Page 1


Slavica Moslavac

IZ ALBUMA SANDORA ERDÖDYJA

/Narodna /Narodna nošnja nošnja ii tradicijski tradicijski likovni likovni izraz/ izraz/

muzej moslavine kutina


IZ ALBUMA SANDORA ERDÖDYJA

Narodna nošnja i tradicijski likovni izraz

Opus ma arskog slikara Sandora Erdödyja sadržava pored slikarskog još jedan i to izuzetno vrijedan segment za izu avanje hrvatske etnograije, a radi se dakle o najstarijim likovnim prikazima koji nam predstavljaju nošnju moslava ko-zagorskog puka s po etka 19. stoljeća.

On je boraveći na obiteljskom imanju Moslavina, danas Neuropsihijatrijska bolnica «Dr. Ivan Barbot» u Popova i, obilazio obližnja mjesta: Popova u, Kutinicu, Okole, Osekovo, Voloder, Potok, Gornju Jelensku, dakako u moslava kom kraju, a Veliku Erpenju u Hrvatskom zagorju i slikao seljake u narodnom ruhu.

Moslava ka mjesta koja je obišao Sandor Erdödy 


Sandor Dömötar, analitira Erdödyjevih likovnih ostvarenja, smatra da su slike iz prvog razdoblja nevješto naslikane, u odnosu na drugo, razdoblje kada su djela preciznija, zrelija i umjetni ki dotjeranija. Za likovne prikaze «Akvareli

Sandora Erdödyja» postavlja se pitanje, da li je on pristupio ovoj temi kao istraživa hrvatskog etnografskog blaga ili slikar. Vjerojatno je istina negdje u sredini. Kroz akvarelski Sandorov izraz isprepliću se i nadopunjuju istraživa ki porivi i kreativni rezultati tvoreći cjelinu koja odražava širinu kulture, ali i nadarenost za uo avanje i bilježenje tradicije. Vrijeme je to bu enja i nacionalne svijesti kada su u modi slike ove vrste, pa su i Erdödyja privla ile osobitosti nošnji seljaka koji su radili na njegovim posjedima. Kao uzor mogla su mu poslužiti izdanja i ideje Heinbucher Bikessyja, Jasckea i Csaplovicsa objavljena 1816. i 1822. g., a koja prikazuju tadašnje ma arske i hrvatske narodne nošnje. On nema pretenzije sustavnog i sveobuhvatnog predstavljanja svih mogućih, postojećih varijanata, ni sustavnog obilaženja šireg moslava kog, a osobito zagorskog podru ja, već prikazuje i na svojstven na in interpretira dio rukotvorske baštine moslava ko - zagorskog kraja. Tragajući za nošnjama i prenoseći ih akvarelom na listove svoga bloka, Sandor je obavio funkciju uvara i prezentera narodnog blaga svoga vremena.

Žena iz Osekova

Jana Belec iz Moslavine

Moslava ke nošnje koje nam je Erdödy naslikao karakteristi ne su za jugozapadno podru je Moslavine, tj. kraj koji se prostire od podnožja Moslava ke gore do rijeke Lonje i Česme, kao i zagorsku varijantu iz podru ja oko Velike i Male Erpenje. U razdoblju od 25. svibnja do 9. srpnja 1837. godine nastao je trideset i jedan akvarel. Šesnaest se odnosi na Moslavinu, /nastalih u razdoblju od 25. svibnja do 12. lipnja/, sedam na zagorsko, /nastalih od 18. lipnja do 9. srpnja/ i osam na ma arsko podru je. Šesnaest akvarela prikazuju odijevanje u moslava kim selima: Kutinica /5/, Osekovo /3/, Popova a /2/, Moslavina /2/, Potok /1/, Voloder /1/, Okoli /1/ i Gornja Jelenska /1/. Svih sedam zagorskih akvarela nastali su u podru ju Velike Erpenje.




Ženska Ženska nošnja nošnja Prema akvarelima Sandora Erdödyja, žene i djeca, su po etkom 19. stoljeća u posjećenim selima nosila uglavnom bijelu platnenu odjeću bez većih razlika u kroju i motivu. Tek se u ženskim oglavljima uo avaju zanimljive promjene i mjesne specii nosti kako me u katoli kim tako i pravoslavnim življem, tzv. Vlasima. Žene su nosile bijelu gornju košulju, opleće zatvorena vrata, dugih rukava ukrašenih vezom u boji /plavi vez, crvena mašna/. Ukras gornjeg dijela odjeće tzv. oplećka bio je na injen od niza sitnih faldica, tj. uskih nabora na prednjoj i stražnjoj strani stana, tj. /j/oprsine, te šarene vrp ice na zapešću. Izuzetak ini opleće iz Moslavine koje ujedno predstavlja i stariji tip odijevanja tzv. suknju s poramenicama, zvanu ruba a s pendelom, uz koju se nosio oplećak širokih rukava, kratkog do polovice le a nafaldanog stana i platnena prega a. Struk je ovijen širokim trobojnim /crveno, crno, bijelim/ pojasom ili tkanicom sa vunenim grudicama. Donji dio odjeće tzv. ruba a ili skuti - suknja i zaslon ili fertun - prega a, bila je tako er ukrašena širim ili užim naborima /faldama ili šnjitama/, tek rijetko izvezenim ili izatkanim to kastim ili prugastim ukrasom, naj ešće u crvenoj boji. Prega a je kod pravoslavnih žena bila ili lanena, bijela - šnjitana ili raznobojna vunena – klje ana, sa resama ili frandžama uokolo, te crnim vertunom koji se zadizao «pod stranu» ako je žena bila u žalosti. Ženske nošnje predstavljene su na dvanaest akvarela. Na njima se razlikuje dje ja odjeća, zatim udatih žena, mladenki i djevojaka pred udaju. Dodatak tome su i pokrivala glave tj.

Žena iz Moslavine

5


visoke krune iskićene pupoljcima, cvijećem, perjem i vrpcama – pantlikama (Okoli i Kutinica), poculicama – kapicama (Voloder, Moslavina), pe ama-maramama (Osekovo, Gornja Jelenska, Moslavina, Popova a /, peškir, mala rida sa špjednjakom / Kutinica/1. Osim odjeće udatih žena Erdödy je naslikao i dvije djevoj ice, jednu iz Volodera i jednu iz Kutinice. Odjeća djevoj ice iz Volodera odgovara po motivu i kroju odraslima, a razlikuje se frizurom po ešljanom po sredini glave, te kosom spletenom u dvije kikice-pletenice, na krajevima povezane mašnama. Žena iz Kutinice u naru ju drži dijete koje je odjeveno u jednodijelnu košuljicu - klinja u, bez ikakvog pokrivala glave i obuće.

Magda Menjak iz Volodera

6

1 Prema kazivanju Željka Kordića ovaj tip pokrivala glave zvane peškir ili rida, do 1930. godine posljednja u Selištu nosila ga je Stoja Vlajsović.

Žene su na oplećak – košulju, no-sile haljetak gra anskoga kroja, koji je bio bez rukava u tamnoplavoj /Okoli/, sme oj /Popova a i Kutinica/, crnoj /Osekovo/ i crvenoj boji /Gornja Jelenska i Osekovo/. Kod starica su bili neukrašeni u sme oj i crnoj boji, dok su mladena ki bili gusto opšiveni gajtanima složenim sasvim ravno uz ivice ili om asto na prednjem dijelu poput ilirskih surki /Gornja Jelenska, Voloder/. Djevojke i djevoj ice u Moslavini su kosu plele u dvije pletenice, vezujući krajeve crvenim, svilenim mašnamapantlekima, dok su žene pred udaju kosu plele u gustu pletenicu polukružno oblikujući vijenac oko ili preko pokrivala glave, ostavljajući otkrivene pramenove, uvojke, zvane

Jana Todorović iz Kutinice


i ma kice /kod Vlahinja/, s prednje strane ponad ela nanizale su nekoliko nizova novaca prišivenih na kožnu podlogu, zvane šjednjak /ukupno ih je moglo biti i do 30 komada/. Hrvatice su oblikovale frizuru u obliku pun e-kružne fute, oja ane trokutastim metalnim umetkom zvanim kojn , kon a, kun , na što je dolazila kapica, bogato ukrašena vezom. Često je preko toga nošena i bijela marama, pe a ili neke vrste ru nika iji su krajevi završavali resama s crvenim ili plavim ukrasom. Marama je u pravilu ukrašena u ugao tj. u kutu ili s obje dužne strane. Presavijala se po dijagonali i stavljala na glavu na više na inu: ako se vezala pod bradom zvala se glavoveznica, ako su krajevi prebacivani na tjeme i obje strane vidljive zvala se prevržena, a u koroti su krajeve marame križali pod bradom, vezali na zatiljku te ih zaticali pod kosu. To je bio znak duboke žalosti za najbližim ro akom. Vrat je krasila niska crvenih, plavih ili crnih perlica, un eva ili koralja kraluža, ispod kojih se nalazio crveni povez, priveza .

Zimske cipele - bakandže

Starija žena u žalosti i molitvi

Na nogama, ako nisu bili bosi, nosili su opanke remenjaše, kap aše ili prepletaše ili možda platnene, šivane cipele – pa ke sa crvenim povezima, /doduše, slike obuće do-sta su nejasne te se teško razabire njihov izgled/, zatim žute cipele ili crne izme što je u vrijeme Erdödyja bila oprema tadašnje novije «mode». Modele je slikao u stojećem ili sjedećem položaju iz proila, anfasa ili otraga želeći nam do arati izgled nošnje iz raznih pozicija. Od popratnih elemenata važno je spomenuti prikaz dijela tradicijske arhitekture, tj. ulazna vrata i dijela krovića - podkroveka pokrivenog šindrom, nekoliko trsova vinove loze, podove od drveta i cigle, te stolice sa i bez naslonja a.

7


Muškarci su od rekvizita u rukama držali drveni štap, šešir ili kratki kaput-surku, a žene cvijet, dio tkanja, presloženu maramu, stoljnjak, tanjur s hranom, a prelja vreteno i preslicu sa kudeljom.

Ukras sa plaheta, plaeta, šupljikavi tkani vez - vutlanje, Potok

Žena iz Osekova

8

Žena iz Kutinice


Mladenke Sandora Erdödyja Bara Mihalić iz Okola i Vemija Hajdinac iz Kutinice, predstavljaju nam mladenke ili djevojke pred udaju, ije glavno obilježje je visoki ukras na glavi – svadbena kruna na injena od šarenog sušenog cvijeća, ružinih pupoljaka, lišća, svilenih vrpci i perja. Vemijina kruna u vršćena je na crvenom vijencu – podvija u, pri vršćenom iglicama ili harnadlima za kosu provu enih kroz, najvjerojatnije etiri petljice – om ice. Ukras ine ruži aste, tamno plave i crvene ruže, te sme e trave ili perje. Ovaj tip oglavlja djevojke su u pravoslavnim selima nosile «od kada su isprošene do vjen anja». Bara ima krunu koja se sastoji od dva dijela: ukru enog eonog traka – parte nošenog ponad ela, nakićenog raznim perlicama i un evima, na koji se stavljao drugi dio oglavlja – kruna koju s gornje i sa strane zatvaraju raznobojni cvjetni pupoljci. Krunu iznad uha upotpunjuje stilizirana, polukružno postavljena ruža od crvenih vrpci, te brojne crvene pantlike što se slobodno spuštaju niz le a. Parta se kod katoli kog življa nosila i samostalno, kao vanjsko obilježje i znak djevojke da je spremna za udaju. Svadbena kruna za razliku od parte i djevoja kih vijenaca predstavljala je dostojanstvo, moć i vlast udate žene. Oglavlja mladih žena ujedno su i dio njihova nakita. Dominantna boja na mladenkinoj kruni, nakitu i vezu je crvena. Ona kroz stoljeća ozna ava mladost, veselje, zdravlje. Ona je boja života, poleta, boja ljubavi, životne snage i moći. Ima i apotropejsko zna enje da štiti od uroka.

Vemija Hajdinac iz Kutinice

Pored dominantne crvene boje u našem tkala ko – vezila kom stvaralaštvu svoje zna enje i ulogu imaju i druge boje, osobito crna, bijela, plava i zelena. No, ravnoteža u koli ini crvenog prema bijelom najveća je likovno – estetska vrijednost moslava ko – posavskih tekstilija i vezova.

9


10

Akvareli Sandora Erdödyja prikazuju pretežno radnu, neukrašenu ili tek rijetko ukrašenu dje ju i mladena ku žensku nošnju moslava kog seljaka. Ovaj tip nošnje do sredine 20. stoljeća nošen je i u korizmi, adventu, a starice svakodnevno. Takva jednostavna odjeća, zvana prostina, služila je za žalost. Dijelila se na veliku i malu prostinu.

Ženski i muški haljeci gra anskoga kroja kao i muški šešir – cilinder / Osekovo, Potok, Kutinica/, zanimljiv su primjer poselja enog kulturnog elementa koji se u sastavu selja ke nošnje zadržao, ak i u vrijeme kada se isti predmet izgubio u gra anskoj odjeći.

Jaga Pleše iz Gornje Jelenske

Bara Mihalić iz Okola


Djevojka s bogatim vratno prsnim nakitom

Djevojka s partom

Bogatstvo vratno - prsnog nakita struka, crveni kraluĹži, srebrne ĹĄkude i kriĹž

Dio parte 11


Muška nošnja Muška nošnja predstavljena je na etiri akvarela i to: iz Osekova, Popova e, Kutinice i Potoka. U najstarijoj poznatoj muškoj nošnji pored osnovnih dijelova, bijelih širokih gaća dugih do gležnja ili nešto kraćih do polovice listova, te košulje zvane i ruba a, nošena povrh gaća, nailazimo na brojne proizvode od vune i sukna kao što su: prsluci bez rukava, kratki kaputići s rukavima jaklini, duži kaputi - surke, surine, te do zemlje duge bunde ili oje od valjanog sukna, tzv. darovca u svijetloj i mrkoj boji.

Marko Čakovec u surki ili surini, iz Osekova 12

Muškarac je glavu štitio raznim pokrivalima od: šešira zvanih cilindar, škrljak, šklak, klobuk ukrašen svilenim pantlikama, kasnije trobojnicom, zimi je nosio šubaru od janjećeg ili drugog krzna, a pri radu se koristio slamnatim šeširima i kapama. Mla i muškarac iz Osekova, naslikan je u stojećem stavu, zaogrnut pustenim sme im kaputom, ukrašen zelenim i crvenim gajtanskim obrubom oko vrata, džepova i na rukavima. Oko vrata je povezao maramu u obliku mašne – rože. Ovaj vratni ukras udomaćio se u Turopolju pod nazivom podgutnica i smatra se prete om današnje kravate.

Muškarac u jaklinu, iz Potoka


Todor Todorović u jaklinu, iz Kutinice

Kosu su kratko šišali na dužinu do dva centimetra, dok je muškarac iz Kutinice nosio i dužu kosu ispod uha tzv. baroke. Ponos svakog muškarca bili su brkovi zvani pokumporte, zului ili musta i, koje su svakodnevno njegovali tako da su ih prije spavanja stavljali u neke vrste navla ka – brigbinda ili brkbinda. Na prijelomu stoljeća zbog promjene gospodarskog položaja seljaštva mijenja se i na in izradbe odjevnih predmeta. Zna ajni pe at na razvoj ženske moslava ke nošnje ostavili su i doseljenici /Česi, Slovaci, Ma ari i Nijemci/, kao i putujući trgovci. Naime, oni su donoseći na le ima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca, gumbića, vrpci i raznih drugih potrepština, izmijenili odnos prema tradicijskim vrijednostima, a s vremenom i utjecali na sam izgled nošnji. Tj. široki rukavi oplećka s vremenom se zamjenjuju uskim rukavima, koji su bili prikladniji za rad u kući i polju, a nazivali su je švabica, zatim duži i kraći kaputići: rekleci , /a/ cabajke, mandolinke i bunde, te razna tvorni ka pokrivala glave.

Miško Pavlik u oji ili bundi, iz Popova e

Žitelji ovog dijela panonskog areala su do sredine 20. stoljeća odjeću za vlastite potrebe izra ivali na tradicijski na in od prirodnih vlakana lana i konoplje, tkajući ih na horizontalnom tkala kom stanu, razboju, naredu, tari ili krosni. Danas se tek u ostacima mogu naći nošnje koje je 1837. godine ovjekovje io Sandor Erdödy, a i one su se na prijelomu stoljeća nalazile u većini slu ajeva samo kod starijeg stanovništva u svakodnevnoj upotrebi. Akvareli Sandora Erdödyja predstavljaju nam jedinstven izvor za izu avanje najstarije cjelovite, moslava ke nošnje, koja datira iz 1837. godine. Ukrašena kožna mapa koja sadržava 31 akvarel prona ena je 1856. godine u Vepu /županija Vas u Ma arskoj/, u nekadašnjem dvorcu grofova Erdödy. Danas se ova izuzetno vrijedna etnografska gra a uva u Savaria Muzeum Szombathely u Ma arskoj, dok je slike opisao Sandor Dömötör.

13


Zašto obnavljamo narodnu nošnju Pod nazivom narodna nošnja razumijevamo starinsko žensko i muško ruho pojedinih naših seoskih krajeva, koje potje u iz ranijih povijesnih razdoblja2, a koje je do polovice prošlog stoljeća živjelo u općoj upotrebi naših seljaka. Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala, a ono što se nama ini njenim kona im izrazom, to je tek onaj stupanj razvoja, u kojem je pojedini tip ruha dopro do nas. Tijekom vremena na nošnju su se dogra ivali razni gra anski elementi i postajali dio poselja enog narodnog kostima. Mnogo je izopa enog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetni kog stvaranja, ali se svejedno, na ispravan odnos, stopilo u cjelinu ili je bilo odba eno. Ili je kona no selja ki na in odijevanja ustuknuo pred gra anskom nošnjom, te se izgubio u ujedna avanju izme u grada i sela, kao što se to kona no poslije drugog svjetskog rata i dogodilo. 2 Milovan Gavazzi je u raspravi pod nazivom «Kulturna analiza etnograije Hrvata», objavljene u Narodnim starinama, VII knjiga, god. 1928. na str. 115 – 144, prvi puta jasno predo io složenost ispreplitanja raznovrsnih komponenata u etnografskoj slici Hrvatske. Premda neki elementi sadržani u našem etnografskom blagu omogućuju da ustanovimo kad su otprilike iskonski nastali i gdje, te kad su najranije mogli ući u kulturnu baštinu naših seljaka, samo je vrlo rijetko za datirane komade moguće pouzdano saznati vrijeme njihova nastanka. Stoga, ma koliko bismo mogli poželjeti da u cjelokupnom pregledu povijesti umjetnosti u Hrvatskoj pratimo i sve grane seoskih likovnih umijeća, takav je posao ne samo otežan nego upravo i nužno ograni en na ustanovljavanje onog vremena, kad su u ne selja koj ili u predslavenskoj umjetnosti nastali neki oblici, koji su naknadno u vrijeme, koje je teže pobliže odrediti, utjecali na oblikovanje selja kih tvorevina ili onih namijenjenih seljacima. (Bach;1977:86)

14

Gosp. D. Žmega , gradona elnik grada Kutine u gra anskoj surki

Muškarac u obnovljenoj surki, Husain


Dakle, narodnu nošnju smatramo kulturnom tekovinom prošlosti. Ali da bi je sa uvali za budućnost, moramo je smatrati jednim od izraza umjetni kog oblikovanja našega sela, te dokazom volje i nastojanja puka za naprednijim i boljim životom. Oblikujući narodnu nošnju, seoski puk je u svoj rad ulagao mnogo truda i umjetni kog nastojanja. Zbog toga nošnju smatramo dokumentom ranijeg razvoja našeg sela, povijesnim dokazom o visokim proizvodnim kvalitetama i umjetni kim nazorima što ih je naše selo unosilo u život pokoljenja, usprkos teških gospodarskih i društvenih prilika kojima su bili izloženi. Narodna nošnja ne treba, niti može biti odjeća današnjeg, već starinsko ruho naših seljaka, treba postati umjetni ki izraz, ne samo našeg sela i njegove kulturne baštine, nego u najširem smislu narodna nošnja treba postati opći umjetni ki i kulturni izraz, kao jedna od zna ajnih tekovina ste enih kulturnim razvojem.

Muškarac u išaranoj surki, Kutina

Objavljivanjem akvarela Sandora Erdödyja željelo se ukazati na najstariju do sada, poznatu etnografsku gra u o moslava kim motivima na tradicijskom ruhu, a njihovom obnovom što se i dogodilo s muškom surkom, lajbekom i cilindrom ukazati na vrijednosti što ga skriva naša narodna umjetnost. Rekonstruirana odjeća /na injena prema akvarelima/, nalazi se u vlasništvu Matice hrvatske ogranak Popova a, a mladenkine krune iz Okola i Kutinice, te nekoliko surki uvaju se kod pojedinaca, u Etnografskom muzeju u Beogradu, u Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu i Muzeju Moslavine u Kutini i koriste se za izlaganje i u druge promidžbene svrhe. Muškarac u obnovljenoj surki, Ivanić Grad 15


Out of the Sandor Erdödy Album The fokl costume and the traditional art expression The oldest art survey which represents the folk costume of the people of Moslavina are the aquarelles by Sandor Erdödy from the 19th century. Staying on a family estate Moslavina ( today a neuropsychiatric hospital “Dr. Ivan Barbot” in Popova a) he travelled through the neighbouring villages : Popova a, Kutinica, Okoli, Osekovo, Voloder, Potok and Gornja Jelenska and painted the peasants in their folk costumes. The variant of the clothing which Erdödy painted is characteristic for southwestern Moslavina, an area spreading from the hillsides of the mountain Moslava ka gora to the rivers Lonja and Česma.During the period between the 25th of may and the 12th of june 1837. he made thirty one aquarelles. Sixteen relate to Moslavina, seven to the Varaždin and eight to the hungarian area. Sixteen aquarelles represent the dressing in the villages of Moslavina: Kutinica (5), Osekovo (3) , Popova a (2), Moslavina (2), Potok (1), Voloder (1), Okoli (1) and Gornja Jelenska (1). Women and children in those villages wore mainly white linen clothing without great differences in the cut and pattern. One could notice interesting changes and local speciic qualities between catholic and the serbian orthodox population, so-called Vlasi,only in womens headgear. Women wore a white upper blouse, opleće, closed neck, long sleeves decorated with coloured embroidery (blue embroidery, red ribbon). The decoration of the upper part of the clothing, opleće, consisted out of tiny pleats, narrow folds and colourfull ribbons on the wrist. The lower part of the clothing, ruba a – the skirt and zaslon – the apron, were also decorated with wide and narrow folds that had dotted or striped ornaments, mostly red colour, sewed or woven into them. During winter, over the blouse, they wore dark blue, brown or red waiscoats, lajbec, or red sleeveless garments, zobun, thickly borded with braids that were arranged straight along the hem or noose like on the front. Girls used to pleat their hair in two pleats, tied at the end with silk, red ribbons, pantlike, while married women pleated their hair in one pleat shaping a semicirclelike wreath around their head, leaving locks and curls uncovered (Vlasi). Croatian women wore their hair in a kind of a bun, futa, wrapped round a triangular metal inset, kon a. On such a hair-dress a richly interwoven cap, poculica, was put. Over the cap women often wore a white kerchief, pe a, or some kind of a towel with fringle endings and red or blue decorations.The neck was decorated with a necklace of red beads or corals, kraluž, and on their feet, when not barefooted , they wore leather footwear, opanci remenjaši or prepletaši, yellow shoes or black boots. The aquarells by Sandor Erdödy show mostly the working, plain or rarely decorated children and girl’s costume of the moslavina peasant. People wore this type 16


of costume till the middle of the 20th century during Lent, Advent, and women wore it in their old age. Namely, such simple clothing , called prostina, was worn during mourning.There were two kinds of prostina, big and small. In the oldest known man’s costume of Moslavina, beside the basic parts, white linen pants, and the shirt, we ind many objects made from the woolen cloth or wool; sleeveless waist-coats, pants -(h)la e, short coats with sleeves- jaklin, long coats- surina,and long fur-coats – oja,made from woolen cloth-darovac, light or dark colour. Men always covered their heads with different kinds of hats called cilinder or škrljak, klobuk, with silk bands above the brim, while in winter they wore furcaps made out of lamb or other fur, and at ield-work they wore straw-hats. The inhabitants of Moslavina, till the middle of the 19th century, made clothing for their own needs using lax and hemp, the traditional way, on a horizontal weaving loom, razboj, tara, nared or krosna. At the break of the century , with a change of the economical position of peasants the way of cloth making changes too. Today the folk costumes that Sandor Erdödy eternalized in 1837. can be found only in remains, and at the break of the century only the old population used them daily.

Stoja Todorović from Kutinica

Jaga Pavlik from Popova a 17


Erd dy Sándor albumából A legrégebbi moszlavinai és zagorjei képz m vészeti népviseletábrázolások Erd dy Sándortól származnak a XIX. századból akvarell formájában. a moszlavinai birtokán tartozkódva (ma neuropszihológiai kórház) Popovacsán bejárta a környez falvakat és népviseletükben festette le a parasztokat. Erd dy az els képz m vész aki tudatosan és precízen festette le a zagorjei és moszlávinai parasztok tradicionális ruházatát. Kés bb az utját követték mások is. Közös törekvésük a néprajzi elemek tudatos feldolgozása volt, nem csak az elemek funkcionalitását és kidolgozását illet en, hanem a népi kultúra sajátosságában és nagyon precízen artikulált szimbolikájában is. Az általuk rajzolt minden elem a nemi, házassági, korosztályai és más státuszok jellegzetes jele. Az Erd dy által lefestett népviseletek Moszlavina dél-nyugati részére és Zagorjere (Velika Erpenja) jellemz ek. 1837. május 25-t l június 12-ig harmincegy akvarell készült. Tizenhat moszlavinai, hét varazsdi, nyolc pedig magyar vonatkozású munka. A tizenhat moszlavinai akvarellb l a következ falvak népviseletet találhatjuk: Kutinica (5), Osekovo (3), Popova a (2), Moslavina (2), Potok (1), Voloder (1), Okoli (1) és Gornja Jelenska (1). A n k és a gyermekek ezekben a falvakban lényegében fehér vászonruhát hordtak, szabásban és motívumban nagyobb eltérések nélkül. A n i fejdíszeknél viszont tapasztalhatók az eltérések és helyi jellegzetességek a katolikus és pravoszláv, un. vlah lakosság között. A n k fehér fels inget hordtak zárt nyakkal, hosszú ujjal, amelyet színes hímzéssel díszítettek (kék hímzés, piros masni). A fels ing apró bordákba (red kbe) volt összehajtogatva, amit hátul tarka szalaggal díszítettek. Kivételt a moszlavinai ing képez, amely az öltözködés egy régebbi típusát képviseli. Deréknál a ruhát haromszín öv (piros, fekete, fehér) fogja össze. A viselete alsó részét a szoknyát és a kötényt ugyancsak red k díszítik, ritkán piros szín hímzéssel vagy szövéssel ékesítve. A férjezett n k fejének lefedése kétséget kizáróan kapcsolatban van az si szláv szokásrenddel, erre utal etimológiája, a nagyorosz pocsel, és a horvát pocselica elnevezés is. A nyakat piros, kék vagy fekete szalagf zér díszítette, amire gyöngyöt, korallt f ztek. A lábukon, ha nem voltak mezítláb, sarut hordtak, aztán sárga cip t vagy fekete csizmát, ami Erd dy korában újabb „divatú” darabnak számított. A modelleket álló vagy ül helyzetben, proilból festette, szemb l vagy hátulról, így kívánva elénk varázsolni a népviseletet különböz nézetb l. A kísér elemek közül érdemes megemlíteni a tradicionális architektúra részleteit, bejárati ajtót, zsindelytet t, néhány sz l t két, fapadot és téglákat, széket támlával és a nélkül. A kezükben botot, a n k virágot, sz ttest, kend t tartottak, a szöv n nél pedig rokka van.

18


Erd dy Sándor akvarelljei túlnyomórészt a moszlavinai gyermek és iatal n k nem díszített un. munkásviseleteit örökíti meg. Ez a típusú öltözködés nagyböjt és advent idején, id seknél mindennaposan jelen volt a XX. sz. közepéig. Ugyanis ez az egyszer ruhadarab a „prostina” gyászruha volt. Nagy és kis prosztinanak hívták. A legrégebbr l ismert moszlavinai féri viseletet vizsgálva az alapelemek mellett számos sz tt gyapjúból készült ruhadarabot találunk: ujj nélküli mellény, rövid és hosszú kabát, amely hosszú ujjú, földig ér sz r, daróckabát világos és sötét színben. A féri mindig fejfed t használt, amin pántlika volt átkötve, télen bárány vagy más b rb l készült ruhát használtak. Az akvarelleken a nagy polgári cilindert (Osekovo) és a szeles karimájú kalapot is megigyelhetjük (Kutinica). A századfordulón a gazdasági helyzet javulásával változik a ruházati tárgyak elkészítési módja is. Jelent s hatással voltak az újonnan betelepültek is (csehek, szlovákok, magyarok és németek). Ma csak maradványai lelhet k fel azoknak a ruhadaraboknak, amelyeket Erd dy Sándor akvarelljein láthatunk 1837-ben. Erd dy Sándor akvarelljei egyedülálló forrásként szolgálnak a moszlavinai legrégebbi népviselet tanulmányozásához. A 31 akvarellt tartalmazó b rmappát 1856-ban Vépen találták meg, az anyagot a szombathelyi Savaria Múzeumban rzik, a képek leírasát Dömötör Sándor végezte. Szerinte a képek a nemzettudat kialakulása idején keletkeztek, amikor divatosak voltak az ilyen témájú képek, így Erd dyt is vonzották az birtokain dolgozó parasztok életének sajátosságai. Példaként Heinbucher-Bikessy, Jachke és Csaplovics kiadványai szolgálhattak, amelyeket 1816-ban és 1822-ben adtak ki, és amelyek az akkori magyar és horvát népviseleteket mutatják be.

Oglavlje iz Kutinice, rekonstrukcija

Mladenkina kruna iz Kutinice, inv.br.46958, rekonstrukcija

19


Aleksandar Erd dy Sándor (1802.-1881.) Erdödy, je velikaška obitelj madžarskog podrijetla s posjedima u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj sjeverno od Kupe. Uvidom u arhivsku gra u zagreba ke županije za 1767. godinu (Comitatus Zagrabiensis, Hrvatski državni arhiv), doznaje se da su na pusta maslava ka podru ja Erdödyji preselili svoje podložnike iz susjednih krajeva i to: Polonja, Sisa ke posavine, Turopalja i Kravarskih gorica. Preseljavanje je zapo elo već krajem 17. , a nastavilo tijekom 18.stoljeća. Kraj koji su naselili odnosi se na podru ja današnje općine Popova a, Velika Ludina, Križ, Ivanić Grad, Kloštar Ivanić i podru je grada Kutine. Utemeljitelj roda bio je Franjo Bakolcz (Baka ) iz Erdöda (danas Ardud) u Satamarskoj županiji (danas Rumunjska), iji je sin Toma bio biskup i državni kancelar. Utemeljitelj je obitelji Petar I (1463-1547), sin Nikole I i nećak biskupa Tome. Petru je dodijeljen barunat s pridjevkom de Monyorokerek (podru je današnjeg naselja Eberava, njema ki Eberau u Gradišću) i pravo na novo prezime Erdödy. Obitelj Erdödy odigrala je važnu ulogu u hrvatskoj i madžarskoj povijesti, a uzdiže se iz anonimnosti za vrijeme rata i poslije pobjedni ke bitke s Turcima. Tijekom nekoliko stoljeća, nekoliko je uglednika obnašalo asne i dostojanstvene dužnosti, a nosili su i titulu hrvatskog bana. Bili su doživotni glavni župani varaždinske županije, ali i «doživotni gospodari Monoszlo-a (Moslavine)». Godine 1802. rodio se Aleksandar Sandor Erdödy, od oca Zsigmunda i majke Marie Festetics. U mladosti je naslijedio posjed u Vepu (šest kilometara isto no od Subotišta –Szombathely), a tijekom prve polovice 19. stoljeća i dijela moslava kih posjeda, na kojem je do 1839. godine izra en i treći dvorac. Boraveći na svojim posjedima posvetio se umjetnosti, znanosti, promicanju gospodarske kulture, primjenjujući usvojena znanja iz zapadne Europe (Njema ke, Italije, Francuske, Belgije i Švicarske), a osobito Engleske. Prou avao je i zapisivao narodne pjesme, folklornu gra u i obi aje po Moslavini. Sa uvana je slika (akvarel) njegovog trećeg, najmanjeg dvorca u Popova i, iji se original uva u Državnom arhivu Szombathely u Ma arskoj. U dvorcu su uvani vojni i lova ki trofeji, pa je nosio naziv i lova ki dvorac. Bio je lan-utemeljitelj Gospodarskog društva Hrvatske (osnovanog 1891. godine). Njegov povremeni boravak u Moslavini poklapa se s povremenim boravkom i djelovanjem Ljudevita Vukotinovića, velikog suca moslava kog i Antuna Nem ića, kao županijskog sudskog prisjednika u Osekovu, gdje je boravio od 1836. do 1840. godine. Njihovo zajedni ko lanstvo (Vukotinović i Erdödy) u Gospodarskom društvu Hrvatske potvrda je njihova djelovanja za opći napredak Moslavine sredinom 19. stoljeća. Erdödy je bio lan i madžarske Akademije znanosti te dopredsjednik Madžarskog likovnog udruženja. 20


Aleksandar Erd dy Sándor (1802.-1881.) Erdödy were noble family of Hungarian origin with possessions in Hungary, Slavonia and Croatia, north of Kupa river. Founder of the clan was Franjo Bakolcz (Baka ) from Erdöd (Ardud today) in county of Satamarska (northwest of Rumania today), whose son Toma was a bishop and a state chancellor. Founder of the family was Peter I (1463-1547), son of Nikola I and a nephew of Toma the bishop. Peter was titled a baron with surname de Monyorokerek (the area of today’s Eberava settlement, German Eberan at Gradišće) and was granted a right to a new last name - Erdödy. Erdödy family played an important role in Croatian and Hungarian history, and they have raised from anonymity during the war and after the victorious battle with Turks. Through the centuries, several prominent men were addressed with honorable and digniied titles, like Ban of Croatia. They were lifelong heads of county of Varaždin, and lifelong masters of Monoszlo (Moslavina), too. Aleksandar Sandor Erdödy was born in 1802. from father Zsigmund and mother Maria Festetics. In his youth he inherited the ownership at Vep (6 km east of Subotište-Szombathely), and during the 1st half of 19th century, a part of ownership in Moslavina, where the third castle was built by the year of 1839. Residing at his possessions, he dedicated his life to art, science, promoting economic culture, applying the knowledge acquired in western Europe (Germany, Italy, France, Belgium and Switzerland). Of all of his works from Moslavina, the painting (watercolor) of their third castle in Popova a has been preserved and it’s original is kept at State Archive of Szombathely in Hungary. It is probably the oldest painting of landscape from Popova a region. He used to write down folk songs, folklore and customs around Moslavina. In 1845. he painted his castle at Vep. He was a member of Hungarian Academy of Science and vicepresident of Hungarian Painting Society.

Žene ‘‘ogrnute maramama’’ 21


Djevojka u obnovljenoj surki, Kutina

Djevojke s partama, Husain 22


Aleksandar Erd dy Sándor (1802.-1881.) Az Erd dy család fontos szerepet játszott a magyar és a horvát történelemben, az anonimitásból a törökkel való háborúk végezetével emelkedik ki. Néhány évszázad leforgása alatt többen töltöttek be fontos hivatalokat, volt közöttük horvát bán is. Varazsd vármegye f ispánjai és Moszlo (Moslavina) örökös urai voltak. Erd dy Sándor 1802-ben született édesapja Zsigmond és Festetics Mária iaként. Fiatal korában örökölte a Szombathely melletti Vépi birtokot, és a 19. sz. közepén moszlavinai birtokok egy részét is, ahol 1839-ig felépült a harmadik kastély is. A birtokain töltött id t m vészetre, tudományra, a gazdasági kultúra felemelésére szentelte, alkalmazva a Nyugat-Európában szerzett tapasztalatokat (Németország, Itália, Franciaország, Belgium, Svájc). A moszlávinai munkáiból a harmadik (Popva ai) kastélyról készült akvarell maradt meg, ami most a Szombathelyi Állami Levéltár tulajdona. Ez állítólag a legrégebbi készült tájkép Popova arol. Moszlávinai népdalok, folklór és népszokások feljegyzésével is foglalkozott. 1845-ben a Vépi kastélyát is megfestette. Tagja volt a Magyar Tudományos Akadémiának és a Magyar Képz m vészek Társaságának alelnöke.

Bivši dvorac grofova Erdödy, danas Neuropsihijatrijska bolnica u Popova i 23


Literatura: • • • • • • • • • • • • •

Babić, Ljubo; Boja i sklad, prilozi za upoznavanje hrvatskog selja kog umijeća, Zagreb, knjiga V, 1945. Bach, Ivan; Dva stoljeća umjetnosti sjeverne Hrvatske, KAJ 1-2/77. Zagreb, str. 81-86. Bedić, Marko: Velikaška obitelj Erdödy, uspon i pad; KAJ, asopis za književnost, umjetnost i kulturu, br. 3, Zagreb, 1996. Gavaazzi, Milovan; Hrvatska narodna umjetnost, Zagreb, 1944. Gušić, Marjana; Tuma gra e, Zagreb, 1955. Moslavac, Slavica; Iz albuma Sandora Erdödyja, Kutina, 2003. Moslavac, Slavica; Akvareli Sandora Erdödyja, Kutina, 2002. Radauš, Ribarić, dr. sc. Jelka; Narodne nošnje Hrvatske, Zagreb, 1975. Römer, Bela; Narodne nošnje iz Hrvatske po slikovnoj dokumentaciji iz 1837., Etnografski pregled 4, Beograd, 1962. Petrović Leš, dr. sc. Tihana: Zlata Šuflay-istraživa lepoglavskog ipkarstva, Hrvatska ipka, Lepoglava, 1999. Sever, Zorka; O moslava kim motivima /rukopis/, Et. 554 Šprem, Lovrić, Branka; Zagorska bjelina i jednostavnost; Odjeća i nakit hrvatskih žena, Kumrovec, 1995. Sandor, Dömötör; HORVAT PARASZTVISELET ABRAZOLA SOK 1837 BÖL A SAVARIA MUZEUMBAN, 1964.

Izdava : Muzej Moslavine Kutina Za izdava a: Slavica Moslavac Autorica izložbe: Slavica Moslavac Urednica i oblikovanje kataloga: Slavica Moslavac Prijevod na engleski: Bernarda Grdić Prijevod na ma arski: Mišo Šarošac i Monika Nick Fotograije: Arhiva Muzeja Moslavine, Arhiva Savaria Muzeum Szombathely u Ma arskoj, Alojz Miler, Slavica Moslavac, Igor Palotay i Dubravko Vidi ek Obnova surki oglavlja i nakita: Sanja Tomašinec Korica, Elena Vasik, Radojka Klingor, Lana Moslavac i Željko Kordić Ra unalna obrada i prijelom: Martina Gulan, Graika Gulan Tisak: Graika Gulan Naklada: 500 kom 24


Profile for Muzej Moslavine

Iz albuma Sandora Erdodya  

Narodna nošnja i tradicijski likovni izraz

Iz albuma Sandora Erdodya  

Narodna nošnja i tradicijski likovni izraz

Advertisement