Page 1

O IVANI

O SMOTANCIMA

Rođena je u Karlovcu i uglavnom je uvijek bila vrlo ozbiljna. Neko­ liko godina nakon studija drama­ turgije shvatila je da voli pisati, i to uglavnom za djecu. A usput je shvatila da i neozbiljnost katkad može biti sasvim u redu.

A Vrlingrad? Tu je negdje… negdje blizu nas.

55,00 kn

LAGANE LAŽI •

I ona je rođena u Karlovcu, a na­ kon studija stomatologije, shva­ tila je da voli crtati, i to uglavnom za djecu. Uslijedile su brojne iz­ mišljancije u bojama, a prošle je­ seni kistovima je sasvim lagano lagala u gradu Vrlingradu.

Crtala je i crtala i pomislila kako joj to baš dobro ide (poslije će se po­ kazati da jedna Goga ipak malo pa i puno bolje crta).

Ivana Francišković

O GORDANI

Na početku, a bilo je to jednog običnog dana, Ivana se dosađivala. Pa je počela crtati. U kompjutoru.

Onda je počela razmišljati o imeni­ ma likova koje je nacrtala. Tea, Mat­ ko, Ruža, Slavica, Jelica, Vera, Boki i svi zajedno postali su Smotanci. Smislila je Ivana da bi ti Smotanci sigurno htjeli živjeti u gradu koji se zove Vrlingrad i da će sve što će im se tamo događati biti jednostavno i komplicirano – smotano. Naposljetku se i Ivana preselila u Vr­ lingrad i još uvijek je tamo. A smo­ tana je ionako bila oduvijek. Nakon što su se Smotanci i Ivana nastanili u Vrlingradu, pridružila im se i ilustratorica Goga. Nakon toga su se događaji počeli zbivati vrlo brzo, i to prošle jeseni, kad je smo­ tanka Keka na početku aleje ugle­ dala nešto šokantno. Da, šokantno i interesantno upravo toliko da se taj događaj jednostav­ no morao zapisati i ispričati. A ovo je tek početak.

Naklada Nika • Amruševa 10/II HR-10000 Zagreb Tel./Fax:+385 1 49 22 962 E-mail: info@nakladanika.hr


PRIČE O SMOTANCIMA Ivana Francišković

LAGANE LAŽI


Prije svega nešto… O FACAMA KOJE ĆETE OVDJE UPOZNATI Oni su Smotanci. Žive u gradu Vrlingradu, a to je tu negdje, negdje blizu nas. I vrlo su slični nama. Vole jesti pizzu, gledati bedaste emisije na televiziji i igrati igrice. Oni malo stariji Smotanci katkad su preozbiljni, ali znaju biti i drugačiji. Najveća je vrlina svih Smotanaca to što za razliku od većine nas, oni nešto zaista i nauče na svojim greškama. Pa kako im to uspijeva? Nimalo lako i na primjer ovako:

5


Ovo je priča o jednoj jeseni. Onoj lanjskoj jeseni, dugoj, suhoj i hladnoj jeseni, kada je lišće šuštalo na tlu, a Vrlingradom se šuškalo o ljubavi, nevjeri, prijateljstvima i biciklima. A najviše se šuškalo o lažima.


n

K

raj ljeta. Ono doba godine kad ne znaš jesi li sretan ili nesretan. Keka je, recimo, prilično sretna. Uskoro počinje škola, a Keka voli školu više od svega. Nije ni čudo, dobro joj ide. Ima gotovo sve petice, zapravo, u njezinoj svjedodžbi stoji samo jedna četvorka, i to iz tjelesnog. Keka nikako ne može uhvatiti ili nedajbože vratiti loptu. A kamoli zabiti koševe i golove. To izluđuje njezinu najbolju prijateljicu Rotkvićku, kojoj je košarka smisao života. I tako Keka jedva čeka ponedjeljak, kad napokon ima nešto pametno raditi; izležavanja pokraj rijeke već joj je dosta. Za razliku od nje, Krešo bi najradije imao stroj kojim bi mogao pomaknuti vrijeme unatrag, i to baš na početak ljeta. Školu ne voli nikako. Uz to, uskoro će početi jesenske kiše i više neće biti natjeravanja lopte po nogometnom igralištu. Njegovi prijatelji planiraju osnovati bend i Krešo je pristao, iako baš nije muzikalan tip. Nema veze, rekao mu je frend Boki. “Možda nemaš sluha, ali imaš uha.” Boki se ponosno nasmijao sam sebi kada je to rekao. Ne čini se baš kao neki biser mudrosti, ali da znate kako je Krešo nevjerojatno sladak i popularan među curama na vrlingradskoj školi, odmah bi vam sve bilo jasno. No Krešu baš briga za svu tu popularnost. Ljubavne priče nisu njegov stil i točka. I tako Krešo jadikuje zbog početka najgoreg dijela godine i jedva čeka – sljedeće ljeto.

8


Krešo i Keka se ne poznaju. Vrlingrad nije baš veliki grad, ali je dovoljno velik da se ne poznaju baš svi. Keka je nešto načula o tom famoznom Kreši, koji je kao najslađe stvorenje na školi i šire, ali nju to uopće ne zanima. Bolje reći, pravi se da je ne zanima. Odlučila je da se nikada, apsolutno nikada neće zaljubiti, jer svaka ljubavna priča počne sretno a završi nesretno. To dokazuju bezbrojni primjeri. Samo je u filmovima i serijama sve obratno od toga. No u životu nema sreće na duge staze. Evo, njezini mama i tata, na primjer. Možda se i vole, ali što imaju od toga kad se jedva i vide. Tata radi u tri smjene, a kada dođe kući, izvali se na kauč od umora. Gdje je tu smisao, pita se Keka i odmahuje rukom na sve ljubavne ponude, kojih, ruku na srce, nije bilo baš puno. Bolje reći, bila je samo jedna ponuda, i to od malog Mirkeca, koji je čak tri godine mlađi od Keke i misli da je ona ljubav njegova života. Samo zato što ga je jednom odvela na sladoled. Činjenica da je to učinila kada je mijenjala njegovu dadilju Ružu, inače Kekinu tetu, Mirkecu nije uopće bitna. I tako se Krešo i Keka ne poznaju, ali ne znaju oni ni da će se to uskoro promijeniti. A i bolje da ne znaju, jer im neće biti lako. }

Kažu da nije dobro misliti o lošim stvarima, jer ti se onda i dogode. Keka se u to uvjerila na najgori mogući način. Potvrdilo se njezino uvjerenje da ne postoje sretne ljubavi. I ako mislite da se Keka nesretno zaljubila, to nije ono što ju je pogodilo, barem ne još. Kekini problemi počeli su s najobičnijim od običnog - školskim priborom. 9


Prošla su već dva tjedna od početka škole i sve se činilo normalnim. U srijedu ujutro Keku je razrednik Peh poslao u trgovinu po kredu. Poslao je baš nju, jer je znao da se neće vući ulicom kako bi što kasnije stigla na sat. A ne, Keka nije jedna od takvih. Ona uvijek sve napravi kako joj se kaže. Na putu do dućana treba proći pokraj aleje kestena. Keka obično samo projuri onuda, ali tog je jutra zastala. Pažnju joj je privukla jedna plava kuta. Ista onakva kakvu nosi njezin tata Tomo kad ide na posao u tvornicu cipela. Međutim, tvornica nije bila u tom smjeru. Ali ovo je očito bio tata, njegov crno-bijeli bicikl bio je jedini takav u Vrlingradu. Da stvar bude još gora, tata nije bio sam. Pokraj njega i bicikla koračala je jedna žena. Tko je bila ta žena, Keka nije vidjela, ali je znala da to nije njezina mama Ljubinka, jer mama nema niti bi ikada odjenula ljubičasti kaput i crvenu kapu. I da stvar bude najgora, u jednom je trenutku tata stavio ruku preko ramena te nepoznate ženske. Dok su se plava kuta, crno-bijeli bicikl i ljubičasti kaput s crvenom kapom sve više udaljavali, Keka je samo nepomično stajala. Stajala je tako dugo da je, kad se vratila u razred, taman zvonilo za kraj sata. Uz to, nije ni kredu donijela.

Peh je bio u šoku, učenici su se cerekali, a Keka je samo izgubljeno stajala, jednakog izraza lica kao i tamo, na početku aleje kestena. Čak ni uporna Rotkvićka nije mogla iz nje izvući neku suvislu riječ. A ta Rotkvićka, Vedrana Rotkvić, Kekina je najbolja prijateljica. I dvaput je viša od nje, iako je Keka starija punih četrdeset osam dana. Čak ni tako velika, Rotkvićka nije uspijevala svoju prijateljicu natjerati da do10


đe k sebi. Na matematici je Keka zaradila jedinicu, jer prozvana, pred pločom nije bila u stanju napraviti ništa više od buljenja u pogađate, kredu. Pod velikim odmorom svi su se smijali neobičnoj situaciji, a zabrinuta Rotkvićka otišla je po razrednika Peha koji je nakon kraćeg promatranja zaključio kako Keku treba uzeti za ruku i odvesti kući. Za taj zadatak je jasno, odabrao Rotkvićku, koju to baš i nije oduševilo, jer je morala propustiti tjelesni. Ma koliko voljela svoju najbolju prijateljicu Keku, neke su joj stvari ipak bile važnije. Ona ima svoj cilj i već je davno shvatila da će ga samo uz puno truda i ostvariti. Rotkvićka ne samo da obožava košarku nego je i trenira i jako joj dobro ide. No njoj to nije dovoljno. Ona želi biti najbolja košarkašica, ne samo u Vrlingradu nego i u cijeloj zemlji, a kada bi joj to uspjelo i u cijelom svijetu, bome se ne bi bunila. Stoga ne propušta niti jednu priliku za vježbu. }

Nakon što je Rotkvićka dovela Keku kući, Keka je otišla ravno u svoju sobu i zajedno s torbom na leđima legla u krevet. Nije zaspala, samo je puno plakala, a u takvom ju je stanju našla i mama.

“Neću te pitati što je bilo. Samo mi reci kako ti mogu pomoći”, pokušavala je mama sakriti svoju zabrinutost za Kekine suze. “Ne možeš”, procijedila je Keka.

Mama je pomogla Keki skinuti torbu, zatim je još nekoliko trenutaka sjedila pokraj nje. A onda je tiho izašla iz sobe, 11


tužno se pitajući zašto pubertet ne bi mogao biti malo ugodnija faza života.

Sat vremena kasnije, Keka je napokon izašla iz svoje sobe, ušla u kuhinju, uzela čašu, natočila sok i sjela za stol.

Mama je nastavila pripremati ručak, odlučivši kako se Keki neće obratiti, sve dok Keka sama ne odluči progovoriti. Samo joj je dodala zdjelu i salatu, koju je trebalo očistiti. Keka je šutke pomogla mami i isto tako šutke nastavila sjediti. }

Nedugo nakon toga, kući je stigao tata. Nije primijetio ništa neobično nego je kao i uvijek poljubio mamu, poljubio Keku, sjeo za stol i prepričao svoj naporni dan na poslu.

“Znate što ima novo? Počeli smo proizvoditi tenisice! I to ne bilo kakve, nego baš one prave, za tenis! Imamo narudžbu za sto tisuća komada, zamislite, a?”

Keka je na to bijesno pogledala tatu, ali on, zanesen svojom govorancijom, to nije ni primijetio. “Divno. Samo se pitam za koga je to? U Vrlingradu stanovnika nema više od trećine te brojke. Osim ako svatko od nas ne kupi po deset pari”, komentirala je mama.

“Izvoz, Ljubinka! Pa gdje ti živiš, zar ne znaš ništa o tome kakva je današnja ekonomija?! Koliko samo ima Kineza! Da njima izvozimo, stajao bih za onim strojem od jutra do noći i od noći do jutra!” strasno je objašnjavao tata, a zatim je uz ručak uslijedio njegov podulji govor o stanju u gospodarstvu. Ljutitoj Keki nikako nije bilo jasno kako mama može tako smireno i sa smiješkom slušati tatino pametovanje.

12


“Kelj i kosani odresci stajali su netaknuti pred Kekom, a onda je tata napokon primijetio kako s njegovim djetetom nešto možda i nije u redu.

“Ljubinka, rekao sam ti da ne stavljaš puno soli u hranu. Vidiš da ni dijete ne može jesti.” Mama nije ništa odgovorila, samo se ustala, natočila bokal vode i stavila ga na stol. “Umoran sam k‘o pas. Dok napravimo sve tenisice, bit ću star i imati grbu. Ne zna čovjek što je gore, raditi za druge i biti siromah ili raditi za sebe i biti isto siromah...” Zijevnuo je, zavalio se pred televizor i blaženo - zaspao. Možete samo zamisliti bijes na Kekinu licu. Mama je počistila stol i uključila radio. Počela je pjevušiti neku veselu pjesmu o ljubavi i vjernosti. Keka više nije mogla izdržati. Ustala je, ugasila radio i pogledala mamu.

“Tata ima ljubavnicu. Vidjela sam ih danas”, najozbiljnije je progovorila Keka dok je mama šokirano gledala kroz nju. Onda je mama sjela, a Keka je nastavila s bujicom riječi koja je odjednom krenula iz nje.

“Tamo u aleji, šetali su zajedno, zagrljeni. Ne znam tko je, jer sam ih vidjela s leđa. I htjela sam plakati, ali nisam mogla. Onda me razrednik poslao kući i Rotkvićka me dopratila i odmah je otišla, jer je kasnila na tjelesni, a ja ionako nisam mogla razgovarati s njom. I nisam nikome ovo rekla, tebi prvoj. Tata nema pojma da sam ga vidjela.” Keka se nije mogla zaustaviti, a kamoli doći do daha.

“Idi u svoju sobu.” Bilo je to sve što je mama rekla, a zbunjena Keka nastavila je stajati pred njom, iščekujući urlanje, 13


suze ili bilo kakvu reakciju u smjeru sobe i fotelje u kojoj je blaženo drijemao tata. No mama je rekla samo ovo: “U svoju sobu, Keka.” Keka nije imala izbora nego poslušati i povući se. }

Dani su prolazili, a u kući je bilo ratno stanje. Keka nije puno znala o tome što se zapravo događalo nakon što je mami odala tatinu tajnu. Bilo je jasno da mama i tata ne razgovaraju. Zašutjeli su, iako tome nije prethodila apsolutno nikakva svađa. Prvih nekoliko dana, kad bi se Keka vratila iz škole, kao i do tada, čekalo se tatu da dođe kući. Zatim bi svi sjeli za stol i jeli. Jedina razlika bila je u tome što je vladala napeta tišina. Na tati se vidjelo da nema pojma zašto je odjednom s mamine strane došlo do prekida komunikacije, ali pred djetetom se nije usudio ništa zapitkivati. Ma nije se on općenito usudio išta pitati, jer je mama bila poznata po tome kako u ljutnji sva njezina blagost ispari k‘o dim. Nakon točno dvadeset dana uslijedila je promjena u sad već uhodanoj rutini. Mama je progovorila. Odjednom je, usred pirea i bataka, upitala tatu: “I, kako napreduju tenisice?” Na to je tata napravio facu kao da guta čitave knedle sa šljivama, a ne žlicu kašastog pirea.

“Pa dobro, ide... Brzo ide, znaš kako je to danas, više se ništa ne šiva, sve se lijepi...” procijedio je tata, a njegovi bucmasti obrazi zažarili su se gotovo poput nijanse soka od maline koji je stajao nasred stola. 14


Sekundu kasnije mama je pilećim batkom nasrnula na tatu, vičući: “Lažove jedan glupi!” A onda se smirila, natrag sjela i plakala kao nikad prije. Tata je tužno pogledao Keku i samo joj rekao ovo:

“Idi u svoju sobu, Keka.” I ona je to učinila. Uslijedila je svađa mame i tate, ali Keka, čak i kroz odškrinuta vrata nije uspijevala razumjeti o čemu je riječ. Mama je grcala u suzama i jedva govorila, a tata je samo ponavljao: Oprosti, oprosti, oprosti. }

Tek kasno navečer, mama je oprezno ušla u Kekinu sobu i pogledala je očiju crvenih od suza.

“Nešto se dogodilo. I jako sam ljuta na tatu.” Mama je primila Keku za ruku. “Znam.” Keka je čvrsto stisnula majčinu ruku.

“Ne znaš. Nije ono što si mi rekla... Tata nema ljubavnicu.” “Nego što?” Keka sada više ništa nije shvaćala.

“Nema ništa. Nema ni posao.” Mama je ponovno počela plakati, a onda nastavila: “Lagao mi je. Pravio se da ide na posao i izmišljao priče o tenisicama i Kinezima...” Suze su se polako pretvarale u vodopad. “Pa to nije tako strašno”, s olakšanjem je rekla Keka. “Naći će novi posao.“

“Ne razumiješ ti. I ne trebaš razumjeti, Kečkice moja”, plakala je dalje mama i nježno popravljala Kekine kike. 15


Mama je te noći zaspala pokraj Keke, ali prije toga su još do dugo u noć razgovarale o svemu što se dogodilo.

Naime, nakon što je Keka mami objavila da tata ima ljubavnicu, mama se upustila u pravu detektivsku istragu. Tako je otkrila što tata zapravo radi. Ili, točnije, što ne radi. Dobio je otkaz, jer su ga nekoliko puta za redom uhvatili kako spava ispred kutija u koje je trebalo staviti cipele. Gomila izgužvanih kutija izazvala je kvar u stroju. Tata je najprije dobio opomenu, zatim opomenu pred otkaz, a onda naposljetku i otkaz. ”Pa što onda ako sam kojiput malo zadrijemao, na svijetu ionako ima previše cipela, ne ovise ničije nožice o meni!” branio se tata. Kakva promjena u stavu u usporedbi sa svim onim velikim govorima o vrlingradskom gospodarstvu, proizvodnji, brojkama, Kinezima i svjetskom gospodarstvu. Mamino razočaranje u tatu nije se moglo izmjeriti niti jednom jednadžbom koju je do sada Keka učila u školi. I to nije bilo sve što je izašlo na vidjelo.

Otkrila je mama i tko je tajanstvena žena u ljubičastom kaputu.

Njezina sestra, teta Ruža, ni manje ni više. Ljubavnica? Ma kakvi. Sudionica u zločinu? Apsolutno i totalno. Teta Ruža je tatu skrivala kod sebe i pomagala mu pronaći novi posao. Nakon svih saznanja, mama i tata su se satima svađali i svađali i svađali, a onda prestali razgovarati. Ne treba ni reći da je mama prestala razgovarati i s tetom Ružom.

Keka na kraju više nije znala s kime ona smije razgovarati. Osjećala se užasno krivom, jer joj se to što je tata ostao 16


O IVANI

O SMOTANCIMA

Rođena je u Karlovcu i uglavnom je uvijek bila vrlo ozbiljna. Neko­ liko godina nakon studija drama­ turgije shvatila je da voli pisati, i to uglavnom za djecu. A usput je shvatila da i neozbiljnost katkad može biti sasvim u redu.

A Vrlingrad? Tu je negdje… negdje blizu nas.

55,00 kn

LAGANE LAŽI •

I ona je rođena u Karlovcu, a na­ kon studija stomatologije, shva­ tila je da voli crtati, i to uglavnom za djecu. Uslijedile su brojne iz­ mišljancije u bojama, a prošle je­ seni kistovima je sasvim lagano lagala u gradu Vrlingradu.

Crtala je i crtala i pomislila kako joj to baš dobro ide (poslije će se po­ kazati da jedna Goga ipak malo pa i puno bolje crta).

Ivana Francišković

O GORDANI

Na početku, a bilo je to jednog običnog dana, Ivana se dosađivala. Pa je počela crtati. U kompjutoru.

Onda je počela razmišljati o imeni­ ma likova koje je nacrtala. Tea, Mat­ ko, Ruža, Slavica, Jelica, Vera, Boki i svi zajedno postali su Smotanci. Smislila je Ivana da bi ti Smotanci sigurno htjeli živjeti u gradu koji se zove Vrlingrad i da će sve što će im se tamo događati biti jednostavno i komplicirano – smotano. Naposljetku se i Ivana preselila u Vr­ lingrad i još uvijek je tamo. A smo­ tana je ionako bila oduvijek. Nakon što su se Smotanci i Ivana nastanili u Vrlingradu, pridružila im se i ilustratorica Goga. Nakon toga su se događaji počeli zbivati vrlo brzo, i to prošle jeseni, kad je smo­ tanka Keka na početku aleje ugle­ dala nešto šokantno. Da, šokantno i interesantno upravo toliko da se taj događaj jednostav­ no morao zapisati i ispričati. A ovo je tek početak.

Naklada Nika • Amruševa 10/II HR-10000 Zagreb Tel./Fax:+385 1 49 22 962 E-mail: info@nakladanika.hr

Lagane lazi  

Žive u gradu Vrlingradu, a to je tu negdje, blizu nas. Vole jesti pizzu, gledati bedaste emisije na televiziji i igrati igrice. A kad nešto...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you