a product message image
{' '} {' '}
Limited time offer
SAVE % on your upgrade

Page 1


U jednom selu, za koje nitko ne zna ili zna gdje se nalazi, živjela je baka Ida sa svojom unukom Enom. Ida je već bila jako stara i nije bila sposobna brinuti se za sebe. Zbog toga se njezina unuka Ena morala brinuti za nju. Život im je bio jako težak, ali su ipak bile sretne i zadovoljne s onime što imaju, a ono što su imale, bila je njihova ljubav jedne prema drugoj.


Ena nije bila najbolja u školi, ali se trudila. U njezinu razredu svi su bili bogatiji i, kako su oni mislili, bolji od nje koja je bila siromašna i trudila se za ocjene. Ostali su jednostavno platili profesoru za bolju ocjenu. Toga dana Ena je znala da će zakasniti u školu jer je morala nahraniti kokoši. Nešto joj je bilo čudno. Kokoši, inače smirene, danas su se uznemirile oko jednog mjesta. Eni je to bilo neobično pa je otišla tamo i potjerala ih s tog mjesta. Imala je što vidjeti - kamen, ali nije bila sigurna je li to pravi kamen. Bio je plave, ljubičaste i crne boje s neobično oštrim rubovima.


Nije bila sigurna što će s tim kamenom pa ga je spremila u džep svoje pregače. Došla je do stola gdje ju je čekao kruh s maslacem i bijela kava. Baka Ida sjedila je i čitala novine. Nakon nekog vremena otišla je do svoje sobe spavati, a Ena je uzela novine i vidjela članak:


Kamen joj se jako svidio jer su bili siromaĹĄni te nisu imali novaca za pravi nakit. Uzela ga je i zavezala prvim koncem koji je naĹĄla. To joj je bio jedini i najljepĹĄi komad nakita.


Jednog dana, kad je otišla u školu, vidjela je kako neke bogatije djevojke potkupljuju profesora za bolju ocjenu. Otišla je u kupaonicu umiti se. Pogledala je u ogledalo i rekla:,,Prijavit ću ih. Ne mogu se samo tako lako izvući.“ U tom trenutku ušle su u kupaonicu baš te djevojke koje su potkupile profesora. Rekle su joj da se ne miješa u njihove poslove i, ako tako nastavi, loše će završiti. Ena je ostala sama u kupaonici i rekla u sebi: ,, O, kad bi barem zidovi govorili. Ispričali bi t0liko zanimljivih priča i tajni.“ U tom trenutku čula je kako joj netko šapuće na uho. Prepala se i tada je vidjela kako joj zid govori sve što se ikada dogodilo u ovoj školi. Ena se osjećala kao da je blizu najboljeg prijatelja…


Nije znala zašto, ali kada je rekla da želi da zid počne govoriti, onaj je crno-plavo-ljubičasti ,,kamen'' zasvijetlio. Sjetila se da je čitala svakojake knjige o čarima i čarolijama. Pomislila je da je to čarolija pa je zaželjela da stoji pokraj najljepšeg konja u najljepšoj haljini koju je mogla zamisliti. Kada je otvorila oči, pokraj nje je stajao najljepši konj, a ona je imala na sebi najljepšu haljini (koju je mogla zamisliti).


Napokon je ona bila jedna od onih BOLJIH i to joj se svidjelo.

Poželjela je nešto više od konja i malo bolje haljine. Zamislila je dvorac -samo za sebe, zamislila je još ljepšu haljinu-samo za sebe. Nije željela dijeliti NIŠTA s drugima. Počela je misliti samo na sebe i stvari koje ima, stvari koje će zaželjeti, stvari koje želi, stvari koje treba, stvari koje joj nisu potrebne, ali ih ipak želi...


Ipak se trebala probuditi iz svijeta mašte i sjetiti se kako je baka kod kuće čeka. A što ako njezina baka primijeti da ima tako krasnu haljinu koju ona nikada ne bi mogla sašiti, a kamoli kupiti? Morala je ući i to tiho jer u njihovoj kući jako škripi zato što su sve daske izašle iz poda. Krenula je polako na prstima…


Ali čini se da joj je to sve malo udarilo u glavu jer je u predsoblju ostavila prekrasne rukavice izvezene zlatnim koncem. Naravno da je baka Ida to primijetila. Pozvala je Enu da siđe jer je pronašla prekrasne rukavice. Ena se sjetila. Kako je samo mogla prekrasne rukavice baciti u hodnik iako je znala da će baka biti ljuta? Odlučila je pobjeći. Nije joj bilo spasa.


Pobjegla je u svoj dvorac i bila tamo nekoliko dana, tjedana, skoro i cijeli mjesec‌ Svaki dan je plakala.


Njezina baka je također bila tužna, ali je duboko u sebi znala da će se Ena vratiti. I dok je baka pila svoju jutarnju kavu, Ena je već bila na pola puta do nje. Zaklela se da nikad više neće koristiti snagu onog meteora.


Napokon je došla do svoje drage bake. Obje su briznule u plač čim su se vidjele. Pogotovo Ena…


Obećala je svojoj baki da je nikada više neće napustiti. Rekla joj je da je bila pohlepna i da ju jako voli. Tada je zaželjela posljednju želju- da se ona i njezina baka vrate normalnom životu i da sve ovo nestane.


Ona i njezina baka nastavile su Ĺživjeti normalnim Ĺživotom kao i prije, u ljubavi i skromnosti.


Profile for Nancy Vujanić

Julija Srbelj (5 a): Kontra suprotnog  

Slikovnica napravljena za natječaj "Moja prva knjiga"

Julija Srbelj (5 a): Kontra suprotnog  

Slikovnica napravljena za natječaj "Moja prva knjiga"

Profile for nancyvu
Advertisement