nestali, sunce sije punim sjajem. Barba tvrdi da imamo na raspolaganju pet takvih dana. A dotle ćemo se valjda dovoljno udaljiti od onih razornih ciklona što se vole pretvoriti u tajfun. Vrlo brzo se ispostavilo da su to bili samo snovi maloga Ivice... Sada, dok isplovljavamo, možemo promotriti cijele Aleute. Za ovakva vremena izgledaju veoma privlačno. Da ne znam kakvo je većinom ovdje vrijeme, netko bi me čak mogao nagovoriti da ljetujem na tim zelenim otocima. Lučki kapetan se javlja preko stanice i želi nam sretan put i dobro more. Ispričava se Miri što nije mogao nabaviti bolje podatke o frekvencijama i faksevima stanica koje pokrivaju područje našeg puta. Poznavajući čudi Alaska Gulfa, ovdje brodovi ne krate put kao mi, već plove uz obalu, pa je tako i organizirana služba obavještavanja. Za nas bi takav put predugo trajao, uzdajemo se u dobru sreću, koja nas je i dosad pratila. Možda je i bolje da ne znamo što nas čeka iza ugla, mogli bismo ovako čekati cijelu zimu da se vrijeme popravi. Ploveći između otoka, uživamo. Naši Nikoni škljocaju sve u šesnaest. Međutim, čim smo dodirnuli Pacifik, nastaje jao i pomagaj. Za Željka pogotovo, a ni meni nije bilo svejedno. Nakon deset dana mirovanja u luci morska bolest mi se ponovno vratila. Galopom. Jak vjetar i visoki valovi njišu brod na sve strane. Iako je i dalje sunčano, postaje nepodnošljivo. Poslije večere dva puta imam preko bande “razgovor ugodni” s morem, a Željko cijelu noć provodi “grleći” bujol17. Imao je tu nesreću da danas bude kogo, što mu je još više poticalo dizanje želuca. Poznata Barbina uzrečica: “Jedrenje je patnja” dobila je ovog trenutka svoj puni smisao. Vjetar je pojačao i dižemo sva jedra u zrak. Jedrimo odlično, brzinom od oko 8 čvorova. Računamo da bismo, ploveći tom brzinom, mogli biti na drugoj strani za dva tjedna. Bez obzira na to što mi nije najbolje, nemam ništa protiv toga da tako ostane i da ova priča već jednom završi. Preživio sam i puno gore, pa ću i ovo... 17 Bujol – škaf, kablić, vjedrica
403