Issuu on Google+

MUZEJ MOSLAVINE KUTINA

Slavica Moslavac

Crvena i bijela Moslavina


Kutina, 2008.


Tkala Pred stanom je moja lublena, iglica je v ruka tenka, srebrena, a nit je mehka, kak krv crlena, dragi je prsti diraju, v belo je platno pletu, prebiraju. Na stanu škripci škripleju, vu brdu prečkice hripleju, a čunek kak po vodi – po belom platnu hodi. A lepa tkala z bilom tuče i pesmu kak golub guče. Od tkale je postala švela, od platna košuljica bela. Na platnu kockice, križeki se prelevaju i moju curicu kite, odevaju, na koje su takve drage naše boje, ona je moja lublena. Ona je zlato moje. Mijo Stuparić 


 Karta Moslavine  Karta Hrvatske




Uvodne napomene

Moslavina je povijesno-geografsko područje u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske, u prostoru savsko-dravskog međuriječja. Zaprema prostor Lonjsko-čazmanske zavale. Optočena je rijekama: na sjeveru i sjeverozapadu Česmom, na istoku i sjeveroistoku Ilovom, te na jugu Lonjom i Trebežom. Županijskim ustrojstvom dijeli se na područja triju županija i to: Sisačko-moslavačku, Zagrebačku i Bjelovarsko-bilogorsku. Ta podijeljenost razbija tradicionalno ne samo ime, već i prostor koji u zemljopisnom smislu tvori vrijednu i jedinstvenu cjelinu. Klimatski uvjeti ovog kraja su kontinentalnog obilježja s jasno razdijeljenim godišnjim dobima; vrućim osunčanim ljetima, hladnim, do nedavno, snijegom bogatim zimama, nešto kišovitijim jesenima i ugodnim proljetnim mjesecima. U tipično agrarnom prostoru, gdje se stanovništvo isključivo bavi stočarstvom i obradom zemlje, prevladava ušoreno selo, čije su kuće čelom, a početkom 20. stoljeća i dužnom stranom okrenute prema ulici. Iza širokih gospodarskih dvorišta i zgrada prostiru se vrtovi, oranice i pašnjaci. Veći industrijski razvijeniji i proizvodno značajniji gradovi i naselja su: Kutina, Garešnica, Čazma, Berek, Ivanska, Ivanić Grad, Novoselec, Velika Ludina i Popovača. Oblikovanje i rast pojedinih naselja određivali su reljef, komunikacije, hidrografske osobitosti i demografski razlozi, pri čemu su vidljive sličnosti sjeveroistočne Moslavine s Bilogorom, a jugozapadne s Posavinom. 


 Trijem, trem - tradicijska kuća jugozapadne Moslavine, načinjena od hrastovih greda i planjki, vezana na uglovima na horvatski (hrvatski) ili nemški (njemački) ugao ili vugel.  Ukrasni stup cifrom ukrašen.

Potok

Danas Moslavinu znaju po nafti i zemnom plinu, drvnoj i kemijskoj industriji, dok je u prošlosti bila isključivo poljoprivredni, osobito poznat vinogradarski kraj. Stanovništvo se bavilo obradom zemlje i stočarstvom, te uzgojem cikorije. Do početka 20. stoljeća u moslavačkom području očuvao se stari tradicijski način življenja u velikim kućnim zadrugama, sa strogom podjelom poslova na muške i ženske. Obitelj je čuvala i prenosila stoljećima stečena iskustva s koljena na koljeno. Muškarci su se bavili obradom zemlje i stočarstvom, a žene su obavljale poslove u kući i oko nje. Moslavina u etnografskom pogledu nije jedinstveno područje. Uslijed zemljopisnih različitosti, migracijskih strujanja i povijesnih previranja dijelimo je na jugozapadni i sjeveroistočni dio. 


Karakteristike sjeveroistočne Moslavine

1. Bjelovar je kulturno, upravno i ekonomsko središte bilogorsko-moslavačkog kraja sa razvijenom prehrambenom (posebno važni mlinovi, proizvodnja i prerada suhomesnatih proizvoda, alkoholnih pića , mliječnih proizvoda i keksa), te građevinskom industrijom i metalurgijom. Vjekovnu ulogu sajmišta zadržao je do danas. Uza sve razvijeniju cestovnu mrežu, Bjelovar je željeznicom preko Križevaca povezan sa Zagrebom, a preko Virovitice s Osijekom. 2. Zbog jednostavne lanene nošnje u kojoj je ukras izveden samo nabiranjem platna ili i tehnikama bijelog veza i tkalačkog prebora, nasuprot nošnjama kutinskog kraja u kojima je boja ukrasa pretežno crvena, Josip Grgić uvodi termin «Bijela Moslavina», objavljenog u katalogu Josipa Forjana «Ženska oglavlja sela Miklouša».

Sjeveroistočni dio Moslavine pripada Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Čvorište je tu triju različitih regija i to: Bilogore, Moslavine i Slavonije1, a po etnografskim obilježjima pripada panonskoj kulturnoj zoni. Ta se pripadnost očituje na svim područjima tradicijskog života, a lokalne razlike i specifičnosti nastale su zbog prirodnih, ekoloških i društvenih uvjeta. Na život u ovome kraju presudnu je ulogu odigrala činjenica da je cijelo područje županije ulazilo u sastav Vojne krajine koja je sredinom 16. stoljeća utemeljena kao obrambeni pojas u borbi protiv Turaka. Stanovnici ovog kraja bili su čuvari Granice, a živjeli su u hrvatskim kućnim zadrugama, kojom je upravljao najstariji muški član zvan starješina. Život u ovom području iz temelja se mijenja nakon razvojačenja granice 1873., kada se vojnici moraju prilagoditi civilnom načinu života. U sastav Bjelovarsko-bilogorske županije ulazi i dio Moslavine i to Bijela2 ili sjeveroistočna, koja zauzima dio središnje Hrvatske na području Ilovsko-čazmanske zavale. Okružena je rijekama: Ilovom (zvanom još i Stupčanica) na istoku i sjeveroistoku, Česmom na sjeveru i sjeverozapadu, te na jugu Moslavačkom gorom. Važniji centri tog dijela Moslavine su: Čazma3, Brestovac, Garešnica4 i Hercegovac. Ovaj kraj Hrvatske zbog povoljne klime, obilja vode, plodne zemlje i kvalitetna drveta naseljen je od prapovijesti. 


Kuća na kanate, daščara ili blatnjara - tradicijska kuća sjeveroistočne Moslavine, sastoji se od tri glavne prostorije: soba ili sobca, kujna i komorak. U sobci se tkalo i izrađivalo blagdansko i svakodnevno ruvo.

Zbog povoljnog smještaja na sjecištima putova, Moslavina je često mijenjala vlasnike i gospodare. U sklopu Vojne krajine, za vrijeme ratova s Turcima na Ilovi je bila utvrđena i granica. Neprekidni vojni sukobi i stalna nesigurnost u razdoblju od 15. – 17. stoljeća potiču seobe dijela moslavačkog stanovništva u sigurnije krajeve Hrvatskog zagorja, Prigorja, kao i područja južne Ugarske i Gradišća. Na opustjela područja sjeveroistočne Moslavine u tzv. Gornja sela, Hazburgovci naseljavaju Srbe – prebjege. Od 18. stoljeća opustjela sela južnog i jugozapadnog dijela Moslavine naseljava hrvatsko stanovništvo iz Prigorja, Hrvatskog Zagorja, Turopolja, hrvatske Posavine, Gorskog kotara i Like. U drugoj polovici l9. stoljeća ekonomske migracije dovode na ovo područje Slovake, Čehe, Mađare, Nijemce, Židove i Rome. Zbog toga je etnička, kulturna i jezična slika Moslavine šarolika. Govori autohtonog stanovništva na ovom području pripadaju u skupinu istočnih kajkavskih govora. Danas je ovo granično područje između štokavskoga i kajkavskog narječja. Milan Rešetar u svojoj knjizi «Der schtovakishe Dialekt» 1907., ukazuje da je granicu štokavskog narječja prema kajkavskom utvrdila upravo granica nekadašnjeg turskog osvajanja u l6. i 17. stoljeću. 

3. Gradić Čazma, u zapadnoj Moslavini, smješten je na sjevernim padinama Moslavačke gore , uz rijeku Česmu, koja je pritoka Lonje. Prvi pisani dokumenti spominju naselje poznato kao Začesan, u XI. stoljeću. U prvoj polovici XIII. st. u Čazmi je osnovan kolegijalni kaptol zagrebačke biskupije, koji je izdavao brojne pravne dokumente i isprave i koji ovdje djeluje do 1242. g. kada Čazmu pustoše Tatari, da bi se početkom XIX. st. i službeno preselio u Varaždin. Ekonomsku snagu danas Čazma nalazi u proizvodnji opeka, mlinarskoj industriji, a u novije vrijeme u proizvodnji plastičnih masa i eksploataciji nafte i bogatih izvora (Šumećani i Bunjani) u okolici grada te velikom autobusnom poduzeću. 4. U srednjem je vijeku Garešnica bila sjedište županije, «comitatus Guersence», koja se prvi put spominje 1257. godine. Stanovništvo je većim dijelom pobjeglo pred turskim naletima pa se novo naseljavanje čekalo sve do XVII. stoljeća. Gospodarski su potencijali Garešnice mlinovi i ciglana, tekstilna i metalna industrija, snažna poljoprivredna proizvodnja te pilane smještene u obližnjem Garešničkom Brestovcu.


Na proplancima i svježim krčevinama gradili su se kućerci od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi. Pred ulaznim vratima ili ispred kuće dočekivali su se ophodari zvjezdari, ladarice – ivančice ili ladokalice, jurjaši ili đurđari, mačkare ili fašnjaki i dr., koji su u pravilu željeli dobrobit tom domu, ukućanima, obilje hrane, mnogo zdravlja, sreće i najvažnije puno male dječice. Prehrana je bila bazirana uglavnom na kruhu, koji se pripremao od kukuruznog, pšeničnog ili raženog brašna, a pekao se u krušnim pećima. Unutrašnji inventar karakterizira namještaj podignut iznad razine zemlje. Sve kućne (radne i svečane) tekstilije zvane ruho, roba, ruvo ili rubenina pohranjivalo se u ladice, ladline, tj. drvene škrinje, značajne za cijelo panonsko

Tkalja iz Malog Pašijana za horizontalnim tkalačkim stanom - tarom.




 Raznovrsnost tradicijskog oglavlja sjevernoistočne Moslavine. Djevojke su bez pokrivala glave, dok su udate žene na posebno oblikovanu frizuru stavljale kapice - poculice, poculjce ili peculjce, te raznovrsne rupce - peče, svilenjake odnosno krunaše.  Žena sa prevezačem ukrašenim drtaljcama, Šušnjari.  Cvijet, česti ukras mladenačkog oglavlja.  Dječja frizura čazmanskog kraja, Martinac.

područje. Spremanje ruha i kućnog tekstila u svim se moslavačkim selima do nedavno vršilo na starinski način – tkanjem na horizontalnom tkalačkom stanu zvanom razboj, navez ili tara. Osnovne sirovine za izradu odjeće i ostalog ruha u Moslavini bili su lan i konoplja, a koristila se vunena, svilena i pamučna nit. Način uzgoja sirovine za tkanje i njihova obrada slična je na cijelom panonskom području Hrvatske. Za kućni tekstil i običnu radnu odjeću koristilo se platno od finije lanene niti. Sve poslove oko proizvodnje tekstila obavljale su žene. One su svoja iskustva prenosile s naraštaja na naraštaj, čuvajući stare načine tkanja i vezenja. 10


Ženska nošnja

5. Iveranje je tkalačka tehnika naopačnog prijebora. Budući da se prigodom tkanja dodaje daščica, zbog toga se u južnoj Moslavini naziva još i na daščicu ili na paličke. Gažva je tkalačka tehnika kod koje se «gužvaju», tj. stežu niti, kao kod tehnike raspleta. Vutlanje, dupljanje, šupljanje dolazi od slavenskog postanja osnove riječi vutl, dupl i šupl, što označava šupljinu. 6. Na tradicijskom sjeveromoslavačkom gornjem svečanom ruhu, tj. na skutima, fertunu i rukavima nastavka, primjenjuje se bijeli ukras – šlinga. Naziva se još i izrezanac i richelie. Pravilan rupičasti bijeli ukras je stariji. Danas, osobito na uporabnom tekstilu, kao što su: nadstoljnjaci, stoljnjaci, tabletići, jastučnice i ostala posteljina, izrađuju se različitih veličina, nepravilni oblici.

Ženska nošnja sjeveroistočnog dijela Moslavine, zvana i graničarska, razlikuje se od one u jugozapadnom dijelu svojom jednostavnošću, bjelinom i skromnim ukrasom na tekstilu. Rupičasti bijeli ukras mogao je biti izveden vezilačkim ili tkanim tehnikama i to: šlinganja5, iveranja6, gažvanja i dupljanja. Nošnja je u potpunosti bijela, osim na nekim mjestima, kao što je donji dio rukava, oko zapešća, te mjesta gdje se nabrani rub tkanine spaja obašvicom. Tu su utkivane uske crvene ili plave pruge. Crvene su nosile djevojčice i mlade žene. Plava boja je za žene u zrelijoj dobi i žalosti. Stariji izvori potvrđuju da se do početka 19. stoljeća u ovom kraju Moslavine nosila jednodijelna duga košulja ćelača, celača. Ona je sezala do polovice listova, a duljina rukava se mijenjala prema godišnjem dobu. Košulja se pod vratom nabirala i vezala uskom vrpcom, a oko pojasa ovijala užom platnenom vrpcom crne boje zvanom žnora. Jednodijelna košulja, rubačka, rubačica, dugana, celača, beda zadržala se kao gornja, glavna odjeća sve do 2. svjetskog rata. Dječaci i djevojčice nosili su je svakodnevno sve do polaska u školu. Početkom 19. stoljeća rastavlja se cjelovita košulja, pa se posebno kroje i nose oplećak, kasnije nastavak, te skuti, rub’ne ili rubače. Preko skuta stavljaju pregaču – fertun ili vertun izrađen od 2-3 pole platna. Uz tu dvodijelnu odjeću od polovice l9. stoljeća počinju se nositi od tvorničkog materijala kratki haljeci bez rukava, zvani lajbeci prsluci ili zobunci, načinjeni od crne, smeđe, ljubičaste, tamno zelene i plave boje. 11


 Djevojka u svećanom ruhu, Martinac  Dječja narodna nošnja, Garešnica

12


 Starije žene ogrnute maramama, Tomašica  Starija žena, Mali Pašijan  Članice KUD-a “Seljačka sloga”, Gornji Miklouš

13


Boja lajbeka bila je propisana prema vojnim okruzima7. Svaka kumpanija je imala svoju boju. Starije varijante lajbeka izrađivane su od crnog, bijelog ili plavog darovca i nisu imali gotovo nikakvih ukrasa, za razliku od novijih koji obvezatno imaju ukras načinjen od raznobojnih reglica, reglji ili nabora, te ornamentalno poredanih sitnih gumbića. Sprijeda su se sapinjali žnorom, pantlekom ili kopčicama baba i ded. Ženska nošnja početkom 2o. stoljeća sastojala se od košulje, oplećka, tipa ponča, sa bogato nabranim rukavima stegnutim u zapešću, platnene suknje zvane košlja, rubača, rub’na, skuti ili krila, te pregače ili f(v)ertuna. Rub’na je po cijeloj dužini bila našnitana ili nafaladana od 5-8 cm dubokim faldama ili naborima. U pojasu je bila ukrašena crvenom obašvicom, a krajevi su završavali obrubom. Platnena je suknja nošena u nekoliko inačica: sitno i krupno šnitani skuti, skuti s velikim porubom i na pole, skuti s ušitom čipkom. Starija inačica tih skuta bila je bez ukrasa, a novije su ukrašene bijelim rupičastim tkanjem - gažva ili bijelim bušenim vezom –šlinga. Ispod skuta nošene su podsuknje, podrubače, podrubinke, podskutići, skutići, untorak ili granjerače. Uz ovu odjeću pripasivala se za svakodnevnu uporabu bijela lanena pregača, vertun ili fertun, a u svečanim prilikama nosile su se raznobojne svilene pregače. Na radne rub’ne dolazila je nešto kraća nenafaldana pregača, debeljaš, ponjavar, ponjavić, ponjav’ć. Bluza ili oplećak, bio je vrlo širok, krojen iz četiri do pet pola platna, rukava prišivanih ne uz poramenicu, već s njom od ovratnika, gol’jera, sve do šake. Rukav je kod šake bio stisnut u kol’jer’ć. Širina rukava postizavala se

14

 Žena iz Garešnice s kićenom poculjcom - špicom, sredina 20. stoljeća.  Mladenačka nošnja iz Garešnice, Ploščice i Martinca.

7. Čvrstec ima zobunac svjetlo plave boje, Čurlovac, Đurđic, Grđevac, Grubišno Polje, Jakopovac, Lipovo Brdo, Topolovac, Utiskani – crnu boju, Ivanska – ljubičastu, Međurača – smeđu, Paljevine , Severin, te neka sela oko Garešnice – tamno plavu, Veliko Trojstvo – tamno zeleni, Žabno –crni ili žuti itd.


15


16

pravokutnim umetkom – latvicom, koja se umetala pod pazuhom. Haljetak bez rukava, lajbec od raznobojnog brokata, pliša ili sukna upotpunjavao je ovu stilsku cjelinu. U pojasu su nošeni crni pojasevi – žnore, žnjore. Kao novija moda uobičajilo se nošenje kupovne delenske šarene marame, sa ili bez frandži, križanih preko prsa. U zimskom periodu nošeni su kratki kaputići tušl ili kalmak, žuti kožuni oivičeni crnim krznom, tzv. kožunci pršnjaci, kabanice od darovca – al(j)ne, i vunene najčešće crne, smeđe ili tamno crvene marame.8 Specifičnost ženske nošnje sjevero istočnog dijela Moslavine je njena jednostavnost i bjelina. Gotovo nema nikakvih razlika, osim oglavlja, u odjeći mladih djevojaka, žena zrelije dobi i starica. Prigodom odijevanja ženske narodne nošnje najprije se navuku čarape ili oviju obojci9, te obuju opanci. Zatim slijedi oblačenje navlačka – odgovara današnjem kombineu, zatim podsuknje tj. donjih dijelova odjeće – podoplečak, (nošen samo u zimskom razdoblju) i podrubača. Na gornji dio obuče se opleće, a zatim rubača koja se čvrsto stegne u struku. Na prednji dio rubače oblači se pregača ili fertun, a u struku se opasivao pas. Rubače, rub’ne ili skuti, te podrubače ili podrubinke kod katoličkog življa su vrlo dugačke, sežu do gležnja, a negdje i do pete, za razliku od pravoslavnog stanovništava koje je nosilo nešto kraće nošnje, a one su mogle sezati do polovice lista.


8. Drugačije su prilike u odijevanju vladale kod plemstva. Iz oporuke Jelene Kružićeve iz 1541. g. kao i iz nešto kasnijeg popisa oporuke plemkinje Barbare Blagajske, doznaje se da su raspolagali ovim odjevnim predmetima: zelena suknja na «damašku», skerleta (crvena) suknja, parta, plašt svilom vezen, pregače od finog i običnog platna, tkanica, rubača «hrvatska», rubača zlatom i svilom vezena, košulja od debelog platna, ovratnik za «turski» plave boje, prevlake za vanjkuš od tafeta te od debljeg platna, stoljnjak, ručnik, platno u svežnjevima: tanko, te debelo za vreće – danas debeljaš, itd. ( rukopis Z. Lovrenčevića: Nošnje bilogorsko-moslavačke).

Rubača se sastoji od 4-5 pola, te jedne pole nešto grubljeg domaćeg platna koji je dolazio na prednji dio. Stražnji dio rubače nabran je u struku. Prednja pola je uz krajeve nabrana, a u sredini struka ima raspor. Rubača je u struku prišivana na 5-6 cm široku traku – koja se produžuje u vrpcu za vezivanje. Pregača – fertun ili vertun sastavljen je od dvije pole platna koje su u struku nabrane i učvršćene ošvicom, obašvicom koja ima na kraju prišivene uske trake tvorničke proizvodnje ili dvije male omčice kroz koje se provlači crni pojas – žnjora, te vezuje s lijeve strane.

9 Obojci su komadi (često istrošenog) lanenog platna dimenzija 50x50 cm, koji se omotavaju oko stopala i gležnja i nose umjesto čarapa.

 Članovi KUD-a “Seljačka sloga”, Gornji Miklouš  Članice KUD-a “Zdenac”, Garešnica  Članice “Hrvatska žena”, Garešnica  Mlada žena u rupcu krunašu, Garešnica  Svečana nošnja, Tomašica

17


 Tradicijska odjeća iz Samarice i Donje Petričke između dva svjetska rata.  Tradicijska odjeća krajem 19. i početkom 20. st. iz Velikog Vukovja

18


 Sjeme lana

Narodna nošnja jugozapadne Moslavine

Osnovne sirovine

10 Izuzetak čini vezilac i tkalac Stjepan Šajnović iz Osekova.

Osnovne sirovine za izradu odjeće i ostalog ruha u Moslavini bili su lan i konoplja, a koristila se i vunena i pamučna nit. Način uzgoja sirovine za tkanje i njihova obrada slična je na cijelom području Moslavine i sadržava elemente koji su karakteristični za cijelo panonsko područje Hrvatske. Za kućni tekstil i običnu radnu odjeću koristilo se platno izatkano od debljih lanenih i konopljenih niti, a za svečaniju odjeću upotrebljavalo se tanje platno od finije lanene niti. Na tkalačkom stanu, zvanom razboj, krosna ili tara izrađivale su se razne vrste platna, običnog bez ukrasa, tzv. prostina, te platna s jednobojnim ili višebojnim ukrasima. Finoća tkanja ovisila je i o sirovini kojom se tkalo. Rjeđe platno, tj. redina tkana je tankim lanom po lanu (osnova i poutka tanki lan), zvano jedno po drugom, a služilo je za izradu peča. Ako su u tanko tkanje redine u osnovi i poutki po određenom redu ubačene deblje lanene ili bijele pamučne niti, postiže se efekt karirane tkanine zvane križanina ili križanec, a namijenjena također izradi ženskih rubača i zaslona. Tehnike ukrašavanja su: naopački starinski prijebor (prebirano, šurcano, z novin, pisanina,...) vutlak ili vutlek, u zev ili u zijev, na daščicu ili na paličke. Žene10 su pored tkanih tehnika veoma dobro vladale i tehnikama vezenja, a poznavali su: pečki vez, za pol zabadaja-polukružići, vez brojem, vez na dva lica, vuzlički – križići, ovijenac, lozanje, šuplji i plosni vez. Osim bojenih lanenih niti za 19


vezenje, našvavanje upotrebljavali su: pismo, vunu, pamuk, mavez, muline i svilu. Kao podloga za vezenje upotrebljavala su se pamučna i lanena platna, fina tanka redina i križanina, te tvornički etamin i organdi. Različite vrste tkiva i različit pribor za vez omogućavali su izradbu mnoštva ornamentalnih kompozicija i slobodu u smišlenkama, muštrama, spisavanju muštri. U starijoj ornamentici moslavačkih tkanih i vezenih motiva prevladavaju izlomljene crte, cik-cak, pačetvorine i trokuti, čest je romb. U novije su doba geometrijski motivi zamijenjeni motivima cvijeća ili cvjetnih kitica. Osim raznih biljnih ornamenata (ruže, tulipani, ljiljani, grožđe s viticama, vinova loza), susreću se i geometrizirani životinjski ornamenti (ptice, leptiri, pčele, pauni, pijetao)11. Vještina tkanja i veza (što je predstavljao isključivo ženski posao), najviše je došla do izražaja u ukrašavanju ženskog oglavlja, rubaca – peča, i kapica – poculica, te pregačama – zaslonim.

20

11 Sakupljanjem originalnih uzoraka i risanjem moslavačkih narodnih nošnji, bavila se početkom 20. stoljeća, učiteljica iz Popovače, Zorka Sever, pl. Gotz. Ona je sakupila, izučila, oslikala i u dva albuma pohranila oko stotinjak uzoraka moslavačkog tkanog i vezenog ukrasa. Albumi su 17. 10. 1967. otkupljeni od obitelji Sever, i uvedeni su u evidencijsku knjigu Etnološkog odjela Muzeja Moslavine pod brojem 554.


Drugi izvor za izučavanje moslavačkih motiva je knjiga Jurja Baldanija: «Danica Biondić-slike i hrvatski narodni motivi».U knjizi je predstavljen opus D. Biondić koja uz svoj slikarski segment najobimnije govori o hrvatskim narodnim motivima. Dosta brojnu skupinu čine radovi čiji bi zajednički nazivnik bio: motivi s posavskih peča (gotovo identičnih s moslavačkim) – vez po pismu- motiv cvjetne grančice, a sakupljenih u okolici: Siska, Petrinje, Sunje, Gore, Vojnog Križa i kotara Čazme. Značajan doprinos za očuvanje moslavačke narodne nošnje treba odati Stjepanu i Anki Šajnović iz Osekova. Oni su 1918. osnovali i radionicu pod nazivom «Narodno tkivo i vezivo».

 Provjeravanje rodnosti lana  Izučavanjem, sakupljanjem i oslikavanjem moslavačkih motiva bavili su se: Miroslav Šutej, akademski slikar, Zorka Sever, učiteljica iz Popovače, Mandica Mikoč, tkalja iz Kutine...

Ženska nošnja Ženska nošnja jugozapadnog dijela Moslavine, svrstava se u tip tzv. posavske nošnje. Starijem tipu pripada suknja s poramenicama zvana rubača s pendelom uz koju se nosilo opleće širokih rukava i platnena pregača. Tijekom prošlog stoljeća uvriježilo se ruho sastavljeno od košulje sa širokim, bogato ukrašenim rukavima – (j)opleće, suknja – rubača, ukrašena odostraga okomitim naborima te pregača zvana zaslon, zastor. Rubače su se mogle zadizati, potpregnuti, tako da se vide ukrašeni dijelovi podsuknje – rubačke, podsukljenjke, kurte. Žene su prema ukusu sredine i mode određenoga razdoblja, da bi postigle određenu širinu i izgled, ispod suknje oblačile više raznih podsuknji. Iz istog razloga nošen je i umetak – torba, kušak, šunderci, buragi, u obliku kratke, gusto nabrane suknjice koja se opasivala oko struka. 21


Husain

22 Donja Gračenica

Bogatstvo moslovačkog ruha izveženog svilom i izatkanog vunom i pismom (pamuk)


23 Kutina


Kutina

Sredinom XIX. stoljeća počela se nositi bluza uskih rukava, krojena po građanskim uzorima, zvana švabica. Ta je bluza bila prikladnija za nošenje i obavljanje svakodnevnih poslova. U hladnija vremena na gornji dio tijela oblače se zobuni bez rukava te kraći i duži kaputići: (a)cabajke, rekleci, mandolinke, jaklini, bunde i vunene marame. Uz svečaniju i bogatije ukrašenu odjeću nosili su se dodatni detalji, kao različite brokatne vrpce složene u obliku ruže ili leptira – pantleki, podkraluži, niske različitih perli, u crvenoj i bijeloj boji. 24

Kutina

Obiteljsko nasljeđe: narodne nošnje iz starih albuma.


Gornja Gračenica

Gornja Gračenica

Na tradicijskom, osobito svečanom ruhu upotrebljavala se čipka zvana i pletena špica. Na tradicijskoj nošnji, uz starije osobine ne krojenog ruha, sastavljenih od ravnih pola platna, pratimo utjecaje visoke, građanske mode, a na njen razvoj i današnji izgled utjecale su i seobe, tj. doticaji starosjedilačkog stanovništva s pridošlicama ili dotepencima – iz bližih i daljih područja, zatim između dva rata i različita seljačka udruženja, npr. Seljačke sloge, koja su radila na očuvanju tradicijske kulture, kao i neki pojedinci s razvijenim smislom za baštinu. 25


 Djevojke u svečanim nošnjama, Križ  Djevojke iz Kutine  Svečano ruho, Husen  Mladenačka nošnja iz Repušnice

 Žene u svečanom ruhu, Kloštar Ivanić  Žena u bogato ukrašenoj nošnji, Ivanić Grad  Sneha u švabici, Popovača  Mladi par u svečanom ruhu, Husain

26


27


 Mlada žena u bogato izatkanoj podsuknji, Ivanić Grad  Starija žena u nošnji zagasitih boja. Vez plosni, ovijenac i pečki, Kutina.

28


29


Bijela boja u Moslavini značila je starost i žalost. Radna odjeća osim rijetkog crvenog utkiva nije bila bogato izvežena ni izatkana.

30


Haljetci građanskoga kroja: bluze, lajbeci, zobuni, (a)cabajke, menteni-bunde dolaze u sastav tradicijske odjeće početkom 19. stoljeća. O tome nam svjedoče najstariji izvori - akvareli Sandora Erdödyja iz 1837.god.

1


Razvoj ukrasa na tradicijskoj odjeći

Djevojčice su kao i dječaci do šeste godine života, nosile jednodijelne košuljice – bejde ili bede, dužine do ispod koljena, sa prorezima za glavu i ruke. Ukras su činile uske čipke ili crveni mavez oko proreza vrata, na ivicama rukava i košuljice. Pred odlazak u školu djevojčice se presvlače iz bejdica i oblače odjeću koju nose djevojke i odrasle žene, a sastoji se od košulje sa širokim, bogato ukrašenim rukavima – (j)oplečak, (j)opleće, suknja – rubača, ukrašena odostraga bogatim okomitim naborima, te platnene pregače zvane zaslon, zastor. Ispod rubače nošene su od dvije do četiri podsuknje – rubačke, podrubačke, podsukljenjke, kurte, kurtice. Najstariji izvor za izučavanje moslavačke narodne nošnje, naravno i motiva na njoj, predstavlja mapa akvarela Sandora Erdödyja iz 19. stoljeća. On je boraveći na obiteljskom imanju Moslavina, danas Neuropsihijatrijska bolnica «Dr. Ivan Barbot» u Popovači, obilazio mjesta: Popovaču, Kutinicu, Okole, Osekovo, Voloder, Potok i Gornju Jelensku i slikao seljake u narodnom ruhu.

 Djevojčica u bedi ili bejdi.  S polaskom u školu djevojčice oblače trodijelnu narodnu nošnju koja se sastoji od: oplečka, rubače i zaslona.

32


U jugozapadnoj Moslavini kao i u sjeveroistočnoj svakodnevne dječje nošnje bile su gotovo bez ukrasa. Jedini ukras činile su mašne vezane pod bradom na opleću.

Prema Erdödyjevim akvarelima, žene i djeca su početkom 19. stoljeća, u posjećenim selima, uglavnom nosila bijelu platnenu odjeću, bez većih razlika u kroju i motivu. Tek se u ženskim oglavljima uočavaju zanimljive promjene i mjesne specifičnosti, kako među katoličkim, tako i pravoslavnim življem, tzv. Vlasima. Njegovi akvareli, osim mladenki iz Okola i Kutinice, prikazuju pretežno radnu, neukrašenu ili rijetko ukrašenu dječju i mladenačku žensku nošnju moslavačkog puka. Taj tip nošnje nošen je do sredine 20. stoljeća, samo u korizmi i adventu, dok su ga starice nosile svakodnevno. Naime, takva jednostavna odjeća, zvana prostina, služila je za žalost. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, narodna nošnja Moslavine doživljava svoju postepenu preobrazbu, ali i nestanak iz svakodnevnog života. Da bi spasio bar dio baštinjene kulture, Stjepan Šajnović, seljak iz Osekova, uz pomoć učitelja, župnika i drugih vrlih pojedinaca osniva 1918. g. Zadrugu, tj. Žensku udrugu pod nazivom Narodno tkivo i vezivo, koja je pokušala obnoviti narodnu nošnju prema starim uzorcima. Njegov pristup, gotovo

33


stil, odražava se u osebujnim, geometrijskim motivima, koje je precrtavao, dograđivao, uokviravao u kutije, čulige, šibice, geometrizirao cvjetne motive i mijenjao boje. Tako ispisane muštre donosio je ženama za tkanje i vezenje. Taj način, gotovo stil ukrašavanja, ubrzo su prihvatile žene iz Moslavine, Posavine i šireg područja Banovine, a zadržao se u tim krajevima gotovo do danas. Početkom 20. stoljeća skori nestanak tradicijskih vrijednosti pretpostavila je i Zorka Sever. Ona se bavila etnografskim istraživanjima materijalne i duhovne kulture popovačkog, ali i šireg moslavačkog kraja. Uočavajući prolaznost tradicijskog načina oblačenja, osim sakupljanja originalnih predmeta, slikala je žensko i muško ruho, način oblačenja, oglavlja djevojaka i udatih žena, pažljivo ih razvrstavajući po godišnjim dobima i životnim prigodama. Svaki je njen nacrtani i osmišljeni element bio pokazatelj društvenog i statusnog prepoznavanja. Iz njenih djela jasno se razabire da su starije žene najčešće bile u bjelini ili zagasitim bojama, a djevojčice, djevojke, mladenke i mlade žene, u odjeći i oglavlju sa šarenim ili crvenim utkivom ili našivom. 34

 Djeca na akvarelima Sandora Erdödyja nisu bila u bogato iskićenim nošnjama. Razvoj ukrasa kreće na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.  Dječje nošnje nošene za Tijelovo i Ivanje bile su sasvim bijele. Djevojčice su na glavi nosile obredni vijenac od ivančica (Kloštar Ivanić, Ivanska, Kutina).


Osim gospodarskih prilika koje su utjecale na razvoj motiva i izmjenu nakita, osobit pečat razvoju kolorita na moslavačkim narodnim nošnjama ostavili su i doseljenici: Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci. Oni su dolazeći u naše krajeve, krajem 19. stoljeća, donosili ormariće prepune tvorničkih novotarija: od svilenih materijala, baršuna, gumbića, pribadača, broševa, lančića, pantleka... Tada Moslavčanke, uz primjenu tvorničkih materijala i nakita, odjevene u nošnje bogate koloritom i vezom, uspoređuju se sa rascvjetanim cvjetovima. Dominantna boja na mladenačkoj odjeći bila je crvena11, prema narodnom vjerovanju ona je značila mladost, veselje, zdravlje. Bila je boja života, poleta i ljubavi. Dakako, crvena boja ima i apotropejsko značenje da štiti od uroka i svake druge nesreće. Pored dominantne crvene boje u našem tkalačko-vezenom stvaralaštvu svoje značenje i ulogu imale su i druge boje, osobito crna, bijela, plava i zelena. No, ravnoteža u količini crvenog prema bijelom najveća je likovno-estetska vrijednost naših tradicijskih tekstilija i vezova.

11 Duboko u povijest sežu korijeni upotrebe crvenoga i njegove simbolike. U pokupsko-posavskojjužno moslavačkoj kući neprestano je zračilo to crvenilo sa stolnjaka, ručnika postavljenih oko špigla, sa krevetnine naslagane do pod prsnice. Crvenilo stimulira i organske funkcije.

35


Tradicijska oglavlja i nakit

Djevojačko češljanje i oglavlja Osnovno djevojačko obilježje je otkrivena kosa. Djevojčice i mlade djevojke kosu su obično uplitale u jednu ili dvije pletenice - kike, kečke, vitice ili perčine. Krajevi su bili povezani raznovrsnim svilenim vrpcama, patljinima, mašljinima, prevezivačkima, pantlekima,, panatljekima ili običnim koncem. U čazmanskom kraju male djevojčice do pete, šeste godine češljale su se na košaricu ili kikicu. Čeoni dio frizure podijelio se razdjeljkom po sredini glave pa su se uz čelo na svaku stranu plete pleteničice utroje kojoj se neprestano, kako se spuštalo prema ušima dodavali novi pramenovi kose dok se nije uplela sva kosa uokolo glave. Odrasle djevojke i djevojke pred udaju križale su pletenice na zatiljku ili oblikovale srce, te pričvršćivale krajeve iznad uha. Taj oblik frizure nazivao se cokaljka - u jaram, 36


 Nekoliko načina oblikovanja mladenačke frizure: kosa spletena u dvije pletenice, u košaricu, povezana mašnama, okićena vijencem.  Djevojke u građanskoj odjeći, zakićene suhim cvijećem.

u jarmić ili jaram na vrat. Pletenice su na zatiljku mogle biti oblikovane u kolač, kovrtanj, slovo O, punđu ili futu. Ako je bilo potrebno pod futu se stavljao umetak tuđe kose zvan miš. U južnoj Moslavini djevojke su pred udaju križale pletenice na zatiljku ili oblikovale srce ili presavijale jednu preko druge (4 puta) i tada nazivale košarica ili punt. Kosa se učvršćivala pomoću srebrnih zvjezdolikih ukosnica - španga ili puntnih igala, te harnadli. 37


U području Kraljeve Velike, Gaja, Jamarica, Janja Lipe, kosu su pleli u jednu pletenicu zvanu perčin, a povezivali je svilenim bijelim pantlekima ili trobojnicom. Osim po sredini, razdjeljak je na čeonom dijelu mogao biti i sa strane ili se kosa češljala unatrag bez razdjeljka. Na vlažnoj su kosi češljem i špangama slagale velne ili cakline. Početkom 20. stoljeća kosa se brenovala ili brenala brenajzlinom. Ispod uha spuštali bi se pramenovi - briclini, baroki koji su se također brenali12. Od ukrasnih detalja uz svečano oblikovanu frizuru, za uho ili u kosu zaticao se cvjetić, bijele zvjezdolike špangice i koštani češljevi. U južnom i jugozapadnom dijelu Moslavine i hrvatske Posavine djevojke su pred udaju nosile partu. To je djevojačko svečano oglavlje nošeno od četrnaeste godine u blagdanskim prigodama, kao upozorenje momcima da je djevojka spremna za udaju. Načinjena je bila od crvenog industrijskog

 U posljednje vrijeme, u Kutini, Husainu, Osekovu, Popovači, Potoku i Ivanić Gradu obnavljaju se struke i parte, ali samo, prema muzejskim uzorcima.  Detalj novoizrađene parte, Husain.

12 U području oko Ivanske to se nazivalo ubreno– vanje cakljina.

38


 Bogatstvo vratnoprsnog nakita: struka, crveni koralji-kraluži, bijeli sekanci, škude i križ na lančiću.  Detalj novoobnovljene parte, Ivanić Grad.

sukna, kojim je presvučen kartonski umetak savijen u krug. Vanjska strana parte bila je ukrašena crvenim kralužima i raznobojnim staklenim perlicama čineći gustu šaru. Na stražnjem dijelu glave sapinjala se kopčicama baba i ded, preko čega je dolazila svilena tvornička vrpca koja je lepezasto padala do polovice leđa. Prigodom vjenčanja na partu se stavljala svadbena kruna načinjena od umjetnog cvijeća, listova i pupoljaka, a upotpunjena i velikim brojem svilenih tvorničkih vrpci. Ukoliko se djevojka nije nikada udavala, pogrdno su je nazivali stara dekla, stara frajla, stara cura ili stara parta. Osim krune i parte, mladenke su nosile mladenački ili devojački venec, načinjen od crvenog umjetnog cvijeća, zelenih listova i trepetljika13.

13 Svadbeni vijenac se naslijeđivao, ali i posuđivao.

39


Vijenac su plele najčešće starije sposobne žene u selu, uz nadzor mladenkine majke i same mladenke. Prvo su načinili kolut od žice ili šiblja, a zatim su u nj uplitali ruže i listove. Između dva svjetska rata polako nestaje ovakav način oblačenja mladen– ke, a nošnju potiskuje kupovna bijela odjeća i veo. U sjeveroistočnoj Mosla– vini, oko Garešnice, mla– denke su na glavu stavlja– le vijenac od ružmarina, cvijeća i upletenih pan– tljika, koji su visjele niz leđa. Vijenac je bio oblikovan u carsku krunu. Najstariji podaci za Gornji Miklouš govore da je mlada u drugoj polovici 19. st. bila okićena ružmarinom poprečno pruženim od uha do uha i vijencem od bijelog papira domaće izrade. Na pletenicu su se vezali prevezivači, tj. plave i ružičaste pantljike. Početkom stoljeća već su u upotrebi tvornički izrađeni vijenci i šljar, šlajer. U ivanićgradskom kraju mladenka je na vjenčanju bila okićena kiticom, dok su otraga u kosi bile upletene tri mašne, dvije roza i jedna bijela. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća mladenke se oblače u bjelinu i na glavu stavljaju šlajer. Posljednji moslavački djevojački vijenac, nošen na svadbi, zabilježen je početkom 20. stoljeća u Potoku kod obitelji Beleta. Vijenac je bio načinjen od svilenih crvenih ruža14 šipkovača, baršunastih zelenih listova i bijelih trepetljika. 40

 Oglavlje Stoje Todorović iz Kutinice (rekonstrukcija) prema akvarelima Sandora Erdödyja.  Mladenci iz Samarice, poč. 20. stoljeća

14 Ruža je cvijet “najljepše, najskladnije što ima u prirodi”. Ruža je pojam za lijepo, skladno, savršeno, nježno i čedno. U kršćanskoj simbolici ruža je duša, srce i ljubav. Ruža ima magijsku moć i zato je simbol rađanja, simbol preporoda. Ruža je simbol mladosti i prolaznosti. Ruža predstavlja djevojku, a cvijeće i grane simbol su mladosti.


41


Svadbena kruna je opjevana i u pjesmi:

Popuhnul je tihi veter Popuhnul je tihi veter, I odnesel Mari krunu. Lepa Mara progovara: ‘Ko bi meni krunu našel, Njegova b’ ja ljuba bila, Ljuba bila, neg’ ljubila…

 Mladenka iz Potoka.  Mladenka iz Okola (rekonstrukcija) prema akvarelima Sandora Erdödyja.  Djevojke u bogato izvezenom blagdanskom ruhu. Na glavi nose parte – vanjsko obilježje djevojke pred udaju.

2


 Između Dva svjetska rata mladenku u nošnji zamjenjuje tvornička bijela odjeća i veošlajer.

43


Ruža je bila često motiv u Moslavini i Posavini, te prisutan na brojnim mladenačkim tekstilijama. Raskošne mladenkine krune nalazimo i u ostavštini Sandora Erdödyja iz 1837.g. To su Bara Mihalić iz Okola i Vemija Hajdinac iz Kutinice. Njihovo glavno obilježje je visoki ukras na glavi – svadbena kruna, načinjena od šarenog sušenog cvijeća, pupoljaka ruže, lišća, svilenih vrpci i perja. Vemijina kruna učvršćena je na crvenom vijencu – podvijaču, pričvršćenom iglicama ili harnadlima. Ukras čine ružičaste, tamno plave i crvene ruže, te smeđe trave i perje. Ovu varijantu oglavlja, djevojke su u pravoslavnim selima nosile od kada su isprošene do vjenčanja. Bara ima svadbenu krunu koja se sastoji od dva dijela: ukručenog čeonog traka – parte, nošenog ponad čela, nakićenog raznim perlicama i đunđevima, na koji se stavljao drugi dio oglavlja – kruna, koju s gornje i sa obje strane zatvaraju raznobojni cvjetni pupoljci. Krunu iznad uha upotpunjuje stilizirana, polukružno postavljena ruža od crvenih vrpci, te brojne crvene pantlike što se slobodno spuštaju niz leđa. Parta se kod katoličkog življa nosila i samostalno, kao vanjsko obilježje i znak djevojke da je spremna za udaju. Svadbena kruna, za razliku od parte i djevojačkih vijenaca, predstavlja dostojanstvo, moć i vlast udate žene.




Oglavlje udatih žena

Oj, snehice, popravi si špice. Gledaj moje kako lepo stoje!  Detalj veza: pečki, plosni, ovijenac, Donja Gračenica.  Detalj ukrasa: tehnike: starinski prijebor i vutlak, naopački prijebor i vez stoključica.  Mlada tek udata žena s kapicom (h)albicom, Kloštar Ivanić.  (H)albica, prša ili kukma – oglavlje udatih žena ivanić gradskog kraja.

Po običaju iz duboke starine udata je žena uvijek pokrivene glave u kući i pri izlasku, bez obzira nosi li blagdansko ili svakidašnje odijelo. Upravo njihov izgled, bogatstvo ukrasa, ornamentika i boja odredili su kroz povijesna razdoblja status i životnu dob nositelja. U Moslavini razlikujemo nekoliko vrsta pokrivala glave, kao što su: razne kapice polukružnog, četvrtastog, trokutastog ili ovalnog izgleda, nošene na posebno oblikovanoj frizuri na zatiljku, zvane poculica, paculjica, peculjica ili kapa, zatim razni rupci od sasvim jednobojnih do bogato vunom, svilom ili pismom, izveženih ili izatkanih zvanih - peča; tvorničkih metraških rubaca - krunaša,

45


svilenjaka, štampanih i vezenih šamija, te vunenih ili plišanih marama, nošenih u zimskom periodu; kapica s velikom oslikanom mašnom zvanom prša ili (h)albica, zatim djevojačkih venaca i svadbenih kruna. Oglavlje udate žene činila je kosa spletena u punđu, kolač, kovrtanj, kovrk ili futu. Spletena kosa se ovijala oko četvrtastog polukružnog ovalnog, okruglog, križnog ili trokutastog metalnog ili drvenog podloška - konča, konđa, kujnđa,

46


 Oglavlje udatih žena, (h)albica, Ivanić Grad.  Oglavlje udatih žena, poculica, Kutina.  Sjevero moslavačko svadbeno oglavalje iz Velike Trnovitice.  Oglavlje udatih žena-kapica ili poculica iz: Banove Jaruge, Osekova i Volodera.

kunč, kobasa, na što je dolazila neukrašena kapica - poculičak, poculac, a zatim, povrh nje raskošna, bogato ukrašena poculjica, poculica, paculjice, peculjice, špice, kapa, vizer, šamija ili pak naročita kapica zvana (h)albica. Blagdanska (h)albica sastoji se od kape koja pokriva stražnji dio kose, te oslikane mašne zvane kukma, čiji krakovi prigodom hodanja ili plesa pršu, tj. titraju poput krila leptira, tako da ju u Moslavini nazivaju još i prša ili kukma. (H)albice se prema motivu nazivaju: kitičajnke, žanilijke, nizajnke, cofičajnke, pupoljajnke. Ukoliko se nosila pod rubac, bilo svileni ili ispod prevržene peče stavljale su se gorše15 (h)albice izrađene od domaćeg platna i nisu imale kukmu. U hladnom periodu nošeni su plišani ili vuneni rupci, a bogatiji su na ramenima, glavi, oko vrata ili na nošnju, bijelom svilom izvezen ili našiven stavljali i bijeli rubac zvan plet. 15 Za razliku od svečanih, svakidašnje /h/albice nazivale su se guzanice.

47


 Oglavlje udatih žena garešničkog krajapoculj(i)ca ili špice. Poculj(i)ca, peculjca, špice-garešnički kraj.  Oglavlje udatih žena čazmanskog krajapoculjica iz: Gornjeg Miklouša, Samarice i Ivanske.

U sjevernoj Moslavini: Palešniku, Tomašici i Kajgani, kao novija moda uobičajilo se nošenje kupovne delenske šarene marame sa ili bez resa frandži, križanih preko prsa, te krajeva zaticanih za pojas. Izmjena frizure i stavljanja novog obilježja udate žene - poculice i peče odmah je poslije vjenčanja. Prvotni motivi na poculici u Moslavini bili su sitni i geometrijski, od romba, kvadrata, izlomljene linije, škofrčki, zubići, reskana šibica i dr., a kasnije geometrijski motiv zamjenjuje cvjetna kitica, više ili manje stilizirana ili geometrizirana, pojedinačno ili u nizu. Postajući sve veća i krupnija odražava plodnost posavskih i južno moslavačkih polja, savršeno

16 Vezilje su kreirale motive koji su po svom ornamentalnom i kolorističkom sadržaju stajali u tijesnoj vezi s narodnim životom i vjerovanjima.

48


se uklapajući u jednostavno rustično tkanje domaćeg lanenog platna16. Poculice su, zavisno od kraja, mogle biti različitih veličina i izgleda, sa i bez čipkastog ukrasa, a podložak koji oblikuje frizuru je bio: trokutasti u južnoj Moslavini, četvrtasti u sjevernoj Moslavini, ovalni u Poilovlju, polukružni u sjeveroistočnoj Moslavini. Poculicu krase uže ili šire čipke, svilene vrpce, zlatne i srebrne perlice, kraluži, umjetno cvijeće, trepetljike i šik.

Na blagdanske poculice bogate vezom i koloritom Moslavke su stavljane gizdane široke čipke izrađene u raznim tehnikama, ponajviše štikane na markizetu, zatim necane, kukičane- heklane, eklane ili hekljane, ili izrađene na batiće.

49


U selima Gaj, Janja Lipa i Jamarice nakon vjenčanja žena je na glavu stavljala poculjicu - kićanku. Kosa se češlja na razdjeljak, podijeli po sredini glave, zatim se nad čelom frče do uha, te plete u pletenice - perčine. Oni se vežu pantlikama i pričvršćuju pomoću kovrka na zatiljku. Kovrk je žica savijena u elipsu. Na kovrk se stavlja lapa, lapca, mala tkana krpa kvadratnog oblika koja se presavije po dijagonali. Vrh se stavlja prema gore, a krajevi se vežu odozdo prema gore oko kovrka. Poculjica je vanjski dio koji se veže na kovrk, a načinjata, tj. izrađena je utkivanim ružama i listovima svilenom niti, svilićem ili vunom. Lakat se poveže na gornji dio poculice. Ukrašena je raznobojnim pantlikama i šikom. Kao ukras uz svečane poculice dodaju se i brnduše. Obično ih ima šest, tj. po tri sa svake strane do uha. Izrađivale su se od probušenih lješnjaka - kroz koje, i oko njih se namotavao šik, svilić ili vuna. Iglama se pričvrste sa svake strane za poculicu. 50

 Žena u poculjci i krunašu, Ivanska. Žena u špicama ili poculjici i krunašu, Velika Trnovitica.


 U čazmanskom kraju na kapu se stavljaju i bijele štikane ili šlingane marame-peče, vezane pod bradom.  Žene u štampanim šamijama, Rogoža.

17 U stručnoj literaturi peče smatraju atributom udanih žena. No, ljeti u radne dane djevojke su ih nosile zbog zaštite od sunca, a ujedno su tako čuvale i kosu da im se ne prlja prigodom raznih poslova.

Za razliku od južnomoslavačkog oglavlja čazmanska paculjca je plošno četverokutno pokrivalo. Pokriva čitav stražnji dio glave ležeći više na potiljku. Naziv paculjca, pacul’ca, odnosi se na kompletno oglavlje, a u užem smislu i na platnenu kapicu na kojoj je izveden vez. Osnovni su joj dijelovi: kunđ, paculjiček, laket, šik i prevezač. Četvrtasti umetak koji se stavlja ispod poculice u čazmanskom kraju naziva se kunđ, kolobar, a žica oko vrata u obliku polumjeseca obručnjak ili kobas, nosila se u okolici Garešnice (Kajgana, Tomašica, Velika Trnovitica ...). Poculica ili špica nije klasično pokrivalo glave, nego se radi o vrsti širokog čipkanog ovratnika. U različitim prigodama, ovisno o starosti žene i o blagdanu, preko poculice ili (h)albice se stavljao i na poseban način slagao veliki platneni rubac – peča17. Prema načinu povezivanja dijelile su se na peču: spuščanku, premetaču, glavoveznicu, prevrženu. Naziv je još zavisio o boji, rasporedu ukrasa, o načinu 51


slaganja i povezivanja tog narodnog pokrivala, kao i o pri­godama u kojima se nosio. Kikleni rubac nosile su samo mlade djevojke pri radu. Peče zagasitih boja nosile su žene zrelije dobi, a bijele peče sa bijelim utkivom ili natkivom starije žene. Bijele peče bez ukrasa bile su namijenjene za žalost i smrt. U sjevernomoslavačkim selima udate su žene na glavi nosi­le platnene kapice, poculjice, paculjice, peculjice i kape, a preko njih su stavljale bijele platnene rupce zvane peča, ili poculac. Radnim danom nošeni su kupovni rupci sa štampanim ružama - šamije, te različite vrste svilenih rubaca, svilenjaka i krunaša. U nekim pravoslavnim selima: Rogoža, Popovac, Stupovača... nosile su se dvije marame, jedna povrh druge. Marama je u pravilu ukrašena u ugao, tj. u kutu ili s obje dužne strane. Presavijala se po dijagonali i stavljala se na glavu na više načina: ako se vezala pod bradom zvala se glavoveznica, ako su krajevi prebacivani na tjeme i obje ukrašene strane vidljive zvala se prevržena, a u koroti su krajeve marame križali pod bradom, vezali na zatiljku, te krajeve zaticali pod kosu. To je bio znak duboke žalosti za najbližom rodbinom.

52

 Žena u kapici – poculici i maramipeči, Voloder i Kloštar Ivanić.


 Žene u blagdanskom ruhu i kratkim kaputićima (a)cabajkama, Husain.

Osim slaganja marama u trokut u jugozapadnoj Moslavini rubac je preudešen kao pravi renesansni veo složen na nov način, dakle popečen. Popečena peča se stavlja na svečanu poculicu mladih sneja - snaša. Za južnomoslavački kraj treba spomenuti nošenje šlarnih peča, čiji je ukras izveden na tankoj, poput vela prozirnoj podlozi - šlaru, tilu sa sitnim cvjetnim uzorkom. Šlarna peča se prebacivala preko poculice, nije se vezala pod bradom nego pričvršćivala iglom zabadačom na tjemenu, a krajevi peče prebacivali bi se preko ramena. Motiv na nošnji s motivom na oglavlju nije činio jedinstvenu cjelinu. Oglavlje je bilo drugačije po boji i motivu od nošnje. Posebno su vezene i tkane bile poculice i peče.One su pored prijebora i vutlaka,bile ukrašene i vezom. A prema motivu, boji veza ili namijeni nošenja dijelile su se na: stoključicu, stokvačicu, stomotucku, na devet križev, narezane rože, mahovka, knjižarka ili na zrcalo.

53


Osim pokrivala za glavu peča je u prošlosti imala i drugu namjenu. Služila je kao pokrivač za dječju kolijevku, pokrivač za kuminu košaru prigodom donošenja darova kumčetu, ali se nekada u peču, ukrašenu crvenim vezom umatalo i dijete da se zaštiti od zlih sila.

54


Nakit

 Mlada žena u tjelovskom oglavlju, Husain.  Pokrivalo glave – kapa, Čazma,  Poculica i svilenjak, Gornji Miklouš.  Poculice, Janja Lipa  Šlingana marama – peča, Velika Trnovitica.  Košarica za nakit i nakit: crveni koraljikraluži i beli sekanci.  Srebrna škuda na baršun vrpci

Djevojke i žene kitile su glavu, vrat, prsa i ruke, i sav ukras nazivali su nakit. U svečanim zgodama oko vrata nosile su se ogrlice od nizova crvenih koralja - đunđ(a), struka, čipke, bijelih bisera i sekanca, zlatnih dukata (petaka i sedmaka), petokrune. U sjevernoj Moslavini nošena je crna baršun vrpca, struka ili reglji od trokutastih ili oblih crnih i smeđih perlica. Dukati su mogli biti nanizani ili na baršun vrpci ili učvršćeni na kartonskoj podlozi, uvijeni u glat samt, zvani listovi. Na taj način moglo je biti od 25-30 dukata na prsima. Žene srednje imućnog stanja nosile su ogrlicu zvanu groši ili krajcari koja je bila složena od tri niza srebrnog novca. U sredinu se stavljao veći dukat ili medaljon u pozlaćenom okviru. U Janja Lipi su dukate, petake, groše, opšivavali žutim koncem i učvršćivali na crnom baršunu nošenim tik uz vrat. Mlade djevojke i žene kitile su se cvijećem iza uha, ukosnicama i ukrasnim češljevima. Na ušima su nosile minđuše od lima i zlata, oko vrata nisku od staklenih i koštanih zrna, tzv. struka, široki lančić s križićem ili medaljonom od nehrđajućeg metala, dugački lančić od zlata bio je nošen samo na bluzu, te razne vrste broševa, na prsima pribadaču, a na ruci prsten od mjedi, srebra ili zlata. Muškarci su nosili prsten – burmu tek kad su se oženili i veliki cimer, ukrasnu kiticu na reveru, samo na vjenčanju. 55


Pod koralje - kraluže, te ostali vratnoprsni nakit stavljale su se, te na razne načine slagale svilene vrpce - vrpčice, prevezaljki, pantliki, mašne i rože18. U ivanićgradskoj Moslavini su u svečanim prigodama nošeni dodatni detalji kao različite brokatne vrpce, složene u obliku ruže ili leptira - mašlin, pleničnjak i kvarožnjak. Mašlin je tri metra dug pas ili pojas, vezivao se sprijeda u leptir-mašnu; pleničnjak je prednja prsna vrpca, a kvarožnjak je leđni mašlinek koji se učvršćivao na vratni nakit - perlin ili na lajbec. Kićenje je bilo značajnije za žene i to nešto prije udaje, dok su se muškarci, vrlo malo, tek u rijetkim svečanim prigodama ki­tili cvijećem, perjem, klasjem ili pantlikama.. 56


 Bogatstvo vratnoprsnog nakita: struka s čipkom, oslikana mašna i beli sekanci.  Beli sekanci, Potok.  Žena iz Volodera s bogatim vratno-prsnim nakitom.

18 Južno moslavačka i posavska poculica se ističe po završetku kojeg čini ruža, vrpce složene u obliku rozete, koja je ili dekorativni završetak koraljne ogrlice ili se samostalno prikapča na samu poculicu. Slična ovakva vrpca ili svezica, dolazi i sprijeda pod škudare.

57


Žene i djevojke su usta crvenile namočenim krep papirom, a lice tvorničkim pripravcima, prašcima-pomadama. Mirisna ulja i parfeme kupovali su u trgovinama. Ljudi kozmetiku koriste tisućama godina da uljepšaju svoj izgled i održe čistoću i zdravlje. Kozmetika je naročito bila omiljena u drevnom Egiptu. Lijepe posude i bočice sadržavale su mirisna ulja i parfeme. Lice se bojilo jarkim bojama, a kapci, trepavice i obrve kohlom bojom u crno.

U vrijeme značajnih promjena, na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, žene odbacuju tradicijski nakit i zamjenjuju ga ukrasima nove mode. Na švabice i bluze građanskoga kroja ne nose više crvene kraluže, već ih zamjenju zlatnim dukatima – cekinima. Osim velikih sekanaca, uz bijelu nošnju, starice su se kitile sitnim perlama, zvane pelin ili šikanec. Zatim raznim nizovima staklenih, bijelih ili crnih perli. Bogate Moslavke izumile su čipku i struku, koju su ispleli posebno nadareni vještaci, uvodeći najsitnija zrnca raznobojnih perlica i koralja na nekoliko niti strune uokolo, a kroz sredinu se uvodila svilena traka. 58

 Zlatni dukati na kartonskim podlošcima ovijenim u baršun trake, Čaire. Srebrne škude i zlatni dukat na crnoj baršun vrpci, Čaire.  Vratne vrpce od raznobojnih perlica, križ na mjedenom lančiću, Garešnica. Crveni koralji s srebrnim škudama, Janja Lipa.


59


Čipka – ukrasni dodatak

Čipka kao samostalni i šupljikavi ručni rad izrađen od lanenih, pamučnih i svilenih niti značajna je za cijelo moslavačko područje. Tehnike izrade bile su: čipka na iglu – šivana čipka, čipka na batiće – kačkana na batiće, heklana – (h)ekljana ekljačom, necana (mrežasta), gažvana (tkana), šupljana (dupljana), štikana, a u posljednje vrijeme najviše se upotrebljava strojno izrađena čipka. Na rubačama sjeveromoslavačke nošnje, nije bilo nikakvih ukrasa sve do približno 1900. godine. Tada se na njima pojavljuju razni vajkari, špice, reglice, caklini, porubići, granijeri.

60

 Vutlani ukras na muškoj košulji - faldi.  Bijeli rupičasti vezšlinga, Tomašica.  Starija žena u bjelini, nošnja ukrašena tehnikom na vutlek, Predavec.  Detalj tkanog ukrasa – na vutlek ili vutlak.  Skuti ukrašeni tkanom rupičastom tehnikom –gažvanja, Šartovac.


Reglice su mali istokračni platneni trokuti koji se uz rub tkanine izrežu, te se opšivavaju ili šlingaju lanenim koncem navezom, svilcem ili pamučnim koncem šlingovezom. Na isti način ukrašavaju se i caklini ili cakni, tj. manji ili veći rubni, polukružni lukovi. Od karakterističnih ornamenata na čipkama javljaju se geometrijski, te motivi, anđela, vijuga i zavojnica, stiliziranih cvjetova, motivi srca i križeva.

19 Umetalo se obično od tri do pet pruga, širine od 4-8 cm, koje su znatno proširivali ionako dosta široke rubače, koje su se sastojale od 4-6 pola platna. Rubače s anzecima često su bile bez utkivanog ili izveženog lanca-ukrasa na donjem dijelu rubače, kao i bez oivičenih špica. Ako je i imala ukras tada je bio izveden bijelim koncem u tehnikama tkanja ili veza na vutlek ili izrezanec.

Čipka je najviše došla do izražaja u ukrašavanju tradicijskog ženskog i muškog svečanog ruha, švabica, košulja i bluza; ženskog oglavlja: kapica – poculica, špica, halbica i rubaca – peča. Bogatim i raznovrsnim čipkama ukrašavao se i uporabni tekstil u svrhu obruba ili aplicirane dekoracije na kopertama, ručnicima, plahtama, te ubrusima. Čipka se prišivala na ivice rubača – suknji i zaslonapregača. Mogla se okomito umetnuti u uzdužne nabore na rubačama, zvane anzec.19 Rubače na anzec ili s anzecima, često su nosile starije osobe uz opleće - košulju ili švabicu - košulja uskih rukava i pregaču u zagasitim bojama, a nosio se i zaslon križanec, te zaslon vezen, tj. našivavan na veliko. Rubača s anzecima, osobito se nosila uz zimske futirane kaputiće, (a)cabajke ili reklece, te kupovne, plišane

61


rupce. Moslavke su osobito pazile da kotači - motiv čipke, na anzecima budu u skladu s čipkom na zaslonu, odnosno poculici. Tek narodne nošnje iz Šajnovićeve radionice izjednačuju motiv oplećka, rubače i zaslona sa poculicom i pečom i prišivaju istu vrstu čipke na sve dijelove nošnje. Dosta gruba, vrlo jednostavne strukture, bila je stara moslavačka kleplana ili klepkana čipka koja se izrađivala domaćim lanenim koncem. Tu grubu, dosta usku čipku – špicu, žene su prišivale na radne, svakodnevne bijele

62

 Podkraluži ukrašeni gajtanskim ukrasom, Potok.  Švabica ukrašena izrezancem, Popovača.  Šlingana čipka na poculici, Potok.  Bluza ukrašena tvorničkom čipkom, Čazma.


 Na tradicijskom, sjevero moslavačkom ruvu: skutima, vertunu, pečama, ivicama vratnog izreza, primjenjivao se bijeli ukras –šlinga, Šartovac.  Franđe ili rese, ukras moslavačkih tekstilija prije primjene čipki.

ili žute poculice. Izrada ove vrste čipke bila je vrlo spora i zato ju je istisnula jeftinija tvornička čipka. Nešto duže zadržala se kukičana-heklana, hekljana, ekljana čipka, prišivala se na podsuknje - rubačke, podsukljenke, unterok, granjerače, kurte ili košuljce. Na blagdanske poculice, bogate vezom i koloritom, stavljale su se gizdave, široke čipke rađene u raznim tehnikama, ponajviše štikane na markizetu. Najstarija naslikana mosla– vačka narodna nošnja s pečom je iz 1837. g., bila je bez čipke, dok su krajevi završavani resama, frandžama ili štrancelima. Rubove muških gaća također su krasile frandže, zvane rojte. Za prebirane peče, Moslavke su već sredinom 19. stoljeća, od trgovaca iz inozemstva, nabavljale tanke rese širine 3-4 cm, naročito u crvenoj i višnjevastoj boji. Njima su opšivavali obje strane peča, bez obzira radi li se o vezenim ili prebiranim maramama. Nastankom šlarnih peča, boga– to izvezenih bojama, neke su umjesto crvenih frandži, bile 63


 Južno moslavačko pokrivalo glave udatih žena – kapica ili poculica, bogato ukrašena čipkom, Popovača.  Glavni dijelovi blagdanske odjeće uvijek su ukrašavani čipkom, Kloštar Ivanić, Osekovo.  Koperte, ručnici i plahte često se koriste za kićenje zaprega u svadbenoj povorci.

obrubljene debljom, svilenkastom, tzv. žanilijskom vrpcom u crvenoj ili nekoj drugoj boji. Premda se već u to vrijeme (oko 1890.) pojavila kupovna čipka na narodnoj nošnji, a svilena nit se počela rabiti za ukrašavanje poculica, malo gdje se u Moslavini, vidjela peča ukrašena čipkom. U istom razdoblju pojavljuje se domaća, tanka, kukičana čipka. Nju su na poculicama, za svakodnevne poslove, nosile mlade žene. Upravo te poculice su stavljane na kunč, kao radne kapice.

64


20 Čipka na batiće stavljala se na poculice, a Muzej Moslavine posjeduje 67 poculica, od kojih je 8 oivičeno čipkom na batiće. One su otkupljene u razdoblju od 1962. do 1969. godine u mjestima: Osekovo, Potok, Vidrenjak i Obedišće.

Poznato je da se čipka na batiće20 radila i radi u Međimurju i Hrvatskom Zagorju, dok u Moslavini nije bila osobito prihvaćena. U periodu između dva rata u moslavački kraj zagorska i međimurska čipka dolazi putem trgovine prodavane na sajmovima ili kupovana od putujućih trgovaca zvanih rođe, pretrešci ili žena špicarica. Čipku su kupovale na metre, a dijelile je na: lumbregače, naziv dobiven od krivog izgovora mjesta Ludbreg, forintače, čipka kupljena za jednu forintu i laktače, duga jedan lakat. Prišivali su je na donji kraj rubine i podrubinke, ali i na bijelo posteljno rublje: jastučnice, plahte, koperte, zatim manje tabletiće, stoljnjake i nadstoljnjake. 65


Torbice - dodatak u pučkom odijevanju

Pastiri-čerdari su uz svakodnevnu, radnu odjeću, nosili i čobanske, pastirske torbe načinjene od debljeg konopljinog platna, kože, te grubljeg ili finog vunenog tkanja, često jednakog načina izradbe i uzorka kao ćilimi i pokrivači. Uz bočne stranice nastavljaju se jedna ili dvije uzice, s pomoću kojih se torba nosi preko ramena. Đačke torbe najčešće su bile načinjene od lanenog platna ili konoplje, te ukrašene raznobojnom vunom ili pismom, tehnikama vezenja ili tkanja. Najčešći je bio cvjetni motiv kao i inicijali nositelja. Zasebnu skupinu čine isključivo muške torbe izrađene od kože, često s dodatkom krzna ili tekstila, među kojima možemo izdvojiti lovačke torbe s ukrasom od lovačkih trofeja, te svečane torbe ivanićgradskog kraja, koje osim kožnog remena imaju i veliki prevjes od crvenih vunenih kitica. U sastav ženskog, blagdanskog ruha osim haljetaka i obuće građanskog



Građanske torbice i novčanici, Kutina.


kroja, tridesetih godina 20. stoljeća dolaze i kožne torbice, koje su imale osim uporabne i dekorativnu ulogu. To su kožne torbice sa i bez ručke, često veličine novčanika, a s vremenom modni dizajneri mijenjaju im oblik i koriste druge materijale: hasuru, platno, sukno, perlice. Kožne torbice su, pored ručnih satova, prihvaćene iz grada i nosile su se kao modni dodatak uz narodnu nošnju, koja se zadržava kao svakodnevno radno i blagdansko ruho, do sredine 50-tih godina 20. stoljeća. Služile su za nošenje molitvenika, svetih sličica, krunice, novaca i drugih osobnih dokumenata.

Pastirske torbe načinjene od konoplje, kože te vunenog (klječanog) tkanja, služile su čerdarima – čuvarima blaga za hranu i druge potrepštine.

67


Muška nošnja

Muška se nošnja do današnjih dana uglavnom sačuvala kakva je bila potkraj XIX. stoljeća. Ta je nošnja u cijelom moslavačkom kraju jedinstvena. Izrađena je od domaćeg platna i sastoji se od hlača širokih nogavica – gaća, košulje dugačkih rukava za koju se upotrebljava i naziv rubina, rubača, te prsluka zvanog i lajbec ili zobunac. Dječaci su do neposrednog odlaska u školu kod kuće i u polje nosili lanene jednodijelne košuljice dužine do ispod koljena, sa bočnim, desetak centimetara dugim prorezima. Imale su ili samo prorez za glavu, ili su bile krojene poput muških košulja sa rukavima, okovratnikom i prednjim prsnim prorezom, dugim rukavima ubranim u ramenu i zapešću.  Momak u išaranoj zobunici, surki, Palešnik, Okoli.  Prije odlaska u školu, dječaci i djevojčice nosili su jednodijelne košulje – bejde ili bede.  Dječja nošnja sastoji se od slijedećih dijelova: gaće, košulja-rubača, lajbek, na nogama opanci i na glavi šešir, tj. isto kao i nošnja odraslih.

68


69


Pred odlazak u školu dječaci se oblače poput odraslih i nošnja se sastoji od dva dijela i to: širokih gaća, zvanih rojte s franđami i košulje rubače, ukrašene sprijeda na prsima naborcima, porub`ćma ili gatricama - kao i našitim štraf(t)om, faldom, prijeklopom dugih rukava sapetih u zapešću, ukrašeni presavinutom manđeticom, kol`jerom ili ogorel`ćom. Gaće su onaj dio odjeće koji se nosio neposredno na donjem dijelu tijela. Nogavice, gaćnice, su izrađivane od dvije pole platna, sezale su do gležnja, a o pojasu su bile vezane trakom, svitnjakom, zvanim tračec, ugatnjak, smuček… Četvrtasti umetak za ojačavanje pri spoju gačnica zvao se turo, a nastavak nogavica štukac. Košulja, rubača nošena je povrh gaća ljeti, a zimi unutar i sezala je do polovice bedara (5-20 cm) ispod kukova. Sastoji se od dugih rukava, te prednjeg i stražnjeg stana. Rukavi su na ramenima bili ojačani naramcima, proširivanim ispod pazuha četvrtastim umetkom latvicom ili laticom. Rubača je imala presavinuti okovratnik, pramež ili ogorel, koji se kopčao končanim, staklenim ili brušenim gumbićima. Kroj ljetne i zimske košulje bio je isti kao i radne i blagdanske. Razlike su mogle biti samo u vrsti i debljini materijala, deblja pređa, tanji končec, kao i bogatstvo veza oko prsnog proreza. U zimskom periodu oblačili su i po nekoliko košulja i gaća. Kao i svaka druga kulturna pojava i odijevanje seljaka nije bilo odvojeno od općih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja bilo podložno raznim utjecajima, te doticajima s drugim kulturama. Među ostalim, bilo je sklono oponašati i modu viših društvenih staleža. 70


 Ukras na muškoj košulji – rubači činila je falda ili štraf(t). To je najčešće bijeli izvezeni, šlingani ili vutlani ukras. A drugi dio činile su 4 cm duboke uzdužno složene falde na gaćama.  U sastav muške nošnje u 19. stoljeću dolaze i građanski haljetci: lajbeci, kratki kaputitušl ili kalmak, kožuncipršnjaci, zobuni, jaklini, (a)ljne i vojničke kabanice –kepenjki u plavoj i crnoj boji.  Dječak u tradicijskom ruhu, Garešnica.  Šešir – škrljak, ukrašen bušpanom i krep papirom krasio je svadbenog časnika – pevca, Ivanić Grad.

Škrljake su opjevali i u pjesmama. Evo jednog primjera iz kutinskog kraja: Djevojčica gorsko cveće brala, Gorsko cveće nije za sakoga. Neg’ za one i lepe junake, Koji nose nahero škrlake. Za šklakom dvoje, troje perje, Prvo pero žareno sunašće, Drugo pero sjajna mjesečina, Treće pero do bijeloga dana.

71


U 18., a osobito u 19. stoljeću u sastavu muške nošnje nalazimo prsluke – crvene i crne lajbece, građanskoga kroja kratke i duge kapute, te uske, suknene – pantalone, (h)lače. Muška nošnja sjeveroistočnog dijela Moslavine razlikuje se od one u jugozapadnom dijelu u nazivima i prema položaju nabora na košulji i gaćama. Gaće s okomitim naborima nose se u jugozapadnom dijelu Moslavine, a u selima sjeveroistočne Moslavine dio nogavica u predjelu koljena složen je u vodoravne nabore. Dječaci i momci su često preko ramena prebacivali lanenu ili kožnu, a za svetke šarenu ili crvenu vunenu torbu u kojoj su se mogle naći razne potrepštine kao: nožić-keba, žlica i vilica, drvena, bogato izrezbarena, pastirska čaša - kepčija, razne frulice i fučkalice, te hrana. Muškarci su glavu obvezatno pokrivali raznim vrstama klobuka, škrljak, klobuk, od filca ili pusta, ovijenih tamnim pantlikama. Trake – trobojnice počele su se nositi 20-tih godina. U zimskom periodu između dva rata često su se nosile šubare od janjećeg krzna. Zimi su muškarci nosili uske hlače načinjene od bijelog pusta i crne pustene prsluke. 72

 Muškarci su zimi nosili kratke kapute –surke ili jakline, Kloštar Ivanić.  U svadbenim svečanostima rado su se zabavljali ljubavnom igrom visec ili visanec, Kloštar Ivanić.  Muškarac u svečanom ruhu, Kajgana.


73


Stariji ljudi su oblačili i kapute dugih rukava, podstavljene ovčjim krznom, ukrašene kožnim ukrasima i širokim okovratnikom, sprijeda se zatvarao kopčom. Zimska se muška odjeća izrađivala i od smeđeg sukna, zvanog darovec i posebne vrste samta, širokih pruga. Od istog materijala šivane su hlače uskih nogavica (h)lače i različite vrste dugih i kratkih zimskih ogrtača s rukavima: ala, halja, aljna. U sastavu muške nošnje ima dosta predmeta izrađenih od sukna, vune kao prsluci bez rukava prsak, kape, torbe, surine, jakli, te bunde u crnoj, sivoj, crvenoj i zelenoj boji, bogato išarane gajtanima, vojničke kabanice, kepenjek – kaputi vojničkog kroja, tamno plave ili crne boje od debelog vunenog sukna, pastirske kabanice od grubog vunenog sukna tj. darovca.

74


Oglavlje i ukras muškaraca  Ukras muške košulje – tvez po tvezu, Popovača.  Muškarac opasan kožnim pojasomćemerom, Rogoža.  Muškarci u svečanom ruhu, Palešnik.  Pojasevi – tkanice.  Muškarac je uvijek kitio šešir bilo pantlekom ili sezonskim „živim“ ili suhim cvijećem, ali i škudama, Kutina, Gornji Miklouš, Ilova, Repušnica.

Muška pokrivala glave su jednostavnija i malobrojnija od ženskih. Doduše muškarac je glavu uvijek pokrivao raznim šeširima, zvanim cilinder ili škrljak, škrlak, klobuk, ovijen svilenim pantlikama, zimi šubarom od janjećeg ili drugog krzna, pri radu slamnatim šeširima i kapama. U dane blagdana ili na svadbama za šešire su zaticali cvijet ili cvjetnu kiticu, bušpan ili cimer, ovijali ukrasne trake, zaticali fazanovo, labudovo ili sokolovo pero. Za razliku od ostalih krajeva svečani izgled moslavaca upotpunio je svileni šal, podgutnica, ukras od kupovne šarene vrpce složene u dva ili četiri pera i ukrašene perlicama, koji se smatra pretečom današnje kravate. Kasnije su nosili i šarene kupovne vrpce vezane oko vrata.

75


Evo opjevanog šešira u pjesmi:

Skupljajte se djevojčice Skupljajte se djevojčice, Spram Dunaja na ružice, Sve su ruže povenule, Samo jedna zaostala, I ona se suzdržala, Za junaka perjanika, Koji nosi troje perje, Troje perje, troje fele. Prvo pero sokolovo, Drugo pero labudovo, Treće pero golubovo, Za njim srce djevojačko.

76


U kloštranskom kraju kićenje šešira raznim perjem, kod mladih, veselih mladića, osobito je došlo do izražaja u ulozi pevca, na svadbenim svečanostima. Tada se za šešir zaticalo nekoliko fazanovih pera ili od racka, gušpan ili bušpan, tj. zelena svadbena kitica i raznobojne vrpce gužvanog papira, te ružmarin. U sjevernoj Moslavini stariji kazivači sjećaju se nošenja i slamnatih pastirskih škrljaka, koje su izrađivali sami pastiri, kao i posebne vrste frizure, pletenje kose u kite cop. Muškarac je smio biti gologlav, odnosno bez pokrivala glave pri objedu, prigodom pozdravljanja, u crkvi, kod ulaska u kuću i na sahranama.

 Džepni sat  Muškarac sa zakićenim šeširom –fazanovo pero, Kloštar Ivanić.  Šešir se skidao samo kod objeda, u crkvi, na sahranama i prigodom ulaska u kuću i pozdravljanja.




Obuća

Tancaj, tancaj crni kos Tancaj, tancaj crni kos, Kak’ bi tancal kad sem bos. Nemam dretve, ni smole. Da zakrpam cokule. Neka pleše Marica, Koja ima cipele, Lepe, sjajne, crvene, I petake drvene.

Još u davno prapovijesno doba čovjek je težio da zaštiti nogu od studeni i nepogodna tla. To je činio komadom kože, koju je vezivao likom ili kožnim remenjem. Jednu od tih zaštita pratimo u kasnijim povijesnim etapama. Ta obuća se naziva opanak ili (j)opanjak. Najstariji tip opanka su remenjaši, remenaši, rozanci ili kajišari. Sprijeda su imali kapicu, po čemu su nazvani i kapičari, a odostraga povišeni đon tzv. vrnđanje, provlačenje petnog dijela đona prema gore i oplitanje remenjem, tako da na peti nije bilo zapetka. Prednji dio se ukrašavao raznim jezičcima – fucmanima ili resama – šruncelama. Drugu varijantu čine (s)kipetnjaci, ćotoši, žnirani ili žnijerani, kapčaši ili saraši. Šajnovićeva radionca između dva svjetska rata izrađivala je niske i visoke cipele od prebiranog tkanja.21 Treću vrstu čine opanci tipa cipele, zvani pleteni, prišiti, lakirani ili svetečni. Oblikovani su prema nozi prednjeg dijela i đona, sa povišenom drvenom ili kožnatom peticom.

78

 Svečane (svetečne) sandale, Voloder.  Opanci remenjaši, drvene klompe i (s)kipetnjaci.  Najstarija obuća moslavačkog seljaka – opanci remenjaši, Rogoža i Husain.

21 Primjerci se čuvaju u etnografskoj zbirci Muzeja Moslavine, a izradio ih je opančar Hržina iz Potoka.


79


Ovu obuću nosile su samo žene. Saraši su bili poput visokih cipela, sprijeda sapinjani kožnim trakom – šivočom. U trgovinama su nabavljali niske i visoke cipele, čizme i gumene cipele do gležnja zvane – kesige. Za blagdane i svadbe, od početka 19. stoljeća, bez obzira na narodni kostim, na nogama se nisu obuvali opanci, već obuća građanskog tipa.

80


 Svetečni opanci – sandale, zimske cipele bakandže, tkane visoke cipele iz Potoka,  Postolar Bela (stoji) u svojoj radionici u Kutini, prva polovica 20. stoljeća.  Sjeveromoslavački i bilogorski opanak.  Čizme – poseljačena građanska obuća.  Postolar Velcl iz Kutine ispred svoje radnje u Kolodvorskoj ulici.

81


Higijena

Higijenu su održavali tako da su se svakodnevno umivali iz vedrenice ili lavora, subotom se kupali u drvenim ili metalnim koritima - veštrucima, a u ljetnim mjesecima na potočnim vodama, potocima ili zabranjenim šlajsevima. Kosu su šišali jednom mjesečno na dužinu od dva centimetra, s razdjeljkom s lijeve strane. Tu i tamo netko je nosio i dužu kosu ispred uha, tzv. baroke. Svakodnevno su se češljali koštanim ili metalnim češljevima, a radi sjaja i lakšeg češljanja kosu su premazivali orahovim uljem, svinjskom mašću - mastjom, a ispirali u vodi iskuhanog divljeg kestena. Svaki je muškarac posjedovao i osobnu toaletnu kutiju sa špiglinom koja je sadržavala britvu, kefu za sapun i sapun, te koštani ili metalni češalj. Ponos svakog muškarca bili su zulufi zvani pokumporte, te mustači, brkovi koje su svakodnevno njegovali tako da su ih prije spavanja stavljali u brkbind, neku vrstu navlačka.

 Toaletni pribor  Toaletna kutija s priborom za uređivanje glave i lica.  Domaći sapun  Metalni češalj.

2


 Ladica ili ladlin u kojoj se pohranjivalo ruho i pribor za uljepšavanje.  Žene su kosu uvijale brenšlinom ili brenajzlinom.  Ogledalo ili špiglin.

83


Škrinje

Ladlin se v jen ladlin spravle retko seme lepe kat i gra niski dinar od jajec i mlečnoga mustre za prebirajne lek za dete cekine kej je snela z vuh kraluže materine z proščejna kurte špice peče koperte ručnike za sprevodna raspela ne dej bože red po red skreče zapre i gdagda to spremeče sejne spod sega toga zanavek skretane nebu raskretala ni prekretala rubi su jim prek spožuteli Božica Brkan

84

 Škrinja, crtež, Ivan Milat  Škrinja, ladica ili ladlin služila je za pohranu ruha, nakita i dokumenata, Osekovo.  Ormar s dunjama.  Ruho priređeno za miraz


22 Ukrašavanje škrinja, kao i njihova izradba prolazili su razne etape razvoja, a ukras se mijenjao prema «modi» u pojedinom kraju i vremenu.

Veliki značaj seljačkom, ali i građanskom pokućstvu daju škrinje. One su najstariji predmet koji je korišten prigodom unutrašnje opreme doma i polazni je oblik za sve kasnije tipove pokućstva namijenjenog za spremanje stvari. U njima se nekada čuvalo blago obitelji, čuvala se odjeća i nakit, značajni dokumenti, a seoska mlada se tijekom prošlih stoljeća nije mogla udati ako nije u miraz donijela punu škrinju ruha. U nizinskom području Hrvatske, pa tako i Moslavini zastupljene su dvije vrste škrinja: sa ravnim poklopcem, te niskih, ravnih ili četvrtastih nogu, odnosno stiliziranih u obliku ležećih lavljih šapa, te bogato ukrašenih na poklopcu i prednjoj stranici. U moslavačkom kraju češći je tip škrinje sa sedlastim poklopcem, neukrašen, načinjen od grubo tesanih, hrastovih dasaka. Tek tu i tamo naziru se geometrijski rezbareni i oslikani motivi na prednjoj stranici i poklopcu, oslikani žarkim bojama na tamnoj podlozi. To su najčešće cvjetni motivi, cvijet ili vaze s cvijećem, lišće kao i različiti geometrijski motivi: cik-cak linije, valovnice, kružnice i rozete.22 Škrinje od tesanih dasaka izrađivali su seoski majstori škrinjari uglavnom po narudžbi za svoje znance i rodbinu. Način slaganja dasaka na uglovima, govori nam o staroj tradiciji, čuvanoj stoljećima, bez uporabe željeznih čavala, korištenjem samo drvenih klinova-moždenjaka. Danas su izgubile dojučerašnju ulogu i u seoskom domaćinstvu se koristi samo za pohranu brašna i drugih žitarica, a rijetko ih susrećemo i kao dragi predmet iz prošlosti koji se ljubomorno čuva u vikendicama ili kletima u kojoj je pohranjeno tradicijsko ruho.

85


Početkom 20. stoljeća škrinje zamjenjuju novi tipovi pokućstva. To su komode sa tri ili četiri ladice, na što se često stavljala vitrina koja ima gornji dodatak s manjim staklenim vratima zvana komoda, kredenc ili gredenc. Prema mišljenju pojedinih povjesničara umjetnosti smatra se da je komoda nastala krajem 16. stoljeća i da je zamijenila antiknu škrinju u spavaćoj sobi. Po uzoru na građanski namještaj i na nedostatak prostora za spremanje i prenošenje stvari samo u škrinjama početkom 20. stoljeća pored škrinje došla je u upotrebu i komoda koja je često nazivana i ladice, ladičar, ladlin, lodlin. (Antoš:1998:34). U seoskim domaćinstvima gredenc dolazi u upotrebu dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Gornji i donji dio bio je izrađen iz furnira. Na gornjem dijelu nalazila su se staklena vrata i nazivao se staklenjak, a donji dio bio je ladičar načinjen od tri odnosno četiri ladice. Postoje i jednostavniji oblici grublje izradbe i zatvorenim gornjim dijelom, bez stakla. Takav kredenac bio je korišten kao kuhinjski namještaj s namjenom spremanja posuđa i hrane, a bio je u upotrebi od sredine 20. stoljeća sve do današnjih dana. Tijekom vremena funkciju škrinja preuzeli su jedno ili dvokrilni, najčešće hrastovi bajcani ormari. U inventar seoskih domova, po uzoru na građansko pokućstvo ormar u panonski dio Hrvatske dolazi dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

86


Vjerovanja

 Kredenc, ladlin i ormar - miraz udavače. Iz ostavštine Mije Šepaka, čuva se u Muzeju Moslavine, Kutina.  Osoba koja se na Božić umije u vodi u koju je stavljena crvena jabuka, bit će zdrava cijele godine.  Provjera istine o zdravlju i ljepoti.

Uz obrede, radnje, igre, nošnju, puk se uvijek pridržavao određenih pravila i nepisanih zakona vezanih uz njih. Tako se vjerovalo da se ošišana kosa nije smjela bacati na smetlište ili gnoj, jer onda čovek išče svoje lasi dok umjre. Ili kosu su poslije šišanja morali spaliti, da vrapci ne mogu raditi gnijezda. Masnu kosu prali su u razmućenom, rastrajbanom jajetu ili kišnici sakupljenoj za vrijeme oluje. Da bi kosi povratili sjaj ispirali bi je u rashlađenoj vodi divljeg kestena. Djevojke bi osvojile željenog momka koji nije obraćao pažnju na nju tako da su dio svoje kose omotane u maramicu potajno stavile u mladićev džep. Često se upozoravalo da se ne treba prečesto češljati, jer se tijelu oduzima previše snage. Djeca koja se rode s kratkom kosom bit će bogata. 87


Plava i crvena kosa pokazuje veću nadarenost nego crna. Za vrijeme pasjih dana, kraj srpnja do kraja kolovoza, bilo je zabranjeno pranje kose jer je postojala opasnost da je voda tih vrućih dana otrovana i da se mogu dobiti čirevi. Za Novu godinu se u korito s vodom stavljala crvena jabuka i novac, te se njome umivalo. Vjerovalo se da su osobe umivene u toj vodi cijele godine zdrave, crvene i bogate. Rumeni plod jabuke znak je sreće i zdravlja, oličenje djevojačkog tena, simbol ljubavnog izričaja i čin osobitog darivanja i uzdarja. Danas su sva ta vjerovanja gotovo zaboravljena ili im se ne pridaje osobita važnost. A što se tiče muške tradicijske odjeće i nakita, ona je mnogo prije nego ženska zamijenjena odjećom građanskog kroja. Iz škrinja, ladica i ladlina iznose se i oblače samo za potrebe fotografiranja, snimanja ili prezentiranja muzealcima i drugim znatiželjnicima.

 Koštani i metalni češalj.  Za zdravlje, čvrstoću i sjaj, kosu su ispirali u vodi iskuhanog divljeg kestena.  Kutija za dokumente i nakit.  Muzej Moslavine Kutina, sakuplja i obrađuje etnografsku građu moslovačkog kraja od 1963. godine.

88


Zaključak

Materijalna i duhovna kultura Moslavine, u etnografskom pogledu, nije se do početka XIX. stoljeća znatno izmijenila u odnosu na prijašnja razdoblja. Promjene nastaju tek u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća kada dolazi do raspadanja hrvatskih kućnih zadruga. Tradicijska se baština tada postepeno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano mijenja ili potpuno nestaje. U većim naseljima, u tom razdoblju, više se ne grade gospodarski i stambeni objekti na tradicijski način, tj. od hrastovih greda i planjki, već se upotrebljavaju novi građevinski materijali (cigla, beton...), a kuće dobivaju drugačiji, gradski izgled. U rijetkim drvenim stambenim objektima tremovima ili čardacima, (ako nisu napušteni), ili prizemnicama, daščarama, danas još stanuju isključivo starije osobe, koje nemaju mogućnosti ni snage ih održavati, pa ni obnavljati.

89


Narodna nošnja južno moslavačkog područja koja se ističe koloritom, otmjenošću i raznovrsnošću, a sjeveroistočna svojom bjelinom, čistoćom i jednostavnijim ukrasom, više se ne oblači u svakodnevnim, ni blagdanskim prigodama. Javnosti se prezentira na etnografskim izložbama, stručnim predavanjima i revijama. Oblači se za potrebe TV i drugih snimanja, te u sklopu raznih gradskih i seoskih priredbi, godišnjica, crkvenih blagdana i smotri, no, i tada nošnju oblače samo članovi postojećih folklornih skupina. 90

Detalj etnografske zbirke u Muzeju Moslavine Kutina.


Narodnu nošnju i ostale tekstilije danas isključivo čuvaju i održavaju članovi pojedinih folklornih skupina, rijetki pojedinci, vlasnici etnografskih zbirki u Malom trijemu u Popovači – Ostavština Zorke Sever, zatim Ankica Kenfelja u Donjoj Gračenici i Muzej Moslavine u Kutini.

Ankica Kenfelja, čuvarica etno blaga i zbirke u Donjoj Gračenici.

91


 Restaurirani “Mali trijem” u Popovači, u kojem se čuva ostavština Zorke Sever  Detalj etnografske zbirke u Malom trijemu.  Motivi grožđa, vitica i cvijeća na tradicijskom ruhu izvezenom tehnikama: plosni, pečki i ovijenac.

92


93


94


Šlingana čipka na markizetu

Pod nazivom narodna nošnja podrazumijevamo starinsko žensko i muško ruho iz ranijih povijesnih razdoblja, koje je do polovice prošlog stoljeća svakodnevno upotrebljavao narod u pojedinim seoskim sredinama. Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala. Tijekom vremena na nošnju su se dograđivali razni građanski elementi i postajali dio poseljačenog narodnog kostima. Mnogo je izopačenog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetničkog stvaranja, ali se svejedno stopilo u cjelinu ili je bilo odbačeno. Konačno, seljački je način odijevanja ustuknuo pred građanskom nošnjom poslije Drugoga svjetskoga rata, te se izgubio u ujednačavanju između grada i sela. Odlaskom seoskog stanovništva, nije dotičnim sredinama izmjena donijela nikakvo duhovno obogaćivanje, već, osiromašenje, jer se s jedne strane zaboravljaju i gube iskonski narodni običaji i nepisani zakoni, a s druge strane, novi se ne mogu ni ne žele olako prihvatiti. Želja za očuvanjem narodnog blaga tijekom devedesetih godina 20. stoljeća osjeća se na mnogim razinama kako kod pojedinaca, tako i u kulturno-umjetničkim društvima. Ona postaju mjesta ponovnog okupljanja djece, mladeži i ljudi zrelije dobi, koji svojim entuzijazmom, željom i znanjem pokušavaju očuvati bar dio folklornog naslijeđa svoga kraja, prenoseći ga na mlađe naraštaje njegovanjem i prezentiranjem na javnim mjestima. I danas, u programu gradskih svečanosti, sudjeluju kulturno umjetnička društva, koja njeguju moslavačku folklornu baštinu: izvorne napjeve i kola, glazbene instrumente, narodne nošnje i običaje. 95


Narodne nošnje u djelima likovnih stvaratelja

 Mađarski plemenitaš Sandor Erdödy je 1837. godine, boraveći na svom imanju u Moslavini obilazio sela i slikao seljake u narodnoj nošnji. Ukupno ih je naslikao 16.  Prelja, rad Zorke Sever.

96

Žena iz Moslavine, akvarel, Sandor Erdödy

Jana Belec iz Moslavine, akvarel, Sandor Erdödy


97


 Moslavačko dijete, pastel 1935., Zorka Sever.  Djevojka Janica Pavlić iz Popovače, 1922., Zorka Sever.  Ružica u moslavačkom oplečku, Zorka Sever.  “Ivančice”, crtež Mirice Srbotnjak.

98


99


 Sjeveromoslavačka nošnja, crtež, Želimir Šiško.  Južnomoslavačka nošnja, akvarelirani crtež, Želimir Šiško.  “Moslavački zobun”, pastel, Želimir Šiško.

100


101


102


 Prelja i građanski haljetci: (a)cabajka, lajbec, zobun, crteži Ivan Milet, akademski slikar.  “Tkanje” Miroslav Šutej, akademski slikar.

103


Posoblje u seoskoj kući

U vrijeme postojanja velikih obiteljskih zadruga, svako seosko domaćin– stvo posjedovalo je velike količine robe, ruha, rubenine od čega se veći dio odnosio na posteljinu kao što su: plahte – pajt’, plahet, plajet, plate; jastučnice – vanjkušice, prezlamice, navlački; prekrivači - koperte, vilani, ćilimi: blazine perine, jorgani, šabci, šarenice, dozidnice – zidnjaci...

 Okićena svadbena zaprega.  Priprema mladenkinog miraza započinje čehanjem perja.

104


Množina perja (guščje, pačje, kokošje), omogućavalo je oblikovanje velikih, metraških jastuka i perina. Brojnost tih predmeta često je određivala i status i bogatstvo pojedinih domaćinstava, a naročito djevojke udavače koja je u muževljevu kuću, pored radnih i svečanih, uporabnih i dekorativnih tekstilija dovozila i svu potrebnu posteljinu. Čin prijevoza mladenkinog ruha, dakako na zaprežnim kolima, bio je neposredno pred vjenčanje, a do 1. sv. rata, naravno, osim pratnje mladih djevojaka ili snaja, dudaša ili drugih sviraca, te uz kritičko ogledanje mještana kuda je ruho prolazilo.

 Veliki metraški jastuk u šlinganoj jastučnici ili navlačku.  Bogatstvo porodice mjerilo se i množinom tekstila.

105


Miraz Dekle bi se udale, ‘al nemaju blazine, blazine su u dućanu, perje na gusanu.

Od važnih dogovora prigodom prosidbe bio je dogovor o mirazu kojeg će mladenka naslijediti od svojih roditelja. On se obično sastojao od dva dijela i to: osebujka, tala ili dela, te aštafirunga. Osebujek, osebujak, osobušek je bila nepokretna imovina, najčešće jedna do dvije rali zemlje, dio šume, vinograda te neizostavna kravica. To vlasništvo se nije moglo otuđivati, a nasljeđivalo se po ženskoj liniji. U miraz je mlada obvezatno morala donositi mnoštvo tekstila zvano: ruvo, roba, rubenina, složeno u neukrašene škrinje, ukrašene ladice ili ladline, a prema imovinskom stanju i dio aštafirunga tj. namještaja. Dakako, prevoženo i naslijeđeno ruho je sama mlada izatkala ili dobila od ženske rodbine na dar. U Voloderu, Osekovu i Donjoj Gračenici mladenkino je ruho za srednje bogatu kuću izgledao ovako: l2 plahti, l2 stoljnjaka, l2 salveta, l2 ručnika, l2 prezlamica, l2 vreća, 6 plajtov, 3 jastuka s perjem, l blazina, koberi za konje, kober u tri pole za grah, tepisi od vrlike, koperte, rubače za svetek i za svaki dan, u balama ili svitcima novo izatkano platno, konci za ručni rad i tkanje, podrubačke, rupci, cipele itd. (sve je bilo obilježeno mladenkinim monogramom). Ladice su se otpremale dva dana prije vjenčanja, a broj 10

 Zlatni dukati od 19. stoljeća postaju dio nakita kod imućnijih nositelja, nošenog na vjenčanju i ostalim blagdanskim prigodama.  Necana koperta, Donja Gračenica.


107


ladica je označavao imućnost zadruge iz koje mlada dolazi. U ladicama su bile složene sve narodne nošnje koje je mlada naslijedila od svojih starijih i one nove koje je sama izatkala. Osim nošnji tu su bile i ostale tekstilije, tj. plahte, ručnici, jastučnice, koperte, dozidnice i ostalo što je bilo potrebno u novome domu. Posteljina i ostali prostiji predmeti od tkanja vezali su se u plahte kao zavežljaji zvani culo i to se uz ladice vozilo u kolima.To je bila njezina prćija. U Gornjoj Posavini na škrinju se stavljalo pet komada blazina i po devet jastuka u tri reda. Uz to ruvo stajalo je nekoliko ljudi, od dvije do šest osoba, ili po dvije snaše - s prednje i stražnje strane kočijaša. Žene su u rukama držale bocu rakije ili vina i jukance, tj. male jastučiće, kojima su neprekidno mahale. Oprema koja se prevozila sastojala se od namještaja i osobnih odjevnih predmeta, te posteljine, što se najčešće pripremalo od djevojčina rođenja. Povorka s ruhom izazivala bi znatiželju mještana u naseljima kroz koja je prolazila do odredišta, poglavito žena koje bi izašle iz svojih kuća stojeći uz ogradu, a ponegdje u većim skupinama uz put. Žene bi naročito promatrale opremu, uspoređujući ju s nekim drugim slučajevima i procjenjivale kakvoću i količinu. No, nije bilo uputno previše se približiti povorci, jer bi snaše s kola znale polijati znatiželjnike vinom, naročito one ženske skupine od kojih su se nadale ogovaranju. 10

 Obredni jastuk - jukanec.  Tradicijski način slaganja postelja, rad Zorke Sever iz Popovače.


Dolaskom u kuću mladenaca, oprema bi se smjestila u sobu ili komoru mladenaca, a nekoliko žena koje su vične tome, napravilo bi postelju. Muškarci bi ulazili u sobu i nastojali je pokvariti tako da uhvate jednog momčića i bace ga na postelju što prema starim vjerovanjima znači da prvo dete bude muško. Nakon toga, uz nazdravljanje, pjesmu, igru i šalu, škinjari ili ruvari su se razilazili. Taj običaj nosio je naziv voženje šrinj, voženje darova, ili mladenkino ruvo. Zaprega za tu prigodu bila je posebno uređena i to zelenilom, cvijećem i gužvanim ili krep papirom, a na konjima su odzvanjali praporci. Na kolima uz opremu moralo je biti mjesta uz kočijaša još za najmanje četiri mlade ženske osobe, snaše koje su stajale na njima uz opremu sučelice dvije po dvije i putem pjevale.

109


Plahta, plaet, plata, pla’jt, vilan

Od predmeta platnenog posoblja, čija uporaba seže u praslavenska vremena, treba istaknuti plahtu. Ona je četvorinastog oblika, sastavljena od dvije širine platna (1 širina oko 1 m) i ukrašena ovisno o namijeni. Svečane tekstilije bile su izatkane od lana i služile su za pokrivanje postelje, a za svakodnevnu uporabu posteljina je bila od kudele, a koberi od vrtlajne pređe, sukane na vrlec. (Cvetković;1995:68). Plahte su se koristile u gospodarstvu, bilo da se u njima mlati pšenica ili grah, bilo kao svezani zavežljaj za donošenje božićne slame ili za donošenje kakvog suhog lišća i trave. Plahte izatkane od konoplje, zvane koberi, služile su i kao prostirke za jelo težacima u polju, ali i za prekrivanje blaga, osobito konja.

 Gažvana koperta, Garešnica.  Obnovljena tradicijska sobca s posteljom, Čaire.  Blagdanska šlingana plahta, Kajgana.  Svakodnevni stoljnjak, Potok.  Blagdanska zavjesa, Predavec.

110


Stolnjaci su osim za prekrivanje stola u kući, služili kao prekrivka košare s hranom koja se nosila u polje težacima, ali i na uskrsni blagoslov u crkvu ili na poklon rodilji. Od izreka često se govorilo: Žene se u crikve pozna po peče, a u melinu po vreče! Za ženu koja je imala mnogo ruva, reklo bi se: Ta je ruvena i kuntena! Dok se za sirotinju govorilo:Te nema ni kruva ni ruva!.23

23 Dragocjene podatke o Trebarjevu, o narodnom životu i običajima, podarili su nam između ostalih i Kata Jajnčerova (sestra braće Radić!) te Ivan Cvetković Cvek.

111


Slaganje postelje u Moslavini Bogato izvezeno i ukrašeno ruho, rubenina, ruvo, za razliku od radnih, neukrašenih, nije se upotrebljavalo u svakodnevnih prigodama, već se koristilo samo u vrijeme velikih crkvenih blagdana, svadbenih i drugih obiteljskih svečanosti. Prema boji i ukrašenosti, postelja24 u jugozapadnom dijelu Moslavine, prekrivala se plaetima – kopertama živih boja i to tako da je ukras načinjen u jednoj trećini čitave dužine visio niz stranicu kreveta. Na taj pla’et dolazili su jedan do drugoga složeni jastuci s ukrašenim navlakama – prezlamicama, a ako njih nije bilo samo se stavljao jedan mali jastučić – vanjkušek. Ukrasni pla’eti mogli su se stavljati i na drugi način i to tako da se prekrivala jednom plahtom postelja - stroža i jastuci, a drugom plahtom zadnja 112

24 Postelja ili krevet sastojala se od uzdužnih drvenih stranica – stranca, te čeone i nožne zastavnice.


 Tradicijska postelja s vezenom posteljinom, Tomašica.  Sjeveromoslavački način slaganja postelje, Mali Pašijan.

stranica kreveta. Na njih su dolazili jedan do drugog postavljeni jastuci, a mogli su biti postavljeni i jedan povrh drugog , tri ukupno, i to do stranice prekrivene plahtom. Jastuk je bio dug oko 1 metar i širok oko 60 cm, te sav ukrašen istim uzorkom kao i krevetni plahet. Postelja se mogla složiti tako da su jastuci s prezlamicama postavljani na uzglavlju, jedan povrh drugoga, a ostali dio kreveta bio je prekriven crvenim ili bijelim gunjem ili šabcom. Mladenačke plahte prebirane su cvijećem, crvenim i modrim pismom, i to tako da se 4 reda natkivalo pismom, vutlali bi 4 reda narančastim koncem, opet natkivali pismom i dalje bi prebirali crvenim i modrim običnim prijeborom, te bi opet slijedila vutlana pruga. Bogatija se plahta stavljala od čela do polovice kreveta, a dalje se stavljala kraća i deblja konožnica. Prebirane plahte bijelim, modrim ili žutim pismom, te vutlane, bile su duge najmanje 2 metra, i koristile su se svakodnevno ili su bile priređene za pokojnika, ali tako da prijebor visi niz krevet. Ukras je bio izveden starinskim prijeborom, u kombinaciji s vutlanjem, te obrubljen domaćom čipkom. Služio je za pokrivanje odra, a u lijesu kao pokrov.

113


Osim mrtvačkog plaeta, bezbroj ukrasnih ponjava, ukrašavane crvenim ili raznobojnim pismom ili vunom, korišteni su kao pregradni zastori - zidovi rodiljama. Porodiljni krevet se zastirao od poda do stropa i rodilja je zajedno s djetetom bila tako zaklonjena dok nisu prošli krstitki ili dok nije išla u crkvu na upelivanje. To se nazivalo za plahte.

 Mrtvački plajet, vutlana koperta za pokojnika, Stružec.  Tradicijska postelja, Rogoža.  Majka nad kolijevkom ukrašenom bogatim crvenim tkanjem, Stara Subocka.

114


Osim funkcionalnog značaja, crvenilo ukrasa imalo je i apotropejsku ulogu, tj. da zaštiti mladu i njeno čedo. U blagdanske dane plahtama se pokrivala postelja. Ukrašavanje tekstila, bilo je u samom procesu tkanja jednom od tkalačkih tehnika: starinski naopački prijebor, vutlanje, u zev ili na daščicu. Tehnika na daščicu novijeg je datuma, ali rado prihvaćena kod tkanja zbog brže izrade. Motiv je izveden raznobojnom vunom, svilom ili kupovnim pamukom, zvanim pismo. Ukrašavanje tekstila, bilo u samom tijeku tkanja i to geometrijskim, animalnim ili vegetabilnim motivima predstavljao je isključivo ženski posao. Dakako, povoljni uvjeti za taj rad postojali su u starim obiteljskim zadrugama, gdje se umijeće tkanja kao i njegovo ukrašavanje 115


prenosilo sa koljena na koljeno, te se tako generacijama zadržalo, doduše u rijetkim izuzecima do današnjih dana.

 Ćilim špagaš, Berek.  Ćilim kolaš, Rogoža.

U južno moslavačkim selima kao prekrivače u ljetnim mjesecima koristili su kobere – gubere, plathe dosta grube strukture i bez ukrasa, a u zimskom periodu uzimali su bogate perine, šabce - preteča današnjih jorgana, gunjeve i biljce čupavce od bijele i crvene vune. U selima sjeveroistočne Moslavine krevet ili postelja slagao se ovim redom: u postelju na daščanu podlogu sipao se ritak - ražena slama, bez navlačka; zatim je dolazila stroža - slamarica, tj. ponjavka napunjena ječmenom slamom; slijede dvije do tri perine - sipkovne, stavljane jedna povrh druge i dvije plate – bijele, neukrašene plahte; na njih je mogao doći jorgan, a zatim tri komada jastuka, složenih jedan do drugog, svu tu množinu posteljine prekrivalo se ukrašenom bijelom plahtom – kopertom. U nekim selima sjeveroistočne Moslavine, povrh perina stavljao se i ćilim ili šarenica. On je sezao samo do ukrasa na koperti. Na nju se stavljalo još jedan red jastuka - jedan do drugoga po dužini kreveta, tako da se bijeli ukras vidio s njihove bočne strane. Slaganje posteljine je završavano s malim ukrasnim jastučićem – vanjkušekom koji se stavljao okomito na postelju, bilo u sredini ili sa strane. Ćilim25 kojega je u prošlosti posjedovalo gotovo svako pravoslavno domaćinstvo nazivao se ćilim kolaš. To je jednonitni ćilim, sa motivima romba, romboida ili kocke za razliku od ćilima novijeg datuma rađenim tehnikom iverano na daščicu, ukrašenog cvjetnim motivom u živim bojama. Ćilimi u Moslavini su tkani u dvije pole, po dužini spajani, ako su dolazili 116

25 Riječ ćilim ili kilim preuzeta je od Turaka. Ćilimi su služili za prekrivanje kreveta, ali u svečanim prilikama i blagdanima mogli su se staviti i na siceve-sjedala u zaprežnim kolima. 26 Na odabranu kopertu se stavljao čisti komad platna, koji je morao biti zategnut, preko njega je žena masnom žlicom povlačila, gladila, tako da su se obrisi precrtavali. Ukoliko nije bilo dovoljno vidljivo, podebljavali su ih olovkom, i ponovo precrtavali na željenu tekstiliju.


 Šarenica, Bršljanica.  Vuneni ćilim, Veliko Vukojve.

27 Špaga odnosno pređa koja se koristila kao poutka, bojila se kupovnim ili domaćim bojama. Domaća se dobivala iz donjeg dijela hrastove kore ili čavljaka (trava). Kad je kora dovoljno kuhana, procijedi se, a u iskuhanu vodu se dodavala sol da se postigne što bolji sjaj, a za trajniju i postojaniju boju dodavao se ocat. 28 Osnova-pređa, a poutka- vuna.

na postelju, ukoliko se stavljao na zid do postelje, bio je načinjen od jednog dijela, tj. pole i nazivao se dozidnica ili zidnjak. Plate, vanjkušnice i koperte izrađivane su gažvanim, šupljanim ili dupljanim tkanim ukrasom ili šlinganim vezom. Ručno ili strojno šlinganje bijelim tvorničkim koncem, mjerkom, šlingovezom ili šlingvolom, izvodilo se tako da su spretni pojedinci motive najprije precrtavali, tj. oslikavali26 ili poldrukavali platno, a zatim izrezivali rupice i opšivavali ih. Kod hrvatskog stanovništva sjeveroistočne Moslavine u Trnavi, Kajgani, Tomašici i dr. plate, vanjkušnice i koperte mogle su biti pored bijelog ukrašene i crvenim mavezom - pamukom, zvanim u južnoj Moslavini i pismo. Mavez se koristio samo u tri boje: bordo, svijetlo crvena i crna. Raznobojni motivi, najčešće cvjetni izrađivali su se i tehnikom iveranja - tkano na daščicu. Razlika u načinu postavljanja postelje između katoličkog i pravoslavnog stanovništva u sjeveroistočnoj Moslavini je u slijedećem: kod Vlašćadije ležalo se na blazinama, a pokrivalo krparama, šarenicama ili u zimskom periodu gunjevima, valjanim u specijalnim valjaonicma. Doduše, to je bilo veoma grube strukture, te se do tijela uvijek stavljala krpara kao mekši pokrivač. Hrvati, Česi i Mađari odmarali su se na strožama od slame ili kukuruzovine, a pokrivali se blazinama. Krevet je krasila plata koperta, stavljana povrh blazina, a kod pravoslavnog stanovništva i šarenice i ćilim. Ćilim je sezao samo do ukrasa na koperti. Ćilim kojeg je posjedovalo svako domaćinstvo nazivao se ćilim kolaš, izatkan najstarijom tkalačkom tehnikom – klječanje. Kod klječanih ćilima osnova je bila od konoplje, a potka od vune. To je jedno žični ćilim-špagaš,27 sa motivom romba, romboida, pruge ili kocke, tkan u kombinaciji špage i vune, rađeni jednonitno, za razliku od vunenog ćilima novijeg datuma ukrašavanog cvjetnim motivom, izatkanog tehnikom na daščicu28. 117


Porijeklo ćilima

Orijentalne su ćilime u Europu donijeli križari, i tijekom srednjovjekovlja i renesanse bili su na visokoj cijeni, te su nešto kasnije potaknuli razvoj europskog ćilimarstva i otvaranje prvih manufaktura. Zbog migracijskih kretanja, i međusobnog utjecaja, nemoguće je odgonetnuti autohtonost ukrasa. Primjerice, u turskom je pletenju prevladava apstrakcija, dok se u Indiji na ćilime prenose neki od mnogobrojnih religijskih priča i mitova. U Bosni, pak, osim karakteristično nabujalih ukrasa koje unose osmanlijska kultura, postoje gotovo asketski oblikovani uzorci ćilima, s dominantnim horizontalnim prugama ili središnjim geometrijskim motivom. (Luketić;2005:4). U Moslavini su zastupljeni ćilimi na pruge, kocke, cvjetne kitice u nizu, zafrčke i kuke.

118


Ručnik

 Ćilim špagaš, ukrašen cvjetnim motivima, Ivanska.  Radni svakodnevni ručnici, Čazma, Stružec.  Svadbeni, blagdanski, svilom vezeni ručnici, Popovača.

Danas je ručnik važan sastavni dio u svakom domaćinstvu i ima isključivo uporabnu funkciju, dok je u prošlosti imao višestruku namjenu, osobito na vjenčanjima, kumovanju, babinjama i rođenju djeteta, gradnji kuće, te sahranama. Prema namijeni ručnike dijelimo na: ukrasne, darovne i obredne, te radne. Za svakodnevnu upotrebu korišteni su radni, neukrašeni ili tek kojom prugom ukrašeni ručnici koji su bili okačeni na ručnikali ili vješalici, i služili su isključivo za održavanje higijene. Ukrasnim ručnicima za blagdane kitila su se ogledala u družinskoj hiži, a u svadbenim svečanostima mladenci će darivati sudionike osobito, djevere, kumove i prikumeke, starog svata, barilonoše.

119


Ručnike su prebacivali preko jednog ili oba ramena ili su ga izvjesili oko vrata; mogli su se križati preko prsa i vezati na leđima u čvor ili su se povezivali drugim vrpcama ili trobojnicama na boku. Ukrasni ručnik mlada je darivala i svećeniku, a morala ih je imati dovoljno i za kićenje svih fijakera, zaprega i konja. Ručnicima, pečama, gužvanim vrpcama, i dakako neizostavnom bocom rakije ili vina, kitila se i grana na kraju krovopokrivačkih radova. Ručnici su imali značajnu obrednu funkciju, tj. njima su se prekrivala ogledala dok je pokojnik u kući, stavljao se na raspelo pri pogrebnoj povorci, kao i na mrtvika.29

 Svakodnevni, vunom izatkani ručnik, Popovača.  Ručnik za svakodnevnu uporabu, Šartovac.  Obredna uloga ručnika, kićenje u svadbenim svečanostima, Kajgana.  Ručnik bogato izatkan i ukrašen čipkom, Osekovo.  Svadbeni časnici, barjaktar, barilonoša i poklonić, Voloder.  Obredna uloga ručnika, u svadbenoj ljubavnoj igri, visec ili visanec, Kloštar Ivanić.

Lan i tkalačka radionica Želja za očuvanjem tkalačkih tradicijskih vrijednosti kao i na njihovu komercijalnu dobit snažno je utjecao projekt Lan i tkalačka radionica iz Ivanić Grada. Na prijedlog lady Jadranke Beresford – Peirse i Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, na čelu s ravnateljicom 120

29 Ručnici nisu direktno dolazili na pokojnika, već na bijelu plahtu, jer njihova uloga je i bila samo ukrasna. Nisu ih pokapali sa pokojnikom, već su ih kasnije oprali i koristili u druge svrhe. Na pokojnika su poprijeko na krevet stavljali od 4 – 5 komada.


Palmom Klun Posavec, a pod pokroviteljstvom Međunarodne zaklade za hrvatske spomenike sa sjedištem u Londonu, veliki povratak lanu dogodio se 1998. godine. Prvi konac kojim su počele tkati, otkupljen je od propale tvornice lanenog konca u Črnkovcu u Slavoniji. U godinama koje slijede lan se uzgajao na poljima u Vezišću, Štakorovcu, a danas na seoskom imanju Marije Prodan u Posavskim Bregima. Na njenom imanju stara gospodarska zgrada uredila se u tkalačku radionicu i etno zbirku posvećenu tradicijskom rukotvorstvu. Osim Marije koja se tkanjem bavi gotovo pola stoljeća, tkalačko umijeće usavršila je i nešto mlađa polaznica tečaja tkanja, Nevenka Radočaj. Njihovi laneni ručnici nagrađeni su od strane Turističke zajednice Zagrebačke županije, kao najbolji suvenir za 2001. godinu, a u Londonu se promiče kao hrvatski izvorni proizvod. 121


Ostale tekstilije i održavanje

Do 30-tih godina dvadesetog stoljeća, tj. dok se zemljani podovi nisu zamijenili drvenim, gotovo da podnih prostirki nije ni bilo. Negdje od 2. sv. rata ispred postelje ili stola, doduše u rijetkim slučajevima i po čitavoj površini sobe, prostirale su se šarenice ili krpare, staze ili tepisi. Sve domaće tekstilije izravnavale su se drvenim pomagalom, oblika lopate, zvane tijegla, gladača, lopata, lopar. Roba se namatala na drvenu oklagiju, mlinčenjak, valjak ili sukalo, a preko njega se izravnavalo rolalo, tijeglalo ili

 Najstarije “glačalo” - kamen, kojim se udaralo po skretanim faldicama ili plisejima.  Glačalo na kamen, Potok.  Šarenice za prekrivanje zemlje i drvenih podova, klupa i siceva u zaprežnim kolima.

122


 Mlinčenjak, tijegla i kamen za izravnavanje platna.  Glađenje ili roljanje platna, Mali Pašijan.  Tijeglanje robe, Tomašica.

gladilo drvenom lopatom. Na tijeglu se stavljao kamen, a u drveno korito moglo je sjesti i manje dijete.Taj posao obavljale su žene, a nazivao se tjeglanje rubna, odnosno glađenje ili roljanje. Ovaj način izravnavanja ruha koristio se do Drugog svjetskog rata, ali uz njega primjenjuju se i druga pomagala i to glačala sa užarenim kamenom ili na žar. Duboke promjene moslavačkog puka nastale u proteklih nekoliko decenija, uvjetovale su brzo nestajanje mnogih elemenata tradicijske kulture. Jedna od njih je svakako i tradicijski način opremanja mladenke, ukrašavanje platna, miraz te priređivanje postelje i njeno ogledanje.

123


Parjenca, parjenica ili parenca, drvena posuda s pepelom služila je za izbjeljivanje rubenine. Roba se odvozila zaprežnim kolima ili nosila na prala ili protočne vode. Ako se nosila u drvenim koritima, na glavu se stavljao posebno oblikovan podsvitek ili podvitek, načinjen od ručnika.

124


Literatura:

Božićević, Mato; Od Garića do Ilove i Česme, Garešnica, 1938. Brenko Aida i Zorić Vesna; Koje dobre šuze, šetnja kroz povijest obuće, Zagreb, 2006. Brkan, Božica; Veternica ili obiteljska arheologija, Zagreb, 1990. Čačić, Branko; Hrvatska krosna, Sisak, 1992. Dokuš, Antonija; Postupak vezanja poculice (paculjce), rukopis u Muzeju Moslavine Kutina Eckel, Nerina; Posoblje u uređenju seoske kuće, Hrvatska tradicijska kultura, Zagreb, 2001. str. 73-85. Cvetković, Ivan-Cevek; Narodni život i običaji Trebaraca, Radićevo Trebarjevo /povijest /život /običaji/, Sisak, 1995. str.67-100 Fezi, Romana; Svadbeni običaji u selima Gaj i Kuče /seminarski rad, 1994./ Forjan, Josip; Ženska oglavlja sela Miklouš (k.i.) Gušić, Marijana; Tumač izložene građe, Zagreb, 1955. Hiller, Helmut; Sve o praznovjerju, Zagreb, 1986. Hrvatske čipke u Europi, zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa, gl. urednica Tihana dr. sc. Petrović Leš, Lepoglava, 2000. Hrvatska enciklopedija; Bjelovarski kotar, svezak II, Zagreb, 1941. str. 661-664. Ivančan, Ivan – Lovrenčević Zvonimir; Narodni plesovi Hrvatske III, Zagreb, 1969. Ivanković, Ivica; Hrvatske narodne nošnje, Zagreb, 2001. Lastrić, Olga; “Šibičano na pevčece i ognješec”, “Stoključica” i druge “fele” - motivi na poculicama i pečama sela Gušća (hrv. Posavina), Sisak, str. 183-195. Lastrić, Olgica; Oglavlja u ženskoj narodnoj nošnji Turopolja, Pokuplja, Posavine i Vukomeričkih gorica, Velika Gorica, 1998. Lovrenčević, Zvonimir; Nošnje bilogorsko-moslavačke regije (rukopis u Muzeju). 125


Matunci, Gordana; Narodna nošnja Bilogore, Veliko Trojstvo, Zagreb, 1988. Moslavac, Slavica; Ženska nošnja, Muzejski vjesnik, glasilo muzeja sjeverozapadne Hrvatske, br. 21/22, godište XXI-XXII., Varaždin, 1998/99. Moslavac, Slavica; Tradicijska oglavlja i nakit (Turopolja, hrvatske Posavine, Moslavine i novljanskog kraja), Kutina, 2001. Moslavac, Slavica; Narodna nošnja jugozapadne Moslavine, Osekovo; Zagreb, 1999. Moslavac, Slavica; Moslavačko-posavski svadbeni običaji, Zbornik Moslavine V/VI, 2002/2003. str. 175-196. Mrgić, Katica; Nakit, ukrašavanje, oglavlja, Sisak, 1995. Muraj, Aleksandra: Etnografsko odjeljenje Narodnog muzeja u Čazmi (rukopis). Muraj, Aleksandra; Pučka kultura odijevanja, Hrvatska tradicijska kultura, Zagreb, 2001.str.199 -243. Petrović, Tihana, dr.sc.; Rupičasta tkanja vutlak i gažva u Moslavini, Zbornik Moslavine V, 1991/1992, Kutina, 1992. (str. 109-120) Radauš, Ribarić dr. sc. Jelka; Narodne nošnje Hrvatske, Zagreb, 1975. Radić, Jajnčerova, Cvetković; Radićevo Trebarjevo: povijest, život, običaji, Sisak, 1995. Sever, Zorka; O moslavačkim motivima, /rukopis/, Et 554. Sitta, Silvija; Vodič kroz etnografski postav, Bjelovar, 2000. Škrbina, Zlata; Terminologija tkanja i obrade lana i konoplje u selima Bilogore s napomenom o lokalnim govorima, Novi Sad, 1979. str. 137148. Vlahov, Šimun; Bilogorskim krajem, Moslavinom, Zagrebačkom okolicom, Zagreb, 1937. Vrtovec, Ivanka; Narodni nakit Hrvatske, Zagreb, 1985. Zorić, Vesna; Starinsko žensko češljanje i opremanje glave, Hrvatska tradicijska kultura, Zagreb, 2001. str.243-255. Vlastita terenska istraživanja u mjestima: Husain, Ilova, Batina, Banova Jaruga, Repušnica, Voloder, Donja i Gornja Gračenica, Okešinec, Križ, Vezišće, Okoli, Osekovo, Samarica, Ivanić Grad, Kloštar Ivanić, Križci, Predavec, Trnava, Kaniška Iva, Tomašica, Kajgana, Velika Trnovitica, Rogoža, Kutinica, Čaire, Šartovac, Veliko Vukovje, Gornji i Donji Miklouš, Ivanska, Čazma, Šušnjari, Garešnica, Hercegovac, Staro Štefanje, Bojana, Mali Pašijan – u razdoblju od 1985.- 2008. 126


Muzej Moslavine najtoplije zahvaljuje suradnicima i izvornim kazivačima:

Čuvarice narodnog ruha iz Popovače i Volodera.

Antoniji Dokuš, Ljiljani Sigir, Mati Šuleku, Mirjani Pavetić, Josipu Sraki, Mariji Prodan, Ankici Kenfelja, Ankici Đurinec, Katici Tomac, Radojki Klingor, Jadranki Kruljac Sever, Dobrili Glavaš, Dobrili Ivanić, Koviljki Glavaš, Miri Bunčić, Neveni Bogdanić, Milici Stanić. KUD-ovima i pjevačkim skupinama iz: Husaina, Ilove, Kutine, Repušnice, Banove Jaruge, Volodera, Donje i Gornje Gračenice, Stružca, Potoka, Osekova, Popovače, Samarice, Ivanske, Garešnice, Čazme, Velike Trnovitice, Gornjeg Miklouša, Bojane, Tomašice, Kajgane, Rogože, Velikog Vukovja, Kutinice, Šartovca i Čaira, 127


Red and white Moslavina (MOSLAVINA – REPUBLIC OF CROATIA)

Moslavina is historically and geographically an area in the central part of the Republic of Croatia, situated in the expase between the rivers: the Sava and the Drava. It spreads on the Lonja and the Čazma valley expanse. It is surrounded by the rivers: the Ilova on the east and nort-east, the Česma on the north and north-west and the Lonja and the Trebež on the south. The important centers of power are Kutina, Popovača, Garešnica, Čazma and Ivanić. This is an extremely rich Croatian area due to the favourable climate conditions, abundance of water, fertile soil and quality timber/wood. These are the reasons for the area of Moslavina to be inhabited from the antiquity period onwards. The Croats appear to the most numerous inhabitants in the area. From the beginning of 18th century many historical and economical migrations had brought the Serbs, Czechs, Magyars, Germans, Slovaks and Italians as well as the Jews to the area. Owing to the fact the ethnic, cultural and language image of the Moslavina is known by its oil and chemical industries, wood industry, as well as by the wine growing and wine making. Among all the Croatian folk costumes the one of Moslavina stands out by its variety, beauty and elegance. The book of folk costume entitled «Red and white Moslavina» includes some twohundred colour photographs showing various, characteristical variants of women, men and children ‘s fine clothing worn mainly in the first half of 20th century. The formal attire has been preserved in our Moslavina villages while a large number of specimens is kept in the Moslavina Museum in the town of Kutina. Today the costume is worn in rare occasions, e.g. on some formal celebrations, folklore shows, and mainly the members of village folklore groups are wearing the clothing in those occasions. The photographs included in this text have been made in cooperation between the Moslavina Museum, folklore groups and individual members from Voloder, Potok, Osekovo, Jelenska, Ilova, Husain, Rogoža and Mali Pašijan.

128


Rossa e bianca Moslavina (REPUBBLICA CROAZIA)

Moslavina `e storico –geografico nella parte centrale della Republica Croazia, nello spazio tra i fiumi Sava e Drava. Si estende nel territorio della valle dei fiumi Lonja e Cazma. E` circondata dai seguenti fiumi: Ilova all`Est e Nordest, Cesma al Nord e Nordovest e al Sud da Lonja e Trebež. I centri piu` importanti sono Kutina, Popovača, Garešnica, Čazma e Ivanićgrad. Questa e` la regione specialmente ricca della Croazia a causa del clima favorevole, abbondanza dell`acqua, terra fertile e legno di qualita`. Grazie a questo la regione di Moslavina e` abitata gia` dalla preistoria. La popolazione piu` numerosa di questa regione sono i Croati. Dall`inizio del Settecento, numerose migrazioni causate dalle raqioni storiche ed economiche, portano a questo territorio i Serbi, Cechi, Ungheresi, Tedeschi, Slovachi, Italiani ed Ebrei. A causa di questo, l`immagine etnica, culturale e linguistica di Moslavina e` molto variopinta. Nel passato questa e` stata esclusivamente la regione agraria. Oggi Moslavina e` conosciuta per l`industria di nafta e l`industria chimica, di legno, per la coltivazione delle viti e la produzione del vino. Tra i costumi nazionali croati, quelli dalla regione di Moslavina si distinguono per la varieta`, bellezza ed eleganza. Il libro dei costumi nazionali sotto il titolo «Rossa e bianca Moslavina», su una ventina di fotografie mostra diverse, caratteristiche specie del vestito femminile, maschile ed infantile, indossato generalmente nella prima meta ‘del 20. secolo. Il vestito festivo si e` conservato maggiormente nei villaggio di Moslavina fino ai nostri giorni e la grande parte si custodisce nel Museo di Moslavina a Kutina. Oggi il vestito del genere si indossa nelle occasioni rare, ad esempio per le diverse feste e manifestazioni folcioristiche, ma anche in quelle situazioni il costume e` indossato, nella maggior parte, dai membri dei gruppi folcioristici rurali. Le fotografie qui aggiunte sono apparse in collaborazione del Museo di Moslavina, dei gruppi folcloristici e individui di Voloder.

129


Rot und weis Moslavina (MOSLAVINA – REPUBLIK KROATIEN)

Moslavina ist ein geschichtlich-geographisches Gebiet im mittleren Teil der Republik Kroatien, im Zwischenraum der Flussen: Ilova im Osten und Nordosten. Česma im Norden und Westnorden, Lonja und Trebeza im Suden. Wichtigere Zentren sind Kutina, Popovača, Garešnica, Čazma und Ivanić grad. Das ist ain außerordentilich reiches Gebiet Kroatiens, wegen dem gunstigen Klima einer Menge Wasser und fruchtvoller Erde, sowie Hol zvon ausgezeichneter Qualitat. Dank all dem, ist das Moslavina – Gebiet, seit den Urzeiten besiedelt. Die zahireichsten Bewohner auf diesem Gebiet sind Anfang des 18. Jh Kroaten. Zahireiche geschichtlich und wirtschaftlich bedingte Migrationen, bringen auf dieses Gebiet Serben, Tschechen, Ungaren, Deutsche, Italiener und Juden. Deshalb ist das ethnische, kulturelle und sprachliche Bild Moslavinas sehr bunt. Heute ist Moslavina wagen ihrer Erdolindustrie, chemischen industrie, Holzindustrie, sowie Weinbau und Wein bekannt. In der Vergangenheit war Moslavina ausschließlich ein landwirtschaftliches Gebiet. Unter den kroatischen Nationaltrachten, sind diejenigen aus dem Moslavina Gebiet am schonsten, elegantesten und unterschiedlichsten. Das Buch die Nationaltrach unter dem Tilel «Rot und weis Moslavina�� mit zweihundert Farbfotos zeigt verschiedene, charakteristische, Varianten weiblicher –mannlicher-und Kinderbekleidungn. Das ist festliche Bekleidung, die an Festtagen getragen wurde, hauptsachlich in der ersten Halfte unseres Jahrhunderts. Festliche Bekleidung blieb bis zu unseren Tagen erhalten, am meisten in den Dorfern von Moslavina, und ein großer Teil isti n dem Moslavina – Museum in Kutina aufbewahrt. Heute wird diese Bekleidung nur selten getrangen z.B. wenn verschiedene Festtage gefeiert werden, oder zu folkloristischen Veranstaltungen, aber auch zu diesen Gelegenheiten wird diese Bekleidung nur von Mitgliedern der Volkstanzgruppen in den Dorfern angezogen. Hier beigelegte Fotos sind im Zusammenarbeit mit dem Moslavina Museum, mit folkloristischen Gruppen und EinzelPersonen aus Voloder, Potok, Osekovo, Jelenska, Ilova, Husain, Rogoža und Mali Pašijan, entstanden. 130


Recenzija knjige „Crvena i bijela Moslavina” Slavicu Moslavac, ravnateljicu Muzeja Moslavine Kutina, možemo svrstati među najangažiranije etnologe kada se radi o terenskom radu i kontaktu sa zavičajnim kulturno-umjetničkim društvima na širokom području Moslavine, Bilogore, Posavine i zapadne Slavonije. Po tome je poznata u etnološkim i folklorističkim krugovima. Jednako predano ona se bavi etnološkim teoretskim radom, muzejskom obradom bogate etnološke zbirke, etnografskim prikupljanjem podataka na terenu, kao i folklorističkom djelatnošću – bilježenjem glazbe i napjeva, zapisivanjem plesnih obrazaca i folklornih tradicija. Tome svakako treba dodati rezultate u scenskoj primjeni folklorne građe, koje je postigla kao umjetnička voditeljica moslavačkim kulturno-umjetničkih društava, posebice KUD-a „Husain“ iz Husaina, koji aktivno vodi već dugi niz godina. Knjiga „Crvena i bijela Moslavina“ sintetski je prikaz tradicijske kulturne baštine jedne od manje poznatih hrvatskih regija – nošnji, tekstilonog rukotvorstva, upotrebnog tekstila, posoblja i nekih društvenih običaja. Naročito detaljno obrađena je tema moslavačkog tradicijskog odijevanja, koja je podijeljena na nekoliko manjih cjelina – žensko tradicijsko ruho, žensko oglavlje, ženski nakit, ženska obuća, muško tradicijsko ruho, muška pokrivala glave, muška obuća, muška pučka higijena i kićenje. Tema je potkrijepljena obilnim fotografskim materijalom – starim obiteljskim fotografijama, koje imaju posebnu draž, te recentnim kolor fotografijama detalja nošnji, te fotografijama snimljenim na raznim smotrama folklora. Smatram da je najveći značaj ovog djela u tome što je njime obuhvaćena čitava Moslavina – sjeveroistočna i južna. Donosi podatke o tradicijskoj kulturi sjeverne Moslavine, manje poznatog i manje etnološki istraživanog područja, i južne nizinske Moslavine, o kojoj je do sada objavljeno dosta etnološke i etnografske građe. Tradicijske posebnosti obaju područja međusobno se kompariraju i navode se brojne sličnosti i razlike. Autorica se pritom referira na svoje dosadašnje objavljene radove, ali i na brojnu drugu dostupnu etnološku literaturu, povijesne radove, likovna i književna djela. Smatram da će ova knjiga biti značajan doprinos rasvjetljavanju moslavačkih etnoloških posebnosti i prilog proučavanju tradicijske kulturne baštine Moslavine. Josip Forjan Posudionica i radionica narodnih nošnji, Zagreb 131


Recenzija Knjiga predstavlja rezultate istraživanja koja je autorica godinama provodila u cilju prikupljanja podataka o tradicijskom životu u Moslavini. Iz knjige doznajemo o važnosti koju je folklorni tekstil, a osobito narodna nošnja u Moslavini imala u prošlosti, ali i danas. Prikazujući regionalne i etničke karakteristike odijevanja, ona opisuje mušku, žensku i dječju odjeću u određenom periodu, ukazujući na stilske promjene koje su se dešavale prihvaćanjem elemenata iz mode viših slojeva, razmjenom i trgovinom te pod utjecajem modernizacije. Autorica nam otkriva ne samo njezino društveno i ekonomsko značenje već i funkciju koju nošnja ima u definiranju identiteta. Knjiga također sadrži opis tehnika i sirovina koje su se koristile u procesu proizvodnje, naglašavajući ulogu žene kako u kontekstu izrade i razmjene tekstila, tako i na simboličkoj razini. Poglavlje u kojem se opisuju higijenske navike stanovništva daje nam širu sliku o načinima čuvanja i održavanja tekstila. Veliku vrijednost predstavlja i slikovna građa jer ona najbolje dokumentira promjene koje su se pod utjecajem različitih faktora odvijale u svim životnim područjima. Ovaj vrijedan rad može biti zanimljiv mnogim čitaocima: stručnjacima koji se bave tom problematikom, promotorima tradicijskih vrijednosti, ali i ljubiteljima folklorne baštine. mr. sc. Aida Brenko Etnografrski muzej, Zagreb

132


Sadržaj Narodna nošnja...................................................................................................5 Uvodne napomene..............................................................................................7 Karakteristike sjeveroistočne Moslavine.........................................................9 Ženska nošnja....................................................................................................13 Narodna nošnja jugozapadne Moslavine......................................................21 Osnovne sirovine..............................................................................................21 Ženska nošnja....................................................................................................23 Razvoj ukrasa na tradicijskoj odjeći................................................................34 Djevojačko češljanje i oglavlja.........................................................................38 Tradicijska oglavlja i nakit................................................................................47 Oglavlje udatih žena.........................................................................................49 Nakit....................................................................................................................57 Čipka – ukrasni dodatak...................................................................................62 Torbice-građanski dodatak u pučkom odijevanju........................................68 Muška nošnja.....................................................................................................70 Oglavlje i ukras muškaraca .............................................................................77 Obuća..................................................................................................................80 Higijena...............................................................................................................84 Škrinja.................................................................................................................86 Vjerovanja .........................................................................................................89 Zaključak............................................................................................................91 Narodne nošnje u djelima likovnih stvaratelja..............................................96 Posoblje u seoskoj kući..................................................................................104 Miraz.................................................................................................................106 Plahta, / plaet, plahet, plata, pla’jt/..............................................................110 Razlika u slaganju postelje21 jugozapadnog od sjeveroistočnog dijela Moslavine...................................112 Porijeklo ćilima................................................................................................118 Ručnik...............................................................................................................119 Ostale tekstilije i održavanje..........................................................................122 Literatura..........................................................................................................125 Ide momak kroz sokak...................................................................................131 Tri sam dana.....................................................................................................132 Sadržaj...............................................................................................................134 133


Narodna nošnja jugozapadne Moslavine

134

Narodna nošnja sjeveroistočne Moslavine


Nakladnik: Muzej Moslavine Kutina Za nakladnika: Slavica Moslavac Urednica i autorica teksta: Slavica Moslavac, muzejska savjetnica Recenzenti: mr. sc. Aida Brenko, Josip Forjan, prof. Oblikovanje knjige: Slavica Moslavac i Tanja Mosler, Grafika Gulan Prijevodi: Beatrice Mićunović (engleski), Ines Jelovčić (talijanski), Mirjana Šnjarić (njemački) Fotografije: arhiva Muzeja Moslavine, Alojz Miler, Miroslav Hržina, Slavica Moslavac, Josip Forjan, Dubravko Vidiček, Igor Palotay, Tošo Dabac, Željko Gašparović, Zavičajni muzej Čazma, Posudionica i radionica narodnih nošnji Zagreb Crteži: Ivan Milat, ak. slikar, Miroslav Šutej, ak. slikar, Miroslav Jelenčić, Želimir Šiško, Zorka Sever Korektura: Dubravko Vidiček, Zdenka Moguš Pjesme: Tkala: Mijo Stuparić i Ladlin: Božica Brkan Računalna obrada i prijelom: Tanja Mosler, Grafika Gulan Tisak: Grafika Gulan Naklada: 600 Knjiga je ostvarena sredstvima: Ministarstva kulture Republike Hrvatske Grada Kutine Sisačko – moslavačke županije Grada Ivanić Grada Moslavine d. o. o., Kutina Matice hrvatske ogranak Kutina Croatie d.d. Zagreb, Filijala Kutina Općine Popovača Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije Općine Križ ISBN 978-953-7135-21-8 CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 680125 135


136


Crvena i bijela Moslavina