DUHOVNI ASISTENTI
FRANJEVAČKI PUT JE JEDINO U CRKVI F
ranjevački pokret od svojih početaka nastat će i razvijati se u okrilju Crkve. Za razliku od drugih pokreta koji su u 12. i 13. stoljeću pred problemima i sablaznima u Crkvi zahtijevali njezinu reformu na način da su joj se suprotstavljali pa i silom (i u šezdesetim godinama vladala je krilatica: Krist da, Crkva ne), Franjo, svjestan tih njezinih slabosti, za ono što želi živjeti traži potvrdu najvišeg crkvenog autoriteta. Želi ostati uvijek u punom zajedništvu s rimskom Crkvom. Za Franju je i takva Crkva bila povlašteno mjesto gdje je odzvanjala autentična Božja riječ i gdje se Isus očitovao u svojim sakramentima. On zna da se bez Crkve ne može živjeti u skladu s Evanđeljem i zato za razliku od heretika svoga doba, želi živjeti po duhu Evanđelja, ali i po duhu Svete Rimske Crkve. Franji je prije svega stalo da ima braću koja će jamčiti apsolutnu vjernost Crkvi. U Rivotortu ih je upućivao da čvrsto vjeruju i jedinstveno ispovijedaju istine vjere onako kako ih drži i naučava Rimska Crkva. Ljubav prema prelatima i svećenicima pa i onim grešnima izvirala je iz Franjine ljubavi prema Euharistiji koju mu oni daju i prema Riječi Božjoj koju mu naviještaju i tumače. I sve klerike smatrajmo svojim gospodarima u onome što se odnosi na spasenje duše a ne protivi se našem životu, i častimo u Gospodinu njihov Red, dužnost i službu (Nepotvrđeno Pravilo). U 26. opomeni, napisat će: Blago sluzi koji ima povjerenje u klerike koji ispravno žive po propisu Rimske Crkve. Jao onima koji ih pre-
4
ziru; ako bi i bili grešni, ipak ih nitko ne smije osuđivati, jer jedino sam Gospodin pridržava za sebe da ih sudi. Koliko je, naime, veća njihova služba nad presvetim tijelom i krvlju Gospodina našega Isusa Krista, što oni primaju i samo oni drugima dijele, toliko koji griješe protiv njih imaju veći grijeh negoli da griješe protiv svih ljudi ovoga svijeta. Prije svoje smrti, kako piše Sv. Bonaventura svoju je braću očinski poticao na vjernost prema Rimskoj Crkvi. U Pravilu je propisao da oni koji dolaze u Red moraju biti ispitani o katoličkoj vjeri i crkvenim sakramentima. Na drugom će mjestu napisati da braća budu katolici, da moraju katolički govoriti i živjeti. Ovo podrazumijeva da budu katolici u vjerovanju, osjećanju s Crkvom i cjelovitom ispovijedanju vjere i poslušnošću crkvenim pastirima na čelu s rimskim Papom. Ako netko ne želi živjeti u takvom skladu s Crkvom Franjo ga ne želi u svom bratstvu: Ako bi netko riječju ili činom zastranio od katoličke vjere i života, te se ne bi htio popraviti, neka se odstrani iz našeg bratstva, piše u Nepotvrđenom Pravilu. I sama liturgija Franju ocrtava kao katoličkog i posve apostolskog muža. Franjevački je red stoga od samih svojih početaka obilježen snažnom dimenzijom crkvenosti. Ona je sastavni element njegove karizme: živjeti i djelovati u Crkvi i za Crkvu. Poslušnost i podložnost Crkvi franjevci i franjevke baštinit će od Sv. Franje kao jamstvo i ispit vjernosti samom evanđelju. Iako je čuvao svoju ljubav i privrženost prema hijerarhiji Crkve, Franjo je znao očuva-