Hrastov se žir jede i kao lijek i to samo u liječenju srdobolje. Ljekaruša pavlina Imbra Luica, pisana kajkavski 1746, spominje ovaj lijek od srdobolje: nabrati želuda, osušiti, istući, prosijati, pa od toga brašna napraviti tijesto u komadima poput suhih sirovih cigala, pa bolesniku od srdobolje nastrugati toga u crveno vino i dati da pije više puta. Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb 1953. str. 26. 7 Na Siciliji spravljajući lepinje od žirova brašna gorčinu žira su obično oduzimali pomoću vrele vode.
7
6
Kućedomaćica provjerava obilje hrane 6
kavu i jede kao lijek. Upotrebljava se ne samo u godinama gladi i oskudice, nego i u normalnim prilikama. Žir nabran u jesen namijenjen ljudskoj ishrani najprije se dobro osušio na suncu, pohranjivao u (h)ambare, zatim se stavljao u zemljanu peć, da bi pećenjem izgubio opor ili 7 gorak, a zadobio prijatan ukus. Pečeni žir bi mljeli, a poslije se to brašno mjesilo kao obično, prijesno (beskvasno) tijesto, od kog se pekao kruh. Pretpovijesni nalazi govore nam o jedenju žira u davnini, kao i uporabi žira kod raznih naroda u Evropi, Sjevernoj Africi, Aziji i Americi. Budući da se u pretpovijesno vrijeme pojavljuju i žitarice nije bilo više potrebe za usavršavanjem u pripremanju žira za jelo, već to mjesto postepeno zauzimaju žitarice.
Povijest žitarica Najnoviji nalazi svjedoče da su se pšenica i ječam uzgajali u mlañem kamenom dobu, pred osam do deset tisuća godina na zapadnim obalama Sredozemnog mora. A najstarije žitnice svijeta su zemlje južnog i istočnog dijela Mediterana. Raž i zob su došli u Europu sa obala Crnog mora, a raž raste kao korov meñu pšenicom na prostorima Ormarić za pohranjivanje kruha Azije. Malo po malo postigla je ravnopravnost sa