Izjava 64
\. O. ro|ena 1977. godine u Srebrenici. Rat je po~eo kada je zavr{avala osmi razred. “Osmi razred se bli`io kraju, a “mala matura” je za nas trebala biti ne{to posebno. Prije nego sam do~ekala kraj {kolske godine narod je po~eo masovno odlaziti iz Srebrenice. Ispratila sam Draganu moju dotada{nju najbolju prijateljicu sa suzama u o~ima, nadaju}i se da }e se ubrzo vratiti. Kasnije sam shvatila da je ona pobjegla od rata i nevolja koje rat donosi. Spasila je sebe, a ja sam ostala u Srebrenici pre`ivljavaju}i velike patnje. Do tada sam rat shva}ala samo kao film. Poslije ulaska neprijateljske vojske u grad nas sedamdesetak se sakrilo u {umu. Ja sam to jo{ uvijek neozbiljno shvatala. Prvi susret s granatiranjem me upla{io, ali sam skupila hrabrosti i po~ela tje{iti majku, koja se tresla od straha. Petnaest dana smo se krili po {umi, a onda smo se vratili u svoju ku}u. U Srebrenici su po~ele stizati grupe izbjeglica - muhad‘era. Tu rije~ sam prvi put ~ula od svoje nane koja je ~esto govorila: - “Ne daj Bo‘e rata i do~ekati da bude{ muhad‘ir!” Srebrenica je ubrzo dobila ve}i broj stanovnika nego {to je imala prije rata. Poslije prvog avionskog bombardovanja ja sam se onesvijestila. Postepeno je po~elo nestajati hrane. Majka je brata i mene po~ela opominjati da smanjimo obroke, jer mo‘da ve} sutra ne}emo imati {ta jesti. Kuhali smo hljeb od kukuruza i zobenog bra{na i jeli ga 231