Issuu on Google+

Neven VuliĂŚ

Povijest bolesti

SysPrint Zagreb, svibanj 2010.


Neven Vulić POVIJEST BOLESTI

UREDNIK Marinko Koščec KOREKTURA Branka Savić DIZAJN Ivica Družak GRAFIČKO OBLIKOVANJE I NASLOVNICA Tomislav Stanojević

Za nakladnika: Robert Šipek Nakladnik: SysPrint d.o.o., p.p. 84, 10020 Zagreb Tel. (01) 655 8740 • Fax (01) 655 8741 E-mail: info@sysprint.hr

ISBN 978-953-232-307-8

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 739881

Kompjutorski slog: SysPrint d.o.o., Zagreb Tisak i uvez: Gipa, Zagreb


3/4 straha

I.

Z

urio sam u svoje mirne ruke na tipkovnici i sjetio se jednog momka od jučer, odlučio sam istipkati barem nekoliko stranica. Taj tip koji isto piše nije baš normalno hodao, boljela ga je noga ili nešto, pa sam počeo suosjećati s njim, i meni se ponekad dogodi ista stvar. Izgledao je star i tužan, kao da nitko ne shvaća njegov talent i ostalo. Pio sam rakiju i gledao u bend. Uvijek se nađem na istim mjestima. Ovo je već treći dan kako sam došao tamo. Ranije sam sreo bivšu djevojku i rekla mi je da je nisam trebao ostaviti, ne na taj način. Bilo mi je žao, poljubila me u usta i otišao sam. Momak s kojim je došla gledao je u nas. U tramvaju mi je pala na pamet jebena ideja za priču, jedini je problem što sam zaboravio. Smijao sam se u tom trenutku, neki luđački cer titrao mi je na licu, ljudi oko mene bili su pokošeni gripom, životom i cijenom benzina, pa nisu željeli primijetiti. Još se sjećam okusa tih misli, bio sam zadovoljan sobom, ali nisam ništa zapisao, sve je bilo tako ispravno, tako jednostavno, da mi sada čak nije ni toliko žao što je isparilo. Tako je valjda trebalo biti.


6 Neven Vulić

II. Promatram nebo i čekam kišu. Boli me svaki prolaznik i svaki parkirani automobil kao neka propuštena ljubav, kao da je neka dosadna djevojka koja također želi biti voljena i priča o aknama, priča o bivšima, pogledom govori da smo svi mi jadnici dobri negdje daleko unutra, unutra gdje je nebo sivo, a ruke u mlakoj vodi uvijek ostaju ispod površine, bez lica, bez noktiju, posežu za gležnjevima i listovima poput konopaca od svile, vilenjački penisi po kojima se penje princeza da je ne nažulja mali zeleni grašak, pokušava joj se uvući u guzicu, a ona viče: — Nemoj, jebem ti mater, nemoj, jebemti, pusti me! — i bježi po penisima u visine, grabi prema gore i bije svoju sizifovsku bitku. A meni se ide na plaže, ne znam točno zašto, želim osjetiti zdravlje, vodu i sol, već sam želio reći – biti sâm – ali mislim da to nije to, želim gol sjesti dupetom na bijeli pijesak, umakati piškote u mlijeko i gledati morske pse kako čekaju da zaplivam, prošetati se po molu, drvene daske i sve to, plavi oblaci, prozirni, i dajte mi mira dok nešto ne napišem, na papir, ekran, nije važno. Poslije neka me izjede rak, bolesti, ionako mi se bez razloga vrti u glavi, zaboravljam imena, to jest ne mogu ih zapamtiti, nezainteresiranost ili bolest, možda oboje.

III. Neki dan sam morao održati predavanje u srednjoj školi. Glavni sat se ocjenjuje, dolazi profesorica s fakulteta, stara, sveta, sveznajuća i sa smradom amonijaka koji izbija na usta, ne jede po cijele dane. Rušila me, kimala je glavom, slijegala ramenima u svom istrošenom profesorskom sakou i pogođeno izražavala svoje nezadovoljstvo mojim dosezima. Mene to nije diralo, ne želim predavati, a i djeca mi nisu predraga. Jedino pravo zadovoljstvo u svemu tome bio je trenutak kada sam izvadio budilicu i pustio je da zvoni. Spuštali smo se zajedno stepenicama s drugog kata, dodala je da mora biti divan osjećaj kada je nekome toliko svejedno. Na trenutak sam se pogubio i skoro je opsovao. Ipak, zaustavio sam se na vrijeme i otišao. Kasnije mi nekim čudom postaje draga, pohvalila je neke stvari koje sam napravio. Priznaje mi nasamo da joj je teško izreći pohvale, previše kudi i zamjera sitnice. Njena prisutnost postaje nešto sasvim ugodno. A na tek nekoliko koraka od nas su neki njeni kolege, još nisu dobili nijednu od svih tih smrtonosnih bolesti, ni rak, ni melanom, ni tumor. Noćas su me opet mučili teško podnošljivi snovi, jedna djevojka me jučer odbila, pa mi je sjebalo onu plohu u glavi. Sami hupseri po noći, govorio sam:


POVIJEST BOLESTI

7

— Opa, opa, jebemti, opa, a u kurac! — i tako do jutra. Ne volim kada me odbiju, osjetim se običnim.

IV. Smršavio sam, ponovno nekoliko kila. Vidjelo se na trbuhu, nestalo je naslaga. To me nagnalo da počnem vježbati, kao što sam činio i prije. Izašao sam i trčao po štengama. Dva puta polako, gore-dolje, gledao sam oko sebe, promatrao ulicu da pobjegnem ako netko prođe, betonske stepenice izmicale su mi pod nogama. Treći put sam sprintao gore, skoro sam povraćao kad sam stao, zakašljao sam se i ispljunuo malo sluzi. Počeo sam se znojiti, dupe mi je bilo vlažno, kada sam spazio mačku u daljini uzeo sam kamen i pokušao je pogoditi. Kasnije mi je curio nos i krenule su suze, radio sam još sklekova i trbušnjaka u sobi. Film koji sam poslije gledao nagnao me na masturbaciju, siromašna prigradska obitelj u egzistencijskoj krizi, svrbjela me bol i zamišljao sam kako se moj penis nalazi u guzici neke prekrasne ženske siluete, premda nije lako zamišljati uz tako teške kadrove. Nasilje, beznađe, kemija. Nekoliko puta mi je kurac malo pao, ali se ponovno stvrdnuo svaki put kad bih se koncentrirao na žensko tijelo. U filmu se kći ševila s nekim tipom, sjetio sam se tipa koji masturbira na tuđe djevojke i nisam mogao pobjeći takvim mislima. Samo su mi upadale cure prijatelja ili bivše cure i više se nisam mogao fokusirati ni na što. Ipak, zamislio sam pornozvijezdu koja se ne ustručava staviti kurac iz guzice u usta i obilno svršio u WC-papir. Ne toliko obilno kao kad bi žena zbilja bila tu. Obrisao sam prste, kurac i sve, bacio meki žuti papir na pod. Počele su me boljeti oči od nespavanja. Još sam drkao, želio sam utjehu drugog orgazma, a na filmu se sve raspada, glavni lik se duševno rastrojio, dvoji i u nedomici je, pada mi na pamet samoubojstvo, bjesomučno drkam, sigurno izgledam životinjski dok ruka ide gore-dolje, malo prebrzo i pregrubo, a tijelo je zgrčeno kao na samrti. Novi bijeli plamen se prolio, namočio je papir, njušim prste. Kasnije mi se piša, otvaram bocu mlijeka, već je pokvareno, guram penis u široku rupu i pišam dok iznutra izvire kiseli miris mlijeka, i to traje i traje. Čuje se žuborenje, nadam se da se neću zajebati po noći i pomiješati boce. U filmu sin, debeli gojazni sin doživljava infarkt, katarza. Misli mi bježe, baš kao i dani, film na kraju završava sretno, poput crnila na kojem netko na kraju povuče dvije bijele crte, dobije se dojam umjetnosti.


8 Neven Vulić

V. Kao da sam se sjetio zaboravljenog djeteta, naišao sam na neke izgubljene zapise, otkrio svoje stare misli i dvije dobre pjesme. Promatrajući se u ogledalu pitao sam se kada to čovjeku dosadi, i zašto toliko pišem o seksu. Ne znam otkuda tolika fascinacija pjesmama, vjerojatno samo želim biti kompletan, već se vidim jednoga dana kako me obožavatelji ispituju: — Znači, Vi ne pišete samo romane i kratke priče, već i pjesme? — Da, da, ja sam... sve. I onda me opet uhvati neka nervoza, uznemireni jaganjci skaču oko vatre, pa preplašeni nasrću i nose jedni druge na plamen koji im furi runo i kožu, mekeću jer ih je strah. Što više to rade, to se više euforija, kaos i ples dižu s plamenom u visine, sve dok netko ne nastrada, a onda ima više mjesta za ostale. Bio sam na financijskom savjetovanju neki dan, tip se šalio i bio informativan. Pitao me koji su mi ciljevi u životu. Srećom je čitao iz knjige pred sobom i pokazao mi moguće odgovore, dohvatio me ishlapjelim dahom: — Kuća i novac — nisam znao što drugo reći. Na naslovnici te knjige pisalo je Ispunite svoje snove, i još nešto čega se ne mogu sjetiti. Pokraj nas su bile i dvije djevojke koje su proučavale financijske ispise i jedna drugu, pa je ušla treća, ali nisam je mogao gledati jer mi je bila iza leđa. Mene je nažalost zaista zanimalo kako do novca, jer sam vidio kako završavaju ljudi koji ga nemaju, a to mi je tužno. Jednom sam mislio kako nije važan novac, nego ljubav, a sada volim jesti, piti i gledati kroz prozor, kopati nos i pisati o tome kako ljubavi nema.

VI. Na stolu se nalaze bankovni izvod, kompjuter na kojem pišem, filmovi koje nisam pogledao jer mi se ne da gubiti vrijeme, rječnici koje često listam s tolikom ljubavlju da se pitam otkud izvire, iz straha i želje da ne umrem od gladi, ne još, ne dok ne pojebem nešto lijepo i zanosno, sa cvijetom u kosi, ključevi, privjesak, na privjesku otvarač za boce, natpis na privjesku oblijepljen izolir-trakom, jebiga – ispod piše Isus te voli, kožne rukavice, ubojičine, zamišljao sam kako je to kad nekoga primiš prstima oko vrata i stegneš, koža, meka, mlada i putena koža se zacrveni, jedan od deset milijardi nestane, jedan od, koga boli kurac, forenzičari na televiziji se i dalje ševe i miješaju svoje bočice, glavne glumice idu na zatezanje kože lica, vrijeme grabi kao parobrod za njima, progoni, još jednu sezonu, ubijte me u sljedećoj, ali ne, ne još, glazba, glasovi zapečeni na okrugle diskove, prašina pada po njima, kukci se roje, gmi-


POVIJEST BOLESTI

9

žu i odvratno i gnusno zuje svojim zelenim, debelim krilima, jednoga takvog sam neki dan spalio upaljačem, kada je prvi put zazujao pokraj moga uha zaskvičao sam u sebi kao djevojčica i skočio sa stolca, uhvatio upaljač, tenisicom udario i ošamutio gada pa je pao na pod, prignječio ga i meka, smrdljiva unutrašnjost iscurila je na parket, zapalio sam mu ticala, počeo je zujati, odvratan, žučni miris se proširio, obavio prostoriju, zeleni gad je patio, mislio sam: — Bože oprosti mi, jebemti, Bože, ali zaista, zaista ga mrzim, prokleti kukac, zašto baš u mojoj sobi, zašto baš kod mene? I sad osjećam taj smrad smrti, užarene smrti, valovi nasilja i odnosa moći, već sam jednom davno negdje zapisao da će i mene tako zgaziti i zapaliti, jednoga dana.

VII. Stvari na koje mogu utjecati ne zanimaju me, čekam nešto veće, teško se fokusiram na pojedinosti, previše me zaokuplja i zasljepljuje začudni efekt velike slike. Poput djeteta sam koje ne želi juhu i glavno jelo, već samo desert. Ta veličina je ono što me brine već neko vrijeme, to je teret koji nosim. Osjećam kako se odigravaju te velebne stvari odmah tu iza ugla, ali nitko mi nije rekao, nitko me nije uputio i papirnati brod na rijeci tone u blatnu vodu, čim nestane ispod površine progutan je zauvijek, slučajni prolaznik koji prekasno okrene glavu vidi samo neznatno mreškanje u struji, uzburkane niti se smiruju i nestaju, trenutak je propušten. Zato se zaokupljam sitnim stvarima kako bi dan lakše prošao. Pričam o seksu, diram njene grudi s mekim bradavicama od karamela, nedokučiva povijest stvaranja svijeta izbija i zrači iz linije bokova blago izvijene nage žene, koncentriram se na svilenkaste pregibe kože i spokoj koji u tome nalazim. Barem na tren se ne obazirem na razdor, kaos i nerazumljivost svega ostalog.


Gospodar sranja

S 20 godina i 334 dana počeo sam raditi.

D

va psa su hodala jedan za drugim na prostranoj livadi između dva prometna traka ceste. Onaj iza stavio je njušku u guzicu psa ispred sebe i tako ga gurao. Dugo su tako kaskali. Naposljetku ih nisam više vidio, bio sam predaleko. Autobus me vozio u neko nepoznato mjesto. Nisam želio raditi, ali morao sam kupiti neke stvari.

*** Izašavši na stanici, odmah sam ugledao zgradu s velikim crnim natpisom, na papiru koji sam držao u ruci pisalo je javiti se u podrum i tamo čekati. Do mene je došao čovjek s kojim sam razgovarao preko telefona. Glas mu je bio kao da je visok barem dva metra, zvučao je kao da u ovoj firmi radi honorarno kada ne glumi u filmovima sa superjunacima. U stvarnosti je bio niži od mene, duplo teži, smrdio je i sličio na svinju. Rekao je da ga slijedim, upoznao me s mojim šefom i rekao: — Šamaraj tekstove najbrže što možeš. Radio sam kao prevoditelj. Rekao je da je produktivnost važna, a zatim otišao nekome prijetiti otkazom.


POVIJEST BOLESTI

11

Moj je šef bio jako zaposlen i rekao da se pravim kako nešto radim. Govorio mi je da je onaj koji me doveo njegov šef i glavni u podrumu u kojem radimo. Taj šef moga šefa je imao svoj veliki stol, veliku kožnu fotelju i veliki monitor pri samom vrhu prostorije, odmah pokraj WC-a. Tamo je šamarao svoj posao. Tog prvog dana nikoga nisam upoznao, nisam se osvrtao da se nekome obratim, nisam se trudio s nekime popričati. Samo sam šamarao tekstove kao debele znojave svinje. Radni dan je trajao osam sati, ali poslije su mi rekli da moram ići na gablec od pola sata koji nije plaćen. Navečer krenuh doma. Padala je kiša, ali nije bilo vjetra da mi je nosi u lice.

*** Svaki dan sam se vjerno vraćao smrdljivom stolcu po kojem je prdila guzica za guzicom. Na poslu se u to vrijeme jeo samo fast food naručivan iz obližnjih restorana. Mast i jeftino meso postali su popularni, baš kao i smrad iz usta. Ostajao sam raditi sa šefom sve do večeri. Premjestio sam se do njega iza police i maknuo se od pogleda šefa mog šefa. Pravio sam mu društvo, a on mi je pričao kako ne shvaća ljude koji piju. On se opijao poslom. Često me nakon posla vozio do grada, inače bih išao na autobus, pa na tramvaj. Iznutra sam gledao aute, nalik na divlje zvijeri, i žene kako si kišobranom skrivaju lica. Jednom sam došao kasno navečer doma i otišao u šumu. Bio sam tamo dva sata i ostalo mi je samo pet sati za spavanje, već treći dan zaredom. Govorio sam si: — Odmorit ću se, odmorit ću se... Jedva sam se suzdržavao da se ne nasmijem.

*** U početku sam radio cijelo radno vrijeme, šutio i gledao u svoj monitor, koji je zračio i tresao sliku. Nakon tjedan dana konstantno sam osjećao okus krvi u ustima, a žile su htjele probiti kožu, kidale su je, trzale se poput divlje životinje. Počele su mi se događati čudne stvari. Imao sam priviđenja na povratku kući. Lica su izvirivala iz ograda, iza uglova, pa nestajala. Prije spavanja razmišljao bih o poslu. Nisam želio razmišljati o poslu prije spavanja. S vremenom više nisam ništa vidio, samo sjene. Riječi koje sam prevodio pritiskale su me u oči kao žeravice. Provodio sam od deset do dvanaest sati dnevno pred monitorom u tom podrumu. Lice mi je pobijeljelo. Smršavio sam. Zatim naglo nabacio puno kila.

*** Probudio sam se, ali nisam se mogao prisiliti da ustanem iz kreveta. Trebalo mi je petnaest minuta da otvorim oči. Znao sam da idem na mjesto


12 Neven Vulić

na kojem umjesto izlaz piše ulaz. Nisam mogao pobjeći. A zapravo nisam ni želio. Našao sam se u tramvaju na putu prema poslu. U zadnji tren ušao je neki deda. Tramvaj je zatvorio vrata i krenuo, a ovaj je bio na stepenicama. Pokušao je doći do sjedišta. Rekao je: — Opla, opla — dok je prolazio. Tramvaj je kočio, a on se nije držao, govorio je: — Opla, opla. Tramvaj je počeo naglo ubrzavati, a ovaj je procijedio: — Opla, opla — jer još uvijek nije došao do svoga mjesta i gubio je ravnotežu. Počeo je padati i viknuo je: — Opla, opla! — dok je padao nekoj ženi na nogu. Jauknula je. On je protisnuo: — Opla, opla — pa se opružio po podu. Žena koja je četkom čistila prozorska okna svog stana nije bila zainteresirana za događaje u tramvaju. Ona je premještala prašinu i pijesak u svojoj pustinji. Kada sam došao na posao već sam se osjećao malo bolje. Poželio sam poručiti svijetu da ne kopa guzice, govno ulazi pod nokte. Sjetio sam se kako smo tukli nekog dečka za kojeg je netko rekao da si gura ruke u šupak nakon što se posere. To se tada činilo kao dobra odluka. Šef je razgovarao s nekom strankom. Telefonska žica visjela je preko stola, malo iznad poda do slušalice u njegovoj ruci, poput strvine odavno istrunulih tetiva. Šef moga šefa vikao je na nekoga. Taj je odlazio, a šef moga šefa slijedio ga je i lascivnim glasom derao se za njim: — Čekaj malo, čekaj malo! Ovaj je ubrzao. Svi su se nasmijali gubitku autoriteta. Shvatio sam da u zadnje vrijeme osjećam krv kada jedem meso. Zagrizem i osjećam taj okus. Nije kao nekad davno u krvavica, ona slatkoća i nektar, već okus anemije, boli i manjka kalcija.

*** Sat i pol sam pokušavao ustati iz kreveta. Tako mi se vrtjelo i mantalo u glavi da sam ostao sjediti na krevetu s nogama na hladnom podu. Počeo sam se tresti. To je pomoglo da se razbudim. Za pet minuta sam se digao i krenuo u kupaonicu. Ušao sam u tramvaj, na stanici su se ukrcali i starci. Vani je padala kiša i probijala se u cipele. Prolazili su izlozi, ulošci s ostacima mjesečine između nogu, psi bez nogu valjali su se po mokrom podu. Žene koje se prodaju još spavaju. Rano je, podne je daleko. Neka cura je ustala da netko od njih sjedne i šuti. Izvadio sam knjigu i počeo čitati, ona je stajala tik do mene.


POVIJEST BOLESTI

13

Nadao sam se gledajući u sve te riječi da me promatra i potajice čita ono što sam i ja čitao. Neka pomisli da sam pametan. Neka misli da sam pravi. Mladež na kakvoj svijet ostaje, jedan od ljudi koji su na ponos tramvajima, opaticama i penzionerima. Moj um pleše kan-kan u takvim trenucima. U mislima mi je golema erekcija na kojoj plešu dame s azurnim haljinama, dižući noge do neba. Spremio sam knjigu u torbu, zahripao kroz ispljuvak u grlu i progutao. Prolazili su ljudi. Izašao sam na stanici, posegnuo u torbu i izvadio papir i olovku. Zapisao sam da moram napisati nešto o djevojci koja mi gleda u tjeme, nešto o čitanju knjige, nešto o izlozima, nešto o modi. Zatim sam nastavio dalje, pa desno u drugu ulicu. Dok je prolazio vlak, zaštitar je gledao u mom smjeru palčeva zataknutih za remen. Zamislio sam da je ljeto, sjeo pod prvo drvo i sunčao se na snijegu. Ignorirao sam svako pseće govno ponaosob, a leptiri su me uvjeravali da je svaki dan potpuno različit od prethodnog.

*** Jednog dana sam pjevao: — Ja sam super, jedini ja, ja imam osjećaje, ja volim puding, ja sam najbolji... — i odlučio po prvi put isprobati WC u podrumu zgrade u kojoj radim. Pisoari su bili napravljeni tako da bi patuljci morali biti u štiklama kad bi se htjeli popišati. Svjetlo u WC-u bilo je poput stroboskopa. Iza pisoara bila je jedna prostorija od kvadrat i pol u kojoj se nalazila školjka. Na zidu je pisalo: Molimo gospodu da nakon obavljenog posla ostave vrata otvorena jer prostorija nema ventilaciju. Hvala. Pogledao sam u školjku. Nije bila prljava, samo se vidjelo da je promet bio velik, ostalo je malo smeđeg na pregibu grla, gdje govna zapinju, i dolje na dnu, gdje se razbijaju na stijenama. Postavio sam toalet-papir po dasci, skinuo hlače i upro se o zidove prostorije, polako se spustio. Vrata sam poslije ostavio zatvorena.

*** Jedan dan je netko rekao da je korizma. Ne vjerujem ni u sebe, kamoli u nešto drugo, ali sam se odlučio odreći masturbacije. Prvi dan je išlo sasvim dobro, nisam pomišljao na žene češće od svake dvije minute. A onda je moj ulazak u autobus obilježila ona. Bila je kao s reklame, polugola premda potpuno obučena, prekrasna. Nosila je sunčane naočale toliko graciozno i ljupko, premda je nebo bilo sivo i padala je kiša. Nisam smogao hrabrosti da joj priđem i pitam želi li se udati za mene. Poslije sam došao doma i postao pravi heretik.


14 Neven Vulić

*** Došlo je vrijeme da mi šef moga šefa potpiše ugovor da dobijem novce. Mislio sam da smo na ti, ali sam samo ja bio na ti, a on je bio na vi. Rekao je da nismo skupa ovce pasli da bih ga ja mogao tako intimno zvati. Želio sam mu intimno reći da ja ne mogu pojesti cijelu ovcu. Iz njega je izbijala žudnja za poštovanjem. — Pokaži sâm sebi poštovanje dok si gledaš u guzicu — poručih mu mislima. Smrdio je kao pokisla mačka koja se valjala u bljuvotini psa koji se hrani govnima. Pomislio sam: — Ma bar štedi vodu. Iznenada, kao da me preplavila voda koju je time uštedio i osjetio sam samilost prema njemu. On se ne pere da bi nečija djeca imala što piti jednoga dana. On smrdi da ja ne bih bio žedan. I, kako je vrijeme prolazilo, na kraju dana odlučio sam pojesti govno koje mi je servirao, a i trebali su mi novci. Nije ni tako loš kako sam mislio. Vjerojatno ima deformirano dijete, pa je zauvijek ljutit na svijet i studente koji nemaju takvih problema, i peru se, i ne smrde, i nemaju podbradak od bijele masti. On je odsad bio na Vi.

*** Kako je vrijeme prolazilo, upoznavao sam ljude s kojima sam radio. Sve je bilo puno urbanih kauboja, pedera i junfera. Osjećao sam se povezan s njima, ali sam se i sve češće pitao zašto mi netko uopće daje plaću, jer nitko nije pregledao ništa od onoga što sam radio. Nitko me ništa nije pitao. Uskoro je šef moga šefa otišao na godišnji. Bio sam zadovoljniji jer je pritisak naglo pao. Došao je i neki novi tip, koji se stalno žalio na svoj posao. Zatim je došao kontejner kablova koje je morao pregledati. Napravili su mu tester, a on je trebao u njega utaknuti obje strane kabla i zatim vrtjeti dio oko konektora da vidi gubi li se kontakt. Dobio je tristo kutija, u svakoj je bilo pedeset kablova. Ponekad sam mu ih pomagao otvarati, dok je on isprobavao rade li. Potanko mi je objasnio kako je bljuvao po svojoj bijeloj dolčeviti. Ispričao sam mu o povraćanju s drugog kata na ulicu centra grada jer nisam stigao do WC-a. Hodao je s jednom poznatom pjevačicom. Tek nakon njega povećala je sise, kaže da je divna.

*** Došao je vikend i vrijeme za nekakav izlazak. Bio je Uskrs i našao sam se s frendom pedofilom i frendom studentom. Frendom studentom koji će uskoro dobiti naočale.


POVIJEST BOLESTI

15

Pedofil ima dvadeset godina, a cura će mu uskoro imati šesnaest. On se stalno žali jer joj je rođendan, već šesnaesti. Voli zamišljati da joj je deseti. Student s naočalama i ja nemamo curu, ali i mi smo ponekad pedofili. Prijatelj koji će uskoro nositi naočale ponekad se oblači kao žena. Ima tri sestre, pa je feminiziran. Ima puno ženske odjeće za trenutke kad poželi glumiti da je droca. Obukavši je, stoji pred zrcalom i zamišlja prljave scenarije: — Dušo, pušenje se naplaćuje više. Kako zašto? Pa ja sam fina droca! Zatim se protestno makne od zrcala kao da je odbila mušteriju. Ali brzo se vrati. Prijatelj koji će uskoro nositi naočale voli i računala, doista ih obožava. Igra igrice, piše kad nema što drugo raditi, surfa internetom. Zuri u gole žene i masturbira. Taj dio mogu shvatiti, ali ponekad masturbira gledajući u kompjuter, a on je ugašen. Monitor ne radi, u sobi je hladno, a on bulji u njega i masturbira. To ne razumijem. Istuširao sam se prije odlaska. Otkrio sam prišt na obrazu i prišt na guzici. Došli smo slušati neki blues band. Osjećao sam se dobro, iznadprosječno. Priredba je počela. Nisam puno očekivao, a dobio sam još manje. Gitarist je svirao kao da mu se nešto splelo među žice i to ne može izvaditi. Prišt na guzici i ja bili smo spremni ići doma. Onaj na obrazu se tek počeo zabavljati. Uskoro je pjevala neka cura s trbuhom od sira. Njihala se kao potrgana lutka kojoj bokovi više ne trebaju. Zvučala je kao da će netko uskoro umrijeti, ali ništa je nije sprečavalo da pohotno maše, gleda i mašta prema mraku u kojem se skriva publika dok ona slovka tuđe stihove. Prijatelj student koji će uskoro imati naočale počeo je pogledavati neku stariju ženu. Počela je i ona pogledavati njega. Imala je najmanje trideset i pet godina. Ja se nisam ni s kim pogledavao. Osim tu i tamo s prijateljem pedofilom, koji osim male djece voli i zalaske sunca. I želim upoznati sve te zanimljive ljude, pogotovo žene. I želim sa svakom provesti cijeli život, i vječno biti mlad. Ali to je nemoguće. Previše toga je nemoguće. Osim umrijeti i ostati zaboravljen. Svugdje isto sranje. Smrad iz usta, neoprana tijela, i ljudi koji koriste čudne riječi za čudne stvari. Sirutka pod pazuhom, varivo u gaćama, čokolada na guzici. Nešto smo razgovarali kada je netko rekao: — Ti si gospodar sranja. Nisam znao tko je to kome rekao. Samo sam poslije toga čuo prijatelja pedofila kako je potvrdio: — Da, definitivno. Pitao sam: — Tko, ja? U jedan glas su odgovorili:


16 Neven Vulić

— Da, bome jesi. Bilo je tri ujutro. Išao sam doma. Boljela su me stopala i smrdjelo mi je iz usta. Dok nisam gledao pred sebe stao sam u neku plitku lokvu. Kako sam i ja plitak noga mi je bila mokra do zgloba. Došao sam blizu svoje ulice. Tamo su drotovi sjedili u upaljenom autu. Uočili su me i promatrali kao da su njihove krafne u mom želucu i moja govna njihov autoritet, a ja im ga ne želim vratiti.

*** Ujutro se pakao u mom bojleru izlijevao po meni. Na praznim cestama bili su prazni ljudi. Na poslu sam bio osam sati. Sljedeći dan treba ići po prvi put na neku radionicu kreativnog pisanja u kojoj su sve sami veliki budući pisci. Bio sam nervozan jer sam mislio da će me izbaciti kad shvate da ne znam pisati. Razmišljao sam o tome i gledao šefu u ruke i debele prste. Prsten mu se usjekao u meso i nije ga mogao skinuti. Šef moga šefa još je bio na godišnjem. Došao sam na mjesto gdje su bile radionice za mlade pisce i ušao u WC, gdje sam sreo nekog tipa. Bio je jedan od onih što te sretnu na nekom mjestu i pitaju: — Šta ti tu radiš? Pritom ono ti naglase tako da ti se pobljuje. Nisam znao kako se zove ni otkud ga znam. Prišao sam pisoaru. Odvod je bio zaštopan, pa mu se grlo punilo, a nečiji je hračak isplivao na mojoj pišalini. Osjećao sam se zadovoljno kada se i moj urin pomiješao s onim na podu. Tip kraj mene je svoj pimpek skrivao. Kasnije sam izašao provesti malo vremena na svježem zraku ponad asfalta, a starci su se odavali svojim orgijama na klupicama u parku. Gledao sam ih svisoka. I oni su na mene gledali svisoka. Sve je moguće kada si u drugom vremenu i prostoru. Sjetio sam se jedne djevojke koju sam vidio u autobusu. Nije neki osjećaj kada te lijepa žena pogleda, a zatim odvrati pogled od tebe. Otišao sam gore i radionica je uskoro počela. Predavač je bio netko za koga nisam nikada čuo. Završilo je kao veliko klasično ništa. Mislio sam da ćemo nešto raditi i voditi dubokoumne razgovore o životu, mobitelima i seksu, ali to se nije dogodilo. Bio sam umoran.

*** Sljedećeg jutra otišao sam raditi svoj posao u podrumu baš kao i bilo kojeg drugog dana. Morao sam ići na WC. Zaključao sam vrata i pogledao u školjku. Bila je još uvijek čista. Postavio sam pažljivo toalet-papir preko cijele površine daske. Zatim sam skidajući hlače slučajno srušio sve papire. Morao sam sve postaviti is-


POVIJEST BOLESTI

17

početka. Sjeo sam i kenjao. Netko je došao u prostoriju do moje i žuborio. Zanimalo me tko je to. I dalje je žuborio. Popio je puno mlijeka. Pitao sam: — Tko to tamo pjeva? — Tko to tamo sere? — Hanibal Moreplovac. Nasmijali smo se. Taj netko je otišao, a ja sam ostao. Neko sam vrijeme proučavao natpis na zidu, a zatim su se ponovno začuli zvukovi u prostoriji do moje. Taman sam se oblačio. Pitao sam: — Tko to tamo pjeva? Upitao sam još jednom: — Tko to tamo pjeva? Ja serem. Nije se čuo odgovor. Izašao sam van smijući se. Bio je to šef moga šefa. Njemu to nije bilo smiješno. Kad sam tog dana izašao, nešto se dogodilo. Ne znam kako to objasniti. Zašlo je sunce. Ali iza šume je još bilo svijetlo. S druge strane izvirivala je tama, i došlo mi je da plačem, plačem, plačem. U isto vrijeme da plešem, plešem, plešem jer bilo je lijepo, jako lijepo. A ja sam bio blizu sloma. Došao sam doma i prije spavanja razmišljao o poslu. Sanjao sam svog šefa. Vozio me doma. Pitao me da li da tu skrene lijevo. Rekao sam: — Da, da! — premda sam znao da je to jednosmjerna ulica s tri trake. Skrenuo je i vozio u krivom smjeru. Mimo nas su prolazili auti i trubili. Smijao sam se kao lud u tom snu. Policija nas je zaustavila. Toliko mu je smrdjelo iz usta da je dobio kaznu za vožnju u pijanom stanju. Dobio sam otkaz i bio sretan. Sutradan sam došavši u firmu svima to rekao. Šef je dao otkaz i umro.

*** Ujutro me svladavao umor. Prije posla išao sam kupiti vodu, uvjeren da ona na poslu nije pitka. U redu ispred mene bila je žena. Nisam obraćao pažnju na nju dok nije izvadila novčanik. Imala je brdo novca, toliko da je blagajnica skoro posegnula za njim. Počela je sliniti i dirati se, ali nakon nekog vremena ipak se suzdržala. Ja sam imao samo vodu i sitne novčanice. Na poslu sam shvatio da me to mjesto promijenilo. Kada sam došao doma, više se nisam osjećao isto. Sve se promijenilo. Idući dan sam u WC-u s gađenjem pišao po žvaki koja je bila unutra već tjedan dana. Sve je bilo puno dlaka s neobrijanih muških spolovila koja se linjaju. Sva su istiskivala urin. Nije mi se sviđalo kako ružno dlake izgledaju na školjci. Na pisoaru je pisalo Val svježine, i unutra su bili neki bombončići. Ali zbog toga je još gore smrdjelo po pišalini.


18 Neven Vulić

Poslije sam ostao sâm i tražio gole žene na internetu, gledao ih kako jedne drugima rade čudne stvari. No bez obzira na to, bez obzira na sav taj seks osjećao sam se prilično sterilnim. Osjećao sam se gorim od svih onih doktora, mesara, inženjera ili čistača cipela koji rade osam sati i isto toliko spavaju, a ostatak vremena bore se s kalorijama, iluzijom slobode i slobodnog vremena. Premlad da bih bio pametan. A uskoro ću biti prestar da budem iskren. Ili koji već kurac.

*** Kad sam izašao s posla, preplavio me isti osjećaj kao kad pijan zabacim glavu iza do leđa, počnem je luđački tresti i pokušavam hodati ravno. Osjećao sam se kao ozračeno govno. Krenuo sam doma i otišao na stanicu, pričekao autobus. Prišao mi je neki čovjek za kojeg sam znao da radi zajedno sa mnom. Sjeo je pokraj mene. Poželio sam umrijeti koliko je bio dosadan. Mislio sam pozitivno. Mislio sam da je moja stanica blizu. Ali svakim metrom je bila sve dalje. Neprestano je pričao: — Trebaš imati cilj u životu. Dodao je: — Oni imaju velike plaće, a ja ne. Rekao sam: — Da. Dodao sam: — Da. Pričao je kako netko mame njegova susjeda radi u nekoj firmi gdje imaju prilično velike plaće. I još u nekoj drugoj firmi imaju velike plaće. Bio je blago retardiran i pričao je sporo. Ali gledao me značajno. Ja sam zurio kroz prozor, prestizali su nas auti, bijeli, smrdljivi, skupi, stari. U bilo kojem bih radije bio nego u autobusu s njim. Uskoro smo prošli kraj sudara, ljudi su se svađali. Neka žena je vukla muškarca od drugog muškarca, koji je dirao retrovizor i bojao se da je ogreben. Glasovi su se počeli dizati, a policajac je sa svojim fotoaparatom sve to gledao sa strane i smijao se. Ljudi u autobusu klimali su glavom i coktali ustima. Pa sam i ja malo klimao.

*** Ovaj put sam u tramvaju ostao stajati, bila je gužva. Na zadnjoj stanici čekao sam da svi odu van i popipao torbu. Bila je otvorena. Mobitela nije bilo. Netko ga je ukrao. Razmišljao sam o tome koliko novca sam dosad izgubio u svom životu. I koliko ću još izgubiti. Koliko novca bih imao da se skupi sve što sam potrošio uzalud. Nadao sam da će se ovaj dobro ufiksati za pare koje će dobiti. Ili nahraniti ženu i djecu. Nazvao sam se na mobitel iz govornice. Nisam bio dostupan.


POVIJEST BOLESTI

19

Sljedeće večeri završio je još jedan radni dan. Posrao sam se i tako spasio 20 plaćenih minuta. Izašao sam. Zaslijepilo me sivo nebo. Pomislio sam kako mi u tri tjedna autobus nije nijednom pobjegao. Deset sekundi kasnije gledao sam kako odlazi, pa stajao na stanici i čekao do dolaska sljedećeg. Kasnije sam izašao i prelazio cestu, u tom trenu čuo se glasan prasak. Okrenuo sam se, mali automobil se još vrtio u zraku, letio sedam-osam metara i udario u stup pokraj mene. Vozač je bio izvan sebe, sjedio je u autu zureći u jednu točku, još je držao volan. Drugi auto ostao je razbijen posred ceste. Iz njega je izašao vozač mlađi od mene i počeo urlati na tipa koji je zurio pred sebe. Pogledao sam u tlo. Bio sam na pješačkom prelazu. Da se sve to dogodilo nekoliko sekundi prije, bio bih pod drugim autom. Ušao sam u prvi tramvaj i otišao. Razmišljao sam o svim tim brojevima koje sam izgubio. Stari kućni, mobitel. Drugi mobitel kojem sam zaboravio broj. Ukradeni mobitel. Svi ti brojevi sada su mrtvi i mene se na njih više ne može dobiti. Hodao sam nekim ulicama, nisam znao gdje se nalazim. Nitko nije obraćao pažnju na mene, bio sam obučen kao nitko i ništa. Pomislih da sam nitko i ništa. To mi je bilo dozlaboga smiješno. Dijabolično. Skretao sam nasumično, birao ulice gdje manje smrdi i gdje je manje ljudi. Prošao sam pokraj dućana koji prodaje gumu. Zaudaralo je – sirotinjska četvrt. Krletke od stanova i smrad urina i letargije. Hodao sam ulicom. Bila je neravna. Nekoliko puta sam se spotaknuo o asfalt. Planina u sjeni grada nikada nije izgledala veće. Dijelom je bila u oblaku, dijelom je bila oblak. Počeo sam hodati sve brže. Oblio me znoj, ali još sam hodao uspravno. Došao sam blizu. Sve mi je bilo poznato, neobično lijepo. Veliki dimnjak bljuvao je crni dim.

*** Pomislio sam da pada snijeg ujutro kada sam se probudio, ali padale su latice s trešnje. Bio je vikend. Vidio sam sunce. Uskoro je došlo vrijeme za još jednu radionicu za mlade pisce. Truplo predavanja zaudaralo je u zraku. Guru je imao povez preko oka i bio prehlađen. Komentirao je radove. Po njemu su svi bili dobri. Ali napomenuo je da na jednom mjestu nedostaje razmak, a na drugom točka. Ja imam kičmu, ali mi samo smeta. A zašto ostajem? Jer želim biti pravi pisac. Pravi pisci piju, prazno pričaju i masturbiraju. Možda čak i dvaput tjedno.

*** Posao se dobro razvijao. Jednom sam došao u ured glavnog šefa. Čim sam ušao, rekao mi je da sam greška. Tajnica je trebala pozvati nekog drugog.


20 Neven Vulić

Gledao sam u zalazak sunca po povratku kući. Nevjerojatno kako mi je sve postalo ljepše otkada radim u podrumu. U autobusu sam na semaforu zurio kroz prozor u ženu s psom. Mislio sam da šuta psa, ali šutala je loptu s kojom se pas igrao. Bili su blizu. Uskoro sam bio u tramvaju. Isti broj, isti vagon, isti ljudi, svi se već znamo. Reklame na panoima i dalje su bile ofucane. Torba mi je ovaj put bila u krilu radi prevencije krađa. Vidio sam tri motora kako krstare cestom. Poželio sam jednog. Morao bih raditi još najmanje tri ili četiri mjeseca, a dotad će ljeto biti gotovo. Kasnije sam sreo nekoga iz osnovne škole. Odmah je počelo smrdjeti po govnima.


Povijest bolesti - Neven Vulić