Duchamp ‘‘Akt koji silazi niz stepenice’’
Cezanneu, kojeg nisu samo javno izrugivali, nego je jedan od vodećih kritičara izjavio kako je njegovo djelo najveća šala u modernoj umjetnosti. Je li bio posrijedi samo ukus? Možda i jest imamo li na umu razliku između obrazovanog i neobrazovanog ukusa, osobito u likovnoj umjetnosti. *Nove i slobodne proporcije tijela, što ih je Cezanne stvarao u Kupačicama i Kupačima, u slikama što su za njegova života postale legendarnima. Njegove slike su kupovali slikari (Gaugin i drugi), a muzeji su ih odbijali i onda kada su bile ponuđene kao poklon. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 40) Kad je Georg Schmidt organizirao Cezannovu izložbu 1921. u Baselu, smatrao je potrebnim upozoriti publiku da je najteže razumjeti slikarevo shvaćanje gole igure jer postoji rasprostranjeno mišljenje da su ta tijela ružna i bezoblična. Te igure, zacijelo proturječe svemu što smo navikli smatrati lijepim tijelima, ali ona traže od promatrača da shvati “praiskonsko jedinstvo čovjeka i prirode”, što je u temelju Cezanneova nazora. Pa i danas slike Velikih kupačica mnogima nisu privlačne, iako je prošlo gotovo cijelo stoljeće otkako su one nastale. “Cezanne čini se nije ništa doli luđak, koji obuzet luđačkim napadajem slika fantazije delirium tremensa...” Bio je to komentar jednog kritičara, koji očito nije imao sluha za novu likovnu stvarnost, što je naravno itekako žalosno... *Riječ je o velikoj izložbi djela P. Cezannea u Parizu u jesen 1995. g. Dvorane u kojima su bile izložene dvije slike “Velikih kupačica” i posljednje slike Montagne Saint Victorie bile su gotovo prazne, za razliku od prethodnih dvorana u kojima je zbog mnoštva posjetitelja teško bilo vidjeti slike. Gledatelji su se najviše zadržavali pred slikama mrtvih priroda i krajolika. Ovdje su prisutni klišeji koje u sebi nosimo, a oni su mnogo dublje u nama usađeni negoli nam se čini.(*V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 41) Nešto slično dogodilo se i s Picassovim “Gospođicama iz Avignona”. Mogli bismo navesti i druge primjere, tako “Akt koji silazi niz stepenice”, sliku koju je Duchamp povukao iz Salona nezavisnih 1912. jer su njegovi prijatelji slikari zahtjevali da promjeni naslov. Te avangardne slikare nije smetao nov način prikazivanja igure, nego sam naslov kojeg su oni smatrali smiješnim i skandaloznim. Tom skandalu Duchamp zahvaljuje svoju prvu popularnost, kako sam priznaje... Takav stav slikara, danas je nezamisliv. U naše doba sve je postalo dopušteno: izložiti vlastite izmetine, kako je uradio Manzori, rezati komad po komad svog tijela i naposljetku umrijeti od tih rana, što se dogodilo s autorom body arta Rudolfom Schwarzkoglerom. Ništa se više ne može skandalizirati (to su tvrdili i nadrealisti), nitko se više ničemu ne čudi, sve je postalo dopušteno. Nasuprot tome može se tvrditi da umjetnost 20. st., nastavlja najbolju tradiciju Europe, njezinu raznolikost. Štoviše, možda nikad nije postojala takva razlika i takva suprotnost između lakoće i površnosti u javnom životu i nasuprot tome težine, složenosti i zamršenosti te iste
242