Page 1

I ako se Grad uruši i tek jedan čovjek uspije se spasiti, on će nastaviti nositi Grad u sebi bespućima progonstva, on sâm postat će Grad. Zbigniew Herbert Schenk se ponadao kako je konačno shvatio te se stao glasnije smijati. Ozbiljna glasa iznenada je upitao: »Što misliš, jesu li Rusi homoseksualci?« »Saznat ćeš kad rat konačno završi«, odgovorio sam. Curzio Malaparte


M

oj djed, vješt u borbi noževima, ubio je dvojicu Nijemaca prije svoje navršene osamnaeste. Ne sjećam se da mi je to netko konkretno ispričao — ja sam to jednostavno oduvijek znao, baš kao što sam oduvijek znao da Yankees na domaćem terenu nose prugaste dresove, odnosno sive u gostima. No s tim se znanjem nisam rodio. Tko mi je to mogao ispričati? Zasigurno ne moj otac, koji sa mnom nikad nije dijelio tajne, ni moja majka, koja je oduvijek izbjegavala neugodne teme, kao što su na primjer one o krvavim, kancerogenim ili deformiranim stvarima. Nije to bila ni moja baka, koja je znala sve narodne priče iz naše stare domovine — sve odreda strašne, s djecom koju proždire vuk ili im pak vještica odrubljuje glave — ali koja u mojoj prisutnosti nikad nije pričala o ratu. Zasigurno ni moj djed, čijeg se nasmiješenog zaštitničkog lica sjećam još iz najranijeg djetinjstva — taj tihi, crnooki, vitki čovjek, koji me vodio za ruku dok smo prelazili preko širokih avenija, koji je sjedio u parku i čitao svoje ruske novine dok sam ja naganjao golubove i polomljenim grančicama maltretirao mrave. Rastao sam udaljen tek dva bloka zgrada od bake i djeda pa sam ih viđao gotovo svakodnevno. Pokrenuli su svoju vlastitu manju osiguravajuću tvrtku. Radili su od kuće, iz stana uz željezničku prugu u Bay Ridgeu. Svoje su usluge uglavnom nudili drugim ruskim

3


useljenicima. Baka je vječito visjela na telefonu prodajući osiguranje. Nitko joj se nije mogao oduprijeti. Šarmirala je ili pak zastrašivala, u svakom slučaju, ljudi su uplaćivali osiguranje. Djed je bio smješten za pisaći stol i odrađivao je administrativni dio posla. Kad sam bio jako malen, sjedio bih mu u krilu i piljio u njegov kljasti lijevi kažiprst, tako zaobljen i gladak — njegova su dva gornja zgloba prsta bila tako jasno odsječena, kao da se rodio bez njih. Ljeti, kad bi igrali Yankees, na radiju (odnosno, kasnije, televizoru u boji, koji je za svoj sedamdeseti rođendan dobio od mog oca) treštao bi prijenos utakmica. Nikada se nije riješio ruskog naglaska, nikada nije izašao na izbore ili slušao američku glazbu, ali postao je vatreni navijač kluba Yankees. Tijekom kasnih devedesetih konglomerat osiguravajućih kuća ponudio je otkup njihove tvrtke. Prema našem je mišljenju to bila sasvim pristojna ponuda, stoga je moja baka odlučila inzistirati na dvostruko većem iznosu. Uvjeren sam da je tu bilo puno natezanja, no mogao sam im skratiti muke i odmah u startu napomenuti kako se s mojom bakom ne isplati cjenkati. Na kraju su joj isplatili ono što je tražila te su djed i baka, po dobrom američkom običaju, konačno prodali stan i preselili na Floridu. Kupili su manju kuću na obali zaljeva, remek-djelo ravnog krova iz 1949. godine, rad jednog arhitekta koji bi zasigurno postao slavan da se nije iste godine utopio. Minimalistička i istovremeno veličanstvena, izgrađena od čelika i lijevanog betona na samoj litici s pogledom na zaljev, nimalo ne podsjeća na kuće umirovljenika, no oni se ionako nisu preselili na jug kako bi se pržili na suncu i zatim sretno umrli. Moj djed većinu vremena provodi za svojim računalom igrajući šah putem interneta sa svojim starim petrogradskim kompanjonima. Moja baka, kojoj je već par tjedana nakon preseljenja dojadila neaktivnost, sama je sebi osmislila posao na veleučilištu u Sarasoti, gdje preplanulim studentima predaje rusku književnost šokirajući ih (sudeći prema onome što sam primijetio prilikom jednog posjeta njezinom predavanju) svojom profanošću, teškim sarkazmom i besprijekornim citatima Puškinove poezije. Svaku večer moji baka i djed večeraju na terasi, pogleda usmjerenog prema mračnim vodama Meksika. Spavaju kraj otvorenih prozora dok noćni leptiri krilima lupaju o zaštitne mrežice. Za razliku od drugih umirovljenika koje sam imao prilike upoznati na Floridi,

4


njih kriminal previše ne brine. Njihova ulazna vrata obično su nezaključana i ne posjeduju alarmni sustav. Kada sjedaju u automobil, ne vezuju sigurnosne pojaseve, a suncu se izlažu bez zaštitne kreme za sunčanje. Smatraju kako ih ubiti može tek Božja volja iako, zapravo, i ne vjeruju u Boga. Živim u Los Angelesu i pišem scenarije za filmove o mutiranim super-junacima. Prije dvije godine primio sam molbu da napišem autobiografski članak za jedan časopis posvećen scenaristima, no u pola pisanja ustanovio sam kako zapravo vodim jedan prilično dosadan život. Mislim, ne žalim se. Iako je sažetak mojega života prilično dosadno štivo — škola, fakultet, povremeni honorarni poslovi, završetak školovanja, povremeno honorarčenje, doškolovanje, mutirani super-junaci, zapravo, sasvim se solidno provodim. Gnjaveći se s tim člankom, ustanovio sam kako uopće ne želim pisati o životu jednog scenarista, čak ni ako je riječ o tekstu od svega petstotinjak riječi. Zapravo, želim pisati o Lenjingradu. Djed i baka dočekali su me na aerodromu u Sarasoti; prignuo sam se kako bih ih poljubio, a oni su mi se nasmiješili kao da se još uvijek čude svom predimenzioniranom američkom unuku (s visinom od 190 centimetara pokraj njih djelujem poput diva). Na putu kući stali smo u lokalnoj ribarnici i kupili skuše; djed ih je ispekao na roštilju (moja baka ne kuha, u našoj obitelji svi znaju da odbija spraviti išta složenije od zdjele žitarica s mlijekom) dodavši tek maslac, sol i svježi limunov sok. Baš kao sve što pripremi, i ovaj se obrok činio iznimno jednostavnim, stvar je bila gotova za svega deset minuta, a okus je bio bolji od bilo čega što sam te godine imao prilike kušati u LA-u. Baka je nakon večere zapalila cigaretu, a djed je natočio tri čaše domaće votke s crnim ribizom. Pogleda uprtog u crni zaljev slušali smo zbor cvrčaka i zrikavaca, rukama tjerajući rijetke komarce. »Ponio sam diktafon. Mislio sam da bismo možda mogli razgovarati o Drugom svjetskom ratu.« Učinilo mi se da baka koluta očima otresajući pepeo na travu. »O čemu?« »Četrdeset ti je godina. Sada si se sjetio da bi te to moglo zanimati?«

5


»Trideset i četiri.« Pogledao sam djeda, a on se nasmiješio. »U čemu je problem? Što, bili ste na strani nacista? Pokušavate zatajiti svoju nacističku prošlost?« »Ne«, odgovorio je ne skidajući osmijeh sa usana, »nismo bili nacisti.« »Stvarno si mislila da imam četrdeset godina?« »Trideset i četiri, četrdeset«, procijedila je uz svoj uobičajeni pih, uvijek uz odmahivanje rukom, kao da se ruga tuđoj gluposti. »Koga briga. Oženi se. Nađi ženu.« »Sad zvučiš kao svaka druga baka na Floridi.« »Ha«, odvratila je pomalo uvrijeđeno. »Želim znati kako je to izgledalo. Što ima lošeg u tome?« Kimnula je glavom djedu upirući pritom vrh cigarete prema meni. »Zanima ga kako je to izgledalo.« »Draga«, oglasio se djed. Samo to, ni riječi više, a baka je kimnula glavom i ugasila čik na staklenom stolu. »Imaš pravo«, rekla je. »Ukoliko želiš pisati o ratu, piši. Ja ne želim razgovarati o toj temi.« Ustala je, poljubila me u zatiljak, poljubila djedove usne te unijela posuđe u kuću. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini osluškujući zvuke valova. Dotočio nam je još votke, sretan što sam i ja ispraznio čašu. »Imaš curu?« »A-ha.« »Ona glumica?« »Da.« »Ona mi se sviđa.« »Znam.« »Izgleda kao Ruskinja«, nadovezao se. »Ima te oči… Ako želiš razgovarati o Lenjingradu, razgovarat ćemo o Lenjingradu.« »Ne želim razgovarati. Želim da mi ti pričaš.« »Dobro, u redu, pričat ću. Sutra?« Održao je obećanje. Idući tjedan svakog smo dana sjedili na betonskoj terasi, a ja sam snimao njegove priče. Nekoliko sati prije

6


podne, s pauzom za ručak, te ponovno u poslijepodnevnim satima — moj djed, koji mrzi izgovarati više od dvije rečenice u nizu u nepoznatom društvu (drugim riječima, u društvu bilo koga tko nije njegova supruga), punio je kazetu za kazetom svojim pričama. Previše riječi za jedan roman — istina ponekad može biti čudnija od proze, ali pouzdano zahtijeva i dobrog urednika. Po prvi put u životu čuo sam djeda kako psuje i otvoreno govori o seksu. Pričao mi je o svom djetinjstvu, o ratu, o dolasku u Ameriku. No najviše je pričao o jednom tjednu tijekom 1942. godine, prvom tjednu nove godine, tjednu kada je upoznao moju baku, stekao prijatelja do groba i ubio dva Nijemca. Kada je završio s pričom, ispitivao sam ga razne pojedinosti — vremenske prilike svakog pojedinog dana, imena ljudi, mjesta… Neko je vrijeme podnosio moje ispitivanje da bi se konačno nagnuo nad diktafon i pritisnuo dugme za kraj snimanja. »Sve se to zbilo jako davno«, rekao je. »Ne sjećam se što sam imao na sebi. Ne sjećam se je li sjalo sunce« »Samo želim biti siguran da sam sve pohvatao.« »Najvjerojatnije nisi.« »Ovo je tvoja priča. Ne želim se zajebavati s njom.« »Davide!« »Neke stvari mi i dalje nisu sasvim jasne.» »Davide!« ponovno je zaustio. »Ti si pisac. Izmisli!«

7


Prvo poglavlje

U

životu nisi osjetio toliku glad, u životu nisi iskusio takvu hladnoću. Kada bismo spavali, ako bismo uspjeli zaspati, sanjali bismo gozbe u kojima smo prije svega sedam mjeseci bezbrižno uživali — sav taj kruh s maslacem, okruglice od krumpira, kobasice koje tada nismo cijenili, gutajući ih bez razmišljanja i ostavljajući za sobom na tanjuru ogromne mrvice, zajedno s ostatcima masnoće. U lipnju 1941. godine, prije njemačke okupacije, smatrali smo se siromašnima. No te se zime lipanj činio poput raja.

Vjetar je noću glasno i dugo zavijao, a kada bi konačno stao, ostavio bi nas zbunjenima — rolete na prozorima i vratima spaljenog kafića na uglu iznenada bi, na nekoliko zloslutnih trenutaka, prestale cviliti, poput sitnih životinjica koje utihnu od straha pred naletom strašne zvijeri. Te su rolete u studenom poskidane za ogrjev. U Lenjingradu se više nije mogao pronaći ni najmanji komadić drva za ogrjev. Svi drveni natpisi i znakovi, drvene klupe iz parkova, parketi iz razrušenih zgrada — sve je nestalo i sada gori u nečijem štednjaku. I golubovi su nestali, pohvatani i pirjani u rastopljenom ledu skupljenom s površine zamrznute Neve. Nitko nije imao ništa protiv ubijanja golubova. Mačke i psi predstavljali su problem. U listopadu su se mogle čuti glasine o nekoj obitelji 9


koja je ubila svoga psa mješanca te ga razdijelila na četiri večere — smijali smo se i odmahivali glavom u nevjerici pitajući se je li pas ukusan s dovoljno soli — još uvijek smo imali dovoljno soli, čak i u najvećoj nestašici soli je uvijek bilo. U siječnju su te glasine postale golom činjenicom. Samo oni s debelim vezama mogli su i dalje hraniti kućne ljubimce, jer kućni su ljubimci sada hranili nas. Postojale su dvije teorije o mršavim i debelim ljudima. Neki su tvrdili da ljudi koji su prije rata bili debeli imaju veće šanse za preživljavanje: tjedan dana bez hrane debelog čovjeka neće pretvoriti u kostur. Drugi su pak tvrdili da su mršavi ljudi već ionako navikli na male porcije hrane te stoga bolje podnose šok gladi. Osobno, priklonio sam se ovoj potonjoj teoriji, ponajviše iz vlastitog interesa. Oduvijek sam bio jako mršav, izražena nosa, crne kose, lica prošaranog aknama — recimo da nikad nisam bio neki ulov. No rat me učinio privlačnijim ženama. Drugi su svakim novim uskraćivanjem kupona za hranu lagano propadali, rat je prepolavljao one koji su prije njega izgledali poput cirkuskih snagatora. Ja, osobno, nisam imao mišića na bacanje. Poput rovki koje su se hranile lešinama izgladnjelih dinosaura, jednostavno sam bio stvoren za glad i neimaštinu. Na Staru godinu sjedio sam na krovu Kirova, zgrade u kojoj sam živio od svoje pete godine života (iako je ime zapravo dobila tek 1934. kada je ubijen Kirov, pola je grada dobilo ime po njemu), promatrajući goleme sive protuzračne dirižable1 kako se njišu i zaklanjaju nebo poput oblaka u iščekivanju aviona bombardera. U to doba godine sunce se na nebu zadržava svega šest sati, jureći kao u panici od jedne do druge strane horizonta. Svake noći nas četvero sjedilo bi na krovu zgrade odrađujući trosatne smjene, naoružani kablovima vode i kantama pijeska, željeznim žaračima i lopatama, umotani u sve košulje, veste i kapute koje smo uspjeli pronaći, promatrali smo nebo. Mi smo bili vatrogasna jedinica. Nijemci su zaključili da im je preskupo sravniti grad sa zemljom te su nas 1

Dirižabl (fr. derigeable, upravljiv) podvrsta je cepelina, letjelica bez motora, nalik balonu, koja se koristila tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, a obično je bila privezana za zgradu (op.p.)

10


stoga opkolili u namjeri da nas do smrti izgladne, bombardiraju sa svih strana i spale do temelja. Prije početka rata u Kirovu je živjelo tisuću i sto stanara. Na Staru godinu taj je broj spao na svega četiri stotine. Većina djece evakuirana je još u rujnu, prije samog početka njemačke okupacije. Moja majka i mlađa sestra, Taisja, otišle su kod mog strica u Vjazmu. Noć prije njihova odlaska posvađao sam se s majkom, što je bila naša prva i jedina svađa, odnosno bio je to prvi put da sam joj se usudio suprotstaviti. Naravno, htjela je da i ja pođem s njima što dalje od okupatora, u samo središte Rusije gdje nas bombe ne bi mogle dostići. Ali ja nisam želio napustiti Piter. Već sam se osjećao kao odrastao muškarac, želio sam obraniti svoj grad, želio sam biti Nevski dvadesetog stoljeća. Moji argumenti možda ipak nisu bili tako plitki. Imao sam i jedan pravi argument: ako svi fizički sposobni ljudi napuste grad, Lenjingrad će pasti u ruke fašista. A bez Lenjingrada, bez grada radnika koji izrađuju tenkove i puške za Crvenu armiju, kakve su šanse da Rusija opstane? Moja majka smatrala je to vrlo glupim argumentom. Tek sam bio navršio sedamnaest godina. Nisam bio zaposlen u tvornici tenkova, a bio sam premlad za vojsku, u koju me ionako ne bi primili još najmanje godinu dana. Obrana Lenjingrada nije imala nikakve veze sa mnom — bio sam tek još jedna gladna usta više. Ignorirao sam njezine uvrede. »Ja sam vatrogasac«, odbrusio sam jer to je ionako bila istina, Gradsko vijeće naredilo je formiranje deset tisuća vatrogasnih jedinica, a ja sam bio ponosni zapovjednik brigade s petog kata. Moja majka tada još nije navršila ni četrdeset godina, no kosa joj je već bila sijeda. Sjedila je za kuhinjskim stolom, meni nasuprot, obujmivši moju ruku svojim rukama. Bila je sitnog rasta, jedva 150 centimetara visoka, no ja sam je se oduvijek bojao. »Ti si budala«, rekla mi je tom prilikom. Možda to nekome zvuči uvredljivo, no majka me oduvijek zvala »svojom budalom« te sam stoga taj izraz doživljavao nadimkom od milja. »Grad je postojao i prije tebe. Bit će ovdje i nakon tebe. Taisja i ja te trebamo.« 11


Bila je u pravu. Pravi sin pošao bi s njima, pravi brat. Taisja me obožavala, svaki put po povratku iz škole bacila bi se na mene, čitala mi je smiješne pjesmice koje je napisala u čast mučenika Revolucije, u svojim školskim bilježnicama crtala je karikature mog nosatog profila. Iskreno, najradije bih je bio zadavio. Nisam imao nikakve namjere vucarati se Rusijom u društvu majke i balave sestre. Bilo mi je sedamnaest, još sam uvijek vjerovao u vlastiti herojski poziv. Molotovljeva deklaracija tijekom njegova radijskog obraćanja na dan objave rata (»Naš cilj je pravedan. Naš neprijatelj bit će poražen. Mi ćemo pobijediti.«) krasila je tisuće plakata i gradskih zidova. Vjerovao sam u naš cilj, nisam želio pobjeći pred neprijateljem, nisam želio propustiti pobjedu. Majka i Taisja otišle su iduće jutro. Jedan su dio puta prošle autobusom, kasnije su zaustavljale vojne kamione kako bi ih prevezli drugi dio puta, prehodale su kilometre seoskih putova u poderanim čizmama. Tri tjedna provele su na cesti, ali su na kraju ipak uspjele stići do cilja, konačno do sigurnosti. Poslala mi je pismo s opisom puta, terora i umora. Vjerojatno mi je željela nabiti osjećaj krivnje što sam ih napustio, u čemu je djelomično i uspjela iako sam znao da je bolje što su otišle. Približavala se velika bitka, a njih dvije nisu imale što tražiti na bojištu. Sedmog listopada Vjazma je pala u ruke Nijemaca, a njezina pisma prestala su stizati. Volio bih da mogu reći da su mi nedostajale. I stvarno, poneke sam se noći osjećao usamljenim i kronično mi je nedostajala mamina kuhinja, ali odmalena sam maštao o tome da budem samostalan. Moje omiljene narodne priče obično su govorile o domišljatom siročetu koje se sâmo probija kroz mračne šume preživljavajući sve nevolje zahvaljujući vlastitoj spretnosti, koje nadmudruje neprijatelja i konačno ostvaruje sreću negdje usred vlastitog lutanja. Ne bih baš mogao reći da sam bio sretan kad su otišle — bili smo previše izgladnjeli da bismo bili sretni — ali ja sam uporno vjerovao da sada konačno vidim smisao vlastitog postojanja. Padne li Lenjingrad, pada i Rusija — padne li Rusija, svijetom će zavladati fašizam. Svi smo u to bili uvjereni. Osobno… vjerujem u to još i dan-danas. 12


Dakle, bio sam premlad za vojsku, ali dovoljno odrastao da danju kopam protutenkovske rovove, a noću čuvam krovove. Moju ekipu sačinjavali su moji prijatelji s petog kata: Vera Osipovna, talentirana čelistica, i crvenokosi blizanci Antokolski, čiji je jedini poznati talent bilo prđenje u duetu. Prvih dana rata pušili smo cigarete na krovu zgrade glumeći vojnike, hrabre i snažne, četvrtastih vilica. Zurili smo u nebo ne bismo li uočili neprijatelja. Do kraja prosinca u Lenjingradu je ponestalo cigareta, barem onih napravljenih od duhana. Nekolicina očajnika mrvila je otpalo lišće, motala ga u papir te prozvala Jesenskim cigarama tvrdeći kako određeno lišće može poslužiti kao zamjena za duhan, ali u Kirovu, bez ijednog drveta u širokom vidokrugu, takvo nešto jednostavno nije bilo izvedivo. Ono malo slobodnog vremena provodili smo naganjajući štakore koji su se ponadali da nestanak gradskih mačaka konačno znači uslišenje njihovih davnih molitava, sve dok nisu ustanovili da na smetlištima više nema otpadaka hrane. Nakon silnih mjeseci zračnih uzbuna naučili smo prema zvuku motora razlikovati tipove njemačkih aviona. Te noći bio je to Junker 88, kao, uostalom, i posljednjih nekoliko tjedana i to kao zamjena za heinkele i dorniere za čije se rušenje naša protuzračna obrana već prilično izvještila. Iako je danju grad djelovao prilično sablasno, s prvim sumrakom opsada se činila neobično uzbudljivom. S krova Kirova, u noćima obasjanim mjesečinom, mogli smo vidjeti Lenjingrad kao na dlanu: šiljati toranj Admiralske kule (prebojan u sivo kako bi ga bombarderi što teže uočili), Tvrđavu sv. Petra i Pavla (čiji su tornjevi bili prekriveni kamuflažnom mrežom), kupole katedrale Sv. Izaka i crkve Krvi Isusove. Mogli smo vidjeti ekipe protuzračne obrane na krovovima okolnih zgrada i Baltičku flotu koja se usidrila na obalama Neve — plutali su uz obalu, divovski sivi stražari, i ispaljivali tešku artiljeriju na nacističke položaje. Najljepše od svega bile su borbe aviona. Nad gradom su kružili junkersi i suhoji, nevidljivi sa zemlje, osim kada bi ih dohvatilo snažno svjetlo reflektora. S donje strane krila suhoji su imali naslikane crvene zvijezde da ih naša protuzračna obrana greškom ne bi oborila. Svaku drugu večer promatrali smo zračne bitke osvijetljene 13


reflektorima kao na pozornici, glomazne i trome njemačke bombardere u naglom spustu kako bi što bolje naciljali brze i okretne ruske avione. Sa svakim padom junkersa, zapaljene olupine koja pada poput anđela izbačenog iz raja, s krovova diljem grada orili su se povici otpora, a vatrogasne i protuzračne jedinice stisnutim šakama salutirale su u čast uspješnog ruskog pilota. Na krovu smo imali i maleni radio-prijamnik. Na Staru godinu slušali smo zvuke Internacionale iz moskovske katedrale Spaski. Vera je negdje pronašla pola glavice luka — razrezala ju je na četiri dijela te poslužila na tanjurima premazanim suncokretovim uljem. Nakon što smo slistili luk, pomazali smo tanjure koricom teško nabavljenog kruha. Kruh nabavljen kuponima za hranu nije imao okus kruha. Uopće nije imao okus hrane. Nakon njemačkog bombardiranja Badajevih silosa, gradske pekarne morale su se služiti raznim trikovima. Sve što se moglo umiješati u smjesu, a da se pritom ne otruje stanovništvo, dodavalo se. Čitav je grad gladovao, svima je nedostajalo hrane, pa ipak, svi su ogorčeno proklinjali kruh, njegov okus piljevine, tvrdoću koja se javljala s prvim dodirom hladnoće. Ljudi su lomili zube pokušavajući žvakati kruh. Čak i dan-danas, kad su lica ljudi koje sam nekoć volio već lagano izblijedjela, u svojim sjećanjima nosim okus tog ratnog kruha. Pola glavice luka i 125 grama kruha podijeljeni na četiri dijela — bio je to sasvim pristojan obrok. Ležali smo na leđima umotani u deke i promatrali protuzračne dirižable kako se njišu na dugačkim privezima dok je u pozadini na radiju otkucavao metronom. U trenutcima kada nije bilo glazbe ili vijesti, radijska postaja emitirala je zvuk metronoma, to beskonačno otkucavanje koje nam je davalo do znanja da je grad još uvijek nepokoren, a fašisti i dalje izvan granica grada. Taj je metronom simbolizirao otkucaje piterskoga srca koje Nijemci nikada nisu uspjeli ugasiti. Vera je prva uočila čovjeka kako pada s neba. Povikala je i uperila prst u tom smjeru, a mi smo ustali da bismo bolje vidjeli o čemu je riječ. Jedan je reflektor osvijetlio padobranca koji se spuštao u grad dok se nad njegovim tijelom vijorila padobranska svila razapeta poput tulipana. 14


»Švabo«, procijedio je Oleg Antokolski i bio je u pravu jer smo jasno mogli razaznati sivu uniformu Luftwaffe2. Odakle se samo stvorio? Nitko od nas nije čuo zvuke zračne bitke ili pak izvještaj protuzračne obrane. Već više od sat vremena nismo čuli motore ni jednog bombardera iznad naših glava. »Možda je počelo«, procijedila je Vera. Već smo tjednima slušali glasine o mogućem desantu koji Nijemci navodno spremaju kako bi konačno skinuli Lenjingrad s popisa neosvojenih gradova. Svakoga trenutka očekivali smo tisuće nacista koji se padobranima spuštaju u grad, snježnu oluju bijelih padobrana što preplavljuju nebo, no desetci reflektora uperenih u nebo ukazivali su tek na prazan zračni prostor. Tek jedan jedini neprijatelj, a sudeći prema opuštenim udovima padobrančeva tijela, moglo se zaključiti kako je već ionako mrtav. Promatrali smo njegovo mrtvo tijelo kako klizi prema tlu, obasjano svjetlom reflektora i dovoljno blizu da smo mogli uočiti kako mu nedostaje jedna čizma. »Pada u našem smjeru«, izustio sam. Vjetar ga je nosio u smjeru Voinove ulice. Blizanci su se samo pogledali. »Luger«, reče Oleg. »Luftwaffeovi vojnici ne nose lugere«, odgovorio je Griša. Bio je pet minuta stariji od brata te pravi autoritet kada je u pitanju nacističko oružje. »Walther PPK.« Vera mi se nasmiješila: »Njemačka čokolada.« Potrčali smo prema vratima stubišta — ostavivši za sobom svoje vatrogasne alate, jurili smo niz mračne stube. Stvarno smo bili ludi. Da se bilo tko od nas poskliznuo i pao niz stube, bez trunke sala ili mišića koji bi ublažili pad, definitivno bi polomio kosti, a polomljena kost u ratno vrijeme značila je sigurnu smrt. Jednostavno nismo razmišljali. Bili smo stvarno vrlo mladi, a poginuli njemački vojnik upravo je padao u Voinovu ulicu noseći sa sobom darove iz das Vaterland. 2

Luftwaffe — njemačko ratno zrakoplovstvo (op. prev.)

15


Pretrčali smo dvorište i uspentrali se preko zaključane dvorišne ograde. Sve ulične svjetiljke bile su ugašene. Cijeli je grad bio zamračen — dijelom da bi se bombarderima otežao posao, a dijelom i stoga što je većina električne energije bila preusmjerena u tvornice municije. No i mjesečeva svjetlost bila je sasvim dovoljna. Voinova je bila brisani prostor, sasvim napuštena šest sati nakon proglašenog policijskog sata. Ni jedan auto na vidiku. Benzin je bio dostupan samo vojsci i vladi, a svi automobili u civilnom vlasništvu oduzeti su još tijekom prvih dana rata. Izlozi trgovina bili su oblijepljeni papirnatim trakama čija je svrha, prema radijskom izvješću, bila spriječiti pucanje stakala tijekom bombardiranja. To je bila istina samo u teoriji, jer imao sam prilike vidjeti brojne lenjingradske trgovine od čijih su izloga ostali tek drveni okviri i komadi labavih papirnih traka. Našavši se konačno na ulici, zagledali smo se u smjeru neba, no više nismo mogli vidjeti našeg vojnika. »Gdje li je završio?« »Misliš da je možda pao na neki krov?« Reflektori su i dalje kružili nebom, no kako su svi bili montirani na krovove visokih zgrada, ni jedan svojim svjetlom nije zahvaćao Voinovu ulicu. Vera me zgrabila za ovratnik kaputa, ogromnog mornarskog kaputa koji sam naslijedio od oca i koji mi je i dalje bio prevelik, no bio je topliji od svega što sam posjedovao. Okrenuo sam se i ugledao ga kako klizi prema ulici, naš Nijemac. Jedina mu je čizma strugala smrznutim pločnikom, glava mu je bila obješena na prsa, crna kosa prošarana kristalićima leda, dok je mjesečina obasjavala njegovo blijedo lice. Padobransko platno, i dalje podložno vjetru, nosilo ga je ravno u smjeru ulaznih vrata Kirova. Ukopani na mjestu, promatrali smo ga kako se sve više približava. Te zime vidjeli smo što ni jedno ljudsko oko ne bi smjelo vidjeti, mislili smo da nas više ništa ne može iznenaditi, iako je očito da smo bili u krivu. Jer da je taj Nijemac kojim slučajem tada izvadio svoj Walther i raspalio po nama, vjerojatno ne bismo bili u stanju bježati. No mrtvac je ipak ostao mrtav, vjetar je konačno odustao, padobran se ispuhao i stuštio na pločnik, vukući vojnika 16


još nekoliko metara licem okrenutim pločniku u znak potpuna poniženja. Okupili smo se oko tijela pilota. Bio je visok, snažne građe. Da smo ga imali prilike gledati kako šeće ulicama Pitera u civilnoj odjeći, iste sekunde znali bismo da je riječ o uljezu — imao je tijelo čovjeka koji svakodnevno jede meso. Griša se sagnuo i otkvačio Nijemčevu futrolu. »Walther PPK, jesam vam rekao.« Polegnuli smo Nijemca na leđa. Njegovo blijedo lice bilo je izgrebeno jer mu je asfalt izgulio kožu, no te su ogrebotine bile bezbojne, baš kao i neoštećeni dijelovi kože. Na mrtvom tijelu ne raspoznaju se masnice. Nisam mogao dokučiti je li umro u strahu opirući se ili pak sasvim mirnom smrću. Lice mu nije odavalo nikakve znakove života ili osobnosti — izgledao je poput leša koji se rodio kao leš. Oleg je krenuo skidati njegove crne kožne rukavice dok se Vera zabavljala šalom i avijatičarskim naočalama. Ja sam dohvatio korice privezane pilotu oko gležnja te izvukao prekrasan nož srebrne drške i jednostruke oštrice od nekih petnaestak centimetara s ugraviranim tekstom koji nisam mogao pročitati pod slabim svjetlom mjesečine. Vratio sam nož u korice i zavezao ga o svoj gležanj, osjetivši po prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci da će se moja ratnička sudbina ipak ostvariti. Oleg je pronašao mrtvačev novčanik, široko se osmijehujući dok je brojao njemačke marke. Vera se poslužila kronometrom, dvostruko većim od ručnog sata, koji je Nijemac nosio opasan na rukavu s vanjske strane pilotske jakne. Griša je pronašao sklopivi dalekozor u kožnoj futroli, dva dodatna šaržera za njegov Walther, i jednu tanku pljosku. Odvrnuo je čep, onjušio i zatim mi proslijedio pljosku. »Konjak?« Otpio sam gutljaj i potvrdno kimnuo glavom: »Konjak.« »A kada si ti imao prilike kušati konjak?« upitala je Vera. »Već sam ga ranije pio.« 17


»Kada?« »Daj da vidim«, rekao je Oleg, a pljoska je krenula kružiti dok smo čučali oko srušenog pilota i ispijali alkohol koji je možda bio konjak ili brendi ili armanjak. Ionako nismo znali razliku. Što god bilo, davalo je osjećaj topline u želucu. Vera je stala motriti lice mrtvog pilota. Njezino lice nije odavalo ni sažaljenje ni strah, tek određenu dozu znatiželje i prijezira — ovaj je uljez došao s namjerom da bombardira naš grad, a, umjesto bombe, s neba je pao on sâm. Nismo ga osobno mi oborili, ali smo se svejedno osjećali kao pobjednici. Još nitko iz Kirova nije imao priliku naletjeti na neprijateljski leš. Sutra ujutro bit ćemo glavni u zgradi. »Što mislite, kako je umro?« upitala je. Tijelo nije imalo tragove metaka, nije bilo spaljene kose ili kože, zapravo, nije bilo nikakvih tragova nasilja. Koža mu je definitivno bila preblijeda da bi bio živ, no nije ju ništa ni rasporilo. »Smrznuo se«, rekao sam. Rekao sam to vrlo samouvjereno jer sam jednostavno znao da je to istina iako to nisam mogao dokazati. Pilot je pao s visine od nekoliko tisuća metara, noću. Temperatura na tlu bila je preniska za odjeću koju je imao na sebi — gore u oblacima, izvan topline svoje pilotske kabine, jednostavno nije imao šanse. Griša je podigao pljosku u znak zdravice. »Živjela zima!« Pljoska je ponovno počela kružiti. Nije stigla do mene. Ne razumijem kako nismo čuli motor automobila dva bloka dalje, grad je nakon policijskog sata bio tih poput mjesečeve površine, no bili smo previše zauzeti potezanjem iz pljoske, previše zauzeti zdravicama. Tek kad je GAZ3 skrenuo u Voinovu ulicu, i kad su njegove teške gume bučno zaderale asfalt, svjetala uperenih u nas, tek tada smo shvatili u kakvoj smo opasnosti. Kazna za kršenje policijskog sata bila je smaknuće. Kazna za napuštanje vatrogasne 3

GAZ ili ruski Gorkovsky Avtomobilny Zavod bio je proizvođač automobila koji je sa svojom proizvodnjom počeo davne 1929. godine, kao neka vrsta suradnje s američkim Fordom. Ove automobile koristila je ruska vojska za vrijeme Drugog svjetskog rata (op. prev.).

18


dužnosti bila je — smaknuće. Kazna za pljačku palih žrtava bila je, ukratko, smaknuće. Sudovi više nisu postojali, policijski dužnosnici prebačeni su na prve crte bojišnice, zatvori su bili napola puni i sve brže se praznili. Tko bi želio hraniti neprijatelja države? Ukoliko ste bili uhvaćeni u kršenju zakona, značilo je to sigurnu smrt. Jednostavno nije bilo vremena za uvriježene pravne procedure. Stoga smo potrčali. Znali smo Kirov kao vlastiti džep — domoći se dvorišta, zatim kliznuti u ledeni mrak ogromne zgradurine, i nitko nas više ne bi mogao pronaći, čak i da ima tri mjeseca na raspolaganju. Čuli smo vojnike kako viču da stanemo, ali to više nije bilo važno, glasovi nas nisu mogli zastrašiti, samo metci, no nitko, srećom, još nije potegnuo okidač. Griša je prvi stigao do ulaznih vrata, on je bio najspretniji, bacio se na željezne šipke i krenuo se uspinjati. Oleg je bio odmah iza njega, a ja odmah iza Olega. Tijela su nam bila slaba, mišići oslabljeni od nedostatka proteina, no strah nam je pomogao da preskočimo vrata brže nego ikada. Uspevši se do samog vrha ulaznih vrata, okrenuo sam se i ustanovio da se Vera poskliznula na komad leda. Rasprostrvši se na sve četiri, zurila je u mene očiju razrogačenih od straha, dok je GAZ naglo zakočio pokraj tijela mrtvog njemačkog pilota, a četvorica vojnika iskočila su iz automobila. Bili su udaljeni tek desetak metara, s puškama u ruci, no ja sam još uvijek imao dovoljno vremena da se prebacim preko ograde i nestanem u mraku zgrade. Volio bih da mogu reći kako mi ni u jednom trenu nije palo na pamet ostaviti Veru i da sam čvrsto vjerovao kako se prijatelju u nevolji mora pomoći bez obzira na potencijalnu opasnost. Ali, najiskrenije, u tom sam je trenutku stvarno mrzio. Mrzio sam činjenicu što je tako nespretna, i to u najgorem mogućem trenutku, mrzio sam ju jer je piljila u mene svojim smeđim uspaničenim očima odabravši me za svog spasitelja iako je u životu bila poljubila jedino Grišu. Znao sam da neću moći živjeti s uspomenom na te molećive oči koje traže pomoć upravo od mene. I ona je to dobro znala, a ja sam je mrzio iz dna duše kad sam skočio na tlo, uspravio je na noge i odbacio na željezne šipke. Bio sam prilično slab, no Vera u sebi nije imala više od četrdeset kila. Držao sam je dok se 19


penjala iako su vojnici bili već blizu, čuli su se njihovi povici, teški koraci vojničkih čizama i napinjanje pušaka. Vera se popela preko ograde dok sam se ja očajnički uspinjao za njom, ignorirajući vojnike. Da sam se slučajno zaustavio, okružili bi me i optužili za veleizdaju, natjerali me da kleknem i zatim mi pucali u potiljak. Bio sam svjestan da sam sada postao laka meta, no možda su pijani, možda su i oni gradski dečki poput mene koji u životu nisu ispalili ni metka, možda će namjerno promašiti jer u duši znaju da sam i ja domoljub i branitelj grada koji se iskrao iz Kirova samo zato što je s velike visine njemački vojnik pao upravo na moju ulicu. Uostalom, koji bi se ruski sedamnaestogodišnjak mogao suzdržati a da se ne iskrade na ulicu i zaviri u lice mrtvog fašista? Brada mi je bila u razini ruba ograde kada sam osjetio ruke koje su me obujmile oko gležnja. Snažne ruke, ruke ruskih vojnika koji jedu dva puna obroka dnevno. Vidio sam Veru kako bježi u zgradu Kirova ne osvrćući se. Pokušao sam se što čvršće uhvatiti za željezna vrata, no vojnici su me povukli dolje, bacili na tlo i nadvili se nad mene upirući cijevima svojih tokareva u moje obraze. Vojnici nisu mogli imati više od devetnaest godina i činilo se da im ne bi bio problem umrljati ulicu mojim rasutim mozgom. »Izgleda kao da bi se svaki čas mogao usrati u gaće.« »Što je, sinko, odlučio si se malo zabaviti na ulici? Naletio si na schnapps?« »Bio bi dobar za pukovnika. Mogao bi odjahati zajedno sa Švabom.« Dvojica su se sagnula, zgrabila me ispod pazuha i podigla na noge. Gurali su me u smjeru automobila čiji je motor i dalje brujao, da bi me zatim ubacili na stražnje sjedalo. Druga dvojica uhvatili su Nijemca za ruke i noge te ga, kao vreću, ubacili u auto tik pored mene. »Sinko, daj ga malo ugrij«, dobacio je jedan od vojnika, a sva su se četvorica počela smijati kao da je riječ o šali stoljeća. Nagurali su se u auto i zalupili vratima. 20

Grad duhova - David Benioff  

Ratni roman koji kroz divlju avanturu o odrastanju dvojice glavnih junaka na istoj stranici objedinjuje humor, okrutnost i patos.

Advertisement