Issuu on Google+

Slavica Moslavac

Radosna je pjesma naša Muzej Moslavine Kutina

Radosna je pjesma naša Radosna je pjesma naša

Radosna je pjesma naša Slavica Moslavac


Slavica Moslavac

Radosna je pjesma naša

Radosna je je pjesma pjesma naša Radosna naša


Sadržaj

Uvod - Tradicijska glazba

5

Moslavina i hrvatska Posavina

6

Idemo tancati

19

Glazbena pratnja • Pregled glazbenih instrumenata u Moslavini • Pastirske i dječje svirale • Tradicijsko narodno glazbalo - jedinka, dvojnice • Sviraj dudo, bogaradi tvoga, nemoj žalit buđelara moga • Najpoznatiji dudaš • Moslavačke dude na smotri u Bjelovaru 1965. g. • O tamburama • Naši violinisti

25 29 30 31 32 36 37 41

Novo poglavlje Prilozi za izučavanje glazbenih sastava Kutine, Popovače, Banove Jaruge • Zvonko Javornicki, Crni biseri • Vladimir Ilijaš, Zabavno glazbeni život Kutine • Ivica Vuković, Moja sjećanja • Ruža Sever Plešnik, Radost glazbe • Robert Šeić, Od kreacije do potpune radikalizacije

59 60 61 64 70 75

Preservation of music tradition in Moslavina

84

Literatura

85

Pjesma i dvije priče

87

Izdavač

89

90

Popis izloženih predmeta




Tradicijska glazba

Narodni život u Moslavini ne može se zamisliti bez glazbe. Glazba je jedan od najvažnijih načina izražavanja misli i osjećaja. Moguće je da su naši pretpovijesni preci glazbu koristili za sporazumijevanje čak i prije nego što su naučili govoriti i pisati. U početku su to bile morske školjke i šuplje kosti koje su ljudi upotrebljavali u onom obliku u kojem su ih pronašli. Kasnije su se počeli izrađivati instrumenti od drveta i gline. Otkrilo se da trzajem napete niti nastaje zvuk, pa se izradio prvi glazbeni luk. U početku je glazba pratila plesove i religijske obrede, dok su u samoj glazbi najprije počeli uživati narodi drevnih civilizacija u Mezopotamiji, Egiptu, Indiji, Kini i Grčkoj. Teško je reći i kad su ljudi prvi puta pokušali zapisati glazbu1. Glazbala nisu tijekom stoljeća bila istovrsna. Pojedina su se mijenjala u svom razvitku, neka su se brže ili sporije napuštala, a da ih svirači nisu usavršavali ili su u tom zastali, a nova su glazbala već prihvatili, zadržali ili odbacili.

1 Grčki filozof Pitagora je u 6. st. p. n. e. boravio neko vrijeme u Egiptu i Mezopotamiji proučavajući teoriju glazbe, te je

to znanje prenio u Grčku. Pronađen je također i stari glazbeni zapis za koji stručnjaci vjeruju da se radi o sumerskoj himni zapisanoj prije tri do pet tisuća godina. Međutim, nitko ga još nije dešifrirao.




Ogranak Seljačke sloge iz Gornjeg Miklouša, 30-tih godina

Moslavina i hrvatska Posavina Tradicijski način života u Moslavini i hrvatskoj Posavini, između dva, a osobito poslije Drugog svjetskog rata, sistematski počinje gubiti svoje dojučerašnje obilježje odlaskom seoskog stanovništva u gradove, kao i naglim razvojem seoskih sredina koje prihvaćaju brojne novitete iz grada. Sve što je tuđe, smatrali su izuzetno vrijednim, naprednim i uzoritim, a svoju, pučku kulturu su podcjenjivali i smatrali je niže vrijednom. Uvidjevši nepovratni gubitak pučkih vrijednosti, tridesetih godina 20. stoljeća, obnovljene Seljačke sloge su nakon šestogodišnjeg prekida (ustrojene iznova 10. studenog 1935. godine), u svrhu svoga oživljavanja, isticale prosvjetnu, gospodarsku, a sa jačanjem HSS i političku ulogu. Upravo tada seljaštvo postaje glavni subjekt u javnom životu i kulturnom stvaralaštvu, a tijekom petogodišnjeg razdoblja postigle su doista zavidne uspjehe: uspjele su okupiti na desetke tisuća seljaka i utemeljiti iznimno velik broj Ogranaka. Svaki Ogranak unutar Seljačke sloge mogao je osnovati dramsku i plesnu skupinu, muzički, pjevački i predstavljački zbor, a nešto kasnije knjižnicu s čitaonicom. Želja za očuvanjem narodnog blaga kako u materijalnom tako i u duhovnom obliku osjeća se na mnogim nivoima i sredinama, ne samo kod pojedinaca već i masovno u KUD-ovima. KUD-ovi postaju mjesta okupljanja djece, mladih i ljudi zrelije dobi, koji svojim entuzijazmom, željom i znanjem pokušavaju očuvati bar dio folklorne baštine svoga kraja, prenoseći je na pokoljenja u nastojanju njihovog očuvanja i daljnjeg njegovanja i prezentiranja javnosti. Na mnogim svečanostima, program uveličavaju i obogaćuju KUD-ovi koji njeguju folklornu tradiciju, no, 


ipak pjesma, ples, muzički instrumenti, bogatstvo i izvornost kostima najviše dolazi do izražaja na općinskim smotrama narodnog stvaralaštva – smotrama folklora, odakle se pojedine skupine plasiraju i dalje na regionalne, republičke, međunarodne smotre2. Seljačku kulturu sačinjavali su ona dobra koja stvara, proizvodi i izrađuje seljaštvo kao narod, pri čemu je on stvaralac, autor, subjekt. Zbog toga su i Seljačke sloge, organizatori Smotre hrvatske seljačke ili narodne kulture od 1935.g. Na prvih šest smotri, počevši od 10. studenog 1935. do 1939. od ogranka Seljačke sloge iz Moslavine sudjelovali su slijedeći3: Na drugoj Smotri održanoj 7. lipnja 1936., nastupali su:

• •

GAREŠNICA Pjevaj mi, sokole Za onom gorom zelenom

ŠARAMPOV DOLJNJI (kraj Čazme) • Sejali smo lenek (Ivanjska) • Sveti Juro kres nalaže (Ivanjska) • Oj, djevojko Na četvrtoj smotri, održanoj 28. kolovoza 1938. godine nastupili su:

• •

UTISKANI Lijepo pjeva za lugom djevojka Kozatuš

• •

VUČANI Oj, djevojko, gdje s tuliko rasla Ivo kosi zelenu livadu

Na petoj smotri, održanoj 11. lipnja 1939. nastupili su:

• • •

ZBJEGOVAČA Dvi su druge vjerno drugovale Moj nevene šestopere Drmeš (uz dude)

• •

OKEŠINEC-VEZIŠĆE Ja posejem lanek Drmeš

2 U Zagrebu je 24. 09. 1935. godine održana prva «Smotra seljačkih pjevačkih zborova», 07. 06. 1936. godine druga, a

13. 06. 1938. godine treća «Smotra hrvatske seljačke kulture», tada je predsjednik dr. Vladko Maček u svojoj izjavi tom prigodom kazao: «novi preporod hrvatskog naroda . . . Ta je snaga velika, jer ima korijen tisuće godina u prošlosti i u velikim prostornim daljinama, a imat će i cvijet u svojoj tisućugodišnjoj daljnjoj budućnosti . « 3 Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXXII, Zagreb, 1940. str. 3-14.




• • •

Alaj, Ivo, moj borek zeleni Đipka Staro sito

Na šestoj smotri, održanoj 24. rujna 1939, nastupili su:

• • •

VUČANI Oj, djevojko, gdje s tuliko rasla Ivo kosi zelenu livadu Đuraj (đurđevski običaji)

• • •

LUDINICA Ljuba Pavla na zlo nagovarala Snubil Ivo Maricu divojku Đipka

• • • • • •

OKEŠINEC Ja posejem lanek Drmeš Alaj, Ivo, moj borek zeleni Đipka Staro sito Koprivica malena

Smotra Seljačke sloge, održana 25. travnja 1937. u Kutini, bila je priprema za veliku zagrebačku Smotru hrvatske seljačke kulture održane u «Kulturnom tjednu braće Radića». Tada su se predstavila slijedeća društva: • • • • • • • • • • • • • 

OKEŠINEC Baba dedu za tikvu prodala Ja posejem lanek Drmeš Kozatuš Staro sito i korito GRAČENICA Stal se jesam rano jutro U livadi spod javora POTOK Darujte, darujte tu mladu Orali smo za lenek utros sam se rano stal’ Šetala sam širokim poljem Povila se bela loza vinova Mandalina kolo vila


OBEDIŠĆE Oj, jabuka crlenika Prvo jutro prvom stazom Kupala se sa sela djevojka REPUŠNICA Kaj delaš, kad osvane Oj, koso moja, oj, brigo moja Lepi moj vrtec ograjen. «...Smotra nije bila najbolje organizirana jer u samoj Kutini te najbližim selima nije još uvijek bilo organiziranih Ogranaka seljačke sloge». A na smotri koja je održana u Voloderu, 14. svibnja 1939., nastupilo je sedam ogranaka i postigla je značajne uspjehe. Na njoj su nastupala slijedeća društva: • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

ZBJEGOVAČA Dv’je su druge vjerno drugovale Moj, nevene šestopere Drmeš (uz dude) GRAČENICA Hranila djevojka lava i labuda Šetala sam širom po polju Plovila je lađa po moru Lepi momak u kolu OSEKOVO Bijela vila selo dolazola Mera me je namerila Staro sito Drmeš te dio svadbenoh običaja REPUŠNICA Oj, djevojko Marice Lepi moj vrtić ograjen Zaigralo kolo djevojaka LUDINICA Ljuba Pavla na zlo nagovarala Snubil Ivo Maricu djevojku Malena je kopriva Drmeš Đipka Staro sito VOLODER Oj, jabuko crleniko 


• •

Široka je kopriva Drmeš ili ćerko

VEZIŠĆE Oj, jabuko crleniko Alaj, Ivo moj borek zeleni Đipka Staro sito

• • • •

Smotri je prisustvovao narodno-znanstveni stručnjak Branimir Bratanić. Kotarska smotra kulturno umjetničkih društava i Ogranka seljačke sloge za kotar Kutinu bila je održana 26. i 27. IV. 1954. godine. Na smotri su sudjelovali svi KUD-ovi i Ogranci: KUD «Ivo Perković» (danas «Moslavina» iz Kutine), KUD iz Popovače i Gojla, te Ogranci seljačke sloge iz Ilove, Husaina, Kutine, Repušnice, Volodera, Osekova, Donje Vlahiničke, Stružca i drugi. Na Smotri je izveden raznovrstan program od narodnih plesova, pjesama itd. do dramskih komada. Slijedilo je prikazivanje rezultata kulturno-prosvjetnog djelovanja društava i Ogranaka. Prikazujući stare običaje i obrede na Smotrama, spašene su od zaborava mnoge starinske težačke, žetelačke i svadbene pjesme, te nekad i danas omiljeni moslavački plesovi, a posebice stara moslavačka pjevana kola. Smotre seljačke kulture osobito su u tom smislu značajne jer je Uredništvo narodne glazbe, prateći primjerice redovito MSF u Zagrebu od njezinog početka, trajno bilježilo i snimalo nastupe folklornih skupina. Tako je do danas stvoren i respektabilni fond snimaka čija je vrijednost ne samo dokumentacijska već i u etnomuzikološkom smislu izuzetno značajna. Pomoću tih snimaka moguće bi bilo i obnoviti rad folklornih skupina koje su prestale djelovati, naravno – pod uvjetom da postoje ljudi koji bi danas postali aktivni nositelji i “autentični” izvođači-nasljednici te baštine. Među najstarijim snimkama s regionalnom oznakom “Moslavina” u fonoteci Hrvatskoga radija je snimka pjesme “Zaspo Janko pod jablanom” u izvedbi folklorne skupine iz Tomašice kraj Garešnice. Snimka je to s Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, iz godine 1967. Iz godine 1968., a sa zagrebačke Međunarodne smotre folklora, su snimke mješovite pjevačke skupine iz mjesta Hercegovac kraj Garešnice (uz oznaku “Moslavina”; “Lonsko-ilovska zavala”). To su slijedeće snimke: “Dok sam bio mali”, “Predivo je prela”, “Pasem konja kraj mjeseca” i “Za onom gorom zelenom” uz počimalju Baricu Čegec. Iste godine snimljena je i mješovita pjevačka skupina iz mjesta Osekovo kraj Popovače koja je izvela napjeve: “U dragana kola okovana”, “Mera me je namerila” i “Bela vila v selo dolazila”. Njihov je instrumentalni sastav (dvije violine, brač, bugarija i berda) svirao ples “Drmeš”. U fonoteci HR nalaze se i snimke “Moj nevene šestopere”, “Višnjica je rod rodila” i “Sjaj mjeseče, ne zalazi”, mješovite pjevačke skupine iz Tomašice iz godine 1969. Prvo ozbiljnije terensko tonsko snimanje folklorne glazbe u Moslavini ostvareno je, čini se, u Voloderu u studenome godine 1976., a u suradnji s članovima i članicama Kulturno-umjetničkog društva “Moslavac”. Ženska skupina pjevala je pjesme: “Gdje si dušo daj se kaži”, “Oj, jabuko crleniko”, 10


“Okreni se moje kolo malo”, “Široka je kopriva” i “Oj, jablane, širi grane”.

Mješovita pjevačka skupina, uz pratnju tamburaškog sastava, izvela je tom prilikom slijedeće napjeve i “kola”: “Gdje si dušo daj se kaži”, “Oj, jabuko crleniko”, “Okreni se moje kolo malo”, “Široka je kopriva”, “Oj, jablane, širi grane”, “Žena muža za tikvu prodala”, i “Voloderske jeseni” (autorska skladba novijeg datuma). Tamburaški sastav svirao je slijedeće: “Šimi polka”, “Voloderski drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Dučec (Turopoljski)”, “Šimička”, “Tri koraka”, “Ždevićeva polka”, “Varalica polka” i “Kapetan-marš”. Terensko tonsko snimanje u Križicu ostvareno je 1985. godine. Svoje su zavičajne pjesme i plesove (svirku) izvodili članovi Folklornog društva “Seljančica”. Kao počimalje u pojedinim napjevima istaknute su Marija Peršić, Milka Peršić, Vesna Peršić i Rozika Jagorić. U izvedbi instrumentalnog sastava (tambure i violine) snimljeni su slijedeći starinski moslavački plesovi: “Coprnica”, “Starinski križički drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Staro sito i korito”, i “Pucketaš” (“Puc-poljka”). Mješovita pjevačka skupina izvodila je slijedeće napjeve i “kola”: “Višnjica je rodila”, “Ćeli mene da udadu”, “Igram kolo nevena”, “Starcu se je ćelo spati”, “Čučur sjedi na livadi”, “Brk mi se širi”, “Koka ima bjelu glavu”, “Uveče’ Marica bosiljak sadila”, “Naša neva malo večerala”, i “Skidaj majko sa prozora cvijeće”. 11


Ženska je skupina pjevala: “Oj lane moje”, “Oj nevene šestopere”, “Izvir voda izvirala”, “Lado, lijepo je lado”, i “Gazdarice, mi bi gibanice”. Muška skupina pjevala je starinski napjev zvan “Đurđevska”, kalendarski vezan uz ophode za “Đurđevdan”, a uz pratnju instrumentalnoga sastava zabilježena je i “Čestitarska za Novo ljeto”. Uz pratnju instrumentalnog sastava ženska je skupina tom prilikom pjevala: “Pošto šarova” (pjesmu uz ples “Pucketaš”) i “Ništa ljepšeg ni milijeg nema”. U lipnju mjesecu godine 1985. snimljene su za potrebe Glazbenoga programa HR i izvedbe ženske i mješovite pjevačke skupine iz Samarice i Petričke. Ženska skupina iz Samarice i Petričke pjevala je: “Dobro jutro gazdarice” (“Lado, lijepo Lado”), “Smilje Mara po jezeru brala”, “Pasem konja kraj mjeseca”, i “Sunce nam je na zalasku”. U tim se izvedbama ističu počimalje: Ljubica Majcen, Milka Kovačević i Jela Dokuš. Mješovita skupina izvodila je napjeve: “Šetala se Ivanova ljuba”, “Daj poveć mi, moja ljuba”, “Oj, diko moja, ti bi bio lola”, “Malena je kopriva”, “Izašla je sjajna zvezda”, “Išlo momče u livadu”, i “Kad ja pojdoh na pazar”. Uz počimalje Zoru Rohak i Milku Kovačević, u pojedinim se napjevima u ulozi počimatelja ističe i Mijo Forjan. 1985. godine datirane su u fonoteci HR i snimke glazbenih izvedbi članova Kulturno-umjetničkog društva “Svjetlost” iz Ivanske”. Istaknute su počimalje bile Vjera Nalevka i Zlata Horvatić, a u pojedinim izvedbama i Stjepan Crnek. Mješovita skupina pjevala je uz pratnju tamburaškog sastava i violina: “Ajdemo kući, kuća je sama”, “Urodila žuta kruška”, “Lako ti je igrat tarabana” (pjesma uz ples “Taraban”), i “Tri jabuke, tri dunje” (pjesma uz “Moslavački drmeš”).

12


Svirači su odsvirali starinske plesove: “Moslavačka polka (I)”, “Moslavačka polka (II)”, “Dudaški drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Coprnica”, “Kara”, “Kozatuš”, “Taraban”, “Urodila žuta kruška”, “Pošto perava” (“Pucketaš”), “Mijin dudaški drmeš”, i “Ispod mosta”. Članovi tog starinskog tamburaškog sastava (muška skupina), upotpunjenog s dvije violine, pjevali su i svirali pjesmu “Sve je lišće s hrašća popadalo”. Muška je skupina još izvela napjev “Dobro jutro ujna” kao i “Đurđarski otpjev” u slučaju kad ophodari ne dobiju darove. Mješovita je skupina pjevala pjesme: “Mila majko dočekaj svatove”, “Izvor voda izvirala”, “Ljubičica s proljeća se javlja”, “L’jepo pjeva za lugom djevojka”, “Žito žela Marice”, “Mladi Vide z vojske ide”, “Ja posijah lan”, “L’jepa Kata kolo vodi”, “Predite prelje”, “Lado, lijepo j’ Lado”, i “Hajd’ u kolo, mile cure naše”. Ženska je skupina pjevala: “Izvor voda izvirala”. Među najbrojnije glazbene izvedbe s područja Moslavine svakako pripadaju one članova Kulturno-umjetničkog društva “Sloga” iz Miklouša. Te su izvedbe zabilježene u travnju godine 1987. Tamburaški sastav upotpunjen s dvije violine svirao je: “Sremec”, “Dudaški drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Kozatuš”, “Splet svadbenih zdravica”, “Svadbeni marš”, “Rozamunda” (polka), “Starinska polka”, “Kukunješće”, “Starinska polka”, 13


“Seljančice malena”, “Tri koraka sim” (“Sirota”), “Kruška, jabuka, šljiva”, “Puckaš” (“Pucketaš”), “Moslavačka trojka coprnica”, “Savila se bijela loza vinova” (samo violine), “Pšenice su klasale” (samo violine), “Sviranje na rogu od vrbe”, i “Dozivanje na žiru”. Zanimljive glazbene izvedbe predstavljaju jedinstvene snimke pod nazivom “Starinske primitivne svirale”: improvizacije drmeša na travu; svirku na vrbove svirale; gusle od kukuruzovine; oponašanje pijevca i hukanje na ruke – izvodili su dječaci Mirko Kovačević i Dražen Koren. Mješovita skupina kulturno-umjetničkog društva “Sloga” iz Miklouša otpjevala je pjesmu “Mi smo mladi žeteoci”, dok su samostalne izvedbe muške i ženske pjevačke skupine bile brojnije.

Članovi KUD-a iz Samarice Jana Miškulin, Zlata Vugrić, Zdenka Križan i Ivan Križan Stuparov -Brslan

14


Muška skupina ispjevala je slijedeće napjeve:

“Đurđarska” (“Dobro jutro ujna”), “Ponedeljak rano, rano”, “Oj, livado rosna travo”, “Uvečer Marica bosiljak sadila”, “Aj, što bi selo da nema bećara”, i “Ružmarine moj zeleni”,

KUD Husain, 1994.

a ženska skupina pjesme i “kola”: “Pasem konja kraj mjeseca”, “Kad je mene moj dragi isprosio”, “Izašla je sjajna zvijezda”, “Cura me snubi”, “Sunce nam se na pol dana kreće”, “Sunašce je na zalasku”, “Malena je kopriva”, “Oj, Mikloušu i tvoje širine”, “Popuhnuo tihi vjetar”, “Tri nevena”, “Lado, lijepo je lado” (skupina djevojčica), “Oj, lado, lado, lijepi je lad’” (skupina djevojčica), “Urodila trešnja, višnja” (ženski tercet), i “Sijala sam lenek” (ženski tercet). Posebno istaknute počimalje u pjesmama bile su Marija Ivšić i Marija Kunješić. Kao osobito vrijedna pjevačica i znalac moslavačkih starina i običaja pokazala se tom prilikom Marija Ivšić, koja je sama pjevala pjesme: “Aj, lijepo pjeva za gorom djevojka”, 15


“Po livadi pala kiša rosulja”, “Sunce moje padaj dolje”, “U švalera bijele ruke”, “Hajd’ volovi moji”, i “Gorom jezde kićeni svatovi”.

Već spomenutom popisu snimaka glazbenih izvedbi članova KUD-a “Sloga” iz Milkouša valja pridodati i snimku pjesme “Oj, orasi, orasi” koju je izvela ženska pjevačka skupina uz violinski sastav, a u izvedbi muške skupine uz pratnju istoga sastava zabilježena je i “Čestitarska za Novo ljeto”. Među muškim se kazivačima i članovima KUD-a “Sloga”, prilikom terenskog tonskog snimanja Hrvatskoga radija, posebno izdvojio Nikola Ferenčak. Sam je pjevao napjeve nazvane “Ruska pjesma” i “Ruska pjesma Tari Bari”; izvodio je “Dozivanje svinja – miklouški i turopoljski”; na svojoj pastirskoj frulici svirao je plesove “Moslavački drmeš”, “Kozatuš”, “Kupio sam kravu” i (“Repa”); osim toga pjevao je i svirao na frulici napjeve “Oj, orasi, orasi” i “Pastirče milo i drago”. U moslavačkom glazbenom spomenaru Hrvatskoga radija, a posebice u sjećanju članova Kulturno-umjetničkog društva “Husain” iz Husaina kraj Kutine, trajno će ostati zapisan siječanj godine 1993. kada je ostvareno terensko tonsko snimanje glazbene baštine za Hrvatski radio. Ženska skupina je tom prilikom pjevala: “Zaspo Janko pod jablanom”, “Gde si dušo, daj se kaži”, i “Oj, jablane, širi grane”. Mješovita skupina pjevala je: “Mera me je namerila”, “Kupala se sa sela djevojka”, “Išlo momče u livadu”, “Na kraj mobo” i “Žarko sunce odskočilo”. Mješovita skupina uz pratnju svirača izvodila je napjeve i “kola”: “Na Ilovoj tihoj vodi”, “Savo vodo”, “Tri sam dana sjedila u doli”, “Zora zori, rosa pada”, “Pastir čuva novce”, “Urodila žuta dunja”, “Kolovođo, daj kolo povedi”, “Mlada snaša kolo vodi”, “Tri jabuke, tri dunje”, “Izvir vodo izvirala”, “Prelice se spominjale”, “Zakukala siva kukavica”, “U ranu zoru stadoh ja”, 16


“S onu stranu Save vode”, “Imendanska”, “U dragana kola okovana” i “Pjevani moslavački drmeš”.

Tamburaši KUD-a “Husain” svirali su uglavnom plesove: “Husainska polka”, “Polka Fran-ce”, “Stari voloderski drmeš”, “Staro sito”, “Starinski moslavački drmeš”, “Moslavačka polka”, “Kolovraški”, “Piština polka” i “Starinski voloderski drmeš”, ali se u njihovoj izvedbi zabilježila i: “Svadbena koračnica” i “Svadbeni tuš”. Uz pokojnoga violinistu Stjepana Šafrana – Pištu, zabilježene su još: “Husainska polka”, “Moslavačka polka” i“Banovska polka”. Snimljene glazbene izvedbe članova KUD-a “Husain” potaknule su i omogućile godine (2001.) ostvarenje jedinstvenog moslavačkog glazbenog prvijenca, nosač zvuka naziva “Vijenac žita, vijenac zlata”. Na njima se nalazi 28 glazbenih izvedbi. U prilog tom suvremenom glazbenom izdanju, Ivica Ivanković, kao izvršni producent i stručni suradnik, zapisao je: “Vijenac žita, vijenac zlata”… glazbeni je dar etnologinje Slavice Moslavac i njezinih Moslavčana iz Husaina. Dar je to jednostavnih i običnih ljudi koji su iz ljubavi prema zavičajnom nasljeđu pjevali svoju

Sa promocije CD-a KUD-a Husain, u Kutini, 2001., moderator Ivica Ivanković, prof.

17


starinu. Dar je to ljudima dobre volje, zavičaju i domovini. Bez obzira na vrijeme nastanka samih pjesama ili pak snimaka, te usprkos proživljenoj i preživljenoj ratnoj godini 1993., ovaj “vijenac” zrači životnim optimizmom i snagom volje.

Članovi KUD-a “Ilova” iz Ilove, odlaze u babinje

Istražujući godinama etnografsko blago moslavačkoga kraja, marno zapisujući, učeći, plešući pa i pjevajući stare moslavačke napjeve i kola, neumorno ispitujući starije kazivače u Husainu i ostalim selima diljem Moslavine, Slavica Moslavac je, moglo bi se reći, svu svoju profesionalnu stručnost i svu svoju ljubav podredila Moslavcima i Moslavini. “Ljepota prošlosti” (kalendar s prikazom običaja) ili pak etnografska mapa “Ljubljeno moje moslavačko ruho” tek su najslikovitiji dio vrijedne biblioteke kojom široj javnosti predstavlja moslavačke starine. Nosačima zvuka moslavačke narodne glazbe, simboličnoga naziva “Vijenac žita, vijenac zlata”, ostvarena je možda jedna od najvažnijih vrijednosti folklornog amaterizma u Hrvatskoj danas – jedna je uporna Slavica zabilježila, naučila i naučeno podarila mlađima. U taj je tradicijski vijenac Starost unijela znane vjekovne istine i mudrost, a Mladost pak, s jednakom ljubavlju, upornost i sposobnost da ostvari zadano i zamišljeno». A jedan drugi dugogodišnji vanjski suradnik Hrvatskoga radija, danas nažalost pokojni, Miroslav Dolenec Dravski svojedobno je zapisao: “Posjećujući Moslavinu od 1969., snimajući narodne običaje, pjesme, plesove i pripovijetke za Hrvatski radio, sakupljena je bogata etnografska građa. Jedini izvor podataka su obični ljudi, težaci i drvosječe, samouki majstori, domaćice, pralje, tkalje i vezilje, cimermani, zidari i svirači po svadbama moslavačkih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci.” Tim tragom nastavljamo i mi danas, jer zapisano i snimljeno od “umnijih, načitanijih i mudrijih žitelja ovih lijepih i zanimljivih područja” zasigurno će “poslužiti kao korisna građa za produbljivanje znanja o ljudima, pticama i vodama, kao skroman doprinos prepoznavanju ljudi, običaja, alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali uz toplu peć; djelima koja su činili svim nedaćama usprkos.”

18


Gornji Draganac, Bojana, Komuševac, Paruževac, Moslavačka Dubrava, Podlužan, Kostanj, Križić (ili Križic), Vagovina, Voloder, Popovača, Oštri Zid, Samarica, Gračenica, Gornja i Donja Petrička, Velika Trnovitica, Ivanska, Đurđic, Ladislav, Hercegovac, Kajgana, Garešnica, Ludina, Vezišće, Gornja i Donja Jelenska, Okoli, Šušnjara, Čazma, Gornji i Donji Miklouš,

Otvoreno kolo - Ajd, ajd u kolo

Husain i Batina nazivi su mjesta u kojima je Dravski neumorno i strpljivo bilježio kazivanja o folklornoj baštini Moslavine. Tako su nastajale njegove mnogobrojne autorske, uglavnom polusatne, glazbeno-govorne emisije emitirane na valovima I. programa Hrvatskoga radija u ciklusu emisija “Iz naroda za narod” i “Iz hrvatske narodne baštine”. Dravski je tako počeo s ispisivanjem vrijednih stranica, kako je sam napisao i želio, “Malog moslavačkog etnografskog pojmovnika”. No, tema je to za jedan novi, drugačiji i sadržajniji osvrt na četvrt stoljeća dugotrajan i požrtvovan rad ovoga istinskog zaljubljenika u hrvatsku narodnu baštinu, jednako kajkavsku i moslavačku. Upravo te vrijedne zapise godinama su oslikavale i krasile navedene glazbene izvedbe vrijednih članova moslavačkih folklornih skupina sačuvane u fonoteci Hrvatskoga radija4.

Idemo tancati Ples je jedan od izraza simboličke komunikacije koji je duboko utkan u svijest žitelja. Svi koji vole, plešu često, kad god im se za to pruži prilika, bez obzira na starosnu dob. Svadba je jedan od takvih događanja koju nije moguće zamisliti bez plesa. Nekada su plesali u posebno priređenim hižama, na uobičajenom plesalištu, u hladovini gustih krošnji pred crkvom ili na drugom utvrđenom mjestu (kod zajedničkog bunara, na križanju ili na mostu), dakako, najviše se plesalo na svadbama. Plesalo se prilikom dovođenja mlade – da se vidi je li šepava; pleše se neposredno poslije vjenčanja po izlasku iz crkve, mladenci prvi plešu tijekom večere, odnosno zabave poslije vjenčanja, za njima se u ples uključuju kumovi, roditelji, zatim i svi ostali sudionici svadbe. U određenom trenutku tijekom zabave dolaze i maškare, te na taj

Moslavačka polka

4 Tekst pod nazivom «Moslavački glazbeni spomenar Hrvatskoga radija», autora Ivice Ivankovića, priređen je i objavljen u Zborniku Moslavine V/VI, 2002/2003. u Kutini, 2003. g.

19


način u plesu sudjeluju i oni članovi zajednice koji nisu službeno pozvani na proslavu vjenčanja. Dakle, ples je neizbježan.(Zebec;Zagreb;75).

Posavski drmeš u izdvedbi KUD-a “Ogranak seljačke sloge” iz Posavskih Brega

Plesači si prema starosnoj dobi i odabiru primjerena kola. Npr. pojedinci starije životne dobi (pa i do sedamdeset godina), plešu polaganija, pjevana kola. Osim njih značajno mjesto imaju izvođači mlađe i srednje životne dobi, izvođači koji brzinom i težinom izvođenja pojedinih plesnih elemenata npr. u kolima: Kozatuša, Dudaške kare, Dučeca, Crnog kosa, Đipke, izazivaju divljenje i oduševljenje publike.Vrijedno je zabilježiti njegovanje i izvođenje pletenih5, pjevanih kola kao npr. Okre’, okreni se moje kolo malo; Krivo kolo; Kolo moje; Izvir vodo izvirala; Na Ilovoj ladnoj vodi; Moj nevene šestopere; Oj, djevojko; Moslavka sam govor me odaje; Igram kolo, kolo mi se vije; Oj, Ivane livadare; Ljubičica s proljeća se javlja; Oj, darajda; Na toj vodi, tihoj Lonji; S onu stranu Save vode; Ljubičica s proljeća se javlja; Tri sam dana milo lane; Išlo momče u livadu; Lepe naše livadice; T’koj za kolo; Prelice se spominale; Ide dragi kraj kola; Oj, milo moje; Kolovođo, kolovođo daj kolo povedi...

KUD “Moslavina”, Kutina izvodi moslavački drmeš

KUD “Seljačka sloga” iz Kutinskog Sela izvodi drneš iz sela

5 Urezani crtež na urni iz Ripača što prikazuje povorku od pet žena koje se drže za ruke, predstavlja najstariji prikaz jednog plesa i to pogrebnog na ilirskom tlu. (Glasnik zemaljskog muzeja;1949.1950:69).

20


Danas na čelu tih kola je kolovođa, muškarac koji kolo vije u obliku «zmije» ili slova «S», sa «torbom», također muškarcem na kraju kola koji ima jednako značajnu ulogu kao čelni, jer njegova sposobnost i vještina dolaze do izražaja u izvođenju raznih improvizacija. Najznačajniji, a ujedno i najrasprostranjeniji ples, ne samo u Moslavini, nego u čitavom Panonskom arealu jeste drmeš. Drmeš je po svojoj popularnosti, mnogobrojnim varijantama i vitalnosti, jedan od najznačajnijih plesova u Hrvatskoj, osobito u njenom sjeverozapadnom području. Rasprostranjen je od Prekmurja na zapadu (Ramovš; 1980.), Drave na sjeveru, do južno od Karlovca, sve do Like i Istre, a na istočnim stranama do Psunja i Papuka (Sremac; 1983., 57).

Ples kolovraški

Ples drmeš stariji je od naziva koji nosi. Naziv drmeš javlja se u pisanim izvorima tek tridesetih godina ovog stoljeća, a stariji opisi naziva i podaci rasprostranjenosti Hrvatskog tanca, upućuju da bi se moglo raditi o istom plesu, odnosno da se drmeš razvio iz Hrvatskog tanca6. Drmeš se sastoji od dva dijela: a) drmeš7 (po čemu je dobio naziv), izvodi se gotovo u mjestu, uz izrazito titranje, drmanje tijela i b) vrtnje, u drugom dijelu, kada se intenzivno vrti u smjeru hoda kazaljke na satu, a može i obrnuto. Formacije u kojima se pleše drmeš mogu biti različite, od plesanja u velikim8 ili manjim kolima, četvorkama, odnosno parovima, sa hvatom prednjeg ili leđnog «križa», za ispružene desne ruke (ako su u paru) ili za desno rame. Ima više varijanata drmeša, a izvodi se uz instrumental6 Narodna umjetnost 28, godišnjak Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 1991. str. 146

7 Ime već govori kako je jedna od osnovnih karakteristika toga plesa drmanje, što ne znači da ono u pravilu mora postojati. Naime, Ivan Ivančan (1971.30), spominje banijski drmeš kao primjer utjecaja alpske plesne zone. «Tamo je to drmeš još samo po imenu, jer drmanja više i nema, a od velikog kola nastalo je mnogo malih koja se neobično brzo vrte». 8 Zabilježeno na predratnim i poratnim smotrama, podaci u časopisima Narodna umjetnost 7, 1969/70 i br. 8, 1971. godine

21


nu, a ponekad i instrumentalno-vokalnu pratnju duda, violina, tambura samica ili tamburaškog sastava, rijetko samo vokalnu, što ovisi o lokalnoj glazbenoj tradiciji. Ni jedno druženje nije moglo završiti bez drmeša. Zabilježeno ih je oko dvadesetak zvanih moslavački, ali poznati i pod drugim imenima kao; Pjevani (igram, pjevam); Starinski moslavački; Drmeš iz sela; Za milom, za dragom; Dudaški; Paruževački; Vladin; Tri jabuke, tri dunje; Derežanski; Kloštranski; Sitni; Kolovraški; Župski; Obični... Drmeš je uvijek kulminacija zabave i virtuoznosti plesača. Spretnost plesača i njihovo raspoloženje, očituju se u izrazito brzom okretanju parova, četvorki ili manjih kola, povremenom improviziranju muškaraca i neizbježnom pocikivanju- jujuškanju žena i djevojaka. U Moslavini su plesana i biračka kola, tj. zatvorena, miješana kola s pojedincem ili parom u sredini. Ta kola su izrazito ljubavnog karaktera, plesana sa ciljem da mladi iskoriste mogućnost javnog iskazivanja tko mu se sviđa i tko mu je drag. Kola se pojavljuju pod nazivima: Mlada snaša; Bimberanje; Crni Jan; Ljubi kolo; Ivo nam je u kolu; Igram kolo; Igrajmo se vanjkušnice; Mlada seka kolo vodi itd. Od kola koja su plesana u raznim prilikama, a zastupljena su u cijelom području Moslavine su: Repa; Sito; Taraban; Opa, Joca noga; Suhi most; Rašpa; Polke i dr. Danas se u KUD-ovima plešu mnoga kola koja nemaju svoje izvorište u ovom kraju, već su na razne načine došla iz drugih krajeva, narod ih je prihvatio i proglasio svojim starim, narodnim kolima kao npr. Ja sam sirota; Milica; Moj doktore; Paragvajz; Paragrajz; Crni kos; Crni jan; 40-krajcari; Šemička, polke (stolec, šimi, vatrogasna, obična, starinska, Horvatinović, Voloderska, ��devićeva; Piština; France; Miškova; Kumova; C-dur polka); Nijemo kolo; Coprnice; Ružmarin; Kukunješće, Seljančica i mnoga druga.

Okreni se kolo moje malo, u izvedvi članova KUD-a “Šubić Novska”

22


Obredno ivanjsko kolo u izvedbi članova KUD-a “Ivančice” iz Kutine

23


Odlazak u žetvu

Na kraj mobo-moslavački žetveni običaji

Žetveno kolo, pred kućom domaćina

24


Glazbena pratnja Pletena kola izvodila su se samo uz pjesmu, bez glazbene pratnje, u vrijeme odmora mužikaša. Pjesmu su započinjale žene počimalje, a zatim su te iste riječi ostali otpjevavali. Tekstovi su se neprekidno mijenjali, na licu mjesta stvarali, a zavisili su od raznih zgoda koje su se neposredno zbile. U kolu se iskazivalo sve ono što u svakodnevnom životu nije bilo dozvoljeno. Tu su se odavale ljubavi, iznosila nevjerstva, razne pakosti i sitna podmetanja. Arheološki spomenici pružaju nam malo podataka o instrumentima što su ih naši preci Iliri upotrebljavali. Za jedan instrument – siringu (syrinx) – sa sigurnošću se može tvrditi da je općepoznat na cijelom ilirskom teritoriju. To je višecjevni instrument (sastavljen od 4, 5 ili više različitih dužina cijevi), tipično pastirski i vjerojatno ilirski jer su ga oni poznavali i prije nego su došli u dodir s helenskom i rimskom kulturom. Drugi ilirski puhački instrument predstavlja zakrivljenu sviralu, nešto deblju prema donjem kraju, predstavljenu kao «zasebnu varijantu klasične tibije», vjerojatno tip ilirske frule.9 (Stipčević;Zagreb:1947). Orkestri s različitim instrumentima, koji djeluju usklađeno poznati su tek na višem stupnju kulture. Hornbostel je zajedno sa Sashom izvršio podjelu glazbenih instrumenata. Oni razlikuju instrumente koji sami proizvode zvuk («idiofoni», npr. čegrtaljke, drvene i metalne ploče, rogovi, zvona itd.), instrumenti od kože («membranofoni», npr. bubnjevi), instrumente sa strunama («kordofoni»), instrumente na zrak («aerofoni»), koji se opet dijele na «slobodne», «zujače» i druge puhače instrumente. (Ivančan;Zagreb:1971:104-105). Pregled glazbenih instrumenata u Moslavini: Idiofoni tj. oni koji sami od sebe daju zvuk ako ih se potrese ili udari: • žlice (drvene) • zvonca i klepke Kordofoni tj. oni koji imaju na sebi žicu po kojoj se trza, udara ili vuče gudalo. • tambura samica, dangubica, šargija • cimbale • violina • orkestar tamburice – prvi orkestar sastavio Osječan Pajo Kolarić • orkestar violine (gici, gunci, mužikaši) • orkestri kombinirani od violina i tambura uz dodatak žvegalice(flaute), cimbala, • puhačkih instrumenata, a u novije vrijeme i harmonike Aerofoni tj. oni kojima nastaje zvuk titranjem zraka. Postoje dva tipa takvih svirala: a)

labijalne svirale tj. zrak titra bez pomoći piska. • frula • dvojnice • okarina

9 Prikaz višecjevnog instrumenta pojavljuje se već na brončanoj situli iz Vača (V. st. p. n. e.)

25


b)

svirale s udarnim jezičcem (klarinetski tip) • gajde • dude

Cimbule-usna harmonika

Dvostruka usna harmonika

Svirač na usnoj harmonici-cimbulama, Novska

Kod nas i to ne u tako davnoj prošlosti ples su pratili solistički instrumenti i to: gajde, dude (do sedamdeset godina), dvojnice, tambura samica (samo u sjeveroistočnim krajevima Moslavine), te tamburaški orkestri u sastavu: dvije violine, bugarija, brač i bajs (berda). U Moslavini bila je zanimljiva i česta kombinacija svirke na dva instrumenta i to violine i gajdi.

26


Frulica-fučkalica

Dječak s frulicom - jedinkom

Gusle od kukuruzovine Djevojčica s “guslama”

Glineni glazbeni instrument, tičice Djeca sviraju u gusle od kukuruzovine

27


Pastirska čaša - kepčija i jedinke

Svinjar Aleksa iz Ilove svira dvojnice

Dvojnice

Zemljani puhački instrument-okarina

Marina Nešticki svira okarinu

28

Okarina


Pastirske i dječje svirale Od najjednostavnijih muzičkih instrumenata kako dječjih tako i pastirskih treba spomenuti: bič, češalj, travu, žirovu kapicu, svježu biljnu stabljiku od raži, maslačka i sl. Ovim instrumentima pretežno su se služila djeca, pokušavajući proizvesti nekakav ton, zvižduk, zuj. Stariji pastiri nastojali su izraditi i savršenije instrumente, razne fučkalice, sviralice, jednocijevne i dvocijevne frule, kojim su mogli izraziti i poneku muzičku misao. Tako su te muzičke igračke kružile ovim krajem, postepeno se usavršavale, te postale sastavnim dijelom seoskog društvenog i kulturnog života.

Pastir svira u volovski rog

Volovski rogovi

Značajno je da je naš narod upotrebljavao vrlo malo udaraljki. Kao da njihov opori i reski, kratkodahni i suhi zvuk nije zadovoljavao našeg čovjeka. I možda će ostati zauvijek tajnom, kakvi su to bili bubnjevi, kakve svirale, što se toliko puta spominju u pučkoj pjesmi u vrijeme stoljetnog ratovanja s Turcima. «Jedino zvona i klepke na ovratniku sitne i krupne stoke svojim melankoličnim i monotonim zvukom kao da upotpunjuju ugođaj blage večeri, u koju se stada vraćaju kući, a pastir ih ispraća prebirući na svojim sviralama.» (Širola;Zagreb;1934).

Djeca su prigodom čuvanja blaga rado izrađivala piske ili sviralice od vlati raži, maslačka, luka, tikvina lista, vrbove kore. Malene su to sviralice na koje se moglo piskati, trubiti ili piščati. U igri «dječji svatovi» koristili su guslice od kukuruzovine kojima su oponašali svatovsku svirku na violinama.

Dječji “glazbeni orkestar” s primjerenim “glazbenim insturmentima”

29


Od dječjih «glazbenih instrumenata» spomenut ćemo i čegrtaljke ili škrebetaljke - narodnu drvenu udaraljku na kojoj se tanke, elastične daščice vrte oko nazubljene osovine i udaraju o njezine istaknute zupce, što proizvodi čegrtav štropot. Imaju višestruku namjenu. Od obredne ulogu za Uskrs-zamjena za zvona, rastjerivala je zle duhove u pokladnim običajima, plašila je nametnike u vinogradima, branila je pastire od vukova. U Moslavini se najviše susreće kao dječja igračka, poznata pod nazivima: čegrtaljka, škripac, kleparnica, klepetuša, škrebetaljka i sl. Od ostalih predmeta koji stvaraju buku možemo spomenuti starinsku peglu, lonce i poklopce, te velik broj svirača u rogove.

Tradicijsko narodno glazbalo – jedinka, dvojnice Jednocijevne, okomite, kljunaste blok – flaute s rupicama za sviranje i valjkastom cijevi poznate su u Hrvatskom zagorju pod nazivom žveglice, u Slavoniji ih zovu šaltve, a u Moslavini jedinke.10 Dvojnice su također svirane u Moslavini, a one su dvocijevno aerofono glazbalo, koje ima dvije cijevi izrađene od jednog komada drveta, najčešće javorine. Svaka cijev ima rupice: desna za prebiranje, lijeva za pratnju. Zajednički kraj je zasječen da bi se glazbalo lakše stavilo u usta. Iznad piska ima dvije četvrtaste rupice. Dvojnice se izvana ukrašavaju. Boje se žutilom, raznobojnim tintama, šaraju užarenim željezom, rezbare i slično. Izrazito su pastirsko glazbalo rašireno po stočarskim krajevima. Služe za pratnju pjesme i plesa na seoskim sijelima, zborovima, svadbama i drugim svečanostima. Dvojnice se izrađuju poput svirale jedinke ili frule, samo što Svirači na jedinki i dvojnicama 1994. svi postupci izrade teku dva puta pa treba paziti da sviraljke budu istih dimenzija, kao i na odnos rupica za prebiranje. Osnovne etape pri izradi dvojnica su slijedeće: * svježe drvo suši se najmanje četrnaest dana (lijeska, bazga, javor, šljiva...) * trupac drveta grubo se teše sjekirom dok ne dobije približan oblik glazbala * drvo se zatim buši pomoću tri do četiri svrdla, počevši s onim najmanjeg promjera, ili se proširuje već postojeća šupljina * nožem ili sličnim alatom izreže se rupa zglasnica (glasnica, usne ili oblučak) * istim alatom obrađuje se kanal za puhanje * posebno se izrađuje ćelak, tj. čep koji se nakon toga utisne u gornji dio cijevi * stražnja strana gornjeg dijela cijevi, na kojem se nalazi kanal za puhanje, zareže se ukoso jer će pri svirci na to mjesto svirač prisloniti usne * usijanim željeznim šiljkom buše se vrti- rupice, glazbalo se fino brusi s vanjske strane, glača i ukrašava (oslikava, pali, rezbari...) (Sokolović:1994:219-226). 10 Jedinka s koničnom cijevi i palčanom rupicom svira se samo u Istri i poznata je kao šurla. Dvocijevne okomite kljunaste blok-flaute pastirske su dvojnce, duplice, svirale, volarice, blizni u Istri ili dvogrle svirale u Hercegovini. Prema različitom broju rupica za sviranje mogu se prepoznati i njihove tonske osobine. Poznate su i višecijevne flaute: trojke i četvorke. Globularne flaute od gline u koje se ulijeva voda jesu žloburači, a one s rupicama za sviranje, okarine. (Galin;2003;11)

30


Zbog malenog tonskog opsega i jednostavne sviračke tehnike, pri scenskom predstavljanju dvojnice se mogu koristiti solo, ali i u kombinaciji sa samicom, tamburaškim sastavom, te folklornim pjevačkim zborom. Pastiri su rado izrađivali i svirali u volovski rog. To je pastirski (svinjarski i govedarski) puhački instrument u koji se trubilo, tulilo ili puhalo, a služio je za dozivanje ili oglašavanje. Da bi se njime moglo služiti trebalo ih je najprije dobro iskuhati, da se odstrani preostalo meso, dlaka i unutarnji slojevi rogovine. Potom im se šira strana zaokružila pilom i izgladila nožem, a vršci su se otupili. Svakom se rogu tada na vršku svrdlom načinila rupa, uz koju je svirač priljubio usnice i izvodio ton snažnim puhanjem. Nestankom velikih obiteljskih zadruga, nestalo je i velikih stada, pa tako i pastira, a i njihovog tulenja na rogu. U kajkavskom području rog je zamijenila drvena truba. Rijetki nalazi svjedoče nam da se u Moslavini svirala i okarina: puhački muzički instrument, jajolikog oblika, izrađen od terakote, porculana ili metala. Kod nas je pronađena u Osekovu i Ludenici. Sredinom dvadesetog stoljeća, mogle su se kupiti na sajmovima ili su ih trgovci nabavljali iz Hrvatskog Zagorja i Austrije.

Sviraj dudo, bogarati tvoga, nemoj žalit buđelara moga11 Gajde, dude su aerofono pučko glazbalo, sastoji se od kožne mješine u koju su utaknuti dulac, prebiraljka i trubanj. Kroz dulac svirač puše, prebiraljkom izvodi melodiju, a trubalj proizvodi samo jedan ton koji neprekidno zvuči. Gajde su prvenstveno pastirski instrument, ali i kao glazbena pratnja plesu. «Gajdaši su znali vrlo vješto i čisto ugoditi svoje sviraljke, pa su vragoljasto natjerali čitavo kolo, da časkom pleše otmjeno i umjereno, a onda udaraju hitrije i prpošno. S puno miline i duhovitosti gajdaš ili počimalja znali su se narugati svim manama svojih suseljana.» (Širola;1934:107) Gajde potječu iz Azije, a preteča su im glazbala s mješinom koja su upotrebljavali Rimljani. Rimski su ih vojnici raširili po cijelom Rimskom Carstvu.12 Glavni dijelovi gajda su: mješina, prebiraljka, dulac i trubanj. Mješina je od učinjene kozje kože, jer je ona najčvršća i Dudaš Ilija Kabljanac najgušća. Dlake kože okrenu se na unutarnju stranu. Na iz Velikog Vukovja mješini su tri otvora: vratni i dva para prednjih nogu. U mješinu ulazi zrak kroz dulac, a izlazi kroz prebiraljku i trubanj. Da bi se istisnuo zrak iz mješine, gajdaš je drži pod pazuhom i nadlakticom ruke tlači o svoja prsa. Prebiraljka je dvocijevna svirala od šljivovine (u novije vrijeme metalna cijev) utaknuta u našak, valjkast stupić uvučen u mješinu. U svaku cijev prebiraljke utaknut je s gornje strane po jedan pisak od bazgovine ili trstike s udarnim jezičcem. Cijevi dvocijevne prebiraljke dobivaju 11 Novčanik

12 Poznate su jednocijevne prebiraljke (Makedonija), s dvocijevnom prebiraljkom (Slavonija, Baranja, i drugi krajevi), i s trocijevnom prebiraljkom (dude-Zapadna Slavonija, okolica Bjelovara i Križevaca).

31


posebne nazive: desne ovojnice ili rožnjak, lijeve dvojnice ili kličnjak. Lijeve dvojnice imaju pet rupica za prebiranje, a desne dvojnice jednu rupu i to na mjestu gdje bi na lijevoj prebiraljci bila šesta. Na kličnjaku gajdaš svira niz od šest tonova, a na rožnjaku temeljni ton tonskog niza i donju kvartu. Dulac je drvena cijev od šljivovine kroz koju gajdaš ustima tjera zrak u mješinu. Trubanj je dugačka svirala utaknuta u tok. Sastavljena je od tri valjkaste cijevi, ukrašene i na mjestu uticanja kositrom obaljane cijevi od šljivovine. Trubanj daje brenčavi otegnuti ton, koji jednolično zvuči za cijelo vrijeme svirke. S unutrašnje strane utaknut je trubanj, oveći pisak od bazgovine. (Ferić;1994;7-8). Dudaše su u prvoj polovici 20. stoljeća potisnuli tamburaški sastavi koji najviše sviraju po svadbama, gdje su nekada gajdaši uz staroga svata i kuma bile glavne osobe. Osim gajda, najdotjeranije pučko glazbalo bile su dude s trocijevnom prebiralicom i trubnjem. Područje je njihovo dosta ograničeno: osim bjelovarskokriževačkog kraja, Podravine nalazimo ih i u Moslavini. Dude-crtež

Najpoznatiji dudaš Jedan od najpoznatijih dudaša bilogorsko-podravskomoslavačkog kraja bio je Marko Križan (1881.-1968.) rođen u Klokočevcu. Čovjek izuzetnih glazbenih sposobnosti, savršenog sluha, nazdravičar i odličan poznavalac narodnih običaja. Bio je pravi graditelj tradicionalnih puhaćih glazbala na kojima je i svirao. Najpoznatiji je kao dudaš, ali jednako je vješto svirao i druge frule. Impresivno je izvodio male paralelne terce na dvojnicama postižući na njima improvizacije neobično mekog i nježnog ugođaja. Riječ duda izvodi Berneker od turske riječi duduk, ali riječ dude poznata je i u krajevima Dudaš Mijo Zdelarec našeg folklora, u koje iz Ivanske turcizmi nisu ulazili. Belostenec (1594.-1675.) zna za dude, pa i za dudaša, «koj z mehom napuhnjenem puše i v saki piščar, koji piščali vu meh zabodene ima». «Dude su navek bile dude!» kažu Bilogorci, Podravci i Prigorci za ovo glazbalo. Dude su bile najpopularnije glazbalo u drugoj polovici 19. i prvoj Četveroglasne dude polovici 20. stoljeća. Dude i dudaši razveseljavali su staro i mlado, bogate i bogce. Na proštenjima, sajmovima, u obitelji i mobi, u polju i pašnjacima čule su se dude. Dudaši su bili cijenjeni ljudi, a u svatovima dudaš je bio vrlo tražena osoba. Krajem prošlog stoljeća (od 1880.) dudaši su počeli upotrebljavati laktaču, sufru, mijeh umjesto puvalke. Mogli su bez prestanka i pjevati. Zato su se za dudaša u svatovima odabirali ljudi snažna i zvonka glasa. Dudaš je u svatovima morao biti dovitljiv i šaljiv, nekad je bio najvažnija osoba 32


u selu – sudac za narodne običaje, nošnje i glazbu. U spornim slučajevima kad se iz važnog razloga moralo odstupiti od nekog običaja, njegov je sud bio mjerodavan. U svatovima je na pr. od davnina bila dužnost dudaša da mladence uvodi u njihovu komoricu – ložnicu, a ujutro da svima prisutnima pruži dokaz da je mladi par izvršio ono što se od njega i očekivalo. Tom prigodom Marko Križan je pjevao popijevku u čast mladencima:13 Dude ili gajde su zamijenili tamburaški sastavi ili tambure samice.

Gajdašica Melita Nikolić iz Novske

Gajdašica Marina Nešticki iz Kutine

Sastav “Vilingora” iz Zagreba svira tradicijske instrumente, Kutina, 2006. 13 «Na slavu se sleglo sve selo, oko svirca sve je veselo. Čili momci ustaju, u kolo se vataju. I moja je dika kraj kola, prepuče mi srce na pola. Skokni curo lagana, pokraj svoga dragana. Skokni, cupni, svete rumeni, evo nama blizu jeseni. L’ jep će danak svanuti, nam će sunce granuti. U majke ću tebe prositi, mome ću te dvoru nositi. Moja će te majka ljubiti, poljubcem će tebe buditi, a ti skokni lagana, pokraj svoga dragana.»

33


Lana Moslavac, svira moslavačke dude

Dudašica Lana Moslavac iz Kutine, 2005.

Dudaška i gajdaška prebiraljka

34

Dudaš Vjekoslav Martinović iz Garešnice, 2005.


Najstarije i najnovije moslavačke dude

Hrvatski gajdaški orkestar pod stručnim vodstvom Stjepana Večkovića na Petrovu u Kutini, 2007.

35


Moslavačke dude na smotri u Bjelovaru 1965. g. U Bjelovaru je 24. lipnja 1965. održana smotra bjelovarskog kotara na kojoj je nastupio i KUD Svjetlost iz Ivanske. O nestanku dudaša na toj smotri, govori nam i članak nepotpisanog komentara, objavljenog u lokalnom tisku, koji se odnosi na nastup spomenutog KUD-a: ...Vrlo dobar folklorni nastup uz očuvanje starih elemenata povezanih sa životom ljudi u Moslavini... Svirača u dude trebalo bi podmladiti, kako nam ne bi dude u folkloru iščezle, jer sadašnji svirač izgleda da je jedini u tom kraju... Te su me riječi ponukale da istražim što se u međuvremenu dogodilo sa dudama, dudašima i njihovom svirkom. Tako sam u Ivanskoj pronašla glazbalo Mije Zdjelarca, posljednjeg dudaša sjeverne Moslavine i Bilogore, koje je nakon njegove smrti kupio KUD Svjetlost. Od Antonije Dokuš, voditeljice društva, doznala sam za prvobitnu namjeru da se obnovi dudaška svirka te ponovo uvrsti u repertoar njihova KUD-a. I danas su glavni dijelovi Zdjelarčevih duda dobro očuvani (diplice i trubanj). Uz izradu odgovarajućih piskova i popravak mijeha, na glazbalu bi se moglo svirati kao i nekad. Međutim, dudaša više nema. Svi oni, nekad poznati, umrli su, a novoj generaciji svirača nisu prenijeli svoje umijeće tradicijskog načina svirke, znanje o održavanju glazbala i sl. Tako je glazbalo koje je već pojavom tamburaša počelo gubiti svoju publiku ostalo i bez svirača jer mladi ljudi danas, osim što nemaju uzore i nisu nikad ni čuli zvuk duda, nemaju ni interesa za učenje svirke na ovom tradicijskom glazbalu14, ali zato za učenje na trzalačkim instrumentima, gotovo u svakom selu, postoji veliki interes.15 (Bjelovarski list, 10/1956.,br. 15, str. 2) Osim Mije Zdjelarca iz Ivanske, poneki moslavčani i rodbina još se i danas sjećaju dudaša Ilije Kabljanca iz Velikog Vukovja. rođ. 1890. On se sve do svoje smrti 1974. godine bavio glazbom i svirao dude po ćijanama, svadbama, «krsnim slavama», te ostalim seoskim skupovima. Njegove dude nisu sačuvane, jer su one bile pojam mukotrpno zarađenog novca, tako da je njegova supruga poslije njegove smrti sama ih uništila. Svirači dudaši bili su «preštimavani», hvaljeni, slavljeni i plaćeni. Bećari, veseljaci, govornici, nazdravičari...pjevači starih pjesama, čuvari starih običaja i nadasve značajni ljudi. Dudama su pratili mladence u crkvu na vjenčanje, iz crkve, u svatove, u krevet i iz kreveta. Često su bili suci i presudnici. Svirci sirotinje i careva. Danas dude svira jedina dudašica iz Kutine, Lana Moslavac, aktivna članica KUD-a «Husain» iz Husaina, a studij za puhačke instrumente pohađala je u «Ladu», kod gosp. Stjepana Večkovića. Sviračice na gajdama su također djevojka iz Kutine-Marina Nešticki, a iz Novske gajde svira Melita Nikolić. U sjevero moslavačkom kraju najpoznatiji je dudaš - gajdaš Vjekoslav Martinić iz Garešnice, koji je pohađao Školu folklora u organizaciji Matice iseljenika iz Zagreba i seminar Panonske zone u Vinkovcima u organizaciji Gatalinke, na kojem je u posljednje vrijeme i predavač. Aktivni je član KUD-a «Zdenac» iz Garešnice. Tragajući za izvorima o puhačkim glazbalima Moslavine, nekoliko vrijednih informacija o dudama dobila sam od gđe. Antonije Dokuš iz Ivanske, koja mi je ustupila foto dokumentarnu građu i gore opisane dude (koje se prema stručnoj ekspertizi gosp. Stjepana Večkovića) nisu mogle bez većih intervencija popraviti, tako da su zadržale bez popravke, svoj autohtoni zvuk i izgled.

14 Posredstvom gđe. Antonije Dokuš, upravo ove dude završile su u Muzeju Moslavine u Kutini. Prema stručnoj ekspertizi

gosp. Stjepana Večkovića iz Zagreba i svirača na tradicijskim instrumentima, nije uputno ih popravljanti, jer bi se previše izgubila njihova arhaičnost i originalnost, tako da do daljnjega će služit isključivo za izlaganje na izložbama i predavanima. 15 Najzačajniji voditelji tamburaških sastava ili zborova bili su: Stevan Gradić, Josip Ferenčaković, Mato Vincetić, Zvonko Potočki, Tona Žapkar, Branko Pastula..i mnogi drugi.

36


O tamburama Tamburica je kordofono glazbalo koje pripada porodici lutnje. U Hrvata i drugih susjednih naroda tradicijska je stečevina, kamo su je po svojoj prilici donijeli Turci za vrijeme svojih osvajanja u 14. i 15. st. (ime je glazbala deminutiv od riječi tambura koja je naziv za arhaično perzijsko glazbalo).16 Tambura je kruškolika trupa, dugačka vrata 45-115 cm. Gradi se od tri komada: kopanjice (trupa), vrata i glave. Trup je izduben u javorovu, klenovu, šljivovu, kruškovu, topolovu, jablanovu, lipovu drvu, katkad i u jasenovini, orahovini ili vrbovini. U novije se vrijeme tambure, ne dubu, nego izrađuju od tankih savijenih daščica. Trup je pokriven tankom daskom od meka drva, koja se zove glasnjača. Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva, kako se trzalicom ne bi oštetio. Na glasnjači su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak), a ima ih Bisernica katkad 8 – 24, na novijima je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure je redovito dug. Duž njegove gornje strane pričvršćena je hvataljka, na njoj su poprijeko pribijene prečnice, krsnice ili perdeta, katkad kocke ili kote. Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije ili ključ. Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinom za svaku žicu. Žice idu od čivija preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa odozdo za zapinjače (petlje, kopče ili dugmad). U tamburu se svira trzalicom koja je načinjena od višnjevine ili od orlova, gavranova, paunova ili guščjeg pera, a u novije vrijeme od celuloida, roga ili od plastičnog materijala. Njome se udara u žice (za kratke tonove) ili trže (za dulje tonove). Tambura samica Za muziciranje na tamburi narodni je izraz: udarati u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve se više uvriježio izraz: svirati u tamburu. Postoje brojne varijante naziva za pojedine veličine tambura17 (saz, šargija, prim18, primašica, samica19, dangubica, bisernica itd.). Tambura samica najviše se svira u Slavoniji, Baranji, Srijemu, Lici i Moslavini. To je prije svega pastirski instrument koji su svirači svirali u vrijeme čuvanja stoke, mada se svirala i na drugim svečanostima. Svirač sam svira, prati ples ili prati svoje pjevanje. Tambura samica ima četiri žice, dvije po dvije su ugođene u paru, u intervalu kvarte. Na prve dvije se svira melodija i prateći glas, a druge dvije svira, tj. upotpunjuje akord, tako da se može svirati troglasno, pa čak i četveroglasne akorde, koristeći palac i prva dva prsta odnosno tri i četiri prsta lijeve ruke. 16 Najjednostavniji primjer hrvatske tamburice jesu solističke tamburice s dvije, tri ili četiri žice. Tamburice s dvije žice, obje

ugođene unisono, nalazimo na Kordunu i na Banovini (ali se migracijama donijela i u Moslavinu), zvana dvožica, dangubica....(Ćaleta:2001:429). 17 Neki nazivi su tursko-arapskog porijekla: baglama, bolduk čanguri, ćitelija, sedefli-tambura, karaduzen (karaduz). 18 Drugi su nazivi preuzeti iz glazbene terminologije latinskoga porijekla: prim (primašica), sekundašica, kontra (kontrašica), basprim, bas. 19 Treće je nazive naš puk stvorio, kao npr. samica, dangubica, bisernica, cika, cikuša, čandrkovica, šara, brač (od slavenske riječi bračka, brečati), berde, bugarija (od riječi bugarati i bugarštica, koja znači vrstu narodne pjesme). Milan Stahul jak je za tenorsku tamburu, na osnovi riječi čelo, uveo na narodni način stvorenu kovačicu čelović. Svirač tambure zove se tamburaš, a graditelj tambura je tamburar. (Leksikon jugoslavenske muzike; Zagreb, 1984.)

37


Tamburu samicu danas u Kutini sviraju samo Mata Vincetić i Lana Moslavac, mada do Drugog svjetskog rata nije bilo moslavačkog sela bez samičara, osobito u sjeveroistočnom dijelu ove regije. Vrijednost tambure samice je boja i arhaičan zvuk, a one se u pravilu različito štimaju, i to ponajviše prema sviračevom glasu, da bi mogao pratiti svoje pjevanje. Tambura samica se slaže odnosno komunicira s gajdama. Preteča tamburice bila je tambura samica koju su u naše krajeve donijeli Turci. Svirač na solističkoj tamburici (samičar) prati pjesmu ili izvodi starinska jednostavnija kola. Pjesme i kola izvode se tako da svirač istodobno i vodi i prati melodiju, koristeći se prvim dvjema žicama za izvođenje melodije, a drugim dvjema za pratnju. Sredinom 19. stoljeća osnovan je prvi tamburaški zbor u Hrvatskoj i od tada se razvija novo glazbeno stvaralaštvo za tamburu kao i udruživanje u sastave koji se nazivaju tamburaški sastavi, a Lana Moslavac na Smotri poslije i tamburaški orkestri. Osnivsamičara u D. Andrijevcima, anjem prvog tamburaškog zbora20 2005. godine pod rukovodstvom Osječanina Paje Kolarića, tamburaški sastavi preuzeli su vodstvo i samica je izgubila svoju vodeću ulogu.21 Danas vrlo rijetko nalazimo tambure Farkaševa sustava ugađanja žica, bračeve, umjetnički ukrašene permuterom, majstorske primjerke tambura graditelja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, poput Gilga ili Stjepušina iz Siska ili američkog Hrvata, Johna Benchicha iz Clevelanda (Ohaio, USA). Suvremeni tamburaški sastavi srijemskog ili Jankovićevog sustava ugađanja (štima) sastoje se od prima Mata Vincetić ili bisernice, najmanje tamburice s najvišim tonovima, koja svira uštimava tamburu melodiju, zatim brača koji svira istu melodiju ili njenu varijaciju, ali za oktavu niže, bugarije ili beglajta što, poput gitare, svira akordičku pratnju te bajsa ili berde koja svira najdublje, basove tonove. Na prvoj Općoj jugoslavenskoj konferenciji tamburaških stručnjaka 1958. u Novom Sadu stvoren je temelj za jedinstvo svih tamburaških sistema. Prihvaćena je jedinstvena standardna tamburaška partitura i jedinstveni narodni nazivi tambura. Standardna partitura ima ovaj sastav: prva i druga bisernica, prvi i drugi brač, čelović, čelo, bugarija i berde. Već u primitivne tamburaške sastave povremeno su se uvodili i drugi instrumenti npr. violina (gusle, egede) koja je nezaobilazno glazbalo tradicijskih gudačkih sastava u Moslavini, hrvatskoj Posavini i Bilogori zvani guci, mužikaši, svirci, tamburaši. Obično su svirali u sastavu dvije violine i trostruni ili dvostruni bas tipa violončela, brač, bugarija ili beglajt.

20 Tamburaški orkestar sastavljen je od tamburaša koji muziciraju na tamburama različitih veličina. Zajedničko tamburanje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu i sekstetu tambura, ali i u većim sastavima. Manji ansambl zove se i tamburaški zbor, a veći orkestar. Manjim sastavima ravna primaš, a većim dirigent. 21 Prije Paje Kolarića i razvoja tambure i tamburaške glazbe, samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa. Tambura Paje Kolarića, najstarija je sačuvana tambura. Ona svojim malim tijelom, dugim vratom i drvenim čivijama najviše nalikuje na današnju samicu. (Pribanić:Ogulin:2003.).

38


Đorđe Kordić - kutinski graditelj tambura

Šiško Želimir - ilustrator pjesmarice ‘‘Kad zasvira lane moje’’

Tamburaši iz Husaina, 1974.

Svirač na farkaševoj berdi Tamburaši i violinista Stjepan Šafran Pišta iz Husaina, 1999.

39


Sa promocije pjesmarice Narodne pjesme i plesovi Moslavine, 27. 3. 1992. Dragutin Pasarić, Slavica Moslavac i Zvonko Sušnjar

Sa promocije “Kad zasvira lane moje” u Pučišću , 24.8. 2007. promotori: Andrija Ivančan, Ivan Kršek i Srebrenka Šeravić

Autorica Lana i promotor Siniša Leopold na promociji pjesmarice “Kad zasvira lane moje” na Braču u Pučišćima, 24.8.2007. Moderatorica Jadranka Del Ponte i autorica Slavica Moslavac na promociji pjesmarice “Narodne pjesme i plesovi Moslavine”, 1992.

40


Naši violinisti Najveseliji, najpopularniji violinisti šireg kutinskog i popovačkog kraja bili su Šafran Pišta iz Husaina i Šandor Golomboš iz Osekova, a od ostalih bili su vrlo popularni Stjepan Skočić i Metod Slunjski iz Volodera, Antun Žapkar, Ivo Grubiša, Ivan Šeić iz Kutine, Ilija Vujnović i Marko Rakiđija iz Mikleuške, Trbojević iz Kutinice, Stevo Komlenac, Mile Puljarić i Miloš Gostović iz Selišta, Joso Rendulić i Josip Pavlić iz Kletišta, Darko Šomođi i Andrija Žigolić iz Kutinske Slatine, Zvonko Kosalec i Tomislav Smernović iz Potoka, Dragan Božić i Viktor Preglej iz Ilove, Đuri de Vila iz Ciglenice, Mato Šulek iz Gornje Gračenice, Drago Blažun iz Husaina, Ivan Matijaš i Pero Ortolan iz Volodera, Ante Mišković, Vlado Bedić, Drago Jankovečki, Antun Blazinić, Petar Blazinić i Antun Miljan iz Repušnice, Miško Jagačić, Mijo Luški i Đuka Jurčec iz Donje Gračenice i Drago Steković iz Stružca.

Violinista Drago Blažun iz Kutine

Violinista iz Potoka

Violinista Šandor Golomboš iz Osekova

41


Glazbeni sastav Hrvatskog sokola u Kutini, 1929.

Tamburaši iz Zbjegovače, 1939.

Tamburaši na svadbi u Gornjem Mikloušu, prije 2. svjetskog rata

Tamburaši iz Osekova, 1949.

42


Tamburaši na svadbi u Samarici, sredina 20. stoljeća

Voloderski tamburaši na Voloderskoj jeseni , 1967.

43


Tamburaški orkestar iz Repušnice s voditeljem Dušanom Tropčićem, 1952.

Tamburaški zbor iz Kutine s voditeljem dr. Dragutinom Raljušićem, 1952.

44


Pjevački zbor iz Kutine sa zborovođom Zvonkom Šušnjarom, 1965.

Folkloraši i tamburaši OŠ 4. maj, Kutina, s voditejima Stjepanom Rukavina i Milivojem Županićem ,1967.

Članovi KUD-a Moslavec iz Volodera s voditeljicom Ankicom Durinec, 1967.

Tamburaši iz Husaina s voditeljem Želimirom Rumišekom, 1990.

45


Društveni položaj svirača Društveni položaj svirača i plesača u prošlim vremenima mnogo je ovisio i o spolu. Dakako, kazivači ne spominju ženske oblike imenica tamburašica, guslačica, dudašica, jer u Moslavini ne sviraju i «...žene ne igraju u ništa, naši ljudi drže da je to sramota za ženu da ona igra. Kad bi koja žena zaigrala u gusle, dvojnice ili sviralu, tu bi se od nje smijalo i mlado i staro, ne bi smela na svetlo iziđ. Žene niti ne fućkaju». (Sokolović; 1993:53).

Nikola Skukan član brojnih tamburaških sastava

U gradu Kutina bilo je nešto drugačije. U sastavu «Hrvatskog sokola» iz 1929. g. od pet članova sastava bilo je tri žene, a mnogo više u prvom mješovitom pjevačkom zboru, osnovanom 1890. godine. Do 1906. predsjednik mu je bio R. Mühlstein, a u 1907. predsjednik je odvjetnik dr. Josip Kreč, a zborom je dirigirao učitelj iz Ilove Dragutin Grübl. Godine 1904. osnovano je i tamburaško i pjevačko društvo. (Kolar;2002:277).

Prvi glazbenici sa šireg kutinskog područja djelovali su u sastavu Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kutina osnovanog 1891. g. Godine 1924. tu limenu glazbu preuzima Josip Trupec. Popularna «Trupec banda», unatoč čestih unutarnjih sukoba i nesporazuma, svirala je osim domicilnih vatrogasnih, na brojnim gradskim priredbama, zabavama i ostalim druženjima. Ova «živa» glazba zadržala se do kasnih pedesetih godina, kada se osnivaju razni jazz22, a šezdesetih godina i vokalno-instrumentalni sastavi. Razlika između jazz i VIS-ova bila je u tome što su «jezisti» svirali na klasičnim instrumentima bez pojačala i to: kontrabas, bubnjevi, saksofon ili neki drugi puhački instrument, ali i harmonika. A VIS-ovi su svirali pretežno gitare (solo, ritam i bas), orgulje23, bubnjeve, ali uz uporabu pojačala. Kutina je imala pedesetih godina izuzetno kvalitetan pjevačko-tamburaški orkestar, kojeg je vodio dr. Dragutin Raljušić, naime on se prema kvaliteti dijelio na A, B i C kategoriju (dakako, C je bio za početnike). Zbor A kategorije je godine 1952. bio pozvan na Radio Zagreb i predstavio «u živo» svoja glazbena postignuća. Koliko je Kutina bila glazbeno osviještena vidi se i po djelovanju simfonijskog orkestara pod vodstvom dr. Rajka Fenca, koji je organizirao niz koncerata klasične glazbe, te sudjelovao u nekoliko kazališnih predstava dramske sekcije RKUD-a «Ivo Perković» iz Kutine. Odlaskom gospodina Raljušića 1953. zborovi dolaze u krizu, iako ih još neko vrijeme vode pedagozi Branko Stipčević i Zvonko Šušnjar. Značajan društveni i glazbeni život odvijao se i u brojnim seoskim sredinama i to: Husainu, Zbjegovači, Gojlu, Gračenici, Osekovu, Voloderu, Obedišću, Vezišću, Okešinecu, Ludinici, Garešnici, a u Repušnici, godine 1953/54. tamburašku sekciju OŠ Repušnica24 vodio je mjesni učitelj Dušan Tropčić.25 22 Zanimljivost tih sastava je u tome što su se nazivali jazz, a svirali su zabavnu glazbu. Zamiru sredinom šezdesetih godina kada ih zamijenjuju VIS-ovi (vokalno-instrumentalni sastavi). Evo samo nekih: Crni biseri, Orfeji, Rubini, Domino, EHO - 5, a oni se gase osamdesetih godina. 23 Prve orgulje u Kutini svirao je 1965. g. gosp. Ivica Andrilović. 24 U 30-godišnjici rada Poljoprivredne zadruge Repušnica, između ostalog donosi da je ....»Iste godine 1931. zadružna omladina osnovala kulturno-prosvjetni ogranak sa 50 muških i ženskih članova. Ta je omladina organizirala knjižnicu sa početnih 55 knjiga, te je s vremenom ova knjižnica narasla na preko 300 knjiga. Ista je omladina stvorila glumačku sku pinu, pjevački i tamburaški zbor i uvela stalnu štednju, ali je sve to neposredno pred rat bilo likvidirano». T.M.

46


Od organiziranih glazbenih skupina za kutinski kraj trebamo također spomenuti: Zbor umirovljenika Kutina, pjevačku skupinu «Dunje» te klapu «Škrlet» KUD-a «Moslavina» Kutina, Cantilena, pjevačku skupinu «Rubido», članice Hrvatske žene Kutina, KUD «Ivančice», KUD «Seljačku slogu», kao i pjevačku skupinu «Baština» KUD-a «Husain» iz Husaina koji su 2000. godine snimili i nosač zvuka pod nazivom «Vijenac žita vijenac zlata». U siječnju ratne godine 1993. Hrvatski je radio u Husainu tonski zabilježio četrdesetak vrijednih moslavačkih pjesama i plesova koji kao temeljna tradicijska i folklorna zrnca znatno obogaćuju ukupnu nacionalnu glazbenu baštinu i fonoteku Hrvatskog radija. To je članovima KUD-a «Husain» omogućilo ostvarenje moslavačkog glazbenog prvijenca i izdavanje nosača zvuka, CD-a i kasete zavičajne glazbe naziva «Vijenac žita, vijenac zlata». Vasilj Sikorski, urednik Redakcije narodne glazbe Hrvatskog radija na promociji je rekao: «Husain, slikovito i lijepo naselje nedaleko Kutine, oaza je moslavačkih folklornih starina i tradicija koju su vrli članovi mjesnoga KUD-a «Husain» uspješno odnjegovali i sačuvali od zaborava. Ovaj nosač zvuka folklorne glazbe Moslavine istinski raduje i oplemenjuje». A Siniša Leopold, dirigent TO HRT uz sve čestitke, dodao je kako je nosač zvuka dio bogate glazbene riznice kojom se s pravom mogu dičiti članovi KUD-a «Husain» koji su svoje pjesme i plesove otpjevali i odsvirali s ljubavlju, zanosom i ponosom, onako kako su to činili njihovi preci, kako će to činiti njihovi mlađi naraštaji. Zbog toga će ova glazba trajno krasiti njihovo mjesto, zavičaj i domovinu, a tonski nosači, CD i kaseta, bit će njihove glazbene monografije minuloga i sadašnjega vremena te zalog za budućnost.

Svirci iz Malog Pašijana, 1942.

A profesor Ivica Ivanković, producent, te stručni savjetnik, također je na predstavljanju dodao: «Nosačima zvuka moslavačke narodne glazbe, simboličnog naziva «Vijenac žita, vijenac zlata», ostvarena je možda jedna od najvažnijih vrijednosti folklornog amaterizma u Hrvatskoj».26 Ne radi se dakle, tek o pukom romantičarskom oživljavanju folklorne prošlosti. Pitanje je to pozitivne orijentacije spram vlastitoj folklornoj baštini što je, čini se, osobito važno danas kad je potrebno upozoriti, ne bez razloga, na vrijednosti koje naša raznolika i bogata glazbena prošlost krije u sebi. Često se danas čuje pitanje: Ima li folklorni amaterizam uopće smisla i budućnosti? Čini se da ima, ako se naslijeđeno kulturno blago prošlosti voli i vjerodostojno predstavlja.

25 U izvještaju o organizaciono kulturnom prosvjetnom radu u Repušnici, iz 1958. g. napisanom od gospodina Maretić Mije, kaže se:» ...u prvom redu ističe se glazbena i dramska sekcija na čelu sa svojim rukovodiocima drugom Tropčić Dušanom i drugaricom Tenčić Ljiljanom i ako prezaposleni dali su od sebe toliko da je naše društvo nastupilo kako na predsmotra ma tako i na samoj smotri u Kutini». 26 Nosač zvuka sadržava 28 napjeva i kola, te knjižicu o vrijednim izvođačima pisanu trojezično (na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku), a za potrebe HRT-a snimljeno je oko 40-tak glazbenih brojeva, koji su pohranjeni u fonoteci Hrvatskog radija. (KAJ;2002;141).

47


Kutinski pjevački zbor, sa zborovođom Zvonkom Šušnjarom, 1987.

Pjevačka skupina Rubido, s voditeljicom Slavicom Moslavac, 2005.

Pjevačka skupina Baština, KUD-a Husain, 2006.

48

Zbor umirovljenika sa zborovođom Ivanom Milatom

Klapa Škrlet KUD-a Moslavina Kutina, 2007.

PS Dunje KUD-a Moslavina iz Kutine, s voditeljem Josipom Ferenčakovićem, 2002.


Tamburaška i folklorna sekcija KUD-a Husain, 2007.

Tamburaški sastav KUD-a Husain, 2005.

Pjevačka, tamburaška i folklorna skecija KUD Ivo Perković iz Kutine, 1989.

Zbor umirovljenika, Kutina

49


Pjevačka skupina KUD-a “Ivančice” iz Kutine, 1999.

KUD “Moslavec” iz Volodera na smotri u Kutini, 1999.

50


Novljanski tamburaši, 2003.

Violinista i tamburaši iz Potoka, 2004.

Glazba iz Ilove, 2007.

51


Glazba iz Petrinje, 2007.

Violinista i tamburaši iz Posavskih Brega, 2007.

52


Članovi KUD-a Moslavčanka iz Donje Gračenice

KUD “Kloštar” izvodi ljubavnu igru “Dini, dini dinčeci”, 1998.

53


“Lepi moj pajdaš” iz Kloštar Ivanića

Ples korparica iz Ilove

Ples “Lepi moj pajdaš”

54


Pjevački zbor “Moslavina”, Kutina

55


Novo Poglavlje


Priredili su: Zvonko Javornicki, Vladimir Ilijaš, Ivica Vuković, Višnja Sever, Robert Šeić i Andrija Rudić

Prilozi za izučavanje glazbenih sastava Kutine, Popovače, Banove Jaruge Stanovnici ruralnih dijelova kutinskog kraja sastajali su se po kuharnama, na raskrižjima i mostovima, veseleći se na perućehama, aldomašima, treblećiji, svadbama itd., te plešući drmeše, kola i pripijevke, dakako uz svirku usne hramonike ili tamburaškog sastava, Stanovnici urbanog dijela Kutine, na gradskim zabavama plesali su slijedeće plesove: valcer, tango, samba, rumba, foks i fokstrot, swing, a naročito je bio popularan bugi-vugi. Dakako, na ove zabave zatvorenog tipa, ali i kućne žureve, priređivane za imendane, rođendane, uglednici Kutine dolazili su s pozivnicama, posebno opremljeni, a međusobno povezani prijateljskim, rodbinskim, imovinskim ili strukovnim vezama. Na njima su svirali glazbeni sastavi izvodeći zabavne skladbe domaćih i stranih izvođača. Prvi počeci zabavne glazbe u Hrvatskoj, javljaju se za ilirskog preporoda tridesetih godina XIX. stoljeća. Uz rodoljubne pjesme i budnice nastaju tada u gradovima napjevi na tekstove poznatih pjesnika, čija je melodika zadržala jednostavnost narodnih popjevaka. To su danas tzv. «starogradske pjesme», koje su prevladavale sve do Prvog svjetskog rata, mada se i danas u raznim prigodama rado izvode. U razdoblju između dva rata javljaju se dva žanra zabavne glazbe: romanse, koje nastavljaju putem ranijih starogradskih pjesama, i šlageri, u prvo vrijeme popularne melodije iz opereta. Većina šlagera bila je u ritmu tanga ili engleskog valcera, a šezdesetih godina slow-rocka; paralelno s njim razvijale su se i tzv. slobodne forme, najviše šansone. Sedamdesetih godina jedan dio zabavne glazbe prelazi u pop, a zatim u rock. Prisutnost rock glazbe u našoj glazbenoj sredini postojala je sve primjetnija tijekom šezdesetih godina, premda se većina grupa ograničavala na reproduciranje pjesama stranih izvođača. Ta embrionalna faza domaćeg rock-glazbovanja bila je krajnje siromašna po svojim kreativnim dometima, no stvorila je temelj za nagli razvoj i popularizaciju rock-glazbe početkom sedamdesetih godina. Tek na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete rock scena doživljava živost i aktivnost koja se može usporediti s najznačajnijim svjetskim središtima rock-glazbovanja. Erupcija punk-rock i tzv. «new wave» (novovalne) glazbe stvorila je mogućnost mladim i instrumentalistički nesofisticiranim glazbenicima da najjednostavnijim rock-oblicima izraze svoj odnos prema svijetu odraslih i odgovornih. Nakon punkerske anarhije i energije te novovalnih poziva na ples, postpunkersko razdoblje odlikuje se insistiranjem na strukturi i kombiniranju klasičnih ili avangardnih umjetničkih iskustava u kontekstu rock-glazbe (tzv. art/rock).

59


Zvonko Javornicki Crni Biseri Sredinom šezdesetih godina pojavio se veliki interes za R&R glazbu, a samim tim i potreba za električnim sastavom. U Zagrebu su među prvim djelovali električni sastavi: «Bijele strijele» i «Crveni koralji». Budući da je njihov solista Miro Lukač (Čvek) rođeni Kutinčanin, ukazala nam se prilika da ga slušamo na plesnjacima na Ribnjaku. Već tada se rodila ideja da i mi u Kutini osnujemo prvi električni sastav pod imenom: «Crni biseri» (1962.-1968.). Prvu postavu činili su: Zvonko Javornicki (solo gitara i vođa grupe), Ivica Horvat (prateća gitara), Ranko Đozlija (bas gitara), Slavko Petračić (bubnjevi). Nakon određenog vremena, a po uzoru na strane sastave, pojavila se potreba za vokalnim solistom. Na to je mjesto došao tada, vrlo talentirani vokalni solist Spomenko Šušnjar, koji je sve pjesme pjevao na engleskom i talijanskom jeziku. Nastupali smo na omladinskim plesnjacima u Kutini i okolici. Održali smo solističke koncerte, pratili pjevače amatere na susretima mladih. Zahvaljujući tadašnjem predsjedniku omladinske organizacije Kutine Ivici Vukoviću, nastupali smo gotovo na svim susretima mladih diljem cijele zemlje, a predstavili smo našu općinu i omladinsku organizaciju Kutine. Na jednom od nastupa slušao nas je zagrebački menadžer, te nas angažirao za nastup u Međunarodnom studenskom klubu prijateljstva (tada vrlo popularni plesnjak Kulušić). Tu smo vrlo uspješno nastupali neko vrijeme, a zatim nam dva člana grupe odlaze u Kanadu (Ranko i Slavko). Ostali članovi nastavljaju nastupati u raznim drugim sastavima, koji su se u to vrijeme počeli osnivati u Kutini.

Crni Biseri, Kutina, 1963.

60


Vladimir Ilijaš Zabavno glazbeni život Kutine Prvi susret sa zabavnom glazbom u Kutini doživio sam krajem četrdesetih godina u tadašnjem Sokolskom domu.27 Na pozornici svirao je «jazz» u sastavu: Zdenko Ivančić, alt, saksofon; Viktor Beneković, bubnjevi; Stjepan Barbarić, gitara; Pišta Žigulić, havajska gitara. Ne sjećam se tko je svirao harmoniku, no znam da je povremeno za bubnjevima bio i Mirko Luški. U to vrijeme zabave su se održavale u gostionici «Kod Špiglera» na trgu Kralja Tomislava, kod Helešyja, ali i kod Vatrogasnog doma, gdje je obično svirala tzv. Trupec banda.

Trupec banda iz Kutine, stoji drugi s lijeva Josip Trupec, vođa limene glazbe

Sredinom pedesetih u Kutini je na zabavama svirao glazbeni sastav bez posebnog naziva. Bili su to muzičari amateri: Antun Tonči Zednik, truba; Rino Udina, harmonika; Zdenko Ivančić, saksofon; Nikola Skukan, kontra bas; a na bubnjevima su se izmjenjivali Jurgec i Drago Barić. Kasnije je u ovom sastavu svirao i harmonikaš Josip Zednik, da bi od sredine pedesetih za bubnjevima bio Antun Braco Žic.

Godine 1953. u Kutini djeluje Pionirski glazbeni sastav u kojem između ostalih Lela Satler (Ermakora) i Marija Starčić (Varat) sviraju harmonike, a za bubnjevima je Vladimir Ilijaš. Nakon što je 28. 12. 1954. otvoren Dom kulture, u njegovoj «maloj» plesnoj dvorani održavaju se redovito nedjeljom od 17 do 22 sata omladinske čajanke. Na podiju, desno od ulaza, različiti sastavi svirali su glazbu za ples. Najčešće su bili u sastavu: Rino Udina, Zlatko Bem, Josip Prevendar (havajska gitara), Vlado Prevendar (harmonika) i Vladimir Ilijaš. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih tu redovito nastupaju: Milan Bojko, harmonika; Ivica Andrilović, kontra bas; Braco Žic, bubnjevi, kasnije saksofon; Vladimir Ilijaš, gitara; Vladimir Vuković, bubnjevi. Ovaj sastav nastupa u okviru RKUD-a Ivo Perković, kao njegova zabavno-glazbena sekcija. Oni sviraju i na zabavama u Kutini i okolici. Kod Helešiya svira sastav braće Zednik. Jednom prilikom s njima je nastupio tada popularni Duo s Kvarnera. Zabave su se održavale i u Templu – nekadašnjoj židovskoj sinagogi, ali i u Domu u Radićevoj ulici u Kutini. To je vrijeme kada po plesnjacima svira živa glazba, tako je bilo i sa restauracijom Helešy, u centru Kutine. Prigodom otvorenja restauracije «Park» 1963. godine, prisutnima je svirao zabavni sastav RKUD-a «Ivo Perković». Tada se u Kutini pojavljuju i prve elektronske orgulje, koje je nabavio RKUD-Ivo Perković, a svirao ih je Ivica Andrilović. U to vrijeme pojavljuju se i prvi razglasni uređaji, te s tim u vezi pojava VIS-ova (vokalno instrumentalnih sastava): Rubina, Crnih bisera, Orfeja, Domina i Eho-5. To je vrijeme novih zvukova u zabavnoj glazbi pod utjecajem popa i rocka, te pojave Beatlesa. 27 Današnji Dom kulture ili Pučko otvoreno učilište, adaptirano i prošireno 1954. godine.

61


Zabavno glazbeni sastav Rubini djelovao je od 1965.-1970. godine. Najduže su djelovali u sastavu: Boris Križman, Dragutin Horvat, Zvonko Josipović i Branko Bjelicki. U prvom sastavu bio je i Boro Mandić, a prvi nastup bilježi se 1. svibnja 1965. u prostorijama Tehnike, ispod pruge kod željezničkog kolodvora. Prva pojačala bila su ručne izrade, naime, izradio ih je otac Borisa Križmana. Zabavno glazbeni sastav Eho 5 Zabavno glazbeni sastav Eho-5 počeo je pod tim nazivom nastupati 1967., u sastavu: Ivan Andrilović, orgulje, Braco Žic, saksofon, Vladimir Ilijaš, gitara i vokal, Zvonko Javornicki, bas gitara i Vlado Vuković, bubnjevi. Probe su održavane u današnjoj Galeriji Muzeja Moslavine, a svake subote i nedjelje sviralo se u restauraciji Park. Kako su pojedini glazbenici odlazili iz sastava, a drugi dolazili, jezgro su činili Andrilović, Žic i Ilijaš, no u određeno vrijeme u sastavu su svirali još: Ivica Horvat, bas gitara,

EHO-5, 1967, prvi sastav

Željko Fuzul, solo gitara i vokal, Branko Bielcki, bubnjevi i vokal, Željko Jonjić, bas gitara i vokal, Željko Klobučar, bubnjevi i vokal, Vlado Kolar, bas gitara i vokal, te Antun Barbir, bas gitara. Zlatno doba Eho-5 smatra se prva polovica sedamdesetih godina. To je vrijeme kad sastav dosiže svoj muzički vrhunac i po mišljenju mnogih najbolji je glazbeni sastav ne samo tog vremena u Kutini, već i u široj regiji. U prilog toj tvrdnji govori i činjenica da su jedino uz glazbenu pratnju ovog sastava, u to vrijeme u Kutini i šire, nastupali najpoznatiji pjevači zagrebačke estrade. Tako je prvi nastup s poznatim pjevačem Ivicom Šerfezi, Eho-5 imao u kutinskom hotelu u jesen 1970., a već slijedeće jeseni zajednički nastupaju na Voloderskoj jeseni. Eho-5 je organizator nastupa poznatih pjevača u hotelu Kutina, pa je tako pratio: Biserku Spevec, Marka Novosela,

62


EHO 5 iz Kutine s pjevačicom

Tonija Kljakovića, Tonija Leskovara, Beti Jurković, Mariju Adler, Vjekoslava Jutta, Ljubu Lučeva i Vinka Ivanovića. Đimi Stanić bio je, pak, gost večeri na jednom koncertu pjevača amatera «mikrofon je vaš», koje je povremeno organizirao Eho-5 u kutinskom Domu kulture u okviru svog djelovanja u RKUD-u Ivo Perković. Širok repertoar Eha-5 sastojao se ne samo od popularnih zabavno glazbenih melodija s pop i rock scene već i svjetskih hitova i ever grena.

U suradnji s Ugostiteljskim poduzećem i Turističkim društvom «Garić» Eho-5 je uveo u ovaj kraj običaj krštenja mošta prema «križevačkim štatutima» u vrijeme Martinja. Prvo krštenje mošta upriličeno je u hotelu za Martinje 1970. godine uz gostovanje tada najpoznatijeg humoriste i «krstitelja» Vikija Glovackog. Uz njega, kao gost večeri nastupio je i pjevač Dušan Dančuo. I naredne dvije godine mošt krsti Glovacki, a zatim jednu godinu Drago Bahun, pa ponovno tri humorista Ljubiša Pavić. Godine 1977. u restauraciji «Park», mošt su krstili, zaista izvorno, Balog i Novosel iz Križevaca. Koliko su te zabave bile posjećene najbolje govori činjenica da se uvijek tražila stolica više, baš kao i za plesne večeri u «Parku», gdje su konobarima i članovi sastava pomagali u unošenju stolica s terase. U svom dugogodišnjem djelovanju Eho-5 je nastupao i u okolnim gradovima: Sisku, Bjelovaru, Novskoj, Garešnici, Pakracu, Lipiku, a posebno su bile dobro posjećene zabave u Popovači. Sastav je prekinuo s kontinuiranim sviranjem 1978. Neki su članovi nastavili sa sviranjem te otišli u druge glazbene sastave, a drugi su prestali s radom. U znak sjećanja na popularni Eho-5 i tradiciju, danas dva muzičara Žic i Andrilović još uvijek sviraju pod tim nazivom. Članovi KUD -a Moslavina Antun Žapkar i Nikola Skukan

63


Ivica Vuković Moja sjećanja U Kutini i okolici Kutine, bivšoj općini Kutina, navesti ću neka vlastita saznanja o razvoju glazbenih sastava. Krenut ćemo od Banove Jaruge u koju sam iz Virovitice doselio 1947. godine. Moj otac je u Virovitici kao glazbeno obrazovan, svirao u jednom od tada najpoznatijih glazbenih sastava, a po dolasku u Banovu Jarugu, odmah se uključio u glazbeni sastav koji je svirao po svadbama. Sastav su činili: Pavle Vuković, Gabrijel Kranjčec-Gaber... i drugi. U to vrijeme moj otac okuplja mlađe dečke u Međuriću i uči ih svirati. Ne znam njihova prezimena, ali se sjećam po pričanju tate, da su to bili Čar, Rukavina ... Nakon preseljenja u Ilovu osnovao je tamburaški sastav u kojem su bili Vuković Ivica – prim, Sovina Ivan – prim, Turkalj Franjo – bugarija, Krpes Ivan – bugarija, Čatari Josip – bas, a povremeno je vježbala svirajući harmoniku Ljubica Dabac, kasnije udata Krpes. Svirali su po zabavama i svadbama, a odlaskom u vojsku sastav se raspao. Naime, Ivica Vuković uključuje se s Ivom Utović – gitara, Đuliom Mioni – harmonika, Ivica Vuković – bubnjevi, u sastav koji svira na zabavama. Povremeno im se priključivao Viktor Preglej-violina i Jozo Fijola - ritam gitara i brač.

EHO-5 u najboljem sastavu, iz 1976.

U to vrijeme bio je veoma popularan nagradni ples pod nazivom Ples srca ili Ples cvjetova. Plesači koji bi posljednji ostali na podiju osvajali su nagradu organizatora, bocu likera (za muškarca) i tortu (za ženu). U nedostatku ženskih osoba, ženski i muški brojevi su ponekad prodavani muškarcima, pa su oni tako zajedno i plesali. Ovakav izbor parova izazivao je buru smijeha te oduševljenje kod plesača, a predviđenu nagradu osvojili bi također posljednji plesači. Cilj ovih šala bio je financijski tj. prikupiti što više novca za troškove dozvole, glazbe, korištenje dvorane, korištenje čaša, stolnjaka i sl. Organizator ovih i sličnih zabava uglavnom je bio Ivica Vuković. U susjednim Piljenicama glazbom su se bavili Josip Mikulić, koga su iz milja zvali Coba, zatim Čabrajac, Peters Joza, Vrbanec i Krpes Drago, dok je u Zbjegovači bio poznat harmonikaš – Mato Brabec. Dolaskom nastavnika glazbene kulture Josipa Ferenčakovića u Banovu Jarugu, razvoj glaz-

64


bene kulture osjećao se kod najmlađih učenika, te kod starijih osnivanjem puhačkog orkestra. Gospodin Josip Ferenčaković osnovao je tada popularni glazbeni sastav Crni Orfeji. Pored Josipa Ferenčakovića koji je svirao saksafon, bili su tu i Podhraški Milan, Toš Vlado, Horvat .... U Kutini je djelovao sastav pod imenom Marijan Badel. Sastav su sačinjavali Ivan Vidiček iz Batine – klarinet, Željko Rumišek iz Husaina – harmonika, Ivan Štefančić iz Kutine – bas, a umjesto njega je neko vrijeme svirao Rikard Kruno - Beden na-stavnik iz Kutine, Marko Vuković iz Ilove – bubnjevi. U Kutini iza II. svjetskog rata glazbom su se bavili: Stevo Kolundžić, Đuro i Nikola Gostović i Grubiša iz Kutine, Stjepan Šafran Pišta iz Husaina, Dragutin Božić i Viktor Preglej iz Ilove, zatim Gojko Vujnović iz Kutinice, Ivan Piršić, Ivo Šeić i Mato Vončina iz Čaira, Milan Bukač, Ivo Antolović, Ivo Štimac, Jandro Oparić, svi iz Šartovaca. Ovi glazbenici svirali su u «bezimenim» sastavima. Nakon tamburaških sastava, pod utjecajima izvana dolazi do promjena i u glazbi tako da su traženi sastavi bili oni koji su u svom sastavu imali razglase, Crni Orfeji iz Banove Jaruge pojačala, električne instrumente. U to vrijeme, tj. 1962. g. osniva se u Kutini VIS «Crni Biseri», na čelu sa Zvonkom Javornickim. Poslije tog sastava u Kutini se osnivaju Rubini, u čijem sastavu sviraju Drago Horvat, Zvonko Josipović, Branko Bjelicki i Boris Križman. Poznati su po svojim nastupima na brojnim plesnjacima, ali i u Zagrebu. 70-ih godina dolazi do osnivanja glazbenog sastava Domino u kojeg ulaze Marijan Filipovićsolist, Josip Mikulić-klarinet, a kasnije prelazi na bas gitaru, Milan Lukinić - klavijature, Miško Varga-ritam gitara, Ivica Vuković - bubnjevi. Pored nastupanja u Dominu, Marijan Filipović bio je vrlo angažiran glumac u Radničko kulturno umjetničkom društvu «Ivo Perković», te prvi voditelj «Voloderske jeseni» u Voloderu, dok je Ivica Vuković bio aktivan u raznim kutinskim kulturnim i sportskim društvima. Iz Domina sa Ivicom Vukovićem odlaze Marijan Filipović i Drago Somođi, te sa Udinom Željkom, Kobeščak Stjepanom, Barbarić Vladimirom osnivaju novu glazbenu grupu pod nazivom No 6. Nakon prestanka sviranja u grupi No 6 Vuković svira sa raznim glazbenicima u sastavu Tone i Drage Žapkara u grupi Start, zatim sa Milanom Lukinićom nastupa u grupi Porok u kojoj još nastupaju Žigolić Alen iz Brunkovca, te Brletić Ivica iz Radićeve ulice u Kutini. Slijede prijelazi po potrebi kao svirke sa kolegama iz Popovače: Ermakora Zvonkom, Kosić Ljubomirom iz Strušca, Malošeg Lelom iz Popovače, Slunjski Metodom iz Popovače i drugima. Sviranjem u Dominu ili No 6 prošla se gotovo cijela sjeverozapadna Hrvatska od Hrvatskog Zagorja, preko Zagreba, do istoka Slavonije. Posebno je istaknuti nastupanje u najelitnijim hotelima do višemjesečnih nastupanja u ugostiteljskim objektima u Lipiku, Pakracu, Novskoj, Garešnici i Ivanić Gradu. Sudjelovao sam u osnivanju mnogih glazbenih sastava, pa tako i svog posljednjeg u kojem sam svirao, a to je Allegro. 65


VIS Orferiji, 1968.

U sastavu Allegro osim mene, nastupali su i Drago Somođi-saksofon i violina, Nikola Mamulavokalni solist, Ivan Štimac-bas gitara, Milan Lukinić-orgulje, Horvat-gitara, a povremeno i Šumar. Kroz svoj nastup u sastavu «Domino», te grupi «No 6», ostat će mi u sjećanju mnogi moji nastupi, koji su nastali spontano u najavama, bez nekih posebnih priprema. Ja sam bio autor imena «Domino». Mnogi su nas pitali kako smo došli do tog imena. Kada sam počeo razmišljati o imenu krenuo sam od naših imena i prezimena: Drago, Marijan, Milan, Miško, Mikulić, Ivica, budući da nas je bilo šest, a na domino kocki najveći broj je šest, za naše ime našao sam odgovor – Domino (dobitna kombinacija!). Pored Crnih bisera, Rubina, sjećam se sastava koji su vrlo kratko djelovali. Jedna od takvih sastava bili su i Crno-bijeli u čijem sastavu su nastupali Vladimir Lušičić, Josip Kahlina, Ivica Škreblin, Stjepan Kramar. Tada Jonjić Željko osniva sastav u kojem je još svirao Zlatko Kotlo....ali se ostalih ne sjećam. Zatim Vrući vjetar u kome je bio Đermanović Miroslav – Šico, pa grupa KT u kojoj su svirali Vladimir Barbarić, Kobeščak Stjepan. Početkom svibnja 1983. godine u Kutini se osniva i grupa Stil. Grupu su činili Branislav Sastav Marjan Badel u Kutini, 1962-3 i Vladimir Toš, Josip Horvat i Mato Vincetić. Sve su to iskusni glazbenici koji su i ranije djelovali u raznim glazbenim sastavima. U nepromijenjenoj postavi Stil je djelovao sve do 1994. kada umjesto Mate Vincetića u grupu dolazi Jasenko Horvat, (Josipov sin), a 1997. umjesto Vladimira Toša Josip Mokri.

66


Godine 1999. u matični band vraća se Vincetić, a uskoro ga napušta Jasenko, te se grupi pridružuje Tomislav Horvat i Duško Sertić, i u tom sastavu nastupaju sve do početka 2007. kada u grupi od starih članova ostaju Branislav i Mato, a pridružuju im se Ivica Krmpotić, Marko Bilandžija i Damir Milašinović, te kao takva djeluje i danas. Uz svoj autorski opus grupa Stil je izvodila glazbu domaćih i stranih izvođača, od R&R, do izvorne glazbe, sa naglaskom na višeglasnim vokalnim dionicama, te na podržavanju originalnih aranžmana. U svom dugogodišnjem djelovanju band je nastupao na bezbroj gaža širom Hrvatske i u inozemstvu, te pratio mnoge profesionalne pjevače naše estrade. U Kutini je djelovala i grupa Prima band (1995.-2005.). Postave: Milan Jelenčić (kontra), Drago Dokmanić (bas), Mato Vincetić (prim, brač), Mišo Krkeš (brač), Zvonimir Potočki (vokal, brač), Mišo Budovac (bas), Danijel Krifka (prim, brač), Mladen Bago (vokal, barač), Bruno Zebić (vokal), Mario Brletić (brač), Goran Kralj (brač), Siniša Pastula (prim). Značajniji nastupi: Zlatne žice Slavonije, Požega 1995, 1997, 1999, 2003; Brodfest 1997, Pitomača 1996, Lijepom našom 1997, 1998. Produkcija: MC/CD «Moslavini», 1996. g. MC/CD «Stani noći», 1997. g. Ukupno snimljeno i izdano 24 pjesme (od toga 7 autorskih, te 7 tradicijskih pjesama i plesova iz Moslavine). Glazbeni sastavi koji su djelovali na kutinskom i širem moslavačkom području28: * Grupa Gong * Marijan Badel * Crni leptiri, * Echo-5 * Gona * Crni Biseri * VIS Prkosi * Rubini * Lutajuća srca * Domino * Prljavci * No 6 * Slatka čokolada * Grupa Start * Đerdan * Moslavačke lole * Garavi sokak * Grupa Allegro * Peta dimenzija * Grupa KT * Prima band * Vrući vjetar * Šegrti * Crno-bijeli * Prva ruža * Orfeji * Old tajmeri * Crni leptiri * Žedne žabe * Eksperti * El constido * Opusti se malo * Zadnja stanica * Stil * Bruno Zebić * Karma, * Dalibor Prohaska * Grofova garda * Slaz... * Nesalomljivi Niz sastava nastupali su često i bez imena.

28 Prilozi za izučavanje glazbenih sastava svakako nije konačni, jer sam za ovu prigodu koristila nekolicinu aktera glazbenog života Kutine, dok će za slijedeće izdanje biti ova građa puno jasnija i cjelovitija.

67


Domino, 1973.

Amblem glazbenog sastava Domino iz Kutine

Amblem N0 6, glazbenog sastava iz Kutine

Glazbenici Kutine: Drago Horvat- Rumeni, Ivica Vuković i Marijan Filipović Glazbeni sastav iz Poljane stoje: Darko Bukač, Kruno Vasik, Robert Nađ čuče: Tibor Nađ i Davor Olaković

68


VIS Crno plavi, 1967.

Prva ruĹža, 1990.

Pikado

Zeleni val, 1985.

Stil, 1987.

Prima band, 1996.

MoslavaÄ?ke lole, 1998.

69


Ruža Sever Plešnik Radost glazbe Nešto iz prošlosti glazbene obitelji Sever iz Popovače. U kući Severovih u Popovači održavale su se kućne zabave gdje se pjevalo, sviralo i zabavljalo. Višnja i Ružica su izmišljale riječi i skladale melodije, te svirale šlagere na starom harmoniju. Mali dida, stric i mama svirali su bisernicu i bugariju. Bela baka je svirala klavir i citru. Teta Danica je klavir podučavala u varaždinskoj uršulinskoj gimnaziji, svirala orgulje i bavila se komponiranjem. Mamina braća svirala su violinu, a bratić Željko svirao je gitaru, često u duetu i sa Arsenom Dedićem. Tata je godinama svirao u crkvi, te je vodio brojne ženske ili mješovite zborove. Uvijek su to bile popovačke gospođe koje su rado Lou Profa još uvijek nastupa u dolazile na probe u našu kuću, učeći i Popovači i dr. mjestima, 2006. pjevajući po notama. Bilo je više sastava, u njima su pjevale brojne gospođe, a nabrojit ću samo neke: Štefica Glazer Zeman, Beba Dugorepec, Katica Dugorepec, Slavica Rundek, Anđela Rundek, Olga Lohert, Ivanka Turčić Lohert, Micika Turčić, Mira Turčić, Dragica Čuček, Micika Barešić, Barica Oblijan, Gena Pavlić (Čampić), Ljubica Kuzmanović. Kao solistice, nastupali su soprani: gospođa Čuček, Josip Sever, organizator brojnih glazbenih događanja gospođa Štefica Glazer Zeman i gospođa Anđela Rundek. Prije tih zborova, Josip Sever je imao i tamburaški orkestar za koji je sam pisao partiture, a pomagao je i slijepom učitelju Štrigi i orkestru slijepih. Ženski zborovi pjevali su u crkvi, ali i na javnim priredbama, pogotovo na sokolskim i vatrogasnim zabavama. Danas tamburaški zbor vodi Mladen Mlakar i postiže izuzetne rezultate na regionalnom i državnom nivou.

Tamburaši iz Popovače, s voditeljem Mladenom Mlakarom

70


Tamburaši iz Popovače, na 40-toj Voloderskoj jeseni, 2007.

Žedne žabe, Kutina Josip Jelančić, Drago Romić i Vlado Kašner

71


Robert Šeić Snovi bez pokrića /osvrt na film/

„Snovi bez pokrića“ dugometražni je dokumentarni film koji govori o slomu rockerskog načina života i filozofije kroz osvrt na kutinsku rock scenu. Na emotivan i lako razumljiv način pratimo aktere lokalne glazbene scene od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, do kasnih devedesetih. Tko je, kako, zašto svirao i nastupao, gdje su ti ljudi danas...Kroz osobna viđenja i priče o „danima, ponosa i slave“ nazire se univerzalna priča o odrastanju, nestanku čarolije i ideala koji su nekada tim ljudima bili pogonsko gorivo za let kroz svemir glazbene scene. Živjeti rock, nekada je značilo biti otvoren, duhovan i plemenit prema svima, danas u okruženju nemilosrdne utrke za osobnim probitkom, taj svijet je izumro, a sustav vrijednosti se promijenio na štetu društva. „Snovi bez pokrića“ nisu antologija kutinske rock scene kao Naslovnica ovitka filma što mnogi misle, no ovaj film je ipak osvrt na ono što se “Snovi bez pokrića”, Roberta Šeića događalo na sceni ovog malenog industrijskog grada prije mnogo godina. „Novi val“ made in Kutina postojao je kroz svirke legendarne „Grofove garde“, a kasnije „Yume“, „Ljubav i moda“, te mnogi drugi... Malo je onih koji su upoznati s povijesti kutinske scene, a još manje s akterima iste. „Snovi bez pokrića“ otkrivaju neke vrlo zanimljive pojedinosti iz glazbenog života grada, primjerice današnjeg gradonačelnika u ulozi rockera, gitariste benda „Nesalomljivi“. Uloge na sceni imali su prije dvadesetak i više godina, danas utjecajni kutinčani. Ovaj dokument ujedno je i romantični, sjetni osvrt na ono što su ljudi radili u teškim godinama rata, prije njih, prikaz tadašnjeg sustava kroz oči onih koji su s gitarom na ramenu putovali ulicama Kutine. „Snovi bez pokrića“ zapravo su i prvi Kutinski dugometražni film uopće. Film je gostovao na međunarodnom filmskom festivalu „Pool film festival“ 2006. u Ivanić Gradu, te na međunarodnom festivalu rock filma u Vinkovcima „Dorf“. Režiju potpisuje Robert Šeić, a na filmu su surađivali, legendarni kutinski snimatelj i pokretač prve gradske televizije Ivan Pavlović Rip, mnogi kutinski glazbenici, poput članova „Grofove Garde“, Amira Muharemija, današnjeg zamjenika hrvatske misije pri UN-u u New Yorku, Hrvoja Kujunđića, Igora Tomca frontmana grupe „Karma“, kantautora iz Popovače Lou Profe, te mnogi drugi. U filmu su sudjelovali također i bivši rockeri, a danas lokalni političari, te na taj način iznenadili neupućene građane, poput gradonačelnika Kutine Davora Žmegača, te njegovog zamjenika Zlatka Grdića, obojica su svojevremeno bili glazbenici! U svakom slučaju „Snovi bez pokrića“ su film koji je već ostavio trag u povijesti dokumentiranja kutinske kulturne i glazbene scene, a posebno u srcima protagonista filma.

72


• • • • • •

Podaci:

“Snovi bez pokrića“

trajanje: 61’ min godina proizvodnje: 2005 produkcija: DSM-produkcija (Kutina) režija: Robert Šeić kamera:Silvio Zanetti / Ivan Pavlović- Rip montaža: Josip Šomođi

Gradonačelnik grada Kutina, 2007.

El constido

73


Evo još nekoliko informacija vezanih za kutinsku glazbenu scenu devedesetih godina 20. stoljeća. U Maloj enciklopediji Hrvatske pop i rock glazbe iz Kutine zabilježeni su slijedeći sastavi: * Butcher’s Bill u postavi: Kina (glas), Helga (bas gitara), Slaven (gitara), Cuc (bubnjevi). Butcher’s Bill nastali su početkom 1992. u Kutini. Grupa prljavog punk rock zvuka stilski je bila vrlo bliska radu Lazy Cowgirlsa. *Delirium tremens. Originalana postava: Krešimir (glas), Miro (gitara, bas gitara), Andrej (gitara, bas gitara), Zatko (bubnjevi). Delirium tremens postojala je od travnja 1992. Svirali su po manjim gradovima srednje Hrvatske, a pojavili su se kao i Butcher’s Bill, te Pić na kompilaciji kutinskoj grupi Nemoj sjesti, koja je izašla početkom 1993. g. * Pić. Originalna postava: Franz (gitara, glas), Siniša (bubnjevi), Kriger (bas gitara, frula). Grupa Pić proizašla je iz nepoznatog kutinskog sastava Anal attraction i u malo izmijenjenoj postavi postojala od siječnja 1993. Široj publici predstavila se koncertima u Kutini, Zagrebu, Kopru i nastupom na Art & Music festivalu u Puli, no, bez većeg medijskog odjeka. * Rope. Postava: Mixa (glas), Ante (gitara), Kiko (kavijature), Robi (bubnjevi), Kriger (bas gitara). Skupina iz Kutine, zapažena je prije svega po nizu koncerata sa sugrađanima, gupom Butchers Bill. Svoj je kasetni prvijenac objelodanila za zagrebačku etiketu Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. Grupa je bila čvrsto uprta u noisestil, pod utjecajem Big Black, ali i nove i kurentne i industrial – buke inficirane melatom i grindcoreom (Ministry, Brutal Truth, Dogpile), i trudili su se efektno i konstruktivno rabiti spomenute obrasce, ne zatirući pri tome vlastitu autorsku osviješćenost. Rope je mučila dvojba da li da svoje pjesme uobličuju na ekstremno agresivan način ili u njih inkorporirati komunikativnije pop-melodijske obrasce. * Svi predsjednikovi ljudi. Grupa je također djelovala od ljeta 1992. i nakon što je prvotnu postavu (gitara, bas gitara, bubnjevi, saksofon i truba), napustila puhačka sekcija još neko vrijeme djelovali su kao trio. Skupina se stilski kretala po spoju između eksperimenta i klasičnog rock obrasca. U produkciji Nemoj sjesti izašla im je samostalna kaseta Radosna je naša pjesma. Ovih nekoliko grupa iz Kutine našlo je svoje mjesto u Maloj enciklopediji Hrvatske pop i rock glazbe, koju potpisuje kao glavni urednik Siniša Radaković iz Rijeke.

74


Andrija Rudić Kratki osvrt na “undergorund” glazbenu scenu Kutine od 70-ih do danas Od kreacije do potpune radikalizacije U Kutini je od 80-ih godina pa sve do danas uvijek postojala prilično razvijena i relativno (za grad naše veličine) brojna alternativna glazbena scena. Često alternativna ne zbog toga što je nužno stvarala alternativu nekom svjetskom ili tada poznatom glazbenom pravcu, već alternativna po tome što su svirači izvodili vlastite skladbe, dakle u odnosu na reproduktivnu scenu sastava za svadbe i zabave. No, i kada bi među nizom svojih izvodili i pokoju tuđu skladbu, dakle kada su reproducirali, to je redovno bio izraz divljenja ili isticanja uzora, koji su bili pozicionirani na marginama i predstavljali ikone subkulturnih pojava.

Ovitak kazete

Za razliku od sastava koji su svirali po svadbama i zabavama i koji su i tada i danas dio i odraz dominantne glazbene kulture ove sredine, ova je scena bila nepoznata većem broju ljudi. Nudila je vlastite skladbe redovito manjem broju ljudi, uglavnom ili većim dijelom prijatelja ili pripadnika istog subkulturnog «plemena».

Scena je bila “underground” (ili iz podzemlja) stoga što uglavnom nije mogla isplivati na površinu među poznatije i priznatije, unatoč tome što je povremeno davala kvalitet koji bi to objektivno mogao. Na toj sceni živjeli su najrazličitiji pojedinci okupljeni u grupe koje su bile povezane prijateljstvom i zajedničkim glazbenim ukusom, možda da se prividom zvjezdane prašine steknu erotske prednosti, željom da se sudjeluje u nečemu drugačijem, proSlaven Kujundžić, gitarist vokativnom, «podrivačkom», buntovnom, ali (gotovo) nikada ne iz razloga povezanih s novcem. Štoviše, novac je uvijek bio prepreka, uglavnom jer ga nije bilo. Jer teško je bilo nabaviti svoju prvu gitaru, pojačalo ili pak bubnjeve ili klavijature, pa je i postojanje sastava bilo ekskluzivna stvar, rezervirana za one spretnije, predanije tome cilju ili jednostavno one koji su si (ili njihovi roditelji) mogli priuštiti kupnju instrumenata. 75


Vjerojatno je većina pripadnika te scene barem povremeno maštala da će ga netko «otkriti» i «pogurati» na sceni i da će jednog dana veći broj ljudi slušati njegove pjesme. Možda je i bilo povremeno i naglašenijih takvih motiva, ali su takvi bili u manjini.

Miroslav iz Svi predsjednikovi ljudi, Pula

Miroslav, član sastava Svi predsjednikovi ljudi, Kutina

Stidljive 70-te 70-ih se scena tek stidljivo stvarala. Električni sprovod, a zatim i Grofova garda bili su prvi sastavi koji su privlačili pažnju većeg broja ljudi, a da nisu svirali isključivo recentne ili zimzelene uspješnice već vlastite uratke. Tada scena još nije postojala već samo njeni zameci, jer se radilo o povremenim pojavama i premalom broju sastava. Pojavom punka stvari su se malo drugačije 76


posložile, a i u manjim sredinama, poput Popovače javili su se prvi sastavi. Općenita je, pa i danas, otegotna okolnost bila ta što je ovo mala sredina u kojoj, kao i svim drugim malim sredinama, jednostavno nema dovoljan broj muzičara. Konkretno, ako i postoje kvalitetan bubnjar, basist, gitarist (bez obzira na spol), teško je vjerovati da će im se dogoditi da imaju vrlo slične poglede na to kako stvoriti skladbu i kako ona treba zvučati. I to je prokletstvo malih sredina.

Grupa Pić

Kada i ako se ipak slože ubrzo se jave neki drugi životni prioriteti koji ih razdvoje – studij izvan Kutine, vojni rok, obiteljske obaveze, posao... 80-ih godina scena je odjednom procvjetala. Organizirale su se i godišnje Gitarijade na kojima je nastupalo i po 12 sastava – Ljubav i moda, Mir i sir, Zelena kutinska intelektualna budalaština (ZKIB), Ali Baba i 40 hajduka, Unutrašnja dekoracija, Goran i Neukrotivi, Guardian, Ta divna stvorenja, Okolski, Tko zna zna, Nesalomljivi, Pljugersi, Zeleni kader, Kaunta... Koncept gitarijada tih osamdesetih u cijeloj tadašnjoj Damir Knežević-Kina, državi bio je toliko razvijen Ta divna stvorenja da su pobjednici kutinske (po ključu pobratimskih gradova) nastupali (izvan konkurencije ili kao gosti) na zaječarskoj, vrlo popularnoj, na kojoj su stasala i tadašnja kasnije vrlo popularna imena. Tamo je nastupila Gro77


fova garda, a kasnije i pobjednici Ljubav i moda. Bili su vrlo zapaženi, napravili su i neke vrlo konkretne korake prema izdavačkom prvijencu, ali se, nažalost, nije dogodio. Kako do svoje “ploče”? I dok je danas izdavačka djelatnost vrlo rasprostranjena i do te mjere «decentralizirana» da sam kod kuće možeš na kompjuter snimiti i «spržiti» svoju glazbu na CD, nekada je izdavanje «ploče» (SP, LP, EP na vinilu) bio tako težak, da je sam po sebi bio simbol uspjeha. Ako je u to vrijeme postojao vinil na kojem su se našle vaše pjesme, to je zasigurno značilo da je izdavačka kuća ozbiljno računala na vas i vaše sviranje i uspjeh. Tada izdavačkih kuća ili kućica nije bilo ovako mnogo, nije se svatko mogao baviti izdavaštvom (manje ili više uspješno). Sva je oprema vezana za glazbeno stvaranje bila poprilično nedostupna i skupa. Jednostavno rečeno, tehnički uvjeti nisu dopuštali ono što je masama dostupno danas. U drugoj polovici 90-ih je dostupnija postala kompjuterska tehnologija koja je omogućila potpuno Damos ostvarenje koncepta «one man banda». Svirač, producent, remikser, izdavač – sve u jednoj osobi. Snimanje demo snimaka je nekada bilo rezervirano za rijetke i vrlo skupe studije, a kućna radinost je za današnje pojmove bila nevjerojatno ograničena. Ipak, u vrijeme kada tehnologija nije bila dostupna, puno je više bilo mladih ljudi i sastava koji su pokušavali raditi, svirati i stvarati. U odnosu na 1985. kada se skupilo 12 sastava, danas bismo teško skupili i jednu trećinu te brojke, iako bi više bilo individualaca, kojima je tehnologija omogućila da ih ne ograniči ograničen izbor svirača u malom gradiću kakav je Kutina. Vrijedan arhivski materijal postala je kazeta u izdanju Hrvoje Kujundžić - Helga tadašnje emisije Radio Moslavine “Nemoj sjesti”, koja je jedina početkom 90-ih objavljivala sve što je stizalo na bilo kakvim medijima i u bilo kakvoj kvaliteti. Kompilacijska kazeta iz 1993. nakon koje je usljedio i zagrebački promotivni koncert pod tribinama maksimirskog stadiona obuhvatila je Delirium Tremens, Rope, Pić i Butcher’s Bill. Osim Radija Moslavine scenu su povremeno češće ili rijeđe pratila i kutinska fanzinska (fanzin je spoj riječi FAN – obožavatelj i magaZIN) – fotkopirana ili još starijom tehnikom na “geštetneru” kopirana izdanja, koja su se počela pojavljivati krajem 80-ih godina. Jedno ili dva pojavljivanja imali su Omladinski vrisak, Metropolis, a dužu tradiciju iako ne i redovitost su us78


pjeli zadržati Adijo pamet (jednom godišnje pojavljuje se i dalje), Ponos provincije, Unmasked Creeper, Red Room Hell... Fanzini su bili mjesto gdje su, osim o poznatijim bendovima, uvijek izlazile informacije i članci o sastavima koji su svirali i održavali koncerte. Njihova vrijednost najviše je arhivska, iako bi sad bilo teško na jednom mjestu skupiti sva izdanja. Tradicije za rušenje Zvuk tadašnjih sastava bio je pop, rock, kantautorski, a niknula je i čitava novovalna scena. Da scena bez mjesta za održavanje redovitih koncerata ne može opstati, pokazalo je postupno njeno raspadanje i preustrojavanje koje je predvodila grupa ljudi koji su u koncertni prostor i klub pokušali unaprijediti podrumske prostorije tadašneg kluba SAM (svoj majstor). Klub se nije dugo održao iako je predstavljao maleno, ali utočište jedne scene koja je pokušavala promijeniti sredinu, a to joj je, danas je očito, ipak uspjelo iako su akteri možda doživjeli razočaranja. Kutina već 11 godina ima, kakav-takav, ali kultni koncertni prostor i mjesto gdje mladi bendovi mogu vježbati - Baraku. A ipak. Pored vježbaonice u Baraci s instrumentima i pojačalima koji se daju na korištenje, pored Barake u koGordana Pelin (Kezan), Ta divna stvorenja joj se može nastupati ima sve manje sastava i njihov je stilski izraz puno manje raznovrstan nego nekada. Više je razloga za to. No, možda dva najvažnija su imidž Barake kao hard-core i punk mjesta, te s tim u vezi negativan publicitet (alkohol, droga) koji je daleko prenaglašen u odnosu na stvarno stanje. Barakina je, dakle, sudbina sudbina svih underground klubova – opće neprihvaćanje od strane dominantne kulture tipa “Tamo su samo drogeraši. Pa pogledaj ih na što liče...”. Zapravo je Baraka mjesto za izlazak kao i svako drugo, jednako podložno svim “pošastima” ovoga vremena. To što izgleda neuglednije nije zasluga onih koji su je organizirali i koji dolaze u nju, već nedovoljne brige vlasnika prostora i neriješeni vlasnički odnosi. No, to je za tema za neku drugu raspravu.

Igor Vukić, Ta divna stvorenja

79


Radikalizacija glazbe 90-ih 90-te godine donjele su potpuni zaokret i radikalizaciju u glazbenom izrazu. Pop i novovalni sastavi potpuno su nestali sa scene (zadnji su nestali Goran Aleksić, koji je pokušao nešto kroz kantautorstvo i Kaunta). Jedna nova generacija žestokih, bijesnih i brzih izronila je iz potpunog mrtvila društvenog i zabavnog života ratne Hrvatske (Delirium Tremens, Rope, Pić, Razlog Za, Bakanali, K.O.O. ...). Mladi kreativci bombardirani slikama rata, stradanja, pritisnuti manjkom sadržaja i mogućnosti, eksplodirali su kroz žestoki hard-core, post-punk izraz. Iako, ne treba samo ratu pridavati presudni utjecaj. I na cijeloj svjetskoj sceni upravo “žestoki” bendovi došli su do svojih višemilijunskih tiraža i na naslovnice “pop” magazina i polako preuzeli vrijeme na MTV-u, koji se pretvorio u promidžbenu mašineriju, a za mnoge i sinonim za plitak glazbeni ukus. U devedesetim godinama pojavio se, doslovno, samo jedan pop sastav (Kinaski) i jedan rock sastav (KarHrvoje Kujundžić i Caba - Mikulić ma). Ostatkom scene dominirali su bendovi koje je sredinom 90-ih okupio klub Baraka, stara i oronula blagovaonica radnika na privremenom radu na izgradnji 2. faze Petrokemije, a kasnije i postrojbi HV-a, koji je grad dao na korištenje Kulturnom centru mladih. Baraka je u samo nekoliko godina postala na domaćoj, ali i svjetskoj alternativnoj koncertnoj karti – brand. Pojam koji se s osobitim respektom i danas spominje u tim krugovima, iako je u međuvremenu Hrvatskoj nikao niz klubova, koji su nastali i pod utjecajem uspjeha Barake.

Hrvoje Škurla iz Svi predsjednikovi ljudi, Pula

80


Kinaski

Kinaski

Jahači ploča (ili CD-a) Ipak, iz tehnološke liberalizacije iznikla je ponovo sasvim drugačija scena individualnih «projekata». DJ-i koji produciraju vlastito viđenje (remix) tuđih skladbi, ili stvaraju vlastitu glazbu najčešće potpuno elektronskim putem. Koriste računala, sintetizatore zvuka, sekvencere, ritam mašine, semplere... Ta je scena okrenuta drugom načinu prezentacije. DJ-i su postali izvođači po tome što su birali glazbu i uklapali ju u cjelinu koju su kao «mix» nudili onima koji su se došli zabaviti i odplesati uz neki urbani zvuk. Oni koji uspiju «pogoditi žicu» publike i dobro ih opustiti uz ples, dobri su izvođači programa. No, njihov status kreativaca ipak je puno važniji u segmentu remiksanja tuđih skladbi u novo ruho ili čak upuštanje u stvaranje novog uratka unutar omiljenog stila (Badass, Nemesis, MrJazz, Marcus...). Na kutinskoj sceni ima ih obje vrste, koji su «uspjeli», odnosno ostvarili svoje želje da «sviraju» ili puštaju za više ljudi, dospjeli u značajnije klubove, producirali remixeve koji su objavljeni na službenim izdanjima većih i/ili izdavačkih kuća koje svoja izdanja nude na međunarodnom tržištu. 81


Ovitak kazete “Nemoj sjesti”

Naslovnica biltena “Adijo pameti”, Kutina, br. 1, god. 1995.

82


I na kraju, koji nije kraj Iz današnje perspektive sigurno je da je svako razdoblje imalo svoje zakonitosti i vrlo je teško uspoređivati uvjete u kojima su mladi kreativni i produktivni svirači pokušavali prenjeti svoje ideje i vizije. A možda ih jednostavno i ne treba uspoređivati, već samo zabilježiti. O svima njima se vrlo malo zna izvan krugova u kojima su stvarali i družili se. U razgovorima o sceni i događanjima na njoj teško je i iz neposrednih sudionika izvući vei broj informacija. Ipak, prošlo je 10, 20 ili 30 godina. Vjerojatnost da ćete o nekom sastavu sa današnje glazbene scene dobiti bilo kakvu informaciju ili prepoznavanje od prosječnog Kutinčana je također izuzetno mala. S protokom vremena ta vjerojatnost se dodatno progresivno smanjuje. Stoga se zahvaljujem svima koji su doprinjeli da ovaj kratki pregled kutinske kreativne glazbene scene bude što točniji. Glazbene scene koja se mora nazvati nezavisnom i alternativnom jer jednostavno ne ovisi o srednjoj glazbenoj struji i masovnom ukusu (mainstreamu) i zato što pruža nešto sasvim drugo i ponekad tako potrebnu drugačijost. Pored ovog teksta pripremio sam mali leksikon koji donosi pregled grupa koje su svirale. Taj leksikon bit će objavljen u sljedećem Zborniku Moslavine.

Vedran Filipović, član grupe Karma

83


Preservation of music tradition in Moslavina

Folk life in Moslavina is simply inconceivable without music. Music is one of the most important ways of expressing thoughts and feelings. It is possible to assume that our prehistoric ancestors used music for communication, even before they learned to speak and write. Music instruments existed as early as prehistoric times. In the beginning, people used conches and hollow bones as they found them. Later they began making instruments from wood and clay. They found out that a sound was produced by plucking a tight string, so they made the first music bow. At first, music was used to accompany dances and religious rituals. The ones who first learned to enjoy music alone were the peoples of ancient civilizations in Mesopotamia, Egypt, India, China and Greece. It is difficult to estimate the time when people started to write music is. The instruments did not remain the same as originally made. Some of them were changed and improved; others were abandoned without attempts of improvement, replaced by some newlyinvented ones.

Moslavina and Croatian Posavina

The traditional way of life in Moslavina and Croatian Posavina (Sava RiverValley) started to change systematically between the two wars and particularly so after World War Two. The changes came as a result of the migration of rural population into cities on one hand, and the rapid rural development on the other, with the rural population adopting numerous novelties coming from the city. They considered everything coming from the city exceptionally valuable, progressive and exemplary, while underrating their own folk culture. Becoming aware of the irreversible loss of folk values, the SeljaÄ?ka Sloga (Peasant Concord) cultural and educational organizations were restored on November 10, 1935, after a six-year-break, to promote educational, economic, and with strengthening of HSS also its political role. It was at that very time that the peasantry became the main subject in public life and cultural creativeness. During the five-year-period these organizations achieved great success – they managed to gather thousands of peasants and found an exceptionally large number of branches. Collecting and publishing materials on the music heritage of Moslavina and Croatian Posavina is not sheer romantic revival of the folklore past. It is a point of positive attitude towards the own folklore heritage. This seems to be especially important today, when it is necessary to bring to public attention (and with a good reason, too) the values that our rich and diverse music past has to show.

84


Literatura

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

Ceribašić, dr. sc. Naila; Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj, Zagreb, 2003. Ćaleta, mr. sc. Joško; Tradicijska glazbala u Hrvatska tradicijska kultura, Zagreb, 2001. str. 423-441. Ferić, Mihael; Pučka glazbala Slavonije i Baranje i njihovo scensko predstavljanje. Đakovački vezovi, prigodna revija, Đakovo, 1994. str. 7. Galin, mr. sc. Krešimir; Titraji života-hrvatska narodna glazbala, Zagreb, 2003. Gavazzi, dr. sc. Milovan; Baština hrvatskoga sela, Zagreb, 1991. Glasnik zemaljskog muzeja; Japodske muze, Sarajevo, br. 4-5, 1949-1950. str. 69. Ivančan, dr. sc. Ivan; Folklor i scena, Zagreb, 1971. Ivanković, Ivica; Moslavački glazbeni spomenar Hrvatskoga radija u Zborniku Moslavine V/VI, 2002/2003, Kutina, 2003. Kolar, Mira; Kutina i Moslavina na poč. XX. stoljeća (do 1918.) u monografiji Kutina – povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002. str. 262-281. Kuhač, Fr. Š.; Narodne popievke južno-slovjenske, III. knjiga, Zagreb, 1880. Kuhač, Fr. Š.; Narodne popievke južno-slovjenske, IV. knjiga, III. i IV. svezak, Zagreb, 1881. Lange, dr. sc. Roderyk; Razvoj antropološkog proučavanja igre, Narodno stvaralaštvo folklor, god. XXI, sv. 82-84, Požarevac, 1982. Leksikon jugoslavenske muzike 1-2, Zagreb, 1984. Leopold, Siniša; Tambura u Hrvata, Zagreb, 1995. Lovrenčević, Zvonko; Aerofoni instrumenti u Bilogori, Narodna umjetnost, knjiga IX, Zagreb, 1972. str. 159-192. Matunci, Juraj; Najpoznatiji dudaš, Pučki kalendar Bilogorsko-bjelovarske županije za 2007. g. Bjelovar, 2006. Moslavac, Slavica; Zabave i pučke proslave, Zbornik Moslavine III, 1993-1994. Kutina, 1994. str. 145-185. Moslavac, Slavica; Narodne pjesme i plesovi u Moslavini, Kutina, 1992. Moslavac, Slavica; Plesovi Posavine, Plesovi Moslavine u 9. seminar folklora Panonske zone, Vinkovci, 2004. Moslavac, Slavica; Plesovi južne Moslavine, Bilogore i hrvatske Posavine, u 11. semi nar folklora Panonske zone, Vinkovci, 2006. Moslavac, Slavica; 10. smotra pjevačkih skupina Moslavine, Kutina, 2001. Moslavac, Slavica; 20. smotra folklora Moslavine, Kutina, 2000. Moslavac, Slavica; Nosač zvuka Vijenac žita, vijenac zlata KUD-a «Husain», Kaj, časopis za književnost umjetnost i kulturu, br. 5-6, godina XXXV, Zagreb, 2002. Radaković, Siniša; Mala enciklopedija Hrvatske pop i rock glazbe, I. izdanje, Rijeka, 1994. Sever, Plešnik Ruža; Odbljesci sjećanja, Kutina, 2006. str. 107-111.

85


26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.

86

Sokolović, Alida; Prilog proučavanju tradicijskih narodnih glazbala; dvojnice: Bjel ovarski zbornik 4/5, 1994. Bjelovar, 219-226. Stipčević, Aleksandar; Iliri, povijest, život, kultura, Zagreb, 1974. Šeić, Robert; Snovi bez pokrića, dokumentarni film, Kutina, 2005. Širola, dr. sc. Božidar; Smotre hrvatske seljačke kulture s osobitim obzirom na njihovo značenje za napredak hrvatske muzikologije, Zborni za život i običaje Hrvatskog naroda, Zagreb, 1940. Širola, dr. sc. Božidar; Problemi našega muzičkog folklora, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb, 1930. Širola, dr. sc. Božidar; Naša pučka glazbala, Danica, Koledar i ljetopis hrvatskog književnog društva sv. Jeronima za godinu 1934. str. 105-108. Šramek, Antun-Toni; Naše selo naši ljudi, Bjelovar, 1994. str.53-67. Večković, Stjepan; www.gajde.com/dude Zebec, dr. sc. Tvrtko; Drmeš kao osnova kulture identifikacije, KAJ, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, god. XXIV, br. 56, Zagreb, 1991. str. 75-79.


Ante Juretić - Pisma sina razmetnoga

Pismo prijatelju Napet kao žica na gitari svaki ton je proživljena drama. Sav u grču bolno strasan, strasan grč popušta a lice se zari kad izmami zvuk što godi sluhu. On tek živi od tona do tona, on sav živi u svojemu uhu. Trzao je dugo. Tanke žice ječale su čudno i kapale krv svojega svijeta čarobnog i bolnog. Kada presta, i svjetlosti kojom gorjele mu oči - nesta. Nije bilo nikog u Svemiru, - samo duša bila da se čudi.

Kakuzo Okakura - knjiga o čaju Štovanje umjetnosti Jeste li čuli za taoističku pripovijest o kroćenju harfe? Jednom u davna doba, u Guduri Lung Men stajaše stablo Kiri (Paulownia), istinski kralj šume. Uzdizaše glavu da bi razgovaralo sa zvijezdama; korijenje mu prodiraše duboko u zemlju preplećući brončane žičice sa žičicama srebrnoga zmaja što spavaše dolje. I zbude se te moćan čarobnjak od toga drveta načini čudesnu harfu, kojoj su tvrdoglavu ćud mogli ukrotiti tek najveći glazbenici. Glazbalo dugo ležaše u riznici kineskoga cara, ali uzaludni bijahu svi napori onih koji, naizmjence, kušahu izvući melodiju iz njezinih žica. Kao odgovor na njihova krajnja 87


naprezanja dolažahu od harfe samo hrapavi zvuci prezira, ni u kakvu skladu s pjesmama što bi ih oni bili rado pjevali. Harfa odbijaše da prizna majstora. Najposlije dođe Pai Ya, knez harfista. Nježnom rukom on zagrli harfu, kao što bi tkogod umirivao neposlušna konja, i blago dirnu žice. Zapjeva o prirodi i godišnjim dobima, o visokim planinama i vodama tekućicama, i sve se uspomene onoga drveta probudiše! Još jedanput slatki dah proljeća zaigra među njegovim granama. Svježi slapovi, plešući niz guduru, smijahu se raspupalu cvijeću. Odmah se začuše pospani glasovi ljeta s bezbrojem kukaca, nježno rominjanje kiše, kukanje kukavice. Gle! tigar riče, dolina pak odgovara. Jesen je; u pustoj noći, oštar poput mača, sja mjesec nad travom pokrivenom slanom. Sad vlada zima, i kroza zrak pun snijega vrtlože se jata labudova, i štropotava tuča udara po hvojama sa žestokom radošću.

Zen priča Pravi prijatelji Nekoć davno u Kini bijahu dva prijatelja, jedan koji je znao divno svirati harfu i drugi koji je znao krasno slušati. Kada bi jedan svirao ili pjevao o planini, drugi bi uskliknuo: “Točno je mogu vidjeti pred nama.” Kada bi jedan svirao o vodi, onaj koji sluša kliknuo bi: “Evo, teče rijeka!” No, onaj koji je znao slušati razboli se i umre. Njegov prijatelj pokidao je žice harfe i nikada više nije zasvirao. Od tada je kidanje žica harfe znak bliskog prijateljstva.

88


Izdavač: Muzej Moslavine Kutina Za izdavača: Slavica Moslavac Autorica izložbe i kataloga: Slavica Moslavac Urednica: Slavica Moslavac Prijevod: Olga Friščić Fotografije: Arhiva Muzeja Moslavine, Slavica Moslavac, Dubravko Vidiček, Miroslav Hržina, Alojz Miler, Željko Gašparović – Gašo, Andrija Rudić, Stjepan Vidiček Oblikovanje kataloga: Slavica Moslavac Tehnička organizacija i preparatorski zahvati: Dubravko Vidiček Korektura: Dubravko Vidiček, Zdenka Moguš Naslovna stranica: Martina Gulan Tiskara: Grafika Gulan Naklada: 800 Kutina, studeni, 2007.

Izložba i katalog ostvareni su sredstvima: • • • • •

Ministarstva kulture Republike Hrvatske Sisačko – moslavačke županije Grada Kutine Općine Popovača Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije

Muzej Moslavine Kutina najsrdačnije zahvaljuje na posudbi predmeta: • • • • • • • • • • • • •

Katici Tomac, Kutina Antoniji Dokuš, Ivanska Jadranki Filipović, Kutina Nikoli Skukanu, Kutina Zvonku Vukoviću, Kutina Ivici Gregurcu, Ivanić Gradu Đorđu Kordiću, Kutina Obitelji Keser, Kutina Općini Popovača i Moslavačkom likovnom klubu Ivanu Šlibaru, Stari Grabovac KUD-u “Ivančice”, Kutina Branku Ivančiću, Kutina Dubravki Habek, Kutina

89


Popis izloženih predmeta

1. Dvojnice, vlasništvo Lane Moslavac 2. Et. 1856, dvojnice, Potok 3. Et. 1857, jedinka, frulica, Potok 4. Dvojnice u izradi 5. Et .1858, okarina, Kutina 6. Et. 1859, tičica, Petrinja 7. Et. 1860, tičica, Petrinja 8. Et. 1861, tičica, Petrinja 9. Et. 1862, tičica, Petrinja 10. Et. 1863, zvono, Osekovo 11. Frulica – jedinka, vlasništvo Lane Moslavac 12. Škrebetaljka, vlasništvo Lane Moslavac 13. Jedinka, vlasništvo Lane Moslavac 14. Usna harmonika – cimbule, vlasništvo Lane Moslavac 15. Et. 5798 prda ili mrgudo, Kutina 16. Et. 5799 prda ili mrgudo, Kutina 17. Tambura brač, vlasništvo Ivana Stanić, Husain 18. Tambura prim, vlasništvo Ivana Stanić, Husain 19. Et. 5791, bugarija, Husain 20. Et. 5792, brač, Husain

90


21. Tambura – bisernica, vlasništvo Danice Herak 22. Prim od kornjačevine, vlasništvo Nikole Skukana 23. Et. 5793, bisernica, Kutina 24. Et. 5824, bisernica, Kutina 25. Tambura - bisernica, vlasništvo Zvonka Vukovića 26. Bendžo. vlasništvo Zvonka Vukovića 27. Kontrašica, vlasništvo Nikole Skukana 28. Bugarija, vlasništvo Nikole Skukana 29. Brač III, (Farkaš) vlasništvo Zvonka Vukovića 30. Bugarija II, vlasništvo Nikole Skukana 31. Gitara, vlasništvo Lane Moslavac 32. Sintesajzer, vlasništvo Lane Moslavac 33. Harmonika, vlasništvo Lane Moslavac 34. Et. 682, rifljača, Osekovo 35. Et. 5825, moslavačke dude, Ivanska 36. Moslavačke dude, Ivanska 37. Gusle, vlasništvo Jadranke Filipović 38. Radio prije II svjetskog rata, vlasništvo Jadranke Filipović 39. Gramofon 50-tih godina, vlasništvo Jadranke Filipović 40. Gramofon 50-tih godina, vlasništvo Slavice Moslavac 41. Et. 59 (a,b,c) narodna nošnja , Potok 42. Et. 731 ( a, b, c) narodna nošnja, Repušnica 43. Et. 1124 (a, b, c, d, e) ženska nošnja, Stružec 44. Et. 1041 (a,b,c) dječja nošnja, Osekovo 91


45. Harmonij, iz zbirke «Zprke Sever» iz Popovače 46. Tambura dangubica , Popovača 47. Truba, Kutina 48. Dječja svirala - čekić, Kumrovec 49. Dječja svirala – frula, Kumrovec 50. Dječja svirala – tičica, Kumrovec 51. Def, vlasništvo Lane Moslavac, Kutina 52. Violina, vlasništvo Drage Blažuna, Kutina 53. Berda, vlasništvo KUD-a «Ivančice» Kutina 54. Tambura prim – vlasništvo KUD-a «Ivančice» Kutina 55. Tambura samica, vlasništvo KUD-a «Ivančice» Kutina 56. Tambura, vlasništvo Zvonka Vukovića 57. Tambura, vlasništvo Zvonka Vukovića 58. Tambura, vlasništvo Zvonka Vukovića 59. Violina, vlasništvo Josipa Čičeka 60. Usna harmonika, vlasništvo Sandre Stojić 61. Gitara, vlasništvo Biserke Stojić 62. Usna harmonika, vlasništvo Zdenke Moguš, Brestača 63. Usne harmonike - cimbale, vl. Ivana Štebara, Stari Grabovac (8 komada) 64. Umjetnička djela: Ivana Milata, Stjepana Dragičevića, Želimira Šiška

Crteže glazbenih instrumenata i kola za katalog i izložbu nacrtao je Želimir Šiško iz Kutine.

92


Atmosfera iz diska u Sportskom centru u Kutini

Atmosfera s ulice (ispred robne kuće), Goran Aleksić s gitarom

93


Slavica Moslavac

Radosna je pjesma naša Muzej Moslavine Kutina

Radosna je pjesma naša Radosna je pjesma naša

Radosna je pjesma naša Slavica Moslavac


Radosna je pjesma nasa