8.
Prolazeći kroz veliku dvoranu, Kate se iznova dojmio prizor svjetlosti, prostora i boje, plamenova vatre koji poskakivahu u kaminu, lustera koji je preobražavao mrak zimskoga poslijepodneva, zagasitih, no jarkih boja tapiserije, pozlaćenih okvira, raskošno naslikanih odora te, visoko iznad, tamnih greda visoko uzdignuta krova. Kao i ostatak kurije, dvorana se doimala kao mjesto namijenjeno zadivljenom razgledavanju, a ne boravljenju. Vrata knjižnice, prekrivena oplatom od hrastovine izrezbarenom u obliku nabora, nalazila su se zdesna, blizu kamina. Kate je pomislila da ih vjerojatno ne bi ni primijetila da ih Chandler-Powell nije otvorio. Za razliku od velike dvorane, prostorija u koju su ušli bila je iznenađujuće mala, udobna i nepretenciozna, nalik svetištu punom knjiga. U njemu je vladala tišina, a police su bile nakrcane knjigama kožnatih hrptova, toliko tijesno poslaganima uvis da se činilo kao da nijedna od njih nije nikada skidana s police. Kao i uvijek, krišom je promotrila prostoriju, bacivši letimičan pogled. Uvijek je pamtila kako je Dalgliesh izgrdio jednog narednika koji se bio prvi put priključio Odjelu. „Ovdje smo uz dopuštenje, no nismo dobrodošli. Ovo je još uvijek njihov dom. Nemoj zuriti u njihovu imovinu, Simone, kao da je procjenjuješ radi prodaje na sajmu." Police, koje su se protezale uz sve zidove osim uza zid s tri visoka prozora, bijahu izrađene od svjetlijeg drveta od onoga u dvorani, a rezbarije jednostavnije i elegantnije. Vjerojatno je knjižnica uređena nešto kasnije. Iznad polica su se nizala mramorna poprsja koja su zbog svojih slijepih očiju djelovala neljudski, svedena tek na puke ikone. Nema sumnje da bi Dalgliesh i Benton znali koga prikazuju, znali bi i približan datum izrade rezbarija; ovdje bi se osjećali kao kod kuće. Izbacila je tu misao iz glave. Dosada je svakako već uspjela obuzdati blagi osjećaj intelektualne inferiornosti za koji je znala da je nepotreban u jednakoj mjeri koliko i zamoran. Nitko se, od svih ljudi s kojima je radila u Odjelu, prema