Daniel Kopri
SILVIJA LUČEVNJAK - DOBRI DUH NAŠICA Kako zadržati i zaštititi emocije koje osjećaš prema dragoj osobi koja jedina nikada nije odbila tvoju zamolbu za pomoć kroz tvoje pedagoško životne putešestvije? Ovaj emotivni tekst je naprasno izašao iz moje duše koja želi javno obznaniti „DOBROG DUHA NAŠICA“, damu nad damama, ravnateljicu našičkog muzeja – profesoricu Silviju Lučevnjak. „Spoji se na svemirski kompjuter i zapisuj sve što ću ti reći o dotičnoj eruditkinji”, reče Bog i nastavi: “Silvija je rođena u obitelji prepunoj ljubavi koju danas nesebično dijeli svakom čovjeku koji je uspio dotaknuti njezinu Dušu, dušu koja titra na frekvenciji božanske Iskre.” U ovom članku ne želim promišljavati o materijalnoj dimenziji Silvijinog života, već baš suprotno, njezinoj duhovnoj preveličini. Izložbe, kolonije, spomen sobe, prokišnjavanje krova na dvorcu, tiskanje zbornika, knjiga, novina, sa svim mogućim homosapiensko-ljudožderskim i drugim temama. Ovo okruženje je Silvijina dječja igrica u kojoj kao da pliva u svemirskom oceanu punom zvjezdanog praha! Silvija je jedino Božje-čovječje biće u Našicama i Svemiru koje mi krvni tlak dovodi u normalu za razliku od nekih ljudi od čijeg negativno-hladnog zračenja bježim na drugu stranu ulice. Silvijine roditelje poznajem površno, a i to je dovoljno da kažem kako su oni genetski-odgojno zaslužni za takvu neviđenu radnu energiju, empatiju, strpljivost, upornost i hrabrost.
54
Silvijina “vanzemaljnost” posebno je bila razotkrivena prilikom promjene naziva “Pejačevićev trg” u naziv “Trg Franje Tuđmana”. Da je tada Silviji „Ivani Orleanskoj“ pala vlas kose s glave treći svjetski rat bi definitivno počeo u našim Našicama. Silvija uvijek kasni na posao iz razloga što na putu do dvorca obitelji Pejačević koga god sretne, a poznaje je cijeli grad, sa svakim razmjeni neku misao, događaj... Živjeti u malom gradu, s jedne strane je prednost, a s druge može biti i austrougarska sporohodna pruga koja ponekad radi, a ponekad i ne. Tako i naša Silvija često sjedne u krivi vlak pa dok kao svećenik Glagoljaš Kolić iz Šoprona čuje sve probleme svog puka ponekad zakasni i po nekoliko sekundi na posao. Šala mala jer Silvija po cijele dane može biti u ustanovi u kojoj je najodgovornija osoba. Silvija ne radi u muzeju u Našicama. Ona živi naš gradski muzej jer je arterijski, venski i najvažnije emotivno vezana za ljepotu dvorca čija je tržišna vrijednost danas neprocjenjiva. Pitam se kako neki dvorac može biti neprocjenjiv??? Prije bih napravio preambulu prethodnog pitanja pa sve nas upitao sljedeće: Koliko milijuna našem gradu Našicama u duhovno materijalnom smislu vrijedi „dobri duh Našica“ prof. Silvija Lučevnjak. Ja bih rekao da je „NEPROCJENJIVA“ . A vi???
KONTESA DORA PEJAČEVIĆ