Ivana Šojat: Po zidovima crtam drveće

Ivana Šojat

Po zidovima crtam drveće

Po zidovima crtam drveće KB.indd 1

26.9.2023. 9:43:18

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Nives Tomašević

© Ivana Šojat i Naklada Ljevak, 2023. e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Po zidovima crtam drveće KB.indd 2

26.9.2023. 9:43:18

Ivana Šojat

Po zidovima crtam drveće

Zagreb, rujan 2023.

Po zidovima crtam drveće KB.indd 3

26.9.2023. 9:43:18

Lektura i korektura Bonislav Kamenjašević

Prijelom i grafičko oblikovanje Mia Klemenčić Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.

ISBN 978-953-355-732-8 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001193348.

Po zidovima crtam drveće KB.indd 4

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće KB.indd 5

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće KB.indd 6

26.9.2023. 9:43:18

Ljudi mirišu na ono što drže u rukama, što jedu i piju, na ono čime se bave.

Mama miriše na papir i kremu za ruke, onu u bijeloj tubi sa zelenim čepom, ljeti ponekad miriše na znoj i prašinu. Ne znam otkuda taj miris prašine. Mama radi u nekakvom uredu, zbraja i oduzima, množi i dijeli nekakve brojke o kojima ponekad priča starom kod kuće, kad je nešto iživcira. Zamišljam je kako u tom svom uredu po cijeli dan samo premeće papire po rukama, zato i miriše na njih. Stari, tata miriše na žice, na struju koja miriše kao zrak nakon grmljavine. Mama mi se nasmijala kad sam joj jednom rekao da zrak za oluje miriše na struju. „To miriše kiša na asfaltu”, rekla je, no ja sam i dalje uvjeren da to miriše struja, da stari miriše na struju kad se vrati s posla. I na pivo miriše nakon posla. Uvijek kaže da je popio samo dva s kolegama iz Elektre, da se opusti.

Kad nešto slavi, nešto, bilo što, onda stari zna zaudarati i na rakiju. Mamina mama, baka Marica miriše na šećer, na kolače i pekmeze koje peče, ali i na zeleno, na sve cvijeće koje ima u svom vrtu. Mamin tata, djed Ante miriše na drvo i čavle, što je čudno jer odavno već ne izrađuje stolce i stolove, jer je u mirovini. No miriše na vodu kojom baki 7

Po zidovima crtam drveće KB.indd 7

26.9.2023. 9:43:18

Ivana Šojat

ljeti navečer zalijeva vrt, kao i na novine koje uvijek čita i križaljke koje rješava. Tatina mama, baka Zdenka miriše na rajčicu koju kuha i od nje pravi sok, na bazgu od koje također pravi sok. Miriše na još nešto što ne znam kako bih nazvao. Možda je to tuga. Još nisam siguran kako tuga miriše. Možda miriše na baku Zdenku, koja je davno ostala bez tatina tate, svog muža, s kojim baka razgovara kad mu na Sve svete odemo na grob. Baka stoji pred nadgrobnom pločom s imenom djeda Stjepana i priča mu što se sve u obitelji događalo između dvaju njezinih posjeta.

Tužno mi je slušati je, pa se na groblju uvijek trudim misliti na nešto drugo. Ponekad mi to i pođe za rukom.

Najčešće ne. Najčešće na groblju samog sebe pitam zašto roditelji djeci daju svoja imena, jer zbog toga mi u obitelji za djeda kažemo pokojni Stjepan, a za mog oca samo Stjepan.

I svoje prijatelje prepoznajem po mirisu. Mato miriše na čajnu paštetu i kruh, donedavno i na klikere i nogometnu loptu. Kruno na krofne i jabuke, ljeti na lubenicu.

Samo se Marko promijenio, samo njega više ne prepoznajem. Kao da je još jučer mirisao na autiće koje je sakupljao, kojima je ispod drveta koje raste uz igralište kod njegove zgrade u presušenoj zemlji kopao podzemne garaže.

Samo Marka više ne prepoznajem. Kad uđem u razred, u moru mirisa krede, olovaka, pašteta, prašine, lopti, krofni, šećera i energetskih napitaka, on u pozadini, u zadnjoj klupi do prozora stoji kao ledenjak, kao nešto što miriše na zaleđenu vodu ili bijes, na nešto što škrguće zubima i reži. I htio bih ga pitati što mu se događa, jer nešto mu 8

Po zidovima crtam drveće KB.indd 8

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće

se događa u glavi i srcu, ali nemam hrabrosti, nemam prilike naći se s njime nasamo i pitati ga što ga boli. Jer nešto ga boli.

Možda ga boli to što tako silno, što tako naglo želi odrasti. Ne znam.

Ne znam ni na što ja mirišem. To znaju drugi.

9

Po zidovima crtam drveće KB.indd 9

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće KB.indd 10

26.9.2023. 9:43:18

„Ne znam”, kažem. Doista ne znam. Ne lažem, nego ne znam. Znam da smrdim kiselo. Ne kao jabuke koje u kasno ljeto otpadaju s patuljaste voćke u dvorištu bake Marice, pa izudarane i oštećene trunu na tlu. Ne. Zaudaram, smrdim na nešto drugo kiselo od čega mi se diže želudac u kojem više ništa nemam. Zato kašljucam.

Mama je i prije nego što ću išta reći briznula u plač i zagledala se u ekran ugašenog televizora koji je onako crn i mutan izgledao poput zlokobnog portala u neki drugi, mračniji svijet. Zaplakala je zapravo još dok je izgovarala pitanje na koje nisam znao odgovoriti. „Zašto si to učinio?” pitala me je, kratko me pogledala i zagledala se u televizor kao da je u njemu nešto što će nas oboje spasiti.

Stojim nasred dnevne sobe, između mame i televizora, i zurim u televizor, u njegov mutni, crni kvadrat. Ne usuđujem se više pogledati mamu koja plače. Zbog stida. Stidim se, želim joj reći da se stidim i da ne znam zašto sam to učinio, da stvarno ne znam. Pokušavam ne zaplakati.

Ako bih zaplakao, znam da bih se srušio, da bih potpuno onemoćao i pao na tepih. „Pusti me da mu razvalim jednu!” viče tata iz kuhinje iz koje u valovima do nas prodiru gusti, smrdljivi oblaci 11

Po zidovima crtam drveće KB.indd 11

26.9.2023. 9:43:18

Ivana Šojat

plavičastog dima cigarete. Mama ga je poslala u kuhinju.

Rekla mu je neka ostane tamo zato što je živčan, zato što ona sa mnom želi smireno razgovarati.

Tata je bosonog u kuhinji, čujem ga kako šljapka po pločicama kao lav u zoološkom vrtu, kao lav u premalenu kavezu.

Boli me grlo, želim mami reći da me boli grlo, da mi je kiselo, užasno kiselo u ustima, da imam osjećaj da sam cijelu utrobu, sve što imam u trbuhu izbacio na usta. Šutim, međutim, i zurim u televizor. Boli me glava.

Imam dojam da mi je glava lonac po kojem netko lupa kutlačom. Ili kao da sam na vrhu zvonika, pa je podne, pa zvono počinje zvoniti dvanaest puta, a tebi se čini da ne prestaje, da samo zvoni i zvoni stotine puta, pa te hvata vrtoglavica i strah, panika. Mislim da se smiješim pri pomisli na to jer mi se u sjećanje vraća crkva svetog Dujma u Splitu. Bio sam malen, prije polaska u školu, baš ljeto prije prvog razreda sa svojima sam ljetovao u Splitu.

Stari je htio da odemo gore, na taj zvonik. Mama je krenula s nama, no onda se uplašila. Rekla je da su te stepenice previsoke i strme, da se boji, pa se vratila dolje s nekim japanskim turistima. Dok je silazila, bježala dolje, mama je zastajkivala i, držeći se grčevito za zid, starom dovikivala neka me pusti da idem dolje s njom. „Pusti malog!” vikala je. „Previsoko je, Stjepane! Pusti malog!” Stari se smijao i dovikivao joj da moram očvrsnuti. Spominjao je more, neke otoke i brda koja ću vidjeti s tog zvonika i nastavljao me vući gore. Smijao sam se, sjećam se. Bio sam hrabar, bio sam ponosan što sam hrabar, što se ne bojim tih visokih stepenica. Bio sam ponosan što sam kao 12

Po zidovima crtam drveće KB.indd 12

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće

tata, što nisam preplašen kao mama, koja se prestrašena vratila u podnožje s Japancima koji su svi odreda na glavama imali šešire i šilt-kape.

Blizu vrha tog previsokog zvonika više se nisam smijao. Bio sam zadihan i vrtjelo mi se u glavi, zapravo mi se povraćalo kad me stari podigao da vidim ta brda i more između stupova, kroz otvore na samome vrhu. Rastezao sam usta u osmijeh, no više se nisam smijao. Samo sam se trudio tati na sve moguće načine pokazati da se ne bojim.

Iako sam se bojao. Iako sam bio u panici dok sam kroz onaj otvor gledao more i te otoke o kojima mi je govorio. Kimao sam kao da mi je sve jasno iako više ništa nisam čuo. A onda je zazvonilo. Jednom. Dvaput. Triput. Praskalo mi je u glavi. Kao da su svi golubovi u isti tren poletjeli s trga.

Više se nisam mogao obuzdati, pa sam zaplakao i grčevito se uhvatio za oca koji se počeo smijati kao lud, glasnije od zvona u podne. „Stvarno si posranko”, rekao mi je na pola puta. Ponovio je to nekoliko puta, a ja sam poželio, dobro se sjećam, poželio sam ugristi ga za rame na koje sam se bio naslonio. Samo da prestane, ali nije prestajao, nego je to ponovio i mami, koja nas je čekala dolje. „Sin ti je obični posranko kao i ti”, rekao je stari mami dok me ona preuzimala u naručje za koje sam već bio prevelik. „Baš si budala”, rekla mu je mama, koja me nije mogla dugo nositi na rukama. „Zašto si to napravio?” ponovno me pita mama.

Na pamet mi pada da joj odgovorim kako to rade muškarčine, frajeri, no da ja očigledno nisam jedan od njih.

Zato umjesto toga samo ponavljam da ne znam. Kažem joj i da sam žedan. Prešućujem kiselinu u grlu i ustima.

13

Po zidovima crtam drveće KB.indd 13

26.9.2023. 9:43:18

Ivana Šojat

Mama me kratko pogledava. Čini mi se da joj u očima vidim nježnost. Ustaje s kauča, na trenutak pomišljam da će me zagrliti iako to nisam zaslužio, no ona prolazi pokraj mene, odlazi u kuhinju u kojoj je čujem kako pušta vodu. Iz kuhinje, kroz šum vode dopire i glas starog, koji joj režeći govori da mi ne bi trebala nositi vodu, nego me pustiti da crknem od žeđi. Zamišljam pustinju i kaktuse koji se suše, crkavaju, i one kugle od šiblja koje kroz pustinje goni vjetar koji ondje uvijek puše. Čujem mamu kako starom veli da je budala. Čujem zatim njezine korake iza svojih leđa.

Ne usuđujem se okrenuti i pogledati je. Samo zurim u čašu koju mi ona podiže ispred nosa. Ispijam tu vodu u gutljaju, osjećam kako mi zapljuskuje želudac, kako mi prvo klokoče u grlu koje me boli, kako pada poput vodopada u želudac, koji mi se istog trena grči kao šaka, kao nešto gnjevno, kao nešto što ne želi to što mu šaljem, tu vodu koja mi je toliko trebala. Znam što slijedi, pa trčim, bez riječi trčim do kupaonice dok mi voda, kisela voda navire u usta.

Uza strašan zvuk ispuštam tu kiselu vodu u zahodsku školjku, zurim u bijeli porculan dok mi suze frcaju na oči. „Jesi dobro?” pita me mama s vrata kupaonice. „Nisam”, samo kažem, premda kimam kao da joj želim reći da je sve u redu. Ne znam zašto moja glava to čini.

Ne znam ni zašto je ne grlim kao nekada, nego samo stojim i zurim u tu školjku. Umivam se zatim.

Vraćamo se u dnevnu sobu. Mama i ja.

Stari s nekim u kuhinji razgovara na telefonu, nekom u telefon govori: „Mali majmun misli da je frajer!”

Mama sjeda na kauč, uzdiše, glavom mi pokazuje neka sjednem, pita me hoću li vode. Neću.

14

Po zidovima crtam drveće KB.indd 14

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće

„Jakove”, kaže, šuti, namješta deku kojom je kauč prekriven. Dok šuti i vjerojatno smišlja kako postaviti pitanje, osjećam potrebu zamoliti je da me ne zove imenom jer kad me zove imenom, uvijek se ježim jer znam da je ljuta. Želim joj reći da bih se osjećao manje jadno kad bi mi rekla sine, ili milo, ili pile moje. Tako mi se inače obraća. No znam da sam kriv i da me ne može zvati drukčije nego imenom, pa šutim i čekam. Čujem, slušam kako stari otvara hladnjak, kako zveckaju boce u vratima, kako polaže bocu, sigurno bocu piva, na kuhinjsku radnu ploču i otvara je uza šuštav zvuk. Čujem ga kako zadovoljno uzdiše, pa znam da je ispio gutljaj, da uživa u tom gutljaju. Povraća mi se. „Jakove,” ponavlja mama moje ime, „kako je došlo do toga? Kako se to dogodilo?”

Uzdišem, sliježem ramenima. Zapravo: zavlačim glavu među ramena. Kao kornjača. Pomišljam na kornjaču Kornija, kojemu sam prije samo nekoliko godina od LEGO-kockica gradio igrališta. Gotovo se smiješim.

Nakašljavam se. „Marko je imao rođendan”, kažem kao da je to odgovor na mamino pitanje. „Misliš da je normalno da rođendani završe odlaskom u bolnicu?” naginje se mama prema meni i krevelji kao da je pijana. Ne znam što bih rekao, pa kažem ne, ne završavaju svi rođendani odlaskom u bolnicu.

Mama me jedno vrijeme šutke promatra. Pogled joj je kao rendgen, pa povijam leđa, skupljam se u klupko kao Pokemon u loptu. Čujem starog koji na mobitelu gleda nekakav video na kojem svi viču. Mama mu dovikuje neka stiša to. Stari stišava.

15

Po zidovima crtam drveće KB.indd 15

26.9.2023. 9:43:18

Ivana Šojat

„Zar Markovi roditelji nisu bili kod kuće?” pita me konačno mama. Tresem glavom. „Nisu.” „Ostavili su vas same?” zgroženo me pita mama i komentira tko normalan ostavlja klince od četrnaest godina same na tulumu. Širi ruke dok to pitanje postavlja stropu. Strop šuti, šutim i ja iako bih joj možda trebao reći da uopće nije više cool imati roditelje kod kuće kad je rođendan, da Marku nitko ne bi ni došao na rođendan da je rekao da će i njegovi roditelji biti s nama, da meni nitko za dva mjeseca neće doći na rođendan ako će ona i stari biti kod kuće, ako mi uopće dopuste slaviti rođendan, išta više. „Znači, ostavili su vas same?” ponavlja mama kimajući, gleda me razrogačenih očiju. „Da”, mucam, pokušavam ne gledati je, ali ne mogu.

Mama je kao kobra koja bi me mogla svakog trena napasti. „Naručili su pizze, mislim: njegovi roditelji naručili su pizze i otišli nekamo”, ne znam zašto to kažem iako me nije pitala. „A alkohol nisu naručili?!” urla tata iz kuhinje. Isključio je onaj video na mobitelu, pa nas je čuo. Mama koluta očima. „Otkuda vam alkohol?” pita mama.

Grozničavo razmišljam. U panici zaključujem da im nipošto ne smijem priznati da sam uzeo bocu neke rakije iz naše smočnice i odnio je na Markov rođendan. U ruksaku. Bio sam siguran da uza silne boce kojekakvih rakija, vina, piva, likera i konjaka moji neće ni primijetiti da jedna nedostaje. „D-donijeli su”, mucam.

16

Po zidovima crtam drveće KB.indd 16

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće

„Tko je donio?” pita mama, kojoj su se oči sasvim osušile, koja više uopće ne izgleda kao da je plakala.

Razmišljam, ne mogu razmišljati, glava me boli. Gutam pljuvačku koje nema, grlo mi je i suho, i bolno, i kiselo, sve mi je kiselo u ustima i grlu. „Tko je donio?” ponavlja mama, koja je vidno nervozna. „Svi”, izbacujem iz sebe pa pomišljam kako to možda nije pametno. S alkoholom nije kao s jedinicom iz testa iz matematike. Kad dobijem lošu ocjenu, kod kuće svojima uvijek poslije kažem da je barem pola razreda dobilo istu lošu ocjenu. Premda to više ne pali, jer moji uvijek odgovore da ih ne zanimaju tuđe, nego moje ocjene. „I ti?” pita odmah mama. Kažem joj da ja nisam. Zurim u televizor dok lažem iako znam da bih joj trebao gledati u oči dok lažem kako ne bi shvatila da lažem. Mama zna kad ne govorim istinu. „A tko je donio?” nepopustljiva je. „Tko?” Kolutam očima, vrti mi se u glavi od tog kolutanja. I povraća mi se. I žedan sam. Nabrajam imena, sva imena koja mi padaju na pamet, čak i imena onih koji ni nisu bili na Markovu rođendanu.

U pozadini čujem kako se otvaraju vrata smočnice, čujem tatu kako zvecka bocama naslaganima na policu u smočnici. Znam da broji boce, ali znam i da ne zna koliko ih je bilo, koliko ih sad ima. „Ti nisi?” unosi mi se mama u lice. Gleda me kao da vidi sve. Znojim se. Tresem glavom, nemam hrabrosti izgovoriti da nisam. „I što si sve popio, majmune majmunski?!” viče tata iz smočnice.

17

Po zidovima crtam drveće KB.indd 17

26.9.2023. 9:43:18

Ivana Šojat

Ne odgovaram mu. Gledam mamu i razmišljam što ću odgovoriti kad mi ona bude postavila isto pitanje. Moram biti pametan, ne nabrojiti previše toga, ali ni premalo.

Kad me mama pita što sam sve popio, kažem: „Pivo i malo onog slatkog”, pokušavam pucketati prstima, ne znam pucketati prstima, ne mogu se sjetiti kako se zvalo ono slatko što sam popio, pa mi konačno pada na pamet: „Kruškovac.” „Od toga bi možda samo povraćao”, znalački mi kaže mama, „reci istinu.”

Ne smijem im reći istinu. Bojim se kako bi reagirali na istinu da se zapravo ne sjećam što sam sve popio, ni koliko, da sam se samo probudio u bolnici, da se ničega ne sjećam. Zato pivu i kruškovcu sramežljivo pridodajem i vino.

Mama kima. „Umoran sam”, kažem mami. Hvatam se za glavu da joj pokažem da mi je stvarno loše. Stvarno mi je loše i boli me glava.

Vani je noć, mrkla noć. Sigurno je već prošla ponoć. Ne znam gdje mi je mobitel. Ne usuđujem se pitati gdje je.

Pogledavam mamu, koja me gleda. Mislim da joj u očima naslućujem tračak nježnosti.

Mama kima. „Sutra ćemo razgovarati”, kaže naposljetku. Očekujem da će se barem malo nasmiješiti, no usta su joj i dalje stisnuta u bijes. „Idi se oprati. Smrdiš.” „Sutra ćemo razgovarati, majmune majmunski!” urla stari dok utrčava u dnevnu sobu i zastaje ispred mutnog ekrana televizora.

18

Po zidovima crtam drveće KB.indd 18

26.9.2023. 9:43:18

Po zidovima crtam drveće

I vani netko viče i šuta kante s otpadom, razbija nešto.

Uvlačim glavu između ramena. Kao kornjača. Htio bih biti drugdje. Ili još bolje: htio bih se vratiti u jučer.

19

Po zidovima crtam drveće KB.indd 19

26.9.2023. 9:43:18