__MAIN_TEXT__
feature-image

Page 74

72

PONIKVE

Bilo je to 1997. Bio sam uzbuđen jer nikad prije nisam posjetio neku od zemalja bivše Jugoslavije. Bilo je to odmah poslije rata, a poziv na festival Ponikve u šumi kraj Zagreba zvučao mi je više nego egzotično. Zagreb je blizu Budimpešte, ali su loše ceste i neljubazni carinici putovanje učinili teškim. No, istini za volju, mađarsko-hrvatska granica nije bila najgora granica istočne Europe tog vremena. Nakon nadrealnog putovanja do vrha planine, stigli smo do mjesta održavanja festivala i čuli zvuk agregata koji se činio glasnijim od glazbe s razglasa. Oko tisuću mladih skupilo se da prvo očiste šumu, a potom sudjeluju u glazbenom festivalu i uživaju u zabavi. Jedan za drugim nastupali su međusobno potpuno različiti bendovi (moj bend Trottel trebao je svirati kasnije navečer), a najviše me šokirala Dunja Knebl kada se sama s gitarom popela na scenu i pankerima u publici počela pjevati narodne pjesme. Tada nisam znao tko je ona, a kasnije sam, još uvijek u šoku od prvog susreta, na Trottel Records objavio njenu kazetu pjesama iz Međimurja. Bilo je stvarno neobično vidjeti nekog tko pjeva narodne pjesme pankerima, mislio sam da se tako nešto ne može dogoditi u Mađarskoj i to je, zajedno s osjećajem prisustvovanja underground festivalu u Hrvatskoj netom nakon rata, cijeli događaj učinilo vrlo posebnim za mene. A onda se spustila kiša, iznenada, sve jača i jača... I Dunja je pjevala i svirala svoju gitaru na kiši, a ljudi se nisu micali... Organizatori su počeli prekrivati razglas i opremu kad je udarila još jača oluja, potpuni kaos, ljudi su trčali svuda uokolo... Kako nismo mogli pomoći sjeli smo u kombi, cugali i čekali da kiša prestane, ali nije prestala i festival je okončan... Bez našeg nastupa, kakvo razočaranje! Organizatori su nas odvezli niže nizbrdo na spavanje. Stigli smo do napola sagrađene dvokatnice koja je imala krov, ali nije imala zidove. Neki su ljudi već bili tamo, skupljeni oko improvizirane vatre na kojoj su pekli neke jadne i loše ribe. Nakon iscrpljujućeg putovanja i otkazanog koncerta taj je prizor djelovao tako beznadno. Sa svojim bendovima Trottel i PaprikaPaprika bio sam u puno čudnih situacija i prije

Frontalni udar, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

i poslije toga: bila je to jedna od onih večeri koja je mogla izgledati sasvim drugačije, ali se odvila upravo tako. Nikad neću zaboraviti sljedeće jutro kada nas je Kornel, vidjevši naša frustrirana lica, odveo u dućan i kupio nam sve za doručak, da nadoknadi kišu, koncert, manjak zidova u kući, hladnoću... Još je puno posjeta Zagrebu uslijedilo nakon ovog prvog koji je, siguran sam da nisam jedini koji to govori, također bio i početak predivnog prijateljstva. Kasnije sam uvijek uživao dolazeći na Ponikve ili u Močvaru, nalazio tamo dobre ljude, dobru atmosferu, otkrivao zanimljivu muziku i likove, i iskreno se nadam da će taj duh nastaviti živjeti i dalje. Moj jedini problem je što se nakon svih tih godina još uvijek gubim po Zagrebu pokušavajući pronaći put za Močvaru.

Rupaszov Tamás, Trottel preveo: Ante Perković

↑ dizajn: Ivica Baričević Bara, 1997. ← Mamine drolje, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

Profile for mochvara

Močvara i priča o URK-u / The Močvara Club Story  

Šarolika knjiga na preko 400 stranica - kultni bendovi, dizajneri plakata, utjecajni prostori iz prošlosti, lokalna underground scena, kako...

Močvara i priča o URK-u / The Močvara Club Story  

Šarolika knjiga na preko 400 stranica - kultni bendovi, dizajneri plakata, utjecajni prostori iz prošlosti, lokalna underground scena, kako...

Profile for mochvara
Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded