Pleasure Magazine No2

®

BROJ 2 GODINA I LISTOPAD/STUDENI 2010. CIJENA 33 KN

barbara kolar

Oh, kakav užitak! automobili

Mercedes B180 Opel Astra Turbo Hyundai ix35 Chevrolet Spark karmela vukov colić

Casanova

photo pleasure

Brigit & Branko

intervju

Gordana Majnarić Dalibor Matanić

putovanja

Madeira Američke pustinje Dubrovnik MSC Fantasia www.pleasure.hr

!

VO UČI E J L ISK INALN E G ORI GRAFIJ O FOT

pleasure stvaraju

robert blašković

vesna džuverović

donald debeljak

barbara kolar

impressum GLAVNI UREDNIK Robert Blašković IZVRŠNA UREDNICA Vesna Džuverović UREDNICA KULTURE Miranda Legović UREDNIK FOTO I TEHNIČKE OPREME Donald Debeljak MARKETING Vesna Džuverović LEKTURA Morana Zibar GRAFIČKA PRIPREMA Diablo Photo Art DISTRIBUCIJA Tisak, Distri Press, iKiosk TISAK AKD IZDAVAČ RO&RO d.o.o.

Prilaz Cerella 21, 52100 Pula tel +385 52 535 503 fax +385 52 381 299 mail info@pleasure.hr PRETPLATA pretplata@pleasure.hr MARKETING marketing@pleasure.hr +385 52 535 503 ČASOPIS IZLAZI DVOMJESEČNO

miranda legović

dOC. dR. SC. aLEKSANDAR mILENOVIĆ

andreja horvatić

dr. silvano prenc

zoran grbin

KARMELa VUKOV cOLIĆ

www.pleasure.hr

morana zibar

robert tomić zuber

Reprodukcija u cijelini ili bilo kojeg dijela teksta, fotografije ili ilustracije ovog magazina, bez pismene suglasnosti izdavača je zabranjena. Rukopisi, fotografije, ilustracije kao i sav pristigli materijal se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo uređivanja tekstova i drugih sadržaja zaprimljenih od strane čitatelja, zbog omeđenosti prostora kao i jasnoće sadržaja. Urednici i nakladnik ovog magazina ne mogu odgovarati za bilo kakve štete nastale zbog objavljenih tekstova, te ne daju nikakve garancije i osiguranja vezana za proizvode i usluge oglašivača u magazinu. Posebna pažnja pridaje se tome da sadržaj magazina „Pleasure“ bude potpuno točan. Uredništvo ne odgovara za nenamjerne ili tiskarske pogreške. Ime „Pleasure“ je zaštićeno. Sva prava zadržana.

lovro barbalić

kristina ukalović

voljen grbac naslovna stranica

model brigit antolović foto

AMIKA TOMČIĆ

nikolina tkalčec

robert blašković msc fantasia foto voljen grbac

sadržaj

8 14 22 28 34 42 48 56 66 74 78 86 90 96 104 110 116

OPEL ASTRA TURBO SPORT

AMERIČKE PUSTINJE MISTERIJ FOTOGRAFIJE MERCEDES B180 CDI

HYUNDAI ix35

14

DUBROVNIK

BRANKO

CASANOVA TIRAMISU

CHEVROLET SPARK MADEIRA - RAJ NA ZEMLJI

CHIQUITITA...

CHIQUITA...

AKT PLEASURE

VINA

ROGONJA OBILJA

ART PLEASURE

IVICA MATOŠEVIĆ

BOŠKARIN

FANTAZIJA

LOVRO BARBALIĆ

8

119 122 124 126 128 130 132 134 135 136 138 141 142 144 145 146

48

SUNČANE NAOČALE IGLE KAO POLICAJCI MI BI PODILILE SUPER JUNACI VRATIMO LICU SJAJ

ŽENE BI TREBALE ULAGATI

DNK SATOVA

U KREVET I U CIPELE

DALIBOR MATANIĆ INTERVJU

BRIGIT PHOTO PLEASURE

86

GORDANA MAJNARIĆ INTERVJU

JUŽNJAČKI UŽITAK

SVAGDAŠNJE

STRIP I FILM

GRANICA RASTANKA ROMAN S GREŠKOM

TEHNO PLEASURE

PORTO

POTREBE NAŠE

96

ČINJENICE MUDROSTI

KOLUMNA BARBAROLOGIJA

116

& Pretplatite se na Pleasure magazin i na poklon vam stiže originalna ručno oslikana Pleasure majica! požurite, količine su ograničene!

n!

% 0 3 st

u p o ep

pl

r u s ea

JE LI VELIČINA VAŽNA? KAKO PRIVLAČE PAŽNJU ŽENA? ŠTO MISLE O SEKSU I SWINGANJU? VOLE LI ONI VIŠE PLAVUŠE ILI CRNKE? VRUĆI ODGOVORI SU UNUTRA... naručite knjigu ONI TO VOLE VRUĆE na info@pleasure.hr i uštedite 30%! količine su ograničene!

cijena cijena s pleasure popustom i dostavom

79,00 kn 55,00 kn

lo pok

Majice je oslikao hrvatski umjetnik tehnike airbrusha (zračnog kista) i svaki primjerak je unikat.

Cijena pretplate za 6 brojeva iznosi 198,00 kn, a besplatno dobivate majicu u vrijednosti 200,00 kn

riječ urednika

E

vo nas i u drugom broju PLEASURE magazina.

Prvo se moram zahvaliti svima koji su na ovaj ili onaj način podržali postojanje ovog magazina i svojim zalaganjem pomogli da se pojavi i ovaj drugi broj.

Vjerujemo da ćemo uspješno nastaviti i u budućnosti unatoč kriznim vremenima i opravdati sve vaše riječi pohvale koje ste nam uputili. Posebno mi je drago da su žene oduševljene već i samom činjenicom da imamo u svakom broju i muške modele, a ne samo ženske, koje se može ionako vidjeti na svakom koraku. Iako bi ovdje još naglasio da i djevojke nisu od onih već “istrošenih” pojavljivanjem u raznoraznim magazinima već neka nova lica.

Drago nam je što ste prepoznali da je ovaj magazin namijenjen i za čitanje, za razliku od većine časopisa na našem tržištu, kao i to da zaista cijenimo lijepu fotografiju.

I očito to mišljenje dijelimo svi, jer smo svi pomalo zasićeni silnim copy-paste tekstovima i fotografijama. Najveća želja nam je da Pleasure funkcionira kao autorski magazin i dati ćemo sve od sebe kako bi to i ostali.

A sada zaboravite dnevne probleme, napravite pauzu na facebook-u i predahnite od obaveza. Jer jedan je život i treba uživati u njemu. Uz Pleasure, naravno.

UREDNIK Robert Blašković

pleasure 9

automobili

opel astra sport tekst i foto robert blašković

10

pleasure

automobili

pleasure 11

automobili

Ono što vam se prvo svidi, posebno ako vozite noću, crvena je rasvjeta svih prekidača i srednje konzole, kao i bijela rasvjeta instrumenata. A i ta bijela postaje crvena kad uključite SPORT opciju vožnje.

B

ili smo strpljivi, čekali prilično dugo i napokon došli na red za test nove Astre. Nakon što smo u prošlom broju magazina Pleasure testirali Opelov top-model Insigniju OPC opremljenu gotovo svom raspoloživom autoopremom, zanimalo nas je kako će nam biti prilagoditi se na manju i slabiju Opel Astru Turbo. Međutim, kada smo stigli po auto i preuzeli ga, shvatili smo da ni ovaj Opel nije šala. Uz snažan motor, dočekala nas je opet ogromna količina suvremene tehničke opreme ugrađene u ovaj automobil. I ne samo to nego i skladna vanjska karoserija moderne bijele boje, ali i crna kožnata unutrašnjost, prilično skladno i nadasve sportski dizajnirana. Sjedala su anatomska i odlično obuhvaćaju tijelo, a imaju i elektronsko podešavanje lumbalnog dijela, tako da su se pokazala kao vrlo udobna i nakon duge vožnje. Ono što vam se prvo svidi, posebno ako vozite noću, crvena je rasvjeta svih prekidača i srednje konzole, kao i bijela rasvjeta instrumenata. No budući da je testni automobil imao podesiv sportski ovjes, pritiskom na tu tipku ne mijenjate samo tvrdoću amortizera nego i boju instrumenata, koja postaje sportski crvena. Tada ste i vizualno spremni za sportsku vožnju. Druga zanimljiva, ali i korisna „igračka“ prednja su svjetla.

Naime, imaju čak devet načina rada i prilagođavaju se uvjetima na cesti. Uz to se i automatski uključuju noću i u tunelu, djelomično se okreću prema zavoju, u zavojima uključuju i dodatna bočna svjetla, podešavaju se jačinom prema okolini, a u gradu se snopovi svjetla šire za osam stupnjeva kako bi bolje osvjetlili rubne dijelove ceste i moguće pješake. Da se spriječe neugodnosti kao s one reklame „Niste vidjeli pješaka?“ A uza sve to, pri noćnoj vožnji izvan grada svjetla sama prepoznaju (preciznije rečeno, ugrađena kamera) kada se ispred vas nalazi vozilo ili vam netko dolazi u susret i automatski se prebacuju s dugog na oboreno svjetlo i obrnuto. Bili smo malo skeptični, ali pokazalo se da su ova svjetla zaista „pametna“ i vrlo je rijetko bilo potrebno to prebacivanje obaviti ručno. Uza svu tu modernu svjetlosnu tehnologiju začuđuje da su svjetla za vožnju unazad vrlo slaba, tako da noću morate dobro obratiti pozornost na to što se nalazi iza vas. Ili stalno voziti prema naprijed.

Astra pri oštroj vožnji odlično drži cestu, ali do određenih granica.

Kada pređete te granice, i dalje je možete prilično uspješno kontrolirati. Naravno da ta uspješnost ovisi i o širini ceste koja vam je na raspolaganju. Inače, automobil mekano klizi po cestama, pa i ovim našima prepunim rupa, i iako ima tvrđi ovjes, neravnine guta odlično. Iako se tada osjećate ugodno, to može biti i problem, s

12

pleasure

obzirom na to da ćete vrlo brzo prekoračiti dopuštenu brzinu. A onda postoji velika vjerojatnost da će vam neki policajac samoubilački iskočiti na cestu i pokušati vas zaustaviti. I kazniti, naravno. Malo nas je iznenadilo da iako motor razvija 180 konja, pri ubrzanjima ne osjećate toliku snagu, pa vam je ponekad pri pretjecanju jednostavno nedostaje. Drugi nedostatak je potrošnja i ako ne vozite izrazito štedljivo, kreće se između realnih 10 – 12 l/100km. To je poprilično za ovo krizno vrijeme kada se proizvođači natječu tko će napraviti štedljiviji automobil. Pa ukoliko želite štedljiviju Astru, izaberite neku drugu iz ponude s dizelskim motorom.

Ostala oprema kojom ova testna Astra raspolaže vrlo je bogata, a uključuje parkirne senzore, zatamnjena stakla, automatsko istovremeno otvaranje i zatvaranje svih prozora pomoću daljinskog, senzor za kišu koji aktivira brisače, senzor za pritisak u gumama, automatsko zatamnjivanje unutarnjeg retrovizora, elektronsko preklapanje vanjskih retrovizora, pranje prednjih farova, tempomat, putni kompjutor, komande na kožnatom volanu, alarm s daljinskim upravljačem, dvozonsku automatsku klimu, DVD-čitač s ugrađenom navigacijom, telefonom i Bluetooth funkcijom, velik centralni LCD pomoću kojega možete podešavati niz parametara rada vrlo kvalitetnog audiosustava kao i signalizacije na vozilu i još štošta drugo. Šteta da ovaj model nema i elektronski pokretana prednja sjedala, jer se ona inače ručno pomiču vrlo lagano. Ali upravo je to problem jer lako promašite ciljanu poziciju.Testni model imao je i upadljive 19“ naplatke s povećim gumama dimenzije 235/40. U zadnjoj haubi ima dovoljno prostora, a posebno je korisna i dvostruka podnica podesiva po visini. Prostora ima dovoljno i u unutrašnjosti, kao i na stražnjim sjedalima. Unutrašnjost je prilično kvalitetno izrađena i ima dovoljno korisnih pretinaca za odlaganje sitnica. Mjenjač je vrlo precizan i lak za rukovanje, a pored mjenjača nalazi se i električna ručna kočnica, točnije prekidač kojim je uključujete. Astra je opremljena i sustavom za pomoć pri kretanju na uzbrdici, tako da ne morate plesati nogama po kvačilu, kočnici i gasu.

A mi bismo vrlo rado bili još dugo plesali po Astrinim pedalama, ali morali smo je vratiti tamo gdje smo je i uzeli. I sad čekamo kad će moderna hiperaktivna autoindustrija izbaciti novi model Astre.

I gotovo smo sigurni da nećemo trebati čekati predugo.

više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr

automobili

pleasure 13

automobili

ženski pogled

by Vesna Džuverović

„Dajte mi još tog zadovoljstva“

B

io je jedan od onih tmurnih dana kada kišni oblaci prekriju nebo. Iako toplo godišnje doba, vjetar je nemilice puhao i tjerao hladnoću u tijelo. No, bio je važan dan i nije bilo vremena za odmaranje u toplom krevetu. Očekivao nas je susret s „njom“. Iako nismo znali koliko atraktivno izgleda, vjerovali smo da se ipak nećemo razočarati. Došavši do mjesta našeg susreta, letimično smo bacili pogled preko parkirališta. Tu je. Čekala nas je, onako sva snježno bijela, privlačna izgleda, ističući se u gomili. Ni prevelika, ni premala, upravo taman. Kad smo se smjestili u udobna sportska sjedala, osjećaj ugode vratio je osmijeh na naša lica. Kao da je netko rukom pomaknuo oblake i sunce je opet zasjalo. Unutrašnjost je odisala kvalitetom i funkcionalnim dizajnom. Kožna, elektronički podesiva sjedala, mjenjač, volan... Središnja konzola s mnoštvom gumbića i multifunkcionalnim ekranom za CD i navigaciju. Vjerujemo da se većina žena ne bi olako upustila u surfanje ovim silnim funkcijama, ali znatiželja naprosto mami za istraživanjem mogućnosti. Muškarcima naviklima na “široko” sjedenje unutrašnjost vozila možda se ne čini baš previše prostrana, ali nama ženama sasvim je dovoljna. Testni je model zaista opremljen s mnogo sigurnosne opreme, a kako nama ženama noćna vožnja zbog blještanja svjetala nije baš previše draga, ovdje se ne morate toliko brinuti. Svjetla se sama prebacuju s dugih u oborena i obrnuto, ovisno o tome tko se nalazi ispred vas ili vam

14

pleasure

nailazi u susret. Baš zgodno! Ono što posebno veseli jest da položaj nogu na papučicama tijekom vožnje omogućava jednako ugodnu vožnju, kako s niskim, tako i s visokim potpeticama. Zapravo je jedina uočljiva mana to da ako ste nižeg rasta, u ovim niže smještenim sportskim sjedalima prednji lijevi krovni stup djelomično smanjuje preglednost ceste s bočne strane. Pogotovo ako je riječ o nekim nižim objektima, primjerice nogostupima i slično. Iako se moglo očekivati da će sportski auto po našim oštećenim cestama pružati neugodnu vožnju, dokazalo se upravo suprotno. Vožnja je bila čak i ugodnija nego u većini automobila. Rupe gotovo kao da su nestale.

Uputite li se na izvangradsku vožnju, možda ćete osjetiti da ubrzanje u nižim brzinama nije kakvo bismo očekivali za sportski auto, ali to će većinom primijetiti samo oni s nešto više iskustva. Kad već dostignete neku željenu brzinu, pritom mislimo na one dopuštene na otvorenim cestama, bilo bi poželjno češće baciti pogled na brzinomjer. Naime, lagana papučica gasa lako će vas zavesti i neopaženo natjerati na nedopuštene brzine.

I što na kraju reći nego da ćete se zaljubiti u ovaj auto na prvi pogled i svako odvajanje od njega bit će teška srca. Jedino što ćete uspjeti izustiti bit će: „Gimme more of that pleasure!“ više na www.pleasure.hr kontakt vesna@pleasure.hr

automobili

OPEL ASTRA SPORT 1.6 4-cilindrični, turbobenzinski obujam (ccm): 1598 snaga: 180 pri 5500 o/min moment: 230 Nm pri 2000 o/min mjenjač: ručni, 6 brzina ubrzanje (0-100 km/h): 8,5 s maksimalna brzina: 221 km/h potrošnja: 8,8/5,6/6,8 l/100 km potrošnja na testu: cca 10,0 l/100 km zapremnina spremnika: 55 lit. volumen prtljažnika: 370/1235 lit. ukupna masa vozila: 1.450 kg duljina (mm): 4.420 širina (mm): 1.815 cijena testnog modela: cca 190.000 kn motor:

pleasure 15

putovanja

američke pustinje tekst i foto lovro barbalić

Kalifornija kod većine nas prije svega izaziva asocijacije na ljeto, duge pješčane plaže i surfanje. No tijekom svog putovanja otkrili smo da Kalifornija nudi puno više od navedenog. A to su svakako raznolike pustinje.

O

no što svakako na početku treba istaknuti jesu brojni nacionalni parkovi koji su, što se tiče grandioznosti i različitosti prirodnih staništa na relativno malim udaljenostima, neusporedivi s onima koje možemo vidjeti na europskom području. Naše putovanje počinje na jugu Kalifornije, kretanjem iz San Diega duž meksičke granice prema pustinjskom području zvanom Imperial Sand Dunas.

Putujući uz samu meksičku granicu susretali smo se s mnoštvom granične policije, koja zbog neprestanih pokušaja ilegalnog prelaska meksičkih državljana na područje SAD-a ima pune ruke posla. Nakon otprilike tri sata vožnje stižemo u Imperial Sand Dunas. Ogromna pješčana „brda” uočljiva su već s autoputa. To područje, kako mu već i samo ime kaže, poznato je po pješčanim dinama. Zanimljivo je da na sat vremena vožnje od San Diega u kratkom vremenu prijeđete s brdovitog područja prepunog vegetacije na područje pustinjskih prizora prekrivenih tek tipičnim pustinjskim biljkama i niskim raslinjem. Gotovo posvuda možete vidjeti buggyje i quadove u osvajanju pješčanih dina jer je za tu vrstu sporta ovo jedna od najpoznatijih lokacija u Kaliforniji.

Nakon kraće stanke i uživanja u pješčanim prizorima krećemo prema nacionalnom parku Joshua Tree. Ceste koje vode kroz pustinju dugačke su i ravne, čak i po 50 km bez ijednog zavoja. Većina bi pomislila da se takvom cestom može nesmetano juriti, ali lako bi se

16

pleasure

mogli prevariti, jer policajaca ima zaista mnogo. Da dobro obavljaju svoj posao, i sami smo se uvjerili. Zadivljeni krajolikom zaustavljamo se na cesti kako bismo ovjekovječili trenutak, no nedugo zatim policajac u prolazu zaustavlja se pokraj nas kako bi priupitao je li nam potrebna pomoć. Nakon nekoliko izmijenjenih riječi poželi nam sretan put i nastavi svojim poslom. Put nastavljamo dalje te oko 23 sata, nakon prijeđenih 250 km, nailazimo na nešto veći grad s motelima, u kojem odlučujemo prespavati budući da je izvan naseljenih mjesta nemoguće pronaći bilo kakav motel. Sljedeće jutro nastavljamo put prema nacionalnom parku Joshua Tree, nazvanom po karakterističnim stabalcima Joshua kojih u velikom broju ima u ovom dijelu Kalifornije. Izvorno ovo stablo zapravo potječe iz pustinje Mojave te većina ne prelazi visinu od 3 do 4 metra zbog sporog rasta od prosječno 4 do 5 centimetara na godinu. Ime stabla povezano je s Biblijom, jer oblikom podsjeća na Jošuu kako u molitvi pruža ruke prema nebu. Ulaz u park naplaćuje se 15 dolara i vrijedi za 7 dana, a ujedno postoji i mogućnost kampiranja unutar parka. Ovo je jedan od manjih parkova u Kaliforniji te ga uz nekoliko stanki možete prijeći za oko četiri sata.

Nakon obilaska nacionalnog parka krećemo prema Las Vegasu, najvećem grada u pustinji Mojave. To je najveća pustinja Kalifornije, koja osim nje dijelom obuhvaća države Utu, Arizonu i Nevadu.

putovanja

antelope canyon zaštićeni park prirode posebno atraktivan turistima, u mjestu page pleasure 17

putovanja

Centrom pustinje smatra se predio između parka Joshua Tree i Las Vegasa, gdje se nalazi istoimeni nacionalni rezervat Mojave. Pustinja je na nadmorskoj visini od 1000 do 2000 metara i u njoj se nalazi oko 1900 različitih vrsta biljaka, od kojih je stablo Joshua najvažnije.

Ono što će vas iznenaditi dok putujete kroz ovaj dio Kalifornije jesu beskrajna prostranstva. Autoputu s četiri do šest prometnih traka ne nazire se kraj i opet, savršeno je ravan bez ijednog zavoja. Avanture radi odlučujemo se voziti i malo starijom te ne baš brzom cestom, pa na nekih 150 km do Las Vegasa skrećemo na Route 66, koja je poznatija kao „Main Street of America” ili „Mother Road” jer je 1926. godine bila jedina autocesta u SAD-u te je povezivala sjever i jug zemlje. Počinjala je u Chicagu, a završavala u Los Angelesu te

18

pleasure

bila ukupne dužine od 3940 km. Iako na toj cesti zapravo i nemate bogznašto vidjeti, tek pokoju napuštenu kuću ili hotel, svejedno je poseban osjećaj voziti se cestom velikog povijesnog značenja.

Nakon brojnih kilometara provedenih u pustinjskoj ravnici ulazak u Las Vegas izgleda doista spektakularno. Pred očima se odjednom stvaraju planine, a cesta se polako penje u brdo do samog vrha, na 600-700 metara visine, odakle se pruža pogled na Las Vegas.

Ulaskom u Las Vegas napušta se država Kalifornija i prelazi u državu Nevada. Las Vegas je zapanjujući u svakom pogledu, a posebno po raskoši svijetlećih reklama. Stječete dojam kako je noću u Las Vegasu osvijetljen i najmanji kutak grada. U glavnoj ulici u centru grada nalazi se i ogroman krov u potpunosti obložen LED diodama

putovanja

grand canyon horse shue u obliku potkove, kroz koju prolazi rijeka kolorado

koje ga čine najvećim megascreenom (ekranom). Iznad grada prolazi autocesta s 10 prometnih traka, pa čak i iznad samog centra, nešto što kod nas zaista ne možete doživjeti. Las Vegas je ionako već svima diljem svijeta poznat kao meka za kockare. Poker, black jack, rulet automati... ponešto za svačiji ukus. Svaki hotel ima svoj kasino koji mu donosi glavnu zaradu, a sve ostalo je samo popratni sadržaj.

Najviše nas je iznenadila cijena smještaja, jer za samo 40 dolara možete dobiti dvokrevetnu sobu u hotelu s 4 zvjezdice. Osim po kockarnicama, Las Vegas je poznat i po mogućnosti superbrzog vjenčanja u popularnoj Elvisovoj kapeli. Odlučite li se na ovakav pothvat, nećete trebati ništa organizirati, potrebno vam je samo dovoljno novaca. O količini istog ovisit će raskoš vašeg vjenčanja,

jer svaka stavka ima svoju cijenu, pa čak i kumovi ukoliko ste ih u žurbi zaboravili povesti. No, ujutro na odlasku iz grada Las Vegas dobiva sasvim drugačiji izgled te bez raskoši svjetala definitivno gubi gotovo svu čar.

Država Nevada također je prepuna parkova i teško se odlučiti koji pogledati. Našu pozornost privukao je Zion Canyon, nacionalni park u državi Uti koji obuhvaća oko 600 km² te za američke pojmove nije pretjerano velik, ali nismo požalili svoju odluku. Kao i u svim zaštićenim parkovima prirode, i tu se ulaz naplaćuje 15 dolara za 7 dana. Unutar parka također možete kampirati ili prespavati u hotelu.

Zanimljivost u ovom parku je da kroz njegovo područje prolazi brazda duga 24 kilometra, a doseže i maksimalnu visinu od 800 metara.

pleasure 19

putovanja

Nažalost, tu smo proveli samo pola dana, a za razgledavanje bi trebalo barem 5 do 7 dana.

Iz parka Zion krećemo prema North Rimu, tj. najvišem sjevernom vrhu Grand Canyona u državi Arizoni. Približavajući se cilju temperatura zraka naglo pada te nas je na svega nekoliko kilometara pred ulazom u park dočekalo iznenađenje – puno snijega i temperatura od samo 4 °C, a svega pola sata prije bili smo na 25 °C. Na ulazu u North Rim obavještavaju nas da je park zatvoren zbog velikih količina snijega koje ceste čine neprohodnima, te da se taj dio Grand Canyona otvara tek u svibnju. (Naš posjet bio je tijekom travnja.) North Rim nalazi se na 2500 metara nadmorske visine, odakle stječete puno bolji dojam veličine Grand Canyona nego sa South Rima, koji smo poslije razgledali. Pomalo razočarani što taj pogled ovaj put nećemo doživjeti, preostalo nam je samo da se za uspomenu fotografiramo u kratkim hlačicama i japankama uronjeni u pola metra snijega i

nastavimo put prema sljedećem odredištu.

Jedan od razloga našeg posjeta Arizoni je mjesto Page, poznato kao rezervat indijanskog plemena Navajo, kao i Antelope Canyon (koji se nalazi u nacionalnom rezervatu Glen Canyon). To je kanjon usred pustinje koji je nastao uslijed prirodne erozije „pješčanog kamena” svojstvenog Arizoni. Antelope je najveći i najljepši kanjon te vrste u Americi. Da biste ga posjetili, potrebno je dan ili dva prije rezervirati mjesto u turama koje vode izvorni Navajo vodiči. Izlet u trajanju od dva sata, koji se naziva “phototour”, košta 50 dolara, i u tu je cijenu uključeno sat vremena koje imate na raspolaganju za fotografiranje kanjona. Međutim, uvjeti za profesionalnije fotografiranje jako su zahtjevni i gotovo nemogući, jer vam često u kadar ulijeću ljudi koji su također došli u razgledavanje kanjona. Ono što je ipak pozitivno jest to da vam vodiči prepričavajući razne priče vezane uz to mjesto usput daju i korisne savjete s koje pozicije fotografirati kako biste

GORE lijevo simpatična scena uz cestu povijesnog značaja - routh 66 gore DESNO devils golf course / vražje golf igralište - jedno od atraktivnijih u svijetu

20

sredina LIJEVO bad water - depresija na -86 m nadmorske visine pleasure

sredina DESNO naslage soli u dolini smrti

putovanja

dobili najbolje prizore. Postoji i jeftinija ulaznica za razgledavanje parka po cijeni od 35 dolara, ali onda niste u mogućnosti fotografirati, nego samo razgledavati. Ovisno u koje doba dana posjetite kanjon, zbog kuta pod kojim svjetlost prodire kroz stijene, možete svjedočiti promjenama intenziteta boja stijena. Lokalno stanovništvo, odnosno Indijanci koje ovdje susrećete, nisu baš kao oni koje smo navikli gledati u western filmovima. Uglavnom su krupnije građe. Osim već spomenutog kanjona Antelope, zanimljivo je pogledati i Horse Shoe, kanjon u obliku potkove kojim protječe rijeka Colorado slijevajući se u jezero Powell. Ovdje stijene nisu ništa drugo nego pijesak u obliku kamena koji se neprestano troši uslijed vremenskih prilika i time stalno mijenja oblike. Iz tog razloga, dok hodate po stijenama čudnih struktura nalik na tanke kamene listove, možete čuti pucketanje pod pritiskom stopala.

Istog dana nakon oko četiri sata vožnje dolazimo do South Rima.

Spuštajući se Grand Canyonom prema njemu uživali smo u predivnom zalasku sunca. Grand Canyon je jedan od prvih nacionalnih parkova u SAD-u, a ukupne je dužine od 446 km. To je ustvari golema planina s više od 2000 m nadmorske visine, djelomično izbrazdana u predjelu protoka rijeke Colorado, a najveća dubina kanjona doseže 1860 m. Veličina kanjona ostavlja vas bez daha i neizbježno si postavljate pitanje: “Kako se sve ovo stvorilo?” Koliko je potrebno za razgledavanje ovog parka ne znamo ni sami, no da biste u potpunosti mogli reći da ste bili u Grand Canyonu, potrebno je provozati se brodom po rijeci Colorado.

Napuštajući Grand Canyon i vraćajući se u Kaliforniju, odlučili smo proći još jednim dijelom ceste Route 66, u nadi da ćemo ovaj put pronaći ipak nešto zanimljivije, ali ostali smo pomalo razočarani jer je sve na što smo naišli samo gradić prepun suvenira i simpatičnih scena u američkom stilu, a nakon toga 100 km samo pustinje.

GORE lijevo Posebna struktura zemljišta na ulazu u zion canyon GORE desno kaktus u cvatu - nacionalni park joshua tree sredina LIJEVO stabalce joshua - simbol istoimenog nacionalnog parka sredina DESNO red rock canyon - mjesto izvanredne ljepote kroz koje prolazi i autoput

pleasure 21

putovanja

Zadnja etapa našeg pustinjskog putovanja bila je Death Valley (Dolina Smrti), najtoplije i najsušnije mjesto u sjevernom dijelu Amerike. To je depresija na -86 m nadmorske visine s ogromnim presušenim slanim jezerom. U srpnju 1913. u mjestu Furnace Creeku izmjerena je temperatura od 57 °C, što je do tada bila najviša temperatura ikad zabilježena. Od tada je viša temperatura zabilježena samo u libijskom dijelu Sahare 1936., 57,7 °C. Godišnji prosjek padalina ne iznosi ni pet centimetara. U pustinji se nalazi jedna malena oaza u kojoj je smješteno turističko naselje. Inače, već i samo „opako“ ime pustinje asocira nas na toplo i suho područje gdje nema života, međutim to nije tako. Tu žive desetine vrsta biljaka koje nećete naći nigdje na svijetu, a u proljeće kad procvjetaju nude pravi spektar boja. Osim šarenih biljaka tu su i stijene raznih boja – plave, žute i crvene. Takvima ih čini velika količina minerala koji su sastavni dio tla. U prošlosti su se

tu nalazili i bogati rudnici boraksa (bijelog zlata), koji su se postupno zatvarali kada minerala više nije bilo u izobilju kao nekada. Prije nego što je dolina 1933. proglašena nacionalnim parkom, tu su se vadile velike količine zlata i srebra. Za posjet ovom parku preporučuje se razdoblje od listopada do svibnja, kada temperature ne prelaze 38 °C, a svakako treba putovati u automobilu koji ima dobar klima-uređaj i da je po mogućnosti novijeg datuma proizvodnje kako biste izbjegli moguće kvarove i pregrijavanja zbog velikih vrućina.

Dolinom smrti završavamo svoje putovanje američkim pustinjama.

Iako nismo stigli vidjeti sve što bismo željeli, nadamo se da smo uspjeli predočiti prirodne ljepote koje se tu nalaze. No, i da se ovim dijelom Amerike samo vozite automobilom, vidjeli biste dovoljno toga što bi vas se zasigurno dojmilo.

više na www.pleasure.hr kontakt lovro@pleasure.hr

22

pleasure

GORE lijevo horse shoe canyon - pješčani kamen

dolje desno svemirski pejzaž u blizini mjesta page,

strukture nalik na tanke kamene listove

arizona

GORE desno imperial sand dunas na granici sad-a

DEsna stranica amboy salt pond - napuštena

i meksika

solana

dolje lijevo death valley - velike vrućine tope i asfalt

putovanja

pleasure 23

fotografija

misterij fotografije 2 tekst donald debeljak

N

astavljajući se na „Misterij fotografije“ i početaka fotoaparata iz prošlog broja, vrijeme je da se pozabavimo čovjekom iza imena Oscar Barnack, osobom najzaslužnijom za procvat 35-milimetarskog fotoaparata, a ujedno i procvat Leice kao proizvođača. Prije rada na razvoju filma radio je kao šef odjela u tvrtki koja je proizvodila mikroskope. A razlog rada na projektu 35-milimetarskog filma je, kao i u mnogim slučajevima prije toga, jednostavan i pomalo neočekivan. Možda nije na nivou Newtonove jabuke, ali glavni razlog početka rada na razvoju manjeg, kompaktnijeg aparata bila je njegova astma.

Da bi si olakšao teret tadašnje opreme, krenuo je razvijati ideju osvjetljivanja malog područja filma te tijekom razvijanja povećati sliku na željene dimenzije. Dotadašnji princip ploča razvijao se u omjeru 1:1. Razvoj aparata je, kao i mnoge druge stvari, 24

pleasure

foto rÉka valkai

prekinuo Prvi svjetski rat, pa njegov aparat na tržište stiže 1925. godine. Iako nije prvi 35-milimetarski aparat, Ur-Leica postala je najutjecajniji, dok je prvi 35-milimetarski aparat u prodaji bio Tourist Multiple, i to 1913. godine. Pet godina prije njega patentiran je rupičasti film koji je poslužio kao osnova, jer su rupice uz rub filma do danas ostale s istom namjenom, olakšavanjem transporta filmske vrpce unutar aparata. Prvi aparat koji je koristio „full frame“ (24 x 36 mm) film bio je Simplex, predstavljen 1914. godine. Konkurencija u vrijeme Ur-Leice bila je osjetna, uz nju je i Wirgin Edinex imao horizontalan transport filma, dok su De Vry K-1 i Ernemann Unette još koristili vertikalan transport kao kod filmskih kamera. Takav način transporta diktirao je znatno veće dimenzije i kutijast izgled, posebice pri većim formatima filma. Kutijasti dizajn bio je prisutan i kod drugih krajnosti, na

fotografija

aparatima koji su dolazili s rolom filma, poput kamere imena Kodak, koja je imala 100 fotografija na raspolaganju, nakon čega se aparat slao u tvornicu na zamjenu filma i razvijanje eksponiranog. No kad smo kod izgleda, prvi full frame koji je izgledom nalikovao današnjim aparatima je Furet, čija je prodaja počela u Francuskoj 1923. godine.

Nekoliko godina poslije počinje dominacija 35-milimetarskog filma, kao i strelovit razvoj samih aparata. Položaj 35-milimetarskog filma kao formata za kompaktne aparate učvrstio je 1932. godine Contax, koji predvodi konkurenciju, kao i velik broj kopija Leice u borbi za što veći dio tržišta. Ulazak još jednog, i u današnjim okvirima velikog igrača na tržište, Kodaka i modela Retina, značio je i uvođenje filma pod oznakom 135, što do danas ostaje standard za kompaktne aparate.

Da, to je onaj film u malenom valjku koji je do prije nekoliko godina bilo moguće kupiti i na svakom kiosku, bez obzira na nepovoljnost

uvjeta čuvanja u takvom prostoru. Siguran sam da ga je većina vas koristila, barem jedanput u životu. Već se pojavom Retine počinje polako smanjivati popularnost fotoaparata s dva objektiva, poznatog pod skraćenicom TLR (Twin-lens Reflex). Kroz jedan se objektiv gledao film, dok je drugi služio kao tražilo. Glavni problem takve postavke aparata bila je nepodudarnost perspektive između tražila i samog objektiva. Ubrzanom smanjenju popularnosti pridonosi i pojava Ihagee Exakte – prvog SLR (Single-lens Reflex) fotoaparata 1933. godine. Vrijedi spomenuti i Kodachrome, koji 1935. godine otvara eru filmova u boji, dok drugi proizvođači slijede taj trend tek četrdesetih godina.

Prvo sljedeće unapređenje usmjereno je prema smanjenju boli u vratu fotografa, za razliku od dotadašnjih aparata koji su mahom imali tražilo kroz koje se gledalo odozgo, a aparat se držao u visini

pleasure 25

fotografija

26 

pleasure

fotografija

struka. Prelazak na postavku tražila kakvu poznajemo danas dogodio se nakon Drugog svjetskog rata, i to s mađarskim Duflexom. Godinu dana poslije, 1948., pojavljuje se Contax S, prvi aparat koji ima pentaprizmu, dok se na tržištu pojavljuju i prve instant-kamere, prvenstveno Polaroid, koji koristi kemijski proces pretvaranja negativa u pozitiv za manje od minute.

Otprilike u to doba počinje i proboj japanskih proizvođača na tržište. U tome prednjači tvrtka Ashai Optical Company, koja poslije mijenja ime u Pentax, a za njom slijede Canon, Yashica i Nikon, koji je isto tako prvi proizvođač koji na tržište izbacuje kompletan sistem. Nikon F proglašen je prvim sistemom s obzirom na količinu objektiva i dodatne opreme izmjenjive unutar serije aparata. Ubrzan razvoj elektroničkih komponenti dovodi do povećanja broja aparata s ugrađenim sistemima za automatsku ekspoziciju i svjetlomjerima. Godine 1962. modelom Topcon RE Super počinje era TTL mjerenja. Through the lens (TTL) i danas je standard mjerenja za fotoaparate.

Osamdesete godine vrijeme su približavanja fotografije širokom broju ljudi. Tada kreće proizvodnja jednokratnih aparata s plastičnim lećama, što smanjuje cijenu samog aparata te pojednostavljuje korištenje jednokratnošću samog aparata. Da bi se popratilo širenje zanimanja za fotografiju, bilo je važno automatizirati proces razvijanja i izrade fotografija, te samim time povećati broj mjesta na kojima se fotografije mogu izraditi. Misija je uspješno provedena pa se zanimanje za fotografiju počinje nezaustavljivo širiti. Za fotografe je u to vrijeme bilo bitno i predstavljanje Pentaxa ME-F, prvog aparata s TTL-autofokusnim sistemom, od čije se konstrukcije odustalo nekoliko godina poslije, tako da većina ljudi prvim aparatom s autofokusom „koji radi“ smatra Minoltu Maxxum 7000. Isti proizvođač zatvara desetljeće prvim aparatom otpornim na vlagu i prašinu, Weathermatic Dual 35, dok Canon 1984. godine predstavlja prvu digitalnu kameru.

Prvi ozbiljniji pokušaj skidanja 135-ice s trona standarda filma široke upotrebe događa se 1996. pojavom formata APS (Advanced Photo System), koji nije naišao na odobravanje profesionalaca zbog malenog negativa. A i trenutak možda nije bio najsretnije odabran. Nepunih pet godina poslije pojavljuju se relativno jeftini, a time i dostupni digitalni kompaktni aparati.

Većina digitalnih SLR-aparata koristi APS-C senzore (16 x 24 mm), dok još postoje aparati koji prate nasljeđe filma 135. Njih nazivamo full frame aparatima i senzori su im dimenzijama identični dotičnom filmu 24 x 36 mm. Navali digitalije neki su proizvođači odolijevali, neki odolijevaju još uvijek. Leica je 2007. prešla na digitalnu izvedbu M serije, M8. Canon je do ove godine u ponudi imao EOS-1v, dok je Nikonov F6 i dalje u prodaji, tako da još postoji mogućnost nabavke novog ili novijeg SLR-a koji koristi film umjesto senzora.

Uz golemu ponudu različitih fotoaparata na tržištu, fotografima na izbor preostaje stil i format rada. I naravno, potraga za dobrim motivom za fotografiranje, kako bi sve to imalo smisla.

više na www.pleasure.hr kontakt donald@pleasure.hr pleasure 27

fotografija

I ove je godine u drugoj polovici rujna održan Foto ex tempore u Novigradu, 6. u nizu. Prvobitno je zamišljen kao kulturnoumjetnička manifestacija koja vrednuje umjetničko viđenje fotografije. Inače “ex tempore” na latinskom znači trenutno.

A to predstavlja i osnovu projekta, jer se fotografije trenutno stvaraju, printaju i prezentiraju na izložbi, kako stručnom žiriju, tako i publici koja dolazi posjetiti završnicu događanja. Na manifestaciju dolazi na poziv i do osamdesetak fotografa iz cijeloga svijeta, Tako su ove godine bili prisutni fotografi iz Njemačke, Italije, Austrije, Engleske, Francuske, Brazila i naravno iz Hrvatske i naših susjednih zemalja.

Sjedište manifestacije je Novigrad, iz kojega se organizirano odlazi na lokacije snimanja. Svake se godine obrađuje nova tematika. Bilo je tu prethodnih godina pregršt zanimljivih tema, kao što su Casanova i njegove žene, vampiri, pljačkaši i dame, razna pejzažna tematika i snimanja po cijeloj Istri, radionice portretne fotografije, aktova, modne revije i puno drugih zanimljivih događaja. Gosti su bili i mnogi poznati fotografi, jedni kao učesnici takmičenja, a drugi u žiriju.

medijski pokrovitelji

sponzori

28

pleasure

Važan razlog učestvovanja je takmičenje fotografa i osvajanje vrijednih nagrada i priznanja, ali sudeći po reakcijama učesnika, važnija komponenta je višednevno druženje i uživanje u Istri i njenim prirodnim ljepotama i običajima. U sklopu manifestacije se posjećuju i razni agro-turistički objekti u kojima se uživa uz gastro specijalitete od domaće hrane.

Dvije ovogodišnje teme bile su tok rijeke Mirne s prirodom i gradićima uz nju, te ptice i ornitološki park na ušću rijeke.

Prvu nagradu na temu toka rijeke Mirne osvojio je Marijan Blažina iz Rijeke, ispred Guida Stocco iz Pule i Nine Šperanda iz Pazina. Prvonagrađeni na temu ptica bio je Wolfgang Furst iz Beča, ispred Marina Topića iz Osijeka i Igora Sivjakova iz Sarajeva.

U svakom slučaju iako vrijeme nije baš u potpunosti bilo naklonjeno fotografima, manifestacija je opet bila odličan povod za stjecanje novih poznanstava i druženje prijatelja fotografije koji svake godine dolaze u Novigrad. Jer ako jednom posjetite Foto ex tempore, vrlo je vjerojatno da ćete se opet vraćati na mjesto “zločina” i narednih godina.

automobili

mercedes B180 CDi tekst i foto

robert blašković

„Mečka je ipak mečka“

S

premali smo se za posjet Dubrovniku i razmišljali koje bi vozilo idealno pristajalo uz tu elitnu destinaciju u kojoj možete lako nabasati i na Bernieja Ecclestonea glavom i bradom. Ili recimo Angelinu i još uvijek njezina Pitta. I naravno, da se pri takvom eventualnom susretu ne bismo posramili, logičan odgovor bio je Mercedes. Tako smo krenuli put Rijeke i Mercedesova autosalona i zahvaljujući (nažalost) u Hrvatskoj rijetko viđenoj poslovnosti i ljubaznosti vlasnika, uspješno dogovorili test B-klase za doslovno pet minuta.

Međutim, kako smo prije Dubrovnika morali skoknuti i do Slovenije, izabrali smo tu manju i kompaktniju verziju Mercedesa, kako nam na slovenskom parkingu zadnja hauba velike S-klase ne bi ostala u Hrvatskoj. Ali pustimo šalu na stranu, za dubrovačke ulice svakako je praktičnija B-klasa, posebno ako uzmemo u obzir gužve i nedovoljan broj parkirnih mjesta. A iako je to mali Mercedes, ipak nije baš toliko mali, jer unutra se udobno može smjestiti petero osoba i solidna količina prtljage. Odmah možemo reći da je najveća mana na testnom primjerku bila crna boja, koja osim što se odmah zapraši, toliko se ugrije u ljetnim mjesecima, da ni poluautomatski klima-uređaj ne uspijeva dovoljno ohladiti vozilo na kraćim i srednjim relacijama. Inače, prvi dojam koji stječete kad sjedate u B-klasu kvaliteta je materijala u unutrašnjosti, ali i izvana. Iako unutrašnjost nije nešto posebno inovativno i luksuzno riješena, rekli bismo čak i pomalo siromašna u odnosu na nove generacije automobila, kromirani detalji i djelomična koža na sjedalima ipak daju dojam preciznosti. Primjerci sa svjetlijom unutrašnjošću od ove na testnom modelu zasigurno odaju veći dojam svježine i prostranosti. Ali mora se priznati da su gotovo sve komande i pretinci na svom mjestu i praktični za korištenje. Povišeni položaj vozača pridonosi preglednosti, osim prema naprijed, kad zbog jače zakošenog poklopca motora ne vidite gdje završava.

Ali pretpostavljamo da vam je sposobnost procjene udaljenosti ipak na visini zadatka. U protivnom, morat ćete doplatiti za parkirne senzore ili uposliti nekog bližnjeg da vam ispred vozila glumi senzor i viče „pi-pi-pi“. Vozilo je opremljeno

30

pleasure

automobili

pleasure 31

automobili

CD- i MP3-playerom, komandama na volanu, putnim kompjutorom, prednjim elektronskim staklima (ali ne i zadnjim), centralnom bravom s daljinskim, automatskim uvlačenjem vanjskih retrovizora s pokazivačima smjera i s mehaničkim podešavanjem nagiba prednjeg sjedala. Ovaj primjerak imao je i automatska prednja svjetla (nisu xenon), 17“ naplatke, kromirane lajsne na pragovima, zadnji naslon za ruke sa stalcima za čaše, korisnu mrežicu za stvari sa suvozačeve strane na srednjoj konzoli, kao i hlađeni pretinac ispred suvozača. Zanimljiv je i koristan uski pretinac na izvlačenje u prednjem središnjem naslonu, koji odlično može poslužiti za smještaj mobitela. Automatski se zaključavaju i vrata pri brzini vozila iznad 20 km/h. Podnica u prtljažnom prostoru podesiva je po visini, pa se može podesiti tako da kad spustite zadnja sjedala, dobijete dugačku ravnu površinu. Svi tepisi i obloge zaista su na nivou trokrake zvijezde s prednje maske. I zahvaljujući svojoj kvaliteti, vrlo laki za održavanje. Naravno, kao i svi njemački automobili, i ovaj Mercedes ima još mnoštvo opreme koju možete dodatno naručiti i tako učiniti ovaj autić još luksuznijim (i skupljim).

Ono što moramo posebno izdvojiti jest prekrasan i udoban serijski volan s aluminijskim detaljima i radiokomandama koji izgleda kao da je preuzet s neke nabrijane sportske AMG verzije. Ova B-klasa imala je dizel-motor 2.0 CDI sa 109 KS, relativno male potrošnje od cca 5 – 7 lit/100km (6,3 na cijelom testu). Mjenjač je sa šest stupnjeva prijenosa, ugodan za rukovanje, a motor solidno ubrzava, iako nije pretjerano živahan. Budući da testni model nije imao motor najnovije generacije, moramo reći da je i pomalo „štektao“ tipično dizelski. Što se tiče ovjesa, tvrđi je i pomalo „skakutav“ na našim cestama, iako solidno prijanja uz podlogu, pa osobe inače bolnih leđa može dodatno natjerati na češća zaustavljanja pri dužim putovanjima. Ali kako je sve relativno, tako i ova osobina može biti pozitivna za strastvene pušače i ljubitelje kave.

B-klasa je simpatičan auto, prilično praktičan, solidna vanjskog izgleda i prihvatljive cijene (ukoliko ne pretjerate s dodatnom opremom). I naravno, to što vozite Mercedes, pa makar to bio i gotovo najmanji primjerak, daje vam nekakav osjećaj da se ipak izdvajate iz većine običnih smrtnika.

A i reakcije većine ljudi obično su onog tipa: „Mečka je ipak mečka.“

32

više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr pleasure

automobili

www.sop.hr

MERCEDES B180 CDi MOTOR 4 cilindra, 4 ventila MJENJAČ 6-stupanjski, ručni OBUJAM 1.991 ccm SNAGA 109 KS MAX ZAKRETNI MOMENT 250 Nm pri 1600-2600 okretaja/min MAX BRZINA 183 km/h UBRZANJE 0-100 km/h 11.3 s POTROŠNJA (grad/otvoreno) 6.5/4.5 l/100 km ZAPREMNINA SPREMNIKA 54 lit.

VOLUMEN PRTLJAŽNIKA 695 lit.

UKUPNA MASA VOZILA 1.880 kg DULJINA (mm) 4.273 ŠIRINA sa/bez zrcala (mm) 2.040/1.777 VISINA (mm) 1.604 CIJENA TESTNOG MODELA cca 223.000 kn

pleasure 33

automobili

ženski pogled

by Vesna Džuverović

Mečka ili Mercedes?

“J

e li bolja mečka ili Mercedes?“ priupitala nas je petogodišnja djevojčica, koja je svoje znanje o automobilima stekla jedino kroz razgovore odraslih. Naslućujemo iz tog pitanja da je, kako god ga netko nazivao, Mercedes za većinu muškaraca, žena, pa i djece oduvijek bio pojam za kvalitetu. Vjerojatno većina žena kupnju limenog ljubimca prilagođava svom stilu odijevanja, koji ujedno označava i njihovu osobnost. Međutim, prilikom kupnje ovog modela Mercedesa nije presudno njegujete li stil šminkerice ili sportašice, nego živite li na visokoj nozi. Pri tom ne podrazumijevamo da spadate u skupinu bogatašica koje nemilice troše novac, nego da ste ponosna vlasnica dugačkih nogu. Ova izjava može zazvučati besmisleno. No, njezin smisao postaje sasvim razuman prilikom ulaska u vozilo. Putnička kabina ponešto je povišena, pa će vam duge noge biti od velike koristi kako biste se sa što manje napora smjestili u sjedalo. Unutrašnjost vozila karakteriziraju klasične i jednostavne linije bez previše detalja. Ukoliko vas krasi živahna, osebujna duša, nedostajat će vam pokoji detalj više. Za svaku pohvalu je kompaktna karoserija koja nudi solidnu preglednost. Jedini problem mogao bi vam predstavljati duži, spušteni prednji kraj, koji ponekad otežava procjenu udaljenosti. Određeno vrijeme navikavanja zahtijevat će

34

pleasure

i lijeva ručica iza volana, koja u Mercedesovu vozilu objedinjuje sve funkcije koje su kod većine vozila uobičajeno raspodijeljene na lijevu i desnu ručicu. No, sve je stvar navike, pa je tako i ovo jednostavan korak za svladavanje. Ukoliko se od svojih visokih potpetica ne odvajate ni prilikom vožnje, moramo napomenuti da pritisak spojke iziskuje nešto veću pokretljivost nožnog zgloba. Stoga vam preporučujemo vožnju u nižim potpeticama, pogotovo ako je riječ o dužim relacijama, jer će u tom slučaju osjećaj boli izostati. Dok se nalaze na mjestu vozača, žene vole da su torba, novčanik ili mobilni uređaj smješteni nadohvat ruke na suvozačkom sjedalu. Vozeći ovaj Mercedes te navike morat ćete se jednostavno odreći, jer su sjedala opremljena osjetljivim senzorima koji i najmanji predmet registriraju kao suvozača te će zvukom upozorenja neumoljivo od vas zahtijevati da osim sebe pojasom vežete i „dotičnog“. Prostranost ovog vozila ponajprije će razveseliti majke. Pogotovo visinski podesiva podnica prtljažnika kojom se dobiva na volumenu, pa ćete u automobil bez većeg problema smjestiti dječja kolica i dosta popratnih sitnica. Rekli bismo da je ovaj autić pravo rješenje za obitelj. Pa, koja voli i može, nek' izvoli, a sve one koje ne mogu uvijek mogu pokušati oglasom sadržaja: „Tražim dečka, uvjeti: jahta, stan i mečka!“

putovanja

fantazija tekst i foto voljen grbac

... a dream come true

A

merikanizmi su zapravo grozna stvar, ali čovjeku jednostavno ne pada na pamet prikladniji izraz kojim bi se opisao trenutak kad se autor ovih redaka, dok svjetla Barcelone ispod njega polako nestaju u prohladnom siječanjskom sumraku, brčkajući se u vrućem jacuzziju na četrnaestoj palubi svjetlećeg, 333 metra dugačkog plovećeg grada polako priprema za odlazak u „five stars“ restoran gdje ga čeka večera á la carte sa šest slijedova, a odmah zatim koncert klasične glazbe u prekrasnom srebrno-sivom kazalištu s 1600 mjesta. A dream come true ili na hrvatskom - ostvarenje snova.

MSC Fantasia! Da, upravo tako zove se ta supermoderna ploveća fantazija, najveći, a po mnogima i najljepši europski kruzer. Naravno da s gledišta nekog ruskog oligarha ili nekog još neosuđenog junaka legendarne i mile nam hrvatske pretvorbe to ne izgleda tako. On možda upravo u tom istom trenutku ulazi u malu podmornicu na svojoj 56-metarskoj jahti (nakon što se netom prije toga helikopterom spustio na istu) da bi, roneći sa svojom često sponzorušom po karipskom podmorju, osobno odabrao jastoga za večeru. Ali mene “maloga” ta Fantazija fascinira! Fascinira me zapravo činjenica da si čovjek prosječnih primanja danas, pa makar i na kredit, pa makar i samo jednom u životu, može priuštiti da iz Genove, Venecije ili Dubrovnika zaplovi prema jugu, zapadu ili istoku, prema grčkim svitanjima, tuniskim mirisima, madeirskim kišama... Da zaplovi jednim od tih blještećih modernih Titanica u kojima nema druge i treće klase, samo prva i ona iznad!

36

pleasure

putovanja

pleasure 37

putovanja

msc fantasia fotografije prikazuju sadržaje na brodu kao što su restorani, barovi, kazališta, kino dvorane, terase, bazeni, stepeništa

Budimo na trenutak informativni i praktični. U određenim periodima, bolje reći u tzv. mrtvoj sezoni, jedanaestodnevno krstarenje, poput ovog koje opisujemo (Genova-Barcelona-Casablanca-TenerifeMadeira-Malaga-Rim-Genova), košta za dvoje u unutrašnjoj kabini, all inclusive, nekih deset tisuća kuna, možda koju tisuću više s transferima iz Hrvatske. Uvjet za tako povoljnu cijenu je, naravno, uvijek isti – morate putovati kad se svi vrate ili dok još nitko nije krenuo. Primjer? Ako na gore navedeno krstarenje zaplovite uoči

38

pleasure

badnjaka, može vas stajati gotovo dvostruko više nego strpite li se do 10. siječnja! Postoje, naravno, i kruzeri na kojima dan košta tisuću ili više dolara, ali nama malima i ovo je sasvim dovoljna razina luksuza.

Pogled u zvjezdano nebo iznad Atlantika ili na jutarnju izmaglicu iznad afričke obale ionako je u oba slučaja isti. I još jedan savjet – ako ikako možete, izaberite krstarenje za vrijeme kojeg se nekoliko dana provede u samoj plovidbi (pomorskom terminologijom – u navigaciji) jer velika bi šteta bila ne nauživati se blagodati samoga broda, a

putovanja

vjerujte, ima ih dovoljno. Svaki je takav brod sam za sebe čudo nad čudima, vrhunska, prosječnom umu (nas malih, naravno) gotovo nezamisliva tvorevina ljudskog uma i rada. Zamislite samo kolike su stotine tisuća metara kabela sprovedene kroz tih petnaestak paluba.

Fantasia na primjer ima 18 katova i viša je od Eiffelova tornja. Pa uređaji za desalinizaciju i pročišćavanje vode – tko zna koliko bi brod trebao biti veći i teži kad bi u lukama morao ukrcati svu slatku vodu koju putnici potroše tijekom plovidbe. Otpadne vode se pročišćavaju

i ponovno koriste u kanalizaciji, a pritom brod ispunjava najstrože ekološke standarde pomorskog zakonodavstva, čime je zaslužio 6 „zlatnih perli“ koje dodjeljuje Bureau Veritas! Gotovo 4000 putnika i više od 1000 članova posade potroši električne struje kao grad od 50-ak tisuća stanovnika! U javne prostore broda ugrađeno je 17 000 m2 tepiha i 8 000 m2 mramora. Tu je i 25 liftova, 5 bazena, spa na 1700 m2, 12 jacuzzija, kasino, simulator Formule 1, 4D kino...

Ni invalidi nisu zaboravljeni, njima su prilagođene 43 kabine, kao i

pleasure 39

putovanja

sva ostala infrastruktura na brodu. Kompanija se itekako brine i za buduću klijentelu, djeci do 18 godina nude se izuzetni popusti u okviru obiteljskih paketa cijena. A tek hrana! Iako nominalno postoji pet standardnih termina obroka, jede se zapravo stalno, od 0 do 24 sata. Doručak i ručak su po principu švedskog stola (švedski stol za četiri tisuće ljudi!), večera, već smo rekli, á la carte. Uz to postoji još šest različitih restorana á la carte: francuski, meksički, talijanski... 22 bara, itd.

Malezijaca, Indonežanki, Ukrajinaca... koji za par stotina dolara na mjesec moraju, pod strogom komandom talijanskih časnika, u pravilu „Napoletana“ (sjedište kompanije MSC s trenutačno najmodernijom flotom kruzera na svijetu nalazi se u Napulju), uvijek nasmiješeni raditi i do tri smjene na dan, nerijetko bez ijednog dana odmora! Naš konobar Deni iz Jakarte priča da u svojoj nevelikoj kabinici prosječno spava oko 3-4 sata. Pola zarade šalje obitelji. Kod kuće u Indoneziji sigurno bi živio puno lošije, ako bi uopće i našao neki posao.

Naličje te prekrasne bajke? Da bismo mi tako opušteno uživali u svim blagodatima fantazije, i da bi sve teklo glatko ili kako Englezi kažu, „smooth“, brinu se brigade gotovo neprimjetnih, ali zato vrlo efikasnih

Vratimo se na kraju ipak blještavilu i glamuru. U posebno izoliranom dijelu broda nalazi se luksuzni prostor za privilegirane sa svom potrebnom infrastrukturom, MSC Yaht Club, gdje se majordom i

40

pleasure

putovanja

pleasure 41

putovanja

nečujni batleri brinu da sve, ama baš sve bude na najvišem nivou.

Spomenimo i da je kuma svih brodova kompanije Sofia Loren, (dugo)vječna diva talijanskog filma, te da je porinuće svakog takvog plovila grandiozan spektakl nakon kojega kreće prvo inauguracijsko krstarenje, mogli bismo ga možda nazvati „med i mlijeko“ krstarenjem, naravno samo za odlikaše. A kad smo već kod odlikaša, nikako ne smijemo zaboraviti da je upravo brod Fantasia bio odabran da ugosti lidere skupine G8 u srpnju 2009. godine. Što li se tek tu jelo i pilo,

42

pleasure

kad se već po običaju ništa dobrog za nas male nije dogovorilo.

Ali zar nama malima netko može zabraniti da se i mi, u trenutku dok se nakon šopinga u trgovačkoj ulici uz nježne zvuke ženskog gudačkog kvarteta stubama od kristala Swarovski spuštamo na Piazzu San Giorgio, prostrani centralni trg tog fantastičnog plovećeg grada, pa makar na trenutak osjećamo kao odlikaši? više na www.pleasure.hr

kontakt voljen@pleasure.hr

putovanja

pleasure 43

automobili

44 

pleasure

automobili

hyundaI ix35 tekst i foto robert blašković

pleasure 45

automobili

Hyundai privlači pozornost prolaznika svojom elegantnom i ljepuškastom linijom, a posebno prednjim krajem, koji izgleda moćno.

I

zaista, Hyundaiji nisu više automobili druge lige... Postali su prva liga. Moramo priznati da prije koju godinu ne bismo ni u snu mislili da ćemo s oduševljenjem odlaziti na test Hyundaija, međutim vremena se mijenjaju. Uostalom, nismo ni za Facebook znali, pa smo sada svi ovisni o njemu. I moramo biti objektivni i priznati da su u Hyundaiju u mnogočemu nadmašili europske proizvođače. I da su im novi modeli, a posebno mislimo na SUV vozila, postali „netko i nešto“ u svijetu automobila. Nešto za čime se ljudi na cesti okreću, netko koga cijene i o kome pričaju. A količina opreme koju dobivate za mnogo manje novca nego kod konkurencije samo je šlag na torti.

Krenuli smo preuzeti vozilo i u glavi nam se vrtila misao, točnije bojazan, kako nakon luksuzne ix55-ice kvalitetno doživjeti manju ix35-icu. Prvi dojam je bio malo specifičan, rekli bismo pomalo podcjenjujući. Ali nakon prvih kilometara vratio nam se osmijeh na lice. Jer živost, okretnost i snaga motora oduševljavaju. Jednostavno klizite u šestom stupnju prijenosa, a brzinomjer bolje da i ne gledate, jer sigurno ste prekoračili dopuštenu brzinu. Sve je unutra dovoljno tiho i uglađeno, tako da brzinu i ne osjećate. Zato morate biti spremni na plaćanje kazni za prebrzu vožnju. Ili da mahnito pri svakom laganom pritisku papučice gasa pogledavate na brzinomjer. Ali onda

46

pleasure

se javlja drugi problem, jer ako previše gledate u brzinomjer, može vam se dogoditi da i ne primjetite nekog policajca koji će po običaju nenajavljen iskočiti iz grmlja uz cestu sa željom da vas zaustavi i prekontrolira imate li svu zakonom propisanu opremu. A „one druge“ opreme u ovom Hyundaiju ima i više nego dovoljno. Pa čak i kod testnog modela, koji nije imao svu dostupnu opremu s popisa. Ali vratimo se još malo na ovaj turbo-dizel motor 2.0. Raspolaže sa 184 KS i gotovo 390 Nm zakretnog momenta, što vam garantira da nećete imati problema kod pretjecanja u bilo kojim uvjetima. Čak i papučica gasa ima dva stupnja, odnosno prvi dio hoda papučice koji koristite u normalnim okolnostima i drugi dio u koji „ulazite“ jačim pritiskom papučice i koji vam omogućava takozvani „kick-down“ (poznat kod automatskih mjenjača) pomoću kojeg su ubrzanja još intenzivnija.

Tako da ćete bez problema zaobilaziti po cestama naše uspavane vozače, koji voze toliko sporo (istovremeno vrlo nesigurno) i ispod svih ograničenja brzine, da se ponekad pitamo je li to nekakva usporena snimka ili žalosna stvarnost. Zbog snage i elastičnosti motora vožnja na otvorenoj cesti u pravilu se odvija u 5. i 6. stupnju prijenosa, tako da to utječe i na relativno malu potrošnju. Ona tada iznosi u prosjeku, uz ne previše štedljivu vožnju, oko 7,5 l/100 km, dok se potrošnja na

automobili

testu (otvorena cesta i gradska vožnja) kretala od 6,5 – 9 l/100 km, što je sasvim dobro za automobil tolike snage i težine veće od 1,6 tona. Inače, stabilnost vozila u zavojima je sasvim solidna, posebno ako uzmemo u obzir da su gume poprilično visokog profila kao i kod svih SUV vozila, a tome pridonosi i elektronika koja dodatno smiruje ix35-icu pri brzim prolascima kroz zavoje. Mala neugodnost javlja se kada pri većoj brzini morate naglo zakočiti, jer tada se vozilo počinje lagano zanositi lijevo-desno na cesti. Međutim, elektronika se pobrine da posljedice ne budu katastrofalne. Hyundai je dužine 4,41 m i ako promatramo prostor na prednjim i stražnjim sjedalima, a ima ga zaista više nego kod većine konkurenata, možemo reći da vozilo nije malo. Ima i dovoljno velik prtljažni prostor, čak i bez obaranja stražnjih sjedala. Ali ono što nas je oduševilo jest polumjer okretanja koji je dvostruko manji nego kod većine vozila, a iznosi samo 5,4 metra. Zaista sjajno, a možete zamisliti koliko to pomaže pri parkiranju i okretanju u uskim ulicama. Gotovo da se možete potpuno okrenuti u malo većem dnevnom boravku. Kao što smo već i naveli, opreme ima zaista dovoljno. Ukratko možemo navesti bočna i zadnja jače zatamnjena stakla, parking senzore, alarm i daljinsko centralno zaključavanje, tempomat, radio-CD s odličnim

ozvučenjem, USB i iPod utičnicu, Bluetooth za povezivanje telefona, komande na volanu, putni kompjutor, grijanje prednjih i stražnjih kožnih sjedala, grijanje brisača, dvozonski automatski klima-uređaj, hlađenje pretinca ispred suvozača, naslon između prednjih sjedala (za naš ukus malo prekratak), a kod jačeg paketa opreme i „Smart Key“ tipku za pokretanje motora, kao i kameru za vožnju unatrag s LCDdisplejem na unutarnjem retrovizoru i centralni displej s navigacijom.

Osvjetljenje instrumenata je ugodno plavo, iako pomalo razbacani prekidači mogu noću zbuniti tolikom rasvjetom. Unutrašnjost je inače modernog dizajna, iako ne baš previše elegantna, ali zato precizno izrađena i s obzirom na to da je upotrijebljeno dosta plastike, ipak se ne doima plastično ili jeftino. Čak je vrlo ugodan osjećaj, a tomu posebno pridonosi i koža na sjedalima i volanu, kao i kromirani detalji. Tabla s instrumentima ima plavo LED osvjetljenje, koje se „meko“ uključuje (postupno se pojačavajući), a i originalno su riješeni pokazivači temperature i goriva, čiji su LCD-i smješteni u sredinu okruglih instrumenata. Na njima je i pokazivač koji brojkom i strelicom sugerira prebacivanje u viši ili niži stupanj prijenosa. Pored volana se nalazi i prekidač za vožnju po velikoj nizbrdici, koji dodatno stabilizira vozilo i omogućava sigurnije upravljanje i kočenje čak i na klizavom pleasure 47

automobili

kolniku. Dobra je stvar i „Hill Assist Control“ ili blokiranje kretanja unatrag pri kretanju na uzbrdici, tako da ne morate balansirati vozilo na kvačilu i gasu. Postoji još zaista lijepa količina toga u standardnom paketu opreme, a i dodatnim paketima, kao što je i stakleni panoramski krov, pogon 4x4, 18“ naplatci, automatski 6-stupanjski mjenjač i drugo.

U svakom slučaju, izvana Hyundai privlači pozornost prolaznika svojom elegantnom i ljepuškastom linijom, a posebno prednjim krajem, koji izgleda moćno. Čak su nas i u susjednoj Italiji poneki mještani znatiželjno ispitivali o dojmovima 35-ice, a znamo da su Talijani ljubitelji lijepoga. Svakako bi nam jedan ovakav primjerak odlično odgovarao s obzirom na to da stalno imamo potrebu za putovanjem, ali i nošenjem zavidne količine fotografske opreme. A posebno nam je drag kad znamo da mu je cijena u odnosu na konkurenciju vrlo privlačna. Jer opće je poznata misao da ljubav prolazi kroz želudac.

U ovom slučaju rekli bismo da ljubav ipak prolazi kroz džepove. više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr

HYUNDAI ix35 2.0 CRDi 2WD MOTOR: 16 ventila, 4 cilindra MJENJAČ: ručni, 6 brzina OBUJAM: 1.995 ccm SNAGA/ BR. OKRETAJA: 184 KS/4.000 MAX ZAKRETNI MOMENT / BR. OKRETAJA: 383Nm/1800-2500 MAX BRZINA: 195 km/h UBRZANJE 0-100 km/h: 9,4 s POTROŠNJA (grad/otvoreno): 7,1 / 5,1 l/km ZAPREMNINA SPREMNIKA: 58 l VOLUMEN PRTLJAŽNIKA: 591/1436 lit.

UKUPNA MASA VOZILA: 1.610 kg DULJINA (mm): 4.410 ŠIRINA (mm): 1.820 VISINA (mm): 1.660/1.670 (opcija s nosačima na krovu) CIJENA TESTNOG MODELA: cca 190.000 kn 48

pleasure

www.hyundai-istra.hr

automobili

ženski pogled

by Vesna Džuverović

D

avno su prošla vremena kada se svijet dijelio isključivo na ženski i muški. Sve je više muškaraca u ženskom svijetu, pa i žena u muškom. Tako je i kad su u pitanju automobili, koji više nisu tema rezervirana samo za jači spol. Iako još uvijek, nažalost, zastoje na cestama u većini slučajeva izazivaju žene, s druge strane moramo priznati da je za upravljačem SUV-a ili neke jurilice „ona“ sve češći prizor. Ako ste jedna od onih koje smatraju da je Hyundai ix55, o kojem smo pisali u prethodnom broju, prevelik zalogaj za vas, a sviđaju vam se SUV vozila, ipak imamo radosnu vijest. Iako nije toliko kraljevski, prije bismo rekli da je prinčevski, Hyundai ix35 ipak će zadovoljiti sve vaše potrebe. Ovaj Korejac fluidnih linija i vrlo modernog oblika prije svega je dopadljiv zbog odlično pogođenog dizajna, kako izvana, tako i iznutra. A to je ženama neupitno na prvom mjestu. Unutrašnjost je dovoljno prostrana za 4 – 5 osoba, pa bismo rekli da je ovo pravi obiteljski autić namijenjen i za duža putovanja. No, posebno ga moramo pohvaliti što se tiče gradske vožnje zbog lake upravljivosti i polumjera okretanja koji je znatno manji nego kod ostalih vozila, što će vam veoma olakšati parkiranje, kao i izbjegavanje prometnih gužvi. Ukoliko niste jedna od iskusnijih vozačica te još uvijek po zvuku motora ne prepoznajete trenutak u

kojem bi trebalo promijeniti brzinu, ovo vozilo bit će vam od velike koristi. Naime, na kontrolnoj ploči sugerirat će vam poželjnu brzinu za što optimalniju vožnju. Ima li što jednostavnije? Neme više izlike za mučenje motora, a ovaj je u normalnoj vožnji zaista smiren i tih.

S obzirom na to da novi automobili nude sve više opcija kojima se olakšava upravljanje, ponekad se priupitamo je li to iz razloga da se stvarno olakša vožnja ili zato da se napokon uvede red i kultura vožnje, koja je, zapravo kod većine vozača, a ne samo žena, vrlo loša. Iako je nama ix35-ica osobno dopadljivija u nekoj svježijoj boji, u ponudi je dostupno i nekoliko tamnih boja. Većina žena pomalo voli napraviti paradu u svom životu, bilo da je u pitanju uređenje stana, odjeća ili obuća, pa nije ništa drugačije ni kad je automobil u pitanju. Bočne stube, ukrasne maske, krovni nosači, vjetrobrani samo su dio dodataka koji će zadovoljiti potrebu za ukrašavanjem i personaliziranjem vozila. Usporedimo li ponuđenu kvalitetu, dovoljno opreme i cijenu, na ovom autiću sve je pogođeno. Sudeći po sve većoj prisutnosti ovog modela na cestama, vjerujemo da je pronašao velik broj kupaca, pa i onih koji su do sada bili više privrženi brendom zvučnijoj konkurenciji. pleasure 49

fotografija

artpleasure

lovro barbalić Lovro Barbalić je rođen 1973. godine u Puli, gdje i danas živi i radi. Naravno ako nije negdje na drugom kraju svijeta u potrazi za dobrim motivima.

Fotografijom se počeo baviti 1994. godine kad i kupuje prvi fotoaparat. Za vrijeme studija u Padovi ima priliku raditi u jednom sportskom listu, gdje stječe dragocjena fotografska iskustva. Nakon povratka u Hrvatsku 1999. godine zbog okolnosti i slabe pozicije profesionalne fotografije u ovim krajevima, fotografiju stavlja u drugi plan.

Od 2007. godine ponovno se intenzivno počinje baviti fotografijom i izlaže u više galerija.

Od tada pa do danas, uz druge hobije, fotografija mu služi za bilježenje neponovljivih trenutaka sa brojnih putovanja i iz svakodnevnih životnih situacija.

Online galerija - www.lovrobarbalic.com

50

pleasure

putovanja

58 

pleasure

putovanja

dubrovnik tekst vesna džuverović

foto robert blašković

Dubrovnik je često svrstavan među skupe destinacije te je zbog toga u ovim recesijskim vremenima za većinu Hrvata vjerojatno odredište koje zaobilaze. Ali za dobar provod više nije potrebno biti zvijezda i raspolagati s mnogo novca.

pleasure 59

putovanja

K

akvo bi bilo ljeto da nije vruće i sparno? No, to nas nije previše omelo u namjeri otkrivanja ljepota koje pruža ova destinacija. Nakon višesatnog razgledavanja znamenitosti grada u nadi da ćemo pronaći barem malo osvježenja, spuštamo se do obližnjeg kupališta. Opružamo se uz sam rub mora, gotovo na jedino slobodno mjesto na plaži. Zrakom se šire aromatični mirisi soli, borova i čempresa. Opušteni osluškujemo šum mora, koje nam lagano u valovima dohvaća vrhove stopala. U pozadini glazba dopire iz obližnjeg bara, isprekidana glasovima ljudi, koji kao i mi uživaju u blagodatima sunca i bistrog plavog mora. Plaža puna ležaljki

i suncobrana, a za one malo zahtjevnije tu su i ležajevi okruženi baldahinima. Pogled prema pučini priječe nam jedrenjaci i ogromni kruzeri. Zvuči li vam ovo kao jedna od svjetskih top-destinacija?

Da, imate pravo. Njezino je ime poznato velikom broju stanovnika ovog planeta, a pohodile su je brojna zvučna imena, među kojima i princ Edward, Elisabeth Taylor i Richard Burton, Michael Douglas i Cathrina Zeta Jones, Tom Cruise, Kevin Spacey, John Malkovich i mnogi drugi. No, da biste i vi posjetili ovu destinaciju nisu potrebne velike pripreme ni daleka putovanja jer ona pripada nama, i to nas čini ponosnima.

prethodna stranica dubrovački most na ulazu u gradsko područje gore stradun noću - najpopularnije sastajalište dubrovčana

60

ali i glavno odredište turista pleasure

putovanja

Dubrovnik je često svrstavan među skupe destinacije te je zbog toga u ovim recesijskim vremenima za većinu Hrvata vjerojatno odredište koje zaobilaze. Ali za dobar provod više nije potrebno biti zvijezda i raspolagati s mnogo novca. Na tu hvalevrijednu ideju došli su Grad Dubrovnik i Turistička zajednica grada Dubrovnika. Naime, ove je godine startao program pod nazivom „Dubrovnik Quality Private Services“, čiji je cilj objediniti usluge koje nudi Dubrovnik, odnosno omogućiti dostupnost boravka u Dubrovniku svakom gostu koji ga želi posjetiti. Tako da za cijenu od samo 1.499,00 kuna po osobi na tjedan (da, dobro ste pročitali!) imate osiguran smještaj, prehranu,

razgledavanje kulturne i spomeničke baštine Dubrovnika, kartice za gradski prijevoz, kao i osnovni paket zabave. Treba li vam nešto više? Hm, možda još jedino neko dobro društvo s kojim ćete podijeliti radosti opuštanja i zabave. U ovoj vrlo povoljnoj cijeni osigurano vam je noćenje u privatnom smještaju (u sobi ili apartmanu), a, naravno, ne u nekom od elitnih hotela. Ali budimo realni, s obzirom na bogatu ponudu sadržaja (prvenstveno onog spomeničkog i prirodnog), vjerujemo da ćete u tom smještaju jedva imati vremena i prenoćiti. „Jeftinu“ večeru nećete jesti u nekom restoranu zvučnog imena, ali bit će svježa i ukusno pripremljena. Da večer bude kompletna,

GORE gradska vrata - pile - ulaz u gradske zidine

pleasure 61

putovanja

62 

pleasure

putovanja

možete se uputiti u jedan od disko-klubova i zabavljati se do jutra.

Ionako ste na odmoru, nema žurbe ni ranog ustajanja. A u svoj toj „no stress“ situaciji mogla bi vam pomoći već dobro poznata dalmatinska ležernost.

Veći dio dubrovačke svakodnevice odvija se u fascinantnom ambijentu povijesne gradske jezgre. Posjet gradskim zidinama, visokim i do 25 metara, dat će vam jednu sasvim drugu dimenziju pogleda na grad ili, bolje rečeno, na slikovite krovove zgrada, dimnjake i zvonike.

Zidine su ukupne duge 1.940 metara pa iako nije preporučljivo razgledavanje u najtoplije doba dana, kao što je bilo u našem slučaju, utješno je da osvježenje možete potražiti u jednom od barova smještenih na samim zidinama. A da vrućina i užarene glave nikoga ne zabrinjavaju, svjedoči guranje s velikim brojem turista svih rasa i nacija. Nakon zidina neizostavno je prošetati glavnom gradskom ulicom, najpopularnijem sastajalištu Dubrovčana, ali možda još i više turista – Stradunom – kojem se s obje strane priključuju slikovite uličice s mnoštvom restorana i kafića. Krenete li Stradunom iz smjera

lijeva stranica

DESNa stranica

gore lijevo crkva sv. sebastijana

gore lijevo STRADUN DANJU - TIPIČNa DALMATINSKa atmosfera

gore desno dubrovnik “u izlogu”

gore desno obnovljena žičara koja vodi na omiljeno izletište

DOLJE lijevo PROLAZ DO ULAZA U MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA

dubrovčana i turista

DOLJE desno BRIJAČNICA U STAROM DIJELU GRADA KOJA KAO DA JE OSTALA U NEKOM PROŠLOM VREMENU

pleasure 63

putovanja

Pila, krećete s trga u središtu kojeg je smještena velika kupolasta Onofrijeva fontana. Odmah uz fontanu je kompleks samostana i crkva franjevaca Male braće, u čijem je sklopu ljekarna koja spada među najstarije u Europi (izgrađena 1317. g.). Na suprotnoj strani Straduna završiti ćete na glavnom trgu u čijem se središtu ističe visoki kameni stup poznatiji kao Orlandov stup. S tog mjesta su u davnini objavljivane sve najvažnije odluke državne vlasti, a danas se proglašavaju otvorenja tradicionalne Feste sv. Vlaha te manifestacije Dubrovačke ljetne igre. Uz trg je smještena palača Sponza, zdanje koje je nekad služilo kao carinarnica, kovnica novca, državna blagajna, banka i trezor, a danas je bogat povijesni arhiv. Zatim, tu je 31 metar visok gradski zvonik na kojem se nalaze brončani vojnici Maro i Baro, koji brižljivo otkucavaju sate udarcima batova u zvono teško dvije tone.

Zanimljivo je posjetiti i gradsku luku u koju su nekad sa svih strana svijeta stizali trgovački jedrenjaci, a danas ćete ondje zateći vjerne replike koje će vas na trenutak obmanuti da se nalazite u prošlosti. S lijeve strane luke izdiže se tvrđava Revelin, a nadomak nje Lazareti, dobro očuvano karantensko zdanje u kojem su radi predostrožnosti od širenja nekad neizlječivih zaraznih bolesti trgovci i putnici koji su stizali brodovima morali provoditi 40-dnevnu karantenu. U starom gradu pronaći ćete bogato povijesno nasljeđe, tradiciju, umjetnost, staro i novo, a što sve posjetiti – odluka zaista nije laka.

Ukoliko vas je oduševila ona druga dimenzija pogleda na grad sa zidina, onda će vas zasigurno pogled na Dubrovnik iz ptičje perspektive ostaviti bez daha. Za to je potrebno popeti se na brdo Srđ iznad sjeverne strane Dubrovnika, koje je oduvijek bilo omiljeno izletište Dubrovčana. Na njega se od ove godine ponovno možete uputiti obnovljenom žičarom. Svi oni koji baš nemaju skijaških iskustava i ne obožavaju žičare mogu to učiniti i automobilom, po uskoj asfaltnoj cesti. No, s obzirom na to da je cesta zaista vijugava i vrlo uska, u susretu s automobilom koji dolazi sa suprotne strane ne garantiramo da osim fobije od visine nećete početi osjećati i neku drugu vrstu fobije. Ali pogled koji se pruža s brda zaista je nagrada za sav pretrpljeni strah, pogotovo ako ga ulovite u vrijeme zalaska sunca. Ukoliko ste ljubitelj prirodnih ljepota, onda vam svakako preporučujemo da istražite okolicu Dubrovnika, a ponajprije da potražite osvježenje u dubokoj hladovini stabala uz žuboreću rijeku Ljutu u Konavlima. U restoranu budite oprezni pri naručivanju, cijene baš i nisu prilagođene našim ljudima. Svakako posjetite otočić Lokrum ispred Dubrovnika i njegov botanički vrt, kao i relativno novo i lijepo uređeno šetalište na Lapadu, s mnoštvom kafića, gdje ćete navečer sresti većinu (posebno mlađih) Dubrovčana.

Posjet južnom dijelu Hrvatske i Dubrovniku svakako će na vas ostaviti upečatljiv dojam. Ako još niste bili, požurite se, a ako ste bili, vjerujemo da ćete kao i mi opet htjeti sve ponoviti. više na www.pleasure.hr kontakt vesna@pleasure.hr

GORE fantastičan pogled na dubrovnik iz ptičje perspektive sredina velika onofrijeva fontana na ulazu u stari grad

64

pleasure

DOLJE ekskluzivni restorani u blizini gradske luke desna stranica fascinantni pogledi sa gradskih zidina

putovanja

pleasure 65

fotografija

aktpleasure

branko Branko Božić, trenutno živi i radi u Zagrebu, kao konobar u jednom restoranu u centru grada. Kada ne radi odlazi u teretanu gdje ga možete i vidjeti kako naporno vježba da bi stalno bio u formi. Čak je i u pauzama snimanja ovih fotografija odrađivao serije sklekova.

Po onoj staroj “od viška glava ne boli”.

Voli prijatelje, hranu i izlaske.

Kaže da za njega pleasure (užitak) znači da je čovjek rođen da bude sretan i da uživa u životu.

Poručuje svima da uživaju u životu, vole i dozvole da budu voljeni.

man art foto robert blašković

68

pleasure

automobili

chevrolet spark tekst i foto donald debeljak

Rijetko kome se mali Chevrolet nije dopao na prvi pogled, a odgovorno tvrdimo da unatoč nekim sitnim nedostacima s vremenom vam se samo dublje zavlači pod kožu.

N

ismo neki ljubitelji plave boje, no moramo priznati da je prva stvar koja nam je pala na pamet nakon što smo vidjeli testno vozilo bila – BMX. Nemojte to shvatiti kao previše negativan komentar jer se na ton-karti modela nalaze i lošije boje, i izgledom i zahvalnošću za fotografiranje, no isto tako na auto nam ne paše boja koja nas vraća u djetinjstvo i vožnju bicikla. Međutim, kako je izbor boje ipak osobna stvar, možemo reći da vesela boja i nabijena, mišićava karoserija zasigurno pridonose dopadljivosti najmanjeg Chevroletova automobila. No je li to sve što on nudi?

Vjerujemo da je nebrojeno puta auto ovih gabarita testiran u pogledu kategorije u koju spada – mali gradski. No za tu kategoriju ima sve potrebne kvalifikacije – malen dimenzijama, živahan motor koji nije previše žedan, lak za upravljanje… Nas je u ovoj prigodi više zanimalo kako će se ponašati u ne toliko prirodnom okolišu, na autocesti i brdskim cesticama, čak djelomično i na bijelim cestama. Kao što je vidljivo iz fotografija, izveli smo Sparka u šetnju oko veduta Hrvatskog zagorja…

No krenimo redom, u gradskoj vožnji Spark je i više no upotrebljiv, motor se rado vrti, što je i potrebno činiti ako želite bržu i dinamičniju vožnju. Izjavu „dinamičnu“ nemojte shvaćati isuviše ozbiljno, nije najsporiji auto u gradu, no nije ni trkač, sprint do 100 km/h traje oko 12 sekundi.

Mala ukupna dužina prednost je pri provlačenju kroz gradsku gužvu, kao i pri parkiranju, no nikako ne utječe na količinu prostora koji je na raspolaganju u unutrašnjosti. Unatoč pozamašnim gabaritima testnog vozača (190 cm) ne dolazi do dodirivanja ramena sa suvozačem, kao ni do bliskih susreta vozačeve glave s krovom vozila. Jedini primjetan nedostatak pri gradskoj vožnji donekle je nepovoljan položaj papučice gasa, koja tjera na pomalo čudno iskretanje noge.

Problem ne primjećuju niži vozači, a i viši će se relativno brzo priviknuti, točnije njihovo koljeno pomirit će se sa sudbinom…

76

pleasure

automobili

pleasure 77

automobili

Sljedeći detalj dolazi do izražaja pri vožnji autocestom, kada zbog nedostatka odmorišta za lijevu nogu nakon određene udaljenosti ista postaje bolna… Izbor je držati nogu oslonjenu na petu i mišiće napete ili nasloniti stopalo na pod pa koljenom zapeti za volan. Putna brzina pri vožnji autocestom iznimno je blagonaklona prema vašem novčaniku – teško ćete se dovesti u situaciju da se u nekoj limuzini pojavi natpis: „Policija! Slijedi me!“ No zato ni buka nije prevelika i auto je unatoč relativno malom međuosovinskom razmaku poprilično stabilan na cesti. Hvalevrijedan dio opreme su kontrole za radio/CD player na volanu, no njihov smještaj je sve samo ne pohvalan. Ne znamo za vas, no nama ruka nikada nije na donjem lijevom dijelu upravljača, lakat je u neprirodnom položaju, a i mogućnost reagiranja volanom nadasve upitna. Lakše je i manje opasno desnom rukom podesiti željeno na samom uređaju, tj. na centralnoj konzoli.

Uvjerljivo najveći plus je već spomenuti vanjski izgled, vesele boje koje se djelomično protežu i u unutrašnjosti, a izgled prednje maske koja se konstantno smiješi najveći je adut. Kvake za otvaranje stražnjih vrata u maniri Alfe ili iz novije ere Seata jako mu dobro stoje tako da na prvi pogled izgleda kao da ima samo troja vrata. Povlačenjem kvake sakrivene u okviru prozora otvarate put do stražnjih sjedala koja nisu pretjerano neudobna, unatoč činjenici da sjedite na stražnjim

78

pleasure

kotačima kratkog i malog gradskog automobila. Prtljažnik nije stvar vrijedna pretjerane hvale jer će s ponešto muke sakriti cjelokupnu nabavu mjesečnog tipa. Provjereno, unutra stane 120 primjeraka magazina Pleasure, uz malo truda možda bi se dalo utjerati još dvadesetak komada, no to je već masom preveliko opterećenje za Chevroletova mališana. Unutrašnjost je osim detaljima u boji vozila opremljena instrumentima pomalo motociklističkog izgleda, taj dojam kvari jedino volan koji se nalazi ispred njih i u trenutku ubija iluziju da se nalazite za upravljačem supersportskog motocikla. Dobro, mora se priznati da ni ubrzanje ni zvuk nisu na nivou motocikla, no izgled instrumenata zasigurno jest, i to je dobar argument za privlačenje mlađe populacije.

Rijetko kome se mali Chevrolet nije dopao na prvi pogled, a odgovorno tvrdimo da unatoč nekim sitnim nedostacima s vremenom vam se samo dublje zavlači pod kožu. Ako tražite auto kojem je pretežna namjera gradska vožnja, no ne želite se odreći mogućnosti normalnog putovanja na godišnji odmor, ovo bi lako mogao biti idealan izbor za vas. više na www.pleasure.hr

kontakt donald@pleasure.hr

www.autowill.hr

automobili

CHEVROLET SPARK LT 1.2 MOTOR: 4-cilindarski, benzinski, 16V MJENJAČ: 5-stupanjski OBUJAM: 1.206 ccm MAX. SNAGA: 60 kW (81 ks) / 6400 o/min MAX ZAKRETNI MOMENT/BR. OKRETAJA: 111 Nm / 4800 o/min MAX BRZINA: 170 km/h UBRZANJE 0-100 km/h: 12,1 s POTROŠNJA (grad/otvoreno): 6,6/4,2 l/100 km ZAPREMNINA SPREMNIKA: 35 lit.

VOLUMEN PRTLJAŽNIKA: 170-568 lit.

UKUPNA MASA VOZILA: 940 kg DULJINA (mm): 3640 ŠIRINA (mm): 1597 VISINA (mm): 1522 CIJENA TESTNOG MODELA: oko 85.000 kn

pleasure 79

putovanja

raj na zemlji madeira tekst vesna džuverović

foto robert blašković

Naporno radite već mjesecima, godišnji odmor sve je bliže, ali neodlučni ste u odabiru destinacije. Svi smo se barem jednom našli u toj situaciji da ne znamo ni sami koja bi nam vrsta odmora najviše odgovarala.

U

jednom trenutku razmišljamo o tropskim plažama, vrevi, noćnim izlascima, a već sljedeći tren zamišljamo miran ugođaj, šetališta, cvijeće i pjev ptica. Kakvu ste odluku donijeli u tim trenucima previranja i koliko ste bili zadovoljni odabirom, ne znamo. No, i sami smo se našli u istoj situaciji te igrom slučaja odabrali vulkanski otok Madeiru, koji nudi sve gore navedeno.

A gdje je točno Madeira? To je najčešće pitanje koje su nam znanci postavljali kad smo rekli kamo idemo. Većina ljudi čula je za otočje, ali ne znaju točno gdje se nalazi. Naime, Madeira je smještena u Atlantskom oceanu, oko 650 km zapadno od afričke obale te gotovo 1000 km jugozapadno od Lisabona, a najbliže kopno tom otočju drugo je otočje, ono Kanarsko, na nešto više od 450 km udaljenosti.

Madeira je najveći otok u skupini, s dužinom od 57 km i širinom od 22 km. Pico Ruivo je sa svojih 1862 m najviši vrh otoka, odakle se pruža nevjerojatan pogled od obale do obale. Mogli bismo reći da je klima savršena tijekom cijele godine. Prosječna temperatura ljeti je oko 24 °C, a zimi oko 17 °C, a nebo je često magličasto od velike količine vlage. Madeira je autonomna regija Portugala, pa samim time i integralni dio Europske unije. Posebnost ovog otoka doživjet ćete već pri samom slijetanju na aerodromsku pistu smještenu na istočnom kraju otoka, koja se zbog nedostatka prostora gotovo polovicom dužine proteže u more na 180 betonskih stupova visokih oko 70 m. Impozantno, a prva vam je asocijacija nosač aviona.

80

pleasure

Približavanjem trenutka slijetanja avion se naginje neuobičajeno jako na desnu stranu kako bi izveo zaokret i u pravom luku prišao pisti. Jedino što vam je u tom trenutku na vidiku kroz lijevi prozor je nebesko plavo nebo, a kroz desni prozor morski plavo more. Ovakav prizor doslovce svakom putniku izmami uzdah. Jednima od straha, a drugima od oduševljenja, no rezultat je isti.

Glavni grad Funchal nalazi se 15-ak kilometara od aerodroma.

Smatra se jednim od najčišćih europskih glavnih gradova. Smješten je na južnom, ujedno i najsunčanijem dijelu otoka, okružen zelenim brdima, prekrasnim vrtovima i plantažama banana. Poznat je po mnogim vrhunskim restoranima, raznolike ponude i obilnih porcija po povoljnim cijenama, klubovima za provod, vinu, ali i kao rodno mjesto svima znanog nogometaša Christiana Ronalda. Posljednjih 10-ak godina tu su rapidno iznikli, kao gljive poslije kiše, brojni luksuzni hoteli s 4 i 5 zvjezdica. Hotele s 3 zvjezdice praktički nećete pronaći, a o onima nižih kategorija da i ne govorimo. Izbor je zaista velik, a raskoš arhitekture i ponude zadivljujuća. O ljubaznosti i usluzi u hotelu u kojem smo odsjeli (Regency Palace) bespotrebno je govoriti.

Nismo još doživjeli da nam netko drugog dana boravka u sobi s dobrim pogledom preporuči da se preselimo u tek ispražnjenu sobu s još boljim pogledom. Ili da zbog problema s prehladom liječnik dolazi na bazen (jedan od rijetkih bazena u svijetu s podvodnom glazbom) k nama kako bi nam prepisao odgovarajuće lijekove i

putovanja

Bogatstvo boja na Madeiri, vidljivo čak i na vulkanskim stijenama.

pleasure 81

putovanja

uz to nas sljedeći dan nazove tek toliko da nas doslovno pita za zdravlje. Sitnice koje pamtite... Turistima se inače nude raznolike aktivnosti. Na listi izbora nalaze se surfanje na valovima, ronjenje, izleti brodovima, plivanje s dupinima, golf tereni, jahanje, tenis, a na kraju kao možda i najzanimljivija aktivnost „Monte“ – vožnja toboganom, atrakcija koja na godinu privuče i do tisuću turista. Naime, riječ je o gotovo vratolomnoj brzoj vožnji u sanjkama (ispletenim od pruća) koje se velikom brzinom spuštaju s brdovitog dijela Funchala uskim, krivudavim ulicama do samog centra. Ove sanjke guraju i njima upravljaju dvojica muškaraca odjevena u tradicionalnu bijelu pamučnu odjeću sa slamnatim šeširima na glavi. Sama vožnja traje

10-ak minuta, prođete stazu dužine 2 km, a brzina doseže i do 50 km/h. No to nije vrhunac doživljaja, pa da bi adrenalin bio potpun, ova se „sanjkaška“ staza na pojedinim mjestima križa s gradskim cestama kojima prometuju automobili. Na sreću, svi vozači znaju za ovu atrakciju tako da na križanjima voze vrlo oprezno. Ukoliko vam više odgovara mirniji odmor, možete se uputiti u razgledavanje brojnih tematskih vrtova i botaničkih parkova ili jednostavno prošetati lijepo uređenom i dugačkom obalnom šetnicom Lido, a nakon toga se uputiti žičarom iz gradske gužve do nešto mirnijeg predjela grada Monte na 560 m nadmorske visine. Iako možda gradom djelomično vlada gužva, nemojte propustiti šetnju zanimljivim ulicama,

gore lijevo impozantna aerodromska pista na betonskim stupovima gore desno stabla banana - uobičajena slika brojnih parkova i prometnica dolje lijevo živopisna i vrlo uredna tržnica koju osim mještana posjećuju i brojni turisti dolje desno trg ispred gradske vijećnice popločen mozaikom

82

pleasure

putovanja

obilazak brojnih povijesnih spomenika, veselo popločanih trgova i ulica ukrašenih raznobojnim cvijećem, pročelja zgrada obloženih pločicama, živopisne tržnice koja nudi cijelu paletu raznog tropskog voća, povrća i (očišćene) svježe ribe koju kod nas nećete pronaći.

Na gradskoj šetnici nalazi se i nekadašnja jahta Beatlesa po imenu „Vagrant“, koja je pretvorena u restoran. Od 2004. g. u turističkoj se ponudi nalazio i let najvećim balonom ispunjenim helijem (uvrštenim u Guinnessovu knjigu rekorda), koji je sve hrabre znatiželjnike (čak do 20-ak ljudi istovremeno) vinuo u zrak na 150 m visine, odakle se pružao zadivljujući pogled na grad i okolicu. Nakon uspješno obavljenog leta, za vrijeme ispijanja tradicionalnih likera, uslijedila

bi podjela diploma s potpisom pilota. Nažalost, balon je oštećen za vrijeme oluje 2007. g. i više nije u upotrebi. Iako grad nudi toliko mogućnosti da ćete se osjećati kao dijete u trgovini s igračkama, savjetujemo vam da ostavite nešto vremena za obilazak otoka, koji zaista nudi puno predivnih lokacija i specifičnosti. Prvo što će vas impresionirati su ceste i autoceste, posebno ako iznajmite automobil, koji je znatno jeftiniji nego kod nas, kao i bezolovni benzin, čiji nam se pomalo smiješan izgovor „super san čumbo“ (port. super san chumbo) urezao u pamćenje. Ceste imaju ograničenja brzine koja ćete većinom poštivati, ne zbog toga što smo mi kulturan narod, nego jednostavno zato što na nekim cestama zbog zavojite konfiguracije

gore lijevo park santa catarina - zelena oaza u centru funchala gore desno santana - simpatične tradicionalne kućice dolje lijevo skladni oblici stabala i živica u botaničkom parku dolje desno okoliš jednog od brojnih novih hotela s 5 zvjezdica

pleasure 83

putovanja

nećete ni moći voziti brže od 100 km/h. Uključujući i autocestu užu od uobičajene, a k tome i bez zaustavnog traka. Nije potrebno opisivati doživljaj kad uza sve to ugledate i raskrižje usred tunela ili kad vozite kroz tunel koji je još u izgradnji. Međutim, unatoč tim pomalo čudnim prometnicama i običajima, nismo vidjeli ni jednu prometnu nesreću.

Nedaleko Funchala (oko 5 km) smješteno je nekadašnje ribarsko mjesto Câmara do Lobos, čije je pitoreskno okruženje inspiriralo Sir Winstona Churchilla na slikanje tijekom njegova boravka na Madeiri.

Naziv je potekao od morskih lavova (portugalski = lobosa), kojih je na ovom području nekada bilo u velikom broju. Put vas dalje vodi

do Cabo Girãoa, druge po redu najveće litice na svijetu, a najviše u Europi (580 m). Pogled s litice ostavit će vas bez daha. Vozeći se ovim područjem primijetit ćete kako plantaže banana sve više ustupaju svoja mjesta vinogradima i nasadima trešanja. Vino Madeira danas je vrlo cijenjeno, a karakterizira ga visoka kvaliteta koja se ne gubi čuvanjem ni kroz dugi niz godina. Postoji više vrsta, ali najznačajnije su Malvasia (slatko), Boal (srednje slatko), Verdelho (polusuho) i Sercial (suho). Preporučujemo da ih degustirate u nekoj od brojnih kušaonica, jer te će okuse vaša nepca još dugo pamtiti.

Među spektakularnijim mjestima svakako je i Porto Moniz, smješten

gore lijevo let panoramskim balonom - impresivan pogled sa 150 metara visine od kojeg se nekima i zavrti u glavi gore desno slikovita popločana uličica u centru funchala sredina desno najveći balon punjen helijem - uvršten i u guinnessovu knjigu rekorda, nažalost nakon oštećenja nije više u upotrebi

84

pleasure

putovanja

na sjeverozapadnoj strani otoka. Jedna od najznačajnijih atrakcija je prirodni bazen ispunjen kristalno čistim morem, okružen oštrim i crnim stijenama lave. Ovaj bazen omiljeno je kupalište lokalnih ljudi, ali i jedan od glavnih razloga dolaska turista, pa i nas samih, kako bi doživjeli kupanje u ovom posebnom okruženju. Naime, većina je plaža zbog vulkanskog porijekla otoka stjenovite ili kamenite strukture, a vrlo su rijetko pjeskovite. Porto Moniz također je značajan po ribarstvu, kao i po održavanju velikog stočnog sajma koji se odvija u jednom od ljetnih mjeseci.

Putujući prema sjeveroistoku naići ćete na mjesto São Vicente, u

kojem se nalazi Vulkanski centar. Ukoliko još uvijek niste upoznati s vulkanima, ovdje će vam na zabavan način objasniti i prikazati što se događa u njihovim utrobama, erupcije, pa i sam proces nastanka otoka. U sklopu posjeta centru možete razgledati i vulkansku špilju dugačku 700 m, u kojoj ćete se moći diviti rezultatima nastalim erupcijom prije 400 tisuća godina.

Sjevernim dijelom otoka dominiraju zelene, tzv. Laurissilva šume, koje su pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska baština. U ovoj je regiji smještena i Santana, vjerojatno najtradicionalnije selo otoka. Još i danas možete vidjeti neobične male kućice izrađene od prirodnog

gore zanimljive forme cvijeća u botaničkom parku, u kojem obitava više od 2000 različitih biljaka, ali može se vidjeti i mnoštvo različitih životinja

pleasure 85

putovanja

kamena sa slamnatim krovovima, koje su stoljećima služile kao staje, ali i objekti za stanovanje. Zbog veselih, zanimljivih kućica, ali i neobične flore i faune, imat ćete osjećaj da ste na trenutak kao i Alisa uskočili u zemlju čudesa. Nedaleko od Santane naići ćete na Queimadas, polazište pješačenja Levada. Levada je portugalski izraz nastao od riječi levar, koja u prijevodu znači nositi, a odnosi se na minijaturne kanale koji služe kao sustavi za navodnjavanje. Ovim sustavima zapravo se odvodi prirodno skupljena voda sa sjevera

prema plantažama na južnom, sušnijem dijelu otoka. Za sve koje uživaju u pustolovnim aktivnostima organiziraju se šetnje po stazama koje ujedno služe i za održavanje sustava za navodnjavanje.

Madeira je širom svijeta poznata po svojim prirodnim ljepotama, pa se često naziva i „plutajućim vrtom u Atlantiku“. Paleta brižljivo održavanih parkova i vrtova zaista je velika, pa ćemo nabrojiti samo neke: Quinta Magnólia, Municipal Garden, Botanical Gardens, Orchid Garden, Monte Palace Tropical Garden… Iako se čini da su gotovo

gore lijevo monte - vratolomna vožnja sanjkama po gradskim ulicama gore desno porto moniz - prirodni bazen smješten u oštrim vulkanskim stijenama dolje lijevo stijene čudnovatih oblika, nastale stvrdnjavanjem lave dolje desno ulaz u privatan posjed ukrašen vulkanskim kamenjem

86

pleasure

putovanja

svi isti, prepuni cvijeća i stabala, ipak je svaki poseban na svoj način. Svakako vam preporučujemo da posjetite park Dragon Tree Nucleus u mjestu São Gonçalo nedaleko od Funchala. Tu rastu Zmajeva stabla, endemična vrsta koja osim na Madeiri raste još samo na Kanarima i Zelenortskim otocima (portugalski = Cabo Verde). Stablo je karakteristične krošnje, podijeljeno na mnogo manjih kruna, pa ga nazivaju i stoglavim zmajem. Te manje krune dijele se i rastu prilikom cvatnje stabla, koja se događa prosječno više na www.pleasure.hr

svakih deset godina. Iako raste sporo, višestoljetno je stablo koje može dosegnuti visinu i do 15 m.

O Madeiri i njezinim ljepotama, srdačnim i kulturnim žiteljima i našim dojmovima mogli bismo pisati unedogled. Ukoliko je pak izaberete kao sljedeće odredište za posjet, gotovo smo sigurni da će ispuniti sva vaša očekivanja. No, morate biti svjesni da jedan posjet ovom raju jednostavno neće biti dovoljan.

kontakt vesna@pleasure.hr

gore nedaleko Cabo Girãoa - druge po redu najveće litice na svijetu, a najviše u europi

pleasure 87

satovi

88 

pleasure

satovi

DnK SATOVA tekst zoran grbin

Z

a ljudski organizam često znamo reći da je biološki sklop organa koji savršeno funkcioniraju. Ali samo u situacijama kada su svi uvjeti za to ispunjeni. Pritom mislimo na brigu koju moramo voditi o njima kako bismo bili zdravi i mogli dugo i bezbrižno uživati u životu. Na tragu toga satni ćemo mehanizam, a i sve njegove dijelove pokušati usporediti s ljudskim organima i reći da oni bez pogovora obavljaju svoju domaću zadaću. Naravno, ako se prema njima odnosimo odgovorno kada je održavanje u pitanju, jer oni su ipak samo mehaničke prirode. Kako god bilo, sinergija između ljudi i satova odavno se stvorila tako da današnji „medicinari“ (urari) modernog doba svakodnevnim trudom i inovacijama udahnjuju nov život u te čudesne spravice i time čine napredak konstantnim procesom. Mehanizmi satova postali su neiscrpno vrelo tako da urari raznim novotarijama žele pokazati da mehanika još uvijek nije rekla svoju zadnju riječ i da nas još mnogo toga interesantnoga očekuje u budućnosti. Tehnički gledano, mehanizme satova možemo podijeliti na mehanizme pokretane električnom, elektronskom i mehaničkom silom. Krenimo redom. Električni satovi za pokretanje koriste napajanje električnom energijom pa su kao takvi i počeli koristiti prvi generički termin električni pogon, koji se pojavio početkom 1957. godine.

Električna se energija koristi za zatezanje glavne opruge koja svojim otpuštanjem potiče na rad oscilator ili njihalo. Postoji više vrsta elektromehaničkih satova, koji se razlikuju u načinu na koji koriste električnu energiju za pogon. Jedni mehanički zatežu glavnu oprugu pomoću motora ili elektromagneta, drugi na taj način pokreću oscilator, treći oscilator pokreću elektromagnetskim impulsima, dok su četvrti konstantno priključeni na električnu energiju te tako pomoću sinkronog motora pogone zupčanik. Elektromehanički satovi imaju tipična odstupanja u preciznosti od oko 5 sekundi na sat i mogu raditi oko godinu dana s jednom baterijom. Električne su satove 1970. godine zamijenili elektronski (quartz) satovi, koji svojom preciznošću, izdržljivošću i točnim prikazivanjem vremena još i danas predstavljaju sam vrh točnosti jednoga sata. Inače mali

foto robert blašković

komad quartz kristala koristi se kao oscilator u baterijskom satnom mehanizmu, pa ih po tome i nazivamo Quartz satovima. Mehanički pokreti kristala su mali ili ih uopće nema tako da su vibracije izuzetno stabilne pa su moderni baterijski satovi zbog takta na visokih 32.768 Hz izuzetno točni. Mjesečna su odstupanja točnosti između 5 i 15 sekundi, što znači manje od pola sekunde na dan. Kvarcni su dijelovi otporniji na udarce, a zbog svog sastava eliminiraju i potrebu za povremenim čišćenjem. Sve su to razlozi primjene različitih materijala kako bi se dobila što veća preciznost i korisnost uređaja sata. Prvi prototipovi elektronskih kvarcnih satova izrađivali su se u laboratoriju CEH u Švicarskoj 1962. Prvi kvarcni sat je Seiko 35 SQ Astron, koji je proizveden 1969. Seiko je svojom kvalitetom i inovacijama, kao što su Seiko Kinetic i Seiko Spring Drive, ostao u samom vrhu proizvodnje

Inače glavnog „krivca“ za nastanak satova kakve danas poznajemo nalazimo u Galileu Galileiju, koji je izumio prvo njihalo (klatno) sredinom 16. stoljeća elektronskih satova. Oni za razliku od većine kvarcnih satova ne koriste klasičnu bateriju. Seiko Kinetic za dobivanje električne energije koristi pokret ljudske ruke ili tijela koji utječe na gibanje rotora koji generira energiju, a ona se zatim pohranjuje u punjivu bateriju ili kondenzator. Satovi Kinetic imaju dvije glavne prednosti u odnosu na obične baterijske satove. Za većinu ljudi to je praktičnost, jer ne koriste klasičnu zamjenjivu bateriju pa tako nemamo potrebu za njezinim mijenjanjem, a uz to proizvod je ekološki prihvatljiv. Kinetički satovi koriste čistu prirodnu energiju, energiju ljudskog pokreta.

Seiko spring drive satovi svojim su načinom rada bliži mehaničkim satovima, ali za razliku od njih koriste suvremenu tehnologiju. Samo pokretanje mehanizma vrši se preko rotora koji se okreće oko svoje osi, a pokrećemo ga pomakom ruke ili tijela (kao kod klasičnog mehaničkog automatik sata), ali zbog svoje konstrukcije kod satova

pleasure 89

satovi

Seiko Spring Drive tijekom rada nema tipične trešnje za mehaničke satove, sekundna kazaljka glatko klizi, a rezerva snage mu je 72 sata.

Kod mehaničkih rezerva je najčešće 48 sati... Postoji još jedan brend satova čiji su kvarcni mehanizmi našli svoju primjenu na tržištu, a riječ je o termo satovima Citizen Eco Drive. Oni su uvedeni 1999. godine, a kao energiju pokretanja koriste prirodno ili umjetno svjetlo. Svjetlo apsorbiraju kroz kristalno staklo i brojčanik. Posebne solarne ćelije prikupljaju svjetlost, koju pretvaraju u energiju i pohranjuju u trajno punjivu litij-ionsku bateriju. Već je nekoliko minuta izlaganja izvoru svjetla dovoljno za više tjedana rada, dok s potpuno napunjenom baterijom mehanizam može raditi 6-8 mjeseci u potpunom mraku.

Ako prednost dajemo preciznosti, Breitling u svojoj gami proizvoda

Mehanizmi satova postali su neiscrpno vrelo tako da urari raznim novotarijama žele pokazati da mehanika još uvijek nije rekla svoju zadnju riječ i da nas još mnogo toga interesantnoga očekuje u budućnost ima mehanizam Super Quartz (COSC), s kompleksnim sklopovima koji kompenziraju utjecaj promjene temperature putem senzora te prilagođavaju frekvenciju vibracije kvarcnog kristala kako bi sat bio što točniji. Osim toga, mehanizam Super Quartz certificiran je na točnost od 99,999%, što znači da mu se dnevna točnost svodi na odstupanje od +/- 0,07 sekundi!

Kada govorimo o mehaničkim satovima, vraćamo se u 14 stoljeće, u doba renesanse, kada se prvi satovi počinju pojavljivati na tornjevima crkava većih talijanskih gradova. Iako prvi poznati slučaj gradskog sata na tornju datira oko 1300. godine u Parizu, najstariji sat koji je još uvijek u upotrebi nalazi se na crkvi Blažene Djevice u Milanu, a sastavljen je 1336. Inače glavnog „krivca“ za nastanak satova kakve danas poznajemo nalazimo u Galileu Galileiju, koji je izumio prvo njihalo (klatno) sredinom 16. stoljeća, da bi 1675. slavni nizozemski matematičar, astronom i filozof Christian Huygens izradio prvi sat s njihalom. Tijekom 17. stoljeća nastaje prva spiralna opruga za navijanje sata, a uz usavršavanje ostalih dijelova mehanizma omogućena je izrada manjih i praktičnijih satova. Prvo džepnih, a poslije u 19. stoljeću i ručnih.

Ručni su satovi u svojim počecima bili malo previše krhki, kasnijom doradom 20ih i 30-ih godina postaju veći i praktičniji, da bi u današnje vrijeme, kada su u trendu veliki satovi, opet praktično poprimili razmjere džepnih.

Tr a d i c i o n a l n i mehanički ručni sat sastoji se od oko 130 dijelova, za razliku od Ebauche (nedovršenih)

90

pleasure

mehanizama, koji broje oko 60 dijelova. Jedan od bitnijih dijelova sata je regulator hoda. Kod stabilnih satova to je njihalo, a kod džepnih i ručnih nemirnica ili oscilator. U današnje vrijeme najčešće korišteni mehanički satovi su automatik satovi. Prve džepne satove s automatskim navijanjem izrađivao je u 18 st. Abraham Lui Perrelet, a 1923. godine nastali su i prvi takvi ručni satovi. Počeo ih je izrađivati engleski urar John Harwood. Rotor tih satova imao je ograničeno njihanje da bi se tek 1940. proizveli satovi s rotorom neograničenog njihanja. Satove s automatskim navijanjem možemo podijeliti na satove pokretane prekretaljkom, klizno-zapornim kotačićima i rotornim ekscentrom. Rotorni je ekscentar trenutačno najviše korišten sustav, a poznat nam je i po tome što je u mnogim satovima vidljiv kroz proziran (stakleni) poklopac mehanizma. Pokret ruke ili tijela uzrokuje njegovo gibanje, rotorni ekscentar pomiče segment tako da se navijanje obavlja u oba smjera njihanja rotora. Pokretanje sata moguće je i na navijanje krunice. Kada je riječ o automatik satovima i njihovim mehanizmima, kao što smo već u prošlom broju spomenuli, postoje i satne komplikacije. U jednostavnije satne komplikacije spadaju datum i chronograph, a od složenijih spomenut ćemo samo neke: Rattrapante, flyback, minutna repeticija, budilica, vremenska zona (GMT), mjesečeve mjene, vječni kalendar, tourbillion, rezerva snage i ostale, koje bitno mijenjaju broj dijelova satova, pa se on tako može popeti i na više od pet stotina. Nakon izrade važno je i kako prepoznati kvalitetan sat. Vanjskim se izgledom danas gotovo svi brendovi trude udovoljiti potrošaču kako bi uspješno plasirali svoj proizvod. Ali što je s “dušom” sata, odnosno mehanizmom, koji je ljudskom oku nevidljiv? Dobar bi sat trebao imati barem 17 rubina (ili jewelsa - visokokvalitetnih ležajeva, najčešće crvenkaste boje) i osiguranje mehanizma protiv udaraca (Incabloc ili slično osiguranje).

Glavne su razlike u finoći materijala i izradi. Satovi s oznakom Standard (ST) imaju dijelove jeftinije standardne proizvodnje dok su kod boljih satova dijelovi izrađeni od poliranog čelika ili berilijeve bronce. Za razliku od automatik satova, kod kvarcnih je satova veoma teško razlučiti kvalitetan od nekvalitetnog proizvoda, zato što se u takve satove ugrađuju već gotovi moduli kompletnog elektroničkog sustava koji se svojim sastavom ne razlikuju mnogo.

I za kraj dvojba koja se zasigurno nameće sama po sebi, a to je izbor mehanizma za osobnu upotrebu. Većini ljudi nimalo laka odluka, pa ćemo zato pokušati pojednostaviti izbor i reći da je baterijski sat idealan suputnik za sve one kojima sat treba kao sprava za mjerenje vremena, izuzetno je točan, jeftin pri kupnji, a poslije i prilikom održavanja, dok će se tradicionalno orijentirani ljudi odlučiti za mehanički (automatik) sat zbog njegove tradicije, estetike i samog osjećaja da na ruci nose sat u koji je utkano mnogo sati rada i truda. A postoji i mnogo imućnih ljudi kojima nije nimalo važno što i kako pokreće njihov primjerak, nego im je najvažnija brojka na satu – njegova cijena, po mogućnosti što veća, kako bi odgovarala njihovu društvenom statusu.

Ali i to je sastavni dio priče o satovima.

više na www.pleasure.hr kontakt zoran@pleasure.hr

satovi

Zanimljivosti najmanje primjeraka proizvedenih satova Platinum World Time - Patek Philippe (vjeruje se da je napravljen samo jedan primjerak) najkompleksniji ručni sat na svijetu Hybris Mechanica Grande Sonnerie - JaegerLeCoultre (26 komplikacija) najstarija tvrtka satova Audemars Piguet - osnovana 1875. (još uvijek u vlasništvu obitelji osnivača) prvi sat na mjesecu Omega Speedmaster - na ruci astronauta Buzz Aldrina (20.07.1969.) najveći sat na svijetu četverostrani sat promjera 43 metra, postavljen na neboderu u Meki (pušten u rad jednu minutu nakon 00:00 sati, prvog dana svetog mjeseca ramazana 2010.)

pleasure 91

intervju

DaLIBOR MATANIĆ razgovarala vesna džuverović

M

atanić je zasigurno jedan od medijski najprisutnijih domaćih redatelja. Tek mu je 35 godina, a iza sebe ima već povelik broj filmova, videospotova, festivalskih špica. Sudeći prema dosad osvojenim domaćim i međunarodnim nagradama, od njega možemo još puno toga očekivati. Teško ga je i uloviti za intervju.

Ali budući da smo bili uporni, a možda već tom upornošću pomalo dosadili i njemu i sebi, kao što se vidi, ipak smo uspjeli.

U kojem ste trenutku života odlučili postati redatelj i što je utjecalo na tu odluku?

Do trinaeste godine imao sam želju postati novinar, ali sam u trinaestoj promijenio mišljenje i odlučio da ću biti redatelj. U to vrijeme živio sam u Velikoj Gorici kraj Zagreba, te sam često bio solo u kinu. Tada sam shvatio da sam zapravo najsretniji dok sam u kinu. Eto, to jedno malo kino bilo je presudno u mojoj odluci.

Koji je najmanji budžet potreban da bi se snimio neki cjelovečernji film?

Prosječan budžet potreban za snimanje filma je oko 5-6 milijuna kuna, što je prema vanjskim standardima jako malo. Hrvatska ima dobar sistem financiranja filmova, koji je naslijeđen iz doba socijalizma. Isti sistem ima još i Francuska. Dakle, država pomaže i štiti, a da toga nema, bili bismo prepušteni tržištu, što je pomalo oksimoronski, odnosno nezamisliv pojam. Danas je snimiti film s malim budžetom kaos, ali mali budžet ne smije nikada biti izlika da ne napraviš film.

Tu zapravo nema nekih pravila. Dovoljno je npr. da se okupi jedna skupina entuzijasta, koji su spremni raditi besplatno, te se uz malo tehničke pomoći može snimiti film doslovno za nula kuna.

Magazin Pleasure nosi podnaslov „Beauty of life“ (ljepota življenja) i cilj nam je čitateljima prikazati onu ljepšu stranu života. Budući da su ljudi već dovoljno zasićeni svakodnevnim problemima, zanima nas zašto se u Hrvatskoj snimaju filmovi većinom dramskog žanra, a ne neke ležernije tematike?

To nije nikakav trend, niti nekakva struja europskog filma. Ja osobno ne želim raditi eskapizam, kakav je u holivudskim filmovima, gdje se bježi od problema. Želim da se ljudi suoče s problemima i da budu malo aktivniji, da reagiraju. U svakom slučaju i ja bih želio vidjeti dobru komediju. Jednom ću se ponovno vratiti u taj žanr i napraviti komediju, ne neku površnu, već da stvarno bude smiješno. A to je 92

pleasure

foto robert blašković

zapravo jako teško. Billy Wilder bio je najveći majstor komedija, ali kad si klinac, ne kužiš koliko je teško napraviti nešto jednostavno i smiješno. Mislim da je problem zapravo u spomenutom budžetu, jer da su budžeti veći, bilo bi lakše stvarati ležernije filmove. Ipak, kada država daje novce, onda radiš film koji će se htjeti gledati i za 20 godina, a ne da bude neka limunada.

Po kojem principu birate glumce za svoje filmove? Možete li nam izdvojiti glumca ili glumicu s kojima je bilo najlakše raditi?

Ja ih pratim, uhodim, špijuniram iza leđa da oni to zapravo i ne znaju (smijeh). Evo npr. za film „Majka asfalta“ neke ljude sam pratio vjerojatno negdje oko šest mjeseci, pa i godinu dana. Gledao sam predstave, gledao što rade na televiziji, općenito kako se ponašaju.

Na taj način vidim imaju li instinkt za posao, mogu li se maksimalno otvoriti, što je bitno u filmu. Onako na prvu, bez previše razmišljanja mogao bih izdvojiti glumce Krešu Mikića i Mariju Škaričić. To su ljudi s kojima smo odmah kliknuli i to je bilo to. Čim smo sjeli za stol, nismo trebali puno ni pričati. S drugim ljudima isto nije bilo problema. S jednima je bilo potrebno nešto više rada, s drugima manje, neki su imali problema s tremom...

S kojim biste od renomiranih redatelja željeli ostvariti suradnju?

Pa, s nekim od ovih starijih kao Michael Haneke, Lars von Trier, takvi neki „luđaci“, to je ono što mene zanima (smijeh).

Biste li mijenjali posao redatelja za neki dobro plaćen uredski posao?

Znam da bih odmah drugi dan tog nekog uredskog posla skočio van kroz prozor nebodera, a ne bi bilo potrebno da se u njega zalete avioni.

Da ne živite u Hrvatskoj, u kojoj biste zemlji voljeli živjeti?

Volite li putovati?

Jako volim putovati. Imam zapravo dva grada u kojima bih volio živjeti.

To su Berlin i New York jer su to dva grada gdje se osjećam kao doma. Ima ta neka domaća atmosfera. Čast svim divnim mjestima od Toskane do Provanse, ali ova dva grada su totalno univerzalna.

Na neki način u njima su svi stranci, a opet i svi su domaći, baš su kozmopolitski. Ondje bih mogao bez problema živjeti i raditi.

intervju

Družite li se i dan-danas s prijateljima iz djetinjstva?

Da, čak puno ljudi srećem, naročito one iz srednje škole.

I Facebook je tu malo pomogao da se vrate prijašnja prijateljstva. Lovi me depresija ako ne viđam ljude koje volim, tako da pokušavam to održavati, pa čak i kad svi pokleknu, ja ih zovem ajmo, ajmo…

Koliko vam je vremena potrebno da procijenite kakav je tko kao osoba?

Za ovaj moj posao mislim da je esencijalno poznavati psihologiju. Stvarno puno ljudi srećem i nadam se da ću s ovim svojim iskustvom trebati sve manje i manje vremena da procijenim osobu. Volim taj ogranak psihologije i super je procjenjivati ljude, npr. procijeniti glumce mogu li se dati u filmu bez rezerve. Treba znati procijeniti situaciju i u većini slučajeva moje procjene budu točne. Isto tako treba biti dobar psiholog kad se kod glumca javi nekakva trema i kočnice, onda treba znati glumcu uliti povjerenje da zna da ga nećeš izigrati, treba se potruditi maknuti im tu tremu i vratiti ih na ono kakvima si ih procijenio. Glumački posao je možda najteži posao jer se moraš puno truditi.

Je li vam bitno kako ste odjeveni? Mislite li da odijelo čini čovjeka?

Mislim da sam oličenje casual stila. Ne pazim o tome toliko koliko paze ljudi koji rade uredski posao. Moja majka je fashion victim, tako da sam ja već s 10 godina u osnovnoj školi nosio kožnate hlače. Možeš zamisliti dijete koje nosi kožnate hlače u osnovnoj školi? Tako da sam bio dosta pod tim utjecajima, pa sad tražim malo zraka (smijeh). Kad sam pokupio prve nagrade u Puli, bio sam odjeven u bermude pa su me svi izvrijeđali, ali nisam odustajao jer mi je to bilo nekako najiskrenije.

Znate li kuhati?

Pokušavam kuhati, no to se nažalost još uvijek samo pokušava. Ljut sam zbog toga, pogotovo zato što moji starci kuhaju. Mama zna kuhati, normalno kao i sve žene, ali i tata zna dobro kuhati.

Pratite li sport? Jeste li se bavili nekim sportom?

Trenirao sam veslanje dosta dugo. Bili smo neozbiljna ekipa tako da smo čak jedan četverac uspjeli preokrenuti, što je zapravo nemoguće prema zakonima fizike. Bilo je dosta zabavno. Osvajali smo i medalje. Sport ne pratim toliko jer ne volim to nekakvo naše sportsko okruženje, okruženja na tribinama, a naročito zbog ovih ljudi koji kod nas vode sport.

Od nogometa pratim Svjetska prvenstva i Ligu prvaka.

pleasure 93

intervju

Pratite li onda automobilizam ili Formulu 1?

Tu i tamo. Zanimljivo je da kada sam bio manji, Formulu nisam mogao smisliti, a sad mi je sve to puno razumljivije. Što više voziš, to ti je razumljivije. Čak sam počeo navijati za Schumachera, što nisam mislio da će se ikada dogoditi, i to sad kad je na kraju ispao luzer (smijeh). Čuli smo da na feštama znate stati iza miks-pulta u ulozi DJ-a. Kada se javila ta strast?

Imao sam ja već dosta angažmana, prošla je godina bila dosta luđačka. Strast se pojavila u devet godina Motovunskog filmskog festivala. Tamo sam ispekao zanat DJ-a. U 5 sati ujutro imaš tisuću pijanih ljudi koji skaču, morao sam držati mikser da mi netko na njega ne naleti. To je bila dobra škola. Glazbu sam puštao svugdje, npr. u Cannesu na zatvaranju festivala i na puno drugih festivala. To mi je stvarno gušt raditi.

Kako izgleda vaš omiljeni provod?

Dobar mi je provod kad se mijenja lokacija. Volim kad se događa nešto neočekivano, mijenjaju stvari. Iako se često događa da imam i neka rutinirana mjesta, ali bitno je da si okružen ljudima, ta neka socijalizacija. Znam ja zasjesti i u jednom lokalu te tamo ostati par sati, nije mi to problem.

Kako biste sebe opisali u nekoliko riječi?

Koju glazbu slušate, koje filmove gledate? Što se tiče filmova, gledam sve. Gledam i najgori holivudski trash pa do onog najvrednijeg, jer pratim sve moguće informacije tako da sam često u kinu. Idem uglavnom sam na neke čudne i bizarne holivudske filmove. Evo npr. na prvom filmu „Seks i grad“ mislim da sam bio jedini muškarac u dvorani sa 150 žena. Tada sam rekao sam sebi: „Možda ti ovo nije trebalo.“ (smijeh) A u glazbi pratim sve što se događa, sve ono što je bitno i stvarno ima super stvari. Mislim da kad ljudi kažu da nema više dobre i kvalitetne glazbe i filmova kao iz 80-ih, da je to apsolutna laž, jer sada se snima i stvara glazbe više nego ikada prije. Ljudi uz određenu glazbu vežu prve veze, ljubavi, sve to ima emotivne uplive i ima smisla. Danas ima milijun različitih glazbi, digitalizacija je utjecala na to da imaš previše informacija, a premalo vremena da bi uspio i odabrati ono što te zanima.

Imate li nekakav hobi?

To je zanimljivo pitanje na koje nikad nemam odgovor. Meni je hobi socijalizacija s ljudima, ja sam dijete birtije. S druge strane obožavam voziti auto, gdje god i kad god stignem.

94

Prije svega sam optimist bez obzira koliko je crno oko mene.

Pokušavam u svemu naći neko veselje, što zna nekad biti teško. I mogao bih reći da sam hedonist.

Planovi za budućnost?

Ove jeseni trebali bismo snimiti nastavak „Tuluma“ u Rijeci, opet s Leonom Paraminski u glavnoj ulozi. Tome se posebno veselim.

Trebamo s njom snimiti sve te dijelove dok je još mlada i seksi, jer užasno je atraktivna strancima. Film još uvijek putuje i dobio je dosta nagrada. Zovemo ga festival monster, jer ga ne možemo više zaustaviti. Dogodi se da dođem nekamo vani u neki grad i skužim da je film tamo.

I na kraju, što za vas znači Pleasure (zadovoljstvo)?

Pleasure je kad se ljudi oko tebe smiju, iako moram priznati da je taj pleasure s moje strane najvjerojatnije bolan jer imam toliko loših šala da ljude od toga boli glava i uši (smijeh). Kad se ljudi prepuste nekom kolosijeku, nekoj rutini, jurnjavi i kada ljudi zaborave na uživanje, onda su mrtvi ljudi, tako da bi po meni taj pleasure trebao funkcionirati stalno, koliko god bilo teško. Pleasure se može mjeriti u velikim dozama i u onim malim. Ja volim pokušavati usrećiti ljude i barem pogoditi neku žicu. To je to.

više na www.pleasure.hr kontakt vesna@pleasure.hr pleasure

intervju

pleasure 95

Å KODA OKTAVIA 1.9 TDI

MAZDA 2 1.3

USKORO TESTOVI AUTOMOBILA I NA PORTALU WWW.PLEASURE.HR

fotografija

PHOTOpleasure

brigit Brigit Antolović je djevojka iz okolice Poreča i ima 24 godine, iako se pri prvom susretu s njom zapitate je li uopće punoljetna, obzirom da izgleda vrlo mlada, kao da još nije ni stekla uvjete za polaganje vozačkog.

Radi u kladionici i sigurni smo da će nakon ovih fotografija biti i onih koji će se htjeti kladiti da ovo nije prva njena naslovnica.

Sama kaže da slijedi svoju intuiciju i maštu na putu prema cilju koji si postavi.

Slobodno vrijeme provodi s prijateljima zabavljajući ih svojom duhovitošću.

Njima piše i pjesme kojima, kako sama kaže, izražava svoju kreativnost i skrivene strasti. Ima bujnu maštu, pa zato nema samo jedan životni moto. Ali se sve svodi na to da treba živjeti život i uživati u svemu što on pruža. Zato nam se odlično uklopila u PLEASURE i naš “vedar” pogled na svijet. I sama kaže da za nju pleasure (užitak) predstavlja nešto lijepo što se javlja unutar čovjeka, a potaknuto izvana, ali i odlazak na putovanja, pogled na seksi muška i ženska tijela, nakit ili možda dobra “odijela”. I magazin PLEASURE joj je vrlo drag, posebno kad se opušta čitajući ga uz neko dobro pjenušavo vino, slatke jagode i šlag.

bet on me foto robert blašković

98

pleasure

tehnopleasure

iPhone 4 tekst mario milijević

- www.usporedi.hr

foto apple

P

rije nekoliko tjedana u prodaju je pušten novi Apple iPhone 4.

Apple prije svega i dalje ignorira podršku za Flash u internetskom pretraživaču, tehnologiji koja je po riječima Stevea Jobsa zastarjela Zanimljivo je da i u doba recesije, iliti u razdoblju izlaska iz iste, iPhone 4 premašuje magičan broj od milijun i pol prodanih te zato za nju nema mjesta. Unatoč doradi SMS-aplikacije, i dalje ne primjeraka na globalnom tržištu u prvih nekoliko dana. Govori li i postoji izvješće o isporučenoj poruci, a i kada jednom uđete u glavni sama ta brojka o njegovoj popularnosti? Apsolutno! Bez obzira na izbornik i ponovno izađete iz njega, a ne pročitate pristiglu poruku, sve nedostatke i mane koje je telefon imao od o primljenoj poruci više ne postoji obavijest na prvog modela pa sve do posljednje verzije, kod početnom zaslonu dok je telefon zaključan. Čini koje su se odmah po izlasku pojavili problemi se kako je Apple odlučio izjednačiti sve vlasnike s antenom i signalom, iPhone je bio i ostao – više nema oznake kapaciteta na stražnjoj jedan od najpoželjnijih uređaja današnjice. strani uređaja, ali odlučio je i zakomplicirati Novi iPhone napokon je potpuno drukčiji od prelazak s iPhonea na neki drugi uređaj. svoja dva prethodnika, četvorka je kraća, uža i Četvorka naime koristi mikro SIM-karticu i za korištenje drugog mobitela treba promijeniti i tanja, ali i dva grama teža od prethodnika. No, dojam je da su prethodnici bolje ležali u ruci SIM-karticu. iPhone 4 poprilično je napredovao zbog zaobljenih pozadina i bočnih linija, dok je u kvaliteti izrade, korištenim materijalima i općem dojmu. Jedini problem o kojem se novi model sa stražnje strane potpuno ravan te pričalo od prvog dana jest gubitak signala je potrebno pripaziti da ne isklizne, pogotovo ako ga upotrebljavate samo jednom rukom. zbog činjenice da je antena zapravo aluminijski Na prednjoj strani nalazi se velik i prekrasan brušeni okvir samog telefona, no taj se problem ekran, a na njegovoj lijevoj strani je kamera nije pojavio pri testiranju, bez obzira na način držanja uređaja. iPhone je telefon namijenjen za videopozive. Pri dnu, ispod ekrana nalazi se tipka Home, koja je dobila novu funkciju širokom krugu korisnika. Od poslovnjaka zbog – dvostrukim pritiskom na nju pokrećete niza poslovnih i multimedijalnih mogućnosti multitasking, mogućnost istovremenog rada pa sve do trendsetera koji samo „vole biti više aplikacija bez potrebe gašenja jedne da se viđeni“. Rado ćemo zaključiti kako ovaj uređaj pokrene druga (dugo očekivana „sitnica”). Na predstavlja standard u mobilnoj tehnologiji jer stražnjoj strani uređaja nalazi se kamera od 5.0 objedinjuje najvažnije tehnološke uređaje u megapiksela uz dodatak bljeskalice. U svijetu jednome. No, s druge pak strane, nije li pomalo mobitela odavno postoje kamere s većom žalosno da se veselimo bljeskalici, kameri od rezolucijom, čak i od 12 megapiksela, tako pet megapiksela i HD videosnimanju tek 2010. da ovo zaista nije tehnološko čudo, no treba godine? Pravim ljubiteljima dobrih i skupih imati na umu da je model od prije tri godine stvari, kao i svim osobenjacima, vjerojatno imao svega 2.0 megapiksela, bez autofokusa. će smetati što iPhone danas ima svatko, dok Ono što je i ovaj put izostalo jest upravljanje su Appleovi proizvodi prije bili rezervirani za kamerom kao na drugim uređajima, pa tako manju skupinu ljudi koja zna cijeniti vrhunske stvari. Recept kojim se Apple godinama vodi nije moguće birati rezoluciju fotografiranja ili videosnimanja, njihovu kvalitetu i ostale na prvi je pogled jednostavan, ali rijetki ga žele opcije koje se inače nude. Korištenje prednje iskušati – proizvod je maksimalno usavršen. kamere za videopoziv moguće je samo Drugih opcija koje su na većini mobitela preko Wi-Fi mreže, što je potpuno nelogično uobičajene ili čak prosječne ovdje nema. Nema pleasure partner uz pretpostavku da postoji i 3G prijenos podataka. Neke se stvari zbog jednostavnosti i pravilnosti onih koje su ponuđene. Drugima niti u zadnjoj inačici softvera nisu popravile, odnosno nisu u njega je teško odoljeti megalomaniji, jer 12.0 megapiksela odzvanja toliko implementirane. Izbornik je i dalje vrlo jednostavan, ugodan za snažno, zar ne? Možda je 5 megapiksela jednostavno dovoljno dobro korištenje i vrlo pregledan, a uz mogućnost stvaranja datoteka za ono što nam treba. Za savršenstvo si nabavite SLR-fotoaparat.

Tako je i sa svim drugim opcijama koje iPhone 4 nudi... za određene kategorije aplikacija nered je gotovo nemoguć. No

106

pleasure

više na www.usporedi.hr kontakt usporedi@pleasure.hr

tehnopleasure

HUAWEI S7 tekst i foto robert blašković

model vjekoslava martan

Poslovni partner

K

ad smo dobili najavu za test ovog Tableta, prvo na što nas je podsjetio bilo je more, sunce i plaže, i to negdje na Havajima.

Zbog imena, naravno. A onda smo, kad smo ga dobili u ruke, pomislili na film „Draga, smanjio sam djecu“. Zašto? Pa jednostavno zato što oblikom jako podsjeća na zaista velik mobilni telefon novije generacije, pa smo se osjećali nekako sitno uz njega. Međutim, onda smo krenuli u istraživanje i otkrili puno zanimljivih stvarčica koje Tablet sadržava u sebi. Očito je počela era raznoraznih Tableta i sličnih svakodnevnih pomagala. U stvari, ovaj ima instaliran operativni sustav Android, vrlo sličan onome u novijim mobilnim telefonima, tako da između ostalog možete skidati ogromnu količinu aplikacija koje već ionako postoji za telefone. Naime, ovaj Huawei S7 je i telefon.

Istina, nećete ga držati prislonjenog na uho, nego je namijenjen za razgovor putem spikerfona. I mora se reći da je kvaliteta zvuka sasvim zadovoljavajuća, bez suvišnih šumova u pozadini. Naravno, osnovna funkcija ovog uređaja je pretraživanje weba, pregledavanje i pisanje e-pošte, kao i korištenje aplikacija koje su vam potrebne u poslu.

Možete ga povremeno dati i djeci kako bi odigrala koju igricu, koju ste, sigurni smo, samo zbog njih i instalirali. A možda se ponekad i sami malo zaigrate. Ali vratimo se na sadržaj Huaweija. Posebno oduševljava poveći 7“ WVGA TFT ekran osjetljiv na dodir, ne toliko svojom kvalitetom nego veličinom. Pa tko kaže da veličina nije bitna.

Odličan je za surfanje i pregledavanje filmića na YouTubeu, kao i fotografija, a prikaz je kvalitetan (jasno, ovisi i o kvaliteti materijala koji pregledavate). Naravno, uspoređujemo ga s ekranima većine mobilnih telefona, a ne s monitorima računala. Ovaj Huawei ima i foto i videokameru. Fotokamera je rezolucije 1600 x 1200 piksela, ali u praksi nije baš neke kvalitete koja će vas oboriti s nogu. Međutim, osnovna joj je namjena služiti kao kamera za videopozive. A za tu je funkciju sasvim dobra. Naravno, uza sve navedeno, ovaj Tablet odlično će vam poslužiti kao velik kalkulator, zatim za čitanje Worda, PDF-a i ostalih dokumenata, kao uređaj za snimanje glasovnih poruka, kalendar s rasporedom zadataka, za razne bilješke i sve ostalo što poželite. Nažalost, nema hrvatski izbornik, ali ionako je namijenjen poslovnim ljudima koji bi se morali dobro snalaziti i na engleskom, za razliku od nekih naših političara. Baterija je poprilično velika i solidnog kapaciteta. Od sadržaja još možemo izdvojiti ugrađene stereozvučnike, plastičnu olovku za pisanje po ekranu, SD karticu (2 GB dobivate u kompletu), 3G, Wi-Fi, Bluetooth, USB-priključak, priključak za slušalice i ugrađen metalni stalak za korištenje na radnom stolu. Sveukupno gledano, Huawei S7 zgodna je stvarčica koju ćete lako smjestiti u aktovku. Ili da budemo precizniji, stvarčica koja može gotovo u potpunosti i zamijeniti vašu aktovku.

A uz to je i neusporedivo lakši.

više na www.pleasure.hr kontakt robert@pleasure.hr

108

pleasure

tehnopleasure

pleasure 109

tehnopleasure

GOST IZ SVEMIRA tekst dorijano tomičić

foto robert blašković

Kako zaraditi prodajom električne energije HEP-u, a uz to biti zelen? Ne mislimo “mali zeleni” iz naslova, već ekološki osvješten.

C

ijeli život vas uče da pazite koliko električne energije trošite, a kad odrastete, shvaćate i sami zašto. Kupujete uređaje koji su štedljiviji, gasite sva svjetla po sobama, tumarate po mraku, a bez obzira na to računi svakog dana rastu. A znate li da možete (u razvijenim zemljama u praksi, a teoretski i kod nas) prodavati tu prikupljenu energiju lokalnim “elektrama” umjesto da plaćate korištenje iste? Odlučili smo ovdje ukratko pojasniti proces dobivanja takve energije. Za razliku od Hrvatske, obnovljivi izvori energije, a jedan od njih je i sunčeva, imaju sve veću popularnost i primjenu u zemljama Europe i razvijenog svijeta.

Znate li da energija sunca koja dopire do zemlje može višestruko pokriti sve ukupne potrebe čovječanstva za energijom? Korištenjem sunčeve energije smanjuje se štetni utjecaj ispuštanja ugljika u atmosferu, povećava se energetska neovisnost i sigurnost opskrbe određenog zemljopisnog područja, nema zagađivanja okoliša ni u kakvom obliku (nema emisije štetnih plinova ili opasnih, kancerogenih tvari, buke, povećanja temperature voda, nema problema vezanih uz zbrinjavanje radioaktivnog otpada i slično).

Sunčeve (solarne) elektrane kao „gorivo“ koriste besplatni energent kojeg ima u izobilju, a rade na principu pretvorbe svjetlosne energije sunca u električnu (fotoelektrični efekt).

Fotonaponski solarni sustavi koji se povezuju na mrežu sastoje se od fotonaponskih modula u silicijskoj tehnologiji (negdje se koristi i naziv „solarni

110

pleasure

generatori“), pretvarača (invertera) koji istosmjerni napon fotonaponskih modula pretvaraju u izmjenični napon identičnih karakteristika kao napon javne energetske mreže koji koristimo u kućanstvima i industriji. Kako bi se moglo obaviti očitanje i naplata proizvedene električne energije, instalira se i posebno brojilo. Ovakvi sustavi ne nagrđuju okoliš nego se stapaju s krovom ili fasadama, gdje se inače postavljaju manji i srednji sustavi (veći uglavnom idu na tlo). S ukupnom godišnjom insolacijom (ili pojednostavljeno, brojem sunčanih dana) između 1300 i 1900 kWh/m2 (što je, usput rečeno, više od velikog broja europskih zemalja u kojima su ovi sustavi već niz godina u uporabi), Hrvatska ima idealne vremenske uvjete koji omogućavaju instaliranje velikog broja solarnih elektrana s relativno brzim povratom uloženih sredstava. Prikazat ćemo to primjerom solarne elektrane od 5 kWp instalirane na jednom objektu na našem Jadranu. Ukupan trošak investicije iznosi približno 150.000 kuna, uz očekivanu godišnju proizvodnju od 6175 kWh i otkupnu cijenu (za 2010. godinu) od 3,70 kn/kWh dolazimo do godišnjeg prihoda od oko 22.850 kuna te dalje, upotrijebimo li jednostavnu matematiku iz osnovne škole, do povrata investicije u 6,5 godina.

Budući da je životni vijek solarnih fotonaponskih modula koji se danas proizvode, a koji najviše i sudjeluju u visini investicije, duži od 25 godina, računica je opet vrlo jednostavna. Sustavi ne iziskuju nikakvo održavanje ili godišnje remonte, za razliku od troškova rada elektrana koje se pogone drugim

tehnopleasure

energentima, što se u konačnici odražava i na cijenu električne energije. Trenutačno je na snazi zakon koji garantira otkup proizvedene električne energije kroz 12 godina i cijenu iste (koja svake godine prati indeks potrošačkih cijena), a ulaskom u Europsku uniju trebala bi se povećati vremenska komponenta otkupa na 20 godina (kao što je i u većini EU zemalja).

Oslanjajući se na sve navedeno, a gledajući današnje kapacitete solarnih elektrana u našoj zemlji, „gostu iz svemira“ ništa ne bi bilo jasno i sigurno bi pomislio da sunčeve zrake u velikom luku zaobilaze ovo naše područje te da ovdje vlada vječna tama. Zašto je tome tako? Pa već po kod nas poznatom običaju, procedura koju je potrebno ispoštovati (prikupljanje desetaka potvrda, uvjerenja, analiza, dozvola, suglasnosti, elaborata i slično) i sraz sa svemoćnom hrvatskom birokracijom (čak i za najmanje solarne elektrane od nekoliko kW) većinu potencijalnih većih ili manjih investitora odbija od ovakvih ideja vrlo brzo. Jednostavno je nemoguće zamisliti (ali ipak zamislite, jer kod nas je upravo tako) da je potrebna ista procedura i papirologija za instaliranje malog solarnog sustava od 10 modula koju bi “barba Jure” htio postaviti na polovinu krova svoje male kuće u nekom priobalnom selu, kao i procedura koju neki velik strani konzorciji slijedi kod ishođenja dozvola za postavu vjetroelektrana instalirane snage „tri Plomina“ negdje na vjetrovitoj hrvatskoj obali. Također, maksimalan dopušteni zbroj instaliranih snaga svih solarnih elektrana u Hrvatskoj iznosi 1 MW i dovoljno govori sam za sebe – primjera radi, Španjolci su izgradili jednu solarnu elektranu snage 25 MW (ne, nema zareza između 2 i 5), uz mnoštvo drugih manjih.

Vrijeme je da i nama zasja sunce i da inteligentnim promišljanjem energetske strategije očuvamo jedinu nam zemlju za buduće generacije koje nam možda neće oprostiti uništimo li okoliš, zagadimo vode, prodamo prirodna bogatstva, more i otoke.

I ne kaže uzalud pjesma – čuvajmo „stinu naših pradidova“. A mi bismo još dodali – čuvajmo i svoj džep! više na www.tomido.hr kontakt tomido@pleasure.hr

pleasure 111

intervju

gordana majnarić razgovarala miranda legović

foto miranda legović i robert blašković

Poznata konceptualna umjetnica koja poput suvremenog nomada živi već više od 40 godina na dvije adrese – u Beču i u Gajani (mjestašcu u Istri nedaleko Vodnjana)

O

vog je ljeta izložbom „Face to Face 1:1“ obilježila 25. godišnjicu svoje Kuće lutaka u Gajani, a u motovunskoj galeriji „Pet kula“ sedmom tematskom izložbom konkretne umjetnosti pod nazivom „PATMAT@MOTOVUN PLAYSTATION“ ponovno je realizirala još jedan u nizu uspješnih projekata. 25. godišnjicu svoje Kuće lutaka u Gajani, a u motovunskoj galeriji „Pet kula“ sedmom tematskom izložbom konkretne umjetnosti pod nazivom „PATMAT@MOTOVUN PLAYSTATION“ ponovno je realizirala još jedan u nizu uspješnih projekata.

Nestereotipni materijali i tehnike radova kojima evidentira i aktualizira preokupacije modernog čovjeka u okviru globalnog svijeta te pojave i promjene u urbano-povijesnim prostorima poput motovunskog, gdje je restauracija, odnosno proces saniranja odložen za dogledno vrijeme, povod su našem razgovoru.

Kako je počelo vaše stvaralaštvo prije četvrt stoljeća?

foto miranda legović

Frapantno, tj. igrom slučaja. Neposredno nakon rođenja drugog sina, dok sam se dvoumila da li produžiti porodiljni dopust ili prekinuti radni odnos kao dizajner u Beču, ponuđena mi je samostalna izložba u Puli.

Pod pritiskom termina prvo sam naručila okvire, osobno ih obajcala i tek onda tehnikom slikanja uljem na staklu, koju sam u tom istom

periodu izmislila i tehnološki usavršila, u dva mjeseca naslikala 60 slika, od kojih je 53 prodano već pri otvorenju izložbe. Od tada su prošle gotovo tri decenije. Nakon ove prve izložbe u Puli staklo kao slikarsku podlogu zamijenila sam PVC-folijom.

Inače sam multimedijalna umjetnica. Naime, nekada je postojala klasifikacija na slikare, kipare, filmaše, dok smo danas svi višemanje sve. Ja sam sve spomenute struke objedinila, jer slikam, crtam, fotografiram, snimam filmove... Kao konceptualna umjetnica materijaliziram ideju u vizualno djelo, a dio meditacije u tekst. Tekstovi su kratki i jasni, nisu opterećeni nerazumljivim i dvosmislenim metaforama jer koristim konkretan, kompjuterski jezik. Mišljenja sam da se čovjek kroz gestikulaciju ili jednostavnim riječima može sporazumjeti i u bilo kojoj književnoj formi u potpunosti izraziti.

Najidealnija i najefikasnija u ovom je slučaju metoda ili forma koju prakticiraju autori hip-hopa. Otkako su na sceni, usvojila sam njihov izraz, a to znači da pišem u hip-hop maniri. Iako pisani u stihovima, tekstovi su isključivo esejističkog karaktera. Pišem ih periodično, a savjetujem i drugima da to čine – barem u terapeutske svrhe. Osim toga, od početka umjetničke prakse tekst je moj vjerni pratilac, odnosno preduvjet za početak novog ciklusa ili realizaciju bilo kojeg projekta.

112

pleasure

intervju

Je li vam na umjetničkom putu obitelj davala podršku?

Crtam otkad znam za sebe. Kao dijete umjesto igračaka uvijek sam na dar dobivala kistove i boje, koje sam između ostalog isprobavala i na svojim vršnjacima u stilu današnjeg bodypaintinga. Odrasla sam s indirektnom podrškom obitelji, posebno djeda, koji mi je postolarskim nožem neprestano šiljio olovke i bojice, ali također i u okruženju mnogih slika na zidovima na kojima sam promatranjem tražila pogreške, ali i izvježbala perspektivu. Retrospektivno gledajući, rasla sam svjesna da sam slikarica. Danas mi i moja vlastita obitelj sliči na umjetničku koloniju upravo zbog podrške, ali i kritičkog stava prema umjetnosti.

Malo je umjetnika koji se mogu pohvaliti tako dobrim poznavanjem anatomije, koja je u vašem radu uvijek prisutna. Odakle potječe taj interes?

U vrijeme gimnazijskih dana željela sam studirati medicinu, a onda specijalizirati kirurgiju ili psihijatriju. Ovo što i danas radim zapravo je jedan oblik uspješne kompenzacije te struke u umjetničkoj praksi, a manje poznavanje liječničkog kodeksa i direktne odgovornosti. Ali osobno, a posebno kao umjetnica, disciplinirana sam i svjesna odgovornosti kako u izboru teme, tako i u samom procesu stvaranja i realizacije projekata koji se kontekstualno bave redefiniranjem naše stvarnosti.

Vaš odmak od klasičnih umjetničkih formi također se vidi u materijalima kojima se koristite.

Kako je nastala Kuća lutaka? Živim više od 40 godina u Austriji, a svake godine ljetujemo u Istri. Prvi sin nam se i rodio u Puli. Uvijek smo zadnji dan

foto miranda legović

Kao što sam već rekla, u svom radu koristim sve vrste PVCfolije. To je fascinirajući materijal koji dominira našim planetom, ali ga vrlo mali broj umjetnika koristi ili s njim eksperimentira.

Tretiran kao ekološki balast, istovremeno je nezamjenjiv, a koristim ga za sve oblike radova – za ambijentalnu ili prostornu instalaciju, skulpturu, kao podlogu za sliku ili crtež, funkcionalne objekte... Paralelno također koristim svu vrstu otpada, posebno odbačen novinski papir, ali ne zato što je ekologija popularna nego zato što su ekološka svijest i globalna higijena elementarno i alarmantno potrebne.

Zato i stvaram vrlo racionalno i didaktički – što manje, ali funkcionalno i bolje. U trenucima slabosti ili eksperimentiranja recikliram čak i vlastita djela. Tako sam, na primjer, tekstove esejističkog karaktera, koje sam redovno pisala dvadeset godina, reciklirala i pretvorila u lutke-skulpture. Vjerojatno zato što mrzim akumulaciju, ali i buvljake koji su kulminacija rasipništva suvremenog svijeta.

pleasure 113

foto miranda legović

intervju

114

pleasure

intervju

ljetovanja koristili za oproštaj s Istrom obilazeći razna mjesta. Tako smo naišli na Gajanu. Doveo nas je asfaltni put, koji je nagovještavao urbano mjesto s crkvom, konobom... Došli smo do kraja sela, neke mješavine Ground Zeroa i prirodne oaze, iznenađeni ali i razočarani.

Tada je naišao jedan od naših današnjih susjeda i upitao me što tražimo. Nesvjesno sam improvizirala odgovor, tj. slagala da tražimo kuću koju bismo kupili. Tako smo saznali da ih je čak pet na prodaju. Prva u redu je bila zapuštena, zarasla, nalik na Trnoružičin dvorac, dakako, minijaturan. Ljetovanje smo produžili za dan više radi kupoprodajnog ugovora, a tijekom sljedećih dviju godina renovirali smo kuću da nam služi kao dom, ali i kao mjesto komunikacije sa svijetom. Nakon reportaže u časopisu „Jurina i Franina“ i drugih medija, kuća je definitivno postala Kućom lutaka isključivo zbog sufita (potkrovlja), gdje je smještena permanentna postava od nekoliko stotina lutaka.

U to sam vrijeme vrlo intenzivno slikala, izlagala kod nas, pa u Francuskoj, Italiji, Austriji... Imala sam vrlo aktivan obiteljski i umjetnički život. Moje izložbe bile su rasprodane, a boravak u Istri sve duži. S vremenom sam iskristalizirala ideju o promociji umjetnosti u ovom ruralnom području i pretvorila je u misiju koju od tada u Kući lutaka dalje realiziram u sklopu konceptualnog projekta pod nazivom „Gajana 1985 – ...“, koji će u obliku work in/for progress, vjerujem, doživotno trajati.

Biti znači egzistirati i djelovati, tj. utjecati. Koja je to sila, odnosno sredstvo ili djelo kojim zadivljujete znatiželjnike, prijatelje i osobe svoje struke?

Začetnica ste ekološkog razmišljanja na ovim prostorima. Kako se prije četvrt stoljeća moglo utjecati na ekološku svijest?

Danas se u svim medijima spominje i propagira zelena Istra, a prvi temelji začeti su upravo u Kući lutaka, i to

foto miranda legović

Kozmopolit sam. Služim se svojim znanjem i iskustvom, intuicijom i instinktom. Ne fantaziram. Spontano ali maksimalno koristim svoj prirodni talent i kreativnost.

Nisam nihilist, ali zato sve provjeravam i argumentiram.

Didaktički stvaram i neprofitabilno djelujem. Workaholic sam u pravom smislu riječi, jer radim dan i noć, pa moj muž često zna reći da u Beču tijekom noći rade samo dežurni u kolima prve pomoći, taksisti i ja. Osobno mi je žao što ću umrijeti samo iz tog razloga što ću onda biti nezaposlena. Kad sve to sumiram, mogu odgovoriti na vaše pitanje. Čovjek se čudi ili divi čovjeku koji asocira na alkemičara, a zavidi mu ili ga imitira ako ovaj radi i stvara kao perpetuum mobile. Zar ne?

pleasure 115

116

pleasure

foto robert blašković

foto miranda legović

foto robert blašković

intervju

intervju

u okviru jedne moje izložbe koja je zajedno s pozivnicom u obliku pamfleta bila kontekstualno posvećena ekologiji. Kroz konstruktivne razgovore i moje plakate u obliku manifesta ekološkog ponašanja povećavao se broj istomišljenika, tako da se umjesto udruge koja je bila zabranjena formirao odjel koji se bavio ekologijom, a djelovao je u sklopu Crvenog križa u Puli.

Danas je svatko od nas ekološki osviješten na svoj način. Ja sam počela od nulte točke – od riječi „ekologija“ i pismenog odgovora Greenpeacea, u kojem je stajalo da nemaju program za ovaj naš dio Europe. Iako je od tada prošlo više od četvrt stoljeća, ostajem dosljedna uzrečici koju sam oduvijek propagirala, a ona glasi: „Nad prirodom se ne može vršiti nasilje bez kazne.“ Objasnite nam zašto izrađujete baš lutke.

Zašto radim lutke? Ne tražim eliksir mladosti ili lijek protiv starosti, a svako stablo u mom vrtu automatski tretiram kao drvo života. Ali zato tu postoji taj poriv ili pokret specifičan za kirurga da reže, spaja, veze šavove, koji se kod mene manifestira kao potreba da kretnjama ruku transformiram klasičan portret u lutku-skulpturu. Dok izrađujem lutke, također meditiram i proučavam tajne poput iskonskog ili kolektivnog straha, koje se skrivaju iza bora ili tragova grimasa. Mislim da i umjetnice, dive svjetske umjetničke scene poput Louise Bourgeois, Paole Rigo i Annette Messager stvaraju iz istih razloga ili pobuda.

Na svim lutkama naglašena su usta. Ima li to svoj razlog?

više na www.pleasure.hr kontakt miranda@pleasure.hr

foto robert blašković

Kaže se da se duša čovjeka očitava u očima, a ja kažem – u ustima. Pretpostavljam da su i slijepi ljudi istog mišljenja. Kad se rodimo, udahnemo, sve vrijeme života dišemo (i uzdišemo) i na kraju izdahnemo. Tu je, a ne u očima, centar svega.

pleasure 117

vina

porto južnjački užitak tekst i foto morana zibar

Iako se čini da je sustav klasifikacije porta složen koliko i rodbinski odnosi unutar latinoameričke sapunice, osnove zapravo i nisu tako zapetljane

R

iječ porto vjerojatno će vas najprije asocirati na drugi portugalski grad po veličini ili istoimeni nogometni klub iz kojeg je Jose Mourinho počeo pohod na svijet, a tek poslije na osebujnu vrstu vina. Nije ni čudo, s obzirom na to da je u Hrvatskoj kultura pijenja porta razvijena koliko i kultura kuhanja čaja u samovaru.

Opremljeniji barovi drže bocu ili dvije komercijalnijih marki, nešto malo može se naći u boljim vinotekama pa je šoping u bescarinskim zonama svjetskih aerodroma i dalje najbolji način za opskrbu portom, ako već nemate rodbinu u Portugalu. Iako nam u obilju ponude vina, rakija i likera porto nije nasušna potreba, nakon što probaju dobar odležali porto, ljubitelji plemenite kapljice ostavit će u životu prostora za još jedan tekući užitak. Sasvim zasluženo.

Za početak, porto je sasvim jedinstvena vrsta takozvanog pojačanog vina. U pravilu, smatra se aromatičnim crnim desertnim vinom, iako određene vrste mogu funkcionirati i kao lagani aperitiv. Za proizvodnju porta koristi se više od 40 sorti vina, ali najčešće su i najpoznatije autohtone sorte Touriga Nacional, Touriga Franca, Tinta Roriz, Tinta Barroca i Tinto Cão. Tajna je u tome da se na pola procesa vrenja vinu dodaje grapa (Aguardente). Fermentacija se tako zaustavlja pa preostali šećeri daju portu karakterističnu slatkoću, a povećan je i udio alkohola (obično oko 20%).

Kao što sugeriraju anglofona imena nekih od najpoznatijih proizvođača (Sandeman, Graham, Cockburn, Taylor...), u nastanku porta svoje su prste imali Englezi. Portugalci imaju tisućljetnu tradiciju vinarstva i jak izvoz, ali najbolje trgovačke kontakte s njima uspostavili su upravo Englezi, prvenstveno iz proračunatih geopolitičkih razloga.

Razmažena engleska nepca navukla su se na fina vina pa su rat s Francuskom krajem 17. stoljeća i međusobna trgovinska blokada bili težak udarac ustaljenim potrošačkim navikama. Trebalo je nabaviti

118

pleasure

vino pa su se sjetili Portugala. Međutim, čudna i opora portugalska vina puna tanina Englezima su teško padala, a i često su se kvarila prilikom transporta do Engleske. Nepoznati vizionari zato su u bačve počeli dodavati rakiju od grožđanog tropa i stvorili su piće koje je brzo našlo svoju publiku te preraslo u unosan biznis.

Izvorni porto zaštićeno je vino i proizvodi se isključivo u dolini uz rijeku Douro, istočno od Porta prema granici sa Španjolskom (zaštitu geografskog porijekla regija je dobila 1756., kao treća u svijetu nakon Chiantija i Tokaja). Zbog iznimne ljepote ovo područje uvršteno je u Svjetsku baštinu pod zaštitom UNESCO-a. Njegova su posebnost krševite terase i tlo od specifične vrste škriljevca koji vinovoj lozi osigurava idealne uvjete. Nakon prerade u lokalnim vinarijama, bačve vina u slikovitim drvenim barkama po imenu rabelo rijekom putuju do podruma u Portu (po kojem je vino nazvano). Točnije, sjedište je obližnji gradić Vila Nova de Gaia, danas gotovo sastavni dio Porta, gdje porto sazrijeva i čeka putovanje bespućima svjetskog tržišta.

Vinarije, prerasle u svjetske brendove i dijelove velikih korporacija, i dan-danas imaju svoje podrume na istom mjestu. Sve su širom otvorene za posjete i degustacije, a na njima se bogato napaja turizam ovoga kraja.

Iako se čini da je sustav klasifikacije porta složen koliko i rodbinski odnosi unutar latinoameričke sapunice, osnove zapravo i nisu tako zapetljane, a jedan informativan posjet vinskom podrumu dovoljan je da razriješi sve nepoznanice. Porto varira u slatkoći i boji, tako da postoji cijeli raspon stilova između naizgled jednostavne podjele crnobijelo. Temeljna je stilska podjela na porto koji sazrijeva u bačvama i porto koji sazrijeva u bocama, a evo i najvažnijih termina potrebnih za lakše snalaženje među etiketama: Ruby – Najmlađa, najosnovnija i najjeftinija verzija porta živahno

vina

pleasure 119

vina

je vino bogate voćne arome i rubinsko crvene boje koje uspješno funkcionira i kao aperitiv i dižestiv. Sazrijeva u bačvama jednu do tri godine, uz minimalnu oksidaciju. Odličan uz čokoladu ili jače sireve.

Baza je za skuplje verzije (LBV, Vintage).

Tawny – Ova je varijanta porta vjerojatno najčešća i najpopularnija.

Duže odležava u drvenim bačvama pa je stariji i suši, zagasite svijetlosmećkaste boje te kompleksne, elegantne i zaokružene arome.

Dobro se slaže s orašastim voćem, rožatom i desertima na bazi orašastih plodova i voća te tvrdim sirevima.

Bijeli porto – Manje zastupljena verzija porta koja se proizvodi od bijelih sorti može biti suha ili slatka, manje ili više odležala, ali ne u drvu. Lakši je i cvjetnije arome od tipičnog masivnog crnog porta.

Najčešće se služi rashlađen kao aperitiv. Odlično ljetno osvježenje nudi mješavina zvana Portonic – pola čaše bijelog porta, pola čaše tonika, malo limuna i leda.

LBV (Late Bottled Vintage) – Ova malko otmjenija verzija radi se od grožđa iz istog godišta i stavlja u boce nakon četiri do šest godina odležavanja u bačvama. Može još i sazrijevati u boci, ali u principu se konzumira odmah. Na etiketi mora pisati godina berbe i flaširanja.

120

pleasure

Vintage – Ovo je car među portima, najcjenjenija i najskuplja verzija, na koju otpada manje od 2% od ukupne proizvodnje. Jedini sazrijeva u boci. Radi se od najkvalitetnijeg grožđa iz iste berbe, stavlja u boce dvije do tri godine nakon branja i ležanja u drvenim bačvama i zatim čuva 10 do 50 godina. S godinama postaje sve gušći i gromkiji, razvijajući nevjerojatno bogate arome. Proizvodi se prosječno tri puta u desetljeću. Sa starošću dobiva na cijeni, a cijene koje arhivski primjerci dostižu na dražbama upravo su perverzne. Jaki sirevi, kruška i orah najbolji su mu prijatelji.

Nakon što malo eksperimentirate nepcem i ovladate osnovama, spremni ste zakoračiti dublje u znanost zvanu porto, za koju su najveći stručnjaci, naravno, Englezi. A za potpuni ugođaj nadolazećih jesenskih večeri, ako već nemate ladanjsku kućicu, vatricu u kaminu i kožni naslonjač, dovoljna će biti čaša kvalitetnog porta da zaključite da život i nije tako loš. više na www.pleasure.hr kontakt morana@pleasure.hr

vina

VELIKI HRVATSKI VINARI

iVica mATošević tekst i foto voljen grbac

Česta je predrasuda da su ljudi koji se istovremeno bave mnogim poslovima neuspješni. Upravo je obrnuto!

Z

nam mnogo ljudi koji se čitav život bave samo jednom poslovnom aktivnošću neuspješno, pa čak i uzaludno, te nekolicinu onih drugih koji sve čega se dotaknu (a „pačaju“ se u sve i svašta) pozlate. Ivica Matošević pripada, naravno, ovoj drugoj kategoriji.

Upoznao sam ljude koji predstavljajući se sami sebe oslovljavaju titulom uz ime: „Dobar dan, ja sam doktor XYZ“, ali donedavno nisam poznavao niti jednog jedinog doktora znanosti koji za sebe kaže da je seljak. E, pa vidite, i tu se Ivica Matošević pojavljuje u drugoj kategoriji. Također često čujemo i čitamo kako oni koji su imali čast i privilegiju upoznati tzv. velike ljude iz različitih domena ljudskih aktivnosti tvrde da su odreda svi koji su došli do vrha u svom pozivu ili pozivima jednostavni i pristupačni (rekao bi pokojni Maestro

Vjekoslav Šutej: “Oni su se izrealizirali”). Sad vi pogodite tko spada i u tu kategoriju privilegiranih. Već znate odgovor: Ivica Matošević!

Hrvati, doduše, ne opraštaju uspjeh, ali Istra je, bar geografski gledajući, rubni dio Hrvatske pa se taj legendarni, opjevani hrvatski jal prelazeći preko Učke ipak malo istopio. U Istri tako uspijevaju i maslinarstvo, i agroturizam, i vinogradarstvo, i vinarstvo... A za uspjeh vinarstva i vinogradarstva u Istri vjerovatno je od ljudi iz te struke najzaslužniji, opet pogađate, gore navedeni Matošević. Tako smo, evo, u formi malog kviza došli do osnovne vokacije navedenog gospodina.

Ivica Matošević je danas ponajprije vinar par excellence. To što pričom o njemu nastavljamo seriju napisa o velikim hrvatskim vinarima, odmah nakon Vlade Krauthakera, vjerojatno najvećeg pretendenta na hrvatski vinski tron, nije nimalo slučajno. S Matoševićem, naime,

pleasure 121

vina

počinje novi pristup istarskom vinarstvu, sasvim na tragu europskih i svjetskih vinskih trendova, doduše dvadesetak godina poslije. Imao je sreću, kako sam često voli istaknuti, da ni njegov otac ni djed nisu proizvodili (to se zapravo kaže „delali“) vino. Tako je energiju koju su drugi vinari trošili na uvjeravanje vlastitih očeva i djedova da je današnji pristup proizvodnji vina gotovo potpuno različit od njihova tradicionalističkog mogao iskoristiti za vlastito usavršavanje. I učinio je to na najbolji mogući način – doktorirao je u talijanskoj pokrajini Collio upravo u vrijeme kad su se ondje na vinski tron penjali veliki proizvođači vina, danas neosporne vinske ikone poput npr. Graunera.

I s tajmingom je (“na pravom mjestu u pravo vrijeme”), dakle, imao sreće. Istra se, kao i cijela Hrvatska, baš u to doba počela buditi iz dubokog vinskog sna, perioda kad se uz obične obroke pio gemištec od litarske “kombinatske” graševine, bevanda od opet “kombinatske” ili pak nonotove malvazije, a u posebno svečanim prigodama otvorila bi se, zamislite, čak i butelja njegova veličanstva Kašteleta!

Istarski vinari “prve generacije”, prvenstveno Matošević, Kozlović i Degrassi, itekako su zaslužni za činjenicu da nam se danas čini kako je ta mračna hrvatska vinska prethistorija bila jako, jako davno. A bila je, rekosmo, pred dvadesetak godina. Još po nečemu Ivica Matošević spada u vinsku avangardu na ovim prostorima. U ta pionirska vremena, kad je to većini drugih vinara predstavljalo svetogrđe ili, ako ništa drugo, nepotreban trošak, u njegovu podrumu pri proizvodnji vina s njim je počeo surađivati kolega enolog Saša Topolovac. Autor ovih redaka prilikom jednog od prvih posjeta uzornom vinskom hramu Matošević dugo je razgovarao s gospodinom za kojeg je bio potpuno siguran da je vlasnik podruma, da bi se tek na kraju razgovora 122

pleasure

ispostavilo da sugovornik nije Ivica nago Saša! To što je nakon svih tih godina Saša, kako kaže Ivica, postao dio “familije”, itekako pogoduje kvaliteti njihovih vina. Savršeno se, naime, nadopunjavaju Sašin japanski mentalitet sa-sve-četiri-na-zemlji s Ivičinim boemskovizionarskim mentalitetom ajmo-mi-to-probat-pa-što-ispadne, i to na način da, srećom po vino i nas koji ga pijemo, gotovo uvijek završi po japanski.

Tezu s početka teksta o svestranosti istarskog vinskog barda, samozvanog urbanog seljaka, svjetskog putnika, neizlječivog radoholičara, ali i hedonista Ivice Matoševića iz prostornih razloga ne možemo elaborirati. Tek ćemo napomenuti da rezultati njegove menadžerske karijere (Vinistra – udruga vinara čiji je predsjednik posljednjih sedam godina te istoimeni sajam vina koji je upravo pod njegovim vodstvom postao najveći hrvatski sajam, itekako relevantan u ovom dijelu Europe) nadilaze čak i njegova ne tako mala očekivanja (horoskopski znak: Lav), te da je ostavio itekako pozitivne tragove u ekologiji istre, boreći se kao ravnatelj Nature Histrice uspješno protiv devastiranja okoliša (afera rt Kamenjak), dok je još imao volje i snage sudjelovati aktivno u politici.

Ali strast, bolje reći eros prema vinu nije ujedno i jedino što ga tjera do velikih dosega. Ako približavajući se njegovu podrumu u neko ljetno predvečerje začujete reske zvuke rock glazbe, znajte da su enolog, ekolog, biznismen utjelovljeni u liku Ivice Matoševića na trenutak ustupili mjesto žestokom rokeru! više na www.pleasure.hr kontakt voljen@pleasure.hr

vina

pleasure 123

gastro kolumna

gastro

casanova piše karmela vukov colić

D

anas ćemo se baciti na slatko! Ne mislim na bogate čokoladne torte kakve spravljamo za rođendane, niti na bakine dizane kolače s domaćim džemom koje tamanimo nedjeljama. Mislim na lijek za dane u kojima se osjećate sputani i nemoćni da nešto promijenite, kad vas malo tko razumije dok se vi sami ne prestajete čuditi ljudima oko sebe. Lijek izmišljen u vrijeme dok su se intrige i prevare još javno, po gradskim trgovima i najreprezentativnijim dvoranama, sukobljavale s čašću i pameću.

Ne biste vjerovali - ima dana kad se osjećam kao Venecija. Okružena balvanima i sklona potonuću. U tim, hvala Bogu rijetkim trenucima, posegnem duboko u vlastito skladište teško upotrebljivih znanja i izvučem neku “priču iz života“. Nečijeg života. Pa kad sam već tako venecijanski rascjepkana kanalima svakodnevnih bedastoća, pustim uzdah dostojan najboljih s Ponte dei sospiri i sjetim se njega.

Giacomo Casanova - najpoznatiji ljubavnik svih vremena. Za moj ukus prenizak, prenestalan, neuhvatljiv, ali tako prokleto šarmantan i nezaobilazan. Taj tamnoputi Venecijanac bio je avanturist, svećenik, glazbenik, špijun, vojnik, slobodni zidar, pisac, hedonist... Ma,ljudi moji, bio je sve što je poželio!

U vlastitim je memoarima izbrojio 122 žene, neki pažljiviji brojači reći će da ih je bilo i 200-tinjak. Kako god bilo, oko svake se trudio, jer laka lovina i nije neki uspjeh, zar ne? „Znao sam da ne postoji žena koja bi mogla odoljeti neprekidnoj pažnji i ustrajnosti muškarca kojemu je namjera da se ona u njega zaljubi“, zapisao je u priči o svom životu, kao vjerujem ponajbolji recept svim muškarcima.

Neprekidna pažnja i ustrajnost... mmm... baš kako bismo mi žene to poželjele!

I još više od toga u svojoj je obimnoj autobiografiji ostavio i svjedočanstvo o izuzetnom gastronomskom ukusu. Dobroj se hrani i vrhunskom vinu predavao jednakom silovitošću kao i zanimljivoj i lijepoj ženi. Između avantura vrijeme je kratio gastro putovanjima, kušajući sjajne pite, likere, vina. Oštrige, tartufi, maraschino i pjenušci nama su kao afrodizijaci poznati upravo zbog njega.

Pa kad je već ovo stoljeće, baš kao i prethodno, siromašno Casanovama, bar nam je njegovom ostavštinom dano da uživamo u prividu. Uz čašicu maraschina, osluškujem vjetar koji preko Jadrana donosi zvuke muških koraka u danas neprihvatljivo visokim potpeticama, zveket ukrštenih mačeva u dvoboju, sjaj pozlate na krinki tijekom Velikog karnevala, šuškanje plahti i baldahina, mreškanje gondolom uznemirene vode u kanalu i pogled muškarca koji ne odustaje. Živio ti meni - nazdravim podignutom čašicom, a onda prinesem ustima žlicu božanskog deserta i sve nekako bude bolje. Osmjehnem se Veneciji tamo negdje preko, okrenem leđa balvanima oko mene i pustim da me „podigne“.

Gotovo kako mu i ime kaže.

više na www.pleasure.hr kontakt karmela@pleasure.hr

124

pleasure

gastro

1 paket piškota (savoiarda) 4 najsvježija jaja 3 žlice mekog smeđeg šećera 1 vanilin šećer 1,5 dcl slatkog vrhnja 500 gr sira mascarpone 2 šalice jake crne kave, ohlađene čašica maraschina gorki kakao za posipanje Žutanjke mutiti sa šećerom i vanilin šećerom dok se ne zapjene od miline. Dodati slatko vrhnje, pa tući i dalje da bismo dobili baršunastu smjesu. Umiješati sir koji će kremi dati čvrstoću i postojanost. Posebno istući bjelanjke (s mrvicom soli) u čvrsti snijeg. Pažljivo sljubiti dvije smjese, nježno i polako, kao kad milujete jedno drugo.

Piškote (kao gondole u kanalu) namakati u kavu pomiješanu s maraschinom i slagati na pladanj.

Prekriti redom kreme (kao koprenom), pa ponovno slagati namočene piškote. Završiti kremom i ostaviti da prenoći u hladnjaku. Ujutro sve obilno posipati gorkim kakaom. Sloj treba biti debeo, mek i ugodan kao lijepo sjećanje.

tiramisu piše karmela vukov colić

foto robert blašković

Da bi sam Casanova prste polizao

„real

love is the love that sometimes arises after sensual pleasure: if it does, it is immortal; the other kind inevitably goes stale, for it lies in mere fantasy“ giacomo casanova

pleasure 125

gastro

boškarin Rogonja obilja tekst morana zibar

N

o za većinu Hrvata veće su šanse da će u životu uživo vidjeti tigra (u zoološkom vrtu, dakako) negoli istarsko govedo, popularno prozvano boškarin. A vjerujte, ovaj gordi rogonja doista nije svakodnevan prizor. No, zamalo da nismo ostali i bez teoretske šanse za susret s boškarinom jer je još donedavno bio na rubu izumiranja, kao sredozemna medvjedica ili crvena panda. Ipak, žilavi Istrijan pokazao je da se s rogatima ne treba bosti, uz pomoć mudre politike revitalizacije vrste.

Moj prvi i neočekivani susret s boškarinom bio je nimalo gastronomsko iskustvo. Zbilo se to sredinom 90-ih, na studentskom izletu po Istri, u okolici Svetog Petra u Šumi. Profesor, rodom Istrijan, gomili gradske mladeži oduševljeno je pokazivao velikog sivog bika neobično dugih rogova kao Australac koji grupi turista ponosno pokazuje koalu. Reda radi opalili smo nekoliko slika da zabilježimo i taj dio lokalnog kolorita, ali ne mogu reći da nas je to govedo pretjerano zainteresiralo. Daleko privlačniji bio je domaći teran iz istog domaćinstva. No desetak godina poslije boškarin je igrom slučaja završio u mom tanjuru reinkarniran u gulaš i priča se zavrtjela. A u tom vremenskom razmaku i boškarinova se sudbina uvelike promijenila. Tko zna, možda je baš taj bikonja s izleta bio jedan od heroja koji su vratili istarska goveda u život.

Ne baš tako davno, početkom 20. stoljeća, ova drevna autohtona sorta sretno je pasla po istarskim pašnjacima u velikom broju. Bilo ih je na desetke tisuća i služili su prvenstveno za vuču i radove u polju.

126

pleasure

Pojavom mehanizacije i promjenom šireg gospodarsko-društvenog konteksta boškarin je postao suvišan i neisplativ, dobivši status otprilike kao danas klobučar na tržištu rada. Početkom 90-ih ostalo ih je jedva par stotina, upalio se alarm i počela je ozbiljna akcija spašavanja. Osnovana je udruga za očuvanje istarskog goveda, a radom Agencije za ruralni razvoj Istre i ozbiljnijom institucionalnom potporom projekt je uzeo maha i počeo bilježiti rezultate. Tih prvih godina rasplodni bikovi imali su pune ruke posla. No, kad je opstanak koliko-toliko osiguran (procjenjuje se da je danas oko 600 grla), da bi se čitava stvar dugoročno održala, boškarin se, kao i klobučar, morao prekvalificirati.

Mudri ljudi dosjetili su se da bi istarsko govedo moglo postati lokalni odgovor na argentinske steakove ili angus govedinu, a poticajna sredstva i partnerstvo svih uključenih strana osigurali su nužnu potporu. Uz malo nosa za marketing, turizam i svjetske gastronomske trendove, operacija “Boškarin” iz godine u godinu sve više obećava. I tako se rogonja s polja preselio u tanjur i ugurao među prvoklasne autohtone delicije. Ipak, nije riječ tek o obijesnom gastronomskom hiru tipa slavujevi jezici, uzrokovanom ničim doli aurom raritetne egzotike.

Znalačkom pripremom istarsko govedo nudi prvoklasan mesožderski užitak, a uz to standardi uzgoja jamče ekološki čist proizvod, što je na današnjem tržištu važna stvar. Porijeklo je svetinja i u slučaju boškarina nema mogućnosti da vam netko umjesto rogatog Istrijana

foto morana zibar

Mislili ste da je Elio Pisak jedini uspješan istarski farmerski proizvod?

Pogriješili ste - novi hit je boškarin, i spreman je zakoračiti u svijet istočno od Učke.

gastro

foto robert blašković

koji je pasao u okolici Buja i slušao Tamaru Obrovac podvali meso konfekcijske krave s Novog Zelanda.

Kulinarska primjena počela je ziheraški, pečenim odrescima i žgvacetom (istarska inačica gulaša), a daljnji eksperimenti doveli su do proširenja ponude.

Zapravo, s boškarinom se može sve što i s dobrom govedinom, pa i više. Od aspika, bolonjeza i lešade pa do pečene koljenice, specijaliteta od repa ili pak kralja svih odrezaka - skupocjene fiorentine.

U dio čudesa koja je moguće spraviti mogli su se uvjeriti i posjetitelji kuharske prezentacije u sklopu ovogodišnje Vinistre.

Tom su prilikom predstavljene i trajna te polutrajna kobasica od boškarina, ali zbog premale količine zasad još ne postoje u slobodnoj prodaji. Naravno, tu nije kraj.

Predanošću NASA-inih znanstvenika, boškarinofili razvijaju i iskušavaju nove recepture za budućnost. A imate li tu sreću da živite u Istri, odnedavno meso u obiteljskom pakiranju možete naručiti izravno od Agencije za ruralni razvoj Istre (www.azrri.hr).

Dobro, a kako mi ostali možemo doći do svog zalogaja boškarina, da cijela priča ne bi ostala samo mit? Kako je cijeli proces od uzgoja do dolaska na stol strogo kontroliran, za rezanje, odležavanje (“na mokro”) i preradu mesa treba biti posebno kvalificiran pa uzgajivači surađuju samo s provjerenim ugostiteljima koji su prošli obuku. Osim, logično, većeg broja restorana diljem Istre, meso boškarina nudi i nekoliko restorana u Zagrebu (u trenuku pisanja članka to su zasad Argante u Hotelu Antunović, Ivica i Marica, kao i Klub Gastronomada, neumornih prvoboraca za popularizaciju boškarina). Ipak, zbog malih količina i mukotrpnog puta do tanjura, preporučujemo da prije susreta s boškarinom prethodno provjerite u restoranu imaju li ga trenutačno u ponudi.

A zatim uživajte u ovom veličanstvenom govedu s karakterom i poželite mu sretan put u tanjure svjetskih mesoljubaca. više na www.pleasure.hr kontakt morana@pleasure.hr ovog boškarina s fotografije nemojte uzaludno tražiti u tanjurima. on je foto model, ali i kućni ljubimac obitelji muhović, na farmi u valturi kraj pule i njegova namjena je potpuno druge vrste. pleasure 127

poslastice

CHIQUITITA...

CHIQUITA... tekst vesna džuverović

K

ad god začujemo pjesmu „Chiquitita“, svima znani uradak grupe Abba, uvijek nas podsjeti na banane, i to iz dva razloga. Prvi je da naziv pjesme neodoljivo podsjeća na velikog proizvođača i distributera banana Chiquita, a drugi je taj što je pjesma tužna prizvuka. Upravo u takvom kontekstu danas najčešće koristimo izraz banana, zahvaljujući sveopćoj krizi. A zašto je tome tako? Sigurni smo da ste barem jedanput čuli za pogrdan naziv banana-republika (ili država), koji se koristi za zemlje koje su politički nestabilne, odnosno pod gospodarskom kontrolom velikih kompanija u stranom vlasništvu. Naziv je nastao krajem 19. stoljeća kada su američke voćne kompanije kontrolirale ekonomski i politički razvoj zemalja centralnog dijela Amerike koje su izvozile banane.

Ujedno, taj se naziv koristi i za zemlje u kojima vlast drži korumpirana skupina. Upravo se otuda u svakodnevnom životu uvriježio izraz da je nešto u banani kad ne funkcionira ili da smo i sami u banani kada nismo raspoloženi. Naravno, asocijacija na bananu ima svakojakih, ali zadržimo se na hrani.

Ali usprkos navedenom, banana je zapravo jedna sjajna „stvar“. Prije svega, izaziva osmijeh. Pokušajte riječ banana ponoviti nekoliko puta – zvuči vrlo neobično! Osim već spomenutog smijeha, konzumiranjem banana uvelike pridonosite zdravlju svog organizma. Banane se sastoje uglavnom od šećera (glukoze, fruktoze i saharoze), što ih čini idealnim u situacijama pada energije u tijelu. Prateći teniske mečeve, možda ste primijetili da igrači u pauzama jedu banane želeći nadokaditi izgubljenu energiju. Osim šećera sadrže i vlakna, koja pomažu u normaliziranju rada crijeva. Rezultati pojedinih istraživanja dokazali su da jedući ovo žuto voće također pridonosimo smanjenju rizika smrtnosti od moždanog udara, kao i obolijevanja od raka bubrega. Zatim, bogate su željezom pa pomažu prilikom anemije.

Imaju velik udio kalija, a malen udio natrija, što je savršen omjer za sprečavanje visokog krvnog tlaka. Banane također stimuliraju stanice unutranje sluznice želuca da proizvode više sluzi, što štiti želudac od kiselina. Bogate su vitaminima B pa poboljšavaju nervne funkcije. Dakle, razlozi za konzumiranje ovog voća zaista su brojni.

Osim oralne primjene, mogu poslužiti i za vanjsku upotrebu. Mnogi ljudi izjavljuju da se trljanjem unutarnjom stranom kore od banane na mjesto ugriza komarca znatno smanjuje oteklina i uklanja svrbež.

128

pleasure

foto robert blašković

Međutim, iako je sezona komaraca bila u punom jeku, ovaj „lijek“ ipak nismo isprobali, pa zato ne možemo reći je li doista tako.

Banane se svrstavaju u najrasprostranjenije voće na svijetu. Također se po određenim istraživanjima pretpostavlja da spadaju i u najstarije voće u povijesti čovječanstva. Postoje teze da su se banane uzgajale 2000. g. pr. n. e., pa i ranije. S obzirom na dostupnost banana tijekom cijele godine, gotovo da ih ne možemo više svrstati u sezonsko voće. Nama najpoznatije žute vrste nastaju križanjem sorti crvenih i zelenih banana, divljih sadnica čiji plod ima velike sjemenke. Među najvećim su proizvođačima Indija, Kina, Filipini, Brazil i Ekvador.

Većina proizvodnje odlazi u prehrambene svrhe, dok jedan manji dio služi za proizvodnju vlakana koja se koriste u tekstilnoj industriji.

Prilikom kupnje trebali biste se povoditi time kada ćete ih jesti. Obratite pozornost na to da je kora banane čvrsta i sjajna bez smeđih mrlja.

Pritom njezina veličina ne utječe na kvalitetu, a u to smo se i sami uvjerili kušavši na otoku Madeiri malenu sortu zelenih bananica koje su svojom ne baš privlačnom veličinom i bojom u sebi skrivale svu punoću i slatkoću okusa. Banane je poželjno čuvati na sobnoj temperaturi kako bi im se omogućio normalan proces sazrijevanja, pa zbog toga zelene banane ne pohranjujte u frižider. No, to je pak poželjno ukoliko već zrelim bananama želite produžiti vijek trajanja.

Banane se mogu pohraniti, odnosno zamrznuti na duže vrijeme (otprilike do dva mjeseca) tako da im uklonite koru, prelijete ih s malo limunova soka te zamotate u plastičnu vrećicu.

Na kraju, za vas kod kojih možda postoji nedoumica da desert „Banana split“ nosi taj naziv jer je porijeklom iz našeg Splita – moramo vas razočarati. Split je engleska riječ koja u prijevodu znači razdijeljen ili razdvojen, što zapravo opisuje način na koji se banana servira prilikom pripreme navedenog deserta.

Moramo priznati da nam je od pisanja ovog teksta energija znatno opala te razmišljamo da je nadoknadimo uživajući u nekom finom desertu od banana, kao što je “Banana tortica”. A ne bismo ništa imali ni protiv čašice likera od banane. I opet, sjećanja nas vraćaju na otok Madeiru. više na www.pleasure.hr kontakt vesna@pleasure.hr

poslastice

banana tortice

Tijesto 4 jaja 15 dag šećera 3 žlice limunova soka 1 naribana korica limuna 2 žlice mlake vode 10 dag glatkog brašna 10 dag gustina 2 vanilin-šećera prstohvat soli

Krema 500 ml mlijeka 2 pudinga od banane 25 dag margarina 15 dag šećera 1 svježa banana Glazura 12 dag šećera u prahu 2 žlice limunova soka

Priprema Biskvit: Odvojite bjelanjke od žutanjaka te ih s 5 dag šećera i prstohvat soli istucite u čvrsti snijeg. Žutanjke umutite s preostalim šećerom, vanilin-šećerom, naribanom koricom i sokom od limuna. Dodajte mlake vode i miksajte dok se šećer ne rastopi. Zatim postupno

dodajte brašno izmiješano s gustinom. Na kraju u smjesu dodajte i snijeg od bjelanjaka.

Biskvit ulijte u pleh te stavite peći u pećnicu 20 minuta na 180 °C.

Mikserom razradite margarin sa šećerom te ga sjedinite s ohlađenom smjesom pudinga.

Po želji u smjesu možete dodati svježu bananu izrezanu na sitne komadiće.

Krema: Zakuhajte u pola litre mlijeka dva pudinga od banane te pustite da se smjesa ohladi.

Slaganje: Biskvit izrezujte okruglim kalupićima. Spojite po dva kruga bogatim slojem kreme.

Kremu lagano zagladite nožem radi ljepšeg estetskog dojma.

Glazura i posluživanje: Na kraju napravite glazuru miješanjem šećera u prahu sa sokom od limuna te prelijte tortice. Tortice možete ukrasiti po želji komadićima voća, pistacija, čokolade ili slično.

pleasure 129

zdravlje i ljepota

sunčane naočale tekst optika d&a

foto robert blašković

„Hoću Gucci, Pradu i Versace…“

P

oznati Simonin stih sigurno pjeva popriličan broj ljudi, jer sunčane naočale prije svega koriste kao modni detalj i sredstvo prerušavanja, a manje kao sredstvo zaštite oka od štetnog utjecaja sunca. Bitno je biti „in“, reći će mnogi. Na sreću, to je u ovom slučaju pozitivno, jer je često i nesvjesno u korist našega zdravlja.

Sunce na Zemlju šalje našem oku nevidljive ultraljubičaste (UV) zrake. Štetnost tih UV-zraka apsorbira ozonski omotač. S obzirom na sve češće pojave ozonskih rupa te smanjenje apsorpcije štetnog zračenja, povećava se potreba za dodatnom zaštitom. Sunčeve zrake mogu nanijeti nepopravljive štete našem vidu, stoga bi trebali nositi sunčane naočale ne samo pri jakom ljetnom suncu nego tijekom cijele godine.

Sigurno ste primijetili da su najjeftinije naočale dostupne na raznoraznim štandovima, benzinskim crpkama i drugdje. No one ne zadovoljavaju potrebe zaštite očiju zbog neadekvatne ili nikakve UV-zaštite. Samim time što su jeftine znači da se za izradu koriste stakla ili plastika upitne kvalitete. Takva vrsta naočala može izazvati čak i veću štetu nego da uopće ne nosite naočale. Naime, zatamnjena stakla izazivaju širenje zjenica pa je propusnost štetnih zraka još veća. Korištenje takvih naočala može uzrokovati prijevremenu mrenu (kataraktu – zamućenje očne leće). U posljednje vrijeme zabilježen je povećan broj slučajeva mrene u ljudi između 40 i 50 godina, pa se pretpostavlja da je uzrok tome upravo nošenje neadekvatnih sunčanih naočala. Pri odabiru sunčanih naočala najviše vodimo

130

pleasure

računa kako nam stoje te čine li naše lice ljepšim, a zapravo bi trebali pripaziti da su nam oči dobro pokrivene, da lijepo sjedaju na nos, da ne padaju pri spuštanju glave, jednom riječju da su nam udobne.

Osim udobnosti trebali biste obratiti pozornost i na oznaku UV-filtra, a postoje četiri stupnja. Naočale s oznakom UV 1 i 2 najslabije su zaštite. One s oznakom UV 3 nešto su jače i namijenjene su za svakodnevno nošenje, a UV 4 za vrlo jako sunce, kao na primjer za

zdravlje i ljepota

zračenje na planinama kada planinarimo ili skijamo. Uz naočale s tako jakim UV-filtrom nije preporučljivo voziti. Ali u ponudi također možemo naći naočale s polariziranim staklima koja smanjuju blještanje pa time poboljšavaju kontrast. Izrazito su ugodne za vožnju jer smiruju površine koje pojačano reflektiraju svjetlost, kao što su cesta, voda, snijeg i slično.

Iako većina ljudi smatra da djeca nemaju potrebu nositi naočale jer su premala, stručnjaci upozoravaju da su dječje oči zapravo osjetljivije na zračenje od očiju odraslih. Dječja očna leća prozirnija je pa je lakši prijenos štetnih UV-zraka. Zbog toga je potrebno pravovremeno zaštititi dječje oči kvalitetnim staklima. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, ljudi dobiju glavnu dozu UV-zračenja upravo do 18. godine. Štete koje nastanu u tom razdoblju neće se

odmah pojaviti, ali pojavit će se u kasnijim godinama. Roditelji bi se trebali pobrinuti da njihovo dijete ima dobre naočale od rane dobi te da štite od UV-A i UV-B zračenja.

Velik broj ljudi ima probleme s dioptrijom, no ne treba ih zabrinjavati kako i koliko naočala će zbog toga morati nositi. Danas postoje razne sunčane naočale prilagođene za zaštitu, a ujedno i za korekciju vida.

Za one koji žele sunčane naočale imati odvojene od dioptrijskih naočala postoji opcija nošenja kontaktnih leća, koje u pojedinim slučajevima znaju biti jednostavnije i ugodnije za nošenje od klasičnih naočala. No prije upotrebe kontaktnih leća potrebno je napraviti specijalizirani pregled kako bi se utvrdilo koji vam tip leća bolje odgovara.

Nije bitno jeste li sportaš, klasičar ili modni freak, bitno je da se zaštitite na pravilan način, a zahvaljujući bogatoj paleti izbora vjerujemo da će svatko od vas bez poteškoća pronaći model koji vam pristaje kao saliven. I s kojim izgledate kao netko slavan s crvenog tepiha.

više na www.optikaonline.hr

kontakt info@pleasure.hr

pleasure 131

zdravlje i ljepota

igle kao policajci tekst dr. silvano prenc

foto robert blašković

Kako je u kineskoj tradicionalnoj medicini bolest poremećaj energije, shodno tome ona nema puno različitih dijagnoza, kao u zapadnoj medicini.

132

pleasure

zdravlje i ljepota

Z

nate ono: “Joj, ukočio sam se! Bole me križa! Ne mogu se sagnuti! Ah, ne mogu ustati!” To su vjerojatno izrazi koje sve ćešće čujemo u svojoj okolini, a izgovaraju ih osobe koje imaju smetnje s križima. Križobolja ili lumbago (latinski naziv) stanje je za koje je karakterističan osjećaj bola u mirovanju ili kretanju u donjem dijelu kralježnice i okolnim mišićima. Kada govorimo o donjem dijelu kralježnice, mislimo na pet slabinskih (lumbalnih) kralježaka i kost krstaču (os sacrum) koja se nadovezuje na njih. Lumbalni dio kralježnice jako je opterećen jer nosi cijelu težinu tijela, osim težine kukova i nogu. Tu težinu prenosi na sacrum, koji je poput klina usađen između kostiju zdjelice pa se težina gornjeg dijela tijela prenosi na zdjelicu, a zatim i na noge. U tom se dijelu odvijaju kretnje sagibanja prema naprijed i natrag, u stranu, kao i sve međukretnje tih položaja.

Oni su, dakle, izloženi znatnim mehaničkim silama kako u mirovanju, tako i u gibanju.

Prve tegobe s križima najčešće se javljaju naglo prilikom nekog fizičkog naprezanja te ih može izazvati i neki sasvim bezazlen pokret kao naglo ustajanje, vezivanje vezica na cipelama, podizanje lista papira s poda i slično.

Skoknimo sad malo do Kine. Prema kineskoj tradicionalnoj medicini (KTM), uzrokom neke bolesti ili smetnje smatra se poremećaj energije, koji može biti izazvan unutarnjim ili vanjskim uzrokom. Kada se pacijent javi liječniku KTM-a i požali se na smetnje koje ima, tada liječnik pristupa pregledu pacijenta, u sklopu kojeg se obavi i puls-jezik dijagnostika, odnosno pregled kojim se utvrđuje energetsko stanje organizma, stanje tekućina u organizmu, kao i raspored energije u njemu. Na osnovi tog pregleda određuje se i terapija, a cilj terapije je uravnoteženje energija u organizmu. U našem organizmu postoji 12 pari energetskih kanala i 8 ekstrakanala kojima kola energija. Na tim se kanalima nalazi i 365 energetskih točaka (vrtloga energije) preko kojih djelujemo na energiju, i to tako da se višak energije iz nekog kanala prebacuje u druge kanale s manjkom energije kako bi se uspostavila ravnotežu u tijelu. Kako bismo lakše razumjeli terapiju akupunkturom, to si možemo predočiti i na način da zamislimo kanale kao prometnice, energetske točke kao raskrižja, a akupunkturne igle kao policajce koji reguliraju promet da bi on tekao neprekinuto i ravnomjerno. Kako je u kineskoj tradicionalnoj medicini bolest poremećaj energije, shodno tome ona nema puno različitih dijagnoza kao u zapadnoj medicini.

KTM je ujedno i holistična (cjelokupna) medicina, pa isto tako ne razdvaja psihičke smetnje od fizičkih, već se jedan poremećaj energije može manifestirati na više načina. U slučaju lumbaga i išijasa ta je energetska smetnja izazvana najčešće vanjskim patogenim faktorima: vlagom, hladnoćom i vjetrom. Sigurno ste već čuli kako se netko nakon što je pokisnuo žalio na bolove u leđima. Zbog prodora tih energija u kanale mokraćnog mjehura ili žučnog mjehura dolazi do zastoja Qija (vitalne energije), odnosno do smetnji, manjih ili većih bolova u određenoj regiji. Ovisno o zahvaćenom kanalu, govorimo o lumboišijalgiji tipa mokraćnog mjehura kada je zahvaćena stražnja

strana mišića natkoljenice i potkoljenice ili o tipu žučnog mjehura kada je zahvaćena postranična strana natkoljenice i potkoljenice. To je zato što stražnjom stranom nogu prolazi kanal mokraćnog mjehura, a bočnom stranom prolazi kanal žučnog mjehura. Terapija se najčešće provodi akupunkturom, a izvor točaka ovisi o stanju pacijenta odnosno o nalazu puls-jezik dijagnostike. Po potrebi, kod kroničnih slučajeva kod kojih se javljaju pareze živaca i slabosti mišića, može se koristiti i elektrostimulacija. Ponekad se u terapiji koristi i moxa – smotuljak trava koji se pali i time unosi toplinu u hladne zone tijela. Kod ljudi koji ne podnose ubod igala može se koristiti i kineska magnetoterapija.

U slučajevima lumbaga i lumboišijalgije u KTM-u uzimamo u obzir i emotivne komponente, gdje određene emocije mogu izazvati energetske smetnje. Emocije koje u ovom slučaju mogu izazvati smetnje po tipu mokraćnog mjehura jesu strah, sumnja, ljubomora i neopraštanje, a po tipu žućnog mjehura gnjev, neopraštanje, bijes.

Specifičnost KTM-a je da je svaki pacijent osoba za sebe i da neka bolest (lumbago, lumboišijalgija) ne može biti liječena “po receptu“, odnosno terapija nije ista za istu dijagnozu. Ako imamo pet različitih pacijenata s lumbagom, npr. netko ima samo lumbago, netko uz to ima i gastritis, netko smetnje s disanjem... Znači, liječimo lumbago, ali uz pet različitih pristupa terapiji. Na svojim predavanjima često navodim primjer iz početka prakse (prije 20 godina, op. a.), kada su mi u istom danu na terapiju došli stariji čovjek od 70-ak godina i mlad dečko od 20-ak godina. Obojica su došli pognuti s bolovima u leđima koji su se širili do pete. Nakon pregleda preporučio sam svakome deset seansi akupunkture, s time da sam kod starijeg pacijenta uz akupunkturu koristio i moxu. Naivno sam tada pomislio kako će mlad dečko sigurno biti dobro nakon odrađenih deset seansi i da daljna terapija neće biti potrebna, a starijem sam pacijentu odmah rekao da će najvjerojatnije nakon pauze biti potrebno još nekoliko puta ponoviti terapiju. Međutim, nakon četvrte seanse stariji se pacijent u potpunosti ispravio i nije osjećao bol, a mlađi pacijent tek nakon sedme seanse. Na kontrolnom pregledu, nakon mjesec dana, mlađi je pacijent ponovio još sedam seansi akupunkture, a stariji nije imao nikakve smetnje pa nismo nastavili s terapijom. Godinu dana poslije sreo sam u gradu mlađeg pacijenta, koji mi je rekao da je baš tih dana razmišljao da mi se javi kako bi došao na još jednu terapiju jer povremeno osjeća bolove u peti. Stariji pacijent javio se tek nakon deset godina i rekao: “Doktore, vi se mene sigurno više ne sjećate, bio sam prije deset godina kod vas na terapiji akupunkturom zbog lumboišijalgije i od tada nemam više nikakvih smetnji. Puno vam hvala.“ Dakle, pravila nema. Osim da je terapija akupunkturom sigurna metoda izbora jer nema nikakvih štetnih djelovanja, nema nuspojava, potiče organizam na samoiscjeljenje i, ne manje važno, moguće ju je uspješno primijeniti u svim životnim dobima.

više na www.pleasure.hr kontakt dr.prenc@pleasure.hr

pleasure 133

zdravlje i ljepota

“mi bi podilile” tekst aleksandar milenović doc. dr. sc.

J

edno proljetno poslijepodne sjedio sam pokušavajući uhvatiti malo vremena između pacijenata kako bih sredio misli, kad je zazvonio telefon:

- Doktore, stigle su vam dvije mlade dame.

- Dvije?

- Aha. Čim sam ušao u čekaonicu, obje su ustale i pozdravile me.

Jedna je bila plavuša visine 175 cm, s nogama “do vrata” tek djelomično pokrivenima oskudnom minicom, duge kose i s tijelom za duplericu. Druga joj je bila prava konkurencija.

Ali brineta. Obje zgodne i mlade. Pomislio sam, Božić nije, ali neki bi blagdan morao biti kad imam ovakvu sreću. Valjda samo moj sretan dan. Odmah su mi napomenule kako su tu po preporuci mog kolege iz Splita. Kad sam ih posjeo u ordinaciju, plavuša je progovorila: - Doktore, mi bi podilile…

- Vi biste što?

- Podilile bi filer za usne.

Brineta je samo kimnula.

- Kako podilile?

- Već smo bile kod jednog doktora, pa se nije dobro primilo, pa bi sad da nam popravite.

Nepravilan oblik njihovih nejednako nabubrenih usana bio je jedna stvar, a opip druga. Pod prstima sam osjetio grudice koje, osim što su usnama dale nepravilan oblik, nisu bile ugodne na dodir. O osjećaju koji je mlada dama imala u ustima nisam mogao mnogo reći, no vjerujem da je bio neugodan.

134

pleasure

foto robert blašković

zdravlje i ljepota

Usne su kroz povijest bile inspiracija književnicima, redateljima, pjesnicima i slikarima. Ako u očima vidimo dušu, onda na usnama vidimo senzualnost. Pune i putene usne uvijek su bile nešto za čim ljudi čeznu.

One su znak mladosti i ikona senzualnosti.

Augmentacija (povećanje) usana može lice učiniti znatno mlađim, privlačnijim i seksepilnijim. Vjerujem da ste i sami primijetili kako ljudi često usmjeravaju pozornost na usne govornika i bivaju oduševljeni njihovim prekrasnim rafiniranim pokretima. Iako svi ne žele imati velike, ipak nitko ne želi imati tanke, suhe i neprivlačne usne. Većina nas želi lijepo definirane, pune, mladolike usne bez bora. Oblik usana u svakog je čovjeka jedinstven, ali postoji nekoliko osnovnih oblika koje možemo izdvojiti. Tanke i plosnate usne su usne bez definicije. Takve mogu biti zbog genetskih čimbenika, starenja ili pušenja.

Tkivo se kod svakog čovjeka mijenja tijekom starenja i gubi definiciju. Zatim, imamo gubitak gornje usne, kad gornja usna izgubi volumen. Kako se gubi volumen, tako se vidi sve manje vermiliona (crvenila usana). Odnos nosa i usne postaje dulji i to nas može znatno postarati. Kod te vrste atrofije dobro je to što je potrebna samo augmentacija gornje usne.

Ako augmentacija ne postigne uspjeh, još uvijek nam ostaje kirurško podizanje usne, tzv. lip lift. Gubitak donje usne iznimno je rijetka pojava i u pravilu povezana s koštanim deformitetima. Nepravilan rub vermiliona pojavljuje se jednostrano, na jednoj ili obje usne. Zadnja kategorija su prevelike usne, tzv. fish lips (riblje usne). One su prirodno velike ili već augmentirane. Ako su već augmentirane, terapija ovisi o upotrijebljenom fileru, a ako su prirodno povećane, mogu se kirurški reducirati.

Bez obzira na oblik usana i vrstu upotrijebljenog filera, vodite računa da usnice nisu ispucale i suhe, jer time ćete također pridonijeti njihovoj senzualnosti. Stoga ne grickajte i ne vlažite usne, pijte mnogo tekućine i koristite se balzamima za usne (lip stick). I ono što možda nije bitno za volumen usana, ali svakako je bitno za kožu i crvenilo usne – izbjegavate izlaganje suncu.

Prilikom razmatranja potrebe za augmentacijom na umu prije svega treba

imati i druge metode koje usne mogu učiniti privlačnima, jer povećanje usana je postupak kojim se upotrebom sintetskih ili prirodnih sredstava ili pak kirurški utječe na njihov oblik. Naime, plastična i rekonstrukcijska kirurgija kao grana medicine primarno je nastala da bi ispravila urođene malformacije i stečene nedostatke. Ali današnji ritam života nameće što mlađi i svježiji izgled do kasnih godina, pa estetska kirurgija postaje medijski atraktivna. Sve to dovelo je do pojačanih zahtjeva pacijenata kako u svijetu, tako i kod nas. No, zapad je već napustio ispunjavanje želja pacijenta po svaku cijenu. Sve se rjeđe sreću groteskni ishodi estetskih kirurgija, no iznimke potvrđuju pravilo. Polako ali sigurno dolazi do prirodnih korekcija koje su mnogima neprimjetne. Upravo takav zahvat traži puno znanja, stručnosti i, naravno, iskustva. No, nisu zanimljivi zahvati nego problemi s kojima se pacijenti javljaju. U poliklinike pacijenti često dolaze po određeni zahvat, a plastični kirurg je onaj koji treba znati procijeniti stanje i predložiti najbolje rješenje. Nekad se malim zahvatom (Botox ili Restylan – hijaluronska kiselina) može postići mnogo. Nerealan ili neprirodan zahtjev treba pokušati razriješiti, objasniti mogućnosti estetske kirurgije i njezina objektivna ograničenja. Kad vidim da pacijent prihvaća plan zahvata, onda slijedi dogovor za operaciju, ako ne, dogovora nema. Najbolji rezultat je onaj koji okolina ne primjećuje. Stoga je takozvani prirodni izgled osnovni kriterij prije dogovora s pacijentom.

Pomlađivanje da, ali ne pretjerivanje. To su stvari u kojima mora biti kompromisa i svaki nerealan zahtjev treba u startu odbiti.

U slučaju dvije ljepotice s početka priče, vjerujem da je svima jasno kako treba odbiti zahtjev. I jesam. Ja sam liječnik. Ali ne mogu se ne pitati – tko je bio onaj tko je grudice uzrokovao? Takav “potpis” kirurškog zahvata nešto je što svi nastojimo izbjeći.

Dakle, usne su kroz povijest bile inspiracija mnogima, pa se naravno i ja sjećam onih koje su bile moja inspiracija, i riječi rukom ispisanih iznad njih: “Eto, baš hoću...” I s tom filozofijom inata svaki je pacijent nova priča, svaka operacija novi izazov. Svako postignuće dokaz je da mogu i da volim svoj posao.

više na www.pleasure.hr kontakt www.imed.hr

pleasure 135

zdravlje i ljepota

super junaci tekst nikolina tkalčec

foto cuccio

SpaRitual proizvodi

J

este li ikada kao klinka ili klinac poželjeli biti superjunakom? Jeste li ikada maštali o tome kako budućnost planeta Zemlje ovisi o vašim posebnim moćima? Sigurno je većina vas, ponukana filmovima i crtanim serijalima o velikim mišićavim muškarcima i snažnim ženama, poželjela barem na pet minuta biti poput njih. E, pa, dragi sanjari, vrijeme je da se probudite i počnete misiju spašavanja planeta Zemlje.

Kako? Pa vrlo lako. Svatko od vas, modernih i higijenski osviještenih žena i muškaraca, zna koji puta zalutati u kozmetički salon. Bilo da želite sebi priuštiti lakiranje noktiju, manikuru, pedikuru, njegu ruku, nogu ili cijeloga tijela, bilo da vas čista znatiželja natjera, svejedno je koji je razlog. Vjerujemo da znate da se prilikom pružanja takve usluge koriste profesionalni kozmetički proizvodi.

Međutim, znate li na koji se način isti proizvode, testiraju li se na životinjama i koji im je sastav? Na koji način proizvodnja istih djeluje na zemlju? E, pa vjerujte nam na riječ - ponekad je bolje ne znati detalje, jer mnogo ih se proizvodi na vrlo štetan način za naš i životinjski svijet. Ali isto tako, dobro je znati da postoje proizvodi koji su proizvedeni i osmišljeni tako da nikako ne zadiru u prirodu i ne narušavaju sklad našeg planeta.

Jeste li možda čuli za SpaRitual? Niste. Evo danas imate priliku postati SpaRitualist i dio ekološki osviještenog pokreta u kozmetičkoj industriji! Naime, SpaRitual je tvrtka koju je pokrenula jedna vrlo mlada, ambiciozna i ekološki osviještena mlada dama – vizionarka Shel Pink.

Pri pokretanju mislila je na svaki detalj, pa i najmanji. Svi proizvodi SpaRituala napravljeni su na potpuno prirodnoj bazi i ne sadržavaju formaldehide, toulen ni dibutil-ftalat.

Ne koriste životinjski DNK kao sastojak nego sasvim prirodne tvari. Zamislite lak za nokte koji se brzo suši, ima odličan sjaj, trajan je te se lagano nanosi, u potpunosti je prirodan proizvod i njegovo djelovanje neće ni u kojem slučaju naštetiti vašim noktima, a istovremeno je veganski proizvod. Međutim, to nije sve. SpaRitual ide i dalje.

Naime, sva pakiranja koja koriste napravljena su većim dijelom od recikliranog materijala i ponovno se mogu reciklirati. Papir na kojem ispisuju deklaracije, reklamni 136

pleasure

materijal i slično napravljeni su isključivo na papiru koji je certificirala Organizacija za zaštitu šuma (Forest Stewardship Council). Materijali se tiskaju posebnom bojom na bazi soje i svako je pakiranje pažljivo odabrano da na najmanji mogući način našteti zemlji, kako bi ona ostala zdrava za primanje i pružanje života našoj djeci, kao i njihovoj djeci. Stoga, ukoliko se odlučite za SpaRitual, i vi poput superjunaka na neki način spašavate svijet od njegove propasti. Filozofija SpaRituala vrlo je jednostavna: “Naša je posvećenost ekološki osviještenim pokretima kamen-temeljac za brend SpaRitual. Podržavajući SpaRitual, i vi pridonosite ekološki osviještenom holističkom kozmetičkom pokretu.“ Pa zar ćete propustiti biti dio revolucije?

Provjerite ponudu SpaRituala i pronađite nešto za sebe. www.sparitual.com.hr

kontakt nikolina@pleasure.hr

zdravlje i ljepota

vratimo licu sjaj tekst kristina ukalović

foto reviderm

Dubinska hidratacija i uklanjanje sitnih oštećenja od sunca naša je glavna zadaća!

L

jeto je iza nas! Vratili smo se osunčani, odmoreni te puni dojmova s godišnjeg odmora. Opustili smo se i zaboravili onu dosadnu svakodnevicu koja nas povezuje s našim poslom.

Vjerujem da su pripadnice ženskog spola, baš kao i ja, tijekom odmora izbjegavale šminku te se navikle izlaziti tek uz malo sjajila na usnama i s neizostavnim dodatkom – naočalama. Dolaskom s godišnjeg odmora sve se vraća na staro, od jutarnjeg “žbukanja” do pažljivog biranja krpica koje ćemo prošetati gradom. Često nanošenju debelog sloja pudera pribjegavate i zbog sitnih pjegica, mrlja ili neujednačenog tena, koji je rezultat predugog izlaganja suncu, kao i preslabog zaštitnog faktora. No, to nije pravo rješenje budući da je naše lice isušeno i žedno više nego ikad. Želite li preplanulim licem opet plijeniti poglede, potrebno mu je vratiti vlagu i elastičnost kako bi zablistalo.

Rujan je mjesec kada odmoreni prianjamo poslu, a istovremeno moramo ponovno posvetiti nešto više vremena i svome izgledu. Što se tijekom ljeta događa s našom kožom? Ljeto uz sunce, koje često može nanijeti i brojna oštećenja koži, uništava ljepotu našeg tena ispunjavajući nam kožu mrljicama. Mrlje i pjege najčešće se pojavljuju na licu, vratu, dekolteu i rukama. Koža je isušena, lagano naborana, a nerijetko i puna nečistoća. Sada kada ste još osunčani, za uklanjanje odumrlog sloja kože najbolje je rješenje mikrodermoabrazija, jer će ovaj nježan piling uz pomoć toka aluminijeva kristala maksimalno očistiti kožu te će, ako postoje problemi, izvrsno djelovati na akne, bore, mrlje i ožiljke. Za podvrgavanje ovakvom tretmanu ne smeta osunčana koža, a i na sunce se ponovno možete vratiti već tri dana nakon obavljenog tretmana, naravno, uz korištenje zaštitnog faktora.

Svaki pravi specijalist u ovom području nakon tretmana dodat će ampule Hyalurona te ih dodatno uz tretman ultrazvukom ubaciti u potkožje. Na taj način doći će do dubinskog vlaženja kože te ćete nakon tretmana osjetiti elastičnost i vidjeti novi sjaj na svom licu. U cijelom procesu važna je i kozmetika! Budimo iskreni, ona je 60% svakog tretmana i stoga na njoj ne smijemo štedjeti, a osim toga važno ju je dobro odabrati. U ove još uvijek tople dane nije potrebno previše toga stavljati na lice. Važno je izbjegavati vitamin C, a moja je preporuka sve lagano, hidratantno i s puno kisika. Tu je profesionalna kozmetika Reviderm odabir s kojim ne možete pogriješiti.

Ukoliko nakon ovakvog tretmana mikrodermoabrazije i dalje

primjećujete mrlje koje se nisu smanjile, pričekajte da izgubite boju i odlučite se za tretman fotorejuvenacije IPL metodom.

Ova svjetlosna tehnologija i tretman koji vani popularno zovu “tretmanom filmskih zvijezda” već nakon samo jednog dolaska učinit će vašu kožu ponovno savršenom. Ne samo da ćete ukloniti mrlje i sitne kapilare nego ćete obaviti jedan lagani facelifting koji će vas pomladiti na prirodan način.

Dakle, nakon ljetnih dana jesen je godišnje doba u kojem ćemo puno raditi na svome izgledu te ćemo morati izabrati najbolje rješenje za ove male estetske zahvate. Moja preporuka je mikrodermoabrazija i IPL tehnologija, snaga svjetla u službi ljepote, tehnologija koja će vas oduševiti brzinom tretmana, a ono što je najvažnije – i izvrsnim rezultatima.

I mali savjet za kraj, ako ste odlučili učiniti nešto od ponuđenog za sebe, počastite se dodatno preparatom koji će biti upravo za vaš tip kože i koji će održavati postignute rezultate.

Ako niste sigurni što je za vas najbolje, pitajte, pišite nam ili uz pomoć analize kože saznajte odgovor na to pitanje.

više na www.pleasure.hr kontakt kristina@pleasure.hr

pleasure 137

zdravlje i ljepota

žene bi trebale ulagati u krevet i u cipele tekst andreja horvatić

“… jer ili su u jednom ili u drugom”, rekla je jednom magična i logična Joan Collins.

Cipele su moja ulaganja, ali kad smo kod kreveta, u posljednje vrijeme priželjkujem novu posteljinu jer šuškava i zamamna ili samo imperativna postojanost kreveta zaista inspirira.

M

ene je ovog ljeta puno toga inspiriralo, no krenimo od pleasurea, dakle... zadovoljstva... Ležeći napokon na suncu i dosadno promatrajući oko sebe badiće, kaftane, ručnike i tjelesa, uživala sam u odmoru. No, nešto uvijek ušeće u kadar kad se tome najmanje nadate. Tako je bilo s tijelom koje je momentalno zaokupiralo pozornost ženskog dijela sunčanih gušterica (u doslovnom i prenesenom smislu). Gledaš i ne vjeruješ svojim očima. Popraviš šešir, namjestiš sunčane naočale, i još jednom provjeriš. Tu je. Stoji na stijeni u ponovno modernim (tako kažu) speedo gaćicama i gleda u more. Izgleda zaokupljen samo time. A sve su žene u blizini isto zaokupljene samo time… ili samo njime.

Primjećujem da su se neke mlade djevojke počele došaptavati i mislim u sebi, neće taj dugo ostati zaokupljen morem. No, on stoji i svoje preplanulo tijelo izlaže pogledima, a ja razmišljam o reklami, nekoj sličnoj sceni koju gledam. Za svaki slučaj malo se pročekiram u odrazu mobitela: usta, osmijeh, opći izgled. Šlaufić.

Eufemizam! I u sebi veselo zapjevušim: “Kak šlaufića dva, tak sretni su bili.” Zabavljam samu sebe. Cure šaptačice sličnih su tijela kao Adonis na stijeni, ali ženski paket, jedna “oval”, a jedna umjereni “pravokutnik” prema analizi oblika tijela, i razmišljam kako točno mogu (jer nikad ne prestaješ biti konzultant za imidž kad jednom svladaš znanje) predvidjeti na kojim će se mjestima s godinama debljati i kako će im koji model odjeće stajati. Uh, kako volim te analize koje od svakog ženskog tijela mogu učiniti savršenije i skladnije, no odjeveno izdanje. I kroz glavu mi prolaze moje klijentice koje se, vjerujem, šepire među prijateljicama, možda čak i skrivajući porijeklo savjeta koje sam im prenijela i zbog kojih na dnevnoj bazi dobivam mailove zahvale. To me veseli. Gledajući ove mlade djevojke oko sebe, razmišljam kako bi reagirale kad bih ih sad savjetovala.

Koliko su spremne slušati i mijenjati se u ovim godinama? Još su mlade i vitke, ali one će na moje sigurno, a ja na njihovo više ne.

Tu se malo oraspoložim svjesna vještine i znanja kojima suvereno vladam. Fahidiot. Nitko nije savršen. A pogled sam pronalazi smjer koji me opovrgava. Čisto savršenstvo stoji na stijeni. Tijelo samo 138

takvo, dugi definirani mišići, dobra guza (ostalo ne vidjeh, bio je okrenut leđima), visina možda 185, ne nabildan, jednostavno lijepo građen, skladan i tu na stijeni gotovo božanstven. Ono što su sigurno istražile sve žene koje su se usudile zrikati naokolo jest da je SAM. Nigdje nikakvog privjeska. Muzejska rijetkost. No, nakon što se nagledao mora i dovoljno ispozirao, on se okrenuo tražeći nekog. I ugledao. Jednim krajičkom mozga pomislila sam, sigurno muškarac.

Ali, prilazila je ONA, sitnim koracima, sramežljivo. Imala je suknju leopard uzorka na sitne falde. Gornji dio tijela skrivala je majica u roza boji na V-izrez ukrašen sitnim svjetlucavim kamenčićima koji su se ljeskali. A preko svega je, vjerojatno u želji da se ne izlaže previše opasnom sunčevom zračenju, prebacila tirkizni šal na resice. Kad se približila, zamijetila sam i njezine šarene sandale na punu petu ukrašene opet kamenčićima. Plavu kovrčavu kosu skupila je u ležernu punđicu kopčom. Mom čuđenju ne bi bilo kraja i da ona nije išla u njegovu smjeru, ali ovako to je bio siguran “zgoditak” dana. Pitala sam se što je s onom famoznom rečenicom Coco Chanel, koja je rekla da prije izlaska ipak skinemo jednu stvar sa sebe, a mislila je na nešto od asesoara poput šala, rukavica, narukvice, naušnica, možda remena. Pa me presjekla misao – less is more (manje je više).

Odlučila sam prestati zuriti, ali bilo je teško jer njegov je osmijeh njezinim približavanjem postajao širi, a tom su se dinamikom širile i zjenice promatračica. Dočekao ju je raširenih ruku, a ona je rukama uhvatila krajeve tirkiznog šala na resice i obuhvatila ga oko struka.

Scena iz filmova. Ona kao rijetka vrsta modnog debakla, a on u speedo gaćicama na stijeni uz more.

Nedavno sam dobila mail s vrlo detaljno razrađenom shemom koja povezuje tijek misli ženskog i muškog mozga, u kojem svaka muška misao završava seksom, a ženska bitno drukčije. No, nakon što muški mozak usmjeri misli na kupnju novih cipela za nju, tad i njezine misli vode k seksu. Dakle, žene bi morale ulagati (na neki od načina) u cipele i u krevet, jer ili su u jednom ili u drugom. A ljubav pobjeđuje sve.

više na www.pleasure.hr kontakt andreja@pleasure.hr pleasure

astrologija

potrebe naše svagdašnje tekst amika tomčić

foto robert blašković

Jeste li se ikad zapitali koja je vaša osnovna životna potreba? Što je ono u životu bez čega sve ostalo nema smisla? Onaj začin bez kojeg jelo u loncu u kojem ključa vaša životna energija nema ni mirisa ni okusa? Ostavite pri tom sa strane „mir u svijetu“ i ostale klišeje. I, naravno, da vam treba ljubavi, zdravlja i nešto novaca. Ali što osim toga?

N

a ljestvici od jedan do sto, koliko ispunjenim životom živite? Nemojte previše razmišljati i nemojte se pokušavati opravdavati trenutnim životnim problemom koji vas guši.

Osjećate li se prazno, možete li sa sigurnošću reći što vam nedostaje do stotice? Osjećaj ispunjenosti u životu jasni je semafor ispunjenja naših potreba.

O hijerarhiji ljudskih potreba prvi je pisao psiholog Abraham Maslow još 1943. godine. Prema konceptu koji je predstavio, čovjek prvo zadovoljava svoje osnovne potrebe a potom prelazi na one slijedeće.

Sve kreće od osnovnih fizioloških potreba koje su instinktivne poput hrane, vode, zraka i sna. Slijede potrebe za sigurnošću, također neophodne za preživljavanje: krov nad glavom, sigurna okolina, stalni posao. Nakon što su zadovoljena ova prva dva nivoa, potrebe postaju društvene i psihološke naravi. Tako slijede socijalne potrebe u koje spadaju one za ljubavlju i pripadanjem obitelji, prijateljima, vjerskim i društvenim grupama. Posljednja dva stupnja potreba prema Maslowu su: one koje odražavaju osjećaj za vlastitu vrijednost (samopoštovanje, socijalna priznanja i dostignuća) i potrebe za samoostvarenjem (samosvijest, osobni rast, razvoj osobnih potencijala).

Kada su u siromašnim društvima ugrožene fiziološke i sigurnosne potrebe, teško je govoriti o nekim višim sferama života koje uključuju samoostvarenje te razvoj osobnih talenata i potencijala. Ljudi zaokupljeni pitanjima poput onih, kako preživjeti od plaće do plaće i hoću li sutra imati svoj posao, jednostavno nemaju kapaciteta 140

pleasure

baviti se osobnim rastom; život se svodi na preživljavanje. U takvim situacijama čovjek nema svoje osobne potrebe, tj. one su toliko potisnute da ima osjećaj da su nestale. Većina je ljudi ulovljena u mrežu onoga što moraju ili trebaju učiniti u svojem životu ili od svojega života: od nas se od malih nogu očekuje da slušamo roditelje i ostale autoritete koji nas odgajaju prema svojim vizijama i potrebama. Slijediti upute kako bi trebalo živjeti po nečijim tuđim ili općim pravilima često nas udaljava od naših vlastitih potreba koje nas čine posebnima. Sva ta ograničenja i pritisci okoline godinama utječu na nas ali usprkos tome međusobno se podosta razlikujemo po vizijama sretnog i ispunjenog života - čak i među onima koji žive u istom gradu u istom vremenu, istog su spola, sličnog obrazovanja i pripadaju istoj generaciji.

Suvremena astrologija uvelike se bavi pojmom potreba u svakom smislu, a posebice u onom otkrivanja i razvoja naših osobnih potencijala koji su preduvjet za osjećaj ispunjenog i sretnog života.

Iako se astrologiju zbog nepoznavanja nepravedno svrstava pod gatanje ili vračanje, njezina osnovna uloga i smisao upravo je pomoći pojedincu u otkrivanju i definiranju njegovih osobnih potreba u smislu samoostvarenja promatrajući stepenice osobnog razvoja kroz vrijeme. Pri tome se dakako vodi računa o uvjetima iz realnosti – od društveno-ekonomskih prilika države iz koje je potekla ili u kojoj dotična osoba živi, do obiteljskih prilika i genetske uvjetovanosti.

Prema astrologiji rađamo se s potencijalom koji oblikuje naš identitet i čini nas upravo takvima kakvi jesmo pri čemu je slobodna volja

astrologija

pleasure 141

astrologija

imperativ. Naše osobne i najvažnije životne potrebe prikazane su Mjesecom u horoskopu svakoga od nas, a ispunjavamo ih na način znaka u kojem smo rođeni. One su naš glavni životni pokretač i motivator svih akcija. Kakva god bila ta naša glavna potreba, ona može biti demoralizirana, njezino izražavanje otežano ili pak pretjerano naglašeno. Njome možemo ugnjetavati druge ili pak osjećati grižnju savjesti zato što je uopće imamo. Ona nam može pomoći da se lagodno uklopimo u okolinu ili nas iz nje izopćiti.

Kao što uviđamo, potrebe definiraju i način kako se odnosimo prema okolini i što od nje očekujemo zauzvrat, pri čemu ključnu ulogu imaju naše veze. Razumije li vaš partner vaše osnovne životne potrebe?

Razumijete li ih vi sami? Ako ne znamo što želimo, kako možemo očekivati da to zna netko drugi? Prema astrologiji (i ne samo njoj!) produktivni i kvalitetni odnosi su oni u kojima partneri međusobno prepoznaju i pomažu u ispunjavanju osnovnih potreba. One također često vode u određenu profesiju, a uspješni pojedinci čine sve kako bi ispunili svoje individualne potrebe zbog čega bivaju nagrađeni priznanjem svoje okoline. Potrebe i njihovo ispunjavanje toliko su svojstvene ljudskom biću da ih ono instinktivno prepoznaje i ispunjava do određene mjere. Međutim, vrlo često upravo njihovo nepoznavanje vodi u osjećaj neispunjenosti i promašenog života.

Tu u pomoć uskače astrologija. Iako je za ozbiljan pristup osobnom horoskopu i njegovom tumačenju potrebno mnogo znanja i iskustva, možda vas je ovaj tekst potaknuo da istražite svoje osobne potrebe putem astrologije. Ukoliko ne znate u kojem se znaku nalazio Mjesec u trenutku vašeg rođenja, pomoću tražilice na internetu potražite Kalkulator Mjesečevog znaka (Moon Sign Calculator) te jednostavnim umetanjem podataka o svom rođenju (datum, sat i mjesto) saznajte svoj Mjesečev znak.

Kratki pregled osobnih životnih potreba prema Mjesečevom znaku: MJESEC U OVNU: potreba za istaknutošću, za vodstvom, za prvim mjestima; potreba za brzinom i akcijom.

MJESEC U BIKU: potreba za stvaranjem i održavanjem sigurnosti; potreba za zadržavanjem onoga kako jest ili kako bi trebalo biti MJESEC U BLIZANCIMA: potreba za raznolikošću, pokretnošću, razmjenom ideja i informacija; potreba za zabavljanjem drugih.

MJESEC U RAKU: potreba za emotivnom sigurnosti i zaštićenosti, osobito unutar obitelji; potreba brinuti se za druge.

MJESEC U LAVU: potreba da se bude cijenjen, voljen, primijećen i priznat; potreba za dramatikom.

MJESEC U DJEVICI: potreba za ispravnošću, korektnosti, preciznosti i pronicljivosti; potreba za organiziranjem i definiranjem.

MJESEC U VAGI: potreba da se bude pošten, atraktivan i popularan; iznimna potreba za partnerstvom i društvenom interakcijom.

MJESEC U ŠKORPIONU: potreba za kontrolom i da ga se smatra dubokim i značajnim; potreba za tajnovitošću.

MJESEC U STRIJELCU: potreba da se njegovo mišljenje čuje i poštuje; potreba za otkrivanjem i istraživanjem.

MJESEC U JARCU: potreba za dostignućima, upravljanjem i ostvarivanjem; potreba za praktičnim pristupom životu.

MJESEC U VODENJAKU: potreba da se bude društveno značajan, originalan i često nekonvencionalan; potreba za pomaganjem.

MJESEC U RIBAMA: potreba za idealima te razumijevanju i bavljenjem neopipljivim i nedodirljivim (umjetnost, duhovnost, alternativa…)

Ako se ne pronalazite u opisu svojeg Mjesečevog znaka, to nikako ne znači da ste ga pogrešno izračunali ili da astrologija ne funkcionira, već da su vaše osobne životne potrebe potisnute, nečim osujećene, zanemarene ili da ih jednostavno niste svjesni.

Znate što vam je činiti!

više na www.pleasure.hr kontakt amika@pleasure.hr

www.astro-amika.hr 142

pleasure

film

strip i film

tekst mauro albertini

foto robert blašković

Nepresušan izvor priča i likova iz svijeta stripa, čini se, ipak nikad nije bio popularniji nego danas. Stvoren je novi žanr.

N

abrojiti sva dosadašnja filmska ostvarenja rađena na predlošku stripa, a da neke ne izostavite, gotovo je nemoguće.

Nepresušan izvor priča i likova iz svijeta stripa, čini se, ipak nikad nije bio popularniji nego danas. Stvoren je novi žanr. Adaptacija i/ili strip (eng. comic) redovito stoje uz detalje o filmu. Čitači stripova rođeni 50-ih, 60-ih i 70-ih koji su stasali u filmaše ozbiljnije i senzibilnije pristupaju adaptacijama. Frank Miller, Alan Moore, Mark Millar i gomila novih klinaca ponudili su stripu i fanovima renesansu. Primjećuje se to i u kinodvoranama. Glumačka elita nakon Burtonova Batmana bez ustručavanja je uskočila u tajice superjunaka, a velika karakterna imena zadnjih su godina dala superjunacima nove moći. U isto vrijeme, filmovi kao što su Kick-Ass, Wanted, American Splendor, Sin City, 300, Watchmen, History of Violence, Road to Perdition osvajaju naklonost kritike. Američki junaci stripa vidljivo prednjače. Superheroji danas su potrebniji nego ikad prije, dok europski strip tu ponešto zaostaje, svakako ne kvalitetom. Isti je slučaj i s europskom filmskom produkcijom. Vrijeme će pokazati koliko je potrebno da se publika zasiti DC-ja i Marvela, a posveti malo više pozornosti nezavisnijim izdavačima. Američki Dark Horse, Vertigo i Wildstorm Comics (pod okriljem DC-ja), Image Comics (Spawn), IDW Publishing i ostali otvorili su vrata. Sada ostaje vidjeti kako će Europa reagirati, jer Les humanoides associes, Bonelli, MaxBunker, Casterman, Soleil Productions i ostali talijanski i francuski izdavači bogati su likovima čije avanture nimalo ne zaostaju za onima američkih junaka. S druge strane, Japanci su svemir za sebe. Njihov pohod na svijet može se očekivati, posebno s animacijom.

Do tada ostaje vidjeti kako će Hollywood asfaltirati put prema stripu na filmu. Nakon uspjeha Spidermana, Fantastične četvorke, X-mena i Hulka, Marvel se s Iron Manom odlučuje na samostalnost u produkciji svojih junaka na filmu, s Paramountom kao distributerom. Rezultat na blagajnama ne izostaje. Ohrabren uspjehom, Marvel kreće s produkcijama Captain America, Thor, The Avengers – najpopularnijim junacima izdavača koji još nisu (s kvalitetnim budžetom) oživjeli na velikom platnu. Vjerujemo da će 2011. i 2012. godina biti uzbudljive za fanove. Uspjeh ovih filmova nitko ne dovodi u pitanje, pa su nastavci zagarantirani. Za filmove Iron Man 3 i X-Men First Class je dobio zeleno svjetlo. The Avengers 2 i Captain America 2 gotovo su sigurni, ali hoće li Marvel krenuti s novim Spidermenom, Hulkom, Punisherom, Fantastičnom četvorkom ostaje upitno. Marvel, a u tom kontekstu i DC, suočen je s još jednim izazovom. U Marvelovu je svijetu 9000 likova, no koliko ih je poznato široj publici? Može li si Marvel priuštiti rizik ulaska u produkcije s manje poznatim junacima?

Ulazak u partnerstvo s Disneyjem (o čemu se naveliko šuška) osigurao bi na neki način rizike, ali i dao Disneyju dio kontrole nad Marvelovim likovima. Tako je bilo s Foxom. Fanovi se nadaju da će Marvel, koji se prvi kao izdavač usudio na nezavisnu produkciju, uspješno nastaviti živote svojih likova na kinoplatnu iz pera svoje ekipe i ohrabriti druge da krenu istim putem. To bi značilo da Tex Willer, Tin Tin, Gaston, Inkal, Corto Maltese, Alan Ford, Nathan Never i ostali Europljani tek dolaze na red, a mi sve nestrpljivije čekamo taj trenutak. više na www.pleasure.hr kontakt mauro@pleasure.hr

pleasure 143

roman

Granica rastanka

ekskluzivno za pleasure

roman s greškom

roman

III.

144

pleasure

autor romana robert tomić zuber

Osmaci, lipanj 1989.

Oštra bol probola je Merimu kroz cijeli donji dio leđa. „Neće valjda danas seka ili braco na svijet doći, ha? Što kažeš, Mejra?“ kroz kiseo smiješak na brzinu je svojoj trogodišnjoj kćeri izgovorila. Mejra je majku nakon njezina jauka uplašeno pogledala, dižući glavicu od igre sa starijim nećacima Adnanom i Irfanom na podu njihova dnevnog boravka. „Merima, možda bi stvarno trebala do bolnice u Zvornik, možda je vrijeme!“ zabrinuto joj kaže Hajra. Merima je znala da njezina šogorica ima pravo, ali nije to htjela priznati.

Jer ako prizna, morala bi se spremiti i otići u Zvornik. Opet sama, bez Senada. „Učinila sam to s Mejrom, neću i s ovim djetetom. Senad mora biti s nama. Pa nek’ se i opet rodi kći, ali mora biti s nama“, odgovorila joj je odlučno. „A do kada misliš čekati? Tko zna kada će doći. Možda je opet s njom. Riskiraš i svoje i zdravlje djeteta. Zbog čega? Da bi nešto dokazala? Merima, do njega to ne dopire. Kao ni do mog Adisa. I njih su majke rodile same, bez igdje ikog. To je u njih tako. Oni ne znaju bolje, ne treba ih zbog toga suditi. Ali nemoj naivno očekivati da će se išta zbog novog djeteta promijeniti. Pa čak i ako mu ovoga puta rodiš sina“, sada već uznemireno usprotivila joj se Hajra. Nije više mogla gledati Merimu kako pati.

Otkad je ponovno zatrudnjela, svaki dan je sve njezine tegobe proživljavala zajedno s njom.

Njezinu samoću, Senadova izbivanja, za koja se nije smjelo postaviti pitanje gdje je on svih tih silnih noći bio. Udarce, koji nisu uzmicali pred sve većim trudničkim trbuhom. Tihe jecaje, kada udarci stanu. Jer da su malo glasniji, uzrokovali bi nove. Ustajanje ujutro, uz riječi: „Bit će bolje, mora!“ I onda sve to opet iznova. Kao što je sve to prolazila i s Mejrom dok ju je nosila u sebi. Zapravo, i ne znajući da će sve to prolaziti zajedno, njihovo međusobno razumijevanje i tješenje započelo je onog trena kada ju je Senad u kuću i doveo. „Ovo je moja buduća žena! I od danas je svi trebate tretirati kao dio familije“, jednostavno je tog dana prije četiri godine Senad izgovorio, kada ju je prvi put vidjela. Nije to bila izjava ljubavi prema toj mladoj, prelijepoj, još uvijek nasmijanoj djevojci pred njegovom obitelji.

Bilo je to samo predstavljanje, i ništa više. Nova činjenica u njihovim životima, o kojoj nema potrebe raspravljati, kojoj se ne treba radovati, čestitati ili je proslaviti. A njoj se Merima nije svidjela od prvog trena. Jer svom tom svojom mladošću, ljepotom, optimizmom bila je sve ono što ona već odavno više nije. Svoju ljepotu i radost davno je izgubila. Zapravo ju je počela gubiti onog trena kada je počeo njezin novi život u ovoj selendri, u koju je došla iz Tuzle. Isto tako sretna, zaljubljena, opijena svim slatkorječivim obećanjima i izljevima ljubavi kojima ju je Adis samo nekoliko godina prije Merimina dolaska obasipao. Upoznala ga je u Tuzli, prilikom izlaska s prijateljicama u grad. Pričao joj je kako je učitelj, citirao poeziju koju ni sama nije znala. Govorio o tome koliko je voli i kako više ne može zamisliti život bez nje, i da se tako osjeća od trena kad ju je upoznao. Zaljubila se. Tako naivno, tako mladenački, danas često pomisli – tako glupo. Zbog čega je tako brzo i bezglavo odlučila poći s njim. Ocu je rekla kako on dolazi iz fine, učene obitelji. Hadžijske obitelji.

Tako ih je Adis opisivao, a ona ih do tada nije upoznala. Poslije je shvatila, s razlogom.

A sve što je o njima znala bile su samo prelijepe Adisove priče o njima. „Otići ću s njim. Želim se udati za njega.“ Njezin otac Hasan nikada nije bio zastrašujuća očinska figura njihove obitelji, barem ne u tolikoj mjeri kako je to u njezinoj okolini bilo uobičajeno. Bio je to blag čovjek, koji je sa svojim kćerima njegovao nježan odnos, odnos povjerenja.

I Hajra je upravo zato znala kako će joj on vjerovati da je dobro izabrala. Bez obzira na njezinih tek 19 godina. Majka joj je umrla dok je bila djevojčica, pa su sestra i ona imale

roman

samo njega. I samo joj je njegov blagoslov bi potreban kako bi bez ikakvih problema otišla s Adisom. „Da bar sve to nije blagoslovio“, često danas kroz suze pomisli. Možda je upravo zato ocu do njegove smrti zatajila istinu. Bilo bi je sram pogledati mu u oči. Njegove riječi pred odlazak bile su biljeg tog srama. „Kćeri, ako si ga ti izabrala, mora da je dobar čovjek. Sretan sam zbog tebe. Neka vas Alah čuva i podari vam djece. Dođite mi skoro s unucima“, rekao je iskreno sretan tada. Kad god se sjetila toga oproštaja, nije imala snage reći mu istinu koju je saznala kada je ušla u ovu kuću. Od toga da Adis nije nikakav učitelj, nego da radi u obližnjem rudniku. Do toga da njegova obitelj nije nikakva hadžijska obitelj, nego obična seoska, i k tome još, također prešućeno, romska obitelj. No, bilo je kasno.

Već je nosila njegova sina, i nije bilo natrag.

Jedino što je kroz ove godine uspjela steći jest status snahe koja se brine za sve u ovom kućercu na početku njihove kasabe.

I začudo, taj se status poštovao u njezinoj sada već jedinoj obitelji. Merimin dolazak sve je to mogao promijeniti. A to nije htjela dopustiti. Nije mogla, jer joj je jedino to ostalo. Jedino joj je to bila utjeha u svemu ovome. Razlog da se ujutro ipak digne, probudi. Obaveza koja joj je uskratila želju da jednom zauvijek zaspi, bez mogućnosti da ponovno otvori oči. Jedini način da te ljude oko sebe svako jutro ponovno gleda, s njima živi. Na mogućnost da taj status tek pridošla djevojka svojim dolaskom ukrade bila je ljubomorna. To je bio uzrok njezine osornosti prema Merimi. Svu zlobu koju je smogla snage pronaći u sebi usmjerila je stoga na nju znajući da će biti posve nesvjesna zašto joj to Hajra radi. Jer za nju, Merima je posve nezasluženo imala više sreće nego li ona. Senad se činio čovjekom, koji ne bi učinio isto kao i njegov stariji brat. I ako je tako, zašto je ta balavica imala sreću da upozna dobrog čovjeka poput Senada, a ne ona? Zašto je Merimina nafaka bolja od njezine? „Čime je ona to zaslužila, osim svojom mladošću?“ razmišljala je zavidno.

No, što su dani prolazili, prelazili u tjedne, pa potom u mjesece, Hajra je sve više shvaćala da sreću u ovoj obitelji stvaraju samo oni rođeni u njoj. Uzimajući sve što požele. Bez imalo grižnje savjesti, gotovo bez imalo ljudskosti. Uzimaju od drugih da bi sebi dali. I nije dugo prošlo da shvati kako je Merimin osmijeh blijedio pred novim izrazom lica. Čije oči skrivaju nevjerojatnu tugu, bol i razočaranje. Sudbinu žena u ovoj obitelji. „Sjeti se što ti je uradio. Nekoliko puta. Nemoj opet nasjesti, nastradat ćeš, moja Merima. Je li to želiš? Možete oboje nastradati, i ti i beba. A Mejra? Što bi s njom onda bilo?“ sada već plačnog glasa govorila joj je, nadajući se da će shvatiti. „Sve znam. Sve znam, ali ostavi me na miru. Ne mogu drugačije“, odgovori joj Merima, pokazujući rukom na djecu koja su slušala njihov razgovor, koji nije htjela da čuju. Sve je znala, i to da Hajra ima pravo, ali i da će na kraju ipak roditi sama, i da će biti svega ako opet rodi kćer. Obje su to već prošle, njihovi muževi, braća koja se zapravo ni po čemu ne razlikuju, kao da su jedan od drugog učili kakvi će ljudi, roditelji i supružnici biti. Merima se sjeti kako su im i laži na koje su nasjele iste, od učitelja do hadžijske obitelji. Pa sve do hladne istine o rudniku, u kojem obojica rade, do romske krvi za koju joj nikada nije bilo jasno

zašto ju je toliko tajio. Njezinu pomisao da ipak sve mora doći na svoje prekinula je velika bol, vlažnost i toplina. „Aaah, aaaaaaahhhh…. Ufff, gotovo je. Puče vodenjak!“ vrisnula je Merima. „Idem po Jasmina!“ kao munja uplašeno se digla Hajra. „Ne, nemoj. Opet će čaršija pričati da smo ljubovali.

Da je sigurno Jasmin otac i ovog djeteta. Sjećaš se kako je bilo s Mejrom? Senad je poludio zbog toga, samo zato što nas je vozio u bolnicu“, izgovarala je Merima uznemireno, kroz već nadolazeće uzdisaje i sve veće cikluse boli. „A što si trebala? Čekati danima da se on sjeti doći? Ha? I što ćeš onda sada, Merima? Roditi tu u potoku, pred djecom?!

Hodat ćeš do Zvornika?! Ne budali, idem po Jasmina. I ne govori mi više ništa, dosta si rekla!“ gotovo ljuto sreže Hajra, i digne se zazivajući njihova susjeda, koji je uvijek bio tu kada je trebalo pomoći. Mejra za njom samo šutke pogleda, iako to Hajra nije vidjela, puna zahvalnosti. „Hvala bogu da je otišla po njega“, pomislila je. Bol je postala sve jača. Rodit će ubrzo.

IV. Opatija, lipanj 1989. „Mogao bi malo smanjiti količinu tih čokanjčića“, rekla je resko. Živcirao ju je taj njegov ritual, koji je u posljednje vrijeme bivao sve češći. Ulijevanje kruškovca u bokalčić, kao zamjena za šljivovicu, trebalo je značiti da pazi. Pa miješanje s ledom, lagano tresuckanje bokalčića, zvuk koji taj potez proizvodi… Potom ulijevanje u čokanjčić, kratak gutljaj i napokon lagan uzdah. I onda sve iznova. Sve to Nadu je sve više živciralo. Jer svaki taj Aleksandrov ponovljeni ritual izazvan je njegovom nemoći da napravi nešto, njegovo djetinjasto skoro pa durenje zbog situacije u kojoj se nalaze.

Zbog kratkoće njihova viđanja, i u posljednjih nekoliko mjeseci sve rjeđeg broja vikenda koje su provodili zajedno.

I umjesto da uživaju u tim kratkim trenucima nježnosti koje su imali, on ih je sve češće završavao uz svoj čokanjčić.

Kao da je ona kriva za sve. Kao da je ona mogla promijeniti išta od onog u čemu se trenutačno nalaze. „Ovog puta si nešto nervoznija nego li inače? Zašto se ne opustiš, pogledaj pogled. Pun je mjesec, vidi se cijeli Kvarner. Otoci, Rijeka…

Kako ide ona vaša, ‘Opatijo bajnaaa…’, podbadao ju je sarkastično. Iako, imala je pravo, previše je pio. Ne samo zbog njih i svega što ovaj njihov odnos sve više opterećuje.

Već zbog svega onog što joj ne smije reći, a čini se da dolazi jako brzo. Vrijeme kada će biti malo prilika za ovakve poglede s hotelske terase na opatijsku rivijeru, praćene nesputanim poljupcima, dodirima… No, sve to nadolazeće nije mogao nikako spriječiti, izvan je njegove moći. I bolje je to sada zaboraviti, pomislio je. I ustao, Nadu nježno povukao za kosu i poljubio.

Ovdje se ekskluzivno objavljuju odlomci još neobjavljenog romana Roberta T. Zubera. Nastavak priče potražite u slijedećem broju. više na www.pleasure.hr kontakt zuber@pleasure.hr

pleasure 145

Svijet oko nas prepun je informacija i zanimljivosti. Svakodnevno nam se roji mnoštvo pitanja u glavi, a na koliko njih uopće znamo odgovore?

Evo nekoliko više ili manje poznatih činjenica na temu

činjenice

svemir - jeste li znali

U sekundi poslije Velikog praska stvorena je građa sve tvari u svemiru,

ali bilo je potrebno još dvije milijarde godina da nastanu prve zvijezde i galaktike

Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost prijeđe u jednoj godini, a iznosi 9461 milijardu kilometara

Crne rupe naziv su za izvanredno guste urušene zvijezde s privlačnom silom toliko jakom da iz njih ne može ništa pobjeći, čak ni svjetlost

Zvijezde svijetle zbog nuklearne fuzije vodika u helij koja se stalno odvija u njihovim jezgrama

Zvijezde mase veće od 120 masa Sunca ne mogu postojati jer bi ih raznijelo vlastito zračenje

U našoj galaktici ima 200 milijardi zvijezda, ali golim okom sa Zemlje vidimo ih samo oko 6000

T

oplini stvorenoj u Sunčevu središtu potrebno je 10 milijuna godina da stigne do površine

Površinska gravitacija Sunca je 38 puta veća od zemaljske Najbrži planet u Sunčevu sustavu je Merkur s prosječnom brzinom u stazi od 172.248 km/h

N

ajniža temperatura u Sunčevu sustavu od -235°C zabilježena je na Neptunovom mjesecu Tritonu

Mjesec se od Zemlje udaljava oko 4 cm godišnje Od ukupne površine Zemlje 509.600.000 km², kopno čini samo 29%, odnosno 148.000.000 km²

Meteoriti su kamene ili metalne svemirske krhotine. Svakodnevno ih na Zemlju padne oko jedne tone, no većina ih je toliko malena da ih ni ne primijetimo

Komet čine stijene i prašina koje na okupu drže led i zamrznuti plinovi.

Rep kometa može biti dugačak čak 300 milijuna kilometara

U Sunčevu sustavu postoji najmanje milijun asteroida (malih planeta) čiji promjeri se kreću od oko 10 metara do oko 940 kilometara

D

ok razmišljamo što bismo trebali početi, trenutak za početak je već istekao.

Meine

R

azum nam može reći što trebamo izbjegavati, ali nam samo srce kaže što moramo učiniti.

Jaubert

J

učer sam bio pametan, stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar, stoga mijenjam sebe.

S. Chinmoy

P

riznati da smo bili u zabludi, samo je priznanje da smo danas pametniji nego jučer.

J. K. Lavater

U

samljenost nije u tome što smo sami nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo.

H. B. Stendhal

T

eže je primiti savjet nego odbiti poklon.

G. Sand

N

ajteža stvar u životu je znati koje mostove treba prijeći, a koje treba srušiti.

B. Russell

N

e boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

U

m je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren.

Albert Einstein

S

reća u ovom životu ovisi manje o tomu što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate.

E. Hubbard

mudrosti

mudrologija

kolumna

barbarologija

Oh, kakav užitak!

tekst barbara kolar

K

ad bih znala raditi išta korisno (čitaj: nešto univerzalno primjenljivo od čega se može barem solidno živjeti) sutra bih se preselila na more. Jedna je to od mojih omiljenih pa shodno tome i najčešće upotrebljavanih rečenica. Iako ju bez sumnje izgovaram gotovo svakodnevno, ponavljanje ipak postaje to frekventnije što zima više odmiče, a vizija plave pučine obećava toliko žuđene dane odmora i uživanja. Predvidljivo, priznajem, ali Bože moj - to je uvjetovani refleks nas kontinentalaca, pouzdan gotovo kao slinjenje kod onih Pavlovljevih pasa. Jer pravila su jednostavna - na more se ide kad završi škola, more znači ljeto i bezbrižnost. Ne znam što roditelji s Jadrana rabe u te svrhe, ali kod nas koji slanu vodu redovitije viđamo u loncu za kuhanje tjestenine odlazak na more savršeno je sredstvo za ucjenu male djece u razdoblju nakon što Djed Mraz odradi svoje.

Zanemarimo li tu nagradnu komponentu (čiji se učinak s vremenom ipak potroši) i dalje ostaje pitanje zašto neki od nas kojima su eventualno daleki preci točali noge u Panonskome moru opsesivno žude za Jadranom 365 dana godišnje. Ja bih se, recimo, mogla pozvati na puno konkretniju genetiku od te Balaševićevske. Nažalost, ni na jednoj dohvatljivoj grani obiteljskog stabla nemam nikakvog Dalmatinca što (opet nažalost) podrazumijeva i da mi nitko nije u nasljeđe ostavio makar krajnje skromnu nekretninu na obali. No zato je moj pradjed, čistokrvni Mađar u mladim danima iz Budimpešte pokušao pobjeći u Rijeku i ukrcati se na prekooceanski brod. Na njegovu je nesreću žena koja ga je rodila bila moćna, sposobna i nimalo voljna dopustiti takvu avanturu pa je namjera neslavno propala, dodavši tek još dublju crtu melankolije u ionako tankoćutnu mu prirodu. Moreljublje je potom ponovno preskočilo naraštaj, ali već su moji roditelji uvijek bili spremni izdvojiti zadnju paru (da, bilo je to razdoblje davno prije lipa) kako bismo bar jedanput godišnje uz svesrdnu pomoć sindikata, regresa, K15 i inih sredstava socijalne osjetljivosti posjetili neko lijepo mjesto za kupanje, sunčanje i obavezno opsežno turističko razgledavanje praćeno manijakalnim fotografiranjem. Kad sam k tome svladala sve one priče o pticama i pčelicama, te uzela u obzir datum svog rođenja postalo mi je jasno da je neki morski kamen sa zadarskog područja kumovao tom sretnom događaju. Pa budući sam sama odustala od znanstvene karijere možda jednom netko drugi doktorira na tezi da - i zameci pamte.

Još dok sam imala mliječne zube bilo je jasno da sam prilično društvena – svakodnevno bih, naime, visila na ogradi dok su se starija djeca vraćala iz škole i zvala ih da se dođu k meni igrati. Ta 148

pleasure

crta društvenosti koju sam, uz dodatak trunčice suptilnosti sačuvala do danas ipak nikada nije podrazumijevala da sam neka opaka partijanerica. Osobito to dolazi do izražaja ljeti, pa sam sigurna da ni u puno mlađim danima ne bih idealni provod tražila na Zrću ili Ibizi.

Potrebu za izlascima i druženjem u potpunosti namirim tijekom godine, a za godišnji odmor po svojoj mjeri biram otoke i prazne plaže. Kako je to jednom prilikom lijepo rekla moja mama - mjesta gdje se čuje tišina. Netko bi možda čak zaključio da se s temperaturama iznad tridesetice u maniri doktora Jekylla pretvaram u potpuno asocijalni alter ego koji gasi mobitel i internet, te danima ni s kim ne mora progovoriti ni riječ, no ne mogu (i, budimo iskreni ne želim) si pomoći.

Obožavam dragocjeno ograničeno vrijeme godišnjeg odmora provesti sjedinjena s prirodom - ustajati i lijegati sa Suncem, plivati u jutarnjoj bonaci, slušati zrikavce, jesti netom iz mora izvađenu ribu i ignorirati vijesti o dnevnim zbivanjima. Povratak u stvarnost ionako redovito uslijedi prije nego bih željela.

Kad se hoće sve se može - popularna je izreka u čiju istinitost često posumnjamo vođeni vlastitim iskustvom spoticanja na putu prema ostvarenju želja. No, meni je ovoga ljeta nekako uspjelo odmor po vlastitoj, upravo opisanoj mjeri postići čak i u jednom od najposjećenijih turističkih središta - Dubrovniku. Zahvaljujući ljubaznosti Jadranskih luksuznih hotela, nakon vrlo ugodnih dužnosti na Dubrovnik Film Meetingu svoj sam boravak u gradu podno Srđa produžila u Palaceu, jednom od bisera ove vrhunske hotelske grupacije. Smješten u uvali Lapad Palace je dovoljno udaljen od gradske vreve u kojoj se, ako to ipak poželite, možete naći za samo nekoliko minuta zahvaljujući hotelskom autobusu koji će vas prebaciti skroz do Straduna. Što ćete dalje - nije lako izabrati. Šetnja zidinama obavezna je ako nikada u Dubrovniku niste bili - samo nastojte ne raditi to u podne jer će vam prokuhati mozak. Od ove godine ponovno možete doživjeti i vožnju žičarom na Srđ, a barem jedan koncert ili predstava Ljetnih igara nezaobilazno su iskustvo. Iako s vrhunskim restoranima sigurno nećete pogriješiti nemojte preskočiti ni dva sjajna gastronomska zadovoljstva prilagođena pučkomu džepu: jednostavno spravljene besprijekorno svježe plodove mora na Peškariji i već legendarni sendvič s pršutom i sirom iz ulja u Školi. Kad k tome odsjedite još koji sat na skalama i popijete piće u Taliru i Trubaduru shvatit ćete zašto svjetske zvijezde obožavaju Dubrovnik. Biti Beyonce na jedan dan - oh, what a Pleasure! više na www.pleasure.hr kontakt barbara@pleasure.hr