John Buddha, vječno putovanje heroja

JOHN BUDDHA, vječno putovanje heroja ----- autor MARIN TOMIĆ (Rock and roll, seks, misticizam & akcija)

Poglavlje 0 – Mudre izreke Mi živimo u dva svijeta čiji su životi mnogi samo posljedica načina na koji mi doživljavamo oblike pod uvjetima prostora i vremena u kozmičkom oceanu monada ratnika koji ide u bitku sa savršenom hrabrošću.

Ja'buka Niramovski – slavni kozmički bard Nismo li skloniji više bilo kojem paralelnom svijetu, nego stvarnom svijetu?

Bilo kojem dvostrukom životu pred onome koji nam je dan?

Jean Baudrillard, Inteligencija zla str. 94.

Uvijek su oni koji su imali ljubavi, i koji su stvarali, stvorili Dobro i Zlo. Plamen ljubavi bukti u imenu svih vrlina i plamen gnjeva.

Mnoge je zemlje poznao Zaratustra, i mnoge narode: nikakve veće sile nije Zaratustra vido na zemlji od djela onih u kojih ima ljubavi: "Dobro" i "zlo" je ime njihovo.

Friedrich Nietzsche – Tako je govorio Zaratustra

Prolog Vrač nas je vodio preko planine obrasle travom i mahovinom. Na sivom nebu sunce se povlaćilo u noćnu kukuljicu ostavljajući za sobom samo narančasti vatreni prsten.

Sfinga je letjela oko nas. Tjerala je vukove! A i ubila je par komada pa mi je od njihova krzna napravila ogrtač što me je štitio od hladnoće sumraka na vrhu planine. Kad ne bi tjerala vukove priključila bi se letu crnih orlova ili bi je vrač uvukao u neku retoričku igru.

"Sfingo! Znaš li koje je prvo pravilo svakog puta?" zabrunda vrač "I najduži put započinje jednim korakom." vrckavo odgovori "Eeee, mnogi putevi i završe na prvom koraku ako se ne zna prvo pravilo."

"A to je onda?" Sfinga nervozno zalepeta krilima "A to je onda ovako; svaki put je težak, ali ako se ne posustane kad' je najteže, noge te same počinju nositi i tada si nezaustavljiv!" napravi zadovoljnu grimasu "Do kada?" cinično upita Sfinga "Zauvijek!" odgovori vrač i zabije svoj hrastov štap u tlo.

"Stigli smo na vrh, sada ćemo se spustiti prema mojoj spilji. Reci mi Sfingo, kako si me otkrila?"

"Ja sam za to rođena." pjevajući uzvrati.

"A zar bi me zbilja pojela da sam odbio ti pokazati put do spilje?"

"Ha, za to sam pogotovo rođena!" usklike i svojim lavljim šapama prereže vrat vuku kojeg nisam ni primijetio da nas prati. Ja i vrač se zbunjeno pogledamo, a čopor nesretnog vuka počne oplakivati svog druga unisono zavijajući. Sfinga poleti prema njihovom skrovištu, a oni panično pobjegnu.

Vrač se strese i polako se pribere pa nas povede nizbrdo.

Bio je ogrnut medvjeđim krznom. Zapravo potpuno je ličio na medvjeda. Velika glava blia mu je prekrivena bradom i dugom smeđom rudlavom kosom. Imao je spor korak, ali kad je trebalo i pravo medvjeđe ubrzanje. Sreća što je sfinga letjela, inače ga nikad ne bi uhvatili.

Dok smo se spuštali prema spilji smračilo se. Upalio sam fenjer i čim je zasvjetlio ugledao sam spilju starog vrača u daljini.

Srebrno jezerce par borova i rupa u stijeni, a u rupi drvena kolibica.

"Pa ti živiš u kolibi, a ne baš u spilji!" nasmijem se "Mislio sam da živiš u dubokoj utrobi zemlje i spavaš na podu i..."

"Eh svašta, pa moram se zaštititi od krvopija šišmiša. Uostalom kakav bi ja to mudrac bio

kada bi spavao na podu? " "Pa loš, ali mogao bi napraviti magijski štit ili neki magijski pogrivač?

"Ma pričaš gluposti. Uostalom kao da koliba i pokrivač već nisu neka vrsta magije. Treba imat ideju, napravit plan i onda ga materijalizirat.He! No budući je koliba u spilji ja živim u spilji isto koliko u kolibi. Dva u jednom!" namigne i ubrza korak.

Kad smo došli do jezerca pet žabica je plivalo kolo, a jelen je pio vodu. Vrač upozori Sfingu neka ne naudi jelenu ili žabama inače ništa od razotkrivanja. Ona se namršti, ali posluša.

Pri ulasku u kolibu pružao se drveni hodnik, na čijem kraju je stajala komoda s malim okruglim ispupčenim ogledalom. Noge su se same povukle prema njemu. Bilo me je strah pogledati se, ali baš taj strah je u sebi sadržavao neku radoznalost.

Pogledam u ogledalo, a kad tamo...tri lica!!! Jedno normalno, drugo mudro, ali arogantno, pomalo bucmasto i treće ispijeno divlje što mi se cijelo vrijeme cerilo i prijetilo. Što sam dulje gledao zaboravio sam koje je moje pravo lice od ta tri. U svakom sam se mogao prepoznat, ali u isto vrijeme mi je bilo strano. Sasvim zbunjen panično na glas izgovorim: "Tko sam!?"

"Ti si John Buddha."potapša me po ramenu stari vrač.

"A ovo su tvoje ratničke boje."

Oko čela mi zaveže neku crnu krutu traku što se nije presavijala poput pamuka ili svile.

Također, po sebi je imala neke mutne prozirno crne sličice.

"Plastika!" usklikne Sfinga "Celuloid." ispravi je vra "908 života ratnika!" zadere se te zapleše svoj ples transa. Plesao je sve brže pjevajući frazu "Živite živote što su moj trans!"

Kada je ubrzanje dostiglo vrhunac ogledalo je upilo mene i Sfingu.

"Tako ova priča započinje." zaključi vrač.

PRVI DIO: SVIJET SREĆE I VESELJA Glava jedan: Apsolut Okreću se Tarot karte Tarot karte Kao salta ludog pajaca ludog pajaca Svjetina je sva na trgu slavi se život Putenim plesom smrti Vračara vadi mladog ludu mladog ludu, Johna Buddhu Mlad i lud kao naš svijet on je taj što čini naš svijet Svjetina je sva na trgu slavi se život Putenim plesom smrti Kraljica je izašla vani i mač i vino Pustinjak što bijaše vitez bijaše on Sigurno je nesigurno Eros i Smrt Bogovi našeg svijeta Ratnik sad okreće kartu nespokoj ga bilježi Đavo mu se sa stola smiješi stari drug ratova Sigurno je nesigurno Eros i Smrt Bogovi našeg svijeta

Bio je dan prosvjeda. Spuštao sam se po asfaltiranoj nizbrdici, već sam mogao čuti muziku s plaže gdje se održavao prosvjed i koncert.

"Brza i opuštena. Takvu volim" Šutnem jedan kamen koji ostavi bijeli trag na mojoj vojničkoj čizmi,a futrola s gitarom mi klizne s ramena.

"Sranje." podignem gitaru, "Valjda je cijela." pomislim, obrišem čizme o traperice i

nastavim prema plaži šutirajući kamenje i stalno namještajući futrolu na ramenu stignem do plaže. Tamo me dočekaju prijatelji s plastičnom bocom od litre i pol crnog vina kupljenog u vinariji kod Belea, zlog starog škrca, ali s najjeftinijim vinom u gradu.

"Jebo im, skinut ćemo tu vojsku s vrha planine." pijano kaže Kranjc visoki pročelavi momak, gibajući se nezgrapno u skladu s mjuzom nekog punk rock benda na stageu.

"Malo su sterilni. Sačekajte dok se ja ne popnem sa svojima, rasturit ćemo." potegnem gut koji me počne tjerati na povraćanje, ali nakon minute nestane sline u ustima i mutnog pred očima. Stabiliziram se i....potegnem još veći gut.

U zanosu tipa; "Ništa mi nije" ispljunem malo vina. Ali jebi ga, puhala je jaka bura i sve mi se vratilo u facu.

Svi frendovi su se počeli kidati od smijeha, a ja sam se svojom vječnom maramicom slinavkom brisao po licu i cerio se.

Onda smo malo zapogali na ovaj punk bend, koji su ubrzo završili pa sam krenuo iza stejđa se štimati.

Moj bend imenom "John Buddha" je sljedeći nastupao.

Kad smo se popeli na stejđ ispod nas je mali čovjek crne kose u plavom odjelu boje izbljedjele radničke kute, već plesao izvijajući se u tišini. Još nismo niti počeli svirati.

To nas je dodatno nabrijalo i krenemo nabijati rifove.

"Genijalo pojačalo" takvu moć samo osjećao, a malog plesača okruži skupina i svi počnu skakati, tako sam se našao zarobljen u čeliji energije koja je izvirala iz pojačala odbijajući se od plesača.

Jednini način da se oslobodim bio je da još jače udaram po gitari, što sam i činio i tako postepeno upadao u trans. Kako je vjetar nosio kaplje mora u lice gotovo sam doživio nadtjelesno iskustvo.

"Kad bi takav barem bio u krevetu." podjebavala bi me moja cura kada bi joj opisivao svoja stanja prilikom svirke.

Ma ja mislim da jesam. Imao sam pjesmu o tome: Bolje jebem nego što sviram Bolje sviram nego što pjevam Bolje pjevam nego što pamtim Ja sam rock and roll guru na inspiraciji plamtim To mi je bila najdraža pjesma mog benda. S njom smo završili koncert uz salve

odobravanja, a ja sam nastavio cugati s frendovima uz zaključak da je dobro kada te ljudi vole.

OK, bilo je ljudi koji su tvrdili da su naše pjesme pozerske, otrcane, previše mačo, ali to me nije brinulo, volio sam pjevati o onome što mi se događa.

Jer eto, kada sam tako pripit nakon koncerta stigao doma tamo me je čekala moja cura.

Umjesto da mi sere što sam se opet napio ona mi je počela otkopčavati hlače.

Znao sam što će se dogoditi i prvo sam se od zbunjenosti zagledao u vlažni strop dok mi je ona počela pušiti kurac.

"Sporo se diže" pomislio sam i počelo pomalo živčaniti, jer je ona izgledala tako privlačno u svom novom donjem rublju.

"Uvijek je tako. Prevelika očekivanja. Daj najbolje od sebe jer ona daje sve za tebe, pa onda zapravo daš baš najgore. Ali ček....uf to je dobro, uu" Pogledam je.

Počela mi je lizati penis sa strane, pa ga ful siše. Osjećaj da mi je u njenim ustima me je počeo napaljivati.

"Dobra joj je ova tehnika sisanjem. Nešto novo." sve više ga guta. Širi noge i rukom prelazi po svojim tamnim najlonkama, zatim preko golog bedra do pizde koju počinje gladiti.

Stavlja si prst u pičku i počinje micati s guzom.

Uživila se i stenje, što zvuči kao mumljanje jer su joj usta puna moga sada potpuno tvrdog kurca kojeg sve brže i jače siše.

Obrazi su joj se zacrvenili. Ja je hvatam za glavu i gledam je kako se trese.

"Aaaa... to sam čekao... jebat ću je kasnije....super izgleda, totalno porno, ne znam razlog ali super je jer će se napaliti bez frke, a sad ću joj svršiti u usta bez da je upozorim." kad sam počeo ispuštati spermu ona je još nerazgovjetnije i glasnije nešto promumljala. Ali nije makla glavu. Sve je progutala do kraja.

Totalno oslabljen razvalio sam se po kauču, a ona je još neko vrijeme lizala moje spolovilo. Onda se digla zažvalila me, na što sam ja brzo maknuo glavu, a ona se nasmijala. "Što je ne sviđa ti se tvoja sperma?"

"Pa ne, ali ti si....jebote kako super izgledaš. Koji je razlog te seksi robe?"

"Nema posebnog, tako super si mi i volim te." ode do WC-a oprati zube, a ja još onako sa spuštenim hlačama i slinavog kurca upalim TV. Zbog svog tog mlohavog buljenja u TV zaključio sam da sam neprestano izložen

krupnim planovima ljudskih lica.

«Kako i nećeš, kad je TV od ljudi i za ljude. Prema tome pokazuje ljude.» javlja mi se advocatus diaboli u glavi, zajabantsikm piskutavim glasom. "Aaa visoki tonovi...sam glas mi ide na živce, kamoli rasprava."ali bio sam spreman za raspravu, opušten nakon seksa..

Ma...jasna je meni ta uloga televizije i njezina namijenjenost ljudima, ali već mi je postala dosadna i živcira me ta stalna izloženost mojih očiju ljudskim glavama.

Malo razvijeniji primati, ali ipak primati.

Majmuni.

Stalno prave nekakve grimase ili još gore, ozbiljni, usredotočeni pogledi. I tako stalno.

Pizdim od tih lica!

U idućem životu moram izabrati neku apstraktnu formu. Možda čak neki oblik života koji je bez forme. Čistu esenciju.

I tada sam zaključio: «Ovo je moja zadnja inkarnacija! Spreman sam za Nirvanu!»

«Misliš, spreman si ponovno poslušati bend Niravna?» javlja se advocatus diaboli, zlobni, crveni čovječuljak što lebdi dva centimetra iznad kralježnice i hrani se leđnom moždinom.

«Ne, već sam spreman za apsolut, za beskonačnost!»

To ga je ostavilo bez teksta.

Njegov spoznajni aparat je znatno primitivniji od ljudskog. On nikako ne može pojmiti beskonačnost. Naprosto nema kategoriju pod koju bi tu riječ svrstao.

Tako sam ga ostavio u zapećku svoje podsvjesti neka razmišlja o značenju riječi «Beskonačno», a ja sam se sretan ispružio po narančastim plahtama kreveta.

Utonuo sam u razmišljanje o gubitku suprotnosti. Hiperstvarnost – materijalizirano Sve-jedno, pa nam postaje svejedno u životu baviti se raznim, odnosno svim problemima.

Jednako i svaki odišaljitelj medija, revolucije i iluzije životari u svejednome, materijaliziranom na gruboj demijurgovoj podlozi.

«Ali ja više ne! Ja idem u nirvanu. Dematerijalizirano svejedno.» i još više se ispružim po narančastim plahtama što su bile na kauču.

Ništa, odlučim se pogledati film , najnoviji hit, još nije stigao u kina, skinuo sam ga s neta.

Iako nisam neki filmofil skinuo sam ga jer je nosio isto ime kao moj bend - John Buddha.

Nisu bila neka očekivanje od njega jer je bio neka vrsta kopije James Bonda, s nekakvim

religioznim elementima, tipa američki tajni agent koji je zapravo nova Budina inkarnacija. Rješava nepravdu tako što ubija zlikovce, a kako je on zapravo Bog, ne griješi u razlikovanju dobra i zla. Čak štoviše, on je iznad dobra i zla.

Krene film i odmah u glavu. Nekakvi ljigavi stvorovi, koji bi, jel', u stvarnosti zbog ljigavosti nesnosno smrdili, su izlazili iz kanalizacije. Neki tip, valjda John Buddha ih je ubijao snajperom, onda ide pretapanje pa flash back kako neki visoki sjedi lik u bijeloj kuti imenom Epistopeles daje Johnu tu pušku.

Ponovno se vraćamo na masakr. Precizni hitci upućuju se prema tzv. Glavama čudovišta s četiri para očiju. Pretvarao sam im mozgove u kašu, pretvarao, da. Zovem se John Budha.

Kažu da sam nova inkarnacija Budhe, Bog. Uvijek sam mislio da je to samo slučajnost koja se povezuje sa mojim prezimenom što mi ga je "nesretno" dala odgajateljica u sirotištu, koja je , eto, bila budističke vjere.

Prema svojim kasnijim saznanjima rođen sam na otoku Susku od tzv. Žene Zmajice. Ovo je kratko o njezinom životu: Oko 10 sati 16. siječnja 2001. na otoku Susku pronađena lubanja pri iskopavanju koje se odvijalo u jednoj obiteljskoj kući. Istražna sutkinja Županijskoga suda naredila je da se lubanja pošalje na vještačenje, na odjel sudske medicine, a preliminarni pregled pokazao je da je lubanja stara 40 godina te da najvjerojatnije pripada starijoj ženskoj osobi.

U vezi gore navedenog prenosimo vijest koju je iznio Rojters.

Iz neslužbenih izvora ministarstva bolesne mašte saznajemo da je najvjerojatnije riječ o jedinoj nikad priznatoj Dalaj Lamici kojoj se trag gubi prije pedesetak godina.

Naime, nakon što su budistički svećenici tražili 30-ih godina dvadesetog stoljeća reinkarnaciju Budhe, sa čuđenjem su utvrdili da je to zapravo žena. Takvo što nisu mogli shvatiti, stoga su zaključili da se najvjerojatnije radi o pogrešci, te su za Dalaj Lamu izabrali jednog dječaka koji je imao nadprosječno razvijene psihofizičke sposobnosti i znao je da se žlica ne savija, već da se on savija oko žlice, ali se nikako nije uklapao u astrološke proračune. No ipak zbog njegova spola i sposobnosti savijanja odlučeno je da će on biti novi Dalaj Lama.

Nesuđena Dalaj Lamica je u to vrijeme razvila svoj kult u najzabačenijim djelovima Tibeta. Privukla je veliki broj pravovjernih i bila je velika konkurencija mainstream budizmu.

Radi toga su mainstrimeri počeli prijetiti njoj i njezinoj sljedbi pretvarajući se u vodene zmajeve unutar meditativnih stanja.

Da bi sebi ali i svojoj sljedbi osigurala bezbrižnu meditaciju, Dalaj Lamica je svojevoljno izabrala izgnanstvo, te joj se 1951. godine gubi svaki trag. Spekuliralo se da je otišla na Susak zbog kozmičkih sila koje se tamo preklapaju i pokušala razviti treće oko. Budući da je pronađena lubanja čudna, jer na čelu ima nešto što podsjeća na očnu duplju, iz već navedenih neslužbenih izvora saznajemo da su spekulacije o izgubljenoj Dalaj Lamici točne, ma kako god su one nevjerojatno zvučale prije samo dva dana. Najvjerojatnije je ona intenzivnim meditiranjem razvila treće oko i upoznala sve tajne kozmosa upravo na našem Susku.

O uzroku smrti za sada se ne zna ništa pouzdano, ali postoje neki dokumenti iz 1966. godine u kojima piše da su dvojica ribara obavjestili obalnu stražu da je u okolici Suska viđeno biće koje podsjeća na veliku morsku neman. Zbog njihove sklonosti alkoholu ta izjava do sada nije imala nikakvu težinu, ali od sada...Radi li se to zapravo o kineskom vodenom zmaju neslužbeni izvori iz ministarstva bolesne mašte nisu znali reći, ali uzevši u obzir sve činjenice ovog bizarnog slučaja, ne bi ih čudilo da je upravo zmaj plivao Jadranskim morem i posjetio Dalaj Lamicu.

Nakon što mi je odgojiteljica ispričala tu priču, za moj osamnaesti rođendan, zbunjen krenuo sam u potragu za svojim jastvom. Sukob koncepcija dviju osoba izazivao je krizu u mentalnom životu. Da ne bih mislio na krizu identiteta činio sam sve kako bih poništio oba identiteta. Počeo sam putovati po zemlji opijajući se, proseći i varajući u bandi i svirajući sa raznim muzičkim sastavima. Nit vodilja je bila da će mi crne rupe u sjećanju i trenutni užitak u muzici poništiti bilo što što se može zvati ja Tako smo cijelo vrijeme smo bili ušlagiranini svirajući po raznim svratištima gdje smo konzumirali halucinatne droge.

No buđenja ujutro su bila surova, jer bi me posljedice predhodnih večeri suočile s jednim jastvom, slabim ali sveprisutnim.

Svojim razumijevanjem shvatio sam da je probleme najlakše riješiti jednostavnim metodama. Sila silu rađa, kaže starogrčka poslovica, ali ako je jedna sila dovoljno jaka, onda ona nadvlada i reakcija na nju se više ne može javiti.

To sam shvatio jedne noći, pod utjecajem psihodelika Beladonna, u nekom svratištu usred nepregledne močvare kada je demon izašao iz mene i ostavio me bez sjećanja na radnje mog tijela, suočio me svog začuđenog sa situacijama za koje nisam želio da se dogode, ali, jebi ga, dogodile su se. Morao sam prihvatiti i ne žaliti, jer se ne može ništa više popraviti. Odlučio sam ubuduće i bez demonove pomoći ponašati se na sličan način.

TAKO SAM POSTAO ZAO! Ali da sam se barem tako nastavio ponašati.

Euforija zla me je prošla nakon tjedan dana.

Vratio sam se svojem mekom liberalizmu koji je dozvolio da mi se učini zlo.

Radije sam otrpio zlo na sebi nego da učinim zlo drugome.

Mogu se izvući, pogriješio sam zbog neznanja, zbog nesigurnosti.

Ipak pravi zli demon uživa raditi zlo, a ja sam pao na prvom testu zloće.

Nisam demon koji sam htio postati.

Nadam se da će mi biti pružena šansa popravnog. Tada ću morati odlučno djelovati.

Moram jačati svoju volju na jednak način kao što jačam tijelo.

Sila silu rađa, ali ako je dovoljno jaka i odlučna, onda je i gasi.

Nasilje je rješenje.

Ali biti usamljeni nasilnik, to zahtjeva mnogo hrabrosti.

Moram je skupiti.

Najlakše je biti nasilnik u nekoj bandi. Najteže je biti usamljeni nasilnik. Usamljeni nasilnik je apsolutna volja.

Tako sam odlučio da ću ja biti vladajuća sila.

Volja za moć.

Jačao sam je svakim danom.

Prijavio sam se u vojsku, a tajne službe su vidjele da imaju jedno biće s vrlo razvijenim motoričkim sposobnostima i natprosječnom inteligencijom. Regrutirali su me za tajnu službu, a ja sam postao najubojitiji špijun.

Tako sada bez milosti rešetam ove nakaze kojima niti njihovih četiri para očiju ništa ne pomažu u preživljavanju i sklanjanju od mojih metaka.

To su još jedni u nizu beskorisnih stvorova kreiranih u laboratoriju Dr. Belea.

On je običan esteta ružnog.

Sva bizarna stvorenja koja proizvede s desetak udova, dvadeset nosnica koje nemaju nikakvu funkcionalnu vrijednost. Ti stvorovi su jednostavno ružni, bez da bi dobili neku preživljavajuću korist od svog gadnog izgleda.

Oni su običan nevažni opstanak.

Ta spoznaja mi je davala još veće zadovoljstvo prilikom ubijanja tih spodoba.

"Konačno neka misija u kojoj nemam grižnju savjesti." pomislio sam i stiskao obarač svog famoznog snajpera koji se prema potrebi može preobraziti čak i u čašu za najluksuznije vino.

Iako su mi draži kiseliši, kad kad se moram isfuravati da poznajem fancy vina.

To malograđani, što kriminalci najčešće jesu, tumače kao profinjen ukus.

Ha, ha. Da profinjen ukus. Pa vino i sva cuga samo služi za napit se, a ne za neke isfure o berbi.

Usrani snobovi.

Tako i kada njih ciljam i gađam famoznim snajperom nemam ništa manju grižnju savjesti nego što sada, kao po tvorničkoj traci, likvidiram ove rugobe Dr. Belea.

Problem je s Beleom što je krimos, ali nije snob. Bi li imao grižnju savjesti kada bi njega trebao likvidirati?"

"Si dobro?" pomazi me cura po glavi "Ah...to si ti, gdje ah....jebote ušao sam u film."

"Ma jesi, dođi." počne mi drkati kurac i kad se dignuo sjedne na mene i počnemo se jebati.

Opet sam razvaljen na kauču. Gledam u zelenog insekta koji uleće u sobu kroz otvoreni prozor. Ipak je ljeto, a klima uređaj je već odavno zabranjen zbog štete okolišu.

Insekt konfuzno leti po sobi i zabija se u zidove. To ga umara pa sleti na luster.

Totalni očaj!

Luster, pustoš za insekta, nema hrane. On zna da je luster samo odlaganje rješenja problema, a problem je – kako izaći iz sobe.

Da bi ga riješio, insekt poleće s lustera.

Moja cura radi panične pokrete. Viče: "Ne volim insekte!" što razumijem, ali i dalje sa zanimanjem gledam tog letećeg zelenog insekta. Već ga gledam petnaest minuta, istovremeno sviram gitaru. Uvijek dobro dođe poslije seksa, inspirativno.

"Hura! Imam novi riff!", govorim curi koja ne obraća pažnju pokrivena preko glave narančastom plahtom.

Pjevam neke nepovezane riječi.

Toliko samo se zanio u pjevanje i sviranje da sam potpuno zaboravio na insekta.

Ipak, jedna stvar je intrigantna – zujanje što je pratilo kukčev let više se ne čuje.

Dižem glavu, tražim insekta....vidim ga zapletenog u paukovoj mreži.

Moja misao kaže: "Cijelo vrijeme nisam htjela ubiti insekta kako bi moj nosioc Marin Tomić bio dobar čovjek i osigurao ovom kukcu dulji život, a sada se glupi insekt uhvatio u paukovu mrežu i pauk će ga pojesti. Zabijao se u zidove petnaest minuta i prestrašeno letio da bi na kraju upao u paučiju klopku.

Zato ću ja misao narediti Marinu neka oslobodi kukca i baci ga kroz prozor."

Ja tako i činim. Bacam insekta kroz prozor čime mu spašavam život.

No, događa se čudna stvar. Insekt se želi vratiti u sobu, pa ga ponovno bacam kroz

prozor.

Slobodni insekt!

Moram priznati da je bolji filing spasiti život tom "zelenom letećem insektu" nego ga ubiti zato što mi smeta njegovo zujanje i izgled ili ga ostaviti pauku za večeru.

Osim toga, ovaj događaj mi je omogućio privremeno prosvjetljenje i trenutak bivanja u totalitetu.

Prosvjetljenje!

Prosvjetljenje nije došlo odjednom. Stiglo je koracima koji su eksponencionalnom progresijom odkoračali u beskonačnost, heh!

Prvo što se dogodilo bilo je sljedeće: kroz prozor se čuje muzika s hotelskih terasa kamo tip na sintisajzeru i pjevačica što obožava pjevati u falšu sviraju obrade loših hitova loših grupa. Stvar se još više pogorša kada raskuhaju pokoji "Evergreen".

Kao što sam se dobro osjećao nakon što sam insektu spasio život, tako se sada osjećam loše zbog muzike koju čujem.

I onda se dogodilo drugo: puca me misao: "Najjasnija spoznaja koju čovjek može imati je spoznaja dobrog i lošeg.

Dobro i loše se intuitivno spoznaju.

Intuitivno u pravom smislu te riječi, a taj je – neposredan uvid.

Imam neposredan uvid u dobro dobrim osjećajem, tako i neposredan uvid u loše lošim osjećajem.

Takva laka i jasna spoznaja dobroga i lošega nam je data, odnosno urođena kako bi s lakoćom izabrali ispravne, dobre stvari i bili dobre osobe. Dok, kada radimo nešto loše ne osjećamo se dobro.

Moglo bi se prigovoriti kako postoje osobe koje se osjećaju dobro i kada rade loše stvari.

Međutim, tome nije tako!

Prava istina je da oni, nakon što su učinili ili izabrali lošu stvar, samo nalaze opravdanja za taj izbor jer se sami osjećaju loše.

Oni naprosto naknadno racionaliziraju.

Primjerice: "Zašto si ubio "Zelenog letećeg insekta"?"

"Zato jer mi je smetalo zujanje." ili"Zašto plešeš na ovu lošu pjesmu?"

"Zato jer svi tako rade pa ću i ja!"

Dakle, oni ne čine nešto loše zato jer misle da je to dobro, već im treba dodatni razlog koji bi ih opravdao u činjenju.

Uglavnom, za činjenje dobrog nemamo proturazlog jer se spoznaja dobrog i lošeg

jednostavno nudi, tako da svako dodatno opravdanje našeg djelovanja povlači sa sobom činjenicu da djelujemo loše."

"Miči se glupi nacistu." urla na mene cura bijesno skidajući sa sebe donje rublje.

"Ja se tu sredim za tebe, a ti me tu maltretiraš s tim kukcem!"

"Nikakav neposredni uvid ne može biti istinit jer je pun predrasuda osobe!" urla živčano.

Bacila je pogled k vazi, ne misli me valjda gađati njome? Pa samo sam želio podijeliti svoje ideje s njom.

Kako bih je smirio odveo sam je u šetnju, iako mi se baš nije dalo, spavalo mi se.

Ipak, ljetnja večer i mir u kući je prevagnulo.(Opravdanje djelovanja, loše, loše!).

Spustili smo se u grad, a ja sam pomalo ošamućen sjeo na ogradu kraj plaže.

Misao mi priča:"Ako se dobro tako jasno nudi, zašto onda većina ljudi ne spozna dobro?"

I onda treće, puklo me je prosvjetljenje!

Da li zbog vjetra ili zbog mjeseca ili mjesečeva sjaja na moru ili...da. najviše zbog zelenog kukca zarobljenog u paukovoj mreži.

Prosvjetljenje Misao prosvjetljenja tvrdi: "Odgovor na gornje pitanje glasi: veliki broj ljudi ne spoznaje dobro zato jer su upali u paukovu mrežu konformizma. Naime, ovaj svijet je kao soba mog nosioca Marina, a čovjek je kao leteći zeleni insekt. Ovaj svijet je tako lijep i uzbudljiv na prvi pogled, da nam daje osjećaj slobode i mi po njemu razuzdano letimo.

Ali zbog te razuzdanosti stalno udaramo u zidove. Drugim riječima, ljudi nas odbacuju, svi daljnji putevi se zatvaraju, prostor za kretanje postaje sve uži, pa onda panično počinjemo letjeti tražeći izlaz iz svijeta pomoću raznih opijata poput sporta i sličnog. I tada u paničnom letenju više ne obraćamo pažnju na zamke, na paukove mreže.

Pauci, odnosno vladajući sustav – države, korporacije, forsiranjem malograđanskog morala stvaraju zidove i mi pomalo postajemo svjesni privida slobode jer se uplićemo u mreže koje su ispleli po svijetu poput "letećeg zelenog insekta".

Pauk nas zatim jede – uništi nas tako što nas ili ubije ili postajemo konformisti čime nas pauk jede polakše, dok smo mi omamljeni njegovim otrovom nesvjesni te činjenice i zapravo smo paukovi robovi.

U omamljujućem ropstvu gubimo svoje želje i stavove, koje mijenjaju želje i stavovi što nam ih pauk nameće, a koje počinjemo smatrati svojima. Što je najgore takav život nam se počinje sviđati!

Naime, prisjetio sam se kako se kukac želio vratiti natrag u sobu kada ga je moj nosioc Marin izbacio kroz prozor.

Tako i kada nas netko izbaci iz smrtonosne sobe govoreći: "Ti si rob sustava, ti nemaš

svoje želje i stavove. Bolje ti je da radiš drugačije." mi se odnosimo prema toj osobi kao da je luda, paranoična i ponovno se želimo vratiti u sobu gdje nas čeka paukova mreža.

I na kraju odgovor na pitanje zašto se dobro tako jasno spoznaje?

Pa zato da bi se opčinili prividom slobode, pa ako bi postali panični u slučaju da postanemo svjesni privida, nekontroliranim bi se letom zbog straha od gubitka slobode još više zapleli u paukovu mrežu.

Pauci su učinili dobro tako jasnim. Dozvolili su nam spoznaju istine, ali nas ta spoznaja vodi u propast.

Toliko je jasna da je više ne razlikuješ od laži, a dobro od lošeg i iz sobe više nikada ne želiš izaći."

Dok tako razmišljam sjedeći na ogradi, osjećam se apsolutnim.

Ispunjavam svaki najmanji komadić svemira. Shvaćam njegove zakone. Jasno mi je da sam spoznao apsolutnu istinu i smisao života.

Ali ta istina mi je beskorisna.

Ja, znajući tu istinu ne mogu ništa unaprijediti ili si učiniti život boljim i slobodnijim jer ta istina naprosto je!

Znanje istine ne olakšava, ono samo daje uvid u "stanje stvari". A "stanje stvari" je loše.

Ipak, filing je genijalan!

Osjećam se tako ispravno!

Za te trenutke prosvjetljenja i totaliteta vrijedno je i smisleno živjeti.

U tim trenutcima svjesnost o postojanju paukovih mreža mi ne može poremetiti ugodu.

Ja osjećam "uzvišeno". Osjećam mučninu zbog mučne istine, ali i ugodu zbog spoznaje totalnog zakona i svojeg bivanja kao apsoluta.

Oči mi se šire kao da žele izletjeli iz lubanje, trbuh je užaren.

Mnogo kave, malo hrane. Mnogo tjelovježbe, malo odmora.

To ide na Burkeovu priču o uzvišenom.

On tvrdi da je filing uzvišenog određen fiziološkim procesom.

Možda, ali istina je tako jasna, a moja fascinacija mi pruža takvu ugodu unatoč svoj mučnini istine.

Da, istina je mučna i beskorisna, ali kada je spoznaš užitak te piči, pere, dere i prži.

Tako znaš da je imaš.

Super večer me je iscrpila. Spremio sam misao u džep na lubanji, no, ipak prije nego što sam zaspao misao je nejasno zaiskrila oko problema ulaska u film i kako je u nekom smislenom, a ne vremenskom kontinuumu taj događaj povezan s letećim zelenim insektom. Preuzeo sam jastvo trash tajnog agenta i postao dobročinitelj najprezrenijeg

oblika života.

Istina, bio sam On. Ali od kuda mi takva misao da većina ljudi ne spoznaje dobro. Pa ja živim u svijetu bez nasilja, a psihotičarima se kirurškim putem ugrađuju zrcaljujući neuroni kako bi postali empatični i tako prestali zločinjenje.

Ovo je kao večer mog razbijanja jastva. Prvo sam doslovno bio junak nekog filma, a zatim sam kao vlastite osjeća misli koje ne mogu nastati kao posljedica strukture društva u kojem živim. Ima sam misli nekoga tko živi u sjebanom društvu, a doživljavao sam ih kao svoje.

Glava dva: Album i ilustracije Kada sam otpratio curu krenuo sam do frenda Ritzzaria, da vidim kako napreduje rad na omotnici za debi album mog benda. E da, objavit ćemo album! Bili smo tako sretni kad su nam ponudili ugovor, ali to je tajna, nesmijem o njemu javno, pogotovo ne u romanu.

Mogu samo reći da album samo što nije izašao. Posljednje što se treba završiti su ilustracije, muzika je sva već snimljena.

No Rizzario je uvijek volio kasniti. Lokao je svaki dan, kiselo crno vino što bi ga znalo odvući od crtanja, jer bi tada u pijanom stanju samo plesao po sobi i slušao muziku.. Živio je već dugo sam jer su mu roditelji ostavili stan prije nego što su se preselili u drugi grad. A on je zarađivao prodavajući ilustracije i radeći animirane filmove. Mislim da će mu ovo biti prva naslovnica za neki muzički album. Zapravo jas sam mu to i predložio jer nikada do sada nije pokazao interes. Rekao je da će napraviti besplatno, ali pod uvjetom apsolutne slobode. Ja sam se složio, ali samo ako dok crta, sluša muziku mog benda, razne demo snimke i radne verzije albuma. Zadnja dva tjedna već ima gotov album.

Uzbudljivo je vidjeti kako druga osoba vizualizira tvoju muziku. Totalna alkemija, pretvaranje zvuka u sliko, kroz dva medija, dva uma. Različito ali poteklo od iste ideje.

Ritzzariov stan se nalazi u staroj svjetlosmeđoj zgradi na vrhu uzbrdice. Uvijek bi se uspuhao kada bi išao kod njega. Tako i ovaj put.

On je sjedio na prozoru svirao gitaru, a kraj njega uvijek prisutna boca od litre crnog vina. Kad me je spazio nasmije se i podigne bocu.

"Ej jedva čekam da ti pokažem crtež bit ćeš odušveljen." zadere se "Vidim da si već u elementu."

"Joj šta nisi mogao reći goru frazu, znaš da mrzim kada se koriste fraze u govoru.

Moramo birati riječi, jer one čine realnost."

"I to si sve smislio i izrekao svirajući gitaru i pijuckajući crno vino na prozoru."

"Jebi ga, znaš da sam nekonvencionalan."

"A barem se trudiš." jedna susjeda je izašla na susjedni balkon. Valjda joj je naše dovikivanjeporemetilo mir.

Popeo sam se do njegova stana, vrata su bila otvorena. Uđem a on je sjedio za kuhinjskim stolom nudeći mi vino.

"Joj imam svirku danas, moram biti trijezan ili barem se truditi što više. U zadnje vrijememe brzo hvata."

"Je si siguran, ovaj put je kiselije nego inače." otpije malo ali zbog smijeha mu vino počne teći niz usta i konačno kroz nos.

"Uh, dobro da nisam crteže stavio tu ispred sebe." uzme krpu i pobriše vino sa drvenog stola. Tada se malo pribere, sveže dugu crnu kosu u rep otkrivši tako crveno lice. Previše vina biće. Crveno lice na mršavpm gumenom licu s dugom crnom kosom, pravi indijanski šaman, znali smo se zajebavati. A on se je sve više počeo ufuravati u tu zajebanciju i sve češće je tripa ili po šumi skupljao razne biljke za koje je govorio da pucaju. Tvrdio je da ga opijati inspiriraju, barem tok svijesti ili slika koje mu stvaraju, a kako sam volio njegove radove nisam mu proturječio.

Izvukao je crteže iz ladice stare komode i pozvao me da dođem u na terasu. Sjeli smo za i on je poslagao crteže.

"Ovo je naslovnica!" Pokaže mi ilustraciju nekog kršnog momka u narodnoj nošnji, ali linija zaobljenih do te mjere da je više ličila na dječju slikovnicu, neko na nekog kršnog superheroja.

"Ma čuj ja sam više mislio da se istakne anatomija. Ipak se album zove Putovanje heroja.Malo mišići, barbari vitezi i slično."

"Ma to je nasilje čovječe, šta ti je! Nitko vam neće kupiti album! Kada je bio zadnji rat, pred tristo godina. Aj živimo u zlatnom dobu povijesti, a ti se želiš vratiti u Kali yugu." zajapureno me pogleda, a lice mu se još više zacrveni. Također su mu rupe od akni postale sve vidljivije "Pa mislio sam da bude provokativno, znaš da šokira..."

"Ma šta će ti to, šok je za one što nemaju dobru mjuzu. Vaša je super. Nemojte se skrivati iza imiđa ili jeftinih trikova."

"Hvala na komplimentu, ali šta ti zbilja doživljavaš našu muziku kao dječju slikovnicu."

"Molim? Kakve su to fore!" digne se sa stzola i počne urlati "Prvo pozivaš na nasilje s nekim omotom udžbenika iz anatomije, a zatim se pokazuješ kao ignorant koji ne kuži svo estetičko savršenstvo umjetničkog pravca zaobljenog minimalizma."

Susjeda ponovno izađe na ulicu i opet nas ružno pogleda. Ritzerio se primiri i sjedne.

Ja malo razmislim o njegovim riječima i shvatim da je u pravu "Znbaš šta, u zadnje vrijeme mi sve više te nasilne fore dolaze na pamet. Evo jučer (ili je to bilo danas ujutro) me je cura optužila da sam nacist.

"Uuuu gadno." natoči si novu času "Da. I kad tako pričam sve mi se čini ispravnim, no poslije kad napravim refleksiju imam doživljaj kao da netko drugi misli umjesto mene i da moje tijelo postaje vozilo toj drugoj svijesti."

"Opako, pa ti si čovječe pomalo opsjednut, demoni, brrrr."

"A zašto baš demoni. Pa evo znanost otkriva paralelne svemire, možda sam se poklopio s nekim mojim ja u paralelnom svemiru."

"Onda je brate, taj tvoj drugi ja, jača osoba nego ti. Ma znaš šta, koliko si tripao u zadnja mjesec dana."

"A bo dosta, ali više sam cugao. Ma posložilo mi se šest koncerata u zadnjih desetak dana, a poslije svakog koncerta popiješ ili slično, a i neispavan sam...."

"Ti se druže samo previše razbijaš, hehehe i bolje je da sad ne piješ." potapša me po leđima i poeksa dva deci vina.

"Nego zašto ime albuma Putovanje heroja: kako je John Buddha putovao vječno. Predugo je malo."

"A to ti je kao ideja besmrtnosti, ali ne u smislu da kad dođeš u raj ili nirvanu zauvjek živiš u blaženstvu, neko kad to dostigneš opet ideš ispočetka kao da svega toga nije bilo i

pravo blaženstvo je u vječnom bivanju i vječnom sakupljanju iskustva kao da ih doživljavaš prvi put iako si zapravo istu stvar doživio bezbroj puta," "He, mogao si onda svirati samo jedean ton na albumu."

"Ma nisi shvatio Ritzzerio."

"Ma šalim se kužim foru."

"Osim toga to nije samo horizonatlni put kroz vrijeme, nego i vertikalni kroz makro i mikrokozmos. Sve što se događa u svemiru, događa se na zemlji, u našem društvu, u našim stanicama, trbusima."

"Hehehehemali ljudi u jetri." počne umirati od smijeha.

"Ma kužiš, kao fraktali, što detaljnije gledaš najmanji dio vidiš da je jednak velikom djelu kojega čini i tako u beskonačno." a tko će mu sada kad je zajebantski raspoložen objašnjavat, ali skapirao je....donekle "Čovjeće, kad spojiš horizontalni i vertikalni pravac dobiješ križ, je to neko novo objašnjenje kršćanstva?"

Ma pravci idu u beskonačnost. Oba su dvije ogromne kružnice koje se presjecaju i sva ki mogući svijet su takva dva beskonačna pravca i na kraju čine jednu beskonačnu kružnicu, koja je sve što postoji."

"A u sredini je bog." znakovito me pogleda "Ne nego ti, u sredini je pojedinac, jer on živi to sve što jest, bez njega bilo bi ništa."

"Uh jako druže, živio." natoći si jošjednu čašu vina i meni opet ponudi, ali ja odbijem.

"Karakter, eh, ma nema veze, cugat ćeš ti sigurno poslije svirke kad vam gazda iskipa tri bakse bire!"

"Nadam se, hehehehe."

"Nego da se malo maknemo od tih fraktala, mene je više zanimalo ono što si pričao to da

vječno živimo jedan život, e lako tebi to reći sve ti je super, zgodni komad, dobra svirka, albumčić, ali što je s onim kojemu je usran život, taj baš nema, nazovimo to tako .....apsolutno nema sreće."

"Pa sad ja bi ovako znanstveno, tvoj argument podijelio na dva dijela. Prvo živimo li uvijek jedan te isti život, ili mnogo njih, da bubnem recimo 908 života. Ja sam više na toj poziciji da mi akumuliramo svakakva iskustva dok ne postanemo toliko moći i opet postanemo dio apsoluta, ali kako to može postojati samo kroz skupljanja iskustva, tako mi krećemo opet ispočetka."

"Dobro što si rekao da smo sakupljači iskustva, jer da si rekao da smo lovci na iskustva opet bi pomislio da si militantni naci." počne se smijati, ali na kratko, vidio je da mi šala nije baš sjela.

"Ipak, ajmo se uredotočiti na aktualne živote i aktualne moguće svijetove." nmastavi Ritzzerio, skidajući rep tako da mu je sva kosa prekrila lice. Nespretno je počne micati i nastavi "Ako su istiniti svi svijetovi što ih možemo zamisliti ne oduzi ma li to ljudima slobodu volje...."

"Upravo suprot...."

"Ne prekidaj me, već sam pripit i beježe mi misli, aaaaa šta sam pričao."

"Ako su istiniti svi svijetovi što ih možemo zamisliti ne oduzi ma li to ljudima slobodu volje."podsjetim ga "E da, jer ako ti možeš zamisliti mogući svijet s tvojim dvojnikom , amo što ima drugu boju kose, možeš zamisliti i svog dvojnika koji ima usran život u društvu...rekimo nekoj policijskoj državi s logorima, krcatom kriminala i nasilja."

"Neznam zašto to tvrdiš, jer svaka naša odluka kreira naš svemir i...." lupim se po čelu"Ahahaha, sad mi je jasno na što ciljaš, kao što svaka odluka gradi daljni razvoj našeg svemira, tako sve ono što je suprotno od naše odluke stvara novi svemir, koji se u trenutku naše dileme počinje stvarati da bi se s odlukom odlijepio od našeg i počeo svoje nezavisno postojanje."

"Nisam to mogao bolje izreći." štucne"Bravo druže, vidiš da ponekad ima koristi biti trezan, hehehehe, da htio sadm reći...mmmm...recimo zamisli nekog superpametnog demijurga koji zna sve mogućnosti i već je unaprijed zacrtao sve moguće svijetove. Zna posljedicu svakog izbora i budući da ga ništa ne može iznenaditi nema slobode volje, već je to i dalje naš privid, kao da je istinita ona prastara mehanička fizika i tvrdnja da je ovaj svijet jedini."

Nisam očekivao ovakav argument, trebalo mi je vremena da saberem misli. Počeo sam s nesigurnom mišlju koju sam pokušao očvrsnuti odlučnim glasom i gestikulacijom.

"Može taj demijurg znati sve posljedice, ali niti jedan svijet nije stvoren dok ja tako ne odličim." lupim šakom po stolom i onda se sjetim i brzo izrečem misao "I ti isto tako možeš hipotetski zanti sve moguće posljedice nekih radnji, ali ne možeš sa sigurnošću reći što će biti sutra prekosutra, jer se svemir sastoji od beskonaćnih mogućnosti, beskonaćnih izbora."

"Uh, zabrijali smo druže." nasmije se i ode do frižidera po novu bocu.

"Kad se vratio je nastavim raspravu, iako se njemu više nije dalo, već je počeo prebirati po crtežima.

"Ipak ono što me najviše smeta i što baš ne paše u moju želji za slobodnim svemirom je to, što bi onda svaki navi svijet trebao nastati kao suprotnost moje odluke. A što ako sam ja nastao kao suprotnost nečije odluke, recimo prije deset godina, ili baš sada dok ovo govorim? Tko je prvi?"

"A ne brini se." potapša me po leđima "Dok ne osjetiš razliku znaš da je sve dobro."

"Ali ja već par dana počinjem osjećati razlike, kao da netko drugi upravlja mojim tijelom, imam tuđe misli, kao što si rekao militantne. A naš šta mi se jučer poslije svirke desilo." "Šta?"

"Gledao sam onaj film Johnn Buddha i ušao sam u film postao sam taj lik. Preživio sam film."

"Ahahahaha, mora da si bio razvaljen."

"Mislim jesam, pio sam i imao dobar seks, sve da doživiš te uzvišene osjećaje, ali to već traje neko vrijeme."

"Moj stav je da se mnogo razbijaš, a malo spavaš. Nego vi danas svirate u onoj selendri kraj močvare."

"Da." "Mogu li s vama." "Što da ne."

"A naslovnica."

"Ma super je!"

DRUGI DIO: IGRAJMO SE ISUSA KRISTA Glava jedan: Surovo buđenje Probudio sam se mamuran. Vjerojatno je bila gadna pijanka. Gledao sam oko sebe i pokušavao naći neke poznate objekte, kutove...ali nisam uspjevao. Nisam znao gdje se nalazim. Oko mene je spavala gomila ljudi. Svi su ležali po podu na starim vrećama za spavanje izgriženim od moljaca.

Smrdilo je, ali je bilo toplo.

Počelo mi se pišati. Morao sam nači WC. Malo dalje od mene je bio neki tip. Gledao sam ga s leđa pa je izgledalo kao da mu dim cigarete izlazi sa svih strana glave. Kao da mu je glava puna rupica koje puštaju dim.

Bio je jedini budan pa sam ga išao pitati gdje je WC. On mi je izgrebanom rukom bez malog prsta pokazao smjer WCa. Kad sam vidio njegovu ruku počelo mi se povraćati uz to što mi se i piša.

Bio sam totalno sjeban.

Toliko sam bio sjeban da mi je glavna stvar bila doći u WC popišati se i izrigati, zato sam u potpunosti zaboravio na bizarnost situacije, da zapravo ne znam gdje se nalazim.

Jasno, WC je jebeno smrdio. Smeđe zelena školjka, komadi govna, smrad od pišake koji je samo olakšao moje povraćanje. Nešto crno je izalzilo iz mene. Gadno mi je bilo.

Nikada u životu nisam imao gore riganje.

Suze su mi navirale na oči.

Dok sam rigao sve mi se jače pišalo, pa sam morao na kratko zaustaviti proces povraćanja. Digao sam se otkopčao hlače i počeo pišati. Ali dok sam pišao ponovno mi se počelo rigati pa sam povračao i pišao u isto vrijeme.

Sav sam se usrao.

Moja odjeća je bila izrigana i popišana.

A tek smrad....

«Jebi ga.» pomislio sam, a to je bila i jedina moguća reakcija na ovakvo «surovo buđenje», kako je to zvala jedna moja frendica, za koju više ne znam je li živa i jesam li je ja uopće vidio u stvarnom životu ili sam svoj dosadašnji život odsanjao, jer, nakon obavljenog pišanja i riganja ponovno sam počeo razmišljati o svojoj čudnoj situaciji.

«Kako to da sam se probudio na ovom mjestu. Jučer sam zaspao kući, malo sam cugao, sad sam konačno bio siguran. Kad sam se probudio još mi nije sve bilo jasno, ali sada se sjećam, vratio sam se sa svirke i cura je bila kod mene, međutim.... Zašto sam mamuran. Tko su ovi ljudi?» dok sam tako mislio došao sam do tipa koji me je

usmjerio prema WC. Imao je zalizanu crnu kosu, ali kosa nije bila zalizana s nekim gelom, već je bila masna od ne pranja. Ipak bio je svježa obrijan, znači nije neka totalna socijala. Bio je visok i mršav. Nosio je sako od samta, ja sam isto imao takav.

Traperice su mu bile izlizane i toliko duge da je iz njih virio samo vrh već razgaženih kaubojskih čizama. Na crnoj majci mu je pisalo «Rodeo» crvenim slovima. «...hm...ovaj...šta ja radim ovdje.» zapitao sam tipa, a on me pogledao blijedo plavim očima nasmijao se i rekao: «Širiš dobru vijest».

«Dobru vijest?» razgoračim oči.

«Opet te tvoje usrane amnezije. Već sam sto puta rekao onom Beletu da te vodi u bolnicu ili kod nekkk...» muca i nastavlja «...kkog psihijatra.» nervozno se hvata za glavu i nastavlja: «Ali ne! On misli da to još više doprinosi tvom, kako je ono nazvao...mmm...mističnom statusu.» Nakon što je izmucao mistični status posprdno se nasmije.

Al'OK, barem sada znam da bolujem od epilepsije.

Odjednom mi se sve počelo vračati. Cijeli život, što radim. Tko sam, što sam, gdje sam. Svo pravo sjećanje mi se vratilo. Shvatio sam da je sjećanje na curu i svirku bilo lažno sjećanje. Možda samo san ili neka astralka od nekog zlog maga.

Nisam imao niti curu niti muzičku grupu. Nisam čak ni znao svirat. Ajde nešto sam ipak nekada nabadao u bendu s jednim frendom. Mislim da se zvao Andro. No to je davna prošlost, kao i moja vještina sviranja. Bit će istina da snovi samo kompenziraju gubitke.

«Uijek isssto.»odbrusi zalizani «A poslje ćeš se opet navečer srušiti i opet će ti trebati ujutro pet minuta da se sjetiš tko si. Jebem ttti, zzašto je meni dao zadatak da te čuvam.»

«Zato jer si seljačina koja se ne ustručava tresnuti nekoga tko posumnja u moju ulogu.

Ti si bič božiji, he, he, he.»malo sam mu vratio zajebanciju «Ti uništavaš sumnju, ti si jebena dogma.»

«Ddda, ddogmo jjedna. Samo da se čuješ-ti si ovo ti si ono....» mrzio je kad bi koristio neke, kako je govorio, gospodske riječi.

«Pa kad jesi.» sada sam već bio potpuno svjestan svoje uloge i mog odnosa sa zalizanim mucavcem, odnosno Ivicom. Imao je podcjenjivački odnos prema meni. On je cijeli život proveo na ulicama kao džepar i prosjak. Često je dobivao batine kao klinac, što je ostavilo traga u njegovom mucanju, ali zbog tih batina je očvrsnuo i postao neka vrsta čuvara, tjelohranitelja našeg bizarnog društva

lopova, prosjaka i nakaza.

Mene nije previše cijenio jer ja nisam proveo život na ulici. Ja sam bio student psihologije kod Dr.Belea. Dr. Bele je došao u sukob sa cijelim fakultetom, dao otkaz i pokrenuo aktivističku grupu. Mene je doveo u grupu zbog mojih svakodnevnih epileptičnih napada. Još mi ni danas nije jasno zašto sam prihvatio njegovu ponudu, budući da sam živo ugodno. Bit će da mi je bilo preugodno.

Sve u svemu, poanta naše aktivističke grupe je uništenje društvenog uređenja tako što ćemo zagorčavati život prosječnim građanima, ali ne putem bombaša samoubojica, već krađom, dilanjem i nakaznim prosjacima. Uglavnom, sprovodimo teror sitnim kriminalom.

Moja uloga je bila uloga nakaznog prosjaka. Moja nakaznost je bila epilepsija. Glumio sam Isusa koji se ponovno vratio na zemlju i počinje voditi konačnu borbu protiv zla, samo što je ili jesam, jel', malo kratak s lovom budući da su službene kršćanske crkve «izgubile vjeru i služe sotoni» (moja omiljena fraza kada se uživim u ulogu). Drugim riječima, službene crkve ne vjeruju da sam ja Isus Krist i nemam resurse za propovjedanje, pa onda molim «ljude dobre volje» (još jedna omiljena fraza) da mi daju novac.

Samo je čudno zašto te donacije ne tražimo od bogataša, već pare tražimo od samo taloga društva. «Objavljujemo istinu» i «Ukazujemo se» ispred sabirnih logora gdje su skupljeni oni koje državni genetičari smatraju da su genetski nerazvijeni. Ponekad mi se čini da su genetičari u pravu, jer ti iz sabirnih logora uopće ne sumnjaju da sam Isus i ne vide očitu prevaru. Moje stigme na rukama su najobičniji rezovi nožem. Je da boli.

«Kako sam pristao?» mislio sam dok je Ivica vadio nož. Crni skakavac.

«Ajd'pruži ruke!» ******** Došli smo do sabirnog logora. Uglavnom su svi sabirni logori bile drvene stračare čije rupe su se krpale sa kartonima i odbačenim metalnim komadima od automobila.

U ovome logoru još nismo bili, znači danas neću držati propovjed već će biti upoznavanje. Ivica će najaviti drugi dolazak Krista. Reći će: «Dobri ljudi» ili «ljudi dobre volje» ovisno koji neuron mu se upali «Vi dobro znate da je ovaj svijet zao.

Muče vas i stavljaju u ove sabirne logore gdje dobivate tek ono osnovno za život. A vi želite bolje i ljepše jer ste vi takvi dobri i lijepi, sve dok vam društvo nije oduzelo ljepotu i onemogučilo vam da prakticirate dobrotu. Ali došao je dan, dobri ljudi, da

vam Bog dobro vrati dobrim i lijepo lijepim. Po drugi put u svjetskoj povijesti šalje vam....Isusa Krista!»

Jednim čvrstim trzajem skine kapuljaču lanene haljine sa mene i prvo što sam vidio su bila zapanjena ružna ljudska lica. Da bilo je tu hrpe ljudi sa genetskim manama koji su svoje tjelesne nedostatke kompenzirali jakom vjerom u boga i život u raju poslije smrti.

Dr. Bele je također pazio da moj izgled uvijek bude približno sličan stereotipnom prikazivanju Isusa-duga kosa, mršav, brada, lanena haljina. Glupo, ali je uvijek palio...siguran sam upalit će i danas.

Postalo mi je slabo od gledanja tih spodobi, ali kako nakon jutarnjeg povraćanja nisam više šta imao za povratiti tako mi se gađenje samo izrazilo na grimasi. Da ljudi ne bi protumačili da se oni meni gade ispružio sam ruke i pokazao im svoje dlanove i onda su znali to je gađenje od boli koja je prouzročena meni i gađenje od nepravde nanesene njima. Odmah sam bio prihvaćen kao božji sin.

«Dobri ljudi, donosim vam dobru vijest!» dobro, dobro...hm, ponavljam se. Ali oni to i onako ne shvaćaju.

«Bit će te spašeni i svi vaši grijesi bit će oprošteni. Koliko vam je sada loše , toliko će vam biti dobro poslije smrti.» da...sigurno «Zato odbacite sve materijalno, učinite si život gorim nego što je i bit će vam bolje!»

Jasno, jedino ovi genetski specijalci mogu popušiti ovako glupu foru.

«Dođite k meni.» nastavljam jeftinim teatralnim tonom «Dat ću vam kraljevstvo nebesko!» podignem ruke i pokažem im svoje krvave dlanove. Pred mjesec dana rane na rukama su mi se zagnojile. Sreća što Bele ima prijateljicu dermatologinju koja mi je izliječila infekciju. Nadam se da mi se rane neće opet inficirati.

Specijalci uvjereni da su moje rane prave stigme počeli su muljati: «Isus....Isus se vratio.»

Počeli su mi se približavati. Ko'smrdljiva i blatna rijeka.

Sad ću ih još morat dodirivati, jer sada slijedi izlaganje uvjeta za ulazak u kraljevstvo nebesko.

Ivica se popne na stolić koji je stalno nosio sa sobom na ova «naša ukazanja» i počne galamiti: «Ako želite ući u kraljevstvo nebesko, kraljevstvo božje nakon smrti Isus vas mora dodirnuti, a da bi vas dodirnuo morate biti čisti. Neće dodirnuti onoga tko ima novac.»

Normalno da neću, jer Ivica uvijek pretraži sve te jadnike prije što dođu do mene. Još jedan razlog više zašto se ova prevara može podvaliti samo ovim specijalcima.

«Stavite sav vaš novac u ovu kutiju.» čudno, za vrijeme predstave Ivica bi uvijek

prestao mucati. Uživljavanje u ulogu čini čuda...baš sam čudotvorac..he, he.

Kutija za novac je bila zapravo stari drveni kovčeg. Mislim da mi je Ivica jednom rekao da je njegov djed u tom kovčegu nosio pribor za čišćenje cipela. Njegov djed je došao iz Petrinje u Rijeku bez prebijene pare i umro je s kockarskim dugovima. Bolje reći «zbog» kockarskih dugova.

Ljudi su dolazili jedan za drugim što nije sprječavalo Ivicu da ih detaljno pretraži. Oni su bili toliko željni da ih dodirnem da su dozvoljavali Ivici da im uzme sav novac.

Uopće, rijetko se događalo da bi Ivica prilikom pretraživanja nekome našao skriven novac. Toliko su mi vjerovali, a mi smo im uzimali onu siću od novca koju im je vlast davala kao socijalnu pomoć da bi i najjadniji ipak bili dio društvenog robno novčanog tržišta. Ništa ne smije biti besplatno u našem društvu, govorila je vlast. Zato su oni koji su imali socijalnu pomoć živjeli u logorima, a ne u vlastitim stanovima, a to su bili svi nedorasli genetskom standardu normalne osobe, standardu kojeg je propisala vlast.

Njima je bilo zabranjeno raditi, ali ne i kupovati, zato su dobivali socijalnu pomoć.

Samo sve što su mogli kupiti je bila hrana i neka iznošena odjeća i obuća. Opet se javlja pitanje zašto ja ovo uopće radim?

Onda sam ih počeo dodirivati – sve njihove bradavice, grbe, čireve, prazne očne duplje...Pomalo cinično bi im govorio: «Koliko ste ružni sada toliko će te biti lijepi nakon smrti.»

Ali oni nisu kužili cinizam, oni nisu kužili ni kurca!

Samo su se blesavo smijali, prilazili mi i mumljali: «Isus.»

Zato je taj trik mogao proći samo kod njih. Idiotski trik za varanje idiota. I ja sam se osječao kao idiot. Ovo ponižavanje ljudi mi počinje ići na živce. Morat ću porazgovarati s Beleom. *** Poslje naše predstave otišli smo nešto pojesti. Uglavnom smo jeli kod Ivičinog poznanika Hadžića u njegovoj ćevabdžinici «U Hadže». Ono «U» prije Hadže je bilo stilizirano, po Hadžićevom pričanju imalo je veze sa nekakvom «Handžar divizijom» u Bosni kojoj je pripadao njegov pra pradjed. Iako je prošlo već dosta vremena od dana «Handžar divizije» i stiliziranih «U» ljudi i dalje drže različite simbole. Što su siromašniji to su okruženiji s više simbola. Uz «U» imaju križ, uz križ slike majke božije, a uz slike majke božije imaju slike svetaca.

Valjda im ti simboli čine stvarnost. Bez tih slika on ne bi sebi mogao stvoriti identitet

važne osobe.

Zato, ponekad mi uopće nije žao što plajčkamo te budale. Npr. Ivica i ja smo Hadžića vrtili na malom prstu: «Sve za boga čovjeka» govorio bi Hadžić. On je također bio jedan od onih koji su popušili foru s Isusom, što implicira besplatne ručkove i večere u njegovoj čevabdžinici.

Naime, ti nekakvi povijesni amblemi i slike, koje se nalaze po njegovoj čevabdžinici, pojačavaju njegovu osobu, jer iako sam to nije, to je nešto u što vjeruje i to aktualizira simbolom, koji onda kao ostvarenje vjerovanja postaje dio stvarnosti i on postaje stvarno važan kao osoba. U svom umu, ali to mu je dovoljno.

I tako uvijek može povjerovati nekome tko se pretvara. Ja kao Isus, lažni, sam samo simbol. Iako stvarni rezovi na rukama, oni su samo simbol Isusa, no ovaj je upravo iz tog simboličkog razloga popušio foru.

Stoga, čini se da bi trebao prosperirati.

Ali, sve bi bilo jebeno odlično da nije bilo dvije stvari; Dr. Bele je zabranio mi seks, zapravo sugerirao mi je da to ne činim i udaljavao sve djevojke iz bande od mene, da me ne bi netko provalio. Iako je bilo potpuno nemoguće da netko od onih retardiranih logoraša išta skuži, Bele je vjerovao u oprez. Pa kako je moje okruženje činila samo banda i retardirani logoraši, nikako ništa nisam uspio pojebat.

Druga stvar je bila to što je inzistirao na mojoj pothranjenosti, tako da mi je Ivica zabranio jesti meso. Došli bi u jebenu ćevabdžinicu, a ja bih morao jesti pomes frites s ajvarom!?

«Jebi ga naredbbe.» promucao bi Ivica.

«Osim toga...uuuživam gledati te ... kkkako se mmučiš.» blesavo se smijao i stavljao ćevap zamrljan ajvarom u usta.

Ipak, ponekad bih utažio svoju želju za mesom tako što bi od svog dijela novca kupio negdje neku pljeskavicu. Jasno, morao bi prvo biti bez Ivice, koji me je često pratio. U zadnje vrijeme sve češće.

«Jeli Ivice, šta me tako često pratiš?» pitao sam ga dok sam točao krumpire u ajvar.

«Naredbe.» žvakao je svoje meso i cerio se. Uživao je u ovome.

«Naredbe, naredbe! Koji je kurac tom Beleu. Ponaša se prema meni kao da sam rob. A da nema mene ne bi se ta njegova pobuna protiv društva uopće mogla događati.» glad i nemogućnost da pojedem nešto mesa činila me je još nervoznijim.

«Mmmmene boli kkkurac. Kkako on kaže...ja tako rradim.» brada mu se sjajila od masti.

«Dobro, vidim da te nije briga. A baš sam te htio pitati čudiš li se što samo pljačkamo siromahe?»

«Onni nisu siromassi....oni ssu budale!»

Uopće nisam očekivao takav odgovor od njega. Sasvim me je iznenadio. Što ako je Bele samo tajni agent vlasti koja potajno uništava one najsiromašnije tako nevidljivo. Umjesto da ih ubije dinamitom ili plinskim tuševima Bele ih ubija njihovom vlastitom glupošću. Uzme im sav novac od socijale tako da ovi poumiru od gladi i hladnoće. Nitko neće posumnjati. Oni su ionako budale. Tko im je kriv što daju novac nekom Isusu. Ne sviđa mi se to. Moram otići porazgovarati s Beleom.

Sječam se kad mi je Bele prvi put počeo pričati o svojem ne slaganju s društvom.

Sjedili smo u kafiću u luci. Tada se neki galeb zapičio u more i uhvatio ribu, što je potaknulo Belea na govor: « Imao sam običaj tumačiti ptičji let.

Još od djetinjstva obožavao sam u Iljijadi i drugim grčkim mitovima čitati o proricanju budućnosti iz ptičjeg leta. Galeb se obrušuje na ribu, vrana progoni goluba, znam da silnici vladaju i da će vladati i bez da to isčitam iz ptičjeg leta, ali da uz svakodnevni život i događaje, «praznovjerni», okultni svijet-proricanje budučnosti iz ptičjeg leta to isto potvrđuje, to je ono što zadivljuje. Zar silnici vladaju svim mogućim dimenzijama i svemirima ili je takvo viđenje samo posljedica našeg antropocentrizma?

Naš ograničeni um, ograničena mašta koja ne može izvan ljudskih pojmova i logike ništa zahvatiti i shvatiti, te ljudske pojmove i logiku precrtava na sve dimenzije, na svaku mogučnost.....» pogne se na stolu i pogleda me ravno u oči, prigušenim glasom kaže: «....precrtava na svaki oblik postojanja. Zato se i ne može dati konačni odgovor na pitanje što je svijest. To pitanje prelazi granice naše mašte. Pod naše,mislim naše kao ljudske rase. Iako smo neposredno upoznati sa sviješću, svijest je presložena, ili prejednostavna, za naše pojmove i logiku. Naši pojmovi i logika su poput iskrivljenog zrcala. Predstavljaju nam iskrivljenu stvarnost. Zato se ne smiju precrtavati naši pojmovi na nešto nepoznato, jer ćemo dobiti iskrivljenu sliku. Što znači galeb je ulovio ribu....hm podsvijest...platim ti sladoled.»

«Možda bolje da mi platite još jednu pivu.» odvratio sam.

On se nasmijao i naručio još pivi. Da bio sam fasciniran, cijela naša percepcija i svo naše tumačenje svijeta je iskrivljena.

Sada, kad razmišljam o tom razgovoru, još više sam uvjeren.

Ali ipak, ja živim u svijetu ljudi, a ne u svijetu ptica ili bića iz viših dimenzija. Što me se treba ticati koji zakoni vladaju ostalim dimenzijama, među ostalim bićima. Ti zakoni

ne utječu na moj život, dok zakoni koji vladaju ljudskim svijetom utječu na moj život i oni mi trebaju biti važni i njih se trebam pridržavati, ako želim preživjeti. Jer upravo mi ubijamo one siromahe uvjeravajući ih da je ovaj svijet samo iskrivljena slika raja.

Stoga da bi dobili raj trebaju se odreći ovog svijeta i zakona koji upravljaju ovim svijetom. Zato i umiru, odustaju od rada, od borbe, od druženja, od svega zemaljskog.

A zapravo ne dobivaju raj. Dobivaju ozebline, grčeve od gladi u želucu i umiru sporom i bolnom smrću.

Ivica je čačkalicom čistio zube.

"Mrzim ga."mislio sam dok sam se trudio da ne odajem previše preziran pogled.

Glad je krumpirima bila samo dodatno pojačana.

Moram pojest nešto mesa. "Čuj, moram na WC." "Heeeh, kkenjaža, aaa? Ajjd, sssamo brzo!"razvaljen na stolici s onom rukom bez prsta slomio je čačkalicu i onako sit i samozadovoljan zbog kontrole koju ima nad amnom iskezio mi se. Komdaić ajvara nalazio mu se na sjekutićima.

Otišao sam u WC i kroz prozor zbrisao van. Bio sam toliko gladan, morao sam se izgubiti Ivice.

Otići ću u centar grada i maznuti jedan hamburger. Imam nešto love od današnje predstave. Čim sam pomislio na jelo želudac se javio. Potrčao sam. Taman je prolazio Bus. Uđem na zadnja vrata da me šole ne bi pitao kartu. Snimim jednu žene. Imala je kratku plavu kosu. Cirka četrdeset godina. I da imala je usku kratku suknju. Kako je sjedila suknja joj se podigla iznad koljena.

Ne znam kad sam zadnji put jebao, pa sam se odmah narajcao, odlu im sjesti do nje, iako je kraj sebe imala četiri najlon vreće pune razne hrane, povrće, meso...hm meso, da me uzme doma, izjebe i onda nahrani.

"Smetam li?"pitam je, a ona blagim glasom odgovori "Ne, slobodno sjedi."

Buljio sam joj u koljena i maštao kako joj rukom prelazim po najlokama polako podizući suknju. Prstima dolazim njezinog međunožja i počinjem ga lagano trljati.

Tada mi ona rukom počinje preko hlača dirati penis i lagano stenje. No taman kad sam počeo razmišljati kako se sprema popušiti mi, čujem neko gromko iskašljavanje iza sebe i gromoglasni smijeh.

Sranje, ubio mi maštu.

Glas počinje ulaziti u moj um i ubija mi seksualnu fantaziju. Njegove riječi počinju dobivati smisao. Slušam ga.

"Tako ti nas nazove neka žena da interveniramo. I došli mi i pitamo - Gospođo jel'vas netko tukao?

Ona kaže nije.

- A jel'vas vrijeđao?Ona kaže nije.

- Što je onda netko nešto ukrao? - a ona će - Sin mi išao spavati bez da se oprao."Heh, zamisli! Ona nas je zato zvala da interveniramo!"

"Jebote"javi se drugi glas.

Okrenem se i pogledam. Prvi glas je veliki debeli tip, u ranim zdravim šezdesetima, a drugi je žgoljavi pročelavi cvikeraš u kasnim tridesetima.

Prvi glas nastavi.

"He, a kad se jedna posvađala s mužem i bacila mu tavu s jajima kroz prozor."

"Njegovim?"

"Da..., Ne, he, he, ona ti zvala jer kao muž bi mogao biti neugodan. A ja ono mislim u sebi jebala te ta tava i ta jaja.

Ali to nije ništa, slušaj ovo!"

"Slušam."

"Zvao ti nas neki stari da su mu ukrali kozu. I krenuli mi, a kad ono kuća na brdu. Ne možeš do nje autom, ne možeš kroz šumu, a ona gusta znaš?"

"Da." "Dok smo stigli već je bila noć, ali stari ti još nas čekao, još su svjetla gorila....i dobro dođemo mi i pitamo što je bilo? Kao priča on, ukrali mi kozu. Pogledali mi, a ono tor otvoren.

Ha, on pustio otvoren tor, a koza utekla!"

"Uf" "A sutradan nas je zvao i pitao jesmo li pronašli kozu."

"I jeste li?"

"Ma baš! U onoj šumi ne biš ni slona pronašao, a kamoli kozu.

Svakave gluposti su se događale. Mogao bih jedan dan napisati knjigu."

Pa eto ja sam tvoj doživljaj stavio u svoju knjigu, nadam se da to zadovoljava. No vrijeme je da svoje jastvo ponovno vratim u narajcanog lažnog Isusa.

Ponovno sam se pokušao fokusirati na ženina koljena, no ona se podigla i na stanici izašla van. Stanicu poslije nje izašao sam i ja.

Iako je dan lijep i sunčan, čini mi se koliko god da ih privlačim žene su svačije samo ne moje.

Tada se najednom ipred mene materijaliziraju dvije gole plavuše savršeno velikih sisa i oblih i čvrstih guzova. Počnu se ljubiti dirati po pizdi i okrenu se prema meni.

Namignu mi i prstom me počnu pozivati.

Hej, briga me za sve ljude oko mene, moram nešto pojebati. Krenem prema njima da ću ih zagrlit, ali u trenutku kada sam ih dodirnuo one nestanu. Padnem na pod, okenem se i pogledam u smjeru žena, a tamo je lebdio logo firme LexSex koja proizvodi prezervative.

"Ekskluzivni sponzor filma John Buddha."

Sranje, to je jedna od onih nanoroboti kih reklama. Katastrofa. Više ne možeš razlikovati stvarne ljude od reklama. (možda još sitna razrada, kritika reklama). No ako je ovo sponzor filma, možda bi ga vrijedilo pogledati. Komadi, dugo nisam jebao. Nekakav blockbuster akcić. Nisam dugo bio u kinu, možda su počeli snimati porno akciće, to bi bilo nešto?

Nekolicina prolaznika mi se smijala, na mene je baš bilo briga. Vidio sam fast food i zaputio se prema njemu.

Počnem žderati hamburger. Okus mesa ispuni mi toplinom trbuh.

"Kakva je sada sreća i veselje u trbušnom svijetu."pomislim, dok su u trbuhu mala bića imala ludu i razuzdanu feštu. Naime, u trbuhu je bio dan prosvjeda. Spuštao sam se po asfaltiranoj nizbrdici, već sam mogao čuti muziku s plaže gdje se održavao prosvjed i koncert.

"Brza i opuštena. Takvu volim.".........(ponavlja se glava jedan prvog dijela, pa kome se da nekoa ponovno pročita, dodatno pisanje bi samo zbunilo čitatelja) :)

Od te silne navedene fešte i seksanja u mom trbuhu crijeva mi počnu pjevati.

No, opet, nešto prekine moj užitak.

"Ješe si to ti?"obrati mi se neki pogrbljen pročelavi tip.

"Tko si ti?"kažem mu punim ustima i nagonski povlaćeće hamburger prema sebi.

"Jebote, šta se ne sjećaš, to sam ja Andro, svirali smo skupa."

Onda ga skužim. U što se pretvorio. Nekad je bio glavni faker. Sve žene su htjele biti s njim. Duga plava kosa, jaki bijeli zubi.

Bit će da ga je njegovo drogiranje rasturilo. Sad mu fali pola zubiju i kose. Dodatni ožiljci na licu. Bit će da je često ostao dužan dileru ili uhvaćen u sitnoj krađi.

"Pa di si Andro!"srdačno ga pozdravim ne odajući svoje razočarenje njegovim izgledom.

"Eto. Lutam gradom, nego imaš cenera za posudit, još mi nije stigla socijalna." "Šta primaš socijalno, šta su te strpali u logor."

"Ma duga priča. Zbrisao sam."

"Naš šta, idemo na pivo pa ćeš mi sve ispričati."

"Ajmo! Stara birtija još uvijek radi i tamo je još uvijek ona opaka konobarica. Ljepša je nego ikad."

"Ajmo vidjeti."

Glava Tri: Stara birtija Stara birtija je bila klub gdje su zalazili razni muzičari. Imala je najbolju muziku, ali i najbolju konobaricu nad kojom su svi slinili. Prodoran uski pogled ispod jarko crvene kose i par savršeno zaobljenih sisa.

Namjeno je nosila dekoltirane majice. Znala je strategiju, nadvije se nad mušterijom i oni će cijelu noć visiti nad šankom, buljiti joj u sise i trošiti lovu.

Ja sam uvijek to izbjegavao. Nisam želio da me neka opsjednutost dekolteom dekintira.

De, de, de ... ali bila je komad.

Ušli smo u Staru birtiju, koja se nije mnogo promijenila, osim novih napuknuća na pituri i novih grafita po drvenim stolovima.

A konobarica je zbilja bila još ljepša nego prije. Sad u ranim tridesetima potpuno se razvila u ženu čiji pogled i držanje odaje znatno seksualno iskustvo.

Sjednemo za stol i dođe nam ona. "Što će te?"pita glasom, a kojim nego promuknutim altom.

"Ddvije pive."promucam potut Ivice zbunjen od njenog dekoltea. Sise velike i zaobljene kao nekada, samo čekauju da ih se izvuće iz tijesne crne prozirne majice.

"Ona mi namigne i mješajući dupetom zaputi se prema šanku po piće."

Kako svirka."upitam Androta. On napravi neku kiselu facu i počne sa žalopoljkama.

"Ma znaš jebe nas prostorija, već dugujemo gazdi lovu za tri mjeseca ba nam zna zabranit svirku. Pusti nas jedino ako mu dofuramo litru pive. I kužš'onda nemamo redovite probe i to je problem, ne zvučimo baš dobro."

"A ste svirali što u zadnje vrijeme."naime, zanimalo me što se događalo u nekada mojoj glavnoj domeni življenja koju sam napustio da bi sa Beletom podrivao sustav. Heh izigravanjem lažnog Isusa i rezanjem dlanova.... može li se tako podrivati sustav. Bele je mislio da može, ja sam mu vjerovao, no moja mršavost i sve češći napadi epilepsije uzrokovani takvim životom govorili u meni su budili sumnju u Beleove namjere.

Možda mi je bilo bolje prije dok sam bio muzičar. Dakle, da vidimo što su moji frendovi muzičari radili "Ma znaš... evo sutra krećemo na neku turneju. Ono neke rupe po pripzdinama, ali super jer neću boraviti u ovom usranom gradu bar tri mjeseca, a i valjda zaradimo da pokrijemo dug za prostoriju. A zadnja svirka...hm....pa imali smo svirku u nekoj selenduri...više se niti ne sjećam imena sela ni kada...a pred nekih pol godine."

Stigle konobarica s pivama. Ja je pogledam i zacrvenim se. Ona me prokuži i počne me gladiti po glavi.

"I dođemo ti mi u taj klub...ono izljepljen posterima od onih najpozerskijih bendova i sa zastavama nekih bajkerskih banda. A gazda tek."

Konobarica me počne dirati po prsima, srsi me prolaze. Podižem glavu prema njoj, a ona me zažvali.

Andro nije obraćao pažnju na mene i nju već je poput stroja nastavljao svoju priču.

"Gazda je bio neki visok i koščat tip. Brzo je pričao. Toliko brzo da uopće nisam kužio što želi reći. Samo je nizao rečenice."

Doka sam se žavalio s konobricom, ona pruži ruku po ispod moje pamučne haljina, falši Isus roba i počne mi drkati kurac.

A Andro nastavlja.

"I znaš tip nas pita: "A vi svirate svoje stvari."

Jasno odgovorimo da, a on ful nam se unese i provali "To je za mene pravi Rock and Roll, sami radite svoje stvari super!"

U to vrijeme konobarica mi je počela drkati kurac i zavodljivo se smijala dok je drugom rukom točila pivu. Ja sam joj rukom gladio bedro polako dolazeći do njezinog međunožja. Uf ima hulahopke, treba zavući ruku.

Andro nas nije skužio i pričao je gledajući u strop kao u transu: "Čovječe, po prvi put u životu netko je bio zabezeknut time što se repertoar moje muzičke grupe ne temelji na obradama."

A ja sam rukom trljao konobaričinu pičku. Ona je sjela na stolicu do mene i u zadovoljstvu zabacila glavu tako da joj je crvena kosa došla skoro do poda. Jako me je stegnula za kurac i nakon što je ispustila par uzdaha, spustila se ispod stola i podigla mi haljinu i jezikom me počela obrađivat.

"Ovdje se uglavnom sviraju obrade!"nastavljao je Andro prepričavati riječi tog naspidiranog gazde.

U ovakvoj situaciji prije svršavanja ja sam se morao praviti kako ga slušam.

"Uh da!"odgovorio sam, a Andro je nastavio "da ne možeš vjerovati. Tada mi je sve bilo jasno. Nisam niti trebao poslušati ostale bendove, već sam ih vidio: "Ajmo ovu svi znamo.""

Njezini crveno nasjenčani kapci iznad mog penisa su bili nešto najljepše što sam vidio u zadnje vrijeme. Ona je lagano mljackala kada je usnicama prelazila preko mog kurca.

"Andro odi po pivu!"jedva sam prozborio, a on je nešto mumljao, "šta konobarica...ma OK."i mamurno podigao svoje pogrbljeno tijelo te se zaputio do šanka na drugom kraju prostorije.

Ja sam se spustio ispod stola i rastrgao konobarici hulahopke. Penetrirao sam šapćući

joj da joj donosim dobru vijest. Ona se nasmijala i rekla mi "liži me po vratu."

To sam počeo činiti i ona je nakon minut i pol svršila.

Njezino lice koje se grči i uzdiše me je totalno napalilo i ja svršim.

Vratim se na stolicu, a Andro je već bi za stolom i mumljao sam sa sobom: "Hm piva, bambus. Čija je ovo čaša?"

"Tvoja?"

"Moja super!"Andro je bi junky, pa je sav malo sjeban ili mu se ovakve scene kao što smo priredili ja i konobarica ne čine ničim posebnim u odnosu na njegove halove izazvane drogom. Osim heroina pričalo se da konzumira teški psihodelik Beladonnu. Ja znam da upravo jesam to konzumirao, a konobarica je krenula upravo ponoviti sve, a Andro je nastavljao s pričom.

"I tako lik nam je puštao neki bend koji mu je kao super i svirao je prošli vikend.

Govori, ček da se sjetim....aha..."Uzme gut pive nakašlje se i pogleda me blijedim očima"Govori nam, e oni su školovani muzičari, svi osim bubnjara. Ej pa su ti ful zajebavali bubnjara..a nije da nezna svirati."

Konobarica se opet našla pod stolom ovaj put trljajući moj kurac između njezinih velikih sisa. Ispale su konačno iz tijesne majice. Mmmm "A bend sranje!"Androv usklik me je malo trgnuo iz sisojeba.

"Bolje je moj prvi demo zvučao nego ovo školovano sranje. Čak dok nisam čuo od gazde da su školovani, smijao sam se kako ispadaju iz ritma."lupao je polupunom čašom po drvenom stolu ispisanim grafitima (smisli neku prouko – oko konobarice).

Dok mi je ona sisama rajcala kurac jezikom je prelazila po njemu. Počeli su me trnci prolaziti po tijelu i taman u trenutku kada sam svršavao, sve se zacrnio (ovo malo razraditi opisima)

Glava četiri - turneja

Budim se. Sjećanja na neku svirku, probu.

Kraj sebe vidim jednog pogrbljenog mladića kako si gumom steže ruku i priprema gun da si da šut heroina.

Odmah sam povraćao, a ovaj mi se smije. "Šta je Ješe, nisam imao pojma da patiš od epilepsije?"ušlagirano se razvaljuje na stolici.

Polako mi ponovno sjećanja počinju navirati. Stara birtija, Andro.

"Ej di je ona konobarica."

"Ah, da nešto se jako brinula za tebe.Ne brini doći će. Nego hoćeš ti malo?"Andro mi nudi hors.

"Ne ne volim baš igle."odgovorim "Daj, šta si pičkica, al'ako ne voliš gun, možeš ušmrkati, na ovo je ful kvalitetan hors, ne bi ti ga davao da nismo frendovi."

"Neću, pusti me, vrti mi se."

"Dobro popij si pivu."pokazuje mi na šank.

Gledam kroz prozor, mora biti jutro, smetlari čiste ulicu ispred kluba. Gomila boca i omota od fast fooda. "Šta si ti vlasnik birtije."pitam Androta iako sumnjam da bi on ovakav to mogao voditi.

"Jok, ja samo gazdi obavljam neke posliće, čistim i to. Pa me puštaju tu spavati."

"A tko je gazda."pitam više reda radi "Ma ne znam, vidim samo nekog njegovog posrednika, nekog bez jednog prsta."

Ne mogu vjerovati "Da ne nosi tu i tamo neku majicu s natpisom Rodeo?"već pomalo panično pitam "Jes, skoro uvijek, mislim da se zove Ivica."

Jebote, ako je Ivica posrednik znači da je Dr. Bele vlasnik. Nikako ga se otresti.

"Nego naš šta."nazalnim glasom progovori Andro, bit će da ga sve više puca.

"Se sjećaš, danas krećem na turneju. Za početak mmm, planirali smo danas se zaputit u neku birtiju kraj močvare i onda dalje po vukojebinama zaselcima, predgrađima i selendurama. Pokriveni putni troškovi, spavanje i hrana. Pravi raj, jebote! A u tom bircu u močvari su ok fešte, a može se i jamat (jam session), mogli bi ja i ti malo

zasvirkat, šta kažeš?"

"Znaš da nikada nisam imao pojma svirati, a sada još manje, nisam tako gitaru već dvije godine."

"Pa šta si radio?"

"Glumio Isusa."

Andro umre od smijeha, ja mu pokažem dlanove, a on se prekriži i cereći kaže "Opako prijatelju, ali mislim da ti je toga već pun kurac zato si tu."

"Ma tu sam zbog usrane epilepsije, ali imaš pravu, pun mi je kurac, mislim, dvije godine glumim Isusa, a ništa seksa, kažu ovi moji kompanjoni da tako vjernije izgledam i onda malo se maknem od svoje uloge i odmah uleti komad i to kakav i poseksam se. Malo se maknem i odmah zabava.

Da imaš pravo zapalimo za tu birtiju. Idemo na turku" "Jeee...turneja, opako!!! Krećemo za tri sata."

Još smo malo pričali o drugim selendurama turneje, ali Andro je sve više gubio logičke poveznice u razgovoru.

Onda je zakljucao, a ja sam otišao do šanka stavio neku mjuzu, uzeo pivu i odlučio raskrstiti sa svojim životom glumljenja Isusa. Vratit će se svirci. Dr. Bele, tko te jebe tebe i bolje društvo, idem se zabavljati.

Jedini je problem to što je Andro isto zaposlenik Beleta, no on to ne zna.

Ne zna!

To je prilika. Otići u birtiju naći nekog novog, napustiti ovu iluziju Isusa, iluziju života, to je upravo to, moj život se u zadnjih dvije godine sveo na iluziju života.

Vrijeme je da mi život postane stvaran.

Pronašao sam u nekom kutu birtije gitaru. Neka rasklempana akustara, no dovoljna za mene.

Počeo sam se prisjećati akorda. Škripilo je, ali me činilo sretnim. Cugao sam pivu i sviruckao neke stare stvari benda.

Jebeš, zaboravio sam, ali postepeno se vraćalo.

Kako ono je išlo...bolje sviram nego što pamtim, na inspiraciji plamtim.

Jes, inspiracija me pičila.

Pive sam uzimao, nitko me ništa nije pitao i svirao. Svakom pivom moja vještina sviranja bila je sve bolja. "Šit, ako se ubijem od alkohola postati ću virtuoz."pomislio sam dok su prsti proizvodili tonove za koje sam mislio da ih ne mogu proizvesti.

Još jedna piva, još jedna inspiracija.

Skupilo se nekoliko ranoranilaca, lokalni junkoze i slična ekipa. Počeli su me slušati.

Pa čak je netko zapljeskao.

"Dobar si dečko."dobaci mi jedan proćelavi što je srkao dva deci gemišta.

Jes, dobar sam, čim sam se oslobodio iluzije.

Već sam bio pijan kada stigla dvojica i počeli buditi Androta. Jebote, ne znaš tko je deblji od njih. Razlikuju se samo što jedan ima koziju bradicu, a drugi nema. Jasno, obojica su ćelavi.

Andro se nekako probudi "Štas...aaa.. ej di ste."protlja oči, snimi me i nasmije se "Ae, ovo su ti Bubi i Roni."kaže mi "Šta su oni iz benda?"pitam, ali prije toga Roni, to je onaj s kozijom bradicom, me pomalo bezobrazno pita. "Štaš ti želš s nama svirit !?"Andro će mu na to "Ma kužš neko ga je nešto uhvatio u đir, mmmmm, sile ga glumiti, he pazi sad, glumiti Isusa, kužš, režu mu dlanove!"Bubi i Roni podignu obrve od čuđenja, Andro nastavi: "Daj nek zbriše s nama na turku (turneju) da se malo makne od tih luđaka što ga tlače.

Tko zna možda nađe neku curkaču u drugom gradu. Čini mi se da mu to nije problem jer je ona konobarica već HC napaljena na njega, cijelo jutro je pričala o njemu kako je zakon. Uostalom treba nam neki mršavi u bendu. Vas dva slona nikoga ne privlačite, a on je već privukao komada od konobarice."

"Ne seri! Ona je moja."Bubi je popizdio i počeo me je prijeteći gledat, ali Andro je opet počeo smirivati situaciju.

"Moš mislit...tvoja je samo u snovima, he he."

"Pa štaa....prekjučer..."Bubi pokušava nešto reći "Šta prekjučer? "ceri se Andro "Šta misliš da to što te je poljubila za dvije cigare kada smo svi ostali bez znači da je tvoja cura?"

"Ma...ovo ne bi smio reći, ali jebaj ga, pojebala se sa mnom za besplatni hors."

"Kurva!!"gotovo nesvjesno usklikne Andro.

"A rekla je da to radi samo sa mnom." živčano sjeda za stol i pali cigaretu.

Bubi i Roni umiru od smjeha, a meni je malo bed jer samo pomislio kako bi mi ona mogla biti super djevojka. Mislim može još uvijek, ali.....pa eto je na ulazu.

Ando vrišti na nju "EEE di si jebaro."ona ga mrko gleda "Rekao mi je sve Bubi, kako si mogla."konobarica krene prema meni i kaže Andri: "Ajd ne seri! Bolje da ne kažem što ti rediš za hors, ako ne zeliš izazvat mučninu kod

svog prijatelja."

"Ma nije mene lako izbaciti i takta."

"Ma baš si mi sladak."konobarica me potrlja po glavi i natsavi se derati na Andru,: a to što seksaš stare bakice za litru vina, hahaha, i ti mi nešto govoriš."

"Da šta ti Andro sereš."ponovno se javi Bubi "Šta time kažeš da sam ja gadan jer kao kako se mogla sa mnom jebat."

"Ajd ne seri Bubi."hladno mu vrti Andro "Ne javljaj se. Kakav si ti frend kada najboljem frendu ne daješ hors već ovoj koju jedva znaš daješ samo zato što ti ona daje pičke?"

Bubi umre od smijeha, ja isto, pa kažem Androtu "Pred dobrom pičkom i najbolja prijateljstva padaju."a konobarica mi sjedne u krilo i pita me "Kažeš da sam dobra pička a?"

"Najbolja!"

"I jedina!"kaže pa me zažvali, ali Andro nas zaustavi "Ej!!!! Kombi je vani, moramo na svirku."

"Ideš s nama?"pitam konobaricu "Što da ne. Od sada te pratim u stopu."

TREĆI DIO: HEJ VIDI, PA TO SAM JA! Glava jedan: kombi jastva I tako smo krenuli kombijem prema nekom klubu.

Ne znam, neka rupa, ali gazda nam je obećao dobru lovu.

"Ok"rekli smo "Idemo" Kraj kluba je nekakva močvara, gazda kaže kako vole loviti žabe, to im je poslastica.

Meni nije.

Vožnja me lagano uspavljuje, naš bubnjar Mirko je za volanom. Slušamo Maidene, pjesma Sun and Steel s Piece of mind albuma.

Ja se ponovno prisjećam svog ulaska u film.

"Jeli to neka nova filmska tehnologija ili šta?"mislim dok mi cura spava na ramenu.

Pogladim je po kosi, ona se promeškolji. "sanja nešto. Jesam li ja isto trako zapravo zaspao, pa sam u snu isfurao da film tako ide, a zapravo sam samo sanjao. To se lako riješi, ponovno ću pogledati film. Valjda će imati neki dvd ili komp u klubu.

Bit će da sam vjerojatno zaspao, ali bilo je tako stvarno. Nije bilo prelaska u spavanje, sve se odvilo u komadu. Jedno te isto jastvo se odjednom našlo u drugom okruženju i za čas je zamijenilo sva sjećanja. Marinova su nestala, a zamijenila su ih sjećanja Johna Budhe. Ali jastvo je ostalo nepromijenjeno i nije se pojavila nikakva trauma ili bol uzrokovana promjenom sjećanja.

Ako nisam sanjao time bih mogao dokazati kako jastvo nije samo snop podražaja izvana i sjećanja, već je nešto nezavisno od toga. Jastvo bi onda bilo kao oko koje promatra, kamera koja snima i vanjski svijet, podražaje i unutarnji svijet, sjećanja, misli itd.

Jastvo, bezinteresni promatrač."

Cura se na tren probudila pogledala me, lijeno se nasmijala i nastavila spavati.

Gledam je."Zbilja, nema ljepše osobe od nje. Moja sreća je bezgranična. Zašto se onda gubim u nekom paralelnom svijetu?

Budući sam zadovoljan sam sa sobom i životom, što će mi paralelni svijet. Naime, nemam nikakve mane i ili teško situaciju koju ti paralelnim svijetom želim kompenzirati ili prikriti.

Dakle, ako je tomu tako, tako Tom Sawyeru jest tako, onda paralelni svijet realno postoji i nije konstrukcija ljudskog uma.

Je li onda film John Budha kao neki most između tih paralelnih svijetova. Tipa, u svakom paralelnom, bolje reći mogućem svijetu, e to je to, mogućem svijetu sam drugačiji za neko svoje svojstvo, sve dok ne izmijenim sva svoja svojstva i sjećanja ali ostaje jedno te isto jastvo.

S tim se nitko ne bi složio, jer ako je tomu tako jest da jest, misao ludi, onda bih u bilo kojem svijetu morao živjeti živote svih svjetova i biti ih svjestan jer jastvo je jedno te isto i ono ih promatra.

Ipak, ono je samo bezinteresni promatrač, pa je moguće da je isto svuda te zbog niza svijetova koji su nezavisni jedno od drugih, svojim bezinteresnim promatranje stvara privid različitih jastva. Jer ono ne prenosi impresije iz drugog svijeta iako je isto u svima.

Hm...ne znam, malo je labava teorija ili je ja momentalno ne znam dovoljno dobro razraditi.

Eh, to je tako je, ja se vozim u kombiju, a nikako ne sjedim za kompom pokušavajući napisati poglavlje jedne knjige. Jeli tako ti moje jedno te isto jastvo?"

Tako je!

"Kombi jastva, tako ćemo nazvati ovaj dio."Hi, hi, hi. Promatranjem kombija ono postaje to što je. Kada maknem fokus nema te.

No ipak, to je samo jedno od mogućih tumačenja, ali se barem rimuje. Često je dosadna ta rima, ali kada upadne neočekivano onda nas zabavi, jel'tako jastvo moje?"

Tako je!

Maideni su završili s pjesmom To tame the Land, Dune, Desert planet. Mirko govori: "Di su CD-ji?"

"Bo, mislim das ih Andro ima?"

"Koji Andro?"

"Mislim Kranjc?"

"Misliš Andro?"govori mi neki krezubi pročelavi koji se počinje lagano materijalizirat kraj mene.

No odjednom slika se rasprši i ja skužim kako ležim dok mi cura daje umjetno disanje.

Okolo stoji bend i zbunjeno pilje u mene. "Što ti uzeo?"pita me cura.

Uf težak mi je jezik, vrti mi se.

"Si mažnjavao tripove odgovori?!"

Polako počinjem dolaziti sebi.

"Maaa, nisam, nema....nem....što se desilo?"

"Ej čovječe odjednom si se počeo grčiti, tresti. Kao da su te napali demoni ili tako to."Kranjc već poićinje bacati lagano na zajebanciju.

"Uf sranje."još sam se lagano tresao od šoka.

"Idemo naći neku ambulantu u okolici."kaže cura. "ma ne, bit će Ok, valjda, ajmo nastaviti put."

"Ok, ali ako ti opet bude slabo."Kranjc počne otvarati vrata našeg bendovskog crvenog kombija.

"Ma neće, nego jeste li našli CD-e?"

"Ma ostali su doma. Morat ćemo cijelim putem slušat samo Maidene."

"Neka onda tako bude tako i jest."

"Est, est."odgovori Kranjc. Upadnemo unutra, Mirko pokrene kombi. Uvodni udarci bubnja se pomješaju sa zvukom paljenja motora. Već mi je nekako bilo bolje, idemo svirat, iha!!!

Smirivši se, počeo sam povezivati konce današnjeg dana. Povratiti si jastvo. Šta je bilo.

Umm...a ništa specijalno, nakon jučerašnje odlične svirke, super seksa i ulaska u film, drugim riječima, dosta nesvakidašnjih i zabavnih stvari, ujutro sam krenuo u šetnju.

Bio je lijep kasno proljetni dan.

Je, ali tada se sjetim na jednu misao koja me je proganjale tijekom te šetnje.

Samoubojstvo.

Tijekom cijele šetnje sam razmišljao o samoubojstvo.

Ali ne iz očaja. Ne, već iz euforije.

Bio sam toliko ostvaren, da je sreća obuzimala svaki dio mog tijela.

Hodajući po cesti gledao sam aute i kamione te razmišljao kako bi bilo da se sada bacim pod njih.

Tup udarac tone jurečeg metala u obraz, bam i nema me.

Više ne znam za odvratne posljedice onoga što sam nekad zvao sobom, što sam nekad bio ja.

Moje tijelo razbijeno na komade, odcijepljena glava, prosuti mozak, torzo izguljen od kliženja cestom. Krv na sve strane dijelovi mene beznačajni, razbacani beskorisni i zgnječeni.

"I to bi napravio sebi zbog sreće!?"onda sam u nevjerici pomislio i zagledao se u zeleno lišće.

"Priroda u punom cvatu, ja sam ispunjen srećom, a pomišljam o samoubojstvu.

Glupost!"

Ali iako sam svjestan gluposti, ne mogu proniknuti što je to što aktivira taj poriv za samoubojstvom u meni.

Je li to višak adrenalina koji se izlučio nakon euforična dana?

Vječna igra Erosa i Thanatosa.

Nagon za smrti.

I nastavio sam se šetati promišljajući i dalje isto pitanje.

Primjerice kada bi bila istinita priča o karmi ili sličnim "nakonsmrtnim"kaznama i nagradama za "Životna djela"heh, koliko bi me koštalo to samovoljno euforično napuštanje života, budući napuštam život u trenutku iznimne sreće i življenja kraj lijepe prirode, ugodnom gradu, s prekrasnom djevojkom, dok s druge strane toliko je onih što preživljavaju po slumovima, logorima u najgoroj bijedi i siromaštvu.

Kojom kaznom bi platio svoju sebičnost?

Bili me pretvorilo ono neko famozno svemoćno kozmičko oko (ili pauk koji je svemir učinio od svojih niti pa tako i zna za svaki naš postupak) poznatije kao Bog u, primjerice, crva, uš ili još neki gori oblik egzistencije?

A čak i da ne postoji kozmički pauk, nije li to moje samoubojstvo iz euforije previše bahat postupak u rangu one rečenice Marije Antoanete "Ako nemaju za kruh neka jedu kolače", jer ja sebi oduzimam prekrasan život kojemu drugi teže?

Bahato, ali nije pohlepno.

Kada bi postojao krščanski bog on bi me nagradio za žrtvu. Ja žrtvujem svoj prekrasan život zato jer svi ljudi nemaju takav život, stoga ga ne zaslužujem niti ja.

"Glupost, ovo je najveća glupost koju sam ikad pomislio."sjećam se kako sam tada nogom nogom šutnuo neki poveći kamen. Skoro je tresnuo u jedan parkirani auto. Za dlaku. Da, zbilja me je ražestila ova misao.

"Osim toga kršćanski bog ne dopušta samoubojstvo. No uvijek ima prostora se priupitati ako je Isus samovoljno žrtvovao sebe da bi iskupio naše grijehe, ne bi li ja svojim samoubojstvom učinio isto i nije li onda Isus zapravo samoubojica?

Je, ali i dalje je to glupost.

Aaa misli, nikakve žrtve nećeš dobiti od mog tijela, zato odjebi i pusti me da uživam."

I tako sam lijepo se nastavio šetati ispod zelenih stabala čije je krošnje probijalo sunce što me obasjava i grije i sada dok se vozim prema svirci.

Zar bih sve to napustio?

Jeli ovaj trenutni gubitak jastva kazna za tu misao?

Ili mi samo tijelo želi upozoriti misli što bi ostalo od njih kada bi one natjerale tijelo na

samouništenje?

Uf koja konfuzija u glavi, opet gubim balans. Misao prijeti tijelu. Govori mu kako je onda neuništiva bez obzira na tijelo koje obuzme.

Misao klizi kroz paralelne svjetove. Jedna te ista opsjeda različita tijela.

Uf, teško mi je. Ne mogu zadržat misli u glavi. One kao neki orlovi predatori s njima odnose moje jastvo.

Ne..odlaskom misli iz mog tijela univerzalno jastvo fokus stavlja na neko drugo tijelo koje opsjedaju moje misli. Kako moje?! Pa one su izdajice, napuštaju me, a to ne želim, a ne mogu ih kontrolirati..... kaos!

Opet počinjem nestajati....mijenjam okolinu.

“Aaaaaa!!!!” "Što ti je Marine?"poviče cura. Počne me maziti po glavi, a ja sam prazno piljio u nju. “Što ti je?"ponovi i poljubi me u čelo.”

“Skoro sam ostao bez misli.”

Cijeli kombi je prasnuo u smijeh.

Onda me cura mrko pogleda i posprdno mi kaže: “Misliš li da si ih ikad imao.”

“Bolje jebem nego što pamtim. Nije li to tekst naše pjesme.” cereći se kaže Kranjc.

“A je. I to je super i to želim zadržat. Nikako to ne želim izgubit.”

“E ti si gadno zabrijao.” Mirko se okreće prema meni dok vozi. Cigara mu gori u ruci.

“Ti si sigurno nešto maznuo.”

"Daj pazi zabit ćemo se."nervozno mu odgovorim.

"Ma ne brini, ja imam oči po svuda. Nego ako nisi nešto uzeo, netko ti nešto uvalio.”

“Da glupe misli u dupe."stresem mu u lice. One se počeše po smeđoj rudlavoj kosi, nešto promumlja i okrene se za volan.

"Dajte mi jednu pivu.” naredim.

Svi su me čudno gledali, nisu me navikli vidjeti tako nervoznog.

Kranjc izvuče jednu iz portabl frižidera I doda mi je. Upaljačem skinem čep I počnem cugat.

Dva gubljenja jastva u pol sata.

Sječam se jednog citata u kojem se tvrdi kako više težimo paralelnim svjetovima i životu nego ovome koji nam je dan. Ali ja ne, ja volim ovaj. Zašto mi ga se onda oduzima?

Um...imamo problem.

No ajmo obaviti svirku, kako ide ona pjesma, vozi me kombi, vozi me u raj.

Glava dva – klub Konačno smo stigli do kluba, iako je naš put bio dosta zabavan. Zapravo, podsjećao me je na Beletovu strategiju širenje panike sitnim krađama i uznemiravanjem ljudi, samo što sam ja ovaj put mogao jebati, juhu. Dakle, trebalo nam je još love za put i cugu, bili smo dosta tanki, pa smo stali u nekoj krčmetini kraj ceste.

Ništa na vidiku, samo ta krčma.

Ne znam niti od kuda su svi ti ljudi tamo došli. No to nije važno.

Dakle kako bi zaradili koju kintu Bubi i Roni su počeli provocirati goste i zahtjevati od njih pare inaće se neće smiriti i prijetili su batinama itd, a ljudi, kukavice kakve već jesu su davali lovu samo da ih se ne uznemirava u njihovom piću ili jelu. Pala su dva tri šamara, ali to je bilo to.

Osim njih tu je bio i Andro je žicao milostinju praveći se kako pati od epilesije (valjda pokupio foru od mene, ne znam), a Roni i Bubi su se pravili da ga ne poznaju pa su ga kao htjeli tući, pa im je gazda platio pivu da puste Andru na miru, čime je on smekšao srca gostiju i time si olakšao žicanje love.

Ipak ja i konobarica smo imali najzabavniju ulogu. Zapravo, do ideje smo došli spontano kada smo vidjeli jedan fino obućeni srednjovjećni bračni par kako nas požudno gleda dok se žvalimo.

Konobarica je ustala, prišla ženi i šapnula joj nešto u uho i onda smo svi četvero otišli u WC, koji je smrdio, ali koji WC ne smrdi? No u žaru akcije i smrad nestane.

Tamo smo poseksali taj par i zaradili dobru lovu. Oni su bili vrlo bogati, što smo već zaključili prema njihovoj odjeći, ali kada su se skinuli nismo bili baš impresionirani njihovim izgledom. Bili su dosta oronuli, ne toliko debeli koliko mlohavi, iako je ženi trbuh držao jedan korzet, pa mi se ipak pričinila pomalo jebozovno. Priznajem da mi je došlo zadaviti tipa dok mu je konobarica pušila, ali to me natjeralo da zabijem svoju kurčin u tipovoj ženi u dupe, a ona je vrištala, na početku se bunila, ali to me još više nabrijavalo. Ispoljavao sam svoju ljubomoru i mržnju spram tipa razvaljujući mu ženu, a konobarica sišući tipov kurac me pogleda i nasmije se. Popizdio sam. Naredio sam ženi neka legne na leđa i počne lizati konobaričinu pičku, dok sam je ja misionarski derao svom snagom.

Tip je odmah svršio vidjevši tu scenu. Par je bio jako zadovoljan dobili smo dobru lovu. Mnogo više nego što su Bubi, Roni i Andro svojim agresivno žičalačkim metodama uspjeli skupiti. Hehehehe, let love in, ljubav je najače sredstvo ili tako nešto.

Bubi i Roni su rekli meni i konobarici kako bi mogli i češće tako zarađivat, ali

konobarica je rekla kako nije sigurna jer je imala dojam da će ženi iskopati oći od ljubomore.

To me je iznenadilo.

"Pa ona me voli!"uskliknuo sam, a ona me je uhvatila za jaja i namignula. Onda smo se spičili u kombi, puni para krenuli na svirku.

Došli smo do kluba i prvo što mi je palo na pamet bila je bizarna činjenica kako može biti klub usred močvare! Opet jedan prostor za okupljanje ljudi usljed ničega.

Tko i od kuda tu dolazi?

Sve je djelovalo sablasno, sivo nebo, tamno zelena močvara i bilje, smeđi drveni klub i smrad i vlaga. Ali čovjek na to sve zaboravi ako žeđa, a nakon mog vremena provedenog u askezi ja sam jako, bogami jako žeđao.

Sve poroke sam želio.

Ja i konobarica sjeli smo za stol i naručili pive. Dok smo cugali, smišljali smo razne strategije za nove seksualne poduhvate, nove poze, pa i načine kako izbjeći seks, a zaraditi lovu.

U toj zabavi omelo me prisustvo novih ljudi. Naime u klub je ušao još jedan bend. Dok sam tako proučavajući njihov izgled pokušavao zaključiti koju vrstu muzike sviraju, prvo što sam uočio bilo je kako je ta ekipa dosta dobro obučena, gotovo izvan bilo kakve mode našega svijeta. A zatim kako zdravo izgledaju.

"Mora da su neki bogataši."pomislih i počnem im promatrati lica i smišljati način na koji ih se može najlakše opelješiti. Pogled mi se zadržao na jednom liku koji je djelovao pomalo izgubljeno i koji je počeo buljiti u mene. Beng, eksplodiralo mi je u mozgu.

"Vidi onog tipa. Lik ima istu facu kao ja!"rekao sam konobarici i pokazao prstom prema vratima.

"Kojeg tipa?"šmješeći se mi je odgovorila "Pa onog kod vrata. Vidi isti ja, samo malo jači i uhranjeniji. Šta ne vidiš."

"Ha, ha, smanji malo cugu, počinješ halucinirati."odgovorila mi je i nategnula novi gut pive, dok je tip pokazivao svojim frendovima prema meni, no oni su ga isto čudno gledali. Jedan ga je pitao ako je siguran da nije na tripu.

Taj što ga je to pitao bio je isti Ivica. Uhvatila me je panika da su mi za petama. Onda sam ga bolje promotrio i je isti Ivica, samo što je imao sve prste, bolje odjeven, a na mjici je imao natpis s nekim meni nepoznatim slovima. A nije ni mucao.

"Ma koji kurac...dvojnici."promrmljao sam a konobarica me čudno pogleda. Snimi još jednog od ekipe. "Andro."zaderem se, a on odgovori "Šta je!"i vidim ih dvojicu, jedan

sav sjeban kojeg sam probudio iz njegova kljucanja, a drugi kraj vratiju što se ne obazire na moj usklik. Taj kraj vratiju je kao i moj i Ivičin dvojnik, isti samo zdraviji.

Moj dvojnik se ustao i krenuo prema meni. Dok je prolazio u čudu smo se pogledavali.

"Gdje zujiš."pita me konobarica ne skidajući cerek s lica.

"Ma vidi ovog isti ja."pokazujem dvojnika "Kojeg. Tu nema nikoga.. Ajd ne zajebavaj me. Pogladi me po kosi i poljubi. Ali ja nisam micao pogled s dvojnika, što ju je pomalo naljutilo i ona ustane te ode do šanka.

Dvojnik je tada sjeo do mene.

"Marin."

"Kako znaš moje pravo ime.". Odogvorim. Naime, već godinama me svi zovu Ješe zbog uloge koju sam dobio u Beleovoj bandi – Ješua, Ješe je li, tako da sam i sam pomalo zaboravio svoje ime. Ovo je bio pdsjetnik, čuđenje, početak čuđenja je početak filozofije ili tako nekako......

"Hmm..ne to je moje ime."uzvrati i izvadi kutiju cigareta, marke koju nikad nisam do tada vidio, iako je logo na kutiji bio sličan logu jedne pive.

"Nisam znao da su počeli proizvoditi cigarete ti pivari."pokušao sam malo olabaviti situaciju nekakvim pokušajem humora.

"Koji pivari."

"Pa logo..cigarete i ova piva isto."nespretno odgovorih "Grom piva koju piješ ne proizvodi Izvor cigarete."mirno je rekao.

"Ummm, mislim da je obrnuto. Ja pijem Izvor pivu, a što ova slova na kutiji znače Grom. Logo je isti, ali ovakva slova nikada do sada nisam vidio."

"Ne. Slova na kutiji tvore riječ Izvor, dok logo na tvojoj pivi zbilja liči na logo cigara.

Ali sačekaj minutu idem nešto do kombija. Nego prije nego što odem samo mi odgovori, jel ti imaš možda kutiju cigara.?"

"Imam."

"Ok, sačekaj sekundu."i dvojnik ode vani, valjda kako je rekao do njegovog kombija.

Ja sam bio šokiran, dok je izgledalo kako dvojnika ova situacija zapravo zabavlja.

Koliko je meni bila panika od nerazumijevanja situacije, pa čak i paranoja da to nije neka Beleova namještaljka, toliko je dvojnika situacija tjerala na nekakvo istraživanje.

Koliko je bio umoran kada je došao sada je sa širokim osmjehom uletio u klub držeći neku kanticu od pola litre. Vjerojatno pivu.

"He, he, ajde daj sada izvadi kutiju cigara."

Ja izvadim Grom cigare i kada ih je vidio dvojniku sa malo smrknula faca.

"Hm ipak nije isti logo kao na ovoj pivi. Ovo je inače Grom piva."

Ja pogledam logo i nasmijem se. "He, da, ali logo na ovoj kantici je isti kao od cigara Lord. Skupe cigarete. Bogati ih dime. Nego kakva to slova to vi koristite?" "Šta si nepismen."

"Ne seri."odbrusim mu. "Dobro ja znam slova, ali ovo na tvojim cigarama, pivi, majici od tvog frenda....."

"Vidš njih?"prekine me "Da. Ali ova moja cura nije vidjela ni tebe ni njih."

"Daj mi gut pive."pita me. Sad je on bio šokiran, ali jebote, on ima svoju pivu.

"Pa pij svoju Grom pivu."odbrusim mu natežući svoju Izvor.

"Ma gazda će mi srati da ne smijem. Znaš šteti prometu.

"Buahaha, koja si ti tetka. Ti to ozbiljno?"

"Da. Što je tu čudno. Tako je ispravno."začuđeno me pogleda.

"Na, aje evo ti."pružim mu pivu. On uzme gut i napravi čudnu grimasu.

"Jebote ovo je vino."uzvikne "Kakvo vino to je Grom piva, na pročitaj."on pogleda ambalažu i reče. "Prvi put vidim ovakva slova."

"Pa kako si onda prije tvrdio da je to Grom piva."sve više postajem zbunjen.

"Ma nisam ni pročitao slova, samo mi je crtež i logo ukazivao na to."

"Kako kada je logo od ove pive totalno drugačiji od loga tvoje Grom pive."

Zašutio je i uzeo je Ivor pivu, Grom pivu, Izvor cigarete i Grom cigarete. Bulji je u to neku minutu. Ja sam nestrpljivo isčekivao što će reći.

Onda je teško i sporo progovorio.

"Jedini odgovor je da da imamo pomalo različitu percepciju istih stvari."

"E?" "Čuj nešto mi se čudno počelo događati u zadnja dva dana. Prvo sam ušao u film, a danas u kombiju sam počeo ljude zvati drugačijim imenima. Ovi moji briju da previše tripam. Iskreno nisam dugo, ali možda nus pojave otvaraju vrata percepcije, ne znam." "Čuj sama tvoja pojava me već zbunjuje, a sada me još više zbunjuje ovo što mi pričaš."

"Gledaj, dok mi se na putu ovdje dogodio taj hal u kombiju jedino kako sam si objasnio to je bila teorija paralelnih svijetova. Si čuo kad što o tome."

Ovo me je vratilo u dane studija.

"Da nešto."

"Ok. Čini mi se da smo ja i ti prešli tu barijeru koja dijeli paralelne svijetove. Ne zna kako niti zašto (zbog potrebe romana, javljam se kao pisac hihihihi, a oni to neznaju),

ali eto tu je."

"Kakvo je to objašnjenje tu je."

Odjednom Andro sjedne preko mog dvojnika. Mislim da je teško, ako već nemoguće opisati kako to izgleda kada dva različita tijela zauzimaju isto mjesto u prostoru i vremenu, ali eto tu je i tako je i ja to vidim. Dok sam buljio u ovu nasvakidašnju pojavu i situaciju Andro pijano, kaže: "S kim pričaš. Jebote malo zakljucao i onda se pomalo osramoćen budim i skužim da si ti još luđi od mene. Ti tu već nekoliko minuta pričaš sa stolicom.

"A ti sjediš na mom dvojniku, odnosno tu ste prostorno."Andro me pogleda, prasne u smijeh.

"A si razvljen."uzme mi pivu i vrati se na šank. Onda skužim da se moj dvojnik nešto govori prema meni, ali se ne obraća meni.

"Kužiš, paralelni svijetovi. Ti Kranjc ssada tu sjediš na mom dvojniku."I fakat Androv dvojnik mi je bio na krilu. Ja ga bacim na pod i kažem mu "Uzmi si drugu stolicu."

Dvonik me pogleda i pita me što sam napravio s tim njegovim frendom. Ja mu odgovorim, a on začuđen kaže, "Uh meni je izgledalo kao da je uzeo cigaretu i otišao na šank."

"Znači"odgovorim mu ja "Mi vidimo iste stvari ali ih drugačije interpretiramo."

Ne samo to"on odgovori"već i te neke iste stvari u mojem svijetu imaju drukčiju ulogu i sadržaj nego u tvojem, dok nose neku sličnost. Ali ono što ti iz tvoje perspektive smatraš istim s drugačijom ulogom Grom piva i Izvor cigarete, ja vidim drugačije, ali se na kraju ipak poklopi u nekom prepoznavanju oblika, obrisa.

A oni sami nastaju iz jedne jednostavne osnove i granaju se u različite oblike. No kada ih sagledaš dublje, shvatiš da imaju jednaku , čak bih rekao jednu te istu osnovu koja se tako grana u beskonačnost. Kao fraktal, Mandelbortov skup. Kada gledaš običan predmet kažeš list no u svakom njegovom obliku je još miljun takvih listova."

"Komplicirano."

"Je i nije. Sve u jednom. Apsolut. Savršenstvo."zapali cigaru i nastavi.

"Totalno ne znam kako bi ovo sve objasnio bez da nema nekakvih nelogičnosti i proturječja. Ali, imam neku teoriju koja objašnjava. Proturječje čini savršenstvo, jer ono savršeno mora imati sva svojstva sadržana u sebi pa čak i ona koja se poništavaju.

Pa i sam naš izgled, evo ti si mršaviji od mene, ja sam nekako jači i zdraviji."

Sad mi je pomalo počeo iči na živce, a ja sam bio dosta pijan. Djelovao mi je napuhnuto, elitistički. Mene je ova situacija totalno bunila, a on je tu počeo razvijati neku filozofiju. Totalno pretenciozno.

Tko zna kakav je filing lupiti svog dvojnika?

"Slušaj, čini mi se da malo s visoka nastupaš prema meni."prijeteći mu kažem "Ma daj smiri se. Što te ne uzbuđuje ova situacija. Kužiš, neko totalno otkrivanje cijelokupne ontološke istine. Mi čovječe uspjevamo ono što nikome ne uspjeva.

Prodiremo u paralelni svijet, ne hipotetski već stvarno. Čovjeće, sve zamislivo i realno postoji. Pa zato sam uletio u film. He." Malo se smirim jer nije ovaj put ukazivao na tu minimalnu razliku između našeg izgleda, a sranje je u detaljima, jeli, već ga pitam "Koji je to film."

"John Budha."Odgovori "Auu, to je sad tu veliki hit."nsmijem se jer sam se sjetio holografske reklama i kako sam pao na foru.

"Ma ja sam ga skinu s neta."odgovori "Sa čega."

"Ono međumrežje itd. Ne znaš" (Tu vidjeti što dodati da li ili ne.)

"Nemam pojma što je to, no vratimo se na film. Kažeš John Budha. Čuo sam, reklame su po cijeloj zemlji."

"A vi još imate reklame?"s podsmjehom me upita. Uh kako se folira...

"Da i to holografske."rekoh s dozom superiornosti, ajde da vidimo imaju li oni holograme, kad se već kurći s nekim međumrežjem, bolje bi mu bilo se usredotočiti na međunožje, snob jedan. Tako ga posprdno upitam: "Šta vi nemate EPP?" "Ma davno smo skužili da reklame samo udaljuju od prave kvalitete, jer ne profitira dobar proizvod, već dobar manipulator koji smišlja reklame. I na kraju tvrtka više vremena ulaže u reklamu, nego u proizvod, zbog čega se gubi na kvaliteti. Ja sam već peta generacija u svijetu bez reklama."

"Uh, onda sigurno nemate niti sabirne logore?"kažem, a on me upitno me pogleda "Tako sam si mislio."uzdahnem pa mu objasnim poantu sabirnih logora.

Nakon što me saslušao s gotovo užasnutim izrazom lica odgovori.

"Kakav grozan svijet. E da još jedan dodatak teoriji uf."

"A šta je kod vas bolje?"sve mi više njegova "svetost"išla na živce.

"Pa, uf,"zavrti kutijom cigareta "Kod nas je tako nešto nezamislivo. Ovisi o osobi kako želi izgledati, ako joj smeta defekt ima besplatno liječenje, ako joj ne smeta to je izraz njezine osobnosti i to se

poštuje.

Jedina granica su psihopati ljudi bez empatije, ali i to se lijeći. Naime njima nedostaju zrcaljujući neuroni i to se nadomješta nekom vrstom nano tehnologije."

"Super svijet, hehehe, kako onda, sudeći po reklamama, kojih hehehe kod vas nema, imate isti akcić John Buddha kao i mi ili je vaš Buddha ljubić."

"Ne znam pojam akcionog filma u vašem svijetu, vjerojatno je ekstremna brutala, ali da i kod nas je akcić."

"O nekom tipu kao Buddhina reinkarnacija pa je iznad dobra i zla i time bez grižnje savjesti ubija ljude? Barem tako kaže reklama."

"Da, baš to."

"No u vašem svijetu bi on bio osoba bez empatije, pa time biste mu kirurški išli ugrađivati nanorobote, da i mi ih imamo, koriste se za 3D reklame."

"Ali on ubija one bez empatije, a sam je inkarnirana supatnja za sva biće, samo koncepti dobra i zla njemu ne predstavljaju ništa, tako prilikom ubijanja može isključiti empatiju, što obični, da ih tako nazovemo, smrtnici ne mogu." malo je nesigurno odgovorio. Bit će da mu je nešto smatlo u filmu, nedostatak empatije hehehe.

"Buahaha i zato je heroj. Bah svaki bog ima opravdanje za svoja ubijanja i zašto on nešto može raditi dok čovjek isto to ne može. Bah, eto to je reklama, jedan lažljivipsihotični bog."

On je sada malo umuknuo i nestala mu je dominantna grimasa. Ipak pribrao se i rekao "Dobro, kako god tumačiš, ali to je samo film i možda je bolje nekakve nemoguće, opasne i lažne situacije zadržati samo na filmu nego je primjenjivati u stvarnosti.

Možda je to ventil za sve zatomljene, bolje reći prevaziđene negativnosti mog društva."rekao je i samozadovoljno se nasmijao.

A možda bih ja trebao pogledati taj film. Sama činjenica da je jedan te isti film u ova dva tako različita svijeta daje mu neki višlji, metafizički smisao. Možda kao to nadilaženje mog kao zlog svijeta i njegovog kao dobrog svijeta.

Apsolut je svugdje isti jer objedinjuje proturječja.

Kad su mi prošle te misli osvrnem se oko sebe. Cijeli bend je stoji za šankom i piljio u mene pokazujući mi znakove rukama da sam lud "Pričaš sam sa sobom."vrište smijući se ispijajući pive za šankom.

Situacija s dvojnikom je bila slična, samo što su njegovi došli do njega i pitali ga ako je dobro, može li svirati.

Ako su zbilja istiniti ti paralelni svijetovi ja sam izvukao deblji kraj. Ovaj moj dvojnik

izgleda zdravo, kao da je dobro uhranjen, s prijateljima kojima je stalo do njega. On sam je pažljiv. I živi u boljem, pažljivijem svijetu, a okolina čini dobar dio našeg karaktera.

Dobra i pažljivija okolina generira manje sukoba. Članovi nečega poput Beleove bande već bi imali glave krcate nanorobotima i ja s njima najvjerojatnije.

No i taj njegov svijet je presavršen. Što ako je sve suprotno.

Tada sam se prisjetio dijela biblije kojeg sam čitao kako bi se bolje uživio u Kristovu ulogu, Isusovog iskušenja od đavla u pustinji. Dodajmo još malo okultizma iz mojih fakultetskih dana i jednog pojma sitra ahra (ili druga strana), kojim se to iskušenje interpretira na način da je đavo bio Isusov negativ s kojim se on morao suočiti.

Jeli moj dvojnik negativ? Neka vrsta iskušenja?

Izložio sam tu ideju dvojniku. On je odgovorio: "Opa, pa ti mene nazivaš đavlom. Opako, hehehe. Moaram priznati da nisam upoznat s takvim tumaćenjem. No u čemu je tu razlika između paralelnih svijetova i te sitre?"

"Pa....ti nisi dio jednog od mnogih paralelnih svijetova. Ti si dio negativa ovog svijeta.

Ti si moj negativ. Ja sam mršav, ti jak, ja boležljiv ti zdrav, ja imam raspadajući bend, a ti...ahz još vas nisam čuo, ali bi se jako začudio kada ne biste bili dobri i odlično uvježbani."

"Jesmo, baš izdajemo album za mjesec dana, da se malo pohvalim."

"Eto." "No zašto bih ja bio đavo? Ja sam pun vrlina, a ti si pun mana. Možda je situacija drugačija?"malo se zacrvenio. Valjda mu se učinilo da je izgovoreno pomalo nepristojno i podcjenjivački. I jest, gad jedan, ali ipak donekle ima pravo.

Stvarno! Zašto bi moj dvojnik bio đavo? Ne znam kakav je karakter, ali je sam jebeno zao. Lažem, kradem najsiromašnije. Sumnjam da on uopće ima takvu potrebu.

I isto, dok ovi moji frendovi mene tako tu zajebavaju, njegovi su zabrinuti za njega..

Fini maniri, dok je moja okolina sva nasilna i lažljiva.

Također, sithra ahra ne bi trebala biti realna već samo nekakva potvrda da mogu izabrati između dvije suprotstavljene radnje. A ja sam izabrao sve krivo, dok, kako mi se na prvi pogled čini, moj dvojnik je izabrao sve ispravno. Ipak to što je on tu konkretno, u mesu, ecce homo, a ne kao apstraktni pojam u mojoj glavi ipak predstavlja negativ (sitra ahru) kao nešto realno.

Zlo je realno i zbog toga je on đavo.

To sam mu rekao.

"A razlozi su?"odgovori mi lagano mi se unoseći u lice.

"Prvo, jasno tipična fora, bogat si, a đavo kada nekoga iskušava se uvijek razmeće."

"Pa nije teško biti bogatiji od tebe."nasmije se posprdno. Tu sam prvi put dobio dojam da me manje cijeni. Pogodilo ga to s đavlom, možda i imam pravo. Naručim si jednu pivu i nastavim.

"Drugo, tvoje iskušenje se sastoji u tome da me prevariš tako što ćeš me uvjeriti da sam ja propali slučaj zbog loših izbora koje sam napravio i zato se predstavljaš kao netko iz paralelnog svijeta, a ne iz njegovog negativa i jedinog mogućeg drugog svijeta.

Tvoja misija je da me time što češ me uvjeriti da sam neuspješan, predstavivši sebe u sjajnom svjetlu, natjeraš na samoubojstvo. Tako ostvaruješ svoju zlu bit druže Sotono."zaključim to lupanjem šakom o stol. A piva je već bila servirana, ja uzmem gut i osvrnem se oko sebe. Svi su buljili u nas, odnosno mene i slušali moj monolog. Neki zbunjeni, drugi malo prestrašeni ipak većina /cijeli moj bend i par ljudi se cerekala.

Nije me brinulo, jer sam sad bio spreman oduprijeti se đavoljem iskušenju.

"A što ako ja kažem da smo jedan drugome đavo."odgovori on, ja ga začuđeno pogledam, a on nastavi "Ma ti mene vidiš kao đavla i ja tebe vidim kao đavla. Tko u ovome duelu pobjedi ostvarit će svoju slobodu, poraženi se vraća u pakao."

"Neide to baš tako. Mi jesmo slobodni, cilj odoljevanja iskušenju je neka vrsta transcedencije iznad dualizma dobra i zla, barem se sjećam nečeg takvog kada sam čitao o toj Sitri Ahri."

"Uf ja ću popizdit."neočekivano se zadere on "Koji se ovo kurac događa, zašto ja tebe uopće vidim."oko njega su se sjatili njegovi frendovi, no on ih je na brzinu potjerao. Jedan je govorio da će nazvati hitnu, no dvojnik je totalno izgubio živce i zaprijetio mu je kako će ga ubiti ako to učini.

Zatim s vrati za stol, malo se pribrao i nastavio priču.

"Mislim, o dragi ja...hehehe.....da se moramo zapitati zašto se nas dvoje uopće vidimo."

"Hm, da se malo našalim i da te malo smiri, ja bih rekao da kada bi mi bili likovi romana, onda bi se vidjeli isključivo radi potrebe zapleta i ničega više. Daljnja rasprava će samo biti piščeva racionalizacija. No kako nismo likovi romana, bit će da mora postojati neki uzrok jeli."

Sad je dvojnik već bio potpuno smiren i počne pričati "Baš ne znam točan uzrok, ali znam kad su mi se počele događati čudne stvari. Prvi put kada sam pogledao onaj film John Buddha. Ušao sam u film i postao glavni junak.

Nešto nevjerojatno. Tu sam situaciju objašnjava sa svojim jakim ufurima. Često kada sviram si stvaram filmove u glavi koji djeluju poprilično realno."

"Živopisno."nasmijem se "Ah kako hoćeš."evo i nakon toga mi se počeo svijet lomiti, počeo sam, da se tako izrazim, trgati veo maje, da bi iza njega našao samo usmrđenu i prljavu verziju mog svijeta, drugim riječima tvoj svijet."

Ovo me pogodilo na osobnom nivou.

"Aha, sad se razotkrivaš Sotono."skočio sam sa stolice, a konobarica je prsnula u smijeh i doviknula mi je "Daj šta se toliko ufuravaš u tog Isusa. Još će te i razapeti na kraju."

To me posramilo i sjeo sam za stolicu.

Shvatio sam da nakon ovog dijaloga, ali u očima konobarice mog monologa, nju gubim zauvjek, a vjerojatno i bend. Osim toga Bele mi je sigurno za petama, a ako me on ne uhvati zbog ludila će me šutnuti u sabirni logor.

Kako god okreneš najebao sam.

Shvativši to spustim glavu na stol i pokrijem je rukama.

"Smiri se."kaže mi dvojnik i potapša me po ramenu. Ja ga odgurnem i odvratim odjebi.

On me pogleda s prezirom.

"Samo gubim vrijeme s tobom. Ti si izgubljeni slučaj."i ode k svojim frendovima.

Ovo me je totalno bacilo u očajanje. Čak me i moj vlastiti dvojnik ne može smisliti. A koji dvojnik, najobičniji Sotona. Da iskušenje je to, zaboravio sam. Moram se riješiti đavla, pobijediti ga, pokazati mu da sam bolji, jači pametniji, moćniji, da ja vladam njegovom egzistencijom ne on mojoj.

Zato sam izvukao nož iz svojih stvari skučio dvojniku na leđa i prerezao mu grkljan.

Očito je to imalo posljedice i u njegovom svijetu jer su njegovi frendovi odjedamut počeli vrištat zvati u pomoć "Što mu je, trese se."

He, he, he da što mu je, trese se jer ne može doći do daha, zadnji trzaji guši se u vlastitoj krvi.

Ipak, iako je u mom svijetu bio mrtav, činilo mi se kako u njihovom možda nije, jer su nešto njegovi frendovi govorili o napadu epilepsije. Ah, možda je u sitra ahri krv bjele boje u obliku pjene. Ipak me je pažljivost njegovih frendova živcirala pa sam pokušao jednog od njih ubiti, više impulzivno, krenuo me nagon za ubijanjem, no ruka mi je samo prošla kroz njegovo tijelo dok mu je podizao glavu i stavljao kaiš u usta. Kako pažljivi prijatelji, ironično sam pomislio.

A moji?

Moji su umirali od smijeha.

"Vidi ga, izvukao je nož, on je puko."derao se Andro, a konobarica se valjala po podu od smijanja.

"Jebem vam mater!"zaderao sam se i sve ih pobio svojim nožem. Dobro ajde, nisam konobaricu. Ne. I sad sam se riješio đavla, hehehe, pobijedio sam ga. I što sad.

Izašao sam iz kluba i počeo šetati po cesti koja je razdvajala močvaru od šume. Šetao sam dugo, pala je noć, ali počela su se nazirati svjetla grada.

"Ok, spustimo se u grad."

I tako sam u nekoj vrsti bezbrižne apatije koračao, dok na ulasku u Grad nisam snimo dvije male prosjakinje. Svaka je imala po jedno oko. Bele ih je zvao gorgone, bezosjećajni gad.

Ispružile su kažiprst i pokazale na mene, zatim su pobjegle.

To je bio znak koje bi pokazivale Beleovoj žrtvi. To je znak da se tu žrtvu prati i da će je u idućih nekoliko sati stići smrt.

Očekivao sam to, a očekivao sam i policiju čije su sirene postajale sve glasnije. Morao sam zbrisat, nači neko skrovište, prespavati noć, bilo što. Jedno je sigurno, tko mi se nađe na putu bit će ubijen. Moja životna filozofija od sada je ubij ili češ biti ubijen.

Trebao sam ubiti i konobaricu, ona je sigurno dojavila Beleu. Ah kad sam meka srca.

ČETVRTI DIO: EPSKA PJESMA

Glava jedan : bijeg po gradu (krećemo sa Beleom koji okuplja ekipu i kaže da navale na Ješea, onda Ješe trči bježi policiji-možda ubija jednog uzima pištolj i tako se pomalo rješava sve Beleove bande, osim Belea-ulazi u kino da se sakrije, igra John Buddha, on ulazi u film postaje karakter John Buddha, u jedno ili dva ili tri poglavlja pratimo avanture Johna Buddhe.

Ješe je time transcedentirao, postao John Buddha i na kraju vratio se u pozitivan svijet Marina gjde ovaj nakon svirke u klubu završava s gledanjem John Buddhe i kaže glupi film. Preko filma Ješe se spojio u jedno s Marinom u dobrom svijetu i time je biće ujedinjeno...možda se ovaj sjeća ili ne sjeća razgovora s Ješeom – lik John Buddha je onaj iznad dobra i zla neka vrsta indivudualnog mesije bude koji sjedinjuje ličnost, most do nadčovjeka, možda , a možda ne možda to treba ostati neizrečeno ostavljeno čitatelju. Samospoznaja. Kao Aleksandar makednoski, hehehehe) napisati u formi pjesme junački spjev o konačnom sukobu Ješe i dr. Belea Nadahnite me, o Artemido i Hermese, o praoci nas Artemesijanaca nadahnite priču o Ješevom konačnom sukobu sa zlatoustim, ipak crnopoglednim dr Beleom moram spjevati priču koja će potresti svijet, kao što je sam događaj donio slobodu i probio barijeru dvodimenzionalnosti Dvije dimenzije papira u kojoj na vrhu stijene dr Bele okuplja svoje kretene te im kaže "Dođite Ješeu glave."

Mucajući Ivica spreman je za boj i ostali ološ svoje nožine oštri

dok nedaleko u ulici zamračenoj Ješe svoj bodež stišće

"Ej pjesnik daj da to mi opjevaj malo više naturalistički."Javlja se Ješe.

"Evo tu stojim stisnut. Traže me i drotovi i banditi. Jednini prijatelji su mi nož i srdžba. Saznanje do samospoznaje."

"O sačekaj Ješe, druže izmanipulirani sačekaj malo."Javlja se pjesnik.

Ja moram riječima glasnogrlatim tvoju priču izreči da se u povijesti ureže, da ne nestane kao jutarnja rosa i perje od kokošije pečenk ehehehe."slijep svira liru i pjeva na vrhu brda dok iza njega munje obasjavaju noć, a zvijeri od straha skaću na stabla i zavijaju od nemoći.

"Ajde da čujem ali znaj da ću te tu i tamo ispravljati."Kaže našem Bardu Ješe.

A pjesnik nastavi.

"I krenuše tako Beletovi momci s ognjem u očima na Ješu koji skriven u sjenkama stajaše i mišljaše kako izbjeći sudbinua hudu Kako se othrvati pandurskom sudu kako se izbaviti od beletove šape roje se misli, al još kaos vlada dok mu Artemida u pomoć ne dođe Svojim lukom polako je skidala jednog po jednog beletovog kretena dok je Hermes brzonogi pandurima odaslao krive podatke da nije Ješe naš skrivio smrti u krčmi već Bele, manipulator stari "Stani stani. Totalno krivo. Ti sad bogovima pripisuješ sve što sam ja napravi."

Ješe sada bardu želi razjasnit.

Oh evo i mene u epskoj formi. Neka, to je dobro za potenciju ili tako kažu. No

nastavimo s Ješetom.

"Ja sam to s nožem napravio, a ne Artemida"desnicom kojom stiskaše bodež lupi se po prsima nekad tankim, a sad od snage volje napnutim.

"O Ješe mladiću, da te Artemida posjetila nije i Hermo pandure odvratio nikada ti do kina stigao ne bi i tamo John Buddhu ugledao i dvodimenzionalnost razriješio.

Zato trk u kino."uperi bard svoju liru u pravcu kina, a iz praznih očnih duplji krene mu ljubičasta svjetlost i prožme cijeli tekst.

O čitatelju dragi sad ću ti ja Ja'buka Niramovski bard iz četvrtog denziteta prepričati u epskom stihu kako je naš Ješe doživio film, odnosno proživio hehehe. Važna napomena da u Ješevom svijetu filmove doživljavaju u stihu, pa evo dolovnog Ješeovog doživljaja.

Glava dva : Putovanje heroja (Vječni put ili kako je John Buddha putovao vječno) (interpret Ja'buka Niramovski) – 31. 1. 2011. - Opatija (i malo Leprinac i začarana šuma) I UVOD John Buddha Rođen za vrijeme noćnog sjaja krenuo u potragu za vječnim duhovi su mu ukazali put pročistiti ga je trebao sam Prvo je sreo demona budućnosti koji mu je rekao: "Loše tebe čeka!" heroj odgovori: "Pobijedit ću te sada!"

I demon nestane s puta Na isti način pobijedio je prošlost ostavio je pustoš iza sebe od silnog razaranja put je postao lakši prestrašene zvijeri sakriše se na stabla Zatim je sreo moćnog suputnika Sfingu što ne prestaje pričat zagonetke što su nerješive za sve, osim za heroja Njegova mudrost ju je ponijela, priključila mu se britkim je umom rješavala probleme otkrila je ulaz u spilju starog vrača koji im je otkrio mjesto Mjesto gdje je sve vječno mjesto gdje je vrijeme koje ne traje mjesto gdje je prostor što se ne zauzima gdje je mnogo jedno Ali put do tamo vodi kroz živote devetsto i osam ratnika što jurišaju na bedeme carstva bilo da su dobra ili zla Heroj i Sfinga krenuše na put Znali su se naći i na suprotstavljenoj strani Ali u obračunu bi otkrili svoju iskonsku esenciju Na koncu devetsto i osmog života

njih dvoje su došli vraču koji im je otvorio vrata priželjkivanog apsoluta U vječnom bivanju sve je bilo sada kao što je bilo za vrijeme putovanja onda se jedno u mnoštvu opet raspršilo jer smisao života nije cilj već put II RAZARATELJ SVIJETOVA Rođenje Kao što zvijezda na nebu blista Tako sam se ja rodio sjajan Viči i urlaj nekad tvoje sad je moje pravo tijelo za pravi um Posjet duhova (Put za vječnost) Putovat ćeš za vječnost rekli su mi duhovi Put za vječnost Putovat ćeš za vječnost Putovat ćeš vječno Putovat ćeš na dvogrboj devi Kroz pustinje i začarane šume Put za vječnost Putovat ćeš za vječnost Putovat ćeš vječno Duhovi nose hlače prosute zvijezdama Pustolovine te očekuju mnoge Koje? To moraš otkriti sam Put za vječnost Putovat ćeš za vječnost Putovat ćeš vječno Pjesma puta Krenuo sam na put

na kojem su demoni prošlosti i budućnosti što šire strah Ali mene nije strah Budućnost sam uništio sada Prošlost pobijedio istog trena Više nisu u stanju širiti strah Sad je put čist od demona i zvijeri i ja sam sada taj što širi strah Postao sam smrt razaratelj svijetova III SFINGA, ZAGONETKA Sfingina šuma Usred tamne šume Stoji Sfinga Straši ljude čudnim pitanjima Kad odgovorit ne znaš ona te tjera radit nešto što ti se neda Dođem, dođem u mrak u tvoju šumu Poigrat ćemo se i bit ćeš kao nova kad se spustiš u grad i zavedeš ga I nakon toga ljudi sa strašću gledaju tebe od njih ćeš sve dobiti ljubavlju pobijediti Ljubomorom ih pobiti Zato dođem u mrak u tvoju šumu Poigrat ćemo se i bit ćeš kao nova kad se spustiš u grad i začaraš ga Sfinga

Vidim zvukove, čujem boje.

Diram mirise, mirišem dodire.

Mislim u slikama, govorim u zagonetkama.

Nečije neznanje moj je okus, nečije znanje njegov je spas, a moj kraj Kaži mi! Što sam ja?

Zagonetka Sfinga Zagonetka Putnik pita Što mi je u džepovima?

Jutrom ide na četiri, u podne na dvje, a kad se zamrači pada na tri, što ih više ima to je slabiji.

Kaži mi! Što je to?

Zagonetka Čovjek Zagonetka Heroj priča Što na umu to na drumu Zagonetka riješena (moćni suputnik) Odgovorio sam na Sfinginu zagonetku Koja je glasila "Zašto živiš kad ćeš mrijeti!?"

Ja sam rekao "Dođi da se poigramo!"

To mi je naime, bilo prvo na pameti Ona se oduševila mojim znanjem te mjesto da se ubi Pridružila mi se na putu Nakon niza peripetija koje je samo umom riješila došli smo pred vrata vječnosti u spilji starog vrača Mjesto gdje je sve vječno Mjesto gdje je sve vječno mjesto gdje je vrijeme koje ne traje mjesto gdje je prostor što se ne zauzima gdje je mnogo jedno

IV VRATA VJEČNOSTI Vračev trans Ja sam stari vrač tu sam od početka svijeta čuvar sam ovih vrata što vode u vječnost Ovaj svijet u kojem živite je samo djelić vječnosti što prodire kroz ključanicu vrata Ja sam čuvar vrata Kako je na zemlji kaos tako je u svemiru kozmos Kako na svijetu sve propada tako u vječnosti sve je vječno!

Znam da želite uči ali toga još niste vrijedni ne poznajete cjelinu i povezanost stvari Ja sam čuvar vrata Da biste ušli u vječnost morate nadići dobro i zlo ljubav i mržnju pohotu i čednost Zato trebate proživjeti 908 života ratnika što se bore zbog raznih motiva i sa raznim posljedicama Tek tada će te shvatiti svu lažnost svijeta podijele i veličinu vječnosti i ako želite u živote krenite Ste spremni?

Onda dobro!

Ponirem u trans vodim vas u živote

Živite živote kroz moj trans Živite živote što su moj trans

908 života Krenuli smo živjeti iznad dobra i zla Kroz 908 reinkarnacija Postao sam smrt razaratelj svijetova Nakon tog poniranja u niži svijet otvaraju nam se vrata vječnosti Postao sam smrt razaratelj svijetova Sve zidine carstva su pale vrata vječnosti su otvorena za nas Postali smo vječni razaratelji svijetova

Vračev trans II Vječnost je vaša stupite Puštam vas kroz vrata V VJEČNO VRAĆANJE Razaranje vječnosti Mjesto gdje je sve vječno mjesto gdje je vrijeme koje ne traje mjesto gdje je prostor što se ne zauzima gdje je mnogo jedno Evo je konačno i ta vječnost Sve je,takoooo, jedinstveno

nema niti pojedinog razmišljanja sve što jest, jest tu i sada Ipak taj osjet trajne sadašnjosti sam već osjetio i u svijetu podjela i to je onda potaklo nešto nešto što će razbiti Sve! Ovo bivanje bilo je isto onome nakon pobjede nad demonima i u tom vječnom trenu nastala je misao koja je bila isključivo moja Time je puklo jedinstvo koje je trajalo oduvijek i zauvijek, a ipak samo trenutno i vratih se u svijet podijela ostvariti svoj cilj, a cilj je put Na staro mjesto Mjesto gdje je sve smrtno Mjesto gdje je vrijeme koje traje Mjesto gdje je prostor što nas definira Gdje je jedno jedno a mnogo je mnogo Sjaji poput komete, na ruti što se vječno vraća

Glava tri: Apokalipsa Dakle, čitatelju kao što si vjerojatno shvatio Ješe je John Buddha, a Marin je Sfinga.

Ovo im je bio posljednji od 908 života i na određeni način oni jesu ratnici, iako se samo Ješe borio oružjem jer je živio u nasilnom društvu. Borio se protiv konvencije dobra i zla tog društva, dok je Marin na neki način svirkom promoviirao nekakvo viđenje miroljubljivog života pa je bio i miroljubivi ratnik. Za starog vrača sasvim dovoljno.

Dodajmo, budući je to bio posljednji život, u njemu su doživjeli i razaranje vela iluzije pojma realnosti i cjelovitog svijeta.

Sam film John Buddha su vrata vječnosti, a ja sam stari vrač i ovime sam vam otškrinuo vrata, ali sami ćete se trebati još potruditi kako biste bili propušteni kroz 908 života. Zašto baš 908? To je tajna koja nije za svačije oči i uši, pa niti za vaše čitatelju.

No dok ovo pričam njih dvoje su krenuli u novi ciklus života, no istovremeno se brčkaju u blaženstvu vječnosti. Znajte, vječnost je već razorena, a i traje. Apsolut naime, kao što su u nekom razgovoru spomenula ova dvojica pustolova, objedinjuje proturječja. Sad ga ima i nema u isto vrijeme jer vrijeme za vječnost ne postoji.

Zato, kako se sve vrać i vječno je, poručujem ti blistaj poput komete na ruti što se vječno vraća.

Glava četiri – obračun s Beleom "Ovo što vidiš oko sebe je odsudstvo stvari. Ništavilo." stojeći nad svojim crnim mramornim oltarom Bele je uzvišenim glasom otkrivao njegovo viđenje ontologije, dok sam zajedno sa svoje dvije ljubavnice bio vezan i visio s krana, dok nas je Beleovo osiguranje polako spuštalo u bazen pun pirana. Šablona superheroja!

Po šabloni sad ću se osloboditi samo još moram retorički pobijediti Belea. Nakon toga ću nožem skrivenim ispod umjetne kože podlaktica razrezati spone i zajedno sa svoje dvije ljubavnice doskočiti izvan ovog ubojitog bazena. Zatim, kako bi mogao pobijediti Belea i vidjeti njegov pravi lik, inače skriven ništavilom, maznut ću pejotl kako bi stabilizirao jastvo što će postati brana ništavilu i razotkriti mu ranjivog Belea.

Započnem s aktualizacijom plana. Retorička pobjeda prvo "Kažeš ništavilo? A što su onda ove pirane i tvoj oltar, ništa?"

Pitam s nadmočnim glasom i izrazom lica, što je u potpunosti izvan konteksta situacije u kojoj je podređen Beleu, no moji planovi se nikad ne izjalove, prema tome ja sam defakto nadmoćan Beleu. I takvo uvjerenje se odražava na mom licu i glasu. Možda previše, što ako Bele prokuži?

Neće, to bi bilo izvan šablone, a cijeli život mene kao tajnog agenta se odvijao po šabloni. Nema razlike zašto bi sada postao drugačiji.

Samouvjeren sam, četvrtaste napete brade.

U tom trenu Bele se oglasi.

"He, pirane, oltar, pa to su kulise. A kao što znaš kulisa nije objekt sa svojom svrhom, već samo kopija svrhe i kao takva služi da zavara. No ako je se prokuži kao kulisu ona postaje beskorisna, ništavna. No kuženje može bilt bolno, gorko i zna teško pasti na život.

Primjerice, čini ti se da možeš živjeti u nekoj kući, a kad stigneš do nje shvatiš da je to samo kulisa i da nema spasa. Žudiš za pravim stvarima, ipak, sa sve većim moćima koja mi zla bića posjedujemo, prave stvari mijenjamo kulisama. Brišemo svijet i stvaramo ništavilo. Mi smo negacija."

Rekavši to Bele skine crnu svilenu tuniku, jer su mu na oltrar doveli omamljenu djevojku koju je sada seksualnim činom trebao inicirati u njegov kult ništavila.

Onako gol, podeblji gadan s poluerektiranim penisom, Bele više nije obračao pažnju na mene.

Stoga odlučim iskoristiti trenutak. Izvučem nož ispod umjetne kože, rasječem konopac, desnom rukom obuhvatim svoje ljubavnice, zanjišem se i doskočim izvan bazena.

Sve u trideset sekundi!

Bele je zbunjenim pogledom na licu buljio u mene dok sam nožem sjekao jednog po jednog čuvara.

Pobivši sve čuvare maznem pejotl i krenem prema Beleu. On je još uvijek ležao na djevojci, no počeo je podizati svoju čeličnu protezu s laserskim pištoljem prema meni.

Tada pejotl počne djelovati i cijelo viđenje svijeta se promijeni. Nestane oltara, pirana i ostane ja John Buddha sa svoje dvije ljubavnice i omamljena gola djevojka na kojoj se nalazio jedan mrav.

Mrav je bio Bele u svojem pravom obliku, bez njegova zla vela iluzije. U odnosu na moje stabilizirano jastvo koje je branilo ništavilu da izbriše stvarnost, postao je gotovo ništa i džonom svoje cipele ga zgazim bez milosti i grižnje savjesti.

Omamljena djevojka se podiže i vidi se da osim što posjeduje ženske atribute ima i krila, lavlji rep, kandže i očnjake. Sfinga. Ona kaže: "JB došao si u pr5avi tren, ovaj put mi moj um nije mogao pomoći. Tvoji mišići i intuicija su me spasili."

"Sve je OK Sfingo ti si svojom mudrosću iz nevolja toliko puta spasila mene i mislim da je ovo najmanje kako ti se mogu odužiti. No sada mislim da smo ostvarili sve ciljeve naših 908 života i da je vrijeme da krenemo u vječnost" Ona se nasmješi i jedan očnjak joj zasja te iako sam očekivao da će uzeti u naručje mene i moje dvije ljubavnice i krenuti u smjeru izlazećeg sunca prema vječnosti dogodi se nešto dugo. Moje jastvo iz Buddhinog ode u Sfingino, ja ga pogledam i ne dopadne mi se frknem pa odjurim sama prema ekranu.

Posljednji kadar gro plan Sfingina lica, zatim The End i odjavna špica s muzičkom pratnjom sastava što je momentalno u trendu moja ugasi TV. "Koji glupi film." kaže moja cura pokrivena narančastom plahtom do brade.

Ja sam na trenutak ostao zbunjen jer nisam mogao shvatiti da više ne postojim u filmu.

"Kažem glupi film!" malo nervoznije izjavi cura uzimajući cigaretu sa stola.

"Ma je, ali kolika je šansa da se toliko poklopi ime mog benda s nekim filmom. Morao sam to pogledati. Činilo mi se kao pitanje sudbine, kao da će mi taj sinkronicitet razotrkiti neku tajnu, svrhu postojanja i slično."

"Ma čuj, šansa da se ime tvog benda poklopi s imenom nekog akcionog filma nije mala.

Svi vi, vi frikovi za brzim i opuštenim stvarima imate sličnu poetiku. Morate biti jaki, ali u isto vrijeme i duboki. Mislite da time privlačite žene."

Senzualno je otpuhnula dim.

"A još ako ste pomalo ranjivi i imate napade epilepsije kao ti. Čovjeće nad heroj, čovjek

bog, kao Aleksandar makedonski," Ja je pogledam i kažem: "Pa čini se da strategija djeluje."

Ona razgrne narančastu plahtu, raširi noge, a ja počnem lizati njezinu pizdu.

Stenjala je i smijala se vrišteći.

"John Budha, John Budha, daj da ti poližem muda." i kada je svršila dao sam joj svoja muda i penis u usta i dok sam svršavao nije ga puštala. Sisala je dok se on smanjivao.

Toliko se smanjio da sam ga prestao osjećati, ali ponovno se pojavila ugoda, malo drugačija, ali sam opet bio napaljen. Djevojka konačno makne glavu od mog međunožja i promumlja "Imaš lijepu pičkicu."

"Ne zajebavaj. Znam da nije divovski, ali nije da ga nema." i stisnem je rukama za leđa te je pokušam vratiti nazad. Istog trenutka ona bolno zavrišti, a ja pogledam prema svojim rukama i vidim kako umjesto noktiju imam divovske mačje ili lavlje pandže što su joj se počele zabijati u leđa.

Priberem se i izvadim ih. "Što je ovo." pogledam si ruke. Polu ljudski prsti, ali velike oštre kandže i, hehehe, jastučići na dlanovima. Cura se konačno pridigne i pogleda me. "joj!!!" otme joj se glasan usklik iznenađenja i naglo se povuče prema zidu. "Što je?" prestrašeno upitam ja.

"Ovo je preludo!" "Što!"

"Ovo nikad nisam vidjela, jesmo mi neki trip maznuli, gljive, neku čudnu cugu?" zapita "Ma što je?!" panično uzvratim. Ona se već pomalo počela opuštati, čak se i nasmije.

"He, he. Pogledaj se u ogdledalu. Ovo je genijalno, genijalno!"

Otišao sam do ogledala što je stajalo u kupatilu i preda mnom se stvori vitka pojava širokih bokova, velikih grudi, s lavljim repom, divovskim bijelim anđeoskim krilima i dugom crvenkasto- plavom kosom sličnom lavljoj grivi. E da i moja cura je imala pravo, imao sam lijepu pičkicu umjesto penisa.

Stajao sam pred ogledalom u šoku, dok je sura stala iza mene i poečla milovati perje na mojim krilima.

"Tako je glatko i nježno." počela je gurati glavu među krila i polako me maziti po trbuhu.

Zatim me je uhvatila za grudi i počela ih stiskati. U stanju šoka još sam sem jače počeo osječati seksualnu uzbuđenost.

"Moram polizati te tvoje cicurde ovo je nešto nevjerojatno." i krenula mi je lizati bradavice.

"Pa ja sam Sfinga." Konačno sam uspio nešto progovoriti "I to jebeno zgodna." odgovori mi i spusti se do mojeg novog spolovila i počne lizati.

Bio sam, bila sam?

Ha, pa da , ona scena u spilji dvije esencije koje se prepoznaju u sukobu. Onaj ludi u klubu što je ličio na mene je John Buddha, ja sam Sfinga, film su vrata vječnosti. A zašto nisam ušla? Pa jasno, što će mi vječnost kada mi je ljepše sada, hahaha. Toliko sam se napalila njezinim lizanjem da sam instinktivno poečela lamatati krilima, što je srušilo neke stvari iza mene, a ja sam poletila i udarila glavom strop.

Ona cerekajući reče: "Eeeee, polako, spusti se, sve češ polupati. He, hehe. Na lijepo leži na krevet, ja ću svoju staviti na tvoja usta, samo budi pažljiva, hahahaha, mislim da imaš očnjake.

Spustim se, pogledam se u ogledalo i vidim , da pravi očnjaci, sfinga polu djevojka polu lav, to sam ja.

"Na lezi." naredi mi. Legnem i ona spusti svoju pičku meni na usta i istog trena krene lizati moju.

"Prekrasna je." kaže i onda se čulo samo šljaplanje jezika.

Kako sam se približavala orgazmu tako sam nesvjesno počela pričati zagonetke: "Jutrom ide na četiri, u podne na dvje, a kad se zamrači pada na tri, što ih više ima to je slabiji."

Ona se počne tiho smijati i mljackajući progovori: "Polako, opusti se, zaboravi te stare fore, daj da te malo istražim i da me, da te zadovoljim. Do sada još nisam imala prilike spavati sa Sfingom."

"Da, da, samo navali, jako mi je lijepo."

U trenutku orgazma počela sam shvaćati da mi se i percepcija svijeta počela mijenjati.

Zvukove sam vidjela, boje slušala, mirise sam dodirivala, a dodire mirisala.

Shvatila sam da mislim u slikama, a govorim u zagonetkama. No i dalje svršavam u vriskovima to kombinacijom ljudskog urlika i lavlje rike.

"Hej pa cijelo susjedstvo će se skupiti."

"Mora zatamiti uzvike zadovoljstva, a čovjek nije, nije niti životinja što je?"

"He, he, he, zagonetke."

"Govoriti može, ali da je se odmah ne razumije što je."

"To si ti, Sfinga." odgovorila je "Tek kada odgovoiš direktna biti mogu pomoći mi nema, hranim se neznanjem."

"Ha, haha, preludo." skoči na mene i počne me grilti.

"Joj, kako te volim, nemaš pojma."

Nakon što smo u tišini odležali kojih petnaestak minuta stvari su mi postajale malo

jasnije i progovorim "Preobraza mi govori nešto, odgovori mi što."

"Aaa, opet zagonetke."

"Kada priča, nikad jasna nije..."

"Da, da reci mi što sam, uh morat ću se priviknuti na taj način razgovora, hehehe, nema frke, dakle evo što ja mislim sudeći prema filmu preobrazila si se u Sfingu jer si na kraju 908 života i moraš ući u vječnost."

"Odgovor je točan pa mogu biti direktna, naime, ako ne uđem u vječnost, ostat ću zauvjek zarobljena u ovom tijelu."

"Odlično, jer ti je tijelo super."

"A da mi tek vidiš um, ja sam savršena enigmatičarka, znam sve tajne svijeta, ja sam skoro pa bog."

"Božica Sfinga, kako seksi." djevojka se sve više stisne uz mene.

"A jel stariš?"

"Vječno hoda na dvije iako ima ticala mačke."

"Ne stariš, jupi."

"Odgovor je točan, pa ću opet, jeli, biti direktna. Dakle, ne starim. Vječno ću biti mlada i kao što rekoh, neka vrsta sam boga ili demona. A kako sam tako pametna, mogu i tebi osigurati vječnu mladost, poznavanjem alkemije i slično."

"Pa toooo. Seksi Sfinga, samo moja i vječna mladost, pravi hepi end."

"Da, samo kad-tad će se onaj JB vratiti ili čak onaj Edip."

"Edip?"

"Ma John Buddha, Edip, Isus, Gilgameš, Odisej, Ziggy Stardust ista pašta drugo pakiranje. Sve isti likovi, samo će im sada avanture biti teže bez moje pomoći i usudila bih se reći dosadnije. A ja ću dati sve od sebe da me ne pronađe, a i kad me pronađe, tko ga jebe, imam tebe."

"Baš poetski rečeno."poljubi me i opet navali na seks.

I tako sam odbila pridružiti se John Buddhi u vječnosti i prekinula sam taj vječni ciklus ponavljanja. Ipak nije poništeno vječno vraćanje, samo je poništeno vječno vraćanje ISTOG. Naime, došlo je do anomalije Sad to treba malo pobliže objasniti. Hmmm...nakon uspjeha filma John Buddha i nekoliko nastavaka, stripova, knjiga i konceptualnog muzičkog albuma, razvila se religija Džonbudijanaca. A kako ja imam savršen um i velika krila koja nisam mogla vječno skrivati, zavladala sam svijetom kao neka vrsta Boga kojeg se može vidjeti i osjetiti i koji odgovara na molbe i slično.

Uglavnom vladala sam svijetom u skladu sa hipijevskim uvjerenjima nosioca mog jastva u ovom posljednjem životu i svi su bili sretni, dok se Džonbudijanci nisu razvili u dvije frakcije. Tu se vraćamo na anomaliju i moje odbijanje odlaska u vječnost je razvilo raspravu i sukob oko anomalije.

Džonbudijanci skloni znanosti su anomaliju protumačili teorijom kaosa, odnosno tvrdnjom da što se češće ponavlja neka identična radnja to je izglednije da će rezultirati neočekivanim ishodom. A neočekivan ishod je moje odbijanje da se stopim sa apsolutom.

Praznovjerniji Džonbudijanci su anomaliju protumačili paranojom o kraju svijeta. Oni su smatrali kako to ukazuje da se Brahmanu počelo spavati. I budući će on u krpe, tako će se kozmos ponovno skupiti i čekati novo buđenje.

Mada se tu može nazrijeti problem, a meni s mojim apsolutnim umom to nije teško, jer vječnost nije određena prostorom i vremenom i proturječna je te kao takva može postojati i u ništavilu.

E, i onda nam slijedi stara priča i podjela na Ništaklaste i Ništanodule.

Prvi su zagovarali da nema vječnosti u ničemu, drugi da ima. Zatim je započeo vjerrski rat, kojeg sam zaustavila svojim lavljim kandžama, nerješivim zagonetkama i zmajevim dahom. Hehehe, sad kad se sjetim usred neke bitke sam sasvim slučajno otkrila kako mogu puhati vatru baš kao zmaj, što je učvrstilo moj autoritet među ljudima te je zbog mog uma, moje dobrote i vatrenog daha, John Buddha ostao samo jedan stari filmski lik.

A prava istina je, šta će mi spajanje s apsolutom kada se, hehe, intimiziranjem sa mojom djevojkom cijelo vrijeme tako osjećam.

Vječno mladi, besmrtni i sa sposobnostima uma da se svima osigura raj na zemlji, točnije u svemiru i drugom i dalje i šire, a ne samo za neke ego heroje Buddhe, Isuse,Gilgameše, Odiseje, Skywalkere i Starduste.

Jer pronašla sam apsolutnu sreću bez bivanja u apsolutu, stoga ga ne trebam. Stvorila sam nešto bolje od apsoluta, nazovite to metaapsolut u kojem svatko sjaji poput komete na ruti što se vječno vraća.

"Stani! Prekini snimanje!" urla redatelj "Što je!glavni glumac se trznuo kao da je izbačen iz transa "Ovo je sve otišlo u tri pizde m!" vrišti dok si čupa hitler jugend frizuru "Što?" glavni glumac je potpuno zbunjen "Pa zar ne vidiš...bolje reći ne shvaćaš?! Kontinuitet priče nam se raspao. Statisti i prateči glumci ti pokušavaju preuzeti život" nervozno pali cigaretu.

Glumac je i dalje zbunjen i uspjeva samo izustiti jedno mlitavo "Kako?"

"Es si budala Buddha." ogovara redatelj i nastavlja "Pa rekao sam ti da je projekt preambiciozan.

Uzeo si previše statista, a nemaš dovoljno love za platiti njih sve i njihove kontrolore.

Tako su nanjušili priliku i dogovorili su se i počeli marginalizirati tvoju ulogu, a svoju veličati. Mijenjaju scenarij sebi u korist, a kntrolore baš briga. Ne paze na to da statisti slijede scenarij koji ide tebi u korist, a neki čak kontroliraju tebe kako bi novi scenarij išao u korist statistima. Itime što svaki statist želi sebe i svoju priču istaći, glavna priča postaje proturječna, čak i nepovezana!"

"O čemu ti pričaš." glavni glumac se češe po glavi "Ma kužiš da je ovo film in progres, a ne film koji se prikazuje tek nakon što je snimljen i montiran ili si se previše uživio u ulogu pa se ne sjećaš." bijesni redatelj.

"A?" tupo će glumac "Zaboravio si...uf...dobro da ti objasnim.." uzima zrak "Dakle ovo je film in progres, što znaći da traje dok ga snimamo i publika ga tada gleda, a glumci kao da žvie drugi život. Nije kao kazališna predstava jer ima scene kadrove, jasno sve zahvaljujući naprednoj digitalnoj tehnologiji, a trajanje filma stvara iluziju da se radi o pravom životu, a ne nećemu što traje dva sata.

A takva iluzija je prisutna i kod publike i kod glumaca. Najsličnije je uživljavanju u knjigu, netko bi rekao snu, ali to bi bilo suviše jednostavno objašnjenje jer scenarijo osim priče daje prirodne zakonitosti kontinuitet događaja i točno određene reakcije na neke postupke.

E sad u tom smislu si ti svojom pretencioznošću malo usrao te zakonitosti gdje gubimo tu iluziju života. Ti si u film in progres ubacio meta razinu filma. Kao rekao sim mi "O želim se baviti filmom u film, životom u filmu i svime zajedno u knjizi." redatelj pompozno imitira glumca "A smetnuo si s uma najvažnije, kintu, lovu, money, novac financije. Želiš neki nadfilm, a nemaš niti za statiste. A da bi ostvario ovo što si želio apsolutna kontrola nad statistima je nužna, inače, priča odlazi u tri pm!

Osim toga druže, mi smo krenuli ovaj film raditi amaterski, s mali budžetom, a ti si napravio scenarij kako taj film u filmu, famozni John Buddha, mora biti skupi spektakl, po uzoru na Star Wars klasik i slično."

"James Bond." odgovori mu glumac koji se sada počeo prisjećati što zapravo radi nakon što se pomalo izvukao iz transa filma in progres.

"Nit vodilja je bio James Bond skupi propagandni trash klasik i sam tajni agent John Buddha je na ironičan način objašnjavao Bondovu hladnokrvnost pri ubijanju pozivajući se na tu budističku foru jin janga, dobra u zlu zla u dobrome, iznad dobra i zla i tako dalje, pa kako je jeli iznad dobra i zla, nema grižnju savijesti čak i kada ubije nedužnu osobu, a kamoli krivca.

Osim toga, pozivanjem na meta film htio sam dobiti pravi dojam realnosti. Htio sam da svi glumci napuste svoje uloge, otkriju svoje jastvo i pokušaju ga ostvariti.Dakle proturječja i nepovezanosti priče nisu pogreška, nego su upravo ono što sam želio dobiti.

Realnost!"

"Realnost, hehe."redatelj se cinično nasmije. "Čuj, dobio si potpunu suprotnost, nekakav nadrealni kaos."

"Ma jeli." glumac se readelju počinje unositi u lice "A možda je prava realnost upravo kaotična, a ono što daje pravila takozvane prirodne zakone je samo scenarij kojeg se zbog dobre plaće pridržavaju glumci i snimateljska ekipa film in progresa. Zato iako je Bond lik po čijem smo uzoru kreirali Buddhu, da bi dobili dubinu uzeo sam kratku priču "Film" onog čarobnjaka da bi objasnio kako se kontinuitet događaja ne nalazi u vremenu već u svrhovitosti. Dodatno, vidiš da iako sam ja iazašao iz transa, publika još uvijek pozornao prati, mi smo film u filmu u knjizi."

"Da vama razriješim nedoumice vaše, stihove moje poslušajte sad." javlja se bard iz četvrtog denziteta Ja'buka Niramovski i ukapča svoju električnu gitaru u pojačalo.

Redatelj se hvata za glavu jer je izgubi kontrolu nad glumcima, dok glavni glumac u isčekivanju čeka iako mu neki glas u glavi govori točno ono što će bard odpjevati: "Podudarnosti baci na čudni put i promatraj ljude kako traže smisao sa svojim povečalima i rječnicima božijim knjigama, tablicama i simbolima zavedeni snovima gube se Dal te tjera na smijeh njihova upornost ili na divljenje izvođenje sustava pravila zbog tvoje igre i njihova očaja? "

Nakon što je otpjevao, bard kreće s frenetičnim neoklasičnim gitarskim solom razbacujući svoju dugu kosu na sve strane. Veliko finale, mikrofonija, naklon i zatim kaže: "Frekvencije su bile prave, uvjeti su osigurani, mehanizam pokrenut, vrijeme je za...."

DEUS EX MACHINA DA! "Tko je doveo ovo škripavo čudovište tu." galami redatelj dok pokazuje na nešto što liči na hibrid između pauka i pijetla.

"Miči ga ajde!" dere se na barda, koji, budući je iz četvrtog denziteta i nije uvjetovan svijtom režisera (netko bi rekao trodimenzionalnim, ja ga ipak više volim zvati dvodimenzionalnim) u trenu nestaje da bi zatim jedan glas zagrmio.

A TO JE MOJE. "Tko si ti?! Di si!" vrti se redatelj i pogledom traži izvor riječi.

IZNAD TEBE I U TEBI. SAD ĆE SVE BITI OBJAŠNJENO. Redatelju se glava okreće u smjeru jedne osobe što se predstavlja kao novinar i traži čarobnjaka, što je htio biti prisutan snimanju da mu, kako je rekao ne prostittuiraju priču, iako više vremena provodi u svom bungalovu pijući bijelo vino nego što gleda film i progres. Zapravo, sve mu je ovo bila dobra izlika da loče na tuđi račun Glavni glumac se popeo na metalnu konstrukciju spašavati cicate plavuše uvjeren kako film in progres još uvijek traje Istina, zamislio se redatelj, publika je još uvijek na svom mjestu. Zatim je opet pogledao novinara i shvatio da ga poznaje. Pa već su se sreli u identičnoj situaciji više puta.

"He opet on, kako se stvari vrte u krug." pomisli i nasmije se kada se nađe pred čudovištem te zaključi da bi nekakav digitalni efekt od ovog pjetlopauka mogao ipak napraviti zastrašujuću neman.

Za to vrijeme pratit ćemo novinara i doslovno mu se zavući pod kožu.

Na plaži, kraj čarobnjakova bungalova, snimaju film o životu borca protiv sotonističke zavjere. Film je pun specijalnih efekata, kaskadera i sisatih plavuša. Poslan sam na snimanje filma da bih napravio reportažu za novine.

Intervjuirati ću čarobnjaka, budući da se scenarij filma temelji na njegovoj kratkoj priči.

U redakciji su mi ispričali da je čarobnjak običan luđak. Pošto se režiser filma fura na Davida Lyncha, činilo mu se fornim snimiti film temeljen na luđakovoj priči.

Gledam set, neka divovska metalna konstrukcija isprepletena nečim što liči na paukovu

mrežu. Glavni junak spašava zgodnu djevojku od divovskog čudovišta. Čudovište je neki hibrid između pauka i pijetla.

– U pičku materinu! – tko je izmislio tako smiješno čudovište. Uopće ne djeluje impresivno, možda će nakon montaže ličiti na nešto. Čarobnjakov bungalov se nalazi na kraju pješčane plaže. Pokucam na vrata. Otvaraju mi tri kurve: – Tražiš čarobnjaka ili nas želiš jebat? – pita stara, izborana, mršava kurva – Ni da mi platiš. Da, tražim čarobnjaka. Kurva se namršti i odgovori: – Reći ću ti gdje živi samo ako mi dozvoliš da ti popušim kurac.

– Dobro ajde kad već navaljuješ, al' mi moraš platiti.

– Kol'ko?

– Deset milja kuna.

– Hmmm...skup si mi, ali na evo ti. – Tako mi je kurva popušila i nije bilo loše.

Progutavši spermu, konačno mi je rekla gdje živi čarobnjak: – On ti živi u susjednom bungalovu.

Odlazim do susjednog bungalova. Vrata su otvorena. Vidim luđaka kako čuči nad WC školjkom.

– Jel' vam dobro?

– Super, zašto? – čarobnjak ustaje – Mislio sam da povraćate.

– A to, ne. Pričam s ribom. – pogledam u WC školjku i prepadnem se. Fak, to je najveća riba koju sam ikada vidio.

– Kako ovakva riba može stati u WC školjku?

– To ti znaš Marine. Ti si je tu stavio. Ona samo živi po tvojim zakonima.

– Ne razumijem.

– Kad si budala. – čarobnjak pali cigaretu i hladno me gleda.

– 'Si došao zbog intervjua? – pita – Da, da, jesam. – zbunjeno odgovoram – Opet isto. Hehehe, zakleo bih se da je ovo 908 put što si kod mene O čemu vi?

Ma već smo se sreli nekoliko puta u priči i u snovima....Ma ne brini, daj pitanja, ionako već cijeli intervju znam napamet, možete ga pronaći u knjizi Cyber Join+Sex & nasilje edicije katapult!

E?

Pitanja, mladiću, pitranja!.

– Aaa dobro. Kažite mi nešto o svojoj prošlosti.

– Ja sam bio tajni agent sekte sotonista. Sekta je bila siva eminencija vlasti. Oni su bili ti koji povlače konce...pull the strings...kužiš?!

– Ne. Čarobnjak nastavlja: – Bio sam zadužen da te pratim i nagovaram da pišeš priče.

– Mene? – smijem se u čuđenju – Pa vidim da ste mi znali ime.

– Jasno, Marine Tomiću, bio sam zadužen za tebe. Cilj je bio da sekta, osim što je trebala znati što radiš, trebala je znati što misliš. Zato sam te nagovarao na pisanje. A kada znaju što misliš imaju te, kao kukca u paukovoj mreži. Se sjećaš kako si ga spasio što te onda ponukalo na rzmišljanje o dobu i zlu Gledam ga i ništa mi nije jasno. On zna moje misli. Mora biti neki jeftin trik. Zajebava me, stari konj.

– Dobro pustimo to po strani. Ajmo razgovarati o filmu. Vi ste napisali priču?

– Pa film je o tebi. Istinita priča o tvojem životu. – širom otvara oči. Izbezumljeno me gleda.

– Hm....moj život nije uopće bio toliko uzbudljiv. Ja sam novinar, a ne borac protiv zla.

– Ti jesi borac protiv zla. I ti si zao, ali se boriš protiv toga. Pratio sam te. Ja znam više o tebi, nego što ti znaš sam o sebi. Razloge zašto se ne sjećaš tog dijela svog života ne znam. Znam jedino da sam se, otkada si izabrao zaborav, ja u potpunosti poistovjetio s pričom koju sada pišeš. Postao sam čarobnjak, izgubio sve kontakte sa sektom i počeo živjeti u ovoj vlažnoj rupi. E, da si me vidio prije, sve deluks klasa, a sada ovo sranje. I To već 908 života i da se nisi usudio reći kako je intervju završen, jer ja sam čuvar vrata vječnosti i evo tu su iza ormara. Spremna za tebe.

– Iako sam želio reći "Znate što, intervju je završen." zbunio sam se kada je čarobnjak pomaknuo ormar i iza njega se ukazala prodorna svjetlost.

Samo za vas, a onda se ponovno mogu vratiti bogatom životu A sekta sotonista.

Ma to je samo uloga za ovaj film in progres, ja sam zapravo Stari vrač, čuvar vrata vječnosti. Tvoj život je moj trans, a usudio bih se reči i svačiji.

Idem se malo prošetati prije nego što, ako uđem, moram promisliti Nemoj previše jer ti je tzrebalo 908 burnih života da dođeš do ovog trenutka, ne želiš valjda sada sve to odbaciti – odlazim iz njegova bungalova.

Onda shavćam da znam što će se zbiti, neki pročelavi junky će urlati: – Sakrijte se ljudi. Sotonisti dolaze, pobijedili su. Pretvoriti će nas u prazne zelene boce i dati divovskoj ribi da nas pojede. Svi ćemo umrijeti, svijeta neće biti....

Zatim ću razgovarati s režiserom koji će zbog toga što ja neću vjerovati da snimaju film o meni izjaviti da su pobjedili sotonisti i onda će me napasti demoni, aha evo ih Došli su s neba. Spržena bića. Cerili su se cijelo vrijeme. Šipka kojom sam mlatio po njima bila je preduga tako da ih nikako nisam mogao pogoditi. Odlučio sam si pronaći kraću, jer ipak ovo je set za snimanje filma s mnoštvom metalnih šipki od raznih kulisa.

Oni su se približavali, onako gadni i sprženi. Konačno sam dohvatio jednu čvrstu šipku dugačku metar i pol. Počeo sam ih mlatiti. Kako su se samo raspadali od udaraca.

Komadi iznutrica letjeli su na sve strane. Sve je bilo ljigavo kao u nekom B horor filmu.

– Još samo moram spasiti glavnu junakinju plave kose koja stalno vrišti. – pomislih, onda uz smijeh shvatim da sam poubijao sva nebeska bića. Zadovoljan tom spoznajom zapalio sam cigaretu i kraj mene se stvori plavuša koja mi uvali jezik u usta.

– 'Se konačno sjećaš? – rekao je stari čarobnjak koji se odjednom materijalizirao iza mojih leđa.

– Da, idem ući u vrata vječnosti. Mogu povesti ove dvije cure sa sobom.

Može to ti je nagrada što si namlatio one demone Jupi- I tako sam kročio u vrata vječnosti i postao, jeli vječan, apsolutan, omnipotentan, omni prisutan. Sve. Tada vrač pokrije lice dlanovima i kada ih je spustio kosa mu ponovno postane rudlava i smeđa, brada također, koža mu se napne, iskoče mu mišići te se zaputi nazad u svoju spilju iza planine prekrivene travom i mahovinom. Sfinga i Johhny B ga već čekaju u zasjedi.

EPILOG Izađi iz skrovišta prepusti se osjetima konačno se oslobodi nepisanih pravila okoline Svijet je stvoren da se proba a ne da on ždere nas Sva utočišta su nesigurna

Struktura društva je laž Istinita je jedino energija i nju treba upiti u sebe preko osjetila I sjati onda poput komete na ruti što se vječno vraća

Zadnja glava - Ajde završi roman Rizzario izlazi iz kina, sjeda na zidić i hvata se za glavu. Još uvije mu nije jasno što je pogledao, vidio je neke fragmente svog života, na filmu, hit filmu, on je bio, di je kamera? Di je lova,? Koji kurac? Sav se trese u nevjerici. Kako bi se smirio izvlaći vino iz rucaka. Već je jednu litru zderao tijekom filma. Okus vina ga je malo primirio i počeo je razmišljati o filmu i cijeloj situaciji.

"OK, vidio sam samog sebe na filmu, ali zanemarimo sad to. Film, fokus." drmne još gut pa na glas uzvikne: "Šta je cijela fora u filmu o filmu! Jebote e!!!!!!!! Onda mogu snimiti film o liku što je dobio na lotu ili prodavačici što je kupila haltere, a na kraju reći da je sanjao, sanjala ili da se snima film o tome. I kome će to biti fora. Ne čim je nešto neobično, odmah se mora pravdati da je to film o filmu ili slično." pljune i uzme novi gut.

Zagleda se u jednu točku i misli mu se izkristaliziraju: "Priča mora biti istinita bez obzira koliko neobična bila, jer u suprotnom dobijemo dojam "Vratite se u normalnost! Ove sve neobičnosti su se desile jer snimamo film ili je glavni junak sanjao!

Zašto često imamo situaciju kod mnogih nadrealnih filmova da se na kraju objasni nečim svakodnevnim san ili sve što ste vidjeli je bilo samo snimanje filma?. Znači li to da se želi reći kako su čudesa moguća samo na filmu ili u tvojoj glavi, dok je realnost uvijek normalna, stoga prihvati normalu. Kao nekaa vrsta kontrolora opće prihvaćene paradigme stvarnosti. Kao famozni panoptikum."

Rizzario se opet zableji u prazno, zatim smota cigaretu. Uzme dima i na glas reče "Jebote, al me tjera na razmišljanje!!!!" zatim šutke nastavi misliti: "ako je film o filmu, kako to da sam ja sam sebe gledao i vidio ono šta sam radio pred neki dan? Jeli to nova vrsta filma "Fraktalni film"?" Nakon toga usklikne: "Smislio sam novi žanr zove se fraktalni film" zadovoljan ustane i pomalo teturajući krene.

"Ipak da bih bio siguran moram do njega otići, moram." zaključi i krene pomalo ispijajući bocu vina i dimeći duvan.

Stigne do vrata.

Pozvoni.

Vrata se otvor "Jebote....ne mogu vjerovat." spusti pogled pa ponovno pogledavali "Pa ti si Sfinga!"

"Pa šta! Šta bi se sada trebao baciti sa stijene? Ajde, barem si točno odgovorio pa ne moram pričati u zagonetkama."

"Pa nisi bio prije par dana...ili prije filma, šta već? Iiiii kakve zagonetke?"

"Iiii.....sad jesam, prije nisam, šta ću biti ki zna, šta se brineš druže, nego pričao bih s tobom, ali cura me zove." "Šta cura pa ove cicurde ti plešu, a sudeći po filmu kojeg sam upravo pogledao više nisi muško!" Rizoo cugne gut nervozan, a Sfinga mirno objasni.

"Ma, dramatiziraš, ok, sad imam pičku i tehnički sam Sfinga lezba."

Rizzario je pogleda i reče "Odlično, bit će to zakon. Fakn Sfinga muzičar, radim ti svaku omotnicu."

"Ali ja ću vladati svijetom."

"Ma znam vidio u filmu! No ne brini stari...ovaj stara, bit će sve kako treba. Sfinga incorporated is on!"

"Tako treba, nego, ajde, zove me ova da mi poliže pičku."

"Zar baš na samom kraju moraš biti vulgaran?"

Sfinga se nasmije i zatvori vrata. Rizzario se zadere: "Ajd uživaj laka noć."

Polupijan na putu do kuće Rizzario je pričao sam sa sobom: "Tako lijepo skineš film, spržiš na DVD i lijepo imaš vremenski stroj, bolje reći stroj koji te vodi u dubinu stvarnosti gdje se sve u beskonačnost replicira i gdje je beskonačno sada. Fraktaln apsolut, je Rizzo je."