Issuu on Google+

ŽVOKS život vinkovačke omladine koja spava

Gimnazija M. A. Reljkovića / veljača 2010. / broj 14

A ŠTA DA A ŠTA DA RADIM...

· SLOBODNO VRIJEME · ŽIVOT ŠKOLE · DRŽAVNA MATURA · SPORT · MODA · GLAZBA · ZABAVA ·


IMPRESSUM

IZDAVAČ Gimnazija M. A. Rekljkovića Trg bana Josipa Šokčevića 1, Vinkovci VODITELJICA NOVINARSKE GRUPE Višnjica Sorčik, prof. GLAVNA UREDNICA Anita Bićanić, 3. d NOVINARI Ivana Bartulović, 3.d Tea Dujmić, 3.d Mario Puljiz, 3.d Filip Kovačević, 4.e Zvonimir Sušac, 4.e Antonio Šarić, 4.e GRAFIČKO OBLIKOVANJE LISTA

RIJEČ UREDNIŠTVA

Dinko Osrečki, 4.e LEKTURA Višnjica Sorčik, prof. FOTOGRAFIJE Hrvoje Herceg, 4.c E-MAIL ADRESA gimnazija.zvoks@gmail.com TISAK ZEBRA, Vinkovci NAKLADA 500 primjeraka

D

ragi naši čitatelji, tema ovogodišnjega ŽVOKSA je „A šta da radim kada odu prijatelji moji?“. Temom smo željeli obuhvatiti sve ono što se događa kada gimnazijalcima i onima koji to nisu, a srednjoškolci su, završi redovna nastava, kada ostanu bez kolega iz razreda - sami sa sobom i svojim slobodnim vremenom. O tome imaju li učenici danas uopće slobodnoga vremena, ako ga imaju, kako ga provode i kako bi ga trebali provoditi pišemo na sljedećim stranicama.

Pišemo i o onima kojima su hobiji, kao npr. našim sportašima, postali životni poziv. A pišemo i o svemu onome u čemu se može uživati za vrijeme slobodnoga vremena u školi i izvan nje. Nadamo se da će svatko od vas naći nešto što će ga zanimati. Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli prilozima, primjedbama i spremnosti na suradnju. Puno pozdrava od Uredništva

život vinkovačke omladine koja spava

ŽVOKS 2

ŽVOKS

veljača, 2010.


sadržaj

SADRŽAJ 14. BROJA

TEMA BROJA 5 8

10 11 14 15 18 19 20

21 22 23 24

25 26 27 28

veljača, 2010.

SLOBODNO VRIJEME I MLADI RADNI DAN GIMNAZIJALACA IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI IZLASCI MLADIH OVISNOSTI - UŽITCI KOJI DOVODE DO SMRTI (OPASNOSTI KOJE PRIJETE) “BJEŽANJE” IZ ŠKOLE - UKRADENO SLOBODNO VRIJEME

ŽIVOT ŠKOLE Pomlađena škola Dani kruha Jutro poezije Božićni sajam Čitanje pod zvijezdama Obilježavanje ratnih događanja u vrijeme pada Vukovara Vukovar - jučer, danas i sutra

DRŽAVNA MATURA

Matura u europskim školama Učenici o maturi

SPORT Od slobodnog vremena do trofeja - bivši gimnazijalci, uspješni sportaši Mirko Filipović Blaženka Barić Intervju: Petar Tomić i Marijan Antolović Posjet Maria Ančića Just too crazy

29 31 32 33 34 35 36 38 40 42

MODA Kristina Šitum

GLAZBA Vladimir Bakarić Tomislav Kramarić Zoran Mišić Rock Marinfest Mentalna higijena We come one Rock u ravnici

ZABAVA Strip “Biseri” učenika

ŽVOKS

3


in memoriam

IN MEMORIAM

Vanja Drach, hrvatski glumac i učenik vinkovačke Gimnazije 1932. - 2009.

Josip Šarčević, profesor vinkovačke Gimnazije 1949. - 2009. “Treba se učiti svaki dan, neće se svaki dan jednako naučiti i neće se jednako kvalitetno naučiti, ali se svaki dan treba pomicati u povećanju svoga znanja!” (Iz posljednjeg razgovora s profesorom Šarčevićem)

4

ŽVOKS

veljača, 2010.


tema broja

SLOBODNO VRIJEME I MLADI Pedagoginja naše škole je napisala tekst o tome kako mladi provode slobodno vrijeme i kakav utjecaj ono ima na njih PIŠE: Ivana Biljan, profesorica pedagogije

T

eško je precizno definirati što je slobodno vrijeme zbog različitih pristupa ovome pojmu: filozofskom, antropološkom, sociološkom, psihološkom, pedagoškom. U pedagoškoj Enciklopediji (1989.) nalazimo da je slobodno vrijeme «dio života svakog čovjeka, postoji svakog dana i u svakoj sredini, ali je različito s obzirom na dob, spol, zanimanje, mjesto boravka, razvijenost sredine, stupanj interesa, ciljeve društvenog uređenja i njegove mogućnosti. Ono je sastavni dio čovjekove aktivnosti, vrijeme izvan profesionalnih, porodičnih i društvenih obveza, u kojima pojedinac po svojoj volji odabire sadržaje aktivnosti odmora, razonode i stvaralaštva.» (Pedagoška enciklopedija 2, 1989., 353) Slobodno vrijeme ima trojaku ulogu u životu čovjeka a to je odmor, razonoda i osobni razvitak pojedinca kao ličnosti. Bitna obilježja slobodnog vremena su

veljača, 2010.

sloboda, spontanost, smislenost, dobrovoljnost, amaterizam, kreativnost, samoaktivnost i individualnost. Slobodno vrijeme je jedan od svakodnevnih fenomena koji se najčešće promatra u relaciji spram mladih. Slobodno vrijeme mladih se ističe kao jedan od najvažnijih segmenata života i ima veliki utjecaj na formiranje identiteta. U slobodnom vremenu mladi se socijaliziraju i realiziraju neke od svojih sposobnosti i interesa koje u svakodnevnom životu često bivaju zanemareni. Slobodno je vrijeme, prostor i mogućnost interakcije u procesima individualizacije, socijalizacije i inkulturacije, dakle prostor samoaktualizacije i ostvarenja osobnosti (Previšić, 2000).

odraslih. Mladi se u slobodnom vremenu povlače u svoj vlastiti svijet intime, daleko od pravila obitelji ili škole. Druženje s vršnjacima u kafićima, diskoklubovima, parkovima svojevrsne su oaze u slobodnom vremenu daleko od obitelji, nastavnika i nametnutih normi ponašanja. To je vrijeme i prostor oslobođen od izvanjskih obveza i nametnutih aktivnosti, u kojima je bitna i dominantna sloboda izbora željenih aktivnosti. „Kultura mladih i njihovo ponašanje u slobodnom vremenu postaju područja preko kojih se može doznati što oni uistinu misle, jer se tiču svega što mladi osjećaju, vrednuju, nadaju se, a što se može primijetiti u njihovom životu, jeziku, glazbi, modi ili idolima“. (Tomić-Koludrović, Leburić, 2001).

Jedna od najočitijih značajki slobodnog vremena mladih je izdvajanje iz svijeta

ŽVOKS

5


tema broja Neka istraživanju o slobodnom vremenu govore kao o prostoru „intime“ pojedinca u kojem on istražuje vlastite potencijale i/ ili u kojem “nadoknađuje” sve ono što je po njegovoj subjektivnoj i/ili objektivnoj prosudbi bilo nužno ostvariti da bi se u potpunosti osjećao cjelovitim i kompetentnim. Pojedinac se samoaktualizira kroz aktivnosti slobodnog vremena koje bira i prihvaća po slobodnoj volji i interesu, a koje odražavaju osnovna obilježja slobodnog vremena (slobodu, spontanost, dobrovoljnost, kreativnost, samoaktivnost, individualnost). Društveno prihvatljive aktivnosti su one koje pridonose rekreativno-produktivnom osmišljavanju slobodnog vremena. Planirane su i sadržajno osmišljene s ciljem pozitivnog razvoja mladog čovjeka. Stoga je jedna od važnijih zadaća koju suvremeni način

postaju više opterećenje nego zabava i razonoda. Suvremeni način života neminovno je utjecao na obiteljski život pa tako i na način i sadržaje provođenja slobodnog vremena. Važno je ne zaboraviti na obiteljsko slobodno vrijeme koje se kvalitetno provodi kroz aktivnosti i druženja unutar obitelji koje je bitno za odgoj i razvoj djeteta.

života nameće pedagozima i roditeljima motivirati i odgojiti mladog čovjeka za aktivno provođenje slobodnog vremena.

se sve više počinju povoditi za stilovima provođenja slobodnog vremenu svojih vršnjaka i u drugi plan stavljaju razmišljanja roditelja. S obzirom da je čovjek povodljivo i društveno biće, što posebno dolazi do izražaja kod adolescenta koji traži svoje ja, interes grupe kojoj pripada postaje njegov unutarnji interes. Ako se uključio u vršnjačku grupu koja svoju dokolicu provodi u „razvaljenom“ stanju svijesti pod utjecajem alkohola i droga, velika je vjerojatnost da će i sam probati. Mladi su otvoreni za nova iskustva, htjeli bi da im je u životu drugačije i da budu drugačiji i često su mišljenja da u životu treba sve probati. Prema tome slobodno vrijeme je ujedno prostor za očitovanje problematičnog ponašanja

Uloga roditelja manifestira se u ranom usmjeravanju djece na različite mogućnosti bavljenja slobodnovremenskim aktivnostima, što doprinosi razvijanju kulture slobodnog vremena i sprječavanju opasnosti traženja negativnog identiteta. Međutim, nerijetko se događa da roditelji u potpunosti preuzmu organizacijsku ulogu slobodnog vremena djeteta, čime mu uskraćuju njegovo osnovno pravo na slobodu izbora aktivnosti i sadržaja sukladno osobnim interesima. Sve je prisutniji trend da roditelji dijete, od najranijeg dobi, uključuju u brojne aktivnosti koje

8 6

ŽVOKS

„Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ (grafit). Sadržaj ovog grafita govori o čestoj pojavi u obitelji adolescenta, različitim pogledima roditelja i adolescenta na načine odijevanja, načinima zabave, mjestima izlaženja, grupama i aktivnostima u slobodnom vremenu. Adolescencija je vrijeme jačanja otpora roditeljskim odgojnim utjecajima. Mladi

mladih (pušenje, pijenje, delinkvencija, nasilje, ljutnja, rizična seksualna ponašanja do pretjeranog gledanja televizija i boravljenja za računalom). Ako se mladi udružuju u skupine u dobro organiziranoj društvenoj sredini, u školi, sportskim društvima i slično, bave li se pozitivnim aktivnostima, tražeći pozitivne ciljeve, tada nema razloga za zabrinutost da će tražiti potvrdu na „drugoj“ strani. Ideja pružanja zdravih i kvalitetnih sadržaja za razvoj djece i mladih kao nužan preduvjet za prevenciju mogućih problema u ponašanju i doživljavanju glavna je misao većine istraživanja na području poremećaja u ponašanju u cijelom svijetu (Turner, Norman, Zuns, 1995; Bašić, Janković, 2001; Koller-Trbović, Žižak, Bašić, 2001; Lebedina-Manzoni, 2000; Juđud, Novak, 2005).

Slobodno vrijeme je prostor u kojem se očituju i različita rizična ponašanja, stoga ih treba upoznati i pratiti jer često su signal i upozorenje roditeljima i nastavnicima da se nešto događa s djetetom. Mladi sa svojim stilom provođenja slobodnog vremena puno više govore o sebi nego kroz školski uspjeh ili ponašanje u obitelji i školi. Protektivni čimbenici u ponašanju djece i mladeži na razini osobnosti i ponašanja djeteta između ostalih su: prosocijalni interesi i smisleno provođenje slobodnog vremena i socijalna kompetentnost koju mladi usvajaju unutar svog ekološkog prostora (Koller-Trbović, Žižak, Bašić, 2001).

veljača, 2010.


tema broja Slobodno vrijeme može biti «dar i/ili propast» sve ovisi kako je dijete odgajano u slobodnom vremenu za slobodno vrijeme. Postmoderno društvo je globalizacijom, širenjem suvremenih tehnologija i konzumerizmom utjecalo i na slobodno vrijeme mladih. Suvremeno društvo pruža brojne mogućnosti izbora za provođenje slobodnog vremena prema različitim željama i ukusu čovjeka, ali to mladoj osobi može biti veliki problem. Mladi su sve češće konzumenti sadržaja koji im se nude (zabava, koncerti, utakmice i dr.), a sve manje kreatori aktivnosti čime postaju nepripremljeni za aktivno provođenje slobodnog vremena. Sve češće smo svjedoci čestih nasilničkih ispada ili napijanja adolescenata kao oblika izbacivanja «negativne energije» koja se nakuplja tijekom radnog tjedna, a eksplodira u slobodnom vremenu obično u vrijeme vikenda. Tu nam dolazi

do izražaja slobodno vrijeme kao bitan odgojni čimbenik koji ima dvojaku ulogu: preventivnu i terapijsku u području asocijalnog, ovisničkog i devijantnog ponašanja.

bez izlaza? Zašto odustajati od punog zrenja vaše dobi, pristati na prerano starenje? Zašto spiskati tvoj život i tvoje snage, koje se mogu potvrditi u idealima poštenja, rada, požrtvovnosti, čistoće i prave ljubavi?»

Pedagoško djelovanje danas treba se maksimalno bazirati na unapređivanju kvalitete ophođenja s mladima što se može postići istraživanjem i upoznavanjem sa svakidašnjicom adolescenata , njihovim načinom razmišljanja i životnim stilovima pa tako i sa provođenjem slobodnog vremena. To se postiže aktivnim slušanjem i promatranjem mladih u njihovom socijalizacijskom i razvojnom okruženju. I za kraj bih dodala riječi Pape Ivana Pavla II kojima se obratio mladima u Osijeku 2003. godine: «Čuvajte se od napasti nekih varljivih i tragičnih iskustava! Nemojte im se predati! Zašto biste ušli u ulicu

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI PIŠE: Ivana Bartulović, 3.d

U vinkovačkoj Gimnaziji postoje razni izvannastavni sadržaji. Navest ćemo neke od njih: likovna grupa MAR, pjevački zbor „Dionizije“, literarna grupa, novinarska grupa, dramska grupa, kemičari, biolozi, astrolozi, fizičari, matematičari, informatičari, polaznici DSD tečaja, geografi i razne sportske aktivnosti. U svim navedenim družinama učenici mogu nešto naučiti, družiti se i na raznim natjecanjima usporediti svoje znanje s mladima iz ostalih škola u Hrvatskoj. Do sada smo na svim natjecanjima imali podosta uspjeha pa smo tako imali državne prvake iz geografije, povijesti, matematike, kemije i sportskih natjecanja. Uspjehe na državnim natjecanjima postizali su i naši učenici sa svojim crtežima, zborom, natjecanju u poznavanju hrvatskog jezika, itd.

veljača, 2010.

O važnostima izvannastavnih aktivnosti pisao je i profesor Ivan Ručević: “Izvannastavni rad je specifičan i vrlo zahtjevan. U takvome se radu ulaže ogroman napor nastavnika i učenika u pripreme, troši se puno vremena, a događa se da te pripreme i uvježbavanja potraju i do kasnih večernjih sati. Taj rad često nije adekvatno valoriziran i priznat. No, prava je nagrada - uspjeh učenika na županijskom, a pogotovo državnom natjecanju i nada da sav uložen trud neće biti uzaludan. Puno je naših učenika išlo tim putem, a danas možemo čitati o njima kao poznatim i priznatim stručnjacima u svojoj stuci, a neki će to tek postati.”

ŽVOKS

9 7


tema broja

RADNI DAN GIMNAZIJALACA Zamolili smo neke učenike naše škole da opišu svoj uobičajeni radni dan. Učenici su iz različitih razrednih odjela i slučajno odabrani PIŠE: Lorena Krznarić, 1. razred U današnje vrijeme škole zahtjevaju mnogo od učenika, posebno od onih koji idu u srednje škole. Vrlo često ima neprospavanih noći, umora i neobavljanja zadataka zbog malo vremena. Školski dan zauzima mnogo vremena. Na primjer u školi smo i do 8 sati sveukupno, šro nam ne ostavlja baš mnogo vremena za učenje, samo malo vremena i druženja s prijateljima. Učenica sam Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima, i mogu reći da mi za odmor ne ostane baš mnogo vremena. Gradiva je mnogo, a posebno iz nekih predmeta, jer profesori zahtijevaju da znamo sve detalje nekog gradiva ili neke cjeline. Često nam ubacuju takozvane male testove kako bismo dobili

ocjenu, ti testovi traju od 5 do 15 minuta, no i dalje se ocjenjuju kao pravi testovi. I dalje za druženje i sve ostale a ktivnosti imam vremena jer sam organizirana i zato mogu stići sve. Kada idem u poslijepodnevnu smjenu, ustanem se oko 7:30, doručkujem i krenem s učenjem. Tako najbolje zapamtim i spremna sam za taj dan. No kod mene se stvaraju problemi kada idem u jutarnju smjenu. Tada sam u školi od 7:10 ujutro pa do 13:05 poslijepodne. Kada dođem kući, obično jedem i onda malo odmorim jer nemam preveliku volju za učenjem. A i često je razlog taj da sam preumorna i nisam skoncentrirana. Učim predvečer oko 19 sati, sve do 22:30. I moram jako paziti da ne odem kasno

spavati jer ako mi se to dogodi, ujutro se ne mogu probuditi, te u školi budem pospana i umorna i nije mi ni do čega, a kamoli do učenja. Ministarstvo RH je donijelo HNOS kako bi nam olakšalo učenje preopširnog gradiva smanjivši ga i tako što su preoblikovali knjige. Sada knjige imaju malo više slika, tekstovi su sažetiji no to i dalje nije dovoljno jer imamo mnogo predmeta koji nam možda neće biti potrebni za fakultet. Mislim da bi sve bilo bolje kada bi sami mogli birati koje bi satove pohađali, a koje ne. Tako bi se već u srednjoj školi, na neki način, “oblikovali” za fakultet.

PIŠE: Marija Rečić, 4. razred Dakle, moj radni dan započinje negdje otprilike oko 8 sati ujutro, kad dođem sebi. Malo nešto stavim u kljun i razmišljam da li da upalim TV, ili da upalim kompjuter pa odem gledati gluposti na face-u. Ne daj Bože pa da pomislim na neke školske obaveze kojih imam. Nakon sat vremena buljenja u face i zatupljivanja mozga, koji neće moći ovako još dugo (pretvorit će se u kašu ako tako nastavim), ipak savjest nastupa. Odlazim gore u sobu i ‘vatam se knjige. Treba mi otprilike 15-ak minuta da krenem s učenjem i „zalaufam“ se. I tako od jedne knjige, bilježnice do druge i bude 11 sati. Siđem dolje, napravim ručak, ručam, spremim se za školu i odem u školu. U školi naravno zafrkancija i pod satom i pod odmorom, štrepim da me netko ne bi otvorio, ako me otvore,

8

ŽVOKS

uspijem preživjeti (ipak sam nekog vraga učila prijepodne), i to je to. Više-manje. Dođem kući i kao pravi mali živčenjak urlam dok ne jedem i ne povratim izgubljenu energiju. Naravno, opet se ode na face čisto radi malo zatupljivanja mozga, a možda i kakvog dogovora za kavu. Kad se s kave dođe kući, otušira se i ode spavat i sutradan iznova. I tako cijeli tjedan, monoton i dosadan, ako bude kakav test, gleda se da ga se odgodi, ili se samo još više živcira s količinom učenja. Ali to je samo moj radni dan, neki ni ne uče. A neki su opet puno odgovorniji. Često i sama težim tome, ponekad mi i uspije, a ponekad ne.

veljača, 2010.


tema broja PIŠE: Kosjenka Rajković, 2. razred Hm...kako su brzo proletjeli dugo očekivani božićni praznici. Opet je počela škola, to duže drugo polugodište. Najnezanimljivije stvari poput učenja su mi nanovo postale svakodnevica. Soba mi više nije ispunjena božićnim ugođajem, maknula sam svijeće koje su širile svoj opijajući miris cimeta po sobi, salvete sa zanimljivim uzorcima poput zvjezdica, poneka figurica, kuglice po sobi...Toga više nema, kao ni opuštene atmosfere koja je bila u vrijeme Božića i praznika u njoj. Postala je dosadna, monotona, previše obična. Jutros kad sam se probudila, prvo što sam uočila, prije nego što sam skočila u odjeću, oprala zube, uzela torbu, i po običaju trčala da ne zakasnim na bus, je bila olovka na podu, rasuta posuda iz koje vire kemijske, olovke, flomasteri, gumica na rubu stola, te velika hrpa papira, žutih, bijelih, s kockicama, geometrijskih.I otvorena bilježnica iz latinskog koja čeka na mene.Otišla sam u školu, i sve kao i svaki dan, ništa posebno, hrpa zadaće, zadataka, učenja za sljedeće dane. Otišla sam do knji žnice po knjigu i još po neke sitnice.I onda sam otišla u obližnji kafić, s društvom, na piće. Čisto malo da se probrbljamo. Kad je bilo vrijeme za odlazak kući, otišle smo na busnu, još malo popričale i pozdravile se.Došla sam kući nakon nekih petnaest minuta i bacila torbu u sobu. i brzinski otišla u dnevnu, legla na trosjed. Malo ću

se odmoriti, pogledati što ima na televiziji.Po običaju nema ništa.Osjetim miris ručka koji me doslovno mami. Sjednem za stol, i cijelo vrijeme razmišljam o tome što moram učiti, iako su moji za stolom o nečem desetom pričali. Eh zašto volim praznike, tada mi se ne vrti stalno škola po glavi kao sada.

Nimalo, nimalo ne razmišljam o njoj, spremim je u ladicu i dobro zaključam. Naravno, kao i inače, i danas sam oprala suđe.A pogodite što sam onda išla raditi,,hm,, ni više ni manje nego učiti.Da, to je ta rutina koju ne volim, ali je prijeko potrebna. Ulazim u svoju dosadnu sobu, pustim glazbu i tada sređivam svoj jako neuredan stol krcat papirim a. Izdvojim ono što mi je danas na repertoaru. I pomalo tužno pogledam u knjige, a zatim u liniju.Ali ipak gasim liniju.Idem učiti. Zašto? Zato jer znam da ću svejedno

to morati naučiti kad tad, a ako odmah počnem “riješit “ ću se nekih predmeta. Trajanje učenja, hm..ovisi o danu sutra.. Nekad bude samo pola sata, ako je zadaća, a nekad zna potrajati i po par sati. Ali uvijek imam pauze između učenja u kojima ležim, čitam knjigu, stavim slušalice i udubim se u neki izmišljeni svijet koji mi knjiga nudi. Onda misli ostavim po strani da se slože same u glavi.A kad nastavim učiti, obavezno mi padne koncentracija i želim odustati od učenja, ali pobijedim ja to. Kad završim, odem u dnevnu, pogledam što ima na televiziji, uzmem mobitel u ruke i dopisujem se sa sebi dragim osobama, a i svaku večer dobijem jedan bitan poziv jako drage mi osobe oko devet sati. I onda odem u kupaonicu, sredim se za sutra. I tako. Živim u iščekivanju petka, kada zafituljim torbu, i ne diram je do nedjelje navečer.A onda opet sve ponovo, svaki dan jedno te isto. Osim ponekad neke iznimke.Ali na posljetku znam da vrijedi učiti, jer za pet mjeseci, pa i manje, počinju praznici.Moj najdraži dio godine. Što prije naučim, praznici su mi brži.A vodim se i po onome, što se mora nije teško. Jer istina je i da ono što se dugo čeka bude najbolje. Tako da ću izdržati ovih par mjeseci čekajući ljetne praznike. Da, izdržat ću.

PIŠE: Ana Begović, 3. razred Učenica sam 3. razreda Gimnazije M.A.Reljkovića. Moj dan izgleda otprilike ovako. Ustajem u 8 sati ako sam popodnevna smjena, učim oko sat i po. Zatim pomognem mami ako što treba, a ako ne, budem na kompu za to vrijeme dok se ne počnem spremati za školu. U školu krećem u pola 12, nulti sat počinje u 12 i 15, tako da moram još pričekati. U školi provedem 7 sati. Zadnji sati budu umiranje od dosade i razmišljanje o kavi. Nakon zvuka zvona, žurno izađemo iz žute zgrade i sa svojom ekipom na kavu. U pola 8 s mamom idem kući. Kada dođem kući večeram, odem malo na

veljača, 2010.

komp vidjeti šta ima na fejsu i prolistam ono što imamo za idući dan. Kada sam dopodnevna smjena, budim se oko 15 do 6, spremim se i u pola 7 idem na bus kako ne bih morala pješice. U školi sam do 13 i 5, svaki dan uglavnom. Poslije škole, naravno slijedi kava, u Al pariju ili Palaceu. Nakon toga kući idem s mamom. Kada dođem kući ručam i odem spavat’. Obično spavam do 5, i onda pogledam šta ima na netu i krenem učiti, to mi je najbolje vrijeme za učenje. Legnem oko 12, 1 i spavam do 15 do 6. I tako saki dan, iz dana u dan.

ŽVOKS

9


tema broja

IZLASCI MLADIH U sljedećem tekstu naša novinarka uspoređuje izlaske nekada i danas i navodi najatraktivnija mjesta PIŠE: Tea Dujmić, 3.d Vinkovci su oduvijek bili poznati kao varoš puna bircuza. Dok je današnja bivša mladost bila buduća starost, dakle šezdesetih i sedamdesetih godina, uz stare i poznate birtije kao što su: Krnjaš, Graničar, Kristal, Srijem, Bijela lađa, Livljanka i one birtije i limenke načičkane oko kolodvora, stidljivo su se pojavili restoran Park blizu župnog dvora i kafić Royal u bivšoj Daničićevoj ulici. Sve su to bila mjesta socijalizacije i bijega od stvarnosti. Već osamdesetih korzo prestaje biti glavno mjesto druženja, sklapanja novih poznanstava i njegovu ulogu preuzimaju kafići. Nova popularna okupljališta bili su Bijeli podrum, koji je uz kavu i piće nudio i mnoge kulturne sadržaje. Prava revolucija nastaje pojavom Tunjine Nostalgije koja postaje kultno mjesto i pretijesna za sve one koji su tamo zalazili. Kasnije se pojavljuju kafići u tzv. Francuskoj četvrti, Amadeus na Lapovcima, Mon Ami u Jelačićevoj, kavana Lamut, Mozart i brojni drugi. Vremenom je broj mjesta koji posjećuju mladi toliko narastao da su svi mogli birati svoje mjesto gdje će susresti prijatelje za čavrljanje uz kavu, solo drinkere, vinsku braću, kozere, galamdžije... U ratu su preživjeli samo podobni i najtvrđi, a gotovo čitav grad 1991. godine privremeno se sjatio u Terme. Novo vrijeme donijelo je i nove gazde novih i već postojećih hotela, restorana, birtija i kafića. Ulice su dobile nova imena. Mladi su nakon rata i privatizacije ostali bez korza, obadva kina, omladinskog doma, gradske knjižnice, oficirskog doma, željezničke restauracije koje je radila cijelu noć... Pojavile su se videoteke, internet i satelitske antene. Mladi se sve više zatvaraju u četiri zida, sve je manje živih svirki, a sve više disko klubova. Nakon mirne reintegracije započinje materijalna i duhovna obnova, tamburaška glazba postaje sveprisutna. Među mnogim zna-

10

ŽVOKS

menitostima Vinkovaca je i naziv najrokerskijeg grada u Hrvatskoj zahvaljujući mnogim rock i punk glazbenicima poteklih iz ovog grada (Satan Panonski, Bare i Majke, Kojoti, a tu su i nezaobilazna dance grupa Colonia kao i Shorty, talentirani hiphoper). U novije vrijeme nekoliko entuzijasta pokušavaju reciklirati taj stari sjaj ranih osamdesetih (Septica, Karambol, Pogreb X, Punčke, te priređivači Aveti prošlosti, DORF-a, RuR-a, Marinfest-a...). Danas su mladi dobili neka nova mjesta za okupljanje koja su prihvatili kao svoja. Uz Vanilla klub koji je jedini veći prostor za koncerte i druge manifestacije u gradu, tu su i nezaobilazni i ugodni Marabu, novi pub Orion i među gimnazijalcima popularan Palace koji njeguju povremene svirke. Ostali dobro posjećeni kafići jesu narodnjački klub Emporio, Imagine, kao i dobra stara Nostalgija koja se još uvijek dobro drži. Pizzerija Boso na kolodvoru probila je led i uz Plus postala jedino

mjesto u gradu koje radi čitavu noć i na sve praznike. Mladi danas traže ugodan ambijent lounge bara, uljudnu poslugu i glazbu po svom ukusu koja iz nepoznatih razloga mora biti nešto glasnija od kafića za odrasle. Dok su zaljubljeni i u parovima ništa im ne smeta, pa ni nezaobilazni dosadni televizori koji na LCD ekranima nude samo sliku, kojima se ton uključuje samo kod prijenosa važnih utakmica. Prošlog ljeta u modu su ušle terase u obnovljenoj pješačkoj zoni. Mnogi mladi u ljetnim mjesecima umjesto za njih skupih terasa kafića biraju stepenice i klupe na obali Bosuta gdje se druže do sitnih noćnih sati uz boce najjeftinijih vina ili konzervi piva. Neki se razmile po mračnim i skrovitim mjestima na Termama. Djeci imućnijih roditelja dostupni su restorani kao što su Lamut, Gradski kućar, Villa Lenije i Maslina ili pak odlazak do Osijeka, Đakova, Županje...

veljača, 2010.


tema broja OPASNOSTI KOJE PRIJETE

OVISNOSTI - UŽITCI KOJI DOVODE DO SMRTI PIŠE: Anita Bićanić, 3.d Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je duševno, a ponekad i tjelesno stanje koje nastaje međudjelovanjem živog organizma i sredstva ovisnosti. Obilježavaju ga ponašanje i drugi duševni procesi koji uvijek uključuju prisilu za povremenim ili redovitim uzimanjem sredstva ovisnosti u namjeri da se doživi njegov učinak na duševne procese ili da se izbjegne nelagoda zbog odsutnosti takvog sredstva. Psihička ovisnost je stanje pri kojem sredstvo ovisnosti uzrokuje osjećaj zadovoljenja i duševni nagon koji zahtijeva povremeno ili redovito uzimanje sredstva ovisnosti radi stvaranja ugode ili radi izbjegavanja neugode. Fizička ovisnost je stanje prilagodbe koje se očituje fizičkim poremećajima (sindrom ustezanja ili apstinencijski sindrom) pri prekidu uzimanja sredstva ovisnosti. Duhan Pušenje cigareta je bolest. Kod pušača su višestruko povećani rizici od razvitka niza teških bolesti: karcinoma dušnika, grkljana, usne šupljine, jednjaka, mokraćnog mjehura, gušterače, učestalija su kardiovaskularna oboljenja – infarkt miokarda, cerebrovaskularni inzult, smanjena je plodnost itd. Pušenje je jedan od najčešćih uzroka smrti. Duhanski dim sadrži vrlo veliki broj različitih tvari od kojih najvažniji učinak ima nikotin. To je jedna od najotrovnijih tvari ( smrtonosna doza za odrasle je oko 60 mg). Iz jedne se cigarete apsorbira 1-2 mg nikotina. Prvi kontakti s duhanom su u pravilu neugodni, kad se stvori navika ugodni se učinci jedva osjete, no nedostatak cigareta pušači teško podnose. Uživanjem duhana pušenjem, razvija se psihička ovisnost najčešće jakog i vrlo jakog intenziteta. Javlja se i fizička ovisnost. Simptomi apstinencije su razdražljivost, agresivnost, depresije, poteškoća koncentracije, povećanoi tek itd. Smetnje obično

veljača, 2010.

traju nekoliko dana. Pušenje umanjuje učinke nekih lijekova što je posljedica povećane aktivnosti jetrenih enzima koji razgrađuju te lijekove. Alkohol Alkohol i anksiolitično-sedativni lijekovi uzrokuju alkoholno-sedativni tip ovisnosti. Alkoholizam je, uz pušenje, najproširenija ovisnost. Znakovi otrovanja i sindrom ustezanja su kod alkohola i sedativa slični. Učinci alkohola i sedativa se zbrajaju. Razvija se psihička ovisnost različitog intenziteta, te fizička ovisnost. Apstinencijski sindrom kod ovisnosti o sedativima očituje se strahom, tjeskobom, trzajima mišića, drhtanjem ruku, nesanicom… Pri jačoj ovisnosti – vrtoglavica, povraćanje, labilnost tlaka te grčenja i delirij. Apstinencijski sindrom u alkoholičara izgleda slično – tremor, znojenje, ubrzan rad srca, pojačani refleksi, labilnost krvnog tlaka, a pri težoj ovisnosti poslije se javljaju grčenja, te halucinacije. Razvija se i tolerancija koja je neredovita i nepotpuna, tj. razvija se samo na neke učinke tih sredstava ovisnosti. Kronični alkoholizam je vrlo teška bolest praćena serijom psihijatrijskih i neuroloških poremećaja koji su još jače izraženi zbog nedostatne prehrane takvih bolesnika. Alkoholizam je izravno povezan s alkoholnim hepatitisom i cirozom jetre.

Izradili smo i letak o ovisnostima

Kanabis Kanabis označuje pripravke indijske konoplje (Cannabis sativa). Kao sredstva ovisnosti najčešće uživaju pušenjem. Marihuana je mješavina sasušenih dijelova biljke (lišće i cvjetovi). Hašiš je smola koja se dobiva od nje. Za psihoaktivni učinak je najznačajniji THC – delta-9-tetrahidrokanabinol koji se u organizmu brzo razgrađuje u aktivni metabolit. Marihuana sadrži oko 1-1,5% THC, a hašiš oko 10%.

Uživanje kanabisa uzrokuje euforiju, nekontrolirani smijeh, stanje slično snu, a u velikim dozama mogu nastupiti halucinacije. Karakterističan je poremećen osjećaj za vrijeme koje kao da prolazi mnogo sporije. Nastaje i poremećaj osjećaja ravnoteže. Često se kanabis i alkohol konzumiraju istodobno i učinci se zbrajaju. Karakteristični znakovi su crvenilo očnih spojnica i promjene kardiovaskularnih funkcija. Uživanje većih

ŽVOKS

11


tema broja pojava upravo suprotnog fenomena gdje ponovljene doze imaju jači učinak nego kada je psihostimulans uzet prvi put.

količina kanabisa povezano je s respiratornim bolestima, sniženjem testosterona u serumu, smanjenom spermatogenezom, a kod žena dolazi do anovulatornih ciklusa. Tolerancija i fizička ovisnost praćena apstinencijskim sindromom javljaju se pri uporabi vrlo velikih količina kanabisa (nemir, nesanica, gubitak teka, tremor i porast temperature). Amfetamini Sposobnost amfetamina i drugih psihostimulansa (metamfetamin,metilfenidat…) da poboljšavaju raspoloženje sve do euforije osnova je koja dovodi do stvaranja ovisnosti u toj skupini tvari. Uporaba takvih lijekova kao sredstva za mršavljenje također može uvjetovati ovisnost. Uzimanje amfetamina radi poboljšanja koncentracije može imati neželjene posljedice jer psihostimulativni učinak može nestati naglo, u nepoželjnom trenutku npr. tijekom vožnje automobilom te vozač može naglo zaspati. Psihostimulansi mogu potencirati antisocijalno, agresivno ponašanje. Pri uporabi velikih količina mogu uzrokovati psihotične reakcije koje je teško razlikovati od shizofrenih epizoda, najčešće s paranoidnim idejama. Što se tiče ovisnosti o amfetaminima, razvija se psihička ovisnost različitog intenziteta i javlja se blaga tjelesna ovisnost. Pri prestanku uzimanja pojavljuje se depresija, pospanost, glad, osjećaj straha…Ti simptomi obično nisu tako jaki. Razvija se tolerancija na euforični učinak, ali ne i na druge učinke kao što su nervoza, nesanica te mogući psihotoksični učinci. No, za psihostimulanse i kokain karakteristična je

12

ŽVOKS

Kokain Kokain je alkaloid iz biljke koka koja samoniklo raste u Južnoj Americi. Djelovanje kokaina je slično djelovanju psihostimulansa. Razlika je na molekularnoj razini i psihotoksični učinak kokaina je u pravilu izraženiji dok je razvoj tolerancije manje izražen. Kokain se uzima na različite načine: tradicionalno žvakanjem lišća koke u južnoameričkih Indijanaca, a danas ušmrkavanjem čiste tvari, koja se dobro apsorbira s nosne sluznice, te pušenjem. Način primjene ovisi o pripremi ovog sredstva ovisnosti. Nakon ušmrkavanja, pušenja ili intravenske primjene učinak nastupa odmah. Psihostimulativni učinak kokaina traje kratko 20-30 minuta, a pri uživanju čiste baze još kraće. Kokain vrlo jako stimulira središnji živčani sustav – nastupa euforija, osjećaj samopouzdanja… Uporaba kokaina osobito u «crack» obliku povezana je i s visokom učestalošću cerebrovaskularnih poremećaja. Razvija se vrlo snažna psihička ovisnost, a uzimanjem «crack» kokaina pojavljuju se i elementi fizičke ovisnosti. Sindrom ustezanja obilježavaju vrlo jaka želja za kokainom, razdražljivost, anksioznost, depresija pa i suicidne ideje, tremor, poremećaji spavanja…U novije se vrijeme, uz opće mjere, u liječenju kokainske ovisnosti pokušavaju primijeniti i antidepresivi jer se smatra da smanjuju euforični učinak kokaina i potrebu za njegovim stalnim uzimanjem. Halucinogeni Halucinogene tvari uzrokuju halucinacije – psihičke poremećaje koje obilježavaju obmane osjetila pa nastaju prolazna stanja, slična donekle shizofrenim epizodama. Pod utjecajem halucinogena doživljaji mogu biti zanimljivi i ugodni, no i neugodni, praćeni dugotrajnim (24 sata) strahom i panikom. Psihotično stanje u kojem je onemogućeno rasuđivanje može dovesti do nasilja i samoubojstva. Duševna ovisnost može biti različitog intenziteta, a fizička ovisnost se ne razvija. Apstinencijski sindrom nije uočen. Više mjeseci, pa i godina nakon uzimanja

halucinogena u pojedinaca se mogu javljati prolazni poremećaji percepcije slični psihotoksičnom učinku halucinogena («flashbacks»). «Ectasy» ili MDMA je danas vjerojatno najčešće rabljeni halucinogen koji djeluje i psihostimulativno. Smatra se da uzrokuje trajna oštećenja neurona u mozgu. Kod nekih osoba čak i jednokratna uporaba uobičajenih doza MDMA može uzrokovati teška pa i smrtonosna trovanja. Pri tome, uz psihičke poremećaje, najčešće dolazi do jake hipertermije, oštećenja mišića, jetre i bubrega. Uz LSD, halucinogeno djelovanje, iako slabije, imaju još neki njemu slični spojevi koji su prisutni i u nekim drugim biljkama. Opijati i opioidi Opijatni tip ovisnosti razvija se na sve prirodne i sintetske agoniste mi-opijatnih receptora: morfin, kodein, metadon, meperidin. Najčešće se rabi heroin koji brzo prolazi krvno-moždanu barijeru i određenim kemijskim reakcijama prelazi u morfin. Ovisnici o heroinu imaju visoku stopu smrtnosti uslijed predoziranja, kemijskih onečišćenja, infekcija…Zbog toga, te zbog težine tjelesne ovisnosti i posljedičnog sindroma ustezanja to je najteži oblik ovisnosti. Razvija se jaka duševna ovisnost s nesvladivom željom da se nastavi uzimanje sredstva ovisnosti. Tjelesna ovisnost se brzo razvija i intenzitet joj postupno raste slijedeći porast količine sredstva koje se uzima što zahtijeva produžetak uzimanja istog ili sličnog sredstva da bi se spriječio sindrom ustezanja. Ovisnost o opioidnim agonistima ukrižena je pa se sindrom ustezanja s jednim sredstvom može spriječiti uporabom drugog sredstva. Ovisno o vrsti sredstva prvi znakovi ustezanja nastupaju već od 6 do 24 sata nakon posljednjeg uzimanja. Dolazi do suzenja, intenzivnog znojenja, curenja iz nosa, napornog sna bez odmora, javlja se povraćanje, vrtoglavica, proljev, grčevi u trbuhu, porast tlaka, bolova u mišićima i kostima, grčenja mišića… Takvi poremećaji, ako ovisnik ne dođe do opioida, traju 7-10 dana, a mogu

veljača, 2010.


tema broja završiti smrću ili samoubojstvom. U liječenju se od lijekova primjenjuje metadon pa se zatim doza metadona postupno smanjuje tj. sa ovisnosti o heroinu prelazi se na ovisnost o metadonu. Sindrom ustezanja je nešto blaži i duži kod ovisnosti o metadonu. Ponekad se, uz pristanak bolesnika, nakon fizičkog odvikavanja primjenjuju opioidni antagonisti tako da eventualni ponovljeni kontakt s opioidima ne uzrokuje učinke. Na opioide se razvija tolerancija pa postoji potreba za povećanjem doze. Tolerancija je ukriženog tipa i nije potpuna te korisnici pate od nuspojava opioida, npr. suženje zjenica… Isparavajuća otapala Radi se o ovisnosti o vrlo različitim hlapljivim tvarima – inhalacijskim anesteticima i različitim organskim otapalima. Najčešće se udišu pare organskih otapala

koja služe kao podloga različitim ljepilima. Uživaoci tih sredstava su u pravilu djeca i mlade osobe, a sredstva se, osim «mirisanjem» ljepila, uživaju i uporabom plastičnih vrećica da bi se postigla veća koncentracija otapala u udisanom zraku. To je danas dosta česta pojava i zabilježeno je na stotine smrtnih slučajeva zbog udisanja otapala. Smatra se da je uzrok smrti iznenadan poremećaj u radu srca, a ponekad i ugušenje zbog uporabe plastičnih vrećica. Organska otapala najčešće uzrokuju opijenost sličnu alkoholnoj, ali to izrazito ovisi i o pojedinom sredstvu. Npr. toluol i benzin mogu uzrokovati halucinacije i potpun gubitak samokontrole, a u većim količinama grčeve, komu i smrt. Benzin, benzen i ugljični tetraklorid mogu uzrokovati ozbiljna oštećenja jetre, bubrega i hematopoetskog sustava.

Marihuana Hašiš Ecstasy Speed

PCP Gljive

5 832 (77,7%) 1 674 (22,3%) 7 506

Peganum

769 931

Crank DTM Kokain

2281 879 755 641 602

Crveni mak Heroin

113

PROSJEČNA DOB

MUŠKARCI 30,1

PROSJEČNA DOB PRVOG... uzimanja bilo kojeg sredstva uzimanja heroina javljanja na tretman

15,9 20,1 26,0

SMRTNI SLUČAJEVI 2008. godine 2007. godine 2000.-2008.

116 165 1 012

veljača, 2010.

Alkohol

LSD

o broju liječenih zbog zlouproabe droga u Hrvatskoj u 2008. godini

PO ŽUPANIJAMA GRAD ZAGREB SPLITSKO-DALMATINSKA ISTARSKA PRIMORSKO-GORANSKA ZADARSKA ... VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

Duhan

2C-I

STATISTIČKI PODACI BROJ LIJEČENIH: OPIJATSKI TIP OVISNOSTI OSTALE DROGE (NEOPIJATSKE) PRVI PUT LIJEČENI: OPIJATSKI TIP OVISNOSTI OSTALE DROGE (NEOPIJATSKE)

NAJPOZNATIJE DROGE

ŽENE 29,5

ŽVOKS

13


tema broja

BJEŽANJE IZ ŠKOLE Na e-mail adresu našeg lista stigao je zanimljiv mail nepoznatog pošiljatelja

PIŠE: Nepoznati dopisnik Zašto učenici katkad izbjegavaju redovnu nastavu? Je li to zbog pretrpanog programa, dosade, ili samo da bi se pokazali u društvu? Dok mi ovo pišemo prolazi nam još jedan sat na kojemu nismo. Za izbjegavanje nastave postoji više naziva među nama učenicima: markiranje, bježanje, elegantno izlaženje iz škole, ali najčešće se koristi naziv «bježanje» zato što to podrazumijeva brzo izlaženje iz škole kako te profesor ne bi vidio. Svaki dobar «izbjegavatelj» mora poznavati nekoliko vrsta markiranja: 1. markiranje jednog nastavnog sata – takva vrsta markiranja najčešće se koristi da bi se izbjegao neki teži predmet koji je nulti ili zadnji sat, također dosadni sat u sredini dana. Najlakše se pravda pa je to i najčešća vrsta markiranja. Često je za nedolaženje kriv HŽ, Polet, ministrantski sastanak ili pak neorganiziranost zdravstva. 2. markiranje dva do četiri nastavna sata – ovu opciju koristimo u slučaju da se «zalome» 2 ili više teških predmeta na početku ili pri kraju dana. Teže se pravda, ali naravno uvijek postoje dobri izgovori kao npr. odlaženje na ergelu u Đakovo, polaganje vozačkog ispita A, B i C kategorije, klizak pločnik na putu do škole, a moguće su i iznenadne zaruke ili pak opremanje stana novom «vešmašinom» u Zagrebu. 3. markiranje cijeli dan – ovu opciju koristimo kada su prve dvije neizvedive. To je npr. pisanje ispita + ispitivanje nekog predmeta ili pisanje dva ispita, a zna biti i gore. Za ovu opciju učenici se rijetko odlučuju. Teško se pravda, negdje se mora biti tih sedam sati, a i financijski je najneisplativija. Najčešća opravdanja su:

14

ŽVOKS

bolest, putovanje s roditeljima, svinjokolja, nastup trubačkog sastava, alergološko testiranje ili neočekivana utakmica. 4. bezobrazno markiranje – ovom opcijom se koriste uglavnom neiskusni izbjegavatelji i ona većinom za sobom nosi najgore posljedice kao što su neopravdani sat, opomona ili ukor. Primjer takvog markiranja (autor teksta) je dolaženje u školu na nulti i prvi sat, zatim eskiviranje s drugog, vraćanje na treći, pitanje dopusta sa četvrtog i na kraju vraćanje na peti i šesti sat. Tako nešto ne pokušavajte ni sanjati.

razlog izostanka, - nikad ne pravdati ispričnicom ako se to od vas izričito ne traži, - preporuča se ne mijenjati mjesto boravka, - što čudnija isprika, to bolja, - vađenje krvi je od 7h do 9h, - nema sahrane prije podne, - na ukop se nikad ne ide u Vinkovce, - pogledajte kad imate vlakove za Zagreb (profesor zna provjeriti), - ako ste išli na vozački, pali ste, jer kad tad će vam ta isprika ponovo trebati.

Naravno da markiranje ima svoje prednosti i nedostatke: Prednost – više vremena za naučiti određeni predmet. Nedostatak – gomilanje gradiva. Prednost – izbjegavanje više teških predmeta. Nedostatak – financijski krah iliti «plakanje džepa.» Prednost – nesmetano unošenje dnevne doze kofeina u organizam. Nedostatak – mogućnost dobivanja neopravdanog sata (za izbjegavanje pogledajte savjete). Najveće pogreške prilikom markiranja: - loše kopirane ispričnice ljubičastog žiga, - zalaženje u omiljeni kafić svog profesora, - iznenadna smrt nekog u obitelji prije primanja (razrednik izrazi sućut roditeljima), - obilaženje trgovina po gradu, - neoprezna izmjena mjesta boravka za vrijeme nastave. Savjeti i trikovi: - uvijek prije markiranja pažljivo odabrati

veljača, 2010.


život škole

POMLAĐENA ŠKOLA

U sljedećim stranicama predstavljamo vam mlade profesore naše škole: Mirelu Lovrić, Ivu Drozdek, Mihaelu Gelemanović-Pracaić, Mirnu Šabarić i Tomislava Vihovaneca Ovo nisu sva nova lica naše škole, razgovore s ostalima objavit ćemo u sljedećem broju ŽVOKS-a!

Razgovor s profesoricom likovne umjetnosti Mihaelom Gelemanović-Pracaić PIŠE: Anita Bićanić, 3.d ŽVOKS: Kako ste prepoznali umjetnost kao Vaš životni poziv? PROFESORICA: Još u predškolskoj dobi likovnost me privukla na jedan neobičan način, naime često sam promatrala svoga strica koji je tada bio vrlo kreativan srednjoškolac zaljubljen u crtanje, slikanje i modeliranje. Fascinirale su me njegove crtačke i slikarske vještine, uživala sam u njegovom društvu, nije mi bio problem često nepomično sjediti i pozirati dok su se vršnjaci igrali. Još tada sam maštala o tome da bih i ja to mogla kad narastem. Nakon završetka osnovne škole započeo je rat, pa sam spletom okolnosti nastavila školovanje u Splitu, ondje me udomio moj stric Mirko Gelemanović , koji se po završetku studija likovnih umjetnosti nastanio u tom prekrasnom gradu, dopustivši da i ja uz njega zakoračim u taj svijet likovnih umjetnosti. Tijekom tog vremena njegova nesebična podrška i kreativno okruženje olakšali su mi ratne dane i odvojenost od obitelji, tako sam surovu stvarnost zamijenila ljepšim temama, dječje maštarenje obLIKovala u stvarnost, završila Školu likovnih umjetnosti i studij na splitskoj Akademiji. Tako mogu reći da je „život sa stricem” uvelike utjecao na moj poziv.

suradnja bili izuzetno ugodni, sam prostor škole, atmosfera na hodnicima, komunikacija s učenicima - sve je bilo u pravom „gimnazijskom” duhu, što nisam osjetila u drugim gimnazijama koje sam paralelno posjećivala. Često sam imala priliku slušati priče iz gimnazijskih dana koje su moji poznanici proveli u ovoj školi, bile su izuzetno zanimljive i također su utjecale na moj izbor. Nakon desetgodišnjog rada u osnovnim školama, htjela sam promjenu i upravo mi je rad u ovoj Gimnaziji bio želja, jer sam se ovdje od početka dobro osjećala. ŽVOKS: Je li Vam ugodno raditi s gimnazijalcima? PROFESORICA: Rad s gimnazijalcima je veliko osvježenje u mom radnom iskustvu. Nastavni sadržaji zahtijevaju drugačiji pristup poučavanju u odnosu na osnovnu školu, tako da je rad u gimnaziji

za mene izazov. Gimnazijalce sam uvijek doživljavala kao posebno vrijedne učenike, sa velikim potencijalima, mogućnostima i perspektivama, zbog toga mi je zadovoljstvo poučavati ih nečemu što će obogatiti njihov vizualni svijet, a možda nekima „odškrinem vrata” koja vode u svijet likovnosti. ŽVOKS: Kako biste opisali Vaš pristup radu? PROFESORICA: Protekli period moga rada nazvala bih svojom prilagodbom na nove načine, uvjete, okruženje, prostor i naravno učenike. S obzirom na brojnost, učenici su uglavnom ugodni za suradnju, ali imam dojam da su dosta opterećeni različitim sadržajima pa mi je želja u svom budućem radu pokušati svoja predavanja, koja se bave lijepim stvarima učiniti što razumljivijima i približiti ih generacijama vizualnog doba.

ŽVOKS: Zašto ste odabrali baš našu školu kao svoje radno mjesto? PROFESORICA: Zanimljivo pitanje! Još kao studentica posjećivala sam ovu školu i hospitirala sam na satima likovne umjetnosti kod cijenjene kolegice profesorice Zdenke Biljan, tada su mi boravak u školi i

veljača, 2010.

ŽVOKS

15


život škole

Razgovor s profesoricom fizike Mirelom Lovrić RAZGOVARAO: Mario Puljiz, 3.d ŽVOKS: Kako i kada ste se odlučili biti profesor? PROFESORICA: Želja za rad s djecom i mladima je postojala od osnovnoškolskih dana, ali kada je došao kraj srednje škole odluka je slučajno pala baš na ovo zanimanje. Kako su me uvijek zanimali prirodni predmeti, posebno oni u kojima se trebalo „nešto raditi“ s brojevima, odluka što će to biti nije bila teška. ŽVOKS: Jeste li očekivali da će vaš posao biti lakši ili teži? PROFESORICA: Nisam imala prevelika očekivanja, ali sve je više – manje isto kao što sam očekivala, zamišljala.

ŽVOKS: Jeste li do sada ikada požalili što se odabrali ovo zanimanje? PROFESORICA: Mislim da to svakom čovjeku, bez obzira na zanimanje, dođe. Ali se nikada ne bih ni s kim mijenjala.

ŽVOKS: Želite li što poručiti učenicima? PROFESORICA: Učite, trudite se, budite uporni i jednoga dana ćete vidjeti da su se trud i upornost isplatili!

ŽVOKS: Kakav odnos imate prema učenicima? PROFESORICA: Učenici! Mislim da imam sa svima dobar odnos. Pokušavam svima koliko je moguće i koliko je potebno pokazati, pojasniti; saslušati ih. Ipak sat traje samo 45 minuta ili ponekad i 40 minuta, a to je premalo da bi se tridesetorici učenika po razredu posvetila jednaka pažnja, nažalost!

Razgovor s profesoricom engleskog jezika Ivom Drozdek RAZGOVARAO: Mario Puljiz, 3.d ŽVOKS: Kako i kada ste se odlučili biti profesor? PROFESORICA: S 5 godina mi je kratko bio san postati konobarica, ali uskoro nakon toga se pojavila želja da postanem profesor i tako je ostalo. Oduvijek ovo želim raditi i nisam pogriješila. Postoje profesori koje nisam mogla smisliti, djelomično sam zbog njih postala profesor, da dokažem da se može i drugačije i naravno zbog svih onih divnih profesora koji su od mene napravili osobu koja jesam. Smatram svoj posao iznimno plemenitim, koliko god to nekome zvučalo neshvatljivo. ŽVOKS: Jeste li očekivali da će vaš posao biti lakši ili teži? PROFESORICA: Ovisi, nisam očekivala da će biti toliko nepotrebne papirologije i komplikacija koje uopće nisu vezane za nastavu ili učenike, to mi je strašno. A što se tiče nastave, ako se ne radi o nekom iznimno pasivnom razredu, taj dio je lakši nego što sam očekivala.

16

ŽVOKS

ŽVOKS: Jeste li do sada ikada požalili što se odabrali ovo zanimanje? PROFESORICA: Svaki put kada uđem u 3.d! Šalim se, još nisam i znam ako ikad požalim, to neće biti zbog učenika nego zbog svih stvari koje ne dozvoljavaju da radim svoj posao, ili naravno zarada. ŽVOKS: Kakav odnos imate prema učenicima? PROFESORICA: „If you want to be a good teacher you have to think like a learner“. To mi je jedan od najdražih citata. Vjerujem da je važno uvijek imati na umu da radimo s ljudima i to u osjetljivom razdoblju, uživam u idejama, stavovima i raspravama s kojima se susrećem na nastavi. ŽVOKS: Želite li što poručiti učenicima? PROFESORICA: Uvjerena sam da su moji učenici upoznati s mojim stavovima o školi i nastavi, jedino si iskreno želim da shvate da iako škola je obaveza, oni mogu toliko toga korisnog izvući iz nje, a ne samo odraditi minimum potrebnog.

veljača, 2010.


život škole

Razgovor s profesoricom stranih jezika Mirnom Šabarić RAZGOVARALA: Ivana Bartulović, 3.d ŽVOKS: Kako ste se odlučili za posao u našoj školi? PROFESORICA: Prijavila sam se za posao u Gimnaziji jer sam željela raditi s mladim i pametnim ljudima. ŽVOKS: Otkud tolika ljubav prema jezicima? PROFESORICA: Jezici su moja velika ljubav još od 1.razreda osnovne škole jer je upravo po završetku prvog razreda počeo rat pa sam otišla u Njemačku, tamo završila dva razreda osnovne škole, naučila jezik i od tada mi je cijeli život vezan za jezike. Po upisu u gimnaziju sam bila član mladeži Crvenog križa gdje sam razvila paralelno oba jezika (razne razmjene učenika, prevođenje) te sam i tu kao volonter-prevoditelj aktivna već punih 11 godina (od milja me zovu okamina). ŽVOKS: Možete li izdvojiti najveću anegdotu? PROFESORICA: Najveća anegdota? Ne mogu se sjetiti ničega što bi bilo zanimljivo…Zato ih valjda sada, kao profesor,

imam na pretek... U kojem je dativu padež? ŽVOKS: Što mislite, jesu li učenici više slobodniji prema Vama, nego nekom starijem profesoru? PROFESORICA: Definitivno su slobodniji u nastupu prema profesorima (Jeste ludi?! Daj, nemojte me zezat’! Jel’ Vi slušate isto što i mi mladi?), ponekad izgube granicu učenik-profesor, ali opet mislim da su to sve divni i krasni mladi ljudi, samo još nisu sami svjesni toga te ih društvo ponekad odvede u krivom smjeru pa nisu ni na nebu ni na zemlji…i ponekad mi se čini da su izgubili interes za sve, ne samo za školu. ŽVOKS: Imate li kakav savjet za učenike? PROFESORICA: Savjet? Moj savjet bi definitivno bio da počnu vjerovati više u sebe, da sve što u životu rade, rade sa stilom i dignute glave. I da će im sve jednom, nekada, u budućnosti trebati koliko god ih to sada zamaralo.

Razgovor s profesorom engleskog jezika Tomislavom Vihovanecom RAZGOVARAO: Mario Puljiz, 3.d ŽVOKS: Kako i kada ste se odlučili biti profesor? PROFESOR: Ne znam konkretno kada sam odlučio postati profesor. Mislim da u cijelom svom školovanju nisam razmišljao ni o jednoj drugoj budućoj profesiji. Očito sam se rodio kao prosvjetar. Sjećam se da sam u 6.razredu osnovne škole pregledavao prospekt Filozofskog fakulteta u Osijeku, te da sam se tada odlučio za studij povijesti i engleskog jezika. Povijest je bila lak izbor jer ju obožavam, a to se nije promijenilo ni do danas. Što se engleskog tiče, učinio mi se zanimljivim, a i obožavao sam gledati filmove na kablovskoj televiziji, naravno na engleskom. ŽVOKS: Jeste li očekivali da će vaš posao biti lakši ili teži? PROFESOR: Iskreno, posao je nešto teži nego što sam zamišljao, nisam očekivao toliku papirologiju. To je jedini dio posla koji mi nije baš toliko drag. No, s druge strane, onaj dio vezan za učenike i učenje

veljača, 2010.

je baš onaj onakav kakvim sam ga zamišljao. Moj san je bio raditi u gimnaziji, a taj san mi se ostvario i još uvijek traje, tako da meni posao ne može biti težak. ŽVOKS: Jeste li do sada ikada požalili što se odabrali ovo zanimanje? PROFESOR: Nisam. Bilo je trenutaka kada mi nije bilo lako, ali sam to prihvatio kao sastavni dio posla, tako da sumnjam da ću ikada požaliti svoj odabir.

to me čini jako sretnim. Trebali bi zapravo ovo pitanje postaviti njima. ŽVOKS: Želite li što poručiti učenicima? PROFESOR: Maturantima želim puno sreće u eksperimentu zvanom državna matura, a mojim učenicima: čuvajte se, pitam u ponedjeljak!

ŽVOKS: Kakav odnos imate prema učenicima? PROFESOR: Mislim da imamo jako dobar odnos. Znaju da me uvijek mogu pitati bilo što, ili ako treba još ponavljati i sl. Maksimalno se trudim biti jednak prema svima, a ako sam nekog zakinuo, ispričavam se, nije namjerno. Trudim se maksimalno izaći u susret jer mi je bitnije da nauče gradivo nego da odgovaraju i dobiju lošu ocjenu. Kad održimo kvalitetan sat i napravimo sve po planu,

ŽVOKS

17


život škole

DANI KRUHA PIŠE: Anita Bićanić, 3.d ”Slušaj kako zemlja diše. Slušaj kako raste trava. Slušaj kako, Pod stopama našim, Skrivena snaga U sjemenci spava.” Dani kruha - dani zahvalnosti za plodove zemlje - obilježavaju se svake godine u gotovo svim odgojno-obrazovnim ustanovama. Kruh je poseban simbol, jer je životan i bez njega ne možemo. On je hrana, topla ruka, osmijeh, prijateljstvo i ljubav. Zapravo; ono za čim čeznemo i sve za što moramo biti zahvalni. Ove godine, povodom Dana kruha, izložbu smo priredili i u našoj Gimnaziji. Ondje se moglo naći mnoštvo plodova zemlje našeg zavičaja, od kukuruza, pšenice do gunja i tikvica, te naravno, kruha i krušnih proizvoda; različitih oblika, veličina i ukrasa. Također smo imali priliku vidjeti i radno, te urbano “ruvo”, koji su bili izloženi na lutkama i tako predstavljali šokce i šokice. Te nošnje zapravo predstavljaju našu Slavoniju, one su na neki način sinonimi za naš zavičaj. Uz njih smo imali priliku vidjeti i starinske predmete, koje su oni upotrebljavali u svakodnevnome životu- mlinci za kavu, pegle, petrolejke...

18

ŽVOKS

Bogato ukrašenim stolovima smo htjeli pokazati kako nismo zaboravili naše običaje, kako se trudimo očuvati našu tradiciju što autentičnije, uz puno truda i s velikom ljubavlju.

KRUH Nemojmo povrijediti kruh ni riječju ni bilo čime, jer on je doista svet u svojoj darežljivosti, velik u dobroti. On nas posvuda prati, putuje s nama u našoj torbi, bdije na našem stolu, u samoći stražari, uvijek budan i tih. On je brižljivo čuvao naše djetinjstvo, hranio našu mladost, ispunjao nam dane mirisom i nježnošću. On je uistinu bio naš svagdanji kruh i naš svagdanji drug. U njemu su šumjela polja, pjevali klasovi, iz njega su sjale tople srpanjske žetve. On je skupljao u se sve naše radosti i naš znoj i suze i stajao je pred nama kao blaga opomene i tiha mudrost. Nikola Milićević

veljača, 2010.


život škole

BOŽIĆNI SAJAM PIŠE: Anita Bićanić, 3.d

JUTRO POEZIJE

Književni susret učenika Gimnazije M. A. Reljkovića PIŠE: Nikolina Maletić, prof. U okviru kulturne manifestacije Dani Josipa i Ivana Kozarca održano je i već tradicionalno Jutro poezije na kojem su se ove godine predstavili naši učenici, članovi literarne skupine. Rad s mladim literatima ima dugu tradiciju u vinkovačkoj gimnaziji. Za susret s književnicima, gostima 15. dana Josipa i Ivana Kozarca, odabrali smo dvanaest literarnih radova, osam pjesama i četiri kratke proze. Gradska kavana Art bila je puna učenika, profesora, mladih glazbenika i bivših članova literarne skupine. Središnje je mjesto pripalo našim dragim gostima, poznatim književnicima. S nama su bili Tito Bilopavlović, Pajo Kanižaj, Enes Kišević, Sanja Pilić, Branka Primorac, Branko Hribar, Miroslav Slavko Mađer i Branimir Bošnjak. Bila nam je izuzetna čast na takav način i u takvom društvu predstaviti svoj rad. Bila je to velika promocija i nagrada za uloženi trud tijekom školske godine. Bilo je i treme, većina je po prvi puta osjetila kako je to javno čitati svoj rad, ali bili smo i ponosni. Nakon što su čuli sve radove, književnici su kratko vijećali i odlučili nagraditi najbolji rad. Vrijednu knjigu u izdanju SN

veljača, 2010.

Privlačica „Vinkovački spomenar“, s potpisima svih nazočnih književnika, dobila je Eva Čolaković za pjesmu Ne volim kad. Učenicima i gostima obratio se i predsjednik Organizacijskog odbora 15. dana Josipa i Ivana Kozarca, ovogodišnji dobitnik nagrade „Goranov vijenac“ za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti, Branimir Bošnjak. Pjesnik i znanstvenik svojim je riječima pohvalio rad i darovitost mladih pisaca, ohrabrivši ih ujedno u njihovim daljnjim spisateljskim nastojanjima. Ohrabreni, prepuni snažnih dojmova, nastavljamo dalje…jer tko zna, možda i nekoga od nas čeka budućnost puna slova, riječi, stihova, misli i osjećaja. Nagrađena pjesma Eve Čolaković Ne volim kad volim kad se smiješ ne volim kad volim kad plačeš ne volim kad volim kad me gledaš ne volim kad volim makar samo i na tren

18.prosinca 2009. godine se održao Božićni sajam na Orionu, ispred Gimnazije. Na sajmu su sudjelovali učenici gotovo svih razreda Gimnazije. Svaki razred je napravio ponešto. Neki su ispekli puno slasnih kolača te ih spretno ukrasili mašnama i ukrasnim papirima, dok su neki napravili aranžmane, adventske vijence i druge šarene božićne ukrase. Sajam je popratio naš pjevački zbor Dionizije, s odličnim izvedbama božićnih pjesama. Na kraju smo večeri bili zadovoljni rezultatom, unatoč hladnim prstima i zamrznutim licima. Ovim putem se zahvaljujemo svim dobrim ljudima koji su unovčili naš trud, te nam time omogućili da nekim našim učenicima uljepšamo Božić i pokažemo da nisu sami, a pogotovo to nisu za vrijeme najradosnijega kršćanskoga blagdana. U prekrasnom ozračju našega sajma s predivnim uspomenama, radujemo se novom druženju i sljedećem Božiću.

ČITAJMO POD ZVIJEZDAMA PIŠE: Nikolina Maletić, prof. Od 15. listopada do 15. studenoga obilježava se Mjesec hrvatske knjige. Ova je godina posvećena astronomiji. 23. listopada održana je akcija Čitajmo pod zvijezdama u kojoj su sudjelovali i naši učenici okupljeni na Orionu zajedno s ostalim građanima, djecom, piscima, roditeljima… Literati su čitali svoje radove, a ostali pjesme, ulomke tekstova, misli koje su im iznimno važne. Čitanje je od 18 do 24 sata povezalo i ujedinilo Hrvatsku. Dali smo svoj mali doprinos promociji knjige i čitanja, čitali na zvijezdama i pod zvijezdama. Isplatilo se!

ŽVOKS

19


život škole

OBILJEŽAVANJE RATNIH DOGAĐANJA U VRIJEME PADA VUKOVARA PIŠE: Anita Bićanić, 3.d Doc.dr.sc. Dražen Švagelj, nekadašnji učenik vinkovačke gimnazije, u organizaciji Odjela za mladež Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima održao je tradicionalno (po treći puta) za nove generacije vinkovačkih gimnazijalaca predavanje o stradanjima stanovništva grada i okolnih mjesta u srpskoj agresiji na Vinkovce i Hrvatsku. Naglasio je kako su Vinkovci prvi hrvatski grad napadnut granatama 19. srpnja 1991. godine, a također i prvi grad napadnut iz zrakoplova raketama i

bombama (22. srpnja 1991. godine.) Kroz dvije zanimljeve prezentacije upoznao nas je s organizacijom i uvijetima rada vinkovačke bolnice, te brojem poginulih koji su evidentirani na Odjelu za patologiju tadašnjeg Medicinskog centra Vinkovci. Sve nas je iznenadila spoznaja što je sve radila i organizirala naša bolnica u ratu, te izrazito mali broj onih koji su ostali uz samu crtu bojišnice boriti se za živote naših branitelja i civila. Cijeli rat radilo je deset liječnika specijalista, sedam liječnika opće medicine i dvije magistre farmacije, a uz njih oko stotinu višeg, srednjeg i pomoćnog medicinskog osoblja. Svi su oni radili od 14. rujna 1991. godine, neprekidno odnosno 24 sata na dan (živjeli su u bolnici) te su do 15. svibnja 1992. godine zbrinuli 2406 ranjenika i 319 poginulih. Prikazao nam je i dokumentarni film Vinkovački ratni dnevnik («Vinkovački ratni dnevnik» Autori: Ana Vonić i Lina Kezić, Režija: Zvonimir Skračić, glazba: Ana Tomljenović, tekst čita: Vanja Drach - u proizvodnji HTV-a 1992. god.) u kojem smo vidjeli svu silinu ratnog razaranja Vinkovaca, koja je danas na sreću još jedva vidljiva. Naveo je ono što smo vidjeli i u odjavi filma,a to je da je polovica filmskog zapisa njegov ratni uradak. Ovaj susret nam je pomogao da si približimo stravičnu, a nama malo ili nimalo poznatu nedavnu zavičajnu prošlost našega grada i okolice.

STOJI GRAD! Stoji grad Pod kišom čelika, ognja i smrti Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad Stoji grad Vječan k’o narod ponosno stoji I posljedne dane dušmanu broji Vukovar, Vukovar

Iz majčina krika sloboda se rađa I uskoro bijela zaplovit će lađa Do sunca Iz krvi i bola niknut će cvijeće I nikada narod zaboravit neće Vukovar Stoji grad!!! Hrvoje Hegedušić

20

ŽVOKS

veljača, 2010.


život škole

VUKOVAR JUČER, DANAS I SUTRA! PIŠE: Anita Bićanić, 3.d Baš kao i svake godine, 17. studenoga obišli smo grad koji nepobitno ostavlja najveći trag na nas Vukovar - Grad Heroj. Ovaj zadnji dodatak njegovu imenu nitko ne može posve shvatiti dok ne ode u Vukovar. Tragovi rata su na svakom koraku, ali je primjetna i obnova u ratu srušenih objekata. No, ti objekti će se brzo obnoviti, ali kad su u pitanju međunacionalni odnosi situacija je mnogo složenija. Grad je još uvijek razdijeljen na “naše” i “njihove” kafiće, školske razrede, vrtiće i slično, dok se postizanje nekakve složnosti odvija presporo. Posjetili smo vukovarsku bolnicu. Dolazak u tu zgradu prvi put nas je stvarno suočio s tužnom, najnovijom poviješću grada Vukovara. U obnovi bolnice donji hodnici i atomsko sklonište su minimalno promijenjeni, te je sve ostavljeno onako kako je to cijela Hrvatska gledala na televiziji krajem 1991. nakon pada grada, osim što su prave ljude zamijenile lutke. Mračne i jezive prostorije bez prozora, ruševni strop od pada “krmača” na bolnicu, jezivi glas glumca koji iščitava imena poginulih branitelja, sveukupni dojam ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Prema informacijama našeg vodiča, na bolnicu je dnevno padalo oko 70-80 granata, i nikoga očito nije zanimao veliki crveni križ koji se nalazio na krovu te zgrade. Nakon izlaska iz bolnice među nama je vladala tišina - bili smo potpuno zaprepašteni onim što smo vidjeli, imali smo osjećaj da se u zidove toga skloništa uvukla sva patnja i bol ranjenika koji su dolje proveli četiri mjeseca, u krvi, znoju, uz buku granata, te smrt. Ovo mjesto treba biti podsjetnik na najbolje i najgore što rat iz nekog čovjeka može izvući. Nakon bolnice, posjetili smo još jedno potresno mjesto, a to je Memorijalno veljača, 2010.

(vjerojatno također ubijeni i pokopani u masovnu grobnicu). U Ovčari su na zidove skladišta postavljene slike ubijenih i nestalih branitelja i ranjenika, a crveni laser neprestano ispisuje njihova imena. Na rubnim dijelovima poda postavljeno je staklo ispod kojega su postavljeni osobne stvari poginulih koji su pronađeni tijekom eshumacije i koje su članovi obitelji donijeli naknadno. U tom skladištu, originalna su ostala velika ulazna metalna vrata koja su simbolično zaglavljena - da se nikada više ne zatvore.

groblje žrtava Domovinskog rata koje se nalazi nekoliko kilometara od centra grada. Tu su pokopani hrvatski branitelji poginuli u borbi za Vukovar ili oni koji su umrli naknadno od posljedica ranjavanja, mučenja i branitelji koji su umrli poslije rata. Groblje je prelijepo uređeno u čast hrvatskim braniteljima. Odlučeno je da svaki grob mora biti isti, a jedino se minimalno izdvajaju dva, onaj generala Blage Zadre, zapovjednika obrane grada kojega je mjesec dana prije pada pokosio mitraljez sa tenka i onaj Marka Babića, legendarnog zapovjednika Trpinjske ceste koji je nakon Zadrine smrti preuzeo zapovjedništvo nad gradom. U spomen na 938 žrtava Vukovara postavljeno je isto toliko bijelih križeva, svaki u milimetar isti.

Iako je ovaj posjet Vukovaru bio za mnoge od nas bio mučan i bolan, drago mi je što smo otišli. Na jednom mjestu smo mogli vidjeti koliko nisko neka osoba može spasti da ubije dijete od šest mjeseci ili baku od 104 godine, koji zasigurno nikoga nisu ugrožavali. Ali također smo na istom tom mjestu bili svjedoci nadljudske hrabrosti i odricanja koja su pretrpjeli Vukovarci u svojoj Golgoti. I s pravom ponavljamo rečenicu: Vukovar je GRAD HEROJA, da se nikada ne zaboravi!

Najpotresniji je bio posjet Ovčari. Prije rata to je bila je farma u sklopu VUPIK-a i u njezin je skladišni dio doveden veliki broj vukovarskih ranjenika i branitelja iz bolnice. 200 ljudi je ubijeno, a 61 nestalo ŽVOKS

21


državna matura

I OPET: DRŽAVNA MATURA U EUROPSKIM ZEMLJAMA PIŠE: Mario Puljiz, 3.d Europska iskustva oko državne mature i upisa na fakultete razlikuju se od države do države. U Njemačkoj matura u pravilu omogućuje upis na većini fakulteta iako zbog federalnog ustrojstva Njemačke, jedinstvena matura ne postoji. U budućnosti bi se to moglo promijeniti jer se vodi oštra rasprava o uvođenju jedinstvene mature koja bi vrijedila za sve gimnazije u Njemačkoj. Prema tim idejama, njemački bi učenici, kao i hrvatski, na maturi polagali njemački, odnosno materinski jezik, matematiku i prvi strani jezik. U Italiji jedinstvena državna ma-

tura („Esame di stato“) postoji i svi koji je polože imaju izravan upis na studij. Učenici polažu tri pismena i jedan usmeni ispit, a provjerava se i koliko imaju znanja iz opće kulture te kakva im je sposobnost kritičkog razmišljanja. Kod naših susjeda Slovenaca državna matura (splošna matura) omogućuje izravan upis na studij. Sastoji se od pet obveznih predmeta te od obveznog i izbornog dijela. U sklopu obveznih predmeta učenik polaže ispite iz slovenskog, matematike i stranog jezika. U Engleskoj postoje dvije vrste srednjoškolskih diploma – GCE (General

Certificate Education) – opća svjedodžba o obrazovanju koja postoji u dvije razine i CSE (Certificate of Secundary Education) – svjedodžba o srednjem obrazovanju koja se smatra nižom u odnosu prema prvoj. Hrvatska je trenutačno jedina zemlja u kojoj gimnazijalci tjedno u školi provode 34 sata i imaju između petnaest i sedamnaest obaveznih nastavnih predmeta. U drugim europskim zemljama učenici tjedno slušaju između devet i trinaest predmeta, a dio predmeta biraju sami.

OD NAŠE VANJSKE DOPISNICE MATURA U ENGLESKOJ PIŠE: Iva Tustanovski, 4.d Nakon godinu dana provedenih na školovanju u drugoj državi, Velikoj Britaniji, toliko različitoj od Hrvatske, dobila sam zadatak napisati članak na temu razlika u školovanju, školskom sustavu i pristupu učenicima. Razlika je mnogo i nisam sigurna hoću li moći sa sigurnošću razlučiti koja zemlja ima bolji način školovanja. Ovdje su me učili da ne smijem sjediti na ogradi kad je u pitanju moje mišljenje, nego da ga moram smisleno obrazložiti, ma kako god se ono nekome krivo činilo. Pa, da počnemo. Britanski učenici mogu napustiti školu sa šesnaest godina, nakon što dobiju GCSE diplomu i potom nastaviti izučavati neku profesiju za koju više obrazovanje nije potrebno. Naravno, šanse za zaposlenje samo sa GCSE diplomom su male, baš kao i u Hrvatskoj kada završite osam razreda osnovne škole. Ako se

22

ŽVOKS

učenici odluče na nastavak školovanja postaju učenici 6th Forma i samim time si povećavaju šanse za zaposlenje, jer nakon 6th Forma, na temelju ocjena koje su dobili u A Level diplomi učenici se upisuju na fakultete u Velikoj Britaniji ili izvan nje, ovisno da li fakultet priznaje tu diplomu. Usput budi rečeno, hrvatski fakulteti ne priznaju tu diplomu, pa stoga svi povratnici iz inozemstva moraju pisati državnu maturu koja budimo iskreni i nije najbolje organizirana, jer svi oni koji se vraćaju u Hrvatsku na fakultet mogu pisati državnu maturu tek u drugom roku, čime im šanse za upis na željeni fakultet postanu izrazito male. No, o tome drugom prilikom. Najveća razlika između ova dva sustava je broj predmeta koji učenici imaju. Jednom kada ste postali dio 6th Forma, broj pred-

meta se drastično smanji s 10 na samo 4, koji se zatim dodatno reducira u posljednjoj godini školovanja na nevjerojatna 3 predmeta. To mi je vjerojatno bio prvi šok koji sam doživjela, jer kada dođete iz zemlje gdje je 15 predmeta obavezno i gdje nema razgovora o smanjenju tog broja, onda vam ovo dođe kao veliko iznenađenje. Izbor predmeta je velik i uglavnom varira od škole do škole. No, tu započinje rasprava. Osobno, smatram da je četiri predmeta premalo za jednog prosječnog sedamnaestogodišnjaka, jer osoba koja je u punom naponu snage ima potencijal za više predmeta. S druge strane mislim da je broj predmeta u hrvatskom školstvu prevelik i da bi ga se trebalo smanjiti, što bi automatski omogućilo učenicima da se posvete stvarima koje ih zapravo zanimaju, a ne

veljača, 2010.


državna matura da provedu cijelu jutro učeći probavni sustav biljojeda koji im vjerojatno nikada u život neće zatrebati, osim ako se ne odluče za veterinarski fakultet. Istina je da hrvatski učenici imaju daleko veći opseg općeg znanja upravo zbog tih silnih stvari koje moraju znati ako žele proći razred, dok se Englezi time baš i ne mogu pohvaliti. Isto tako, strani jezici, zemljopis i matematika nisu ono čime se mogu pohvaliti. Možda je to drugačije u drugim školama, no, kod mene u školi je većina učenika kreativno ili sportski nastrojena, tako da dobar dio njih pohađa predmete poput umjetnosti, tekstila (cijelu godinu istražujete jedan modni pravac i na kraju godine morate napraviti nešto u tom modnom stilu), fotografije, drame i sl. Ono što mi se sviđa kod njih je to što ima dosta praktičnog rada koji je dio svakodnevne nastave, te u nekim predmetima praktični rad iznosi 40% završne ocjene, što kod nas nije slučaj, osim ako ne pohađate neku od trogodišnjih škola. Još jedna velika razlika su ispiti jednom ili makismalno dva puta godišnje. Naime, ispiti se pišu u siječnju i lipnju, ovisno o predmetu i to su jedini ispiti koje imamo

u cijeloj godini. Usmeno odgovaranje ne postoji kao takvo, osim u modernim jezicima, i to kao 10-minutni dio ispita. Kako nemamo redovite testove tijekom godine kao u Hrvatskoj, tako nemamo potrebu ni za imenikom, kojega se većina hrvatskih učenika boji, posebice u naletu profesorskog bijesa. Možda će neki pomisliti da je olakšanje ne pisati testove svako malo, no zapravo i nije, jer ste prije ispita konstatno pod pristiskom da morate učiti, dati sve od sebe, jer to profesori očekuju od vas. Ne kažem da toga u Hrvatskoj nema, no gotovo uvijek možete otići do profesora i zamoliti ga da vam da drugu priliku kad dobro naučite nekoliko lekcija i profesor će to u većini slučajeva i učiniti. Upravo zbog tih velikih i važnih ispita koji se tako rijetko događaju, učenici ne varaju niti pomišljaju na varanje na ispitu, jer su posljedice prevelike za takvo što. Ukoliko vas uhvate da varate (a mogućnost da se to dogodi upravo vama je ogromna, jer u jednoj ispitnoj prostoriji bude četiri-pet profesora), automatski vas diskvalificiraju sa svih ispita tog vanjskog odbora koji provodi ispite. Jedino što je smiješno oko toga je žar s kojim oni pričaju kako bi možda mogli prevariti, jer

shvaćaju to tako ozbiljno, pa skoro pomislite da razgovaraju o nuklearnoj fizici, a ne o varanju na ispitu, pogotovo kada znate kako se varanje kod nas uzima zdravo za gotovo i sasvim je normalno imati par šalabahtera za svaki test. Sad kad sam pri kraju ovog članka, trebala bih kao svaki pravi novinar (!) doći do nekog zaključka. Jedini problem je to što još uvijek nisam odlučila koji sustav obrazovanja mi se više sviđa. Engleski sustav volim, jer na nastavi vlada puno opuštenije raspoloženje nego u hrvatskim školama, no u Hrvatskoj se barem mogu praviti da sam pametna zbog velikog broja predmeta koje učim, te samo naštrebati predmete koji me ne zanimaju i potom ih zaboraviti. Ipak, malu prednost dajem hrvatskom sustavu, jer se od učenika traži puno više i ukoliko želi imati dobre ocjene, mora se svojski potruditi. Ponekad osjećam žaljenje, jer ne čitam više kao prije, kada mi je lektira bila obavezna i jer mi znanje matematike više nije na razini ostalih hrvatskih vršnjaka. No, s druge strane, opuštena atmosfera na nastavi i praktično znanje iz pojedinih predmeta je ono zbog čega se osjećam bolje.

UČENICI O MATURI PIŠE: Marija Rečić, 4.e Prošle školske godine, održala se probna državna matura. Time smo vidjeli što nas čeka nagodinu i koliko znanja imamo. Neki su zaključili da je državna matura prelagana, neki su popadali, a neki su odmah htjeli mijenjati školski sustav. S mojeg gledišta, državna matura je odličan način upisa na fakultet, ali za one koji su učili redovno sve 4 godine. Oni koji nisu moraju malo

zagrijati stolice i uhvatit se knjige ako se žele upisati na fakultet. S obzirom na to da se može izabrati 10 potencijalnih fakulteta, smatram da nikome tko položi državnu maturu neće biti problem upasti na barem jedan od tih 10. Obavezni dio državne mature mi nije predstavljao veliki problem i s obzirom na to da se nisam pripremala, ostvarila sam odličan rezultat. Izborni dio je već

bio malo teži. Ove godine nadam se još boljem uspjehu, a smatram da će se to i ostvariti uz pripremanje za državnu maturu. Državna matura je odličan način završetka srednjoškolskog obrazovanja, jer svi imaju jednake uvjete za polaganje, i nitko nam ne može biti kriv, osim nas samih, za loše rezultate. Time se približavamo zapadnim zemljama, iako ima još posla u školskom sustavu.

i posla kojeg ćemo raditi cijeli život, bilo je i zanimljivo osim što je bilo pomalo i zamorno. Ispiti mature su podijeljeni u dva dijela, obavezni i izborni. Prema mišljenju nas većine obavezni dio nije nam stvarao tolike probleme kao izborni predmeti. S obzirom da se malo tko pripremao, uglavnom smo svi bili zadovoljni vlastitim rezultatima, a prosjekom više-manje. Kada su rezultati stigli do

škola, od mnogih smo profesora slušali i nezadovoljstvo postignutim rezultatima na ispitima iz predmeta koji oni predaju. No, svjesni činjenice da smo išli na ispite kao muhe bez glave, vjerujemo da ćemo ove godine puno bolje ispuniti vlastita očekivanja, a i očekivanja profesora. Sada smo zreliji za godinu života, i znamo da su odluke koje sada donesemo odluke za cijeli život.

PIŠE: Iva Burazin, 4.e Školske godine 2008./2009.svi učenici trećih razreda srednjih škola u Hrvatskoj pisali su probnu državnu maturu. Zamisao je bila da nas se time pripremi na ono što nas čeka iduće godine, a to je matura i upisi na fakultete. Cijela je procedura tih par mjeseci strogo održana te su je svi profesori shvatili ozbiljno, a mi učenici već nešto manje. Kako smo već tada trebali razmišljati o izboru fakulteta

veljača, 2010.

ŽVOKS

23


sport

OD SLOBODNOG VREMENA DO TROFEJA BIVŠI GIMNAZIJALCI, USPJEŠNI SPORTAŠI U ovom smo broju u sportskoj rubrici odlučili pisati o čuvenim sportašima,

nekadašnjim učenicima naše škole. Mnogi su se od njih sportom - kojim su se kasnije proslavili počeli baviti još u gimnazijskim danima

Mirko Filipović - Cro Cop RAZGOVARALE: Barbara i Antonela Vidović, 2.a Mirko Filipović je rođen 10. rujna 1974. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu je pohađao u Privlaci. 1989. godine upisao je Vinkovačku Gimnaziju. Nakon završene Gimnazije odlazi u Zagreb gdje upisuje Policijsku akademiju. U to vrijeme trenira razne borilačke sportove, sudjeluje na brojnim natjecanjima u zemlji i Europi. U svojoj velikoj karijeri hrvatski borac mješvitih borilačkih vještina postigao je 23 pobjede, 5 poraza i 2 neodlučene borbe. Najpoznatiji je po svojim sjajnim borbama nogama te je poznato 16 pobjeda knockoutom. Imali smo sreće jer je gospodin Mirko pristao razgovarati s nama. ŽVOKS: Sjetite li se kada svojih gimnazijskih dana? Jeste li se i tada bavili sportom? MIRKO: Jesam, kako ne. To su bili počeci moje sportske karijere i često ih se sjetim s nostalgijom i čežnjom. Sjetim se često i gimnazijskih dana, puno doživljaja vezanih uz gimnaziju lijepih, ružnih gotovo da i nije bilo. To su bila vremena, a njih ćete se i vi sjetiti kada budete u mojim godinama. To su bila vremena bezbrižnosti, kad su roditelji morali brinuti o drugim stvarima, a danas o tim stvarima moram misliti ja jer sam danas otac. Svako vrijeme ima neku svoju čar. Ipak je nalijepše đačko doba. Meni je bilo prekrasno u Gimnaziji i to se nikad ne zaboravlja. ŽVOKS: Kada i kako ste se odlučili baviti borilačkim sportom? MIRKO: To sam odlučio još kao dečkić u osnovnoj školi, tamo negdje 5. – 6. razred.

24

ŽVOKS

Jednostavno sam volio filmove Brucea Leea, Van Dammea pa sam se odlučio baciti u te vode.

ŽVOKS: Budući da je to vrlo opasan sport, kako se osjećate prije svojih borbi? Imate li nekakve posebne ritaule? MIRKO: Nemam nikakve. Sve se svodi na zagrijavanje. To je postala rutina nakon toliko godina treninga i nitko ne razmišlja o potencijalnim opasnostima koje vrebaju. To bi jednostavno loše utjecalo na psihu tijekom borbe, ovo možda više izgleda opasno nego što jest za utrenirane ljude. Tko se ne bavi tim sportom, tko nije naučio sve njegove vještine, mogao bi zadobiti gadne ozljede. Na kraju krajeva, što god se dogodi, ja govorim u svoje

ime, plaćen sam za to i svjestan sam u što se upuštam. Nemam se na što žaliti. ŽVOKS: Dugo ste bili u sportu i postigli ste velike uspjehe. Što vas je motiviralo na povratak borbama čak i nakon ozljeda? MIRKO: Nema povratka, nisam nikada ni otišao da bih se vraćao. To je jednostavno moj život koji sam sâm odabrao. To je nešto što znam raditi najbolje u životu i nešto čemu sam se posvetio. Jednoga dana kada odlučim objesiti rukavice o klin čini mi se da će jedan dio mene umrijeti, metaforički rečeno. To je tako, kad se odlučim da je to to, da je moja mladost iza mene, vjerojatno se podsvijesno i protiv toga borim, još se dobro osjećam, u naponu sam snage i nema razloga da prekinem karijeru. Ipak je to moj život, onaj tko to nije isprobao, teško da može razumijeti. ŽVOKS: Kako se osjećate kada pobijedite? Koliko Vam znači podrška navijača? MIRKO: Naravno da je to lijepo, prekrasan osjećaj. ŽVOKS: I na kraju, što biste poručili mladima o važnosti bavljenja sportom? MIRKO: Poručio bih im da iznad svega vjeruju u sebe, bez obzira kojim se poslom bavili.

veljača, 2010.


sport

Blaženka Barić Razgovarali smo s najtrofejnijom vinkovačkom sportašicom profesoricom Blaženkom Barić.

RAZGOVARALA: Anita Bićanić, 3.d Od najranije mladosti, profesorica se bavila sportom i za svoj grad i državu osvojila mnoštvo medalja. Uza sve to, bila je primjerna učenica naše škole i uspješna studentica. Danas smo ponosni što na našoj školi svoje znanje i vještine prenosi gimnazijalcima i što mnogim zaljubljenicima u sport omogućava da se njime bave i u izvannastavnim aktivnostima. Nadamo se da će tako nastaviti i da će naš grad, naša Županija i dalje biti ponosna na ovu, u hrvatskim razmjerima, veliku sportašicu, sportašicu koja je trinaest puta bila državna prvakinja. ŽVOKS: Kada ste se počeli baviti sportom? PROFESORICA: Sportom sam se počela baviti u 1. razredu osnovne škole kada sam se upisala na ritmiku i balet. Trenirala sam do 4. razreda, a onda sam počela trenirati judo. ŽVOKS: Što Vas je motiviralo za bavljenje ovim zahtjevnim sportom? PROFESORICA: Na judo me motivirao moj nastavnik iz tjelesne i zdravstvene kulture koji je u školskoj dvorani O.Š. I. G. Kovačića vodio judo sekciju. ŽVOKS: Kako ste uspijevali uskladiti svoje školske obveze s treninzima? PROFESORICA: U osnovnoj školi nije bio problem uskladiti školske i sportske obveze, bila sam odlična učenica. U Gimnaziji je bilo malo teže, pogotovo kada sam ušla u reprezentativni program. Trenirala sam svaki dan, u natjecateljskom periodu dva puta dnevno, vikendom sam išla na natjecanja i malo je vremena ostajalo za učenje tako da sam samo 1. razred prošla s odličnim, a ostala tri razreda s vrlo dobrim uspjehom. Tajna uspjeha je samo dobra organizacija vremena.

veljača, 2010.

ŽVOKS: Tko Vam je bio najveća podrška? PROFESORICA: Najveća su mi podrška bili moji roditelji i sestre. ŽVOKS: Je li vaše bavljenje sportom zahtijevalo odricanje drugih stvari? PROFESORICA: Put do uspjeha je trnovit i zahtjeva puno odricanja. Međutim, kada radite nešto što volite i u tome postižete rezultate nije se teško odreći nekih stvari.

ŽVOKS: Otkud to da ste se odlučili za takvu vrstu sporta? PROFESORICA: Kao što sam već rekla, moj nastavnik iz tjelesne i zdravstvene kulture u O.Š. I. G. Kovačića vodio je školsku judo sekciju u koju sam se uključila zajedno s prijateljima iz razreda. Judo mi se jako svidio, kasnije su počeli rezultati i tako sam ostala u tom sportu do danas. ŽVOKS: Jeste li imali kakvih problema s profesorima s obzirom na izostanke? PROFESORICA: Što se tiče izostanaka, nisam imala nikakvih problema s profesorima jer su bili uvijek opravdani. Redovno sam razrednici donosila ispričnice (medalje s natjecanja ili razglednicu sa priprema ). ŽVOKS: Kakav je osjećaj biti prvakinja 13 puta? PROFESORICA: Sa zadovoljstvom se mogu osvrnuti na sva natjecanja i postignute rezultate. Prvi puta sam prvakinja Hrvatske postala s 13 godina. Taj se osjećaj riječima ne može opisati. Rezultati su se iz godine u godinu nizali i već je postalo normalno penjati se na najviše postolje.  Osjećaj je jako lijep, pogotovo kada se slegnu dojmovi i kada shvatite da se sav uloženi trud i rad isplatio.

ŽVOKS: Jesu li vas se dečki bojali s obzirom na sport kojim ste se bavili? PROFESORICA: Dečki su se uvijek rado družili sa mnom jer kad su u mom društvu kažu da su „u sigurnim rukama“. ŽVOKS: Jeste li ostali i dalje u sportu u kojem ste postigli toliko uspjeha? I čime se danas bavite? PROFESORICA: Bavljenje sportom je utjecalo na izbor mog životnog poziva. Diplomirala sam na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Profesorica sam tjelesne i zdravstvene kulture u gimnaziji M. A. Reljkovica u Vinkovcima i Ekonomskoj školi u Vukovaru. Trenerica sam u judo klubu „Auto Čuljak“ Vinkovci. ŽVOKS: I za kraj, imate li kakvu poruku za mlade, koja je važnost bavljenja sportom? PROFESORICA: Poručila bih mladima da se bave sportom, ako ne natjecateljski, onda rekreativno ne samo radi očuvanja i unapređenja zdravlja, nego zbog svih pozitivnih vrijednosti koje sport pruža. Razvijajte u zdravom tijelu, zdrav duh.

ŽVOKS

25


sport

SPORTSKI INTERVJU

Razgovarali smo i s igračima vinkovačkog prvoligaša Cibalije Petrom Tomićem i Marijanom Antolovićem

RAZGOVARALE: Barbara i Antonela Vidović, 2. a Petar Tomić je nešto ranije završio Gimnaziju, dok je Marijan Antolović prije samo dvije godine bio gimnazijalac. ŽVOKS: Pozdravljamo vas i zahvaljujemo se što ste pristali s nama razgovarati. Sportom ste se počeli baviti još u srednjoj školi. Je li vam bilo naporno uskladiti treninge sa školskim obvezama? P.T.: Bilo je zato što sam po cijele dane bio zauzet. Ako je ujutro bio trening, poslijepodne je bila škola i obrnuto. Tako da sam ujutro odlazio od kuće oko sedam sati, a navečer bhi dolazio kući oko devetnaest sati. Malo je bilo naporno. M.A: Ja bih se složio s Petrom, bili smo u sličnoj smo situaciji, ali nekako smo izgurali.

Petar Tomić

26

ŽVOKS

Marijan Antolović ŽVOKS: Jesu li profesori imali razumijevanja zbog nogometnih obveza? P.T.: Jesu, uvijek su bili na raspolaganju kad smo imali neke malo veće obaveze. Kada bismo izostali po 2-3 tjedna, tada su uvijek imali razumijevanja prema nama tako da je bilo sve u redu. M.A.: Neki jesu, neki nisu, u početku. Kasnije, kada sam god od ravnatelja i razrednice tražio da me oslobode nastave to su činili bez problema, ali u početku neki baš i nisu imali razumijevanja pa je bilo: nisam spreman, bilo je i jedinica i svega, ali dobro. To je sad iza nas. ŽVOKS: Jeste li se bavili još kojim sportovima uz nogomet? P.T: Ja sam se neko vrijeme bavio atletikom i odbojkom. M.A.: Ja sam se bavio rukometom, a ovako sam igrao odbojku za školu. Samo sam trenirao rukomet i nogomet.

ŽVOKS: Što mislite koje kvalitete mora imati uspješan sportaš? P.T.: Mora biti jedna karakterna osoba da izdrži sve napore jer nije to baš tako lako kako mnogi misle. Tu je stvarno potrebno jako puno odricanja. Sad to izgleda lijepo, na televiziji. Dok sam bio u srednjoj školi, bilo mi je jako teško. Nije baš tako lako biti profesionalni sportaš. M.A: Također mislim da treba biti karakterna osoba te prije svega uporan. Upornost je jako bitna. Tijekom karijere naiđeš na mnogo nepravdi koje su sastavni dio profesionalnog bavljenja sportom, a da bi uspio trebaš moći izdržati. ŽVOKS: Mislite li da se zbog sporta odričete drugih stvari? P.T.: Mislim da, zapravo dosta toga. Dok sam išao u srednju školu, koliko puta je moje društvo izašlo van, a ja nisam mogao. Ili na primjer, nisam uopće imao vremena za nešto drugo nego preko tjedna ujutro trening, popodne škola, a vikendom su bile utakmice i učenje. Zbog toga nije bilo previše izlazaka niti odlazaka na kavu. veljača, 2010.


sport M.A.: Isto tako, ja zbog nogometa nisam išao na maturalac. I danas mislim da mi je to bio najveći propust u životu. To je dovoljan dokaz. ŽVOKS: Je li naporno biti prvoligaš i kako izgleda vaš radni dan? P.T.: Ovisi o tome je li prvenstvo ili su pripreme. Ako su pripreme onda je teško, imamo svaki dan po dva treninga. Ujutro buđenje trening, ručak, spavanje, drugi trening, večera i spavanje. Kad je prvenstvo, već je malo lakše, ponedjeljkom i utorkom jesu malo teži treninzi, a onda kako se bliži utakmica, sve su lakši. Sve ovisi koji je dio prvenstva. Jedno vrijeme zna biti teško, ali nekad zna biti i lagano, npr. četvrtak i petak prije utakmica imamo po sat vremena treninga i to je to.

ŽVOKS: Koji su vaši daljnji planovi za budućnost? P.T.: Moji sadašnji planovi su svi vezani uz Cibaliju, potpisao sam ugovor na četiri godine. Možda se dogodi da odem igrati negdje van. Što se tiče daljnjeg školovanja, pošto sam završio Gimnaziju i upisao fakultet nadam se da ću do kraja svoje karijere uspjeti završiti školovanje. M.A.: Ja imam još dvije godine ugovor sa Cibalijom. Volio bih, nakon što mi taj ugovor istekne, otići igrati u inozemstvo, a također sam upisao Ekonomski fakultet, kao i Petar, te ga planiram završiti u narednom vremenu. ŽVOKS: Sigurno imate puno obožavatelja, a mi gimnazijalci s ponosom ističemo da ste bili učenici naše škole. Za kraj, što

biste poručili mladima o važnosti bavljenja sportom? P.T.: Što se tiče obožavatelja, to je sad sve pod navodnicima. Što se tiče sporta, moje iskustvo je da sam stekao jako puno prijatelja, ne sada u prvoligaškom nogometu već dok sam u školi igrao nogomet i odbojku što je jedno veliko iskustvo. Vjerujem da sam uz sport postao bolja osoba. Savjet, što više sporta, manje izlazaka (droge). M.A.: Kad se sjetim druženja i putovanja koje smo prošli zajedno u Cibaliji kroz mlađe kategorije, a i sada. Ništa na svijetu ne bih mijenjao za to i nije mi žao nijednog trenutka. U vezi toga što kažete da se ponosite što smo mi bili gimnazijalci, ja mislim da i Petar i ja također s ponosom možemo reći da smo bili gimnazijalci i da se rado sjećamo svojih gimnazijskih dana.

POSJET MARIA ANČIĆA PIŠE: Marija Rečić, 4.e U prosincu 2009. godine u posjet našoj školi došao je Mario Ančić, proslavljeni hrvatski tenisač, nekoć je bio u TOP 10. Mlad i obrazovan sportaš, govorio nam je kako je i on pohađao gimnaziju te da mu je ona pružila mnogo znanja i preduvjete za daljnji nastavak školovanja. Mario je diplomirao pravo u Splitu te time pružio vrlo dobar primjer kako i sportaši mogu završiti visokoškolsko obrazovanje samo ako žele i ustraju u tome. Učenici su bili oduševljeni posjetom, pogotovo

veljača, 2010.

učenice, a bilo je i zanimljivih pitanja, poput prosidbe jednoga maturanta, na što se Mario slatko nasmijao i rekao da bi pristao da je „na onoj strani“. Mario je školi darovao potpisani reket i loptu, na čemu mu se ovom prilikom zahvaljujemo. S mnogo potpisa i fotografija Mario nas je ostavio oduševljenima svojim uspjesima u sportskome i akademskom životu, te nam pružio dobar primjer na koji se možemo ugledati.

ŽVOKS

27


sport

JUST TOO CRAZY, VINKOVCI

PIŠE: Ivana Bartulović, 3.d Početkom školske godine 2008./09. nekolicina zainteresiranih učenika potaknutih filmom Step up 2, odlučili su organizirati audiciju za nastanak prve plesne skupine Hip-Hopa u Vinkovcima. Na audiciju se odazvalo mnogo đaka srednjih škola. Početni treninzi su se odvijali u športskoj dvorani Gimnazije M.A. Reljkovića Vinkovci. Nedostatak discipline i neorganiziranosti treninga doveli su do gubitka prostora te su se treninzi održavali na igralištu OŠ I. Mažuranića Vinkovci. Tijekom sljedećih mjesec dana mnogi su odustali od novog plesnog stila koji je zaživio na ulici, odakle i potječe. Nakon iscrpljujućih treninga na hladnom betonu, uspjeli su dobiti svoj prvi prostor u vinkovačkom disko klubu Vanilla. To je bilo mjesto gdje je vinkovačka mladež razvijala nešto novo u samoj kulturi ovih prostora. Dobitkom prvog prostora, promijenio se način rada i prvi uspjesi su postignuti. Naime, nakon samo dva i pol mjeseca rada, grupa održava svoj prvi nastup u OŠ V. Nazora, te dan kasnije u Gimnaziji M.A. Reljkovića. Publiku je oduševio novi plesni stil i akrobacije koje su izveli. Nakon toga su nastavili s radom i počeli s ozbiljnijim planovima za budućnost. Pale su prve prave organizacije treninga te zajednički

28

ŽVOKS

dogovor da grupa postane službeno tijelo Republike Hrvatske. Daljnji rad grupe se prikazao na sljedećem nastupu u OŠ A.G. Matoša, gdje su dobili prve pozive za održavanje tečaja. Uskoro su uslijedili nastupi za maskenbal i Valentinovo u vinkovačkoj Gimnaziji. Usred tih svih nastupa, dvorana disko kluba Vanille je počela s renoviranjem, pa su opet bili na ulici, odakle su i počeli. Treninzi su im se tada održavali na javnom gradskom prostoru Terme, te ponekad u dvorani KUD-a Lisinski. U suradnji s Barutanom (organizatori javnih nastupa grada Vinkovaca) i Muzejom grada Vinkovaca, sljedeći nastup održan je na Sajmu zdravlja 2009. godine, stvorena je međusobna suradnja, kao i međusobna promocija. Sljedećih nekoliko mjeseci se grupa povukla s nastupa radi intenzivnijeg rada i napretka. Tijekom ljeta su, u suradnji s vukovarskim bboys-ima (skraćeni naziv za breakdancera), uveli prve elemente breakdancea u svoje plesne točke. Tijekom kolovoza 2009. godine postaju službeni. Osnivaju Udrugu „HipHop VK“ koja se počinje baviti promicanjem svih područja hip hopa. Nakon osnivanja, Udruga počinje sa službenim radom i prvim službenim nastupom na Vinkovačkim jesenima u atrakciji „Hip-

Hop na Orionu“. Suradnja s vukovarskom Udrugom „Urbani ritam“ imala je najbolji mogući ishod; prema istraživanju Barutane, “Hip-Hop na Orionu“ je ocijenjen najgledanijom i najtraženijom atrakcijom cijelih Vinkovačkih jeseni. Zbog intenzivne potražnje tečaja plesa, odlučili su organizirati prvu radionicu Hip-Hopa, te kasnije i tečaj Breakdancea. Odaziv je bio zadovoljavajući, a novopridošli plesači su se brzo uklopili radi velike ljubavi prema samom plesu. Udruga trenutno broji petnaest članova, većinom srednjoškolaca, ali i starijih, koji su na fakultetu. Uskoro se nadaju proširenju i primanju novih članova, a tako i otvaranju sekcija koje će se baviti plesnim dijelovima koji nisu još toliko rašireni u ovim prostorima. U sadašnjim planovima za budućnost imaju organizaciju nastupa kakvi su dosad bili, te u suradnji s još više plesnih skupina jednoga dana organizirati najveću aktrakciju u Vinkovcima gdje će se naći sve plesne skupine ovih prostora.

veljača, 2010.


moda

KRISTINA ŠITUM- SUPERMODEL HRVATSKE 2009. RAZGOVARALA: Anita Bićanić, 3.d ŽVOKS: S koliko si godina započela karijeru? K.Š.: Kao izrazito mršavo i visoko dijete s jedanaest godina krenula sam na tečaj Udruženja manekena Loreena Vinkovci gdje sam se, kako kažu, isticala već usvojenim pravilnim držanjem tijela koje sam stekla jos u vrtiću kao mala mažoretkinja, i čvrstim stavom na pisti. Svi su mi govorili da bih se trebala javiti ozbiljnoj agenciji u Zagrebu, pa se s trinaest godina iz znatiželje u dogovoru s roditeljima javljam svojoj današnjoj agentici Tihani Harapin Zalepugin koja me oduševljeno primila u agenciju. ŽVOKS: Je li teško probiti se? K.Š.: Najteže je u početku probiti se. Ja sam imala sreće te sam odmah na početku karijere postala zaštitno lice Xnationa i na taj se način uspješno predstavila hrvatskim modnim znalcima. Dalje su pristizale sve bolje poslovne ponude. ŽVOKS: Kakav je osjećaj bio prvi puta stati na pistu? K.Š.: Iskreno, ni ne sjećam se kako sam se osjećala prvi put na pisti. Bila sam jako mlada i revije sam doživljavala vrlo opušteno i veselo. Ali nijedna manekenka, ni s deset godina rada ne može reći da nema barem malu tremu prije izlaska na pistu jer nikad ne znaš koji problem se može stvoriti s nekim komadom odjeće, štiklama itd.. ŽVOKS: Uživaš li u svome poslu? K.Š.: Uživam sto na sat. :) To je posao koji zahtjeva rad i profesionalnost a pruža svakakva korisna životna iskustva. Najzanimljivija su putovanja po svijetu i snimanja. Osobito snimanja na niskim temperaturama, kao npr. prošle godine u siječnju za Sensu, cijeli dan smo proveli na Sljemenu na -6. Ali ono najbitnije i

veljača, 2010.

najljepše je na kraju biti zadovoljan dobro odrađenim poslom. ŽVOKS: Kako si se uopće odlučila na izbor za Hrvatskog supermodela? K.Š.: Prijavila sam se na izbor kako bih stekla još jedno novo iskustvo i naravno - pobijedila, što bi mi opet otvorilo neka nova vrata. Ispunile su mi se obje želje.

Već sam u Budvi dobila niz ponuda za svjetsko tržište: Milano, London, NY, Pariz, Portugal, Švicarska... Na meni je samo da odlučim na koju stranu svijeta želim. Ali školovanje ne prekidam, pa ću modne poslove odrađivati tijekom ljeta i preko praznika.

ŽVOKS

29


moda

ŽVOKS: Što ima novog u tvojoj karijeri? K.Š.: Osim ponuda, u Budvi sam dobila i titulu “Mala Carla Bruni”(tvrde da smo jako slične, osim po izgledu i po nekim karakternim osobinama). U veljači 2009. godine sam bila u Milanu dva tjedna za vrijeme fashion weeka, dobila tri bolja posla, i snimila dva test shootinga. Milanska agencija je bila jako zadovoljna jer su klijenti također zadovoljni sa mnom pa me zovu u Milano čim završi škola da ostanem duže kako bih stigla odraditi sve poslove. Nakon povratka u Hrvatsku,postala sam zaštitno lice modne kuće “Diadema”. U travnju 2009. sam odradila proljetni Cro-a-porter nakon kojeg sam se posvetila školi i nadoknađivanju gradiva. U rujnu 2009. sam se opet uputila u Milano, gdje sam nosila fashion week - spomenula bih važniju reviju za rusku dizajnericu (zanimljivo kako me ljudi uvijek uspoređuju s ruskinjama, i kao potvrdu sličnosti dobijem reviju za rusku dizajnericu koju su nosili samo ruski top modeli). Vraćam se u Hrvatsku, odrađujem jesenski Cro-a-porter i nakon njega dobivam veliku ponudu za StoryBook kampanju koju naravno s ushićenjem prihvaćam! Poslije nje i revija za slovenskog dizajnera Zorana Aragovica. Zadnje sam odradila editorijal

30

ŽVOKS

za slovenski COSMOPOLITAN s kojim su svi oduševljeni. ŽVOKS: Misliš li da imaš sve predispozicije i čvrstinu za modni svijet? K.Š.: Pokazalo se da predispozicije imam, a čvrstinu sam stekla putem. ŽVOKS: Za koji dio svoga tijela misliš da ti je najveći adut? K.Š.: Moda je moje LICE opisala kao: “Neobično,pomalo nostalgičan lik pedesetih i šezdesetih godina, a istodobno savršeno moderno i prilagodljivo današnjim trendovima te svim vrstama transformacije. ŽVOKS: Gdje se vidiš za deset godina? K.Š.: Za deset godina... Još uvijek na pisti i pred objektivom? Voljela bih se baviti ovim poslom što duže. A nakon toga zaposliti se kao profesorica hrvatskog i stranih jezika.

dinama. I moram spomenuti Gisele Bundchen - počela se baviti manekenstvom sa petnaest godina, i pet godina su joj modni agenti govorili kako nije baš najljepša za taj posao i sputavali ju, no ona je i dalje uporno radila na sebi i pojavljivala se na castinzima. Sada je najplaćeniji supermodel na svijetu, i svi oni koji su je sputavali mogu se pokriti ušima. ŽVOKS: Čiju bi reviju htjela nositi? I čije si do sada nosila? K.Š.: Voljela bih nositi (između ostalih najboljih svjetskih dizajnera) reviju Prade,Balmaina,Donatelle Versace i Victoria’s Secret. Nosila sam sve poznate hrvatske dizajnere (Elfs,Robert Sever,Tihomir Krznarić,Hippy Garden,Zigman,Marina Design,Boris Pavlin,Ivica Klarić). Nosila sam i svjetski poznati Kenzo, i u Milanu na fashion weeku Guida Scarigliu,Lenu Karnauhovu, itd.

ŽVOKS: Tko ti je uzor? K.Š.: Uzor su mi svi oni modeli koji svoj posao odrađuju bez ekscesa i poroka. Izdvojila bih Claudiu Schiffer jer je pošteno odrađivala svoj posao, izgradila kvalitetnu karijeru,i ostala model i u starijim go-

veljača, 2010.


glazba “One good thing about music, when it hits - you feel no pain”,

Bob Marley

INTERVJU S PISCEM I ČLANOM GRUPE - VLADIMIROM BAKARIĆEM RAZGOVARALA: Ivana Bartulović, 3.d ŽVOKS: Nedavno ste izdali svoju novu knjigu. Možete li nam reći nešto o toj knjizi? V.B.: Radi se o knjizi koja se zove Opasna potraga. To je moja deveta knjiga i govori o klincima pete osnovne škole u Vinkovcima koji pronalaze bilježnicu koja ih odvodi u opasnu potjeru. Zanimljiva je možda po tome što je prvi puta glavni lik u mojoj knjizi jedna djevojčica. ŽVOKS: Odakle crpite inspiracije za pisanje knjiga? V.B.: Dosada nikada nisam imao problema s inspiracijom i sada imam bar tri knjige u glavi, samo mi fali vremena da to i napišem. Inspiracija dolazi iz svega što me okružuje i uvijek koristim stvarne događaje pa čak i nekada i stvarne ljude iz mog života. Stalno pišem po svom već dobro iskušanom receptu, nešto stvarno, nešto izmišljeno, smješteno u stvarno vrijeme i na stvarno mjesto. ŽVOKS: Imate i svoju grupu The Karambol! Bavite li se još nečim? V.B.: Da, band je nešto što me jako ispunjava i što me jako veseli a bavim se s još puno toga, samo mi sve više nedostaje vremena za sve to što volim. A volim nogomet, slikarstvo, motocikle, Mercedese, playstation, itd. Organiziram humanitarni koncert Rock Marinfest i to smatram jednom od najznačajnijih stvari kojima se bavim. ŽVOKS: Planirate li objaviti nešto za odraslu publiku? V.B.: Za sada ne, i mislim da će tako i ostati. Pišem kolumnu na službenoj web stranici HNK Cibalije koja se zove Priča sa zapadne strane, i možda to jednoga dana uvežem u jednu knjigu tako da bi to onda mogla biti jedina moja knjiga za odrasle.

veljača, 2010.

ŽVOKS: Zašto pišete samo za djecu? V.B.: Djeca su iskrena i kod njih nema foliranja. Oni jako dobro znaju što im se sviđa a što ne i teško padaju pod tuđi utjecaj. Možete im tupiti i tupiti kako je nešto dobro,a nešto ne, ali će oni ipak sami odlučiti o tome. Nema ništa iskrenije i ljepše od toga kada dijete uzme knjigu u ruke i ne ispušta je dok ne pročita. ŽVOKS: Koje ste sve nagrade dobili za svoj rad? V.B.: Nagrada je puno, zavisi što se smatra nagradom i kako gledate na nju. Dobio sam nagradu ‘Mato Lovrak’ za najbolji roman u 2006. godini, nagradu Županije za izniman doprinos za književnost za djecu, uvršten sam u Preglednik hrvatske dječje književnosti, od nedavno i u Vinkovačku književnu povjesnicu, imao sam, recimo najčitaniju knjigu prema posuđivanju u knjižnicama 2006. ili 2007. godine, nisam više siguran, ali najveća nagrada koja postoji za mene je kada mi klinci kažu kako im je moja knjiga najdraža knjiga koju su pročitali, a to mi se na moju veliku radost često događa. ŽVOKS: Od svih svojih djela koja ste napisali, koje vam je najdraže i zašto? V.B.: Obično je piscima teško reći koja im je knjiga najdraža, ali meni to nije problem. Meni je Nedovršena duga najdraža knjiga koju sam napisao. Vjerojatno zato što osobno mislim kako sam pogodio tu neku atmosferu tih 80tih godina, jednog sjajnog vremena u kojem sam imao sreću živjeti. ŽVOKS: Koja vam je najveća anegdota iz mladosti? V.B.: Teško je reći koja je najveća anegdota koju sam doživio jer ih je bilo jako puno, uostalom svi ih imamo i vjerujem da bi svakom bilo teško bilo što izdvojiti. Puno je toga čemu se smijemo

kada se nađe stara ekipa i kada krenu prepričavanja raznih proživljenih situacija. Ima ih dosta koje sam iskoristio i u svojim knjigama pa predlažem da ih potražite i sami odlučite koja je najveća. ŽVOKS: Razlikuje li se mladež iz Vašeg vremena od današnje i po čemu? V.B.: Mladi ljudi se malo razlikuju nekada i sada. Vjerojatno se mnogi ne bi složili s tim, jer često oko sebe čujem komentare u stilu: ‘ova današnja mladež…’ ‘nekad je to bilo…’ i slično tome. Ali uvijek je bilo isto. Uvijek se ta neka mladost morala proludovati i tako će uvijek i biti. Samo je razlika u okolini koja nas okružuje u smislu tehnološkog razvoja jer danas imamo internet, mobitele i sve druge pogodnosti koje nekada nismo. I ne mislim da su mladi ljudi otuđeniji i da se manje druže zbog svega toga obzirom da poznajem dosta mladih ljudi koji se zabavljaju i odlični su frendovi. A uvijek je bilo onih extremnih slučajeva i uvijek će ih biti, no na svu sreću to je i nekada i danas uvijek bila manjina.

ŽVOKS

31


glazba

TOMISLAV KRAMARIĆ

Pročitajte intervju s mladom nadom hrvatske glazbene scene, sudionikom showa Hrvatska traži zvijezdu i Operacije trijumf

RAZGOVARALA: Anita Bićanić, 3.d

OSOBNA ISKAZNICA

IME I PREZIME: Tomislav Kramarić NADIMAK: Tommy. DATUM ROĐENJA: 12.10.1983. MJESTO ROĐENJA: Bjelovar. NAJDRAŽA PJESMA/FILM: Ima puno dobrih pjesama i filmova tako da ne mogu odgovoriti na ovo pitanje. POROCI: Hm... Ne mogu reći da imam neke poroke. Pogotovo ne one standardne. Ne pijem, ne pušim, ne drogiram se... Uživam u životu, to je moj porok. LJUBAVNI STATUS: Trenutno sam samac, ali mi se jako sviđa jedna djevojka i nadam se da će mi ona pomoći da prekinem svoj dugi period samoće.

32

ŽVOKS

ŽVOKS: Koju vrstu glazbe najčešće slušaš? A koju bi htio izvoditi? T.K.: Slušam rock, a u zadnje vrijeme i jazz. Volio bih pjevati i jedno i drugo ako je to moguće. Sviram dosta instrumenata, ali nijedan predobro. ŽVOKS: Koliko dugo se baviš pjevanjem? T.K.: Intenzivnijim pjevanjem se bavim od svoje 17. godine. Završio sam i osnovnu i srednju glazbenu školu u Bjelovaru. To je bio jedan od ljepših perioda u mom životu. Najdraži predmeti su mi bili solfeggio, harmonija i polifonija, te pjevanje u zboru i sviranje u tamburaškom orkestru. ŽVOKS: Smatraš li se talentiranim? T.K.: Naravno da se smatram talentiranim i to u dosta raznih područja. Kao prvo, glazba. To mi je trenutno, a nadam se da će i ostati duže vrijeme, najvažnija okupacija u životu. Nadaren sam za sviranje raznih instrumenata (znam, jer sam se okušao u dosta njih). Završavam fakultet računalstva ( još 2 ispita do kraja) i bavim se računalima od svoje 5. godine. Htio bih samo napomenuti da je računalstvo jako širok pojam koji uključuje programiranje u nekoliko programskih jezika, projektiranje i postavljanje računalnih mreža, rad s bazama podataka, poznavanje arhitektura raznih klijentskih i poslužiteljskih računala, itd. Trenirao sam nogomet deset godina koji sam, nažalost, morao napustiti zbog nedostatka vremena. Znam jahati i imam još sam par sati od polaganja za dozvolu za dresurno jahanje. Išao sam na tečajeve engleskog i njemačkog jezika te sam položio razne stupnjeve za to, ali se ne mogu sjetiti koje točno. Sad mi se čini kao da pišem životopis pa ću prestati s nabrajanjem.

ŽVOKS: Što misliš što je potrebno za uspjeh? I imaš li ti te kvalitete? T.K.: Za uspjeh je potrebna nepoljuljiva volja i ljubav prema glazbi. Naravno da je potreban i talent, ali je jako bitno znati usmjeriti taj talent i imati osjećaja za glazbu. Smatram da imam sve to u sebi, samo se još trebam izgraditi kao glazbenik. ŽVOKS: Jesi li razočaran svojim nastupima kroz showove HTZ i OT? T.K.: Nisam razočaran nastupima u tim show-ovima, ali mislim da sam mogao biti bolji. Jako sam samokritičan. Ti nastupi su bili vrlo dobro iskustvo i opet bih prošao kroz sve to, ali se više neću prijavljivati na talent show-ove. ŽVOKS: Surađuješ li s kim sa hrvatske glazbene scene? T.K.: Ne surađujem s puno ljudi sa hrvatske glazbene scene. U biti, zasad surađujem samo s Tony-em i to preko mog benda “Živa legenda” koji je njegov prateći bend već 6 ili 7 godina (nisam siguran). Ja sam dosta kratko vrijeme s njim, ali sam ovo ljeto prošao cijeli Jadran i Sloveniju. Rekao bih da je bilo oko 50 nastupa. Neću sve nabrajati... ŽVOKS: Kako bi htio da se tvoja glazbena karijera odvija? T.K.: Moja želja je da se razvijam kao samostalan pjevač, ali i kao dio benda. Pogotovo zato što na taj način mogu upoznati pregršt dobrih glazbenika i općenito dobre ljude.

veljača, 2010.


glazba

ZORAN MIŠIĆ

Porazgovarali smo s finalistom glazbenog spektakla Hrvatska traži zvijezdu

RAZGOVARALA: Anita Bićanić, 3.d

OSOBNA ISKAZNICA

ŽVOKS: Koliko se dugo baviš muziciranjem? ZORAN: biti otkako sam se rodio oduvijek sam pokazivao afinitet prema glazbi, ali ozbiljnije sam se uhvatio pjevanja sa 15 godina. Nikada nisam išao u glazbenu školu, sve što znam, naučio sam slušajući glazbu i vježbajući do besvjesti u svom podrumu. ŽVOKS: Promijenio si podosta bendova, a i sada si član. ZORAN: Tako je, bio sam član nekoliko bendova i to redom: Hazard, Pirati, Wasted Generation, Lazy Bones, Insomnis, Speed.. Najveće uspjehe sam doživio sa Wasted Generation-om a to su Dani Piva Osijek (predgrupa Psihomodo pop-u) i UFO festival Osijek (predgrupa Vatri i Pipsima) i sa Speedom te Lazy Bones-ima svirajući diljem Hrvatske i BiH na raznim mjestima. Osim bendova u kojima sam bio stalni član, uspješno sam surađivao sa Općom Opasnosti i sa slovenskim funky sastavom Soulfood. Danas aktivno radim sa Insomnisom koji mi je matični bend, surađujem sa Liviom Berakom iz grupe Speed u akustičnom duu Lazy Bones, te s veljača, 2010.

grupom Speed s kojom završavam turneju ove godine. ŽVOKS: Što misliš, što je potrebno za uspjeh? ZORAN: Rad, volja, upornost, sreća i malo talenta. ŽVOKS: Koji su tvoji najveći strahovi? ZORAN: Užasno se bojim zmija svih vrsta i oblika i imam fobiju od policije i visine. Što se duhovnog tiče, moj najveći strah je da ću se na kraju svog života osvrnuti natrag i da neću vidjeti ništa, zato pokušavam svaki dan živjeti 100% i stvarati male uspomenice, jer od malih stvari se sastoji život...

IME I PREZIME: Zoran Mišić. NADIMAK: Zokz. ROĐEN: 12.9.1988. NAJDRAŽI FILMOVI: LOTR, The Number 23, Awake, Hard Candy, American Beauty, Mortal Kombat (svi dijelovi), The Butterfly Effect... NAJDRAŽA PJESMA: Imam milijun najdražih pjesama, i ne volim izdvajati niti jednu, ali eto ako može pomoći, otkrit ću vam da trenutno slušam Ayreona

ŽVOKS: Imaš li neke svoje skrivene fetiše? ZORAN: Imam. Imam fetiš na maske, pogotovo keramičke i gas-maske, i imam fetiš na šarene hlače. Inače obožavam Harlekine.

KUĆNI LJUBIMAC: pas Arthas. Najbolji i najljeniji pas na svijetu!

ŽVOKS: S kim si sve surađivao nakon showa? ZORAN: Surađivao sam s Općom Opasnosti na pjesmi “Tri Rijeke” i surađivao

VISINA: 206cm.

POROCI: Cigarete, iako nisam neki hardcore pušač.

LJUBAVNI STATUS: Slobodan.

ŽVOKS

33


glazba sam s bendom Soulfood iz Slovenije i ono što svi znaju, sa Tonyjem Cetinskim na velikom koncertu u Areni Zagreb te na Starom Placu u Splitu. ŽVOKS: Tokom showa si stekao mnoštvo obožavatelja, a ništa manje obožavateljica. Kako se nosiš time da ti svako malo netko vuče rukav i traži autogram? ZORAN: Kako moram... Nekada mi je to podnošljivo, a nekada ne mogu izdržati. Ovisi puno o mom raspoloženju. Ali uvijek se trudim izvući osmjeh za njih. Kad sam dobro raspoložen, onda može potpisivanja i slikanja do prekosutra. Kad nisam dobro raspoložen, faca mi se izobliči i oni skuže o čemu se radi pa ne navaljuju previše!

ŽVOKS: Očekujemo tvoj prvi album. Kada će on biti gotov i što možemo naći na njemu? ZORAN: Po nekoj mojoj slobodnoj procjeni album će biti gotov u prvoj polovici iduće godine, a na njemu će se moći naći - pjesme! ŽVOKS: Što misliš, što Hrvatsku sprječava da se pokaže i na europskoj rock sceni? ZORAN: Mentalitet cijelog društva u kojem živimo. ŽVOKS: I za kraj, imaš li kakve outro rečenice za svoje vjerne obožavatelje? ZORAN: Samo da budu sretni i da nikad ne odustaju od svojih snova!

ŽVOKS: Kako zamišljaš svoju daljnu karijeru: kao član benda ili samostalni pjevač? ZORAN: Kao oboje! Radim na albumu sa Insomnisom i taj materijal će biti na engleskom jeziku, a uporedno s tim, radim i na prvom samostalnom albumu na hrvatskom jeziku. Ima se posla.

ROCK MARINFEST PIŠE: Anita Bićanić, 3.d Humanitarni rock festival, Rock Marinfest, nazvan po tragično preminulom gitaristi Marinu Pokrovcu, održao se drugi puta, u Vinkovcima, u klubu Vanilla, 27. i 28. 12. 2009. godine. U dva dana, nastupilo je više od osamdeset glazbenica i glazbenika, uz niz drugih događanja - izložba fotografija, kazališna predstava, projekcija reportaže VTV-a s prošlog Marinfesta. Uz to je bio i štand, s majicama i predmetima koje će donirati glazbenici i ostali koji žele. Sav prihod ije otišao u korist Udruge invalida Bubamara iz Vinkovaca. Za nastup na festivalu, od više od pedeset prijavljenih bandova iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore, izabrani su slijedeći: Gustafi, Atheist Rap, Septica, Grupa tvog života, Pogreb X, The Karambol, Mlinski kamen, Super s

34

ŽVOKS

karamelom, The Rock Flock, Fruštuk, Punčke, Radost, Van programa, Gorila MPA, Lil’ Bear, Neću žvake oću kusur. Svi izvođači su nastupali besplatno. Rock Marinfest nastavlja tradiciju Aveta prošlosti, koncerta održanog 2006., koji je okupio niz vinkovačkih glazbenika i Marinovih prijatelja. Na prošlogodišnjem Rock Marinfestu je bilo više od 1000 posjetitelja, a prikupljenim sredstvima pružena je pomoć obiteljima maligno oboljele djece iz Vinkovaca. Ako svaka prodana ulaznica izmamljuje osmijeh više, apeliram još humanitarnih festivala.

veljača, 2010.


glazba

MENTALNA HIGIJENA

Razgovarali smo s mladim rock bendom, koji već duže vrijeme “praši” osječkom glazbenom scenom

onome što radimo, a to i je istina. S druge strane, možda im se i pjesme sviđaju? ŽVOKS: Čujem da snimate nekakav album. MH: Je, bit će to prvi demo album. Nadam se da će se koja disko kuća zainteresirati. Glazbu i većinu tekstova sam napisao ja, a neke od tekstova (i našu najpoznatiju “Kad se svjetla ugase”) je napisao naš jako dobar prijatelj, Dalibor Cvetković. ŽVOKS: Što smatrate svojim najvećim uspjehom? MH: Hm...Pa nema baš takvih stvari, al’ evo, meni je, recimo, ostala u jako dobrome sjećanju super odrađena svirka u Valpovu, kao predgrupa Hladnom pivu. Zatim svirka na Poloju je jako dobro prošla, jedna od najboljih.

RAZGOVARALA: Anita Bićanić, 3.d ŽVOKS: Kako je nastao vaš bend? MH: Bend je nastao u srpnju 2007. godine. Zapravo je spoj dvaju bendova i pošto smo se našli slučajno, zasvirali smo i odmah znali da je to to! Naravno, kako je vrijeme prolazilo, bilo je i promjene postave, a prije nekoliko dana smo prošli kroz manju krizu gdje nas je, mogu reći, ostavio na cjedilu naš basist, Nikica Barović, a za njime je odmah otišao i izvrstan bubnjar, Luka Ižaković. Zamjena se odmah našla, a to su Matej Vidranski na basu i Dino Bandić na bubnjevima. ŽVOKS: Kakva su vaša očekivanja bila u početku? MH: Pa ne smatramo sebe ne znam kako poznatima, ali mislimo da smo, u odnosu na same početke prilično napredovali. Što se mene tiče, ja sam od početka pucao na uspjeh i još to radim, dok za druge nisam siguran, ali vjerujem. ŽVOKS: Koju vrstu glazbe svirate? I tko su vam glazbeni uzori? MH: Sviramo više ex Yu rock, znači obrade Atomskog Skloništa, Divljih Jagoda, Opće opasnosti, Majki i sličnih grupa. Naravno, veljača, 2010.

nađe se tu nešto i strano, a trenutno snimamo svoj prvi album. ŽVOKS: S kojim ste bendovima do sada dijelili pozornicu? I s kojima biste to htjeli? MH: Možemo se pohvaliti da smo svirali s Hladim pivom, Let 3-om, Općom opasnosti te Jurom Stublićem i Filmom. ŽVOKS: Koliko često nastupate? I imate li tremu? MH: Pa treme je bilo sigurno u početcima, a što smo više išli dalje i stjecali veće iskustvo, prorijedila se. Iako se kod mene može opet nekako zalomiti, pivo sve riješava - smiri jednostavno, a ne napije, da se razumijemo.

ŽVOKS: Planirate li nastupe izvan granica Hrvatske? MH: Ljetos smo bili pozvani u Srbiju, u Paraćin na moto susrete, ali zbog mojih priprema za upis na fakultet, morali smo ju, nažalost, odgoditi. Nadam se da će biti prilika nadolazeće ljeto. ŽVOKS: I za kraj, imate li kakve outro rečenice za obožavatelje? MH: Da što više slušaju Mentalnu higijenu, vjerujem da će se svakome svidjeti glazba koju stvaramo jer, prije svega, brinemo da bude slušljiva. I čim izađe album, neka ga brže-bolje nabave.

ŽVOKS: Svojim nastupima ste definitivno svaki put uspjeli osvojiti publiku npr. UFO. Što mislite, što vas izdvaja od ostalih bendova? MH: Bitna je ta famozna komunikacija s publikom koju naš pjevač, Karlo, zna ostvariti. Uostalom, puno ljudi mi je reklo da kod nas prepoznaje neku posebnu energiju za vrijeme nastupa, ljubav prema

ŽVOKS

35


glazba

WE COME ONE

Neobični bend kojeg karakterizira još neobičniji spoj instrumenata

RAZGOVARALA: Anita Bićanić, 3.d

SASTAV BENDA Filip Junek - truba Karlo Ćavar - truba Ivan Martinčić - trombon Barbara Ćavar - trombon Tin Englman - tuba Robert Mihić - bubnjevi Hrvoje Panđić - ritam gitara Viktor Berger - solo gitara Danijel Targuš - bass gitara Tin Tonković – klavijature

ŽVOKS: Kako je nastao vaš bend? WCO: Band “We Come One” je osnovan u rujnu 2004. godine u Požegi. Ideja je bila od strane Filipa Juneka. Prvotno je bilo sedam članova koji su se okupili i pokušali stvoriti nešto novo od glazbe. Početkom 2005. godine bend ima deset stalnih članova. Naziv benda je nastao od pjesme grupe Faithless “We come one” a u slobodnom prijevodu to bi značilo da smo svi kao jedan pošto nas u bendu ima jako puno - deset! ŽVOKS: Odakle vam ideja za spoj takvih instrumenata? WCO: Krajem 2004., puhači su bili s puhačkim orkestrom na gostovanju u Ravnoj gori, te je jedan rock band imao trubača. S obzirom da su ljubitelji žešće glazbe odmah im je na pamet pala ideja da spoje puhače instrumente sa klasičnom metal sekcijom; eto nešto je i ispalo od toga svega. ŽVOKS: Kakva su vaša očekivanja bila u početku? WCO: U početku smo krenuli s nekim obradama poznatih bendova čisto da vidimo kako bend diše i kud bi to sve moglo otići, u kojem smjeru. Publika je to jako dobro prihvatila i onda smo nastavili

36

ŽVOKS

s komponiranjem naših autorskih stvari i izdavanjem našeg demo uratka pod imenom “Utopia”. A da ćemo biti ovako malo poznatiji (hehe) nismo mislili nego je to jednostavno krenulo svojim tokom da bi vrhunac svega bio nastup na SuperTalentu 2009. godine. Trud se isplatio. ŽVOKS: Koju vrstu glazbe svirate? I tko su vam glazbeni uzori? WCO: Ha, teško je tu našu muz`ku opisati u nekoliko riječi, ali uglavnom mi smo instrumentalni metal bend predvođen puhačkim kvintetom čija je glazba mješavina klasične glazbe i progresivnog metala modernog prizvuka, koji uključuje mnoga žanrovska iznenađenja. Što se tiče uzora tu ih je mnogo, da ne nabrajam. ŽVOKS: S kojim ste bendovima do sada dijelili pozornicu? S kojima biste htjeli? WCO: Ufff, bilo je tu bendova svakakvih, od manje poznatih do jako poznatih nama svima - spomenimo neke: Prljavo kazalište, Let3, Pips Čips & Videoclips, TBF, Vatra, Wasted Generation, Father, Gužva u 16-ercu, Six Pack itd. U nekoliko navrata smo na veliku žalost morali odbiti suradnju s Hladnim pivom jer nismo bili u mogućnosti da se svi okupimo.

veljača, 2010.


glazba ŽVOKS: Koliko često nastupate? I imate li tremu? WCO: Ove godine smo manje nastupali jer smo bili u studiju ali eto sad smo to napravili, radimo i dalje na trećem albumu i nadamo se mnogim angažmanima. Trema, u početku je bila prisutna ali se mi onda skupimo otpjevamo jednu pjesmu u 10 glasova (“Daj ribu”) i onda smo nabrijani. Sad je nema više jer smo toliko zajedno prošli da se samo pogledamo i odmah znamo tko što misli. ŽVOKS: Svojim nastupima ste definitivno svaki put uspjeli osvojiti publiku (npr. ufo), a i u showu Supertalent ste osvojili cijelu Hrvatsku. Što mislite, što vas izdvaja od ostalih bendova, ili natjecatelja? WCO: Kao prvo mi smo jako skroman bend i ne volimo se hvaliti, više volimo baš svojim nastupom osvojiti publiku koja nas jako dobro prihvaća gdje god da nastupamo. Od drugih bendova nas malo izdvaja možda i to što smo atrakcija jer nećete baš na svakom koncertu vidjeti 10 ljudi kako nešto sviraju zajedno. Što se tiče SuperTalenta očekivanja su bila da čemo se jako dobro zabaviti što smo i postigli (pozdrav curama iz Showtime-a) unatoč ispadanju u polufinalu gdje smo bili treći.

veljača, 2010.

Naravno da te malo pogodi onaj trenutak kada kažu da negdje nisi prošao, ali u globalu mi smo nastupili i pokazali se onako kako znamo u najžešćem izdanju i ni zbog čega nam nije krivo, treba i to znati i moći. ŽVOKS: Snimili ste demo 2006. godine, na kojem su se našle obrade poznatih soundtrackova. Tko vam radi aranžman, te koliko vam je potrebno da uvježbate pojedinu pjesmu? WCO: U travnju 2006. godine snimili smo i svoj prvi demo uradak, gdje su bile obrade poznatih izvođača. Ponosni smo na njega jer je to naš prvijenac snimljen uradak zajedničkog truda. Aranžmane za taj prvi demo uradak smo radili manje više svi na probama, a da uvježbamo jednu pjesmu nam treba vremena ovisno o težini stvari; opet napominjem ima nas deset, hehe. ŽVOKS: Ove godine ste izdali album sa autorskim stvarima, te se tako “Utopia” našla među najboljim demo uratcima Hrvatske. Možete li reći nešto o tome? WCO: Ove godine smo izdali taj naš drugi demo uradak 8 autorskih pjesama pod nazivom “Utopia” . Utopia je nastajala uz jako puno potrošenih sati sjedenja za

kompom, na probama, uvježbavanja i usavršavanja. Aranžeri pjesama su Filip, Hrvoje i Tin T. dok ja dođem na gotovu stvar, napravim bubnjeve i malo dodam pokoji prijelaz ili kontricu da bude zanimljivije. Kao plod truda ove godine smo bili u Zadru na dodjeli nagrada Circoolar gdje smo bili nominirani u par kategorija pa smo odnijeli 3 nagrade - za najoriginalniji demo bend, za najbolji demo bend i za najbolji demo uradak (album) 2009. godinu. ŽVOKS: Planirate li nastupe izvan granica Lijepe naše? WCO: Mi se nadamo nastupima bilo gdje u Hrvatskoj, a kako ne i izvan granica Lijepe naše. Imamo jako puno planova i nadamo se da će nam se ostvariti što smo si zacrtali. Jedan od planova je opet doći u Vinkovce. ŽVOKS: I za kraj, imate li kakve outro rečenice za obožavatelje? WCO: Pa naravno da želimo mir u svijetu, hehe. We come one pozdravlja sve naše obožavatelje i one koji će to tek postati gdje god oni bili i nadamo se da se uskoro negdje vidimo...

ŽVOKS

37


glazba

ROCK U RAVNICI

Krajem ljeta 2009. godine uspješno je održan prvi open air festival RuR

PIŠE: Andrea Veselčić Prošle su dvije godine otkako je grupa gimnazijalaca ponovno pokrenula list ŽVOKS, a kao glavnu temu, pomalo ambiciozno, odabrala našu provinciju koja nakon dugog sna uzvraća udarac. Vjerujem da ću se cijelog života sjećati tog zanosa i zajedničkih ideja i snova. Ovakve priče su prilično česte i završavaju na predvidljiv način. Gimnazija vodi do fakulteta, a fakultet do rastanaka. Slobodnog vremena na fakultetu je sve manje, udaljenosti među gradovima, ali i u gradovima razdvajaju. Nekada najbolji prijatelji koji su imali viziju svog rodnog grada kao centra kulturnih, glazbenih i zabavnih događanja, sada se gotovo niti ne viđaju. Svatko odabere svoj put, a ti putevi rijetko kada vode nazad u lijepe Vinkovce. Naša priča nije takva i nikada ni neće biti. DORF, Festival glumca, CIBart i mnoge udruge sadržajno obogaćuju naš grad. Od 20. do 22. kolovoza 2009. godine pridružio im se i Rock u ravnici (RuR) . Godinu dana ranije održao se prvi open air festival CIBart, ali zbog nedostatka financijskih sredstava nije nastavio s radom u takvom obliku. RuR je tako postao drugi open air festival u Vinkovcima. Ovdje se nastavljaju zanesenost, zajedničke ideje i snovi istih ljudi koji su prije dvije godine pokrenuli ŽVOKS. Plan koji je nastao na jednoj kavi u nekom zagrebačkom kafiću se ostvario pod pokroviteljstvom Vinkovačke televizije i Grada, te pod vodstvom iskusnog Tonija Šarića, osnivača DORF-a. Trodnevni glazbeni događaj smješten je na Pikovom stanu, nedaleko od Sopota, a u prvoj godini održavanja

38

ŽVOKS

je kroz arheološku radionicu pokušao simbolično spojiti soptsku kulturu i mlade, koji o njoj previše i ne znaju. Lokacija festivala jednostavno ne može biti bolja. Koncerti se održavaju na velikoj livadi, a kamp je smješten u dubokom hladu na Pikovom stanu. Nogometno igralište omogućuje organizaciju raznih sportskih natjecanja tijekom dana, a dan se može započeti ispijanjem kave u okruženju beskrajnih slavonskih polja. Izlazak i zalazak sunca u toj prekrasnoj ravnici je osobito dojmio posjetitelje. Ova lokacija je kao stvorena za rock spektakl. Koncerti su započinjali u večernjim, a potrajali su do ranih jutarnjih sati. Prvog dana kao glavni bend je nastupio Kawasaki 3P. Zagrebački rockeri su oduševili vinkovačku publiku svojim energičnim i žestokim nastupom. Publika je skakala i u glas pjevala i pjesme Septice, Sheitansa, The Karambola i Van Programa. Drugog dana je održan najočekivaniji koncert Majki. Bare je ostavio bez daha svoje sugrađane koji su zabavu nastavili uz odlične Messerschmitt, Ruiz, Dosh Lee i Punčke. Festival je zatvoren izvrsnim koncertom Hladnog piva i grupa One Piece Puzzle, Bud Spencer, The Orange Strips i Thee Knuckleheads. RuR je svoje sugrađane počastio glazbenim spektaklom za cijenu trodnevne ulaznice od samo 100kn. Ovaj odličan festival je vjerojatno jedan od najjeftinijih u Hrvatskoj i svakako se ne smije propustiti. Omogućeno je besplatno kampiranje u odličnim uvjetima. U kampu su bile instalirane montažne tuš- kabine s toplom vodom, a takvim uvjetima se ni najbolji

veljača, 2010.


glazba festivali u Hrvatskoj ne mogu pohvaliti. Hrana i piće su bili vrlo jefini, a novac se mogao zamjeniti za bonove od 5 i 10 kn kojma se obavljala kupovina. U kampu su bili smješteni i vinkovački izviđači, te udruga MUVKA koja je animirala posjetitelje kampa. Nakon koncerata, kamp je bio mjesto gdje se zabava nastavljala. Druženje i pjevanje uz gitare trajalo je do ranih jutarnjih sati. Lokacija je prilično udaljena od grada, pa su organizirani autobusi koji se nekoliko puta dnevno vozili posjetitelje od grada do festivala. Nakon završetka festivala, organizatori su dobivali samo pohvale oduševljenih sugrađana, ali i posjetitelja izvan našeg grada i županije. RuR će se održati i ove godine trećeg vikenda u kolovozu. Ovo veliko događanje u Vinkovcima ne smije se propustiti, a ono što dobijete i doživite za malu cijenu ostat

će u lijepim uspomenama i rado ćete se vraćati RuR-u svake sljedeće godine. Sudjelovati u organizaciji ovog festivala, za moje prijatelje i mene, je bila čast i predivno iskustvo. Naše priče o provinciji koja uzvraća udarac nisu bile samo prolazni zanos i počele su se pretvarati u djela. Želimo se vratiti u naš rodni grad i želimo da se on ponosi nama kao što se mi ponosimo njim. Nije moguće žaliti trud i rad koji se ulaže u ovakve projekte, ako oni rezultiraju napretkom za grad i zajedništvom za nas. U Zagrebu, Osijeku, Zadru ili bilo kojem drugom gradu, Vinkovce ćemo nositi u srcu i njima ćemo se vraćati s novim idejama i novim zanosom. Svim mladima sa sličnim razmišljanjima želim samo ponoviti jednu rečenicu iz prvog broja obnovljenog ŽVOKS-a: „ 5 do 12 je. Vrijeme je da se

krene.“ Dragi gimnazijalci, budući intelektualci i Vinkovčani, budućnost Vinkovaca je u našim rukama.

IZVOĐAČI 20.8. Kawasaki 3P Septica Sheitans The Karambol Van Programa

21.8. Majke Messerschmitt Ruiz Dosh Lee Punčke

22.8. Hladno Pivo One Piece Puzzle Bud Spencer The Orange Strips Thee Knuckleheads

veljača, 2010.

ŽVOKS

39


zabava

40

ŽVOKS

veljača, 2010.


zabava

veljača, 2010.

ŽVOKS

41


zabava

“BISERI” UČENIKA Izdvajamo najzanimljivije izjave učenika, ali i profesora naše škole

PIŠE: ŽVOKS Profesor: Kako nazivamo taj napon? Učenik: Inducirani napoj! Profesor: Po čemu se razlikuju pamuk i svila? Učenik: Po cijeni. Profesor: Ako se Perica oženio Maricom, više ne može biti u braku s Julijom. Učenik: Može ako je Musliman. Učenik: Hibridni ion. Profesor gleda izostanke: Učenik1, Učenik2, Učenik3...Ma na kakav ste vi to sistematski išli?? Učenik: Pojam je čista ili AKSTRAPTNA... Pojam je čista ili AKSTRAPTNA... AKSTRAPTNA misao o bitnim obilježjima predmeta misli. Profesor: Aj sad šuti i pričaj! Učenik profesoru: Vrata moje sobe su vam uvijek otvorena.

Učenik: U tijelu čovjeka se izmjenjuju se kisik i ugljikov monoksid.

Učenik: Raska ti je kao Bog. Ti nju ne vidiš, ali ona je uvijek s tobom.

Profesor: Jel’ ti nije teško držati torbu na leđima? Učenik: Ma to ja da mi netko ne ukrade knjige.

Učenik: Profesore, mogu li ići pomokriti spužvu? Profesor: Ako ju ti pomokriš, ja ju više neću koristiti.

Profesor: Zrijeti i zreti... Učenik: Jel’ to ima kakve veze sa zrikav?

Profesor: Kakva je kiselina u želucu? Učenik: Kisela.

Učenik: Naslov moraš napisati MESNATIM slovima.

Učenik1: Šta na ruskom znači spasiva? Učenik2: Jel’ to na židovskom?

Učenik: Npr.kalibrić... (kolibrić)

Profesor: Ma bacit ću te kroz zatvoreni prozor! Profesor: Koja profesorica vam je bila na zamjeni? Učenik: Ona s naočalama.

42

ŽVOKS

Profesor: Jel’ ti ono ideš na etiku kobajage? Učenik: Francusko brodolomlje. (brodovlje) Profesor: Kohan i Vlasta... Učenik: Pohan?!

Učenik1: Šta je golem? Učenik2: Pridjev srce, pridjev. Učenik: 8-6=2 ?? Učenik: Kod etike je sreća ovozemaljska, a kod morala ONOZEMALJSKA. Profesor: Knjižne uši su uništile rukopise... Učenik: Profesore, ja ne mogu učit’ od njih! Učenik1: Kako završava Građanin Kane? Učenik2: Narasli mu rogovi.

veljača, 2010.


zabava Profesor: Sada ćemo pročitati Annabel Lee. Učenik: Bruce Lee? Profesor: Ma ne možete vi pričati dok ja unterhaltujem s vama! Profesor: ...I tada je počela očimatina za privatno vlasništvo. (otimačina) Profesor: Šenoin roman Kletva... Učenik: ...kralja Zvonimira Profesor: ...je završio Učenik: ...Thompson. Učenik1: Ti se šiš’o? Učenik2: Ne, otpala mi kosa. Učenik: Trgovali su sojom... (sol-> solju) Profesor: Bog zna za 5, knjiga zna za 4, ja znam za 3, a vi znate za 2 i 1, ali uglavnom za 1. Profesor: Visite na tom facebooku 2-3 dana dnevno! Učenik: Živio je do samog kraja svog života. Profesor: Tko piše tragedije? Učenik: Pa pisci!

Učenik1: Isti su odsutni. Profesor: Reeedar?? Učenik1: Pa isti su odsutni. Profesor: Ne pravi me budalom! Učenik1: Pa isti su odsutni. Prebrojte ako mi ne vjerujete! Profesor: Šta ti misliš da sam ja glup? A gdje je Marko? Učenik2: Evo me iza vas, brišem ploču.

Profesor: Imamo još malo gradiva za obraditi, pa ću pisati test. Učenik: Pa Vi pišite, mi nećemo.

Profesor: Evo ti 1, nemaš pojma. Pričaš engleski k’o Bandić!

Profesor: Završili smo zadatke za danas, a ostale ćemo malo sutra.

Profesor: I jel’ ima tko pitanja? Učenik: Za koliko zvoni?

Profesor: Što si ti po nacionalnosti? Učenik: Učenik!

Profesor: Ljudi su šetali po takozvanoj zemlji i sahranjivali takozvane leševe. Profesor: Zašto muškarci žive kraće od žena? Učenik: Zato jer se ozlijede pri radu. Profesor: A gdje si ti nulti sat? Učenik: Ja sam bio u Palaceu, dida će mi opravdati. Profesor: Koristit ćemo one iste tablice, kao što ih koristimo tisućljećima... Učenik: Govorite u svoje ime!

Profesor: Tko neće - ne mora, ali svi morate.

Profesor: Tko nije na satu?

veljača, 2010.

ŽVOKS

43


ŽVOKS


Žvoks, broj 14