Issuu on Google+

ČOVJEK U KUR’ANU VJEČNI ŽIVOT


Naslov izvornika

‫انسان در قرآن‬ ‫زندگی جاوید یا حیات اخروی‬ Urednik MUNIB MAGLAJLIĆ

Likovno oblikovanje SENAD PEPIĆ


MURTEZA MUTAHARI

UVOD U ISLAMSKI SVJETONAZOR ČOVJEK U KUR’ANU VJEČNI ŽIVOT SVEZAK 4

Prijevod sa perzijskog MEDIHA IMAMOVIĆ

Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini Sarajevo 1432/2011.


Č� OVJEK U KUR’ANU


ČOVJEK UNUTAR ISLAMSKOG SVJETONAZORA Priča o čovjeku – unutar islamskog pogleda na svijet – čudesna je priča. Čovjek u islamu nije samo životinja uspravnog stasa, koja ima široke nokte, hoda na dvije noge i govori. Ovo biće je sa stanovišta Kur’ana složenije i tajanstvenije od toga da bi se moglo definirati samo s ovih nekoliko riječi. Kur’an hvali i uzdiže čovjeka, ali ga i kori. Najuzvišenije pohvale i najveća korenja u Kur’anu su vezana za čovjeka. Njega Kur’an smatra uzvišenijim od neba, zemlje i meleka, a istovremeno nižim od četveronožaca. Prema Kur’anu, čovjek je biće koje ima sposobnost potčiniti sebi svijet i uzeti meleke sebi u službu, ali također i padati do najnižih razina, koje naziva esfelu safilin. Sam čovjek treba o sebi odlučiti i odrediti svoju krajnju sudbinu. Raspravu ćemo početi kur’anskim pohvalama čovjeka, naslovom Čovjekove vrijednosti. Čovjekove vrijednosti 1. Čovjek je Božiji namjesnik na Zemlji.

َ ِّ‫َ ْ َ َ ى‬ َ َ ْ ٌ ُ ْ َ‫َ َ ً َ ُ ْ َ ج‬ ‫َوإِذ قال َر ُّبك لِل َمالئِك ِة ِإن َجا ِعل ىِف األ ْر ِض خ ِليفة قالوا أت َعل‬ ُ ْ َ‫َ َ ُ ْ ُ َ َ َ ْ ُ ِّ َ َ ح‬ ِّ َ ُ ‫اء َون ُن ن َسبِّ ُح حِبَ ْم ِد َك َونقد ُس‬ ‫ِفيها من يف ِسد ِفيها ويس ِفك ادلم‬ َ َ َ ْ َ ِّ‫َ َ َ َ ى‬ َ َْ ‫لك قال إِن أعل ُم َما ال تعل ُمون‬ 7


Murteza Mutahari

I kada Gospodar tvoj reče melecima: “Na Zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika!” – oni upitaše: “Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će na nered činiti i krv prolijevati?! A mi Te slavimo, zahvaljujući Ti, i kako Tebi dolikuje, veličamo!” On odgovori:”Ja znam ono što ne znate vi!”1

َ َّ‫ُ ذ‬ َ َ ُ َ َ َ ُ َ ْ َ ‫الى َج َعلك ْم خالئِف األ ْر ِض َو َرف َع َبع َضك ْم ف ْوق‬ ِ ‫َوه َو‬ ُ ُ ِّ‫ي‬ َْ ُ َ َ ََ ‫ات لَبْل َوك ْم ىِف َما آتاك ْم‬ ٍ ‫بع ٍض درج‬ A On čini da vi na Zemlji budete namjesnici, i neke je od vas uzdigao nad drugima za nekoliko razina, da bi vas onim što vam je podario na kušnju stavio!2 2. Naučni kapacitet čovjeka je najveći kapacitet koji može imati jedno stvorenje.

َ َ َ َ َ َ َ ْ َ‫َ َ َّ َ َ َ َ ْ َ َ لَُّ َ ُ َّ َ َ َ ُ ْ لَى‬ ‫نبئُون‬ ِ ‫وعلم آدم األسماء كها ثم عرضهم ع المالئِك ِة فقال أ‬ َّ َ‫َ َ ُ ْ ُ ْ َ َ َ َ ْ ن‬ َ ُ َ َ َْ ُ ‫حانك ال ِعل َم لَا ِإال َما‬ ‫ـؤال ِء ِإن كنتُ ْم َصا ِد ِقني قالوا سب‬ ‫بِأسما ِء ه‬ َ ْ‫ح‬ َ َّ َ َ ْ َّ َ َ ‫كأ‬ ُ ‫ك‬ ُ ‫نت الْ َعل‬ ‫يم‬ ‫علمتنا ِإن‬ ِ َ ‫يم ال‬ ِ I pouči On Adema imenima stvari svih, a potom ih melecima predoči i zapovijedi: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite!” “Slavljen nek’ si!” – povikaše meleci. “Nemamo drugoga znanja osim onog kome si nas poučio Ti! Ti si, zbilja, znalac i mudar!”

1 2

Bekare, 30. En’am, 165.

8


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

َ َُ َ ََ َ َُ ََ َ َ ْ َ َُ َ َ َ ‫نبئ ُهم بِأ ْس َمآئِ ِه ْم فل َّما أنبَأه ْم بِأ ْس َمآئِ ِه ْم قال أل ْم أقل‬ ِ ‫قال يا آدم أ‬ َ َ َْ ُ َ َ َ َّ َ ْ َ ُ َ ْ َ ِّ‫َّ ُ ْ ى‬ ‫ات َواأل ْر ِض َوأعل ُم َما تبْ ُدون َو َما‬ ِ ‫لكم ِإن أعلم غيب السماو‬ ُ ْ َ َ ‫كنتُ ْم تكتُ ُمون‬ “O Ademe!” - reče On – “obavijesti ih ti o imenima njihovim!” I kad ih Adem obavijesti o imenima njihovim, On reče: “Zar vam nisam rekao da Ja doista znam tajnu nebesa i Zemlje, i da znam doista ono što na javu iznosite i ono što skrovitim držite?!”3 3. Čovjek posjeduje fitret kojim prepoznaje Boga, kao i obaviještenost o Njemu u dubini svoje svijesti. Sva poricanja i sumnje su bolesti i zastranjenja od čovjekove izvorne prirode.

ُ َ ُّ َ َ َ َ ْ َ َ ُ َْ ُ ‫آد َم من ُظ‬ َ ‫ك من ب‬ ‫ور ِه ْم ذ ِّر َّيتَ ُه ْم َوأش َه َده ْم ع‬ ‫ه‬ ‫ن‬ ‫وإِذ أخذ رب‬ ِ ِ ِ ِ‫ى‬ َ ْ ْ ْ ُ َ َّ َ َ َ ْ َ ُ ُ َ َ ْ َ َ‫ُ َ ُ ى‬ َ ‫نفسه ْم أَل َ ْس‬ ‫ام ِة ِإنا‬ ‫ت بِ َر ِّبك ْم قالوا بَل ش ِهدنا أن تقولوا يوم ال ِقي‬ ‫أ‬ ِِ ُ َ ‫ك َّنا َع ْن َه َذا اَغفل‬ ‫ني‬ ِِ A kad je Gospodar tvoj od potomaka Ademovih, iz kičmi njihovih, izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da protiv sebe posvjedoče.4

َ َ َ ْ َ ْ ََ َّ‫َ ً ْ َ َ ه‬ َ َّ‫الل الَّت َف َط َر انل‬ ِّ ‫ك ل‬ ‫اس َعليْ َها‬ ‫ة‬ ‫ر‬ ‫ط‬ ‫ف‬ ‫ا‬ ‫يف‬ ‫ن‬ ‫ح‬ ‫ين‬ ‫دل‬ ‫فأقِم وجه‬ ِ ِ ِ ِ ِ‫ى‬ ِ Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!5 Bekare, 31-33. A’raf, 172. 5 Rum, 30. 3 4

9


Murteza Mutahari

4. U čovjekovoj biti, pored materijalnih činioca koji postoje u mineralima, biljkama i životinjama, postoji i duhovni, božanski činilac. Čovjek je spoj prirodnog i natprirodnog, materijalnog i duhovnog, tijela i duše:

ْ‫ذَّ َ ْ َ َ لَُّ ىَ ْ َ َ َ ُ َ َ َ َ َ ْ َ إ‬ َ ُ َ ‫ني ث َّم َج َعل‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫م‬ ‫ان‬ ‫نس‬ ‫ال‬ ِ ٍ ِ ِ ِ ِ ‫الى أحسن ك ش ٍء خلقه وبدأ خلق‬ َ‫لا‬ َ َ َ ُ َ َ َ ُ َّ َّ ِّ ْ ُ ُّ ُ َّ َ َّ ‫وح ِه‬ ِ ‫ني ثم سواه َونفخ ِفي ِه ِمن ر‬ ٍ ‫نسله ِمن س ل ٍة من ما ٍء م ِه‬ Onaj Koji je lijepom dao svaku stvar koju stvorio je, i čovjeka prvog stvorio od gline, a zatim mu potomstvo stvara od kaplje hude tekućine, potom ga skladno uobličava i u njega Svoj Duh udahnjuje.6 5. Stvaranje čovjeka je smišljeno, nije slučajno. Čovjek je odabrano i izabrano biće.

َ َ َ َ ُ ُّ َ ُ َ َ ْ َّ ُ َ ‫اب َعليْ ِه َوه َدى‬ ‫ثم اجتباه ربه فت‬ A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Stazom Pravom ga uputi.7 6. Čovjek ima samostalnu i slobodnu ličnost. Povjerenik je Božiji. Ima poslanicu i odgovornost. Od njega se traži da svojim radom i dosjetljivošću zemlju učini podobnom za život i svojim izborom odabere jedan od dva puta, sreću ili nesreću.

َ ْ‫َ جْ َ َ َ ين‬ َ‫َّ َ َ ْ َ لأْ َ َ َ َ لَى‬ ْ َ ْ‫اوات َوالأ‬ َّ ‫ع‬ َ ‫الس َم‬ ‫ال فأ َب َ أن‬ ‫ب‬ ‫ال‬ ‫و‬ ‫ض‬ ‫ر‬ ‫ِإنا عرضنا ا مانة‬ ِ ِ ِ ِ ً ُ َ ً ُ َ َ َ‫حَ ْ ْ َ َ َ َ ْ َ ْ َ ْ َ َ مَ َ َ َ إْ َ ُ َّ ُ ا‬ ‫النسان ِإنه كن ظلوما جهوال‬ ِ ‫ي ِملنها وأشفقن ِمنها وحلها‬

6 7

Sedžda, 7-9. Ta-Ha, 122.

10


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Mi smo doista Polog ponudili nebesima, i Zemlji, i planinama, pa su odbili da ga ponesu i od njega se sustegli bijahu, a čovjek Polog ponese, doista je čovjek nepravedan prema sebi i neznalica velika.8

َ َ ْ‫َّ َ َ ْ َ إ‬ ً ‫ج َعلْنَ ُاه َسم‬ َ َ‫ان من ُّن ْط َفة أَ ْم َشاج نَّبْتَليه ف‬ ً ‫يعا بَص‬ ‫ريا‬ ‫النس‬ ِ ٍ ٍ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ِإنا خلقنا‬ َ َّ ُ َ ْ َ َ َّ ً ‫يل إ َّما َشاك ًرا َوإ َّما َك ُف‬ ‫ورا‬ ِ ‫ِإنا هديناه الس ِب‬ ِ ِ Mi čovjeka, zbilja, od kaplje sjemena smiješana stvaramo, potom ga kušnji izvrgavamo, i da čuje i vidi činimo! Mi njemu na Pravu Stazu ukazujemo: pa il’ je zahvalan, il’ nezahvalan on.9 7. Čovjek posjeduje plemenitost i čast. Bog ga je uzdigao nad mnogim Svojim stvorenjima. On osjeća i spoznaje stvarnog sebe onda kada spozna u sebi ovu plemenitost i čast i kada sebe bude smatrao većim od niskosti, podlosti, zatočeništva i odanosti strastima:

ْ َ ْ ََ ْ َ ْ‫ْ رَِّ َ ب‬ ُ ْ ُ ْ َ َ‫َ َ َ م‬ ‫الح ِر َو َر َزقنَاهم ِّم َن‬ ‫حلنَاه ْم ىِف الب و‬ ‫َولقد ك َّرمنَا بَ ىِن آدم و‬ ً َ َ‫َ َ َّ ْ َ ُ ْ لَى‬ َْ َْ َ َ ِّ َّ ‫ري ِّم َّم ْن خلقنَا تف ِضيال‬ ِ ‫الطيب‬ ٍ ‫ات وفضلناهم ع ك ِث‬ A sinove Ademove Mi smo zbilja odlikovali, i po kopnu i po moru smo ih raznijeli i ljepotama opskrbili, i nad mnogima koje smo stvorili vrednotu im veliku darovali!10

Ahzab, 72. Dehr, 2-3. 10 Isra’, 70. 8 9

11


Murteza Mutahari

8. Čovjek posjeduje moralnu savjest. Zahvaljujući prirodnom nadahnuću shvata šta je lijepo, a šta ružno.

َْ َ ْ َ َ َ ُ ُ َ َ َ ْ َ َ َ َّ َ َ َ ‫ورها َوتق َواها‬ ‫َونف ٍس وما سواها فألهمها فج‬ Pa je nadahnu (dušu) da znade šta zlo joj je, a šta dobro je. Uspjet će onaj ko je očisti.11 9. Čovjek se smiruje samo sjećanjem na Boga. Njegove želje su beskonačne. Svim do čega dođe postaje zasićen, osim spajanjem s beskonačnom Božijom Biti.

َ َ ُ‫ئ الْ ُقلُوب‬ ُّ ‫ال بذ ْكر اهلل َت ْط َم‬ ِ ِ ِِ ‫أ‬ ِ‫ن‬

A doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu!12 10. Blagodati na Zemlji stvorene su za čovjeka.

ً

َّ‫ُ ذ‬ َ‫م‬ َّ ُ َ َ َ َ َْ ‫جيعا‬ ِ ‫ه َو‬ ِ ‫الى خلق لكم ما ىِف األر ِض‬

On je taj koji vam je sve na Zemlji stvorio.13 11. Čovjek je stvoren da obožava samo svoga Gospodara i da prihvata Njegovu naredbu. Prema tome, njegova dužnost je pokoravanje Božijoj zapovijedi.

Šems, 7-8. R’ad, 28. 13 Bekare, 29. 11

12

12


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

ْ‫َ َ َ َ ْ ُ ج‬ ُ ُ‫نس إلاَّ لَ ْعب‬ َ ‫ال َّن َو إْال‬ ‫ون‬ ‫د‬ ِ‫ي‬ ِ ِ ِ ‫وما خلقت‬ ِ A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.14 12. Čovjek sebe pronalazi jedino na putu obožavanja svoga Gospodara u sjećanjem na Njega. Ako zaboravi svoga Gospodara, zaboravio je sebe, ne zna ko je, zbog čega je stvoren, šta treba raditi, gdje treba ići:

َ َ َّ‫َ لاَ َ ُ ُ اَ ذ‬ َ َ‫هَّ َ َ َ َ ُ ْ َ ُ َ ُ ْ ُ ْ ئ‬ ُ‫ك ُهم‬ ‫ين ن ُسوا الل فأنساهم أنفسهم أو ِل‬ ‫ل‬ ِ ‫و تكونوا ك‬ ْ َ ُ َ ‫اسقون‬ ِ ‫الف‬ I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili, pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su grješnici!15 13. Čim čovjek ode s Ovoga svijeta i ukloni se zastor od tijela koji je prekrivao lice njegove duše, mnoge će se prikrivene zbilje, koje su mu danas skrivene, otkriti.

ْ‫َ ْ َ ِّ ْ َ َ َ َ َ ْ َ َ َ َ َ َ َ َ رَ ُ ي‬ َ ‫لَ َق ْد ُك‬ ‫ص َك الَ ْو َم‬ ‫نت ىِف غفل ٍة من هذا فكشفنا عنك ِغطاءك فب‬ ٌ ‫َح ِديد‬ Bio si prema ovome nemaran, pa smo s tebe skinuli tvoju koprenu, i pogled tvoj danas je oštar!16

Zarijat, 56. Hašr, 19. 16 Kaf, 22. 14 15

13


Murteza Mutahari

14. On ne radi samo za materijalnu korist. Materijalne životne potrebe nisu njegov jedini pokretač. On se ponekad zalaže i izgara za mnogo uzvišenije ciljeve i ideale. Moguće je da u svojim zalaganjima i naporima, osim Božijeg zadovoljstva, nema drugog cilja.

ً ُ ْ َ ً ْ ‫يَا َأ َّيتُ َها انلَّ ْف ُس ال ْ ُم ْط َمئ َّن ُة‬ َ ‫ارجع إ ىَل َر ِّبك‬ ‫اضيَة َّم ْر ِض َّية فادخل‬ ‫ر‬ ِ ِ ِ ِ ِ‫ِ ى‬ َّ َ ُ ْ َ ‫ىِف ِعبَا ِدى وادخ ىِل جنت‬ O, ti dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On zadovoljan s tobom, pa uđi među robove Moje, uđi u Džennet Moj!17

َ َ ْ َ‫ح‬ ْ َ‫ج‬ َّ َ َ ْ ُ ْ َ َ ْ ُ ْ ّ‫َ َ َ ُه‬ ُ‫األ ْن َهار‬ ‫ات ت ِرى ِمن ت ِتها‬ ٍ ‫ات جن‬ ِ ‫وعد الل المؤ ِم ِنني والمؤ ِمن‬ ً َ ِّ َ َ ْ َ َ َّ َ ِّ ٌ ْ َ ََ َ َ ‫هلل‬ ِ ‫ات عد ٍن َو ِرض َوان م َن ا‬ ِ ‫اكن طيبة ىِف جن‬ ِ ‫خالدِ ِ ين ِفيها ومس‬ َ َ ُ َ‫َ ْ ر‬ ُ ‫ك ُه َو الْ َف ْو ُز الْ َعظ‬ ‫يم‬ ِ ‫أكب ذل‬ ِ Vjernicima i vjernicama Allah je obećao rajske bašče kroz koje teku rijeke – u njima oni vječno ostat će – i u vrtovima edenskim dvorce ugodne! A naklonost Allahova veća je od svega toga, to je, eto, uspjeh veliki!18 U skladu s onim što smo rekli, čovjek je sa stanovišta Kur’ana biće odabrano od Gospodara, Njegov namjesnik na zemlji. Polovina njegovog bića je duhovna, a polovina materijalna. Posjeduje prirodu koja prepoznaje Boga, slobodan je, neovisan, povjerenik Božiji, odgovoran za sebe i svijet, vlada prirodom, zemljom 17 18

Fedžr, 27- 28. Tevba, 72.

14


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

i nebom, nadahnut je da razlikuje dobro i zlo; njegovo postojanje počinje od slabašnosti i nemoći, kreće se ka snazi i savršenstvu i uzdiže se, ali se ne smiruje osim u okrilju Božijem i uz sjećanje na Njega. Njegov naučni i djelatni kapacitet je neograničen. Posjeduje čast i plemenitost po biti. Ponekad njegovi motivi nemaju u sebi ničeg materijalnog i ovozemaljskog. Dato mu je pravo zakonitog iskorištavanja Božijih blagodati, ali prema svom Gospodaru ima određenu obavezu. Čovjekovi nedostaci Upravo ovo biće u Kur’anu je istovremeno predmet najvećih ukora i prijekora.

ً ً ُ‫إنَّ ُه اَك َن َظل‬ ‫وما َج ُهوال‬ ِ

Doista je čovjek nepravedan prema sebi i neznalica velika.19

َ َ َ َ ْ‫َّ إ‬ ٌ ‫ك ُف‬ ‫ور‬ ‫النسان ل‬ ِ ‫إِن‬ Čovjek je zbilja nezahvalan!20

ْ ْ ُ َّ َ َ‫َ لاَّ َّ إْ َ َ يَ َ ْ ى‬ ‫استَغن‬ ‫النسان لطغ أن رآه‬ ِ ‫ك ِإن‬ Zbilja, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim vidi.21

Ahzab, 72. Hadždž, 66. 21 Alak, 6-7. 19 20

15


Murteza Mutahari

ً ُ َ ُ َ ْ‫اَ َ إ‬ ‫جوال‬ ‫النسان ع‬ ِ ‫كن‬ Čovjek je nagao.22

َ ْ َ َ ََ َ َ َ َ َ َ َ‫َ َ رُّ ُّ َ ا‬ ‫نب ِه أ ْو قا ِع ًدا أ ْو قآئِ ًما فل َّما كشفنَا‬ ‫َوإِذا َم َّس‬ ِ ‫اإلنسان الض دعنا جِل‬ ِ ُ ٍّ ُ‫ض ُه َم َّر َكأَن ل َّ ْم يَ ْد ُعنَا إ ىَل ر‬ َُّ‫َعنْ ُه ر‬ ‫ض َّم َّسه‬ ِ Kada čovjeka nevolja koja pogodi, tad se Nama moli na strani svojoj ležeći, ili sjedeći, ili stojeći! I kad mu nevolju njegovu otklonimo, on tada – kao da Nam se ni molio nije zbog nevolje što ga zadesi – svojim putem nastavlja!23

َ َ‫ا‬ ُ َ ً ُ‫ان َقت‬ ‫ورا‬ ‫َوكن اإلنس‬ Čovjek je doista tvrdica!24

ً ُ َ ْ‫اَ َ إ‬ َ َ‫ان أَ ْك ر‬ ْ َ‫ث ى‬ ‫ش ٍء َج َدال‬ ‫النس‬ ِ ‫كن‬ Čovjek raspravlja ponajviše.25

ً ُ َ َ ُ َ َ ْ‫َّ إ‬ ‫النسان خ ِلق هلواع‬ ِ ‫ِإن‬ Doista, čovjek je stvoren malodušan.26 Isra’, 11. Junus, 12. 24 Isra’, 100. 25 Kehf, 54. 26 Me’aridž, 19. 22 23

16


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

ً ُ َ ُ ْ‫َ َ َّ ُ رَّ ُّ َ ُ اً َ َ َ َّ ُ خْ َير‬ ‫ِإذا مسه الش جزوع وإِذا مسه ال منواع‬ Jada se kada ga nesreća zadesi, nepristupačan je kad ga dobro pohodi.27 Dobar ili loš – kakva je čovjekova suština? Kakav je na kraju čovjek? Je li čovjek prema Kur’anu dobro ili loše stvorenje, i to uistinu dobro ili uistinu loše? Je li biće s dvije suštine? Polovina njegove suštine je svjetlo, a polovina tama? Kako je moguće da ga Kur’an na najvećoj razini hvali i na najvećoj razini kudi?! Istina je da ove hvale i pokude nisu zbog toga da pokažu kako je čovjek biće s dvije suštine – jedna polovina je za pohvaliti, a druga za pokuditi. Kur’an je stava da čovjek sva savršenstva posjeduje u potencijalu i treba ih dovesti u aktuelno stanje. Sam čovjek je taj koji treba biti svoj graditelj. Glavni uvjet čovjekovog dosezanja savršenstava, koje posjeduje u potencijalu, jeste vjera. Iz vjere proizlaze takvaluk, dobra djela i zalaganje na Božijem putu. Posredstvom vjerovanja znanje izlazi iz oblika nedoličnog sredstva u rukama duše koja je sklona zlu i poprima oblik korisnog sredstva. Prema tome, istinski čovjek je onaj koji je namjesnik Božiji na zemlji, biće kojem su se meleci poklonili, biće zbog kojeg je sve stvoreno i, na koncu, posjednik svih ljudskih savršenstava jeste čovjek s vjerom, a ne čovjek bez vjere. Čovjek bez vjere je nedostatan i nepotpun. Takav čovjek je pohlepan, prolijeva krv, škrt je i tvrdica, nevjernik je i niži od životinje. U Kur’anu postoje ajeti koji objašnjavaju kakav je čovjek koji je hvaljen i kakav je čovjek koji je ukoren. 27

Me’aridž, 20-21.

17


Murteza Mutahari

Iz ovih ajeta se može zaključiti da čovjek koji nema vjere i koji je odvojen od Boga nije istinski čovjek. Čovjek, ako se spoji s jedinstvenom zbiljom – uz koju se smiruje, vjerujući u nju i sjećajući je se, posjedovat će sva savršenstva, dok će, ukoliko se odvoji od te zbilje – tj. Boga, biti poput drveta koje je odvojeno od svog korijena. Kao primjer, navest ćemo nekoliko ajeta:

ُ َ َ َ ْ‫َ ْ َ رْ َّ إ‬ ُ َ َ ‫ان لَف ُخ رْس إلاَّ ذَّال‬ َّ ‫ات‬ ‫النس‬ ِ ِ‫ين آمنوا َوع ِملوا الص ح‬ ِ َ ‫ال‬ ِ ٍ ِ ‫ص ِإن‬ ِ‫ى‬ ِ ‫والع‬ ْ‫َ َ َ َ ْ ح‬ ْ‫الص ر‬ َّ ‫اص ْوا ب‬ َ ‫ال َ ِّق َوتَ َو‬ ‫ب‬ ِ ِ‫وتواصوا ب‬ ِ Tako Mi vremena, čovjek je na gubitku, doista – osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, i koji među se Istinu preporučuju, i koji među se strpljenje preporučuju!28

ْ‫َ َ َ ْ َ َ ْ َ َ َ َّ َ َ ً ِّ َ ج‬ َ َ ْ َ َّ ٌ ُ ُ ْ ُ َ َ ‫ال ِّن‬ ‫وب ال يفق ُهون‬ ‫نس لهم قل‬ ‫اإل‬ ‫و‬ ِ ِ ِ ‫ولقد ذرأنا جِلهنم ك ِثريا من‬ ُ َّ ٌ َ َ َ َ َ َ ُ ْ ُ َّ ٌ ُ‫َ َ َ ُ ْ َ ْ ين‬ ‫صون بِ َها َول ُه ْم آذان ال ي َ ْس َم ُعون بِ َها أ ْولـ ِئك‬ ِ‫بِها ولهم أع ال يب ر‬ َ َ ُّ ْ َ‫ا‬ ُ ْ ‫كألن َعامِ بَل ه ْم أ َضل‬ A za Džehennem Mi smo džine i ljude mnoge stvorili, oni srca i pameti imaju, ali njima ne razmišljaju, oni oči imaju, ali njima ne gledaju, oni uši imaju, ali njima ne slušaju! Oni su kao stoka, pa i gori!29

28 29

Asr. A’raf, 179.

18


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Višedimenzionalno biće Iz dosad rečenog je jasno da se čovjek, unatoč svim vidovima zajedništva koje posjeduje s ostalim živim bićima, uveliko odmakao od njih. Čovjek je materijalno-duhovno biće. On, i pored svih zajedničkih vidova koje ima s ostalim živim bićima, posjeduje i niz osobenih i dubokih razlika, pri čemu mu svaka od njih daje jednu posebnu dimenziju i čini neodvojivu nit u sastavu njegovog bića. Ove razlike se ogledaju u tri oblasti: 1. Oblast opažanja i otkrivanja sebe i svijeta. 2. Oblast čovjekovih želja i potreba. 3. Oblast padanja pod uticaj želja i njihov odabir. Oblast opažanja i otkrivanja sebe i svijeta Životinjska čula su put i sredstvo obaviještenosti životinje o svijetu. Čovjek je u tome isti kao ostale životinje i ponekad su neke životinje na tom polju jače od čovjeka. Obaviještenost i spoznaja koju čula daju životinji ili čovjeku površni su i izvanjski. Ne prodiru u dubinu suštine i biti stvari niti u logičke odnose među njima. Međutim, u čovjeku postoji i druga snaga za percepciju i otkrivanje sebe i svijeta, koja ne postoji u drugim živim bićima i ta tajanstvena moć jeste promišljanje. Čovjek snagom promišljanja otkriva univerzalne zakone svijeta i na temelju univerzalne spoznaje svijeta i otkrivanja univerzalnih zakona prirode praktično prirodu stavlja sebi u službu i na raspolaganje. I u prethodnim raspravama smo ukazali na ovu vrstu spoznaje koja je svojstvena samo čovjeku i rekli smo da je mehanizam spoznaje putem promišljanja najsloženiji mehanizam u čovjekovom biću. Isti ovaj složeni mehanizam, ukoliko se pravilno 19


Murteza Mutahari

razmotri, bit će čudesna kapija za spoznaju samog čovjeka. Čovjek ovom spoznajom otkriva mnoge zbilje s kojima nema neposredan doticaj putem čula. Čovjekova spoznaja, koja nadilazi osjetilno, a naročito filozofska spoznaja Boga, odvija se posredstvom ove tajanstvene i samo čovjeku svojstvene sposobnosti. Oblast čovjekovih želja i potreba Čovjek je, kao i ostala živa bića, pod uticajem materijalnih i ovozemaljskih želja i potreba. Želja za hranom, za snom, za suprotnim spolom, za odmorom i smirajem i sl., vuku ga ka materiji i Ovom svijetu. Ali želje koje čovjeka vuku sebi ne svode se samo na ove. Druge potrebe čovjeka vuku ka središtima koja nisu materijalna, tj. ka onim stvarima koje nemaju ni obim, ni težinu i ne mogu se izvagati materijalnim stvarima. Osnovne duhovne potrebe koji su do danas spoznate i prihvaćene su sljedeće: 1. Znanje Čovjek ne želi znanje i upućenost u stvari samo zato da bi ovladao prirodom i da bi to mu koristilo u materijalnom životu. U čovjeku postoji nagon za traženjem istine i istraživanjem. Znanje i obaviještenost, sami po sebi, poželjni su čovjeku i pružaju mu užitak. Znanje je, pored toga što je sredstvo da bi se bolje živjelo i da bi se bolje iznio teret odgovornosti, samo po sebi je poželjno za čovjeka. Čovjek će, ako sazna da postoji neka tajna iznad galaksija i da saznavanje ili nesaznavanje te tajne neće imati nikakvog uticaja na njegov život, opet dati prednost saznavanju. Čovjek prirodno bježi od neznanja i hita ka znanju. Prema tome, znanje i obaviještenost su dio duhovnog aspekta čovjekovog bića.

20


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

2. Moralno dobro Čovjek jedan dio radnji obavlja ne sa ciljem da bi pomoću njih stekao korist ili da bi otklonio štetu, već zbog padanja pod uticaj niza osjećaja, koji se nazivaju moralni osjećaji. Obavlja ih zbog toga što vjeruje da mu ljudskost to nalaže. Zamislite da se čovjek nađe u teškim okolnostima u strašnoj pustinji, bez ikakvih zaliha hrane i bez sredstava. Svakog trena mu prijeti smrt. U takvoj prilici nađe se neki drugi čovjek, pomogne mu i izbavi ga iz kandži sigurne smrti. Nakon toga njih dvojica se rastanu i ne viđaju se. Poslije nekoliko godina ona osoba što je jednog dana bila izložena teškoćama vidi svoga starog spasioca kako je zapao u nemoć. Prisjeća se da ga je jednog dana upravo on spasio. Zar savjest tog čovjeka njemu tada ništa ne nalaže? Zar mu ne govori da je dobročinstvo nagrada za dobročinstvo? Zar mu ne govori da je zahvalnost onome ko ti je učinio dobro obavezna i potrebna? Odgovor je pozitivan. Šta će reći savjest drugih ljudi, ako mu ova osoba pomogne? A šta će drugi reći ako se ne obazre i ne pokaže ni najmanju reakciju? Sigurno je da će ga u prvom slučaju pohvaliti, a u drugom slučaju će ga ukoriti. To što savjest tog čovjeka nalaže da je dobročinstvo nagrada za dobročinstvo30 i to što ljudska savjest nalaže da onome ko dobro nagradi dobrim treba čestitati, a neobazrivost treba ukoriti i pokuditi, proizlazi iz moralne savjesti. Ovakva djela nazivaju se moralno dobro. Mjerilo mnogih čovjekovih djela jeste moralno dobro ili, drugim riječima, mnoga djela čovjek izvršava zbog moralne vrijednosti, a ne zbog materijalne koristi. I ovo je također svojstveno samo čovjeku, tiče se duhovne dimenzije čovjeka i jedan je od vidova njegove duhovnosti. Časni Kur’an kaže: Zar je nagrada za dobro nešto drugo doli dobro? (Rahman, 60.) 30

21


Murteza Mutahari

Ostala živa bića uopće ne posjeduju takvo mjerilo. Za životinju moralno dobro nema smisla, a moralna vrijednost je bez značenja. 3. Ljepota Sljedeći duhovni aspekt čovjeka jeste ljubav prema ljepoti. Važan dio njegovog života čini ljepota. Čovjek unosi ljepotu u sve vidove svog života. Odjeću oblači zbog hladnoće ili toplote, ali jednako pridaje značaj i ljepoti boje i kroja. Gradi kuću da bi stanovao, ali više nego na bilo šta drugo obraća pažnju na ljepotu i izgleda kuće. Čak i sofra koju prostire da bi jeo hranu i posuda u koju sipa hranu, štaviše i način postavljanja hrane u posude i na sofru – sve je to zasnovano na principu ljepote. Čovjek voli da lijepo izgleda, da ima lijepo ime, da mu odjeća bude lijepa, da mu rukopis bude lijep, da mu ulica i grad budu lijepi, da mu prizori pred očima budu lijepi, ukratko, želi da mu aureola ljepote obuhvati čitav život. Životinji se ne nameće pitanje ljepote. Ono što nju zanima jeste ono što se nalazi u jaslama, a hoće li jasle biti lijepe ili ne uopće nije važno. Životinja ne razmatra pitanje lijepog samara, lijepog prizora, lijepog smještaja... 4. Potreba za svetim i robovanjem Jedno od najpostojanijih i najstarijih očitovanja čovjekove duše i jedan od najizvornijih aspekata čovjekovog bića jest osjećaj molitve i pokornosti. Proučavanje naslijeđa ljudskog života pokazuje da je u svakom vremenu i prostoru gdje je postojao čovjek postojala i molitva (obraćanje Bogu) i obožavanje; jedino su se razlikovali njegov način i predmet obožavanja. Što se tiče načina, on se kretao od zajedničkih plesova i ritmičkih po22


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

kreta praćenih nizom zikrova i virdova, pa do najuzvišenijih poniznosti i skrušenosti i najnaprednijih zikrova i hvala, a što se tiče predmeta obožavanja, on je bio različit: od kamena i drveta do samostojne, bespočetne, vječne biti koja je iznad vremena i prostora. Nisu poslanici donijeli i izumili pokoravanje, već su podučili ljude načinu pokoravanja, tj. vrstama obreda i djelima kojima se treba iskazivati pokornost, a pored toga odvratili su ljude od robovanja nečemu mimo jedinstvene Biti Božije (tj. od širka). S gledišta vjerski neosporivih stvari, a također i s gledišta nekih učenjaka koji izučavaju religiju31, čovjek je na početku bio monoteista i obožavao je svog zbiljskog Gospodara. Obožavanje kipova, mjeseca, zvijezda i ljudi predstavlja vrstu zastranjenja koja se desila kasnije. Znači, nije čovjek obožavanje počeo s kipom, čovjekom ili drugim stvorenjem, i onda postepeno napretkom civilizacije stigao do obožavanja jednoga Boga. Osjećaj pokornosti, koji se ponekad tumači i kao vjerski osjećaj, postoji u svakom pojedincu. U prvom svesku smo citirali Eriha Froma: “Moguće je da čovjek obožava životinje, drveća, zlatne kipove, neki kamen, nevidljivog Boga, produhovljenog (božanskog) čovjeka ili predvodnika koji ima šejtanska svojstva. Može obožavati svoje pretke, naciju, svoju društvenu klasu, svoju partiju, bogatstvo ili uspjeh... Moguće je da on sam ne bude svjestan svojih ubjeđenja kao vjere, odvojene od drugih njegovih ubjeđenja. Moguće je i suprotno, da misli da nema nikakve vjere. Ne radi se o tome da li čovjek ima vjeru ili nema, već o tome koju vjeru ima.”32 William James, kako Ikbal prenosi, kaže: “Spontana potreba za molitvom je nužna posljedica činjenice da, iako je najintimnije empirijsko ja čovjeka društveno ja, ono ipak može samo naći druga (svoga “velikog druga”) u idealnom svijetu...

31 32

Kao što je npr. Marks Mueller. Svijet otuđen od sebe.

23


Murteza Mutahari

Većina ljudi, uvijek ili ponekad, poziva se na nju u svom srcu. Najniži parija na ovoj zemlji može se osjećati vrijednim zbog ovog velikog priznanja.”33 William James u vezi sa sveobuhvatnošću ovog osjećaja kod svih ljudi, kaže: “Moguće je da se ljudi mnogo razlikuju po pitanju stepena do kojeg su obuzeti ovim osjećajem unutarnjeg posmatranja. Kod raznih ljudi različita je i svijest. Oni koji je imaju najviše možda su najreligiozniji ljudi. Ali siguran sam da se čak i oni koji kažu da su sasvim bez nje varaju i posjeduju je u nekom stepenu.”34 Pretvaranje heroja, učenjaka ili vjerskih ljudi u bajkovite junake posljedica je osjećaja posvećenosti čovjeka koji želi posjedovati biće vrijedno štovanja i smatranja svetim i zaljubljenički ga veličati na natprirodnoj razini. Današnje čovjekovo hiperboličko uzdizanje stranačkih ili nacionalnih heroja, priče o obožavanju partije, cilja, puta, zastave i domovine i požrtvovanost za ove stvari, proizvodi su tog osjećaja. Osjećaj potrebe za molitvom je osjećaj urođene potrebe za uzvišenijim savršenstvom u kojem nema nedostatka i ljepotom u kojoj nema ružnoće. Obožavanje stvorenja na svaki način jedna je vrsta zastranjenja ovog osjećaja s glavnog pravca. Čovjek u stanju obožavanja želi da uzleti iz svog ograničenog bića i da uspostavi vezu sa zbiljom u kojoj nema nedostatka, manjkavosti, nestajanja i ograničenosti i, po riječima Einsteina, velikog naučnika našeg vremena: “U tom stanju čovjek shvata mizernost ljudskih želja i ciljeva i osjeća veličinu i veličanstvenost koja se pokazuje iznad stvari i pojava u prirodi i mislima.”35 Obnova vjerske misli u islamu, str. 113 (po bosanskom izdanju). Isti izvor. 35 Svijet kojeg ja vidim, str. 56. 33 34

24


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Ikbal kaže: “Namaz, kao sredstvo duhovnog nadahnuća, normalni je životni čin pomoću kojeg malo ostrvo naše ličnosti iznenada otkriva da je smješteno u većoj životnoj cjelini.”36 Pokornost i obožavanje pokazatelji su jedne mogućnosti i jedne želje u čovjeku: mogućnosti izlaska iz granica materijalnog i želje za spajanjem s uzvišenijim i širim obzorjem. Ovakva želja i ovakva ljubav svojstvena je samo čovjeku. Zbog toga su obožavanje i molitva jedan od duhovnih aspekata čovjekove duše. Međutim, razlikovanje ljudi u načinu potpadanja pod uticaj želja i odabiranju jedne od njih tema je koju ćemo razmatrati u narednim raspravama. Različite sposobnosti ljudi Snaga i moć nemaju potrebu za definicijom. Činilac iz kojeg proizlazi neki učinak naziva se snaga ili moć. Svako stvorenje u svijetu izvor je jednog ili više učinaka. Zato u svakom stvorenju, i u mineralima i u biljkama i u životinjama i u čovjeku, postoji snaga i moć. Ukoliko je snaga praćena sviješću, shvatanjem i željom, naziva se sposobnost. Sljedeća razlika između životinje i čovjeka u odnosu na biljke i minerale je ta da čovjek i životinja, za razliku od biljaka i minerala, dio svojih snaga upotrebljavaju u skladu sa željom i žudnjom ili strahom i prateći želju. Naprimjer, magnet koji ima moć privlačenja željeza, sam po sebi i kao jedan vid predodređenosti vuče željezo prema sebi. Magnet nije obaviješten o svom djelovanju, niti ima želju i žudnju niti strah i zebnju koji zahtijevaju da privuče željezo sebi. Isto je i s vatrom koja sagorijeva, s biljkom koja raste iz zemlje i s drvetom koje behara i daje voće. 36

Obnova vjerske misli u islamu, str. 113 (po bosanskom izdanju).

25


Murteza Mutahari

Međutim, životinja koja hoda obaviještena je o svome hodu, htjela je da hoda i da nije htjela da hoda, ne bi bila primorana da hoda. Zato se kaže da je životinja željom krećuće biće. Drugim riječima, dio životinjskih snaga slijedi želju životinje i pod njenom su naredbom. Znači, ako životinja bude htjela, ta moć će djelovati, a ako ne bude, neće djelovati. I u čovjeku dio snaga i moći postoji u istom obliku, tj. slijede čovjekovu želju, s tom razlikom što je želja životinje njena prirodna i nagonska sklonost, i životinja u odnosu na tu svoju želju nema ni snage ni moći odupiranja. Čim se kod životinje pobudi želja koja je vodi u jednom pravcu, ona sama po sebi ide u tom pravcu. U životinji ne postoji moć odupiranja i suprotstavljanja svojim unutrašnjim željama, kao ni moć obračunavanja i promišljanja u smislu davanja prednosti željama ili onim stvarima prema kojima ne posjeduje želju – što je čista dalekovidnost koju životinja ne posjeduje. Međutim, čovjek nije takav. Čovjek je ima moć i sposobnost da se odupre svojim unutrašnjim željama i da ne sprovede njihove naredbe. Ovu sposobnost čovjek posjeduje zahvaljujući jednoj drugoj snazi koja se naziva volja. Volja je, pak, pod naredbom razuma. Znači, razum vrši procjenu, a volja izvršava. Iz dosada navedenog je jasno da čovjek, posmatrano iz dva aspekta, ima niz sposobnosti koje ostala živa bića nemaju. Prvo je to da u čovjeku postoji niz duhovnih želja i potreba koje ne postoje u ostalim živim bićima. Ove želje i potrebe čovjeku daju mogućnost da oblast svojih djelovanja proširi izvan granica materijalnog i da ih uzdigne do uzvišenog horizonta duhovnosti, dok ostala živa bića ne mogu izaći iz zatvora materijalnog. Drugo je to što čovjek posjeduje snagu razuma i volje. Sposoban je suprotstaviti se i oduprijeti željama, sebe osloboditi od prisilnog padanja pod njihov uticaj i ovladati svim željama. Čovjek može sve želje podrediti naredbi razuma, udovoljavati im onoliko koliko treba i ni jednoj želji ne dati više od utvrđene mjere, te tim putem steći duhovnu slobodu, koja je najvrjednija vrsta slobode. 26


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Ova velika sposobnost svojstvena je samo čovjeku i ne postoji ni u jednoj životinji. Upravo je to učinilo čovjeka dostojnim odgovornosti, upravo to čovjeku daje pravo odabira i upravo je to ono što čovjeka čini bićem koje je uistinu slobodno, sa pravom odabira i slobodom volje. Želje i potrebe su oblik veze između čovjeka i jednog vanjskog središta koje čovjeka privlači k sebi. U onoj mjeri u kojoj se čovjek potčini željama, on sebe napušta i postaje nezainteresovan, bezvoljan i nizak, a svoju sudbinu prepušta vanjskoj snazi koja ga vuče s ove na onu stranu, dok je snaga uma i volje unutrašnja snaga i mjesto istinskog očitovanja čovjekove ličnosti. Kada se čovjek oslanja na volju i razum, svoju snagu sakuplja i koncentriše, prekida vanjske uticaje i sebe oslobađa, pretvara se u “neovisno ostrvo”. Čovjek zahvaljujući razumu i volji postaje “vlasnik samog sebe” i njegova ličnost postaje stabilna. Ovladavanje nefsom i vlast nad sobom, te oslobađanje od uticaja privlačnosti želja glavni su ciljevi islamskog odgoja. Krajnji cilj i namjera ovakvog odgoja jeste duhovna sloboda. Samospoznaja Islam poklanja posebnu pažnju tome da čovjek spozna sebe i procijeni svoje mjesto i položaj u svijetu stvaranja. Sva ova naglašavanja u Kur’anu u vezi s čovjekom su radi toga da on spozna sebe onakvim kakav uistinu jeste i shvati svoje mjesto i položaj u postojećem svijetu. Cilj spoznaje i shvatanja je taj da čovjek sebe dovede do mjesta kojeg je dostojan. Kur’an je knjiga čija je svrha izgraditi čovjeka. Nije spekulativna filozofija koja se zanima samo za razmatranje stvari i davanje mišljenja i mogućnosti. Svaki vid mogućnosti koju Kur’an nudi, nudi da bi se postupalo u skladu s njom.

27


Murteza Mutahari

Kur’an nastoji da čovjek otkrije sebe, tj. svoju zbilju. Ova njegova zbilja nije ona zbilja koja se nalazi u ličnoj karti, a koja se otkriva kroz pitanja: Kako se zoveš? Kako se zove tvoj otac? Koje godine si rođen? Čiji si državljanin? Kojem podneblju pripadaš i s kim si se vjenčao? Koliko imaš djece? Ta zbilja je ono što se naziva božanski duh. Spoznajom te zbilje čovjek osjeća čast, plemenitost i uzvišenost i sebe smatra većim od toga da bi se upuštao u niskosti. Shvata svoju svetost. Pronalazi smisao i vrijednost u moralnim i društvenim svetostima. Kur’an govori o odabranosti čovjeka. Zašto? Želi reći: ti nisi jedno “slučajno” biće, koje su slijepa dešavanja, kao naprimjer slučajno sjedinjenje atoma, dovela u postojanje. Ti si odabrano i izabrano biće. Iz istog razloga imaš misiju i odgovornost. Bez sumnje, čovjek je u Ovom svijetu najjače i najsnažnije biće. Ako zemlju i bića na njoj zamislimo kao jedno selo, čovjek je “gazda” tog sela. Međutim, trebamo vidjeti je li čovjek odabrani (i izabrani) gazda ili je gazda koji se nametnuo silništvom i grubijanstvom? Materijalistička filozofija čovjekovu snagu upravljanja smatra proizašlom isključivo iz njegove sile i moći i tvrdi da čovjek iz slučajnih razloga posjeduje snagu i moć. Jasno je da pod ovom pretpostavkom, misija i odgovornost nemaju smisla za čovjeka. Kakva misija i kakva odgovornost? Od strane koga i prema kome? Međutim, sa stajališta Kur’ana čovjek je odabrani gazda na zemlji zahvaljujući zaslužnosti i dostojnosti, a ne sili i kandžama borbe za opstanak. Odabran je i izabran, ili kako to Kur’an kaže istifa, od strane Onoga koji posjeduje najnadležniji položaj u svijetu postojanja, tj. od Uzvišenog Gospodara. Iz istog razloga kao i svaki drugi odabranik on ima misiju i odgovornost: misiju od strane Boga i odgovornost pred Njim. Vjerovanje u to da je čovjek odabrano biće i da taj odabir ima neki cilj stvara psihološke i odgojne učinke u ljudima, dok vjerovanje u to da je čovjek proizvod niza slučajnosti bez cilja stvara drugu vrstu psiholoških i odgojnih učinaka u čovjeku. 28


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Samospoznaja podrazumijeva da čovjek spozna svoj istinski položaj u postojećem svijetu, da zna da nije samo zemlja (od koje je nastao). U njemu postoji odsjaj božanskog duha, da bi znao da u spoznaji može ići ispred meleka, da bi znao da je slobodan, da ima pravo odabira, da je odgovoran za sebe, odgovoran za druge, odgovoran za uređenje i unapređenje svijeta (On vas od zemlje stvara i traži od vas da je učinite sposobnom za život37 ), da bi znao da je povjerenik Božiji. Da bi znao da prednost nije dobio slučajnošću i da je, kao takvu, može koristiti da bi sprovodio tiraniju i sve prisvojio za sebe i da ne bi prihvatao svoje odgovornosti i obaveze. Razvoj čovjekovih mogućnosti Islamska učenja pokazuju da ovo sveto božansko učenje obraća veliku pažnju na sve čovjekove vidove, bilo tjelesne ili duševne, materijalne ili duhovne, misaone ili emocionalne, pojedinačne ili društvene. Ne samo da ni jedan od njih nije ostao zanemaren, već je islam posebnu pažnju posvetio odgoju svakog od ovih vidova, po određenom načelu. Ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na svaki od njih. Njega tijela Islam oštro osuđuje udovoljavanju tijelu u smislu udovoljavanja nefsu i obožavanja strasti. Međutim, njega tijela u smislu brige i čuvanja zdravlja i higijene ubraja se u obavezne dužnosti. Svako djelo koje nanosi štetu tijelu ubraja se u zabranjena djela. Tamo gdje jedno obavezno djelo (kao što je post) ponekad bude procijenjeno kao štetno za tijelo, islam skida obavezu njegovog izvršavanja, štaviše, takav post smatra zabranjenim. Svaka ovisnost koja je štetna za tijelo u islamu je zabranjena. 37

Hud, 61.

29


Murteza Mutahari

Mnoga pravila i propisi u islamu su doneseni radi higijene i zdravlja tijela. Moguće je da neki ljudi ne prave razliku između njege tijela, koja se tiče higijene, i udovoljavanja tijelu, u smislu udovoljavanja nefsu, i morala te da pretpostavljaju da se islam, koji se suprotstavlja udovoljavanju tijelu, suprotstavlja i higijeni tijela. Tako neki smatraju da su aljkavost u očuvanju zdravlja, čak i djela koja su štetna za higijenu i zdravlje tijela, s gledišta islama moralna. Ovo je jedna velika i opasna greška. Koliko je daleka briga o zdravlju tijela i njegovoj higijeni od olakšavanja i ugađanja tijelu? Ugađanje tijelu i obožavanje strasti, koje je osuđeno u islamu, kao što je oprečno odgoju duše i uzrokuje oboljenje duše i psihe oprečno je i higijeni i pravilnom odgoju tijela i rezultira tjelesnim oboljenjima, jer ugađanje tijelu i obožavanje strasti rezultiraju pretjerivanjem, a pretjerivanja su izvor temeljnih poremećaja u tijelu. Odgoj duše Islam pridaje posebnu pažnju odgoju uma i misli, sticanju misaone neovisnosti i borbi sa onim što je protiv neovisnosti uma, kao što su slijeđenje predaka, velikana, oponašanje većine i sl. Jačanje volje, ovladavanje nefsom i duhovno izbavljenje iz apsolutne vlasti želja temelj je mnogim islamskim ibadetima i učenjima. Odgoj traganja za zbiljom i traženja znanja, odgoj moralnih osjećanja, odgoj osjećaja za ljepotu, odgoj osjećaja za pokornost, svaki je pojedinačno predmet posebne pažnje islama.

30


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Uloga čovjeka u izgradnji vlastite budućnosti Bića u svijetu se dijele na živa i neživa bića. Neživa bića nemaju nikakvu ulogu u svojoj izgradnji. Voda, vatra, kamen i zemlja su bez duše i nemaju nikakvu ulogu u svom stvaranju i usavršavanju, već nastaju isključivo pod uticajem vanjskih činilaca i ponekad pod uticajem tih činilaca ostvaruju neku vrstu savršenstva. Kod ovih stvorenja ne primijeti se nikakva vrsta napora ni aktivnosti u pravcu samoizgradnje ili bavljenja sobom. Međutim, kod živih bića, kao što su biljke, životinje i čovjek, primijeti se niz napora u pravcu očuvanja i zaštite sebe od štete, u pravcu privlačenja drugih i u pravcu reprodukcije. U biljkama postoji niz prirodnih snaga koje utiču na izgradnju njihove budućnosti. U biljkama postoje snage koje uzimaju tvari iz zemlje ili vazduha, snage koje ih iznutra putem preuzetih tvari razvijaju i snage koje obezbjeđuju mogućnost reprodukcije. U životinjama, pored niza svjesnih snaga poput čula vida, sluha, dodira itd. i poput želja – koje smo već spomenuli – postoje sve ove prirodne snage. Životinja putem ovih snaga, s jedne strane sebe čuva od štete, a s druge strane obezbjeđuje sve što joj je potrebno za pojedinačni razvoj i opstanak njene vrste. U čovjeku postoje sve prirodne i svjesne snage koje postoje u biljci i životinji, a pored njih i niz dodatnih želja – koje smo prethodno objasnili, a usto i neuobičajena snaga uma i volje koja njegovu sudbinu u velikoj mjeri prepušta u njegove ruke, tako da sam odabire i kroji svoju budućnost. Iz dosada rečenog postalo je jasno da: - neživa materija nema nikakvu ulogu u izgradnji svoje budućnosti (mrtva priroda, minerali), - neka bića imaju ulogu u izgradnji svoje budućnosti, ali ova uloga nije svjesna i slobodna, već je priroda upotrijebila njihove unutrašnje snage za njihovu nesvjesnu zaštitu, opstanak i izgradnju u budućnosti (biljke), 31


Murteza Mutahari

- neka druga bića imaju veću ulogu, koja je svjesna, iako nije slobodna, tj. ova bića posjeduju jednu vrstu obaviještenosti o sebi i svojoj sredini te se, pod uticajem niza svjesnih želja na putu vlastite zaštite, zalažu za budućnost (životinje). Međutim, čovjek ima aktivniju, uticajniju i širu ulogu u izgradnji svoje budućnosti. Čovjekova uloga je i svjesna i slobodna. Znači, čovjek je obaviješten i o sebi i o svojoj sredini, a može i osvrtom na budućnost, zahvaljujući snazi uma i volje, slobodno odabrati svoju budućnost na način na koji on sam želi. Pored toga, domet čovjekove uloge u odnosu na životinju umnogome je širi i prostraniji. Širina polja čovjekove sposobnosti da izgradi budućnost izvire iz tri odlike koje se nalaze u njemu. To su: 1. Širina svijesti i obaviještenosti. Čovjek snagom znanja polje svoje svijesti i obaviještenosti proširuje izvan spoljašnjosti i površine prirode i vodi ga sve do dubina njene unutrašnjosti, te tako upoznaje zakone prirode. Poznavanjem zakona prirode pruža mu se mogućnost za izgradnju prirode onako kako je prikladnije njegovom životu. 2. Širina opsega želja, koju smo spominjali u knjizi Čovjek i životinja38, a spomenuli smo je i u raspravama u ovoj knjizi pod naslovom Višedimenzionalno biće. 3. Sposobnost posebne samoizgradnje koja postoji u čovjeku i nijedno drugo stvorenje u ovom smislu nije kao on. Objašnjenje Iako i neka druga živa bića u maloj mjeri imaju mogućnost izgradnje i posebnim odgojnim faktorima moguće je izazvati promjene u njima – kao što se primijeti u svijetu biljaka i životinja – ipak se nijedan od njih ne gradi svojom rukom, nego je čovjek taj koji ih gradi. Pored toga, njihova promjenljivost u odnosu na čovjeka je veoma neznatna. 38

Prva knjiga u ovom nizu pod naslovom Čovjek i životinja.

32


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Čovjek je u oblasti osobina i naravi biće u potencijalu. Znači, po rođenju ne posjeduje osobine i narav, za razliku od životinja kod kojih se svaka rađa s nizom posebnih osobina. Budući da je čovjek lišen svake osobine i naravi i budući da ih poprima, pored prirodnih aspekata, on za sebe gradi niz sekundarnih aspekata putem osobina i naravi koje postepeno usvaja. Čovjek je jedino biće kojem je zakon stvaranja pero slikanja vlastitog lica dao u ruke, da slika kako god želi. Znači, za razliku od njegovih tjelesnih organa čiji je stvaranje završeno u materici, i za razliku od duševnih osobina i psihičke dimenzije životinja koje su, također, oblikovane u stadiju prije rođenja, čovjekovo psihičko tijelo – za koje se još kaže i “moralne osobine”, “narav” i “uvriježena svojstva” u velikoj mjeri gradi se poslije rođenja. Na osnovu toga je svako stvorenje, čak i životinja, upravo onakvo kakvo je stvoreno, dok je čovjek ono što sam želi da bude. Iz istog razloga, kao što su tjelesni organi međusobno slični kod svake vrste životinje, i “psihički organi” i psihičko osobine jedinki su također međusobno slične. Sve mačke imaju istu vrstu osobina, svi psi imaju također. Svi mravi imaju jednake osobine. Ukoliko postoji razlika, ona je neznatna, dok su razlike u osobinama i moralnim svojstvima među ljudskim jedinkama beskonačne. Zato je čovjek jedino biće koje treba samo odabrati šta će biti. U islamskim predajama se kaže da će ljudi na Sudnjem danu biti proživljeni po stečenim psihičkim osobinama, a ne po spoljašnjem tjelesnom obliku. Znači, ljudi će u pogledu stečenog morala biti proživljeni u liku one životinje kojoj su sličniji, u njenom obliku i s njenim organima. U ljudskom obliku će biti proživljene samo one osobe čiji su stečeni moral, narav i drugostepeni aspekt duše39 u skladu s ljudskim položajem i vrlinama ili, drugim riječima, oni čiji moral bude ljudski moral. 39

Naša ljudska dimenzija, koja je iznad prvostepene životinjske (Op.prev.)

33


Murteza Mutahari

Čovjek zahvaljujući znanstvenoj moći ovladava prirodom i gradi je onako kako želi u skladu sa svojim potrebama, a zahvaljujući snazi samoizgradnje sebe gradi onako kako želi i uzima sudbinu svoje budućnosti u svoje ruke. Sve odgojne institucije, moralne škole mišljenja i vjerska učenja postoje radi toga da bi uputili čovjeka kako će izgraditi svoju budućnost i kako će je oblikovati. Ispravan put je onaj put koji čovjeka vodi ka sretnoj budućnosti, a krivi putevi su oni koji čovjeka odvlače ka tamnoj i nesrećom praćenoj budućnosti. Svevišnji u Kur’anu kaže:

َ َّ ُ َ ْ َ َ َّ ً ‫يل إ َّما َشاك ًرا َوإ َّما َك ُف‬ ‫ورا‬ ِ ‫ِإنا هديناه الس ِب‬ ِ ِ Mi njemu na Pravu Stazu ukazujemo: pa il’ je zahvalan, il’ nezahvalan on.40 Iz prethodnih rasprava znamo da vjera i znanje, svako ponaosob, imaju različite uloge u izgradnji čovjekove budućnosti. Uloga znanja je da pokazuje čovjeku put izgradnje. Znanje čovjeka čini sposobnim da izgradi svoju budućnost upravo onako kako sam želi. Međutim, uloga vjere je da privuče čovjeka ka tome kako će izgraditi sebe i svoju budućnost da bude bolji za sebe i za društvo. Vjera sprječava čovjeka da postavi gradnju svoje budućnosti na materijalnom i pojedinačnom temelju. Vjera daje smjer čovjekovoj želji i izvodi ga izvan materijalnih ograničenja te mu postavlja duhovnost kao dio ciljeva. Znanje postaje sredstvo u vlasti čovjekove želje da prirodu gradi onako kako sam želi. Ali, kako će izgraditi prirodu, hoće li iz prirode graditi proizvode koji će biti od koristi ljudskom društvu ili za ljudsko društvo razarajuće snage u rukama određenih pojedinaca koji žele samo širenje i prevlast, pitanje je koje se ne tiče ovog 40

Dehr, 3.

34


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

sredstva koje se zove znanje. Ono ovisi o tome kakvi će biti ljudi u čijim rukama je znanje. Međutim, vjera djeluje poput snage koja vlada čovjekom, uzima njegovu želju na raspolaganje i usmjerava je na put istine i morala. Vjera gradi čovjeka, a čovjek, snagom znanja, svijet. Tamo gdje se vjera i znanje sjedine, i čovjek će biti uređen, a i svijet. Polje čovjekove slobode i volje Jasno je da čovjek, istovremeno dok je slobodan da gradi svoje psihičko tijelo, mijenja prirodnu sredinu u njemu odgovarajući oblik i gradi svoju budućnost kako želi, ima i mnoga ograničenja, i njegova sloboda je relativna sloboda, znači, sloboda unutar jednog ograničenog okvira. Upravo unutar tog ograničenog okvira on može i odabrati budućnost koja mu donosi sreću i budućnost koja mu donosi nesreću. Čovjekova ograničenja se ogledaju u nekoliko aspekata: 1. Nasljedstvo Čovjek dolazi na Ovaj svijet s ljudskom prirodom. Budući da su mu otac i majka ljudi, i on će se nužno i prisilno roditi kao čovjek. S druge strane, otac i majka prenose niz svojih nasljednih osobina na svoju djecu koje ih nužno i prisilno prate, kao što su boja kože, boja očiju, tjelesne odlike koje se ponekad prenose preko nekoliko koljena. Čovjek nijednu od njih nije odabrao za sebe, već ih je silom nasljedstva dobio. 2. Prirodna i geografska sredina Čovjekova prirodna i geografska sredina i područje u kojem raste i razvija se, htio on to ili ne, ostavlja niz neizbježnih tragova 35


Murteza Mutahari

na njegovo tijelo i dušu. Hladna, topla i umjerena područja, stvaraju posebnu vrstu psihičkog života i morala. Isto je i s planinskim, pustinjskim i drugim predjelima. 3. Društvena sredina Društvena sredina čovjeka je važan činilac u izgradnji njegovih psihičkih i moralnih osobina. Čovjekov jezik, društvena i građanska kultura i religija su pretežno stvari koje društvena sredina nameće čovjeku. 4. Historija i vremenski činioci Čovjek u pogledu društvene sredine nije pod uticajem samo sadašnjeg vremena. Prošlo vrijeme te događaji i dešavanja koja su se zbila u prošlosti također imaju značajan uticaj u njegovoj izgradnji. Općenito, između prošlosti i budućnosti svakog bića uspostavljena je čvrsta i neosporna veza. Prošlost i budućnost nisu poput dvije međusobno odvojene tačke, već poput dva dijela jednog neprekidnog toka. Prošlost je zametak i jezgro budućnosti. Čovjekova pobuna protiv ograničenja Dok čovjek ne može potpuno prekinuti svoju vezu s nasljedstvom, društvenom sredinom, historijom i vremenom, može se u velikoj mjeri pobuniti protiv njihovih ograničenja i sebe osloboditi okova vladavine ovih činilaca. Čovjek, zahvaljujući snazi razuma i znanja s jedne strane, i snazi volje i vjere s druge, stvara promjene u ovim činiocima, podešava ih prema svojim željama i sam postaje vlasnik svoje sudbine.

36


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Čovjek i Božija sudbina i predodređenje Obično se misli da je glavni činilac čovjekove ograničenosti Božija sudbina i predodređenje. Ali mi, obrnuto, nismo spomenuli Božije predodređenje kao činilac ograničavanja čovjekove slobode. Zašto? Zar ne postoji Božije predodređenje, ili ono nije činilac ograničavanja? Božija sudbina i predodređenje su sigurna i neosporna stvar, ali nisu činilac ograničavanja čovjeka. Božija sudbina podrazumijeva konačni Božiji sud o događajima i dešavanjima, a Božije predodređenje podrazumijeva odmjeravanje pojava i događaja. S gledišta vjerskih znanosti neosporno je da se Božija sudbina ni na jedan događaj ne odnosi izravno i neposredno, već se svaki događaj ostvaruje jedino putem svojih uzroka. Božija sudbina iziskuje da poredak u svijetu bude uzročno-posljedični poredak. Čovjek, koliko god da posjeduje slobodu razuma i volje i koliko god je ograničen od strane činilaca nasljedstva, sredine i historije, to je u skladu s Božijom sudbinom i u čvrstom uzročno-posljedičnom poretku.41 Prema tome, sama Božija sudbina se ne ubraja u činioce ograničavanja čovjeka. Ograničenost koja je Božijom odredbom pripala čovjeku je upravo ona ograničenost koja je proizašla iz nasljednih okolnosti, uvjeta okruženja i historijskih uvjeta, a ne nekih drugih ograničenja, isto kao što je i sloboda koja pripada čovjeku njemu pripala zahvaljujući Božijoj odredbi, ali na takav način da je Božije određenje iziskivalo da čovjek bude biće koje će posjedovati razum i volju, da u ograničenom krugu prirodnih i društvenih uvjeta može sebe u velikoj mjeri osloboditi okova predanosti tim uvjetima te sudbinu svoje budućnosti uzeti u svoje ruke.

Za više informacija u vezi s ovim pogledati knjigu Čovjek i sudbina istog autora.

41

37


Murteza Mutahari

Čovjek i odgovornost Jedna od sposobnosti čovjeka – kao što je prethodno rečeno – jeste sposobnost prihvatanja odgovornosti. Čovjek može živjeti u okviru zakona koji su propisani za njega. Osim čovjeka, svako drugo biće slijedi samo nužne prirodne zakone. Naprimjer, ne može se donijeti zakon za kamenje i drveće, stabla i cvijeće, za konje, krave i ovce, njima ga dostaviti i obavezati ih da se ponašaju u okviru zakona i odredbi koje su donesene za njih i za njihovo dobro. U vezi s ovim stvorenjima, ukoliko se nešto poduzima sa ciljem njihove zaštite i dobrobiti, treba se djelovati na prisilan način. Međutim, čovjek je jedino odabrano biće koje ima ovu neobičnu mogućnost i sposobnost da se ponaša u okviru niza konvencionalnih zakona. Ovi konvencionalni zakoni vjerskom terminologijom nazivaju se taklif, odnosno obavezivanje, s obzirom na to da se propisuju od strane instance koja ima kompetenciju i nameću se čovjeku, a njihovo provođenje nije bez neke vrste opterećenja i teškoće. Zakonodavac, da bi obavezao čovjeka na posebnu obavezu, treba uzeti u obzir nekoliko uvjeta. Drugim riječima, čovjek posjedujući nekoliko uvjeta može preuzeti na sebe izvršavanje obaveza. Sljedeći uvjeti su potrebni za sve vrste obaveze: 1. Punoljetstvo Kada čovjek dođe do određene starosne dobi, pojavljuju se nagle, skokovite promjene u njegovom tijelu, osjećanjima i razmišljanju koje se nazivaju punoljetstvo. Ustvari, svako ima prirodno punoljetstvo. Ne može se za sve ljude utvrditi tačno, određeno vrijeme kao razina punoljetstva. Moguće je da neki ljudi prije drugih stignu do razine prirodnog punoljetstva. Pojedinačne odlike ljudi, kao i regionalne i društvene, imaju uticaja na bržu ili kasniju pojavu prirodnog punoljetstva. 38


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Sigurno je da žene prije muškaraca stižu do prirodnog punoljetstva. Sa stanovišta zakona, potrebno je da se uzme u obzir određena starosna dob, koja je srednja starosna dob za sve ili dob koja je najniža starosna dob punoljetstva (pored drugog uslova kao što je psihička zrelost u islamskom pravu), da bi svi ljudi imali jedinstven kriterij. Prema tome, moguće je da neke osobe dođu do prirodnog punoljetstva, ali da još uvijek nisu stigli do dobi zakonskog punoljetstva. U islamu je, po mišljenju većine šiijskih učenjaka, zakonsko punoljetstvo muškarca u pogledu starosne dobi određeno navršavanjem petnaest godina – po mjesečevom kalendaru – i ulaskom u šesnaestu godinu, a zakonsko punoljetstvo žene određeno je navršavanjem devet godina i ulaskom u desetu. Zakonsko punoljetstvo je jedan od uslova odgovornosti taklifa. Znači, osoba koja nije stigla do zakonske razine nije odgovorna, osim u slučaju da se utvrdi da je stigla do razine prirodnog punoljetstva prije zakonskog punoljetstva. 2. Razum Sljedeći uvjet obaveze je mentalno zdravlje. Mentalno poremećena osoba nije odgovorna i oslobođena je obaveze. Kao što nepunoljetna osoba koja u određeno vrijeme nije nešto obavezna, neće biti dužna da u doba punoljetstva tu obavezu nadoknadi. Naprimjer, punoljetna osoba nije dužna da naklanja namaze koje nije klanjala kada nije bila punoljetna, jer se na nju nije odnosila obaveza. Ni mentalno poremećena osoba, u stanju mentalne poremećenosti nije pod obavezom. Prema tome, ako se mentalno poremećenoj osobi nakon nekog vremena povrati razum, nije dužna da nadoknadi one obaveze koje nije obavila u danima mentalne poremećenosti. Naprimjer, nije potrebno da nadoknadi namaz i post iz tog vremena. 39


Murteza Mutahari

Naravno, postoje obaveze koje se odnose na vlasništvo i imetak djeteta ili mentalno poremećene osobe. Dijete ili mentalno poremećena osoba, dok se nalaze u tom stanju, nisu dužni da ih izvršavaju. Nakon što dijete postane punoljetno, a mentalno poremećena osoba razumna, trebaju ih izvršiti. Takve obaveze su npr. zekat ili hums koji se odnosi na imetak djeteta ili mentalno poremećene osobe, pa ukoliko njihov šerijatski staratelj nije izvršio tu obavezu, nakon što ispune uslove odgovornosti, sami je trebaju izvršiti. 3. Obaviještenost Jasno je da će čovjek moći izvršiti obavezu kada bude obaviješten o njenom postojanju ili, drugim riječima, kada mu bude dostavljena. Pretpostavimo da zakonodavac donese zakon, ali ne obavijesti one na koje se taj zakon odnosi. Oni neće biti dužni, štaviše, neće biti u stanju da ga sprovedu i ako praktično budu postupali suprotno, zakonodavac ih ne može kazniti. Učenjaci znanosti o usulu42 kažu da je kažnjavanje osobe koja nije obaviještena o obavezi, niti je svjesno izbjegavala saznanje, neprimjereno i ovo načelo nazivaju “neprimjereni ukor bez objašnjenja”. Časni Kur’an na više mjesta ovo objašnjava ističući da ni jedan narod neće biti kažnjen zbog grijeha kršenja zakona nego će ga se upoznati s njim, iznoseći mu dokaze jasne. Znači, nijedan narod neće biti kažnjen “neprimjerenim ukorom bez objašnjenja”. Naravno, uvjetovanost obaveze znanjem i obaviještenošću – na način na koji je to rečeno – ne znači nužno da čovjek može sebe držati u neinformisanosti i to smatrati opravdanjem za sebe. Čovjek je dužan usvajati znanje i obavijestiti se, te potom postupati i djelovati u skladu sa svojom obaviještenošću. U hadisu se kaže da će na Sudnjem danu izvesti neke grješnike na sud Božije pravde i Znanost koja se bavi načelima interpretacije vjerskih tekstova i izvođenjem pravnih propisa. 42

40


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

bit će prekoreni zbog toga što nisu dali sve od sebe u izvršavanju svojih obaveza. Grješniku će biti rečeno: “Zašto nisi obavio svoju dužnost?” Odgovorit će da nije znao. Reći će mu se: “Zašto nisi znao i zašto se nisi potrudio da saznaš?”. Prema tome, ono što želimo reći kada kažemo da su znanje i obaviještenost uvjeti obaveze jest to da, ako obaveza ne bude data na znanje onome ko je treba obaviti i on u tom smislu ne bude imao krivice, tj. bude uložio neophodan trud da bi se obavijestio, ali ne bude došao do informacija, taj će biti opravdan kod Boga. 4. Moć i sposobnost Čovjeku se može dati u zadatak i kao obaveza onaj posao koji je sposoban izvršiti, a posao koji čovjek nije sposoban izvršiti nikada ne biva predmet obaveze. Nema sumnje da je sposobnost čovjeka ograničena. Budući da je sposobnost ograničena, obaveza mora biti prikladna, u okvirima sposobnosti. Naprimjer, čovjek ima sposobnost usvajanja znanja, ali u određenim, ograničenim okvirima u pogledu vremena i količine podataka. Svaki čovjek, koliko god bio pametan, ipak treba postepeno i vremenom prelaziti stepene znanja. Ukoliko neku osobu prisile da završi studiju od nekoliko godina, obavezali su ga “na ono što je podnošljivo”, tj. na posao koji može podnijeti i za koji ima snagu. Međutim, ukoliko prisile jednog čovjeka da nauči sve nauke svijeta, to će biti obaveza koja se ne može izvršiti, ne može biti ispravna i nikada neće biti propisana od strane Mudrog i Pravednog Zakonodavca. Svevišnji Gospodar u Kur’anu kaže:

َّ َْ ُ ُ ِّ َ َ ‫اهلل نف ًسا ِإال ُو ْس َع َها‬ ‫ال يُكلف‬ Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove.43 43

Bekare, 286.

41


Murteza Mutahari

Ako se neka osoba utapa i mi imamo snage da je spasimo, nama je vadžib da je spasimo. Ali ako je, naprimjer, avion u padu i mi nikako nismo u stanju da spriječimo njegov pad, mi smo oslobođeni obaveze. Znači, Uzvišeni Gospodar nas neće kazniti zbog toga što nismo pomogli u sprječavanju pada aviona. Ovdje postoji još nešto. Potrebno je naglasiti da isto kao što uvjetovanost obaveze obaviještenošću ne znači da mi nismo obavezni i dužni informisati se i steći obaviještenost, ni uvjetovanost obaveze snagom i moći također ne znači da mi nismo dužni da stičemo moć. U nekim slučajevima upropaštavanje moći je haram, a njeno sticanje vadžib. Zamislimo da se nalazimo pred okorjelim, jakim i snažnim neprijateljem koji ima snagu da napadne i pogazi naša prava ili namjeru da napadne islamsku područje, i mi u tom trenutku nemamo snagu da se borimo protiv njega, a svaki vid otpora je gubljenje snaga koji ni trenutno ni u budućnosti neće polučiti nekim rezultatom. Jasno je da u tom slučaju mi nismo dužni da se suprotstavljamo i sprječavamo napad. Međutim, uvijek smo bili i jesmo dužni da stičemo snagu i moć da u ovakvim uvjetima ne bismo sjedili skrštenih ruku. Časni Kur’an kaže:

ُ ِّ ُ ْ َ َ ْ َّ ُ َ ْ ُّ َ َ ُ ْ‫خ‬ َ ِّ ‫اط الَيْ ِل ت ْر ِهبُون بِ ِه َع ُد َّو‬ ِ ‫َوأ ِعدوا لهم ما استطعتم من ق َّو ٍة َو ِمن رب‬ ُ ‫هلل َو َع ُد َّوك ْم‬ ِ ‫ا‬ I koliko god je u vašoj moći, vi protiv njih pripremite sile i postrojbe konja za borbu, da biste time strah u kosti utjerali neprijateljima Allahovim, i neprijateljima vašim.44 Isto kao što jedan neobaviješten pojedinac ili društvo koje nije poduzelo sve što je potrebno da bi se informisalo biva predmetom 44

Enfal, 60.

42


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

ukora Svevišnjeg Gospodara, tako se ni nemoć ne prihvata kao izgovor za nju samu, pa su nemoćan pojedinac ili društvo koje nije poduzelo sve što je potrebno da bi steklo moć predmet ukora Svevišnjeg Gospodara i bit će pitani zašto nisu stekli moć i snagu. Njihova nemoć neće biti prihvaćena kao izgovor za samu sebe. 5. Sloboda i slobodna volja Sloboda i slobodna volja je sljedeći uvjet obaveze. Znači, čovjek je obavezan da uradi neki zadatak onda kada se ne bude radilo o prisili i nuždi. Ukoliko se bude radilo o prisili ili nuždi, bit će oslobođen obaveze, kao npr., kada neka tiranska sila zaprijeti osobi da prekine svoj post jer će joj, ako se ne omrsi, život biti izložen opasnosti. Jasno je da će u takvom slučaju obaveza posta biti skinuta. Isto važi i ako neko stekne uslove za Hadždž, a neki tiranin mu zaprijeti da će njemu ili njegovim bližnjim, ako ode na Hadždž, nanijeti povredu.

‫ُرف َِع ما ْاس ُت ْك ِرهُ وا ع َلي ِه‬

“Skida se obaveza sa onoga ko je prisiljen.”45

Nužda je i kad čovjeku nije zaprijećeno od strane nekoga, već on sam odabira, ali taj odabir je posljedica teških okolnosti koje su mu iskrsle, kao što je primjer osobe koja je ostala u pustinji, koja je gladna i osim lešine ne nalazi nikakvu drugu hranu kojom bi utolila glad. U takvim slučajevima uklanja se zabrana jedenja lešine. Prema tome, razlika prisile od nužde je u tome da u slučaju prisile čovjek od strane neke nepravedne i prisilne snage bude primoran da učini neko nedjelo, jer će mu se, ako to ne učini, nauditi 45

Džami’u-sagir, svezak, 2. str. 16.

43


Murteza Mutahari

na neki način pa čovjek, da bi spriječio povredu – tj. da ne bi dozvolio da mu se nanese – nemajući drugog izbora djeluje suprotno svojoj zadaći. S druge strane, u nuždi čovjeku ne postoji prijetnja, već je splet okolnosti takav da mu nameće nepoželjnu situaciju i on je, da bi otklonio tu situaciju – odnosno već postojeće stanje – primoran da djeluje suprotno svojoj glavnoj obavezi. Prema tome, prisila se od nužde razlikuje u dva aspekta: 1. Kod prisile postoji prijetnja čovjeku, za razliku od nužde. 2. U slučaju prisile, čovjek iznalazi rješenja da bi spriječio nepoželjno stanje, dok u slučaju nužde čovjek iznalazi rješenja da bi otklonio takvo stanje. Međutim, nepostojanje prisile, kao ni nužde ne može se ubrojiti u opće uvjete obaveze, tj. nema univerzalnost i općenitost jer, kao prvo, ovisi o stepenu štete koja treba da se spriječi ili otkloni, a drugo, ovisi o važnosti obaveze koju čovjek želi da ne obavi zbog prisile ili nužde. Jasno je da čovjek nikada pod izgovorom prisile ili nužde ne može poduzeti nešto na štetu drugih ljudi, na štetu društva ili na štetu same vjere. Neke obaveze su takve da svaku štetu i povredu treba podnijeti zbog njih. Uvjeti ispravnosti Ono što smo dosad rekli ticalo se uvjeta obaveze, tj. uvjeta “bivanja pod obavezom” – i čovjek je samo u slučaju da postoje ti uvjeti dužan da uradi neko djelo. Prema tome, uvjet obaveze je onaj uvjet po kojem, ako ne postoji, čovjek nema dužnosti ni obaveze. Međutim, postoji niz drugih uvjeta koji se nazivaju uvjeti ispravnosti. 44


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Kao što znamo, teme koje se tiču vjerozakona, obuhvatajući i ibadete i poslovanja, trebaju biti praćene nizom uvjeta i odlika da bi bile ispravno i pravilno obavljene. Dakle, uvjet ispravnosti je uvjet koji, ako ne bude postojao, znači da čovjek nije ispravno obavio svoju zadaću. Ono što je obavio kao da i nije obavio i smatra se neispravnim. I uvjeti ispravnosti su kao i uvjeti obaveze brojni, te isto kao što se uvjeti obaveze dijele na opće i posebne uvjete, uvjeti ispravnosti se također dijele na posebne uvjete i opće uvjete. Posebni uvjeti svakog djela specifični su samo za to djelo i prepoznaju se tokom upoznavanja samog djela. Opće uvjete čini nekoliko stvari, na koje ćemo mi sada ukazati. Između općih uvjeta obaveze i općih uvjeta ispravnosti postoji odnos “interferirajućih pojmova”, kako to logičari kažu.46 Znači, neki su i uvjeti obaveze i uvjeti ispravnosti, neki su uvjeti obaveze, ali nisu uvjeti ispravnosti, dok su neki uvjeti ispravnosti, ali nisu uvjeti obaveze. Svakako i uvjeti ispravnosti se na svom mjestu dijele na tri vrste: neki su i uvjet ispravnosti ibadeta i uvjet ispravnosti poslovanja, neki su samo uvjet ispravnosti ibadeta, a neki su samo uvjet ispravnosti poslovanja. Ono što predstavlja i uvjet obaveze i uvjet ispravnosti jeste razum. Djela umno poremećene osobe – kako ibadet tako i poslovanja, s obzirom na to da ne postoji obaveza, nisu ispravna. Naprimjer, ako mentalno poremećena osoba želi da obavi Hadždž za nekoga, to samo po sebi nije dovoljno za ispravnost, kao i ako želi da obavi namaz ili da posti za nekoga. Isto je i s namazima u džematu: ukoliko mentalno poremećena osoba bude veza između imama i onoga ko klanja za njim ili veza među onima koji klanjaju za imamom – namaz nije ispravan. Naprimjer, između kovanice i novca postoji odnos “interferirajućih pojmova”, neke kovanice su novac, a neke nisu, neki novac jeste kovanica, a neki nije. 46

45


Murteza Mutahari

I snaga je, kao i razum, i uvjet obaveze i uvjet ispravnosti, isto kao što je i nepostojanje prisile takvo. Znači, kao što se prisiljena osoba u određenim uslovima oslobađa obaveze ukoliko pod prisilom učini neko poslovanje ili npr. pod prisilom sklopi brak, to nije ispravno, već je neispravno. Ono što je uvjet obaveze, a nije uvjet ispravnosti, jeste punoljetstvo. Dijete koje nije punoljetno samo nema obavezu, ali ako stigne do granice zrelosti da može kao punoljetna osoba obaviti ispravno jedno djelo, njegovo djelo će biti ispravno. Prema tome, dijete može biti veza između imama i onoga ko klanja za imamom ili između onih koji klanjaju u džematu, isto kao što može za druge obavljati ibadet. Ono što je izvjesno je to da punoljetstvo nije uvjet ispravnosti ibadeta. Ali šta je sa stvarima koje se tiču poslovanja? Neki učenjaci su mišljenja da je punoljetstvo uvjet ispravnosti kada se radi o stvarima koje se tiču poslovanja, pa zrelo dijete koje razlučuje između dobrog i lošeg ne može samostalno za sebe, a ni zastupajući druge, obaviti poslovanje – naprimjer, baviti se kupoprodajom ili iznajmiti prostor ili proučiti frazu kojom se sklapa brak. Neki drugi pak vjeruju da zrelo dijete ne može samostalno za sebe obaviti poslovanje, ali može zastupati druge ljude. Informisanost i obaviještenost kao i nepostojanje nužde su uvjet obaveze, ali nisu uvjet ispravnosti. Stoga, ako neko djelo – bilo da se tiče ibadeta ili poslovanja – u pogledu ostalih uvjeta bude potpuno, ali onaj ko obavlja to djelo ne bude obaviješten i sasvim slučajno se desi da njegovo djelo zadovoljava sve uslove, ono će biti ispravno. Isto tako, ako čovjek iz nužde obavi neko poslovanje ili sklopi brak, to će biti ispravno. Naprimjer, ako čovjek ima kuću koju izuzetno voli i nije raspoložen da je proda, ali odjedanput mu iskrsne neka situacija u kojoj mu se javi velika potreba za novcem pa u nuždi prodaje kuću koju izuzetno voli, njegova kupoprodaja je ispravna. Ili ako muškarac ili žena nikako nisu raspoloženi za brak, ali obole od bolesti za koju ljekar smatra da im je potreban brak i zbog nužde stupe u brak, taj brak je ispravan. 46


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Odavde nam postaje jasno da se poslovanje pod prinudom i pod prisilom u pogledu ispravnosti razlikuje od poslovanja zbog nužde. Poslovanje pod prinudom i pritiskom nije ispravno, ali poslovanje zbog nužde je ispravno. Ovdje se treba dati pojašnjenje zašto poslovanje pod prisilom nije ispravno, a poslovanje usljed nužde jeste. Moguće je da se kaže da su i osoba koja radi zbog prisile i osoba koja radi zbog nužde, s obzirom na to da nisu istinski zadovoljne time što rade, jednake. Isto tako, ako se nekom zaprijeti da proda kuću ili napusti posao i on, da bi spriječio zlo te prijetnje, bude želio prodati svoju kuću ili napustiti posao, u dubini duše je nezadovoljan, kao što je u dubini duše nezadovoljna i ona osoba koju životne okolnosti primoraju da proda kuću ili napusti posao da bi otklonila neko zlo (na primjer troškovi liječenja neke bolesti). Ako je nekome dijete bolesno i on, da bi izliječio dijete, zbog nužde prodaje svoju kuću, u dubini duše nije zadovoljan tom prodajom, već je izuzetno pogođen i ganut zbog gubitka omiljene kuće. To što osoba koja radi zbog prisile želi prisilnim poslom spriječiti štetu, a osoba koja radi zbog nužde želi otkloniti štetu, ne mijenja stvar u svojoj suštini. Isto tako, to što u prisilnom poslovanju čovjek izravno interveniše kao silnik i tiranin, a u poslovanjima zbog nužde ne interveniše izravno, ne mijenja stvar u svojoj suštini. Pored toga, nužde se pretežno dešavaju usljed posrednih intervencija ljudi (u obliku iskorištavanja i nadmoći). Razlika između stanja osobe koja radi zbog prisile i osobe koja radi zbog nužde, u smislu da zakonodavac u islamu poslovanje prve smatra neispravnim, a poslovanje druge ispravnim, leži negdje drugo. Osoba koja radi zbog prisile, budući da je prisiljena, ima prijeku potrebu, kao što je ima i osoba koja radi zbog nužde. Međutim, potreba osobe koja je pod prisilom je da se spriječi zlo nasilnika, a sprječavanje zla nasilnika odvija se upuštanjem u poslovanje osobe koja je pod pritiskom. Ovdje zakon dolazi u pomoć osobi koja je pod pritiskom i uprkos prisili i onome ko vrši prisilu, poslovanje 47


Murteza Mutahari

proglašava nezakonitim i kao da ga nije ni bilo. Međutim, prijeka potreba osobe koja je u nuždi direktno je usmjerena prema novcu koji želi steći putem poslovanja zbog nužde. Ukoliko ovdje zakon želi pomoći osobi koja radi zbog nužde, treba proglasiti ispravnost i zakonitost poslovanja, jer ako ovakvo poslovanje proglasi nezakonitim, rezultat toga će biti veća šteta za osobu koja je u nuždi. Naprimjer, ako u prethodno navedenom primjeru proglasi nezakonitim prodaju kuće i to poslovanje računa kao da se nije ni desilo, rezultat će biti to da ni kupac neće biti vlasnik kuće niti prodavač vlasnik novca i ostat će vezane ruke osobi koja je u nuždi da liječi svoje dijete. Zbog toga pravnici kažu da je proglašavanje nezakonitim poslovanja koje se obavi pod prisilom milost, znači u korist je onoga ko je pod prisilom, dok proglašavanje nezakonitim poslovanja koja se obave zbog nužde nije milost i ne ide u korist osobe koja je u nuždi. Međutim, ovdje se otvara prostor za jednu drugu raspravu: mogu li se drugi ljudi koristiti potrebom i bespomoćnošću onoga ko je u nuždi i njegovu robu kupiti po pravednoj, štaviše po znatno nižoj cijeni, i to smatrati dozvoljenom i zakonitom stvari? Naravno da ne mogu. Ima li ovaj posao koji je nezakonit zabranu samo kao grijeh, dok je samo poslovanje, kao što je za osobu koja je u nuždi, ispravno i za onoga koji koristi priliku, ili je uredu da s jedne strane bude ispravno, a s druge neispravno, ili je s obje strane ispravno, s tim da je onaj koji ubire korist dužan da nadoknadi stvarnu cijenu? U svakom slučaju ostaje prostor za raspravu. Ono što je uvjet ispravnosti, ali nije obaveza, jeste zrelost. U islamskom zakonodavstvu za onoga ko želi preuzeti neki društveni posao – naprimjer, želi se vjenčati ili želi samostalno obaviti neko poslovanje, tj. želi raspolagati svojim ličnim imetkom i bogatstvom – potrebno je da, pored ostalih općih uvjeta, tj. punoljetnosti, razuma, snage, i slobodne volje, posjeduje i zrelost. Zrelost označava sposobnost upravljanja poslom koji želi preuzeti na sebe. 48


Čovjek unutar islamskog svjetonazora

Iz tog razloga u islamskom zakonu nije dovoljno biti razuman, punoljetan i imati slobodnu volju da bi čovjek mogao odlučiti o braku ili da bi mogao raspolagati svojim imetkom i bogatstvom. Tek kada budu posjedovali dovoljnu umnu zrelost, bit će ispravan brak mladića ili djevojke koji žele da ga sklope. Znači, trebaju shvatiti smisao braka, šta je brak, zbog čega je, kakve odgovornosti nosi, kakav uticaj ima na sudbinu pojedinca, da ne bi slijepo ušli u nešto što ima toliku važnost. Isto je i s mladićem ili djevojkom koji imaju svoj imetak – stečen naslijeđem ili nekim drugim putem. Samo stizanje do punoljetstva nije dovoljno da bi im imetak i bogatstvo bili na raspolaganju, već je potrebno prvo da se provjere. Ako pored punoljetstva budu imali i umnu zrelost – tj., budu imali sposobnost čuvanja i okorištavanja svojim imetkom – imetak i bogatstvo će im biti dati. U suprotnom, njihov šerijatski i zakonski staratelj će nastaviti sa svojim upravljanjem i starateljstvom.

َ ْ َ َ‫َ ْ َ ُ ْ يْ َ َ ىَ َ ىَّ َ َ َ ُ ْ ا‬ ْ ْ ‫ت إِذا بَلغوا انلِّك َح ف ِإن آن ْستُم ِّمن ُه ْم ُرش ًدا‬ ‫وابتلوا التام ح‬ َ ْ َ‫ي‬ َ َ َ ْ ْ ‫فادف ُعوا ِإلْ ِه ْم أم َوال ُه ْم‬ I siročad iskušavajte sve dok ne sazriju za brak. Kad osjetite da su zreli, vi im imetke isporučite njihove!47

47

Nisa’, 6.

49


OBAVIJEŠTENOST ČOVJEKA Čovjek posjeduje spoznaju i o sebi i o svijetu, a želi da još bolje upoznaje, i sebe i svijet. Njegovo usavršavanje, napredak i sreća su u vezani za ove dvije spoznaje. Koja je od ove dvije spoznaje u pogledu važnosti na prvom, a koja na drugom stepenu? Suditi o ovoj temi nije nimalo jednostavno. Neki više cijene obaviještenost o sebi, a neki obaviještenost o svijetu. Vjerovatno jedan od razloga razmimoilaženja u načinu promišljanja istočnjaka i zapadnjaka leži u vrsti odgovora koji daju na ovo pitanje, kao što je jedan od razloga različitosti vjere i znanja to što je znanje sredstvo obaviještenosti o svijetu, a vjera sredstvo kojim stičemo obaviještenost o sebi. Naravno, znanje nastoji da čovjeka, isto kao što ga obavještava o svijetu, obavijesti i o njemu samom. Učenja o duši imaju takav zadatak. Međutim, obaviještenosti o sebi, koje nam daje znanje su mrtve i bez duše. Ne unose žar, ushićenje, zanos i čežnju u srca i ne bude uspavane snage u čovjeku, za razliku od obaviještenosti o sebi koje nam daje religija, a koje se utemeljuju vjerom. Vjerska samoobaviještenost rasplamsava cjelokupno čovjekovo biće. Samoobaviještenost koja čovjeka podsjeća na zbiljsko ja, koja uklanja od njega nemar i rasplamsava vatru u njegovoj duši, koja čini od njega biće koje osjeća bol i koje je upoznato s boli, nije proizvod nauke i filozofije. Nauka i filozofija ponekad uvećavaju nemar i čine da čovjek zaboravlja sebe. Koliko je samo bezbrižnih naučnika i filozofa, koji su zaokupljeni sami sobom i neobaviješteni o sebi, i koliko je samo neobrazovanih, a obaviještenih o sebi!

50


Obaviještenost čovjeka

Poziv na obaviještenost o sebi i načela “Spoznaj sebe da bi spoznao svoga Gospodara.” i “Ne zaboravi svoga Gospodara jer ćeš sebe zaboraviti.” moto su religijskih učenja. Časni Kur’an kaže:

َ َ َّ‫َ لاَ َ ُ ُ اَ ذ‬ ُ َ ُ َ َ َ َ َّ‫ه‬ ُ َ َ‫ُ ئ‬ ‫نساه ْم أنف َس ُه ْم أ ْو ِلك ه ُم‬ ‫ين ن ُسوا الل فأ‬ ‫ل‬ ِ ‫و تكونوا ك‬ َ ُ َْ ‫اسقون‬ ِ ‫الف‬ I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili, pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su grješnici!1 Časni Poslanik je rekao:

‫َم ْن عَ َر َف َن ْف َس ُه َف َقدْ عَ َر َف َر َّبه‬ “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.”2 Hazreti Ali je rekao:

‫عارف‬ ِ ‫َم ْع ِرف ُة ال َّن ْف ِس َأ� ْن َف ُع ا ْل َم‬ “Spoznaja samoga sebe je najkorisnija spoznaja.”3 On je također rekao:

‫عَ جِ ْب ُت ل َِم ْن َينْشِ دُ ضا َّل َت ُه و لا َينْشِ دُ َن ْف َس ُه‬ “Čudim se onome ko traga za izgubljenim, kako ne traga za sobom.”4 Hašr, 19. Biharu-l-envar, svezak, 61, str. 99. 3 Gureru-l-hikam, izdato u Bejrutu, svezak, 2. str. 288. 4 Isti izvor, str. 36. 1 2

51


Murteza Mutahari

Glavna stvar koju svjesni ljudi zamjeraju zapadnoj civilizaciji i kulturi jest to što je ona kultura obaviještenosti o svijetu, ali i kultura zaboravljanja sebe. Čovjek u ovoj kulturi postaje obaviješten o svijetu, a što je više obaviješten o svijetu, više zaboravlja sebe. Upravo ovdje leži glavna tajna propasti čovječnosti na Zapadu. Onog trena kada čovjek, kako to Kur’an kaže, sebe izgubi, šta će mu osvajanje svijeta?5 Mislim da je zapadnu kulturu u ovom pogledu najbolje kritikovao Mahatma Gandi, preminuli lider Indije. Gandi kaže: “Zapadnjaci su u stanju uraditi velike poslove, za koje drugi narodi smatraju da su u Božijoj moći. Međutim, zapadnjaci su nemoćni u jednoj stvari, a to je promišljanje o svojoj nutrini. Samo ova činjenica je dovoljna da se shvati ispraznost lažnog blještavila nove civilizacije.” “Ako je zapadna civilizacija obuzela zapadnjake konzumiranjem opojnih pića i obraćanjem pažnje na tjelesne užitke, to je zbog toga što zapadnjaci umjesto “traženja sebe” nastoje “sebe” zaboraviti i upropastiti. Većina velikih i junačkih zapadnjačkih djela, čak i lijepih djela, jeste zaborav sebe i beskorisnost. Njihova praktična moć otkrivanja, inovacije i obezbjeđivanja ratnih sredstava rezultat su bijega zapadnjaka od sebe samih, a ne njihove iznimne snage i vlasti nad sobom.” “Kada čovjek izgubi svoju dušu, šta će mu osvajanje svijeta?” Gandi kaže: “U svijetu postoji samo jedna zbilja, a to je spoznavanje sebe. Ko god spozna sebe, spoznao je i Boga i druge. Ko god ne spozna sebe, nije ništa spoznao. U svijetu postoji samo jedna snaga, jedna sloboda i jedna pravda, a to je snaga vladanja sobom. Ko god ostvari prevlast nad sobom, ostvario je prevlast nad svijetom. U svijetu postoji samo jedno dobro, a to je voljenje drugih kao što volimo sebe. Drugim riječima, posmatrajmo druge kao sebe. 5

Iz uvoda knjige Ovo je moja vjera.

52


Obaviještenost čovjeka

Ostale stvari su pretpostavke, uobrazilje i nepostojanje.”6 U svakom slučaju, bilo da više cijenimo obaviještenost o sebi ili obaviještenost o svijetu, ili da ih jednako vrjednujemo, izvjesno je da proširivanje obaviještenosti znači proširivanje čovjekovog života. Duša je jednaka s viješću i obaviještenošću, a vijest i obaviještenost jednaki su sa dušom. Onome ko je obavješteniji, duša je veća. Duša prima vijesti za koje je stvorena, Ko ima više vijesti, duša mu je viša. Ljudska duša je viša od životinjskih, Jer je obavještenija od njihovih duša. Od ljudske duše je viša duša meleka, Jer je melečka i bez prohtjeva je. Od duša meleka je viša duša božanskih robova. To su ljudi od srca i ne treba ovo potcijeniti! Zato je melecima naređeno da učine sedždu čovjeku, Jer Adem je bio taj čija je duša bila viša od melečke. Da nije bilo tako, onda bi bolji činio sedždu gorem! A kakva bi bila pravda i dobrota U tome da ruža čini sedždu trnu. Duša koja postane tako velika, njoj nema kraja, Ovakvoj duši postanu pokorne sve stvari. Ovakav je iznad riba, ptica, ljudi, a svi su oni pokorni čovjeku ovakve duše. Šta je duša? Ona je svjesna dobrog i lošeg, Dobroti se raduje, a zbog uvrede plače. Budući da je tajna i suština duše obaviještena, Što je čovjek svjesniji, on je sve više duhovniji. Zahtjev duše je, o srce, obaviještenost, 6

Isti izvor.

53


Murteza Mutahari

Ko je obavješteniji, njegova duša je jača. Učinak ruha je svjesnost: Ko god ima ovog u obilju, čovjek je Allahov. Budući da je svijet duše u cjelini obaviještenost, Ko god nema duše, lišen je znanja.7 Prema tome, koliko čovjek bude obavješteniji o sebi i svijetu toliko će biti napredniji u smislu života. Posjedovanje života, filozofski rečeno, gradirana je zbilja, tj. ima stepene i razine. Postepeno, kako se diže stepen obaviještenosti čovjeka, diže se i razina života. Jasno je da spoznaja o sebi koja je predmet rasprave nije identifikacijska, u smislu kako se zovem, kako mi se zovu roditelji, gdje sam rođen i gdje prebivam. Nije ni biološka u smislu životinjske spoznaje koja je tek stepen više od spoznaje o sebi medvjeda ili majmuna. Da bi bilo jasnije šta želimo reći, ovdje ćemo ukratko ukazati na vrste samoobaviještenosti. Zanemarimo li metaforične i one samoobaviještenosti koje nisu zbiljske, kao što je identifikacijska samoobaviještenost, postoji nekoliko vrsta zbiljskih samoobaviještenosti. Samoobaviještenost po iskonskoj prirodi (fitret) Čovjek je po svojoj biti obaviješten o sebi. Znači, suština čovjekove biti je obaviještenost. Ne nastaje prvo čovjekovo ja, da bi na sljedećoj razini čovjek postao obaviješten o ovome ja. Pojava čovjekovog ja je isto što i pojava obaviještenosti o sebi. Na toj razini obaviješten, obaviještenost i predmet obaviještenosti su jedno te isto. Ja je realnost koja je identična obaviještenosti o sebi. Mesnevija, druga knjiga, stihovi 3325–3335, prevod Fejzulah Hadžibajrić, Udruženje derviških redova R BiH “Tarikatski centar” Sarajevo, 1996. 7

54


Obaviještenost čovjeka

Čovjek na narednim razinama, tj. nakon toga što manje-više postane obaviješten o drugim stvarima, postaje obaviješten i o sebi na isti način kao što postaje obaviješten o drugim stvarima. Znači, u svom umu stvara sliku o sebi i, terminologijom logike rečeno: dolazi do stečenog znanja o sebi. Međutim, prije nego što postane obaviješten o sebi na ovaj način, čak prije nego što bude obaviješten o bilo čemu drugom, obaviješten je o sebi na način na koji je ukazano, tj. na način prisutnog znanja. Psiholozi koji obično raspravljaju o samoobaviještenosti imaju na umu drugu razinu, tj. obaviještenost o sebi putem stečenog znanja i percepcija u umu. Međutim, pažnja filozofa je više usmjerena na razinu prisutnog znanja i onog znanja koje se ne odnosi na percepcije u umu. Upravo ova vrsta obaviještenosti je u filozofiji jedan od čvrstih dokaza za nematerijalnost duše. U ovoj vrsti samoobaviještenosti nema mjesta sumnji i nedoumici u smislu postojim li ja ili ne, ako postojim, koji sam čovjek i pitanja slična ovim, jer sumnja i nedoumica se javljaju tamo gdje znanje i obaviještenost pripadaju kategoriji stečenog znanja. Znači da su tada objektivno postojanje predmeta percepcije i objektivno postojanje same percepcije dvije različite stvari. Ali tamo gdje je percepcija isto što i onaj ko percipira i percipirano, odnosno iz vrste prisutne percepcije, ne može se pretpostaviti sumnja i nedoumica, tj. nemoguće je da se takvo šta desi. Glavna Descartesova greška je upravo u tome što nije obratio pažnju na to da u činjenici da Ja postojim nema mjesta sumnji pa da bismo putem Ja mislim htjeli otkloniti tu sumnju.8 Fitretska samoobaviještenost nije stečena. Ona je zbiljska, odnosno, to je vid postojanja ljudskog ja. Stoga samoobaviještenost Descartes, francuski filozof iz sedamnaestog stoljeća, svoju filozofiju je počeo tako što je u sve posumnjao, čak i u aksiome. Potom je rekao: “Ja mogu u sve sumnjati, osim u to da razmišljam i sumnjam. Prema tome, mislim je dokaz da postojim.” Zatim je iz svog postojanja izvukao zaključak o postojanju Boga i ostalih stvari.

8

55


Murteza Mutahari

na koju se poziva nije ovaj stepen samoobaviještenosti koji se javlja nužno i prirodno usljed supstancionalnog kretanja prirode. Kada Kur’an, nakon ukazivanja na razine stvaranja zametka u materici, govoreći o krajnjoj fazi u tom razvoju kaže: ...a potom ga kao stvorenje drugo oživimo ( ‫) ُث َّم َأ�نشَ ْأ�نَا ُه خَ ْل ًقا �آخَ َر‬9 ukazuje upravo na to da se materija koja nije obaviještena o sebi mijenja u duhovnu supstancu obaviještenu o sebi. Filozofska samoobaviještenost Filozof nastoji da spozna šta je zbilja samoobaviještenog ja? Je li supstancija ili akcidencija? Je li materijalna ili nematerijalna? Kakvu vezu ima s tijelom? Je li postojala prije tijela ili je postala s tijelom, ili je pak proizašla iz tijela? Hoće li ostati poslije tijela ili ne?... Ono što se razmatra na ovoj razini samoobaviještenosti jeste suština (mahijat) i zbilja sebe, u smislu šta smo i od čega smo? Ukoliko filozof posjeduje tvrdnje o samoobaviještenosti, to znači da zna šta je suština, vrsta i supstanca čovjekovog ja. Samoobaviještenost u vezi sa svijetom Samoobaviještenost u vezi sa svijetom znači obaviještenost o sebi u odnosu na svijet: odakle sam došao, gdje se nalazim, kuda idem? U ovoj samoobaviještenosti čovjek otkriva da je dio jedne cjeline, koja se zove svijet. Zna da nije jedno neovisno ostrvo. Ovisan je. Nije sam sobom došao, ne živi sam sa sobom i neće otići tako. On želi da odredi svoj položaj u ovoj cjelini. Ali, a.s., u jednom jezgrovitom iskazu ukazuje na ovu vrstu samoobaviještenosti: 9

Mu’minun, 14.

56


Obaviještenost čovjeka

‫رحم الله امر ًء علم من أ�ین و فی أ�ین و الی أ�ین‬ “Neka se Bog smiluje onome ko zna odakle je došao, gdje se nalazi i kuda ide.“ Ova vrsta samoobaviještenosti stvara jednu od najsuptilnijih i najuzvišenijih potreba čovjeka. To je ona potreba koja ne postoji ni u životinji, niti u jednom drugom biću: potreba za dosezanjem zbilje. Ova samoobaviještenost čovjeka čini željnim zbilje i potiče ga da traga za čvrstim uvjerenjem. Čovjek stalno nastoji ostvariti sigurnost i smiraj. Rasplamsana vatra sumnje i nedoumice zahvata mu dušu i vuče ga s ove na onu stranu. Ona vatra koja dohvati duše velikih ljudi poput Gazalija oduzima im san i jelo. Spušta ih s prijestolja nizamija10 , izgoni ih u pustinje i čini da dugi niz godina u tuđini duboko utonu u misli.11 To je upravo ona vatra koja vuče ljude kao što je Unvan Basri iz kuća, da idu od mjesta do mjesta i od grada do grada u potrazi za zbiljom.12 To je ona vrsta obaviještenosti koja stvara u čovjeku strepnju za sudbinu. Klasna samoobaviještenost Klasna samoobaviještenost je jedan od različitih oblika društvenih samoobaviještenosti. Klasna samoobaviještenost podrazumijeva obaviještenost čovjeka o sebi u odnosu prema društvenoj klasi kojoj pripada.

Nizamije – škole koje su Seldžuci osnovali u Bagdadu i ostalim mjestima, s ciljem podučavanja vjerskim znanostima. Bile su nacionalne i slobodne škole i postale su uzor važnim školama u islamskom svijetu i svijetu općenito. 11 Istinite priče. 12 Istinite priče. 10

57


Murteza Mutahari

U klasnim društvima, htio to ili ne, svaki se pojedinac nalazi u jednom posebnom sloju i u jednoj posebnoj klasi u pogledu života, koristi i uskraćenosti. Shvatanje pitanja klasnog položaja i klasne odgovornosti jeste klasna samoobaviještenost. Štaviše, po nekim stavovima čovjek nema drugog sopstva mimo onoga koje mu je klasa odredila. Sopstvo svake osobe je njegova savjest; zbir njegovih osjećaja, razmišljanja, sklonosti. Sve se to oblikuje u klasi. Po ovom mišljenju čovjek je u pogledu vrste lišen sopstva. On je apstrahirano, a ne objektivno biće. Objektivno biće poprima objektivnost u klasi. Ne postoji čovjek. Postoji plemstvo ili masa. Jedino će u društvu bez klasa, ako se ono ikada postigne, čovjek pronaći stvarnost. Prema tome, u klasnom društvu društvena samoobaviještenost ograničena je na klasnu samoobaviještenost. Klasna samoobaviještenost, po ovom objašnjenju, jednaka je s obaviještenošću o koristi, jer se temelji na filozofiji u kojoj je glavni upravitelj nad pojedincem i temelj ličnosti pojedinca materijalna korist, isto kao što je u poretku društva glavna osnova ekonomski temelj, i ono što jedinkama jedne klase daje zajedničku savjest, zajednički ukus, zajednički sud jest zajednički materijalni život i zajednička korist. Klasni život daje klasne poglede, a klasni pogledi uzrokuju to da čovjek svijet i društvo gleda kroz ta posebna vratašca, da posmatra kroz posebne naočale i sve tumači s klasnog gledišta. Njegova će nutrina, htio on to ili ne, biti ispunjena klasnom brigom, a njegovo društveno zalaganje i smjer će biti klasni. Marksizam vjeruje u takvu samoobaviještenost. Ovakva vrsta samoobaviještenosti može se nazvati marksistička samoobaviještenost.

58


Obaviještenost čovjeka

Nacionalna samoobaviještenost Nacionalna samoobaviještenost jeste obaviještenost o sebi u odnosu na narod sa kojim je pojedinac etnički ili rasno povezan. Čovjek usljed zajedničkog života sa određenom skupinom ljudi pronalazi jednu vrstu jedinstva kroz zajednički zakon, zajedničku kulturu i običaje, zajedničku historiju, zajedničke historijske pobjede i poraze, zajednički jezik, zajedničku književnost i, na kraju, zajedničku kulturu. Štaviše, isto kao što pojedinac posjeduje jedno sopstvo, jedan narod i jedna nacija zbog posjedovanja kulture pronalaze nacionalno sopstvo. Posjedovanje iste kulture stvara veću sličnost i jedinstvo među ljudima nego isto porijeklo. Nacionalnost koja ima kulturnu potporu iz brojnih ja gradi jedno mi i ponekad se žrtvuje za ovo mi. Zbog pobjede ovoga mi osjeća ponositost, a zbog poraza poniženje. Nacionalna samoobaviještenost jeste obaviještenost o nacionalnoj kulturi, o nacionalnom identitetu, o posebnom nacionalnom mi. U principu, u svijetu ne postoji jedna kultura; postoje kulture i svaka od njih posjeduje bit i odlike sebi svojstvene. Iz istog razloga izraz jedinstvena kultura je pojam bez sadržaja. Nacionalizam, koji se naročito raširio u 19. stoljeću po gregorijanskom kalendaru i još uvijek se manje-više promiče, utemeljen je na ovoj filozofiji. Za razliku od klasne samoobaviještenosti gdje je sve – bilo da su u pitanju procjene, osjećaji, presude, usmjerenja – imalo klasnu dimenziju, u ovoj vrsti samoobaviještenosti sve posjeduje nacionalnu dimenziju i okreće se kazaljkom nacionalizma. Nacionalna samoobaviještenost, iako nije iz kategorije obaviještenosti u svrhu koristi, nije ni izvan okvira egoizma, u čiju kategoriju spada. Posjeduje sve ono što prati egoizam, počevši od pristrasnosti, neprimjećivanja svojih mahana, do oholosti i samoljublja. Stoga, kao ni klasna samoobaviještenost, sama po sebi ne posjeduje moralnu dimenziju. 59


Murteza Mutahari

Ljudska samoobaviještenost Ljudska samoobaviještenost jeste obaviještenost o sebi u odnosu na sve ljude. Ljudska samoobaviještenost utemeljena je na tom osnovu da se ljudi u cjelini ubrajaju u jednu stvarnu jedinku i okorištavaju se jednom zajedničkom ljudskom savješću. Osjećaj ljubavi prema drugim ljudima i naklonost prema njima postoji u svakom čovjeku; kako to Sadi kaže: Sinovi Ademovi su dijelovi tijela jednog, Jer su nastali od istog dragulja vrijednog. Kada jedan dio tijela osjeti bol, Ostali ne mogu imati spokoj. Tebi, koji se zbog tuđe boli ne brineš, ne dostoji da se čovjekom zoveš. Ljudi koji su poput Augusta Kanta tragali i tragaju za vjerom ljudskosti u svom umu gaje ovakvo razmišljanje. Humanizam koji je manje-više raširena filozofija našeg vremena i pretežno se njom diče oni koji tvrde da su intelektualci, upravo je ovo. Humanizam vidi ljude kao jednu cjelinu koja nadilazi klase, nacionalnosti, kulture, religije, boje, rase, krv i poriče svaku vrstu diskriminacije i razlike. Deklaracije koji se u svijetu izdate pod nazivom ljudska prava oslanjaju se na ovu filozofiju i promiču ovu vrstu samoobaviještenosti u svijetu. Ukoliko se u nekome javi ova vrsta samoobaviještenosti njegova bol će biti ljudska bol, njegove želje ljudske želje, a njegovo usmjerenje i napori odvijat će se u ljudskom pravcu. Sva njegova prijateljstva i neprijateljstva poprimit će boju ljudskosti. 60


Obaviještenost čovjeka

Čovjekovi prijatelji nad prijateljima postaju znanje, kultura, higijena, blagostanje, sloboda, pravda i ljubav, a neprijatelji nad neprijateljima neznanje, siromaštvo, nepravda, bolest, gušenje i diskriminacija. Ukoliko se javi ova vrsta samoobaviještenosti, za razliku od nacionalne i klasne, imat će moralnu dimenziju. Međutim, ova samoobaviještenost, iako u odnosu na ostale izgleda logičnija i podigla je veliku prašinu, u odnosu na druge je slabije ostvarena. Zašto? Tajna ovog pitanja leži u načinu postojanja i stvarnosti čovjeka. Čovjek u načinu postojanja i svojoj stvarnosti razlikuje se od svih ostalih bića, počevši od nežive prirode, preko biljaka do životinja, jer svako biće je onakvo kakvo je i stvoreno, tj. bit, stvarnost i sve njegove odlike su upravo onakve kakve su učinjene rukama stvaranja. Međutim, čovjeku nakon stvaranja tek slijedi faza u kojoj treba da odredi šta će i kakav će biti. Čovjek nije ono što je stvoreno, već ono što sam želi da bude. On je ono što od njega napravi zbir odgojnih činilaca, uključujući i njegovu volju i odabir. Drugim riječima, svaka stvar je u pogledu suštine, u smislu šta je, i u pogledu kakvoće, u smislu kakva bi trebala biti, stvorena u aktuelnom stanju. Međutim, čovjek je u ovom pogledu stvoren u potencijalnom stanju, tj. sjeme ljudskosti u njemu postoji u obliku potencijala tako da ukoliko se ne suoči sa nečim što mu šteti, te će sjemenke postepeno nicati iz polja čovjekove biti. Upravo su to stvari koje čine čovjekov fitret i poslije će graditi njegovu prirodnu i ljudsku savjest. Čovjek za razliku od nežive prirode, biljaka i životinja posjeduje i individuu i osobnost. Čovjekova individua – tj. zbir njegovih tjelesnih organa – na Ovaj svijet dolazi u aktuelnom stanju. Čovjek se neposredno po rođenju u pogledu tjelesnih organa, poput drugih životinja, nalazi u aktuelnom stanju. Međutim, u pogledu duše, u pogledu onoga što će poslije graditi njegovu ljudsku osobnost, biće je u potencijalu. 61


Murteza Mutahari

Ljudske vrijednosti u njegovom biću postoje u obliku potencijala i spremne su za rast i razvoj.13 Čovjek je u duhovnom pogledu jednu razinu iza tjelesne razine. Njegovi tjelesni organi se oblikuju u materici posredstvom činilaca koji utiču na stvaranje, dok se duhovni aspekti i stupovi njegove ličnosti trebaju potaknuti na razvoj i učvrstiti na razini koja slijedi nakon materice. Stoga kažemo da je svako graditelj, arhitekt i inžinjer svoje ličnosti. Za razliku od njegove individue – na koju ne utiče, u ruke mu je dat kist za slikanje njegove osobnosti. Ni za jedno stvorenje nije moguće pretpostaviti odvojenost njega samog i njegovog identiteta; naprimjer, između kamena i kamenog, drveta i drvenog, psa i pasjeg, mačke i mačjeg, osim za čovjeka. Čovjek je jedino biće kod kojeg postoji razdvojenost između njega samog i njegove suštine, tj. između čovjeka i čovječnosti. Razmatranje pitanja fitreta u njegovom islamskom poimanju bit će izdano, ako Bog da, u odvojenoj knjižici. Ovdje želimo samo da ukažemo da teorija fitreta u njegovom islamskom poimanju, za razliku od poimanja ljudi poput Descartesa, Kanta, itd., ne znači da čovjek od samog rođenja posjeduje niz spoznaja, naklonosti i želja u aktuelnom stanju, i kako to filozofi kažu rađa se sa aktuelnim razumom i voljom, kao što ne prihvatamo za čovjeka vezane teorije poricatelja fitreta, poput marksista i egzistencijalista – da čovjek po rođenju samo usvaja, da je pasivan i ravnodušan prema bilo kojoj slici koja mu se da, poput bijelog lista papira čiji je odnos prema bilo kojoj slici koja se oslika na njemu jednak. Čovjek po rođenju kao potencijal i mogućnost posjeduje želju za saznanjem i kreće se ka saznanjima i sklonostima, a jedna unutarnja snaga – uz pomoć vanjskih činilaca – njega pokreće u tom smjeru. Ukoliko stigne do onoga što ima u obliku potencijala, stigao je do položaja koji ga je dostojan, a zove se „čovječnost“. Ali, ukoliko mu okolnosti, izuzevši djelovanje pod prisilom, nametnu neke druge činioce, bit će “izobličeno biće”. Na osnovu toga se preobrazba čovjeka, o kojoj čak i marksisti i egzistencijalisti govore, može jedino opravdati islamskom školom mišljenja. Prema islamskoj školi mišljenja, čovjekov odnos prema ljudskim vrijednostima i savršenstvima na početku postojanja je poput odnosa mladice kruške sa stablom kruške, što je jedna unutrašnja veza pomognuta vanjskim činiocima. Prvog pretvara u drugog, a nije poput daske i stolice gdje samo vanjski činioci dasku pretvaraju u oblik stolice. 13

62


Obaviještenost čovjeka

Koliko li je samo ljudi koji nisu došli do čovječnosti i ostali su na životinjskoj razini, kao što su neki divlji ljudi, a koliko je samo ljudi koji su preobraženi i promijenili su se u suprotnost čovjeku, kao što je većina onih koji sebe predstavljaju civilizovanim. Kako je moguće da dođe do razdvojenosti između neke stvari i njene suštine? Jasno je da je suština neophodnost postojanja. Ukoliko postojanje bude u aktuelnom obliku i njegova suština će, slijedeći ga, biti u aktuelnom obliku, ali ako je postojanje u potencijalu, onda je i lišeno svoje odgovarajuće suštine. Upravo je ovo ispravno filozofsko tumačenje onoga što egzistencijalisti nazivaju prvenstvenost bitka te tvrde da je čovjek biće bez suštine i sam odabirom svoga puta ostvaruje svoju suštinu. Islamski filozofi, naročito Mulla Sadra dosta se oslanjaju upravo na ovo pitanje i zbog toga on kaže: “Čovjek nije vrsta već vrste, štaviše, svaki pojedinac je svakog dana jedna vrsta različita od onih drugih dana.”14 Stoga je jasno da biološki čovjek nije mjerilo čovječnosti. Biološki čovjek je samo preduvjet istinskom čovjeku ili kako to filozofi tumače, nosilac je mogućnosti ljudskosti, a ne sama ljudskost. Također, jasno je da bez realnosti duše nema smisla pričati o ljudskosti. Sada kada smo shvatili ovaj uvod, možemo preciznije shvatiti pojam ljudske samoobaviještenosti. Rekli smo da se ljudska samoobaviještenost temelji na načelu da se svi ljudi zajedno ubrajaju u jednu zbiljsku cjelinu i uživaju jednu zajedničku ljudsku savjest koja nadilazi klasnu, vjersku, nacionalnu i etničku savjest. Ovdje je potrebno pojasniti pitanje koji ljudi zajedno imaju jedno sopstvo i njima vlada jedan duh? Među kojim ljudima se razvija i raste ljudska samoobaviještenost i stvara u njima suosjećajnost? Da li samo među ljudima koji su stigli do ljudskosti i koji posjeduju ljudske vrijednosti, u stvari kod kojih je stvarna ljudska 14

Asfar, rasprava o proživljenju.

63


Murteza Mutahari

suština aktuelizirana i ostvarena ili među ljudima koji su ostali u stanju potencijala ili ljudima koji su se preobrazili i promijenili suštinu i pretvorili se u najgora živa bića? Među kojim od njih? Da li među svima njima zajedno? Jasno da je tamo gdje se govori o uzajamnom osjećaju boli, riječ o tome da su svi dijelovi jedno tijelo i međusobno su uznemireni bolom. Svi ljudi ne mogu biti ovakvi. Kada će divlji čovjek, koji je ostao na razini djetinjstva i čija je ljudska priroda još uvijek uspavana i nije potaknuta imati ovakav osjećaj boli? Kada će njima vladati ovakav jedan zajednički duh? Potpuno je jasan status preobraženih ljudi. Prema tome, samo ljudi koji su postigli čovječnost, poprimili ljudsku suštinu, i postali plodonosni u pogledu ljudskih urođenih odlika, jesu oni koji su stvarno dijelovi jednoga tijela, kojima vlada jedan duh i kad jedan dio tijela osjeti bol, ostali ne mogu imati spokoj. Ovakvi ljudi, u kojima su izrasle sve prirodne vrijednosti su upravo vjernici, jer se vjera nalazi na pročelju prirodnih i izvornih ljudskih vrijednosti. Prema tome, ono što istinski ljude pretvara u mi, udahnjuje u njih jedan duh, ono što pokazuje ovakvu moralnu i ljudsku nadnaravnost jeste zajedništvo u vjerovanju, a ne zajedništvo u biti, porijeklu i rođenju o kojem se govori u Sadijevim stihovima. Ono što Sadi govori jeste ideal, a ne stvarnost, pa čak nije ni ideal. Iz kojeg bi razloga Musa bio dio istog tijela sa faraonom, Ebu Zerr dijelio bol sa Ebu Džehlom i Lumumba bio uznemiren zbog Ćumbe. Ono što je i realnost i ideal jeste jedinstvo ostvarenih ljudi, tj. ljudi koji su stigli do čovječnosti i pronašli vrijednost. Zbog toga časni Poslanik u svojim riječima, koje je Sadi preuzeo i pokvario ih pogrešnim uopćavanjem nije rekao: “Sinovi Ademovi su dijelovi jednoga tijela”, već je rekao da su vjernici dijelovi jednoga tijela, pa 64


Obaviještenost čovjeka

kad god jedan dio osjeti bol ostali dijelovi sa njim saosjećaju kroz temperaturu i nesanicu. Nema sumnje da čovjek koji je stigao do čovječnosti gaji ljubav prema svim ljudima, štaviše, prema svim stvarima, čak i prema preobraženim ljudima i onima koji su promijenili svoju suštinu. Zbog toga Svevišnji Poslanika naziva Milost svjetovima (‫) َر ْح َم ًة ِّل ْل َعا َلمِ َين‬. Ovakvi ljudi gaje ljubav i prema onima koji su neprijateljski nastrojeni prema njima. Ali, a.s., u vezi sa sinom Muldžima Muradija kaže: “Ja volim život za njega, a on ubistvo za mene.” Međutim, ovdje se govori o uzajamnoj ljubavi i suosjećanju u boli. Uzajamna ljubav i naklonost jedino je ostvarljiva u društvu vjernika i nigdje više. Jasno je da neophodnost posjedovanja univerzalne ljubavi prema svim ljudima nije univerzalni mir i oslobođenost od odgovornosti, te da nas se ne tiču zalutali i nepravedni – istinski humanizam iziskuje najjači oblik odgovornosti na ovom polju. U našem vremenu Bertrand Russell, poznati njemački filozof i matematičar i Jean Paul Sartre, francuski filozof egzistencijalist, dva su poznata i znamenita lika humanizma. Russell je svoju filozofiju morala utemeljio na takvom osnovu da je na dva načina oprečna njegovom humanizmu. Russellova filozofija morala je utemeljena na dalekovidnosti u ličnim koristima. Znači, temelj morala je po njemu osiguravanje veće i bolje koristi u okrilju moralnih načela i on ne vjeruje u drugu filozofiju za moral. Prema tome, humanizam gospodina Russella rezultira koristoljubljem. Sartrov humanizam je po riječima jednog savremenog pisca15 manifestacija uznemirenosti zapadnog svijeta, zbog toga što im se gubi tlo pod nogama. Ovaj pisac pod naslovom Dva lica današnjeg nihilizma zapada kaže: “...Ona buržoazija puna zanosa koja je osvojila Bastilju i podigla zastavu nacionalizma danas nema o čemu da razmišlja osim o nerazmišljanju! Mlada generacija Evrope stoji na praznoj tački. 15

Darjuše Ašuri, časopis Novi svijet, avgust 1996.

65


Murteza Mutahari

Danas zapad preuzima ono što je izvozio: društvenu razuzdanost, beznadežnost, smetenost, osjećaj prezrenosti. Zapad je sve ovo bio nametnuo drugim narodima i civilizacijama... Nihilisti ovako razmišljaju: ako nije moje, pa neka ne bude ničije... Zbog toga teže ka samouništenju. Međutim, vidimo drugu reakciju u pojavi jedne vrste filozofije „humanističkog romantizma“ koja je na različitim nivoima zaokupila sobom zapadne intelektualce. Na jednoj njegovoj strani je Russell sa prostim praktičnim pogledom, a na drugoj Sartr sa složenim, teškim i nesmirenim filozofskim pogledom. U sredini su intelektualci sa polja politike i ekonomije koji nastoje pronaći praktične puteve za svoje i tuđe nevolje. Sartr, sa onom svojom gnostičkom naravi i oslobađanjem od svega što ima boju vezanosti i svojom komplikovanom teorijom odgovornosti, još je jedan prikaz zapadnog duha koji nekom vrstom osjećaja grijeha želi nadoknaditi propušteno. Sartr poput stoika vjeruje u bratstvo i jednakost ljudi, svjetsku vlast, slobodu i slobodu odabira te uzdržljivost i sustezanje. Sartr je danas predstavnik onoga čemu su skloni intelektualni krugovi na zapadu koji se žele bacanjem u okrilje sveopćeg čovječanstva osloboditi straha od gubljenja tla pod nogama... Postavljanjem humanizma na mjesto religije oni tog apstraktnog Boga, tj. čovječanstvo, postavljaju umjesto drevnog Boga, i traže od njega oprost za sebe i čitav zapad.” Očiti rezultat Sartrovog humanizma je to da ga svako malo vidimo kako prolijeva krokodilske suze nad obespravljenim Izraelom i jadikuje zbog nepravde koju nanose Arapi, naročito palestinski prognanici. Svijet je redovno gledao i gleda praktična očitovanja humanizma onih koji su potpisivali dugačke deklaracije o svjetskim ljudskim pravima. Društvene samoobaviještenosti – obuhvatajući, klasne, nacionalne i ljudske – u našem vremenu poprimile su naziv intelektualna samoobaviještenost. Intelektualac je osoba koja je stigla do 66


Obaviještenost čovjeka

jedne od ovih samoobaviještenosti, osjetila je klasnu, nacionalnu i ljudsku bol, nastoji osloboditi svoju klasu, naciju ili sve ljude, želi njima prenijeti svoju spoznaju i pokrenuti ih i upregnuti kako bi se oslobodili društvenih zatočeništava. Gnostička samoobaviještenost Gnostička samoobaviještenost je obaviještenost o sebi u odnosu na bit Istine. Ovaj odnos sa gledišta gnostike nije iz kategorije odnosa dva bića koji stoje oprečno jedan drugom, kao što je odnos čovjeka sa jedinkama u društvu, već je odnos ogranka sa osnovom, metafore sa stvarnošću, i kako to oni sami kažu, iz kategorije je odnosa ograničenog sa apsolutnim. Bol arifa, za razliku od boli intelektualca, nije odslikavanje vanjskih bolova u čovjekovu samoobaviještenost, već je to unutrašnja bol, tj. bol koja se javlja zbog fitretske potrebe. Intelektualac, s obzirom da je njegova bol društvena bol, prvo postaje obaviješten i ta obaviještenost u njemu proizvodi bol, dok je kod arifa, s obzirom da se bol javlja iznutra, sama bol za njega obaviještenost, kao što je slučaj sa boli bolesnika – čime priroda daje znak da postoji neka potreba. Za vrijeme bolesti obuzmu nas tuga i plač. Doba bolesti, to je doba duhovnog buđenja. Ko je budniji, više je ispunjen bolom; Ko je znaniji, lice mu je bljeđe. O ti koji istražuješ istinu, zapamti ovo pravilo: Ko god ima kakvu bol, on će osjetiti miris istine.16 Također, bol arifa i filozofa nije ista. I arif i filozof imaju bol zbilje, ali bol filozofa je bol saznavanja i spoznavanja zbilje, a bol arifa je bol stizanja i iščezavanja u zbilji. 16

Mesnevija, prvi svezak, prijevod Velid Imamović, V.B.Z. d.o.o, Zagreb, 2009.

67


Murteza Mutahari

Filozofa bol izdvaja nad ostalim potomcima prirode, od čitave nežive prirode, biljaka i životinja, jer ni u jednom stvorenju u prirodi ne postoji bol saznavanja i spoznavanja, dok je bol arifa bol ljubavi i privlačnosti, ono što ne samo da ne postoji kod životinje, već ni kod meleka čija je suština samoobaviještenost i znanje. Melek ne znade šta je ljubav, zato (meleče) ne govori o njoj, Zatraži pehar i ružinu vodicu prospi po glini ljudskoj. Pokaza se njegovo lice i posta vidljivo da u meleku nema ljubavi, Postavi šator u bašči gline i vode čovjeka. Bol filozofa je obznanjivanje urođene potrebe za “znati”, jer čovjek po prirodi želi znati, a bol arifa je obznanjivanje prirodne potrebe za “voljeti”. On želi uzletjeti te dok ne opipa zbilju cijelim bićem neće se smiriti. Arif, potpunu samoobaviještenost vidi isključivo u obaviještenosti o Bogu. Sa stanovišta arifa ono što filozof poznaje kao čovjekovo ja nije stvarno ja, to je duša, jedna determinirana zbilja. Stvarno ja jeste Bog. Slamanjem te determinirane zbilje čovjek pronalazi svoje stvarno sopstvo. Muhjiddin Arabi u poglavlju Šuejbi knjige Fususu-l-hikem, kaže: “Mudraci i teolozi su mnogo toga rekli o samospoznaji, ali spoznaja duše se ne ostvaruje tim putevima. Ko god misli da je zbilja ono što su mudraci shvatili u vezi spoznaje duše, on nateklo tijelo smatra debelim.” Jedno od pitanja sa polja irfana koje je bilo postavljeno šejh Mahmudu Šabestariju, a čiji je odgovor stvorio irfansku stihovanu priču Golšane raz (Ružičnjak tajne) bilo je pitanje o tome šta je sam čovjek i čovjekovo ja. Pošto me upita šta je “ja”? Obavijesti me o meni, ko sam ja? 68


Obaviještenost čovjeka

Kada Apsolutno postojanje se stavi u okvir, Rječju ja ukazuje se na to. Zbilja kada se ograniči kao određena, Ti si je pokazao iskazom ja. Ja i ti smo akcidenti na biti postojanja, I odsjaj zrake svjetiljke postojanja. Potom ovako kritikuje ono što su filozofi rekli u vezi sa dušom, čovjekovim ja i samospoznajom. Svi su jedno svijetlo i obrisi i duše, Nekad se vidi kroz svijetlo, a nekad kroz svjetiljku. Ti kad kažeš ja u svakom iskazu, Time ukazuješ na dušu. Kada ti razum uzimaš za svoga predvodnika, Nećeš onda sebe smatrati sobom. Idi, o gospodine, ispravno se spoznaj, Jer oteklina ne može biti debljina. Ja i ti smo uzvišeniji od prostora i tijela, Jer ovo dvoje su nastali od mene. Čovjek nije ograničen na izraz ja, Za koji kažeš da se odnosi samo na dušu. Uputi se putem iznad bivanja i prostora, Ostavi svijet i postani sam svijet za sebe. 69


Murteza Mutahari

Mevlana, pak, kaže: Ti kao da kada kažeš riječ „ja“ Svaki put ukazuješ na dušu. O ti, koji se prepirci s drugima odaješ, Ti sebe od drugih ne razlikuješ. Do kojeg god lika dođeš, staneš, govoreći: „To sam ja.“ Allaha mi ti taj lik nisi. Ako te ljudi makar na tren samog ostave, Ti do grla u tugu i uznemirenost utoneš. Zar si ti taj lik? Ti si Onaj Jedinstveni, Jer ti si lijep, divan i sobom opijen si. Ti si ptica vlastita, zamka vlastita i plijen vlastiti: Ti si vlastito mjesto počasno, pod i krov vlastiti. Ako si od Adema nastao sjedi kao on, Pa u sebi gledaj svo njegovo potomstvo. Dakle, sa stanovišta arifa duša nije stvarno ja. Obaviještenost o duši nije samoobaviještenost. Duša je samo jedno očitovanje našeg sopstva i našeg ja. Stvarno ja je Bog. Kad god u čovjeku nestane njegovog sopstava i kada slomi i previdi ograničenosti, neće ostati ni traga od duše. Onda kada se ova kapljica odvojena od mora vrati u more i iščezne, čovjek će stići do stvarne samoobaviještenosti. Tada će čovjek sebe vidjeti u svim stvarima, a sve stvari u sebi i samo tada čovjek postaje obaviješten o stvarnom sopstvu.

70


Obaviještenost čovjeka

Poslanička samoobaviještenost Poslanička samoobaviještenost se razlikuje od svih navedenih samoobaviještenosti. Poslanik posjeduje i božansku samoobaviještenost i onu koja je svojstvena stvorenjima. Posjeduje i bol Boga i bol stvorenja, ali ne u obliku dualizma, dvojnosti, dvovrsnosti, dvopolnosti i dvosredišnjosti, na način da je polovina Poslanikovog srca okrenuta Bogu, a polovina stvorenjima, jedno oko okrenuto ka Bogu, a drugo ka stvorenjima, da su njegova ljubav i blagonaklonost, njegovi ciljevi i želje podijeljeni između Boga i Božijih stvorenja. Ni u kom slučaju nije tako. Časni Kur’an kaže da Bog nije u čovjekovim grudima postavio dva srca, pa da bi usmjerio ka dva središta.

ْ‫َ ْ ين‬ ُ َّ‫َّما َج َع َل ه‬ ‫الل ل ِ َر ُج ٍل ِّمن قلبَ ِ ىِف َج ْو ِف ِه‬ Allah nijednom čovjeku nije dao srca dva u njegovim prsima.17 Ne može se jednim srcem imati dva voljena. Poslanici su junaci tevhida. U njihovom djelovanju ne postoji ni najmanji oblik širka: ni širk u pogledu izvora postojanja, ni u pogledu cilja i želja, ni širk u pogledu briga i boli. Poslanici gaje ljubav prema svakoj čestici svijeta zbog toga što je sve od Njega i očitovanja su Njegovih imena i svojstava. Ugodno mi je u svijetu jer je svijet ugodan od Njega, Zaljubljenik sam čitavog svijeta jer svijet potiče od Njega.18 17 18

Ahzab, 4. Kolijate Sadi, Tajjibat.

71


Murteza Mutahari

Ljubav Božijih prijatelja prema svijetu je zraka ljubavi prema Bogu, a ne ljubav koja stoji naspram ljubavi prema Bogu. Njihova briga prema stvorenjima potiče od njihove brige i boli okrenute prema Bogu i ne vuče korijen ni iz čega drugog. Njihovi ciljevi, želje i krajnje težnje su stepenice uzdizanja sebe i ljudi u pravcu krajnjeg cilja svih ciljeva, tj. Uzvišenog Boga. Posao poslanika počinje od boli prema Bogu, koja ih vodi ka Božijoj blizini i spajanju sa Njim. Ova bol je “bič usavršavanja” i pokretač na ovom putu i putovanju koje se tumači kao putovanje od ljudi do Istine. Ova bol ih ni na tren ne ostavlja na miru dok ih, kako to Ali, a.s., kaže, ne dovede do boravka sigurnog. Kraj ovog kretanja i putovanja početak je drugog, koji se tumači kao putovanje u Istini sa Istinom. Na tom putovanju njihova čaša biva napunjena i prelijeva se i oni dostižu drugu vrstu usavršavanja. Poslanik ne zastaje ni na ovoj razini. Nakon što njegovo biće bude preplavljeno zbiljom, i nakon što pređe okvire postojećeg svijeta, spozna puteve i staze svih postaja, ponovo biva poslan i počinje njegovo treće putovanje, tj. putovanje od Istine do ljudi i on biva vraćen. Ali ovaj povratak ne znači povratak na početnu tačku i odvajanje od onoga što je dobio. On se vraća sa svim onim što je spoznao i do čega je došao i, kako se to obično kaže, putovanje od Istine do ljudi je sa Istinom, a ne bez nje. Ovo je treća razina usavršavanja poslanika. Slanje poslanika koje se javlja na kraju drugog putovanja je kao rađanje samoobaviještenosti svojstvene stvorenjima iz samoobaviještenosti koja se odnosi na Boga i rađanja brige za stvorenja iz brige prema Bogu. Vraćanjem među ljude počinje njegovo četvrto putovanje i četvrti krug usavršavanja, tj. putovanje među ljude sa Istinom. Putovanje među ljude je zbog njihovog pokretanja ka neograničenim Božijim savršenstvima putem vjerozakona, tj. putem Istine, pravde 72


Obaviještenost čovjeka

i ljudskih vrijednosti i zbog dovođenja u aktuelno stanje ljudskih, neograničenih i skrivenih mogućnosti. Odavde postaje jasno da ono što je za intelektualca cilj, za poslanika je jedna od mnogih postaja kroz koje provodi ljude, isto kao što se na poslanikovom putu nalazi i ono što tvrdi gnostik. Ikbal Lahori, praveći razliku između poslaničke i gnostičke samoobaviještenosti, kaže: “Muhammed Arabljanin popeo se na najviše Nebo i vratio se. Jedan od šejhova tarikata po imenu Abdu-l-Kuddusa iz Gongoha, kaže: “Kunem se Bogom, da sam ja tamo dospio, ne bih se nikad vratio.” Ikbal nastavlja: “Bilo bi, vjerovatno, teško naći u sufijskoj literaturi riječi, koje bi u jednoj rečenici, otkrile takvu oštru predstavu psihološke razlike između mističkog i poslaničkog tipa svijesti. Mistik ne želi napustiti odmor objedinjavajućeg iskustva, čak i kad se vrati, njegov povratak ne znači općenito mnogo za čovječanstvo. Poslanikov povratak je kreativan. On se vraća da bi se stavio u tok vremena, u namjeri da kontroliše sile historije, i da bi stvorio tako jedan novi svijet ideala.”19 Nas se zasad ne tiče da li su gnostički izrazi i komentari ispravni ili neispravni. Ono što je sigurno je to da svaki poslanik na početku posjeduje brigu za Boga, bol koja mu sjeda na dušu, bol traganja za Bogom. K Njemu se uspinje i uzdiže i napaja se sa tog vrela. Nakon toga, u njemu se javlja briga prema stvorenjima. Ta bol kod jednog poslanika se razlikuje od boli zbog stvorenja kod jednog intelektualca zato što je bol intelektualca jedna prosta ljudska emocija, jedna reakcija i pasivni osjećaj. Moguće je čak da se sa stanovišta ljudi kao što je Nietzsche tretira kao slabost. Ali bol poslanika je druga vrsta boli i nema sličnosti ni sa jednom od njih, isto kao što je različita i vrsta njihove 19

Obnova vjerske misli u islamu, str. 143-144.

73


Murteza Mutahari

samoobaviještenosti o stvorenjima. Vatra koja plamsa u duši poslanika je druga vrsta vatre. Tačno je da poslanikova ličnost dobiva veću širinu nego ijedna druga. Ne samo da se njegova duša sjedinjuje sa ostalim dušama i obuhvata sve duše, već se ujedinjuje sa svijetom i obuhvata čitav svijet. Tačno je i da pati zbog muke ljudi.

ُ َ ْ ِّ ٌ ُ َ ْ ُ َ َ ْ َ َ ُ ٌ ‫يز َعلَيْه َما َعن ُّت ْم َحر‬ ٌ ‫ك ْم َعز‬ ‫يص‬ ‫س‬ ‫نف‬ ‫لقد جاءكم رسول من أ‬ ِ ِ ِ ِ ِ ُ َْ َ ْ‫كم‬ ‫علي‬ Došao vam je Poslanik, između vas je, i, što ćete na muke naići, teško mu je! On silno želi da se uputite.20 Toliko mu je teško da će od brige za ljudima sebe uništiti.

ْ‫َ َ َ َّ َ َ ٌ َّ ْ َ َ لَىَ َ ْ َّ ْ ُ ْ ُ َ َ ح‬ ً ََ ‫يث أسفا‬ ِ ‫فلعلك ب‬ ِ ‫ار ِهم إِن لم يؤ ِمنوا بِهذا ال َ ِد‬ ِ ‫اخع نفسك ع آث‬ Pa zar ćeš ti zbog nevjerovanja njihova sebe tugom ubiti ako oni u govor ovaj neće povjerovati?!21 Takav čovjek pati zbog oskudice u hrani i odjeći, potlačenosti, lišenosti, bolesti i siromaštva ljudi i to ga to boli toliko da ne može zaspati sit u svojoj postelji zbog brige da, ne daj Bože, u najudaljenijim gradovima zemlje bude neko gladnog stomaka.

‫ات َأ� ْن َي ْغ ِل َبنِي هَ َو َاي َو َي ُقو َدنِي َجشَ عِي �ِإ َلى تَخَ ُّي ِر ال َأ� ْطع َِم ِة َو َل َع َّل‬ َ ‫هَ ْي َه‬ ‫بِا ْلحِ َجا ِز َأ� ْو ا ْل َي َما َم ِة َم ْن َلا َط َم َع َل ُه فِي ا ْل ُق ْر ِص َو لا عَ ْهدَ َل ُه ِبالشِّ َب ِع‬ ٌ ‫ِيت ِم ْب َطان ًا َو َح ْولِي ُب ُط‬ ‫ون َغ ْر َثى َو َأ� ْك َبا ٌد َح َّرى‬ َ ‫َأ� ْو َأ�ب‬ 20 21

Tevba, 218. Kehf, 6.

74


Obaviještenost čovjeka

“...daleko je od toga da me strasti moje svladaju i da me pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje krušcica ili ko nikad nije jeo do sitosti. Hoću li leći trbuha puna dok oko mene mogu biti trbusi gladni i žitelji žedni?!”22 Međutim, ovo ne treba smatrati jednom samilošću, mehkoćom srca, prostom suosjećajnošću, ranjivošću, koja je na nivou suosjećanja ljudi mehkog srca. Poslanik – budući da je čovjek – na početku svoga djelovanja i ponašanja ima sve ljudske odlike u boji i obliku ostalih ljudi, ali nakon što njegovo biće postane u potpunosti rasplamsano Božijim plamenom sve ovo dobiva drugu boju: božansku boju. Razlika je koliko između zemlje i neba između ljudi koje Poslanik odgaja i društva koje on gradi i ljudi i društava koja se grade posredstvom intelektualaca. Glavna razlika je u tome da poslanik traga po čovjekovim dubinama da bi pronašao i probudio fitretske snage u njemu, da bi razbuktao tajanstvenu svijest i skrivenu ljubav u ljudima. Poslanik sebe smatra onim koji podsjeća. Stvara u ljudima senzibilitet prema čitavom postojanju. Svoju samoobaviještenost prema čitavom postojanju prenosi svom narodu. Dok najviše što može uraditi intelektualac jeste da budi društvenu svijest kod ljudi i obavještava ih o nacionalnim ili klasnim dobrobitima.

22

Nehdžu-l-belaga, 45. pismo, pismo Alija, a.s., Osmanu ibn Hunejfu.

75


VJEČ� NI Ž� IVOT


PROŽIVLJENJE KAO JEDAN OD STUBOVA ISLAMSKOG SVJETONAZORA Jedno od načela islamskog svjetonazora, koje je istovremeno i jedan od stupova vjerovanja u islamu, jeste načelo vjerovanja u vječni i onosvjetski život. Vjerovanje u Budući svijet uvjet je da se bude musliman. Znači, ako neko izgubi ovo vjerovanje i odrekne ga se, izlazi iz okvira islama. Nakon načela tevhida, najvažnije načelo na koje su svi poslanici, bez izuzetka, podsjećali ljude i tražili od njih da vjeruju u njega, upravo je ovo, među islamskim teolozima poznato pod izrazom načelo proživljenja. U časnom Kur’anu nalazimo stotine ajeta koji na neki način govore o svijetu poslije smrti, Sudnjem danu, načinu oživljavanja mrtvih, polaganju računa, vaganju i bilježenju djela, Džennetu i Džehennemu, vječnosti Budućeg svijeta i ostalim pitanjima koja se tiču svijeta koji dolazi poslije smrti. Međutim, u dvanaest ajeta je doslovno nakon vjere u Boga spomenuta i “vjera u Sudnji dan”. Časni Kur’an koristi različite izraze u vezi sa Budućim svijetom, a svaki od njih otvara jedna vrata spoznaje. Jedan od tih izraza je Jevmu-l-ahir (Posljednji dan). Kur’an nas ovim izrazom podsjeća na dvije stvari: a. Čovjekov život, odnosno tok svijeta u cjelini, dijeli se na dvije etape i svaku od njih treba posmatrati kao jedan “dan”. Jedan “dan” je etapa, koja je prva i početna i ima svoj kraj (etapa Ovoga svijeta), a drugi je dan etapa koja je zadnja i nema kraja (etapa Budućeg svijeta). Tako se u nekim drugim kur’anskim izrazima ovosvjetski život naziva Ula (Prvi), a onosvjetski Ahiret (Posljednji). 79


Murteza Mutahari

ُ َ ْ‫َوإ َّن نَلَا ل َ آْل ِخ َر َة َوالأ‬ ‫وىل‬ ِ I doista samo Nama i Onaj i Ovaj svijet pripada!1

ُ َ َّ ٌ ْ‫َ َ آْ َ ُ َير‬ َ ْ‫ك ِم َن الأ‬ ‫وىل‬ ‫ولل ِخرة خ ل‬ Zbilja, Onaj svijet bolji je za tebe od svijeta Ovoga.2 b. Sada, dok prolazimo kroz prvu etapu i prvi život i dok još nismo stigli do druge etape i drugog dana koji nam je skriven, naša sreća i ovog i onog dana jeste u tome da povjerujemo u to drugo razdoblje i dan. Naša sreća na Ovome svijetu je povezana s ovim vjerovanjem tako što našu pažnju usmjerava prema posljedicama naših djela i postupaka i mi shvatamo da oni, sve od najmanjih pa do najvećih oblika razmišljanja, govora, postupaka i osobina, isto kao i mi sami, posjeduju svoj prvi i posljednji dan. Nije da Prvi dan okončava i nestaje, već ostaje da se drugog dana za sve to svodi račun. Zato se trudimo da sebe i svoja djela i namjere učinimo lijepim, da izbjegavamo loše misli i djela, i na taj način stalno koračamo putem dobra, vrlina i dobrog ponašanja. S druge strane, naša sreća na Onom svijetu je povezana s ovim vjerovanjem time što su – kao što ćemo poslije reći – naša djela i ponašanja na Ovom svijetu uzrok sretnog ili nesretnog života na Onom svijetu. Upravo zato časni Kur’an vjerovanje u Budući svijet ili Dan ahar (Drugi dan) smatra obaveznim i neophodnim za čovjekovu sreću.

1 2

Lejl, 13. Duha, 4.

80


Proživljenje kao jedan od stubova islamskog svjetonazora

Izvor vjerovanja u onosvjetski život Izvor vjerovanja u vječni i budući život je, prije bilo čega drugog, Božija objava koja je putem poslanika dostavljena ljudima. Čovjek je, nakon što je spoznao Boga i povjerovao u istinitost govora poslanika, shvatio da je ono što oni dostavljaju kao objavu zaista od strane Svevišnjeg i da tu nema mjesta odstupanju te je počeo vjerovati u Sudnji dan i vječni, onosvjetski život. Svi su poslanici ovo vjerovanje smatrali najvažnijim načelom nakon tevhida. Stoga, stepen vjerovanja svakog pojedinca u budući život zavisi, s jedne strane, od stepena njegovog vjerovanja u načelo poslanstva i istinitost govora poslanika, a s druge strane od toga na kojem se nivou nalaze njegove spoznaje i u kojoj mjeri je njegova predodžba o proživljenju i Budućem svijetu ispravna, racionalna i u skladu s pravilnim shvatanjem, a koliko se neuko i prosto narodno shvatanje uplelo u nju. Naravno, pored puta Božije objave koja je dostavljena ljudima putem Božijih poslanika, postoji još nekoliko drugih puteva – ili u najmanju ruku naznaka i pokazatelja – za vjerovanje u proživljenje, koji su proizvod misaonih, umnih i naučnih zalaganja samog čovjeka ili predstavljaju potvrdu ispravnosti Poslanikovih riječi koje se odnose na proživljenje i Budući svijet. Ti putevi su: 1. Put spoznaje Boga. 2. Put spoznaje svijeta. 3. Put spoznaje čovjekove duše i nefsa. Nas se zasada ne tiču ovi putevi, čije objašnjenje nužno zahtijeva iznošenje niza naučnih i filozofskih rasprava i u temu ćemo ući isključivo preko Objave i poslanstva. Međutim, s obzirom na to da se u samom Kur’anu neposredno ili posredno ukazuje na ove puteve, ukazat ćemo na njih u dijelu koji ćemo kasnije obraditi pod naslovom Kur’anski dokazi o Drugom svijetu. 81


Murteza Mutahari

Pitanja o kojima je neophodno raspravljati kako bi se s gledišta islama rasvijetlilo pitanje vječnog i budućeg života jesu sljedeća: - Suština smrti - Život poslije smrti - Berzah (prelazno razdoblje između Ovog i Onog svijeta) - Sudnji dan - Odnos i povezanost ovosvjetskog života sa životom poslije smrti - Otjelovljenje i vječnost djela i onoga što je čovjek stekao - Zajednički i različiti vidovi ovosvjetskog i onosvjetskog života - Kur’anski dokazi o Drugom svijetu

82


SUŠTINA SMRTI Šta je smrt? Je li smrt nepostojanje, nestajanje, iščeznuće i uništenje ili promjena, preobražaj i premještanje s jednog mjesto na drugo i iz jednog svijeta u drugi? Na ovo pitanje, koje se stalno nametalo i nameće čovjeku, svako želi dobiti neposredan odgovor ili povjerovati u odgovor koji mu je već ponuđen. Mi, muslimani, budući da vjerujemo u časni Kur’an, odgovor na ovo pitanje dobit ćemo iz njega i vjerovat ćemo u ono što je u njemu rečeno u vezi s ovim pitanjem. Časni Kur’an ima poseban odgovor, s posebnim izrazom vezanim za suštinu smrti. To je riječ preuzimanje – teweffa (‫) َت َو َّفى‬, odnosno, Kur’an je smrt nazvao preuzimanjem. Riječi teweffa (preuzimanje) i istifa (traženje preuzimanja) imaju isto porijeklo, dolaze od riječi wefa, što znači “ispuniti”. Kada neko preuzme nešto potpuno i do kraja, bez umanjivanja i oduzimanja i, kako se to obično kaže, učini istifa, u arapskom jeziku koriste riječ ‫ َت َو َّفى‬, odnosno teweffejtu-l-mal (‫)توفيت المال‬, što znači: “Preuzeo sam sve bez imalo umanjivanja.” U četrnaest kur’anskih ajeta ovaj se izraz koristi za smrt. Iz svih njih se može izvući zaključak da je smrt sa stanovišta Kur’ana preuzimanje. To znači da čovjek u trenutku smrti svu svoju ličnost i postojanje prepušta Božijim dužnosnicima na preuzimanje i oni je primaju. Iz ovog kur’anskog izraza može se zaključiti sljedeće: a. Smrt nije nepostojanje, nestajanje i iščeznuće, već predstavlja prelazak iz jednog u drugi svijet, gdje se također živi, samo na drugi način. 83


Murteza Mutahari

b. Ono što čini čovjekovu stvarnu ličnost i predstavlja njegovo istinsko ja nisu njegovo tijelo, tjelesni organi i ono što pripada tijelu, jer se oni ne predaju nigdje i na Ovom svijetu postepeno propadaju. Ono što čini našu stvarnu ličnost i čini naše istinsko ja jeste upravo ono što se u Kur’anu spominje izrazom nefs ili ponekad ruh, što znači duša. c. Čovjekov ruh, tj. duša ili nefs, koja je mjerilo stvarne čovjekove ličnosti i putem čije vječnosti se, s gledišta i razine egzistencijalnog položaja, ostvaruje i čovjekova vječnost uopće, nalazi se na stepenu koji nadilazi materijalne stepene i pojave. Iako je ruh ili nefs proizvod supstancionalnog usavršavanja prirode, ipak priroda, usljed ovog usavršavanja ��� koje se pretvara u ruh – mijenja svoje egzistencijalno obzorje, svoju stvarnu razinu i položaj, i zauzima mjesto na višoj razini, tj. počinje pripadati jednom drugom svijetu, koji nadilazi svijet prirode. Smrću se, dakle, duša premješta u svijet koji je iste vrste kao i ona sama, ili drugim riječima, u trenutku smrti ta nadmaterijalna suština biva ponovo preuzeta. Časni Kur’an u nekim drugim ajetima koji govore o stvaranju čovjeka, a koji se ne tiču proživljenja i budućeg života, podsjeća na činjenicu da u čovjeku postoji suština koja nadilazi kategoriju vode i gline. U vezi sa čovjekom prvo kaže: I u njega sam udahnuo od Ruha Svog.1 (‫) َو َن َف ْخ ُت فِي ِه مِن ُّروحِ ى‬ Pitanje duše i njene opstojnosti nakon smrti predstavlja jedno od glavnih islamskih učenja. Polovina izvornih i neporecivih islamskih učenja temelji se na izvornosti duše, njenoj nezavisnosti od tijela i njenom opstanku nakon smrti, isto kao što su i čovječnost i stvarne ljudske vrijednosti utemeljene na ovoj činjenici, bez koje bi bili puka imaginacija. Svi ajeti koji izričito i jasno govore o životu neposredno poslije smrti – čije smo primjere naveli i još ćemo ih navoditi – dokaz su da Kur’an dušu smatra jednom istinom, nezavisnom od tijela, koja opstaje i poslije nestajanja tijela. 1

Hidžr, 29.

84


Suština smrti

Neki smatraju da s gledišta Kur’ana duša ne postoji. Čovjek umiranjem skončava, tj. poslije smrti nema više svijesti i opažanja, niti radosti i muke, sve dok se ne desi veliki Sudnji dan kada čovjek iznova dobiva život. Samo tada čovjek ponovo pronalazi sebe i svijet. Međutim, ajeti koji izričito i jasno govore o životu neposredno poslije smrti čvrst su dokaz za pobijanje ove tvrdnje. Ova skupina smatra da je dokaz onima koji vjeruju u postojanje duše časni ajet: Duša je nešto od moga Gospodara2 (‫وح م ِْن‬ ُ ‫ُق ِل ال ُّر‬ ‫َأ‬ ‫ )� ْم ِر َر ِّبى‬te kažu da je u Kur’anu riječ ruh više puta spomenuta, ali se s njom misli na nešto drugo. I u ovom ajetu je predočeno upravo značenje koje ima u tim ajetima. Ova skupina ne zna da dokaz onima koji vjeruju u dušu nije ovaj ajet, već oko dvadeset drugih. Čak i ovaj ajet, uz pomoć nekih drugih ajeta u kojima se spominje ruh, u nekim neposredno, a u nekim posredno (Merjem, 17; Bekare, 87; Hidžr, 29; Šura, 52), pokazatelj je činjenice da sa gledišta Kur’ana postoji stvarnost uzvišenija od meleka i ljudi koja se zove ruh. Između ostalog i u vezi sa čovjekom rečeno je ‫َو َن َف ْخ ُت فِي ِه مِن ُّروحِ ى‬ (I u njega sam udahnuo od Ruha Svog). Meleci i ljudi svoju suštinu iz svijeta emra3, odnosno svoje duše, dobili su Božijom voljom zahvaljujući darivanju ruha. Znači, svi ajeti koji govore o ruhu, dodavši im i ajet ‫( َو َن َف ْخ ُت فِي ِه مِن ُّروحِ ى‬I u njega sam udahnuo od Ruha Svog) koji govori o čovjeku, pokazuju da je suština čovjekove duše (ruha) nematerijalna.4 Isra, 85. U nekim ajetima časnog Kur’ana spominje se svijet koji se zove Svijet emra (Isra’, 85; Nahl, 2; Šura, 52). Ruh pripada tom svijetu. 4 Pogledati tefsir El Mizan (na arapskom), svezak 13, str 195. ispod časnog ajeta duša je nešto od moga Gospodara (‫وح م ِْن َأ� ْم ِر َر ِّبى‬ ُ ‫ ) ُق ِل ال ُّر‬i 38. ajeta sure Nebe’: na Danu kada ruh i meleci u redove budu poredani (‫وح َوا ْل َم َلائ َِك ُة َص ًّفا‬ ُ ‫) َي ْو َم َي ُقو ُم ال ُّر‬, svezak 3, str. 270–275. 2 3

85


Murteza Mutahari

Nije samo Kur’an taj koji u brojnim ajetima naglašava stvarnost duše. Potvrde ove činjenice Božijeg poslanika i čistih Imama u hadiskim zbirkama, u dovama i u Nehdžu-l-belagi toliko su brojne da ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji. Negiranje duše je jedno prljavo, odbojno zapadnjačko razmišljanje koje izvire iz zapadnjačkog empirizma, a zahvatilo je, nažalost, i neke dobronamjerne sljedbenike Kur’ana. Sada ćemo, kao primjer, navesti ajete u kojima se riječ teweffa (preuzimanje) koristi za smrt. U nekima od njih se ljudima neposredno poslije smrti pripisuje niz djela koja upućuju na život (kao što je razgovor, želja, molba). Mi ćemo navesti tri od četrnaest ajeta u kojima se koristi izraz tavaffa.

ْ ُ َ ْ ُ ُ َ ْ ُ َ ْ َُْ ْ ُ َّ َ َ َّ‫َّ ذ‬ َ ُ َ ‫ين ت َوفاه ُم ال َمآلئِكة ظال ِ ىِم أنف ِس ِهم قالوا ِفيم كنتم قالوا‬ ‫ال‬ ِ ‫ِإن‬ َ َ َ ْ َ ُ ًَ َ َ ُ ْ ْ ُ َ ْ ْ َ َ ْ َ ْ ُ َّ ُ ‫اسعة‬ ِ ‫كنا مستضع ِفني ىِف األر ِض قالوا ألم تكن أرض ا‬ ِ ‫هلل و‬ ْ َ َ َ ُ َّ َ َ ْ ُ َ ْ َ َ َ ْ ُ َ َ ْ ُ َ ُ َ ً ‫ت َمص‬ ‫ريا‬ ‫اجروا ِفيها فأولـ ِئك مأواهم جهنم وساء‬ ِ ِ ‫فته‬ Meleci će pitati one koji su prema sebi zgriješili, kad im duše budu uzimali: “Na čemu ste vi bili?” A oni će odgovoriti: “Bili smo na Zemlji tlačeni!” A meleci će pitati: “A zar Zemlja Allahova prostrana bila nije pa da se po njoj selite?!” Eto, njima će Džehennem biti stanište. A ogavno li je to boravište!5 Ovaj ajet govori o ljudima koji su boravili u nepovoljnoj sredini kojom su drugi upravljali kako im se sviđalo, a oni su bili osuđeni na takva dešavanja, i koji su riječi “sredina je pokvarena, sredina je nepovoljna, mi ne možemo ništa učiniti” uzimali za izgovor. 5

Nisa’, 97.

86


Suština smrti

Oni, umjesto da izmjene sredinu i da – ako to nisu u stanju, onda sebe izbave iz nevolja takve pokvarene sredine i premjeste se u povoljniju, nastavljaju život u njoj i potčinjavaju se dešavanjima koja ih okružuju, utapajući se u njima. Božiji meleci, nakon što im uzmu dušu i preuzmu ih, počinju razgovarati s njima i njihov izgovor smatraju neopravdanim, jer ono najmanje što su mogli uraditi – iseljavanje i premještanje u drugu sredinu – nisu uradili. Meleci ih podsjećaju i na taj način im daju do znanja da su oni sami odgovorni za nasilje koje im je naneseno, a time i za svoje grijehe. Časni Kur’an ovim ajetom nas podsjeća da se bespomoćnost u jednoj sredini ne prihvata kao opravdan izgovor, osim ako je put iseljenja i izbavljanja sebe na neko drugo mjesto zatvoren. Kao što vidimo, u ovom časnom ajetu se smrt, koja je u spoljašnjim očima nepostojanje, nestajanje i završetak, tumači kao teweffa, tj. preuzimanje i primanje. Ovaj ajet, pored toga što za smrt koristi izraz teweffa, jasno govori i o razgovoru i raspravljanju koji se dešavaju između meleka i čovjeka u trenucima poslije smrti. Jasno je da razgovor nema smisla ako čovjekova suština nije ostala poslije tijela i ako je ostala kao lešina bez osjećaja i svijesti. Ovaj ajet daje do znanja da čovjek, nakon što ode s Ovog svijeta, drugim očima, ušima i jezikom razgovara s nevidljivim bićima zvanim meleci.

َ ُ ْ َ ‫َوقَالُوا أَئ َذا َضلَلْنَا ف الأْ َ ْرض أَئ َّنا لَف َخلْق‬ ‫يد بَل هم بِ ِلقا ِء‬ ‫د‬ ‫ج‬ ٍ ِ ٍ ِ ِ‫ى‬ ِ‫ِ ِ ى‬ َّ‫َ ِّ ْ اَ ُ َ ُ ْ َ َ َ َّ ُ َّ َ ُ ْ َ ْ ذ‬ َ ِّ‫ُ ل‬ َُّ ْ ُ ‫الى وك بِكم ثم ِإل‬ ِ ‫رب ِهم كفِرون قل يتوفاكم ملك المو ِت‬ َ ُ ُ ‫َر ِّبك ْم ت ْر َج ُعون‬ A oni vele: “Zar kad pod zemljom nestanemo mi, zar ćemo iznova biti stvoreni?” Dakako! Oni u susret s 87


Murteza Mutahari

Gospodarom svojim ne vjeruju! Ti reci: “Melek smrti, koji je za to vama određen, vas će preuzeti, potom ćete se vi svome Gospodaru vratiti!”6 U ovom ajetu časni Kur’an spominje jednu sumnju onih koji poriču i odgovara na nju. Sumnja je u sljedećem: poslije smrti će svaka naša čestica nestati, otići će negdje i od nas neće biti ni traga, pa kako je moguće da budemo ponovo stvoreni? Kur’anski odgovor – pored toga što ukazuje na to da su ove sumnje izgovori koje se iznose zbog inata i poricanja – jeste da, za razliku od tvrdnji nekih, ljudi (njihovo istinsko ja i njihova istinska ličnost) nisu ono za šta oni misle da će se izgubiti. Oni će sa svom svojom ličnošću i suštinom biti stavljeni na raspolaganje Božijem meleku. Oni koji ubacuju sumnju kada kažu “gubljenje“ žele reći da svaka čestica našega tijela propada i ne ostaje nikakvog traga od nje. Pa kako će se ovo naše tijelo ponovo vratiti u život? Ista ova sumnja koja se odnosi na rasutost i propadanje dijelova tijela spominje se i u drugim kur’anskim ajetima i na nju je dat drugi odgovor. S ljudske i ovosvjetske tačke gledišta, svi ti propali dijelovi zaista su izgubljeni, jer je čovjeku teško, odnosno nemoguće da sakupi sve ove čestice. Međutim, za Boga, Koji ima neograničeno znanje i moć, nema nikakvih teškoća u tome. U spomenutim ajetima, riječi onih koji poriču odnose se neposredno na dijelove tijela, tj. oni pitaju kako i odakle će se ovi dijelovi sakupiti. Međutim, ovdje je odgovoreno na drugi način, jer se ne govori samo o tome da dijelovi tijela, svaki ponaosob, propadaju i gubi im se trag, već o tome da gubljenjem dijelova tijela i mi postajemo izgubljeni i više ne postoji „mi“ i „ja“. 6

Sedžda, 10-11.

88


Suština smrti

Drugim riječima, oni koji sumnjaju kažu da razbacanošću dijelova tijela naša stvarna ličnost propada i nestaje. Kur’an ovako odgovara: za razliku od vaših pretpostavki, vaša stvarna ličnost nikada neće propasti, pa da bi imala potrebu da bude pronađena. Od samog početka bit će data na raspolaganje našim melecima. I ovaj ajet sasvim jasno spominje opstanak stvarne ličnosti čovjeka (opstanak duše) nakon smrti, unatoč nestajanju dijelova tijela.

َ ُ َ ْ‫هَّ ُ َ َ َ ىَّ لأ‬ ُ ْ ‫ني َم ْوت َها َوالَّت ل َ ْم َت ُم‬ َ ‫نف َس ح‬ ‫ت ىِف َمنَا ِم َها فيُ ْم ِسك‬ ‫الل يتوف ا‬ ِ ِ ِ‫ى‬ َ ُ ْ‫لأ‬ َ‫ى‬ ْ َ ُ ْ َّ َ َ‫َّ َ ى‬ ‫ال ىِت قض َعليْ َها ال َم ْوت َو ُي ْر ِسل ا خ َرى إِل أ َج ٍل ُم َس ىًّم إِن ف‬ َ َّ َ َ َ ِّ َ َ‫َ َ آ‬ ‫ات لق ْومٍ يتَفك ُرون‬ ٍ ‫ذلِك لي‬ Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove, a i one koje nisu umrle u snu njihovome, pa zadržava one kojima smrt odredio je, a druge vraća do roka određenoga. Doista su u tome znaci za ljude koji razmišljaju.7 Ovaj ajet govori o sličnosti i srodnosti između sna i smrti, a uz to i o sličnosti i srodnosti budnosti i onosvjetskog proživljenja. San je slaba i mala smrt, a smrt snažan i velik san, i na obje ove razine čovjekova duša se premješta iz jednog svijeta u drugi, s tom razlikom da u snu čovjek najčešće nije svjestan i kada se probudi ne zna da se u stvari vratio s putovanja, za razliku od smrti, gdje mu je sve jasno. Iz ova tri ajeta jasno se može shvatiti da suština smrti prema Kur’anu nije nestajanje, nepostojanje i završetak, već premještanje iz jednog svijeta u drugi. Treba još naglasiti da je također jasna i suština sna, s gledišta Kur’ana. 7

Zumer, 42.

89


Murteza Mutahari

Postalo je jasno da je san, iako je u tjelesnom i vanjskom pogledu obustavljanje prirodnih snaga, u duševnom pogledu ipak bijeg i povratak u unutrašnjost i nebeski svijet. Pitanje sna je, kao i pitanje smrti, s naučnog gledišta jedna od nepoznanica. Ono što nauka na ovom polju zna samo je dio fizičkih dešavanja koji se odvijaju na tijelu.

90


ŽIVOT POSLIJE SMRTI Ulazi li čovjek poslije smrti odjednom u Svijet ahireta i s njim u trenu biva sve završeno ili prvo prolazi kroz neki poseban svijet, a kada nastupi veliki Sudnji dan, ulazi u Budući svijet? (Naravno, znamo da samo Bog zna kada će nastupiti Sudnji dan. Čak su i poslanici izrazili svoju neobaviještenost u vezi s ovim pitanjem.) U skladu s onim što se može razumjeti iz doslovnog kur’anskog teksta i vjerodostojnih i neporecivih hadisa i predaja koji se prenose od časnog Poslanika i čistih Imama, niko neposredno nakon smrti ne ulazi u Budući svijet, jer se veliki Sudnji dan podudara s nizom sveukupnih prevrata i promjena u svim zemaljskim i nebeskim bićima koje mi poznajemo. Znači, planine, mora, Mjesec, Sunce, zvijezde, galaksije... jednom riječju, ništa neće ostati u postojećem stanju. Pored toga, na velikom Sudnjem danu bit će sakupljeni i prvi i posljednji, a mi vidimo da poredak u svijetu još uvijek stoji i možda će još milionima, štaviše, milijardama godina biti uspostavljen na ovaj način i milijarde i milijarde drugih ljudi će doći poslije nas. Također, sa gledišta časnog Kur’ana – kao što se iz prethodno citiranih i nekih drugih ajeta može zaključiti – u razmaku između smrti i velikog Sudnjeg dana niko ne tone u tišinu i bezosjetilnost. Znači, čovjek poslije smrti ne tone u stanje slično onesviještenosti i ništa ne osjeća, pa da nema ni užitka ni boli, ni radosti ni tuge, već on neposredno poslije smrti ulazi u novi stadij života u kojem sve osjeća: u nečemu uživa, a nešto drugo ga muči. Naravno, užitak i muka zavise od njegovih misli, morala i djela na Ovom svijetu. 91


Murteza Mutahari

Ovaj stadij se nastavlja dok ne nastupi veliki Sudnji dan. Tada će, usljed niza prevrata i promjena kakve nisu viđene, koje će u trenu obuhvatiti svijet i sve će, počevši od najudaljenijih zvijezda, pa sve do naše zemlje, biti obuhvaćeno tim promjenama, okončati taj svijet koji za svakoga predstavlja svojevrstan prijelaz i granicu između Ovoga svijeta i Sudnjeg dana. Prema tome, sa gledišta časnog Kur’ana, svijet poslije smrti odvija se u dvije etape ili, ispravnije rečeno, čovjek nakon smrti prolazi kroz dva svijeta: svijet koji, kao i Ovaj svijet, ima svoj kraj i naziva se svijet Berzaha, i Drugi svijet, svijet nakon velikog Sudnjeg dana, koji ni u kom slučaju nema kraja. Sada ćemo ući u sažetu raspravu o svijetu Berzaha i Budućem svijetu. Svijet Berzaha Riječ berzah znači “zapreka, rastojanje između dvije stvari”. Časni Kur’an za život poslije smrti sve do velikog Sudnjeg dana koristi riječ Berzah. U 99. i 100. ajetu sure Mu’minun kaže se:

ُ ْ َ ْ ُ ُ َ َ َ َ َ َ َّ‫َ ى‬ ْ ‫ت قَ َال َر ِّب‬ َ ‫ارج ُعون لَ َع ىِّل أَ ْع َم ُل‬ ‫الًا‬ ‫ص‬ ‫حت ِإذا جاء أحدهم المو‬ ِ‫ح‬ ِ ِ َ‫ٌ ى‬ ُ َ ُ ٌ َ‫َ َ َ ْ ُ َ لاَّ َّ َ ل‬ ِ‫ك َمة ه َو قائِل َها َو ِمن َو َرائِ ِهم بَ ْر َزخ ِإل يَ ْوم‬ ِ ‫ِفيما تركت ك ِإنها‬ َ ُ ُ ‫يبْ َعثون‬ I kad nekog od njih smrt pohodi, on govori: “Moj Gospodaru, Ti me povrati! – da bih ja uradio kakva dobra u onom što propustio sam!” Nikada! To je riječ koju je on već govorio. Iza njih pregrada će biti do Dana kad će biti proživljeni.

92


Život poslije smrti

Ovaj ajet je jedini ajet koji razdoblje između smrti i Sudnjeg dana naziva Berzah. Islamska ulema je upravo odavde preuzela ovaj izraz i svijet poslije Ovog svijeta, a prije velikog Sudnjeg dana, nazvala svijet Berzaha. U ovom ajetu se o nastavku života poslije smrti govori tek to da se ljudi poslije smrti kaju i traže da budu vraćeni na Ovaj svijet I da će im se dati negativan odgovor. Ovaj ajet sasvim jasno daje do znanja da čovjek poslije smrti živi jednu vrstu života u kojem moli da bude vraćen, ali njegova molba neće biti prihvaćena. Mnogo je ajeta koji upućuju na to da čovjek u razdoblju od smrti do Sudnjeg dana posjeduje jednu vrstu života i u tom stanju duboko osjeća, razgovara i čuje, ima osjećaj užitka, muke, radosti i tuge, i na koncu uživa jedan život protkan srećom ili nesrećom. Postoji oko petnaest ajeta u Kur’anu koji na neki način spominju postojanje života u Berzahu, a koji daju do znanja da čovjek u razdoblju između smrti i Sudnjeg dana uživa jedan potpun život. Ovi ajeti se dijele na nekoliko skupina. 1. Ajeti koji spominju razgovor koji se odvija između dobrih ili loših ljudi s Božijim melecima, a koji će se desiti neposredno poslije smrti. Mnogo je ovakvih ajeta. Devedeset sedmi ajet sure Nisa’ i stoti ajet sure Mu’minun, koje smo prethodno citirali i preveli, neki su od tih ajeta. 2. Ajeti koji, pored gore navedenog sadržaja, jasno ukazuju da će meleci nakon tih razgovora dobročiniteljima reći: “Od sada koristite Božije blagodati.” Znači da ih neće ostaviti u iščekivanju do nastupanja velikog Sudnjeg dana. Dva ajeta koja slijede imaju ovo značenje.

ْ ُ ُ ْ ُ ُ ْ َ َ ٌ َ َ ُ ُ َ َ ِّ َ ُ َ ْ ُ َّ َ َ َّ‫ذ‬ ‫ين تتَ َوفاه ُم ال َمآلئِكة طي ِبني يقولون سالم عليكم ادخلوا‬ ‫ال‬ ِ ْ‫ج‬ ُ ُ َ َّ َ َْ ‫الَنة بِ َما كنتُ ْم تع َملون‬ 93


Murteza Mutahari

One koje će meleci preuzeti, a oni čisti biti, i kojima će govoriti: “Selam, Mir vama! U Džennet stupite zbog onog što činili ste!”1

َ ََ ِّ‫ى‬ َ َ ْ َ َ َ ْ َ‫جْ َ َّ َ َ َ َ ي‬ ُ ْ َ ‫ت ق ْو ىِم يعل ُمون بِ َما غف َر ىِل َرب َو َج َعلن‬ ‫ِقيل ادخ ِل النة قال يا ل‬ ْ ُْ َ ‫ك َرم‬ ‫ني‬ ِ ‫ِم َن الم‬ I reći će se: “Uđi u Džennet!” – a on će reći: “Kamo sreće da moj narod zna zašto je meni moj Gospodar oprostio i od počašćenih me učinio!”2 U ajetima koji prethode ovom prenosi se razgovor koji se odvija između ovog vjernika (vjernik iz faraonove porodice) i njegovog naroda, kojeg je pozivao da slijede poslanike koji su u gradu Antakiji ljude pozivali da napuste obožavanje svega mimo Boga i da Njemu iskreno robuju. Potom obznanjuju svoje vjerovanje i od njih traži da poslušaju njegove riječi i krenu njegovim putem. Iz ovih ajeta razaznajemo da narod nije poslušao njegove riječi, a on je na Budućem svijetu, kada je vidio oprost i plemenitost Božiju koja mu je bila ukazana, zaželio da i njegov narod, koji je još uvijek na Dunjaluku, sazna za njegovo sretno stanje na Onom svijetu. Jasno je da se sve ovo dešava prije velikog Sudnjeg dana, jer će na njemu biti sakupljeni svi, od prvih do posljednjih, i niko neće ostati na Zemlji. Trebamo znati još i to da ono što je spremljeno sretnicima nakon smrti nije Džennet, već Dženneti, tj. različite vrste Dženneta. Dženneti su na Budućem svijetu, u skladu sa stepenima Božije blizine, različiti. Pored toga, kako se prenosi i u predajama Ehli-bejta, a.s., neki od ovih Dženneta se tiču svijeta Berzaha, a ne svijeta Sudnjeg dana. 1 2

Nahl, 32. Ja-Sin, 26-27.

94


Život poslije smrti

Zbog toga za dva prethodna ajeta u kojima se spominje riječ Džennet ne treba pogrešno misliti da se odnose na Sudnji dan. 3. Treća skupina su ajeti u kojima se ne govori o razgovoru meleka s ljudima, već neposredno o životu sretnih i dobrih ili nesretnih i loših ljudi te uživanju u blagodatima prvih i kazni i patnji drugih, u vremenu od smrti do Sudnjeg dana. Sljedeća dva ajeta glase:

َ َ ْ َ َْ ً ََْ َ ‫اء ع‬ ََّ‫ال حَتْ َس ن‬ َ‫حي‬ َ ْ ُ ُ َ َّ‫ب ذ‬ ٌ ‫ند َر ِّب ِه ْم‬ ‫هلل أمواتا بل أ‬ ‫و‬ ِ ِ ِ ‫يل ا‬ ِ ‫الين ق ِتلوا ىِف س ِب‬ َّ‫ذ‬ َ َ ْ َ َ ُ َْ ََْ ُ ُ ُ َ َ َ َ َ َُُْ ‫ين ل ْم‬ ‫ال‬ ِ ِ‫شون ب‬ ِ‫يرزقون ف ِر ِحني بِما آتاهم اهلل ِمن فض ِل ِه ويستب ر‬ ْ ُ َ َْ ْ َ َ ٌ َ َّ َ َ ُ ْ َ‫َ ُ ح‬ ‫حقوا بِ ِهم ِّم ْن خل ِف ِه ْم أال خ ْوف َعليْ ِه ْم َوال ه ْم ي َزنون‬ ‫يل‬ Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovom Putu poginuli! Oni su živi, i kod Gospodara svoga opskrbljeni. I radosni zbog onog što im je Allah iz Svoga obilja dao, i priželjkuju da budu obradovani zbog onih koji se još nisu u društvo njihovo pridružili! Takvima straha nema i oni neće tugovati.3

َ َ ُ َ َ َ ْ ُ ُ َّ‫ْ َ ْ َ ُ ُ ْ َ َ نل‬ ‫ار يع َر ُضون َعليْ َها غ ُد ًّوا َو َع ِش ًّيا‬ ‫اب ا‬ ِ ِ‫وحاق ب‬ ِ ‫آل فِرعون سوء العذ‬ َ َ ْ َّ َ َ َ ْ َ ْ َ ُ ْ َ ُ َ َّ ُ ُ َ َ ْ َ َ ‫اب‬ ‫ذ‬ ِ ‫ويوم تقوم الساعة أد ِخلوا آل ِفرعون أشد الع‬ …a faraonova porodica bi obuhvaćena kaznom zla. Vatra kojoj će izloženi jutrom i večerom biti, na Dan kad bude nastupio Čas: “Uvedite faraonovu svitu u kaznu najtežu!”4

3 4

Ali Imran, 169-170. Mu’min, 45-46.

95


Murteza Mutahari

Ovaj časni ajet spominje dvije vrste kazne za faraona i njegovu svitu. Jedna je prije Sudnjeg dana, za koju se koristi izraz kazna zla (‫اب‬ ِ ‫)سو ُء ا ْل َع َذ‬, ُ a to je da će dva puta dnevno biti izlagani vatri, a da ne budu bačeni u nju. Druga je poslije Sudnjeg dana, i za nju se koristi izraz kazna najteža (‫اب‬ ِ ‫) َأ� َشدَّ ا ْل َع َذ‬, kada će doći naredba da budu bačeni u nju. U vezi s prvom kaznom spominje se jutro i večer, za razliku od druge kazne. Kako je Zapovjednik pravovjernih, Ali, a.s., objašnjavajući i tumačeći ovaj ajet rekao, to je zbog toga što se prva kazna tiče svijeta Berzaha, a u svijetu Berzaha, kao i na Dunjaluku, postoje jutro, večer, sedmica, mjesec i godina, za razliku od druge kazne koja se odnosi na Budući svijet, u kojem ne postoji jutro, večer, sedmica, mjesec, itd. U predajama koje se prenose od Poslanika, s.a.v.a., Zapovjednika pravovjernih, a.s., i ostalih čistih Imama naglašeno je pitanje svijeta Berzaha, te života vjernika i grješnika u tom razdoblju. Božiji Poslanik je u Bici na Bedru, nakon pobjede muslimana, ubijanja glavešina oholih Kurejšija i bacanja njihovih tijela u jednu jamu u blizini Bedra, uvukao glavu u jamu, te im se obratio i rekao: “Mi smo vidjeli da se ostvarilo ono što nam je Gospodar naš obećao, jeste li i vi uvidjeli istinitost Božijih obećanja?” Neki ashabi su rekli: “O Poslaniče Božiji! Razgovaraš s poginulim i umrlim! Zar oni razumiju tvoje riječi?!” Poslanik je odgovorio: “Oni trenutno čuju bolje nego vi.” Iz ovog i sličnih hadisa može se shvatiti da, iako smrću dolazi do razdvojenosti tijela i duše, duša u potpunosti ne prekida svoju zainteresiranost za tijelo s kojim je godinama bila sjedinjena i s kojim je živjela. Imam Husejn, a.s., se desetog dana muharrema, nakon što je obavio sabah-namaz u džematu s ashabima, okrenuo svojim prijateljima i održao kratak govor. U tom obraćanju je rekao: 96


Život poslije smrti

“Malo strpljenja i istrajnosti; smrt nije ništa drugo do most koji vas prebacuje s obale boli i muke na obalu sreće, časti i prostranih Dženneta.”5 U jednom hadisu se kaže: “Ljudi spavaju, a kada umru probude se.”6 Ovim se želi reći da je razina života poslije smrti savršenija i potpunija nego prije smrti. Isto kao što čovjek u snu posjeduje niži i slabiji stepen opažanja i osjećaja, nalazi se u polumrtvom-poluživom stanju, a u vrijeme budnosti taj život postaje savršeniji, isti je takav čovjekov život na Ovom svijetu u odnosu na berzahski život. On je za stepen slabiji, i čovjekovim premještanjem u svijet Berzaha postaje savršeniji. Ovdje je potrebno podsjetiti na dvije stvari: a. U skladu s onim što se nalazi u predajama predvodnika vjere, u svijetu Berzaha predmet ispitivanja su samo čovjekova vjera i uvjerenje. Razmatranje ostalih pitanja odlaže se do Sudnjeg dana. b. Dobra djela onih koji ostaju iza preminulih, a koja se obavljaju u namjeri da budu upisana kao nagrada, bivaju povod njihovog dobra, blagostanja i sreće. Svaki vid sadake – kako tekuće sadake, tj. osnivanja dobrotvornih institucija čija korist za Božije robove ima svoj tok i ostaje, tako i sadake koje nisu takve prirode već su u obliku prolaznog djela – ukoliko se budu obavljale u namjeri da budu nagrada za oca, majku, prijatelja, učitelja ili bilo koga drugog ko je otišao s Ovog svijeta, ubrajaju se u poklon za preminule i bivaju razlog njihove radosti i veselja. Isto je i s dovom, traženjem oprosta, odlaskom na Hadždž, te obavljanjem tavafa i zijareta u njihovo ime. Moguće je da roditelji, ne daj Bože, za vrijeme života ne budu zadovoljni djecom, ali da se djeca poslije preseljenja roditelja ponašaju tako da pridobiju njihovo zadovoljstvo, kao što je moguće i obrnuto. 5 6

Me’ani-l-ahbar, svezak 3, str. 289. Etekadate Suduk, poglavlje 11. Mehadžetu-l-bejda, sv. 7, str. 42.

97


Murteza Mutahari

Veliki Sudnji dan Druga razina vječnog života dolazi nakon velikog Sudnjeg dana. Za razliku od svijeta Berzaha, koji se odnosi na pojedinca koji ulazi u njega, Sudnji dan se odnosi na sve ljude i čitav svijet. To je događaj koji obuhvata sve stvari i sve ljude i koji će se desiti čitavom svijetu. Cijeli svijet će ući u novu etapu, novi život i novi poredak. Časni Kur’an nas je obavijestio o ovom velikom događaju koji se zove Sudnji dan. On navodi da pojavu ovog velikog događaja prati gašenje zvijezda, nestanak sjaja Sunca, sušenje mora, poravnavanje uzvisina, raspadanje planina, pojava potresa i tutnjave koja će obuhvatiti cijeli svijet, kao i ogromni preokreti i promjene kakve nisu viđene. U skladu s onim što se može razumjeti iz Kur’ana, cijeli svijet se kreće prema propasti i uništenju, sve će nestati, ponovo će se iznova izgraditi i ponovo će biti stvoreno. Nastavit će postojanje uz nove zakone i novi poredak koji se iz temelja razlikuju od sadašnjih zakona i poretka u svijetu. Takvi će ostati zauvijek. Sudnji dan se u časnom Kur’anu naziva različitim imenima. Svako od njih je pokazatelj posebnog stanja i posebnog uređenja koje će njime vladati. Naprimjer, s obzirom na to da će se svi, i prvi i posljednji, nalaziti na istoj ravni i nestat će njihov vremenski redoslijed, naziva se “Dan izgona”, “Dan sakupljanja” ili “Dan susreta”; s obzirom na to što će se očitovati suštine i otvoriti se zatvorene i zamršene istine, naziva se “Dan kada će svaka tajna biti obznanjena”7 ili “Dan okupljanja”; uzevši u obzir njegovu neuništivost i vječnost naziva se “Dan vječnosti”; gledajući to što će ljudi zapasti u duboka žaljenja i kajanja i osjećati gubitak jer se nisu spremili za ovu etapu, naziva se “Dan žaljenja” ili “Dan samoobmane”; a zbog toga što je to najveća vijest i najveći događaj, naziva se “Vijest velika”. 7

Tarik, 9.

98


Život poslije smrti

Odnos i povezanost života na Ovom i života na Onom svijetu Jako važna stvar na koju su nam skrenule pažnju nebeske knjige jeste povezanost ova dva života. Oni nisu međusobno odvojeni. Sjeme budućeg života sadi se čovjekovom rukom u ovom životu i sudbina budućeg života se u ovom životu određuje posredstvom samog čovjeka. Čista i ispravna vjera i pogled na svijet koji je u skladu sa stvarnošću, čista ljudska narav, oslobođena zavisti, lukavština, mržnji, zloba, varanja, te dobra djela koja se obavljaju s ciljem usavršavanja osobe i društva, služenje ljudima, iskrena djela i sl., grade sretan vječni život za čovjeka. Suprotno tome, nevjerovanja, pogrešna uvjerenja, prljava narav, samoljublja, uobraženosti, nepravde, nasilja, licemjerstva, lihvarstvo, laži, klevete, izdaje, ogovaranja, prenošenje tuđih riječi, pravljenje smutnje, odbijanje robovanja Stvoritelju i sl., uzrokuju izuzetno nesretan čovjekov život na Budućem svijetu. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je u jednom svom zanimljivom iskazu rekao:

.ِ‫الدُّ نْيا َم ْز َرعَ ُة ال آ�خِ رة‬ “Ovaj svijet je njiva za Budući svijet.” Svako dobro ili loše sjeme koje se zasije na Ovom svijetu bit će požnjeveno na Budućem. Isto kao što je nemoguće da čovjek zasadi ječam, a požanje pšenicu, ili da zasadi trnje, a ubere cvijet, zasadi gorku tikvicu, a ona postane zelena hurma, nemoguće je da čovjek ima loše misli, lošu ćud i loše postupke, a da na Budućem svijetu ubere korist. 99


Murteza Mutahari

Otjelovljenje i vječnost djela i onoga što je čovjek stekao Iz časnog Kur’ana i predaja predvodnika vjere može se zaključiti da ne samo da čovjek ostaje poslije smrti i vječno živi, već se i njegova djela i posljedice tih djela na neki način bilježe, čuvaju i ne propadaju. Čovjek će na svijetu Sudnjeg dana sva svoja prošla djela i njihove posljedice vidjeti i posmatrati “oslikane” i “otjelovljene”. Dobra djela će vidjeti otjelovljena u veoma lijepim, zanimljivim i prijatnim oblicima i ona će se pretvoriti u izvor užitka i ushićenja. Međutim, čovjekova loša djela otjelovit će se u veoma ružnim, zastrašujućim, jezivim i uznemiravajućim oblicima i pretvoriti se u izvor boli muke i patnje.8 Ovdje ćemo se zadovoljiti navođenjem tri ajeta iz časnog Kur’ana i jednim hadisom časnog Poslanika, s.a.v.a.

ُّ ُ‫َ ْ َ جَ ُ ل‬ ْ َ‫ك َن ْفس َّما َعمل‬ ْ َ‫ضا َو َما َعمل‬ ً َ‫ت ِم ْن خَيرْ حُّمْ ر‬ ‫تد‬ ‫ت ِمن ُسو ٍء‬ ِ ِ ٍ ِ ‫يوم‬ ٍَ َ ً ‫تَ َو ُّد ل َ ْو أ َّن بَيْنَ َها َو َبيْنَ ُه أ َم ًدا بَع‬ ‫يدا‬ ِ Onoga dana kada svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i hrđavo djelo koje je učinio – poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika.9 Ovaj ajet jasno kaže da čovjek vidi svoja dobra djela u željenom i omiljenom obliku, a svoja loša djela u različitim oblicima prema kojima ima izuzetnu odbojnost, zaprepašten je njima, želi da Što se tiče blagodati (ne’im) i Džehennema (džehim) na Budućem svijetu, to nije ništa drugo do duhovni oblik djela. Za više podataka pogledati: Božija pravda, Rasprava o proživljenju. 9 Ali Imran, 30.

8

100


Život poslije smrti

pobjegne od njih ili da ih udalji od sebe. Međutim, to nije mjesto bijega i odvajanja od svojih djela. Otjelovljeni i prisutni oblik čovjekovog djela na Onom svijetu je kao dio čovjekovog bića i nije odvojiv od njega. Ovaj ajet je po značenju jednak s prethodnim.

ً ِ‫َو َو َج ُدوا َما َعملُوا َح ر‬ ‫اضا‬ ِ I naći će prisutno sve ono što činiše.10

َ َ َْ ْ ْ َ َ َ ْ َ ً ْ َ ُ َّ‫َ ْ َ َ ْ ُ ُ نل‬ ‫اس أشتَاتا ل ِّيرُ َ ْوا أع َمال ُه ْم ف َمن يع َمل ِمثقال ذ َّر ٍة‬ ‫يوم ِئ ٍذ يصدر ا‬ ًَّ‫خَيرْ ً ا يَ َر ُه َو َمن َي ْع َم ْل ِمثْ َق َال َذ َّر ٍة ر‬ ‫شا يَ َر ُه‬ Ljudi će odvojeno nastupiti toga Dana, da bi im se pokazala djela njihova: pa, ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet će ga, a kobude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga!11 Čovjek ostaje poslije smrti i vječno živi. Njegova djela i posljedice tih djela također ostaju poslije smrti, zabilježeni i vječni. Čovjek će na Drugom svijetu živjeti sa svojim djelima, moralom i svim onim što je za sebe uradio. Sve što čovjek stekne i učini je dobar ili loš imetak ili lijepi ili ružni pratioci koji će sa čovjekom zauvijek biti na Vječnom svijetu. Jedna skupina muslimana je izdaleka došla kod Poslanika. Tokom razgovora od njega su zatražili nekoliko savjeta. Poslanik im je uputio nekoliko rečenica. Jedna od njih je i ova: “Od sada odaberite za sebe dobre prijatelje i one sa kojima ćete živjeti na 10 11

Kehf, 49. Zilzal, 6-8.

101


Murteza Mutahari

Budućem svijetu, jer su na Onom svijetu živi pratilac svake osobe otjelovljena djela i postupci njega samog.” Čovjek koji vjeruje u vječni život, neprestano se s potpunom pažnjom usredsređuje na svoja razmišljanja, moral, djela i postupke, jer zna da na njih ne treba gledati kao na nešto prolazno. Sve to čovjek šalje ispred sebe na Drugi svijet i na njemu treba živjeti s tim imetkom. Zajednički i različiti vidovi ovosvjetskog i onosvjetskog života Zajednički vid života na Dunjaluku i Ahiretu je u tome da su oba zbiljska i stvarna. U oba života čovjek je obaviješten o sebi i onome što se odnosi na njega. U oba života postoji užitak i muka, radost i tuga, sreća i nesreća. Na oba ova svijeta vladaju ljudski nagoni, kako životinjski, tako i oni koji su svojstveni čovjeku. U oba života čovjek živi s potpunim tijelom i organima. U oba života postoji prostor i tijelo. Ipak, postoje i temeljne razlike: Ovdje postoji rađanje, djetinjstvo, mladost, reprodukcija, starost i potom smrt, dok toga tamo nema. Ovdje treba raditi i saditi i obezbijediti pogodno tlo, a tamo treba ubrati korist od zasađenog sjemena i njegovog pogodnog tla. Ovdje je mjesto rada i djela, a tamo je mjesto sabiranja rezultata i polaganja računa. Ovdje postoji mogućnost da sam čovjek promijeni svoju sudbinu mijenjajući pravac kretanja i smjer djelovanja, dok tamo ta mogućnost ne postoji. Ovdje je život protkan smrću, svaki život u sebi nosi smrt. Pored toga, mrtvo se pretvara u živo, a živo u mrtvo, kao što se neživa materija pod posebnim okolnostima pretvara u živo biće, a živa u neživo. Međutim, tamo vlada čisti život. Materija i tijelo Onoga svijeta također su živi. Njegovi zemlja i nebo su živi. Njegove bašče i voće, kao i otjelovljena čovjekova djela su živi. Njegova vatra 102


Život poslije smrti

i kazna također imaju svijest i obaviješteni su. Ovdje vladaju uzroci i posljedice te posebni vremenski uvjeti. Postoji kretanje i usavršavanje. Tamo se očituje samo Božije carstvo i Božija volja. Svijest i obaviještenost te potpuno gledanje, slušanje i opažanje čovjeka na Onom svijetu umnogome su intenzivniji i jači ili, drugim riječima, zastori Ovog svijeta na Onom svijetu se sklanjaju pred čovjekom i on dalekosežnim pogledom vidi suštine, kao što časni Kur’an kaže:

ْ‫َ َ َ ْ َ َ َ َ َ َ َ َ رَ ُ ي‬ ٌ ‫ص َك الَ ْو َم َح ِديد‬ ‫فكشفنا عنك ِغطاءك فب‬ Pa smo s tebe skinuli tvoju koprenu, i pogled tvoj Danas je oštar!12 Ovdje postoji zamor, klonulost i dosada, naročito zbog jednoličnosti. Čovjek se nalazi u stanju kao da je nešto izgubio i traga za tim. Do bilo čega da dođe, misli da je pronašao ono što traži i to ga raduje. Ali nakon kratkog vremena osjeća da “to nije to”, postaje umoran i razočaran i ide za nečim drugim. Zbog toga čovjek na Ovom svijetu stalno teži onome što nema i osjeća zasićenost onim što ima. Međutim, na Budućem svijetu, s obzirom na to da je stigao do onoga čemu je u dubini svog fitreta i svijesti težio i da je to njegova istinska izgubljena stvar, tj. vječni život u blizini Gospodara svjetova, kod njega se ni u kojem slučaju ne javljaju zamor, klonulost i dosada. Časni Kur’an ukazuje na ovo kada kaže:

ْ َ َ ُ َ َ‫لا‬ ‫يبْغون عن َها ِح َول‬ Tražiti neće da ih nečim drugim zamijene!13 12 13

Kaf, 22. Kehf, 108.

103


Murteza Mutahari

Zbog toga stanovnici Dženneta, iako će zauvijek boraviti u njemu, nikada neće osjetiti zamor i zasićenost. Pored toga, s obzirom da će im tamo sve što zažele Božijom voljom biti obezbijeđeno, neće ih uznemiravati želja za onim što nemaju.

104


KUR’ANSKI DOKAZI O DRUGOM SVIJETU Iako nema potrebe da spominjemo i iznosimo naučne dokaze u vezi sa Sudnjim danom, jer naše vjerovanje u Sudnji dan i izvire upravo iz vjerovanja u Kur’an i riječi Poslanika, ipak, s obzirom da se I sam časni Kur’an – u najmanju ruku da bi približio temu – posvećuje spominjanju niza dokaza i želi da se i naše misli putem obrazloženja neposredno upoznaju s tokom dešavanja na Sudnjem danu, ukratko ćemo spomenuti te dokaze. Kur’anski dokazi predstavljaju niz odgovora onima koji poriču Sudnji dan. Neki od ovih odgovora objašnjavaju da ne postoji zapreka za događanje Sudnjeg dana i u stvari je odgovor osobama koji zamišljaju da je Sudnji dan nešto nemoguće. Neki ajeti idu korak naprijed i kažu da su na Ovom svijetu postojale i postoje stvari slične Sudnjem danu i da, nakon što vidimo ovakve stvari, nema mjesta poricanju i nevjerovanju. Neki ajeti su otišli dalje i od ovoga, pa postojanje Sudnjeg dana smatraju nužnim, neophodnim i nesumnjivim rezultatom mudrog stvaranja svijeta. Na osnovu toga, skupina ajeta u kojima se dokazuje Sudnji dan dijeli se na tri podskupine i mi ćemo ih i navesti tim redom. 1. Sedamdeset osmi ajet sure Ja-Sin kaže:

ْ ُ ٌ َ َ َ َ َ ْ ْ ُ‫َ رَ َ َ نَ َ َ َلاً َ َ َ َ ْ َ ُ َ َ َ ْ ح‬ ‫يم قل‬ ‫وضب لا مث ون ىِس خلقه قال من ي ىِي ال ِعظام و ىِه ر ِم‬ ُ َ ُ َ َّ َ َ َّ َ َ َ َ َ َّ‫حُ ْ َ ذ‬ ٌ ‫ك ِّل َخلْق َعل‬ ‫يم‬ ِ ‫ي ِييها‬ ِ ٍ ِ‫الى أنشأها أول مر ٍة وهو ب‬ I primjer nam navodi, a kako je stvoren – zaboravi! I veli: “Ko će kosti ove, kad budu istruhle, oživiti?!” 105


Murteza Mutahari

Ti reci: “Onaj će ih oživiti Koji ih prvi put stvori! I On za svako stvorenje dobro zna.”1 Ovaj ajet je odgovor jednom nevjerniku, koji je uzeo istruhlu kost i smrvio je rukom i pretvorio u prah, pa razbacao u zrak i rekao: “Ko može oživiti ove rasute čestice?” Kur’an odgovara: “Isti Onaj Koji ih je i prvi put stvorio.” Čovjek ponekad dijeli stvari na moguće i nemoguće isključivo mjerilima svoje moći i sposobnosti. Kada vidi da je nešto iznad njegove snage i onoga što on može zamisliti, smatra da je ta stvar u svojoj biti nemoguća. Kur’an kaže da to, mjerom ljudske moći, svakako nije moguće. Ali šta ako se mjeri snagom koja je prvi put stvorila život u mrtvom tijelu? Mjereći tom snagom, to je moguća i izvodljiva stvar. Mnogo je ajeta u časnom Kur’anu u kojima se raspravlja o Sudnjem danu u svjetlu Božije moći. Smisao svih ovih ajeta je taj da je postojanje Sudnjeg dana volja Pravednog i Mudrog Boga i da nema nikakve prepreke na putu ovoj volji. Isto kao što je prvi put mudžiza života i stvaranja potekla iz ove volje i stvorila svijet, čovjeka i život, i po drugi put će na Sudnjem danu čovjek biti oživljen. 2. Drugu skupinu čine ajeti u kojima se navode primjeri. Ova skupina se dalje dijeli na dvije podskupine: a. Ajeti koji opisuju posebne događaje iz prošlosti, u kojima je mrtvo biće oživjelo, kao što su ajeti koji govore o Ibrahimu, a.s., kada je rekao Gospodaru: “Bože! Pokaži mi kako oživljavaš mrtve?” U odgovoru mu je rečeno: “Zar ne vjeruješ u to?” Rekao je: “Vjerujem, ali ova molba je da bi mi se srce smirilo.” Rečeno mu je: “Uzmi četiri ptice, otkini im glave, iskomadaj njihova tijela i svaki dio stavi na jedno brdo. Zatim ih pozovi. Vidjet ćeš da će uz Božiju zapovijed te ptice biti oživljene i doći će tebi.” 1

Ja-Sin, 78-79.

106


Kur’anski dokazi o drugom svijetu

b. Ajeti koji se ne oslanjaju na nešto što je nadnaravno i što je iznimka, poput kazivanja o hazreti Ibrahimu, već na postojeći i očiti poredak u kojem zemlja i biljke uvijek u jesen i zimu umiru, a potom u proljeće bivaju ponovo oživljeni. Ovi ajeti kažu: Isto kao što više puta tokom svoga života vidite da zemlja, nakon svježine, života i vedrine, ide ka umiranju i uvehlosti, s promjenom godišnjeg doba, kad se uvjeti mijenjaju, i zemlja, drveće i bilje iznova počinju život, i u sveopćem poretku i sam Ovaj svijet će ići prema gašenju, hladnoći i uvehlosti – Sunce i zvijezde će se raspasti i razbacati, cio svijet će odjednom umrijeti, ali ovo umiranje nije zauvijek. Stvorenja će u svijetu ponovo početi život, samo u drugom stanju i na drugi način. Pojašnjenje: Mi, ljudi, sada živimo na Zemlji koja tokom tristo šezdeset i pet dana pređe jedan ciklus života i smrti. Pošto naš život traje obično između pedeset i šezdeset godina, ponekad do sto ili više, desetine puta posmatramo ovaj poredak života i smrti. Stoga se ne čudimo tome što zemlja zamire i počinje iznova svoj život. Ali, ako bi pretpostavili da život ljudi traje samo nekoliko mjeseci, kao što je to slučaj s nekim insektima, i pretpostavili da ne znamo čitati i pisati da bismo putem pisanog traga bili obaviješteni o historiji zemlje i njenom godišnjem kretanju, u tom slučaju, s obzirom da mi sami nismo svjedočili i vidjeli umiranje zemlje i obnavljanje njenog života, nikada ne bismo povjerovali da mrtva zemlja može ponovo biti oživljena. Sigurno je jednom komarcu, koji se rađa u proljeće, a koji umire u jesen ili zimu, nezamisliva ideja o obnavljanju života jednoga vrta. Može li crv koji živi u drvetu ili mušica koja živi u vrtu, i što predstavlja cio njihov svijet, zamisliti da to drvo ili taj vrt čini tek dio nečega i da je potčinjen jednom većem sistemu koji se zove njiva, od čije sudbine zavisi i njegova sudbina, a da je njiva 107


Murteza Mutahari

potčinjena jednom drugom sistemu koji se zove pokrajina, a da ona čini dio i potčinjena je drugom sistemu koji se zove provincija, da provincija čini dio države i potčinjena je njoj, da je država potčinjena sveukupnom sistemu Zemlje, a da je sistem Zemlje potčinjen Sunčevom sistemu? Šta mi znamo, možda je čitav naš Sunčev sistem, sve zvijezde i galaksije i sve ono što mi poznajemo kao sistem prirode, potčinjeno jednom obuhvatnijem sistemu, i svi ovi milioni i milijarde godina koje mi poznajemo kao tok prirode samo su dio jednog razdoblja ili kao jedan dan u jednom godišnjem dobu, u sveobuhvatnoj kretanju. Možda će se ovo razdoblje, koje je trenutno razdoblje života, promijeniti u drugo razdoblje, razdoblje utihnuća i uvehlosti, i možda će ponovo taj obuhvatniji sistem, čiji je tek jedan mali dio naš cjelokupan Sunčev sistem, zvijezde i galaksije, početi život iznova i na drugi način. Poslanici su nas od Boga obavijestili o sveukupnom rušenju i “gašenju” svijeta, potom ponovnom životu, sakupljanju umrlih na zemlji u jednom novom poretku, a mi, koji iz više razloga vjerujemo u istinitost njihovog govora i priznajemo ono što su oni rekli, uključujemo u to i vjerovanje u obnovu života cjelokupnog svijeta nakon jednog razdoblja “gašenja”. Kur’an navodi primjer sistema smrti i života na Zemlji, kako bi smo mi to shvatili kao primjer jednog obuhvatnijeg života i kako ne bismo smatrali nemogućim ono što će se desiti na Sudnjem danu te kako ga ne bismo izdvajali iz cjeline poredaka i zakona stvaranja. Časni Kur’an kaže da je Sudnji dan obnova života, a male primjere obnove života vidimo na Zemlji. U hadisu koji se prenosi od Božijeg Poslanika stoji:

‫بيع َف َأ� ْك ِث ُروا ذ ِْك َر ال ُّنشُ و ِر‬ َ ‫�إِذا ر َأ�ي ُت ُم ال َّر‬ “Kad god ugledate proljeće, više mislite na Sudnji dan.” 108


Kur’anski dokazi o drugom svijetu

Znači, proljeće je primjer Sudnjeg dana. Mevlana kaže: Ovo novo proljeće nakon opadanja lišća Dokaz je postojanja Proživljenja Kiša, oblaci, vatra i ovo Sunce Stalno iz zemlje stvari skrivene izvuče. U proljeće su tajne pokrivene: Šta god ova Zemlja pojede, pogledu se izlaže. Ono se izdiže iz njenih usta i usana Da bi ona svoju skrivenu misao i običaj rasvijetlila.2 Brojni su ajeti koji se oslanjaju na postojeći i vidljivi poredak smrti i života. Neki od njih su:

ْ ْ َ َ ِّ َّ َ‫َ هَّ ُ ذَّ َ ْ َ َ ِّ َ َ َ ُ ُ َ َ ً َ ُ ْ َ ُ ىَ َلد‬ ‫ت فأحيَينَا‬ ِ ‫والل‬ ٍ ‫الى أرسل الرياح فت ِثري سحابا فسقناه ِإل ب ٍ مي‬ َ َ َ َ َ ْ َ َ ْ َ َ ْ ْ‫لأ‬ ُ ‫ك النُّ ُش‬ ‫ور‬ ِ ‫بِ ِه ا رض بعد موتِها كذل‬ Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, pa ih vodimo Mi do krajolika mrtvih i oživljavamo Zemlju njima nakon mrtvila njezina. Takvo će biti i proživljenje.3 Također, od 5. do 7. ajeta sure Hadždž se kaže:

Mesnevija, svezak 5, stih 3970-3975. (prijevod sa engleskog Velid Imamović, Baybook, 2005) 3 Fatir, 9. 2

109


Murteza Mutahari

ْ ََّ‫َ َ َ لأْ َ ْ َ َ َ ً َ َ َ َ نْ َ َ َ ْ َ ْ َ َ ْ ز‬ ْ َ‫ت َوأَنبَت‬ ْ ‫ت َو َر َب‬ ‫ت‬ ‫وترى ا رض ها ِمدة ف ِإذا أنزلا عليها الماء اهت‬ َ ْ َ‫ى‬ ُِّ‫ل‬ ْ ُ‫َ َ َ َّ هَّ َ ُ َ حْ َ ُّ َ َ َّ ُ ح‬ ُ َّ َ ْ َ ‫يج ذلِك بِأن الل هو الق وأنه ي ىِي الموت وأنه‬ ‫ِمن ك َز ْو ٍج بَ ِه‬ ٍ ُ َ َ َّ‫لَىَ لُِّ ىَ ْ َ ٌ َ َ َّ َّ َ َ َ ٌ لاَّ َ ْ َ َ َ َ َّ ه‬ ‫الل يبْ َعث‬ ‫ع ك ش ٍء ق ِدير وأن الساعة آ ِتية ريب ِفيها وأن‬ ُ‫َمن ف الْ ُقب‬ ‫ور‬ ِ‫ى‬ ِ …i vidiš zemlju zamrlu, pa kad Mi na nju spustimo kišu, ona zatreperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim. A to je tako jer je Allah, On, Istina, i što On zbilja oživljava mrtve, i što On doista sve može, i što će Smak Svijeta zbilja doći, u to nema nikakve sumnje, i što će doista Allah oživiti one u grobovima! Brojni su ajeti poput ovih, koji Sudnji dan posmatraju unutar općeg poretka smrti i života postojećeg svijeta, čiji mali primjer vidimo na Zemlji, a mi ćemo se zadovoljiti samo s ova dva ajeta. Razlika ajeta ove skupine od ajeta prve skupine je u tome što se ne oslanjaju samo na Božije svojstvo Moći, već donose primjere u kojima se u osjetilnom svijetu na isti način već očituje i djeluje ta Božija moć. 3. Treću skupinu čine ajeti koji Sudnji dan predstavljaju kao nužnu i obaveznu stvar, i u kojima se smatra da je nepostojanje Sudnjeg dana nešto što je nespojivo s Biti Uzvišenog Boga. Ova tvrdnja je dokazana na dva načina. Jedan je putem Božije pravde i činjenice da Bog svakom stvorenju daje ono što zaslužuje i ono što mu priliči, a drugi je putem Božije mudrosti i činjenice da je sveta Bit Božija stvorila stvorenja s određenim ciljem i svrhom. Božija mudrost zahtjeva da bića budu potaknuta na kretanje prema njih dostojnom savršenstvu i mogućem cilju.

110


Kur’anski dokazi o drugom svijetu

Časni Kur’an kaže da bi nepostojanje Sudnjeg dana, vječnog života, vječne sreće, onosvjetske nagrade i kazne, bilo suprotno Božijoj pravdi i jedna vrsta nepravde, a nepravda ne priliči Gospodaru. Također kaže da bi, da nije vječnog života i postojanog i neprolaznog kraja, stvaranje bilo besmisleno i uzaludno, a takvo što ne doliči Bogu. Mnogo je ajeta koji, oslanjajući se na Božiju pravdu ili Božiju mudrost, povratak Bogu i vječni život smatraju obaveznim i neporecivim. Sada ćemo navesti dva ajeta, iz dvije sure, u kojima se oslanja i na Božiju pravdu i na Njegovu mudrost. U mubarek suri Sad, nakon što se navodi da će osobe koje su zastranile s Božijeg puta, budući da su zaboravile Dan polaganja računa, biti žestoko kažnjene, u 27. i 28. ajetu u vezi sa Sudnjim danom se kaže:

َّ‫ذ‬ َ َ َ ً‫َ َ َ َ ْ َ َّ َ َ َ لأْ َ ْ َ َ َ َ ْ َ ُ َ َ لا‬ َ ‫ال‬ ‫ين‬ ِ ‫اط ذلِك ظ ُّن‬ ِ ‫وما خلقنا السماء وا رض وما بينهما ب‬ ُ َ َ ُ َ َ َّ‫َ نلَّ َ ْ جَ ْ َ ُ ذ‬ َ ُ َ َ َ ِ َّ‫ك َف ُروا فَ َويْ ٌل ل ِّ ذ‬ ‫الين آمنوا وع ِملوا‬ ِ ‫ار أم نعل‬ َِ ‫لين كفروا ِملأْ َن ا‬ َّ ‫ني اَكلْ ُف‬ َّ َ ‫ين ف ا ْرض أ ْم جَنْ َع ُل ال ْ ُم َّتق‬ َ ‫الَات اَكل ْ ُم ْفس ِد‬ ‫ار‬ ‫ج‬ ِ ِ ِ ِ ِ‫الص ح‬ ِ‫ى‬ ِ Nebo i Zemlju, i ono što je između njih, nismo uzalud Mi stvorili. To je pretpostavka nevjernika! A teško od Vatre nevjernicima! Zar da Mi postupamo s onima koji vjeruju i rade dobra djela kao s onima koji nered siju po Zemlji?! Zar da postupamo s bogobojaznima kao s razvratnicima?!4 Kao što vidimo, u prvom od ova dva ajeta oslanja se na Božije svojstvo mudrosti i stvaranje koje je protkano mudrošću, a u drugom ajetu na Božiju pravdu i stvaranje protkano pravdom. 4

Sad, 27-28.

111


Murteza Mutahari

Dvadeset prvi i dvadeset drugi ajet mubarek sure Džasije kažu:

َّ‫َ جَّ ْ َ َ ُ ْ اَ ذ‬ َ ‫ين‬ َ ِّ َّ ُ َ َ‫ب ذَّ َ ْ ر‬ َ ‫أَ ْم َحس‬ َ ‫ل‬ ‫آمنُوا‬ ِ ‫ات أن نعلهم ك‬ ِ ِ ِ ‫الين اجتحوا السيئ‬ َ َ َ ُ ْ َ‫َ َ ً حَّ ْ َ ُ ْ َ َ َ ُ ُ ْ َ َ ح‬ ُ َ َّ ‫اء َما يك ُمون َوخل َق‬ ‫ات سواء مياهم ومماتهم س‬ ِ‫َوع ِملوا الص ح‬ ِ َ ‫ال‬ ْ‫ح‬ ْ َ ُّ ُ‫ل‬ َ َ ْ‫لأ‬ ْ ُ ْ َ َ َ َ َ َ َّ ُ َّ‫ه‬ ‫ت َوه ْم‬ ‫ات َوا ْرض بِال َ ِّق َو تِ ُلج َزى ك نف ٍس بِما كسب‬ ِ ‫الل السماو‬ َ َ ْ ُ َ‫لا‬ ‫يظل ُمون‬ Zar misle oni koji čine zla djela da ćemo činiti s njima kao i s onima koji vjeruju i rade dobra djela, i da će im život i smrt biti isti?! Kako loše rasuđuju oni! A Allah je Nebesa i Zemlju s Istinom stvorio, i svaka će duša biti nagrađena ili kažnjena – prema onom šta je zaradila, njima se učiniti neće nikakva nepravda! U prvom ajetu se ukazuje na načelo pravde, a u drugom na načelo mudrosti. U nastavku drugog ajeta ponovo se Božija pravda spominje kao svrha i cilj Sudnjeg dana. Objašnjenje: Ovdje je neophodno dati pojašnjenje ova dva načela, odnosno kako Božija pravda i Božija mudrost iziskuju vječni život? Kako to da, ako zamislimo da nema vječnog života nakon ovog ograničenog života u kojem će svako stići do vječnih rezultata svoga djela, nije opravdano stvaranje svijeta i čovjeka ni sa stanovišta Božije pravde, a ni sa stanovišta Božije mudrosti? Počet ćemo od pravde.

112


Kur’anski dokazi o drugom svijetu

Božija pravda Pravednost u širem smislu podrazumijeva davanje prava onima koji su zaslužni, bez ikakvog isticanja nekih među njima. Ako se ne ispoštuje pravo jedne osobe koje joj pripada, to će biti suprotno pravednosti, jednako kao što je i davanje prava samo nekima u suprotnosti s pravednošću. Ako učitelj na ispitu svim učenicima da manju ocjenu nego što su zaslužili, postupio je suprotno pravednosti, jednako kao i ako jednima da ocjenu koju su zaslužili, a drugima manju. Pravednost je u određenom smislu nerazdvojiva od jednakosti. Jednakost znači gledati sve jednim očima i ne praviti podjelu. Ono što nužno prati ovakvu jednakost jeste pravednost. To znači da se svakome da onoliko koliko zasluži – ako zasluži mnogo, da mu se da mnogo, a ako zasluži malo, da mu se da malo i da se u ovom smislu ne pravi podjela. Ali ako jednakost pretpostavimo kao jednakost u davanju, tako da se ne vodeći računa o visini i broju zasluga svim ljudima da jednako, onda je ovakva vrsta jednakosti u suprotnosti s pravednošću i neodvojiva od nepravde, isto kao što je i jednakost u uskraćivanju – da se svima na jednak način uskrati i da im bude zabranjeno, ne obraćajući pažnju na ono što zaslužuju, također nepravda. Prema tome, Božija pravednost znači da se svako biće u svijetu nalazi na razini postojanja i razini sposobnosti prihvatanja milosti od Gospodara. Ni jednom stvorenju se od strane Gospodara, do one mjere do koje postoji mogućnost i sposobnost prihvatanja, ne uskraćuje milost. Razlog zbog čega neko stvorenje ne posjeduje neku stvar je taj što u cjelini uvjeta u kojim se nalazi jednostavno nema mogućnost i sposobnost njenog posjedovanja.

113


Murteza Mutahari

Sada kažemo da je, ako se neka bića rode s nizom sposobnosti i mogućnosti, ali im se stalno bude uskraćivalo darivanje savršenstva kojeg su dostojni, to u suprotnosti s Božijom pravdom. Štaviše, pravednost iziskuje da i njima bude darovano srazmjerno zaslugama i da im se ukaže milost. Čovjek je, u odnosu na ostala bića, biće s posebnim vrijednostima, umijećem, sposobnošću i mogućnostima. Čovjekova djela i motivi koji ga potiču na rad i djelovanje ne svode se samo na ono što posjeduje i životinja. Životinja ima samo nagone koji je vežu za njenu prirodu i materijalni život, dok čovjek – kao što smo već rekli – ima nagone koji se ne uklapaju u računice Ovoga svijeta, tj. na višem su nivou, nivou vječnosti i neprolaznosti. Čovjek posjeduje uzvišene moralne, naučne, umjetničke, vjerske i božanske motive i mnoge svoje poslove radi pod njihovim uticajem. Ponekad svoj prirodni, materijalni i nagonski život žrtvuje za svoje uzvišene i ljudske ciljeve. Čovjek je, po kur’anskom tumačenju, svoj praktični poredak postavio na temelju “vjerovanja i dobrog djela” i u tom praktičnom uređenju želi vječni život i Božije zadovoljstvo. U čovjeku postoji veličanstveno shvatanje vječnosti, želja za njim, i nagoni koji ga usmjeravaju i vode u tom pravcu. Sve ovo govori o jednoj vrsti sposobnosti i mogućnosti ostajanja vječnim. Drugim riječima, govori o nematerijalnosti čovjekove duše i čovjeka na Ovome svijetu stavlja u položaj zametka koji se u majčinoj utrobi oprema nizom organa, kao što su disajni organi, krvotok, nervni sistem, organi vida i sluha, spolni organi, koji su u skladu sa životom u svijetu poslije materice i nadilaze potrebe privremenog, devetomjesečnog života u materici. Tačno je da čovjek u životu na Ovom svijetu ubire korist od vjerovanja i dobrih djela. Međutim, ove koristi su sporedne. Vjerovanje i dobro djelo su poput sjemenke koja se može razviti i njegovati samo u jednom sretnom i vječnom životu, tj. pravo značenje i smisao imaju samo u vječnom životu i za vječni život. 114


Kur’anski dokazi o drugom svijetu

Čovjek ne leti visinama uzvišenijim od prirode i ne sije sjeme koje nadilazi materijalne veze samo u smislu vjerovanja i dobrog djela, već i u smislu suprotnom vjerovanju i dobrom djelu, a koji se kur’anskom terminologijom naziva nevjerstvo i razvrat. Njegova djela i tada izlaze izvan prirodnih i nagonskih granica, okvira tjelesnih potreba i prirodnih veza, i poprimaju duhovnu i vječnu dimenziju, ali u iskrivljenom obliku. Zbog toga zaslužuju jednu vrstu vječnog života koji, nažalost, čovjeku donosi bolove i muke i, vjerskom terminologijom rečeno, čini ga džehennemskim. Ako se čovjek ne bude kretao u okvirima vjerovanja i dobrog djela, neće ostati na nivou životinje, već ići i ispod granice i bit će, kako to Kur’an kaže: pa i gori! (‫) َب ْل هُ ْم َأ� َض ُّل‬5 Znači, postat će niži i u većoj zabludi od životinje. Ako sada zamislimo da nema vječnog života, primjer ljudi koji su se kretali u sistemu vjerovanja i dobrih djela i ljudi koji su se kretali u sistemu koji je oprečan vjerovanju i dobrim djelima mogu biti učenici, od kojih su neki uradili odlično svoju zadaću, dok su neki svoje vrijeme proveli u nestašluku, a učitelj ne želi ocijeniti nikog. Ovakvo uskraćivanje je nepravda i u suprotnosti je s načelom pravde. Ovo se može iskazati jednostavnije: Bog je pozvao ljude vjerovanju i dobročinstvu. Oni su odgovorili na dva načina. Neki su ih prihvatili i uskladili svoj sistem razmišljanja, morala i djelovanja s tim pozivom, a neki ih nisu prihvatili i odali su se lošim djelima i pokvarenosti. S druge strane, vidimo da poredak u Ovom svijetu nije takav da će sigurno nagraditi dobročinitelje i kazniti one koji loše postupaju. Štaviše, postoje dobročinstva s kojima okončava čovjekov život, a da nije bilo prilike za nagradu, kao što postoje i ljudi koji do kraja čine loša djela, a nisu kažnjeni. Zato treba postojati Drugi svijet, da bi dobročinitelji primili potpunu nagradu za dobročinstvo, a pokvarenjaci kaznu za svoja pokvarena djela, jer bi u suprotnom to bilo oprečno Božijoj pravdi. 5

A’raf, 179.

115


Murteza Mutahari

Božija mudrost Ljudska djela se dijele na dvije vrste. Prvu čine besmislena i uzaludna djela koja nemaju nikakav učinak, tj. ne pomažu nam, ali ni ne odmažu na našem putu do savršenstava koja postoje kao mogućnosti. Drugim riječima, nemaju uticaja na naše stizanje do stvarne sreće. Drugu vrstu čine djela koja su razborita i pametna, koja donose dobre i korisne učinke i dovode nas do savršenstva koje nam priliči. Prvu vrstu djela nazivamo besmislena, neispravna i isprazna djela, a drugu vrstu nazivamo izvorna i mudra djela. Dakle, mudra djela nas, ljudi, predstavljaju djela koja nas dovode do savršenstva kakvo nam priliči. A kakva su mudra Božija djela? Da li se pod mudrim Božijim djelima podrazumijevaju djela koja Ga vode krajnjoj granici savršenstva, a Božija besmislena djela su ona koja Ga ne vode ka savršenstvu? Ne. On je imućan i nezavisan. Ono što On čini je darivanje postojanja, poklanjanje i udjeljivanje. On ne radi nešto da bi ispunio neku Svoju potrebu, da bi stigao do savršenstva i sreće. Mudre Božije radnje predstavljaju one radnje koje stvorenje dovode do savršenstva kojeg je dostojan. Pripisivanje Bogu besmislenog djela značilo bi da On stvori neko stvorenje tako da ga ne dovede do mogućeg i njega dostojnog savršenstva. Na osnovu ovoga je pojam mudrosti različit kada se odnosi na Boga i kada se odnosi na čovjeka: mudrost, kada je u pitanju čovjek, podrazumijeva razboritost i koračanje u pravcu ljudskog savršenstva, dok mudrost u slučaju Svete Biti podrazumijeva dovođenje stvorenja do savršenstva kojeg su dostojni ili, drugim riječima, mudrost u vezi s Bogom podrazumijeva stvaranje stvorenja te njihovo poticanje i usmjeravanje ka krajnjim ciljevima i savršenstvima kojih su ona dostojna. Budući da mudrost u vezi sa čovjekom predstavlja izvršavanje poslova zarad stizanja do savršenstva, nije nužno da između čovjekovog djela i plodova koje čovjek želi ubrati od tog djela 116


Kur’anski dokazi o drugom svijetu

postoji stvarna veza, tj. da određeni posao prirodno bude usmjeren na dati rezultat, koji će se ubrojiti u savršenstvo tog djela. Ono što je neophodno je da se proizvod djela smatra savršenstvom i korišću čovjeka. Naprimjer, čovjek od zemlje, drveta, kamena, željeza, kože, pamuka… pravi sredstva i putem njih ostvaruje svrhovite rezultate, kao kad napravi stolicu, kuću, automobil ili obezbijedi odjeću. Stolica ne predstavlja savršenstvo za drvo, kuća za kamen, ciglu, kreč i željezo, a automobil za zbir željeznih dijelova i ostalih materijala. Ovi materijali se ne kreću prema ovim oblicima, ali rezultat koji čovjek ovim dobiva, kao što je sjedenje na stolici, stanovanje u kući, vožnja automobilom, oblačenje odjeće, ubrajaju se u savršenstvo ili u najmanju ruku u nešto korisno za čovjeka. Međutim, između Božijeg djela i rezultata koji slijedi postoji stvarna i zbiljska veza. Znači, krajnji cilj i rezultat svakog djela predstavlja stvarno savršenstvo samog tog djela. Bog svoje stvorenje, koje je Njegovo djelo i Njegov rad usmjerava prema njegovom vlastitom savršenstvu, kao što vidimo da se svako zrno i svaka sjemenka kreće prema svom krajnjem cilju i savršenstvu. Pitanje koje se sada nameće jeste da li Dunjaluk i priroda podrazumijevaju promjenu, prevrat i nestabilnost, tj. je su li u prirodi svaka namjera i cilj koje zamislimo sami po sebi nepostojani i promjenjivi, drugim riječima, je li sve privremeno i konačno? Svi stadiji u prirodi su “stanice”, čija je odlika da se “nalaze na putu”. Ni jedna nije krajnji cilj. Ovdje se jednoj skupini javila misao o besmislenosti i uzaludnosti stvaranja. Kažu da je svijet poput karavane koja je u stalom kretanju, mijenja stanice i nikada ne dolazi do stvarnog odredišta. Svako odredište je jedna stanica, jer priroda napušta ta odredišta i ostavlja ih iza sebe. Jasno je da kretanje i putovanje imaju smisla onda kada se očekuje stvarno odredište. Međutim, ako sva odredišta budu stanice i ni jedan odlazak se ne završi stizanjem, ova kretanja i ovo putovanje neće biti ništa drugo do besmislica. Ako 117


Murteza Mutahari

treba da nakon svakog postojanja dođe nepostojanje i svaka gradnja donese za sobom rušenje, svako stizanje bude zarad pražnjenja mjesta, onda ono što vlada postojećim svijetom nije ništa drugo do izgubljenost i ponavljanje onoga što je već ponovljeno. Prema tome, postojanje se temelji na uzaludnosti. Odgovor koji daje Kur’an je taj da, ukoliko bi postojali samo Dunjaluk i priroda i ništa više, ako bi sva rađanja bila zbog umiranja, sve što niče i zeleni postojalo da bi požutjelo, osušilo se i raspalo, i sve što se iznova rađa, rađa se da bi ostarilo, ova zamjerka bi bila na mjestu. Ali ovakvo davanje mišljenja o postojanju izvire iz “nedostatnog pogleda”. Javlja se zbog toga što se postojanje zamišlja u ograničenom okviru Ovoga svijeta i prirode. Međutim, postojanje nije ograničeno na Dunjaluk ili prirodu. Dunjaluk je “Prvi dan”, a iza prvog dana dolazi “Drugi”, odnosno “Zadnji dan”. Dunjaluk je “odlazak”, a Ahiret “stizanje”. Ali, a.s., kaže: “Dunjaluk je kuća prolazna, a Ahiret kuća postojana.” Ahiret daje smisao Dunjaluku, jer je on to odredište koje daje smisao i značenje kretanju i naporu. Da nije Ahireta kao vječnog svijeta, ljudi ne bi imali krajnje odredište, koje će biti stvarno odredište, a ne stadij i stanica; protok vremena bi bilo lutanje i, kur’anskom terminologijom rečeno, “besmislica”, “ispraznost” i “poigravanje”. Poslanici su došli da uklone ovu temeljnu grešku i da nas obavijeste o istini, čije nepoznavanje cjelokupno postojanje u našim očima čini uzaludnim i besmislenim, te uzrokuje da ideja “besmislenosti” prodre u naš um. Smatrajući da je sve besmisleno, od sebe pravimo besmislena, uzaludna bića bez cilja. Jedna od koristi vjerovanja u Budući svijet je i to da nas spašava od ideje besmislenosti, odnosno da nama, našim mislima i našem postojanju daje smisao.

118


SADRŽAJ

ČOVJEK U KUR’ANU ČOVJEK UNUTAR ISLAMSKOG SVJETONAZORA ............................. 7 Čovjekove vrijednosti ............................................................... 7 Čovjekovi nedostaci ................................................................ 15 Dobar ili loš – kakva je čovjekova suština? .............................. 17 Višedimenzionalno biće ......................................................... 19 Oblast opažanja i otkrivanja sebe i svijeta .............................. 19 Oblast čovjekovih želja i potreba ........................................... 20 Različite sposobnosti ljudi ..................................................... 25 Samospoznaja ......................................................................... 27 Razvoj čovjekovih mogućnosti ............................................... 29 Uloga čovjeka u izgradnji vlastite budućnosti .......................... 31 Polje čovjekove slobode i volje ............................................. 35 Čovjekova pobuna protiv ograničenja ................................... 36 Čovjek i Božija sudbina i predodređenje ................................. 37 Čovjek i odgovornost .............................................................. 38 Uvjeti ispravnosti ................................................................... 44 OBAVIJEŠTENOST ČOVJEKA ........................................................ 50 Samoobaviještenost po iskonskoj prirodi (fitret) .................... 54 Filozofska samoobaviještenost ............................................... 56 Samoobaviještenost u vezi sa svijetom .................................. 56 Klasna samoobaviještenost .................................................... 57 Nacionalna samoobaviještenost ............................................ 59 Ljudska samoobaviještenost .................................................. 60 Gnostička samoobaviještenost ............................................... 67 Poslanička samoobaviještenost ............................................. 71


VJEČNI ŽIVOT PROŽIVLJENJE KAO JEDAN OD STUBOVA ISLAMSKOG SVJETONAZORA .......................................................79 Izvor vjerovanja u onosvjetski život .........................................81 SUŠTINA SMRTI............................................................................83 ŽIVOT POSLIJE SMRTI...................................................................91 Svijet Berzaha ..........................................................................92 Veliki Sudnji dan .....................................................................98 Odnos i povezanost života na Ovom i života na Onom svijetu ..........................................................99 Otjelovljenje i vječnost djela i onoga što je čovjek stekao ................................................................100 Zajednički i različiti vidovi ovosvjetskog i onosvjetskog života ......................................................................102 KUR’ANSKI DOKAZI O DRUGOM SVIJETU.....................................105 Božija pravda .........................................................................113 Božija mudrost ......................................................................116


ČOVJEK U KUR’ANU VJEČNI ŽIVOT Izdavač Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini Za izdavača AKBAR EYDI Redaktura prijevoda MUSTAFA KAMALI Lektura SABINA ŠIŠIĆ SELMA EFENDIĆ DTP RASHID EDIB HUSEINAGIĆ Štampa BLICDRUK Tiraž 1000 primjeraka


CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-184.3-236 MOTAHARI, Morteza Uvod u islamski svjetonazor. Sv. 4, Čovjek u Kur’anu. Vječni život / Murteza Mutahari ; prijevod sa perzijskog Mediha Imamović. - Sarajevo: Fondacija Mulla Sadra, 2011. - 116 str. ; 21 cm Izv. stv. nasl. na perz. jeziku. - Bibliografske i druge bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-657-37-5 I. Mutahari, Murteza vidi Motahari, Morteza COBISS.BH-ID 18782214


Čovjek u Kur'anu i Vječni život