Page 1

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu


Slavica Moslavac

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Muzej Moslavine Kutina


Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Muzej Moslavine Kutina povodom Susreta hrvatske katoličke mladeži u svibnju 2012. g. /Sisak i Kutina/ prireñuje izožbu pod nazivom Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu. Na izložbi će biti predstavljeno oko tridesetak oltarnika-antependija, 15-tak misnica, roketa, dalmatika, kazula, plašteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnog pripadajućeg pribora, koji na najbolji način ilustriraju stilski razvoj tekstilnih motiva 19. i 20. stoljeća, većim dijelom posuñenih iz crkvi diljem Sisačkomoslavačke i Zagrebačke županije, a dijelom iz fundusa Muzeja Moslavine. Najbrojniji su oltarnici. Oltarno platno, oltarnici ili antependiji koriste se za pokrivanje oltara. Budući da su mnogi oltari izrañeni od drva i često okićeni i jedinstveni, tkanine se obično koriste za zaštitu oltarne površine. U drugim slučajevima, platno služi za uljepšavanje, odnosno oltarnici mogu biti znak poštovanja prema svetosti oltara. Rimokatolička crkva koristi oltarne tkanine izrañene od lana i konoplje. Oltarnike bogato izvežene i izatkane zlatom, svilom, pismom i vunom, nastalih tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, nalazimo u brojnim moslavačkim i posavskim kapelicama i crkvama. To je ujedno i vrijeme razvoja motiva i kolorita na odijelu moslavačko-posavskog ruha. Dotadašnji skromni motivi, najčešće točkice, valovnice, crtice ili pojedinačne i skupne prugice zamjenjuju se s bogato kolorističnim geometrijskim, ali i biljnim osobito cvjetnim motivom pojedinačno ili u nizu, često oivičenih u veće ili manje kvadrate tzv. čulige ili iskrice. Najstariji oltarnik datira iz prve polovice 19. stoljeća i čuva se u crkvi Svetog Maksimilijana u Posavskim Bregima. Osim oltarnika bit će izloženo i liturgijsko ruho tj. gornja odjeća koju odijevaju službenici Crkve u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova, procesijama i dr. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji i najčešće u upotrebi misnica, alba, dalmatika, stola, te plašt. Ključne riječi: oltarnici, crkveno ruho, narodni vezovi, Moslavina, hrvatska Posavina.

Detalj ukrasa s plašta

3


Crkveno ruho

Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja. Ono je nastalo iz svjetovnog načina odijevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme stare Grčke i Rima. Seobom naroda, promijenio se način odijevanja i oblik svjetovnog odijela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, ljubičastu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pijo V. Zato sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja Kristovu svećeničku službu, te ga podsjeća na krijeposti kojima se treba odlikovati. Liturgijsko ruho je sve do 4. stoljeća bilo po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu, osim što je bilo izrañeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4. stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje jednako. U Ferdo Orlović, kutinski župnik u izvezenoj misnici

Pozdravni govor svećeniku mladomisniku Vladimiru Stankoviću, 1956.

4


razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, te dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvoñenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji. Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica se isključivo koristi za misna slavlja, osnovano je i pontifikalno ruho, a najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu. Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećenićke vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće itd. Tako primjerice, misnica predstavlja Kristov jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.

Ministranti u crkvenom ruhu

Svećenici u liturgijskom bijelom ruhu, Kutina

5


Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva odreñuje da u odreñenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava oltar mora biti odreñene boje. Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna.

Alojzije Burija u liturgijskom crvenom ruhu, Repušnica

1. Bijela boja ruha propisana je za sve blagdane Krista Gospodina (osim Muke) i Bl. Dj. Marije, za blagdane svetaca (osim mučenika), za blagdan sv. Ivana Krstitelja i sv.Ivana ap. i ev., kao i u službama Svetog Oltarskog Sakramenta. Takoñer se koristi kod posvećivanja crkava i oltara, pokopa djece, te kod podjele sakramenata krštenja i ženidbe. Označava veselje, nevinost, svjetlo, čistoću, radost i slavu. 2. Crvena boja je propisana za blagdan Duhova, kad su apostoli primili Duha Svetoga u obliku ognjenih jezika i na dane Cvjetnice, Kristove Muke, blagdane apostola (osim Ivana), te mučenika. Označava ljubav, trpljenje. Ona je boja krvi i vatre i simbolizira milosrñe i mučeničku žrtvu. 3. Ruho ljubičaste boje koristi se u vrijeme Došašća i korizme i drugim pokorničkim danima u godini (pr. Kvatre), te za sprovodne Mise. Označava ozbiljnost, poniznost, sjetu i pokoru.

Biskup Vlado Košić i svećenici u liturgijskom crvenom ruhu, Sisak

6


4. Zelena boja govori o vječnom životu i simbolizira nadu. Upotrebljava se kroz godinu, iza Bogojavljenja i Duhova. 5. Crna boja – označava tugu i žalost. Upotrebljava se na misama za pokojne ukoliko se ne koristi ljubičasta. 6. Ružičasta boja – označava radost u žalosnim danima. Upotrebljava se treće nedjelje došašća (Gaudete) i četvrte nedjelje korizme (Laetare). Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle nešto kasnije. U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju.

Msn. Željko Slonjšak

Kada govorimo o liturgijskim bojama, važno je istaknuti prenošenje poruke, pa ako jedna boja ne naglašava dovoljno odreñeno raspoloženje i značenje, na intervent biskupske konferencije mjesnih crkvi, uz dozvolu Svete Stolice, smiju se izvršiti promjene koje predviñaju odstupanje od toga, kao što je npr. poznato da

Župnik Franjo Vrbanić

Župnik Ivan Benković

7


na Dalekom istoku bijela boja izražava žalost, a ne slavlje radosti. U svemu tome važna je poruka koja se prenosi euharistijskim slavljem, te ono mora biti i obilježeno prikladnim raspoloženjem, kao što je svečanost, solidarnost, sućut, nada, obraćenje, odricanje… Inače liturgijske boje mogu postati obični izraz folklorizma, čak i prigoda za isticanjem ispraznih osjećaja taštine, što dakako nema nikakve veze s ispravnim shvaćanjem i doživljavanjem liturgije.

Liturgijsko ruho naziva se još i paramenti ( parare – pripraviti) jer služi za pripravu susreta s Bogom u liturgiji. Strogo liturgijsko ruho je: 1. Misno ruho Misnica za žalost, Posavski Bregi

2. Ruho izvan Sv. Mise 3. Ruho ñakona i biskupa

Župnik Mladen Hokman iz Posavskih Brega

8


Dalmatika iz Kutine

Misnica iz Gornje Jelenske

Plašt iz Kloštar Ivanića

9


Misno ruho

1. Humeral, amikt (oplećak) – platneni rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i pleća Alba iz Gornje Jelenske

Stola ili štola, Kloštar Ivanić

(humeri = pleća ). Nekada je humeral pokrivao glavu svećenikovu kao kaciga, a od tuda je nastao običaj da se humeral prvo stavi na glavu, a potom položi na pleća. Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe, nastao je papinski fanon u X. stoljeću. Humeral ima značenje da opominje svećenika da se brani od napasti nečistoga duha, te ga sjeća na rubac kojim su vojnici pokrivali lice Kristovo kada su mu se rugali i udarali ga. 2. Alba vestis (alba, lat. bijelo odijelo) – bijela, donja platnena haljina-tunika, koja seže do pete. Na rubovima može biti urešena čipkama. Alba označuje milost, te simbolizira čistoću srca, nevinost i vječnu radost. Označuje i bijelu haljinu kojom je Herod zaodjenuo Krista da mu se naruga. 3. Cingulum ( pojas ) – laneno uže bijele boje kojim misnik opasuje albu. Opominje svećenika da kroti svoje strasti. Označuje i uže kojim su presvete Kristove ruke bile vezane kad su ga uhvatili na Maslinskoj gori.

Misnica iz Posavskih Brega

Kapelan Dario Paviša na blagoslovu priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, 2011.g.


4. Manipul (naručnik) – maleni komad bijelog platna stavljen na lijevu ruku. Iste je boje i tvari kao i kazula. Nekada je to bio na lijevoj ruci privezan rubac za otiranje znoja. On označuje rubac koji je Sv. Veronika pružila Kristu na križnom putu. Misnika opominje na strpljivost kojom treba da snosi težinu svoga zvanja. 5. Stola (štola) – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko prsa. Iste je boje i tvari kao i kazula (misnica). Na sredini i na oba kraja ima znak križa. Štola označava milost koju nam je Krist pribavio, jer Spasitelj u prispodobi o svadbi usporeñuje milost povetnu sa svadbenim ruhom, a opominje nas i na križ koji je krist Spasitelj iz poslušnosti Bogu Ocu uzeo na svoja leña, tj. ramena. Štola je ujedno znak svećeničke vlasti, zato je svećenik mora uvijek nositi kada vrši kakav crkveni čin. 6. Kazula (misnica, casa = kuća) – najgornje misnikovo odijelo koje mu pokriva prsa i leña. Naziv je dobila jer su kršćani svoja bogoslužja prvo imali u privatnim kućama („domus Ecclesiae“). Nekada je kazula obuhvaćala tijelo misnika, samo je imala otvor s gornje strane da misnik provuče glavu. Poradi toga mu ruke nisu bile slobodne, te bi kod podizanja ñakon ili subñakon (podñakon) pridizali misnicu. Na to podsjeća običaj kod Svete Mise da poslužitelji (ministranti, podvornici) kod podizanja podižu misnicu. Poslije su izrezali misnicu s jedne i druge strane, tako da misnik ima ruke slobodne. Misnica označuje nešivenu haljinu Kristovu i Njegov križ. Svećenika opominje na slatko breme kršćanske ljubavi kojom će jedino moći dostojno prikazati Svetu Žrtvu.

Župnik Josip Karas, Gornja Jelenska

Župnik Dragutin Papić, Kutina

Misnica ili boromejka iz Osekova

Župnik Nedjeljko Pišković, Osekovo

11


Ruho izvan Sv. Mise

1. Roketa (parvus roccus = kaputić) – bijela košulja koja seže do koljena, kojom se služi svećenik kod svih bogoslužnih čina koji nisu vezani sa Sv. Misom. 2. Superpelicej (cotta, kota) – produžena roketa, koju obično nose pripadnici nižih redova, a i osobe sa svetim redom nose je za različitih obreda izvan mise. 3. Pluvijal (plašt, pluvia = kiša) – u katoličkoj liturgiji, svečan i bogato urešen ogrtač koji seže od vrata do gležnja. Upotrebljava se pri ophodu, bogoslovu i dr. Od 9. stoljeća postaje dio liturgijskog ruha. Đakon Anñelo Maly, Kutina

4. Velum (veo) – pokrivač koji svećenik nosi na leñima, njime se uzima Presveti Sakrament i nosi u procesiji. 5. Nebo (nebnica, baldahin) – u svim religijama svijeta, očitovanje svetoga, božanskoga. U povijesti religija taj univerzalni simbol ide od konkretnih, prostornih zamišljaja do duhovnog stanja. Nosi se kod procesija s Presvetim sakramentom nad svećenikom, a negdje je običaj da se nosi i nad biskupom kod njegovog dočeka.

Župnik Dragutin Toplak posvećuje konjanike prije polaska na konjanički maraton, 2011.g.

12


Ruho dakona i biskupa

Đakon je crkveni službenik koji obavlja liturgijske, karitativne i pastoralne dužnosti. U prvim kršćanskim stoljećima, biskupov pomoćnik, osobito za euharistije. Nekad su se ñakon i subñakon nazivali jednim imenom leviti. Đakon je grčka riječ, a znači službenik. On ima skoro isto ruho kao i svećenik, samo što umjesto kazule nosi dalmatiku, tj. liturgijsko ñakonsko ruho, s dugim rukavima, izvana ukrašeno vezom. Dalmatika je iste tvari kao i kazula, a i slična joj je, samo što ispod pazuha ima kopče ili vrpce kojima se pričvršćuje, tako da stoji uz tijelo. Đakon prebacuje štolu preko lijevog ramena, a ne oko vrata kao što to rade svećenici. Dalmatika je dobila ime po rimskoj pokrajini Dalmacija gdje se slično odijelo nosilo, a naziva ju se „odjećom spasenja i dalmatikom pravde“. Prijašnja služba subñakona (podñakona) je takoñer imala slično odijelo, a nazivala se tunicela (tunica = odijelo). Tunika je poludugačka, neopasana haljina slična dalmatici, ali duža. Ona nema širokih okomitih pruga zvanih „clavi“. Naziva se još „tunikom radosti i odjećom veselja.“

Franjo Prohaska, čuvar crkvenog ruha, Kutina

Detalj ukrasa s albe, Gornja Jelenska

13


Biskupu osim redovnoga misnog ruha kod svečane Svete Mise (pontifikalne Mise) pripada: 1. Mitra – kapa koju nosi papa, biskupi, kardinali i neki opati kao simbol svoje vlasti. Trokutastog je oblika s dva vrška (simboli Staroga i Novoga zavjeta) i dvije vrpce koje padaju preko ramena. Redovito je bijele ili zlatne boje, ali može biti i druge boje. 2. Pod kazulom biskup ima pravo nositi dalmatiku i tunicelu jer biskupska služba sadržava sve crkvene službe. 3. Pektoral (prsni križ, pectus = prsa) – zlatni križ što ga visoki crkveni dostojanstvenici nose na prsima. Prvotno ga je nosio samo papa, od 12. st. nose ga i biskupi, a od 16. st. i ostali prelati. 4. Biskupski prsten – prsten koji nosi biskup, simbol njegove vjernosti i povezanosti s Crkvom. Od 13. st. Poznat je papinski ribarski prsten, kojim je papa pečatio svoja pisma. Na njemu je urezan lik sv. Petra, kako iz lañice baca mrežu i ime pape. On se morao slomiti kad je papa umro. 5. Rukavice – znače da Svetu Žrtvu valja prikazivati čistim srcem. Izrañene su u liturgijskoj boji dana. 6. Pastoral (biskupski štap, baculus, pedum, pastor = pastir) – štap koji biskup drži u ruci za vrijeme pojedinih dijelova liturgije. Običaj nošenja štapa biskupi su uveli u ranome srednjem vijeku po uzoru na visoke bizantske državne činovnike kojima je to bio znak posebne vlasti. 7. Sandale – znače da Evanñelje mora spremno naviještati. Sandale su obično izrañene u liturgijskoj boji dana. 8. Cappa magna – ogrtač, plašt kojim se služi biskup u svečanim prilikama, izuzetno dugačak. Ljubičaste je boje. 9. Mozzeta – manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara nizom puceta, a ljubičaste je boje. 10. Gremiale – pokrivalo za biskupovo krilo kod Glorie (Slave) i Credo (Vjerovanja), te kod podjeljivanja svetih redova. Namjena mu je štititi svečano pontifikalno odijelo.

Detalj ukrasa s misnice, Kutina


Detalj ukrasa s misnice, Osekovo

15


Oltarnici iz Posavskih Brega

Oltarnik iz crkve Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi

Oltar (lat. altare“žrtvenik“) je povišeno mjesto sazdano od kamena, drva ili zemlje na kome se prinosi žrtva bogovima ili Bogu. U hrvatskom se jeziku ustalila riječ žrtvenik. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu. Na oltar se stavlja oltarnik. To je bijelo platno kojim se prekriva oltar, za slavljenje mise. Simbolizira platno (sindona) u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Na oltarnik se za misno slavlje stavlja i tjelesnik (korporal) da se na nj položi kalež i hostije. U doba renesense i baroka izrañivani su oltarnici visoke umjetničke vrijednosti. No, oltarnik je i ukrasna plahta, a dolazi od lat. antependijum od ante=pred + pendere=visjeti; to je predmet koji prekriva prednju stranu oltara. Najveći broj crkvenog ruha s tradicijskim motivima, osobito oltarnika (preko trideset kompleta) danas se čuva u crkvi sv. Maksimilijana u Posavkim Bregima.

Darovani oltarnik od Slave Lilek

16


17

Crkva Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi


Crkvi darovala Marica Bugarin

Oltarnici iz Posavskih Brega predstavljaju bogato izveženo i izatkano tradicijsko ruho 19. i 20. stoljeća. Na njima se ogleda razvoj motiva, korištenje boja i primjena čipke. Oltarnici se sastoje od dvije dužine, prvi koji dolazi na oltar je dug i do 4 metra, a kraći koji se stavlja povrh njega je dug i do 2,5 metra, a širinom odgovaraju tkanju rubače i zaslona. Najveći broj je ukrašen svilom, ali ih ima i pismom i vunom. Prema boji se dijele na: crvene, žute, bijele i šare. Zbog velikog broja primjeraka, a i želje da se predstave vjernicima, oltarnici su se mijenjali svakog mjeseca. Danas brigu o crkvenom ruhu vodi Jasna Renčević Kalić. Na crkvenom ruhu, kao i na tradicijskom kostimu primjenjene su razne tehnike ukrasnog tkanja: naopačni prijebor – prebirano, šurcano, z novin, s kovačkog, pisanina; Vutlak – rupičasti prijebor, prebirano na rupice i optokano, noviji vutlak; U zev – zevanina; i noviji način ukrašavanja – diganina na „paličke“. Danas se prema boji i načinu ukrašavanja u samom tijeku tkanja ruho dijeli na: pisaninu, modrinu, zeleninu i s kovačkog. Sve su to tehnike starinskog naopačnog prijebora s temeljnom crvenom bojom kod pisanine i modrine, samo je razlika u crnom odnosno plavom ispunjavanju cvjetnog motiva (križića) i rasporedu listova, odnosno razmetanih bobica – šturlica unutar bijelog prostora. Pisaninu prema motivu dijelimo na: šenicu, sa tri jabuke, grgina velika, grgina mala, sakrament i na zrcalo. Zelenina je dobila naziv zbog prevladavajuće zelene boje, danas rañene vunom, dok je starija varijanta bila izrañena svilcem. Prema gustoći i veličini motiva razlikujemo stariju i novu zeleninu. Nju je prva osmislila tkalja Betika Stuparić.

Oltarnik ukrašen cvjetnim motivom

18


19

Crkva Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi


Najnovija tehnika – s kovačkog je varijanta naopačnog prijebora, naziva dobivenog po osobi s velikim smislom za baštinu i tradicijski izričaj, tkalji Ruži Kovač iz Posavskih Brega. Ona je prva osmislila i na tradicijsko ruho, pa tako i na oltarnike, primijenila sitne geometrijske motive u raznovrsnim bojama. Razlikujemo motive: na srca, tičeki, ruža kovačica, trojfelec i mulna grančica. Oltarnik ukrašen tkanim i vezenim ukrasima

Posavke su osim tkanih ukrasa veoma dobro vladale i raznim tehnikama veza. To je osobito došlo do izričaja u štikanini i našvenini. Poznavali su razne vrste veza, a najpoznatiji i najbrojniji su: pečki, puni, plosni, kosovečki, te šibičanje, opatečki; rasplet ili tvez; šupljika; za pol zabadaja ili polukrižići; vez brojem; vez na dva lica; vuzlički ili križići; ovijenac; lozanje ili lančanac. Uzorke, fele ili mustre spisavale su posebno nadarene žene, bilo iz kakvog predloška ili iz glave, a druge nešto manje vješte su mustre precrtavale na masni papir ili na prozorskom staklu i pomoću žlice. Mustra se stavljala na stol, povrh nje se pričvrstilo čisto platno i tada se aluminijskom žlicom protrljalo, po priprimljenom materijalu i tako dok se cjelomit motiv nije ukazao, tada bi ga stavljali u drveni okvir zvan pelo, pelce, napinale ili traglice i vezenje je moglo započeti.

Oltarnik ukrašen pamukom - pismom

20


21

Crkva Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi


Svilom izvezen oltarnik

U starijoj ornamentici moslavačkih i posavskih, tkanih i vezenih ukrasa prevladavaju sitni geometrijski motivi kao križići, zvjezdice, stilizirane ružice ili rozete, ravne i izlomljene crte, pačetvorine i trokuti, do često rabljenog motiva romba, pačjih skokova i kuka, koje zamjenjuje geometrijska stilizacija cvjetnih i zoomorfnih oblika. U novije doba geometrijski motivi zamjenjeni su motivima cvijetnih kitica. Cvjetna se kitica, taj tipični barokni element pojavljuje pojedinačno ili u nizu, na pečama, poculicama, a i na pučkom kostimu i crkvenom ruhu, čija veličina i oblik varira zavisno od vremena i mjesta nastanka. Najstariji sačuvani oltarnik ukrašen je jedinstvenim motivom križa u nizu, u većim i manjim dimenzijama. Ovaj motiv nije pronañen na ostalom ruhu, ni u drugim mjestima. Boje koje su žene slagale na ukrasnim i upotrebnim tekstilijama bile su: crlena, gizdavo crlena, crleno mrkasta, crleno musasta, tvrdo musasta, crleno svijetla, ciglasta, višnjevasta, ljubičasta, musasta, crno musasta, mrkasta, zgorela, crno zgorela, lepa, bledo lepa, vlanjasta, vinkasta, vodena, crno zelena, rikasto zelena, bledo zelena, bledo plava, žuto-naranñasta ili udovečka, zlatna... Žene su pored bojenih lanenih niti za našvavanje upotrebljavale: pismo – pamučnu nit u crvenoj, crnoj i modroj boji; vunu ili vunicu – domaću predenu vunenu nit; mavez – tvornički konac, šlingvol; muline – šesterostruka nit pamuka; svila – čista svilena nit starinska talava i kupovna umjetna svila. Mavez su bojili domaćim biljnim bojama: u iskuhanoj vodi od lukovine crvenog luka, šafrana, od brezove i šljivine kore i pesevine – trava koja raste po ledinama, ili deblja i tanja nit nebijeljenog lanenog vlakna. Na pojedinim primjercima tekstilija izvezeni su inicijali ili imena darovatelja kao npr. Slava Lilek, Milka Kranjčec, Marija Halubek- Kovačić, Marija Vranñelić, Bugarin Marica, Katica Klobuk, Kata Halupec-Kovačić, Marija Matković, Marija Kranjčec (Ivčekova), Milka Rošin... a tu su i brojni drugi anonimni darovatelji iz čije ostavštine isčitavamo mnoštvo ornamentalnih kompozicija i slobodu u smišlenkama na crkvenom ruhu. Raznovrstnost, bogatstvo i brojnost posavskog crkvenog ruha s tradicijskim motivima, predstavlja se i kao turistička specifičnost Posavskih Brega.

Oltarnik s liturgijskim motivom

22


Unutrašnjost crkve Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi

23


Svilom vezeni oltarnici, Posavski Bregi

24


Svilom vezeni oltarnici, Posavski Bregi

25


Moslavački tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Detalj oltarnika iz crkve Sv. Marije Magdalene, Čazma

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća osobit pečat na razvoj moslavačko-posavske narodne nošnje i drugih tekstilija, pa tako i crkvenog ruha, ostavili su doseljenici (Česi, Slovaci, Mañari i Nijemci), koji se trajno naseljavaju u ovaj dio centralne Hrvatske. Oni su donosili na leñima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca i raznih drugih novotarija, a sa sajmova iz Češke i Slovačke stizale su i svilene trake, vrpce i gumbi. Dakle to je i vrijeme kada posebno nadarene žene, skromne tradicijske vezove (točkice, crtice, valovnice) zamjenjuju maštovitim smišlenkama, te se bogatstvo veza i kolorita usporeñuje se s rascvjetanim cvjetovima. Iz tog vremena, sačuvani su nam brojni primjerci po našim crkvama i kapelicama, osim već spomenutih oltarnika i misnice, štole, velovi i plaštevi u Osekovu, Voloderu, Gornjoj Jelenskoj, Kutini, Čazmi, Kloštar Ivaniću, Ilovi... itd.

Oltarnik iz crkve Marije Majke Milosrña, Kloštar Ivanić

26


Crkva Majke Bo탑je Snje탑ne, Kutina


Zahvala se može pripisati zaljubljenicima u tradicijsko moslavačko ruho Stjepanu i Anki Šajnović, te umjetnici Zorki Sever. Oni su osim sakupljanja, izrade i oslikavanja motiva na tradicijsom ruhu, izrañivali, ukrašavali, izlagali i crkveno ruho s narodnim motivima.

Oltarnik darovala Milka Coha, Voloder

Šajnović je 1918. godine, uz pomoć učitelja, župnika i drugih vrlih pojedinaca iz Osekova, osnovao zadrugu tj. Radionicu Narodnog tkiva i veziva u kojoj je zaposlio 40-tak žena iz Osekova, Okola i Vidrenjaka. Radove iz radionice predstavio je na brojnim izložbama u zemlji i svijetu, a studentima etnologije prireñivao je praktične vježbe iz tkanja i vezenja. Šajnović je uspio sakupiti veliki broj starih uzoraka, koje je Zorka Sever precrtavala, dograñivala, uokviravala u kutije, čulige (kvadrate), šibice, geometrizirala cvjetne motive i mijenjala boje. Tako ispisane muštre donosio je ženama na tkanje i vezenje. Taj način, gotovo stil ukrašavanja, ubrzo su prihvatile žene iz Moslavine, Posavine i šireg područja Banovine, a zadržao se u tim krajevima gotovo do danas.

Oltarnik iz crkve Sv. Antuna Padovanskog, Voloder

28


29

Crkva Sv. Antuna Padovanskog, Voloder


Šajnovićevo umjetničko stvaralaštvo moslavačkih starina bilo je zapaženo već na jesenskoj izložbi primijenjene pučke umjetnosti Zagrebačkog Zbora u Zagrebu 1936. godine. On je pored brojnih predmeta kućne opreme, tabletića i platna (redine, lanenog, pomučnog, križanine), izložio i crkvena odijela: rokete, kazule, albe, velum, stola, bursa, pala i jedan bogato izvezen crkveni barjak.

Motiv s oltarnika iz crkve Sv. Ane, Osekovo

Ivo Franić, pročelnik stručnog odbora izložbe i upravitelj Etnografskog muzeja u Zagrebu, izmeñu ostalog tada je napisao: Šajnovićeva nastojanja zaslužuju posebnu pažnju. Vanredna aktivnost, zdrava intuicija, priroñen smisao za rasnovrsnost, to su temeljne oznake ove seoske radionice, sa seljačkim radnicima i u seljačkom shvaćanju. (Franić; 1936:214). Na izložbi Hrvatskih narodnih rukotvorina koju je priredila Središnjica katoličke akcije u Zagrebu od 29. lipnja do 4. srpnja 1938. godine u Umjetničkom paviljonu kraj Svetoga Jeronima, ponovo su izlagane tekstilije iz radionice Stjepana Šajnovića. Posebna pozornost na izložbi bila je posvećena primjeni narodnog veza na crkvenom ruhu. Bila je izložena i dalmatika iz 17. stoljeća koju je tadašnji zagrebački biskup dao raditi u narodu. Župu Osekovo na izložbi prestavljao je Stjepan Šajnović s crkvenom odjećom izrañenom narodnim vezom i Marija Prprek iz Stružca sa svojim radovima.

Detalj bogato izvezenog oltarnika

30


Svilom izvezeni oltarnici, izradio Stjepan Šajnović, Osekovo

31


Izlagači su kao razlog napuštanja narodne nošnje navodili propast zadruga, jer je u zadrugama žena zimi imala vremena raditi na tkalačkom stanu. Nakon razdiobe zadruga, živeći udvoje, morala je obavljati više različitih poslova i nije imala puno vremena za izradu ruha. Drugi razlog bila je i pojava stranog materijala, komoditet žena, moda i pojava doseljenika Čeha, Mañara, Nijemaca koji su se drugačije odijevali i tako utjecali na narod. Po njihovu pripovijedanju muškarci su počeli zapuštati zimsku nošnju zbog nepraktičnosti i pomanjkanja vune u drugoj polovici 19. stoljeća, ljetnu tijekom Prvog svjetskog rata, a žene krajem 19. stoljeća.

Detalj ukrasa s oltarnika, Janja Lipa

Šajnović je sjećajući se početaka upotrebe tradicionalnih tehnika izrade narodnih motiva u liturgijskim predmetima zapisao: Sabirući stare uzorke peča i poculica, opazio sam neke koji su po obliku i izgledu bili, sigurno, izvañeni iz materijala crkvenih liturgijskih odijela. Jednom mi je zgodom naš vrijedni zagorski Hrvat, župnik Stjepan Turzan, pokazao svečanu crkvenu garnituru, koju je naručio u Beču i skupo je platio. Tada mi je palo na pamet ne bi li mi one lijepe narodne uzorke i pečki vez mogli upotrijebiti za izradu takvih crkvenih predmeta, čime bismo ženama dali lijepu zaradu, a novac ne bi otišao u tuñinu.

Oltarnici iz crkve Sv. Antuna Padovanskog, Voloder

32


33

Crkva Sv. Antuna Padovanskog, Voloder


Oltarnik iz crkve Sv. Ivana Krstitelja, Gornja Jelenska

Župnik je to radosno prihvatio pa sam s odgovarajućih uzoraka kombinirao sredinu misnice, a sav ostali prostor popunio trima zlatno-žutim bojama, te onim starim uzorkom dao izvesti, naravno sve pečkim vezom, čak i obrube-borte u odgovarajućim bojama. Kad je sve bilo izrañeno, župnik je bio oduševljen, a kad smo izračunali troškove, sve je bilo za polovicu jeftinije od misnice iz Beča. I sada, nakon 45 godina, izgleda kao da je danas rañena, dok je onoj iz Beča svilena podloga ispucala. Naime, naše je platno prekriveno pečkim vezom i zato je tako čvrsto i trajno. Na velikoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu ta mi je misnica donijela neočekivano priznanje. (Šajnović-Štrokač;1982.rukopis). Nakana i ove izložbe bila je da oživi u narodnim rukotvorinama sve što se u narodu već izgubilo i zapustilo, što je propalo i zanemarilo se, te da se unaprijedi tako da se opet može izložiti na tržištu. Svrha je bila izlagača da oduševi i selo i grad za narodne rukotvorine, da s jedne strane pruže seljaku i u ovoj grani njegovih proizvoda mogućnost zarade i da se u seljačkoj nošnji istisne industrijska bezvrijedna roba, koja nije ni trajna, ni jeftina.

Oltarnik iz crkve Sv. Ivana Krstitelja, Gornja Jelenska

34


35

Crkva Marije Bo탑je Snje탑ne, Kutina


Oltarnik iz crkve Sv. Marije Magdalene, Čazma

Iako je gruba realnost današnjice pregazila Šajnovićevu i Zorkinu donkihotovsku borbu da se u puku očuva narodna nošnja, njegovim zalaganjem u našim muzejima, prvenstveno u Etnografskom muzeju u Zagrebu i u Muzeju Moslavine u Kutini, nalazi se znalački izbor moslavačkih odjevnih rukotvorina. Ti odjevni predmeti, uz one sačuvane u privatnim zbirkama, najjače su svjedočanstvo sadašnjim i budućim generacijama o visokom estetskom i umjetničkom stvaralaštvu moslavačkog naroda i o najvećem zaljubljeniku u njih, Stjepanu Šajnoviću i Zorki Sever. Izložbom Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu prezentira se kroz povijesnu i stilsku kronologiju pedesetak odabranih predmeta iz crkvi hrvatske Posavine i Moslavine, te nekoliko primjera iz MMK. Prikazuje se specifičnost i složenost likovnog stvaralaštva, te morfološka raznolikost na tako posebnom području kao što je tekstilna motivika. Zastupljeni su brojni povijesni stilovi iz razdoblja 19. st.i 20. stoljeća, a odabrani su primjerci koji na najbolji način ilustriraju karakteristike tog vremena.

Oltarnik iz crkve Sv. Marije Snježne, Kutina

36


Crkveni barjak iz Gornje Jelenske

37


Barjak Društva vječnog klanjanja, Osekovo 1925.-1932., Izradili Anka i Stjepan Šajnović

38


Detalj s barjaka DruĹĄtva vjeÄ?nog klanjanja

39


Barjak iz Osekova, vez peÄ?ki, plosni, na oba lica

40


Detalj s barjaka DruĹĄtva vjeÄ?nog klanjanja

41


Dio razorenih crkvi tijekom Domovinskog rata

Hrvatska Kostajnica

42

Viduševac

Lasinja

Mala Solina

Čuntić

Hrvatska Dubica

Gora

Diguša


Izložba Šajnovićevog crkvenog ruha, Zagreb, 1936. godina

43


44 Crkva Sv. Nikole, Meñurić


Literatura:

• Ivo Franić, Prva izložba primjenjene pučke umjetnosti na jesenskoj izložbi Zagrebačkog zbora u Zagrebu, Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga II, svezak 3-4, Zagreb, 1936.

Posavka ispred zavjetne slike

• Milovan Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata, u Narodnim starinama, VII knjiga, god. 1928. • Dražen Kovačević, Crkveno ruho u Župa sv. Ane Osekovo, Osekovo, 1999. • Opći religijski riječnik, glavni urednik Adalbert Rebić, Zagreb, 2002. • Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, Zagreb, 1990. • Slavica Moslavac, S onu stranu Savice, Posavski Bregi, 2000. • Slavica Moslavac, Crvena i bijela Moslavina, Kutina, 2010. • Slavica Moslavac, Uloga i značenje Stjepana Šajnovića u očuvanju moslavačke narodne nošnje, Osekovo, 1995. • Manda Svirac, Kršćanska simbolika u običajima i pučkim pobožnostima na području Sisačke biskupije, u Antiquam fidem, radovi sa znanstvenog skupa Sisak, 3.-5.prosinca 2010., Zagreb, 2011. • Stjepan Šajnović, Propadanje i obnova narodne nošnje, Vjesnik etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga IV, Zagreb, 1938. • S. Šajnović-I. Štrokač, Lepa ti je Moslavina, 1982.(rukopis) • www.bogoslovija-ri.hr/katolicka-crkva/.../liturgija/item/338-liturgijsko-ruho • www.ver.hr/arhiv/ver2005/ver06_05/simboli.htm • www.zupasvmateja.hr

45


Traditional Embroideries on Ecclesiastical Vestments

Detalj ukrasa s plaĹĄta

On the occasion of Croatian Catholic Youth Meeting in May 2012 in Sisak and Kutina, the Moslavina Museum is organizing an exhibition called Traditional Embroideries on Ecclesiastical Vestments. Some thirty altar cloths - antependia, 8 chasubles, rochets, dalmatics, copes, albs, stoles and accessories will be presented, that best illustrate the stylistic development of textile motifs of 19th and 20th centuries, largely borrowed from the churches across the Sisak and Zagreb counties, and partly from the collection of Moslavina Museum. The altar cloths, altar covers or antependia, the most numerous among the exhibits, are used to cover the altar. Since many altars are made of wood and often decorated and unique, fabrics are commonly used to protect the altar surface. In other cases, the cloth serves to decorate and/or altar covers can be a sign of respect for the sanctity of the altar. The Roman Catholic Church uses altar cloths made of linen and hemp. Besides altar cloths, the exhibition will show liturgical attire, i.e. clothes that the clergy wear in church services, giving sacraments and blessings, processions, etc. Other liturgical vestments are made up of several parts, of which the most important and commonly used are the chasuble, alba, dalmatic, stole and cope. Richly embroidered altar cloths woven in gold, silk, wool and script, dating from 19th and first half of 20th centuries are found in many chapels and churches of Moslavina and Posavina. It is also the time of development of patterns and colors to suit the Moslavinan-Posavina attire. Hitherto humble motives, usually dots, wavy lines, dashes, or individual and group stripes are replaced with richly colorful geometric but also floral motifs, single or in series, often edged in larger or smaller squares, the so-called Ä?ulige or sparks. The altar covers are usually edged with factory- or handmade lace. The oldest altar cloth dates from the first half of 19th century and is preserved in the church of St. Maximilian in Posavski Bregi.

Detalj ukrasa s plaĹĄta

46


Osobitu zahvalu upucujem zupnicima, cuvarima i cuvaricama crkvenog ruha u Posavskim Bregima, Klostar Ivanicu, Osekovu, Voloderu, Gornjoj Jelenskoj, Kutinskoj Slatini, Kutini, Ilovi...i to:

• Župniku Mladenu Hokmanu, crkva Sv. Maksimilijana u Posavskim Bregima • Župniku Josipu Karasu, crkva Sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj • Časnoj sestri Matei Subašić, crkva Marija Majka Milosrña u Kloštar Ivaniću • Župniku Dragutinu Papiću, crkva Majke Božje Snježne u Kutini • Župniku Nedjeljku Piškoviću, crkva Sv. Ane u Osekovu • Župniku Draženu Laucu, crkva Prečistog Srca Marijinog u Ilovi Jasna Renčević Kalić, Posavski Bregi

Čuvarima i čuvaricama crkvenog ruha: • Jasni Renčević Kalić, Posavski Bregi, • Janici Čvoriščec, Posavski Bregi, • Josipu Sraki, Posavski Bregi • Željki Vučinić Jambrešić, Kloštar Ivanić • Bernardi Grdić, Kutinska Slatina • Spomenki Jurić, Sisak • Kati Šunjo, Osekovo • Franji Prohaska, Kutina • Maci Kovač, Kutina

Č.s. Matea Subašić, Kloštar Ivanić

Kata Šunjo, Osekovo

47


Izložba i katalog ostvareni su sredstvima: Ministarstva kulture Republike Hrvatske Karlovačke banke Općine Velika Ludina Općine Popovača Grada Kutine Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije Županije Sisačko-moslavačke Stomatološke ordinacije dr. Damir Vujić, Popovača Izdavač: Muzej Moslavine Kutina Za izdavača: Slavica Moslavac Autorica izložbe: Slavica Moslavac Urednica i oblikovanje kataloga: Slavica Moslavac Prijevod na engleski: Olga Friščić Fotografije: Dubravko Vidiček, Slavica Moslavac, Nevenka Srdović, Nikola Blažeković, Danijel Radočaj Računalna obrada i prijelom: Željko Stublija Naklada: 600 Tisak: Tiskara "Gratis", K. Zvonimira 1, Batina, Kutina CIP zapis dostupan u računalnome katalogu nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 800640 ISBN 978-953-7135-31-7

48

muzej-moslavine-kutina@sk.t-com.hr Kutina, travanj, 2012.


Muzej Moslavine Kutina

ISBN 978-953-7135-31-7

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu  

Predstavljeno tridesetak oltarnika-antependija, 15-tak misnica, roketa, dalmatika, kazula, plasteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnogp...

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu  

Predstavljeno tridesetak oltarnika-antependija, 15-tak misnica, roketa, dalmatika, kazula, plasteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnogp...

Advertisement