Sudbina mediteranskog priobalja i karakter (temperamentnost) Mediterana ponekad nam se doimaju kao svojevrsna inačica onog sjajnog Matvejevićeva Mediteranskog brevijara. Poetski rečeno, tavan vlastite duše postaje nalik tavanu kakve istarske, primorske ili dalmatinske kamene kuće u kojoj već odavno ne žive trgovci i kapetani staroga kova, ali žive tragovi njihove borbe za koru kruha ili očuvanje komadića ljubavi prema zavičaju. Tako se svakodnevnica naginje kroz prozore mita, a pamćenje zavičajnih mitova izvire na granici imaginarne karte svijeta. Iluzionizirana kartografija kao da postaje ormar prepun polica sa simboličkim predmetima na koje nitko suvremen gotovo da i ne obraća pažnju. Ne zato što ne želi, dapače, nego zato što prostim okom ne vidi tanku šparogu vlastite povijesti u gustišu podivljale šume ovog konzumizma prebujnog od jeftinih stvari. Posebnu zanimljivost Lenićeva rada tvori opreka između likovne tehnike koju rabi, a inaugurirali su je dadaisti dvadesetih godina dvadestog stoljeća, i arhaike koju su na svjetlo dana iznijeli postmodernisti u svojoj gotovo infantilnoj ironiji prepunoj autentične nostalgije za završenim vremenom kulturâ. S treće strane, naš je, jadranski šum postojanja skroman i samozatajan. Time mislim na senzibilitet koji nemoralno tržišno nadmetanje guši snagom prolazne, kratkotrajne robe. To je senzibilitet koji želi imati vremena i sluha za šum morske školjke, šum vjetra u boci iz stare apoteke, uljare, vinare – za sinstezijsko iskustvo slike. Slaže tako Lenić i ulaznice iz uglednih svjetskih muzeja, matrikule, arheološke ostatke, komadiće razbijenih bakinih tanjura; zbraja svoje gradove Veneciju, Pariz, Prag, Zagreb, Rovinj, Trst, Rijeku, putovanja, spori stari vlak memorije, jedrenjak intelektualnog uzbuđenja, da bi se (možda) na koncu konca zaustavio u velikoj leći koja reflektira potomstvo tradicije. Uljudna je to ispovijest, izgovorena likovnim jezikom koja gledatelju ustupa prostor skrbno spojenih sitnica, kako bi oko drugog čovjeka nastavilo tamo gdje pogled umjetnika (za)staje. Sve sam ovo ispričala kako se pogled ne bi zaustavio na estetskoj ravni Lenićeva rada. Jer sve je ovdje lijepo i privlačno tek na prvu loptu. Na drugu tek, istinito je i dobro.
177