Page 1

Tema: ZDRAVLJE


Impresum FL O2 RA

Broj I.

VODITELJICE NOVINARSKE SKUPINE

Bernarda Gudelj, prof.

NOVINARSKA SKUPINA

NAKLADNIK

Marko Marijan Pleić, 2.d

Matice hrvatske 11, 21000 Split

ZA NAKLADNIKA Marija Pustak, ravnateljica

Bernarda Gudelj, prof.

Zrinka Maras, prof.

Zrinka Maras, prof.

školski list Prirodoslovne škole Split

Prirodoslovna škola Split

GRAFIČKA PRIPREMA

TISAK Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju — Split

Dora Jakelić, 4.b Marija Čulina, 4.c

FOTOGRAFIJE Arhiva novinske redakcije Fotografije za slobodno korištenje (Shutterstock)


Ab ovo

Dragi čitatelji, nakon mnogo uloženoga truda, rada i vremena svjetlo dana ugledala je Flora, novi školski list. Uvaživši želje učenika, pri izradi školskoga lista odlučili smo pozornost usmjeriti na temu zdravlja. Naši su učenici pokazali iznimno zanimanje za sudjelovanje u izradi lista; marljivo su prikupljali podatke, pisali članke, intervjuirali, surađivali i, vjerujemo, dobro se zabavili tijekom obavljanja svojih novinarskih zaduženja. Posebice bismo željeli od srca zahvaliti svima koji su izdvojili svoje vrijeme da bi učinili list sadržajno bogatijim i osebujnijim. Nadamo se da ćete uživati čitajući sadržaje koje smo vam pripremili. Uredništvo


Sadržaj Eko-Eko Akcija Boranka

5

Zasadi drvo, ne budi panj

7

Poljem se razlila Cetina

9

Plastična (noćna) mora

11

Noć istraživača

13

SEMEP

14

Zajedničkim snagama Dalmatinski suvenir

15

Začinimo život ljubavlju!

17

VOLontIraM Dani kruha

18

72h bez kompromisa

19

Hranom do osmijeha

21

1, 2, 3 — Kreni! Fotoklub Pixel Znanstvenik u meni

22

Erasmus+ avantura

23

Sustainable Development Goals

27

Festival znanosti

29

Sound in the Silence

33

Ve l i k i p r a s a k Nije šala — nema nastave!

39

Nastava na daljinu

41

Život u doba korone

43

Dan ružičastih majica

47

3


Mens sana in corpore sano Poremećaji u prehrani

51

Anonimne ispovijesti mlade prirodoslovke

53

Jedi dugu — čuvaj životinje!

55

Psihologija pranja ruku

61

Život na rubu Put bushida

64

Čarobni stjenjak ili oda adrenalinu 68

Umjetnost riječi Kukanje na vapore

70

Da san leptir, di bi letila

72

Ispovijesti moru

73

Dollhouse

74

Zvijezda je rođena

76

Psima ulaz zabranjen

80

Na putu zrelosti Svi putovi vode u Prag

86

Kreativnost na prvom mjestu

92

Maturantski ples

94

Labirint misli Neka nova lica

102

Lijevo ili desno

105

Ne piši kako govoriš! Mali jezični savjetnik

109

4


Piše: Ivana L i p o v a c , p r o f . Savez izviđača Hrvatske proveo je dosad najveću akciju volonterskoga pošumljavanja opožarenih područja Dalmacije – projekt Boranku. U akcijama pošumljavanja sudjelovale su tisuće volontera među kojima su i učenici naše Škole. Uz stručnu pomoć, koju na akcijama sadnje pružaju pripadnici HGSS-a, DUZS-a,

Hrvatskih šuma, Crvenoga križa Grada Splita i Javne vatrogasne postrojbe Split, i sam grad Split osigurao je gradski autobus za prijevoz volontera iz Splita do svih lokacija pošumljavanja. Uz izvrsnu organizaciju, prijevoz, osiguranu hranu i obilje dobre volje, ni odličan rezultat nije mogao izostati. Naši učenici mogli su primijeniti

znanja stečena u nastavi i u projektu GLOBE te pomoći vraćanju života opožarenim područjima čime se i na praktičan način ostvaruje poticanje razvoja njihove svijesti o potrebi očuvanja prirode. U pratnji učenika bile su profesorice Ivana Mlikotić i Ivana Lipovac.

5


6


6CO2 + 6H2O

7


C6H12O6 + 6O2

.

U sastavu ekoakcije Zasadi drvo, ne budi panj!, koja je provedena na državnoj razini, i naša je Škola sudjelovala u akcijama pošumljavanja Mosora. Profesorica Tina Ivelja zajedno je s učenicima planinarske sekcije Prirodoslovci izrađivala kućice za ptice, čistila okoliš pri pripremi sadnje novih stabala. Veliko je zadovoljstvo bilo vidjeti mnoštvo mladih, vrijednih ruku sa zajedničkim ciljem i vjerom u bolju i zeleniju budućnost.

8


Poljem se razlila Cetina

Piše: Marko Pleić, 2.d

Okupilo se nekoliko nas ispred HGSS-a U 6 i 45 ujutro (sad je l' to stvarno bilo potrebno) U 7 krenuli Prema Cetini se zaputili

Nova prijateljstva stvorili te s labudovima se družili Stigli ondje rano ujutro Snijega se na žalost nismo nagledali Prema starim se ruševinama Rima zaputili Gledali ondje mnogo nismo Koju štoriju čuli I prema Nutjaku se zaputili To malo mjesto obišli Naravno nešto životinja se nagledali

Do kule došli te oko nje malo se provrtili Koju sliku opalili Možda nekoga gurnuli :) Brzo mi to prošli Krajolika vidjeli uz to nešto Rijeci se divili Snagom se njezinom oduševili Te ljepotom svoje oči obdarili Brzo mi i do Rude došli Ne brinite, rudarili nismo, već pritok istražili Možda i neandertalce vidjeli (znao bi da si išao) Na Rudi pri kraju dana našlo se više nego što se tražilo Dvije osobe se čak pronašle (khm Toni i Bepo) A šta mogu više i reći nego Dođi sljedeći put da vidiš malo naše melodrame

9


10


(noćna) MORA Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce organizirala je projekt Plastična (noćna) mora. Osnovni cilj projekta jest širenje svijesti o opasnosti pretjerane konzumacije jednokratne plastike. Zadatak učenika osnovnih i srednjih škola bio je izrada kreativnih stvari od prethodno prikupljenog otpada. U ovom proje -ktu sudjelovale su profesorice Ivana Mlikotić, Petra Aljinović, Ljilja Miščević, Snježana Komić i Dragana Vručinić zajedno s učenicima svojih razreda. Osim širenja svijesti o opasnosti konzumacije plastike, cilj projekta jest i razvijanje „mekih vještina“ mladih. U razgovoru s učenicama 4.d razreda saznali smo koje su to „meke vještine“ one stekle. Učenica Lucija Franić poručila je sljedeće: „Samim ulaskom u projekt osvijestile smo ideju koliko zapravo zagađujemo okoliš i uništavamo svoj planet. U ovom projektu najvažniji je timski rad. Sudjelovanjem u projektu razvile smo brojne vještine poput kreativnosti

Piše:

ANa Hrgović, 4.d

i surađivanja s drugim ljudima, komunikativnosti, sposobnosti rješavanja problema, prilagodljivosti i upravljanja vremenom koje će nam u skoroj budućnosti dobro poslužiti.“ Sav materijal koji je korišten bile su vreće za smeće, boce, čepovi itd. Na pitanje je li bilo zabavno sudjelovati u projektu, odgovor je dala učenica Ana Ćupurdija: „Da, dobro smo se zabavile, atmosfera je bila vedra i pozitivna uz enormne količine smijeha. Neke od nas otkrile su i svoje skrivene talente.“ Izdvojili smo neke od najzanimljivijih radova.

„Atmosfera je bila vedra i pozitivna uz enormne količine smijeha. Neke od nas su otkrile skrivene talente.“

11


Recept za kreativnost Pribor i kemikalije: četiri ili više ruku, plastika, škare, ljepilo, mašta i kreativnost.

Postupak: Kada imate sve što vam je potrebno, opustite se i pustite mašti na volju jer mašta radi svašta.

12


Piše: uredništvo

Učenici su s profesoricom Andrijanom Poljak posjetili Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu tijekom Dana otvorenih vrata u sastavu europskog projekta Noć istraživača. U Institutu su se upoznali s istraživanjima iz područja poljoprivredne proizvodnje i šumarstva jadranskog područja.

13


Piše:

Jadranka Gavrilović, prof. U organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i nacionalne koordinatorice SEMEP-a (SouthEastern Mediterranean Environmental Project) od 6. do 13. srpnja 2019. u Komiži na otoku Visu održana je 21. Ljetna škola SEMEP-a – interdisciplinarnog projekta odgoja i obrazovanja za održivi razvoj na području jugoistočne obale Sredozemnog mora. U Ljetnoj školi sudjelovali su učenici i njihovi mentori iz srednjih i osnovnih škola iz različitih dijelova Hrvatske. Projekt je interdisciplinaran i holistički, prelazi granice pojedinih nastavnih predmeta pa nastavnici i učenici timski surađuju promičući odgoj i obrazovanje o okolišu uključujući, osim biolo-

ških, i socijalne, povijesne, tehnološke, ekonomske, etičke i kulturne aspekte. Od 2002. godine naši učenici sudjeluju u Ljetnoj školi SEMEP-a gdje prezentiraju svoje istraživačke radove. Našu Školu predstavile su učenice Marija Bošnjak i Nora Ivić pod vodstvom mentorice profesorice kemije Jadranke Gavrilović. Učenice su prezentirale svoj projekt Splitske toplice koji su izradile tijekom nastavne godine. Njime su se sudionicima Ljetne škole približili sumporni izvori, njegove dobrobiti i nekadašnja uporaba sumporne vode u ljekovite svrhe. Zajedno s mentoricom imale su priliku čuti izlaganja još 20 projekata osnovnih i srednjih škola. Tijekom četiriju dana u Komiži svi učenici

i mentori sudjelovali su u radu šest radionica: Plastika na mom otoku, Varaju li nas oči?, Tradicijske frizure Hrvatske u modernom ruhu, Kako nahraniti mo-zak za dobro raspoloženje, Cvrčak – najljepša pjesma Mediterana, Makrobeskralježnjaci sedimenta morskog dna. Osim edukativnog dijela, sudionici su imali i slobodno vrijeme koje su iskoristili za razgledavanje Komiže i stvaranje novih prijateljstava. Također, išli su na izlet na otok Biševo i u posjet Modroj spilji. Učenice naše škole oduševljene su ovim iskustvom i preporučuju svima zainteresiranima da se prijave i sudjeluju u Ljetnoj školi.

14


DALMATINS Poduzetničke

kompetencije dio su ključnih kompetencija za cjeloživotno obrazovanje. Centar izvrsnosti Poduzetništva predstavio je aktivnost Dalmatinski suvenir. Razlog ovom nazivu aktivnosti bila je želja za stvaranjem prepoznatljivih i korisnih proizvoda koji će predstavljati određeno podneblje. Iščitavajući natječaj, zaključeno je da se traži nešto novo, originalno, vezano za kulturnopovijesnu baštinu našega Grada. Htjela se pokazati originalnost, inovativnost i kreativnost te poduzetnički duh. U realiziranju ideje sudjelovali su razredi prehrambenih tehničara pod vodstvom profesorice Dragane Vru -činić i profesorice Sanje Brkić. Različitim ugraviranim porukama te dodavanjem patine (antiknoga izgleda) nastali su unikatni brončani straničnici s motivom Grgurova palca.

„Grgurov palac pripada najatraktivnijim svjetskim simbolima sreće.“

Grgurov palac pripada u deset najatraktivnijih svjetskih simbola sreće. Tko god posjeti Split, ima želju dotaknuti ga pa je on postao dio splitske tradicije. Na temelju toga rodila se zamisao da svatko tko uzima brončani straničnik u obliku Grgurova palca i umeće ga u knjigu, ima prigodu nešto i zaželjeti. Nadalje, u aktivnosti ekoškole obilježavanje Dana kravate bio je zadatak dizajnirati kravatu koja izražava nacionalni identitet i već tada iznjedrilo se pregršt zanimljivih ideja. Odlučilo se na hrvatski izum pretočiti hrvatske kovanice. Učenici su ručno sjenčili i uzimali otiske kovanica. Za materijal je izabran plastificirani papir po izboru učenika, ali nije se bilo jednostavno odlučiti između crno-bijelog dizajna i kombinacije u boji. Ideja za magnet proizišla je iz razgovora o suvenirima koje sami najčešće kupujemo na putovanjima ili donosimo drugima na dar. Razmišljajući o atraktivnim kulturnim znamenitostima specifičnima za Split, prva asocijacija većini učenika bila je Dioklecijanova palača, jedan od najbolje sačuvanih i najljepših spomenika

„Dalmatinski suvenir bio je veliki izazov, ali još veće zadovoljstvo jest to što su zamisli provedene u djelo koje su mnogi poželjeli imati!“ rimskog graditeljstva na svijetu, i stara ura na splitskoj Pijaci koja je čest detalj promidžbenih materijala i pripada ljepšim prizorima grada Splita. Vrijedi istaknuti da možda i najbolje od svega što se dogodilo tijekom sati razmatranja, pripreme i razrade ideja jest to što su učenici pokazali veliko zanimanje za nastavak rada na novim idejama te na malim dopunama i oplemenjivanjima pripremljenih suvenira. Dalmatinski suvenir bio je veliki izazov, ali još veće zadovoljstvo jest to što su zamisli provedene u djelo koje su mnogi poželjeli imati!

15


SKI SUVENIR Piše:

uredništvo

16


Začinimo život

Zadruga Natura povodom Valentinova imala je akciju prodaje začinskog bilja kao gotovog proizvoda za korištenje u kućanstvu. O začinskom bilju od same sadnje, održavanja, rezanja i pakiranja brinuli su se naši učenici. Vrijedne ruke naših đaka pod vodstvom profesorice Sanje Brkić i profesorice Dragane Vručinić dokazale su da svaki trud urodi plodom. Pratili su proces nastanka začina do-

bivenih uzgojem mediteranskog bilja, a na kraju su bili uspješni i u poduzetničkim vodama prilikom prodaje svog proizvoda. Bočice bosiljka, vrećice kadulje i mažurana ili listići mente nalazili su put do kolega profesora i učenika, uz prigodne poruke povodom Valentinova jer upravo je ljubav začin života!

17


Piše: Katija Lončar, prof. Dani kruha – dani zahvalnosti za plodove zemlje – obilježavaju se svake godine tijekom listopada u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama, učeničkim domovima, ustanovama za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju. Na taj način pridonosi se potpunijem odgoju i obrazovanju za zaštitu okoliša, upoznavanju i očuvanju biološke raznolikosti Hrvatske, podizanju svijesti o ekološkoj poljoprivredi i zdravoj prehrani. Aktivnost se temelji na izgrađivanju pozitivnih stavova i stvaranju pravilnog emocionalnog odnosa učenika i prirode. U našoj su Školi učenici, uz profesoricu prehrane Sanju Brkić i vjeroučiteljicu profesoricu Katiju Lončar, sudjelovali u pripremi i doniranju peciva. Zbog izrazitog osobnog angažmana učenika odlučeno je da

oni sami odlučuju o namjeni prikupljenih sredstava. Nastojalo se učenike učiniti socijalno osjetljivima na egzistencijalna pitanja ljudi među kojima živimo. Od ponuđenih ustanova u potrebi najveći senzibilitet pokazali su prema mladima, svojim vršnjacima, koji završetkom srednjoškolskog obrazovanja ostaju bez krova nad glavom. Točnije, prikupljena sredstva donirana su Caritasovoj kući za mlade Da život imaju na čemu su bili iznimno zahvalni.

Dani kruha — dani zahvalnosti za plodove zemlje

18


72

sata bez

kompromisa

promiču općeljudske vrijed-

učenici rado su se odazvali

međunarodni je volonterski

nosti. Planirane su raznolike

volonterskoj akciji u organi-

projekt koji animira mlade i

akcije: radionice za mlade,

zaciji Studentskog katoličkog

promiče

su-

posjeti različitim skupinama

centra Split. Bili su dio timova

krea-

ljudi, pomaganje starijima i

koji su volontirali u župi Mari-

tivnost i volontiranje. Projekt

nemoćnima, čišćenje i uređi-

je Pomoćnice gdje su obilazili

je osmišljen i pokrenut u

vanje domova, parkova i

stare i nemoćne, u Centru za

Njemačkoj 1995. godine.

okoliša škola, vrtića, priku-

odgoj i obrazovanje Juraj Bo-

pljanje

si-

nači Split gdje su animirali

akcije,

štićenike i provodili vrijeme s

kreativne radionice s djecom

njima te u Super Konzumu

te druge aktivnosti. Naši vri-

gdje su sakupljali sredstva za

jedni i socijalno angažirani

socijalnu trgovinu.

radnju,

solidarnost, zajedništvo,

U projektu 72 sata bez kompromisa mladi stavljaju sebe, svoje vrijeme i sposobnosti na raspolaganje za konkretne volonterske akcije te pritom

romašne,

sredstava ekološke

za

19


Svoje je iskustvo u volontiranju

i što je zapravo istinska sreća.

najbolji i najvjerniji prijatelji.

podijelila s nama i Victoria Bony

Toj djeci s kojom sam provodila

Ondje

Baučić, učenica 4.c razreda:

vrijeme lijepi razgovor i dru-

maloga čupavoga prijatelja i

ženje značilo je sreću, a meni ju

odlučila mu pružiti topli dom

je donio njihov osmijeh i

ispunjen ljubavlju. Znam koliko

zahvalnost. Tada sam shvatila i

je tim životinjama potreban

koliko je važno pomaganje

dom, netko tko će se brinuti o

drugima.

sam

njima i veseliti se s njima.

volontirati jer sam se zaista

Volontiranje i činjenje dobrih

povezala s djecom.

djela vrlo je važno i ja u tome

„Volontiranje u Centru za odgoj i

obrazovanje

Juraj

Bonači

učinilo me boljom osobom. Bila sam

oduševljena

time

jer

obožavam provoditi vrijeme s djecom.

Ugodno

druženje,

sviranje gitare i pjevanje sa

Nastavila

svojim vršnjacima s posebnim

Također, oduvijek sam voljela

potrebama nagnalo me na

životinje

promišljanje o tome koliko je

volontirati u azilu Beštije. Kućni

zdravlje važno u našim životima

ljubimci zaista su naši

pa

sam

sam

pronašla

svoga

vidim smisao života.”

počela

20


Naša Škola može se pohvaliti predivnom tradicijom koja traje već četiri godine i u kojoj od srca sudjeluju učenici trećih razreda. Od 2011. godine u Splitu svake se večeri priprema topli obrok za ljude koji su se našli u vrtlogu života. U ovoj akciji sudjelovao je razred prehrambenih tehničara s profesoricama Draganom Vručinić i Sanjom Brkić. Vodili su se sloganom „Kad se male ruke slože, sve se može.“ pa su i oni zavrnuli svoje rukave, primili kuhače u ruke i počeli s kuhanjem. Iz školske kuhinje dopirali su predivni mirisi pripremljene hrane, a među učenicima vladala je vesela atmosfera. Pripremili su sljedeći meni: tjesteninu u umaku od rajčica, marinirane svinjske odreske i za desert kro-

štule i čupavce. Pripremiti ovu večeru nije bilo lako, ali sve je lakše kad se zna koji je produkt svega toga. Vidjeti osmijeh na licu nekoga tko nema svoj dom neprocjenjiva je stvar. Volontiranje, pomaganje i davanje, uvijek je pozitivno životno iskustvo. Osjećaj korisnosti smanjuje osjećaj nezadovoljstva zbog nečeg što nemamo i uči nas cijeniti ono što imamo. Kad jednom počneš, ne možeš stati, a sve dobro što radimo, vrati nam se na isti način! Nadamo se da će naredne generacije nastaviti njegovati ovu tradiciju i da će punim srcem sudjelovati u njoj kao što smo i mi.

21


F otoklub P I X E L Piše: Dijana Ledić Begonja, prof.

Znanstvenik

u meni

Piše: Dijana Ledić Begonja, prof.

Pod vodstvom mentorice prof. Dijane Ledić Begonje naši učenici sudjelovali su u natjecanju u komunikaciji znanosti pri čemu su imali zadatak obraditi jednu temu iz područja sociologije. Učenica Modesty Leu predstavila se temom Ovisnost o videoigrama u kojoj je prezentirala zanimljive rezultate socioloških istraživanja te usporedila ovisnosti mladih u Hrvatskoj u odnosu na zemlje EU-a i SADa. Učenici Dora Jakelić i Stipe Gilić, naši dugogodišnji debatanti, predstavili su se

temom debate Influenceri – više štete ili koristi? Ukazali su time na važnost debate koja otvara vidike, pomaže u komunikaciji, valjanoj argumentaciji i kritičkom promišljanju. Učenica Ana Marinović napravila je sociološku analizu utjecaja društvenih mreža na interakciju među djecom pri čemu se usredotočila na slobodno vrijeme koje djeca provode uz modernu tehnologiju. Vrlo lijepo i edukativno iskustvo!

Već drugu godinu u našoj Školi pod vodstvom profesorice Dijane Ledić Begonje i profesorice Antonije Burčul djeluje fotoklub Pixel u kojem učenici prezentiraju svoje najbolje uratke. Možemo se pohvaliti iznimnim uspjehom naših fotografa. U organizaciji Sveučilišne galerije Vasko Lipovac i udruge Invictus mare, naš učenik Borna Čotić osvojio je 1. mjesto. Dvije samostalne izložbe Čovik o' mora i Naša štorija, koje su ujedno imale i veliku medijsku pozornost, u suradnji s udrugom za kulturu BEAT organizirane su u galeriji Studio-21. Također, predstavljene su i školske izložbe McDonaldizacija društva i Black-White umbra. Možemo također istaknuti naše sudioništvo u natječaju Ponos domovine pri čemu će fotografije biti izložene u galeriji Zvonimir u Zagrebu.

22


Piše: Renata Mihaljević, prof.

Uz opće ciljeve programa Erasmus+, ovaj projekt ima precizirane i dodatne vlastite ciljeve koji će se ostvariti tijekom njegova trajanja. Glavni cilj projekta promocija je građanskoga odgoja, demokracije, kao i održivosti u tehnološkom i digitalnom svijetu. Osim toga, sudionici će se bolje upoznati s osnovnim vrijednostima EU-a te razmišljati i raspravljati o istima. Naučit će o obrazovnim sustavima zemalja partnera. Razvijat će vještinu kritičkog razmišljanja i komunikacije. Pored već navedenog, cilj je poboljšati i

aktivirati sudjelovanje mladih u trenutnom radu škole, a u budućnosti u građanskom životu. Također, unaprijediti i usavršiti znanje stranog jezika i modernih tehnologija svih sudionika, učenika i nastavnika. Na kraju, ali ne manje važno, podupirati uvažavanje različitosti i poticati toleranciju. Sve je počelo prošle godine kada sam na jednoj od platformi Europske komisije kontaktirala s kolegicom iz Portugala koja je tražila projektne partnere iz zemalja EU-a. Nekoliko poruka i „kliknule smo“, tj. shvatile smo da su naše škole kompatibilne te da nam odgovara tema projekta. škole kompatibilne te da nam odgovara tema projekta. Priključili su nam se partneri iz

Francuske i Poljske. Zajedničkim snagama pisali smo projekt, svaka zemlja svoj dio (Portugal najveći) te ga predali i čekali. Nakon nekoliko mjeseci stigao je pozitivan odgovor. Prava avantura, baš onakva kakvu smo i priželjkivali, napokon je započela! Odabran je tim koji čine tri profesorice: Renata Mihaljević – koordinatorica, Dajna Posinković, Lada Tudor-Jakić i dvadeset učenika iz 3.a, 3.b i 3.c razreda prirodoslovne gimnazije. Sudionici organizacije četiri su srednje škole iz Portugala, Hrvatske, Francuske i Poljske. Glavni koordinator projekta je Portugal. Projekt će trajati dvije godine: od 1.9.2019. g. do 31.8.2021. g. 23


Dogovoren je raspored mobilnosti: 1. listopada 2019. g. – Sastanak i usavršavanje nastavnika u Portugalu 2. ožujka 2020. g. – „Razgovarajmo o demokraciji u 21. stoljeću“ u Hrvatskoj 3. listopada 2020. g. – „Aktivni građani – jeste li spremni za izazov?“ u Francuskoj 4. ožujka 2021. g. – „Tehnologija i etika – budućnost počinje s tobom“ u Poljskoj

5. svibnja 2021. g. – Susret svih škola u Portugalu

Zasada jedina realizirana mobilnost jest sastanak i usavršavanje nastavnika u Portugalu u listopadu 2019. g. Profesorica Dajna Posinković i ja otputovale smo u Portugal, točnije u mjesto Maia (udaljeno dvadesetak kilometara od Porta). Upoznali smo projektne partnere i bile ugodno

iznenađene kako smo se svi dobro uklopili i složili. Većinom smo iste dobne skupine te svi imamo slične interese. Tri dana marljivo smo radili u Portugalu. Unatoč tome, smijali smo se, zabavljali, jeli izvrsnu hranu, upoznavali kulturu i običaje Portugala i drugih zemalja. Osim toga, slušali smo tradicionalnu

portugalsku glazbu fado i plesali. Domaćini, posebice glavna koordinatorica Luisa Pinho, bili su iznimno susretljivi i požrtvovni. Ugostili su nas u svojoj školi. Njihovi učenici kuhali su nam prvoklasne ručkove. Bili su to zaista vrhunski specijaliteti i poslastice karakteristične za Portugal.

24


Jednu večer svakako ćemo zauvijek pamtiti. Nakon cijelog dana provedenog u školi za računalima i na sastancima, odveli su nas u restoran gdje smo kušali njihove tradicionalne specijalitete i pili porto. Kada smo čuli da trebamo ići natrag u školu, i to na „Dance workshop“, svima su nam se „objesili brkovi“. Okretali smo očima i zaključili da moramo to odraditi, tj. kurtoazno se pojaviti i nakon pola sata otići uz ispriku. Ipak, napravili smo sve, samo ne planirano. Drugim riječima, plesali smo do

iznemoglosti. Učitelj nam je bio profesor Jacques koji ima plesnu školu i vrhunski je animator. Svih nas je pokrenuo. Vrtili smo se u krugu u parovima, pojedinačno, skakali, znojili se i smijali… Bila je to uistinu nezaboravna plesna avantura. Putovanje u Portugal svakako je događaj koji će trajno ostati zapisan u sjećanjima. Pomisao na te trenutke uvijek će nam izmamiti osmijehe na licima. O iskustvima i uspomenama s ostalih mobilnosti pisat će učenici sudionici projekta.

„Mobilnost u Hrvatskoj odvit će se u studenom

2020. godine. Veselimo se novom iskustvu i novoj Erasmus+ avanturi!“

25


ERASMUS+ PROJECT: IT4CD – Information Technology for Citizenship and Democracy 26


GLOBAL CITIZENSHIP AND THE

Written by: Leonarda Šparmajer, 1.b

If I asked you to name the biggest problems in this world, what would be the first thing to pop into your mind? Whatever you named, chances are it is mentioned, one way or another, in the Sustainable Development Goals. Seventeen goals focused on what we needed to fix in order to prevent the annihilation of mankind and improve our future. From „No poverty” to „Peace, justice and strong institutions“ – they talk about some of the most important matters everybody should know about and which should be carried out on our local level. So, how much do you know about them? In the project „Get up and goals!“ We - the first grade grammar school students, studied these topics and presented it to one another. We were assigned a goal and the preparations began. The presentations were organized consecutively, so when it

was your turn to present to the class, you would soon feel overcome with anxiety. Researching the topics beyond what we had already known was an interesting experience. Finding out about these goals, seeing all the ways we can help people and realising we never knew any of these methods existed before, made quite a big impact on a lot of students. After introducing our classmates with all the goals came the actual realization of the project. We heard all the ways we can help and what we needed to do, but now it was our turn to come up with our ways to help. We thought of different ideas to help on local levels and, once we figured out what we wanted to do, we shared it with other

teams from Italy, Ireland and Turkey that were in on the project with us on eTwinning. eTwinning is a platform where you can communicate, collaborate, develop projects and share ideas. On the platform’s forum, we were able to discuss why we chose our goal and what we wanted to do about it.

Name of the project:

Get up and Goals! Participants: The students from class 1.a and class 1.b, prof. Renata Mihaljević, partners from Italy, Ireland and Turkey. Duration of the project: 1/10/2019 – 30/4/2020

27


I think it was intriguing to read about other students' perspectives and outlooks on the situation in the world. The forum provided an accessible and easy way to communicate and share our opinions.

While the project was being carried out, we developed good teamwork, IT skills and learned how to use the resources we have. Overall, the project was a success. It was interesting and fun, and I hope we will have the opportunity to do more projects like this one.

28


Piše: Marija Čulina, 4.c

17. Festival znanosti održan je od 8. do 13. travnja 2019. godine na splitskom fakultetu FESB. Ove godine na Festivalu sudjelovalo je više od 700 studenata, učenika i djece predškolske dobi. Festival znanosti manifestacija je kojoj je cilj približiti znanost javnosti, informirati javnost o aktivnostima i rezultatima, poboljšati javnu percepciju znanstvenika te motivirati mlade ljude za istraživanje i stjecanje novih znanja ovim neformalnim načinom učenja. Naša Škola sudjeluje u ovoj manifestaciji već dugi niz godina pa je i ove godine razred prehrambenih tehničara

doprinio raznolikosti Festivala brojnim pokusima i istraživanjima. Festival znanosti zasjao je u svim bojama jer upravo su „BOJE“ bile tema Festivala. Marljivi učenici su se uz kreativne profesorice i razrednice Sanju Brkić i Draganu Vručinić predstavili s temom „Vidi, kušaj, osjeti!“. Cilj je bio ispitati: Kojega su okusa boje?, Jedemo li očima? i Koje boje utječu na naš ukus i prehrambene navike?

kovanju očekivanja okusa. Tako hrana jakih boja većinom ima i snažniji okus, a ako jačina boje ne odgovara okusu, osoba bi mogla pomisliti da nešto nije u redu s hranom. Stoga se Škola predstavila na jedan vrlo zanimljiv i popularan način. Zajedno sa svojim profesoricama razred prehrambenih tehničara napravio je gumene bombone u različitim bojama i okusima. Svaka boja predstavljala je zaseban okus. Crveni uzorak imao okus limuna, žuti okus jabuke, a zeleni okus jagode.

Vid je naše najvažnije osjetilo pa zato boje imaju iznimno važnu ulogu određujući koja nas hrana privlači, a koja odbija. Boja i izgled hrane imaju važnu ulogu u obli29


Kako bi im rezultati bili što pouzdaniji, osmislili su anketu koju bi ispitivači ispunjavali nakon kušanja bombona. Rezultati odgovora na tri osnovna pitanja prikazani su dijagramima.

30


Neurogastronomija – kako naš mozak doživljava okus hrane

Cijela priča o neurogastronomiji počinje u našim ustima, a završava u mozgu. Kada u usta stavimo hranu, enzimi iz sline počinju je razgrađivati. Komadići hrane dolaze u dodir s okusnim pupoljcima. Svaki okusni pupoljak sadrži između 50 i 100 kemijskih receptora zaduženih za identifikaciju pet osnovnih okusa: gorko, slatko, slano, kiselo i umami. Informacije o hrani okusni pupoljci šalju u mozak aktivacijom živčanih stanica. Međutim, zaprimanje osjeta okusa samo je dio vrlo kompleksne jednadžbe koju nazivamo ukupnim doži-

vljajem hrane. Vrlo važan čimbenik jest i njuh, posebice osjet retronazalnih mirisa. To su mirisi koji se stvaraju unutar našeg tijela tijekom žvakanja hrane, a ključni su za percepciju okusa. Znanstvenici smatraju kako manipulacijom mirisa može doći do promjene okusa hrane. Serviranje hrane također je ključno za kompletni dojam hrane pa se tako sladoled koji je serviran u zdjelici bijele boje čini 10% slađi i 15% ukusniji od sladoleda serviranog u zdjelici crne boje.

Jeste li znali da postoje superdegustatori? Superdegustatori imaju jezik gušće pokriven papilama nego većina populacije i zbog toga neke okuse osjećaju vrlo intenzivno. Genetski je određeno hoće li se osoba roditi s tom sposobnosti. 31


Zanimljivosti 

Ljudi lakše doživljavaju okus tekućine ako je njezina boja sukladna okusu pa crvenu tekućinu s okusom višnje odmah poimaju kao okus višnje, a zelenu tekućinu s okusom višnje više doživljavaju kao okus jabuke.

Velik tanjur stvara privid pa se ista količina hrane čini manjom na velikom tanjuru.

Želite li smanjiti unos hrane, jedite iz manjih tanjura koji su potpuno drukčije boje od jela.

Kako bi se potaknuo veći unos zelenog povrća, najbolja je boja zelena.

Istraživanja pokazuju da zanimljiv izgled hrane na tanjuru, a ponajprije šareni svijet boja te narezana hrana u različitim oblicima, povećava unos voća i povrća djeci. Treba se poigrati hranom, njezinim oblicima i izgledom na tanjuru.

Utjecaj boja na prehranu mnogo je veći nego što se čini na prvi pogled.

32


Sound in the Silence interdisciplinarni je projekt sjećanja čiji je cilj potaknuti srednjoškolce iz cijele Europe na aktivno promišljanje o teškim aspektima povijesti 20. stoljeća. Na povijesno zahtjevnim lokacijama studenti rade s umjetnicima koji predstavljaju različita umjetnička polja kako bi razumjeli povezanost prošlosti s njihovim pitanjima u sadašnjosti. Ovogodišnji sudionici – 3 skupine

od 7 učenika sa svojim profesorima – uputili su se u memorijalni muzej Denkort Bunker Valentin u Bremenu u Njemačkoj. Prirodoslovci Josip Novak, Danijela Pehar, Nora Ivić, Mari Adamić, Dora Jakelić, Miro Nikolić, Vedran Lašić i Mladen Banović sudjelovali su u ovom projektu pod vodstvm profesorice povijesti Ane Nikolić. Oslanjajući se na svoja razmišljanja i emocionalne

reakcije, učenici su zajedno s profesionalnim umjetnicima stvorili predstavu koja se temelji na glumi, plesu, glazbi i kreativnom pisanju. Dok su učenici učili o prošlosti i radili na završnom predstavljanju, njihovi profesori sudjelovali su u radionicama o interdisciplinarnim načinima podučavanja povijesti.

33


družili u donjem dnevnom boravku. To je bila najveća prostorija. Ondje su se okupljali uglavnom mladi ljudi željni pustolovina, gladni tuđih priča i iskustava. Napravili Piše: Dora Jakelić, 4.b smo malu zamjenu soba koje su nam U Bremen smo stigli oko pet ili bile dodijeljene i ja sam šest poslijepodne. Putovali smo dospjela u sobu sa svojim cijeli dan. Zrakoplovom pa dvjema školskim prijateljicama i vlakom pa tramvajem... jednom učenicom iz poljske Obuzelo me toliko uzbuđenje internacionalne škole koja se da nisam gotovo uopće osjećala zvala Hema. Prva stvar koju sam umor. U tom sam malenom, pomislila kada sam ju ugledala šarenom Townside hostelu bila je: „Wow, ona je Indijka!" odmah osjetila neku toplu Druga stvar bila je njezino obiteljsku atmosferu. Prostor je zarazno veselje i pozitivna bio zaista malen i ljudi su se energija. Bila je dvije godine

Dora

istražuje

mlađa od nas. Nora, Danijela i ja provodile smo sate i sate s njom pričajući o raznoraznim temama: zemljama, tradiciji, interesima, obiteljima, nadama. Različite na prvi pogled, ali kad se malo zagrebe ispod površine jako slične. Sva komunikacija odvijala se na engleskom jeziku. Tim iz Hrvatske uskoro se upoznao i s ostalima. Osim poljske škole, sudjelovala je i jedna njemačka škola. Sve sudionice te škole bile su djevojke i to uglavnom s Bliskog istoka. To mi je bio susret s još jednom novom kulturom, toliko bogatom i dugovječnom, a toliko prezrenom i omraženom. Unatoč svim razlikama, jako smo se dobro slagali. Nitko se ni s kim nije natjecao ili poticao sukob.

34


Sljedeći dan započeli smo naš rad u bunkeru Valentin. Svaki smo se dan iz hostela otprilike pola sata autobusom vozili do naše lokacije. Fascinirala me njegova veličina, ali me i plašila njegova praznina, hladnoća i ta sablasna tama u njemu. Na njemu nije bilo ni prozora ni vrata. Prvih nekoliko dana prošlo je u upoznavanju s nimalo jednostavnom poviješću bunkera, no to nije bio primarni fokus našeg projekta. Mi smo se primarno usredotočili na okolnosti izgradnje samog objekta, na ljude i općenito atmosferu na tom prisilnom gradilištu koje je bilo pod nadzorom nacista. Nisam mogla prestati razmišljati o sudbini i nesreći tih ljudi. Nestrpljivo sam iščekivala čuti o prisilnom radu na tim gradilištima. Iako sam

prije puta proučila sve što sam mogla o ovoj temi, ništa me nije pripremilo za ovo iskustvo. Odjednom sam shvatila da je ono što proživljavam itekako stvarno i da nije tek apstraktna lekcija iz udžbenika ili HRT-ov dokumentarac. Hodala sam po zemlji po kojoj su i oni hodali, trčala sam među zidovima koje su oni podigli, moj glas odjekivao je praznim prostorom... Prostorom u kojem su bili zarobljeni njihovi glasovi, krikovi, uzdisaji, šaputanja,

nadanja. Po povratku u hostel dugo bih o tome razmišljala. Unatoč teškim iskustvima, nije sve u Bremenu bilo tako crno. Obično bi navečer cijela skupina iz Hrvatske otišla malo u grad. Bremen mi se zaista svidio. Pravi studentski grad u kojem nema mnogo gužve i gdje su ljudi iznimno pristojni. Negativna strana bila je ta da se sve zatvaralo u 19 sati i ništa nije radilo vikendom, a vrijeme neću ni spominjati. Kiša, pa malo magle, pa opet kiša. Turobna svakodnevica Bremena bolno je zrcalila čežnju za toplim, splitskim asfaltom. 35


glazbu i pjevanje. Ja s pjevanjem imam veze koliko sa mnom ima kraljica Elizabeta ili sam barem tako mislila.

Kada su povijesna predavanja završila, prešli smo na kreativni rad. Rasporedili su nas u tri radionice. Josip i ja bili smo u radionici pomalo ekscentričnog umjetnika koji se zvao Shaun. Bila je to radionica vezana za

Kako su dani protjecali, mi smo se sve više i više oslobađali i povezivali. Osim Shaunove radionice, postojale su još dvije; jednu je vodila Kat (plesna radionica), a drugu Dan (radionica za rap). Iako su sve radionice bilo vrlo različite, ujedinjavala ih je ista kreativna nit i to je bio ključ uspjeha što se pokazalo i u našem završnom nastupu. Sva moja briga oko

toga da ću nevinim slušateljima ozbiljno ozlijediti slušne bubnjiće svojim pjevanjem pokazala se suvišnom. Naglasak u radionici nije bio na standardnom pjevanju, već interpretativnom kojim smo izražavali svoje osjećaje i glasom dočarali atmosferu i emocije tog mračnog bunkera. Simbolima koje smo crtali na papire, morali smo „pjevati prostor". Zvuči čudno i nekonvencionalno, znam, ali to je i bila ideja ovog projekta. Povezivati povijest i umjetnost i pokazati kako umjetnost nije tako nepristupačna nama „običnim ljudima" koji nismo talentirani za umjetnost. Tad sam shvatila da boja moga glasa i osjećaj za ritam nisu uopće važni – bilo je samo bitno osjećati i to izražavati. Poručiti svijetu: „Evo! Ovo se ovdje dogodilo i to je ovako utjecalo na mene.“

36


Rad u skupinama za mene je imao rehabilitacijski učinak te sam se napokon uspjela opustiti i otvoriti. Pustila sam da me vode osjećaji i nije me bilo strah što će drugi reći. Kako se finalni javni nastup približavao, naše su tri grupe sve više surađivale kako bi ostvarili što bolji rezultat. Naš rad i trud u tom tjednu stvorio je nešto neponovljivo i izašao je na površinu u obliku vrlo sirovog i emocionalnog nastupa koji je publika objeručke prihvatila. Publika je bila zadovoljna, a mi smo bili ponosni kao i naši profesori kojima želim zahvaliti za ovo predivno iskustvo. Scenski nastup obilježio je kraj našeg boravka te smo se sljedeći dan uputili u Hrvatsku.

Nakon zadnjeg nastupa i velikog finala svi smo zajedno večerali kao i prvoga dana u jednom restorančiću pokraj hostela. Ondje su nam svi još jednom zahvalili i rekli nam da smo odradili sjajan posao. Iduće jutro prvo nas je napustio tim iz Poljske, a to znači da je naša soba bila praznija za jednog člana – Hemu. Kada je došlo vrijeme njihova polaska, u našu su sobu došli i njeni prijatelji iz škole. Pozdravili smo se i u šaljivom i nostalgičnom tonu prokomentirali sve naše izlaske, zabave i izlete po sobama. 37


„Ne razdvajaju nas granice, boje, zastave, religije, običaji. Razdvajamo sami sebe manjkom ljubavi jedni za druge. Ovdje smo svi morali funkcionirati kao tim i nitko sebe nije stavljao na prvo mjesto, već smo samo gledali međusobnu dobrobit. E, to se zove odgoj i životna lekcija!“

Profesorica nam je govorila da požurimo s doručkom i da se konačno spakiramo na što smo mi u klasičnom „pomalo“ stilu odmahnuli rukom iako smo znali da je ipak vrijeme za rastanak i povratak u realnost. Sa sobom smo, osim onih blokova za pisanje, sportskih boca, i torba koje su nam dali prvi dan, ponijeli i jedno novo, drukčije iskustvo, nova prijateljstva i, što je najvažnije, gomilu znanja i pozitivne energije. Ondje sam naučila nešto o sebi, ali i

o svojim vršnjacima. Ne razdvajaju nas granice, boje, zastave, religije, običaji. Razdvajamo sami sebe manjkom ljubavi jedni za druge. Ovdje smo svi morali funkcionirati kao tim i nitko sebe nije stavljao na prvo mjesto, već smo samo gledali međusobnu dobrobit. E, to se zove odgoj i životna lekcija! Želim još jednom zahvaliti svima koji su realizirali ovaj projekt, svim umjetnicima koji su vodili radionice i suradnicima koji su nam bili dostupni, ali ponajviše profesorici Ani Nikolić koja je vjerovala u nas i potrudila se da baš mi budemo ta djeca koja će pustiti svoj glas u tišini.

38


Nije šala —NEMA nastave!!! Piše: u r e d n i š t v o

D ogađaj

koji je obilježio 2019. godinu i koji će se još dugo pamtiti i prepričavati, najdulji je štrajk zaposlenika u školama. Sve je krenulo još i prije početka nastave kada su dva većinska školska sindikata, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, zatražili povećanje koeficijenta složenosti poslova za prosječnih 6,11% i to za nastavno i nenastavno osoblje. Vladajući su u procesu mirenja odbijali pregovarati o koeficijentima što je kulminiralo štrajkom. Štrajk zaposlenika u školama počeo je 10. listopada. Toga dana obznanjeno je kako će se u školama štrajkati, prema u Hrvatskoj do tada neviđenom modelu, cir-

kularno. Svakoga dana štrajkalo se u nekoliko županija po ciklusima. Školski sindikati održavali su konferencije za medije kako bi najavili u kojim se županijama štrajka sutradan, iznijeli podatke o odazivu na

štrajk i podsjetili javnost i Vladu, koja ih je u početku ignorirala, koji su njihovi zahtjevi. Treći ciklus cirkularnog štrajka završen je 15. studenoga. Nakon 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Vukovara i stradanje Ška-

brnje, više nema štrajkanja prema cirkularnom modelu po županijama. Odlučeno je da započinje kontinuirani štrajk u školama u cijeloj Hrvatskoj. Poruka zaposlenika škola i njihovih sindikalnih vođa bila je jasna – štrajk se neće prekinuti dok se ne ispune svi njihovi zahtjevi! Do 25. studenoga pomaka u pregovorima Vlade i sindikata nije bilo što je kulminiralo velikim prosvjedom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu gdje je nekoliko desetaka tisuća prosvjetara stizalo s mnogobrojnim porukama i transparentima. Jasno su poručili da neće odustati od obustave rada sve dok Vlada ne ispuni njihove zahtjeve. Prosvjedu se pridružilo i 11 profesora naše Škole.

39


„Vlada i sindikati postigli su dogovor 2. prosinca.“ Štrajk prosvjetara trajao je dugih 36 dana. Osim plaća zaposlenika u školama, promjenu je zbog dugog štrajka doživio i školski kalendar. Skraćeni su zimski i proljetni praznici te produljena je nastavna godina, za koju se već na kraju prvog polugodišta moglo reći da je bila jedna od najburnijih. Tada nitko nije ni slutio što nas sve očekuje u 2020. godini i s kojim će se promjenama u nastavi suočiti svi profesori i učenici u Hrvatskoj. 40


„S obzirom na to da ovakvo nešto nitko nije mogao predvidjeti, sustav funkcionira sasvim u redu, gotovo da se i nema što unaprijediti. Svaka čast profesorima i cijelom školskom timu na brzoj reakciji. Znam da im nije lako. Kao maturantica ne podržavam virtualnu nastavu. Smatram da na ovaj način nećemo dovoljno dobro usvojiti gradivo koje će nam biti potrebno za rješavanje državne mature. Također, mislim da se ovo ne može vrednovati jednako kao nastava u školskim klupama jer svi zajedno nismo dovoljno informatički obrazovani ni spremni u ovom trenutku za to. Profesori nas mogu jednim dijelom uputiti u gradivo, ali to neće nadoknaditi potpuno objašnjavanje lekcija uživo, mogućnost iznošenja mišljenja i mogućnost upita profesora. Iskreno, nadam se da će se situacija ubrzo stabilizirati i veselim se povratku u školske klupe.“

„Zbog ove situacije s koronavirusom mislim da je online nastava jedino moguće rješenje. Ja se iskreno vrlo loše snalazim u virtualnoj učionici, inače mi informatička pismenost i rad na računalu nisu jača strana. Ovakav način rada i učenja nimalo mi se ne sviđa. U online nastavi dosada nisam naučila apsolutno ništa, nema nikoga da mi objasni kao što bi to u školi nastavnik. Ne viđam svoje prijatelje zbog čega mi je ova nastava previše monotona, ne znam kako ću ni kad ću ispraviti negativne ocjene. Jedina pozitivna stvar jest ta što ako prespavamo, nećemo dobiti neopravdani izostanak. Jedva čekam da svijet ozdravi i da se vrati sve u normalu, time i mi u svoje školske klupe.“ Martina Grubišić, 2.e

Lucija Franić, 4.D

Pozitivan stav, nemoj biti minus! Ostani zdrav, nemoj skupit virus! Pozitivan stav, al moraš se pazit! Ostani zdrav, nemoj se zarazit!

„Mislim da je s obzirom na novonastalu situaciju pandemije koronavirusom virtualna nastava najbezbolnije rješenje za sve. Neće biti potrebno nadoknađivati nastavu te nećemo izgubiti radne navike. Sve što je potrebno možemo raditi iz udobnosti vlastitoga doma što je pozitivna okolnost. Želim pohvaliti sve naše profesore na iznimnom trudu i kreativnosti kako bi održali online nastavu što uspješnijom, ali ipak nam nedostaje njihova riječ podrške i motivacija. Mnogo nam je lakše savladati novo gradivo uz izravnu riječ profesora. Mnogo je naporan i stresan ovaj period, pogotovo za nas maturante jer uz svakodnevne školske obaveze trebamo se samostalno pripremati za ispit državne mature. Također, nedostaje mi moje društvo. Nadam se da će se stanje što prije stabilizirati i da se vraćamo mnogo zahvalniji i sretniji u svoje školske klupe.“ Marija ČuLina, 4. c

„Mislim da je virtualna nastava korisna za učenike i nastavnike jer će poboljšati informatičku pismenost, ali smatram da ništa ne može zamijeniti živu riječ, rasprave i žamor u učionici. Već sam se koristila određenim alatima i virtualnim učionicama u redovnoj nastavi pa mi ovaj oblik nastave nije nepoznat. Pojedini se učenici malo teže snalaze, ali vjerujem da će se svi polako priviknuti na ovaj oblik rada.“

„A što reći? Kad se samo sjetim da smo na zadnjem seminaru uvježbavali virtualnu učionicu, kao da smo se pripremali za ovakav scenarij. Vjerujem da svi uistinu dajemo sve od sebe i intenzivno učimo kako unaprijediti online nastavu. Prednosti: učenici razvijaju nove vještine, samostalnost, organiziranost, neki su dobili vrijeme izgubljeno u prometu, uče možda i više nego prije... Nedostatci: na neke učenike virtualna nastava djeluje obeshrabrujuće, nisu vješti na računalu, a možda nemaju ni uvjete za neometan rad, nedostatak vođenja u učenju, nekima je jako važna komunikacija koja je sad otežana... Veliki mi problem predstavlja kako provjeriti znanje i kako nadomjestiti kontakt uživo! I možda to što još nisam ovladala svim alatima i time kako ih primijeniti.“

Bernarda GuDelj, prof. hrvatskog jezika

Dragana Vručinić, prof. prehrane 41


na daljinu Piše: u r e d n i š t v o

Na

kon najduljeg štrajka zaposlenika u povijesti hrvatskog školstva u 2019. godini, nastavu je u 2020. godini obilježio i škole zatvorio nevidljivi neprijatelj – koronavirus. Koronavirus otkriven je u Kini u prosincu 2019. godine. Pod elektronskim mikroskopom taj virus ima oblik krune, zbog čega je nazvan po latinskoj riječi corona, što znači kruna. Manifestira se simptomima sličnima gripi. Prenosi se s čovjeka na čovjeka izravnim kontaktom sa zaraženom osobom, kapljično (kihanjem i kašljanjem) te dodirivanjem predmeta i površina izloženih virusu. S obzirom na to da se virus počeo širiti velikom brzinom i da je proglašena epidemija, 16. ožujka 2020. g. Nacionalni stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluku o zatvaranju svih škola i vrtića u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske odlučuje o obustavi redovne nastave i uspostavlja nasta-

vu na daljinu. Nastava na daljinu ili virtualna nastava predstavila je veliki izazov svim nastavnicima i učenicima jer se većina dosada nije susrela s takvim načinom rada. Uspostavljene su virtualne učionice u kojima učenici svakodnevno obavljaju zadaće i proučavaju materijale koje im zadaju predmetni nastavnici. Nastavnici postavljaju videozapise i videolekcije da bi se učenicima olakšalo razumijevanje nastavnih sadržaja. Prirodoslovci se za nastavu na daljinu služe platformom Loomen. Učenicima je omogućeno i praćenje nastavnih sadržaja na televizijskim programima.

S obzirom na nepoznat razvoj situacije s koronavirusom, nastava na daljinu jedina je opcija poučavanja do daljnjega. Nadamo se da će se ova nastavna godina uspješno privesti kraju i da će naši učenici i profesori s lakoćom prebroditi sve izazove koji su pred njima!

42


„To je naš moderni način življenja – nijemo navikavanje na dobre i loše stvari u životu bez dubljeg promišljanja.“

Piše: D o r a J a k e l i ć , 4.b

43


V

ratimo se malo na početak, kada je sve bilo „normalno". Ja sam učenica četvrtoga razreda Prirodoslovne škole u Splitu i do prije nekoliko tjedana sam, kao i svi ostali maturanti, išla redovno u školu, učila za tada „najgoru“ moguću stvar u svom životu – državnu maturu — i izlazila van skoro svake subote. I tada se mnogo govorilo o koronavirusu, ali s obzirom na to da je tada bilo tek nekoliko slučajeva u Zagrebu, nismo se previše opterećivali time iako se već i tada ta situacija ticala Hrvatske. Mi smo za to vrijeme živjeli u bezbrižnom neznanju, a korona i epidemija bile su nekakve apstraktne i nezamislive ideje u tako dalekoj nam Kini. Idila nije dugo potrajala. Situacija se naglo promijenila 15. ožujka kada smo dobili obavijest da se nastava prekida, a uskoro smo čuli i da se zatvaraju svi kafići, škole, vrtići, fakulteti, kazališta, kina, kulturne ustanove na najmanje mjesec dana. Nadređeni su nam savjetovali da bi bilo dobro da izbjegavamo socijalne kontakte i druženja i da ne izlazimo iz naših domova ako to nije nužno.

„Čekajte, čekajte! Pa kako se ovo odjednom dogodilo?“

Situaciju na početku ovog teksta i ovu sada dijeli možda tjedan dana. Događa li se ovo zaista? Zar sad stvarno ne smijem otići u grad popiti kavu, posjetiti prijateljicu ili otići u kino? Odjednom su se mnoge stvari kojima prije nisam pridavala toliku važnost nekako rasplinule i nestale kao rukom odnesene. Život mi se potpuno promijenio. Odvija se u četiri zida moga stana u Šimićevoj ulici u kojoj živim sa svojom obitelji. A zbog čega? Zbog

nečega tako malenog što se može vidjeti samo mikroskopom i to elektronskim (prirodoslovac u meni precizira) koji sve povećava sto tisuća puta. Dakle, nešto što moramo uvećati 100 000 puta uspjelo je prouzrokovati krizu u čitavome svijetu. Zar to nije fascinantno? Zar nije fascinantno koliko je ljudski život krhak i podložan prirodi, koliko ovisimo o njoj i kako nas ona može zgaziti u sekundi? U

početku mi izolacija nije tako teško padala, ali kako je vrijeme odmicalo, dani su postajali sve dulji i dulji, a ukućani sve naporniji i naporniji i ja sam se počela osjećati sve jadnije i nemoćnije.

„Jasno mi je bilo sve – ne smije se van!“

Jasno mi je bilo sve – ne smije se van jer možemo ugroziti druge ljude, ne želimo da se zaraza širi, trebamo prati ruke redovito… Ali, toga sam se ionako već pridrža-vala te ne treba biti neki genij da bi shvatio da je to nešto što moramo svakako raditi (mada dosta ljudi zanemaruje). Svakodnevno ponavljanje u medijima, obavijesti o broju zaraženih, mrtvih, nedostatci osoblja pa na kraju i ovaj nedavni potres – sve me to samo natjeralo da se osjećam još gore. U svom tom očaju i općem raspadu sustava pročitam vijest o onoj djevojčici iz Zagreba. Poginula je zbog ozljeda zadobivenih u potresu. Kada sam to pročitala, nešto se u meni prelomilo. Život je jednostavno prekratak i dragocjen da se mjesec dana samosažalijevam u svojoj sobi.

44


Stalno čitam neke motivirajuće citate i gledam YouTube uratke o ljudima koji su se izvukli iz očaja, ali ne znam koliko toga ja zapravo i naučim iz toga, koliko toga zapravo dopre do mog mozga, razuma i natjera me na dublje promišljanje o životu. Postali smo previše usmjereni na sebe, svoj uspjeh, karijeru te ne primjećujemo što se zapravo oko nas događa. Nismo svjesni koliko smo privilegirani jer smo se naviknuli na to. To je naš moderni način življenja – nijemo navikavanje na dobre i loše stvari u životu bez dubljeg promišljanja. Jednom kad počnemo uzimati stvari „zdravo za gotovo“, teško nam se odviknuti, proširiti vidike, potruditi da dosegnemo nedosanjani san (mnogo bolje nam ide ide žaljenje za stvarima koje nemamo). Tužno je što nam trebaju ovakvi katastrofalni scenariji da se podsjetimo da smo svi samo ljudi koji ovisimo jedni o drugima i da nismo sami na ovom čudesnom planetu. Ispraznile su se police trgovina – brašno, ulje, meso, toaletni papir — a da nitko nije ni pomislio treba li i čovjeku koji čeka u redu iza njega.

„Kriza je zahvatila čitav svijet i trebat će nam dugo vremena da se

oporavimo.“ Ljudi ostaju bez posla, kriza je zahvatila čitav svijet i trebat će nam dugo vremena da se oporavimo. Neću lagati ni sebe ni vas ni reći da se nadam da će nakon ovoga svijet biti bolje mjesto jer znam da neće. Koliko se već kriza, epidemija, ratova i raznoraznih političkih sukoba dogodilo samo u posljednjih sto godina? Da je svijet postajao ljepše mjesto nakon svake glo-

balne krize, mi bismo već živjeli u Edenskom vrtu, a ne u Lijepoj Našoj. Unatoč svemu, uslijed ove velike krize u kojoj se nalazimo, ja sam naučila jednu veliku lekciju. Naučila sam cijeniti život kao nikad prije, naučila sam biti strpljiva u teškim trenutcima, naučila sam što znači bojati se za sebe i svoju obitelj. I sigurna sam da ima još ljudi koji su iz svega ovoga izvukli životnu lekciju i koji će se potruditi biti

bolji ljudi i više cijeniti ono što imaju. Oni koji su takvi, upravo su oni koji čine ovaj svijet plemenitijim.

„Ne poboljšava svijet neka slučajna situacija, virus ili rat, već ljudi koji su svjesni sebe.“

Ne poboljšava svijet neka slučajna situacija, virus ili rat, već ljudi koji su svjesni sebe, koji razumiju koliko imaju i koliko mogu dati i koji su spremni dati nešto od sebe da bi pomogli drugome. I najsitnija gesta učinjena iz ljubavi prema drugome može uljepšati nečiji dan i olakšati nekome život. Tada nije važno jeste li liječnik u Crvenome križu ili ste jednostavno dobronamjerni stranac koji onoj usamljenoj starici na prvom katu u teškim vremenima kupuje kruh i mlijeko. Sigurna sam da nisam jedina koju je ovo potaknulo na ovu malenu promjenu razmišljanja. I sigurna sam da zajedno možemo postići nešto više, ali primarno moramo poraditi na sebi. Sada nam je idealna prilika za to.

45


I zato se trgnite! Nemojte se samo žaliti i razmišljati o kraju svijeta, nego pročitajte onih nekoliko knjiga za koje niste imali vremena zbog kojekakvih obveza, pogledajte koji kultni film, konačno počnite vježbati jer uskoro će i ovo biti gotovo, a onda ćemo se opet vratiti našim malenim, užurbanim životima. Posvetite se sada sebi i razmislite što vam je zaista u životu važno i što želite postići. Kako je ono Voltaire rekao: „Treba obra-đivati svoj vrt.“ A maturanti, ne očajavajte! Zajedno smo u ovome i svi smo u istoj situaciji. Sada barem imamo malo više vremena i za učenje. ..... P.S. – Šalim se, nadajmo se da ćemo odgoditi maturu!

46


Dan ružičastih majica, poznatiji kao Pink Shirt Day program je prevencije vršnjačkoga nasilja. Obilježava se posljednju srijedu u mjesecu veljači. Sve je počelo 2007. godine kada je u Kanadi dječak u znak podrške majci oboljeloj od karcinoma dojke došao u školu odjeven u ružičastu majicu. Zbog toga je doživio izrugivanje i verbalno nasilje. Kolege iz njegova razreda počeli su sljedećih dana dolaziti u školu jednako odjeveni kako bi mu iskazali potporu te ukazali na problem vršnjačkoga nasilja u školama.

Aktivnosti povodom Dana ružičastih majica u našoj je Školi isplaniralo i realiziralo Vijeće učenika uz pomoć pedagoginje Hajdi Jelaske Relje.

Pi 47


Dan ružičastih majica

iše: Morena Jerković, 3.a 48


Učenici su tijekom cijelog tjedna obilježavali taj dan uz izradu plakata, ukrašavanjem panoa, izradom identifikacijskih kartica te provođenjem elektroničkog upitnika o Stanju sigurnosti u školi. Upitnik je izradila Morena Jerković, učenica 3.a razreda.

Iz navedenih rezultata može se zaključiti da rezultati nisu u potpunosti zadovoljavajući i da ima prostora za izmjene i poboljšanje. Najveći je problem verbalna komunikacija, stoga predlaže se da podučimo učenike da budu vršnjački medijatori i da se u školi postavi sandučić povjerenja.

49


50


Piše: uredništvo

Da bismo preživjeli – svi moramo jesti, no ne jedemo samo onda kada nam je to neophodno. Ponekad jedemo zato što smo gladni, a ponekad uzimamo ili odbijamo hranu i zato što se osjećamo tužnima, razočaranima ili nesretnima. Tada nastaju problemi. Postoje tri osnovna tipa poremećaja u prehrani: anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje. Svaki od ovih poremećaja u prehrani predstavlja specifičan problem koji je nužno liječiti, a liječenje poremećaja u prehrani gotovo je uvijek uspješno ako se intervenira na vrijeme. U Hrvatskoj trenutno od poremećaja u prehrani boluje više od 35 000 ljudi, a većinom su to mlade žene ili mladi muškarci koji imaju značajnih poteškoća s prihvaćanjem vlastitog tijela što rezultira izgladnjivanjem, nezadovoljstvom i manjkom samopoštovanja.

Uzroci poremećaja u prehrani

biološki

sklonost debljanju, povijest poremećaja u prehrani u obitelji, pojava depresije u obitelji

psihološki

perfekcionizam, emocionalna nestabilnost, nisko samopoštovanje, depresija, anksioznost

sociokulturni

pritisak društva, medijsko nametanje idealnog izgleda, naglašavanje mršavosti

Rana intervencija poremećaja u prehrani povećava vjerojatnost uspješnog liječenja i brzog oporavka. Svakako treba uzeti u obzir da je oporavak proces koji će potrajati neko vrijeme zbog čega je izrazito važna podrška obitelji i prijatelja koji mogu znatno utjecati na trajanje oporavka. Ujedno, poželjno je potražiti stručnu pomoć gdje se može razgovarati o emocijama, samopoštovanju i suočavanju s problemima. 51


TEMA BROJA

Kada se javljaju poremećaji u prehrani?

Poremećaji u prehrani uglavnom se javljaju u mlađoj životnoj dobi ili adolescenciji. Pokazalo se da su najčešći poremećaji prehrane u adolescentskoj dobi jer su često medijski napadnuti sa svih strana savršenim i poželjnim slikama tijela. Većina tih slika nerealna je i idealizirana što većina mladih ne prepoznaje u svojoj dobi.

Postoje tri osnovne vrste poremećaja u prehrani: 

anoreksija

bulimija

kompulzivno prejedanje

Anoreksija je poremećaj u prehrani u kojem je slika o tijelu potpuno iskrivljena, a doslovno znači nedostatak apetita. Osoba se osjeća debelom ili smatra jedan dio tijela izrazito debelim zbog čega poduzima sve kako bi skinula višak kilograma koji zapravo nema. Iskrivljena slika vlastitoga tijela rezultira izgladnjivanjem što može dovesti do smrti.

Bulimiju karakterizira unos količine hrane koji je znatno veći od uobičajenoga te namjerno povraćanje poslije obroka. Osoba gubi kontrolu nad jedenjem zbog čega ima potrebu sama izazvati povraćanje jednom tjedno u periodu od tri mjeseca. .

Kompulzivno prejedanje karakterizirano je znatno većom količinom hrane koju osoba konzumira zbog gubitka osjećaja kontrole nad jedenjem tijekom trajanja epizode prejedanja. Iako želi prestati jesti u određenom trenutku, osoba se ne može kontrolirati zbog čega jede brže nego što je uobičajeno sve dok se ne javi osjećaj neugodne napuhanosti i pretrpanosti. Nakon prejedanja javlja se osjećaj krivnje i srama, a može se pojaviti i depresija zbog toga što je osoba svjesna da je opet previše pojela. 52


Mislim da svi znaju što su anoreksija i bulimija, no ako ste jedni od onih sretnika koji se dosada nikada nisu susreli s pojmom anoreksije i bulimije, ukratko ću ih objasniti. Anoreksiju i bulimiju, kao i sve poremećaje u prehrani, možemo jednostavno opisati kao nezdravi odnos s hranom, ali to je mnogo više od nezdravoga odnosa s hranom. Kako bih znala? Jednostavno – ovo je moje iskustvo s poremećajima u prehrani. Većina ljudi misli da ljudi s poremećajima u prehrani izgledaju kao one stravične, izgladnjele i slabe djevojke koje u većini slučajeva vidite na slikama na satu biologije u osmom razredu, kada nastavnica nabaci neki komentar koji glasi otprilike ovako: „Ovo je strašno, ne mogu ni gledati, zašto bi itko htio izgledati ovako?” I u masi djevojčica koje su se smijale tim slikama i onih koji su se složili s nastavnicom, staj-

ala sam ja. Ja koja je svaki dan maštala o tome da izgledam tako, koja se divila tim predivnim izraženim kostima i umornom licu… Većina ljudi vidi poremećaje u prehrani u slučajevima tih djevojaka, ne sluteći da možda njihova djevojka, kći ili sestra pati upravo od toga. Bulimičari koje sam upoznala, tragajući za ljudima koji će razumjeti, izgledali su najnormalnijima, najnormalnijima, u potpunosti zdravima, s crvenom bojom na njihovim punim obrazima. Nikada ne biste ni pomislili da upravo sada povraća onaj dvopek koji je prepolovljen prije pola sata da želudac na-pokon prestani “kruliti”. Upravo zbog toga što je gotovo nemoguće uočiti ljude s poremećajima u prehrani, i ja sam se zatekla u tom začara-nom krugu i nisam mogla pronaći izlaz. Jednoga dana odlučila sam jesti 800 kalorija na dan što je u prosjeku jako malo jer obična

Snickers čokoladica ima oko 500 kalorija (naučila sam napamet koliko svaka svakodnevna namirnica ima kalorija). Kada bih pojela više od 800 kalorija, povraćala bih uz pomoć različitih pomagala. Moja, tada sam mislila da je sreća, nesreća bila je u tome što je moja najbolja prijateljica radila isto te tako smo razmjenjivale savjete i svakodnevno tražile nove načine kako ne jesti. Kada smo vidjele da smo napokon počele mršavjeti, počele smo nositi široku odjeću – jedan jedini način da prekrijemo naša nova tijela i zaustavimo znatiželjna pitanja roditelja i prijatelja. „I kada smo napokon shvatile sve načine na koje možemo ne jesti danima, a ne osjećati glad, napravile smo listu pravila.“

53


TEMA BROJA

I kada smo napokon shvatile sve načine na koje možemo ne jesti danima, a ne osjećati glad, napravile smo listu pravila: Popij čašu vode svaki sat! Popij tri čaše zelenoga čaja svaki dan! Topla voda sprječava glad! Na jedan griz hrane, popij dva gutljaja vode! Spavaj s remenom oko struka! Jedi ispred ogledala! Ako nisi jela dulje od 40 sati, pojedi jedan komad orašastog voća! Spavaj što manje! (jer tako trošiš više kalorija)

Kada sam izgubila kilograme, mislila sam da ću biti sretna i da će s mojim salastim nogama otići i nezadovoljstvo i tuga, no nisu. Naravno, tada nisam to shvaćala jer sam bila u tom začaranom krugu gdje se jednostavno bojiš vratiti na staro. I danas je teško pojesti kroasan od čokolade jer znam da ima 400 kalorija, ali želja za povratkom normalnom i zdravom životu nadvladala je strah od uzaludnosti svega učinjenoga. Napokon sam prodisala jer nema više stegnuta remena oko struka, jer nema pravila, nema kalorija i nema lanaca. Slobodno se krećem i opet osjećam okuse i opet se veselim čokoladi za koju sam zaboravila kakvoga je okusa. Trebala sam proći borbe s hranom i kalorijama, roditeljima i svima koji su me pokušali uvjeriti da trebam jesti i, naposljetku, borbu sa samom sobom da bih shvatila da je taj neprocjenjivi osjećaj slobode sve što mi je trebalo. Zato, dragi čitatelju, nemoj ga uzimati „zdravo za gotovo”.

Postojalo je i zlatno pravilo: Što manje znaju, ti si mršavija. Ovog pravila uvijek smo se pridržavale. Našu tajnu znale smo samo ona i ja, ni dečko, ni prijateljica, pogotovo ne obitelj. Cijela ta situacija nije bila toliko jednostavna jer su se pojavili fizički problemi. Ubrzo nam je lice postalo osušeno i bez boje, podočnjaci izraženi i tijelo mršavo. Sjećam se neprestanog osjećaja slabosti i umora. Tlak nam je bio toliko nizak da ujutro ne bismo mogle ustati iz kreveta, a da se ne srušimo. Najgore od svega bilo je to što nitko nije ni pomislio da bi se takav scenarij mogao odvijati iza zatvorenih vrata naše sobe. Roditelji su primijetili da smo smršavile, ali mislili su da je to zbog trčanja jer smo neprestano i trčale – dok smo mogle naravno. U tom cijelom neredu fizički problemi postali su zapravo najmanja poteškoća. Kada sam napokon došla do željene težine, nisam htjela stati, ali ne zato što ja nisam bila zadovoljna svojim izgledom, nego zato što mi to nije donijelo sreću.

„Kada sam napokon došla do željene težine, nisam htjela stati, ali ne zato što ja nisam bila zadovoljna svojim izgledom, nego zato što mi to nije donijelo sreću.“

54


Veganstvo označava filozofiju i način života koji teži isključiti – koliko god je to moguće i praktično – sve oblike okrutnosti i iskorištavanja životinja za hranu, odjeću i bilo koju drugu svrhu. Promiče razvoj i korištenje neživotinjskih alternativa za dobro čovjeka, životinja i okoliša. Ljudi postaju veganima zbog etičke brige za životinje i prirodnu okolinu kao i zbog nekih osobnijih razloga vezanih za zdravlje, duhovnost i vjeru. Sve o karakteristikama veganstva, njegovoj dobrobiti za čovjeka te o svom prelasku na drugi način prehrane rekle su nam Antonia Perković i Filipa PeLivan.

55


TEMA BROJA

Piše: Marko MariJan PLeić, 2.d

Marko: Kako ste došli na ideju da postanete vegankama?

FILIPA: Od malena sam o b o ž avala ž ivo tin je i t ako sam s 11 godina krenula više istraživati o tome što se događa iza zatvorenih vrata farmi z a uz goj ž ivot in ja. Tijeko m t o g ist r až iva n ja n a išla sam na mnogo videoz ap isa iz klaon ica, t estiranja na životi-njama i slično. Zatim sam poče -la više razmišljati o toj problematici i malo po malo postala sam vegankom. S obzirom na to da sam znala što se događa životinjama u klaonicama, postalo mi je teško jesti meso jer sam na svom tanjuru umjesto hrane vidjela živo biće.

Za mene su klaonice živi prizori užasa i smatram da ne postoji humano ubijanje životinja. ANTONIA: Mene je zapravo Filipa potaknula na tu odluku. Nikada me nije prisiljavala na veganstvo, već kako je o tome govorila, mnogo sam počela razmišljati. Shvatila sam da ta hrana nije dobra za moj želudac ako ne mogu gledati kako se proizvodi. Ničiji život ne bi trebao imati cijenu. Ideja veganstva jest da su sva bića je dnaka i slobodna i da ih sve treba jednako poštivati. Marko: Kako roditelji reagirali vašu odluku?

su na

FILIPA: Na početku im je bilo šokantno zato što sam im to rekla na Božić tijekom ručka. Vrlo brzo su prihvatili moju odlu-

ku i sada je sve izvrsno. Zahvalna sam što mi se majka mnogo angažirala za pripremu veganskih jela i pazi na svaki detalj. Najbitnije je dobro uputiti roditelje jer većina njih jako malo zna o veganstvu. ANTONIA: Majci sam objasnila kako ne mogu više živjeti s tim da moje tijelo bude groblje za druga stvorenja i ona mi je također velika podrška i brine se o tome kako se hranim. Počinje shvaćati veganstvo i sve češće ga hvali. Otac se još nije naviknuo na to jer on smatra da su životinje stvorene da hranu.

56


Marko: Je li ta ideja došla odjednom ili ste trebale mnogo razmišljati o tome? Koliko vam je bilo teško prilagoditi se tom načinu života? FILIPA: Ta ideja je zapravo duže vremena bila u mojoj glavi, ali odluka da prestanem jesti meso bila je jako spontana, a za moje roditelje iznenadna i šokantna. Nije mi se bilo teško prilagoditi tom načinu života. Ako postoji nešto što voliš i želiš napraviti, onda bi sve trebalo biti vrlo jednostavno i bez većih problema. Zapravo je najteže suočavati se s ljudima koji nisu otvoreni za nove ideje pa su često vrlo kritični. ANTONIA: Vegan sam već skoro

godinu dana i mogu reći da mi ništa ne nedostaje i da sam se vrlo lako prilagodila. Nije bilo teško kao što su mi drugi govorili. Mnogi su mi govorili da ću imati manjak proteina i da ću osjećati umor, ali kad imaš nekoga uz sebe tko je također vegan, prijelaz je mnogo lakši jer ti uvijek mogu pomoći ili te savjetovati. Marko: Jeste li primarno bile vegetarijanke ili ste odmah prešle na veganstvo? ANTONIA: U početku sam bila vegetarijanka, ali sam vrlo brzo prešla na veganstvo. Zapravo sam nesvjesno izbacila jaja i mliječne proizvode iz prehrane. Vidjela sam da mogu živjeti i bez

toga. Ne volim ništa raditi polovično pa tako ni u ovom slučaju. Između svega ili ničega, tj. veganstva ili vegetarijanstva, izabrala sam veganstvo. Životinjsko mlijeko namijenjeno je mladunčadi, a ne ljudima, isto kao što je majčino mlijeko bilo namjenjeno tebi i samo tebi. FILIPA: Također, prvo sam bila vegetarijanka iako je to više bio moj kompromis da bih olakšala situaciju svojim roditeljima kako bi lakše prihvatili tu promjenu. Mnogo je bolje biti vegan jer životinje iz mliječne industrije na kraju svejedno skončaju u mesnoj industriji. U principu dođe na isto i ako si vegetarijanac i ako jedeš meso jer životinja svakako umire.

57


TEMA BROJA

Marko: Jeste li u nekoj skupini koja podržava veganstvo? FILIPA: Jedno vrijeme bila sam dio pokreta Anonymous for the voiceless Split. I dalje sam dio toga pokreta, samo trenutno ne održavaju „kocke istine“ što je jedna vrsta uličnoga aktivizma. Kada se pokret ponovno oživi, sigurno ću se vratiti. ANTONIA: Nisam. Još nisam čula za neku skupinu u kojoj bih se pronašla i koja bi mi bila dovoljno dobra. Marko: Je li veganstvo bio vaš odabir ili vas je neka osoba potaknula na tu odluku? FILIPA: Samostalno sam donijela tu odluku i u tom cijelom prehrambenom puto-vanju bila sam sama. Kao što sam već rekla, bila sam poprilično mlada, tj. imala sam 11 godina kada sam donijela tu odluku. Jedanaestogodišnjaci obično ne razmišljaju o takvim temama, a uz to nisam znala nijednoga vegana. S vremenom su me roditelji počeli bolje shvaćati te su mi priznali da smatraju da je moja odluka jako dobra. ANTONIA: Ja nisam bila sama jer je Filipa cijelo vrijeme bila uz mene. Zahvalna sam joj što mi je pomogla promijeniti mišljenje jer mi je to promijenilo život. Slažem se s Filipom da ljudi ne razmišljaju o tome. Ja nikad nisam razmišljala o tome, nisam bila ni upućena u veganstvo jer me nitko nije uputio u to.

Marko: Živciraju li vas ljudi koji jedu meso? FILIPA: Pa ne mogu reći da me nerviraju jer i sama odrastam u neveganskoj obitelji i okolini. Suočavam se s time svakoga dana. Svi će ljudi reći da je jesti ili ne jesti meso njihov osobni izbor, ali mislim da osobni izbor prestaje onda kada se narušava sloboda nekog drugog, u ovom slučaju životinja. Podnosim to strpljivo dok se osoba previše ne upliće u moj izbor. ANTONIA: Mene ne nerviraju ljudi kada ne raspravljaju o tome, ali kada otvore tu temu, znaju mi dignuti živce (smijeh). Ako ja njih ne tjeram da budu vegani, mislim da ni oni mene ne bi trebali kritizirati što sam odabrala taj stil života, pogotovo ako ne znaju ništa o tome. Tužno je što ni ne žele znati, nego samo traže nevaljale protuargumente, na primjer da biljke osjećaju bol.

za biljke i bol. Dokazano je da biljke imaju osjećaje, no nemaju živčani sustav kao ni mozak, stoga ne osjećaju bol. Reagiraju na stimulacije poput sunčeve svjetlosti, ali ne osjećaju bol. Kada iščupamo biljku, ona ponovno naraste, ali životinjama glava ponovno neće narasti. Marko: Što mislite kako vas društvo percipira? FILIPA: Sve ovisi o društvu i mnogo ovisi u kakvoj sredini si odrastao i jesi li otvoren za nove ideje. Komentara bude svakakvih. Neki ljudi prihvate to i ispituju o tome kako bi se bolje informirali. Neki ljudi koji nisu toliko otvoreni toj ideji smatraju me „hipijem'' ili mi govore nebuloze poput one da će nestati kisika ako nastavim jesti salatu. Moj životni stil često shvate kao osobni napad pa se krenu prepirati i slično. Doista, sve ovisi o osobi i koliko ima otvoren um.

FILIPA: Htjela bih se nadovezati 58


Marko: Što jedete u vrijeme blagdana kada se na stolu nalaze svakojaka tradicionalna, mesna jela? ANTONIA: Vjerujem da me Bog neće kazniti zbog toga što sam izabrala da ne naudim njegovim stvorenjima. FILIPA: Pravi post zapravo i jest veganstvo. Što se tiče blagdana, nije nikakav problem zato što sam sposobna napraviti vegansku verziju bilo kojeg tradicionalnog jela. Marko: Koliko je teško osmisliti ukusne i kvalitetne veganske obroke? ANTONIA: U zadnjih godinu dana koliko sam vegan puno raznolikije jedem nego kad sam jela meso. Doista nema nikakvih problema jer se uvijek nađe nešto novo što se može probati napraviti. FILIPA: Što se tiče kuhanja, to nije nikakav problem zato što je veganska prehrana vrlo jedno-

stavna. Primarno se sastoji od povrća i voća te žitarica i mahunarki. Što god pomiješaš ispadne dobro, a pronalazak zamjena za meso i životinjske proizvode postane svakodnevica.

takvih stvari ljudi krivo percipiraju veganstvo, točnije, smatraju ga nepraktičnim i preskupim, ali zapravo je jeftinije. Kada ideš u restorane,

Marko: Koliko je raznovrsna ponuda veganskih restorana u Splitu? Svedu li se sve delicije na salatu? FILIPA: Postoji nekoliko veganskih restorana u Splitu. Nisam baš ljubitelj restorana tako da u njih rijetko idem i ne bih ti znala odgovoriti. Draže mi je u kući nešto pripremiti.

ANTONIA: Takvi restorani doista su bespotrebno skupi i zbog toga ljudi misle da je veganska prehrana preskupa. FILIPA: Veganstvo u Hrvatskoj još nije toliko popularno i zbog toga su cijene povišene. Zbog

uvijek platiš više jer ti ipak netko pripremi to jelo, a veganski obrok doslovno se može napraviti za dvadesetak kuna i još poslije ostaneš sit cijeli dan. Marko: Koje su za vas pozitivne strane veganstva? FILIPA: Pozitivnih stvari naravno ima mnogo. Veganstvo pomaže, ne samo vama i vašem zdravlju, već pomaže i smanjiti glad u svijetu, riješiti klimatska pitanja i slično. Ujedno i spašava životinje od sigurne smrti te psihičke i fizičke boli koju doživljavaju svakodnevno na životinjskim farmama. Možete mirne savjesti pojesti obrok. Ako možete kontrolirati što unosite u svoj organizam, vrlo lako kontrolirate i ostale stvari u svom životu. Znam da ću i u budućnosti biti vegankom i mislim da bi se brojne prirodne katastrofe danas mogle zaustaviti jednostavnom 59


TEMA BROJA

promjenom stila života.

ljudi u Europi.

Marko: Vi ste na pustom otoku, a s vama je kokoš. Što ćete napraviti?

ANTONIA: Ne bih prihvatila tu ponudu.

FILIPA: Zanimljivo, ali i provokativno pitanje. Ha-ha! Za mene je to vrlo inteligentno biće i ne bih ga žrtvovala kao hranu. Na otoku bi sigurno bilo jestivih biljaka te bih se potrudila pronaći hranu i za sebe i za kokoš. ANTONIA: Spasila bih je zajedno sa sobom. Marko: U bolnici ste jer imate srčanih problema i morate promijeniti srčani zalistak. Hoćete li staviti svoj život ispred života životinje ili ćete uzeti zalistak svinjskoga srca?

FILIPA: Primarno ne polažem mnogo nade u medicinu. Dokazano je da bolesti poput raka, srčanog udara i mnoge autoimune bolesti nastaju zbog životnoga stila i hrane koju unosimo. Unošenjem mesa u svoj organizam, unosimo životinjske hormone koji nisu potrebni za ljudski organizam i koji mu štete. Također, životinje se u mesnoj industriji tretiraju raznim antibioticima kako bi što prije narasle i time bile spremnije za tržište. Životinje u klaonicama konzumiraju više antibiotika od

Marko: Želite li još nešto poručiti za kraj? FILIPA: Voljela bih ponuditi svoju pomoć svima koji bi se htjeli prebaciti na veganski stil života. Još nije kasno za promijeniti svijet i nemojte misliti da ne možete napraviti promjenu. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se svi ljudi na svijetu ujedinili s istom idejom da ovaj svijet postane bolje mjesto za život svih nas. ANTONIA: Slažem se da bi ljudi trebali imati otvoren um jer ako možeš promijeniti svoje razmišljanje, možeš promijeniti mnogo toga.

otvorio oči. Može se pronaći na YouTubeu pod nazivom ,,Gary Yourofsky – the best speech you will ever hear''. Također, još nekoliko dokumentaraca koji daju detaljniji uvid u ovaj životni stil: Dominion, The food matrix – 101 reasons to go vegan, What the health, Cowspiracy, Forks over knives...

FILIPA: Preporučila bih video koji je mnogim ljudima

60


IZVOR: www.portalosuma.com

U Piše: IzabeLa Malkoč, školska psihologinja

vrtlogu vrlo stresnih i nepovoljnih događaja, emocija i novih okolnosti koje su nas obuhvatile, važno je zaustaviti se i zapitati – kako se ja suočavam sa svime (strahom od virusa, ograničenim kretanjem i socijalnim distanciranjem, zamjenom fizičke škole virtualnom učionicom i sl.) ?

Stres i strategije suočavanja sa stresom

Može se reći da je stres stanje koje nastaje kad smo suočeni s događajem koji subjektivno procijenimo ili doživimo prijetećim ili opasnim. Pritom je naglasak na subjektivnoj percepciji, dakle kako svatko ponaosob vidi neku situaciju ili događaj. Postoje osobe koje prođu uistinu teška iskustva (primjerice, Zagrepčani u 61


TEMA BROJA

borbi s potresom i koronavirusom istovremeno) te se vrlo brzo oporave i dalje žive normalno i sretno. S druge strane, neke druge osobe pate i nesretne su iako nemaju objektivno tako neugodna iskustva (mi koji sjedimo u sigurnosti svoga doma s najbližima čekajući da karantena prođe). Oboje je legitimno! Trebamo prepoznati vlastite načine reakcije i suočavanja sa stresnim okolnostima, kako bismo ih mogli usmjeriti na što konstruktivnije oblike ponašanja.

sti. Pasivno se suočavanje zove i emocijama usmjereno suočavanje, a odnosi se na odustajanje od suočavanja s konkretnim problemom, traženja ispušnih ventila plakanjem i sl. Izbjegavanje je također pasivna strategija. Može se manifestirati izbjegavanjem razmišljanja (ne razmišljamo o problemu) i izbjegavanjem bavljenja problemom. Može uključivati i bavljenje drugim aktivnos-tima poput druženja s prijateljima, bavljenja hobijima i sl.

Strategije suočavanja sa stresom okvirno se mogu podijeliti na aktivne, pasivne i izbjegavajuće. Aktivno predstavlja nastoanje da izmijenimo i uklonimo izvore stresa rješavanjem problema, pravljenjem planova ili zanemarivanjem drugih aktivno-

Lokus kontrole jest način na koji gledamo na izvore događaja i koliko odgovornosti preuzimamo za događaje u našem životu opće -nito. Razlikujemo internalni (unutrašnji) i eksternalni (vanjski) lokus kontrole.

Lokus kontrole

Internalni lokus imaju osobe koje preuzimaju osobnu odgovornost za događaje i ishode, odnosno misle da mogu utjecati na mnoge ishode ili ih kontrolirati. One doživljavaju sebe kao izvor kontrole vlastitih postupaka i svoje sudbine. Prihvaćanje svog dijela odgovornosti osnažujuće je jer usmjerava razmišljanje prema tome što se u toj situaciji može napraviti ili kako se može popraviti stvar. Čak i kada objektivno ne može utjecati na same događaje ili ishode, osoba s internalnim lokusom kontrole rijetko će se prepustiti mračnim mislima i žaliti samu sebe, nego će zadržati kontrolu nad svojim reakcijama. Takve su osobe sklonije i samoefikasnosti i dobroj prilagođenosti (Vasić i Šarčević, 2014).

62


Eksternalni lokus kontrole imaju osobe koje smatraju da su ishodi pod kontrolom vanjskih čimbenika, preuzimaju manje osobne odgovornosti te ne misle da mogu kontrolirati ishode. Takve su osobe sklone fatalizmu, inertnosti i nepovjerenju (Vasić i Šarčević, 2014). Sada dolazimo do zaključka – zašto uopće naslov glasi „Psihologija pranja ruku“? Zašto je internalni lokus kontrole važan? Zato što je osjećaj kontrole važan. Događaji za koje mislimo da imamo kontrolu nad njima mnogo su manje stresni nego oni za koje mislimo da ih ne možemo kontrolirati. Ako mislimo da nemamo kontrolu nad različitim ishodima, onda se osjećamo prilično bespomoćnima i ustrašenima. Preuzimanje odgovornosti vodi razmišljanju o potencijalnim rješenjima i omogućava osobi da sagleda problem objektivnije. Možda ne možemo kontrolirati hoće li i nas sutra zadesiti potres ni hoće li naš susjed oboljeti od koronavirusa, ali možemo kon-trolirati sebe i svoje postupke. Primjerice, redovito i pravilno prati ruke i brinuti se o higijeni vlastita doma i tijela. Ne trebamo ići u krajnosti i kupovati abnormalne količine zaliha brašna i toaletnog papira, trebamo voditi računa kako i druge osobe našega grada moraju preživjeti. No možemo se pobrinuti da malim djelima, usmjerenima na rješavanje problema koji su unutar naše moći,

djelujemo da sve ovo čim prije i što bezbolnije prođe. S ovim malim sugestijama za načine suočavanja sa stresnim situacijama u kojima se nalazimo, nadam se da će svatko od nas doprinijeti tome da se što prije vidimo na školskim hodnicima sa što boljim fizičkim i mentalnim zdravljem i ČISTIM RUKAMA!

Literatura:

Davidović, N. (2003). Provjera mogućnosti predikcije bihevioralnih namjera nezaposlenih osoba pomoću načina suočavanja sa stresom i eksternalnog lokusa kontrole. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta. Preuzeto s: http://www.unios.hr/ studenti/psiholosko-savjetovaliste/ korisni-sadrzaji/ (30.3.2020). Vasić, A. i Šarčević, D. (2014). Lokus u fokusu provjere internih metrijskih karakteristika jedne skale za mjerenje lokusa kontrole potkrepljenja IE-FPPSNS. XIX. Dani psihologije u zadru (knjiga rezimea).

63


64


Piše: Modesty Leu,

S

4.b

vrha i cilj.

Dvije riječi od životne važnosti kojima svi mi težimo i koje svi tražimo. Svatko ima svoju jedinstvenu viziju svrhe i cilja. Neki svoju svrhu nalaze u književnosti, neki u slikanju, a neki pak nikad ne pronađu svoju svrhu. Od malena sam naučena da nađem nešto što će mom životu dati svrhu. Svoje sam ispunjenje našla u borilačkim vještinama, i to konkretno u Kyokushin karateu. Većina učenika sigurno se prvi put susreće s ovim terminom baš kao što sam i ja prije nekoliko godina. Zvuči komplicirano, zar ne? I jest komplicirano. Kyokushin pripada najzahtjevnijim vještinama na svijetu. Sigurno se pitate što to Kyokushin razlikuje od običnog karatea. Kyokushin karate predstavlja jednu od osam karataških disciplina. Za razliku od klasič-nog, Shotokan karate kojem je borba polukontaktna (u kojoj postoji zaštitna oprema poput rukavica, kaciga, oklopa itd. te u kojem

nema pravih udaraca), u Kyokushinu su stvari malo drukčije. Naime, Kyokushin borbe su borbe punog kontakta i bez zaštitne opreme. Što to znači? To znači da borbu mogu završiti dvije stvari: vrijeme ili knockout – ovisno koliko sreće imate. To također znači da seniorski uzrasti u borbama nemaju apsolutno nikakvu zaštitnu opremu. Sigurno se sada pitate kako bi to netko uživao u nečem ovako brutalnom?

je nastao tridesetih godina prošloga stoljeća u Japanu. Osnovao ga je Masatutsu Oyame koji je svijetu karatea otvorio sasvim novi put.

Kyokushin je u mnogočemu brutalan, u borbama ekstreman i nije za ludu poslovica da rijetki ostaju u Kyokushinu, a da još rjeđi u njemu nešto i postignu. Međutim, bez obzira na njegovu brutalnost, Kyokushin predstavlja mnogo više od toga. Ipak je to plemenita istočnjačka borilačka vještina što znači da sa sobom nosi i notu filozofije, mudrosti, discipline, kao i vrlo specifičan životni put. Krajnji cilj karatea nije u pobjedi ili porazu, već u usavršavanju karaktera njegovih sudionika. Naime, Kyokushin

Oyama je bio drukčiji od ostalih. Znao je da može bolje, da može više, da može dalje. Odlučnost, volja, predanost cilju, tvrdoglava upornost i otvoreno srce. Granica ljudske izdržljivosti pomaknuta je Oyaminim postojanjem. Stvorio je Kyokushin s ciljem da se otkrije istinski ljudski karakter. Htio je stvoriti vještinu koja će svojom težinom fizički izgraditi čovjeka kao stijenu, ali koja će i svojom filozofijom prodrijeti duboko u samu čovjekovu srž.

„Kyokushin je u mnogočemu brutalan, u borbama ekstreman i nije uzaludna poslovica da rijetki ostaju u Kyokushinu.“

65


Smatrao je kako nema poštovanja u borilačkim vještinama bez pravog udarca. Sama etimologija riječi Kyokushin znači „krajna istina” što aludira na to kako je idejni cilj Kyokushina trebao biti ostvaraj prave, stvarne borbe te otkrivanje istine o sebi. Utemeljen na Bushidu (put ratnika) istočnjačkom, samurajskom kodeksu časti i načina življenja, Kyokushin u svojoj srži sadrži glavna načela Zen filozofije i istočnjačkog načela sjedinjenja duha i tijela u jednu savršenu cjelinu. „Kyokushin znači 'krajnja istina' što aludira na to kako je idejni cilj

Kyokushina trebao biti ostvaraj prave, stvarne borbe te otkrivanje istine o sebi.“ Oyama je htio iz ljudi izvući onu surovu snagu i srž postojanja. Glavno načelo koje objašnjava kontrolu ove uistinu brutalne vještine jest ichi geki što u prijevodu znači „smrt jednim udarcem“. U prijevodu, Kyokushin nije bezazlena tuča, već je savršenstvo forme i tehnike, svjesnosti vlastite unutarnje i vanjske snage kojoj je cilj jednim jedinim, preciznim, jakim i ubojitim udarcem koji je prepun časti i poštovanja, ako je to moguće, oboriti protivnika.

Karate je borilački put, a njegov identitet leži u principima. Svaka borilačka vještina bez odgovarajuće obuke uma postaje ponašanje životinja. Treniranje karatea učinit će vas jakim i samopouzdanim, ali kontrola će vas učiniti poštovanima. Također, u karateu je jedno od temeljnih polazišta to da prvi udarac u karateu ne postoji što ponovno naglašava plemenitost i kontrolu ovih vještina. Zu borbe vrlo su bitan dio Kykokushina kao i kate borbe sa zamišljenim protivnikom u nizu predodređenih tehnika, udaraca i blokova. Cilj kate borbe jest osloboditi duh pojedinca u kojim se bori protiv svoje jače i bolje verzije te se od nje brani, pokušavajući je savladati, kao i pokretima smiriti jačinu svoje unutarnje vatre i sna -ge. Kate zahtijeva iznimno poznavanje stavova i tehnika, a Zu veliku fizičku, ali i psihičku koncentraciju i izdržljivost. Ono zanimljivo s borilačkog aspekta jest da, s obzirom na to da je iz Kyokushina nastao i tajlandski boks i kickbox, većina svjetskih kikboksačkih prvaka potekla je iz Kyokushina ili su

barem upoznati s njim. Kyokushin je također ključna vještina koja se koristi u vojsci i u specijalnim postrojbama, a kyokushinovci su redovito bili i osvajači K1-titula svjetskih natjecanja. Bez lažne skromnosti, Kyokushin ima titulu najteže vještine u koju se rijetki upuštaju. Sa sigurnošću mogu reći da mi je Kyokushin pružio sasvim novi pogled na svijet. Zen-filozofija Kyokushina smirila je moj duh i učinila me iznimno duhovnom osobom, a naporni i komplicirani treninzi usavršili su moju fizičku spremnost i dali mi neizmjernu snagu, ali i svjesnost vlastitih slabosti i vrlina kao i način postizanja staloženosti i discipline duha i tijela. Priznajem, bilo je teških trenutaka; trenutaka u kojima bih najradije odustala, pala na pod i plakala, ali upravo su ti trenutci oni koji su me izgradili, koji su mi pokazali vlastite granice i snagu i koji su me natjerali da ne odustanem.

„bez lažne skromnosti, Kyokushin ima titulu najteže vještine u koju se rijetki upuštaju.“

66


„bilo je teških trenutaka; trenutaka u kojima bih najradije odustala, pala na pod i plakala, ali upravo su ti trenutci oni koji su me izgradili, koji su mi pokazali vlastite granice i snagu i koji su me natjerali da ne odustanem.“

Kad se čovjek nađe u takvim situacijama, upozna samog sebe i izgradi se. Mene je to dovelo do toga da više ne postoji ništa na što nisam spremna te uvijek očekujem neočekivano. Nakon takvih trenutaka (ja ih zovem plemenitim i časnim trenutcima jer zahtijevaju snagu i dostojanstvo iako vam cijelo tijelo drhti) čovjek shvati koliko su nevažne neke stvari oko kojih se toliko brinemo. U nižim razredima srednje škole bila sam jako tiha i plašljiva. Škola i obveze su mi predstavljale veliki stres i pritisak, a odgovaranja pred pločom bili su prizori iz noćnih mora sve dok se nisam počela baviti Kyokushinom. Borilačke vještine od srca preporučujem ljudima koji imaju problema sa stresom i samo-

pouzadnjem. Vjerujte mi, ovakav sport vam izgradi psihu čvrstu kao stijenu. Uz to što je mom životu dao svrhu i cilj, pružio mi je i krasne ljude koji će me pratiti na životnom putu. Smatram da je to nešto što nijedan novac ovog svijeta ne može kupiti. Kolege sportaši znaju o čemu pričam, a za vas ostale, samo ću reći da nikad nije kasno. Što god vam govorili, potrebni su samo volja i trud. Ako odlučite krenuti vodama bushida,

pripremite se na trnovit put koji vodi zvijezdama. Pripremite se na potpunu promjenu života. Pripremite se na prekrasne uspomene, časne ljude i najbolju verziju sebe na putu usavršavanja duha i tijela koji traje cijeli život. I zapamtite, karate je obrambena umjetnost od početka do kraja.

67


ŽIVOT

NA

RU BU 68


Piše: Roko ViDović. 4.b

ČAROBNI I

ako je prakticiranje penjanja bila velika komponenta planinarenja u prošlosti, penjanje je tek počelo svoj razvoj kao zaseban sport u posljednjoj četvrti devetnaestog stoljeća u Engleskoj. Krajem sedamdesetih u cijelom se svijetu, tako i u Hrvatskoj, počelo razvijati mnogo progresivnije, a ove godine, po prvi puta ikada, natjecanje iz penjanja održat će se na Olimpiskim igrama. Time će penjanje postati službeni olimpijski sport. U Hrvatskoj penjanje je svoje početke imalo baš ovdje u Splitu; 19. ožujka 1992. g. Osnovao se "Marulianus", prvi sportsko-penjački klub u Hrvatskoj. Danas, diljem Hrvatske, ali po-

najviše u Splitu, penjanje privlači izniman broj ljudi, mlađih i starijih. No, ne bave se svi ljudi natjecateljskim tipom penjanja. Veliki dio, ako ne i najveći, bavi se penjanjem kao rekreacijskim sportom. Penjanje privlači veliki broj ljudi bez obzira na dob jer je jako raznovrstan sport. Može se penjati u dvorani, a pogotovo u prirodi. Može se penjati na velikim visinama (tzv. Lead) što zahtijeva prije svega opremu koja uključuje konop, ukapčanja, sigurnosne naprave, a osim toga veću izdržljivost i sposobnost nadvladavanja straha od visina. Može se penjati i na manjim stijenama (tzv. Bouldering) gdje se se vrlo često zahti-

ili oda jevaju intezivni pokreti tijela i eksplozivnost. Osim toga, penjati se može u bilo koje doba godine. U Dalmaciji ima velik broj penjališta koja će privući apsolutno svakog penjača. Ako ste više za velike visine, Marjan ima čak 77 smjerova, od najlakših do najtežih! Ako ste ipak tip za "boulderavanje", Turska kula, Lovrinac, Tugare, Sućurac i Mosor su na raspolaganju. Tijekom ljetnih vrućina tu je Sustipan gdje se rodio i gdje se dan danas prakticira deep water solo – penjanje po stijeni poviše mora. Osim činjenice da je penjanje jedan od najboljih sportova za cjeloviti tjelesni razvoj, ljude generalno privlače dobro 69


a adrenalinu

»... za nas stijena, ma kako bila kratka ili velika, bila je čista ljubav. Naš život tada bilo je penjanje. Dan je imao smisao ako je većinom proveden na što manjim hvatištima Šantinih stina, okupanih u suncu s Čiovom, Šoltom i Bračem iza leđa u zrcalu plavoga mora...» Ivica Piljić

Osim činjenice da je penjanje jedan od najboljih sportova za cjeloviti tjelesni razvoj, ljude generalno privlače dobro društvo i atmosfera. Većina ljudi dođe iz znatiželje, ali ostanu zbog ugodnoga druženja i zabave. Uostalom, nema većeg užitka od provođenja lijepog, sunčanog dana u prirodi penjući se po stijenama s najbližim društvom. Da biste bolje razumjeli što penjanje nama penjačima predstavlja, evo jedan citat jednoga od pionira penjanja u Hrvatskoj. »... za nas stijena, ma kako bila kratka ili velika, bila je čista ljubav. Naš život tada bilo je penjanje. Dan je imao smisao ako je većinom proveden na što manjim hvatištima Šantinih stina, okupanih u suncu s Čiovom, Šoltom i Bračem iza leđa u zrcalu plavoga mora...» Ivica Piljić

70


Piše: Ivan Franulović-Žuvela, 4.c

Ovo je ništo s čin bi se svi škojari mogli poistovitit. Bokun gozja koje u nekin slučajevima plovi i po četiri ure. Nema ča ti ne prođe kroz tikvu u te četiri ure: hoću malo ubit oko, hoću malo vidit ča ima na mobitelu. Na kraju, većina čejadi ćakulaju jedni s drugima ili olajavaju ove što sedu blizu njih (jer ih ovi ko ne čuju). Da van pravo rečin ne znam ni ja ča bi čini za vrime tega plovjenja, vidin da stare muči ča san jan sa slušalicama, ali ča in jan mogu.. Zaključi san da nakun nikega vrimena da ni problem što se čejad olajavaju, ali najveći problem kad je jugo ili šiloko na moru. E, ondar imamo problem. Tad te ni briga ča ko čini ili je li kogod nosi slušalice, tad te jedino briga hoćeš preživit s

obziron da Jadrolinija ima krntije od vapori. Ne znaš koji je gori od gorega; jedan kasni, drugi vonja, treći ne može izać na valove. Uglavnon jan nisan nikad ču da je ijedan vapor vaja ikomu pa tako ni meni. Malo bi i prokomentira i kašnjenje vapori. Ne znan kako Jadroliniju ni sram da in toliko kasnu vapori. Liti npr. vapori znaju kasnit po dvi – tri ure i nikomu se ne izvinu zbog tega. Sad, da je samo to problem liti, bilo bi dobro, ali oni uz to silno kašnjenje ne uspiju ukrcat sva auta. Sad, lako Bračanima, oni imaju vapor svako maloali nama Korčulanima, mi imamo dva vapora dnevno i sad čejad izgubu cili dan ili jo gore tribuju plaćat dodatno noćenje.

Ondar, i kad uspijete ćapat misto na temu vražjemu vaporu, ondar nema di za sest jer se čejad toliko raspritu po kaučima. Jan mislin da se toliko ni ne rasprte kad su doma. Meni mater uvik reče: „Ivane, homo ća malo ranije da ćapamo kauče pa da jan mogu leć.“ Ona mi uvik reče da joj nin problem ako i vaja ili čejad loše oko nje, njoj je najbitnije da se ona može rasprtit na kauče. Zimi, kad su vapori skoro prazni, ondar mi je u redu da se čejad rasprtu, ali problem je u temu što ima onih ko moja mater koji se uvik rasprtu. Jan mislin da bi Jadrolinija tribovala uvest mogućnost da čejad mogu donit kauč iz doma u trajekt kad gredu put Splita, mislin da bi to moglo riješit sve probleme.

70


Kad bi uzeli sve u obzir, i nin baš najboji vapor na svitu, ali svima škojarima je najdraži, meni osobno nin. Mislin i da znan zašto, ima dušu, pravu, gotovo opipljivu, ali ima jednu bitnu prednost, jadno je brz. Da se vratin na taj zimski petak, kad plovi taj Car, nema mista za ništa pa čejad sedu po skalama na košima od smeća, po podu, ma nema di ne sedu! Sad da je to kraj nevoji bilo bi dobro, ali kad katamaran ne plovi, znači da tih trista čejadi što inače gre s katamaranu, sad moraju poć s vaporu, tako da ti bidan vapor s već ograničenim prostoru mora smistit jadno

puno čejadi. Ondar povrh svega kad se čuje ti zaglušujući zvuk, to znači da kreće jedna zabavna avantura. Sad do Splitskih vrata nema toliko problemi, tu će koji mali val zasmetat, ali mi Korčulani to i ne primijetimo. Kad ondar dođemo između Hvara i Brača, tad kreće malo jače vajat. Tad se već ovi s slabijin stumku počnu strašit, nin in baš svejedno, ali to je još ništa ča ih tek čeka. Ondar dođemo do Hvara.

kad se prođu Paklinski otoci, e ondar počnu mu valovi ča gredu preko vapora, po tri – četiri metra, tad počnu muke. I tako to traje dugo jer trajekt mora usporit zbog velih valova, dica uvik pitaju matere hoće preživit. Dobije se jedna takva atmosfera ko da je apokalipsa. Uglavnon, kad vapor uspije uplovit nakon četiri ure vrlo traumatičnog iskustva, e ondar poštujete onu uzreku: „Poštuj more, drž se kraja!“

Tu bude malo već još malo gore, ali da se još počnu se čejad mahat s novinama da in je malo muka, ali još nikon ni loše. E, ali

71


Leptir, livada, cviće, sloboda, razne avanture pune osjećaja. Volila bih osjetit tu slobodu leptira, priletit puno mista i u nebesima sanjat o mnogim stvarima. Leptiri su za mene posebni, tako mali, a u njihovim krilima odraz lipote. Da mi je samo na jedan dan osjetit njihov život, osjetit krila i pogledat u svit iz druge perspektive. Priletila bi planine, svojom lipotom ulipšala bi puno slika i svojom prisutnošću razveselila one najmanje, dicu.

Piše: Antonia Pecotić, 2.c

Stala na njihove dlanove onako sigurna jer, kad bih pogledala njihov osmih, znala bih da mi se dive, da ih usrećujem i da paze na mene koliko god se zaigranima činili. Sunčala bi se na puno livada prelipe Hrvatske i uživala u najbojim trenutcima leta blizu oblaka obasjana sunčevim zrakama. Upoznala bih druge kukce i isprobala još puno stvari koje ko čovik ne mogu. Tin bi ispunila svoje žeje, okušala se u nečen novom i zavirila dubje u svitske lipote. Naravno nište ne traje vično pa ne bi ni to. Mašta je na izbor i kod svakoga je različita, a moja upravo to: jedan duboki pogled u prelipog šarenog leptira kroz osunčanu punistru i ova prelipa priča. Bilo je lipo maštat, no vrime je za stvarnost; još jedan običan dan u tilu čovika i jedan dan rezerviran za maštanje. Želin bit slobodna baš poput leptira iz moje priče, baš poput tega malega šarenega prijateja s krilima poput anđela.

72


Ispovijesti moru Piše: Modesty Leu, 4.b

Oči boje Jadrana

Tražila sam oči kao tvoje. Plave oči. Pronašla sam neke slične, Nikad iste.

Nešto im je nedostajalo. Shvatila sam da nije do boje Čak ni pogleda. One nisu imale sjaj tvojih dok su me gledale. Ti si gledao u moju dušu. Ti si me gledao kao što se more gleda krajem ljeta. S ljubavlju. Tajna Tihe uvale

Otkrit ću ti tajnu Tihe uvale. Ali za shvatiti njezin čar, prvo ju moraš osjetiti. Moraš osjetit njen miris dok se galebovi skupljaju oko broda,a more miriše po ribi. Kad cijeli zrak miriše opojnim bojama mora. Kad ti se vlaga i sol zvuku pod kožu Moraš osjetit njen dodir

Kao što more osjeća poljupce popodnevnog maestrala. Moraš je čuti dok ti šapće valovima I pjeva refulima bure I tek ćeš tada biti spreman za Tajnu Tek ćeš tad shvatiti da se Tajna Tihe uvale krije u dušama onih koji su joj dali srce.

73


the store and tell her that you are okay?" Piše: Dor a J a k e l i ć , 4.b

“Her name is Anastasia, she is twelve years old have you seen her?“ “Sir! Please,do you know maybe where she went?“ “Hey madam! Have you seen this little girl? She's my daughter. I can't find her anywhere! No, please don't ignore me! God, why is this happening? How's possible that no one has seen her?!“ It was pretty interesting to see my mother running around desperately begging people who passed by to tell her if they have seen me. She was stopping people every ten seconds. It was honestly weirdly mesmerizing. People would usually answer with a simple “No“. Some of them were creative in sharing their techniques to find me while others were eager to share their parenting advice in case I came back home. She was so busy searching for me that she didn't even notice the I was in a doll shop right around the corner. You are probably thinking "Come on, kid, your mother is really worried...Why don't you just leave

Well, even if I wanted to, I can't because... I became a doll. No, no, it's not a joke - I'm not sure what happened either, but I was suddenly unable to speak, move, communicate or express myself. Actually, not much of a difference between being a doll on this dusty, rotten shelf and being back home with my parents. Well, actually, one of my parents – my mother. My father, unfortunately, passed away when I was around three or four years old. A few years later my mother married my stepfather. We'll just call him P.J. He was a special guy. Very helpful, understanding, loving. At least my mother saw him that way. She would always describe him like that to my grandparents, her friends, and her sister. I wasn't really aware what was going on untill I was around ten so I didn't really think much of it. Even when I tried processing it out loud my mother would find it funny. Me spend hours desperately trying to assemble a simple jigsaw puzzle or trying to draw something so simple like a house or a flower would also amuse her endlessly. She would say: "Oh Lord, what a silly child! A foolish girl - that's the best thing a girl can be in this world... A beautiful little fool."

„There is no place like home.“ movies pretending to be an actress in one. It was one of her unfulfilled ambitions. There were more of them, but this one was the one that obviously bothered her the most, hence why she searched for every opportunity to show her acting potential. When P. J. would shout at her for not doing as he liked or when he would take away her jewelry because it was "ugly" and "annoyingly asymmetrical" she would happily brush it all off saying: "Oh, he's just being his crazy self! He just wants best for me. His inner perfectionist is at it again." while having that stupid, forced grin on her face. She would always grin or laugh loudly, but she would never really, truly smile. You know when you smile and laugh how your eyes get really small and watery because of the „happy tears“... I've never seen her smiling like that. He always ate before me or her. He decided which classes in school I should or shouldn't take.

She would always quote famous 74


He would always study my clothes and would make comments on my “too short skirts“ or “too tight jeans.“ I was eleven and I wasn't allowed to have a sleepover or to go to birthday parties. Heck, he even forbade me to eat mint ice cream which I liked because “the colour was unnatural.“ My mother just watched. Observed. Obeyed. She kept telling me to make peace with it, to be a good girl and not to annoy him. "He works a lot and provides for us" she used to say "You have to appreciate what you have." It didn't matter that I was absolutely miserable, devastated or crying every night after he would leave my room. She knew. She had to have known what had been happening behind my bedroom door every night. She had to have. Do you understand me now? You know what? I'm actually happy that I became a doll. I literally became something I've already been at home for a long time. A doll. For somebody to play with, stretch, tear, throw...To control in any way they liked. But at least now I can't feel anything. It doesn't hurt. I am not scared. I am not sad anymore. And, mother, one last thing. I don't hate you… I don't understand you at all, but I don't hate you. I hope you find peace one day…Even if that meant you becoming a doll, too.

75


Pišu: OzreNka Vrkić, 1.e Carla IsabeLa Nerlović, 1.e

Ozrenka: Za početak, Gabriela, kako si?

moja obitelj, učitelji, prijatelji iz razreda...

lim slušati sve: od rocka do soula, popa, jazza...

Gabriela: Odlično. Petak je i nastava je gotova za ovaj tjedan pa sam u odličnom raspoloženju (smijeh).

Carla: Kada si otkrila svoj talent?

Ozrenka: Tko su ti glazbeni uzori? Gabriela: Jennifer Hudson i Aretha Franklin. Dvije dive prekrasnih glasova.

Carla: Zašto si se odlučila prijaviti na Supertalent? Gabriela: Odlučila sam se prijaviti kako bih ljudima pokazala svoj talent. Ozrenka: Tko ti je najdraži član žirija? Gabriela: Ja, naravno, ne mogu imati samo jednog najdražeg člana (smijeh). Ne mogu se odlučiti između Janka i Martine. Carla: Jesi li očekivala zlatni gumb? Gabriela: Nisam jer sam se došla zabaviti i pokazati što sve mogu. Ozrenka: Kako su te dočekali u Omišu nakon nastupa? Gabriela: Svi su me dočekali presretni! Bili su ponosni – pogotovo

Gabriela: Pjevam otkad znam za sebe, vjerojatno oko treće godine kada sam shvatila što su to glasnice i kako ih koristiti (smijeh). Ozrenka: Koliko dugo si se pripremala za polufinalni nastup? Gabriela: Tri dana. Nisam se htjela pripremati ranije. Carla: Je li bilo teško odabrati pjesmu za nastup?

Gabriela: Nije. Sve žanrove slušam, sve volim i sve mi je poznato. Ozrenka: Jesi li ikada imala tremu pred nastup? Gabriela: Nisam, ali bila sam jako uzbuđena. Tek kada sam izašla na pozornicu, uspjela sam se pribrati.

Carla: Podržavaju li te prijatelji u pjevanju? Gabriela: Naravno, oni su uvijek tu za mene. Ozrenka: S kim bi voljela snimiti duet? Gabriela: Definitivno s Terezom Kesovijom i Zoricom Kondžom. Carla: Osim glazbe, što još radiš u slobodno vrijeme? Gabriela: U ono malo slobodnog vremena što imam obično svi-ram, crtam i učim.

Carla: Koju vrstu glazbe voliš slušati?

Gabriela: Vrlo sam eklektična i vo76


pirirane i zaintrigirane hom naše drage kolegice azreda, odlučile smo se titi u Omiš da je upitamo iko pitanja na koja mnogi kaju odgovor. Gabriela ć, pobjednica televizijskog Supertalent, dočekala nas veselom raspoloženju. bno smo se smjestile na ne kauče jednog poznatog a u Omišu i naš je intervju započeo.

77


Ozrenka: Kako uspijevaš školske i pjevačke obaveze?

uskladiti

Gabriela: Lako jer volim i učiti i pjevati.

Carla: Gdje se vidiš u budućnosti? Gabriela: Vidim se na pozornici, definitivno. Ne znam hoće li to biti hrvatska ili strana scena, doduše. Ozrenka: Tko ti je najveća podrška? Gabriela: Moji roditelji, obitelj i najbolji prijatelji. Bili su uz mene kada mi je bilo najteže i ne mogu im na tome dovoljno zahvaliti.

Carla: Tko ti je najveći kritičar? Gabriela: Moja obitelj. Ozrenka: Kada bi mogla izdvojiti najdraži nastup, koji bi to bio? Gabriela: Kada bih jedan, onda bi Supertalentu iako je jedan jer je svaki način.

baš morala reći rekla onaj na teško izdvojiti baš poseban na svoj

78


79


:

4.b

80

Ć,


„Ona je sjedila na klupi u parku pored tebe. Ona je živjela u stanu do tvoga. Išli ste na isti faks. Imala je psa kao ti. Bila je samo jedna djevojka u moru mnogih. Tko je mogao posumnjati da će stvari završiti tako tragično. Ja svakodnevno prolazim pored takvih ljudi i kako da obratim pažnju na svih. Nemoguće je primijetiti takve stvari. Ja doista tu nisam ništa mogao učiniti. Tješi se, ti, tješi. TJEŠI SE, BUDALO GLUPA!“ Ona čaša što je bila na stolu završila je na podu zajedno s tanjurom, kruhom i onom zdjelom za voće koju je Borna kupio kao poklon baki za 75. rođendan. Sve se razbilo u tisuću malenih, kristalnih, svjetlucavih komadića koji su se presijavali kao dijamanti na suncu koje je prodiralo kroz poluotvorene rolete. Nakon tog loma tišina, uzdisanje i suza – dvije.

nema pomoći. Ona je mrtva. Bacila se u Savu. Ja sam možda mogao biti sudbonosni i sretni prolaznik, spasitelj, susret, zagrljaj, poljubac, dodir ili topla riječ koja bi ju spriječila u nakani. Ali sad je kasno. Budaletino!“ Tiho je tako sjedio tamo u onoj maloj kuhinji na hladnim, bijelim pločicama koje su već pomalo počele poprimati neku žućkastosivu boju i siktao je tako na sebe, čupajući onu svoju dugu, crnu, kovrčavu kosu na koju su padale sve curice s faksa. Staklo na podu sjajuckalo je i dalje oponašajući suze na njegovim trepavicama. Ta cura – Sonja, o kojoj misli već dva dana, počinila je samoubojstvo 12. ožujka 2019. godine. Studirala je kroatistiku na Filozofskom u Zagrebu. On je bio na Odsjeku za arheologiju i povijest. Znali su se samo iz viđenja i nisu nikada bili u nekom bliskom kontaktu, ali ona u-

vijek je bila tu negdje u blizini. Živjeli su u istom kvartu, igrali se kao djeca i, eto, na kraju su završili na istom fakultetu. Nije bila nešto posebno lijepa niti je imala neki osobiti talent, ali njemu bi uvijek pala na pamet svako toliko. Nije razmišljao o njoj u nekom romantičnom smislu nego više u nekom prijateljskom. “Ja sam vidio to u njenom pogledu, držanju, izbijalo je iz nje. Da sam nekome pričao, rekli bi mi da sam lud. Hahaha, tko se sad smije?! Tko mi sad može reći da nisam bio u pravu?!“ Staje, ugrize se za jezik, stavlja ruku preko usta… Udara glavom o zid iza njega. Stane nakon što osjeti neku oštru bol u potiljku. Shvatio je da je ovo što je rekao bilo nenormalno glupo pa se, eto, zaustavio na malo bolniji način, ali nije puno mario. Naviknuo se još iz djetinstva.

„Ona je možda bila nečija djevojka. Žena. Majka. Možda je imala djecu. Ona je nečije dijete. Ja stvarno ne razumijem kako lju -di mogu takvo nešto napraviti. Što te natjera na takvo nešto?! A vidio sam je. Prije dva dana sam je vidio. Bila je sa svojim psom i nekom prijateljicom ili možda sestrom. I bio sam glup, bio sam spor i nisam reagirao i sad bih najradije da me netko ubije. Kako sam bio tako glup? Neću se više niti pokušavati tješiti jer

81


Njegov otac bio je vojnik i udariti njega ili njegovu majku nije predstavljalo neki problem. Majci nije osobito smetalo. Često je znala reći: „Dušo, svatko trpi nešto pa, eto, mi trpimo ovo. Svatko nosi svoj križ.“ I onda se sjeti onog zlatnog lančića s križem koji je uvijek nosio ispod majice, više zato što mu je to bila jedna od rijetkih stvari koje mu je majka dala kada se selio u Zagreb da bi studirao, nego iz nekih vjerskih razloga. “Nosi se.“, kaže, tiho, najtiše. Valjda je pomislio da je opet klinac i da je u svojoj sobi i da će ga otac čuti kaže li išta što mu nije po volji i da će onda dobiti koju po nosu. Baci križ negdje pod kauč da ga ne gleda. Kada ga je strgnuo s vrata, osjetio je nekakav trzaj u glavi i neku tupu bol. Stavi ruku na zatiljak. Krv. „Eh, nije puno. Valjda nemam potres mozga. Sve je OK.“ Duboki uzdah i još jedna suza. Otac je najviše mrzio kada bi zaplakao. To su bili najteži udarci. Možda ne toliko fizički, imao je i stari svoje granice, ali njegove riječi, njegov podsmijeh, ruganje, prozivanja: „Mlako -nja, tetkica, slabić, kukavica! Pogledajte maloga, pravo žensko!“ Bio je malen i jako je dobro zapamtio taj odvratni osjećaj kada su se oni njegovi brkati, masni, znojni, srednjovječni prijatelji i kolege smijali, PLAKALI od smijeha i upirali prstom. On se nikad nije u potpunosti oporavio od toga pa je u

srednjoj više puta upao u probleme dokazujući svoju „muškost“. Bilo je tučnjava, sitnog dilanja, opijanja, pokušaja krađe. Nekako se izvukao iz svega, njegovi saznali, ali je konačno shvatio da to nema smisla pa je s godinom zakašnjenja upisao faks. Otac je naravno bio protiv toga da upiše povijest, ali Borna je u tom trenutku toliko mrzio svoga oca da mu je spoznaja da se njegov stari protivi njegovoj odluci čak pružala određeno zadovoljstvo. I tako je otišao u novi grad, novi stan i našao posao u nekoj trafičici gdje radi petkom i subotom. Imao je neku rodbinu u Zagrebu koja mu je pomogla da se snađe. I tako je već tri godine u Zagrebu i završava sve u roku, za divno čudo. „Zašto si sad ovo radim? Zašto se ovako mučim? To je neće vratiti. Bolje bi bilo

da pokušam doći u kontakt s njenima, da im ponudim neku pomoć, bilo što...“

Ali znao je da nema smisla, ništa nema smisla. Čemu sad uopće pokušavati kad će to donijeti samo dodatnu patnju njenoj obitelji? Kao da im ovo nije dovoljno, samo im on još fali. Neki anonimus iz njenog djetinstva. I kako da on njima objasni što je ona zapravo njemu značila? Kako ga je obuzimala i odvraćala mu misli od ružnih trenutaka u životu mada su na prvi pogled bili tek neki poznanici koji su se pozdravljali kada bi izlazili iz stanova. Koji bi popričali kada su morali prošetati pse, koji bi tu i tamo popili kavu s istim društvom s faksa jer su se nekako svi držali skupa.

82


, a opet su svi bili slijepi za probleme drugih. Čitava ta škvadra zvala ga je i jučer i danas da ga ispitaju u vezi s njom. Nije uzvratio ni jedan poziv. „Ja sam bio tako sretan kada bi mi se ona nasmijala, kada bi me pozdravila, kada bi prozborila par riječi sa mnom. Dala mi je nekakvu nadu da još uvijek ima ljudi koji su čista srca, koji ne kalkuliraju i ne manipuliraju, koji ne žele iskoristiti svakoga koga upoznaju i, realno, takvi obično prvi nadrljaju baš zato što nisu pokvareni.“ Sada se već malo smirio, možda je ovo bila još jedna od njegovih epizoda. „Možda bih ipak trebao nastaviti s onom terapijom, nije ovo baš normalno…“ Podignuo se nekako s poda. Noge, ruke, glava – sve mu je bilo tako teško kao da je od armiranog betona. Čudno se osjećao. Otišao je po metlu da počisti onaj nered. Dok je čistio, pokupio je usput i onaj križ koji je bacio ispod kauča. „Baciti ga ili ne, hm.“ Ipak ga je ostavio.

Zlato je zlato. Počistio je što se počistiti moglo. Dugo je sjedio na tom podu. Sati i sati su prošli, a da nije ni primijetio. Sunce je već gotovo zašlo. Vidio je onu krv na zidu i pomislio: „Budaletino, to se nikad neće skinuti sa zida! I to baš na mjestu gdje se vidi! Kako se tako…“ Umukne, baci ono staklo i odluči izaći iz stana prošetati svog malog jazavčara. „Ajde, Bonnie, brže! Ostavi taj prokleti zid, nije ništa“. Zagreb je bio neuobičajeno topao tog proljeća pa je odlučio otići do Maksimira. Svi ti ljudi, mirisi, boje večeri, smijeh djece – sve mu je to jedva malčice odvratilo misli od Sonje. Nije dugo trajalo. Došao je do one klupe gdje bi oni sjeli kada bi šetali pse. Sjedne i, kao i obično, zamisli se. Nije više imao snage za vikanje ni psovanje ni plakanje. Samo je sjedio tamo sa slušalicama u ušima u kojima su odjekivali Gunsi. I ona ih je voljela. Znali su dugo pričati o njihovim pjesmama. Nije bila jedna od

onih koje su nosile majice bendova samo zato što su bile „in“. „Vidio si da ona nije dobro, da joj netko treba, da pati. To si prepoznao jako dobro jer si se sam osjećao tako bezbroj puta u životu. Znao si kako je to, znao si da se skriva iza tog osmijeha, da je to sve fasada. I opet te nešto spriječilo da joj pružiš ruku i da je pitaš. Mislio si da će ti se sama povjeriti. Pih. Smiješan si, stvarno jesi. Ti si smogao, igrom slučaja, dovoljno hrabrosti da pitaš za pomoć i otišao si u tu glupu ordinaciju i to kod liječnika kojega ti je ona preporučila! Nakon toga se više niste vidjeli. Ona je tebi pomogla, a ti njoj nisi. Kriv sam i sad ću morati živjeti nekako s tom krivnjom. Ovako vjerojatno razmišljaju i njeni roditelji i svi koji su joj bili bliski. To je jednostavno tako. To je u nama ljudima – uvijek plačemo za prolivenim mlijekom, a rijetko tko bude dovoljno oprezan da ga ne prolije. Možda je to sudbina. Možda bi svi naši pokušaji da ju spriječimo bili uzaludni i možda bi se ona sve jedno ubila. Ah, tko zna. Možda, možda. Samo se na-dam da je sada na nekom ljepšem mje-stu i da je sretna. Da se ne boji…“

83


Nešto ga je prekinulo u mislima. Do njega je dotrčao mali, sivi šnaucer. Bonnie se naravno odmah krenula igrati, ali šnaucer je mirno sjedio gledajući u Bornu. „Bonnie, stani!“ Ubrzo je opazio da mu je taj pas poznat. Imao je ogrlicu s medaljonom. Po -dignuo je psa na klupu, otvorio medaljon i iz njega izvadio papirić na kojem je nešto pisalo. „Tko god nađe ovog psa, molim vas odvedite ga na ovu adresu: …“ Borna protrne ugledavši svoju adresu na tom papiru. Nakratko mu se zamrači i on sjedne na klupu. Ponovno pogleda malenog šnaucera i shvati da mu je poznat. To je bio Sonjin mali Charlie. Sonja ga je pustila na ulicu prije nego što se ubila vjerojatno u nadi da će ga Borna pronaći ili

da će ga netko dovesti do njega. Pitao se zašto ga nije odvela k njemu i izmislila neki razlog da ga pričuva? On bi to učinio. „Bila je toliko otupjela, vjerojatno nije previše razmišljala o toj odluci“, reče poluglasno za sebe. Nije htio više misliti i tražiti razloge. Dovoljno mu je bilo to što je znala da će se on pobrinuti za to malo stvorenje koje je toliko voljela i da je on bio osoba o kojoj je ona razmišljala baš kao što je on razmišljao o njoj. Sada je već bilo kasno i malo je zahladilo. Borna, još uvijek u nekoj nevjerici, odvede Bonnie i Charlieja sa sobom kući. Psi su se veselo igrali kao pravi, stari poznanici. „Možda je ovo neki način da joj se barem malo iskupim i da joj se zahvalim na najbolji mogući način.“ Kada su

stigli kući prvo je nahranio pse. Bonnie je bila gotova za dvije minute kao i uvijek, ali Charlie nije htio jesti. „A daj, pa nisi valjda bolestan“. Charlie ga je pogledao onim svojim bistrim, tamnim očima. Iz njih je isijavalo pregršt inteligencije, razumijevanja, ali u isto vrijeme i more tuge. Borni je sve bilo jasno. „Znam, stari, potpuno te razumijem i meni nedostaje i tko zna koliko će mi još nedostajati. Nisam ni ja ništa jeo od jučer, ali moramo ustrajati, ona bi to htjela… Vidi! Jest ćemo skupa.“ Izvadi iz frižidera neku paštetu, namaže ju na kruh i sjedne na tepih u dnevnom boravku nasuprot Charlieja. Jeli su tako zajedno pokraj Bonnie koja je uporno gnjavila i žicala komad kruha s paštetom.Onda je legao na pod 84


gnjavila i žicala komad kruha s paštetom. Onda je legao na pod do onog malog radijatora koji mu je zimi bio jedini spas, a psi su legli do njega. Zaspali su tu svi zajedno u zagrljaju. Sonja je također bila tu negdje, gledala ih i plakala od sreće, valjda. Na Borninom prozoru pojavile su se prve kapljice kiše nakon dugo vremena.

Patience Shed a tear 'cause I'm missin' you I'm still alright to smile Girl, I think about you every day now Was a time when I wasn't sure But you set my mind at ease There is no doubt you're in my heart now Said "woman take it slow, and it'll work itself out fine" All we need is just a little patience Said "sugar make it slow and we'll come together fine" All we need is just a little patience Guns N' Roses

85


Piše: Marija Čulina, 4.c

Svi putovi vode u Prag Ono što svaki srednjoškolac nestrpljivo iščekuje, napokon smo i mi dočekali. U ponedjeljak 19. kolovoza 2019. godine započelo je naše sedmodnevno maturalno putovanje u Prag i Beč koje ćemo pamtiti cijeli život. Na putovanju smo se lijepo proveli, bolje se međusobno upoznali, družili s dragim nam profesorima te sklopili mnoga nova prijateljstva. Na ekskurziju je krenulo 100 maturanata u pratnji svojih razrednika, ravnateljice i vodiča. Putovanje je započelo ponedjeljak u 23:00 h vožnjom prema Austriji te dolaskom u Hallein. Posjetili smo muzej i rudnik soli. Bili smo iznimno oduševljeni vožnjom rudarskim vlakićem kroz hodnike rudnika i vožnjom splavom podzemnim

jezerom. Rijetko tko je ostao ravnodušan spuštanjem niz rudarski tobogan. Nakon razgledavanja rudnika, uputili smo se u Salzburg. Unatoč lošem vremenu obilazili smo znamenitosti te uživali u slobodnom vremenu za druženje i kupovinu. Nakon uzbudljivog obilaska starog gradića Salzburga zasluženo smo se odmorili u hotelu. Put nas je dalje odveo u Češku gdje sam se uvjerila u istinitost priča o Pragu kao o najljepšem gradu. Zaputili smo se prema češkom Krumlovu u kojem smo obišli gotičku crkvu sv. Vida i srednjovjekovni dvorac. Poslije razgledavanja

nastavili smo put prema dugo iščekivanom Pragu. U Prag smo došli u popodnevnim satima. Naše uzbuđenje i iznenađenje ljepotom toga grada bilo je neopisivo. Dolaskom u Prag smjestili smo se u hotel koji je bio gotovo u središtu grada i svi su nam sadržaji bili u blizini što nas je također oduševilo. Nakon kratkog predaha, spremili smo se za večernje razgledavanje grada.

86


87


Treći dan obišli smo znamenitosti Praga: Vaclavske namesti, židovsku četvrt, Karlov most, tehnički muzej… Nakon obilaska išli smo na opuštajuću vožnju brodom po rijeci Vltavi gdje smo i ručali. Ostatak popodneva samostalno smo razgledavali. Poslije razgledavanja Praga imali smo večeru u jednoj od najstarijih pivnica U Fleku gdje je 1911. godine osnovan NK Hajduk.

Sljedeći smo dan razgledavali katedralu sv. Vida, samostan sv. Jure, staru kraljevsku palaču, Zlatnu ulicu i kulu Daliborku.

88


Peti dan bio je organiziran cjelodnevni izlet u Njemačkoj u gradu Dresdenu. Grad je često nazivan Firencom na Elbi. Staro je sasko sjedište, umjetničko i kulturno središte. Razgledavali smo grad, a posebno smo bili oduševljeni prekrasnom palačom Zwinger. Poslije razgledavanja imali smo mnogo slobodnog vremena za kupovinu jer Dresden je poznat po povoljnim cijenama i mnogobrojnim poznatim robnim markama.

Šesti dan svi smo već pomalo bili tužni jer se približio kraj našem putovanju. Uputili smo se prema Beču gdje smo imali panoramsku vožnju Ringom. Nakon panoramskog razgledavanja posjetili smo Hundertwasserhaus i spalionicu smeća Splittelau gdje je vidljiva čudesna arhitektura. Nakon šetnje i večere išli smo u neizostavni Prater. Prater je poznati bečki zabavni park.

89


Sedmi dan na žalost zadnji je dan našeg putovanja. Taj dan u jutarnjim smo satima obišli Prirodoslovni muzej koji se ubraja u najbolje muzeje te vrste u svijetu. Nastavili smo putovanje prema Reigsburgu te posjetili tvornicu čokolade Zotter. Ondje smo poslušali prezentaciju o uzgoju kakaovca i proizvodnji čokolade. Obišli smo muzej uz degustaciju proizvoda čokolade. Nakon posjeta tvornici uslijedio je polazak u Split.

Ovo je bilo jedno prekrasno iskustvo svima nama. Upoznali smo se s raznim gradovima, njihovim znamenitostima, kulturama, običajima te onim što ih čini posebnima. Zabave, smijeha i druženja nije nedostajalo. Osim vidika koje smo proširili, mnogo smo se zbližili u ovom posljednjem razredu našeg srednjoškolskog obrazovanja.

90


91


Piše: Leo Bašić, 4.e

Tijekom priprema za maturalni ples maturalni odbor predložio je da svaki maturantski razred treba pripremiti neki događaj da bi se učenicima olakšali troškovi koje iziskuje maturalna večer. Sinule su ideje organiziranja božićnog sajma, turnira u pikadu i trešeti i pub-kviza. Božićni sajam organizirala je cijela generacija maturanata. Na sajmu je svaki razred prodavao neki svoj proizvod poput prirodnih sapuna i melema za usne, začina, kolača i sl. Uz taj

sajam odvijao se pub-kviz koji su organizirali učenici 4.a razreda. Tema kviza bila je inspirirana blagdanima i božićnim duhom koji je pogodovao cijeloj atmosferi. Sljedeća aktivnost bio je zabavni turnir u pikadu koji je uvelike razveselio sve one koji su sudjelovali. Uz turnir u pikadu prodavale su se kokice i sokovi. Organizator turnira bio je 4.e, razred ekoloških tehničara. Turnir se odvijao 3 dana i bio je uspješna aktivnost među profesorima i učenicima. Posljednji događaj

bio je turnir u trešeti u organizaciji 4.b razreda gdje su učenici pokazali svo -je kartaške sposobnosti.

Zaista smo uživali u svim aktivnostima i njihovoj organizaciji. Dašak zajedništva i sreće u pripremama maturalnog plesa osvježio je prostorije naše Škole.

92


93


94


95


96


97


98


99


100


101


Ovu školsku godinu kolektivu se pridružila Izabela Malkoč, nova školska psihologinja. Htjeli smo je pobliže upoznati i predstaviti učenicima pa smo joj postavili nekoliko pitanja.

Zašto ste baš odlučili studirati psihologiju?

Na kraju srednje škole, kada je stiglo vrijeme odluke što upisati, kako organizirati rang-listu i gdje se vidim do kraja života, moram priznati da odabir nije bio lagan. No, znala sam i osjećala da to mora biti neka pomagačka struka i da želim raditi s ljudima. Tako se psihologija pokazala savršenim odabirom. Koje Vam je najdraže područje psihologije? Psihologija je zaista jako široko područje koje obuhvaća mnoge grane: biološku, dječju, razvojnu, eksperimentalnu, forenzičku, kliničku, kognitivnu, socijalnu, neuropsihologiju, psihometriju, psihologiju športa itd. Iako je svaka grana posebna i zanimljiva na

svoj način, svaka je od njih poput komadića slagalice koji zajedno daju potpunu sliku. Ipak, moje je srce osvojila razvojna psihologija. Volim ljude i jako mi je zanimljivo proučavati različite specifičnosti, životne zadatke i tegobe s kojima se susrećemo u različitim fazama života, kao i metode suočavanja i rješavanja istih.

nje za pružanje takvoga oblika podrške mladima. Također, ljudi znaju reći da kada si okružen mladima, nikada ne stariš! Haha! No, ima nešto i u tome. Trebamo proučiti i zavoljeti njihove interese (glazba, sport, moda, ideali i sl.) kako bi oni pro-učili i zavoljeli ono što im mi kao odgojno-obrazovni djelatnici nudimo i prenosimo.

Što Vas je privuklo radu u školi?

Kakva su Vaša iskustva u dosadašnjem radu s djecom?

Kao što sam istaknula, moja je velika ljubav razvojna psihologija, a posebno psihologija djetinjstva i adolescencije. Svjesna turbulentnosti razdoblja adolescencije i važnosti pomaganja mladima u izgradnji vlastita (zdrava) identiteta te u donošenju važnih životnih odluka, škola mi se činila kao najpogodnije okruže-

Zaista brojna i na to sam jako ponosna. Dugi niz godina djelovala sam kao salezijanski animator u pripremi i izvedbi radionica za djecu osnovnoškolske dobi, a kasnije i u forma -ciji mladih i novih animatora – srednjoškolaca.

102


To mi je pružilo brojne mogućnosti upoznavanja njihova svijeta; interesa, pitanja i problema s kojima se susreću. Zatim rad s nekim specifičnim razvojnim teškoćama (invaliditeti, intelektualne teškoće i sl.). Dio fakultetskoga obrazovanja provela sam i volontirajući u vrtiću. To je isto bilo vrlo zanimljivo iskustvo, ali, ponavljam, srce su mi ukrali adolescenti! S kojim se problemima mladi danas najčešće susreću? „Klasični“ problem mladih odnosi se na izgradnju vlastitoga identiteta – traganje za odgovorom na pitanja: „Tko sam ja i kuda idem? Koja je svrha mog života?“ Pokušavaju razviti vlasti-ti svjetonazor na temelju onoga što su primili od roditelja, ali i onoga što su sami iskusili pri če-mu često znaju naići na nekonzistentnosti i neslaganja. Pokušavaju vidjeti svoju ulogu u svijetu, razviti svijest o vlastitim snagama, slabostima, ciljevima, spolnoj ulozi… Tu su i oni spe-cifičniji problemi (ne)zadovo-ljstva vlastitim tijelom i socija-lnoga uspoređivanja, posebno u vrijeme eksplozije virtualnoga svijeta gdje se mladima prezentiraju različiti kriteriji izgleda, modnih trendova i sl. Naposljetku, osjećaji za kojima svi (ne samo mladi) čeznemo su prihvaćenost i ljubav. Kada se ne osjećamo sigurnima, voljenima i prihvaćenima u okolini u kojoj

jesmo, to često postaje srž gotovo svih problema. Koju ulogu u cijeloj priči imaju roditelji? Nije lako uvijek razumjeti i podržavati svojeglavoga tinejdžera, ali uloga roditelja jako je važna. Iako se često možda i ne čini tako i adolescenti svojim roditeljima to ne daju do znanja i ne pokazuju, roditelji su i dalje njihov oslonac i stup sigurnosti. Kako bi adolescenti izgradili zdravu sliku sebe, vrlo je važan poticaj rodi-

više pažnje usmjeri na ono što prethodi ponašanju nego na samo ponašanje. Također, neki neprimjereni postupci učenika rijetko su usmjereni izravno na nastavnika i ne bi ih trebalo previše osobno shvaćati. Smatram da se razgovorom u četiri oka može mnogo toga riješiti i postići te da u svakoj mladoj osobi postoji „svijetla točka“. Jednom kad je otkrijemo, može se puno toga lijepoga izgraditi! Koja je posebnost Vašeg posla?

telja u izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja te preuzimanja odgovornosti za posljedice vlastitih odluka i ponašanja.

Neizvjesnost! To ima svojih prednosti i mana. Ne znam s čime će pojedina osoba doći – koji problemi ju muče, s čime se suočava i sl. Takva narav posla onemogućava pripremu trenu-tnog rješenja i „aseva u rukavu“. S druge strane, to unosi posebnu dinamiku u posao, potiče na stal-no učenje, istraživanje i sl. Jako je lijep osjećaj kada vam se netko otvori i kada primijetite da je izašao iz ureda barem malo rado-sniji i „lakši“ no što je bio pri dola-sku. To je nešto što nema cije-nu!

Koje biste savjete dali nastavnicima u radu s djecom?

Koje biste ideje/promjene voljeli uvesti u našoj školi?

Kao što sam ranije spomenula, potaknula bih nastavnike da upoznaju i zavole ono što vole mladi kako bi mladi zavoljeli vrijednosti i znanja koja im nastavnici prenose. Kada je u pitanju ponašanje učenika, najčešće na satu, savjetovala bih da se

Možda je još rano za promjene, mislim da je za početak važno napraviti dobar uvid u postojeće stanje. Smatram da je potrebno ukloniti stigmu kako psihologu idu samo problematični i kako učenici dolaze samo po kazni.

103


slobodno vrijeme vikendom prođe u razmišljanju o nekim slučajevima. Kakvi su Vaši planovi za razvoj karijere? Svakako bih voljela završiti neku psihoterapijsku školu te se u budućnosti baviti i psihoterapijom. Smatram da bi mi tehnike i vještine koje pružaju te škole bile od iznimne pomoći i u školskoj psihologiji. Razmišljam i o doktoratu. Ja sam vam zapravo štreber – jako volim učiti! Što biste poručili našim učenicima? Učenicima bih prije svega poručila da se ne boje i ne srame odlaska k psihologu. Ja sam u ovoj školi primarno zbog njih! A čak i oni najteži problemi postaju barem malo lakši kada se s nekim podijele.

To je svakako jedna od stvari na kojoj bih voljela raditi, kao i osvijestiti važnost brige o mentalnom zdravlju. Voljela bih popularizirati Tjedan mozga i Tjedan psihologije, organizirati volontersku skupinu za pomoć osobama s tjelesnim i psihičkim teškoćama. Voljela bih svakako osluhnuti i želje i potrebe učenika, ali i cijeloga školskoga kolektiva. Želja mi je aktivirati psihološki kutak na mrežnoj stranici škole ili u školskom listu te da ponovno zaživi „sandučić povjerenja“ gdje bi učenici mo-gli anonimno ostavljati neke upite.

mi i

Vaše prednosti i vrline? One proizlaze iz mojih crta ličnosti – ugodnost i savjesnost. Jako sam empatična, ponekad previše, tako da mi je to ujedno i prednost i mana. Mislim da sam otvorena i kreativna. Što je Vaša najveća mana? Lakovjernost. Uvijek krećem od pretpostavke da su svi iskreni i dobronamjerni što i nije uvijek tako. Što se tiče prevelike količine empatije, ona mi onemogućava da posao ostavim na poslu, već

104


ILI

IZVOR: www.sensa.hr

Piše: IzabeLa Malkoč, školska psihologinja

Unatoč desetljećima istraživanja mozga, ta mala siva tvar još uvijek je najveća nepoznanica na svijetu. Ono što znamo jest da je podijeljena na dvije polutke i da dominacija jedne utječe na karakteristike čovjeka. Zna-nstvenici i dalje istražuju domi-nantnost jedne strane mozga u nekim funkcijama, tj. njihovu podijeljenost ili lateralizaciju. Uzdužna brazda razdvaja ljudski mozak na dvije međusobno slične, ali funkcionalno različite polutke ili hemisfere. U popularnoj psihologiji često se generalizira kako su određene funkcije smještene na lijevoj, odnosno desnoj strani mozga. Pritom je desna strana mozga zadužena za izražavanje i

kreativne zadatke, a lijeva za logiku, jezik i analitičko razmišljanje. Svaka je osoba barem za nijansu sklonija jednoj od tih dviju vrsta razmišljanja. No tim idejama treba pristupati pažljivo. Lateralizacija se razlikuje između pojedinaca i određenih funkcija, a vrlo je malo toga u vezi s mozgom ikada jednostavno.

Kako je sve počelo? Teorija o „desnom i lijevom mozgu“ nastala je kao rezultat istraživanja neuropsihologa Rogera W. Sperryja u radu s epileptičnim pacijentima. Njegovo liječenje epilepsije podrazumijevalo je rezanje membrane koja spaja polovine mozga. To bi učinkovito smanjilo broj epileptičnih napadaja pacijentima, ali i drastično utjecalo na druge aspekte njihovih života. Upravo je to potaknulo istraživanja i usmjeravanje opažanja koja su ponašanja i aktivnosti povezane

s određenom polutkom mozga. Nastali su i mnogi mitovi u vezi s asimetrijom mozga – lijeva hemi -sfera navodno je hladnokrvno logična, verbalna i dominantna polovica mozga, a desna je strana stekla ugled maštovite polovice, emocionalne, svjesne prostora, ali potisnute. Većina neuroznanstvenika, naravno, takve ideje smatra pojednostavljenima u najboljem slučaju i besmislicama u najgorem. Stoga je došlo do općeg zadovoljstva kada se prije nekoliko godina činilo da je jednostavno ispitivanje mozga skenerom otkrilo istinitu priču o jednoj od najvećih zagonetki neurologije: koja je točno razlika između dviju strana ljudskog mozga? Na sreću, ili na žalost, cjelina koju je otkrilo to istraživanje pokazala se daleko kompleksnijom od jednostavne podjele na logičku lijevu i kreativnu desnu stranu.

105


Na lijevoj je strani mozga pamćenje riječi, priča i brojeva te općenito sposobnost analitičkog mišljenja. Osoba s izraženijom i dominantnijom lijevom moždanom hemisferom orijentirana je na cilj i vještija je u poslovima koji uključuju logiku i jezik. „Lijevi mozak“ često se opisuje kao racionalni, bolji u kritičkom razmišljanju, bolje se snalazi s brojevima te bolje rasuđuje. Ako se već sada prepoznajete kao osoba s dominantnijom lijevom hemisferom, mogli biste se složiti da ne volite čitati fikciju te da vjerojatno radite bolje sami nego u skupini. Nadalje, takvi su pojedinci dobri u kontroli vlastitih osjećaja te razmišljaju u formi riječi, brojeva i simbola. Najčešće vide samo dijelove cjelovite ideje i prikupljaju informacije korak po korak. Izražavaju se sažeto, numerički i u pisanim formulama, odnosno tehnološkim rješenjima.

Ono što nam „priručno“ može pomoći u laičkoj procjeni lateralizacije i dominantnosti određene hemisfere jesu upravo naše ruke! U svim narodima svijeta dešnjaka ima gotovo 90 posto. Oni se više služe desnom rukom u većini svakodnevnih poslova. Kako pokrete desne strane tijela naređuje lijeva polovica mozga, to znači da se kod pokretanja tijela njome bolje služe. Dešnjacima se obično i centri za govor nalaze na lijevoj strani.

Ona je više zadužena za razumijevanje vidnih i prostornih informacija, konstrukcijske sposo-bnosti, prepoznavanje lica i kreativno mišljenje. Osoba s dominantnijom desnom hemisferom uspješnija je u zadatcima koji zahtijevaju izražajnost i kreativnost, uspješnija je u prepoznavanju emocija na licu i izražavanju emocija te sviranju i pjevanju. Bolje se snalazi s bojama, slikama i češće je intuitivna, primjećuje sličnosti i dobra je u prostornom kretanju. U stanju je vidjeti cjelovitu sliku projekta prije no što je započeo. Takve osobe često obilježavaju 'nabacana' razmišljanja, bez reda i logike te mogu povezivati stvari koje na prvi pogled ne djeluju povezano. Ponekad se doimaju čudnima i nerijetko su u pitanju umjetnički nastrojene osobe.

106


Leonardo da Vinci (1452. – 1519.) bio je najneobičniji renesansni slikar i istraživač. Pored talenta za crtanje, bio je izvrstan matematičar što ga je učinilo inženjerom vojnih utvrda i naprava te konačno arhitektom. Iza njega ostala su najslavnija likovna djela, crteži neobičnih izuma koji su napravljeni stoljećima nakon njega te rukopisi koji se mogu čitati samo u ogledalu. Još uvijek traje rasprava je li tako pisao pokušavajući skriti što istražuje okolini koja ga nije uvijek razumjela ili samo zato što je bio ljevak. Ljevaci, koji su nakon njega pokušali pisati zrcalno, s desne na lijevu stranu, brzo su to naučili. Leonardov sunarodnjak i

suvremenik Michelangelo Buonarotti, poznati slikar, kipar i arhitekt, također je bio ljevak, ali vrlo je rano naučio služiti se desnom rukom. Tada je bilo uobičajeno djecu učiti pisati samo desnom rukom. Leonardo je nastavio pisati lijevom rukom, ali se pri slikanju znao poslužiti objema rukama. Nekoliko stoljeća nakon njega znanstvenici su utvrdili da se posebne nadarenosti, ali i neke bolesti, češće pripisuju ljevacima. Poznati ljevaci su sljedeći: Charles, Princ od Walesa; Bill Clinton, George H. W. Bush, Napoleon Bonaparte, 50 Cent, Charlie Chaplin, Angelina Jolie, Nicole Kidman, Bruce Willis, Pelé i mnogi drugi. Biti dešnjakom ili ljevakom nije samo ljudska osobina. Zamijećeno je da se čimpanze i gorile češće koriste jednom rukom, a Inuiti misle da su bijeli medvjedi većinom ljevaci. Ne možemo generalizirati i primijeniti „pravila“ baš na svaku pojedinačnu osobu. Naime, nekome mozak može biti bolje prilagođen za izražavanje i čitanje emocija, prepoznavanje lica i

kreativnost, no to ne znači da mu je lijeva strana mozga mnogo slabija. Štoviše, dvije strane mozga često djeluju usklađeno. Razumijevanje vlastitih prednosti

ili slabosti u pojedinim područjima može nam pomoći da razvijemo neke tehnike, zahvaljujući kojima možemo biti uspješniji u svakodnevnim poslovima i zadatcima ili u izboru zanimanja, neovisno o tome koja je strana mozga jača. Primjerice, učenici koji slabije razumiju, odnosno dešifriraju verbalne upute (što je često obilježje onih kojima je jača desna strana mozga), mogu imati velike koristi od toga da upute koje su dobili zapišu te porade na svojim organizacijskim sposobnostima. 107


Ovdje je osam pitanja na koje trebate odgovoriti uz što manje razmišljanja. Bilježite svoje odgovore na list papira da biste na kraju saznali rezultat. Literatura: Clark, D. L., Bourtros, N. N. i Mendez, M. F. (2010). The Brain and Behaviour. New York: Cambridge University Press.

Pinel, J. P. J. (2002). Biološka psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap. Tjedan mozga (2007) – materijali o hemisfernoj lateralizaciji www.gospodarstvoiznanost.hr www.sensa.hr

1. Što biste radije izabrali? a) rješavanje zabavne slagalice ili matematičkog problema b) sviranje glazbe ili sanjarenje 2. Kako vam je lakše pamtiti ljude? a) po imenu b) po licu 3. Spojite šake i isprepletite prste. Koji palac je na vrhu? a) palac desne ruke b) palac lijeve ruke 4. Kada rješavate test, koji tip pitanja vam je draži? a) objektivni (točno/netočno ili više izbora) b) subjektivni (rasprava, esejski oblik) 5. Sjednite i prekrižite noge. Koja je noga na vrhu? a) desna b) lijeva 6. Kada slušate novu pjesmu, što vas više zanima? a) stihovi b) glazba ili ritam 7. Imate li dobru sposobnost imaginacije? a) ne b) da 8. Na temelju čega obično donosite odluku? a) na temelju logičkog razmišljanja b) na temelju osjećaja prema nečemu

Više odgovora B → Dominantna je desna strana mozga. Vi ste kreativni, intuitivni, emotivni, volite umjetnost i slobodoumni ste. Više odgovora A → Dominantna je lijeva strana mozga. Oslanjate se na logiku, volite planirati, racionalno i analitički razmišljate, volite rješavati zagonetke.

Relativno jednostavnim testovima možemo utvrditi kojom se polovinom mozga više služimo što ćete i sami zaključiti kad riješite test koji predlažemo, no u potpunosti ispravna hemisferna lateralizacija za izvršavanje neke od brojnih funkcija mozga može se sa sigurnošću utvrditi samo funkcionalnom magnetskom rezonancijom – tehnikom koja mjeri potrošnju kisika u našem mozgu za vrijeme vršenja neke radnje.

108


Piše: uredništvo

A-vitamin

> vitamin A - U hrvatskome standardnom jeziku umjesto polusloženice koju tvore veliko početno slovo koje označuje vrstu vitamina i riječ vitamin, npr. A-vitamin, Cvitamin, nazive vitamina pravilno je pisati kao izraz u kojemu je prva sastavnica imenica vitamin, a druga veliko slovo kojim se označuje određeni vitamin, primjerice vitamin A, vitamin C. Takav način zapisivanja naziva vitamina sustavan je za sve vitamine te se tako pravilno zapisuju i nazivi vitamina koji uz slovnu sadržavaju i brojčanu oznaku, npr. vitamin B12, vitamin E307. brinuti > brinuti se - glagol brinuti se znači biti u brizi (brinuti se zbog zdravlja, brinuti se zbog neuspjeha) ili posvećivati komu ili čemu pažnju (brinuti se o mlađemu bratu , brinuti se o svojemu zdravlju ). Ne treba ga upotrebljavati bez povratne zamjenice se. Pogrešno je brinuti o vrtu, brinuti o potrebitima, a pravilno je brinuti se o vrtu, brinuti se o potrebitima.

ići kod liječnika > ići (k) liječniku - Prijedlog kod označuje da se tko ili što nalazi u blizini koga ili čega ili da se što zbiva u zatvorenome prostoru koji pripada komu ili čemu. Nije ga dobro upotrebljavati za označavanje smjera kretanja: Idem kod liječnika. U tome značenju treba ga zamijeniti dativom s prijedlogom k ili dativom bez prijedloga: Idem (k) liječniku.

109


koronavirus - U hrvatskome se standardnome jeziku taj naziv preporučuje pisati kao koronavirus, dakle fonetizirano i malim početnim slovom. Umjesto latinskoga naziva Coronavirus, koji se prema pravilu hrvatskome jeziku ne sklanja, prilagođeni oblik koronavirus morfološki se može uklopiti i u sklonidbenu paradigmu hrvatskoga jezika (zaraza koronavirusom, mjere suzbijanja širenja koronavirusa), a s obzirom na to da koronavirus nije samo jedan, nego postoji više vrsta toga virusa, upotrebljava se i njegov množinski oblik koronavirusi. ljekarnica i ljekarna - Riječi ljekarnica i ljekarna paronimi su, tj. imaju različita značenja, ali slično zvuče, pa se katkad u praksi zamjenjuju, tj. jedna od njih upotrebljava se umjesto druge. Riječ ljekarnica znači žena koja radi u ljekarni, a riječ ljekarna mjesto na kojemu se prodaju lijekovi. Riječ ljekarna stoga je (zbog nastojanja da se izbjegne značenjsko preklapanje tih dviju riječi) iznimka od pravila da se u označavanju mjesta na kojemu se što prodaje prednost daje sufiksu - arnica pred sufiksom -arna. štetan po zdravlje > štetan za zdravlje - Umjesto prijedloga za s akuzativom često se pogrešno upotrebljava po s akuzativom u kontekstima u kojima se izriče štetnost ili nepovoljnost čega. Umjesto štetan po zdravlje, pogubno po ugled, sramota po Petra treba štetan za zdravlje, pogubno za ugled, sramota za Petra.

eko uzgoj > Sastavnica eko- u riječima kao što su ekologija, ekofobija vezani je leksički morfem, prefiksoid grčkoga podrijetla, koji znači ‘kuća, dom, boravište, okoliš, mjesto za život’. Kad se taj prefiksoid dodaje osnovi domaćega podrijetla, on značenjski odgovara pridjevu ekološki. Prefiksoidi su nesamostalni elementi koji se pišu zajedno s riječju ispred koje dolaze, pa se tako piše i ekopamuk, ekosustav, ekovrećica. Tako se pišu i ako iza njih slijedi koji drugi prefiksoid, npr. ekoetnoselo.

110


Profile for MsZita

PRVO IZDANJE DIGITALNOG ŠKOLSKOG LISTA FLORA, PRIRODOSLOVNE ŠKOLE SPLIT  

EDITORIAL, MAGAZINE, TEENS, ADOLESCENTS, NEWS

PRVO IZDANJE DIGITALNOG ŠKOLSKOG LISTA FLORA, PRIRODOSLOVNE ŠKOLE SPLIT  

EDITORIAL, MAGAZINE, TEENS, ADOLESCENTS, NEWS

Profile for mszita
Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded