Page 1

POSEBAN PRILOG U PRIGODI 60 GODINA SVEĆENIŠTVA (1950. - 2010.)

Čovjek želja

FRA BONAVENTURA DUDA


FRA BONAVENTURA DUDA

2

U službi čovjeka

S

radošću sam se odazvao pozivu da napišem nekoliko riječi uz 60. obljetnicu misništva fra Bonaventure Dude, svjestan da ih upućujem čovjeku koji se može s ponosom i zadovoljstvom osvrnuti na sve ono što je do sada uradio i ostvario u svom katehetskom i pastoralnom poslanju, znanstvenom radu, ali i na sve ono što je ostavio hrvatskoj kulturi. Mislio sam da će to biti jednostavna zadaća jer je fra Bonaventura svojim teološkim, ali i društvenim djelovanjem tako snažno obilježio naše živote da je postao njihov neraskidiv dio. Međutim, suočio sam se sa svom slojevitošću Dudine osobnosti i bogatstvom njegova životopisa, brojnim ulogama koje je tijekom vremena obnašao podjednako kompetentno, odgovorno i predano, što ga čini jedinstvenim spojem nespojivoga. Kada bih ga morao opisati samo jednom riječju, bez razmišljanja bih rekao dobar ili čovjek ili jednostavno dobar čovjek. No ima li nešto ljepše od te jednostavne sintagme – dobar čovjek? Nije li želja svakoga od nas da budemo dobri ljudi i humanisti? Svi to želimo, no rijetki to i ostvare. S fra Bonaventurom povezuje me dugogodišnji prijateljski odnos obilježen poštovanjem i uvažavanjem, tijekom kojega sam ga imao čast upoznati u različitim, mahom sudbinskim okolnostima. Sustavnu analizu Dudina golemoga znanstvenog opusa, brojnih teoloških rasprava, članaka o crkvenoj i aktualnoj društvenoj zbilji, minucioznoga redakcijskog rada na prijevodima biblijskih spisa prepustit ću stručnjacima, a osvrnut ću se samo na ono što me se osobno dojmilo. Uz neprijepornu znanstvenu akribiju, fra Bonaventura uvijek nastoji u svetim spisima, ma koliko hermetični oni bili, pronaći suvremene reference i univerzalne vrijednosti, da bi ih u maniri vrsnoga prevoditelja preveo na jednostavan, svima razumljiv jezik i tako nam pomogao da ugradimo temeljna načela vjere i etičnosti u naše svakodnevno ravnanje. Duda je posvetio godine znanstvenoga rada proučavanju načela homilije i njezinih temeljnih zadaća u naviještanju, tumačenju i produbljivanju kršćanskih, moralnih i ljudskih vrednota. Dudina znanstvena zaokupljenost na gotovo je simboličan način praćena nemjerljivim Božjim darom rođena govornika i propovjednika, koji je uspio ostvariti svoje apostolsko i katehetsko poslanje propovijedajući univerzalne ljudske vrijednosti što afirmiraju čovjeka kao duhovno biće bez obzira na njegova konkretna vjerska uvjerenja ili pripadnost određenim ideologijama i svjetonazorima. Fra Bonaventurine čuvene propovijedi na Opatovini godinama su bile prava intelektualna poslastica, društveni i moralni korektiv, izazov i polazište za promišljanje neuralgičnih točaka suvremene zbilje i nedavne prošlosti, ali i riječ utjehe, poruka ljubavi i vjere u spasenje, duboko proživljeni zagovor. Intenzivniju profesionalnu suradnju s fra Bonaventurom započeo sam u ratnom vihoru 1991. godine kada smo se našli združeni u jednom zajedničkom projektu. Nas nekolicina – pokretani snažnom željom da u sudbonosnim trenutcima ratne 1991. skrenemo pozornost svjetske javnosti na nepravedno napadnutu Hrvatsku kojoj se odricalo prirodno pravo na slobodu i samoopredjeljenje – osmislili smo i tiskali grafičko-književnu mapu Help Croatia s prigodnim tekstovima ponajboljih hrvatskih i stranih autora popraćenih grafikama poznatih likovnih umjetnika. Kao što je cijeli svoj život kao svećenik i dušobrižnik nenametljivo, skromno i samozatajno skrbio o čovjeku i njegovim svekolikim potrebama, u ta teška vremena, kada je »na našim granicama/ i u samom srcu Lijepe naše domovi-

Biti mi daj Oduvijek sam volio mjesečinu. U njoj se sve stvari čine u isto vrijeme da jesu i kao da nisu. I sebi sam tako izgledam: da jesam i kao da nisam. I kad mislim da jesam, skoro da želim da nisam. Jer - jao! - ja koji jesam više sam onaj koji nisam. I moglo bi biti da Bogu dođem kao da jesam, a on će mi reći da nisam. Sveti Franjo, minijatura iz Beramskog glagoljskog časoslova, 15. stoljeće

A tada bolje bi bilo da nije me bilo. A kada mislim da nisam, bude mi žao, jer volim da jesam.

ne/ na djelu (je), na nedjelu (je)/jedna velika, nakazna laž«, Duda očituje svoje golemo domoljublje nadahnutim stihovima, propovijedajući istinu i ljubav, podižući glas protiv mržnje, laži i destrukcije. U bibliofilskom izdanju, na pozadini Plamenog zida Željka Lapuha, fra Bonaventura progovara o ljubavi prema ranjenoj domovini riječima »Kadli će opet Noina korablja/počinut negdje na brdima Ararata/ili u nizinama – ovdje, u nas?« (Čeka duša moja, 1991). Pjesmu završava referencom na Matoševe proročanske stihove koji su i danas podjednako aktualni, baš kao i 1991. ili u vrijeme kada su bili napisani. Uzimajući u obzir sva njegova djela, rad kao teologa, bibličara, liturgičara, pjesnika, pisca, poliglota i skladatelja, nedvojbeno je riječ o nemjerljivom doprinosu ne samo na znanstvenom i teološkom području, nego i u promicanju hrvatske kulture u cjelini. Sve te duhovne i ljudske vrline kojima su brojni prijatelji, suradnici i vjernici svjedočili tijekom 60 godina njegova misništva fra Bonaventura nosi skromno, nepretenciozno, kao nešto samo po sebi razumljivo. Nije na meni nekoga za života proglašavati svecem, ali se ne mogu oteti snažnom osjećaju da sam, upoznavši fra Bonaventuru Dudu, upoznao svetog čovjeka. mr. sc. Božo Biškupić, ministar kulture

O kako je dobro: biti! To možda i ne znam pravo, već samo slutim kako je dobro: Biti! Jer i ovo malo što jesam dok nisam, kako je lijepo biti. O Ti koji jesi i nikad nisi! O daj mi, Dobri, biti mi daj! Da jesam i samo jesam! Vječno i zauvijek jesam - u Tebi! O ti koji jesi: biti mi daj! fra Bonaventura Duda pisano na Sveti Četvrtak, dan svećeničke solidarnosti 1963.


3

Čovjek želja

T

ko sam ja? Znate, kada tumačim mladim teolozima misterij Boga, nekako, čini mi se, najlakše se prikuče stvari kad ih iznenadim s nekoliko prethodnih pitanja. »Evo vam pet minuta, zašutjet ćemo, napišite mi kratko i brzo tko ste vi.« Čudno se zagledaju, pa jasno, tko će u pet minuta napisati tko je on, koje ga želje pokreću...! »Hoćete li pet sati?« Očito, stvar ne postaje lakša. Čovjek je sam sebi misterij. K tome, kako je velika razlika između biti i znati, pa između biti i reći. Ja jesam čitav, sa svim svojim željama, idealima, sa svim svojim – rekao bi Tin – »mojstvom«; i donekle se takvim znadem; ali to izreći – nije li to dar samo nekih? Ipak, počet ću se gonetati, da Vam reknem nešto o sebi. Prije svega osjećam da se dugujem mnogim ljudima. Pobožno bih to rekao: na put moga života Bog je poslao mnoge ljude koji su mi život učinili ljepšim, koji su me uvjetovali dobrim, bar boljim... Pa, prije svega, od najranijeg djetinjstva – a u školu sam krenuo sa pet i pol godina – imao sam izvrsnih učitelja, profesora, magistara (redovničkih odgojitelja). Mogao bih – kao iz mozaika – izvaditi mnoge pločice, okašca, koje prepoznajem da su njihove, utjecaj baš toga i toga, čak te i te ličnosti. ...A zanosio sam se mnogim; i na kraju zadesilo me da se posvetim Bibliji, izbližega Novom zavjetu, još posebnije sv. Pavlu. No, pitate zašto toliko ističem da sam najprije fratar. Pa češće kažem: znate, to sam jedino platio samim sobom. Fratarstvo smatram oblikom svoga kršćanstva. Istina, i profesorujem kao kršćanin, bar bih to želio. Ali to je nadošlo poslije. Uostalom, ako hoćete znati, na fratarstvo sam baš nabasao po čistoj Božjoj dobroti. Jednog mi se dana to svidjelo kao moj osobni oblik egzistencije. I to je bilo vrlo rano, u jedanaestoj godini. I danas rado sjednem, na Trsatu, pod kesten – nažalost tu je sada neka ružna garaža – gdje su se dva stara fratra (Leonard Novaković i Anaklet Zadravec) posavjetovali o meni. Činilo im se da bi od mene moglo nešto biti... A što sam više rastao, to sam više iskusio da to treba izboriti i, kako rekoh, platiti sobom. Zapravo, kupio sam samoga sebe. Nadam se da ću takav potrajati, da će me drugi izdržati, a i podržati... »Ne ja, nego milost Božja u meni«, rekao bi sv. Pavao. Nikada nisam naumljivao studirati Bibliju. Uostalom, ta specijalizacija i počinje na kraju mnogih studija. U moje vrijeme govorilo se o tom kao o nečem nedostižnom. Treba znati jezike... Poslaše me na franjevačko sveučilište u Rim da doktoriram iz teologije. Obranio sam disertaciju o Ivanu Stojkoviću Dubrovčaninu (+1443) i njegovoj nauci o Crkvi na baselskom koncilu. Neke sretne okolnosti potakle su moje prijatelje, starije, da me nagovore neka sada upišem daljnji studij na Papinskom biblijskom institutu. I, rekao bi jedan moj pokojni profesor: »Išlo je!« Oko god. 1965. sa svih su se strana u nas čuli glasovi – uvijek se sjećam tih čudesnih »glasova« o životu Ivane Arške! – koji su govorili o potrebi Biblije. I sam sam osjećao potrebu novog prijevoda, ali ni najmanje da bih ja u njemu sudjelovao. I tu sam se našao odjednom u poslu. Naprosto, valjalo je prihvatiti se. U ono vrijeme rekao je Tomislav Ladan u jednom važnom razgovoru: »Ima trenutaka i prilika kada se ne pita jesmo li sposobni, nego moramo li. A onda treba pregnuti da načinimo kako valja.« Tako je nekako bilo onomadne i s našom biblijskom ekipom. A sada? Toliko bih toga još želio. No sjećam se iz prvih godina studija, u onoj maloj hrvatskoj enciklopediji pročitao sam neku indijsku mudrost: »Ne ori preširoka polja da ti ne bi malaksala snaga!« A opet, uvijek sam volio danielske duše što ih je anđeo Gabriel nazvao, kao ono Daniela: »... jer si čovjek želja« ... Vir desideriorum – Čovjek želja, uvijek mi se sviđao taj izraz. Bonaventura Duda je tako sam ocrtao jedan dio svoga životnog puta u razgovoru s Draganom Kalajdžićem u knjizi Jesmo li sami na putu (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980., 86-88).

Serafin Schön, Mistična večera Svete obitelji, detalj, 1640. godina, Franjevački samostan na Trsatu

(nastavak na 4. i 5. stranici)


4

FRA BONAVENTURA DUDA

DIJETE RIJEKE I KRČANIN Duda se rodio u Rijeci 14. siječnja 1924., ali se rado diči svojim krčkim zavičajem. Sa pet i pol godina upisan je u osnovnu školu u selu Krasu (1929.–1933.). Nakon dva razreda građanske škole na Sušaku, trsatski ga franjevci šalju u Franjevački kolegij u Varaždinu gdje pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju (1935.–1944.). Nakon VI. razreda stupa u franjevački red 14. kolovoza 1941. Postao je član svjetskoga franjevačkog bratstva u kojem nosi ime fra Bonaventura, a otada mu je domovina Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda u kojoj ima častan dom gotovo već sedam desetljeća. Kršten je kao Roko i to mu je ime ostalo drago. Maturirao je u lipnju 1944., a ujesen se upisuje na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu (1944.–1950.). Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. Dakle, ovih dana zaokružit će šest desetljeća svoje svećeničke službe. Ona je bitno opečatila njegov život, premda se nakon odsluženoga vojnog roka vratio u školske klupe i u prosincu 1952. postigao znanstveni naslov magistra znanosti, tada nazivan u crkvenom školstvu licencijat iz teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na postdiplomskom studiju u Rimu, najprije na franjevačkom sveučilištu Antonianumu (1954.–1955.) gdje je doktorirao iz teologije, a potom na Papinskom biblijskom institutu (1955.-1957.) gdje je postigao biblijski licencijat.

KBF DRUGI DOM Duda je volio svoje profesore, školske i visokoškolske ustanove svoga naukovanja. Sam je životno vezan uz Katolički bogoslovni fakultet zagrebačkoga sveučilišta jer od jeseni 1957. do umirovljenja 1993. ujesen predaje na njemu, najprije kao asistent, potom kao docent od 1964. te od 1969. kao redovni profesor i pročelnik katedre Novoga zavjeta. To mu je drugi dom, a ne samo radno mjesto, voli ga svom dušom. Jedno je vrijeme predavao i na Filozofsko-teološkom učilištu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (1960.–1977.) kao i na više fakultetskih instituta. Uz biblijske predmete, uvod i egzegezu Novoga zavjeta, biblijske jezike i arheologiju, preuzimao je po potrebi i mnoge druge predmete, osobito za vrijeme Drugoga vatikanskog koncila kada je zamjenjivao kolegu prof. Tomislava Šagi-Bunića. Predavao je i uvod u filozofiju, filozofiju religije, franjevačku povijest, misiologiju, kristologiju i sakramentologiju s mariologijom, eshatologiju te kroz više godina uvod u misterij Krista i duhovno bogoslovlje. Taj se profesionalni raspon odrazuje i u širokoj lepezi njegovih studijskih interesa, kako to pokazuju i njegovi tiskani spisi. O šezdesetgodišnjici života – zalaganjem franjevačkoga subrata i fakultetskoga kolege pok. dr. Jerka Fućaka – posvećen mu je poseban broj Bogoslovske smotre (1985., 1-2). Tu je franjevac dr. Ivan Damiš popisao njegovu dotadanju bibliografiju. Spominjem i svoj prikaz uz njegovo ime u Hrvatskome biografskom leksikonu (Zagreb, 1993., 3, 650-651) kao i pogovor »Životno djelo fra Bonaventure Dude« u njegovoj knjizi U svjetlu Božje riječi (Zagreb, 2000., str. 557-562) iz kojega crpim mnogo u ovom prikazu. Tako je došlo vrijeme da i drugi o njemu pišu prosuđujući njegovu nastavnu i znanstvenu djelatnost, i to uvijek s istim zaključkom da je Bonaventura Duda čovjek širokoga spektra znanstvenoga djelovanja, ali se je osobito profilirao kao hrvatski biblijski prevoditelj. Počeo je s evanđeoskom harmonijom. Priredio ju je prema talijanskom djelu isusovca Pietra Vanettija // Vangelo (Venecija, 1958.), pod naslovom Evanđelje – Život i nauk Isusa Krista Spasitelja svijeta riječima četvorice evanđelista (Zagreb, 1962.), s novim hrvatskim prijevodom Evanđelja. Bila je to u ono vrijeme doista »lasta koja navješćuje proljeće«, među prvim knjigama vjerskoga sadržaja tiskana u Vjesnikovoj tiskari u Zagrebu.

U ŠKOLI I SLUŽBI KONCILA Još dok je Duda radio na novom prijevodu Evanđelja, svijetom je odjeknula 25. siječnja 1959. najava koncila. Najavio ga je papa Ivan XXIII. koga su nazvali »Ivan Dobri«. S franjevcem Zorislavom Lajošem (+ 1972.), prvotnim inicijatorom, Duda ujesen 1962. sudjeluje u pokretanju Glasa Koncila koji će već od sljedeće godine, u novoj redakciji, postati jedna od temeljnih ustanova naše Crkve za proširenje prostora njezine prisutnosti u ondašnjem komunističkom režimu. Duda je deset godina kasnije opisao početke Glasa Koncila kojega ne bi bilo da nije bilo samoga Koncila, a on se nije ticao samo biskupa koji su se spremali na put u Rim, jer je koncil opći sabor Crkve i tiče se svih u Crkvi. Za desetogodišnjicu Glasa Koncila Duda je zapisao: »... U osobitim razgovorima između kolege i subrata fra Zorislava Lajoša, Tomislava Šagi-Bunića i mene zaiskrila je odjednom misao o nekom biltenu. Zapravo, samu ideju rodio je Zorislav. A Šagi-Bunić, sam zauzet pripravama na put u Rim, kao i uvijek, podgrijavao je zamisao da iskre ne utrnu, da se oganj ne ugasi. Ja sam pak igrao ulogu 'diabolusa rotae', što zbori onu iz Izreke (22,13): »Lav je vani, nasred trga, poginuo bih.« I tako sam izazivao uvjerenja što sve više uvjeravahu uvjeravatelje. Zorislav pak, vječni Josip Sanjar, sve je više imao viđenja ostvarenja. Šagi-Bunić se je također 2. listopada spremio poći u Rim kao teolog nadbiskupa Franje Šepera. Došao se prije podne oprostiti na Kaptol. Opet smo razgovarali, po stoti put,

»o nečem što bi trebalo«, hoćemo li, nećemo li, može li se, kako, otkuda. Otpratio sam ga do crkvice sv. Martina u Vlaškoj ulici. Uvijek se sjećam tog mjesta. Rukujemo se, a on ... prostrijeli onu svoju ondašnju: »Mislite na sud Božji, ako ništa ne poduzmete, kad vam je Bog dao ideja...«. Zorislav i ja pohitjesmo dru Stjepanu Bakšiću koji je preuzeo upravu nadbiskupije kao nadbiskupov vikar. Rekli smo mu svoju ideju i plan. On ga je prihvatio. Duda dalje piše: »Zorislav je imenovan glavnim urednikom... Odmah smo naslovili list. Za to sam »zaslužan« ja. Bio sam skrupulozan. Zvat ćemo ga Glas s koncila. Samo koncil, mišljah, može izdavati Glas koncila, a mi samo »s« koncila. U prvom tiskanom broju poslije godinu dana taj je famozni »s« iščeznuo.« Prije nego što će vlak krenuti onoga 2. listopada navečer, prof. Bakšić je saopćio svoju nakanu o biltenu nadbiskupu Šeperu. Jedna široka gesta, prirođena velikodušnicima, značila je odobrenje, potporu: »stojim iza toga«. Dva dana kasnije izašao je prvi broj u 12.000 ciklostilom otisnutih primjeraka. Rodio se Glas Koncila. Duda je bio član uredništva, a njegov trag u biltenu je prepoznatljiv u brojnim vijestima i komentarima koje je zbog poznavanja stranih jezika samo on bio u stanju prirediti brzo i jasno.

ŠIRENJE KONCILSKE MISLI Događaj Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.) ubrzo će duboko zahvatiti uži krug mlađih profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, koji su uživali potporu i zaštitu starijih, te drugih naših teoloških učilišta kao i širi krug većinom mlađih svećenika i redovnika te zauzetijih katoličkih svjetovnjaka. Bonaventura Duda je među njima od početka među najaktivnijima. Koncilsko je opečatilo i oplodilo i njegova fakultetska predavanja i sve daljnje njegovo djelovanje. Osim profesorskih aktivnosti, njihova je koncilska ekipa – predvođena nezaboravnim hrvatskim teologom i koncilskim trudbenikom blagopokojnim profesorom Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem – od onih prvih koncilskih godina i poslije obilazila Hrvatskom. Nastupali su na mnogim i službenim biskupijskim i spontanim dekanatskim svećeničkim sastancima te na različitim tribinama, šireći koncilsku misao i otpočetu svekoliku crkvenu obnovu, što je uvelike pridonijelo da se Drugi vatikanski koncil što svestranije udomaći u Hrvatskoj. Tome je uvelike pridonijela i posve nova struktura, od jeseni 1960., najprije tzv. Svećenički tečaj, a potom Teološkopastoralni tjedan koji je ubrzo prerastao u najveći godišnji skup katoličkoga svećenstva u ondašnjoj Jugoslaviji, i sve do danas u Hrvatskoj. Bila je to zapravo trajno djelatna »koncilska tribina« Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu na kojoj su sudjelovali, uz druge, većinom profesori svih naših teoloških učilišta. Dobar dio objelodanjenih Dudinih studija u oba njegova zbornika odrazuje njegovu značajnu prisutnost na tim Tjednima. Napominjem da su se iz strukture tih Tjedana tijekom vremena, s porastom osvojena prostora u komunizmu, razvili mnogi drugi srodni tečajevi i tjedni po drugim učilištima i biskupijama te redovničkim zajednicama. O tridesetoj obljetnici svršetka Koncila – kao sudionik i svjedok pokoncilskog događanja u nas – Duda je za Crkvu u svijetu napisao duži, iako djelomičan, prikaz Prihvat Koncila u Hrvatskoj što će poslije biti izdano i u knjizi Koncil u Hrvatskoj (Split, 1996., 29-77).

NA ČELU ŠTABA PROVIDNOSTI BOŽJE Uskoro se je, gotovo iznenada, pokazala mogućnost izdanja dugo željkovane Biblije, i Duda – i kao autor sadržajnog projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom – sudjeluje u ostvarenju, kako on voli reći, Zagrebačke Biblije, 1968. u izdanju Stvarnosti; poslije ju je otkupila Kršćanska sadašnjost te je dosada izišla u petnaest izdanja. Uz Josipa Tabaka, mnogostrukoga jezičnoga lektora Biblije, glavni su redakcijski posao izveli Bonaventura Duda i njegov mlađi franjevački subrat, također bibličar, spomenuti dr. Jerko Fućak. I njemu je, posmrtno, posvećen poseban broj Bogoslovske smotre (1994., 1-4). Sročen prikaz toga velikoga biblijskoga pothvata, jedinstvenog u Istočnoj Europi pod komunizmom, napisala je Katica Knezović u Obnovljenom životu (1998., 1, 107-130 i 2, 279-296) pod naslovom Zagrebačka Biblija 1968.-1998. Generalni jezični lektor Josip Tabak razotkriva Dudinu ulogu u ostvarenju tog pothvata. U razgovoru za novine (Start, br. 520, od 24. XII. 1988.) govori o tom poslu: »Zaista je novi hrvatski prijevod Biblije nešto jedincato: tu su, pokraj svećenika-biblicista, ne samo laici, ljudi izvan Crkve, nego i sami komunisti. Izvanredan primjer ekumenizma. I gle čuda (Duda bi to rekao drukčije): trojica komunista – trojica najboljih prevodilaca biblijskih tekstova - Grčić, Kaštelan, Milićević... Četvorica su ljudi tvorili ''Štab Providnosti Božje'': dr. Jure Kaštelan, književnik; dr. Bonaventura Duda, bibličar; Josip Tabak, književnik i književni prevodilac; dr. Jerko Fućak, bibličar... Bonaventura Duda i Jerko Fućak su glavni, i njihova je zasluga, kao i izdavačeva, što je Biblija uopće ugledala svjetlo... To su ljudi koji su na svojoj grbači iznijeli golem posao, odvaljen u ciglih petnaest mjeseci. Duda kaže: 'Bila je to Providnost, milost Božja'.« No nije rad na Bibliji stao 1968. s tiskanjem njezinoga novog prijevoda. U punom jeku pokoncilske liturgijske obnove tadanja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava Dudi izradu biblijskoga dijela Hrvatskoga lekcionara u desetak svezaka. I taj su posao izveli u najtješnjoj suradnji Duda


ČOVJEK

i Fućak. Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zavjet u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1972. i nadalje) te izvršili lekcionarsku redakciju Psaltira Zagrebačke Biblije. I njihovu se radu ima zahvaliti što je nova liturgija mogla i u Hrvatskoj početi s adventom 1969. Obojica su sudjelovala i u prijevodu Rimskoga misala i Časoslova u koji je također ušao njihov Novi zavjet i redigirani Psaltir. Duda je k tome preveo 80-ak novih časoslovnih himana. Poslije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novoga zavjeta (Zagreb, 1972.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994.), u čemu je osobit udio pok. Jerka Fućaka.

DJELOVANJE U NELAKO VRIJEME Zaslugom dominikanca prof. dr. Marijana Biskupa i akademika dr. Franje Šanjeka izdat će Kršćanska sadašnjost Stojkovićev Tractatus de Ecclesia (1983.), a Dudu će vratiti u mladenačke dane kad je 1958. objavio svoju disertaciju Joannis Stojković de Ragusio, O.P. (fI444) doctrina de cognoscibilitate Ecclesiae, i izazvati da studijski predstavi raspravu, »Stojkovićevo značenje i u povijesti biblijske hermeneutike s njegovih Šesnaest pravila tumačenja Svetoga pisma« (zbornik Misao i djelo Ivana Stojkovića, Zagreb, 1986., str. 235253). Duda tu ponovno »osvaja« Stojkovićevo autorstvo tim pravilima. Naime, čak ih je poznati medievalist F. Stegmuller objelodanio kao Regulae sacrae theologiae – prema upsalskom kodeksu C 195-i pripisao ih prvom rektoru upsalskoga sveučilišta Ericu Olai. A zapravo je to doslovan prijepis Stojkovićevih pravila, prema vrlo rasprostranjenim rukopisima njegova govora na Bazelskom koncilu De communione sub utraque specie. Ne navodeći druge, veće ili manje Dudine povijesne studije i članke za povijest hrvatske teologije, upozoravam još na opsežno djelo kojemu je on suautor: Celina Sersale-Bonaventura Duda, Padre Alessio Benigar -Un' autobiografia postuma (Rim, 1933., str. 1-618). Djelo otima zaboravu zaslužnoga zagrebačkoga franjevca Aleksu Benigara (1983.-1988.), teologa, misionara i pastoralnoga djelatnika u Zagrebu, u Kini (1929.-1954.) i u Rimu (1954.-1988.), prvoga i još uvijek nepremašenoga biografa bl. Alojzija Stepinca. Za knjigu o Benigaru i poslije nje Duda je arhivski uredio veliku i mnogostruku njegovu neizdanu ostavštinu. Dudin nastavnički rad i njegovo javno djelovanje spada u nelako vrijeme, koje je dobrim dijelom ipak već za nama, ali se naše vrijeme na to dobrano nadovezuje. Počeo je i najviše djelovao u doba militantnoga ateizma pod zaštitom i pritiscima državnoga komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Crkva je u svemu bila nemilo pritisnuta i stiješnjena, a time i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu kao i sva druga naša teološka učilišta. Dosta budi spomenuti da je prvih desetak i više godina toga režima bilo gotovo nemoguće da se naši mladi teolozi usavršavaju u Rimu ili na drugim europskim sveučilištima. Nije također ono najmanje, što je bila posve onemogućena, ne samo ekonomski nego i poštanski, svaka komunikacija s plodnim suvremenim teološkim stvaralaštvom koje je u Europi buknulo poslije II. svjetskog rata, a neposredno prije Drugoga vatikanskog koncila. S druge strane, upravo se u to vrijeme počeo događati isti Koncil sa svim svojim obnovnim odrednicama i u teologiji i u cjelokupnom crkvenom životu. Trebalo je imati vrlo razvijene antene da u tom događanju, u stiješnjenim domovinskim prilikama, ne ostanemo po strani. U tom sklopu treba ocjenjivati rad i zalaganje cijele ekipe naših pokoncilskih teologa, među koje svakako spada i Bonaventura Duda.

NAVJESTITELJSKA ZADAĆA TEOLOGIJE Uz Dudine spomenute životne pothvate, on je bio i ostao neumoran pastoralni djelatnik – kao pisac, publicist, konferansijer, propovjednik i voditelj duhovnih vježbi, a među prvim svećenicima će se pojaviti i na televizijskom ekranu. Kada je Kršćanska sadašnjost, to znači nezaboravni prof. dr. Josip Turčinović, pokrenula ujesen 1984. liturgijsko-pastoralni Listić s ciljem podizanja razine našeg homiletskog umijeća, pod urednikovanjem franjevca dr. Mirka Mataušića, Duda je kroz tri godine pisao komentare nedjeljnih i blagdanskih biblijskih čitanja. Poslije ih je izdao kao trilogiju za Godinu ABC: Sijač je Sin Čovječji (1989.), Sjeme je Riječ Božja (1987.) te U plemenitu srcu (1990.). I inače je Duda – u više rasprava i u svojim predavanjima te u homiletskim priručnicima – zaokupljen navjestiteljskom zadaćom teologije. O tom svjedoče već najraniji njegovi napisi Biblija i liturgija (1962.), Biblija i liturgija u propovijedanju (1963.) te Biblijski temelji katehizacije (1963.) i Biblijske vrijednosti u našim katekizmima (1975.). Trebalo bi progovoriti i o njegovom, takoreći, internom doprinosu za pokoncilsku obnovu našega redovništva. Tek napominjem da su mu 1966. hrvatski franjevački provincijali, a s njima i slovenski, povjerili redakciju prijedloga franjevaca s područja Jugoslavije za obnovu franjevačkoga zakonodavstva. Tako je nastala Propositio pro accommodata renovatione Ordinis (1966.), izdana ciklostilom. Iz toga je ozračja izašla i Dudina mala, ali značajna knjižica Ima li naše redovništvo budućnost (1971.) i Moj sveti Franjo (1990.). O sedamstotoj obljetnici Marijina svetišta na Trsatu teološki je odčitao značenje toga svetišta u knjizi Nazaretska poruka Marijina Trsata (1991.). Desetljeće kasnije je tiskana njegova mariološka knjiga Mali darovi Isusovoj i našoj majci (Zagreb, 2001.). Duda je sudjelovao na više ekumenskih simpozija triju tadanjih jugoslavenskih bogoslovnih fakulteta (Ljubljana-Zagreb-Beograd), i predavanjima, a osobito u podržavanju istinskoga ekumenskoga ozračja. Potvrdio se i u dijalogu Crkve i svijeta s više intervjua koji su s njim vodili znatiželjnici

Ž E LJ A

5

iz različitih krugova i novina. Prvi je takav razgovor s Draganom Kalajdžićem Jesmo li sami na putu izdala Kršćanska sadašnjost (Zagreb, 1980.), a dvije knjige razgovora su izašle u izdanju zagrebačke »Teovizije«: Ljudskost Božića (1995.) i Krist i naši svagdani (1996.). Odraz te osjetljivosti za dijalog Crkve i svijeta predstavlja i njegova knjiga eseja Rukovet domovinskih tema u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Vraćajući se zborniku U svjetlu Božje riječi posve je očito da Dudu, osim biblijskog polja, u sklopu cjelokupnoga koncilskog magisterija osobito zaokuplja pojam i zadaća pokoncilske teologije jer upravo od nje – kako je očito iz koncilskog dekreta Optatam totius – Koncil očekuje i zahtijeva utemeljenje i obrazloženje sveopće koncilske obnove. Stoga se Duda već u prvim pokoncilskim godinama i unaprijed posvećuje pitanju tzv. uvoda u teologiju, to jest kako nastaviti cjelokupni studij teologije na »Kristov misterij«. Stoga, uz ostalo, sudjeluje i opširno referira na dva temeljna po-koncilska teološka simpozija o obnovi teologije – u Santo Domingu (1965.) i u Rimu (1966.).

MNOGOSTRUKA ZNANSTVENA ZAINTERESIRANOST Egzistencijalna Dudina služba Crkvi razvila je i njegov dar za glazbu. Još kao učenik Franjevačke klasične gimnazije mogao je realizirati svoju ljubav prema glazbi i glazbeno znanje sviranjem na orguljama; omogućio mu je to veliki glazbenik Kamilo Kolb. Sviranjem orgulja služio je slaviteljima Kristova otajstva, željan služiti Kristu i onima koji su se sabrali da Njega slave. Tu njegovu, javnosti gotovo nepoznatu službu jer su orgulje visoko na koru crkve - daleko više razotkriva njegova knjiga Svijeta razveselitelj. Hrvatski Božić (Kršćanska sadašnjost, 3. izdanje, Zagreb 1990.), a glazbeno je izriču i njegove skladbe; one su izraz njegove glazbene nadarenosti i želje da razveseljuje ljude i »Svijeta razveselitelja«. Davno je nastupilo vrijeme da Duda zaokruži svoje djelovanje i skupi svoje rasute radove. Tematika studija i članaka sabranih u dva već spomenuta zbornika Koncilske teme (1995.) i U svjetlu Božje riječi (2001.) – vrlo je raznolika. Ti zbornici su, u izboru, skupljeni njegovi radovi tješnje naslonjeni na misao i djelo Drugoga vatikanskog koncila. No u njima Duda pruža javnosti izbor drugih svojih biblijskih i teoloških studija i članaka s više područja svoje profesorske i pastoralne djelatnosti. Tako on potvrđuje svoju mnogostruku znanstvenu zainteresiranost, a prije svega spremnost i sposobnost odgovarati na potrebe pokoncilskog vremena kada se u našoj Crkvi zahtijevala teološka riječ ne samo visoko stručna i profesorska nego i publicistička da se Koncil presadi u Hrvatsku. U tim zbornicima skupljeni su njegovi radovi, premda biblijskoga i teološkoga sadržaja, jasno naslonjeni na misao i djelo Drugoga vatikanskog koncila. K tome otkrivaju da je njihov autor predan i pastoralnoj službi, prije svega izgradnji pokoncilske Crkve u nas.

»MAGISTERIUM« SMJERODAVAN ZA »MINISTERIUM« Nema sumnje da je glavni Dudin doprinos u svemu tome sama Zagrebačka Biblija 1968. sa svom njegovom prethodnom i susljednom njegovom biblijskom zauzetošću kao profesora, pisca, predavača i propovjednika. Sve to otkriva da je Dudino znanje enciklopedijsko, a zanimanje za biblijske i teološke teme svestrano. Ipak, nije on bibličar i teolog u maniri kabinetskog radnika. Za njega je – kako i naslovljuje dvije biblijsko-teološke rasprave – prvotna, štoviše životna, zadaća »djelo blagovjesništva« jer ga u tom utvrđuje uvjerenje da je »apostolsko djelo bogoslužje«. On je djelatnik na širokom polju razotkrivanja same Crkve i njezine poruke u koncilskom i pokoncilskom vremenu. Posve je predan poslanju Crkve u tom osobitom razdoblju u nas i ne bira zadatke po svojim sklonostima već po njihovoj važnosti. Osjetljiv je za »znakove vremena« i spreman je na koncilijantnu suradnju sa svima kojima je na srcu dobro ljudi. Usprkos sve raznolikosti tematike i načina obrade, ipak se naziru temeljne oznake Dudine teološke osjetljivosti. To je uvijek »magisterium« – bilo koncilski bilo papinski – koji je smjerodavan za »ministerium«. Unutar toga lako će se zapaziti i njegova marijanska i opća devocionalna nota, tipična za franjevačku teološku školu, koja dolazi do izražaja osobito u knjizi Svijeta razveselitelj (1980.) koja je posvećena teologiji i vjerničkom vrednovanju hrvatskih božićnih pjesama. Uvijek uz prvoga, Tomislava Janka Šagi-Bunića, s kojim je od mladenaštva zajedno stasao, Duda pomno prati diskusiju koja se u Crkvi vodi oko teologije i službe teologa za pouspješenje Koncila i zadaća Crkve naspram suvremenog svijeta. Duda je vjeran »sluga Božje riječi«, izvorni teološki mislilac, pažljiv istražitelj teološke prošlosti, budan motritelj teološke sadašnjosti da bi i sam bio njezin graditelj. Usmenom riječju ugradio se je i znatno odredio egzistencijalnu pojavu naše Crkve. Sveukupnošću pak svoje pisane riječi pružio je budućim pokoljenjima nezaobilazan polog teološkog razmišljanja koji obvezuje na poštovanje, ali i na nastavljanje. Štoviše, taj polog ima vrijednost usmjerenja jer ga čini prepoznatljivim kao mislioca kojega je formirao Drugi vatikanski koncil i kojem se je on zauzvrat posve stavio u službu. Duda je bio je i ostao "čovjek želja". Mnoge je želje ostvario, svoje i tuđe. Mnogi ga upoznaše, a nebrojeni su oni koji su se sreli s njegovim djelima. O kad bi ih ti različiti susreti doveli do istog zaključka: »čovjek želja« je nužno čovjek koji je impresioniran potrebama vremena i na njih odgovara pretvarajući želje u djela. Za Dudinu 86. godinu života i 60. obljetnicu misništva smije se tako reći. dr. fra Emanuel Hoško


6

FRA BONAVENTURA DUDA

HRVATSKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA SV. ĆIRILA I METODA

Čovjek izuzetnih darova

R

Dušom mi rado prostruje stihovi: "Ima mjesta tajnih u nama - Što će živjeti ubuduće... Treba ih dobro skriti - kvas onoga što će biti." (Sabrana djela, XV, 224) Po Tinu, i ja sam budućnik! Bonaventura Duda

adostan sam da je naš brat fra Bonaventura Duda doživio dijamantni jubilej, 60. obljetnicu svećeništva, jer je riječ o uglednom i zaslužnom članu našega franjevačkog bratstva i naše Provincije. Sigurno je fra Bonaventura Duda i najprepoznatljiviji franjevac u Hrvatskoj, čovjek izuzetnih darova i izuzetne marljivosti – franjevac svim srcem, zaljubljenik u sv. Franju i franjevaštvo, zanosni propovjednik Evanđelja. U našemu franjevačkom bratstvu na Kaptolu on je istina najstariji, a možda još uvijek i najbolji sin sv. Franje. Uz njega se nitko ne osjeća malen, zapostavljen, mimoiđen. To je razumljivo jer je on uvijek manji brat i svima nama daje pravo da budemo od njega i veći i važniji. Uz brata Bonaventuru i po njemu i mi franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda smo postali malo bolji i više smo sinovi sv. Franje nego što bismo bili bez njega. Smijem reći i to da hrvatski franjevci posljednjih pola stoljeća nose više ili manje prepoznatljiv pečat njegova franjevaštva. Ono što moja braća i ja svakodnevno doživljavamo je da je Bonaventura prije svega pravi sin sv. Franje pa je nama mlađima učitelj realnoga, trajnoga i vjernoga franjevaštva. Njegove visoke godine nisu ga udaljile od ljudi jer im on ne želi biti učitelj, a najmanje im želi nametati vlastite stavove. On je čovjek koji se divi Bogu i Božjim djelima u ljudima, pa je drag čovjek koji je ušao u mnoga srca a to je znak da onaj koji želi biti blizu Bogu, taj je blizu i čovjeku. Životno geslo našega fra Bonaventure – koje stoji i na mladomisničkoj spomensličici je: »Isuse, dobroto beskrajna!«. Tim riječima fra Bonaventura ispovijeda da je Isus Krist zacrtao njegov životni put i Isusu Kristu pripisuje svaki svoj životni korak i svako svoje životno djelo, a osobito ona djela koja mi zajedno s njim smatramo pothvatima na dobro naše domovinske Crkve. To su nastanak Glasa Koncila, priređivanje Biblije i širenje misli Drugoga vatikanskog sabora. Ta i mnoga druga djela fra Bonaventura ne smatra svojima i ne misli da su plod njegove darovitosti i rada, već ih pripisuje Bogu iz čijih ruku je primio život, sve svoje darove i sve izazove na stvaralačka djela. Zato, »Isuse, dobroto beskrajna«, hvala Ti što si našemu franjevačkom bratstvu podario takvoga čovjeka i takvoga brata fra Bonaventuru. fra Željko Železnjak, provincijalni ministar

Najstariji prikaz sv. Franje na sjeveru Hrvatske, (početak 14. st.), zidna slika u sakristiji zagrebačke katedrale


ČOVJEK

Ž E LJ A

7

Evanđelje za život život za Evanđelje

S

veto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista nije napisano iz nekih umjetničkih pobuda. Ono nije neki filozofski spis ni zbirka moralnih pouka, premda se može reći da je Sveto Evanđelje i pjesničko djelo, i filozofski spis, i zbirka moralnih pouka. Ali, ono nije napisano da uživamo čitajući ga, da se samo oduševimo za idealan život koji je u njemu ocrtan ili da priznamo ljepotu i uzvišenost njegova nazora na svijet i sveopće zbivanje. Ne, sveto Evanđelje nije zato napisano. Ono je pisano krvlju neokaljanoga Jaganjca Krista, napisano je zato da bude oživotvoreno, napisano je samo radi života. Napisano je, to još jednom treba istaknuti, ne da ga s divljenjem čitamo, nego da ga teškom mukom provodimo u život. Taj smisao Evanđelja otkrio je svijetu – u doba koje je zaboravilo Evanđelje – Svetac iz Asiza koga stari pisci rado zovu: »Vir Dei beatus Franciscus«. On sam piše: »Nitko me nije uputio što da činim, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti prema svetom Evanđelju. I ja sam to u malo riječi i jednostavno dao napisati, i Gospodin Papa mi je potvrdio.« On je tako proniknuo temeljnu evanđeosku nakanu – promijeniti život ljudi – da osniva Red kome će pravilo i zakon biti oživotvorenje Evanđelja. »Pravilo i život manje braće jest ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.« Tako počinje najkraće redovničko pravilo. Ali svetome Franji to nije bilo dosta. Još jednom je htio braći na srce staviti Evanđelje i zato završava svoje Pravilo: »...da uvijek... opslužujemo sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista na koje smo se čvrsto obvezali.« Ima li jednostavnijih riječi o najuzvišenijem pravilu života! Naše je dakle pravilo: da riječ svetoga Evanđelja u našem životu postane čin. To je prvi dio franjevačkoga poziva. Život po Evanđelju traži život za Evanđelje. Stoga nitko ne može biti kršćanin, a ne apostol. I što je netko više kršćanin, to je više apostol. A tako se može reći i o franjevcu. I što tko dublje shvaća sveto Evanđelje, to je njemu veća želja da i druge upozna s Evanđeljem. I zato naslućujemo onaj žar kojim je sveti Franjo obilazio sela i gradove propovijedajući na trgovima i na raskršćima kroz Italiju i Francusku. Shvaćamo što ga je tjeralo preko mora, u središte Islama: služba Evanđelju. I zato možemo shvatiti kako su mogle djelovati riječi koje su izvirale iz srca koje je kucalo, koje je gorjelo za Evanđelje. Ako još dodamo da je njegova riječ odgovarala njegovu životu, a njegov život Evanđelju – ta, onda je njegova riječ bila ponovljeno Evanđelje. Zato i kaže sveti Bonaventura o njemu: »...Jesus Christus, cuius praedicationis repetitor fuit pater noster Franciscus.« (Itinerarium, Prologus, n.l). Stoga je jasno da se snazi njegove propovijedi nije mogao nitko oduprijeti. To je slika aktivnoga života franjevca. Taj život nije normiran nikakvim pisanim pravilom, on jednostavno nužno proizlazi iz pisanoga pravila koje je pisano za »pasivni« život. Ili bolje rečeno: vanjski život i rad franjevaca rezultira iz njegova nutarnjeg života. Koliko više živi po Evanđelju, toliko više živi za Evanđelje. Naš dakle poziv nije da oživotvorimo Evanđelje samo u svome životu nego da oživotvorimo Evanđelje i u svijetu. To je poziv franjevaštva. Kad je dakle Evanđelje pisano radi života, doista nema veće službe Bogu i čovječanstvu od službe Evanđelju, od života za Evanđelje. Ali, kao što ima ljudi koji su pola života udesili po nauci evanđeoskoj, a drugu polovicu života udešavaju po načelima svijeta (kušaju živjeti dvostrukim životom!), tako ima ljudi koji samo polovicu života daju za Evanđelje. Ostalo pridrže sebi da poklone prijateljima ovoga svijeta. I vječno osjećaju da imaju samo polovicu svoga života - ali ne onu koju su za se zadržali, nego onu koju su dali Evanđelju. Tko dakle želi imati čitav svoj život, neka ga svega dade za Evanđelje! Neka dakle kvasac svetoga Evanđelja ukisne sve tijesto, sav naš život: da sav naš život bude po Evanđelju i da se sav istroši za Evanđelje! To je konačna misao svetoga Franje. To je potpuni smisao franjevaštva. Život po Evanđelju i za Evanđelje! Bonaventura Duda, Moj sveti Franjo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 9.-10.

Giotto di Bondone, Sveti Franjo podupire Crkvu, detalj freske, Assisi, oko 1295.-1300.

Pjesma stvorova Sveti Franjo Asiški, XIII. stoljeće

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom gospodinom Suncem. Od njega nam dolazi dan, i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja (...) Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi. Hvaljen budi, Gospodine moj,

po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života. Blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj Smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu. A blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće. Bonaventura Duda, Ja Bogu povjerih svoj štap: moje mirogojske šetnje, Teovizija, Zagreb, 1999., str. 49.


FRA BONAVENTURA DUDA

8

Prva lekcija oca Dude ra Bonaventuru Dudu upoznao sam 1969. godine kada je dolazio iz Zagreba na našu Visoku bogoslovnu školu predavati Novi zavjet. Sjećam se kako je odmah na početku predavanja otvorio 15. poglavlje Lukina evanđelja, u kojem se nalazi prekrasna priča o ocu i dvojici sinova, o mlađemu koji je napustio očev dom i o starijem koji je ostao u njemu, ali srcem je bio daleko od oca i njegova shvaćanja. Pater Duda je najprije pročitao tu prispodobu, zatim je rekao da svaki od nas treba otkriti glavni lik u njoj te je zatim izišao iz predavaonice. Kad se nakon nekog vremena vratio natrag, trebali smo mu odgovoriti na pitanje koje nam je zadao. Svi smo iz katekizma znali da je to prispodoba o Izgubljenom i nađenom sinu. Ali profesor nas je iznenadio rekavši da u toj priči nije u prvom planu izgubljeni i nađeni sin, nego milosrdni otac. Drugim riječima, prije nego što govori o grijehu i obraćenju sina, prispodoba govori o milosrđu oca, tj. o Božjem milosrđu prema čovjeku grešniku. Od tada pa do danas, svaki put kada čitam i meditiram tu prispodobu, obvezno se sjećam te davne lekcije oca Dude, koji nas je tada tvrdnjom da je u Lukinoj priči glavni otac, tj. Bog, a ne sin, tj. čovjek, sve veoma iznenadio i zatekao. Puno sam o toj prispodobi za vrijeme daljnjeg studija i kasnije čitao i slušao te sam s vremenom otkrio njezinu slojevitost i višeznačajnost, ali ništa mi se nije tako duboko usjeklo u pamćenje kao ta prva lekcija oca Dude. Što sam ga više poznavao, bilo kroz osobne susrete, bilo kroz njegova predavanja i propovijedi, bilo čitanjem njegovih tekstova, sve sam dublje otkrivao da je on čovjek s posebnom karizmom. Sve čega se je laćao odisalo je tim posebnim darom koji mu je Bog dao s njegovom naravi, a on oplemenio i izbrusio u školi sv. Franje. Katkad mi se činilo da bi otac Duda bio franjevac i kad to ne bi bio. Rijetko se može naći čovjeka koji je tako duboko prožet franjevačkim duhom, kao što je on. Zato za mene pomisao na franjevca odmah asocira fra Bonaventuru Dudu. Neka je Bogu hvala za dar tako divnog čovjeka, iz čije svake geste progovara evanđelje na način kako ga je živio sv. Franjo! Hvala Bogu i hvala ocu Bonaventuri, i neka ga među nama mnoga ljeta!

F

mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Dah suvremenosti i teološke svježine a Bonaventuru Dudu čuo sam u vrijeme bogoslovnih studija u Pazinu početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su se počeli održavati Teološko-pastoralni tjedni u Zagrebu. Naš duhovnik Ivan Jelovac imao je već tada magnetofon i snimio je govore na Tjednu. Dudine smo nastupe mi bogoslovi posebno rado preslušavali, prepisivali i o njima govorili. Bio je to dah suvremenosti i teološke svježine jer smo se mi u Pazinu služili pretežno prijeratnim udžbenicima, domaćim i stranim. U raspravama nadobudnih bogoslova bilo je dovoljno da neko mišljenje prevlada ako se moglo potvrditi citatom iz Dudina govora ili pisanja. Poslije završetka studija na Visokoj teološkoj školi u Pazinu poslan sam u Zagreb da položim razlike koje su se tražile za stupanj licencijata. Ondje sam slušao predmete koje je Duda predavao, pa i one koji su mi već bili priznati. Iz Pazina sam došao s dosta dobrim poznavanjem sadržaja Biblije, na što je Duda nadogradio svoje oduševljenje Božjom riječi. I on je primijetio moje zanimanje pa me nije na ispitima ni ispitivao, nego mi je samo upisao ocjenu jer sam već na predavanjima »razveselio njegovu dušu«. Kad je čuo da me poglavari šalju na studije crkvene povijesti u Rim, rekao mi je kako je šteta što ne idem na studij Svetoga pisma. Znao je on ohrabriti studente svojim komplimentima. Možda je i to rekao u tom smislu, ali svakako su mi njegova predavanja i ta njegova riječ pomogli da još više zavolim Bibliju. Duda se pokazao uvijek kao vrstan stručnjak i govornik. Uz to je imao izrazito pjesničku notu pa je svoja mišljenja znao iznositi u razumljivim i privlačnim slikama. Jednostavno, imao je dar prenijeti na drugoga ljubav prema onome što je on zavolio i tumačio – prema Svetome pismu.

Z

mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski

Pro-fessor, con-fessor, svjedok, priznavatelj... rofesor Bonaventura Duda iznimna je osoba goleme vrijednosti za naš suvremeni crkveni, kulturni i nacionalni identitet. Ono što bih posebno želio istaknuti jest da je pater Duda za mene eminentno profesor, i to profesor u smislu ne samo predavalačkoga višegodišnjeg rada na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, nego i u smislu koji zadaje sama riječ pro-fessor, odnosno con-fessor, a što znači: onaj koji javno obznanjuje, odnosno svjedok, priznavatelj ili ispovjedalac. Njegove riječi uvijek je pratilo svjedočanstvo o vlastitom iskustvu. Njegovo pak naučavanje doista je uvijek bilo i jest javno obznanjivanje vjere u Isusa Krista i njezinih dubina, kako teoloških tako i – usuđujem se reći – mističnih. Mistici su posebni Božji obdarenici, a obdareni su blizinom Božjom koju osobno duboko doživljavaju, ali ako ju mogu komunicirati i drugima, tada je to još jedan dar važan i za druge, za zajednicu, kako Crkvu tako i društvo u kojemu žive i djeluju. Pater Duda upravo je takav mistik koji sam iskusuje Božju blizinu na posebno intiman i dubok način, ali koji je također obdaren sposobnošću da to prenosi i drugima. Sjećam se kako sam pohrlio slušati profesora Dudu već na prvoj godini studija, premda taj kolegij nije bio obvezatan za tu godinu. U predavaonicu se nije moglo uvijek ni ući, toliko je bila puna. A kad je progovorio, znao se toliko približiti slušačima da su reakcije bile često veoma intenzivne. Ne jednom me je duboko nasmijao, ali kada sam poslije predavanja razmislio o tome što je pater Duda htio poručiti onim čime me nasmijao, bio sam često tronut do suza. Kao da sam se zatekao da se smijem zapravo sam sebi i da su te kritike upućene u prvom redu upravo na moju vlastitu adresu.

P

U svjetlu rečenoga ne mogu ne istaknuti Dudin rad na Bibliji, njegov osjećaj za Riječ Božju. On je – poput proroka ili starozavjetnog psalmista – doista »kušao« Božju Riječ, njome se hranio, njome se naslađivao. Poznavao je površnom oku skrivene nijanse izvornog značenja pojedinih biblijskih riječi i poruka te nas, studente, uvodio u to razumijevanje. Njegov je život obilježen upravo proučavanjem Svetoga pisma, kojemu je posvetio svoje najbolje sile, i to kako prevođenjem tako i naučavanjem. Njegov se širok znanstveni i pastoralni rad i nastojanja ne mogu razumjeti bez Biblije. Možda to najbolje ilustrira s koliko je entuzijazma sudjelovao u prijevodu Biblije na hrvatski jezik, kojem je projektu – zajedno s književnikom Jurom Kaštelanom – bio urednik. Ta, kako je on voli zvati, Zagrebačka Biblija iz 1968. izvršila je golem utjecaj na duhovnost, crkveni život, liturgiju, ali i na hrvatsku književnost i ukupnu našu kulturu. Stoga značenje toga izdanja cjelovite hrvatske Biblije nadilazi crkvene okvire jer je ona postala općehrvatska kulturna baština par exellence. Pater Duda je za mene još nešto, tihi pratilac i podupiratelj svih malenih i siromašnih, onaj koji se zna iskreno radovati uspjesima drugih, onaj koji svojom vedrinom i zauzetošću uvijek potiče na vedrinu, optimizam i budi u ljudima nadu. Profesor – ili kako ga većina voli zvati – pater Duda za mene je jednom riječju: kršćanin. Sjećam se da je tako on volio nazivati profesora Šagi-Bunića, pozdravljajući ga: »Kako si, kršćanine?«, a sad bih ja volio tako nazvati njega jer je on to u svojem znanstvenom, kulturnom, redovničkom, vjerničkom i ljudskom liku doista utjelovio. Zahvalna srca želim mu svako dobro od Boga! mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup


ČOVJEK

Ž E LJ A

Novo lice Crkve Uvodnik prvog tiskanog broja »Glasa Koncila«

K

Je li Koncil proveden? u nas i u svijetu Koncil još nije proveden, on se provodi. U neku ruku, to je pitanje: Je li Koncil proveden? - može se i drugačije izraziti. Da li se Koncil dogodio? Jest, ukoliko je to posve određeno događanje u četiri koncilska razdoblja od 1962. do 1965. godine. Koncil je želio Crkvi dublje posvijestiti nju samu i njezinu misiju u svijetu. Stoga se ne pita samo koliko su provedeni koncilski dekreti, niti koliko je već asimiliran, posvojen koncilski nauk. On je uvelike, bar ako gledamo na vrhu, utjecao na novi Kodeks i još očitije na novi Katekizam Katoličke crkve. On pomalo, sve više, utječe na naše propovijedanje, na naš vjerski nauk. No Koncil je želio uzbuditi nove osjetljivosti, nova usmjerenja, i to iznutra i izvana, to jest za unutarnje crkveno događanje i za suodnose Crkve i svijeta. Tu Koncil nipošto nije proveden, on se – više ili manje, u jačem ili oslabljenom ritmu – provodi.

I

Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice (za Glas Koncila razgovarao Ivan Miklenić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 143.-144.

Šime Vulas, Raspelo

olika li programa! Kojih li nada! Kojih obećanja! Na početku svih svojih zborovanja i zasjedanja Crkva od pradavnine moli zazivni vapaj: »Pošalji Duha svojega... i obnovit ćeš lice zemlje!« U svojim je počecima, kako veli Pismo, zemlja bila »sama pustoš i praznina«. Snažnim zahvatom Duha Božjega postade kolijevkom života, bujanja i punine. Gdje god je na djelu Duh, ondje klija, raste, buja, cvate, rodi i plodi – život. A Duh je Božji na poseban način na djelu u svetom saborovanju Božje Crkve. Nismo li čitali svečani »komunike«, saborsko priopćenje prvog onog sabora u Jeruzalemu, negdje oko 50. godine naše – tj. Kristove – ere? Koje li apostolske smionosti! »Odlučili smo Duh Sveti i mi« (Djela 15,28)! Stoga je i veliki saborski papa Ivan Dobri, ostavljajući svoje djelo u nasljedstvo Papi Pavlu VI., često govorio o »novim Duhovima«, o novom stoljeću, o novom licu Crkve Kristove. Novo lice Crkve – u svoj njezinoj zemljopisnoj, nacionalnoj i rasnoj rasprostranjenosti kojom grli cio svijet! Novo lice Crkve – u sve dubljem ostvarivanju sakramentalnog zajedništva s Bogom Trojedinim, izvorom mladosti, života, punine, neumrlosti, neuvele djelatnosti! Novo lice Crkve – u novom utvrđenju papinske službe koja je u svojoj biti, prema prastarom naslovu, služba očinstva prema cijelom svijetu! Novo lice Crkve – u obnovljenoj formulaciji biskupske službe, kako uči već pramučenik Ignacije, prema kojoj je biskup u svojoj biskupiji a tijelo biskupa u crkvenoj pokrajini, »predsjedatelj zajednice ljubavi«! Novo lice Crkve – u njezinim svećenicima i redovnicima koji, prema riječi Pija XII., imaju biti sjaj Crkve Kristove! Novo lice Crkve... I ti, svaki pojedini kršćanine, pozvan si da sudjeluješ u saborskoj obnovi Crkve! Možda si se do sada osjećao kao periferijski član, u kutu Božje obitelji. Svima je nama Krist Učitelj i Gospodin rekao riječi: »Neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima da... slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5,16). Ti si također pozvan da u Kristu »ukorijenjen i utemeljen« (Ef 3,18), s Kristom što intimnije, trajnije i intenzivnije sakramentalno sjedinjen, sve više nosiš na sebi lice Kristovo u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Ne traži se od tebe neko zastavičarsko kršćanstvo. Bučni propagatori nisu poželjni u našoj religiji. Ona pozna samo apostole. A u apostolatu napose vrijedi život Kristu odan. Život propovijeda više nego riječi. Suvremena duhovna književnost voli riječ »irradiare« – ižarivati – odražavati, odsjajivati. Preduvjet je da si kroz sakramentalni suživot s Kristom u životnom odnosu s Kristom svjetlom i ognjem. Tada će i po tebi u tvojoj obitelji, u tvom djelokrugu Krist uvijek unositi sve više istine i ljubavi, dobrote i mira, životne radosti i zalaganja. I po tebi će sve više i više postati lijepo – novo lice Crkve. Jer, to je zakon što nam je svima zapisao Pavao: »da se mi svi, lica razotkrivena, odražavajući Kristovu slavu – ljepotu njegova lica – sve jasnije i jasnije preobražavamo u njezinu sliku pod utjecajem Gospodina Duha« (2 Kor 3,18). Tome smjera naš sveti Sabor. Bonaventura Duda, Koncilske teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., str. 34.-35.

9


FRA BONAVENTURA DUDA

10

R

Zač je košniji papa fali važuć doktorat Roka zo Krasi?

Crkva sv. Antuna Padovanskog, Kras, Dobrinjština

O

jednome od najznamenitijih franjevaca i svećenika hrvatske Katoličke crkve odavno se mnogo toga zna. Ali za neke, čak i bitne »pojedinosti« iz njegova životnoga vijeka zna veoma malen broj ljudi. Navedimo barem neke od njih. 1. »Slučajno« je 1924. rođen u (tadašnjoj) Rijeci, talijanaško-talijanskoj tobožnjoj »državi«, koja je upravo te godine pripala fašističkoj Kraljevini Italiji. 2. Ali smatra se čvrstim, hrvatskim Bodulom iz čokavskoga sela Kras u Dobrinjštini na otoku Krku. 3. Djetinjstvo je proveo i osnovnu školu polazio u tome selu svojih predaka. 4. Smatra se: predci su iz istočne Italije došli na o. Krk, ali vjerojatno su Poljaci, i čvrsto su se srodili s krčkim, glagoljaškim Hrvatima. 5. Za sada mi je poznato: jedini je Hrvat o čijoj je knjizi/doktoratu, obranjenome na papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, ocjenu 1960. objavio budući Sveti Otac. 6. Pri tome je budući Sveti Otac donekle pogriješio. 7. No ocjenitelj tada još nije bio Sveti Otac, pa se našalimo – još nije bio »nepogrešiv«. 8. Ali u cjelini – u ocjeni objavljenoj u Münchenu, taj tadašnji njemački sveučilišni profesor dr. sc. Joseph Ratzinger ipak autoru odaje priznanje. 9. O toj zanimljivosti držao sam predavanje i 2007. objavio opsežan članak u dva broja zagrebačkoga tjednika Glas Koncila. 10. Taj nekadašnji njemački sveučilišni profesor – sadašnji je papa Benedikt XVI. Eto, samo nekoliko, gotovo nepoznatih pojedinosti većini ljudi, čak i poštovateljima znamenitoga i zaslužnoga hrvatskoga intelektualca, fratra i svećenika, sjajnoga bibličara i propovjednika, dvostrukoga magistra znanosti, doktora znanosti, emeritusa, sveučilišnoga profesora i dekana fakulteta, autora niza knjiga, rasprava, članaka, urednika, prevoditelja, itd. A on je – fra Bonaventura Duda iz bodulsko-krčkoga čokavskoga i glagoljaškoga Krasa.

Sestra Danila

ođen sam u Rijeci u siječnju 1924. g. i to je imalo vrlo značajno mjesto u tadanjoj mojoj povijesti. No, prvo sam djetinjstvo proveo u svome zavičaju, u selu Krasu na otoku Krku. Imam osjećaj da smo mi, mali Krasani, u to vrijeme živjeli na način kako se živjelo negdje krajem osamnaestoga ili u devetnaestome stoljeću... Selo je bilo puno djece, u donjem nas je selu bilo dvadesetak, a u pučkoj školi i do šezdesetak... Idući u crkvu na zaziv Duha Svetoga, negdje početkom rujna 1929. g., kada smo došli do križanja – jedna cesta vodi u crkvu, a druga malo gore, u školu – rekao sam mami: »Ja se gren zapisat.« A ona meni u pola šale: »Idi, idi, i onako si sav za školu.« Još se i danas sjećam te škole, kao kad sam je prvi put vidio: svijet malih đačića i učenika iz opetovnice, a meni priđe jedna starija i reče: – »Roko, a čo ćeš ti ovdi?« – »San prišal zapisat se.« – »Ma, još si mali.« A učiteljica, tek izišla iz preparandije, dodala je: – »Baš ih imamo mnogo.« Ja sam ustrajao, a ona je rekla neka pričekam tjedan-dva. I tada je našla jednoga od sedam godina, ali koji je teže shvaćao. U zamjenu je uzela mene. Kada sam završio četvrti razred, baš su se svi moji nekako skupili kod kuće, inače su se svi – nakon naših roditelja – raštrkali po svijetu da zasluže za život... – »A čo ćemo s Rokom?« Teta Kate živjela je u Rijeci, udata za pograničnoga milicajca, rodom s Korzike... Stradao je u vrijeme rata. Ona me uzela k sebi, a iz Rijeke me upisala na Sušak u građansku školu. Znala je za privilegij malih Hrvata koji su rođeni na Rijeci. Jugoslavenski konzulat u Rijeci pomagao je siromašniju djecu koja su se upisala u školu na Sušaku...

SESTRA DANILA

Crkva Gospe Trsatske

Fra Leonardo Novaković

akademik Petar Strčić (istešo zo Krasi)

Franjevački samostan u Varaždinu

Učenici naše građanske škole išli su svake nedjelje u devet sati na misu (Milosrdnim sestrama svetoga Križa na Sušaku u Rijeci)... Ja, »stari« ministrant, ubrzo sam zaželio postati ministrantom časnih sestara. I jednoga dana, u adventu 1933. g., oko četiri popodne, uputih se k časnim sestrama, rekao bih kao samostalan molitelj. Upravo se sakristanka, zvala se sestra Danila, uputila iz samostana noseći južinu u konvikt, gdje je imao svoju sobu njihov velečasni... Pristupim k njoj, mali čovječuljak. – »Što bi ti, mali?« – »Htio bih biti vaš ministrant.« – »Imamo ih dosta, ne trebamo više« – odgovori ona nehajno. Ja sam se pristojno oprostio i udaljio. Ali drugoga jutra, a bila je baš prosinačka zima, naslikam se u crkvi, kod donjih vrata, malo prije sedam sati, kada počinje misa. Počesto je iz sakristije provirivala s. Danila, gledajući ne dolazi li koji ministrant, inače će ona – po ondašnjim propisima – iz daljega ministrirati. No sedam je otkucalo, a nikoga nema. Opazila je već prije mene i rukom me pozvala. Odministrirao sam tu misu i htio poći kući, a ona me zaustavi u susjednoj sobici kraj oltara. I tu je počela moja povijest u sklopu samostana sestara sv. Križa. Inače, o toj divnoj sestri Danili napisao sam mali, ali proćućeni napis prije više od trideset godina, točnije u »Effati«, 1971., br. 9/10, koji i danas potpisujem. Susret s njom povezao me polako s cijelim samostanom... Ona mi je postala i neke vrste učiteljicom. Imala je doista dar da to bude nenasilno i ustrajno. Njihov latinski »Mali oficij Blažene Djevice Marije« postao je i moj molitvenik. Neke sam psalme znao napamet. Nisam razumio, ali sam molio. A veliki oltar u crkvi, za velike blagdane, bio je prava izložba cvijeća. U sredini na stupu veliko Srce Isusovo, a uokolo dosta prostora za trideset, što većih što manjih vaza. Sjećam se da sam jednom, kada je sestra Danila bila bolesna, pod njezinim ravnanjem uresio oltar, s vrha do dna. Oboje smo, dok smo radili, bili obuzeti religioznim čuvstvima i poslije uživali u oltaru i kod svete mise. A uređenje božićnih jaslica i njihovo »čuvanje«, stražarenje pred jaslicama itd., sve je to bilo vrhunac moga religioznog doživljavanja. Bilo je, mislim, šesnaestak časnih sestara, svaka sa svojim poslom, a sve zajedno – kor. Kako su samo molile za svoj sveti oficij! Najmilija mi je bila kuharica, sestra Adela. Tu milinu nisam iskorišćivao, naprosto sam je osjećao. Onako sabrana, marljiva, gotovo sama, nerijetko uz pomoć drugih, svakim je danom i blagdanom kuhala za pedesetak ljudi, za časne sestre u njihovu refektoriju, za konviktice u


ČOVJEK

Ž E LJ A

11

Uspomene o životnom raskršću njihovu, a posebno za velečasnog i – za mene. ... Sve je bilo jednostavno, a sve jedno bolje od drugoga. Osobito je na me djelovalo kad sam je, svaki dan, gledao kako na oratoru, sama, naknadno, moli svoj oficij. Poslije sam je katkada posjetio u kojemu mjestu gdje je služila. Uvijek ista, smirena, sabrana, snažna – i u težačkim poslovima na župnim uredima. Samo usput ovdje spominjem, kada sam povremeno kao svećenik dolazio u Đakovo, na groblju sam lako znao naći i njezin grob i grobove svih mojih sestara sa Sušaka: sestra »oberica« Gvalberta, s. Danila, s. Adela, s. Nivarda, s. Simona, s. Ljudmila...

SUŠAČKA ISTINA Sestra Ljudmila bila je malo starija časna sestra. Nje se osobito sjećam iz uredništva »Istine«. Ona je, kada bi »Istina« bila tiskana, sve ostalo oko nje uređivala. No, o »Istini« trebam tek progovoriti. Sušak je u ono vrijeme bio, doduše, gradić, s lijeve obale Rječine, ali je zbog svoga zemljopisnog i političkog položaja postajao sve uzavreliji grad. Sve se življe osjećalo rvanje između stare vjere i sve većega, bar praktičnoga bezvjerja, između hrvatstva i jugoslavenstva, s jakim, iako neprimjetnim miješanjem masonstva. A vlč. Blažina bio je po prirodi izvrstan novinar i upravo tih godina pokrenuo je tjednik »Istinu«. Ja sam se osjećao njenim prvim oduševljenim raspačavateljem. Jedva bih dočekao u nedjelju kraj svete mise i odletio bih pred crkvena vrata, izvikujući: »Istina, Istina!« S početka sam, u subotu predvečer, obletio i sušački hotel »Kontinental« i druge važnije lokale, dok me jedne večeri nije zaustavio direktor škole, g. Petrović – on je bio s »one druge strane« – i rekao da to više ne smijem činiti i da mu se prekosutra javim u školi. Dvadeset i pet po turu, za »Istinu«! ... Sestra Danila ostat će u mome sjećanju kao majka moga franjevačkoga i svećeničkoga poziva. U to ulaze i drugi ljudi, najprije moja teta Marija, a onda s Trsata o. Leonardo Novaković koji je tada bio gvardijan, a prije toga sedamnaest godina magistar novaka. I kad bih htio kazati tko je najzaslužniji, doista, rekao bih sve troje njih, ali i još mnogo drugih ljudi. Dakako, prije svih i poslije svih milost Božja koja se i njima služila...

IDEM U VARAŽDIN I nakon prvoga razreda građanske škole, na početku praznika, pošao sam na Trsat da razgovaram s gvardijanom, ali ga nisam našao. I tako je stvar zaspala. No, nakon drugoga razreda, već sam bio ozbiljniji dječak. Našao sam gvardijana. – »Što bi ti, mali?« – »Ja bih želio biti kod vas kuhar.« A on će, za me iznenada: – »A ne bi li ti prije u školu?« Škola, škola! Bit će da je vidio moje široko nasmijano lice. – »Poslat ću te u Varaždin!« Prvi put čuo sam ime toga grada, i on me svega osvojio. Mislim da sam dolje ne pretrčao, nego preletio i svima, nadasve sestri Danili, veselo klicao: »Idem u Varždin!« To je doista bio dan veselja i za me i za sve oko mene. No, trebalo je polagati prijemni ispit, a vrijeme mu je prošlo. Tražili su iz Beograda dopuštenje da polažem prije početka školske godine. O. gvardijan bio je poznat i mnogim političkim ljudima Sušaka, sve je išlo lakše. Doveo me i u gimnaziju, što je značilo da sam njihov kandidat. Išlo mi je sve, osim matematike. U tome sam uvijek bio slabiji, iako sam u gimnaziji imao pet. Ovdje nisam znao napisati neki visoki broj s više ništica, npr. 20.030, napisao sam 2030. No prošao sam. I sada se, u svim mojim mislima i očekivanjima, pomalja taj drugi grad, gore na sjeveru – Varaždin. Onamo me moj o. gvardijan upisao u Franjevački kolegij, sa stotinu i pedeset konviktoraca koji su ondje pohađali Franjevačku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti. Javili su mu broj 36 koji je trebalo upisati na moje rublje. A ja još ništa nisam imao. ... Fra Marijan je marljivo, šivaćim strojem, upisivao taj čarobni moj broj koji me pratio sve do ulaska u novicijat 1941. g. A nadasve cijeli je sestarski samostan živnuo i sudjelovao u mom preseljenju od časnih sestara k franjevcima na Trsat i odavle u Varaždin. Najsretnija je bila sestra Danila, ali pri tom uvijek tiha i sabrana. Da, nju je čekalo i ono posljednje, trebalo je dobiti sporazum tete Marije. Ona ju je već bila upoznala kao ozbiljnu ženu, uvijek malo zabrinutu za budućnost

Fra Ambroz Testen, Pijetao u zoru, lavirani tuš, 1980.

maloga Roka. Bio sam za nju još premalen, a opet – bio sam i njezin. Dopratio sam je do časnih sestara i tu je bilo ono zadnje savjetovanje, na hodniku između crkve i samostana. Bio sam prisutan i sve živo, a šutljivo popratio. Teta Marija se, onako malo ozbiljno, opirala da sam još premlad i hoću li ja izdržati itd. Sestra Danila ju je uvjeravala da sam ja već dosta narastao, a uostalom o. gvardijan me još i nije preporučio za samostan, nego me šalje na daljnji odgoj i gimnazijsko obrazovanje. Doista, moram to spomenuti: kada sam bio u trećem razredu gimnazije, on je jednom došao u Varaždin i pratio me u franjevački samostan da mu pokažem kako već sviram na orguljama. Kod kazališta on se zaustavi: – »Roko, znaš, mi bismo voljeli da budeš franjevac, ali o tome ti razmišljaj i odluči. Najvažnije je da budeš dobar čovjek.« Dakako, i razgovor tete Marije i sestre Danile završio je: – »Neka ide, u ime Božje!« Ja sam već bio sav u Varaždinu. Posljednji dan na Sušaku bio je 5. rujna 1935. g. Na Trsatu su ujutro bili obučeni novaci, među njima fra Tomislav Tomiša i fra Leonardo Kamerlato. I ja sam prisustvovao, skutren u kutu

Od Isusa Krista vrijednost i povijest ima svaki čovjek. Bonaventura Duda

svetišta, a s druge je strane bio, sav zaplakan, o. Anaklet. Pratio sam sve obrede i riječi što ih je o. gvardijan upućivao novacima. Već sam tada proživljavao i svoje, još daleko, oblačenje, 1941. godine. A navečer bila je kod časnih sestara lijepa večera, »grenadirmarš«. Zatim sam odzvonio »Angelus«, i to gore u tornju. Sa svima sam se rukovao, a koja časna je i zaplakala. Moj je gvardijan došao s kočijom i odvezao me na kolodvor. Uza me je bila moja teta. Tu me preporučio glavnome kondukteru, da me ujutro u Zagrebu probudi i prevede u varaždinski vlak. I tako je započelo treće razdoblje moga života, varaždinsko, jednako intenzivno kao dva ranija. U Varaždin sam došao sam, dok su druge đake dopratili njihovi, ali sam bio za sebe odgovoran. A sestra Danila me pratila dalje, više molitvom nego riječima. Bonaventura Duda, Uz sestre sv. Križa na Sušaku prije sedam desetljeća: uspomene o životnom raskršću, Stoljetnica života i rada Milosrdnih sestara svetoga Križa na Sušaku (uredili Estera Radičević, Emanuel Hoško), Samostan Milosrdnih sestara sv. Križa, Adamić, Đakovo - Rijeka, 2005., str. 213.-225.


FRA BONAVENTURA DUDA

12

Nenadmašiv prijevod Novoga zavjeta onaventuru Dudu poznajem još od svojih studentskih dana. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao mi je Biblijsku arheologiju, u prvoj godini. Zapamtio sam ga kao konciznog, pedantnog i razumljivog predavača. Nakon druge godine svojeg studija na Fakultetu nastavio sam studirati filozofiju, teologiju i biblijski institut na Papinskom sveučilištu u Rimu. Tako, na žalost, nisam imao prilike slušati Dudina predavanja iz biblijskih znanosti na našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kao studenta pri završetku studija na Papinskom biblijskom institutu Duda me zaposlio u pripremanju hrvatskoga prijevoda Biblije (izdavač Stvarnost). Dao mi je zadaću da pregledam hrvatski prijevod biblijskih knjiga Jeremije, Tužaljki i Ezekiela, u odnosu na točnost hebrejskom izvorniku. To je bila moja prva suradnja s Bonaventurom. Godine 1968. bio je objavljen hrvatski prijevod Biblije, taj dragulj hrvatskoga biblijskog prevodilaštva. Bio je to epohalni doprinos hrvatskoj religioznoj kulturi. Kad sam se 1968. godine vratio iz Rima i zaposlio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao profesor biblijskih znanosti, tijesno sam surađivao s Bonaventurom, jer je on s Jerkom Fućakom predavao egzegezu Novoga zavjeta, a ja s prof. Celestinom Tomićem egzegezu Staroga zavjeta. Imao sam vrlo kolegijalnu i vrlo srdačnu suradnju s Bonaventurom. Osobitu suradnju razvio sam s Bonaventurom u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost, u kojoj smo od godine 1969. zajedno s Josipom Turčinovićem, Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom Bajsićem stvarali biblijske projekte. Bonaventura je bio vrlo zauzet za Sveto pismo i aktivno sudjelovao na izdavanju biblijskih izdanja i izdanja biblijske pomoćne literature kao i liturgijskih knjiga. Njegova je zasluga bila što je savjetima pomogao Turčinoviću da je već 1974. godine Kršćanska sadašnjost od izdavačke kuće Stvarnost otkupila autorska prava. Godine 1969. Turčinović mi je povjerio izdavanje niza Riječ, u kojem smo objavljivali knjige s biblijskom porukom (posljednja knjiga, Komentar Matejeva evanđelja, 259 stranica, objavljena ove godine,

B

pedeset i prva je knjiga u tom nizu). Uz svoj vrlo naporan rad, zajedno s Fućakom, oko prijevoda Novoga zavjeta na hrvatski jezik, Bonaventura je našao vremena za svoju izobilnu suradnju u biblijskom časopisu Vrijeme i Riječ te u pripremanju izdanja drugih biblijskih knjiga i katehetskih izdanja. Njegov prijevod Novoga zavjeta na hrvatski jezik remek djelo je hrvatskoga prevodilaštva s grčkoga jezika. Taj je prijevod po svojoj točnosti, ljepoti hrvatskoga jezika i po čitkosti nenadmašiv. Uspio je biblijski jezik pohrvatiti kao malo koji drugi prevodilac. Veliku je ulogu Bonaventura imao i u restrukturalizaciji Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo 'Kršćanska sadašnjost' 1978. godine, iz privatnog poduzeća u javno poduzeće, izjednačeno sa svim građanskim i društvenim poduzećima u bivšoj državi. Bonaventura je bio pouzdana vaga u onim teškim trenutcima kad su nas napadali neki crkveni ljudi, oni koji se nisu razumjeli u gospodarstvo nego su vodili neku svoju, nama neshvatljivu političku igru. Bonaventura nam je bio dobar savjetnik u tome da se ni sa kim ne upuštamo u pravdanje i opravdavanje, jer će povijest pokazati da smo imali pravo. Kao što se to kasnije i dokazalo. Bonaventura je izvanredan čovjek. Kao kolega on je srdačan, vazda nasmijan, susretljiv i spreman za razgovor. Savjete je davao ne samo na području znanstvenoga rada nama mlađim kolegama, nego i na životnom, egzistencijalnom području. Razumio je ljudske slabosti i nikada nikoga od svoje braće nije osuđivao za neke negativne postupke. U tome je bio istinski sljedbenik sv. Franje Asiškoga, svojega životnog ogledala. Osim u Isusu Kristu, i u njemu se on ogledavao kao čovjek, kao franjevac i kao svećenik. Svoju duhovnost crpio je iz Biblije, iz toga nepresušnog vrela kršćanske misli. Iz Biblije je crpio i misli za svoje nagovore, propovijedi, homilije i duhovne nagovore pa je slovio kao obljubljeni voditelj duhovnih vježbi svećenicima, redovnicima i redovnicama. I na tom području Duda ima izvanredno velikih zasluga. prof. dr. sc. Adalbert Rebić

Čovjek od Riječi rofesora Bonaventuru Dudu upoznao sam u Rimu. Ali ne osobno. Evo kako. Na Papinskom biblijskom institutu u Rimu polažem ispit Doxa et eikon apud Paulum (latinski) pred profesorom Karlom Prümmom. Nakon ispita pita me, sijedi profesor, odakle sam. Kad odgovorih: »Iz Hrvatske, iz Zagreba«, on će: »Odande je Bonaventura Duda, moj nekoć slušač: Uomo amabile«. Zapamtio sam riječ. »Uomo amabile«: znači ljubazan čovjek, ali i ljubak čovjek. Čovjek koji voli i koga se voli. To me podsjetilo na onoga poletnog mladića iz Evanđelja, oduševljena Isusom. Za njega bilježi evanđelist: »Isus ga je zavolio«. Isus je i Roka Dudu mladića zavolio. Za razliku od onoga mladića iz Evanđelja, koji se snuždio i Isusa nije slijedio, Roko Duda je za Isusom pošao s franjevačkim imenom Bonaventura. »Verus Israelita in quo non est dolus«. Ubrzo sam se uvjerio o istinitosti riječi profesora Prümma o Bonaventuri Dudi: uomo amabile. Kad je naime 1963. iznenada preminuo professor Stjepan Bakšić, kojega sam trebao naslijediti na dogmatskoj katedri (tada nije bilo probadanja bodovanjima, koja su se uvriježila poslije na sveučilištima, već je nosilac Katedre spremao suradnika/nasljednika), bio bih se trebao smjesta vratiti u Zagreb, ne završivši studij na Papinskome biblijskom institutu u Rimu. No profesor Duda je godinu dana predavao Bakšićeve predmete da bih ja spokoj-

P

no završio studij s licencijatom/magisterijem Biblijskih znanosti. Na tomu mu i sada izričem zahvalu. Bonaventura Duda se raduje uspjehu drugoga. Uspjeh bližnjega doživljava kao svoj osobni uspjeh. Očito razumije riječi Svetoga pisma: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« ne samo načinski, već i bivstveno: ljubi, naime, bližnjega kao proširenje, produljenje samoga sebe«. Zvjezdani trenutak za bibličara Dudu bio je u mraku mračnoga sustava, u noći tamne moći, poziv 1967. da skupa s Jurom Kaštelanom, kao glavni urednik, u suradnji s bibličarima i književnicima prevede Bibliju na hrvatski. Pozvao me na suradnju. Bio sam biblijski suradnik za Starozavjetne knjige: Ruta, Ezra, Tobija, Judita, Estera. Zagrebačka Biblija je čudo. Bonaventura Duda je duša Zagrebačke Biblije. Duda je čovjek od riječi. Kad se za nekoga kaže da je čovjek od riječi misli se na ćudorednu vrlinu. Duda je čovjek od riječi i u tom smislu. Ali ne samo u ćudorednom, već i u bivstvenom smislu. On je čovjek od Riječi, velikim slovom, Riječi koja je tijelom postala i »ušatorila se« (izraz je Dudin) među nama, on je čovjek od riječi Isusove: »Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta«. Profesor Duda je živio i živi od Božje riječi kao od kruha, kruha nasušnoga. prof. dr. sc. Ivan Golub


ČOVJEK

Ž E LJ A

13

Jure Kaštelan

Josip Tabak

fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak

O Zagrebačkoj Bibliji

V

eć pomalo mitska 1968. godina pamtit će se u hrvatskoj povijesti i po tome što je u Zagrebu svjetlo dana tada ugledao nov prijevod Biblije. Europa je, podsjetimo se, bila uzbibana mladenačkim buntom. Ima nešto mladenačko i u toj Zagrebačkoj Bibliji. O zahtjevnosti i težini posla kakav je nov prijevod Biblije govori ponajviše činjenica da je Biblija zapravo cijela mala knjižica od 73 raznorazna djela, koja su nastajala stoljećima prije Krista, a samo manjim dijelom i prvih desetljeća nakon Kristova Uzašašća. Na prijevodu Biblije obično rade velike ekipe stručnjaka i to u duljem vremenskom roku, čak u zemljama koje se mogu pohvaliti višestoljetnom nesputanom tradicijom i kulturom. U Zagrebu je posao oko tadašnjeg izdanja Biblije zgotovljen za nešto više od jedne kalendarske godine. Glavni predvodnik razmjerno malog broja sudionika te neponovljive i nezaboravne duhovne pustolovine bio je franjevac s Kaptola, pater Bonaventura Duda, profesor biblijskih znanosti i kršćanske duhovnosti. U ne baš lakim vremenima Bonaventura Duda je vodio poveliku momčad suradnika koji su 1968. godine stvorili Zagrebačku Bibliju, knjigu nad knjigama, dragocjen zalog za budućnost.

ONI IZ STVARNOSTI I MI IZ NESTVARNOSTI Pater Duda, vjerujem da ćete se složiti kako ideja o novom prijevodu Biblije nipošto nije plošna, jednostrana ni jednoslojna. Molim Vas da pokušate otpretati barem neke od važnijih datuma u nastanku Zagrebačke Biblije? – Ta Biblija ima nekoliko važnih datuma, ona ima svoju čvrstu kronologiju. Prva vijest da Stvarnost, čiji je direktor tada bio poznati zagrebački novinar Ivo Košutić, ima nakanu izdati Bibliju došla je na Bogoslovni fakultet u došašću, dakle, u prosincu 1966. godine. Vijest je donio tadanji urednik Glasnika sv. Antuna (poslije Veritasa), vrlo prodoran franjevac, konventualac, moj kolega sa studija pater Ivon Ćuk. Umro je, nažalost, prerano, 1985. godine. On je, radi jeftinijega tiska, tada svoj časopis (mjesečnik) tiskao u Osijeku, a tamo je i Stvarnost tiskala svoje knjige. Premda još neslužbeno, on im je odmah rekao: »Čujete, jeste li se savjetovali s katoličkim krugovima? Ne bude li tekst odgovarao Crkvi, bit ćete osuđeni na propast, nećete imati kupaca.« Na to je direktor Stvarnosti Ivo Košutić njemu iznio: »Mi smo odlučili tiskati Bibliju; koji god nam tekst date, mi ćemo ga tiskati. Ne dobijem li drugog teksta, tiskat ćemo onaj Vuk-Dančićev.« Moram odmah reći da je to bio silno smion, iako smišljen gest Stvarnosti. U jednom daljnjem razgovoru upitao

sam: »Gospodine Košutiću, kako ste došli na tu ideju?« Odgovorio je: »Znate što, imam određen broj radnika; da im dadnem kruha, spreman sam tiskati i molitvenike.« Volim da je to rečeno. U kolegijalnom razgovoru na Katoličkom bogoslovnom fakultetu inicijativa Stvarnosti ocijenjena je kao jedinstvena prilika. U to doba, prije svega, potreba za Biblijom osjećala se i na svjetovnom i na crkvenom području, ali se znalo da je to ogroman ulog, pa se realno na nju nije ni mislilo. Mi smo mislili da treba sve učiniti da taj, kako ga Biblija zove – kairos – sretan trenutak, ne propadne.

ODOBRENJE NADBISKUPA ŠEPERA Slijedi potom drugi vrlo važan datum: na Tri kralja, 6. siječnja 1967. godine ja sam tadanjem nadbiskupu dr. Franji Šeperu podnio svoj izvještaj od pet-šest stranica, gdje sam mu otprilike iznio ovu misao: Sovićev prijevod Staroga zavjeta, budući da je naišao na vrlo oštru kritiku prof. Stjepana Ivšića u Hrvatskom jeziku 1939. godine, ne može biti – talis qualis, takav kakav jest – tiskan, jer će se odmah zalediti u podrumu, ali držim da je to vrlo valjan početni tekst za doradu. Bibličara ima premalo, a niti se ističu jezikom. Tada sam biskupu izložio svoju temeljnu misao: u izdavanje Biblije, prvenstveno sam mislio na doradu Sovićeva Staroga zavjeta, ne može se ući bez književnika, otvara se mogućnost da se oko te Biblije zaposle književnici. Moram reći da je zagrebački nadbiskup izvanredno brzo stvar procijenio i pokazao svestrano razumijevanje. Bez tako pametnog crkvenoga glavara te Biblije ne bi bilo. On je osim toga bio i vlasnik Sovićeva rukopisa, po oporuci, prema tome on ga je i ustupio Stvarnosti, uz stanovite uvjete, na deset godina. U isto vrijeme on je a priori odobrio zajednički rad bibličara i književnika. Sljedeći je prijeloman datum bio 17. siječnja 1967. godine. Bio je sastanak kod Stvarnosti, u najužem sastavu: Ivo Košutić, Jure Kaštelan, Ivon Ćuk i ja. Bio je još prisutan i glavni urednik Stvarnosti Miro Rajković. No ovdje moram spomenuti da je Zagrebačka Biblija stasala u višemjesečnim, ako i ne višegodišnjim razgovorima na vrhu tzv. drvenog nebodera na Iblerovu trgu 7. Još i danas s velikim simpatijama upirem pogled na tu zgradu, misleći na staru latinsku: Habent su a fata libelli! Tu su, u ugodnom susjedstvu, gotovo dvadeset godina stanovali Ivo Košutić i Jure Kaštelan, dakle jedan veliki praktičar - izdavač i jedan poznati fantast - pjesnik. Vjerujem da su u dugim razgovorima odvagnuli i problematične mogućnosti, s obzirom na

Biblija se dade svesti na tri riječi, njezin je sadržaj, često volim reći: Bog – čovjek – svemir, u uzajamnim suodnosima. Bonaventura Duda

društveni sektor ili – zašto da ne kažemo?– na ideološke suzdržljivosti. Jednom, kada smo u Božjakovini već slavili izlazak Biblije, spomenuh da smo se mi klerikalci konzultirali s našim kardinalom (Šeperom), a Košutić šaljivo napomenu: »I mi smo pitali svoje kardinale!« Odnosilo se to, čini mi se, na dr. Vladimira Bakarića. Dakle 17. siječnja 1967. godine našli smo se prvi put zajedno, oči u oči, oni iz Stvarnosti i mi – iz nestvarnosti. I mogu reći da smo otprve počeli vjerovati jedni drugima. Oni su osobito bili zapanjeni mojom ponudom da u posao s bibličarima uđu književnici – al pari, svaki na svojoj razini. To je u onom trenutku izdavalaštva, u komunističkoj državi, bilo osobito plauzibilno. Ima li Vaša osobna zamisao o prevođenju Biblije nekih prepoznatljivih korijena? – Dok sam bio na studiju u Rimu, kao jedan od prvih studenata iz Hrvatske s putovnicom (1954. - 57.), za vrijeme objeda pripovijedao mi je moj sustolnik, kolega iz Mletaka, da je u Italiji netom izašlo izvanredno Evanđelje koje su preveli znalci grčkoga i talijanskoga jezika; i to ne crkveni ljudi, štoviše različitih uvjerenja i opredjeljenja. Predgovor tom Evanđelju napisao je glasoviti literat iz crkvenih krugova - don Giuseppe de Luca. Vidite, to je bilo ono malo sjeme, koje je u Zagrebu odjednom urodilo tako snažnom i sretnom inicijativom. Desetak godina nakon tog Rima nalazite se pred životnom zadaćom: okupiti suradnike, prevoditelje, lektore, korektore, redaktore; dogovoriti učinkovitu i nadasve hitru metodologiju rada... – Dopustite mi naprije da budem skromniji. Preuveličavate moju ulogu. Ja sam ipak u toj Bibliji jedan inter pares. Ipak neki su modaliteti toga projekta uistinu moji. Prije svega želim istaknuti da sam smatrao prijevod Staroga zavjeta Antuna Sovića izvrsnim polazištem. No, gotovo providencijalno, u proljeće 1966. godine upoznao sam u New Yorku hercegovačkog franjevca, župnika hrvatske župe – Silvija Grubišića. On je Bibliju prevodio, rekao bih, kao pravi amater, ali visokoga stila. Dakle, on nije profesionalni bibličar, ali je tada već preveo Petoknjižje. Meni se to Petoknjižje svidjelo i zbog jedrine jezika i zbog toga što je, kao takav, doprinos dodiru hrvatske Biblije s angloameričkim govornim i biblijsko-teološkim područjem. Odmah sam predložio da preuzmemo njegov prijevod Petoknjižja, u daljnoj obradi Ljudevita Rupčića.

(nastavak na 15. stranici)


FRA BONAVENTURA DUDA

14

Prijatelj iz biblijskih vremena očima većine naših katoličkih vjernika Bonaventura Duda uzoran je svećenik, za obrazovanije on je bibličar i profesor grčkoga jezika te, uz to, cijenjeni teolog i glazbenik, a nas nekolicinu, još preživjelih iz onih biblijskih vremena šezdesetih, on povezuje s jednim od najdramatičnijih razdoblja u povijesti bivše Jugoslavije, kad se razbuktala, na raznim stranama, ozbiljna politička kriza koja će, što tada nismo ni slutili, dugoročno uroditi nesagledivim posljedicama. Godine 1966. pao je Aleksandar Ranković, svemoćni šef policije i simbol već istrošenog centralizma; 1967. donesena je poznata Deklaracija, dokument koji je, prividno baveći se položajem hrvatskoga jezika u saveznim ustanovama, dubinski postavio problem Hrvatske u okviru federacije, što je izazvalo nezapamćene reakcije vlasti; 1968., godinu izlaska Zagrebačke Biblije, obilježila je brutalna intervencija sila Varšavskoga ugovora na tadašnju Čehoslovačku. Kad danas bacimo pogled unatrag, ne možemo se oteti iskušenju da i svoj tadašnji pothvat ne smjestimo u isti burni kontekst. Činjenica je, međutim, da smo mi – na neki čudesan način boraveći u mirnom oku vihora – neusporedivo više bili usredotočeni na svoj pionirski posao nego na vanjske prilike. Središte, srce, cijeloga projekta bila je soba, s prostranim stolom pretrpanim biblijskim izdanjima i specijalističkim leksikonima, u kojoj su sjedila dva redovnika, Bonaventura Duda i Jerko Fućak, i gdje se danomice radilo na pristiglim prijevodima biblijskih knjiga ili se raspravljalo o problemima povezanim s njima. Kad se pogleda impresum Zagrebačke Biblije, vidjet će se da on obuhvaća golem broj ljudi, od specijalista do kniževnika, veoma različitih po svojim svjetonazorima, ali na tajanstven način ujedinjenih radi postizanja velikoga cilja. Osnovni obrisi predodžbe o Bonaventuri Dudi što sam ih – zahvaljujući predsjedniku Zvonimiru Mrkonjiću, koji me, zapravo, preporučio voditeljima projekta – stekao prije četrdesetak godina zapravo se do danas nisu promijenili: doživio sam ga ne samo kao službenika Crkve nego kao integrirana, cjelovita, čovjeka, neobične ne samo intelektualne nego i emocionalne zrelosti, sposobna surađivati s drugima, i komunicirati s njima, čak i onda kad nisu dijelili ista uvjerenja. Svi smo, u njegovoj nazočnosti, snažno osjećali da je on vrlo pobožan čovjek, ali u njemu nije bilo ništa pobožnjačko, nametljivo i isključivo: koliko je god, što je opće poznato, kao svećenik, i jednostavnom pojavom i kao propovjednik, djelovao izravno, na neke je druge, čak i udaljene od Crkve, indirektno utjecao možda još i dublje. U njegovu se primjeru, još jedanput, pokazalo da je lakše druge za ono u što vjeruješ pridobiti time što i sam vjeruješ nego najistančanijom teološkom argumentacijom, kojom je, uostalom, kad je trebalo, i te kako vladao. Mislim da je, zahvaljujući svojoj delikatnoj naravi i visokoj unutarnjoj izgrađenosti, bio doista sposoban na okupu

U

Naslovnica Zagrebačke Biblije, likovna oprema Boris Dogan, Zagreb, 1968.

držati veoma raznovrsne ljude koje bi, možda, osoba s drugačijim značajkama brzo razjurila. Mnogo godina poslije, na pogrebu svojem sudrugu u biblistici i prisnom prijatelju fra Jerku Fućaku na zagrebačkom Mirogoju, obratio mi se sav shrvan: Dragi moj Marko, možda se više nikad neće okupiti onakva biblijska ekipa, u kojoj je bio i pokojni Jerko. Svi smo, radeći na Bibliji, bili na svoj način, početnici i učili smo u hodu. Samo nam je godina dana bila na raspolaganju da dovršimo golemi posao, kojega se, premda je daleko od toga da bude savršen, ni danas barem ne stidimo. Kako drukčije da to protumačimo nego time da je nad nama bdio Duh Sveti? I sam sam, što god to značilo, danas spreman prihvatiti kao istinitu tu Dudinu napomenu. Marko Grčić

U Bonaventurinim utihama oje druženje s fra Bonaventurom Dudom započelo je sa Zagrebačkom Biblijom, tim velikim projektom koji ne prestaje ni danas intrigirati svojim nadahnućem. Za nepunu godinu dana sročen je novi prijevod Biblije, u koju svrhu okupljen je velik broj suradnika od kojih smo Marko Grčić i ja bili najmlađi. To je bilo, usuđujem se reći, svojevrsno kulturološko i književno čudo ravno onim najvećim slične naravi u hrvatskoj kulturi. Dakako, duša toga projekta bio je Bonaventura, od prve zamisli do konačnog proizvoda. To konkretno znači mnogo toga. Najvažniji Bonaventurin za me smjerokaz bila je uputa da Bibliju ne treba prevesti nego prereći služeći se u tu svrhu drugim prijevodima, ali više od svega vlastitim jezičnim nadahnućem. Svrha toga nije bilo ništa manje nego stvaranje novog izvornika. To je znači i pozivanje na mnoge koji su prenosili riječ Biblije iz jednog jezika u drugi – ne isključujući ni starog Daničića – i koji su, mijenjajući je u skladu s posebnostima tih jezika, pazili da ne iskrive njezinu poruku, brinući se da joj identitet – njezino sveto – ostane nepromijenjen. U izrazu prericanje istaknuta je plodna uloga riječi izgovorene od čovjeka čovjeku u često ravnodušnom i neoljuđenom prostoru. Tijekom četrdeset godina Bonaventura i ja, svatko na svojoj ledini, više smo se voljeli i poštovali nego što smo se viđali, ali su nas naši povremeni doticaji i kratka viđenja potvrđivali našim, ako mi je dopušteno reći, uzajamnim simpatijama. Od nekoliko rijetkih pisama koje smo izmijenili, ono posljednje koje mi je uputio bio je odgovor na moj do danas još neobjavljeni članak Nevolje s Biblijom koji sam mu poslao na čitanje. U njemu se ja-

M

dam na neke bibličare koji žele prevesti ponovo Bibliju bez »usiljenih aorista i imperfekata«. Bonaventura mi daje podršku u namjeri da taj svoj polemički članak objavim: »Učinite kako Vam se svidi, no Vaša bi kritika – i ovako kratka – kraj Vaše reputacije vrlo mnogo značila. Osim toga, Vi te autor najljepših dijelova naše Biblije: Psalmi, Izaija, Job...« Bonaventura je bio i ostao najveći znalac komunikacije Riječi i sretni smo mi kojima ju je on u bilo kojoj formi mogao proslijediti. Tu sreću sam osobito sam mogao osjetiti na nekim propovijedima gdje je on odustajao od glasnoće i retorske nadmoći nad slušateljstvom te kao da je namjerice govorio sugestivno tiho, i kao sam sebi, tek da bi bolje mogao osluškivati svoju riječ u odjeku slušateljstva. Tema jedne od tih propovijedi bila je oprost. Razvijajući temu Bonaventura se u propovijedi gdjekad služio citatima iz otvorenih knjiga koje je držao pred sobom. Ne sjećam se Bonaventurinih teza glede oprosta, ali ona je bila sadržana u jednom mjestu iz Borgesa. Riječ je bila o tome kako je Kain na drugom svijetu sreo Abela i upitao ga može li mu oprostiti. »Ne sjećam se što ti imam oprostiti«, odgovorio mu je Abel. Ja se pak sjećam da sam čuvši to bio kao oboren nekim radosnim čudom. Je li Bonaventura time ciljao i na Božju zaboravljivost kao izraz njegove dobrote? Teško mi je reći. Ako bi to bilo tako, ona bi bila nešto posve oprečno svim našim zaboravljivostima, pa i mojoj vlastitoj, zasnovanoj uvelike na propustima, koliko god ljudski oni bili. Zvonimir Mrkonjić

(nastavak s 13. stranice)

AMATERI VISOKOG STILA Već u prvom razgovoru rekao sam nadbiskupu Šeperu da imamo već gotov prijevod Novoga zavjeta, što će uvelike olakšati posao. Upravo je u Sarajevu izašlo drugo izdanje Novoga zavjeta Ljudevita Rupčića, hercegovačkog franjevca, tada profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tekst je u svojoj genezi povezan s drugim hercegovačkim franjevcem, Gracijanom Raspudićem, koji se potvrdio i kao književnik, a živio je tada u političkoj emigraciji u Sjevernoj Americi. I još nešto! Tih je godina u Matici hrvatskoj upravo izašla Pjesma nad pjesmama u izvrsnom prijevodu Nikole Milićevića. Tako su se već pomaljali obrisi našega Staroga zavjeta, u glavnini ipak naslanjajući se na Antuna Sovića, s dijelovima Silvija Grubišića i Nikole Milićevića. Treba još spomenuti jedno ime, a to je zagrebački franjevac Filibert Gas. On mi je bio odgojitelj i profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, a poznavao sam ga i cijenio kao čovjeka s mnogo poetskoga i književnoga ukusa. Bio je, kao i Grubišić, amater, ali visokoga stila. Još dok sam studirao na Papinskom biblijskom institutu mislio sam ga nagovoriti da prevede Psaltir. U to je doba izašao glasoviti Psalterium Pianum, što ga na nalog Pija XII. prevedoše profesori Papinskoga biblijskog instituta u Rimu. Taj se prijevod za novu časoslovnu uporabu smatrao tada najvećim dometom katoličkoga biblijskog prevodilaštva psalama. Na taj se Pijev Pslatir nadovezuje Gassov prijevod psalama. On će proći, možda više od svih biblijskih knjiga, najširu daljnju obradu, u kojoj su sudjelovali jezikoslovci i književnici (Kaštelan, Grčić, Mrkonjić) i bibličari (Duda, Fućak). Usput rečeno, i za njemačko govorno područje sličan prijevod psalama priredio je glasoviti Romano Guardini, polazeći od toga Pijeva Psaltira. Eto tako smo dobili materijalne obrise Staroga zavjeta u našoj budućoj Bibliji. Ipak glavno je polazište bio Sovićev prijevod Staroga zavjeta (1928. - 32.). Tako smo dobili temeljne obrise. No ipak je to bilo glavno: kako svladati Sovićevu baštinu? Prijedlog je brzo iskrsnuo: svi će književnici dobiti Sovićev tekst u prijepisu. Oni će taj tekst obraditi s književnoga stajališta, ali s time da ćemo birati književnike koji se mogu služiti Biblijama bar na dva jezika, da ih ti prijevodi čuvaju da u svojoj jezičnoj i općoj književnoj obradbi ne dirnu u ono što se zove materijalna istina ili, kako bi rekao sv. Jeronim – veritas hebraica. I sada je trebalo stvoriti, da tako kažem – prevodilački štab poslenika. Riječ štab preuzimam od Josipa Tabaka, koji je o dvadesetoj obljetnici Zagrebačke Biblije u Startu (24. prosinca 1988.) dao svoj intervju pod naslovom Štab providnosti Božje.

KAŠTELAN JAMČIO KNJIŽEVNU VALJANOST Tu se ponovno vraćamo na važno ime naše Biblije, a to je Jure Kaštelan. Nakon onoga prvog sastanka kod Stvarnosti imao sam dva-tri vrlo važna susreta s njim u drvenom neboderu. Vrlo brzo smo se sporazumjeli oko temeljnih kriterija za buduće suradnike. On je odmah predložio dvoje: prvo - da u ekipu suradnika svakako treba birati ne samo renomirane književnike, nego baš naprotiv – najmlađe. Po svoj prilici i stoga što će biti slobodniji od eventualnih ideoloških ili režimskih suzdržaja. Želio je da se svakako zaposle i književnici katoličke orijentacije, makar su tada bili društveno ignorirani ili zaposleni izvan struke. Tako su od najmlađih, ali kao valjani književnici, vrlo brzo imenovani Zvonimir Mrkonjić i Marko Grčić. Obojica su se odmah iskazala kao valjani poslenici te su, nakon prvih potvrda, mogli preuzeti vrlo važne daljnje angažmane: Mrkonjiću smo mogli povjeriti dvije najteže biblijske knjige – Joba i Izajiju, a Grčić se potvrdio u prijevodu malih proroka. Doskora će Grčić pruzeti jednu od vrlo teških obveza generalnog lektora Josipa Tabaka, koji ga je ocijenio kao svoga valjana dvojnika. Od katoličkih smo suradnika izabrali svakako Nikolu Šopa, Tona Smerdela i Olinka Delorka, a ja sam dodao dva vrsna gimnazijska profesora (gimnazijska jer se kao katolički izvrsnici nisu mogli afirmirati na višoj razini) - prof. Stjepana Hosua i dr. Antu Sekulića. Još trebam spomenuti Branka Brusara i Božu Rukolju kojega je i Kaštelan izrijekom spominjao u našim razgovorima. Bilo bi zanimljivo čuti i druge pojedinosti o Kaštelanovu udjelu u nastanku Biblije. – Svakako je ime Jure Kaštelana u neku ruku označavalo svojevrstan protektorat nad cijelom ekipom. Ne mislim ovaj čas prvenstveno ideološki. Njegovo časno osvojeno pjesničko i književno ime jamčilo je Bibliji književnu valjanost, što je uostalom suvremeni zahtjev istinskog biblijskog prevodilaštva. K tome, on je živo sudjelovao u konačnoj redakciji


ČOVJEK

Ž E LJ A

15

iblija je nadasve knjiga o Bogu, osobnom Bogu...No Biblija je sveta i po svom drugom članu, po čovjeku. Ona izdiže ideal svetoga čovjeka. Prije svega, po Bibliji, čovjek je čovjeku svetinja. Bog je onomadne postavio Kajinu, nakon umorstva brata Abela, neizbježivo pitanje: Gdje ti je Abel, brat tvoj? I Kajin, kao svaki kompleksiran čovjek, svojim odgovorom već pokazuje kako je dobro razumio Boga: Zar sam ja čuvar brata svojega? Da, čovjek je svaki čuvar brata svojega. Čovjek je čovjeku svetinja. Tako barem treba da bude.«

B

Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice (za Slobodnu Dalmaciju razgovarao Ivica Mlivončić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 96.

Vasko Lipovac, Adam i Eva, obojeno drvo, 1993.

našega Psaltira koji je, mogu s uvidom reći, najsavršeniji iskaz naše biblijske prevodilačke ekipe.

MODEL ZASTUPLJENOSTI SVIH REGIJA U impresumu Zagrebačke Biblije čitav je niz imena, što me podsjeća na drevni prijevod Sedamdesetorice, glasovite Septuaginte. Recite nam nekoliko riječi o onima bez kojih bi Zagrebačka Biblija ostala jedva zamisliv pothvat. – Prije svega moram odmah spomenuti jednoga osobito važnoga, možda ipak najvažnijega, a to je Josip Tabak. U impresumu se njegovo ime spominje dva puta: na vrhu je s Jerkom Fućakom urednik ove Biblije, a pri dnu se njemu pripisuje generalna lektura i stilizacija s uvidom u hebrejski izvornik. No o njemu ćemo još progovoriti. Koliko god nisu svi koji su spomenuti u impresumu podjednako sudjelovali – ni kolikoćom ni kakvoćom – smatram da je ova Biblija djelo svih nas. Svaki je pridonio ono što se kaže zajedničkom suodgovornošću njezinu nastanku. Volio bih ipak upozoriti na jednu činjenicu. Ova naša Zagrebačka Biblija pamtit će se i kao model zastupljenosti svih hrvatskih regija, u Hrvatskoj i izvan nje. Prije svega spomenuo sam već neka imena hrvatskog iseljeništva – Silvije Grubišić i Gracijan Raspudić. Eto, u samom vrhu stoje: Dalmatinac iz Poljica (Kaštelan), Sarajlija (Tabak) i dva Primorca – Duda (Rijeka) i Fućak (Pašac - Grobnik).

Pobrojimo još pažljivije i eto nam sjeverne Dalmacije ili Hrvatskog primorja – Duda, Fućak, Ante Kresina (Žminj); zatim slijede Dalmatinci: Nikola Milićević (Poljica), Zvonimir Mrkonjić (Splićanin), Marko Grčić (Sinjanin), Celestin Tomić (Višanin). Slijede Hercegovci: Ljudevit Rupčić, Silvije Grubišić, Raspudić, zatim Bošnjaci (Tomislav Ladan, Zlatko Gorjan). Prelazimo u Slavoniju (Košutić, Stjepan Hosu), zatim u kajkavske krajeve - Branko Brusar (Varaždin), Adalbert Rebić (Hrvatsko zagorje), Ivan Golub (Podravina) i napokon Ante Sekulić iz Bačke. Spomenuli ste i Tomislava Ladana; kolik i kakav je njegov doprinos Zagrebačkoj Bibliji? – Tomislav Ladan već je onda, 1967. godine, bio ime. Ipak on je u našu ekipu ušao, rekao bih, prijateljski. U onim prvim tjednima, dok smo se mi s klerikalne strane opipavali s onom drugom, pozvali smo Ladna u naš samostan na Kaptolu. Služio je vojsku s našim subratom dr. Kornelijem Šojatom. Iako je tada još bio mladi Ladan (velim kao što se kaže mladi Toma), dao nam je izvrsnih poticaja. Ostavio je na me dojam čovjeka koji brzo shvaća i brzo prihvaća, sudovi su mu britiki, ali redovito točni. Sjećam se da je u tom prvom razgovoru rekao. »Morate se boriti za pet minuta prisutnosti na televiziji.« Upitah jesmo li za to sposobni. Odgovori: »Ima trenutaka u povijesti kada se ne pita jesmo li sposobni, nego moramo li!« To mi je postala lozinka u ovom posve nenadanom biblijskom pothvatu. A onda još nešto o Ladanu: smatrali smo da će mu

Svi evanđelisti, svi spisi Novoga zavjeta, sva kršćanska mnogooblična tradicija treba da dosegne i dirne ovaj naraštaj Kristovih vjernika i bogotražitelja. Bonaventura Duda

najbolje odgovarati tzv. mudrosne knjige Svetoga pisma, tj. poslovične knjige. Taj je posao Ladan odlično odvalio. Vrijedilo bi objelodaniti njegov izravan posao na Sovićevu predlošku, crljenice sasvim iznakažuju Sovićevu rečenicu, dočaravajući izvorni biblijski tekst. Možda će se o tome u budućnosti provesti još točnije prouke, valjalo bi. Nad nama su, kao Damoklov mač, prijetili rokovi. Stvarnost je ušla u salto mortale, s najavom Biblije u roku od jedne godine. Iako smo mi nastojali odgoditi sve postavljene rokove, nismo mogli ostati bešćutni na izdavačeva zapomaganja. Na jednom sastanku Ladan je riješio i to pitanje: »Umnožimo suradnike, a brzo će se pokazati koji su pravi poslenici. Neposlenici će otpast, a poslenici će preuzeti neizvršene poslove.« To je bilo providnosno. I još nešto. Kada smo raspravljali kako ugovoriti rokove s prevodiocima, odnosno obrađivačima Sovićeva teksta, on je zastupao kratke rokove. »Znate«, rekao je, »mi se književnici moramo prostituirati u novinama.« Mislio je na efemerne članke, da bi se nešto zaradilo. »Ugovarajte kratkoročno«, rekao je, »s dvostrukim učinkom: velikim će imenima to biti ispod časti i tako ćete se ih riješiti, a drugima, ako na vrijeme ne ispune rokove, možete produljiti, a i potražiti bolje poslenike.« To je uvelike spasilo Stvarnost, istina na račun Josipa Tabaka i najuže biblijske redakcije, jer se odjednom na njihovu stolu našlo odveć posla. No i tome se našlo lijeka.

(nastavak na 17. stranici)


FRA BONAVENTURA DUDA

16

Bitan utjecaj na moj život va su glavna vida pod kojima je susret s fra Bonaventurom odigrao bitan utjecaj na moj život, i to dok ga još i nisam osobno poznavao. Prvi se susret dogodio putem Svetoga pisma. Fra Bonaventurin osjećaj za kairos, za pravi trenutak, bio je presudan u nastanku Zagrebačke Biblije na čijem su prijevodu prije više od pedeset godina radili brojni hrvatski bibličari, književnici i jezikoslovci. Zahvaljujući njima Božja riječ postala je doista prisutna u domovima mnogih ljudi. Premda u svojim srednjoškolskim danima još nisam obraćao pozornost na urednike i ostale koji su radili na tome izdanju, plod njihova rada omogućio je da do mene dođe Božji poticaj. Dok sam čitao snažne izričaje Božje riječi pretočene u lijepi hrvatski jezik, u meni je rasla vjera i želja za krštenjem. Tako mogu reći da je u moju kršćansku vjeru ugrađen rad brojnih ljudi, a među prvima od njih zasigurno je fra Bonaventura. Njegovim radom Božja riječ pokazala mi je svoju silu te su se i na meni ostvarile riječi što ih je fra Bonaventura napisao u svome Podnesku kard. Šeperu od 6. siječnja 1967., rekavši da prevođenju Sveto-

D

Radost koja zahtijeva akon stoljeća ostvarivanja više hrvatskih prijevoda Biblije izvan domovine svidje se Providnosti u došašću 1966. odaslati namisao o utjelovljenju Riječi Božje u hrvatskom slovu, a rođenje joj bi u Zagrebu 13. rujna 1968. godine. Kao nekoć u biblijska vremena, tako je i u ondašnoj Hrvatskoj trebalo smionosti da se sretno slučene okolnosti – taj kairos – ne propuste. Povijest se katkad voli našaliti: s jedne strane socijalistički izdavač pred bankrotom pa spreman tiskati i Bibliju samo da se spasi, a s druge strane nasušna potreba za svetopisamskom riječju i mnogostruka nemoć bibličara i crkvenoga vodstva da je cjelovitu i samostalno ostvare u nenaklonu društvenu sustavu. Na prvi nagovještaj o mogućem praskozorju na biblijskome horizontu u mladu, sluhom i posluhom obdarenu, bibličaru o. Bonaventuri zatitrao je jedinstveni vox temporis. Valjda i stoga što se bio netom okušao u pretakanju slova i duha novozavjetne riječi iz njezine izvornosti u hrvatsko suglasje. Pronicavim je duhom proniknuo u nutarnju povezanost nekih ključnih činjenica, odsudnih za mogući pothvat bez kojih Zagrebačke Biblije, kako je voli zvati, ne bi bilo – ni tad, ni takve. Cijeli snop slučajnosti u koje je Netko »umiješao svoje prste« providonosno je pripravio put, a suradnja književnika i bibličara neupitno je bila odraz duha Drugoga vatikanskoga koncila. Upravo je to – uz niz drugih mudrih i smionih odluka – omogućilo da se u kratku, za takve pothvate prekratku, roku dobije hrvatski prijevod Božje riječi iz njezinih izvornika. I dvadeseto izdanje Zagrebačke Biblije o njezinoj 40. obljetnici ukazalo je iznova na veličajnost gradnje u koju se svaki od šačice marnih poslenika ugradio svojim jedinstvenim i dragocjenim prilogom. A fra Bonaventuri, jednom od njezinih ugaonih kamena, u kojem su se sretno sastali, kako sam voli reći, »Božji dar i ljudski mar«, bilo je dano i potonje višestruko ugrađivanje u svekoliku liturgijsku obnovu Crkve u Hrvata sijući sjeme riječi Božje, svjestan da je Sijač Sin čovječji i da riječ urodi samo u dobru srcu. Neka mu Onaj kojem je povjerio svoj štap bude vječna nagrada za sav odaziv na jedincati poziv. Katica Knezović

N

ga psima pristupa »dajući od svojega 'malo' da Bog učini po svojoj milosti ono što se njemu svidi.« Istovremeno, tragajući za Bogom, tragao sam i za životnim usmjerenjem. Studirajući u Zagrebu, često sam obilazio katoličke knjižare, a jednom mi je za oko zapela knjiga naslovljena Moj sveti Franjo. Napisao ju je fra Bonaventura Duda, a u predgovoru kaže: »Na ovim stranicama ipak želim iznijeti ovaj ili onaj 'svoj' pogled na Franju: zapisujem ono što me u njegovu neusporedivu liku ili u franjevačkoj baštini osobito dira i oduševljava.« Upravo taj njegov osobni odnos prema Franji i franjevaštvu, njegov doživljaj franjevaštva bio mi je poticaj da i sam krenem putem franjevaštva i počnem tražiti 'svoga' svetoga Franju. Knjiga je objavljena 1990. godine, a ja sam se već sljedeće godine našao u franjevačkom samostanu. Tako je fra Bonaventura svojom gorljivošću za Boga i za franjevaštvo bio i na početku mojega poziva. Kad sam kasnije, kao bogoslov, došao u zagrebački samostan, fra Bonaventura i dalje je ostao svjedok. Božja ri-

ječ nije kod njega, kao bibličara, bila samo predmet izučavanja, nego je bila i stalan izvor života i djelovanja. Posebno ovdje želim istaknuti njegove propovijedi koje nisu prestale poticati tolike ljude. Primljena Riječ kod njega je uvijek i Riječ lomljena s drugima. Kad sam u Jeruzalemu, na poslijediplomskom studiju, izučavao Sveto pismo, upravo mi je takav lik bibličara bio pred očima. Konačno, reći nešto o fra Bonaventuri, a ne reći nešto o Božiću, nije moguće. Gledam ga kako se svake godine raduje rođenju Željkovanoga. Nije to nikad samo površna radost, nego radost koja zahtijeva. Stoga Bonaventura sâm kaže: »Postajmo sve više i više ljudi Božića, svećenici Božića. I blagdanom i svagdanom, i na Božić i o Božiću, preko Velikog petka i Uskrsa, sve do naše eshatologije, dok ne preminemo u milosti Božjoj, u kojoj smo sve više i više rasli i u kojoj ćemo zauvijek počivati« (B. Duda, Pabirci iz kršćanske duhovnosti, Zagreb 2008.). dr. fra Darko Tepert

Ja sam u svojih 30 godina u školi uvijek govorio: »Slušajte, ja vam ne donosim konačne, zadnje rezultate znanosti, više vas upućujem u metodu kako ćete ih sami dočekati i prisvojiti« Bonaventura Duda Željko Lapuh - fra Bonaventura Duda, Čeka duša moja, grafika Željka Lapuha, bakropis; Help Croatia, grafičko-književna mapa, Zbirka Biškupić, 1991.

Spomenik Zagrebačkoj Bibliji z proslavu dijamantne mise fra Bonaventure Dude, pred franjevačkim samostanom u Zagrebu na Kaptolu otkriva se spomen Zagrebačkoj Bibliji. Riječ je o onoj Bibliji na čijem su tekstu radili brojni hrvatski bibličari, književnici i jezikoslovci. Ideja za spomenik nazvan Zagrebačka Biblija oslanja se na činjenicu da je taj prijevod doveo biblijski tekst u mnoge domove hrvatskoga naroda, pa stoga želi prikazati Božju

U

riječ prisutnu na ulicama grada, baš kao što i starozavjetna poosobljena mudrost »uza cestu, na raskršćima stoji, kod izlaza iz grada, kraj ulaznih vrata, ona glasno viče: »Vama, o ljudi propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim« (Izr 8,2-4). Biblija je prikazana kao otvorena knjiga, ponuđena prolaznicima na pločniku, a na njezinoj stranici nalazi se redak prijevoda iz 1968., i to iz Psalma 119: »Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi«

(r. 105). Kad govori o radu na prevođenju Zagrebačke Biblije, fra Bonaventura kaže da je upravo Psaltir »najsavršeniji iskaz naše biblijske prevodilačke ekipe«. Izabrani redak želi podsjetiti prolaznika koji korača pločnikom, da je ovdje, na ulici, i u svakom trenutku njegova života, Božja riječ njegov putokaz i njegova svjetlost. dr. fra Darko Tepert


ČOVJEK

(nastavak s 15. stranice)

TABAK JEDINI SLUTIO ŠTO NAS SVE ČEKA Neusiljeno dosljedni franjevačkom poimanju samozatajnosti, uporno odbijate vodeću ulogu, u neku ruku ravnatelja zbora, kormilara. Puštam dakle po strani taj dio Vašega posla. Odredite napokon točan djelatni suodnos Duda – Tabak... – Josip Tabak... ja ga prije nisam poznavao. Od prvih je dana u osvitu naše Biblije bio ime nade. Ako se on s nama prihvati posla, onda možemo biti sigurni. Sigurni u dvomu: da će nam jezik biti pravilan i čist i da će nam prijevod, kraj tolikih prevodilaca, biti – koliko bude najviše moguće – ujednačen. Postoji u našem biblijskom arhivu više od stotinu pisama kojima Tabak, obraćajući se najužoj biblijskoj redakciji, popraćuje svaki svoj lektorirani arak, svaku pojedinu partiju tog pozamašnog rukopisa koji, kako je predan u tisak, iznaša do pet tisuća kartica. U toj Tabakovoj ostavštini koja je – za me – predragocjena, nalazi se vrlo značajno prvo Tabakovo pismo Juri Kaštelanu (16. veljače 1967. godine), gdje se Tabak ograđuje od toga posla: da su rokovi apsolutno prekratki, stoga neprihvatljiivi; da se on takvim poslom nije bavio te ne želi ući u posao kao krojač prije Uskrsa, (kada svi naručuju nova odijela), kako veli Cervantes; nadalje: on smatra da je to po prirodi posao svećeničkih krugova, koji će to dobro obaviti itd. Ipak u pismu iznosi vrlo važna načela kako bi tome poslu trebalo pristupiti i po čemu bi takav posao mogao biti i poželjan. I nije se olako Tabak dao na posao. I ja sam jednoga dana, negdje početkom ožujka, hodočastio tražeći Čakovečku ulicu na Trešnjevci. Bio sam uistinu mali brat sv. Franje, ali pun vjere u ljude. Poznavao sam ga tek iz njegovih skandinavskih prijevoda, Ljudi na Borgu, što li?... Išao sam pun strahopoštovanja, kao nekom žrecu i odjednom sam se našao pred čovjekom dobre ćudi, čak razgovorljivim, ali ipak eremitom, pustinjakom koji je kadar i 14 sati dnevno raditi, a onaj posao koji radi, onaj jezik s kojega prevodi – zna, drugo sve pušta po strani. On je inače čovjek koji izbjegava mnoge susrete, ne želi se rastresati, ali u prvom smo susretu pronašli zajednički jezik, prepoznali smo se, i do danas – smijem reći – to se naše biblijsko prijateljstvo nije pomutilo. Naprotiv, znamo da nas je Bog spojio u posao, na koji nijedan od nas dvojice nije nikad u životu mislio. Još su možda prisniji postali i prijatelji poslenici Jerko Fućak i Josip Tabak, koji je, međutim istom krajem svibnja potpisao ugovor o suradnji. Jedini je slutio što nas sve čeka! On se o svom radu izrazio u spomenutom intervjuu o dvadesetoj obljetnici Zagrebačke Biblije. No on više hvali nas bibličare, a ja bih – s punim pravom – sve te pohvale i te kako uzvratio njemu samome. On se potvrdio kao mnogostruki nenadmašiv poslenik, i to na svim razinama, upravo prema načelima koje je iznio u pismu od 16. veljače 1967. godine. On se sav uložio, i to s uvidom u hebrejski izvornik, da se prijevod, koliko je to bilo moguće u danim okolnostima, ostvari uz novi pravopis, što savršeniju jezičnu čistoću, gramtičku pravilnost, sintaksu – čistu kao suza, izražajnu sažetost i gipkost te blagu i nenametljivu patinu starine, svojstvenu Bibliji kao svetoj knjizi.

SUBRAT JERKO FUĆAK Više je razloga da o subratu i svojoj desnoj ruci Jerku Fućaku govorite u završnici... – Jerko je bio velik radnik, njegov je radni dan obuhvaćao tri radna razdoblja – dopodne, popodne, navečer. Obojicu nas je taj posao zatekao, rekao bih, kao u ono vrijeme proroka Habakuka: nosio je ručak svojim nadničarima, a anđeo ga je uhvatio za kiku i prenio u Babilon da prognanicima posluži taj obrok. Prvi je Jerkov udio bio da pohrvati tisuće biblijskih imena, osobnih, zemljopisnih, etničkih itd. Dotadašnja je biblijska nomenkaltura slijedila uglavnom latinsku Vulgatu. Već je naš Škarić, u prošlom stoljeću, osjetio da treba poći putem hebrejskog izvornika. On je prevodio, kako tada bijaše zakon, iz Vulgate, ali s uvidom u matične knjige. Jerko je dobio golem posao, a trebalo ga je obaviti u najkraćem roku da prevodioci, tj. obrađivači Sovićeva teksta, imaju pri ruci nov rječnik biblijskih imena. Potom sam ja obolio, shrvao me tolik posao, više strah pred rokovima. Tada je on preuzeo sav posao, ne samo biblijske redakcije tekstova nego i cijelu skalu međuljudskih odnosa u toj tako sretno otpočetoj, ali podosta razrožnoj ekipi. Poslije je i on morao pauzirati zbog operacije. Ipak, smijem ustvrditi da je ona posljednja biblijska redakcija cijeloga rukopisa – uvijek u najtješnjoj suradnji s Josipom Ta-

Ž E LJ A

17

bakom – naš posao. Srećom smo Fućak i ja iz istoga kraja, suživotno franjevci, pa smo mogli ostvariti sretnu životnu simbiozu za takav pothvat. Druga takva, vrlo slična simbioza dogodila se između njega, odnosno nas, i Josipa Tabaka. To je bila glavna sreća naše Biblije. Nipošto nisam pretjerao kad sam pred Jerkovim odrom iskazao istinu: »Kada smo svi mi drugi, radeći na Bibliji, digli ruke s posla na toj i toj stranici, na toj i toj glavi, na toj i toj knjizi – Jerko je još uvijek čitao i pročitavao, listao i prelistavao – sada po rukopisu, sada po hebrejskom i grčkom tekstu, sada po rječnicima, komentarima, prijevodima. Uvijek nepodmitljiv u jednome: težio je tečnosti prijevoda i nadasve točnosti.« Neka to bude dovoljno u čast bibličaru Jerku Fućaku!

PRVA BIBLIJA TISKANA U ZAGREBU Biste li nam ipak kazali zašto tako rado rabite izričaj Zagrebačka Biblija? – Ona se u početku potvrdila kao Biblija Stvarnosti, po izdavačkoj kući koja je, zapravo, najzaslužnija za njezin postanak. Istina, u prvom izdanju je djelomično u Marijan Trepše, Golgota, akvarel, 1920. tom sudjelovao i HKD sv. Ćirila i Metoda (nekoć sv. Jeronima). Svakako neospornu zaslugu u svemu tomu ima tadanji direktor Stvarnosti, zagrebački novinar Ivo Košutić, koji u posljednje vrijeme objavljuje povijest hrvatskog domobranstva. No kako je to naša prva hrvatska Biblija tiskana u Zagrebu, volim je zvati Zagrebačka Biblija (nekako prema njezinu francuskom uzoru Bible de Jerusalem). Treba se sjetiti da je povijest hrvatskih Biblija, bilo djelomičnih, bilo cjelovitih, vrlo značajna. Bernardinov je lekcionar tiskan u Mlecima (1495.), Katančićevo Sveto pismo u Budimu (1831.), Škarićevo u Beču (1859. - 61.), Šarićevo u Sarajevu (1942.), dok napokon, evo, i naše zagrebačke Biblije. Ona je zagrebačka i po svojim suradnicima, koliko god potječu iz svega našeg hrvatskog prostranstva, te odražava – kako voli reći Tomislav Ladan – koine hrvatskoga književnoga jezika. Možda sam propustio pitati Vas o nečemu što je neizostavno vrijedno spomena? – Da, ne bih smio prešutjeti još jedno ime – Boris Dogan. Njemu je Stvarnost, kao jednom od naših najboljih likovnjaka, povjerila likovnu opremu Biblije. On je to izveo i krajnje jednostavno i krajnje originalno. Ukrasio je pročelje Biblije samim njezinim imenom. Ko kliktaj prvih raznositelja, kao nekoć onaj drevni poklič: Naša štampa gori gre, tako djeluje onih stotinu i četrdeset: Biblija, Biblija, Biblija... na koricama te knjige nad knjigama iz godine 1968. Osobito su lijepi primjerci bibliofilskog izdanja, od kojih je prvi darovan papi Pavlu VI. Zašto ste o Bibliji do sada tako rijetko govorili? – Doista u javnosti sam o Zagrebačkoj Bibliji progovorio tek nedavno, i to nakon duga nagovaranja, na Sveučilišnoj tribini 1. prosinca 1993. godine. Znate, prije svega, i u ono je doba to bio vrlo smion, čak i presmion pothvat Stvarnosti – i ekonomski i ideološki. S druge strane, svi mi koji smo u tomu sudjelovali imali smo dubok osjećaj relativnosti svoga posla, koji je uostalom i vremenski bio tako nemilo uvjetovan. Čekali smo neka se Biblija sama potvrdi. Štoviše, postojao je u neku ruku prešutan dogovor da se o Bibliji ne govori u vjerskom tisku (istina – to je tada bio tek Glas Koncila), neka slobodnije progovori svjetovni tisak. I tako se Biblija tiskala u Vjesni-

Očito, s Kristom se na zemlju položilo nešto što joj dosada nije uspjelo: nositi Logos koji je jedno od Božjih imena, a ima i drugih sinonima – Ljubav, Pravednost... Mislimo li sve to kad kažemo Bog? Bonaventura Duda

kovoj tiskari, njegova su izdanja donijela i prve najave i prve vrlo dobrohotne reakcije. U Glasu Koncila naći ćete tek dva intervjua sa mnom i s Ivom Košutićem. I mogu reći da je prihvat Biblije – na svim razinama – bio izvanredan. Izbjegavao sam poslije svaki razgovor o njoj, neka ostane, rekao bih, anonimna, ili bolje – svih nas, i poslenika i čitatelja – naša Septuaginta, kako voli reći Marko Grčić. Vrlo je zanimljivo primijetiti da je nadbiskup Šeper pristao da na Bibliji ne piše uobičajeni Imprimatur; to je, zapravo, jedino što je kuća tražila, radi tada mogućih kompliciranja od strane režima. No, nadbiskup je rekao: »Lako nama ako Biblija izađe... « Svi su biskupijski Vjesnici donijeli popratnu izjavu svoga ordinarija da je ta Biblija izašla s crkvenim odobrenjem. I tu bih, radi cjelovitosti, spomenuo još dvojicu djelatnika, to je moj kolega s fakulteta franjevac konventualac dr. Celestin Tomić i profesor riječke teologije, nekoć moj student, nezaboravni pokojni dr. Ante Kresina. Njima sam dodijelio da budu crkveni cenzori cijeloga teksta, tj. da jamče za dogmatsku čistoću prijevoda. To je bila moja velika sigurnost, odmah u početku, kada se još nije moglo predvidjeti kako će sve to dobro krenuti. No njih su dvojica izvršila svoj posao unoseći u sam prijevod i izvrsnih poboljšanja. Kako Vi ocjenjujete suradnju bibličara i književnika? – Mislim da je ona nešto najljepše u ovoj Bibliji, ali i u cijelom crkvenom životu nakon II. vatikanskog koncila. K tome, vjerujem da će to ostati kao model za budućnost. A što je značila za sve nas koje je Bog tako čudesno spojio, možda je nabolje iskazao Zvonimir Mrkonjić, ono u Startu za Božić 1988. – radili smo svi s osjećajem svetoga užasa. Mislim da smo svi zajedno, i bibličari i književnici, ostvarili temeljni ideal biblijskog prijevoda, što ga je isticao i sv. Jeronim, a na nj se poziva i naš fra Petar Matija Katančić – to je modestia, skromnost. Bijasmo skromni mi bibličari jer nismo htjeli bez književnika, bijahu skromni književnici jer su prihvatili nas bibličare. Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice (za Hrvatski rukopis razgovarao Tvrtko Klarić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 103.-119.


FRA BONAVENTURA DUDA

18

Vodio nas je u srž problema ikada nisam čuo da netko zlo govori o o. Bonaventuri Dudi. A bio je vrlo prisutan i određeno zauzet u našem crkvenom životu u dugim godinama velikih snalaženja. Nikad nije pokušao biti čovjek kompromisa, a svi smo uvijek vjerovali u njegovu dobronamjernost i vrhunsku stručnost. Nije ga bilo moguće omalovažavati i zanemarivati, bilo je sasvim jasno što misli – i kamo pripada – a ipak ga je bilo nemoguće doživjeti kao protivnika. To je jedinstvena evanđeoska karizma franjevca Dude. U cjelini hrvatskoga franjevaštva on je po tome možda najsličniji sv. Franji. I kad je šutio iz njega je prosijavala evanđeoska dobrota – bez imalo namještene uslužnosti. Kad je, osobito u sporovima oko Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost, dolazilo i do bolnih nesporazuma, znao sam da Dudi mogu o svemu

N

govoriti bez taktičnog okolišanja, da će on razumjeti o čemu je riječ i da će reći što misli bez skanjivanja i bez vrijeđanja ili pritisaka za ovakvo ili onakvo svrstavanje. Takav je i kad govori i kad piše – i kad pjeva i kad svira. Nikad u njemu napora da se svidi sugovorniku, nikad nelagode zbog svoga ili tuđega drukčijeg mišljenja. Ali to nisu bili kompromisi koji izbjegavaju sukobe, već pružena ruka sporazumijevanja. I redovito smo nastojali shvatiti njegov stav i brzo priznati da ima pravo – makar ga ne mogli u cjelini prihvatiti. Tu je bilo važno da njegov makar vrlo kritički i znatno drukčiji stav nije bio osobno stajalište koje nas čini protivnicima ili pristašama, nego uvid u stvarno stanje koje može biti i vrlo bolno, ali ne doživljavano neprijateljskim. I nikad se u tome nisi osjećao poražen, već prosvijetljen.

Mislim da naš kršćanski Bog - nadam se da će me ljudi pravo shvatiti - nije apsolutno transcendentan

Kad god sam s njim – u razgovoru ili čitanjem njegovih tekstova – pristupao Svetome pismu nikad se nije nametala potreba zauzimanja ljevijeg ili desnijeg stava. Vodio nas je u srž problema i rješenje je bilo dobro za Crkvu, za veću odanost i veće povjerenje prema Pismu. Uvijek sam ga tako doživljavao. Blizak i iskren, bez kompromisa, jednostavan bez pojednostavljivanja. I u mnogim pitanjima u našoj sredini on je uvijek bio nezaobilazan. Bez preuveličavanja treba priznati da je fra Bonaventura Božji dar našoj Crkvi u ovom vremenu za sigurno prepoznavanje jasnoga pravovjerja, za čvrstu ukorijenjenost u svu baštinu i vedru i hrabru i mirnu otvorenost prema sve evanđeoskijoj i sve humanijoj budućnosti. don Živko Kustić

Suosjećanje s bosanskim franjevcima povremenim susretima s fra Bonaventurom, koji su, istina, bili dosta rijetki, svaki sam put vidio vedro, raspoloženo, blago nasmiješeno lice. Redovito bi, kao prvo, pitao: »Kako je i što ima novoga i dobroga u Bosni Srebrenoj?« Zatim bi me upitao što ja radim, čime se bavim, i sl. te se raspitivao za pojedine bosanske franjevce s kojima se bolje poznavao ili bio više nečim vezan. To fra Bonaventurino zanimanje za aktualne prilike u provinciji Bosni Srebrenoj, kojoj ja pripadam, osobito kad su se u njoj javljali određeni unutarnji problemi te s tim vezano njegovo radovanje uspjesima, a suosjećanje s bosanskim franjevcima u nevoljama koje bi ih pogodile, nije me ostavljalo ravnodušnim. Nadalje, iz poznanstva s fra Bonaventurom izdvojio bih zapažanje o njegovoj ljubavi, brizi i gledanju na dobrobit vlastite Provincije te o njegovoj crkvenosti. Kada sam kao generalni pohoditelj sredinom 70-ih godina minuloga stoljeća obilazio Provinciju svetoga Ćirila i Metoda, vidio sam kako fra Bonaventura nije zadovoljan načinom na koji skupina mlade subraće shvaća i provodi reforme Drugoga vatikanskog sabora i teško mu je padalo njihovo napuštanje Reda i Provincije. Založio se, zajedno s nekom drugom uglednijom i utjecajnijom subraćom, da se stanje u Provinciji smiri, da u njoj ojača i njome ovlada pravi redovnički i franjevački duh, što je urodilo plodom i dovelo do porasta zvanja i povećanja broja redovničkih i svećeničkih kandidata. Fra Bonaventura je bio član TDKS-a, a to Teološko društvo je mnogima, osobito nekima unutar crkvene hijerarhije, bilo podozrivo kako zbog mogućeg širenja modernističke teologije tako i zbog bojazni omalovažavanja i osporavanja crkvene vlasti. Ta podozrivost i bojazan su se, međutim, pokazale posve neutemeljenima, svakako zahvaljujući odlučnosti i neupitnoj pravovjernosti i crkvenosti trolista koji je stajao na čelu TDKS-a, a to su bili profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr. Tomislav Šagi-Bunić, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Josip Turčinović. Njima uz bok je stajao i prof. dr. Bonaventura Duda, koji je na mnogim skupovima i u raspravljanju o naravi, svrsi i djelovanju TDKS-a igrao umirujuću i usmjeravajuću ulogu. Njegovo mišljenje i prijedlozi o jačanju i širenju aktivnosti TDKS-a, osobito o izdavanju i širenju vjerskoga tiska, znanstvenog i popularnog, te o odnosima s crkvenom hijerarhijom i izvješćivanju te hijerarhije, od Svete Stolice pa naniže, o ciljevima i djelovanju TDKS-a, uvažavali su se i donosili zdrave plodove. Ovdje sam nasumce naveo neke od svojih spoznaja i neka zapažanja o dragom subratu fra Bonaventuri, sa željom da to makar malo pridonese osvjetljavanju njegova ljudskoga, redovničko-franjevačkoga i svećeničkoga lika i djelovanja.

U

fra Velimir Blažević, Banja Luka

Marija Bistrica, Križni put, na blagdan Velike Gospe, 2008. godine

Drugima koristiti rago mi što mogu u povodu 60. obljetnice svećeništva dr. fra Bonaventure Dude izraziti svoju čestitku s kratkim osvrtom o njegovoj osobi i teološkom djelu. Činim to ponajprije iz zahvalnosti jer sam iz osobnog susreta s njim i čitanja njegovih inspirativnih govornih i pisanih riječi i tekstova prihvaćao uvjerenje i nadahnuće za vlastito opredjeljenje u životu i djelovanju. Znam, također, da je to bio i za mnoge druge koji su ga susreli u životu, ne samo među klerikalnim osobama nego jednako i među laicima, onima u crkvi i izvan nje, jer je sam bio čovjek nadahnuća koji druge oduševljava za više duhovne istine i vrednote. U tom smislu može se s pravom reći da je bio čovjek franjevačkoga duha i vizije koji je djelovao onako kako je Franjo Asiški govorio: ne treba samo sebi živjeti nego i drugima koristiti. Bio je takav i kao biblijski teolog, Božju riječ nije samo suhoparno tumačio i predavao, na katedri bogoslovnoga fakulteta, na propovjedaonici u crkvi i na duhovnim vježbama, nego je ta riječ u njegovim ustima bila puna života, duhom nabijena i vesela poruka, pozitivna energija za sebe i drugoga. Usudio bih se čak kazati da je on biblijskim riječima

D

Bog, posve i sasvim Onostrani, kako se to veli. Bar nakon Utjelovljenja, on je relativno Imanentni.Ta želi se zvati Emanuel! Bonaventura Duda

davao uvijek i nešto novo i tako ih obogaćivao i nadopunjavao onime što je nedostajalo, u onom istom smislu u kojem Pavao govori o potrebi nadopunjavanja Isusovih patnji našim patnjama na putu prema konačnoj proslavi u Bogu. Na taj način je svojim životom i govorom svjedočio i stvarao zapravo svoje novo – peto evanđelje, življeno i napisano njegovim djelom i riječima. U tom smislu se mogu razumjeti, uz profesorski rad, mnoge nove inicijative koje je pokretao u svom životu, sam ili zajedno s drugima, kao što je pokretanje novina Glas Koncila na početku Drugoga vatikanskog sabora u samostanu franjevaca na Kaptolu u Zagrebu, više priređivanja prijevoda Svetoga pisma na hrvatski jezik, uspostava i izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti, ekumenski i dijaloški rad s drugim kršćanima i vjernicima drugih religija i protivnih svjetonazora te brojne skrivene inicijative u franjevačkoj zajednici i u Crkvi kod Hrvata i u svijetu, među kojima je pokazivao posebnu brigu i ljubav prema katolicima, Hrvatima i drugima, u Bosni i Hercegovini. Zato, zajedno s mnogim drugima u duhu zahvalnosti pridružujem se iskreno čestitkama prigodom ovoga jubileja našem zaslužnom i poštovanom nestoru fra Bonaventuri Dudi. fra Luka Markešić, Sarajevo


ČOVJEK

Ž E LJ A

19

Tajnovito ime Mirjam susova majka Marija zvala se hebrejski Mirjam (odatle naša Mirjana). U Isusovo doba govorilo se u Palestini aramejski. Stoga se u Evanđeljima Marija zove Mariam. Prvotni su se vokali malo izmijenili. Bibličari su uvijek htjeli odgonetati značenje imena Marijina. A to je baš jedno od najzagonetnijih u Svetom pismu. Možda i stoga što, kako ćemo vidjeti, potječe zapravo iz Egipta. Imenom Marija pozabavio se u prošlom stoljeću učenjak Bardenhewer. On je ispitao sedamdesetak poznatijih stručnih tumačenja. Spominjemo samo vjerojatnija. To ovisi o tome iz kojega se jezika značenje tumači: iz hebrejskog, egipatskog ili sirijskog. I onda, iz kojega se korijena vuče ime. Stari su Mariju nazivali Zvijezda mora. Postoji drevni himan: Zdravo, Zvijezdo mora!. Tu je došlo do male zabune u latinskom. Najprije je bilo »maris stilla = kapljica mora«. To se pročitalo kao stella = zvijezda. A naziv »kapljica mora« ima uporište u hebrejskom meir jam. Meir je zvijezda, a jam je more. Drugi izvode ime Marija iz naoko vrlo čudnoga hebrejskoga glagola marah = pobuniti se. Zanimljiv je pokušaj onih koji u pomoć zovu i pridjev meri (spojeno s -jah) = ugojen, gojazan. Na istoku je gojaznost bila znak blagostanja i sastavni dio ženske ljepote. Ima ih koji povezuju to ime s glagolom ra'ah = vidjeti, od kojeg je izvedena hebrejska imenica 'or = svjetlo, koje se spominje kao prvo Božje stvorenje na početku Biblije. Particip glagola svijetliti, zapravo vidjeti, dao bi u hebrejskom ime Mirjam. Stari rabini, tumačeći ime prve Mirjam u Bibliji, a bijaše to sestra Mojsijeva, izvlačili su to ime iz korijena mar = gorak. Mojsijeva sestra dobila je to ime u Egiptu zbog gorke sudbine koju je tada patio njezin narod pod faraonovim progonstvom. I baš to možda upućuje na pravi korijen imena Marijina. Prva Mirjam u Bibliji (i jedina u Starom zavjetu) jest upravo Mojsijeva sestra Marija. Spominje se prvi put u Knjizi Izlaska (20, 15 20). Ona predvodi zbor pjevačica što povedoše pjesmu pobjede nakon prijelaza Crvenoga mora. Stoga poznati pisac hebrejskoga biblijskog rječnika isusovac P. Zorell zastupa mišljenje da je korijen Marijina imena s konsonantima mrj ili mrjt što staroegipatski znači: voljen ili voljena. To su ponajviše »bogonosna« imena: »Voljeni do boga Ra« ili »Voljeni od boga Ptah«. Hebreji nadjenuše bogonosno ime sa skraćenicom -jam (od jah): Mir-jam = Voljena od Jahve. U Isusovo vrijeme, rekosmo, staro se hebrejsko ime Mirjam aramejski čitalo Mariam, kako piše u Evanđeljima. U to vrijeme to je ime zvučalo u novom značenju. Mar aramejski znači Gospodin. To je poznato iz starokršćankoga vapaja »Marana-tha = Gospodine naš, dođi!«. Stoga i sv. Jeronim veli: »Marija sirski znači Gospođa«. Tako bi se ime Marijino hrvatski dalo izraziti s više naših imena: Zvjezdana, Bojana, Lijepa, Svjetlana, Pelina, Draga ili Mila (Bogumila) i Višeslava.«

I

Bonaventura Duda, Mali darovi Isusovoj i našoj majci, Teovizija, Zagreb, 2003., str. 33.

Štujući Mariju svjetlu blagdana Velike Gospe naziremo i svoju veliku budućnost, ali u isto vrijeme na nov način odvagujemo koliko je za tu budućnost važan i sudbonosan ovaj naš sadašnji i svagdašnji »tijek zemaljskoga života«. Štujući Mariju, osobito njezinu konačnu proslavu, to jest njezino »uznesenje«, kršćanski je narod duboko pronicao tajanstvenu vezu između dubine Marijine boli pod križem svog Sina – »Stala Majka pod Raspelom« – i visine njezine uskrsne proslave. Tako i blagdan Velike Gospe, i to ponajpače, spada u velike kršćanske postaje na kojima se osmišljava problem ljudske patnje – i pojedinačne i udružene – kao supatnje s Kristom. S njime »suraspeti«, voli reći sv. Pavao, bit ćemo s njime i »suproslavljeni«.

U

Majka Božja, Gospa Trsatska, središnji dio poliptiha, prva polovina 14. st., Trsat, Rijeka

Marijina svetišta aša Marijina svetišta sva nastadoše i ukorijeniše se na našem tlu više-manje u ugroženoj egzistenciji naroda. Dosta je uspinjati se Trsatskim stubama, koje podiže za Marijine putnike branitelj Klisa Petar Kružić. Dosta se uspinjati i u duši slušati Vladimira Nazora: Daj da pod stubam' tvoje kuće svete Zaplačem jednom kao ludo d'jete! Jer tad će istom meni u polaku Hodu što vodi gore u visinu, Bol jedna sahnut pri svakom koraku, Cv'jet jedan niknut na svakom skalinu. Ta vjera nadahnjuje nadu, a nada je uporište postojanosti i izdržljivosti. I što više razmišljam o našim Marijinim prošteništima, sve me više osvaja – kao neka njihova duša – naziv glavnog proštenja na Mariji Bistrici: Božje lice. Izričaj vrijedi zlata i genija hrvatskoga jezika. Onomadne, u predvečerje velikog dana Međunarodnog marijanskog kongresa na Veliku Gospu 1971., sa žrtvišta se pružao neopisiv pogled na kalvarijski proplanak. Kao da si negdje na gori blaženstva gdje Isus izriče svoju Besjedu na gori. Jedan mi prijatelj pristupi i reče: »Gledaj to Božje lice našeg naroda!« Nije li i Dante opisao Hrvata kao proštenjara, romara – u potrazi za Božjim licem? Tu – kroz pobožnost i zajedničarenje, kroz Božju i ljudsku riječ, kroz sakramente i bogoljubno čovjekoljublje, kroz sakramente i dobrotvornost – stoljećima se obnavlja Božje lice u nama.

Proštenjarstvo

N

roštenjarstvo je, dakle, oblik intenzivnije eklezijalnosti, crkvenosti – pogotovo kad se kao takvo njeguje i unapređuje. I to, i u svom ostvarivanju (priprava, putovanje k svetištu, povratak) i u svom središnjem slavlju proštenjarstvo se predstavlja kao svestran eklezijalni događaj koji omogućuje i doživljaj koncentrirane religioznosti: kao oblik svjedočenja vjere i proglašavanja čudesnih djela Božjih (»magnalia Dei – veličja Božja«) zbog uslišanja – kao poticaj na skupnu i pojedinačnu molitvu – kao susretište Božjega naroda iz različitih krajeva, župa i biskupija – kao zborište liturgijskog zajedništva u sakramentalnim slavljima pomirenja i euharistije – kao prilika usrdnije dobrotvornosti – kao vrst odmora i počinka od sivila svagdašnjice.

P

Ne, u kršćanstvu svijet nije zanijekan bar to nije naprosto istina svijet je vrednovan. Bonaventura Duda

Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 93., 28., 167. Trsat se ne može odjednom reći. Ali nekad je dovoljno reći samo Trsat i Gospa Trsatska - time je sve rečeno. Mnogo se toga u mome životu ovilo oko Majke Milosti, Gospe Trsatske. Sjećam se svih propovijedi na Trsatu, svih Marijinih svetišta u kojima sam propovijedao, a propovijedao sam u gotovo svima hrvatskima. To mi je najveći dar - to da mogu propovijedati u Marijinim svetištima. A uvijek propovijedam: da slavimo Boga svojim životom. Mirjana Grce, Trsat je moj drugi dom, razgovor s dr. fra Bonaventurom Dudom, Novi list, 14. kolovoza 2007., Rijeka, str 6.-7.


FRA BONAVENTURA DUDA

20

Prorok blage riječi ebrejska riječ nabi na grčki jezik prevedena je riječju profetes, a ta je riječ, a ne latinska vates, ušla u latinsku Bibliju, Jeronimovu Vulgatu. Sveta Braća, Ćiril i Metod, riječ profetes preveli su kao prorok te je ta riječ ostala i u našoj sadašnjoj Bibliji. Riječ prorok označava onoga koji predskazuje budućnost, proriče buduća zbivanja. Ali hebrejski izraz ne upućuje na čovjeka koji bi predskazivao buduća zbivanja. On je Božji čovjek, poslan svome narodu da ga upućuje i opominje na ispravan put, sada i ovdje. Prorok je ukorijenjen u svoje vrijeme, jednako udaljen od neizvjesne budućnosti kao i nepopravljive prošlosti. Prorokovo je bilo živjeti i djelovati sa svojim narodom s kojim kroz vrijeme, pogodno i nepogodno – za rad ni jedno vrijeme, naime, nije nepogodno kao što ni za obraćenje života ni jedno vrijeme nije prošlo. Njegovo vrijeme kao i poziv je trajno, potire pojam vremena – prošlog, sadašnjeg i budućeg. Proroku je od Boga dana snaga riječi. On zna reći i govoriti, i prereći istine da ih svako srce može razumjeti. Zna i pjevati i sastavljati napjeve. Ima dar govora, ali još više – žar iskaza. Njegove riječi ne samo da otkriva-

H

ju put Istine nego i vode cilju: Istini, Pravdi, Dobroti. Istina ima isti korijen kao i riječ biti. Istina je upravo ono što jest. Prorokova je zadaća dovesti slušatelje u pravu, jedinu, svakodnevnu stvarnost, to jest na vrelo spoznaje sadašnjega trenutka. Iz vremena prvoga susreta s patrom Bonaventurom Dudom, davne, 1959., u božićnim konferencijama za studente, u Svetoj Obitelji, u zagrebačkom Trnju, propovjednik je govorio o Presvetom Trojstvu. Kako jednostavno, duboko i poticajno za naš (moj) život. Otkrivao nam je tajnu Božjega života kao nešto najdublje, najskrovitije, ali ono se duboko tiče nas, našega života i djelovanja. Ono što je skriveno umu mislilaca, otkrivano je nama vjernicima. Onako kao je Isus govorio: Ono što je skriveno mudrima i oholima, otkrit će se malenima i poniznima. Istina je uvijek ponizna. Ona kuca na srce, ne na vrata razuma, jer srce, metaforički, ali i stvarno, održava tijelo, duh i dušu. Čovjek poslanja, karizme, prepoznatljiv je svojim živo-

tom, djelovanjem i posebice govorom. Naš narod za takve kaže: Bog mu je dao! I nastavlja: Takav čovjek je Bogu odgovorio, odazvao se, kao stari biblijski proroci. Bog takvima – jer s Njim surađuju – daje dar govorenja istine, dar pisanja, dar prepoznavanja da se pomogne potrebnima i onima koji lutaju. Govor kršćanskih istina može biti dar najljepšega (retoričkoga) iskaza, ali ako nije dar otkrivanja čovjekove nutrine, tajni života, govor je zaboravljen, lijep ali prazan, ne donosi ploda u pojedincu, zajednici, Crkvi. Zato one koje je Bog obdario darom govora, dao im je i žar otkrivanja tajni, tajanstven i toliko potreban dar kršćanskoj zajednici. Pater Bonaventura Duda u svojim propovijedima, nagovorima, kratkim i dužim tekstovima strasno otkriva istine koje su otajstva, jer neposredno ulaze u svako dobrodušno srce, potiču na dobra djela, na prijateljstvo među ljudima. Tako djeluju i danas proroci među nama. S njima nije težak pogled u budućnost. Oni su vjesnici Nade, jer su ispunjeni Vjerom i Ljubavlju. akademik Josip Bratulić

Poslijedoktorski tečaj o skromnosti i ljepoti vjere

Ekumenizam se ne sastoji samo u prevladavanju razlika. On ponajpače teži k tom da si priopćujemo sadržaje vjere te se njima uzajamno obogatimo (UR 17).

ako da kao luteranski intelektualac napišem i obrazložim na manje od tridesetak redaka svoju zahvalnost i svoje poštovanje prema rimokatoličkom redovniku, franjevcu, ocu Bonaventuri? Pokušat ću to uraditi prisjećajući se triju susreta s njime. Prvi: Pred tridesetak godina, priprave za Prvu pričest u mladoj franjevačkoj župi Siget. Otac Bonaventura govori roditeljima otprilike ovo: »Svi očekujete da će djeca, primivši Prvu sv. pričest, postati boljima. Dogodi li se to, zahvalite Bogu.« Pa, nakon kraće stanke, brižno: »Ako baš i ne postanu bolja, hvalite Boga jer su mogla postati lošijima.« Opet stanka, te: »Ako slučajno budu zločestija, zahvalite Bogu što nisu postala još gora.« Širom mi se otvorio pogled na tipično franjevački dobrohotni optimizam. Drugi: Supruga mi je otišla na operaciju oka, pa joj je dioptrija skinuta s -27 na »samo« -4 i doslovce je opet progledala. Kada se pohvalila ocu Bonaventuri, on će: »To je Božje čudo.« A na obrazloženje da ju je operirao jedan od naših najvrsnijih oftalmologa, dodao je spokojno: »I to je Božje čudo!« Doista, Laudate e benedicete mi' Signore et rengratiate e serviateli cum grande humilitate, pjevao je još prije gotovo osam stoljeća sv. otac Franjo. Treći: Jedne osunčane jeseni vodimo supruga i ja oca Bonaventuru na Ptujsku Goru u posjet njegovu prijatelju iz studentskih dana, danas već pokojnom minoritu ocu Maksu Klajnšku. Vremena imamo dovoljno i biramo mirne ceste, kroz Klanjec, Zelenjak, a otac Bonaventura samo uzdiše: »Oh, Bože, kako je to krasno.« Ni nakon prelaska granice nije posustao: »Bože, kako si to lijepo uredio.« (čujete li Franju: Laudato si', mi' Signore, per sora nostra matre terra?). Zabavljala me tada franjevačka jednostavnost, no danas, kada se pod stare dane skićem Lijepom Našom, otme se i meni čuđenje: »Bože, kako je lijepa naša domovina.« I odmah se sjetim vožnje s ocem Bonaventurom. Osjećam ponekad kao da sam kod svojega starijega kolege, profesora dr. sc. Bonaventure Dude, pohađao poslijedoktorski tečaj o bogatstvu skromnosti i o ljepoti vjere. Bože, hvala Ti na tome...

K

Bonaventura Duda

Miroslav Kraljević, Bogorodica s anđelima, ulje na platnu, 1912.

dr. sc. Vitomir Belaj, prof. emer.

Posebne porcije filolozima svojoj se Autobiografiji papa Ivan Pavao Drugi sjeća svojega slavističkoga studija i kaže kako je na nastavi iz staroslavenskoga jezika počeo razumijevati odnos između riječi (ljudske) i Riječi (Božje). Te se njegove izjave uvijek sjetim kada sretnem oca Bonaventuru Dudu. On već nekoliko desetljeća na različite načine tumači Riječ Božju: životom, propovijedanjem, znanstvenim proučavanjem Biblije. Kao jedan od najboljih bibličara koje smo imali, pater Duda zna da »biblijski svijet ne gleda u ljudskoj riječi samo prazan zvuk, puko sredstvo

U

ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je njezina dinamizma...« (X. Léon – Dufour). Kao filolog uvijek sam imao osjećaj da pater Duda, dijeleći šakom i kapom dobrotu po svijetu, posebne porcije udjeljuje nama filolozima. Razumio je »otprve« da je naš posao puno složeniji od toga da predložimo da se piše »strelica« ili »strjelica« i da su povijest i sadašnjost hrvatske riječi povijest i sadašnjost našega naroda, izraz naših međusobnih odnosa i našega odnosa prema dugima i drukčijima te napokon prema Bogu. Opraštao nam je kad nismo mudro ravnali svojim riječima

o hrvatskoj riječi i radovao se našim pravodobnim i djelotvornim tumačenjima. Surađivao je s nama na mnogo načina: prevodeći Bibliju, čitajući naše tekstove i razgovarajući o njima, izgovarajući riječi ohrabrenja pri ženidbama naše djece i riječi priznanja i nade u trenucima oproštaja s uglednim filolozima. Ne znam ni jednoga hrvatskoga filologa koji ga ne bi poštovao i volio i znam mnoge koji bi ono što sam ja htio izreći izrekli potpunije i ljepše. Bog mu dao zdravlja i mira! akademik Stjepan Damjanović


ČOVJEK

Ž E LJ A

21

Božić ko je ikoji događaj raspjevao dušu vjerničkoga naroda u Hrvatskoj, onda je to bez sumnje Božić sa svim bogatstvom svoga misterija... Naše božićne pjesme uistinu majstorski – tako nenametljivo i tako spontano – pripovijedaju i propovijedaju. I snažno se srca doimlju. A najbolje se pjevaju »u zboru veliku«, »u velikoj crkvi« – kako bi rekao psalam. Stoga su izvrstan izraz zajedničarenja u radosti vjere, u sreći nade i plamenu ljubavi... I kako je većina njih danas općenito onarođena – dobar dio već više od stoljeća i pol – one pridonose našem vjerničkom identitetu. Sve one više-manje imaju čar starine. Pjevali smo ih kad bijasmo djeca, mladi... u doba i nedoba... A pjesma je, još više no sama riječ, oblik intenzivne religioznosti i proživljena zajedništva. One nas spajaju s vjerom i riječju djedova. U njima svi govorimo istim jezikom, vjerujemo istu vjeru, pjevamo istu pjesmu, želimo isti – bolji i Božji svijet. I tako ove pjesme povezuju i spajaju u jedan jedinstven osjećaj i doživljaj vjere već nekoliko pokoljenja. Stoga se po njima stvara naš identitet, na njima se provjeravamo. .... U srcu kršćanstva stoji, dakle, božićni misterij u svoj bogočovječnosti: na Božić se na zemlji počela pisati povijest Boga, da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakoga čovjeka. To nas uvodi u samu bit kršćanstva, u samu srž kršćanske vjere. Kršćanstvo se hoće zbiti.

A

Želite li dobro proslaviti Božić? ađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseliteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude – a da nikome ne smetate – djelom.

Ivan Lovrenčić, iz Balada Petrice Kerempuha, crtež, Artresor naklada, Zagreb, 1996.

Mali credo

N

Bonaventura Duda, Svijeta Razveselitelj : hrvatski Božić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 7.-10., 33., 123.

pjesmi »Radujte se, narodi« anđeo pastirima poručuje da je Isusovo rođenje radost za sve narode. Kalcedonski koncil, koji je godine 451. definirao Kristovo božanstvo, savršeno je iskazan u trećoj kitici pjesme »Svim na zemlji mir, veselje«: »Sinka svoga, Boga moga, - S Ocem , Duhom jednakoga, - Duhom Svetim začetoga, - Od Djevice rođenoga.« Tu je zbijen cijeli mali credo, i to u tako jednostavne stihove i tako lijepu glazbu. Gotovo da nema polustiha u našim božićnim pjesmama koji ne bio biblijski pozlaćen.

U

I najveće filozofsko doumljenje o Bogu ne izriče Boga koliko npr. jedna kratka riječ Biblije: Emanuel... Bonaventura Duda

Put našeg očovječenja og dakle - ili točnije, Sin Božji - postade čovjekom. I njegovo je učovječenje postalo put našeg očovječenja. Tako se i opet spaja kršćanski nauk o Bogu (teologija) s kršćanskim naukom o čovjeku (antropologija). Stoga je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja.

B

Bonaventura Duda, Ljudskost Božića : božićni razgovori s fra Bonaventurom Dudom (razgovarao Vojo Lukić), Teovizija, Zagreb, 1995., str. 26.


FRA BONAVENTURA DUDA

22

Pitat ćemo Dudu... on sigurno zna imenom patra Bonaventure Dude susrela sam se prvi put daleke 1968. godine. Bilo je to u prigodi izlaženja poznate Biblije »Stvarnosti«. Kao apsolventica slavistike nastojala sam pribaviti taj bibliofilski biser pa mi je knjiga došla u ruke i prije nego se pojavila u knjižarama. Dok se na tom projektu još radilo, čuli smo na fakultetu da tu surađuju i neki naši profesori. Naravno, zanimalo me koji su, pa sam, dobivši Bibliju u ruke, prvo pogledala tko su suradnici. I na pročelju prve stranice ugledah ime svoga profesora Jure Kaštelana i dr. Bonaventure Dude. Tada nisam o njemu ništa znala niti sam ga poznavala ali dobro se sjećam da sam shvatila da se radi o velikom stručnjaku i znalcu kad je naveden kao glavni urednik uz prof. Kaštelana. Tek koju godinu kasnije, stupivši u Družbu Kćeri Božje ljubavi, saznala sam o kome je zapravo riječ. O patru Dudi uvijek se govorilo s velikim uvažavanjem i poštovanjem tako da sam ostala vrlo začuđena njegovom jednostavnošću, neposrednošću i srdačnošću kad sam ga susrela

»uživo«. Dolazio bi ponekad u našu zajednicu u zagrebačkoj Novoj Vesi kao misnik i ispovjednik. Za sve nas u zajednici bila je to velika radost jer njegova uvijek dobra volja i nekonvencionalna veselost bile su upravo zarazne. Obično je dostajalo tek nekoliko riječi, njegovih dosjetki i samo njemu svojstvenih kretnji i naglasaka da nas sve oraspoloži. Mislim da smo tih godina uz njegovu živu riječ naučili o Svetome pismu više nego iz mnogih knjiga kasnije. Barem za sebe to mogu ustvrditi. U razdoblju od 1972. do 1979. bila sam zaposlena u izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnjost«. Tu sam imala brojne sretne prigode izbliza upoznati p. Dudu kao suradnika na mnogim izdanjima. Njegova stručnost i znanje bili su nam neprocjenjivi. Dobro se sjećam kako smo rješenja za razne probleme u tekstovima tražili baš od njega. Već je poslovična bila rečenica: »Pitat ćemo p. Dudu... on sigurno zna...«. Uvijek smo osjećali neku sigurnost kad bi savjetovao kakvo rješenje. Svih tih godina, pa i kasnije, često sam se sus-

S

Vjera se u svojoj konačnici negdje nužno obraća u ljubav. Bonaventura Duda

retala s p. Dudom, bilo u Glasu Koncila, bilo na Katehetskom institutu, bilo na Duhovnom stolu – gdje sam u pojedinim razdobljima radila. Kad sam otišla u Karmel u Brezovicu susretanje se nije prekinulo. Pater Duda volio je dolaziti u Brezovicu, i dolazio je relativno često; nekad kao predavač, nekad kao slavitelj raznih slavlja, nekad kao privatni hodočasnik. Uvijek je isticao kako voli doći u Karmel. Kad god bi došao uvijek nas je nečim obogatio i razveselio i o čemu god da se radilo, doživljaj je uvijek bio neponovljiv. To je mogao samo p. Duda. Sretna sam i Bogu zahvalna što sam imala povlasticu i milost velik dio svoga života biti u neposrednom kontaktu s p. Dudom. Vjerujem da je to priča koja još nema svoj završetak. Nedavno, na jednom susretu u Karmelu u Mariji Bistrici, pater je izjavio kako bi volio posjetiti Brezovicu. Vjerujem da će nam svima taj dar biti dan. sestra Bonita Kovačić, karmelićanka

Zanosan svjedok vjere e pišem poemu, esej, mudru raspravu. Od tisuća, pabirčim tek poneki doživljaj. O dugogodišnjem kristalno iskrenom, odanom i požrtvovnom Prijatelju o. Bonaventuri bio bih kadar napisati knjigu. Gledam ga kao vjerna redovnika zaljubljena u Franju Asiškoga. Zato govori i piše: »Moj sveti Franjo«. Bijasmo onog ledenog zimskog dana na Laverni. Led je pucao pod nogama. Studeni ipak nisam osjetio. Naprotiv, doživio sam žar srca Prijatelja Bone. Plamsao je molitvom i pjesmom svome Franji. Njegovu nazočnost osjetismo živo. Iako nevidljiv, bio je s nama. Gledam u Boni radosna i oduševljena svećenika, uz »dva stola« (rekao bi i o. Kirigin). Njegov žar u slavljenju Euharistije nije dostiživ. Mudrost, jednostavnost i originalnost, spontanost i zanos, dubina i nedužnost dječje duše kojom iznosi Božju riječ uvijek me grabiše. Pa kad bi dijelio mrvice ili pružao obilne zalogaje, kad bi podrhtavao zahvaćen Božjim Duhom ili umoran od napora– uvijek bi zapalio, podigao, obradovao. Jedva sam čekao prigodu da ga opet čujem kako proročki, svojim izrazom – ne isključivši simpatične neologizme – tumači i nedostiživom hermeneutikom osvaja. U tome ga nitko ne dostiže. Bog mu je dao talent i on ga dijeli s nama. U mnogobrojnim njegovim pisanim djelima susrećem prvoklasna stručnjaka Svetoga pisma. Ide svojim točnim putem do »Vrata« – koja su Krist, i za nj pokreće srca i pameti. Profesor istraživač, stalno traženi predavač, desetljećima bogati, podiže, oduševljava našega čovjeka. Tu su prijevodi Biblije, liturgijska čitanja, Léon-Dufourov »Rječnik Biblijske Teologije« (preveden na

N

15 jezika) – duhovni darovi učiteljima, studentima, katehetama, propovjednicima – ništa bez Dude. Uvijek duboko human, zanosan svjedok vjere, drag i blizak svima. Psiholozi kažu da od 150 poznatih možeš imati tek jednog prijatelja. Duda ih je stekao na stotine, ne fiktivnih ni formalnih. Nikad se nije štedio. Uza sve poslove na Fakultetu, uz pisanje i izdavanje brojnih tekstova preuzeo je predavanja i na Odjelu za kršćanski nazor pri FTI-u, suosmislio je Permanentno obrazovanje za sestre s lokacijom kod ss. Svetoga Križa na Vrhovcu. Vrhunac je pokretanje procesa svetim Sluge Božjega o. Alekse Benigara, franjevca iste Provincije – misionara u Kini. O njemu napisa i kraći životopis (1995.), a obilno pridonese golemoj Autobiografiji oca Alekse na kasnijem međunarodnom simpoziju (22.-23. veljače 1996.) na Antonianumu. U međuvremenu sam sudjelovao proučivši sva Benigarova djela, od kojih oko dvije tisuće stranica na latinskome (Theologia spiritulis, Liturgica 2 vol.) te odgovornima u Vikarijatu na Lateranu predao »Iudicium super scriptis…«. Radio sam četiri godine i službeni proces je mogao početi. A kad ga je potom u Lateranu svečano otvorio kard. Ruini, o. Bonaventura je pred svima, duboko ganut, molio Šimunov himan: » Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine…!«. Da oca Dude nije bilo, tog procesa ne bi bilo. A ja Ti – oče Bono – kao najdubljem duhovnom Prijatelju, čestitam Jubileje, zahvalan za blizinu i radost kojom si se radovao svakome mome uspjehu! prof. dr. Ivan Fuček, S.I., teolog Unutarnjeg sudišta Svete Stolice

Josip Vaništa, Oplakivanje, studija prema Memlingu, (Sestri), 1984.

Jednostavnost – temelj svake veličine pokušaju da nešto kažem o profesoru p. Dudi osjećam se poput onoga tko stoji pred umjetničkim djelom neprocjenjive vrijednosti. Divi mu se, ali nedostaje mu riječi kojim bi izrazio barem nešto od viđenog i doživljenog. Iako nisam imala privilegij biti studentica profesora Dude, imala sam priliku više puta i u različitim prigodama slušati njegov navještaj i tumačenje Božje Riječi. Posvetio je život Bibliji, ali ponajprije je živio i svjedočio Pismo. Svojim životom najbolji je širitelj svega onog što Pis-

U

mo jest – živa Riječ koja privlači, obvezuje, oslobađa, daruje život, nadu i u suzama radost. Uvijek ostajem zadivljena kojom ushićenošću p. Duda naviješta i tumači Riječ. Kada sam ga god slušala kao predavača, propovjednika, gosta u medijima, doživljavala sam oživljavanje i utjelovljenje Riječi. On je u cijelosti ostvario Augustinovo načelo naviještanja: »Što god pripovijedaš, pripovijedaj tako da onaj komu govoriš slušajući vjeruje, vjerujući se nada, nadajući se ljubi« (Quidquid narras ita narra, ut

ille cui loqueris, audiendo credat, credendo speret, sperando amet). Pater Duda je istinsko zrcalo Franjine evanđeoske radosti i malenosti. Erudit, a tako jednostavan, spaja znanje i malenost. On je primjer kako je jednostavnost najčvršći temelj svake istinske i nepatvorene veličine. doc. dr. sestra Valentina Mandarić, Družba Sestara franjevki od Bezgrješne, Šibenik


ČOVJEK

Ž E LJ A

23

Velik memento Znate, Isus na križu za me je velik memento. Tko ima pravo, totalitarizam ili demokracija...? Svakako ne anarhija. A niti totalitarizam, protivi se Božjem planu... konvivencije, koegzistencije... Je li demokracija bez daljnjega u pravu? Tu odlučuje pravo većine. No »većina« je uvijek relativna datost. Većina treba da raste... što je više sačinjavaju odgovorni pojedinci... Gomila... masa... zajednica... Isus je korektiv i većine... Jednom je u tri sata popodne, jednoga Velikog petka, visio Jedan na čijoj je strani bila i istina i pravda, a povrh glave mu je pisala njegova krivica – što se nije htio odreći sebe... Što koristi da su sa Golgote odlazili »bijući se u prsa«? Stoga nam još uvijek stoje na raskršćima križevi, da se sjetimo da li smo uz pravo ili krivo... uz većinu, ali ne zato što je većina... Traže sa osobne odluke, osobne odgovornosti... preispitivanje... nove odluke... i nekada – ostati apsolutna manjina. Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo li sami na putu : razgovori, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 122.

Križ Križ je, prije svega, vrlo često čovjek sam sebi. Kao da nas je Bog tek napola stvorio. Svakome je od nas poklonio nešto obrađene zemlje u nama samima, a drugo je ostavio našoj marljivosti da osvojimo i da se obradimo. Križ su nam, nadalje, drugi ljudi. Imao je donekle pravo Sartre kada je kazao: »Pakao – to su drugi«. No ne zaboravimo, i mi smo, vrlo često i ne znajući, križ drugima. Stoga se u postajama križnoga puta nalazi i četvrta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ. Ponijeti drugome njegov križ, ili barem nastojati da nikome mi ne budemo križem, znak je velike čovječnosti. Bonaventura Duda, Razmišljanja uz evanđelja, Teovizija, Zagreb, 1996., str. 39. Edo Murtić, Uskrsnuće, ulje, 1968.

Uskrs Uskrs je i prvi, i najstariji, i najveći blagdan kršćanstva. Dosta budi spomenuti da se u liturgiji svaka nedjelja slavi kao mali uskrs. Vrijedno je znati da se ruski nedjelja naziva vaskrsenijem. Temeljna intonacija uskrsnog slavlja, već od Pavlovih tekstova pa kroz svu dugu predaju Crkve ističe ovo: na Uskrs ne slavimo samo minuli, davni Kristov događaj nego – slavimo njega, Uskrsloga. Slavimo njegov iskorak iz vremena u novo postojanje kojemu nema kraja. No još nešto, jednako važno u uskrsnom blagdanovanju: slavimo i svoj blagdan, blagdan nad blagdanima jer – Krist je uskrsnuo kao »prvina usnulih« (1 Kor 15,20). Štoviše, Kristov uskrs – u perspektivi konačne budućnosti – dodiruje sve stvorenje (usp. Rim 8,19-23). U konačnoj obnovi, u slavi oslobođenih sinova Božjih sudjelovat će sve stvorenje, novo nebo i nova zemlja (Otk 21,1 i 2Pt 3,13). Stoga se na Uskrs blagoslivljaju prvi plodovi prirode... Bonaventura Duda, Sjeme je riječ Božja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 87.

Krijes Uskrs, čini mi se, dolazi od riječi krijes, a označuje sunce u najžarčem ljetnom suncostaju. Stoga se o Ivanju pale krijesovi. Sjetimo se samo temeljnoga čovjekova pradoživljaja u trenutku kad iz kremena izbije prvu iskru te otkrije vatru. Prefiks uz označuje kretanje uzgor, odozdol prema gore, dakle posvemašnju novost. Stoga, u kajkavskom za Uskrs imamo Gori-stanje. »Isus je gori stal - smrt je doli potepal.« A možda se u toj riječi krije riječ krst, što u starijem hrvatskom jeziku označuje i križ i krst ili krštenje. Doista, naša formula krštenja glasi: »Ja te krstim u ime

Oca i Sina i Duha Svetoga.« No u evanđeljima koja su izvorno napisana grčki tu stoji baptizo, što znači »uranjam te u vodu«. I opet, čini mi se da bi naše »ja te krstim« zapravo značilo »ja te kristim« da u ime Oca i Sina i Duha Svetoga budeš drugi Krist. To je naime po svetom Pavlu značenje sakramenta krštenja. Mate Maras, Život posvećen Riječi, (razgovor s Bonaventurom Dudom), Vijenac, 5. lipnja 2008., Zagreb

Veliki petak Jer, Veliki petak nije posljednji dan svijeta, nego Uskrs. I zato grob nije bezdana provalija, nego most. I smrt nije točka nego dvotočka. Život vječni davni je san čovječanstva. Život vječni jest Kristovo obećanje i Božje ostvarenje. A gradi se: u ljubavi založenima, i u radu udruženim ljudskim životima. Sada – danas – u ovome vremenu. I tako Dan mrtvih postaje Danom života. Bonaventura Duda, Ja Bogu povjerih svoj štap : moje mirogojske šetnje, Teovizija, Zagreb, 1999., str. 14.

Zlo Kršćanin, dakle, ulazi u debatu o problemu »Bog i zlo«, ali – nema gotovih rješenja, a na kraju krajeva on pita što o tome misli Krist, koje bi bilo Kristovo rješenje. Svakako, kojim god putem krenete – putem Biblije ili putem filozofije – potrebno je razmišljati »opet i opet«, a ko-

načnog zadovoljavajućeg rješenja ipak – nema, bar ne definitivnoga... Postoji samo put. I tu ću se opet preteći: za vjernika to je – put Kristov. Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo li sami na putu : razgovori, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 133.

Je li vaša duša spokojna? Hm... Uvijek iznova, znate, čitam Psalam 131, koji ste spomenuli kao mogući proslov ovom našem razgovoru.... Ne mogu se baš pohvaliti da sam spokojan, dijelim nespokojstvo svih ljudi kao svoje subraće. Ali kušam naći svoj mir u Bogu i za onoliko spokojstva koliko mi Bog daje, ja sam mu silno zahvalan.

Spasonosno trpljenje Isus na križu odgovor je svakom raspeću! On, Spasitelj svijeta, koji je iz poraza prešao u pobjedu, iz poniženja k uzvišenju, iz sramote u slavu, iz smrti u život vječni, naučio nas je da svako ljudsko trpljenje može postati spasonosno trpljenje. Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice (za Nedjeljnu Dalmaciju razgovarala Ksenija Erceg), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 81., 76.

Svako je zlo u sebi besmisleno, ali nije onome koji ga može podnositi s vjerom i svi smo mi teolozi onoliko koliko iz svjetla svoje vjere pokušavamo razmotriti tamu svoga okoliša. Bonaventura Duda


FRA BONAVENTURA DUDA

24

Ne prestajem od njega učiti ivotno djelo, posvema Bogu predanog čovjeka, franjevca, svećenika, propovjednika, glazbenika, profesora, znanstvenika-bibličara, teologa-promišljatelja uvijek žive Riječi Božje kroz njegovih šezdeset godina svećeničkoga služenja iziskuje mnogostruko proučavanje. Dobro je da ovom prilikom to čine njegovi učenici i mladi kolege njegove teološke struke, a nadamo se da će to, još i više, činiti generacije teologa koji dolaze. Meni pak je, kao jednostavnom redovniku-svećeniku, moguće ovako kratko iznijeti samo svoj osobni doživljaj o. Bonaventure Dude. Slušao sam ga, čitao i duhovno promatrao, učio i još ne prestajem od njega učiti. Upoznao sam ga već 1950. godine, uz njegovu mladu misu. O njemu sam i prije najviše slušao od svoga brata Tomislava Šagi-Bunića, s kojim ga je vezalo iskreno prijateljstvo još iz njihovih gimnazijskih dana na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. Tada se Roko Duda posebno isticao sviranjem orgulja. O tome sam čuo i poslije od više istaknutih osoba u Varaždinu, primjerice od poznatoga slikara prof. Pavla Vojkovića. Kada sam ga osobno upoznao bio sam još gimnazijalac u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, zajedno sa, sada već pokojnim, fra dr. Jerkom Fućakom. Pater Duda, kako smo ga zvali, bio nam je uvijek uzor. Iz njega je žarila i pjevala živa Riječ Božja. Iskreno prijateljstvo i duboko duhovno-misaono suradništvo, koje ga je vezalo s mojim pokojnim bratom Tomislavom, protezalo se i na sve nas kapucine. On je za sve nas, tada mlade, bio svjetlo na putu našega duhovnog sazrijevanja u redovničkom i svećeničkom zvanju. On je na mojoj mladoj misi (1958.) održao prekrasnu homiliju koja mi je ostala u sjećanju do danas, sačuvao sam je u transkriptu, bila je

Ž

snimljena na tada još dosta kompliciranu magnetofonsku vrpcu, pa mi se, na žalost, nije sačuvao i njegov tada još mladenački, živi glas. No često sam ga s posebno radosnom pozornošću slušao kao propovjednika i kao predavača na raznim tribinama i skupovima. Iz njega, iz njegova govora, uvijek je sjajilo ono nešto Božje, neizrecivo. To je posebna unkcija Duha koja se mora osjetiti, jednostavno se ne da pretočiti u pisanu riječ. Gospodin ga je svojim darovima za sve nas obdario. Ne znam u nas još živa čovjeka koji bi znao s takvom neposrednošću, s takvim izrazom iskrena prijateljstva pristupati ljudima, kao pater Duda. Iz njega uvijek sjaji ljubav Isusova srca. Šezdeset godina njegova služenja u svećeništvu u Crkvi za sav Božji narod doista je odsjaj Kristova lika. Ova godina, koju po odredbi pape Benedikta XVI. slavimo kao Svećeničku godinu, potakla me da ponovno uzmem u ruke Koncilske teme našega dragog slavljenika, pisane u tijeku samog događanja pokoncilske obnove, a poslije sabrane u knjigu (izd. KS, 1992.). Iz tih, od njega odabranih i razrađenih koncilskih tema, zrači upravo ono sveto, »neizrecivo«, a uvijek živo, što se događa u Crkvi kao »Svjetlu naroda«, osobito u liturgijskim činima, na što nas vodi upravo svećeničko služenje koje je »ljubav Isusova srca«, kako Papa citira svetoga Arškog župnika. Koncilska duhovnost, kako je obrađuje naš slavljenik u tim odabranim temama, uvijek vodi u pastoralnu ljubav i potiče na one bitne kreposti što ih Koncil određuje kao neophodne u odgoju i izgrađivanju svećenika, služiteljelja »in persona Christi« narodu oku-

pljenom vjerom u Krista: iskrenost, stalna briga za pravednost, uljudnost u ophođenju te razboritost povezana s ljubaznošću (usp. OT,11). Sve to tako jasno odsijeva s lika našega dragog brata Bonaventure Dude da se zorno obistinjuje: tko njega sluša, sluša Krista. Neka mi bude dopušteno ovom prilikom na poseban način istaknuti razlog zašto sam uz veliko mnoštvo njegovih objavljenih radova spomenuo baš Koncilske teme. Zato jer on, još sada sve to živi, a ostaje gotovo jedini izvorni svjedok onih, usudio bih se kazati, velikih presudnih zbivanja nadahnutih Duhom Svetim za naše vrijeme, što sada treba iznova promišljati i nastaviti kao novi stupanj obnove započete Drugim vatikanskim koncilom. Bez zrele i nepristrane analize prijeđenih, onih prvih, »zanosnih« vremena, i zrelog prepoznavanja istine riječi i djela skupine entuzijasta, usudio bih se reći blaženih karizmatika, ne bi bilo do sada postignutih plodova. Još uvijek nismo dovoljno svjesni zasluga ljudi koji su iznijeli u našim, tada ne baš lakim uvjetima obnovu Crkve i ad intra i ad extra. Tu svakako u prvom redu valja ubrojiti ljude iz Kršćanske sadašnjosti, pa i one velike, toliko puta lažno prikazivane i pogrđivane osobe TDKS-a. Pater Duda ostaje najvjerodostojniji svjedok požrtvovnosti, svetosti života i još uvijek nedovoljno priznatih djela i nastojanja osoba s kojima ga je vezalo suradništvo na izgaranju za slavu Božju, pa i kad su bili osuđivani i pogrđivani. Ostajem mu za sve od srca zahvalan. Izričem zahvalnost i uime Kršćanske sadašnjosti, kao još aktivan predsjednik njezine Skupštine. fra Bono Zvonimir Šagi

Dobri duh Fakulteta i Kaptola rvi moj susret s velikim profesorom franjevcem zbio se na KBF-u za vrijeme predavanja u mojoj prvoj godini studija 1960. godine. Obrađivao je s nama studentima Uvod u filozofiju. Bio je iskričav, zanesen, ponesen, pjesnički i slikovit. Osobito se sjećam ispita iz toga predmeta koji je ujedno bio moj prvi ispit na teološkom fakultetu. Zadao mi da govorim o Tomi Akvinskom i tomistima. Rekao sam da je velika razlika između Tomina nauka i tomista nakon njega. Pater Duda me zaustavio i rekao: »Dosta. Odlično. Kad ste znali tako dobro distingvirati Tomu od tomista očito ste izvrsno svladali gradivo«. U drugoj godini studija predavao nam je psalme. Obrađivali smo 51. psalam. Pater Duda je donio na predavanje hrpu knjiga da ih je jedva nosio. Stavio ih na katedru i rekao: »Sve sam ovo proučio, da bih vam temeljito prikazao sadržaj psalma 51«. Ja sam poluglasno primijetio: »Kad ovoliko knjižurina treba samo za jedan psalam, što će biti kad se dademo na proučavanje svih 150 psalama«. Na to se on okrenuo k meni i pred svih pedeset studenata ljutito rekao: »Evo, zbog ovoga bih odmah prestao predavati«. Shvatio sam da me je krivo razumio te sam dodao: »Ja sam izrekao svoje divljenje pred bogatstvom i ljepotom psalama, a ne strah od mnoštva gradiva«. On se odmah okrenuo cijelom tečaju studenata i rekao: »Oprostite, kolega je bio vrlo plemenit. Ja sam ga krivo shvatio. Sad ću s još više elana obrađivati s vama bogatstvo psalama«.

P

Crkva i samostan sv. Franje Asiškoga, Kaptol, Zagreb

Kad sam se vratio sa studija iz Rima i postao profesorom na KBF-u susretali smo se gotovo svaki dan. Bili su to kratki susreti s izmjenom po koje riječi. On je htio da razgovaramo poduže, ali je po prirodi bio stalno u letu. Jednom mi reče: »Lako prof. Šagi-Buniću, kad on sjedne vidiš na njemu da je počela vječnost. Kad ja sjednem već ustajem jer uvijek nekamo želim ići«. Jednom, dok je obnašao službu dekana Fakulteta, ponešto ljutito je došao iz svog ureda u zbornicu i rekao mi: »Dosta mi toga uredskog posla. Radije ću pisati svoje memoare nego trošiti vrijeme na dopise«. Obojica smo se slatko nasmijali. Njegova raspjevana pjesnička duša nije se mogla priviknuti na činovnički posao u dekanatu. Nedavno sam ga sreo na ulici povijene ruke, koju je slomio. Čim me ugledao već je izdaleka govorio: »Nije to ništa, skoro je već zaraslo«. Bio je nerazoriv optimist i vjeran sin siromaška Franje iz Asiza. Kad sam izabran za rektora zagrebačkoga sveučilišta godine 2001., nazvao me i odmah se ispričao: »Pa ja sam držao da se vi bavite praktičnim radom u Crkvi, a ne znanstveno - teoretskim. Eto kako vas malo poznajem, a stalno se vidimo. Čestitam«. Pater Duda je bio jednostavno dobri duh Fakulteta i Kaptola. Svi su o njemu pričali, s njime se susretali, prepričavali njegove propovijedi, sjećali se njegovih mudrih izreka. Postao je besmrtan. Čestitam mu i zahvaljujem Bogu za njega darovanog baš našoj generaciji. prof. dr. sc. Tomislav Ivančić

Ostaje zauvijek riječ ove Vječne Riječi: »Što god ste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni ste učinili!«. Bog dolazi uvijek u ovu našu štalu ljudske povijesti gdje god se srca otvaraju dobroti, ljubavi, praštanju, gdje se počinje svaki dan iznova neutrudivo nastojanje da rastemo u ljubav. Bonaventura Duda


ČOVJEK

Ž E LJ A

25

U ovo vrijeme

Krivnje povijesti

Iako svako evanđelje u liturgiji počinje riječima »u ono vrijeme«, uvijek je upravljeno svom današnjem čitatelju. Ono što je Isus »u ono vrijeme« govorio i rekao »svojim učenicima«, to on – na otajstven način nazočan kad god se u bogoslužju čitaju i razmatraju evanđelja – danas upravlja svom učeniku, svojim učenicima. I što si ga življe predstavimo u njegovu ondašnjem okolišu, s mnogim pojedinostima (povijesnim, geografskim, kulturološkim), to smo u većoj mogućnosti da on progovori baš nama – ovdje i danas. Stoga u susretu s Isusovim evanđeljem kršćanin doživljava njegovo obećanje kojim završava Matejevo evanđelje: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Druženje s evanđeljem nije tek druženje s njim samim. I tako je moguće da svaki njegov učenik – pogotovo kada je riječ o dvojici, trojici, više njih koji se zajedno druže s evanđeljem – osjeti ono isto što su osjetila ona dvojica učenika na putu u Emaus: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (Lk 24,32).

I sada zamislite kamo je dovelo to čisto farizejstvo: i Veliki svećenik i sve Veliko vijeće u ime Pisma, u ime Boga živoga osuđuju Isusa, »Sina Boga živoga« zato što se usudio – biti Sin. To su one velike tragične krivnje naše povijesti. Tolike! Neizbrisive! I uvijek takve da na kraju krajeva od te »učiteljice života« nitko još pravo nije ništa naučio. Ako je bilo moguće da u ime Boga ubiju Sina...! Isus se konsolidirao tako sa svima koje su u bilo koje vrijeme, u ime bilo koga ili čega ubijali. I ne bismo li napokon mi – na vrhuncima dosega ljudske razvijenosti – zastali pred ubijanjima?

Homo faber Čovjek nije biće koje »jest«, ono – postaje. Tu je klica pravog evolucionističkog poimanja čovjeka, ako hoćete. On istom postaje, i sam u sebi i – kao čovječanstvo. Put povijesti čovječanstva imao bi biti put sve većeg očovječenja. Biblija govori o grijehu iskonskom, govori o tragičnoj umiješanosti Zloga u tu povijest. No govori i o novom angažmanu Božjem, ako tu smijemo govoriti u žargonu. Možemo postaviti pitanje, a zašto Bog baš tu tako radi? Pavao ima gotov odgovor, možda nas neće zadovoljiti otprve, ali mislim da je umjestan: »Zar će pitati glina lončara zašto ju je baš tako izdjeljao...« Mistik će reći: »Ti znaš, to mi dostaje...« No nije nas ostavio pred potpunom »tajnom«, on nas obavješćuje zašto tako radi i – da nas hoće suradnicima. To upravo, homo faber – čovjek stvaralac, ili, ako hoćete baš, »kovač svoje sreće«, ali s Bogom i po Božju – to je velika poruka Biblije za naše vrijeme. U tom sklopu čovjekova sloboda, rast čovječanstva u razumijevanju, umijeće u slobodi – progres na svim linijama, i na području kruha i na području duha, i na području »htjeti« i na području »umjeti«, a nadasve na području »biti«... tu smo na terenu Biblije i na »biblijskoj ideologiji« kako da se uredi čovjek i svijet po Božju, po Kristovu. Sve je dar, pa onda i dužnost i – sve je mar, pa onda i radost... Smijem li reći neka za sada bude dosta?

Izgarajući sebe Svijeća, dakle, svijetli i topli. Ali uz koju cijenu? Izgarajući sebe. I tako svijeća ostaje najjednostavniji i najrječitiji simbol ljubavi. Nema ljubavi bez žrtve. Pomislite samo na ljubav svoje majke. I teško ljubavi koja neće žrtve, ali teško i žrtvi u kojoj nema ljubavi. No ljubav ne pita za žrtvu jer – ljubi. Tu negdje svjetluca i osmišljenje naših križeva.

Riječ bremenita Temeljni vjernički stav glasi: u Bibliji nam je Božja riječ dana kroz ljudsku riječ. A ljudska je riječ, pogotovo kad u sebi skriva Božju riječ, smislena, puna, nerijetko krcata smislovima. U književnoj analizi takve se riječi zovu pregnantne, upravo trudne, noseće. A. G. Matoš zove ih bremenitima. A u Miroslava Krleže čitamo: »Riječ je trudna žena...«. Ima trava ili cvjetova što tek ako ih malo pod prstima zgužvamo daju svoj miomiris. Tako i svaku pjesničku riječ, a onda i biblijsku riječ treba ne samo čuti, nego baš osluhnuti, osluškivati, razložiti, razumjeti – egzegirati. ... Bog nas šalje jedne k drugima da jedni drugima, i jedni s drugima, budemo blagovjesnici ljubavi, istine, dobrote, pravednosti, sloge, praštanja. Hoće li, dakle, u svijetu biti više ljubavi, dobrote, pravednosti, istine, sloge – taj posao ne smijemo ostaviti tek drugima. Svi smo pozvani da budemo apostoli ljudskih vrednota. Već smo i samim tim na Božjem poslu. Bonaventura Duda, Razmišljanja uz evanđelja, Teovizija, Zagreb, 1996., str. 5., 6., 43., 52.

Molitva Ja vam zapravo najčešće u tramvaju molim, jer čujem da galame na vozača ili na prodavačicu karata pa molim da u Zagrebu ne bude tako, da ne bude divljih ljudi. Ili vidim ženu noseću pa joj želim da sretno rodi dijete. Ja to redovito ne formuliram, to su misli koje se u meni roje. Štoviše, ima ljudi koji možda nemaju svijesti da Bog postoji, ali u jednom dijelu sebe izriču najbolji dio sebe – i to je molitva.

S Krležom ... prvi je dodir s Bogom Isus Krist. To je moj glasoviti razgovor s Krležom koji za mene vrijedi kao jedan doktorat. Da imamo vremena, ispričao bih vam cio put s njime od vrha Pantovčaka dolje. On me u jednom trentuku zaustavi i kaže: Pa kako možete vjerovati kraj tolikih metafizika? A ja njemu: Gospodine akademiče, kad bih ja vjerovao na temelju filozofije, možda bih i sam bio nevjernik. Ne možeš vjerovati kako je on podbodeno reagirao: Pa na temelju čega onda Vi vjerujete? A ja sam mu spontano rekao, kako me nitko nikada nije naučio: Meni je temeljno pitanje je li Isus Krist živio. A Krleža krležijanski: Oho, to je neki novi man-

Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo li sami na putu : razgovori, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 121., 123.-124.

Tin Ujević Biblija Starog zavjeta, MR 156, 14. stoljeće, Zagreb, Metropolitanska knjižnica

til! – biva da su u laboratoriju varanja duša doktori teolozi sad naučili neku novu formulu. To znači da Krleža u školi nikada o Isusu Kristu nije pravo čuo. To je možda najveća moja škola. Otada sav razgovor o vjeri svodim na Isusa Krista.

Netko intimniji Neće mi zamjeriti mladi ljudi ako im ponudim iskustvo velikog tražitelja – i na mnogim krivim putovima. Bio je to sam sv. Augustin, svetac je počinjao biti tek poslije tridesete. U Ispovijestima je opisao sve putove kojima je htio pobjeći iz svoje pustinje. Pronašao je svoju intimnost tek kad je otkrio da je njemu samome netko – Netko, kao još intimnija njegova intimost. To je iskazao briljantnim latinskim – još nisam uspio pronaći pravi hrvatski prijevdod, stavljam ga na javnu dražbu: Intimo meo intimior. Postoji Netko intimniji meni samom nego ja sam sebi. Kad njega nađem, više uopće ne mogu biti sam. Pođite u potragu. Pomoći će vam i A. B. Šimić svojim Nađenim Bogom. Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice (za Glas Koncila razgovarao Mijo Gabrić; za Večernji list razgovarala Branka Vojnović), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 59., 64., 89.

Religija nastaje kada se Bog i ja njegovim Darom suodnosimo kao dva draga Ja - Ti. ...To je istom bogomdano otkriće, to je bit Objave. Bonaventura Duda

Svakako, Tin je bio pjesnik koji svoj talent nije unovčio, iako je novaca uvijek bio potreban. I njegova je pjesma – često najljepša – u nekom razmjeru s njegovom boemom. Boema je, dakle, bila plaća čistom pjesništvu. Stoga se smije govoriti o Tinovoj duhovnosti. Time se ponovno vraćamo svijetlim stihovima Tinove boeme, onima koji – rekao bih – nose pečat Kristova blaženstva, onih koji su – usudio bih se reći – uboštvom spasili duh i duhom nadvladali uboštvo.

Očenaši pjesnika Dvojica nam naših najvećih pjesnika ostaviše svoj Očenaš: Vladimir Nazor pod izričitim naslovom u finalu Četiri Arhanđela i Tin Ujević u Molitvi za koru kruha i zdjelu leće u zbirci Žedan kamen na studencu. Možda ovamo treba uvrstiti i treći Očenaš, Molitvu Maka Dizdara u Kamenom Spavaču. Tri Očenaša, tri velike pjesničke fizionomije, tri osobita i nesvodiva pjesnička doživljaja. Mak Dizdar sve je usredotočio na Molitvu o kruhu – Inosušnom. Nazorov Očenaš intencionalna je pjesnička parafraza, usebna, ali i raspričana. Tin je navlaš parcijalan, ne pjeva cjelinu, ali je to snažniji. Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 46., 47.


FRA BONAVENTURA DUDA

26

Budimo ljudi savjesti

...

beatifikacija u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine nije završni čin, nego sada tek počinje ono što se zove nasljedovanje svetih. Nijedan svetac nije nečija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti. Stoga nam se istom sada još jače nameće dužnost da upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti, kako bismo i mi – svaki u svojem životnom ambijentu – ostvarili odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar i naš ljudski mar. Svaki je kršćanin, kako uči sv. Pavao, pozvan uložiti svoj mar da po milosti Božjoj uzraste »do čovjeka savršena,

Vi ste svi braća ivjeti, surađivati i bratski se susretati s dr. fra Bonaventurom Dudom, smatram posebnim Božjim darom. Od prvih malih susreta do radnih, prijateljskih i bratskih, osjetio sam da me prima kao brata i da sam tim susretima obogaćen i usrećen. U brojnim radnim sastancima u Kršćanskoj sadašnjosti, posebno u poslovima oko prijevoda Misala i Časoslova, doživio sam koliko je bio zauzet tim svetim poslovima, kako je svom dušom čeznuo (usp. Lk 22, 15) da prijevod bude obavljen što bolje (a on je i prevoditelj Biblije) i da narod Božji dobije objavljenu Božju riječ odjevenu u suvremeni hrvatski izričaj, da bi je svatko mogao doživjeti kao riječ koja »prodire dotle da dijeli dušu i duh… i prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4, 12). Kad je ponekad bilo teško i kad se činilo da su neki zamoreni, fra Bonaventura je uvijek pronalazio vremena, ali još više strpljivosti koja je plod ljubavi, i sve usmjeravao prema konačnom sretnom rješenju. Na sjednicama Vijeća Hrvatskoga mariološkog instituta, osobito kad je trebalo pripremati nastupe bilo na međunarodnim bilo domovinskim kongresima i simpozijima, fra Bonavantura je bio duša svega rada. Nadahnjivao je sve svojim biblijskim znanjem, predlagao brojne teme i nenametljivo poticao na ustrajan rad. Bilo ga je divno doživjeti kako oduševljeno govori u slavu Bogorodice Marije, »fidelissimae Advocatae Croatiae«. Uz brojne poslove i zaduženja bio je i vicepostulator u službenom postupku za beatifikaciju Sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka. Budući da sam se i sam bavio hrvatskom hagiografijom, divio sam se njegovu oduševljenju za naše uzornike, a svaku njegovu riječ – bilo savjet, bilo poticaj – doživljavao sam kao dragocjeni dar. Dok sam trebao pronalaziti voditelje duhovnih vježba za braću svoje Provincije, zamolio sam ga da prihvati taj sveti posao. Rado se je odazvao. No kad mi je morao javiti malo prije nego su duhovne vježbe trebale početi da ih mora otkazati zbog nepredviđene velike prepreke, bilo mi je kao da me je udario grom iz vedra neba. U bratskom razgovoru toplo sam ga molio da nas ne napušta. Prihvatio je i došao, iako znam da mu je bilo jako teško. I tim je činom pokazao koliko cijeni duhovne vrijednosti. Kao mali brat osjetio se dužnim braći u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske lomiti kruh riječi Božje… Pokazao se ne samo kao biblijski nadahnuti znalac teologije, nego još više – došao je k nama kao svoj k svojima, kao brat braći. Takvoga smo ga svi doživjeli. Davno je sv. Jakov, apostol i prvi jeruzalemski biskup, ustvrdio u svojoj Poslanici: »Svaki savršen dar odozgor je, silazi od Oca svjetlila...« (1, 17). Zbilja je učeni profesor i skromni mali brat fra Bonaventura mnogima, a svjedočim posebno meni, neznatnomu fratru, »savršen dar od Oca svjetlila«! Deo Optimo Maximo od srca zahvaljujem za taj velik i dragocjeni dar!

Ž

do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13; usp. Rim 8,28-37). Na tom poslu uz nas je uvijek Duh Sveti, po onoj molitvi: »Bože, koji svjetlošću Duha Svetoga prosvjetljuješ srca vjernika, daj nam u tom istom Duhu što je pravo misliti i njegovoj se utjehi vazda radovati.« ... ... vjernost savjesti, sa svim što ta vjernost znači, postaje od sada u vijeke nova i svježa poruka Alojzija Stepinca svim njegovim štovateljima, cijeloj Crkvi, a nadasve svima nama Hrvatima katolicima: da budemo ljudi savjesti. ...

Beatifikacijom Alojzija Stepinca istom počinje pravo očitovanje njegova nauka za našu suvremenost. Tu će uvijek u prvom planu naše sveopće duhovne obnove ostati zadaćom Deset Božjih zapovijedi. ... S prorokom Zaharijom, Stepinac nas uči: »Tko dira u čovjeka, dira u zjenicu Božjega oka!« Bonaventura Duda, Razmišljam o Alojziju Stepincu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 13.-14., 23., 30., 41.

Nemoj nikad zaboraviti da smo povezani n je u mnogočemu moj učitelj. Njemu zahvaljujem za brojna nadahnuća u svojem svećeničkom i franjevačkom životu. Gledao sam ga uvijek s udivljenjem i na neki način u svojoj mladosti i rastu htio sam biti kao on. A jer smo u odnosu na većinu braće u provinciji koji su više iz sjevernih područja naše domovine, jer smo nekako iz istog podneblja, osjećao sam ga još više svojim. U svom prvom koraku u redovništvo, na putu iz Rijeke prema Cerniku kod Nove Gradiške, presjedajući u Zagrebu imao sam dosta vremena i proveo nekoliko sati na Kaptolu u samostanu. To su bili nekako uzbudljivi trenuci. Stojim pred časom kad krećem u neki nov život, postat ću franjevac, odjenuti franjevačko odijelo. Želio sam to. Otac Bonaventura me je zaskočio u hodniku, povukao u svoju radnu sobu i počeo već govoriti kako taj život nije samo idila, lijepo odijelo (koje mi se sviđalo), samo radosti druženja, već zahtjevan život za Isusa, pun poteškoća, križeva i odricanja. Nisam o tome razmišljao na taj način. Gotovo sam odustao od toga puta. Ipak, njegove su mi riječi bile uvijek duboko prisutne i pomogle da jasnije krenem u stvarni život služenja Crkvi. Kad sam polazio u vojsku, u onu famoznu JNA, gdje je još uvijek bilo puno prisila i šikaniranja svih koji vjeruju, a osobito

O

onih koji idu u takve škole, nije mi bilo svejedno. Jedna slika oca Bonaventure me nekako pratila u tom ambijentu psovke, prostačenja, ismijavanja vjere, i drugih vojničkih nepogoda. Bilo je to prosvjetljenje. „Nemoj nikad zaboraviti da smo povezani. Pogledaj navečer u zvijezde i znaj, iste zvijezde su i nad Zagrebom, nad dragim samostanom na Kaptolu, i tamo su tvoja braća koja se uredno mole za svoje koji su na odsluženju vojnog roka.“ Drag mi je bio njegov humor, vedro raspoloženje kojim je ispunjavao zajednicu u kojoj se nalazio. Najveći dio života bio je u samostanu na Kaptolu, gdje je i danas. Bilo je tu i šala, pa i na njegov račun. A o dragim osobama se svašta domisli. Jedna od najpoznatijih koja je kružila u krugovima braće franjevaca bila je ova: Otac Bonaventura molio se na terasi samostana. Imao je u ruci časoslov, naš crkveni molitvenik. Dok je molio golub je prelijetao i onečistio mu je časoslov. I tada je otac Bonaventura, uronjen u molitvu, podigao oči prema nebu i rekao: „Hvala ti, Bože, da krave ne lete!“ I danas mi puno znači kad skočim na Kaptol i zavirim u njegovu sobu. Uvijek osmijeh i radost: „Dođi, sjedni malo!“ On mi se je uvijek radovao. Život ima smisla! Hvala ti, dragi Učitelju! dr. fra Zvjezdan Linić

fra Hrvatin Gabrijel Jurišić Papa Ivan Pavao II. i fra Bonaventura Duda, susret na Trsatu, 8. lipnja 2003.

Čovjek vjernik i vjernička zajednica treba se pravilno usmjeriti ne samo prema čovjeku nego i prema Bogu. U Kristovoj se perspektivi horizontala i vertikala spajaju. Bonaventura Duda


ČOVJEK

Ž E LJ A

27

Josip Vasilije Jordan, Ecce Homo, ulje na platnu, 1980.

U gnijezdu pet ptića rvi osobni susret s fra Bonaventurom darovan mi je prije nekih četvrt stoljeća. Otada se češće i na različite načine susrećemo: katkad zbog truda u kojem obojica sudjelujemo, često kako život priredi prigodu, uvijek srdačno, pa i bratski. Od prvoga susreta ne prestaje mi govoriti riječju, šutnjom, gestom i suzom. Svojom gorljivošću i zauzetošću i u običnom i u izuzetnom ne prestaje me uvoditi u tajnu života, u tajnu susreta s Bogom i ljudima. Zahtjevan prema onima koje doživljava bliskima, blag prema onima koji stoje podalje, ne prestaje gajiti otmjenost duha i otmjenost u odnosima. Bez obzira na godine koje protječu, u njemu je, uz duboku životnu mudrost i sućutnost, živ dječački duh, djetinje povjerenje u Boga, začuđenost pred tajnom zla, zadivljenost pred tajnom dobra. I u svemu vedrina. U svemu nada. Bit će da mi je najviše rekao svojim ganućima. Mogao bi tko pomisliti da ga je lako ganuti. Upravo suprotno: on je samo u svojoj tankoćutnosti postojano otvoren istinskim razlozima za ganuće Jednom zgodom dok smo obiteljski čekali da mu čestitamo rođendan, naša je kći – tada predškolske dobi – na list papira spontano nacrtala stablo, na stablu gnijezdo, u gnijezdu pet ptića kojima jedna ptica donosi crvića u kljunu. I ne znajući, ona je time izrazila odnos naše obitelji prema fra Bonaventuri i njegov prema nama. Duboko ganut dobrotom Neba, ne presta-

P

jem zahvaljivati za dar njegove osobnosti i njegova života.

MOŽETE LI PROMIJENITI SVIJET? Uvečer uoči Cvjetnice 1986. godine, nas tridesetak sjedimo u prolaznoj dvorani uz crkvu svetoga Franje na Kaptolu, iščekujući oca Bonaventuru, koji nam je najavio govoriti o miru. On ulazi i zaustavlja se nasred dvorane, pred nama. Promatra nas. Mi umah utihnusmo. – Recite – započinje – vjerujete li da vi, koliko vas je ovdje, možete promijeniti svijet? Mi smo zatečeni. Zbunjeno se pogledavamo. Ne znamo na što smjera. Ne znamo što bismo rekli. Svatko od nas očekuje da će netko drugi progovoriti, ali nitko se ne odlučuje. Otac Bonaventura neko vrijeme strpljivo iščekuje naš odgovor. Potom mirnim glasom reče: – Ako ne vjerujete da možete, pogriješio sam što sam ovamo dolazio. To reče i iziđe iz dvorane. Čim je izišao, nakon kojeg trenutka zatečenosti, počesmo se opravdavati jedni pred drugima zbog čega smo šutjeli, što smo mislili, što očekivali... Osjećali smo se silno nelagodno. Nismo znali što započeti. Uto se otac Bonaventura vrati u dvoranu. – Ipak ću vam nešto govoriti – reče. Govorio je kao i uvijek. Bilo je dragocjeno. Kao i uvijek. No nisam zapamtio što je govorio. Ovo jesam. Stjepan Lice

Biće horizonta ekoše mi: »Daj Marijane reci nešto o pateru Dudi.« A kako reći nešto ukratko o p. Dudi? O njemu bi se moglo danima pričati. To je veliki i »mali« čovjek. Izrastao sam u franjevačkoj sredini, ipak, moj je doživljaj da sam u susretu s p. Dudom susreo istinskog Franjina sljedbenika. P. Duda zna biti bliz svim ljudima. Djeci, odraslima i starcima. U njemu su prisutni svi staleži i sva doba. I to je uvijek začuđivalo i divilo. On je uvijek jednostavan i iskren. Kao da stalno lebdi u zraku i prisutan je u srcu. Nije mi trebalo puno vremena za upoznavanje s p. Dudom. Od prvog momenta sam bliz njemu i on meni. I tako je do dana današnjega. P. Duda je brat i prijatelj! P. Bonaventura je Mali Franjo, mistik, teolog, pjesnik, muzičar. Ovo nije neko hvaljenje, nego talenti koje mu je Bog dao. Mene se doima da ih je svih deset aktivirao u korist svima na zemlji i nebu. Potrebno ga je samo slušati kad naglas meditira, kad tumači teologiju, posebice biblijsku, a pjesnik i muzičar je u svim disciplinama. Ostaje mi u sjećanju kad su za prošlog sistema nastale izvjesne krize među teolozima, p. Duda je uvijek bio svjetlo i podrška. Znao se povući iz Teološkog društva, ali samo zato da bi mogao sve druge po-

R

državati. Tu se osjetila njegova mudrost i njegova ljubav. U sjećanju mi je jedan događaj iz studentskih dana. Predavao mi je p. Bonaventura. Jednom smo ja i još neki studenti (fra Domagoj i drugi) probdjeli noć, a ipak smo došli na predavanje kod p. Dude. Htjeli smo ga svakako pratiti i u tom nastojanju, zbog neprospavane noći, mi smo skoro zaspali. Nama dvojici približio se p. Duda i tiho nam zapjevao na uho da nas probudi. Kad sam se probudio, vidim nasmijano lice patera Dude. Takav je bio doživljaj njegove ljubavi i razumijevanja. Više je to na mene djelovalo nego li sva prigovaranja i opomene. I svatko je od nas doživio lijepih trenutaka. Dobri čovjek je vredniji nego li svi argumenti. Duda je argument dobrote. I danas kad susretnem starca p. Dudu doživljavam ga življim i vitalnijim od mene. On mi je dokaz da onaj koji ima čist duh nikada ne stari i nikada se ne otuđuje od ljudi. Duda još lebdi u riječima i srcu. U njemu se vidi spojeno nebo i zemlja. On je po svojoj osobnosti, cijelim svojim bićem, biće horizonta. Spoj neba i zemlje. prof. dr. sc. Marijan Jurčević, dominikanac


FRA BONAVENTURA DUDA

28

Studiozni improvizator i nadahnuti pjesnik ra Bonaventuru upoznao sam još kao srednjoškolac za naših ljetnih susreta na Košljunu, no pravo sam ga počeo upoznavati kasnih sedamdesetih kada je on bio na vrhu svoje intelektualne i znanstvene zgrade (spominjem samo da je iza sebe imao grandiozno djelo Zagrebačke Biblije i desetke znanstvenih članaka), a ja sam bio pri kraju svoga teološkog studija. Predavao mi je tada izabrani kolegij o tumačenju Biblije u liturgiji. Očekivao sam da će, poput mnogih, i on predavanje izvlačiti iz bogata iskustva. I bilo je tako, no ipak posve jedinstveno. Za svako bi predavanje došao oboružan velikim brojem knjiga i s mnoštvom bilješki. Ta studioznost učinila mi se tada zapanjujućom jer su mu predavanja vrvjela od iskričavih misli zaigranih na spontanom korištenju izvora i priređenih materijala. Gdjekad bi se zanio do mjere plača ili smijeha, gdjekad trezvenom misaonošću upućivao u dublje i nedokučivije sfere – a uvijek je u glasu, u konstrukciji i zvučnosti njegovih riječi titrala očita ili prikrivena poetika. Fra Bonaventura je prije svega pjesnik – i zato mu je i teološka, posebice egzegetska, misao bila tako snažna. Ušao je Bibliji pod skute na način poetskog, pridodajući, dakako, ono znanstveno i dubokoumno. Studirao je hrvatske pjesnike, posebno je, mislim, volio Tina, a njegova se studioz-

F

Učenik Kamila Kolba . Bonaventura Duda djelovao je kao orguljaš u Varaždinu od 1942. do 1944. godine te u Zagrebu od 1945. do 1952., a i poslije 1957. godine. Njegove skladbe nastajale su od 1944. do 1962. Nadahnute su tekstovima različitih molitava i psalama i sve su namijenjene bogoslužju. Napisao je ukupno 16 skladbi i misu koju je naslovio Gospodine, smiluj se. Najsnažnijim svojim glazbenim djelom o. Bonaventura smatra skladbu Christus vincit – Krist vlada. O. Bonaventura ističe da je to najdublje proživljena pjesma te predstavlja njegovo veliko uzdanje u Božju providnost. Nastala je kada su njegovi kolege iz novicijata bili zaređeni za svećenika, a on je morao još čekati. Bili su to strogi propisi koji nisu dopuštali svećenikovo ređenje do 26. godine života. Skladbe o. Bonaventure Dude ne možemo promatrati tek kao izraz osebujnoga glazbenog stila ili kao djela posebnoga glazbenog izričaja. Svoje glazbeno znanje stekao je samoobrazovanjem, odnosno uz pomoć svoga učitelja o. Kamila Kolba, i to samo onda kada je bio u situaciji da primi određenu pomoć. Radilo se o učitelju i učeniku koji su vrlo rijetko bili u neposrednom kontaktu. Razlog tome su pravila franjevačkoga reda prema kojima se svake tri godine odlučuje o mjestu službovanja svih članova zajednice. Uz to, o. Bonaventura Duda, iako je pokazivao posebnu naklonost prema glazbi, nije bio u mogućnosti, kao ni ostali orguljaši, posebno se posvetiti tom studiju, jer je uvijek imao i drugih zaduženja i službi. Ipak, skladbe koje je napisao odišu čistom harmonijom, jednostavnom melodijom, ustaljenim ritmom i nadasve posebnim poštovanjem prema tekstu. To su pjevane molitve, skladbe koje u svojoj jednostavnosti odišu određenom milozvučnošću. Bez ikakve dvojbe može se reći da je o. Bonaventura Duda priložio svoj glazbeni opus matici duhovne glazbe obogaćujući je djelima pune iskrenosti, sklada i neupitne vjere u Božju milost.

O

dr. sc. Marija Riman

nost i poetska darovitost osobito očitovala u njegovu leksiku – i dok je govorio i kad je pisao. Posebice je to došlo do izražaja u prijevodu Novoga zavjeta koji je sačinio s fratrom sličnih mjera i vokacije Jerkom Fućakom. Za ilustraciju spominjem samo zgodu s jednog tadašnjeg predavanja i njegova zornog tumačenja kako to Duh Gospodnji proniče i drži svemir. Duhnuo je iz najdubljih dubina pluća: hhhhhhhhhhh… tako da je gotovo ostao bez daha i tada, kada smo već pomislili da će se udaviti, izrekao onu biblijsku: Ako dah im oduzmeš, ugibaju… Te se pouke ne zaboravljaju. Gotovo svako njegovo predavanje koje sam kasnije slušao bilo je izraz prostudirane improvizacije. Pripremio je sve, dobro se znanstveno opremio – i onda se puštao. Takve nam je jednom održao i duhovne vježbe na Košljunu. Sjećam se da sam tada bio uvjerenja kako slušam sveca. Sveca koji je volio pjesmu i smijeh i opušten razgovor, i trezveno umovanje… Upravo sam tih godina (a još sam bio relativno mlad svećenik) napisao svoj prvi Križni put. Kad me je sreo, rekao mi je: »Znate, kad sam pročitao Vaš Križni put, skoro sam iz tiska povukao svoj!«. Naravno da ga nije povukao i naravno da se moj Križni put nije mogao mjeriti s njegovim – ali to je bio istinski on. Uvijek

Povucimo u duhu crte između svih kutova našeg stana. Tu, unutra, u svom domu budimo mironosci jedni drugima.

spreman prepoznati nadahnuće, žar, posao i pregalaštvo – to priznati, pohvaliti i potaknuti. Od prvih godina našega poznanstva bilo je tu nečega prešutnog, što se podrazumijeva i ne kaže, a što se može sažeti u izraz – zavičajno prepoznavanje. On nikad nije zaboravio da je Bodul. Štoviše, otočanin u njemu s godinama je postajao sve proćućeniji. Vraćao ga je krsnome Roku, bojama Krasa i mirisima komina… O tome samo malen spomen. Kad su prije dvije godine Omišljani organizirano dolazili u Zagreb bio sam zamoljen da ih provedem po katedrali i reknem nekoliko riječi. Premda već u lijepim godinama, i fra Bonaventura je bio tu… »Zalijepio« se za mikrofon, glas mu je podrhtavao od ushićena htijenja da pripada, da rekne više i da uputi na dublje… Dok je govorio, iznosio podatke, iz sjećanja vadio reminiscencije – u zraku se osjećala ta ljubav prema svemu stvorenom (ta bio je i ostao istinski fratar!), prema svome narodu i Crkvi, konačno prema svome otočnom čovjeku… U njemu nam je Bog darovao mudroga čovjeka, istinskoga pjesnika, sjajnoga znanstvenika, zaigranoga fratra i pravoga Bodula! Hvaljen budi, Gospodine naš, za komad svetoga zanosa što si ga prosuo u svoga Roka-Bonaventuru! don Anton Šuljić

Bibličar - umjetnik, teolog - umjetnik čenog i jednostavnog franjevca, fra Bonaventuru Dudu, vidim kao bibličara i teologa posve neuobičajenih i visokih crta. Jer, fra Bonaventura je bibličar - umjetnik, teolog - umjetnik. Svakako jest bibličar – o čemu fra Bonaventurini prijevodi Svetog pisma (posebno u suradnji s dr. fra Jerkom Fućkom) i stručni radovi – ali bibličar s biljegom umjetnika. Svakako jest teolog – o čemu opet brojni radovi s osloncem na biblijsku teologiju – ali teolog s biljegom umjetnika. I kao bibličar-umjetnik i kao teolog-umjetnik, fra Bonavetura nosi parametre širokog spektra znanja i kulture. Zato je mogao biti subesjednikom ne samo teolozima, nego i literatima i lingvistima, pjesnicima i likovnim umjetnicima (Juri Kaštelanu, Tomislavu Ladanu, Nikoli Šopu, Ivi Dulčiću i brojnima drugima). Taj biljeg 'umjetnika', fra Bonaventuru čini teško označivim (definiranim), jer umjetnost – kako je poznato – nije moguće svesti u jednu čvrstu filozofsku definiciju. Umjetnost je uvijek nešto više od onoga što se o njoj rekne. Takav je i fra Bonaventura. Urastao u Krista i njegovo Evanđelje, zaljubljen u Crkvu kao nositeljicu Božje riječi kroz vremena i prostore, rascvjetao se po sv. Franji i sv. Bonaventuri. Nošen, k tome, mislima Drugog vatikanskog sabora, rastao je i narastao u karizmatičnu i proročku-svjedočku osobu koja je Crkvi u Hrvata i duhovnoj kulturi Hrvata bila i stalno jest veliki umjetnički Božji dar. To je stoga što fra Bonaventura radosno prenosi ono što njegov sveti uzor, sv. Bonaventura, naziva 'ars aeterna' 'vječna umjetnost' ili 'umjetnost Vječnoga'. Činjenica – širem krugu manje poznata – da je fra Bonaventura velike glazbene nadarenosti, da je orguljaš i skladatelj, da posjeduje izrazit pjesnički senzibilitet, da je znalački prosuditelj likovnih umjetnosti, da je umjetnik jezika do sposobnosti stvaranja novih jezičnih riječi i sintagmi, u osobi fra Bonaveture Dude odigrala je upravo istaknutu crtu umjetničke obojenosti svega što je radio. Taj je dar iz njega izlazio u umješno prelijevanje znanja, ideja, boja i tonova iz jednog područja zanimanja u druga, nadilazeći nerijetko širinu i uokvirenost uhodanih tokova. Sve se to skladno slagalo u bogatoj osobi jednostavnog fra Bonaventure nadasve u bavljenju Biblijom – čemu treba dodati liturgiju Crkve, koja je u najvećem svojem postotku biblijska – jer je sve spomenute umjetničke silnice nalazio u Bibliji i u liturgiji Crkve. Fra Bonaventura posjeduje rijetku sposobnost da iz različitih pojedinosti stvara estetske cjeline pune istine, ljepote i dobrote, bile te cjeline opsežne i duge, poput stručnih radova i

U

Pogledajmo još jednom: sve te crte slažu se u križ, a križ znači ljubav uz žrtvu. Često ćemo moći biti mironosci samo uz požrtvovnu ljubav. Na to mislimo kad si čestitamo Božić, kada se »mirbožamo«. Bonaventura Duda

duhovnih spisa, bilo pak kada su te cjeline male, kratke, poput njegovih brojnih propovijedi i popularnih predavanja. Fra Bonaventura je u svemu tome i iznad svega navjestitelj i svjedok, i to je, kako mislim, njegova neprekinuta i najljepša crta. Dok ističem taj njegov dinamični vjernički biljeg, možda bismo se približili 'definiciji' te bogate osobe. Da, fra Bonaventura je u čitavom svojem poslanju – i kao teolog, i kao pisac, i kao profesor, i kao propovjednik, i kao dionik u razgovorima s velikima i malima – navjestitelj svjedok. Kad to kažem, onda želim istaknuti da nikad nije dijelio riječ od djela, naučavanje od življenja, govor od ponašanja, i to uvijek i u svemu: kao franjevac u krugu braće, kao profesor u krugu studenata, kao bogoslužitelj ili bogoslavitelj (liturg) u krugu vjerničkih zajednica, kao aktivan sudionik u znanstvenim ili popularnim krugovima, kao sugovornik u razgovorima o književnosti, napose o pjesništvu, kao ugodan subesjednik u razgovorima s medijskim djelatnicima, ili – nerijetko – kao vedar fratar u susretanju svih ljudi, doslovno svih: učenih i neukih, 'velikih' i 'malenih'. Svoja najljepša djela fra Bonaventura je 'ispisao' na pločice ljudskih duša, ljudskih srdaca. On neće ostati toliko upamćen po debelim svescima učenih djela koliko po 'upisanim' riječima u dušama ljudi. Evanđeosko-franjevačka malenost bila mu je kao druga narav. Volio je biti s ljudima, radovati se s radosnima, plakati sa zaplakanima, učeno govoriti s učenima, jednostavno govoriti s jednostavnima, u šali kazivati duhovite zgode, te – s osobitim osjećajem – radovati se dobru drugih, uspjehu drugih. Ali, uz tu naglašenu želju zajedništvovanja s ljudima, fra Bonaventura je čeznuo i za trenucima osame, tišine, povučenosti, nutarnjeg vrenja. Samozatajna i opora strana fra Bonaventurina puta skrivala je časove dubinskog proživljavanja tjeskobnih pitanja o vlastitu putu, o putu Crkve, društva, Domovine. Da, fra Bonaventura je nerijetko – kao potrebu duše i čitavog svojeg bića – živio oporu stranu života, talionicu čišćenja, mnogima manje poznatu. Fra Bonaventura kao proročki 'čovjek želja' u svojem životu i poslanju, čini se, ima onaj cilj koji je sv. Augustin izrazio u zadaći kršćanina: »vježbati se u dobrim željama«. Iz takvih vježbi izišlo je sve ono što je fra Bonaventura prenio generacijama franjevaca, studenata, vjernika i svih ljudi dobre volje. Prispjevši u »dolinu godina« (»la vallee des ages« - J. Green), fra Bonaventura svejedno djeluje proročki i svjedočki. Takva ga želimo dugo. Duže od zemaljskog života. dr. fra Bernardin Škunca


ČOVJEK

Ž E LJ A

29

Ali ne smijemo zaboraviti da ima mnogo - i previše - koje je život smljeo i melje. Oni s gorkošću slušaju naše limunade o Božiću. I za njih je on i Spasitelj i Ozdravitelj i Razveselitelj. Ponajprije tako da im je Supatnik i Suputnik. I njihova molitva šutnje, gorčine - možda čak i kletve - njemu nije tuđa. I oni su njegovi. Bonaventura Duda

Ivo Dulčić, Krist Kralj, freska u crkvi Gospe od Zdravlja, Split, 1959.

Ushit Dulčićevim Kristom Kraljem ...

onoga jutra, u Splitu, propitujem namjernike kako ću do Gospe od Zdravlja. I nađem se pred njom. Stupim unutra, i sa strahom i s čežnjom. I odjednom, ostadoh zapanjen, svega me opčarala Dulčićeva freska. U njegovu Kristu prepoznah Krista svoje vjere, Krista svoje duše i svoga srca. Reći ću odmah, Krista koga mi je otkrila franjevačka, teološka škola, a poslije »naučih takva Krista« (Ef 4,20) u sv. Pavla, osobito u dva njegova kristološka himna u poslanici Efežanima (Ef 1,3-14) i Kološanima (Kol 1,12-20). Stajao sam osupnut, zahvaćen, u času ushita i zrenja. Možda ste zapazili da izbjegavam tu fresku okrstiti. Zovu je »freskom Krista Kralja«, ja bih je prozvao malo drukčije. ... Poslije više godina, bilo je to 31. kolovoza 1987., zamolio me naručitelj freske, ondašnji gvardijan franjevačkog samostana u Splitu fra Stanko Romac, da unesem taj doživljaj u Knjigu dojmova koju on s ljubavlju čuva. Moj je tekst nedavno objavio Ivan Bošković u prikazu Dulčićev Krist Kralj (Matica hrvatska, Split 1993.). Prepisujem: Fresku sam doživljavao prvenstveno – teološki. Dakle, Krist – Proslavitelj Očev, živi Slavaocu posred čovječan-

stva. Sve je u tim zanosnim rukama: na slavu Očevu (usp. Ef 1, 6, 12, 14). I u tim nogama, poput žilavih korijena masline, uvriježenih u čovječanstvo. Izrastao iz nas, a prerasta nas... Urastao u ovo naše, dalmatinsko čovječanstvo da bude pred Ocem naš Zagovornik (Rim 8,23 i Heb 7,25). Da, silno me se dojmio taj naš svijet iz kojega izrasta Krist. No ne kao gorostas koji pritišće, nego kao Brat koji uzdiže. Svi se osjećamo u njemu uzdignuti. Postavio nam je mjerom Sebe da uzrastemo »do mjere rasta punine Kristove« (Ef 4,13). Zar to nije izreako Dulčić – slučajno, naumice – kad je do neke mjere Kristove izdigao svetu braću i svete Hrvate? A onda, ta maslinova boja, tako tipična za ovaj kraj, a tako – teološka. Doista, dušom mi se razlio prisjećaj na Pavla: »Je li korijen svet, svete su i grane. Pa ako su neke grane odlomljene, a ti - divlja maslina pricijepljena umjesto njih - postade zajedničar korijena, sočnosti masline..., ne nosiš ti korijena nego korijen tebe...« (Rim 11,16 sl.). Kakva lijepa Maslina - Krist. Odjednom se gube »nerazmjeri« ruku, nogu, čega li što majstoru prigovarahu kritičari. Koliko blagog nemira, pozivnog i ushitnog, unose

Evanđelisti. Zrakom odzvanja apokaliptičko Vječno Evanđelje (Otk 14,6). Bojim se Krista Michelangelova, volim Krista Dulčićeva. Onaj u Sikstini nadahnut je na Mt 25 ali samo napola, prijetećim riječim: »Odlazite od mene, prokleti« (Mt 25,41). Dulčićev izražava himan Kol 1,15-20 (usp. Ef 1,3-14). Kao franjevcu, Dulčić mi je mnogo bliži i draži i – potrebniji mi je. Pitao sam jednom umjetnika (htio sam mu proniknuti nadahnuće): »Meštre, što ste mislili kada ste slikali?« Uvijek nesklon riječi, promrsi – tipično: »Padre, nisam mislia, ja sam slika!« Da, zar treba uvijek pitati za ideju? Pjesnik 'misli' zvukom stiha i slika glazbenim tonovima, slikar – kistom. Ipak, ipak – uvijek sam se pitao – odakle tako savršen preslik Skotova shvaćanja Krista? Mnogo je toga, vjerujem, doteklo iz razgovora sa fra Stankom... No vjerujem da je ovakva freska već i viša od svojih uvjetovanosti. Uvijek joj se iznova divim. I u njoj i kroz nju uživam u takvu Kristu... Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 59.-71.


FRA BONAVENTURA DUDA

30

60-godišnje sebedarje ranjevački samostan i crkva sv. Antuna Padovanskog duhovno su središte našičkoga kraja i odmorište za umornu dušu. U ovom slavonskom krajoliku, u tišini srca i Božjoj blizini, često se odmarao i Riječju života vječnoga nadahnjivao uzoriti franjevac, bibličar i skladatelj fra Bonaventura čije su pouke i note dotaknule i otvorile mnoga srca. Bio nam je dragocjen znanstveni suradnik u okviru obilježavanja 150. obljetnice rođenja našega slavnog sugrađanina izrazite franjevačke duhovnosti Isidora Kršnjavoga – svestranoga graditelja hrvatskoga kulturnog prostora. Sjećamo se dobro njegova nekrologa u spomen Kršnjavom, izgovorenog jednostavnom i toplom riječju prilikom posjeta Mirogoju 21. travnja 1995. Iste je godine u pretisku romana Isidora Kršnjavoga Božji vitez (iz 1925. godine) fra Bonaventura objavio i nadahnuti pogovor Franjevačke uspomene na Isu Kršnjavoga. Kao izvrsni poznavatelj Biblije fra Bonaventura je više puta tijekom gotovo šest desetljeća svoga svećeništva u okviru biblijskih sati i prigodnih propovijedi održanih u Našicama u snazi Duha Svetoga nesebično i strpljivo obo-

F

»Slava Božja je živi čovjek!« Volio je ponavljati sv. Irineja papa Pavao VI. Slava Isusova

gaćivao župljane našičkoga kraja otvarajući nam oči i uši srca za Riječ Božju. U tome prepoznajemo njegov značajan doprinos na promicanju mira i dobra u duhu franjevačke jednostavnosti, poniznosti i skromnosti. O hvalevrijednom fra Bonaventurinom skladateljskom opusu imali smo prilike nešto više saznati još 2004. godine, kada je tijekom spomenute manifestacije održan cjelovečernji koncert djela franjevačkih autora u našičkoj crkvi (K. Kolb, M. Grđan, B. Duda). Ugodna su i sjećanja našičkih franjevaca na uzoritoga učitelja mnogih naraštaja kaptolskih sjemeništaraca. S radošću i nadom našički vjernici svake godine očekuju njegov dolazak, pa kad na stazama oko našega samostana opazimo u šetnji njegov dragi lik s Biblijom u ruci, našičkom crkvom sa zahvalnošću na kraju večernjice odjekne fra Bonaventurina pjesma Anđele, čuvaru moj... Zahvalni smo za njegovo 60-godišnje sebedarje Bogu na slavu i na radost narodu. Neka ga Gospodin blagoslovi, vodi i čuva u sve dane! Marija Pepelko i Silvija Lučevnjak, Zavičajni muzej Našice

Kako iz poznatoga iščitati ključno d djetinjstva sam se, uz oca trećoredca, osjećala u franjevačkoj crkvi sv. Franje na Kaptolu kao doma, a dugogodišnje stanovanje u Novome Zagrebu povezalo me s franjevcima župe Sv. Križa. Oni su mi pružili »logističku« podršku za rad na doktorskoj tezi o baroknom zidnom slikarstvu Ivana Kr. Rangera (1700. – 1753.). No dogodilo mi se najgore što se može dogoditi povjesničarki likovnih umjetnosti: počela sam gubiti vid. Moje malodušje otklanjali su franjevci koji su me ponukali da sudjelujem u radu župe, na znanstvenim skupovima, u njihovim časopisima te, napose, u organizaciji velike zagrebačke izložbe Mir i dobro. Našim franjevcima, a posebno bibličaru Bonaventuri Dudi, dugujem i mnogo više. S oduševljenjem sam pratila njegove propovijedi, napose po izlasku dragocjenih knjiga s nedjeljnim razmišljanjima za godine A, B i C koje su mi otkrile kako treba iz vidljivoga i poznatoga iščitavati ono nevidljivo, a ključno. A to je moje zanimanje u umjetno-

O

to je njegov učenik. Onoliko koliko... Toliko vjeruje, koliko djeluje. Nije to uvijek, istina,

sti prebacilo s artističkoga i estetskoga na sadržajno. Ovaj nov pristup omogućio mi je da sadržajnom analizom djela i njegovim povezivanjem s biblijskim i patrističkim tekstovima prodrem u njihovu poruku, koja mi se razotkrila kao pravi cilj umjetnika što urešava crkveni prostor. Prigodom jubileja Ivana Kr. Rangera organizirala sam u Lepoglavi tri izložbe o slikarevu opusu sa snimcima mojega sina Janka Belaja i s tri prikladne publikacije - studije ne samo o stilskom razvoju Rangerovih svodnih i zidnih slika, nego i o usloženoj likovnoj teološkoj poruci koja se iščitava iz njegovih djela. Da sam na pravome putu potvrdio mi je svojim nadahnutim recenzijama i naš jubilarac dr. Bonaventura Duda, kojemu dugujem neizmjernu zahvalnost što se još uvijek usuđujem misliti na Rangera, pogotovo nakon operacije u kojoj mi je vid bar jednoga oka popravljen. Marija Mirković, prof.

Krasan, Krčan, kršćan! akon dvadesetak godina (po)znanstva i otkrivanja neiscrpnoga vrutka duhovnosti zvane fra Bonaventura, poznatijeg kao pater Duda, mogao bih kao i svi drugi nabrajati brojne njegove atribucije: vrsni teolog, profesor, propovjednik, spisatelj, skladatelj itd., itd. No sve to još uvijek nije dostatno da »pokrije« sve ono gdje je položio neslomljive temelje i neizbrisive tragove svoga svestranog djelovanja u Crkvi u Hrvata. Nismo pozvani prosuđivati i procjenjivati, ali zasigurno nećemo pogriješiti ako izreknemo gotovo unisoni sud onih koji ga znaju ili, barem, prate njegov rad: pater Duda je u ovom momentu – nakon što su ga napustili njegovi dragi prijatelji fra Jerko Fućak, p. Šagi Bunić, p. Celestin Tomić... – jedan od najčvršćih stupova Katoličke crkve u Hrvata. Da, naš, Teovizijin spisatelj i susjed, naš pater Duda. A on svoje umirovljeničke dane živi ponizno, ponizno i ponizno. Al' istodobno svoj cijeli život izražen u jednoj rečenici objavljuje – Urbi et Orbi – ponosito, ponosito, ponosito: Ja sam Krasan, Krčan, kršćan! Oliti: Rođen sam i izrastao iz kamena žestaca, među stoljetnim krasanskim maslinama, česminama i trsju žlahtine, uz krasanski ružmarin, lovor i koromač. Rastao na predivnom otoku Lijepe Naše. Duh svoj hranio Franjinim naukom u sjeni zvonika krasanske crkve

N

u izravnom omjeru, ali smo uvijek iznova pred izazovom što ga je Isus uputio Petru: »Petre, ljubiš li me, voliš li me?« Bonaventura Duda

sv. Antona i na trsatskim visinama (po)nad Kvarnera. Krasan, Krčan, Hrvat, kršćan! I koliko god se ljudi divili njegovom velebnom umu i duhovnosti, on doista nastoji biti što manji i nezamjetniji. Franjevački ponizan. Na sve pohvale reagirao bi komentarom: »Božji dar i ljudski mar«. Skroman toliko da je sugovorniku gotovo neugodno... Koliko puta je, osobito zadnjih godina u zasluženom miru, prigodom dnevnih kaptolskih šetnji k nama navratio i ne prelazeći uredski prag već zauzeo obrambeni stav: »Ući ću samo ako me nećete ništa pitati i ako od mene nećete ništa tražiti«. I svaki put smo pošteno obećali, i pošteno slagali. I svaki put tražili tekstove za novu knjigu. Ista slika, ista scena, isti dijalog – svaki put. Ovih dana smo često pratili i njegovu dječačku uzbuđenost u očekivanju šezdesete obljetnice svećeništva. Evo, sve do jučer je govorio da će dijamantnu misu proslaviti ovdje, na zemlji ili na nebu, svejedno gdje. Na zemlji… Na ovoj zemlji, pater Duda. Znate da nam dugujete tekstove o psalmima. A tek one drugie manje dovršene! Još uvijek ne možete »ići«! Svijetlite nam još dugo kao najizbrušeniji dijamant.

Dobitnik nagrade Annales Pilar nstitut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba dodijelio je 9. prosinca 2004. znanstvenu nagradu Annales Pilar prof. dr. fra Bonaventuri Dudi, franjevcu Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Fra Bonaventura je katolički teolog, publicist, prevoditelj, izvrstan poznavatelj Svetoga pisma, učitelj duhovnosti i molitve. Pilarova nagrada dodijeljena mu je osobito zato jer je s J. Kaštelanom glavni urednik zagrebačkoga izdanja Biblije 1968. godine. Za to biblijsko izdanje je s fra J. Fućakom napravio cjelovitu lekturu biblijskoga teksta. Također je, 1973. godine, zajedno s fra J. Fućakom preveo Novi zavjet za potrebe hrvatskoga lekcionara. Prof. dr. fra Bonaventura je pokretač i urednik biblioteke Biblijski niz i jedan od prevoditelja Rimskoga misala 1969. godine i novoga Časoslova Božjega naroda 1972. godine. Kao prevoditelj poštuje hrvatsku prevoditeljsku tradiciju, njezine vremenske i regionalne posebnosti. Teološke rasprave pisao je u duhu suvremene pokoncilske teologije, slijedeći teološko shvaćanje tematike, te je tako potvrdio poznavanje i poštovanje sustavne neoskolastičke teologije koje je prethodila koncilskoj teologiji. U više rasprava prof. dr. fra Bonaventura Duda pokazao je zaokupljenost navjestiteljskom zadaćom teologije. Potaknut nastojanjem da Bibliju i liturgiju pretoči u suvremenu katehizaciju, surađivao je u izradi katekizma Snagom Duha (Zagreb, 1977.), a priredio je i Kratak pregled Katoličke crkve. S posebnim zadovoljstvom također ističem da je prof. dr. Bonaventura sudjelovao na znanstvenim skupovima Instituta Pilar nadahnuto predajući teme s biblijskim porukama.

I

prof. dr. Vlado Šakić

Naš život vezuje uz Evanđelje rojica svećenika imaju veliko značenje u mome životu. Dr. Josip Turčinović sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća uveo me u svijet Evanđelja. Pater Zvjezdan Linić otkrio mi je jednostavnost vjere i nazočnost Boga u svakom ljudskom biću, pa makar taj bio i zadrti ateist. A pater Bonaventura Duda dao mi je neizmjerno mnogo, ali to je teško opisati. O njegovom golemom doprinosu izdavanju hrvatske Biblije i mnogo toga u kulturi pisat će stručniji od mene, ali ono posebno i jedinstveno što pater Duda nosi u svijetu duhovnosti čini mi se neopisivim. Zašto mi, slušajući riječi patera Dude osjećamo da kroz njega zaista govori Duh Božji, teško je racionalno objasniti, pa i nemoguće. I kako to on jednostavno i bez imalo patetike dovede naš svakodnevni život u vezu s Evanđeljem tako da sve postaje istinito i drukčije ne može biti. A pater Duda će vam reći da tu nema njegove zasluge, da on samo prenosi ono do čega su došli umniji od njega, a teško je zamisliti umnijeg i boljeg čovjeka od patera Dude. Nakon njegovog propovijedanja od petnaestak minuta osjećate se kao da ste pročitali debelu knjigu mudrosti. E pa, neizmjerna hvala, pater Duda. Vas upoznati i slušati velik je privilegij i životni dobitak.

T

Ivica Domaćinović Krsto Papić


ČOVJEK

ijetko u životu sretnete nekoga tko je tako zaljubljen, predan, tako poslušan Bogu kao što je to fra Bonaventura Duda. Slušajući ga kad propovijeda ili čitajući njegove knjige, a još više boraveći u njegovoj blizini, gotovo opipljivo osjetite Božju blizinu. On ljubi Boga tako potpuno i djetinje iskreno da je to gotovo zarazno i prelazi na vas. Upoznajući ga, za mene je pater Duda postao uzor kršćanskog, svećeničkog života, zapravo ako nije pretjerano reći - živi svetac. Zato sam taj svoj osobni doživljaj velikog »manjeg« brata željela podijeliti s drugima. Hvala Bogu, pater Duda je u svoj svojoj poniznosti i skromnosti, na blagi nagovor

R P

o. Bonaventuri Dudi

Ushićen gledaš: Iza svakog drveta zovu te žarke oči. Drage sjene stabala dolaze ti ususret... A Čuvar bdije: nad krošnjama i oblacima, nad tajnama. Smiruje strah, gasi tamu a divlju Zvijer kroti blagim pogledom... Uði u šumu vrata su otvorena! Poleti s lišćem kroz opojni miris bilja, kroz zeleni vjetar u milinu zvijezda i ptica. Čuvar je u blizini, prihvati se za Njegovu nevidljivu ruku dok pronosi žarak Sunca u malenoj svjetiljci...

POKROVITELJI:

IMPRESSUM:

Marija Barbarić Fanuko

BONAVENTURA DUDA, Čovjek želja Prilog tiskan u petak, 8. prosinca 2010. godine

Nakladnik: Novi list d.d. Rijeka Direktorica: Nataša Mijačika Glavni urednik: Ivica Đikić Urednik posebnih priloga: Dragan Ogurlić

svoga provincijala pristao podijeliti sa svima nama nešto zaista istinski iskreno, lijepo, intimno svoj život. I na tome mu veliko hvala. Jer, ne samo da je oplemenio moje kolege, snimateljsku ekipu , mene i sve koji su sudjelovali na snimanju i montiranju dokumentarca Manji brat - fra Bonaventura Duda, nego i brojne gledatelje koji su mi se javljali nakon što su pogledali film. Svi smo nešto naučili. Svi smo postali bogatiji. Danas, kad smo zaboravili davati bez uvjeta i interesa, život ovog meni tako dragog fratra svjedoči i daje snage živjeti Radosnu vijest. Bila mi je čast i velika radost biti barem nakratko u njegovoj blizini. Ljiljana Bunjevac Filipović

Čestitajmo si Božić. No svaki stisak ruke znači preuzimanje odgovornosti jednih za druge. Bonaventura Duda

Što znači oprostiti?

VRATA ŠUME Visokom rukom Čuvar otvara vrata šume. Stabla se podigla ispred oluje, ispred mraka. Upalili se plamičci lišća.

31

Osjetite Božju blizinu

Sveto prijateljstvo rije 52 godine upoznala sam preko svojega oca, franjevačkog trećoredca i velikog prijatelja Tomislava Janka Šagi Bunića, patera Bonaventuru. Poslije dvije godine prijateljstva, pater Bonaventura vjenčao me s Ivanom Fanukom. I počelo je veliko prijateljstvo, krstio nam je i sahranjivao djecu, svake godine blagoslivljao obitelj i pomagao svojim mudrim savjetima, a mene je posebno nagovarao da pišem poeziju iako sam rekla da baš i ne znam i ne mogu, a on je na to rekao – molim, a sveta poslušnost. I tako sam ja često puta pisala iz svete poslušnosti. To je jedno sveto prijateljstvo. Njegovim nagovorima mogu zahvaliti što je, evo, netko vjerovao u to što radim.

Ž E LJ A

tkako sam prvi put, listajući onako nasumce onih sedam svezaka, pročitao legendu koju je napisao Jorge Luis Borghes, nemam boljega odgovora od njegova. Sastadoše se s onu stranu groba Kajin i Abel. Kajin upita Abela: - Jesi li mi oprostio? - A što? - Ubio sam te. - Ne sjećam se više, ovdje smo opet zajedno kao nekoć. Na to će Kajin: Sada znam da si mi uistinu oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti. Abel reče polako: - Tako je. Dok traje grizodušje, traje i grijeh. Ima mnogo čudesnoga u tih nekoliko redaka. Sve mi je jasnije da istinsko kajanje nije samoranjavalačko optuživanje. Jedno je psihologija kajanja, a drugo teologija kajanja. Kajanje, teološki, znači prosudbu i osudbu svoga zloga čina s nakanom da to više ne činimo. A mnogi ljudi misle da se bolje kaju što se više samoranjavački optužuju. To još može biti neurotičnost. Možda je doboro podsjetiti na riječi sv. Pavla: Što je za mnom, zaboravljam. K onome što je preda mnom, trčim.

O

Rudolf Valdec, Marija Magdalena, reljef, kraj 19. stoljeća

Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice (za Večernji list razgovarala Branka Vojnović), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 87.-88.

Zamisao, uređivanje priloga, izbor fotografija i ilustracija: Bruno Lončarić Grafička urednica: Anamarija Reljac Izbor tekstova: Mirjana Grce Stručni suradnik: dr. fra Emanuel Hoško Fotografije: Petar Fabijan, Ivica Tomić, Marko Gracin, Ivan Fabijan, Vladimir Ćikić, Lana Slivar Dominić, Foto arhiva Franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu

Lektura i korektura: Jagoda Randić i Linda Lenac Prijepis tekstova: Vitkorija Žgela i Marijana Dlačić Fotografije i ilustracije obradile: Ingrid Golubić, Deniza Hrvatin, Dolores Ilić, Ana Kosta Zahvala na suradnji: Branku Benčiću (Knjižnica Telogije u Rijeci), Vereni Tibljaš, Franki Botić (Gradska knjižnica Rijeka), Lei Lazzarich (Sveučilišna knjižnica Rijeka), Sunčani Martinčević (Knjižnica Salezijanske klasične gimnazije Rijeka), Milici Đilas (MMSU Rijeka), Nikolini Vugrin Lončarić, fra Serafinu Sabolu


32

FRA BONAVENTURA DUDA

ČOVJEK ŽELJA

...

postoji i lijepa molitva koju pripisuju sv. Franji Mironoscu. Tom molitvom i željom - svima, svima i svakomu - zaključujem svoju čestitku. Neka nas Bog sve omirotvori da NJIME OMIROTVORENI budemo jedni drugima MIRONOSNI! Neka nas Bog sve BLAGOSLOVI da budemo jedni drugima BLAGOSLOVNI!

Čestitka Gospode! Učini me oruđem svoga mira! Gdje je mržnja, da donosim ljubav. Gdje je sumnja, da donosim vjeru. Gdje je očaj, da donosim nadu. Gdje je tama, da donosim svjetlost. Gdje je žalost, da donosim radost. I da ne tražim toliko da budem utješen, nego da tješim; niti da budem shvaćen, nego da umijem shvatiti drugoga; niti toliko da budem ljubljen, nego da ljubim... Bonaventura Duda, Ljudskost Božića : božićni razgovori s fra Bonaventurom Dudom, Teovizija, Zagreb, 1995., str. 108.

Fra Bonaventura Duda  

Fra Bonaventura Duda

Advertisement