Page 1

P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Zašto napori antikorupcije doživljavaju neuspjeh? 1. Izvori sustavne korupcije Danas je jako popularna teza da je korupcija u zemljama Balkana (ili u post-komunističkim zemljama općenito) dio komunističkog nasljedstva ili starih režima te „50 godina nedostatka slobode i standarda dobrog upravljanja”. Iako ovo popularno mišljenje često koriste stručnjaci te je ono formulirano u pitanjima javnih anketa za neke TI indekse percepcije, postoje dokazi da je razvoj korupcije u zemljama bivše Jugoslavije1 daleko složeniji. Najnovija istraživanja, kao što je studija UN-a o utjecaju kriminala na regiju Balkana, jasno pokazuje da se pravi „boom“ organiziranog kriminala dogodio nakon balkanskih ratova te da je, prema svim drugim indikatorima, Balkan jedna od najsigurnijih regija na svijetu. Ista studija zaključuje da su, s aspekta državne sigurnosti bivših država Jugoslavije, korupcija i organizirani kriminal najozbiljniji problemi i najveći izazovi te također i najviši prioriteti za rješavanje problema koji se tiču ljudske sigurnosti i prosperiteta. Kako bismo ilustrirali procese vezane uz korupciju u regiji Balkana, njihovu regionalnu međudržavnu povezanost, pratit ćemo nekoliko slučajeva ili kratkih biografija kroz ovaj tekst. Ovi slučajevi služe samo kao ilustracija zaključaka autora te na nijedan način ne predstavljaju „jedini dokaz“ o lošim činjenjima ili sumnjama i neobjašnjivim praksama balkanskih politika. Prije „demokratskih promjena“ ili, da budemo što točniji, tranzicije jugoslavenskog političkog sustava prema višestranačkoj demokraciji, Gojko Šušak (hrvatski emigrant bosansko-hercegovačkog porijekla) posjedovao je pizzeriu u Kanadi. Kad se politički sustav u Hrvatskoj promijenio, postao je Ministar obrane Republike Hrvatske te s početkom rata u 1991. godini postao je drugi najmoćniji čovjek u Hrvatskoj. Jedna od njegovih „kopija“ u Bosni Hercegovini (prije Daytonskog sporazuma) bio je Alija Delimustafić, Ministar unutarnjih poslova koji je prije rata bio vlasnik male tvrtke po imenu Voćar, a koja je evoluirala i izrasla u CENEX, jednu od najbogatijih tvrtki u Bosni i Hercegovini prije rata te tijekom prve faze rata (rat u Hrvatskoj 1991.-1992.). Pod ovim posebnim okolnostima, obojica su bili prve osobe obrane u svojim zemljama ili, kako su oni sami o sebi govorili- branitelji svojih nacija. Tijekom nekih razdoblja rata bili su službeni neprijatelji koji su zapovijedali postrojbama koje su se međusobno borile. U Hrvatskoj, Šušak je imao tisuće ljudi pod svojom kontrolom, ali su samo oni posebni poput Vladimira Zagorca (administrativni službenik u općini blizu Zagreba), uživali njegovu posebnu pažnju i nepobitno povjerenje. U Sarajevu, Delimustafić je također imao „svoje ljude“ od posebnog povjerenja kao što su Ismet Bajramović, Ramiz Delalić i Naser Orić kojima je od strane državnih vođa, na isti način kao Zagorcu u Hrvatskoj, bilo povjereno vodstvo posebnih operacija „u ime države“ ili „u ime naroda“ ili „u ime Boga“, ili u ime kojih god objašnjenja koja su davali široj javnosti.

1

Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Prije rata, Ismet Bajramović je bio lokalni gangster u Sarajevu bez posebnog utjecaja u kriminalnim krugovima sve dok se nije sprijateljio s političkim vođama (koje je predstavljao Delimustafić). Ramiz Delalić je doslovno bio nepoznat ljudima u Sarajevu (s obzirom da je njegovo podrijetlo iz Sanjaka u Srbiji) sve dok nije ubio oca mladenke na srpskom vjenčanju u Sarajevu 1992. Ovo ubojstvo je iskoristio Radovan Karadžić kako bi opravdao početak rata u Bosni i Hercegovini te okupaciju Sarajeva. Naser Orić, koji je kasnije postao „herojski branitelj Srebrenice“ je zapravo napustio Srebrenicu nekoliko dana prije masakra. Prije nego je postao zapovjednik obrane Srebrenice, bio je tijelohranitelj Slobodana Miloševića u Beogradu i navodno jedan od njegovih čuvara od najvećeg povjerenja. Slobodan Milošević je također imao dva prijatelja od povjerenja- Željka Ražnjatovića Arkana i Milorada Lukovića Legiju. Prije rata, Arkan je bio gangster i nogometni huligan u Beogradu te navodno i plaćeni ubojica emigranata koji su bili izvan dometa „ruke pravde“ jugoslavenske tajne službe. Legija je bio član francuske Lige stranaca te se vratio u Srbiju kako bi „branio Srbe“ od svih neprijatelja, a posebno od „hrvatskih ekstremista“ i „muslimanskih fundamentalista“ u regiji. U 1992., usred ratnih operacija, mediji u Sarajevu su primili snimku telefonskog razgovora između Alije Delimustafića (Ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine) i generala Aleksandra Vasiljevića, u to doba bliskog suradnika Slobodana Miloševića i zapovjednika jugoslavenske vojne protu-obavještajne agencije (KOS). Raspravljali su i dogovarali „potrebne vojne operacije“ i akcije s obje strane, razgovarajući prijateljski i protivno svoj razumnoj ratnoj logici. Prije početka legalnih akcija protiv njega, Delimustafić je naglo napustio okupirano Sarajevo i uputio se u Zagreb gdje je uživao u gostoprimstvu Gojka Šuška (hrvatski Ministar obrane). Šušak se pobrinuo da se Delimustafiću izdaju dvije hrvatske putovnice, jedna pod imenom Ilija Delimustafić. Hrvatski mediji su kasnije raskrinkali ovaj „gostoljubljivi dogovor“. Koristeći te putovnice, Alija Delimustafić je otišao u Srbiju usred vojnih operacija jugoslavenske vojske protiv Hrvata. Nekoliko godina poslije postao je poznat kao „kralj papira“, postao je vlasnik cijele industrije papira u Srbiji. Nikad nije objašnjeno javnosti u nijednoj od zemalja kako je ova „priča o uspjehu“ bila moguća. Istovremeno, drugi su imali svoje osobne „priče o uspjehu“, koje su ponekad slijedile tragedije. Arkan, nakon brojnih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj i Bosni, postao je najmoćniji podzemni kriminalac u Srbiji te također jedan od kriminalaca kojih su se najviše bojali u regiji jugoistočne Europe ikada. Njegovo osobno bogatstvo naraslo je do enormnih razmjera i njegovu moć su štitili na najvišim razinama srpske politike u to vrijeme. Kada je Haški sud uspostavio osnove za njegovu tužbu, ubili su ga u lobiju luksuznog beogradskog hotela. Zanimljivo je to da su ga na početku rata, njegovi najveći neprijatelji- Hrvati- uhitili, ali je bio pušten i otpraćen u Srbiju nakon intervencije „političara visoke razine“ Gojka Šuška i Franje Tuđmana, hrvatskog predsjednika u to doba. Milorad Luković Legija je postao zapovjednik srpske specijalne postrojbe, oružane jedinice srpskih sigurnosnih službi koja je također bila pod istragom za brojne akcije vezane uz ratne zločine. Nakon rata, Legija je postao zloglasan zbog organizacije ubojstva bivšeg srpskog premijera Zorana Đinđića. Nekoliko hrvatskih medijskih izvješća ukazivalo je da je Legija, u periodu između 1991. i 1995. (razdoblje rata u Hrvatskoj), bio u redovnom kontaktu s hrvatskim vlastima. Posjećivao je Hrvatsku redovno i bio je zadužen za ilegalnu trgovinu gorivom i cigaretama između država. Njegov odnos s Ramizom Delalićem, sljedećom osobom na našem popisu, je također bio zanimljiv.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Nakon ubojstva oca mladenke na srpskom vjenčanju u Sarajevu, Ramiz Delalić postaje pukovnik u bosanskoj vojsci, i ponovno, zapovjednik postrojbe koja je optužena za brojne ratne zločine protiv Hrvata i Srba. Nepotrebno je reći, bio je jedan od najpovjerljivijih osoba Alije Izetbegovića, prvog bosanskog predsjednika. Od 1993. Delalić je uspio izbjeći brojne pokušaje bosanske policije da ga uhite. Kada ga je Haški Tribunal pokušao uhititi, Ministarstvo unutarnjih poslova mu je na ilegalan način izdalo bosansku putovnicu te je tako pobjegao iz zemlje. Godinama se pretpostavljalo da se skriva u Turskoj, ali ove sumnje nisu bile potvrđene. Zanimljiv dio njegovog putovanja izašao je na vidjelo tijekom događaja netom prije ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića. Jedan od razloga koji je naveo Zorana Đinđića na početak akcija protiv Milorada Lukovića Legije i organiziranog kriminala u Srbiji bilo je svjedočenje Ljubiše Buhe, jednog od mafijaških šefova u Beogradu. Nakon svjedočenja, dok je čekao hoće li ući u program zaštite svjedoka, pokušali su ga ubiti u Istanbulu. Ubojica je bio Ramiz Delalić osobno, „radeći uslugu“ Miloradu Lukoviću Legiji. Dva „ratna heroja“ svojih naroda, ratni kriminalci, visoko pozicionirani službenici neprijateljskih vojski, međusobno su si radili usluge. Ova priča se može nastaviti zauvijek i postoji nekoliko sličnih priča, sličnih sudbina i međusobnih povezanosti politike i kriminala koji se moraju razumijeti prije bilo kakvog pokušaja da se razumije dubina veza između korupcije, organiziranog kriminala i političke elite u regiji jugoistočne Europe. Prije toga, tijekom i poslije rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, provodile su se konkretne sustavne akcije, akcije koje su se smatrale najvažnijim generatorima korupcije. Prva faza u odstupanju od bilo kakvog sustava kontrole i vladavine prava je početak rata i prijenos moći na pojedine zemlje koje su proizašle iz bivše Jugoslavije. Tijekom ratova, prve uvijek pate temeljne slobode- građansko nadgledanje vlade, medija, civilnog društva i vladavine prava općenito. Objava rata, iako dio ustava većine demokratksih zemalja, znači suspenziju mnogih građanskih prava, ostavljajući obrambeni sustav s mnogo moći i diskrecije u odlučivanju. Na Balkanu, ovaj proces je bio potpomognut sankcijama na trgovinu oružjem nametnutim od strane tzv. Međunarodne zajednice. To je bila faza kada je politika morala „kupiti“ usluge organiziranog kriminala i kada su kriminalci morali biti transformirani u „junake obrane“. Međutim, s obzirom da Jugoslavija nije imala značajne grupe organiziranog kriminala, često su one morale biti „uvezene“ iz zapadnih zemalja gdje su postojale neke kriminalne grupe s članovima koji su porijeklom iz bivše Jugoslavije. Kako ovo nije bilo dovoljno, državni akteri kao što su obavještajne službe, bile su uključene u organizaciju i profesionalizaciju kriminalaca, opskrbljujući ih sa sofisticiranim znanjem i sredstvima. U razdoblju od 1991. do 2000., kada je posljednji balkanski rat završio, brojne kriminalne akcije su započeli te njima upravljali državni akteri. Sve ovo se događalo daleko od oka javnosti i bilo je pod kontrolom i uz dopuštenje političkih aktera. Paralelno s ratom, prva faza privatizacije je provedena u većini bivših država Jugoslavije. Utemeljen je novi društveni stalež- tajkuni. Danas možemo reći da je prva faza privatizacije imala nekoliko ciljeva: 

učiniti političke vođe bogatima da se ne moraju brinuti o svojoj financijskoj budućnosti koja je već tada bila smatrana kao OK od strane javnosti,


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

    

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

steći kontrolu nad ključnim financijskim resursima zemlje kroz nepoznate vlasnike i/ili njihove „javne predstavnike“ te stvoriti tzv. crne fondove za brojne netransparentne operacije, „odužiti se“ kriminalcima za njihove usluge, „kupiti“ one koji bi mogli spriječiti pokušaje zarobljavanja države te ih pretvoriti u saveznike nagraditi one koji će pridonijeti „nacionalnim interesima“, steći kontrolu nad ključnim javnim instrumentima kao što su mediji kako bi se zadržala moć i kontrola nad društvenim procesima koji bi mogli ugroziti gore navedene ciljeve.

Treći paralelni proces je bio velika mobilnost ljudi u i izvan regije. Pod izgovorom „čišćenja“ vladinih ureda, sudstva, policije, obrane, medija i ostalih ključnih čimbenika društvene moći od neprijatelja i „špijuna“, veliki broj ljudi u državama bivše Jugoslavije, a posebno u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, je dobilo otkaz, ostavljajući sustave slabima i bez kapaciteta da na dnevnoj bazi obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ostavljajući sustave bez moći i kapaciteta može zapravo biti namjera, a ne samo posljedica velike mobilnosti ljudi. Njihova mjesta su bila popunjena s ljudima koji su htjeli „slušati i biti poslušni“, bez obzira jesu li posjedovali potrebne kvalifikacije za poslove i funkcije koje su im bile dodijeljene. Ovi ljudi su postali „najbolji vojnici“ korumpiranih mreža koji su kasnije dali sve od sebe kako bi usporili bilo kakvu reformu ili ozbiljnu promjenu u političkim, administrativnim ili sudskim sustavima. Četvrti proces koji je imao značajan utjecaj na sadašnju situaciju je činjenica da su male organizacije civilnog društva i mreža bile jedina progresivna sila u balkanskim društvima. Također, bili su najpovjerljiviji partneri međunarodne zajednice u procesima društvenih promjena. Kako su okolnosti bile teške, i kako su postojali brojni pravni instrumenti nametnuti samo kako bi život organizacija civilnog društva učinili nepodnošljivima, veliki broj problema kao što su transparentnost i odgovornost, stavljeni su po strani ili su zanemareni od strane međunarodnih donatora. Nitko nije mario koliko je novca potrošeno i koji su rezultati financiranih akcija. Glavni pokazatelj uspjeha bio je broj aktivnosti i organizacija civilnog društva koji su financirani te se s takvim velikim financiranjem očekivalo da će se situacija promijeniti. 2. Poslijeratni razvoj i početak organizirane borbe protiv korupcije u jugoistočnoj Europi Na početku 2000., napori međunarodne zajednice te ulaganja u civilno društvo su se konačno isplatili. U Hrvatskoj i Srbiji, do promjena u vlasti je dolazilo uvelike uz pomoć akcija civilnog društva i velikih kampanja- koji su bili dobro financirani od strane međunarodnih donatora. Ovi događaji su bili među dramatičnijima u povijesti regije te su rezultirali ubrzanjem procesa demokratizacije i društvene reforme. Međutim, nekako se osiguralo da grupama na vlasti utemeljenoj u devedestima ove nove promjene ne naude. Jedan od procesa koji je dao doprinos za status quo, bilo je uništenje velikog broja dokumenata koji su mogli dokazati greške prijašnjih režima ili koji bi mogli biti temelj za gonjenje ili istragu protiv onih koji su bili uključeni u kriminalne radnje ili su imali korist od njih. Uništavanje dokumenata objašnjeno je kao „nacionalni interes“, što znači da su uništeni dokumenti koji su bili povezani s ratnim zločinima kako bi se „zaštitilo“ stvorene junake od „divljih liberalnih sila koje financiraju strane vlade i neprijatelji naših naroda“.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Kada su se spominjali u javnosti, ovi procesi se nisu shvaćali ozbiljno. Ljudi su bili optimistični i u iščekivanju „nove ere“ i bolje budućnosti. Ali nova era nije ispunila njihova očekivanja. Nove vlasti su se morale suočiti s činjenicom da iako su imali moć, sustavi kojima su upravljali nisu bili spremni na promjene te su prepreke promjenama bile vidljive u svim dijelovima sustava i tijekom svih faza procesa tranzicije – od reformi uprave do reformi sudstva. Sada, oni koji su zaposleni sa svrhom zaštite „nacionalnog interesa“ u 90ima, trude se zadržati status quo dok se „njihovi ljudi“ ne vrate na vlast. Ovo je natjeralo i hrvatske i srpske vlasti da stvore paralelne sustave kako bi odgovorili na ovakvu situaciju. Obje zemlje su uspostavile posebne istraživačke timove. Ti timovi su trebali odrediti ključne prepreke u sustavu te uspostaviti temelje za gonjenje, nadajući se da će započeti proces „uvjeriti“ ostale „da surađuju“ i priključe se trendu reformi. Nažalost, ubojstvo premijera Đinđića u Srbiji, oklijevanje hrvatskih političkih dionika da se bave problemima organiziranog kriminala (posebice u vezi privatizacije) te neuspjeh u pokušajima stvarne reforme zemalja okrenuli su javnu potporu k desnim strankama koje su bile na vlasti 90ih. Reforme su se zaustavile iz nekoliko razloga. Nije bilo nijedne stranke koja je „čista“ od procesa privatizacije. Jedno od sredstava za postizanje nacionalnog konsenzusa ili stvaranja parlamentarne većine bilo je „kupovanje“ glasova kroz privatizacijeske usluge političkim suparnicima. U takvom vakumu, organizacije civilnog društva nisu uspjele pogurati svoje nacionalne vlasti u proces reforme. Zapravo, u obje zemlje neke organizacije civilnog društva zbog iskustva zajedničke pobjede na izborima, ponašale su se kao da su članovi iste ekipe s političarima na vlasti. Često su organizacije civilnog društva služile kao branitelji vlasti od javne kritike što je dovelo do gubitka njihova kredibiliteta i (javnog povjerenja). Neki vođe organizacija civilnog društva postali su dio upravljačkih instrumenata, objašnjavajući kako „mogu više napraviti ukoliko su unutar sustava“. Činjenica je da proces izgradnje održivog sektora civilnog društva i kapaciteta organizacija civilnog društva nikad nije dovršen te da tom procesu veliko financiranje „bez kriterija“ nije nimalo pomoglo. Nakon što su se veliki donatori povukli iz regije, sektor civilnog društva je naglo postao ovisan o sredstvima države koja je, umjesto da gradi jak i održiv sektor civilnog društva, dodijeljivala novac prema kriterijima „financirajmo prijatelje i podržimo naše političke nazore“. Istovremeno, međunarodna zajednica i donositelji politika počeli su ciljati neke druge teme te su njihovi prioriteti postali vladavina prava, dobro upravljanje i antikorupcija. Istovremeno, postojalo je samo nekoliko nevladinih organizacija koje su bile spremne preuzeti inicijativu u ovom smjeru. Inicijativa pakta o stabilnosti, projekti i programi Vijeća Europe, OSCE, Europska komisija i UN počeli su sinkronizirano osmišljavati i provoditi prve globalne, sveobuhvatne antikorupcijske akcije, ciljajući regiju jugoistočne Europe i ostale nestabilne regije. Civilno društvo je usmjereno k pronalaženju nove uloge i k „suradnji s vladama“ u takvim inicijativama. Ove politike i akcije koje su uslijedile donijele su ponešto nade onima koji su razumijeli srž problema korupcije u regiji. Sve više i više organizacija civilnog društva, novinara i javnih službenika, policijskih službenika, tužitelja, sudaca i ostalih, vjerovali su da ukoliko pokrenu inicijativu, bit će zaštićeni cjelokupnim antikorupcijskim pokretom, njihovim političkim vođama i međunarodnom zajednicom koja je postavila mjerila i pružila praćenje te financiranje za antikorupcijske inicijative.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

S druge strane, vlade bez kapaciteta za održavanje reformi počele su „pozivati za stol“ dionike koji će producirati bilo što što bi se moglo smatrati ili objasniti kao rezultat akcije. Ovo je bio način na koji su se izrađivale prve antikorupcijske strategije i strategije reforme općenito. Ti dokumenti nisu imali sadržaj, značenje i relevantnost za problem čiji glavni dio je bio to što nitko nije detaljno vrednovao situaciju prije no što su razvijene strategije i akcijski planovi. Glavne akcije u tim planovima bile su kampanje podizanja svijesti javnosti ciljane na građane i njihovo osvješćivanje da je korupcija problem! Civilno društvo i politički dionici su zaboravili da su pobijedili na izborima zahvaljujući obećanjima da će se boriti protiv korupcije i nepravde i zahvaljujući obećanjima da se dovesti pred lice pravde tajkune i ostale koji su se ilegalno obogatili. Izbori u Srbiji i Hrvatskoj koji su uslijedili pokazali su da je javnost bila razočarana i da očekivanja stvarne reforme nisu ispunjena uz opći zaključak da su „oni svi isti“. Jedino, ovog puta, pod terminom „oni“ pokrivene su i organizacije civilnog društva. 3. Gdje smo sada? Ključne točke koje ukratko opisuju gdje se sada nalazimo su:       

iako su velika sredstva uložena u borbu protiv korupcije, korupcija ostaje problem, a efektivan pristup se još mora otkriti. lekcije naučene u Bugarskoj i Rumunjskoj pokazuju da iako se „nešto događa“ tijekom procesa pristupanja EU, pristupanje također može biti prekretnica gdje proces počinje ići unatrag. Balkanske zemlje su međusobno povezane na mnogim razinama te bez sinkroniziranog regionalnog pristupa nijedna zemlja neće imati stvaran uspjeh u riješavanju problema korupcije. Politička volja za borbu protiv korupcije u zemljama regije je samo deklarativna te bez popratnih akcija koje imaju ozbiljan utjecaj na koruptivne mreže ili na probleme prouzročene korupcijom. Uloga civilnog društva u borbi protiv korupcije je ugrožena nedavnim događajima u politici i praksi „suradnje između civilnog društva i države“ bez kriterija i razumijevanja naših različitih interesa i uloga u društvu. Opasnosti borbe protiv korupcije- razvoj vezan uz ljude koji su oštećeni u svojim nastojanjima da otkriju ili se bore s korupcijom i organiziranim kriminalom. Do sada, velike antikorupcijske kampanje bez epiloga imale su više negativan nego pozitivan utjecaj na društvo. Takve kampanje ustvari služe kao dokaz za javnost da je ionako beskorisno boriti se s korupcijom.

Upravo prije izbora u 2003/2004 u regiji, postalo je jasno da reforme neće biti glatke kao što se očekivalo niti da će se provoditi na vrijeme. Evo nekoliko primjera koji mogu ilustrirati razvoj i razočaranje dionika i stručnjaka u antikorupciji, uključujući opću javnost. U 2003, Partnerstvo za društveni razvoj/PSD objavilo je nekoliko članaka u novinama s nacionalnom pokrivenošću. Ovi članci raspravljali su o korupciji u Domu za starije i nemoćne Grada Zagreba.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Nedugo potom, novine su naglo prekinule suradnju. Kako je bilo dosta slučajeva korupcije u Domovima za starije i nemoćne, a pritisak obitelji žrtava i samih žrtava bio je jak, odlučili smo održati tiskovnu konferenciju i otkriti informacije koje smo sakupili. Bila je to jedna od najpokrivenijih konferencija koje je PSD ikada imao i jedna od najefikasnijih, barem na početku. Javne ankete su pokazale da 100% intervjuiranih ljudi misli da je bilo korupcije u njihovim domovima za starije i nemoćne. Postojalo je dovoljno javnog pritiska da se krene prema promjeni. Nova svjedočenja građana su sakupljena i suradnja s posebnim istraživačkim policijskim timom je uspostavljena. Istovremeno, zagrebačke lokalne vlasti opovrgnule su postojanje korupcije u domovima za starije i nemoćne, predlažući da jedna druga antikorupcijska organizacija (s međunarodnim kredibilitetom i imidžem) prati tzv. Liste čekanja (redoslijed primanja ljudi u domove). Obilježili su PSD da laže. Zagrebačke lokalne vlasti i „organizacija“ zajedno su osmislile projekt, tzv. transparentnu listu čekanja. Zagrebačko Poglavarstvo financiralo je projekt i ozbiljne indicije o korupciji ušutkane su i odbačene. Trenutak za iskrenu promjenu je nestao. Nakon 5 godina, nove afere korupcije u domovima za starije i nemoćne se pojavljuju opet. Ni uključena organizacija civilnog društva, ni zagrebačko Gradsko Poglavarstvo ne spominju rezultate njihova zajedničkog projekta. Iako ponovno postoji potreba za pokretanjem antikorupcijske kampanje u sektoru socijalne skrbi, trenutak u kojem je postojala mogućnost za stvarnu promjenu je izgubljen i postavlja se pitanje može li on ponovno biti stvoren. U slučaju kada smo objavili naše nalaze o vezi između organiziranog kriminala i Grada Zagreba, ostale respektabilne organizacije civilnog društva iz Zagreba, primile su sredstva tvrtke za koje je PSD pronašao da je povezana s organiziranim kriminalom. Tijekom dodjele bespovratnih sredstava, kamere su bile prisutne i tvrtka je bila opisana kao jedna od prvih tvrtki u Hrvatskoj koja je pokazala društvenu odgovornost. U prošlosti, ova organizacija civilnog društva je bila uključena u neke antikorupcijske inicijative te je čak bila i PSD-ov partner u malenom antikorupcijskom projektu. Dobili su pažnju javnosti nakon što su snažno branili zagrebačkog dužnosnika koji je proslavio rođendan s golom plesačicom u krilu na javnom mjestu. Inkriminirajuće slike objavljene su u svim hrvatskim tiskanim i elektronskim medijima. Navedeni dužnosnik je nadležan za zdravstvo i socijalnu skrb u Gradu Zagrebu. Navedena organizacija civilnog društva je dobro poznata po svom radu na promicanju ženskih prava. Ostali primjeri uključuju policajca Maria Bertina (bivšeg šefa specijalnog istraživačkog tima Hrvatske Policije) i Roberta Matijevića (bivšeg zamjenika šefa Hrvatske Carine zaduženog za aktivnosti protiv krijumčarenja). Tijekom inspekcije Tvornice duhana Rovinj, Robert Matijević pronašao je gotovo dva milijuna krivotvorenih markica za cigarete označenih za izvoz iz Crne Gore. Nedugo nakon toga, postao je žrtva namještenog procesa započetog od strane njegovih kolega na carini. Iako je sud presudio u njegovu korist i naredio da se vrati na svoje staro radno mjesto, odluka suda je ignorirana i dodijeljena mu je niža funkcija. Degradacija Maria Bertina započela je nakon što je uspješno proveo nekoliko međunarodnih istraga o organiziranom kriminalu koje su indicirale da neki političari, policajci, carinici, odvjetnici i sigurnosne službe su zapravo bili članovi kriminalnih mreža. Tri godine poslije, u suradnji s istraživačkim novinarkama Renatom Ivanović i Danicom Juričić, PSD je proveo detaljnu analizu regionalnog krijumčarenja duhanom koji je implicirao brojne visoko pozicionirane hrvatske političare. Nakon što su naši nalazi objavljeni i podijeljeni brojnim pravnim agencijama (uključujući OLAF), obje novinarke su dobile otkaz bez obzira na činjenicu da su imale 20 godina iskustva i izvrstan trag objavljenih članaka koji su često dostizali među istaknute naslove.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Istraživački novinar Dušan Miljuš istraživao je ubojstvo osuđenog člana mafije i primao je prijetnje smrću. PSD je odmah reagirao te zatražio temeljitu istragu i zaštitu Dušana Miljuša. Hrvatska Policija nije smatrala da je situacija ozbiljna. U lipnju ove godine, Dušan Miljuš je teško pretučen ispred svog doma. Počinitelji nisu još pronađeni. Igor Rađenović je imenovan direktorom (imenovao ga je Grad Zagreb) jednog od gradskih poduzeća. Nakon što je počeo surađivati s USKOK-om (Vladin ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala) te nakon što je prijavio svoje sumnje u korupciju, također je bio teško pretučen. Počinitelji su pronađeni i uhićeni, ali još uvijek nije poznato tko je naručitelj. U prošla tri tjedna (listopad 2008), tri ubojstva zgrozila su hrvatsku javnost. Kći Zvonimira Hodaka, odvjetnika bivšeg hrvatskog generala Vladimira Zagorca optuženog za ratno profiterstvo, ubijena je u centru Zagreba. Baš u vrijeme kad su hrvatske vlasti „objasnile“ javnosti kako se „takva ubojstva neće tolerirati u Hrvatskoj“, Ivo Pukanić (novinar i vlasnik NCL medijske grupe) i Niko Franić (direktor marketinga NCL medijske grupe) ubijeni su bombom, ponovno u centru Zagreba. Ivo Pukanić je uz to što je bio novinar, bio i osoba koja je bila ponosna na svoje prijateljstvo s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i Hrvojem Petračom (mafijaški šef osuđen za otmicu sina gore spomenutog bivšeg generala Vladimira Zagorca). Ovo su situacije koje pokazuju gdje se sada nalazimo. Iako se mnogi stručnjaci slažu da je borba protiv korupcije evolucija prije no revolucija i da napredujemo, situacije poput ovih opisanih ne pokazuju evoluciju. Evolucija pretpostavlja poboljašnje svakim korakom i svakom generacijom. U mnogim aspektima, mi smo skrenuli od standarda koje smo postigli. Situacija nije drukčija u Bosni i Hercegovini. Aktiviste antikorupcije napada vlast. Isto je u Srbiji i Rumunjskoj gdje mnogi instrumenti antikorupcije postavljeni na mjesto sada ne funkcioniraju. Primjeri ljudi koje smo opisali u ovom tekstu nisu motivirajući faktori za one koji bi se ozbiljno trebali baviti korupcijom. Poruka je jasna- držite se podalje od ove teme i pravimo se da je sve u redu. Oni koji misle drukčije suočit će se s ozbiljnim posljedicama. Iako i dalje postoje očekivanja da će vlade „nešto poduzeti“, duga povijest razvoja netransparentnih interesa spriječava bilo kakav ozbiljan i efektivan politički potez protiv korupcije. Očekivati od oslabljenog i oštećenog civilnog društva da preuzme vodstvo je nerealno. Posebno u situaciji kada donatori očekuju ne samo suradnju već i partnerstvo između civilnog društva i vlade što je samo po sebi paradoks. Studije pokazuju da kampanje osvješćivanja rade više štete nego dobra za antikorupcijske napore- povećavaju očekivanja građana pozitivnim promjenama, a gorčina slijedi nakon što ta očekivanja nisu dostignuta. Međutim, svrha ovog teksta nije dokazati da je nemoguće boriti se protiv korupcije. Upravo suprotno, svrha ovog teksta je upozoriti da su neke prakse koje koristimo za borbu protiv korupcije pogrešne. Moramo se regrupirati, reformirati i osmisliti nove i efektivnije pristupe koji će osigurati pozitivne rezultate. Borba protiv korupcije je trajan zadatak za sva društva stoga nije prekasno promijeniti smjer i početi se ponašati u skladu s razinom i opsegom problema.


P A R T N E R S T V O Z A D R U Š T V E N I R A Z V O J ANTIKORUPCIJSKI PROGRAM L O M N I Č K A 1 H R V A T S K A e - m a i l : i n f o @ p s d . h r telefon: 00 385 (1) 60 55 668

P A R T N E R S H I P F O R S O C I A L D E V E L O P M E N T ANTI-CORRUPTION PROGRAM 1 0 0 0 0 Z A G R E B C R O A T I A w e b : w w w . p s d . h r fax: 00 385 (1) 60 55 669

Naši alati i sredstva moraju biti u skladu s opisom problema. Moramo definirati problem i prepoznati ga u svim njegovim aspektima. Isto kako se rak ne može liječiti plastičnom žlicom, korupcija se ne može „liječiti“ kampanjama osvješćivanja koje ljudima govore da imaju problem. Promjene u našim stavovima mogu imati bolji utjecaj od svega što samo do sada primijenili. Međutim, moramo pokazati integritet, odgovornost i moralnu snagu prije početka bilo kakve antikorupcijske akcije. 4. Preporuke Sve preporuke su usmjerene na stvaranje potrebnih uvjeta za borbu protiv korupcije. Dakle, ove mjere bi se trebale smatrati mjerama za „pripremu terena“ za određenije akcije koje će slijediti.  Stvoriti razumijevanje među dionicima antikorupcije što nije ad hoc aktivnost već trajna potreba  Potrebne su hitne akcije u izgradnji političkog integriteta i integriteta javne uprave koje će slijediti mjere za izgradnju integriteta nevladinih organizacija, medija i ostalih dionika antikorupcije. Od temeljne je važnosti da su te mjere iskrene, a ne samo formalne.  Osmisliti trajna tijela za vrednovanje politika na regionalnoj/međunarodnoj razini za praćenje provedbe postojećih međunarodnih/nacionalnih antikorupcijskih odgovora i njihove efikasnosti. Ne samo peer evaluacije (kao što je slučaj s GRECO-om i postojećim tijelima) već ozbiljna tijela za vrednovanje utjecaja koja će pratiti napredak država u provedbi antikorupcijskih odgovora.  Uspostaviti efikasne i „stvarne“ regionalne i nacionalne instrumente za zaštitu stručnjaka i aktivista u području antikorupcije  Osmisliti i usvojiti mjere koje će pojednostaviti istraživanje i gonjenje korupcije  Osmisliti instrumente za efikasne regionalne i/ili multinacionalne istrage i gonjenje korupcije  Osigurati posvećenost i sredstva za dugoročnu borbu protiv korupcije na međunarodnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini  Osigurati postojanje nezavisnih medija i „nesusretljivih“ nevladinih organizacija- njihove aktivnosti su često konkretne aktivnosti potrebne čak i kada vijesti koje posjeduju nisu ugodne  Osigurati da se svi glasovi čuju u dijalogu antikorupcije

Napisao: Munir Podumljak, listopad 2008.

Zašto napori antikorupcije doživljavaju neuspjeh?  

Autor: Munir Podumljak Godina izdanja: 2008.

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you