Page 1

BU&CW

str. 1


BU&CW

Jill Mansell

Sve je u traÄ?u

str. 2


BU&CW

1. poglavlje

ČUDNO JE TO KAKO, čim otvoriš ulazna vrata, isti tren znaš da nešto nije u redu. Tilly je zastala na ulazu tražeći rukom prekidač. Stigavši kući s posla u šest na večer toga hladnog četvrtka u veljači, nije imala razloga pomisliti da je išta drukčije. Ali bilo je, mogla je to osjetiti. Znala je. Prekidač je kliknuo, i bi svjetlost. Toliko o sablasnome šestome čulu: sag iz hodnika nestao je i zato je osjećaj bio drukčiji kad je otvorila vrata. Sag iz hodnika? Zar je Gavin što prolio? Zbunjena, lupkajući potpeticama po golim podnim daskama, Tilly se zaputi u dnevnu sobu. Što se dogodilo? Pogledom je preletjela sobu pokušavajući uočiti sve u njoj - zapravo sve čega nema. O. K., ili su bili metom iznimno izbirljivih provalnika, ili... Ostavio je pisamce naslonjeno na polici iznad kamina. Gavin je bio predvidiv u pravome smislu te riječi. Zacijelo se savjetovao s kakvim guruom za lijepo ponašanje: „Draga gospodice Prim, namjeravam bez upozorenja ostaviti svoju djevojku - kako bih joj trebao objasniti što ću učiniti?” Na što bi gospođica Prim odgovorila: „Oh, zaboga, dragi Gavin, jadni vi! U situaciji kao što je ta pravilno bi bilo prenijeti nužne informacije pisamcem napisanim rukom - nipošto e-mailom, i, molim, ne SMS-om! - te ga ostaviti na sredini police iznad kamina, gdje će ga sigurno uočiti.” Jer, iskreno, koji bi drugi razlog mogao biti? Tilly je obavila brz pregled kućnog inventara. Zašto bi inače DVD uređaj - njezin - još bio ondje, a televizor njegov - nestao? Zašto bi nestale tri četvrtine DVD-ova (ratni filmovi, SF i slično), a ostali samo bezvrijedni, plačljivi filmovi i romantične komedije? Zašto bi inače stolić koji im je darovala Gavinova majka ispario, a... „Tilly? Ku-kuc! To sam samo ja!” Kvragu, nije zatvorila vrata kako treba! I sad je Babs, iz stana preko puta, kao i uvijek, ušla na prstima, pretjerujući u šuljanju, kao da to upadanje u tuđi stan čini nekako prihvatljivijim. „Bog, Babs!” Tilly se okrene; možda Babs ima za nju poruku od Gavina. Ili ju je možda zamolio da svrati i provjeri je li dobro. „Želiš posuditi vrećicu čaja?” „Ne, hvala, cvjetiću, na uši mi već izlazi! Samo sam htjela vidjeti kako si. Jadnice moja, a ja mislila da ste vas dvoje tako sretni zajedno... Nisam pojma imala!” Sjajne zelene naušnice zveckale su dok je Babs sumnjičavo mahala glavom, preplavljena osjećajima. „Mladenački ljubavni san, tako smo vas

str. 3


BU&CW

Desmond i ja zvali. Dušice draga, cijelo vrijeme ti si to skrivala! Da si mi bar rekla, znaš da uvijek rado slušam!” Rado sluša? Babs živi za to da sluša tuđe jadikovke. Trač je njezino drugo ime, njezin hobi broj jedan. A opet, nisi joj mogao zamjeriti, bila je dobrodušna, dobronamjerna, na neki lakom, gnjavatorski način. „Rekla bih ti”, odvrati Tilly, „da sam znala.” „BLAGI BOŽE!” Babs ispusti piskav krik sumnje. „Misliš...?” Gavin je dao petama vjetra. To”, Tilly posegne za pisamcem na polici iznad kamina, „ili su ga oteli.” „Samo, kad sam ga danas poslijepodne vidjela kako ukrcava stvari u unajmljeni kamionet, s njim nisu bili otmičari.” S izrazom suosjećanja Babs doda: „Samo njegovi mama i tata.”

Sljedeću večer prigradski vlak pun putnika iz Paddingtona zaustavio se na stajalištu Roxborough. Bio je petak, sedam i petnaest uvečer, i svi su putovali kući. Osim mene, ja svoju izbjegavam. Ondje je bila Erin, čekala je na peronu zabundana u kričavo ružičast kaput i počela mahnito mahati kad je kroz prozor ugledala Tilly. Čim ju je ugledala, Tilly se počela bolje osjećati. Nije mogla zamisliti život bez Erin kao najbolje prijateljice. Prije deset godina, kad je odlučivala hoće li studirati u Liverpoolu Exeteru, mogla se odlučiti za Liverpool i to se nikad ne bi dogodilo. No, umjesto toga, odlučila se za Exeter - odisao je nekim morskim ugođajem i možda zbog toga jer je prijateljičinu prijateljica slučajno spomenula kako u Exeteru ima mnogo zgodnih mladića - a ondje se zatekla i Erin, u sobi do njezine u studentskom domu. Njih su se dvije složile od prvoga dana - bio je to platonski ekvivalent ljubavi na prvi pogled. Bilo joj je čudno i zamisliti kako bi bilo da je umjesto toga otišla u Liverpool - gdje bi zasigurno bile horde jednako zgodnih dečki: ondje bi imala posve drukčiju najbolju prijateljicu, visoku, mršavu triatlonku koja bi se, recimo, zvala Monica. Bože, zamisli to! „Uf!” dahtala je Erin oporavljajući se od Tillyna zagrljaja kojim joj je gotovo istisnula sav zrak iz pluća. „Čemu to?” „Drago mi je što nisi triatlonka po imenu Monica.” „Kvragu i ti i ja! Ne znam samo kojoj bi bilo teže!” Stresavši se na tu pomisao, Erin uhvati Tilly ispod ruke. „Hajdemo kući! Pripremila sam nam kolač s preljevom od karamela.” „Vidiš?” Tilly zasja. „Monica to nikad ne bi rekla. Ona bi rekla: 'Zašto ne bismo istrčale petnaestak kilometara, to će nas oraspoložiti?!”'

str. 4


BU&CW

Erinin stan, neobičan i razbacan kao i svi ostali koji su se nizali duž glavne ulice Roxborougha, imao je samo jednu spavaću sobu i nalazio se na prvome katu, iznad trgovine u kojoj zadnjih sedam godina prodaje rabljenu odjeću. Rad u trgovini nije bio njezin posao iz snova kad je diplomirala francuski jezik na Exeteru, ali Erinini planovi da se zaposli kao prevoditeljica u Parizu iščeznuli su mjesec dana nakon njezina dvadeset prvoga rođendana, kad joj je majka doživjela moždani udar. Preko noći se Maggie Morrison iz bistre, živahne trgovkinje antikvitetima pretvorila u krhku, zaboravljivu sjenku osobe kakva je nekoć bila. Slomljena, Erin je odustala od posla iz snova u Parizu i vratila se u Roxborough kako bi njegovala majku. Potpuna neznalica kad je riječ o antikvitetima, pretvorila je trgovinu u ekskluzivnu prodavaonicu rabljene odjeće trudeći se najbolje što može njegovati Maggie i voditi posao.

Tri godine poslije prvoga Maggie je dokrajčio drugi moždani udar. Tuga se miješala s olakšanjem, što je, pak, izazvalo još više tuge zbog osjećaja krivnje, ali su joj pomogli stanovnici Roxborougha. Erin se oduvijek planirala preseliti u Pariz kad se dogodi ono neizbježno, no tada je shvatila da to više ne želi. Roxborough, stari trgovački gradić u središtu pokrajine Cotswolds, bio je predivno mjesto za život. Ljudi su bili suosjećajni i puni potpore, postojao je pravi duh zajedništva, a posao je cvao. Ovdje je bila sretna i voljena, zašto bi se onda selila? Sada, gotovo četiri godine poslije, Erin je imala još više razloga da bude sretna zbog svoje odluke da ostane. No još nije htjela ništa reći Tilly, ne dok je još shrvana zbog Gavinova odlaska. To bi svakako bilo bezosjećajno. Iako, mora priznati, nije se činilo da je Tilly previše shrvana. Bio je to šok, dakako, ali činilo se kao da ju je otkriće kako ju je napustio dečko s kojim je živjela više iznenadilo nego izbezumilo. „Nazvala sam ga danas popodne”, rekla je Tilly prinoseći ustima žličicu kolača. „Da ne povjeruješ!,Nije se mogao suočiti sa mnom i reći mi u lice da se ne bih rasplakala pa je bijeg bio jedino što je mogao smisliti. Vratio se roditeljima i žao mu je, ali jednostavno nije osjećao da imamo budućnost zajedno. Zato je otišao!” Odmahnula je sumnjičavo glavom. „Sad sam zaglavila s tim stanom i nema šanse da ga plaćam ovako s jednom plaćom, a ne mogu čak ni useliti koga jer ima samo jednu spavaću sobu. I sad reci da to nije sebično!” „Bi li plakala? Da ti je rekao u lice?” „Što? Bože, ne znam! Možda.” „Možda? Ako koga ludo voliš i ta te osoba ostavi, trebala bi plakati.” Erin poliže žličicu i uperi je u Tilly. „Trebala bi isplakati kante suza.” Tilly se počne braniti: „Ne nužno. Mogla bih potiho patiti zbog slomljena srca.” „Kante”, ponovi Erin. „Zato mislim da ti srce zapravo uopće nije slomljeno. Zapravo, možda osjećaš prilično olakšanje zbog Gavinova odlaska. Jer potajno,

str. 5


BU&CW

duboko u sebi, željela si da prekine s tobom jer se nisi mogla natjerati da sama obaviš taj prljavi posao.” Tilly se zacrveni i utihne. „Ha! Vidiš? Imam pravo, zar ne?” Erin klikne ushićeno. „Ponavlja se priča kao s Mickeyjem Nolanom. U početku ti se uistinu sviđao, a onda je postalo pomalo dosadno i nisi znala kako da mu daš nogu a da ga ne povrijediš. Stoga si se udaljila dok nije shvatio kako je u vezi ponestalo zanosa. I Darren Shaw”, odjedanput se sjeti. „Jednako je bilo s njime. Osjećaš se krivom kad želiš prekinuti s dečkima i onda ih prisiliš da oni prekinu s tobom. Ne mogu vjerovati da to nisam prije primijetila!” Bio je to trenutak prosvjetljenja. „Možda imaš pravo”, prizna Tilly. „Jest, imam pravo!” „Jesam li ti ikada ispričala što je bilo s Jamiejem Dalstonom?” „Ne. Zašto, i njemu si isto učinila?” „Ne, kad mi je bilo petnaest godina, izlazili smo dva tjedna. Tada sam shvatila da je malo čudan i prekinula sam s njim.” Tilly zastane zureći u vatru dok je iskopavala davno zaboravljena sjećanja. „Tada je postalo čudno jer Jamie nije htio da prekinemo. Neprestano me zvao kući i šetao gore-dolje našom ulicom. Kad bih izašla, pratio me. Potom, za moj rodendan, poslao mi je vrlo skup nakit. Moja ga je mama odnijela njegovoj mami, a uključila se i policija. Ne znam točno što se dogodilo, ali mislim da je ukrao novac kako bi kupio nakit. Kako god bilo, njegovi su se nekoliko tjedana nakon toga odselili i nikad ga više nisam vidjela, ali to mi je utjeralo strah u kosti. I kad god pročitam u novinama o tipovima koji uhode bivše cure, to me uvijek izbezumi. Pretpostavljam da zato radije puštam da druga osoba prekine vezu. Tako je manje vjerojatno da će me poslije uhoditi.” „Dakle, zapravo ti je prilično drago što je Gavin otišao?” odvrati Erin. „Pa, nije išlo. Bio je u nekome svome svijetu. Osjećala sam se pomalo zatočenom”, prizna Tilly. „Njegova mi je majka uporno govorila kako je on dobra prilika, a nisam imala srca reći joj: 'Da, ali zar ne može biti malo manje dosadan?” „Ali, uselila si se u stan s njime!” naglasi Erin. „Je li od početka bio dosadan?” „U tome i jest problem! Ne znam! Mislim da zacijelo jest, ali dobro je to skrivao. Nedvojbeno mi nije rekao da je član kluba aviomodelara dok se nisam uselila”, odvrati Tilly. „I potpuno je zaboravio spomenuti zvonjavu. Bože, kakva sramota! Kako sam mogla izlaziti s nekim pola godine i ne znati da je potajno zvonar?” „Hajde!” reče Erin utješno, odloži na stolić prazne zdjelice za kolače i ustane. „Prestala je kiša. Idemo na piće!”

str. 6


BU&CW

2. poglavlje

KOD STANOVANJA NA jednome kraju glavne ulice u Roxboroughu najbolje je bilo što se Lijena lisica nalazila na drugome kraju, dovoljno daleko da ti ne trebaju čepići za uši kad se održavaju njezine slavne karaoke-večere, a opet dovoljno blizu da se dokoturaš kući nakon dobra izlaska. Tilly je uživala u ozračju pivnice, mješavini gostiju i raspoloženog osoblja. Voljela je način na koji je vlasnik Declan, kad je od Erin čuo priču o tome kako je nogirana, jednostavno rekao: „Tip je očito lud. Preseli se u Roxborough! Svjež seoski zrak i mnogo jabukovače - to će te ojačati!” Tilly se nasmiješi. „Hvala na ponudi, ali ja sam gradsko dijete!” „Bezobraznica! Ovo je grad!” „Mislila je na London”, reče mu Erin. „Grozno mjesto za život.” Declan odmahnu glavom. „Kod nas je mnogo ljepše.” „Ondje imam posao”, objasni Tilly. Izgledao je prilično zadivljenim. „Aha, posao. Premijerka? Glavna direktorica BBC-a? Erin ga udari po ruci. „Declan, pusti je na miru!” „Nage novine imaju prave vijesti”, odgovori Tilly zabavljena njegovim sarkazmom, pokazujući na primjerak Glasnika Roxborougha koji je čitao između posluživanja gostiju. „Što je to na vašoj naslovnici? Krava propala kroza zaštitnu rešetku? Na naslovnici!” „Ali nije li predivno to što nismo zatrpani teroristima i ubojicama?” namignu joj Declan. „Eto, zato ja volim ovo mjesto. A živio sam u Londonu trideset godina.” „Što se zapravo dogodilo kravi?” Tilly se nagnu, ali on maknu novine od nje. „A, ne! Tko se god smije našim naslovnicama, ne može saznati kraj priče. Je li kravu vitlom na sigurnost izvukla vatrogasna brigada, podignule je s rešetke kao padobranca? Ili su je ostavili da visi ondje i ugine groznom smrću? To ja zovem ganuuutljivom pričom.” Declan popusti kad su odlazile dva sata poslije: smotao je novine i ubacio ih u Tillynu zelenozlatnu kožnatu torbu na ramenu. „Izvoli, ostatak možeš pročitati sama! Možda nisu kao Večernje vijesti, ali, znaš, nage novine imaju neki svoj šarm. Zapravo, potpuno su neodoljive.” Grozno je što je Tilly nakon tri čaše jabukovače to potajno smatrala smiješnim. Nekako je uspjela zadržati ozbiljan izraz lica. „Znači, zato su te izbacili iz Londona. Zbog loših doskočica.

str. 7


BU&CW

„Odmah si pogodila, curo! I drago mi je što jesu. Znaš”, doda Declan, „bit ću im zahvalan za vijeke vjekova.” Kad su se našle na ulici nakon zatvaranja pivnice, uhvati ih glad i bile su prisiljene odšetati niz ulicu do kioska s prženim krumpirićima i ribicama. Dok su čekale da ih posluže, Tilly odmota novine i pročita da je kravu - lijepu crno-bijelu frizijku po imenu Mabel - doista vitlom na sigurnost izvukla vatrogasna brigada iz Roxborougha te se ponovno susrela sa svojim teletom Ralphom. To je bila lijepa vijest. Bolja nego dugotrajna smrt s nogama koje vise kroz rešetke dok jadni telić Ralph žalosno muče... „Oprostite, jedan koljak s krumpirićima, molim, i jedan bakalar, također s krumpirićima.” Kad su se našle natrag na pločniku, Tilly pohlepno razmota vreli smotuljak i otrgnu prvi komadić tijesta. „Mm, mmm.” „Ja ću svoje pojesti kod kuće”, reče Erin. „Nemoj! To čine stari ljudi! Ribice s krumpirićima imaju milijun puta bolji okus na svježemu zraku.” „Dvadeset osam mi je godina”, reče Erin veselo. „Starim. I ti isto.” „Bezobraznice!” Bijesna, Tilly baci krumpirić prema njoj. „Ja nisam stara, još sam mlada koka.” Dvojica tinejdžera koja su prelazila ulicu prasnula su u smijeh i gurnula laktom jedan drugoga. Tilly začu kako jedan od njih mrmlja: „U njezinim snovima.” „Zaboga!” Ogorčena, Tilly raširi ruke. „Zašto me večeras svi napadaju? Dvadeset osam nije gerijatrija. U najboljim sam godinama!” Drugi se dječak naceri. „Za dvije godine bit će ti trideset. To jest gerijatrija.” „Mogu sve što i ti”, uzvrati Tilly ljutito. „Niškoristi!” „Hajde onda, popišaj se uz onaj zid!” Kvragu, mrzila je pametnu djecu! „Ili učini ovo”, uzviknu prvi klinac, uze zalet i bez muke preskoči kantu za smeće s poklopcem u obliku kupole nedaleko od kioska brze hrane. O, da, to je već bilo nešto. Pišanje uza zidove bilo bi problematično, ah preskakanje je gotovo njezina specijalnost. Minus je bilo to što je imala prilično kratka suknju, a plus što je ona bila lagana i rastezljiva. Dobacivši u Erinine ruke svoju porciju ribica i krumpirića, Tilly uhvati zalet i prebaci se preko kante. Preskok je prošao bez problema, zaplovila je preko vrha poput balerine, kao Olga Korbut. Tek kad se dočekala, sve je pošlo krivo. Iskreno, kolika je vjerojatnost da će vaše lijevo stopalo stati na onaj isti krumpirić koji ste prije bacili na najbolju prijateljicu kad vas je nazvala starom? „JAAAOOOJ!” Tilly ispusti vrisak dok joj se lijeva noga zaokretala pod kutom i ruke mahale kroza zrak. Začu kako Erin poviknu u strahu: „Pazi na...” milisekundu prije nego što se zaletjela u vrata parkiranog automobila.

str. 8


BU&CW

Joj, to joj je možda ublažilo pad, ali svejedno je boljelo. Razlijepivši se po njemu kao lik iz crtića, Tilly kasno primijeti da je automobil nevjerojatno čist i sjajan. „Hej!” doviknu strog muški glas iz nekog dijela ulice. Zapravo, bio je nevjerojatno čist i sjajan sve do prije pet sekunda. Odlijepivši se od automobila, Tilly vidje mrlje koje su ostavili njezini prsti masni od ribica i krumpirića na suvozačevim vratima, lijevoj strani i do maloprije besprijekorno čistom prozoru. Rukavom svoje jakne pokuša očistiti najgore mrlje. Muški glas iza nje, koji je zvučao još ljuće, uzviknu: „Jeste li ogrebali moju boju?” „Nisam, a vi ionako ne biste smjeli biti ovdje parkirani. Dvostruka je žuta linija.” Bacivši pogled preko ramena i uvidjevši da je bio previše daleko da je uhvati, Tilly uzme svoje ribice i krumpiriće od Erin i učini ono što bi svaki dvadesetosmogodišnjak koji poštuje sebe učinio - da petama vjetra. „U redu je”, odvrati dašćući Erin, „ne slijedi nas.” One uspore puževim korakom i Tilly nastavi jesti krumpiriće. Dok su nastavljale hodati zajedno uz mokri kolnik, ona reče: „Sva sreća što nas nitko nije fotografirao. U mjestu kao što je ovo masni prsti na čistom automobilu mogli bi završiti na naslovnici u Glasniku sljedeći tjedan.” „Znaš, Declan ima pravo. Svidjelo bi ti se ovdje.” Erin, koja je još čuvala svoje krumpiriće, ukrade jedan od Tilly. „Ako bi željela pokušati, možeš odsjesti kod mene koliko god želiš.” Tilly je bila dirnuta ponudom, ali je znala da ne može. Tijekom godina dok se brinula o majci, Erin je spavala na kauču u dnevnoj sobi, a Maggie je bila u jedinoj spavaćoj sobi. To nikako nije bilo idealno. Znala je koliko je Maustrofobičnim Erin smatrala svoj stan. Dolazak na vikend i boravak nekoliko noći bili su u redu, ali stan je bio malen i sve više od toga ne bi bilo u redu. Stigle su do kraja glavne ulice. Sada su samo morale prijecestu i bit će kod kuće. Još pohlepno gurajući krumpiriće u usta, Tilly pričeka uz Erin da pored njih protutnji autobus, kadli se iza njega pojavi crni automobil „Budalo!” Tilly vrisnu kad je, zapljusnuvši velikim valom ledene vode njezinu suknju i noge, automobil prošao kroz lokvu uz pločnik. Skočivši unatrag - prekasno - pogledom uhvati bljesak bijelih zuba kad se osoba na vozačevu mjestu namrštila i podignuta ruku u znak lažne isprike prije nego što je odjurila u daljinu. „To je bio on, zar ne?” Tresući se dok je ledena voda curila niz njezine tamne najlonke, Tilly privuče sebi svoj paketić ribica i krumpirića kako bi se ugrijala. „Onaj koji je vikao na mene. „Isti je automobil”, potvrdi Erin. „Neka vrsta jaguara.” „Gad, učinio je to namjerno.” Ali iznutra, bila je zadivljena. „Prilično mudro.” Erin je čudno pogleda. „Kako to misliš, mudro?” Tilly pokaže na Erinin netaknuti krem kaputić, a potom na svoju

str. 9


BU&CW

natopljenu suknju i hulahupke. „Način na koji je uspio izbjeći tebe i samo dohvatiti mene.”

Sljedeće se jutro Tilly probudila na kauču suhih usta, hladnih nogu, a pokrivač je kliznuo na pod. Bilo je deset sati, a Erin je prije sat vremena prošla kraj nje na vršcima prstiju kako bi otišla dolje otvoriti trgovinu. Tilly joj se namjeravala pridružiti prije nego što ode u istraživanje Roxborougha, ali za sada će uživati u ljenčarenju i provesti neko vrijeme u propitkivanju sebe što učiniti s ostatkom života. Pripremila si je šalicu čaja i krišku tosta prije nego što je dovukla pokrivač natrag na kauč i zavukla se ispod njega. Potom je upalila televizor i pretraživala svoju torbu tražeći telefon kako bi provjerila ima li kakvih poruka. No nije stigla ni jedna, čak ni od Gavina. Što je zapravo bilo i bolje jer zadnje što je trebala jest da se on počne predomišljati i žaliti zbog svoje odluke. Rastresavši jastuke i uzimajući gutljaj čaja, Tilly izvuče Glasnik Roxborougha iz svoje torbe i izgladi nabore gdje je papir bio zgužvan. Priča o kravi još joj je mamila osmijeh. Prolista novine i sazna da su žene koje žive u istoj ulici rodile dva para blizanaca. Kako to nije vijest s naslovnice? Ondje je bio i članak o dražbi traktora - smiri se, srce moje! - i cijela stranica posvećena dobrotvornoj prodaji u srednjoj školi u Roxboroughu. Tilly preleti kroz fotografije mladenaca, članak o visećoj grani stabla koja bi doista mogla boti vrlo opasna ako bi puknula i pala na čiju glavu i drugi članak o kvaru autobusa u Ulici Scarratt koji je uzrokovao blokadu ceste na - ah! - čak tri i pol sata. Bila je ondje i fotografija autobusa u kvaru s putnicima koji su stajali uz njega prikladno oborenih pogleda, osim jednog dječaka od oko pet godina koji se cerekao od uha do uha. Zapravo, bilo je to prilično slatko. Čini se da je najgore što se dogodilo u Roxboroughu u zadnjih tjedan dana bilo to što se čovjek srušio i preminuo dok je iskopavao krumpir na svojoj zemlji. Ali bile su mu devedeset tri godine, što bi mogao drugo očekivati!? Lijevajuči čaj, Tilly okrenu stranicu i dođe do oglasa za posao. Traži se automehaničar, traži se perač posuđa u restoranu, hotel Castle traži osobe za rad za barom, traži se prometna policajka za prijelaz ispred male škole. Preletjela je pogledom kroz ostatak popisa - rad u uredu... vozač taksija... čistač... vrtlar... hmm, to bi mogla biti udovica devedesettrogodišnjaka kojoj treba iskopati ostatak njezina krumpira. Tillynu pozornost privuče uokvireni oglas na dnu stranice. Asistentica, zabavan posao, kuća, 2OO funta. To je bilo to, kratko i jasno. Tilly se pitala što znači zabavan posao; naposljetku, neki bi posao državnog blagajnika nazvali zabavnim. John McCririck možda bi smatrao posao svojega osobnoga roba zabavnim. Ili bi to moglo biti nešto glupavo kao što je zabavljanje ljigavih poslovnjaka. Uzme zalogaj tosta, okrene stranicu i počne čitati kakve se stvari prodaju -

str. 10


BU&CW

vjenčanica Pronuptia, veličina osamnaest, nikada nošena... akustična gitara, u dobrome stanju osim tragova zuba na dnu... set tanjura od pedeset devet komada (jedan tanjur nedostaje - bačen na bivšega supruga koji je lagao i varao)... kompletan serijal DVD-ova Zvjezdane staze; razlog za prodaju: stupanje u brak s mrziteljicom Zvjezdanih staza... Tilly se opet nasmije; čak su i oglasi imali vlastiti neobičan šarm. Završavajući tost, projuri pogledom kroz kolumnu Osaml ena srca - muškarac, 63 godine, traži mladu ženu, mora voljeti klice - potom kuće na prodaju, sve preskupe za nju, a zatim dosadne sportske stranice na kraju. Stigla je do kraja, a zatim se uhvatila kako okreće natrag stranicu na kojoj je bio onaj oglas. Gotovo je namijenjen njoj, izvikuje njezino ime. Što je bilo smiješno jer u oglasu nije bilo navedeno o kakvu je poslu točno riječ i plaća je bila loša, ali kratak telefonski poziv kako bi saznala više ne bi bio ništa loše, zar ne? Tilly ugrabi svoj mobitel, utipka broj i posluša zvonjavu na drugome kraju. „Dobar dan”, javi se automatizirana glasovna poruka, „molimo vas, ostavite poruku nakon...” „Zvučnog signala”, Tilly izreče dobronamjerno, ali glas je ne posluša. Sve što je dobila, bila je tišina, nije više bilo glasa, zvučnog signala, ničega. Telefonska sekretarica bila je puna. Pa, to je bilo to. Tko je god stavio oglas, bio je preplavljen pozivima i morao je spriječiti potencijalne zaposlenike. Ionako je to vjerojatno bio natječaj za toples konobarice. Bolje da umjesto toga ustane.

str. 11


BU&CW

3. poglavlje

ERIN JE VOZILA Tilly na vlak u nedjelju popodne. „Dakle, imaš li ideju što ćeš učiniti?” Tilly se namršti i odmahnu glavom. „Ne još. Pokušat ću pronaći jeftiniji stan, to je sve. Što još mogu učiniti? Osim uvjeriti šefa da mi udvostruči plaću. Ili možda napisati pismo Georgeu Clooneyju i pitati ga ima li što protiv da se uselim u njegovu vilu na obali jezera Como. To uvijek ostaje kao mogućnost.” Bilo je hladno ondje na parkiralištu, poljubila je Erin u obraz i rekla: „Hvala za vikend! Javljat ću ti novosti.” „Možeš ga pitati bi li želio da mu budeš nova djevojka.” Erin je zagrli. „Sigurno ne želiš da pričekam s tobom?” „Ne brini se, dobro sam! Vlak će stići za deset minuta. Ti kreni kući!” Poznate zadnje riječi. U dvije minute, dok je Tilly stavljala vrećicu preko sjedala na peronu, preko razglasa je najavljeno da će vlak za London - Paddington kasniti četrdeset minuta. Svi na peronu ispuste kolektivni jecaj. Hvatajući se za slamku, Tilly pogleda stariju ženu koja je stajala pokraj nje. „Četrnaest ili četrdeset?” Žena zapucketa jezikom uz gađenje i reče: „Četrdeset.” Muž mlađe žene, pokušavajući umiriti svoje dijete koje je vrištalo, odmahnu glavom i reče mrzovoljno: „Ovo će biti zabavno.” Zabavno. Zabavan posao, kuća. Zamišljajući primjerak Glasnika Roxborougha koji je utrpala u Erininu kutiju za reciklažu, Tilly poželi da je pokušala ponovno nazvati onaj broj. Zatim shvati da je broj još pohranjen u njezinu telefonu. Sve što je morala učiniti, jest birati zadnji poziv. „Halo? Ja sam. Jebeni vlak kasni pa se nećemo vratiti prije šest najranije, jebeno tipično...” Tilly je ustala i odmaknula se na diskretnu udaljenost od g. Mrzovoljnoga, koji se sada glasno žalio u svoj mobitel da mu se beba penje na prokletu glavu. Ona pritisnu svoj telefon na uho i stade slušati kako zvoni na drugome kraju. Taj se put nije javila telefonska sekretarica. Nije bilo nikakva odgovora, kako je zvučalo. Osmi signal, deveti, deseti... „Halo?” Glas je bio mlad, ženski i bez daha. -“

„Bog, zovem u vezi s oglasom u novinama”, poče Tilly. „Mogu li samo pitati „Pričekajte, pozvat ću tatu! TAAATA?” uzviknu glas.

str. 12


BU&CW

„Jao!” Tilly se trgnula dok je buka odzvanjala u njezinu lijevom bubnjiću. „Ups, ispričavam se! Imam vrlo jaka pluća. O. K., ovdje je sada. Tata, još netko u vezi s poslom!” „Kvragu, nemamo ih dovoljno za odabir?” Glas je zvučao jednolično, kao da mu je svega dosta, i s liverpoolskim akcentom. „Reci joj da je prekasno, dali smo posao nekome drugome!” Tillyn natjecateljski duh isplivao je na površinu. Do prije dvije minute nije ni željela taj posao. Ali sada, ako ju je pokušavao otkantati... „Zapravo”, pročisti grlo, „možete mu reći da sam čula što je rekao. Bi li bar imao pristojnosti da porazgovara sa mnom?” Djevojka odgovori veselo: „Pričekajte! O, tatice, sad se ljuti na tebe!” Tilly je čula kako telefon prelazi iz ruke u ruku uza žestoke šapte. „U redu, žao mi je.” Bio je to očev glas, još s tim nekim liverpoolskim prizvukom, ali mrvicu više prijateljski nego prije. „Ako želite istinu, sve je to bilo jedna golema pogreška. Upravo smo se vratili s odmora i pronašli brdo poruka koje su zagušile telefonsku sekretaricu. Oglas je trebao ići u broj od sljedećega tjedna, a ne prošli tjedan. Sve što ovoga trenutka želim, jest šalica čaja i sendvič sa slaninom, a neću dobiti ništa od toga jer prokleti telefon ne prestaje zvoniti i javlja se toliko potencijalnih asistentica da ne znam što bih s njima učinio. No, izvolite!” rekao je umorno. „Pucajte! Dajte mi svoje ime i broj telefona, a ja ću vas nazvati nekad tijekom tjedna i ugovoriti razgovor s vama.” „Pričekajte!” odgovori Tilly. „Uopće ne znam želim li taj razgovor. Što točno asistentica radi?” „Sve. „A rekli ste da je to zabavan posao. Što to znači?” „To znači da postoji mala vjerojatnost da ćete možda uživati u njemu oko dva posto vremena. Ostalih devedeset osam posto bit će prilično naporan.” „U redu, sad me samo pokušavate odbiti da se ne morate vidjeti sa mnom”, odgovori Tilly sumnjičavo. „Taj takozvana posao. Ima li ikakve veze s pornićima?” „Kunićima?” „S pornografijom. Seksom.” Kolektivni kratak udisaj zraka obavijesti Tilly da su svi na peronu sada obraćali pozornost. „Ne. Žao mi je.” Zvučao je kao da ga to zabavlja. „Zašto, tomu ste se nadali?” „Ne, nisam.” Tilly je učinila sve što je u njezinoj moći da zvuči kao dama, a ne uznemirujuće ukočena. „A zašto je plaća samo dvjesto funta na tjedan?” Tada se doista nasmijao. „To je namještenje koje pokriva sve ostale životne troškove. Sve je plaćeno, uključujući i automobil.” O. K., to je sigurno dovoljno dobar razlog. Tilly odmah odgovori: „Znate što? Bila bih izvrsna za taj posao.”

str. 13


BU&CW

„Dobro... Dopustite da provjerim u svom rokovniku.” Začulo se okretanje stranica. „U redu, počnimo s rezervacijom termina. Dodite u četvrtak popodne da se osobno upoznamo. Odgovara li vam u četiri sata?” „Ne baš”, Tilly iskrivi lice. „Pet, onda? Šest?” „Čekajte, vi ste u Roxboroughu?” „Ne, u Bombayu smo, to je razlog zašto sam dao oglas u Glasniku Roxborougha.” Još jedanput ta lakonska liverpoolska domišljatost. „Ja živim u Londonu. No trenutačno sam na peronu u Roxboroughu, čekam povratak u London.” Stavljajući sve na kocku, Tilly duboko udahnu i reče: „Stoga, bilo bi izvrsno kad bih se sada mogla vidjeti s vama.” Tišina. Nakon koje slijedi još tišine. Napokon začu uzdah. „Jesam li vam već rekao koliko sam prokleto umoran?” „Dok me budete intervjuirali,” Tilly reče nevino, „mogla bih vam načiniti fantastičan sendvič sa slaninom.” Nasmije se zainteresirano. „Oštri ste, zar ne?” „Ovdje sam u ovome trenutku.” Tilly se uhvati za svoju minijaturnu prednost. „Ako me ne možete primiti sada, vraćam se u London. A vi ćete propustiti priliku.” „Uz to, još i skromna.” „Razmislite! Ako sam savršena, nećete morati intervjuirati nikoga drugoga.” Još jedna stanka. Onda on reče: „Hajde onda, dovucite se ovamo! Mi smo u Bukvinoj kući u Ulici Brockley, odmah preko mosta i na desnoj strani, na putu izvan grada. Znate li gdje je to?” „Ne, ali pronaći ću vas, ne brinite se!” To je zvučalo lijepo i učinkovito, zar ne? „Bit ću ondje za deset minuta.”

I bila bi ondje da ima taksija ispred stajališta. No to je bila pusta želja jer bila je riječ o Roxboroughu u zimsko poslijepodne u veljači, i svaki taksist koji cijeni samoga sebe bio je kod kuće i drijemao nakon nedjeljnog ručka. Tilly se nije mogla natjerati da ponovno pozove Erin. Koliko bi daleko mogla uopće biti Bukvina kuća? Zasigurno ne više od kilometra i pol. Mogla bi biti ondje za petnaest minuta pješice...

str. 14


BU&CW

Kišilo je. Kuća je bila dalje od kilometra i pol. Kišilo je sve više i nebo je potamnjelo s Tillynom sivom majicom i trapericama jer, dakako, ona nije imala ništa tako pametno kao što je kišobran. Njezin se kovčeg na kotačićima klimao i odskakivao uz pločnik dok ga je vukla iza sebe. Nakon dvadeset pet minuta vidje kuću ispred sebe na desnoj strani i ubrza korak. Ondje, hvala Bogu, bio je znak na kojemu je pisalo Bukvina kuća! Skrenula je u ulaz natkriven kamenitim svodovima i uputila se preko šljunčanog prilaza. Posjed u rojalističkom stilu bio je velik, impozantan i osvijetljen u polumraku poput robne kuće Harrods na Božić kao izraz dobrodošlice. Dašćući i mokra do gole kože, Tilly priđe ulaznim vratima i pozvoni na zvono. Što uopće radi tu? Muškarac će najvjerojatnije ispasti pravi čudak; trebala bi samo baciti jedan dobar pogled na njega kako bi shvatila da neće raditi za njega ni za „Dovraga, mala! Pogledajte se!” Otvorivši širom vrata, pravi je čudak povuče unutra. „Mislio sam da ste nas zeznuli. Dajte mi mrkvu i batinu! Nemojte mi reći da ste hodali cijelim putom od stajališta vlaka!” Tilly kimnu, a zubi su joj počeli mahnito cvokotali zbog blažene topline. „Nije bilo t-taksija.” „Ah, to je zato što su svi vozači taksija ovdje lijenčine. A nemate ni ogrtač.” Pogledao je iskosa u njezinu mokru majicu. „Da ste me ponovno nazvali, došao bih po vas. Ako dobijete upalu pluća i odapnete, imat ću vas na svojoj savjesti, zar ne?” „Potpisat ću da vas oslobađam odgovornosti.” Tilly ispruži ruku i rukuje se s njime. „Ja sam Tilly Cole. Drago mi je.” „I meni je drago, Tilly Cole! Ja sam Max Dineen.” Bio je visok i tanak poput hrta, u dobi od oko ćetrdesetak godina, kratko podšišane valovite plave kose i prijateljskih sivih očiju iza naočala čeličnih okvira. „Uđite, osušit ćemo vas! To obično kažem Betty”, dodao je dok ju je vodio u kuhinju. „Vaša kći?” Max pokaza na smeđeg terijera sklupčanoga na jastuku u jednome od sjedala do prozora. „Naš pas, ali lako je pogriješiti. I ja ih često pomiješam. Betty je ona s hladnim nosom”, nastavio je dok je buka koraka označavala dolazak njegove kćeri u kuhinju, „a ona bučna u prugastim tajicama jest Lou.” „Bog!” Lou je bila u ranim tinejdžerskim godinama, s ludom crvenom kosom koja se uvijala oko njezine glave i zaraznim osmijehom. „Zapravo, zovem se Louisa. Bljaak, sva si mokra!” „Znao sam da će skupo obrazovanje jednoga dana biti od koristi. Lou, ovo je Tilly. Otrči stubama i dohvati joj ogrtač iz gostinjske sobe.” Max se okrenu Tilly. „Ubacit ćemo vašu odjeću u sušilicu. Što kažete na to?” Namignu. „Koliko ste razgovora za posao obavili u ogrtaču, ha?” Zapravo, nije bio ni ljigav ni nametljiv. Jednostavno je davao prijedlog jer je

str. 15


BU&CW

to imalo smisla. Ipak, bilo bi nerealno... „U redu je, imam ja nešto u što se mogu presvući.” Tilly pokaza na svoj kovčeg. Max odvrati: „Kvarite zabavu.”

str. 16


BU&CW

4. poglavlje

KUĆA JE BILA NEVJEROJATNA, uređena sa smislom za boje i vrlo ukusno. Bio Max Dineen u braku ili rastavljen, Tilly je nagađala da je to bilo djelo ženske ruke. U garderobi u prizemlju popločenoj tamno zelenim i bijelim mramorom skinula je mokru odjeću i presvukla se u crveni angora pulover i crne hlače koje je nosila sinoć. U kuhinji Max joj je uzeo traperice i majicu i stavio ih u sušilicu koja je bila u pomoćnoj prostoriji. Potom joj je uručio šalicu kave i izvukao jednu od kuhinjskih stolica. „U redu, počnimo, može? Situacija je ovakva. Louina mama i ja rastali smo se prije tri godine. Njezina mama živi i radi u Kaliforniji. Prve dvije godine Lou je bila ondje s njom, ali joj je nedostajalo sve ovo...” On pokaza ironično na prozor poprskan kišom: „Ovo slavno britansko vrijeme, stoga se prošle godine odlučila preseliti nazad. Pokušao sam promijeniti ime i sakriti se, ali uspjela me pronaći.” „Tata, ne govori to!” Lou okrenu očima na njega. „Ljudi će misliti da je to istina.” „Ali jest istina. Skrivao sam se u vratima... nosio lažne brkove... beznadno. To je kao da te lovi lovački pas.” „Nitko neće htjeti raditi za tebe budeš li govorio takvo što. O. K., ovako je”, Lou preuze. „Trinaest mi je godina. Tata je donekle zanemario posao kad sam tek stigla kući, ali sada se opet vraća na posao.” „Jer moram”, reče Max. „Skupa si.” „Bez obzira na to”, Louisa ga je ignorirala, „odlučili smo da nam je potrebna pomoć, netko tko će me pokupiti iz škole i slično, katkad ponešto skuhati, pomoći tati s poslom - zapravo, bilo čime što treba obaviti. Oglas smo namjerno ostavili nedorečenim jer - “ „Ostavili smo ga nedorečenim”, upadne Max, „jer da smo zatražiti koga da se brine o mrzovoljnom starom tipu i cmizdravoj tinejdžerici, svatko bi dao petama vjetra.” „Samo ga nastavite ignorirati!” Louisine oči sijevnuše dok je otvarala limenku Pepsi Maxa. „Dakle? Zvuči li to kao posao koji biste željeli raditi?” Tilly slegnu ramenima. „To prilično ovisi o poslovima tvoga tate. Ako je on gradski lovac na štakore, neću biti toliko oduševljena zamisli da mu moram pomagati.”

str. 17


BU&CW

„A što kažete na iskopavanje grobova?” reče Max. „Tata, hoćeš li ovo prepustiti meni? On nije grobar”, reče Louisa „ima tvrtku koja se bavi dizajnom unutarnjeg prostora. Zabavno je. Vrlo je tražen.” Kimnu ponosno. „Dakle, o tome je riječ. To bi bio vaš zadatak. Sada je na vama red da nam kažete što o sebi.” Tilly sakri osmijeh jer je Louisa bila toliko ozbiljna i nadobudna i zapovjednički nastrojena i mlada, i nju, Tilly, intervjuirala je trinaestogodišnja pjegava riđokosa s golemim okruglim naušnicama, u pastelnozelenoj tunici, s prugastim, šarenim tajicama. Takoder je pogriješila u pomisli kako je bivša supruga odgovorna za izgled kuće. Plus, bez štakora, što je morala biti prednost. “O. K., želite istinu? Živim u Londonu, moj je posao prilično dosadan i dečko me nedavno napustio. Što me ne dira, ali to znači da si ne mogu priuštiti da ostanem u stanu koji smo dijelili, što me zapravo dira. Tako sam došla ovamo za vikend kako bih bila sa svojom prijateljicom Erin, i - “ „Erin? Vlasnica Erinine lijepe odjeće?” živahno odvrati Louisa. „Poznajem je. Katkad sam išla u njezinu trgovinu s mamom, a Erin bi mi dala žele bombone s okusom jagode. Ona je cool!” „Znam da je cool. I bit će oduševljena kad čuje da i ti misliš isto”, reče Tilly. „Najbolje smo prijateljice još od fakulteta. Vidjela sam vaš oglas za posao i pokušala vas dobiti telefonom jučer, ali vaša telefonska tajnica bila je puna. Danas poslijepodne polazak vlaka mi je bio odgoden, a pomislila sam da bih trebala još jednom pokušati. Erin kaže da je ovo doista lijepo mjesto za život. Voljela bih se preseliti ovamo. Pa, ovdje sam.” „Znate li kuhati?” upita Max. „Onako. Nisam kuharica s TV-a.” „Ne gledaj tako zabrinuto, ne tražimo takvu kuharicu!” Max se namršti. „Ono zabadanje prstiju u usta i uzdisaji u ekstazi - to bi me odvratilo od večere, kunem se!” Kakvo olakšanje. „Ja sam kraljica sendviča od slanine.” „Izvrsno! Hrana bogova. Jeste li kažnjavani?” Šokirana, Tilly uzviknu: „Ne!” „Jeste li ikad ukrali bilo što od prijašnjih poslodavaca?” „Spajalice.” Usredotočila se na pamćenje, iskrenost je bitna. „Omotnice. Olovke. Jeftine”, doda Tilly da ne bi mislio da je riječ o Mont Blancu. „Da, i rolu toaletnog papira jedanput. Ali samo zato što nam je ponestalo kod kuće i nisam imala vremena svratiti u trgovinu. I to je bilo neugodno jer sam je prokrijumčarila iz zgrade ispod kaputa, a vratar me upitao jesam li trudna.” Max kimnu ozbiljno. „Mrzim kad se to meni dogodi. Posjedujete vozačku dozvolu bez kaznenih bodova?” „Apsolutno.” Tilly je mogla odgovoriti s povjerenjem, uglavnom zato što nije posjedovala automobil, već je samo povremeno posudivala od roditelja Ford

str. 18


BU&CW

Focus - a budući da su ga oni posjedovali i vozili od dana kad je stigao iz salona, nikad nije naučila voziti brže od pedeset kilometara na sat. „Sviđa vam se žuta boja?” „Molim?” „Sviđa li vam se žuta boja? To je boja sobe u kojoj biste spavali ako dođete živjeti ovamo.” „Ovisi o tome kakva je žuta. Nisam toliko luda za bojom senfa.” Max se nasmijao. „Sad postaje izbirljiva.” „Vas dvoje! Doista!” Louisa odmahnu glavom. Otišli su na kat i Max pokaza Tilly sobu koja je bila predivno uredena u nijansama blijedoga zlata s dodacima srebrne i bijele. Pogled s izduženih prozorskih krila ostavljao je bez daha unatoč tomu što su brežuljci u daljini trenutačno bili umotani u sivu maglicu. Zavjese su bile raskošne i glamurozno postavljene na prozore. A krevet... „Dakle?” upita Max. Tillyna su usta bila suha. Je li u redu prihvatiti posao samo zato što si se zaljubio u krevet? Osim toga, bio je mnogo više nego samo krevet. Bio je to pravi krevet s četiri stupića, obložen u damast boje bjelokosti i srebra, s madracem toliko visokim da ste gotovo trebali skočiti na njega, a jastuci na njemu bili su poslagani u pravome stilu dizajnera unutrašnjeg prostora. Bio je to čisti Hollywood, krevet njezinih snova, a ona je poželjela izvaliti se na njega poput psića. „Ne sviđa joj se”, reče Max. Tilly odmahnu glavom. „Ne mogu vjerovati da ste uložili toliko truda za nekoga tko će samo raditi za vas.” „Vrlo sam velikodušan poslodavac”, odvrati Max skromno. „Tata, lašcu jedan!” Louisa okrenu očima prema Tilly. „Ne morate biti previše zadivljeni, soba je bila takva i prije nego što smo pomislili da ćemo potražiti nekoga da se preseli u nju. To je jednostavno naša najbolja gostinjska soba.” „Aha. No, svejedno je čudesna.” Max reče: „A mogao sam iskoristiti i neku drugu.” „Osim što bi to značilo da je mora pospremiti, a, zapravo, nije se želio gnjaviti time. Ipak, lijepa je, zar ne?” Louisa je oprezno proučavala Tilly. „Dakle? Kakva je presuda?” „Želim ovaj posao”, reče Tilly. „Iako mislim da bih prvo trebala razgovarati s Erin i provjeriti vas. Mogli biste biti obitelj iz pakla.” „O, to svakako jesmo!” Max kimnu. „A možda bismo i mi trebali nazvati Erin i saznati sve o vama.” „Ona će reći samo lijepe riječi - kako sam divna i krasna. Ako ne”, reče Tilly,

str. 19


BU&CW

„zna da ću joj zavrnuti vratom.” Krenuli su jesti sendviče od slanine i jaja te se sastavili upoznavati. „Koliko ćete često krasti role toaletnog papira?” upita Max hraneći Betty komadićem slanine ispod stola. „Ne više od jedanput ili dvaput na tjedan, obećajem!” „Jeste li nasmijani i veseli kad ustanete ujutro?” „Katkad.” „Gospode, ne, ne mogu podnijeti ljude koji su veseli rano ujutro!” „On je prgavi starac”, reče Louisa ležerno. „Zar ne, tata?” Tilly uperi prstom u nju. „Ako budem radila ovdje, bit će to kao u filmu Moje pjesme, moji snovi.” „Bez pjevajućih redovnica”, reče Max. „I s mnogo manje djece o kojima se morate brinuti”, istaknu Louisa. „Neću te tjerati da nosiš haljine sašivene od zavjesa”, obeća Tilly. „A vi se nećete na kraju udati za kapetana von Trappa”, doda Max. Grubo, zapravo. Oh! U redu. Nije da se željela udati za njega, ali ipak. Tilly pretpostavi da je to bio njegov način da joj odmah kaže kako nije njegov tip žene. Bože, valjda ne misli da je koketirala s njime? Zato što doista nije. Kad smo već kod grubosti... Preko stola uhvati pogled između Louise i Maxa. „Tata, nemoj joj reći!” Louisa je preklinjala. „Ne možemo li to prešutjeti sada? Pričekati dok se ne useli?” „Reći mi što?” Tilly se uspravi, zategnuta trbuha u iščekivanju. Baš kad je sve krenulo toliko dobro. „Moram”, reče Max ravnodušno. „Drukčije nije fer.” Za ime Boga, zar su oni vampiri? „Molim te, tata, nemoj!” molila je Louisa. „Reći mi što?” Telefon zazvoni u hodniku. Max pogleda Louisu i pokaže glavom u smjeru vrata. „Idi, javi se, hoćeš li, Lou!?” Sekundu je zurila u njega, stisnute vilice. Onda zastruže stolicom po podu i istrči iz kuhinje dok su joj crvene kovrče skakutale s ramena. „Ima li to veze s vašom suprugom?” Tilly je čitala Jan Eyre u školi; je li Louisina mama prolupala? Je li priča o njezinu odlasku u Ameriku bila laž? Je li ona zapravo vezana u potkrovlju? „Na neki način.” Max kimnu i posluša mrmljanje koje se čulo od Louisina telefonskog razgovora. „Kaye i ja rastali smo se jer sam gay.

str. 20


BU&CW

„Opa, to nije očekivala! Tilly spusti sendvič na stol. Je li ozbiljan ili je to još jedna šala? „Doista?” „Doista.” Max ju je mirno promatrao na trenutak. „U redu, ispričat ću vam prije nego što se Lou vrati. Kad mi je bilo dvadeset godina, lakše je bilo biti heteroseksualan. Upoznao sam Kaye, i bila je super. Onda je zatrudnjela. Nije baš bilo planirano, ali i to je bilo u redu.” Njegov osmijeh bio je iskrivljen. „Moja je majka bila oduševljeni. Dakle, vjenčali smo se i rodila se Lou, a ja sam se uvjerio da moram ostati hetero zbog njih. To je trajalo gotovo deset godina. I nisam nijedanput prevario Kaye. No, na kraju nisam to više mogao. Rastali smo se. Jadna Kaye, nije ona kriva. A Lou se briljantno nosila s time. Prava je.” „Vidim”, reče Tilly. „No, očito je to bilo previše za nju. Sada nemam partnera, što olakšava život. Nije da bih svaki tjedan dovodio drugoga muškarca.” Max zasta, a potom reče: „Riječ je o tome da morate zapamtiti da ovo nije London, već Roxborough. Prije nego što sam dao oglas u novinama, razgovarao sam sa ženom koja radi u agenciji za zapošljavanje i rekla mi je da uopće ne bih trebao spomenuti da sam gay. Kako se čini, mnogo bi potencijalnih zaposlenica to odbilo, posebice ako bi jedan od razloga zašto bi poželjele taj posao bilo maštanje da bi mogle iskoristiti priliku kod bogatoga, samohranog oca.” Nasmiješio se napola prije nego što je suhoparno dodao: „I onda ste spomenuli ono s filmom Moje pjesme, moji snovi.” „Nisam to tako mislila”, Tilly je prosvjedovala. „To je dobra vijest. No prema riječima te žene, neki možda jednostavno ne bi željeli živjeti u kući s muškarcem koji je gay. Max slegnu ramenima. „Samo sam ponovio ono što mi je ona rekla. Čini se da se to nekima pomalo... gadi.” Buka iza njih navede Tilly da se okrene. Louisa se vratila i stajala na vratima. „Dakle?” Louisa je izgledala zabrinuto. Tilly je bila nepovjerljiva. „Ta žena iz agencije za zapošljavanje. Je li njoj kojim slučajem 270 godina?” Louisa slegne uskim ramenima s olakšanjem. „Znači da to nije problem? I dalje želite doći i živjeti ovdje?” U nemogućnosti da zadrži jednoličan izraz lica, Tilly reče: „To nije problem. Ali, ako spominjemo gadosti, želim znati točno kakav je tvoj tata kad je riječ o zabadanju noževa za mazanje u marmeladu, bacanju vrećica čaja u sudoper i ostavljanju paste za zube otvorenom.” Lou namjesti zavjerenički izraz lica. „On je O. K. većinu vremena. Kad se usredotoči.” „Onda je sve u redu”, odvrati Tilly. „I ja sam takva.”

str. 21


BU&CW

5. poglavlje

„TILLY, TILLY!” Vrata stana bila su otvorena i Babs uleti poput rakete. „Gavin, ovdje je! O, Bože, to je tako romantično, želi te natrag...” Tilly se ukoči. Ne opet! Upravo je povukla zarvarač na posljednjem kovčegu i pomaknu se prema orvorenom prozoru. Da, Gavin je bio ondje. Čvrsto je držao buket ljiljana u rukama, obučen u pretjerano izglačane traperice s oštrim naborima poput noževa na prednjoj strani, djelo njegove majke. Ona se divila tomu što su živjeli zajedno, no on još nije shvatio da su joj ljiljani na popisu najmanje omiljenog cvijeća. Pogledavši prema njoj, Gavin povika: „Tilly, ne idi, ne mogu to podnijeti! Gle, pogriješio sam i žao mi je!” „To je kao u jednome od onih lijepih filmova s Caryjem Grantom”, sklopivši ruke, uzdahne Babs. Nije to bilo ništa slično tomu, Cary Grant nikada ne bi dopustio da mu majka tako izglača traperice. „Gavin, ne čini to! Ti si mene ostavio, sjećaš se? Gotovo je!” Otkad je požalio zbog svoje odluke, Gavin ju je molio da promijeni svoje mišljenje o odlasku. Tilly je to mrzila, ali bar je bila pošteđena krivnje da je ona potaknula njihov prekid. „Ali, volim te!” U očaju je držao buket ljiljana kao dokaz. „Gavin, prekasno je! Kako bih ti mogla vjerovati? Svaki bih dan dolazila kući s posla pitajući se jesi li još ovdje.” A u stvarnosti ona bi dolazila kući s posla i uživala u tome što on nije ondje. „Pogriješio sam. Neće se ponoviti, obećajem!” „To sada kažeš. Ali ionako je prekasno. Dala sam otkaz.” Hura! „Napuštam London.” Jupi! „Zapravo...”, Tilly pokaza na mali taksi koji se penjao uz rubnjak iza njega, „upravo sada odlazim.” Babs joj pomogne odvući dolje kovčege. Zapravo, za nju je bilo prilično emocionalno reći zbogom, Babs je možda bila najznatiželjnija susjeda na svijetu, ali je mislila dobro. Tad je došao red na Gavina. Tilly ga pristojno zagrli i poljubi ga u obraz. „Zbogom, onda!” „Prilično sam zabrljao, zar ne?” Izgledao je potpuno bezvoljnim. „Slomio sam ti srce i sad plaćam cijenu.” Tilly reče hrabro: „Proći će.”

str. 22


BU&CW

„Khm.” Dok je Tilly ulazila u taksi koji će je odvesti do Paddingtona, Babs gurnu Gavina i reče: „Zar joj nećeš dati ljiljane?” Bože, ne, molim te, mirisali su strašno, kao u zoološkom vrtu! „Vjerojatno ne bi željela da ih mora nositi na vlak.” Budući da njegov plan da je ponovno osvoji nije djelovao, Gavin je prilično jasno pokazivao da ih nerado želi predati. „Stajali su dvanaest i pol funta.” Zakorači unatrag, a Babsine su oči zasjale u očekivanju. „Mislim da ću ih odnijeti kući i darovati mami.

Je li se tako osjećao kradljivac koji je u trgovini potajno trpao male predmete u džepove, napetih živaca i svjestan da u svakome trenutku najmanja nepažnja može uzrokovati njegovo uhićenje? Erin učini sve što je mogla kako bi ostala opuštena, kako bi joj disanje bilo odmjereno, ali užas nije pokazivao znakove popuštanja, svaki je tren mogla učiniti taj propust i odati se. I da bude još gore, bila je u svojoj trgovini. Nije imala povjerenje u sebe s prijenosnim parnim glačalom u rukama jer bi joj one mogle previše zadrhtati. Stoga se zadubi u računalo i poče se pretvarati da je zaokupljena tablicama. Tri metra od nje, gurajući se kroz vješalice pune majica, Stella Welch nastavi razgovor sa svojom prijateljicom Amy preko vrata kabine za presvlačenje. „Usput, vidjela sam Fergusa ponovno sinoć. Nabasala sam na njega u Lisici.” To je zato što si ga uhodila, pomisli Erin. Vidjela si ga da ulazi u Lisicu pa si krenula za njim. „Kako izgleda?” Amyn glas doplovi iz kabine iznad snažnog šuštanja odjeće. „Iskreno? Blijed je.” Veljača je. „Zapravo, rekla sam mu da bi mu dobro došlo nekoliko posjeta solariju.” Stella zabaci zlatnu kosu iza leđa, prisloni jarko ružičastu svilenu košulju na sebe i prouči svoj odraz u ogledalu. „Odgovara li mi ova boja? Odgovara, zar ne?” „Izgleda odlično.” Erin kimnu jer je boja savršeno odgovarala Stellinu umjetno osunčanom tenu. „Također sam mu rekla da je gad.” Stella neprimjetno nastavi svoj razgovor s Amy. „Ne mogu vjerovati da je prošlo šest mjeseci otkako me ostavio. Mislim, zašto bi itko normalan želio mene ostaviti? U čemu sam pogriješila? Ne bih ništa rekla da je Fergus neki superfrajer! Uopće ne zaslužujem da se tako odnose prema meni. Jedanaest godina braka, a onda odjedanput ustane i ode, bez razloga. Bio je sretan što me uopće mogao imati, zaboga! Neki su muškarci jednostavno... obmanuti!” „Jesi li mu to rekla?” upita Amy.

str. 23


BU&CW

„Već oko milijun puta. Bože, toliko me ljuti! Pitala sam ga sinoć viđa li se s nekom drugom, ali on još tvrdi da ne. Bolje mu je da se ne viđa, to je sve što mogu reći. Da, stoji ti savršeno.” Vrata se kabine otvore. Amy se okrenu u ponoćno plavoj haljini Nicole Farhi. „Nije previše svečano za prvi spoj? Pitala sam se bih li se trebala pretvarati da mi je svejedno i jednostavno obući traperice i majicu. Ali, što ako to učinim, a on pomisli da to znači da mi se ne sviđa?” „Ne smiješ riskirati. Samo naprijed”, uzvrati Stella, „obuci haljinu!” Okrenu se Erin i reče: „Amy je večeras pozvana na večeru. Jack Lucas ju je pozvao.” „Gospode! Lijepo.” „Tako sam nervozna!” Amyne su oči sjajile dok se uzbuđeno okretala pred ogledalom. „Neću moći pojesti ni mrvicu! Ne mogu vjerovati da se to doista događa!” Erin nije mogla shvatiti zašto ona to nije mogla vjerovati; kad tko izađe s toliko žena s koliko ih je izašao Jack Lucas, teško je pronaći neku koja nije bila jedan od njegovih trofeja. Zapravo ona, Erin, bila je gotovo jedina žena za koju je znala da nije imala veze s njime. A opet, nikada nije bila ni u najmanjem iskušenju, mnogo zabavnije bilo je stajati sa strane, pustiti ostale cure da ga oblijeću poput leptira oko vatre i gledati ih kako padaju i izgaraju. Za stanovnice Roxborougha to je gotovo bio provod broj jedan. „Uzet ću je”, reče Amy i otpleše natrag u kabinu da skine haljinu. „Gle, da Fergus izgleda poput Jacka Lucasa, shvatila bih zašto je to učinio!” Stella sumnjičavo odmahnu glavom dok je prebacivala blijedo tirkizni šal oko vrata za probu. „Ali kako se usudi to učiniti kad izgleda kao Fergus?” „Možda će promijeniti mišljenje i vratiti se pužući”, odvrati Amy. ne?”

„To čekam! Ali, prošlo je šest mjeseci i još nije! Idete katkad u Lisicu, zar

Osjećajući peckanje kože, Erin shvati da je to pitanje bilo upućeno njoj. Nevoljko maknu pogled s računala. „Katkad.” „Jeste li čuli bilo kakve glasine o mome mužu? Bilo kakav trač, bilo kakve znakove da se viđa s drugom ženom?” Erinina su usta bila suha. „Ne. Mislim da ne.” Stelline besprijekorno oblikovane obrve malo se podignu. „Mislite da ne?” „Ne, sigurno, nikakve znakove, ništa.” Stella zadovoljno kimnu glavom. „Bolje mu je. Za Boga miloga, pokušava uništiti moj život! Zaslužujem mnogo više nego da se tako odnose prema meni. I onda recite tko je sebičan! Mislim, koliko vam je godina, Erin?” Što? Zašto? Na trenutak su Erin pobjegle vlastite godine. „Trideset tri?” Stella se usudila pogađati. „Trideset pet?” Ajoj! „Zapravo, dvadeset osam mi je godina”, reče Erin.

str. 24


BU&CW

„Aha. Mislila sam da ste stariji. I znam da izgledam mlađe za svoju dob, ali meni je trideset sedam. Trideset sedam! Trebali smo povećati obitelj ove godine, ali je moj muž imao neku vrstu bizarnoga psihičkog sloma i umjesto toga odlepršao je. U međuvremenu moja plodnost opada. Joj, to me jednostavno izluđuje! Trebao bi postojati zakon koji će zabraniti muškarcima da to čine ženama.” „Brzo, nisam primijetila da su gotovo dva sata!” Izletjevši iz kabine, Amy grčevito mahnu haljinom Nicole Farhi prema Erin i dobaci kreditnu karticu. „Imam zakazano u frizerskom salonu za pet minuta. Ne mogu se naći s Jackom Lucasom večeras ako ne osvježim svoj izrast!” Otišle su nakon dvije minute. Erin je mogla ponovno disati. Disati, ali ne i opustiti se jer se nije mogla osloboditi dvojbe koja ju je trenutačno razdirala. Fergus je bio nešto najbolje što joj se dogodilo zadnjih godina, bio je svjetlost njezina života. Trenutačno je bio prvo na što bi pomislila kad bi se ujutro probudila i posljednje na što bi pomislila uvečer. Ali ništa nikad nije jednostavno, zar ne? Jer Fergus je zadnjih jedanaest godina bio u braku sa Stellom i iako je sada očajno želio ostaviti sve te godine iza sebe i rastati se od nje, Stella nije odustajala, još nije mogla shvatiti da on neće promijeniti svoju odluku i vratiti joj se. Bilo je ironično što, iako ih je oboje poznavala godinama, otkad se vratila u Roxborough, sve to vrijeme Erin nikad, nijedanput, nije potajno poželjela Fergusa. Uvijek je bio divna, prijateljski nastrojena osoba i njega i Stellu uvijek su općenito smatrali neprilagođenim parom, no čak ni vijest o njihovoj razdvojenosti nije izazvala potajnu nadu u Erininu srcu. Sa svojom neurednom, neošišanom tamnom kosom, veselim očima, velikim stopalima i vječnom borbom da se lijepo obuče, Fergus Welch bio je jednostavno osoba koju je bilo divno poznavati. Što je bilo još veće iznenađenje kad su se, prije samo šest tjedana, iznenada susreli i klik, niotkuda, iskra se zapalila. Toliko je to bilo neočekivano da se morate zapitati tko vam sljedeći odjedanput može postati neobjašnjivo neodoljiv. John Prescott? Robbie Coltrane? Johnny Vegas? Ne, nipošto, jadni Fergus nije sličio nikomu od njih. Erin žurno izbaci te misli iz svoga uma. Ali ipak, tko bi pomislio da bi se njezini osjećaji prema Fergusu mogli promijeniti toliko drastično u... opa, koliko vremena? Nekoliko sati? I zamisli, da nije bilo kiše taj dan, to se nikada ne bi dogodilo. Iako, ne može se to čak ni nazvati kišom. Bila je to prava oluja, s kišom koja je pljuštala poput metaka iz željezno sivoga neba. Također je nesumnjivo to nadahnulo tinejdžere kojima je bilo dosadno da jurcaju po parkiralištu i podižu brisače cijeloga reda automobila. Erinin fiat, nažalost, bio je najstariji u nizu i njezini su brisači bili najkrhkiji. Kad je izašla iz samoposluživanja u predgrađu Cirencestera i smočila se do kože istovarujući vrećice iz kupnje, nije odmah shvatila što se dogodilo. Kad

str. 25


BU&CW

je uskočila na vozačevo sjedalo i upalila automobil i brisače, nije joj bilo jasno zašto oni ne rade. Tek kad je ponovno izašla iz automobila, pronašla je brisače na tlu. Otmjena, sredovječna žena u obližnjem terencu spusti staklo prozora nekoliko centimetara i viknu: „Vidjela sam ih, mali huligani! Počastila sam ih jezikovom juhom i pobjegli su. Prokleti klinci! Treba ih zavezati, kažem ja. Pustiti pse na njih!” Sve je to bilo dobro i u redu, ali to nije baš riješilo njezin problem. Erin, zalijepljene kose uz glavu i s odjećom koja joj je prianjala poput Ijepenke na tijelo, sumnjičavo je zurila u otkinute brisače. Nije bilo moguće voziti automobil po tome pljusku, bilo bi to poput vožnje uz povez preko očiju. Zaglavila je ondje petnaest kilometara od kuće dok kiša ne stane, a u međuvremenu će se tri posude pune sladoleda Marshfield Farm rastopiti po cijelome „Erin! Što se dogodilo, netko ti je superljepilom zalijepio noge za tlo? Budeš li tu stajala dulje, sva ćeš se smočiti!” Okrenuvši se, Erin zaškilji i vidje Fergusa Welcha kako žuri prema njoj preko parkirališta držeći poluslomljeni kišobran nad glavom i mašući ključem prema tamnozelenom lexusu parkiranom nedaleko od njezina automobila. Zacijelo oprezni zbog mogućeg paljenja alarma, tinejdžeri su ostavili njegov automobil netaknutim. Dok je usporavao, Erin podignu otkinute brisače. Popravak automobila nije njezina specijalnost, ali možda će Fergus pronaći neki način na koji ih može pričvrstiti. „O, ne!” Čelo mu se zabrinuto namršti. „Huligani?” „Pa, nisam to sama učinila.” Kiša je curila s Erininih trepavica i nosa. „I kako nebo izgleda, bit ću zaglavljena ovdje još satima. Danas je ponedjeljak, moj dragocjeni slobodni dan - što bi moglo biti ljepše od ovoga?” „Hej, nema problema, mogu te ja povesti kući!” Pokazavši na svoj automobil, Fergus reče: „Upadaj, imam sastanak u Tetburyju, ali neće dugo trajati. Onda idem ravno natrag u ured.” „Doista?” Erin slegnu ramenima sa zahvalnošću. „Imam brdo hrane u prtljažniku.” „Hajde, prebacimo je u moj prtljažnik! Pa ako ostanemo odsječeni u poplavi, nećemo gladovati. A ako večeras prestane padati, mogu te dovesti natrag ovamo... o, super, sladoled u obliku saća! Taj mi je omiljeni.” Prenijeti su vrećice hrane i Fergus, boreći se da zatvori poluslomljeni kišobran, potpuno ga slomi i na kraju ga baci u obližnju kantu. Potom je držao otvorena suvozačeva vrata s oduševljenjem. „Jesi li siguran da me želiš na svojim sjedalima?” U tome trenutku Erin nije mogla biti mokrija, čak ni da je upravo izašla iz bazena. „Hej, ne brini se! Tražim plaćanje u obliku sladoleda.” I tako je sve počelo. Kiša ih je spojila. Ona je čekala u automobilu dok je Fergus pokazivao klijentu kuću u Tetburyju, onda ju je odvezao natrag u

str. 26


BU&CW

Roxborough i zato što je još padala kiša pomogao joj nositi torbe u njezin stan. Tad je Erin skuhala kavu i podijelili su cijelu posudu sladoleda - do tada već napola rastopljenoga, ali još ukusnoga. Nisu skočili jedno na drugo trgajući međusobno odjeću u nezaustavljivom naletu požude. Dakako, to se nije dogodilo. No, bez ijedne izgovorene riječi, svatko od njih tiho je priznao da... u redu, prilično su to željeli. Stella je bila glavni kamen spoticanja. „Zadnjih jedanaest godina provela je govoreći mi kako je ne zaslužujem, da je bolja od mene”, rekao je Fergus dok je Erin pristavljala još jedan lonac kave. „Milijun mi je puta rekla da je bolja od mene. Mislio sam da će biti oduševljena kad se odselim. Ali ne podnosi to najbolje. Nisam uopće očekivao da će se to dogoditi.” „Misliš da ćete se pomiriti?” Erin je učinila sve što je bilo u njezinoj moći da zvuči nepristrano. „Ne, nikad. Gotovo je.” Fergus odmahnu glavom i nasloni se češljajući prstima svoju nestašnu, još vlažnu kosu. „Godinama sam trpio Stellino ponašanje. Ona mene ne voli, samo je bijesna jer sam imao hrabrosti napustiti je. Moj je nećak prestar za Teletubbiese,” nastavi suhoparno, „ali trebala si čuti krikove kad ih je moja sestra pokušala zapakirati za Caritas. Borio se za njih i vikao da će on voljeti Teletubbiese kad mu bude pedeset godina.” Erin se nadala da se Stella neće još hvatati za Fergusa kad joj bude pedeset. Tad osjeti trunku krivnje jer je Stella njegova supruga. „Možda će upoznati koga”, uzvrati Erin u nadi. Fergus kimnu u znak slaganja. „Tomu se i nadam. Zapravo razmišljam poslati pismo uz velike molbe Ewanu McGregoru i Hughu Grantu.” Fergus se morao vratiti u ured nakon toga. Radio je kao viši pregovarač u tvrtki Thornton i Best, agenciji za nekretnine na početku Glavne ulice. Kasnije te večeri odvezao je Erin do njezina automobila i večer je završila njezinim opreznim poljupcem u njegov obraz u znak zahvale. Savršeno čedno i nevino na površini, ali kipeći od sjete i malo manje nevinih mogućnosti koje su se krile u njemu. Erin se vrati u sadašnjost uza zvonjavu telefona na stolu ispred sebe. Od te noći ona i Fergus nastavili su se potajno vidati i aspekt čednosti nije mnogo dulje trajao, ona je bila ošamućena Fergusom i, blaženo, činilo se da je on jednako - O. K., dosta, nema više sanjarenja o dragom Fergusu! Javi se na telefon! O, to bi čak mogao biti Fergus! „Halo? Erinina lijepa odjeća.” „Hej.” Bio je to Tillyn glas. Ne baš kao Fergusov, ali gotovo jednako dobro. Erin reče sretno: „Bog, što ima novo?” „Svašta. Jesi li zauzeta ili možeš razgovarati?” „U redu je, trgovina je prazna, mogu razgovarati.”

str. 27


BU&CW

„Odlično. Pričekaj sekundu!” Erinino srce zastade kad je začula zvuk zvona iznad vrata koje je najavljivalo dolazak drugoga kupca upravo kad se poželjela udobno smjestiti za dobar razgovor. Tad trzne glavom i usta joj se širom otvore jer ondje, na vratima, stajala je... „Tilly! Što se događa?” Tilly raširi ruke. „Iznenađenje!” „Iznenađenje? Zamalo si mi uzrokovala srčani udar! Mislila sam da zoveš iz Londona! Zašto mi nisi rekla da dolaziš?” „Vidim da ću morati objasniti nekoliko osnovnih pravila o iznenadenjima. Obično bolje upale ako se pojave bez upozorenja.” Njezine su oči plesale. Tilly reče: „A ovo nije posjet.” „Nije? Što je onda?” Erin je bila potpuno zbunjena; Tilly nije imala ni torbu s osnovnim stvarima za noćenje. „Rekla si da bi mi se svidjelo ovdje. Pa, nadam se da imaš pravo”, reče Tilly, „jer sam to učinila, sad živim ovdje. Od danas.” „Što? Gdje? Gdje živiš?” „U Bukvinoj kući. Asistentica sam Maxa Dineena.” Erin se ukoči. „Dineen! Max Dineen koji je bio u braku s Kaye? Imaju kći s crvenom kosom koja se zove...” „Lou. Tako je.” Zapanjena, Erin, reče: „Gospode!” „Znam! I doista se dobro slažemo.” Tilly se namršti. „Molim te, nemoj mi reći da je mahniti psihopat!” „Ne brini se, svi vole Maxa. A Lou je slatkica, nekad je dolazila ovamo s Kaye i jela - “ „Bombone s okusom jagode. Ispričala mi je. I sad živim ovdje, u njihovoj kući! Pričekaj dok ne odem u Lisicu reći to prgavom Declanu. Neće mi vjerovati!” „Ne mogu vjerovati!” Erin odmahnu glavom, još u čudu. „Znam, nije li to izvrsno? Novi posao, novi dom, sasvim novi život! A kad budem imala slobodnu večer, moći ćemo svi izaći zajedno!” U tome trenutku otvoriše se vrata i nekoliko žena uđe u trgovinu. Erin je palo na um da je svojim uobičajenim nepogrešivim osjećajem za pravo vrijeme sudbina opet uspjela sve izvrnuti. Svih tih godina bez ikoga, a sada se pojavila Tilly. Možda je to Božji način da joj kaže kako joj nije sudeno da bude lažljiva, prijetvorna gadura koja krade muževe. „Što je bilo? Što nije u redu?” upita Tilly. „Ništa.” Erin je zagrli. „Samo mi je drago što si ovdje.” Kako je to izgovorila, mušterije su počele skidati haljine s vješalica i isprobavati ih. To vjerojatno nije bio najbolji trenutak da se povjeri Tilly o svojoj tajnoj romansi s Fergusom koja je

str. 28


BU&CW

bila tek u zaÄ?etku.

str. 29


BU&CW

6. poglavlje

„EVO JE!” Max najavi Tilly, koja se vratila iz posjeta Erin i ušetala u kuhinju u čarapama. „Evo djevojke o kojoj sam vam govorio!” Tilly se okrenu pozdraviti posjetitelja i zastade. Jer ondje, naslonjen na peć, ruku ležerno presavijenih ispred sebe i zaraznog osmijeha, stajao je jedan od uznemirujuće najzgodnijih muškaraca koje je ikada dotada vidjela u stvarnome životu. Gusto obrubljene zelene oči proučavale su je sa zanimanjem, a sjajna tamna kosa padala mu je preko čela. Njegovo lice bilo je preplanulo i isticalo je bjelinu zuba, a zubi su bili dovoljno nesavršeni da bi bili djelo stomatologa. Uf! Nosio je isprane traperice poprskane bojom, timberlandsice i blijedo smeđu polo majicu ispod iznošenoga, prašnjavo sivoga prsluka. Imao je i prilično spektakularno tijelo. Max ih je upoznao. „Tilly, ovo je moj... prijatelj, Jack Lucas. Jack, upoznaj Tilly Cole!” „U redu, da nešto objasnimo, može? Od samoga početka. Nisam Maxov... prijatelj”, reče Jack. „Ja sam samo njegov prijatelj. Bez oklijevanja, bez posebnog naglaska na riječi. Max to voli reći na taj način kako bi me pokušao zbuniti, da bi se ljudi pitali što misli time reći. Misli da je to smiješno. Samo ga ignorirajte!” Naglo se ispravivši, nagnu se prema naprijed i pruži joj ruku. „Bog, Tilly! Drago mi je što sam vas upoznao.” „Također.” Tilly je činila sve što je bilo u njezinoj moći da se ponaša kao da je upoznavanje s atraktivnim muškarcima od kojih klecaju koljena svakidašnja pojava u njezinu životu. Njegov stisak ruke bio je topao i suh i kad je udahnula, osjetila je mješavinu mirisa boje, predivnog losiona za poslije brijanja i prašine od opeke. „Znate, nešto u vama, podsjeća me na nešto...” Pustivši njezinu ruku, Jack počne kružiti kažiprstom kao da mu je ta veza izmaknula. „O, Bože, evo ga, počinje!” Max odmahnu glavom uz gađenje. „Ne gubiš nikada vrijeme, zar ne? A da ne spominjemo neoriginalnost. Pripazite, djevojko!” reče on Tilly. „Sljedeće će vam reći kako je uvjeren da vas je upoznao prije, a vi ćete mu vjerovati i pitati se gdje.” „Max, začepi! To nije rečenica kojom želim smotati žensku, već istina.” Ah se Jack Lucas smijao dok je to govorio pa Tilly nije mogla znati govori li istinu ili ne. „Iz Londona sam. Nismo se upoznali prije.” Da jesu, Tilly je znala da bi se svakako sjetila.

str. 30


BU&CW

„Sada ste ovdje. A Max i ja katkad radimo zajedno pa sam siguran da ćemo se češće vidati.” Razigran odsjaj u oku govorio joj je kako je bio savršeno svjestan dvosmislenog značenja svojih riječi. No Tilly je otkrila da se nešto potpuno zadivljujuće događalo u isto vrijeme. Kad ju je pogledao, činilo se kao da je svu pozornost usmjerio na nju, kad je razgovarao s njom, činilo se kao da mu je stalo samo do onoga što će mu ona odgovoriti. Zgodan trik. Također, dakako, to je bio znak vrhunskog zavodnika. Tilly je samo mogla zamisliti trag slomljenih srca punih plača i jauka koji je muškarac poput ovoga morao ostaviti u svome pohodu. U tome se trenutku ulazna vrata otvore i bučno zatvore i Louisa se pojavi u kuhinji u svojoj plavoj školskoj odori. „Tu ste!” Njezine oči zasvijetle i na trenutak je samo cupkala na pragu, nesigurna što učiniti. Onda potrči prema Tilly i zagrli je. „Toliko mi je drago!” „Hej, a ja?” Jack je bio ogorčen. „Je li ti drago što sam ja ovdje?” „Dakako, jest! Uvijek mi je drago vidjeti te.” Louisa ga zagrli. „Iako smrdiš na boju.” „Žao mi je.” Nježno uštipnu jednu od njezinih bakrenih pletenica. „Danas je bila gužva na poslu, a bilo nas je samo dvoje. Da sam znao da ćeš se žaliti, sjeo bih i pustio da ostali nastave posao. Svakako, možeš nastaviti”, doda on i namršti se. „Ti smrdiš na... ovaj... ribiz.” „Neshina nas je mama vozila kući i dala nam je neke slatkiše. To rade Ijubazni roditelji. Bog, tata!” Louisa poljubi Maxa, a potom se nasmiješi Tilly. „I ljubazne asistentice kad je njihov red da nas pokupe iz škole.” „Znači, nisi gladna, i ne želiš čaj?” reče Max. „Tata, to uopće nije istina! Gladna sam! Što imamo za jelo? Jack, hoćeš li pojesti što s nama?” Ups, Tilly se nadala da neće. Ako je kuhanje večere njezin posao, nije željela da se Jack Lucas vrzma okolo i ometa je prvoga dana na poslu. „Ne danas. Večeras idem na večeru.” Jack pogleda na sat. „Zapravo, trebao bih krenuti, trebao bih prije toga obići stanare u Cheltenhamu.” Okrenu se prema Tilly i ponovno je uzbudljivo pogleda. „Što propuštam?” Tilly nije imala nikakvu ideju, nije još stigla ni provjeriti sadržaj hladnjaka. „Nešto nevjerojatno.” Jack se nasmiješi. „Siguran sam u to. Nema veze, drugi put.” Mahnuvši rukom i krenuvši prema vratima, reče: „U redu, idem. Vidimo se uskoro.” Kad je otišao, Tilly reče: „On doista misli da je neodoljiv, zar ne?” Max je izgledao kao da se zabavlja. „Jack je u redu. Dobar je prijatelj. I, iskreno, većina žena ovdje smatra da je prilično neodoljiv.” „Znam taj tip muškaraca”, reče Tilly. „Ne brinite se, složit će igrokaz za vas. Ovisi o vama, ali ako pristanete, ne

str. 31


BU&CW

nadajte se previše!” reče Max. „Strogo neobvezno, to je Jack. A što se njegova kreveta tiče, toliko je crtica urezao u nj da nije više ostalo mnogo mjesta.” „Fuj, tata! Možemo li to ne spominjati?” Max promrsi kosu svoje kćeri. „Žao mi je, ljubimice! Samo želim upozoriti Tilly da zna o čemu je riječ.” Kao da bi nju Jack Lucas uopće privukao, pa makar i na trenutak. Iskreno, nevjerojatna joj je bila i sama pomisao na to. Tilly reče otvoreno: „Ne brinite se, ne planiram biti ničija crtica, posebice ne nekomu tko se služi rečenicama poput - “ Kuhinjska se vrata širom otvore i Jack promoli glavu. „Kvragu, ti si već trebao otići!” reče Max. „Kako bismo trebali govoriti o tebi iza leđa ako se šuljaš i prisluškuješ?” „Oprostite, oprostite!” Zbog načina na koji se Jack cerio bilo je očito da je čuo svaku riječ. „Bio sam na odlasku, a onda sam ugledao nešto zanimljivo u hodniku.” Podignu obrvu prema Tilly. „Dvije zanimljive stvari, zapravo.” Tilly trepnu kad se pojavio u kuhinji držeći čizme koje je ona izula i šutnula ispred ulaznih vrata pet minuta prije. Zar smaragdne kožnate kaubojske čizme s posebno načinjenim svjetlucavim petama nisu dopuštene u Roxboroughu? Protivile su se zakonu, možda? Bile rizik za zdravlje i sigurnost? Može li njihovo svjetlucanje uzrokovati da se stada krava uplaše i panično jurnu preko seoskih putova? „Sviđaju mi se Tillyne čizme.” Louisa odano priskoči u njezinu obranu. „Baš su cool.” „Nisam rekao da se meni ne sviđaju”, reče Jack. „Mislim da su vrlo... osobite. Zapravo, takvu vrstu čizama možete nositi kad preskačete preko kanta za smeće.” Zastao je. „Odnosno, kad pokušavate preskakati preko kanta za smeće.” Tillyna ruka več je prekrivala njezina usta. „Vidjeli ste me?” „O, i više od toga.” Usne mu se trznu. „Izderao sam se na vas.” Ona ispusti pisak zaprepaštenja. „To je bio vaš automobil?” „Moj potpuno novi automobil”, naglasi Jack. „Dva dana prije izašao je iz autosalona. Ostavili ste mrlje preko cijeloga prozora. „Rekla sam da mi je žao. To je bila nezgoda. Za razliku od vas”, Tilly doda zajedljive, „koji ste me poprskali kad ste prešli preko one lokve. To ste učinili namjerno.” „Samo djelomično”, prizna Jack. „Nisam vas želio jako poprskati. I meni je žao. No gledajte to sa svijetle strane, bar sada znate da vam nisam lagao.” Njegove oči zasjaše veselo. „Znao sam da vas se sječam odnekle, samo nisam znao da je to iz noći kad ste završili zalijepljeni na moj novi automobil.”

str. 32


BU&CW

„Uđi, uđi! Oprosti što mi je soba u ovakvu neredu! Tata je prije prigovarao i govorio mi da pospremam stvari, ali sada je odustao. Rekla sam mu da ima mnogo bitnijih pitanja o kojima se moramo prepirati i neurednost nije među njima. Svakako, smatram da je ovako udobnije.” Louisa je sjedila na svome bračnom krevetu u ljubičastoj pidžami i čitala Povijest industrijske revolucije. Mirisala je na sapun i pastu za zube. „Kao što je domaća zadaća”, reče Tilly. „To je bitnije.” „To sada činim.” Louisa se nasmiješi i zamahne školskim udžbenikom prema njoj. „Ponavljanje. Doista je dosadno... o, ne, tata ti je rekao!” „Žao mi je. On je glavni.” Podigavši jastuk kraj onoga koji je bio postavljen iza Louise, Tilly pronađe primjerak časopisa Vrućina i maknu ga izvan dohvata. „Rekao mi je da bih ako pogledam ispod jastuka, mogla pronaći jedan od ovih.” Louisa namjesti izraz lica krivca. „Samo sam željela baciti pogled na pet minuta. Ispit iz povijesti ionako će biti tek sljedeći tjedan.” Naslonila se, a oči su joj svijetlile. „Dakle, misliš da će ti se sviđati ovdje?” „Nadam se.” Tilly sjedne na rub kreveta promatrajući uokvirene fotografije na vrhu ormarića s knjigama i namjerno ne razmišljajući o Jacku Lucasu. „Sviđa mi se ova s tobom i tvojom mamom.” „Snimljena je na plaži na Havajima. Otišle smo onamo na odmor prošle godine. Svi su drugi bili preplanuli i glamurozni.” Louisa načini grimasu. „A ja, sa svojom glupom crvenom kosom i dugim i tankim bijelim nogama, izgledala sam kao potpuna budala.” „Uopće nisi.” Posegnuvši za fotografijom, Tilly pogleda njih dvije kako se zajedno smiju u fotoaparat. „A tvoja mama - i ona ima crvenu kosu.” „Ten joj je umjetan. I namazana je kremom za sunčanje s faktorom pedeset. Ne znam kako može izdržati ondje u Los Angelesu. Ja sam više osoba za hladno vrijeme. Volim živjeti ovdje.” Tilly oprezno reče: „Sigurno ti jako nedostaje.” Louisa slegnu ramenima. „Da, ali kad sam ondje živjela s mamom, tata mi je užasno nedostajao. Često se čujemo. Sretna je i posao joj jako dobro ide. Voli svoj posao.” Tko ne bi? Tilly je danas tijekom večere otkrila da je Kaye Dineen, Louisina majka, bivša Maxova supruga i neuspješna britanska kazališna glumica, zapravo dobro poznata u Americi i diljem velikog dijela ostatka razvijenog svijeta kao Kaye McKenna, jedna od zvijezda Emmyjem ovjenčane televizijske dramske serije Preko duge, koju su svaki tjedan gledale milijarde gledatelja. Sve što je bilo potrebno, jest jedna sretna audicija - o čemu sanjaju svi glumci u usponu. Nakon osam mjeseci odbijanja i ne nadajući se previše, Kaye je bila na putu do redateljeva ureda, no guma se na automobilu probušila. Kad je naposljetku

str. 33


BU&CW

stigla, njezina bijela haljina bila je prekrivena mašću za podmazivanje i sva se šminka razmazala od znoja, a kasnila je već sat i pol. Redatelj, osjetivši koliko je krhka i blizu očaja, zapita je grubo: „Zašto te, dovraga, sad moram primiti?” Time je naveo Kaye, sa suzama koje su joj sjajile u očima, da uzvrati: „Jer sam voljela bivšega supruga, a moj bivši suprug sad je gay, naša kći voli nas oboje i ako ja ne zaslužujem odmor, ne znam tko ga, dovraga, zaslužuje!” Njezin bijes, s kristalno izbrušenim engleskim naglaskom, imao je učinka. Sve je odgovaralo i osigurala je posao na licu mjesta. Kaye svoju karijeru u Sjedinjenim Državama slavno pripisuje toj ispuhanoj gumi. „Ova je dobra.” Louisa posegnu za drugom fotografijom u tirkiznom okviru, skupine tinejdžera okupljenih oko bazena u Los Angelesu. „To smo ja i neki prijatelji na jednom vjenčanju. Poznaješ li glumicu Macy Venturu? Glavna je zvijezda u maminoj seriji. Udala se već peti put za nekog prastaroga filmskog producenta. Nikada me nije upoznala, ali je pitala moju mamu bih li željela biti jedna od njezinih djeveruša. Mama je pristala i rekla da bi to bilo baš super i otišle smo zajedno naći se s Macy i Macynim ljudima i koordinatorom vjenčanja. „I?” Tilly se mrštila pitajući se čemu služe goleme ružičaste gljive u bazenu. „O, bilo je urnebesno! Kao kad orvaraš dar misleći da će u njemu biti dijamantna narukvica, a umjesto toga dobiješ rječnik. Macy i koordinator vjenčanja samo su me jedanput pogledali i promrmljali sve moguće izgovore. Bili su užasnuti! Bila sam previše riđokosa, previše blijeda, previše pjegava, previsoka... zapravo, uništila bih cijelo vjenčanje, da ne spominjem ugovor sa slavnim časopisom. Djeveruše su nosile žarkoružičaste haljine. Možeš pogoditi kako bih izgledala u toj boji. Na kraju su mi ponudili petsto dolara da ne budem djeveruša.” „Mora da se šališ! To je jedna od najstravičnijih priča koju sam ikada dosada čula.” Tilly sumnjičavo odmahnu glavom. „Jesi li uzela novac?” Louisa se zagrcnu od smijeha. „Dakako, jesam! Ionako nisam ni željela biti njezina djeveruša. Posebice ako je to značilo da bih morala obući žarkoružičastu boju. Svejedno, na zabavi nakon vjenčanja imala sam priliku razgovarati s drugim djeverušama i bile su predivne. Kad sam im rekla što je Macy učinila, sve su skinule svoje haljine i bacile ih u bazen. Mislila sam da je to jako lijepo od njih.” Preuzevši pravi kalifornijski naglasak, reče: „Kao ono, znate, potpuno su me podupirale.” „Dakle, to su zapravo haljine”, Tilly pokaza na plutajuće gljive. „Uz to su bile prave dizajnerske. Vera Wang. Vrijede tisuće dolara.” Louisa se zahihoće. „Macy je bila bijesna.” „Kvragu, ti si trebala biti bijesna!” Tilly je bila uvrijeđena u njezino ime. „Ne mogu vjerovati da si se uopće pojavila na vjenčanju pošto ti je učinila ono.” „O, briga me! To je sve bezveze. Samo sam pala na audiciji.” Louisa se činila uistinu nedirnutom time. „Ionako je to bilo hollywoodsko vjenčanje, ne ono pravo. Bili su u braku samo šest mjeseci.”

str. 34


BU&CW

„Ako se ikad budem udavala”, reče Tilly, „svakako možeš biti moja djeveruša.” „O, hvala ti! A kad se ja budem udavala, ti svakako možeš biti moja.” Louisa se nasmiješi. „Ako ne budeš previše stara do tada.” Tilly je razigrano gurnu. „Nikad nisam bila djeveruša. Nikad me nitko nije pitao.” „Ja sam jedanput zamalo bila. Kad mi je bilo devet godina.” Louisa zijevnu, zahvaćena umorom. „Na Jackovu i Roseinu vjenčanju.” „Jack? Misliš na Jacka koji je bio ovdje danas popodne?” Spremna za trač, Tilly se uspravi. „Što se dogodilo? Otkazali su vjenčanje u zadnji tren?” „Pa, morali su.” O, baš lijepo. Znatiželjna, Tilly reče: „Zašto, tko je završio s kime?” „Nitko. Nije se dogodilo ništa takvo. Vjenčali bi se,” objasni Louisa, „samo nisu mogli. Rose je umrla.”

str. 35


BU&CW

7. poglavlje

vina.

U PRIZEMLJU, U DNEVNOME BORAVKU, Max je otvarao bocu crnoga

„Za kraj vašeg prvoga radnoga dana.” Kucnu svojom čašom o Tillynu. „Niste još vrišteći pobjegli natrag u London. Živjeli! Znači, do sada nije previše nepodnošljivo?” „Jedva sam išta učinila. Osjećam se kao da koga varam.” „To je zato što još nisam počeo pucketati svojim bičem. Do kraja tjedna nećete me moći vidjeti očima. Sastavio sam popis onoga što bih želio da sutra obavite. Rano ujutro krećem u Oxford, ali bude li kakvih problema, možete me nazvati.” Max joj pokaza list papira na kojemu je pisalo:

U 8 h odvesti Lou u školu. Ujutro. Vratiti knjige o tapetama Derwynu u Cirencesteru. Kupiti hranu, skuhati večeru, prošetati Betty, pokupiti šest uokvirenih grafika iz Welch & Co. u Roxboroughu. Pokupiti Lou i Nesh iz škole u 16.10 h.

„To se čini u redu.” Tilly je bilo teško usredotočiti se. Ono otkriće o Jacku vrtoglavo je jurilo u njezinoj glavi i čeznula je za odgovorima na milijun pitanja „Ovaj, što biste htjeli da vam skuham?” „Bogzna. Glava me zaboli kad razmišljam o hrani. Sreća moja što je to sada vaš posao. Ali mi nismo zahtjevni pa se ne morate brinuti. Bit ću kod kuće u šest”, reče Max. „A sutra možete sa mnom, pomoći mi procijeniti sljedeći posao.” „Izvrsno.” Tilly se pitala koliko bi brzo mogla prebaciti razgovor na Jacka. „Ništa pretjerano, neki Jackov posao.” Pogodak! „Zapravo, Lou i ja smo upravo - “ „Mogu vam pokazati detalje, ostavio je brošuru kod mene.” Max posegnu za mapom na stolu. „Jack se bavi iznajmljivanjem, jeste li to znali? Izgradio je priličan portfelj tijekom godina. Odabire nekretnine na dražbi, obnavlja ih, potom ih ja načinim predivnima prije nego što ih on iznajmi. Ovaj, primjerice, stan na drugome katu u

str. 36


BU&CW

viktorijanskoj kući u Cheltenhamu s dnevnim boravkom koji gleda prema jugu i „Lou mi je ispričala o smrti njegove djevojke”, ne mogavši se više kontrolirati, Tilly izlanu. „Tjedan prije njihova vjenčanja. Lou je rekla da se utopila.” Max zastade, blago se nasmiješi i popije malo vina. Naposljetku se okrenu i pogleda je. „Tako je. O, Bože, sad ste se i vi pridružili klubu! Vidim to u vašim očima.” „Što? Ne znam na što mislite.” Ali Tilly je mogla osjetiti kako je pocrvenjela jer je duboko u sebi znala. „Romantika u svemu tome. Tragični udovac - samo što on nije udovac jer se nisu zapravo uspjeli vjenčati. Žao mi je.” Promijenivši ton glasa, Max odmahnu glavom. „Jack je jedan od mojih najboljih prijatelja i strašno je to što se dogodilo, ali svejedno me zabavlja vidjeti učinak kakav sve to ima na suprotni spol. Kao da nije dovoljno to što izvrsno izgleda, i pametan je i uspješan. U trenutku kad žene čuju što mu se dogodilo, to je to, izgube svaku kontrolu. Zbog toga ga žele još više. I sada se to i vama dogodilo.” „Nije”, Tilly je prosvjedovala, crvenija nego ikad prije. „Ne vjerujem vam!” Max reče rezignirano. „Znate što? Zavede li vas Jack i ostavi li vas i slomi vam srce, a vi shvatite da zbog toga više ne možete nastaviti živjeti ovdje, date mi otkaz i ostavite mene i Lou na suhome, kunem se, bio mi on najbolji prijatelj ili ne, osobno ću jadnome udovcu zavrnuti vratom!” Tilly je još čeznula čuti sve detalje, Louisu je svladao umor pošto joj je ispričala samo osnove priče. „Već sam vam rekla, nisam ja ničija crtica. „Ali, ali to je bilo prije nego što ste saznali cijelu priču.” Frustracija se nagomilala. „Još ne znam cijelu priču!” „U redu. Spremni za nastavak?” Max joj napuni čašu i podignu noge na stolić u dnevnoj sobi ispred kauča. „Pripremite rupčiće, djevojko! Jack i Rose bili su zajedno tri godine. Bila je prekrasna, godinu dana mlađa od njega, nešto najljepše što je ikada dotad vidio. Svi su je voljeli. Zaručili su se na Badnjak prije pet godina. Vjenčanje je bilo rezervirano za sljedeći prosinac. Trebalo se održati u crkvi u Pembrokeshireu, mjestašcu u kojemu je Rose odrasla. Sve je bilo spremno. Poslije su saznali da je Rose trudna, što je bio šlag na torti. Nisu mogli dočekati da postanu roditelji. Rose je bila luda za jahanjem, ali Jack ju je odgovorio od toga da ne bi naškodilo djetetu. No, tjedan dana prije vjenčanja Rose je otišla u Wales kako bi bila s roditeljima i sredila sve zaostale sitnice u zadnji tren. Jack je ostao ovdje završavajući poslove. U nedjelju ujutro Rose je povela psa svojih roditelja na šetnju uz obalu. Bio je olujni dan, more se pjenilo. Uglavnom, pas je jurio galeba prema valu i tako su nastali problemi. S tom je životinjom Rose gotovo odrasla. Cijela obitelj bila je luda za njime. Neki su vidjeli Rose kako viče na psa, ali on se nije mogao vratiti na obalu. Sljedeći trenutak skočila je s hridi u more.”

str. 37


BU&CW

Tillyna usta bila su suha poput baruta dok je slušala priču za koju je znala da joj je kraj bio tragičan. „Znate što?” reče Max. „Spasilo je psa. Bog zna kako, ali uspjela je doći do njega i dovući ga dovoljno blizu stijene da se makne na sigurno. Ali sama se nije mogla spasiti. Veliki ju je val poklopio, težina vode povukla ju je u dubine i struje su je odnijele prema pučini. Kad je čamac za spašavanje stigao do nje, bilo je prekasno. Bila je mrtva.” „Ne znam što bih rekla.” Tilly odmahnu glavom pokušavajući, ali bez uspjeha, zamisliti užas svega toga. „Jadna njezina obitelj.” „Bilo je teško”, otpivši gutljaj vina, odgovori Max. „Roditelji su bili uništeni. Izgubili su kćer i unuka - cijelu budućnost, zapravo. I, dakako, Jack je sebe krivio. Bio je uvjeren da se to, da je samo otišao u Pembrokeshire umjesto što je ostao ovdje, nikada ne bi dogodilo.” Uzdahnuvši, zastao je. „Zapravo je imao pravo. Uglavnom, to je bilo to. Nije bilo vjenčanja, umjesto toga imali smo pogreb. Roseina je obitelj bila slomljena. Jack je sve to prošao poput robota. Nakon toga bacio se na posao. Potom, oko šest mjeseci poslije, počeo je... opet s druženjima”, reče Max suho, „i otada se nastavlja družiti u prilično epskim razmjerima. Razmišljamo o tome da pozovemo Guinnessovu knjigu rekorda. Osim što bi oni poslali neke jadne nevine djevojke ovamo da to provjere, a svi znamo što bi onda slijedilo. Zamislite, sljedeće godine otvarate knjigu i pročitate: Svjetski rekord u zavođenju žena drži Jack Lucas, u dobi od 33 godine, iz Roxborougha u Cotswoldsu, koji je rekao da će me nazvati i obećao da ćemo se opet vidjeti, ali, o, ne, on je samo truli lažac koji misli da se može izvući odnoseći se prema ženama kao prema smeću... Mislim, tko si on, dovraga, umišlja da jest?” U cijeloj toj priči nalazila se ne toliko skrivena poruka. Zapravo, Tilly je trebala biti zahvalna što Max nije upotrijebio megafon da bi joj prenio poruku ravno u lice. „Sve one žele ga učiniti boljim”, nastavi Max. „Sve misle da će ga upravo one promijeniti, maknuti zapreke i natjerati Jacka da se opet zaljubi. Ali to se dogodilo prije četiri godine. Vjerujte mi, nije zainteresiran ni za kakve romantične stvarčice. Radije bi se klonio vezivanja i ostao samac. Na taj način ne može ponovno biti povrijeđen. A to”, Max zaključi, „upravo čini Jacka neodoljivim. To je izazov.” Zastao je i pogledao Tilly sa strane kako bi uočio njezinu reakciju. „Što se dogodilo sa psom?” upita Tilly. „Uginuo je godinu dana poslije. Ništa dramatično, od starosti. Otišao je na spavanje i nije se probudio. Prilično dobar način odlaska.” Max podiže čašu i reče suhoparno: „Iako, kad bi mi tko ponudio da odaberem, ja bih radije odabrao noć s Johnnyjem Deppom.”

str. 38


BU&CW

8. poglavlje

NIJE LOŠE, ZA SADA. Tilly je bila oduševljeni time kako je protekao njezin prvi pravi radni dan. Odvela je Louisu u školu, otišla u Cirencester i vratila knjige o tapetama Derwynu te svratila u mesnicu po tri paketa pisanice u tijestu. Krumpiri su bili pripremljeni za pečenje, mrkva narezana - u obliku štapića, molim lijepo, ne na kolutiće, kako je uobičajeno - i Betty je uživala u šetnji šumom u Roxboroughu, srećom ne uspijevajući uhvatiti ni jednoga od zečeva koji su joj prišli podsmjehujući joj se. Tilly pogleda na sat. Bila su dva sata i morala je još samo pokupiti uokvirene grafike. Tad će imati vremena da svrati k Erin prije nego što se vrati u Harleston pokupiti Lou i njezinu prijateljicu Nesh iz škole. Bilo je čak i mjesta za parkiranje gotovo ispred Welch and Co., plavo-bijele trgovine s ispupčenim ulazom pokraj kojega su stajala stabla lovora u odgovarajućim plavo-bijelim teglama. Iznutra je Welch and Co. bilo jedno od onih mjesta kamo ćete otići kad poželite kupiti štogod lijepo za svoj dom i zanesete se. Zidovi su bili prekriveni probranim slikama i ogledalima, bilo je posvuda ukrašenih lampa, svijećnjaka, stiliziranih vaza, keramičkih ponuda, skulptura, umjetnog cvijeća koje je izgledalo poput pravoga - to je bila jedna od onih trgovina u kojoj biste, kamo god pogledali, vidjeli nešto što bi vas navelo da kažete: „O, kako je ovo lijepo!”, a potom bi vam se zavrtjelo u glavi kad biste vidjeli cijenu. Žena koja je sjedila u stražnjem dijelu trgovine za bijelim lakiranim stolom na kojemu je stajao vitrajni svijećnjak takoder je izgledala skupocjeno. Trenutačno razgovarajući telefonski, bila je lijepa i njegovana, s dugom zlaćanom kosom, što su možda bile i ekstenzije. Imala je na sebi ružičasto majicu, bijelu usku suknju i puno šminke. „... O. K., ali ne nadaj se previše! Uvijek kaže da će nazvati, ali nikada ne nazove.” Dizajnerske cipele, primijeti Tilly. Blještava dijamantnu narukvica na lijevome zapešću. „Drago mi je što ste se lijepo proveli. Znam, doista jest takav.” Sjajne, najfinije hulahupke. Nema vjenčani prsten. Mošusni, težak parfem. „Pričekaj sekundu, Amy! Imam stranku.” Pokrivši telefon noktima oblikovanima francuskom manikurom, žena pogleda Tilly i reče šarmantno: „Mogu li vam pomoći, ili samo želite razgledati?” Razgledati. Ta je riječ oduvijek mamila Tilly osmijeh na lice, kao dijete mislila je da je to nešto što se čini očima razroko gledati - a to bi značilo obilaziti trgovinu gledajući razroko što je dulje moguće u stvari koje su se prodavale. No sada je odrasla pa je znala da to ne znači to. Tilly reče naglas: „Zapravo,

str. 39


BU&CW

došla sam po neke grafike. Za Maxa Dineena.” To je pridobilo ženinu pozornost. Oči joj se prošire kad je shvatila o čemu je riječ i uspravi se u stolcu. Podigavši kažiprst, reče u telefon: „Amy, moram ići, netko zanimljiv ušao je u trgovinu.” Stanka. „Ne, nije on. Bože, opsjednuta si!” „Opa!” reče Tilly. „Nisam znala da ću biti zanimljiva. Nadam se da ne očekujete od mene da plešem step.” „Ne ako ne želite. Ali svakako ste zanimljivi.” Pošto je spustila slušalicu, žena je bestidno pogleda od glave do pete obuhvaćajući samodopadnim pogledom Tillynu vjetrom razbarušenu kosu, nedostatak šminke, pohabane traperice i gumenjače na ružičaste točkice. Bilo je očito da je odlučila kako joj posjetiteljica nije nikakva prijetnja -Tilly se osjećala kao da bi trebala objaviti da se dobro izribala jutros - pa reče: „Vi ste sigurno Maxova nova asistentica. Rekao mi je da dolazite početkom tjedna. Spomenuo je i vaše ime, ali sam ga zaboravila.” „Tilly Cole.” „Tako je. Smiješno ime! Ja sam Stella, Stella Welch. Drago mi je što sam vas upoznala. Prava ste sretnica, radite za Maxa. Prilično sam ljubomorna!” „Pa, uživam za sada.” Tilly se nasmiješi želeći ostaviti dobar prvi dojam bez obzira na to što su joj ga kosa i gumenjače kvarile. „A Lou je predivna.” „I, što mislite o njemu?” Stella se nagnu prema naprijed, sa zavjereničkim tonom glasa. „Prilično je mudar, ne biste li rekli?” Pomalo smetena, Tilly odvrati: „Ovaj...” „I toliko je smiješan. Obožavam taj liverpoolski smisao za humor. Nasmijava me. Kladim se da vam se potajno sviđa, zar ne?” U redu, sad je postajalo čudno. Nije li Maxovo seksualno opredjeljenje bilo nadaleko poznato, kako je ona pretpostavljala? Tilly je oklijevala, a potom reče: „Ne sviđa mi se potajno, ne. „Ma, dajte! Mora vam se sviđati! Ja mislim da je on doista privlačan.” Ne, o tome su sinoć pričali; Max je sigurno rekao da svi znaju. „Ali, on je gay...”, reče Tilly. „A, to”, slegnuvši ramenima, Stella odbaci prigovor. „Ipak, nije potpuno. Samo polugay. Bio je dovoljno dugo oženjen za Kaye. Imaju dijete zajedno. Dakle, nije da on voli samo muškarce.” Igrajući se kemijskom olovkom među prstima, doda veselo: „Tu svakako ima prostora za manevriranje.” „U redu. Ovaj, nisam o tome tako razmišljala”, žurno reče Tilly. „No, svejedno mi se ne sviđa.” „Zašto ne? Jeste li vi gay?” Gospode! „Ne, nije moj tip! I upravo sam prekinuli s dečkom pa mi treba malo odmora od svega toga.”

str. 40


BU&CW

„Hmm, to je za vas u redu. Mladi ste od mene. Koliko vam je godina?” Stella je bila alarmantno izravna. „Dvadeset osam.” „A koliko mislite da je meni?” Tilly je oklijevala. „Ovaj...” „Trideset sedam godina. Znam da ne izgledam tako, ali toliko mi je godina.” Stella je takoder bila alarmantno skromna. „Moj muž i ja rastali smo se prije šest mjeseci. Ostavio me samo tako. U trideset sedmoj godini! Nije baš da imam vremena za odmor. Želim djecu prije nego što bude prekasno. Sve te godine dok smo bili u braku, odgadali smo imati djecu kako bismo mogli uživati. Uvijek smo govorili da ćemo još malo pričekati, zabaviti se dok još možemo. Plan je bio da ćemo ove godine - ove godine”, pokaza na stol ispred sebe, puna osjećaja, „početi pokušavati. I onda odjedanput reče mi da odlazi, da je naš brak gotov i on želi rastavu. Bum, iz vedra neba! I recite onda tko je sebičan! Mislim, zafrkava se s mojim cijelim životom. Mojom budućnosti!” „Jao, jadna!” Žena je možda bila zastrašujuća, ali s obzirom na okolnosti bila je razumljiva gnjavaža. „Je li on...”, Tilly se kolebala kako da to kaže a da ne ispadne nezgodno, „sada vida neku drugu?” „Ne, ne! Sigurno!” Stella energično odmahnu glavom. „Nema šanse. Znate, mislim da je imao jednu od onih mentalnih kriza, neku vrstu napadaja panike pri pomisli na toliku odgovornost. Mislim, ja tražim drugoga muškarca ako se to ne dogodi, ali ne mogu si pomoći da ne pomislim da će, prije poslije, doći k sebi i moliti me da mu se vratim.” „Biste li doista to željeli?” „Bože, dakako! On je moj muž. Želim djecu. Bio bi izvrstan tata.” Zvono je zazvonilo iznad vrata i sredovječni par zalutao je u trgovinu. „Vratit će se. Mora.” Kimajući odlučno, Stella promijeni temu. „Uglavnom, dajte da vam dam ono po što ste došli.” „Hvala!” reče Tilly dok joj je Stella pomagala ukrcati uokvirene grafike u prtljažnik automobila. „Nema problema. Pozdravite Maxa! Drago mi je što smo se upoznale.” Stella se uspravi. „Mogle bismo otići na piće katkad ako želite. Upoznat ću vas sa svojim prijateljima. Zapravo, možda ne bi imalo smisla. Vjerojatno ste premladi. O. K., nema veze. Pa, sigurna sam da ćemo se ponovno sresti. Bolje da se vratim unutra prije nego što se onaj par počne sam posluživati.”

„Tko? Stella? O, Bože!” reče Erin. Vidite? To je problem kad ne znate ništa o čovjeku, nikada ga doista ne poznajete sve dok ga ne upoznate. „Zašto? Što je s njom?” upitaTilly. „Činila se dragom. Prijateljski

str. 41


BU&CW

nastrojenom. No, prilično otvorenom. I vrlo samopouzdanom. I čula sam sve o tome kako ju je muž napustio. Uvjerena je da će doći pužući natrag.” „O, Bože!” Tilly osjeti olakšanje što se nije dogovorila sa Stellom za piće. „Što nije u redu? Je li ona potpuna luđakinja ili što?” Erin oprezno spusti crvenu večernju haljinu s perlicama koju je pregledavala. „Vidam se s Fergusom.” „S kime?” Iskreno, to je bilo poput dvadeset pitanja. „Stellinim suprugom.” Erin obliznu usne. „Htjela sam ti reći.” Tilly se trgnu: „O, Bože! Je li to razlog zašto ju je ostavio?” „Ne! Nipošto. Rastali su se prije šest mjeseci. Mi smo se počeli viđati prije nekoliko tjedana.” Igrajući se s naramenicama večernje haljine, Erin reče: „Ali, dakako, nitko drugi ne zna. Posebice ne Stella. Ne mislim da bi to dobro prihvatila kad bi saznala.” „Ja sam je tek upoznala, a već znam da je malo reći kako to ne bi dobro prihvatila.” „Zato joj nećemo reci. „Zastrašujuće”, reče Tilly. „Je li vrijedan toga?” Sanjiv izraz pojavi se na Erininu licu. „On je najbolji, najbolji je čovjek.” „Zna li on da ona čeka da joj se vrati?” „Dakako, zna. Rekla je to svima u Roxboroughu!” Erin prkosno reče: „Ali to se neće dogoditi. Prije ili poslije morat će prihvatiti to.” „Opa!” Tilly se začudi. „Doista si ozbiljna u vezi s njime.” „Čekala sam dugo da se takvo što dogodi. A sad jest.” Erin je sva gorjela. „Fergus je vrijedan te ozbiljnosti.” Kad su se već dotaknule te teme... „Pogodi koga sam upoznala jučer! Vlasnika automobila u koji sam se zabila kad sam preskakala onu kantu za smeće prošli tjedan!” „O, dovraga, misliš da te prepoznao? Je li bio ljutit?” „Prilično je to dobro primio s obzirom na sve. Bio je to potpuno novi automobil.” Tilly nije mogla sakriti prizvuk uzbudenja pri pomisli da će ga opet vidjeti sutra. „Činio se dragim. Zove se Jack.” Je li potajno poželjela da Erin zaplješće rukama i krikne: „Dakako! Bože moj, vas biste dvoje bili savršeni jedno za drugo!” Pa, potajno, možda i jest. Umjesto toga, Erin odvrati uz komičnu zakašnjelu reakciju: „Jack? Misliš na Jacka Lucasa?” Gledala je u nju užasnuto. „O, ne, nemoj ni pomisliti ni na što, to je čovjek s kojime svakako ne bi željela biti ozbiljna.” „Zašto mi svi to govore?” To je kao kad ste mali i mama vas upozori da će

str. 42


BU&CW

voda, ako zađete dublje u ribnjak, zapljusnuti vaše gumenjače. „Vjeruj mi, vidjela sam to milijun puta.” Erin je namjestila izraz lica koji joj je govorio da sada obrati pozornost jer to doista misli. „Govorim ti to jer je to istina.” Tilly se pretvarala da proučava dugi kaput od crnoga baršuna s tirkiznom podstavom od svile. „Tilly! Čuješ li me?” „Da. Ovo je lijepo.” Budimo iskreni, nikada se nije mogla oduprijeti tomu da smoči noge.

str. 43


BU&CW

9. poglavlje

„POGLEDAJTE KAKO mi se auto sjaji! To je zato što sam sinoć bio u autopraonici”, reče Jack. „Stoga, nemojte se bacati preko poklopca.” „Pokušat ću se kontrolirati.” Tilly je izašla iz Maxova BMW-a, parkiranoga iza jaguara. Jack, koji ih je čekao na hladnome pločniku ispred svojega novostečenoga stana u Ulici Marlow, obukao je izblijedjele plave traperice i majicu. Ako je i bila u iskušenju da se baci na što, bio je to on. „Hej, ti! Prestani koketirati s mojom asistenticom! A vi,” Max se obratio Tilly, „prestanite ga ohrabrivati!” Tilly raširi ruke. „Što sam učinila?” „Vi ne morate ništa učiniti, to i jest problem.” Odmahujući glavom, Max reče: „Možda bi burka pomogla.” „U redu je, bit ću dobar.” Jack ih je vodio do ulaznih vrata. „Dajte da vam pokažem stan!” Tilly proguta knedlu dok ga je slijedila stubama; stigli su tek prije minutu, a njoj je bilo već bilo ubrzano. Duge noge, široka ramena, dugi komadić konca koji je virio iz njegovih traperice... Tilly zarine prste u dlanove opirući se porivu da ga istrgne jer dodirivanje Jackove stražnjice doista ne bi bilo pametno. Uf, ipak, zacijelo bi bio izvrstan osjećaj... „Gledate u moju stražnjicu?” „O, Isuse, evo ga opet!” Max uzviknu. „Prestani, hoćeš li? Pusti jadnu djevojku na miru!” Tilly je izgledala kao da mu je prilično zahvalna. „Ali jest”, reče Jack. „Osjetio sam njezin pogled na sebi. Siguran sam.” Gospode, ne daj da to bude istina! Stan na drugom katu mirisao je na svježu žbuku i piljevinu. Dnevni boravak okrenut prema jugu mogao se pohvaliti divnim pogledom na park. „Zidari su sinoć završili”, Jack objasni Tilly dok je Max šetao iz sobe u sobu gledajući svaki detalj i pišući bilješke u svoj rokovnik. „Sad je vrijeme da se Max ubaci i obavi svoje.” „Mislila sam da unutarnji dizajneri jednostavno oboje sve u boju magnolije.” „Većina ih to čini. No, prvi je dojam bitan, a Max zna što treba učiniti. Načinite stan da izgleda malo posebnije i privući ćete stanara bolje klase.” „Plaćat će veći najam”, reče Max. „Ne zapošljava me on zbog dobrote svoga srca. Sve se vrti oko stvaranja profita.”

str. 44


BU&CW

„Novac pokreće svijet.” Tilly otvori usta kako bi se pobunila da to nije istina, da ljubav pokreće svijet, pa ih potom opet zatvori. U tim okolnostima možda ne bi to trebala reći. „U redu, pridržite metar! Držite ga ravno!” naredi Max. „Primimo se posla!” Mobitel mu je zazvonio dvadeset minuta poslije, kad su završili mjerenje. Max, punih ruku, pokaza glavom na telefon na prozorskoj dasci. „Možeš li se javiti?” Ime na zaslonu bilo je Kaye. „To je Kaye”, reče Tilly. „U redu je”, Max se nasmiješi. „Dopušteno vam je razgovarati s njom.” „Jupi!” reče živahno ženski glas kad se Tilly javila. „Vi ste zasigurno Tilly zvala sam u kuću da vidim jeste li ondje, ali nije bilo odgovora. Dakle, kako je raditi za staroga robovlasnika?” „U redu, za sada. Upravo mjerimo nešto u ovome trenutku.” „Negdje gdje je glamurozno, nadam se!” „Stan u Cheltenhamu, za Jacka Lucasa.” „Oho! Jesu li vas već upoznali s Jackom?” Svjesna Jackova pogleda, Tilly reče: „Ovaj, zapravo, ovdje je.” „Oho-ho!” Kaye se prigušeno nasmiješi. „Ne morate mi ništa reći. Sve mi je jasno. A kako se snalazite vas dvoje?” Zašto su svi to činili? Zašto svi kažu „ne morate mi ništa reći”, a potom odmah postave još jedno pitanje? Okrenuvši se od Jacka - koji je očito imao telepatske sposobnosti i cerio se široko - Tilly promrmlja: „Čini mi se O. K.” „O. K. je on. Samo zapamtite da ga se ne treba uzeti za ozbiljno. Jack je samo za zabavne svrhe. Brdo šarma i seksepila”, nastavi Kaye, „ali nikad mu ne smijete vjerovati ni riječi.” „Znam.” „Oprostite!” Jack je razvlačio riječi. „Govorite o meni? Što ta grozna žena govori o meni?” Max, još zauzet mjerenjem prozora, reče: „Istinu, samo istinu i ništa osim istine.” „Recite im da čujem sve što kažu!” Kaye je zvučala kao da se zabavlja. „I recite Jacku da samo izdajem standardno vladino upozorenje o zdravlju! Nazvala sam jer sam željela pozdraviti Maxovu novu asistenticu. Lou mi je sinoć poslala e-mail i rekla mi je koliko ste dragi.” „Doista uživam.” Dirnuta, Tilly reče: „Lou je takoder draga. To je vaša zasluga.” „Znači mi sve na svijetu. Dijete moje, toliko mi nedostaje. Nije bitno.” Kaye izdahnu i sabere se glasno. „Doći ću za uskrsne blagdane. To je za samo nekoliko tjedana. Slušajte, kad god poželite nazvati, nemojte oklijevati! Imate li ikakva pitanja ili ste zabrinuti, slobodno me nazovite, obećajete?”

str. 45


BU&CW

„Apsolutno.” Max reče: „Kaye je upravo pitala Tilly jesam li najbolji šef kojega je ikada dosada imala.” „Ne, ne, ne!” Jack odmahnu glavom. „Pitala ju je jesam li ja najelegantniji muškarac u Roxboroughu.” „Pst!” reče Tilly. „Recke im da ih još čujem. Još nešto, je li Lou spomenula ikakvoga dečka?” „Ne, uopće. „Aha. O. K., samo sam pitala. Spomenula je nekog dječaka u školi već nekoliko puta u zadnje vrijeme, to je sve. Na način: 'Bože, ne mogu podnijeti tog idiota!' Dakako, pitam se je li možda malo zaljubljena u njega.” „Bit ću na oprezu.” Tilly je shvaćala kako se Kaye osjeća, zacijelo je bolno biti toliko daleko dok trinaestogodišnja kći tek ulazi u zbunjujući svijet dječaka. Kao da je manje zbunjujuće u bilo kojoj dobi. „Hvala... Ups, moram ići sada, zovu me na šminkanje! Nazvat ću vas uskoro”, reče Kaye. „Pozdravite sve od mene!” I veselo doda: „Čak i Jacka.”

str. 46


BU&CW

10. poglavlje

KAKO TO DA MOŽETE TJEDNIMA, mjesecima pa čak i godinama kuhati savršeno jestiva jela bez problema, a onda kad očajno želite da večera ispadne savršena, sve ode kvragu? Erin ispusti vrisak kad je ploča užarene pećnice došla u kontakt s unutarnjom stranom njezina zapešća i začulo se ssssss. Joj, to je doista boljelo! I nije uspjela zeznuti samo večeru već je i priprema za prvi seks s Fergusom ispala prilično opasan pothvat. Obično je mogla obrijati noge bez problema u dvije minute, ali večeras - u redu, zacijelo zato što je odlučila da moraju biti supersvilenkaste i ultraglatke - porezala se britvicom više od nekoliko puta i tuš je naposljetku izgledao poput onoga u Psihu. Potom, kad je udarila nožnim prstom o komodu u spavaćoj sobi, uspjela je ispustiti sušilo za kosu na drugu nogu. A sada je i večera išla kvragu. Je li joj tko ondje pokušavao što reći? Ne, ne smije tako razmišljati! Fergus se odlučio razvesti prije šest mjeseci, ona ne čini ništa pogrešno. A bio je vrijedan toga. Što je nekoliko porezotina i opeklina u usporedbi s prilikom da zadivi muškarca svojih snova? Erin se sabere, bilo je deset minuta do osam na večer i Fergus će uskoro stići. Sada se samo morala usredotočiti, zalijevati piletinu i narezati tikvice, po mogućnosti da si ne odreže prste. Zvonce na vratima zazvoni točno u osam. Kad ga je pustila u stan, srce joj je željelo iskočiti iz grudnoga koša. Između poljubaca Erin reče: „Nisi me ostavio na cjedilu.” „Nikada te ne bih ostavio na cjedilu.” Fergus je čvrsto zagrli. I to je bilo predivno, znala je da ne bi. Bog zna da je imala dovoljno veza s lukavima, nestalnima, teškima muškarcima tijekom godina na fakultetu, sad je to bilo iza nje. Fergus je netko kome se može vjerovati i na koga se može osloniti. Bio je krajnje pouzdan. Možda bi, kad joj je bilo osamnaest, to bila kvaliteta kojoj bi se smijala, ali u dvadeset osmoj pouzdanost se pretvorila u nešto poput afrodizijaka. „Uđi!” Erin ga je uvela u stan, još svjesna svojega srca koje je željelo iskočiti. Je li Fergus znao da je večeras ta večer? Je li to što ga je pozvala k sebi na večer i kuhala za njega pravu večeru značilo da ostalo tek slijedi? Je li se pitao hoće li se to možda dogoditi ili je bio siguran da hoće? To je bilo jedno od onih pitanja koje nije mogla samo tako izvaliti, baš kao što nije mogla reći Fergusu ležerno: „O, i usput, kad dođeš na večeru u četvrtak, imat ćemo spolni odnos

str. 47


BU&CW

nakon toga ako se slažeš.” Ako je želio. Ups, nije joj to do sada sinulo! Što ako se ne slaže? Što ako bi je užasnuto pogledao i rekao: „Zapravo, bi li bilo strašno ako nećemo?” Erin proguta knedlu. Bože, još nešto zbog čega se treba brinuti! Iako, iskreno, nikada još nije upoznala muškarca koji bi odbio. „Fantastično miriše.” „To je pečeno pile.” On odmahnu glavom. „Ne.” „O! Umak od crnog vina.” „Nije ni to. Ti si.” Fergusu zabljesne iskrivljeni dječački osmijeh. „Ti mirišeš fantastično.” Namirisala se omiljenim parfemom. Pomegranate Noi Joa Malonea. Erin osjeti kako je iznutra oblijeva toplina. Što će tek biti kad ga odvede u krevet i on otkrije kako ga pošpricala po plahtama!

„Bilo je izvrsno.” Završivši s večerom, Fergus gurnu tanju ustranu i stisnu joj ruku. „Pametna cura. Hvala!” „Čudo da smo išta mogli pojesti kako si me ometao.” Erin je voljela njegov izvrsni apetit, no bilo je teško usredotočiti se na kuhanje s Fergusom u kuhinji. Sva smetena, usula je šećer umjesto soli u crveni umak od vina, ali, nasreću, to nije naškodilo. A da je slavni Gordon Ramsay ondje, požalio b se da su tikvice predugo pržene na maslacu, ali... u redu, to je razlog zašto je pozvala Fergusa na večeru, a ne ultraizbirljivoga slavnoga kuhara. „Volim te ometati.” Fergus se nasmiješi, a potom namršt kad mu je telefon odjedanput oživio. „Bolje se javi!” reče Erin. „Možda je posao.” „Neće me nitko večeras izvući. Nikakav klijent.” Naslo nivši se na stolac i posegnuvši iza sebe za odbačenom jaknom, Fergus potraži mobitel koji je još zvonio. Kad je vidio tko zove, ponovno načini grimasu i pogleda prema Erin. No nije se javio i u sljedećem trenutku zvonjava prestane. „Posao?” „Ne. Nitko bitan.” „Puding?” Erin pokupi tanjure s olakšanjem. Fergus se opusti. „E, to ja zovem bitnim.” „Nadajmo se da ga nisam posolila.” Bi-bip, zazvonio je telefon u Fergusovoj ruci, što je značilo da je netko ostavio poruku u govornoj pošti. On ga spusti na stol. „Zar ćeš preslušati poruke?”

str. 48


BU&CW

„Ne!” nasmiješi se. „Rekao sam ti, danas imam slobodnu večer. Dopusti da ti pomognem s tim tanjurima!” Dok su jeli puding s limunovim sirupom, ponovno zazvoni telefon. Tad ga je Fergus isključio prije nego što se poslužio s još šlaga. „Neka od tvojih drugih djevojaka?” Erin je to mislila u šali, ali bilo joj je žao onaj trenutak kad je izrekla te riječi, ne samo zato što bi Fergus možda pomislio da otkriva svoju ljubomornu, posesivnu stranu već je to zapravo značilo da je ona njegova djevojka. Nije li to bilo pomalo drsko? Mahnu vilicom ispričavajući se. „Oprosti! Samo me ignoriraj!” „Hej, ne brini se! Kao da bih te ionako mogao ignorirati.” Fergus odmahnu glavom. „Volim ovih posljednjih nekoliko tjedana. Nemaš pojma koliko.” Zastade u glavi ponavljajući što je upravo rekao te izlanu: „O, Bože, sad ja svašta govorim! Zvuči kao da želim reći da je gotovo. Ne želim, kunem se! Zapravo, sasvim suprotno. Mislim da si fantastična... Sranje, pogledaj me, sav sam se zbunio i ostao sam bez riječi! To mi se nikada ne događa na poslu. Zamoli me da ti prodam kuću i učinit ću to bez problema. Ali, ovdje, s tobom, pokušavam ti reći kako se osjećam... čini se da sam ispao iz štosa.” Erin nije mogla više jesti. „Nema veze.” „Ima veze. Doista mi se sviđaš.” Fergus je oklijevao, a rubovi njegovih ušiju zacrvenjeli su se. „lako.” U jednom ludom trenutku Erin je poželjela briznuti u plač od sreće. Ali to bi sigurno bilo dovoljno da ga uplaši. Zagledajući se u njegove oči - plavičasto sive, obrubljene svijetlim trepavicama - upita ga bez daha: „Jesi li završio?” Bio je u čudu. „Želiš da još što kažem?” „Zapravo, mislila sam na puding.” „Aha, oprosti, da, da...” Fergus odmahnu glavom. „Bože, oprosti, sad sam se potpuno izgubio!” „O. K., imam ideju.” Osjećajući se hrabrom za promjenu, Erin reče: „Što misliš o tome da se oboje prestanemo ispričavati jedno drugome?” „Dobro razmišljanje. Može. Svakako ćemo to učiniti.” „A što misliš o tome da skuham kavu i sjednemo na kauč?” Fergus kimnu s olakšanjem. „Kava. Kauč. Zvuči odlično.” No, kad ju je slijedio u kuhinju sekundu poslije, stao je iza nje i obgrlio je. Svaka joj se dlačica na ledima nakostriješila kad ju je poljubio u rame. I kad je nastavio ostavljajući trag poljubaca uz ovratnik dok se nije počela izvijati od želje. Naposljetku, okrenuvši mu se u zagrljaj, Erin reče bez daha: „Ili bismo mogli propustiti kavu i sjedenje na kauču?” Fergus pomiluje njezino lice. „Znaš što? To je još bolja ideja.”

str. 49


BU&CW

I bila je. Uf, nije bilo katastrofe, kakvo olakšanje! “O čemu razmišljaš?” Fergus joj promrmlja u uho. Erin je ležala u njegovu naručju smiješeći se nekontrolirano u mraku dok je lijevim stopalom lijeno klizila duž njegove noge. „Razmišljam koliko mi je drago što nisam pala iz kreveta ili što krivo ili glupo rekla. Mislim da je bilo... jako dobro s obzirom na to koliko smo oboje bili nervozni na početku.” „Misliš da ste vi žene nervozne. Vjeruj mi, pedeset je puta strašnije muškarcima!” Fergus zastade a potom reče: „Osim ako nemam pravo, i jedini se ja brinem o... znaš već, onome o čemu bi se muškarac mogao brinuti.” „Kladim se da se svi brinu. „Hm, nisam tako siguran! Ne mogu zamisliti da neke osobe to muči. Kao, primjerice, Jacka Lucasa.” Njegov je ton bio suh. „A opet, Jack je imao više prakse. Bio sam izvan igre zadnjih dvanaest godina.” „Bilo je lijepo.” Erin je oklijevala pitajući se je li to previše osobno pitanje. „Jesam li ja...?” „Također lijepa? O, da.” On je čvršće zagrli. „Nisam to mislila.” „Znam, željela si znati jesi li prva nakon Stelle?” Zafrkavao ju je znajući što je željela upitati. „Odgovor je takoder potvrdan.” Erinino je srce brže zakucalo, bilo joj je drago što nije bio tip muškarca koji bi spavao s bilo kojom koja bi mu se našla na putu. Tako se osjećala posebnom. „Polaskana sam.” Mrdala je zaigrano nožnim prstima preko njegova gležnja. „I budući da smo iskreni, Stella me pokušavala dobiti na telefon prije. Erin se prestala igrati prstima. To ju je malo zaustavilo. „Žao mi je. Mislio sam da bi trebala znati. Katkad me nazove da dođem kući porazgovarati s njom.” Razgovarati. U redu. Erin reče: „Je li to eufemizam za što drugo?” „Ne, ne! Bože, nikako!” Fergus odmahnu glavom nedvosmisleno. „I to je istina. Nema šanse. Samo me nazvala nekoliko puta kako bi me pokušala nagovoriti da odem onamo i promijenim svoje mišljenje. Ali to se neće dogoditi.” O. K., bolje. Erin je lakše disala. „Možda bi joj ipak trebao uzvratiti poziv? Bar da zna da nećeš doći?” Fergus odgovori sa smiješkom: „Vidiš? To je razlika između tebe i Stelle. Ona nikad ne bi razmotrila osjećaje neke druge žene.” „Izlazila sam s dovoljno muškaraca koji se nisu zamarali uzvraćanjem poziva. Nema gorega od sjedenja i čekanja da telefon zazvoni.” Velikodušna u pobjedi, Erin prijeđe rukom preko njegovih dlakavih prsa, koja su podsjećala na

str. 50


BU&CW

dodir plišanog medvjedića. „Nazovi je kratko da to riješiš.” Nagnu se nad nju i poljubi je. „Dobra si osoba.” Erin ga nestašno uštipnu za prsa. „Nisam, samo mislim, ako ideš po telefon, mogao bi donijeti i onu bocu vina natrag u krevet.” Ležala je poduprta jastucima i gledala Fergusa kako se bori s rukavom njezina frotirnog ogrtača. Sviđalo joj se što je odabrao prekriti se, a ne tumarati stanom gol. „Oprosti!” Uhvativši njezin pogled, Fergus reče: „Smijem li ga posuditi?” „Izvoli!” Uspio ga je odjenuti i omotati oko sebe vežući pojas dvostrukim čvorom. „Ne bih želio da te pogled na moj trbuh odbije.” Kakvo olakšanje. „Ti se pretvaraj da ne primjećuješ moju rezervnu gumu”, reče Erin sretno, „a ja ću se pretvarati da ne primjećujem tvoju.” Fergus se nagnu preko kreveta i još je jedanput polagano poljubi. „Takav dogovor volim. Ne bi vjerovala koliko me Stella maltretirala da idem u teretanu.” Bio je predivan. Erin je shvatila kako se cereka poput idiota kad je napustio sobu. Za manje od minutu vratio se s dvije čaše i pola boce vina. „Zaboravio si nešto”, reče Erin. „Telefon.” „Nazvat ću je sutra ujutro”, odvrati Fergus. „Ne! Učini to sada! Onda nećemo osjećati krivnju.” Okrenu očima dobroćudno. „Nisam namjeravao osjećati krivnju. U redu, ti pobjeđuješ.” Taj put kad se vratio u sobu, nije se više smiješio. „Što nije u redu?” „Sedam poruka.” Fergus je stajao na vratima mršteći se i pritiskao tipke na telefonu. „U sat vremena. Pričekaj...”

str. 51


BU&CW

11. poglavlje

NIJE BILO PRVI PUT da je Erinin puls ubrzao. Dok su se ona i Fergus valjali u krevetu, da se nije što strašno dogodilo jednome od njegovih roditelja? Ispunjena strahom, ona zadrži dah i stade promatrati njegovo lice dok je slušao prve poruke. O, Bože, što ako je tko umro i nitko ga nije mogao dobiti jer mu je telefon bio isključen jer je bio s njom u... Fergus digne pogled namrštenog izraza lica. „Bingu je pozlilo i sva su svjetla u kući pogašena.” Tko? Što? „Tko je Bing?” „Mačka.” Poslušavši sljedeću poruku, Fergus reče: „Stella je u panici. Mora da je pregorio glavni osigurač.” Bar nitko nije mrtav. Erin reče: „Ne može pozvati dežurnog električara?” „Ne znaš kakva je Stella. Plaši se mraka. A Bing je ljubav njezina života. Ne možeš to zamisliti.” Erin sad poželi da nije bila baš toliko dobra. Evo što se dogodilo, to joj se sad obilo o glavu. Nestalo je sretnoga, opuštenoga ozračja i Fergus je vidljivo bio na rubu. Dok je slušao treću poruku, oboje su čuli Stellin očajni glas koji je sve glasnije zavijao. „Nazovi je!” Fergus kimnu i isključi govornu poštu. Sljedeći trenutak telefon mu se oglasi u ruci. „Bog... da, ne, upravo sam te htio... u redu, smiri se, nisam to učinio namjerno! Isključio sam ga jer sam bio zauzet. Poslom, Stella!” Kako je to izrekao, Fergus se okrenu osjećajući se previše krivim da bi se susreo s Erininim pogledom. „Gle, jesi li provjerila ormarić s osiguračima?” Piskav krik na drugome kraju telefonske linije dosegnuo je nove visine. Erin ustuknu. „U redu...” Fergus uzdahnu. „Doći ću.” Izvrsno. „Žao mi je, ne mogu odbiti. U užasnome je stanju.” Prekinuvši razgovor, Fergus se užurbano oblačio.” Bing je dvaput povraćao, i to posvuda. Zacijelo samo grumene dlaka, ali nije sigurna. A premračno je da počisti nered.” Obukao se rekordnom brzinom. Podigavši joj lice za zadnji poljubac, Erin se trudila sakriti osjećaj gnušanja prema Stellinoj mački koja povraća. Fergus je pomiluje po obrazu. „Nisam ovako planirao završetak ove večeri.”

str. 52


BU&CW

„Znam. Ni ja.” Prokleta životinja, glupi ormarić s osiguračima! Erin hrabro odvrati: „Nema veze.” „Ima veze. Volio bih da ne moram ići.” Fergus pogleda na sat. „Tek je 23.3O. Ako ne potraje dugo, mogao bih se vratiti.” Erin je bila ganuta, ali već joj je prije rekao da se mora sastati s klijentom u Gloucesteru u osam ujutro. „U redu je. I ja bih voljela da ne moraš ići. Ali ako bi me opet želio vidjeti”, nasmiješila se Fergusu, dovoljno sigurna da bi mu to rekla, „slobodna sam sutra na večer.” „O. K., ako samo mislite da mi je posao lak, morate znati da se neprestano suočavam s ovakvim glupostima.” Maxov je glas pucketao kroz telefonsku liniju iz Oxforda, gdje je bio na nastanku s novim klijentom. „Robbie i Clive trebali su početi radove u stanu u Ulici Marlow, ali neće moći ući u njega jer, zamislite, Robbie je ostavio ključ u džepu traper-jakne! I pogodite što!?” Zastao je dramatično. Pokorno, Tilly upita: „Što?” „Veliki mozak Robbie sinoć se istrgnuo s lanca, završio u kući neke ženske, probudio se kasno jutros i uspio ondje ostaviti svoju traper-jaknu poput proklete Pepeljuge. Kad je shvatio što je učinio i vratio se po nju, ženska je već otišla na posao. „Pa ste mu dali nogu”, pretpostavi Tilly. „Volio bih da jesam, budali blesavoj. Samo što je izvrstan soboslikar i dekorater pa bih sam sebi učinio medvjeđu uslugu. Biste li bili ljubazni i otišli do Jacka po rezervni ključ te ga odnijeli u Cheltenham? Ne morate se žuriti, oni neće stići onamo prije podneva.” „U redu.” Bljak, k Jacku! „No, ne znam gdje Jack živi. Samo da pronadem kemijsku olovku da zapišem adresu.” „Nema potrebe. To je kuća na vrhu Millerova brda, ona s crnim željeznim vratima i najboljim pogledom na dolinu.” Dakako. Što drugo. Tilly se pitala služe li željezna vrata za zaustavljanje horde žena koje su ga ganjale, ili da ih drži unutra zaključanima. Potom se zapita bi li Jack, ako se brzo presvuče iz starih maskirnih hlača u crne traperice koje su joj puno bolje stajale, to nekako shvatio. Vrata su bila otvorena, a pogled spektakularan, baš kako je Max rekao. U prilazu je bio parkiran Jackov ljubljeni jaguar. Uz njega bio je sportski svijetlozeleni golf. Komu je on pripadao? To je svakako ženskasti automobil. Doista poželjevši da je obukla crne traperice - jer, iskreno, kako bi on uopće znao da ih nije obukla jutros? - Tilly pride kamenoj cotswoldskoj kući u obliku slova L, zarasloj u bršljan. Kad je stigla do njih, ulazna se vrata otvore. „Vidio sam vas.” Jack se smiješio, mokre kose od tuša i obučen u bijelu

str. 53


BU&CW

majicu koja je prianjala uz njegov vlažni torzo. Njegova su stopala bila osunčana i gola i bio je obučen u sivu trenirku za trčanje. „Uđite!” Mogao ju je samo dočekati na kućnome pragu i predati joj ključ stana. Sretna što nije, Tilly ga je pratila kroz hodnik popločen parketom u dugačku ljetnu kuhinju. Sve je bilo vrlo uredno, vrlo čisto. „Imate li vremena za kavu?” Jack je već punio aparat za kavu. „Zašto ne?” Ona se smjestila na visokome stolcu i naslonila se laktovima na središnji otok obložen mramorom. „Lijepo je ovdje.” On se napola nasmiješi. „Znam da je lijepo. Da nije lijepo, ne bih živio ovdje.” Tilly zašuti. To je kuća koju su Rose i on kupili zajedno na dražbi prije pet i pol godina, a Tilly je to znala jer joj je Max to rekao. Proveli su osamnaest mjeseci pretvarajući je iz temelja u svoju kuću iz snova i preselili se u nju tek nekoliko tjedana prije nego što se vjenčanje trebalo održati. oči.

O. K., ne razmišljaj sad o ostatku priče! Tužne bi joj priče izmamile suze na

„Jack?” Ženski glas, hrapavo zavodljiv, pozove ga s vrha stuba. „Jesi li završio u kupaonici? Mogu li se otići tuširati?” Tilly je gledala u svoje nokte i pretvarala se kao da joj uopće nije hitno koga je to on sakrio ondje gore. Ne trudeći se prikriti koliko ga to zabavlja - o, Bože, je li još mogao čitati njezine misli? - Jack podiže glas, razvlačeći riječi: „Slobodno, draga! Želiš li da ti operem leđa?” Smijeh njegove gošće bio je baršunast. „Hvala, ali mislim da mogu sama!” „Siguran sam da može.” Jack namignu Tilly. „To je jedna od prednosti kad si gibak.” O. K., sad je malo prešao granicu. Koketiranje je bilo jedno, ali to je bilo na rubu lošeg ukusa. Možda on i nije bio tako drag. Uhvativši njezin izraz pun negodovanja, Jack reče: „Oprostite! Mlijeko i šećer?” Skuhao je kavu i razgovarali su o Maxovim planovima za stan u Ulici Marlow. Odozgora su čuli zvuk tuša i Tilly se pitala je li mu njegov poriv da spava s više žena od Robbieja Williamsa uistinu donio sreću. Nakon deset minuta, pošto se tuš na katu više nije čuo, ona iskapi šalicu. „Još jednu?” „Ne, hvala!” Nije uistinu željela upoznati njegov najnoviji ulov. „Idem pokupiti nešto za jelo i potom krećem ravno u Cheltenham.” „Donijet ću vam. ključ. Žao mi je što sam vas zagnjavio. Mogao sam ga odnijeti osobno, ali imam sastanak s poslovnim menadžerom za dvadeset minuta i bit ćemo u poslu cijelo prijepodne.” Uzeo je treću šalicu iz ormarića te je napunio kavom i rekao: „Dajte mi dvije minute, odmah se vraćam!”

str. 54


BU&CW

Ostavivši kavu sa strane, Jack je nestao na katu. Zacijelo je odjurio onamo kako bi odradio superbrzi seks sa svojom supergipkom ženskom. Ostavši sama u kuhinji, Tilly odmah skliznu sa stolice i izađe na hodnik. Jedna od vrata, malo otvorena, izgledala su da vode u dnevnu sobu, koja bi mogla biti zanimljivija. Aha, da, zapravo je tražila fotografije. Ali to je bilo prirodno, zar ne? Znatiželja ju je bola poput štapa. Provjerivši dvaput da je zrak čist, Tilly gurnu hrastova vrata. Bila je to soba ispunjena suncem, s golemima mekim kaučima, antiknim namještajem i, začudo, nekoliko primjeraka moderne umjetnosti na zidovima. No Tillynu su pozornost odmah privukle fotografije u srebrnim okvirima na malome okruglom stolu pokraj kamina. Prišuljala se stolu i usredotočila se na svaku fotografiju zasebno: jedna stara crno-bijela, zacijelo Jackovi roditelji, jedna malenoga dječaka - možda Jacka? - koji trči preko livade s crno-bijelim psom divljeg izgleda, snimak skupine prijatelja studentske dobi u večernjim odijelima koji su se igrali na stubama velike seoske kuće... Ups, na stubama su se začuli koraci koji su se približavali velikom brzinom. Iznenađena, Tilly se naglo okrenu u suprotnome smjeru u strahu da ne bude uhvaćena kako njuška uokolo. „Au!” Peta njezine čizme zapela je u resicama saga iza nje i odbacila je na pod poput posječena stabla. Bol joj prožme ruku koja je djelomično ublažila njezin pad. Obamrla, začu glas iza sebe koji je poviknuo: „O, gospode! Jeste li dobro?” Hrapav, seksi ženski glas, suvišno je reći. Pad je izbacio zrak iz Tillynih pluća te se, hvatajući zrak, oprezno ispravila u sjedeći položaj. „Pričekajte, pazite kako ustajete, dopustite da vam pomognem!” Snažan par ruku podignu je na noge. Duboko se srameći, Tilly je vidjela da je njezina spasiteljica vitka žena pedesetih godina s tamnom kosom vezanom u punđu, obilno namazana tirkiznim sjenilom i ogrnuta smaragdnom kućnom haljinom od poliestera. Iza nje, odbačena na stoliću za kavu, ležala je košara od pruća puna proizvoda za čišćenje. pila?

Gospode, uistinu je snažna! Je li se ona služila tim Mr. Muscolom ili ga je

„Dakle, čini se da ste se vas dvije upoznale.” Stojeći na vratima, Jack reče suho: „Monica, ovo je Tilly. Tilly, ovo je moja fantastična čistačica Monica.” „Bog! Hvala!” Tilly obuhvati svoju bolnu lijevu ruku. „Žao mi je.” „Jadnice, možete li pomicati prstima?” Zapravo je bilo prilično bizarno čuti taj seksi, mačkasti glas koji izlazi iz takvoga normalnoga, ne toliko mladoga tijela. „Dopustite da pogledam!” Jack preuzme. „Ne mogu zamisliti kako ste uspjeli pasti. Jeste li preskakali televizor?” Je li mogla lagati? Hoće li joj vjerovati? „Peta mi je zapela o sag. Tražila sam toalet.”

str. 55


BU&CW

On je stručno pregledavao svaki prst zasebno. „Odlučili smo se protiv ugradnje toaleta u dnevni boravak. Nije se slagao s namještajem.” U redu, ne vjeruje joj. „Pogledala sam ovamo da vidim je li ovdje možda kupaonica”, Tilly doda. „Kad sam vidjela da nije, uočila sam fotografije. I bila sam... znatiželjna.” Bože, zašto ju je morao tako gledati? Neuvjerljivo reče: „Volim gledati tuđe fotografije.” „Smiješno. Većina osoba to čini kad dođu ovamo. Boli li ovo?” Počeo je lagano okretati zapešće. „Ne. U redu je, dobro sam. Ništa nije slomljeno.” Ona izvuče ruku i odluči biti iskrena. „Kad mi je Max govorio o Rose, rekao je da je najljepša djevojka koju je ikada dotada vidio. Bila sam znatiželjna.” „Ne držim Roseinu fotografiju na tome stoliću.” Jack zastane. „Ali bar ste iskreni.” „Žao mi je.” „U redu”, Monica reče. „Vrijeme je za moj odmor. Jesi li mi ulio kavu, Jack?” „Jesam.” Dok je Monica uzimala košaru s priborom za čišćenje i jurila iz sobe, on reče: „Voli piti samo mlaku kavu. Usput, ovdje je ključ.” „Hvala!” Tilly ga uze i spremi u prednji džep maskirnih hlača. Da.”

„Max me još smatra tragičnim udovcem?” Ona načini grimasu. „Ovaj...

„I mislio sam. Pa, neka mu je.” Jack je izgledao kao da se zabavlja. „Je li vas također upozorio na mene?” „O, da.” „I mislio sam. Pa kako se osjećate zbog toga?” Tilly je oklijevala. Iskreno, osjećala se kao petnaestogodišnjakinja kojoj je majka rekla da podizanje školske suknjice presavijajući je nekoliko puta oko struka ne izgleda lijepo. Samo zato što to čujete, ne znači da ćete to slijepo uzeti zdravo za gotovo. No je li on uistinu očekivao da će mu to reći? „Sigurna sam da je to dobar savjet. O. K. Idem. Još nešto”, reče Tilly. „Je li to bilo namjerno? To što ste mi dopustili da pomislim kako gore imate žensku?” Jack se nasmiješio dok ju je pratio van. „Imam žensku gore. Tilly ga pogleda. Ha, znala je da je imala pravo!

str. 56


BU&CW

12. poglavlje

ERIN JE GLEDALA ŽENU kako se pokušava ugurati u veličinu osamnaest vunenoga kaputa Jaeger s velikim ovratnikom od umjetnoga krzna. „Sviđa mi se oblik.” Žena se divila odrazu u ogledalu okrećući se oko sebe. „Što mislite?” O, Bože, katkad bi doista željela da ima malo manje savjesti! Oklijevajući, Erin se borila s bezdušnom poslovnom ženom u sebi; kaput je bio ovdje već više od dva tjedna i ovo je prvi put da je itko pokazao zanimanje za njega. Također je znala da je Barbari, koja je donijela kaput u trgovinu, očajnički trebao novac za prijeko potrebni tjedan u Mallorki. Potom se vrata širom otvore i srce joj ode u pete, dok je - o, Bože! - Stella ulazila u trgovinu. „Ne dajte se smetati! Samo gledam.” Stella, glamurozna u bijelome odijelu s hlačama, odmahnu rukom kroza zrak i poče pregledavati vješalice s pleteninom. „Što mislite?” upita žena u kaputu Jaeger. Nema smisla, nije mogla to učiniti. „Oblik vam uistinu lijepo stoji”, reče Erin, „a i boja je dobra. Ali nisam sigurna je li malo previše usko oko ramena.” To je bio ljubazan način da kaže kako je dva broja premalen. „Uistinu?” Ženino se lice objesi. Nesigurno savinu leđa, ispruži ruke, uvuče trbuh i, općenito, sva se pokuša uvući u kaput. „Mislim da jest. Poslije biste mogli osjećati da je tijesan. Žao mi je”, reče Erin. „To je samo moje mišljenje.” Žena slegnu ramenima i ponovno se ispravi, a potom se okrenu prema Stelli. „Mislite li vi da je preuzak?” „Iskreno? Recimo to ovako. Izgubite li dvadesetak kila, savršeno će vam pristajati.” Takva je bila Stella, nije bila tip osobe koja će vam zabiti nož u leđa. Ona bi vam ga zabola sprijeda kako biste mogli gledati krv kako šiklja. „Eh!” Stella šmrcnu kad su se vrata zatvorila iza žene. „Ako nije željela moje mišljenje, nije me trebala pitati.” nje.

„Mhm!” Erin užurbano poče preslagivati torbe na polici od pleksiglasa iza

„A opet, vi ste joj rekli da joj je kaput malo pretijesan. Zacijelo bi ga kupila da joj to niste rekli. Stoga je to bilo lijepo učiniti, zar ne?” nagnu glavu ispitujući. „Mora da ste prilično poštena osoba.”

str. 57


BU&CW

O, Bože, kamo je to vodilo? Je li je Stella testirala? A zašto joj se približava? Ima li pištolj skriven ispod te bijele jakne? Slegnuvši ramenima, Erin reče: „Volim da ljudi kupe odjeću koja im pristaje.” „A taj kaput svakako joj nije pristajao.” Stellin je ton bio grub. „Izgledala je kao prenapunjena kobasica. Možete li mi dodati krem kožnatu torbu?” Erin zadrži dah i preda joj je. Stella poče pregledavati razne zatvarače i džepove. „Prilično je lijepa. Kvalitetna koža. Znate, možda ću se nagraditi.” Stanka. „Zaslužujem se nagraditi nakon onoga što je bilo sinoć.” „Da?” Zvuči prirodno! „Što se dogodilo sinoć?” „O, Bože, osigurač je pregorio u kući i sva su se svjetla pogasila! Povrh svega, mojoj je mački pozlilo i nisam znala što joj je pa sam bila zabrinuta, a mrzim mrak. Kažem vam, bila je to prava noćna mora.” „Zvuči strašno.” Nastavi zvučati prirodno, kao da ti tko prepričava svoj odlazak k zubaru! „Je... je li s vašom mačkom sada sve u redu?” „Dobro je.” Stelline su se oči suzile i nosnice raširile dok je stručno pregledavala torbu iz svakoga kuta. „A... svjetla? Uspjeli ste ih upaliti?” „Na kraju. Fergus je došao.” Bučno ispustivši zrak, Stella reče: „Znate, doista mislim da se možda potajno viđa s nekom iza mojih leda.” „Uistinu?” Upomoć, samo diši... i opet Stella još jedanput površno pogleda torbu, a potom je vrati. „Bolje mu je da to nije istina, to je sve što mogu reći. Hvala, neću se gnjaviti time! Kopča na prednjoj strani izgleda malo jeftino.”

Bilo je urnebesno gledati kako su svi nahrupili iz škole. U četiri i deset tišina je polomljena zvonjavom zvona, a u četiri i jedanaest učenici su nahrupili stubama Harleston Halla, natovareni školskim torbama i glazbenim instrumentima te sportskim torbama krcatima rekvizitima za igru. Tilly, naslonjena na automobil, čekajući Lou da se pojavi, gledala je kako su horde cura oslobadale svoje grumene kose i protresale ih. Skupine dečki s namjerno izvučenim košuljama iz hlača i razbarušene kose tumarale su bez cilja. Neki su učenici već uključili svoje iPode. Slale su se poruke telefonima. Cure su pogledavale dečke, a dečki su dobacivali stvari na cure. Limenka Rd Bulla proletjela je zrakom i pogodila jedno od stabala javora koja su bila poredana u prilazu te eksplodirala u vrelo pjene. Bilo je ondje učenika svih oblika i veličina, pogrbljenih dečki s lošim tenom, sveznajućih cura s podignutim suknjama i olovkom obrubljenim očima, samouvjerenih atletskih tipova, ozbiljnih i studioznih, veselih i šaljivih. A ondje, blagoslovljena bila, bila je Lou, koja je silazila kamenitim stubama

str. 58


BU&CW

boreći se istodobno da zaveže školski rubac oko vrata i spremi par tenisica u naprtnjaču! Tilly se pitala je li se tako osjećao ponosni roditelj; već sada joj se Lou činila živahnijom, zanimljivijom od ostalih. Svojim divljim crvenozlatnim kovrčama i mršavim nogama u mat crnim tajicama i bučnim cipelama isticala se od ostalih; možda nije bila najljepša cura u školi, ali sigurno jedna s najiskričavijom osobnošću. Tilly se uspravi i usmjeri više pozornosti kad se Lou okrenula i rekla nešto dečku iza sebe, zacijelo odgovarajući na nekoliko komentara koje joj je uputio. Dečko, visok i vitak, cerio se noseći teniski reket. Lou se okrenu iza sebe, a jedna od tenisica ispade joj iz naprtnjače i on je pokupi brzinom munje svojim reketom te odbaci visoko u zrak. Čak i s te udaljenosti Tilly je vidjela pogled kojime ga je Lou prostrijelila kad je njezina tenisica sletjela u živicu. Kimajući s gađenjem, ona prođe kraj njega i uze tenisicu. Smijući se, on reče nešto drugo i Lou zabaci kosom unatrag odgovarajući mu. Tilly se nasmiješi. Činilo se da je Kaye imala pravo. Promatranje Louine reakcije na pozornost tog dečka podsjetilo ju je na njezin prvi nesigurni pohod u zastrašujući, ali uzbudljivi svijet dečki. Njezin posebni neprijatelj bio je Lee Jarvis i neprestano ju je zadirkivao dovodeći je do ludila. Kako može jedan četrnaestogodišnjak biti toliko neugodan? I onda, nekako, nakon više mjeseci, smatrajući ga apsolutnom propašću svojega života, odjedanput se našla u situaciji da pristaje na ples s njim u školskoj diskoteci. I nekako se Lee više nije činio toliko neugodnim i nekako je zamrmljao u njezino uho: „Znaš, već mi se dugo sviđaš.” I na vlastito čuđenje, shvatila je da se zapravo i on njoj sviđa. I upravo ondje i onda, nasred plesnog podija, pred svima, dok je George Michael pjevao Careless Whisper, oni su se počeli ljubiti, jezikom... I zubnim protezama, nažalost. Na trenutak je to bio neugodan spoj dok je metal strugao uz metal, ali na kraju su ih ipak uspjeli zaobići. Izgubljena u nostalgičnome sjaju dok se prisjećala tog sretnog ljeta nezgrapnih metalnih poljubaca, Tilly poskoči od straha kad se Lou pojavi pred njom. „Bu! Bila si kilometrima daleko.” „Oprosti, prisjećala sam se školskih dana! Čini se kao da je cijeli život prošao od onda.” „I jest prošao cijeli život. Završila si školu prije nego što sam se ja uopće rodila.” Lou upita sa zanimanjem: „Osjećaš li se zbog toga doista starom?” „Hvala, da, uistinu se tako osjećam!” Dok su ulazile u automobil, Tilly pogleda preko ramena i ugleda dečka s teniskim reketom, koji je trčao iza njih. Kad im se približio, namršti se na Lou i zamahnu prstima u nekoj vrsti poluzadirkujućega, polusarkastičnog mahanja. Lou nije odmahnula natrag. Umjesto toga ona oštro okrenu glavom i prosikta kroza zube poput odzračivanja radijatora. „I, tko je on?” Tilly upita veselo i nenametljivo. „Potpuni idiot.”

str. 59


BU&CW

„Uistinu? Vidjela sam vas kako razgovarate kad ste izašli iz škole.” „Nismo razgovarali. Rekla sam mu da je potpuni idiot. Ili nešto u tome smislu.” „Prilično je zgodan.” Dečko je imao meku, tamnu kosu, kožu bez prištića i jagodice za izludjeti. Mogli ste zamisliti cure kako padaju na njega, a ne bi ga bilo čudno vidjeti ni u kakvome boy bandu. „Nije. Mrzim ga. Što je za jesti?” Tilly zadrži ozbiljno lice. O, da, to joj je poznato! Koliko je puta, kad su joj prijatelji rekli da se sviđa Leeju, ona izrekla da ga mrzi? Potom bi naglo promijenila temu. Gledala je krajičkom oka kako je Lou pretraživala svoju prepunu naprtnjaču dok nije pronašla slomljenu čokoladicu i potom nakratko pogledala dječaka kojega mrzi prije nego što se ponovno razmetljivo okrenula. „Kako se zove?” „Eddie Marshall-Hicks. Što je za čaj?” „Riblja pita i kolač od kupine.” Tilly u glavi zabilježi njegovo ime. Sljedeći put kad bude telefonski razgovarala s Kaye, upitat će ju je li to dječak o kojem je govorila.

„Bilo je čudno.” Erin nije željela nadugačko o tome, ali joj je Stellin posjet u vrijeme ručka dao zamaha. „Činila se... drukčijom. Ne mogu opisati na koji način.” „Stoga i ne pokušavaj! Opustimo se i zabavimo malo!” Fergus zavrti Erin putem iz kuhinje i sruši se s njom na kauč. „Da Stella zna za nas, vjeruj, znali bismo za to! Odmah bi to svima razglasila. Ali nije pa znači da ne zna. A ne želim da pomisao na moju bivšu suprugu pokvari našu večer. O tome ćemo razmišljati kad dođe red na to. U međuvremenu, jesam li ti rekao kako utječeš na život moje tajnice?” „Jeannie? Nikad je nisam ni upoznala.” „Ali svejedno možeš utjecati na nju.” Fergus je stavio Erinine noge na svoje krilo i nježno prešao rukom preko gležnjeva. „Zahvaljujući tebi, danas sam bio u smiješno dobrome raspoloženju. Kad mi je Jeannie rezervirala sastanke s dva klijenta u isto vrijeme, rekao sam joj: 'Ah, dobro, nema problema, morat ću ih nekako ugurati oba.' Kažem ti, gotovo se onesvijestila od šoka. Sljedeće, zamolio sam je da mi donese kavu i ona mi je donijela čaj, a nisam joj zaprijetio da ću je otpustiti. I onda sam pregledavao pismo klijentu koje sam joj diktirao i umjesto Štovani gospodine Robertson napisala je Voštani gospodine Robertson. Što bi moglo biti nezgodno budući da je gospodin Robertson nepokretan. Ali nisam ni poviknuo na nju.” Fergus odmahnu glavom, zadivljen svojim strpljenjem. „Samo sam joj rekao da bi možda željela promijeniti tu riječ u pismu prije nego što ga pošaljemo.” Erin ni na trenutak nije povjerovala da je ikada vikao na svoju tajnicu, no

str. 60


BU&CW

svejedno se nasmiješi. „I sve zbog mene?” „Sve zbog tebe.” Misao joj proleti glavom. „Zna li Jeannie? Mogla je reći Stelli?” „Hej, prestani!” Fergus joj pomiluje ruku. „Postaješ paranoična. Kao prvo, Jeannie bi mogla pogoditi da se viđam s nekime, ali ne zna s kime. A drugo, ako bi i znala, ne bi rekla Stelli. Nikad se nisu voljele. Još od dana kad je Stella došla u ured i rekla: 'Jeannie, jeste li ikada pomislili pisati jednom od onih TV serijala u kojima mijenjaju izgled i zamoliti ih za potpunu preobrazbu?'“ „Au!” „Pa, da. Mislio sam da će biti krvoproliće. Uglavnom, opet razgovaramo o Stelli. Možemo li, molim te, promijeniti temu? Možemo li, za promjenu, malo razgovarati o tebi? Radije bih - “ Zvrrrrrrrrr, začulo se na ulaznim vratima, zbog čega se Erin naglo uspravi u strahu. „O, Bože, to je ona!” „Ne budi luda! Dakako, nije ona! To može biti bilo tko.” „Mogla bi biti Tilly.” Erin se poče opuštati. To bi bilo u redu, mogla bi pozvati Tilly unutra da upozna Fergusa. „Mogao bi biti netko tko prikuplja novac. Bolje odi pogledati tko je!” Oprezno Erin proviri kroz prozor s pogledom na Glavnu ulicu, ali ondje nije bilo nikoga. Izašavši iz dnevnoga boravka, ona prijeđe hodnik i odvaži se na pola puta niza stube. Dobro je bilo to što su njezina ulazna vrata vodila van na uski prilaz kući, što je omogućavalo Fergusu da neopaženo uđe u stan, ali loše to što nije mogla proviriti van i vidjeti tko je ispred vrata. „Molim?” Molim te, molim, neka na vratima bude Tilly! „Erin? Možete li otvoriti vrata, molim vas? Ovdje Stella Welch.”

str. 61


BU&CW

13. poglavlje

O, BOŽE, O, BOŽE! Rušeći se unatrag na stube u strahu, Erin se čvrsto uhvatila za rukohvat da ne bi pala. O, Bože, Fergus je rekao da je paranoična! To se nije trebalo dogoditi. „Ovaj... ne mogu sići u ovome trenutku... Nisam odjevena...” „Molim vas, otvorite vrata! Moram vas vidjeti.” Erinino srce lupalo je poput topa koji se spremao ispaliti dvadeset jedan pozdravni plotun. „Zbog čega?” „Pa, za početak, zbog toga što odbijate otvoriti vrata. Što nije u redu, Erin? Čega se bojite?” Vas, vas, vas! „Ničega.” Nije osjećala noge. „Pa zašto me nećete pustiti unutra?” „Jednostavno sada nije... zgodno.” „O? A zbog čega?” inzistirala je Stella. „Možda zbog toga jer je moj suprug ondje gore s vama u stanu?” Kako? Kako bi ona to mogla znati? Osjećajući mučninu, Erin reče: „Nije ovdje, u redu? Nema ga ovdje. Slušajte, neću vam otvoriti vrata, sad se vraćam gore pa vas molim... otiđite!” Nevjerojatno, Fergus nije čuo ništa. Kad se ona posrćući pojavila natrag u dnevnoj sobi, on potapša kauč rukom i reče: „Tko je to, Jehovini svjedoci? Dođi, nedostajala si mi!” „Bila je to Stella.” Riječi su bile poput leda u njezinim ustima. Izraz njegova lica naglo se promijeni. „Šališ se. Nemoguće!” Oboje poskoče kad je šaka šljunka pogodila prozor. „O, Bože!” Erinin se želudac stisnuo. To se pretvorilo u Kobnu privlačnost. „Daj, Fergus, znam da si ondje!” Stellin bijesni glas doplovio je do njih, bila je sada vani na pločniku, svatko tko je prolazio onuda mogao ju je uočiti. „Radi scenu”, reče Erin. Fergus je bio mrk. „Ona želi raditi scenu. Stella je oduvijek bila kraljica drame.” „Fergus, ti prevarantski GADE!” urlala je Stella. „O, Bože!” Erin prekri usta dok se Fergus podizao na noge. „Dosta je!” Prešao je sobu i otvorio prozor. „Ha! Znala sam!” Stella poviče.

str. 62


BU&CW

„Izvrsno. No upravo zato ti nisam rekao ranije.” Fergus odmahnu glavom u očaju. „Znao sam da ćeš po ludjeti.” „Zašto ne bih poludjela? Ti si moj muž!” se.”

„Stella, nismo više zajedno! Prekinuli smo prije šest mjeseci. Rastajemo „Zahvaljujući njoj!” Stella vrisnu poput papige. O, ne, ne, ne! Skočivši, Erin potrči do otvorenog prozora. „Pričekajte, to nije istina, ne možete - “

„Ti”, Stella uperi prst prema njoj optužujući je, „lažljiva gaduro, razaračice brakova!” „Nisam, uistinu, kunem se! To se dogodilo tek nedavno.” „O, da, dakako, tebi ću vjerovati!” Odmahujući glavom, Stella reče ogorčeno: „Dakako, vjerovat ću sve što ti kažeš!” „Kunem se Bogom, govorim istinu!” „Doista? Baš kao i neki dan, kad sam došla u trgovinu i pitala misliš li da se Fergus viđa s nekom? A ti si rekla da ne, da sigurno ne misliš da se viđa s nekom!” Erin ustuknu zatvarajući oči na trenutak. „O. K., to nije bilo potpuno točno. Ali kunem se da sve ostalo jest. Nikad ne bih bila u vezi s oženjenim muškarcem.” „Sad si u vezi s jednime!” „Ali živite odvojeno.” Ispod nje na pločniku Stella raširi ruke. „I sada znamo zašto!” Bože, to je bila noćna mora! Pogledajte ih, viču jedna na drugu kao par piljarica! Ljudi koji su hodali Glavnom ulicom okretali su se da ih pogledaju, zaustavljati se da ih čuju. „U redu, bilo je dosta!” Na Fergusu je bio red da intervenira. „To nas nikamo ne vodi. Stella, nisi fer - “ nisam fer? Bože, kakav si ti licemjer! Moj se život raspada zahvaljujući tebi, a ti očekuješ da ću samo stajati ovdje i podnositi to?” „Svi te gledaju. Stvaraš predstavu od sebe.” Ogorčen, Fergus reče: „Idi kući, Stella! Razgovarat ćemo o tome sutra, kad se smiris. „Pričekajte!” Erin je znala da se neće smiriti dok ne postavi to pitanje. „Gledajte, uistinu mi je žao što ste uzrujani i kunem se da se s Fergusom viđam tek nekoliko tjedana, ali kako ste znali da je ovdje večeras? Netko vam je rekao?” Stella se zagleda u nju. „Primjerice, tko?” „Bilo tko. Nismo rekli nikome”, reče Erin. „Jer nismo željeli da saznate i uzrujate se.” „Pa, to je doista bilo uspješno, zar ne?” Erin se ugrize za usnu. „Molim vas!”

str. 63


BU&CW

Vidjela je da Stella oklijeva. Napast da se ne izlane mora da je bila golema. Srećom, nije se mogla mjeriti s još većom napasti da se poigra Miss Marple i sve ispriča. „Kad je Fergus sinoć došao u kuću, mirisao je drukčije. Mislila sam da prepoznajem parfem, ali nisam bila sigurna. Zato sam došla u trgovinu u vrijeme ručka. I ondje je bio opet, na vama.” Stella je zastala. „Vrlo... osebujan. Nitko drugi u Roxboroughu nema taj miris.” Bila je to istina. Možda zato što je najbliža trgovina Jo Malone bila udaljena osamdeset kilometara. Tilly joj je poslala bočicu izvrsnoga egzotičnog parfema za Božić. A pouka je sljedeća. Ako ne želite da drugi znaju da imate tajnog ljubavnika, zacijelo je bolje da ne prskate Pomegranate Noir po najnovijim egipatskim pamučnim plahtama.

Telefon je zazvonio dok je Tilly glumila glavnoga kuhara u kuhinji. Osjećajući se superučinkovitom, ona zatakne bežični telefon između uha i ramena, promiješa pržene gljive jednom rukom i umak od sira drugom. O, da, to pretjerano kuhanje nije uopće teško! „Bog!” Bio je to Kayein glas, veseo i razdragan. „Kako ste?” „O, u redu! Ja sam multipraktik! Upravo radim... Opa!” Tilly poskoči unatrag dok je umak od sira ključao i prskao uokolo te izgubi kontrolu nad telefonom, koji joj kliznu niz prste, odskoči od prsa i sleti u tavu povrh gljiva. U panici ga žurno uhvati kuhačom te odbaci preko štednjaka dok su kriške gljiva letjele kroza zrak poput konfeta. Kad je brzo obrisala telefon kuhinjskom krpom, Tilly upita: „Bog, jeste li još ondje?” „Jesam.” Kaye je zvučala kao da se zabavlja. „Što mi se dogodilo?” „Upravo sam vas ispustila. Samo sam pripravnik multipraktika. Žao mi je zbog toga.” Isključi plin da se ne dogodi što gore. „Nema problema. Je li Lou tu negdje?” „Gore je, piše zadaću, odnijet ću joj telefon. Usput, vidjela sam jučer kako se prepire s jednim dečkom kad su izlazili iz škole. Prilično dobro izgleda također.” „O!” Oduševljena, Kaye reče: „Mislite da joj se sviđa?” „Pa, pitala sam sviđa li joj se, a ona reče da je kompletni idiot. Potom je promijenila temu.” „Klasika. Odgovor kakav možemo očekivati. Je li njegovo ime Eddie?” Pogodak. „To je taj. Eddie Marshall-Hicks.” „Gospode! Moje se dijete zanima za svoga prvog dečka.” Kaye je oklijevala, puna emocija.

str. 64


BU&CW

„O, Bože, a ja nisam ondje da joj pomognem dok prolazi kroz to.” „Ali jeste li vi pitali mamu za pomoć kad vam je bilo trinaest?” „Ne, mislim da ne.” „Ni ja. Pst, Betty!” Okrenuvši se, Tilly vidje da je Betty skočila na prozorsku dasku i šapama grebala o staklo lajući ogorčeno na vrane koje su drsko graktale i paradirale oko travnjaka kao da su one njegovi vlasnici. „O, Betty! Dopustite mi da govorim s njom!” Kaye zamoli. O. K., malo čudno, ali nema veze. Sretna što ona ne plaća telefonski račun, Tilly kleknu na sjedalo do prozora i stavi slušalicu na Bettyno uho. „Betsy-Bu! Pozdrav, Betsy-Bu! Jaaa sam!” pjevušila je Kaye. Betty nagnu glavu na jednu stranu, potom se vrati pomnu promatranju kroz prozor. „Betsy-Bu? Betsy-Bu-Bu-Bu! Bog, je li joj telefon na uhu? Može li me čuti?” „Laj!” Tilly šapnu žurno u Bettyno drugo uho. „Vau, vau, hajde, učini to!” „Ne laje. Uvijek je prije lajala.” Kaye je zvučala izbezumljeno. „Ne prepoznaje me.” Njezin glas poče jadikovati. „Zaboravila je tko sam ja!” „Nije, samo je smetena.” Tilly je sada doista osjetila žaljenje prema njoj. Gurkala je Betty ne bi li zalajala. „Betty, Betty, Betty!” preklinjala je Kaye. Betty okrenu glavu krajnje nezainteresirano. Tilly kleknu pokraj nje i ponjuši telefon poput psića. „Je li to ona? Betsy-Bu?” Tilly zatvori oči i ispusti eksperimentalni piskavi cvilež. Zapravo, uopće nije bio loš. Tko bi ikad pomislio da je toliko dobra u tome!? Čak je i Betty pogleda s iznenađenjem. Ohrabrena, Tilly duboko udahnu i približi se telefonu. „Cvi, cvi-cvi, cvi... „Samo malo!” Očito nije bila oponašatelj pasa svjetske klase kakav je mislila da jest. Kaye reče polako: „To nije bila Betty, zar ne?” „Ovaj... što?” „To ste vi bili, zar ne?” Tillyno srce potonu. Potrudila se, najbolje što je mogla. „Da. Žao mi je.” „Nema veze. Hvala na trudu! Željela bih sada razgovarati s Lou.” Kaye doda suho: „Ako uopće želi razgovarati sa mnom.” Okrenuvši se oko sebe, Tilly shvati da nije jedina u sobi. Na pragu su stajali Max i Jack. Iskreno, kao da jučerašnji posramljujući trenutak u Jackovoj dnevnoj sobi nije bio dovoljan. Želeći zadržati dostojanstvo bar donekle, skliznu s prozorske daske i prijeđe kuhinju. Dok je prolazila pokraj njih, zamahnu telefonom i reče: „Poziv je za Lou. Odnijet ću joj ga.” Srećom, Lou je imala bolje pamćenje od Betty. Zaplijenila je telefon s

str. 65


BU&CW

oduševljenjem. „Hej, mama, dobila sam pedeset osam posto na testu iz francuskoga danas i, iako možda ne zvuči sjajno, doista jest! Bljak!” dodala je frkćući nosom. „Ovaj telefon miriše na gljive.” Vrativši se dolje, Tilly ponovno upali plin i nastavi kuhati ne gledajući ni Maxa ni Jacka. Nekoliko sekundi u kuhinji je vladala tišina. Potom, iza sebe, začuje: „Vau!” „Cvi-cvi!” „Vau, vau-vau!” „U redu.” Tilly se okrenu kako bi se suočila s njima. „Kaye je bila na telefonu. Samo sam željela da se osjeća bolje.” „Meni pomaže, svaki put”, reče Jack. „Uf! Da tko zalaje na mene! Nema boljega od toga.” „Vau!” reče Max. „Postoji i režanje.” Jack kimnu zamišljeno. „Možda je režanje bolje od lajanja. Ne mogu se odlučiti.” Max je pozove s obje ruke. „Hajde, Tilly, daj nam zareži! Odlučit ćemo što nam se najviše sviđa.” „Znate li koliko mrzite senf?” Tilly upre kuhačom u njega. „Uvijek bih mogla staviti senf u svaki obrok koji kuham. I papar u svaki puding.” „Ne mogu se zezati s ovom curom.” Smijuljeći se, Max je tražio nešto među hrpom papira na ormariću prije nego što je izvukao mapu. Preda je Jacku. „Evo plana za obnovu u Aveningu. Pogledaj i reci što misliš!” „Odlično!” Jack krenu prema vratima zveckajući ključevima. „Dođeš u Lisicu poslije?” Max načini grimasu. „Što, da provedem večer stojeći ondje kao tvoj rezervni dio dok svaka žena iz mjesta pokušava razgovarati s tobom?” „Nije istina!” „Istina je! Čak i gerijatrija. I reći ću ti, to nije lijep prizor.” „Declan slavi pedeset godina. Pitao je hoćeš li doći. Povedi i Tilly”, Jack predloži kad je Lou skočila u kuhinju. „To će biti dobra noć.” „Ne mogu ići”, reče Tilly. „Tko bi pazio na Lou?” „Pazio na mene kad?” Lou je izgledala zbunjeno. „Večeras.” „Oprostite! Trinaest mi je godina, a ne tri. Ne treba mi dadilja.” „Hoćeš li?” Max se okrenuo prema Tilly. „Declan je vlasnik Lijene lisice na Glavnoj ulici.” Tilly ponovno reče: „Bila sam ondje. S Erin. Declan je bio jako drag.” „Zacijelo je imao dan odmora.” Jack krenu prema vratima. „U redu, možda se vidimo poslije.”

str. 66


BU&CW

„Možda.” Tilly ponovno obrati pozornost na gljive i učini što je mogla da zvuči opušteno. Uostalom, može odlučiti ostati i gledati televiziju umjesto toga.

str. 67


BU&CW

14. poglavlje

„TO STE VI!” PREPOZNAVŠI TILLY, Declan reče: „Ona koja je ismijavala našu naslovnicu.” Lisica je bila puna, pretrpana prijateljima i gostima koji su pomagali omiljenomu prgavom vlasniku da proslavi svoj rodendan. Srebrni baloni napunjeni helijem poskakivali su na stropu i sve osoblje za šankom nosilo je crno-bijelu majicu s natpisom posred prsa Declan - 86 danas! „Rekli ste da bi mi se svidjelo ovdje”, reče Tilly. „I ona vas je uhvatila za riječ”, reče Max. „Aha, ti si ona koju je Max uzeo da radi za njega.” „Sve zahvaljujući vama. Ne bih vidjela oglas da mi niste dali novine.” Declan je potapša po leđima. „Bit će sve u redu s vama. Nismo mi toliko loši. Hoće li Erin doći večeras?” „Ne, ne osjeća se baš najbolje.” Tilly joj je bila poslala poruku da je upita hoće li im se pridružiti, ali Erin je odgovorila da je boli glava i da će se vidjeti drugi put. „Šteta. Uglavnom, natočimo vam piće!” Declan ih je vodio prema šanku. Max je pozdravljao prijatelje gledajući okolo. „Jack još nije stigao?” „Jack?” Declan je zvučao iznenađeno. „Ovdje je negdje.” U tome trenutku gužva se razmaknula i oni ga ugledaju okruženoga hrpom mladih žena, redom dvadesetogodišnjakinjama. Max, spojivši dlanove oko usana, poviče: „Hej, Lucas, ne brini se za njih! Ovdje sam!” Ispričavajući se, Jack dode do njih. Nasmiješi se Tilly. „Dakle, uspjeli ste.” Kao da je postojala bilo kakva mogućnost da ne bi uspjela! Tilly slegnu ramenima. „Samo na sat ili dva.” „I kako se ovdje čini, stigli smo na vrijeme.” Max pokaza na hrpu djevojaka koje su ih još promatrale. „Kad su zarile svoje pandže u tebe, nema bijega.” „Liverpoolski peško za spas.” Jack suho reče: „Sviđa ti se to.” Potom se vrata pivnice otvore uza zamah i Tilly vidje kako je Jack primijetio dolazak nekoga čija ga nazočnost nije ispunjavala radošću. Djelić sekunde poslije on podignu ruku uz pozdrav, uputi prijateljski, ali distanciran osmijeh i glasno izusti: „Bog!” Okrenuvši se, Tilly ugleda vitku plavušu koja je ignorirala onaj ali distanciran dio poruke i poput rakete navođene toplinom odlučno izborila svoj put prema njima kroz gužvu. Osim što je ona bila raketa navođena Jackom. Tilly ubrzo shvati da u svome pohodu za sobom povlači i prijateljicu, i da je to bivša

str. 68


BU&CW

supruga Erinina dečka, ona samouvjerena iz trgovine sitnica za dom - kako se ono zove? „Amy.” Jack pozdravi plavušu kimanjem. „Stella.” Stella, tako je. „Bog, Jack, kako si? Izvrsno sam se provela one večeri.” Amy se zagleda u njega s obožavanjem koje je sjalo iz njezinih očiju. „Nije li bilo izvrsno?” Ono što se moglo pretvoriti u neugodnu stanku Stella je izbjegla čvrstim stiskom Maxove ruke i izlanula: „Nije to bitno! Max, pričekaj dok ti ne ispričam što se dogodilo! Nećeš vjerovati.” Uh, oh! I nije to rekla na onaj dobri način, tipa dobila sa; na lutriji. „Vi!” Prepoznavši Tilly kao Maxovu pomoćnicu, Stella reče: „Sjećate se što sam vam govorila o svome mužu? P otkrila sam zašto me ostavio.” Obraćajući se sada svima, or objavi: „Zato što ima aferu! Znala sam to sve vrijeme - zagt bi inače otišao? I pazite ovo, vara me s nekime za koga nećete vjerovati. U usporedbi sa mnom ona je fuj, nije mi ni blizu. I to me izluđuje jer kako se usuđuje? Mislim, koliko je t podmuklo? I ukrala je mojega muža!” Tilly otvori usta u znak prosvjeda, ali Amy je već ćurlikala: „I nikad ne biste pogodili tko je to!” „Edwina Currie?” upita Max. „Jo Brand? Aggie s drvenom nogom iz trgovine na uglu?” Pričekajte. „Zapravo, to nije pošteno!” Tilly izlanu. „Nije riječ ni kakvoj krađi. Ništa se nije dogodilo do dugo vremena pošt vas je napustio. Svi se odmah okrenu u njezinu smjeru. Jackov izraz lica nije se mogao pročitati. Max uzviknu: „Kvragu! Vi imate afferu s Fergusom? Je li to razlog zašto ste se toliko očajno želje preseliti ovamo?” Stelline besprijekorno sjajilom namazane usne širom rastvore. „Pa ne valjda i ti! Bože moj, koliko je žena moj mu drpao iza mojih leđa?” O. K., sada je sve počelo izmicati kontroli. „Mene nije.” Tilly energično odmahnu glavom. „Nisar mislila na sebe. Nikad nisam ni upoznala vašega muža Oblivena hladnim znojem, shvatila je da je možda otkrila Erin. Što ako je Fergus doista imao paralelne veze? „Oprostite, ne znam zašto sam to rekla. O, hvala!” Prihvati čašu vina koju joj je Declan ponudio i zahvalno uroni u nju. „No, onda?” upita Max. „S kime se viđa?” „O. K., recimo to ovako”, Stella najavi. „Znate onu trgovinu odjećom na dnu ulice? Erinina lijepa odjeća? Pa, od sada ću je zvati Erinina golema surla. Jer sam je upitala misli li da se moj muž viđa s nekom, a ona mi je lagala. O njoj je riječ! To je ona! Dolazila sam u njezinu trgovinu i ona se pretvarala da suosjeća sa mnom, a sve to vrijeme ta je vještica razlog zbog kojega sam izvan sebe!”

str. 69


BU&CW

Tilly proguta knedlu. S pozitivne strane, Fergus nije imao više veza. Svjesna da je Max povezan konce, reče: „Gledajte, Erin je moja prijateljica! Nisam znala o svemu tome onda kad sam vas upoznala, ali mi je rekla poslije. Kunem vam se, ona nije takva! Nikad ne bi ukrala tuđeg supruga.” „Ti si joj prijateljica?” Stella podignu obrvu. „Sretno onda! Drži je podalje od bilo kakvog dečka s kojime možda želiš što imati.” Potpuno svjesna da Jack stoji pokraj nje, Tilly ponovi: „Ona doista nije takva osoba. I sama mi je rekla, počela je vidati Fergusa tek prije nekoliko tjedana.” Stella se napola nasmije. „Pa, dakako, jest! Uvijek će to reći, zar ne?” „Zato što je to istina!” „Ali to nije istina, zar ne, jer zašto bi me inače on ostavio?” Bilo je jasno da drukčiji scenarij ne može shvatiti. Stella pomiluje krem krzneni ovratnik kaputa i zabaci svoju sjajnu, izravnatu, održavanu kosu. „Uglavnom, promijenimo temu!” reče Max. „Apsolutno!” Declan stavi ruku oko Stelle i postavi svoj obraz. „Sretan mi rodendan!” isto.

„Oprosti, Declan! Sretan rodendan!” Stella ga poljubi u obraz i Amy učini

Tada Amy reče veselo: „O, sada samo želim sve poljubiti” i poljubi Maxa. Shvativši zašto, Tilly zadrži ozbiljno lice kad se Jack okrenuo pozdraviti prijatelja baš kad se Amy spremala lansirati na njega. Na trenutak se razočaranje ogledalo u njezinim raskošno maskarom namazanim očima, a onda se osmijeh čvrsto zalijepio natrag na mjesto. „Dakle, vi ste Maxova nova pomoćnica!” reče Amy vedro. „Stella mi je pričala o vama. Bez dečka u ovome trenutku.” Zar su Stella i Amy kategorizirale ljude ovdje? Tilly je osjećala kako su je dvije žene, koje su posvetile više vremena svojim tretmanima ljepote u tjedan dana nego što je ona zacijelo učinila u cijelome životu, kritički odmjerile od glave do pete. „Ah, dobro joj ide!” reče Max. „Uhodava se.” „Stvara nove prijatelje.” Jack, koji se pridružio razgovoru, reče: „Vau-vau!” Stella podignu obrve. „Što?” „Oprosti!” On se nasmiješi. „Šalim se.” „Prolajao je od ludila”, dobaci Stella, očito želeći pokazati kako ima smisla za humor. Amy se nije zabavljala. Njezin pogled sumnjičavo je treperio od Jacka prema Tilly. U tome trenutku nečiji mobitel zazvoni u blizini. Kad je netko odgovorio na poziv, Jack nagne glavu poput Betty i reče upitno: „Vau?” „Ne brinite se!” reče Tilly. „On me samo ismijava.” Očito osjećajući opasnost, Amy posesivno stisnu Jackovu ruku. „Jack i ja

str. 70


BU&CW

izašli smo na večeru neku večer. Izvrsno smo se proveli, zar ne?” „Dakako, jesmo.” Jackov odgovor bio je topao, bilo bi lako poniziti nekoga toliko pretjerano ushićenoga i punog zanimanja, ali Tilly je osjetila da on nikada to ne bi učinio. Amy je sjala. „Možda bismo sljedeći put mogli isprobati onaj novi restoran u Tetburyju.” Zastala je, pretvarajući se da razmišlja. „Ne mogu se sjetiti jesam li ti dala svoj broj mobitela.” „Da, da... o, možete li me ispričati na minutu?” Na drugome kraju pivnice visoka brineta pozivala ga je da joj se pridruži. Uza srdačan osmijeh Jack se odmaknu olakšavajući si put kroz gomilu. „Marianne Tilson.” Amy prostrijeli brinetu prezirnim pogledom. „Iskreno, to se zove biti očajan. Toliko je očita. Jacku se uopće ne sviđa.” „Je li to ikad sprečavalo bilo koju ženu da se baca na njega?” Max namignu Tilly dok je palio cigaru. Amy se okrenu prema Tilly. „Sviđa li se vama Jack?” Bilo je to više nego nagovještaj optužbe u njezinu tonu. Činilo se jedino razumno reći ne. Kimajući, Tilly reče: „Ovaj... ne.” „Ma, dajte, dakako, sviđa vam se! Svakome se sviđa.” „On vrlo... dobro izgleda”, Tilly prizna. „Ali, ne padam na muškarce s takvom reputacijom.” Amy je izgledala sumnjičavo. „Dakle, da vas upita da izađete zajedno, biste li ga odbili? Ne biste bili ni u iskušenju?” Bože, to joj je doista bilo bitno. „U redu, nikad ne reci nikad jer za dvadeset godina mogla bih se predomisliti. No, kako sada stvari stoje, svakako ne bih bila u iskušenju.” „Ne biste bili u iskušenju da učinite što?” Jackov glas iza nje natjera je da poskoči. Je li čuo ostatak? „Istrčim londonski maraton.” Ona se okrenu i pogleda u njega. „Amy je upravo rekla da bi ga jako željela istrčati sljedeće godine.” Ako je ikad postojala djevojka kojoj su kirurški pričvršćene duge i tanke štikle od deset centimetara, bila je to Amy. Njezino lice bilo je poput slike. Jack reče: „Amy, nisi ništa spominjala! Bolje ti nego ja, ali svakako ću te sponzorirati.” Amy je izgledala kao zapanjena zlatna ribica. „Ovaj... hvala!” „I ti bi trebala pokušati”, reče Max Stelli. „Skreni misli s drugih problema. To bi ti puno pomoglo.” „Ne, hvala! Bože, nisam li već dovoljno jadna?” Stella je pametno zaobišla zamku. „Usput, vježba je za osobe koje trebaju izgubiti na težini. Ako bi itko trebao trčati maraton, to je nova djevojka mojega muža.” „Stella!” Max odmahnu glavom prema njoj. „Što? Debela je! Zašto to ne mogu reći?”

str. 71


BU&CW

„Tilly je ovdje i Erin joj je prijateljica.” „A Erin je ukrala mojega muža, koji mora da ima neku vrstu živčanog sloma jer nikad nije volio debele djevojke. Žao mi je, ali zvat ću je kako ja želim.” Tilly nakratko zamisli reakciju kad bi izlila piće u Stellino lice. Ali ne, Declanov je rodendan - i on je nabavio piće, kad smo već kod toga. Neće biti javne scene. Umjesto toga učinit će to na dostojansrven način i uzdignuti se iznad toga, od grubosti se obraniti milošću i spokojem. I, kao rezultat, svi će misliti da je ona draga osoba. „U redu je.” Tilly namjesti osmijeh pun razumijevanja. „Normalno je da se Stella osjeća - “ „Jack! Jack! Oooh, ti nestašni stvore, dolazi ovamo i daj mi veliki poljubac!” Brineta izazovnih bokova u srebrnoj majici bez stražnjeg dijela i uskim dizajnerskim trapericama odbaci Tilly nastranu i prolije piće preko Maxova rukava. Toliko o neprolijevanju pića. „Kvragu!” reče Max tresući ruku. „Vidite što mislim o izlasku s njim? Trebali bismo dobiti novac od osiguranja.” opet.”

„Lisa.” Jack dopusti brineti da ga poljubi u oba obraza. „Lijepo je vidjeti te

„Ako je lijepo vidjeti me opet, zašto nisi ostao u kontaktu? Obećao si da hoćeš.” Lisa napući usne i prilijepi se za njega. „Očekivala sam tvoj poziv.” „Dušo, žao mi je! Bio sam zauzet.” „Spavanjem s Marianne i Amy i bogzna s kime još”, Max promrmlja u Tillyno uho. „Kažem vam, u usporedbi s ovim muškarcem Mick Jagger je obični amater.” Jack se okrenu. „Molim?” „Ništa.” Max je izgledao kao da se zabavlja. „Samo mi je drago što se meni ne sviđaš.” Tilly pobjegne u ženski toalet i nazove Erin. „Ja sam.” Spusti zahodsko sjedalo i sjedne na nj te utiša glas. „U Lisici sam. Stella je ovdje. Ona zna.” Erin zajauče: „Znam da zna! Je li još bijesna?” „I izvan sebe je. Rekla sam joj da joj nisi ti razorila brak.” „I ja sam. Je li ti povjerovala?” „Ni na trenutak. Kako je otkrila?” „Prema mome parfemu Jo Malone. Nije bitno, dogodilo bi se prije ili poslije. Bojala sam se da će danas doći u trgovinu i načiniti scenu.” Erin ispusti uzdah olakšanja. „Bar se to nije dogodilo. Tko još je ondje?” „Gomila ljudi. Max i ja. Stella i njezina prijateljica Amy.” Tilly zastane. Jack je ovdje. Žene neprestano dolaze i hvataju ga.” „To je uvijek zabavno gledati. Sve dok nisi i ti u iskušenju da se pridružiš.” „Ne brini se, nisam! Što ga više gledam u akciji, lakše mi je kloniti ga se.”

str. 72


BU&CW

Tilly je to mislila. Gledanje drugih djevojaka koje su se nadvikivale preko Jacka učini je još odlučnijom da im se ne pridruži. Osjećala se snažnom i sigurnom i... kao... koja god bila riječ suprotna od gnjavatorice omamljene od pića. „Dobro onda”, reče Erin. „To je najsigurniji način.”

str. 73


BU&CW

15. poglavlje

VRAĆAJUĆI SE iz ženskog toaleta, Tilly sretne Jacka u prljavobijelom prolazu. On se nasmiješi. „Uživate?” „Da, hvala! Jedva sam vas prepoznala bez svih onih žena koje se drže za vas poput rakova vitičara. „Žao mi je zbog toga. Ne tražim ih da to čine. Prilično je neugodno, doista.” Kad je slijegao ramenima na taj način, izgledao je neodoljivo. „Uglavnom, bili ste dobri sa Stellom.” „Bila sam izvrsna.” S obzirom na to da sam joj mogla istrgnuti ekstenzije. „Zapravo, bila sam poput svetice.” Jack se zabavljao. „Sad koketira s Maxom.” „Sretno s njim onda!” „Zapravo, možete li mi učiniti uslugu?” Zagleda se pozorno u nju. „Pomalo osjećam pritisak, ovaj, od nekoliko osoba ondje.” Nagnu glavu u smjeru šanka. „Nekoliko? Ili možda tri?” „U redu, tri.” Tilly reče: „Mora da je iscrpljujuće biti vi.” „Sada ste sarkastični. Hoćete li mi učiniti uslugu ili nećete?” „Doista očekujete od mene da odgovorim potvrdno iako mi niste rekli o čemu je riječ?” „Pozvan sam na dobrotvornu večeru u Cheltenham i moram sa sobom povesti gošću.” Naslonivši se leđima na zid, Jack zastade. „Riječ je o tome da se to nekako saznalo i sve se tri nadaju da ću baš njih pitati. Da budem iskren, to se pomalo pretvorilo u noćnu moru, a doista bih volio proći bez gnjavaže. Ovdje se sve natječu jedna s drugom. Stoga sam mislio da bi najbolji način bio da umjesto njih povedem vas.” On to ozbiljno? Tilly reče: „Doista želite da me javno kamenuju i da moram bježati iz Roxborougha?” „Ali novi ste! Mogu im reći da ste već uključeni u dobrotvorni rad i da su me organizatori zamolili da vas povedem. Nitko se ne bi osjećao izostavljenim. I mogao bih se opustiti i uživati. Izvrsno ćemo se provesti, obećavam! Bez rakova vitičara, nitko neće misliti da je pobijedio i čitati između redaka...” „Ne mogu!” Tilly odmahnu glavom. „Amy me maloprije ispitivala. Željela je znati bih li izašla s vama da me pitate. Odgovorila sam da ne bih.”

str. 74


BU&CW

„Bože, poput metka kroz moje srce!” Hvatajući se za prsa, Jack reče: „Znate kako povrijediti osjećaje muškarca, zar ne?” „Oprostite! Vi vrijeđate njihove osjećaje.” „Ali Amy je pitala biste li izašli sa mnom da vas upitam za spoj. A to ne bi bio spoj, zar ne?” On slegnu ramenima. „Ne bi bilo romantično. Ni na koji način. Dakle, ne vidim u čemu je problem.” Tillyn je želudac gorio. Je li on igrao kakvu igru? Jer ako jest, djelovalo je. „Gledajte, to je samo usluga, ništa više!” Jack uvjerljivo odmahnu glavom: „Da imam sestru, poveo bih je sa sobom. Ali nemam pa je sljedeći najbolji potez da povedem vas. Čisto platonski.” Perverzno, izjedala ju je pomisao da je sljedeće najbolje nakon sestre. Ali ako odbije, hoće li on pomisliti da joj to smeta? O, Bože, sad se sve počinje komplicirati! „Osim ako ne želite da bude”, reče Jack. To uopće nije pomagalo. Sad joj se želudac okretao kao centrifuga stroja za pranje rublja. Bio je prava noćna mora i, da ima imalo pameti, odbila bi ga bez razmišljanja. Da bude gore, njezina usta bila su toliko suha da je jedva mogla gutati. Pričekavši trenutak, Jack podignu ruku. „Shvatit ću to kao ne. Neee! Tilly je imala taj osjećaj kao kad ponudu na eBayu za koju ste licitirali odjedanput ispustite iz ruku. „Kad je to?” ispusti glas, pomalo piskaviji nego što je očekivala. „Morala bih pitati Maxa hoće li mi dati slobodnu večer.” Kad su se pridružili drugima za šankom, Tilly posta svjesna Amynih očiju uprtih u nju. Tada pogleda nakratko lijevo i desno i vidje da je Lisa i Marianne također promatraju od glave do pete. A s tom vrstom pozornosti Jack se morao nositi sve vrijeme. A onda opet, samo zato što je spavao s njima. „Pregledavala sam neke web stranice danas popodne.” Stella, zadubljena u razgovor s Maxom, reče: „To je izvrsno. Nisam imala pojma! Želiš li Georgea Clooneyja, možeš ga imati!” „Pa, to bi bio odgovor na sve vaše molitve”, reče Max. „Ali ne možeš ga zapravo imati, zar ne? Budući da se George zapravo ne oglašava sam na internetu, zar ne? Osamljena božanstvena hollywoodska zvijezda traži nekoga za duge šetnje i ugodne noći.” Stella okrenu očima. „Nisi obraćao nimalo pozornosti, zar ne? Doista, Max! Ne govorim o web stranicama za traženje partnera!” „Oprosti, malo sam odlutao! Ali nastavi, molim te!” reče Max. „U redu, pucaj! Slušam sada. Web stranice koje imaju veze s...?”

str. 75


BU&CW

„Donatorima sperme!” Ispljunuvši vino, Max pokrije usta rukom. „Je li to šala?” „Izgledam li ja kao da se šalim? Želim dijete.” Stellin odgovor bio je vrlo izravan. „Moj je suprug ispario i od pomisli na seks s drugim muškarcem fizički mi je zlo. Dakle, to se čini odgovorom.” Prkosno doda: „Možete li zamisliti bolji način, molim, javite mi!” Tilly pogleda Maxa. Stella je uistinu zvučala kao da to misli. Amy je bila zbunjena. „Ne možeš uistinu kupiti spermu Georgea Clooneyja.” Namršti se ona. „Možeš li?” Tilly se ugrize za usnu susprežući osmijeh. Bože, ne bi li bilo sjajno kad biste mogli? Zamislite bjesnilo licitacija na eBayu za to. Zamislite milijune malih Clooneyja rođenih diljem svijeta... „Dakako, ne možete kupiti pravu spermu Georgea Clooneyja.” Stella probode Amy očajničkim pogledom. „Mislila sam, ako želite donatorsku spermu s njegovim kvalitetama i tjelesnim karakteristikama. Oni vam daju velik, dugačak popis i označite sve relevantne kvadratiće. Možete odabrati svaki detalj. Ako je George Clooney vaš idealni muškarac, označite te kvadratiće.” „Samo ga nemojte pomiješati s Mickeyjem Rooneyjem”, reče Max. „A koliko to stoji?” Amy je očito bila zabrinuta. Stella otpije gutljaj. „To je dijete, a ne novi kauč. Ne možete staviti cijenu na dijete.” „Ali pomisli koliko lijepih cipela možeš kupiti! Jimmy Choos”, Amy reče sneno. „Radije bih imala nove cipele nego dijete u bilo koje doba.” „Cipele su bolje”, složi se Max. „Cipele ne povraćaju na tvoje rame.” „Sada me samo ismijavate.” Stella ga tobože udari u ruku. „I to nije za smijanje. Muškarci ne razumiju kakav je osjećaj kad imate taj sat koji otkucava duboko u vama. Jednostavno se mrzim osjećati ovako bespomoćno.” Ona odmahnu glavom. „Cijeli život planiram. Kraljica sam popisa. Volim imati kontrolu i uvijek znati što se sljedeće događa. I dovodi me do ludila što se sada, zahvaljujući Fergusu, sve promijenilo. To me jednostavno ubija.” „Pa, nemoj odmah juriti u banku sperme!” reče Jack. Max se nasmiješi ispuhujući dim cigare. „Jack će to učiniti besplatno.” „Hej, pusti je na miru!” Jack prijateljski obgrli Stellu oko ramena. „Pustite djevojku! Imala je tešku godinu.” „Kad smo već kod planiranja i poznavanja svega što se događa...”, Amy kimnu prema Stelli, značajna tona glasa. „Što? Aha. Da.” Na Amyn poticaj Stella se okrenu prema Jacku. „Dok te nije bilo, Marianne je svratila i rekla da bi mogla s tobom na dobrotvorno priznanje u Cheltenham. Toliko je agresivna. Rekla sam joj da nisam sigurna, ali da ćeš možda pozvati koga drugoga.” Dok je govorila, suptilno je nagnula glavu u smjeru Amy, koja je iznenada izgubila sluh i zagledala se u prazno kao da

str. 76


BU&CW

razgovara s duhovima. Max, koji je sve to promatrao, reče s namjerom da se našali: „Hej, djevojke su isto to činile kad sam ja išao u školu!” Poče oponašati piskavi liverpoolski naglasak. „Sve u redu? Kompa, ja želim znati želiš li izaći s njom, kužiš?” Amy je još zurila u daljinu, ali su joj obrazi poružičastjeli. „Zapravo, ne idem s Marianne”, reče Jack. „Pozvat ću nekoga drugoga.” Malen osmijeh pun iščekivanja pokaza se u kutovima Amynih usta kao u nominiranih u uži izbor za nagradu koji ignoriraju da je na pozornica najavljeno njihovo ime. Ne, ne! Tilly se trgnu. Ne ovdje, ne sada, ne ovako! „Pitao sam Tilly da pođe sa mnom, i ona je pristala.” O, kvragu, izrekao je to! Amy se ukruti kao da ju je tko ubo strelicom sa sredstvom za smirenje. Optužujućeg pogleda ona izlanu: „Što?' Stella reče otvoreno: „Rekla si da ne bi.” „To nije spoj”, Tilly hitro odgovori, „a ja nisam pristala. Rekla sam da ću pitati Maxa.” „Sljedeći petak.” Jack pogleda prema Maxu. „Možeš li bez nje tu večer?” „Što se mene tiče, može. Pazi, samo bez ljubakanja!” Mašući prstom, Max reče: „Pripazi na ponašanje.” „Što se događa?” Prisluškujući na putu prema šanku, Marianne naglo okrenu glavu. „Što se događa?” „Jack vodi nju.” Amy pokaza na Tilly. „Što?” „Znam.” Ma, daj, molim te, nije joj to bilo potrebno! Tilly načini korak unatrag i reče: „Ovo je ludo. Zaboravite!” „Ne budite budalaste! Pozivam Tilly s razlogom.” Jack pogleda svaku ogorčenu djevojku posebno. „Godinama prikuplja novac za dobrotvorne svrhe. Sad se preselila iz Londona i to joj je prilika da ovdje upozna sakupljače, financijskih sredstava. Bili su oduševljeni kad sam im rekao za nju.” On se nasmiješi. „Koga sam drugoga mogao pozvati za svoga gosta?” Mariannino se lice uozbilji. Amy se prepustila sudbini. Stella reče sumnjičavo: „Koja je to dobrotvorna zaklada?” Toga se pitanja Tilly plašila. Iskreno, zašto ljudi moraju biti toliko znatiželjni? Uistinu je frustrirajuće bilo to što je Stella pitala nju i Jack je čekao da joj ona odgovori jer joj je rekao ime dobrotvorne zaklade trenutak prije nego što su se vratili do šanka. Osim što je zaboravila, ime je isparilo poput žive, a ona se nije mogla sjetiti kako se zove ni za što na svijetu. I svi su stajali ondje čekajući i gledajući je u iščekivanju... O. K., to svakako nije imalo nikakve veze sa životinjama, ili dupinima, obnovom zgrada, ili pticama, ili vrtovima, ili djecom, sidom ili psima vodičima ili velikim kukmastim ugroženim vodenjacima... Kvragu, doista se nije

str. 77


BU&CW

mogla sjetiti, potpuno joj je isparilo iz uma - O! „Pomoć za oboljele od Alzheimerove bolesti!” Tilly kimnu pobjedonosno. Uf, u zadnji tren! Stella, razdražljivoga tona, reče: „Na trenutak sam mislila da si zaboravila.” „Zamalo.” Uspjela se malo nasmiješiti. „Podupirem toliko dobrotvornih zaklada!” „U pravu svrhu”, reče Jack. „I to nije spoj”, Tilly ih podsjeti jer su neke još imale namrgođen izraz lica. „Apsolutno nije spoj.” Jack odmahnu glavom u znak slaganja. „Bože, čak se i ne radujem! Katkad jednostavno moramo obaviti ono što nam je dužnost, zar ne?” On iskapi svoje piće i nasmiješi se. „Na mene je red da častim?” Pogledi puni mržnje još su jurili u njezinu smjeru dok je Tilly pogledavala na sat. Dakle, to se događa kad kome pristanete učiniti uslugu. Ako je prije ne istjeraju iz grada, nije mogla dočekati da zamoli protuuslugu. Je li već vrijeme za odlazak kući?

str. 78


BU&CW

16. poglavlje

NAKON TRI GODINE U Los Angelesu pomislili biste da se naviknula na smiješni kalifornijski način života, ali zabave su još mogle izmamiti Kaye osmijeh na lice. Ta koju je organizirao redatelj serije Preko duge bila je kičasta i raskošna u mnogim aspektima, ali svejedno je završila prema rasporedu - poput rođendanske zabave za razred šestogodišnjaka - točno u pet. Što je bilo još bizarnije, gosti su odlazili u limuzinama koje su vozili vozači jer su bili prebogati prije negoli previše pijani da bi se sami odvezli kući. Gotovo svi su provodili popodne ispijajući mineralnu vodu s ledom. Ako se uzimala ikakva rekreativna droga, ona nije vidjela nikakve dokaze toga. Kuća Denzila i Charlene Weintraub u Hollywood Hillsu bila je spektakularna i haljine i nakit koji su nosile gošće sjajio se na suncu, ali, iskreno, nije to bila zabava koju biste pamtili ostatak života. Od vas se očekivalo da se povežete prije nego da uživate. Na uživanje se gledalo s prezirom i uzimanje hrane u tome svijetu u kojemu je vladala veličina nula zapravo je bilo kategorizirano kao opasan sport, u koji su se upuštali samo oni dovoljno odvažni koji su se odlučili prepustiti. Uglavnom, tipovi su unajmljivali limuzine s vozačem samo da se prave važni. Podigavši svoju usku suknju, Kaye skliznu za upravljač svoga kabrioleta i upita se je li ona to umislila ili je Charlenino ponašanje prema njoj danas popodne bilo malo čudno. Nekoliko je puta već uhvatila Charlene da je gleda na manje nego prijateljski način. Prije, uz bazen, ona je razvlačila: „No, jesi ii pronašla sebi kakvoga drugoga muškarca, Kaye? Nekog svoga, mislim, ne tudega?” Što je bilo čudno, zar ne? A onda opet, supruga tvojega redatelja nije osoba s kojom bi trebala ući u konflikt. Denzil je ugadao Charlene i udovoljavao njezinim hirovima, a njegova su djeca iz prvoga braka sva bila starija od nje. Kaye je čula glasine - u redu, bile su to glasine Macy Venture, koja je znala gotovo sve o svima, ali bile su dobre kao bilo kakve hollywoodske glasine - da se Charlene tajno borila protiv ovisnosti o sredstvima protiv bolova, toliko da je najbolje ostati dobar s njom. Mogla bi biti eksplozivna kad se naljuti. Ubacujući u brzinu, Kaye krene unatrag sa svog parkirališnog mjesta i pričeka sjajna crnu dugačku limuzinu da se provuče pokraj nje prije nego što je krenula niz prilaz. Glazba, glazba. Ona pritisnu tipku play na CD playeru i pojača zvuk kad je Jennifer Hudson počela pjevati And I am telling you I'm not going. O, da, to je njezina omiljena pjesma svih vremena. Nikad se nije umorila od nje i oni moćni vokali uvijek su uspijevali izazvati trnce niz njezinu kralježnicu. Zapravo, zasigurno je to bila pjesma za koju je željela da svira na njezinu pogrebu, s bonusom da će svaki Amerikanac koji bude zažalio za njom biti zaprepašten, a britanski kontingent oduševljen izborom pjesama. Zabavljena, Kaye je zamislila

str. 79


BU&CW

prizor s glazbom koja izlazi iz zvučnika skrivenih u poklopcu lijesa. Max bi to smatrao smiješnim. Zapravo, ako bi imao kakve veze s time, on bi organizirao da se poklopac otvori uza škripu i umjetna ruka klizne prema van dok bi pjesma kretala k svome vrhuncu. Ganuta tom mišlju, Kaye usisa zrak u pluća i zaurla s Jennifer: And I am tellingyou... I'm not gooooooinggg...” Sranje, što je to bilo? U djeliću sekunde sitno smeđe stvorenje pojavilo se niotkuda iza palme i nestalo ispod prednjih kotača prije nego što je imala priliku reagirati. Ona pritisnu kočnicu i ispusti krik straha dok je oštro zaokretala automobilom kako bi se zaustavila na prilazu. O, Bože, molim te, nemoj reći da sam ga udarila čak i ako je to samo štakor! Mrzila je štakore, ali to ne znači da bi ih željela ubiti. Je li pobjegao ili je mrtav? Izgledao je kao štakor, ali je li bio štakor? Bi li osjetila da ga je pregazila ili je stvorenje premaleno da bi se „O, Bože, o ne!” Kad je posrćući izašla iz automobila, spustila se na koljena i ugledala prizor kojega se najviše pribojavala. Maleno tijelo ležalo je bez života u sjeni ispod automobila. Ubila je štakora. Iskrivivši lice, beznadno gadljiva, Kaye je znala da ga mora izvući ili će ga pregaziti stražnjim kotačima kad se odveze. Morala ga je dosegnuti i povući ga prema sebi. Uh, od štakora su je prolazili trnci, oni su „Neee!” vrisnu piskav glas u daljini uz lupu vrata. Čuo se zvuk trčanja niz prilaz. „Ne!” Kaye je jaukala kad je izvukla štakora ispod automobila i vidjela da to zapravo nije štakor. O, ne, o, ne, o, ne! Bila je vruća, a potom hladna kao led po cijelome tijelu, osjećala je mučninu i zaprepastila se kad je ugledala sitno stvorenje, Charlenina ljubimca čivavu, na zemlji. „Ubila si Janješce! Ubila si moje dijete!” Charlene je stigla do njih, zadihana i izbezumljena. Primivši malo tijelo u naručje, počela ga je ljuljati naprijed-nazad. „O, moje Janješce, probudi se, probudi se...” „Toliko mi je žao! Bila je to nesreća, toliko mi je žao!” Mutno svjesna približavanja koraka, Kaye bespomoćno odmahnu glavom. „Bilo je slučajno. Došao je niotkuda, istrčao ravno pod automobil. Nisam mogla ništa učiniti, toliko mi je žao!” „Ne, nije! Lažeš!” vrištala je Charlene, očiju u plamenu, usta iskrivljenih od mržnje. „Ti, gaduro, učinila si to namjerno!” Kaye posrnu unazad, zapanjena okrutnošću napada. „Nije istina, ne bih to učinila, nije istina!” „Ti me mrziš. Ljubomorna si!” Charlene ispljunu žestoko. „Želiš Denzila i ne možeš podnijeti da sam s njime. Poremećena si!” nastavila je. „Ti si koljačica zečeva i ubojica pasa, a ja ću ti vratiti za to. Denzil je moj muž i nećeš mi ga ukrasti! Ti nisi ništa doli mršava riđokosa drolja koja krade muževe i namjerno si pregazila moje Janješce!” „Nisam, nisam!”

str. 80


BU&CW

„Ne laži! Pogledaj se! Pijana si!” Charlene uperi koščati prst u nju. „I znam da si to namjerno učinila jer sam vidjela kad se to dogodilo. Bila sam na balkonu i vidjela kako si namjerno skrenula i pregazila ga. Htjela si me povrijediti pa si ubila moje dijete!” Bila je to noćna mora. Kaye nije mogla vjerovati da se to događa. Gosti, zaštitari i osoblje pohitali su kako bi vidjeli što se događa. Njezine noge izgubile su sposobnost da je pridržavaju i ona se sruši bočno na sjedalo svojeg automobila govoreći o svojoj nevinosti svakome tko je želio slušati. „Pijana je!” Charlene je vikala iznova i iznova. „Cijelu zabavu ispijala je vino. Kad nije pogledavala u mojega muža.” „Popila sam jednu čašu vina. Jednu čašu”, Kaye je prosvjedovala, ali bez koristi. „Ona je ogorčena, luda, ubilačka gadura i u ovome gradu je gotova!” vrištala je Charlene još ljuljajući tijelo psa. „Bilo je slučajno. Žao mi je, ne znam što drugo mogu reći!” Kaye se nikad nije osjećala osamljenijom. Nitko joj nije vjerovao, nijedna osoba nije bila na njezinoj strani. Krivnja ju je obavila jer, bila kriva ili ne, Janješce je mrtvo. Zarinuvši glavu u drhtave ruke, tek je tad shvatila da joj se uska suknja poderala kad je posegnula ispod automobila. „Što se događa?” Denzil, posljednji koji je stigao na mjesto zločina, stropoštao se niz prilaz. Teško dišući, on uspori i zaustavi se te se užasnuto zagleda u Kaye pa u sitni smotuljak u Charleninim mršavim rukama. „O, Isuse, ne Janješce!” Suze su klizile niz Charlenino lice, kapajući niz njezinu nedavno operiranu bradu. „Ona g-ga je ubila, Denny! Učinila je to namjerno.” Između bučnih jecaja reče: „P-pozovi murju! Ta će gadura platiti za to!”

Bilo je pet kupaca u trgovini kad je Stella ušla. Erinino srce potonulo je poput sidra. Toga se pribojavala cijeli tjedan. Svašta bi se sada moglo dogoditi. „Što misliš, Barbara? Što misliš o ovoj za vjenčanje nage Angie?” Sredovječna žena sa strahopoštovanjem pomiluje blijedo zelenu haljinu i odgovarajuću jaknicu. „Predivan materijal. Evo, opipaj! Osamdeset funta, ali to je Frank Usher. O, oduvijek sam željela odijelo Franka Ushera.” „Osamdeset funta?” Stella sumnjičavo kliknu jezikom. „Ja bih trebala otvoriti trgovinu poput ove.” Približivši se da bliže pogleda haljinu i jaknu, reče ženi: „Šteta što niste posjetili Caritasovu trgovinu u Ulici Hill jučer ujutro. Mogli ste je ondje dobiti za 6,5O funta.” Erinino srce još više potonu. Sredovječna žena i njezina prijateljica instinktivno ustuknu korak unatrag od odijela i pogledaju je u šoku i sa sumnjom.

str. 81


BU&CW

„To nije istina!” Erin odmahnu glavom prema dvije žene. „Ignorirajte je! To nije istina!” „Ma, daj, svi znamo što radiš! Dala sam tri vreće odjeće u crkvu prošlo ljeto i većina je stvari završila ovdje.” Još jedna nevjerojatna laž, ali potencijalni kupci u njezinoj trgovini nisu to znali. Erin reče: „U ovome računalu imam zapisane sve koji donose odjeću u ovu trgovinu u namjeri da je preprodaju.” „Sigurna sam u to. I ja bih izmislila popis imena i pretvarala se da sam ih toliko dobila”, Stella slatko izjavi. „U suprotnome bi moglo izgledati loše, zar ne? Usput, je li ti se ikad javila ona žena koja je ovdje kupila vestu, onu s crvima u džepu?” Dvije su žene napustile trgovinu. Ostale tri pogledavale su jedna u drugu prije nego što su ih tiho počele slijediti, a posljednja je otišla potajno brišući dlanove o strane svojega kaputa. „Laže!” Erin viknu prije nego što su se vrata zatvorila iza njih. „.Ali ipak je djelovalo.” Stella je izgledala zadovoljna sobom. „Zar ne?” „Ne možete to učiniti!” „Upravo jesam.” „To nije pošteno!” „Mislim da je pošteno”, reče Stella. „Mislim da to zaslužuješ.” „Nisam vam ukrala Fergusa!” Erin odmahnu glavom, ali da je to rekla još pedeset tisuća puta, bi li joj Stella vjerovala? „Sada ti lažeš.” O. K., možda ne bi. Pokušala je drugom taktikom. „Riječ je o tome da marširanje ovamo na ovaj način i uzrokovanje problema neće natjerati Fergusa da vam se vrati.” „Znam to. Nisam glupa.” Uzdignute brade i ukočenih ramena, Stella reče: „Do one noći mislila sam da bi se to moglo dogoditi, ali sada znam da neće. Zahvaljujući tebi, neću imati život i obitelj kakve sam planirala da ću imati. A to, što je smiješno, nalazim uistinu traumatičnim.” ,Ali, nisam -” „O, daj, odmori se malo, mala gospodice Nevinašce!” Stellin podcjenjivački pogled kliznu niže prema Erininim bokovima. „Zapravo, ne toliko mala.” Drhteći, Erin reče: „Ne želim vas više nikad vidjeti u ovoj trgovini!” „Ne brini se, nećeš! Ali, zapamti!” Stella zastane i uhvati vrata rukom. „Ti si mene povrijedila. Sad je red na meni da povrijedim tebe.”

str. 82


BU&CW

17. poglavlje

„FOTOGRAF JE NA STABLU preko puta ulice.” Čvrsto držeći telefon, Kaye se udalji od prozora prije nego što ju je mogao fotografirati. „I još hrpa njih koji mile po pločniku.” „Mile po pločniku”, Max ju je oponašao, udaljen deset tisuća kilometara. „Ti i tvoje usporedbe!” „Max, šuti!” Znala je da je to njegov način da joj pokuša popraviti raspoloženje, ali nije djelovalo. „O. K., oprosti!” Nakon toliko godina braka razumjeli su se. „No, proći će ih, zar ne? Daj im dan ili dva i ljudi će izgubiti zanimanje, prijeći će na sljedeći trač.” „Nadam se.” Osim što nije bila toliko sigurna, a sada je i reportažni kamion parkirao vani ispred. Nisu je uhitili - policija ju je pustila bez prijave nakon mučnih nekoliko sati u postaji - no ona je već znala da je Charlene neće samo tako pustiti. Novinari s kojima je kontaktirala Charlene tražili su njezin odgovor. A to je bio Hollywood. Prava priča koja se događa pravim ljudima u pravo vrijeme mogla bi narasti i biti ubačena u četvrtu brzinu, što bi se moglo raširiti poput šumskog požara, detonirati medijsko ludilo. I, budimo iskreni, kome se ne bi svidjela pomisao da je jedna od zvijezda serije Preko duge - slatka crvenokosa Britanka, ni više ni manje, koja se činila poput dame - u stvarnosti bila ljubomorna, muškaraca gladna, psihopat i ubojica štenadi? gone!”

„Hej, sve će biti u redu!” reče Max dobronamjerno. „Samo reci svima da se

„O, da, to će upaliti!” Snimatelj je stajao ispred kuće mašući mikrofonom i govoreći u kameru. „Zaprijeti da ćeš tužiti ludu gaduru!” „Max, počinješ mi sad ići na živce!” „U redu onda, vrati se kući! Uskoči na zrakoplov i otiđi odatle! Mi ćemo te paziti.” Kayeine oči naglo se napune suzama jer ono što je predlagao bilo je toliko primamljivo i toliko nemoguće. Ako se ta priča prenapuše, bježanje bi bilo, više od svega, ono što bi željela učiniti. „Osim što imam onu malu stvar koja se zove posao”, podsjetila je Maxa. „I ubojit raspored snimanja i ugovor za iduću sezonu koji će uskoro biti obnovljen. A nešto mi govori da ni studio ne bi bio oduševljen da pobjegnem.” Između tihoga zvuka kuckanja Max reče: „Mi smo ovdje ako nas zatrebaš. Ne dopusti da te ti gadovi srede! Ako tko kontaktira sa mnom, reći ću mu neka ide

str. 83


BU&CW

kvragu.” O, Bože, što sada? Zar je reportažni kamion parkirao ispred kuće u Roxboroughu? Suhih usta, Kaye upita: „Što je to?” „Imam laptop ovdje. Sad sam te guglao. Ima nešto o tome na jednoj od trač-stranica.” „Što piše?” upitala je sabrano. „Zovu te koljačica zečeva s Beverly Hillsa.”

„Jadna mama.” Tri su dana prošla, a senzacionalizam nije bio riječ za to; hollywoodski tračerski stroj istopio se i Kaye je sada službeno bila najomraženija žena u Americi. Kliknuvši na sljedeći link, Lou ugleda fotografiju Charlene kako suznih očiju grli Janješcetov portret. Nju je pratio članak naziva Ne znam kako ću izdržati pogreb. Samo želim umrijeti. Tilly reče: „Prestani to čitati, odmah!” „Ne mogu. Pišu o mojoj mami. Pogledaj, ovdje je fotografija kako je odvode u policijsku postaju. Popila je jednu čašu vina i prošla alkotest, ali oni joj i dalje pokušavaju prišiti problem s pićem. Ako ga nije imala prije, sigurno će ga imati ako tako nastave.” Tilly proviri preko Louina ramena na fotografiju Kaye, razumljivo uzrujane i raščupane kose i s poderanom suknjom, koju su snimili na dan nesreće i, dakako, uzeli snimku na kojoj trepće pa su joj oči napola zarvorene i izgleda kao da je tjedan dana lokala. Savršena engleska ruža ili poremećena pijanica?, vrištao je naslov. Sve opasnosti ljubomore, bio je sljedeći. Karijera Kaye McKenne u rasulu zbog neuzvraćene ljubavi prema šefu i trenutka ubilačkog ludila. „Denzilu Weintraubu šezdesetak je godina.” Lou odmahnu glavom s gađenjem. „Zašto nikome od njih nije sinulo da moju mamu ne zanima neki debeli stari redatelj s neuspjelom transplantacijom kose i nosom poput krumpira?” „Jer on je multimilijunaš, superuspješni debeli stari redatelj.” Tilly pokaza na odgovarajući redak teksta. „Moja mama nije takva! Ona ne lovi ružne starce samo zato što su bogati!” „Znamo da nije. Ne brini se, preživjet će to! Isključi računalo sada, dušo!” „Pokušavaš me, možda, spriječiti u čitanju sljedećeg linka?” Zabavljajući se, Lou je klikala mišem. „U redu je, već sam ga vidjela. Ludi psiholog tvrdi da je mama doživjela zakašnjeli živčani slom jer je otkrila da joj je suprug gay. Sve same gluposti.” Tilly obgrli njezina uska ramena. „Dakako, jesu.” „I ne mogu još isključiti računalo. Moram potražiti nešto o Shakespeareu. On je toliko dosadan.”

str. 84


BU&CW

„Radili smo Macbetha za maturu”, Tilly se namršti, mogla je suosjećati s njom zbog toga. „Mi radimo Romea i Juliju. Većinu vremena ne mogu shvatiti što pokušavaju reći, dijalog je toliko zapetljan i kompliciran. Mislim, zašto ne mogu govoriti pravilno?” „Moja kći Filistejka”, Max izjavi ulazeći u kuhinju s dizajnerskom pločom. „Ako to nije časopis Heat, to je ne zanima.” „Hvala, tata! Želim da znaš da sam zapravo vrlo inteligentna. Jednostavno ne volim Shakespearea.” „To je zato što nisi vidjela nijednu predstavu. U redu, učinimo nešto u vezi s time! Pomakni svoju stražnjicu!” Odbacivši dizajnersku ploču, Max stručno odgurnu Lou iz njezine stolice i uze joj mjesto ispred laptopa. „Royal Shakespeare Company, Stratford. Evo ga! Richard Treći... možda i ne. Koriolan, hmm.” Pritišćući tipke, pretraživao je po dnevniku događanja. „Dvanaesta noć, to će ti se svidjeti. U redu, dohvati mi novčanik, odmah ćemo rezervirati ulaznice. Tilly, hoćete li s nama?” Začudivši se, Tilly reče: „Vi to ozbiljno? Doista volite Shakespearea?” „Ha, ona misli da sam previše prost da bih cijenio Barda. Ali nisam.” Max pokaza prstom na nju: „Doista je sjajan. Samo se prepustite i zaljubit ćete se u njega, vjerujte mi! O, da, ulit ću ja malo kulture u vaše glave, makar me to i ubilo. Kvragu, ne mogu u srijedu ili četvrtak, u Londonu sam s klijentom! Morat će to biti u petak dvadesetoga.” „Uf, odgoda smrtne kazne.” „Ne mogu tada. Tada je dobrotvorna večera. Kakva šteta”, reče Tilly. „Dobrotvorna večera?” Lou je bila znatiželjna. „U Cheltenhamu. Jack ju je pozvao. Onda ću rezervirati samo dva mjesta.” Max se zaokupio unošenjem podataka sa svoje kreditne kartice. „Jack te pozvao?” Smješkajući se, Lou reče, „Oo-opa! Mislila sam da si rekla da te ne zanima postati još jedna crtica na njegovu krevetu.” „Ne zanima me.” Zaboga, sad ju je zadirkivala pjegava trinaestogodišnjakinja! „To nije spoj, samo me je zamolio da pođem s njime kako bi izbjegao da ga neke žene stjeraju u kut.” Lou kimnu glavom s mudrošću nekoga tko zna toliko mnogo više. „Morat ćeš paziti da on tebe ne stjera u kut.”

Ozračje na setu nije se poboljšalo. Kamo god otišla, Kaye je nailazila na skupine ljudi koji su međusobno šaputali, a potom prestajali i raspršili se u trenutku kad bi se ona pojavila. To nije bio najljepši osjećaj, tako se zacijelo osjećao beskućnik koji je uistinu smrdio.

str. 85


BU&CW

Isto je tako znala da su pozvali skupinu scenarista, koji su se trenutačno skrivali u Winnebagou i radili na promjenama u scenariju u zadnji tren za završnu epizodu serije. Hmm, o čemu bi moglo biti riječi? A ona je još čekala obnovu ugovora. Zamislite taj smijeh. U prikolici za šminkanje jedini je zvuk dolazio s televizije, s jednoga od zabavnih kanala. „... A sada više o aferi Kaye McKenne”, najavila je voditeljica. Kaye reče suho: „Malo za promjenu.” Ellis, šminkerica, spusti kist kojime je nanosila rumenilo na njezine obraze. „Hoćete li da promijenim kanal?” „Ne, pustite ga! Briga me. Da vidimo što danas imaju reći.” „Jutros smo ovdje u studiju s tri gosta koji svi imaju nešto zajedničko s Charlene Weintraub.” Voditeljica važno zastade, njezina su usta bila napućena poput mačkine stražnjice kako bi naznačila da je to uistinu ozbiljno, prije nego što su pokazali prvu ženu slijeva. „Paula ovdje kaže da je jednoga dana prošle godine hodala ulicom zaokupljena svojim mislima kad joj se automobil koji je vozila Kaye McKenna približio velikom brzinom. Da nije skočila ustranu, uvjerena je da bi i ona danas bila mrtva, baš kao i Janješce.” „O, moj Bože...”, uzdahnu Ellis bacajući pogled pun strave na Kayein odraz u ogledalu. „Vi ste to učinili?” „Ne, dakako, nisam to učinila! Nikad nisam vidjela tu ženu! Oprezna sam vozačica!” „Dalje imamo Jasona, koji tvrdi da je Kaye McKenna namjerno pokušala pregaziti njegova kućnog ljubimca, psa Bruta.” Kaye.

Kako mogu dopustiti da ti ljudi dođu na televiziju i govore to, pitala se

„I na kraju imamo Mariju, koja kaže da je nju i njezinu baku na ulici verbalno zlostavljala poremećena crvenokosa žena koja je očito bila pod utjecajem alkohola, a za koju sada vjeruju da je bila Kaye McKenna.” „Trebala bih ih sve tužiti! Kako se usuđuju?” urlala je Kaye. Začulo se kucanje na vratima, a potom je Denzil ušao u prikolicu. Ellis užurbano isključi televizor. „Denzil! Nećeš vjerovati što ondje govore o meni!” Kaye pokaza na prazan zaslon. „Sve su to laži. Ljudi odu na televiziju i izmišljaju svašta.” „Kaye, znaš što mi je rekao odvjetnik! Ne mogu raspravljati o tome s tobom.” Stojeći na vratima, Denzil reče otresito: „Možemo li samo snimiti taj novi prizor?” „U redu. Oprosti!” Vidjela je da je došao praznih ruku. „Mogu li pogledati scenarij?” „Nema potrebe.” Denzilova se brada tresla kako je odmahivao glavom.

str. 86


BU&CW

„Nemaš nikakav dijalog.” Kaye nije skidala pogled s njega dok joj je njezina prekratka glumačka karijera bljeskala pred očima. „Dopusti da pogodim! Plutat ću u bazenu licem prema dolje?” Nije se mogao natjerati ni da mu se pogled sretne s njezinim. Odrješitim tonom Denzil reče: „Nešto slično tomu.”

str. 87


BU&CW

18. poglavlje

„NE, HVALA! MENI SAMO VODU.” Tilly će se noćas posvetiti svojim zadacima makar je to ubilo. Jack reče: „Hej, uzeli smo taksi upravo zato da se ne moramo brinuti o prijevozu kući. Možemo se opustiti, popiti nekoliko pića i uživati!” „Ma, da, doista?” Zar je uistinu mislio da ona nije svjesna toga? Upravo je zato i pila vodu cijelo vrijeme. „Jedna čaša vina neće vas ubiti, zar ne?” Čaša vina bila bi izvrsna, ali nije željela riskirati. Tilly reče živahno: „Ne treba mi alkohol da uživam.” Da, živahno. „Kvragu, poveo sam gdicu Optimističnu na primanje!” Ali bilo je jasno da ga zabavlja njezina izjava. Smijuljeći se konobaru s bocom vina, Jack mu se povjeri: „Prepala se da ću je zavesti.” Konobar, pak, namjesti izraz lica poput Grahama Nortona i šapnu Tilly u uho: „Samo naprijed, draga! Koja ste vi sretnica!” Što je bilo od velike pomoći. „Neću”, reče Jack. „Dao sam riječ. Uvijek se držim obećanja. „Ne brinite se!” konobar namignu Tilly. „Siguran sam da ga možete nagovoriti da se predomisli.” Od same pomisli na to postade joj vruće. Tilly ugrabi čašu gazirane vode od konobarice koja je prolazila i ispije ju do dna. Osjećajući olakšanje kad je mladi konobar odlepršao, a Jacka je okružilo nekoliko rumenih gospodarstvenika, ona se odmaknu i poče istraživati prizor. Primanje se održavalo u hotelu u Cheltenhamu koji je izgledao poput velike svadbene torte, dvorana je bila glamurozna, velika, visokoga stropa i vrvjela je ljudima koji su brbljali i plesali uz bend. Razina buke bila je zadivljujuća, a dob gostiju u rasponu od dvadeset godina naviše, nije bila, kako se Tilly bojala, okružena s gomilom staraca s cvokotavim lažnim zubima i štapovima za hodanje. Bilo je to šareno, prijateljski raspoloženo društvo, a Jack je poznavao mnogo njih. On je također, unatoč tomu što nije pila, postajao zgodniji svake minute. U redu, prestani, sredi se! Nisi ničija crtica... „Kako vam lijepo stoji ta haljina!” Starija žena koja je blistala u ljubičastoj svili došla je šušteći. „Željela sam vas pozdraviti! Ja sam Dorothy Summerskill, iz odbora”, predstavila se. A vi ste Jackova djevojka.” „Prijateljica”, reče Tilly. „Samo smo prijatelji.”

str. 88


BU&CW

„A, tako znači! Zacijelo je tako sigurnije!” Dorothyn smijeh bio je pun radosti. „Teško je držati korak s Jackovim društvenim životom ovih dana. Onda opet, tko bi mu zavidio na zabavi? Svi ga puno volimo, znate. Toliko je učinio za našu zakladu. Jedan je od naših najvećih pristalica ovdje u Cheltenhamu.” „Je li član njegove obitelji bolovao od Alzheimera?” „Zapravo, to je zbog Rose, njegove zaručnice. Draga Rose, još mi nedostaje. Njezina je baka bolovala i tako se Rose uključila u prikupljanje sredstava za zakladu. Nakon njezine smrti, moram priznati, nismo mislili da ćemo opet vidjeti Jacka. No ostao je uz nas. Što je predivno. I nadamo se da ćemo vas opet vidjeti nakon večeras.” Dorothyne su oči sjale. „Jackova je prijateljica i naša prijateljica.” Nakon večere počeo je ples. Pošto su je predstavili mnoštvu ljudi, Tilly je provela idućih nekoliko sati vrteći se na plesnom podiju s njima, manje ili više uspješno. Dorothyn suprug Harold bio je pasionirani amaterski planinar i tako je i plesao. Veseo računovođa po imenu Mervyn imao je glasan smijeh i sklonost prema kratkim vicevima u stilu Kuc-kuc. Tko je? Farmer Patrick izgledao je poput hrvača, ali plesao je kao Fred Astaire. I njihove supruge i djevojke bile su zabavne. Veliko, nekomplicirano društvo. Gotovo nesvjesna da još nije ništa pila, Tilly se predivno zabavljala. A onda je Jack morao doći i sve to pokvariti. Iscrpljena nakon nekoliko energičnih tanga s Patrickom, sjela je na rub stola, odmarajući noge, kad je vidjela da joj se Jack približava. „Što je bilo?” upita Tilly jer je pogledavao na sat. „Moramo ići?” Srce joj je potonulo. Bila je tek ponoć. Zasigurno još nisu morali ići. „Ne ako ne želite. Zašto?” On nagnu glavu. „Mrzite li svaki trenutak ovdje?” „Ne.” Mogla je osjetiti miris njegova losiona poslije brijanja. „U redu. Zapravo, mislio sam da je vrijeme da nas dvoje zaplešemo.” Zastao je gledajući njezinu reakciju. „Oprostite! Ali drugi bi mogli pomisliti da je malo čudno ako ne plešemo.” Još jedna stanka. „Pa, što mislite? Hoćemo li to učiniti sada da to maknemo s dnevnog reda?” „U redu.” Imao je pravo. Nevoljko je skliznula sa stola. „Ne idete na vješala”, reče Jack. „Ne brinite se, bit ću pristojan! Savršen gospodin večeras, kako sam obećao.” Nasmiješivši se, privuče je k sebi kad je glazba ponovno zasvirala. Jednu toplu ruku odmarao je na njezinu golom ramenu, a drugom je samo doticao dno kralježnice. Tad ju je vješto okrenuo na plesnom podiju. U sljedećem trenutku ruka s kralježnice bila je posvuda po njezinoj stražnjici, a on joj je navlačio suknju poput divlje životinje. „Što to radite?” Užasnuta, Tilly ga pljesnu po ruci i otrgnu se iz njegova stiska. „Oprostite, vaša se haljina povukla gore! Pokušavao sam povući rub prema dolje prije nego što svi ugledaju vaše gaćice.” Zaboga, kao da ples s Jackom Lucasom nije dovoljan uzrok da joj srce brže

str. 89


BU&CW

zakuca! Sad je još i omogućila da nekoliko stotina ljudi dobije besplatan pogled na njezine gaćice. Što sad, prekasno je sada da se brine o tome! Ako ništa drugo, to su joj najbolje gaćice. „Hvala!” Izdahnuvši, dopusti mu da ponovno uspostave tjelesni kontakt. U redu, samo se opusti, kreći se u ritmu glazbe i nastavi se kretati u ritmu glazbe dok ne završi! Onda je gotovo, zadatak ispunjen. I koliko će dugo to uopće potrajati? Tri ili četiri minute, toliko može izdržati. Ako bi postalo neugodno, mogla bi to prekinuti, izdržati minutu po minutu, možda čak i u nekoliko sekundi... O. K., jedan... dva... tri... „Vi to brojite?” „Što? O, oprostite!” Tilly pognu glavu dok su joj žmarci prolazili tijelom, svjesna da veći dio njezina tijela dodiruje veći dio njegova tijela. Treći gumb njegove bijele večernje košulje bio je točno u ravnini s izrezom na prsima njezine blijedo ružičaste večernje haljine bez naramenica. Njegov losion poslije brijanja mirisao je bolje nego ikad dotad, kad bi potpuno izgubila kontrolu nad sobom i popela se na vrške prstiju, mogla bi ga liznuti po vratu... O. K., prestani s time, počni opet brojiti, ali ovaj put to zadrži u svojoj glavi! „Zabavljate se?” upita Jack. Ona kimnu, a on apsolutno nije imao pojma kako se osječala dok je plesala s njime. „Svi su doista prijateljski nastrojeni.” „Dobro su oni društvo.” Prisilivši se da mu pogleda u oči jer je njezino izbjegavanje počelo izgledati čudno, Tilly reče: „Dorothy je govorila lijepo o vama. „Moguče, jer sam dobra osoba. Katkad”, kratko se nasmiješivši, prizna Jack. „Kad želim biti.” Taj osmijeh. Na toj blizini djelovao je potpuno razoružavajuče. Otežavao joj je da se koncentrira. Tilly zatvori oči na sekundu i pomisli na Amy i Marianne i kako se ono još ona zvala... Lisa, tako je. Jer takav je bio Jack, darivao je svoj osmijeh i nasumice ostavljao trag pustoši u svome pohodu. Njega ni najmanje nije zanimao ikakav smisleni odnos. Stalo mu je samo do seksa. Zapamti to! I nastavi to pamtiti... „O čemu razmišljate?” Njegov je glas provalio u njezine grozničave, zapletene misli. „Ni o čemu.” On se nasmiješi. „To znači da ne želim znati.” Tilly slegnu ramenima i ponada se da joj se dlanovi nisu oznojili. Mogla je osjetiti njegove bokove naslonjene uz njezine i, ako to nije bilo uznemirujuče, nije znala što jest. A nije mogla vjerovati da se pita je li on, dok je povlačio njezinu

str. 90


BU&CW

haljinu preko stražnjice, slučajno primijetio kako su svilenkaste i lijepe na dodir bile njezine prekrasne nove ružičasto-krem gačice iz La Senze. „U redu, možete sada stati!” promrmljao je Jack. Na trenutak je pomislila da je to značilo da se može prestati pitati sviđaju li mu se njezine gaćice. Tad je shvatila da je glazba prestala svirati, a ona se još njihala s jedne na drugu stranu. Sabravši se, Tilly reče brzo: „Mislila sam da će odmah nastaviti sljedeću pjesmu. Samo sam... znate, uzimala zamah.” „Želite li ostati za drugi ples?” Kad je ponovno ovio ruke oko njezina struka, glazba opet poče. Sad kad su bili na plesnome podiju, to je imalo smisla. „Pa...” „Ispunili smo svoju dužnost, zar ne?” Jack je pusti iz svog naručja i razočara sve njezine živčane završetke odjedanput. „Hoćemo li popiti još jedno piće umjesto toga?”

Jack je obećao da će se prema njoj odnositi kao prema dami i ponašati se kao savršen džentlmen, ali Tilly zapravo nije očekivala da će to učiniti. Cijelim putem natrag u Roxborough, na stražnjem sjedalu taksija, mentalno se pripremala čekajući da učini prvi potez. Ako ništa drugo, uvjerena je, on će predložiti odlazak k sebi na kavu. Ali nije. Umjesto toga rekao je taksistu da vozi do Bukvine kuće i sada su bili ondje, pred njom. „U redu”, reče Jack. „Sigurno ste stigli. Hvala što ste pošli večeras sa mnom! Bilo je lijepo.” „Da, jest.” Tilly shvati da je to bilo to, nije se namjeravao nagnuti preko sjedala i pristojno je poljubiti u obraz za rastanak. U redu. Dakle, ovdje su, izvan njezina doma, a ona je ostala bez poljupca, bez ponude za kavu i, iskreno, počinjala se osjećati pomalo neatraktivnom. No on se još nije micao i što je drugo mogla učiniti nego izaći iz automobila? „Zbogom!” Jack kimnu. „Zbogom!” Je li je on smatrao ružnom?

str. 91


BU&CW

19. poglavlje

TILLY JE POMIJEŠALA DATUME; kad je Max rezervirao ulaznice za kazalište, mislila je da se primanje u Cheltenhamu trebalo održati u petak na večer. Srećom, kad je shvatila pogrešku - primanje je bilo u četvrtak - bilo je prekasno da Max rezervira još jedno mjesto. Max je svejedno mislio da je to učinila namjerno. Nakon škole u petak popodne Lou je klepetala: „Ne znam zašto tata misli da ću, gledajući kako ljudi skakuću okolo na pozornica, zavoljeti Shakespearea. Kladim se da ću ga i dalje smatrati dosadnim.” Tilly se borila da ukroti Louine divlje crvene kovrče serumom prije nego što pokuša isplesti riblju kost. „Nikad ne znaš, možda ti se svidi.” „Želiš otići umjesto mene?” „Vrlo velikodušno od tebe. Ali onda ćeš to propustiti.” „Mogli bismo još jedanput provjeriti na internetskim stranicama, nikad se ne zna, mnogo ih je možda moralo otkazati i možda je ostalo nekoliko ulaznica.” „Toliko si slatka što misliš na to.” Tilly stisne jedan od njezinih uvojaka. „Srećom, mislila sam na to prije tebe i imam spreman veliki izgovor. Jedna od nas mora ostati kod kuće i paziti na Betty.” „Kvragu!” požalio se Max, koji je tek stigao kući sa sastanka s klijentom u Bristolu. „Čovjek bi pomislio da vam prijetim noćenjem u komori za mučenje, gdje ću vam polomiti rebra bez anestezije. „I ako pokušam zaspati u kazalištu, on će me probuditi bockanjem u rebra.” Lou načini grimasu i potapša se po krilu kad je Betty ušetala u dnevni boravak za Maxovim nogama. „Dođi, Betty! Hoćeš li ići u kazalište s tatom večeras?” Betty se popne u njezino krilo i lizne joj lice. „To znači da! Jupi, dobra djevojčica, Betty! Možeš dobiti moju kartu.” „Živim s gomilom nezahvalnica. U redu, idem pod tuš. Krećemo u šest.” Skinuvši jaknu, Max reče: „Usput, Jack me nazvao. Sinoć ste ostavili pašminu na podu taksija. Kod njega je. „Super!” Tilly izdahnu s olakšanjem. „Mislila sam da sam je izgubila.” „Rekao je da je može donijeti sljedeći put kad bude prolazio ili ga možete nazvati i pokupiti je.” „Što ćeš raditi večeras dok nas ne bude?” upita Lou. „Dugo ću ležati u lijepoj kupki. Naručiti kinesku klopu. Pogledati tri epizode Ružne Betty. Ne mislim na tebe”, uskliknu Tilly kad ju je Betty, uspravivši

str. 92


BU&CW

se u Louinu krilu, prostrijelila uvrijeđenim pogledom. „Ti nisi ružna, dušo! Lijepa si. I pojesti kremu s okusom kapučina i oraha iz Marksa i Spencera.” „Sretnice!” Lou uzdahnu. Tilly reče samozadovoljno: „Znam. Bez neduhovite šekspirijanske komedije u dvostihu na vidiku.” „Čujem li još sarkazma s tih lijepih usana”, reče Max, „i ja ću vam pojesti kremu od oraha.” Lou se okrenu oko sebe i zagleda se u Tilly bez riječi. Tilly je suosjećajno potapša po ramenima. „Vidiš? Još nije smiješno. “

Otišli su automobilom do Stratforda tek nakon šest. Dvaput provjerivši je li njezina krema od oraha još sigurna u hladnjaku, Tilly je povela Betty u dugu šetnju kroza šumu. Kad su stigle kući, Betty se srušila u svoju košaru i Tilly si načini kupku. Do osam sati bila je ponovno odjevena u sivu trenirku od velura. „Betty? Ideš sa mnom u automobil?” Ona zazvecka ključevima mameći je, ali Betty samo polako otvori jedno oko, a potom ga opet zatvori. „U redu, kako želiš. Neću dugo.” Na putu prema kineskom restoranu u Roxboroughu Tilly je sinulo da bi usput mogla pokupiti pašminu od Jacka jer će prolaziti pokraj njegove kuće. Iako je bila obučena u kućnu trenirku i bez šminke, bar bi znao da se nije ulickala za tu prigodu. Ako bi uopće bio kod kuće. Budimo iskreni, petak je na večer, ionako je postojala velika vjerojatnost da je on vani. Osim što se činilo da nije. Kad se približila ogradi, njegov automobil bio je parkiran na prilazu i bilo je upaljeno mnoštvo svjetala. Drugi scenarij, dakako, jest da on ima društvo. Tilly je oklijevala i ugasila automobil te izašla iz njega. Samo će pokucati na vrata i pitati da joj vrati pašminu. Koliko će dugo stajati pred vratima? Trideset sekundi najviše. Tko god bio u kući s Jackom, pretpostavio bi da ispraća nepoželjne Jehovine svjedoke. „Hej! Brzo, uđi!” Jack otvori vrata širom i stane sa strane. Nosio je plavu majicu s podvrnutim rukavima i drastično izblijedjele traperice. Tilly je oklijevala. „Samo sam došla pokupiti - “ „Znam, znam, ali moj će umak zagorjeti ako mu se ne vratim. Pomalo odlučujući trenutak.” Tilly ga je slijedila u kuhinju. Nije postojao zemaljski razlog toliko se diviti muškarcu samo zato što je kuhao pravi obrok umjesto da buši rupe u foliji, ali nekako si nije mogla pomoći. Uz to, fantastično je mirisalo. Čak i ako je, zasigurno, činio to samo kako bi se pohvalio nekoj ženskoj. Koja bi čak mogla biti ovdje. „Imate li društvo?” „Molim?” Jack je bio zauzet namještanjem plamenika na plinskome

str. 93


BU&CW

štednjaku i miješanjem sadržaja lonca Le Creuset. „O, ne, sâm sam. Pričekajte, samo da dodam nešto...” Kad je dodao žličicu šećera, čep porta i kapljice limunova soka, okusio je umak i kimnuo u znak zadovoljstva. „Nisam znala da se time bavite.” Tilly ga je u glavi usporedila s Jean-Christopheom Novellijem. Bože, zamislite kad bi još usvojio seksi francuski naglasak, kakav bi kaos izazvao! „Ne znam kuhati mnogo toga,” Jack prizna, „ali radim prilično dobar umak bolonjeze. To je moje jelo s potpisom.” Zastao je. „Zapravo, to je manje-više jedino jelo koje znam kuhati.” „To samo znači da ste puno uvježbavali kuhanje tog umaka.” Čeznula je kušati umak, osjetiti kakva je okusa, ali to nije bio razlog zašto je došla. „Da, hvala što ste uzeli moju pašminu... Mislila sam da sam je zauvijek izgubila.” „Ostavili ste je na podu taksija. Ugledao sam je tek kad sam izlazio iz automobila.” Jack okrenu pogled prema njoj: „Koliko vam je hitno?” „Za što?” „Pašminu. Bilo je nekoliko mrlja na njoj ondje gdje se povlačila po podu. Mislim da ste je pogazili cipelama. Pa sam je stavio na pranje.” On pokaza na poluotvorena vrata malene prostorije, kroz koja je Tilly mogla vidjeti perilicu kako veselo okreće bubnjem. „O, ne!” „Što?” „Pašmina je sto posto kašmir! Stajala je 200 funta u Harveyju Nicholsu i smije samo na kemijsko čišćenje!” Jack je prestao miješati umak. „Sranje! Doista?” Jupi, sredila ga je! Tilly ga izvuče iz nevolje. „Ne. Poliester, obožava program za pranje rublja, 6,5O funta, Camden Market.” Na njegovu licu vidjelo se olakšanje. „I ja ondje uvijek kupujem svoje pašmine.” Tilly se nasmiješi. „Uspjela sam vas srediti.” „Déjàvu.” Posegnuvši u ladicu, Jack izvuče vadičep. „Upao sam u velike probleme s jednim bijelim čipkastim odjevnim predmetom i gomilom prljave stare ragbijaške opreme.” „Nikad ne bih rekla da ste tip što nosi bijelu čipkastu odjeću.” On uze bocu crnog vina sa stalka, stručno je otvori i izlije nekoliko dobrih čaša u lonac. „Mislio sam da će Rose eksplodirati kad vidi što sam učinio. To je bio prvi put da ga je nosila.” Suho reče: „I posljednji. Budala, mislio sam da pomažem. Dok ga nisam izvadio iz perilice.”

str. 94


BU&CW

Tilly se trgnu. „Posivjelo je.” „Posivjelo i uništilo se”, Jack se složi. Zabrinuto je pogledavala prema perilici. „Ovaj... što se pere s mojom pašminom?” „Ne brinite se, naučio sam lekciju na teži način! Bijelo rublje, program za pranje vune. Možete li mi dodati mlinčić za papar?” Ona mu ga preda gledajući ga kako daje završnu notu umaku koji joj još nije ponudio da ga kuša. „Koliko još dok ne završi pranje?” „Trideset, trideset pet minuta.” „U redu”, reče Tilly. „Idem ja po svoju večeru u kineski restoran brze prehrane. Kad je pokupim, svratit ću ovamo i pokupiti pašminu na putu kući.” „To je vaš plan za večeras?” Jack slegnu ramenima. „Mogli biste ostati ovdje i kušati moje jelo s potpisom umjesto toga.” Je li to namjerno učinio? Je li to razlog zašto joj do sada nije ponudio da ga kuša? Zbog toga jer to nije namjeravao, sad je uistinu željela saznati kakav je njegov umak za tjesteninu. Uz to, mirisao je izvrsno. „Namjeravala sam naručiti kinesku hranu.” „Ali, skuhao sam previše. Nije li Max odveo Lou u Stratford? Bit ćete sami.” Amy i Lisa i Marianne do sada bi već pristale. „Ne bih bila sama. Imam Betty. Čeka da se vratim s krekerima od škampa.” „Ah, ona ne zna za vrijeme.” „Ne želim je predugo ostaviti samu.” „Nekoliko sati neće joj ništa biti”, Jackove su oči sjajile dok se zabavljao. „Mogli biste je nazvati ako želite, cvi-cvi. Da zna, vau, gdje ste.” „Nemojte me ismijavati!” On se nasmiješi. „Zapravo sam mislio da je to bilo uistinu slatko.” Tilly nije bila sigurna je li joj se svidio zvuk te riječi slatko. Je li to dobro? „I ako odete kući Betty, ja ću ovdje ostati sam.” Jack je pogleda srcedrapajuće. „Samo ja i veliki lonac umaka bolonjeze. Koji je mirisao fantastično. Svatko bi do sada već pristao, zar ne? „Znate da mi možete vjerovati”, reče Jack. „Dokazao sam to prošle noći.” „O. K., O. K. Ostat ću kratko.” Tilly spusti ključeve koje je čvrsto držala, morala je saznati kakva je okusa umak. „Izvrsno.” Zvučao je kao da se istinski raduje. „Ali svakako moram biti kod kuće u deset.”

str. 95


BU&CW

20. poglavlje

ZNALI BISTE DA ste uistinu uspješni kad bi Jay Leno pričao viceve o vama u svome šou. Tad bi vam sinulo da ste postali poznati. O. K., predmet ismijavanja. Kako su se vicevi gomilali, više nije ni bilo osobito smiješno. Neki bi potajno širili glasine da je Kaye McKenna odabrana kao sljedeća glumica za ulogu Cruelle de Vil u remakeu 1O1 dalmatinca... zvuk cvileži automobilskih guma... o, žao mi je, to je sto dalmatinaca... još cvileži automobilskih guma... ups, devedeset devet... Gledatelji u studiju smatrali su to smiješnim. Gotovo su popadali sa stolica. Bubnjar je zabubnjao BA-bum čiiiing, a Jay je imitirao samozadovoljnog buldoga koji kima glavom, prije nego što se prebacio na sljedeću žrtva čiji će ugled razoriti. „Probudi se, ljubavi! Je li ovo to mjesto?” Kaye, koja nije spavala, otvorila je oči. Znajući kakve je sreće, zacijelo je u Johnu o'Groatsu. Ali ne, provirivši iz taksija, vidjela je da je satelitsko navođenje izvršio svoju čaroliju i dovelo je kući. Pa, nije baš njezinoj pravoj kući. Ali do prije tri godine bio je to njezin dom. A znala je da je dobrodošla, što je značilo mnogo. Zapravo, to joj je značilo sve na svijetu upravo sada. Biti s osobama koje joj vjeruju, vratiti se svojoj obitelji... U redu, ne plači, samo plati taksi i izvuci svoje kovčege iz bunkera! Ne bunkera. Prtljažnika. Sada si u Engleskoj. Nakon zvonjave od deset sekunda na ulaznim vratima počela je žaliti što je otpravila vozača. Kako glupo što nije prije provjerila ima li koga kod kuće! Pretpostavivši da su automobila bili parkirani u dvostrukoj garaži, sad je shvatila da vrlo vjerojatno nisu. To vam vremenska razlika i kronični nedostatak sna učine, skuhaju vam mozak. Sagnuvši se, ona podignu prorez za poštu na vratima i poviknu: „Max? Lou? Ima li koga?” Ponada se kad su vrata u kući zaškripala, nakon čega se začuo zvuk nečijega brzog približavanja „Vau!” Betty ispusti bujicu laveža poskakujući prema prorezu za poštu na drugoj strani ulaznih vrata. „Betty!” Kaye padne na koljena i osjeti kako su joj se oči napunile suzama. „Betsy-Bu, to sam ja! O, dušo, zdravo!” Svaki put kad bi Betty odskočila od poda, Kaye je uspijevala uhvatiti pogled

str. 96


BU&CW

na nju u djeliću sekunde. Betty nije sinulo da bi, odmakne li se iza vrata, mogle jedna drugu neprekidno gledati. A onda opet, nikad nije bila najpametniji pas, a posebice ne praktičan poput Lassieine vrste koji bi mogao, uz pokoji poticaj i malo rada šapama, nekako otključati vrata iznutra. „Vau! Vau!” „O, Betty, toliko je lijepo vidjeti te opet! Nedostajala si mi.” Gurnuvši prste kroz prorez, Kaye osjeti lizanje dragoga poznatog jezika malenoga psa i zamalo briznu u glasne jecaje. Tad slučajno drugom rukom ispusti oprugu proreza za poštu i zacvili od bola. Smiješno, zašto, kvragu, nije zadržala ključ ulaznih vrata kako joj je Max predložio!? Ali ne, u to vrijeme nije se osjećala ugodno zadržati ključ kuće bivšega supruga i inzistirala je da mu ga vrati. Zadrhtala je, a što je još smješnije, zaboravila je koliko hladno još može biti u ožujku, tzv. proljeću, u ovoj zemlji. O. K., što treba sljedeće učiniti? Nazvati Maxa, očito. Sjela je na otirač - bio je manje neugodan nego kamena stuba, ali neznatno - i izvukla svoj mobitel te nazvala njegov broj. Isključen. Tipično za Maxa. Gdje li je? Pokušala je nazvati Lou. O, da, taj se put čula zvonjava, hvala Bogu! Sranje, mogla ga je čuti kako cvrči s drugoga kraja! Ponovno otvorivši prorez, Kayeino je srce potonulo kad je prepoznala razmetljivu zvonjavu. Lou možda nije bila kod kuće, ah njezin mobitel jest. Što nije bilo najkorisnije mjesto za to s obzirom na to da joj je stražnjica trnula, prsti se smrzavali, a nos joj je počeo curiti. Kaye McKenna, osramoćena hollywoodska glumica, slučajna zvijezda showa Jaya Lena, čuči na potamnjelom pragu s nosom koji curi. Ne može biti glamuroznije od toga. O. K., a da ode iza kuće, razbije prozorčić i popne se kroz njega unutra? No Max je zacijelo uključio protuprovalni alarm prije izlaska, a nije bila sigurna može li se sjetiti lozinke. Uz to, zacijelo je već promijenjena. Uključenje alarma i uhićenje zbog provale i neovlaštenog ulaska u kuću bili bi samo još šlag na torti. Toliko o sretnome povratku kući. U redu, razmisli! Kakav drugi izbor ima? Ostati ovdje i nadati se da će tko doći prije nego što umre od hipotermije. Ili da ostavi kovčege ovdje i pješice ode u Roxborough. Što sad, zacijelo će netko koga poznaje biti u pivnici.

Kako se to dogodilo? Tilly se divila kakvu je razliku mogla učiniti zaboravljena pašmina. Bilo je devet i trideset, pojeli su večeru koju je Jack skuhao i sada je bila ovdje, sjedila na kauču i promatrala fotografiju Rose Symonds.

str. 97


BU&CW

A nije morala puzati oko kuće ili krišom prekopavati ladice kako bi došla do nje. Ovaj put Jack ju je upitao: „Još želiš znati kako je Rose izgledala?” Upravo tako. A kad je kimnula glavom, on reče zabavnim tonom: „Mogla si pitati Maxa. On ima fotografije. Nisi se toga sjetila?” Zar je uistinu mislio da je potpuno smušena? „Razmišljala sam o tome. Odlučila sam da neću to učiniti.” Jer Max ne bi mogao izdržati da ti ne kaže. Jack je u tome trenutku napustio dnevni boravak i vratio se nakon nekoliko minuta s fotografijom. Sad se vratio na svoje mjesto na kauču gledajući je. „Moram ti reći, obično to ne činim. Samo smatram da biste se, da ste se vas dvije ikad upoznale, uistinu svidjele jedna drugoj. Dobro biste se slagale.” Tilly je nastavila upijati najsitniju pojedinost. Max nije pretjerao kad je govorio o Rose. Imala je kestenjaste oči i dugu, sjajnu, tamnu kosu. Na fotografiji je bila obučena u majicu s likom iz stripa, traperice i blatnjave gumenjače, s velikim srebrnim okruglim naušnicama u ušima. Stajala je usred nečega što je izgledalo poput gradilišta, smijući se u fotoaparat. Ljubav je zračila iz njezinih očiju. Tilly je bez pitanja odmah znala da je Jack snimio tu fotografiju. „I ja mislim da bismo se dobro slagale. Izgleda... zabavna.” „I bila je.” Jack kimnu kontrolirajući svoj izraz lica. Ništa nije odavao. „A ti si je vodio na najbolja mjesta.” Tilly pokaza na gradilište. „To je bilo ovdje. U stražnjem dvorištu, kad se gradio dodatak kuće.” Svi mjeseci rada zajedno uloženi u kuću snova. I tad se san rasplinuo. Tilly se pitala kako se ikada može prebroditi što slično. Možda spavajući sa stotinama žena i ni u kojem slučaju emocionalno se ne uključujući u vezu s ikojom od njih. No je li to djelovalo? Je li to bio način da to prebrodi ili da to podnosi? I hoće li Jack činiti isto i kad mu bude šezdeset? „Hvala!” Ona mu vrati sliku. „Bila je lijepa.” „Znam.” Jack je ponovno pogleda i kratko se nasmije. „Ovdje se smije jer joj je baka izašla noseći pladanj pun šalica. Zamolili smo je da nam skuha kavu, bez šećera. Dobili smo čaj, sa šest žličica šećera. S bobicama grožđa koje su plutale na vrhu.” Zastao je. „Zvuči li to okrutno? Nismo se njoj smijali, samo smo izvlačili ono najbolje iz situacije koja je imala smiješnu stranu. Rose ju je obožavala. Oboje smo.” „Je li ona još bila živa kad se... dogodila nesreća?” Iz nekog razloga Tilly je mislila da je Roseina baka koja je bolovala od Alzheimera umrla prije mnogo godina. „O, da.” Jack polako izdahnu. „Na pogrebu je neprestano ispitivala tko je umro. Svakih deset minuta tijekom ispraćaja pogledavala bi oko crkve i pitala: 'A gdje je onda Rose? Zašto nije još stigla? Uistinu, ta cura će kasniti na vlastiti

str. 98


BU&CW

pogreb.' To je, moram priznati, bilo manje smiješno. Svaki put kad bi joj tko rekao tko je umro, bilo je kao da je to čula prvi put. Što je bilo prilično teško podnijeti.” Zastao je, odmahnuo glavom. „Ne mogu vjerovati da ti govorim sve to. Obično to ne činim. Da joj nije upravo ispričao bolnu priču, Tilly bi možda bila u iskušenju uzvratiti mu da je to zacijelo zato što je obično previše zauzet drugim pitanjima. No očito to sada nije mogla reči. Zapravo, u grlu je osjetila kvržicu veličine teniske loptice i nije bila sigurna bi li uopće išta mogla sada reči. „Zapravo, to nije istina”, Jack prizna. „Mislim da znam zašto.” Još jedanput zastade, a potom odmahnu glavom. „Hoćemo li promijeniti temu?” Tilly kimnu još se ne usuđujući govoriti. Odjedanput, poput kakve čudne, ali nezaustavljive kemijske reakcije, cijelo njezino tijelo reagiralo je na njegovo. Njegova i njezina noga bile su jedna tik do druge. Je li Jack mogao osjetiti što se događa, da je svaki živčani završetak u njezinu tijelu drhtao i zujao u opasnosti, posve izvan njezine kontrole? Željela je dotaknuti ga, zagrliti, smanjiti strašnu bol i učiniti da se osjeća bolje... O, Bože, to mora da je nečastan učinak tragičnog udovca, ubojito učinkovit način na koji je Jack uvjeravao žene da napuste svoja načela, slobodnu volju, dostojanstvo... „Hajde onda!” Pogledao je u nju. „Ti biraš.” Kad je to izrekao, njegova ruka očeša se o njezinu i Tilly osjeti strujanje emocionalne statičke energije između njih dvoje. Začula je kako joj se disanje ubrzalo. „Što da odaberem?” „Mijenjamo temu. Na nešto sretnije.” Sretnije, sretnije. Tilly proguta knedlu. „Što kažeš na torbice?” „To je varanje.” Jack polako kimnu glavom. „Kriket?” „Dobro, razgovarajmo o kriketu.” „Mrzim kriket.” Je li to njezina mašta ili joj se on približavao? „Mogli bismo razgovarati o Italiji.” O. K., usne mu sigurno nisu bile daleko kao prije dvadeset sekunda. „Jesi ii ikada bio u Italiji?” „Ne.” „O, Bože! Ponestaje nam tema za razgovor.” Čekao je. „Ako ti kažem da mi se svidaš, bi li rekla da ti se uvaljujem?” Tilly je uspjela kimnuti glavom. „Pa, ne uvaljujem se. Istina je. Doista mi se svidaš. Veoma”, reče Jack. „Zapravo, pomalo me to plaši. Nisam siguran da želim da mi se to događa.” Je li tako on to činio? Je li to ta rečenica za uvaljivanje? Zacijelo jest. Zamišljala ga je kako je izgovara svaki put iznova beskrajnim povorkama lakovjernih žena dok je svaka od njih padala na to vjerujući da je upravo ona

str. 99


BU&CW

bolja od ostalih žena i da će otopiti smrznuto srce tragičnog zaručnika... O, Bože, ali što ako to nije ta rečenica? Što ako je baš sada doista tako mislio? „A ako se pitaš,” Jackov glas bio je tih, „zamalo me ubilo održavanje obećanja sinoć.” Uistinu? Izgledao je kao da govori istinu. Zvučao je uvjerljivo. I imao je najnevjerojatnije usne koje je ikad vidjela. Bez daha Tilly reče: „Mislila sam da ti nije stalo.” Napola se nasmiješi svojim nevjerojatnim usnama. „O, stalo mi je, i te kako.” U Tillynu želucu za to vrijeme plesali su leptirići. „Voljela bih da te ne prati takav glas.” „Znam. I ja. Ne ponosim se nekim svojim postupcima.” „Kao, primjerice, ta djevojka Amy iz Lisice prošli tjedan. Što se tebe tiče, to nije značilo ništa. Ali svejedno si spavao s njom. Hvalila se time”, reče Tilly. „Bila je toliko uzbuđena i ošamućena jer nije shvatila da je to bila samo beznačajne veza za jednu noć, a to je toliko tužno. Zbog tebe ispada glupa.” Jack ju je dugo proučavao, bezizražajna lica. Tad reče bez emocija: „Ne želim govoriti o Amy. Nikad ne raspravljam o svojim vezama. Svi to znaju.” „Je li to dio privlačnosti? One znaju da ti mogu vjerovati, da ćeš biti diskretan?” Tračak zabave mogao se primijetiti na njegovu licu. „Siguran sam da to pomaže.” Imao je pravo, dakako. Tilly nikada nije zaboravila očajavajuće poniženje koje je doživjela nakon prekida s Benom Thomasom kad se vratila u školu i otkrila da je proširio intimne detalje njihova odnosa svima koji su ih poznavali. No umjesto da im kaže koliko se dobro Ijubila - kao što joj je rekao milijun puta dok su bili zajedno - uživao je u širenju vijesti da je ona stavljala papirnate rupčiće u grudnjak kako bi ga popunila i da se jedanput toliko smijala na snimku Mr. Beana da se slučajno pomokrila u gaćice. Samo mrvicu, ali Ben to nije rekao, zar ne? Kad biste mogli čuti kako grakće o tome, mislili biste da je puno vjedro. Vicevi koje je morala pretrpjeti zabavljali su taj četvrti srednje nekoliko mjeseci. Stoga, da, odnos s nekime tko zna što znači biti diskretan zasigurno ima svoje prednosti. „O čemu razmišljaš?” Malim prstom lijeve ruke Jack lagano dodirne njezino zapešće dok je govorio podsjećajući je da je još ondje. Kao da je mogla zaboraviti. Usta su joj bila suha. O čemu razmišljam? Da bih mogla spavati s tobom i nitko nikada ne bi saznao. Mogli bismo otići na kat i voditi ljubav ovaj tren i to bi ostala naša tajna. Samo se morala vratiti kući prije ponoći, kad bi se Max i Lou trebali vratiti iz Stratforda. Što se njih tiče, provela sam večer gledajući DVD s Betty. Psi, što je

str. 100


BU&CW

izvrsno, ne mogu podići obrve i hladno objaviti - ä la Hercule Poirot - da zapravo, Tilly Trollop, to nije posve točno, zato što si Zvrrrrrrrrr.

str. 101


BU&CW

21. poglavlje

ZVONCE NA VRATIMA. Kvragu! Povratak na zemlju uz udarac. „Tko je to?” Osim najbezobzirnijeg posjetitelja svih vremena, očito. Jack slegnu ramenima. „Nikada nisam uspio instalirati one nadzorne kamere.” Ali ni on nije izgledao previše oduševljenim. Nije se ni dizao s kauča. „Nećeš pogledati tko je?” „Možda odu.” Zacijelo je to jedna od njegovih brojnih žena, netko tko ne bi mirno prihvatio da ga odbiju na pragu, tko bi možda čak i inzistirao da ga se pozove u kuću. Možda je Jackova odluka najbolja. Zvrrrrrrr, ponovno je zazvonilo, popraćeno zvukom otvaranja proreza za poštu. Tilly zadrži dah. Možda su ostavljali poruku da su u blizini i ako bi ih Jack poslije nazvao kad bude „Jaaa-aaack! Jesi li ondje?” Ženski glas, kakva li iznenađenja! Tilly pogleda Jacka, koji se namrštio. „Tko je to?” „Jack, jaaa sam! Molim te, otvori, očajna sam!” Ah, i ne srami se to priznati. „Čini se da ćeš je morati pustiti da uđe.” Izvlačeći se s kauča, Tilly reče: „Ako je tko ljubomoran, možda ću morati izaći na stražnja vrata.” No Jack je već bio na nogama, njegovo se lice razvedri. „U redu je, znam tko je to. Bože, ne mogu vjerovati...” On požuri van na hodnik ostavljajući Tilly u dnevnoj sobi da se osjeća poput viška. U sljedećem trenutku začulo se otvaranje ulaznih vrata i uzvici međusobnog oduševljenja, nakon čega su se začuli žurni koraci preko parketa, a potom su se druga vrata otvorila i zatvorila. Jack se vratio u dnevni boravak tresući glavom i smijući se. „Očajnički joj je trebao zahod.” Ha, da, stari izgovor. „Je li to Amy?” Nije zvučala kao Amy. „Vidjet ćeš. Doći će za trenutak.” Čuli su ispiranje vodokotlića, a potom zvuk vode u umivaoniku. Napokon su se vrata otvorila. „Hvala Bogu što si bio kod kuće!” začu se ženski glas. „Željela sam otići na zahod u Lisicu, ali Declan ima slobodnu večer. Ne poznajem ondje nikoga, a skupina tinejdžera prepoznala me i počela mi svašta dobacivati pa sam brzo izašla. I tada, dakako, samo je postajalo još gore, bila sam deset puta očajnija. Da

str. 102


BU&CW

mi nisi otvorio vrata, morala bih piškiti u tvome dvorištu! - O, bog!” Kad je posušila ruke, tajanstvena posjetiteljica naposljetku se pojavila u dnevnome boravka. Tilly otvori širom usta kad je shvatila tko je to. „Ups, jesam li prekinula što?” Kaye se uozbilji. „Oprostite, jesam li upala u potpuno pogrešnom trenutku?” Da, da, da. „Uopće ne. Kaye, upoznaj Tilly Cole!” Jack ih jednostavno upozna. „Tilly, ovo je Louina mama, Kaye.” „Tilly!” Kayeine oči zasvijetliše. „Drago mi je upoznati vas.” Prijeđe preko sobe i pozdravi je uza zagrljaj i poljubac. „Iako bi mi bilo draže da ste bili kod kuće kad me taksi iskrcao! Nikoga nije bilo, osim Betty. Morala sam hodati sve od Bukvine kuće.” „Max i Lou otišli su u Stratford”, reče Tilly. Toliko o tome kako nitko neće saznati da je provela večer ovdje s Jackom. „Kazalište!” Kaye se lupne po glavi. „Lou mi je rekla. Zaboravila sam da je to večeras. Pamćenje mi je potpuno isparilo otkad sam postala javni neprijatelj broj jedan u SAD-u. O, Bože, evo me opet!” Odjedanput se njezine safirno plave oči napune suzama i ona zamahnu rukama ispričavajući se. „Oprostite mi, bio je to pakleni tjedan! Morala sam se maknuti... „Hej, ššš, ne plači!” Jack je bio ondje u sekundi, primio Kaye u naručje i trljao joj leđa utješno. „O, Bože, nemam čak ni rupčić!” Šmrcajući, Kaye obriše oči. „Sve mi se nakupilo.” Preko glave Jack reče: „Ima kutija papirnatih rupčića u kuhinji.” Tilly ih poslušno pronađe i zastade na vratima na povratku, probodena zavišću, dok je gledala Kaye i Jacka kako stoje zajedno posred dnevnog boravka. Što je bilo smiješno i sramotno jer je Kaye prolazila kroz užasno razdoblje, ali pogled na nju kako se ljuljuška u Jackovu zagrljaju, dok je on mrmljao riječi utjehe i ljubio je povrh glave... pa, to je izgledalo božanstveno. „Rupčići”, reče ona hladno, i Kaye se okrenu, zahvalna i crvenih očiju. „Mnogo hvala! Obično nisam takva plačljivica. Nisam mogla spavati u zrakoplovu, mislim da sam jednostavno rastrojena.” Bučno ispuhavši nos, blijeda lica i puna mrlja, ali nekako još lijepa, rekla je: „Kad ćete ići kući? Mogu li s vama?” „Ovaj...” „O! Osim ako niste planirali odlazak kući.” Kaye je pogledavala od Tilly prema Jacku dok joj je pomisao zakašnjelo prelazila umom. „Ne, ne!” Tilly žurno odmahnu glavom. „Dakako, idem kući! Svratila sam samo pokupiti svoju pašminu. Bila sam gotovo na polasku kad ste pozvonili. Možemo sada krenuti ako želite.” „Možemo li? Imate li što protiv?” Slegnuvši ramenima s olakšanjem, Kaye reče: „Hvala, samo, toliko sam umorna, a voljela bih vidjeti Betty kako treba

str. 103


BU&CW

umjesto da joj magern kroz prorez za poštu.” Iskrivljeno se osmijehne. „Svi me u Americi mrze, ali moj pas još misli da sam super.” Odvezle su se natrag u Bukvinu kuću i Kaye i Betty su se bacile jedna na drugu, što je izazvalo još više suza, ali taj put sretnih. Tada su se primirile kako bi pričekale Maxa i Lou, koji su trebali uskoro stići, a Kaye je otvorila bocu Maxova vina. „Baš dobro što sam se zaustavila na Jackovu kućnom pragu.” Ona nazdravi Tilly preko kuhinjskog stola. „Mislim da sam vam zacijelo učinila veliku uslugu večeras.” „Ništa se ne događa između nas.” Tilly odmahnu glavom u znak protesta. „Vi možda mislite da je tako. No Jack bi mogao imati druge zamisli. A kad želi, zna biti vrlo uvjerljiv. Nije da mu je inače potrebno mnogo uvjeravanja.” Kaye je slala poljupce prema Betty. „Većina se žena ovdje baca na njega poput... Kako se zove ona igra u kojoj se igrači obuku u odijela na čičak i bacaju se na ljepljivi zid?” „ Čičak-zid?” „Kako god. Uglavnom, one to čine na taj način.” Tilly se lagano zajapuri. Je li ona to činila? Da se Kaye nije pojavila, bi li se ona bacila na Jacka kao igrači u toj igri? „To je poput reda u banci”, Kaye je nastavila. „Svi staju u red, uzimaju papirić s brojem i čekaju svoj red da budu usluženi.” Nasmije se glasno. „Ili posluženi.” Zbog čega se Tilly osjećala toliko bolje. „Nema veze.” Potapšavši je po ruci, Kaye se nagnu prema naprijed. „Možda ste jednostavno imali sreće pobjeći. Nisam li vas upozorili prije na Jacka? Sljedeći put kad budete trebali otići po pašminu u njegovu kuću, uzmite megafon, držite se na sigurnoj udaljenosti od kuće i recite mu da vam je doda kroz prorez za poštu!” U tim okolnostima Tilly nije mislila kako bi bilo pošteno da upozori na ironiju da joj predavanje o muškarcima drži netko za čijega se muža nakon deset godina braka pokazalo da je gay. Ali Kaye je željela pomoći, a instinktivno joj se svidjela. „Obećajete?” Kaye mahne bocom vina, spremna napuniti čaše do vrha. „Obećajem.” Tilly vragolasto reče: „No mora da je prilično dobar.” „O, da, jest.” Molim? Što? Tilly otvori usta da upita je li to značilo ono što je mislila da je značilo, ali Kaye je bila zauzeta struganjem stolicom unatrag, skakanjem gore i micanjem Betty iz svojega krila. Snop svjetala zamahnuo je po kuhinji i šljunak je pucketao pod kotačima automobila kad se zaustavljao na prilazu. Max i Lou su se vratili. Otvarajući ulazna vrata, Tilly upita: „I? Kako je bilo?”

str. 104


BU&CW

„Izvrsno.” Max je bio raspoložen. „Prokleto izvrsno, trebali ste poći s nama.” „Lou?” Lou okrenu očima i pokorno reče: „Bilo je izvrsno, prokleto izvrsno.” „Pazi na jezik!” reče Max. „U redu, bilo je bolje nego sjediti i čitati Shakespearea iz knjige. No samo toliko.” „Nema veze.” Tilly je utješno zagrli. „Dođi u kuhinju! Imam iznenađenje za tebe.” Lou se razvedri. „Ispekla si sljezov kolač?” „Sad mi je dosta, odustajem! Odvedem je na predstavu svjetske Hase i jedino što je može razveseliti jest vrući sljezov kolač.” „Samo što ga nisam ispekla”, reče Tilly. „Bolje je od toga.” Bar se nadala da je to dobra vijest. Jer, upravo joj je sinulo da, ako se Kaye zauvijek vratila u Roxborough, možda Max odluči da mu više nisu potrebne usluge asistentice i ona bi mogla ostati bez posla.

str. 105


BU&CW

22. poglavlje

BILO JE JEDANAEST SATI u subotu ujutro, a Jack je stajao na pragu. U jednome ludome trenutku Tilly je maštala da je došao ugrabiti je, odnijeti je na leđima u svoju kuću i završiti ono što su bili toliko blizu početi sinoć prije nego što ih je Kaye prekinula. tome.

Ali ne, nadati se tomu, bilo bi previše. Uz to, Lou bi možda imala što reći o

„Jupi, uranio si!” Skliznula je sve do ulaznih vrata u svojim točkastim čarapama i zaletjela se u Tilly prije nego što je Jack imao priliku otvoriti usta. „Mama je gotovo spremna. I ja idem s vama kako bih bila sigurna da je nećeš zeznuti s nadstrešnicom. Otići ću gore i reći joj da si ovdje.” „Samo katkad”, Jack napomenu kad je Lou odjurila gore, „poželiš da ima tipku za isključivanje zvuka.” „Uzbuđena je što joj se mama vratila.” Znatiželjna, Tilly upita: „Pa, što se događa?” Slijedio ju je u kuhinju, ukrao još topao kroasan iz Louina tanjura i namazao ga maslacem. „Kaye me nazvala prije sat vremena. Želi neko svoje mjesto za stanovanje kad je ovdje, a ja imam nekoliko slobodnih nekretnine u ovome trenutku. Jednostavnije za nju.” Jack slegnu ramenima. „Jedna bi mogla poslužiti dok ne odluči što želi sljedeće učiniti.” „Lijepo od tebe.” On se napola nasmiješi. „Imam svoje trenutke. Rekao sam ti, mogu biti dobar kad želim biti.” Ponovno je stavio isti losion poslije brijanja. Tilly se borila da ostane superopuštena, ali žarko je željela postaviti pitanje koje joj se motalo po glavi. U bilo kojemu trenutku Lou bi se sada mogla vratiti ili bi Max mogao ući ili bi Kaye mogla dojuriti dolje i prilika bi bila Betty!

„Vau!” Betty je odlučno ušetala u kuhinju i nestrpljivo čekala kraj vrata. O,

„Želiš li izaći?” Jack krenu prema njoj, ali ga je Tilly pretekla jer ako bi čekao vani da Betty odabere pogodan busen trave i popiški se, sigurno neće imati priliku. Ona žurno otključa kuhinjska vrata i izbaci Betty te ih odmah zatvori za sobom. Jack je izgledao iznenađenim. „Ubrzo će grepsti da je pustiš natrag unutra.” „Mogu li te nešto pitati?”

str. 106


BU&CW

On podignu obrvu. „Pucaj!” O, pomoć, sada to nije mogla izreći! Bilo je to previše, takoder i osobno. Iako bi bilo mnogo lakše znati odgovor, posebice sad kad se Kaye vratila u Roxborough na neko vrijeme. Ona se ohrabri. „Jesi li...” „Jesam li ja što?” Jack je izgledao tajnovit. „Vegetarijanac? Ljubitelj cvjetnih aranžmana? Za smrtnu kaznu?” Tilly osjeti kako joj se lice počinje zagrijavati. Što ako je sinoć dobila potpuno pogrešnu sliku o njemu i Kaye? „Jesam li još djevac? Je li to?” Još nagađajući, Jack reče veselo: „Što sam ti rekao jučer? Nikad ne raspravljam o svome seksualnom životu.” Uistinu je to rekao. Što je zapravo značilo da njezino pitanje nije imalo smisla. Tilly polako izdahnu. Sljedeći trenutak, kao naručena, Betty zagrebe na vrata da je pusti natrag unutra. Tada je Jack imao čast. Potom se Lou vratila u kuhinju i zaskvičala iz protesta kad je ugledala prazan tanjur. „Tko je pojeo moj kroasan?” „Tilly”, reče Jack.

Između dvije prazne nekretnine, velikoga nenamještenog stana na prvome katu u Cirencesteru i malene, ali šarmantno namještene vikendice u Roxboroughu, Kaye se odlučila za vikendicu. „Sviđa mi se”, reče Tilly kad su je otišli pogledati u ponedjeljak poslijepodne. „Malena, ali savršeno oblikovane.” Kaye je sa zadovoljstvom gledala oko dnevnog boravka. „Slatko. Kompaktno. No u blizini trgovina i u neposrednoj blizini kuće. Odnosno”, ona se ispravi, „u neposrednoj blizini tvoje kuće.” To što je udaljena deset minuta hoda, sada je zasigurno prednost jer je Kaye izgubila povjerenje u svoju sposobnost upravljanju vozilom i odbijala se vratiti za upravljač. „Mogli ste ostati s nama”, reče Tilly. „Kako je Max rekao. A znate da je to mislio, nije to rekao samo iz pristojnosti.” „A svi znamo da je to istina jer Max nikad nije pristojan.” Smijući se, Kaye odmahnu glavom. „U redu je, bolje je da nisam. Mogla bih ostati ovdje nekoliko mjeseci. Kakogod, bit će mi dobro ovdje. Uvijek je najbolji način ostati prijatelj, a biti razdvojen.” Ona dohvati kovčeg i upita:

str. 107


BU&CW

„Možete li mi pomoći s ovime?” Na katu u jedinoj spavaćoj sobi na bračni krevet stavile su posteljinu koju su donijele iz ormara iz Bukvine kuće. „Nije da mi je potreban bračni krevet.” Kaye načini grimasu dok su se borile s krajevima tamno plave plahte. „Živjela sam kao redovnica zadnje dvije godine, a to je bilo prije nego što sam počela ubijati malene bespomoćne životinje.” Tillyna su se usta osušila. Bilo tko tko zna pravila ponašanja i ima imalo pristojnosti ni u snu ne bi postavio pitanje koje je upravo željela izustiti, ali ubijalo ju je to što ne zna odgovor. „Mislim, ako sam mislila da imam problem s hvatanjem muškaraca prije toga, zamislite koliko će zabavno biti pokušati pronaći jednoga sada!” „Mogu li vas pitati nešto doista osobno?” Zastavši usred slaganja plahte, Kaye je pogleda sa zanimanjem. “O mome tragičnome, nepostojećem seksualnom životu?” „Takvo nešto. U vezi s nečim što ste rekli neku večer.” Tilly osjeti kako joj srce ludački udara o prsni koš. „Kad sam načinila šaljivu primjedbu o tome kako je, ovaj, Jack zacijelo dobar u krevetu.” Kayeina kosa zaljuljala se nastranu kad je nagnula glavu. „I?” O, Bože, je li se uvrijedila? Hoće li i ona biti toliko ljutito diskretna poput Jacka? Zašto ljudi moraju biti diskretni kad je to toliko naporno? „Pa, rekli ste da jest.” „Aha.” Zagonetno kimnu glavom. Kad je već stigla toliko daleko... Tilly upita: „Znači li to da ste vi i Jack...?” Kayeine su oči sijevale. „Da smo učinili to? Spavali zajedno? Takvo nešto?” Kakva sramota. Tilly slegnu ramenima i reče: „Otprilike. Oprostite!” „Nema problema. Da, jesmo. I bio je. Izvrstan, mislim. Na sve načine.” „Kvragu!” Sad Tilly doista nije znala što da kaže. „Nisam znala.” „A sad sigurno mislite kakva smo mi živahna gomila ovdje, žene skaču u krevet s muževim najboljim prijateljem i pitate se jesmo li bili u vezi.” Napola smiješeći se, Kaye prestane spremati krevet i sjedne, lagano udarajući u madrac pokraj sebe. „U redu je, i ja bih bila znatiželjna. I ne, nismo bili u vezi. Bila je to više terapija. Max i ja više nismo bili zajedno. Logika mi je govorila da to nije bila moja krivnja, ali psihički sam bila na dnu. Moj je suprug gay i, dopustite mi da vam kažem, to uistinu ne pomaže egu. Izgubila sam sve svoje samopouzdanje. Nikad se nisam osjetila toliko tjelesno neprivlačnom, toliko potpuno nepoželjnom.” „Ali -” „Znam da to nema smisla, ali tako sam se osjećala. Kao da sam mu se toliko gadila da je Max radije spavao s muškarcem nego sa mnom. To je bilo ponižavajuće. A jadni Max, i on se osjećao užasno u vezi s time. Ubijalo ga je gledati me onoliko uzrujanu. Tada sam jedne noći pomalo poludjela - zapravo,

str. 108


BU&CW

dosta sam poludjela. Vikala sam na njega, da ću izaći i pokupiti potpunog neznanca i spavati s njime. Željela sam samo povrijediti Maxa da shvati koliko sam se osjećala izdanom. Naposljetku sam završila u suzama govoreći kako ionako nitko ne bi želio spavati sa mnom jer sam toliko gnusna i svima se gadim.” Slegnuvši ramenima, Kaye je zastala. „Tjedan dana poslije završila sam u krevetu s Jackom.” Tilly probavi to. „Znači, otišli ste i pokupili njega umjesto neznanca. Vi ste njega odabrali.” „Ne, našli smo se na piću i razgovoru i onda se dogodilo. Bio je jako lijep i prirodan način na koji se to dogodilo. Ali znate što? Nikad nisam saznala je li to bila Maxova ideja. I ni jedan od njih nikada mi to nije želio priznati.” „Mislite da bi Max mogao zamoliti Jacka da to učini?” „Mislim da je moguće. Djelomično zato što ne vjerujem da bi Jack to učinio a da mu Max nije bar natuknuo da bi to moglo biti dobro. Tko zna? Uglavnom, dogodilo se.” Kaye nije zvučala kao da se kaje. „I uspjelo je. Jack je bio divan, učinio je da se ponovno osjećam normalnom. Vratio mi je samopouzdanje. Dugujem mu za to. Kad smo već kod noći koju nikada neću zaboraviti.” Uf! „Ali... niste li poželjeli nešto više od toga?” „Iskreno? Nisam. Kako smo Jack i ja toliko dugo dobri prijatelji, to nikada ne bi uspjelo. Oboje smo to znali. Nije bilo iskre, jednostavno nije postojala. Imali smo nevjerojatan seks, ali to je sve. I nakon toga ponovno smo mogli biti samo prijatelji. Možda to zvuči čudno”, reče Kaye, „ali to je istina.” Po jednostavnom slijeganju njezinih ramena Tilly je shvatila da je uistinu to mislila. Opa, zamisli to! „A jeste li ikad rekli Maxu?” Kaye se nasmiješi. „Samo sam rekla da sam prespavala kod Jacka. Max je znao. Nisam mu trebala crtati.” Trudeći se najbolje što je mogla da ne vizualizira tu sliku, Tilly zatomi ubod zavisti. Kaye možda nije imala uobičajeno reakciju žene čiji je muž objavio da je gay, ali njihova je rastava bila prijateljska pa tko kaže da to nije bio pravi potez koji je mogla učiniti? Ako je djelovalo, ne sudi! I ne sudi ako nisi probala! Osim što nije imala priliku probati, zar ne? Jer se Kaye pojavila te večeri poput vile celibata kako bi spriječila da se to dogodi. Što sad, možda je tako najbolje.

str. 109


BU&CW

23. poglavlje

KAYEIN MOBITEL ZAZVONI kad su u četiri sata stigle u Harleston Hall pokupiti Lou. Ime pozivatelja bljesnulo je na zaslonu. „Moja agentica”, reče Kaye. „Možda je Charlene priznala da je lagala i svi me opet vole. Ili Francis Ford Coppola očajnički želi da glumim u njegovu sljedećem filmu uz Georgea Clooneyja... O, možda Francis nije siguran, ali George odbija to učiniti bez mene.” „Da, sigurno mora da je to.” Eh, samo pomisao. Vrativši se u stvarnost, Kaye odgovori na telefon. „Maggie, bog! Je li me Amerika već prestala slati u Coventry?” „Je li to bila neka vrsta šale?” Maggie je bila notorno sumnjičava u vezi s britanskim smislom za humor. „Oprosti! Ima li vijesti?” „Charlene još šiba svoju priču. Sada posjećuje psihijatra specijaliziranoga za gubitak bliskih osoba. I unajmila je nekoga kipara za ljubimce da načini dvometarski mramorni kip prokletog psa.” Dvometarski kip Janješceta. Zastrašujuće. „Ima li sretnijih vijesti? Možda mi tko želi dati posao?” Maggie ni to nije smatrala zabavnim. Nije bilo ni naznake njezinih uobičajenih šezdesetak hihota na dan. A opet, kad ti klijent odjedanput prestane zarađivati novac, nemaš se čemu smijati, zar ne? „Nitko te ne želi zaposliti, Kaye! Zasad ostani u Engleskoj, pogni glavu i kloni se nevolje. Možda se uključi u malo dobrotvornog rada. Ili složi da te snime kako izlaziš sa sastanka liječenih alkoholičara, to bi mogla biti dobra ideja. No, nemoj davati nikakve intervjue. Ne ističi se previše.” „To neće biti problem.” Njezina razina slave ovdje bila je mnogo manja nego u SAD-u, hvala Bogu, a Roxborough nije baš bio krcat novinarima. „Ovaj... zašto si me zvala?” „Samo da ti kažem da je jučer stigla dostava ovamo. Neki ti je tip poslao buket cvijeća. Prilično pristojan, rekla bih. Vrijedan oko šesto dolara otprilike. I bombonijeru. Godiva, tako nešto.” „Čokoladice Godiva?” Osam tisuća kilometara daleko Kayein želudac reagirao je od užitka poput Pavlovljeva psa. „Obožavam čokoladice Godiva! Tko ih je poslao?” Je li moguće da je George Clooney nekako pogodio da je to put do

str. 110


BU&CW

njezina srca? „Neid nepoznati tip.” Maggiein ton bio je negirajući. „Poslao ti je to da te oraspoloži. Stoga - još imaš bar jednoga poklonika ovdje.” „Osim ako to nije način na koji me se pokušavaju riješiti pa su cvijeće pošpricali cijanidom. Nemoj mu se previše približavati”, reče Kaye. „Mogla bi se srušiti.” „Je li to šala? Ha, ha! Uglavnom, samo sam te željela obavijestiti. Dakako, odnijela sam ga kući, da ne propadne.” Dakako. Cvijeće je cvijeće. Kaye reče: „U redu. Ali čokoladice ćeš mi poslati poštom?” „Što? Šališ se, dušo? Nema ih.” „Misliš, pojela si ih?” „Molim te, sad znam da me zafrkavaš! Bacila sam ih ravno u smeće.” Kaye povisi glas: „Ali to su čokoladice Godiva!” „Dušo, to su ugljikohidrati!” „U redu.” Kaye je uzdahnula i zurila kroz vjetrobran kad je odjeknulo školsko zvono za kraj nastave. Trebala bi bolje znati pa ne pomisliti da će Maggie dopustiti da čokoladice stoje u njezinu uredu zbog očite opasnosti da će višak kalorija iz njih pobjeći te joj se osmozom kroz kožu apsorbirati u tijelo. „Uglavnom, lijepo je da je netko još na mojoj strani. Morat ću mu napisati pismo u znak zahvale.” „Ne trudi se! Doista, nema potrebe. To samo potiče uhode takve vrste.” Prvi učenici počeli su ispadati iz škole. Kaye reče: „Bacila si njegovu adresu, zar ne?” „O, bog!” Promijenivši cijeli svoj nastup, Maggie uzviknu: „Sjedni, izgledaš nevjerojatno... Odmah ću... Kaye, ispričavam se, dušo, moram ići, Damien se pojavio! Čujemo se, bog...” Zvuk prekida veze. Bio je to hollywoodski način da vam kažu kako niste bitni. Damien je Maggiein najnoviji klijent, njezina zvijezda u usponu, očito na dobrome putu - kad bi se Maggie pitala - on je sljedeći Brad Pitt. Kaye zaklopi telefon. O, gdje su dani kad je bila Maggiein omiljeni klijent! Tilly reče utješno: „Stat ćemo na putu kući i kupiti čokoladicu Snickers. Tko bi uopće poželio čokoladicu Godiva?” „Hm, da razmislim. Ti? Ja? Lou? Svatko?” „Tko ih je poslao?” „Nikada nećemo saznati. Jedna od životnih tajni. Eno Lou, izlazi... O, je li to Eddie s njom?” Tilly se nagnu ustranu kako bi bolje pogledala. „Da, to je on.” Gledajući pozorno dok su Lou i dječak silazili zajedno stubama, Kaye reče ponovno: „Sladak je, zar ne? Prilično zgodan. Željela sam te prije zamoliti da ga

str. 111


BU&CW

potajno snimiš svojim fotoaparatom da vidim kako izgleda, ali to bi me učinilo uhodom. A zamisli tugu ako bi Lou ikada saznala... Pogledaj, što se sada događa?” Na trenutak su Lou i Eddie nestali iz vidokruga iza žamora dječaka. Začas su se ponovno pojavili, Eddie mašući listom papira i Lou, koja ga je pokušavala uhvatiti. U sljedećem trenutku on potrči preko šljunkovitog prilaza smijući se i mašući papirom iznad glave. „Nije li to slatko?” Tilly se namršti kad je Lou krenula iza njega bacajući hrpice šljunka dok je trčala za njim prateći ga u njegovu pohodu. „Sva ta energija, svi ti pobjesnjeli hormoni.” Zajedno su nježno gledale kako je Eddie zamalo pao u tisovu živicu i Lou uhvatila korak s njime. U jednome brzome pokretu otme mu list papira i grubo ga pogurne. Još se smijući, Eddie se pretvarao da tetura unatrag držeći se za prsa. Lou ga udari po ramenu na način koji mu je govorio da se ne petlja s njom i odšeta, usput trgajući papir na komadiće prije nego što ga je bacila u smeće. „To je moja djevojka!” Kaye uzviknu zadovoljno. „Nemoj biti laka pobjeda!” „A onda opet, ako ti se dječak doista sviđa, bolje je da njega ne pobjeđuješ previše.” „Ipak, izgledaju toliko slatko zajedno, zar ne? O, moje dijete odrasta! Kako se druge majke nose s time kad se to dogodi? Ako ljepotan Eddie slomi Louino srce, kako ću se ja zaustaviti da mu ne poželim slomiti vrat?” „Dopušteno vam je da to poželite. Samo ne smijete uistinu to učiniti”, reče Tilly. „Opa, tko je to?” „Gdje?” Bez riječi, Tilly pokaza. „O, vidi ti to!' Slijedeći liniju njezina prsta, Kaye odjedanput shvati što je Tilly mislila. Zajedno su zurile u viziju pravoga sportaša širokih ramena, čvrstih mišića kako vozi trkaći bicikl niz prilaz. Kosa mu je bila svijetlo smeđe boje, ošišana vrlo kratko, nosio je tamno zelenu trenirku i isijavao pojam zdravlja i fitnessa. Uf! „Zacijelo namjerava odvoziti brzinski krug do Škotske i nazad”, reče Tilly, „prije vremena za čaj.” Zapravo, doista je izgledao kao da bi to mogao. Dok se Kaye divila obrisu njegovih bedara, Lou je stigla do automobila i bacila se na stražnje sjedalo. „Bog, dušo! Tko je tip na biciklu?” Lou okrenu očima. „Da, hvala, imala sam dobar dan u školi, dobila pohvalu iz matematike, šezdeset tri posto iz ispita iz povijesti i imali smo piletinu Kijev za ručak, moje najdraže jelo!”

str. 112


BU&CW

„Znaš što?” Tjerajući rukom daleko veliki zapuh mirisa češnjaka, Kaye reče: „Nije teško pogoditi. Je li on jedan od nastavnika?” „Mama, došla si ovamo pokupiti jedino dijete, svoju prekrasnu, darovitu, predivnu kćer! Ne piljiti u čudne tipove.” „Nismo piljile. Samo nas... zanima.” „To je profesor Lewis. On predaje francuski i tjelesni odgoj. Molim te, nemoj mi reći da ti se sviđa, to je toliko neugodno!” Prof. Lewis, francuski i tjelesni odgoj. To objašnjava mišiće. Ime joj je zvučalo poznato, čula je Lou kako ga spominje s vremena na vrijeme. Zapravo... „Nisi ii mi prošli tjedan rekla da je profesorica Endell zaljubljena u njega?” „Da, ali nije da bi se ona njemu sviđala, ona je sredovječna žena. Mnogima se mamama profesor Lewis sviđa. Čak i nekim curama u šestome razredu”, reče Lou. „Ali ima nekoga pa nemaju šanse kod njega.” Prof. Lewis vozio je putom do prilaza nanizanog stablima krećući se prema njima na biciklu. „Hmm, kad je sljedeći roditeljski sastanak? Ne zaboravi me zapisati kod njega!” „Mama! O, Bože, on dolazi ovamo! Molim te, nemoj me osramotiti...” Kad je uočio Lou na stražnjem sjedalu automobila, profesor Lewis zakoči i zaustavi se pokraj njih. Izbliza, plave dlačice na njegovim podlakticama zasjale su na slabome popodnevnom suncu. Pokaza Lou da otvori prozor automobila. „Louisa, ostavila si svoju hokejsku palicu na klupi ispred svlačionice! Stavio sam je u spremište za osoblje.” Dok je govorio, Kaye udahnu miris sapuna; činilo se nepravednim što je zauzvrat on udisao miris češnjaka. „Žao mi je, profesore, zaboravila sam! Uzet ću je sutra.” Profesor Lewis pogleda Kaye i Tilly pozdravljajući ih kratkim kimanjem glave. Potom, obraćajući se Lou, reče: „Danas si dobro igrala. Nekoliko lijepih poteza. Izvrsno.” „Hvala, profesore!” Hvala, profesore, i vi imate lijep „potez”! Izdajnička misao prolazila je Kayeinim mozgom. Lou bi pala u nesvijest da je mogla čitati misli. Boreći se zadržati ozbiljno lice, pogleda Tilly krajičkom oka i shvati da je i ona pomislila isto. Glavno da to nisu izrekle naglas. Prof. Lewis se odvezao, Lou zatvori prozor, a Kaye i Tilly prasnu u smijeh. „Iskreno”, Lou izbaci dug patnički uzdah, „vas ste dvije toliko nezrele!” „Što? Što?” „Samo zato što je rekao potez, počela si se hihotati i ponašati glupavo. I sad će se to pretvoriti u pravu noćnu moru jer sljedeći put kad ga sretneš, možda ćeš to opet učiniti pred njim kao što čini majka Olivera Bensona. Svaki put kad vidi prof. Lewisa, jednostavno ne može zaustaviti smiješan piskav smijeh poput hijene koja je udahnula helij. Ako to učiniš, umrijet ću.”

str. 113


BU&CW

„Neću, obećajem!” reče Kaye. „Ionako si prestara za njega. Ima curu Claudine i predivna je. Obećaj mi da me nećeš osramotiti, mama!” „Izgled nije sve”, Kaye ju je zadirkivala. „Ako počne trčati preko travnjaka mašući listom papira, znači li to da mu se potajno sviđam? Bude li se pretvarao da pada, tako da ga mogu sustići i grubo ga udariti, znači li to da me želi?” „Daj, molim te! Sad si još djetinjastija. Eddie Marshall-Hicks je tupson i mrzim ga pa to ne spominji!” „Daj, srce, nama možeš reći! Tu svakako postoji iskra. Dječaci i djevojčice ne jure jedni druge bez razloga.” Zabavljajući se izrazom Louina lica, Kaye reče: „Što je to bilo, ljubavno pismo?” „Aha, dakako, obožavam pisati ljubavna pisma nekome koga mrzim. Ne, mama, to nije ljubavno pismo!” reče Lou. „A obećajem ti, jedini put kad budeš vidjela iskru između mene i toga tupsona, bit će to na dan kad ga zapalim.”

str. 114


BU&CW

24. poglavlje

KAD TI JE DVADESET OSAM GODINA i odgovorna si i odrasla osoba, nema razloga da se osjećaš čudno i neugodno zbog odlaska liječniku da ti prepiše pilule. Uopće nije bilo razloga. Problem je bio to što je Roxborough dovoljno malen grad da svi znaju tko si i što si činio u zadnje vrijeme. A dr. Harrison je oduvijek ovdje i mogao je čuti trač o njoj i držati joj predavanje o moralu i pristojnosti i kako je bolje da više nema njezine majke jer bi umrla od srama da sazna što joj opaka drolja od kćeri smjera izvan braka i seksajući se s muškarcem koji „Erin Morrison!” povika recepcionarka, što natjera Erin da poskoči i primjerak Cosmopolitana star tri godine klizne s njezina krila. „Liječnik će vas sada primiti.” Je li to prizvuk neodobravanja u njezinu glasu? Erin je ustala, svjesna da u nju ne gleda samo recepcionarka već i svi ostali u čekaonici. Bože, znaju li i svi oni? Petnaest minuta poslije razgovor s liječnikom bio je gotovi Dr. Harrison, blagoslovljen bio, nije joj održao predavanje. Čvrsto držeći svoj recept, Erin je napustila njegovu ordinaciju osjećajući se stotinu puta bolje. Dok nije stigla do čekaonice i vidjela tko je zauzeo stolicu na kojoj je ona prije sjedila. Čak je i držala isti ofucani primjerak Cosmopolitana. Bi li bilo previše očekivati da je čitala i razmatrala članak Kako zadržati dostojanstvo kad se vaš bivši nalazi s nekom drugom? Očito jest. Stella pogleda prema gore, njezine su usne bile iskrivljene mržnjom, a ostatak sobe kolektivno uzdahne. Erin je napola očekivala od recepcionarke, kao u obračunu u vesternima, da zatvori stakleni prozorčić i nestane ispod pulta. Prema lakomu izrazu ženina lica bilo je jasno da je željela ubrzati situaciju i zacijelo ih je namjerno naručila jednu za drugom. Iako Stella vrlo vjerojatno nije došla da joj propišu pilulu. Prema načinu na koji je sjedila ondje kao omotana opruga treperavih živaca i puna mržnje, zacijelo je došla po konjska sredstva za smirenje. Što je tragično, dakako, jest. Ali to doista nije moja krivnja. „Razaračica brakova”, reče Stella. Pokraj nje prastara žena odloži pletenje i upita: „Aa? Žao mi je, draga, što si ono rekla?” Baš super! Stella izjavi posebno glasno i posebno jasno: „Ona ondje, koja upravo odlazi. Ukrala mi je muža, znate.”

str. 115


BU&CW

ona?”

„Doista?” Prastara žena dvaput je pogleda i pokaza iglom za pletenje. „Tko,

Erinino je lice gorjelo dok je žurnim korakom prolazila pokraj njih u čekaonici. Samo izađi, izađi, odmah! „Uf, ispričavam se! Samo trenutak. Christy, pomakni se!” Uznemirena mlada majka borila se s neposlušnim dvostrukim kolicima i buntovnim djetetom u odijelu Spidermana pokušavajući se provući kroz vrata, čime je prisilila Erin da stane ustranu. „Znam! Nisam ni sama mogla vjerovati kad sam saznala!” Nije mogla pobjeći Stellinu glasu iza sebe. „Toliko sam ljepša od nje.” Molim vas, samo se pomaknite, brzo! „Ja ne Christy,” deralo se dijete, „ja Spiderman!” Penji se po zidovima onda, a nemoj blokirati vrata! „Mislim, što je ona? Ništa! Zdepasta i staromodna”, Stella reče glasom punim gorčine. „Samo očajna, besramna droljica.” Uznemirena mlada majka gledala je u Erin zbunjeno. „Ona to govori o vama?” „Da, o njoj! Nemojte je pustiti blizu muža, zacijelo će se spetljati i s njime također.” „Bože, da bar! Ponadati se tomu, bilo bi previše.” S iskrivljenim osmijehom mlada majka pogurnu svoga buntovnog Spidermana u sobu, okrenu kolica unatrag i u drugome pokušaju uspije ih provući kroz vrata. Srca koje je lupalo kao da će iskočiti, Erin je napokon uspjela pobjeći.

Dva sata poslije omatala je tirkizno-srebrnu suknju Karen Millen u papir za zamatanje kad se izvana začulo komešanje. „Što je to?” Djevojka koja je kupovala suknju namršti se i ode do prozora. O, Bože, molim te, ne! Ne, ne, ne... „Ne kupujte ondje! Ta je žena drolja!” Ne, ne, ne, ne, ne! Djevojka pozove Erin. „Dođite, pogledajte! Poznajete li je?” „Da.” Pojavio se pozvati osjećaj mučnine. Drhteći, ali odlučna, Erin spremi zamotanu suknju u vrećicu Lijepe odjeće. Taj je put Stella otišla predaleko. Vani na pločniku, djelujući mnogo hrabrije nego što se osjećala, ona se suočila sa suparnicom. „Ne možete to činiti, Stella!” „Zašto ne bih mogla? Zabranila si mi ulazak u svoju trgovinu, ali ovo nije tvoja trgovina, zar ne? Ovdje sam, na pločniku”, Stella široko raširi ruke, „izražavam osobno mišljenje koje je slučajno istina, i ne možeš me zaustaviti.” Žena kojoj je Stella održala govor požuri stišćući hrpu odjeće koju je

str. 116


BU&CW

donosila u trgovinu. „Ovo je moj posao i neću dopustiti da ga uništite. Ako ne prestanete, pozvat ću policiju!” Stella je zurila u nju stišćući svoje njegovane ruke sa strane. „Ali ti si uništila moj život! Zašto moram sjediti i to trpjeti?” Erin nije znala što učiniti. Nije imalo smisla telefonirati Fergusu, koji je danas radio u Cheltenhamu. Osim toga, nije li iznova ponavljao Stelli da se nije dogodilo na taj način? I je li Stella imalo shvatila što joj je govorio? „Zašto ja tebe ne mogu povrijediti kako si ti povrijedila mene?” Stella je zavijala. „Bolja sam od tebe! I nikada ne bih ukrala oženjenog muškarca njegovoj ženi!” Nije mogla doprijeti do nje. Međutim, ona je dopirala do mnoštva prolaznika koji su se zaustavljati da sa zanimanjem pogledaju dramu. Erin je bila izvan sebe. Može li doista pozvati policiju ili bi joj se policajci smijali i uzrujali se zbog trošenja njihova vremena? A da pokuša s odvjetnikom? Ili s plaćenim ubojicom da sredi Stellu? „Hej, što se događa ovdje?” Bio je to Max Dineen, koji se uputio niz ulicu prema njima. Je li mu Tilly ispričala kakvu je Stellinu gnjavažu prošla? Erin se suzdržavala jer su Stella i on godinama prijatelji. Ako joj se pridruži u zlostavljanju i optuži je da je gadura koja razara brakove, umrijet će. Stella se okrenu na zvuk njegova glasa, pogleda prema Maxu i odmah briznu u plač. „Kvragu!” Max uzviknu. „Zar sam toliko ružan?” Iz njegova lakonskog tona i pogleda koji je usmjerio prema njoj Erin je znala da će ubrzati situaciju. „O, Max!” Stella pusti jauk očaja. „Toliko sam nesretna da samo želim umrijeti.” Erin se nije ponosila time što je, dok je gledala Stellu kakc pada u Maxove ruke, maleni glas u njezinoj glavi pomislio: „Gle, kakva slučajnost!” Maxovo srce potonu. Kvragu, u takvu trenutku doista želite da se niste uključili! Nije mu smetalo što se uključio prekinuo svađu, ali to je bilo kompliciranije. Stella je drekavica, ne plačljivka. Da će briznuti u bučne jecaje na njegovu ramenu, posljednje je što bi očekivao, vjerojatnost za to bila je otprilike jednaka njezinu skakanju niz Glavnu ulicu na lopti za skakanje. Ali zasigurno je to sada radila. Mogao je osjetiti njezine suze na svome vratu i prste koje mu je zarinula u leđa. Bila je uzrujana. A njezina kosa sama se lijepila preko njegova lica, što je bilo uzrujavajuće sablasno iskustvc kad se uzme u obzir da to zapravo nije njezina kosa i zacijelc je izvorno pripadali nekoj staroj ruskoj seljanki. „Max... Max... ja nn-ne znam šš-što da rr-radim!” Sad je bilo prekasno za povratak. Fuj, što ako je kosa pripadali kakvoj

str. 117


BU&CW

stokilašici, bacačici diska dlakave brade koja se zove Olga!? „U redu je, u redu je.” Max je potapša po ledima i izvuče čisti rupčić iz džepa. „Evo, posluži se!” Erin se povlačila. „Moram se vratiti. Ostavila sam kupca u trgovini.” „Idite!” Nasmiješio joj se kratko žaleći je. „Ja ću se pobrinuti za nju.” Erin mu uputi pogled pun olakšanja i požuri se natrag unutra. Max pogleda oko sebe na nazočne koji su zurili i reče: „Predstava je gotova, možete odložiti svoje pletivo, curice! Ovdje danas neće biti krvoprolića.” „K-k-kamo i-i-idemo?” štucala je Stella dok ju je vodio Gestom. „U tvoj stan. Nisi sposobna otvoriti trgovinu danas.” Stigavši do svojeg automobila, Max otvori suvozačeva vrata. „Hajde, upadaj!” „O, Max! Hvala ti! Hoćeš li ostati malo sa mnom? Nećeš me samo iskrcati i pobjeći?” Super, baš kad je imao oko milijun drugih poslova koje treba danas učiniti! Što sad, prekasno je brinuti se o tome sada. Stella mu nije baš bliska prijateljica, ali poznavali su se kao poslovni partneri jer su njihove tvrtke suradivale već nekoliko godina i bila mu je draga onako glasna, drska i supersigurna u sebe. Zapravo, većinu vremena. Sad se gubila. Nije si mogao pomoći, već suosjećati s njom. „Ući ću”, reče Max. „Nakratko.”

Vrativši se u svoju moderno, superčistu, superurednu kuću, Stella je otvorila bocu bijeloga vina i ispila prvu čašu do dna u jednom gutljaju. Max se namršti. „Hoćeš li se od toga osjećati bolje?” „Ne znam. Reći ću ti kad saznam. Sva sam u čvorovima, Max! Čvorovima.” Odmahnu glavom u očaju. „Probudim se ujutro i sve me boli. Ta je žena ukrala mojega muža.” Zapravo nije toliko dobro izgledala. Njezino lice bilo je opušteno i uobičajena je superpolirana vanjština izostajala. To ljubomora čini od vas, ruši vaše povjerenje i izjeda vaš izgled kao što crv napada jabuke. Max reče odlučno: „Nije, znaš to! Moraš vjerovati u to.” nikad neću vjerovati jer znam da to nije istina.” Stellina vilica bila je kruta, odlučila je, što se nje tiče, zašto bi je Fergus inače ostavio? Max je znao da nije imalo smisla govoriti joj drukčije. „Samo trebaš nastaviti svoj život. Najbolja je osveta da živiš dobro. „Ali kako mogu?” „Kvragu, tako da budeš sretna!” sretnom bi me mogla učiniti samo beba! To je sve što želim!” „Pa učini to!”

str. 118


BU&CW

Stella je gledala u njega čudno. Nalila si je još jednu čašu i mahala cipelom. „Što je bilo?” upita Max. „Bi li ti to učinio?” „Što? Da sam na tvome mjestu?” „Ne. Mislila sam, bi li mi napravio dijete?” O, kvragu! „Ne misliš to.” „Mislim! Max, zar ne vidiš? To ima savršenoga smisla.” Prema načinu na koji ga je gledala zapravo se činilo kako misli da to doista ima savršenoga smisla. „Sviđaš mi se. Oduvijek. Ja se sviđam tebi. I izvrstan si tata Louisi.” „Uz to, ja sam gay”, reče Max. „Ne potpuno. Ne, nemoj odmah odmahivati glavom! Razmisli o tome! Dobro se slažemo. Godinama mi se sviđaš. Osim Fergusa ti si jedini muškarac s kojim bih mogla spavati. Mogli bismo pokušati. Tko zna, možda ti se doista svidi i odlučiš ne biti više gay.” „Stella, molim te, prestani o tome!” „Da si doista gay, imao bi dečka do sada. O. K.,” Stella izlanu kad se Max podignuo na noge, „zaboravi vezu, možemo samo učiniti ono sa spermom! Umjetna oplodnja, što kažeš? I ne bi morao plaćati nikakvu alimentaciju ni išta drugo. Ne bi te stajalo ni novčića. Zar ne razumiješ, Max? Odem li u banku sperme, kako znam što ću dobiti? Bože, mogli bi me prevariti bilo kakvim starim smrdljivim ostatkom kojemu istječe rok trajanja. Radije bih imala dijete da znam sigurno tko je otac. I doista bih voljela da si to ti. Uistinu bih. Duhovit si i nježan i bolje izgledaš od prokletog Fergusa. Zamisli, imali bismo prekrasnu bebu...” Max se povlačio. U redu, dosta je! Osim toga, zamislio je bebu i sa sportskim naočalama, cijelim setom ekstenzija i jakim liverpoolskim naglaskom. „Stella, ne razmišljaš trijezno i ne misliš to! Vjeruj mi, velika si djevojka i pronaći ćeš nekoga tko je za tebe kad preboliš Fergusa! Ali moraš mi obećati da ćeš prestati gnjaviti Erin.” „Od toga se osjećam bolje”, reče Stella. „Dušo, to nije dostojanstveno!” U tome trenutku začuje se zvuk vratašaca za mačke i Bing se ušulja. Iskoristivši mačkov dolazak, Max baci pogled na sat i načini grimasu. „Gle, doista mi je žao, ali moram sada ići! Imam sastanak s novim klijentom danas popodne, a ne mogu ga ostaviti da čeka. Obećaj mi da nećeš pretjerati, O. K.?” Stella, koja je obožavala svoju mačku, sagnu se i prihvati Binga u naručje. „Samo bih njima olakšala, zar ne? Erin i Fergusu.” Mazeći Binga i obasipajući ga poljupcima po krznenim ušima, reče uz tračak svojega staroga duha: „Ne brini se, neću im pružiti to zadovoljstvo!” „Dobra djevojka.” Max odobravajući kimnu glavom. Ona se nasmiješi i odmahnu kosom unatrag. „Posebice sada kad sam upravo popravili ekstenzije. Kvragu, stajale su me tristo funta!”

str. 119


BU&CW

25. poglavlje

JAMIE MICHAELS I NJEGOVA ZARUČNICA upravo su se preselili u ljetnikovac izgrađen u tudorskome stilu, sa šest soba i osam kupaonica, u ekskluzivnome naselju u predgrađu Birminghama. „Moj frend vas je preporučio. Cal Cavanagh, ne? On mi reče da se kužite u posao. I čim je moja gospođa saznala da ste mu sredili kuću, rekla mi je da hoće da sredite i našu.” „Što je dobro za Cavanaghe, dobro je i za nas”, smijuljila se Tandy. „I imamo gomilu ideja. Ne mogu dočekati da počnete. Mogu li vam ponuditi piće prije nego što počnemo? Imamo Cristal šampanjac na ledu ako želite. Osamdeset funta boca!” Tilly je zadržala ozbiljno lice jer ju je Max upozorio da će dobiti otkaz na licu mjesta ako bude ikakva smijuljenja. Takoder joj je objasnio da samo zato što mladi profesionalni nogometaši imaju više novca nego razuma nema nikakva razloga da se frkne nosom na njihove ideje. „Oni dobro plaćaju za nage usluge i naš je posao da im damo što god žele. Neki dizajneri interijera klijentima pokušavaju nametnuti svoju viziju dobrog ukusa, koja nije i njihova. Tad me obično pozovu da ponovim sve radove nakon šest mjeseci. Ljudi imaju pravo živjeti s krajnjim proizvodom kakav sami žele.” Što je fer. Tilly se potpuno složila s time. I bolje je tako. Jer, dok su slijedili Jamieja i Tandy po cijeloj kući, oni su imali neke ideje od kojih bi vam oči poispadale. „Razmišljala sam o, primjerice, kariranim zidovima u srebrnima i ružičastima metalik ručno oslikanim tapetama za blagovaonicu. Jer, kad sam bila mala, imala sam Barbie s ružičastom i srebrnom kariranom haljinom.” Tandy je i sama bila sićušna plavuša poput lutke i prštila oduševljenjem. Bila je odjevena u minijaturnu bijelu suknju i kaki majicu. Mirisala je na Chanel No.5 i umjetni ten, a zaručnički prsten na njezinu prstenjaku bio je veličine oraha. „A znate onu svjetiljku koju ste stavili u Calovu kuhinju? Pa, mi želimo veću od nje. I možete li načiniti jedan od onih diskopodova koji svijetle kao u Groznici subotnje večeri?” Tillyn posao bio je zapisati svaku od njihovih ideja, a Max je davao prijedloge kako bi one mogle biti prilagodene objašnjavajući da će, ako bi svjetiljka bila veća, Jamie udariti glavom svaki put kad bude prolazio ispod nje, a diskopodij je izvrsna ideja, ali što misle o tome da ga postave u sobu za karaoke radije nego u kuhinju jer je vjerojatnije da će ondje biti više plesanja? Tirkizni i kositreni leopard uzorak kupaonice uza spavaću sobu? Tandy prekriži prste, očito je uložila svoje srce u to.

str. 120


BU&CW

Savršeno, reče Max, zna sve dobavljače. Mogu li biti slavine Versace? Nakon dva sata preliminarni sastanak bio je završen. Tandy je ovila ruke oko Maxa i povikala: „Obožavam vaše planove! Ovo je toliko cool, ne mogu dočekati da sve bude gotovo!” „Pričekajte!” reče Max. „Nismo još načinili procjenu. Možete me se riješiti tek kad saznate koliko će vas to stajati.” Jamie se namršti i rukom protrlja šiljastu izbijeljenu kosu. „Više od dvjesto tisuća?” „Ne.” Max odmahnu glavom. „Nema strukturnih promjena. Kod kuće ću točno izračunati, ali mislim oko stotinu osamdeset.” „To je sve? Cool! Nema problema.” Njegovo se lice razvedri. „Imat ćemo snimanje za časopis Hi! kad sve bude gotovo za dvije stotine. Dakle, lova do krova!” Fuj, dvije stotine tisuća za snimanje fotografija i intervju! „Imat ćemo golemu zabavu da službeno proslavimo naše zaruke.” Kad je sve izračunala, Tandy reče vedro: „Ostat će nam dvadeset tisuća! Možemo nagraditi slatku crkvicu u vrtu za naše vjenčanje?” „Ili”, reče Max, „zašto se ne biste vjenčali na kakvome spektakularnome mjestu i umjesto toga ugradili masivan jacuzzi?”

doista

„Sjajni ste!” Tandy pljesnu rukama, a potom zagrli Tilly. „I vi, takoder. Oboje ćete morati doći na zabavu kad se sve završi. Sve će vas moje prijateljice željeti zaposliti kad vide što ste učinili u našoj kući.” Tad je zazvonilo zvono na ulaznim vratima i Tandy je nestala na katu radi svoje tjedne seanse s manikerkom. Jamie isprati Maxa i Tilly i oni prijeđu preko prilaza, pokraj ponoćnoplavog maseratija, krvavocrvenog porschea i kao Barbie ružičastoga terenca s upravljačem ukrašenim dijamantima i ružičastim antilop tapeciranim sjedalima. „Devetnaest joj je godina”, Tilly se divila. „Tu sam ja pogriješila.” „Uhvati si nogometaša! Postani ŽN, žena nogometaša!” reče Max. Osim što je Tilly znala da ne nosi u sebi gen za visoko održavanje: beskrajna lažna teniranja, izleti u frizerske salone i sređivanje noktiju izludjeli bi je. „Mislim da sam ja više NG. Nenjegovana i gerijatrija.” „A što kažeš na ovo: ZGON?” Uvijek od pomoći, Max se nasmiješi dok je otključavao automobil i reče: „Zdepasta, grozna, obična i neugledna? Auf' „Oprosti!” reče Tilly. „Poskliznula mi se noga.”

Što se više trudite da ne naletite na nekoga, Murphyjev nakon kaže da ćete ga češće vidati. Kad je Erin otišla u drogeriju nakon posla, nekoliko dana nakon zadnjeg susreta s Ludom Stellom, provela je opuštenih desetak minuta

str. 121


BU&CW

isprobavajući sjenila i ruževe za usne na svom zapešću, blaženo nesvjesna da je Stella u trgovini. Saznala je tek kad je stala u red za blagajnu da plati bež sjajilo za usne, svjetlucavu brončanu olovku za oči i toliko glamurozni paketić dnevnik uložaka. Na trenutak se zagledavši u bočice vitamina koje su obećavale svjetlije oči i čišću kožu, nije shvatila da je muškarac ispred nje platio. Trgnuvši se kad ju je prodavačica iza pulta upitala: „Mogu li vam pomoći, srce?”, Erin otvori usta da odgovori kad glas iza nje odjeknu: „Pa, ona ima aferu s mojim mužem pa je zacijelo došla popuniti zalihu kondoma.” Taj otežući, podrugljivi, toliko poznati glas! Erin doživi nalet straha koji je dolazio s njime, navalu krvi u lice i osjećaj poniženja koje neprestano Zapravo, ne, kvragu, zašto bi ona morala osjećati sve to? Zašto, kvragu, ona mora stajati ovdje i to trpjeti? Adrenalin joj poskoči bogzna odakle, polako se okrenu i pogled joj se sretne sa Stellinim. Dosta povlačenja! Imala je pozornost svih u trgovini, zar ne? A Stella, s košarom u kojoj je bio lak za kosu Elnett, Paracetamol i boca skupog regeneratora za kosu, mislila je da je u prednosti. Glasom, jasnim i glasnim poput Stellina, Erin reče slatko: „Kondomi? Imate pravo! Nevjerojatno koliko smo ih već potrošiti.”

„Ne mogu vjerovati da sam to rekla.” Kad je Fergus stigao u stan sat vremena poslije, Erin se još tresla. „I, što se dogodilo sljedeće?” Ona se strese kad se sjetila. „Stella je ispustila košaru na pod - bum - i povikala: 'Ne znam kako možeš živjeti sama sa sobom!', a potom izjurila.” Fergus je prihvati u naručje. „O, dušo, ššš! Nisi učinila ništa krivo.” „Možda nisam prije. Ali jesam sada. Bila sam okrutna.” Prednja strana njegove košulje mirisala je na prašak za pranje rublja i urede. „Kao da me spustila na svoju razinu. Mislila sam da ću se osjećati bolje ako joj se osvetim, ali sad mrzim samu sebe.” „Ne smiješ! Bože, toliko mi je žao! Ne bi trebala trpjeti takvu gnjavažu. Pitat ću odvjetnika što možemo učiniti.” „Nemoj!” Odmahnuvši glavom, Erin stade zamišljati kako se sve više osoba uključuje u njihovu raspravu, kako situacija izmiče kontroli, kako se svaka gorka rečenica i pakostan odgovor izgovoren na sudu vraća i opsjeda je. Ne bi mogla živjeti od srama. „Pusti! Mi ćemo se odseliti.” Fergus je izgledao zabrinuto. „Bi li željela to?” „Ne.” Uspjela se napola osmjehnuti. „Samo želim da to prestane.” Fergus je poljubi i ponovi: „Žao mi je. Volim te.” „I ja tebe volim.” Unatoč svim strahotama još je sreća tekla kroz nju. Odustajanje od veze s Fergusom jednostavno nije opcija, on je sve što je ikada

str. 122


BU&CW

sanjala, od nježne osobnosti do topline i urođene dobrote. Ili još bolje, zgodan je a da nije tjelesno savršen, što je očito iritiralo Stellu dokraja, ali je predivno ohrabrujuće kad ste i sami manje graciozni. Ne samo da joj se sviđa - voli ga - zbog toga. Jednostavno, to što ne mora uvlačiti trbuh i pretvarati se da je kakva mršavica, prednost je sama po sebi koja joj je grijala srce. „Znaš, mogli bismo otići malo vani.” Dok je govorio, Fergus je utješno kružio rukom po njezinim leđima. „Ali sviđa mi se ovdje. Iskreno, nisam ozbiljno mislila o preseljenju u inozemstvo.” Bože, uistinu je znao kako strastveno masirati leđa! „I imamo te stvari ovdje - kako se ono zovu? O, da! Poslovi.” „Mislio sam na nešto manje drastično. Gle, sljedeća su dva tjedna kaotična na poslu, ali prilično sam siguran da mogu ukrasti tjedan nakon toga. Što kažeš da nam rezerviram odmor? Negdje gdje je vruće, ja plaćam.” Erin baci pogled na njega, na trenutak bez riječi. „I?” upita Fergus. „Zaslužujemo stanku, zar ne?” „Da.” Kimnula je bespomoćno glavom. Što je učinila da zasluži takvoga divnoga muškarca? „Sigurno.” „Može li ti tko preuzeti trgovinu?” Možda, nadamo se, možda... možda ne... ali, kvragu, neke su ponude toliko dobre da se ne mogu odbiti. „Ako ne budem mogla naći nikoga, zatvorit ću je na tjedan dana.” O, Bože, odmor joj je toliko potreban sada. „Možemo se opustiti i ne brinuti se o tome tko će se pojaviti i početi uzrokovati probleme.” Ljubeći Fergusa u slatko bodljikavu bradu, Erin reče: „Volim te. Hvala ti mnogo!” „U redu, učinit ćemo to. Reci kamo želiš ići. U Marbellu, Firencu, Pariz, Rim? Ti reci kamo ćemo ići, a ja ću sve rezervirati!” „Bilo kamo?” „Bilo kamo.” „Oduvijek sam željela otići u Gdansk.” „Doista?” To je još jedan razlog zašto ga voli. Erin se nasmiješi i ponovno ga poljubi. „Ne. Ali sam svakako oduvijek željela otići u Veneciju.”

str. 123


BU&CW

26. poglavlje

BIO JE PETAK NA VEČER, a Max je vodio Kaye na večeru sa starim prijateljima u Bristol. „Slave godišnjicu braka”, Max objasni Tilly dok je oblačio jaknu. „Mi smo se vjenčali otprilike u isto vrijeme.” Kaye je provjeravala turmalinsku ogrlicu u ogledalu u dnevnoj sobi. „Samo, Paula je imala sreće. Njezin suprug nije ispao gay.” „Možda nije, ali dosadan je kad počne lupetati o golfu. Ako samo spomene željeznu devetku,” reče Max, „kunem se Bogom da ću zapjevati pjesme iz mjuzikla.” Kaye reče dobro raspoložena: „Mrziš mjuzikle.” „Znam, ali ako to bude iritiralo Terryja, učinit ću to. Upravo ondje, u restoranu. Gore na stolu ako budem morao.” „Živi za to da posrami Terryja”, reče Kaye Tilly. „U redu, jesmo li spremni krenuti sada? Gdje je Lou?” „Neee! Nemojte ići prije nego što me vidiš!” Lou, klopoćući prema dolje, spusti se uza zvuk tupog udarca u hodniku. „U redu, što misliš o ovome?” Bila je to njezina treća promjena odjeće u trideset minuta u čast večerašnjeg diska u školi. Pošto je zamijenila traperice i ljubičastu majicu malo drukčijim trapericama i plavom majicom bez rukava, sad je nosila sivo-bijelu prugastu majicu, sive traperice i tenisice Converse. Pa, disko u prvome srednje bitan je događaj. „Izgledaš ljupko, dušo!” Kaye je bila puna nade. „Ali ne bi li željela obući lijepu haljinu?” Lou je izgledala zaprepaštenom. „Mama, naravno da ne želim nositi lijepu haljinu! I ne želim izgledati ljupko. Samo želim izgledati poput sehe.” Max reče: „Tada svakako izgledaj poput sebe! Mogao bih te prepoznati na policijskom prepoznavanju bez problema. Ona ondje, ona s onolikom crvenom kosom i velikim prištićem na bradi, to je moja cura.” „Ha, ha, tata! Ja nemam prištiće. Zar moja kosa izgleda prevelika?” Prišavši ogledalu i hvatajući pune šake kovrča, Lou upita zabrinuto: „Bih li je trebala vezati unatrag?” „Izgledaš dobro. Ne slušaj ga!” Kaye zagrli kćer i glasno je poljubi. „Lijepo se proveli večeras! Budi dobra!” Lou okrenu očima. „Ja sam uvijek dobra.” „Nemoj se obliti!” reče Max.

str. 124


BU&CW

„Tata, to je disko za prvi srednje! Možemo birati između Pepsija, Dijetnog Pepsija ili vode.” „I bez stiskanja.” „Tata!” Lou zajeca. „Šuti!” „Tvoj sam otac. Posao mi je da ti govorim posramljujuće savjete. Nemoj ni loše plesati, O. K.? Čujem li da ste plesali kakav ples kiše - “ „U redu, prestani sada! Mi nemamo ples kiše u našemu disku jer nismo dinosauri. I jedina osoba koja loše pleše u ovoj obitelji jesi ti.” „Čuj, čuj!” Kaye dobaci ključeve automobila Maxu. „Zakasnit ćemo ako odmah ne krenemo. Hajde, Metuzaleme, idemo!” Tempiranje dolaska je bilo krucijalno. Louin disko trajat će od sedam i trideset do deset sati. No samo očajni gubitnici - očito - dovoljno su ne-cool da se pojave u sedam i trideset. Dođete li prekasno, večer će biti gotova prije nego što budete imali priliku opustiti se i počnete uživati. O, da, savršen ulazak u točno pravome trenutku bio je presudan. Nakon mnogo pomahnitalih SMS-ova dogovor između Louinih prijateljica bio je da je osam i deset optimalno vrijeme. Što je Lou ostavilo dovoljno vremena da odbaci svoju treću odjevnu kombinaciju i obuče prve traperice, maslinasto zelenu majicu s lađa-izrezom, srebrne japanke i pleteni zeleno-srebrni kožnati remen. „Savršeno!” Tilly svečano kimnu. Gospode, Lou je očajnički željela zadiviti nekoga. „Što misliš o naušnicama? Previše viseće?” „I one su savršene.” „Ne... pričekaj!” Lou se okrenu i odgalopira natrag gore stubama. Dvije minute poslije vratila se s nebeskoplavim alkama srednje veličine u ušima. „Je li to bolje?” „U redu je.” Smetena, Tilly upita: „Zar nemaš srebrne alčice?” „Imam, ali onda će to izgledati previše usklađeno, shvaćaš? Kao da se previše trudim.” „Aha. Ako je tako, svakako plave boje.” Tilly se samo nadala da će Eddie Marshall-Hicks znati cijeniti sav trud koji je uložila kako se ne bi činilo da se previše trudi. Lou pogleda na sat. „Je li to petnaest do osam?” „Da. Spremna?” Dubok uzdah. „Izgledam li dobro? Trebam li obuti druge cipele?” „Promijeniš li ih, remen neće imati veze s ostatkom odjeće.” „A onda bih bila potpuno neusklađena i to nije dobro. O. K.”, Lou se odluči. „Spremna sam. Idemo!”

str. 125


BU&CW

Okrenula je ključ i ništa se nije dogodilo. Tilly pokuša ponovno. Automobil se još nije upalio. „Ti to mene zezaš?” upita Lou. „Ne... Pričekaj, ne paničari!” Paničareći u sebi, Tilly izvuče ključ i ponovno ga ubaci unutra - nadajmo se boljemu taj put - onda pritisne papučicu za gas nekoliko puta i pokuša još jedanput. Još ništa. Lou reče: „Što nije u redu?” Tilly stisne prekidač za otvaranje poklopca ispod komandne ploče i iskoči s vozačeva sjedala. Kad bi znala što nije u redu, bila bi mehaničar, ali postojala je samo neznatna mogućnost da bi moglo biti nešto totalno očito, kao kad se pitate zašto ne radi sušilo za kosu, a onda otkrijete da ste umjesto njega uključili glačalo za ravnanje kose. Osim što, nažalost, nije bilo isključenog sušila za kosu u motoru. Sve je samo izgledalo prljavo i masno i nerazumljivo, kakvi su motor oduvijek. S Lou pokraj sebe, koja je nervozno skakala s jedne japanke na drugu, ona oprezno povuče i probode nekoliko tajanstvenih cjevolikih stvari. Kad je ponovno pokušala okrenuti ključ, dobila je samo prljave i masne otiske prstiju na upravljaču. „Propuštam disko.” Lou je počela hiperventilirati. „Počeo je još prije dvadeset minuta.” Otmjeni zakašnjeli ulazak blijedio je u usporedbi s mogućnošću da se uopće ne pojavi. „Svi će uživati bez mene”, Lou je naricala. „O. K., potraži Žute stranice! Pronađi broj Bertova prijevoza i nazvat ćemo ga! Ja ću ovdje nastaviti pokušavati.” Lou otrči u kuću, a Tilly pokuša ispolirati ključ svojom majicom ne bi li to pomoglo. Nikad se ne zna, zar ne? Posebice kad je riječ o automobilima. Kad se Lou pojavila, stiskala je Žute stranice u jednoj ruci i bežični telefon u drugoj. „Halo? Bog, Bert, ovdje Lou Dineen! Možete li doći i pokupiti me ispred moje kuće za, recimo, trideset sekunda?” Tilly je suosjećala s njom kad se Louino lice rastužilo. „Ne, to mi ne odgovara. O. K., hvala, bog!” Prekinuvši poziv i bacivši Žute stranice Tilly na krilo, reče: „Ima drugu vožnju u Malmesbury. Možeš li pronaći neki drugi broj? O, Bože, zašto se to moralo meni dogoditi?” Osam je sati došlo i prošlo. Telefonska linija sljedeće taksi-tvrtke neprestano je bila zauzeta, a treću je trebalo čekati sat i pol. Louina prijateljica Nesh otišla je s roditeljima za vikend. Očajna, Tilly pokuša nazvati Erin, ali nije bilo odgovora i mobitel joj je bio isključen. „To je toliko nepravedno.” Već u panici, Lou je ponovno počela listati Žute stranice. „Računa li se to kao slučaj nužde? Bi li se policija ljutila na mene kad bih nazvala 112?”

str. 126


BU&CW

Bila je to šala, ali tko zna. Tad zazvoni telefon u Tillynu krilu, a ona ga ugrabi, moleći se da Erin uzvraća njezin poziv. „Halo?” Nije bila Erin. „Bog, ja sam!” Usred sve te panike bilo je čudno čuti Jacka da zvuči toliko opušteno. „Znam da nema Maxa, ali možeš li mu poručiti da električar završava u Ulici Etloe sutra ujutro pa poslijepodne može poslati svoju ekipu onamo?” „Tko je to?” Lou je pronašla još jedan broj taksija i upirala prstom. „Ovaj... u redu.” Smetena, Tilly reče Lou: „Nije Erin.” „Onda ih makni s telefona!” naredi Lou. „A ako imaš olovku pri ruci, našao sam broj novog dobavljača mramora koji bi ga mogao zanimati.” „Reci da je pitanje života i smrti!” Lou pogurnu Tilly. „Ovaj... nemam olovku...” „Je li sve u redu?” upita Jack. „Ovaj...” Nije bilo lako usredotočiti se s Jackom koji je mrmljao u njezinu lijevom uhu i Lou koja je zujala poput uznemirene ose u desnome. „Nažalost, Jack, samo - “ „JACK?” Lou vrisnu i ugrabi telefon gotovo otkidajući Tillyno uho s njime. „Zašto nisi REKLA? Jack, gdje si? Automobil nam se pokvario, zaglavile smo ovdje, a ja propuštam disko...”

Njegov jaguar pojavio se za sedam minuta. Lou se sama katapultirala u stražnje sjedalo i rekla: „Moja si najdraža osoba na cijelome svijetu.” „Mnogo ti hvala!” Pogled na Jacka i sad je uzrokovao da Tilly srce poskoči u grlo. „Bile smo očajne.” „Nema problema. Odvest ću Lou i vratiti se, pogledati ako mogu shvatiti što nije u redu s automobilom.” i-“

Tilly je mucala: „O, ne moraš! Doista. Max može nazvati mehaničara ujutro

„Oprostite, možemo li raspravljati o tome neki drugi put?” Lou sumnjičavo odmahnu glavom. „Malčice smo u žurbi ovdje! Možemo li, molim te, krenuti?”

str. 127


BU&CW

27. poglavlje

„TI SI MOJ JUNAK”, reče Tilly kad se Jack vratio poslije trideset pet minuta. „Moj život ne bi bio vrijedan življenja da je Lou propustila svoju veliku večer.” Pogledavajući na sat, dodala je: „To je bilo brzo.” brže!'

„Mogu biti brz kad moram biti. I, Lou je sjedila pokraj mene vičući: 'Brže,

„Hvala svejedno! I što si se vratio. Iako ne znam kako ćeš popraviti automobil sad kad je mrak. Ne mogu nigdje pronaći svjetiljku.” „Ni ja ne znam kako ću to popraviti.” Jack se nasmiješi dok je išao za njom u kuhinju. „Loš sam s automobilima. Nema veze, prepustit ćemo to Maxu. Stavi lončić na vatru! Imamo vremena do deset do deset jer Lou želi da je pokupim u deset i deset.” „Ne moraš to učiniti. Mogu pozvati taksi.” „Nema problema. Ionako nemam ništa drugo u planu večeras. I moja je cijena vrlo razumna.” Je li to bila provokativna primjedbe? Je li očekivao da će ga upitati kako bi mu mogla vratiti? „Čaj ili kavu?” upita Tilly. „Kavu, crnu, jedan šećer.” Blago se nasmiješio. „Zaboravila si koliko su uzbudljive diskoteke kad ti je trinaest godina. Sjećam se da sam se zaljubio u djevojku koja se zvala Hayley i pitao se kako ću je, kvragu, odvući od njezinih prijatelja kako bih je mogao poljubiti!” Tilly mu doda kavu i sjedne za kuhinjski stol. „Jesi li uspio?” „O, da, bio sam vrlo umiljat. Rekao sam joj da je vani želi vidjeti ravnatelj i da je ja moram odvesti.” „Umiljat i neiskren. I, što je učinila kad si je poljubio?” „Nastavila je žvakati žvakaću gumu i zamolila me da joj kupim Coca-Colu. Zapravo, to nije istina.” Jack zastade prisjećajući se. „Zamolila me da njoj i njezinim trima prijateljicama kupim Coca-Colu. Svakoj.” Tilly se počela smijati. „I, jesi li?” „Nisam! Rekao sam joj da nemam dovoljno novca i ona je rekla: 'Dobro, tada me ne bi mogao priuštiti.' I onda se vratila unutra.” „Dakle, nisi uvijek bio neodoljiv ženama.” Svidio joj se način na koji je mogao ispričati priču koja nije išla u njegovu korist. „Bože, ne! Prvih nekoliko godina bilo je katastrofalno. Ali čovjek živi i uči.” „Je li Hayley bila lijepa?”

str. 128


BU&CW

„Vrlo. Iako, očito, duboko se nadam da ne stari lijepo.” „Sve te godine i još je ostao gorak okus.” Smiješeći se, Tilly uperi žličicu u njega. „Samo moraš naučiti iz iskustva! Kao dječak koji je svima u školi izbrbljao da sam podstavljala grudnjak rupčićima.” „Okrutno”, reče Jack. „Izlazio sam s djevojkom kad mi je bilo petnaest godina i ispričala je svima svojim prijateljima kako sam se spotaknuo i pao ravno na lice ispred kina.” Pričati posramljujuće priče bilo je jako zabavno, ali Tilly se nije mogla natjerati da podijeli s njim onu kad se popiškila dok je gledala Mr. Beana. Postoji nešto što se zove previše informacija. „Jedan me dečko poveo kući da upoznam njegovu mamu i morala sam se pretvarati da mi je uistinu prijao složenac koji je pripremila za večeru. Bio je grozan, pun hrskavica i žilica i neprobavljivih komadića.” Tilly se stresla prisjećajući se. „I nakon toga njegova mama pripremala mi je to svaki put kad bih ih posjetila. Uvijek mi je govorila: 'Dođi i sjedni, ljubimice, skuhala sam tvoje omiljeno jelo!”' Jack uperi svoju žličicu natrag u nju. „Osim ako nije mislila da nisi dovoljno dobra za njezina dragocjenog sina i to nije bio njezin način da te se riješi.” „O, Bože, nikad nisam pomislila na to!” Uhvaćena u trenutku prosvjetljenja, Tilly uzbuđeno zamahnu rukama. „I ja sam zapravo to isto učinila! Prije nekoliko godina hodala sam s jednim tipom i kuhala sam mu sve više i više užasnih obroka, i sve dok se nije počeo žaliti na njih nisam shvatila da sam to namjerno činila!” Jack podignu obrvu. „Misliš...?” „Nisam više željela biti s njim, ali nisam ni željela povrijediti njegove osjećaje. Nisam poput tebe”, reče Tilly, „ne volim biti ona koja prekida.” „Ostavljaš muškarcu da učini prljavi posao. Da ne moraš osjećati krivnju.” Izgledao je kao da se zabavlja. „Što se događa ako ne žele prekinuti s tobom? Ako te ne žele pustiti?” Ona slegnu ramenima. „Jednostavno postajem sve gora dok se ne predomisle.” Jack posegnu za svojom šalicom kave. „Je li se to dogodilo sa zadnjom vezom? Max mi je rekao da si došla kući s posla jednoga dana, a on se odselio iz stana.” je.”

Hmm, zar je to značilo da se raspitivao o njoj kod Maxa? Tilly reče: „Tako „Zato što si bila užasna prema njemu?” „Ne bih to nazvala tako. Zapravo sam... udaljila sam se.” „To je razlog zašto nisi bila očajna kad se to dogodilo.” „Valjda.” Ona ispije gutljaj kave. „Jednostavno nije bio... onaj pravi. Bože,

str. 129


BU&CW

smiješno je to, zar ne? Možete postrojiti deset tisuća muškaraca i odmah znati da devet tisuća devetsto devedeset njih nisu vaš tip. Ostaje vam desetorica njih koji potencijalno to jesu i morate smanjiti njihov broj postupkom eliminacije. I sve to može funkcionirati dobro, možete misliti da je netko savršen u svakome pogledu, a potom oni učine ili kažu jednu sitnicu zbog koje shvatite da nikada ne biste mogli biti u vezi s njima.” Jack se široko nasmiješi. „Nikad nisam o tome razmišljao na taj način. Dakle, odbila bi deset tisuća muškaraca prije nego što bi se našao netko tko bi ti se svidio. To je pomalo izbirljivo, zar ne?” „Ne mislim samo na pronalazak nekoga s kime ćeš izaći na spoj. Govorim o osobi s kojom ćeš provesti ostatak života. A što si stariji, dakako, postaješ izbirljiviji.” Boreći se da objasni, Tilly nastavi: „Kad sam išla u školu, sve su djevojke zamišljale da će se udati za tri iii četiri najzgodnija dječaka u razredu. Vježbale smo pisati naša nova prezimena u bilježnice. Hmm, Nick Castle prilično je sladak, kako Tilly Castle zvuči? Ili Liam Ferguson, s dugim trepavicama. Pričekaj, pokušajmo s time, Tilly Ferguson...” Oponašala je škrabanje svojeg potpisa mašući zrakom. „Hej, izgleda odlično, svakako bismo se trebali vjenčati!” Jack reče ozbiljno: „Vidiš, to je razlika kod dječaka. Mi to nikada nismo činili.” „Pa, ne znate što ste propustili. Bilo je zabavno! A tu je i drugo što možeš učiniti kako bi saznao koliko biste sretni bili zajedno. Napišeš oba imena, jedno iznad drugoga, prekrižiš sva slova koja su vam zajednička, a potom zbrojiš ona koja su ostala i podijeliš njegov zbroj s svojim, i ako dobiješ cijeli broj, savršeno odgovarate jedno drugome.” Njegovo je lice bilo poput slike. „Šališ se! Ozbiljno ste to činile?” „Mnogo, mnogo puta.” O, da, svega se sada prisjećala. „A ako nisi dobio odgovor kojemu si se nadao, morao si saznati njihovo srednje ime, faktor koji mijenja jednadžbu, i početi sve iznova. Jack je bio zabezeknut. „Čekaj malo! Djevojke u školi pitale su me za moje srednje ime!” „Sada znaš zašto. To su činile. Gledajući sa svijetle strane,” reče Tilly, „sve to beskrajno baratanje brojevima učinilo je čuda za našu mentalnu vježbu iz matematike.” Zabavljajući se, Jack upita: „Čine li to cure još i sad?” „Ne znam. Nisam razmišljala o tome godinama. Morat ćemo pitati Lou.” Tilly se nasmiješi. „Znam s čijim bi imenom ona to činila. Eddie Marshall-Hicks.” „Lou ima dečka?” Zvučao je šokirano. „Ne još. Pitaj Lou i ona će ti reći da ga mrzi. Ali vidjele smo ih zajedno u školi”, reče Tilly. „Bilo je tu mnogo Herta, jurnjave jednoga za drugime i pretvaranja da se ništa ne događa. Toliko je to slatko, očito se ludo sviđaju jedno drugome, ali ne

str. 130


BU&CW

žele si to priznati.” Jack mudro kimnu glavom, a potom je nagnu kako bi je pogledao. „Je li ti se ikada to dogodilo?” Pričekaj, je li to bilo zagonetno pitanje? Je li mislio ovdje? Sada? S njime? „Bože, da!” Tilly kimnu žestoko. „Kad mi je bilo petnaest, bila sam jako zaljubljena u dečka koji se ujutro vozio u istom autobusu kao i ja. On je mene pogledavao. I ja sam njega. To je trajalo tjednima i znala sam da mu se sviđam. Tada se počeo smiješiti i pozdravljati me i svako bih jutro gotovo padala u nesvijest od uzbuđenja. Nisam znala ništa o njemu, ali bio je moj cijeli svijet. Zamišljala sam nas zauvijek zajedno. Vjenčali bismo se i imali troje djece, dvije djevojčice i dječaka. I svaki dan počinjala bih imaginarni razgovor s njime da pokrenem razvoj situacije. No u stvarnome životu sjedila sam ondje, čekala da an učini prvi potez jer, što ako ja prva nešto kažem, a on me ignorira?” Opa, odakle je sve to dolazilo? Nije godinama razmišljala o dečku iz autobusa. „I, što se dogodilo?” „Ništa. Mjesecima smo se vozili istim autobusom svako jutro. A onda je jednoga dana jednostavno nestao i nikad ga više nisam vidjela.” Tilly odmahnu glavom žalosno. „Volim misliti da su ga oteli izvanzemaljci. Nisam mogla vjerovati da bi tako nestao, da me ne obavijesti o svome odlasku. Naposljetku sam odlučila da su njegovi roditelji kovali planove za emigraciju cijele obitelji i nisu mu rekli do posljednje minute, samo su ga utrpali u zrakoplov pa nije imao priliku oprostiti se. Ali ne mogu ti reći koliko sam uzrujana bila zbog toga. Bila sam shrvana!” „I nikada nisi saznala njegovo ime. Da se to dogodilo u kakvome filmu, ponovno bi naletjela na njega.” „Ali nije pa neću. Uglavnom, naučila sam lekciju. Iskoristi dan! Ne propuštaj priliku! Nikad ne dopusti da ti promakne!” „I tako si došla raditi ovamo, za Maxa, živjeti u ovoj kući. I drago ti je što jesi, zar ne?” Naslonio se u svojoj stolici, tamne su mu oči svjetlucale. „Dakle, djeluje.” Ometena načinom na koji ju je gledao, Tilly reče: „A što je bilo s tobom kad si ti bio u školi? Jesi ii ikada bio u situaciji da ti se doista svidjela neka djevojka i nisi znao kako joj to reći?” On nagnu glavu na jednu stranu. „Jer sam se bojao da će me odbiti? O, da!” “Doista? O, to je toliko slatko! Nisam očekivala da ćeš to reci. Jack je bio iznenađen. „Slatko?” „Oprosti, ali jest! Ne mogu te zamisliti nervoznoga, čak ni u školi.” „Pa, bio sam.” „I, što se dogodilo? Nakon svega upucavanja jesi ii napokon skupio hrabrosti da je pitaš da izađe s tobom?” On kimnu svečano. „Jesam. Ali ona mi je objasnila da to zacijelo nije dobra ideja budući da je moja profesorica matematike.”

str. 131


BU&CW

Tilly je jedva uspjela izbjeći da ne ispljune kavu. „Profesorica! Koliko joj je bilo godina?” „Dvadeset pet. Meni je bilo sedamnaest. To je bilo to, odbila me.” Jack zastane. „No tri godine poslije nazvala me iz vedra neba i pitala bih li želio otići s njom na piće. Tako je trebalo čekati, ah na kraju sam dobio priliku izaći s njom.” U devet i četrdeset pet, ostavivši Betty da spava u svojoj košari, krenuli su pokupiti Lou. „Nadam se da se dobro provela.” Dok su ubrzavali uskim mjesnim uličicama, Tilly zamisli prizor u školskoj dvorani. „Što ako ju je Eddie zamolio za ples? Ili, što ako nije? Što ako su počeli puštati sentiše i sve su Louine prijateljice zamolili za ples, a Eddie je bio sramežljiv?” Ona namjesti ozbiljno lice kad joj druga pomisao padne na um. „Ili, što ako je pitao neku drugu djevojku za ples umjesto toga? O, Bože, jadna Lou, a ona je ostala sama, naslonjena na zid, pretvarajući se da je nije briga...” „O. K., to se sigurno tebi dogodilo.” „Možda samo jedanput. Ili dvaput. Šuti!” Tilly reče kad mu se osmijeh pojavio na licu. „To je strašan osjećaj. I dečki su katkad takve svinje, namjerno će vas ignorirati samo da se osjećate još gore. Ne znamo, Lou bi se možda užasno provela gledajući sve ostale kako plešu sentiš dok očajnički pokušava suspregnuti suze... Što to radiš?”

str. 132


BU&CW

28. poglavlje

BILI SU JOŠ NEKOLIKO KILOMETARA udaljeni od Harleston Halla i Jack je usporavao. Prišao je zarasloj ogradi, zaustavio automobil i isključio svjetla. Jesu li se sve one šalice kave pokazale previše za njega? Je li se morao zavući iza živice kako bi se nakratko popiškio? Jer ako jest za manje od deset minuta pošto je otišao iz Bukvine kuće, to bi moglo pasti u kategoriju nedostataka zbog kojih bi zauvijek prekrižila muškarca. Možda je nepravedno, ali je istinito. A možda razočaravajuće s jedne strane, ali zacijelo dobro s druge strane. Klik. Jack je otkopčao svoj sigurnosni pojas, a potom skrenuo pogled na nju. U mrklome mraku mogla je samo razaznati obrise njegova lica i svjetlucanje u njegovim očima. Zašto nije govorio? Zacijelo obeshrabrujuće, slab mjehur nije baš mačo, zar ne? Nije nešto o čemu biste željeli vikati. Kako bi mu pomogla, Tilly reče diskretno: „U redu je, neću gledati.” Stanka. „Molim?” „Izlaziš li?” „Zašto?” O, Bože, zar ga je uvrijedila? Pretvarat će se da ne zna što je mislila time? Zašto muškarci moraju biti toliko ponosni? „Gle, ti si zaustavio automobil! Krenuli smo pokupiti Lou, sjećaš se? Ne moraš se sramiti”, reče Tilly. „Ako moraš ići, idi!” Jack se nasmija i odmahnu glavom. „To si mislila? O, Bože, kakav kratki spoj! Nemam slab mjehur.” „Aha... dobro!” Osjećajući se pomalo blentavom, Tilly reče: „Ali još moramo stići do škole. Lou će se pitati gdje smo. „Ili bi se mogla ludo zabavljati i moliti da se ne pojavimo prerano i pokvarimo joj zabavu.” „Ali -” „Tilly, ne govorim o tome da ćemo ostati sjediti ovdje sljedeća dva sata i igrati Monopol! Samo sam želio stati na nekoliko minuta. A ti si već provela jednu od njih pokušavajući me izbaciti iz automobila.” Ogorčena, Tilly reče: „Nisam te izbacivala, samo sam pokušavala biti korisna.” Jackov se glas promijenio. „Bit ćeš korisnija ako prestaneš juriti pred rudo sa zaključcima.” Sljedeći trenutak on ponovno pokrenu automobil, lagano krenu unatrag od ograde i nastavi putovanje prema Harleston Hallu. Prije nego što je

str. 133


BU&CW

Tilly imala priliku reagirati. Kad bi se čak i usudila nagađati zašto se uopće onda zaustavljao, njezine su nade naglo potonule. Bilo je to kao da se Djed Božićnjak vrati u vašu spavaću sobu, uzme vreću darova koju vam je ostavio prije i odleprša s njom. Osjećala se... razočaranom. I sada nikad neće saznati je li namjeravao učiniti nešto što se, duboko u sebi, na neki način nadala da bi mogao učiniti. Automobil ponovno zadobije brzinu, redovi živice na obje strane prolazili su pokraj njih i povremeno bi obrasle grane udarile o stranu automobila. U dvadeset sekundi dosegnuli su sljedeće raskrižje i skrenuli lijevo na glavnu cestu Harleston. Tilly lagano poskoči kad se veliki noćni leptir pojavio u snopu svjetla i djelić sekunde poslije odskočio s vjetrobranskog stakla. Jadni leptir, nije to bio predivan kraj njegove večeri. Bilo je deset i pet sada, bit će ondje za manje od „Kvragu!” Jack nogom udari kočnicu. Tada se, bez ograde u blizini, zaustavi na prolaznome mjestu i isključi motor. „Ovo je razlog zašto sam stao prije.” Privukao ju je u naručje i poljubac o kojemu se mjesecima pitala naposljetku se dogodio. Djed Božićnjak ipak se vratio s njezinim darovima. Tilly je ošamućena bila svjesna njegovih usana na svojima, prstiju koji joj miluju stražnji dio vrata, njegove kose koja pada na njezin lijevi obraz... Bože, fantastično se ljubio, bilo je kao da ju je pokupio veliki val i nosio na beskrajan vrtuljak radosti! O. K., ne posve beskrajan. Nakon nekog vremena završio je. Trudeći se da ne hiperventilira ili ne djeluje pretjerano zadivljeno, Tilly upita: „Zbog čega to?” „Bio sam znatiželjan.” Zvučao je kao da se smiješio. „Nemoj mi reći da ti nisi!” Kako bi trebala disati normalno kad joj je srce lupalo brže od kastanjeta? Kako bi trebala govoriti normalno kad je još posvuda zujalo od okusa njegovih usana na njezinima? Je li on imao takav učinak na svaku koju je poljubio? Ona polako izdahnu. Osvijetljeni sat na komandnoj ploči pokazivao je da je gotovo deset i deset. „Moramo pokupiti Lou. U tami Jack kimnu glavom. „Apsolutno imaš pravo.” Disko je završio. Neprekidna rijeka automobila preplavila je prilaz nanizan stablima prema Harleston Hallu i skupina tinejdžera stajala je ispred škole čekajući svoj prijevoz. Prva osoba koju je Tilly prepoznala bio je Tom Lewis, sada bez trenirke, držeći na oku gomile pretjerano uzbuđenih učenika i pod ruku uočljivo lijepu brinetu od oko dvadeset i nešto godina. „Ono je Louin profesor iz tjelesnog odgoja, ondje na stubama.” Tilly pokaže na njega. „Mora da je njegova djevojka s njime. Lou nam je pričala o njoj. O, eno i Eddieja!” „Koji je on?” „Uske crne traperice, majicaJackie Chan.” Dok su ga gledali, Eddie se odvojio od skupine dječaka i otrčao prema skupini djevojaka. „Eno Lou, iza djevojke u ružičastoj suknji. Ide prema njoj... joj, ne dopusti da nas vide!” Budući da su zapeli u usporenoj koloni automobila, Jack nije mogao

str. 134


BU&CW

mnogo učiniti da se sakriju. Tilly se skupila dolje na suvozačevu mjestu i virila kroz prste da ne bi vidjela ako bi bilo kakva stiskanja; Lou bi umrla da sazna da je gledaju. No nije ga bilo. Eddie je rekao nešto Lou, Lou mu je odgovorila i to je bilo to. Eddie se vratio svojim prijateljima. Lou odmahnu glavom i pogleda u daljinu, odlučno ravnodušna. O, Bože! Tilly je suosjećala s njom, nadala se da nisu imali nesuglasica. Naposljetku su stigli na početak reda. Jack nakratko zatrubi i Lou ih uoči, pride automobilu i baci se na stražnje sjedalo. „Jupi!” Pa, činila se dovoljno cvrkutavom. Tilly je zaobilazila temu. „Jesi li se dobro provela?” „Izvrsno. Popila sam tri Pepsija i pojela dva paketa čipsa.” „Bez sira i luka?” reče Tilly. To je Louin omiljeni okus, a koliko bi dječaka željelo poljubiti djevojku koja smrdi na čips od sira i luka? „Nisu ga imali. Samo slani.” „Dakle, jesi li plesala?” „Mnogo!” Živahno, Lou reče: „Da ste samo vidjeli Gernmu - plesala je moonwalking po cijelome plesnom podiju! Potom je DJ pustio glazbu iz Briljantina i svi smo zajedno izvodili plesne pokrete. Bilo je fantastično.” „Dečki su također plesali?” Opa, prilike su se promijenile od Tillynih dana. Sretna je zamišljala disko, pun parova koji se okreću i pjevaju, baš kao u filmu. Je li Eddie bio Louin Danny Zuko? „Dečki? Plesali na Briljantin? Šališ se!” Louin ton bio je podcjenjivački. „Bili su zalijepljeni za zidove. Dečki iz naše škole radije bi izveli striptiz i obojili se ružičasto nego učinili nešto toliko ne-cool.” „O! A što kad su na red došli sentiši? Morali su se onda pridružiti.” Lou uputi Tilly pogled trinaestogodišnjakinje koji je signalizirao da je beznadno poremećena. „Dakako, nisu! Nekoliko je staraca plesalo, to je sve. Profesor Lewis i njegova cura. Gospođa Thomsett i njezin suprug, koji je imao bradu i doista izgledao kao da mrzi svaku minutu. To je bilo sve. DJ je pitao želimo li još koji sentiš i svi su vikali da ne žele pa je pustio Girls Aloud - jupi! - i svi smo poludjeli!” „Znači, nije bilo stiskanja.” Kad je to rekao, Jack uhvati Tillyn pogled. „Fuj, nema šanse!” On se nasmiješi. „A, dobro, više sreće sljedeći put.” „Bljak, tko bi se želio stiskati s ikojim iz naše škole? Svi su bljak.” Tilly nije mogla odoljeti da ne upita: „Čak i Eddie?” „O, ne, nemoj to opet početi! Mrzim ga”, Lou reče otvoreno. „On je zao. Da se nasučem na pustom otoku s Eddiejem Marshall-Hicksom, načinila bih kann

str. 135


BU&CW

od njega.” Dvadeset minuta poslije stigli su natrag u Bukvinu kuću. „Hvala, Jack!” Lou ga čvrsto zagrli i uštipne za obraz. „Da me nisi došao spasiti, propustila bih cijelu večer.” Gledali su je kako trči prema kući pozdraviti Betty, koja se probudila i grčevito lajala s kuhinjskog prozora. Tilly je izašla iz automobila i rekla: „Da, hvala na pomoći!” On se napola nasmiješi. „Nema na čemu. Bilo mi je zadovoljstvo.” O. K., neugodan trenutak. Kad je sama otključala kuću, vidjeli su Lou sada u osvijetljenom prozoru kako drži Betty i maše psećim šapama prema njima. Osjećajući se nevjerojatno samosvjesnom, Tilly reče: „Dobrodošao si na još jednu kavu ako želiš.” „Hvala, ali bolje da se vratim! Čeka me papirologija.” Ona kimnu glavom. Papirologija, dakako. Je li on još osjećao prvi susret njihovih usana, ili ga je samo ona tako osjećala? O, Bože, ako mu je poljubac bio razočaranje... „Dobro, u redu. Pa, hvala još jedanput na prijevozu!” Lou i Betty još su im mahale. Jack odmahnu, onda zastade i okrenu se gledajući izravno u Tilly. „Što?” Pa, morala je nešto reći kako bi razbila naelektriziranu tišinu. „Pitala si me je li mi se ikada dogodilo da ne znam kako reći nekome da mi se sviđa.” Tillyn želudac učinio je trostruki salto i ostao visjeti u zraku. „A ti si mi ispričao o svojoj profesorici.” Jack se nasmiješi blago. „Pa, i tebi, također.” Tillyn je želudac ostao gore ne pokazujući znakove da će se spustiti. Njezina su usta presahnula i ona reče: “O...” „Zvuči kao jedna od onih rečenica, zar ne?” Izgledao je tužan. „Kao nešto što ne bi ozbiljno shvatila jer ja to zacijelo ne bih mislio, jer mi ne vjeruješ, jer me prati loš ugled i zacijelo sam to rekao stotinu puta prije.” Ošamućenost se miješala s mučninom u želucu. Vjerna sama sebi, Tilly začu sebe kako lakomisleno izgovara: „Samo stotinu?” Ponovno upalivši automobil, on slegnu ramenima. „Vidiš? A što ako nikad prije nisam to rekao? Što ako sam ozbiljan?„ Je li on ozbiljno očekivao da će vjerovati da je ozbiljan? Je li on iskreno očekivao da će odgovoriti na to pitanje? Tillyni su zglavci pobijeljeti dok se držala za još otvorena vozačeva vrata. „Dakle?” upita Jack. Gospode, doista jest! „Rekla bih da te čeka još uvjeravanja.” „U redu.” Tračak osmijeha. „To ima smisla. Da vidimo mogu li biti uvjerljiv.”

str. 136


BU&CW

str. 137


BU&CW

29. poglavlje

ERIN NIJE VIDJELA Kaye od njezina posljednjeg posjeta kući na Božić. Oduševljena što je opet vidi kad ju je Tilly dovela u trgovinu, ispričala je Kaye novosti o Zastrašujućoj Stelli dok se Tilly u kabini za presvlačenje pokušavala izboriti da uđe u ljetnu haljinu s čipkom na ledima koja je bila beskrajno poželjna, ali dvije veličine premalena za nju. „Stella. Nisam je vidjela otkad sam se vratila.” Kaye se uozbilji. „Znaš što? Oduvijek me nekako strašila. Jedanput sam bila u njezinoj trgovini, što je završilo tako da mi je dala broj telefona svoje kozmetičarke za korekciju obrva. Zbog čega sam se izvrsno osjećala u vezi sa svojim obrvama, mogu ti reći. „Još je ista. Osim što bi meni vjerojatnije dala broj lokalnoga krvnika. Fergus je divan.” Erin uzdahnu. „Toliko smo sretni zajedno. Samo nam je nemoguće da se doista opustimo i uživamo sami kad se neprestano moramo pitati što će Stella sljedeće učiniti.” „Ne mogu ući u ovu haljinu”, dahtala je Tilly unutar kabine za presvlačenje. „Premalena mi je! To nije haljina za ljudsko biće, to je veličina za Barbie.” „Mislim da bi ona mogla oteti Maxa i prisiliti ga na seks”, reče Kaye sa zločestim smiješkom. „O, Bože, ne!” Erin zastenje, saznala je za to tek nakon susreta sa Stellom u drogeriji. „Toliko mi je žao što ga je uvukla u to.” „Ne brini se, Max se može pobrinuti za sebe. O, je li to Von Etzdorf ?” Ona nabaci sunčanožuti izvezeni baršunasti šal oko vrata. „I ne moraš osjećati krivnju zbog Stelle. Godinama se odnosila prema Fergusu kao prema psećem dreku.” Promatrala se u ogledalu. „Sviđa mi se ovo.” „Ta ti boja doista lijepo stoji.” Erin nije mamila na prodaju, bila je to istina. „Ha, još mi je nešto Stella rekla jedanput: 'Jadna ti, toliko si blijeda! Kladim se da bi željela da ti je koža preplanuli poput moje.' U redu, uzet ću ovo. Znaš, sjajno je u kupnji polovne odjeće to što nikada ne moraš osjećati krivnju, sve je toliko jeftino.” „I to je oblik reciklaže”, Tillyn bestjelesni glas nadvio se nad njima. „Ide li ti ondje?” upita Erin. „Ne.” „Evo, imam ja nešto što bi ti se moglo svidjeti! Tek je stiglo jutros”, gurajući se u stražnjoj sobi, Erin se vratila s lila svilenom haljinom s tankim naramenicama i dekolteom obrubljenim perlicama. Preda joj je preko vrata kabine. „Probaj ovo!” Tilly se pojavi nakon dvije minute. Haljina je laskala njezinu tenu i stajala

str. 138


BU&CW

joj je kao u snu. Erin pljesnu rukama. „Obožavam svoj posao! Izgledaš... predivno.” Crveneći se od zadovoljstva, Tilly reče: „Jučer sam bila u panici. Bili smo u kući Jamieja Michaelsa i Tandy me počela ispitivati što ću obući za njihovu zabavu. Potom je nazvala neku nogometnu sponzorušu, a ja sam je čula kako govori da bi joj najveća noćna mora bila ako bi tko obukao dizajnersku haljinu. „Ma da!” Kaye je bila ogorčena. „Zbog toga bih baš to željela.” „Znam, ali nije riječ o meni, zar ne? To je Maxov posao i ne želim mu stvarati probleme.” „Imam toliko prekrasnih haljina u SAD-u.” Kaye doda žalosno: „Mogla bih ih sve prodati jer će proći bar pedeset godina prije negoli me tko pozove na kakvu zabavu. Erin je suosjećala s njom. „U istoj smo situaciji, zar ne? Obje smo krive za nešto što nismo učinile.” ti si sretna, bar imaš Fergusa. Pogledaj mene!” reče Kaye. „Moja je karijera uništena, živim u kući za lutke i jedina muška pozornost koju sam imala od Božića jest pozornost škiljavog starčeka koji skuplja kolica u samoposluživanju.” „Nije on jedini”, Tilly je prosvjedovala. „Obožavatelj vam je poslao čokoladice.” „Koje nisam imala priliku pojesti. I živi devet i pol tisuća kilometara daleko. Uz to, zapravo se nikada nismo ni upoznali.” Kaye prstima naglasi svaku tvrdnju. „Pa se to ne broji.” „Zbog vas ću se sad osjećati krivom kad vam kažem svoju sretno vijest.” Posegnuvši ispod pulta, Erin izvuče turističku brošuru. Zamota je i lupne Tilly po glavi da se prestane diviti sama sebi u ogledalu. „Hej, slušaš li me? Idem na odmor!” To privuče Tillynu pozornost. „Što? Ali godinama nisi išla nikamo:” „Znam!” Erin se smijuljila poput luđakinje. „Fergus me vodi.” „Uvijek si govorila da si ne možeš priuštiti zatvaranje trgovine. „Jesam, ali ovaj ću put to svejedno učiniti. Treba nam odmor. Zamislite, cijeli tjedan bez brige o Zastrašujućoj Stelli! I pogodite kamo idemo!” „Blatni kamp u Sjevernom Walesu.” „Blizu. Venecija!” „Opa!” „E, to”, reče Kaye, „uistinu jest romantično.” „Znam”, Erin reče radosno. „I oduvijek sam je željela posjetiti. Toliko sam uzbuđena! Pogledajte, ovdje ćemo odsjesti, to je Palazzo, s pogledom na Veliki kanal!” Željno im je pokazala hotel na brošuri. „Šesnaesto stoljeće, pogled na Most Rialto, čak ima i vrtnu terasu na krovu.” „To je izvrsno.” Tilly je zagrli. „A ti to zaslužuješ.”

str. 139


BU&CW

„Kad mi je Fergus rekao, briznula sam u plač”, reče Erin. „Idemo na tjedan dana, krajem mjeseca. Ne mogu dočekati.” „Zatvorit ćeš trgovinu?” upita Kaye kad je Tilly nestala natrag u kabinu presvući se iz svoje nove haljine. Erin je kimnula glavom. Pitala je Barbaru, koja joj je prije pomagala, ali ona nije mogla uskočiti. „U redu je. To je samo na tjedan dana.” „Mogla bih je ja pričuvati. Ako želiš”, doda Kaye kad je vidjela zapanjen izraz na Erininu licu. „Ti to ozbiljno?” „Zašto ne?” Erin pljesnu rukama. „Oprosti, samo nisam to očekivala! Mislim, ti si hollywoodska glumica. To bi bilo kao da uđem u poštanski ured i Joan Collins proda mi poštanske marke.” „Samo što Joan još ima karijeru”, istaknula je Kaye, „a ja ne. Nezaposlena sam do tko zna kad. I izluduje me sjediti doma i ništa ne raditi. Voljela bih raditi u tvojoj trgovini na tjedan dana ako misliš da mi možeš vjerovati.” „Bože, jesi li sigurna?” „Apsolutno. Volim odjeću. I lijepo je ovdje, prijateljsko i mirno ozračje.” „Sve dok ne dođe Stella pršteći uvredama. U redu je”, reče Erin žurno, „neće to učiniti. Ja sam joj na piku.” „Ne brini se! Opa, zar je već toliko sati?! Trebala sam biti kod frizera.” Plativši šal Von Etzdorf Kaye reče rugajući se sama sebi: „Vidite? Na to sam spala, ispunjavam svoje prazne dane putovanjima u salon obojiti izrast i trepavice. Kako je to tužno.” Tillyn telefon zazvoni. Potražila ga je u torbi i odgovorila na poziv. „Dobar dan, ovdje gospođa Heron iz Harleston Halla!” „O! Dobar dan!” Gospođa Heron, visoka i zastrašujuća, Louina je ravnateljica. Tilly nesvjesno uspravi ramena i uspravi se slušajući pozorno. „Je li sve u redu?” „Sve je u redu s Louisom. Ali bojim se da se dogodio... incident.” Ravnateljica Heron birala je riječi s oprezom. „Pokušavala sam kontaktirati s Louisinom majkom, ali ona ne odgovara na telefon.” „O, ali ovdje je!” Pokrivši slušalicu, Tilly upita Kaye: „Gdje vam je telefon?” „Kod kuće, na punjenju. Tko je to?” „Ravnateljica škole, gospođa Heron.” Tilly sa zakašnjenjem gurnu telefon Kaye u ruke. „Halo? Ovdje Louina mama. Što se dogodilo?” Tilly i Erin gledale su Kayeino lice dok je pozorno slušala. Na kraju je rekla: „Odmah ćemo doći.” I spustila slušalicu. „Kakav incident?” Tillyno je srce željelo iskočiti.

str. 140


BU&CW

„Rekla je da će sve objasniti kad stignemo. No ima veze s Eddiejem Marshall-Hicksom.” „Što?” Bože, Louisi je samo trinaest godina. Valjda ih nisu uhvatili u nekoj vrsti seksa? „Jesu li se... ovaj, ljubili?” Bi li to zajamčilo ravnateljičin telefonski poziv? „Ne znam. Sumnjam.” Šokirana i smetena, Kaye reče: „Rekla je da je bio nekakav metež.” Metež. To nije zvučalo poput poljupca. „Bolje da pozovemo Maxa.” Tilly posegnu za mobitelom, ah Kaye ga istrgnu iz njezinih ruku. „Ne, ne! Gđa Heron rekla je da je bolje ne zvati ga. Lou ne želi da on sazna.”

str. 141


BU&CW

30. poglavlje

„TOLIKO O TOME da ničime nemam ispuniti prazne dane.” Kad je otkazala dolazak frizeru, Kayeina se mašta probudila. „Ako je taj klinac pokušao što s Lou, uhitit ću ga. Zapravo, iščupat ću mu grlo golim rukama.” U rekordnom vremenu stigle su u Harleston Hall. Naglo se zaustavivši ispred ulaza, Tilly skoči iz automobila i potrči kamenim stubama za Kaye. Školska tajnica čekala ih je na ulazu. Odvela ih je do ravnateljičina ureda i uvela u drvom obloženu sobu s visokim stropom. „O, Bože... dušo, što ti je učinio?” Louino lice bilo je stisnuto i blijedo. Majica joj je bila poderana i zamrljane blatom, a crne hulahupke pune rupa. Uz jecaje Kaye preleti preko sobe i podigne je iz stolice. „O, dušo, ne brini se, pozvat ćemo policiju, taj će gad zapamtiti ovo, poželjet će da se nikada nije rodio - “ „Gospođo Dineen... ovaj, gđo McKenna, možete li me pustiti da govorim?” Astrid Heron, zapovijedajući za svojim stolom, odmahnu glavom pokazujući Kaye da sjedne pokraj Lou. „Mislim da biste se trebali smiriti i pozorno poslušati - “ „Da se smirim? Smirim? Kako možete to reći?” urlala je Kaye. „Moja je kći napadnuta i zovem policiju ovu minutu.” „Mama, nisam!” reče Lou. „Ali... ali...” Kaye je mahnito pogledavala s Lou na gđu Heron pa na Tilly. „Rekli ste da je bilo meteža.” Ravnateljica Heron reče strogo: „To je točno. Ali bojim se da je vaša kći izazvala incident. Ona je počinila ozbiljan tjelesni napad na drugoga učenika, a bojim se da će biti posljedica - “ „Pričekajte, govorite mi da je moja kći napala nekoga? Lou!” Mašući sumnjičavo glavom, Kaye reče: „Je li to istina? Zapravo si se potukla s nekom djevojkom? Zbog Eddieja Marshall- Hicksa?” „O, mama, ne!” Lou ljutito odmahnu glavom. „Kako to možeš pomisliti? Dakako, nisam se potukla s nekom djevojkom!” „Napala je Edwarda Marshall-Hicksa , reče gospođa Heron. „Molim?” „Zadala sam mu masnicu na oku.” Lou nije izgledala kao da se kaje. „I zamalo sam mu slomila nos.” Kvragu! Tilly, promatrajući s drugoga kraja ureda, začu ponos u Louinu glasu. Kaye rukom prekrije usta. „Ali, zašto? Zašto bi to učinila?” „Jer on to zaslužuje.”

str. 142


BU&CW

„Ali... mislila sam da ti se sviđa.” „Mama, rekla sam ti da ga mrzim! On je svinja.” „Louisa!” zagrmi gđa Heron. „Nisi li već dovoljno u nevolji? Neću tolerirati takav jezik u svojoj školi.” „Ah, ionako će me zacijelo sad izbaciti.” Lou slegnu ramenima i prekriži ruke. „Zapravo, zašto ne bih odmah ispraznila ormarić i otišla?” „Prestani!” Kaye je bila izvan sebe. „Prestani tako govoriti i reci mi zašto si to učinila!” „U redu, doista to želite znati? Zato što sam trpjela i trpjela jadne komentare i ružne riječi toga glupoga kretena i danas sam odlučila da više neću. Rekla sam mu da prestane.” Lou povisi glas. „I nije, samo se nasmijao. Pa sam odlučila natjerati ga da prestane. I ne pitajte me kajem li se jer se ne kajem. Mrzim Eddieja Marshall-Hicksa i danas sam ga naučila lekciju. Osim toga, zaslužuje sve što je dobio.” „O, dušo, što ti je govorio? Je li ismijavao tvoju kosu?” Zbunjena, Kaye upita: „Tvoje pjegice?” Lou se ugrize za usnu i ne reče ništa. „Louisa!” Gospođa Heron posluži se svojim ravnateljskim glasom, koji je zvučao kao da s njom nema šale. „Moramo znati.” „U redu, nije zbog moje crvene kose. Ili mojih pjegica. Vjerovali ili ne, nije ni zbog mojih ravnih prsa, kvrgavih koljena ili jadnih pilećih bataka od nogu. Ako baš morate znati”, Lou reče ravnodušno, „to je zbog toga jer mi je tata gay.” Kaye zamoli da vidi Eddieja Marshall-Hicksa, koji je čekao u zasebnoj prostoriji. Tilly je ostala s Lou, a gda Heron odvela je Kaye u drugi, manji ured. Kad je otvorila vrata, ona se sabrala. Eddie je stajao gledajući kroz prozor. Tom Lewis, profesor tjelesnog odgoja, sjedio je na stolu. Ali sada nije bio trenutak da se divi njegovoj predivnoj tjelesnoj građi. „Bog, ja sam Louina mama!” Kaye se čvrsto uhvati za torbu; nekako joj se rukovanje nije činilo primjerenim. „Došla sam vidjeti kako si.” Okrenuvši se, Eddie reče: „Ne znam, što vi mislite kako sam?” Možda je sarkazam bio dopušten s obzirom na okolnosti. Lijevo mu je oko gotovo potpuno bilo zarvoreno, nos natečen i bilo je kapljica krvi na prednjoj strani njegove bijele košulje izvučene iz hlača. Izgledao je kao da ga je napala banda pljačkaša. Kaye potajno preplavi val ponosa što je njezina mršava trinaestogodišnja kći uspjela načiniti takvu pustoš. Smireno reče: „Žao mi je što se to dogodilo. Ali koliko sam shvatila, Lou je bila izazvana.” „Jednostavno je poludjela. Počela se derati i vrištati. Tad je krenula na mene i počela me udarati. Kao da me napala divlja životinja”, reče Eddie bijesno. „Pogledajte što je učinila od moga lica!”

str. 143


BU&CW

Hura! „Temeljito ga je pregledala školska bolničarka”, ubaci se Tom Lewis. „Nos mu nije slomljen. Nema trajno oštećenje oka.” „Pa to je dobro. No sigurna sam da možeš shvatiti zašto je Lou bila uzrujana”, reče Kaye. „Čini se da si je mjesecima provocirao komentarima o njezinu ocu.” Eddiejevo lice pocrveni i on stavi ruke u džepove hlača. „To je bila samo mala šala.” „Možda tebi. Nju je to povrijedilo. Mnogo.” „Da?” On pokaza na svoje lice. „Vidite ovo!” U tome trenutku zazvoni telefon u njegovu džepu. Eddie provjeriti tko zove i odgovori. „Tata? Ovaj... da, znam da si zauzet. Žao mi je. U školi. Rekli su mi da te moram nazvati i reći da sam se danas potukao.” Zastao je, slušao, a potom reče: „Ne, ništa ozbiljno. Dobro sam. I nisam ja počeo tučnjavu, dobro? Gospođa Heron rekla mi je da te moram pitati želiš li doći i porazgovarati o tome.” Još jedna stanka. „Ne, u redu je, odi na sastanak! Vidimo se večeras. Bog!” Eddie isključi telefon i promrmlja: „Ima mnogo posla. No cool je u vezi s ovim.” Tomu Lewisu, čini se, laknulo je, očito je bio zabrinut da bi Eddiejev otac mogao zaurlati mašući oružjem i prijeteći se odvjetnicima na prvi spornen napada. Za to vrijeme Eddie je bio rastrgan između srama što ga je djevojka pretukla i želje da je vidi kažnjenu kao rezultat. Ali bilo je jasno da ta priča još nije završila. Njegov otac bio je zaposlen, no možda se predomisli kad ugleda štetu koja je nanesena nekada zgodnom sinovu licu. „Nije željela da saznaš”, reče Kaye Maxu kad je na večer stigao kući, „ali rekla sam joj da ti moramo reći. O, Max, u užasnome je stanju!” Max nakratko sklopi oči. A on je mislio da je imao stresan dan s Jamiejem Michaelsom i Tandy, koji su trošili njegovo vrijeme i na kraju zaključili da je ultramarin talijanska keramika u garderobi u prizemlju pogrešne nijanse. I sad to. Zamislio je Lou kako se muči u školi zbog njega, a od pomisli na to srce mu se cijepalo. Sranje! Sranje! Kako je ikada mogao pomisliti da njegova kći neće patiti kao rezultat njegove sebičnosti? Prsa su mu se stezala i Max ostavi Kaye i Tilly u dnevnom boravku i krene na kat. „O, tata, žao mi je!” Čim ga je Lou ugledala, briznula je u plač. „Rekla sam im da ti ne kažu.” Max prijeđe na drugi kraj sobe. veliko je olakšanje pri zagrljajima to što osoba koju grliš ne može vidjeti da su ti oči zamagljene. Držeći je čvrsto, on reče: „Ne ispričavaj se! Ja sam kriv.” „Nisi. On je kriv. Dečki su toliko nezreli. I neznalice. Mrzim, mrzim, mrzim Eddieja Marshall- Hicksa!” Bijesno brišući mokro lice stražnjim dijelom rukava, Lou reče: „Znam da nisam to smjela učiniti, ali znaš što? Doista bih voljela da

str. 144


BU&CW

sam mu izbila zube.” Max proguta knedlu. Pomiluje njezina koščata ramena. „Trebala si ranije nešto reći.” „Nisam ti mogla reći. A mama je bila u Los Angelesu kad je počeo.” Lou slegne ramenima. „Nakon nekog vremena navikneš se ne govoriti ništa. Dečki su užasni, vole ismijavati druge. Smiješno je to što su mama i Tilly mislile da mi se Eddie sviđa jer su nas neprestano viđale zajedno.” Njezina se usta iskrive napola podrugljivo, a napola kao da se zabavljala. „Ali to je bilo zato što se podsmjehivao, govorio svašta pokvareno i bio odvratan. Jedanput su vidjele kako trčim za njim i trgam komad papira za koji su mislile da je ljubavno pismo. Možeš misliti.” „Što je to bilo?” „Užasna poruka koju je prilijepio za moja leđa. Ne pitaj me što je pisalo!” „O, dušo!” Max polako izdahnu. „Što sam ti to priuštio?” „Tata, nisi ti kriv! Ti si ti.” Toliko o tome da je iskrenost i otvorenost o njihovoj situaciji bila dobra odluka. Max je sada svim srcem želio da je jednostavno nastavio živjeti u laži. To što nitko u Roxboroughu nije imao problema s time - bar pred njime - uljuljkalo ga je u lažni osjećaj sigurnosti. Njegova je velika pogreška to što je vjerovao Lou kad mu je rekla da nitko koga ona poznaje također nema problema s time. „Ne sramim te se.” Kao da mu je čitala misli, reče ljutito: „Ponosna sam.” O, sranje, sad je prestala plakati, a on je bio u opasnosti da se potpuno slomi! Što je ikada učinio da zasluži takvu kćer? „Samo te jedan dečko maltretira?” Maxov je ton bio osoran. „Ili više njih?” Lou je oklijevala na trenutak. „Više njih. Ali je Eddie najgori. „A cure?” Ona slegnu ramenima. „Katkad bi se nasmijale na nešto što bi on rekao. No prilično su O. K.” „Želiš li promijeniti školu?” „Ne.” Mašući glavom i grleći ga, Lou reče: „Tko kaže da bi u drugoj školi bilo drukčije? Uvijek će postojati idioti koji će biti preveliki neznalice da znaju bolje.” „Ako se ikada poželiš preseliti u drugu školu, možeš. Mislim to.” Ona se uozbilji. „Možda ću morati otići. Ne znamo još. Mogli bi me izbaciti sljedeći tjedan.” „Pobrinut ću se da se to ne dogodi. Nakon onoga što si prošla zbog toga maloga gada? Nema šanse! Sutra ću razgovarati s gđom Heron.” Max je pozorno promatrao Lou. „Riješit ćemo to na jedan ili drugi način.”

str. 145


BU&CW

31. poglavlje

ČINJENICA JE DA, kad vam se netko sviđa, želite uložiti više napora u svoj izgled da se, kad nabasate na njega, bar možete opustiti znajući da izvrsno izgledate. I to ne samo pomoću šminke. Pomoću odjeće takoder. Čak uključujući donje rublje. Tilly je znala da je to potpuno nelogično, ali ipak se uhvatila da to čini. Umjesto da samo nabaci bilo kakav stari grudnjak i gaćice, odabirala je, u redu, ne baš najbolje, ali doista dobre, u kojima joj ne bi bilo neugodno da bude viđena. Isto tako, nosila je ljepšu odjeću, više obraćala pozornost na njegu kose i šminku te češće depilirala noge, umjesto jedanput u dva tjedna, ako je bilo sreće, dva-put na tjedan. Isprva se pokušavala pretvarati da se ništa ne događa. Tada je priznala da se događa i pretvarala se da to čini zbog sebe. Kad je Max počeo primjećivati i zafrkavati je, rekla mu je da je to zbog toga jer se osjećala toliko neurednom u usporedbi s Tandy i njezinim sjajnima, održavanim prijateljicama, ženama nogometaša. No, zapravo, Tilly je znala da je to sve zbog Jacka. Zbog čega ju je još više ljutilo to što nije položila oči na njega u zadnja dva tjedna. Svaki dan suptilno bi se sredila i nijedan prokleti dan nije se pojavio. Sve u svemu, bio je to potpuni gubitak vremena u pokušajima da uskladi maskaru s donjim rubijem. Nije ni znala gdje je. Max je punom parom uređivao Tandyn i Jamiejev dom. Možda je Jack negdje na odmoru. Možda je upoznao neku ženu i zaljubio se u nju, i ona mu je oduzimala sve vrijeme. Što je više Tilly razmatrala tu mogućnost, gore se osjećala. Ili je jednostavno bio superzauzet gradnjom svog carstva nekretnina... Da, o tome je bilo lakše razmišljati. O, Bože, pretvarala se u Stellu! Obuzima li tako ludilo, poput pužućeg bršljana ljubomore koji potajno doseže sve više dok ne stegne oko vrata? „Jaoj!” Lou odskoči kad ju je Tilly, ne koncentrirajući se na ono što radi, slučajno polila crijevom za vodu. „Oprosti, oprosti!” No bio je vruć dan, najtopliji do tada u godini, toliko da se Tilly nije previše ispričavala. Zaigrano ju je ponovno pošpricala. Lou je skakutala postrance, nepovezano brbljala i cičala, a potom strelovito nestala iz vidokruga, iza garaže. Zabavljajući se, Tilly se baci na pranje i ispiranje automobila. Svaki trenutak Lou će dotrčati i pokušati usmjeriti crijevo na nju, ali ona će biti spremna i čekati i Lou neće dobiti priliku da preuzme kontrolu. Uskoro začu tihe

str. 146


BU&CW

korake po šljunku iza sebe i čvrsto prihvati crijevo. O. K., to je bilo to, ovaj put namočit će je od glave do „Aaaauuuuu!” Tilly ispusti vrisak dok ju je bujica vode hladne kao led gotovo rušila s nogu. Teturajući unatrag, ona se okrene i shvati, prekasno, da je Lou izbacila samo pola sadržaja vjedra na njezina leđa. Plus, ostatak vode pogodio je svoj cilj cijedeći se niz njezinu majicu, traperice i kosu. „Sad je bilo dosta! U velikim si problemima sada.” Treptanjem pokušavajući iscijediti vodu iz očiju i tresući se poput psa, Tilly okrenu mlaznicu crijeva sa srednje jakoga prskanja na jak mlaz. Čvrsto držeći pištolj objema rukama i ciljajući u stilu Clinta Eastwooda, spremala se pritisnuti okidač. „Poželjet ćeš da nisi to učinila!” „Upomoć! Zlostavljanje djece!” Vrišteći od smijeha kad ju je ledeni mlaz pogodio u nogu, Lou je zapomagala: „Neka netko pozove Plavi telefon!” „Jesam li pobijedila?” Tilly usmjeri mlaz na drugu nogu. „Nema šanse! Pogledaj, netko dolazi! Sada si ti u nevolji.” Lou preuveličanom gestikulacijom pokaza iza Tilly pozivajući je da se okrene. „To je dječja pravobraniteljica, ona će te uhititi.” „Da, da!” Koliko Lou misli da mi je godina? Pet? „Dakako, pogledat ću iza sebe kako bi ti dohvatila crijevo jer sam toliko lakovjerna.” Lou, skačući s noge na nogu, mahala je rukama prema imaginarnom spasitelju i žalosno dozivala: „Pomoć, pomoć!” Kad je izbacila vodu iz ušiju, Tilly sa zakašnjenjem začu zvuk kotača na šljunku i shvati da Lou ipak nije blefirala. Iako se nadala da nije pravobraniteljica. Držeći Lou na oku, savijenih koljena i raširenih ruku, dok je čvrsto držala ruku na pištolju, Tilly polako okrenu glavu. O, dovraga i bestraga! što?

Uspijevaju li drugi zapravo prolaziti kroza život a da im se ne događa takvo „Jack, pomozi, Tilly je oookruuutna...”

Tilly uputi još jedan, posljednji, mlaz vode na Lou prije nego što je otpustila okidač. Jack, koji je izlazio iz automobila, išao je prema njima držeći ruke visoko u zraku u znak predaje. Trinaest punih dana maskare, pudera za lice, ruža za usne, usklađene odjeće, lijepih gaćica, depilacije nogu i nanošenja mirisa. Sve ni za što. A sada to. Baš se sada morao pojaviti. Ništa se ne može usporediti s time osim da te vidi u najboljem izdanju. A to je bilo ništa u usporedbi s najboljim izdanjem. Jack je, nije ni potrebno spominjati, izgledao preplanulo i u dobroj formi i predivno da ti srce stane. „U redu je. Prestala sam biti okrutna.” Je li bio u inozemstvu? Zacijelo jest kad je tako lijepo preplanuo. Je li poveo koga sa sobom? Jesu li se dobro proveli?

str. 147


BU&CW

Imali fantastičan seks? O, Bože, opet se pretvorila u Stellu! Prestani, prestani, sredi se! „Drago mi je to čuti.” Pokaže na jaguara. „Možete oprati i moj automobil ako želite. Max još nije kod kuće?” „Kod Jamieja Michaelsa je. Postavljaju fontanu s dupinom.” „Aha. Moja se motorna pila pokvarila pa sam došao posuditi njegovu. Znaš li je li u garaži?” „Fuj, hlače su mi užasne!” Namjestivši grimasu i izlivši vodu iz tenisica, Lou reče: „Idem se presvući.” Kad je odšljapkala u kuću, Tilly ga je odvela prema dvostrukoj garaži. „Što će ti motorna pila? Za piljenje leševa najmoprimaca koji stvaraju nevolje?” „Ne mogu reći da katkad ne dođem u iskušenje”, reče Jack. „To je loša strana kad si vlasnik, svi očekuju da obavite prljave poslove za njih. Imam nekoliko stabala koje moram posjeći, a neke grane podrezati.” Nije bilo pomoći, morala je pitati. „Bio si na odmoru?” „Ne. Zašto, nedostajao sam ti?” „Samo sam znatiželjna. Preplanuo si.” „Radio sam na otvorenome zadnjih nekoliko dana, uređivao vrtove onih koji su prelijeni da to sami učine. Dakle, pitala si se zašto me nema? To je ohrabrujuće.” Iskreno, je li morao izreći takve riječi? Kad je otvorila garažna vrata, počela je pregledavati kutije nagomilane uza zidove. „O. K., potražimo motornu pilu!” „Zapravo, tomu sam se nadao”, nastavi Jack. Čemu? „Zapravo”, prizna on, „namjerno nisam dolazio.” O. K., ne može samo stajati ovdje kao pokisao miš! Dok joj je srce ubrzavalo, Tilly upita: „Zašto?” „Da vidim hoće li to išta značiti.” Njezina su usta bila suha. „I?” Opet taj pogled. „Mislim da oboje možemo pogoditi, zar ne?” O, Bože! Ako je poljubi sada, Lou će se zacijelo ponovno pojaviti, doskakutat će u garažu poput Tigra iz Winnieja Po-oha na oprugama. „Bar ja tako osjećam”, reče Jack. „Možda je tebi drukčije.” No budući da nije glup, nije to doista mislio. Kemija među njima bila je neizbježna, elektricitet je pucketao u zraku tako da ga je samo blesan mogao ignorirati. Ili trinaestogodišnjakinja koja brzo uči sve vještine. „Zar je doista još niste pronašli?” Lou, obučena sad u suhu majicu i pohabane traperice, odmahnu sumnjičavo glavom i pokaza na kutiju u kojoj je

str. 148


BU&CW

bila pila. Trubeći usnama podrugljivo, reče: „Ondje, iza kosilice. Oboje ste slijepi kao šišmiši.” U djeliću sekunde Jack i Tilly razmijene poglede i Jack prijeđe garažu te izvuče motornu pilu. Okrene se prema Lou i podigne pilu. „Želiš li da te ošišam kad sam već ovdje?” „Nema šanse! Idemo na vjenčanje tete Sarah ovaj vikend.” Lou se makne s puta kad je načinio korak prema njoj. „Ne želim izgledati kao strašilo.” „Vjenčanje tete Sarah? U Škotskoj?” Tilly kimnu glavom. Sarah je Maxova rođakinja i u subotu se udaje u Glasgowu. Max, Lou i Kaye odletjet će onamo u petak popodne na vikend epskoga slavlja u glasgowskom stilu. U čast te prigode Lou će čak obući haljinu. Je li Jack mislio ono što se nadala da je mislio? Nasreću, da. Kad je spremio motornu pilu u prtljažnik jaguara, čekao je dok ga Lou nije više mogla čuti i pozvao Tilly. Ona zadrži neutralan nemam pojma što mi želiš reći izraz na licu. Bar je pokušavala. Iznutra se osjećala prekrasnom i poželjnom, kao boginja. „Dakle, ostavljaju te samu ovdje?” „Mhm.” Poput božice Tilly kimnu glavom. „Pa, ako nemaš druge planove, što kažeš da te pokupim u petak? Oko osam?” To je bilo to. Učinio je prvi korak. Počelo se događati. Da Lou nije bila iza njih završavajući čišćenje automobila, poljubila bi ga. Toliko je to željela. Pa, ne mora dugo čekati. Samo dva dana. Ona mu uputi maleni, božanski osmijeh. „U redu.” „Dogovoreno.” Jack se takoder nasmiješi. Mahnu prema Lou kad se odvezao. Lou mu odmahnu i onda okrenu pogled na Tilly. „Nemoj me opet potopiti!” Tilly podignu ruke u znak predaje. „Neću. I, oprosti zbog svog lica!” „Zašto? Što ne valja s mojim licem?” Lou slegne ramenima u znak isprike. „Malo je... znaš.” O, Gospode! Pogledavši se u ogledalo retrovizora, Tilly se više nije osjećala kao boginja. „Nisam željela da se to dogodi”, reče Lou. „Pronašla sam vjedro vode pod slavinom u vrtu. Nisam vidjela da je dno puno smeća i blata.”

str. 149


BU&CW

32. poglavlje

AKO JACKA NIJE BILO BRIGA što izgleda poput stvorenja iz močvare, zacijelo mu neće smetati nosi li na sebi srebrno-sivu mornarsko plavu majicu. Ali Tilly je to bilo bitno. Jako. Željela je izgledati najbolje. Nakon toliko tjedana okolišanja i pitanja hoće li načiniti užasno pogrešku, znala je da će se tu večer događaji naposljetku... pokrenuti. Njezino je srce potonulo samo razmišljajući o tome. No predugo je nijekala svoje istinske osjećaje, više nije mogla. Jack je to takoder znao, zar ne? I on je sve potaknuo. Večeras će se sve promijeniti. Njihov će odnos prijeći na novu razinu. Sada, naposljetku, uistinu mu je darovala svoje povjerenje. To nije bila još jedna od njegovih besmislenih avantura. Bilo je osjećaja, istinskih osjećaja koji su uključeni. Naposljetku je otkrio da vrijeme uistinu liječi sve rane, i kad upoznaš sljedeću pravu osobu, moguće je krenuti dalje. O. K., previše razmišljanja o tome činilo ju je nervoznom i nestrpljivom, a nervoza je mogla rezultirati samo loše nanesenom maskarom. Namjerno tjerajući loše misli od sebe i dišući duboko, Tilly završi brisanje kose ručnikom i reče: „Što ti misliš, Betty? Siva majica ili plava?” Betty, ležeći na krevetu dok joj se njuščica odmarala na prednjim šapama, podigne dlakavu obrvu s dosadom i ponovno je spusti. „O. K., oprosti, nije tvoj problem! Obući ću sivu.” Tilly žurno stavi sivu majicu pred sebe. „Ne, plavu.” Pogled joj privuče odjeća koja je bila obješena u ormaru. „Ili bijelu košulju.” Iskreno, kakva strka! Je li i Jack imao toliko problema da se spremi za večeras, ili je samo uskočio pod tuš i posegnuo za prvom čistom odjećom misleći kako će majica i traperice biti sasvim u redu? Pa, za cure je drukčije. Moraju donijeti toliko odluka, primjerice, kakve naušnice staviti, obične ili viseće, svijetao lak za nokte ili jarkih boja, japanke ili prave cipele, gaćice ili tanga. Ili bez gaćica... Televizor je bio upaljen, novinar je završavao vijesti, a ni pod prijetnjom smrću Jack ne bi mogao imenovati ime nijedne emisije na programu. Njegove su oči bile na zaslonu, uši su čule glas TV voditelja, ali ništa - ništa - nije dopiralo u njegov mozak. Jer mogao je samo razmišljati o večeras. I o Tilly. Sranje, ovo je ozbiljno! Štoviše, nije imala pojma. Kako je mogla znati kako se osjećao, kako će mu ova večer promijeniti život? Nije ni mogla razumjeti što se događa unutar njega.

str. 150


BU&CW

Jack je jedva sam vjerovao. Kad je Rose umrla, njegov svijet zauvijek se promijenio. Bio je poput golemih zatvorenih zatvorskih vrata. To se događa kad dopustiš sebi da se zaljubiš u koga; kad ga naglo otrgnu od tebe, bol i tuga nezamislive su. Stoga je obećao da nikada neće dopustiti da se to ponovi, jednostavno je držao ta određena vrata zaključanima. Bilo je toliko mnogo lakše glumiti koketnog ljubavnika, zabavljati se i izbjegavati ikakav oblik emocionalne uključenosti. O. K., usput je uspio zaraditi da ga prati stari dobri loš ugled, ali što onda? Oduvijek je bio iskren, od samoga početka, nikad nije posezao za lažnim izlikama. Ali sada se sve mijenjalo. Jer unatoč svom njegovu trudu Tilly je otključala ta vrata. I to je možda bilo zastrašujuče, ali takoder i fantastičan osjećaj, kao da je pušten iz zatvora nakon četiri godine. Začuo se zvuk završetka programa sušilice i Jack ju je otvorio te izvadio tople, tamnozelene jastučnice koje nije trebalo glačati, presvlaku i plahtu za dvostruki krevet. Ako Tilly namiriše omekšivač za tkaninu na njima, možda će pomisliti da je uzeo zdravo za gotovo da će ona završiti u njegovu krevetu večeras? Bi li se uvrijedila ako bi to smatrao sigurnim? A opet, zar ne znaju oboje, duboko iznutra, da će se to uistinu dogoditi večeras? Dok je nosio sve na kat, Jack se pitao što je radila u tome trenutku. Tilly nije tip koji gubi vrijeme na bezvezarije, koji satima odlučuje što želi obući. Zacijelo je bila vani, šetala Betty prije nego što će odjuriti natrag kući, skočiti pod tuš i brzo obući kakvu majicu i traperice. To je jedna od njezinih izvrsnih osobina, nije sponzoruša ili tašta, poput mnogih žena ovdje. U redu, krevet je napravljen. Koraknuo je unatrag da bi se divio krajnjem rezultata. Spavaća soba bila je uredna, sve je bilo čisto i svjetlost prihvatljivo diskretna. Odjedanput se to činilo nevjerojatno bitnim, želio je da se Tilly ovdje ugodno osjeća i da joj se sviđa kako izgleda soba. Prošli Božić Monica mu je darovala kutiju svijeća u obojenim zavjetnim čašama i rekla: „Možeš ih staviti na police u spavaću sobu, nema ništa romantičnije od svjetlosti svijeća u spavaćoj sobi.” Svijeće, nije potrebno reči, još su stajale zapakirane u poklon-kutiji u ormaru. Na trenutak se Jack upitao bi li ih trebao izvaditi. Želio je zadiviti Tilly, ali nije želio da se osjeća kao da je zakoračila u brlog Austina Powersa. O. K., ništa od svijeća. Zacijelo su nešto što bi samo ženi palo napamet da postavi. Nakratko se zaustavivši ispred ogledala povrh ladičara, Jack je pogledao nije li mu se kosa smiješno osušila, a potom otišao do prozora navući zavjese. Kad je posegnuo da ih dohvati, lijevom rukom očeše plavo-srebrnu keramičku posudu na prozoru. Rose ju je kupila u nekoj umjetničkoj galeriji u Tetburyju i naknadno sama oslikala srebrnim zvijezdama i točkicama te je proglasila savršenom za držanje kitica divljega cvijeća. Što je, nije potrebno spominjati, bilo još nešto što nikada nije pokušao. Od Roseine smrti zdjela je bila prazna. Pa, on je muškarac. Muškarci ne beru cvijeće iii pale svijeće. Približio je zdjelu bliže staklu i počeo navlačiti zavjese.

str. 151


BU&CW

Jack se ukočio kad je automobil skrenuo u njegovu ulicu. Nije to bio bilo koji automobil, već crveni audi registracijskih oznaka koje ne samo da poznaje već ih zna napamet. To je nemoguće, ali događalo se! Na trenutak je zaboravio disati jer ona je uvijek imala osjećaj za tajming. Potom se pridržao za izbočinu na prozoru kako bi ostao na nogama, a preplavila ga je velika navala šoka i nade i mučnine dok je gledao audi kako ulazi kroz otvorena vrata. Jer nije halucinirao. Bio je to Rosein automobil.

str. 152


BU&CW

33. poglavlje

TO JE LUDO! Naloživši si da se sredi, Jack odmahnu glavom. Rose je mrtva. To je možda bio Rosein automobil, ali Rose ga nije vozila. Jer je mrtva. Znao je to. Samo je bio u šoku jer ga je ugledao neočekivano. Na djelić sekunde njegov mozak bio je uvjeren da se nesreća nikad nije dogodila, a Rose je još živa. Čak je bilo vremena da osjeti krivnju jer bi saznala da joj je namjeravao biti nevjeran i izgovor da je mislio kako je mrtva ne bi prošao kod Rose. Jack je duboko disao pokušavajući se smiriti. Nije se vratila. Samo se njezin automobil vratio. Nakon Roseine smrti nije znao što učiniti s njezinim ljubljenim crvenim audijem. Kad hrđava stara fiesta njezinih roditelja nije prošla na tehničkom pregledu na spektakularan način, bilo mu je drago da im ga preda. Nesumnjivo je od tada bio održavan s ljubavlju, poliran i očišćen iznutra jedanput na tjedan i lijepo vožen unutar ograničenja brzine. Isuse! Zamalo su mu uzrokovala srčani udar. I da se pojave baš danas, od svih dana, večeras od svih večeri. Gotovo kao da ih je Rose poslala ovamo s namjerom. Na prilazu ispod otvoriše se vrata audija. Bryn se pojavi prvi, a nakon njega Dilys. Izgledali su stariji, sporiji, umorniji, istrošeniji od tuge. Jack, koji ih nije vidio dvije godine, osjetio je nervozu u želucu kad ih je sada ugledao. Možda neće ostati dugo. Trebao bi pokupiti Tilly za sat vremena. Brynu Symondsu bilo je sada gotovo sedamdeset, imao je tanku sijedu kosu i ostarjelo lice. Nekoć život i duša sela, trideset je godina posjedovao malu željezariju i radio u njoj. S rastom trgovačkih lanaca Brynov posao zapao je u teškoće. Uspio se održati na površini uz pomoć lojalnih lokalnih kupaca, ali bila je to borba. Tad je Rose umrla i Bryn se odrekao trgovine i umirovio. Dilys nikada nije radila. Ponosna velška kućanica bila je zauzeta poliranjem prozora, čišćenjem i bojenjem, ribanjem stuba i pečenjem kruha. Njihova kućica bila je besprijekorna. A Rose, njihovo drago jedino dijete, bila je cijeli njihov svijet. Zvonce na vratima zazvonilo je kad je Jack bio na stubama, na pola puta prema dolje. Prešao je hodnik i otvorio vrata strepeći od onoga što je slijedilo i prožet krivnjom zbog toga. „O, Jack!” Dilys ga pogleda i oči joj se natope suzama, što se događalo svaki put kad bi se vidjeli od dana kad je njezina kći preminuli. Znao je zašto, dakako. Podsjetio ju je na sretan život kakav je Rose trebala imati, onakav kakav je trebala

str. 153


BU&CW

sada živjeti. A tko bi je mogao kriviti za to? Da nije bilo nesreće, Bryn i Dilys sad bi bili ponosni djed i baka, pojavili bi se danas u kući u posjetu kćeri i zetu te obasipali obožavano trogodišnje unuče darovima i ljubavlju. Tko zna, možda bi Rose i on imali još jedno dijete do sada, i Dilys bi bila obuzeta i pletenjem. Bryn bi gradio komplicirano strukture od lego-kockica i mukotrpno popravljao sve što bi se slomilo... O. K., ne razmišljaj o tome, jednostavno odmakni to iz glave i ne pokušavaj zamisliti kako bi djeca mogla izgledati! Zagrlio je Dilys, rukovao se s Brynom i pozvao ih u kuću. „O, hvala ti, srce!” reče Dilys tapkajući oči izglačanim rupčićem dok je Jack pristavljao šalicu čaja pred njom. „Oprosti što smo ti ovako banuli! Nadam se da ti ne smetamo.” Što je mogao reći? „Dakako, ne smetate. Sjajno je vidjeti vas opet.” Još jedna laž, još jedna navala osjećaja srama. „Prošlo je prilično dugo vremena.” Bryn je tiho umiješao šećer u svoj čaj. „Znam. Oprosti!” „Dvadeset i tri mjeseca.” „Bio sam prilično zauzet ovdje.” Jack se osjećao sve gore i gore. „U redu je, srce! Znamo. Razumijemo”, reče Dilys. „Imaš posao o kojemu se moraš brinuti.” „A kako ste vi?” Mrzio je čak i postaviti to pitanje već znajući u kojemu će smjeru otići razgovor. „Pa, ne najbolje.” Dilys tužno odmahnu uredno nakovrčanom kosom. „Trudimo se zabaviti nečime, ali čini se da ništa zapravo ne pomaže.” Bryn reče: „Vandali su provalili na groblje i ispisali grafite na nizu nadgrobnih spomenika.” „Molim?” „O, Bryn, nemoj mu reći!” Dilys stisnu Jackovu ruku. „Oprosti, srce, nismo ti mislili reći!” „Ali trebao bi znati. To je nadgrobni spomenik njegove zaručnice. Napisali su prostote.” Bryn tužno odmahnu glavom. „Slomilo nam je srca.” „Kad se to dogodilo? Može li se očistiti?” Zaprepašten, Jack upita: „Tko je to učinio?” „Nitko ne zna. Glupi klinci, rekao bih. U redu je, uspjeli smo izribati spomenik.” „Trebala su mu tri tjedna”, reče Dilys. „Cijeli dan, svaki dan. Ali Bryn je naposljetku uspio. I oderao si je kožu s ruku, zar ne, ljubavi?” „Nisam htio stati dok nadgrobni spomenik moje kćeri ne bude ponovno savršen. I cvijeće koje smo zasadili uokolo takoder dobro izgleda.” Jack kimnu glavom zamišljajući prizor. Nije mogao govoriti.

str. 154


BU&CW

„Evo, srce, možeš pogledati! Donijeli smo neke fotografije da ti pokažemo. Iako, nadamo se, uskoro ćeš doći sam vidjeti, zar ne?” Dilys izvuče mali album s fotografijama iz svoje krem kožnate torbe i preda mu ga. „Doista bismo voljeli to, zar ne, Bryn? A mogao bi ostati koliko god želiš... O, Bože, što sam učinila s rupčićem?” Ponovno se slomila, tada do kraja. Bryn, pokušavajući je utješiti najbolje što je mogao, reče Jacku: „Prolazimo kroz teško razdoblje. Čini se kao da su svi zaboravili Rose. Prije su nas pitali kako smo, i razgovarali smo o njoj. No sada kao da svi misle da bismo to trebali ostaviti iza sebe. Nastaviti dalje život, tako nekako. Ali oni ne razumiju. Ne možemo to ostaviti iza sebe i ne želimo je zaboraviti. A novi ljudi doseljavaju se u mjesto, koji je nisu ni poznavali - kao da im ništa ne znači. Mislim da im i ne znači. Ali nama ona znači sve na svijetu.” „Zato smo morali doći i vidjeti te danas.” Još uplakana, Dilys odmahnu glavom i obriše crvene oči. „Jer ti si još jedna osoba koja voli Rose koliko i mi. Ti si jedini koji razumije zato što i tebi nedostaje. Mislim, znam da oni ne mogu drukčije, ali kao da ona blijedi, kao da je izbrisana, postaje sve bljeđa i bljeđa. I svi ostali samo nastavljaju dalje život kao da nikada nije postojala.” Jack je pobjegao iz kuhinje i otišao na kat. Bilo je već osam i trideset i više se nije mogao sjetiti je li trebao pokupiti Tilly u osam ili devet. Tuga Bryna i Dilys Symonds toliko je utjecala na njega. Štoviše, bila je zarazna. U tome trenutku prožimao ga je sram i krivnja. Kad je provjerio jesu li vrata spavaće sobe čvrsto zatvorena, izvadio je telefon. Kakav je drugi izbor imao? Što se događalo? Jack je rekao da će biti ovdje u osam. Isprva nije imala ni trunku sumnje da se neće pojaviti, ali Tilly je sada već bila u grču. Osam je sati došlo i prošlo, a od tada nije mogla prestati šetati kuhinjom. Sva sređena, a nikamo ne izlazi. To je kao da joj je opet bilo šesnaest, kao kad počinješ shvaćati da se dečko koji ti se mjesecima sviđa, koji je rekao da će te čekati na autobusnom stajalištu, neće pojaviti. Sumnja se miješala s osjećajem jada dok su kazaljke sata sporo i mučno klizile prema osam i trideset. Svakih nekoliko minuta provjeravala je radi li telefon. U osam i trideset jednu minutu polagala je sve svoje nade u prometnu nesreću. Ništa previše ozbiljno, tek toliko da Jack ostane zarobljen u automobilu, da ne može dosegnuti mobitel. Čim bi ga vatrogasci uspjeli osloboditi, nazvao bi je, možda malo natučen i u masnicama, ali inače bez ozljeda, i toliko bi joj se ispričavao, a ona bi mu rekla da ne bude glup, dobro je i samo to je bitno, ali on bi nastavio govoriti koliko mu je žao, čak i kad bi mu osoblje hitne pomoći govorilo da mora prestati telefonirati jer ga moraju pregledati, začula bi kako im Jack govori: „Postoji samo jedna osoba koju želim da me pregleda, a ona je na drugome kraju linije.” Zvrrrrr. Vrativši se u stvarni svijet, telefon na stoliću za kavu naposljetku je zazvonio i Tilly skoči do njega poput igrača ragbija. Dakako, nazvat će, dakako, ima pravi izgovor, zacijelo ju je zvao da joj kaže kako je na putu i da će stići za dvije minute...

str. 155


BU&CW

„Molim?” „Bog, ja sam! Gle, oprosti, ali neću moći doći večeras! Nešto mi je iskrsnulo.” Bio je to Jackov glas, ali nije zvučao poput Jacka. Bio je rastresen, dalek, uopće nije bio sličan sebi. „Jesi li dobro?” Tillyni su dlanovi bili vlažni. „Jesi li bolestan?” Kad je to izrekla, začula je otvaranje vrata u pozadini, ženski glas koji se ispričava: “O... oprosti...” „Ne. Dobro sam. Ne mogu govoriti o tome sada. Žao mi je zbog večeras. Nazvat ću te sutra. Bog!” „Pričekaj - “ Ali bilo je prekasno, telefon je već zašutio. Zurila je u njega pokušavajući zamisliti što se moglo dogoditi da to učini. Osim ako... Osim što je znala odgovor na to, zar ne? To je moralo biti nešto u vezi s drugom ženom. Ili ženama, množina. Zato što, budimo iskreni, žene su bile u središtu pozornosti života Jacka Lucasa. Okružio se njima, i zabavljao se s njima i lomio njihova srca. A ona je zamalo, toliko blizu, bila i sama usisana u to ludilo. Bila je na rubu da se preda, pridruži haremu, učini potpunu i krajnju budalu od sebe. Jer Jack je bio programiran da povrijedi žene koje su prolazile kroz njegov život, to je radio automatski poput disanja. Dok je ona bila zauzeta maštanjem da će ovaj put biti drukčije, on je metaforički križao njezino ime s popisa onoga što treba obaviti. O tome je riječ, a nije bio zainteresiran ni za kakvu normalnu, smislenu vezu. Rose je bila njegova velika ljubav i on ju je izgubio. Od tada bio je cijepljen protiv rizika da će ikada dopustiti da se to ponovi. Sigurnost u brojevima i slično. Što je dovoljno fer, čak i pametno. U teoriji. Toliko dugo dok niste jedna od jadnih, lakovjernih žena na drugoj strani. Što je zamalo postala. O, Bože, toliko je željela da se to dogodi! To je boljelo. To je bilo jadno. Tilly zatvori oči. A ako se sada osjećala jadnom, pa, još je i dobro prošla.

str. 156


BU&CW

34. poglavlje

SVAKI PUT KAD JE na vratima zazvonilo zvonce, Erinin bi se želudac stisnuo od straha da bi to mogla biti Zastrašujuća Stella. Kad je zazvonilo u deset te večeri, pogledala je Fergusa. „O, Bože! Je li to ona?” „Ja ću.” Fergus se dignuo s kauča i otišao dolje. Ubrzo se vratio. „Netko manje zastrašujući.” „Tilly!” Osjećaj olakšanja pretvorio se u zabrinutost. „Bože, što se dogodilo? Izgledaš grozno!” „Vrlo si ljubazna. Donijela sam vino.” Bacivši se na kauč i ispustivši očajnički jecaj, Tilly preda bocu Fergusu. „Veliku čašu za mene, molim te! O, oprosti, zauzela sam ti mjesto?” „U redu je.” Erin potapša Tillynu ruku. Lijepo je od Fergusa bilo to što mu ne bi, kad bi se neočekivano pojavio prijatelj koji je u nevolji, palo na um da zamjeri upad. U sekundi čuli su otvaranje plutenog čega. Fergus se vratio iz kuhinje s dvije pune čaše. Tilly uze svoju. „Hvala! Možeš se i ti poslužiti, znaš.” „Upravo sam namjeravao otići i pokupiti hranu. Naručili smo indijsku. Hoćeš da i tebi što donesem ili ćeš podijeliti s nama?” „Previše sam potresena da bih jela.” Tilly ispije gutljaj vina. „Pa, možda kakav papadum. Budući da me otpilio.” Erin upita: „Tko?” „Bila sam glupa.” „Tko?” „Lakovjerna.” „TKO?” „Ja sam kriva. Trebala sam znati bolje.” „Uzet ću ti vino ako mi ne kažeš.” „Nemoj!” Tilly odmaknu čašu izvan dohvata. “O. K., O. K., Jack.” „Jack Lucas?” „Ne smiješ reći da si me upozorili. Znam da jesi.” Tilly pogleda Fergusa, koji se nespretno ljuljao na vratima. „Velika pogreška, zar ne?” „Žao mi je. Jack je dobar dečko, „Možda nije idealan materijal za sretne završetke.” Fergus je pogleda žalosno. „Prati ga loš ugled.”

str. 157


BU&CW

„Nisi mi ništa spomenula!” Erin je bila zapanjena. „Ne mogu vjerovati da mi nisi rekla!” „To je zato što nije bilo ništa za reći. Ništa... znate, nije se dogodilo.” O, u redu, nema smisla biti sramežljiv! „Trebalo se dogoditi večeras”, reče Tilly. „Ali nazvao je i otkazao. Baš kad sam se počela brinuti da se gdje slupao. I misliti da sam drukčija od ostalih. Uistinu sam vjerovala da smo se povezali.” Pogled na Erinino lice rekao joj je sve što je trebala znati. Svaka od Jackovih osvojenih žena vjerovala je da je drukčija od ostalih. Njegove vještine udvaranja toliko su bile istančane da su sve mislile kako su se povezale s njime. „Što je rekao kad te nazvao večeras?” „Ništa. Da ne može doći, to je sve. Da mu je nešto iskrsnulo. Baš!” Tilly se gorko nasmije na dvosmislenost riječi. „Prilično je brzo zaklopio slušalicu. Nije se mogao dovoljno brzo skinuti s telefona. I čula sam neki ženski glas u pozadini. „Možda je imao dobar razlog.” Ali obje su znale da je Erin to rekla da bi se osjećala bolje. „Upravo sam prošla kraj njegove kuće. Kod kuće je. Svjetla su upaljena i još je jedan automobil parkiran na prilazu.” Fergus upita: „Kakav automobil?” „Crveni. Uglavnom, nije bitno. Trebalo mi je društvo, a vas dvoje izvukli ste deblji kraj. Loša sreća.” Tilly ispije još jedan gutljaj vina. „Sad ste zaglavili sa mnom idućih nekoliko sati dok budem blejala o sebi kao kakva jadnica.” Ona uperi prstom u njih oboje. „A ne smijete nikome reći! Ne želim da cijeli Roxborough zna kakvu sam budalu načinila od sebe. Zakunite se! To je tajni podatak.” U tome trenutku želudac joj zatutnji iz protesta. Zgrožena svojom sposobnošću da istodobno bude slomljena srca i pohlepno gladna, Tilly reče: “O. K., mogao bi mi donijeti vrećicu samose od povrća.” Svjetla su osvjetljivala Jacku put. Bryn i Dilys otišli su u jedanaest i trideset. Sve emocije za koje je mislio da ih je naposljetku uspio zadržati pod kontrolom ponovno su isplivale zbog njihova posjeta. Kad je Dilys pogledala uokolo po dnevnom boravku i upitala drhtavim glasom: „O, Jack, gdje su Roseine fotografije?”, osjećao se poput ubojice sa sjekirom. Pokušaj da objasni kako nema nijednu uokvirenu samo je povećao njihovu zbunjenost i povrijeđenost. Krivnja ga je iznova i iznova probadala sve to vrijeme kad se pomisao na Tilly ušuljala u njegov um. Ni na koji način nije mogao reći Dilys i Bryn da je naposljetku upoznao nekoga tko mu je značio, oni bi na to gledali kao na najgoru vrstu izdaje njihove kćeri. I dok je slušao kako razgovaraju o Rose, stari osjećaji ponovno su isplivali i Jack je shvatio da se slaže s njima, da su imali pravo i da bi veza koju je namjeravao početi s Tilly bila vrlo, vrlo pogrešna. Kad ih je ispratio kući, bol i toga bile su svježe kao da je Rose tek umrla, ponovno. Pozdravivši ih, Jack je obećao da će uskoro doći i posjetiti njezin grob. Ali san je bio iza njega. Iako je bio iscrpljen i emocionalno iscijeđen, nije se mogao opustiti. Krivnja što je razočarao Rose borila se u njemu s osjećajem krivnje zbog toga kako se večeras ponio prema Tilly. Mora da se pita što se, kvragu, događa. Duguje joj objašnjenje, to je najmanje. Čak i ako ga je, u tome

str. 158


BU&CW

trenutku, jedva i sam razumio. Jack je znao da je vozio prebrzo, ali cesta je bila pusta. Dok je prilazio Bukvinoj kući, još nije imao pojma što će učiniti. Večer nije trebala tako završiti. Pokušao ju je nazvati, ali nitko se nije javljao na telefon, a ionako zaslužuje više od jednoga telefonskog poziva. Zakočivši oštro, zaokrenuo je automobil na njezin prilaz. Velika je vjerojatnost da ni Tilly neće biti presretna s njime. Sranje, život je mnogo lakši kad nisi emocionalno ukljućen! Nakon svega Tilly uopće nije bila ondje. Kad je prošao zavoj, Jack je vidio da je početak prilaza prazan. Nije bilo njezina automobila. Mogla je biti bilo gdje, i može li je kriviti zbog toga? On zaokrenu jaguarom ukrug. U redu, toliko o tome. Možda je najbolje da zaboravi večeras s obzirom na sadašnje stanje svojeg uma. Vrijeme je za povratak kući. „Evo ga! To je on! To je njegov automobil!” Prepoznavši ga, Tilly ispusti krik i baci se nastranu. Fergus, pokušavši je spriječiti, reče: „Nemoj trub - “ BIIIIIIP! „Gade!” zaurla Tilly. „Zaustavi automobil!” Vozili su preko mosta na cesti Brockley. Fergus zakoči, Jack takoder. „Izvrsno!” Fergus je zvučao rezignirano. „Sada će me zacijelo baciti u rijeku.” No Tilly, ohrabrena pićem, već je izlazila iz automobila. Kad se približila vrhu mosta, vozačeva vrata jaguara otvore se i Jack izađe, osvijetljen srebrnom svjetlošću zamalo punoga Mjeseca iza sebe. To što je izgledao toliko savršenim pomoglo je Tilly. Kako je ikada mogla zamisliti da bi mogli imati budućnost zajedno? „Hvala za večeras!” Njezin je glas jasno prelazio udaljenost između njih. Jack odmahnu glavom. „Žao mi je. Rekao sam da mi je žao. Išao sam k tebi, ali te nije bilo ondje. Pokušao sam te i nazvati. „Ne moraš se ispričavati. Nisam sarkastična. Doista to mislim”, reče Tilly. „Hvala što si me otpilio večeras, drago mi je što si to učinio! I sigurna sam da si se lijepo proveo s kojom god koja se pojavila - bila je to neka iz redovitog harema neka nova, uzbudljiva? Nije da mi je bitno.” Podignula je ruke prije nego što je imao priliku odgovoriti. „Samo sam znatiželjna. Zapravo, mora da je neka iz staroga društva jer potpuni stranac ne bi se samo tako pojavio na pragu, zar ne? Iako, tko zna, možda nemam pravo. Možda i bi kad je riječ o Jacku Lucasu! Ipak, najbitnije je da si se ti zabavio.” „Hej? Smijem li govoriti?”Ako je prije zvučalo kao da se ispričava, Jackov je ton bio sada drukčiji. On reče ravnomjerno: „Nije se dogodilo ništa slično tomu.” „Ha! Da, baš! Čula sam joj glas, Jack!” „Roseini su se roditelji pojavili.” Oh!

str. 159


BU&CW

Tilly je mrzila kad se to događalo, kad bi bila spremna na vikanje, a druga bi osoba rekla nešto što bi je zaustavilo na samome početku. Zatvorila je oči i osjećala laganu vrtoglavicu, što je bila još jedna smetnja, popila je previše vina da bi mogla suvislo raspravljati i s kime. „Mogao si mi prije reći, kad si nazvao.” Bilo joj je žao zbog Jacka i roditelja njegove zaručnice, uistinu jest. No je li to automatski značilo da mu je morala oprostiti? Nije ni spomenuo da su bili ondje. „Možda.” Jack kimnu glavom. „Ali bio sam rastresen. Dilys je bila uzrujana. Bila je to gadna večer.” „Ovaj... oprostite što prekidam”, Fergus pozove iz automobila, „ali ovo je uska cesta, a mi smo je zauzeli.” „U redu je. Odmah dolazim.” Tilly se okrenu i krene natrag prema njemu. „U redu je. Ja ću te odvesti.” Jack pogleda prema Fergusu i reče: „Povest ću je.” Tilly, leđima okrenuta Jacku, odmahnu glavom prema Fergusu. Fergus izjavi nespretno: „Hvala, ali u redu je. Ja ću je odvesti kući.” „Tilly! Žao mi je zbog ovoga večeras. Nazvat ću te sutra.” „Nije potrebno.” „Jest. Moramo razgovarati.” On frustrirano izdahnu. „Nisam želio da se ovo večeras dogodi.” Tilly uđe natrag u Fergusov automobil. „Znam. Ali dogodilo se. Ne želim te kazniti, Jack! Činim to da sebe zaštitim.”

Neki su ljudi sretni; kad bi se probudili žestoko mamurni, mogli su se mamurnosti riješiti snom. Jednostavno bi se okrenuli i skliznuli natrag u nesvijest dok sve ne bi bilo gotovo. To nije djelovalo za Tilly. Njezina mamurnost uvijek bi je rano probudila i inzistirala da ostane budna i uživa svaku minutu. Kad je Betty došetala na kat i njuščicom otvorila vrata spavaće sobe, Tilly je već bila budna sat i pol. To je toliko nepravedno. I ne samo mamurnost. O, Bože, kakva užasna noć! Baš kad bi pomislila da joj je život krenuo u jednome smjeru, sve bi se naglo preokrenulo. Kao da stojiš na središnjoj pozornici u Palladiumu i spremaš se zapjevati ariju Nessun Dorma, a onda shvatiš da orkestar počinje svirati Pink Pantera umjesto toga. Do jedanaest Nurofens je počeo djelovati, Tillyna je glavobolja nestala i odlučila je što će. Kad je na ulaznim vratima zazvonilo, ohrabrila se i otišla otvoriti. Osim što nije bio Jack. Poštar Dave stajao je na pragu čvrsto držeći veliki, plosnati, pravokutni paket. „Sve u redu, ljubavi? Bog, Betty!”

str. 160


BU&CW

„Bog, Dave!” Paket je možda sadržavao veliku bombonijeru, što bi je moglo razveseliti. „Za mene?” Ne bih rekao. „Žao mi je, ljubavi!” Kad je oduševljeno počešao Bettyne uši, uspravi se i doda joj paket. „Za Kaye je. Adresirali su ga na Maxa. Poslali su ga čak iz Amerike.” To što su pismonosne i paketne pošiljke mogle doletjeti ovamo iz drugih zemalja i s kontinenata, bio je izvor beskrajnog divljenja za Davea. „Hvala!” Uzimajući paket i eksperimentalno ga tresući, Tilly se nadala da u njemu nije zgažena čivava. „Nema ih za vikend. Dat ću ga Kaye kad se vrati.” Preko Daveova ramena vidjela je kako se jaguar penje na prilaz. Na zvuk kotača na šljunku Dave se takoder okrenu. Kad se okrenuo natrag, on upitno pogleda Tilly. „Maxa i Kaye nema kod kuće? Znači li to da se što događa između vas dvoje?” „Ne.” Iskreno, zar je zabadanje nosa u tuđa posla dio opisa njegovoga radnog mjesta? „Ne, ništa se ne događa. Uopće”, reče Tilly oštro. „Aha. To je dobro.” Utihnuvši glas, Dave se nagnu bliže. „Dobiva mnogo čestitaka za Valentinovo taj tip.” „Ne sumnjam. Ali ne od mene.” Dave je krenuo natrag prema poštanskom kombiju i površno pozdravio Jacka dok su prolazili jedan pokraj drugoga. Tada pogleda u Betty, koja je tolerirala da je češe po ušima, ali je sada trčala preko šljunka i radosno se bacakala na pridošlica kao kakva uzbuđena djevojka s naslovnice. Posljednji pogled koji je Dave uputio prema Tilly govorio je više od riječi. Psi ili cure, nije bitno. Svi su se superljepilom lijepili na Jacka.

str. 161


BU&CW

35. poglavlje

„ALI REKAO SAM DA MI JE ŽAO!” Jack se mrštio u kuhinji. „Znam da sam te iznevjerio sinoć, ali imao sam razloga. Možeš shvatiti kako sam se osjećao, zar ne? Sve me preplavilo i mislio sam da sam izdao Rose. Ali bio je to samo osjećaj krivnje. Imao sam vremena prespavati i ne mora tako biti. Jutros sam doista razmislio o svemu.” Mahao je uvjerljivo glavom prema Tilly. „To ne mora značiti kraj za nas.” Tilly je bila neumoljiva. „Ne možeš završiti nešto što nije imalo početak.” Nije mogla vjerovati da može zvučati toliko snažno. A onda opet, morala je. Sinoć je bila polupijana i bijesna. Danas je trijezna i rezignirana jer je to jedan od najtežih postupaka koji je ikada dotada morala učiniti. Ali je takoder znala da je tako najbolje. Samoočuvanje. Možda njihova veza nije pravo ni počela, ali već je bila emotivno uključena. A kad je nesretan kraj neizbježan, tko bi, osim potpunog mazohista, to želio nastaviti? „Ne možeš to učiniti!” Jack očito nije mogao vjerovati njezinoj odluci. „Bryn i Dilys pojavili su se niotkuda. To nije moja krivnja. Što sam trebao učiniti? Izbaciti ih iz kuće?” „Nisu oni promijenili moje mišljenje. Samo su mi dali vrijeme za razmišljanje. I mislim da bismo trebali zaboraviti... znaš, ono.” Tilly nejasno pokaza da misli na romantičnu stranu. „Budimo samo prijatelji, u redu? To ja želim.” Jack je nastavio zuriti u nju. „Doista?” Zašto je u njegovim očima morao biti taj pogled? Ona kimnu glavom. „Da.” „Zašto?” Zašto? To je bilo ubojito pitanje. Jer je sinoć gledala odnos između Erin i Fergusa, vidjela je koliko su blaženo sretni bili zajedno i shvatila da se oni doista bezuvjetno vole i imaju povjerenja jedno u drugo. I znala je da je moguće postići takav odnos s nekime, ali da se to nikad ne bi - nikada ne bi moglo - dogoditi s Jackom. Kakva ironija što je Fergus imao Stellu, koja je činila sve što je u njezinoj moći da ugrozi njihovu novu vezu, a sada je Jack imao Roseine roditelje, koji su to činili u njezino ime. Čak i ako nisu znali što su učinili, nesumnjivo bi bili oduševljeni kad bi saznali za svoj uspjeli. Tilly je osjetila da joj srce tu& sve brže, oni su joj učinili uslugu jer noć, ili tjedan, ili mjesec s Jackom nikada neće biti dovoljni i ono što bi ona uistinu htjela nikada se neće dogoditi. Prije ili poslije on bi se povukao kao što je uvijek činio,

str. 162


BU&CW

ostavljajući je ogorčenu i pojedenu od ljubomore, poput Stelle. Slomljenoga srca i predmetom poruge cijeloga grada. Još je čekao da mu štogod kaže. Tilly lagano slegnu ramenima. „Jednostavno zato.” „Mogu li te pokušati uvjeriti u suprotno?” upita Jack. „Ne, ne!” Ona odmahnu glavom istodobno osjećajući olakšanje i potpunu pustoš. „Odlučila sam. To je to.”

„O, dušo, Betsy-Bu, kako si mi ti?” Kaye podignu Betty u naručje i zavrti je oko sebe. „Jesi li bila dobra djevojka ovaj vikend?” „Obje smo bile dobre djevojke.” Tilly, koja je provela dan čedno čisteći kuću, reče: „Kako je bilo na vjenčanju?” „Glasno, pripito, puno plesa s muškarcima s dlakavim nogama u kiltovima. Ti Škoti znaju kako se dobro zabaviti.” „I jedan od njih pokazao mi je što nosi ispod kilta”, reče Lou. „Bože, doista?! Odvratno.” „Da, bilo je prilično odvratno. Divovske ružičaste bokserice s plavim srcem.” Lou je sa zanimanjem zurila u paket na kuhinjskome stolu. „Što je to? Netko mi je poslao dar?” „Ne, to je za tvoju mamu.” „Mene? O, obožavam darove!” Puštajući Betty dolje, Kaye je došla pogledati. Njezino se lice uozbilji kad je vidjela američke poštanske marke. „Osim ako nije gomila pravnih dokumenata od Denzila i Charlene, koji će me tužiti dok mi oči ne ispadnu.” Lou reče: „Ja ću ga otvoriti.” Podera vanjski omot i odmota zaštitnu foliju s mjehurićima te naposljetku izvadi sliku u jednostavnome crnom okviru. „O, moj Bože, to je Dinny Jay!” Kaye ispusti pisak sumnje i uzme sliku od Lou. „Tko mi je to poslao? Obožavam Dinnyja Jaya.” Tilly pogleda sliku, veličine A3 i prepunu neobičnih detalja, koja je prikazivala klizače u Central Parku. Nikada prije nije čula to ime. Lou reče: „Na poledini je zalijepljena omotnica.” Odvojivši omotnicu, Kaye je otvori i počne čitati pismo naglas.

Draga gđice McKenna, sjećam se da sam davno čitao intervju u jednome časopisu, u kojemu se spominje vaša ljubav prema djelima Dinnyja Jaya.

str. 163


BU&CW

Naletio sam na ovu sliku u galeriji prošli tjedan i mislio sam da ćete možda uživati u njoj pa se nadam da ćete prihvatiti ovaj maleni dar od mene. Takoder se nadam da je sigurno stigla do vas. Kad sam u novinama pročitao da ste se preselili natrag u Veliku Britaniju, odlučio sam poslati to na adresu vašega bivšeg supruga, koju sam pronašao na njegovoj internetskoj stranici. Ne brinite se, nisam ludi obožavatelj, samo netko tko vam želi dobro i .želi da znate da vas ne mrze svi u SAD-u. Čuvajte se i uživajte! Najbolje žeje, P. Price. P. S. Nadam se da ste uživali u čokoladi i cvijeću.

„On jest lud obožavatelj.” Tilly načini grimasu. „Svatko tko mora naglasiti da nije ludi obožavatelj sigurno to jest.” Kaye se s divljenjem zagledala u sliku. „Možda je uistinu drag čovjek.” „Kolika joj je cijena?” „Ne znam, morat ću provjeriti na internetu. Tri ili četiri tisuće dolara, otprilike.” „Ne biste li je trebali vratiti?” „O, Bože, ne znam! Bih li trebala? Obožavam ga! I povrijedila bih njegove osjećaje da to učinim. Da kupite kome savršen dar, kako biste se osjećali da vam ga tko baci natrag u lice? Mislim da je najbolje milostivo ga prihvatiti i napisati jako lijepo pismo. Bar sam dobila adresu ovaj put. I živi u New Yorku pa je u redu, to je dovoljno sigurno.” Max je ušao s njihovom prtljagom. „Dok se ne pojavi na tvome pragu sa sjekirom.” „U redu je. Neću mu dati svoju adresu, zar ne?” Kaye zagrli sliku na prsima i nasmiješi mu se. „I dalje ću se služiti tvojom.” Još dva dana. Manje od četrdeset osam sati, zapravo! Za četrdeset šest i pol sati ukrcat će se na let i krenuti iz Bristolske zračne luke na put u Veneciju, tra-la-la! Na najpotrebniji, najželjeniji, najromantičniji odmor svojeg života. Poželjevši da današnji dan završi, Erin pogleda na sat. Dva i trideset. Još tri sata prije nego što je mogla zatvoriti trgovinu, otići na kat i završiti pakiranje. Kovčezi su ležali otvoreni na podu dnevnoga boravka i već je satima radila na svome popisu između posluživanja kupaca. Voljela je sastavljati popise, sastavljala ih je od djetinjstva često pišući: „Ustani!”, „Operi zube!” i „Pojedi doručak!” radi čistog osjećaja radosti što ih može prekrižiti i iskusiti taj divni osjećaj da je napravila posao koji je odredila. Popisi su značili da situaciju drži pod kontrolom. Ljudi koji ne sastavljaju popise, nemaju pojma što propuštaju. A

str. 164


BU&CW

popisi za odmor bili su ekstra posebni, uzbudljivi i sastavni dio iskustva odlaska. Uz to to je značilo da je manja vjerojatnost da će u nevjerojatni Palazzo iz četrnaestoga stoljeća stići bez glačala za kosu. Oho, još je nešto morala dodati na popis: sprej za zaštitu kose od sunca. A trebala bi i kupiti novu bocu; zamislite da dođete onamo, a oni ga ne prodaju u Veneciji! Vrata se trgovine širom otvore, a Erin od straha ispadne nalivpero. Ondje, na vratima, stajala je Stella sa strašnim, gotovo robotskim pogledom na licu. O, Bože, to je poput onih strašnih priča koje biste pročitati u novinama u kojima bi odbačeni ljubavnik potpuno poludio i počeo ubijati ljude. „Moram razgovarati s Fergusom.” Čak je i Stellin glas zvučao čudno, kao da je tek iskušavala novi ton glasa. „Nije ovdje.” „Znam da nije ovdje. I telefon mu je isključen. Gdje je?” Erin se nije usudila sagnuti i pokupiti nalivpero. Što ako Stella iskoristi priliku i napadne je? „Ne znam. Zacijelo s klijentom.” U redu, reci to, reci! „Možete li napustiti moju trgovinu, molim? Ne želim vas ovdje.” „U redu, morat ću onda tebi reći.” Stella se nije micala. „Trebam Fergusa da se pobrine o Bingu. Moram otići, a on ga treba pokupiti danas nakon posla iz moje kuće. Ostavit ću svu hranu, i Bingovu košaru i „Pričekajte, Fergus ne može to učiniti!” Erin izlanu, ogorčenje je prevladalo strah. „Morat ćete naći koga drugoga da se pobrine o vašoj mački.” „On mora. Nema nikoga drugoga.” „Odvedite ga u hotel za mačke. Zato postoje.” Stellina se čeljust stegnu. „Bing ne ide u hotel za mačke. Ne bi mu se to svidjelo.” Trepćući očima, dodala je ledeno: „On nije obična mačka.” „Pa, Fergus se svejedno ne može brinuti za njega. Budući da neće biti ovdje.” Erin osjeti kako joj se stisnuo trbuh. „I mi odlazimo. Ha! Evo ti sad! Stella je stajala ondje kao da ju je tko udario. „Odlazite?” „Da. „Na koliko dugo?” „Na tjedan dana.” Ako baš moraš znati. „Ali trebam nekoga da se brine o Bingu.” To je bilo ludo. „Neka ga pričuva koja od vaših prijateljica. Amy”, reče Erin. „Amy je prezauzeta svojim novim dečkom.” Stellina je vilica bila napeta. „Jedva je čekala da me skine s telefona.” „A, možda - “

str. 165


BU&CW

„Gle, ne postoji nitko, u redu? Nikoga drugoga ne mogu pitati. I neću ostaviti Binga u hotelu za mačke - ne bi to mogao podnijeti. Kamo uopće idete?” O, izvrsno, zar je planirala tražiti od njih da povedu Binga sa sobom? Erin odgovori: „U Veneciju.” „Venecija. Kako lijepo.” Stellin glas bio je ispucao poput stakla. „Gledajte, žao mi je! Da ne putujemo, pričuvali bismo vam Binga.” Opa, tko bi mislio prije pet minuta da će to reći i uistinu to misliti? Ali Stella je očito bila u očajnome i groznome stanju. Ispod teške šminke i modernoga krem odijela bila je napeta i razdražljiva poput hrta. „U redu. O. K. Pa, reci Fergusu da... ne, nema veze.” Na trenutak suze su zasjale u Stellinim očima prije nego što je naglo odjurila i napustila trgovinu. Erin je gledala kako uskače u automobil koji je nesmotreno ostavila parkiran na dvostrukoj žutoj crti preko puta. Sljedeći trenutak automobil je poskočio prema naprijed, malo je nedostajalo da pregazi staricu s kariranim kolicima na kotačima za kupnju. Potom je pod oštrim kutom krenula unatrag, popela se na pločnik i udarila u rasvjetni stup iza sebe. Kad je Erin stigla do nje, Stella je hiperventilirala i Ijuljala se naprijed-natrag u vozačevu sjedalu plačući: „Ne znam što da učiniiiim!” „Stella, što se događa? Recite mi!” Stella odmahnu glavom mahnito: „Neeee!” „Ne možete voziti u takvome stanju. Pogodili ste rasvjetni stup.” „Tko će pripaziti na Binga?” Erin podiže glas: „Kamo morate ići?” „Ne na lijepo mjesto poput vas.” Pokrivši lice, Stella promrmlja nešto što je zvučalo kao hotel. O, zaboga! „Što? Kakav hotel?” Stella odmaknu ruke i reče tupo: „Ne hotel. U bolnicu. Moram otići u bolnicu danas popodne.” „Zašto?” Erin je zurila u nju. „Ne tiče te se. Što tebi to znači? Odi ti lijepo u Veneciju s mojim mužem! Lijepo se provedite!” Erin reče: „Recite mi zašto idete u bolnicu!” „O, ništa bitno. Imam karcinom, to je sve. Možeš li sada zatvoriti vrata, molim te?” „Što?” „Zatvori vrata!” Suze su klizile niza Stellino lice ostavljajući bijele tragove na njezinu puderu. „Imate karcinom? Doista?” „Doista. Kunem se. Ako lažem, dabogda umr - “ Odmahnuvši glavom, Stella naglo prekine rečenicu. „Uglavnom, moram ići sada.”

str. 166


BU&CW

„Ne možete tako voziti. Već ste uništili branik.” „Ako sam udarila automobilom, vjeruj mi, to nije kraj svijeta!” „Ali srušite li koga i ubijete li ga, to će biti kraj njegova svijeta. Pričekajte ovdje!” Kako bi bila sigurna, Erin se zavuče u unutrašnjost automobila, posegnu i dohvati ključ. „Ja ću vas odvesti. Samo mi dajte dvije minute da zatvorim trgovinu!”

str. 167


BU&CW

36. poglavlje

AUTOMOBIL JE BIO AUTOMATIK, hvala Bogu, inače bi Erin vozila kao pijana, poput Stelle! Dok su se vozile kroz Roxborough, palo joj je na um da je Stella možda lagala. Što ako je to bila zamka, a Stella ju je namamila u svoju kuću... Osim što nije, znala je to. Stella je govorila istinu. Bože, karcinom! „Osjećam se kao da usporeno padam s litice”, reče Stella. „Mislim da sam u šoku. Sav bol i grčeve koje sam osjećala dugo sam ignorirala. Uzimala više tableta protiv bolova, pila više vina. Mislila sam da je razlog zbog kojega sam se osjećala toliko grozno bio to što je moj brak gotovi Mislim, to je dobar razlog, zar ne? Ljubav boli. Saznaš da se tvoj muž viđa s drugom, i osjećaš se kao govno. Otišla sam na pregled da vidim hoće li mi dr. Harrison propisati kakve sretne pilulice. Ali počeo me pipkati i probadati jer sam izgubila na težini. Skreni lijevo, kuća uz drugi rasvjetni stup, sa zelenim vratima!” Sada kad je Stella počela pričati, bila je poput slavine koja se ne može isključiti. Erin se popne na rubnjak i one izađu iz automobila. „Onda je rekao da odem na snimanje rendgenom za svaki slučaj pa sam otišla u ponedjeljak kako bih ga ušutkala, a to popodne ponovno sam otišla k dr. Harrisonu da mi naposljetku prepiše moj Prozac i tad mi je rekao. Imam karcinom. Mislim, to nema nikakva smisla, zar ne? Takvo se što ne događa meni.” Ruke su joj se toliko tresle da nije mogla staviti ključ ulaznih vrata u bravu. Stella reče: „Željela bih se probuditi i vratiti sve u normalu. Dovoljno je loše to s karcinomom, ali sada si ti ovdje, ulaziš u moju kuću, a to je još više nestvarno.” „Dopustite, ja ću!” Preuzevši, Erin otvori vrata i stane ustranu kako bi pustila Stellu da prva uđe. Stella počne glasno jecati kad se Bing dogegao do nje dok mu je sivoplavo krzneno tijelo vijugalo poput zmije. Uhvativši ga u naručje, ona se potpuno slomi, a Bing je, ravnodušnim vapnenozelenim očima neosjetljivo zažmirio na Erin kao da kaže: „O, Bože, što sada?” jesti.

Takve su mačke. Nema sumnje da je tolerirao pozornost i pitao se što je za

Sat vremena poslije, sa Stellinim spremljenim kovčegom za ostanak preko noći, krenule su prema bolnici. Toliko o sastavljanju popisa kako biste držali situaciju pod kontrolom. Dok je Erin vozila, Stella reče: „Bojim se. Jako se bojim. Je li u redu bojati se?” „Svatko bi se bojao. To je normalno.” „Želim mamu. „Gdje je ona? Želite li je nazvati?”

str. 168


BU&CW

„Mrtva je.” Stella obriše lice. „Ali svejedno je želim.” O, Bože! Knedla se pojavila u Erininu grlu. „To se doista nije trebalo dogoditi, znaš? Ne želim imati karcinom. Želim bebu.” Osjećajući se bespomoćno, Erin reče: „Ah tisuće ljudi imaju karcinom, i pobijede ga. Još možete imati bebu nakon toga. Pogledajte načine liječenja danas, mogu izliječiti gotovo sve!” „Tko će pripaziti na Binga? Pitat će se gdje sam.” „Smislit ću nešto, obećajem.” Stigle su do bolnice. Erin je slijedila oznake sve dok nisu stigle do ulaza u blok gdje su bili smješteni odjeli. Ona zaustavi automobil i reče nespretno: „Pa, stigle smo.” Stella pogleda svoje lice u retrovizoru rupčićem brišući tragove maskare. Tada okrenu pogled prema Erin i izlane još nespretnije: „Hoćeš li poći sa mnom? Ne želim ići sama.”

Bolnica je vratila milijune uspomena, vrlo malo sretnih. Erin je provela tjedne gotovo živeći na stolici uz krevet svoje majke nakon njezina prvoga moždanog udara. Nakon toga život je bio isprekidan beskrajnim odlascima u rehabilitacijski centar za pacijente koji su pretrpjeli moždani udar, na odjel fizioterapije, u ambulantu. Sati čekanja i sjedenja i očajničkih pokušaja da ostane radosna izvana kad se nije imala čemu radovati, beskrajno pokušavajući smisliti još više tema za razgovor kad bi joj potpuno ponestalo riječi. Zamorni časopisi, smrad mokraće, ostali pacijenti koji ne mogu govoriti i koji plaču od frustracije, ostati zarobljen u uskome prolazu iza koga tko se bori s hodalicom i hoda dva metra na sat, posvudašnji miris dezinficijensa i prekuhanog povrća... Kad je Erinina majka naposljetku umrla, to je bar značilo kraj beskrajnim posjetima bolnici. Bila bi sretna da ne mora nikad više kročiti na to mjesto. Uglavnom. Drugi odjel, drugo osoblje, drugi pacijent. Samo su stolice ostale iste. Erin je sjela na jednu - oblikovana plastika, svijetlonarančasta, neudobna da ti utrne stražnjica - i mlada plavokosa sestra smjestila se na drugu stolicu, a Stella je zauzela krevet. Sestra je popunjavala osobne podatke o Stelli urednim, kičastim rukopisom. Vrrrlo spoooro, uuiustiiinu. „U redu, religija?” „Nikakva”, reče Stella. „U redu. Hoćemo li onda samo zapisati RKT?” Trebalo joj je trideset sekundi da to napiše. „Izvrsno. Najbliži rođaki Stella je bila zauzeta motanjem i odmotavanjem ruba bo ničke plahte između svojih prstiju. Izgledala je kao da se bo zadržati suze. „Mama? Tata?” Medicinska sestra dobronamjerno ju poticala. „Brat ili sestra?”

str. 169


BU&CW

„Nemam rodbine.” Ubrzavši motanje plahte, Stella pogleda prema Erin i upita oštro: „Može li tebe zapisati?” Sestrin ton bio je umirujući. „U redu. Tko ste vi?” „Djevojka mojega supruga”, reče Stella. „O! Pa ne bi li on trebao biti vaš najbliži rođak?” „Ne znam. Briga ga za mene. Ionako mrzi bolnice.” Odmahnuvši glavom, Stella reče: „Zapišite Erinino ime. Kolik ću dugo ostati ovdje?” „Paaa, ovisi o liječniku, zar ne?” Sestra je bila ugodna trudeći se izbjeći neugodna pitanja na sve načine te utješnc osmijeha. „Dr. Wilson uskoro će vas pregledati.” Stellin ton bio je osoran. „I trebam još malo tableta protiv bolova.” „Nema problema. I to ćemo srediti za vas.” Ispred bolnice Erin je sjela na klupu obasjanu suncem drhtavih koljena, pokušala ponovno dobiti Fergusa na mob tel. Tada je odgovorio. „Bog, anđele, kako napreduje pakiranje?” Bilo je toliko čudno čuti njegov glas koji je zvučao živahno i normalno. „Slušaj, imaš li 3-pinski adapter, ne mog naći svoj - “ „Ferguse, pričekaj, nešto se dogodilo!” Erin je prekasno shvatila da nije pripremila što će mu reći. „Riječ je o Stelli.” „O, Bože, što je sada učinila? U redu, to je to, sad mi je dosta! Gdje si?” „U bolnici.” „Što? Isuse, jesi li ozlijeđena? Je li te napala?” „Ona je bolesna, Ferguse. Nije me napala. Na pretragama je. Očito zbunjen, Fergus reče: „U redu. Ali ne razumijem što ti radiš ondje?” Vrativši se na odjel, vidjela je da su narančaste i plave zavjese povučene oko Stellina kreveta. Tada su se razvukle i pojavio se visok, prilično zgodan muškarac u bijeloj kuti. Uočivši Erin kako stoji, on uperi prstom u nju i upita: „Stellina prijateljica?” Od svih opisa nikada ne bi pomislila da će je tako opisati. Erin kimnu glavom, suhih usta, a on je pozove da ga slijedi. „Porazgovarajmo nakratko dok Stelli uzimaju krv. Ja sam dr. Wilson.” Vodio ju je van iz odjela, niz hodnik, u maleni ured bez prozora krcat udžbenicima i datotekama. Ponudi joj da sjedne. Sjede nasuprot njoj i reče: „Pa, neću okolišati. Vaša prijateljica Stella trebat će svu vašu potporu. Jako mi je žao i, dakako, još moramo načiniti biopsiju danas poslijepodne, ali MRI je pokazao da je karcinom znatno napredovao, kako se čini. Vi ćete takoder morati biti jaki. Toliko mi je žao, znam da je to šok za vas.” Erin se osjećala kao da sama sebe gleda na TV-u. Kao da je nekako nehotice završila u epizodi Casualtyja. Nije joj se činilo prikladnim da mu sada kaže kako, zapravo, uopće nije Stellina prijateljica i, štoviše, morala bi se vratiti kući i završiti pakiranje za odmor.

str. 170


BU&CW

„Ali možete je izliječiti!” Nije mogla susresti liječnikov pogled, umjesto toga pogledala je njegove duge, pametne prste. „Pokušat ćemo sve što je u našoj moći, dakako. Ali moram vas upozoriti da ne izgleda dobro. Uopće, bojim se. Karcinom je metastazirao. Snimke pokazuju da se proširio na crijeva, pluća i jetra. To je vrlo agresivan oblik.” Pa, netko poput Stelle teško će imati sramežljiv karcinom u recidivu, zar ne? Erin izvadi rupčić iz kutije koja je stajala pred njom na stolu i obriše znojne dlanove. Strašne, sramotne, nedostojne misli borile su se da zauzmu položaj u njezinu mozgu. Jer, dakako, bilo joj je očajnički žao Stelle, ali Stella joj je pretvorila život u patnju... i što s Venecijom i Palazzom iz 14. stoljeća s mitskim vrtom na krovu i pogledom bez premca preko Velikoga kanala? O, Bože! Jetra. Crijeva. Pluća. Agresivni. Osjećala je mučninu. Doista, kakav je izbor imala?

„Da otkažemo?” Fergus, koji je znao koliko se radovala putovanju, pogledao je Erin kao da je poludjela. „Stella je bolesna, a ti ozbiljno želiš otkazati naš odmor?” Bili su izvan bolnice. Erin ga je čvrsto držala za ruku; željeti se nije uklapalo u to. „Moramo. Nema nikoga drugoga. Bila sam s njom danas popodne kad je nazvala nekoliko prijateljica. Deedee i Kirsten?” Fergus iskrivi usne. „U redu, znam ih.” „Da, dobro. Prezauzete su da dođu i posjete je. Ispada da je Deedee nabacila nekoliko kilograma u zadnje vrijeme pa se nije usudila propustiti večer vježbanja u teretani. Kirsten je prezauzeta na poslu i mora nadzirati majstore u svojoj novoj kuhinji. A Amy je našla novog dečka. Pa joj je lijepo.” Erin se samo uspjela zaustaviti da ne otme bolnički telefon iz Stelline tanke ruke uređene francuskom manikurom i izdere se na tobožnje prijateljice da podignu svoje sebične koščate guzice i odmah se pojave ondje. „Gle, i ja sam šokiran! Ali to je naš odmor. I Stella je uvijek bila zla prema tebi.” Fergus se namrštio zbunjen tom naglom promjenom Erinina stava. Nakon telefonskog poziva uputio se ravno u bolnicu. Njegov je želudac tutnjao i bio je uzrujan. Stella je uvijek bila takva kraljica drame, velika je vjerojatnost da će na kraju ispasti nešto neznatno što se lako može izliječiti. Bio je dirnut Erininom zabrinutošću - opa, koliko bi žena učinilo to što je ona učinila nakon onoga što joj je Stella učinila? - ali, nije bilo potrebe ići toliko daleko. „Gle, to je divno od tebe, ali bit će sve u redu. Neće nas biti samo tjedan dana. Ako bude još u bolnici, doći ćemo i posjetiti je. Ali nikad ne znaš, možda neće biti. Mogla bi se vratiti kući do tada!” No Erin nije bilo lakše. Njezino lice bilo je ozbiljno i blijedo, cijelo tijelo kruto. „Liječnik je razgovarao sa mnom. Karcinom se proširio, Ferguse!”

str. 171


BU&CW

Isprekidana glasa, reče: „Posvuda je.”

str. 172


BU&CW

37. poglavlje

SADA ZNA KAKO JE TO BITI BAČEN među morske pse. Ono što je zvučalo toliko jednostavno i jasno neki dan kad joj je Erin ukratko pokazivala što treba znati, sada je izgledalo uznemirujuće komplicirano. Zbog Erinina boravka u bolnici sa Stellom Kaye je krenula na posao dan ranije i - ispostavilo se - krajnje nespremna. Do podneva je već uspjela smrtno uvrijediti sredovječnu, šefovski nastrojenu, ženu jer joj nije ponudila onoliko za muške hlače od tvida koliko je žena smatrala da vrijede. „Koliko?To nije dovoljno!” Njezine su čupave obrve gotovo podrhtavale od gnjeva. „Platila sam ih 90 funta!” Kod krojača slavnih, pretpostavljala je. Hlače su bile strašne. Nitko pri zdravoj pameti ne bi ih želio kupiti. Kaye, gledajući kako je žena odmarširala iz trgovine, shvati da je Erin zacijelo vještija u umjetnosti odbijanja, a ona je više pripadala oštrom žiriju. Možda ne bi bilo loše naučiti kako biti malčice više diplomat. Bože, ali bilo je toliko teško ne povrijediti ljude koji bi isprobavali odjeću koja im ne odgovara ili su bili slijepi na mane odjeće koju su sami odbacili! Do ručka je uzrujala još četvero kupaca. Kad je Tilly ušla kroz vrata u jedan i trideset, dočekala ju je s olakšanjem. „Bog! Izgledaš izvrsno!” Tilly je začuđeno pogleda. „Brusila sam pod brusilicom podova. Prekrivena sam prašinom.” „O, ali sviđa mi se tvoja majica! A traperice ti stoje toliko dobro, iako na takvu tijelu sve bi ti izvrsno stajalo! I boja tvoje majice uistinu ti ističe oči.” „Počinješ me plašiti”, reče Tilly. „Je li to skrivena kamera?” Kaye se uozbilji. „Vježbam kako biti ljubazna. Dijeliti pohvale. Kupcima se ne sviđa ako što isprobaju, a kažeš im da izgledaju kao nilski konj.” „Trebaš to reći na lijep način. Erin je dobra u tome. Iskrena je, ali ima takta.” „Pa, ja nisam. Ako još tko donese što na prodaju, dosta mi je. Od sada govorit ću im da ostave sve ovdje da Erin odredi cijenu.” Tilly izdahnu. „Ne mogu vjerovati da neće ići u Veneciju. Otkazali su u posljednji tren.” Kaye kimnu glavom u znak suosjećanja i preda joj ključ Stelline kuće. „Ne mogu vjerovati da se svi izmjenjujemo u brizi za mačku Zastrašujuće Stelle.” Budući da je Bing toliko razmažen, odlučeno je da bi trebao ostati u svome domu. Četiri ili pet puta na dan jedna od njih svratila bi pogledati ga, nahraniti i napojiti

str. 173


BU&CW

i uvjeriti se da je njegova posuda za pijesak besprijekorno čista. Zato što je Bing Stellina beba, njezin prioritet, ona je odlučila da bi mu se najviše sviđalo ostati u poznatoj okolini. Osim toga, ako njegova posuda za pijesak ne bi bila besprijekorno čista, jednostavno bi to obavio na tepih. Stoga je Erin sve organizirala. A kad se Tilly usudila predložiti - čisto hipotetski, dakako - dok je Stella u bolnici, mogli bi odvesti Binga u hotel za mačke, Erin je rekla: „Možemo li to jednostavno učiniti, molim te? Zadnje što Stella sada treba, jest briga o svojoj mački.” „U redu”, reče Tilly. „Otići ću onamo i pogledati Binga. Pokušaj ne uništiti trgovinu prije pet!” Mašući prstom, rekla je: „Ne zaboravi, iskrenost i takt!” Kaye kimnu glavom. „Apsolutno. To je nešto poput: 'Srećom, nos ti je toliko velik da odvraća pozornost od tvog podbratka.”' „Tako treba. Savršeno.” Sat vremena poslije visoka žena u šezdesetim godinama ušla je u trgovinu. Ona iznenađeno pogleda Kaye. „Niste gospođica koja inače ovdje radi.” „Ja sam zamjena.” „Ali zacijelo ste upoznati s modom. Bar se nadam jer ja sam beskorisna! Dvije stvari. Trebam novu večernju haljinu, bez ikakvih ukrasa, ništa cvjetno, veličinu 42. Takoder bih trebala vaš savjet.” Dok je brbljala, žena baci vrećicu na pult. „Uistinu se osjećam krivom zbog ovoga, ah malo smo očajni. Vidite, punica mojega sina darovala mi je ovo za Božić. Znam da je dizajnerska i užasno skupa jer je punica krcata novcem i lupetala je o tome koliko je skupa. Ali za mene je previše elegantna da bih je nosila, a jedna od velikih nagrada na našoj dobrotvornoj dražbi nedavno je propala pa sam odlučila ponuditi ovo umjesto toga.” Ona otvori vrećicu i pogleda u Kaye puna nade. „Zanimalo me biste li mi željeli otprilike reći koliko vrijedi kako bismo je mogli oglašavati kao zadivljujuću torbu Hermes i prodati za šest milijuna funta. Pa, možda ne za šest milijuna, ali za prilično dobru cijenu!” O, Gospode! Iskrenost i takt. Odugovlačeći, Kaye pregleda naramenice i povuče labavi končić. „Žao mi je, ali ova torba nije Hermes. To je kopija.” „O, ne! Doista? Pa, koliko vrijedi?” Kaye odmahnu glavom očajavajući što je to morala reći, ali se čudila ženinoj nesposobnosti da prepozna koja je prava, a koja lažna torba. „Ništa. To je jedan od onih jeftinih lažnjaka s tržnice. Vidite li ovaj labavi šav ovdje? I iskrivljeni džep sa strane. I nije kožnata, već plastična.” I zamalo je bila donirana dobrotvornoj dražbi. Strašno! „U redu. Pa, hvala! Kvragu!” uzdahnu žena. „Uistinu mi je žao.” „O, Bog vas blagoslovio, to nije vaša krivnja! Riješit ćemo to nekako,

str. 174


BU&CW

sigurna sam. I, s pozitivne strane, to znači da se ne moram osjećati krivom zbog darivanja tudega dara! Između mene i vas, ne mogu podnijeti sinovu punicu. Uvijek se hvali svojima milijunima. Grozna žena. Ah, dobro, nije vrijedna spomena. Možemo bar pronaći haljinu za mene za tu večer.” Zastavši i namrštivši se, žena je pozorno proučavala Kaye. „Mislim da smo se negdje srele prije. Ali nismo, zar ne?” „Ne bih rekla.” „No pozvati ste mi. Jeste li radili u kojoj drugoj trgovini?” „Ovaj, ne.” Kaye je prebirala po vješalicama tražeći večernje haljine i ponosno izvukla ponoćnoplavu haljinu od tafta. „Što kažete na ovu? Boja bi vam predivno - “ „Hotelu onda? Restoranu? Zapravo, poznat mi je i vaš glas.” Žena odmahnu glavom, zbunjena. „Nemojte me krivo shvatiti, ali... Mislim da sam vas vidjela kako plačete.” „Pa, živjela sam u SAD-u zadnjih nekoliko godina.” „Proveli smo mjesec dana u Teksasu prošle godine! Jeste li ondje živjeli?” „Ne, u Los Angelesu. Glumica sam”, reče Kaye. „Gospode! Preko duge!” prepoznavši je, žena uzbuđeno cikne. „Često smo gledali tu seriju - vi ste ona čiji je muž pobjegao s vašom sestrom!” „Tako je.” Kaye se nasmijala jer joj ni na trenutak nije palo na um da bi ta žena mogla biti obožavateljica serije. „O, obožavali smo tu seriju! Zamislite to, i onda dođete ovamo!” Žena pljesnu rukama od oduševljenja ne pokazujući ni najmanje zanimanje za haljinu koju joj je Kaye izabrala. „Znate što? To je zacijelo sudbina!” Sudbina. Doista? „Zašto?” „Jer ste slavna hollywoodska glumica! A ako biste željeli, mogli biste mi učiniti golemu uslugu.” Kaye ju je gledala s oprezom. Posjedovala je samo jednu doista dobru dizajnersku torbu, a uistinu ju je obožavala. Dobrotvorna zaklada ili ne, ako bi je morala dati toj ženi, to bi joj slomilo srce. Oprezno reče: „Kakvu uslugu?” „Pa, razlog zbog kojega sam toliko uzrujana jest to što se ta jedna djevojka odjedanput povukla s naše dobrotvorne večere. Antonela Beckwith? Pjevačica? Jeste li čuli za nju?” To je kao da ju je upitala za Rolling Stonese. Onaj bend? Jeste li ikada čuli za njega? Jer je Antonela Beckwith mlada, superglamurozna i u zadnje dvije godine prodala je oko pedeset milijuna albuma. Kaye je kimnula glavom, a nervoza se budila u njezinu želucu. „Pa, moram priznati da ni sama ne znam previše o njoj. No očito smo imali sreće da je dobijemo. Njezina teta prijateljica je jednoga od naših organizatora i oni su se o tome dogovorili. Samo što, sada, dakako, večera će se održati za dva

str. 175


BU&CW

tjedna i nesretna nam je djevojka otkazala. Čini se da su joj ponudili nešto atraktivnije u Londonu pa je naša mala zaklada otpala. I već smo iscrpili sve ideje koju bismo drugu slavnu osobu mogli pozvati, ali svi koje smo upitali imaju druge obveze. Što znači da smo sada i službeno očajni!” „U redu, dvije stvari. Kao prvo,” reče Kaye, „doista nisam slavna osoba. Bar ne ovdje. Nitko ne bi znao tko sam ja.” ,Ja bih znala tko ste! I moj muž! Svima bismo rekli da ste hollywoodska zvijezda!” O. K., sad joj je već postajalo neugodno. „Drugo, nedavno sam bila uključena u jednu nezgodu i to je bilo dosta loše medijski popraćeno.” Kaye načini grimasu. „I više ne glumim u seriji Preko duge. Izbacili su me. To je razlog zašto sam se ovamo vratila živjeti.” „Zar ne vidite? Savršeno!” Dok je govorila, žena izvuče posjetnicu. „Ako vas ljudi ne poznaju, neće znati ništa o tome, zar ne? Dakle, to neće biti problem!” Žena je bila poput uragana, nezaustavljiva sila. Proučivši posjetnicu, Kaye je vidjela da joj je ime Dorothy Summerskill. „Sljedeći tjedan, u subotu, u Mallen Grange Hotelu”, reče Dorothy. O. K., to je trenutak kad bi je trebala tužno pogledati i uzviknuti ispričavajući se: „O, ne, sljedeći tjedan, u subotu? Kakva šteta!” i izgovoriti potpuno uvjerljiv razlog zašto ne bi mogla doći. Ali dva su je razloga zaustavila. Nije se mogla sjetiti uvjerljivog razloga dovoljno brzo. I čak i da je mogla, imala je osjećaj da joj Dorothy ne bi vjerovala. „To je za vrlo plemenitu, dobrotvornu svrhu”, Dorothy ju je dalje uvjeravala. „ Dobrotvorna zaklada zove se Pomoć za oboljele od Alzheimera.” „O! Imam prijatelja koji je podupire! Jack Lucas.” „Poznajete Jacka? Kako čudesno! I on će biti ondje, stoga je to još više savršeno!” „U redu, učinit ću to.” Nije da je imala izbora, shvatila je Kaye. Ipak, moglo bi biti zabavno. I, nije li njezina agentica izjavila da bi se trebala uključiti u dobrotvorni rad u pokušaju da zaustavi sve one koji je mrze? „Što će biti moj zadatak, otvoriti večer?” „O, da,” Dorothy veselo kimnu glavom, „to takoder! Ali, dakako, glavno izvlačenje bit će na dražbi.” Dražba? Uh, o! Panika. Zabrinuta, Kaye reče: „Zapravo, znam neke ljude koji su izvrsni u vođenju dobrotvornih dražbi, ali nisam sigurna da bih ja bila dobra u tome.” „O, dušo, ne biste vi vodili dražbu! Zauzeli biste Antonelino mjesto kao zvjezdana nagrada!” Molim? „Vrhunac večeri”, Dorothy je nastavila. „Muškarci će se natjecati za večeru s vama. To će biti nevjerojatno!” „Neće biti nevjerojatno ako ništa ne ponude.” O, Bože, žena je živjela u

str. 176


BU&CW

oblacima; u usporedbi s Antonelom Beckwith ona će privući pozornost poput... poput mrava. „Ne budite smiješni, bit će sve u redu! Tko ne bi ugrabio priliku večerati s pravom hollywoodskom zvijezdom?” „Ne znate ni kako se zovem”, Kaye se bunila. „Uglavnom, obećajem da vam neće biti neugodno! Naši su poklonici uistinu velikodušni. I to će biti nakon jela pa će imati vremena popiti podosta pića!” Dorothy je sjala, zadovoljna što je uspjela riješiti problem. „U redu, to smo sredili. Sada mi samo morate pomoći pronaći haljinu za tu večer. I ne budite toliko zabrinuti!” doda veselo, uzimajući od Kaye ponoćnoplavu haljinu od tafta. „Bit će zabavno!”

str. 177


BU&CW

38. poglavlje

STELLA JE IZ ŠOKA skliznula u stanje potpunog poricanja. Erin je znala da joj je doktor rekao za rezultata biopsije, ali Stella je odlučila da ne želi biti bolesna i odbijala je ikakav spornen prognoze. Umjesto toga inzistirala je na razgovoru o budućim odmorima dok je sjedila u krevetu i nanosila obilne količine šminke. U manje od tjedan dana promjene u njezinu tjelesnom izgledu bile su naglašenije. Erin je bilo užasavajuće gledati kako se to događa iz dana u dan, a pretvaranje da to ne primjećuje još teže. Ohrabrivala se svaki put kad bi došla na odjel: dok je gledala Stellu, imala je dojam kao da gleda ubrzanu videosnimku. Kad je Stella prvi put spomenula riječ karcinom, Erin je mislila da će bolest trajati godinama. Ipak, bilo je drukčije. Stellina koža postala je zelenkasto-žuta, oči upale, a gubila je na težini gotovo iz sata u sat. Njezini su pokreti takoder bili usporeni, ograničeni zbog bola, ali je svejedno inzistirala na popravljanju svojeg ruža, ustrajala na nanošenju sjenila i obilnom pudranju lica i prsa bronzerom. Liječnik je ponovno razgovarao s Erin govoreći joj ono što ni sama nije željela čuti. „Žao mi je, ali gore od ovoga ne može. Možemo kontrolirati bol, ali bojim se da je karcinom neizlječiv. Načeo sam tu temu pred Stellom, ali ne želi ni čuti. No njezin suprug mora biti svjestan toga.” Nasmiješio se Erin kratko, suosjećajno. „Lijepo je što se vi i Stella toliko dobro slažete.” Znači, ona je gotovo jedini Stellin posjetitelj. Erin mu nije željela reći istinu. „I ostavit ćemo je ovdje”, dodao je liječnik. „Ne isplati se premještati je u hospicij. Govorimo o danima sada.” Ne tjednima. Danima. Erin zatvori oči, nije znala da karcinom može biti toliko brz. „Propustila si dio!” Stellin je ton bio ljutit. Na samrtnoj postelji i nezadovoljna načinom na koji su joj nokti bili nalakirani. Erin, koja je nanosila lak na rub noktiju, reče: „Oprosti!” „Želim izgledati najbolje za Maxa. Zašto još nije stigao?” „Zacijelo pokušava naći parkiralište negdje. To je noćna mora katkad.” Vrata odjela širom se otvore. „Stigao si”, reče Stella. „Kasniš. Max je stigao do kreveta, a ako je bio šokiran promjenom u Stellinu izgledu od svojega zadnjeg posjeta, dobro je to skrivao. „Još zločesta nakon svih tih godina. Kvragu, ženo, možeš li me ostaviti na miru!?” Sagnuo se i zagrlio je. „Neki od nas rade, moraju se boriti sa ženama nogometaša.” Sagnuo se i poljubio je. „Tandy je postala opsjednute moći kristala - poželjela je dva i pol metra visoku plavu kristalnu piramidu u hodniku. Pa, kako se osjećaš?”

str. 178


BU&CW

„Užasno. Mrzim ovo mjesto. A Erin mi je potpuno zamuljala lak na noktima.” Pridigavši lice za poljubac, Stella reče: „Izgledam li dobro?” „Izgledaš predivno. I pretpostavljam da koketiraš sa svim liječnicima.” „Možda. Osim što su svi opsjednuti potpuno gadnim tjelesnim funkcijama.” Stella napući usne i namjesti kosu. „Mislim, sva se pripremim, koketiram i magern trepavicama, ali onda sve to pokvare pitanjem jesam li danas ispraznila crijeva. „Mrzim kad se to dogodi”, reče Max. „Doista ubiju trenutak. Evo, donio sam ti neke časopise!” „Hvala! Već sam pročitala taj. I taj.” Max odmahnu glavom. „Volio bih da se nisam trudio. Je li ti itko rekao da je pristojno, kad dobiješ što od koga, bar se pretvarati da ti je drago?” Stella se uspjela nasmiješiti, njezini izbijeljeni zubi bizarno su se bijeljeli u usporedbi s njezinim mutnim smeđe-žutim tenom. „Kao da ti znaš što je pristojno. Oprosti! Nisam pročitala ostale.” Napipavala je jedan od časopisa proučavajući naslovnicu. „Jesi ii namjerno odabrao ovaj?” „Ne. Zašto?” Max, jasno pomislivši ono što je ona mislila: Bože, ne daj da je unutra članak o onome što treba učiniti kad imate još samo tjedan dana života!, pogleda Erin. Stella uperi još vlažan tamnocrveni nokat na riječi Biološki vam sat otkucava? Nazovite svoga gay frenda! „Mislila sam da bi to mogao biti tvoj način da mi kažeš da si promijenio mišljenje.” „Nisam.” „Ali možda hoćeš.” „Ne, nikako neću”, reče Max. „Sada očito nećeš. Ali kad mi bude bolje.” Stella nije micala oči s njega. „Želim dijete, Max! Molim te!” Erin se zagledala u njega. Max odmahnu glavom. „Znam da želiš, ali to neće biti sa mnom. Nažalost, morat ćeš pronaći drugu budalu da to učini.” „U redu onda. I hoću!” Uspjelo mu je izmamiti joj još jedan kratak osmijeh. Stella reče: „Ionako ne bih željela da moje dijete naslijedi takav nos.” Max je ostao još četrdeset minuta izmjenjujući s njom uvrede i obdario ih tračevima iz Roxborougha te jedući ne samo sadržaj Stelline zdjele voća već i pola tuceta keksa koji su pripadali ženi u krevetu do nje. Kad se oprostio, Stella ga je gledala kako odlazi i potom utonula natrag u jastuke s uzdahom. „Divan je, zar ne?” „Hmm”, Erin slegnu ramenima i kimnu napola glavom, ogorčena Maxovim

str. 179


BU&CW

ponašanjem. Bože, bi li ga ubilo da se pretvara „Toliko mi je pomogao da se osjećam bolje.” Bravo! Max samo doleprša ovamo i potakne ogromnu promjenu, a neki od nas otkazuju odmor i provode gotovo cijeli tjedan ovdje; kako je apsolutno predivno što jedan njegov kratak posjet toliko može pomoći! „Osjećam se blesavo i zbog samog spomena, ali bar sad znam da sigurno ne umirem.” „Što?' „Pa, znaš”, Stella reče kolebajući se. „Kad se osjećaš ovako grozno i svi se lijepo odnose prema tebi, to ti nekako padne na um. I prilično je zastrašujuće, zar ne? Ali da umirem, Max bi se složio sa svime što govorim, zar ne? Oraspoložio bi me, obećao mi koliko god djece poželim. Dodaj mi jedan!” Ona slabo uperi prstom u kutiju rupčića dok su suze klizile niz njezine obraze. „Ali nije. Rekao mi je da se gonim. Dakle, to znači da je sve u redu.” „Dobro onda.” Erin nije znala što drugo reći. „Bože, kakvo olakšanje! Sad samo moram prikupiti dovoljno snage da mogu početi liječenje. Dakle, kad ste se ti i Fergus planirali vjenčati?” Erin je bilo teško razgovarati o tome. „Nismo razgovarali o tome. Niste još ni rastavljeni.” „To neće dugo trajati. Riješit ćemo to. Ne zanima me više Fergus, možeš ga imati. Samo želim da mi obećaš jedno.” O, Bože, što sada? „Što da ti obećam?” „Da ćete me pozvati na vjenčanje. Da se mogu pojaviti izgledajući fantastično, predivno obučena. Bit ću vitka i elegantna i veličanstvena”, reče Stella, „a svi će se čuditi zašto se Fergus ikada razveo od mene.” „Znaš što?” reče Erin. „Imam neobičan osjećaj da će se tvoja pozivnica zagubiti u pošti.” „Ne brini se, upast ću bez pozivnice!” Stella se trgnu od bola, a onda joj se pojavi osmijeh zadovoljstva. „Ha, bit ću glavna na vjenčanju bivšega supruga! Zar to nije cool?”

str. 180


BU&CW

39. poglavlje

„POGODI ŠTO SAM RADILA cijeli dan?” Tilly upadne u trgovinu i podigne ruke iznad glave. „Nikada nećeš pogoditi!” Kaye, koja je pozorno skidala mucice s džempera od kašmira, pogleda Tilly s rukama u zraku i reče: „Pretvarala se da si orangutan? Njihala se na visokim granama? O, znam, učila za plesačicu na trapezu!” „Bilo što od toga bilo bi zabavnije. Lijepila sam kristale Swarovski na ponoćnoplavi strop. Tisuću červornih metara stropa. Petnaest tisuća kristala Swarovski. Ruke su mi prekrivene ljepilom i ne osjećam više prste.” Drhteći kad je spustila ruke, Tilly doda: „Dobila sam izvrsnu ideju da nanesem ljepilo po cijelome stropu i onda samo bacim šaku kristala na to, ali Max mi nije dopustio.” „On je zao robovlasnik.” „Pričaj mi o tome! O, moraš vidjeti internetsku stranicu zaklade za oboljele od Alzheimera!” Tilly posegnu rukom pokraj nje i pomaknu miša kako bi se pokazao zaslon računala. „Jack je već nazvao Maxa i rekao mu da pogleda.” „O, moj Bože!” Kaye zajeca kad se pojavila početna stranica zaklade. Tilly, koja ju je već vidjela na Maxovu prijenosnome računalu, suosjećajno stisne Kayeinu ruku. Ispod naslova OBAVIJEST! OBAVIJEST! stajala je najava: „Zbog nepredviđenih okolnosti Antonela Beckwith morala je otkazati sudjelovanje na našoj dobrotvornoj dražbi. Međutim, oduševljeni smo i presretni što vas sve možemo obavijestiti da će njezino mjesto zauzeti istinska zvijezda, senzacionalna i voljena, nagrađivana hollywoodska glumica KAYE McKENNA!” „O, Bože!” Kaye glasno uzdahnu i pokrije lice. „To je toooliko neugodno.” „Nije toliko strašno.” Pa, katkad jednostavno morate lagati. „Jest. To je kao da se milijun ljudi pojavi na Wembleyju na Madonninu koncertu, a onda ti izađeš na pozornicu i kažeš im da su dobili tebe umjesto nje.” „Ne bi li to bilo fantastično?” Oduševljena, Tilly reče: „To je oduvijek bio moj san, pjevati na Wembleyju.” „Osim što ne bi dobila priliku jer bi te publika raščetvorila, ud po ud, prije nego što bi čak i otvorila usta. I tako će meni biti.” Kaye udari dlanom o svoje čelo. „Bijesni starci koji se osjećaju prevarenima i pokušavaju me istjerati s pozornice bacajući svoje zubne proteze na mene - i kladim se da Max misli da je to smiješno.”

str. 181


BU&CW

„Samo malo.” „Ne mogu vjerovati da me Dorothy tako prevarila. Pitala me jesam li dobila nagradu Emmy ili Oscar i rekla sam joj da je jedina nagrada koju sam ikada dobila nagrada za prvo mjesto u utrci nošenja pudinga na tanjuru kad mi je bilo sedam godina.” „To je za dobrotvorne svrhe. Ljudima neće smetati.” „Možda neće, ali tko će se natjecati da provede nekoliko sati sa mnom?” Pokazavši rukom oko trgovine, Kaye reče bespomoćno: „Da žele, mogli su doći i sjediti ovdje besplatno. Sve što bi trebali učiniti, jest pomoći mi ukloniti mucice.” Vrata su se otvorila i dvije žene koje je Tilly nejasno poznavala ušle su u trgovinu. Njegovane i u ranim tridesetima, vidjela ih je negdje prije. U Lijenoj lisici, zacijelo. Brbljale su jedna s drugom. Tilly je vidjela kako im je Kaye pripremila osmijeh dobrodošlice i čekala potencijalne klijentice da je pogledaju i uzvrate osmijeh. Pa, to se nije dogodilo. Ignorirajući ih obje, dvije žene počele su pregledavati po vješalicama. Kaye slegnu ramenima i lagano se vrati računalu. Tilly pogleda na sat, trebala bi krenuti u Harleston pokupiti Lou iz škole. „... Mislim, možeš li to vjerovati? Znam da je uvijek bila drolja, ali da ne zna tko je otac njezina djeteta, Bože, to je jednostavno užasno!” „Ha, ipak, možemo se kladiti da ćemo pogoditi za koga se nada da jest.” Tilly razmijeni pogled s Kaye; iskreno, mogle bi nositi i nevidljivi plagt. Ipak, imalo je to svojih čari. Kako je Erin davno napomenula, posao u trgovini jest super ako volite prisluškivati. „Pa, ako je to Andrew”, reče viša, plavokosa žena, „bit će roden s čudnim, zdepastim nogama.” „A ako je Rupert”, crnka načini grimasu, „Bože, pomozi! Bit će ćelav, dlake će nicati iz njegovih šiljastih ušiju i izaći će noseći samt boje senfa!” Obje su se zagrcnule od smijeha na to. Droljica ili što drugo, Tilly je bilo žao žene kojoj su se rugale, tko god ona bila. Lupkajući na sat, Kaye reče: „Bolje da krenem...” „Ha, nije ni čudo što je zabrinuta. Bar zna da neće izgledati kao karikatura ako je Jack. Mislim da bismo svi trebali držati fige, zbog djeteta ako ni zbog čega drugoga. Što misliš o gumbima na ovoj košulji? Izgleda li zbog njih previše poslovna?” Tillyn je želudac nestao. U jednome trenutku utroba joj je bila ondje. U sljedećemu samo je nestala. Kao u Tomu i Jerryju kad Tom visi u zraku malo prije nego što padne na tlo. Ona pogleda Kaye, koja je zurila u žene, jednako zapanjena. „Ova ramena izgledaju pomalo prestrogo. I nisam sigurna za ovratnik. Ako je Rupert,” smijuljila se crnka, „moglo bi izaći smijući se poput njega, kao hijena na heliju.”

str. 182


BU&CW

O kome su razgovarale? O kome? „A ako je Andrew, nosit će odvratne prugaste čarape.” Tilly zatvori oči. Molim te, neka bude neki drugi Jack! „Bože, zacijelo očajnički želi da je Jack. O, pogledaj ovu!” Pobjedonosno izvuče sivu, koso rezanu haljinu od krepa. „Bingo!” Tillyno je srce lupalo, osjećala se bolesnom. „Uz to”, reče plavuša, „bar ima pristojno prezime. Zamisli da se uda za Ruperta!” „Nisam ni pomislila na to. Bože, kako strašno!” zacičala je druga žena. „Zvala bi se Amy Pratt!” Amy, Bože, ne! Tilly je još živo pamtila kako ju je mršava Amy u štiklama ispitivala u pivnici kad je bio Declanov rodendan. Bila je ošamućena Jackom tada. I sada je trudna, a moglo bi ispasti da je dijete njegovo. Kako je Jack bio toliko nemaran? Osim što je to retoričko pitanje, zar ne? Jer odgovor je da je on muškarac, a kad je riječ o seksu, oni ne razmatraju moguće posljedice. Tilly osjeti vrtoglavicu te, na svoj užas, samo najsitniju, malu ljubomoru. „Pa što Amyn novi muškarac kaže na sve to?” Plavuša je još pozorno pregledavala haljinu. „Nisi čula? Dao joj je nogu. Napucao ju je. Znaš, možeš nositi svoje zlatne cipele Kurt Geiger uz to.” „Dakle, sad će juriti za svom trojicom.” „Jadnici. Kladim se kako sad žele da su ga držali u hlačama.” „Hm, oprostite!” Mršteći se, Kaye upita: „Govorite li o Jacku Lucasu?” Dignuvši obrve koliko im je Botox dopuštao, dvije žene okrenu pogled na nju. Plavuša odgovori: „Tako je. Poznajete li ga?” Kaye je bila vidljivo izgubljena. „Da, vrlo dobro.” „Oh!” crnka sporo kimnu glavom, znalački. „Vi ste još jedna. Pa, nakon vjerojatnosti kaže da se to jednoga dana moralo dogoditi. Mislim, znam da si je sam kriv, ali ne možete a da ga ne požalite.” Tillyna su usta bila suha. Da je Jack slučajno otac Amyna djeteta, vjerojatnost je jedan prema tri i ta ju je vijest pokosila. Druga je žena odmahnula glavom. „A znaš kakva je Amy kad je posrijedi novac. Ona će se moliti da je beba Jackova. I ako je on otac, njezin odvjetnik morat će raditi prekovremeno za svaki novčić koji ona može dobiti.”

str. 183


BU&CW

40. poglavlje

FERGUS SE NELAGODNO VRPOLJIO na svijetlonarančastoj bolničkoj stolici. Pogled na njegovu otuđenu suprugu, koja se skupila i promijenila boju i dan za danom vidljivo slabjela, ispunjavao ga je mješavinom emocija koje je jedva mogao definirati. Prije mnogo godina volio je Stellu dovoljno da se oženi njome. No njihov odnos nikada nije bio jednostavan, prirodan, kakav je sada imao s Erin. Stella je imala veoma izražen ego, njezina velika sebičnost i beskrajna sposobnost kritiziranja drugih uspjela je istrošiti tu ljubav. Ali sada, kad je takva, to ga je uistinu pogodilo, osjećao je krivnju i sram i ogorčenje i... o, Bože, opet krivnju jer, da nije ignorirala tjelesne simptome zato što ju je njezin suprug upravo ostavio, možda bi otišla k liječniku mjesecima ranije, kad bi se karcinom otkrio na vrijeme, prije nego što se proširio... „Hajde, hajde, bar ti bi trebao pristojno razgovarati!” Čak i sada Stella ga je mogla ismijavati. I to je bila istina, bio je trgovac nekretninama, prodavač. Umjetnost razgovora o bilo kakvoj temi nešto je u čemu bi trebao biti dobar, u čemu je obično bio dobar. Ali tu, u toj bolnici, to mu je bilo teško, gotovo nemoguće. Nije znao kako je Erin to uspijevala. Erin, od svih ljudi, prema kojoj je Stella bila tako zla. Nevjerojatno, međutim, ali ona je sve to ostavila iza sebe. Dan za danom, satima, ona je ostajala ondje i pravila Stelli društvo razgovarajući o bolničkom osoblju, omiljenim liječnicima i medicinskim sestrama, drugim pacijentima, odjeći, televiziji, školi - svemu. „Izgledaš kao netko u velikoj nevolji tko čeka sastanak sa svojim osobnim bankarom”, reče Stella. Fergus se, s naporom, pokušavao oraspoložiti. Ali osjećao se točno tako. Pogledavajući sat na zidu, vidio je da će uskoro tri sata. Erin će uskoro biti ovdje, hvala Bogu! A on se može vratiti na posao. Gledajući Stellu, pitao se zna li ona, duboko u sebi, da umire. A ako zna, kakav je to osjećaj? Bilo je toliko pitanja koja joj je želio postaviti, ali nije mogao. Bože, tko bi mogao zamisliti da će se takvo što dogoditi!? Stella reče sarkastično: „Mogli bismo igrati igru pogađanja.” Još više krivnje. Bio je loše društvo za bolnicu. „Želiš li?” Ona okrenu očima: „Ne.” „Erin će uskoro stići.” „Hvala Bogu! Ona je bolje društvo od tebe. Samo da znaš, guska je bolje društvo od tebe.”

str. 184


BU&CW

„Oprosti!” „Znaš, sviđa mi se Erin. Draga je.” Fergus polako kimnu glavom. Naposljetku. „Dolazim na vaše vjenčanje, je li ti rekla?” Stella se lagano nasmiješi. „Kad dođe onaj dio kad svećenik pita postoji ii ikakav razlog zašto se ne biste trebali vjenčati, ja ću ustati i reći da postoji jer ti nosiš žensko rublje u krevetu.” Bio je Fergusov red da se nasmiješi. To nije istina, ali je mogao zamisliti Stellu kako ustaje i to govori. Osim što neće imati priliku, zar ne? Jer do tada, ona će - O, Bože, ne, ne, ne dopusti da plače... Ali provalio je iz njega bez upozorenja taj veliki plimni val emocija i uz glasan zvuk poput sirene, poput preplašene guske, Fergus zarije lice u obje ruke i val ga potpuno obuzme. Ne mogavši se kontrolirati, ridao je i ridao, a žena u krevetu nasuprot poslala je k njemu svojega muža s kutijom punom rupčića. Naposljetku se pribrao. Obrisao je lice, bučno ispuhao nos i pogledao prema Stelli, koja se naslonila na jastuke gledajući ga bez osjećaja. „Oprosti!” Fergus odmahnu glavom, bilo mu je neugodno zbog provale plača. „Ne znam odakle je to došlo.” Zna li Stella da umire? Ili, ako nije znala prije, je li joj on sad otkrio? Ona prebaci mršavu ruku preko kreveta i poklopi njegovu ruku svojima. Njezina koža bila je suha i papirnati i prevelika za kosti ispod. „U redu je, znam zašto si plakao.” S blijedim osmijehom Stella reče: „Upravo si shvatio da si sada zapeo s Erin. A još želiš biti sa mnom.” I, sa Stellom nisi mogao znati je li to bila šala ili je to uistinu mislila. Fergus, koji nije namjeravao saznati, pogleda ponovno na sat i reče: „Bit će ovdje za minutu. Otići ću i pronaći koga da pomogne, a onda ćemo te staviti u kolica.” Zajedničkim snagama on i živahna medicinska sestra uspjeli su prebaciti Stellu iz kreveta u invalidska kolica. Ona je radila grimase i trzala se od bola, ali nije se žalila. Naposljetku, uz vrećicu iz koje je kapala intravenozna tekućina pričvršćena iznad njezine glave, bila je spremna za pokret. To, još jedna od Erininih zamisli, bilo je vrhunac Stellina dana. Fergus ju je gurao u kolicima izvan odjela, niz dugi hodnik, dok nisu stigli do glavnog ulaza. Ispred zgrade pušači su se sjatili na sunce. Sjedeći na klupi nasuprot, ispod kestena, Erin ih je čekala. Tada su Stelline oči bile ispunjene suzama. Fergus ju je dogurao ispred klupe i Erin otvori kutiju pokraj sebe. Bing proviri van, nestrpljivo urličući, i prekorači na Stellino koščato, dekom prekriveno krilo. „O, Bing, dijete moje!” Stella ga nježno pomiluje, a Bing, pozdravljajući je uobičajenim opakim izrazom, podnosio je njezine poljupce. Tolerirao je njezinu pozornost poput okrutnog tinejdžera koji je bio prisiljen posjetiti svoju brkatu inkontinentnu baku.

str. 185


BU&CW

Bar je ostao na mjestu, nije pokušavao pobjeći. Erin je gledala kako Stella njiše svoga mačka i šapuće mu nježne riječi u uho. Dovođenje Binga kako bi je vidio, uistinu je podizalo Stellin duh i tomu se svaki dan radovala, čak i ako je već uvjeravanje Binga da uđe u svoju prijenosnu kutiju i trpljenje njegovih ogorčenih mijauka i urlika tijekom vožnje u automobilu bilo dovoljno za testiranje strpljenja. „U redu je, dušo, mama će uskoro biti kod kuće!” Stella mu poljubi prednje šape. „Jesam li ti nedostajala, ha?” „Sinoć je pojeo konzervu lososa.” Pa, pojeo je optimističan izraz. Kad je Erin stavila posudu na pod, Bing joj je uputio svoj najoholiji pogled, poput Gordona Ramseyja koji kritizira beskorisnog amatera u serviranju hrane, i odšetao. Ipak, veći je dio posude jutros bio prazan. „Voli dimljeni losos, nasjeckan na komadiće centimetar duge. O, dušo, zar te pokušavaju natjerati da jedeš gadne stare konzerve? Jadno moje djetešce, oni su zločesti prema tebi!” Erin se nije uvrijedila; bilo bi previše nadati se kakvoj zahvalnosti. Naslonila se i lijeno promatrala dolaske i odlaske ispred ulaza u bolnicu, a potom se okrenula i pratila napredak dječaka na štakama prema ulaznim vratima. Pričekaj! Tko to korača cestom pokraj njega? Nije li to...? Opa, jest! „Stella!” „O, pogledaj ti te lijepe brkove, toliko su svilenkasti.” „Stella!” Erin nježno pogurnu kolica. „Čini se da imaš još jednog posjetitelja.” „Što?” „Netko ti je došao u posjet.” Naposljetku, ali bolje ikad nego nikad. Sretna zbog Stelle, Erin joj pokaza posjetitelja. Amy, odjevena u jarkožutu majicu s V-izrezom i krem traperice te u sandalama s visokim potpeticama, koračala je cestom prema njima. Stella se nasmiješila osjećajući vidljivo olakšanje što je naposljetku ugledala svoju prijateljicu. Amy se približavala. Prepoznavši prvo Erin, a onda Fergusa, ona nakratko kimnu glavom u znak pozdrava. Potom nastavi dalje hodati. Zurili su zapanjeno u nju kad je, uza zvuk tapkanja potpetica, prošla kraj njih i prišla staklenim kliznim vratima na glavnom ulazu u zgradu. „Amy!” Fergus povika zaustavljajući je. Kad se okrenula, on reče slatkorječivo: „Ovdje smo!” Amy ga pogleda začuđeno, a potom pogleda Erin. Naposljetku pogled joj se spusti na Stellu u invalidskim kolicima, a njezin se izraz lica promijeni i pretvori u pogled pun užasa kad ju je prepoznala. Erin je shvatila, sa zakašnjenjem, da Amy nije došla ovamo u posjet Stelli; pomisao da bi mogla danas naletjeti na nju nije joj ni pala na um.

str. 186


BU&CW

„Stella? Kako si ti?” Ostavši na mjestu, Amy joj mahnu iz daljine, kao da pozdravlja usputnu poznanicu na skupu Ladies Day u Ascotu. Drago mi je vidjeti te! Izgledaš... Ovaj...” „Zadivljujuće”, Stella promrmlja suho. „Znam.” „Bože, voljela bih ostati s tobom i izbrbljati se, ali kasnim na pregled! Danas sam naručena na prvi ultrazvuk. Amy se smješkala, sva uzbuđena. „Erin mi je spomenula da si trudna”, reče Stella. Zastala je. „Čestitam!” „Hvala! Pa, trebala bih se požuriti, ne bih željela zadržavati liječnika. Poželi mi sreću!” kokodakala je Amy. „Vidimo se!” Gledali su u tišini dok je Amy teturala kroza staklena vrata. Stella je nastavila milovati Binga. Naposljetku je rekla. „Jadno dijete. Zamisli da ne znaš tko je otac. Što mislite, je li moguće vidjeti ultrazvukom ima li Rupertove uši?”

str. 187


BU&CW

41. poglavlje

PRVI PUT ŠKOLSKO PARKIRALIŠTE bilo je prepuno aktivnosti u sedam ujutro. Max je stao na prazno parkirališno mjesto i dohvatio Louinu tirkiznu torbu sa stražnjeg sjedala automobila. Ovila je ruke oko njega, poljubila ga u oba obraza i dodatno ga zagrlila za sreću, što je bio običaj otkad je bila dijete i oboje su se nadali da ga nikada neće prekinuti. Kad se zbroji koliko je dodatnih zagrljaja dobio tijekom godina, zacijelo bi to bilo - Bože, nekoliko desetaka tisuća. Ali ne bi ih propustio ni za cijeli svijet. „Hvala što si me dovezao ovako rano!” Louine kovrče škakljale su mu nosnice. „Volim te. Bog, tata!” „Pričekaj sekundu!” Pustivši je iz zagrljaja, Max otiđe do stražnjeg dijela automobila i otvori prtljažnik. „Zašto? Što je ondje?” Lou se zbunjeno namrgodi i jače se namršti kad je izvadio drugi kovčeg. „Što se događa? Za koga je to?” Autobus se već punio učenicima i nastavnicima, za deset minuta krenut će na put u Pariz. „Mene”, reče Max. „Zašto? Ti ne ideš.” „Idem.” „O, tata, ne!” Lou je bila u panici i uzrujana, a Max je znao zašto. Suosjećao je s njom. „Hej, u redu je! Bit će sve u redu.” „Neće biti u redu! Eddie Marshall-Hicks ide na putovanje, i njegov prijatelj Baz... mogu reći svašta...” „Ako pokušaju, razbit ću njihove glave jednu o drugu i gurnuti ih s Eiffelova tornja. Pa”, Max prizna, „bih da smijem.” Roditelji i djeca zujali su oko njih. Lou je već gledala prestrašeno svaki dolazeći automobil, jasno nezadovoljna situacijom. „Tata, oni su zli! To će biti strašno.” Što mu je upravo dokazalo, suprotno onomu na što mu se zaklela, da sarkastične primjedbe nisu prestale. „Dušo, misliš da se ne mogu nositi s nekoliko razmaženih derišta? Odlazak na izlet s vama bila je moja zamisao pošto smo ravnateljica Heron i ja razgovarali. Ona je bila oduševljena.” „Dakle, vi ste to planirali tjednima, a nije ti ni palo na um da mi to kažeš?” Lou reče žalosno.

str. 188


BU&CW

„Tata, ovo je moj školski izlet!” „To je razlog zašto ti nisam rekao. Molila bi me da ne pođem s vama.” „Sad te to molim.” „Prekasno. Ovdje smo. O, ne gledaj me tako!” Max se nadao da nije učinio strašnu pogrešku. „Ne činim to da bih te kaznio. Ravnateljica Heron misli da je to izvrsna ideja.” Louine se oči suze. „Pa, dakako, misli, zar ne? Nisi njezin otac.” No nije mogla učiniti ništa u vezi s time, a on ju je stavio pred svršen čin. U idućih petnaest minuta četrdesetero djece i četrdeset četiri komada prtljage ukrcani su u autobus. Astrid Heron pojavila se da ih sve isprati. Naposljetku je stala u prednjem dijelu autobusa, okrenula se prema uzbuđenim učenicima, i održala kratak ravnateljski govor. „Svi već poznajete profesorica Endell i profesora Lewisa pa mi dopustite da predstavim naša dva nova roditelja asistenta koji su volonteri. Gospođa Trent, Sophijina majka.” Sjedeći uz Maxa, nasmiješena FenellaTrent skoči na osjetljive noge poput balvana, mahnu oduševljeno i zakokodače: „Pozdrav svima!” „I Louisin otac, gospodin Dineen.” O. K., on se sigurno neće smijuljiti ni mahati. Max ustane, zagleda se u more lica i reče: „Bog, možete me zvati Max!” Nije trebalo biti genij da bi otkrio gdje su Eddie i njegov potrčko sjedili. Svi u autobusu čuli su podsmijehe straga i glasno šaputanje: „Ili bismo vas mogli zvati peško.” Ogorčena, gospođa Heron zalaja: „Tko je to rekao?” „U redu je.” Max je zaustavi kratkim osmijehom, nisu li se već dogovorili da će to riješiti na svoj način? Obraćajući se stražnjem dijelu autobusa, reče pristojno: „Možete me i tako zvati, ali možda vam se neće sviđati kako ću onda ja vas nazvati. Astrid Heron sada je izgledala kao da bi mogla požaliti zbog svoje odluke. „U redu. Pa... Lijepo se zabavite na izletu, svi vi! I zapamtite, predstavljate Harleston Hall, stoga se ponašajte pristojno! Učinite nas ponosnima! Ä bientôt! Bon chance! Au revoir!” Kad su je se naposljetku riješili, autobus se otkotrljao niz prilaz okupan suncem uz koji su se nizala stabla. Max sjedne i upita se je li se rečenica Ponašajte se pristojno! odnosila i na njega. Ako bi na trajektnom prijelazu bilo gadno i pružila bi mu se prilika, bi li bilo veoma pogrešno da prebaci Eddieja i njegova podrugljivog potrčka preko ograde i u Kanal? Sjedeći uz njega, Fenella popravi svoj ružičasti obruč za kosu i veselo reče: „Pa, krenuli smo! Ovo će biti zabavno, zar ne!?” „Nadajmo se.” Ona se blago nagne prema njemu i utiša glas. “O čemu je zapravo riječ

str. 189


BU&CW

ovdje? Nisam sasvim shvatila.” „Nekoliko dječaka ima pik na mene”, reče Max. „Jer sam gay.” se?”

Fenelline obrve gotovo su se sudarile s njezinim obručem za kosu. „Šalite „Ne. „Ah... ali, vi ste Louisin otac!” Max slegne ramenima. „Svejedno sam gay.”

Očito, živjela je pod staklenim zvonom. Fenella se zacrveni i odmakne se dalje od njega. „Pa, ja... Nisam znala.. Gospode!” „Znam. Šokantno, zar ne?” reče Max.

Bože, držati na oku četrdeset pretjerano uzbuđenih trinaestogodišnjaka i četrnaestogodišnjaka, bilo je zamorno Nakon popodnevnog razgledanja - Eiffelov toranj, Louvre, Slavoluk pobjede - svi su pojeli večeru za stolovima na teras velike pizzerije. (Pizza? Mais naturellemen!) Sad su razgovarali i premještali se sa sjedala te promatrali druge skupine tinejdžera u blizini. Neki od dečki nabacivali su se smotanim kuglicama folije driblajući ih između stolova i hvaleći se svojim vještinama. Max je ispijao svoju crnu kavu i gledao govor tijela Josie Endell dok je živahno čavrljala s Tomom Lewisom. Ispijajući drugu čašu vina - quel daring!nagnula se prema naprijed savijala leđa kako bi izložila još koji centimetar dekoltea služeći se mnogo rukama da bi ilustrirala ono što govori, i bila pomalo smiono - koketna. Kako bi naglasila svoje riječi, dotakne njegovu ruku. Svaki put kad bi se nasmijala, zamahnula bi kosom iza leđa. O, da, klasični ritual parenja svjetlooke nastavnice povijesti valovite kose. Nema sumnje, gđica Endell bila je ne toliko potajno očarana gospodinom Lewisom. A nije bila jedina. Zabavljajući se, Max je promatrao prizor koji se događao pred njime. Adolescentice su lepršale oko Toma Lewisa poput moljaca Zabavljajući mu pitanja, upućujući šaljive komentare i, općenito, služeći se svojim amaterskim udvaračkim vještinama, većinom na neopasan način. „Gospodine? Biste li mi pričuvali moj MP3?” Drugo, bilo mu je zanimljivo promatrati interakciju između „Gospodine?” „O, ispričavam se!” Max se sa zakašnjenjem okrenu na lijevu stranu. „Nisam znao da misliš na mene. Nitko me nikada prije nije nazvao gospodinom. Da, pričuvat ću ti ga.” On spremi MP3 u džep svoje jakne. „Ali bit će mi draže da me zoveš Max.” „U redu, gospodine - Max!” djevojka se zahihoće.

str. 190


BU&CW

„To zvuči dobro. Gospodin Max. Sviđa mi se”, on kimnu glavom. „Usput, kako je do sada? Zabavljaš se?” „O, da, Pariz je uistinu cool. Svidjelo mi se što smo otišli vidjeti Mona Lisu danas poslijepodne. Gledala sam jedanput emisiju o Leonardu da Vinciju i učinio je uistinu genijalne stvari.” Jedna kuglica folije upravo je doletjela ispod Maxove stolice. Eddie Marshall-Hicks, vješto je uhvativši nogom, nasmije se i reče s podsmijehom: „Leonardo da Vinci bio je gay.” Djevojka okrenu očima. „Eddie, takav si glupson!” On se pravio nevinim. „Ali bio je! Samo kažem.” „Istina. I bio je genijalac”, reče Max. „Jedan od najnadarenijih ljudi koji su ikada živjeli.” Dok je Eddie driblao načinjenu lopticu natrag u igru na pločniku, reče u dahu: „I peškić.” Djevojka odmahnu glavom s gađenjem. „Oprostite zbog njega, gospodine... Max! On je zapravo nezreo.” „Znaš što? Primijetio sam.” „Bilo je super kad ga je Lou udarila. Uglavnom, nismo svi poput Eddieja. Mislim da ste vi O.K.” Max se nasmiješi. „I pogodi što? Apsolutno imaš pravo.” Kad se djevojka vratila svojim prijateljima, Tom Lewis, zaustavivši Josie Endell usred koketiranja, podigne ruku i upita Maxa: „Jeste li dobro? Želite li da porazgovaram s njime?” „Ne, hvala, dobro sam!” Max brzo odmahnu glavom i pozove privlačnu konobaricu da mu natoči drugu kavu. Donoseći mu kavu, njezin pogled zadivljeno kliznu na čvrsto, superuvježbano tijelo profesora tjelesnog odgoja. Tom Lewis, koji je obukao otvorenu kaki majicu i crne traperice, isijavao je muškost i dobru formu toliko da su to žene očito smatrale neodoljivom. „Non, merci!” Tom odmahnu glavom kad ga je upitala želi li on što, a Josie Endell, možda čak i nesvjesno, uputi konobarici posesivan osmijeh koji je govorio: „Miči ruke sebi, on je moj!” Max završi miješanje šećera u svojoj kavi. Je li ono Super-man imao rendgenski vid i mogao gledati kroz odjeću ljudi? Jer on se tako osjećao upravo sada jer je jedini znao, bez imalo sumnje, da Josie gubi vrijeme. Nema sumnje. Radar za homoseksualce divna je stvar.

str. 191


BU&CW

42. poglavlje

ULAZEĆI U AUTOBUS sljedeće jutro, Max je gotovo mogao suosjećati s djecom. Kad ti je trinaest ili četrnaest godina i Disneyland je u blizini, nije lako biti uzbuđen zbog toga jer ćeš umjesto Disneylanda posjetiti dvorac Versailles. Pa, takvi su školski izleti. Tko je ikada rekao da bi trebali biti zabavni? A ovaj će uskoro postati gadan za Eddieja Marshall-Hicksa. „U redu, ja sjedim ovdje danas. Ti se”, Max pokaže Bazu, „možeš premjestiti u prednji kraj autobusa i pokazati gospođi Trent kakav šarmantan govornik možeš biti.” „Ha?” Otvorivši širom usta, Baz se zagleda u njega. „Ja ću sjediti ovdje, pokraj Otrovnog Eddieja.” Eddie se naroguši. „Što? Zašto? Ne želim da vi sjedite pokraj mene!” „Nažalost, ovo je vaša kazna za sve one duhovite komentare jučer. I ja sam roditelj asistent pa ćeš morati poslušati.” Djevojka od sinoć, za koju je saznao da se zove Saskia, uzviknu radosno: „Jupi, gospodine Max! Samo naprijed!” Baz i Eddie gledali su jedan u drugoga s gađenjem. Poput razjarene gorile Baz poskoči sa svojega sjedala stupajući prema prednjem kraju autobusa. Fenella je imala asa u rukavu. Krajičkom oka Max ugleda Louino tjeskobno lice na vrhu reda sjedala ispred sebe. Mogla se nositi s Eddiejem na svoj način, ali uopće nije bila sretna zbog toga jer se njezin otac - korijen svih problema - ubacio i uključio u raspravu. Max ju je ignorirao i sjeo. Ako je imao plan pobijediti Eddieja svojom toplinom, duhovitošću i općenito neodoljivom osobnošću, u redu, sad je znao da to neće djelovati. Posebice ne u tri dana. Dakle, plan B svakako je poželjan. No plan B oslanjao se na božansku intervenciju uključujući nešto poput neke vrste strašne nesreće zbog koje bi se Eddie našao u smrtnoj opasnosti, a Max, junački se boreći da ga spasi, spasio bi njegov život. A šanse da se to dogodi, mora se priznati, bile su slabe. Što je značilo da je morao prijeći na plan C. Max se nije ponosio sobom, ali katkad je jednostavno morao najbolje iskoristiti ono što je imao. Taktika možda nije poštena, ali ako bude djelovala, koga briga? Eddie se u međuvremenu razmetljivo pomicao dalje u svojemu sjedalu dok se nije pogrbljeno prilijepio za prozor. „Dakle, raduješ li se Versaillesu?”

str. 192


BU&CW

Može li se obrva podsmjehivati? Čini se da je Eddieju to uspijevalo. „Ne.” „Prilično je spektakularan, znaš.” „Ako se palite na svjetiljke, ogledala i teške zavjese.” Okrenuvši se kako bi zurio kroz prozor u znak protesta, Eddie reče: „Mene ne pale.” „To mi je posao. Je li ti Lou rekla da sam dizajner interijera?” Eddie šmrcne. „Kakvo iznenađenje.” „Pa, to nije loša karijera. Možeš upoznati neke zanimljive ljude.” „Što, poput Lawrencea Llewellyn-Bowena?” Max slegnu ramenima i otvori jučerašnje novine. Dok je autobus izlazio iz hotelskog dvorišta, počeo je rješavati križaljku. Nakon dvadeset minuta u tišini on izvadi mobitel i nazove kući. „Tilly? Bog, dušo, ja sam! Slušaj, jesu li dečki sinoć završili popločavanje poda kupaonice?” „Jesu, završili su u deset”, reče Tilly. „Kako je kod vas?” „O, u redu. Svi se lijepo slažemo.” Max se nasmiješi. „Svi me obožavaju.” Uz njega Eddie iritirano uzdahnu želeći naglasiti koliko je njegova izjava smiješna. „Sada znam da lažeš”, Tilly reče veselo. „Hvala! Nego, u vezi s kupaonicom. Jamie je zadovoljan, zar ne?” Utišavši malo glas, Max nastavi: „I Tandy?” Eddie je naglo prekinuo čupkanje končića s koljena svojih poderanih traperica. „Presretni su. Kad ju je Tandy vidjela, rasplakala se.” „Tandy je plakala? Bože, ta je djevojka blentava! Kad vidi račun za gotov posao, poželjet će plakati.” „Osim što imaju pokrivene sve troškove, sjećaš se?” Max se prigušeno nasmije. „Bože, blagoslovi časopis Hi! Uglavnom, za trenutak ćemo stići u Versailles pa ću te ostaviti poslu. Nazovi me ako bude ikakvih problema.” „Bože, jadan ti, ne mogu zamisliti ništa dosadnije!” Max reče: „Znam. Nemoj reći Jamieju, bit će u depresiji. O. K., čujemo se poslije. Bog!” On odloži telefon. Eddie je nastavio gledati kroz prozor, profila isklesanoga i savršenoga poput Rodinova kipa. Max se vrati križaljci. Glupe križaljke, mrzio je te gluposti! Čemu one zapravo služe? Koji je smisao trošiti dragocjene moždane stanice samo da bi glupa slova popunila kvadratiće? A govoreći o glupome i besmislenome, hoće li Eddie ikada reći išta, ili će samo nastaviti buljiti u taj prokleti „Dakle, o čemu je bila riječ?” Jupi! Zagrizao je mamac!

str. 193


BU&CW

„Molim? Oprosti?” Max podigne pogled s novina i pogleda ga preko ruba naočala. „O, upravo sam se čuo sa svojom asistenticom. Da budem siguran da su moji klijenti sretni.” „Aha”, Eddie slegne ramenima nezainteresirano. Ali ipak se gotovo moglo osjetiti kako znatiželja probija kroz njegovu majicu Led Zeppelin. „Pa... tko su oni?” Jer, to je bila velika stvar s Jamiejem i Tandy. Njihova imena zajedno bila su prepoznatljiva. Namjeravali su postati novi Posh i Becks, novi Wayne i Coleen - u redu, kad bi se Tandy pitalo. „Ne bih trebao razgovarati o svojim klijentima.” Max je oklijevao, a tada reče nevoljko: „To je samo nogometaš i njegova djevojka.” Eddie je sada zurio u njega. „Jamie Michaels i njegova djevojka? Ozbiljno, za njih radite?” „Pst! Nemoj nikomu reći!” „Kvragu! Uistinu ste ih upoznali? Onako, zapravo?” „Dakako, upoznao sam ih.” „Ali Jamie Michaels nije... znate, gay.” „Ne, nije.” Max se divio radu uma četrnaestogodišnjaka. „Prošle godine uređivao sam kuću njegova prijatelja, a on me preporučio Jamieju i Tandy.” „Tko je njegov prijatelj?” „Colin?” Mršteći se kao da se pokušava sjetiti, Max doda: „Ne, Cal, tako je. Cal Cavanagh.” Eddie se uspravi i poviče: „Vi ste šalite! Cal Cavanagh!” „Hoćeš li utišati glas?” „Ali... ali on je najgenijalniji nogometaš na planetu.” „Uistinu? Ne znam mnogo o nogometu. Dobri stari Cal.” Eddiejeve se oči suziše. Hiperventilirao je. „Je li to kakva šala?” Max slegnu ramenima i reče: „Zašto bi bila šala?” Naposljetku uvjeren, Eddie nasloni glavu na podstavljeno sjedalo od velura. „To je toliko nevjerojatno. Nemate pojma. Cal Cavanagh i Jamie Michaels igraju za najbolju momčad na svijetu, a vi ih zapravo poznajete. Svaki trenutak vaš bi telefon mogao zazvoniti i oni bi mogli biti na drugoj strani. Navijam za tu momčad, znate. Otkad sam bio malo dijete. Nosio sam njihova majicu jučer.” Max je to znao iako mu je trebalo vremena da to shvati. Nije lagao da ga nogomet ne zanima. „Ne mogu vjerovati”, nastavi Eddie. „Sve to vrijeme Lou nikada nije spomenula ni riječi.” „Ni nju ne zanima nogomet.” „Dakle, Cal Cavanagh. Živi li on u golemoj vili?” Max kimnu glavom. „Prilično velikoj. Električna vrata. Osam spavaonica, devet kupaonica, soba za bilijar i zatvoreni bazen s imenima Cal i Nicole

str. 194


BU&CW

napisanima na zlatnim pločicama na dnu bazena.” Približavali su se ulazu u park Versailles. „Cal i Nicole?” Eddiejeve su se zjenice raširile. „Ali oni su se rastali prije šest mjeseci. On ju je nogirao!” Max brzo kimnu glavom. „Znam. Rekao sam mu da su zlatne pločice bile pogreška.”

U subotu na večer jeli su vani u hotelskom dvorištu. Zamalo pun Mjesec visio je na jasnome zvjezdanom nebu i miris bugenvilije, češnjaka i cigareta Gauloises miješao se s onim školaraca iz Harleston Halla - manje egzotičnim spojem adolescenata i znojnih tenisica. Dok su djeca trošila energiju igrajući se boćama protiv momčadi francuskih tinejdžera, Max i Fenella Trent sjedili su za dugačkim pletenim stolom s Tomom Lewisom i Josie Endell. Dovoljno se dugo već razgovaralo o Versaillesu. Dolijevajući svoju i Josieinu čašu za vino, Max ga je naposljetku uspio preokrenuti - preko sočne verzije Marie Antoinette Sophije Coppole - na omiljene filmove. „Život je lijep!” Fenellina sjajna kosa Ijuljala se s jedne na drugu stranu dok je uzbuđeno pljeskala dlanovima. Kvragu, a bila je samo na soku od naranče. „O, Follow the Fleet! Ili Top Hat! Sve s Fredom Astaireom i Ginger Rogers!” Držeći se za prsa, u ekstazi, ona je uzvikivala: „Mogla bih ih dovijeka gledati.” Gospode, koliko joj je godina!? Devedeset? „Neću te onda voditi u kino.” Na svoj jednostavni, lakonski način Tom Lewis nasloni se na stolac i pokaza prstima. „U redu, top-tri. Terminator. Gladijator. Rambo.” Josie Endell razigrano ga lupne u ruku. „Ti i tvoj testosteron! Iskreno, pravi si dječak.” U djeliću sekunde Max uhvati Tomov pogled i osjetilo se nešto neizrecivo među njima. Tom je znao da on zna. Čulo se prešutno priznanje. Tada je trenutak prošao i Tom slegnu ramenima. „Što nije u redu s time? Takve filmove volim gledati.” „Audrey Hepburn!” zacvili Fenella. Max zadrži ozbiljno ravno lice. „Glumila je u Rambu?” „Ne, tupsone! Doručak kod Tiffanyja!” Josie reče ležerno: „Dečki vole muške filmove, a djevojke ženske. Moji su omiljeni Zapravo ljubav i Kad je Harry sreo Sally. Ništa do dobre, stare romantične komedije.” Smješkajući se, ona se obrati Tomu. „I, kladim se, Claudine takoder, zar ne?” Claudine, to je to. Max se sjetio kako mu je Lou govorila da prof. Lewis ima izrazito zgodnu djevojku. Pitanje je zna li Claudine da je njezin dečko gay.

str. 195


BU&CW

„Bože, da, sve te ženske stvari!” Tom ispije gutljaj piva i obriše vlažne ruke o svoje traperice. „Ona gleda svoje filmove dok sam ja na treningu. Ja gledam svoje dok ona kupuje torbe ili je kod frizera. Samo jedan film oboje volimo, a to je Veliki bijeg.” Gledajući u Maxa, on upita živahno: „A vi?” „Pa, bojim se da sam pomalo purist kad su posrijedi kinofilmovi. Crno-bijeli s titlovima za mene. Fassbinder”, reče Max. „Wenders, Almodovar, Truffaut.” Zastao je kimajući glavom na promišljeni, intelektualni način. „Ali, mislim, kad bi me tko prisilio da suzim izbor, rekao bih da su moja top-tri Borat, Mr. Bean i E. T.” Tom se nasmiješi. Josie čvrsto uhvati Tomov ručni zglob i vrisne od smijeha. Eddie i Baz, koji su stajali nedaleko, približe im se. Fenella suosjećajno pogleda Maxa. „I oni su svi autsajderi koji traže prihvaćanje, zar ne? Je li to razlog zašto su oni vaši omiljeni filmovi, jer se identificirate s glavnim likovima?” „Ne, oni su mi najdraži filmovi jer me nasmijavaju”, reče Max. „Zato što se vama sviđa Doručak kod Tiffanyja to ne znači da potajno želite postati prostitutka.” Podsmjehujući se potiho, Eddie i Baz ležerno privuku nekoliko stolica i pridruže im se za stolom. „Mr. Bean je smiješan”, usudi se Eddie. „Smiješan je. Jeste li vidjeli onaj u kojem glumi špijuna?” „I taj mi se svida”, kimnu Max. Baz reče gorljivo: „A Alien, gospodine? Kad su oni na svemirskom brodu u svemiru, a neki alien izleti iz trbuha onoga tipa?” „Gospode!” Očito šokirana, Fenella reče: „Ne mogu vjerovati da vaši roditelji dopuštaju da gledate takve filmove.” Eddie reče u obrani: „Film je briljantan.” „Nastavak je još bolji”, reče Max. „Svašta!” Fenella otpuhnu. „Četrnaest im je godina”, Max joj reče. „Djeca danas gledaju takve filmove.” „Moja Sophie ne! Ja joj ne dopuštam! Mi samo gledamo obrazovne programe na TV-u.” Što bi moglo na neki način objasniti zašto se uvijek činilo da ukočena, mala miljenica Sophie stoji žalosno postrani gledajući kako se ostala djeca zabavljaju. Junak Max nije to izrekao naglas. Umjesto toga, okrenuvši se natrag prema Eddieju i Bazu, reče, „A Bruce Lee? Jeste li ikada gledali koji od njegovih filmova? „Da! Bruce Lee, genijalno!” Eddie načini karakterističnu pozu i počne urlikati kao mačka. „Imam sve njegove filmove na DVD-u. Zapravo, Enter the Dragon mogao bi ući u moja top- tri svih vremena.” „Tri neće biti dovoljno”, Tom odmahnu glavom. „Nismo još ni krenuli na Jamesa Bonda.”

str. 196


BU&CW

„Svi su filmovi o Jamesu Bondu dobri.” Max presretne Eddiejevu grimasu. „Ali draži mi je Shrek.” „Shrek je cool.” Snažno kimajući glavom u znak slaganja, Eddie upita: „Ovaj, gospodine? Rekli ste da poznajete nogometaše? Pa znate li možda i kakve poznate filmske zvijezde?” Max pogleda preko stola na Toma. Evo ga opet, taj međusobni treptaj povezanosti. On razmisli trenutak i slegne ramenima. „Mislim da možda znam jednu ili dvije.”

str. 197


BU&CW

43. poglavlje

„OOOH, TREBAM PIŠKITI, bojim se!” Kaye je blejala od straha dok su dolazili taksijem pred hotel. Tilly je nije krivila. Da nju ponude na dražbi za dobrotvornu zakladu, skamenila bi se od straha. No kako tomu služe prijatelji, ona reče utješno: „Bit će super, svi će licitirati za tebe. Dorothy neće dopustiti da ne licitiraju.” „Da, baš”, Kaye nije bila uvjerena. „Bit će neugodno. Bože, zašto nisam Beyonce ili Helen Mirren ili netko za kime muškarci sline?” „Hej, opusti se! Zabavit ćemo se.” Tjerajući je van iz taksija, Tilly reče: „I sve je u dobrotvorne svrhe, zar ne? Čak i da osvojiš samo pedeset funta za zakladu, to je još pedeset funta više nego što bi imala bez tebe.” Kaye ispustiti mučan jauk. „Pedeset funta!” „O. K., bio je to samo primjer. Osvojit ćeš mnogo više od toga, znaš da hoćeš.” u tome i jest problem, ne znam. O, Bože, ako ovako nastavim, licitirat ću za sebe!” U hotelu bučno ih je ozračje obgrlilo. Maglovito poznata lica s primanja bila su raštrkana uokolo. Tilly uoči Dorothy i Harolda i ostavi Kaye s njima. Pozdravivši je srdačno, oni odvuku Kaye - izgledala je poput morskoga lavića kojega će tući do smrti - kako bi se upoznala i pozdravila potencijalne ponuditelje. Jadna Kaye. „Bit će dobro”, reče glas iza nje. Tillyno srce poskoči u grudima. Okrenuvši se, prestala je žaliti Kaye i počela je žaliti sebe. Znala je da će Jack biti ovdje večeras, pripremala se za trenutak kad će ga opet vidjeti, a svejedno ju je uspio uhvatiti nespremnu. Jackov posao bio je slamanje srca. Bio je povrijeđen, tuga je na njemu ostavila ožiljke i bio je nesposoban da se potpuno preda ikome. Koliko god neodoljiv bio, ona je odlučila. Odoljet će mu jer je to jedini način. Ironija situacije nije joj promakla, nikada nije mogla ostaviti nekoga jedanput kad bi ga prestala voljeti, ali bila je prisiljena odbiti Jacka, koji joj je značio mnogo više nego ikoji muškarac prije. Svejedno, bilo je to samoodržanje. Možda je užasno boljelo, ali bez sumnje mogla je učiniti samo to. Jack Lucas nije netko kome se može vjerovati, nije odan, on je nevolja na sve načine koji se mogu zamisliti. A ako vam je potrebno više dokaza za to, u redu, samo pogledajte Amy! Kad bi mogao nositi zvonce oko vrata, to bi također bilo od velike pomoći.

str. 198


BU&CW

Kaye.

A sad je čekao da mu što kaže. Kvragu, o čemu su ono razgovarali? O, da, o

„Užasnuta je”, reče Tilly. „Pogledaj je!” Prešavši na njezinu stranu, Jack kimnu glavom kad je Dorothy Summerskill počela predstavljati Kaye bučnoj skupini muškaraca. „Prebacit će se na automatski pilot glumice u bilo kojem trenutku sada. Ha, vidiš?” Imao je pravo. Kaye kao da se prekidačem prebacila u modus za svjetla reflektora. Slučajnom promatraču izgledala je samouvjereno, zasljepljujuće, potpuno opuštena dok se smijala i razgovarala s lakoćom osvajajući skupinu potpunih stranaca. „Dobar trik”, Tilly se čudila. „A iznutra sva drhti.” „To se zove gluma.” Tilly proguta knedlu. Što je sada radio? Ona mu se blijedo osmjehne. „Nemoj mi reći da si sam došao večeras!” Jack odmahnu glavom. „Moju su partnericu zadržali. Poslije će mi se pridružiti. Vidiš visokog muškarca sijede kose?” On pokaza prema muškarcima okupljenima oko Kaye. „To je Mitchell Masters. Posjeduje polovicu noćnih klubova s ove strane Londona. Pun je kao brod.” Možda, ali svejedno ima trbuh velik poput Djeda Božićnjaka. Ne razmišljajući, Tilly reče u šali: „Izgleda pomalo trudan!” Ups! „Ne brini se!” Jack se zabavljao. „Siguran sam da nije.” On ispije gutljaj pića, naizgled ravnodušan prema njezinu faux pasu. Zar je mislio da ona nije čula novosti? O, Gospode, sad kad je počela, nije mogla stati. Tilly izlanu: „Pa, što se događa s Amy?” Jack ju je proučavao. „Čuo sam da jest trudna.” „A jesi ii razgovarao s njom?” On slegnu ramenima. „Ne” „Ali ti bi mogao biti otac!” Zbunjena njegovim stajalištem to nije moj problem, Tilly nehotice povisi glas. „Dvanaest je tjedana trudna! Tad si spavao s njom. Što ako nosi tvoje dijete?” Par koji je prolazio okrenu se i pogleda ih. Jack promrmlja: „Sigurno ne želiš megafon?” O, Bože, pretvorila se u goropadnicu! Uz napor Tilly zadrži kontrolu. „Ali moguće je. Zar te to ne muči?” Jacka sigurno to nije mučilo. „Čujem da je spavala s nekoliko muškaraca. Sumnjam da je dijete moje.” Kako je mogao biti takav? „Misliš, koristili ste se kontracepcijom pa se ne ubrajaš? Ništa nije sto posto učinkovito”, reče

str. 199


BU&CW

Tilly. „Osim kastracije.” Izgledao je kao da se zabavlja. „Jaoj!” „To nije smiješno”, rekla je prosvjedujući. „Što ćeš učiniti ako se ispostavi da je dijete tvoje? Hoćeš li se vjenčati s Amy?” Jack podigne obrvu. „Mislim da mogu sa sigurnošću reći ne na to pitanje. „Hoćeš li živjeti s njom?” On odmahnu glavom. Zar ne shvaća koliko ju je uzrujalo njegovo stajalište? Da je ona na Amynu mjestu, sad bi nju odbacio. U očaju, Tilly reče: „Hoćeš li bar vidjeti dijete?” Jack podignu ruke. „Zar ozbiljno misliš da sam takav gad? Jer doista nisam. O. K., obećavam! Ako se ispostavi da sam otac, apsolutno ću vidjeti bebu i pružiti joj financijsku potporu. Časna izviđačka.” Kao da je samo to bitno. Još uzrujana, Tilly reče: „Novac nije sve. Jack se nasmiješi. „Da Kaye postavimo to pitanje upravo sada, mislim da se ne bi složila.”

Glavni dio večeri počeo je odmah nakon večere. Bio je to ugodan, zanimljiv događaj, uz mnogo nagovaranja, ucjene i smijeha. Prvi, manji predmeti na dražbi bili su raznolika hrpica svega i svačega - večera za šest u indijskom restoranu, potpisan nogometni dres, pleteni džemper s crtanim likom po vagem izboru. „Hajde, Mitchell, pokaži nam od čega si sazdan!” Dorothy Summerskill, gore na podiju s voditeljem dražbe, bila je u punom zamahu. Mitchell Masters poslušno sjedne i podignu ruku u zrak nudeći 200 funta da si osigura predmet o kojem je bila riječ. Kad je otkrio da je kupio mjesečnu članarinu u fitness-klubu, ispusti urlik zaprepaštenja i morao je ispiti dvostruku rakiju kako bi podnio taj užasni šok. No pakost očito nije bila jedna od njegovih mana. Nakon minutu ponovno je bio na nogama nudeći oveću svotu za tečaj salse. „I mogao bi ti zatrebati, također”, Dorothy je podbadala s pozornica. „Ne zaboravi, svi smo svjedoci tvojemu takozvanom plesnom umijeću!” „Ne budi drska, ženo! Morate znati da se nitko ne može usporediti sa mnom u slobodnom plesu.” „O, Bože!” Kaye došapnu Tilly kad je osvojio tečaj salse. „Ne može li prestati trošiti novac sada? Neće mu ništa ostati za mene. Licitirali su sljedećih nekoliko predmeta. Kaye je postajala nervoznija. Tilly je upravo ubacila mentol bombon u usta poslije večere kad se Jack pojavio za njihovim stolom. „Kako si?” On položi ruke na Kayeina gola ramenima, a Tilly je osjetila peckanje kože kad je zamišljala kakav je to osjećaj. bijeg.”

„Možda izgledam mirno do pojasa. No ispod ovoga stola kopam tunel za

str. 200


BU&CW

Utješno joj stisnu rame. „Sad me nazvao Max iz Francuske. Rekao mi je da licitiram za tebe ako nitko drugi neće.” Kaye reče sjetno: „Bolje nego ništa, valjda.” „Hej, bit će sve u redu! Ionako bih to učinio. Isuse, što je to bilo?” Glasni KVRRRC bio je Tillyn mentol bombon koji je pregrizla napola. „Ništa, samo moj bombon. Je li se pojavila tvoja pratnja?” „Jest, ovdje je. Zašto, zabrinuta si za mene?” Zabavljajući se, Jack reče: „Jesi li mislila, možda, da će me ostaviti na cjedilu?” Tilly se okrenu, ljutita na sebe što ga je to pitala. Što je bilo još napornije, kad se Jack vratio za svoj stol u stražnjem dijelu sobe, otkrila je da nije moguće vidjeti tko mu je pratilja. Osim ako se ne bi popela na stolicu i gledala svima iznad glava, a tad bi je sigurno uočio da to čini. „O, Bože, molim te, nemoj dopustiti da mi se to dogodi!” cičala je Kaye dok se, na podiju, voditelj dražbe borio da dobije početnu cijenu za ručak s mjesnom književnicom. Jadna književnica, žmirkala je poput sove u svojoj šlampavoj ljubičastoj haljini, stajala je kao skamenjena. „Hajde, dame i gospodo, ovo je vaša šansa da se upoznate s pravom živom književnicom! Marjorie je napisala divnu knjigu o starim engleskim grobijima! Čak će vam ubaciti potpisani primjerak knjige! Dakle, tko će mi ponuditi 30 funta?” Očito ne mogavši podnijeti još jedan trenutak agonije te žene, Kaye uzviknu: „Ja!” Tillyna usta bila su suha. Trideset funta, to je uistinu jadno. Činilo se kao ponuda iz samilosti. Ako nitko drugi ne bude licitirao, jadna žena osjećat će se potpuno poniženom. „Imamo ponudu od 30 funta.” Voditelj dražbe osjetio je olakšanje, ali još nije bio zadovoljan. „Čujem li ja to četrdeset?” Kvragu! Tilly podignu ruku u zrak. Izraz poniznog olakšanja i zahvalnosti na Marjorieinu licu bio je vrijedan toga.

str. 201


BU&CW

44. poglavlje

„TAKO JE!” Uzviknu voditelj dražbe. „Bravo za damu u ružičastome u prednjem dijelu dvorane! Veliki početak. Sada, čujem li ja to pedeset?” „Pedeset.” Muški glas u stražnjem dijelu dvorane. Možda je to Jack. „Izvrsno! Šezdeset?” Tilly brzo kimnu glavom. Iz nekog razloga koji nije mogla objasniti odjedanput joj se činilo bitno u nečemu pobijediti Jacka, koji je uvijek naglašavao da može dobiti što god poželi. „Imamo šezdeset. Sedamdeset?” „Sedamdeset.” To je sigurno bio Jack, sve su joj se dlačice na podlaktici nakostriješile. „Osamdeset?”

„Da.”

„Da!” „Devedeset?” Voditelj dražbe bio je sada na konju. Stanka. Jack je otezao:

„Stotinu.” Voditelj dražbe trijumfalno usmjeri pozornost natrag na Tilly. „Čujem li ja to stotinu funta?” Tilly je počela hiperventilirati, stotinu funta zapravo je mnogo novca, posebice kad je tvoj vlastiti. Njezino srce možda se namjerilo na to da pobijedi Jacka, ali u glavi joj je bio potpuni napadaj panike. Gdje joj je bila glava? Ništa od toga nije imalo nikakva smisla, to je sigurno. Namjeravajući odmahnuti glavom i priznati poraz, ona se uhvatila da kima glavom umjesto toga. „Stotinu funta!” voditelj dražbe urlao je trijumfalno. „Izvrsno!” O, zaboga, što je to učinila? To je smiješno. Doista si nije mogla priuštiti toliko. Ako Jack ne da još jednu ponudu, morat će ispisati ček koji će je zapravo poslati u minus na računu „Dvije stotine funta”, Jackov glas protezao se skroz iz stražnjega dijela prostorije, pun ogorčenja koje su svi mogli čuti. O, hvala Bogu na tome!Tilly se osjećala poput ribe na suhome koja je na čudesan način odvojena od udice i oslobođena. Odmahnu glavom prema voditelja dražbe, uze gutljaj vina i izdahnu s olakšanjem. Ako je Jacku ta pobjeda bila toliko potrebna, vrlo mu je rado prepušta. Nije bilo daljnjih ponuda. Marjorie je u tome trenutku gotovo plakala od olakšanja, voditelj zaključi licitaciju udarcem čekića i prijeđe na predmet 15. „O, Bože, ja sam nakon ovoga!” Odgurnuvši stolicu, Kaye reče: „Opet

str. 202


BU&CW

trebam piškiti.” Čim je otišla, Jack se pojavio i sjeo na praznu stolicu. „Mnogo ti hvala!” „Molim?” Tilly ogorčeno doda: „Ti si je osvojio, zar ne? Dobio si što si htio.” „Pokušavao sam ti pomoći. Zašto si licitirala?” „Zato što mi je bilo žao žene!” „A mogla si priuštiti četrdeset funta?” „Ne baš.” „Upravo zato. Zato sam nastavio, da te povučem iz igre.” Jack odmahnu glavom. „Nisi trebala nastaviti.” „O!” Najedanput joj je sinulo. „Buum! Mislila sam da si me samo htio pobijediti.” „Jesam. Ali na dobar način jer mi je Max slučajno telefonski spomenuo da nemaš novca. Želio sam ti pomoći.” „Aha. Žao mi je.” I u konačnici ga je stajala dvjesto funta. „Ne mogu vjerovati da si nastavila licitirati”, reče Jack. „Nisam željela da ti pobijediš.” „Pa, duguješ mi.” On je potapša po podlaktici. „Zapravo, možeš mi učiniti uslugu.” Mogućnosti su bile beskrajne. Tilly ga je gledala s oprezom. „Kakvu uslugu?” „Odi na ručak s književnicom!” „Vrlo ljubazno od tebe. Ali ne bih mogla.” „Zašto ne?” „Ne želim! Napisala je knjigu o engleskim grobljima! Umrijet ću od dosade.” „Ali ni ja ne želim otići na ručak s njom”, reče Jack. „Baš te žalim. Licitirao si za nju i pobijedio si.” ‚Ali „Sam si kriv. Ne možeš sada odstupiti. O, pogledaj, toliko je oduševljena. Maše prema tebi!” „Tko mu maše?” Vrativši se iz toaleta, Kaye dignu Jacka sa svojega mjesta. „Marjorie. Pokraj podija”, Tilly kimnu glavom. Potom su gledali kako starija gospođa književnica mahnito gestikulira rukama i šalje oduševljene poljupce prema Jacku. „Izvukao si dobitak”, reče Kaye. „Hmm, čini se da će vrijediti svakog uloženog novčića.” Objema im namigne. „Bolje da se vratim za stol prije nego što moja pratnja postane ljubomorna.” Tilly si nije mogla pomoći. „A kad odeš na ručak s gđom Groblje, pokušaj da ne ostane trudna!”

str. 203


BU&CW

„Potrudit ću se”, reče Jack. Sljedeći je predmet prodan, a onda je došao red na Kaye. Dorothy joj je osigurala golem publicitet, a potom je pozvala na podij i pozdravila pljeskom. Nekoliko stolova dalje od Tilly Mitchell Masters stavi svoje kobasičaste prste u usta i ispusti uhoparajući zvižduk. To je bilo obećavajuće. Kaye mu se zahvalno osmjehne s podija. Iza Tilly žena promrmlja: „Tko je ta Kaye? Nikad nisam čula za nju.” Što je zamalo izazvalo Tilly da joj baci žličicu za kavu u glavu, ali se kontrolirala i pljeskala ekstra glasno umjesto toga. Ponovno je Kaye skrivala nervozu kad je voditelj dražbe počeo licitirati. Hvala Bogu, sada nije bilo one neugodne tišine prije nego što su ponude počele prštati. Mitchell Masters počeo je licitaciju, nekoliko mu se osoba pridružilo, a potom, na tristo funta, Tilly je začula kako je Jack dao svoju ponudu iz stražnjeg dijela prostorije. „Četiri stotine!” vikao je Mitchell. Tilly se opustila. Evo, Kaye se više nije morala brinuti. Četiri stotine funta savršeno je respektabilna svota, neće biti javno ponižena i ismijana na podiju. „Petsto? Imamo li petsto? Da!” vikao je voditelj dražbe pokazujući na stražnji dio prostorije. „Hvala vam, gospodine! Imamo pet stotina funta.” Gospode, Jack je licitirao s jasnom namjerom da povisi Mitchellovu ponudu. „Šest stotina!” urlao je Mitchell. „Sedam u stražnjem dijelu”, potvrdio je voditelj dražbe, a ljudi su počeli vikati s oduševljenjem. „I vrijedi svakoga novčića”, Dorothy se ubacila. „Osam stotina.” Mitchell zastade, a potom odmahnu glavom i viknu: „Ne, kvragu! Neka bude tisuću!” Tilly izdahnu. Morala se diviti Jackovoj hrabrosti. Postigao je ono što je zacrtao da će učiniti. Sada se mogao opustiti i „Tisuću dvjesto”, najavio je voditelj dražbe pokazujući čekićem na Jacka. „Tisuću petsto!” rikao je Mitchell. „Tisuću osamsto”, odvrati voditelj. Kakvu je to Jack igru igrao? Gore, na podiju, Kaye je bila vidljivo zapanjena. Ne mogavši se suzdržati, Tilly je ustala i provirila iznad glava uzvanika koji su pljeskali. Ugledala je Jacka baš kad je Mitchell glasno uzviknuo: „Dvije tisuće!” Jack ju je uočio kako gleda u njega. S podija voditelj dražbe upita: „Gospodin odostraga?

str. 204


BU&CW

Čujem li ja to dvije tisuće i dvjesto?” Tilly sumnjičavo pogleda Jacka. Jack slegnu ramenima signalizirajući zbunjenost. Tada ugleda starijega muškarca koji je stajao iza njega kako kima glavom i podiže kvrgavu ruku. Muškarac, u osamdesetima, čvrsto je držao limenku piva, obučen u vrećasti sivi kardigan i s papučama na nogama. O, Bože, nije ni čudo što je Kaye bila zapanjena. Tko je on, dovraga? Što ako je to kakav beskućnik alkoholičar koji je slučajno dolutao s ulice? „Dvije tisuće dvjesto!” „Dvije i pol tisuće!” urlao je Mitchell, koji je očito mrzio predati pobjedu. „Tri tisuće funta!” „Četiri!” „Pet tisuća!” vikne voditelj dražbe. „Imamo pet tisuća funta u stražnjem dijelu!” „O, kvragu!” Mitchell odmahnu glavom, duboko uzdahnu i iskapi sadržaj svoje pune čaše brendija. „Odustajem. Gotov sam.” I to je bilo to. Starac u kardiganu je pobijedio. Svi u sobi slavili su i divljački pljeskali, a Tilly je očekivala da će se pobjednik probiti do podija i upoznati s Kaye. Umjesto toga, nakon kratkog razgovora s jednim od organizatora, on se provuče kroz dvostruka vrata i nestane. Organizator je prišao naprijed i razgovarao s Kaye i Dorothy. Nekoliko trenutaka poslije Kaye se pridružila Tilly za njihovim stolom. „O, Bože!” Tilly napuni obje njihove čaše. „Tko je on? Je li on samo gubio vrijeme? Kamo je otišao?” „O. K., znaš li vlasnicu ovoga hotela? On joj je tata.” „On je prastar! Bar znaš da ti se neće upucavati.” Tilly prožme užasna pomisao. „Bar se nadam da neće.” „Nije onaj s kojim ću izaći. On je samo licitirao uime nekoga drugoga.” „Ozbiljno? Koga?” Kaye se još tresla i hiperventilirala od tog iskušenju. „Nekoga tko ne može biti ovdje večeras.” „Ma daj!” Tilly je bila zapanjena. „Max je licitirao za cijenu od pet tisuća funta?” „Netko tko ne može biti ovdje večeras jer živi u New Yorku. Zove se Price”, reče Kaye. „Price Parker.” Pričekaj! To je ime zazvonilo odnekud. Price... Price... „O, moj Bože!” Tilly se naglo uspravi i proli vino na sebe. „Ludi obožavatelj!” Kaye nijemo kimnu glavom. „Znam.”

str. 205


BU&CW

„Tko je on?” Jack se pojavio sa svojom pratnjom kao prikolicom. Bila je to Monica, njezino svjetlucavo tirkizno sjenilo točno je odgovaralo njezinoj haljini od elastina u stilu Mae West. „Tip koji joj je slao stvari”, Tilly odmahnu glavom na Kaye. „Pa ne očekuje valjda da ćeš odletjeti u New York i večerati s njim? To je glupo.” „Ne očekuje to. On će doći ovamo. Samo moramo ugovoriti datum.” „Ali... ali on je ludi obožavatelj! Mogao bi biti poremećen! Ne, ne!” Tilly energično odmahnu glavom. „Ne možeš se sastati s njim?” „Moram. Uplatio je sav taj novac. Još ne mogu vjerovati da je saznao o ovome ovdje večeras... to je toliko bizarno...” „Bila je reklama na internetu, zar ne?” Uvijek praktična Monica grienim, seksi glasom doda: „Zacijelo ima tvoje ime postavljeno na Google Alertu, srce! Oni prate svaki tvoj potez.” Jack se namrštio. „Jesi ii mu pisala i zahvalila mu za sliku koju ti je poslao?” „Dakako, jesam. Bila sam uistinu pristojna i zahvalna. Ali kunem se, nisam ga poticala.” Kaye je uzrujano pucketala prstima. „Ni na trenutak nisam pomislila da će učiniti nešto poput toga.” „Nemoj me krivo shvatiti, srce! Ali moraš biti oprezna”, reče Monica. „Platio je pet tisuća funta da izađe s tobom. Ako mene pitaš, to znači da je zacijelo kakav manijak.”

str. 206


BU&CW

45. poglavlje

BILO JE JEDANAEST I PETNAEST i Lou nije mogla spavati. Sve su ih poslali u sobe u pola jedanaest, ali odrasli su ostali dolje za šankom. Odlučivši što će, ona izgmiže iz kreveta kako ne bi probudila Nesh, brzo navuče majicu i traperice i tiho napusti sobu. Dolje za šankom bilo je još krcato, ali nigdje nije mogla vidjeti oca. Ili profesora Lewisa. Samo su profesorica Endell i gospođa Trent još bile ondje, sjedile za malenim stolom i čavrljale s dvojicom nekih sredovječnih Francuza. Što je bilo odvratno. Činilo se kao da profesorica Endell uživa, a gospođa Trent pritiskala je sok od naranče na svoja prsa. Pitajući se jesu li možda njezin otac i profesor Lewis otišli u drugi bar, Lou je stajala na ulazu nekoliko sekunda, a potom se uputila prema stolu. „... Vraga, ne, nisu naši muževi, Bože sačuvaj!” Majci Sophie Trent sama pomisao zvučala je nezamislivo. „Ovdje smo na školskom izletu. Ja sam roditelj asistent! Onaj s naočalama je gay!” „A ja nisam u braku s onim drugime. Bar ne još”, smijuljeći se, a očito je iskapila već nekoliko čaša vina previše, profesorica Endell namignu - da, uistinu namignu - Francuzima. „Ali radim na tome! Ima djevojku u ovome trenutku, ali mislim da je se mogu riješiti, nema problema!” Što je bilo smiješno i toliko nemoguće budući da je djevojka profesora Lewisa, Claudine, mnogo zgodnija od profesorice Endell. „Khm.” Uočivši Lou, gospođa Trent glasno zakašlja i reče: „Bog, Louisa, ne bi li trebala gore spavati?” Lou zadrži ozbiljan izraz lica. Ha, koliko je to neugodno bilo profesorici Endell? „Oprostite, željela sam razgovarati s tatom! Mislila sam da je ovdje s vama.” Profesorica Endell petljala je oko gumba na košulji koji se misteriozno otkopčao kako bi ga zakopčala. „Otišao je gore... O, prije oko dvadeset minuta. S profesorom Lewisom”, reče gospođa Trent. „Obojica su umorna. I vjerujem da tvoj otac već spava. Kako bi i ti, curo, trebala!” „Kako bi i ti, curo, trebala!” Ozbiljno, samo bi gospođa Trent mogla smisliti takvu rečenicu. A mahala je prstom prema njoj kao da joj je šest godina. Trent.

„O. K., idem gore.” Lou zahvali sretnim zvijezdama što nije kći gospode „Ravno u krevet sada!” Vino se možda izlijevalo iz nagnute čaše profesorice

str. 207


BU&CW

Endell, ali ona je brižno izjavila: „Ravno u krevet. Vidimo se ujutro.” „Da, profesorice!” Osim što neću patiti od golema mamurluka, pomisli Lou raspoloženo, vi ćete. Uglavnom, dakako, njezin otac još nije spavao. Bio je tek pola dvanaest, a on nikada nije išao u krevet prije ponoći. Uputivši se natrag na stubište, Lou stigne do trećega kata i krene duž hodnika s debelim sagom u kojemu je vladala tišina. Brojila je vrata na lijevoj strani. Broj 303, to je soba profesora Lewisa. Sljedeća je bila 305, profesorice Endell. Potom 307, koju je, nasreću, okupirala gđa Trent. Naposljetku je stigla do sobe 309, sobe svojeg oca. Lou pokuca na vrata. Morala ga je vidjeti. Nije bilo odgovora. Sigurno nije zaspao ranije? Ona pokuca ponovno. »Tata? Ja sam.” Naposljetku su se vrata otvorila. Max upita: „Bog, srce, kako si? Sve u redu?” »Dobro, hvala!” Lou ga je slijedila u spavaću sobu. On je završio pranje zuba u kupaonica i vratio se natrag. Čitao je u krevetu. Ona podigne izgužvane novine i reče: „Jesu li dobre?” »Mnogo bolje nego sjediti dolje u baru s Fenellom i Josie.” Naježio se kad se vratio pod pokrivač. »Morao sam otići odavde.” »Znam, upravo sam ih vidjela. Profesorica Endell je na dobrome putu da se narolja i sad razgovara s Francuzima. Ali nisam zato ovdje.” Lou skoči koljenima na krevet. »Joj! Nemoj mi reći da si ovdje kako bi polomila sve koščice u mojemu stopalu!” „Slabiću! Eddie me sustigao na stubama kad smo odlazili na spavanje. Max ju je pozorno gledao. „I?” »Lagano me udario u leđa. Baš kao u dobra, stara vremena. Zamahnula sam rukom kako bih mu opalila pljusku i gurnula ga niza stube, ali se izmaknuo ustranu.” »Taj mali gad”, promrmlja Max uzrujano. »Pričekaj! A onda je rekao: 'Hej, pusti me, samo sam ti htio nešto reći!' Pa sam mu rekla: 'Što, luzeru?' A on me pogledao kao da je uistinu uvrijeđen i rekao: 'Samo sam ti htio reći da sam razgovarao s tvojim starim. Prilično mnogo. Znaš što? Tvoj je tata prilično cool.” Max popravi naočale. „To je rekao?” „Uistinu jest.” Razvukavši usta u osmijeh, Lou se nagnu prema naprijed i zagrli ga. „Iskreno, nemaš pojma. To je kao da P. Diddy izjavi da voli... Bože, ne znam, Dot Cotton iz EastEndersa!” „O, super! Dakle, sad me uspoređuješ s istrošenom starom babom i okorjelom pušačicom.” „Znaš što mislim. Nisam mogla vjerovati da to čujem. Rekao je i da si

str. 208


BU&CW

smiješan.” „Drznik. I jesam smiješan.” „Uglavnom, sviđaš mu se.” „To je zato što sam vrlo simpatičan”, reče Max. „Hmm. Smiješno je što se čini da misli da si najbolji prijatelj s mnoštvom slavnih osoba.” „Calom Cavanaghom. Jamiejem i Tandy”, on slegne skromno ramenima. Lou podignu obrvu. „Da ne spominjem Johnnyja Deppa.” On se igrao pramenom njezine kose. „Najbolje da onda ne spominjem Johnnyja Deppa.” „Tata! Lagao si. To je zločesto!” „Hej, pa što onda?” S osmijehom punim kajanja Max reče: „Kako će ikada saznati? Ako je toliko plitak da ga takvo što zadivi, ja sam dovoljno plitak da to kažem.”

Autobus je protutnjio prilazom Harleston Halla u nedjelju na večer u deset. Četrdesetero iscrpljene, ali sretne djece guralo se prema svojim roditeljima koji su ih čekali. Svi su se raštrkali u mraku čekajući svoje kovčege. Max, koji je pomagao vadeći ih iz prostora za prtljagu, pronašao je svoj kovčeg i dodao ga Lou. „Izvoli!” dobacio joj je ključeve automobila; ona je bila iscrpljena i počelo je kišiti. „Stavi moj kovčeg u prtljažnik i pričekaj u automobilu! Uskoro ću biti gotov ovdje.” Lou kimnu glavom, glasno zijevnu i odluta u tamu dok je kovčeg na kotačima klopotao iza nje. Pokraj Maxa Tom Lewis izvuče tamno zeleni kovčeg i reče: „Zaspat će prije nego što stignete kući.” „To je moj kovčeg”, Eddie se progura pokraj Toma i posegnu za zelenim kovčegom. „Hvala, gospodine!” Okrenuvši se, reče: „Bog, Max! Vidimo se. Dobar izlet, zar ne?” Max kimnu glavom ozbiljna lica. „Izvrstan izlet. Bog, Eddie!” „Ako vam ikada zatreba pomoć sa... znate, ako imate mnogo posla i dobro bi vam došao tko da vam pomogne, javite se!” Max reče ozbiljno: „Hvala, zapamtit ću to! Je li stigao tvoj prijevoz?” „Da.” Zadovoljan sam sobom, Eddie izvuče ručku na svome kovčegu i odvuče ga. „Bravo!” Tom Lewis blago se nasmiješi. „Uspjeli ste.” „Varao sam.” Max izvuče kovčeg sa srebrnim šljokicama omotanima oko ručke i pogleda za Eddiejem. Dječak je već stigao do sjajnog mercedesa i majka ga je grlila, a njegov je otac spremao kovčeg u prtljažnik automobila. „Pa, ako je to pomoglo...” Izvadivši crnu naprtnjaču Nike, Tom se namršti.

str. 209


BU&CW

„Ova je bez oznake s imenom.” Jedna od djevojaka koja je stajala uz hrpu kovčega reče: „To je Eddiejeva torba. Gospodine, možete li mi dodati moj kovčeg? Onaj karirani u stražnjem dijelu.” „Pokušat ću ga sustići.” Uhvativši naprtnjaču, Max potrči preko parkirališta. Mercedes je bio upaljen i prednja svjetla osvjetljavala su put, ali Eddie ga je ugledao sa stražnjega sjedala. U sljedećem trenutku vozač otvori vrata i dječakov otac krene mu ususret. „Dobra večer! Mnogo vam hvala! Ja sam Ted Marshall-Hicks.” Bio je raspoložen i čvrsto se rukovao s njime. Eddiejev otac imao je jak, jasan glas i impresivne brkove. „Upravo smo čuli sve o vama! Vaša je kći mome sinu načinila masnicu na oku, koliko sam shvatio.” Max kimnu glavom potvrdno. „To je bila moja curica, da.” „Bravo za nju, ha? Muškarcu nikada ne šteti da ga pripadnica suprotnoga spola nauči lekciju.” On uzme torbu Nike od Maxa i nastavi veselo: „Uglavnom, sad je sve gotovo. Zvuči kao da je moj mali uvidio pogrešku. Sve je to dio odrastanja, hmm?” „Siguran sam”, reče Max. „Dobar ste čovjek. I ako se pitate, nisam mu ja prenio neka njegova prijašnja stajališta, o ne!” Ted Marshall-Hicks odmahnu glavom poput velikog medvjeda i potom utiša glas. „Dakako, imam ženu i djecu sada, ali u danima kad sam živio u internatu, sami dječaci, imali smo svoje dane eksperimentiranja! Mnoštvo zabave pošto bi se ugasila svjetla, znate što mislim? Sretni dani! Uglavnom, bolje da sad krenem kući. Drago mi je što smo se upoznali.” Ponovno se rukovao s Maxom s velikim entuzijazmom, a potom se okrenuo i odšetao prema svom automobilu. Sa stražnjeg sjedala Eddie mu je mahao. Max je automatski podignuo ruku da uzvrati pozdrav dok je mercedes odlazio niz prilaz. Vidi, vidi! Max se blago nasmiješi kad se vraćao do autobusa. Kad se već spominje kako je sve naopako. Kad je on bio u školi, eksperimentirao je samo s djevojkama.

str. 210


BU&CW

46. poglavlje

U TRENUTKU KAD JE Tilly ugledala Maxa u srijedu ujutro, znala je o čemu je riječ. Po pravilu se dizao strašno rano, istuširao bi se i, besprijekorno obučen, bio bi spreman za polazak. Danas, silazeći u svom ogrtaču, izgledao je kao da je tjedan dana bio pod kliještima za savijanje. Iako, kad bi to morala reći naglas... pa, možda bi se drukčije izrazila. „Mrzim govoriti da sam te upozorila”, Tilly je lagala. On se premjesti na najbliži stolac i sjedne uz jecaj. „Ali reći ćeš to.” „Ali sam si kriv! Ne mogu vjerovati da si mislio kako se to neće dogoditi!” Tilly se smekša: „O, Bože, izgledaš grozno! Je li doista toliko loše?” Max kimnu glavom, koža mu je bila blijedozelena. „Tužit ću taj prokleti restoran brze prehrane.” „Pa ne možeš to učiniti. Nije on kriv što si ostavio hranu cijelu noć vani, a dovršio je sljedeće jutro.” „Ne volim bacati hranu. I okus je bio dobar.” On teško uzdahnu i primi se za trbuh. „Bože, svi me mišići bole! Znaš li koliko sam puta povratio?” „Ne želim znati, hvala! Samo me zanima kako ćemo sve organizirati danas. Ne mogu Jamieja i Tandy sama riješiti.” „Znam, znam. Ti odvedi Lou u školu, a ja ću već nešto riješiti.” Max posegnu preko kuhinjskoga stola za mobitelom i umorno se podignu na noge. Točno na vrijeme Lou siđe u kuhinju i ustuknu pri pogledu na njega. „Fuj, tata, sav si zelen!” „I ja tebe volim.” „Je li to sečuanska piletina?” Max kimne: „Možda.” „O, tata, jadan ti! Ali rekli smo ti da će ti pozliti.” „Da. Hvala što si to spomenula! Opet.” „A ti si tvrdio da ćeš biti dobro. To znači da smo mi imale pravo”, Lou je ustrajala, „a ne ti.” „Znaš što?” Max nacilja slab udarac prema njoj i promaši. „Uvijek te mogu dati na posvajanje.” Kad se Tilly vratila pošto je odvezla Lou u školu, Max je već sve organizirao.

str. 211


BU&CW

„Rok je prekratak da bismo sad otkazali. Nazvao sam Jacka. On je na putu ovamo.” Baš joj je to trebalo. Sada nije samo Max bolestan. No s obzirom na okolnosti nije imala mnogo izbora. Jack je stigao nakon deset minuta. Max otvori svoj dizajnerski portfelj i prođe kroz popis zadataka koji se trebaju dovršiti. „Nema problema. Pobrinut ćemo se za to.” Kad je proučio detaljne planove, Jack stavi portfelj pod ruku. „Hvala!” Max zakrešti. „Volim spašavati ljude, izvući ih iz nevolje.” „Da, baš. Samo želiš proviriti svojim nosom u kuću Jamieja Michaelsa.” Jack se nasmiješio. „I to također. Znaš, zapravo postaješ zeleniji.” „O, Bože, evo nas opet!” Izbacivši ih, Max urliknu: „Gonite se, oboje! Pustite me da budem bolestan u miru!” Dok su utovarali sve što im je potrebno u stražnji dio Jackova kombija, njegov je telefon zazvonio. Tilly je bila prisiljena stajati postrani i slušati kako ga neka ženska svim silama pokušava nagovoriti da izađe s njom sutradan uvečer. Nježno, ali odrješito, Jack je odbije. „Vidiš?” on spremi mobitel u džep rugajući se samome sebi. „Mogu reći ne kad želim.” „To je čudo.” „A što kažeš na prošlu subotu uvečer? Priznaj”, Jack nastavi, „očekivala si da ću se pojaviti s nekim posve drukčijim, zar ne? Ali nisam. Monica mi je rekla da to zvuči kao zabavna večer pa sam je pozvao i mi „Možemo li ne činiti to?” Zakoračivši unatrag, Tilly podignu ruke. „Moramo danas zajedno raditi i to je u redu, ali možemo li razgovarati o poslu, molim te, jer uistinu ne želim slušati o tvome ljubavnom životu!” „Ali - „ „Ne, doista to mislim. Žao mi je.” Nasmiješila se u znak isprike kako bi ublažila udarac. „Ali moraš mi obećati ili ne ulazim u kombi.” Zapanjen, Jack reče: „Čak ni - “ „Ništa. Ozbiljna sam”, Tilly je ostajala pri svome kimajući lagano glavom kako bi pokazala da to misli. Ona je uistinu tako mislila; biti u njegovu društvu, bilo je dovoljno teško, a nije željela preveliku prisnost s njime. Jack se zagledao u nju nekoliko sekunda. Nije ustuknuo. Naposljetku slegnu ramenima i reče: „U redu.”

Prvi znak da se nešto događalo bila je razina aktivnosti ispred ulaznih

str. 212


BU&CW

vrata. „Zar inače ima ovoliko mnogo paparazza?” upita Jack dok su se gurali kroz okupljeno mnoštvo. „Ne.” Prepoznavši Tilly i kombi, zaštitar otvori vrata i propusti ih unutra. „Bog! Što se događa ovdje danas?” Tilly upita kad je Tandy otvorila vrata. Tada ugleda Tandyne natečene, crvene kapke i stavi ruku preko usta. „O, moj Bože, što se dogodilo?” „Raskinuli smo zaruke. Jamie je tucao neku odvratnu drolju. Uđite!” Tandy se zagleda u Jacka, koji je bio zauzet istovarom zidne skulpture popločene platinom iz stražnjeg dijela kombija. „Tko je to?” „Jack Lucas. Max se otrovao hranom. Bože, ne mogu vjerovati to o Jamieju. Je li on ovdje?” Tandy odmahnu glavom žalosno. Svježe suze navru joj na oči. „Otišao je sinoć. Rekla sam mu da ga nikad više ne želim vidjeti. Ne mogu vjerovati da niste znali. Šalicu čaja?” Tilly je otprati u prostranu kuhinju, u kojoj je središnji otok bio krcat današnjim novinama. Tandyno lice, sretno i nasmijano, smiješilo se sa stranica svakih od njih. Prava Tandy, malena i bez šminke, omotala se u svoju fluorescentno ružičastu majicu i obrisala lice predugačkim rukavom. to.”

„O, jadni vi!” Očajnički je žaleći, Tilly je zagrli. „Kakav gad! Ne zaslužujete

„Znam. A ona, nije uopće ni lijepa, u tome je stvar. Samo neka očajna droljica koja pleše oko šipke i misli da je super. To je samo... O, Bože, to je toliko ponižavajuće.” Tilly potapša njezina ptičja ramena. A kad pomisli da je zavidjela Tandy što je uspjela upoznati Jamieja i zaljubiti se u njega... Tek joj je devetnaest, a živjela je ono što je mislila da je njezin san, ali sada je sve bilo gotovo. „Kako je mogao uuučiiinitiii miii to?” Tandy zakuka. „Želim samo viiikaaatiii!” Joj! Malo preblizu bubnjića, da. „Dakako, želiš.” Tilly se odmaknula, svjesna Jacka koji je stajao na vratima. Okrenuvši se, reče: „Zidne su skulpture za glavnu spavaću sobu. Skreni lijevo na vrhu stuba, četvrta vrata na desnoj strani.” „Bog! Žao mi je zbog Jamieja.” Obraćajući se Tandy, Jack upita: „Znači li to da se zabava u petak otkazuje?” Bože, da ne spominjemo bezosjećajnost! Tilly je sumnjičavo zurila u njega, kao da se zabava ionako njega ticala.

str. 213


BU&CW

„Dakako, otkazuje se”, Tandy ga pogleda hladno. „Trebala je biti zabava u povodu zaruka.” Podignula je lijevu ruku, na kojoj nije bilo prstena. „A više nisam zaručena, zar ne?” Zasigurno onda nema zabave. Tilly je bilo žao Tandy, ali joj je pomalo bilo žao i sebe. Toliko o kupnji nove haljine, sređivanju od glave do pete i druženju sa slavnim osobama; njezina jedina prilika da se pojavi u časopisu Hi! sada je bila uistinu ugrožena. Jack je u međuvremenu odmahivao glavom. „Stoga... Oprostite, ali Max je spomenuo da je časopis kupio prava na zabavu i ta svota trebala je pokriti Maxov račun!” „Daaa”, Tandy kimnu glavom polako. „Dakle, ne bude li zabave, neće biti novca od časopisa. Ne bih želio zvučati grubo”, reče Jack, „ali bi li to moglo biti problem?” Tilly se trgnu. Nije mislila na to. „Zabava je otkazana.” Tandy izbaci svoju malenu šiljastu bradu. „Ali svejedno ću snimiti šesnaest stranica za časopis pa se ne brinite o plaćanju Maxova računa. Zapravo, moj se agent uspio dogovoriti o povećanju cijene.” Tilly je to iznenadilo. „Što, samo za fotografiranje kuće?” Tandy je pogleda sa sažaljenjem. Podignu mršavu ruku i počne odbrojavati na prste. „Za početak, bit će to ekskluziva. Moja bol zbog Jamiejeve izdaje. Mislila sam da smo toliko sretni zajedno, da živimo život poput sna iz bajke, ali sada je on učinio tu strahotu i ja sam pogođena i uništena.” Zamislivši se na trenutak, zastala je. „A mislila sam da sam trudna i bila sam toliko sretna jer sve što smo ikada željeli, bila je beba, ali kad sam saznala za tu drugu ženu, pobacila sam.” „Pričekajte!” Zapanjena, Tilly doda: „Imali ste spontani pobačaj jučer? Ne biste li trebali biti u bolnici?” „Zašto?” „Ne bi li žene nakon spontanog pobačaja morale ići na kiretažu?” Braneći se, Tandy reče: „Mislila sam da sam možda trudna. Mjesečnica mi je kasnila jedan dan. Uglavnom, nikad to neću zaboraviti. I to se sve dogodilo nakon što sam toliko teško radila da bih stvorila našu kuću iz snova! Načinit će gomilu fotografija mene oko kuće. Tako bi sve ipak trebalo biti savršeno.” „Ako je tako, bolje završimo ono što smo došli ovdje raditi!” Jack uze zidne skulpture pod ruke i krene gore stubama. Kad je bio izvan vidokruga, Tilly reče utješno: „Znam da se osjećate kao da je sada kraj svijeta, ali preboljet ćete to, kunem vam se! Upoznat ćete koga drugoga i opet biti sretni.” „Neću!” Tandy ljutito odmahnu glavom. „Hoćete.” „Neću jer ne želim upoznati nikoga drugoga.” „O, tako razmišljate sada, ali dajte sebi vremena”, reče Tilly, „i promijenit

str. 214


BU&CW

ćete mišljenje, to je sigurno.” Tandy je začuđeno pogleda. „Ne, ne razumijete. Neću morati upoznati nekoga drugoga jer ćemo Jamie i ja sljedeći tjedan biti ponovno zajedno.” „Molim?” „Zaigrao se. I bio je uhvaćen. Mogla bih ga ubiti zbog onoga što je učinio.” Tandy duboko uzdahnu pa bučno izdahnu. „Ali on ne želi prekid. Nije zaljubljen u tu drugu djevojku. Ona se bacila na njega, to je sve.” Tilly odmahnu glavom. „Oprostit ćete mu?” „O, ne gledajte me tako! Zar ne vidite? Moram mu oprostiti! Jer što će biti sa mnom ako mu ne oprostim?” „Ali -” „Bez Jamieja bit ću samo još jedna bivša žena nogometaša.” Tandyne su oči sjajile suzama. „Morala bih se vratiti i živjeti sa svojom mamom. I ona bi me natjerala da potražim posao. I svi bi mi se smijali iza leđa, a što ako ne mogu pronaći drugoga nogometaša? Što ako bih se morala skrasiti s kakvim dosadnim tipom koji radi u Cometu i vozi... rasklimanu Ford Fiestu?” Tilly je bila zapanjena. „Ali ako ostanete s Jamiejem, nećete li se uvijek pitati hoće li to ponovno učiniti?” „Ne znam.” Tandy slegne ramenima. „Valjda. Ali to je cijena koju morate platiti.” „I Jamie će znati da može svašta činiti, spavati s kime poželi, a vi ćete to trpjeti.” „Nisam samo ja takva. To sve djevojke čine.” Tilly povisi glas: „ ja ne bih!” „Ne mislim na djevojke poput vas”, Tandy uzvrati. „Mislim na djevojke poput mene, koje izlaze s profesionalnim nogometašima. Tako to funkcionira. Mi dignemo galamu kad to učine, ali onda im oprostimo. Ako to ne bismo učinile, ima mnogo njih koje čekaju u redu da zauzmu naše mjesto.” „Iskreno mislite da je to vrijedno toga?” upita Tilly. Tandy odmahnu glavom prema njoj kao da joj je pet godina. „Pogledajte ovu kuću! Pogledajte moju zbirku cipela! Ja živim s Jamiejem Michaelsom i milijuni djevojaka žele biti na mome mjestu. Živim san, zar ne?” Kad je otvorila usta u znak prosvjeda, Tilly ih odmah zatvori. Jack je sišao natrag i s ulaza je upozoravajuće pogledao. „Da.” Tilly je odustala. Tandy je znala čega se odrekla zbog Jamieja i, duboko u sebi, znala je da to nije u redu. „Uglavnom, bolje da se vratim poslu.” Jack je odnio ostatak skulptura na kat i počeli su ih slagati po zidovima. Pošto su radili zajedno deset minuta, reče: „Čuo sam jedanput ovu poslovicu: Udaš li se za novac, na kraju ćeš zaraditi svaki novčić.” „Hmm.” Tilly je još duboko u sebi bila uzrujana zbog sve te nepravde;

str. 215


BU&CW

Jamiejevu nesposobnost da ga zadrži u hlačama i Tandyno razmišljanje da bi mu trebala popustiti u tome gotovo kao da je očekivala... „Ljutita si na nju?” „Ne bih to nazvala ljutnjom.” Dohvatila je i pridržavala jednu od velikih skulptura čvrsto na mjestu dok ju je Jack, iza nje, jednim od vijaka pričvršćivao bušeći zid. „Nazvala bih to bješnjenjem.” sam.”

Nasmijao se i ona je osjetila njegov topao dah na svome vratu. „I mislio

„Jamie će joj slomiti srce.” Potpuno svjesna njegove blizine, Tilly pridrži drugi dio skulpture. „Mislim, već ga je slomio i nastavit će ga slamati, iznova i iznova.” „Ako ti išta znači, slažem se s tobom.” Jack očeše svoju ruku o njezinu dok se pripremao za učvršćivanje sljedećeg vijka. „Na tvojoj sam strani.” „Baš.” „Uvijek sam bio vjeran Rose.” „Dakako, to ćeš reći”, reče Tilly, možda nepravedno. Zzzzzzzvvvvvvvvrrrrr, čula se električna bušilica dok je uvijala vijak u zid. „Jer to je istina.” Jackova usta sad su bila opasno blizu njezina uha. „U redu. Vjerujem ti.” Trudeći se da izbjegne svaki tjelesni kontakt, Tilly makne ruke sa skulpture i provuče se između Jackova tijela i zida. „Možemo li nastaviti ostatak posla sada? Mnogo toga treba učiniti, a ja moram pokupiti Lou iz škole u četiri.

str. 216


BU&CW

47. poglavlje

KRAJ JE BIO BLIZU. Zavjese su sada trajno bile navučene oko kreveta i Stella je lebdjela između stanja budnosti i sna. U posljednjih četrdeset osam sati bila je poput sata čije su se baterije istrošile. Za Erin, koja je sjedila uz njezin krevet milujući joj ruku, razdoblja tišine bila su dulja i dulja. Oko njih motale su se medicinske sestre i posjetitelji i klepetala kolica, ali unutar njihove zatvorene komore čulo se samo sporo grebanje Stellina daha i povremeno piskutanje elektroničke pumpe koja je pumpala morfij kroz cjevčicu u njezinu ruku. Kad se promeškoljila i promrmljala nešto nerazumljivo, Erin se približi i upita: „Oprosti?” Stella otvori oči, žutih bjeloočnica i teških kapaka. „Ne bojim se.” „U redu.” Knedla se poveća u Erininu grlu. Jučer, prvi put, Stella je priznala: „Znam da je to to. Jednostavno ne želim to izreći.” Sada je Stella mrmljala: „Ništa ne boli. To je dobro, zar ne? Osjećam se kao da plutam.” „U redu je. Dobro ti ide.” Erin joj nježno stisnu ruku. „Šteta što ću morati propustiti pogreb.” Stella se uspjela blijedo nasmiješiti i njezin glas ojača. „Slušati kako ljudi govore lijepo o meni. Čak i ako to ne misle.” ruku.

Budući da uistinu nije postojao odgovor na to, Erin joj je nastavila milovati „Bez crnine”, reče Stella nakon nekog vremena. „Molim?”

boje.”

„Ne želim da itko nosi crninu na mome pogrebu. Reci to svima! Samo žarke „O. K.”, Erin kimnu. „Žarke, vesele boje.”

„Ha, moje takozvane prijateljice neće biti toliko vesele. Jedini razlog zbog kojeg idu na pogrebe jest da bi izgledale vitko i lijepo u crnini. Tako i treba tim gadurama.” Sss-klik, začula se elektronička pumpica. „I pobrini se da Bing bude dobro!” Stelline oči počele su se zatvarati. „Hoću.” „Obećaj!” Njezin je glas oslabio. „Svakako, obećajem.” „... dobar... dom.” Dobar dom? Što je to značilo? Je li joj Stella htjela reći da pruži Bingu

str. 217


BU&CW

dobar dom? Ili da razumije koliko je Erin teško da ga zadrži pa je molila da se pobrine da Bing otiđe u dobar dom kod koga drugoga? „Što si rekla?” Nije bilo odgovora. Erin se nagnula bliže i protresla Stellinu ruku. „Stella? Želiš da pronađem nekoga tko će Bingu pružiti dobar dom?” Ništa. Stellino disanje bilo je sporo i jednolično. Neće od nje sada dobiti odgovor. Morat će pričekati da se probudi i ponovno pokrene temu i držati fige da je mislila na drugi odgovor. Nakon sat vremena Stella otvori oči, pogleda ravnodušno u strop, a potom ih ponovno zatvori prije nego što je Erin mogla postaviti najhitnije pitanje. Jedna se od medicinskih sestara u prolazu zaustavi kako bi je nakratko pregledala, položi ruku na Erinino rame i reče diskretno: „Možda biste željeli nazvati Fergusa. Neće još dugo.” Erinino srce panično poskoči. „Što? Ali moram nešto pitati Stellu!” „Mislim da biste ga trebali pozvati.” „Da, ali što je s mojim pitanjem? Uistinu je bitno.” Medicinska sestra kimnu glavom suosjećajno, ali nije odustajala. „Ne brinite se o tome! Hoćete li ga vi nazvati ili ja?” Fergus je stigao nakon četrdeset minuta, njegovo sivo odijelo mirisalo je na vanjski svijet u kojemu se život nastavljao unatoč tomu. Stellino disanje bilo je vrlo sporo sada. Tijekom oluje Erin je uvijek brojila sekunde između svakog bljeska munje i tutnjave groma koji je slijedio tako pokušavajući izračunati koliko je daleko oluja. Sada se uhvatila kako to isto radi između svakoga odgođenoga grebućeg daha. Osjetio se užasan osjećaj neminovnosti... devet... deset... jedanaest... Stellina prsa nadimala su se i spuštala. „To će se dogoditi?” šapnu Fergus. Erin žalosno kimnu glavom. „O, Bože!” On privuče stolicu i sjedne. „Ne boli je, zar ne?” Erin odmahnu glavom, a onda poskoči kad je netko, s druge strane zavjese, povikao: „Mrzim te, užasno te mrzim, ODLAZI IZ MOJEGA ŽIVOTA!” Žena u krevetu do Stellina reče kroza zavjese: „Ah, oprostite!” i naglo smanji glasnoću na svome televizoru. Deset... jedanaest... dvanaest... Erin zadrži dah dok je brojila, odlučna da neće prestati zbog dviju glumica iz EastEndersa koje su se bijesno svađale manje od dva metra od mjesta gdje je Stella ležala. „O, Bože...” Fergus je zurio u Stellina nepomična prsa. Četrnaest... petnaest... šesnaest... Erin nastavi milovati Stellinu ruku. Prestala je brojiti na trideset i makne pramen kose sa Stellina mramorno glatkoga čela. Dogodilo se. Bilo je svršeno. Stella nije više ovdje s njima.

str. 218


BU&CW

Kamo je otišla? Bilo je čudno ne znati odgovor. Sss-klik, čula se elektronička pumpa pumpajući svoju dozu morfija u tijelo koje ga više nije trebalo.

Odgovarajući na telefon, Tilly reče veselo: „Bog, ti si, kako si?” Erin je cupkala pahuljice zelene boje koja se gulila sa zida u hodniku. „Stella je preminula.” „O!” Tillyn se glas odjedanput snuždi. „O, Erin! Žao mi je.” Erin je osjetila bolnu knedlu u grlu. Na trenutak ni jedna od njih nije govorila, ali znala je da su obje prepoznale ironiju tih zadnjih dviju riječi. No Tilly je to mislila i ona, Erin, bila je zahvalna za sućut. Gutajući knedlu, reče: „Bilo je mirno na kraju. Nije osjetila nikakav bol.” „Pa, to je dobro. Fergus je s tobom?” „Da. Također je uzrujan.” „O, dušo! Bila je sretna što te imala pokraj sebe. Prenijet ću Maxu, može? I ostalima.” „Hvala! To će biti dobro.” Suze su počele kliziti niz Erinino lice dok se naslanjala na zid. „Je li čudno reći da će mi nedostajati?” „Ššš! Dakako, nije.” Na drugome kraju telefonske linije Tilly doda umirujuće: „Nije nimalo čudno.”

str. 219


BU&CW

48. poglavlje

„SJEĆATE SE KAD SAM prije dražbe prošli tjedan mislila da se bojim?” „Jer si bila zabrinuta da nitko neće licitirati za tebe”, reče Tilly. „A sada kad jesu, još se više bojim. To je pedeset puta gore”, Kayeine su oči strelovito jurile uokolo dok je prstima nervozno petljala oko resica svilenoga šala. „Osjećam se kao da ću skočiti s najvišeg mjesta na svijetu za bungee jumping!' „Gle, bit će sve u redu! Mi smo svi ovdje, zar ne? Ništa se ne može dogoditi.” „Zlo mi je. I moram piškiti.” „Potpuno si sigurna”, Tilly znakovito pogleda Maxa jer je zbog njegova oponašanja Anthonyja Perkinsa u Psihu Kaye bila toliko uznemirena. „Ideš u toalet? Provjeri skriva li se iza vrata!” „Tata, šuti!” reče Lou. „Ne pomažeš.” Bilo je deset do osam i njih četvero bilo je za šankom Bijelog anđela, posjećenog restorana u Tetburyju s dobrom reputacijom. Max je sve organizirao, odabrao mjesto i ugovorio vrijeme. Parker Price trebao se pojaviti u osam. Dok on i Kaye budu jeli večeru, ostali će sjediti za obližnjim stolom diskretno držeći oko na njima, spremni ubaciti se u bilo kojemu trenutku ako bi Kayein najveći obožavatelj učinio ili rekao nešto što bi im moglo pružiti razlog za zabrinutost. je.”

U tome trenutku Maxu zazvoni mobitel. On provjeri tko ga zove i reče: „On

Kaye se oči rašire. Svi su slušali Maxovu stranu razgovora, koji se sastojao od niza riječi: „Dobro... O. K... U redu... Nema problema... Ako uistinu tako mislite.” Naposljetku reče: „Doviđenja onda!” i spusti slušalicu. „Hoće li kasniti?” Lou je bila ogorčena. „Neće doći.” „Što?” Tilly sjedne. „Zašto ne?” „Smatra da nije u redu ovako”, Max slegne ramenima. „Pa je odlučio ne pojaviti se. Što se mene tiče, sasvim u redu.” „Ti to ozbiljno?” Kaye povisi glas. „To uopće nije u redu! Ja sam... O, moj Bože, upravo me otpilio ludi obožavatelj!” „Mislio sam da ćeš biti oduševljena”, reče Max. „E, pa, nisam. Daj mi taj telefon!” Otimajući ga od njega, Kaye pritisnu

str. 220


BU&CW

tipke. „Halo? Halo? Ti si? Da, dakako, ja sam! O, bravo, Einsteine, da, uzrujana sam, kako se usuđuješ to mi učiniti?” Lou se pitala je li joj majka poludjela. Gledala je kako Kaye sluša objašnjenje Parkera Pricea. „Ne, ne cijenim to. Nikad nisam bila toliko uvrijeđena u svome životu! Gdje si sad?” Stanka. „Pa, dovući svoju stražnjicu ovamo ove minute! Platio si ovu večeru sa mnom i to ćeš prokleto i učiniti — večerat ćeš sa mnom!” Svi su mislili da je sišla s uma, ali Kaye nije bilo briga. Kako je bila uzbuđena što će upoznati tog muškarca i izdržala svu tu nervozu u želucu, ne otići na tu večeru, bio bi potpuni gubitak vremena. Parker Price nije izgledao kao fanatik. Izgledao je savršeno normalno. Imao je tamnu kosu s nekoliko srebrnih vlasi oko zalizaka. Bio je u ranim četrdesetima, lagano preplanuo, imao je tople sive oči i blagi podbradak. Imao je dobre zube, lijepe ruke i nosio je kao ugljen sivo odijelo krojeno po mjeri. U trenutku kad ga je ugledala, Kayeina se nervoza rasplinula. Nastupila je smirenost. Nije bilo razloga za zabrinutost. Kroz cijelu prostoriju Max i Tilly i Lou promatrali su ih poput jastrebova, ali ovdje, za njihovim stolom, ona je imala kontrolu. „Dakle, recite mi zašto ste pokušali otkazati!” Parker Price načini grimasu. „Bože, žao mi je! Ne mogu vjerovati da ste bili toliko ljutiti na telefonu.” „Ja ne mogu vjerovati da ste prošli cijeli taj put iz SAD-a i iznenada odlučili otkazati u posljednji tren. Mislim, zašto biste to učinili? To je bizarno.” „U redu, razjasnit ću vam. Bio sam u hotelu večeras spremajući se da dođem ovamo i uistinu sam se radovao susretu s vama. Onda mi je odjedanput sinulo.” Parker odmahnu glavom i doda: „Pitao sam se kako ćete se osjećati zbog susreta sa mnom, i shvatio da ste se zacijelo luđački prepali.” Zastao je. „Imam li pravo?” „Pa, možda. Možda ne baš luđački”, reče Kaye. „Nazovimo to... oprezom.” „Sada ste samo pristojni. Kao što biste bili večeras, na površini. Ali budimo iskreni, mogao sam biti potpuni psihopat. Još bih mogao, po vama.” „Ali, niste.” Kayeino povjerenje bilo je apsolutno. „Znam da nisam.” On se nasmiješi. „Ali vi to ne znate. A to što sam ponudio pet tisuća funta da bih večerao s vama, zacijelo izaziva zabrinutost. Uglavnom, to je razlog zašto sam odjedanput odlučio da vas ne mogu vidjeti. Nisam mogao podnijeti pomisao da sjedite meni nasuprot i mrzite svaku minutu sa mnom. Novac nije bitan. Samo sam vas želio ostaviti na miru jer sve je bolje nego znati da me se bojite.” „Više se ne bojim”, reče Kaye. „Uistinu.” „Drago mi je to čuti. I hvala što mi niste dopustili da otkažem!” On se

str. 221


BU&CW

vidljivo opusti u svojoj stolici. „Drago mi je upoznati vas.” „I meni vas.” Kaye nije mogla opisati kako se osjećala uz tog nježnoga, osjećajnog muškarca, ali je znala da je to netko kome bi mogla povjeriti svoj život. „Promatraju nas”, reče Parker. „Znam. Žao mi je zbog toga.” „Vaši zaštitari. Mogli bismo ih pozvati da nam se pridruže ako želite. Konobari će razmjestiti stolove ako ih lijepo zamolimo pa možemo sjediti svi zajedno.” „Ne, hvala, dobro im je ondje gdje jesu!” Kaye nije željela da ih Max i Lou stalno prekidaju postavljajući pitanja, uništavajući večer. „Ne mogu vam reći koliko mi se sviđa slika koju ste mi poslali. Objesila sam je u dnevnoj sobi. Uistinu je ljubazno od vas što mislite o meni.” „Zadovoljstvo mi je. Imali ste užasno razdoblje u životu. Suđenje u tabloidima. Želio sam vas razveseliti”, reče Parker. „Niste se trebali toliko istrošiti.” On slegnu ramenima. „Novac nije problem. Kao što ste mogli shvatiti. Uglavnom, drago mi je što uživate u slici.” Imao je najljepše oči, tople i sjajne, koje bi se naborale na kutovima svaki put kad bi se nasmiješio. Kaye, koja nije imala naviku postavljanja drskih pitanja, upita: „Kako ste se toliko obogatili?” Pa, željela je znati. Upisivanje Parkerova imena u Google nije joj poslužilo. Uistinu se nadala da je zaradio svoj novac umjesto da ga je naslijedio. „Arhitekt sam. Nije baš uzbudljivo, ali vodimo uspješan posao. P. K Price u Ulici Hudson.” Otvorivši novčanik, izvukao je posjetnicu. „Stambene, poslovne, velike zgrade, male zgrade, što god vam se sviđa. Dovoljno je izreći riječ, a mi ćemo je dizajnirati.” „I nikome nije smetalo što nećete doći na posao kako biste mogli doći ovamo?” „Smetalo? Bili su oduševljeni što će me se riješiti. Ne, sve je bilo u redu. Upravo sam završio veliki projekt pa sam zaslužio odmor.” Činio se toliko običnim, ali ono što je učinio, svakako se može nazvati neobičnim. Kaye upita iskreno: „Do koje biste cijene išli na dražbi?” Bože, nije mogla vjerovati da postavlja takva pitanja! A najbolje od svega, on je odgovarao na njih. „Dvadeset tisuća. Dolara”, dodao je brzo dok su joj se oči širile. „Deset tisuća funta, toliko sam rekao djedici preko telefona. Što je stvaralo priličnu nervozu, ali morao sam mu dati nekakvo ograničenje. Bez uvrede, ali nisam mogao riskirati da me nazove i kaže kako je morao ponuditi pola milijuna da bi vas dobio.” „Sigurno ne vrijedim pola milijuna”, Kaye odmahnu glavom. „Ne mogu

str. 222


BU&CW

vjerovati da ste mislili da vrijedim deset tisuća.” Gledala ga je, posve bez straha sada, i rekla: „Zašto baš ja? Zašto ste prošli cijeli taj put da biste došli do mene?” Konobarica im je donijela jelovnike prije deset minuta, a još nisu ni bacili oko na njih. Parker reče odmjereno: „Ne mogu vam reći zašto. Zvučalo bi...” Odmahnuvši glavom, zastao je. „Ne, žao mi je, ne mogu vam reći zašto.” Kaye se sviđalo što joj nije mogao to reći. Nije se baš zacrvenio, ali izgledao je kao da bi mogao biti na rubu. Uočivši konobaricu kako stoji na diskretnoj udaljenosti, reče: „Zadržavamo kuhinju. Odlučimo što ćemo jesti. Jeste li gladni?” „Ne baš.” Njegov osmijeh bio je ironičan. Kayeine su oči plesale. „Ni ja.”

str. 223


BU&CW

49. poglavlje

„POGLEDAJTE IH!” Bilo je deset i trideset, a Max je postajao nervozan. „Ne prestaju brbljati cijelu večer. Kvragu, uistinu će mu se isplatiti uloženi novac, zar ne?” „Tata, smiri se! Puno je platio.” „Ali kasno je i moraš ujutro ići u školu.” „Znam,” rekla je Lou, „ali prva dva sata imamo zemljopis. Svi to prespavaju.”

„Evo, dolazi konjica”, reče Parker. „Dolaze vas spasiti. Čini se da je moje vrijeme isteklo.” Pogledavši na sat, Kaye nije mogla vjerovati da je već jedanaest. I Max im se približavao odlučno stupajući preko gotovo pustog restorana. „U redu je, ja ću to riješiti s njim.” „Bog! Dobra večer! Moramo ići sada”, reče Max bez uvoda. „U redu je. Idite vi. Ja ću još malo ostati.” „Ne, ne, ne!” on odmahnu glavom. „Ne možeš to učiniti.” „Mogu.” Kaye je očima signalizirala da je sve u redu. „Uživamo u večeri, a ne želim još ići. Pozvat ću taksi kad budem spremna ići kući.” „Ne, nećeš”, reče Max, „jer smo se dogovorili da ćemo doći ovamo i držati oči na vama, a ostaviti te samu s potpunim strancem koji bi mogao biti potpuni luđak - bez uvrede - bilo bi glupo.” „Ali to je bilo prije nego što smo ga upoznali. I Parker nije luđak pa se ne moraš više brinuti!” Parker podigne ruku. „Hej, u redu je! Ima pravo. Proveli smo lijepu večer, ali sada bismo se trebali oprostiti za večeras.” Kaye se osjećala kao tinejdžerica koju je tata pokupio rano iz diska. Ona uzdahu i reče Maxu: „Daj nam samo dvije minute!” „U redu. Dvije minute.” Max joj pri povratku uputi pogled koji je pitao: „Jesi li ti luda?” „Ne više od dvije.” Čim se odmaknuo dovoljno daleko, Kaye reče: „Žao mi je, to je moj bivši suprug. Takt nikada nije bio njegova jača strana.” „Brine se za vas. To je dobro.” Ona je gledala Parkera, kojega je sve više upoznavala svaku minutu.

str. 224


BU&CW

Razgovarali su o svojemu djetinjstvu, ljetovanju, starim školskim prijateljima, neugodnim iskustvima, hrani koju ne vole, bizarnim božićnim darovima koje su primili, omiljenim filmovima i najomraženijim rečenicama za ulet, strelovito skačući s jedne teme na drugu jer je jednostavno bilo toliko toga za reći. I još toliko mnogo za naučiti. Je li takav osjećaj kad se upoznaje srodna duša? Čak i bez stanke za promišljanje Kaye izlanu: „Dakle, hoćemo li se ponovno vidjeti?” Parkerovo se cijelo lice razvedri. „Pitate li to iz pristojnosti?” „Ne, uopće ne.” On se vidljivo opusti. „Volio bih.” „Sutra na večer?” „Hmm.” Nasmiješivši se, Parker se pretvarao da poseže u džep svoje jakne. „Morat ću provjeriti svoj rokovnik, pogledati jesam li slobodan.” „Konačno”, reče Max kad je Parker napustio restoran i Kaye im se pridružila za šankom. „Posao obavljen. Idemo! Mislio sam da ćemo biti gotovi do deset.” „Kakav je?” Tilly je bila znatiželjna. Kaye je mogla osjetiti kako blista. „Jako, jako drag.” Kako im je mogla objasniti kako se osjećala a da ne pomisle da je sišla s uma? A onda opet, tko mari što oni misle? „Zapravo, uistinu je drag. Vidjet ću se s njim opet sutra na večer.” „Preko mene mrtvoga”, Max se namršti. „U redu.” Uperivši dva prsta u njega, ona okine: „Bum, mrtav si!” „To ćeš ti biti kad ti on to učini. Isuse Kriste, zar ne razumiješ?” Max je bio nepovjerljiv. „Nemaš pojma tko je taj muškarac. Sve što znaš o njemu, jest da ti je poslao neke stvari, gotovo te progonio i platio ludu svotu kako bi prešao Atlantik i večerao s tobom. Dakle, reci, zvuči li to tebi normalno?” Kaye slegnu ramenima. „Svejedno ću se naći s njim sutra na večer. Ne moraš me pratiti.” „Dakako, moram! Netko mora! Kvragu, ne vjerujem da se to događa!” urlao je Max. Ni ja, Kaye pomisli s radošću, ali događa se. Nije li to sjajno?

Neke prizore doista ne bi očekivala da će vidjeti na putu na posao u sedam i četrdeset pet u četvrtak ujutro, a Jack Lucas koji drži uplakanu polugolu bebu na rukama jedan je od njih. Tilly, koja se zaustavila na benzinskoj crpki kako bi natočila gorivo, čekala je iza bijelog kombija i promatrala događaj s mješavinom emocija. Jackov automobil bio je parkiran na jednoj od crpki, a crveni fiat s otvorenim vratima

str. 225


BU&CW

stajao je na ugibalištu. Dijete je vrištalo u sjedalici za auto, a njegova uznemirena majka pokušavala ga je smiriti bočicom soka. Kad je obavila taj zadatak, ona usmjeri svoju pozornost natrag na mlađe dijete i oprezno skine vlažno odijelce niz njegove noge koje su mahnito udarale kako ne bi uprljala Jackovu polo majicu bebinom bljuvotinom. Kad je i taj zadatak naposljetku bio obavljen, ona baci odijelce u vrećicu. Beba, koju je Jack još držao, odjevena u pelenu, ponovno bljucne, a malo je nedostajalo da ne pogodi Jackove traperice. Predavši je majci, on otiđe do svog automobila i ponovno se pojavi s paketićem rupčića, koje žena zahvalno uzme od njega. Bijeli se kombi odvezao. Tilly izađe iz automobila i počne ga puniti gorivom. U drugome nizu crpki Jack je sada činio isto. Pošto je obrisala dojenče i vratila ga natrag u njegovu sjedalicu, majka srdačno zahvali Jacku - svome vitezu u sjajnom oklopu - prije nego što se odvezla. Tilly je bila rastrgana. Pola nje priznalo je da je učinio dobro djelo. Druga polovica kipjela je od frustracije jer joj uistinu nije bilo jasno kako je mogao biti toliko obazriv u jednome trenutku, a toliko sebičan u sljedećemu. Kimajući glavom prema njoj, Jack je radosno pozdravi: „Jutro!” „Jutro!” Proturječne emocije i dalje su tutnjile u Tillynim prsima. U polo majici boje pijeska, izblijedjelim levisicama i gojzericama izgledao je... Bože, prilično prokleto zgodan. Njegova tamna kosa sjajila je na jutarnjem suncu i dok je pridržavao pištolj za točenje goriva, mogla je vidjeti pomicanje mišića ispod svjetlucave preplanule kože na njegovoj podlaktici. Recimo to ovako: kad biste snimili videoisječak za YouTube kako Jack puni automobil gorivom, željeli biste ga gledati iznova i iznova. Fizički, bio je savršen. Što je samo učinilo njegovu drugu stranu većim razočaranjem. „Jesi li vidjela kako sam jedva izbjegao nevjerojatno bljuckajuće dijete?” O, zaboga, zar ju je namjerno provocirao? „Jesam. Pravi si junak. A opet, tko kaže da nije jedno od tvoje djece?” „Zapravo, nije.” Zvučao je kao da se zabavlja. „Nikad prije nisam vidio tu ženu.” „O, dobro, onda je možeš prekrižiti s popisa. Ali jesi li se uopće javio Amy?” Jackov je osmijeh izblijedio. „Nisam.” Izraz potpune nezainteresiranosti na njegovu licu sve je rekao. „Toliko ćeš se potruditi da budeš dobar prema djetetu potpunoga stranca, ali te nije briga za ono koje bi moglo biti tvoja vlastita krv i meso.” Tillyn spremnik bio je pun i ona bučno vrati mlaznicu na mjesto. „Zar ne vidiš koliko je to okrutno? Uistinu ne znam kako možeš živjeti sa sobom.” Jack odmahnu glavom, sad ga je doista uzrujala. Pa, dobro! Netko je morao to reći. „U redu, dopusti mi da ti nešto kažem! Nisam razgovarao s Amy zato što nisam otac tog njezina djeteta.” „Ali-” „I znam to sigurno jer nisam spavao s njom.” Tilly se ukoči. Što? Što?

str. 226


BU&CW

On to ozbiljno? Gledala je u Jacka. „Misliš... nisi imao spolni odnos s njom?” Starija žena na crpki kraj njihove slušala je pozorno. „To je još jedan od načina na koji to možeš reći”, reče Jack. „Što, nikada?” „Nikada.” „Ali... ali, rekla je da jesi!” Okrenuvši se, on slegnu ramenima. Tilly je bila nepovjerljiva. „Zašto bi to rekla ako to nije istina?” „Tko zna?” derao se muškarac u volvu iza nje. „Proklete žene, uzimaju zakon u svoje ruke, izluđuju nas! A ti si još jedna od njih!” On bijesno upre prstom u Tilly. „Stojiš ovdje brbljajući bezbrižno dok mi ostali sjedimo ovdje u redu čekajući da POMAKNEŠ SVOJ PROKLETI AUTOMOBIL!” Ups! Tilly pogleda oko sebe i vidje da je imao pravo. Pocrvenjevši, ona uskoči u automobil i premjesti se na jedno od parkirališnih mjesta. Na crpki Jack je odlagao pištolj za gorivo i zatvarao poklopac spremnika. Tilly je ušla u trgovinu platiti benzin očekujući da će je slijediti kako bi mogla nastaviti ispitivanje. Nakon deset sekunda vidjela je kroz prozor kako njegov jaguar nestaje na cesti. Tilly ispusti pisak iznenađenja, što je navelo blagajnika da podigne obrvu i pogleda je. „Netko se upravo odvezao bez plaćanja”, Tilly zableja. Blagajnik se dosađivao. „To je zato što je bio na brzoj liniji, srce! Stavite svoju kreditnu karticu prije nego što počnete točiti.” O! U redu. Dakle, vozni park policijskih automobila neće krenuti za Jackom kako bi ga policajci uhvatili i dovukli natrag. Baš šteta. Što se uopće dogodilo između njega i Amy? Zašto su oboje lagali o tome? Tilly nije mogla zamisliti, ali jedno je bilo sigurno. Morala je otkriti.

str. 227


BU&CW

50. poglavlje

KAD JE DOŠLA iz Londona raditi za Maxa, nije mogla ni zamisliti da će u opisu njezina posla stajati dio „pratilja - gardedama koja drži svijeću”. „Imam sastanak s Mattom i Lizzie Blake večeras u Bathu”, rekao je Max. „Morat ćeš držati Kaye na oku.” „U redu”, Tilly slegne ramenima. Pa, bilo je gorih načina da provede večer. „Lou? Hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?” „Ako ti ne smeta da me izbace iz škole.” Lou načini grimasu. „Danas sam morala ostati sat dulje u školi jer nisam pratila na satu zemljopisa i večeras moram napisati esej iz francuskoga, plus povijest i brdo matematike. Računanje, fuuuj!” Puna nade, dodala je: „Osim ako ne želiš napisati pismo mojoj razrednici da ne mogu učiniti ništa od toga jer sam morala izaći s tobom.” I tako se Tilly našla da sjedi, kao Pale sam na svijetu, sama samcata, za stolom u vrtu Horseshoe Inna u predgrađu Roxborougha. Zapravo, nije bila sasvim sama. Betty je bila s njom. No koliko je god Betty bila slatka, nije bila baš razgovorljiv pas. Na drugome kraju vrta Kaye i njezin ludi obožavatelj bili su zadubljeni u razgovor smijući se zajedno i uglavnom provodeći se sjajno. Osim toga, desetak drvenih stolova zaposjeli su gosti koji su uživali u toplim ljetnim večerima ispred slikovite Cotswoldske pivnice. Svi su izgledali kao da se zabavljaju. A onda opet, nisu bili zaglavljeni s Betty koja je zadnjih sat vremena provela njuškajući uokolo u travi kako bi pronašla ostatke staroga čipsa. Deset minuta poslije Jack je izašao iz pivnice i Tillyno srce ubacilo je u petu brzinu. Dok je stajao promatrajući uokolo, Betty napusti svoj lov na čips i otrči svome junaku dočekujući ga poput presretne groupie-djevojke. Vidiš? Čak je i Betty bila žrtva njegove čarolije. No Tilly je bilo drago što je došao. Max mu je zacijelo rekao da je ovdje sama i Jack joj je došao praviti društvo. Što je značilo da ga je mogla ispitati i saznati što se uistinu događalo između njega i Amy. Ona je žudjela — žudjela — saznati. Jack joj je prišao s Betty, koja je skakutala oko njegovih nogu. „Bog!” Tilly se smješkala. „Da pogodim, Max te nazvao.” Jack je kimnuo: „Jest.” „Betty, ostavi Jacka na miru! Neka sjedne!” Tilly s veseljem pomakne čašu soka od naranče, praznu vrećicu čipsa i svoju torbicu. „Ne mogu ostati.” Odmahnuvši glavom, reče: „Novi podstanari dolaze u stan u Ulicu Farrow večeras. Rekao sam da ćemo se naći za pola sata.”

str. 228


BU&CW

Što? Morala je zaštititi oči od sunca, koje je zalazilo iza njega. „Pa zašto si došao?” Jack podigne obrvu. „Max me zamolio. Prilično dobro procjenjujem ljude na prvi pogled. Pet minuta bit će dovoljno da vidim kakav je i što mislim o njemu.” Dakle, nije tu bio zbog nje. Pa koliko je glupo ona izgledala? Stavivši Betty na krilo, Tilly je gledala Jacka kako odlazi do stola za kojim su sjedili Kaye i njezin ludi obožavatelj. On pozdravi Kaye poljupcem, rukuje se s Parkerom i pridruži im se za stolom. „Idem.” Četiri su minute prošle i Jack se vratio. „Još nešto prije nego što odeš”, izleti Tilly jer jedno ju je pitanje cijeli dan izluđivalo. „Jer nešto uistinu ne razumijem. Zašto je Amy rekla da je spavala s tobom ako nije?” On odmahnu glavom i blago se nasmiješi. „Ne znam.” Što je značilo da zna. „I ako je istina da nisi spavao s njom, zašto mi to nisi ranije rekao umjesto da me pustiš da mislim kako jest?” „O. K, saslušaj me sada!” Jack ju je gledao ne trepćući. „Što sam ti rekao prije nekoliko mjeseci? Rekao sam da nikada ne raspravljam o svome seksualnom životu. Nikada nisam i nikada neću. Jer se držim određenih načela.” Njegove su oči sjajile. „Kad bismo ti i ja... bili u bilo kakvoj vezi, bi li bila sretna da svi znaju sve o tome? Da svima ispričam detalje našega odnosa? Bi li?” Tilly se zacrvenjela i odmahnula glavom: „Ne.” „Ne, ne bi. Nijedna djevojka ne bi. Dakle, ja to poštujem i ne govorim o tome.” Zastao je. „Nisam ti trebao spominjati Amy jutros, ali sve to u vezi s djetetom pomalo je izmaklo kontroli. Stoga, to je odgovor na tvoje pitanje. Sretna?” Pa, to joj je sve reklo. Osjećajući se ukorenom - i nimalo mudrijom, što je bilo potpuno frustrirajuće — Tilly otjera letećeg insekta i šapne: „Da.” „U redu.” Jack izvuče ključeve automobila iz džepa, spreman za odlazak. Namignuvši joj, doda: „Tko bi rekao da imam načela? Reci mi da nisi potajno zadivljena.” Pošto ju je tako ukorio? Ni slučajno. Ignorirajući to, Tilly reče: „Kakva je presuda o Kayeinu ludom obožavatelju?” „Čini se O. K. Ne zavija na Mjesec, očito. Kaye je oduševljena.” „Malčice.” „U redu, idem.” Sagnu se kako bi pogladio Bettyne uši. Betty se odmah prevrnula vrpoljeći se s oduševljenjem i besramno dižući noge u zrak. „Bog!” Tilly reče hrabro. Bože, doista znaš da si u nevolji kad poželiš da možeš zamijeniti mjesto sa psom!

str. 229


BU&CW

Reći da je Kaye bila oduševljena Parkerom Priceom, nije bilo potpuno. Bila je očarana. Kad se opraštao od nje i napustio Horseshoe u vrijeme zatvaranja, moglo bi se reći da je čeznula za njegovim poljupcem. Možda, da Tilly nije bila ondje, on bi je poljubio. No gardedama ne bi radila svoj posao kad bi dopustila da se to dogodi, stoga nije čekala da se dogodi neizbježno, nego se pritajila umjesto toga. Tad je taksi odvezao Parkera natrag u njegov hotel i Tilly i Kaye prehodale su s Betty kratki put do središta Roxborougha. Zapravo, hodale su Tilly i Betty. Kaye je zacijelo lebdjela nekoliko centimetara iznad pločnika. A zadržati njezinu pozornost, bilo je kao nagovoriti mačića da pročita knjigu. „Uistinu je predivan, zar ne? Sviđa ti se, zar ne? Iskreno, ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala toliko opuštenom s muškarcem, kao da ga poznajem godinama...” „Oprosti!” Tillyn ton bio je optužujući. „Jesi li ti to upravo poskočila?” „Oprosti?” „Poskočila. Znaš.” Ona pokaza na Kayeine noge u grimiznim sandalama. „O, moj Bože! Jesi, zar ne? Upravo si poskočila.” I umjesto da se osjeća krivom i posramljenom i da pokuša odmah poreći, Kaye se nasmije i zamahne kosom unatrag. „Pa, možda si ne mogu pomoći. Tako se osjećam zbog njega!” „Svejedno moraš biti razumna.” Tilly je osjećala obvezu reći joj to. Ipak, ona je njezina pratilja. „Znam, znam. Jesam!” Kaye radosno još jedanput skoči, nakon čega je slijedio okret. „Mogu li te nešto pitati?” „O Parkeru? Bilo što!” „Ne, o Jacku.” Kaye se prestala okretati. „Što je Jack rekao o njemu?” „Ništa. Hoću reći, rekao je da se čini u redu.” „Možeš li vjerovati, Max ga šalje da ispita Parkera!” „O Jacku”, Tilly pokuša ponovno. „Nema veze s Parkerom. Slušaj, sjećaš se kad ste se ti i Max razvodili?” Kaye frkne nosom. „Što?” „Rekla si mi da si spavala s Jackom.” „Da...” „Pa, jesi li uistinu?” „Molim?” Kaye je zvučala zbunjeno. „Jesam li uistinu što?” „Spavala s Jackom.”

str. 230


BU&CW

„Dakako, spavala sam s Jackom.” Kaye sumnjičavo upita: „Zašto bih rekla da sam spavala s njime ako nisam?” Upravo tako. Upravo tako. I nije imala razloga ne povjerovati Kaye. Zapravo, vjerovala je i Jacku. Tilly odvuče Betty od odbačenog omota čokolade i pričeka da je Kaye upita zašto ju je to toliko zanimalo. „Nego, poslušaj ovo! Parker je došao ovamo na tjedan dana odmora, ali će vidjeti može li ga produljiti na dva tjedna, nije li to fantastično?” Toliko o znatiželji. Kaye je očito imala nešto mnogo hitnije na umu. Tilly joj se nasmiješi i reče: „Izvrsno.” Max se već vratio sa sastanka u Bathu, pržio je jaja i slaninu i mazao smeđi umak na kruh. Mahnu lopaticom u znak pozdrava i reče: „Lou je otišla spavati. Kako je prošlo s ludim obožavateljem?” „Dobro. Vidjet će se opet sutra s njime. Ali ovaj put ne želi pratitelja. Rekla je da je odrasla djevojka, nisi joj tata i moraš joj dopustiti da neko vrijeme ona i Parker izlaze sami zajedno.” „U redu.” „Doista?” Tilly je bila zapanjena, nije očekivala da će toliko lako odustati. Max slegnu ramenima. „Mogu izaći zajedno. Ne ostati negdje unutra.” „Pa, i to je nešto. Kaye će biti zadovoljna.” Čudeći se njegovoj promjeni mišljenja, ona upita: „Ima li dovoljno slanine za mene i Betty?” „Ima.” Dok je okretao komadiće slanine, Maxov telefon zazvoni na kuhinjskome stolu. „Pogledaj tko je to, hoćeš li?” Tilly pogleda na zaslon. „To je Kaye. Da se javim?” Je li se on to trudio zadržati ozbiljno lice? „Samo izvoli!” „Je li Max ondje s tobom? O, moj Bože, nećeš vjerovati što je učinio!” Kaye je vikala preko telefona. „Reci mu da je veliki gad!” „Ti si veliki gad”, Tilly mu pokorno prenese. „Zašto, što je učinio?” „Nazvao je Parkerov ured i ispitivao sve koji rade ondje o njemu! Toliko sam posramljena!” vrištala je Kaye. „Što će oni misliti? Već su ga nazvala dvojica kolega arhitekata, njegova tajnica i spremačica ureda. Nikada neće prijeći preko toga - zafrkavat će ga u vezi s time do smrti.” „O. K.” Oduzevši joj telefon, Max reče lakonski: „Čujem te kako vrištiš, ali smatram da je to što sam učinio pametno. Mogao sam ih nazvati i čuti kako govore: ’Parkerove djevojke? O, to je ono najčudnije, nakon otprilike tjedan dana čini se da nestanu s lica zemlje... o, da, kad već to spominjete, osjeća se neobičan miris koji se širi ispod poda u njegovu stanu. Maxov newyorški naglasak bio je besprijekoran. Skrivajući osmijeh, Tilly preuzme prženje slanine. Sada je na njemu bio red da sluša Kayeine pobjesnjele metalne krikove. „Ne”, Max se prebaci natrag na svoj normalni glas, „ispostavilo se da nisu

str. 231


BU&CW

to rekli. Rekli su mi da je dobar, običan dečko, svi ga vole, nema povijest komadanja žena.” Stanka, metalni krik. „Pa, mislio sam da će ti biti drago to čuti.” Stanka, metalni krik. „Gle, ja samo želim da budeš sigurna i siguran sam da Parker zna to cijeniti. Nitko od njih nije imao ništa loše reći o njemu... da, da, znam, za razliku od mene. I Jack također kaže da se čini O. K. Pa, sada kad znamo sve to, sretan sam što te sutra na večer mogu pustiti da izađeš sama s njime.” Stanka, kratak metalni krik. „Pa, baš lijepo.” „Što je rekla?” Tilly je užurbano slagala hrskavu slaninu na poredane kriške kruha. „Samo me nazvala nekim vrlo pogrdnim imenom.” Max žalosno pogleda u Betty, čija je jedina briga bila količina slanine koja je njoj namijenjena. „A onda je spustila slušalicu. Možda sam joj spasio život, a to mi je hvala.”

str. 232


BU&CW

51. poglavlje

TILLY JE PROUČAVALA OBAVIJEST O ispraćaju i osjećala krivnju zbog nedostatka emocija. Bilo je pomalo licemjerno nazočiti pogrebu osobe koju si poznavao vrlo kratko i nije ti se previše ni sviđala. O, Bože, čak i to je bilo pretjerivanje! Jedva je poznavala Stellu i nije joj se sviđala uopće. No Erin ju je molila da pođe s njom danas, a nije imala srca odbiti. Uplašena da će odaziv biti slab, Erin je ugnjavila gotovo svakoga koga je Stella ikada srela, odlučna osigurati da crkva bude donekle puna. I hvala Bogu — zbog Erin, ako ne zbog Stelle — bila je! Pojavilo se više od stotinu ljudi. Potencijalna je katastrofa izbjegnuta. Svi takozvani prijatelji koji nisu posjetili Stellu u bolnici došli su u crkvu. Ili je Erin pravo i istinski probudila njihovu savjest ili nisu željeli propustiti priliku da izgledaju glamurozno u crnini. Molbu da se obuku svijetle boje zanemarila je većina žena, u crnini su izgledale toliko mršavije i s više stila. Tilly, krišom pogledavajući crkvom dok su čekali početak ispraćaja, prepozna Stelline kolege trgovce među okupljenim vjernicima, pomiješane s nekoliko njezinih susjeda i poznatih lica iz Lijene lisice. Došli su i kolege iz Fergusove agencije za nekretnine, uključujući i njegovu tajnicu Jeannie, za koju je znala da se nikada nije slagala sa Stellom. Ondje, u stražnjem dijelu crkve, bila je još vitka, ali vidljivo trudna Amy, koja je nosila tamne naočale (možda je mislila da je u Hollywoodu) i elegantnu crnu baršunastu haljinu. Tilly još nije mogla shvatiti zagonetku u vezi s Amy. Je li je Jack napio kao devu? Je li se probudila sljedeće jutro s glavoboljom i amnezijom pa joj je Jack rekao da su obavili prljavi posao, a zapravo nisu? Je li je nekako hipnotizirao i ostavio u uvjerenju da je imala divlji seks s njime? Tilly proguta knedlu. O, Bože, sad je zamišljala divlji seks s Jackom, što je zacijelo bilo potpuno neprimjereno na pogrebu... Prestani, ovaj tren! Začuvši njezin prigušen uzdah, Max je gurnu i šapnu: „Jesi li dobro?” Ona kimnu glavom, suhih usta. Sunčane zrake probijale su se kroz crkvene vitraje okrenute prema zapadu bacajući dugu obojene svjetlosti na zajednicu. Prisilila se da polako izdahne, a potom udahne pomiješane sladunjave mirise prašine i suncem ogrijanoga uglačanog drveta te drevnoga cotswoldskoga kamena. Govoreći o vuku, Jack je upravo ulazio u crkvu. Tilly se trudila izgledati kao da ne gleda u njega najbolje što je mogla. A onda opet, je li doista bilo potrebe kad su svi ostali gledali u njega? Kimajući glavom osobama koje je poznavao — ali ne i Amy, primijetila je -

str. 233


BU&CW

Jack je krenuo središnjim prolazom i pridružio se Declanu iz Lisice u klupi na desnoj strani. Bio je odjeven u tamno sivo odijelo, bijelu košulju i crnu kravatu. Sam pogled na njega bio je dovoljan da pokrene uobičajene reakcije. Tilly se pitala hoće li to ikada prestati. Život bi bio toliko jednostavniji, uistinu bi. Ne može biti dobro osjećati takvo što prema drugome ljudskom biću, a ne dopustiti sebi da se učini nešto u vezi s time. O. K., diši! Diši! Dakako, to boli, ali nije li ostanak na udaljenosti sigurniji dugoročno? Neupitno jest. I opet diši! Taj je način milijun puta manje bolan nego kakav drugi. Uglavnom, nije bitno sada. Župnik se pripremao za početak ispraćaja. Upravo su stizali Fergus i Erin, posljednji koji su ulazili u crkvu, krećući se polako zajedno kroza središnji prolaz, slika suprotnosti vjenčanome hodu. Fergus, ironično, udovac sada. I Erin, koja je bila hrabra, ali je grizla donju usnu pred pogledom na Stellin lijes. Kad su sjeli u prednji red klupa, župnik se nakašljao i dao znak orguljašu da prestane svirati. Došlo je vrijeme da se oproste od Stelle Welch.

Bio je dobar odaziv u Lisici nakon toga jer se pogreb održao u tri sata. Kad je završio, nitko nije osjetio potrebu vratiti se na posao, mnogo lakše bilo je ublažiti udarac smrtnosti s nekoliko pića. I bio je to udarac kad pomislite da je netko koga ste poznavali preminuo prije četrdesete godine. Bože, četrdeset je malo! Odjedanput shvatite da više nije sigurno pretpostaviti da ćete jednoga dana biti umirovljenik. Svašta se moglo dogoditi bilo kome u bilo koje vrijeme. Ta mogućnost izazvala je gotovo ratnu atmosferu i, promatrajući iz prikrajka, Tilly je vidjela Stelline prijateljice kako su vidljivo pojačale svoje napore da koketiraju sa slobodnim muškarcima. Djevojka egzotičnog izgleda crne kose duge do struka trenutačno je monopolizirala Jacka. Fergusovi kolege iz agencije za nekretnine također su bili ciljevi. Čak i Declan, koji je naporno radio za šankom, bio je predmet pozornosti. Svatko je pio malo brže nego inače. Pa, zašto ne? Kad joj je jedna od konobarica prišla s otvorenom bocom Moëta, Tilly podmetnu čašu kako bi je napunila. Kaye je preuzela na sebe da danas ode po Lou u školu pa joj je bilo dopušteno piti. Njezin pogled klizio je ponovno prema Jacku. „Sve u redu, dušo? Novčić za tvoje misli.” Tilly se okrenula, nasmiješila se Fergusu i odlučila ne reći mu što je zaokupilo njezine misli. „Samo razmišljam kako bi Stella bila zadovoljna svime ovime.” „Uistinu bi”, Fergus kimnu glavom potvrdno. „Većinom sve zahvaljujući Erin što je okupila sve danas ovdje. Bila je nevjerojatna.” „Dakako, nevjerojatna je. Najbolja mi je prijateljica.” Tilly se zagleda nježno u Erin, koja je na drugome kraju sobe razgovarala s naočitom sijedom ženom u šezdesetim godinama. „Sretan si što je imaš.” „Osjeća se krivom. Oboje se tako osjećamo. Nema više zaraćenih

str. 234


BU&CW

odvjetnika, nema skupe nezgodne rastave. Možemo se vjenčati sada kad god poželimo. I ja uistinu želim, ali Erin kaže da ne možemo jer će izgledati loše. Ne želi o tome ni razgovarati, kaže da ne želi da nas ljudi zovu Charles i Camilla... O, bog, da, drago mi je što ste došli...” Fergusa je zadržao muškarac koji je držao trgovinu antikvitetima nekoliko kuća dalje od Stelline trgovine. Izmaknuvši se obzirno, Tilly se probila do Erin. „Pa, ako se Fergus neće vratiti u kuću, nadam se da će se useliti kakva draga obitelj. Ne želimo neke neotesane tinejdžere koji će se razbijati na skateboardima.” Terorizirajući ton pripadao je jednoj od Stellinih susjeda. Tilly se sjetila da ju je čula preko ograde kad je na njoj bio red da nahrani Binga. Erin je kimala glavom izgledajući pomalo zarobljenom i tjeskobnom. „Reći ću Fergusu. Sigurna sam da će učiniti najbolje što može.” „A što će biti s mačkom? Tko će se brinuti o Bingu?” Uzrujana, Erin reče: „Ovaj... pa, zacijelo ćemo - “ „Stella je željela da dobije dobar dom”, Tilly je uskočila. „Bila je to njezina posljednja želja.” „Doista?” Ženina je brada podrhtavala. „Pa, pitam zato što, ako nemate nikoga na umu, ne bih se protivila da ga uzmem k sebi.” Budući da je Erin oklijevala, Tilly reče brzo: „To bi bilo fantastično, izvrsno! Zar ne, Erin?” Savršen odgovor. Upravo ono što bi Stella željela. Kad je žena otišla, Tilly promrmlja pobjedonosno: „Evo ga. Gotovo.” Erin je bila zabrinuta. „A što ako to Stella ne bi željela? Što ako je pokušavala reći da želi da ja Bingu pružim dobar dom?” „Upravo jesi.” „O, znaš što mislim!” „Ne želiš da mačka živi s vama.” A još manje Bing, koji je vječno sve omalovažavao. „Znam, ali ako je to Stella željela, možda sam trebala pokušati - “ „Ne!” Tilly odmahnu glavom odrješito. „Ne, ne, ne! Poslušaj me! Učinila si dovoljno za Stellu. Deset puta više. Učinila si više za nju nego što je zaslužila, a sada možeš prestati. Neka se tko drugi pobrine za Binga.” Polako, poput otvaranja lista, Erin spusti ramena s olakšanjem. „U redu. Hoću. Hvala!” „Ne moraš osjećati krivnju.” „Znam. Logika mi to govori.” Ispivši gutljaj vina, Erin se jedva uspjela nasmiješiti. „Jednostavno si ne mogu pomoći. Jer još sam ovdje, a Stella nije. I ja ću živjeti život kakav je ona željela živjeti.”

str. 235


BU&CW

Udate se za nekoga koga volite, dobijete djecu, gledate ih kako odrastaju i imaju vlastitu djecu, ostajete u braku dok vas smrt ne rastavi... u redu, to je bajka za milijune ljudi, ali koliko se često to zapravo događa? Nije bilo nikakvih jamstava. Pogledajte Max i Kaye, Jamieja Michaelsa i Tandy! A Jack i Rose? Tillyn pogled vrludao je bespomoćno po sobi. Djevojka egzotičnog izgleda još je bila zauzeta koketiranjem zamahujući svojom dugom kosom poput ponija. „Tko to razgovara s Jackom?” „O, Stella je pripadala fitnessklubu u Cheltenhamu! Otišla sam onamo u srijedu na večer i svima rekla za današnji sprovod. Mislim da ona poučava ashtanga-jogu.” Hmm. Savitljiva, znači. Još ih gledajući, Erin reče veselo: „Pa, čini se kao da je Jack pronašao svoju večernju zabavu.” Nesumnjivo je imala pravo. Tilly je odlučila da neće zamišljati akrobacije i suludo nevjerojatne poze kakve bi učiteljica joge mogla osmisliti. Tada njezinu pozornost zaokupi razgovor sa strane, desno od njih, između bujne plavuše u smaragdno zelenoj ljetnoj haljini i izrazito vitke brinete u crnom. „... Mislim, znam da nije lijepo govoriti loše o mrtvima, ali katkad je bila prilično zastrašujuća”, reče plavuša povjerljivo. Njezina prijateljica reče: „Govori mi o tome! Tresla sam se kao prut pokraj nje.” Erin gurne lagano Tilly da joj pokaže da i ona sluša. „Stella mi je rekla da bih trebala tužiti kirurga koji mi je načinio ovakav nos.” Brineta odmahnu glavom. „Rekla sam joj da nisam operirala nos. Tada je ona upitala ne bi li bilo vrijeme da odem na operaciju.” „Ali ako si joj pokušao reći da se ponaša zločesto, bila bi doista iznenađena.” Bujna plavuša kimnu potvrdno. „Što se nje tiče, samo je bila iskrena. Bila je toliko samopouzdana, zar ne: „Reći ću ti još nešto”, brineta se povjerila. „Moja teta Jean uvijek mi je radila frizuru. Šiša me i boji kosu u kuhinji. Ali kad me Stella upitala kamo idem na frizuru, znala sam da bi mi se smijala ako bih joj to rekla. Stoga sam joj rekla da idem u salon za kosu Toni & Guy. “ Tilly se nasmiješi Erin. Zar je Stella bila uistinu toliko zastrašujuća? „Pogodi što sam učinila!” odvrati plavuša. „Prošle godine željela je da idem s njom u nove toplice u Cirencesteru. Mislim, možeš to zamisliti, Stella, koja izgleda nevjerojatno u bikiniju, i ja i moj celulit, koji se trese oko moga kupaćega kostima, i Stella koja pokazuje na moje masne naslage i govori mi kako trebam učiniti nešto u vezi s time. Fuj, ne hvala! Rekla sam joj da ne mogu ići jer moram posjetiti baku u bolnici u Dundeeju. Ali onda Stella nije otišla u toplice pa sam se morala skrivati u kući cijeli vikend jer nisam mogla riskirati da sazna da sam ovdje.” „Noćna mora”, složi se brineta. „Slažem se. Nakon toga Stella me upitala kako mi je baka i nisam se mogla sjetiti jesam li joj rekla da je imala moždani udar ili srčani pa sam se morala

str. 236


BU&CW

pretvarati da ima oba. Mislim, Bože, možeš li zamisliti? Kakve sam prljave laži izmišljala! A da ne spominjem izazivanje sudbine. Kako bih se osjećala da je moja baka uistinu imala moždani udar?” „Užasno.” Brineta odmahnu glavom u znak suosjećanja. „Ipak, mislim da je bilo lijepo od Stelle što je pitala kako je.” Onda se uspravi. „O, pogledaj, Declan je donio još onih grickalica s dimljenim lososom, idemo ih ugrabiti prije nego što nestanu!” One odjure. Tilly se namrštila osjećajući se kao da stoji usred samoposluživanja, a zaboravila je nešto bitno. Ona se udubi u misli u potrazi za bljeskom spoznaje koja se upravo oblikovala u njezinoj podsvjesti... „Što nije u redu?” upita Erin. „Ne znam.” Bilo je to poput buđenja, pokušavala je zadržati san koji izmiče. Kad bi se samo mogla usredotočiti i uhvatiti ga prije nego što potpuno ispari... zamalo, zamalo... A onda joj je sinulo. Veza koju je pokušavala pronaći. Nije davala definitivan odgovor na njezino pitanje, ali bila je moguće objašnjenje, toliko bizarno, ali opet toliko opipljivo da bi moglo... moglo... biti istinito. Moj Bože! Je li to moguće? Erin je zurila u nju. „Tilly? Što se dogodilo?” „U redu, trebam te da mi učiniš uslugu.” Počeci plana odskakali su poput zarobljene muhe u Tillynoj glavi. Pogledala je u gomilu ožalošćenih - da, tu je Deedee, i Kirsten, i mršavica s crvenom kosom. „Kad ti kažem, ne postavljaj nikakva pitanja, samo me slijedi i slaži se sa svime što kažem.” „Zašto?” „Jer imam ideju.” „U vezi s čime?” „Čekaj i vidjet ćeš!” Tilly ispije svoje piće da skupi hrabrost. „Ali ako ne uspije, ispast ću potpuna budala.” „U redu. Sve dok ne uključuje skidanje odjeće”, reče Erin.

str. 237


BU&CW

52. poglavlje

NISU MORALE DUGO ČEKATI. Nakon dvadeset minuta Deedee i njezina crvenokosa prijateljica otišle su zajedno u toalet. „Krećemo”, Tilly promrmlja gurkajući Erin u istome smjeru. Ona namjerno nije više gledala prema Jacku i Maxu, koji su stajali za šankom. Ako nije imala pravo, rugat će joj se dok je ne otjeraju iz grada. Obje su kabine bile zauzete kad su Tilly i Erin stigle. Otvarajući torbu i uzimajući svoju šminku, Tilly reče: „Zapravo, moram ti nešto priznati. Ne znam zašto sam ti lagala, ali bilo mi je toliko neugodno.” Erin ju je poznavala toliko dobro; baciš li joj mamac, ona će zagristi. „Sad ćeš mi reći istinu? Hajde onda! Slušam.” Tilly je zveckala pretražujući šminku u torbi, birajući i otvarajući ruž za usne. „Znaš da sam izašla s Jackom prošli tjedan.” Kad je to rekla, ona odmahnu glavom. Nasmiješivši joj se u ogledalu, Erin je surađivala i reče: „Da?” „I sjećaš se da sam rekla kako je seks bio fantastičan.” Erin je bila zapanjena. „Da...” „Pa, lagala sam.” „Što? Misliš, bio je grozan?” „Ne, ne, želim reći, nije bilo seksa! Nismo spavali zajedno. Oprosti!” Glumeći sumnju, Tilly usnama oblikuje riječ zašto. „Ne razumijem!” Erin se odmah snašla. „Zašto bi lagala o nečemu takvome?” „O, Bože, što misliš? Jack je toliko zgodan, izašao je sa stotinama djevojaka i uvijek spava s njima. Zapravo, proveli smo predivnu večer zajedno, mislila sam da će se dogoditi”, Tilly zakuka, „ali, nije! Odveo me kući, dao mi pusu i zaželio laku noć! Nikad nisam bila toliko ponižena u svome životu! Mislim, da znam da sam jedina koja ga ne zanima, koliko je to odvratno? Potpuno odbacivanje!” Stanka. „Stoga, oprosti, ali bilo me jednostavno sram. Zato sam lagala.” Tada je nastupila tišina. Jadna Erin, bila je potpuno zbunjena, tražila je tragove na Tillynu licu kako bi trebala reagirati, ali Tilly odmahnu glavom i pritisne prst na usne. Čekaj! Čekaj! O, Bože, je li upravo učinila užasnu pogrešku?

str. 238


BU&CW

Potom su začule zvuk puštanja vode i vrata prve kabine polako se otvore i iz nje izađe crvenokosa. Nakon nekoliko trenutaka Deedee je izašla iz kabine pokraj njezine. Pogledaju, snebivajući se, prvo jedna drugu, a potom Tilly. Tilly zadrži dah. „O. K. “, Deedee izlanu, „nisi jedina kojoj se to nije dogodilo.” Crvenokosa stavi ruku na usta i ispusti krik sumnje. „ŠTO? Jeste li ozbiljne? Upravo sam to željela reći!” Toooo! Pogodak. Polako izdahnuvši, Tilly pošalje molitvu zahvale moćima Moëta koje razvezuju jezik. Deedee i crvenokosa zurile su jedna u drugu. „Ti također?” „I ja! Mislila sam da sam jedina! Osjećala sam se kao potpuno strašilo...” Počevši se smijati nervozno, crvenokosa uzviknu: „Ali nisam mogla to priznati, zar ne? Stoga sam se pretvarala da se to dogodilo...” „Svi su uvijek govorili da je izvrstan u krevetu pa sam i ja to rekla.” Deedee odmahnu glavom. „Što znači da je manje vjerojatno da će vas nazvati lažljivicom”, Tilly istaknu. „Pričekajte trenutak!” Zbunjena, Erin ih je proučavala. „Jeste li sigurne da sve govorimo o istoj osobi?” „Dakako, jesmo. Jack Lucas.” Deedeeine su oči bile poput tanjurića. „O, moj Bože, ovo je nevjerojatno! Nas tri ovdje i svima nam se dogodilo isto!” „Postoje četiri. Ne ti”, Tilly doda kad ju je Erin zapanjeno pogledala. „Amy. Ni ona nije spavala s njime.” „Znate što? Osjećam se toooliko mnogo bolje!” vriskala je crvenokosa kad su se vrata otvorila i netko je drugi ušao u toalet. „Kirsten! Slušaj ovo! Znaš kako smo sve rekle da smo spavale s Jackom? Pa, lagale smo! Ni jedna nije!” Pri pogledu u Kirstenine debelo namazane plave oči odmah su znale. Krivnja se miješala s olakšanjem kad je rekla: „O, hvala Bogu! Mislila sam da nešto nije u redu sa mnom.” Tada su sve počele kokodakati odjedanput. Piskav smijeh odskakivao je s popločenih zidova. Erin pogleda Tilly i šapnu: „Kako si znala?” „Nisam bila sigurna. Ali znala sam da Amy nije spavala s njim.” U ogledalu iznad umivaonika Tilly je vidjela da su joj se obrazi zacrvenjeli. „Kad smo čule one djevojke kako pričaju o tome kako ih je Stella zastrašivala, i kako su lagale o frizerskom salonu i baki, odjedanput sam pomislila što ako...” „I imala si pravo. Bože!” Erin razmisli i onda zamišljeno reče: „Znači li to da je Jack... gay?” Rekla je to tiho, ali ne dovoljno tiho. Kirsten se okrenu i zaciča: „To je to! Dakako, on je gay! To sve objašnjava.” Deedee reče pobjedonosno: „Ha, i nije čudno što se toliko dobro slaže s Maxom

str. 239


BU&CW

Dineenom.” Ups, to se otimalo kontroli! Tilly je samo mogla zamisliti Jackovu reakciju kad bi čuo tko ga je nesvjesno razotkrio. Ona reče žurno: „Nije gay. Svakako, spavao je s mojom prijateljicom.” Bolje da ne spominje da je ta prijateljica Kaye, čija sposobnost razlučivanja heteroseksualaca od homoseksualca nije baš bila sjajna. No problem koji ju je tištio nekoliko mjeseci naposljetku je bio riješen. Zahvaljujući ženskoj nesigurnosti i želji da budu poput ostalih, Jack je stekao ugled legendarnog zavodnika, a nije ništa učinio da javnost izvede iz zablude u vezi s time. Pa, zašto i bi? Glasine koje su one širile o njegovim vještinama u spavaćoj sobi bile su izvrsne.

„Vratila sam se.” Kaye priđe Maxu za šankom. „Dovela sam Lou kući i nahranila je. Rekla sam da ćeš doći za sat ili dva.” „U redu. Kamo ćeš ti?” Max podignu obrve jer je primijetio promjenu odjeće, parfema, popravljenu šminku. „Parker je na putu ovamo u taksiju. Pokupit će me, a onda idemo na večeru u Hinton Grange.” „Možda bih trebao poći s tobom. Da budem siguran.” „Max, nema potrebe! Hinton Grange jest siguran.” On razmisli o tome. „U redu, ali budi oprezna! Zabrineš li se zbog ičega, nazovi! Ili zovi upomoć. I što god bilo, ne dopusti mu da rezervira sobu!” Kaye poslušno kimnu glavom: „Ne brini se, neću.” „U redu.” Max ispije svoj brendi do dna. „Je li O. K. ako ja rezerviram sobu?” Ha, taj pogled na njegovo lice! „Šalim se”, reče Kaye. „To nije za šalu. ’Hollywoodsku glumicu zaklao ludi obožavatelj.’ Što kažeš na taj nadgrobni natpis?” „Imaš pravo. Bit ću razumna. Nema rezerviranja sobe, nema rizika. Ali kažem ti”, reče Kaye, „nije takav. Drag je muškarac.” „Koji je licitirao za tebe.” Maxovi čelični okviri naočala svijetlili su pod svjetlom iznad šanka. „Samo kažem, to nije normalan način da se počne veza.” „Pst! Stigao je. U redu, mi odlazimo.” „Dobra večer!” Parker pozdravi Maxa s ulaza dok ga je Kaye žurila pozdraviti. „Dobro se provedite”, reče Max. Potom joj kimnu glavom: „Ravno kući

str. 240


BU&CW

nakon toga!” Ona okrene očima. „Da, tata!” U taksiju Parker se nagne prema naprijed i obrati se vozaču. „U redu, sad krećemo u Hinton Grange, to je - “ „Ravno do kraja ove ulice”, Kaye ga prekine, „a potom skrenite lijevo.” Taksist je posluša. Kad je skrenuo lijevo, krene cestom. „U redu je ovdje”, reče Kaye. „Stanite pokraj poštanskog sandučića!” Parker ju je gledao. „To je tvoja kućica, zar ne? Zaboravila si nešto?” Bože, zgodan je! Toliko zgodan da nije bila ni nervozna, a to je bilo neobično za nju. „Ne. Odlučila sam nešto.” „Što?” „Da nisam gladna. Ne želim ići u Hinton Grange.” On se snuždi: „Ne želiš?” Dotaknuvši njegov obraz, ona se nagne prema njemu. „O, nemoj biti toliko snužden! Ne napuštam te. Ne želim ni da ti ideš u Hinton Grange.” Taksi je otišao, a Kaye je uzela Parkera za ruku i odvela ga u svoju kućicu. Prvo mu je pokazala sliku koju joj je kupio i koja je visjela na zidu u dnevnoj sobi. Tada ga je odvela na kat. „Jesi li sigurna?” On potraži njezino lice dok je stajala pred njime. „Znaš što?” Kaye naglasi svaku riječ poljupcima. „Nikad ni u što nisam bila sigurnija u svome životu.”

Poslije je ležala leđima naslonjena na jastuke gledajući u strop. Suza joj skliznu iz oka, do uha. „O, Bože! Ti plačeš.” „Oprosti!” „Bio sam toliko grozan?” Ona se napola nasmiješi jer bi samo muškarac koji sigurno zna da nije bio grozan postavio pitanje slično tomu. „Mislim da sam upravo učinila najveću pogrešku u svome životu.” Parker lagano obriše njezino drugo oko. „Hej, pst! Kako ono što smo upravo učinili može biti pogreška?” „Jer si ovdje još samo nekoliko dana. Tada ćeš se vratiti u Ameriku.” Gledajući ga, Kaye se već sada osjećala žalosnom. „I znam da to ne bih trebala reći, ali ne mogu si pomoći.” „Znaš što?” Držao ju je milujući joj lice. „Mogu li ti nešto reći? Volim te.” Zagrlila ga je i briznula u plač. „I ja tebe volim.” Parker nasloni čelo na njezino i reče suho: „Tvoj bivši suprug neće biti oduševljen.” „Briga me. Ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Sretna sam zbog toga.”

str. 241


BU&CW

Kaye zatvori oči kad ju je ponovno poljubio. „Toliko mi je drago što si licitirao za mene. Zamisli da nisi!” „O. K., sad ću ti nešto ispričati. Nisam mogao prije”, reče Parker. „Nasmrt bi se prepala. Ali sada, kad se sve ovo dogodilo, ispričat ću ti. Prije četrdeset pet godina u New Yorku moj je otac otišao u kupnju božićnih darova. Hodao je kroz robnu kuću kad je ugledao djevojku u crvenom kaputu. Pričala je i smijala se s prodavačicama na odjelu za šešire dok je isprobavala šešire pred ogledalom. I već ondje i onda moj je otac znao da je to djevojka kojom se želi oženiti. Bila je to ljubav na prvi pogled.” „O, moj Bože, već mi se sviđa ta priča! Je li joj on samo prišao i - “ „Ššš, ne, još je smišljao kako da joj pristupi kad se djevojka okrenula i otišla. Dakako, slijedio ju je, sve do izlaza iz trgovine na Aveniji Lexington, ali su ulice bile krcate prolaznicima i izgubio ju je iz vida u gužvi. Otišla je, isparila. Moj otac nije mogao vjerovati. Bila je to njegova buduća supruga, a on ju je našao i izgubio u pet minuta.” Kaye nije mogla izdržati. Mislila je da će to biti priča sa sretnim završetkom, umjesto toga pretvorila se u priču o izgubljenoj prilici i žaljenju. „Nikad je više nije vidio? To je - “ „Hoćeš li prestati prekidati i dopustiti mi da ti ispričam do kraja?” Razdragan njezinom nestrpljivošću, Parker reče: „Moj otac učinio je jedino što je mogao i vratio se u trgovinu na odjel ženskih šešira. Djevojka je razgovarala s prodavačicama koje su ondje radile i on je shvatio da bi ona mogla biti redoviti kupac te imati otvoreni račun u trgovini i možda bi ih mogao uvjeriti da mu kažu njezino ime. Pitao ih je i saznao da nije bila redoviti kupac. Nije imala ni račun.” Zastao je. „Ali radila je u toj robnoj kući, na katu, na odjelu ženske mode.” „O!” Kaye se uhvati za prsa s olakšanjem. „Ipak mi se sviđa ta priča!” „Taj je dan imala slobodno popodne. Moj otac nije spavao tu noć. Vratio se sljedeće jutro i vukao se kroz modni odjel dok je nije pronašao. Tada je postalo malo komplicirano jer je ona mislila da želi kupiti haljinu za svoju djevojku, ali naposljetku je priznao zašto je ondje. Dakako, ispustio je dio o ljubavi na prvi pogled. Ali zamolio ju je da otiđe s njime na kavu poslije posla, a njoj se svidio njegov izgled i pristala je. Zvala se Nancy, saznao je. Živjela je sa svojom obitelji u Brooklynu, i bila joj je dvadeset jedna godina.” Sada je Kaye razumjela zašto joj je to govorio. „Nancy je tvoja majka.” „Jest. Još su zajedno, još smiješno sretni svih tih godina. No moj je otac uvijek govorio da će se meni isto dogoditi jednoga dana, da ću ugledati djevojku i to će biti to. Ljubav na prvi pogled.” On dubok uzdahnu. „I pogodi što? Imao je pravo. To se dogodilo. Vidio sam prelijepu ženu i znao da je ona sve što sam ikada želio.” Suze su ponovno prijetile. Ali bile su to suze radosnice. Samo da bude sigurna, Kaye reče nadajući se: „Jesam li to bila ja?”

str. 242


BU&CW

„Da, jesi. Samo što nisi stajala pokraj mene kad se to dogodilo. Bila si na TV-u. Što je bilo nezgodno, u najmanju ruku.” Parkerov ton bio je suh. „Ljubav na prvi pogled u stvarnome svijetu nešto je predivno i romantično. Ali kad se to dogodi preko TV ekrana, to te čini ludim obožavateljem.” „Michael Caine je to učinio. Vidio je Shakiru na televiziji i potražio je i u braku su već cijelu vječnost.” „Moguće jer je Michael Caine. Kad si svjetski slavan glumac, sve ti je dopušteno. Nije posve jednako kad si nepoznati arhitekt iz New Yorka.” Nasmiješivši se, Parker reče: „Uglavnom, mogu samo reći da se, kad sam te upoznao, nisam razočarao. Ako sam mislio da sam te prije volio, znam da te sada uistinu volim.” Je li to bio jedan od najboljih trenutaka u njezinu životu? Apsolutno. „A da sam morala odabrati između tebe i Michaela Cainea, odabrala bih tebe. Zapravo”, reče Kaye, „da sam morala odabrati između tebe i bilo koga drugoga, svejedno bi to bio ti.” Ona mu se približi i poljubi ga u nos. „A priča o tvojim roditeljima prekrasna je. Ali još ne znam što će se dogoditi s nama.” Frustrirano izusti: „Prokleti Atlantski ocean!” Parker je zagrli i pomiluje joj kosu. „Hej, smislit ćemo nešto! Nemoj razmišljati o tome sada!”

str. 243


BU&CW

53. poglavlje

„OPROSTI, OSJEĆAM SE LOŠE. Ovo baš nije zabavno, zar ne?” Nakon kašljanja i kihanja u zadnjih sat vremena u Lisici Erin odmahnu glavom u znak isprike i reče: „Hoćemo li se pozdraviti za večeras?” Tilly je bilo žao, i Erin i sebe. Nakon svih stresova zadnjih nekoliko tjedana Erin je podlegla virusu i bilo je jasno da će večer radije provesti kod kuće u krevetu. Što nije bila njezina krivnja, ali svejedno je bilo razočaravajuće kad ste se radovali ženskoj večeri na slobodni dan, u petak na večer. Lou je za vikend bila kod Nesh, koja je slavila svoj četrnaesti rođendan. Max je bio kod kuće i radio na složenoj ponudi za renoviranje hotela. Kad je odlazila iz kuće, rekla mu je da je očekuje natrag oko ponoći. Pa, bit će to prije u devet. Kad već spominjemo rock and roll. Zapravo, bilo je devet i trideset kad se vratila u Bukvinu kuću pošto je prvo prošetala s Erin do njezine kuće, a onda čekala u redu za krumpiriće i curry. I uz to dodatnu porciju krumpirića za Maxa i Betty jer, da nije, uzeli bi joj polovicu njezinih i to ju je izluđivalo. Šišmiši su letjeli i strelovito jurili oko kuće u warp-brzini. Nikada samu sebe nije uspjela uvjeriti da su neopasni i dovoljno pametni da se neće zapetljati u njezinu kosu pa je iskočila iz automobila i pojurila preko šljunka. Čvrsto držeći vrećicu s krumpirićima na prsima, otključavala je ulazna vrata i - uf! Bicikl koji je bio naslonjen na zid stropoštao se na pod i zamalo je srušio za sobom. Teturajući, pošto je ispustila krik iznenađenja, Tilly pomisli na tri stvari. Prvo, kakvo glupo mjesto za ostavljanje bicikla! Drugo, tko bi vozio bicikl do ovamo u deset i trideset u petak na večer? Treće... Opa, kvragu, nije valjda! Tad su se otvorila vrata na katu i Max se pojavi na vrhu stubišta u ogrtaču. „O, Bože, oprosti!” Tilly je poželjela da može ispariti na licu mjesta. „Dobro, to si samo ti.” Max ju je gledao s olakšanjem. „Rekla si da ćeš ostati do ponoći.” „Erin je bolesna. Uistinu mi je žao... Opet ću izaći...” Max odmahnu glavom. „U redu je. Ionako je na odlasku. Ovaj... sići ćemo za minutu.” Prestravljena, čekala je u kuhinji. Držeći se svojih riječi, Max siđe za manje od tri minute, a nakon njega Tom Lewis, kojemu je očito bilo neugodno. „Ovo je čudno.” Max odmah krene na stvar. „Gle, možemo li biti iskreni? Ovo nam je prvi put. Mislio sam da ćemo biti sami. Tom odlazi iz Harleston Halla na kraju polugodišta. Odlazi podučavati u školu u Dundee u rujnu. Za njegovo dobro nadam se da ti možemo vjerovati da ćeš ovo... večeras... zadržati za sebe.”

str. 244


BU&CW

Tilly se zacrvenjela. Kao da bi ikome rekla. „Dakako, hoću. Neću reći nikome ni riječ, a posebice ne Lou.” „Hvala!” reče Tom. „U redu, ja idem. Bog! Ne brinite se, mogu sam izaći.” „Nadam se da je sve u redu s vašim biciklom.” Natjecali su se tko će se od njih više crvenjeti, Tom ili ona. „Siguran sam da će biti u redu.” Kratko se nasmijavši, on ode. „O, Bože, toliko mi je žao!” Tilly opet zajeca kad su se ulazna vrata zatvorila iza njega. Erin.”

„Hej, ionako je bio na odlasku! Pojavio se deset minuta pošto si otišla do

Tako su bar imali sat i pol zajedno prije nego što se pojavila i sve uništila. „Ne mogu vjerovati da je gay. O, Bože, Lou mi je rekla da je prekinuo s Claudine. Je li to razlog? Saznala je?” Max odmahnu glavom. „Claudine nikada nije bila njegova djevojka. Samo cimerica. Uskakala je kad je Tom morao izmisliti partnericu.” Čak je i u današnje vrijeme mnogo ljudi doživljavalo velik pritisak da prikriju svoju seksualnu orijentaciju. Tilly pomisli na sve majke iz škole koje su uzaludno žudjele i koketirale sa zgodnim nastavnikom svoje djece. „O, Max! I sad se seli u Škotsku. Sviđa li ti se uistinu?” On slegnu ramenima. „Što bi mi se moglo ne sviđati? Ali i on i ja znali smo da se ništa ne može nikada razviti. Jadna Lou, bilo joj je dovoljno traumatično kad je mislila da bi njezina majka mogla imati nešto s njim.” Imao je pravo. Umjesto isprike Tilly mu preda jednu porciju vrelih krumpirića. „Evo, to je za tebe i Betty!” Još jedna misao proleti joj glavom. „Jadna Kaye, također. Uistinu joj se sviđao Tom.” „Znam. Nemojmo joj reći, ha?” „Tako bi bilo najbolje. Svatko tko joj se svidi, ispadne da igra za drugu momčad. „O, Bože...” Još gora pomisao prostruji joj glavom i Tilly uzvikne: „Nemoj mi reći da je i Parker gay!” Max se nasmiješi i pojede krumpirić. „Ne brini se, neki od nas imaju bolji radar za homoseksualce od moje bivše supruge! Parker je sigurno hetero.”

Bila je subota uvečer, i bio je red na Tilly da ostane sama u kući, s Betty koja joj je pravila društvo. Max je otišao vlakom u London na sastanak s vlasnicima hotela West Kensington u kojemu je bio angažiran na preuređenju i vratit će se sutra za vrijeme ručka. Lou je i dalje bila na vikendu kod Nesh, a Kaye je odvela Parkera u Oxford na razgledanje, u kupnju i noć za pamćenje u nevjerojatnome predsjedničkom apartmanu u Randolphu. Pa, navodno je nevjerojatan. Nije da je Tilly ikada imala sreće sama provjeriti kakav je. Ipak, ima još gorih načina kako provesti subotu uvečer nego

str. 245


BU&CW

kod kuće na udobnom kauču, s TV-om širokog zaslona ispred vas i slatkim psom na krilu. Vani je lijevala kiša i granje bukovih stabala zveckalo je pod naletima vjetra. U kući je bilo toplo i suho i jedan od njezinih omiljenih filmova svih vremena upravo je trebao početi na TV-u. U pravome trenutku Betty se ispruži, iskoči iz krila i odšeta do vrata u dnevnom boravku. Okrenu se i značajno pogleda Tilly. „U redu, ali moraš biti brza.” Dignula se s kauča i otišla pustiti Betty van. Problem je sa psima to što ne znaju cijeniti koliko mrzite propustiti prvih nekoliko minuta filma dok oni njuškaju oko vrta u potrazi za savršenim mjestom za pišanje. Kad je otvorila kuhinjska vrata, kiša zapljusne Tilly u lice. „Jaoj, ja ću čekati ovdje! Ne zadržavaj se vani, u redu?” Nadala se da će Betty učiniti sve što je morala i brzo se vratiti unutra. Mali pas poslušno prođe kraj nje u tamni stražnji vrt. „Brže od metka!” Tilly povikne za njom. Nakon toga pitala se je li time nekako iskušavala sudbinu. U jednome trenutku čuli su se samo vjetar i kiša. U sljedećemu odjeknu bujica piskavog laveža i zvukovi bijesne tučnjave. Betty je pretrčavala preko trave, a slijedila ju je lisica. Uzviknuvši ustrašeno, Tilly ugleda lisičin dug kitnjast rep dok je lovila Betty, brze od metka, dolje niz travnjak i u dubine raslinja na kraju vrta. O, Bože, Betty... Tilly bosa potrči za njima, ali su nestale preko suhozida u obližnjoj šumi. Panično dašćući, uzvikivala je Bettyno ime, iznova i iznova. Prošli se tjedan veliki stari lisac uspio provući u kokošinjac na Bartonovoj farmi i zaklati šesnaest pilića. Jadna Esme Barton bila je neutješna. Lisice su neugodna stvorenja koja ubijaju iz zabave, a Betty je sitna, trećina veličine životinje koja ju je gotovo nasmrt prepala i otjerala preko zida. Kolje li lisica i pse? Tillyno je srce tupo udaralo u prsima. Nije čula da se takvo što ikada dogodilo. A onda opet, gradska je djevojka, ona jednostavno ne zna što sve lisice mogu napraviti. I to se baš moralo dogoditi kad nema Maxa. Ona utrči natrag u kuću, obuje par gumenjača i pronađe svjetiljku u kuhinjskoj ladici. Nije radila. Kad je pretražila sve uzduž i poprijeko, otkrila je Louin Game Boy i drhtavim prstima prebacila baterije iz njega u svjetiljku. U redu, ostavit će vrata otvorena zbog mogućnosti da se Betty vrati kući dok je ona vani u potrazi za njom... O, Bože, nemoj dopustiti da je lisica rastrga na komadiće... Nakon dvadeset minuta Tilly se vratila mokra do kože i promukla od uzvikivanja Bettyna imena. Grlo joj je gorjelo, voda je kapala po cijelome kuhinjskom podu i Betty još nije bila kod kuće. Bilo je ozbiljno. Bolesna od brige i hvatajući zrak, ona ispije čašu vode i posegnu za telefonom. Bilo je sigurno da joj treba pomoć, ali koga da nazove? Da upropasti Neshinu rođendansku proslavu i nazove Lou? Pokuša stupiti u kontakt s Maxom, koji je bio stotinu milja daleko? Kaye u Randolph u Oxfordu? Ili Erin, osim što je još ležala pokošena virusom...

str. 246


BU&CW

O. K., zna što mora učiniti. Tilly je prebirala kroz imena pohranjena u telefonu sve dok nije stala na jedinome koje je mogla nazvati. Erin je možda bolesna, ali Fergus nije. I došao bi u pomoć. Osim što Betty ne zna Fergusa; ako je prestrašena i skriva se ili leži negdje ozlijeđena i čuje stranca koji dovikuje njezino ime, hoće li se izvući iz žbunja i otići k njemu? Možda neće i nije mogla preuzeti taj rizik. No postojao je netko kime je Betty bila toliko očarana da bi dopuzala preko razbijena stakla kako bi došla do njega. Što nije bilo različito od većine žena u Roxboroughu. „Jack?” Tillyn glas bio je nabijen emocijama kad je odgovorio na telefonski poziv. Kiša je kapala s njezina nosa, a ona je obriše drhtavom rukom. „Uistinu mi je žao, ali Betty je nestala. Možeš li mi pomoći?” Nije ga pitala je li što prekinula i što radi u deset u subotu na večer, a Jack joj nije rekao. Nije ni gubio vrijeme. Kad je stigao za manje od osam minuta nakon telefonskog poziva, slušao je, namršten, Tillyn opis kako je lisica lovila Betty po vrtu. Iz automobila izvuče jaču svjetiljku od njezine slabašne. „U redu, počet ćemo u šumi i proširiti potragu nakon toga. Imaš li mobitel kraj sebe?” Tilly kimnu glavom i potapša svoj džep jakne. „U redu.” Podigavši ovratnik svoje kabanice, Jack reče: „Idemo!” Bio je toliko snažan i pouzdan. U takvoj situaciji, kad je očajnički trebala pomoć, nije bilo boljega od Jacka.

str. 247


BU&CW

54. poglavlje

DO PONOĆI TILLYNA NADA brzo je izblijedjela. Kiša je još lila, a ona nikada nije bila mokrija u životu i vjetar je zavijao kroz drveće poput vuka. Još nije bilo znakova Betty. Bez prestanka su je tražili i zvali i zacijelo bi je već pronašli da je bila živa. O, Bože, nije mogla podnijeti razmišljanje o tome! Lou bi bila očajna... svi bi oni bili očajni. Lutajući kroz tamu, Tilly je pokušavala ne zamišljati patnje kroz koje je Betty možda prolazila — oštri zubi zarinuti u njezin vrat, krv koja škropi, rastrgano meso Telefon je zazvonio u njezinu džepu. Bojeći se najgorega, petljala je s preklopom džepa i skupljala hrabrost. Zamišljala je Jacka kako čuči na kiši nad nepomičnim, beživotnim tijelom. Pustila je da zazvoni još dvaput, osjećajući se poput kukavice, odgađajući trenutak kad će čuti njegov glas koji će joj reći da je Betty mrtva. „Da?” „Imam je. Na sigurnome je.” Riječi su odjekivale kroz njezinu glavu. Na trenutak nije bila sigurna da ga je dobro čula. Cvokoćući zubima, Tilly upita: „Je li živa?” „Živa i lupa nogama i vrlo je blatnjava.” Jack je zvučao kao da se smiješio. „Hajde, nađemo se u kući!” Tilly je trčala cijelim putem. Jack i Betty stigli su nakon dvije minute. „O, Betty, pogledaj se!” Dok su joj suze olakšanja navirale na oči, ona ispruži ruke, ali Betty, što je bilo predvidivo, radije je željela ostati u Jackovima. „Gdje si bila?” „Bila je zarobljena u zečjoj rupi. Zacijelo je bježala od lisice kad je pala dolje, a onda se nije više mogla popeti. Zvao sam je i začuo sitan lavež”, reče Jack. „Trava je prigušila zvuk. Tada sam morao posegnuti do dolje, uhvatiti je za prednje šape i izvući je. Bilo je to kao da pomažem kravi da se oteli.” „O, Bože, grozno!” Tilly s ljubavlju pomiluje uši psića, koji je od glave do pete bio prekriven blatom. „Moramo te okupati.” Jackova se usta trznu. „Baš ti hvala!” „Ne tebe”, Tilly zastade. Ali hvala Bogu što si došao! Betty bi uginula da je nisi pronašao. Spasio si joj život.” U trenutku kad je izgovorila te riječi, shvatila je njihovo značenje. Bože, kakva ironija! Rose je spasila život psa svojih roditelja i poginula. Jack to nije komentirao, hvala Bogu! Samo ju je pogledao i rekao: „Pomoći ću ti.”

str. 248


BU&CW

Na katu u spavaćoj sobi, izmjenjujući se, izribali su i oprali šamponom Betty u prijenosnoj kadici. Ne baš presretna zbog mlaznice tuša, Betty se pokušala izmaknuti, ali nakon dvadeset minuta bila je opet čista. Jack je zamota u ručnik i nježno obriše. Betty, iscrpljena od napora, zaspala je za sekundu. U prizemlju spusti Betty, koja je lagano hrkala, u njezinu košaru. Uhvativši svoj odraz u kuhinjskom prozoru, Tilly se divila Jackovoj sposobnosti da izgleda sjajno i neodoljivo čak i kad je mokar, a ona je nalikovala na iscrpljenu prognanicu. Nije više bilo bitno. Prošlo je vrijeme kad se uređivala za njega. „Još jedanput hvala!” Sad kad je drama bila iza njih, ona dobaci jaknu na njega u želji da što prije otiđe. „Nadam se da ti nismo pokvarile večer.” Uzeo je vodootpornu jaknu od nje. „Znači, sad moram otići, zar ne? Više nisam potreban i izbacuješ me van.” Da. Jer mi nije lako, znaš. Naglas, Tilly reče: „Kasno je. Zacijelo jedva čekaš da stigneš kući.” Brzo, prije nego što je stigao reći da nije u žurbi, dodala je: „Ja sam mrtva.” I zijevnula da podupre svoju laž. Jackov pogled rekao joj je da može prepoznati laž čim bi je ugledao. „Tilly!” On odmahnu glavom blago. „Zašto me još mučiš?” O, Bože! „Ne mučim te, samo sam umorna.” Krenuvši prema vratima, ona ih otvori. Molim te, otiđi, molim te, otiđi! Jack ju je slijedio sve do vrata, a potom se okrenuo i stavio ruku iza njezina vrata. Sagnuo je glavu, privio je k sebi i poljubio. Bilo je to kao povratak kući. Osjetiti njegove usne na svojima, tople i suhe, bio je istodobno najsavršenije iskustvo njezina života, ali i najbolnije. Bilo je to previše za nju jer njezino ga je tijelo željelo, ali mozak joj je vikao da ne može apsolutno ne može - dopustiti da se to dogodi. Cijeli je život obuzdavala dio sebe zbog toga. Strah da će biti povrijeđena značio je da bi ona trebala imati pod kontrolom bilo kakav odnos, a do sada je to uspijevala postići. Bilo je zastrašujuće razmišljati što bi se dogodilo kad bi izgubila tu kontrolu, osobito kad je to uključivalo nekoga tko bi mogao imati koga god poželi jer zašto bi, za ime Boga, od svih žena na svijetu taj odabrao upravo nju!? Čak i sada, kad joj je srce luđački lupalo i adrenalin uzrokovao peckanje i treperenje cijeloga tijela, znala je da bi bol u budućnosti bila mnogo veća od prolaznih trenutaka radosti. Njegova ruka klizila je od njezina vrata prema stražnjem dijelu glave, a druga je bila ovijena oko njezina struka. Jack promrmlja: „Vidiš? Nisam toliko loš, zar ne?” Tilly zatvori oči. Bilo bi toliko lako složiti se. Balansirala je na žici naginjući se s jedne strane na drugu. Najmanja pogreška i bespomoćno će pasti na zemlju. A od toga se ne bi mogla lako oporaviti. Hajde, stavi to na vagu! Jedna noć, možda nekoliko noći, možda čak i cijeli tjedan s Jackom. Naspram mjeseci i godina boli koja razdire utrobu i kajanja. Budući da bi takav bio osjećaj, a upravo će se to dogoditi.

str. 249


BU&CW

„Želim da odeš.” Opet taj pogled, napola podignute obrve koje govore da on zna bolje. „Uistinu?” „Da, uistinu.” Tilly mu stavi ruku na prsa i koraknu unazad. Prisilila se da ostane mirna. „Zašto?” „Zato što to želim.” Jack ju je promatrao bez treptanja. „U redu, uistinu ne razumijem. Mrzila si kad si mislila da sam spavao s milijun žena. I sada znaš da nisam. Mislio sam da ćeš biti sretna zbog toga.” On sumnjičavo odmahnu glavom. „Bože, mislio sam da ćeš se oduševiti!” Ona proguta knedlu; jasno, nije trebalo dugo da taj neodoljivi isječak trača dospije da njega. „Ali nije riječ samo o tome, zar ne?” Dakako, na neki način bilo je ljepše saznati da nije povalio cijeli Roxborough, ali nije to odlučujući čimbenik. Tilly reče: „Riječ je o povjerenju i odanosti. Znam da nikada ne bih imala povjerenja u tebe, a ti znaš da imaš problem s odanošću. Oboje to znamo. I nakon onoga što se dogodilo Rose ne krivim te. No isto tako, ne želim početi nešto s nekime kad znam da nikada neće uspjeti.” „Tko kaže da neće? Moglo bi.” Smiješio se uvjerljivo, očito s namjerom da ne prihvati ne za odgovor. „Uistinu mislim da bi moglo. Ono što osjećam prema tebi... pa, drukčije je. Gledaj, nisam dobar u tome, ali uistinu mislim da postoji nešto posebno između nas. I mislim da i ti to znaš.” Upravo biste to očekivali da će reći muškarac koji ne priznaje ne kao odgovor. „Mislim da ti želiš da povjerujem da misliš tako. I svejedno neće uspjeti.” Ogorčen, Jack raširi ruke. „Što mogu učiniti da promijeniš mišljenje?” Zapravo je bilo uistinu tužno. Tilly odmahnu glavom. „Ništa.” „Jedna noć. Jedan izlazak. Samo reci da, a ja ću ti dokazati da ne lažem. Odaberi dan!” reče Jack. „Bilo koji dan.” „Izlazak? Pa, mogla bih reći sutra na večer...” „U redu.” Kimnu glavom, a kosa, još mokra, padala mu je u oči. „Sutra.” „Ali neću to reći”, Tilly nastavi, „jer ne bi imalo smisla spremiti se i očekivati da će se to dogoditi jer zacijelo se nećeš pojaviti.” Jack izdahnu čujno. „To se dogodilo jedanput. Nisam mogao znati da će Roseini roditelji pokucati na vrata, zar ne?” U redu, to nije bio pošten udarac. Sada je bila nepravedna. Ali tu večer shvatila je da se ne može nositi s agonijom da bude odbijena. To bi je slomilo. „U redu, recimo to ovako: Ne želim postati još jedno ime koje ćeš dodati na svoj popis osvojenih žena. Spavao ti s njima ili ne”, doda Tilly, „jer seks je zapravo

str. 250


BU&CW

bio nebitan. Svejedno si ih osvojio.” „Ne bi to bila.” „Kažeš to sada. No pogledaj svoju prošlost!” „Dakle, ne mogu pobijediti.” Jackove su oči bljeskale i reče smireno: „Ti si ona koju želim, ali ne vjeruješ mi jer si uvjerena da nisam sposoban imati normalnu, sretnu vezu, biti odan. Tako bi jedini način na koji bih te možda mogao uvjeriti da promijeniš mišljenje o meni bio da imam normalnu, sretnu vezu s nekom drugom i da sam joj odan.” Da, znala je da je to bilo ironično. No na neki čudan način bila je to također istina. „To bi upalilo, zar ne?” Jack je bio uporan. „To bi te učinilo sretnom?” Tillyna usta bila su suha. Od same pomisli na to bilo joj je zlo, ali što je mogla reći? „U redu. Učinit ću to.” Kad ju je dobio na blef, Jack krene prema vratima. Stajao je ondje, bezizražajna izraza u tamnim očima, čekajući da promijeni mišljenje. Nemoj odustati, nemoj odustati! Što god radila, ne govori! Ali morala je. „Jack...” Glas joj je puknuo. „Da?”

sebe.

Tilly pročisti bolno grlo. „Hvala ti što si pronašao Betty!” Jack ju je pogledao. Tada pritisnu kvaku, izađe i — klik — zatvori vrata iza

str. 251


BU&CW

55. poglavlje

NE MOGAVŠI ZASPATI, Kaye je ležala u Parkerovim rukama i zagledala se u strop spavaće sobe. Za četiri dana on će odletjeti kući u New York, a nije mogla podnijeti pomisao da će biti razdvojena od njega. U to malo vremena što su proveli zajedno postao je... Bože, gotovo dio nje. Tri je godine bila bez muškarca i osamljena. Sad je naposljetku pronašla nekoga zbog koga se osjeća cjelovitom i sve bi bilo savršeno samo da on nije toliko bezobziran da živi cijeli kontinent dalje od nje. Zašto život ne može biti jednostavan? Kad je živjela i radila u Los Angelesu, zašto se nije mogla zaljubiti u kolegu glumca? Ili, otkad se vratila ovamo, zašto joj neki mještanin nije zapeo za oko, recimo, cotswoldski farmer u hlačama s naramenicama, ili drag mišićavi vodoinstalater? Ali ne, to bi bilo previše lako. A osim toga, nitko od njih ne bi bio Parker. Nasmiješivši se i okrenuvši glavu, Kaye ga je promatrala kako mirno spava pokraj nje, nije uopće hrkao, hvala Bogu, samo smireno disao i — „Sranje, što je to?” Naglo se probudivši, Parker je uspravno sjeo i uhvatio se za prsa dok je nezemaljski zavijajući zvuk ispunjavao spavaću sobu. O, super, baš kad je upoznala ljubav svog života, uspjela ju je dokrajčiti srčanim udarom! „U redu je, oprosti, oprosti, to je moj mobitel!” Dohvaćajući ga s noćnog ormarića, Kaye se divila vlastitoj gluposti što je dopustila kćeri da odabere novi zvuk zvona. Zamolila ju je da odabere što nježno, a Lou je izabrala nekog trash-metalca koji je iz svega glasa urlao: „OOODGOOOVOOORIII MIII!” „Kaye?” „Tko je to?” Kaye se namršti ne prepoznajući glas. „Kaye, dušo, ja sam, Macy!” Macy Ventura, jedna od njezinih kolegica glumica u seriji Preko duge. Kaye uzdahne i nasloni se natrag na jastuke. Pet puta udana, Macy se nikada nije ni potrudila pomisliti na vremensku razliku. Zvala ju je kako bi je počastila svim najnovijim događajima u svojem turbulentnome, nesređenom ljubavnom životu. „Macy, jedan je ujutro. Svi ovdje spavaju.” Milovala je Parkerovu ruku u znak prešutne isprike. Macy, koja nije imala obzira ni prema čemu, povikala je: „Nije bitno! Pogodi što imam ovdje, u svojim rukama?” Uistinu nije imalo smisla razmišljati o tome. „Macy, samo mi reci!”

str. 252


BU&CW

„O, srce, drži se!” Sad se Kaye uistinu nadala da se Macy obraćala njoj. „Držim nešto u rukama što će uzdrmati tvoj svijet. Svidjet će ti se ovo. Zapravo, rekla bih - “ „Daj, reci prije nego što poklopim slušalicu!” naredi Kaye. „O. K, ovako. Držim malu vrpcu koja sadržava snimku nadzornih kamera kako gaziš Janješce. Ili, bolje rečeno, slučajno ga gaziš.” „Što?” „Sve je ovdje na vrpci, jasno kao dan. Voziš se polako niz prilaz, pas se pojavio niotkuda, kočiš što jače možeš, ali prekasno je, nisi ga ni u kojem slučaju mogla izbjeći.” „Znam to.” Kaye se uspravila dok joj je srce snažno lupalo. „Mislim, odakle ti ta vrpca? Nije bilo snimke nadzornih kamera, ta kamera nije bila uključena kad se to dogodilo.” „Ah, tu nemaš pravo,” Macy reče pobjedonosno, „kamera je radila besprijekorno. Charlene je vidjela nesreću s prozora svoje spavaće sobe. Prvo što je učinila, rekla je Antoniju, jednome od zaštitara, da izvadi vrpcu i uništi je.” Kaye zatvori oči. „Zašto bi to učinila?” „Hej, govorimo o Charlene! Bio joj je ljubavnik! Osim toga, zaprijetila mu je da će ga otpustiti ako to ne učini. Uzeo je vrpcu i rekao joj da je riješeno.” „Charlene je spavala s tim zaštitarom? Ali bila je bijesna na mene jer je mislila da sam koketirala s Denzilom!” Kaye je bila izvan sebe; iskreno, kad je riječ o licemjerju... „Da, u redu, osjećala se zanemarenom jer je Denzil prestao spavati s njom. Također je bila uvjerena kako to znači da dobiva negdje. Što se ispostavilo točnim.” Macy nastavi: „I sada se rastaje od Charlene kako bi se mogao oženiti svojom jednom i jedinom pravom ljubavi. Dakle, Charlene se odselila, zaštitar se više ne mora brinuti da će ostati bez posla, a budući da je bio dobar katolik i sve to, savjest ga je proganjala. Stoga je sve priznao Denzilovoj novoj ljubavi života i ona je odmah znala što mora učiniti u vezi s time. Mora nazvati Kaye McKennu i reći joj da će potpuno biti oslobođena krivnje.” „Pa, nije me još zvala”, Kaye je bila ogorčena. „Kad se sve to dogodilo? Zna li kako doći do mene? Možeš li joj dati moj broj?” „O, srce, tebi doista mozak ne radi, zar ne? Ona ima tvoj broj”, reče Macy veselo, „i nazvala te. Zapravo, sada s njom razgovaraš.” „Što?” „O, izvrsno, naposljetku si shvatila! Nije li to nevjerojatna vijest? Nova sam Denzilova ljubav života ja!”

Tilly je ispijala šalicu kave držeći je jednom rukom i glačala Louinu odjeću za tjelesni odgoj drugom. Bilo je osam ujutro, Kaye i Parker pojavili su se na

str. 253


BU&CW

kućnome pragu prije pola sata i Kaye se još pjenila. „... nije ni čudo što je Charlene bila u grču i paranoidna! Cijelo je vrijeme mislila da se Denzil viđao sa mnom, a bio je s Macy.” „Dakle, on je prevarantski gad koji je dopustio da krivnja padne na tebe.” Max jedini nije bio zadivljen. „Da ga vidim, razbio bih mu nos.” „Da, ali vjerovao je Charlene kad je rekla da sam namjerno pregazila Jagnješce. Osjeća veliku krivnju sad kad zna istinu. Razgovarala sam jutros s njime i jako mu je žao. Već je zaposlio osobu za odnose s javnošću. Šalju snimku nadzornih kamera svim TV postajama. Nevina sam i svi će sada to znati.” Kaye je grlila Lou, koja je sjedila pokraj nje. „Svima će biti toliko žao što su bili zli prema meni!” „Možeš ih tužiti,” Lou se ubacila, „za milijunske svote.” „Reci im što ti je još Denzil rekao!” reče Parker. „Želi me natrag u seriji!” Kaye je sjala. Potom se poslužila Maxovim tostom. „Scenaristi već rade na tome. Neću se utopiti, ipak. Svi će misliti da sam umrla u vodi, ali ispast će da me u zadnji trenutak spasio moj davno izgubljeni polubrat koji je svećenik! I Denzil će učetverostručiti moj honorar. To će sve biti fantastičan publicitet za novu seriju. Možete li vjerovati? Očajnički žele da im se vratim!” Tilly isključi glačalo i presavije Louinu odjeću za tjelesni odgoj pogledavajući Parkera dok je to činila. On se trudio najbolje što je mogao izgledati zadovoljnim, no mogla je osjetiti njegovu zabrinutost da bi lako mogao izgubiti Kaye vrati li se ona svom starome hollywoodskom životu. „Pa, mislim da su svi oni prokleto drski i da bi im trebala reći neka se gone.” Za razliku od Parkera, Max se nije trudio sakriti svoje osjećaje. „Ostavili su te na cjedilu! Ne znam zašto se ne ljutiš na te bezveznjake.” Kaye se nasmiješi i odmahne glavom. „Znam, ali to je sada gotovo. I kako mogu kriviti Macy i Denzila? Bože, još ne mogu vjerovati da su njih dvoje zajedno. Već se udavala i rastavljala pet puta.” „Nije riječ samo o njima, zar ne?” Max slegne ramenima. „To je cijela ta hollywoodska mašinerija. Bacili su se na tebe kao čopor vukova. Ako se vratiš, to je kao da im opraštaš. Ja bih im rekao da se gone...” „Tata! Jezik.” „Lou!” Max je lupkao po svom satu. „Škola.” „U redu, dvije stvari”, reče Kaye. „Prvo, glumica sam. Hollywood je mjesto gdje radim i kažem li Hollywoodu da se goni, bilo bi to kao da odrežem svoj nos i pljunem si u lice.” „Mama! Iskreno, morat ćemo početi naplaćivati ružne riječi!” „A drugo”, dok je govorila, Kaye uhvati Parkera za ruku. „Da me ostatak Amerike nije mrzio, ovaj divni muškarac ne bi mi poslao cvijeće i čokoladu da me razveseli. Žao mi je što ih nikada nisam osobno dobila. A da se nisam vratila

str. 254


BU&CW

ovamo, ne bih bila nagrada na dražbi, zar ne?” Oči su joj sjajile i ona nastavi: „Uglavnom, da se ti strašni događaji nisu dogodili, vjerujem da se Parker i ja nikada ne bismo upoznali. Pa, kako onda mogu biti ljutita? Ovako sretna nisam bila godinama.” „O, mama! To je uistinu slatko.” Lou je zagrli i potom ustane, ode do Parkera i njega također zagrli. „I nikada nisam mislila da ste ludi obožavatelj, kunem se!” Vidljivo dirnut, Parker reče: „Pa, hvala!” „Ja jesam.” Max natoči Parkeru šalicu kave. „Ali spreman sam priznati da nisam imao pravo.” „I, što će se dogoditi?” Louine su oči svijetlile. „Što će se dogoditi s tobom i Parkerom ako se vratiš u Hollywood? Hoće li se i on preseliti onamo?” Ups! Iz usta trinaestogodišnjakinje. Kako se činilo, Lou je izgovorila pitanje koje se ni Kaye ni Parker nisu usudili pitati. Posegnuvši za ključevima automobila, Tilly reče: „Hajde, uzmi svoju torbu, ne želiš zakasniti u školu!” Lou frkne nosom. „Zapravo, želim. I to je neka vrsta posebne prigode, zar ne? Amerika će uskoro prestati mrziti moju majku. Sigurna sam da smijem malo zakasniti. Dakle, što ćete učiniti?” Gledajući netremice u Parkera, ona reče: „Napustit ćete svoju tvrtku u New Yorku i preseliti se s mamom?” Kaye reče naglo: „Dušo, prerano je razmišljati o tome!” „Ne vidim zašto.” Lou je počela mazati maslacem još jednu krišku kruha. „Upravo si rekla da toliko sretna nisi bila godinama. I Parker je lud za tobom, što je prilično očito. Želite biti zajedno, zar ne?” „Pa... trebali bismo, ovaj, razgovarati o tome...” „Mama, zacrvenjela si se! Slušaj, naposljetku si pronašla nekoga dobroga.” „Baš ti hvala!” reče Max. „O, tata, znaš što mislim! Dobroga a da nije gay.” Lou se okrenu prema Kaye. „Dakle, morate odlučiti kako ćete organizirati život u budućnosti.” Tilly osjeti ubod zavisti. Za Lou sve je bilo toliko jednostavno u ovome svijetu, dvojba je bila jednostavno nešto što se trebalo riješiti. I za Kaye također, bila je zaljubljena u muškarca koji joj je uzvraćao ljubav i, unatoč njihovu bezizglednom početku, vidjela je da, jedanput kad se riješe sitne prepreke, imaju priliku za sretnu budućnost zajedno. „Dušo, daj nam vremena! Moramo još mnogo razgovarati o mnogočemu.” Kaye se još crvenjela. Kad je bila riječ o upornosti, Lou je mogla bilo kojemu prodavaču na tržnici izbiti novac iz ruku. „Ali ne možete biti pravi par ako živite tisuće kilometara daleko.” „Škola!” Tilly uzviknu stručno izbacujući Lou iz njezine stolice. Parker nije ništa govorio, ali iz njegovih očiju moglo se pročitati da nije bio oduševljen idejom da napusti New York.

str. 255


BU&CW

Sljedećih nekoliko dana bilo je potpuno ludo. Snimka nadzorne kamere visoke kvalitete emitirana je na američkoj televiziji, Amerika se ponovno zaljubila u Kaye McKennu i Charlene Weintraub u tren oka pretvorila se u zlu vješticu koja je pobjegla u centar za rehabilitaciju. Kaye je jedva stigla disati. Novinari i izvjestitelji stigli su u Roxborough i telefon nije prestajao zvoniti. Intervjui i snimanja trajali su satima. Bilo je lijepo biti oslobođen krivnje, ali sve što je uistinu željela, jest biti s Parkerom, čije je vrijeme ovdje istjecalo. Na večer drugoga dana Kaye je isključila telefon i pritajili su se zajedno u njegovoj hotelskoj sobi. „Denzil mi stvara pritisak. Očajno želi da potpišem novi ugovor. I ponovno je povisio ponudu.” Parker joj pomiluje kosu. „Pa, to je dobro, zar ne? To si željela.” „Znam”, Kaye potvrdno kimnu glavom. Ali htjela je Parkera više. Naposljetku skupivši hrabrost postaviti pitanje koje joj je zujalo u glavi zadnjih četrdeset osam sati, ona duboko uzdahne. „Bi li se preselio u Los Angeles sa mnom?” Evo, učinjeno. Izrekla je to. „Poslušaj me!” Parker je bio toliko nevjerojatno strpljiv tijekom sveg tog ludila zadnjih dana, no njegov ju je pogled uplašio. „Volim te. Značiš mi sve na svijetu. Ali ne mogu samo tako napustiti svoj posao. Ne bi bilo pošteno prema zaposlenicima ni prema mojim klijentima. Ne mogu ih iznevjeriti. I svakako se ne bih mogao preseliti k tebi, a ne raditi. Izgledao bih kao potpuni parazit. Svi bi mislili... da sam bezvrijedan.” Knedla se povećala u Kayeinu grlu. Imao je apsolutno pravo, i nitko nije znao bolje nego ona koliko gadan hollywoodski tračerski stroj može biti. „Oprosti!” Parker ju je zagrlio. „Hvala što si me pitala! Ali mislim da je to stvar muškog ponosa. Izgradio sam uspješan posao i ponosim se time. No svejedno se možemo viđati, zar ne? Učinit ćemo sve da naša veza uspije. Od New Yorka do Los Angelesa samo je šest sati leta.” Zvučalo je razumno kad je to tako rekao, ali to je samo šest sati u teoriji. A što je s putovanjem od i do zračne luke, čekanjima u redu da bi se prošle sve sigurnosne mjere i raznim zastojima koji su joj se uvijek činili da se množe poput roja komaraca? Bit će prije deset sati. Kaye je gledala kroz prozor, u vijugave brežuljke, narančasto-ljubičasto nebo i spori zalazak sunca. A ona nikad nije bila jedna od onih koji uživaju u letenju. Kad se zbroje Parkerovi sati na poslu i njezin naporan raspored snimanja, koliko će vremena uistinu imati da ga provedu zajedno? Ni blizu dovoljno da bi se moglo nazvati pravom vezom, to je sigurno.

str. 256


BU&CW

56. poglavlje

„DUŠO, SLUŠAJ! Moram znati kako se osjećaš u vezi s time i želim da budeš potpuno iskrena.” „O, mama, nemoj se brinuti!” Energično mašući glavom, Lou reče nježno: „Dobro sam. Dobila si svoj posao nazad i to je izvrsno. Zbog svote koju ti nude bila bi luda kad bi ga odbila.” Kaye je još progonio osjećaj krivnje. „Znam, znam. Ali bilo je predivno vratiti se ovamo i vidjeti te svaki dan.” „Ali ionako mogu doći k tebi tijekom praznika.” Za razliku od Kaye, Lou je obožavala letjeti. „Ako se vratiš u Ameriku, svejedno ćemo biti u kontaktu, zar ne? Baš kako smo činile prije! Mama, sretna sam ovdje s Tilly i tatom.” Njezino lice naglo poružičasti za tri nijanse i Lou doda ležerno: „A mislim da ću uskoro imati i dečka pa ionako sad ne bih voljela otići.” „Dušo, doista?” Grleći je, Kaye su svladali osjećaji. „To je izvrsno. Je li netko dobar?” „Ne, zao je do srži.” Lou se nasmiješi i zakoluta očima. „Riječ je o Cormacu.” „O, on je u tvome razredu.” Pokušavajući ga se sjetiti, Kaye upita: „Dečko svijetle kose, atletski građen?” „Kapetan nogometne reprezentacije.” Lou je izgledala ponosno. „Uistinu je drag. Iako nije sad baš da izlazimo zajedno. Samo se mnogo dopisujemo porukama i sjedimo jedno pokraj drugoga na ručku. Ali to čini školu još zabavnijom. Stoga prestani paničariti i pitati se hoću li imati što protiv ako se vratiš u Sjedinjene Države jer obećajem ti da neću! Više se brinem kako ćete Parker i ti sve riješiti.” Kaye reče iskrivljeno: „I ja.” „Uistinu mi se sviđa, mama!” „I meni.” „Morat ćeš ga uvjeriti da promijeni mišljenje o odlasku iz New Yorka.” Čime li je to zaslužila takvu kći? Milujući Louino lice, Kaye reče: „Znam, draga! Još radim na tome.”

Njih sedmero okupilo se u salonu Bukvine kuće, osmero ako brojite Betty, a Jackova blizina činila je Tilly nervoznom. Živci, pak, uzrokovali su njezinu glad. Šećući uz francuske prozore koji su vodili van na vrt, prelomila je još jedan štapić

str. 257


BU&CW

na četvrtine i umakala prvu četvrtinu u zdjelu umaka guacamole na stolu pokraj sebe. Bilo je lakše usredotočiti se na različite umake nego gledati u Jacka. Kušala ih je jedan po jedan. Sir s čilijem, pa salsa, pa majoneza... „Uf, zaudaraš po češnjaku!” Lou je mahala rukama u znak prosvjeda. O. K, majoneza s češnjakom. Znaš da si pretjerao s češnjakom kad ga više ne možeš osjetiti. „Ovo je izvrsno.” Tilly pokaza na svoj štapić na pladnju s umacima. „Trebala bi kušati.” sebe.”

„Fuj, ne, hvala, sutra moram ići u školu! Ne želim otjerati Cormaca od

„Evo stiže Erin. Ona se nimalo ne plaši češnjaka.” Erin frkne nosom. „Zapravo, malo se osjetiš.” „Što sad, koga briga?” Ispruživši ruke prema Betty, Tilly reče: „Dođi ovamo, dušo, ti me još voliš, zar ne?” Nagovorila je Betty da poskoči prema njoj, no ona se trgnula s užasom i odmah se okrenula u suprotnom smjeru. „Osjećam se kao da bolujem od gube.” Počela je žaliti što se onako bacila na umake; zacijelo je dobro što nema ljubavni život koji je mogla ugroziti. „Pa, kako napreduje prodaja kuće?” „Prilično dobro. Danas popodne Fergus će u razgledanje dovesti još dva para.” Erin načini grimasu; nije se osjećala lagodno u vezi s tom temom. Kad su se Fergus i Stella razdvojili, Fergus se preselio u unajmljeni stan. Kao Stellinu suprugu kuća koju su kupili zajedno sad je pripadala njemu. Za godinu ili više, kad Erin i on osjete da je prikladno da se vjenčaju, kupit će novu kuću u Roxboroughu. „O. K., evo nas, želim reći nekoliko riječi.” Pljeskajući rukama, Kaye je zadobila pozornost svih. Max reče: „Samo nekoliko? To će biti nešto novo.” „Kao što znate, Parker i ja odlazimo sutra.” Ispruživši ruku, Kaye pozove Parkera da joj se pridruži i stane pokraj nje. „I svi ćete mi užasno nedostajati. Pa, neki više od drugih.” Gledala je zajedljivo u Maxa, a potom se namršti i duboko udahne. „Uglavnom, zapravo, pronašla sam rješenje. Neću obnoviti svoj ugovor o ulozi u seriji Preko duge. Neću se čak ni vratiti u Los Angeles. Zato što bih radije željela ići u New York.” Okrenuvši se da pogleda izraz sumnje koji se širio Parkerovim licem - on očito nije imao pojma da će to reći - dodala je: „Ako ovaj muškarac ovdje ne bude imao ništa protiv.” Ne mogavši izreći ni riječ, Parker odmahnu glavom bespomoćno. „I samo te upozoravam”, Kaye reče, „sada bi bio uistinu loš trenutak da mi kažeš da imaš suprugu koja te čeka kod kuće da se vratiš.” Ne mogavši odoljeti, Max se ubaci: „Ili supruga.” Parker uhvati Kaye za ruku. „Jesi li sigurna? Doista?” „O, molim te, što je bitnije? Glumiti u nekoj glupoj, besmislenoj, takozvanoj

str. 258


BU&CW

glamuroznoj sapunici ili biti s nekime tko ti znači sve na svijetu?” Suze su zasjale u Kayeinim očima. „Mislim, nadam se da će mi ponuditi nešto u New Yorku, možda kazalište za promjenu. Ali tko zna hoće li se to dogoditi. Kako god, imala sam sreće pronaći divnoga muškarca. Neću biti dovoljno glupa i riskirati da ga izgubim.” Na svoj apsolutni užas Tilly je shvatila da je i ona na rubu plača. Žurno je protrljala vrele obraze i ubacila još štapića umočenoga u majonezu jer fizički nije moguće istodobno jesti i plakati. Kaye i Parker sad su grlili jedno drugo, ovijeni radošću koja je sve obuzela. Dakako, Kaye je učinila pravi potez, to je bilo zasljepljujuće očito. A sretna veza vrijedila je više od deset blistavih karijera. Svjesna da je netko gleda, Tilly podigne pogled i ugleda, preko puta prostorije, Jacka. Bože, zacijelo su je udarili hormoni u tome trenutku, bila je opasno blizu da će briznuti u plač, ali gotovo je napunila usta, toliko da je umalo ispljunula štapiće po cijelome tepihu. Udahnuvši umjesto toga, završila je kašljući i nepovezano govoreći dok ju je Erin snažno udarala po leđima. Što nije pomagalo. „Jesi li dobro?” Tilly kimnu glavom, zakašlja se, proguta i obriše suzne oči. „Nije li romantično to s Kaye i Parkerom?” „Da.” O, Bože, a sada su Jack i Max dolazili prema njima; pritišćući vrat rukom u znak isprike, Tilly je kreštala: „...mrvice... dušnik.” Potom je prošla mimo njih na putu van iz prostorije. Na katu u hladnoj kupaonici popločenoj mramorom pročisti grlo i rupčićima obriše mrlje maskare ispod očiju. Ne želeći se još vratiti, ona podigne časopis koji je Lou ostavila na podu nakon jutarnje kupke. Preko cijele naslovnice časopisa Hi!, ispod namještene fotografije Tandy i Jamieja, stajale su ispisane riječi: „EKSKLUZIVNO! Slomio mi je srce, ali oprostit ću mu!” Tandyne ružičaste usne bile su nakrivljene prema gore u tužnom osmijehu, ali i punom nade, a Jamie je izgledao zgodno i prikladno pokoran u majici koja je točno odgovarala njezinu ružu za usne. Tilly je već pročitala intervju unutra; dok je okretala sjajne stranice časopisa, bila je rastrgana između osjećaja žaljenja prema Tandy i želje da je protrese kako bi je urazumila. Da bi ostala s Jamiejem, bila je spremna biti povrijeđena i ponižena. A Jamie, shvativši da se može izvući s nevjerom, učinit će to ponovno. Preplavljena tugom, Tilly izgladi izgužvanu naslovnicu i stavi hrpu časopisa na prozor. Otvorila je vrata kupaonice i našla se licem u lice s Jackom. O, Bože, to nije bilo pošteno! „Došao sam vidjeti jesi li dobro.” Proučavao ju je. „Je li sve u redu?” Kvragu, zašto se nije sjetila oprati zube? Da ga ošine zadahom češnjaka koji je tjerao suze na oči ili da ga prikrije držeći usta zatvorena i samo kimajući

str. 259


BU&CW

glavom? Tilly kimnu glavom. „Sigurno?” Jack je pronicavo pogleda. Zadrži dah i opet kimnu glavom: „Mmm, hmm.” „Pa... jesi li promijenila mišljenje o meni?” Tillyni zubi bili su čvrsto stisnuti kako bi zaustavila sve zalutale smrtonosne plinovi da iscure van. Ona odmahnu glavom. „U redu, slušaj me!” Njegov se ton promijenio, postao je jednoličan. „Problem je u tebi, to što misliš da znaš najbolje. No samo ovaj put siguran sam da nemaš pravo. A trčanju za djevojkom koja me muči uistinu nisam sklon, ali razlog zašto nisam odustao od tebe do sada jest to što znam da imam pravo. Dakle, ozbiljno, što moram učiniti da bi i ti shvatila isto?” Jack raširi ruke. „Samo reci što, i učinit ću to!” O, ne, ne više suza, molim te, ne! Tilly zakoluta očima očajnički želeći da ih vrati onamo odakle su izvirale. Za divno čudo, zapravo je uspijevalo. Čak se i sjetila da mora držati usta zatvorena. Tek kad se odmaknula dovoljno daleko, već na pola puta prema stubištu, otvori ih dovoljno da bi izustila: „Molim te, nemoj, Jack!” Jer je boljelo, uistinu fizički boljelo, više nego što je ikada mogla zamisliti. A nije se mogla više nositi s tim pritiskom. Ako je Jack mogao imati fobiju od vezivanja, mogla je i ona.

„Gdje je Jack?” upita Erin dvadeset minuta poslije. „Otišao je nekamo, obići podstanara ili takvo što.” Max slegnu ramenima i napuni njihove čaše dok je telefon zvonio negdje u sobi. „Pripazi, danas je loše raspoložen! Nemam pojma što mu je. Možda problemi sa ženama.” Misao mu prođe kroz glavu. „Moglo bi imati veze sa zgodnom fizioterapeutkinjom koja se doselila u stan na Cesti Fallon. Zacijelo ste je vidjeli kako luta u svome bijelome sportskom automobilu, zar ne? Duga plava kosa, izgleda kao Claudia Schiffer.” Tillyn se želudac skupio. Je li onamo otišao? Hoće li njih dvoje početi „O, neee!” Kraj nje Lou je sumnjičavo gledala u zaslon svojeg mobilnog telefona. „Ne mogu vjerovati.” „Što je to, poruka od Cormaca?” Max je pokušavao proviriti u zaslon, ali ga je Lou hitro udaljila s uvježbanom spretnošću trinaestogodišnjakinje. „Je li ti dao nogu?” „Šuti, tata! Nije. Riječ je o prof. Lewisu. Svima je rekao da odlazi na kraju ovog polugodišta!” Erin upita: „Tko je profesor Lewis?” „On predaje francuski i tjelesni odgoj. Svi ga uistinu vole.” Lou, koju su pustili na slobodno popodne zbog Kayeina odlaska, grčevito je pomicala ostatak Cormacove poruke. „Dobio je posao u drugoj školi u Škotskoj. O, kakva bol, on je

str. 260


BU&CW

toliko cool. Prekinuo je sa svojom djevojkom tek nedavno. To bi mogao biti razlog zašto se odlučio odseliti, da to preboli i krene u novi početak. Mama?” Lou pozove Kaye i Parkera. „Nikada nećeš pogoditi što! Prof. Lewis odlazi! Ide u Dundee! Svidio ti se, sjećaš se?” Ona načini komično lice. „Iako nisam sigurna da bi bila njegov tip.” „Ili on možda nije moj. Postoji nešto što se zove pretjerano sportski”, Kaye, koju nikada nije uhvatila pomama za losangeleskim fitnessom, ispreplete svoje prste s Parkerovima. Zračeći od sreće, ona reče: „Uglavnom, sad imam nekoga drugoga. I on je svakako moj tip.”

str. 261


BU&CW

57. poglavlje

„U REDU, NATRAG NA POSAO!” Ispijajući svoju kavu, Max ustane i pokupi datoteke na stolu ispred sebe. „Imam sastanak s Petersonima u Malmesburyju, a potom odlazim u Bristol. Trebam te da potražiš te proklete električare i kažeš im da trebamo uglačane kromirane utičnice u stanu u Ulici Rowell, ne brušene. I treba pokupiti zavjese.” Njegov čelični okvir naočala zasjao je kad je nagnuo glavu na jednu stranu. „Mogu li ti nešto reći? Izgledaš grozno.” „Baš ti hvala!” Tilly se silom nasmiješi. Reci mi nešto što ne znam. „I još zaudaraš na češnjak.” I to je znala. Pranje zuba dvaput sinoć i triput jutros do sada je bilo isprazan gubitak vremena, izazvalo je samo bol u desnima i užasnom zadahu češnjaka dodalo svježu notu mentola. Što je bilo nešto poput dodavanja ružičastoga čipkastog poruba na odijelo za dekontaminaciju. „Zapravo,” reče Max, „samo puhni na električare! To će djelovati.” „Znaš kako dati kompliment djevojci da se dobro osjeća.” Zapravo, odijelo za dekontaminaciju moglo bi pomoći; ako bi se zakopčala u njega od glave do pete, mogla bi sakriti lice, a i dah od ostatka svijeta. „Žao mi je, srce! Izgledaš kao da se nisi baš naspavala.” „Nisam.” Provela je pola noći bacakajući se i okrećući po krevetu, a drugu polovicu gledajući izlazak sunca. To što je to bilo najljepše lipanjsko jutro, samo je istaknulo njezino nezadovoljstvo. Do sedam sati slojevi izmaglice raspršili su se, zrak je bio kristalno jasan i nebo je bilo vedro, tamnoplave boje. Ptice su cvrkutale na drveću. Negdje iznad njih Kaye i Parker bili su na putu u New York i u posve novi zajednički život. Dok je ona, Tilly, zaglavila ovdje sa svojim starim, s kojim se sve teže nosila. „Ti i Kaye uistinu ste se zbližile, zar ne? Svima će nam nedostajati. No nisam očekivao da će tebe pogoditi gore nego Lou. Je li bila dobro kad si je iskrcala pred školom?” „U redu. Živahna kao uvijek.” Tilly se blago nasmiješila kad se sjetila kako ju je Lou ležerno upitala da je ostavi pred školskim vratima kako bi mogla s Cormacom prošetati do prilaza nanizanoga stablima. „Već je uzbuđena zbog posjeta Kaye i Parkeru u New Yorku.” „Dobro. O. K, idem. O, pričekaj, zamalo sam zaboravio!” Tražeći nešto u gornjoj lijevoj kuhinjskoj ladici, Max izvadi ključ. „Trebao sam to dati Jacku jučer, to je glavni ključ za kuću na Cesti Devonshire. Možeš li to ostaviti kod njega prije nego što učiniš išta drugo?” Kod Jacka. Uistinu joj nije bilo do toga da ga vidi danas. „Ne možeš ti to

str. 262


BU&CW

učiniti?” „Usput ti je. Ja idem u suprotnom smjeru. Jesi li bolesna?” Max ju je gledao sa zabrinutošću. Tillyna se ramena snužde. Dakako, nije bolesna. Osjećajući krivnju, ona odmahnu glavom. „Ne.” „Nije kod kuće, pokušao sam ga nazvati. Dakle, samo ga uguraj kroz prorez za poštu na vratima. Samo Bog zna gdje je.” Maxov ton bio je odrješit. „Mobitel mu je također isključen. Što je, iskreno, bilo više informacija nego što je Tilly trebala čuti, ali što je drugo mogla očekivati? Ipak, to je bar značilo da se ne mora suočiti s njime. Posegnuvši za ključem, reče: „U redu, ostavit ću ga kod njega.” Max je otišao i poveo Betty sa sobom u Malmesbury k Petersonima koji su obožavali pse. Tilly pospremi ključ u stražnji džep odrezanih traperica, obuje opet srebrne japanke i krene prema automobilu. Najprije mora proći kraj Jackove kuće, a potom u Ulicu Rowell u Cheltenhamu izgrditi električare. Vrata su bila zatvorena, a prilaz je bio prazan. Sretna što je Jack još vani, Tilly izađe iz automobila i otvori desno krilo ograde. Možda je bilo tek devet i trideset, ali sunce je već pržilo i bijela vestica lijepila joj se za leđa. Došla je do ulaznih vrata i ispustila ključ kroz prorez za poštu. U redu, učinjeno. Sljedeći su električari. O, Bože! Murphyjev zakon diktirao je da će se, dakako, Jackov automobil zaustaviti ispred vrata ograde. Dok je gledala, zaleđena i nepomična na kućnome pragu, on je ustao s vozačeva sjedala, otvorio vrata i ušao natrag u automobil te ga uvezao unutra. Budući da je prolaz između automobila i stupica ograde bio preuzak da bi lako prošla kroz njega, Tillyn jedini način bijega bio je dvometarski zid. Na trenutak je bila u iskušenju. Ali ne smije. Nije lopov. Nije ni gimnastičarka dovoljno sigurna da bi stigla do pločnika s oba gležnja netaknuta. Umjesto toga stajala je ispred ulaznih vrata čekajući da jaguar prođe stupice ograde, kad će se moći provući i stići sigurno pred svoj automobil. No Jack ga je ostavio ondje i time je učinkovito spriječio da prođe. Slučajno ili s namjerom? Tillyno bilo kuckalo je daleko u njezinu grlu kao zlosutni ritam džungle. „Došla si me posjetiti?” Drugi je put izašao iz automobila. Bio je obučen u jučerašnju odjeću, tamno sive hlače i plavobijelu prugastu košulju. Imao je i bodljikavu bradu. Nije se obrijao. Što je to govorilo? „Donijela sam ti glavni ključ za kuću na Cesti Devonshire. Max ti ga je zaboravio dati jučer.” Hodajući bočno u širokom luku oko njega, Tilly reče: „Zapravo, ako bi mogao pomaknuti automobil, moram ići u Cheltenham.” „Ja ne grizem”, reče Jack. „Znam da ne grizeš! Samo sam u žurbi, to je sve!” Bio je tri i pol metra udaljen, ali čak i ondje, na otvorenome, bila je svjesna svojeg smrada češnjaka.

str. 263


BU&CW

Koliko su daleko mogle strujiti odvratne pare? Jack je dlanom prešao preko svoje bodljikave brade i pogledao na tlo. Tada podigne pogled, zaustavi ga na Tilly i reče: „Tek sam stigao kući.” „Shvatila sam.” Čak i kad je bio izgužvan i neispavan, ipak je uspijevao izgledati nevjerojatno seksi. „Nećeš me pitati gdje sam bio?” Mogao ju je isto tako pitati želi li se ubosti u oči vilicom. Tilly se trudila zvučati kao da je nije briga. „Ne znam. Gdje si bio?” Samo da ne počne mljeti o djevojci koja izgleda poput Claudije Schiffer! Jack je ostao na mjestu, s rukama u džepovima. „Bio sam s Roseinom majkom.” On zadrži jednoličan ton glasa. „I njezinim ocem.” To uopće nije očekivala. Potpuno je krivo shvatila. Tilly reče: „O!” „Odvezao sam se u Wales jučer popodne. Morao sam ih vidjeti.” Jackov pogled bio je čvrst. „Jer mi ti ne vjeruješ. Odbijaš vjerovati ono što ti govorim o svojim osjećajima prema tebi. I valjda te ne mogu kriviti za to s obzirom na moju reputaciju. Ali nakon onog jučer, kad mi nisi mogla ni odgovoriti, shvatio sam da ti moram dokazati da sam ozbiljan. Stoga sam otišao posjetiti Bryn i Dilys.” Zastao je, mišići su mu se penjali u čeljust. „I posjetili smo Rosein grob zajedno. Onda su me zamolili da ostanem na večeri. A nakon večere rekao sam im da sam upoznao jednu djevojku...” Tilly je osjećala kao da joj se tlo trese pod nogama. Njezine noge još su bile ondje, ali više nije znala kako su je održavale uspravno. „I nisam znao kako će reagirati.” Jack odmahnu glavom. „Zadnje što bih želio, jest uzrujati ih, znaš. No divni su. Dilys je rekla da je sretna zbog mene i da su čekali da se to dogodi. Bryn je rekao da se ponose mnome, i da bi Rose željela da upoznam neku drugu.” Sada je osjećala kao da joj tlo izmiče pod nogama. Tilly se zavrti u glavi, a znoj joj je curio niz kralježnicu. „Tad je postalo pomalo čudno kad sam im morao objasniti da se veza ne razvija baš punom parom naprijed”, reče Jack. „Ali bili su na mojoj strani. Bryn mi je rekao da će mi, ako je potrebno, napisati preporuku. Znaš, nevjerojatan su par. Pitali su milijun pitanja o tebi. Još smo razgovarali u jedan ujutro - tako sam ostao prespavati ondje.” Zastao je dok su mu oči svjetlucale na suncu. „I oni se slažu sa mnom. Misle da biste se ti i Rose složile zajedno, kao krpa i zakrpa.” Tilly nije mogla govoriti. Zakoračila je unatrag, u hlad dudova stabla. Bilo je bolje, nije bilo toliko vruće. „I upravo sam stigao natrag odande jutros. S Brynovim i Dilysinim blagoslovom.” Nagnuvši glavu u smjeru automobila, Jack reče: „Da ne spominjem pola pečene šunke zamotane u foliju, desetak velških kolača i jedan slatki kruh. Dakle, je li to dovoljno da te uvjeri da sam ozbiljan?” Tilly zatvori oči na trenutak. Željela mu je vjerovati, dakako, jest. Ali tko kaže da Jack neće promijeniti svoje mišljenje sljedeći tjedan? Što ako je sada

str. 264


BU&CW

zanesen jer je ona kvadratić koji još nije prekrižio? Kad je opet otvorila oči, Jack joj se približavao. O, Bože... Zakoračivši unatrag u panici, ona se odbije od dudova debla. „Dakle, još nisi uvjerena.” Odmahnuvši glavom, Jack reče: „Dilys se upitala hoće li to biti dovoljno. U redu, prijeći ćemo na plan B.” „Ne!” Tilly poskoči ustranu i prekrije usta u strahu jer je krenuo prema njoj. „Molim te, nemoj...” „Daj, nisam toliko strašan!” on se sumnjičavo namršti. „Nije u tome problem.” Duboko posramljena, Tilly nagnu glavu i promrmlja: „To je češnjak.” „Što? Ne čujem. Govori razgovijetno!” Pokušala je to reći kutom usana: „Imam zadah na češnjak.” „Nemaš.” Bio je u blizini sada. Manje od pola metra udaljen od njezina lica. Svakako unutar zone opasnosti. „Ništa ne osjetim.” „Ja osjetim. Max mi je jutros rekao. I morala sam voziti Lou u školu sa svim prozorima otvorenima. Mogu ga čak i osjetiti na jeziku.” Koža joj je bridjela od srama. „Jako je loše.” Jack se počeo smijati. „Srećom, sinoć sam večerao s Dilys i Bryn. Janjetinu punjenu češnjakom. Serviranu s krumpirom jer znaju da mi je to najdraže jelo.” On zakorači korak bliže i reče: „Zaudaram li i ja na češnjak?” Unatoč svemu, Tilly se također nasmiješi. „Nemam pojma. Ne osjetim.” Dakle, to je bilo to. Što se isparavanja tiče, bili su imuni jedno na drugo. Dobar trik. Nekoliko sekundi stajali su ondje zajedno, pod stablom, zagledani jedno drugome u oči. Tilly je čekala Jackov poljubac. Što je bilo frustrirajuće jer to se nije dogodilo. Naposljetku je upitala: „Je li to plan B?” „Ne. Plan B jest da te pitam hoćeš li se udati za mene.” O. K., sada je tlo definitivno nestalo pod njezinim nogama. Tilly se prstima uhvati za grubu koru stabla. „Ne misliš li da će to dokazati da sam ozbiljan?” upita Jack. O, Bože, to je morala biti neka vrsta halucinacije uzrokovane drogama! Je li joj tko jučer ubacio što u umak od majoneze? Drhteći, Tilly reče: „To je ludo.” „Ne? Nije dovoljno dobro? Ah, još mi ne vjeruješ jer danas bih mogao to reći, a sljedeći tjedan sve otkazati. U redu.” Jackove oči počele su se borati u kutovima. „To nas vodi na plan C.” „Što je plan C?” Progutavši slinu, Tilly je odmicala prste sa stabla i lijevu ruku čvrsto sklopila u njegovu. Očekujući da će je odvesti u kuću, iznenadila se kad ju je izveo kroz ulazna vrata. Kako je jaguar još bio bezveze parkiran, bilo im je teško provući se uskim prolazom. Jack uperi ključeve prema automobilu i zaključa ga uza škljocaj brave. Dok ju je vukao niz ulicu, Tilly upita bez daha:

str. 265


BU&CW

„Kamo idemo?” „Čekaj i vidjet ćeš!” Jack mahnu sredovječnome muškarcu koji je obrezivao ruže u susjednom vrtu. „Jutro, Ted, ovo je djevojka koju sam upravo pitao hoće li se udati za mene!” Što? Ted je izgledao jednako zapanjenim. „Doista? Pa, ovaj, izvrsno, momče!” „O, moj Bože, o, Bože moj!” cviljela je Tilly dok su nastavljali put niz ulicu. „Jutro, gospođo Ellis, kako ste?” Veselo pozdravivši stariju gospođu koja je šetala svog pekinezera, Jack reče: „Ovo je Tilly, moja buduća supruga, kucnite o drvo!” „Jack!” Gotovo zadavivši svog psa, gospođa Ellis zastade kao ukopana. „Gospode, kako čudesno! Nisam imala pojma!” „Je li to plan C?” Tilly upita dok su prilazili Glavnoj cesti. „Ne još.” Vodeći je preko ceste, Jack dozove par tinejdžera na biciklima: „Hej, pogodite što! Upravo sam pitao ovu djevojku da se uda za mene!” Tinejdžeri se okrenu, a njihov je pogled govorio kako ih zaboli za to. Viši od dvojice naceri se i reče: „Gubitnik.” Tilly odmahnu glavom. „U redu, moraš prekinuti ovo! Završit ćeš u zatvoru.” „Evo Declana! Hej, Declan!” Urlajući preko ceste, Jack viknu: „Upoznaj moju buduću suprugu!” Declan dvaput provjeri da je dobro čuo i zamahne imaginarnom čašom prema Tilly skrivajući se iza Jacka. „Koliko je popio, srce?” „Ne, nisam pio. Upravo sam došao pameti. Hajde!” Jack je stiskao Tillynu ruku i vukao je za sobom. „Drži korak sa mnom!” Erinina trgovina bila je sljedeća. Upao je unutra i iznenadio Erin i bujnu brinetu koja je upravo isprobavala haljinu bez naramenica u boji višnje. „Jack! Dugo se nismo vidjeli!” vikala je brineta, očito oduševljena što ga vidi. „Kako si?” „Nikad bolje. Upravo sam pitao Tilly da se uda za mene.” „Molim?” Erin širom otvori usta ne vjerujući. Brineta je čujno hvatala dah. Zurila je u njega kao da mu je proklijala još jedna glava. „Vjenčat ćete se?” „Pa, još nije pristala.” Jack se široko nasmiješi. „Poželi mi sreću! Lijepa haljina”, dodao je preko ramena dok je vukao Tilly iz trgovine. „U redu, nastavljamo plan C.” „Trebala bih raditi.” Bože, kamo ju je sada vodio? Uzburkanih misli Tilly reče bez daha: „Imat ću problema s Maxom.” „Ostavi Maxa meni!” Jack se zaustavio kad su stigli do Montgomeryjeve zlatarnice i zazvoni zvoncem da ga puste unutra.

str. 266


BU&CW

To što ste morali zazvoniti zvonom kako biste ušli, bilo je razlog zašto Tilly nikada nije bila u najotmjenijoj zlatarnici u Roxboroughu. Kad je shvatila zbog čega bi mogli biti ondje, ona se suzdržavala. „Jack, prestani, to je ludo!” Začuo se zvučni signal, vrata su se otvorila i Jack reče: „To je plan C. Želim da ti i svi ostali znaju da sam ozbiljan. A upozoravam te...” „Što?” „Nema plana D.” U trgovini stručno zakrivljeni snopovi svjetla osvjetljivali su polirane vitrine antiknoga i modernoga finog nakita. Sagovi boje topaza bili su od pliša i baršuna, zidovi obloženi hrastovinom i, ako su Tillyni i Jackovi pogledi i uzdasi odvratno narušavali to sveto ozračje, Martin Montgomery bio je prevelik gospodin da bi to pokazao. Nakon dvadeset minuta procesom eliminacije i bez i male mogućnosti da pokaže Tilly cijenu svakoga od njih Martin Montgomery uspio je suziti izbor na dva prstena. Obojeno kamenje bilo je isključeno iz zbora. Više kamenova na jednome prstenu isključeno. Žuto zlato isključeno u korist platine. Preostala dva samostalna dijamanta koja su oduzimala dah bacajući svjetlucave iskre svjetlosti u duginim bojama bila su toliko lijepa da je Tilly jedva mogla disati. Jedan je bio četvrtasto brušen, a drugi ovalno. Četvrtasti joj se više svidio - oblik prstena i izgled činili su ga neobičnijim - ali dijamant je bio veći. Što je značilo da mora izabrati manji jer sama pomisao na to koliko je tisuća funta svaki od tih prstenova morao stajati bila je dovoljna da dobije napadaj panike. Nije bilo čudno što su elegantne zlatne stolice bile postavljene uz pult kako bi se kupci koji očima uspiju uhvatiti oznake s cijenama mogli na nešto srušiti prije nego što se onesvijeste. Tilly pogleda Martina Montgomeryja. „Ako se predomisli i sljedeći vam tjedan donese prsten natrag, hoćete li mu vratiti cijelu svotu?” Začuđen, Martin Montgomery reče: „Ovaj...” „Neću promijeniti svoje mišljenje.” Jack je držao dva prstena. „Reci, koji ti se više sviđa?” Veliki četvrtasti, očito. Oblik i izgled odgovarali su njezinoj ruci. To je najljepši prsten koji je ikada dotada vidjela. „Ovalni mi se najviše sviđa.” Jack podigne obrvu. „Jesi li sigurna?” „Apsolutno.” O, Bože, razočaranje se gomilalo. Što je bilo potpuno smiješno jer je ovalni bio drugi najljepši prsten koji je dotada vidjela. „Ne kažeš to samo zato što misliš da je jeftiniji?” Tilly odmahnu glavom: „Ne.” „Jer nije, znaš.” Nije? Adrenalin se penjao kroz cijelo njezino tijelo. Ona se okrenu Martinu Montgomeryju. „Je li to istina?” Zlatar se blago nasmiješi i kimne glavom. „Vidite, kad se jasnoća i boja uzmu u obzir, ovaj je prsten zapravo visoko - “

str. 267


BU&CW

„O. K.!” Prekinuvši ga prije nego što je nastavio opet o boji, rezanju i jasnoći, Tilly uzme četvrtasti dijamant i radosno reče: „Onda ću ovaj!” „Ne kažeš to samo zato što je jeftiniji?” Jackova su se usta trzala u kutovima. „Ne! Predivan je!” „Dobro. I meni također. To je to onda, Martine! Ovaj ćemo uzeti.” Kad je Jack uzeo prsten od nje i stavio joj ga na prstenjak na lijevoj ruci, Tilly osjeti kako joj se oči pune suzama. Jer sada je znala da je ozbiljan. Uistinu, uistinu je to mislio. Martin Montgomery diplomatski se zaposlio spremajući ovalni dijamant natrag u izlog. Jack približi Tilly k sebi i poljubi je u usta. Bože, bio je dobar u tome! Promrmljao joj je u uho: „Dakle, plan C je djelovao?” „Znaš što?” Tilly odmahnu glavom, jedva je mogla vjerovati u to. „Uistinu jest.” On se fakinski nasmiješi. „Odvest ću te kući sada.” Tilly je drhtala u očekivanju. „Nisi još platio prsten.” Čekala je na diskretnoj udaljenosti dok je Jack vadio karticu iz novčanika i obavljao transakciju. A onda je poskočila od straha kad joj je mobitel počeo zvoniti. „Ups! To je Max.” Čak je i držanje telefona bilo izgovor da se divi prstenu koji je čudesno bljeskao na njezinoj ruci. „Dopusti meni!” Jack preuzme mobitel i reče: „Bog, Max!” te pritisne zvučnik telefona. „Što se događa?” Maxov glas bio je sumnjičav. „Zašto si ti odgovorio na Tillyn telefon?” „Ovdje je, sa mnom sada. Upravo sam je zamolio da se uda za mene.” Jackov veseo pogled skliznuo je na prsten na Tillynoj ruci. „I više ili manje, pristala je.” Tišina. Tillyna usta bila su suha kao barut. Čekala je da se Max grohotom nasmije i odvrati kakvom prljavom rečenicom. Umjesto toga, pošto je probavio tu informaciju, reče: „Je li ona ona prava?” Jack ohrabrujuće stisnu Tilly ruku. „Da, jest.” „I mislio sam”, reče Max. „Daj mi je!” Još drhteći, Tilly preuzme telefon. „Bog, Max!” „Je li to kakva šala?” „Ne. Bilo je malo čudno jutro.” „Meni kažeš. Dakle, ozbiljno je između tebe i Jacka?” Ugledala je Jacka kako kima glavom. „Da.” „Gospode, ne mogu ići ukorak s time! Cijeli je svijet poludio. Još radiš za mene?”

str. 268


BU&CW

„Da!” Iako očito ne u ovome trenutku. „Gdje si?” upitao je Max. „Hm, u zlatarnici kod Montgomeryja.” „Znači, nisi se vidjela s električarima?” Tilly se trgnu. Ups! „Oprosti, Max!” „Max?” Jack se ubaci. „Volim Tilly. Nadam se da i ona mene voli iako mi to još nije zapravo rekla. Ovo je prilično poseban dan za nas. Pa tko šiša električare!” „U redu, reci Tilly da ću se ja čuti s njima!” Nakon stanke Max reče: „Dakle, naposljetku se dogodilo?” Jack stisnu Tilly ruku, a njegov pogled rastopio joj je utrobu. On kimnu glavom i nasmiješi se. „Naposljetku se dogodilo.” „Pa, bilo je i vrijeme. I vjeruj mi, to doista mora biti ljubav ako si je upravo zamolio da se uda za tebe.” Max je bio zadivljen i zabavljao se. „Budući da ta djevojka sva zaudara po češnjaku.”

str. 269

Jill mansell sve je u tracu  
Jill mansell sve je u tracu  
Advertisement