknasto. Povrće jedite s dosta maslaca i nasjeckanog češnjaka. Jedite juhe od kostiju s kuhanim mesom i pripadajućom masnoćom te dodajte žumanjak kao dodatni izvor vitamina i dobrih masnoća. Istovremeno, dok se koriste juhe od kostiju, koje pomažu da se izliječi crijevna stjenka, treba poticati izgradnju normalne crijevne flore pomoću fermentiranih mliječnih proizvoda (domaćeg jogurta i domaćeg kefira) ili povrća (npr. domaćeg kiselog kupusa, za početak samo njegovog soka). Zdrava crijevna stjenka i normalna crijevna flora osiguravaju dobru probavu, a dobra probava osigurava dobro zdravlje. Najveći broj bolesti počinje u crijevima, zato tamo treba tražiti njihove uzroke i tamo ih treba liječiti.


Prehrambena revolucija Znanstveni novinar magazina Science, Gary Taubes, 2007. godine objavio je knjigu Good Calories, Bad Calories (Dobre kalorije, loše kalorije). Taubes je tri puta nagrađen prestižnom nagradom Science in Society Journalism Award za najboljeg novinara u Sjedinjenim Američkim Državama, koje mu je dodijelilo udruženje National Association of Science Writers. Postao je opće poznat kao oštar kritičar američkih prehrambenih smjernica, koje su gotovo iste kao i kod nas. Osnovna ideja njegove kritike zasniva se na tvrdnji d a j e konzumacija ugljikohidrata a ne masnoće, glavni uzrok epidemije debljine i dijabetesa koji su galopirajućim korakom zahvatile Ameriku i većinu zemalja zapadnog svijeta tijekom zadnjih 20 godina. Najveću pažnju privukao je svojim člankom What if it's all Been a Big Fat Lie (Što ako je sve to bila velika debela laž?) u New York Timesu 2002. Godinе.xxxii Njegova je knjiga „Dobre kalorije, loše kalorije“ sveobuhvatno djelo s popisom literature na 70 stranica i u njoj se nalazi sve što je vrijedno znati o prehrani i djelovanju prehrane na zdravlje. Pet je godina istraživao i proučavao svu relevantnu literaturu, od knjiga o hrani iz ranog 19. stoljeća do zadnje dostupne znanstvene literature iz 2007. godine. Također je intervjuirao stotinjak znanstvenika. Ova knjiga preokreće naopako sve Što smo ranije znali, ili smo vjerovali da znamo, o prehrani i utjecaju prehrane na zdravlje. U svojoj knjizi, koja je mnogima otvorila oči,Taubes zaključuje sljedeće: Masnoće iz hrane ne uzrokuju ni debljinu, ni srčane bolesti, niti kakve druge kronične civilizacijske bolesti. Problem su ugljikohidrati u hrani, njihov učinak na izlučivanje inzulina te time i cijelu hormonsku regulaciju homeostaze, sav taj hormonalni sadržaj i djelovanje u ljudskom tijelu. Što su ugljikohidrati


rafiniraniji, a time lakše probavljiviji, to negativnije djeluju na zdravlje i težinu. Šećer, naročito saharoza i fruktozni sirup, jako su štetni, vjerojatno zbog kombinacije glukoze i fruktoze koje zajedno dižu razinu inzulina u krvi, istovremeno dok se jetra preopterećuje viškom ugljikohidrata. Rafinirani ugljikohidrati, šećer i škrob su, zbog izravnog utjecaja na inzulin i šećer u krvi, uzrok koronarnih (srčanih) bolesti i šećerne bolesti. Oni su također najvjerojatniji uzrok raka, Alzhajmerove bolesti i drugih kroničnih civilizacijskih bolesti. Debljina je bolest pretjeranog nakupljanja masnoće i ne ovisi niti o prekomjernom jelu niti o premalo fizičke aktivnosti. Unošenje previše kalorija nije uzrok debljanju, kao Što nije uzrok ni rastu djece. Trošenje više kalorija nego što se unosi hranom, ne dovodi do dugoročnog gubitka težine, nego samo do izgladnjivanja. Nakupljanje masnih zaliha i debljina ovise o neravnoteži u hormonalnom reguliranju masnog tkiva i metabolizma masti. Sinteza masnoće i nakupljanje masnoće nadilazi razgradnju masnoće iz masnog tkiva pa time i sagorijevanje masnoće. Do mršavljenja dolazi kada hormonalno reguliranje masnog tkiva ponovo dođe u ravnotežu. Inzulin je primarni regulator nakupljanja masnoće. Kad je razina inzulina povišena, bilo kronično ili poslije jela, u masnom se tkivu nakuplja masnoća. Čim razina inzulina padne, oslobađa se masnoća iz masnog tkiva i koristi se kao energija za tijelo. Budući da ugljikohidrati stimuliraju izlučivanje inzulina oni su direktni uzročnik debljine. Što se jede manje ugljikohidrata, više se mršavi. Osim što ugljikohidrati potiču nakupljanje masnog tkiva, također pojačavaju osjećaj gladi i smanjuju energiju koju koristimo za metabolizam i za fizičku aktivnost.


Sve je ovo “znanost” znala davno prije, ali se zadnjih 30 ili 40 godina iz raznih razloga pred time zatvaralo oči.

Nekada se znalo bolje To da šećer i škrob uzrokuju prekomjernu tjelesnu težinu, znalo se puno prije nego što su masnoće proglašene krivcem za debljanje. Još je davne 1825. godine gastronom Jean Anthelme Brillat-Savarin u svojoj knjizi The Physiology of Taste (Fiziologija okusa) pisao da je debljina uvijek uzrokovana prehranom koja obiluje brašnom i škrobom, da životinje biljojedi brzo postaju debele ako ih tovimo krumpirom, brašnom ili žitom te da životinje mesojedi nikad nisu debele. Budući da škrob i brašno uzrokuju debljinu, suzdržavanje od njih dovodi do mršavljenja, smatrao je Savarin. U 19. stoljeću, profesor medicine Wilhelm Ebstein iz Gottingena u Njemačkoj, svojim je pretilim pacijentima prepisivao prehranu s niskim udjelom ugljikohidrata uz potpuno izbacivanje šećera i krumpira. Sve vrste mesa i sve vrste masti bile su dozvoljene, kao i koštana srž i masne juhe te masni umaci i povrće pripremljeno s puno maslaca. Dijabetičarima je Ebstein prepisivao potpuno izbacivanje ugljikohidrata, tj. prehranu temeljenu na mesu i masti. William Banting, londonski vlasnik jedne pogrebne tvrtke, 1869. godine napisao je knjižicu Letter on Corpulence (Zapisi o debljini), kojom je s drugima poželio podijeliti svoja dragocjena zapažanja.xxxiii „Od svih muka koje mogu zadesiti čovječanstvo, ne poznajem niti mogu zamisliti nešto gore od debljine, te mi je, nakon što sam iskusio vrlo dug period ove patnje, želja podijeliti svoja skromna saznanja s drugim stradalnicima u iskrenoj želji da ih to dovede do istog blagostanja i sreće koju ja sada osjećam nakon ove izvanredne promjene koja bi se mogla nazvati čudesnom da nije postignuta na najjednostavniji način koji nam nalaže zdrav razum.“


Bantingovo iskustvo pokazalo je da su svi savjeti za mršavljenje koje je dobivao i isprobavao godinama, a tražio ih je zbog debljine, nadutog trbuha i kile koja mu je otežavala kretanje, bili čisti promašaj, sve dok od svog liječnika konačno nije dobio jednu „novu” dijetu koje se počeo slijepo pridržavati. Iako je jeo do sita, svaki je tjedan bio kilogram lakši. Uskoro je tako skinuo sve suvišne kilograme i više nije bio debeo! Kako su kilogrami nestajali, tako se i njegovo zdravlje pomalo vraćalo. Svoju knjižicu „Zapisi o debljini” tiskao je u tisuće primjeraka i dijelio je besplatno, jer je želio pomoći i drugima koji su imali iste probleme. Kasnije je knjižica prevedena na mnoge jezike. Njegova je dijeta bila vrlo jednostavna: trebao je izbjegavati šećer i škrob, a ostalo je mogao jesti do sita. Iz prehrane je izbacio šećer, kruh, pivo i krumpir. Jeo je koliko je htio slaninu i jaja za doručak te mesna ili riblja jela s povrćem za ručak i večeru. Ukusna jela čak je smio zaliti s pokojom čašom vina, a bilo mu dozvoljeno i po jedno žestoko piće navečer „za dobar san”. Ova knjižica jedan je od ranijih dokaza učinkovitosti načina prehrane kojeg danas zovemo LCHF i koja nam svjedoči da se nekada dobro znalo da glavnu ulogu u regulaciji tjelesne težine ne igra količina, nego vrsta hrane.

Kako je došlo do današnjih „prehrambenih smjernica” Dobro poznata hipoteza o kalorijama nastala je početkom 20. stoljeća. Sagorijevajući masnoću, bjelančevine i ugljikohidrate u zatvorenom sistemu, tzv. kalorimetrijskoj bombi, postalo je moguće izračunati kalorijsku vrijednost raznih hranjivih tvari. Tako se pokazalo da gram masnoće ima dvostruko više kalorija od bjelančevina i ugljikohidrata pa je sukladno tome donesen zaključak da masnoća deblja. To je bio začetak današnje fobije od masnoće, a budući da su u to vrijeme parna lokomotiva i automobili počeli svoje osvajanje svijeta, postalo je popularno uspoređivati ljudsko tijelo s parnim strojem ili motorom s unutarnjim sagorijevanjem.


Ovaj novi mehanički, kalorijski model koji je izjednačavao ljudsko tijelo s motorom s unutarnjim sagorijevanjem, bavio se računanjem kalorija umjesto da se bavi pitanjima hormonalnog utjecaja na osjećaj sitosti i stvaranje masnih zaliha. Otkriće hormona inzulina početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća donijelo je važne pokazatelje o biološkim mehanizmima za spremanje i sagorijevanje masti. Zamijećeno je da šećerni bolesnici koji dobiju inzulin počinju dobivati na tjelesnoj težini. Također je primijećeno i da su injekcije inzulina dobro sredstvo za zaustavljanje anoreksičnih stanja izgladnjelosti. Kasnije, 60-ih godina, razjašnjeni su biokemijski mehanizmi inzulina: pokazalo se da inzulin blokira sagorijevanje masnoće u tijelu, a omogućuje pretvaranje ugljikohidrata u masnoću. Pokazalo se da inzulin koji se izlučuje nakon konzumacije ugljikohidrata, regulira nakupljanje sala kod sisavaca koji zapadaju u stanje zimskog sna, a uočilo se i to da jedna vrsta raka (inzulinom - kada stanice neprestano proizvode inzulin) dovodi do brzog debljanja. Pronađen je, dakle, cijeli niz čvrstih dokaza o tome da je inzulin glavni faktor koji odlučuje da li će se masnoća nakupljati ili sagorijevati. Osim što ugljikohidrati, zbog djelovanja na inzulin, dovode do debljanja, otkrilo se i to da našem zdravlju štete i na druge načine. Pedesetih godina prošlog stoljeća britanski je liječnik i marinac Peter T.L. Cleave, pomoću dobro razgranate mreže kolonijalnih liječnika sakupio je dragocjene podatke iz svih krajeva svijeta. Uvidio je jasnu vezu između zapadnjačkih bolesti i konzumacije ugljikohidrata. Smatrao je da veliki niz bolesti ima zajedničkog uzročnika kojega je nazvao The Saccharine Disease gdje riječ saccharine znači “iz porodice šećera” (i ne odnosi se na sladilo saharin) xxxiv. Drugim riječima, radi se o bolesti izazvanoj ugljikohidratima, prvenstveno rafiniranim, kao što su šećer, bijelo brašno i bijela riža, dakle namirnicama koje mi danas nazivamo brzim ugljikohidratima. Danas se koristi naziv metabolički


sindrom za istu skupinu poremećaja za koje je još Clive utvrdio da ovise o ugljikohidratima, samo s tom razlikom što su u novije vrijeme za ove poremećaje okrivljene masnoće. Kako je do toga došlo? Teza o štetnosti masnoće lansirana je 50-ih godina prošlog stoljeća. Možemo je „zahvaliti” znanstveniku Ancelu Keysu koji je bio uvjeren da je masnoća glavni krivac za srčano-žilne bolesti pa je to odlučio i dokazati. Uz pomoć prikupljenih podataka o konzumaciji masnoće i učestalosti srčanih bolesti u raznim zemljama, napravio je grafički prikaz koji je pokazivao linearnu podudarnost: što se u pojedinoj zemlji trošilo više masnoće, to je više dolazilo do srčanih bolesti. Kasnije je otkriveno da je Keys proizvoljno izabrao podatke pa u rezultate svojih istraživanja nije ubrojio zemlje u kojima nije našao vezu između unosa masnoće i srčanih bolesti stanovništva. Iako je njegova „namještaljka” rano otkrivena, povratka nije bilo jer je teorija odmah objeručke prihvaćena od prehrambene i farmaceutske industrije koje će u narednim godinama profitirati na račun ovog falsifikata. S druge strane, Peter T.L. Cleave nije za svoju hipotezu o štetnosti ugljikohidrata dobio istu vrstu podrške, jer kako bi industrija ostvarivala profit kada bi ljudi odbacili vrlo isplative rafinirane proizvode od šećera i brašna. S vremenom je Cleaveov izraz saccharine disease polako pao u zaborav, a masnoća, prije svega ona zasićena, proglašena je krivcem za bolesti zapadnog svijeta. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća iz Amerike je krenula kampanja s prehrambenim smjernicama koje su upozoravale na opasnost od masnoća. Cijelim svijetom zavladale su tvrdnje da zasićene masnoće i sol uzrokuju srčane bolesti i da umjesto masnoća treba jesti više ugljikohidrata. Iako su ove tvrdnje svih ovih godina bile znanstveno neutemeljene, ipak su službene prehrambene smjernice uspjele ostati nepromijenjene zadnjih 30 godina! Ustoličena piramida zdrave prehrane preporučuje unos 55-60% kalorija iz ugljikohidrata, 10-15% kalorija iz bjelančevina i 25-30% kalorija iz masnoća, od čega maksimalno 10% zasićenih. Te su preporuke iste po cijelome svijetu i prate preporuke WHO-a (Svjetske zdravstvene


organizacije) iza kojih, nažalost, stoje politika i prehrambena industrija, tj. profit, a ne znanost. Paradoksalno je da je ova „nemasna” dogma stara tek tridesetak godina, jer je do kasnih sedamdesetih bilo općeprihvaćeno mišljenje da bjelančevine i masnoće daju sitost i time sprječavanju prejedanje te da šećer i škrob debljaju. Dok se Amerika tih godina prilagođavala novim prehrambenim smjernicama, smanjujući potrošnju prirodnih masti i povećavajući potrošnju ugljikohidrata, Amerikanci su oboljeli od epidemije debljine. Do kraja osamdesetih gotovo je svaki četvrti Amerikanac patio od debljine, koja se kod djece čak utrostručila. Sve češće se može dijagnosticirati dijabetes tipa 2 kod mladih, ranije nazivan staračkim dijabetesom.

I Atkins je bio u pravu Sigurno ste čuli za dr. Roberta Atkinsa i njegovu „mesnu dijetu”. Atkinsova dijeta dobila je, nažalost, negativan prizvuk, vjerojatno zato što se pojavila u krivo vrijeme. Atkins je još 1972. godine objavio svoju popularnu knjigu Diet Revolution (Dijetna revolucija) u kojoj je zagovarao prehranu s malo ugljikohidrata (low carb). S obzirom na to da je upravo tih godina Amerika dobila nove prehrambene smjernice koje su upozoravale na štetnost zasićenih masnoća, Atkins je sa svojom teorijom da se lako mršavi ako se jede meso, jaja i maslac, proglašen šarlatanom i prevarantom. Međutim, trideset godina kasnije, Atkins više nije sam. Kako u Americi, tako se i ostatku zapadnog svijeta pojavilo pregršt sljedbenika Atkinsa i raznih verzija nisko-ugljikohidratnih-visoko-masnih dijeta (low carb, LCHF). Brojni liječnici, znanstvenici i profesori diljem svijeta počeli su razotkrivati mitove pa je sve više onih koji tvrde da ni masnoća ni kolesterol nisu opasni po zdravlje, nego da su velike


količine šećera i škroba u prehrani, kao i rafinirana i hidrogenizirana (očvrsnuta) biljna ulja uzročnici debljanja i drugih modernih bolesti. Jasno je da farmaceutska industrija i medicinski lobi još neko vrijeme neće olako napustiti stare dogme na kojima masno zarađuju, nažalost, na račun ljudskog (ne)zdravlja. Najprodavaniji lijekovi na svijetu su sredstva za snižavanje kolesterola (statini) koje milijuni ljudi uzimaju potpuno nepotrebno i pri tome se izlažu raznim nuspojavama. S industrijom lijekova pod ruku ide industrija hrane koja ostvaruje veliki profit na jeftinim proizvodima prepunim šećera, škroba, biljnih ulja i kemikalija. Light proizvodi su priča za sebe. Iz njih se najprije odstranjuje prirodna masnoća, a budući da takav odmašćeni proizvod nema više nikakvog okusa ni konzistencije, dodaju mu se razne kemikalije za zgušnjavanje i stabiliziranje te umjetne arome i boje. Odstranjena masnoća, vrhnje, prodaje se odvojeno, pa se na light proizvodima zarađuje dvostruko. Većinu znanstvenih studija kojima se „dokazuje” veza između unosa masnoće i povišenog kolesterola s jedne strane, te debljine, dijabetesa, srčanih i drugih bolesti s druge strane, naručili su i platili upravo oni koji na njima najviše zarađuju pa se tumačenje rezultata studija prilagođava željama naručitelja. Doktorima, dijetetičarima i nutricionistima mozgovi su isprani još za vrijeme studija pa većina njih slijepo vjeruje u prehrambene smjernice o kojima odlučuju državne službe za prehranu i zdravlje, čije profesore plaćaju velike industrije... I tako se začarani krug zatvara. Srećom, na svim stranama svijeta ima neovisnih znanstvenika i liječnika otvorenog uma, koji razotkrivaju neosnovane mitove i zablude o štetnosti masnoće i kolesterola. Nova hipoteza o tome zašto doista dolazi do začepljenja žila i srčanih bolesti, predstavlja vrlo plodno područje za znanstveno istraživanje. Atkins je ponovo popularan. Sve više američkih bolnica stavlja svoje pacijente na Atkinsovu dijetu kod tretiranja debljine i dijabetesa.


Gary Taubes je u svojim intervjuima saznao da je Atkinsova dijeta popularna upravo među onim liječnicima koji su ga prije 30 godina proglasili prevarantom.

Zašto ne možemo uvijek vjerovati znanstvenoj metodi S pravom možemo postaviti pitanje kako je uopće moguće da nešto postane sveopće prihvaćeno uvjerenje bez da se temelji na čvrstim znanstvenim dokazima. Konture ovog diskursa postavio je već spomenuti Ancel Keys, koji je pedesetih godina pod svaku cijenu želio otkriti uzrok srčanih bolesti. Iznio je hipotezu da su zasićene masnoće i kolesterol glavni uzročnik pa je proveo istraživanje u kojem je pokazao korelaciju između ukupnog unosa masnoća i smrtnosti u šest zemalja svijeta. Međutim, ubrzo je razotkriveno da je Keys u to vrijeme imao podatke iz 22 zemlje, ali da je prikazao podatke sakupljene iz svih tih zemalja, statistička povezanost između unosa masnoće i smrtnosti od srčanih bolesti potpuno bi nestala. Keys je kasnije proveo studiju Seven Countries Study (Studija sedam zemalja) kojom je obuhvatio 16 regija u 7 zemalja, s kojom je tvrdio da je pronašao još jaču vezu između unosa masnoće i smrtnosti od srčanih bolesti. Iz te je studije izvukao samo mali dio podataka koji su se uklapali u njegovu hipotezu. Dobiveni rezultat morao je opravdati očekivanja njegovih pristaša, kao i utrošene milijune dolara poreznih obveznika. Nažalost, cijelo zapadnjačko prehrambeno obrazovanje i savjeti temelje se na ovoj studiji iako druge velike studije provedene kasnije nisu uspjele potvrditi rezultat Keysova istraživanja. Veliki problem sa znanstvenim istraživanjima je što se znanstvenici mogu koncentrirati na one metode analize koje potvrđuju očekivanja upravo onih koji ih provode i, što je još gore, plaćaju. Štoviše, statističke analize ostavljaju mnogo prostora za različita tumačenja.


O tome je pisao Thomas S. Kuhn, povjesničar i kritičar znanosti. Kada jedna hipoteza postane dominirajuća, tada se koristi samo ono što se uklapa i što je relevantno za potvrdu te teze, dok se sve drugo što ne potvrđuje istu tezu unaprijed odbacuje. Teza tada postaje dogma koju se iz mnogih razloga brani svim sredstvima: Profesionalne karijere su u pitanju. Nerijetko su znanstvenici ili doktori posvetili veći dio svoje karijere promovirajući hipotezu „zasićene masnoće i kolesterol uzrokuju srčane bolesti”. Iznenadni preokret za 180 stupnjeva većini je nezamisliv, jer takva je ljudska priroda - ljudi štite svoje vlastite interese. Znanstvenici bi mogli izgubiti financijska sredstva za istraživanje ako se usprotive općim uvjerenjima, jer je nemoguće naći novac za dokazivanje da su masnoće i kolesterol korisni. Jedino industrija: farmaceutska, prehrambena i poljoprivredna, ima toliko novaca da plaća znanstvena istraživanja, ali oni sigurno neće plaćati dokazivanje da su masnoća i kolesterol zdravi jer bi to značilo rezati granu na kojoj se sjedi. Nije lako priznati vlastitu odgovornost u nečemu što se vrlo vjerojatno može pokazati kao najveći medicinski skandal u povijesti. Razotkrivanje ovih dogmi može dovesti do podizanja tužbi za davanje krivih medicinskih savjeta, a u nekim slučajevima čak i smrtonosnih (npr. zamijećeno je da depresivne osobe s preniskim kolesterolom Češće počine samoubojstvo). Propadanje bogatstva. Previše je novca već uloženo u istraživanja o kolesterolu, a priznati da je sve bilo uzalud, sasvim je neprihvatljivo.xxxv Neki koji su se usudili ustati protiv ovih dogmi doživjeli su sljedeće: Znanstvenik Kilmer McCully otkrio je da je visoka razina homocisteina, a ne kolesterola, točan pokazatelj arteroskleroze (začepljenja žila). Otpušten je jer je doveo u pitanje dogmu o


kolesterolu (The Cholesterol Thing) pa su mu američke vlasti onemogućile da se bilo gdje bavi daljnjim istraživanjem. Finska mliječna industrija Valio proglasila je zasićene masnoće i kolesterol bezopasnima. Ušutkani su teškim medijskim napadima koji su se održavali mjesecima. Finski prijevod knjige The Cholesterol Myths (Mitovi o kolesterolu), švedskog znanstvenika Uffe Ravnskova, zapaljen je u direktnom prijenosu finske nacionalne televizije! Međutim, zadnjih se godina ipak počinje mijenjati trend u svijetu znanosti. Sve više vodećih znanstvenika preispituje znanstvenu podlogu službenih prehrambenih preporuka, raskrinkava se sustav koji je dozvolio zataškavanja i manipulacije pod okriljem znanosti. Istraživanje prehrane sa smanjenim udjelom ugljikohidrata, koje je stagniralo još od sedamdesetih godina, ponovo oživljava.

Znanost u službi industrije Svi koji vjeruju da je medicinska znanost neovisna djelatnost u službi čovječanstva, s ciljem da se iskorijene uzroci i pronađu najbolje metode sprječavanja i liječenja bolesti, potpuno su u krivu. I medicinska znanost, kao i sve druge znanosti, razvija se braneći svoje dogme i teze. Kako sve to funkcionira u praksi, svojim knjigama razotkrivaju liječnici, znanstvenici, bivši zaposlenici farmaceutske industrije te bivši glavni urednici uglednih medicinskih časopisa. Cijela moderna medicina orijentirana je na traženje simptoma bolesti, a ne na otkrivanje njenih uzroka. Po istom principu proizvode se i lijekovi, kojima se samo tretiraju simptomi, ali ne i uzroci bolesti. Oni i dalje ostaju neotkriveni. D a j e tome tako, potvrđuje ogromna proizvodnja i potrošnja lijekova, a ljudi ipak nisu zdraviji.


Jedan medicinski eksperiment koji uključuje tisuće sudionika, košta stotine milijuna dolara i samo je farmaceutska industrija, koju Amerikanci „od milja” zovu Big Pharma, zainteresirana za takve eksperimente, jer ima sredstva za njihovo provođenje. Zarada od jednog preparata namijenjenog zdravim ljudima koji će ga dnevno uzimati do kraja svog života, ogromna je. Na listi 500 najprofitabilnijih tvrtki u svijetu, objavljenoj u financijskom časopisu Fortunes 2002., ukupna zarada deset farmaceutskih kompanija bila je veća od ukupne zarade svih ostalih. Iste je godine zbroj vrijednosti lijekova prodanih na recept, procijenjen na 400 milijardi dolara. Osim što plaća istraživanja, farmaceutska industrija priprema i strukturira izvođenje eksperimenata, odlučuje da li će se rezultati objaviti, na koji način i u kojem znanstvenom časopisu. U velikom broju slučajeva odgovorna je i za pisanje znanstvenih izvještaja eksperimenata. Kad se jedan znanstveni članak ili izvještaj znanstvenog istraživanja objavi u nekom od mnogih svjetskih medicinskih časopisa, smatra se pouzdanim izvorom činjenica. Nažalost, ovo je daleko od istine. Mnogi medicinski časopisi puni su članaka koje za njih afirmativno pišu plaćene PR agencije i njihovi lažni autori (ghostwriters). Ti se tekstovi kasnije samo daju na potpis izabranim znanstvenicima koje farmaceutska industrija plaća i sponzorira na razne načine, čak i tako da ih nagrađuje svojim dionicama. Isto je i s utjecajnim univerzitetima (npr. Harvard sponzorira desetak medicinskih tvrtki), kao i liječnicima opće prakse koji svojim pacijentima propisuju „odabrane” lijekove ili ih nagovaraju da sudjeluju u medicinskim eksperimentima. U Americi je farmaceutska industrija svoje veze proširila i na zakonodavstvo pa u upravama velikih kompanija, kao predsjednici, potpredsjednici, glasnogovornici ili članovi uprave, sjede ministri obrane, šefovi financija i bivši predsjednici. Na kraju, barem oni koji donose službene smjernice za sprječavanje bolesti stanovništva, trebali bi biti neovisni liječnici i znanstvenici, ali i njih kontrolira farmacija.


Ovakve jake veze i moćne organizacije ne bi bile ni potrebne kad bi farmaceutska industrija radila ono što treba, međutim, čini se da je njihov jedini motiv zarada pa beskrupulozno na tržište plasiraju nedovoljno ispitane lijekove i pri tome ih uopće ne brine činjenica da mnogi od tih lijekova uzrokuju ozbiljne, čak i smrtonosne, nuspojave. Jedan od mnogih primjera je tableta protiv bolova rofecoxib američke farmaceutske tvrtke Merck, koja se nalazila u slobodnoj prodaji punih pet godina. Američka služba za hranu i lijekove FDA procijenila je da je u tom periodu ovaj lijek uzrokovao više od 100 000 srčanih infarkta u Americi, od čega je jedna trećina bila smrtonosna. Kasnije je bilo dokazno da su u Mercku bili svjesni tog problema pune četiri godine ranije. Većinu članaka o ovom lijeku pisali su Merckovi ghostwritersi, a poznatim znanstvenicima samo su ih nosili na potpis.xxxvi Također, o farmaceutskoj industriji ovisi i egzistencija većine medicinskih časopisa. Članci koji se u njima objavljuju, uglavnom govore o pozitivnim efektima nekog lijeka i koriste se kao reklama liječnicima pa se za te potrebe tiskaju u gigantskom broju primjeraka. Odbije li redakcija takav članak, igra se s višemilijunskim gubitkom od neprodane tiraže časopisa koji ionako većinu prihoda ostvaruju od reklama farmaceutske branše. Usude li se objaviti neki suviše kritičan članak protiv industrije ili nekih lijekova, time čak riskiraju i buduću egzistenciju.

Zašto LCHF-Paleo pokret nije službeno priznat? “Prvo te ignoriraju, zatim ti se smiju pa se bore protiv tebe, a onda pobjeđuješ.” Mahatma Gandhi


Ako ćemo vjerovati poznatoj izreci Mahatme Gandhija koja opisuje četiri faze do pobjede nekog nenasilnog aktivizma, onda možemo reći ovako: Paleo/low carb/LCHF pokret godinama se polako razvijao u skrovitosti prve faze „prvo te ignoriraju”, a onda je proveo i koju godinu u drugoj fazi „zatim ti se smiju” u kojoj je bio ismijavan kao dijeta spiljskog čovjeka, da bi sada, nakon višegodišnjeg eksponencijalnog rasta, ovaj pokret napokon dostigao i treću fazu „pa se bore protiv tebe”. Zašto bi se netko uopće borio protiv tuđeg načina prehrane? Što se koga tiče ako netko ne želi jesti žitarice i soju? Odgovor je vrlo jednostavan: u igri je Big Money, veliki novac, profit. Postoji nebrojeno puno razloga zbog kojih je prehrambena industrija ogromna i isplativa. Žitarice i soja jeftino se otkupljuju, a proizvodi napravljeni od njih skupo se prodaju. I prehrambena industrija ima svoje moćne zaštitnike, medije i državu. Mediji žive od njihovih reklama, a država ubire poreze. Državi se prehrambena industrija toliko isplati da subvencionira poljoprivrednike, ali ne zbog nesebične pomoći poljoprivrednicima, nego time zapravo pogoduje industriji koja plaća smiješno male otkupne cijene žitarica. Nažalost, poljoprivrednici ne zarađuju, potrošači ne kupuju jeftiniju hranu, ali se zna tko ubire profit. U Americi je zarada na kruhu, proizvodima od kukuruza i soje između 2 700% i 6 400% dok je zarada na slanini 400%. Osim toga, proizvodi od žitarica imaju dugi rok trajanja pa se lako skladište, dok se meso mora pohranjivati, transportirati i prodavati uz stalno hlađenje, a ima i puno kraći rok trajanja. Kao dan je jasno da je isplativije prodavati proizvode od žitarica, nego meso, jaja i povrće. Na taj način industrija ubire velike prihode, zato i može plaćati reklame za svoje proizvode. Nakon svega, doista postaje jasnije zašto državne službe i mediji tako agresivno propagiraju žitarice kao „bazu zdrave prehrane”. Kada umjesto toga kupujemo meso pašnih životinja i jaja izravno od uzgajivača, zaobilazimo cijeli taj monumentalni profitabilni sistem industrijske poljoprivrede, transport žita, antibiotike, hormone rasta,


kemijska gnojiva, prerađivače, inspektore, proizvođače, dostavljače i oglašivače, koji svi zarađuju na pametan način pretvarajući jeftine žitarice u skupe stvari upakirane u šarene kartone, vrećice i tube. Izbjegavajući pšenicu, kukuruz i soju i birajući domaće meso, ribu, jaja i povrće iz lokalne proizvodnje, Paleo/low carb/LCHF pokret, stvorio je neke vrlo moćne neprijatelje: Medicinska i nutricionistička populacija, zato što se otkriva činjenica da su već desetljećima u krivu i ubijaju ljude svojim krivim prehrambenim savjetima. Poljoprivredni biznis i industrijski proizvođači hrane, zato što se smanjuje potrošnja visoko profitabilnih prerađevina od žitarica i soje. Farmaceutska industrija, zato što čovjek prirodnom prehranom lako osigurava dobro zdravlje pa prestaje biti redovni potrošač lijekova. Mediji, zato što zarađuju veliki novac od reklamiranja proizvoda od žitarica i lijekova. Državne službe, jer su oni provedbena ruka poljoprivrednog biznisa, industrijskih prerađivača hrane i medija, i zato što njihova potpora stvara brda viška žitarica koje se nekako moraju konzumirati.xxxvii Naravno da onda ne iznenađuje činjenica da država, koja troši ogroman novac na subvencioniranje proizvoda od kukuruza, soje i pšenice, ne dovodi u pitanje prehrambene smjernice koje preporučuju upravo ove proizvode kao temelj zdrave prehrane. No, pozitivno je da se trenutno nalazimo u trećoj fazi „pa se bore protiv tebe”, jer je to samo korak do posljednjeg „a onda pobjeđuješ”, koju je Kuhn označio kao promjenu paradigme.


LCHF u Švedskoj Siječnja 2011. dr. Andreas Eenfeldt, specijalist opće medicine, objavljuje knjigu Matrevolutionen (Prehrambena revolucija). Tema knjige je uspon i pad fobije od masnoće, tj. važećih prehrambenih smjernica od njihovog nastanka do događaja zadnjih godina koji u Švedskoj mijenjaju stav prema prehrani. Podatak d a j e knjiga za samo nekoliko mjeseci prodana u više od 20 000 primjeraka pokazuje koliko je interes za LCHF način prehrane porastao. Andreas Eenfeldt stekao je veliku popularnost kroz svoj LCHF blog Kostdoktornxxxviii (Doktor za prehranu), rado se odaziva na sučeljavanja s pristašama službenih prehrambenih stavova u medijima te i tako neumorno dokazuje sve prednosti LCHF načina prehrane. Odnedavno se njegov blog može čitati i u engleskom prijevodu DietDoctorxxxix. Na svojim stranicama on dnevno izvješćuje o najnovijim istraživanjima s područja prehrane i zdravlja, često i s internacionalnih konferencija. Najvažniji mu je cilj, kako sam kaže, proširiti saznanje o tome kako zastrašujući broj Šveđana pati od debljine i zapadnjačkih bolesti na račun zastarjelih prehrambenih smjernica te kako se ovo može spriječiti. Pored doktora Eenfeldta, jedna od ključnih osoba za promicanje LCHF-a u Švedskoj je i doktorica Annika Dahlqvist, koja je promjenu doživjela na vlastitom primjeru. Kao jedna od onih koji se cijeli život bore s prekomjernom tjelesnom težinom, imala je i fibromijalgiju, otečene zglobovi, ukočene i bolne mišiće i koljena, kao i stalno nadut i otečen trbuh. Promjena je nastala kad je otkrila dijetu s malo ugljikohidrata. Počela je gubiti jedan kilogram tjedno pa je gotovo dostigla idealnu težinu. Izgubila je osjećaj stalne gladi i neprestane potrebe za jelom, a s gubitkom kilograma povlačili su se i njezini zdravstveni problemi. Fibromijalgija, bolest za koju medicina nema objašnjenja, nestala je.


Preko otvorenih pisama u tisku, intervjua i bloga počela je debatirati i problematizirati vladajuće prehrambene preporuke, a svojim je pacijentima počela preporučivati LCHF prehranu. Naposljetku su je 2005. godine dvojica dijetetičara prijavili socijalno-zdravstvenoj upravi, jer su smatrali da svojim preporukama ugrožava život pacijenata savjetujući ih da jedu više masnoće. Međutim, njihova je prijava izazvala suprotan učinak. Socijalno-zdravstvena uprava provela je istragu koja je trajala preko dvije godine. Stručnjaci su istražili svu znanstvenu literaturu o prehrani sa smanjenim udjelom ugljikohidrata i u siječnju 2008. godine Dahlqvist je oslobođena optužbi. Ovo je u tisku odjeknulo poput bombe. Uslijed cijele te žučne debate oko masnoća u prehrani, socijalno-zdravstvena uprava stala je na stranu pobornika „masne dijete” za koju su toliki tvrdili d a j e štetna. Zaključeno je da je „nisko ugljikohidratna prehrana u skladu sa znanošću i isprobanim iskustvom za redukciju tjelesne težine i dijabetičare tipa 2, jer su znanstveno dokazani njezini dobri efekti, te nikakvi dokazi o opasnosti ovakve prehrane nisu pronađeni.” Od tada se LCHF etablirao kao pojam u Švedskoj, a Dahlqvist i Eenfeldt nisu jedini liječnici pobornici ovakve prehrane. Mnogi liječnici, znanstvenici, profesori i znanstveni novinari angažirali su se da prošire istinu o prehrani i zdravlju pa su zadnjih godina napisane brojne knjige, a na Internetu i u dnevnom tisku svakodnevno se mogu čitati novi članci vezani uz LCHF. Naposljetku je 2010. godine osnovan i LCHF časopis čiji su pokretači, osim Annike Dahlqvist, još i Sten Sture Skaldeman, novinar i bivši dijabetičar tipa 2 koji se uz pomoć LCHF prehrane izliječio od dijabetesa i prepolovio u težini, zatim Bo Zackrisson, novinar i glavni urednik znanstvenog časopisa 2000-talets Vetenskap (Znanost 20. stoljeća) te Margareta Lundstrom, pokretačka najposjećenijeg foruma LCHF u Švedskoj Kolhydrater i fokus (Ugljikohidrati u fokusu) koji danas broji 17 000 članova. Stručni suradnici koji časopisu pružaju znanstvenu potporu su Jorgen Vesti-Nielsen, vodeći specijalist dijabetolog iz Karlshamna, koji


je napravio najpoznatije istraživanje o LCHF prehrani na dijabetičarima, Uffe Ravnskov, docent iz Lunda koji je već preko 30 godina angažiran na pitanjima kolesterola i njegove „štetnosti” te je o tome napisao više knjiga na raznim jezicima, zatim doktor Andreas Eenfeldt te Bjorn Hammarskjold, umirovljeni doktor biokemije. Ova poduža lista i sama već dovoljno govori o ozbiljnosti LCHF pokreta u Švedskoj. Brojni drugi liječnici, znanstvenici i profesori također pišu za ovaj časopis, kao i mnogi sljedbenici LCHF prehrane koji čitateljima rado dijele svoja iskustva s ovom prehranom i njezine učinke na zdravlje i mršavljenje. Zastarjelo shvaćanje o štetnosti prirodnih masnoća te iskrivljene priče o tome da je za mršavljenje potrebno „jesti manje i trošiti se više”, polako ali sigurno razotkrivaju se kao jedan od najvećih medicinskih promašaja 20. stoljeća. Jasno je da liječnicima, dijetetičarima i nutricionistima nakon svega nije lako priznati da su tolike godine bili u krivu, da su cijelo vrijeme svojim pacijentima davali pogrešne savjete i da su time otežali, ako ne i pogoršali, njihovo ozdravljenje. Radi se ovdje i o egu, ali i o komercijalnim interesima velikih industrija, prehrambene i farmaceutske, koje štiti država. Zbog svih tih razloga, promjene se pokreću polako, vrlo polako, ali se ipak kreću. Smjena paradigmi je u tijeku, a mi smo svjedoci velikih promjena koje će se tek dogoditi. Švedska je otišla korak naprijed u pomicanju paradigmi i razotkrivanju ovog fijaska, a drugim zemljama ne preostaje ništa drugo nego da slijede ovaj put. Prehrambena revolucija je započela i više se ne može zaustaviti.

LCHF i okoliš Da bismo postigli optimalne uvjete za dobro zdravlje i vitalnost, neminovno je da se vratimo izvornom načinu prehrane kojem smo prilagođeni. To podrazumijeva život u suradnji s prirodom, tako d a j e


ideja o zaštiti okoliša usađena u LCHF koncept. Čovjek ne može uništiti planetu, a da pri tome ne uništi i samoga sebe pa zapravo i ne postoji mogućnost izbora. Osim što je čista izvorna hrana povoljnija za čovjeka, ona također pogoduje okolišu i klimi. Zato s LCHF načinom prehrane nastojimo birati namirnice iz organskog i lokalnog domaćeg uzgoja: Meso i masnoću životinja koje slobodno pasu travu, a ne životinja koje se hrane žitaricama i sojom, hormonima rasta i antibioticima. Jaja koja su snijele kokoši koje slobodno trčkaraju i kljucaju po dvorištu, a ne kokoši koje žive zbijene u kavezima i hrane se koncentratima. Ribu koja slobodno živi u morima i rijekama, a ne ribu iz uzgajališta koja se hrani koncentratima i pliva u vlastitom izmetu. Povrće i voće iz organskog uzgoja koje nije prskano pesticidima ni gnojeno umjetnim gnojivima. Lokalno, zrelo ubrano povrće i voće, a ne uvezeno s druge strane zemaljske kugle. Životinje koje žive u svom prirodnom okruženju i hrane se onom hranom za koju su i same genetski prilagođene daju meso, masnoću, mliječne proizvode i jaja takvog sastava koji je optimalan za čovjeka. Lokalno proizvedeno i zrelo ubrano voće i povrće iz organskog i biodinamičkog uzgoja, ima neusporedivo veći sadržaj vitamina i minerala važnih za dobro zdravlje. Osim toga ovakav uzgoj pridonosi ravnoteži u prirodi i čuva biološku raznolikost na zemlji. Per Wikholm, pisac i molekularni biolog, naglašava na koje sve načine LCHF štedi okoliš, klimu i prirodne resurse: LCHF naglašava važnost biranja namirnica iz organskog uzgoja. LCHF ne znači da se jede više bjelančevina niti više mesa, nego se jede više masnoće.


LCHF znači da se iskorištava veći dio životinje. Ne konzumiraju se samo skupi fileti od nemasnog mišićnog mesa, već se koristi masnoća, loj, kosti, koža, koštana srž - sve ono što se inače baca. Iznutrice kao što su jetra, bubrezi, žlijezde, jezik i mozak, koriste se za ljudsku prehranu umjesto da se bacaju ili daju kao hrana životinjama koje uopće nisu mesojedi. Smanjeni unos ugljikohidrata koji potiču apetit i povećani unos masnoće koja daje sitost, dovode do spontanog smanjivanja obroka i smanjenog unosa kalorija, što pridonosi štednji prirodnih resursa. LCHF znači smanjenu konzumaciju slatkog voća koje se transportira preko polovice zemaljske kugle, pri čemu se zagađuje okoliš i troše fosilna goriva.xl Osim toga, prema LCHF prehrani ne konzumiraju se žitarice ni soja. Opće je poznato da su za uzgoj žitarica i soje posječene ogromne površine šuma i prašuma, preorani ogromni travnjaci i isušene močvare, što je dovelo do uništenja i istrebljenja brojnih vrsta iz životinjskog i biljnog svijeta. Za uzgoj žitarica potrebne su ogromne količine fosilnog goriva, nafte koje uskoro više neće biti, umjetnih gnojiva i pesticida. Masovni uzgoj žitarica uništava zemlju i iscrpljuje hranjive tvari iz nje bez da zemlji išta vraća. Uzgajanje jednogodišnjih monosadnica ili monokultura dovelo je do uništavanja biološke raznolikosti na zemlji, istrebljenja mnogih živih vrsta i nestašice vode u mnogim dijelovima svijeta. Masovni uzgoj hrane uništava Zemlju i čovjeka. Moramo postati svjesni da smo ovisni o resursima i da se održivi put ovog planeta može postići samo kroz suradnju svih živih bića, međusobno i s prirodom. Svaka biljka i životinja ima svoju ulogu u prirodi. Prirodu treba shvatiti, a ne je pokušavati savladavati. Rješenje je ekološka, biodinamička, lokalna proizvodnja, permakultura i samoodržive zajednice na lokalnoj razini. Ideja i inicijative ima, samo se treba pokrenuti.


Iskustva s LCHF prehranom S Paleo prehranom prvi sam se put upoznala 2006. godine u Švedskoj, a 2007. i s pojmom LCHF. Proučavajući literaturu i prateći iskustva drugih te slijedeći i sama ovaj način prehrane koji mi je donio mnoge pozitivne promjene, osjetila sam potrebu da svoja saznanja podijelim s čitateljima na materinjem jeziku. U travnju 2010. počela sam pisati blog Istine i laži o hrani koji je ubrzo postigao visoku čitanost pa je pojam LCHF zavladao i našim prostorima. Pišući blog uspostavila sam kontakte s mnogim dragim ljudima koji su prateći članke koje sam objavljivala na blogu i u časopisu Repete, postupno prihvaćali moje savjete. Njihovo oduševljenje i spoznaje do kojih su došli metodom „vlastite kože”, dragocjena su svjedočenja o pozitivnim iskustvima s LCHF prehranom. Koliko god puta ih čitam, te spontano nastale priče uvijek me ponovo razvesele, a saznanje da sam nekome pomogla da otkrije svoj put do boljeg zdravlja, neizmjerno me ispunjava. Takvih je iskustava toliko da bi se mogla napisati zasebna knjiga, no u ovoj ipak ima mjesta samo za nekoliko izdvojenih priča koje slijede u nastavku.

Put od vegetarijanstva do LCHF prehrane Odrasla sam u obitelji u kojoj se tradicionalno jelo puno krumpira, tjestenine, dizanih kolača i slatkiša svih vrsta. Otkad znam za sebe imala sam problema s alergijama, infekcijama kandidom, aknama, suhomasnom kožom, manjkom energije, a u nekim fazama i velikim viškom kilograma i celulitom. Imala sam potrebu da puno spavam, a ujutro bih ipak ustajala s osjećajem iscrpljenosti. Ponekad sam imala osjećaj da mi cijelo tijelo gori od upale, koža je pucala i bila tako osjetljiva da sam znala plakati od bolova i osjećaja iritacije kad bih se poslije tuširanja brisala ručnikom, O depresiji da i ne govorim, ona je oduvijek bila tu,


praćena jakim promjenama raspoloženja, neutaživom potrebom za slatkim i napadima gladi od kojih sam se doslovno tresla, Tijekom posljednjih deset godina bila sam vegetarijanac, vegan, makrobiotičar, sirovojelac i klasični svejed, no ništa od toga (kao ni kremice, čajevi, glina, alge, kontracepcijske pilule i razna čišćenja organizma) nije imalo baš nikakav povoljan učinak na moje stanje - bilo fizičko, bilo psihičko. Za to vrijeme sam se udala za vegetarijanca i rodila kćer koju sam nakon faze dojenja, također hranila žitaricama, sojinim proizvodima, povrćem, voćem, seitanom (tj. glutenom) i mliječnim proizvodima. Unatoč svemu, u mojem je organizmu i dalje vladao kaos, a ni malena nije napredovala kako treba. Muž je bio vrlo mršav, upalog lica, bez energije, jako osjetljivog želudca, tamanio je slatko kao i ja te je imao stalne upale, psorijazu i perut. Sve je to tako bilo dok jednog dana dijete nije kod bake slavodobitno ščepalo kokošji batak i počelo jesti, pa juha, ona fina masna, od domaće koke... Eh, tek tada smo se zapitali, a što sad? Možda je stvarno pametno vratiti se mesu, ribi i jajima, za dobrobit i zdravlje djeteta? I tako smo počeli ponovo jesti sve. Malena se počela popunjavati i rasti, ali sad su se i kod nje počeli javljati osipi provocirani određenom hranom, a pojavila se i kandida. Očito je nešto nedostajalo, ali što? Činilo nam se da smo sve isprobali. Onda smo po stoti put krenuli na neke alternativne pokušaje: čajevi, koloidno srebro, glina, a uz daljnje pretraživanje Interneta konačno smo naišli na Anitinu stranicu o LCHF prehrani. Kad se slijedeći put upala pojačala do razine boli i češanja do krvi, rekla sam sebi: u redu, sve sam drugo već probala, probat ću i ovo. Pa što bude. To što živimo na selu pa smo kod susjeda lako nabavili ono što sami nismo imali i što imamo vlastiti vrt, svakako je pomoglo. Najprije smo jestivo biljno ulje zamijenili svinjskom mašću, a šećer stevijom. Forsirala sam plan da kćer i ja jedemo strogi LCHF do prvih rezultata, a muž se ipak pomalo švercao jedući sve, ali po novom principu - masno i


ne slatko, jer je onako tipično muški tvrdio da „njemu nije ništa i da mu to ne treba”. Ja sam u sljedeća tri mjeseca kao od šale izgubila šest kilograma, iako nisam ni imala neki višak, ali počela sam dobivati mišiće, a ono potkožno, bolno i upaljeno je počelo nestajati. Koža mi se promijenila 100%, postala je glatka, nježna, bez akni, bez osipa, svrbeža, manje sam se znojila, a celulit se vidljivo smanjio. Kandida koja me je godinama rasturala, konačno je nestala. Postala sam poletna, bila sam dobre volje i više nisam bila depresivna, živčana i gladna. Trbuh mi više nije bio vječno nadut, probava je postala normalna prvi put u životu. Dobila sam veliki priljev energije i potrebu da se krećem sve više, jer što sam duže tako jela, moja je energija rasla! Osjećala sam se kao auto koji je nakon puno godina, prvi put u životu dobio pravo gorivo! I još nešto, sama sebi sam po prvi puta u životu bila lijepa... Mnogi su me pitali „na čemu sam”, jer su svi primijetili da odjednom zračim kao nikad prije. Menije to sve bilo dovoljno da me u samo nekoliko mjeseci uvjeri d a j e LCHF ono pravo! Mojoj kćeri se stanje također popravilo. Napokon je dobila kilograme i snagu primjerenu njezinoj dobi. Narasla je, a svrbež i suha koža uzrokovana kandidijazom i vjerojatno nedostatkom određenih tvari je nestala. Mali mršavi zombi pretvorio se u dijete koje puca od energije i napreduje, tjelesno i mentalno, bolje nego prije. Kad je vidio drastične promjene na meni i kćeri, pridružio nam se i moj muž. Kroz nekoliko sljedećih mjeseci i on je doživio svoje promjene: smirila su se upalna stanja kože, porasla mu je energija, i kao i kod mene, izgubio je interes za slatko. Malo nakon toga, počeo je dobivati na težini, mišići su se ponovo formirali tamo gdje davno nisu bili, postao je bolje volje, manje živčan i više optimističan. Do sada je dobio 10 kg, ali mu nedostaju još malo do idealne težine. Psorijaza je nestala, perut se još tu i tamo malo pojavi, ali je pretežno nema. Sada, nakon gotovo godinu dana, svi troje smo druge osobe i ne odustajemo.


Ljudi iz naše okoline se čude, pitaju, a mi ih upućujemo u „tajne”. Aniti smo zahvalni do neba na njenim člancima o juhicama, mastima, probioticima, opasnostima od soje, glutena, šećera... Toliko smo toga naučili! Spasila nam je život u najdoslovnijem smislu! Hvala Anita, hvala LCHF! A vegetarijansku priču o nenasilju i spašavanju svijeta ostavljam po strani kao jednu lijepu utopističku auto-destruktivnu fazu koja nam je dala dobre lekcije i naučila nas zahvalnosti. Maja, 29 godina, Međimurje

LCHF- moja nepromišljena odluka Odluka da LCHF-u dam šansu u pokušaju mršavljenja nije bila promišljena. Bila je to odluka očajnika. S 49 godina i 30 kg viška, bilo je malo toga što nisam pokušala u naporima da smršavim. Raznovrsne dijete i preparati davali su nekog efekta pa sam povremeno gubila i do deset kilograma, ali sve su te epizode bile praćene osjećajem gladi, uskraćenosti, a na kraju i kršenjem dijete. Osjećala sam se grozno. Bila sam osoba bez samopouzdanja, neuspješna, labilnog karaktera i, naravno, gladna! Onda sam naletjela na LCHF i odlučila mu „dati šansu”. I evo me sada godinu i pol dana kasnije s 18 kilograma manje. Gubim ih potpuno opuštenim tempom (da mi je netko prije rekao d a j e to moguće, naravno da ne bih vjerovala), sita sam, mirna, uživam u hrani koja je divna i ukusna. Moj gubitak kilograma odvija se s povremenim periodima stagnacije. U periodima kada ne mršavim, jednostavno se i dalje hranim po LCHF principu, a ti periodi spontano prolaze i opet dolazi do gubljenja kilograma. U promjeni prehrambenih navika djelomično su mi se pridružila još tri člana obitelji, ali oni su samo smanjili unos ugljikohidrata. Već i to je bilo dovoljno za gubitak kilograma, tako da smo nas četvoro ukupno izgubili preko 40 kg! Osjećaj gladi postao je sasvim normalan, nema više prisile da jedem, nema žudnje da nešto pojedem „odmah i sad”, zato iskušenjima svake vrste (kolači, tijesta i


sl.) odolijevam bez ikakvih problema, što m i j e ranije bio najveći problem. Ali još interesantnije od gubljenja kilograma je to što sam sredila brojne zdravstvene tegobe i probleme: od onih relativno bezazlenih, kao što je reguliranje probave i gubitak nadutosti, do mnogo ozbiljnijih i važnijih: nestali su simptomi mojeg lupusa, a dočekala sam već i drugo proljeće bez simptoma alergije, s nalazima krvi koji su odlični i s porastom energije te općenito dobrim osjećanjem. Krenula sam na zumbu i fitness, bolje spavam. Sve u svemu, prelazak na LCHF, iako u tom trenutku nedovoljno promišljena, bila je jedna od mojih najboljih životnih odluka! Jelena, 50 godina, Beograd

Otkud masnoća u krvi kad ne jedem masno ? Imam 44 godine i otkako znam za sebe pazim što jedem. U mladosti nisam bila debela, možda malo punija u pubertetu, pa negdje u to vrijeme i započinje moja borba s dijetama. Kad god sam postajala majka, a bilo je to tri puta, uvijek bi mi nakon trudnoće zaostalo nekoliko kilograma viška koje sam voljom i upornošću skidala, jer ne volim biti debela. Puno sam čitala o prehrani i slijepo sam se držala piramide pravilne prehrane: sve nemasno, mesa malo, masnoće gotovo nimalo. Jela sam uglavnom žitarice, sjemenkice, dosta voća i povrća. Trenirala sam uglavnom redovno, barem dva puta tjedno, aerobik i brzo hodanje. Naravno da me kroz život pratio stres, osobito kad sam postala samohrani roditelj i kad sam oko četrdesete osjetila da „šteka” moj nalaz krvi koji je pokazao povišen kolesterol i ostale vrijednosti vezane uz to. Bila sam u šoku, otkud meni masnoća kad je uopće ne unosim u organizam?! Budući da sam osoba koja zazire od lijekova, prehranom sam nastojala popraviti to novo stanje, a i moja liječnica mi je savjetovala da jedem meso, jer m i j e željezo bilo katastrofa. Uz tešku muku uspjela


sam poboljšati nalaz, ali sam stalno bila gladna, brojala sam kalorije i jela jako malo. Naravno da sam imala napade gladi, a sve je rezultiralo time da sam trpala u sebe kolače, kekse i ostale ugljikohidrate. Trebalo m i j e zbilja jako puno volje da nekako održavam kilograme koji su varirali 5 kg u plus i minus. Kad god bih se udebljala, uvijek je to bilo ono najgore debljanje koje se taloži oko struka i na bokove. Slučajno sam krajem 2010. godine naišla na Anitin blog i istog sam trena shvatila da je to TO! Shvatila sam da se potpuno pogrešno hranim, shvatila sam zašto sam navukla masnoće u krvi, zašto imam napade gladi, odakle mi suha koža i salo oko struka. Počela sam se pridržavati LCHF-a i to mi je postao stil života. Držim se u potpunosti pravila ove prehrane, ne brojim i ne važem što jedem, samo ne jedem ništa industrijsko. Sve su namirnice domaće i sve je masno i zasitno. U samom početku jela sam puno više, kao da m i j e organizam sam tražio da nakon svih godina izgladnjivanja i uskraćivanja masnoća konačno dođe do granice zasićenja. Mjesec dana kasnije već sam jela puno manje, bez gladi, bez zamamnog zova slatkiša i kolača, kruha i peciva. Sad kada sam gladna to više nije vučja glad s treskavicom, nego jedan sasvim drugačiji i prirodniji osjećaj. Moja energija je zavidna, nema pospanosti, lakše podnosim stres, a i san m i j e puno bolji. Ljetos sam skinula 7 kilograma, pomoglo je tome i trčanje svaku večer po 6 km. Meni mršavljenje nije primarni cilj, više uživam u spoznaji da činim dobro svom zdravlju i tijelu i napokon sam shvatila tko me i zašto laže! Osjećaj kad se tijelo očisti od šećera i brašna i ostalih otrova je fantastičan. Prošlo je više od godinu dana otkako se ovako hranim, a krvna slika i nalazi su mi savršeni. Doktorica mi savjetuje da samo tako nastavim. Svima toplo preporučujem LCHF, jer to nije dijeta već prehrana za sve one koji vole svoje tijelo i koji žele sačuvati svoje zdravlje. Hvala Aniti što je nesebično podijelila svoje znanje s nama koji smo bili u zabludi.


Katarina, 44 godine, Slavonija

LCHF -formula za zdraviji i sretniji život LCHF sam upoznala preko bloga Istine i laži o hrani, gotovo bez nade tragajući za nečim što će mi pomoći da se riješim nadutog trbuha i sala oko njega. Priznajem, čitala sam i nisam vjerovala što čitam. Djelovalo mi je to pomalo kao naučna fantastika. Sve namirnice za koje su nam godinama ponavljali da ih ne smijemo jesti, preselile se u rubriku „slobodno jedite”. Istog dana kontaktirala sam Anitu i tako sam prešla na ovaj način prehrane. Moj problem s viškom kilograma započeo je onda kada su me liječnici vratili na „balansiranu i zdravu prehranu” nakon godina dijete držane upravo po LCHF principu! Naime, još kao dijete oboljela sam od bolesti bubrega, a čak ni višegodišnje liječenje nije davalo nikakvih rezultata. Operirana sam, vrlo uspješno, a postoperativni oporavak podrazumijevao je temeljite promjene prehrane. Sve je to jako sličilo na LCHF jer su mi bili zabranjeni svi šećeri, industrijski proizvodi, sva gotova i polugotova jela, osim domaće hrane i malo soli. No, nakon posljednje cistoskopije, proglasili su me zdravom osobom uz preporuku da se mogu vratiti normalnom životu i „normalnoj prehrani” uz povremene kontrole kod liječnika opće prakse. U tom trenu počele su moje muke s kilogramima. Zbog općeg stanja organizma i operacije nikako se nisam smjela udebljati, ali dogodilo se upravo to. Svi moji pokušaji da se dovedem u red, rezultirali su neuspjehom. Nema načina prehrane koji nisam isprobala i nema dijete koju nisam držala, čak i pod nadzorom liječnika i nutricionista. Dva sam puta bila u Čigoti na Zlatiboru i u bolnici Merkur u Vrnjačkoj Banji, ali uzalud. Bilo je tu određenih gubitaka težine, ali su se vraćali kao bumerang, nerijetko i po koji kilogram više. K tome me ubijala stalna glad. Nekada mi se činilo da naprosto tamanim sve pred sobom i da ću pojesti sve što mi padne Šaka. To me je


dodatno vodilo u očaj. Čak sam neko vrijeme pila tablete za mršavljenje Xenical, zatim razne napitke, ali rezultata bilo nije. Sve moje salo usidrilo se oko struka, točnije u predjelu od grudi do kukova. Izgledala sam kao krumpir u koji su zabodene dvije čačkalice. Na bolove i bolesti, već sam se bila navikla. Na lijekove također. Nisam ni slutila da će LCHF nešto promijeniti, po tom pitanju. Već tijekom prvog mjeseca uz LCHF prehranu, počela sam osjećati bitne promjene. Osjećala sam se lakšom u svakom smislu te riječi, ali ne samo zbog gubitka kilograma. Regulirala mi se probava, a nadutost je potpuno nestala. Počeli su nestajati bolovi u tijelu, posebno bolovi u glavi i kostima, poboljšalo mi se spavanje (kraće, ali kvalitetnije), regulirao se apetit, smanjili edemi oko zglobova, poboljšao ten, prestao PMS. Biokemijske analize pokazale su milijun crvenih krvnih zrnaca više nego dva mjeseca prije, kolesterol je bio manji za 1,5 jedinicu, šećer niži za dvije, natrij koji je ranije bio u minusu, popeo se na normalu (iako zbog bubrega i dalje ne jedem sol), transaminaze su savršene, kreatinin (jako bitan za moje bubrege) kao kod bebe, trigliceridi smanjeni za trećinu! Danas imam 56 kilograma, a imala sam ih 74 na visinu od 161 cm. Gladi nema, nadutosti također. Popravio mi se san, puna sam energije. Imam redovnu probavu, a obroci su svedeni na tri dnevno. Svi moji nekadašnji lijekovi završili su u smeću. Nisam sportaš pa se ne bavim sportom, ali se jako puno krećem pa sam svoj auto ostavila u garaži, ne treba mi više. Danas, nakon više od godinu dana na LCHF prehrani, nemam namjeru da se ikada više vratim na stare prehrambene navike. Mislim da sam, ne samo postigla odgovarajuću težinu i oslobodila se bolesti, već sam pronašla i pravu formulu za zdraviji i sretniji život! Mina, 39 godina, Bergen (Norveška)


Životni san: kuhati, jesti, uživati u hrani i mršavjeti Dakle, LCHF je ostvario moj životni san: kuhati, jesti, uživati u svemu što volim, a pri tom, ne samo ne debljati se, nego još i mršavjeti. LCHF se u mojem životu pojavio nakon neuspješnog pokušaja prehrane „u zoni”. Bilo m i j e nemoguće držati se „blokova”, stvar je izmakla kontroli i budući da sam doista bila ovisna o ugljikohidratima, začas sam se udebljala i dostigla svoj životni maksimum - 70 kg na 160 cm visine. No, čim sam odustala od „blokova” ugljikohidrata počela sam mršavjeti! Za nekoliko sam mjeseci skinula 6 kg, ali preko ljeta na godišnjem odmoru vratila sam ih četiri. U jesen 2010. nailazim na “oopsie kruh” i blog Istine i laži o hrani i sve drugo je povijest! Očajna pokušavam i to, jedući obožavanu pancetu. Prvi put u životu kupujem i kuham na masti, pod pauzom jedem čvarke i stvar se pokreće. Ipak uskoro shvaćam da je moje mršavljenje zapelo na krivom kolosijeku, jer se ne debljam, ali i ne mršavim. Zaključujem da sam iznimno osjetljiva na ugljikohidrate pa ih smanjujem na oko 20 g dnevno. Drugim riječima, porcije mi moraju biti damske, ako želim mršavjeti. Dakle, moj recept je: konkretna jela, nikakvi međuobroci, doručak obavezno. Ništa orašasto, ništa slatko i bez vina. Porcije damske i strogo do sitosti, jesti iz gladi, a ne iz zadovoljstva. Do sada sam skinula 14 kg i stojim na broju 56. Imam težinu koju sam imala prije 19 godina, prije nego sam rodila kćer. Koža mi je bez bora, tijelo sjajno s obzirom na godine i činjenicu da uopće ne vježbam. Nema više nadutosti koja se definitivno izgubila nakon što sam se riješila parazita. Oni koji me znaju, kažu da nisam nikada izgledala bolje. Naravno, ima i onih koji mi prebrajaju bore, ali i onih koji kažu da u trapericama izgledam kao školarka. Osim zadovoljstva vitkom linijom, ovo su tipično ženski dojmovi, moram se osvrnuti na zdravstvene prednosti ovog načina života: nema


više nadutosti, podrigivanja, osjećaja prezasićenosti, napadaja vučje gladi. Nema oscilacije raspoloženja, bolova u kralježnici, bolova u stopalima. Nema podbuhlosti u licu i iznimno natečenih šaka. Neka unutarnja radost, poticaj na aktivnost i kreativnost, jače samopouzdanje i sveopća poletnost - sve to sam ja danas. Renata, 49 godina, Zagreb

LCHF - način prehrane za cijeli život Na LCHF sam naletjela slučajno. Bila sam se baš jako zabrinula za svoje zdravlje, osobito nakon što sam noću počela piti puno vode. Prestrašila sam se i zapitala što se događa? Nije moguće da imam dijabetes, nitko od mojih nije imao s tim problema, nemam višak kilograma... Nisam otišla liječniku, zbog čega mi je sada jako žao, jer me baš zanima kakvi su mi tada bili nalazi. I bez ovog upozorenja znala sam da moram promijeniti prehranu. Do tog trenutka hranila sam se prilično jednolično i loše, ali nisam imala višak kilograma pa nisam imala tu vrstu motivacije. Osim toga, cijeli sam se život bavila sportom, ranije profesionalno, a kasnije rekreativno, pa sam težinu održavala bez većih problema. Najveća moja težina bila je 72 kg na 176 cm visine, što je još uvijek bilo prihvatljivo i mislim da sam dobro izgledala. Moja je prehrana bila većinom ugljikohidratna, bila sam ovisnik o slatkišima koje sam jela u ogromnim količinama, a ponekad bih cijeli dan provela samo na slatkišima. Bilo je i razdoblja kad sam se bolje hranila, ali i tada su podloga mojih obroka uglavnom bili ugljikohidrati, npr. integralna tjestenina, riža i mahunarke. Meso nikad nisam previše voljela, više ribu, a tako je ostalo i sada. Od masnoća sam bježala i skoro da ih nisam trošila. Prešla sam na LCHF istog dana čim sam saznala za taj način prehrane. Nisam vjerovala da ću izdržati, jer je to bio model sasvim suprotan onome što jedem i što volim jesti. Nisam vjerovala da ću moći bez slatkiša. Da imam 15 godina manje, vjerojatno bih brzo odustala, ali


svjesna da se više nemam vremena igrati sa svojim zdravljem, ozbiljno i disciplinirano prihvatila sam LCHF. Poboljšanja su stigla brzo. Već za nekoliko dana prestala sam se buditi i piti preko noći. Počela sam se psihički i fizički osjećati odlično, a moji su se kilogrami samo topili unatoč tome što sam imala dobar apetit i jela sam prilične količine hrane. Koliko sam ranije bila zabrinuta za svoje zdravlje, toliko se sada nisam mogla načuditi svemu što mi se događalo. Prestala sam s popodnevnim drijemanjem, koje je ranije bilo svakodnevno, a nestala je i glad. Nakon dva mjeseca LCHF režima prehrane, riješila sam se i kandide koja mi se ranije često javljala. Nalet energije bio je nevjerojatan, a prestale su i moje depresivne epizode od kojih sam se u jednom periodu čak i liječila. Spontano sam dostigla svoju idealnu težinu od 63,5 kg i tu sam se zaustavila. Nakon nekoliko mjeseci napravila sam detaljnu pretragu krvi i svi nalazi su bili besprijekorni. Da sam barem imala početne nalaze za usporedbu! Nakon svega dobrog što mi se dogodilo, dobila sam i bonus - po prvi put u životu bila sam bez celulita! Iako sam se cijeli život bavila sportom pa su mi mišići lijepo oblikovani, celulit sam imala od petnaeste godine. Sada je napokon i on nestao. Najveća dobrobit koju mi je donio LCHF je značajno povećana kvaliteta života, nestanak depresivnih epizoda i bezvoljnosti, pravi priljev energije. Uživam u tome što ljudima oko sebe mogu pružiti najbolje od sebe. Mogu reći da se trenutno osjećam bolje nego ikad. Imam više energije nego sam je imala s dvadeset godina, a i moja me okolina tako doživljava. Bez patetičnog pretjerivanja, što inače mrzim, svima želim reći da m i j e LCHF promijenio život i to je jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile. LCHF će biti moj način prehrane za cijeli život. Anita, 41 godina, Zagreb

Sretna što opet mogu biti -ja!


Oduvijek sam bila bucka i oduvijek sam vodila borbu s viškom kilograma. Najviše sam uspjela smršavjeti pred svadbu, jer mi je to bila dovoljno jaka motivacija. Tada sam skinula preko 20 kila, ali bilo je strašno. Imala sam vrtoglavice, iznemoglost do kolapsa, energije nisam imala uopće, da i ne govorim koliko sam bila živčana i čangrizava. Izgubljeni kilogrami su se ponovo vratili, jer se gladovanje jednostavno ne može izdržati. Prije godinu i pol dana, s 25 godina i 103 kilograma, i dalje sam pokušavala naći izlaz iz mojih muka i tada sam naišla na Anitin blog. Njezine riječi kao da su otjerale maglu i odmah sam shvatila da je to ono pravo, budući da uz malu bebu i dojenje nikakvo gladovanje nije bila moguća opcija. S nevjericom sam čitala blog i usput krajem oka mjerkala supruga koji je mršav, a glavna namirnica mu je špek. Pomislila sam - spas je tu! Odlučila sam da ću pokušati, jer mi se sve činilo vrlo logično. Na koncu, što sam mogla izgubiti, osim kila! Ubrzo sam uočila prve predivne rezultate: val energije, čisti, blistavi i sjajni ten. Kilogrami su polako nestajali, a ja nisam bila gladna. Jela sam sir, maslac i špek, namirnice koje sam godinama izbjegavala. Moj osmijeh je postajao sve veći kako su brojke na vagi lagano klizile prema dolje, a muževoj sreći nije bilo kraja, jer kako je i on primijetio, nisam više bila ljuta i „grizla” sebe i sve okolo sebe, nego sam postala sretna i energična žena. I evo me danas, lakša sam 33 kilograma i sretna! Imam dovoljno energije za cjelodnevne borbe s klincem, napokon sam zadovoljna sa sobom i svojim životom. Jednostavno opušteno živim i radim, sve ide nekim svojim tokom. Na hranu i ne pomišljam, a kilogrami klize prema dolje onako usput. A koliko sam si tek poboljšala zdravlje! Nisam više depresivna, nema više bolova i grčeva u nogama, bolovi u leđima odneseni su kao rukom, nisam napuhnuta, nema PMS-a i njegovih tegoba, nema težine u tijelu pa sve obavljam s lakoćom - jednostavno


prštim od energije! Uopće ne mogu opisati kako mi je drago što ja opet mogu biti ja. Najviše mi znači to što sam se uspjela izvući iz vrtloga depresije u kojem sam bila zaglavila duži period. Bila sam već na rubu očaja, uvjerena da ću čitav život provesti debela. Zatvorena u začarani krug depresije i šećera, nisam vidjela kraj, jer je jedini način da budem vitka, bilo gladovanje i patnja. Ne mogu opisati koje je to olakšanje da mogu jesti doručak, ručak i večeru, a pri tome izgledati lijepo i „biti komad”. Dodajem i to da kod mene više nema celulita, nema mlohavosti kože, ali ima mišića! Zaključak je jasan: nastavljam s LCHF prehranom, ne samo ja nego moje dijete i cijela obitelj, koja mi se, primijetivši moje pozitivne promjene, odlučila pridružiti. Otkako smo na LCHF-u, nitko nije bio bolestan niti jednog jedinog dana, doktore posjećujemo samo radi obaveznih kontrola. LCHF je definitivno način života i toplo ga preporučujem svakoj osobi kojoj je stalo do sebe, do obitelji i vlastitog zdravlja! Silvija, 26 godina, Hrvatsko Zagorje

Zaključak Istine i laži o hrani - mitovi, zablude i neistinite tvrdnje o tome što je zdravo i što nezdravo, dovele su do situacije u kojoj jedni profitiraju, a drugi plaćaju. Establišment - prehrambena i farmaceutska industrija, poljoprivredni biznis, državne službe, medicinski stručnjaci i mediji profitiraju, a obični čovjek i potrošač plaća i ispašta. Što je najgore, plaća svojim zdravljem. Najskuplje plaćamo zabludu da su masnoće životinjskog porijekla i kolesterol štetni te da izazivaju srčane bolesti, začepljenje žila, čak i rak. Ova općeprihvaćena tvrdnja nema znanstvene osnove, već je nesretni


rezultat neutemeljenih mitova, predrasuda i komercijalnih interesa. Zbog ove neistine, zadnjih smo trideset godina pokusni kunići kojima se umjesto tih „strašnih” životinjskih masnoća nudi cijelo mnoštvo „zdravih” rafiniranih namirnica s previše šećera, škroba, biljnih ulja, margarina i transmasnoća, pšenice, glutena i žitarica općenito, umjetnih dodataka i štetnih kemikalija. Službene prehrambene smjernice - da se smanji unos masnoća i poveća unos ugljikohidrata - stare su tek tridesetak godina i otkada su uvedene, zapadnim se svijetom proširila epidemija debljine, metaboličkog sindroma (povišeni šećer u krvi i/ili inzulinska rezistencija, povišeni krvni tlak, abdominalna debljina, poremećene masnoće u krvi), dijabetesa, srčano-žilnih bolesti i mnogih vrsta raka. Danas se bez sumnje zna da prirodne masnoće iz mesa, mlijeka i jaja ne predstavljaju opasnost za zdravlje, a znamo i da su od pamtivijeka predstavljale vrlo važan dio ljudske prehrane. Nažalost i u 21. stoljeću liječnici i drugi medicinski stručnjaci još uvijek straše pričom o povišenom kolesterolu, najčešće zbog toga što su neupućeni ili nezainteresirani za najnovija saznanja. Možda i zato što ih sponzorira farmaceutska industrija, jedna od najprofitabilnijih djelatnosti u svijetu, a statini, sredstva za snižavanje kolesterola, najprodavaniji su lijek na kojem se zarada broji u stotinama milijuna dolara. Doktor medicine Dwight Lundell, poznati američki kardio kirurg, piše: “Mi liječnici, uz sve naše obrazovanje, praksu, znanje i autoritet, često posjedujemo popriličan ego radi kojeg vrlo teško priznajemo da smo u krivu... Službena je medicina napravila užasnu grešku kad je ljudima savjetovala da izbjegavaju zasićene masti… Davno uspostavljene prehrambene preporuke dovele su do epidemije pretilosti i dijabetesa, koji su po smrtnosti, ljudskoj patnji i materijalnom trošku nadmašili svaku drugu pošast u povijesti čovječanstva.”xli


Kad bi naši medicinski stručnjaci bili manje okupirani propisivanjem recepata i kad bi se češće prisjetili Hipokratove prisege koju su položili: “U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti... Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta”, tada bi možda shvatili da je njihova dužnost biti informiran, da moraju redovno pratiti znanstvenu i stručnu literaturu o utjecaju prehrane na ljudsko zdravlje, čak i onu neovisnih autora (svaka čast izuzecima koji to rade). Tako bi možda došli do zanimljivih saznanja da, na primjer: Znanstveni dokazi o štetnosti masnoće i kolesterola ne postoje. Kampanja protiv kolesterola najveća je prijevara 20. stoljeća. Zasićene masnoće iz hrane životinjskog porijekla ne uzrokuju ni debljinu, ni srčane bolesti, niti druge kronične civilizacijske bolesti. Debljina je bolest pretjeranog nakupljanja masnoće i ne ovisi ni o prekomjernom jelu ni o premalo tjelesne aktivnosti, već o neravnoteži u hormonalnom reguliranju masnog tkiva i metabolizma masti. Inzulin je primarni regulator nakupljanja masnoće, a ugljikohidrati, koji potiču izlučivanje inzulina, izravni su uzročnik debljine. Bolesti srca i krvnih žila nemaju veze s unosom zasićenih masnoća iz hrane. Pravi uzrok srčano-žilnih bolesti su kronične upale u arterijama koje nastaju zbog pretjeranog unosa šećera, škroba i biljnih ulja bogatih omegom-6. Što više industrijski prerađene hrane konzumiramo, to više potičemo stvaranje upala, iz dana u dan. Ljudsko tijelo nije stvoreno da prerađuje hranu krcatu šećerom, škrobom i omega-6 uljima. Postoji samo jedan način za suzbijanje ovih upalnih stanja, a to je povratak na hranu u njezinom izvornom obliku.


Znanost danas nudi brojne dokaze d a j e industrijska neprirodna rafinirana hrana glavni uzročnik bolesti današnjice: debljine, dijabetesa tipa 2, srčano-žilnih bolesti (začepljenje žila, srčani i moždani infarkt), autoimunih bolesti, alergija i mnogih vrsta raka. Čovjek je genetski prilagođen određenoj vrsti hrane, a ta se hrana ne proizvodi u tvornicama već samo u prirodi. To nisu nutritivno osiromašene, kemijom pretrpane industrijske prerađevine, već prava prirodna hrana u njezinom izvornom obliku. Nešto se veliko i pozitivno događa. Uz promjenu paradigme koja je u tijeku, po cijelom se svijetu osjeća snažno buđenje svijesti, rađa se Čovjek novog doba: čovjek koji shvaća utjecaj prehrane i okoliša na svoje zdravlje i svoju povezanost s prirodom, čovjek koji više ne želi biti manipuliran od medija i industrije, čovjek koji u svoje ruke preuzima odgovornost za vlastito zdravlje i koji odlučuje biti svjestan potrošač, a ne žrtva. Dobrodošli u Novo doba!


Literatura Angell, Marcia (2004.) The Truth About the Drug Companies: how they deceive us and what to do about it, Random House, New York, USA Atkins, Robert C. (2003.) Atkins dieten, Forum, Stockholm, Sweden 2005 Burenhult, Goran (2003.) Det ofullkomliga djuret: kropp, sjal och livsstil i ett evolutionart perspektiv Natur och kultur, Stockholm, Sweden Campbell-McBride, Natasha (2010.) Gut and Psychology Syndrome: Natural Treatment for Autism, ADD/ADHD, Dyslexia , Dyspraxia, Depression, Schizophrenia, Medinform Publishing, UK Colpo, Anthony (2006.) The Great Cholesterol Con - Why Everything Youve Been Told About Cholesterol\ Diet and Heart Disease is Wrong! Lulu.com Colting, Fredrik (2011.) Mjolkrevolutionen, Nicotext, Stockholm, Sweden Cordain, Loren (2002.) The Paleo Diet: Lose Weight and Get Healthy by Eating the Food You Were Designed to Eat John Wiley & Sons, Inc., New York, USA Dahlqvist, Annika (2007.) Doktor Dahlqvists blogg - Om. lagkolhydratmat, viktkontrol och halsa, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Daniel, Kaayla T. (2005.) The Whole Soy Story: The Dark Side of Americas Favorite Health Food, New Trends Publishing, Inc., Washington DC, USA Eenfeldt, Andreas Stockholm, Sweden

(2011.)

Matrevolutionen,

Bonnier

Fakta,


Ehdin, Sanna (2005.) 12 veckor tili ett sjalvlakande liv, Forum, Stockholm, Sweden Ehdin, Sanna (2010.) Finn din energikod -fa ett rikt, lyckligt och sjalvlakande liv, Forum, Stockholm, Sweden Enig, Mary (2000.) Know Your Fats: The Complete Primer for Understanding the Nutrition of Fats, Oils and Cholesterol, Bethesda Press, Bethesda, USA Enig, Mary & Fallon, Sally (2006.) Eat Fat, Lose Fat: The Healthy Alternative to Trans Fats, Plume, USA Fallon, Sally & Enig, Mary (1999.) Nourishing Traditions - The Cookbook That Challenges Politically Correct Nutrition and the Diet Dictocrats, NewTrends Publishing, Inc., USA Helander, Maria & Schuck, Cathrine (2011.) Helhetsmetoden - Na din halsovikt med KBT&LCHF, Norstedts, Stockholm, Sweden Hexeberg, Sofie (2010.) Nytt liv med riktig mat: frisk med LCHF, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Hollingsworth, Elaine (2010.) Take Control of Your Health and Escape the Sickness Industry, Empowerment Press International, Queensland, Autralia Ingvar, Martin & Eldh, Gunilla (2010.) Hjarnkoll pa vikten, Natur och kultur, Stocholm, Sweden Jonnson, Bitten & Nordstrom, Pia (2010.) Sockerbomben i din hjarna: bli fri fran ditt sockerberoende, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Keith, Lierre (2009.) Vegetarian Myth: Food, Justice and Sustainability, Pm Press, Oakland, USA


Kendrick, Malcolm (2007.) The Great Cholesterol Con: The Truth about What Really Causes Heart Disease and How to Avoid It, John Blake Publishing Ltd, London, UK Lindeberg, Staffan (2003.) Studentlitteratur, Lund, Sweden

Maten

och

folksjukdomarna,

Lipton, Bruce H. (2005.) Tro, dogmer och biologi - Hur vart undermedvetna styr vara gener, Sorena Forlag, Spanga, Sweden 2008 Litsfeldts, Lars-Erik Sundbyberg, Sweden

(2007.)

Fettskramd,

Optimal

Forlag,

Litsfeldts, Lars-Erik (2009.) At fet mat! – bli frisk och smal med LCHF\ Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Montignac, Michel (2002.) Jag ater - och forblir smal, Montignacmetoden, Bokforlaget Forum, Stockholm, Sweden Nilsson, Mats-Eric (2008.) Den hemlige kocken: det okanda fusket med maten pa din tallrik, Ordfront Forlag, Stockholm, Sweden Nilsson, Mats-Eric (2008.) Akta vara:guide till oforfalskad mat, Ordfront Forlag, Stockholm, Sweden Nystrom, Fredrik (2010.) At upp till bevis: fakta och fordomar om kost och halsa, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Ravnskov, Uffe (2008.) Fett och kolesterol ar halsosamt! - Om gamla och nya kolesterolmyter, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Ravnskov, Uffe (2010.) Hur kolesterolmyten halls vid liv, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Reimers, Jenny (2006.) Naturlig foda - naturligtvis!, MIDABO-K, Sundsvall, Sweden Sahlin, Gunilla (2011.) Vitt Begar; En personlig berattelse om sockerberoende, Pickabook Forlag, Ramlosa, Sweden


Simopoulos, Artemis P, & Robinson, Jo (1999.) Omega Kost:Bra mat och god halsa med medelhavsdiet, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden 2004 Sisson, Mark (2009.) The Primal Blueprint: Reprogram your genes for effortless weight loss, vibrant health, and boundless energy, Primal Nutrition, Inc., USA Skaldeman, Sten Sture (2006.) At dig ner i vikt: praktisk viktmin skning for feta man och runda kvinnor, Prisma, Stockholm, Sweden Skaldeman, Sten Sture (2007.) GI-NOLL! for kvinnor som vill ata sig smala, Prisma, Stockholm, Sweden Smith, Richard (2006.) The Trouble With Medical Journals, Royal Society of Medicine Ltd, London, UK Taubes, Gary (2007.) Good Calories, Bad Calories: Challenging the Conventional Wisdom on Diet, Weight Control, and Disease, Knopf Publishing Group, New York, USA Taubes, Gary (2010.) Why We Get Fat:And What to Do About .It, Knopf Publishing Group, New York, USA Virapen, John (2008.) Piller & Profiter: memoarer fran en Iakemedelsindustri med dodlig biverkan, bookLundforlag, Lund, Sweden Wikholm, Per & Litsfeldt, Lars-Erik (2007.) Ideologin och pengarna bakom kostraden, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden Wilsson, Lars (2002.) Valfardens ohalsa: kan forntidens foda bli framtidens mat, Medikament forlag, Ljusdal, Sweden Wilsson, Lars (2006.) Naturlig mat naturlig halsa, Optimal Forlag, Sundbyberg, Sweden


Video Food Inc, film iz 2008., Robert Kenner Fat Head, film iz 2009.,Tom Naughton Hungry For Change, film iz 2012., James Colquhoun and Laurentine ten Bosch Nourishing Traditional Diets - The Key to Vibrant Health, predavanje Sally Fallon The Oiling of America, predavanje Sally Fallon


Internet http://www.beyondveg.com/ http://blog.wholesoystory.com/ http://www.cholesterol-and-health.com/ http://www.dietdoctor.com/ http://www.direct-ms.org/pdf/EvolutionPaleolithic/Cereal %20Sword.pdf http://www.doctorsaredangerous.com/article.htm http://www.dsolve.com/ http://www.eatwild.com/ http://www.ehdin.com/ http://www.etseq.urv.es/cdmedics/pdfs/Celiac%20disease%20from %20gut%20to%20brain.pdf http://evolutionarypsychiatry.blogspot.com/ http://www.gaps.me/ http://garytaubes.com/ http://gluten-celiaki.blogspot.com/ http://www.gunnarlindgren.com/matfett.html http://www.gutsense.org/fibermenace/about_fm.html http://www.gynld.inik.dk/ http://www.healthy-eating-politics.com/ http://homodiet.netfirms.com/ http://journeytoforever.org/farm_library/Cleave/cleave_toc.html


http://journeytoforever.org/farm_library/price/pricetoc.html http://www.ketogenic-diet-resource.com/index.html http://www.kostdoktorn.se/ http://lowcarbdiets.about.com/ http://www.lowcarb.ca/corpulence/ http://www.marksdailyapple.com/ http://www.mercola.com/ http://www.nytimes.com/2002/07/07/magazine/07FAT.html? module=Search&mabReward=relbias:w&pagewanted=1 http://paleodiet.com/ http://preventdisease.com/ http://www.ravnskov.nu/cholesterol.htm http://www.realmilk.com/ http://www.second-opinions.co.uk/ http://www.sott.net/ http://www.thincs.org/ http://www.truthinlabeling.org/ http://users.sa.chariot.net.au/~dna/kefirpage.html http://www.vitamindcouncil.org/ http://www.westonaprice.org/


NAJAVA Mitovi i zablude su razbijeni, istine i laži o hrani su razotkrivene, Konačno znamo izabrati pravu hranu za bolje zdravlje, znamo što jesti i što izbjegavati. S obzirom na to da često čujem pitanje - kako sve to znanje provesti u praksi, odgovore će vam dati moja Prva hrvatska Paleo-LCHF kuharica koja će iz tiska izaći krajem 2012. godine. U njoj će mjesta naći recepti za: kruhove i peciva bez brašna, kolače bez šećera, glavna jela, u rasponu od brzih i jednostavnih do onih koja će zadovoljiti i najveće gurmane, zanimljive ideje što pojesti za doručak ili međuobrok te što ponijeti sa sobom na posao. Iz ove ćete knjige naučiti da zdrava prehrana nije komplicirana, da nam ne trebaju egzotični i nedostupni sastojci te da možemo uživati u kuhanju i jedenju neopterećeni strahovima i zabludama oko pojedinih namirnica.


i

http://journeytoforever.org/farm._library/price/pricetoc.ht

ml ii

Keith, Lierre (2009)

Nourishing Traditional Diets - The Key to Vibrant Health, video Sally Fallon iii

Vitamin K kojeg je Dr Price otkrio i prozvao “aktivator X” zapravo je vitamin K2 kojeg nalazimo samo u životinjskim masnoćama (maslac, žumanjak, sirevi, jetra) i nije isto što i oblik Kl kojeg nalazimo u zelenom lisnatom povrću. iv

Vitamin E nalazimo i u biljnim masnoćama, npr. orašastim plodovima i sjemenkama. v

vi

Više o esencijalnim masnim kiselinama pronađite u poglavlju „Omega -3, omega-6 i eikosanoidi” vii

http://www.ravnskov.nu/uffe.htm

viii

http://www.thincs.org/

ix

LDL: Low Density Lipoprotein; HDL: High Density Lipoprotein; VLDL: Very Low Density Lipoprotein x

Metabolički sindrom predstavlja skupinu metaboličkih poremećaja koji povećavaju rizik za razvoj srčano- žilnih bolesti i dijabetesa tipa 2. Ti poremećaji su povišen krvni tlak, povišen šećer u krvi i/ili inzulinska rezistencija, poremećena vrijednost masnoća u krvi (povišeni trigliceridi i nizak HDL ,) te abdominalna pretilost (nakupljanje masnog tkiva u području trbuha). xi xii

http://www.dietdoctor.com

ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) poremećaj deficita pažnje s hiperaktivnošću; DAMP (Deficiti in Attention, Motor Control and Perception) nedostatak pažnje, motoričke kontrole i percepcije; disleksija: poremećaj u učenju, prvenstveno čitanju.


xiii

Dr. Mark Hyman, Gluten; What You Don't Know Might Kill You www.sott.net xiv

Više o Zelenoj kuri pročitajte u Poglavlju „LCHF prehrana za posebne potrebe“ xv

Ehdin, Sanna (2005.)

xvi

Izvor www.truthinlabeling.org

xvii

http://www.ehdin.com/

xviii

http://www.dietdoctor.com

xix

Izvor: http://www.westonaprice.org/

xx

Colting, Fredrik (2011.)

xxi

Colting, Fredrik (2011.)

xxii

Nourishing TraditionalDiets - The Key to Vibrant Health, video Sally Fallon xxiii

http://users.sa.chariot.net.au/~dna/kefirpage.html#Kefir-

history xxiv

Fallon, Sally & Enig, Mary (1999)

xxv

http://www.gynklinik.dk/

xxvi

Više o Zelenoj kuri i anti-kandida dijeti u poglavlju „LCHF prehrana za posebne potrebe“ xxvii

http://www.nytimes.com/2002/07/07/magazine/what-ifit-s-all-been-a-big-fat-lie.html xxviii xxix xxx

http://www.jbc.org/content/87/3/651.full.pdf

Ehdin, Sanna (2005.)

Psyllium husks,plantago ovata, ljuskice indijskog trputca. Ljuskice psyllium sjemenki apsorbiraju veliku količinu vode i koriste se za reguliranje probave i čišćenje crijeva. Moraju se uzimati s većom količinom vode, 1 žlica ljuskica s 3


dl vode. Samljevene u prašak koriste se kao dodatak bezglutenskom kruhu i pecivima za bolju gustoću tijestu. functional food - hrana ili namirnice koje imaju ljekovita svojstva xxxi

http://www.nytimes.com/2002/07/07/magazine/what-ifit-s-all-been-a-big-fat-lie.html xxxii

http://www.lowcarb.ca/corpulence/

xxxiii

http://journeytoforever.org/farm_library/Cleave/cleave_t oc.html xxxiv

xxxv

Izvor: www.sott.net

xxxvi

Ravnskov, Uffe (2010)

xxxvii

Izvor: www.sott.net

xxxviii

http://www.kostdoktorn.se/

xxxix xl

http://www.dietdoctor.com/

Sydsvenskan 27.02.2012

http://preventdisease.com/news/12/030112_WorldRenown-Heart-Surgeon-Speaks-Out-On-What-Really-CausesHeart-Disease.shtml xli


Iistine i lazi o hrani