Florence_Hartmann-Mir_i_kazna

Pravo lice Slobodana Miloševića Tijekom procesa obrana nije pobijala glavne tvrdnje optužbe. Milošević nije pokušavao osporavati optužbu za genocid, on ju je potpuno prešućivao, osim da je okrene protiv NATO-a. Draže su mu bile političke digresije, neprestano je izmicao optužbi, koristio se svojom moći diskvalificiranja kako bi uzdrmao svjedoke i ostajao najčešće izvan teme. Jer on se u prvom redu, od samog početka svojega procesa, trudio nijekati svoj položaj optuženika i braniti srpske nacionalističke interese više nego samoga sebe. Tako on optužuje međunarodnu zavjeru protiv srpskog naroda, pretvara se u tužitelja protiv Zapada bez obzira na konkretne činjenice koje mu tužiteljstvo stavlja na teret i na stvarnost onoga što su preživjeli svjedoci koji se redaju. Zaboravlja odgovarati na optužbe koje ga terete, ne mareći za posljedice kad se suci budu morali izjasniti o ukupnosti prikazanih dokaza jedne i druge strane. Njegovo bojno polje je politika, a pravdu mu se želi postaviti iznad nje. Geoffrey Nice, koji ga je promatrao oko hiljadu osam stotina sati rasprave, koliko je trajao proces, primjećuje prilikom jednog susreta s posjetiteljima Tužiteljstva: ,,U početku Milošević nije bio u stanju voditi unakrsna ispitivanja.

Zatim je dobio savjete i brzo je naučio. Bilo je začuđujuće vidjeti ga kako postupa, svaki put na isti način.

Unakrsna ispitivanja uvijek je započinjao političkim primjedbama, zatim bi suci zatražili da se koncentrira na pitanja postavljena u glavnom ispitivanju, onda bi se prepirao zbog vremena koje mu je dodijeljeno i dalje bi izlazio izvan teme koristeći riječ koju ima da brani svoje teze. Kad bi isteklo vrijeme koje je imao na raspolaganju, isticao je da mu ostaje veliki broj pitanja koja mora postaviti svjedoku. Tada bi mu suci odobrili produžetak, i u tih zadnjih deset-dvadeset minuta postavljao bi pitanja kakva bi postavljao dobar odvjetnik obrane. Miloševićev cilj uvijek je bio otezanje procesa, tako da je uvijek čekao zadnji čas da postavi pitanja koja bi mogla ubaciti sumnju u mišljenje sudaca."

Milošević je umro 11. marta 2006., deset dana, odnosno četrdeset sati rasprave prije zaključenja obrane. Neće se, bez sumnje, nikad doznati jesu li suci namjeravali potvrditi ili ne svoju odluku od 16. juna 2004. i osuditi Miloševića za genocid ili sudjelovanje u genocidu. Kako bilo da bilo, zapisnici Vrhovnog savjeta obrane imali bi veliku težinu na toj vagi.

Proces, čak i nezavršen zbog njegove smrti, ogolio je Slobodana Miloševića. Neki su ga uspoređivali s Hitlerom, srpska opozicija radije ga je nazivala Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ipak je odlučivao o sudbini miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji još uvijek s mukom brišu znakove tog nečasnog djela. Zato što nisu bili Srbi i jer su samim time ometali njegove planove, dan im je izbor između putnog kovčega i masovne grobnice. Balkanski koljač pokrenuo je zločinačku mašineriju kojoj nikada nije ispustio upravljač. Uzalud se pretvarao da igra ulogu moderatora pred međunarodnom zajednicom, koja je stalno od njega tražila da umiri zločinačke strasti svoje braće u Bosni ili Hrvatskoj dok im je istovremeno on davao sredstva da te strasti udeseterostruče. Stvorio je sustav paravana iza kojih se skrivao; srpsku vojsku u Bosni i Hrvatskoj, paravojne skupine, specijalne jedinice njegove policije koje su mijenjale obiježlja kad bi se iskrcavale na različita ratišta, pa čak i tajne raču-ne i paravan-tvrtke raspršene po cijelom svijetu, da bi nastavila snabdijevati oružjem i gorivom ratni stroj. Centralizirao je svu vlast, ali je djelovao preko zastupnika da bi bolje zameo tragove, umanjio svoju odgovornost, učinio je gotovo nevidljivom. Put koji vodi od polja smrti do njegove palače pretvorio je u pravi labirint. Međunarodno javno mnijenje brzo je našlo prečac i velikom većinom shvaćalo da on vuče sve konce. Zapadni dužnosnici također, ali oni su to prešućivali zbog straha da im se ne prigovori kako pregovaraju s krvoločnim predsjednikom umjesto da gase požar.

Laž i poricanje glavno su mu oružje, ono koje uvijek prati masovne zločine. Ali međunarodni diplomati i dalje su se pretvarali da ga mogu privesti razumu. Dugo su dopuštali da ih opčini taj čovjek i njegova moć.

Priznavali su mu istinsku karizmu, moć fascinacije, inteligenciju također. Najčešće su ga opisivali kao odlučna ali uglađena čovjeka, ljubitelja viskija i dobrih cigara, neumorna pregovarača. Rijetki su bili oni koji su osuđivali njegov cinizam. Za vrijeme njegova procesa, Milošević je nastavljao tu dvostruku igru. Prema međunarodnim svjedocima znao je pokazivati određenu smjernost, čak i kad ih je pokušavao diskvalificirati.