Issuu on Google+

tekst: Vitomir Spasović, ilustracije: Matija Dražović


Dakle, nekad davno…, davno, davno, davno, pa i još davnije, u stara vremena, otprilike oko…, ma u stvari točno 1860. godine, u Zemlji Izlazećeg Sunca, gdje sunce na zemaljskoj kugli najprije izlazi, u zemlji samuraja, lijepih gejši, gdje ljudi umjesto žlicom i vilicom jedu štapićima, na Dalekom istoku, zapravo u Japanu, točnije u selu Mikoge, rodio se dječarac Jigoro Kano.


Kako naš Kano nije bio baš neki gorostas, točnije bio je nižeg rasta, a dobar i nježan u duši, često su ga u školi zastrašivali jači i viši učenici. Znao je dobiti pokoju modricu, čvrgu, podmetanje nogu..., ali ono što je najviše boljelo Kana bilo je ruganje. Sve su to sa sažaljenjem gledale nježne oči djevojčica, a to…, to nikako nije mogao podnijeti.


Sav tužan i jadan, Kano je slučajno na ulici čuo razgovor nepoznatih ljudi o drevnoj borilačkoj vještini džiju–džicu kojom čovjek koji nije osobito jak može poraziti vrlo snažnog protivnika.


Od toga dana Kano je proveo puno, puno vremena u toj dvorani i vježbajući prolio puno, puno znoja. Vježbao je kako pobijediti protivnika, uvježbao je razna bacanja, poluge na rukama, gušenja i razne udarce. Isticao se velikim

radom, upornošću i svakodnevnim vježbanjem.


Kanovoj sreći nije bilo kraja. Ohrabren uspjehom, nastavio je još jače, još više i još bolje vježbati. Ostali učenici u školi džiju–džicua, a i sam učitelj

Ikuba, primijetili su napredak malog Kana, a ono što su najviše primjećivali bio je njegov veliki, jako veliki trud.


Prilikom vježbanja s ostalim učenicima nekad bi pobijedio, nekad izgubio.

Kano nije volio gubiti, pa je puno razmišljao o razlozima svojih poraza i kako opet pobijediti. Počeo je sam smišljati nova bacanja i zahvate, što mu je jako dobro išlo. Što ih je više smislio, to je bio sve bolji i bolji, a i drukčiji od ostalih učenika. Neki su ga učenici zbog toga jako cijenili, a neki ga zbog toga nisu voljeli jer je njihova ljubomora bila velika.


Prvi je put vidio da se Ikubine oči smiješe. Veliki majstor udahnuo je zrak na nos, malo ga zadržao i polako progovorio:

“Kano, ovdje si sve naučio, za tebe ovdje više nema tajni, moraš poći dalje”. Veliki Ikuba polako se poklonio, potom okrenuo i otišao kod jednog novog učenika koji se jako, jako trudio naučiti novo bacanje.


Jigoro Kano dugo se nije se osjećao tako nesigurno i pomalo tužno. No, krenuo je dalje. Godine 1882. osnovao je novu školu i nazvao je Kodokan. Ondje je uvježbavao nova bacanja i zahvate. Proučavao je razne borilačke vještine tražeći samo ono najbolje i osmislio vještinu koju je nazvao džudo, što na japanskom znači “nježan način” ili “nježan put”.


ProÄ?itajte i ostale slikovnice serijala Olimpijske priÄ?e...


ISBN 978 – 953–57570 – 6 –1

9 789535 757061


Nježan put