VITICE KAMENIH SPOMENARA
Egon Hreljanović
Samostalna izložba crno-bijelih fotografija Egona Hreljanovića postavljena je u Malom salonu pod nazivom Pax.191 Misao koja glasi: Pax optima rerum! (Od svega je mir najbolji), kao filozofski stav života i utjeha pred dodirom smrti, pronalazi svoju estetsku dimenziju u rezervatu motiva koje Hreljanović pronalazi na spomeničkoj baštini kozalskog ili trsatskog groblja. Radi se o kamenim oazama mira, gdje su se tijekom prošlosti podizali spomenici mrtvima s ciljem vječitog spomena na blisku osobu, voljenog člana obitelji, uglednika... Međutim, fotografije Egona Hreljanovića možemo promatrati i kao skrivene kadrove. Mi ćemo zasigurno prepoznati spomeničko i arhitektonsko podrijetlo kadra što nam je ponuđen, ali nije nužno prepoznati lokaciju na kojoj su se dogodili ovi dokumenti. Grob je svojevrsni dokument o čovjekovu posljednjem odlasku, ali i o tome da je (i kada je) živio. Ako se dugovječni kameni kompleks ne prikaže kao takav u cijelosti, ako se kamera fokusira na mali, vrlo mali detalj površine, tada, poruka postaje apstraktniji dokument o zatečenom stanju stilizirane kamene površine i svim tragovima vremena koji su na taj kamen utjecali tijekom dugog niza godina. Mjesto radnje pripada otvorenim prostorima i sve vremenske prilike upisuju na licu kamena neki drugi identitet. Ne više identitet pokojnika, već identitet klesareve (ili kipareve) ruke, njegov rukopis u sukobu s tragovima vremena. Trag ruke nekog majstora živi paralelno s raspuklim žilama koje su dubljene vjetrom i kišom, s granom neke penjačice koja se pripija uz kamen kao da je korijenje splela u svakoj točki pripajanja. Za Hreljanovića je karakterističan taj znakoviti odmak od afirmacije motiva od onoga zbog čega taj motiv postoji, a sve to radi duboko skrivene likovnosti koju će pronaći u strukturama i površinama, geometriji selektiranih uzoraka, u linijskim zapletima koji se dotiču i secesije i historicizma, i kako-bude stila. Gradilo se, klesalo i oblikovalo onako kako se znalo i moglo. Grobu koji čitamo kao spomeničku baštinu sada ne prilazimo kao cjelini. U neutralnoj, strogoj i svake emocije lišenoj vizuri crno-bijele fotografije, fotograf odabire decentnu formu detalja koji postaje nosilac čitave kompozicije. Materijal, površina, struktura i mogućnost iskazivanja što šireg spektra sjena na fotografiji u iznalaženju smislenih kompozicija i skrivenih detalja arhitekture – karakteristike su rukopisa ovog fotografa. Gradacije slojeva, nagli prelomi linijskih sljedova, vibrantne površine ranjivog kamena i pokušaj, na kraju, da sam detalj izvučen iz konteksta vrati oku osjećaj hladne neminovnosti, sažima se u onom već rečenom: Pax!
191 Mali salon, Rijeka 2001.
215