Page 201

4 Wittkover, R., Art and architecture in Italy 160. – 1750., London 1990. str.21-22. 5 Lekskon ikonograije, liturgike, i simbolike zapadnog kršćanstva: str.77., 78

6 Biblija pauperum (lat. «Biblija siromaha») Biblija pauperum jesu, prvotno, crtežima ilustrirani rukopisi teoloških komentara 13. – 14. stoljeća, a zatim, u 15. stoljeću, drvorezima ilustrirana i tiskana takozvana «Blockbuh» - izdanja. Bila je namijenjena u prvom redu siromašnom seoskom i ladanjskom kleru i redovnicima kao propovjednički priručnik, kao homiletski podsjetnik i udžbenik, koji je slikama i jezgrovitim tekstovima nadomještao opsežnu biblioteku traktata koji su tumačili kako se Stari i Novi zavjet podudaraju, kako je Stari zavjet zapravo «predigra», predslika i nagovještaj onoga što će se deinitivno i jasno ostvariti u Novom zavjetu. U sredini je obično novozavjetni događaj, npr. Poklonstvo Triju kraljeva, lijevo i desno nalazi se po jedan starozavjetni prizor, koji je preiguracija onog središnjeg prizora.

202

Na svojoj dvadeset i petoj sesiji koncil je donio dekret o likovnoj interpretaciji svetačkih likova.4 Pored općih odrednica u ikonografskim sadržajima propisanih Tridentskim koncilom, svaka će regija unijeti svoje inačice koje ćemo prepoznati kao ikonografske osobitosti vezane za određene povijesne događaje. Ekletantan je primjer u Moslavini slikovni i skulpturalni likovni sadržaji u crkvi u Kutini. Tako će na prikazu križnog puta na svodu u crkvi Sv. Marije Snježne, mučitelji Isusa Krista biti prikazani s azijatskim crtama lica, poistovjećujući ih s onima iz Kristovog vremena, dok će arhitektura u pozadini pripadati baroknom stilu možda iz pokrajine iz koje potječe slikar. To je takozvana «metoda simulacije»5. Tridentski je koncil Dekretom odredio stroga pravila pri slikanju svetih slika. One moraju biti «u skladu s konvencionalnim ćudorednim ponašanjem» tako da ne smiju prikazivati nešto što bi vjernike sablažnjavalo. Već u renesansi, Michelangelov «Posljednji sud» na svodu Sikstinske kapele izaziva zgražanje dijela klera i puka, dok danas ovo djelo drže za nenadmašnu lekciju iz povijesti slikarstva, ono je danas vrhunsko remek-djelo svjetske umjetnosti. Danas u suvremenoj umjetnosti, kod običnog puka, interpretacije religioznih tema (J. Ansor, E. Nolde, F. Bacon) nerijetko izazivaju nerazumijevanje i sablazan. Na samom početku Krist je simbolički prikazivan pod utjecajem antičkog svijeta (riba, pastir, janje, mladić sa svitkom), ali postupno će to biti zamijenjeno scenskim prizorima iz Starog i Novog zavjeta. Doktor Tomislav Zdenko Tenšek kaže da slika tada preuzima ulogu riječi, vodeći promatrača prema spoznaji «nadosjetilne otajstvene stvarnosti». Kroz stoljeća teologija je utjecala ne samo na «sliku Krista», nego i na druge sakralne teme. Slika je na početku imala ulogu vizualnog mišljenja, odnosno riječi. Tijekom mnogih stoljeća postupno nestaje ta zamjena slike u riječ. Do sukoba u mišljenjima, o ulozi «slike» u Crkvi, došlo je zbog idolopoklonstva. Godine 787. Nicejski će sabor teološki i kristološki ozakoniti štovanje svetih slika u Crkvi, te odrediti mjesto i kriterije likovne umjetnosti. Prijepori što su se temeljili na nemogućnosti prikazivanja «neizrecivoga», nikad vidljivog Boga, poljuljani su utjelovljenjem Krista u čovječji lik. Dok «riječi lete» (verba volant) i teško se na njih pozivati (nepismenima, naravno, ali oni su uvijek bili većina), slika, materijalno, postoji i stoji na istom mjestu pa se neposrednije doživljava kao otisak neke stvarnosti. Stoga je već odavno, još u IV. st., Grgur iz Nise govorio da «slika bolje privodi vjeri nego riječ» - argument koji je nesumnjivo svojom snagom prevladao i sve kasnije ikonoklastičke i reformatorske krize kršćanstva. Oslikani sadržaji u crkvama su «biblija pauperum»6.

Zbornik Moslavine IX - X  

Izdanje 2006. / 2007.

Zbornik Moslavine IX - X  

Izdanje 2006. / 2007.

Advertisement