Page 1

Uvod

Priča o osvajanju Arktika, koji je svoje ime dobio po zviježđima Velikom i Malom medvjedu (grč. arktos: medvjed), počela je još 330. godine prije Krista. Tada je Grk Piteja, otišavši iz rodne Massilije (današnjega Marseillea), daleko na sjeveru upoznao ponoćno sunce i dotaknuo arktički led. Posljednje kopno koje je vidio nazvao je “Posljednja Thula” (najvjerojatnije otok Island). Poslije njega slijede irski monasi i Vikinzi, a 982. Erik Crveni prvi se iskrcao na Grenlandu. Europljani su sve više prodirali na surovi sjever, ali je između tih putovanja još bilo prevelikih praznina da bi se moglo govoriti o sustavnom osvajanju Arktika. Glavni je razlog bio u lošim pomagalima za orijentaciju, a vjerojatno još više u strahu od nadnaravnih sila. Tada su o Arktiku kružile strašne priče kao o području u kojemu žive svemogući čarobnjaci i zle vještice. Bio je to kraj svijeta, gdje vladari bijahu vječna tama i nepobjediva čudovišta. Kolumbovo otkriće Amerike i bula pape Borgie VI., poznata kao “Linija podjele”, bili su novi poticaji traženju novih i kraćih putova prema bogatim zemljama kao 1


što su Kina i Indija. Od tada su otkrivanje Sjeverozapadnoga prolaza (Northwest Passage), pomorskog puta između Atlantskoga i Tihoga oceana kroz Američkoarktički arhipelag, i plovidba njime postali opsesijom mnogih, osobito engleskih i nizozemskih trgovaca. S velikom upornošću opremaju arktičke ekspedicije. Mnogi hrabri i pustolovni ljudi, željni slave i bogatstva, od kraja XV. pa sve do početka XX. stoljeća kreću na put s kojeg se mnogi neće vratiti. Led je bio prejak, a jedrenjaci i silna volja preslabi da ga slome. Sjeverozapadni je prolaz rijetko prohodan u cijelosti, djelomično tek četiri do pet tjedana tijekom godine, i zbog toga je najčešće bio klopka za istraživače koji bi se osmjelili ući u nj. Tek je Amundsen, i to početkom našega, XX. stoljeća, uspio brodom proći kroza nj. Pune se četiri godine mukotrpno probijao kroz led, da bi 1906. godine sa svojim sloopom1 “Gjoom” uplovio u gradić Nomu, Aljaska. Knjiga pred vama knjiga je o plovidbi male posade jedrilicom Hrvatska čigra kroz Arktik. U njoj su opisani uspjesi i neuspjesi u osvajanju arktičkih prostranstava, koji su se stalno ritmički smjenjivali u pokušaju da kao prvi Hrvati prođemo Sjeverozapadnim prolazom, pokušaju poduzetom unatoč tome što su nam poznavatelji toga područja iz Canadian Coast Guarda davali tek 20% izgleda da ćemo i uspjeti. Stranice ove knjige stranice su o 14.500 kilometara plovidbe Atlantskim, Arktičkim i Tihim oceanom, stranice su o bezbrojnim teškoćama i mukotrpnim probijanjima ledenim bespućima, stranice su o promrzlim nosevima i o neprekinutoj vjeri u vlastite mogućnosti, stranice su to o našem velikom uspjehu, jer uspjeli smo proći kroz NWP u jednoj sezoni, bez pomoći i asistencije ledolomaca te u dosad rekordnom vremenu. Odabrao sam NWP-etapu jer smatram da je ona u cijeloj ekspediciji Arktik1 sloop – jedrenjak s jednim jarbolom i kosnikom. Jedrilje se sastojalo od sošnog jedra i velike prečke.

2


Antarktik bila najteža i najneizvjesnija, pa samim time i najuzbudljivija. Da bi knjiga bila što objektivnija (iako se ne odričem svoje subjektivnosti), kao građu sam osim vlastita brodskog dnevnika upotrijebio još tri dnevnika - Miroslava Muheka, Srećka Trajbara i Dragutina Ipše. Najljepše im zahvaljujem na tome što su mi omogućili da zavirim u njihove zabilješke i dio njih prenesem u knjigu. Tako su u knjizi opisana zbivanja na brodu i u svezi s njim, psihički i fizički napori koje smo svakodnevno podnosili, naši međusobni odnosi, teško more i tvrdi led, ljute oluje i smirujuće bonace, prirodne ljepote o kojima se može samo sanjati, druženja s divnim ljudima koji žive u tim krajevima, i još puno, puno toga. Ovo je ujedno knjiga koja pokušava dati odgovor na pitanje što je to u čovjeku što ga tjera da, iako pun straha i svjestan pogibelji koje ga čekaju na svakom koraku, uvijek želi nemoguće pretočiti u moguće. Ovo je knjiga o Arktiku i njegovoj bijeloj dugi. Autor U Zagrebu, 10. kolovoza 1997.

3


4


5


Razgovor s morem

5. svibnja 1995. Halifax. Automobilom, koji je Miro nekako iščeprkao od Petera, vlasnika marine u kojoj naša draga Čigra spava zimski san, probijamo se kroz gužvu od zračne luke prema Lunenburgu. To je gradić na samom jugu Kanade, udaljen stotinjak kilometara od Halifaxa, naša odskočna daska za put koji nas očekuje. U autu su nas osim hrpe prtljage četvorica: Miro kao vozač, Igor, Barba i ja. Srećko je u kombiju iza nas sa Slavkom, ovdašnjim Hrvatom, koji nas je došao dočekati da bi nam pomogao oko silne prtljage. Kad smo stigli u marinu i ugledali kako Čigra ponosno stoji na mjestu na kojem smo je ostavili, nastao je tajac. Nitko nije progovorio ni riječi, samo smo je obilazili i blago joj doticali bokove. Sedam mjeseci Čigru nismo vidjeli i sada smo, sretni, gledali naš dom sljedećih šest mjeseci, a možda i puno, 6


puno duže. A kad se sjetim, za mene je cijela ta avantura počela tako bezazleno, čak bih rekao sasvim slučajno. Ili je to možda ipak sudbina, tko će ga znati... U kokpitu HIR-a 3, u kasnu jesen 1992. godine, koji je sjekao jadranske valove na putu između talijanske i hrvatske obale, naslonjen na ogradu, “razgovarao” sam s morem. To nipošto nije bila ugodna besjeda s majkom prirodom, već gruba šala mojih kolega na brodu. S morem “razgovara” osoba koja ne podnosi valjanje, pa većinu vremena provodi nagnuta preko ograde, da ne bi zasvinjila brod. Misli koje su me zaokupljale otkad smo napustili obalu Sicilije, bile su iste onakve kakve zaokupljaju sve jadnike što ih muči morska bolest: “Što mi je sve to trebalo, jesam blesav, idiot jedan, lijepo sam mogao biti doma zavaljen u fotelju, a ne mrcvariti se ovdje ko zadnji majmun na vjetru i tim prokletim valovima... Htio si biti pomorac, pa sad evo ti ga na, uživaj!... O majko moja mila, kad će to valjanje već jednom prestati, dušu ću ispustiti, a tek smo krenuli... Nek’ me još jednom netko nagovori na jedrenje... glavu ću mu odrubiti!” Ostali članovi posade – Mirko Debuš, Miro Muhek i Drago Ipša - pustili su me na miru i žučljivo raspravljali o temi s neke druge galaksije. Koncentracija mi nije bila najbolja, ali ipak sam razabrao povod naelektrizirane rasprave: Kako i gdje izgraditi jedrilicu kojom bi se potom oplovio svijet, i to preko Sjevernoga i Južnoga pola? Ja tog trenutka sigurno nisam bio sav svoj, glava mi je bila nabrekla kao bubanj; ali od čega se njihovo stanje tako dramatično pogoršalo? Boca je, doduše, išla od ruke do ruke, no nitko mi nije izgledao pripit, a kamoli pijan. Valjda je i njima ovo more udarilo u glavu a da toga nisu ni bili svjesni. Znatiželja i njihova suluda laprdanja odagnali su mi misli od mojih mora. Dolazim do malo zraka, iako su mi hladne graške znoja još i sad klizile niz lice. Počeo sam pažljivo slušati i onako sa strane, pomalo se uključivati u razgovor. Kako je prvi najveći problem bilo mjesto za izgradnju jedrilice, bojažljivo sam ponudio svoje skromne usluge u 7


vezi s predmetnim prostorom za gradnju. Ni na kraj pameti mi nije bilo da postanem član posade i plovim na bilo kakvoj jedrilici preko “Velike bare”, a kamoli tamo negdje po bespućima ledenih mora Arktika i Antarktika. Ajte, molim vas! Osobito uzme li se u obzir moje sadašnje stanje, nisam bio sposoban normalno ploviti ni Kvarnerskim zaljevom, a kamoli se otisnuti na oceane, gdje su valovi poput planina. Ne, takvo što mi tada sigurno nije padalo na pamet! To je bilo rezervirano samo za velike i iskusne dečke koje ni veće more od trenutnog nije previše uzbuđivalo. Više me je opčinila sama zamisao, koja još nikad nije bila ni glasno izrečena, a kamoli negdje ostvarena. Tog mi je trenutka imponiralo da budem “maleni kotačić” koji će pomoći u ostvarenju tih “ludih” planova. Iako se ne mogu pohvaliti da sam sâm neka osobito hrabra osoba, u životu sam uvijek cijenio smione ljude, kojima je rizik u krvi. Šest mjeseci potom, kada sam već slovio kao stalni član ekipe koja priprema ekspediciju, Barba me na jednom našem “krstarenju” Međimurjem, gdje smo bili u “lovu” na sponzore, upitao koju bih rutu zapravo želio preploviti s ekspedicijom. Morska je bolest bačena u zaborav, pa hrabro odgovaram kako bi prelaženje Atlantika za mene bila prava stvar. Ni tada još nisam sanjao Arktik. Želja da odem u led došla je postupno, nekako sama po sebi. Kad sam se suočio s njom, niti sam bio iznenađen niti uplašen. Bilo mi je to sasvim normalno, kao što je normalno da danas pišem ovaj tekst. Svjestan opasnosti, ipak sam znao da to želim, mogu i moram napraviti. Tako je zapravo sve počelo. Sljedeće sam tri godine svoj život okrenuo naopačke, a posljedice - i lijepe i ružne - osjećat ću do kraja života. Ne bih sada raspredao o tome što smo sve u početku činili da bismo izgradili brod i pripremili ekspediciju. Ukratko, zasukali smo rukave i svatko je radio ono što je najbolje znao i ono čime je najviše mogao pridonijeti cilju. Moj je glavni posao bio marketing i skupljanje sredstava, što, naravno, nisam radio samo ja, već je to bila glavna preokupacija 8


svakog člana ekspedicije. Vidjevši da bez dobre propagande i poslovnog interesa svakoga pojedinog sponzora nije moguće doći do sredstava, počeo sam smišljati akcije koje bi nas učinile zanimljivima, a dotad nisu bile pretjerano mnogo korištene u jedriličarskom športu. Radi toga angažiran je gospodin Otto Reisinger da nam napravi nekoliko karikatura koje su plasirane u Večernjaku, jedan je tramvaj prebojan u tamnu “marine blue” boju i pronosio zagrebačkim ulicama poruku ekspedicije, Joško Marušić je napravio maskotu Čigre, Marijan Ban je uz glasnu pomoć “Daleke obale”, pod producentskom rukom Nene Belana i uz neponovljivu zafrkanciju Dine Dvornika snimio CD s himnom ekspedicije, na Radio Ciboni je izmiksan spot, izrađena je maketa broda te lopte i majice sa znakom ekspedicije. Na kraju sam predložio da obveznu probnu plovibu za javnost prikažemo kao promotivnu turneju po većim jadranskim gradovima. Ispala je vrlo uspješna, jer su se u nju uključili mnogi mediji što je bitno povećalo odziv sponzora. Uz to, povećao se krug ljudi spremnih na bezrezervnu pomoć u svakom trenutku, i, na koncu konca, skupljen je solidan prihod neophodan za tako veliku i skupu ekspediciju. Godinu i pol dana mučili smo se, uzrujavali, trčali, strepjeli. Trud se, napokon, isplatio i sva odricanja padoše u zaborav. Sedmoga svibnja 1994. novi je život mogao početi. Uz suze radosnice i uz strepnje onih koji su ostali na molu gradske luke u Kraljevici, uz mnogobrojne sirene brodova u škveru te uz pratnju nekoliko desetaka jedrilica i drugih brodica Hrvatska je čigra “poletjela” na svoj jedinstveni put oko svijeta.

9


Lunenburg

Godina 1995, mjesec svibanj, dan peti. Metalni glas iz zvučnika prenuo me iz tjeskobnih misli. Posljednjih pola sata, dok je avion polako ponirao, mučilo me kako proći predstojeću carinu sa stotinjak kutija cigareta u prtljagi. Bilo ih je posvuda - u putnoj torbi, u naprtnjači, u torbi s fotoopremom, u džepovima. Svi su mi govorili da se time ne igram; cigarete i alkohol stvari su na koje kanadski carinici i te kako paze. Da stvar bude potpuna, Barba mi je u Amsterdamu uvalio još litru viskija, koju sam spremio u priručnu prtljagu. Pa, ako ne nađu cigarete, naći će tu bocu, a onda teško meni kad im krene... - Molimo vas da vežete svoje pojaseve, slijećemo! - čulo se iz zvučnika. Karakterističan zvuk dodira kotača o tlo donio je olakšanje putnicima nakon duga prekooceanskog leta. Da jučer u Beču, u trenutku čekiranja karata, jedan član posade nije naprasno odustao, moglo bi se reći da putovanje dobro počinje. Ovako, vidjet ćemo. U Halifax smo stigli Barba, Igor i ja. Skupivši prnje, uputio sam se za njima prema carini, spreman na borbu do zadnje kapi krvi za svoje cigarete. 10


Kad tamo, gospoda su carinici pokazala nevjerojatno mali interes za naše stvari. Čak je i ono, već otrcano pitanje: “Imate li što prijaviti?” - izostalo. A taman sam “složio” nevino lice, kao: “Ja? Ma, Bože sačuvaj! otkud bih ja nešto imao?” Sve je bilo obratno od onoga na što smo naviknuli kod kuće. Zaželjeli su nam ugodan boravak u Kanadi i prvi put sam se na carini osjećao kao čovjek vrijedan življenja. Smiješak i mali pokret očima bio je dovoljan da se nađemo slobodni u predvorju zračne luke, okruženi nevelikim odborom za doček. Miro, Srećko i Slavko, koji u Kanadi živi već oho-ho godina, došli su pred nas kombijem i velikim Dodgeom. Kamera zuji, fleševi bljeskaju, sve za urednu dokumentaciju o početku ekspedicije. Odmah potom pozdravi i pokoja pusa za dobrodošlicu te s čuđenjem postavljeno pitanje o putem zagubljenoj personi. Objasnili smo da se za takvo putovanje ipak mora imati petlje, pa sve to što se dogodilo i nije tako tragično. Barem znamo tko se broji, a pravu ćemo zamjenu valjda naći sljedećih mjesec dana. Ne mora biti neki jedriličar, važno je da, poput nas, ima nepokolebljivu vjeru u to što radimo. Na stotinjak kilometara dugom putu od zračne luke do Lunenburga nije se mogao zaobići Halifax i obvezni caffe-bar “Amadeus”. Slobodan, stasit Šibenčanin, uredio ga je kao glavno sastajalište ovdašnjih Hrvata. U tom je društvu uvijek bilo ugodno, pogotovo uz dobru kavu kakve nadaleko u Kanadi nije bilo. Lunenburg je gradić i luka na samom jugu Kanade. Osnovali su ga 1753. godine njemački doseljenici (iz Lüneburga, Hannover) i Švicarci na mjestu prijašnjega francuskog naselja. Nekad je imao veoma razvijeno ribarstvo, no sada se njegovi stanovnici većinom bave uslužnim djelatnostima, remontom brodova, rade u drvnoj industriji, i osobito u turizmu. U brodu nered, i to kakav! Kao da su ga dva dana neprestano gađali Ve-be-er-ima. 11


12


13


Moja je soba totalno razvaljena, dignut je pod i spremnik za naftu, da bi se ispod njega ugradio još jedan spremnik za hlađenje generatora. Otprilike će brod tako izgledati sljedećih mjesec dana, veliki radovi upravo mogu početi. Čovjek nakon takva puta očekuje kao doček mali odmor uz hladno pivo, a kad tamo - odmah smo dobili radni raspored. Što se može, takav je mornarski život. Brod moramo pripremiti da bi bio više od 100% spreman za veliko putovanje, baš kao i mi. Prošle smo godine upoznali njegove bube i sad moramo sve dovesti do savršenstva. Osobito generator, s njime su se svakakva čuda događala. Popis prijeko potrebnih radova podugačak je, ima oko stotinjak stavaka. Većinom su to popravci i prepravci, pa “kozmetika” i, na kraju, utovar silnih količina hrane i specijalne zimske odjeće i pribora za preživljavanje. Miro je u svom elementu, ili je po cijele dane na telefonu ili je sav u priručnicima, kabelima, žicama, koje spaja i prespaja. Još kad je stigao novi autopilot, sreći nije bilo kraja. Jedino smo Boga molili da, po svom starom dobrom običaju, ne zamijeni (+) i (-), pa da Čigra ne završi na Karibima umjesto na Arktiku. Kad bolje promislim, zamisao i nije bila posve loša, no ispostavilo se da je taj autopilot preslab za Čigru. Od novih stvari ugradili smo peć na naftu, koja će nam vrijediti zlata ako, ne daj Bože, zapnemo negdje u ledu i budemo prisiljeni zimovati u bespuću Arktika. Neću reći da je naša jedrilica jedina s dimnjakom, ali sumnjam da danas takvih još puno plovi. Barbi sam zato predložio da u onoj silnoj bjelini načinimo efektnu fotografiju - bijela pustinja Arktika, jedrilica razapetih jedara i čađavo crn dim koji se vije iz njezina dimnjaka. Na našem šalabahteru, u koji smo upisivali nužne poslove, bila je i jedna čudna stavka. Pisalo je: Kako ući u bačvu? Na prvi križ smo montirali bijelu 200-litrenu plastičnu bačvu, koja je trebala biti naša promatračnica za led. Dugo smo se šalili u stilu starih mornarskih viceva, 14


kao tko je prvi na redu i sistem “opsluživanja” ostatka posade. Na bačvi je Igor u pravoj umjetničkoj maniri nacrtao našu novu maskotu, lik Kon-Tikija na čijoj je glavi vikinški šljem s rogovima. Sve je to bilo nacrtano u jarkoj crvenoj boji da bi podsjećalo na Erika Crvenoga. Na kraju je Barba od ostataka užeta ispleo ljestve do prvog križa. Na nagovor Petera na krmeno smo zrcalo zavarili jedan komad željeza u obliku kukastog nosa, koji je imao štititi list kormila od leda kad je ono u neutralnu položaju. Zapravo, morao bi primiti onaj prvi, teži udarac kad, probijajući led, budemo šijali, jer bez toga bismo vrlo brzo ostali bez kormila. Na kraju nas je Peter poučio da to nije nikakav “nos”, već “Big Dick”. Muške svinje kao što smo mi znaju da je “dick” u engleskom slangu riječ za, hm, ONO u muškaraca, a, bogme, ta je stvar točno tako i izgledala.

15


Polar Bears Band

Čigra je u Lunenburgu od prošle godine, kad smo završili prvu atlantsku etapu (Kraljevica - Lisabon - Azori - St. John’s - Grenland - Labrador - Lunenburg). Do dana kad smo isplovili na ovogodišnju etapu prošlo je nekih devet mjeseci. Dan više ili manje, nije važno. Važno je da smo se tako udomaćili kao da smo ovdje rođeni, zajedno s našom Čigrom. Čuvši što namjeravamo učiniti, svi su se s nama ophodili prijateljski i prijazno, na naše ugodno iznenađenje. U svakom su nam trenutku bili pri ruci i pomagali koliko god su mogli. Kanađani s velikim strahopoštovanjem govore o Northwest Passageu2, pa stoga nije ni čudno što su mnogi u početku mislili da se samo šalimo. Kad su se uvjerili da doista mislimo ozbiljno, postali smo vrlo poželjno društvo. Već sam pokušaj ulaska u te ledom okovane vode za njih 2 Sjeverozapadni prolaz ili skraćeno NWP

16


je bio pozornosti vrijedan pothvat, pa je prošle godine o nama izašao i članak na naslovnici lokalnih novina. Teško je sada sve te dobre ljude spomenuti, no neke je nemoguće zaobići. Recimo, Billa Lattera, koji je u slobodno vrijeme radioamater (VE1LMR), te je odlučio tijekom ekspedicije s nama održavati radiovezu. Radi toga je kupio novu dvadesetmetarsku antenu, kako bi čujnost bila što kvalitetnija. Upoznao nas je i sa svojim prijateljem Rickom, umirovljenim radiooperaterom, koji je svoj radni vijek proveo na ledolomcima Canadian Coast Guarda (Kanadske obalne straže). On nam je prenio svoja iskustva iz Sjeverozapadnog prolaza i obećao da će izvijestiti svoje kolege koji još rade na ledolomcima o nama. Mi smo znali da nam je to velika pomoć, jer u onoj pustoši jedino oni mogu priskočiti u pomoć. Berny, koji je popravljao svoju jedrilicu pokraj Čigre, osim što nam je često 17


činio društvo igrajući na večer s nama biljar, nesebično nam je posuđivao alatke koje mi nismo imali, a nije ni gundrao ako bismo mu “oteli” pokoju šperploču za koju smo utvrdili da njemu više “neće biti potrebna”, a nama je bila baš po mjeri. Čovjek, oprostite, gospodin, koji je nadmašio sve, i ne znamo kako bismo mu zahvalili za sav njegov trud, bio je Peter Kinley, vlasnik marine i brodogradilišta u kojem smo se toliko dobro smjestili. Sve što je radio za nas, radio je sa smiješkom i uvijek dobre volje. Ne odnosi se to samo na radove na brodu, bilo je toga puno, puno više. Nastojao je, primjerice, zaposliti dečke koji su preko zime ostali čuvati brod, a tek koliko je samo truda uložio da bi nam pomogao oko svih formalnosti 18


i peripetija za dobivanje dozvole za prolazak kroz NWP od kanadskih vlasti. U tome je čak angažirao i svog oca, guvernera Nove Škotske. Upravo je nevjerojatno koliko je jednostavan bio taj čovjek. Mi smo mu “oteli” auto, “prisvojili” halu, čije smo imali i ključeve, tako da smo u bilo koje doba dana ili noći mogli u nju ući. Radi nas je preko zime od jedne kancelarije napravio kupaonicu, a često smo ga mogli inkomodirati i u njegovoj vlastitoj kući. U tome je prednjačio Miro, i postao “kućnim ljubimcem” njegove obitelji. Jedne večeri, nakon napornog kupovanja zimske odjeće i opreme u Halifaxu, kušali smo prvi put djelo Mirekove majstorije pravljenja instant vina iz vrećica. Iako 19


nisam neki veliki ljubitelj gemišta, ili baš zbog toga, to vino mi je veoma prijalo. Pitko, samo malo kiselkasto, baš po mom ukusu. I ostaloj škvadri je dobro krenulo, pa je tko zna nakon koje čaše Miro došao na sjajnu zamisao: - Eee, hik, a da odemo Peteru, hik, pa da vidimo je l’ i njegovo tak’ fino. Ili, hik, možda još bolje, da otprašimo u Mahone Bay, danas tamo svira neki bend. Što kažete na to, hik, pederi? Meni je glava od vina bez grožđa već poprilično otežala, ali nisam htio posljednju večer u Lunenburgu prespavati. Igor i Barba ostali su na brodu, krevet im se činio boljim rješenjem. Tako smo Miro, Srećko i ja krenuli u noćni život. Mahone Bay je mogao čekati, odlučili smo najprije svratiti Peteru i Marti. Peterova je kuća ista kao i sve kanadske, jedino što je na velikom posjedu uz prekrasno jezero. Topla, 20


od ozračja do unutrašnjeg uređenja, s puno starinskoga namještaja. Sve je ukusno i jednostavno, kao i ukućani. Kuhinja je puna nama neobičnih boja, i svi hodaju u čarapama. Počeli smo, bolje rečeno nastavili, cuganje, jeli čips, veselili se i pjevali. Nije nam to bilo dovoljno, odlučili smo nastaviti veselicu u pabu “Mag & Anchor” (“Krigla i sidro”). Tamo su svirali nekakvi njihovi narodnjaci, bend “Midlife Crisis”. Marta nas je sve posjela u velik udoban auto, tako da smo se slobodno mogli družiti s pivom, a da pri povratku nemamo neugodnosti s policijom. Večer smo morali provesti uz šank, jer sve je već bilo dupkom puno kao i svake subote. Pitch3 piva, pa još jedan, pa još jedan. Atmosfera je bivala sve vrelijom, a mi sve rumeniji u licu. Odnekud je došao novi pitch za nas, Berny je iz kuta nazdravljao, što je značilo da nam ga je on poslao. Ugodno nas je iznenadio, jer to u Novoj Škotskoj i nije “narodni običaj”, iako su ljudi više nego dobri. Jedino se Marta držala njihova pravila DDD. Don’t drink and drive. Bend se razbacao po stejđu, praše po kuruzi, sad malo irske narodne, pa malo škotske narodne, onda njemačke narodne, i tako u krug. Kad više nisu znali za koju bi se narodnost opredijelili, već rumeni Peter par puta je sa šanka pokušavao nadjačati žamor gomile i vičući tražio neka odsviraju koju hrvatsku. Moš’ mislit! Naravno da to nisu znali, no mi smo se svejedno dobro zabavljali. Iako Srećko i ja govorimo problematičnim engleskim jezikom s naglašenim meksikansko-portorikanskim naglaskom, konverzacija s okolinom nam je s brojem pitcheva postajala sve jednostavnijom - riječi su počele teći same od sebe. Kad je bend ispucao sve što je znao i umio, ulogu u ovoj sve luđoj predstavi preuzima Miro. Peter ga je nagovarao da malo odsvira nešto iz svog repertoara, a kako žabu nije teško natjerati u vodu, Miro je nakon obvezatnog kratkog nećkanja (nisam ja za binu, ja to sve samo amaterski sviram – i slične fore) ipak pristao. Dečki iz benda prepustili su mu gitaru i mikrofon i stejđ je bio samo njegov. Počeo 3 Pitch – vrč, pehar od 2 litre

21


je sa nekim njihovim stvarima, no publika traži nešto novo, traži hrvatske pjesme. On se tad dosjeti jadu, pa predlaže da mu se i nas dvojica pridružimo, što je cijeli pab s ovacijama prihvatio. Kako sam znao da će moj umilno duboki glasić začas otjerati ljude na ulicu, potražio sam Srećka. On je vidio da vrag šalu bere, pa se brzo sakrio u WC-u, te sam ga na jedvite jade jednostavno odnio na pozornicu. Iako se svakojako batrgao, dospio je k Mireku, koji je već pjevao u programu: - Kad su se dva bracanina intrala na fjumeri, ... Na kraju sam i ja morao ostati, sada me malac, čvrsto stežući rukav, više nije puštao natrag. Reflektori nas uzimaju u fokus: - A ca, a ca, ca kazu momka dva? Masa je počela osjećati da se sprema nešto neviđeno, pa nastaje urnebes. Miro pjeva i svira, on jedini nešto zna. Nas dva jadnika niti znamo pjevati niti znamo riječi, pa netremice buljimo u Mirekove usne da “skinemo” riječi i melodiju. - Tad rivon projde cura fina i u momke gleda. A ca, a ca, ca kazu momka dva? Srećko reve, a ja brundam u mikrofon. Krulili smo ko ranjeni jeleni. Tehničar mi nudi drugi mikrofon, odgovarajući mojoj visini (za dvije glave sam viši od Srećka i Mireka), no ne mičem se od njih dvojice. Kako ću inače znati što pjevaju? Publiku to još više zabavlja, pa do nas dopire ritmičan pljesak i topot nogu uz pojedinačne vriskove što se stapaju u zaglušnu buku odobravanja. Sada se i mi opuštamo pa počinjemo uživati u svojim ulogama. Shvatili smo da ionako riječi nisu važne, bitno je koliko-toliko držati se melodije. - Još nijeden Zagorec nije prodal vina, veselo ga popila doma je družinaaa... Razigrali smo se ko kakvi profesionalni gažeri, a ne jednostavni jedriličari, glazbeni analfabeti. Potrajalo bi to dugo - onoliko koliko i količina “pogonskoga goriva” u nama - da se dečki iz benda nisu počeli plašiti za svoju opremu. Postali su živčani, pa onda jako živčani, dok nam već nisu htjeli isključiti mikrofon i gitaru. Publika 22


je uz nas, plješće i traži bis (još i sad ne mogu zamisliti da to netko radi za moje tuljenje – ili je pijan ili totalno lud). Bez obzira na nervozne tehničare, mi šibamo dalje: - Pijme ga, pijme ga, sve do dana belega; pijme ga, pijme ga, sveeee doooo daaaana beeeeleeeegaaaa! Nakon pet-šest pjesama glasovi nam postaju već pošteno zrašpani... i za oproštaj odlučismo otpjevati nešto što će publika zauvijek upamtiti. Miro preuzima ulogu konferansjea i najavljuje: - Thank you, thank you, nadam se da se dobro zabavljate... Okay, a sada ćemo za kraj otpjevati pjesmu kojom se kod nas zahvaljuje nekom veoma dragom, većinom na oproštaju... ali i u drugim prigodama. Pjesma se zove “Fala”, i njome želimo zahvaliti svima vama (pljesak), hvala! hvala!, koji ste nam naš boravak ovdje učinili tako ugodnim i lijepim... i nezaboravnim. Ipak, ovu pjesmu prije svega posvećujemo našem domaćinu Peteru Kinleyu i prelijepoj gospođi Marti, koji su se toliko trudili oko nas, i pomagali nam kad god je to bilo potrebno... i ne znam na koji drugi način da im zahvalimo! Još jednom - FALA! Do tog smo trenutka ljude u pabu, tako reći, rušili sa stolica. Odjednom je nastao muk, publika se sasvim umirila i u tišini pozorno slušala: - Za svaku dobru reč, kaj reči si mi znala, za svaki pogled tvoj... I mi na pozornici uozbiljili smo se i iz dubine duše otpjevali pjesmu najbolje što smo mogli. Kad smo se vratili na svoja mjesta, da nam ne bi ostali dužni, Berny i njegovo društvo otpjevali su nam ispod glasa sličnu kanadsku pjesmu. Na kraju su nas krstili i naš “bend” je dobio ime. Polar Bears Band. Valjda ih je inspirirao moj glasić.

23


Voænja

Ono bez čega se u velikoj zemlji kao što je Kanada ne može jest auto. Jedan smo “dobili” tako da smo Peteru rekvirirali pet-šest godina star automatski Dodge. Vozeći se njime, morali smo hitno promijeniti svoje loše vozačke navike. U Kanadi se ZBILJA ne vozi brzinom većom od one što je prometnim znakom propisana, staje se svakom pješaku, i to već prije negoli on sam odluči hoće li prijeći cestu sada i ovdje ili na nekom drugom mjestu. Vozite li se slučajno cestom s pravom prvenstva, to samim time ne znači da se tim prvenstvom možete bezobzirno koristiti; to ovdje jednostavno nije običaj. Na raskršćima svi staju svakome, i bez puno nervoze prelaze njima onim redom kojim je tko stigao, bez obzira na to s koje strane. Morali smo voziti vrlo oprezno da ne bismo izazvali nepotrebnu pozornost vrlo rigorozne prometne policije, jer većina nas nije imala ovdje vrijedeće vozačke dozvole, a ni auto nije bio naš. Po gradu je dopuštena brzina 60km/h, no nitko ne prelazi 40, jer jedino tako može stati baš svemu što se miče. Brzo smo se naviknuli na novi stil vožnje, jedino je Srećka malko mučila automatika i ti silni gumbi u autu. 24


Uvijek mi je u američkim filmovima išlo na živce kad su glumci pri izlasku iz automobila samo zalupili vratima. Međutim, sâm sam se uvjerio da je to ovdje doista takav običaj. Nisam provjeravao, ali mi se čini da Kanađani ni ključeve ne vade iz kontakt--brave. Mi smo svoje vadili, starih navika se nije bilo lako odreći. No, i mi smo pri posjetima supermarketima samo lupili vratima, iako je auto često bio pun vrijedne robe. Glupo bismo se osjećali da smo radili drukčije. Čak smo i brod prestali zaključavati, ali kako smo imali previše vrijedne i skupe opreme, ipak smo to činili navečer pri skupnim izlascima. Ne tvrdim da se tako može ponašati i u milijunskim gradovima, međutim ovdje je to bilo tako. Vrijeme večere bilo je ono kad se cijela ekipa okupljala oko stola i kad bismo se opuštali uz razne pričice o svojim događajima toga dana. Za jedne večere Srećko nam je ispripovijedao svoju priču o tome kako se vozio po kanadskim cestama. Nije čekao da pojedemo jelo, već je, nestrpljiv kakav je i inače, počeo naglo i nezaustavljivo u svom stilu. Malo je zabacio glavu da mu kuštravo duga plava kosa ne bi padala na oči, a vragolanski osmijeh, koji mu je titrao na usnama, privlačio je našu pozornost više od jela na stolu: - Joj, dečki, da znate kaj mi se desilo dok sam se ja danas vozil u onom avtomatiku po Lunenbruhu - ne bi čovek veroval... Ovak’, Barba mi je rekel: Idi ti, malji, kupi pilice za železo te poliuretan i uzmi si tutač, i sam si ga zel, i šaltam i tražim kuplung i prvu, i nemrem startat kantu. I onda probam a kaj bude ak’ okrenem ključ bez kuplunga i - tutač ti delja!!! Onda skužim, ima on mjenjač s puno slova... kaj je sad to, i stavim ti ja “R”, a to ti tutač ide rikverc, na kaj me odmah i asociralo to slovo, ali ide kurvin sin bez gasa, i onda moraš stiskat kočnicu da stane. Ljepo! Onda stavim ja u slovo “D”, kaj bi značilo: “Samo ti, malji, vozi!”, i ja ti krenem, napokon. Vozim ti ja tutača po Lunenbruhu, otvoril si ja prozor i navinul muzik iz Halfaxa, Radijo 100.1 MHz, i slušam nekaj dobrega, samo da nije kantrij... ta prokleta kuruza čuje 25


se valjda iz svakog šekreta, šta je? šta se smijete? pa istina je, već mi je tog kantrija na vrh tintare! Dobro, furam se ja jedno ludih 25 na vuru da ne bi slučajno uplašil neku staricu ili, ne daj Bože, njenog mačka, he-he, i stajem ja na svaki “ŠTOP”, jer tu je to kakti jako rigorozno, ne, a i organe sam videl tam na onom križanju, bormeš moraš paziti, velim si ja... I onda odnekud dođe križanje, a na križanju, gdje se skreće, dam žmigavac, i žmigavac radi, ali sam si valjda upalil i brisače... a dan je kristal i sunce piči ludo ove uvjete. Ne znam sad ja zgasit te brisače, vrabec ih zel... pa nek’ oni samo šljakaju, ko ih jebe, stanem se pred dućan koji mi treba i ljudi me malo čudno gvardaju, s tim brisačima, a kaj im ja mogu? Blentoni! Ali ima tu još, kad se stanem, tutač bi dalje, on je u nekom leru i ja nagazim nešto slično ručnoj, samo kaj je nožna, i tutač malo stane, ali ne jako pa ja na mjenjaču stisnem “P”, kao, parkiraj se, tutač blesavi!... i on ti meni stane ko’ ukopan. I kupim ja te đakonije kaj je trebalo... kaj je sve Barba rekel, i idem nazaj. Uđem u tutača, stisnem z nogom ono kaj bi trebala biti ručna kočnica pa da krenem, ali vraga! Umjesto da vozi, meni se, je l’ te, digne... hauba. Jebote, sad ti ja buljim blesavo malo u haubu, ke se digla ko rampa, malo u ono ke sam za praf trebal stisnut... Malo me bilo sram. Niš, moral sam izaći van, i da ne ispadnem baš bedak, tam sam kakti gledel malo stručnjački motorčeka, ono, ku’iš... ko fol, malo sam one žice stiskal, i tak’ smo se gledili nekih deset minuta, pak sam videl da me više niko od prolaznika ne zarezuje, brzo ja zaprem tu haubu i upalkim prdalo i uredno jopet prorade brisači, kaj im ja morem, nek stružu, i ja se othajbam vratolomno dvajs na sat, s laktom vani i treštećom mjuzom, ko džek, po Lunenbruhu - na brod. Mi smo se kreveljili od smijeha, ni sad ne znam čemu više - načinu na koji je pričao, gestama kojima je nastojao pojačati dojam ili samoj priči.

26


27


Dragec Polarec

Vijest dana kojoj smo se silno obradovali stigla je iz Zagreba. Uskoro nam se pridružuje toliko potreban peti član ekspedicije, Dragec. Peti stoga što ćemo Igora iskrcati na Grenlandu, tako je dogovoreno još prije polaska u Kanadu. U sedmom je mjesecu imao dogovorenu ženidbu, tako da nije bilo šanse da produži s nama. Kako mi nismo mogli bez njegovih usluga u pripremi broda, napravljen je takav kompromis, iako bi nam na putu bilo puno lakše kad bi nas bila šestorica. Ne znam, možda sam grub, ali kad bolje promislim, čini mi se da je ta svadba bila idealan razlog da se eskivira Arktik. Još dok smo gradili Čigru u ekipi nije bilo nikoga tko si unaprijed nije rezervirao mjesto na brodu baš za ovu etapu (i to sve jedriličari od imena), tako da sam tada svoje sudjelovanje u ovoj etapi odmah prekrižio, jer sam među njih stigao zadnji. No, kako se dan polaska bližio, 28


29


mnogi su počeli tražiti štatigajaznam razloge koji su im, na njihovu “veliku žalost”, onemogućivali sudjelovanje (da ne spominjem čekiranje karata na aerodromu u Beču i junačke riječi da sada nije trenutak, ali da će SIGURNO doći za desetak dana). Na kraju je umjesto posadom prenatrpanog broda knjiga spala na tek četiri slova plus Dragec, kao anđeo s neba. Kako je sve došlo nenadano, Drago je u kratkom vremenu morao riješiti mnoge probleme, prije svega novčane i poslovne, da bi nam se mogao pridružiti. Bez obzira na sve, bio je vrlo ponosan što je prst sudbine odabrao upravo njega da uđe u ekipu za koje članove su mnogi tvrdili da nemaju baš sve daske na broju. Zbog tog oduševljenja još u Zagrebu je dobio nadimak – Dragec Polarec. 30


Susjedi su nas užurbano počeli napuštati. Čak su dva broda sa suhog veza ušla u more. Najprije jedan prekrasan drveni, zvao se “Alexia”, a oko podneva i naš prvi susjed, “Eastern Star”. Za potonjeg nam je bilo jako drago, jer su nam dečki, ni krivi ni dužni, smetali. Prvo, zakrili su nam pogled na more, a, drugo, zbog njih ujutro nismo po starom mornarskom običaju, mogli u Božjem miru raditi piš-piš preko bande. Živciralo bi nas kad bismo onako bunovni izašli na palubu, lijepo izvadili “miškeca” i, uz pozorno proučavanje jutarnjeg neba forsirali podugi potok noćašnjeg piva/vina i ostalog tekućeg materijala, a iz plastične kućice kojom je bio prekriven “Eastern Star” provirila bi nasmješena faca uljudno zvonkog glasa (valjda da čuje ne samo cijeli škver, već i cijeli Lunenburg s okolicom): 31


- Good morning! It’s a beautiful day, isn’t it? Naglo bismo porumenjeli u licu, zakrenuli se hitro koliko god nam je ograda dopuštala na suprotnu stranu, pazeći ujedno da se ne zasvinjimo po bosim nogama kao prethodnog jutra, isto tako uljudno odmumljali pozdrav i od srama odlučili da ćemo sutra sigurno u daleki WC u škveru. Tako je ta igra trajala iz dana u dan, s uvijek istim rezultatom. I mi smo jedva čekali da vratimo Čigru tamo gdje joj je mjesto - u more. Nakon tri tjedna cjelodnevnoga: pili, reži, spajaj, farbaj, kitaj, brusi, i tako to, došao je veliki travel lift i digao brod u nebesa. Iako deklariran za dizanje tereta od 70t, Čigrinih 50 digao je s bolnim uzdahom. Kotači su mu kao i u Jumbo jeta, no zbog velikog 32


tereta su se toliko izobličili da nisu mogli ući u za njih predviđene vodilice. Slijedilo je spuštanje na zemlju, pomicanje Čigre unatrag da bi se rasteretili prednji kotači, potom ispravljanje te napokon – pljus u more. Hvala Bogu! Provozali smo se zaljevom uz pratnju novinara i fotoreportera nekog magazina i vezali se na novoj adresi. U središtu Lunenburga. Za pet, jer sada ćemo navečer moći otići pješke u bar na partiju biljara. Dosad nam je autom do tamo trebalo punih desetak sekundi. Glavni posao koji je sada došao na red bio je utovar hrane, opreme, te kanistara i bačava za rezervno gorivo. Slobodni prostor u Čigri dramatično je nestajao. Svaki je dan dolazilo nekakvo dostavno vozilo natovareno do vrha, mi bismo to onda pretovarili u kormilarnicu, tako da ni za malo debljeg bumbara u njoj nije 33


bilo mjesta. Potom bi Srećko pomalo sve lifrao u provenu smočnicu, a kako mu je uspijevalo sve posložiti, nemam pojma. Ja sam od opreme napokon dobio polarne čizme, sretni broj trinaest (američka veličina obuće). Izgledale su svjetski. Pričao je Miro da su ga u shoping centru Canadian Tire pet puta upozorili na to da još jednom dobro razmisli o tome je li mu doista potreban tako velik broj. Sreća moja, nije se dao zbuniti. Jedino je bilo poteškoća s pronalaženjem mjesta za njih. Ispod kreveta ga nije bilo, a, bogme, ni na krevetu iznad mene. Sve je bilo dupkom puno. A dolazilo je još... Očekivali smo da ćemo novomontiranu naftericu zapaliti tek na sjeveru. No ovdje se zima dugo nije dala, dugotrajna nam je kiša s pokojom pahuljicom snijega uporno htjela uništiti moral. Iz Zagreba su nam javljali da je kod njih ljeto stiglo sa +28 Celzijanera. Naša se pećica razbuktala i u salonu je bilo +35, pa da vidimo kome je toplije. Ne znam što će nam se dogoditi u NWP-u, ali nam sigurno neće biti hladno i nećemo biti gladni. U posjet nam je na kraju došao inspektor Kanadske obalne straže da bi provjerio brod. Dok su mu Barba i Miro pričali “bajke” o Čigri, kao, recimo, da u spremnike ulijevamo 4 tone nafte, a ne puno manje od 3 koliko doista stane, i slične stvari, on je zavirivao u svaki kutak. Malo je sumnjičavo gledao bačve u kojima je brbotalo 40 litara mladog instant vina, popio čašicu Igorova očajnoga instant piva i izjavio da mu nije jasno što je to morao provjeravati - nas ili Čigru. Tako dobru jedrilicu i toliku hrpu opreme dosad nije imao prilike vidjeti. Dozvola za prolaz kroz NWP slijedi, obećao je na kraju. Obećanje je ubrzo i ispunio, jer nam je prije samog isplovljavanja stigao službeni faks od CCG-a (Canadian Coast Guard) u kojem je pisalo da nam uz neke uvjete dopuštaju prolaz kroz NWP. Ne treba, pisalo se još, previše očekivati od pomoći ledolomaca, čega smo i mi bili svjesni, jer smo se i ravnali po onoj staroj: Uzdaj se u se i u svoje kljuse. 34


Dva dana prije pokreta stiže napokon i Dragec, s pismima, kazetama i pozdravima od kuće. Štampa koju je donio jednostavno je razgrabljena. Posljednjeg dana brod je bio pun gostiju. Nadali smo se da nam na vrata neće kucati prezauzetim rukama već slobodnim nogama, no jedino smo od Billa dobili majice sa znakom Lunenburga, a od Slobodana tortu. Džezeri su Mireku darovali nekoliko kazeta sa svojim pjesmama, i to je bilo sve. Ni jedne kante piva. Zato dobrih želja i poljubaca za sretan put nije manjkalo. Kanađani su sa strahopoštovanjem govorili o predjelima u koje idemo. Stjecao se dojam da bi i oni rado tamo, ali u velikom toplom brodu i bez puno gnjavaže. Svakoga od njih fascinirao je taj sjever i led. Kad su se razišli, svi smo ostali doma, nikamo nismo odlutali, čak ni biljar nije više bio zanimljiv. Obavljali smo posljednje pripreme za polazak - kupanje, pisanje dnevnika, slanje podužih pisama. Kao da se više nikada nećemo vratiti…

35


Vrijeme je da se krene

5. lipnja, ponedjeljak Vjetar je sve jače i jače nadimao Čigrina jedra dok je veselo klizila pučinom izlazeći iz lunenburškog akvatorija. Sunce pokušava, bez nekog osobita uspjeha, probiti oblake, tek pokoja zraka uspijeva stići do nas. Cijeli su obzor zakrili olujni oblaci uobičajeno crnosive boje. Vjetar ih je tjerao prema nama i sunca posve nestade, a zrak postajaše sve hladnijim. Znali smo, sprema se nevrijeme. Atlantski je ocean u nas Mediteranaca, bez obzira na to susretali se s njim prvi ili peti put, uvijek izazivao divljenje i strahopoštovanje. Tako je bilo i sada, to više što je ovo Igoru i Dragecu bio prvi susret s njime. Velik je to izazov, i bilo nam je drago, bez obzira na potisnute strahove, što ćemo imati priliku da mu se suprotstavimo. Ne zato da bismo ga pobijedili, jer to je nemoguće, već da bismo ga upoznali i naučili živjeti s 36


njim poštujući sva pravila prirode. Atlantik je zasad bio tih, kao i uvijek kad bismo kretali iz luke. Čudan je on svat, taj Atlantik. Miran i gostoljubiv dok nas je primao, podivljao bi kad bismo se odmakli od obale toliko da se više ne bismo mogli predomisliti i vratiti. I to tolikom žestinom koja bi nas uvijek ozbiljno zabrinula. Vjetar je naglo pao, pa nije bilo druge do skinuti jedra. Nikakve koristi od njih, samo su se klatarala s jedne na drugu stranu. Od očekivanog uživanja u jedrenju zasad nije bilo ništa, no najvažnije je bilo da smo napokon krenuli. Sve će začas doći na svoje. Uostalom, nikamo ne treba žuriti. Led postoji na Arktiku barem 12.000 godina, i sigurno će još neko vrijeme biti ondje. Da vidimo sada koji su strateški položaji, tj. brlozi za spavanje, zauzeti na brodu. U pramčanoj su kabini bila četiri kreveta i tamo se smjestila trojka u sastavu Miro Muhek, Igor Milković i Barba. Miro je bio na svom starom prošlogodišnjem mjestu, na desnom gornjem krevetu, koje je dodatno uredio nekakvom krpom punom džepova. Prema njegovoj tvrdnji svaka stvar je sada imala svoje mjesto, a mi smo shvatili da će na njegovu krevetu odsad vladati savršeni red. Naravno, reda je bilo onoliko koliko ga je bilo i na ostalim krevetima, znači nije ga bilo, ali ti džepovi su ipak pružali hipotetičku mogućnost da se neka stvar u određenom trenutku možda i nađe. Igor je svoje gnijezdo savio ispod Mirina kreveta. Naše priče o prošlogodišnjim atlanskim olujama utjerale su mu pošten strah u kosti (uvažavanje, rekao bi Igor), pa je ispred gnijezda ispleo pravu paukovu mrežu od konopa, koja mu je trebala omogućiti “miran san” pri valjanju i sigurnost da neće završiti na podu. U pramčanoj je kabini od svih najvrjedniji bio Barbin krevet. Ispod njega bilo je spremljeno pravo mornarsko blago – silna žestoka cuga i cigarete. Valjda da bi kompenzirao toliku količinu alkohola, Barba je Dragecu i meni, kao cjepljenim pušačima, obećao 37


dnevnu porciju kutije Marlbora, što nije prošlo nezapaženo od Mire: - E, da sam znao, mogao sam se i ja upisati u pušače... pa kad ovim ovisnicima ponestane dima, isplatilo bi se dilati... hm, i gaće bi dali za jednu cigaretu. “Krmci” su spavali u krmenoj kabini. U njoj je bilo šest kreveta, ali su zbog silne opreme i hrpe plastičnih kanistara samo tri bila slobodna. Srećko je svoju “jazbinu” uredio na gornjem lijevom krevetu. Obložio ga je svim jastucima koje je mogao naći i još je dodao čudo mekanih prnja. Dragec je zauzeo položaj na suprotnom, isto tako gornjem ležaju. Budući da je došao posljednji, nije ga ničim obložio jer je baš sav višak bio kod Srećka. Ja sam jedini imao sâm svoju kabinu. Naravno da je to bio velik plus, ali nitko za nju nije bio previše zainteresiran, jer je bila tik do strojarnice. Dok bismo jedrili, unutra je bilo divno. Niti sam ja kome smetao svojim “hrkancem, pilenjem, peglanjem, itd.” niti je mene budio isto takav gromoglasno hrkajući kompanjon. Glavni joj je nedostatak bio taj što je bila malena, što je gotovo sav alat bio spremljen u njezinim ladicama i što sam imao učestale posjete jer se kroz nju prolazilo u strojarnicu. Znači, nikad mira, a kad bi proradio motor ili generator, spavanje bi se svelo na puko drijemanje. No, kad sam se priviknuo, postalo mi je gotovo svejedno kopa li tko, psujući, po ladicama tražeći kakvu alatku, te rade li motor i generator ili ne. Prvu noćnu gvardiju proveo sam s Dragecom. Glazba je tiho svirala, motor brundao, a posada hrkala iz petnih žila. Plovili smo uz obalu Nove Scotie. Vani je bilo mračno kao u rogu, nije se vidio prst pred nosom. Kiša je padala, oblaci su se nisko nadvili nad Atlantikom. Drago se čudi mraku, teško mu se naviknuti da se vani ne vidi ama baš ništa. Prema radaru nadaleko nije bilo žive duše. Prohladno je. Ja sam se primjereno odjenuo, prema prošlogodišnjem iskustvu, a Drago je mislio da se, stoga što po kalendaru ljeto tek što nije stiglo, može odjenuti samo u laganu prozirnu trenirku, kao da će po sunčanu danu ići na Sljeme. 38


- Brrr, koja šljiva, šljiva je za poludit! - cupkao je s noge na nogu. - Daj, kakva zima. Morao si se samo malo bolje obući. - Otkud sam mogao znati da bu već tu tak’ šljiva, nisam Mandrake da sve predvidim... Kad je ovdje ovako, kak će tek biti gore? - Valjda hladno. - Jesi pametan! Sad kužim zakaj te je Barba zel sa sobom... pravi intelektukac, ne bi ti čovjek rekel kad te vidi... - Ajde, ajde, gdje ti je tvoj glasoviti polarni duh... - Polarnog duha nemam, ali zato imam polarni dah, vidi!... huuuuu! - Fuj, imaš dah kak da si “Super Hik”, bogami! Zahodska školjka je deodorant prema tebi. Uostalom, to ti je samo mali trening za Arktik... Kak bi rekli športaši, ugrijavanje pred tekmu, ha-ha-ha... ovo je živa nula prema onom što nas čeka! - E, baš ti hvala, sad si me utješio, definitivno... znao sam ja da ti nisi bez veze tu. - A da se Vi gospon, prosim fino, umjesto daveža i cendranja primite malo timuna, što mislite... možda vas on ugrije, ha? 8. lipnja, četvrtak Osvanuo je nemoguće lijep dan za ovo podneblje. Na nebu je bilo sunce i samo sunce, bez ijednoga oblačka. Mirno more, vjetar je pirkao tek toliko da su ga samo instrumenti mogli registrirati, ali zato je bio hladan i neugodan. Svi smo se kao gušteri iskobeljali sa svojim vrećama za spavanje u kokpit, da uhvatimo malo boje. Ledeni se povjetarac pobrinuo za to da napravi gužvu na sunčanoj, zavjetrinskoj strani broda. Igor i ja smo kuhari, duo “Fantastikus”. Dugo smo se nas dvojica zabavljali smišljajući današnji meni za dragu nam posadu: - Što misliš, što da im skuhamo? 39


- Ti si glavni kogo, valjda imaš kakvu ideju? - Nešto specijalno im moram narediti, samo, k vragu, ne znam što. - Smisli nešto, tako da puknu... - Drugim riječima, da se tako prežderu da umru od silne klope. - Drugim riječima, ne samo da umru, nego da bude tako dobro da se, prije nego što sklope oči, dobro namuče! Uto se iz kokpita zaori snažan uzvik: - Kit zdesna! U istom trenutku svi napuštamo sve. Više nije bilo važno izlazi li u kuhinji plin, hoće li što pregorjeti, ili možda more ulazi kroz otvoren prozor. Važno je bilo vidjeti kita! Dvjesto metara od nas nekoliko grbavaca izvodi vratolomije. Istodobno sa suprotne strane opažamo još jednoga, pa još jednoga, ali mladog. - Opkoljavaju nas! - zabavlja se Srećko. Bacaju se u vis, rade aksl u zraku i punom težinom pljuskaju u vodu. Svoj su šou završili plivajući na leđima i pokazujući nam donju bijelu prugu. I drugu sam noć proveo s Dragecom. Nas je dvojicu, kao jedine pušače, ostatak posade prozvao “pušačkim vrućim prijateljima”, pa je to valjda bio razlog našeg učestalog druženja za kormilom. Prije nego što su se ostali povukli u svoje mirišljave odaje, dogovorili smo se da sva jedra ostanu na jarbolima. Noću smo uvijek do sada na Čigri imali spušteno glavno jedro, da bi se u mraku izbjeglo penjanje na krov kormilarnice i ostale akrobacije koje su nužne pri njegovu kraćenju ili spuštanju. Još u Lunenburgu smo Barba i ja konstruirali “Lazy Jacka”, i budući da je ta stvar obećavala dobro funkcioniranje, zbog povoljnog vjetra i malo mora te procjene da neće biti nekih dramatičnih promjena, dan je odozgo befel da nastavimo punom parom. Ako vjetar pojača na stalnih 20 - 25 čvorova, budi se, dogovoreno je, posada. 40


Stoga je, ovaj put toplo odjeven, Drago ove noći imao novu zanimaciju. Čim bi se na instrumentu pojavio broj 20, on je odmah paničario: - Idemo buditi Barbu, idemo buditi Barbu! - Malko smo nervozni večeras? - Zakaj? Kaj misliš da me trta? - Sam ja nešto rekao? Oš popit kaj, za živčeke. Nekako si mi blijed. - Ne seri. Vidiš da puše preko 20. - Daj, pusti čovjeka da spava, šta paničariš, pičimo ko bog. - Znaš i sam da je rekao da ga budimo ako pojača. - Znam, kak’ ne bi znal, ali nemaš cviku, ovo je samo malo jači povjetarac, već će se on dići ak’ bu kakva frka. - Stvarno? - Da, stvarno. - Ma daj, kaj bi se dizal, sereš, spava ko zaklan! - A, ne znaš ti njega, po zvukovima će već skužiti što se vani događa, samo ti mirno timunaj. - Ne, ne vjerujem. To mi nema nimalo smisla. Nije zec da spava otvorenih očiju. Gvardija poslije nas nije bila te sreće. Taman kad sam utonuo u blaženi san, probudio me topot nogu, povici pomiješani s kletvama, škripa vinčeva i koloturnika te more sličnih zvukova koji bi i mrtvaca digli iz groba. Zapuhalo je dobrih 30 čvorova i ekipa se po mraku bakćala sa spuštanjem glavnog jedra, kraćenjem mezane i rolanjem genove.

41


Olujni bluz

Kad god nije znao što bi sam sa sobom, Srećko se zabavljao s GPS-om i navigacijskim kartama, umetao putne točke, izračunavao prijeđene milje i ucrtavao naš dosadašnji put. Naš Trimbleov GPS s uputama od 300 stranica, mnoštvom funkcija i bezbrojnim mogućnostima primjene u svakom mu je slučaju omogućavao dobru zabavu. - Čovječe, prosjek nam je odličan. Zadnja 24 sata smo prešli 161 milju, a sve dosad više od 400. Ako prije mraka prođemo Cape Race, a za to nam treba nekih... samo da izmjerim, da, 76 milja, sutra bismo predvečer mogli biti u St. John’su. - Doista? To bi bilo odlično... što je sutra? Petak?... jeee, uistinu, sutra je petak... opsa, pa to znači da stižemo u pravi trenutak na jedan dobar bluz party u “Fat Cat” baru. Yes, yes, baš se veselim! 42


- Pa nije li svejedno stignemo li sutra ili koji drugi dan. Subota je još bolji dan za zabavu. - Dragec, nije to kao kod nas gdje je svake večeri sve puno. Pitaj Srećka! Ovdje je jedino petak dan kad svi izlaze u noćni život, i onda je ludnica. Subotom se još nađu poneki zaostali od petka, a ostale dane nema žive duše, nikoga... glupo mi je sjediti sam u pabu, nije to ona atmosfera. Petkom ti je sve dupkom puno u George Streetu. Kanađani tu ulicu nazivaju Suicide zone, tamo ti je pab do paba, u svakome od njih svira živa glazba, i u svakome određena vrsta glazbe, od kantrija, popa... do bluza i rock’ n’ rolla. Ima i nekoliko diskača, i tako, odlično je! Na cesti imaš one prodavače s kolicima što prodaju kobase i hambiće, murja i taksisti kruže masovno. Velim ti, već na ulici je pravi tulum. A tek nutra, to moraš doživjeti... - Je, nabrijal sam se na furku u “Fat Catu”, bit će žestoko, tam’ šibaju tak dobar bluz... još ako sretnemo društvo od prošle godine... kak’ smo samo s njima kružili od jedne do druge štacije, a u svakoj barem po deset vrsta piva, i to točenih, u jednom su nam za fajrunt odsvirali onu škotsku “Što da radimo s pijanim mornarom”, haha,... nisam mogao više stajati od crne bire! - Puno drotova? Tako opasno, zar ima tol’ko mornarskog ološa i kurvi?... a, ne bih ja baš onda išao tamo - zabrinuo se Dragec. - Ma, daj, kakav ološ, kakve kurve, oni samo kontroliraju da netko pod čokom ne vozi doma, ništa više... miran je to svijet. Tu se ljudi zabavljaju, a ne tuku se. Tako sam prošle godine, čini mi se da je bila subota ili nedjelja, ne sjećam se više, cijelo se društvo negdje razišlo... bio sam solo, pa sam ušao u jedan klub, jedino je tamo bilo dosta ljudi, a i pisalo je na vratima da su u cijenu ulaznice od 2 dolara uračunane i dvije pive. - Ha-ha-ha, cicijo! Znam te, kaj buš meni pričal! Nije tebi bilo do rulje, one dve muktatos bire su ti zamirišale, ha-ha-ha... 43


- Pa i da jesu, kaj... No, uđem ja, a nutra mrakača, gužva, tutanj... Kad su mi se oči malo priviknule, vidim gdje sam upao, bože dragi, face su bile kao iz stripa, u kožnim jaknama punim željeza, obrijani, strašno, pa onda glazba, da glazba, buka, treštao je drečeći heavy metal... Nije za žive ljude! Mam sam se htio okrenuti i zbrisati dok me nitko ne primijeti, kad me u onoj gužvi netko onak’ fest podlakti u rebra. Okrenuvši se zanijemih, što ću sada? Pobeć nikud ne mrem, sve sami obrijani oko mene, ono... sam si mislio koji te đavo doveo ovamo, sad buš dobil po tintari... kad mi se frajer opasan lancima i pun rinčica na uhu i nosu tako počeo ispričavati, ne mreš belivit, te sorry ovo, te sorry ono, nisam mogao ksebi doć! Sâm sebi sam ispao na kraju blesav. Atmosfera je bila posve vesela, nije bilo pijanaca ni dosadnjakovića, čak su svi zajedno uglas pjevali. Ovaj je shvatio da sam stranac, pa smo si malo i pospikali, onol’ko koliko mi je moj famozni engleski dozvoljavao, častil sam ga na kraju s pivom, nek ga vrag nosi! - Ha-ha, jesi negdje napunio gaće, mogu si mislit. - Čuj, nemrem reći da nisam... što mogu kad nisam poznavao ovdašnje navike, ali inače je tu sve cool, kaj ne, Srećko? Sjećaš se, pričao nam je policajac čim smo došli, znaš onaj što je uvijek tražio Mireka, da me ubiješ ne mogu se sjetiti kako se zvao... nema veze, rekao je da je tu sve mirno, nemaš brige, tu će ti ljudi prije pomoći nego da ti učine nešto loše. - Da, imaš pravo, koliko god smo dugo bili ovdje, ipak nismo doživjeli nikakvu neugodnost, mornarske tuče... može se netko napiti, malo dignuti glas, ono hojlari--hojlaro..., ali štos ti je da ti se svi jako boje policije i paze što rade pa makar bili pijani ko letve. U 15 sati planovi se naglo mijenjaju. Prema kartama koje su stigle faksom, mogli smo prekrižiti toliko željeni provod petkom u, kako to “njufiči” zovu, samoubilačkoj zoni. U punoj nas je brzini sustizala dugo najavljivana ciklona. Vjetar je šibao sa 44


sjevera punih 35 - 40 čvorova, i kad bismo nastavili po predviđenoj ruti, bacao bi nas na klifove Newfoundlanda. U takvim je okolnostima bilo gotovo nemoguće izorcati Cape Race, a najžešća bi se borba događala usred mraka. Kako je u blizini bila dobra luka i sidrište, odrolali smo genovu do kraja i s bočnim vjetrom odjedrili u dugačak fjord omeđen visokim klifovima u malo ribarsko naselje St. Mary. Na obali nas je već čekao radoznali odbor za doček od desetak kibica, koji su napeto iščekivali rezultat dvoboja Čigre s oštrim valovima i jakim vjetrom. U luci je samo tvornica za preradu rakova, kojom upravljaju Japanci, jer se sva proizvodnja plasira na njihovo tržište. Kuće su raštrkane daleko unaokolo, što nije smetalo stanovnicima da u kola posjedaju svoje obitelji i dopraše hitno na mol da vide to čudo od jedrilice. Začas se stvorila gužva, jer oni koji su stigli prvi htjeli su natrag svojim kućama, a posljednji nisu imali mjesta na dugačkom molu da pogledaju Čigru iz blizine a da pritom, strogo se držeći svojih običaja, nikako ne napuste auto ako to nije prijeko potrebno. Objašnjavali su nam da valjda shvaćamo da im ovakve jedrilice ne dolaze svaki dan, možda jednom u deset godina.

45


NoÊna gimnastika

Dreka: - Večeeraaa! - donijela je obilno jelo, koje je “skrivila” kuharska gvardija u sastavu Miro - Barba. Bio je to pravi blagdan za gladna usta. Za laku noć smo počašćeni poštenim gutljajem Mirina instant delanca, što nam je svima ubrzo natjeralo san na oči. Prije toga smo još jednom osigurali brod, poglavito pramac, vežući ga sa osam konopa. Taman sam sanjao vruću ljepoticu brončane puti u sjeni palme negdje na južnim morima, kadli je pramčana trojka poskakala iz toplih kreveta i digla uzbunu: - Diž’ se, bando pospana, svi na palubu! Brže! Brže! Brod će se razletjeti! Vjetar je iznenada pojačao i Čigra je žestoko udarala u mol, toliko da je pukla linica na boku. Oseka je spustila brod i nategla konope pa su prijetili pucanjem. Morali smo se hitno odvezati, izaći i naći mjesto za sidrenje. To je doista zanimljivo, uvijek, ali gotovo uvijek se takve stvari događaju noću, kad je vidljivost smanjena 46


na nekoliko centimetara, a kiša nošena jakim vjetrom tuče točno u lice. - Igore! Srećko! Skočite na mol i odvežite sve konope! Ostavite samo pramčani, od njega i tako nije ništa ostalo... njega ćemo posljednjega odvezati s broda! - Nema šanse to odvezati, prenapregnuti su... - Nož! Bacite im noževe... režite ih, bez pardona, ajdmo... i brzo natrag! Uz resko “ziiing” Čigra je pod punim gasom naglo krenula, i Srećko se u stilu Batmana bacio u mrežu predviđenu za penjanje na jarbol. Igor? Ne znam! Njega nisam vidio, ali sam ga na kraju našao prilijepljenoga za sartije. Kako je tamo dospio, doista nisam mogao dokučiti, no glavno da se vratio među nas. I to živ! Masnice ionako nitko po mraku nije vidio. Peripetije tada nisu stale. Kad krene, krene! Nasred zaljeva Miro je pokušao najprije spustiti teže, CQR sidro. Lanac iskače iz lančanika, pa je u vodu morao prvi pustiti lakši Bruce. Srećko i ja priskačemo i uz nužan oprez, da nam ruke slučajno ne bi ostale negdje između lanca i vinča, uspijevamo spustiti CQR. Miro je pustio po 50m lanca na svakom i mogli smo odahnuti. Dragec, koji je sve to radoznalo promatrao sa strane, tada zabrinuto upita: - A bumo se možda tu negdje usidrili? Dodatno smo svezali jedra, s palube pospremili pajete i konope, i nakon trosatne bitke Čigra je ponovno na sigurnom. Dragec se, uz obavezni kompletić od kave, viskija i cigareta, dobrovoljno javio za stražu do jutra, i uz jednoglasni: - Da, slažemo se, kako da ne, samo ti daj - odlazimo natrag u već ohlađene vreće za spavanje. Cijeli sljedeći dan smo ostali na sidru. Na otvorenom je bila ludnica. Sutrašnje je predviđanje vremena bilo puno povoljnije, tako da trenutno nije bilo preporučljivo promoliti glavu iz sigurnog zaljeva. Da bi nam osvježili današnji meni, Barba i Igor su se bacili na ribolov. Nažalost, ovdje bolje ribe od škarpine nema. Kanađani su s gađenjem odmahivali rukom jer za njih je ona nejestiva, iako je juhica bila sasvim ukusna. 47


Budući da nismo imali pametnijega posla, napravili smo inventuru i zaduženja borbenih kompleta koje smo nabavili za preživljavanje arktičke zime. Nešto smo zapakirali u nepromočive vreće za slučaj hitnog napuštanja broda, ostalo spremili za ledenu sagu. Opreme kao u priči. Od specijalnih vreća za spavanje na -56ºC (ako se nakon šest sati uspiješ probuditi), cepina, dereza, svjetiljaka, svijeća, plinskih kuhala, lijekova, hrane i tisuću ostalih sitnica, do olujnih odijela sastavljenih od 14 dijelova. Možda je najvrjednija i najvažnija stvar za ove prilike “survival suit” ili odijelo za preživljavanje. To je odijelo koje se odijeva preko svega što se ima na sebi i daje prilično izgleda u slučaju pada u more, jer štiti od pothlađenosti. Nestašni se Srećko iznenada sjetio naših dogovaranja, još dok smo bili u Lunenburgu, oko nedjeljnog piknika na nekoj livadi u okolici grada, gdje bi isprobali cijelokupnu opremu: - Šteta kaj nismo imali vremena da odemo na taj vražji piknik, baš šteta... Mogli smo, recimo, otići na njihov teren za golf, pa se lijepo rasprostrti, podignuti šator kod osme rupe, tam na jezeru, malo bi im razbili dosadnu svakodnevnicu. E, a onda se među njima iznenada pojavimo obučeni u survival suitu kak astronauti, sa derezama na nogama da im ona engleska trava bolje raste, a sa cepinima im malo rupe počnemo proširivati... ha, kaj mislite, kak bi im to ispalo simpatično, kaj ne? A i živicu smo im mogli poravnati sa motorkom, tak da bi nam sigurno zaželjeli svu sreću u Arktiku, ono, leda preko glave! Sve te Srećkove šale nisu Dragecu mogle odagnati zle slutnje. Zatrpan silnom opremom za preživljavanje, iznenada se suočio sa činjenicom u koliko se ozbiljan pothvat upustio. Ni nama ostalima, koji već više od dvije godine živimo sa snovima o Arktiku, nije bilo svejedno dok smo sve te stvari slagali i spremali ispod svojih kreveta. A kako li je tek bilo njemu, koji je, tako reći, s neba pao među nas?

48


49


Ako umrem i ne prime me u raj, svakako me odvedite na Newfounland

Dan je lijep i sunčan, kao da se jučer ovdje ništa nije događalo. Nastavljamo putovanje. Imali smo priliku potanko razgledati klifove fjorda dok smo izlazili na otvoreni ocean. Odmah na izlazu susrećemo se s prvom golemom santom leda, koja je nošena strujama doplovila s Grenlanda. Barba iznosi bocu, a Srećko se naginje preko bande i mačetom siječe led. Bilo je nobl popiti čašu viskija s 50


“antiknim” ledom, starim nekih 10 - 12 tisuća godina. Prije jutra prilazimo točki Američkog kontinenta koja je najbliža Europi - Cape Spearu. Na tom se rtu kočoperi velik svjetionik, koji svima, i pticama i ljudima selicama, osvjetljava noćne pute, bez obzira na to s koje strane Atlantika dolazili. Povijest kaže da se s tog mjesta prvi put letjelo zrakoplovom preko Atlantika, kao i to da je tuda položen prvi podmorski kabel prema Europi. Obala Newfoundlanda vrlo je strma i visoka, poput zida. Tako je i sam ulaz u luku St. John’s uzak prolaz između stijena, nazvanih The Narrows, iznad kojih se nalazi visok plato - Battery Hill. St. John’s je najveći grad na otoku Newfoundlandu. Jedno je od prvih naseljenih mjesta u Sjevernoj Americi, u početku je bio gusarska 51


52


luka, poslije središte kanadskoga ribarstva, te ratna luka zaštićena od podmornica u Drugom svjetskom ratu. Kažu da su nekada u gradu, osim ribara, i žene i djeca, pa čak i psi, mačke, perad i stoka vonjali po ribi. Danas svega toga više nema. Kako je riba, većinom bakalar, izlovljena (na Grenlandu smo i mi shvatili zašto), komercijalni je ribolov strogo zabranjen, a s njime se ugasilo i dosta drugih privrednih djelatnosti, tako da grad polako umire. Da bi se to spriječilo, poslovne se aktivnosti pokušavaju pokrenuti u sklopu djelatnosti turizma, koji se reklamira na tisuću načina, a najviše me se dojmio slogan: “Ako umrem i ne prime me u raj, svakako me odvedite na Newfoundland.” Glavni su komintenti Amerikanci, koji prije svega dolaze gledati kitove. Grad je teško opisati. Nešto suvremenoga zapadnjačkog mramora i betona, većinom u bankama i javnim zgradama, sve ostalo su stare drvene kuće, u kojima su prodavaonice. Mnogo ih je napuštenih, pribijenih dasaka preko vrata i prozora. Ljudi su puni duha i druželjubivi, svoje živote nastoje obogatiti bezbrojnim kulturnim i drugim druženjima. Luka nije središte grada, već samo down town. Pravo je središte prilično udaljeno i do njega je potrebno voziti se dvama autobusnim linijama. Krajolik je čudan, nekako opor, ali na sebi svojstven način zanimljiv i lijep. Još nismo ni popili naš ranojutarnji šampanj, koji je bio iznesen na palubu u čast Dragecove i Igorove prve plovidbe Atlantikom, a na mol je stigao policajac, onaj naš prošlogodišnji prijatelj, čijeg se imena nikako ne mogu sjetiti. Naravno, prvo što je pitao nakon pozdrava bilo je: “Gdje je Miro?”, a kad ga se dočepao, nije se odvajao od njega. - Kak’ je simpa ovaj gospon, ne bi mu čovjek uopće rekao da je drot - zaključuje Dragec. - Daj, muči, ima ih i pravih... - Kak’ ne, ima dobrih, pravih ljudina, ali znaš i sam što se sve nije uvleklo među njih, 53


vlast je vrag kad se kome osladi... - Taj nas je šokiral kad je prošle godine isto tako prvi uletio na brod. Mi svi u stav mirno, kuiš, ono, Barba samo kaj nije salutiral, Dudo je odmah vadio putovnice i ostale dokumente, a on mrtav-hladan, samo se onak’ nasmijal, mahnuo rukom i rekao da ga to uopće ne zanima, da je sve O.K., da jesmo li dobro putovali, kak’ smo, treba nam kaj, malo si je pogledal brod, rekao da mu se sviđa, objasnio nam gdje je carina i gdje ima dobrih rijeka i jezera za ribičiju i na koncu iz auta donesel za svakoga značke i olovke sa znakom St. John’sa. Kad doživiš takvu ljudsku dobrodošlicu od prve službene osobe koja ti kroči na brod, onda ti je bolje da negdje sjediš, jer bi mogel opasti na glavu od iznenađenja. - Je, odmah sam rekel da to nije obični drot. - Ma, čovječe, nije to bilo ništa prema potrazi koju su murjaci organizirali za nama prošle godine. - Zbilja? No, pljuni! Kaj se to dogodilo? Da nije opet Barba završil u buksi, ko u Palermu? Niste valjda opet imali cijeli arsenal pljuca pod krevetima? U Zagrebu niste o tome ništa pričali. - Neee, što ti je? Jednom je bilo sasvim dovoljno. Sumnjam da će nakon onoga na brodu ikada više biti bilo kakvog neprijavljenog oružja. Ovo nije bilo ništa opasno, dapače, ali je zanimljivo jer skužiš kako ljudi ovdje funkcioniraju. Kad smo se vraćali s Grenlanda, išli smo s druge strane Newfoundlanda, kroz zaljev St. Lawrence, tam’ ti je onaj prolaz za Velika jezera. E, vidiš, kako se nismo žurili, išli smo od mjesta do mjesta, i stali u jednome koje se zvalo Cow Head (Kravlja Glava). Tada je na brodu s nama bila Jelena (Belamarić), nju poznaš, ne? E, znaš i sam da ona brije po biologiji, pa je vidjela nekakve bobice kaj rastu tamo ko drač. Kako ona dobro zna engleski, razvezala je onako po ženski s prvom gospođom koju je uspjela ćopiti, i pitala je kakve su to bobice, ono latinsko ime i bogtepitajkaj, pa je li to jestivo ili 54


55


otrovno. Gospođa je rekla: “Kako ne? Ne samo da je jestivo nego se od toga radi prvoklasna marmelada.” - Oni kažu džem, a ne marmelada. - Daj, dunsta nemaš, nikad nisi bil dalje od Bakarca i sad buš mene učil, ne, baš je bila marmelada. Uostalom, kao da je važno je l’ džem ili pekmez ili marmelada. Dobro, je l’ tebe uopće zanima šta ti ja pričam ili ne? - Pričaj, pričaj, kaj se odmah pjeniš! - Onda muči, ne prekidaj! Gdje sam ono stao? Ah, da, veli gospođa: “Sutra ću ja vama donijeti na brod jednu teglu te marmelade”, ili džema, kaj ti je milije, “da probate.” No, znaš ti našu beštiju od Barbe, steral nas je čim je sunce granulo na put da bismo prije večere stigli do nacionalnog parka Gros Morne, i Jelena samo kaj nije žile rezala od tuge za marmeladom. Tamo ti mi onda planinarimo i uživamo sve u šesnaest, kad nakon dva dana evo ti dva policajaca i pitaju nas jesmo li mi ti i ti? Svi onak’ malo škicamo Srećka, nije valjda negdje kakvu psinu napravil, znaš ti njega, vragu iz torbe je zbrisal, ali kak je on bio sasvim cool, velimo: “Jesmo, što trebate?” “Oh, thank God”, vele oni, “svuda vas tražimo, moramo vam osobno predati ovaj paket.” “Koji paket, čovječe, je l’ se vi to šalite s nama?”... Mi smo to odmah odmotali, kad ono marmelada koju je ona gospođa predala. Valjali smo se ko blesavi, dva organa nas svuda traže po Newfoundlandu zbog Jelenine marmelade. Još smo malo spikali s njima, pitali smo ih je l’ ima ovdje što posla za njih, mislim pravoga, a ne raznošenja marmelada i pekmeza naokolo. Vele oni da nema, sve je mirno, jedino po zimi, kad sav život vani zamre, tu i tamo netko malo poludi, pa moraju intervenirati ako neki muž pljusne ženu ili netko slomi štap od biljara. Ha, kaj veliš, Dragec, na ovo? - Doista je tako bilo, ne zezaš me? Istina, Srećko? Ha-ha-ha, ovak’ nekaj još nisam čul, baš zgodno. 56


- Istina, istina, dabogda krepo ako nije... Kao i prošle godine, i ove se ponavlja ista slika. Nismo se još uspjeli dobro ni privezati uz dugačak mol, a već je hrpa znatiželjnika počela defilirati pokraj broda i obasipati nas pitanjima, kao: “Otkud ste? Čija je to zastava? Kamo idete?”, i slične stvari. A mi smo strpljivo odgovarali. Ovaj put smo se pripremili za to, jer sam još u Zagrebu dogovorio s Hrvatskom turističkom zajednicom da na brod pošalju nekoliko tisuća primjeraka vrlo kvalitetnih prospekata. Koliko god bismo ih iznijeli van, sve bi u tili čas bilo razgrabljeno. Letimično prelistavši prospekt, ljudi bi ostajali iznenađeni prikazanom ljepotom, uviđajući da je Hrvatska ipak drugačija zemlja od one koju su upoznali preko TV ekrana. Ponosno smo im objasnili da je 57


Hrvatska mnogo više od ratnih nevolja. U podne se Barba isprsio i olakšao brodsku kasu, pa smo svi čoporativno otišli na crno pivo u “Rose & Thistle” i ostali dugo, dugo. Barba u međuvremenu odlazi kuhati kasni ručak, a mi bismo kao trebali doći za njim. Kasni ručak se pretvorio u ranu večeru, a kad je shvatio da bi i kasna večera mogla propasti, krenuo je u potragu. Nije mu puno trebalo, znao je gdje će tražiti svoju bandu. Mi smo se čvrsto držali šanka i nismo ga puštali, kao kad se za valjanja na brodu držimo za čvrst oslonac. U međuvremenu smo se primili telefona, koji je kao za inat bio tik do nas. Prvo smo se svađali s kanadskim telefonisticama jer nam nisu htjele dati “collect”, već su nas direktno spajale na zagrebačku centralu, što nam je itekako 58


poskupljivalo razgovor, a onda su naše štovane gospođe došle do punog izražaja. Svi smo se izredali i obavili našu građansku dužnost pričajući im mornarske priče. Sigurno im je laknulo kad su saznale da smo na sigurnom. U pabu. Plan je bio odmoriti se i uhvatiti malo zraka za sljedeću etapu. Ali i planovi su podložni promjenama. Osobito Barbini. Ajdmo, razbojnici moji, sada malo raditi. Od jutra do mraka. Istina je da nam se putem dogodilo nekoliko kvarova koje smo morali srediti, posebno sidrenog vitla, alternatora i ostalih gluposti. Zapravo, luka i postoji zato da se u njoj nešto popravlja. Na svim brodovima oko nas ljudi su radili ko sumanuti, pa ni mi nismo mogli biti iznimka. Uz to su se sređivale završne formalnosti s Kanadskom obalnom stražom i carinom, te nam za osvajanje Arktika više ništa nije stajalo na putu. Osim Arktika samog. U tom stanju nas je našla ekipa kanadske televizije. Istodobno smo im u kameru pričali svoju priču i radili bez zastajkivanja svoje poslove. Koliko smo poslije čuli, cijela priča je emitirana u udarnom terminu njihovog Dnevnika. Kanađani su pokazali da cijene naše namjere, jer su vrlo dobro znali kamo idemo. Čak možda i bolje nego mi sami. Srećku i meni je to bio prvi intervju na engleskom, i jako bih volio vidjeti kako je taj naš meksičko-portorikanski engleski ispao, ako nas dvojicu nisu smjestili u neki humoristički prilog. Pokret planiramo u četvrtak, a možda u petak. Ovisi o TV, koja želi snimiti i isplovljavanje iz St. Johns’a. Ni prognozu vremena ne treba smetnuti s uma. Pametno je izbjeći ono što se može, iako nas naša “porcija” valova, oluja i sličnih “blagodati” sjevernih mora sasvim sigurno neće mimoići.

59


Dah sjevera

16. lipnja, petak St. John’s

Noćas je iz Ottawe došao prvi tajnik Hrvatskoga veleposlanstva u Kanadi, konzul Hrvoje Sagrak, da nas službeno isprati. Gospodin Sagrak bio je osoba s kojom smo najviše kontaktirali kad smo prošle jeseni stigli u Kanadu, i koji je preuzeo glavninu pregovora s kanadskim vlastima. Donio nam je dugo i željno očekivanu diplomatsku notu kanadske vlade s dozvolom za plovidbu NWP-om. U njoj su bile izražene dobre želje za uspjeh u našem pothvatu i istaknuta obveza javljanja pri ulasku i izlasku iz kanadskih teritorijalnih voda. Iznenadila nas je zabrana bilo kakvih znanstvenih istraživanja, iako su Kanađani dobro znali da nismo nikakva znanstveno-istraživačka ekspedicija, već sportska. Čudan je bio i odlomak u kojem je pisalo da se ne smijemo nigdje zadržavati niti pristati. Što misle? Da idemo na krstarenje Mediteranom? No, dozvolu smo dobili, i to je bilo ono najbitnije. Ostalo je nevažno, jer vrlo smo dobro znali i mi i oni da u Sjeverozapadnom prolazu nijedna 60


sustavna kontrola nije moguća. Osvanuo je predivan sunčan dan, baš onakav kakav bi trebao biti za putovanja. Nismo se previše žurili s isplovljavanjem. Prema dogovoru smo čekali kanadsku TV. Iako je jučer objavila reportažu o nama, njezina je ekipa željela snimiti i naš odlazak. Čekamo, čekamo, ali nje niotkud. Kako je dogovoreno vrijeme za odlazak došlo, pričekali smo minutu-dvije, izljubili se s Hrvojem, poslikali se, i ćao, auf Wiedersehen! Pretpostavljali smo da će nas snimati s visokog platoa Battery Hilla, koji se nalazi na izlazu iz luke. Kad smo izišli i promolili glave iz hridinama sakrivene luke, činilo mi se kao da smo iz tople, svijetle i ugodne prostorije izašli na ulicu zametenu snijegom. Na drugi planet. Hladan vjetar, gusta magla i nasukani ledeni brjegovi. Ocean nas je dočekao krajnje negostoljubivo. Valovi su nas preturali i kovitlali cijeli dan. Unatoč bogatim prošlogodišnjim iskustvima, s takvima se još nisam imao čast upoznati. Uplašiš se kad ih vidiš kako se, valjajući se, približavaju po krmi. A predviđanje za noć bilo je više od 40 čvorova vjetra. Činilo se da je i vjetrokazu pozlilo od njih, ponovno se zaglavio. Kao što je dobro poznato, u životu je i inače vrlo važno znati otkud vjetar puše želi li se preživjeti, a na ovoj jedrilici pogotovo. Kormilar iz naše čudno projektirane glomazne kormilarnice nije mogao pošteno ni kormilariti bez instrumenta, a pogotovo ne precizno određivati smjer vjetra. Kako je spomenuo jedan naš poznati jedriličar, dok kormilariš na Čigri imaš osjećaj kao da autobusom upravljaš sa zadnjeg sjedišta. Zato se ovaj put u visine morao uputiti Miro. Samo je penjanje na jarbol sastavni dio mornarskih poslova, vrlo neugodnih, osobito na uzburkanom oceanu. Amplituda njihanja na visini od 20m mnogo je izraženija nego inače. Dignuli smo ga sa dva užeta u slučaju ako jedno popusti. Za njim dižemo bujol u kojem je alat i novi vjetrokaz (stručnjaci bi rekli i anemometar). Neki veći, zaigrani kontraval naglo 61


je zanjihao Čigru, bujol je snažno udario o jarbol i sav je sadržaj krenuo prema oceanskim dubinama. Srećom, na putu se ispriječila naša promatračnica i on je zajedno s bujolom završio u njoj. Tako je naša bačva položila svoj prvi ispit s odličnim uspjehom, puno prije prostranstava ispunjenih ledom. Miro se spustio vrlo brzo, s izražajnim plavim tragovima na svojem nježnom tijelu. - Gle ga, gle, otišao na jarbol, a izgleda kao da je pao s kruške, ho-ho-ho! - Kako je bilo gore, akrobata, malo si nam blijed? - Više od svega na svijetu obožavam vrckaste njuške kakve ste vi. Baš ste držesni! Kad ste već takvi frajeri, što se sami niste penjali gore? Prpa, jel’da? Banka petobanka, vidim ja! Pa da osjetite kako je gore! - A, čuj, ne bi ti hteli otimati kruh iz ustiju. Moraš i ti nekako zaraditi ovu silnu Barbinu plaću od jednog dolara dnevno. Nego reci, kakva je bila ljuljačka gore, ha? - Ludo i nezaboravno. Kad sam se nekako uspio ukliještiti na vrhu jarbola, počelo je, kako da kažem, nešto vrlo slično rodeu. Kao da su me tog časa posjeli na nekakva junca, kuiš, ne! Zabava je bila the best off, propadanje i vraćanje unatrag popraćeno šumom jedara... hali-gali i scream machine u luna parkovima su samo blijeda kopija. Onog vrapca sam smontirao najbrže što sam mogao, jer, tko zna, na kraju bi mi se sve to možda počelo sviđati. - Primijetili smo, bio si pravi Speedy Gonzales. A pri spuštanju, jarbola si se držao ko da su te zalijepili za nj. - I ti bi, ne boj se... hladan je, niz njega se cijedi kišica, a bogme je i prljavo-mastan. Na prvi pogled mi se nije činio kao netko s kime bih se grlio i mazio, ali što ćeš, gore kriteriji naglo padaju ili, bolje rečeno, ostao sam bez njih, jer mi je postao jako drag i blizak na mom putu do palube.

62


63


Mrzim, mrzim Atlantik

Oni su jučerašnji valovi čista ništica prema današnjima. Kad sam bio uvjeren da gore ne može biti, shvatio sam da sam još vrlo daleko od kraja. To je tek dio kušnja u kojima će se trebati iskazati. Netko je davno rekao da morska bolest ima tri stadija - u prvome misliš da ćeš umrijeti, u drugome si siguran da ćeš umrijeti, a u trećemu želiš umrijeti. Srećko i ja očito smo još bili u prvom i pokušavali zanemariti mučninu, tako da smo se verali po brodu da bismo pronašli što bolje kutove za snimanje tih grdosija što hučahu pokraj nas. Igor je blijed i jedva vegetira, a i Barba je imao “peglanje”, ne zbog valova, već zbog mirodija koje je Miro stavio u kuhano vino (zar ste sumnjali, pa neće valjda Barbi biti zlo od komešanja??!). 64


65


Da bi se brod smirio, puštamo dva puta po dvjesto metara konopa niz krmu. Oko kreveta “pletemo” paukove mreže da ne bismo poispadali kad zaspimo, dođe li ikome san na oči. S vremenom se moje i Srećkovo stanje pogoršalo, pa postasmo sasvim neupotrebljivi. Kreveti su sve sigurnija utočišta, iz kojih izlazimo jedino kad moramo za kormilo ili u kuhinju. Tu nikakva zabušavanja ni oprosta nije bilo. Za kormilom se još i dalo nekako izdržati, ali kuhinja, s kuhanjem i pranjem suđa, bila je prava mora. Kakvo je to bilo zlo za mene i moj želudac, ajme! I sama pomisao na hranu tjerala me van na bandu, na razgovor ugodni s Atlantikom i njegovim stanovnicima, ili na “istovarivanje”, kako bi to znao u svom napadu duhovitosti primijetiti Dragec: - Kitovi dragi, gdje ste, buaaaaaaaaaa! Kuharski geniji imaju sve manje posla jer je družina gladuša desetkovana. Najviše se traži juha, topao čaj i prepečeni kruh. Drago kuha svoj specijalitet - juhu iz vrećice pojačanu s obvezatna tri krumpira. I druga su jela koja se pripremaju jednostavna, a kuhaju se u jednom visoku Zepterovu loncu. Iz njega jelo ne bježi unatoč bjesomučnoj ljuljački. Ni jesti nije lako, jer hrana ima vrašku naviku da završi u krilu ili po najbližem susjedu. Zbog toga smo rabili posebno duboke tanjure (XXXL), kako smo ih popularno zvali - Zepterove “ratkape”. Srećkovo se stanje svakim danom sve više pogoršavalo, bio je vrlo blizu trećem stadiju. Njegov pomalo smušeno sročen dnevnik to najbolje ilustrira: “O, kako sam zamrzio Atlantik, u cijeloj njegovoj dimenziji. I danas se valjamo, vozimo čistu krmu i glisiramo niz valove, a mora ima, i ima, i ima. Valovi su golemi. Doimamo se sve manjom igračkom u uzburkanoj kaši oceana. Danas sam rekao sebi, i do daljnjeg ostajem pri tome - moraš jesti pošto-poto. Ne znam što bih dalje sa sobom, slabo mi je, imam vrtoglavicu i sva ta sranja. Gdje smo? Zapravo me i ne zanima ta činjenica, jer sam svjestan da do kopna ima još puno... 66


Jutros sam bio u gvardiji od 4 do 6h i držao se junački, s knedlom u grlu. Vjetar sad puše s druge strane, pa more divlja još jače. Više ne znam na koga sam ljutit i zbog čega sam se upustio u sve to. Jedina konstantna stvar koju osjećam jest bol u trbuhu i glavi - ajde, barem nešto, znam da sam još među živima. A ja bih van na mirno i tiho, daleko od uzburkana mora, najbolje u miran krevet. Muka je sve to, muka!” Magla nas okružuje, i ona je najsumornija stvar u cijeloj priči. Zbog nje trenutno živimo u svega dvije boje: tamnosivoj i crnoj. Više i ne znamo kako druge izgledaju. Prognoza je i dalje “Gail Warning” za cijelu zapadnu obalu Grenlanda. Kazaljka barometra odskliznula se na njegov donji rub, na svega 975mb. U ove dvije godine plovidbe tlak nikad nije bio tako nizak. Čak se ni Barba ne sjeća čega sličnoga u svojoj karijeri. Straže se udvostručuju, stalno stražare dvojica po dva sata. Jedan sat jedan kormilari, a drugi sat “zabavlja” onoga koji dolazi svjež, tek probuđen. Treba biti itekako usredotočen na kontrolu smjera broda dok se spušta niz valove što se valjaju po krmi. Taman kad se priviknemo na njihovu veličinu i smjer, onda nam onaj gospodin odozgo pošalje nekoliko njih iz sasvim drugog smjera. Sve se tada iskriža i nastaje potpuni krkljanac, jer - iako ledeno hladan - Atlantik proključa. Spas, ako se o spasu uopće može pričati, nalazimo u glasnoj glazbi i vicevima. Što masniji, to bolji, nema veze ako su stari... - Znaš onaj o Muji... - Znam, znam, danas si ga barem tri puta pričao, ali ajde, reci, da ga zapišem, baš mi treba nešto takvo za knjigu... - Ma nemoj, vidi ti njega! Pa da ispadnem prostak tamo... a ne, taj nije za književnost, makar bila i tvoja. Knjigu?... daj odi vrit, ha-ha! Uozbilji se, pa za to moraš znati sva slova, čovječe... Doista misliš tu svoju papazjaniju od dnevnika uknjižit ili me zezaš... A je, smiješan je, tako sam se smijao, kuiš... E, sjetio sam se drugoga, nije 67


tako prost... si čul ono kad je žena tužila susjeda jer joj je rekao da je krava? - ?! - Nisi, dobro! Žali se ona da ju je uvrijedio jer joj je pred ljudima rekao da je krava i veli sudac njezinu susjedu da joj mora platiti neku lovu zbog toga. Čovjeku baš nije pravo, ali što može? Na kraju pita suca: “A jel’ se možda kravi može reći gospođa?” “To možete”, kaže mu sudac, i čovjek se okrene ženi i kaže joj: “Doviđenja, gospođo!” Ha, što kažeš, je l’ da je dobar, ha-ha? Što ti je, nisi mi baš neke dobre volje? Frka, a? Ne boj se, za koji dan smo na tvrdom. - Ne znam, možda se varam, ali ovo mi se čini gorim nego prošle godine kad smo s Grenlanda išli prema Labradoru. - Ma, tko bi ga znao, uvijek je gore ono što te trenutno muči, makar ni ono nije bilo kaj god. Sada barem idemo u pravom smjeru, mislim, kuiš? A onda nas je vjetar vraćao na sjever. Se ne sjećaš kako smo radili one lude osmice. U jednom smo danu prešli oko 80 milja, a Labradoru se približili tek za 15. Nije ni čudo da ovdje strada toliko brodova. - Je, zazeblo me je oko srca kad sam čuo kako su stradale one dvije ribarice taman kad smo se vezali u Lunenburgu, ona američka, bez preživjelih... nisu im pomogli ni helikopteri ni avioni... kad te poklopi, začas si na dnu. U moju sobu dopiru novi zvukovi. U ovakvu stanju, kad morska bolest zavlada svakim djelićem tijela i duha, krevet je jedini spas kako bi se “napunile baterije” za sljedeću gvardiju. Ali, i tu postoji jedan ali! Jer dok sam za kormilom, nesnosno mi se spava, oči jedva držim otvorenima, a kad se napokon dočepam kreveta, nikako da zaspim. I sad taj novi zvuk! Miro je nakon puno peripetija na osovinu ugradio alternator, koji je punio baterije za jedrenja. Zvuk koji je proizvodio bio je podmuklo tih, ali uvijek čujan i iritantan, a doimao se kao zavijanje vjetra ili što slično tome. Kao da mi nije bilo dosta onoga zbiljskog koji je zavijao vani, sad sam isti ugođaj 68


imao i u krevetu dok sam se borio da utonem u ono malo sna. Po temperaturi mora, otežanoj plovidbi i stalnoj magli osjećamo da smo ušli u hladnu Labradorsku struju. To je 35 - 200 kilometara široka morska struja, koja brzinom 10 - 36 čvorova na dan teče iz Baffinova zaljeva prema jugu duž istočne obale Labradora i uz rub Newfoundlandskog banka do Golfske struje. Glavni ogranak Labradorske struje spušta se zbog hladnoće i težine vode ispod tople Golfske struje i sudjeluje u vertikalnom kolanju vode Atlantskog oceana. Na mjestima dodira hladne Labradorske i tople Golfske struje stvaraju se guste magle i vrtlozi vodenih masa. Istočni ogranak Labradorske struje skreće prema istoku te se postupno uvlači u sam tok Golfske struje. Takvo miješanje hladne i tople struje povoljno utječe na razvitak organizama, osobito u površinskom sloju vode. Newfoundlandski se bank, dok riba nije izlovljena, ubrajao u najveća ribolovna područja na svijetu.

69


Drmeπ laa (shaker Ëigra)

Petog mi se dana ujutro kroz prozor nasmiješila sunčeva zraka. Ljuljanje je bilo lagano kao da smo u luci. Razveselih se, napokon spokoj. Kad sam stigao do kormilarnice, nestalo je čarolije. Bio je to privid, fatamorgana, časak mira. Dočekala me kruta stvarnost u obliku jučerašnjeg dana, možda malo blaža varijanta. “Peglanje” se nastavilo istim tempom. Srećko je za kormilom i nije bilo jasno tko koga ovdje drži - on kormilo ili ono njega. Blijed i razbarušene kose, sa slušalicama na ušima i walkmenom za pasom, nerazgovjetno mumljajući te cupkajući u taktu glazbe, bio je, činilo se, u nekom svom svijetu, svijetu bez glavobolja i morskih bolesti. Otvorio sam vrata kormilarnice da uđe malo svježeg zraka, ne bih li nekako došao k sebi. - Nenek! Nenek! 70


- Reci, da nije možda kit? - Da, da, kit, samo ovaj ovdje kaj bu napunil gaće ako ne pridržiš kormilo. Trpil sam, trpil, al’ više ne mrem... - A što prije nisi zvao?... - Daj ne popuj, nego primi! Joj, samo da stignem ledo, do vecea... al me stislo uh, uh, uh... - stenjao je trčeći. Čigra ima dva zahoda, jedan u krmenom dijelu, ili “krmači”, kako smo ga mi popularno zvali, a drugi je zapravo prvi jer se nalazio u provi. Tamo u provi spavaju Barba i Miro, a prošle godine spavao je i Dudo Belan, dok je još bio zamjenik vođe ekspedicije. Zato je taj dio broda prozvan “oficirskim” ili, kako bi se danas reklo, “časničkim”. Oba su veličine jednoga ovećega dvokrilnog ormara i unutra se osim školjke nalazi i umivaonik uklopljen u toaletni ormarić. Mi krupniji imali smo poprilično poteškoća da se uvučemo u njih, što u nekim okolnostima i nije bilo loše, pogotovo kad bi zbog podivljala mora Čigra postajala “drmeš-lađa”. Tada bismo bez posebna držanja bili kvalitetno uglavljeni i uživali bismo u kraljevskom sjedenju. Bitna razlika između njih dvaju bio je položaj prema osi broda. Zahod u krmi je imao školjku postavljenu paralelno s dužinskom osi i tu nije bilo mogućnosti ispadanja. U pramčanom je ona bila okomita na os broda i, sjedeći u njemu, imali bismo osjećaj da smo na njihaljci, a ne na WC-u. Na vratima je bilo pričvršćeno prekrasno ogledalo, koje je prekrivalo gornji dio, tako da u svom samotnom činu zapravo nikada nismo bili sami. Mogli smo do detalja proučavati grimase lica i čuditi se kako ponekad ne sličimo sebi samima. To bi osobito vrijedilo ako prije ne bismo popili jutarnju kavu. U početku svaki je zahod imao svoju redovnu “klijentelu” prema rasporedu kreveta. No, kad se u časničkom pokvarila električna pumpa i umjesto nje bio montiran sistem koji se sastojao od obične ručne jedriličarske drek-pumpe plus par ulaznih i izlaznih ventila, za rukovanje je bio potreban tečaj i upute od 20 stranica da bi se pravilno ispumpao sadržaj. Tada 71


je ovaj “naš”, krmački, naglo dobio na popularnosti. Pramčani se otad rabio tek kad je drugi bio bezobrazno dugo zauzet (recimo, kad sam ja u njemu čitao). Električna pumpa za izbacivanje bila je posebna priča. Prozvana je “mlinac”, jer je usitnjavala naše “izljeve nježnosti” i tako olakšavala morskim stanovnicima posao komadanja sočne hrane. Uz to bi tutnjala tako glasno da nitko nije ostajao ravnodušan. Noću bi probudila neoprezna spavača, koji nije na vrijeme utonuo u dubok san, a danju bi uz njezinu pomoć naši intimni trenuci bivali podijeljeni s ostatkom posade. Mlinac bi po završetku na sva zvona i vrlo precizno obznanio našu nedavnu radnju, njezino trajanje i poglavito težinu. - Srećkoooo! Gdiiii siiii! Trebaš škaareeee?! - Pustite ga na miru, razbojnici, vidite da je više mrtav nego živ - ne da Drago zaštitnik na njega. - Ajde, nije nitko umro od malo zafrkancije... Dum! Dum! Nekakvi su čudni zvukovi odzvanjali iz prove. Kao da se nešto ruši pa kotrlja pa ruši. I opet: dum-dum, ron-ron, ron-roon, roonrooorooooon. - Trista ti morskih krastavaca, da ti morskih krastavaca, ter ti krastavaca, da ti krastavaca... - oglasio se nakon dužeg vremena Srećko. - Srećo mamina, di si, si se zaglavil, ha-ha-ha?! Javi se, da vidimo jesi li živ, Sreećkooo! - Što je, što ste se razgalamili? Evo, idem, samo da operem ruke od svega. Ti bokca, ovo još nisam doživio. Da ste me vidjeli, umrli bi od smijade. Prava revija na ledu! - Srećko, priznaj što si opet izveo?! Prvo te nema sto godina... - Ha, odgađal sam taj vece i na kraju sam moral nastradati. Htio sam u naš, ali tamo je netko opet čital, pa sam zbrisal u pramčani. I baš kad sam se tranu uglavio i mislil da je sve sigurno, kad mi je, bitno olakšanom, prestalo biti slabo od neprestanog mućkanja, kad više nisam imao paranoidnu klaustrofobiju od ormar 72


vecea, iz kojeg se možda u najkritičnijem trenutku ne može van, onda sam skužil da imam kaj za čitat, a nemam kaj za brisat... - E, a nisi nikada bio u izviđačima? - Ih, znam na kaj misliš, ali nije to ono na kaj ciljaš. Vrata ne drže dobro, pogotovo ako ih se ne stisne kak’ spada, a kako sam se naučio na krmačni, iz kojeg se ne mre ispast, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi se mogao neugodno iznenadit odem li u pramčani, koji je u ovakvim prilikama kao stvoren za to... - Kenjara ko kenjara, što sad? - Niš, reko, trebo mi je ritobris, držao sam konzervu kineske hrane, onu kaj je zovemo “King-Kong”, i čitao uputu za kuhanje, jer pametniju literaturu nisam našao u špajzi, drugom rukom sam se držao za lavabo, a noge su mi bile stisnute, zarobljene višeslojnim podgaćama i hlačama... onda sam ustao i, umjesto da pokušam napipati iza sebe ritobris iz ormarića, pustio svoj lijevi oslonac od lavaboa, i sve se spojilo u trenutku kad se naša “drmeš-lađa” tako opako ritnula... valjda na neki špičasti val, što ja znam, vrabac ga dal, a ja budala, umjesto da se pokušam spasiti od mogućeg lansiranja zaglavljivanjem o zidove, jer imam sputane noge i pune ruke, ispadam kao Babuška, s konzervom “King-Konga”, ritobrisom, spuštenim hlačama i golom guzicom u onu “oficirsku kabinu”... - Ha-ha-ha, ho-ho-ho... - orilo se kormilarnicom. - Da je to barem sve, ne, bilo bi dobro... onda se brod izvrnuo na drugu stranu i katapultiralo me natrag u zahod, ali sada su se i vrata zatvorila, i dunul sam guzicom u njih svom snagom, pa me je malo još provozalo po podu kabine dok se nisam, ni sam ne znam kako, iskobeljao iz ove blesave situacije, majku mu njegovu! - Neću se iznenaditi kad jednog dana negdje pročitam: Srećko Trajbar zvan Bombajruš poginuo herojskom smrću sa spuštenim gaćama, ha-ha-ha... 73


Æivot je lijep

To bi bila vrlo glupa i dosadna priča kad bi sve bilo iole normalno. Na kraju relativno lijepa dana palimo motor jer smo ostali bez vjetra. Ovdje vjetra ili ima da se smrzneš ili ga nema uopće. A motor, umjesto da veselo brboče i tjera Čigru naprijed, počeo je kašljucati i hroptati. Stručna dijagnoza je glasila: 1200 litara nafte, za koju već znamo da nije najbolja, postalo je neupotrebljivo. Alge, prljavština i voda. Na sreću, u nekoliko spremnika smo imali novu, kanadsku, arktičke kvalitete. Promjena filtera, prepumpavanje spremnika i - gotovo! Sve je opet radilo kao podmazano. Srećko postaje onaj stari i atmosfera na brodu je odmah veselija. Opet listam njegov dnevnik, koji bolje od ičega pokazuje stanje: “Zabonacalo je. Miro i Barba prtljaju po motoru, zeza nas nafta. Nekaj mora, ako nije vjetar, onda je nafta, ili pak veliki obli valovi koji nas ljuljaju. Osjećam lagani prekid 74


depresije, valjda su i ostali odahnuli nakon ovog meteža i nemoći. Do Godthaaba je još oko 500 Nm, a čini mi se da se zapravo udaljavamo. Srećom, upravo su nas posjetili kitovi-piloti, ili lonac--glava, ime im samo govori kako izgledaju. Pokazali su nam svoje mlade, i zaronili duboko. Valjda im nismo dobro društvo, što li?” Ljeto je napokon kucnulo na vrata Labradorskog mora. Na kasetofonu se prigodno vrti Daleka obala uz malu pomoć naših promuklih glasova: - Zabonacalooo jeeee, vjetra nigdje nemaaaa, a meni se drijemaaaa, pa se izležavaaam, i pjevam ćep-ćep-ćep, ćepe-ćepe-ćep... ovaj život je lijep! Upravo je takva atmosfera vladala na Čigri, jer ne treba nam mnogo da budemo sretni i zadovoljni. Svi smo si uhvatili nekakav kutić, čak i Barba, koji je trebao biti za kormilom. Svezao ga je laštikom i sad drijema na klupi. Jedino Miro vadi plankton za Dubrovački biološki institut. Uz sve to kraj nas “plaze” dvije ulješure; po slobodnoj procjeni, svaka je imala 30-ak tona. U “noćnoj” sam gvardiji od 23 do 02h. Ovo je prva noć kad sunce nije posve zašlo za obzor. Svjedok sam neobične igre svjetla i tame. Crni niski oblaci stvorili su zid oko nas, a sunčeva svjetlost iznad stvara privid kao da smo ušli u nestvarnu lagunu u kojoj vladaju čarobnjaci, vile i vještice. - Isuse, kako ovo samo jezovito izgleda. Da na radaru ne vidim da oko nas zapravo nema ničega, rekao bih da smo otkrili nekakvu tajnovitu zemlju. - Da sve izgleda maglovito, kao da je tu, na dohvat ruke, a što više idemo u središte, to više izgleda neuhvatljivo, daleko, kh-kh,... ali se ipak nazire u dalekoj izmaglici... imaš pravo, da nema sve te elektronike, čovjek bi morao imati dobre živce, kh-kh... - Sad mi je jasno kako su nekada ljudi u takvim krajevima viđali čudovišta, osjećali nadnaravne sile, vidjeli kraj svijeta i bogtepitaj što sve ne. Bez obzira na današnje spoznaje, kad ovo vidim, srce mi zatreperi sto na sat. - Kad tebi zatreperi, kako li je onda bilo onim jadnicima, kh-kh... 75


Okružio nas je potpuni mir, tišina i neizmjerna tjeskoba nadnaravnog sutona. Iznad je bio nepomičan nebeski svod sa svijetlom niti koja ne iščezava, te, obasjavajući ocean, prekriva ga jednoličnim modrim sjenama. 23. lipnja, petak U 9 ujutro prelazimo 60-u paralelu. Naš cilj je sve bliže, jer sada plovimo usporedno s Grenlandovim kopnom. Živost na brodu znak je da se more smirilo, da je Srećko nasmijan, da sam ja počeo opet pušiti, i da se Miro značajno uzmuvao tražeći nešto: - Čuj, Dragec, si videl kakvu kuharicu, tu negdje? - Mene pitaš? Otkud znam, nisam ja slagao biblioteku. Koliko si dugo na brodu, već bi mogao znati ima li takvo što. Još ne znam gdje je kaj u smočnici, a kamoli da znam kakvih sve knjiga ovdje ima. Uostalom, što će ti? - Pa danas je Igorov rođendan, kaj ti je, si zaboravil? Noćas si me budio zbog toga, a sad se radiš blesav, ne! - Nisam zaboravio, ali mi nije jasno što će ti. Za dobru večeru ti ne treba kuharica, ako nemaš ideju, pitaj mene! Friškog mesa još ima, krumpira isto, ima i zelja, sve po željama!... - Daj, daj, stani! To znam i sam, ali htio bih ispeći kakav dobar kolač za koji ne moram imati 24 jaja. Barba bi me stavio u top kad bi vidio na što ih trošim... ma siguran sam da negdje ima takva, sjećam se da je Dudo nekakvu rabio prošle godine, baš sam bedak kad sam zaboravio mamine recepte na klaviru... - Gdje? - Gdje, gdje! Šta se ceriš, radije pomogni, traži malo, vidiš da dečki nakon onih valova izgledaju kao da su iz Auschwitza pobjegli... - Žao mi je, nema tu ništa, osim ove “Istarske kuhinje”, ali sumnjam da će ti ona 76


pomoći. Kak’ je ona uopće došla na brod? - Ma daj to, to, čovječe, bilo što, nešto će se već unutra naći. Evo, tu ti piše, Bregović ju je poklonio, vidiš, piše od Brege i Dženade s Kamarada Hiru, Casablanca 1987. Hm-hm, sve nekakva jela za koja nemamo “sirovine”, ne znam, nisam siguran, jedino ako odsanjam kakvu tortu... Poznat kao osoba koja dosadu najradije prekraćuje čitanjem raznih kao krimić napetih uputa za uporabu (Instruction Manual), bilo je više nego očito da će se i na ovom polju iskazati. Iz pećnice su se uskoro počeli širiti opojni mirisi i sav ostatak posade bio je pripravan za skok, ko mica-maca pred mišjom rupom. Nafta nas muči i dalje. I to sve više i više. Sad i s novom imamo poteškoća. To nikako nije dobro, jer ove nas godine čeka “motoristika” i samo “motoristika”. Drugog načina prolaženja prolaza nema. Igor je novu naftu iz provenih spremnika pretakao u dnevni, i sada je sva mutna. Nije bilo druge nego da se Dragec i ja primimo čišćenja provenih spremnikova. Bili su puni smeća, algi i ostataka svega i svačega iz Kraljevice. Kao da su varioci htjeli ostaviti svoj potpis u njima. Za plovidbu do Godthaaba sada smo imali dva čista i sigurna spremnika, a tamo ćemo očistiti preostale. Jedini problem je bio kako doći do njih, jer, kako sada stvari stoje, morat ćemo razvaliti cijeli pod u salonu. Navečer smo imali slavlje. Igor je donio bocu viskija, a Barba je dao da se otvori boca šampanjca. Naš današnji kogo, presvijetli Miro, najviše se proslavio. Nema veze što je cijeli brod bio pun pare, pa je kormilar morao voziti uz otvorene prozore i vrata da mu se stakla ne bi zamaglila svakih pet minuta, tako da je zaradio upalu pluća ili barem njene simptome. Osim gurmanske juhe od povrća za večeru smo imali junetinu spremljenu na lovački način i knedle. Stol je s tom lijepo serviranom hranom, blistavim Zepter posuđem, obaveznim ubrusima i dvjema svijećama izgledao više nego zavodljivo. Na kraju se kao iznenađenje na stolu imao naći 77


rođendanski kolač, ali iznenađenja nije bilo iz prostog razloga što je više od polovice kolača nestalo u trenutku vađenja iz pećnice - da probamo “je l’ uopće valja”: - Mmmmmmm, što je ovo dobrooo! Mljac-mljac, mmmmmmmm, bravo, majstore! Uuuu ala klizi, svaka čast, bogbogova!... Takav kolač mi ni baka nije ispekla, stvarno ‘ko zna zna, nema šta... Mirek, može još samo malo; ono, komadić, ma mrvicu... kaj veliš, Mirek, prijatelju najdraži, tanku šniticu, ha? Ma daj jednu malu, čist prozirnu!... Majstore, ajde daj, nitko neće vidjeti, budi duša... aaaaa, e jesi mi neka škrtica! Na, evo, požderi si ga sam, cijeloga, pukni, pukni pederu jedan, te pederu! Miro je jedva očuvao ostatak, riskirajući da se na pasja kola posvađa s cijelom posadom. Bez obzira na prijetnje, ostao je dosljedan, pa je i za večeru nešto preostalo. Tajna njegova kolača nije bila samo u “Istarskoj kuhinji” već i u sitno narezanim bademima, orasima, grožđicama, nadjevu od naribanih jabuka i nekoliko tajnih maminih sastojaka. Barba je Igoru kao poklon obećao razgovor s Jadrankom. Nakon višesatnih neuspjelih pokušaja da dobije Radio Julianehaab i natezanja s operaterima Eskimima napokon je dobio Zagreb. Uzbuđenje na brodu. Najprije zove Tanju, no dobio je samo dugačak tu-tuuuu, tu-tuuuu. Nije bila kod kuće. Onda je tražio Jadranku. Uzbuđenje posade je na vrhuncu, ali osim istoga tu-tuuua odgovora nije bilo. Ajde da se barem nekome javimo, tražimo moju ženu na poslu. Došli smo samo do tajnice i njezina ledenog odgovora da je ona negdje vani na sastanku. Lijepo! Mislim da bi bilo zanimljivo da je netko mogao opisati naša gruba i obrasla lica tužna i razočarana izraza. Znali smo, da tražimo i dalje, rezultat bi bio otprilike isti, dakle porazan. Eto što ti je mornarski život! Čim okreneš leđa na pet minuta, komadi se razbježe na sve strane. Žene, drage naše žene!

78


79


PoËelo je!

Ušavši u Baffinov zaljev4, jedrimo uz obalu Grenlanda, koja je 38 milja daleko od nas. Iznad mora su tmasti oblaci, a tamo na kopnu je predivno sunčano vrijeme. Snijegom prekriveni planinski vrhunci bliješte na suncu. Veličanstven sjaj dopunjuje jato arktičkih čigri što prelijeću brod. Putovi nam se križaju, svatko leti k svome polu, one Južnomu, mi Sjevernomu. 4 Zaljev je dobio ime po engleskom pomorcu i istraživaču Williamu Baffinu. Započeo je kao pilot kapetana Halla 1612. g. ploveći do zapadnih obala Grenlanda, a 1613.-14. plovio je uz obale Svalbarda. Sljedeće godine, prešavši u službu Društva za istraživanje Sjeverozapadnog prolaza, kao pilot na brodu “Discovery” istražio je Hudsonov prolaz. 1616. pokušava pronaći NWP u produženju Davisovih vrata. Na tom putovanju otkrio je zaljev koji je poslije nazvan Melvilleovim i prolaz koji je nazvao po svom meceni Smithu. Te je godine, zbog vrlo povoljnih klimatskih prilika, dospio najdalje na sjever, čak 300 milja više od Davisa, do 77º45’ geografske širine. Na povratku je otkrio nove prolaze, za koje je vjerovao da su samo zaljevi. Dobili su imena Jonesov i Lancasterov, također po osobama koje su pomogle to putovanje. Kako se zbog lošeg vremena, od skorbuta oboljele posade i dolazeće zime nije mogao uvjeriti u važnost tih dvaju prolaza, sve do 1818., kad je kapetan Ross ušao u Lancasterov prolaz, taj kraj nitko nije istraživao. Baffin je obavio mnoga znanstvena, posebno magnetska promatranja, te je na tom području bio pionir. Geografi će zaljev, koji obuhvaća oko 200.000km2, sjeverno od Davisovih vrata nazvati Baffinovim imenom. Također će po njemu ime dobiti i velik otok na zapadu toga zaljeva, čiji je jugoistočni dio 1576. g. otkrio Frobisher.

80


Ima dosta leda, pa je kormilar na sto muka. Nešto velikih grdosija i puno više tzv. growlera ili, kako smo ih mi nazvali, mrtvačkih kovčega. To su komadi leda koji jedva vire iz mora pa se na radaru i ne vide, iako teže po nekoliko tona. Voda ih s gornje strane izglača pa nikad nije sigurno je li to krijesta vala ili led. Poneki bi mogli biti pogubni za brod u slučaju udara, pa smo ih se itekako čuvali. Sljedećeg smo dana upali u golemu ledenu barijeru iz koje nismo vidjeli izlaza. Led u beskonačnost. Miro je pokušavao preko Nuuk radija dobiti informacije od Ice Centra dokle se taj led proteže, a Dragec je znojnog čela suludo vrtio kormilo krivudajući između santa. Srećko se popeo u bačvu za promatranje i nekako nalazi put do otvorene vode. Međutim, nakon pola sata upadamo u novu, za koju poslije ustanovismo da je duga više od 70 kilometara. I opet nas Srećkovo oko sokolovo izvlači van na otvoreno more. Razapinjemo jedra i uz povoljan vjetar jedrimo prema 100 milja udaljenom Godthaabu. 25. lipnja, nedjelja Sve ćešće u neposrednoj blizini broda viđamo tuljane kako lješkare na leđima. Velike su kukavice, jer čim dođemo dovoljno blizu da ih možemo fotografirati, zarone. Kako je ulaz u luku složen za onoga tko prvi put ulazi, i k tome još zastrt debelom maglenom koprenom, skidamo jedra i polako ulazimo u fjord. Razlog su toga mnogobrojne plićine i nedovoljno označen plovni put. Zapravo, put je označen mnogobrojnim svjetionicima s raznobojnim sektorima, no oni su upaljeni samo kad vlada polarna noć. More je sivoprljave boje. Zelene boje, po kojoj je Grenland dobio ime, gotovo i nema. Uz samo more obala je granitno crne boje, a magla dopunjuje tu turobnu sliku. Dečki sanjaju svježu ribu s tržnice. Najednom se dosjetismo da je bakalar ispod nas, i, kako prošle godine reče Srećko: “Ajdmo u vrt malo nakopati bakalara”, nakratko 81


82


smo pristali u jednoj uvali. Barba, po vlastitom priznanju poznat kao ribič koji će prije na udici izvući kovčeg s blagom nego ribu, u vodu baca blinker. Naravno, udica je bila bez ikakva mamca. Kako ga je bacio, tako je na palubu i izvukao bakalar. Pa još jednom. Isto je to učinio Igor i za tili nam je čas cijela paluba bila puna riba koje su se koprcale. Eto, to je glavni razlog zbog čega je ta riba izlovljena ovdje i u Kanadi. To je toliko glupo i proždrljivo stvorenje da ga se na zagriz može namamiti i jednostavnim svjetlucanjem blinkera. Na kraju u toj uvali više nije ostao ni jedan. Što nam je drugo preostalo nego da krenemo dalje. U 13,40h vežemo se u Godthaabu (eskimski Nuuk). Zbog plime, koja ovdje iznosi između tri i četiri metra, stupovi mola su vrlo visoki. Prljavi su i puni alga. Na palubu se odmah spustio lučki kapetan i najsrdačnije nas pozdravio. Bio je on ona ista osoba koji je prošle godine naredio našem domaćinu u Julianehaabu, Ole Lycku, da nam ispuni svaku pa i najmanju želju. Sad smo imali priliku upoznati se s njim, a saznali smo i da je lučki kapetan, gospodin Moeller, i šef Arctic Linea i jedriličar. Prije pet godina također je pokušao proći Sjeverozapadni prolaz, ali nije imao sreće, stigao je tek do grada Resolutea. To je za nas bila vrlo važna spoznaja, jer smo shvatili da je iste “fele” kao i mi pa ćemo ga lakše pridobiti za ostvarenje nekih naših želja i potreba. Gomila znatiželjnika sakupila se na visokom doku. Odmah dijelim prospekte o Hrvatskoj, koji u ljudi ostavljaju snažan dojam, pogotovo u lučkog kapetana. Na Barbinu zamolbu dobivamo vez po želji, bokom uz drugi brod, zbog velike razlike između plime i oseke. Da bismo došli do obale, sada moramo prijeći preko četiri ribarska broda, koji su u raspadajućem stanju i još dugo neće zaploviti. Kad smo se vezali na novoj adresi, najprije smo uzeli prljavo rublje i otišli u mornarski restoran pod vrući tuš, nakon čega je slijedilo zasluženo pivo. Poslijepodne pojavila se još jedna jedrilica. Lijep brod, “SABRE”, iz Engleske. Kao po dogovoru, “prilijepio” se uz nas. Na brodu je bilo i nekoliko “komada”, pa su 83


nam se oči odmah zacaklile. Popričao sam kojih pola sata sa skipom i doznao da su škola jedrenja pod patronatom Engleske mornarice. Krajnji je cilj Thule, a onda uz Labrador povratak kući. Imat će 6 promjena posade. Brod im je “pod špagom”, svatko je znao svoj posao i radio ga bez dodatnih naredbi. Kad bi skiper što naredio ili prigovorio, sve bi bilo rečeno normalnim, uljudnim glasom, bez nervoze, kihanja i zajapurenih obraza. Članovi posade bili su vrlo druželjubivi i simpatični, tako da smo jednu večer proveli zajedno u noćnom klubu. Miro je s naše strane vodio glavnu riječ, a Srećko i ja smo se uključivali samo onda kad smo bili sigurni da će shvatiti što smo htjeli reći. Uspjeli su nas i ugodno iznenaditi, mimo običaja koji su vladali u Kanadi, gdje većinom svatko sebi plaća piće. Kako je na Grenlandu alkohol veoma skup, pozvati rundu za sve značilo je potrošiti dvije mjesečne plaće s Čigre. To si nismo mogli priuštiti unatoč dobroj volji, pa smo uredno svaki za sebe naručili po pivu i “lizali” čašu ne žureći se. Onda se ekipa sa “Sabre” raspalila i runde su počele frcati jedna za drugom. Vidjele su to i Eskimke koje su sjedile za susjednim stolovima, pa su im se i one nastojale umiliti, no nije im ništa pomoglo. Prema njima su se Englezi ponašali džentlmenski hladno, kao da ih nije ni bilo.

84


85


Zemlja Crvenog Erika

Grenland je najveći otok na Zemlji, po površini 38,5 puta veći od Hrvatske ili otprilike 1/5 Europskog kontinenta. Kad bi jedan njegov kraj položili kod Gibraltara, drugi bi bio kod Sofije, a po širini sezao bi od afričke obale do Osla. Njegov najsjeverniji kraj nalazi se 708 kilometara od Sjevernog pola. Ledeni pokrov obuhvaća 85% površine otoka i najvećim dijelom potječe iz pleistocena, što čini 6,68% svjetskog udjela slatke vode. Na pojedinim je mjestima debeo 3.700m, a ledeni jezici se fjordovima spuštaju u more. Od ledenjaka odvajaju se ledeni bregovi, koji se kreću oko 30 metara na dan. Led iz ledenog pokrova pogodan je za “čitanje” klime u posljednjih 11.000 godina. Slojevi su izraziti i potvrđuju zatopljenje između 950. i 1200. godine. U dijelu tog vremena Crveni Erik je naseljavao to područje. Posebnost toga područja je polarna noć, koja traje četiri mjeseca, a za to vrijeme 86


se na nebeskom svodu vidi polarno svjetlo najčešće purpurne ili žutozelene boje. Polarni dan ljeti traje oko šest mjeseci, jedan mjesec traje jutarnja zora, a jedan večernji sumrak. Grenland ima suhu polarnu klimu s najvećom količinom oborina u kolovozu. Ljeti, kad je sunčano i nema vjetra, temperatura je prilično visoka, pa se bez problema mogu nositi majice kratkih rukava. Zimi su temperature niže nego na samom Sjevernom polu, jer se pol nalazi u zaleđenom moru. U siječnju se u unutrašnjosti temperature znaju spustiti i na –50ºC, ljeti se kreću između –10º i 6ºC. Iako je prilično neprikladan za život, ljudi su ipak maksimalno iskoristili ovaj surovi kraj. Stanovništvo je najviše koncentrirano na jugozapadnoj obali i uglavnom se bavi ribarstvom. Kuće su mu podignute na stijenama ili na drvenim stupićima iznad nesigurna i uvijek vlažna spužvasta tresetnog tla, koje je samo ljeti odmrznuto, i to do najviše metar dubine, gdje počinje trajno zaleđeni sloj tla, permafrost, debeo i do 500m. Kako otok pripada Danskoj, ona se brine za razvoj i dobrobit 57.000 stanovnika. U nekoliko posljednih godina sve se više razvija turizam radi čega se grade hoteli i pripadajući objekti. Grenland ima važno meteorološko značenje jer se iznad njega stvaraju zračne mase koje znatno utječu na vrijeme u Europi i sjevernoj Aziji. Oko 900. g. otkrio ga je Norman Gunnbjorn Ulfsson, a 982. Erik Röde (Crveni). On mu je dao današnje ime, vjerojatno zato što su u to vrijeme klimatski uvjeti bili mnogo bolji nego danas. Na Grenlandu žive Eskimi, koji su ovdje vjerojatno od prethistorije i čine najveći dio populacije, pa Grenlanđani, koji su mješavina europskih doseljenika i Eskima, te Danci. Riječ eskim na jeziku Kri Indijanaca zapravo znači “jedač sirova mesa” i Eskimi je shvaćaju kao pogrdan naziv. Oni sebe nazivaju Inuitima, što u prijevodu znači “pravi ljudi”. 87


88


89


90


Glavni grad je Godthaab, gradić i luka na zapadnoj obali, blizu ušća fjorda Godthaab u Davisova vrata, sa oko 15.000 stanovnika. Kulturno je i administrativno središte Grenlanda. Privreda se osniva na ribarstvu, lovu na krznaše, ptice i morske sisavce te na uzgoju ovaca. Tu se nalazi farma za uzgoj lisica, državna stanica za uzgoj ovaca, radijska postaja, konzulati, upravne, školske, crkvene i zdravstvene ustanove. U ono malo slobodnog vremena koje nam je preostalo nakon pripremanja broda za plovidbu, u što je spadalo čišćenje svih spremnika za naftu i uređivanje motora, pri čemu smo se osobito trudili da spremnici napokon budu sjajni kao Zepterovo posuđe, nastojali smo što bolje upoznati grad i njegove stanovnike. Središte grada uvijek je puno ljudi, vesele atmosfere. Na ono malo cesta što se križaju gradom ima toliko automobila da oni jednostavno voze okolo naokolo jer nikud drugdje i ne mogu, rušeći tradicionalnu predodžbu o zemlji Eskima sa šatorima, igluima, psećim zapregama i lovcima u kajacima. Danci su ovdje izgradili gradske četvrti slične našima u Novom Zagrebu, i tom takozvanom civilizacijom narušili ljepotu ove prekrasne zemlje. Na balkonima višekatnica umjesto rublja suše se bakalari i tuljanova krzna. Supermarketi, hoteli, zgrade državne birokracije, bolnica, pokoji semafor, javni prijevoz, sve to čini središte ovoga grada. Prava se ljepota može vidjeti tek u starom dijelu Godthaaba, gdje je sve pretvoreno u muzejski prostor. Izloženi kajak nam kazuje da to plovilo, kao i sama riječ, potječe s ovih prostora. Modro nebo, žarko sunce, nasukane ledene gromade u staroj luci i okolni šiljati planinski vrhovi što su se caklili pružili su nam nakon svih muka radost, mir i sreću kao zasluženu nagradu. Posljednji je dan lipnja, k tome i petak, pa odlazimo. Sve je spremno, još samo da tankiramo vodu i naftu. Naftom punimo do vrha sve spremnike, pet bačava od 200 litara i 120 kanistara od 20 litara. Ukupno 5.100 litara nafte, 220 litara 91


petroleja i 100 litara benzina. U luci smo stvorili cijelu gužvu. Prebacili smo se na drugi mol i bokom se vezali uz veliki tanker, koji je uskoro trebao krenuti. Njegova je posada nestrpljivo morala čekati dok mi svoje ne obavimo. Gužva je bila i kod nas. Zbog poznate eskimske “urednosti” cijela je paluba dobila sloj nafte, valjda kao “zaštitu”. Morali smo je više puta ribati deterdžentom i tuširati vatrogasnim šmrkom da bismo se normalno mogli kretati po njoj. U potpalublju je bilo još gore. Pune je kanistre nemoguće složiti kao prazne, pa ih je sada bilo posvuda. U krmenom piku, krmi, u salonu ispod stola i ispod Igorova kreveta. Kuda god bismo prošli, spotaknuli bismo se o nekog od njih. Čigra je postala prava “jedreća bomba”. Ali, na kraju nam je sve to omogućilo miran san, jer tamo kamo smo se spremali, benzinske crpke nema na svakome koraku. Vrijeme je kao i proteklih dana upravo čudesno lijepo, sunčano je, nema ni oblačka. Imali smo još jednu priliku uživati gledajući okolne planine, fjordove i glečere. Kad smo se probili kroz zavrzlamu otočića i plićina, na otvorenom je bilo malo više mora koje je zaljuljalo Čigru podsjećajući me na Atlantik, no to nije umanjilo užitak. Kormilar je odsad dobio još jedan instrument koji mu je trebao olakšati upravljanje brodom. Jučer je na kormilarski stup montiran i drugi GPS, jer zbog blizine magnetskog pola kompas postaje sve manje pouzdan, a glavni GPS je predaleko, pa se s kormila ne vidi dobro. Sada na ekranu vidimo kurs i brzinu broda, ali još će trebati koji dan da se oba GPS-a “upoznaju” i prestanu smetati jedan drugome, ili, bolje rečeno, dok ih Miro ne uskladi. Englezi su također krenuli na put; za razliku od nas, odmah su digli jedra. Mi smo se zbog Igora žurili pa smo upalili motor, jer s lahorom od niti 8 čvorova ne bismo daleko stigli. Njega za pet dana čeka avion, pa smo navrijeme morali stići u Disko Bay da bi ulovio helikopter koji će ga prebaciti na aerodrom. Aerodrom je na kraju najdužeg fjorda na Grenlandu, Sondrestromfjorda, duga 162 kilometra. 92


93


Nikad viπe!

Vrag nam nije dao mira, pa umjesto prema otoku Disku skrećemo u Evighedsfjord. Već se iz daljine vidjelo da je priroda tamo nevjerojatna. Ulazeći sve dublje u fjord, poprimala je izgled švicarskih Alpa na Jadranskom moru. Da smo jedino to vidjeli od cijeloga Grenlanda, isplatio bi se cijeli put. Fjord je dubok 40-ak kilometara, a na kraju je golem glečer koji se stropoštava u more. Spušta se s ledene kape, Sukkertoppena, koja je odvojena od glavne grenlandske. Sa još dva ogranka, isto tako impresivna kao i on sam, oplakuje šiljak planine Taterat (1513m) i masiv Mt. Atteru (2187m). Došavši tik do njega, uzeli smo u ruke sve raspoložive videokamere i fotoaparate, nošeni prirodnom potrebom za snimanjem svega osobitoga. Tog trenutka to je bilo sve, baš sve. Upozorenja da će nam filmovi trebati i dalje na putovanju pala su u zelenoplavu vodu. Sljedeći se sat vremena osim šuma mora i 94


pokojeg krika galeba čulo još samo sumanuto škljocanje podivljalih fotoaparata. Onda smo se odlučili gumenjakom otići na mali izlet u neposrednu blizinu glečera. U njemu je voda izdubila velik tunel, u koji bismo, da bijasmo sami, Srećko i ja sasvim sigurno bili ušli. Oprezni Drago i Igor to, na sreću, nisu dopustili spasivši nam lude glave. U trenutku okretanja dingija prema brodu jedan poveći komad leda uz jak je prasak fijuknuo u vodu. Odmah smo se povukli na sigurnu udaljenost, da “fijukanje” ne bi palo na pamet nekom većem, kako to domaći kažu, “osrednjem” komadu od 70.000 tona. U blizini takve veličanstvene mase osjećali smo se beznačajno malenim, kao da smo sićušni insekti kojima je sudbina namijenila da čekaju nečiji prst da ih zgnječi. Predvečer tražimo dobro sidrište. Problem je bio u činjenici što je fjord strahovito 95


dubok, od 150 do nevjerojatnih 500m. Nakon dužeg traženja i proučavanja “specijalki” našli smo predivnu uvalu u obliku potkove s idealnom dubinom za provođenje “noći” na sidru. Ribiči Dragec, Igor i Barba isti tren hvataju udice, ali osim nekoliko uboda komaraca ulov je bio jadan. Jedino Drago Ribolovac vadi jednog lista, ostali samo nekoliko bijednih glavoča i ništa više. Nakon večere spremam se sa Srećkom u brda. Uzimamo fotoopremu, nadajući se dobrim slikama za večernjeg sunca, koje će se tek na trenutak sakriti iza obzora. - Dečki, ovaj vaš fotosafari vam ne bu bogzna kaj. Čini mi se da ćete vas dvojica biti lovina, i to dobra lovina za one komarce kaj vas nestrpljivo čekaju. Koliko vidim, već plešu ratnički ples za dobar ubod. He-he, uzalud vam te kremice i sprejevi, oni gladuši tam’ gore za večeru osobito obožavaju njupati crvene i zapuhane 96


snimatelje, koji na vrh brda vuku stative i fototorbe - zadirkuje nas Miro. Pikiramo na brdo koje ne izgleda bogzna kako visoko, tek toliko da protegnemo noge i napravimo nekoliko dobrih snimaka. Na kraju nije ispalo po planu, što smo se više penjali, brdo je postajalo sve više i strmije. Planinarima dobro poznata stvar - odozdo se čini da vidimo vrh, a kad “dođemo” do njega, vidimo da smo tek na pola puta. Mi se nismo predavali, i u ponoć smo bili gore. Iznad nas se pojavila duga, toliko blizu kao da je na dohvat ruke. Odozgora gledamo prizor koji kao da nije za ljudske oči. Vrtlog ljepote se uskovitlao oko nas pa dvojimo što prije snimiti. Zalaz sunca, koje nikada posve ne zađe, izmjenu svjetla i tame, provlačenje sumaglice po fjordovima, mijenjanje boja mora i ledenih santi, potoke koji su pravili male slapove. Sve nam je to najednom bilo na dlanu. U daljini se pojavila ravna dugačka 97


crta koja je sve nadvisila. Odbljesak sunca iza obzora pokazao nam je da je to Grenlandska ledena kapa, vjekovni čuvar tih prostora. Možda bismo ovdje ostali i cijelu noć da se Srećko nije trgnuo: - Ajdmo! Sutra nas čeka težak dan. Letjet ćemo, a onda i ploviti pod sigurnom rukom kormilara Mire i bijesnom voljom našeg dragog kapetana. Povratak je bio još teži i mučniji od uspona. Moja nesreća je što mi koljena dopuštaju da se popnem na svako brdo ili planinu koji su za prosječne planinare, ali ne mogu izdržati silazak. Kao da u njima imam noževe. No, čim spazim kakav špičasti vrh, iako dobro znam što će mi se dogoditi, ne mogu odoljeti a da se ne uzverem. Pa što bude da bude. Prvo je trebalo sići niz strminu za koju nismo vjerovali da je bila tu dok smo se penjali, a potom sam morao pronaći svoje olujno odijelo, koje sam bacio negdje na četvrtini puta. Uzeo sam ga zbog silnih komaraca, ali mi je bilo toliko vruće da mi ni oni nisu više smetali. Kad smo na kraju, lipsajući, stigli do gumenjaka, imali smo što vidjeti. Oseka ga je ostavila nasukana 15m daleko na obali. Bilo je povuci-potegni, povući ne mogu, pa preko kamenja na jedvite jade do vode. Zato smo si za nagradu u dva ujutro priuštili luđačko glisiranje po zaljevu. Ujutro nas je svježim mirisom kave Barba natjerao na rano ustajanje. Bio sam mrtav umoran, noge su me životinjski boljele, koljena osobito. Ovaj dan je bio određen za letenje, samo je “zmajčeka” trebalo sastaviti, pa idemo u zrak. Prošle godine nisam došao na red zbog Barbina lošeg iskustva s Dudom i njegovih sto i ohoho kila. Ove godine pilote molećivo uvjeravam da nisam ništa teži od, recimo, Drageca, iako sam barem za glavu viši. Prvo je za probu Barba poletio sam, potom su letjeli on i Srećko gotovo sat vremena, do jučerašnjega glečera, da bi ga snimili iz zraka. Onda mala stanka za doručak, Dragecov specijalitet - u kukuruznom brašnu pohani list. I onda smo Dragec i ja bili spremni za nastup. Miro je bio osoba koji nas je trebao uvesti u 98


99


orlovo carstvo. - Nije te strah? - pita me Srećko. - Kako me ne bi bilo strah, pa još u životu nisam letio u čamcu s krilima! - Ma, mislim na Muhu, na to kaj te bu on vozil, se ne sjećaš kakve je akrobacije radio na Azorima. - Joj, šuti, što me plašiš, tu njegovu letačku zajebanciju nikad neću zaboraviti. Baš si našao trenutak da me okuražiš! - Valjda se dosad istreniral, pa nije takav papak da vas istovari u more. Onda me je bilo više strah nego njega samoga. Letio je ko muha bez glave, samo sam čekao kad će napraviti luping i spikirati se ravno u ocean. Dragec je inzistirao da bude prvi. Ono na Azorima on nije vidio, pa neka mu bude. Diglo se malo vjetra, nekih 10 čvorova, što je granica za Mirino pilotsko znanje. Napravili su nekoliko krugova iznad nas, Miro aterira profesionalno, i Dragec sretan ljubi majčicu zemlju. Ali, kaže, prvom prilikom ide opet gore. Miro sad traži stanku, utrnule su mu ruke od natezanja upravljačkog trokuta. Dok se on odmarao, Barba dobiva volju za još jedan đir. Zove usput i mene, da jednim udarcem ubije dvije muhe. Samo je polijetanje išlo teško, svaki od nas ima više od 90 kila. Motor je škrgutao, puhao i uz jedvite jade ipak nas digao u nebo, na nekih 500 metara. Mislio sam, sada će biti lakše, vjetar će nam biti saveznik, motor sada može i crknuti, tko ga šiša. Krila su nam dovoljno velika da mirno ateriramo. Ali, jao! Vjetar je najednom ozbiljno zapuhao s preko 15čv/h i počeo nas ljuljati amo-tamo. Kad sam vidio koliko se Barba žestoko bori da bi kontrirao uspuhanom vjetru, uhvatila me panika. Majko mila! Što je sad ovo, o ovome mi nitko ništa nije pričao?! Hoću doljeeeee! Odmaaah! Dosta mi je izigravanja ptica pjevica za cijeli život! Oko mene pojavljuje se nov svijet neviđenih vidika, ali nisam mario za njih; ovo je sada borba za goli 100


101


život! Dok se Barba borio s beštijom, ja sam se rukama grčevito držao za zmajevu konstrukciju i nogama upirao o gumenjak. U klinac i moja bapska znatiželja, ima Igor pravo, na tvrdom je najljepše! Tako lijep dan, a meni možda posljednji. Hoću dolje, i to smjesta! Dobro je, krug smo napravili, vraćamo se, sada ćemo se prizemljiti. Ali ne, Barbi se leti dalje. Isuse! Taj čovjek zbilja nije normalan! Luđak jedan! Pa kaj mu to treba?! Vikao bih, ali nema smisla, jer buka motora, na kojemu sam zapravo sjedio, bila je tolika da nisam čuo ni vlastite misli, a bogme sam od straha i jezik progutao. Kamera mi je visjela oko vrata, no nisam se usudio ništa snimati, stalno se oštro naginjemo sad na jednu pa na drugu stranu, pa su mi ruke bile potrebne za grčevito držanje. Miro me je prije uvjeravao da u “zmaju” nema pojasa jer se ne može ispasti van, kao... sve ti je to sigurno, stari moj! A ja čamac ispod nisam ni vidio. Samo veliko more i planine. Vjetar je još ojačao, pa nas je stalno naginjao ulijevo. Uhvatio sam napokon grif, dolje napipao čvršću prečku, koju ni za što na svijetu ne bih bio ispustio. Taman da je i usijana. Kad je najednom vjetar okrenuo smijer i zviznuo s druge strane. Fijunk! Sad na brizinu da nađem istu takvu na lijevoj strani! I tako se neprekidno poigravo s nama. Vjetar mi je šibao lice i zviždao podrugljivu pjesmu. Osjećao sam da ću se raspasti u tisuću komada. Lebdjeli smo i tonuli, propinjali se pa propadali... Hvala Bogu, drugi krug je na jedvite jade završavao. I tome je nekako morao doći kraj! Treba samo proći još jedan greben... brrr, blizu je, kako bismo samo izgledali da se očešemo o njega. Uuuh, dobro je, prošli smo ga! Pikiramo, sada je ipak sve gotovo… Napokon! Plonk, ploonk, ploooonk... i “zmajček” je bio na vodi. Glisiramo. Živ sam! Živ! Pokušao sam barem nešto snimiti dok smo jurili po vodi, no ustanovio sam da sam gore, u panici, pomiješao tipke za stanku i snimanje, pa je kamera stalno snimala podnicu gumenjaka. Divota jedna! Nema veze. Sav 102


ošamućen popeo sam se na Čigru, i svečano izjavio: - Nikad više! Ne, dečki, na ovo me čudo više nećete namamiti. Nema šanse! Momci su po boji lica shvatili što sam prošao, pa uz lisičji hihot odmah dobivam infuziju “Captain Morgan” ruma. Barba se vragoljasto smije, pita je li zaradio pivo. - Ne jedno, dva! Ma, gajbu! Jer si me čitava dopremio na sigurno. Kakve nevere, kakve oluje. Ništa to nije prema ovome, čovječe! Letač plamtećeg neba koji je zamalo umro od straha. Nikad više! Kako Igora takva avantura ni u snu nije zanimala, strelovitom brzinom zaključujemo letnu sezonu i pakiramo “zmajčeka”. Zabava je malo predugo trajala. Sada moramo u bjesomučni lov na milje, da Igor ne bi zakasnio na avion. Nevjesta nestrpljivo čeka. Rojevi komaraca veličine bumbara žele nam što skoriji povratak u njihovu jazbinu. Na otvorenomu nas dočekuje podivljalo more i jak vjetar. Ne bi nas previše smetao, samo da nije sa sjevera. Ravno po nosu! Nije važno, ni naša Čigra nije mačji kašalj.

103


Druæba plavih noseva

Hrvali smo se sa sjevernim vjetrom i oštrim valovima cijelo popodne i cijelu noć. Na žalost, više smo stajali na mjestu nego plovili, bez obzira na to što je motor radio punom parom. Kad smo Barba i ja preuzeli kormilo od Srećka i Mire, u dva sata ujutro, rekli su nam da ih slučajno ne zaboravimo probuditi kad prijeđemo polarnicu. Do nje nam je trebalo nekih 13 milja i nisu htjeli propustiti svoju čašu šampanjca. No, mi smo uspjeli napraviti rekord i za ta tri sata straže prijeći bijedne četiri nautičke milje. Rekord nam nije dugo trajao, jer su nas Igor i Dragec ametice potukli prešavši od 5 do 8 sati tek 1,8 milja. Nikako nam nije uspijevalo da uđemo u taj začarani Arktički polarni krug. Čigra je posrtala sve više, drveni dio kosnika se sasvim raspao i morali smo na kraju popustiti pred jačim. Valovi i sjeverni vjetar su pobijedili, što nam je teško palo. Prerano smo morali priznati poraz, još nismo 104


ni stigli na pravo bojno polje, a već smo morali natrag! Što li nas to onda čeka na pravom sjeveru, u ledu? Osjećali smo se umorno i iscrpljeno, a prije svega jadno. Najteže je bilo Igoru, imao je kartu za avion, a on će mu odletjeti ispred nosa. Ne može se vjerovati, ali u ovo vrijeme na Grenlandu svi su avioni puni turista, svaki let je prebukiran i vraški je teško naći mjesto u njemu. Okrenuli smo Čigru i potražili neko sklonište dok se ova ludnica ne smiri. Nevjerojatno podneblje. O nekakvoj oluji nije moglo biti ni govora, iznad nas je sjalo sunce na potpuno vedrom nebu. Oblacima nije bilo ni traga. Jedino je vjetra i mora u izobilju. Ušli smo u neki bezimeni fjord, gdje se prema kartama moglo očekivati pristojno sidrište. Do njega smo došli za tri sata, a jučer nam je od njega do točke okretanja trebalo punih 18. Usidrili smo se i čekali bolje sutra. 105


U takvim je trenucima najbolje ili otići spavati i dobro se odmoriti ili nešto raditi. Manje-više, svi smo se primili posla, to je bio najbolji način da zaboravimo jad koji nas je snašao. Barba je u kuhinji pekao kruh i pogačice, Dragec je spustio udice u more i onda pretakao naftu iz bačve u spremnike, Miro je bio uz radijsku stanicu, Igor se osim pakiranjem bavio i filterima na motoru, a Srećko i ja smo se sunčali u kokpitu, komentirali proteklu plovidbu, prčkali po vanbrodskom motoru i divili se divljoj prirodi oko nas. Najednom, iz salona je sav usplahiren istrčao Igor vičući: - Požar, požar, zapalit će se brod! Svi smo se strčali u salon i počeli spašavati stvari. Što se dogodilo? Kad smo u Lunenburgu u salonu montirali peć na naftu, njezin smo spremnik stavili u kormilarnicu da bi nafta imala dobar pad. Za svaku sigurnost smo dodali i odvodnu cijev, koja je višak nafte imala odvoditi u glavni spremnik. Kako je Dragec pretakao naftu, sada je višak iz spremnika otišao kroz povratni vod u peć. Peć je bila zapaljena i, dobivši puno goriva, počela je bjesomučno gorjeti. Plamen je suknuo kroz rupicu na poklopcu, poklopac se dizao i spuštao, peć se užarila i počela ispuštati zastrašujući zvuk. Bruum-tuudum, bruumm-tuuduum, bruuuummtuuduumm! Čekali smo samo trenutak kad će eksplodirati. Najgore je bilo što je salon bio pun plastičnih kanistara punih nafte na jedva pola metra od peći. Igor se snašao i zatvorio sve ventile, Barba je zgrabio aparat za gašenje, a mi smo ostali noževima razrezali mrežu koja je držala kanistre i počeli ih izbacivati na palubu. Sa strepnjom smo čekali desetak kao vječnost dugih minuta, a onda je plamen polako počeo jenjavati. Vrlo glupa situacija, jer smo zbog male nepažnje mogli postati brodolomci i pogorjelci na mirnom sidrištu. Kako više nije bilo teorije da stignemo do otoka Diska, Miro i Barba preko radiostanice pokušavaju srediti da Igor poleti helićem iz bližeg Sisimiuta (danski Holstensborg). Zbog loših vremenskih prilika i propagacije su bile očajne, Eskimi 106


zbunjeni, pa se na stanici ništa nije čulo. Na jedvite jade uspijevaju se načelno nešto dogovoriti, ali sutra treba probati opet, pa ćemo vidjeti. Sljedeći dan je bio odlučujući. Ili-ili. O povratku i uzmicanju nije bilo ni govora. Igor je morao stići pošto-poto. U četiri ujutro izlazimo na otvoreno, malo smirenije Labradorsko more. Vjetar je imao isti smjer kao i jučer, ali je bio znatno slabiji, podnošljivih 25 čvorova. S dizanjem sunca je jačao, da bi na kraju opet podivljao. Na punih 40 čvorova. Ples je, znači, opet mogao početi. Čigra je skakutala kao karuca na makadamu, a more je zalijevalo palubu. Sada se ni mi više nismo šalili, guramo pa što bude. Plan je bio isti kao i jučer, dočepati se fjorda pokraj Sisimiuta, koji je tamo vrlo širok, ući u zavjetrinu otoka i nekako se dočepati grada. Sve bi bilo dobro da na toj ruti ne vrebaju mnoge plićine i podvodne hridine, nevidljive pod tim pobjesnjelim valovima. Da bismo dobili na brzini, barem jedan čvor, dižemo olujni flok i držimo se obale. Tako ipak uspijevamo u svojim namjerama. Mic po mic. U 12,11h napokon je dugo očekivana svečanost zalivena bocom šampanjca. 107


Ulazimo u družbu “Plavih noseva”, kako Ameri popularno zovu one koji prijeđu zamišljenu crtu Arktičkoga polarnog kruga. Odsad pa do kraja mjeseca rujna sunce će nas stalno pratiti, jer ljeti ovdje ne zalazi. Bilo kako bilo, polarni krug nam je poželio vruću dobrodošlicu. Predvečer vozimo slalom kroz plićine, ulazimo u zavjetrinu otoka Saranguaqa i Mahnitorssuaqa na početku fjorda i nakon 16-satne plovidbe ulazimo u Sisimiut. Još nismo pošteno ni pristali kad se na obali pojavio Danac (Elmar Groth) kojeg smo jučer zvali preko radiostanice da nam pomogne u vezi s Igorom. Na brod dolazi s bratom i sa svojom povećom eskimskom gospođom, s kojom ima četvero djece. Na Grenlandu sretno živi 21 godinu. Prvi put je došao kad je služio vojni rok, i tada mu se jako svidjelo. Kaže da je ovdje mnogo ljepše nego u Danskoj, u kojoj se zbog beskonačnih kiša i magle nikad ne zna koje je godišnje doba. Ovdje zimi toplo odjeven uživa u snijegu, a ljeto je ovdje ljeto, beskonačno sunce i vedrina. Toplina možda i nije po našim mediteranskim mjerilima, ali u fjordovima se vjetar ne osjeća tako jako kao na otvorenu moru. Ovdje je otvorio malu knjižaru i bezbrižno živi. Na Grenlandu su samo tri, a kako je četiri puta veći od Francuske, onda je jasno da nadaleko nema konkurencije. Sisimiut je najsimpatičniji gradić na Grenlandu koji sam dotad vidio, iako ima sve značajke kao i svi ostali. Sa svojih 5.000 stanovnika drugi je grad po veličini. Njegove drvene kućice svih mogućih boja smještene su na vrhovima kamenih gromada, koje im služe kao temelji. U glavnoj su ulici sve moguće prodavaonice, banka, pošta i bolnica. Bolnica je moderna i lijepa, a osoblje vrlo ljubazno. Luka je mala, dobro zaštićena i puna ribarskih brodova. To je na Grenlandu ribom najbogatiji kraj, pa i to, vjerojatno, pridonosi ljepoti toga gradića. Za nas su najveća atrakcija bili psi - huskyji. Svaka kuća ima cijeli čopor, međusobno odvojenih dovoljno kratkim lancima da ne mogu jedni do drugih. Opasni su i nije preporučljivo previše im se približavati, jer slušaju samo svojega gospodara. Ovdje 108


se s njima postupa kao s radnom snagom, pas kao kućni ljubimac ne postoji. Još dok su štenad privikavaju ih na samoću i hladnoću rano ih odvajajući od majki i vežući na njihova mjesta. Izležavali su se na suncu i čekali svoje doba - zimu. Ovo sunce im nimalo ne godi pa izgledaju kao mrtvi. Tek kad se sunce malo spusti do obzora, počinje zavijanje, što nam nije bilo ugodno jer smo u to doba spavali. Eskimi međutim tek tad počinju svoj život, jer, čini se, da ih i ono malo sunca baca u fjaku. Iznimka su jedino djeca, ona su se cijelo vrijeme igrala, bio dan ili “noć”. Nije nam bilo jasno kako mogu toliko dugo izdržati na nogama, no lako je moguće da su se igrala na “smjenu” zbog toga što ih svaka obitelj ima mnogo. Iako je bio tek treći na listi čekanja za helikopter, Igor je “odlepršao” doma. Elmar je sljedeće jutro odvezao na helidrom njega i Mireka te “urazumio” pilota “konkretnom šuškom”. Ugurali su ga s velikim “overweightom” prtljage u helić i posjeli na posljednje slobodno mjesto. Dakle, operacija “Dome, slatki dome!” potpuno je uspjela. Bilo bi doista blesavo da nam je sav dvodnevni trud propao. Odlučili smo da, u Igorovu čast, ovaj dan bude u pravom smislu dan odmora. Bez “nužnih” Barbinih radova na brodu. Iako smo popodne trebali promijeniti impeler na Mercury-u, otišli smo u grad malo u šetnju, pa u kupovinu, na pivo i na, najljepše od svega, tuširanje. Epizoda se zvala “Divlje svinje se kupaju”. Tko nije proveo duže vrijeme na jedrilici, i ne može shvatiti kakav je to užitak kad cijeli brod najednom prestane smrdjeti. Kao da je crknuta mačka bačena preko bande u more. Prijepodne, dok je bio sam na brodu, Srećka su posjetili ovdašnji Danci. Bili su ugodno iznenađeni našom jedrilicom i ponudili nam svoje usluge kako bismo se ovdje što ugodnije osjećali. Vozit će nas autom okolo, dati nam telefon, sve, sve, samo žele da dođemo k njima kući na večeru i da popričaju s nama. Srećko im je dao naše prospekte, što ih je još više potaklo na to da nam nude svaku pomoć. Čini se da su prospekti Turističke zajednice pun pogodak. Kako smo mi oduševljeni 109


ovdašnjom sredinom, tako su i oni očarani ljepotama naše zemlje prikazanim u prospektima. Kome god ih tutnemo, nakon samo letimična pregledavanja već sasvim drugačije razgovara s nama. No i bez toga svi su beskonačno ljubazni. Navečer u osam Elmar je došao po nas da nas odvede kući na domjenak. Nakon brodske večere (dobri stari grah) završili smo na kavi i kolačima u domu Grothovih. Bila je to divna prigoda da upoznamo obiteljski život prosječne grenlandske obitelji. Drvena prizemna kuća na obali, s velikom terasom i pogledom na more. S morske strane ima i donju etažu, namijenjenu “juniorima”. Na ulazu su parkirane motorne sanjke, koje čekaju zimu. - Što bi bila fora provozati se ovakvom pilom u zametenom Zagrebu - mašta Srećko. Kuća je prostrana i topla. Hoda se u čarapama (koja sreća da smo danas oprali 110


noge i navukli čiste čarape iz kojih ne vire palci!), svuda su topli debeli tepisi. Iz stare škrinje naši su domaćini izvadili svečanu opravu najstarije kćeri, izrađenu od tuljanove kože i krzna. Ima svega: toplih čarapa, mekanih čizama, pa kaputića i hlača. Dečki su to odmah počeli navlačiti da malo iskušaju kako je biti u tome. Najljepša je svakako bluza s kapuljačom od bijelo obojene tuljanove kože, ukrašena raznobojnim perlama, kojih je vjerojatno bilo na tisuće. To je djedova majstorija, za koju je potrebno više od mjesec dana rada. Dušu dalo za razbibrigu tijekom duge polarne noći. No, pet kćeri i tko zna koliko unučica sigurno će još dugo djedu davati posla. Atmosfera je bila vesela, čemu je osobito pridonijela Elmarova žena. Marie Theresa rođena je u Sisimiutu, jako simpatična i tako spretna u komuniciranju da je svi razumijemo, iako ne govori engleski. Objašnjava nam svoj jezik, koji ni Elmar do dandanas nije uspio naučiti. - Riječi su im toliko duge da, kad dođeš do pola, zaboraviš što si želio reći. Eto, na primjer - objašnjava nam on - riječ savigiksinariartoukausuaromaryotukausuaromaryotittogog znači da ćeš doskora i ti isto tako doći i kupiti lijep nož. Jednostavno, zar ne? Marie Theresa se smije, ne slaže se sa suprugom da je njihov jezik kompliciran i pokušava nas naučiti nekoliko uvijek potrebnih fraza: - Dobro jutro se kaže: ood-laa-koot, kako ste je: ka-noo-eep-peet, hladno je:ee-keenak-took, doviđenja je: tab-vow-voo-teet. Sisimiut znači lisičja jazbina, a Upernavik proljetna luka. Na stol stižu kolači i kava. Jedan kolač napravila je Marie Theresa, a drugi njezina najstarija kći. Oba su bila odlična, tako da su pladnjevi začas bili čisti i polizani. Kava je bila preslaba za okus ortodoksnih kavopija kakvi smo mi, ali kako su već bili kasni sati, sasvim primjerena. 111


Djeca su im vrlo simpatična, lijepo odgojena i vrijedna. Četvero ih je, u rasponu od 4 do 18 godina. Tri curice i jedan dečko. Dali smo im naše čokolade, prospekte, CD s pjesmom ekspedicije, čipkaste stolnjake Srećkove mame i još neke sitnice. Mi smo na kraju dobili smrznute škampe i borovicu. Vrlo zanimljiv sugovornik bio je Elmarov brat, koji je došao u posjet iz Danske. Ovdje je čest gost, gotovo svakog ljeta. Ispričao nam je zanimljivu priču o tome kako se ovdje love jeleni: - Prije nekoliko godina išli smo u lov na reindeere, koji je organizirao otac Marie Therese. Krenulo je nas desetak manjim brodićem u područje Sondrestromfjorda. Kad je postalo plitko za brodić, usidrili smo se, prešli u čamce i na obalu pretovarili šatore i ostalu opremu potrebnu za dug boravak u tundri. Logor smo podigli 15 kiometara od obale, dobro ga osigurali i onda krenuli u lov. Taj kraj je vrlo teško prohodan, udaljenosti su velike i zbog veće pokretljivosti nismo nosili nikakvu hranu, možda nešto malo, tek toliko. Da bi se najeo, moraš uloviti jelena i onda ga jedeš sirova. Vidjeli ste i sami kakav je to kraj, drveta nema nikakva, pa je to jedini način da se u tundri preživi. Moram priznati da je potkraj lova meni, a i svima ostalima, bilo dosta toga mesa i iznutrica, iako su inače, kao jetra na primjer, vrhunski specijalitet. Je l’ tako, Elmar, priznaj koliko dugo nakon lova kod kuće nisi jeo srnetinu? - Ha-ha, da jeo, nitko mi mjesec dana nije smio ni spomenuti jelena. U početku su ga priređivali samo onda kad su bili sigurni da me duže vrijeme neće biti doma. To ti je zlo, oni bi se htjeli častiti, a ja ni da čujem... - Sam lov bi trajao nekih sedam dana - nastavio je svoju priču Elmarov brat - a završavao je kad bi svatko ulovio oko desetak komada. Možete si misliti kolika je to hrpa divljači bila, gotovo sto jelena na kupu. Kad se zbroje tuljani i ribe, to je više nego dovoljna količina hrane čak i za dugu zimu kao što je naša. E, ali to nije sve, 112


sada dolazi ono najglavnije. Nije toliko teško uloviti divljač, puno je teže prenijeti je na brod. Svu tu silnu količinu mesa trebalo je donijeti najprije do logora, onda do čamaca i prevesti je do broda. Kad se zbroje prijeđeni kilometri, za svaku životinju trebalo je prijeći između 50 i 80 kilometara. Divljač smo očistili, razrezali svaku životinju na dva dijela, prvi natovarili na leđa, a drugi konopima objesili niz leđa i vukli. Puške smo bili objesili oko vrata i počeo bi dugi marš prema obali. I tako onoliko puta koliko je tko imao ulovljenih komada, teških 40-60kg. Nije najbolji lovac onaj koji može poubijati najviše divljači, već se cijene oni koji su mogli ponijeti odjednom i po dvije ubijene životinje. Moram priznati, to su mogli jedino Inuiti, meni i mom bratu i jedan je komad bio problem. Na kraju ugodno provedene večeri Miro nije mogao zatomiti svoju znatiželju pa da ne upita domaćicu na koji način se priprema tuljanovo meso. Naime, mi smo prošle godine u Julianehaabu na tržnici kupili rebarca, stavili ih s krumpirom u tavu i jednostavno strpali u pećnicu. Svježe meso je tamnocrvene boje, a iz pećnice smo izvadili gotovo potpuno crno meso neobična okusa i jaka mirisa. Bilo je mekano, okusa koji je bio između okusa ovčjega i janjećeg mesa, a mirisalo je, bolje rečeno vonjalo je po ribi. Uvijek gladna družina, taj dan nije bila pri osobitu teku, no poslije ručka jele su se čokolade i ostale brodske slastice. Svi smo malo kušali, tek toliko da se poslije možemo na sva usta hvaliti kako smo jeli tuljanovo meso, eskimski specijalitet. Zato je Miro mislio da bi se u nekakvu pacu “razbio” taj nesnosni miris. No, na njegovu žalost, originalni i jedini način pripremanja tuljanova mesa bilo je kuhanje s malo luka, krumpira, riže i soli. Tako se dobije juha ili varivo s mesom, koju svi domaći obožavaju. Da ne bi bilo zabune, Marie Theresa nam je pokazala ručak koji su imali toga dana, slučajno baš tuljana. Elmar je dodao da on pretežito boravi u svojoj knjižari kada je tuljan za ručak, i da se vraća tek kad se kuća dobro izvjetri. 113


U zemlji divova

Elmar nas s bratom posjećuje za jutarnje kave. Odlazimo, pa nas želi pozdraviti. Tako je to s ekspedicijom. U svakom gradu iz kojega god odlazili ostavljali bismo barem po jednoga novog prijatelja. Do Upernavika ima 368 milja. Sada smo već morali početi paziti na svoj tajming. Izašli smo iz Labradorskog mora, od Godthaaba plovimo Davisovim prolazom. Vrijeme je bilo mirno, bez vjetra i valova. Taman da Miro digne svoju “rundu” planktona za dubrovački Institut. Za mali obrok priuštili smo si škampe gospođe Groth. Fina promjena uobičajenog jelovnika. Da prste poližeš! Igor više nije s nama, pa se dežurstva drugačije raspoređuju. Svake će noći jedan član posade biti “žrtva”, imat će dva noćna bdjenja. Između gvardija imat će jedva tri sata sna, ali će zato ujutro moći malo duže odspavati, ako mu se ne zalomi 114


da bude kuhar, ili ne iskrsne neka druga potreba, što u okolnostima koje slijede neće biti ni najmanje čudno. Najbolja stvar je u cijeloj priči što je tama “Božjim dekretom” ukinuta, pa se činilo da će za noćnih dežurstava ipak biti lakše, jer nećemo morati buljiti u mrak. No, kako je život pun iznenađenja, tako se dogodilo da nam je za “noćne gvardije” najviše poteškoća zadavalo nisko ponoćno sunce, koje bi od mirne morske površine stvaralo “bljeskajući reflektor”, u koji je bilo nemoguće gledati duže vrijeme. Ubrzo prolazimo pokraj Disko Islanda, koji izgleda točno kako mu i samo ime kaže, veliki disk s ledenim pokrivačem na vrhu i glečerima što se spuštaju u more, a proizvode velike ledene gromade, koje kreću na svoju “šetnju” po Atlantskom oceanu. Za nas nisu opasne, jer se ti divovi vide na 20 i više kilometara. Zato je 115


116


117


lijepo ploviti okružen gromadama visine od 20m na više, a dužine od nekoliko stotina metara. Svjetlo i oblici brjegova stvaraju nevjerojatne oblike kojima se uvijek nanovo divimo, bez obzira na to koliko puta smo ih dosad vidjeli. Na samo jedan jedini brijeg ispucao sam gotovo cijeli film, uz glasnu podršku prisutnih. Bio je visok 60m i u sebi je imao veliki portal. Jasno da je nekome morala na pamet pasti zamisao da ne bi bilo loše protutnjati Čigrom kroz tu rupu. Mjesta je bilo koliko hoćeš, barem za jedan i pol, ako ne i za dva Čigrina jarbola. Fotografija bi bila nešto neviđeno, no s ledom se nije mogao postići čvrst dogovor da neće puknuti i pasti nam na glave baš u trenutku kad bismo prolazili. Zvuk koji u takvim trenucima nastaje, a sliči istodobno i grmljavini i eksploziji, toliko je zastrašujući da takve misli isti tren zaboravljamo. Miro prvi, jer je prvi na glas i izrekao tu zamisao. Mislim da je najbolji opis takvih prizora dao njemački naučenjak Karl L. Giesecke, koji je radio geološka istraživanja Grenlanda od 1806. do 1813: “Pogled na ovo stravično more leda, sa svim njegovim blistavim, kao zrcalo glatkim vrhovima, njegovim bezdanim pukotinama, njegovom ukočenom, izumrlom prirodom, gdje se ne može ugledati nijedno živo biće i gdje samo tutnjava nekog otkinutog ledenog bloka prekida zagonetnu svečanu tišinu, stvara u putniku neopisivo čuđenje i djeluje gotovo isto tako živo kao što djeluje čarobna priroda Italije. Samo ondje stalna radost, ovdje stalna briga i turobnost, ali ipak prekrasne orijaške spilje, koje sunce i more boje sad safirnoplavo, sad smaragdnozeleno, sad opet srebrnobijelo, koje kao da prkose vremenu i vječnosti, a ipak se često ruše bez vidljiva uzroka - sve to pruža čovjeku određenu radost punu strepnje.” Kako uskoro dolazimo na pozicije gdje osim nas i divljih zvijeri neće biti nikoga, na red dolazi upoznavanje naoružanja ekspedicije. U Kanadi su kupljene dvije puške, jedan karabin s optikom i sačmarica (Pump action, po naški “pumperica”), a Miro je morao položiti ispit kako bi ih legalno mogli imati na brodu. Puške su kupljene 118


samo za obranu, nikakav lov nije dolazio u obzir. Uživali smo svi zajedno u gruvanju, ali prije toga smo morali proći tečaj što nam ga je održao naš najveći brodski poznavatelj oružja, nekadašnji državni prvak, zna se, Dragec, zvani Polarec. Kad smo to uspješno prošli, sante su dobile svoju porciju sačme i metaka. Svaka je puška za sebe dojmljiva i vrlo laka za rukovanje. Gotovo da se uopće ne osjete, ali je poželjno imati čepiće u ušima, toliko su glasne. Najviše sam uživao u brzom pucanju s boka “pumpericom”. Vrijeme je fantazija. Toliko mirno da ne možemo vjerovati. More kao ulje, i pravo je uživanje trošiti filmove na sante koje se prelijevaju u sunčanom odsjaju. Bilo bi još bolje da imamo vjetra za jedrenje, užitak bi bio potpun. Buka motora već nas je sve počela živcirati. 119


120


121


Prijestolnica sjevera

9. srpnja, nedjelja pozicija u 12h 72º47’N 56º10’W

Upernavik. Pola sata poslije ponoći vezali smo se u luci, koja to i nije prema našim mjerilima. Mol od desetak metara na koji se vežu brodovi za istovar i utovar. Svi ostali koji ostaju duže, usidreni su u blizini, što znači da se na obalu ide dingijem. A to je uvijek vezano s onim koji je već na obali, pa ga društvo mora čekati dok se ne smiluje. Na malom pristanu bilo je puno ljudi, pretežno mlađarije. Nije nam bilo jasno zbog čega tolika gužva usred “noći”, kad je vrijeme da sva dobra djeca budu u svojim krevetima. Možda smo i njima bili atrakcija, tko bi ga znao. Kad smo izašli na obalu, Miro je na sve načine pokušavao komunicirati s njima, ali bez uspjeha. Prvi put mu se na Grenlandu dogodilo da baš nitko ne govori engleski, a 122


njegovo je sricanje danskoga i eskimskoga bilo preskromno. Čudno, ali čak nas ni mimikom nisu upozorili na to da za koji tren dolazi brod koji su svi čekali i da bismo se morali maknuti na sidrište. Na kraju je to zvonom morao učiniti kapetan broda koji prometuje između otoka. Na našu sreću, smjeli smo mu se poslije prilijepiti uz bok, i tako ostati do ponedjeljka ujutro. I to je bilo puno za pospanu posadu. Dan je, ako se to tako može nazvati, osvanuo tmuran. Kiša je nemilice rominjala po palubi kao da nikad neće prestati. Dugo nismo imali tako loše vrijeme, pa se i nismo imali pravo žaliti. Ako je već morala, bolje dok smo u luci nego na moru. Da bi nam vrijeme brže prošlo, zabavljali smo se sitnim radovima na brodu. Na obali je Miro napokon uhvatio nekoga s kim je mogao razgovarati, Danca oko čijeg je vrata visio fotoaparat. Čovjek bi rekao turist, dok se nije ispostavilo da je 123


gospodin šef ovdašnje policijske postaje. U Upernavik je došao iz Nuuka zamijeniti kolegu koji je bio na godišnjem odmoru, na svega nekoliko tjedana. Pregledao je brod, ali kao jedriličar, jer u Danskoj ima vlastitu jedrilicu. Miro se uspio dogovoriti s njim da u ponedjeljak dođe u policijsku postaju, gdje će obaviti carinske i druge formalnosti, kako bismo imali urednu dokumentaciju za prijelaz u kanadske vode. Gospodin nam je ponudio broj svoga telefaksa za primanje obavijesti o ledu, a činilo se da ćemo se moći koristiti telefonom i za druge svrhe, što nas je vrlo veselilo, jer je telefoniranje na Grenlandu očajno “skup sport.” Šef policijske postaje poslije je na brod doveo lučkog kapetana, Eskima, koji nije znao ni jedan drugi jezik osim svojeg, materinskoga. Popodne, kako nam je obećao, dobit ćemo naftu i vodu, a prema svom nam je iskustvu preporučio smjer napredovanja na sjever. Nakon večere, s Mirom idem u šetnju. Da razgledamo okolinu i, možda, nađemo pivo za žednu nam škvadru. Naizgled, mjesto je isto kao i svako drugo u kojem smo do sada bili. - Ej, pazi, pazi Miro, mina! - Uuups, zamalo. Ova je poprilična. Pa kaj je ovo, kaj ovi nemaju kanalizaciju? - Izgleda da nemaju. Vidi, sve potočić do potočića. Tu stvarno moraš dobro paziti kuda gaziš. - Je, čuje se, čuje. Majko moja, ovo već štipa za oči, sve su mi suze navrle. - Što kaže Mujo, ne znam jel’ smog ili stvog, ali smrdi. - Pa da, ako malo bolje pogledaš sve te kuće, sva njihova govna direktno idu na cestu. A izgleda da nemaju ni vodovod. Bajno! - To te mam zdrogira a da nisi ni svijestan. - Hm, da, tu klinci ne moraju šnjofati ljepila, samo vele starcima, ono, idem malo van, da udahnem friškog zraka. - Sad sam skužil zakaj oni tolko mrze ljeto. 124


- Ma jasno, zima traje dugo, snijeg sve pokrije, govna su u frižideru i ko ga šiša. Na trijemovima kuća vise i suše se ribe, a ispred svake od njih vezana je gomila huskyja onako kako su zimi upregnuti u saonice. Međusobno su odvojeni, jer se napadaju i grizu. Poludivlji su, često križani s vukovima. Ne postoji vlasnik tih pasa koji nema barem jedan ožiljak od njihova ugriza. Sada se izležavaju i spavaju ljetni san. Nemaju kućice niti ikakva drugog skloništa, samo golu zemlju i lonac za hranu. Zimi je isto tako. Psi koji su se potpuno stopili s prirodom. I ovdje nas upozoravaju da nije preporučljivo previše im se približiti, vrlo su opasni. Prema priči ovdašnjega doktora, prije mjesec dana su rastrgali trogodišnje dijete koje je palo među njih, a oni su “mislili” da im je stigao obrok. Od cijelog mjesta najviše su mi se sviđali groblje, crkva i bolnica. Na čudan način pokapaju svoje mrtve, ali ovdje jedino moguć. Lijes stave na zemlju i prekriju ga kamenjem, i na vrh metnu bijeli križ - bez imena i prezimena. Samo Danci obilježavaju grobove svojih pokojnika. Mjesto zapravo izgleda sumorno. Prašnjavo, prljavo, smrdljivo. U ono nekoliko malih prodavaonica nema se što pošteno kupiti. Pivo, sladoled i videokasete. Izlozi su im neuređeni i neuredni, izložene predmete prekriva prašina, kao da su vlasnici svjesni da to ionako nema nikakva smisla. Jedino je veliki market iznutra izgledao uredno i čisto. Izvana se doima kao veliki hangar, a da nema natpisa, moglo bi se pomisliti da je skladište. U devet sati navečer, kad smo došli sa šetnje, sunce se vratilo. Na ovdašnji način koji me uvijek razveseli. Kao kod nas doma u tri popodne. Na obali nas zaustavljaju radoznalci, pa malo razgovaramo. Ovdašnji ribar nam priča kako lovi halibut, veliku ribu koja teži od 50kg na više. Tvrdi da od lova može pristojno zaraditi i prehraniti svoju obitelj. Zimi ide u ribolov na sanjkama po zamrznutu moru, gdje napravi rupu u ledu, i lovi halibut ili tuljane, što naiđe. Kad se povela priča o polarnim medvjedima, začudilo nas je što ih nitko prisutan nikada nije vidio, iako svi sanjaju 125


susret s njima. Imati krzno polarnog medvjeda kao trofej bila bi najveća moguća čast za svakoga lovca. Zaustavila nas je jedna gospođa, Gail Ferris, koja proučava život Eskima. Nekad, dok je bila mlada, gotovo je uz cijelu obalu prošla kajakom. Sada prikuplja podatke o originalnim eskimskim kajacima. Sutra odlazi u jedno selo gdje još žive ljudi koji kajake rade na starinski način. Cijelu gradnju će snimiti videokamerom, od pravljenja konstrukcije drvene osnove do šivanja kože i prevlačenja osnove kožom, koja je zapravo trup čamca. Kako raspolaže korisnim informacijama, Barba savjetuje Miri da gospođu pozove na brod. Dobili smo od nje nekoliko adresa ljudi koji žive na Baffin Islandu, jer nikad se ne zna kad će nam zatrebati. Vjerojatno sretna što vidi nova lica, gospođa se raspričala više nego što je prirodno zlovoljnom Barbi bilo po volji. U trenutku kada je shvatio da novih adresa ili korisnih informacija od nje više ne može očekivati, bez pardona traži od Mire da je se pod hitno riješi. Miro se našao u vrlo neugodnoj situaciji, jer je nakon poziva na brod gospođi bilo teško objasniti da je nakon jedva desetak minuta postala nepoželjna. No, po vrlo osornom Barbinom tonu gospođa je shvatila poruku, pa se tiho povukla. Iako to za sve nas nije bilo ništa neobično pošto smo svakodnevno trpili slične izljeve Barbine zlovolje, bilo nam je veoma neugodno, jer je barem prema nepoznatim ljudima mogao odglumiti elementarnu pristojnost. U Upernaviku ćemo ostati najmanje četiri dana. Baffinov zaljev je prekrila magla, pa nismo mogli dobiti kompletne karte leda. Stoga će uskoro poletjeti zrakoplov da bi se radarom snimilo stanje, pa ćemo tek onda znati kojom je rutom najpametnije krenuti dalje. Dane čekanja provodimo vježbajući i pripremajući se za slučaj izvanrednih okolnosti. Najopasnija je od svih prodor vode u brod zbog njegova sudara s ledom, kad se nasuče ili udari u podvodnu hrid. Podijeljeni su precizni zadaci tko što i kad treba napraviti da bi se mogući prodor vode u brod 126


smanjio, a kad to više ne bi bilo moguće, što se mora raditi pri napuštanju broda. Za svaki smo slučaj donijeli i vreću brzovezivog cementa, kojim ćemo se koristiti pri zaustavljanju prodiranja vode u brod. Dragec je bio najpametniji i najsavjesniji. Svoj dio Barbinih naredbi je s oglasne ploče u kormilarnici prepisao na papir i stavio iznad kreveta, kako bi bolje naučio što mu je raditi. Tako je iznad njegova uzglavlja velikim slovima pisalo: PRODOR VODE U BROD 1) OBLAČIM ODIJELO ZA PREŽIVLJAVANJE. 2) ZATVARAM SVA NEPROPUSNA VRATA. 3) LOKALIZIRAM PRODOR IZNUTRA. 4) RAZBIJAM UNUTRAŠNJOST BRODA KAKO BISMO DOŠLI DO OPLATE. 5) PRIPREMAM BRZOVEZUJUĆI CEMENT, AKO ZATREBA. NAPUŠTANJE BRODA 1) NOSIM NA KRMU ŽUTE VREĆE, ORUŽJE, VODU I NAMIRNICE (KOJE DOHVATIM). 2) DODAJEM OPREMU NA SPLAV.

Zadaci svakog od nas bili su slični, najvažnije nam je bilo spasiti brod po svaku cijenu, jer nam je na ovim negostoljubivim prostorima bio najsigurnijim utočištem. Ako ga ne bismo mogli očuvati, trebali smo se spasiti bez žrtava i sa što više hrane i opreme za preživljavanje. Dan prije polaska stigle su karte leda. Nekih velikih promjena na novim kartama nismo uočili, snimke su pokazale da nas čeka dosta leda velike gustoće, 8-10/10. Kanadski stručnjaci iz Iqaluita savjetuju nam da odavde idemo izravno na zapad, s time da se svakih stotinjak milja dignemo malo prema sjeveru i na taj način dođemo do Lancaster Sounda. Taj pravac, koji je, usput rečeno, najkraći, ima nekoliko polja leda gustoće 6-8/10. Druga ruta nas vodi uz obale Grenlanda sve do Cape Yorka, puno je duža, ali i sigurnija za brod veličine i konstrukcije našega. Tamo se uvijek 127


možemo negdje sakriti, a i led se uz kopno topi prije nego na sredini zaljeva. Na žalost, za nju nemamo radarsku snimku, jer taj dio nije sniman iz zrakoplova, već samo stare satelitske snimke. Postoji i treća varijanta, a ta je da se pridružimo CCG ledolomcu “Sir John Franklin”, koji prati jedan tanker što vozi gorivo u Thule. Nju nismo prihvatili jer to ne bi bilo športski, a i upitno je bi li uopće mogli pratiti ledolomac koji prolazi kroz polja leda gustoće +9. Jednostavno smo premaleni za takvo što. Odnosi među posadom nisu nimalo blistavi, atmosfera je svakim danom sve više i više naelektrizirana. Osobito Srećko, Drago i ja više smo nego razočarani Barbinim ponašanjem. Kao da smo kakvi ušljivi odrpanci i probisvjeti koje je unajmio u nekakvoj prljavoj luci za punih 500 dolara mjesečno na svom vlastitom brodu. Situacija je često toliko nepodnošljiva, da smo “hodajuću zlovolju” nastojali izbjeći ostajući što je moguće duže u svojim krevetima. A i slučajni, rijetki susreti izgledali su kao susret potpunih stranaca, jer on naprosto obožava pokazivati svoju “nadmoć” posve ignorirajući osobu koja ga ili pozdravi ili eventualno nešto priupita. Stoga navečer imamo sastanak na tu temu, jer na skučenom prostoru kakav je brod to nikako ne može funkcionirati. Prvo se je Barba nimalo nježno istresao na nas, kako je on sada naš otac i majka, kako smo lijeni, neodgovorni te takvi i onakvi, kako, jadan, sve mora on sam. Potom smo nas trojica udruženo sasuli paljbu i pokušali mu dočarati razloge našeg tihe opstrukcije. Shvaćamo da je nervozan zbog nebrojenih nepoznanica koje nas očekuju, ali i mi imamo isti grč u želucu zbog predstojećeg puta u nepoznato. Jasna nam je i briga zbog Tanje koja za koji dan treba roditi, ali odkud mu pravo da ju iskaljuje na nama i postupa kao sa nižom vrstom. Valjda ne iskušava onu staru kapetansku maksimu iz prošlih stoljeća, dok su posadu sačinjavali robovi: “Bičuj posadu dak se ne počne smijati od zadovoljstva!” Jedino Miro na sve ovo šuti. Čudno! Kad “Mrguda” nema u 128


svemu nas podržava, a sada odjednom tvrdi da nije na Barbinoj strani, ali bome ni na našoj. No dobro, nakon svih izrečenih riječi atmosfera se polako smirivala pa sam se odmah nekako bolje osjećao. Čini mi se i svi drugi. U prvom trenutku je Barba reagirao djetinjasto, u njegovom općepoznatom stilu: -Da, da, za sve sam samo ja kriv! Na kraju smo nas troje obećali da ćemo prekinuti sa opstrukcijom, a on da će pripaziti na svoj riječnik i ponašanje. Nadajmo se, jer dobra atmosfera prvenstveno ovisi o njemu. Makar nije slučajno da na brodu trenutno nema niti jednog čovjeka s kojim je bio na svojim prethodnim plovidbama. Valjda i to ponešto govori o Barbinom karakteru i odnosu prema posadi.

129


Lovac na tuljane

Odlučili smo se za obalnu varijantu. To znači da ćemo se prvo dočepati mjesta Kraulshavena, a onda, držeći se strogo obale, ići na sjever preko Melvilleova zaljeva sve do rta Yorka. Možda je čudno, ali gore, sasvim na sjeveru, postoji otvorena voda, tzv. North Wather Polynya. Zbog plima i oseka, jakih struja, vjetra i tko zna čega još leda nema, a, ako ga i ima, na tom se mjestu počinje topiti prije nego bilo gdje drugdje. To je nelinearno područje koje katkad zna obuhvatiti i do nekoliko tisuća četvornih kilometara. Od davnih vremena time se koriste kitolovci, jer u tim je područjima ulov izvanredan. Umijeće je samo doći do nje, što je nekada bilo vrlo teško brodovima s jedrima, a ni danas nije lako. Po ovdašnjim iskustvima ribara, potrebno je držati se tri milje od obale i oprezno penjati. Kako je ljeto ove godine stiglo ranije, nećemo ići sasvim na sjever, već samo do otoka Holmsa, pa 130


onda pokušati preko, u kanadski dio. Jučer smo od Kanadske obalne straže dobili najnoviju kartu leda i preporuku za najbolju rutu. A ona kaže da se možda već sada, uz dužan oprez, može prijeći na drugu stranu. Dnevna naredba zbog toga glasi: - Diži sidra, idemo dalje na sjever! Kraulshaven je naša sljedeća putna točka. Počinje vrludanje između mnogobrojnih santa, sprudova i nevidljivih plićaka. Što smo bliže njihovu izvoru, ledenjaci su sve veći i veći. U daljini se čuje njihova potmula tutnjava. Ledeni brjegovi, koji znaju nakon tri godine stići čak do Azorskog otočja, rađaju se uz veliku buku i pljusak zapjenjena mora. Vrijeme nas služi, more je mirno, vjetra malo. Sunce sije, ali je ipak hladno. Na nogama imam kanadske čizme s debelim toplim ulošcima. Zimu je lakše podnositi kad je ugodno za noge. Oko devet sati navečer stižemo na nekoliko milja udaljenosti ispred Kraulshavena. Pred nama se prepriječila velika ledena barijera. Gledajući je iz daljine dalekozorom, čini se neprobojnom. Idemo bliže da nađemo prolaz. Sustiže nas ribarica koja je jutros krenula 15 minuta poslije nas, ali dužim putem. Ona se motala oko otoka, a mi smo otišli ravno na otvoreno, dobro procijenivši da tamo nema previše leda. Sada nas žele po svaku cijenu prestići, valjda da dokažu tko je ovdje gazda. A mi samo to hoćemo, da se “šlepamo” iza nekoga tko će nam omogućiti lakši prolaz. Međutim nemamo sreće. Idu kroz barijeru, ali ne u Kraulshaven, već dalje, na sjever. Na kraju smo se ipak morali probijati sami. Penjem se na prvi križ, na našu promatračnicu, danas sam ja došao na red da budem u “bačvi”. Odozgora se vidi prolaz kroz led, pa radiostanicom dajem upute kormilaru. Veći je problem bio naći samo mjesto, koje se sakrilo iza velikih stijena u uvali. Prvi put uočavamo zaleđeno more, tj. led nastao od morske vode, takozvani PACK ICE. Promatramo ga znatiželjno, i ne sluteći kako ćemo ga uskoro proklinjati iz dna duše. Uz sve to pokušavam i nešto snimiti fotoaparatom, ali su mi se od hladnoće smrznuli prsti i baterije u fotoaparatu. Srećko mi hitro uskače u pomoć i donosi nove baterije. Bilo 131


bi krasno kad bi bilo i zamjenskih toplih prstiju. Oko pola noći uspijevamo ući u uvalu, koja je također puna leda. Pred nama se pojavilo malo eskimsko naselje s oko 200 stanovnika, Nussuak ili Kraulshaven na danskom. Sidrimo se na dubini od deset metara, jer mu je luka još manja od one u Upernaviku. Na žalost, i prljavija, kao i sve okolo. Smrdi na kilometre. U tom poslu nas je prekinuo mlađi Eskim, koji je, glisirajući u plastičnom čamcu, vratolomnom vožnjom izbjegavao sante i pod punim se gasom približavao brodu. Zabezeknuto smo ga promatrali, očekujući svaki čas prasak sudara s tvrdim ledom. On je mirno i hladnokrvno stajao držeći jednom rukom dugačko rudo kormila, a drugom pušku, upravljajući toliko akrobatski vješto da nismo mogli suspregnuti uzvike divljenja: - Ajme, vidi kako vozi, vidi ga, praši pilom ko mutav! - Gle, gle, sad bu kresnul, joj, Isuse! ej, pazi čovječe!... uups, mislil sam da ovu gromadu ne bu prošel, lud je u sto gradi... taj dugo nije bil pri sebi, a bogme ni sad mu svi nisu doma, kako samo ide, ijjjuh, znoj me oblio, skroz na skroz... Eskim je gledao ravno pred sebe, kao da ne postojimo. Iz toga njegova uspravnog položaja i mirna izraza lica zračilo je nešto posebno, uzvišeno. Kakva pojava! Pravi ponosni lovac! Mršav i žilav, nabreklih mišića, koji su se još više isticali na koščatu tijelu, prodornih crnih očiju, tankih stisnutih usana i njegovanih brčića te kao granit mirna lica, ničim nije odavao svoje namjere prema nama. Vjerojatno nas je smatrao skorojevićima, usporedivši naš velik i siguran brod sa svojom krhkom, malenom barkom. Nisam mogao dokučiti je li nam ovim činom htio pokazati nadmoć svoga pustolovna duha, ili nam je svojim “plesom” oko broda iskazivao dobrodošlicu. Rukom smo mu davali znak da priđe, da malo porazgovaramo. Nije odmah reagirao, ali, nakon više poziva, polako je pristao uz bok Čigre. - Haj! Dostojanstveno je digao ruku i blagim naklonom glave odzdravio. 132


- English, yes? - krenuo je Miro iz prve. - Mmmmmmh! - Molim, hej... engleski, znaš li engleski? - ne da se Miro, pokušavajući istodobno mimikom izvući nekakvu suvislu riječ. - Mmmmmmh! Rukom smo mu dali znak da se popne na Čigru, da lakše razgovaramo. - Čujte, mister, ima li tu kakav telefon, faks, post-office, nafta, ha? Ajde, čovječe, kaži, kaži nam nešto! - pokušavamo “internacionalnim” riječima. - Mmmmmmh! - Imam ja bolju ideju - sjeti se Srećko i otrči u brod. Vratio se s bocom viskija i natočio mu punu čašu. - Mmmm! - odobravajući je kimnuo Eskim, i nakon duga gutljaja rukom pokazao na sebe - Thomas, Thomas! Sada se već smiješio, a pogleda nije odvajao od boce. - Thomas, ou very good, yes, me Miro! 133


- Good gun, ha, jesi ubio puno tuljana? - nije odolio Dragec pokazujući na zahrđalu pušku. - Aha, aha! - osmijeh se sada već raširio od uha do uha. Srećko mu je natočio i drugu čašu i počeli smo razgovarati kao stari prijatelji koji se dugo nisu vidjeli. Jest da ga nismo ništa razmjeli kao što ni on nije vjerojatno razumio nas, ali to ni najmanje nije bilo važno. Dragec se dočepao puške i profesionalno je razgledavao. - Kakva je, što kažeš? - Bogami, nije loša, nije loša! - Ma dobro, nije loša, nije loša, kh-kh... reci radije je l’ se time može išta uloviti? - A jesi mi i ti neki, što si živčan, smiri se, čekaj da vidim! Puška izvana ne izgleda bogzna kako... - Dragec, to vidim i sam, za to mi ne treba stručnjak! - Al’ si navalio, bože,... puška je prva liga, iznutra čista i podmazana, nišan je isto odličan, bogme onaj tko se nađe ispred nje nema puno šanse preživjeti. Je l’ tako, Thomas, što ti kažeš? - Mmmmmh! - kimao je kao da je sve razumio, dižući u zrak praznu čašu, što je bio znak Srećku da bi bilo lijepo natočiti još koju kap. Nakon podužega “sadržajnog” razgovora, u kojem su jedine Thomasove razumljive riječi bile “mmmmh”, “aha” i kimanje glavom, zaključili smo da će se u velikoj crvenoj kući na obali valjda naći ponešto od onoga što nam je bilo potrebno. Srećko mu je natočio još jednu putnu, i Thomas je pod punim gasom otišao natrag na obalu. - Je, vidi se po Thomasu da zna baratati oružjem. Kažu da se poslije zime, kad tuljani više nemaju toliko sala, oni love tako da se prvim metkom samo rane, jer bi inače potonuli. Tek kad dođe sasvim blizu, lovci dokrajče tuljana drugim metkom. - Ne znam je li to baš tako, kad sam snimao ono “kolinje” u Upernaviku na obali, svi su bili ustrijeljeni jednim metkom. 134


- Da, jesu, jesu, svaki je bio pogođen točno među oči. Vražji su lovci ti Eskimi! - Daj, sad pretjeruješ, ne mogu vjerovati da je baš svaki imao rupu u čelu. Tuljo ima veliko tijelo, ali glava mu je malena i nemoguće je svakoga pogoditi uvijek na isto mjesto... - Je, kad nemaš blage veze kako se tuljani love. U muzeju u Nuuku vidio sam da Eskimi primjenjuju specijalnu tehniku na njih... Vidio si da su veliki trtaroši i da na najmanji šum skaču u vodu. E pa zato Eskimi odaberu takav položaj čamca da ga samo struja polagano približi tuljanu. Nema ti tu nikakvog motoriranja ili pljuskanja veslima, sve mora biti mirno i prirodno. Ako ne mogu čamcem do njega, onda se šuljaju po ledu tako da ispred sebe stave bijelu krpu u obliku jedra koja glumi santu. Onda milimetar po milimetar puze, što zna trajati jako dugo... moš mislit, dupe im se negdje smrzne na onom ledu... e, a ako je tuljo svejedno uznemiren, onda oponašaju njegove kretnje, glasaju se kao on, krevelje se i rade druge slične bedarije dok mu ne dođu toliko blizu da ga mogu upucati ravno među oči. A tu ti ga pogode samo zato jer ta je beštija toliko znatiželjna da cijelo vrijeme netremice bulji u Eskima. I, sad, ako strah nadvlada znatiželju, onda je rezultat 1:0 za tulju, ali ako je obratno, onda on lijepo završi na tanjuru, e. Nije prošlo ni pola sata otkad je Thomas otišao, a oko broda je počelo kružiti nekoliko čamaca punih mlađih Eskima. Čini se da se svjetlosnom brzinom pročulo kako častimo posjetitelje, jer se nekoliko Eskima pokušalo pošto-poto popeti na brod, iako nisu bili pozvani. Zakasnili su ako su mislili da ćemo i njih nuditi pićem. Bili smo preumorni za nova druženja, jedva smo čekali da na miru odemo u krevet. Iako je sunce sjalo, ponoć je već davno bila prošla. Našem umilnom hrkanju pridružilo se i zborno zavijanje huskyja, da se sve orilo. U mjestu ih ima puno više nego stanovnika, pa se činilo da je čopor vukova oko nas. Mala noćna muzika, što bi rekao onaj gospon, kako se već zove, Mozart. 135


©talushaven

Imali smo vremena napretek, pa smo dan potratili u prodavaonici, u pošti i natežući se za 140 litara nafte. Prvo upoznavanje Kraulshavena bilo je s ljestava po kojima se trebalo uzverati na visok mol. Bile su tako odurno masne od tuljanova loja da nam se svima obilan doručak koji smo upravo pojeli digao do samoga grla. U crvenoj su kući doista bili pošta i dućan, tako da smo posljednje krune ostavljali tamo. Bila nam je to zadnja civilizacijska točka prije odlaska u led i svi smo odlučili javiti se doma da bismo se pozdravili sa svojima. Rekli smo im da se ne brinu za nas, bez obzira na to što nas dugo neće čuti. Jedino će možda dobiti Billovu poruku. Za to je vrijeme Srećko velikom kamerom snimao to “mirisno” mjesto. S nakanom da što vjernije snimi cijeli kraj, previše se približio čudnom humku nad kojim su letjeli rojevi muha. Tek kad mu je noga potonula u nešto mekano, shvatio je da to nije ni kamen ni zemlja, nego da su crna raspala trupla tuljana, narvala, pasa i drugih crkotina. Uljepšao nam je dan dok smo ga uz gromoglasan hihot promatrali kako panično trči natrag blatnjavim putem. U jednoj je ruci držao veliku 136


profesionalnu kameru sa stalkom, a drugom je začepio nos i usta. Kad je vidio da nam je postao predmetom zabave, hrabro se vratio natrag i snimio sekvencu s mladim huskyjima koji su se valjali u blatu i rastezali ostatke tuljana. Preživjevši snimanje, Srećko je ovu posljednju oazu civilizacije na svoj duhovito sarkastičan način preimenovao iz Kraulshavena u Štalushaven. Pošta je bila središte događanja u cijelom mjestu. U njoj je na ispomoći bila jedna punašna gospođica, po koju su poslali službenici, jer im je bilo neugodno što ne mogu komunicirati s nama. Ona je jedina znala engleski, a ovdje je provodila svoj godišnji odmor s nakanom da ovdašnje stanovnike pouči u higijeni. Zbog silnog je smeća, naime, zdravstveno stanje mještana postalo alarmantno, više od pola njih bolovalo je od TBC-a. Sa sobom je donijela vreće za smeće i pokušavala promijeniti čudne navike ljudi da se smeće jednostavno baca pred kuću. Zbog niskih temperatura i kamenita tla organski se otpad ovdje ne raspada niti se može zakopati. Mještani su ga pobacali u more, misleći da će se tako riješiti smrada. No, ni priroda ga nije htjela, pa je trupla s iznutricama i svim ostalim vratio plimni val, koji je ovdje vrlo visok, ravno pred kućna vrata. I opet je sve bilo kao na početku. Žitelji stoga nastoje napraviti nekakav deponij, gdje bi se sve to skupilo. Sa zanimanjem smo promatrali kako ekipa takozvanih dobrovoljnih vatrogasaca sa šmrkovima pere prostor oko škole, zalijevajući usput sve prisutne znatiželjnike. Kako nam je buduća medicinska sestra objasnila, problem nije samo u smeću već i u tome što ni jedna kuća nema ni tekuću vodu ni kanalizaciju. Srećko je gospođicu nazvao Bepa; prvo, jer nikako nije mogao izgovoriti njezino čudno ime, a, drugo, što ga je podsjećala na istoimeni lik iz stripa Alan Ford. Nafta je bila posebna priča, koja po stilu nije odudarala od ostalih događanja oko nas. Plaćena je regularno u dućanu i trebalo ju je samo natočiti na pumpi, kojih 50ak metara dalje. Međutim nekakav mali iskrivljeni čovječuljak s oksericama svima 137


je točio naftu, jedino smo mi morali čekati. Navlačio je Barbu te u poštu k Bepi, jer ona govori engleski, te po nekakvim skladištima, pokazujući mu da naši novi kanadski kanistri nisu ispravni, pa je kao bio jako zabrinut za našu sigurnost, jer bili su plastični, a ne metalni. Naravno, a kako drugačije, to je trajalo dok Barba napokon nije shvatio da samo pokazivanje zuba i uzrujavanje nije dovoljno, već da je i čovo krvav ispod kože i da mu u džep treba gurnuti nešto siće. Tada je čovječuljku postalo sasvim svejedno kakve imamo kanistre, bijele ili žute, s rupom ili bez nje. Natočili smo tih 140 litara i brzo otišli na brod, da bismo udahuli koliko-toliko svježeg zraka. Odmah smo odlučili da sutra krećemo dalje. Bilo bi bolje da smo mogli pričekati koji dan da se led što više prorijedi, ali gdje? Ovdje sigurno ne, ni slučajno! Srećkov crv nije mogao mirovati, na brodu mu je brzo postalo dosadno, pa se odlučio za još jedno snimanje mjesta. Tražio je kompanjona, no takav se još nije rodio. Kad se nakon nekoliko sati vratio, imali smo “veselu večer” slušajući ga: - Otišel sam k Bepi i pitao je mogu li se gdje kupiti tuljanove kože, a ona mi je kazala: “Vidiš onog malog, on će te odvesti do neke bake.” Mali me vodio “glavnom cestom”, koja je više podsjećala na kozju stazu nego na cestu, ali je zato bila znatno obogaćena komadima tuljanovine te raznoraznim kostima i lubanjama. Iako sam jutros tuda prolazio, predstavljala je pravo iskušenje gadljivosti. Putem sam snimao djecu i dijelio im prospekte ekspedicije, tako da sam ubrzo iza sebe imao poveću povorku, koja me u stopu pratila. Klinci ko klinci, dobro su se zabavljali oponašajući svaki moj pokret, otklizavanje na blatnjavoj stazi ili ponavljajući neku englesku riječ, koju su pokušavali interpretirati na svoj način. Mali vodič odveo me do kuće koja je doslovno bila zatrpana smećem, pa sam očekivao da ću sad trgovati. Iznenadio sam se kad je izašla nekakva starica i pokazala mi crvenu kućicu nekih 200 metara dalje. Opet put kroz blato, oble kamene gromade i smeće do crvene kućice, koja je svojim dimenzijama 2x3 metra više podsjećala na pesju. Nakon kucanja izašla je mlada 138


žena, zatim muž pa dvoje male djece. Eskim mi je pokazao tuljanove kože koje su visjele na špagi, ali je tražio previše za njih... pokušao sam se cjenkati, nije nikako išlo, bio je krajnje tvrd. Završilo je tako da sam ja vraćao kože na konop za sušenje, a on ih skidao i pokazivao uporno rukom broj 5. Morao sam otići na drugi kraj mjesta, jer je hodao za mnom ne mireći se s tim da mogući kupac ne želi kupiti tuljanove kože iako ih prodaje po nekoliko puta višoj cijeni od otkupne u mjestu. Mogao je biti barem skromniji, možda bi nešto i bilo od trgovine, tako i tako ne znam što ću s tim krunama. Djeca su bila i dalje neumorna, slijedila su me u stopu i pokazivala mi značajnije dijelove mjesta, kao, na primjer, nogometno igralište, iz kojeg je virilo toliko oblih kamenih gromada da ne znam kako je moguće nekom dodati loptu a da se ona ne odbije negdje u zrak, zatim zelenu kuću, iz koje je neprestano tutnjao rock & roll, onda zgradu škole s malim trgom punim cigaretnih opušaka, pa onu vježbu vatrogasaca, koji su tako stručno prali prostor oko škole da su vatrogasnim šmrkom polijevali sve ljude koji su sa zanimanjem pratili što se događa. Dečki moji, ovo je suludo mjesto na “kraju svijeta”. Jedino su im oni klinci nekak’ normalni. Mahali su mi kad sam išao na brod, i kako u džepu nisam imao ništa prikladno za njih, podijelio sam im sav sitniš, hrvatske lipe, za uspomenu. Tko zna koliko će im to značiti? Šteta, da sam barem imao koju čokoladu iz skladišta, bi se djeca veselila. Navečer na brod stiže sjajna vijest. Dok smo Barba, Dragec i ja sjedili u kokpitu i pričali, došao je Miro i pozvao Barbu da dođe u radiokabinu. Bill mu ima nešto važno poručiti. Shvatili smo odmah da je naš Barba postao tata, prozvali ga Big Daddy i otvorili dvije boce šampanjca. Za mamu Tanju i malu Anu. Živjele nam dugo i sretno! Dragecu i Srećku je to bio valjan razlog da probdiju gotovo cijelu noć u društvu boce staroga dobrog Jhonnya. Sljedećeg dana pri odlasku mahalo nam je mnoštvo od 50-ak djece natiskane na molu. Zbogom, civilizacijo Grenlanda, doviđenja, djeco Grenlanda! 139


140


141


U ledenom zagrljaju

Sve je ovo dosad bila šala, igra, turizam i ostale lijepe stvari. Sada počinje ono pravo. Nailazimo na ledene gromade za koje nemam usporedbu. Visoke su kao neboder na Jelačić placu, duge kao sam plac, ako ne i dulje, skupljene jedna do druge. Na ovom je mjestu kopna malo, glečerska se rijeka s LEDENE KAPE Grenlanda nesmetano slijeva u more. Novija ispitivanja geologa, geodeta te geografa dokazuju da taj dio obale Grenlanda zapravo uopće nije kopno, već samo led. Debljina leda, mjerena tamo gdje se mislilo da je ispod kopno, dokazuje da se led nalazi i ispod razine mora. Melvilleov je zaljev zapravo arhipelag otoka i otočića koji stvaraju prepreke širim frontama leda da se odvoje u more. Brda koja vire iz leda izdvojena poput otoka u moru Eskimi zovu NUNATACI, i vjeruju u njihovu božansko-demonsku prirodu. Desetak ovdašnjih glečera proizvodi čak do 142


143


40.000 ledenih brjegova godišnje, što je 90% glečerskog leda što plovi Baffinovim zaljevom. Prvu barijeru na izlazu iz luke znamo napamet, pa je tako i prelazimo. U 14,30h ulazimo u drugu. Ni s njom nemamo većih poteškoća. Goleme sante s malo otpadaka, kojih se pazimo. Iza otoka Holmsa ulazimo u Melvilleov zaljev, jedan od najgorih i najtežih zaljeva za plovidbu. Prolazimo mimo jednoga ledenog otoka diveći se njegovoj veličini, ne znajući da je upravo prvi pravi problem pred nama. Miro je na kormilu, Barba dremucka u svom krevetu u provi, a Srećko, Dragec i ja promatramo sav taj silni led oko nas, čije se čudnovate boje prelijevaju na suncu. Veselo je i gotovo idilično, jer vozimo brzinom od 6 čvorova kroz sitne komade leda, koji lupkaju po trupu. Nismo ni svjesni koliko je bio blizu istini onaj koji je 144


nekad davno izrekao kako je ljepota početak užasa. Ispred nas se pojavila golema površina leda, debljine tek nekoliko centimetara iznad površine mora. Miro je, uvjeren u snagu i težinu broda, krenuo ravno na ploču, misleći da je to tek ledena kora koju će kao nožem razrezati. Odlučio je da ne smanjuje gas, tako da smo popriličnom brzinom naletjeli na nju. Umjesto očekivanoga prolaska kroz ledenu koru, pramac se počeo penjati u vis kao na uzburkanom moru. Zastrašujući, parajući krrrrccc razbio je okolni mir, a iz utrobe broda čulo se struganje i pucanje kao da prolazimo kroz kamenje. Kakve su to samo bile sile, udarci i lomovi. Svi smo protrnuli, s takvim nečim još se nismo sreli. Usnuli Barba je u trenu lansiran iz kreveta u kormilarnicu: - Što radiš, Miro, kamo gledaš, jesi ti pri sebi, što li? Vidjelo se da ga je to nenadano paranje grdno preplašilo. Brod je na kraju stao, nagnuo se i čekao. Izletjeli smo na palubu i gledali u čudu led oko broda. Ploča na koju smo zajašili vrlo se sporo micala od broda i bila je deblja od pola metra! Tek za 20-ak sekundi led se razmaknuo, tako da smo se vratili u more. Svi smo ostali zbunjeni, jer nismo očekivali toliko debeo jednogodišnji led. Znači, to je sada naš glavni neprijatelj - pack ice5. Pločni led (pack ice; pack) je uglavnom jednogodišnji led koji nastaje spajanjem 5 Arktički led dijeli se na tri vrste: obalni led (fast ice), koji se stvara svake zime duž obale i ostaje nepomičan na mjestu gdje je nastao; pločni led (pack ice, pack), koji su struje donijele iz krajeva gdje je nastao; polarni led (arctic pack) čine ledene gromade stare više godina što su se nagomilale u slojevima prilične debljine. Obalni led (fast ice)stvara se u plitku moru duž obale. Ljeti nestaje jer se rastopi ili raspuca, odvoji i otpluta sa strujom, te se negdje na pučini zaustavi u ledenom polju. Pokriva gotovo sve tjesnace u kanadskom arktičkom otočju. Većinom nije deblji od 2m, osim u nekim veoma zatvorenim zaljevima i fjordovima, gdje se ljeti ne rastapa, pa tijkom više godina dosegne popriličnu debljinu. Rub obalnog leda na pučini završava razdvojenim ledenim pločama. Pojas tih ploča ponekad je širok više stotina metara i toliko je jak da nosi nekoliko ljudi. Ako pri nagomilavanju i višegodišnjem uzastopnom zaleđivanju ploče dosegnu debljinu od 10, pa i više metara, zovu se ledene gromade (floebergs). One imaju najrazličitije oblike, jer nastaju unutrašnjim stezanjem i pritiscima.

145


mnoštva ploča, koje pokrivaju velika prostranstva, a međusobno su rastavljene. Zimi je taj led debeo između jednog i pet metara. Zbog struja i vjetrova te stezanja i rastezanja nastalih uslijed velikih temperaturnih promjena, cijela takva ledena mora putuju. Tada nastaju veliki pritisci, te se gomilanjem ledenih ploča one dižu jedna iznad druge. Tako uz veliku buku nastaju ledeni humci, koji su obično niži od 10m. Gdje su oni, za brod se kriju najveće opasnosti - nađe li se između dviju velikih ploha koje se kreću različitim brzinama, ili ako se nađe između leda i obale. Zbog brzine i velikih sila led tada mrvi sve što mu se nađe na putu. Dosad je tako nastradalo mnogo istraživačkih brodova. Nakratko smo se posavjetovali o tome kako dalje, i krenuli tražiti put kroz led. Drago se uzverao u bačvu na jarbolu, uzeo radiostanicu i govorio u kojem smjeru ima najviše polja otvorene vode, gdje imamo najviše šanse da se probijemo dalje. Smjer kretanja podijelili smo prema satu, da ne bismo govorili neprecizno - samo lijevo ili desno: - Kreni u 2 sata i nakon 20 metara imaš malu ledenu barijeru koju možeš probiti, zatim ideš lijevo na 11 sati i kad dođeš do onog komada što izgleda kao ćup, skreneš polagano prema 3 sata. Odsad nam je to, kad god bismo bili u ledu, postala svakodnevna rutina. Prvo sat i pol smrzavanja na promatračnici, a onda isto toliko znojenja za kormilom. Potražili smo čišće vode na zapadu. Tamo nas je po satelitskoj karti čekalo 9/10 gustoće. Vjerovali smo da su svi prognostičari na svijetu isti, pa da u svojim prognozama daju uvijek malo gore stanje nego što zapravo jest. Tada nam je to zapravo bila jedina nada, ali smo ubrzo naučili da su kanadske prognoze nevjerojatno precizne i točne. Zapadni pravac nije bio ništa lakši. Leda je bilo sve više i više, i Čigra ga je sve teže lomila. Nastojali smo sačuvati trup, pa smo led izbjegavali koliko god smo mogli. 146


Kormilar se smjenjivao svakih pola sata. Dulje nije bilo moguće vrtjeti kormilo tim tempom. Pred ponoć dobivamo gosta, koji već dugo nije bio s nama. I nije nam nimalo nedostajao. Njezino Veličanstvo Magla. Vrlo gust, neproziran zastor spustio se na vodu. Sunce je postalo sitna točkica koja se tek nazirala. Svakih 15 minuta netko bi se popeo na jarbol da bi izvidio mogući prolaz. Posljednjih sat vremena Dragec i ja smo par koji se bori s ledom. On je bio u bačvi i radiostanicom me upućivao na najbolji smjer. Naime, iz kormilarnice nisam vidio ništa, a kad bih i opazio santu, bilo bi prekasno da je izbjegnem. Na kraju smo se zabili u pak i - ni makac. Shvatili smo da bi bilo glupo pokušavati dalje, ta posljednjih smo 12 sati uzaludno pokušavali bilo kakav proboj. Odustajemo. Ugasili smo Detroit, te je Srećko, kao najhrabriji, navukao nepromočivo neoprensko odijelo za preživljavanje i skočio na santu leda. Upotrijebivši klin i konop, svezao je brod za santu, tako da smo se kretali s cijelim poljem što nas je štitilo od udara ostalih santi. Ispočetka je samo oprezno koračao, a poslije je, kad se skačući i lupajući čekićem uvjerio u čvrstoću površine, odlučio malo prošetati. Zaželio je malo osjetiti morski led pod sobom i pogledati izbliza pokojega usnulog tuljana kako se izležava pokraj rupe za disanje. Ubrzo se predomislio, magla je postajala sve gušća, pa se nije smio previše udaljavati od broda. Posred mora, na 731 metar dubine, plutali smo u driftu s ledom na sjever. Dragec je izračunao da bi tako dnevno prešli 5 - 6 milja. Nije nam bilo druge do poći na spavanje, jutro je pametnije od večeri. Ionako smo svi bili umorni ko psi, ja osobito. Cijeli sam božji dan proveo u kormilarnici, ponoć je već davno prošla i oči su mi se same sklapale.

147


Zamka Arktika

Već u četiri ujutro Barba i Drago pokušavaju novi proboj. Magla se malo digla, pa nastoje iskoristiti pruženu priliku. Nakon samo pola sata morali su konačno odustati. Dalje se nije moglo. Trebalo im još toliko vremena da okrenu brod, izbave ga iz ledenog zagrljaja i vrate na prvotni položaj. Kad se potpuno razdanilo, shvatili smo da se led pokrenuo i da prijeti opasnost da nas zarobi. Morali smo se vratiti dok još možemo. Teška srca, jer tek smo malo “zagrizli” u led, a već nam je bio pretvrd. Umorni i deprimirani, vraćamo brod prema kopnu, koje nam je jedina zaštita. Svim smo se silama nastojali iščupati iz ledenog stiska i mukotrpno se probijali natrag. Možda u blizini kopna pronađemo nekakvu slobodnu vodu, u što smo sumnjali. Prije ćemo se zavući u neko sigurno sidrište i čekati. Čekati da sjeverni ili istočni vjetar razmaknu led i naprave prolaz. Koliko 148


149


150


151


dugo, ne znamo ni sami. Predvečer nalazimo zgodno sidrište u zaklonu otoka Andrupsa. Bacamo sidro i sa dva se konopa vežemo za obalu. Iskustvo od prošle godine navelo nas je na te mjere sigurnosti. Tada smo se naime neoprezno samo usidrili u jednoj uvali, struje su nas malo “prošetale” po njoj, pa je za ponoćne oseke Čigra “poljubila” dno. Prevrnula se na desni bok, tako da su svi spavači s lijeve strane poispadali iz svojih kreveta. Nije im bilo nimalo ugodno cijelu noć čekati plimu u kokpitu. Srećko odlazi planinariti na obližnje brdo, oboružan dalekozorom, radiostanicom te obveznom puškom, da bi promotrio stanje leda na sjeveru. Srećom, sva niža brda na Grenlandu toliko su stara i obla od bivših ledenjaka da je penjanje bilo ugodno razgibavanje nogu. Na žalost, vrh koji mu se s broda činio visok, bio je 152


tek niži vrh. Trebalo se odšetati do sljedeće doline i opet se pentrati tri kilometra dalje na viši vrh. Planinareći fino ispoliranim granitom, posvuda je nailazio na neobično pravilne humke od kamenih kugli, i da nismo bili toliko udaljeni od ikakve civilizacije, bio bi siguran da su to oznake koje su postavili ljudi. Zapravo, to je za nas dugo bila nerješiva zagonetka. Po cijelom smo Arktiku i poslije nailazili na njih. Nismo nikako mogli dokučiti kako su ti humci od kamenja stigli na vrh, tako reći, svakog brda. Bilo je sigurno da to priroda nije napravila, ali još manje ljudi. Oni su bili daleko, vrlo daleko. Povremeno bi Srećko uzeo pokoju kamenu kuglu i bacao je kao u kuglani ispoliranim kanalom nizbrdo. Bilo mu je zabavno gledati kako se kugle kotrljaju, često do samoga podnožja. Kad je napokon stigao na vrh, dočekalo ga je razočaranje. Svekoliko more koje se vidjelo u daljini bilo je 153


prekriveno ledom. Javio nam je radiostanicom na brod tu razočaravajuću vijest, koja je značila dugo čekanje. Krajolik oko njega djelovao je toliko mistično bijel i očaravajući da je pomislio da sanja. Na istoku se Grenlandska ledena kapa vidjela u svojoj beskrajnoj veličini. Tisuće tona leda što je polagano klizilo u Melvilleov zaljev razdvajajući se u posebne nepregledne bijele rijeke. Nunataci, koji su izvirali sa svojim sivosmeđim stijenama iz bjeline ledene kape, doimali su se usamljenim atolima u nepreglednom oceanu. Ja sam za to vrijeme dingijem nastojao dohvatiti veličanstvene bregove što su se bliještili u daljini. Iako sam ih svakodnevno viđao na tisuće, nisam im se nikako mogao nadiviti. Opčinila me bila igra svjetlosti i boja što ih dotad nisam mogao ni sanjati, a kamoli zamisliti. Bilo mi je uistinu žao što sam bio svjestan činjenice da nikad neću biti sposoban naći odgovarajuće riječi kojima bih opisao to što vidim. Na žalost onih koji nisu bili ovdje i neće nikad doći na ove prostore, ne postoji ni takva fotografija ni film koji bi im to mogli potpuno dočarati. Jedino što je moguće jest biti tu i gledati to iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. S vremenom mi je pomalo postalo jasno zbog čega je toliko ljudi ovdje stradalo. Tko vidi toliko ljepote i nevjerojatnih stvari na jednom mjestu, mora prinijeti žrtvu na bilo koji način. Tog trenutka sam i ja bio spreman prinijeti svoju. Miro se primio radiostanice da bi se javio Billu i od Ice Centra u Iqaluitu dobio nove podatke. S Billom je išlo teško, uspio je tek obavijestiti ga o našim trenutnim koordinatama, kako bi Bill na svojoj karti mogao pratiti naše napredovanje. Popričao je još s Resoluteom i Narrsassuaquom. Kad se Srećko vratio, svi se bacamo na proučavanje karte leda, koju je navfaksom dobio Miro. Cijeli popratni tekst bio je u tonu jednog velikog “ako”, kojeg i sami postajemo sve svjesniji. Negdje ipak mora postojati nekakva rupa koju bismo mogli iskoristiti za sljedeći proboj. Na žalost, na kartama je nije bilo. Morat ćemo se naoružati strpljenjem, pričekati 154


koji dan i potražiti je sami. Na ove širine stigli smo malko prerano da bismo mogli očekivati što bolje. Tješi nas jedino podatak da je i Amundsen u prvom osvajanju Sjeverozapadnog prolaza 1903. godine također najviše vremena potrošio u Melvilleovu zaljevu. Da bi nam popravio raspoloženje i vratio vedrinu u srca, Dragec je nakon večere ispekao odlične palačinke. Moje raspoloženje nije vratio u cijelosti, bio sam taj “sretnik” na kojeg je došao red da opere suđe. Kako, bilo je već drugo, nagradno pitanje. Temperatura vode od tek 0,2ºC nije nudila bogzna kakvo veselje. Ionako je to bio najgori posao na svijetu koji se uopće može zamisliti, a kamoli u ovim uvjetima. Dok sam nožnom pumpom crpio vodu u sudoper, iz slavine su izlazili komadići leda. Iako sam još u kostima osjećao “brijanje” s promatračnice, led je i u toplom salonu morao pokazati tko je ovdje gazda! Kako mi ni brzina pranja nije bila jača strana, ruke su mi začas dobile tamnu, marine plavu boju. Da ipak ima Boga, dokaz je što smo na brodu imali prvoklasno posuđe, pa barem nisam bio prisiljen beskonačno ribati zagorena dna. Bilo je dovoljno samo lagano proći dva tri puta spužvom, i sve je poprimilo sjaj kao da je tek jučer izašlo iz prodavaonice.

155


156


157


Vesela santa

Spavanje se proteglo gotovo do podneva. Potreban nam je bio taj san da bismo se nekako pribrali i preboljeli jučerašnji neuspjeh. Kako nismo imali pametnijeg posla na brodu, odlučismo se svi osim Barbe, koji je odlučio ovaj put biti i kogo i perač suđa, za pentranje po ledenim brjegovima. Grdosije, što su tiho plutale oko nas, samo što nisu glasno zvale da ih osvojimo. Uzeli smo sve što smo imali - dereze, cepine, klinove, užad, reklamni materijal naših sponzora i fotografsku opremu. Da spojimo ugodno s korisnim. U daljini se kočoperio golem trorogi ledeni brijeg i željeli smo ga vidjeti izbliza. U njegovu susjedstvu nalazimo manji s dobrim pristupom, pa smo odlučili popeti se na nj. Veliki nam je trebao poslužiti kao dobra pozadina za snimanje. Međutim čim smo stavili ruke na nj, shvatili smo da to neće ići tako lako. Ledeno hladne i ubitačno 158


skliske grdosije, što mirno plutaju pokraj nas, nisu nimalo pitome kao što se čine. Poneke se najednom probude iz zimskog sna i samo se preokrenu na suprotnu stranu. Druge se kao amebe raspolove, i iz jedne nastanu dvije, a neke se u tili čas raspadnu u tisuću komadića. Pa se onda penji i uživaj! No želja za osvajanjem bila je jača, kao i zavaravanje samog sebe: “Pa neće se to baš meni dogoditi...” Srećko je zabio klinove i povukao sigurnosno uže, jer Miro jedini nije imao dereze. Kad smo se svi nekako uspentrali i okupili na vrhu, počelo se događati nešto čudno. Obzor i veliki ledeni brijeg pokraj nas počeli su se micati. Ni na kraj pameti nam nije bilo da se naša santa počela rotirati, i to tako da je terasa, na kojoj smo mi bezbrižno stajali, polagano počela nestajati u moru. Srećom, Miri je sinulo, pa su mu proradili svi alarmi: 159


- Okreće se, bjež’mo, crta dečki! - dreknuo je. Nastala je neopisivo panična jurnjava prema dingiju. Drago, poslije prozvan Hrabri ili Brza Noga, iako bijaše na najvišoj točki, prvi se strusio s derezama u čamac. Bogu hvala, pogodio je točno drvene podnice, jer da je čeličnom derezom zakačio bilo koju gumenu komoru, bili bi Titanic u malom. Za njim je upao Srećko diverzantskim skokom. I on je uspio biti precizan, sa svojim šiljcima na čizmama nije skočio ni Dragecu na leđa, nije ni uspio probušiti cijev za dovod goriva, a i gumenjak je ostao čitav. Jedino se cipelama doslovno zabio u pod, pa je morao odvezati dereze da bi se mogao kretati po čamcu. Budući da se santa okretala, počela je dizati nos čamca iz vode, u kojoj je još jedino ostala krma. - Odvežite ga, brzo! - deru se bespomoćno njih dvojica, hvatajući se za bilo kakav 160


konopčić da ne padnu u vodu. Nastojao sam dočepati se klina, koji je sad bio na drugom, teško dohvatljivom mjestu. Pokušavajući to, nespretno sam se spotaknuo te pao na sam rub. Taman na bolno “planinarsko” koljeno. Posljednjim trzajem sam dohvatio konopac, koji me je spasio od ledene kupke. Pruživši ruku, Miro me na jedvite jade izvukao iz ponora. Nije bilo vremena za puno razmišljanja pa sam nožem odrezao konopac i čamac se vratio u more. Sada je samo konop sa vrha sante ostao veza između nas. U tom trenutku se prolomi britak zvuk lomljave i pljusak. Odlomio se komad leda na mjestu gdje je bio zabijen klin i slomio stalak zastave na dingiju. Klin i zastava padaju u vodu. - Zastava, spasi zastavu! Srećko reagira u trenu i vraća je na sigurno, slomljena koplja. S novim rasporedom težina naša je zaigrana santa promijenila smjer rotacije. Adrenalin naglo raste. Što sada? Miro ugleda crvenu mrlju na ledu: - Krv, čija je to krv? Svi se ogledavamo, no strah je bio jači od bilo kakve boli. Tko zna čija je, a nije ni bitno. Za rane ima vremena, lizat ćemo ih kad se izvučemo. Do čamca me sada dijelilo dva metra visine. Da slučajno ja ne budem taj koji će pri skoku probiti gumenjak, skidam dereze i bos skačem u nj. Miro je ostao kao zaštitnica, jedini je od nas bio odjeven u nepromočivo odijelo za preživljavanje. Mi ostali smo imali, na moje inzistiranje, radna odijela za –40ºC, jer sam u njima htio napraviti reklamne fotografije. Kad se napokon i Miro našao u čamcu, odahnuli smo. Santa se opet zaljuljala, no sad se vraćala u svoj prvobitni položaj. Boja se polako počela vraćati u naša ko krpa blijeda lica. Nismo htjeli ostati bez ostalih klinova i užeta, te se Srećko odvažio i oprezno vratio na led po njih. Dok tražimo drugu, stabilniju santu, Miro se javlja na brod da se Barba ne bi 161


162


163


zabrinuo: - Dingi zove Čigru, dingi zove Čigru; Čigra, javi se! - Što je, je l’ sve u redu? - Pitaju dečki kad će grah, sad bi im prijalo nešto toplo, smrznuli su se - okolišajući je deklamirao Miro. - Bit će, bit će, bez brige! Kad se vratite, sve će biti pripremljeno. - Dobro, sad im je lakše, mi mijenjamo poziciju, ova santa je malo nestašna, pa tražimo drugu. Javit ćemo se kad krenemo doma. Over! Šteta bi bilo, kad smo već ovdje, ne napraviti nešto propagandnoga materijala. Idemo na veliku i nasukanu santu, koja se neće prevrtati pri svakom našem koraku. Međutim, ja se ni za živu glavu ne dam iz čamca, leda mi je dosta za sva vremena. Upravo sam naučio bitnu stvar. Ako mi već vrag ne da mira pa se vješam po njima, to nije mudro činiti oko podneva. Tada se sve one probude i počnu činiti ludorije. Taman mi treba da i ja postanem dio njih. K tome sam još mokar od sklizanja po ledu, koljeno me vraški boli, a sigurnije je i za njih trojicu da netko ostane u pričuvi. Dok su se dečki zabavljali snimanjem reklama, u daljini je odjeknuo pušćani pucanj. Potom se začuo zvuk motora. Čini se da su nedaleko od nas Eskimi bili u lovu. Tada smo ih ugledali kako glisirajući dolaze k nama. Dvojica su, jedan starije dobi, a drugi mlađi, valjda otac i sin. U čamcu su imali mrtva tuljana. Pozdravljaju nas veselo mašući. - Haj! - odzdravio sam. Prišli su smiješeći se. Vjerojatno su se u čudu pitali što li to ovdje radimo. Na čamac se vratio Dragec i započeo razgovor u stilu: - Ja Drago,... ti? Prazan, upitan pogled. - Ne, ne - bilo je očito da nisu razumjeli. Ispočetka, ali uz pomoć ruku: 164


- Ja Drago,... ti? Nakon desetak takvih “Ja Drago,... ti?” i urnebesne pantomime shvatili su i kazali nam svoja nerazumljiva imena. Ponudio sam ih cigaretama, što su spremno prihvatili, a za uzvrat nas ponudili kavom iz termosice. Uljudno smo rekli ne, hvala, i termosica je začas nestala ispod sjedala. Očito, kave je bilo premalo za sve. Tuljan tužnih crnih očiju ležao je preko krme i bio je još topao. Bilo mi ga je žao, baš mi je bio simpatičan. Čini se da je onaj hitac bio namijenjen njemu. Malo sam ga pogladio, da bih osjetio njegovo fino mekano krzno. Onda sam Eskimima u ruke dao našu zastavu, objasnio čije je zemlje, te ih na kraju fotografirao. Za uspomenu na kratak susret. Svima nam je bilo dosta uzbuđenja i čudnih susreta, ogladnjeli i promrzli vraćamo 165


se na brod. Gladni smo kao vukovi. Usput tražimo našu “prevrtljivu” santu. Nema je. S druge strane velike troroge nalazimo dva komadička, od kojih jedan prepoznajemo po svojstvenom obliku kitova repa, koji je bio pri rubu “naše” sante. Sada je to bio vrh. Prepolovila se i zauzela novi položaj. Srećom, kad nas više nije bilo na njoj. Dok smo se vozili, a do broda nam je trebalo dobrih tričetvrt sata, Miro je došao na sjajnu zamisao: - Dečki, što kažete da od danas i Barbu uključimo u redovno kuhanje i pranje suđa? - Bilo bi vrijeme, ali kako? Neparni smo i on se uvijek izmigolji. Sve je štimalo dok je Igor bio s nama, ali sada nam tu i tamo kao nagradno nešto zmrčka, ali sumnjam da će pristati na pranje suđa. - Ajdmo se fino dogovoriti da od danas svatko bude sam u kuharskoj gvardiji, da sam kuha i pere, kao on danas. - Bravo, Miro, odlična zamisao... ja pristajem, ionako sam cijeli dan u kuhinji i kad smo dvojica... četiri dana odmora od kuhanja, to je super! - Ja sam isto za, to bi bilo odlično, bolje svaki peti nego svaki drugi dan biti u kuhinji. - Čekajte, čekajte, a kako ću ja? - pobunio sam se - o kuhanju nemam pojma, jedino što znam jest oprati suđe. - Ajd’, nemoj nas sad ti izdati, to nam je odlična prilika da svih pet budemo uključeni u kuhanje. - Ma jasno mi je što želiš, ali u životu nisam ništa skuhao, čovječe, osim možda jaja i hrenovke, ni juhu iz vrećice ne znam... - Ja ću ti pomagati - obećava Dragec - vidjet ćeš, nije to teško, samo daj, budi s nama... - I ja ću ti pomoći - nudi se Miro - nemaš brigu, već ćeš naučiti. - Dobro, dečki, ja sam za slogu, ali nemojte poslije - ko te šiša što ne znaš, to ne bi 166


ni pas s maslom jeo... Dok smo na brodu jeli odličan “vojnički grah”, ni o čemu drugom nismo pričali do o santi i našoj sreći što smo izvukli žive glave i imali odličnu besplatnu školu. Jedan drugom smo punih usta uskakali u riječ veličajući svaki svoj postupak, kao da nas je on sve spasio. A, zapravo, svi smo napunili gaće od straha. Pričao nam je Barba da je po Mirinu glasu shvatio da se nešto čudno zbiva. Smišljao je što učiniti ako je netko od nas završio u hladnoj vodi, u kojoj je zbog naglog pothlađivanja tijela nemoguće preživjeti više od minutu-dvije. Dragec je na kraju priznao: - U životu se ovako nisam prestrašio, zbilja! Nenek, svaka čast tebi i tvojim sponzorima, neka se ljute koliko god hoće, ali više me ne zanimaju nikakva reklamna slikanja ovoga ili onoga po santama. Na led me više nećeš dobiti... ne idem i gotovo! Još smo popričali i o kuhanju. I Barba je bio za naš prijedlog, čak je ispalo na kraju da je to bila i njegova nakana. Naposljetku su svi bili sretni i zadovoljni osim mene. Kuhati?! O, sunce mu žarko! Što li sve neću raditi na ovom putovanju...

167


168


169


»igra ledolomac

18. srpnja, utorak pozicija u 12h 74º45’8”N 58º51’9”W temperatura mora 3,6ºC; temperatura zraka 9ºC

Proboj II. Već u sedam ujutro motor radi, spreman za pokret. Prema savjetima Eskima na udaljenosti desetak milja od obale prema sjeveru postoji topla struja, i tamo je većinom otvorena voda. Treba motriti tuljane i ptice, oni su najsigurniji vodiči. Slična su iskustva i ribara, pa ćemo i mi pokušati tim putem. Radi se raspored dežurstava. Po dvojica ćemo se svaka tri sata smjenjivati za kormilom i na promatračnici, a Barba će iz kokpita usklađivati naše djelovanje. Krećemo. Prva dva sata probijamo se kroz led, i onda doista - otvoren prolaz. Uzak, ali dovoljno širok za nas. Sve je točno, i tuljani i ptice su tu. Ima ih puno, tuljana 170


pogotovo. Izležavaju se na ledu i sunčaju. Kad se približimo, skaču u vodu. Na našu muku, jer ih ne možemo snimiti. Mjerimo temperaturu vode. Tri i pol stupnja nam dokazuju da smo na pravom putu, jer da nismo, bilo bi od 0 – 1ºC. Dok smo Miro i ja kormilarili, prolaz se sasvim otvorio. Malo smo krivudali, ali nismo imali ni jedan dodir s ledom. Vozimo slalom između santa. Promatranje s promatračnice najgori je dio šihte. Ne samo što je u bačvi hladno i što vjetar uporno brije, već sumaglica u daljini iskrivljuje sliku. A kormilar dolje očekuje točne upute. Zbog loma svjetlosti činilo se da je daleko ispred nas neprobojan visok bijeli zid. U prvi mah smo bili zaprepašteni, pa kamo idemo, kako proći, no s vremenom smo shvatili da je to samo puka fatamorgana6. Tek nakon što bismo se približili, mogli smo razlikovati led od slobodnog prolaza. Stoga se događalo da brod odvedemo pravcem koji je 6 Abnormalna refrakcija (fatamorgana) – na moru je proizvod temperaturne inverzije u sloju zraka koja stvara varijacije u njegovoj gustoći. Svjetlosne zrake koje prolaze kroz sloj zraka, lome se drugačije nego u normalnim prilikama. Abnormalna refrakcija nije povezana uz određena geografska područja, ali metereološke prilike na Arktiku su takve da se ta pojava na tom području može često očekivati. Arktička područja su podložna toj pojavi zbog značajnih razlika između temperature mora i zraka, kao i mora i ledom prekrivene obale. Sve to rezultira čestim pojavama super vidljivosti ili uveličavanjem objekata. Uveličanje se manifestira u dva oblika: prvom, kad se promatrani objekt prividno uveća, ali se ne čini bližim i drugi, kad se oblik čini većim i zbog toga čini bliži. Nije nevažna ni točka s koje se objekti promatraju, tako da će se isti objekt prikazati u drugačijem obliku s vrha jarbola nego s razine palube. Još jedan oblik abnormalne refrakcije jest dvostruki privid, koji se javlja kad atmosferske prilike stvore inverziju na nekoliko metara iznad morske površine. To dovodi do još jače izražene refrakcije svjetlosnih zraka. Za ljudsko oko predmet izgleda dupliciran sa svojom vlastitom zrcalnom slikom. U nekim slučajevima stvarni oblik se i ne vidi, ali se dobro vidi naopako prividna slika. Prividne slike blizu obale gledane s broda kao neprirodne slike obalne crte mogu se pojaviti u dvostrukom ili čak trostrukom prividu. Privid može isto tako stvoriti dojam da je obala bliža ili dalja nego što to doista jest. Na moru daleko od obale brodovi i ledeni brjegovi najčešći su oblici privida. Jedna od poznatih žrtava privida (fatamorgane) na ovim prostorima bio je kapetan John Ross, koji je 1818. godine na brodu Isabella tražio Sjeverozapadni prolaz zapadno od Grenlanda. Kao prvi Europljanin ušao je u Lancasterov prolaz, ali se na 80037’ sjeverne geografske širine okrenuo i vratio u Englesku, jer je stekao dojam da se nalazi u fjordu, a ne u prolazu. Dao se zavesti optičkom varkom, te je zbog prijevremenog povratka u Engleskoj bio više godina u nemilosti. Temperaturne inverzije mogu dovesti do abnormalnog pomaka u crti obzora, što može jako utjecati na opservacije pomoću sekstanta.

171


172


173


bio manje prohodan od onoga u kojem smo trenutno bili. Nakon tri sata prostor se ponovno sužuje, i opet lomimo led da bismo došli do sljedeće slobodne vode. Najlakše je ploviti uz glečerske sante, jer je njihova brzina različita od brzine leda, pa ga razmiču. Kad njih nema, onda se oblikuju posebna polja leda i jezera slobodne vode. I to nam stvara najveće teškoće. Probiti se iz jednog jezera u drugo. U osam navečer ponovno sam na jarbolu. Sunce je nisko, peče za oči koje su mi krvave od umora i tako će ostati do jutra. Pred nama je bijeli zid, a s lijeve se i desne strane vide prolazi. Navodim brod prema lijevome, jer mi odbljesak u vodi kaže da prolaz postoji. U neposrednoj blizini ispostavlja se da je to opet bila iluzija. Za Čigru je prolaz ovdje nemoguć. Okrećemo se prema desnom rukavcu, ali i tamo se dogodilo isto. I što sada? Tražimo neki izlaz, bez uspjeha. Vrtimo se u krug tek toliko da se krećemo, da nas led ne zarobi. Najednom, daleko ispred nas, kroz dalekozor opazim brod. Zbilja ili priviđenje? Uistinu brod! Crveni trup se nadaleko vidi: - Brod, ide brod, momci! Barba ih poziva preko radija. Greenland Saga, pod danskom zastavom ide iz Thule za Dansku. Kapetan ne može doći k sebi. Jedrilica usred ledene pustoši, i još k tome pod hrvatskom zastavom? On se sa svojih desetak tisuća tona i specijalno pojačanim trupom jedva borio sa ledom, isto tako muku muči i traži prolaze, a kad tamo nekakva bijedna jedrilica mu ide ususret. Takvo što se na ovim prostorima nije desilo odkad je svijeta i vijeka. Na kraju se kapetan ipak udobrovoljio i izrecitirao nam je svoju rutu u zadnjih dvanaest sati, kako bi iskoristili njihov trag. Krećemo im ususret. Što se dosada činilo nemogućim, postaje moguće. Borba je bila više nego iscrpljujuća. Motor je urlikao na okretajima u crvenom području često na mjestu, pa naprijed, natrag, daj gasa, još, još, sad malo smanji, natrag, natrag, 174


175


pa udarci leda u list kormila i propeler, zar ne čuješ, čujem, vraga čuješ, onaj pimpek na krmi nam zlata vrijedi, i moj isto, da nije njega ostali bi i bez kormila i bez propelera, onda se možemo slikati, dodaj mezomariner, odgurni taj led, ne taj veliki onaj manji idiote, to si doma reci, ne ide, zapeo je ispod kobilice, šija, pazi krmu, ler, ler, čovječe, slomit ćeš propeler, izravnaj kormilo, nisam se jučer rodio, probaj tangunom, hajd’mo zajedno, šta si se naslonio bolje upri, nedaj da stane, ajd’mo još jednom krmom, daj gasa, pa se najednom sve zadimilo, motor je ostao bez hlađenja jer je led blokirao rešetku za usis, jebemti, zamalo da nismo ostali bez Detroita, ne forsiraj, ne deri se, nisam gluh, ljudi da ovo vidite, šta je sada, sudoper je pun leda, kroz pipu, probaj lijevo, ide, ide ko’ bog, sad je naš, majku mu tvrdu, nikako da se slomi, zaobiđi ga, joj, samo da Čigra izdrži ovu torturu... i tako tri puna sata. I uspjeli smo. Došli smo do mjesta gdje je prošla Saga. Priča je ovdje za danas završila jer je stigla večernja sumaglica, a ni mi ni brod nismo bili sposobni za daljnje napore... Nakon obvezatne večernje porcije pričanja radiovalovima Miro je bio loše volje, sav zdvojan: - Ne znam što ću, radioveza s Billom je očajna, toliko loša da gora ne može biti. Sad sam imao sreće, javili su mi se neki “prijenosnici”. Skupio sam solidan fond od desetak kanadskih radioamatera, od British Columbie, NW Teritorija, Ontaria, Alberte do Nove Škotske. Oni cijelo vrijeme slušaju moje razgovore s Billom ili Rickom u Lunenburgu, navijaju za nas da uspijemo i po potrebi uskaču kad veza zaškripi. Možda je to rješenje, vidjet ću, bilo bi šteta izgubiti Billa iz etera. Tako je danas Bill iz Ontaria prenio moju molbu Billu u Novu Škotsku, onda je on nazvao CCG stanicu na Baffin Islandu, i onda sam natrag preko Ontaria na kraju ipak dobio friške podatke o stanju leda i preporukama za smjer daljnjeg napredovanja. Možda vam, dečki, to zvuči dosta komplicirano, ali ovakva veza iako ide okolo 176


naokolo zbilja radi savršeno, samo da tako bude i dalje. Za Lancaster Sound vele da je ulaz potpuno otvoren i da nas zove. Dublje unutra prema Resoluteu sve je zabetonirano i tko zna kad će to biti prohodno. Ako ovdje negdje ne zaglavimo, možda se i tamo nešto otvori, vidjet ćemo. 19. srpnja, srijeda Tražimo slobodan prolaz tamo gdje je “Saga” jučer slomila led, no uzalud. Pokretna polja su izbrisala svaki trag, pa nakon samo sat i pol vožnje gasimo motor i čekamo da struje naprave nešto. Nekoliko smo puta ponovno pokušavali pazeći da lomimo samo sivi jednogodišnji pak, bijeli je bio pretvrd za naše mogućnosti. Radimo proboje iz jednog u drugo jezero, no kad su ti spojevi postali predugački i predebeli, odustajemo. Upirali smo se na sve načine, uznojili se krčeći si put mezomarinerima i tangunom, ali bilo je uzalud. Ponovno bespomoćno plutamo u malom dijelu slobodne vode. Dali smo joj i ime, onako, optimistično - jezero “Bez nade”. Odjednom iz daljine dopre jednoličan zvuk motora. Bruuuummbruuummmm... Dragec se dere s jarbola: - Brod! Brod! Čujem ga, čujem! Skačemo svi na palubu. Opet brod? Bogati, pa ovdje je prometno kao u Riječkoj luci! Oči uprte u daljinu traže neki znak, siluetu. Kad ono, na obzorju se poput velikog bumbara ukazao helikopter. Leti pravo na nas. Radi nekoliko krugova i nastavlja dalje. Radiostanicom nastojimo doći u kontakt s njim. Javlja se glas, ali ne iz helikoptera, već s broda. Francuski znanstveni brod, imenom “Simson S”, dug 80 metara, plovi u našem smjeru, udaljen 16 milja. Taman s pozicije gdje smo mi bili jučer u 14h, malo zapadnije. Cilj im je otok Meteorito. Helikopter je njihov i također traži slobodan prolaz. Obećaše da će nam se javiti poslije, čim obrade prikupljene podatke. 177


Čekamo, ali ni glasa od njih. Pokušavamo novi proboj. Nailazimo na tanak led i ulazimo u novo jezerce. Na žalost, iz njega ne možemo. Po pravcu našeg puta led se proteže na kilometre. Zovemo “Simson” da bismo saznali njegove namjere. Dobivamo kapetana: - Ova situacija mi se nimalo ne sviđa. Vraćamo se natrag, na jug, dosta nam je leda. Pretvrd je za nas, pričekat ćemo bolje uvjete. Nevjerojatno, ovako veliki brod pa odustaje, i to s naše jučerašnje pozicije. Na našu zamolbu šalju nam helikopter, možda mi imamo šanse. Opet izviđanje, pa nekoliko krugova tik iznad nas. Čini se da smo i za njih atrakcija, helikopter je dupkom pun ljudi “oboružanih” fotoaparatima i kamerama. Mašu u znak pozdrava i pokazuju u kom smjeru da idemo. Na žalost za nas, ta slobodna voda je predaleko. Nema druge do biti strpljiv. 178


Barba se hvata radiostanice i preko obalne postaje dobiva vezu sa Zagrebom. Sretnu majku s Anom u naručju. Nakon propitkivanja o zdravlju objašnjava našu situaciju i daje vijest koju treba proslijediti u HINU. Da smo živi i zarobljeni. Možda to Odin ili Thor negdje pročitaju, pa nešto učine za nas. 20. srpnja, četvrtak Hladno, vedro jutro, sunce blista na blijedoplavom nebu. Tanke trake magle svijaju se oko vrhova ledenih santa i planina u daljini. Sunčevi psi7 nas prate. Ovo je naš dugo očekivani dan. Napokon je krenulo! Gdje jučer ni u ludilu nismo uspjeli, danas prolazimo kao kroz maslac. Očito i bogovi čitaju jutarnje novine. Vikinški sigurno. Preko noći su nam poslali hladan vjetar, koji je tankim filmom zamrznuo vodu, a sante učinio krhkima. I odmah je to bila druga priča. Dovoljan je već blagi dodir Čigrinog kljuna da bi se led rasprsnuo u tisuću komadića. Zvuči nevjerojatno, ali lomimo 10/10 jednogodišnjeg packa. Vrijeme je mirno, bez vjetra. Sunce upire iz sve snage, no termometar na suncu pokazuje tek +2ºC. Čigra je u svom elementu, nemilosrdno krči put. Da bi sve bilo potpuno, vidljivost je odlična. Fatamorganu smo počeli prepoznavati, pa se više ne damo varati lažnim slikama. Do točke do koje smo danas stigli trebalo nam je šest dana. U normalnim prilikama prosječnog jedrenja tih 90 milja prešli bismo za 15 sati. Ali normalne prilike daleko su iza nas. Zato ćemo do Kanade ploviti vjerojatno 15 dana, a da nema leda, došli bismo tamo za svega dan-dva. Tješimo se time što smo barem upoznali famoznu sjevernu obalu Grenlanda, prepunu glečera, fjordova i planinskih vrhunaca. Mislim da tu obalu sada poznajem bolje od naše, jadranske.

7 Sunčevi psi – pojava višebojnih svjetlosnih aureola ili lukova u duginim bojama iznad vlastite sjene ili promatranih objekata zbog Sunčeve paralakse.

179


180


181


Zagrizi led

Deveti dan mukotrpne borbe s ledom je na izmaku. Brod trenutno mirno plovi. Nema nervozne jurnjave na jarbol i s njega, povika preko radiostanice, užasavajućeg struganja leda o oplatu. Večer je, 10 je sati i 20 minuta. Sve je mirno i spokojno. U krevetu sam, mrtav umoran. Pokušavam uhvatiti malo sna, jer ovakvi trenuci posljednjih su dana rijetkost. Najednom brodom kao da je zavladao potres. Od urlika. Urlika iz petnih žila: - Cape York! Cape York subočice! Jeeeeeee! Uspjeli smo! Huraaaaaa! Polugol istrčim na palubu. U kormilarnici je pakao. Sva četvorica se deru koliko ih grlo nosi. Smiju se sa suzama u očima. Ni ja se ne mogu suspregnuti. Koje olakšanje! Plešemo veseli kao mala djeca. Pokazujemo mu srednji prst, duge uši, plazimo jezik, pokazujemo gole stražnjice. Gotovo je! Nema više! Svršetak! Ende! 182


183


184


185


U smjeru rta slavodobitno bacam upravo ispražnjenu bocu šampanjca: - Na, požderi si, majmune blesavi! - Dečki, moram vam priznati, ovoliko se nisam namučio ni s Cape Hornom, ma, Cape Horn je dječja igra prema ovome! - sav sretan i s vidnim olakšanjem priznaje Barba. Bila je to naša prva dobivena bitka. Led je popustio, iako se na trenutke nije činilo da ćemo uspjeti. Nimalo. Baš suprotno... 21. srpnja, petak pozicija 76º02’N, naša najsjevernija točka

Ponovno veliki promet, mala zarada. Cape York nam nije ništa bliži nego jučer. A svega smo 30-ak milja od njega. Naš Detroit je davao sve od sebe, cijeli dan je urlao pod punim gasom, brod se propinjao, ljuljao i krivudao tražeći najmekši put. Nismo stajali ni kad se čulo potmulo i resko struganje i škripanje slomljenog leda. Više nije krhak kao jučer, trga se na velike komade, koji se onda zavlače pod trup i zaustavljaju brod. Na kraju smo ostali zarobljeni u ledu, koji je vjetar okružio u velikim količinama oko nas. Najveća tragedija je što smo danas, uz svu muku i naprezanja, napravili tek jednu korisnu milju puta. Da poblesaviš od muke! Kad već ne možemo ploviti, hajdemo letjeti, mislili smo. Spustili smo gumenjak u vodu i počeli pripremati “zmajčeka”. Bilo je više nego dovoljno prostora za polijetanje i slijetanje. Možda nađemo nekakav put koji odavde ne vidimo, a tu nam je, na dohvat ruke. Odjednom se, bez ikakve najave ili nekog znaka, led okomio na nas. Jedva smo izvukli čamac van i punim gasom se pokušali probiti. Grizli smo, grizli, ali cijelo vrijeme smo bili u slijepoj ulici. Bili smo potpuno blokirani. Više ni sami nismo znali u kom smjeru da krenemo, što da radimo da nas drift ne odvuče nekamo daleko gdje nema zaklona i ne zdrobi kao odbačenu konzervu. Nakon 186


nekoliko sati nervoze i strepnje najednom se otvorio uski prolaz, i mi smo na juriš izletjeli iz stupice, na otvoreno. Na žalost, oko ponoći smo opet bili opkoljeni. Ne onako grdo kao popodne, ali nismo mogli nikuda. Cijelu noć je po jedan sat jedan od nas dežurao da se led ponovno ne zatvori oko nas. Motor je bio stalno upaljen i čim bi se kakvo veliko polje leda previše približilo, s malo gasa smo bježali prema području sa manje zgusnutim ledom. Prema kartama leda brzina drifta bila je 10Nm na dan. Današnji dan je neuobičajen i po tome što sam, prvi put u životu, nešto skuhao. Po nedavnom dogovoru, danas sam cijeli dan kogo, sâm spremam tri jela i perem suđe. Iako hrana koju sam spremio za večeru nije nikoga bacila na leđa od oduševljenja, bila je jestiva. Dečki se nisu trgali za repete, svi su se od prve najeli. Najvažnije je bilo da nitko nije dobio trovanje želuca. Početnička pogreška bila je u tome što sam juhu skuhao posljednju, pa se glavno jelo ohladilo dok nije došlo na stol. Malo su prebirali po tanjurima, ali bili su na vrijeme upozoreni neki dan. “Menu” se sastojao od Lipton pileće juhe, riže, govedine iz konzerve spremljene na kineski način, kisele paprike, i bogteveseli. Ostalima bi bilo ispod časti sasuti konzervu u lonac, no ja sam novi, pa što im mogu. 22. srpnja, subota Još smo zarobljeni. Strpljivo čekamo razvoj situacije baveći se jutarnjim aktivnostima. Dok pijemo kavu, Miro se prima posla oko Dragecova zuba. Odlijepio mu se komadić cakline sa sjekutića. Dok je “grizao led”, smijemo se. Miro se još u Kanadi potrudio da ove godine budemo odlično opskrbljeni zubarskim priborom (fala, Miro, rekao bi Dragec). Za tili čas zub je ponovo slijepljen i Dragec šarmantno ružan kao i prije. Istina, caklina je ubrzo opet otpala, ali je zato ostalo bijelo ljepilo koje će poslužiti do prvog zubara. 187


Oko deset sati počinju se otvarati jezera slobodne vode. Krećemo prema obali i ulazimo u zaljev lijevo od Cape Melvillea. Na jarbolu sam, i pokušavam naći mogući prolaz. Nakon jučerašnjih manevara izvedenih da bismo se izvukli iz ledenih kanđi bili smo veoma zadovoljni što smo plovili u tom smjeru. Tamo je bila jedna dugačka traka slobodne vode i uputili smo se prema njoj. Orijentir nam je Cape Melville, koji već dva dana gledamo sa svih strana. Nikako da se riješimo toga šarenog brda. Na njegovoj smo južnoj strani i prilazimo golemim ledenim brjegovima. Mislili smo se provlačiti između njih. Tek iz neposredne blizine vidimo da je to nemoguće, jer su povezani pakom koji je barem metar debeo. “Beton”, i to armirani. Sumnjam da bi ovdje mogao proći bilo kakav ledolomac. Sasvim uz obalu proteže se dugačka i široka vodena traka, ali mislim da je to klopka. S kopna se spušta golem glečer koji je proizveo ovaj “beton” leda. Otok Bushnan moramo obići s vanjske, a ne s unutarnje strane. Ponovno istim putem natrag. Tog “natrag” ima već previše u našim nastojanjima da dohvatimo Cape York. No, trenutno jedino moguće. Trebamo se približiti nekome dužem rukavcu, i tu čekati da se otvori. To je moguće, jer vjetar na trenutke puše i 27 čvorova na sat. Došavši do prvog rukavca, vidimo drugi, ali ulaz u nj je južnije. O, ne, samo to ne! Ali više nema natrag, moramo se bilo kako prebacivati iz trake u traku, pronaći najlakši put, a ako nema slobodnog prolaza, upotrijebiti silu. Grubu. Shvatili smo da Čigra to može, a na kraju ustanovili da od svih tih probijanja leda nije dobila čak ni značajniju ogrebotinu. Veliki bregovi nošeni strujama i vjetrom kreću se brzinom različitom od one paka te ga razbijaju. To je naša šansa, zaključujemo. Odlučujemo se za odsudni manevar - natrag i bez pardona probijati se i prebacivati iz jedne u drugu traku slobodne vode. Nismo se plašili ni kada smo morali proći kroz barijeru široku i više od nekoliko stotina metara ni kad nas je led zanio na jedan golemi ledeni brijeg, visok više od trideset metara, a dug i do stotinu. Otkad plovimo ovim prostorima, nismo se brodom približili na 188


metar udaljenosti jednoj takvoj sablasnoj grdosiji, strmih, odrezanih litica, iz kojih izvirahu mnogobrojni maleni vodopadi otopljene vode. Dok prolazimo, komadići leda padaju po palubi, a mi sa zebnjom osluškujemo. Svi sa srcem u petama. Ja snimam video kamerom i mahinalno bježim na drugu stranu broda, kao da bi me to spasilo. Na brodu je zavladao muk, čini se da i motor tiše štekće da ne bi potakao rušenje i lomljenje. Od broda i nas tada ne bi ostalo ništa i ova knjiga ne bi bila napisana. “A” ne bismo stigli izreći. Kad smo došli na sigurnu udaljenost, uvjerili smo se da strah nije bio bezrazložan. Grdosija je bila raspuknuta po cijeloj visini, a spoj je bio tek mali komadić na njezinu podnožju. Cijeli dan smo se na taj način probijali, i s vremenom je postajalo sve lakše i lakše. Otvaralo se sve više slobodnih kanalića, spojeva između velikih kanala, da bismo na kraju prispjeli do sasvim otvorene vode, tzv. Northwater polinye. Tu je trebalo samo izbjegavati veće nakupine leda. Ubrzali smo i, poput Bukefala, jurili ususret niskom ponoćnom suncu, koje je postalo naš najljući neprijatelj. Bolo nas je u oči i stvaralo takav privid da nam se blješteća vodena površina pričinjala ledom. Specijalne naočale, “glečerice”, tek su ublažile bol i pijesak u očima. Dobro je to Srećko komentirao, bili smo nalik I. smjeni ljevača u Sisačkoj željezari. Ipak, sve se to isplatilo kad smo napokon ugledali Cape York i veliki spomenik osvajaču Sjevernog pola, Robertu Pearyu. Da, sada nam je postalo sasvim jasno zašto su svi oni koji su prije nas prošli taj put u svojim bilješkama i knjigama s tolikim poštovanjem pisali o Cape Yorku. Kao ni nama, ni ostalima se Cape York nije predao bez grčevite borbe.

189


190


191


»uvari Dundas Harboura

23. srpnja, nedjelja pozicija u 12h 75º21’N 71º48’W temperatura mora 3,1ºC; temperatura zraka min. 2ºC / max. 12ºC; tlak 995mb

Uzbuđenja su iza nas. Plovimo sasvim otvorenim Buffinovim zaljevom. Pogledom tražim obalu Grenlanda, koja se gubila u daljini. Kad sam je prošle godine vidio prvi put, utuvio sam si u glavu da je moram ponovno vidjeti. I vratio sam se. Sad opet odlazim, ali znam da ću je se ponovno zaželjeti. Kad-tad. Previše me opčinila ta opora ljepota vječnosti a da bih se tek tako rastao s njom. Zato, Grenlande, doviđenja! Vidimo se! 192


Samo se ponegdje vidi pokoja santa, uspomena na prošle dane. Debela foka kunja na omanjem plovećem otoku uživajući u za nju toplu suncu. Stotine gnjuraca nas zabavlja pokušavajući na smiješan način uteći ispred prove. Pretrpanih želudaca ne mogu tek tako uzletjeti, pa trče po vodi luđački mašući krilima. Život na brodu se vratio u uobičajeni tok. Skidam dansku i grenlandsku zastavu, na koju se svi potpisujemo. Miro radiovezom pokušava s ledolomcem “Henry Larsenom” dogovoriti kupnju nafte u Lancaster Soundu. Nadamo se da osim nje prodaju i pitku vodu i koju kanticu piva. Popodne smo u četiri sata, nakon gotovo mjesec dana, ponovno digli jedra. Kakva smirujuća tišina. Detroit zaliveno šuti uz upravo omamljujuće škripanje škota, brujanje konopa i šum vjetra u punim jedrima. 24. srpnja, ponedjeljak Cijeli dan jedrimo. Ponegdje moramo izbjegavati pokoji komad leda, ali more je uglavnom čisto. Vrijeme je oblačno, hladno, s malo vjetra. Na brodu je isto tako hladno, jer se Webasto pokvario. Kako drugog posla nema, čim sam se riješio kormila, grijem se, čitajući, u toplu krevetu. U 16h pred nama iz magle izranja kanadska obala. Udaljeni smo 20 milja od Cape Sherrarda. Na vidiku je opet led. Zaobilazimo ga, i dva sata potom ulazimo u Lancaster Sound8, pokraj visoke stijene, nazvane Hope Monument. Da, Velika nada. Tko zna kad je, u kojem stoljeću, ta stijena dobila svoje ime. Zacijelo je i tada bila potrebna bezgranična nada onome tko se usudio ući u samo središte NWP-a. 8 Lancaster Sound je dobio ime po Sir Jamesu Lancastaru, engleskom pomorcu i jednom od pionira engleske pomorske trgovine. Svoje prvo veliko putovanje poduzeo je od 1591. do 1594. oko Rta dobre nade u Indiju. Uspjeh toga putovanja pridonio je osnivanju engleske Istočnoindijske kompanije. Ona mu je povjerila zapovjedništvo nad svojom prvom flotom, kojom 1601. polazi na drugo putovanje u Indiju. Sve do svoje smrti ostaje jedan od glavnih upravljača Istočnoindijske kompanije. Najveći je broj engleskih istraživačkih ekspedicija tog doba poduzeto na njegovu pobudu.

193


Na 20 milja je naše prvo sidrište, Dundas Harbour, i tražimo ga zaobilaznim putem. To je zaljev koji je odlično prirodno sklonište za manje brodove. U ovećoj dolini pokraj zaljeva nalaze se dvije napuštene zgrade negdašnje Royal Canadian Mountains Police. Nadamo se da ćemo ga do ponoći “dohvatiti”, pa da se, dok čekamo daljnje otapanje i razmicanje leda, nekoliko dana dobro i na miru naspavamo. Pola sata po ponoći ulazimo u Dundas Harbour. Na ulazu u zaljev susrećemo njegove čuvare - skupinu morževa, koji ljenčare na omanjoj hridi. Bili su mirni dok im se nismo sasvim približili. Tada nastaje uzbuna i kljovate se grdosije u stampedu žele što prije dočepati vode. Smiješan prizor, koji je pomalo podsjećao na našu grenlandsku avanturu pri napuštanju zaigrane sante. Tijekom dana sa Srećkom i Dragecom posjećujem napuštene nastambe RCMP-a. Granična policija je bila poznata po svojim crvenim odorama i po tome što je čuvala sve, pa i najzabačenije i najudaljenije granice goleme Kanade. Ništa ih nije moglo zaustaviti, ni led, ni hladnoća, ni planine, ni nepregledne šume, ni smrtna opasnost. Bili su svuda i tijekom cijele godine svakom tko je bio s druge strane zakona svojom su hrabrošću ulijevali strah u kosti. Jedan od policajaca bio je i Henry Larsen, glasoviti kapetan koji je brodom “St. Roch” prošao NWP u oba smjera. U ovim kućicama proveo je dosta vremena... Sa sobom nosimo pušku, jer kraj je poznat po polarnim medvjedima. Nestrpljivo ih želimo vidjeti, ali sa sigurne udaljenosti. Zasad je bolje da nema “bliskog susreta”. Oko kuća ima puno tragova mošusnih goveda, od kojih smo jedno vidjeli sutradan. U blizini kuća na maloj uzvisini nalazila su se dva groba ograđena bijelom ogradom. Na nadgrobnim su kamenima bila ispisana imena dvojice vrlo mladih policajaca (oko 20 godina) koji su poginuli čuvajući granice svoje zemlje. Kuće su bile u jadnom stanju. Je li to bio rezultat “medvjeđeg tuluma” ili prijašnjih ekspedicija, ne znamo. Unutra je sve bilo u velikom neredu, razbacano i derutno. Pod je bio krcat 194


195


praznim konzervama, ispijenim bocama viskija, dijelovima namještaja i razbijenog posuđa, dimovodnim cijevima i sličnim stvarima. Na polurazrušenim policama bilo je nešto štampe, trulih knjiga i puno stripova. Grafiti i razne poruke bili su ispisani po svim zidovima, ponajviše imena i godine posjeta negdašnjih posjetitelja. Nasred prostorije našli smo velik željezni krevet, a iznad njega duhovit natpis - HOTEL & BAR. U kutu prislonjen ostatak drvene natpisne ploče, na kojoj su se još nazirali glavni dijelovi natpisa DUNDAS HARBOUR, NWP. Ovaj je milje bio kao stvoren za jednu “slatku” zajedničku fotografiju. Ispred kuća sam pronašao mjedenu pločicu koja je, vjerojatno nekad davno, služila za geodetska mjerenja. Na njoj je bila utisnuta kraljevska kruna, godina 1830. 1-4 WIT282W, te natpis Dominion + Lands + Surveys. Dragec je našao očuvanu lubanju lisice, ili neke slične životinje. I pločicu i lubanju odnijeli smo sa sobom. Na povratku je Srećko htio ići pozdraviti morževe. Nisam bio baš oduševljen: - Nemoj, Bomba, znaš da su opasni. Nije ti to pametna zamisao. - Ne boj se, pazit ću, neću im se previše približiti. Imam ja brže noge od njih vragoljasto se osmjehivao. - Bomba?! - začudio se Dragec dok smo se gumenjakom vraćali na brod - dosad nisam nikad čuo da ga netko tako zove. - Nisi? Aa, pa to ime je dobio još u Lisabonu prošle godine. Jedan je dan ostao sam čuvati Čigru, i umjesto da nešto korisno radi on se lijepo izležavao u kokpitu. Tamo smo bili usidreni u carinskoj zoni, jer je marina bila pretijesna za Čigru a bilo je i badava, što je za Barbu bio preveliki izazov da bi ga propustio. I tako se on sunčao dok su u blizini dva majstora pokušavala popraviti nekakav prastari kamion. Popravak se većinom sastojao od turiranja, pa je iz kamiona izlazio crn gusti dim. Kako je to trajalo duže vrijeme, iznenada se pojavilo pet vatrogasnih kola pod svim svjetlima gromoglasno tuleći sirenama. Vatrogasci nikako nisu uspijevali 196


locirati otkud taj dim dolazi, pa su dugo kružili oko skladišta kao unezvijerene ose. Napokon su ušli unutra, ali umjesto velike vatre našli su samo jedan stari kamion kako “spokojno” stoji. Njegovi su majstori već bili otišli, pa gasioci nikako nisu mogli shvatiti otkud onaj silni dim. E, sad, kako se vatrogasac na portugalskom kaže “bombajruš”, a kako je Srećko nakon toga stalno pričao te bombajruš ovo te bombajruš ono, nadimak mu se sam zalijepio. - Je, pa da, sad se nešto sjećam da ga je netko tako zvao, ali ja to nisam razumio pa sam mislio da krivo čujem. - Ma da, s vremenom smo skratili nadimak s Bombajruš na Bomba, pa kad smo nas dva u Kanadi bili u jednoj robnoj kući u Halifaxu, ja sam ga dozivao malo glasnije s jednog kraja na drugi: “Bomba, Bomba, dođi ovamo!” Bio je brži od munje, stišavajući me: “Tiše, tiše, čovječe, ljudi će još pomisliti da smo teroristi!” Preuzevši pušku od Drageca, Srećko, ili Bomba, za to se vrijeme brzim hodom 197


198


199


približavao “galebovu brdu”, brdašcu koje podsjećaše na zub. Oko brda je stalno krstario velik galeb, a Srećko je ispod bio napravio malu pripremu za fotolov. Ostavio je naprtnjaču, pripremio teleobjektiv 70-210mm, “naoružao” se filmovima i repetirao pušku za svaki slučaj. Na obližnjem jezercu mirno su se šetale divlje patke, a veliki mu je galeb neprekidno krešteći letio nisko nad glavom. Bojao se da će mu upropastiti sav trud, ali uskoro se pokazalo da su morževi prelijeni da bi ih neki “raskokodakani”, nametljivi galeb mogao smetati. Srećko se ispočetka skrivao od pogleda morževa i snimao ih s udaljenosti od 150m. To su goleme “mrcine” koje ni Eskimi ne ubijaju, vele da su previše opasni. Medo ih također obilazi u široku luku kad su u skupini, pa se i Srećko ponašao slično. Kako se ništa nije događalo, jer morževi su i dalje samo ležali i glasno puštali vjetrove, ohrabrio se i krenuo ravno na njih. Budući da je mjesto na kojem su se oni izležavali bilo spojeno s kopnom, uskoro se našao na udaljenosti od nekih 20m do prvoga. Još je bio uplašen i neprestano se osvrtao gledajući bojažljivo uokolo da se neki ne bi pritajio i odlučio iz vode malo navaliti. Približio se najvećemu, a valjda zato i najljenijemu moržu. On se jednostavno zaštitio od pogleda fotoaparata prekrivši oči desnom perajom. Ovako bi bio i ostao drijemati da se desetak glava nije odjednom podiglo i uplašenog pogleda piljilo u Srećka, “koji se ne boji njihove velične i uporno škljoca i škljoca”. Krvavih očiju te sve jače pušući i frkćući, morževi su u stampedu odjurili u more. Hrid je u trenu ostala prazna. Srećko se sad našao sam na njoj, a kljoveki su iz vode najprije zbunjeno, a onda ljutito gledali “kaj on to sada radi na njihovoj plaži”. Ta je igra Srećku postala zabavna, pa se uputio na drugu stranu. Tamo se na udaljenijem i prekrcanom otočiću odmaralo još jedno mnogo veće krdo. Šuljajući se, opet se privukao mjestu najbližem tome otoku, na kojem se izležavalo 200-tinjak morževa isprevaljivanih jedni preko drugih. I oni su glasno roktali i puštali vjetrove, a još njih barem desetak bezuspješno je pokušavalo 200


“desant” iz vode na već prekrcani otok. Otvoreno je stajao i snimao, a kad je već postalo dosadno, pokušao je privući njihovu pozornost vikanjem, fućkanjem i skakanjem. No oni su samo podigli glave prema njemu i gromovito prdnuli, valjda u znak pozdrava. Pokoji plivač bi se još usudio približiti na udaljenost od 10m do stijene, pogledati Srećka dižući se iz vode, a onda bi se povukao zaronivši u sigurne dubine. Na kraju je Srećku dojadila ova coolerska skupina, pa je krenuo prema svojoj naprtnjači i stanicom pozvao Drageca da dingijem dođe po nj. Putem do obale naišao je na dva groba već razbacanih kamenih ploča. Unutra su se nazirale ljudske kosti. Dok Dragec nije došao, Srećko je popravio grobove koliko je mogao. Onda su se njih dva dogovorili da dingijem doplove što bliže otoku morževa, jer je Srećko želio napraviti još nekoliko dobrih snimaka. Ispočetka mirni, pogledi kljoveka pretvarali su se u sve češće upitno dizanje glave, a što su im se njih dvojica više približavali, nespokoj je kljoveka postajao sve veći i veći. Mlađi su pokazali zavidnu brzinu u bježanju, krećući se jedni preko drugih i krčeći kljovama put. U vodi se masa moržeka malo ohrabrila i sredila redove. Najveći su se mužjaci počeli dizati iz vode poput vaterpolskih golmana i frkćući tjerati nepozvane goste sa svog teritorija. Nekoliko trenutaka Dragec je bio u nedoumici što sad, jer, ako te grdosije doista navale, bit će gadno. Nedoumicu prekida Srećko tražeći da se radi kadriranja još više približe. Dao je pun gas i u djeliću sekunde u morževa prevladava razum i nastaje strateško povlačenje u sigurne dubine. Pet-šest najdebljih i vjerojatno najstarijih, gotovo potpuno ružičastih moržeka ostalo je cijelo vrijeme na suhom, i tek kad su dečki krenuli natrag prema brodu, otpuzali su lijeno u vodu. Sada su oni mlađi i energičniji počeli borbu za izlazak na plažu. Grunuli su iz vode naguravajući se, što je bilo još smješnije, jer su pritom užasno puhali i derali se jedni na druge, a najspretniji bi nekako preko nasukanih masa otpuzao na suho. Srećko i Dragec veselo su se smijali i vikali im: - Papčine, papčine jedne! 201


Okupacija

Miro je noćas imao čudne manevre. Onako bunovan iznenada budi Barbu, i još u polusnu iskače na palubu. Tamo je skoro srušio Srećka, koji je prije spavanja provjeravao sidro: - Gdje su, gdje su? - Ma tko? - pita Srećko. - Šta tko! Pa, morževi! Čuo sam ih kako se sa svih strana penju na brod! - Ajd’, ne benavi, Miro, slobodno se vrati u krevet i mirno njonjaj. Nikakvi nas morževi ne napadaju! - Si ziher? - Sto posto, ma zar ne vidiš da nigdje nema žive duše, bog zna što si to sanjao. Ujutro, kad se družina okupila oko vruće kave, Miro priča svoju noćnu moru: - Tek što sam zaspao, bude me čudni zvuci. Čuo sam morža kako puše i frkće s druge strane. I brod se ljuljao, lupanje po oplati me uvjerilo da se više njih penje na palubu. Pokušao sam se razbuditi i spasiti nas od najezde. Valjda su se došli 202


osvetiti za jučerašnji stampedo. - Miro, kome ti to prodaješ? Pa noćas si se sam uvjerio da sam jedini bio na palubi, - smije se Srećko. - Ne znam, sve mi je to tak čudno. Nešto sam čul, velim ti. - Izbij si to iz glave. Samo si sanjal. - Ne, nisam bedast, to je bilo takvo frktanje da me čudi da i ti to nisi čul. Uto u salon ulazi Dragec, kojeg je iz kreveta digao omamljujući miris kave. Još dok je zauzimao svoju poziciju na uglu stola i pripaljivao cigaretu, ljutito mi je zaprijetio: - Znaš kaj, Neno! Ovo ovak’ dalje nejde, bogami! Zavarit ću ti vrata kabine ako i dalje kaniš onako hrkati. Ma, to više nije ni hrkanje, to je, to je... ma tak’ ni ovi morževi ne frkću i ne pušu kak’ to ti delaš. Bože dragi, snimit ću te pa da se čuješ. Daj se zbroji, čovječe, cijelu noć nisam mogao oka sklopiti od tebe. Jedva si se ti malo smiril, pak je Miro imal manevre, skakal je po palubi kak’ da je vatrogasac! Što vam je bilo noćas, ljudi, puni mjesec, što li? Gle, ni šiljak mi neće goriti kak’ sam nervozan, daj mi vatre, pederu jedan... Sad se svi smijemo Mireku, jer shvaćamo da je frktanje i puhanje dolazilo iz broda. Morževi su, ni krivi ni dužni, optuženi za uznemiravanje umornih spavača. Opet sam kogo. Po starom dobrom običaju, smrknuti Barba gundra da najviše mrzi konzerve za doručak. Kaže, volio bi više mašte, a ne ovako - pašteta, ribice, maslac, sir, čajna, zimska, čaj, mlijeko, kava, dvopek. Moram drugi put pitati Drageca ima li što od “mašte” u smočnici. Zato je večera ispala vrhunska. Uz veliku pomoć mojih prijatelja. Drago mi je napravio i namočio šunku u smjesu za pohanje, a Miro je smućkao nekog vrapca za žličnjake. Od jučerašnje večere iskoristio sam Srećkovu govedinu sa sosom od rajčice, napravio rižu s graškom, i eto večere za izbirljivu posadu. Uz Srećkovu asistenciju ispekao sam i kruh. Malo je predugo ostao u pećnici, pa je trebalo čvršće zagristi, čime su gebisi pojedinaca došli u smrtnu opasnost. 203


204


205


Sâm u ledu

Miro je stupio u radiovezu s Resolute radijom da bismo se prijavili za ponovni ulazak u kanadske teritorijalne vode. Potom je stupio u kontakt s ledolomcem “Henry Larsenom”. Od njega očekujemo gorivo i najnovije podatke o stanju leda. Trenutno je u “driftu”, što je ljepši izraz za zaleđenost i nemoć, kad ga led pritišće i nosi kamo ga je volja. Ovdje je, blizu nas, na drugoj strani Lancaster Sounda. U eskortu ima brod za opskrbu, pa mora paziti da ga led ne zdrobi. Posada je vrlo ljubazna, a jedan od razloga je možda i taj što je radiooperater prijatelj našega Ricka iz Lunenburga. Rick je nekoć također radio na ledolomcima, pa nas je preporučio svojim bivšim kolegama. Nakon “Larsena” na red je došao srdačan i dug razgovor s Billom, pa onda s Hrvojem iz naše ambasade u Ottawi, te na kraju s Ice Centrom. Kada su napokon sve te veze bile završene i taman kad je Miro htio 206


isključiti već usijanu radiostanicu, ona još jednom zabruji: - “Croatian Tern”! “Croatian Tern”! Ovdje jedrilica “Roger Henry”, da li me čujete. Over! Jedrilica? Ovdje? Kako? Pa nikoga nismo vidjeli cijelim putem dovde. Posljednji su bili oni Englezi, ali na njih smo već zaboravili, ta to je bilo još u Nuuku. Mireku ništa nije bilo jasno. S pacifičke strane nisu mogli doći, osobito ne jedrilicom, zbog leda je bilo još prerano. - Nine, alfa, zero, alfa, alfa, 9A0AA, actually from “Croatian Tern”, go ahead. Over! - “Croatian Tern”! “Croatian Tern”! From “Roger Henry”, I’m copying you very fine, how are you copying me. Over! - “Roger Henry”! Čujemo vas vrlo dobro! Recite, gdje ste i kad ste došli tamo. Over! - Baš se radujem što vas čujem. Nemate pojma što znači nakon toliko vremena čuti novi glas. Mi smo trenutno u Tay Bayu, u kojem smo zaleđeni od 15. rujna prošle godine. Zaleđeni? Je li dobro čuo, pita se Miro. Ovo više nije normalno, zaleđen je, ajde, trenutno, ledolomac s motorima od 28.000KS, ali sad najednom i jedrilica gotovo punih godinu dana, i to oboje tu prijeko, na jedva 80-ak milja od nas. - “Roger Henry”, ponovite, nisam siguran da sam dobro razumio, vi ste u ledu proveli cijelu zimu. Recite, gdje je taj Tay Bay? Over! - Da, na žalost, dobro ste čuli, zaleđeni smo. Ta uvala je u Pond Inletu pokraj Bylot otoka, u Baffinovu zaljevu. Na jedrilici od 35 stopa (10m), metalnom sloop cutteru, smo moja supruga Diana i ja. Ja sam Alvah Simon, Amerikanac, a Diana je s Novog Zelanda. Over! - Dobro, razumio sam, sigurno ste se napatili; recite, kako to da ste tako rano završili u ledu. Koliko znam, tada je još trebala biti nekakva plovna sezona? 207


- “Roger” that, ha, znate, jedrili smo iz Lancaster Sounda prema Grenlandu kad nas je zakačila oluja. Bila je toliko žestoka da smo se morali sakriti u ovu uvalu i za nekoliko sati sve je bilo gotovo. Led nas je pritisnuo sa svih strana i više se nismo mogli pomaknuti ni milimetar. - O da, užas! Užas! Najgore što vam se moglo dogoditi. - Ne samo to, zimu sam proveo sam, jer je Diana morala hitno kući, na Novi Zeland, otac joj je bio smrtno bolestan. Over! - Kako ste to izdržali? Temperature su sigurno bile niske. Over! - Ha, morao sam, ne znam ni sam kako, ali eto, još se držim. Sada je lakše, Diana je ponovno ovdje, nadam se da ćemo za koji dan biti slobodni. Temperature? Da, bile su vraški niske, i više od –50ºC, što je zapravo ovdje sasvim normalno. Ako sam dobro čuo vaš prethodni razgovor, vi ste u Dundas Harbouru, zar ne? - Da, dobro ste čuli, tu smo od jučer. Over! - Recite, jeste li možda vidjeli mošusna goveda? Over! - Ne, nismo ih vidjeli, ali jučer smo bili malo u šetnji te posjetili ovdašnju RCMP postaju. Tamo smo vidjeli njihove tragove. - Prije dvije godine bio sam tamo i muskoxi su bili na obali. Sigurno su tamo negdje, i to vam je odlična prilika za dobre fotografije. - Na žalost, ništa od toga! Ništa od toga! Ali zato smo na ulazu vidjeli mnogo morževa. Over! - Vrlo dobro, čak odlično! Oni se seljakaju uokolo i to je dobra vijest, definitivno. - Da, bili smo sretni što smo ih vidjeli. - Recite mi nešto o vašim planovima za ovu godinu. Over! - Okay, pokušat ćemo proći Sjeverozapadni prolaz ako bude moguće... sada smo u Dundasu i čekamo podatke o ledu u Peel Soundu. Planiramo se sutra pomaknuti prema Hobhouse Inletu, Hobhouse Inletu, to je nekih 70 milja zapadno. Over! 208


- Ako niste sigurni da ćete uspjeti u jednoj sezoni, gdje planirate provesti zimu. Over! - O, ne znam, nemam pojma! Vjerojatno ćemo sada ići na zapad pa onda, ako bude moguće, prema jugu. Kad dođe vrijeme za prezimljavanje, vidjet ćemo koja će solucija biti najbolja! Over! - Idete li direktno u Resolute ili ćete prije njega skrenuti prema jugu, u Peel Sound. Over! - Pokušat ćemo ići direktno u Peel Sound, i sami znate da im pristanište nije bogzna kakvo, da se tamo lako može upasti u ledenu klopku. Zato ga je bolje zaobići. Ako uspijemo dobiti gorivo s “Henry Larsena”, ići ćemo ravno u Peel Sound. Over! - Jasno, ovdje je to tako i mora se na sve misliti. Ako uspijete nabaviti gorivo, to će vam poboljšati šanse. Over! - Da, da, oni planiraju da nas opskrbe sa oko 1000 litara nafte. Nije neke osobite kakvoće, kao na primjer ova koju imamo, arktičke kvalitete, ali bolje išta nego ništa. - “Roger” that, ja sam od CCG-a prošlog listopada dobio 135 litara nafte i nisam u nju stavljao nikakve aditive. Zima je bila vraški mračna, a nafta mi je trebala za generator da bih mogao imati struje za svjetlo. Over! - Znači da ta nafta i nije tako loša, ne? - Ej man, not at all, mislim da je upotrebljavaju i za helikoptere, nije to običan dizel. - Okay, to je dobro, doista dobro, možda i mi dobijemu tu kvalitetu, to bi bilo odlično, yes! - Sigurno, s njime nisam imao nikakvih poteškoća ni pri najnižim temperaturama. Recite mi koliko vas je na brodu i koliko je velik vaš brod? Over! - Pa eto, naš brod je 20-metarski, sa dva jarbola, 50 tona je težak, i nas smo petorica. Over! - To je velika težina za probijanje kroz led; kad ste dolazili, kako je bilo u Melville 209


Soundu? Je li bilo leda? Over! - Ooo da, itekako, bilo nam ga je preko glave, ponegdje je bilo malo slobodne vode, sve ostalo je bio led. - Razumio sam, ja sam samo osam tona težak, i kad sam se pokušao probijati, brod mi je samo sjeo kao patka u lavoru. Prelagan sam za lomljenje leda, a i motor mi je slab, tek 30 konja. Over! - Da, shvaćam, s njim si ne možete baš puno pomoći, ne nikako, osim za slikanje, ha-ha... Over! - Naravno, zato i “sjedim” ovdje čekajući da se sve razmakne oko mene. Nadam se da, kad dođem do Melvillea, leda neće biti toliko koliko ste ga vi imali, i da ću ga proći bez većih muka prije nego što pokušam prijeći na drugu obalu. Over! - Po karti leda koju trenutno imam, vidim da u Navy Board Inletu ima dosta starog leda, čak 9+. Over! - Da, ali stvari su se počele mijenjati, koliko vidim odavde, prilično brzo, pa očekujem da ću za dva-tri dana bez poteškoća izaći. Već se pokazuje dosta otvorene vode i kad led krene, i ja ću za njim. Over! - Okay, znači da ćete ići prema zapadu, ne? - Negative, “Croatian Tern”, otići ću prijeko na otok Devon pa ću odatle proučiti okolnosti i donijeti odluku. Ograničeni smo s gorivom i hranom pa ćemo pokušati što prije krenuti prema Grenlandu i onda preko Labradora kući. Planiram da bismo trebali stići krajem listopada. Over! - Shvaćam, bilo bi nam drago kad bismo se susreli ovdje ili u Hobhouse Inletu. Mogli bismo vam onda pomoći hranom i drugim stvarima koje su vam nužne. Over! - Gdje je Hobhouse Inlet. Over! - A, ta uvala je oko 70 milja zapadno od Dundasa na Devonu. Vrlo je dobro zaštićena, 210


211


čak je bolja od Dundasa. Jučer je počeo puhati nekakav jugoistočni vjetar pa nam gura led na ulaz, što je glavni razlog napuštanja ove pozicije. Hobhouse je bolje zaštićen od leda iz Lancastera. Over! - Okay, “Roger” that, kad namjeravate krenuti? - Moramo vidjeti kako će se razvijati situacija, ali uglavnom planiramo krenuti ujutro. To će biti samo jednodnevna plovidba. Over! - Dobro, danas ću još provjeriti točnu količinu goriva koju imam. Pretpostavljam da imam oko 200 litara nafte i puno, puno milja pred sobom, i nisam siguran da ću ići 70 milja na zapad i još toliko natrag. Moram se što više koristiti dobrim vjetrom jedreći kako bih uštedio gorivo. Prema tome, jedino gdje mogu doći jest Dundas Harbour. Over! - Dobro, shvaćam, morat ću pitati posadu da o tome raspravimo. Možda promijenimo naš plan i pričekamo vas ovdje. Ali uglavnom sve ovisi o ledu, ravnat ćemo se prema njemu. Over! - “Croatian Tern”, znate li, možda, kreće li se ijedan manji brod ovim smjerom ili uz ovu obalu? - Mislim da ne, zapravo sreli smo jednu britansku jedrilicu, čini mi se od 45 stopa, možda 50, nisam siguran, uglavnom tako nešto. Bila je to škola jedrenja, sreli smo je u Nuuku, a plan joj je bio stići u Sondrestromfjord, te tamo promijeniti posadu. Krajnji cilj im je bio doseći Thule, međutim otad nismo ništa čuli o njima. Vjerojatno su zbog teškog leda na sjeveru morali odustati, pa su se, valjda, vratili natrag, u Englesku. - Znači, ako sam dobro razumio, u ovom području nema ni jednoga drugog broda koji ove godine planira proći NWP-om. Over! - Ne znam, mi o takvom čemu nemamo nikakve informacije, i aaaa... hm, nikog nije bilo uz obalu Grenlanda, jedino pokuša li netko nešto uz obalu Baffinova otoka i 212


s kanadske strane. Nešto sam načuo, tek tako, da neki Danci planiraju nekakvim ludim gliserom bez palube proći NWP-om. Over! - Okay, “Croatian Tern”, da vam još nešto kažem. U Cambridge Bayu jedan je gospodin vrlo aktivan na radiopostaji. Jako puno pomaže ljudima koji, kao i vi, pokušavaju proći Sjeverozapadnim prolazom. Sada je na brodu i plovi uz obalu Labradora. Nastojim biti s njim u vezi, jer nikad se ne zna, a gospodin je od pomoći. U Cambridge Bay se vraća 26. kolovoza, i vjerujem da će mu biti vrlo drago da i vama na bilo koji način učini neku uslugu. Over! - O da, bili bismo vrlo zahvalni; znači, on sada jedri uz Baffin Island, ne? Over! - “Roger” that, on plovi NWP-om od zapada prema istoku na brodu koji se zove “Belvedere”, “John B. Belvedere”; Peter Sematiuk, ponavljam, Peter Sematiuk je ime toga gospodina. Sada provodi svoj odmor s prijateljem, ploveći, a trenutno je negdje na Labradoru, vraća se potkraj rujna. - Dobro, okay, okay, hmmm, well; recite, kanite li onda ipak možda doći ovamo? Da se vidimo negdje na Devon Islandu? Over! - Pa sad, gledajući vaše planove, nisam siguran da ću ići toliko na zapad, čitavih 70 milja. Čim se oslobodimo, otići ćemo pogledati morževe i krenuti prema Dundas Harbouru. Nisam siguran da ćete tada biti još tamo. E, čekajte, imam još jedno pitanje. Ima li u Dundasu pitke vode? - Ne znam, nisam siguran, samo malo, da pitam dečke koji su bili vani, na obali... - “Roger Henry” from “Croatian Tern”! - Da, ovdje sam, čujem vas, go! - Trenutno smo usidreni u dubljoj vodi nego jučer, u zaljev ulazi led iz Lancaster Sounda, pa smo se morali maknuti. Nisu vidjeli vodu, ali čekajte, odavde se vidi manji potok koji ulazi u more, međutim nisam siguran je li moguće opskrbiti se iz njega. Teško mi je to procijeniti odavde, ali siguran sam da je dosta jak, pa 213


vjerojatno postoji mogućnost za opskrbu. Over! - “Roger” that! to je dobro, mi imamo malo vode ovdje, ali voda je zbog ledenjaka prljava, pa bismo se ipak radije opskrbili u Dundasu. Well, ima li tamo kod vas medvjeda, jeste li vidjeli kojega? Over! - O ne, not at all, nikakvih tragova nismo vidjeli. U blizini su ostaci kuća RCMP-a, tragove životinja smo vidjeli, mošusnih goveda, na primjer, ali medvjeda ovdje nema. Over! - Dundas je baš poznat po medvjedima, prošle godine smo ih imali ovdje poprilično, mošusno ni jedno. Imat ćete priliku, čini se, vidjeti i medvjede i govedo; zato, pazite se! Over! - Svaki dan viđamo morževe, valjda smo im na putu do hrane, pa stalno prolaze pokraj nas, ima i pataka i još nekih ptica, no medvjeda zasad nema. - Je, medvjed može naići svakog trenutka, ponavljam, Dundas je poznat po njima. I kod nas, na našoj strani, ih ima. Recimo, prvog dana mi se velik tuljan popeo na brod, a medvjed je bio u blizini i vjerojatno je htio dočepati ga se, a i inače smo ih viđali u svako doba godine. Zato, oni su definitivno tu, u blizini, i sigurno ćete ih vidjeti svakog trenutka, ne! - U redu, pazit ćemo se, budite sigurni. Na brodu imamo puške, no nadam se da nećemo doći u situaciju da ih moramo upotrijebiti. - “Roger” that, kad mi je naišao prvi medvjed, ja sam upotrijebio petardu, što ga je poprilično uplašilo, tako da se povukao nekoliko koraka. Hoću reći da ima mnogo drugih načina da se riješite medvjeda, puške se moraju upotrijebiti tek u krajnjem slučaju, kad više nema drugog izbora. Ja imam i gumene metke, ali sam ih upotrijebio samo jednom, petarde su dosad uvijek bile dovoljne, iako se nikad ne zna kako će medvjed reagirati, je li razdražen ili gladan, i tako; uglavnom treba biti na oprezu. Over! 214


- Nadam se da nećemo morati bilo što od toga upotrijebiti i da ih nećemo viđati izbliza, ono, oči u oči. Over! - Prošle zime, kad je brod bio sav u ledu, jedan je ušao u kokpit, pa smo se moja supruga i ja zatvorili u kabinu i prošlo je dosta vremena dok nije otišao. Medvjedi vrlo dobro znaju da gdje ima ljudi, ima i hrane, tako da je poželjno da se otpaci od hrane ne bacaju uokolo. Over! - Ops, ovo zvuči prilično zastrašujuće, uistinu zastrašujuće! Ovo s gumenim mecima je dobra ideja; na žalost, mi ih nemamo. - Da, međutim uglavnom ih nisam upotrebljavao, bitno je napraviti buku prije, čim se medvjed uoči. Petarde sam rabio kad mi je došao na udaljenost od oko 40 metara. Jednom, dok sam bio na vezi s Peterom, medo je iznenada došao i potrgao mi antenu. Drugih većih incidenata s njima nisam imao. - Dobri Bože, ovo je prava jeza, ali nadam se da druge štete na brodu nije bilo? - Ne, ne, nije bilo. Oni su nervozni kad traže ženku, u doba parenja, onda ih se treba doista čuvati, inače ne rade neke veće probleme, gotovo se uvijek maknu od ljudi. Over! - Shvaćam, čini mi se da ste preko zime stekli poprilična iskustva kako se ophoditi s njima. - Da, svakako, važno je da je trenutno manje-više sve u redu, cijelokupna oprema je u redu, gorivo, motor i ostale stvari. Nadam se da ćemo se za koji dan izvući iz leda. Svaki dan se penjem na vrh fjorda da izvidim prilike s ledom. Led puca, pa će se valjda i moj brod uskoro osloboditi. - Okay, mi planiramo sutra krenuti dalje, prema Hobhouse Inletu, očekujemo nešto vjetra, jer ne želimo trošiti gorivo ako baš ne moramo. Nadamo se da ćemo nešto goriva dobiti s “Larsena”. Over! - “Croatian Tern”! čuo sam, oni imaju velike probleme s ledom, u driftu su, i nisam 215


siguran hoćete li se moći susresti. Zato čuvajte to gorivo koje imate, tko zna kad ćete biti u prilici da ga nabavite. - Naravno, o tome stalno vodimo računa. Dobijemo li od njega nešto goriva, tad ne bismo morali ići u Resolute, što bi nam veoma odgovaralo. Over! - Dobro, tako treba; nisam siguran ni gdje ću se ja njime opskrbiti, no vidjet ćemo! Srećom, vjetra ima, pa će već nekako ići. Još nešto, kad ste na “skedu”? Over! - Volio bih imati stalan termin s “Henry Larsenom”, međutim trenutno ga ne mogu dobiti, jer jučer nismo razgovarali. Budući da vi imate bolju opremu, moja je preporuka da ga pokušate zvati i ostaviti mu poruku. Over! - Da, probat ću čim završimo. Mogli bismo se onda čuti još noćas u 21,00 zulu. Ostanite na 4125, ovo je “Roger Henry” WCG4377. Clear! - Okay, “Roger Henry” from “Croatian Tern”. Clear!

216


217


U medinoj kuhinji

27. srpnja, četvrtak Hobhouse Inlet; pozicija u 12h 73º30’N 82º25’W

Premještamo se 70 milja zapadno. Led nam je sve više ulazio u uvalu, i trebalo je pobjeći da nas ne bi blokirao. Tako ćemo biti još bliže “Larsenu”, i moći ga lakše “uloviti” krene li u našem smjeru. Putem nas zabavljaju tuljani koji prate brod i igraju se oko njega. Plivaju u manjim skupinama tako da najbolji plivač predvodi družinu, a ostali, valjda mlađarija, “uče” tehniku plivanja prateći ga. Vrijeme je sunčano i dosta toplo za ove krajeve. More je ponekad toliko mirno da se ne vidi obzor. More i nebo stopljeni su u jednoliku, plavu boju. Kad smo bili ispred Croker Baya, Miro je uočio teretni brod. Preko radio stanice moli podatke o ledu na ruti. Doznaje da je krenuo iz Little Cornwalis Islanda, 218


najsjevernijeg rudnika u Kanadi i da vozi rudu cinka i olova. Ima klasu Arctic 4, istu kao i ledolomac “Henry Larsen”. Sam si otvara put kroz led, a nakon Wellington kanala imao je potpuno otvorenu vodu. Ajde, bar nekakve dobre vijesti. Naši geolozi, Dragec i Srećko, objašnjavaju nam kako su nastali neobični oblici otoka pokraj kojih prolazimo, visokih i strmih klifova bez karakterističnih vrhova, cijeloga gornjeg dijela neobično ravna, bolje rečeno, izglačana u stolove. Za razliku od stijena Grenlanda, ove nisu toliko tvrde, ali su zato isto toliko stare. Kako su nam naši stručnjaci objasnili, na pretkambrijsku osnovu došao je sedimentni sloj vapnenca, koji su onda glečeri oblikovali u fjordove. Cijela obala ima oblik nekakve velike tvrđave. S vremenom su hladnoća, vjetar i led te visoke i okomite stijene erodirali, te su se u mekanom vapnencu stvorili oblici kula, promatračnica i dugačkih zidina. U jedan od takvih uskih prolaza ušli smo i mi. Ograđen visokim stijenama, Hobhouse Inlet je uvala dugačka 3 do 4 milje, a široka jedva 1,5. Preciznih karata ulaza i same uvale nemamo, pa uz promatranje i pomoć dubinomjera nekako pronalazimo put uz plitak sprud, koji uopće nigdje nije spomenut. Kako nikako ne možemo pronaći pogodno mjesto za sidrenje, sa Srećkom idem u gumenjaku mjeriti dubine uz obalu. Dubinomjer je ručni, obično uže s utegom na kraju. Tek na kraju same uvale pronalazimo koliko-toliko sigurno mjesto. Uokolo ima pitke vode u izobilju, ali nema nikakvih drugih znakova života. Samo kamen, šljunak i pijesak, kao da smo na Mjesecu. U Dundasu bi nam bilo puno ljepše da nas led nije istjerao. Prije večere vadimo puške i gađamo praznu plinsku bocu koja više nije za uporabu. Sa deset metaka na njoj smo napravili sedam rupa sa 300m udaljenosti. Onda smo je stavili bliže i isprobavali sačmaricu. Nisam siguran jesam li karabinom išta pogodio, ali sam siguran da mi je rame zamalo otpalo. Međutim “pumpericom” s boka rasturio sam bocu ko beba zvečku. 219


220


221


28. srpnja, petak Čekamo. Vijesti o kretanju leda su loše. Prema Barrow Straitu i Peel Soundu prolaz je zasad nemoguć. Led je ili 10/10 ili +9/10. Za nas sasvim svejedno, to je “beton” bez obzira na oznaku. I sami Kanađani zatečeni su razvojem situacije, tako da “Larsen”, koji je sad tamo, muku muči s oslobađanjem prolaza prema sidrištu u Resoluteu. Prema Gjoa Havenu u ovom momentu možda možemo doći kroz Prince Regent Inlet i Bellot Strait. U Prince Regent Inletu je, po kartama koje imamo već tri tjedna, uz obalu led bio 2, a ostalo je 9+. Vjerujemo da sadašnja situacija može biti samo bolja, a bude li i ista, nama je to sasvim dovoljno da se, švercajući se, nekako probijemo. Tako bismo preko njega zaobišli Peel Sound i ušli u Franklin Strait. Iako je to trenutno jedini put, poteškoća bi moglo biti zaledimo li se s istočne strane Bellot Straita. Na nesreću, tamo bismo ostali izvan svih pravaca kojima idu ledolomci. Čini se da se taj put koristi samo u izvanrednim okolnostima, kad je sve drugo zatvoreno. Bellot Strait je čudan prolaz, nepogodan za velike brodove, kroza nj teku jake struje. Krenemo li s njima u pogodnom trenutku, na drugi kraj se može stići za svega nekoliko sati. Međutim ako se led nabije na izlazu, to može imati katastrofalne posljedice. No mi smo stigli dva do tri tjedna ranije u odnosu na sve prethodnike koji su prošli NWP i mislimo da je glupo čekati na mjestu dok se sve ne otvori. Treba što prije doći s druge strane Bellot Straita, jer tada se rješavamo više od polovine naših muka. Ako to prođemo, čeka nas još stotinjak vrlo teških milja do Rae Straita, a tamo već možemo zapjevati pobjedničku pjesmu. Istina, ostaje nam i prolaz pokraj Herschel Islanda, gdje se isto zna nabiti led s Arktika, ali ako stanje leda bude kao po trenutnim kartama, mislimo da će plovidba biti rutinska. Uglavnom, odlučili smo krenuti, jer nafte imamo dovoljno da se, i ne uspijemo li, možemo vratiti u Resolute. Naposljetku, nećemo ni čekati “Larsena” zbog nje, 222


do bilo koje luke imamo je dovoljno. Po obavijestima koje imamo, 1. kolovoza iz Halifaxa kreće ledolomac “Luis S. St. Laurent”. On jedini može probiti Peel Sound. Bilo bi dobro da ga dočekamo s druge strane Bellot Straita. To je najveći kanadski ledolomac koji je prošle godine, kao prvi brod u ljudskoj povijesti, s još jednim američkim, prešao iz Tihoga u Atlantski ocean preko Sjevernog pola. S tog se putovanja vratio onda kad smo mi stigli u Lunenburg i na kojem smo potom bili u posjetu. Iznenađujuće lijepo i uljudno su nas tada Kanađani primili u bazi CCG-a u Halifaxu. Došli smo bez najave i dogovora, samo sa svojim prospektima pod miškom, na portu baze Canadian Coast Guarda, koja je dobro čuvana i okružena žicom. Vratar nas je upitao što želimo, mi smo mu sve ispričali i za nekoliko je minuta stigao dežurni časnik. Njemu smo opet objasnili da smo to i to, da smo iz Hrvatske i da drugu godinu kanimo jedrilicom proći kroz Sjeverozapadni prolaz. On nas je, u čudu, malo zavrtjevši glavom, upitao znamo li u što se upuštamo, i tako. Rekli smo da znamo, kako da ne; pa, onda, ako je moguće, da bismo se željeli upoznati i malo razgledati njihov najveći ledolomac. Pokazao nam je sve što smo htjeli, od impresivne strojarnice do komandnog mosta, koji je velik kao cijela naša Čigra, ako ne i veći. Vidjeli smo i njihove sobe, laboratorije, blagavaonice i spremište za helikoptere. Časnik nam je sve potanko objašnjavao, bez ikakvih velikih tajni i mistificiranja. To prije što smo bili stranci, tek pristigli u njegovu zemlju. 29. srpnja, subota Loše vrijeme nas je prikovalo uz obalu, kao i zbrkani podaci o stanju leda. Nisu baš optimistični. Kako smo zamijenili dan za noć, što u ovim krajevima nije nimalo teško, svi spavamo do podneva. Barba je jedini koji je na nogama, pa je otišao na obalu. Šetnja je bila bezbrižna sve do trenutka dok nije naišao na oglodani 223


224


225


kostur neke životinje. Uslijedio je trenutni povratak, koji je imao ubrzani karakter uz neprestano osvrtanje. Ovaj kraj nije posve bez života, kako se na prvi pogled činilo. Jedna dobra vijest. Roger Henry je nakon deset i pol mjeseci napokon slobodan i jedri prema Dundasu. Šteta što smo morali otići, volio bih upoznati gospodina Simona i njegovu suprugu. Bilo bi uzbudljivo čuti, i to iz prve ruke, kako izgleda zima na Arktiku. Nikako ne bih volio da nam se to desi, ali ako će se morati, dobro je pobrati tuđa iskustva... Nakon večere spremamo novu ekspediciju na kopno. Miro, Srećko, puška i ja. Dragec se nije dao nagovoriti, jer, kako je rekao, što će lunjati po toj pustari. Shvatili smo da su priče o medvjedima prejako djelovale na njegovu psihu, iako to nije htio priznati. Sam zaljev okružen je visokim brdima, čije se litice strovaljuju u more. Iste su kao i one u nacionalnom parku Gross Morne na Newfoundlandu, koji smo posjetili prošle godine. S bitnom razlikom što su tamo okružene brdima punim zelenila i borove šume, pa njihova golotinja nije djelovala tako sablasno kao ovdje. Šiljati vrh je prava rijetkost, sve su slične visine, s ravnim platoima. Kao da netko svakodnevno buldožerom pažljivo poravnava tlo, da ništa ne bi stršilo. Zapravo, to je učinio led u prošlom ledenom dobu, a sadašnje hladnoće mrve njihove stijene. Tako ni jedna nije od cijela komada, već je sve to hrpa kamenja po kojem žubore mnogobrojni potočići. Tu i tamo se nađe pokoji cvjetić okružen s malo trave. To je takva pustoš da nema ni komaraca, koje smo na Grenlandu sretali baš svugdje gdje bismo se usidrili. Uspeli smo se na vrh i produžili sve do stijena koje nadvisuju Lancastarov prolaz. Na žalost, niski oblaci i magla uskratili su nam vidik u daljinu. Više smo se, zapravo, živčano ogledavali da nas slučajno ne bi zaskočio kakav zalutali medo. To prije što 226


smo i mi naišli na svježe oglodanu kralježnicu nekakve životinje. Očito, ušli smo u medinu kuhinju. Srećka to nije ni najmanje smetalo da okolo bezbrižno sakuplja raznovrsno kamenje. Osim rožnaka nalazio je i fosile, za koje je tvrdio da su iz pretkambrijskog doba. Ovdje smo, kao i na Grenlandu, također nailazili na kamene humke koji su uvijek bili na vrhovima brda. Mislili smo, mislili, ali rješenje nismo mogli naći. Kako li su samo stigli onamo. Mnogo, mnogo kasnije, u nekoj sam knjizi našao rješenje. Te čudne “humke” radili su Eskimi još u ona davna vremena kad su bili nomadi i kad su se selili iz mjesta u mjesto. Služile su im kao postolja za čamce. Vjerojatno su morali biti tako visoko, da ih led ne bi dohvatio i odnio. Kako je silaženje s brda uvijek dosadno i naporno, Srećko je otvorio sezonu spuštanja na stražnjici niz ledenjak. Miro i ja smo se tome odupirali neko vrijeme, priznajem, bilo nas je strah, dok i sami nismo bili prisiljeni učiniti isto. Dragecu, koji je sve to promatrao s broda, ledila se krv u žilama. Odozdo je to izgledalo dozlaboga strmo, a odozgo, odakle se zbog velike strmine nije vidio kraj ledenjaka, već samo more, kao samoubilački skok. Međutim bilo je zabavno, mekan snijeg dopuštao je kočenje u svakom trenutku. Jedino na što je trebalo osobito obratiti pozornost bilo je da se putem ne naleti na kakav podmuklo stršeći komad stijene, zbog kojeg smo na brod mogli doći sa “žumanjcima”. 30. srpnja, nedjelja Kiša pada. Zajedno s barometrom. Još smo na sidrištu. Dvije sante leda, od kojih je jedna poprilična, nikako nam ne daju da se na miru odmaramo i čitamo u toplim

227


krevetima. Igraju ringe-ringe-raja oko broda, pa im se stalno moramo prilagođavati popuštanjem ili zatezanjem konopaca i sidra. Po ovakvu vremenu bilo bi suludo ići u led. Zato preko stanice marljivo skupljamo podatke o njegovu trenutnom stanju. Čini se da ima šanse, iako ovdje ništa nije sigurno. Miro je trenutno najvažnija osoba na brodu. Većinu vremena provodi u radijskoj kabini i preko radiovalova se druži s gospodinom Russom s “Henrya Larsena”. Iako više nije uspio stupiti u vezu s jedrilicom “Roger Henry”, čuo je da se “Rođo” uspio iskobeljati iz leda i da je sretno stigao u Dundas Harbour. Čini se da mu oni morževi nisu dali mira, kad je otišao prvo pogledati njih prije polaska na Grenland. Od Russa Miro dobiva informaciju da postoji karta leda koja pokazuje Bellot Strait i zapadni Arktik. Stoga je isti tren nazvao Resolute radio, koji mu reemitira tu kartu i sve ostale karte leda koje su imali. Bile su na granici čitljivosti, ali je bilo vidljivo da ćemo moći ući u Prince Regent Inlet i približiti se Bellot Straitu na udaljenost od 30 - 40 Nm. Sve dalje je bilo nesigurno zbog 10/10 pack icea, no i taj se već topio. Nakon toga je zamolio Resolute da ga spoji izravno s Ice Centrom u Iqaluitu. Časnik za promatranje leda (Ice officer) mu je vrlo ljubazno objašnjavao nečitljive dijelove karte leda, a na kraju razgovora nikako nije preporučio kretanje prema Bellotu. Dok se Barba srdito bakće sa suđem po kuhinji, Dragec, Srećko i ja se zabavljamo u kormilarnici. Pustili smo hit kazetu Alena Vitasovića, nadajući se da će mu bar malo popraviti raspoloženje. Dotle smo mi čavrljali o svemu i svačemu, samo da nam vrijeme nekako brže prođe bez razmišljanja o predstojećem ledu. Najbolje od svega su bile tzv. Ozrenove priče9, koje su nas uvijek uveseljavale: 9 Ozren Bakrač, jedriličar kojeg bi svaki barba volio imati na brodu zbog svoje svestranosti, radinosti, poznavanja mornarskih vještina i napose vesele naravi. U društvu je uvijek pričao razno-razne vesele priče iz života nautičara koje su se kasnije prepričavale u n-tim varijantama. Oplovio je Cape Horn, više puta jedrio preko Atlantika u oba smjera, te jedrio Pacifikom i u vodama Australije i Timora.

228


- Bila ti neka fešta na brodu, slavilo se, nečiji rođendan ili nekaj tak sličnoga. I sad, skupilo se društvo, pozvano i nepozvano, pa se cugalo i tulilo dugo u noć. Negdje pred jutro, tak negdje oko 3-4 sata kad se većina razišla, pita jedan facan iz društva vlasnika jedrilice da jel’ bi mogao prespavati u kabini do jutra, jer niti može ustati kak je janpi, a bogme nit’ zna kak doma. E, i da bu dal sto škuda, više nema, ne, za nadoknadu troška. Vlasniku se zacakliše oči na spomen love, ali nije htel da izgleda gramziv pa se malko zamislio, poćešao iza uha i uljudno odgovorio da nek gospon razme situaciju jer je vrlo složena. Brod je pun, goste nemre sterati, to ne dolazi u obzir, nikako, a jedina preostala mogućnost je da mu ustupi svoju kabinu. Vjerojatno gospon shvaća da se za takvu odluku prvo mora pospominjati sa svojom gospom koja baš spava u njoj i da bez njenog pristanka od dogovora na žalost neće bit ništa. Facan je obeshrabreno slegnul ramenima nevoljko prihvačajući vlasnikovo žlabranje, beznadno povećavši ponudu na sto dojč orliča, pa kaj bu bu. Vlasnik znalački kimne glavom, potom uđe u provenu kabinu, upali svjetlo i drekne: “Sooonja vaaan! Smjesta!”

229


Kod vraga u posjetu

Ah, ljeto! Kakve li lijepe riječi! Sunce, toplina, pješčana plaža, majice kratkih rukava, razgolićene djevojke. Kad bismo ovdje imali barem dio toga! Nama kiša bubnja o krov kabine, a obzor je zastrt debelim, crnim oblacima. Odavde se Lancaster Sound uopće ne vidi, sakrio ga je zid guste tamne magle. Gubimo strpljenje i krećemo. Bilo kuda, samo da se pomaknemo. Ovo sidrište nas već ubija u pojam. Kad smo ušli u Lancaster Sound, vjetar razmiče oblake i proviruje sunce. Odmah je sve postalo ljepše i veselije. Vjetra imamo u izobilju pa dižemo jedra. Em brže plovimo, em štedimo naftu. Čeka nas put od 100 milja do Prince Regent Inleta, da bismo na Baffin Bayu pronašli sidrište i bili što bliže Bellot Straitu. Ako se ledena masa pokrene i otvori ga, mi odmah uskačemo u nj. Na našu žalost, ovaj istočni vjetar će nam ga prije zatvoriti nego otvoriti. Upravo je nevjerojatno kako nam još 230


od Grenlanda uvijek puše u suprotnom smjeru od onoga koji bi nam odgovarao. Recimo, ovaj istočnjak će nam itekako trebati kad (i ako) izađemo iz Bellota. Sad bi nam dobro došao upravo obratni. Tako da na kraju više ni sami ne znamo je li nam plan dobar i ostvarljiv. 1.kolovoza, utorak Port Bowen, Baffin Island, Brodeur Peninsula; pozicija u 12h – 73º13’N, 88º53’W temperatura mora -0,2ºC; temperatura zraka min. 3ºC / max. 18ºC na suncu

U pet ujutro ulazimo u Port Bowen. U tom je zaljevu Parry 1824. g. prezimio sa dva broda (“Fury” i “Hecla”). Nije velik, ali zbog jakog vjetra trebaju nam dva sata da se usidrimo. Njegovih 30 čvorova prisiljava nas da se usidrimo koristeći oba sidra i da netko stalno dežura na mostu da ne bismo zaorali. Nismo baš neke dobre volje, pa većina provodi vrijeme u toplu krevetu. Tako smo doručak imali u tri popodne, a tko zna kad će večera. “Čigra” stalno poskakuje, kao da se želi otrgnuti s lanca. Baca se čas na jednu čas na drugu stranu. Kao bijesan pas. Vjetar ne popušta, zviždeći u sartijama glasno svoju prijeteću pjesmu. A strme litice okolnih brda samo čekaju svoj trenutak da nas zagrle. Krajolik ovog zaljeva potpuno je isti kao i u Hobhouse Inletu. Goli smeđi kamen, malo snijega te galebi, jedina živa bića. Ništa što bi čovjeka razveselilo. Grenland je prema ovome raj na zemlji. Prije kretanja na ovo putovanje čitali smo puno knjiga i novinskih članaka o tuđim iskustvima u ovim krajevima. Mnoga od njih su započinjala tvrdnjama ili čak naslovom da je pakao na sjeveru. Sad smo se u to uvjerili. Uistinu smo došli Vragu u posjetu. Nakon večere ponovno imamo sastanak. Proučavamo najnovije karte leda i raspravljamo o tome kako dalje. 231


Zbog loših propagacija na Arktiku karte leda dobivene navfaxom su na rubu čitljivosti, osobito brojevi koji označavaju koncentraciju leda. To može biti dosta pogibeljno, jer nam se zbog krivog dešifriranja može desiti da se umjesto u polje za koje smatramo da je označeno šesticom, zabijemo u polje od 8 do 9, iz kojeg je pitanje kako se izvući bez bubotaka. No, bitno je da karte ipak stižu, jer bez njih teško da bi mogli napraviti i jedan suvisli korak. Isto tako to njihovo redovno emitiranje potvrđuje da se i drugi ledolomci spremaju u ovo područje, da sezona plovidbe uskoro počinje. Ako ništa drugo, to nam ulijeva osjećaj kakve takve sigurnosti, da nećemo ostati na milost i nemilost prokletom ledu. Tijekom posljednja dva mjeseca naučili smo i postali svjesni što plovidba ovim područjem znači. Mnoštvo zamki i opasnosti vreba iza svakog ugla, a najgore je što na mnogo toga baš nitko nema odgovora, mi ponajmanje. A pitanja ima toliko da ih već postaje glupo postavljati. Naizgled statična polja leda znaju se toliko brzo pokrenuti i razmaknuti da se uvijek ponovno pitamo je li to moguće. Isto tako mogu strelovito zarobiti neoprezne, pa ako se to kojim slučajem dogodi na otvorenome, brodu teško da ima spasa. U 232


nekakvu zaštićenom zaljevu zaleđivanje nije tragedija, ali na otvorenome, gdje se polja sudaraju pod utjecajem suprotnih struja i vjetra, šanse za preživljavanje su neizmjerno male. U raspravama o daljnjem putovanju sve smo to imali na umu i pažljivo vagali svaki budući korak. A opet, mogli smo biti oprezni i dalekovidni koliko god nam drago, o krajnjem ishodu će na koncu ipak najviše odlučivati prvo sreća, pa ponovno sreća, pa slučajnost, a tek onda pronicljivost i znanje, te vjera svakog od nas u samoga sebe. Druga točka ovog sastanka za mene je bila veliko iznenađenje. Doista! Smatrao sam naime da je pitanje osoba koje će ostati na brodu u slučaju zaleđivanja riješeno već u Zagrebu. Pri planiranju puta dobro se znalo da nam Kanađani daju tek 20-ak posto izgleda za uspjeh da u jednoj sezoni prijeđemo Arktik. Znači, šanse da nam se to doista tako i dogodi bile su više nego realne, a to je pitanje tek sada stavljeno na dnevni red. Je li razlog toga bilo premalo dobrovoljaca za taj pothvat ili nešto drugo, ne znam, uglavnom sada i ovdje se trebalo jasno i glasno izjasniti. Miro se javio prvi, što je također bilo iznenađenje, ali ugodno. Inače se o škakljivim stvarima 233


uvijek volio među posljednjima izvlačiti diplomatskim bi-ne bi odgovorima: - Na to računam od onda kad sam pristao sudjelovati u ovom projektu. Ostat ću na Čigri preko zime, jer smatram da su pripreme za to bile solidne, na brodu imamo kvalitetnu opremu i sve ostalo što je prijeko potrebno za preživljavanje. I sama kvaliteta broda jamči nekakvu sigurnost, tako da na mene možete računati. Bravo, bravo, bravo! Takav odgovor bi svatko od nas trebao dati, osim možda Drageca, koji je posljednji, tako reći navrat-nanos, uletio u ovo čudno društvance. Međutim, na svoju sramotu, ja sam bio prvi koji si to nisam mogao priuštiti. Bilo mi je vrlo neugodno, no morao sam sasvim otvoreno reći da ne mogu ostati preko zime, ali da ću se po potrebi vratiti u proljeće. Kod kuće sam ostavio pregršt neriješenih privatnih problema, a ni radno mjesto me nije moglo tako dugo čekati. Sve drugo što bih rekao bila bi prijevara. Samo kretanje na ovaj put bilo je pod velikim znakom pitanja, ali, znajući da će nas i ovako biti premalo, nisam želio prekršiti dano obećanje. Barba je nakon mene bez riječi upitno pogledao Srećka: - Ne znam, mislim da nisam u stanju psihički izdržati zimu na ovako skučenu prostoru. I ja imam doma problema, faks mi visi, morat ću ići kući. Što sad? Pa nećemo se valjda okrenuti i vratiti se otkud smo i došli, kao da ovdje nikad nismo ni bili? Dragec: - Moram priznati, o tome razmišljam cijelim putem. Ne bi me veselilo, ali došao sam vam pomoći i spreman sam ostati koliko god treba. Doma sam si manje-više sve sredio, pa mislim da mogu ovdje ostati cijelu zimu. Isto tako smatram da bi nas ovdje trebala ostati trojica, ako se dvojica posvađaju, da ih ima tko miriti, jer to neće biti lako izdržati. No, bez obzira na sve, na mene možete slobodno računati. Paf!! Čovjek od njega može svašta očekivati, bezgraničnu zajebanciju, na tuđi račun prije svega, ali ovako nešto? Nije badava osijedio, zna on pobrati bodove kad treba. Kako kažu stari ljudi, da bi nekoga upoznao, moraš s njime pojesti vreću 234


brašna. Vidim, s Dragecom smo je tek načeli. Dragec, Dragec, iznenadio si me, ali, koliko sam vidio, i ne samo mene. Ako je netko definitivno ostao bez teksta, onda je to sasvim sigurno bio Barba. Na kraju se i on sam morao izjasniti. Nije mu bilo baš ugodno, vidjelo se to po početnom zamuckivanju i kašljucanju, svi smo od njega ipak očekivali drugačiji odgovor, ta on je vođa cijelog ovog projekta: - Ja, hm, kh, kh, ja ovaj, nisam spreman ostati na brodu cijelu zimu. Ne mogu. Hm, znate, imam toliko toga doma za srediti, ne znam, ne mogu, nikako. Ne samo zbog privatnih stvari već, ovaj, kh, kh, i zato što smatram da ću puno više pridonijeti iz Zagreba. Mislim da ću i za one koji ostanu biti korisniji doma, odakle ću organizirati grupu koja bi došla na proljeće. Eto, rezultat izjašnjavanja nije baš veleban, ali našla su se dvojica odvažnih pa nam je svima konačno pao kamen sa srca. Dragec je sve to još morao zaokružiti sitnim zadjevicama, ali neka ga. Utvrdili smo da hrane i nafte ima sasvim dovoljno za takvo nešto, najvažnije je psihički prebroditi dugu polarnu noć. U proljeće je moguća ili smjena ili dopuna, već prema potrebi i mogućnostima. Razmišljali smo i o tome da uvedemo i satelitski telefon, što bi bitno poboljšalo sadašnju razinu komunikacije, osobito bude li potrebna kakva hitna intervencija. Na kraju ponovno šlag! Barba je priznao da je zbog nekakve naše sigurnosti ozbiljno razmišljao da se okrenemo i vratimo natrag, bez obzira na posljedice. Nikako mu se nije sviđala pomisao da brod ostavi u ledu. Kad sam to čuo, osjećao sam se kao da me je netko udario mokrom krpom. Šokiran! Ma, jebeš brod! Što bi nam ljudi rekli, osobito oni koji su nam toliko pomogli. Time bismo osramotili ne samo svoj obraz već i njihov, a oni su toliko uložili na osnovi naših priča o svjetski i povijesno jedinstvenoj ekspediciji. Siguran sam da bi shvatili kad bismo ostali bez Čigre, ne bismo bili ni prvi ni posljednji, ali vratiti se podvijena repa bez istinskog pokušaja, bez prave borbe. Zar smo ovamo krenuli samo zato da nam rit vidi puta? 235


Bijela duga

Noć sam, kao i ostali, proveo preznojavajući se. Nekakvo se čudno vrijeme nadvilo nad nas. Svi smo se samo vrpoljili i meškoljili u krevetima. Ujedno smo iskušavali arktičke vreće za spavanje, što je bila dobitna kombinacija - za nespavanje. Vruće za poludjeti. Sve sam skinuo sa sebe, ali ni to nije bilo dovoljno. U 2h se vraćam svojoj staroj US Army vreći. Bilo je malo lakše, no kako je noć bila puna neke sparine(!?), i dalje nisam mogao zaspati. I što drugo nego da je probdijem, razmišljajući o tome kako su moji kod kuće i o trenutnoj pat situaciji u kojoj smo se nalazili. Puno sam se bolje osjećo dok smo se borili s ledom, tada se ipak nešto događalo. Ovo iščekivanje ubijalo mi je sve osjećaje, postao sam tup i mrzovoljan. 3. kolovoza, četvrtak Na suprotnoj strani zaljeva Prince Regenta nalazi se otok Somerset10. Njegova južna okomita obala čini sjevernu stranu prolaza Bellota. Pokušat ćemo se što 10 Somerset Island – obuhvaća 24.800km2, a otkrio ga je 1819.g. William Edward Parry.

236


237


više približiti njegovu ulazu i tu čekati pogodan trenutak da prijeđemo na drugu stranu, tzv. Zapadni Arktik. Prolaz je otkrio 1852. godine poručnik Francuske mornarice Bellot. Služio je na brodu “Prince Albertu” pod komandom W. Kennedya u ekspediciji koja je tražila Franklina. Zbog svojih jakih i nepredvidivih struja, koje često gube svoj ritam plima-oseka-plima, prolaz Bellot do danas nije postao značajnijim plovnim putem, već se koristi samo u izvanrednim situacijama, kad su svi drugi putovi zatvoreni. Lijep je i sunčan dan. Nebo oko nas je modro, ali u daljini su se vrhovi okolnih brda gubili u mračnim oblacima. Čigru smo usmjerili prema Fury Pointu, povijesno znamenitom mjestu. Pokraj njega je Fury Beach, gdje je 1825.g. Parryev brod “Fury”, koji je s “Heclom” prezimio u Port Bowenu 1824/1825, bio nasukan na obalu i uništen od leda i vjetra koji je puhao s istoka. “Hecla” se jedva uspjela spasiti, a s “Furya” su zalihe pretovarene na obalu, a on napušten. Parry je nakon toga krenuo dalje prema zaljevu Boothia, ali nije pronašao traženi prolaz na zapadu. Zalihe i oprema ostavljeni na obali spasili su poslije ekspediciju Johna Rossa (financiranu od Rossa i Felixa Boothie, proizvođača džina), koji je s posadom napustio uništeni brod s pogonom na paru, trajekt “Victoriu”. Nakon tri godine teškog preživljavanja dopješačili su do Fury Beacha, gdje su našli utočište i spas, koristeći se nađenim zalihama preko zime. Sljedećeg ljeta otisnuli su se na more u pomoćnim čamcima i doplovili do Lancaster Sounda. Ironijom sudbine spašeni su od kitolovca “Isabelle”, kojim je Ross komandirao na neuspjelu putu u NW Passage 1818. Tada je, ušavši u Lancaster Sound, a pratio ga je Parry na “Alexandru”, zbog fatamorgane zaključio da je Lancaster neprolazan, i, na zaprepaštenje Parrya, naredio put natrag. Tim činom je izgubio ukazano povjerenje admiraliteta, koje nikada više nije uspio potpuno vratiti. Ni on nije pronašao Bellot Strait. Kad smo došli na pola zaljeva, iz tiha i mirna mora počela je izranjati gusta magla. 238


Polako je klizila pučinom dok nas prijeteća crnosiva koprena nije lagano, bez imalo žurbe, sasvim okružila. Bili smo njezini zarobljenici sat vremena, a tada je mirno produžila. Najednom se iz toga tužnog sivila, kao uzdah, pojavila bijela duga. Dugačka, niska, sasvim bijela. Znali smo da su to vrata iza kojih se krije snježna zemlja. 15h - Led je ponovno ispred nas. Penjem se na jarbol da nađem kakvu rupu za prolaz. - Ej, genijalac, imamo li kakve šanse? – zagrmilo je iz radiostanice. - A, slabo, slabo, polje je ogromno i nema mu kraja – uzdahnuo sam nevoljko, gaseći svaku iskru optimizma. - Ima li kakvih prolaza kroz koje bi se provlačili? – uporan je Barba. - Odavde ne vidim, priđite bliže, pokušat ću vas voditi ako ih ima! Na našu nesreću, nikakvih slobodnih kanala ili čega sličnoga nije bilo. O nekakvu lomljenju i probijanju kroz takav led nema ni govora. Vrlo je tvrd, debljine oko 50cm. Neke manje ploče puno su deblje i izgledaju kao mali ledeni brjegovi. To je višegodišnji led nastao sukobljavanjem i podvlačenjem ploča zbog pritiska vjetra i struja. Kad se takva masa zimi ponovo zaledi, sljedećeg je ljeta ozbiljna opasnost za svakoga, pa čak i za manje ledolomce. Spuštam se u kormilarnicu, jer nikakvih razloga više nije bilo da se i dalje smrzavam na prvom križu. - Mladići, kako ste se i sami uvjerili, ovaj led možemo samo poljubiti, da vam ne velim kam, – raportirao sam istovremeno tužnim i ljutitim glasom, kao da sam ja krivac što se moramo okrenuti nalijevokrug. - Ajde, smiri se, smiri, na, zemi si šiljak, valjda nije sve tak grdo, - tješio me Dragec, vadeći izgužvanu kutiju Marlbora. Otpuhnuo sam dim, srknuo već sasvim hladni talog kave i malo smirenije nastavio: 239


240


241


- Hm, više ništa ne znam, ali jedino je prema jugu otvorena voda. Možda da pratimo ovu ploču pa na nešto naiđemo što se odavde ne vidi? - Dvije su mogućnosti, - autoritativno je riječ preuzeo Barba, - ili se vratiti i opet negdje baciti sidro ili krenuti ka jugu, pa naći prolaz. - Ja sam da tražimo, - mirno će Miro naslonjen na kormilo, - čekanjem ništa ne dobivamo, jer stvar može biti samo gora. - I ja sam za, - nakesio se odlučno Srećko, - sve je bolje od sidrenja i idiotskog čekanja. Sve sam knjige barem dva puta već pročitao, jedino da Mireku otmem kuharicu i nju počnem učiti na pamet. Ajde dečki, idemo u rat pa kud puklo da puklo! Sakriti se uvijek možemo, to nam ionako od svega ide najbolje. - Nije baš sve tako, - mrko je Barba, skupljajući obrve, nastojao uspostaviti kontrolu nad iznenadnom navalom optimizma. – Po ovom faxu kojeg smo jutros primili za 12 sati zapuhati će istočni vjetar. To znači da do tada moramo biti negdje blizu Bellota dobro zaštićeni. Ako ne uspijemo, bojim se da ćemo morati spašavati živu glavu. - Pa dobro, - dobaci Dragec s vrata, odakle je pikavac lansirao daleko od broda, – vremena imamo dovoljno da se vratimo ako vidimo da se izlažemo prevelikom riziku. Ali slažem se s dečkima da moramo probati, ne? - I ja to želim, možda i više nego svi vi. Samo razmišljam i o drugoj opciji. Znate li vi, papani, što se prije dvije godine baš tu dogodilo Arvedu Fuchsu i njegovoj posadi na “Dagmar Aaenu? Ne znate, jel’da? E, pa da vam kažem! - Ja znam, - netko nesmotreno izlane. - Jezik za zube dok ja govorim! – zarežao je ljutito Barba. Uz dug gutljaj “Kapetan Morgan” ruma nastavio je prijaznijim tonom, - Znam da znate za Fuchsa i njegov pokušaj da preuređenim drvenim jedrenjakom oplovi kroz Sjeverozapadni i Sjeveroistočni prolaz. E, kako zbog objektivnih okolnosti nije mogao proći kroz 242


Sjeveroistočni prolaz, odlučio je da napravi isti pothvat kao i mi, znači da kuglu oplovi u smjeru istok-jug. Isto je tako pokušao proći kroz Bellot Strait, ali je prije toga zaglavio negdje ovdje u packu, jer ga je led stisnuo i tako su zarobljeni plutali punih osam dana. Možete si misliti kako im je bilo, cijela je posada sve to vrijeme bila u odijelima za preživljabvanje čekajući najgore, da im led zdrobi brod. Na njihovu sreću nekako su se izvukli i dočepali se ulaza u Bellot. Tek su 1. rujna 1993. stigli do Fort Rossa i onda se desetak dana penjali na brdo promatrajući led. Kako se prolaz nikako nije otvarao odlučili su se na riskantan potez i vratili su se natrag u Lancaster Sound. Kroz Peel Soundom probili su se na drugu stranu Bellota. Nije za vjerovati, ali na kraju su imali toliko sreće da su prije zime stigli do izlaza Sjeverozapadnog prolaza. - No, pa kaj? Mi imamo još mjesec dana fore, ne, a ak’ smo svi za, onda idemo, pa kaj bu bu! I krenuli smo. Miro je dao pun gas prateći rub ploče prema jugu. Usrdno smo se nadali da ne griješimo, da će se naša upornost isplatiti. 17h - Doista! Polje je nestalo i pojavila se otvorena voda. Ne bilo kakva, već desetak milja slobodnoga mora. Opet se verem na jarbol da bih vidio što nas dalje čeka. Vijesti koje javljam nisu dobre. Od rta Furya proteže se bijela crta ledene barijere na drugu stranu, sve do Baffinova otoka. Nastavljamo naprijed, možda opet nađemo kakvu rupu. 18h - Ulazimo u led koji se činio mnogo daljim nego što zbilja jest. Sada je Drago na jarbolu i dvogledom traži prolaz. U kormilarnici smo oduševljeni kako nas profesionalno i s lakoćom vodi. Složili smo se da odmah potpisujemo da takav led i takva Ice Observera imamo sve do Aleuta. 21h - Postaje sve teže i teže. Lupamo glavu kojim putem da krenemo, zaobići nekako led s istočne strane ili ići uz obalu. Nakon beskonačne rasprave Miro donosi 243


najnoviju kartu leda, koja rješava dvojbu. Odlučujemo približiti se obali pa uz nju ploviti do uvale udaljene 20 milja. U protivnom bismo nakon koje milje izravno ušli u barijeru od +9 i mogli se zaplesti bez povratka. Sutra se očekuje istočni vjetar, pa nam se, ne dospijemo li u zaklon prije nego što počne puhati, ne piše dobro. Iako mi je dežurstvo isteklo, a sljedeće počinjalo u ponoć, ne idem u krevet dok ne vidim razvoj situacije. Barem svojom prisutnošću nastojim osokoliti Drageca i Srećka. Adrealin je na maksimumu i tko bi sad mogao zaspati. A dolje u kabini nema goreg od slušanja stravičnog cviljenja i struganja leda o bok broda. Nakon sat i pol motor je veselije zabrundao. Došli smo u djelić slobodne vode i Dragec daje puni gas. 4. kolovoza, petak pozicija u 12h 72º02’N 94º10’W

00h - Miro i ja preuzimamo brod. Ostali su se srušili u svoja gnjezda na punjenje “baterija”. Prema situaciji koja trenutno vlada nećemo se tek tako izvući. Leda ima na sve strane, svuda uokolo su prava brda od nabijenog leda, ali se s punom pozornošću može provući kroza nj. Naime, ovaj je led mnogo gori od onoga u zaljevu Melvilleu na Grenlandu. Tamo je bio jednogodišnji, mekši od ovoga. Ako ga i nismo mogli probiti, nismo mogli ni previše oštetiti brod. Ovdje je situacija sasvim drukčija. Led je višegodišnji, a samim time i tvrđi od najtvrđeg granita. Ni pomisliti ne smijemo lomiti ga. Miro je izumio specijalnu taktiku vožnje, koju je stručno nazvao “french kiss” (francuski poljubac). Gotovo bez udarca, nježno i umiljato bi se priljubio uz led, a onda bi naglo dodao gas i krčio put. Brzina je jedva primjetna, iako motor grmi svim decibelima. Plovimo s najvećim naporima. Nakon dva sata mučenja na jarbolu i za kormilom, došla je smjena i ja sam se potpuno odjeven i u čizmama bacio u tople krpe. 244


245


9h - Prije pola sata Srećko me digao iz kreveta. Za doručak je napravio krafne i odmah dvije vruće trpam u usta. Škripavo struganje po boku vraća me u krutu zbilju. Prekidam oblizavanje i trkom napuštam topli salon. Dan je sunčan, bez vjetra i oblačka. Jedino gore u bačvi, kao i obično, brije. Barba je za kormilom, namrgođen, bez riječi, samo jedva primjetnim klimanjem odgovara na moje dobro jutro, ide li, a možda to nije ni bilo klimanje već slučajni trzaj glavom. Očito je u svom tradicionalnom elementu, što i nije neko iznenađenje. Miro je na jarbolu i, crvenih očiju, vapi za smjenom. Čim me je vidio, sav sretan brže-bolje silazi. - Ubilo me ovo blješteće sunce. Koliko je god dobar taj neprekidni dan, toliko je i proklet. Vjeruj, imam pijeska u očima da bih pješćanik za djecu mogao složiti, bogami! - Je’l hladno gore? - Da hladno, he. Obuci sve što imaš, makar će ti i to pomoći samo prvih 5 minuta. Na kraju će ti se i jaja smrznuti, vidjet ćeš! Dok je pričao, prstom je kopao crvenoplavi nos, vadeći sitne igličaste komadičke leda. Ja sam se dotle pokušavao razbuditi sa jutarnjom kavom i cigaretom. Ritual prijeko potreban da bih uopće mogao profunkcionirati. Cigareta je jedva dogorjela do polovice kad Barba režećim glasom prekida našu ćakulu, tražeći da se Miro primi kormila. I njemu je svega ovoga već bila puna kapa. Oblačim sve što mogu navući na sebe, i dobrano zaokružen poput punjenog medvjeda penjem se prema “vraninom gnjezdu”, u društvo rijetih ptica što kruže nebom. Gore na jarbolu na jedvite se jade uvlačim u bačvu, koja postaje preuska za moje prirodne proporcije povećane silnom količinom odjeće koja me je trebala sačuvati od neugodnog vjetra i hladnoće. Pogled odozgora ne daje nikakvu nadu. Situacija s ledom je puno, puno lošija od noćas, kad sam zadnji put bio za kormilom. Nimalo blistavo. U daljini je sve nabijeno. Niti mrvice slobodne vode. U kom smjeru zaploviti, pitam 246


se. A i odozdo Barba i Miro stalno dosađuju istim pitanjima: - Vidiš li išta? Reci, kamo sada? - U klinac! Koprcamo se, naprijed, natrag, lijevo, desno, a daleko ispred nas nedohvatljiv je zaljev. Natrag više ne možemo, predaleko smo otišli. Svi su putovi iza nas nestali. Ostati ovdje u driftu isto tako ne smijemo, jer bi nas led ili stisnuo uz klisure kojima smo suviše blizu ili odnio tko zna gdje, a tada - zbogom, Čigro! Ispred nas se ispriječio nepremostivi zid. Kamo god pogled seže, sve je bijelo od nagruvanog leda. Veliki komadi su se nagurali jedni preko drugih, i kako sada tamo uputiti brod.

247


Hazard, da ili ne?

Cijelo prijepodne proveo sam u onoj prokleto tijesnoj bačvi, u kojoj se nisam mogao pošteno ni okrenuti. Sav sam bio ukočen - ruke, noge, leđa - što od hladnoće što od obamrlosti. Nisam znao više za sebe, najradije bih bio skočio dolje. Svega mi je bilo dosta, i mora, i leda, i ekspedicije; svega! svega! Posljednja dva sata smo se gurali kroz led gustoće 8! Golemi komadi zanosili su nas u smjeru obale i zamalo nasukali Čigru. Da se tada led nije u pravom trenutku razmaknuo, kad sam prestravljen ugledao hrbat nekakva spruda, i da se nisam panično proderao u stanicu: “Šija! šija!”, bilo bi nas posvuda. Mene pogotovo. Komunikacija između mene na jarbolu i kormilarnice dolazi na rub incidenta. Napeti smo i živčani. Ispred nas se nazire naš jedini spas, zaljev opominjućeg imena Hazard Inlet, a nikako ne nalazimo načina da se probijemo do njega. Kako, 248


kad je sve puno leda kao i on sam? Barba misli da prolaz mora postojati, ja ga nikako ne mogu uočiti, iako sam na 10m višem položaju, a Miro je sve više gubio kontrolu nad našim smjerom. Svaku, ma i najmanju tračicu slobodne vode dosad je iskoristio, no sada ni njih više nije bilo. Led je bio taj koji je određivao smjer plovidbe. Priroda je ovaj put bila neusporedivo jača od nas. - Lijevo, Miro, lijevo, makni se od sprudova! - Zanosi me, ne ide, kormilo je sasvim lijevo! - Neno, skoncentriraj se! Pa boga mu miloga, moramo desno, tamo u onu uvalu!... - Nema šanse, sve je puno... - Kako puno, vidim da tamo ima mjesta, jebo ga šaren pas! - Možda ti vidiš, ja ne. Sve je zaleđeno, kad ti velim. Ako ne vjeruješ, a ti se lijepo popni pa se sam uvjeri. Ono što ti vidiš tamne su sjene. Uostalom, idem dolje, puna mi je kapa ove bačve... - Kakvi dolje, jesi ti normalan! Hej, smiri se! Ostani gdje jesi! Moramo se svakako izvući, žareno mu sunce!... - Čovječe, da ti nacrtam? Jedino što vidim jest led, led i opet led. - Gledaj, traži, prolaz mora biti, ne mogu vjerovati... - Mogu ja gledati još sto godina, ali prolaz ne vidim, oči me peku, dosta mi je... - A tamo naprijed, nešto je plavo, pogledaj! - Koje? Ono? Ništa od toga, preblizu je obali, a i malo je... ne, ma kakvi, nema šanse!... Ljudi božji! Kako da objasnim? Prolaza nema i nema, ovakvo što još nismo sreli, ovo su nepregledni blokovi zgužvanoga i nabijenoga leda... - Makar ga razbijali sjekirama, ali iz ovog se dreka moramo izvući pošto-poto! A tada se dogodilo čudo. Čudo neviđeno! Da to nisam vidio vlastitim očima, ne bih vjerovao. Zaprepašten, ugledao sam led koji se pokrenuo i počeo razmicati! Odjednom je snažna vodena bujica izvirala niotkuda, tekla prema nama i nosila 249


led sa sobom, van, na otvoreno. Tamo gdje sigurno nije bilo nikakva prolaza, led se rastvarao i na očigled počeo ploviti brzinom većom od tri čvora. Kao da je netko onu neprobojnu i nepokretnu masu dodirnuo čarobnim štapićem i od nje napravio ledenu bujicu! Zaljev i prilaz ispred njega malo su se očistili, stvarajući nam uski prolaz da se možemo uvući unutra, na sigurno. 13.15h - Napokon smo usidreni. Toliko smo uzbuđeni i umorni da se ne možemo istinski ni radovati. Sreća nam se nasmiješila punim osmijehom, jer došli smo u pravo vrijeme i na pravo mjesto u trenutku oseke, koja nam je otvorila začepljeni prolaz. Dobro je primijetio Miro: - Ulaznicu za Bellot Strait upravo smo platili, jedino me još zanima kada će se održati gala predstava. Bit ćemo glavni glumci, a sasvim sigurno i jedini gledatelji. Razmišljamo zbog čega li se zaljev zove Hazard? Je li to po imenu čovjeka koji je otkrio to mjesto, ili je ime dobio po nečijem gorkom iskustvu. Za koji dan ćemo i to saznati. Navečer je Miro na stanici prvi put uspio uloviti vijesti sa Hrvatskog radija. Kad je voditeljica počela nabrajati današnje uspjehe HV-a, na brodu je nastao muk. A onda se sve streslo od radosnih poklika. Počela je akcija “Oluja”! Dan nam nije mogao ljepše završiti! Bilo je to veliko i ugodno iznenađenje za sve nas, jer dugo iz domovine nismo čuli nikakvih vijesti. Da bismo nazdravili današnjim pobjedama, svi smo nakon večere popili po jedan “kompletić”, koje je Srećko napravio od soka u prahu, ekstrakta limuna, vode i kapi-dviju ruma (više ga nije bilo). 5. kolovoza, subota Vrijeme se sasvim pokvarilo. Iz salona slušamo zastrašujuće hujanje vjetra. Iako smo na dobru sidrištu, stalno se borimo sa santama. Struja, koja nastaje zbog plime ili oseke, stalno ih nosi u uvalu ili izvan nje. “Uredno” plove po zaljevu i stalno 250


251


nam zapinju za sidreni lanac. Nemamo vremena za odmor. Ponovno dežurstva i odguravanje leda mezomarinerima. Da barem nije toga nesretnog hladnog vjetra. Preko Resolutea zovemo Zagreb. Gorimo od nestrpljenja da čujemo najnovije vijesti. Naše supruge su na okupu kod Tanje, pa se redamo za mikrofonom. Uz standardno kako familija, kako je doma i Dragecov “prijem, prijem, prijem”, dolazim i ja na red: - Bok, stara, kak si mi, kako doma, reci? - Bok, hvala, dobro, doma je sve u redu, bez brige. A ti? Reci, kako ti je tamo? - A eto, veselo, možda malo i previše, ali guramo sve u šesnaest; mislim, dečki se brinu za mene, maze me i paze. Malo nas je zarobilo, čula si od dečkih, hrvamo se žestoko, no uspjet ćemo. Kako ostatak, Slaven, baka, naročito sada kad je počelo? - Dobro su, ništa ne brini, svi smo zdravi i na sigurnom. Radije se ti, molim te, čuvaj. - Daj, reci, ima što novo, mislim, ova ofenziva, pričaj, svi smo se pretvorili u uho... - Naši napreduju sa svih strana, eto maloprije su javili da se hrvatski barjak vijori na Kninskoj tvrđavi - veselo će ona. - Huuuuraa, juupiii! - zaorilo se salonom. Nastala je silna radost, osobito zbog toga što smo toliko daleko od kuće, i sve je nastalo za nas tako iznenada i neočekivano. Opet sam na redu za kuhanje. Dok raspravljam s Dragecom što pripremiti i kako, Barba obnavlja svoju prijašnju ponudu. On kuha, a ja perem dok smo on i ja dežurni. Koliko on mrzi pranje suđa, toliko ja ne volim kuhanje. U dilemi sam, prijedlog nije ni loš, ali me Dragec odgovara: - Daj, nemoj biti bedast, onako ćeš uz pranje i čišćenje morati pomagati i pri kuhanju... mislim, znaš i sam kako je to kad si nečiji sluga... ovako ćeš imati četiri dana mira i baš te briga, sve četiri u zrak, ne! - Lako je tebi pripovijedati, ti kuhanje imaš u malom prstu, a ja, ja nemam pojma ni o čemu... 252


- Ma eto, šta god ne budeš znao, ja ću ti pomoći, bez brige; uostalom i Srećko i Miro će isto, je l’ tako, dečki, samo daj, kuhaj! Jebi ga, čovječe, nešto ćeš i naučiti. Zamisli si samo kad dođeš doma, pa kad društvu počneš pripremati brodsku kuhinju, ima svi da riknu. Žena osobito, kad u nedjelju izvadiš friški kruh iz pećnice, čovječe ej! Ispostavilo se da je imao potpuno pravo. Nakon kratkog vremena na jelovniku sam već imao dva specijaliteta - kruh i juhu od rajčice sa žličnjacima. Navečer izlazimo na obalu da bismo promotrili prilaz u Depot Inlet. Situacija nije nimalo ružičasta. Vjetar je ponovno stvorio kompaktno polje leda koje se proteže na drugu stranu Prince Regent Inleta. Da ne puše tako uporno, možda bismo se i odlučili za probijanje, ali ovako je preopasno. Dok smo lutali po obali, naišli smo na nekakvu životinju, vjerojatno polarnu lisicu. Drago je iskušao svoje streljačke sposobnosti, no promašio je sva tri puta za dlaku. Bila je predaleko, na otprilike 500m od nas kad je prvi put opalio. Meni je bilo drago što je promašio, nisam ljubitelj bezrazložna ubijanja. Više volim fotolov, samo šteta što mi je oprema preslaba da bih lisicu “ulovio” u objektiv. Lovački apetiti najednom rastu, čini se da je nervoza uzela maha, pa se dečki nastoje istresti pucajući u bilo što. Miro i Dragec vrebaju patke čije se gakanje čuje nadaleko. Traže ih na obližnjem jezeru, no začas su umukle, više im nije bilo ni traga ni glasa. Na brod se vraćamo promrzli. Barba se svojski potrudio, pa nas časti toplim čajem i vrućim kruhom. S toplinom se odmah vraća i dobra volja. Dok smo mi lunjali i proučavali okolicu, on je snimao vijesti. Tako sada u brodskom salonu vlada grobna tišina dok preslušavamo što se to događa kod kuće. 6. kolovoza, nedjelja Vjetar je vidno pojačao, tako da je vani uobičajeno ovdašnje vrijeme. Dan-dva mira, a onda jak vjetar i magla. Ni u peti nam nije da se nekamo mičemo. Noćas 253


u 2h napala nas je golema santa, deset puta veća od broda. Nije bilo druge nego popustiti i maknuti se na zaštićenije mjesto. Razmišljamo o tome da bacimo i drugo sidro, mirnije ćemo spavati. Da bismo ipak nešto korisno radili, krećemo u nabavu pitke vode. Znamo da je spremnik pri kraju, u posljednje vrijeme tuširamo se morskom vodom, a slatkom se koristimo samo za kuhanje. Na našu sreću, vode na obali ima u izobilju. Potok tu, potok tamo, mala jezera između njih, prava raskoš. Imamo sasvim dovoljnu količinu praznih kanistara u kojima s obale donosimo pitku vodu. U jednom času obali se približilo krdo mošusnih goveda. Dečki odmah skaču, želeći uloviti jedno. Na moje veliko zadovoljstvo nisu uspjeli, bili su previše nespretni i bojažljivi.

254


255


Ruski rulet

Vjetar je napokon stao. Nadamo se da je napravio nered među santama, da ih je raspršio na sve strane. Krajnje je vrijeme da se maknemo iz ovoga nesretnog Hazarda. Barba se ujutro popeo na obližnje brdo Mt. Oliver, i veli da mu se čini da postoji prolaz. Pokret. S osekom idemo prema izlazu zaljeva. Plovimo vrlo polako i oprezno, znamo da je sve puno sprudova. Na izlazu neugodno iznenađenje. Sve je nabijeno ledom. Nadaleko se ne vidi ni komadić slobodnog mora. Istočnjak je sav led što postoji u Prince Regentu nabio na našu stranu. Osjećamo se kao u stupici. Bilo je teško ući, ali će još teže biti izaći. Sada nam je sasvim jasno da zaljev svoje ime ne mora zahvaliti nekoj osobi, već je taj koji ga je otkrio imenom htio dati na znanje što čeka onoga tko neoprezno u nj uđe. Uza sve to, dva puta smo imali “bliski 256


susret” sa sprudovima. Malo nam je nedostajalo... Razočaranje je bilo golemo. Opet se zavući u rupu i čekati, čekati... Samo dokle? Idemo se usidriti iza jednog otočića, gdje bismo bili bliži obali, da bismo bez puno hodanja mogli posjetiti Fort Ross. Barba mi predaje kormilo, a on će s krova kormilarnice davati upute. U daljini se s lijeve strane vidi zlokobna zelenkasta boja podvodnoga spruda, koji izbjegavam u širokom luku. Zbog dodatne sigurnosti šaljem Drageca na kosnik. Od tamo se mnogo bolje vidi dno. S krova kormilarnice dolazi Barbina naredba: - Pet stupnjeva ulijevo! Nije mi baš pravo, ali okrećem i posve smanjujem brzinu. Za pet minuta s kormilarnice nova, ista naredba. Okrećem još pet stupnjeva ulijevo. Polako “pipamo”. Više promatram dubinomjer no more ispred sebe. Luđački skače: 11,8,3,5,3,7 metara. Na žalost, smješten je na sredini podvodnoga dijela broda, tako da ne znam što je ispred. Najednom s kosnika čujem Dragecov uzbuđen glas: - Natrag, natrag! Odmah dajem pun gas unatrag, međutim u isti tren se začulo podmuklo grebanje. Prekasno! Udarac protrese Čigru i sve stane. Čuje se samo mahnito rondanje motora i uskovitlano more oko nas. Pokušavam još jednom, no ni makac. Divota jedna! Silazi Barba da bi i on pokušao. Uzalud. Čigra je stajala kao ukopana. Sve što smo pokušavali nije nas nimalo pomaknulo ni u kojem smjeru. Sreća je u nesreći da je kormilo slobodno i da nam se to dogodilo pri niskoj vodi. Jedini lijek bio je čekati plimu. Što je najljepše, Srećko je iz svog dnevnika izvukao da smo se prošle godine ovoga istog datuma nasukali na Grenlandu. I neka netko sad kaže da je to bilo slučajno. Vjerojatno nam je bilo tako suđeno. Više zbog nervoze nego zbog prave potrebe Barba traži da sidro nekako odvezemo 30m od broda i bacimo u more. Da bismo se njime, kad bude plima, odsukali. 257


258


259


I što sada? Nervozno čekati punih šest sati plimni val i gristi nokte? Ma ne! Miro donosi vrući “Five o’clock” neskafe, da bi nam muze u miru priopćile što dalje. Najbolji i trenutno jedini lijek za to jest duga šetnja. Uostalom, zbog nje smo se ovdje i ukipili. Zato, ajdmo! S Barbom i Dragecom krećem u Fort Ross. Dobro će nam doći da bismo se oslobodili sve nervoze i današnjih razočaranja. Miro i Srećko ostaju, jer Srećko želi zaroniti da bi provjerio moguća oštećenja. Uzeli smo oružje i fotoaparate i krenuli. Gumenjakom smo se odvezli dvije-tri milje do obale i iskrcali se na mjestu na kojem nije bilo leda. Pri iskrcavanju sam shvatio da sam zaboravio rukavice, što je bilo popraćeno podsmijehom ostale dvojice. Izvukli smo čamac na obalu i svezali ga za oveći kamen da ga plima ne odnese. Putem nailazimo na šest bačava punih visokokvalitetne nafte. Bilo je zadovoljstvo vidjeti da je netko mislio na ljude koji bi se u ovoj pustoši mogli naći u nevolji. Uz bačve nalazimo komade debelog užeta, ostatke drvene građe, šperploče, klinove i prazne kantice od piva. Barba tvrdi da su to sigurno ostaci koji su služili za popravak broda “Mabel E. Holland”, kojim je Englez Cowper prošao kroz NWP. Na Čigri imamo i njegovu knjigu, koja mi je odmah postala zanimljivom, iako je na engleskom. Ovdje je Cowper proveo tri sezone, dok nije uspio popraviti sve što mu je led slomio na brodu. Krajolik je puno ljepši nego na Devon i Baffin Islandu. Ima trave, lišajeva i vode, a time i života. Nakon sat i pol hoda stižemo do kuća. One su na obali Depot Baya, uz koji će biti naše sljedeće sidrište na ulazu u Bellot Strait. Nasip kojim smo išli, a koji dijeli Depot Bay od Hazard Inleta, mjestimice je širok svega nekoliko metara. Eh, da nam je kakav veći rovokopač, začas bismo skratili muke i bili slobodni. Petsto metara prije kuća nailazimo na još jedan neobilježeni grob. Drveni sanduk pokriven hrpom kamenja. Zovemo brod. Miro javlja da su se uspjeli odsukati i da Srećko trenutno roni. Napokon jedna dobra vijest. Sada već veseli, obilazimo dvije drvene 260


zgrade bivše kompanije za otkup krzna. Jedna je sasvim uništena, vjerojatno ju je medo više puta posjetio. A ni vjetar nije manji krivac. Druga je kuća zaštićena daskama i pločama pribijenim na njezinim vratima i prozorima. Iznad vrata je velik natpis HUDSON BAY COMPANY, a ispod njega - osnovana 24. svibnja 1670. godine. Oko kuća smo u pijesku primjetili prilično sviježe otiske cipela. Nije vrag da nismo sami? Bilo bi lijepo nakon toliko vremena susresti kakvo veselo društvo, tim prije što su otisci bili mali, što upućuje na žensko čeljade. Ispred ulaza našli smo čekić, čavle i lopatu. Lopata nam je poslužila kao pajser, kojim smo skinuli pribijenu šperploču, malo si pomogli čekićem i našli se unutra. Nismo mogli vjerovati, našli smo se usred prostorije koja je, za razliku od kuća u Dundasu i one koju smo maloprije posjetili, bila uredna i čista. Pometen drveni pod, dvije klupe, pokoja stolica i velik prostrani krevet od spužve. Naokolo su bile police na kojima je uz uredno posloženu hranu i suđe bio još i pribor za jelo, šibice, lijekovi te još sto čuda. U kutu je uredan zahod a uza nj manja polica s papirom, najlonskim vrećicama za smeće, folijama, pa čak i knjigama, časopisima i stripovima. Naravno, bila je tu peć i dva kuhala, sve na petrolej, kojeg vani ima u izobilju. Na stolu bijaše velika bilježnica na čijim je koricama pisalo MOTEL FORT ROSS - GUEST BOOK. Listajući je, doznali smo da su tu prije nekoliko dana, neposredno prije našeg ulaska u Hazard, boravili Francuzi, njih troje. Došli su kajacima(?!) i nastavili put Bellotom. Pretpostavljamo, pješice preko leda. Mi smo se u bilježnici potpisali ispod Barbina prigodnog teksta, zalijepili naljepnicu ekspedicije i pokraj ostavili nekoliko prospekata. Iz knjige se lijepo vidi kad je tko bio ovdje i kako je došao. Na zidu je bio kućni red u kojem je pisalo kako se posjetitelj mora ponašati. Ako nije u nuždi, odavde se ništa ne smije odnijeti, ali zato je poželjno ostaviti sve što bi moglo pomoći onome koga snađe nevolja. O kući se brine Alan Helmer iz Spence Baya, koji je jednom godišnje posjećuje motornim sanjkama. U potkrovlju je bila 261


velika spavaonica, a u njoj još jedna velika peć. Uglavnom, tko bi bio dovoljno lud da ovamo skoči padobranom bez ičega, mogao bi u miru provesti zimu u toplome. Sumnjam da bi mu išta nedostajalo, izuzmemo li TV i žensko društvo. U blizini kuća nailazimo na spomen-ploču admiralu sir Francisu Leopoldu McClintocku, koju su 1979. godine podigli, kako sami kažu, ponosni članovi njegove obitelji. Odmah po povratku na brod malo sam prolistao našu biblioteku da bih i sam obnovio znanje o tom velikom i hrabrom istraživaču: Na Arktiku je bio četiri puta u potrazi za Franklinovom ekspedicijom. Prvi put 1848./49. u Rossovoj ekspediciji kao drugi časnik na brodu “Enterprise”. Pod zapovjedništvom kapetana Austina bio je kao prvi časnik na brodu “Assistance” u jednoj od istodobnih potraga od 1850. do 1851., te kao zapovjednik broda “Interpid” u ekspediciji Belchera od 1852. do 1854. Pri tom trećem putovanju 262


utvrđeni su tragovi o Franklinu, na temelju kojih McClintock, uz financijsku pomoć Franklinove žene, ovaj put kao vođa ekspedicije, brodom “Fox” 1857. g. poduzima četvrto putovanje. Prve godine ga je zarobio grenlandski led, pa tek 1858.g. ulazi u Lancastarov prolaz. Na putu do Bellotova prolaza na više je mjesta došao u dodir s Eskimima koji su imali neke stvari Franklinove ekspedicije. U proljeće 1859. kod rta Victorye na Otoku kralja Williama pronalazi oruđe, šatore i druge stvari, na obali učvršćen čamac, a u njemu dva ljudska kostura. Pod hrpom kamenja pronađena su dva dnevnika, iz kojih se mogla rekonstruirati tragedija ekspedicije. Tako se doznalo da je ekspedicija prezimila kod otoka Beecheya 1845./46., i da su tada tri čovjeka umrla od skorbuta. U proljeće su članovi ekspedicije krenuli prolazom Wellington prema sjeveru do 77º geog. širine, a vratili se zapadnom stranom otoka Cornwallisa. Na putu kroz Peel Sound brodovi “Erebus” i “Terror” više su od godine dana bili u driftu u blizini Cape Felixa kod Otoka kralja Williama, na 70º5’N i 98º23’W. John Franklin je umro 11. lipnja 1847., a zapovjedništvo nad ekspedicijom je preuzeo Crozier. Brodovi se ni tijekom tog ljeta nisu uspjeli odlediti, te ih je posada napustila u proljeće 1848. Do kraja travnja umrlo je devet časnika i petnaest mornara. Preživjeli su saonicama krenuli prema jugu, no putem su svi poumirali od hladnoće, skorbuta i gladi, a ponajviše od trovanja hranom iz konzerva londonskog dobavljača Goldnera koje su bile zalivene olovom. Nakon McClintocka organizirano je još nekoliko ekspedicija, sve do 1879. godine, kad su potrage sasvim prestale. Nakon svih tih putovanja dobivena je potpunija slika Sjeverozapadnog prolaza, i čekao se samo netko tko će imati dovoljno sreće i hrabrosti da ga preplovi. U tim su se nastojanjima nizali mnogi uspjesi, ali su se i dalje događale i nesreće. Na brod smo se vratili u 22,30. Odmah smo krenuli ka starom sidrištu, tamo smo bili najsigurniji. Dok smo se sidrili, Barba je opazio isto, jučerašnje krdo: 263


- Momci, momci, gledajte! Goveda su se vratila! Brzo, skočite, da vam ne pobjegnu! Sidra još nisu dotakla dno, a Srećko i Dragec su već bili u gumenjaku s puškama “na gotovs”. Životinje iz krda su ih vidjele kako im se približavaju, ali se nisu uplašile. Ovdje, u ovoj divljini, nemaju neprijatelja osim bijeloga medvjeda, pa ih nije lako natjerati u bijeg. Kad su na okupu, ni medvjed im ništa ne može, protiv njega imaju vrlo učinkovitu obranu. Mužjaci okruže krave i telad te spuštenih rogova čekaju neprijatelja. Protiv takve taktike medvjed je nemoćan, prije svega zbog toga što lovi sam. No, takva statična obrana upravo pogoduje neiskusnim lovcima, kakvi su bili Srećko i Dragec. Goveda iz krda su se razbježala tek kad je jedno ustrijeljeno tele palo, a i tada nevoljko i polako, jednostavno ne shvaćajući da postoji netko jači od njih. Dečki su se na brod vratili ne baš dobre volje. Nakon svega grizla ih je savijest i djelovali su veoma snuždeno: 264


-Ne znam ni sam zašto sam to napravio, zbilja! Više zbog jada i nemoguće situacije koja me je sasvim izludila nego zbog prave potrebe. Sad mi je žao, nikad dosad nisam ubio životinju. Nije ovo za mene... - opravdavao se Dragec. Srećku je isto bilo teško, stalno je ponavljao da on nije divljak, ali da ni sam ne zna zbog čega se upustio u takvu avanturu. Ni mi ostali nismo bili sretni, ja ponajmanje. Bilo mi je strašno žao tog teleta, iako nam je zbog već jednolične ishrane svježe meso bilo prijeko potrebno. Ne, mi sigurno nismo družina koja će tek tako ubiti živoga stvora. Ovo sada bio je gorki trenutak nekontroliranog ludila, koje je kao vulkan izbilo iz njih dvojice. Stalna neizvjesnost s kojom smo se svakodnevno budili i s kojom bismo navečer zaspali, bila je glavni uzrok nervoze i takvoga ponašanja. Srećom, na vrijeme smo shvatili da pucnjavom ništa ne rješavamo.

265


8. kolovoza, utorak Kava se nudi tek u 10 sati. Prije nije bilo zainteresiranih. Srećko i Miro još spavaju, cijelu su noć bili na obali i trančirali meso. Bojali su se da medvjed ne nanjuši gozbu i prigrabi tele za sebe. Drago i ja, nakon svojega obaveznog “Early morning” pušačkog fiksanja, dingijem odlazimo u izviđanje. Po malo nade. Ali od nje nije bilo ništa. Izgubila se nepovratno u bjelini. Sve je bilo isto kao i jučer. Cijela površina oko zaljeva “zabetonirana” je. A do spasa nam treba svega desetak milja. Da se ubiješ! Popodne je zapuhao zapadni vjetar, zapravo tek povjetarac. On bi možda mogao biti naša dobra vila. Da još malo pojača i da tako puše nekoliko dana. Nada nam je ponovno pokucala na vrata, to prije što bi po prognozi trebao pojačati na 35 čvorova. Prije večere Barba i Miro idu opet u izviđanje. Vraćaju se zadovoljni. Vjetar je napravio male rupe u ledu, i sutra bismo možda mogli imati šanse. Pokušat ćemo sigurno. 9. kolovoza, srijeda Zapadni vjetar nam je odškrinuo izlaz iz “mišolovke” u kojoj smo već šest dana. Iako je vjetar još jak, idemo prema izlazu. Takva prilika se ne smije propustiti. Miro je za kormilom, Drago na pramcu, Barba na krovu kormilarnice, a ja, a gdje drugdje do u “kanti”, na prvom križu. Prva nevolja su sprudovi na izlazu Hazard Inleta. Barba usmjerava Miru prema dvjema santama, gdje smatra da je dobra dubina. Međutim, prema mojem sjećanju, obadvije moramo ostaviti po desnom boku. I tada nastaje sukob. Kao i uvijek, Barba je veoma živčan, što prenosi na ostale članove posade. A čovjek bi od kapetana u takvim situacijama očekivao hladnokrvnost i mir. Razlog njegove ljutnje je taj što nisam dao točne koordinate 266


267


268


269


onoga čega sam se maglovito prisjećao otprije šest dana, prilikom ulaska u ovaj zaljev! Valjda i da nacrtam kartu! Tvrdi da se bojim preuzeti svoj dio odgovornosti, a do tamo je bila još jedna puna milja, što je predaleko da bih mogao nešto konkretno vidjeti. Dobra atmosfera je začas nestala. U trenutku smo se pretvorili u zlovoljnu skupinu prisilno odabranih smušenjaka. Kao da smo se nekakvom igrom slučaja svi zajedno našli na putovanju koje nitko od nas nije izabrao, niti želio. Približavamo se sumnjivom mjestu. Najednom se pred nama stvorio podvodni bedem. Iako smo vozili vrlo polako, struja nas je nezaustavljivo nosila na nj. Zamaskiran ledom, sprud je podmuklo čekao žrtvu. Pretrnuli smo. - Lijevo, lijevo! – iz sveg glasa panično se dere Drago. U trenu je Miro bjesomučno zašijao i okrenuo kormilo. Od naglog manevra more se uskovitlalo i zapjenilo. Tišina. Svi smo od straha zaustavili dah. Nemoćno čekamo potmuli zvuk kraja. Što ako i ovaj put “zaoremo”? Sekunde su se pretvorile u vječnost. Čuje se samo gromoglasni motor. Prolazimo! Uz desni bok sada vidimo taj sprud. Proteže se sasvim do obale, barem kilometar dugačak. Točno na onom mjestu gdje sam pretpostavljao da je prolaz spušta se na dubinu između tri i pet metara, i napokon smo slobodni. Hazard je iza nas. Imamo pola milje slobodnog mora. Koristimo se njome za kratak predah. Drago i ja mijenjamo mjesta, on ide na križ, a ja na kosnik. Na red dolazi led. Jedino ga nema u plićacima uz obalu, ostalo je puno. Kako se bojimo sprudova, beskompromisno ulazimo u nj. U početku nam je nekako išlo, no vjetar je sante pomicao tolikom snagom da nas je počeo zajedno s njima nositi na pučinu. Slobodno more u koje smo pokušavali ući počelo se takvom brzinom zatvarati da smo okrenuli kormilo usmjerivši plovidbu natrag prema obali. U tom manevru imali smo nekoliko vrlo opasnih sudara s velikim santama, osobito bokovima, gdje je Čigra najslabija. Drift je toliko snažan da je teško kontrolirati brod. Borili smo se i koprcali na sve načine da nas potpuno ne 270


zarobi i ne odvuče na drugi kraj zaljeva. Kljun smo okrenuli u vjetar, pa sante koje navaljuju na nas samo razmičemo. Nakon dva sata bespoštedne i bjesomučne borbe nekako smo se dočepali koliko-toliko čiste vode. No, ni tada nije bilo gotovo. Ušli smo u struje Bellot Straita, koje su sa sobom dovlačile velike količine leda. Sve je to jurilo pokraj nas takvom stravičnom brzinom da smo bili zgranuti. Golema rijeka leda brzinom ponekad i većom od šest čvorova juri u suprotnom smjerovu i nosi sa sobom na stotine i stotine santa leda. Sudar s bilo kojom bio bi za nas poguban, a zbog mnoštva vrtloga nemoguće je bilo precizno kormilariti. Kako smo se vrtjeli, tako smo se najednom našli u neoznačenu području sumnjivih dubina. Bajno! Srećom, more je ovdje bilo mirnije i bez leda, pa smo se, oprezno ispitujući dubine, nekako dočepali Long Islanda. Više od pet sati nam je bilo potrebno da dođemo u Depot Bay, koji je odvojen od Hazarda komadićem kopna širokim svega nekoliko metara. Na brodu je zavladalo veselo raspoloženje, ta na ulazu smo toliko željenoga Bellot Straita.

271


Bellot Strait kljuË NWP-a

10. kolovoza, četvrtak - Bellot Strait je prolaz dugačak 17, a širok jednu nautičku milju. Prolazan je samo nekoliko dana u godini, često ni toliko. Bez pratnje ledolomca prolaz se ne preporučuje, jer led nošen jakim strujama brzine od 8 čvorova može u trenu uništiti brod - čitamo u kanadskom peljaru. Piše dalje da je najbolje krenuti dva sata prije najniže vode, tako da na izlazu struja ne bude prejaka. U većini slučajeva tamo čeka barijera od 8 - 10/10 leda, pa bi sudar s njom bio koban za brod. Iznad Depot Baya je Fort Ross, gdje je “Hudson Bay Company” imala postaju za otkup krzna. Popodne smo otišli još jednom posjetiti te kućice. Pridružili su nam se Srećko i Miro, a Barba je ostao čuvati brod. U skloništu popunjavamo zalihe hrane svježim konzervama, koje nam ionako već izlaze na nos, a ovdje će nekome 272


možda dobro doći. Strogo pazimo da sve što ostavljamo budu hrvatski proizvodi, nek’ se zna. Jedan zec nam je uporno pozirao sa sigurne udaljenosti. Pokušavao sam ga uloviti rukama, ali nije išlo. Ne radi ražnja, za to sam mogao upotrijebiti pušku, već da se malo poigram. Uvijek bi odskočio dva-tri koraka ispred mene, pozorno me promatrajući. Možda je očekivao svježu mrkvu ili kakvu drugu poslasticu, ali takve već dugo nema na brodu. U jednom trenutku začuli smo motor i vidjeli kako Čigra mijenja položaj. Ozbiljno su je napale sante, koje su zbog plime navalile u zaljev, pa je Barba morao bježati. Brzo smo se pokupili i vratili na brod da bismo pomogli u manevru. Predvečer je Barba otišao izviđati na malo brdašce iznad Fort Rossa. Vratio se nakon sat vremena, sav potišten: - Dečki moji, tu prolaza nema i pitanje je hoće li ga ikada biti. Nemam pojma što mi tu uopće radimo, a još manje kako da se vratimo. Kad se samo sjetim što smo sve morali proći da bismo dovde došli... S uzvisine se vidi samo prva polovica prolaza, druga je sakrivena, jer prolaz skreće u blagom luku prema Peel Soundu. Ulaz u Bellot je manje-više otvoren zbog komešanja struja, no daljnjih je 4 - 5 milja, koje mi vidimo, veliki neprobojni čep. - Samo da vidite taj led, topovima bi se jedva probio, a kamoli Čigrom. Kad je s plimnim valom struja gurnula led iz Regenta prema čepu i kad se onda sve počelo sudarati, prštati i pucati, srce mi se stegnulo. Mi da prođemo kroz taj kaos!? Ne, nema teorije. Ne znam, ozbiljno dvojim ima li sve ovo smisla, toliki rizik, brod, mi. Puno sam knjiga pročitao o Zapadnom prolazu, ali nisam mislio da ćemo se morati sukobiti s ovakvim nečim, ne, sigurno nisam. Odlučili smo pozorno promatrati mijenu plime i oseke. Na dijagramu svakih pola sata ucrtavamo visinu vode. Srećko je napravio karte vidljivog dijela Bellota, tako 273


274


275


da na promatračnici možemo ucrtati kako struje djeluju na nj. Nekoliko sati poslije na brdo su krenuli Miro i Srećko da bi vidjeli što od čepa radi oseka. Nakon sat vremena i oni su se vratili loše volje. - Ništa. Ovo se ne može proći. Očaj živi! - zdvojan je Srećko. - Pitam se što li je tek s druge strane kad je ovdje ovako - pripominje Miro. - Sve je ovo suludo, ovako se dat’ namamiti u klopku, i kud sad? Naprijed ne možemo, natrag još manje... - A što kažete zmajem, ha? Ono, svežemo Čigru i hops... - pokušavao nam je Dragec vratiti moral. Nitko se na to nije ni nasmiješio. 11. kolovoza, petak S Dragecom idem na izviđanje. Putem za Fort Ross nailazimo na specijalni veliki vinč, kojim je Cowper izvlačio svoj brod na obalu da bi ga popravio. Vrijeme bi bilo odlično da zapadnjak ne puše olujnom snagom. Vruće mi je dok hodam, ali kad nešto skinem sa sebe, vjetar prolazi kroza me. Kao da je vani najmanje –30ºC. S promatračkog mjesta gledamo silne količine leda koje su se nabile oko Zenith Pointa. Taj dio prolaza, koji možemo vidjeti, još dugo neće biti prolazan. Postavlja se pitanje kad i hoće li ove godine to uopće biti. Znamo da je strpljenje najbitnija osobina onih koji na ovaj način žele proći kroz Arktik, ali i ono ima svoje granice. Čekati ovdje, što, koga? Ovamo smo došli samo zbog toga što je u Peel Soundu situacija ista kao sada u ovom prolazu. Jedino što tamo ima oko 300 milja takva puta, a ovdje “samo” 17. Međutim, ima godina kad se Bellot uopće ne otvori, a plovidba Peel Soundom teče bez većih teškoća. Lako nam se može dogoditi da led pukne i krene iz Peel Sounda u Lancaster Sound i da zatvori ulaz u Prince Regent Inlet, a Bellot ostane zatvoren. Tada bi nam odstupnica bila odrezana i možemo se za ovu godinu pozdraviti s prolaskom. Nekima se to već dogodilo, kao 276


277


već više puta spomenutom Cowperu. Miro je nakon dosta vremena uspostavio radiovezu s jedrilicom “Roger Henry”. Ponovno se zaglavila, ovaj put u Dundas Harbouru. Čovjeka doista prati peh. Led ga je opet zarobio i oštetio kormilo “Rogera”, pa je na sto muka. Navečer je atmosfera u salonu bila vrlo vesela. Zbog trenutne situacije pretjerano mrzovoljan i sada već sa svima posvađani Barba odlučio je zasad spavati na obali i usput izviđati. Mi svi smo to jedva dočekali, jer je atmosfera postajala nemogućom. Cijelo je vrijeme izmišljao razloge i bilo kakve povode, samo da bi našao nekoga na kome bi iskalio sav svoj bijes i strah. Kad je otišao, dali smo si oduška, usprkos nagomilanim strepnjama i brigama. Svjež je zrak napokon prostrujio brodom. Cijelu noć je glazba treštala kao na najboljim tulumima, kartali smo se, pjevali i ružili. Prekopali smo, usput, cijeli brod u potrazi za nekom “tvrdom kapljicom”. Miro je tvrdio da još jedna boca, znači posljednja, sigurno postoji u tajnom spremištu. Pročešljali smo sve kutke, no nje nije bilo. Vjerojatno je i ona otišla na šetnju skupa s Barbom, a lako je moguće da je ona i glavni razlog španciranja, da je podjeli sam sa sobom. To me podsjetilo na jednu staru priču koju mi je ispričao jedan od sudionika neke druge plovidbe, isto oko svijeta, samo smjerom istok – zapad (likovi iz priče su izmišljeni i nemaju nikakve veze sa stvarnim osobama). Hirovita jedrilica ta i ta, plovila je uz obalu Južne Amerike i na njoj je trenutno bilo samo dvoje članova posade, Gnjus i Debeli. Debeli je bio strastveni pušač, gori čak i od Drageca i mene zajedno, dok je Gnjus, (vlasnik jedrilice) mrzio cigarete iz dna duše. Zato je više od svega volio dobru kapljicu, po mogućnosti žestoku, makar mu ni druge vrste nisu “smrdjele”. Inače je bio prgave i naprasite naravi, valjda kako većina barba ovoga svijeta i moraju biti. I tako plove oni, kad našem pušaču nestane cigareta. Trpio je on, jadan, neko vrijeme, no kad je vidio da su na 278


pola dana udaljenosti od mjestašca gdje bi se mogao nabaviti kakvi smotuljak, predložio je da svrate onamo. - Daj, Debeli, zar baš sada moraš dimiti? – obrecnuo se nervozno Gnjus. - Pa, znaš da nemrem bez pljuga! Uostalom, samo pristanemo, kupim par šteka i idemo dalje. Ionako vremena imamo napretek, kaj ne? - Ti i taj tvoj prokleti smrad! Izgubit ćemo zbog njega barem dva dana, a baš imamo idealne uvjete za jedrenje. Strpi se, za osam dana moći ćeš dnevno popušiti šteku, baš me briga, ali sada idemo bez stajanja! - Imamo mi jahati i ohoho više od osam dana, osobito ako nas stisne ova oluja šta dolazi, pa nas još malo vrati unatrag. - Ma daj, kakva oluja, što ti je Debeli, kh, kh, ovaj bijedni oblačak zoveš olujom? Vidim ja da te je taj smrad od cigareta skroz lupil u mozak. Oluja! Majko mila, kaj još nebuš zmislil? - Dobro, dobro, već bumo vidjeli. Uostalom, jebi ga, idemo dalje ko’ da niš’ nis’ rekel. Nastavili oni ploviti u apsolutnoj tišini, kad se nakon nekih pola sata Gnjus obrati, ali ovaj puta umilnim glasićem: - Čuj, e, Debeli, a di je ona flaša s cugom od jučer? - Koja flaša? – čudom se čudio Debeli, iako je još za jutrošnje gvardije dvije dobro sakrio, - jučer smo popili zadnju kap. - Debeli, si ziher? Meni se čini da je toga bilo još. - Sto posto, pa sam si praznu flašu hitil prek bande! - Daj, nemrem verovati, zajebavaš me, znam da je tekućine bilo sasvim dovoljno. Idem potražiti, sigurno negdje ima još koja, nisi ti gledao kako treba, znam ja. Petnaestak minuta su se iz prove čuli zvuci nervoznog prekopavanja pomiješani sa mornarskim kletvama, no na kraju se Gnjus ipak predao: 279


- Stvarno, nema, nema ni jedne jedine kapi. Baš smo kreteni! Kad li smo samo uspjeli sve smazati? Ne sviđa mi se to, nimalo ne sviđa, kh, kh, - gunđao si je zamišljeno u bradu. I prođe daljnjih petnaest minuta u apsolutnoj tišini, kad li odjednom, skočivši ko’ oparen, pogledom uprtim u nebo, Gnjus počne mahnito vikati: - Žareno mu sunce, Debeli, vidiš li ti onog oblaka?! Vidi, vidi, kak’ se podmuklo šulja... a je crn, bogati, ide ova ciklona ko’ luda! Ma, kad li se samo tako raširio, jebo ga šaren pas? Taman nam treba da nas stisne kakva oluja! Što si ono reko, di’ je ono mjesto?... stvarno mislim da je pametnije da odemo na sigurno dok ovo sranje ne prođe, ionako nikud ne žurimo! Ajde, ajde, Debeli, kaj si se ukipil, okreći taj timun! Zarobljeni u ledu, mi takve mogućnosti nismo imali. Srećom, imali smo genijalaca Srećka koji je našao jednostavno i jedino rješenje. Kako je medicinski alkohol potrošen na “ljute rane”, negdje je iskopao alkohol za čišćenje instrumenata i njime začinio bljutave kanadske sokove. Uz dobru dozu limunova ekstrakta više uopće nismo znali što pijemo, ali smo znali da ova “noć” nije bila predviđena za spavanje. Ti su kokteli još dugo bili naša mala tajna, tako da je Barba na svoj užas često bio u nedoumici od čega smo tako “dobre volje”, a na ukletom brodu ni kapi ičega što bi i njemu bar malo podiglo raspoloženje. 12. kolovoza, subota Miro ujutro podešava frekvencije na svim stanicama i navfaksu da bismo primili što više podataka od zrakoplova koji bi danas trebao izviđati ovo područje. Kanadski ledolomci se spremaju probiti susjedni Peel Sound, ali zbog niske naoblake nemaju nove satelitske karte stanja leda. S Ottawom je dogovoreno da posebno za nas usput izvide Bellot, kako bismo doznali kakva nas sudbina čeka. 280


Točno prema najavi javlja se pilot zrakoplova CAN ICE 3. Leti nad Bellotom i govori što vidi pod sobom. Tjesnac je dosta otvoren na izlazu sa zapadne strane. No u sredini je pravi čep. Dugačak sedam milja, završava točno na 94º37’W, dokle dopire pogled s naše promatračnice. Vijesti su više nego poražavajuće. Najgore je to što je stanje isto kao pri posljednjem izviđanju, prije otprilike 15 dana. Da bismo skratili duge sate iščekivanja, primili smo se posla. Kupali se, prali rublje, Dragec je oprao kormilarnicu, ja palubu i kokpit, a Srećko kuha. Miro većinu vremena provodi u radijskoj kabini. Večer provodim sam u kokpitu. Uživam u trenucima romantike, kojih, začudo, ima mnogo u ovim surovim krajevima. Divim se odsjaju sunca, koje tone, a svoj je zlatni prah prosulo cijelim zaljevom. Ljubičastocrven nebeski baršun i crni obrisi brda nad zaljevom stapaju se s kricima zalutalih galeba. Na suprotnoj se strani iznad bijelo-plavoga ledenoga kontrasta izdiže golem, svijetložuti mjesec. Dan umire s tihim vapajem, da bi se istog trenutka najavio novi. Noć! Volio bih nakon toliko vremena ponovno doživjeti noć. Da barem neko vrijeme budem smiren tamom i žmirkanjem svjetlucavih zvijezda.

281


282


283


Proboj

13. kolovoza, nedjelja Ugodno nedjeljno prijepodne. Drago, Miro i ja ćaskamo uz vruću kavicu. Pripremili smo 20 kanistara da bismo pretočili 400 litara nafte spremljene na obali. Nije nam sasvim pravo, mislimo da je ona za ljude koji se nađu u velikoj nevolji, a ne za nas. Prije bi trebalo nešto ovdje ostaviti negoli uzeti jer smo prepuni svih mogućih zaliha, no valjda je Barba svjestan posljedica uzimanja tuđeg. Barba se radiostanicom javlja s vrha Fort Rossa. Početak ledene barijere je zamakao iza zavoja, pa bi volio da dvojica dingijem uđu u prolaz i izbliza izvide stanje. Nakon kratkog doručka s Dragecom upadam u dingi i krećemo u malo dužu vožnju. Strah nas je, previše smo toga čuli o tom prolazu da bismo u malenom gumenjaku spokojno švrljali njime. S Mirom smo se dogovorili da ćemo se javljati svakih pola sata, da bi znao jesmo li čitavi. Prvo je iznenađenje što leda nema na ulazu, osim uz obalu. Prolazimo dijelove mora koje kao da je uzavrelo zbog suprotnih struja što se međusobno tuku. Drago 284


spretno zaobilazi virove koliko mu to zaostali komadi leda dopuštaju. Ulazimo duboko u prolaz, tražeći mjesto za pristajanje da bismo ga promotrili s veće visine. Litice okolnih brda to nam ne dopuštaju, pa odlazimo do zavoja koji vidimo s naše promatračnice u Fort Rossu. Ni iza njega nema leda, ali dalje ne vidimo, prenisko smo. Pristajemo uz stijene i penjemo se. Vjetar je znatno pojačao, vrlo je hladno. Bio sam gotovo promrznuo kad sam stigao do obronka s kojeg puca odličan vidik. Sunce što se odbijalo od vode zabljesnulo me, te sam zaškiljio prema daljini. Od prizora mi je zastao dah. Nigdje leda! Uz obalu su se struje poigravale zaostalim santama, ali prolaz je uglavnom slobodan dokle god dvogledom mogu vidjeti. Sav je onaj silni led netragom nestao! Ispario! Kao da nikad nije ni postojao. Bilo bi lijepo još malo ostati među visokim stijenama i uživati u huku zapjenjena mora, no moramo brzo natrag. Struja uz obalu nosi jedan golem konvoj leda prema našem čamcu, a ne možemo se ni javiti jer su gudure smetale radiostanici. Nakon pola sata javljam se na brod: - Čigra, ovdje dingi, Čigra, ovdje dingi, čuješ li me? - Dingi, ovdje Čigra! Gdje ste, do vraga, što se ne javljate? Kakvo je stanje? - Vraćamo se natrag. Spremite se za polazak jer leda nema! - Nema čega? - Nema leda, si gluh? - Daj, uozbilji se, nije ovo vrijeme za neslane šale! - Ponavljam, leeda neeema, prooolaz slooboodaan! - radosno vičem iz svega glasa da bih nadjačao vrišteći zvuk motora pri visokim okretajima. - Jesu ona dvojica pijani, što li? - slušamo preko stanice razgovor između Barbe na obali i Mireka na brodu. - Kakvi pijani, pa znaš dobro da na brodu nema ničega za piće, osim bljutave vode - dobio je nedužan odgovor, kao da i noćas nismo tulumarili. 285


286


287


- Neno, je l’ zbilja nema leda ili se samo zezaš? - opet će nevjerni Miro. - Nema, Miro, nema leda, sve je čisto, jednostavno se ne može vjerovati. Dogovorite se tamo, ali mislim da treba odmah krenuti, sad ili nikad! Drago je dao pun gas, sad nam već jake struje priječe put. Dok sam se ja, mokar i prozebao, sklupčao na podu, on je vodio bitku s razgoropađenim morem. Kao da vozimo rafting uzvodno u brzacima neke podivljale planinske rijeke. U svoj toj jurnjavi i nervozi malo nam je nedostajalo da ostavimo Barbu na obali. No, on je uporno mahao i mahao, pa ga više nismo mogli ignorirati. Dragec je okrenuo prema njemu ne smanjujući gas. - Ej, lakše malo, lakše, vidiš da je sve puno leda i kamenja, podrapat ćeš dingi! - Šuti, mamlazu jedan, ke ti znaš, fura te stari motorista koji kuži kak’ se pilom hajba... Duuuummm, brrrrummmm, klonk, klonk, klonk! Opako udarivši ledenom korom zakamuflirani podvodni kamen, dingi se propeo dobar metar u zrak i odskakutao u tri dugačka skoka do obale. Barba je bio toliko iznenađen Dragecovom egzibicijom da nas je tek nijemo promatrao širom otvorenih ustiju, a lice mu se izobličilo u quasimodo grimasu koja je kazala više od bilo koje, na svijetu poznate, psovke. Dragec je, mrtav hladan, zabio glavu pod krmu i proučavao propeler: - Dobro je, dobro, niš’ mu nije, malo se izbrusio, ali bum ja to već sredil, časna reč! Bio je više sretan nego pametan, jer ne znam što bi mu radili da smo sada, kad nam se toliko žurilo, ostali bez propelera i morali rukama veslati prema pola milje udaljenom brodu. Da mu Barba ne bi ostao dužan, zaboravio je termosicu na obali. Sve u svemu, zahvatilo nas je sretno ludilo! Na Čigri kratka razmjena mišljenja. Zapravo, veće dvojbe i nije bilo. Idemo istog trena, pa što bude. Vrag po peljarima i njihovim uputama! Tko zna kad ćemo ponovno imati ovakvu priliku. Nakon dva sata Čigra je u prolazu spremna na sve, 288


zajedno s nama. Na žalost, i led se vratio. Ne mogu vjerovati! Da maloprije nisam bio u prolazu, rekao bih da to nije istina. Cijeli se prolaz bijeli od santa što putuju u našem smjeru. Što je oseka ispraznila to je plima ponovno napunila. Igra Arktika, prepuna smicalica, s našim već dobrano nategnutim i izbrušenim živcima. Ulaz u Bellot širok je jedva pola milje, ograničen na jugu velikom stijenom, a na sjeveru plićinom gdje dubine mora variraju od 5 do 10m. Njima prolazimo prema sredini tjesnaca, jer se oko markiranoga plovnog puta najednom nakupilo toliko leda da bi i veći ledolomac imao problema. Nailazimo na polja leda koja se protežu od jedne do druge obale. Široka su desetak metra, i kroz njih oprezno prolazimo. Prošavši ulaz, našli smo se u području dubina većih od 100 metara, pa barem o tome ne moramo voditi brigu. Da ne bi bilo neugodnih iznenađenja, Dragec odlazi na kosnik nadzirati dubine, Srećko se penje na promatračnicu, odakle daje upute Miri koji je za kormilom, Barba je na svom stalnom mjestu na krovu kormilarnice, a ja nastojim fotoaparatom i kamerom ovjekovječiti te, za nas i ekspediciju u cijelini, odsudne trenutke. Oštrooki Srećko najbolje vidi i njegovi su raporti ohrabrujući. Otprilike na sredini puta i otoka odgovarajućeg imena - Halfway Island - vidi se led u poljima koji je struja vratila u prolaz, ali neprolazng čepa od 10/10 više nema. Uvijek nas je zabrinjavala bijela crta ispred, no kad bismo se okrenuli i vidjeli da smo istu takvu uspješno prešli, znali smo da povratka nema. Naprijed i samo naprijed! Na dvije trećine prolaza nalazi se najuži i najkritičniji dio. Srećko javlja da su tamo neke veće nakupine, ali da mu nisko sunce smeta, ne može ocijeniti što nas iza njih čeka. Vjetar sustaje, što nam u ovim trenucima posve odgovara. Prolaz sve više poprima izgled kanjona, gotovo okomite litice dižu se u vis s jedne i s druge strane. Miro VHF-om prima Srećkove upute: - Vidiš na desnoj strani crvenu liticu, ispod nje je niža, zelena, na dva sata od pramca. Kako Miro sumanuto vrti kolo da bi izbjegao komade leda ispred pramca, odgovara 289


kratko: - Vidim, vidim! - E, sad kreni prema njima nakon što zaobiđeš dva manja komada koja su ti na jedanaest sati, i tik uz obalu imaš polje čiste vode. Drži se njega, iza njega je dosta otvoreno, a najuži dio izgleda potpuno čisto. Uz pomoć struje i motora plovimo brzinom od 8 čvorova, pa na kormilu treba zbilja “raditi”. Dok su se Srećko na jarbolu i Drago na kosniku od hladnoće pretvorili u sige, dotle je Miro sav mokar od znoja. Do izlaza ima nešto više od pet nautičkih milja, i, prolazeći ih, Miro izvodi slalom ne smanjujući gas. Pred samim izlazom ispriječilo se posljednje polje, kojem ni Srećko ne može odozgo odrediti gustoću. Sve niže i niže sunce jako mu smeta, ali iza tog polja vidi bljeskanje otvorenog mora. Kad smo ušli u nj, postalo je jasno da više nema ničega što bi nas zaustavilo. Slijedio je blagi slalom kroz led, da bismo uskoro uz desni bok vidjeli Pemmican Rock - stijenu s markerom koja obilježava izlaz iz Bellota. Tako najsjevernija točka Američkog kontinenta ostaje iza nas. - Dječaci moji, pederi jedni, dobrodošli u zapadni Arktik! Odavde nema povratka, odsad idemo samo i jedino na jug! Prema TROPIMA! Jeeeeeee! - razgalio se, napokon, punim plućima i Barba. Miro se odmah stuštio u radio kabinu i uspostavlja vezu s Billom na amaterskom bandu, koja je, kao za inat, bila jako loša. No tu je Joy(VE6JOY), i ona prenosi vijesti Billu u Lunenburg. Dva puta mu je ponavljala novu poziciju broda, te da smo s druge strane Bellota. Na kraju je po Billovoj reakciji i ona shvatila da se nešto vrlo značajno dogodilo i počela se s njim veseliti. Priča nam Miro da je skupina navijača koja nas zdušno bodri svakim danom sve veća i veća. Tako radiooperatori sa ledolomaca uz držanje figa uvijek pomažu da se slabo čitljive karte leda dešifriraju, a i sami nam daju svoje naputke kako dalje. Radiooperater iz Resolutea glasno 290


navija i za uzvrat omogućuje Miri vezu s kim god hoće i kad god hoće. Iz našeg veleposlanstva u Ottawi stižu srdačne čestitke, a diljem Kanade i Alaske sve je više radioamatera koji svake večere pažljivo slušaju ne bi li čuli kakve novosti o Čigri. Uz put, sa puno entuzijazma pomažu Miri da premosti slabo čujne veze. Dalje se sve činilo lakšim. Nizbrdo se spuštati na jug prema otvorenim vodama. Ali nakon samo nekoliko milja najprije smo se našli u prijetećim plićinama, pa opet u gustom ledu, i na kraju je, kao dobrodošlica, stigla odurno gusta magluština. S ledom se može ili ne može, ali sa maglom i ledom zajedno nikako. Do ponoći smo se trsili koliko god je to bilo moguće, no tada smo ugasili motor i ostali u driftu usred ledenog polja.

291


292


293


Larsen Sound

Prolaskom kroz Bellot Strait uštedjeli smo više od 300 milja probijanja kroz led, i da smo stigli samo 20 sati prije, naša bi jedrilica bila prvi brod koji bi ove godine došao u ove vode. Ovako nas je ledolomac “Luis St. Laurent”, iliti “Lujo”, kako mu mi tepamo, prestigao. I nije slučajno da su Kanađani ovamo poslali svoj najveći i najači ledolomac. Jedino je on mogao probiti posve “zabetonirani” Peel Sound. Noćas nas je struja odnijela pet milja unatrag, tako da smo Srećko i ja, kao glavni krivci, zaradili “jezikovu juhu”. Magla se nije razišla, pa da ne bismo završili ponovno u Bellot Straitu, krećemo polagano dalje kroz led, brzinom od 2 čvora. Poslijepodne stižemo nadomak zaljevu Wrottesleyu, gdje smo odlučili baciti sidro. Wrottesley je velika uvala, ulaz je širok oko pet milja. Magla je toliko gusta da sidrište tražimo isključivo radarom. Dubine koje dubinomjer pokazuje razlikuju se 294


od onih na karti, ali nas to više ne može iznenaditi. Zaustavili smo se tek onda kada je radar pokazao da smo svega pola milje daleko od obale. Predvečer se magla razišla, pa smo mogli promotriti krajolik. Nije to više ona pustara kao u Dundasu ili Hobhouse Inletu, već su to zelena brda obrasla mahovinom i rijetkom travom. Eto, što znači biti na jugu! Točno iznad nas, baš na hrptu, visokom kojih 200m, na trenutak smo vidjeli jelena s velikim rogovima. Ovdje je teško očekivati bogzna kakvo bogatstvo biljnoga i životinjskoga svijeta, pa svaka pojava nekoga živog stvora izaziva divljenje i radost. Pojedinci nikako da zaborave izvrsnu pečenku od mošusnog teleta, pa uzdišu što jelenko nije bio malo bliže... Nakon zaljeva Mellvilea i prolaza Bellota dolazimo do sljedeće važne točke, Tasmanijskih otoka. Skupina od sedam otoka prirodna je prepreka oko koje se skupljaju velike količine leda. Time je gotovo za pola sužen Franklinov prolaz, jer velike se nakupine leda nabiju jedna na drugu, pa se polje stalno širi i onemogućuje prolaz. Ovdje i ledolomci znaju imati grdnih muka, ledene nakupine pokušavamo zaobići u širokom luku. Međutim, ponovno se spustila ta vražja magla, pa smo morali stati. Pustili smo tako da nas struje nose, a onda su Srećko i Barba konstruirali “ledeno sidro”, kojim smo se zakvačili za led. Sidro se sastojalo od cepina i pajsera svezanih u križ te još nekakve gvožđurije. Tako smo mirno plovili s ledenim poljem. Kad se magla digla, vidjeli smo da se led oko otoka razbio; nije to više bila kompaktna masa. Sreća nam se i ovaj put nasmiješila punim osmijehom. Podvukli smo se pod otoke i približili se obali. Bio je to jedini mogući način za prolazak. Iza Tasmanijskih otoka očekivali smo lakše uvjete plovidbe, međutim nakupine leda bile su tolike da se bez izviđanja s jarbola nije moglo dalje. Imao sam tu prokletu “čast” da se ponovno uzverem u visine, među galebove. Barba traži da svakako pronađem put najbliži obali, boji se da se ne zabijemo u nekakav drift koji bi nas 295


nekontrolirano odvukao u sredinu Larsen Sounda. U jednom trenutku tražim da se brod okrene za 180 stupnjeva, što izaziva čuđenje u kormilarnici. Nakon sat vremena taj se manevar pokazao korisnim, dvije smo milje od obale. Tu bi led morao biti rjeđi, samo da probijemo još jedno veliko ledeno polje. - Dragec, na jedan sat je malo jezero, uđi unutra! - dajem preko stanice upute kormilaru. - Hej, pogledaj još jednom! Kako ćemo van? Što ako se zapetljamo? - U jezeru ima dovoljno mjesta za manevar. - Zar ne bi bilo bolje uz obalu! - viče Barba s krova kormilarnice. - Ne, ne, ma kakva obala, tamo je plitko. Vidiš da ima blagi pad u more. - Ovo polje mi se ni najmanje ne sviđa. - Istina, ima jedno teško mjesto za probijanje, ali kad njega prijeđemo, onda smo na konju. Mislim da je pametnije probijati led nego se nasukati. Jedino tako možemo proći. - Nemoj ti ništa misliti, o plićinama mi vodimo brigu, idemo prema obali! - tvrd je Barba. Nakon pola sata opet će on: - Kamo nas vodiš, pa tamo je plitko! - A o čemu pričam cijeli dan, nego da je tamo plitko?! - Idemo natrag, nađi ono mjesto za koje si rekao da se možemo probiti. To mjesto više nismo našli. Led se kreće i stalno otvara nove prolaze i zatvara stare. Sunce je sve bliže obzoru, i jako je izražena refrakcija svjetla uz obzor prema jugu, našem smjeru. Vrlo je teško procjenjivati udaljenosti, ali ispred je prolaz, led gustoće od najviše 2/10. Iza toga se diže zid, bolje rečeno opsjena nastala lomljenjem slike leda dva do tri puta u vis. Sve smo to vidjeli uz obale Grenlanda, no svejedno izgleda stravično, a u isti mah lijepo i neodoljivo. Kad bi takav zid 296


297


zbilja postojao, bio bi visok barem sto metara, ako ne i više. Lom svjetla tako stvara nevjerojatne slike ledenih zidova i otoka što plivaju iznad obzora. Velika je šteta što je to nemoguće kvalitetno snimati s broda koji se sav trese od sudara sa ledenom masom. Kad smo napokon taj dio puta nekako prošli, vrlo veseli i zadovoljni, odlučismo voziti do Gjoe bez stajanja. Kako kaže gospodin Joža Horvat, čovjek je dijete prirode i najsretniji je baš kad nju nadvlada. Zaželjeli smo se civilizacije i ljudi. Napravili smo raspored straže i mijenjamo se svaka četiri sata. Posljednji smo u kormilarnici ostali Dragec i ja. Probijali smo led sve do četiri sata poslije ponoći, a onda ugasili motor i stali. Jednostavno, dalje nije išlo. Već smo smetnuli s uma da na Zemlji postoji prirodna pojava koja se zove noć. Nije bila ona prava, crna sa zvijezdama, ali bila je dovoljno mračna da se nisu mogle raspoznavati sante od slobodne vode. Blijedi polumjesec davao je preslabo svjetlo na tamnoj pučini. 16. kolovoza, srijeda pozicija u 12h 70º32’N; 96º24’W

Držeći se obale, ušli smo u široki Pasley Bay. Prema karti leda, do otvorene vode nam nedostaje otprilike desetak milja. Gustoća leda u kojem se nalazimo mnogo je veća od 6/10 prikazanih na karti. Vjetar kojim smo došli, nabio je na ovom mjestu sav okolni led. Pasley Bay jedno je od bitnih mjesta u povijesti osvajanja Arktika. Nalazi se u Larsen Soundu, zaljevu koji je dobio ime po Henryu Larsenu, kapetanu prvog broda koji je prošao kroz NW Passage pod kanadskom zastavom. RCMP-ov je brod “St. Roch” nakon četiri neuspješna pokušaja tek u petome uspio proći kroz NW Passage pod Larsenovom komandom. Trebalo mu je punih 28 mjeseci u smjeru zapadistok, i zimovanje baš u Pasley Bayu 1941/1942.god. Led ga je tamo zarobio 3. 298


rujna i morao je čekati do 4. kolovoza sljedeće godine da bi nastavio dalje. Ovo je područje s mnogo leda koji dolazi kroz McClintockov kanal, a, po onome što se dosad zna, u ovom je području svoje kosti ostavila velika Franklinova ekspedicija sa dva broda i 129 članova posade.

299


Crne sjene

Magla je i dalje naš vjerni suputnik. Vjetra nema ni daška. More je toliko mirno da se od njega uopće ne raspoznaje obzor. Nije to ona prepoznatljiva gusta magluština, ne, to je nešto posebno, vidljivo i nevidljivo u isti mah. Poprimilo je prozračnu sivu boju, pa se čini kao da plovimo ni u što. U pravi trenutak nailazi mi tek probuđeni Dragec, još drijema hodajući. Molim ga da malo pridrži kormilo, htio bih napraviti nekoliko snimaka toga ništavila. Tek što sam izašao na palubu, kad začujem njegov uspaničeni glas: - Isuse, pa niš’ ne vidim! Kako misliš da vozim, čovječe, kuda? - Ne uzbuđuj se, stari moj, upravo to i slikam. Ovo ti je iskonska priroda koju ne

300


vidiš, ali zato osjećaš. Osobito bubneš li u koju mrcinu od leda. - Mulac! Bolje bi iskoristio tu silnu pamet kad bi skuhao kavu, da mi se oči otvore! - Idem, idem, samo prestani cendrati! - Prokletstvo, ovo više nije za normalne ljude. Taman kad misliš da si se rješio jednog zla naiđe drugo, još veće. A lijepo sam mogao lovit ribu u Bakarcu - nije prestajao mrmljati u bradu dok sam silazio u kuhinju. Led koji je iznenada znao iskrsnuti pred provom nije bio više težak, pa se Dragec i nije mnogo mučio izbjegavajući ga. Bili su to komadići preko kojih je sa sadističkim uživanjem prelazio bez pardona. S pojavom sunca magla odlazi, a stiže i sasvim otvorena voda. Šala: “Pa gdje je taj led, hoćemo leda!” - ubrzo nam je prisjela. Opet nepregledna polja, opet probijanje i promatranje. Ali sve nas to više ne uzbuđuje, idemo na jug, što se osjeća na svakom koraku. Između otoka King Williama i poluotoka Boothie11 postoji prolaz James Ross Strait. Lijepo je što je voda napokon slobodna, ali nas sad u njemu čekaju muke druge vrste. Plitko more i sprudovi. Možemo proći samo ako se striktno pridržavamo zadane rute. Skretanja u bilo kojem smjeru mogu biti kobna. Struje su zbog plitkog mora dosta jake, a s njima dolazi do bočnih i svih inih zanošenja broda. Budemo li pozorno vodili navigaciju, mogli bismo proći bez ogrebotina. Kakve smo sreće, postalo je sasvim uobičajeno da na takva kritična mjesta dođemo kad padne mrak. Plovimo polagano i oprezno. Netremice se bulji u GPS, radar i navigacijske karte. Oko dva ujutro Barbu je svladao umor, pa se strovalio u krevet. - Momci, nemrem više, idem ubiti oko. Vozite polako, idiotski sigurno. Neću nikakav rizik, ako je nešto sumnjivo, stanite! Ucrtavajte pozicije svakih pola sata. Srećko i ja ostajemo sami. 11 Boothia – Felix Boothia u prošlom se stoljeću obogatio proizvodnjom džina. Financirao je polarne ekspedicije, pa su po njemu prozvani jedan poluotok, najistaknutiji rt na otoku King Williamu, Cape Felix, i jedan zaljev.

301


Nebo su prekrili čađavo crni oblaci, čime su zatrli i najmanji trag svjetlosti. Preko pučine promiču čudne sjene. Navikao sam na razne privide, prepoznajem ih kao i svi drugi, jer kad im se posve približimo, oni nestaju. Sada je to postala sasvim druga priča. Jesam li sâm postao paranoičan ili histeričan, ne znam, ali ovo što sam vidio djelovalo je sablasno. Kao da je nevidljiva neman ostavljala svoj trag oko broda. Tanka, beskrajno dugačka zmijolika crta izdvojila se iz tmine, prišla polagano po pramcu s lijeve strane, zaobišla brod, a onda je u treptaju iščeznula daleko po krmi. I tako s vremena na vrijeme. Srce mi je sišlo u petu kad sam je 302


opazio, strah se uvukao u kosti. Bolesno priviđenje ili zbilja? Možda poruka? Opet su mi se stara pitanja počela motati po glavi: “Kamo mi to idemo? Kuda plovimo? Hoćemo li uspjeti sve ovo preživjeti?” Dižem prije vremena Drageca, kad smo trojica, lakše je, a i hrabrost će mi se vratiti. On preuzima kormilo, Srećka ustoličujemo u navigatora, a ja sjedam na kosnik i vičem u radiostanicu opazim li koji taman obris leda. Hvala Bogu, one sjene se više nisu pojavljivale, valjda ih je potjerao iznenadan jaki pljusak. Kiša me je bespoštedno prala, ali se nisam micao dok se nije vratilo svjetlo dana. U pet sati Srećko odlazi u krpe. Zaspao je u pola pokreta, uspinjući se u krevet. Nas dvojica smo nastavili sami. Nismo budili ni Miru ni Barbu, zbog adrenalina nam se nije spavalo, a njima će san u komadu dobro doći. Kako smo se izvukli iz plitkog mora, tako smo sa 95. meridijanom naletjeli opet na led. Pokušavamo slalomom da bismo sačuvali spavače od nesnosnog zvuka struganja, a trup od udaraca. Ubrzo smo uvidjeli da nas to izbjegavanje ne vodi nikamo. Više smo se vrtjeli u krug nego što smo napredovali. Brod smo stavili u kurs i ravno kroz sante. Samo smo velike komade obilazili. Nekad ni njih. Baš smo uživali, zajedno s Čigrom, u takvoj vožnji. Motor je brenčao, Čigra se tresla i propinjala, a kad bi led popustio, slavodobitno bi se uz veliki pljusak strovaljivala u more. Led se opirao, ali bi na kraju pucao i uz šum vode se razmicao u stranu, sudarajući se s ostatkom ledene plohe i komešajući se zajedno s njom. Kad bismo naletjeli na komad koji ni na koji način nije htio popustiti, uzeli bismo zalet pa se punim gasom zaletjeli na nj. On bi se zarotirao oko svoje osi i, nevoljko popuštajući, micao u stranu. Igra je trajala do osam sati ujutro, kad nas ponovno uskrsnuli Barba šalje u krevet. Na druge je došao red da se zabavljaju.

303


304


305


»udni susret

Do toliko očekivane Gjoe ostalo je svega još tridesetak milja. Sve je bilo mirno, nigdje nikoga. Ni leda, ni galebova, ni tuljana, koji su nas svuda pratili igrajući se oko pramca. Odjednom se ispred nas pojavio jarbol jedrilice. Kakvo iznenađenje! Istrčali smo na provu s dvogledima u rukama, nismo vjerovali svojim očima. Zar još jedni luđaci u ovim vodama? Bila je usmjerena prema nama, pa smo smanjili brzinu. Miro ju je zvao preko radiostanice, ali mu se javila posada iz zrakoplova što je izviđao i snimao stanje leda. Doznajemo da nam ususret dolazi kanadska jedrilica DOVE III. Uskoro se DOVE javlja, ali već smo se bili približili samo nekoliko desetaka metara do jedrilice, pa smo se mogli i dovikovati. Kad je pristala uz nas, ugledali smo tri čudaka u malom čunu, nešto većem od našeg dingija, koji su se, kao i mi, odali arktičkoj pustolovini. Vlasnik jedrilice i kapetan, Winston Bushnell, 306


krenuo je s prijateljima iz Vancouvera u svibnju, borio se s ledom kod Rta Barrowa, sada namjerava proći kroz Bellot, zatim Lancaster Soundom, opskrbiti se u Pond Inletu, te se vratiti kući preko Velikih jezera. Trup jedrilice je metalan, s motorom jačine 40KS. U jedrilici je bilo mjesta za samo tri kreveta, sve ostalo je minijaturno, da bi za brdo opreme ostalo što više prostora. Zapanjio nas je zahod, koji je, kao prijestolje, zauzeo mjesto u sredini salona, i to na povišenu mjestu. Jedna ploča s dimnjakom “glumila” je kuhalo, peć za grijanje bila je na drva iako drva nije bilo, pa je pitanje gdje će se nasjeći bilo nagradno. Nafta je bila spremljena u nekoliko kanistara, a dingi je bio toliko malen da nisam siguran bih li u njega stao a da mi se noge i ruke ne okupaju u moru. Sve u svemu, unutrašnjost “Dovea” bila je velika otprilike kao moja kabina, i to kad otvorim vrata. Tek tada sam shvatio u kakvom komforu mi živimo. Winston Bushnell, George Hone i Len Sherman nisu se pak mogli nadiviti Čigri i našoj opremljenosti. Na pitanje što misle napraviti ostanu li negdje blokirani u ledu, odgovorili su nonšalantno: “Pozvati helikopter i evakuirati se, pa nastaviti sljedeće ljeto.” Rastali smo se nakon što smo razmijenili obavijesti o stanju leda na rutama te želje za što manje leda. Dobro more ovdje nitko nije ni spomenuo. Gjoa, napokon! Točno nakon mjesec dana to je prvo naselje u koje ulazimo. Mjesto je dobilo ime po Amundsenovu12 brodu, koji je prezimio u tom zaljevu dvije zime. Sve je isto kao i na Grenlandu, drvene kuće, Eskimi, psi, saonice i mnoštvo djece. Ništa osobito, ali našoj sreći nema kraja, ponovno smo među ljudima. 12 Roald Amundsen, norveški istraživač. Svoju prvu ekspediciju vodio je upravo u osvajanje Sjeverozapadnog prolaza. Putovanje je počelo u lipnju 1903., kad su njezini članovi morali pobjeći na brodu “Gjoi” (47 tona) iz grada Trondheima u Norveškoj od vjerovnika koji nisu vjerovali u uspjeh ekspedicije. Prve godine su stigli do današnjega Gjoa Havena, gdje su prezimili. Za vrijeme zimovanja proučavali su život Ogluli Eskima i radili znanstvena istraživanja. Tako je magnetskim mjerenjima ustanovljen novi položaj magnetskog pola. Kako se ljeta 1904. led nije otopio, na istom mjestu su morali provesti još jednu zimu. U proljeće 1905. led se počeo topiti, a u kolovozu su krenuli dalje. Kod otoka Herschela opet ih je zarobio led, pa su morali i treću zimu provesti u ledu. U srpnju 1906. led popušta i krajem kolovoza Amundsen ulazi u Nomu, Aljaska.

307


308


309


Na pola puta

Letimičan pogled na kartu Sjeverozapadnog Teritorija (NWT) daje nam naslutiti da ovdje ima više života nego što bi se u ovome surovom kraju očekivalo. Javljaju se imena naselja kao Cambridge Bay, Gjoa Haven i Holman ili čisto eskimskog podrijetla kao Inuvik, Tuktoyaktuk i Iqaluit. Samo otprilike pola stoljeća prije gotovo svih tih mjesta na karti ne bi bilo. Tek poneko od njih bilo bi samo nekakvo privremeno okupljalište Eskima. Riječ je o relativno mladim gradovima-bazama, koji su ovdje doživjeli nagli razvitak početkom hladnoratovske krize, u vrijeme gradnje DEW Linea (postaje za brzo obavještavanje - odnosi se na stratosferske radare, koji mogu otkrivati objekte ispod horizonta, što im omogućuje da rano registriraju balističke interkontinentalne rakete s ruske strane). DEW Line se sastojao od više od 400 postaja, koje su imale svoje stalne posade. 310


Eskimi (Inuiti) su bili narod lovaca-nomada, bez stalnog mjesta boravka, tek s ponekom ljetnom i zimskom bazom. Narod pustih prostranstava Arktika živio je u svojim šatorima od jelenje ili tuljanove kože. Zimi je radio privremene nastambe od leda i snijega ili trajnije kuće, koje su se gotovo cijele ukopavale u zemlju. Zadržavanje na nekom određenom mjestu ovisilo je gotovo isključivo o pogodnostima za lov i ribolov. Kad bi se neki teren donekle iscrpio, tražila bi se nova lovišta. Narod Eskima stoljećima je lutao u stalnoj potrazi za hranom. Malobrojni, skupljali su se u skupine na razini obitelji ili više njih. Njihovi bračni i međubračni običaji i odnosi dopuštali su, zbog surovosti života i potreba preživljavanja, da dvijetri obitelji imaju ista prava prema ženama i djeci - djeca su bila zajednička, a odnosi između muževa i žena mogu se najkraće nazvati “slobodnima”. Eskimi su se selili bespućima, a susretali se u bazama i postajama za otkup krzna i kože. Ispočetka su ta mjesta bila tek njihova privremena okupljališta gdje su zimi živjeli u svojim nastambama. S dolaskom ljeta selili bi se u “bogatije” krajeve. Osim DEW Linea, postojao je još jedan razlog centraliziranja stanovništva i sustavnog naseljavanja. Naime, zbog projekta i afere “Manhatann”, najskupljeg tankera-ledolomca koji je napravljen kao projekt SAD-a, željela se ispitati profitabilnost dopreme nafte Sjeverozapadnim prolazom. Pokušaj je neslavno propao, jer je tanker zamalo potonuo razrezavši trup u dužini od 30 metara. Na svom jedinom putovanju ukrcao je jedan simboličan barel nafte u Prudhoe Bayu na sjeveru Aljaske, dopremio ga do Resolutea i vratio se u Atlantik. SAD je tvrdio da je NWT pusto područje bez naselja i stalnoga stanovništva, te da ga smatra “općim dobrom”, odnosno da bi to područje trebalo imati status “slobodne zemlje” poput Antarktika. Kanadskim vlastima to naravno nije odgovaralo, jer golemo područje NWT-a ima strateške zalihe rudnih bogatstava, te veliko lovno i ribolovno područje. SAD za projekt

311


“Manhatann” nije pitao kandske vlasti, Kanadsku obalnu stražu, niti je tražio suradnju kanadskih ledolomaca, što je dovelo do ozbiljnog konflikta. Kanadske vlasti su se početkom 70-ih potrudile Eskimima pružiti ekonomsku pomoć dajući im kuće, subvencionirajući gotovo sve njihove potrebe za život (naftu za grijanje, struju, dovoz pitke vode, odvoz otpadnih voda). Podigle su njihovu kulturnu razinu izgradnjom škola i društvenih domova, trasirale putove, te kreditirale tradicionalni lov i ribolov. Uz jedan nepisan uvjet - da ostanu živjeti u tim mjestima. Relativno jednostavni, Eskimi su prihvatili taj način života, i ne shvaćajući koliko su veliku autonomiju tog područja dobili. Suvremeni grad u središtu NWT-a ima sva obilježja manjega suvremenoga američkoga grada. Postoji jezgra s trgovinama, administrativnim centrom, školom, crkvama i rekreacijskim centrom. Oko te jezgre pravilno su poredane kuće razmjerno skromnih dimenzija. Svaka ima veći tank za naftu i vodu. Voda se dovozi kamionima, jer je kućanstva nemoguće spojiti klasičnim vodovodom, a varijante grijanih cjevovoda su preskupe. Ista je situacija i s kanalizacijom. U svim gradovima postoje aerodromi, jer je avioprijevoz najsigurniji način povezivanja vrlo udaljenih arktičkih gradova. Ceste nisu asfaltirane zbog zimske studeni, tako da danas postoje samo makadamski putovi, koji su prilično dobro održavani, gusto obilježeni stupovima za snijeg. Međugradske ceste ne postoje, već samo lokalne. Gradovi se opskrbljuju jednom do dvaput godišnje, i to uvijek u drugoj polovici ljeta, kad uspije doploviti veći remorker vukući za sobom i do osam teglenica (barži). Zbog plitkog mora jedini brodski način opskrbe je teglenicama, koje se tovare u glavnom gradu NWT-a, Yellowknifeu. Teglenice u svojoj unutrašnjosti prevoze naftu, a na nosivim platformama kontejnere, kamione, traktore i automobile. Zbog visokog stupnja rizika sam prijevoz je vrlo skup. Znani su slučajevi da od

312


dviju teglenica stigne samo jedna, a ponekad niti jedna. Dogodi se da zima nastupi prerano, more se počne prebrzo smrzavati, ledolomci su predaleko da bi mogli aktivno djelovati, pa kapetan namjerno nasuče konvoj i brod na obalu. Ponekad se ljeti more uopće ne otopi, te je plovidba nemoguća i uz pomoć ledolomaca. Višegodišnji led sa sjevera zna začepiti morske prolaze i te godine onda nema prave opskrbe. Zato se uplovljavanje remorkera s teglenicama u luku bilo kojega daljega arktičkoga grada slavi poput Božića.13 U Gjoi živi oko 900 duša. Mjesto usred pustinje oko kojeg nema ama baš ničega po čemu bismo mogli zapamtiti ovaj krajolik, osim prašine i gola kamenja. Čak ni nekakva brda, brežuljka, bilo čega. Izgleda kao dobro organizirano gradilište; primjerice, Hidroelektre u Sahari. I temperature su označene istim brojkama, samo što ovdje imaju suprotan predznak (-). Luka ne postoji, samo sidrište. Nadamo se da Barba neće slučajno doći na zamisao da se ovdje opskrbimo vodom i naftom, jer bi to morali vući u kanistrima. Dobro bismo se uznojili za oko 2000 litara nafte i 1000 litara vode. Nakon večere odlučili smo malo protegnuti noge, zapravo, raskantati kartaške dugove u najbližoj birtiji. Prvo smo se raspitali koliko je sati, da bismo uskladili satove po lokalnom vremenu. Kad smo to učinili, a bili smo tri sata u zaostatku, shvatili smo da više ništa nije otvoreno. Naišli smo na jednu trgovinu, urušeni hotel s pribijenim daskama na ulaznim vratima i - gotovo! San o civilizaciji rasplinuo se na prvom koraku. Mi smo panično tražili nekakav pab, točionicu, birtiju, ma zadnju rupu, bilo što, samo da osjetimo atmosferu zveckanja čaša i vesela žamora nekih drugih ljudi. Ruku na srce, nakon tolikih zajedničkih milja već smo si dobrano išli na živce. Na sveopće razočaranje, takvo što ovdje nije postojalo. Nakon polsatnog lunjanja otkrili smo i drugu zatvorenu prodavaonicu, te novoizgrađeni hotel 13 Napisao S. Trajbar

313


znakovita imena - AMUNDSEN. Bio je otvoren i tračak nade nam je obasjao lica: - Bit će piva, škvadro! Osmijeh je ubrzo nestao, jer, kako nam je objasnio glavni menadžer, u Gjoi je alkohol zabranjen. Ali zato u neograničenim količinama ima tamne tekućine koju domaći ljudi zovu kavom ili čajem, ovisno o vrču koji se uzme, iako izvana nisam mogao razaznati što je što. Nakon eci-peci-pec pogadjam kavu, a možda je to ipak bio čaj. Okus je zapravo isti, očajno bljutav, pa i nije neka velika greška zamijene li se slučajno. - Cambridge i ostala mjesta su “wet”14 - vraća nam volju za životom istetovirani menadžer. To je pomoglo Barbi u donošenju povijesne odluke da se ovdje nećemo duže zadržavati. Sutra idemo dalje, toliko željena civilizacija i nije bogzna što. Cambridge Bay je, čini se, nešto drugo, mnogo bolje prema našim normama. Udaljenost je otprilike kao ona između Umaga i Dubrovnika. Čini se velikom, ali za nas je to “a peace of cake”, što bi rekli Amerikanci. Nabreklih trbuha od kave, čaja i kolača, koje smo mogli piti i jesti u neograničenim količinama, vraćamo se Čigri. Razgledavamo mjesto i uočavamo da na svakoj kući postoji nekakav konopac za rublje. Samo što se umjesto rublja na njemu suše lososi. Dragecu se odmah upalila žaruljica i umilno se obratio Barbi: - Čuj, daj reci kad bismo mogli dobiti plaću? - Kh-kh - bio je jedini odgovor. - Je, bogme bi mi trebalo nešto kinte sutra za telefon, ne? Već nekoliko noći stalno sanjam starce, frendove, Zagreb - drži Srećko štangu, iako još ne shvaća Dragecove namjere. - Smiri se, mali, smiri, budi pristojan! - mrko se obrecnu Barba, iako nam je nadnica za strah bila tek jedan dolar dnevno. 14 wet – mokar, vlažan

314


- Ma, znaš - nasmije se Dragec - kupit ću si štap za ribičiju, vidiš da tih lososa negdje ima ko’ drva. Zaželil sam se prave ribičije, idem ih lovit pa kud puklo da puklo. Ukenjat ćete se od njih, vidjet ćeš. - Daj, Dragec, smiri se, što će ti još jedan štap, na brodu ih imaš dva, a od toga tvog ribolova ionako neće biti ništa, samo pričaš i pričaš... Još do sada nisi ništa pošteno ulovio, osim tu i tamo kojeg bakalara. - Dobro, dobro, već ćeš vidjeti, ne boj se! A ovi na brodu su za morske cucke i kitove, a ne za lagano panulanje. Trebam nešto finije, osjetljivije, najlon od najviše 0,35 i dobru rolu za njega, pa posebne mamce, bla-bla-bla... - u teoretskom ribolovu bio je nenadmašan. Do obale nije prestajao daviti svojim najnovijim saznanjima o lovu na losose. Kad smo se vratili na brod, kako je netko izvrsno primijetio, u naš hotel sa šest zvjezdica, odmah su nam počeli dodijavati domoroci. Jedni su se čak na silu htjeli popeti na brod, dok su ga drugi samo obilazili u svojim aluminijskim čamcima. Neki su mislili da smo dokoni milijuneri, pa su htjeli trgovati, nudećii nam figurice od kamena. Da nisu bili tako bezobrazno skupi, možda bismo nešto i kupili. Ujutro smo dobili plaću. Za dva mjeseca plovidbe 80 kanadskih dolara plus nagrada od sto istih dolara. Nije nešto što bi čovjeku namamilo suze na oči, ali bilo je više od očekivanoga, pa smo bili zadovoljni i sretni (a vjerojatno i Barba s nama, jer je stigao na pola puta s kompletnom posadom kojoj nije falila ni noga ni ruka, a ome je i Čigra bila čitava, što je njemu bilo najbitnije). Potom smo otišli u prodavaonicu, u čijem se sklopu nalazila pošta. Najprije smo se primili telefona, a onda kupili kruh, povrće i još kojekakve sitnice. Na naše čuđenje, razglednica nije bilo, rekli su nam da su rasprodane. Da mi je samo znati kome i kada? Barba je došao na kolosalnu zamisao. Uz pomoć jednog Eskima dao se u potragu za tuljanovim kožama. Išli su od kuće do kuće, i za neku siću je uspio kupiti pregršt 315


odličnih koža. Ulazeći u eskimske kuće, vidio je i osjetio način života Eskima, što smo sljedećih dana imali priliku slušati skoro svaku večer: - Kad sam ušao u prvu kuću, bogami, samo što nisam pao u nesvijest od vonja sirovog mesa – pričao bi nam uvijek kad je bio siguran da je cijela posada oko njega i da pozorno sluša. - Bilo je vrijeme ručka, pa je cijela obitelj bila na okupu. To je trebalo vidjeti, stol i stolice su maknuli u stranu, na pod stavili komad kartona, sjeli oko njega i jeli. Dolje, na kartonu, bila je hrpa mesa, što sušenoga, što sirovoga. Bilo je svega, i srnetine, i tuljanovine i lososa i bogtepitaj čega još ne. U rukama nisu imali nikakav beštek, nije bilo nikakvih tanjura; jeli su onak’ z rukama, a meso su trgali ili zubima ili nekakvim malim okruglim noževima. Ona najsitnija dječurlija je oko mene skakutala, djeca su bila skroz gola, ne možeš vjerovati. Ja sam sve to promatrao onako, što ja znam, sve mi je to bilo čudno, neobično... valjda su uhvatili taj moj pogled, smijali su se pa su mi rekli što se čudim, pa ljeto je. Bogati, ko da je vani najmanje 30 stupnjeva u hladu, a ne jedva 7 na suncu. A buka, isuse, odvrnuli su valjda sve što može svirati. Nesnosno! Radio trešti, televizor upaljen, svi mrmore u isti tren svojim čudnim jezikom, djeca vrište, jebote, iz svega glasa. U svakoj ih je kući osam do deset, i sposobni su nadjačati sve živo. Dok smo se cjenkali za kože, jebo ih šaren pas, morao sam iz pristojnosti probati malo mesa, ali mi nije nimalo prijalo, bljak, sve je bilo čudnog okusa, kao janjetina što smrdi na ribu, nemaju ni soli ni papra ni bilo čega drugog. Na kraju, najviše su me začudile kuće; za veliko čudo, komforne su, što čovjek ne bi rekao kad ih gleda izvana. Imaju svu tu modernu tehniku, telefon, kabelsku TV, radio, kuhinju i kajtijaznam, još da se time koriste kako spada. Baš me zanima gdje spavaju, na krevetima ili na kartonima; nisam se usudio to pitati, nikad ne znaš kako bi to shvatili. Dok smo hodali od kuće do kuće, moj mi je vodič pričao da se more počinje lediti otprilike potkraj rujna ili početkom listopada, kako kad. Zimi se temperature znaju spustiti jako nisko, 316


do -50 stupnjeva, čak se i živa u termometrima onda zna smrznuti. Najopasnije je kad puhne vjetar, inače ga nema previše, ali kad puše, zna biti “čupavo”, onda nema van, svi se sakriju, možete si zamisliti kako to izgleda. Objašnjavao mi je te vražje ekvivalente, uz temperaturu od nekih -17ºC i vjetra od 22 čvora dobije se -41 stupanj. Ne smijem si ni zamisliti što će sve biti ako negdje u ovoj vukojebini zaglavimo. Prvi snijeg očekuju već za par tjedana, i, bogme, dečki, moramo što prije iz ove zabiti, ovo mi sve smrdi na nevolju... Biti u Gjoi 24 sata više je nego dovoljno. Za nas, željne prave civilizacije i dobrog piva, i previše. A posada se zaželjela opuštanja, kojeg nema uz sokove od praška. Zbog toga nakon ručka dižemo sidro i krećemo dalje. Slijedi plovidba plićacima Queen Maud Gulfa. Za takvo što je potrebna dobro zašiljena olovka, trokut, precizna karta, dvogled, GPS i oštro oko. Kompas je ovdje neupotrebljiv. Kormilar netremice bulji u ekran GPS-a, kao hacker koji je upravo dobio najnoviju kompjutorsku igru. Ne smije se promašiti ni za nekoliko stupnjeva, inače bi moglo otić sve k vragu. A GPS daje pozicije i kurs sa zakašnjenjem, treba mu vremena dok ne primi signale s najmanje tri satelita, pa dok ih ne obradi... Sve je to dobro u normalnoj vožnji, međutim sada su važne sekunde. Struje su u tim kanalima jake, zanose brod, a pozicija na ekranu je uvijek bivša, trenutna, tko zna? Uglavnom, svatko jedva čeka da mu šihta završi i da kormilo uvali sljedećemu. Uz karte su stalno Barba i jedan pomoćnik, koji daju upute kad skretati u koji pokriveni smjer. Dalekozori su stalno na očima; reperi, reperi, gdje ste? Po rubovima nevidljivih sprudova lome se valovi, pjena pršti na sve strane. Najviše smeta sunce koje zalazi, bode točno u oči pa se pojedini reperi nikako ne mogu naći. Noć je na kraju došla kao spasenje, usidrili smo se u sredini prolaza, i svi na spavanje. Sutra se priča nastavlja.

317


Wilfred

Osjeća se da smo na “jugu”. Temperatura vode se digla do nevjerojatnih 7ºC, a zrak na punih 13º u hladu, pa sam, nakon ranojutarnjeg kormilarenja plićacima, proveo neko vrijeme u kokpitu sunčajući se. Stigao sam na miru popiti kavu, dok me hladan vjetar nije potjerao natrag u kabinu. Obala pokraj koje prolazimo i dalje je niska, brdo više od 50m svjetsko je čudo. Razmišljam kolike su tek muke imali istraživači u prošlom stoljeću. Uz sve nedaće i nedostatak bilo kakvih karata i pomagala bilo je očajno teško usred leda razlučiti more od obale. Stoga ne čudi što je Franklin mislio da je otok Victoria poluotok, i sa svojim ljudima zauvijek skončao u Larsen Soundu. Jedino što se u tom krajoliku zanimljivo može vidjeti jesu napuštene hladnoratovske radarske postaje, s još i sad okrenutim radarima prema istoku. Upravo uz desni bok ostavljamo DEW Line postaju M’Clintock Bay. Miro je, tko zna otkud, izvukao podatak da je u doba gradnje, u pedesetim godinana, samo na gradnji tih postaja bilo angažirano više od 20.000 ljudi, nešto malo manje od ukupne populacije Sjeverozapadnog Teritorija 318


tog vremena. U opsluživanje cijelokupnoga sustava bilo je uključeno najmanje 1300 ljudi, do kasnih osamdesetih, otkad je sustav izvan uporabe. Popodne se rješavamo plitkog mora i dižemo jedra. Bučni motor je dobio zasluženu stanku. Divna tišina se prostrla mirnim morem. Jedriličari ponovno jedre! 20. kolovoza, nedjelja Oko 15h stižemo u Cambridge Bay. Tiha luka na jugu otoka Victorie. Smirenost se osjeća na svakom koraku. Nema jurnjave, žurbe. Za sve ima vremena, i to napretek. Jedina užurbanost vlada u luci. Stigle su teglenice s cjelogodišnjom opskrbom. Viljuškari ih opsjedaju kao roj pčela. Ljeto je jučer počelo, a danas je već na izmaku. To je jedina stvar koja se mora po hitnom postupku riješiti da bi se konvoj mogao sigurno vratiti i opet doći sljedeće godine. Dok tražimo mjesto za sidrenje, sustiže nas gliser “Ice Dancer”. Wilfred, tako se zove vlasnik, nam nudi prijevoz do obale. Odbijamo, jer imamo vlastiti čamac. Uporan je, želi nam svakako pomoći. Dogovaramo se da ćemo doći k njemu, da nas uputi u svratište gdje se možemo istuširati. Čudila nas je tolika upornost da nam u svemu bude pri ruci. Kad nam je Miro poslije ispričao Wilfredovu priču, sve nam je bilo jasno. Nekoliko dana prije našeg dolaska doplovio je svojim potpuno novim gliserom iz Hay Rivera, mjesta na jezeru Great Slaveu. Rijeka Mackenzie, plovni put kojim je Wilfred stigao do mora, ujedno je i glavni pravac za opskrbu Cambridge Baya, Gjoe, Copperminea i Spence Baya. Putujući gotovo mjesec dana od Hay Rivera do Cambridgea, Wilfred je prošao najočuvanijim dijelom Sjeverozapadnog Teritorija. Poučeni lošim iskustvima iz cijelog svijeta, Kanađani su odlučili ne graditi ovdje nikakva hidroenergetska postrojenja. Time žele rijeku i okoliš očuvati i za buduće naraštaje. Wilfred je vrlo često stajao, a kad je bila prilika, vezao se za tegljače u rijetkim naseljima na rijeci. Tada je shvatio koliko 319


320


321


mnogo znači posjetitelju što je došao s brodom da mu, nakon što se usidri, priđe netko od domaćih ljudi i pita ga što mu treba i kako mu može pomoći. Doživjevši takvo nešto nekoliko puta, odlučio je da će baš on biti pravi domaćin svog mjesta. Mi smo imali čast biti prvi gosti nakon njegova povratka. Nevjerojatno je koliko po svemu sliči našem Dubravku Belanu, kojeg, na žalost, nema među nama. Po stasu, licu i, prije svega, uljudnosti. Što bih samo dao (vjerujem, ne samo ja već i cjelokupna posada) da je takva uljudnost zarazna, pa da neki “obole” od nje! Od tuširanja je za neke ispala smiješna, a za neke smrznuta priča. Srećko i Dragec su se progurali u prvi red, lijepo se namočili i nasapunali, a onda nestaje vode. Interveniramo na recepciji. - Miss, nestalo je vode. Možete li nešto poduzeti, da nam se kupači ne smrznu? - Nema problema - kaže punašna gospođica s protezom na zubima - autocisterna stiže za 15 minuta. Za njih je svaka temperatura iznad ništice ljetna, pa je grijanje isključeno. Dečki se smrzavaju nasapunani. Vode još nema, iako je 15 minuta davno prošlo. Srećko izlazi van gol, zaogrnut samo malim ručnikom oko pasa: - Voda, kad će stići ta prokleta voda? - Kamionu je pukla guma - sliježe ramenima gospođica izbečenih očiju. Napokon stiže voda. Sada smo naučili da u ovakvim zabitima prije kupanja moramo izričito pitati ima li uopće vode u spremniku. Momci nastoje sve nadoknaditi, pa se nakon vrućeg ispiranja opet sapunaju. Pridružuje im se i Barba, više nema nikakva razloga za čekanje. Nije prošla ni minuta kad u oblaku sapunice ispod tuša izlazi goli Dragec. Suzdržan, koliko čovjek u takvim momentima uopće može biti. Srećom za gospođicu, u školi nije učio engleski: - Jesam li ja to dobio bonus koji inače dajete stalnim mušterijama? Miro i ja imamo besplatnu predstavu dok čekamo. Tiho se smijuljimo. 322


- Šta je, kreteni jedni, što se cerite?! - Izraz na licu mu ne odaje neko osobito zadovoljstvo. Gospođica s recepcije mijenja boje, je li to zbog neugodne situacije ili savršenoga muškog torza, ne znamo. - Mislim da je dosta šale, nasmijali se jeste, a sada neka netko već jedanput pusti tu jebenu vodu! - zavapio je kao žedan u pustinji. Gospođica drhtavom rukom okreće brojčanik. Ovaj put zove Wilfreda, glavnog i odgovornog za “vodenu problematiku”. I Wili se pojavljuje “u okviru odmah”, te ustanovljuje da je spremnik s vodom pun, ali da je pun i spremnik za otpadnu vodu. Plovak na otpadnom spremniku blokira potrošnju vode, i slijedi lekcija broj dva: prije tuširanja, a nakon provjere spremnika s čistom vodom, poželjno je provjeriti razinu otpadne tekućine. Miro najednom dobiva napad duhovitosti, pa veselo dobacuje Dragecu, koji bi, da pogledi ubijaju, postreljao sve oko sebe: - Vidiš bogati, sada sam napokon shvatio kak’ su oni tamo na Grenlandu posve logički, da ne kažem briljantni. Sav drek treba teći po cesti, jelda, jer tako čovjek nema nikakvih frka. A i kog vrapca se opće treba tuširati, ne? Em nema tih silnih problema s kojekakvim plovcima, a smanjuje se i mogućnost dobivanja raznih bolesti - upale pluća, mozga i sličnoga, ha-ha-ha! Nakon otprilike sat vremena, kad su se svi spremnici napunili i ispraznili, Miro i ja smo se normalno i ugodno istuširali, kao sav pošten svijet. Valjda kao nagrada za protekle patnje, pozvani smo ka gazdarici svratišta na nedjeljni party. Ugodna zabava s mnoštvom znatiželjna svijeta na kojoj smo domaćici prekinuli dosadnu svakodnevnicu gledanja uvijek istih faca. Tuširanje smo joj oprostili, jer napokon je hladno pivo poteklo niz naša osušena grla. Wilfred nam je, uz svu prethodnu pomoć, iz svog zamrzivača dao jelenji but i 323


nekoliko lososa, te dvije boce ruma. Mi smo mu, za uzvrat, dali nešto hrvatskih suhomesnatih specijaliteta. Alkohol se može naći samo u privatnim kućama, no ne i u prodavaonicama. Za razliku od Gjoe, ovdje se može ipak nabaviti, iako za nj treba “iskeširati” pravo malo bogatstvo. Ponedjeljkom se iz Yellowknifea naručuje, a u petak stiže avionom. Vikendom se na zajedničkim druženjima te količine “uništavaju”, a u ponedjeljak svi moraju biti dovoljno trijezni da bi naručili novu količinu. Ne naruče li je, takav se propust skupo plaća, jer slijedi trijezni vikend. Problem se rješava zalihama za crne dane, ili se pak računa na solidarnost. Ona je vrlo razvijena, što je razumljivo, jer nitko nije siguran da se i njemu nekad neće dogoditi slično. Ponedjeljak je bio radni dan. Kapetan tegljača nam je dopustio da se vežemo uz teglenice, čekalo nas je tankiranje nafte i vode. Po programu je slijedilo pranje rublja, telefonijada kući, popunjavanje smočnice i traženje dodatnih karata za 324


sljedeću rutu. Uglavnom teško i mukotrpno. Sutra žurimo dalje, ovdje za tri tjedna već očekuju novi snijeg. Predvečer novi posjetitelj. Hrvat. Na veliko iznenađenje i nas i dotičnoga gospodina. Stjepan Kos, rodom iz Našica, radi ovdje ljeti, trasira ceste i putove, a zime provodi u Meksiku, na toplom jugu. Dugo je pričao o uzbuđenju i ganutosti koju je osjetio kad je u luci opazio jedrilicu s velikom hrvatskom trobojnicom na jarbolu. Pola sata je samo stajao na obali i promatrao, pitajući se nije li to ipak samo san. Dok ga je Barba zabavljao, mene je okupirao jedan drugi gospodin s obale: - Sprechen Sie deutsch? - Ja, ja, ein wenig. Aber englisch gehet mir besser - nastojim zadržati komunikaciju. Zna on engleski, itekako, ali se zaželio malo svoga materinskog jezika. Kako je prepoznao našu zastavu, pretpostavio je da znamo i njemački jezik. Malo mu je čudno da ovdje vidi Hrvate, navikao je na Engleze i Amerikance. Ali bolje je tako, kaže, neka svi pokažu što mogu. I tako, riječ po riječ, pa doznajem da vrlo dobro poznaje našu obalu. Na njoj je proveo svoj medeni mjesec, davne 1961. godine. Obišao je cijeli svijet, osobito sada kad je u mirovini, i preporučuje nam da svakako prije Vancouvera stanemo u zaleđu njegovih otoka. Priroda je tamo nevjerojatna, njemu najljepša na svijetu. Drago je navečer održao riječ. Otišao je u ribolov i vratio se sa 15 velikih bakalara i jednim lososom. Bilo bi toga još da mu neka velika mrcina od 4 - 5kg nije potrgala flaks.

325


Medvjee tablice

Sljedećeg jutra smo planirali poći dalje. No, vrijeme se pokvarilo, vani je bjesnjela oluja. Polazak odgađamo za sutra. Kazaljka barometra je pala sasvim nisko, i svi smo na smrt pospani. Da ne bismo cijeli dan proveli u krevetu, idemo na malu šetnju. Sve je puno prašine od vjetra koji se razgoropadio. Mahnito puše na sve strane. Zijajući uokolo, glasno razmišljamo što ponijeti za uspomenu iz ovog mjesta, u koje sigurno više nikada nećemo doći. Ideja nam je sinula, kako to i inače biva, onako, bez veze. Gledajući automobile koji su, jureći, dizali goleme oblake prašine, uočili smo na njima neobičnu stvar. Tablice! Imale su oblik polarnog medvjeda i svi smo ih taj tren željeli imati kao “trofej” s Arktika. Sada je samo preostao taktički dogovor o tome kako doći do njih. U ponoć usamljena je trojka kao nezainteresirano šetala pustim ulicama. U 326


džepovima potreban alat, izvijač i ključevi. Još za dana su izabrane žrtve. Tri stara, napuštena kamiona tu su noć trebala ostati bez svojih rđavih registarskih tablica. Prevrnuti i odbačeni, bez kotača i motora, njihova su putovanja ionako već odavno završena. Prvo se Srećko, a potom i Dragec, poprilično oznojili ne bi li nekako odvinuli ili slomili zahrđale vijke. - Nenek, daj pripazi malo, da murja slučajno ne naiđe. - Ma dobro, bum, kaj cvikate, samo daj požurite, ne bumo valjda tu kampirali cijelu noć. I malo tiše, tukci jedni, probudit ćete sve živo i mrtvo. - Ajde, ne zvocaj, radije pazi! Iako je to zabit Bogu iza leđa u doslovnom smislu riječi, policijski je auto sa snažnim reflektorom na krovu stalno kružio kroz tih nekoliko uličica. Nije nam bilo posve jasan razlog njegova sustavnoga kruženja, jer se činilo da ovdje nadaleko i naširoko nema nikakve vrijednosti koju bi trebalo čuvati. Kad su dečki napokon završili, smatrali su da je posao gotov i veselo produžili u smjeru luke, sa starim, izgužvanim tablicama u njedrima. Na kraj pameti im nije bilo da i meni pomognu. Što sad? Malo sam zaostao za njima, a kako uokolo više nisam mogao naći nikakav stari kamion, s najbližega parkiranog automobila rukom sam jednostavno odvinuo matice i prisvojio novu novcatu medvjeđu tablicu. Brzo ih sustižem s “trofejom” pod jaknom: - Kss-kss, frajeri! - Kaj, pederčino, nisi se ufal, trta, a? - Ne, ti si. A kaj veliš na ovu, faco? - otvaram jaknu uz šeretski osmjeh od uha do uha. Dragecu i Srećku su se zjenice raširile: - Opa, gle ti njega, mangup iz civilstva, a? Jebate, pa gdi si sad tu zdimil, bitango jedna, na koju foru? - Ajd’ pogodi, u supermarketu. 327


- Si ti to videl Srećko? Čovjek ga ostavi tri sekunde bez nadzora i šta on učini. To je, to je... čista pizdarija! Mislim, kako...? - Kako, kako? Ljepo, rukom odvrneš matice i eto. Čist posel, ti bokca, bez šrafcigera i ove hrpe željezarije kaj nosate uokolo kak’ da bute banku obijali! - Tak nekaj nema ni u Zemlji igrački, da zabadaf dobiš kaj se zmisliš. Kajaznam, u životu mi nema gorega nego kad mi najbolju stvar pred nosom zeme zadnji papan! - naoko se žestio Dragec. Najsmješnije od svega je bilo to što sam u Vancouveru u jednoj prodavaonici suvenira zaista našao tablice svih saveznih država Kanade i Amerike, pa i ove. No na njima se vidjelo da su suvenirske, pa nisam htio dati 20 dolara za nešto od čega posjedujem original. 23. kolovoza, srijeda Danas imam 45 godina. Nije nešto za pohvalu, ali eto, što mogu. Vjetar je malo predahnuo, valjda da mi ga čestita na prigodan način. Taman da bez poteškoća izađemo iz plitke luke. Usput smo na teglenicama za koje smo bili svezani ostavili malo boje i iskrivili ogradu na Čigri. Već sasvim normalna i uobičajena stvar pri ulascima u luke i izlascima iz njih. Nadam se da će Barba do kraja ekspedicije 328


naučiti manevrirati s Čigrom, pa da više ne moram u novinskim člancima pisati kako nam je “žestoka oluja” iskrivila ogradu i kosnik. Vani se, na otvorenom, vjetar vratio. Zapravo nije bio toliko jak koliko nam je smetao njegov smjer. Ravno u nos, po dobrom starom običaju. Pred nama je dugih 15 dana plovidbe. Cilj je što prije dočepati se Pt. Barrowa. Karte leda koje su upravo izašle iz weather-faxa, nisu previše optimistične, na kraju balade nas čeka led. Valjda da nam kaže: pa-pa, kao i mi njemu. Sve do ušća rijeke Mackenzie zasad imamo potpuno čisto more. A dalje, vidjet ćemo. Olujni vjetrovi, a takav je puhao i proteklih dana, često znaju ovdje nagurati nove količine leda iz Beaufortova mora. To je vrlo opasan i tvrd led, s kakvim se još nismo susreli. Dolazi izravno iz Arktičkog oceana i sa Sjevernog pola, a to dovoljno govori o njegovoj “kakvoći”. Kad krene, često potpuno blokira plovidbu uz obalu Aljaske i uz dio kanadske obale. Drago je u kuharskoj gvardiji. U ovakvim svečanim trenucima, kad netko slavi rođendan, kogo je najvažnija osoba na brodu. U nj su usmjereni naši pogledi, položene sve naše nade. Već je sam doručak bio svečan - meso jelena kao prvi specijalitet, šunka, jaja pečena po želji i sušeni losos. Ali večera, večera je bila za peticu. Zbilja sam imao sreću da mi za rođendan kuha brodski kogo No.1. Počela je juhom od rajčice s rižom, a nastavak je bio rajski. Iako brodska kuhinja u svom inventaru nema stroj za mljevenje mesa, Drago je napravio odreske od mljevena jelenjeg mesa (caribou) i mesa mošusnoga goveda. Zatim su slijedili pužići s mesom u umaku i salata od mahuna. Božanstveno! Što bi moja mama rekla, i anđeli bi to jeli. Za slatki desert sam se morao osobno pobrinuti. U prodavaonici sam kupio čokoladnu roladu, i da se mogla kupiti kakva “žestica” ili barem vino umjesto sprajta i coca--cole, dečki bi mi na kraju možda i zapjevali: - Happy birthday to you, happy birthday to you... 329


»igra u snijegu

Riječ “led” definitivno je izbačena iz našeg rječnika. - Još jedanput neka netko izrekne tu riječ, u ma kojem obliku, i nije me briga je li slučajno ili ne, platit će kaznu od 100 baksa - priprijetio je Barba, dobro pazeći da je ni u toj prijetnji više ne spomene. Bili smo toliko sretni što ga više nemamo na vidiku da nam je i sama misao na nj kvarila dan. No, umjesto da barem na trenutak svi zaboravimo na taj nesretni jel’te hm,..., moguća je kazna izazvala suprotan učinak. Sada je svatko nastojao nekog namagarčiti, računajući da će ta riječ “udebljati” brodsku kasu, iz koje bi se onda u nekoj luci crpili “kvalitetni razlozi” za barske runde. Mislio sam da do Point Barrowa neću imati o čemu pisati u svom dnevniku, osim ako ponovno ne naiđemo na ono, znate već, što bi me stajalo tromjesečne Barbine plaće. Međutim, uspinjući se jutros na most da bih preuzeo kormilo, pogled mi je 330


pao u kokpit. Snijeg! Padao je tako gusto kao da je Božić, a ne kolovoz. Lijepo! Igra je znači počela mnogo prije no što smo se mogli i nadati. Jedva smo se dočepali Amundsenova zaljeva, a zima je već tu. Što li nas tek čeka u Beaufortovu moru, odnosno Arktičkom oceanu? Obala oko nas bila je sva bijela, more mirno, bez daška vjetra. Naravno, i magla je bila oko nas. Dobra, stara magla. Što bi mi bez nje? Popodne je u trenutku nastalo ludilo. Sve se počelo smjenjivati strelovitom brzinom. Zapadnjak, valovi, magla, sunce, snijeg, i, na kraju, tmasti oblaci koji dan pretvoriše u noć. Valovi u pramac su nas sasvim zakočili. Pjena je zabijelila more, kao da je provrelo. Zavukli smo se pod obalu, da bismo nekako dobili koji čvor više. Na našu sreću, po karti je u blizini bilo sidrište. Bilo bi tragično vratiti se samo zbog zaklona 40 milja. Zaljev u koji smo ušli imao je čudno ime. Gillete. Pokraj Police Pointa. Bilo je teško tada shvatiti značenje svih tih imena. Nadao sam se da nije opet po nečemu lošem, jer mi je još u sjećanju bio onaj nesretni Hazard Inlet, tako da sam u svakom imenu tražio neku skrivenu poruku. Na vrhu je bio Parryev rt, prozvan u čast sir Williama Edvarda Parrya15, britanskog admirala i istraživača Arktika. Ujutro je Čigra osvanula prekrivena, da ne pretjeram, 20 cm debelim snijegom. Zimske radosti su, znači, mogle početi. Vjetar je pjevao svoju vlastitu pjesmu i kao da je uzeo naše škote i sartije za svoja glazbala. Pjesma mu nije bila ni ljubavna ni lagana, već tvrdi metal. Snježnoledene su se kuglice vodoravno zabijale u brod, a snježna vijavica i ledena kiša neprestano su se naizmjence nadopunjavale. - Koja sreća da sam grožđe na vrijeme pobrao - šali se Miro, koji je neki dan napravio novu količinu crnog vina od kanadskih instant vrećica. Upravo se bućka u bačvi, 15 Kao kapetan na brodu “Alexander”, Parry je sudjelovao u ekspediciji Johna Rossa 1818.g., koja je doživjela neuspjeh. Već sljedeće godine vodio je vlastitu ekspediciju dvama brodovima u potrazi za Sjeverozapadnim prolazom, te su na tom putu došli do otoka Melvillea, otprilike na pola puta između Beringova prolaza i Davisovih vrata. U povijesti putovanja po tim vodama nitko do tada nije stigao tako daleko. Nakon toga vodio je još dvije ekspedicije da bi pronašao prolaz, ali bez rezultata. Godine 1827. g. vodi ekspediciju u osvajanje Sjevernog pola, gdje je stigao do širine 82°45’N.

331


pa sad nestrpljivo očekujemo rezultat. Po mom dosadašnjem iskustvu, kakvo god bilo, mislim da to vino neće dočekati svoje Martinje. Prema najnovijoj prognozi vremena, sutra bi se sve trebalo smiriti. Nastojat ćemo se približiti rtu Barrowu što je više moguće, iako je, po kartama leda, vrlo teško doći do njega samoga. Ovakav je sjeverozapadni vjetar dosad razvukao led uzduž cijele obale Aljaske, što znači da uz nju imamo još samo 320 milja slobodnog prolaza. On se svakim danom sve više sužava, jer sa sjevera led dolazi brzinom od 5 milja na dan. Ovog nam se trenutka približio na svega 40 milja, pa ako uskoro ne zapuše istočnjak, nastradali smo. A sve donedavno, dok smo bili u ledu i molili Boga za malo zapadnog vjetra, istočnjak je puhao do iznemoglosti. Kamo sreće da i sada bude tako. U šest ujutro Barba je digao uzbunu: - Diž’ se, bando, sidra će nam popustiti! Vrijeme se sasvim skurvalo. Mjestimice je kazaljka vjetrokaza obilno prelazila brojku od 50 čvorova na sat. Iskakali smo bunovni na palubu, a olujni vjetar nas je istog trena razbuđivao. - Miro! Neno! - komandirao je žustro Barba - skočite naprijed i produžite lance! Dragec! Dragec! ti uzmi stanicu pa ćeš biti veza između nas. Usput obriši stakla da vidim kamo nas taj vrag nosi... dobro je, samo prednja, bit će dovoljno! Čigra je poskakivala na lancu kao bijesna životinja, čas lijevo, čas desno, čas gore pa dolje. - Miro, čuješ me, ajd’ pusti oba po 25 metara... jesi? Još malo! Dobro! Daj sad ujednači, još, pusti malo CQR-a, tako, pritegni Bruca... e, nek’ ostane! Dobro! To će biti dovoljno! - Daj konope, najbolje da ih dvostruko osiguramo - derao mi se Miro u uho da bi nadjačao huk vjetra - zategni, idemo; jače, još, još... 332


333


- Ne ide, sunce mu, sklisko je... daj da se uprem, vrag prok... - Pazi se, iz mora te neću vaditi! Primi se jednom rukom za mene, tako, sad veži... ajd’, još jednom! - Evo, valjda će držati!... - Tko će ga znati, ah... što da ne, daj još taj jedan, sad će biti dobro, e... ovo će držati ko pas ježa! Snježne igle su nam se zabijale u oči dok smo poluslijepi petljali oko konopa. Krećući se zaleđenom palubom pobjesnjela broda, morali smo itekako paziti da ne završimo u zapjenjenu moru. Paluba je bila sasvim zaleđena, a i sartije su dobile svoju bijelu košuljicu. - Srećko, jesi spreman?... Daj odi gore pa sveži jedro ovim štrikom, ej, čuješ... i gindace, da gindace, vidiš da luđački lupaju, sveži se da ne padneš, čuješ... Daj ne zajebavaj se! Veži se kad ti kažem!... E fino, kad završiš, napravi to isto s mezanom, možeš?... Viči ako trebaš pomoć! Kanistar koji nismo stigli spremiti, odletio je u more kao da je lansiran iz katapulta. Potpuno mokri i promrzli, povukli smo se nakon sat vremena u topli salon na vruću Dragecovu jutarnju kavu. Tu je ipak bilo najljepše, a prije svega najsigurnije. Kako drugih dužnosti nije bilo, većina se vratila svojim posteljama, kako smo to popularno zvali, na “čitanje”. Kome se nije spavalo, imao je sasvim dovoljno literature da doista čita. Knjige koje su bile jako tražene, a većinom i dobro skrivene pod jastucima dok nisu “naučene” napamet, bile su one o osvajanju Arktika. Jer svaka stijena, svaki kamen imaju svoju povijest otkrivanja. Kako su većinom sve prethodne ekspedicije, osobito u prošlim stoljećima, cijenu otkrivanja plaćale ljudskim životima i tužnim sudbinama, bilo je to vrlo zanimljivo i napeto proučavati. Nasuprot zaljeva Gilletea prema sjeveru nalazi se otok Banks, koji je 1820. otkrio Perry. Prije više od 142 godine, otprilike u ovo doba, na ovim su se prostorima 334


događale ljudske drame, koje je dobro spomenuti da bi se shvatilo kakvi su uvjeti koji zateknu svakoga tko zaplovi ovim vodama. Naime, već sam naveo nekoliko podataka o stradanjima Franklinove ekspedicije. Tri godine nakon njegova posljednjega javljanja, dakle 1848. godine, počele su se organizirati mnogobrojne ekspedicije koje su kretale u potragu. Kretalo se s Atlantika, Pacifika i saonicama kanadskim kopnom. S tih potraga doneseni su vrlo važni geografski podaci o otocima Arktičkog arhipelaga i o eskimskim naseobinama, a među najznačajnijima je definitivno otkrivanje samoga Sjeverozapadnoga prolaza. Sir Robert M’Clure je prvo kao prvi časnik broda “Enterprise” sudjelovao u Rossovoj potrazi za unesrećenim Franklinom, u kojoj su stigli do Bellotova prolaza, no bez rezultata. Po nalogu britanske vlade, 1850. godine kreće kao zapovjednik broda “Investigator”, ovaj put iz Beringova prolaza. Nastojeći što dublje prodrijeti u Arktički arhipelag, putem istražuje otok Banks i otkriva novo kopno, Poluotok Prince Alberta. Kako mu je led zarobio brod, putuje saonicama istražujući Prolaz Prince of Wales, te njime dopire do Melvilleova prolaza. Zbog strašnog leda dvije zime nije mogao pokrenuti brod, i kad ga je već namjeravao napustiti, neki njegovi časnici su se početkom travnja 1853. godine na južnoj obali otoka Melvillea sreli s časnicima iz Belcherove ekspedicije. Ta je ekspedicija krenula u potragu za njima iz Atlantskog oceana. Tako su se sastali ljudi što su krenuli iz suprotnih smjerova i time dokazali postojanje Sjeverozapadnog prolaza, koji su još od Frobishera bezuspješno pokušavale pronaći mnoge ekspedicije. Kako se “Investigator” nikako nije odleđivao, M’Clure je s cijelom posadom prešao pješice na otok Bechey. Priključio se Belcherovoj ekspediciji, koja ga je Baffinovim zaljevom vratila natrag u Englesku. Na njihovu žalost, glavni zadatak nisu izvršili - nisu rasvijetlili nestanak Franklinove ekspedicije. Po M’Clureu je nazvan prolaz između otoka Banksa i Melvillea. Dug oko 275 te širok 100 kilometara, spaja Arktički ocean na zapadu s Parryevim prolazom na istoku. 335


336


337


Ulazak u ArktiËki ocean

Zadovoljstvo je kad se nakon svih onih peripetija, nema napokon bogzna što napisati u dnevnik. To znači da je vrijeme lijepo, koliko to na Arktiku uopće može biti, vjetra nema, a mi plovimo punom brzinom u predviđenom smjeru. Nije ni hladno, okružuje nas sasvim solidnih osam “pozitivaca”. Prelazimo Franklinov zaljev, i računamo da ćemo oko ponoći biti na drugoj strani kod otoka Bailliea. Današnji dan smo započeli vrlo rano. Ustali smo se prije pet i digli sidra. Jučerašnja oluja je bila toliko snažna da se konopi kojima su sidra bila osigurana nisu mogli odvezati bez noževa. Marete je još bilo poprilično, pa je prijepodne proteklo u beskonačnu ljuljanju. Tako je i Barbina čaša vina imala kratku šetnju po podu kormilarnice. Popodne se more prilično smirilo, bijahu na njemu tek mali valići koji su dolazili s 338


juga. Je li to naznaka spasonosnoga jugoistočnog vjetra? Bilo je krajnje vrijeme da bude tako. Osim dvaju “bliskih susreta” na moru, nije se događalo ništa zanimljivo. Prvi je bio s tegljačem koji je vukao dvije dupkom pune teglenice. Na jednoj je bio upakiran i mali helikopter. Potom smo prošli pokraj jata kitova pilota, koji su kružili kao morski psi oko nekakva plijena. Dugo ih nismo viđali, pa je bilo zanimljivo gledati njihov lov. Atmosfera na brodu je pristojna, iako se u zraku još osjećaju odjeci starih trvenja. Najbolje se to vidjelo prijepodne, dok je Dragec bio za kormilom. Tada smo svi zajedno bili u kormilarnici i dobro se zabavljali. No, čim je došao red na Barbu da kormilari, sva četvorica smo se, kao po dogovoru, jedan po jedan spustili u salon i nastavili zabavu sami. Uz šaroliki Srećkov repertoar šala i doskočica na tapetu su se ponovno našle već prežvakane priče, a našla se i jedna još neispričana: - Kupil ti tam neki mafijozo barku, ono, prdalicu od prek deset metri, kuiš, sa salonom i dve kabine plus dve makine pod haubom, ne. E, i kak je postalo strašno moderno da bez GPS-a nemreš ni do prve vale, odlučio je i on kupiti nekaj tak sličnoga, ne bu se valjda po suncu i zvezdama ravnal. Nabavi on to, ono ispod cijene, kao ispalo iz kamiona, natovari baterije i pokušava skužirati kak stvar hoda. Probal je na sto i jedan način, ali GPS čim se upali stalno traži nekakvu inicializaciju. Jebate, papak nije imal pojma kaj ta reč opće znači, a kamo li kaj da napravi. Upute za rukovanje nije gledal jer su bile na stranim jezicima, a o njima je čul samo u osnovnjaku kojeg je završil, ali samo do šestog razreda. Kaj da radi, mislil si on jadan vrteći se po rivi, kad li naiđe stari lučki kapitan. Mam se zaljepil za njega i onak okolo na okolo pokušaval mu objasniti svoj nerješivi problem. “No, šjor no, niste to dobro činili, asti Mande,” isprsil se je kapitan, “to se radi na moru, e, a ne na kraju, križ mu jubin.” - Aaa, u tome je štos! - lupil se po čelu naš mafijozo i priupitao kapitana dal’ ima malo cajta da zajedno odu na jedan đir s brodom pa da srede taj prokleti GPS. Je, 339


340


341


ali stari lisac veli da je upravo krenia na marendu i bokaj vina, a bogme ni na more ne ide prazna želuca: “E, a more mi škodit, razumite šjor?!” E pa sad, nema druge nego napuniti brod sa klopom i cugom, natočiti rezervoar do vrha, pa pravac more. Cijeli su se dan vrtili po akvatoriju, kapetan se fino uvalio u meku fotelju, lagano mezao i pijuckao crnjak, te ovlaš davao upute mada je prvi puta u životu iz bliza vidio GPS. I tak, kad su se na koncu priče vratili, faca je samo promrsil kroz zube: “Em’ ti bigulicu, GPS čkomi kak i prije, a ja sam spizdio brdo klope, cuge i nafte!” 30. kolovoza, srijeda Prolazimo pokraj otoka Bailliea i ulazimo u Beaufortovo more16. Otok izgleda upravo smiješno, kao da je netko odbacio ili zaboravio veliku ravnu ploču, koja nigdje nije viša od nekoliko metara. Nadam se da ovih dana neću morati napisati u dnevnik kako smo u Beaufortovu moru imali oluju s vjetrom od puno bofora. Zasad nas miluje lagani vjetrić. Noćas su oko nas bile zalepršale snježne pahuljice, no bile su kratka daha. Iznad nas plove mrki oblaci, koji su se na obzoru spojili s morem i kopnom. Predvečer ih, zalazeći, sunce razgrće i pozlaćuje Čigru. S jarbola i sartija počele su padati otopljene ledenice muklo udarajući o palubu. 16 More ime može zahvaliti Francisu Beaufortu, engleskom admiralu (1774.-1857.), koji je u ranoj mladosti sudjelovao u borbama u Španjolskoj, Americi i na Egejskom moru. Bio je ranjen 1800. i 1812. te prisiljen napustiti aktivnu službu na moru. Između 1829. i 1855. vršio je službu glavnog hidrografa. Godine 1806. izradio je ljestvicu za određivanje jakosti vjetra, od tišine na moru (0) do orkana (12), tj. - kad se ne mogu razapeti nikakva jedra. Tu je ljestvicu prihvatio Britanski admiralitet za otvoreno more 1838., a 1874. prihvatio ju je i Međunarodni meteorološki komitet pod imenom Beaufortova ljestvica. Godine 1913. općenito je preporučena, a donekle prerađena upotrebljava se u meteorologiji i danas. Beaufortovo more dio je Arktičkog oceana između rta Barrowa i otoka Banksa. Površina mora iznosi 162.500km2, a najveća dubina mu je 5.440m. More je većim dijelom godine pokriveno ledom, a za kratka ljeta njime plivaju komadi leda što izravno dolaze sa Sjevernog pola, te onemogućavaju normalnu plovidbu. Stoga se većinom plovi uz obalu Aljaske, gdje je more vrlo plitko, što dodatno otežava plovidbu.

342


31. kolovoza, četvrtak tEMPERATURA mora 5,5ºc; tEMPERATURA zraka MIN. 2ºc / MAX. 10ºc; tlak 1008mb

Deset je sati. Nakon pet sati sna ponovno sam za kormilom. S lijeve strane nam je toliko očekivani otok Herschel, koji je dobio ime po njemačkom astronomu koji je otkrio planet Uran, a s dasne naš stari “znanac”, ledolomac “S.Luis St. Laurent”. Ovdje je Amundsen morao provesti treću zimu na svom putu NWP-om. Helikopter nas nadlijeće i mašemo mu u znak pozdrava. Izmjenjujemo prijeko potrebne karte i podatke, i nastavljamo on svojim, a mi svojim putem. Njihove naputke o daljnjem smjeru plovidbe uzimamo s rezervom, jer bi po njima trebali otići od obale više od 30 milja, u led koji nije toliko gust kao ovaj uz obalu. A tamo, u ledenom driftu, lako bi nam se moglo dogoditi da nas led zarobi i odvuče daleko na sjever. Pogibeljno za brod i posadu. U takvim uvjetima led bi nas zdrobio kao ljusku od jajeta. Možda bi te upute vrijedile za kakav tanker ili veći brod, no naš je brod za ove prostore samo mala jedrilica, koja se mora strogo držati obale bez obzira na plićine, što je isto tako opasno. Od dva zla ipak treba odabrati manje. Da je Barba pravilno postupio, uvjerili smo se već popodne. Zapuhao je jak istočnjak i na plitkom moru stvorio velike valove. Ovako se nismo valjali ni za najžešće oluje prošle godine u Labradorskom moru. Nisu veći od dva metra, ali su zato vrlo kratki i oštri. Dok je vjetar bio umjeren, ugasili smo motor i dali si malo oduška jedreći. Ulazimo u teritorijalne vode SAD-a, pa uz obaveznu “God save the Queen” mijenjamo zastave. Srećko se veselo razmahao rukama dok intonira američku himnu, a “Stars and Stripes” su se zavijorili ispod desnog križa. Vjetar je naglo pojačao na više od 30 čvorova i počeo valjati brod na sprudove. Teškom mukom smo skinuli mezan i flok, a pred samim ulazom u Demarcation Bay zarolali smo genovu. Oprezno “pipajući”, tražili smo ulaz češući bokom velike nasukane sante leda koje su nas upozoravale na to da je ovo područje veoma plitko, možda i preplitko za Čigru. Ulaz je bio širok jedva 2 - 3 kabela, a na 343


najdubljem mjestu bilo je jedva 5m dubine. Komešanje mora diglo je mulj s dna, koji je obojio vodu prljavosmeđom bojom. To je pogubno djelovalo na rad dubinomjera, koji je “poludio” pokazujući čudne brojke. Svi smo bili napeti, tjeskobni i ustrašeni. Srećko se žestoko hrvao s kormilom, sprudovima, jakim vjetrom i oštrim valovima što su zanosili brod. Međutim, Barba je prvi izgubio živce i histerično podviknuo: - Pazi malo kako voziš, što ti je? Srećku je prekipjelo, pa je šakom bijesno lupio po GPS-u i napustio kormilo. Atmosfera u kormilarnici začas se zagrijala do usijanja. Pukotina razdora počela se nezadrživo širiti. Na kraju smo radarom i prema američkoj karti, koju smo dobili od kapetana tegljača u Cambridgeu, našli sigurno sidrište. Zbog niske obale mora je bilo dosta i u samoj uvali, pa smo joj prišli što je moguće bliže. Bacili smo oba sidra na tek tri metra dubine. Dugo je tu noć Srećko bauljao po brodu. Hodao je salonom, pa palubom, pušio iako je nepušač, i na kraju sjeo za kompjutor. Svima nam je napisao pismo u kojem se ispričao za svoju naglu reakciju te navijestio da će nas napustiti u Nomi, opravdavajući to obavezama na fakultetu. Obećao je ostati još ovaj, najteži dio puta, jer je bio svjestan da nas je i ovako premalo. Cijelo to putovanje, prožeto neprestanom borbom i neizvjesnošću, svima nam je do samog kraja izglodalo živce. U daljini su se bljeskale visoke planine Aljaske. Potpuno bijele, prekrivene svježim snijegom, bile su čista suprotnost tamnim i dosadno niskim obalama Kanade. Modro nebo zasljepljujuće jasnoće navijestilo je približavanje našoj posljednjoj ledenoj barijeri. Gušćoj i opasnijoj od svih dosadašnjih, nastaloj od dugogodišnjega i višeslojnog leda koji je došao izravno iz Arktičkog oceana i sa Sjevernog pola. Pred nama je “dvoboj” kojem se nismo radovali, ali koji je bio neizbježan.

344


345


ObeÊana zemlja

Drugi smo dan u Sjedinjenim Američkim Državama. Ušli smo bez carinske kontrole i kontrole putovnica. Dragec nema čak ni vizu, u onoj jurnjavi prije polaska, kad je zamijenio člana koji je odustao, zaboravili smo mu reći da je izvadi. Nema veze, u ovoj pustoši Aljaske zasad mu nije ni potrebna. Cijeli smo bogovetni dan prikovani za sidrište. Jedino što možemo raditi jest uživanje u pogledu na prekrasne vrhove snježnih planina Aljaske. Istočnjak radi svoj posao, razmiče nam led, a mi čekamo. Prejak je da bismo promolili glavu, a kamoli otišli na obalu, iako Dragec žarko želi stati nogom na američko tlo. Miro se ne odvaja od radiostanice i čavrlja po cijeli dan. Tvrdi da mu je to lakše raditi sada dok smo na sidru nego dok nas more valja. Najprije se raspričao s Hrvojem iz naše ambasade, jer tamo su već bili zabrinuti što je s nama. Isto tako nije propustio priliku da malo dulje popriča s radioamaterima 346


koji nas vjerno prate i zdušno navijaju za nas. Nakon toga slijede ostali nepoznati “pacijenti” neprestanog brbljanja radiovalovima. Tako doznaje da ledolomac “Arctic Ivik” plovi punom brzinom prema Bellot Straitu. S druge strane, u Prince Regent Straitu, je “Arctic Sun”, tegljač koji smo sreli u Amundsen Gulfu. On je u olujnom nevremenu izgubio teglenicu koju ju vukao prema Newfoundlandu i očekuje pomoć u probijanju prema Lancaster Soundu. Ne zavidimo mu na plovidbi koja je pred njim, znamo što ga čeka, iako ni mi nismo u osobito ružičastoj situaciji. Sljedećeg dana se vjetar malo smirio i nakon jutarnjih konzultacija odlučujemo da ćemo danas doploviti do 60-ak milja udaljenoga Kaktovika. Prognoza nam naviješta promjenu smjera vjetra, zbog čega smo vrlo nervozni. Upravo tamo bismo se već morali ozbiljnije sukobiti s ledom, tako da će nam zapadni vjetar činiti velike neprilike. Tlak zraka pada, što također potvrđuje promjenu koja dolazi. Mora ima poprilično, valovi dolaze po krmi, s istoka. Surfamo se niz njih i dobivamo iznadprosječnu brzinu veću od 8 čvorova. Dižemo pramčana jedra i mezan pa jedrimo. Očekivanog leda još nije bilo, a buka motora nam je već svima dozlogrdila. Tek pred sidrištem se pojavilo nekoliko većih komada, jučerašnji je vjetar vjerojatno pomaknuo barijeru nekoliko milja zapadno. U pet popodne već smo usidreni u plitku zaljevu. U lagunu iza otoka, koja je dobro zaštićena od svih vjetrova, nismo mogli ući, jer je, na žalost, bila jako plitka. Zato smo se usidrili na vanjskom dijelu zaljeva, koji jedva pruža zaštitu od sjeveroistočnog vjetra, ali nikakvu od valova. Pred nama je pedesetak kuća malog mjesta Kaktovika (Barnard Harbour), pokraj kojeg je velika radarska postaja. Nas četvorica ne možemo odoljeti a da poslije večere ne odemo dingijem u grad. Ponovno bez Barbe, koji po vlastitoj želji čuva brod. Izlet se pretvorio u nepredviđeno kupanje, mareta je bila poprilična, pa smo mokri i prozebli pristali uz obalu. Mjesto je izgledalo bijedno, zapušteno, upravo sablasno. Ništa od Amerike, “obećane 347


zemlje”. Na ulici nigdje nije bilo ni žive duše, a ispred svake kuće je stajala kao kiperom istovarena hrpetina smeća. Jedina razlika od sličnih mjesta na Grenlandu jest u tome što ovdje ipak nije bilo otvorene kanalizacije. Prolazimo jedinim dvjema ulicama u ovoj selendri i tražimo neko toplo mjesto u kojem bismo porazgovarali s domorocima. Miro traži i predstavnike vlasti da službeno prijavi ulazak u SAD. Nakon jalova lutanja pojavljuje se tipično američki automobil za ove i slične krajeve - stari, podrapani “pick up”, s velikim rogovima kozoroga na haubi. Mašemo mu da stane, ali ni da bi. Dva tipa neobična izgleda veselo odmahuju i praše dalje. Kad im se Miro malone bacio pod auto, shvatili su da treba nagaziti kočnicu. Vozač je izgledao kao Kinez, a suvozač kao Meksikanac. Kroz otškrinut prozor počinje razgovor. Vrlo razborito i inteligentno momci su ubrzo zaključili da bismo mi mogli biti baš ti koji su se usidrili ispred grada. - Hi! Vi ste, pals, s one čudne jedrilice? - Aha, pristali smo da malo predahnemo i... i da se prijavimo ovdašnjim vlastima. - Well, ne znamo kako ćete to ovdje učiniti, ali imamo gradonačelnika, pa to sa njime riješite. - Ima li ovdje kakav pab gdje bismo mogli sjesti? Ovaj vjetar, ma, nije baš ugodno stajati vani dok tako puše. - Yes, teško se naviknuti na nj, imate pravo. Evo tu imamo hotel, ali... mislim da vam je bolje ne ulaziti u nj. U njemu su smješteni radnici s gradilišta i možete si misliti kako unutra izgleda. A tek što smrdi! Shit! Uostalom, upravo je vrijeme večere, a za sat vremena idu spavati. - Mm da, imate pravo, e, a pošta, ima tu barem kakva pošta? Željeli bismo se javiti kući, brodske veze nam na ovom području baš ne rade najbolje. - Ha-ha, ja radim u pošti - nasmijao se Kinez Steve - rado bih vam pomogao, ali, sorry, pošta je sada zatvorena i ne smijem vas pustiti unutra. Znate, pravila su tu 348


stroga. - Hm, k vragu, bem ti sreću. Dobro, kad je već tako, makar kod nas kažu da pravila postoje zbog toga da se krše, možda ima negdje drugdje kakav telefon, a? - Ma, no problem, evo baš uređujemo moju kuću, navratite k meni. Nije još gotova, uređujemo unutarnji dio, ali tamo možemo malo spikati. Imam phone, a naći će se i koji drink. Putem do kuće pridružio nam se mladić koji je rekao da je rodom iz Anchoragea (gl. grad Aljaske, op.p.). Glasno smo se čudili što radi u ovoj zabiti, Bogu daleko iza leđa. - Well, listen, ovdje se dade zaraditi good money. Bez obzira kako ovo mjesto izgledalo, tu su vam ljudi poprilično bogati. Za pet godina rada može se skupiti sasvim pristojna hrpa baksa. - Hrpa dolara, ovdje? Ma ajte, molim vas! Pa što bi tu čovjek uopće imao raditi? - O, yes, ima, ima posla, nego što. Znate i sami da je ovo područje puno nafte, 349


pa održavanje radarske postaje, naftovod. Don’t worry, posla se uvijek nađe. Veći problem su kvalificirani ljudi, to je problem, njih uvijek nedostaje. - A što radite, ako nije tajna. - Ma kakva tajna, that’s free country, men! Ja poučavam Eskime kako da se koriste grijanjem u kućama, pa usput i održavam te instalacije, i tako, radi se. Kad dođe zima, a blizu je, bit će posla preko glave. - I to je sve? Nije li mlađim ljudima ovdje ipak dosadno? - A, pa družimo se mi, kako da ne! Ja sam našao sebe poučavajući djecu u vjeronauku. I like that, svaki put jedva čekam nedjelju. Evo, sutra ću jednu molitvu posvetiti i vama, trebat će vam. - Hvala, lijepo od vas, vrlo ste ljubazni, ali već ćemo se mi probiti. Kad smo ovo pregrmili, i ostatak ćemo, barem se nadamo. - Samo se nadajte, na vašem mjestu ne bih bio tako siguran, ne, nimalo. In fact, nije mi uopće jasno kako biste mogli proći. Čeka vas teški led. Evo, nama još nije stigla naša godišnja opskrba, tegljač s teglenicama je negdje zarobljen u driftu između Point Barrowa i Kaktovika. U kući nas čeka Steve s dvojicom prijatelja, koji mu pomažu u njenom uređivanju. Već viđeni Meksikanac predaje u osnovnoj školi u Kaktoviku, a drugi prijatelj, Eskim, radi u radarskoj DEW Line postaji. Začuđuje, ali o Hrvatskoj znaju mnogo. Da je rat, tko nas napada, da imamo lijepo more, još ljepše žene, i tako. Osobito Steve, valjda zato što mu je otac bio marinac. Iz mladosti se sjeća da je službovao u NATO bazama u Italiji. S mnogo ushićenja priča o Alpama i vožnji vlakom kroz njih. Sada radi kao poštar u Kaktoviku, iako je kuhar po zanimanju. Ljubazno nam nudi telefon, što mi objeručke prihvaćamo. U Hrvatskoj, u kojoj su bila četiri sata ujutro, kod naših obitelji su se naglo palila svjetla, uz: - ??? mater i onome tko sada zove!! 350


No kad su čuli da smo to mi, zabludnjeli muževi i sinovi, nije im bilo žao što smo im tako naprasno prekinuli san. Uskoro dolazi i gradonačelnik Kaktovika, Eskim, i Miro napokon razgovara s predstavnikom vlasti. Slatko se nasmijao na upit o formalnostima i papirima dok je prelistavao brošuru o ekspediciji: - O my friend, vaši me papiri uopće ne zanimaju, not at all. Važno je da ste vi ovdje živi i zdravi, i što imam priliku upoznati tako hrabre ljude. Ja, a bogme i ova gospoda oko mene, vrlo dobro znamo kroz što ste morali proći da biste stigli do Kaktovika. Bez uvrede, mi volimo ljude koji imaju “muda”, yes, a za takvo što moraš biti i malo “udaren” u glavu. Pravi političar, nema što. Što kažu, gleda te ravno u oči i... priča li priča. - Well, posebna mi je čast da vam mogu u ime grada, u ime svojih friends što su ovdje i u svoje osobno zaželjeti dobrodošlicu. Ostanite ovdje koliko god želite, yes, a bilo bi nam drago da nam se pridružite za osam dana, kad idemo u lov na kita. To je trebalo biti sutra, ali eto, i sami vidite kako je vani, shit od vremena. Morali smo to odgoditi za onu sljedeću nedjelju, valjda će taj vjetar dotle prestati. Planiraju s nekoliko manjih čamaca krenuti u tradicionalni lov koji se održava svake godine. Tada ulove jednoga velikog kita, i onda nastaje godišnja fešta u cijelom mjestu. Svi smo se potpisali ispod svojih slika u brošurama, a razgovor se otegao dokasna. Sve ih je zanimalo, i pitanja su pljuštala sa svih strana. Od njih smo doznali da im je kasnila ne samo opskrba za zimu nego da nisu imali ni dnevnu opskrbu zrakoplovom, zbog guste magle. Na kraju nam nisu dali da se pješice vratimo na brod, već su nas odvezli dvama automobilima. Prije toga smo morali razgledati “znamenitosti” Kaktovika, deponij smeća (?!) i radarsku stanicu.

351


A πto sada?

Navečer opet sastanak. Karte leda i prognoza nam oduzimaju svaku nadu da ćemo ubrzo ili da ćemo uopće prijeći Point Barrow. Otprije nekoliko proteklih dana led se tek malo pomaknuo. Ako vjetar okrene na sjeverozapad, mogao bi nas posve zakočiti i na kraju zatvoriti. A prognoza vremena je upravo takva. Većina odlučuje da se i dalje držimo obale, dokle god je to moguće. Meni je draža varijanta prema kojoj bismo otišli više na sjever, tamo je prolaz s manje leda, što znači da bismo mogli brže napredovati. Njezin je, međutim, nedostatak taj što bismo morali noć provesti u ledu, usred velikih valova i jakog vjetra. 3. rujna, nedjelja pozicija u 12 h 70º30’N 145º25’W

Cijelu noć nisam oka sklopio. Crne slutnje me nikako nisu napuštale. Što učiniti? I dalje smatram da ćemo pogriješiti držeći se obale jer ćemo se tako zabiti u led. Uz obalu nas sprudovi donekle mogu zaštititi, ali što poslije? Jest da je riskantno 352


353


ploviti noću usred leda, ali ovdje, mislim, zima dolazi takvim tempom da se samo brzinom možemo izvući. Prokleto bi bilo da nakon tri tisuće prijeđenih milja leda zapnemo na posljednjih dvjesto. A baš nam se to sprema. Nervozu pojačavaju i proturječne karte koje svakodnevno dobivamo. Prema najnovijoj, već bismo sada trebali biti u zoni A (1 - 4 desetine), a leda uopće nema na vidiku. Sljedeća zona pred nama je zona B (5 - 9/10), koja se proteže uz obalu, a tamo kod Barrowa je najgora, C u kojoj prevladava 9+. To što leda ovdje nema, može samo značiti da ga je vjetar negdje sabio na hrpu i sad - kako proći? Dižem se u pet sati, ionako je glupo ležati u krevetu i izjedati se. Pomoći nema. Sudbini je teško umaknuti. Kuham kavu i time budim ostale. Bez obzira na moje noćašnje strahove, plan ostaje isti. Miro ustrajava na tome da se držimo obale, Barba se priklanja njegovu mišljenju, iako se čini da nije potpuno uvjeren u to. U tome i jest kvaka, što su to sve, u biti, pusta nagađanja, pravo stanje ćemo vidjeti tek na licu mjesta. Isplovljavamo. Vjetra i mora ne nedostaje. Plovimo u smjeru zone B. Nakon dva sata plovidbe leda još nema. Odavno smo prema kartama trebali biti u njemu. Preuzimam kormilo od Drageca i siguran sam da ćemo uskoro naići na led. Brzina nam je odlična - više od osam čvorova, s razapetim flokom. Da bismo je još povećali, dižemo i genovu, što donosi 9,7 čvorova, a Čigrom se mnogo lakše upravlja. Leda još nema. Barba odlučuje da prema našoj sljedećoj točki krenemo najkraćim mogućim putem, a taj put ide točno po granici zone A i zone B. Nakon pola sata gasimo motor. Vjetar je toliko jak da se propeler vrti “u prazno”. Jedrimo. U led smo se zabili u četiri popodne. Skidamo jedra, palimo motor. Veliki slalom od odsudnih 200 milja je pred nama. Jedino što je u ovome svemu lijepo jest to da nema valova. Čini se da je, silom prilika, ipak pobijedila varijanta kojoj sam bio sklon. S jarbola je bilo više nego očito da uz obalu nema prolaza. Uz nju su nabijeni, 354


jedan preko drugoga, ogromni otoci arktičkog leda. Na žalost, i vjetar se okreće po prognozi. Sunce je granulo, barometar raste. Iz svih tih podataka trebalo bi vidjeti našu budućnost sljedeća dva dana. Ne mogu izreći što bih sve dao da se izvučemo iz tog dreka. Predvečer izlazimo iz leda u otvorenu vodu. Zastor magle se spustio nad valove. Vjetar ne popušta. Barometar i dalje raste. Kad sam napuštao svoju stražu za kormilom, počeo je padati snijeg. Prije spavanja veselje. Stigla je najnovija karta leda. Sasvim do Point Barrowa je zona A (1 - 4). Zone B i najgore, C, oko rta nema. Vjetar je na kraju ipak učinio svoje. Sljedeća dva dana moramo biti strahovito brzi. Iza nas se obruč zatvorio kod onoga smiješnog otoka Baillia, a led iz Arktičkog oceana je svega 20 milja od Point Barrowa.

355


356


357


ArktiËki pingvin

3. rujna, nedjelja Srećkov dnevnik

Vjerojatno se ni nakon dva sata budna sanjarenja ne bih digao iz kreveta da danas nije, na žalost, moja kuhinjska šihta. Kao da sam osuđen na tu dužnost. Dižem se i oblačim sporo, ne da mi se. Ne idem gore, u kormilarnicu, vidjeti gdje smo. Uostalom, samo neka plovimo. Izvukao sam brašno za kolače i “istukao” tijesto za pogače. Neko se vrijeme ono dizalo u plastičnoj zdjeli ispod stola na kanistrima nafte, a onda sam se primio vražjeg posla. Mi jurimo brzinom između 8 i 9 čvorova, razmotani su flok i genova, motor radi, sve se trese, škripi. Brod bijesno skače po golemim valovima. U toj silnoj gunguli uspio sam na vrućem ulju ispeći dvije zdjele 358


pogača. Pogače su uspjele iznimno dobro, ali zato ulja ima po cijeloj kuhinji. Odmah me je dočekala i gvardija na timunu, pa suđe neka čeka. Ugasio sam motor, i brzina je pala na 7,5 čvorova. Vjetar i dalje puše u “guzu”. Svi su se pokupili u svoje “rupe”. Vjetar jača na 30 - 32 čvora, brzina mi je sad više od 8,5 čvorova. Osovina zadovoljno fućka ili cvili, svejedno. To je najbolji znak da idemo punom parom. Dragec dolazi maznuti koju pogaču i diviti se brzini. Neno pak brunda, zabrinut je, misli da je vjetar prejak, hoće rolati jedra. Velim mu da ne davi, ovako brzo i k tome u kursu nikad nismo išli. Koliko sada prijeđemo, uštedjet ćemo si barem jedan dan daljnjih zafrkancija. Kaj ga briga, jedra će već izdržati. Tutnjimo! Opet sam sâm s Čigrom, koja glisira niz velike valove. Samo tako, nek’ juri. Dolazi Miro da me smijeni, a mene čeka suđe. Oprao sam ga na brzaka i uvalio se u krpe, tako je najbolje - ne živciraš se, ugodno se iznenadiš koliko si milja prošao i nekako brže ubiješ dan. Uostalom, mogu sanjariti da sam doma, biti s bilo kime i bilo gdje. Zaspao sam i sanjao kako me grize crni pas i ja njega. Tijekom toga sna brod se jako nagnuo na lijevi bok i s ormara je na mene aterirala knjiga Jože Horvata “Besa 2”. Tvrdim koricama i sa svih svojih 250 stranica tresnula me po licu. Prvo sam se začudio kako pas u snu može tako realno nanijeti bol, ali već sam se bio napola probudio s knjigom, koja mi je, hladnih korica, ležala na licu. U krmi su sve stvari koje su mogle “šetati” promijenile svoje mjesto: cipele su klizale po podu, olova za ronjenje “škrgutala”, a jakne stalno udarale po radijatoru. Glazba za popizdit! Iz kuhinje se čulo lupanje lonaca po ormarima, beštek je zvečao, staklenke sa začinima su se udarale međusobno, partviš klokotao u ormaru, a kod Neneka u kabini šerafi i alat bučno rolali po ladicama. Najednom je sve utihnulo. Opa, što je sad to? Brod se umirio, kao da je iza neke nevidljive zavjese uplovio u apsolutnu bonacu. Pali se motor, motaju jedra. Pouzdan znak da smo “ušli” u led. Sante su svuda oko nas, i one brzo umire more, kao nožem odrezano. Miro mi je dao ideju što da napravim za večeru. Trebalo se riješiti svježeg mesa 359


caribua i mošusnoga goveda iz Cambridge Baya. U pacu je gotovo pola mjeseca, pa bi se moglo početi kvariti. Napravio sam pileću juhu (naravno iz vrećice), pirjao odreske s češnjakom i Vegetom i napravio pire iz kutije. Kao prilog sam iz konzerve dodao grašak s mrkvom te ga pomiješao s umakom od odrezaka. Posada nije pustila glasa za večerom, čulo se samo zadovoljno mljackanje i tiho podrigivanje. Na kraju su polizali lonce i tanjure. Hvala im, jer to je najbolja pohvala za sav trud. Izašli smo iz leda i brod je opet počeo skakati kao podivljali konj. Suđe sam jedva uspio zadržati na okupu, lovio sam lonce i tanjure po stolu, a božja sreća je bila da su svi bili prazni. Za sat i pol uspio sam pobijediti “oživjelo” suđe, oprati ga, staviti cjediti, zatim obrisati i pospremiti. I onda opet vozačka gvardija, i to kakva. Preuzeo sam kormilo od Neneka, vjetar puše 17 čvorova, ali sada ravno u pramac. Uz velku turažu motora idemo jedva 4,5 čvorova. Teško se upravlja, prilazimo ledu, pada noć, stakla su zamagljena, ledena kiša pljušti, a za njom i snijeg. Radar pokazuje milijune zelenih točkica, pa sad ti znaj kaj je led, a kaj vrh vala. Mala okretna stakla, što se vrte brzinom flekserice, tjeraju svu tu “žgadiju” sa sebe, pa se kroz njih barem nešto vidi. Vozim uz rub ledene fronte. Oko 10h navečer odlučujemo ući u led i vezati se za santu. Dok je Barba, preuzevši kormilo, tražio pogodnu santu, ja odlazim obući odijelo za preživljavanje. Uzimam sjekiru i klin za led, na koji sam stavio gambet. Miro i Drago mi asistiraju, nose konop, tu su ako što zatreba. Barba je krenuo na jednu veću prljavu santu. Trostruko je veća od Čigre i morala bi nas bez problema držati cijelu noć. Brod je “poljubio” santu, ja iskačem i zabijam klin u čvrsto mjesto. Tek tad sam vidio da je to bio privid. Cijela je santa nikakva, nekako skroz porozna. Nisam još uspio ni nafrkati klin u led i svezati konop, a dio je sante na kojem sam klečao pukao i odvojio se od većeg komada. Ne znam je l’ sve to trajalo dulje od jedne sekunde, ali već sam se vidio u vodi kako tonem. S toga “ficleka” sam se bacio na veliku santu i ostavio sjekiricu 360


i zaboden klin. Santa je krenula dalje, nošena vjetrom i valovima. Uspio sam, na jedvite jade, nekako pokupiti sjekiricu, ali ne i klin s gambetom. Vrlo nestabilan komad leda. Vratio sam se nespretnim skokom na veliku santu i umalo pao leđima u more. Čigra se u međuvremenu udaljila, struje i vjetar su učinili svoje. Teško je bilo manevrirati brodom i vratiti se po mene. Prestravljeno sam gledao kako se gubila u mraku i sumaglici. Obuzela me crna slutnja da je više nikad neću vidjeti. Ni ona mene. Gadan osjećaj, fuj! - Nisam ja polarni medvjed, dolazite po mene! - htio sam viknuti iz svega glasa. Srećom, sačuvao sam živce, nisam počeo histerizirati. Padale su mi na pamet sve moguće psovke na račun leda, vremena i Beaufortova mora uopće. Na kraju je spasonosni pramac Čigre ponovno izronio iz magle. Zahvalio sam glasno svima na nebesima, ipak me nisu zaboravili! Nisam im se, vidim, toliko zamjerio da bi me ostavili da glumim jedinog pingvina na Arktiku. Uzverao sam se ko pijanac na kosnik, jedva sam se držao za sajlu sa strane, Miro i Dragec su mi pomogli popeti se. Odustali smo od vezanja za santu, odlučeno je da noć provedemo na otvorenom, na valovima. Uz minimalnu turažu motora pratit ćemo rub ledene fronte i nećemo ulaziti u led. Ja sam odlučio prvi stražarti do jedan sat poslije ponoći, a ostali su otišli spavati. Svakoga će već “zaskočiti” njegov dio noćnog dežurstva. Nešto prije pola noći spustio se potpuni mrak. Uz brundanje motora vjetar nas je nosio što na istok što na sjever. Super loše! U daljini su zasjale fenomenalne planine Aljaske. U početku su bile kričavo roza boje, kao nekakva dugačka, čudna crta na obzoru. Oko jedan sat sve se promijenilo u žuto, pa u bijelo, jačina svjetla se potom smanjivala, dok se ono nije posve ugasilo. Miro je bio sljedeći za gvardiju, tako da sam se napokon mogao srušiti u tople krpe. Nestalan san koji me hvatao morao sam čvrsto držati stisnutim rukama. Jer, opet su mi došli Zagreb, dom, starci, frendovi, zajebancija, a ja spavam u “hali-galiju”. 361


362


363


Dvoboj kod Point Barrowa

4. rujna, ponedjeljak Noć smo proveli plutajući ili, kako se to stručno kaže, zavlačenjem na otvorenom moru. S dolaskom dana smjenjuje se otvorena voda s ledenim poljima. Vjetar je i dalje jak, valovi poprilični. Temperatura je debelo ispod nule i sva se paluba zaledila. Prhki snježić leprša oko broda, a kazaljka barometra još uvijek raste. Čini mi se da još nikada nije bila tako visoko. Ni na Azorima, poznatim po anticikloni. U podne smo ušli u polje iz kojeg poslije nikako da izađemo. Vidimo, vrag je uzeo šalu, treba se prestati junačiti i okrenuti se prema obali. Nadamo se da je tamo više otvorene vode, iako, po kartama koje imamo, nje nema. Ali drugo nam nije preostalo. Gore prolaza više nema, sve što se dalo iskoristiti za lakši proboj, iskoristili smo. Vjetar također mijenja smjer na sjeverozapad. Ponovno bačva 364


na jarbolu, promatranje, smrznuti nos i ruke, kletve gluhom kormilaru upućene radiostanicom, krivudanja. Veliki ledeni otoci natiskani jedni preko drugih stvaraju sliku kao da je Čigra stigla u zemlju divova. Srećko je trenutno na jarbolu i daje upute za mogući smjer. Nastoji da koliko--toliko ostanemo u kursu, zapravo onoliko koliko nam to led dopušta. Dok je bio gore, u daljini je opazio dva polarna medvjeda kako se “sunčaju” na velikoj santi. Kao po naređenju, svi smo istrčali van s dalekozorima u rukama. To su prvi koje smo vidjeli, pa sam ih pokušao snimiti, iako su bili predaleko za kvalitetnu fotografiju. Popodne nas je, tako reći bez najave, u jednom velikom polju odjednom okružila gusta magla. Bez obzira na dva GPS-a i ostalu elektroniku, jednostavno smo se u tom trenu izgubili. Svi ti ledeni brjegovi, pomiješani s maglom, stvorili su sliku neprobojnoga sivobijelog zida. Koji god smjer odabrali, odveo bi nas u slijepu ulicu. Magla je postala toliko gusta da ni od izviđanja iz bačve više nije bilo nikakve koristi. Nespokoj se uvukao među nas. Izgubljeni? Zar sada, nadomak cilju?! Nikako da nađemo izlaz, vrtjeli smo se u krug bez ikakva rezultata. Jako smo se bojali ledenog drifta, koji nas je mogao odvući u sasvim neželjeni smjer. - Dečki, vidi li tko izlaz odavde? - već pomalo panično pitao je Barba. - Pa tamo, desno; zar ne vidiš? - kao iz topa izvalio je upravo pridošli Dragec, pokazujući prstom put u slobodu. Dok smo se mi preznojavali tražeći izlaz, on je u krmi mirno spavao svoj popodnevni san, a sad nas je jednostavnim pokretom ruke izveo na otvoreno more. U posljednji tren, jer je magla već sasvim zavladala pučinom. Nakon samo nekoliko milja plovidbe otvorenim morem magla je nestala kao što se i pojavila. Brzo i nečujno. Navečer nam štošta postaje jasno. Dosad smo plovili više po intuiciji i dosadašnjem iskustvu nego prema aktualnim kartama leda. Na kraju je ispalo kao da smo se ravnali po najnovijoj, upravo pristigloj, koja je ocrtavala pravo stanje. Na deset milja 365


udaljenosti od obale postoji pojas slobodne vode, koji vodi ravno ka Pt. Barrowu. Iza njega, prema jugu, leda više nema. Sada je samo pitanje tko će prije stići do samog rta. Mi ili led sa sjevera, koji se još više približio i vrlo ozbiljno prijeti da nam presiječe put. Iako smo u zoni vrlo jake anticiklone, oblaci su sasvim prekrili nebo. Snijeg je počeo padati iz sve snage. Sreća naša da je tlak zraka prestao rasti, inače bi snijega valjda bilo do koljena???! Jedino se vrlo, vrlo daleko na zapadu vidi žuta traka odsjaja sunca u zalasku. Vapimo za Grenlandom, gdje smo u tri noću morali nositi tamne naočale. Ovdje već u 23h prekidamo vožnju zbog mraka. Da barem postoji neka zvijezda da nam osvijetli put. Sati su u pitanju, a mi moramo stajati usidreni sred snježne mećave. Ionako nikome nije do spavanja. Ta samo je 70 milja ostalo do spasa! 5. rujna, utorak temperatura mora -0,5ºC; temperatura zraka –2ºC; tlak 1028 mb

“Požurite, konji moji, brže, još brže pojurite kroz noć!” - čuje se Bebek preko zvučnika. I zbilja, jurimo koliko god možemo. Bez obzira na led, bez obzira na to što na karti nacrtane otvorene vode nema. S desne strane se na valovima lagano ljulja neprijelazna bijela barijera. S druge strane leda je nešto manje, ali je zato tamo niska, nevidljiva obala i plitko more. Bez pardona i bez puno razmišljanja žurimo nad dubinama od jedva tri metra. Kobilicom samo što ne stružemo dno. Negdje na kraju tog lijevka postoji čep, koji je sve bliže i bliže. Svakako moramo prije njega stići na izlaz! Sunce sramežljivo proviruje kroz oblake. S njime za leđima, opažamo preko bijelih brjegova zrcaljenje slobodne vode. I more se mreška, što je dobar znak. Blizu smo. Još samo 30 milja. Požurite, konji moji, brže, brže! 366


367


15.45 h, 71º25’8”N 156º25’8”W

Izvlačimo se uskim prolazom iz lijevka i, i... gotovo je! Gromki pucanj čepa s posljednje, nekim čudom “preživjele” boce šampanjca označio je završetak obračuna kod Point Barrowa. Urličem iz petnih žila, koliko me grlo nosi: - Jeeeeeeeeeeeeeee! Huuuraaa! Juupiiiii! Zbogom, zbogom zauvijek! Srednji prst je visoko gore u zraku, upućen prokletstvu zvanom - LED. Ne samo ja, svi se deremo od veselja i olakšanja. Šampanjac se slijeva niz naša promukla grla, a jato divljih gusaka panično uzlijeće i bježi što dalje. Nemoguće je opisati naše divlje veselje, zapravo oslobađali smo se nataloženih napetosti i grča koji se smjestio negdje duboko u nama. Pokoja suza, koja je brzom kretnjom obrisana s lica, da nitko ne vidi, označila je našu veliku pobjedu nad nepreglednom bjelinom. Osjetili smo što znači pobijediti nepobjedivo, zahvaljujući prije svega velikoj sreći i mrvici hrabrosti da se usudimo. Ni nama nije bilo jasno kako smo to, na kraju, izmakli LEDU, nedodirljivom vladaru ovih prostora. Za koji dan će se sve promijeniti, i više neće biti prolaska ni za koga. Tada će se svi, i polarni medvjed, i polarna lisica, i svi ostali, povući u svoje brloge, a s njima čak i najveći ledolomci. Cijelim ovim prostorom zavladat će carstvo tame, vjetra i studeni. Čigru okrećemo prema jugozapadu oko najsjevernije točke Sjedinjenih Država. Kao čarolijom otvara se golema površina “čiste”, slobodne vode. Tek se na pojedinim mjestima skupio led, kao da nam posljednjim snagama želi prepriječiti put. Ali to više nije ledena barijera, već razbijena vojska. Postaje uživanje ploviti između nakupina leda i iz obijesti pregaziti pokoji komad. Nek’ vidi svog boga! Dvogledom promatramo gradić Barrow, koji se smjestio na najsjevernijoj točki SAD-a. Bilo bi zanimljivo pristati, ali kako nam to uzima barem jedan dan, vozimo dalje. Nije pametno stati i slaviti dok se zbilja ne izvučemo iz Sjeverozapadnog 368


prolaza, i dok imamo povoljan vjetar u jedrima. Led se nije predavao tek tako. Cijelu noć smo prolazili kroz ostatke negdašnjih ledenih polja. S dolaskom dana konačno je nestao s našega vidika, s radarskog ekrana, s Čigrina jarbola i palube, iz naših života, ali sigurno ne i iz sjećanja. Sanjat ćemo ga još dugo, dugo. Sunce! Napokon! Na nebu nigdje nikakva oblačka. Temperatura se s jutarnjih 3ºC popodne digla na punih 5 “pozitivaca”. Divan vjetar s istoka, nemirno, otvoreno Čukotsko more i naša bijela jedra. Brzamo. U jednom trenutku čak brzinom od 12,5 čvorova, što je dosad apsolutni Čigrin rekord. Ludnica! Čim je to Barba shvatio, odmah mi je prekinuo uživanciju. Genova je zarolana na pola i ostao sam na “bijednih” 9 čvorova. Miro muku muči s našim vezama sa svijetom. Propagacije su tako loše da je sve zanijemjelo. Nemamo vremensku prognozu, nemamo analizu vremenske situacije s faksa, ni glasa se ne čuje iz amaterskog banda. Nigdje nikoga. Niti on išta čuje niti njega može tko čuti. Sada kad napokon želimo javiti radosne vijesti u Zagreb, Lunenburg, Ottawu, brodska stanica se uzjogunila i ne daje glasa od sebe. Noćas nova predstava. Najprije je iz zašiljenih planina Aljaske bojažljivo provirio golemi zlatni mjesec, a kad je mrak posve zaokupio nebo, pojavila se polarna svjetlost. Najprije kao izmaglica, a uskoro se počeše spuštati zastori zelenkaste svjetlosti prema moru. Žutozeleni plamičci vragoljasto su šarali iznad nas. Neko vrijeme u obliku zmije, poslije poprimiše oblik kometa što padaju. Boju su treperavo mijenjali tek donji slojevi, iz ljubičaste u jarku narančastocrvenu, da bi se u trenutku cijela predstava raspala, a zvijezde se nakon mnogo vremena vratile na nebo. Sjevernjača je sa svojim medvjedima prednjačila.

369


Beringov prolaz

Iako tlak zraka neumoljivo pada, još imamo divno vrijeme. Vjetra je posve ponestalo, pa popodne ponovno palimo “makinu”. To na moru bez leda i nije ni jedriličarski ni sportski, ali svega nam je pun tur, MI HOĆEMO DOMA! Ovo su krajevi gdje se nikad ne zna sa koje će nas strane nešto tako lupiti po glavi da je bolje što prije maknuti se, pa makar i na motor. Svakako je ljepše jedriti, ali ove bonace su uvijek sumnjive, osobito ako i kazaljka na barometru ima silaznu putanju. Na suprotnoj strani bi trebao biti Sibir, pa dvogledom tražimo tamnu crtu kopna. Na žalost, zbog sumaglice gledati ga možemo jedino na radarskom zaslonu. Voljeli bismo sve naše protekle doživljaje upotpuniti hvalom da smo vidjeli taj najistočniji dio Rusije, o kojem smo u mladosti čitali i čuli toliko tužnih priča. Vrijeme je tiho i lijepo. Miro vadi prve planktone sa zapadne obale za znanstveno370


istraživačke svrhe. - Yes, znam, znam, to je to! - uzviknuo je iznenada Srećko (genijalac) pomažući mu. - Što ti je, čovječe, su ti svi doma? - E, da znaš, zračunal sam... - vragoljasto se nasmijao - znaš kako bismo mogli puno brže kući? - Da, stvarno, kako? - Evo ovako... lijepo odemo 30 milja u smjeru Sibira, onda, ovaj... prijeđemo datumsku granicu i preko Rusije smo začas doma! Što kažeš, ha? Kaj nije fora? Uštedjeli bismo barem jedan dan, ako ne i više. - Lud si ko buha, Srećko - odmahuje Miro - što tebi sve ne padne na pamet... onaj led još djeluje na tebe... znači, sad ne moramo presjedati da bismo prešli još jedan ocen, je l’ tako? Kad bismo to doista napravili, profitirali bi samo 14 sati. Premalo da bi itko Srećka shvatio ozbiljno. Point Hope ostavljamo po lijevom boku, i uzimamo nov smjer prema Beringovu prolazu, koji nas nestrpljivo očekuje. 8. rujna, petak Šest je sati ujutro. Kroz vrata moje kabine proviruje nečija glava. - Diži se! - Ej, šta, tko, ke, kaj je sad, kaj me budiš! Vidiš da spavam! - Diži se, prošli smo polarnicu! - kroz san čujem Dragecov glas. - Polarnica?... kakva polarnica, čovječe? Jesi ti pri sebi, tutanj, pusti me na miru, hoću spavati! - Ma ustani, gvardija te čeka - hoće me dobiti na stari štos. - Kakva gvardija... ma crta! Da te ne vidim! Nisam sad ja na redu, kaj je tebi?... Gore 371


si pročitaj raspored šajseru, pa tek sam legao! - Ma jesi, diži se! Tvoj je red, daj ne fuliraj... Hm, dobro, idem pogledati, ali ti si sada, doista - uzaludni su mu svi pokušaji. Na moju žalost, na kraju se ispostavilo da je ipak imao pravo. Za sve su bili krivi kronični umor i iscrpljenost. Organizam je izgubio svoj ritam i protiv toga se branio stalnim umorom, tako da sam imao osjećaj da sam legao u krevet tek prije koju minutu. Nije bilo druge do primiti se kormila. Dan je osvanuo tmuran, maglovit. Hladan. Motor dosadno bruji, na radaru nigdje nikoga. - Oš’ kave? – ljubazno pita Dragec, da mi vrati raspoloženje. - Bi. – Još sam spavao i nikako da mu oprostim buđenje. - Bi. Lijep odgovor. Mama te nije učila da postoji jedna fina riječ koja otvara sva vrata... - Ne. - Ja mislim... - Ak’ si me ponudio kavom samo zato da mi sraćkaš rano ujutro, izvoli, ali ne meni, imaš tam u provi svog “najboljeg” prijatelja. - Moj?! A ne, nije on moj već tvoj prijatelj! Ja za njega nisam radio marketing dve godine i svaki mu dan škude prinosil. - Je, je, silno se obogatil na meni. - Morti se nije obogatil, ali bil bi fajn potkožen da to imaš na svom računu. - A je l’? Ali onda ne bi sad bil tu da s tobom uživam u ovoj šprehi. Doma bi sa ženom crkaval u toplom krevetu. - Prema ovome ovdje, to je varijanta snova. Već sam se zaželio izležavanja i nježnog buđenja, bez drmusanja i grubog “diš’ se”. Evo, kava samo što nije. - U, dobra je. Baš je legla. A da ima još kakvi mali... - To možeš samo sanjati. Kao u najljepšim snovima. 372


- Je, Mrguda, koji je sve to polokal. E, reci, si vidio možda Sibir, dok si vozio. - Nisam, na žalost. Magla se spustila još noćas. Šteta, a na dohvat ruke nam je. - Možda se tokom dana digne. Lijepo bi bilo preseravati se da smo vidjeli zloglasni Sibir. - Sumnjam. Tak je gusta, a ni vjetra nema da je rastjera. Kasno popodne iz magle je izronila crna silueta kopna. Rt Prince of Wales i Beringov prolaz! Iz Čukotskoga prelazimo u Beringovo more i sada definitivno izlazimo iz Arktika. Napokon! I sunce se nasmiješilo. Požutilo je visoku stijenu Fairway, s antenskim tornjem na vrhu, koji kao kažiprst danteovski upozorava: Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite! Srećom, mi smo upravo izlazili iz toga bijelog pakla. Veseli smo, ali to nije onaj delirij kao kod Point Barrowa. Kako smo s tekućinama za nazdravljanje bili na ništici, čestitamo si onako muški - stiskom ruke i fotografiranjem na pramcu, za uspomenu. Osobito smo bili ponosni time što smo upravo mi, kao prva hrvatska posada, prošli kroz Sjeverozapadni prolaz. Tko zna, možda smo i prvih pet Hrvata uopće kojima je to pošlo za rukom. To je i svjetski podvig, kakav je malo kome uspio ostvariti se ovako kako je to uspjelo nama. Bez obzira na sve proživljene muke, veoma mi je drago što sam tako zbiljski i neposredno upoznao pitomu divljinu toga dijela svijeta. Iako je tražila puno napora i izazvala mnoge strepnje, ipak mi je to sve mnogostruko vratila pokazavši svoju nevjerojatnu ljepotu, naravno, na svoj poseban, opori način. Na žalost, početno neiskustvo, strah od zamrzavanja i žurba da što prije izađemo sputali su cijelu ekipu da do kraja osjeti atmosferu tih krajeva. Ipak, doživljeno iskustvo nešto je najvrjednije što mi se moglo dogoditi i što će me pratiti do kraja života.

373


374


375


Zlatni grad

Noma je grad na ušću rijeke Snake, koji se razvio iz naselja Anvil Citya 1899. g. zbog nalazišta zlata u zaleđu. U Nomi je i vojna zračna baza te zračna luka za trgovački promet. Luka je zaleđena od studenoga do svibnja i vrlo je plitka. Svaka aktivnost u gradu podređena je zlatu, stječe se dojam da ga ima na svakom koraku. Treba samo investirati koju stotinu tisuća dolara u mehanizaciju, kopati na pravome mjestu, i bogatstvo je tu. Jedino što je za mnoge bogatstvo i ona svotica za investiciju. S njom bi se dalo fino živjeti na toplom jugu. U prvi me se trenutak Noma snažno dojmila, iako se izvana ni po čemu nije moglo razaznati prisutno bogatstvo. Pravi gradić iz kaubojskih filmova, nedostaju mu samo konji i bučna pucnjava pijanih govedara. Drvene kuće, hotel, male prodavaonice suvenira, asfalt samo u glavnoj ulici, zračna luka i turisti. Vrlo dobru ocjenu zaslužuje i zato što ima 376


zgodne i simpatične konobarice u isto tako simpatičnim barovima: - Vi ste turisti? - Pa, moglo bi se reći, iako zapravo nismo. - Za početak nam se činilo da je dobro biti malo zagonetan. - No?... Ou, I see, vi ste došli onom velikom jedrilicom, that’s right, kako se nisam odmah sjetila... brade vas odaju. Recite, je li istina da ste došli odozgo, sa sjevera... tako pričaju, da ste bili u NWP-u? - Vijesti i ovdje brzo putuju. - Yes, malo smo se skitali gore. Svratili smo ovdje jer smo se zaželjeli ugodna društva ljepotica, a i jedan naš član mora hitno kući. Sad tražimo zamjenu... što mislite, bilo bi zgodno... a da nam se malo pridružite do Aleuta ili Vancouvera?... - Ha-ha, are you crazy, boys... sorry, mušterije čekaju, ne mogu sada... poslije... malo je pocrvenjela i brzo se povukla, natrag za šank. Din-don! din-don! Oglasilo se veliko zvono nad vrlo dugačkim šankom. Ono inače najavljuje piće za sve, većinom kad u baru nema previše ljudi. Koristi se za objave rođendana ili sličnih sretnih događaja. Svi su se odmah strčali po svoju rundu, a jedna je punašna gospođa objašnjavala razloge potezanja zvona: - Ja sam iz Coldfoota, prije tri mjeseca sam se udala, ali mi je muž samo tjedan dana nakon svadbe netragom nestao... svuda ga tražim... visok je, crnomanjast, mršav... zove se Frank, je li ga možda tko vidio ili zna li tko bilo što o njemu... pretpostavljam da je došao ovdje tražiti zlato... dat ću nagradu za bilo kakvu obavijest o njemu... barem kad bih saznala da je živ... - Taj je zbilja bio brz - tiho se podsmjehujemo. Sljedećih dana na Čigri su se zaredale procesije. Kako ovdje nema nikakve carinske službe, avionom iz Anchoragea stiže mlađa osoba u vojnoj odori Nacionalne garde radi carinskog pregleda broda. Moram priznati, takav tretman vlasti nismo nigdje, na cijelom dosadašnjem putu, doživjeli. Kako Dragec nema američku vizu, 377


378


379


zabranjeno mu je napuštanje broda. Usto nam je umjesto 25 naplaćeno 700 dolara takse. Uzaludna su bila uvjeravanja da naš brod nije trgovački, već je obična jedrilica. Barba se dugo natezo oko toga, ali je na kraju popustio, priprijetivši da će zvati naše veleposlanstvo u Washingtonu. Sljedeći posjet bio je puno ugodniji. Posjetila nas je novinarka lista “Nome Nugget”, Nicole M. Braem, s korpulentnim fotoreporterom Robom Stapeltonom u zaleđu. Nakon službenog upoznavanja, snimanja i intervjua proveli smo ugodan sat vremena u neobaveznu prepričavanju naših doživljaja. - Kakav je to osjećaj kad si zarobljen u ledu i ne vidiš izlaza? - Hm, teško opisiv ali u svakom slučaju nimalo ugodan. Moraš biti strpljiv, vraški strpljiv i misliti pozitivno. Jer i od lošeg može biti još lošije, pa kad na taj način razmišljaš, onda sve i nije tako crno. Kad smo kod Bellota bili zarobljeni u Depot Bayu... - Išli ste kroz Bellot Strait? Why? Pa tamo baš nije preporučljivo, koliko znam jake su struje i to... - ubacio se “fotić”. - Peel Sound je bio zatvoren, morali bismo čekati još barem mjesec dana i vjerojatno danas ne bismo sjedili ovdje... - Yeah, dobra odluka, very good, ali ipak je to bilo riskantno... - Daj ne gnjavi ljude s tim, pusti ih da pričaju... dajte recite što je to bilo tamo, u onom... kako se zove... e, da, Depot Bayu? - Pa bilo je napeto, svi smo pomalo počeli gubiti živce. Kad smo odlučili krenuti tim putem, računali smo da, ne prođemo li, još imamo vremena vratiti se. Ali led se iza nas zatvorio, a prolaz je izgledao kao da se nikada neće otvoriti... I tako, živci su popustili, počeli smo “režati” jedni na druge... onda smo napravili party, bilo je gala, tako smo se lijepo zabavljali i usput si sve rekli i na kraju se pomirili i zapjevali pobjedničku pjesmu. Onda se drugi dan dogodilo čudo nebesko, dotad neprobojni 380


led najedanput se razmaknuo i mi smo prošli bez poteškoća, sve nismo mogli “belivit”... - Što ste jeli, konzerve, što li? - Kakve konzerve, možda ponekad (lagani pogled u mom smjeru), kad kogo nije imao neku bolju ideju, inače je sve bilo kuhano, večera obavezno... - A kuhar, tko je bio kuhar? - Svaki dan je jedan od nas bio kuhar i prao suđe... tako smo se smjenjivali, svaki peti dan bi dolazio na red. - Znači da svi odlično kuhate, to baš nije čest slučaj na brodovima... - Kako ‘ko, kuhanje i nije neka velika nauka; naravno, ako imaš volje... - O no, ja nikad nisam naučila kuhati, najviše što znam jest staviti zamrznuti ručak u microwave... - Don’t worry, naučili bismo mi tebe sve, ne samo kuhati, ha-ha-ha... - Ma nemoj, jesi siguran? - Kladimo se. Evo, neki od nas isto tako nisu imali pojma o kuhanju, a sada su za neka jela eksperti... - Čak se Barba morao nasmijati, istina kiselo, ali se ipak nasmijao kad mi je Neno, svjetski antitalent za kuhanje, davao instrukcije za onu juhu s njokima, ha-ha... smijao se Srećko. - Dobro, Dragec mu je stalno pomagao, ali naučio je... katkad si se čak mogao i najesti od onoga što bi on skuhao... recimo, one riže koju si mogao slobodno namazati na kruh, tako je bila ljepljiva, ko pašteta, ne? - A Skip, gdje je on? - Eh, ima poteškoća s vlastima. Traže puno para za taksu, a i Dragec nema vizu, pa su mu vaši zabranili izlazak s broda, ne znam koji im je vrag da su tako strogi, mogli su mu dati privremenu, da malo protegne noge. Došao je neki tip u vojnoj odori... 381


- A, iz Nacionalne garde? O, oni su uvijek bili prepotentni; što mlađi, to gori. Odora im udarila u glavu, teško ćete s njima izaći na kraj. Na koncu smo se dogovorili za večernji provod i pokoju partiju biljara s njom i njezinim kolegama, bolje rečeno, kolegicama. Sljedećih su dana objavljene dvije reportaže u već spomenutome mjesnom “Nome Nuggetu” i vodećem dnevnom listu na Aljasci, “Metrou” iz Anchoragea, s velikom slikom u boji na naslovnoj stranici. Srećko je uspio osigurati kartu za avion i sutra nas napušta. Šteta, mislim da će svima nedostajati njegova vesela priroda i neobuzdani smijeh. Na žalost, moramo se pomiriti s tim da odlazi, i nadati se da će se uspjeti naći kakva-takva zamjenu. Iscrpljeni smo i umorni, na rubu snage, psihički napeti; ukratko, zreli za ludnicu. Srećkova mladost i slobodarski duh najteže su podnijeli napore življenja u skučenu prostoru. Iako tvrdi da su jedini razlog odlaska ispitni rokovi na fakultetu, mislim da mu je zapravo svega navrh glave. Ni mi ostali se nismo drugačije osjećali, jedino smo željeli da, bez obzira na sve, do kraja završimo stvar koju smo započeli. Večere smo provodili u ugodnom društvu stanovnika Nome. Kao i za sve prije, i za njih smo atrakcija. Navečer, uz čašu piva i partiju biljara redale su se beskonačne, katkad i lovačke priče. Simpatična Nichole i njezina kolegica neprestano su nas obasipale pitanjima, nisu mogle suspregnuti profesionalnu novinarsku znatiželju dok im mi nudimo da s nama malo plove, makar do Aleuta. - Trebate možda kuhara? - dobili smo ponudu sa susjednog stola od nekog tipa čudna izgleda - ja odlično kuham, znate... bio sam na puno brodova i... - A ne, hvala lijepa, imamo vrhunskog kuhara... uostalom, svi kuhamo, pa to nije problem. - Sorry, mislio sam... da možda trebate, a znam ja i druge mornarske poslove... - Ne, nemojte se ljutiti, mi smo malo... samo se šalimo s gospodičnama, hvala vam 382


još jednom na ponudi. Onda smo okrenuli na viceve i biljar. U biljaru se ni mi ni oni nismo baš iskazali. Sviđalo mi se što su strašno fer igrači i što će se diviti svakome, imalo boljem udarcu protivnika. Tako mi je, pukom slučajnošću, uspjelo pogoditi jednu nemoguću kuglu, a barem njih petero je u isti tren poskočilo: - Wow, what a shut! Nije uopće bilo bitno što sam već sljedeći “zicer” promašio, koji bi i slijepac pogodio. To je kao bilo slučajno, onaj prvi udarac se pamtio. Jedino im čašćenje baš nije išlo od ruke, nisu se lako hvatali za novčanik. Sasvim je normalno da svatko sebi plaća piće i u čudu su gledali kad smo pozvali nekoliko rundi za sve. Vicevi su bili tipično američki, više za plakanje nego za smijeh, no jedan pamtim, iako se više ne sjećam tko ga je ispričao - mi ili oni: Na brod je došao mali od palube i nakon mjesec dana ga noštromo pita kako mu ide. - Pa, dobro je, ide, već ću se naviknuti - odgovori mali. - Ništa se ti ne srami, samo mi reci ako imaš kakvih problema, pomoći ću ti koliko god mogu. - Ma, jedino me muči seks. Ne znam kako da to riješim. - A, pa nije to ništa - odvrati noštromo - to ćemo već riješiti s kuharom. - Hm, dobro, ako drukčije ne ide, ali, znate... ja ne bih... znate, volio bih da to nitko ne sazna. - Dečko moj, teško, vrlo teško. Eto, znaš ti, znam ja, znat će kuhar... i još barem dvojica koji će ga držati.

383


»ovjek u moru

Na obali se Barba bakćao s tipom iz Nacionalne garde i lučkim kapetanom, trudeći se iz petnih žila vratiti dolare koje su mu onako sramotno oteli. Nestabilan na nogama, zajapurenih obraza i gestikulirajući sve u šesnaest, unosio im se u lice vičući iz sveg glasa, prisilivši ih da se korak po korak povlače unatrag. Kako je Čigra bila usidrena nasred luke, mi smo predstavu gledali iz pristojne udaljenosti, uživajući u njenoj dramatičnosti. S vremenom je dramatika splasnula, pa sam se spustio u salon, gdje se Srećko spremao za put kući. Pomažući mu da se spakira, želio sam posljednje trenutke provesti u smijehu i zabavi, čega je uvijek bilo u izobilju kad je on bio u pitanju. Najviše muke mu je zadavala velika koža mošusnoga goveda, koju je putem negdje nabavio: - Trista mu plima i oseka, pa ova je golema, gdje da ju strpam? - Ovdje, u ovu veliku torbu, taman će stati... - Aha, ali samo ona i ništa više. A kako ću onda proći na aerodromu, sa ovolikim overweightom. 384


- Daj, što se bojiš, ići će Miro s tobom, nekako će već obraditi “komade” na aerodromu. Čuo sam da su prva liga... - Šteta one male kože koju mi je bacil u Hazardu. Još ju nemrem prežaliti. Taman bi stala. Da mi je lijepo rekao... čuj, znaš, ovo, ono, nemremo to zbog toga i toga imati na brodu, shvatil bi, jebeš kožu... ali onak’ je baciti, bez pitanja, ko da nije ničija ili kao da je njegova... - Ma dobro sad, znaš i sam kakav je. Kako mi je samo noćas u baru dok sam na šanku plaćao račun sakrio Nikona. Da si vidio kako se onda napravio lud kad sam ga lijepo zamolio da mi ga vrati, i još se kao ozbiljno naljutio da što hoću od njega, kako sam se samo usudio doći na ideju da bi ga on mogao sakriti. Ono, ko te šmirgla lazaru, nismo mi nikakva klapa da bi ti ja čuvao stvari. Ej, došli smo zajedno na kraj svijeta, prošli smo zajednički sve i sva, mogao nas je vrag uzeti zajedno pod svoj račun, a sada, na kraju priče, kad bi nakon svega trebali biti nerazdvojna klapa, tko si mi ti da bi ti ja pazio na tvoj fotić. Da se nije odmah iza toga zakačio 385


sa Dragecom zbog glupog sidrenja, sumnjam da bi mi ga ikada vratio. Valjda mu je došlo iz dupeta u glavu da mu ne fali puno da prije vremena rastjera svu posadu. - To sa sidrenjem usred luke iz kakti sigurnosnih razloga mi isto smrdi, samo da nam ga uvali pa da ne možemo kako tko hoće skoknuti van. Pati od toga da u baš svakom trenutku on bude taj koji će reći što je pravo a što krivo. Osobito ako je u krivu. To mu je izgleda najveći rajc, biti u krivu i dokazivati kako je u pravu. - Da budem iskren, sami smo si krivi. Jer da smo složni kao što nismo, pjeval bi drugu pjesmu. No, ima on i svojih svjetlih trenutaka, osobito kad osjeti da mu se dobro uklapaš u njegove planove. A poslije, kad te dobro iscjedi, zna vrlo dobro da će naći nekog drugog naivca. Bar njih na ovom svijetu ima na bacanje. - Nema veze, baš me briga, ionako idem doma, tak mi je više sve svejedno, daj da sad vidimo što da radim sa tom glupom kožom. - Čuj, ak’ ne ide drukčije, ostavit ćemo je na brodu, pa onda nekako iz Vancouvera... - Taman posla, ni u ludilu, nek’ je nađe, odmah bi i nju hitil... - Ej, dečki, dečki! - stuštio se Dragec niz stepenice u salon - odite, vidite, brzo, brzo! - Ke, ke... kaj se dogodilo? - Dođite, ha-ha-ha-ha-ha... puknut ću od smjeha, ha-ha-ha-ha-ha... opal je, ha-ha-haha-ha... u vodu, ha-ha-ha... mokar je ko miš, ha-ha-ha...! - U vodu?... zbilja?... ho-ho-ho... - Pa da, vidiš da jedva stoji na nogama, fulal je čamac pa si je malo otplival leptira. - Uh, đavo ga odnio... pa, ljudi, on ima naše ausvajze i sve brodske dokumente. Nastradali smo ko žuti mravi, valjda ih nije izgubio, kako ćemo sada doma, bez njih... - Ju, sreća, moji su u džepu - hvatao se Srećko za jaknu. - Ne paničarite, kovčeg je držal iznad glave, vidio sam, nije ga izgubil, možda njima nije ništa... eto ga, ide, sad će se popeti, psst, tiho, tiho, hi-hi-hi-hi-hi... 386


Svi smo na jedvite jade zadržavali smijeh i u tišini čekali u salonu da vidimo što će se dogoditi. Čuli smo kako se penje na brod, potom je šljapkao po kormilarnici, onda je počelo svlačenje i cijeđenje, pa karakteristično kašljucanje dok se, napokon, nije sav plav, samo u mokrim gaćama, spustio u salon. - Što je? - skočili smo djelujući iznenađeno i zabrinuto - šta ti se to dogodilo, ma nisi valjda... što kažeš?... u vodu?... - Kh-kh, malo sam se... kh-kh-kh... poskliznuo sam se... kh-kh... da ga šaren pas... - Kakva je? je l’ hladna, ha? - nije Dragec mogao zadržati smijeh. - Ma nije, nije jako, kh-kh... gdje mi je ručnik? Moram se obrisati... kh-kh-kh... Brzo smo otvorili kovčeg s dokumentima. - Prokletstvo, pa tu samo što ribe ne plivaju! O, strela ga strefila! Više se nismo smijali. Sve je bilo puno vode, i brodski dokumenti, i naše matrikule, i putovnice, i džepna radiostanica. Sve slijepljeno, nabubreno, mokro. Sto mu mošusnih goveda, što sada? Kako ćemo kući s ovakvim dokumentima? Srećom za nas, Miro je imao pametnu baku, koja ga je naučila kako se suše takve stvari. Bez brisanja, grijanja ili bilo kakva trljanja. U putovnice smo između svih stranica stavili komad meka ubrusa i onda ih stavili pod teške i debele knjige. U početku smo često, a poslije sve rjeđe mijenjali ubruse i sutradan se dokumenti nisu mogli prepoznati. Bili su kao novi, a usto i oprani. Uz veliku Mirekovu pomoć Srećko je sretno odletio sa svom prtljagom. Uspjeli su nagovoriti mlade službenice da zažmire na oba oka, pa prtljagu, bez obzira na brojna presjedanja, nije vidio i nije se bakćao s njom sve do Beča.

387


Prokletstvo plitkog mora

Olovno sivo nebo doslovce se rasplakalo što odlazimo. Jesenja kiša je uspavljujuće curila iz svih slavina što gore postoje. Pravac Aleuti, Dutch Harbour. Pred nama je Beringovo more i dugih 600 milja. Vjetar je posve stao, pa jedra ostavljamo zamotana. Kako Srećka više nema među nama, samo smo četvorica. Dogovaramo se o novom rasporedu straža za kormilom. Prihvaća se varijanta dva sata svaki, a noću dvojica po četiri. Ako je sve normalno, tada obojica koji stražare ne moraju biti za kormilom, već svaki samo svoje vrijeme. Kaljužna pumpa opet otkazuje poslušnost, tako da svaku večer prije spavanja imam malu gimnastiku s ručnom. Kako stvari stoje, ni ta ručna neće dugo trajati. Napokon dižemo jedra, pa noćnu stražu odrađujem uživajući. Više mi ništa ne treba do da sam sâm, da svira dobra glazba i da imam pravi vjetar. Dok se iz 388


spavaonica čuje “blago” hrkanje “zaklane” posade, ja plešem i pjevuckam u taktu glazbe i valova. Tako odrađujem i pola Barbine gvardije. Barba se ne osjeća dobro, muči ga iscrpljenost, povračanje, gubitak apetita. 13. rujna, srijeda Dugo nismo ovako lijepo jedrili. To odmah budi muze, koje su ovaj put nadahnule Miru da zapiše u svoj dnevnik: - Nakon duga vremena ponovo jedrimo u vjetar, imamo do 7čv brzine, malo izvan kursa. Ali tko mari, glavno je da se osjeća prava jedriličarska atmosfera. Škotine škripe u koloturnicima pod opterećenjem, podizači bruje na vjetru, sve stari dobro poznati zvukovi jedrilice koja oštro u vjetar siječe more. Pjena od razbijenih valova po pramcu i kosniku, mala duga u kapljicama prema suncu mami smiješak i da se izvadi fotoaparat. Poslije večere nailazi fronta, jasno se na radaru vidi nekoliko CB-a. Dolaze s vjetrom, iz SE-a, i lako ih je razlikovati od ostalih oblaka. I tada počinje upravo nevjerojatna igra sunca i oblaka. Prvi nam crni oblak prolazi po krmi, na koju milju, iz njega lije kiša, u to nema sumnje. I kao da je ona mala dugica na pramcu bila navještaj, pojavljuje se takva duga kakvu u životu nisam vidio. Na sivoj podlozi oblaka koji se stapa s morem, lijevo i desno od Čigre, koja je između sunca i oblaka, dva luka nestvarno blizu broda. Boje su toliko jake da se odražavaju u uzburkanu, tamnozelenu moru, i uskoro se stapaju u jednu golemu dugu preko cijelog neba. Neno se ljuti jer nema toliko širokokutan objektiv u koji bi mu ona cijela stala. Vjetar uskoro staje, pa imamo priliku u miru se poslikati s dugom, dok nam je nova fronta od nekoliko cumulonimbusa sve bliže. Tu nije bilo duge, ali su nas fino “povukli” malo jačim vjetrom koji su donijeli sa sobom. 389


Na zapadnom obzoru sve niže sunce prosijava kroz CB-e koji su prošli pokraj nas, i opet nam pružaju ugođaj nekog nama poznatoga mora, toplog i živog. Mora nad kojim plove raznovrsni oblaci, po kojima možeš znati kakvo te vrijeme čeka. Iz kojih ne pada snijeg vodoravno, i koji, obasjani suncem, zovu - daj napravi još jednu fotku, ma koliko izgledale poput najgore kič razglednice tipa “Pozdravi s...” Vrijeme se pogoršava. Valjamo se. Vjetar je okrenuo, sada puše s juga. Borimo se s njim i valovima. Po noći more postaje još teže. I Barbi je isto tako, pa sam morao odraditi i njegovu gvardiju. Nije mi teško, ionako od nervoze ne mogu spavati, a vjerujem da bi i on mene zamijenio da treba. 14. rujna, četvrtak Brzina nam je nikakva, koliko god motor bio moćan i glasan. Nikako ne može probiti ovu južinu. Već dosadna priča o vjetru koji, kao naručen, puše uvijek iz onog smjera koji nam jedini ne odgovara. Inat prirode ili što drugo, pitam se. Kako je Barbi i dalje zlo, traži neku uvalu na obližnjem otoku. Nagovaram ga da nam je ipak bolje nastaviti ploviti, inače ćemo izgubiti puno vremena i milja. To je prokletstvo plitka mora, jer se na njemu i pri slabijem vjetru stvaraju ne toliko veliki koliko oštri valovi. Prognoza koju donosi Miro, prevagnula je u korist odluke da nastavimo dalje. Ovo sve je tek blaga uvertira. Do Aleuta nam trebaju tri-četiri dana, ovisno o vjetru i valovima. Ako bacimo sidro u uvali Nash i krenemo za dva dana, stići ćemo blizu Aleuta istodobno s vjetrovima od 40 do 45 čvorova koji će nam puhati a gdje drugdje nego ravno u nos. Uskoro vjetar pojačava, i kišni oblaci, koje jasno vidimo na obzorju, ali i na radaru, prolaze jedan za drugim iznad nas. Kad nas jedan takav oblak prekrije, ne samo da pokrije nebo i sunce nego se smrači kao u tunelu. 390


Na Čigri je tiha misa. Kao da vlada kuga. Osim kormilara, svi ostali smo svaki u svom kutku, sami sa svojim mislima. Nedostaje mi Srećko, njegova zafrkancija i mladenački smijeh. Proživljavam tešku psihičku krizu. Osjećam se kao u zatvoru, kao da se nikada odavde neću izvući. Na kraju se taj košmar u glavi manifestirao povraćanjem prije spavanja. Apaurin je postao moj bijeg od svega. 15. rujna, petak Vjetar pomalo slabi, valovi također. Boja mora se iz žućkastozelene pretvara u modru. Magla. Dubine su sve veće i valjanje je manje. Milje “gutamo” bolje nego jučer. Prosjek nam se vraća s jučerašnjih slabih 70 milja na normalnih 120 na dan. Još svega 225 milja do Aleuta. Miru sam natjerao da pritegne šupernicu, jer kaljuže ima nenormalno puno. Već dva puta sam je danas ispumpavao. 16. rujna, subota Iz pustoši se polako vraćamo u normalne vode. Danas je oko nas najednom sve oživjelo. Tisuće ptica oblijeće jarbole, površina mora vri od mnoštva riba, siti tuljani lijeno leže na leđima ne hajući za to što prolazimo tek koji metar od njih. Koju milju dalje od nas dvadesetak velikih brodova kitolovaca vreba plijen. I delfini su nas posjetili. Dugo, dugo ih nismo vidjeli. Ovi su nekakva mješavina kita i delfina (Phocoenoides dalli), vrlo su brzi i razigrani, a kad se razljute, mogu plivati nevjerojatnom brzinom od čak 30 čvorova na sat. Najdraža točka u njihovu programu jest presjeći brodu put tako da leđnom perajom taknu pramac. Što je brod brži, to oni više uživaju. Plivaju cik-cak, u krugovima ili pak rade lude osmice. Svakojako, samo ne normalno. Vjerojatno su stoga i dobili nadimak “hiperaktivno brzi demoni” (Dall’s Porpoise). Da bi održali tu silnu kondiciju, dnevno pojedu 10 391


do 15 kilograma ribe, a neprijatelji su im jedino kitovi slična izgleda - orke. Dok smo uživali u njihovim ludorijama, iznad nas se pojavio golem avion. Preletio nas je tik iznad jarbola. Mislili smo da je i pilot nešto u rodu s ovim delfinima. No, kad se okrenuo i napravio to još jednom, shvatili smo da je to avion Američke obalne straže i da je vrag uzeo šalu. Miro je uključio radiostanicu da bismo saznali o čemu je riječ: - Jedrilica! Jedrilica! Javite se, Coast Guard zove! - Coast Guard! Coast Guard! Ovdje jedrilica “Croatian Tern”. Izvolite! - Želimo provjeriti tko ste, otkud idete i koja je vaša sljedeća luka. - Mi samo jedrilica “Hrvatska čigra”, idemo iz Sjeverozapadnog prolaza, zadnja luka nam je Noma, tamo smo se prijavili vlastima i idemo u Dutch Harbour - recitira Miro. - Okay, sorry što vas uznemiravamo, naš upit je bio neformalan, ali rijetko imamo priliku vidjeti jedrilicu u ovim vodama, osobito iz smjera otkud vi dolazite. - Ništa zato, drago nam je da se netko brine o nama. - I, jesmo to dobro čuli, doista dolazite iz NWP-a? - Da, dobro ste čuli, krenuli smo u lipnju iz Lunenburga, i sada smo ovdje. - Bravo, bravo, momci, svaka čast! Recite nam, kakav je i koliko je dugačak vaš brod? - Brod je čelične konstrukcije, dugačak 65 stopa. - Šalite se, samo 65 stopa? Zbilja, hrabri ste, nema što! Okay, želimo vam sretan put i ugodan boravak u SAD-u. Over! Bilo je očito da su Sibir i Rusi preblizu da bi nas pustili tek tako, bez provjere. Ali je isto tako lijep osjećaj da nismo sami na ovim nepreglednim prostranstvima, da netko vodi brigu o nama.

392


17. rujna, nedjelja Vrijeme se kvari strelovitom brzinom. Najavljeni se tajfun Oscar približava. Na sreću, i mi Dutch Harbouru. More se ponovno uskovitlalo, vjetar luduje, a svemu se pridružila i magla. Sve ljepše od ljepšega. Preciznih karata za ulaz u luku nemamo, pa se ravnamo po ribarskim brodovima, koji se također užurbano povlače u sigurnost. Ne pamtim kad smo imali tako dobro mjesto za pristajanje. Možda prošle godine na Azorima. Barba i Miro su preko radiostanice s velikom mukom i uz razne trikove uvjeravali lučkog kapetana i na kraju ga privoljeli da nam dopusti vezanje ovdje, a ne u velikoj, industrijskoj luci. Mala, ali zato sigurna marina, uz koju je restoran, telefon, prodavaonice i sve ostalo što će nam trebati za dobar odmor. S pontonima, tako da nas neće gnjaviti razne glupe plime i oseke.

393


394


395


Fijuk Oscara

Oscar je dva dana puhao punom snagom. U zaštićenoj smo marini izmjerili 50 čvorova, a kako je bilo vani na otvorenom, sam bog zna. Čigra je drhtala, spetljana svim mogućim konopima koje smo mogli naći u krmenom piku. Po pričanju jednog ribara, sretnog što se živ dočepao tvrdog pod nogama, vani je bilo više od 75 čvorova vjetra i valova koji su prelazili visoki komandni most njegova ribarskog broda. Zacijelo je u tome bilo i pretjerivanja, ali da je bilo za život opasno, to je sigurno. Pogotovo zbog plitkoće Beringova mora. Amplitude valova su kratke, te time dobivaju na jačini, što smo i sami osjetili u uobičajenim neverama. Pažnja kojom smo bili okruženi za nas je već sasvim normalna stvar. U baru, koji je sjedište događanja u luci i oko nje, svi su Ameri željeli odigrati pokoju partiju biljara s “Croatian gays”, pri čemu bi nam upućivali pregršt pitanja o tome kako je 396


to bilo tamo na Arktiku. Na brodu je svaki dan bila “procesija”. Mnogi su ga željeli vidjeti iznutra, upoznati nas i čuti pokoju riječ o putu koji smo prošli. Prvi je na brod stigao gorostasni Joško iz Metkovića, i to u čemu drugom već u maskirnoj odori HV-a. Kad se Miro na molu mimoišao s njim, ne znajući tko je, mislio je ili da nije dobro vidio ili da je lud. Ta tko je taj što se Dutch Harbourom šeće s oznakama HV-a na rukavu? Poslije nam je njegov tamošnji najbolji prijatelj ispričao da Joško nikako nije mogao povjerovati da je u marini upravo pristala jedrilica s hrvatskom zastavom: - Enti miša! Ne virujen, to su sigurno neki Rusi! - Ma kakvi Rusi, Hrvati. Pa znam valjda! - Ajd’ u smokve, ruke ti usale, koji bidni Ervati?! - Ozbiljno, ne zezam se, Hrvati – ne da se smesti prijatelj. - Ma valjda Poljaci, oslipija dabogda, znaješ ti kolko je Ervacka dalečin, a!? Nemoj mi samo kazat da je neko fila drito iz Ervacke, i k tome još na jidra. Ajde više, čoviče, šijunada te odnila! – i dalje ne vjeruje Joško. - Kako ne bih znao, pa o čemu drugom i pričaš svaki božji dan do o toplom moru, zgodnim ženskama... Znam da je tamo negdje, na jugu, što ja znam, u Europi... - Cukune, pa ovo su Aleuti, Aljaska, ni vrag ovdi više neće, samo luđaci kao ti i ja ovdi dolaze krvavo radit, a ne neki furešti i to na idrenje, križ ti jubin! - Uostalom, ako ne znam točno gdje je ta tvoja Hrvatska, znam da je na brodu bila hrvatska zastava, vjerovao ti ili ne. - Ooooo, ti da znaš kako izgleda ervacka bandira, ti??? Ha-ha-ha, jako smišno, jako, evo cenit ću se od smija... - Ma, čovječe, lijepo sam ih pito, dok su prolazili pokraj nas, odakle ste, čija je to zastava, a oni su viknuli: “From Croatia”. Nisam lud, eto, pitaj dečke! Tog trena na oči su mu navrle suze, nije mogao sakriti uzbuđenje. Istog časa je 397


odjenuo maskirnu jaknu s oznakama HV-a i požurio se da vidi je li to ipak istina. Drugi su nam stalni gosti bili braća Dalibor i Karel. Godine 1979. pobjegli su preko Zagreba iz Češke, i to ne mogu zaboraviti. Osobito čovjeka po imenu Valter, koji im je puno pomogao uputivši ih u Francuski konzulat na Schlosserovim stubama. Od tamo su preko Trsta prebjegli preko “bare” i na kraju završili na Aleutima. Jedne smo večeri tako završili kod Dalibora u sauni. Bio je to jedinstven doživljaj. Najprije smo se pola sata znojili u drvenoj brvnari, onda goli istrčali van i bacili se u nekakav stari kontejner za ribu pun ledene vode, koji je glumio bazen. Na kraju smo, po Daliborovoj preporuci, sjedili 10 minuta na vjetru, s ručnikom oko pasa, da ga “osjetimo”. A Oscar puše li puše. Pa još jednom isto: znojenje, kupanje i fijuk Oscara. - Ovo nije ništa - pričao je Dalibor dok smo goli sjedili i dršćući gledali luku u daljini - prije koju godinu puhalo je 100 čvorova (185 km/h)!!!, a neki brodovi, koji su bili usidreni u zaljevu, doslovce su se popeli na brdo. Ja sam ovdje “mirisao” vjetar i sve to lijepo gledao, kao u kazalištu. Kuća u kojoj živi, također zaslužuje koju riječ. Izvana izgleda kao zadnja straćara, izrađena je od ostataka balvana i greda kojima su za Drugoga svjetskog rata bila izgrađena skladišta vojne baze. Unutrašnjost je zato uređena s ukusom i po svim američkim standardima high-techa. Osim dobre izolacije i velikih prozora, u kući ima i malo prirode, debla drveća i puno cvijeća, razmještenih kao u kakvu zimskom vrtu. S druge strane Karel ima novu kuću kakvu bi svatko poželio. Lijepa je otkud god da se pogleda. Unutarnji prostor je omeđen zimskim vrtom, koji je pak obrubljen vanjskim gabaritima kuće. Naravno, posvuda su i opet veliki prozori, pa svjetlost dolazi u svaki kutak. Uza sve to ima dobru “muzičku liniju” i odličnu glazbu, finu klopu, zgodnu i veselu ženicu, da dalje više ne nabrajam. 398


Kako je Noma grad zlata, tako je Dutch Harbour grad ribe. Asfalt ovdje tek dolazi, pa svi hodaju u ribarskim čizmama, čak i u baru, bez ustezanja. Novac koji se tu obrće fantastičan je i za njihove prilike. Svaki tjedan iz luke odlazi pet brodova sa oko 300 - 500 kontejnera, od kojih svaki vrijedi tri milijuna dolara. Zato je i sve drugo dvostruko skuplje nego bilo gdje u Sjedinjenim Državama. Svi nastoje dograbiti nešto od “ribarskog kolača”. Društvo koje ovdje živi i radi, višenacionalno je, ima svih rasa i nacionalnosti. Nije nimalo čudno čekati u redu za telefon dok neki Rus ili Koreanac razgovara po sat vremena sa svojima kod kuće. Prohibicije kao na sjeveru nema, alkohola ima po pristojnoj cijeni i u velikim količinama. Čudan je jedino zakon prema kojem se nedjeljom ne može dobiti čaša piva ili bilo kakvoga drugog alkoholnog pića ako se prije toga nešto ne pojede. Na ruku se onda dobije žig, kako bi barmen znao da je hrana konzumirana, i tada se može piti do večeri. Ako nekome padne na um (kao nama) da napusti bar, pa se za pola sata vrati, žig više ne vrijedi. Uzaludna su sva uvjeravanja barmena, sve on zna i pamti, ali zakon je zakon i treba opet jesti. Nakon osam dana stigao nam je i peti član posade, Željko Ostružnjak. Htjeli smo se sutradan napokon maknuti odavde, ali nas je pretekao novi tajfun. Toga su nazvali Ryan, i čim se i on bude ispuhao, krenut ćemo dalje. Znači, upoznali smo Oscara i Ryana, a prije nas je ovdje bio Poly. To su “otpaci” tajfuna koji su harali po bliskome Japanu. Ovdje doista nismo imali više što tražiti.

399


400


401


Njeæni valovi Pacifika

27. rujna, srijeda Zbogom, Aleuti! Zbogom, Dutch Harboure! Moram priznati da mi je najnapornije bilo čekati dan polaska. Zaželio sam se povratka kući, ispred kojeg se ispriječio nepredvidivi sjeverni Pacifik. Ovdašnji ribari kažu da je najgori sada i u trećem mjesecu. Pogodili smo vrijeme kao prstom u pekmez. Ciklone se u ovom dijelu godine redaju jedna za drugom, kao po tekućoj vrpci. Ovdje se vrijeme ne mijenja kao u nas, sad ciklona, onda anticiklona, pa opet ciklona i tako redom. Ne. Ovdje je sada ciklona, pa ciklona, pa onda opet ciklona, ciklona, ciklona, ciklona... A svaka peta ima pridjev tajfunska ili orkanska ili, štatigajaznam, kako se sve ne zovu. S ostacima Ryana razbacanim po širem području imat ćemo se čast družiti nekoliko sljedećih dana. Dan za polazak je lijep i sunčan. Nebo se zaplavjelo, oblaci su sasvim 402


nestali, sunce sije punim sjajem. Barba tvrdi da imamo na raspolaganju pet takvih dana. A dotle ćemo se valjda dovoljno udaljiti od onih razornih ciklona što se vole pretvoriti u tajfun. Vrlo brzo se ispostavilo da su to bili samo snovi maloga Ivice... Sada, dok isplovljavamo, možemo promotriti cijele Aleute. Za ovakva vremena izgledaju veoma privlačno. Da ne znam kakvo je većinom ovdje vrijeme, netko bi me čak mogao nagovoriti da ljetujem na tim zelenim otocima. Lučki kapetan se javlja preko stanice i želi nam sretan put i dobro more. Ispričava se Miri što nije mogao nabaviti bolje podatke o frekvencijama i faksevima stanica koje pokrivaju područje našeg puta. Poznavajući čudi Alaska Gulfa, ovdje brodovi ne krate put kao mi, već plove uz obalu, pa je tako i organizirana služba obavještavanja. Za nas bi takav put predugo trajao, uzdajemo se u dobru sreću, koja nas je i dosad pratila. Možda je i bolje da ne znamo što nas čeka iza ugla, mogli bismo ovako čekati cijelu zimu da se vrijeme popravi. Ploveći između otoka, uživamo. Naši Nikoni škljocaju sve u šesnaest. Međutim, čim smo dodirnuli Pacifik, nastaje jao i pomagaj. Za Željka pogotovo, a ni meni nije bilo svejedno. Nakon deset dana mirovanja u luci morska bolest mi se ponovno vratila. Galopom. Jak vjetar i visoki valovi njišu brod na sve strane. Iako je i dalje sunčano, postaje nepodnošljivo. Poslije večere dva puta imam preko bande “razgovor ugodni” s morem, a Željko cijelu noć provodi “grleći” bujol17. Imao je tu nesreću da danas bude kogo, što mu je još više poticalo dizanje želuca. Poznata Barbina uzrečica: “Jedrenje je patnja” dobila je ovog trenutka svoj puni smisao. Vjetar je pojačao i dižemo sva jedra u zrak. Jedrimo odlično, brzinom od oko 8 čvorova. Računamo da bismo, ploveći tom brzinom, mogli biti na drugoj strani za dva tjedna. Bez obzira na to što mi nije najbolje, nemam ništa protiv toga da tako ostane i da ova priča već jednom završi. Preživio sam i puno gore, pa ću i ovo... 17 Bujol – škaf, kablić, vjedrica

403


404


405


28. rujna, četvrtak Bolje mi je nego jučer, ali cigarete svejedno smrde. Vjetar ne sustaje, katkad se digne i do 40 čvorova. Valovi su u prosjeku četiri metra visoki, katkad naiđe i pokoji 5-metarski. Jedva smo krenuli, a već imamo smolu. Neki je jarac puknuo u bubnju za namatanje konopa, i možemo se pozdraviti s genovom. Skinuli smo je i stavili drugi flok, tako da dalje jedrimo pomoću dvaju identičnih flokova. Šteta, jer nam je genova najveće i glavno jedro kojim plovimo. Brzina nam je odmah pala na još prihvatljivih pet čvorova. Miro je pokušao nešto napraviti na pramcu, ali bez uspjeha. Vraća se vrlo ljutit: - Najradije bih gospodinu Magellotiju nabio cijeli njegov Nemo bubanj na glavu. Zamislite, četiri sićušna imbus vijka i malo navoja trebalo je izdržati goleme sile naše genove. Idiot! 29. rujna, petak Imamo radne akcije na ljuljajućem Pacifiku. Najprije s Barbom izvlačim uže za zavlačenje, kojim smo stabilizirali krmu. Vjetar je malo pao, genove nemamo, a htjeli bismo pošto-poto ići brže. Nakon toga skidamo flok i Barba pokušava nešto improvizirati na bubnju. Zakucava u nj zakovice i genova je opet na svom mjestu. Bravissimo! Vjetar predvečer skreće na južni smjer, što je za ubiti se. Malo po malo pa idemo u orcu. Pred ponoć se “Gale Warning”18 brzo pretvara u “Storm Warning”19. Pokušavli smo zarolati genovu, ali nije išlo. Popravak nije bio toliko učinkovit koliko smo se mi nadali, a i kako pošteno nešto popraviti nasred oceana bez pravog alata i materijala. Toliko smo već uvježbani u skidanju genove da smo je, bez obzira na 18 Gale Warning – upozorenje za nevrijeme 19 Storm Warning – upozorenje za oluju

406


to što je bio mrak, za tili čas složili i pospremili u smočnicu. Uz sad već orkanski vjetar20 koji prelazi 50 čvorova, olujni flok je sasvim dovoljan za divljanje brzinom većom od 8 čvorova.

20 Priručnik za brodovođu, izvadak iz tablice za određivanje jačie vjetra i stanja mora: Stupanj Beauforta – 12; oznaka (naziv) vjetra – orkan, tajfun; brzina – preko 29 m/sek; preko 104 km/h; preko 56 čvorova; učinak vjetra na kopnu – vrlo teška rušenja i pustošenja; učinak vjetra na moru – valovi postaju tako visoki da na mahove brodovi u vidiku nestaju u njihovim dolinama. More je pokriveno bijelom pjenom s prugama u pravcu vjetra. Vjetar raspršuje vrhove krijesta valova. Zrak je toliko ispunjen raspršenom vodom da vidljivost udaljenih predmeta postaje nemoguća.

407


I nebo se treslo...

Zakačila nas je žestoka oluja. Je li to bio Ryan, njegovi ostaci ili neki drugi “tajfunčić”, nemam pojma. Svi smo očekivali da će se jučerašnji vjetar stišati. Pojavilo se i sunce, ali vjetar je jačao i jačao. Prošla noć nikome nije donijela previše sna, pa sam posadu iznenadio toplim sendvičima iz pećnice. Tako su oni koji su morali biti za kormilom obilno jeli, a ostali spavali snom pravednika. Trebat će im, već se vidjelo da nam se sprema nešto vrlo ružno. Za sobom ponovno vučemo dva užeta, dugačka po 100m, da olakšaju upravljanje. Valovi postaju golemi, pa se surfamo niz njih. Love jedan drugoga, vjetar sad urliče. U ove dvije godine koliko sam plovio na Čigri doživio sam svakave oluje, međutim ova je, bez premca, najjača. Vjetar se uspuhao na čitavih 65 čvorova, a Dragec tješi sebe i nas: 408


- Dobro je, dobro, samo neka tako ostane, samo da još ne pojača. Pokušavamo zarolati i olujni flok, za ovakva vjetra i goli bi jarboli bili sasvim dovoljni da održimo potrebnu brzinu. Pokušavali smo sve, no nije išlo. Sile na užetu bile su goleme i bojali smo se da nešto ne pukne. Tada bi bilo grdne nevolje, skidati flok za ovakva vremena sasvim naprijed, na kosniku. Vjerovali smo u Čigru, izdržat će ona i ovo. Posada me pohvalila za dobru iako jednostavnu večeru. U veliki lonac strpao sam gulaš od narezanih goveđih stejkova i malo krumpira. Meso je bilo mekano ko maslac, zahvaljujući stručnim Dragecovim savjetima. Oko pola noći vjetar bi na trenutke zahujio brzinom od puna 74 čvora. Nije mi bilo svejedno, činilo mi se da se i nebo trese. Dva i dva smo u gvardijama, jedino Željko i dalje “umire”. Mislim na Srećka, šteta što nije ovdje, s nama. Uza nj bi ovo bilo čak i zabavno, prava veselica. Bilo je teško upravljati brodom dulje od pola sata, ruke su nas upravo boljele od grčevita držanja kormila. Trebalo je stalno kontrirati da nas valovi ne bi okrenuli. Konopi su bijesno zviždali, jarboli stenjali. Golemi su se valovi lomili preko krme, obilato zalijevajući provu i kormilarnicu. Cijela je pučina bila bijela, puna pjene. Na straži su sami Barba i Dragec. Odjednom, usred pobjesnjela oceana, gdje danima nije bilo žive duše čak ni na radarskom zaslonu, na udaljenosti od koje milje od Čigre snažna je svjetlost na trenutak razmaknula tamu. Obojica su pretrnula u isti mah: - K vragu, što je sad ovo? - Nemam pojma... gle, opet... Gospode!... to, to... to je nešto čudno... - Munja nije, nema bljeska... A i da jest, čuli bismo valjda tutnjavu... nekakav vražji prasak... - Daj pogledaj na radar! Ima li što? 409


- Nema ničega, baš ničega, vide se samo odrazi valova i oblaka... - Uh, kud da vozim... bubnut ću u tog vraga... dabogda ga... ‘bemti, nosi nas ravno na njega... Vidi! Nestao je... - Bogati, da nisu kakvi svemirci... nekakav NLO... taman bi nam sad i oni trebali! - Misliš?... Tko zna, fatamorgana nije sigurno, već bi je skužil... jeza! Na Čigri su zbog štednje sva svjetla bila ugašena, bili smo više nego sigurni u svoju samoću. - Gle, evo ga... opet... ovo je sve bliže i bliže... ubio me grom ako je to istina! - Ej, čuj, a da ipak probaš, mislim, radiostanicom, tko zna, možda to ipak nisu oni, možda je to samo nekakav ušljivi brod, tko bi ga znao... - sjetio se Dragec. Barba se primio mikrofona i nakon nekoliko poziva odazvao mu se začuđen glas: - “Croatian Tern”! “Croatian Tern”! Gdje ste, otkud se javljate? Na kraju se ispostavilo da je to ipak bio samo brod, nekakav trgovački, koji je pramcem išao u valove brzinom od pola čvora, tek toliko da ima bilo kakvu brzinu kojom bi očuvao stabilitet. Njegova posada nije vidjela Čigru na radaru, kao ni dečki njihov brod. Valovi su bili preveliki da bi se na ekranu vidio odraz. Barba im je preko radiostanice pokušao skrenuti pozornost na našu poziciju, no oni nas nikako nisu mogli uočiti. Tek kad su upaljena sva pozicijska svjetla na Čigri i kad je reflektorom osvijetljeno jedro, a oni ugasili svoja, uočili su nas. O čuđenju otkud jedrilica ovdje već je isprazno govoriti. Namjera im je bila čekati ovdje dan-dva, dok orkan ne popusti, a onda nastaviti dalje, u Seattle. Mi si to nismo mogli priuštiti. Jedrili smo 30 stupnjeva izvan kursa, s vjetrom i valovima u krmu. Tješili smo se, tako ćemo barem prije biti doma. Potom je došao red na Miru i nene. Dok je Miro kormilario, ja sam buljio u radar. On nam je bio jedino oko u crni svijet ispred nas, iako ni od njega nije bilo neke vajde. Jedino što se na njemu vidjelo, bili su odrazi valova i kišnih oblaka što su 410


tutnjali iznad nas. Najednom, na radaru se ukazao čudan lik: - Miro, vidi ovo! - Što? Aa, ne, ne vidim ništa. - Kako ne vidiš, pogledaj bolje! - Da nije opet brod?... Ne, ništa ne vidim, nikakav ping. Čekaj, malo ću prigušiti odraz valova... - Ej, ne diraj ništa. Zar ne vidiš da nas gleda... - ?! Da nisi malo... čuješ, pa baš ništa ne vidim. - Pogledaj malo bolje, vidi, smrt, smrt nas gleda iz ekrana. Spustio je jednu ruku sa kormila, prignuo se i počeo istraživati ekran, točkicu po točkicu. - Doista, imaš pravo; evo, vidim nešto kao glavu, pa da, to je lubanja, šuplje očne duplje, nos, zbilja... Tko bi rekao, malo straha i mašte i svašta se može vidjeti. Pa da, odsad, ako nemaš pri ruci šalicu od kave, grah, karte i slične gluposti, moći ćeš gatati iz ekrana. Zgodno, nema šta! Kiša je i dalje padala nemilice. Bio sam toliko umoran i iscrpljen da oči više nisam mogao držati otvorenima. Ove “pasje gvardije” uvijek su najgore. Legao sam na pod i dremuckajući čekao svoj red ili da pomognem Miri u kakvu manevru. Pod je bio jedino mjesto u kormilarnici s kojeg nikamo nisam mogao pasti, iako me ljuljanje “šetalo” s jednog kraja na drugi. O nekakvu spavanju nije moglo biti ni govora, ali mi je dobro činilo da se koliko-toliko osvježim. Najednom me prenuo huk jakog refula i Miri se u trenu okrenuo brod. Flok je preletio na drugu stranu i nešto je jako, jako puklo. Kroz glavu mi je samo prohujalo: - Gotovo je!

411


Olujni jahaËi

S danom se divljanje nastavilo. Vjetar je na refule udarao između 60 i 66 čvorova. Kiša je pljuštala, u valove nisam smio ni pogledati. Sve bi se zamračilo kad bismo se “utapali” u njihovim dubokim dolinama. Na lijevoj strani krme ograde više nije bilo, more je pola odnijelo, a ostatak svinulo pod pravim kutom. Na nju su bili pričvršćeni pojasevi za spasavanje sa svjetiljkom i reklame, pa smo ostali i bez njih. Željka prisilismo da se prihvati timuna, više nismo mogli bez njegove pomoći. Bijasmo potpuno iscrpljeni, a ploviti se moralo. Oko podneva vjetar više nije prelazio 50 čvorova. Po prognozi je trebalo biti oko 35, ali mi smo i s takvim bili više nego zadovoljni. Jedino je more i dalje bilo dozlaboga uskovitlano. Barometar je pokazivao polagani rast, pitanje je bilo možemo li mu vjerovati. 412


- Zamisli kakvu bismo tek oluju imali da je tlak nizak! Na Pacifiku u ovo doba nije bilo toliko hladno koliko vlažno. U brodu je vlažnost trenutno bila 98%. Jučer sam na krmi spašavao konope, da ih more ne bi odnijelo, no onda je naletio jedan val iz naraštaja onih velebnih. Nagnuo je Čigru tako jako da sam se leđima morao baciti na palubu da me ne baci u more. Prelio se preko krme i zalio me skroz naskroz, od glave do pete. Voda mi je, ušavši u čizme i pod olujno odijelo, namočila uloške, trenirku i zimsko rublje. Te vrlo ugodne i tople stvari bile su mi dugo neupotrebljive, iako sam ih uporno sušio nekoliko dana. Miro je optimistično izjavio da je prognoza za sljedeća četiri dana dobra, ali, mislio sam si, nek’ se slika s njom. Slično su on i Barba govorili za protekle dane, a evo što sve nismo doživjeli. Ako ništa drugo, za pet dana ćemo biti u Inside Passageu zaklonjeni otocima, i onda nam nikakva oluja više neće moći naškoditi. U svakom zlu ima nečeg dobroga, s ovakvim smo vjetrom prevaljivali po 147 milja dnevno. 2. listopada, ponedjeljak Vrijeme se proljepšava, granulo je sunce. Vjetar je i dalje jak, ali ispod 40 čvorova. I dalje jurimo, samo pomoću olujnog floka. Škotu smo prebacili na desnu stranu da bismo bolje držali kurs. Morsku bolest sam zaboravio kao da je nije ni bilo. Valovi ne sustaju, no sada već uživamo surfajući se niz njih. Neopisiv je osjećaj moći i snage kada 50 tona naprosto drhti pod nogama, pa se onda cijelo more zapjeni, pobijeli, val digne krmu, pa pramac u visine... i ode. Svi smo nekako živnuli. Više nema onih čeznutljivih pogleda u daljinu, uz nikad glasno izrečeno pitanje: - Kad će već jednom ta prokleta obala?! Jedino nam je bolesnik i dalje slabo, čini se da ga je sve ovo sasvim dokrajčilo. Oslobođen je kuhanja i trimanja jedara, ali zato barem pere suđe, što u biti nije uopće loše. Ako škvadra išta mrzi, onda je to to. 413


Vrijeme je da saniramo nastalu štetu. Gumenjaci na sohama sve su junački izdržali, za svaku ih sigurnost učvršćujemo još jače. Improvizirana je nova ograda od nekoliko konopa na sartijama, tek toliko da netko ne bi slučajno završio u moru, osobito ako radi pi-pi preko bande. Štednjak je izletio iz ležišta, pa mu podmećemo konzerve da ne bi bio naheren. Bez brige, bit će i dalje fine klope, samo da dežurni kogo bude pri kakvoj-takvoj inspiraciji. 3. listopada, utorak Jutro je počelo opsežnim radnim akcijama. Kako vjetar slabi, sve više nam treba genova. Barba i Dragec pokušavaju nešto izmudrijati s rolerom. Rade generator, bušilica i brusilica. Dok su oni petljali na kosniku, ja sam stručno kormilario. U jednom trenutku mi je “iscurila” kaseta, pa sam otišao staviti novu. Naišao je križani val, skrenuo Čigru i obojicu zalio doslovno do kostiju. Okupali su se, onako, žestoko. Umirao sam od smijeha gledajući ih iz zaštićene kormilarnice kako ni krive ni dužne psuju valove, i ovo i ono. Nakon što je genova ponovno zauzela svoje mjesto, počeli smo popravljati flok. Konop za namatanje je “pojela” oluja, pa smo ga tri puta morali mijenjati, jer je uvijek bio prekratak. Na koncu smo digli i mezan, natrimali jedra kak’ bog zapoveda, i onda lijepo sve složili i upalili motor, jer vjetar je definitivno prestao puhati. Valjda nas je promatrao kako se mučimo pa se, na kraju, htio još jednom našaliti s nama. Čini se da mu onaj vic od proteklih pet dana nije bio dovoljan. Tako smo doručak imali tek u jedan sat poslije podneva. Popodne smo se bacili na tuširanje, svi osim Željka. On je još od Zagreba bio čist. Mi ostali smo mirisali kao unutrašnjost lovačke torbe. Kako bi tko izriban izašao iz strojarnice, ponosno bi priopćio: - Jedan tvor manje. Brodom je uskoro zavladao “nepodnošljiv” miris čistoće. 414


Predvečer se more smiruje, a vjetar mijenja smjer, dva dana prije prognoze. Sutra će ga opet biti u izobilju, oko 35 čvorova. Nastojat ćemo uteći sljedećoj cikloni, imamo još samo 340 milja do otoka Queen Charlotte. Tamo se nalazi Dixonov ulaz u Inside Passage. Tu ćemo se zavući u zavjetrinu, pa polako kanalima do Vancouvera. Za pripremu večere Miro je ovaj put osobito umjetnički nadahnut. Dugo nismo jeli bakalar, a imamo ga punu smočnicu. Odlučio se za recept “à la nona Laura”. Red krumpira, red bakalara, dobro začinjeno i zaliveno pravim maslinovim uljem. Nije bilo druge do tražiti još pa još, višednevni post bio me izgladnio. I Željka je krenulo 100 na sat. Do izražaja dolazi njegov nadaleko poznat apetit. Najednom mu se vratila hrabrost, u zaborav je bačena glavobolja i povraćanje, pa se priprijetio s nekih 500 ćevapa, ali kad stigne doma i kada bude siguran da mu ništa neće izmicati tlo pod nogama.

415


U zavjetrini

6. listopada, petak Tko kaže da Tihi ocean ne može biti tih. Barem nekoliko sati. Nalazimo se pred ulazom u predvorje Inside Passagea. Vrijeme je baš predivno - sunčano, more plavo, mirno. Cijeloga ljeta nismo osjetili toliko topline kao jutros. To je ono u čemu najviše uživam na moru - sunčani kokpit, jedra puna vjetra, brod malo nagnut siječe svoju brazdu, s krme se čuju rezonantni zvukovi dobre brzine, vruća kavica na klupi, čavrljanje i cigareta, jedna na drugu. Takve se stvari događaju većinom na Jadranu, a eto, danas se zbivaju i na sjevernom dijelu sjevernog Pacifika. U daljini se oslikava obala jugoistočne Aljaske i Britanske Kolumbije. Po svim vodičima i prospektima, ulazimo u raj na zemlji. Raj bogatstva životinjskog svijeta i netaknutih prirodnih ljepota. Za ljude koji vole komfor, ovo i nije neko osobito mjesto. Krajolik je rođen nakon što se povukao led iz prošloga ledenog doba. Otoci su oslobođeni leda, pa zelene vode Pacifika naplavljuju zaljeve i fjordove, iznad kojih se proteže obala okrunjena blještavim planinskim vrhuncima. Zaštićen otocima i grijan 416


toplom japanskom strujom Kuro Shiom, ovaj veliki labirint dubokih kanala, tihih uvala i otoka s gustim šumama dom je velikom i raznolikom biljnom i životinjskom svijetu. Bezbrojne vrste ptica, medvjedi, jeleni, tuljani, vidre, morski lavovi, veliki kitovi, orke i ostale ribe obitavaju između zaostalih glečera, kaskadnih vodopada što se ruše preko razlomljenih granitnih stijena, u gustim borovim šumama, što izrastoše neposredno uz obale oceana, i na sočnim travnjacima. Zelene i plave lagune kakve se mogu samo sanjati. Priroda u tisuću boja i oblika. Žurimo. Prognoza nas tjera da nađemo kakav-takav zaklon od jedne nove ciklone, koja se vrlo brzo približava. Ni naš barometar ni sunce koje sije ne navješćuju to. Ali dosad smo već naučili da se kanadskim prognozama mora vjerovati i da ovaj “Gale Warning” valja shvatiti ozbiljno. Na otoku Grahamu ulazimo u zaljev Virago, gdje se vežemo za bovu. Već sama šuma koja se prostrla duž zaljeva ispunjava nas velikim zadovoljstvom. Pravi melem za oči, koje nisu vidjele pošteno drvo punih pet mjeseci, ili 8.000 milja. Sunce pomalo prekrivaju zlokobno tmurni oblaci što dolaze. 7. listopada, subota I putuju ciklone kao kočijaši. Jedna za drugom, u nepreglednom nizu. Zapravo, prva još i ne prođe, a sljedeća već kuca. Ujutro smo shvatili da bismo u ovom zaljevu mogli dočekati Božić ili Novu godinu, a “Gale” i “Storm Warning” ne bi prestajali. Mani prognozu, idemo, bez obzira na sve. Sada smo ipak koliko-toliko zaklonjeni otocima Queen Charlotte, pa velikih oceanskih valova neće biti. Da smo se dosad uvijek sklanjali pred najavljenim nepogodama, vjerojatno još ne bismo prešli ni Atlantik. Odlučili smo bez pristajanja dočepati se Vancouvera, jer je mnogo sigurnije i lakše proći oluju na otvorenome nego u ovim plitkim zaljevima, gdje nikad nisi siguran da sidro neće zaorati ili da koji konop neće popustiti. A tada, ode 417


418


419


brod u obalu i nema ga više. Na otvorenome toga nema, valja samo stisnuti zube, malo izdržati valjanje i spremno dočekati novu neveru, kao na nekom šalteru: - Sljedeći, molim! Danas sam u svim mogućim gvardijama što postoje na ovome brodu. Ili kormilarim, ili kuham, ili perem, ili čistim - vozim, kuham, perem, čistim. Umoran, na kraju dana htio sam napraviti obilnu večeru i u juhu stavio previše žličnjaka. Kad sam vruć lonac stavio na stol i otklopio ga, zamalo me nije “trefio šlag”. Umjesto juhe unutra je bila gusta ljepljiva masa. Za stolom muk. Šćućurio sam se poput miša očekujući pogrde izgladnjele posade. Mrke face izbečenih očiju strijeljaju pogledima čas mene čas lonac. U grobnoj tišini pune se tanjuri, tek toliko da se nešto stavi. A onda - grohot. Dugo se salonom nije orio takav smijeh, smijeh od sveg srca. Zovu kormilara, viču mu da zaveže kormilo laštikom i da hitno siđe na večeru. Takvo što mora odmah probati, dok je još vruće. Silazi Dragec, onjuši lonac i s gađenjem progunđa: - Ne, ubijte me, šajseri, ja ovo ne bum jel, i kvit! Da bih se nekako iskupo, za noćnu gvardiju pripravljam voćnu salatu od ananasa, jabuka, krušaka i drugoga voća. 8. listopada, nedjelja Postoji li uopće taj Vancouver? Ili je on samo naša fiksna ideja. Mašta. Pusti snovi o kraju ove odiseje. Kad god oštro krenemo u njegovu smjeru, neki se vrabac dogodi i moramo skrenuti s puta. Noćas je motor ozbiljno zakašljao, jer je umjesto nafte dobio bljutavu vodu. Kako je cijelu noć grgljao i hroptao, ujutro skrćemo u jednu uvalu na otoku Moresbyu da bismo ustanovili caku. Ako ništa drugo, uvala je bila lijepa. Ona prva se može sakriti pred njom. Dok smo plovili prema njoj, bili smo malo zločesti. Umjesto da pazi kuda vozi, 420


kormilar je, vjerojatno, već sanjario o kućnim papučama, umiljatoj ženici, o tome da više neće morati prati suđe u ledenoj vodi, i tako to. Slučajno je zakvačio jednu bovu - sinjal. Kad smo je već zakvačili, nije nas puno trebalo nagovarati da pomoću sidrenog vinča pokušamo ustanoviti u što smo se to zapetljali. I gle kakva li iznenađenja! Iz vode je izašla velika vrša puna rakova. Miro je tvrdio da su to “Brown King Crabsi” - jedna od najskupljih vrsta. Odmah se primio posla i stavio vodu da zakipi u najvećem Zepterovu loncu. Zamiješao je nekoliko umaka na bazi majoneze, tartara, maslinova ulja i češnjaka, i svečanost je bila spremna. Sad i nismo bili toliko žalosni što smo stajali. Lijepa uvala, stol pun rakova i što bi čovjek mogao još poželjeti? Bi, kako da ne, ali sad nije bilo vrijeme za kojekakve lamentacije. Za prljavi posao koji je slijedio već smo bili eksperti. Barba je provjeravao sve tankove i odvajao vodu od nafte, Miro se bavio filterima, ja sam čistio dnevni tank, a Dragec je dotle pecao ribu. Kasno navečer sve smo sredili da bi naš Detroit opet zadovoljno brbotao.

421


Orke, kitovi ubojice

Ušli smo u splet kanala British Columbie. Plovni put je bio jako dobro označen svjetionicima i plutačama, a Barba je još na Aleutima nabavio odlične karte. Nakon cjelonoćne plovidbe ujutro smo se usidrili u jednoj uvali otoka Hansona. Ono što smo svakako željeli doživjeti jest susresti orke, u nas poznatije kao kitove ubojice. Iz znanstvenih knjiga saznali smo da su svi oni koji su ih željeli promatrati izbliza svoje čeke postavljali baš ovdje, u Blackfish Soundu. Orke su druželjubiva bića i žive u porodicama. Žive u manjim skupinama od 10 do 20 primjeraka, a katkad i od 50 do 100. Duge su prosječno 5 - 7m, a pokoji stari mužjak zna premašiti 9m. S leđne su strane crne, a s trbušne bijele boje, te se od drugih vrsta lako raspoznaju po bijelim mrljama smještenim iznad očiju, s obiju strana repne i iza leđne peraje. Leđna peraja, oblika mača, smještena je posred hrpta. Ta je peraja u ženki visoka 422


oko pola metra, a kod mužjaka do 1,20m. Rasprostranjene su u sjevernom dijelu Atlantika i, uglavnom, u sjevernim područjima Tihoga oceana, kao i oko Antarktike. Najveće se množine zadržavaju oko Aleuta i ovdje, u Inside Passageu, koji obiluje ribom. Imaju svoja posebna mjesta gdje se odmaraju, posebna gdje se hrane i posebna gdje se igraju. Naravno, mi bismo najviše voljeli vidjeti kako izvode svoj raskošni program ludorija. Nikako se nismo mogli nadiviti čarobnoj prirodi, koja nas je liječila svojim mirom i spokojem. Jedinstven je doživljaj bilo promatranje boja što su se prelijevale vodom dok je jutarnje sunce izranjalo iz mora. Duge su sjene što bijahu obuhvatile visoke borove nestajale, a svjetlo je polako naviralo s tamnozelene obale. Prije sidrenja smo prošli pokraj dvaju većih glečera, prisjećujući se Grenlanda. Šteta je jedino što nas vrijeme nije služilo, povremene jesenske kiše uskratile su nam dobar dio ljepote. Kasno popodne dosjetili smo se da u blizini uvale postoji malo mjesto u kojem bismo možda mogli naći koju konzervu piva. Željko, Miro i ja krenuli smo dingijem između otoka u malu istraživačku ekspediciju. Svi, baš svi otoci su obrasli gustom borovom šumom od razine mora do svojih vrhova, bez obzira na svoju veličinu. Čak i oni površine samo nekoliko kvadratnih metara, za koje bi se prije reklo da su kakve hridi, bili su načičkani borovima. Mjesto Telegraph Cove bilo je idilično. Sve u drvetu, kuće, riva, marina. Na svakoj kući bijaše natpis s njezinom “biografijom”, a na prozorima zastori bijahu razmaknuti, pa se lijepo moglo vidjeti kako ljudi žive. Našli smo samo jedan nedostatak - nigdje nismo mogli pronaći nikakav pab ili prodavaonicu. Jedan jedini oveći kiosk bio je zatvoren, turistička sezona već je odavno prošla. Do većeg mjesta trebalo je sat vremena automobilske vožnje, tako da smo tu soluciju mogli odmah prekrižiti. U marini gledamo brodove. Trupovi su im bili aluminijski i posebno ojačani oko 423


424


425


vodene linije. Imali su čudno nazubljen pramac u obliku velike pile za drvo, kao galije u pradavna vremena. U jednog su takvog jedan mladić i djevojka tovarili ronilačku opremu. - Dobar dan! - Dobar dan! - Slobodno vas upitam nešto? - Kako da ne, samo izvolite! - Znate, ja i ovi moji dečki nismo odavde, pa nas jako zanima čemu služe ti zubi na pramcu. Takvo što još u životu nisam vidio – čudi se Miro. - Ha, to? A, pa time plašimo kajakaše, ha-ha, toliko su se “namnožili” u ovim vodama da je postalo nemoguće ploviti... - Dajte, ma nije valjda?... Idite, molim vas! - Šalim se, šalim, makar ni to nije daleko od istine. Zapravo, to služi kao zaštita od mnogobrojnih trupaca što plove po vodi. - Da? Nikad mi takvo nešto ne bi palo na pamet! - Vidite, kad se trupci napiju vode, gotovo su nevidljivi, a mogli bi brodu koji naleti na njih napraviti veliku štetu. Zato im zub ne dopušta da se podvuku pod korito i oštete propeler, već ih zadrži na površini i odgurne u stranu. - Vidi, vidi, dobar štos, tko bi rekao! Stvarno pametna zamisao, nema što. - Ha, čujte, vjerojatno ste i sami vidjeli koliko ih samo pluta unaokolo, i čovjek se nekako mora zaštititi... Drugog načina nema, osim da se plovi vrlo polako, iako ni to često ne pomaže... noću i za magle pogotovo. - A dajte recite mi, molim vas, kako da nađemo orke? Znate, strašno bismo ih željeli vidjeti. Znamo da su tu negdje u blizini i nikako ne bismo voljeli otići odavde a da ih ne sretnemo. - Don’t worry pals, ako vi ne pronađete njih, one će već nekako pronaći vas - utješio 426


nas je domaćin. Naglo spuštanje noći potjeralo nas je natrag, na Čigru. Sumrak i kiša što je rominjala nisu dopustili ugodnu vožnju. Miro je dao gas do daske, spretno izbjegavajući mnogobrojni kelp i pritajene trupce. Na brodu nas je dočekala topla večera i svjež, topao kruh. Kad smo krenuli na počinak, oko broda se čulo puhanje kitova i njihovo pljuskanje po vodi. Pokušali smo ih vidjeti upalivši snažne reflektore, ali uzalud. Noć je bila mračnija. 12. listopada, četvrtak Plovimo Johnstone Straitom. Mrki oblaci putuju nebom, sitna kišica sipi. Dragec i ja sjedimo u kokpitu, pušimo i promatramo visoka brda Vancouver Islanda sa snježnim kapicama, na koja se lijeno spuštao sumrak. - Ovo mi je bio najuzbudljiviji dan otkad sam stupio na Čigru - oduševljeno će Dragec. - Ozbiljno? Uzbudljiv je bio, to da, ali baš najuzbudljiviji... - Tebe kao nije dirnulo sve to što smo danas doživjeli? - O da, da, svakako, ali tamo na Arktiku smo ipak imali puno više uzbuđenja - samo sam djelomice suglasan s njim. - Ne, ne mogu se sjetiti kad sam bio toliko uzbuđen... - Ne možeš? Hej, sjeti se samo putešestvija Grenlandom, kao da je bio uklet, pa onog letenja zmajem, pa one sante što se okretala, koliko nam je malo falilo da zaglavimo! - Nisam rekao da nije bilo uzbuđenja, već samo to da mi je ovaj susret s kitovima bio naj... - Što ti je, čovječe, zar si zaboravio sav onaj silni led, pa Hazard, nasukavanje, recimo,... pa ono kad smo nas dvojica gumenjakom ušli sami u uzavreli Bellot, pa,... 427


428


429


čekaj,... ne mogu se ni sjetiti svih tih događaja, toliko ih je bilo kao da sam u ovih šest mjeseci proživio pet života... ah, da, recimo, one snježne oluje u Beaufortovu moru, pa kad smo vidjeli medvjede... - Dobro, dobro, naravno da nisam zaboravio, nisam blesav, znam vrlo dobro što smo sve prošli, ali... - Shvaćam da te susret s kitovima uzbudio, normalno, uzbudio je i mene, i sve nas zajedno, ali to ipak nikako ne mogu usporediti s onim trenutkom kad smo, recimo, dosegli Point Barow, kad smo shvatili da smo pobijedili. Uh, koje je to olakšanje bilo!... A oluje? I njih si zaboravio, zar ne? Bogati, da mi je netko rekao da ću jedriti pri 74 čvora vjetra, poslao bih ga znaš kud... Takvo što samo na filmu možeš vidjeti! - Ma, vidim da ne shvaćaš što želim reći! Sve je to točno, ali ono su bila uzbuđenja druge vrste. Tamo smo se, kako da kažem, borili za goli život! Dobro, dobro, pretjerujem, nije bio baš goli život, ali tu negdje. Ovo danas je bilo nešto sasvim drugo, shvaćaš? Bilo je uzbudljivo, ali i lijepo, u tome je stvar. Nikad dosad nisam bio u blizini toliko veličanstvenih životinja a da one nisu bile zarobljene, iza rešetaka ili u kakvu bazenčiću. Znaš, sasvim je nešto drugo kad si tu, s njima, kad dijeliš isti prostor, kad si dio njihova ambijenta, a one, tako reći, na dohvat ruke, žive svoj život, i, na neki način, komuniciraju s tobom... Kaj misliš da onaj veliki kit nije čul kako ga dozivamo? Nije to ni zoološki vrt ni televizija, ovo je pravi pravcati život! Da voda nije tako hladna, skočil bi među njih, bez brige. Eto, zato me to toliko uzbudilo i zato nikad neću zaboraviti taj dan! Što se toga tiče, imao je sasvim pravo. Jutro je osvanulo lijepo, svuda oko nas bila je predivna, suncem obasjana priroda, more je bilo mirno, i odjednom - orke! Napokon smo ih ugledali... Taman smo prošli ušće Tsitika Rivera, kad je Dragec, koji je bio za kormilom, 430


dreknuo: - Eno ga, kit, ide kit, ljudi! Sasvim uz obalu more se zapjenilo i najprije smo pomislili da su tamo delfini. Kad se odjednom ispred pramca pojavila golema, uspravna leđna peraja, oduševljenju nije bilo kraja. Na brodu je nastala strka i zbrka, svi smo u isti tren krenuli po fotoaparate i kamere. Velik, dominantni mužjak plivao je s vanjske strane jata, držeći petnaestak kitova na oku. Uz obalu bijahu ženke i mladunčad, a mlađi mužjaci bijahu zaštitnički raspoređeni u vojnom rasporedu - sasvim naprijed, otraga i sa strane. Dostojanstveno, bez žurbe, laganim su skokovima klizili kroz vodu. Očekivali smo njihovu igru oko broda, no oni su prošli i ne osvrnuvši se na nas. Jedino je onaj veliki zaronio pod kobilicu, pa smo mogli odoka izmjeriti njegovu dužinu. Bio je dugačak otprilike kao polovica Čigre, znači nešto manje od 10m. Neće oni s nama, hoćemo mi s njima. Dragec munjevito vrti kormilo i okreće brod za 360º. Punom parom jurimo za njima. Mislim da tijekom cijele ekspedicije nismo “ispucali” toliku količinu filmova u jednom satu kao danas. Ja sam se popeo na jarbol sa četiri filma u džepu i za pet minuta vikao sam neka mi netko dobaci još koji. Naravno, svi su se pravili gluhi, imali su pametnijeg posla. Jedino je pitanje hoće li fotografije biti uspješne. Mi smo orke odlično vidjeli, no što će ostati na slikama, drugi je par cipela. Kitovi su se brčkali i pljuskali po vodi tražeći hranu umjesto da su iskakali van u efektnim pozama. Visoka repna peraja je bila jedino što smo stalno viđali. Iz te se uvale orke nisu micale, tako da smo ih se nagledali do mile volje. Nakon sat vremena približila nam se jedna jedrilica i stala na sredini kanala. Potom se odvojio i punom brzinom dojurio gumenjak, s ljutitim bradonjom. Oštro ali uljudno upozorio nas je da se nalazimo u zaštićenom akvatoriju. Rekli smo da nemamo pojma, jer to u kartama i peljaru koje imamo nigdje ne piše. Čovo se 431


malo smirio i rekao nam da je ovo područje rezervirano samo za orke, koje ovdje dolaze na hranenje i češanje o kamenje. Zamolio nas je da se udaljimo barem milju od uvale, kako bi se orke na miru mogle češati. Kako smo ionako sve “poslikali” i više nismo imali ništa novo vidjeti, udaljili smo se i nastavili svoj planirani put kroz kanalizaciju prema Vancouveru. Ondje nam u nedjelju tamošnji Hrvati nakon podnevne mise pripremaju svečani doček.

432


433


Vancouver, napokon

13. listopada, petak Petak, 13. Baš nam je danas suđeno proći Seymour Narrowsom, kao lijevak uskim prolazom, opasanim zbog vrlo jakih struja. Po peljaru struje mogu doseći do 16 čvorova u oba smjera. Da stvar bude ljepša, nemamo tablica uz pomoć kojih se izračunava kad su najslabije i kad teku u kojem smjeru. Ovdje se zbog njih događa vrlo mnogo nesreća, s pogubnim posljedicama. Ni vrijeme nam ne ide na ruku, kiša rominja, a sumaglica se spustila na pučinu. Šteta, jer ovako možemo tek nazrijeti ljepotu predjela kroz koje prolazimo. Idemo punom snagom da bismo se mogli suprotstaviti strujama. Voda “vri”, iako je vani mirno, bez vjetra. Krećemo se sredinom gdje su struje najjače, karte koje imamo nisu dovoljno precizne da bismo se usudili ići uz obalu. Bojimo se da bi 434


nas koji vir mogao okrenuti, pa je bolje biti što dalje od strmih hridina. Struje nas čas ubrzavaju čas koče. Nakon jednog sata sve je postalo mirnije, struje nisu više bile tako jake. Najgore je prošlo, pa smo svi odahnuli. Dalje je slijedila rutinska plovidba, više ne bi trebalo biti nikakvih uzbuđenja. Barba radijom uspostavlja vezu s kanadskom carinom, te odlučuje da carinske formalnosti obavimo u obližnjem mjestu Campbell Riveru. Takve stvari je najbolje srediti u malom mjestu, jer su i formalnosti tamo jednostavnije. Boji se da bi u Vancouveru birokrati mogli početi izmišljati razne nebuloze. Amerikanci su mu bili sasvim dovoljno loše iskustvo. 15. listopada, nedjelja S našim Hrvatima imamo dogovor da će nas dočekati u ribarskim brodovima u 11 sati 20 milja od Vancouvera, te bi onda zajedno uplovili u luku. Zato smo svi dosta rano na nogama, želimo čim prije na mjesto sastanka, da nas ne bi čekali. Na izlasku iz marine Barba se spetljao. Umjesto da je na najjednostavniji način izašao van, počeo je raditi nekakve čudne manevre za koje je trebala luka za prekooceanske brodove. Ova je marina ipak bila premalena za puni okret 20 metarske Čigre, koja je bokom udarila u mol. U namjeri da spriječim jednu glupost, napravio sam novu - skočio sam i rukama pokušao sačuvati krmu Čigre od udarca. Eh, moje ruke i 50 tona! Krma mi je prignječila desnu šaku na drven nosivi stup, pa sam zamalo ostao bez nje. Pravi peh! Na toliko dugu i opasnu putu nitko nije dobio ni najmanju ogrebotinu, a sada, posljednjeg dana, da mi se dogodi ovakvo što. Imao sam toliko sreće da je stup bio drven i ne baš najnoviji. Pri udaru se pomaknuo i ublažio udarac, tako da nijedna koščica nije pukla, već mi je ruka poprimila oblik krvave pljeskavice i dobila “lijepu”, tamnoplavu boju (marine blue). Barba je, uplašen, skočio u pomoć, zabindao je po svim propisima, pa sam za 435


436


437


danas bio oslobođen svih dužnosti. U klinac i sreća, taman sam se pripremao da za cijelu današnju feštu budem glavni kamerman. U 11 smo sati na obzoru ugledali jarbol prve ribarice. Odmah iza nje druga, pa treća... Uskoro se oko Čigre skupila pozamašna flota ribarskih brodova. Istra, Pula, Brač su bila njihova imena. Bilo je tu i jedrilica, glisera i svakakvih drugih plovila. Izgleda da su tamošnji hrvati i njihovi kanadski prijatelji iskoristili sve što može ploviti. Pozdravljali su nas jakim sirenama i mahanjem velikim hrvatskim i kanadskim zastavama. Dirljiv susret prepun suza sa obje strane, kojeg kao da su izrežirali redatelji najvećih cuker-vaser filmskih hitova iz 50-tih i 60-tih godina. Moram priznati, takvo što nismo očekivali, iako smo se još od Aleuta dogovarali za taj doček. Uzbuđeno smo im odmahivali s knedlom u grlu. Koliko li sam samo 438


puta molio sve svece da živ dočekam ovaj kraj, a eto, najednom je sve gotovo, kao da ničeg nije ni bilo. Vezali su se “on line” za nas i začas smo bili jedno veliko, razdragano, nerazmrsivo klupko. Nastalo je rukovanje, grljenje i ljubljenje kao da smo stari poznanici koji se dugo, dugo nisu vidjeli. Teško je tog trenutka bilo razlučiti kome je taj susret bio draži. Nama, koji smo prošli toliki put, ili ovim ljudima, koji su se, stupajući na Čigru, osjećali kao da su stupili na tlo drage im domovine. Kako i priliči u takvim trenucima, muškarci su nas počeli nuditi domaćom rakijom, a njihove su žene na stol iznijele pravo obilje od jela i kolača, koje su cijelu noć pripremale. Najteže je bilo nama. Svaki nam je brod htio biti domaćin i teško je bilo uvjeriti razdragane ljude da ne možemo baš svuda sve pojesti i popiti. Nakon sat vremena smo krenuli. Kako su bolovi u ruci postali podnošljivi, uzeo sam kameru i fotoaparat. Prebacio sam se na najveću ribaricu da bih snimio ulazak Hrvatske čigre u Vancouver. Tamošnji doček organiziran je ispred pomorskog muzeja, gdje smo trebali dobiti dvodnevni počasni vez. Ta nam počast nije dana bez razloga, jer je u Vancouver Maritime muzeju izložena kanadska legenda, službeni brod Canadian Royal Mounting Policea, “St. Roch”. Njime je kapetan Henry Larsen 1944. godine prvi uspio proći Sjeverozapadnim prolazom u jednoj sezoni, ali tek u šestom pokušaju i uz pomoć 38 preleta kanadskih vojnih zrakoplova, iz kojih je upućivan u najbolji trenutni smjer (1940. - 42. je za 28 mjeseci prošao NWP od Vancouvera do Halifaxa). I tako, nakon nekoliko sati turističke plovidbe, napokon stižemo u toliko željeni Vancouver. Ugledavši njegove visoke nebodere, sjetio sam se pitanja postavljena toliko puta tokom naše odisejade: Postoji li uopće taj grad, ili je on samo naša fikcija? Na obali načičkana masa razdragana svijeta što je mahala zastavama i klicala uvjerila me da ne sanjam... 439


440


441


Hrvatska »igra

Jedrilica Ekspedicije Arktik - Antarktik svoje je ime dobila po arktičkoj čigri, maloj ptici koja svake godine leti od Sjevernoga do Južnoga pola. Hrvatska čigra ima dva jarbola (ketch), a duga je 19,8 metara i široka 5,06 metara. Izrađena je od čelika pojačane čvrstoće i povećane žilavosti za niske temperature. Gaz joj je svega 1,83 metra, kako bi se, zatreba li, mogla sakriti i u plitkim zaljevima dubine od jedva dva metra. Unutrašnjost broda izolirana je ekspandiranim poliuretanom. Cijelo potpalublje podijeljeno je na 11 prostora: pramčani i krmeni pik, tri kabine sa 12 ležaja, salon u čijem sklopu se nalazi kuhinja, radijsku kabinu, dva zahoda, smočnicu i strojarnicu. U strojarnici je smješten motor Detroit diesel od 230KS i agregat od 380/220/12V. Zbog mogućih oštećenja vanjske oplate uslijed kolizije s ledom 442


brod je podijeljen na šest vodonepropusnih pregrada s nepropusnim vratima. Ova jedinstvena jedrilica izgrađena je u Brodogradilištu Kraljevica, u Odjelu specijalne proizvodnje, pod nadzorom Hrvatskog registra brodova, a iznimnu ekipu stručnjaka iz Kraljevice predvodila su gospoda Krunoslav Walter, Jura Crnković i Željko Galer. 443


ZAHVALA Teško mi je sada, na kraju, reći što mi je bilo teže - preploviti sav taj put ili realizirati knjigu koja je pred vama. Jer pisanje knjige je isto tako težak i naporan pothvat, osobito za laika poput mene, koji nije imao pojma kakvim će se sve problemima morati baviti. Zato, hvala svima koji su mi nesebično pomogli da svoj osobni brodski dnevnik uspijem pretvoriti u knjigu, i to, nadam se, lijepu i koliko-toliko čitljivu knjigu, na način na koji se u bajci, nekad davno, žaba pretvorila u princezu. Posebno zahvaljujem dragoj supruzi što je stoički podnosila moje beskonačno sjedenje za kompjutorom dok sam se pravio da pišem (a zapravo sam igrao solitaire), Slavenu, koji se često pitao ima li on uopće oca, Željku na nadahnutoj i sveobuhvatnoj kritici (Bože, kak’ je ovo dosadno, led, led i samo led), Marici i Biljani na držanju figa, Dragecu i Svemi na glasnom bodrenju, kavama i pivu, iako Dragec nije učinio nešto osobito po čemu bi ga trebalo uvrstiti u ovu listu, ali neka ga, ima on svojih svijetlih trenutaka, Srećku na vragolastim i zbrčkanim žvrljotinjama, koje su unijele živost u moj konačni tekst, Miri na dnevniku koji je bio pun korisnih podataka (telefonski imenik je živa nula), poštaru što je zvonio samo dvaput, Tanji i njenoj princezi na razumijevanju, šari i slikama (yes!), Sandri iz Gisdate na trudu i lijepu osmijehu, veselom društvu iz Arcodea - Lani, Zdravku, Neni, Ivči i Robertu - na starim vicevima, kavi, piću i prvoklasnom dizajnu omota, koji je valjda bio rezultat svih prethodnih stavka, gospođi Jeleni na dobrim živcima i lekturi, svima skupa iz Reprografa, a osobito Renati, na crnačkom radu i beskonačnoj dobroj volji, Daliboru na prvoklasnom skenu i obradi fotki, Slavenu na filmovima i obradi reklama, te Tomici i Tvrtku (ako ga tko negdje primijeti, neka mi javi) na tome što su spremno prihvatili biti mi izdavači, što nisu bili skupi i što je ova knjiga, na kraju krajeva, i njihovo djelo. Bez sponzora ni ovaj projekt nije mogao, pa zahvaljujem Tei Morić, koja mi je 444


prva pružila ruku da nekako preskočim često previsok i neprelazan zid koji se zove financije, Zvonimiru Kučku i Stanislavu Štembalu, koji su odmah shvatili da ih “dosada” kao ja neće tek tako pustiti na miru, Blaženki Horvat-Urbanke i Nikoli Dujmoviću na ekspeditivnoj uplati, Bojanu Buliću i gđi Dijani što su mi omogućili novi pogled u svijet računala, Ivanu Jantolu i Nikoli Karađoli, koji su, puno ne okolišajući, rekli da, kako da ne, pomoći ćemo, Đurđi Sušec, Mariji Modrić i Bogoslavu Matkoviću na iskrenoj podršci i interesu da sve uspije kako treba, Mladenu Ježiću, Damiru Skansiju i Ivanu Ljubičiću na krpanju “crnih rupa”, Josipu Mezaku na tome što se dao nagovoriti da uđe u dubioze, Vidi Rakoviću na upornosti i isto takvim obećanjima (ma, mi? mi da to ne riješimo? Eh!), te Borisu Balaću na dragocijenom vremenu i traženju zagubljenih sličica. Isto tako moram zahvaliti i svima onima koji su zajedno sa mnom započeli ovu priču, još davne 1993. godine, jer bez njih ona ne bi bila ispričana. Zato beskrajno hvala Dubravku Belanu, Miri Cikaču, Mirku Debušu, Sandi Gornik, Mihi Kutinu, Igoru Milkoviću, Miri Muheku, Alanu Smojveru, Ranku Široli, Mladenu Šuteju, Tatjani Tetuš-Šutej i Francu Zorku. Još jednom, hvala svima, i iskrena isprika onima koje sam slučajno zaboravio spomenuti. Autor

445


zemljopisna i povijesna literatura Opća enciklopedija, LZ, Zagreb, 1977. Pomorska enciklopedija, LZ, Zagreb, 1954. Vidović, R., Pomorski rječnik, Split, 1984. Kurtek, P., Na Arktiku, Širom svijeta 3, Zagreb, 1962. Siddon, T., Guide for Arctic Expeditions, Ottawa, 1992. Vujnović, D., Osvajanja Arktika, Zagreb, 1980. Žitković, M., Geografski horizont, Grenland, Zagreb, 1996. autori fotografija Nenad Junek – 13, 15, 18, 19, 20a,b,c, 29, 30, 36, 46a,b, 52a, 55, 60b, 61a, 63, 68, 77, 87, 88a,b, 89b, 91, 96a, 102, 116b, 122, 128a,b, 145b, 148b, 149b, 152a,b, 153a,b, 155, 156a,b, 157, 160a,b, 162, 166, 170, 179, 181, 194, 197b, 198, 204a, 210, 212, 221, 232-233, 236a, 237a,b, 239, 247, korice i mala slika na prednjim koricama. 63 Srećko Trajbar – 12, 32, 49a,b, 53a,b, 56-57, 59, 60a, 64a,b, 71, 75, 79, 81a,b, 92-93, 94, 95, 101, 105, 113a,b, 117a,b, 120-121, 124-125, 132, 143, 145a, 148a, 149a, 150, 168, 177, 184, 193a,b, 196a,b, 207, zadnje korice gore.42 Miro Muhek – 106, 141, 185, 197a, 205a,b, 236b, 249. 8 Drago Ipša – 52b, 61b, 89a, 96b, 110, 116a. 6 Mladen Šutej – 28, 45, 66, 204b, 208a, 222, 226. 7 Branimir Getvej – 84-85, 200-201, 209b. 3

446


447

Bijela Duga  

Hrvatskom Čigrom kroz ledom okovani Arktik ili tako nekako...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you