bili ranjeni. Brzo sam do{ao sebi i kre}em prema selu, a onda se spu{tamo niz {umu prema asfaltnom putu. Sa~ekali smo da pro|e cijela kolona i kada je posljednji ~ovjek nai{ao i rekao nam da nema vi{e nikoga iza njega, mi smo krenuli. Stotinjak metara dalje, nailazi automobil iz kojeg su zapucali ~etnici na tog ~ovjeka. Mi smo otvorili vatru na auto, i ono slije}e s puta. Ranjenika smo pokupili i iznijeli prema mjestu gdje su nas ~ekali ostali. Pred nama su bili ~etni~ki bunkeri, sljede}a prepreka koju smo morali pro}i. Odjednom, po~ela je padati jaka ki{a i led. Iskoristili smo priliku i probili se brzo i munjevito. Uspjeli smo probiti linije i otvoriti izlaz za kolonu. U proboju je bilo i ‘rtava. Poginuo je E. G. komandant jedne jedinice, A. \. je bio te{ko ranjen, ali se uspio izvu}i. ^uli smo jake detonacije iz drugog pravca i mi smo dva zarobljena tenka okrenuli prema ~etni~kim linijama. Dobili smo veliki moral i krenuli smo naprijed. Borba je trajala dugo. Uz dosta ‘rtava uspijevamo pre}i i posljednju prepreku. Sa druge strane iz pravca Tuzle, oglasio se N. O. preko megafona i javio nam da prestanemo sa paljbom, jer je linija pala. Ubrzo zatim, po~eli smo sa evakuacijom ranjenika. Sreo sam se sa N. O. i bratom, zagrlili smo se i plakali od tuge i radosti. Sa majkom i sestrom sam se sreo u @ivinicama. Sestra me je pitala za zeta, njenog supruga, ali ja nisam znao {ta da joj odgovorim. Otac mi je ostao u Poto~arima i za njega ni{ta ne znam�.
285