Page 1

1


2

Klub Močvara i URK (Udruženje za razvoj kulture) od devedesetih naovamo bili su, i još uvijek jesu, svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a ova knjiga je amalgam svih tih iskustava i proživljenih godina. Žanrovski se ne može precizno odrediti jer se nalazi u širokom rasponu između monografije, arhivske građe, osobnog dnevnika, podsjetnika, memoara, fanzina i brojnih drugih bastardnih književnih formi. Baš kao što Močvara već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture, informirajući i obrazujući desetke tisuća posjetitelja, tako nas ova knjiga podsjeća na sve one neprospavane noći i dane, koncerte, predstave, performanse, izložbe, slušaone, gledaone, tribine, druženja, rasprave, želje i snove smještene na obale Save i ucrtane u mentalnu mapu čitave jedne generacije. From the 1990s right up to the present day, Močvara Club and URK (Udruženje za razvoj kulture or Association for the Promotion of Culture) have served as a particular kind of incubator; a place where creative people of all kinds have been able to express themselves artistically. This volume serves as an amalgamation of all those experiences. Although it’s hard to define what kind of book this actually is, one could say it is somewhere between a monograph, archive material, personal diary, memoir and fanzine… a true literary bastard. Močvara has secured Zagreb’s place on the international map of alternative and underground culture, enlightening and inspiring a crowd that must add up to tens of thousands. This book reminds us of all those sleepless nights and days, all those concerts, performances, exhibitions, club nights, screenings, discussions, wishes and dreams. All of the things, in short, that make up the mental map of an entire generation. Mario Kovač


4


5


4


5

Za knjigu ću ovak reć: na podnaslovnoj strani bi trebalo pisati ovako - ova knjiga položena na stol visine je centimetar, međutim pola centimetra koje ne vidite je u tekstu uzet James Joyce, znači Uliks, a pola je Močvara, ako me razumijete? To je malo kompliciranija moja teorija na kojoj radim. Uliksis je znači ispod Močvare, znači treba doći do Uliksa do toga dana kad će izdata knjiga bit prodana u staretinarnicu. Mance


6


7


8


9


10


11


12


13


14


15


16


17


18


19


20


21


22


23


24


25


26


27


28


29


30


31


32


33


34


35


36


37

SADRŽAJ 43

PREDGOVOR

Kornel Šeper

44

GALERIJA ESCE PARALELNI ZABORAVLJENI SVIJET

62

68

74

Kornel Šeper, Helena Klakočar Vukšić

KUGLANA PRVI ZAGREBAČKI SKVOT Marko Strpić, Marko Matošić

PONIKVE TRI PRIČE Marko Matošić, Gordana Klarić, Rupaszov Tamás

29.11. – DAN URK REPUBLIKE

Kornel Šeper

78

RUPA URK-OVA AVANTURA NA FILOZOFSKOM

84

Toni Babarović

NE ZHDALI, ŠUMSKI

Kornel Šeper

86

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI ČUDNO OGLEDALO GRADA

92

Kornel Šeper

MJEHURIĆI UZAVRELE ENERGIJE

Zlatko Burić Kićo

94

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE

100

Slobodan Alavanja Slobić

MOČVARNI PORTRET: DANIJEL SIKORA SIX

Kornel Šeper

104

RUNJANINOVA 2 BUĐENJE MOČVARE

112

Danijel Sikora Six, Benjamin Perasović

NIKAD ČUO Ivan Ramljak


38

114

MOČVARNI PORTRET: IGOR HOFBAUER HOF

Kornel Šeper

120

MARKO ČAKLOVIĆ SLIKE IZ ŽIVOTA PRVE MOČVARE

130

Ivan Ramljak

NAPOKON NEKI POTICAJ...

Dijana Grubor

132

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

138

OTOKULTIVATOR SAN O GRADU

146

Marcell Mars, Dražen Smaranduj, Filip Kelava, Zlatko Burić Kićo, Blanka Čop

MY MUSIC STORY

Igor Hofbauer Hof

152

ZLI BUBNJARI JESU LI ZAISTA ZLI?

158

Kornel Šeper

MOČVARNI PORTRET: MARKO MATOŠIĆ

Kornel Šeper

162

LET 3

166

IVICA BARIČEVIĆ BARA STALI SMO SAMO NA TRENUTAK

Darko Kujundžić, Mate Škugor

174

TED MILTON & BLURT

176

MOČVARNI PORTRET: IVAN ANTUNOVIĆ

Kornel Šeper

180

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL KINO NA DRUGI POGLED

188

Petar Milat

MIKE WATT & THE MISSINGMEN, GUESS WHAT, L’OEILLÈRE, IL SOGNO DEL MARINAIO, SAVAK

Kornel Šeper

190

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV VRANIĆ VRANA

Kornel Šeper

196

JONATHAN RICHMAN RADOST U MOČVARI

206

Ante Perković, Aleksandar Zograf, Kornel Šeper, Jonathan Richman

MOČVARNI PORTRET: DARKO KUJUNDŽIĆ

Kornel Šeper

212

GALERIJA MOČVARA 15 GODINA OTPORA IZLOŽBENOM PRAGMATIZMU

220

Leila Topić

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE


39

226

232

CLUBBING U MOČVARI OSLOBOĐENJE PLESNIH RITMOVA Višeslav Laboš, Nenad Barić (Funk Guru)

MOČVARNI PORTRET: MLADEN POBI

Kornel Šeper

240

PRIČA O ARHIVI ŠTO SU TO HILZNE, A ŠTO JE HILZNIRANJE?

246

Kornel Šeper, Igor Mihovilović, Petar Pečur

BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB: KONCERT ZA PAMĆENJE

Aleksandar Dragaš

248

MOČVARNI PORTRET: IVAN EROR

Kornel Šeper

254

GLASNO, GLASNIJE, METAL BUKA NA SAVSKOM NASIPU

260 262

Bobo Markulinčić

ČIKO PLOVI SAJMOM PLOČA I STRIPOVA MOČVARNI PORTRET: SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ

Kornel Šeper

268

ZVUK MOČVARE MELODIJE KLUBA I PREDKLUBLJA

272

John Smith

MOČVARNI PORTRET: BENJAMIN BELJAN ŽAC

Vjeran Pavlinić Columbo

276

MAYWA DENKI

278

MOCHVARADELICA ŽIVOT I SMRT PROGRAMSKIH KNJIŽICA

Feđa Vukić, Kornel Šeper, Igor Hofbauer Hof

292

FIGLI DI MADRE IGNOTA

294

SUBOTICA EXPRESS

296

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN

298

MANCE DOBRI DUH GRADA

308

310

Kornel Šeper, Helena Klakočar Vukšić

MOČVARNI PORTRET: ENA JUROV Jakov S. Perković

STAKLENO ZVONO

Marko Pogačar

312

KUM – KAZALIŠTE U MOČVARI SCENA ZA LUMPENPROLETERE

Mario Kovač, Anica Tomić


40

320

PLES ZA ŠIŠA

322

PRIMIJENJENA U MOČVARI

326

MEIN GOTT, DA MI JE NETKO REKAO DA ĆU IKAD I IGDJE VIDJETI CLUSTER UŽIVO...

330

Juraj Šiftar

MOČVARNI PORTRET: THIS TOWN NEEDS POSTERS (SVEN SORIĆ, HRVOJE SPUDIĆ)

Jakov S. Perković

332

CALVIN JOHNSON, LIME CRUSH

334

MOČVARNI LABORATORIJ ODLIČNE RADIONICE ZA RAZGIBAVANJE DUHA

Mario Kovač, Jasmin Dasović

340

SHELLAC, ALLROH

342

MOČVARNI PORTRET: KRUNOSLAV NEMČIĆ RAKUN

Vjeran Pavlinić Columbo

344

DEJA VOODOO TOO COOL TO LIVE TOO SMART TO DIE

350

Vjeran Pavlinić Columbo, Gerard Van Herk

MOČVARNI PORTRET: LOVRO ŠKILJIĆ/BIBLICAL VIOLENCE

Vjeran Pavlinić Columbo

354

GOGOL BORDELLO, VIALKA

356

KLUB OTVORENIH VRATA

366

368

Mario Kovač

MOČVARNI PORTRET: ŽELJKA TKALČEC Vjeran Pavlinić Columbo

DRAGAN PAJIĆ PAJO (1956-2014): ULAGANJE U POSAO KOJI SE NE ISPLATI

Ivan Marušić Klif, Nicole Hewitt

372

ZAČARANA MOČVARA

378

Nina Romić, Dunja Knebl

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV SPORIŠ

Dražen Smaranduj

386

THE RESIDENTS SAMO NEKI LJUDI KAO I SVI DRUGI...

396 400

Kornel Šeper, Aleksandar Zograf

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE KHEBEZ DAWLE Kornel Šeper


41

402

416 430

JEDINSTVO – KRONOLOGIJA OD OMLADINSKE TVORNICE DO KULTURNOG POGONA Ante Perković

ŠARENI PLAKATI ZA ŠARENE TRENUTKE URK I ZAGREBAČKA NEZAVISNA SCENA: MAPA NEVIDLJIVOG GRADA

Ante Perković

432

ANTE PERKOVIĆ (1973-2017)

Kornel Šeper

468

INDEKS


42


43

PREDGOVOR / FOREWORD

Ova knjiga je na početku, prije nekih 6-7 godina, bila zamišljena kao pregled naslovnica Močvarinih programskih knjižica. U njih smo podjednako bili zaljubljeni i mi i publika, što se činilo kao sasvim dovoljan razlog za ukoričenje te serije začudnih ilustracija i malih stripova ispričanih kroz godine rada kluba. Onda smo ipak odlučili dodati i plakate. Nakon nekog vremena shvatili smo da tako koncipirana knjiga neće biti dobra, jer je za gledanje tolike količine vizualnih sadržaja, koliko god zanimljivi bili, potreban i neki predah. Zamislili smo da taj predah, koji bi razbio monotoniju, budu male priče o URK-u. Počeli smo tada popisivati teme i projekte važne za URK, ali smo vrlo brzo skrenuli u sporedne ulice u kojima smo sreli neke drugačije heroje i naše stare znance. Mance, Galerija ESCE, žednouhi Bara, Zli bubnjari, Kuglana – da navedemo samo neke od njih – oni su ti koji su pokretali mjehuriće uzavrele energije. Ispalo je da su se stvari putem malo pomalo preokrenule i ova se knjiga sama počela pisati i dopunjavati, odmičući se sve više od prvobitne ideje. Došli su nam sjajni osobni tekstovi, kao na primjer koncertna kronologija najvjernijeg Močvarinog hodočasnika Jure Šiftara, ili iskren tekst mlade posjetiteljice Dijane Grubor o posebnosti odrastanja uz Močvaru. Iako smo već imali vrlo veliku arhivu, tijekom rada na knjizi zakopali smo još dublje i pronalazili nove stvari. Jedan od najuzbudljivijih trenutaka bio je kada smo dobili oko tisuću crno-bijelih negativa Marka Čaklovića, koji je zabilježio prve dane Močvare. Izazova oko tema bilo je sve više. Tako je bilo nemoguće ne dati prostor jednokratnom zagrebačkom ukazanju davno nestalih kanadskih Deja Voodoo, jednog od najutjecajnijih nepoznatih bendova na svijetu! Ili prisjetiti se neočekivanih događaja dogovorenih tek dan ili koji sat prije – sirijskih post rockera Khebez Dawle koji su u Močvaru uskočili sa svoje izbjegličke rute, ili Black Rebel Motorcycle Club koji su igrom slučaja svirali u Močvari umjesto u planiranom Domu sportova. Jedne večeri začarao nas je Calvin Johnson koji je bez ikakvog ozvučenja ušetao sa svojom gitarom među malobrojnu publiku i odsvirao jedan od važnijih koncerata, stvorivši takav intiman ugođaj kakav ne možete zamisliti ni u svojoj sobi. Slično iscjeljujuće iskustvo bila je i prekrasna epizoda sa svemirom po imenu Jonathan Richman, ili pak koncerti niza mladih kantautora na radionicama i začaranim koncertima Močvarinih vila Dunje Knebl i Nine Romić. Zanimljivi dizajneri plakata, autsajderi svih vrsta, čudni nepoznati bendovi, čudni poznati bendovi, neobične radionice, pa čak i vrtlari i morske avanture, svi se oni nalaze u ovoj priči i s radošću dijele prostor kluba i ove knjige. Na opasnoj uzbudljivoj margini, ili pak u središtu svijeta, još uvijek surfaju URK i Močvara, na svoj način. Vidimo se!

Kornel Šeper

When we first thought of doing this book six or seven years ago, the original intention was to publish an album of Močvara’s old programme booklets. The bizarre illustrations and strip cartoons that graced the front page of each programme were the kind of things that both the Močvara crowd and ourselves were equally fond of, which seemed like sufficient reason to put them in a book. And then we decided that gig posters should go in too. After a while, we realised that such a book wouldn’t really work because it would be impossible to absorb all that visual material without some kind of a breather. The breather we had in mind was a short history of URK1. We started making a list of the themes that were important for URK, but very quickly found ourselves diverted into the kind of side-alleys occupied by many of Zagreb’s other subcultural heroes: cult singer-songwriter Mance, the ESCE Gallery, designer Ivica “Bara” Baričević, the Evil Drummers, Zagreb’s first squat the Kuglana – to mention just a few. So there was a change or two of direction and the book started writing itself, simultaneously moving further and further away from the original idea. People wrote some wonderful texts about their personal memories, such as the concert chronology of the Močvara’s most loyal pilgrim Jura Šiftar, and Dijana Grubor’s touching recollection of how important the Močvara was as a youthful rite of passage. Although we already had quite a rich visual archive, work on the book led to the discovery of many things we had forgotten ever existed. One of the most exciting moments was the acquisition of around a thousand black-and-white photos taken by the late Marko Čaklović – a unique document of Močvara’s earliest days. The list of key themes simply got longer and longer. It was impossible not to give space to the only Zagreb appearance of Canadian band Deja Voodoo, one of the most influential unknown bands in the world that split up more than two decades ago. The same could be said of several legendary events held at short notice: the concert by Syrian post-rockers Khebez Dawle who detoured to the Močvara while passing through Croatia as refugees; or the appearance by Black Rebel Motorcycle Club, who simply rolled up at the Močvara because their gig at the nearby Dom Sportova had been called off at the last minute. One evening the cult American songwriter Calvin Johnson walked in with his guitar and played unplugged to a small but totally enchanted crowd, creating a concert experience that couldn’t have been more intimate if it had happened in your own living room. Similarly, cathartic were gigs by the string of young singer-songwriters championed and nurtured by Močvara’s resident good fairies Dunja Knebl and Nina Romić but undoubtedly the pinnacle would have been by the phenomenal Jonathan Richman. This tale contains an array of things: extraordinary posters, weird unknown bands, weird known bands, and outsiders of all descriptions… They all share common space in the club and in this book. Whether heading for uncharted waters or plying welltravelled routes, URK and Močvara still sail on. See you aboard! 1 URK (Udruženje za razvoj kulture or Association for the Promotion of Culture) is a non-profit organization founded in 1995 by several leading figures in the Zagreb underground music scene. After organising festivals and concerts in various venues, URK established the Močvara club in 1999.


44


45

GALERIJA ESCE  PARALELNI ZABORAVLJENI SVIJET

J

ednog jesenskog dana 1990. godine sam u predvorju Filozofskog fakulteta primijetio dva neobična, vrlo visoka čovjeka kako se kreću čudnim izvijajućim pokretima i lijepe plakat na oglasnu ploču. Radoznalo sam prišao da pogledam plakat, a njih dvojica odmah su mi počeli pričati svoju isprekidanu, naizgled nepovezanu i možda čak izmišljenu priču o tome da se sutra otvara jedan super klub gdje će biti neki zanimljivi ljudi i performans i da moram obavezno doći.

Javoru multimedijalni superformance Pamela u cvijeću (mirisna misa), a jednog popodneva u Galeriji sam prvi put ugledao Mancea, koji me odmah prosvijetlio svirajući, bez ikakve publike, začudnu obradu stare blues pjesme (ponavljao je samouvjereno „Hoochie coochie, hoću kući!“). Nakon jedne impro svirke Cul-De-Sac-a u Kamovu, minijaturnom klubu unutar kluba na katu Galerije, Jura i ja smo se pogledali i mudro zaključili da to što ne znamo svirati ne znači da ne možemo imati bend i već sutradan smo imali prvu probu Šumskog.

S obzirom na zadivljujuću harmsoidno-pajtonovsku energiju koja je iz njih isijavala, nisam se nimalo dvoumio oko dolaska, iako mi nije bilo jasno o čemu se radi i kakav bi to klub bio u nekoj galeriji. Ta dva čovjeka bili su Zlatko Burić Kićo i Milan Vukšić Ciki, jedni od osnivača Kugla glumišta, i uz Indoša, Helenu Klakočar Vukšić, Sonju Lucien (u to vrijeme Hindkjaer) i ekipu iz benda SexA, ljudi koji su tada činili kreativnu jezgru ponovo pokrenute Galerije ESCE.

Kraj je došao brzo, negdje u travnju 1991., kada je u upravi Studentskog centra odlučeno da je gotovo. Pitao sam Indoša što se događa, naivno se nadajući da je u pitanju neka greška. Samo je slegnuo ramenima i rekao da nema više.

Na otvaranju se skupilo dosta osobenjaka, a ono što se u danima nakon toga događalo, za tadašnji Zagreb je bila mala, ali dotad neviđena revolucija. Galerija je skoro svaki dan radila potpuno različite programe (izložbe, kazališne predstave, koncerte, impro večeri i video večeri), koji su često završavali u zaraznom razlomljenom kuglastom plesu veselih, opskurnih, stripovskih likova. Bendovi koji su svirali bili su na primjer Fugazi, Victims Family, The Jesus Lizard, MDC, All, Helios Creed, ali i drugi, ne toliko poznati, no potpuno opaljeni i originalni bendovi kao što su Blurt i Jablkoň, kao i domaći Disciplina kičme (uz Kojinu izložbu), KBO, SexA, Marko Brecelj... Zbog svakodnevne kreativne atmosfere, inspirativnih ljudi koji su sve to vodili i fenomenalnih događaja bilo je nemoguće ne biti tamo svaki dan. U međuvremenu sam s Indošem uspio dogovoriti da im lijepim plakate u zamjenu za besplatne upade na koncerte (naravno, po jedan primjerak svakog plakata istovremeno je odmah nalazio put do moje sobe, a sada su isti ti plakati iz moje sobe doputovali i do ove knjige). Usput sam tamo dogovorio prijateljici Marijani njenu prvu izložbu, prijatelju ← dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien

U tom nevjerojatno kratkom periodu Zagreb kao da je postojao samo na jednom mjestu i zbog Galerije bio ravnopravan dio svijeta. Nakon te naizgled slučajne priče nastupilo je mračno razdoblje kada u Zagrebu nije bilo ničeg, a Galerija ESCE postala je opet samo galerija bez ovakvog šireg koncepta, ali i bez tolikog protoka različitih ljudi. Srećom, ipak je sve počelo bujati iz početka s nekim novim mladim ljudima i od sredine 90-ih počeli su se stvarati zameci današnje nezavisne kulturne scene. U slučaju Močvare, koja je uvijek njegovala sličan duh programske raznolikosti, možemo sa sigurnošću reći da je tadašnja kratkotrajna (strip) epizoda Galerije ESCE njena sestrinska paralelna točka u vremenu.

Kornel Šeper


46

GALERIJA ESCE

program za ožujak 1991., dizajn: Milan Manojlović Mance

program za veljaču 1991., dizajn: Helena Klakočar Vukšić

program za prosinac 1990., dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien


GALERIJA ESCE

dizajn: Helena Klakočar Vukšić, 1990.

program za listopad i studeni 1990., dizajn: Helena Klakočar Vukšić

47


48

GALERIJA ESCE

katalog za Kojinu izložbu 26.-29.12.1990., ilustracija: Koja, dizajn kataloga: Helena Klakočar Vukšić

dizajn: autor nepoznat, 1991.

dizajn: Nathan Grozay, 1990.


GALERIJA ESCE

program za ožujak 1991., dizajn: Helena Klakočar Vukšić

prezentacija berlinskog Offener Kanala, dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien, 1990.

program za listopad i studeni 1990., dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien

49


50

GALERIJA ESCE


GALERIJA ESCE

51


52

GALERIJA ESCE


GALERIJA ESCE

53


54

GALERIJA ESCE


GALERIJA ESCE

55


56

GALERIJA ESCE


GALERIJA ESCE

Osmo poglavlje knjige Nemirno more (Helena Klakočar, Vedis, Zagreb, 2015.). Knjiga je premijerno tiskana na francuskom jeziku (Passage en douce, Fréon Edition i L’atelier d’édition, Bruxelles, 1999.), a potom i na hrvatskom (Nemirno more, Fabrika knjiga, Beograd, 2008.), slovenskom (Nemirno morje, Forum, Ljubljana, 2011.) i talijanskom jeziku (Mare inquieto, Comunicarte, Trst, 2011.). Knjiga je nagrađena na International Comics Festivalu u Angoulêmeu 2000. godine specijalnom nagradom Radia France – France Info i proglašena najboljom knjigom stranog autora.

57


58

GALERIJA ESCE

1 Milan Vukšić Ciki, Zlatko Burić Kićo, Tin Čipin, Tomislav Fiket, Nathan Grozay i Igor France najavljuju performans Yü Gung, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 21.11.1990. 2 Nikola Valentić Nick The Brick, Željko Zorica Šiš i Nina Haramija na Kojinoj izložbi, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 26.12.1990. 3 Marko Brecelj, fotografija: Ratko Mavar, 10.11.1990. 4 publika na Kojinoj izložbi, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 26.12.1990. 5

Milan Trenc i Helena Klakočar Vukšić ispred Galerije, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 1991.

6 Ted Milton (Blurt), fotografija: Milan Vukšić Ciki, 5.3.1991. 7

Zlatko Burić Kićo ukazuje na plakat za koncert Blurta, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 1991.

1

8 Mega City Four, fotografija: Gordana Jankoska Vranić, 4.3.1991.

2

4

3


GALERIJA ESCE

5

6

7

8

59


60

GALERIJA ESCE

9 Nathan Grozay i Miodrag Samardžija Čudi/Šef, nakon performansa Nathana Grozaya Yü Gung, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 21.11.1990. 10 Koja na svojoj izložbi, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 26.12.1990. 11 Fugazi, fotografija: Ratko Mavar, 22.10.1990. 12 koncert Saše Nestorovića i Borisa Boduljaka na izložbi Vlade Marteka, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 6.3.1991. 13

Damir Bartol Indoš, Helena Klakočar Vukšić, Milan Vukšić Ciki i Iskra Vukšić, fotografija: Milan Vukšić Ciki

14 Ivan Marušić Klif, Milan Vukšić Ciki, Javor Jeić, Jasenko Rasol, multimedijalni superformance Pamela u cvijeću (mirisna misa), klub Kamov, fotografija: Ratko Mavar, 15.11.1990.

9

10

11


GALERIJA ESCE

61

ESCE GALLERY  A FORGOTTEN PARALLEL UNIVERSE

12

13

14

Kornel Šeper recalls the short-lived history of the ESCE, the art gallerycum-alternative club that operated in the gallery of Zagreb’s Student Centre from autumn 1990 until spring 1991. As a consequence of increased cultural conservatism and dwindling budgets, it failed to survive the social turbulence unleashed by the fall of Yugoslav communism and the advent of war. Run by a constellation of people grouped around curators Helena Klakočar Vukšić and Sonja Lucien, experimental theatre group Kugla glumište and art-noise band SexA, ESCE hosted a mixture of art exhibitions, theatre, happenings and concerts – including appearances by Fugazi, The Jesus Lizard and Blurt. Despite being short-lived, ESCE played an important role in nurturing creative energies that would mature in future years. For Močvara co-founder Kornel Šeper, ESCE was a crucial formative influence: “because of the constant atmosphere of creativity, and the inspirational people who organised the events, you just felt you had to be there everyday.” “In that improbably short period of time it was as if the whole of Zagreb existed in this one place and, because of the gallery, felt itself to be an equal member of the global creative community. After this seemingly random episode, the city entered a dark period during which there was nothing happening, and the Student Centre Gallery itself lost its pioneering role. Luckily, the energies released by ESCE eventually found form again, and it was in the early Nineties that the foundations of a new post-war cultural scene were actually laid.”


62


63

KUGLANA  PRVI ZAGREBAČKI SKVOT

Z

agreb je ranih devedesetih bio pustoš, kako ekonomski, tako i kulturno, a prostori koje bi mogla koristiti nezavisna kulturna scena (kako je danas zovemo) gotovo da nisu ni postojali. Čak i onih nekoliko koji su pružali kakvu-takvu alternativu bili su u osnovi neodgovarajući. Naime, u kaosu koji je nastao nakon raspada federalne države i zbog ideje da sve treba privatizirati i komercijalizirati, ono malo prostora koji su postojali krajem osamdesetih i predstavljali barem nekakvu infrastrukturu nestalo je ili je pretvoreno u privatne kičaste birtije. Rat je stvorio plodno tlo za gašenje svega, od tvornica do kulturnih prostora. No, unatoč pritisku brutalne situacije u koju smo bili dovedeni i površne slike kako je sve bez ikakve perspektive, u pozadini se događalo nešto vrlo zanimljivo i dinamično.

Spomenuti nedostatak prostora, uz niz drugih problema, potaknuo je prvenstveno neke subkulturne grupe, anarhiste i muzičare raznih alternativnih smjerova da krajem rujna 1994. godine udruže snage, nađu se i dogovore prvo organizirano skvotiranje u Zagrebu. Za skvotiranje je odabrana Kuglana, koja se nalazila iza Autobusnog kolodvora, a pripadala je tvornici Gredelj. Bilo je to šareno društvo, motivacije su bile različite, ali sve je skupa povezivala ideja za otvaranjem prostora koji će biti nešto drugačije, nešto naše i gdje će sami korisnici prostora stvarati program na nekomercijalan način, što do tada nije bilo moguće. Konkretna inicijativa je došla od strane ZAP-a (Zagrebački anarhistički pokret), no ideja je bila pozvati sve koje bi ova akcija mogla zanimati (tome se priključio i današnji URK, odnosno ekipa koja danas vodi Močvaru). Plan je bio jednostavan. Za početak, napravljeno je dosta letaka koji su pozivali ljude da dođu u petak, 7. listopada 1994. i sudjeluju u skvotiranju, ali i da izvedu svoju točku – žongliraju, sviraju, što god znaju. Već sam letak je otkrivao puno o samoj ideji, pa ću ga kratko citirati: „Proslavite stvaranje slobodnog socijalno-kulturnog centra – dođite i sudjelujte u okupiranju stare kuglane. Ako ste umjetnik ili bilo kakav

↑ dizajn: Dave Onion ← fotografija: Željka Vuković


64

KUGLANA

izvođač, dođite i izvedite svoju točku... Žele nas zarobiti u duhovne krletke, ali pokazat ćemo im da mogu jebati ježa u leđa!“ Nakon kratkih i brzih priprema, te bez suvišnih zašto i kako, po jednostavnom principu idemo probati, Kuglana je u taj petak skvotirana. Kako je cijeli dan zapravo protekao u čišćenju i sređivanju prostora, nije ni bilo moguće organizirati neko događanje. Navečer su vrijedni skvoteri proslavili prvi dan i nekolicina ljudi je ostala spavati u prostoru, iako je bilo iznimno hladno za to doba godine. Zanimljivo je da policija nije dolazila. U subotu je čišćenje nastavljeno. Od raznih materijala i dasaka pronađenih u prostoru napravljen je stage. Tijekom dana su polako pristizali novi ljudi pa tako i pojačanje iz Metelkove, koja je u to vrijeme također bila vrlo dinamičan skvotirani prostor, a stalne posjete Ljubljani stvorile su poznanstva i čvrstu vezu s inicijativom iz Metelkove. U subotu je prostor već dobio jasan oblik – velika prostorija je uređena u prostor za događanja, dvije manje za spavanje, dok je predvorje pretvoreno u info-punkt za distribuciju raznih promotivnih materijala, fanzina i slično. S ekipom iz Ljubljane došao je i jedan bend (ne mogu se sjetiti imena, a nije ostalo nigdje zapisano), tako da je na brzinu skupljena oprema i oko 23 sata počela je svirka, odnosno prvi, a uskoro će se pokazati i posljednji koncert u Kuglani. Pred kraj svirke dolazi policija. U prostoru se nalazilo stotinjak ljudi što je iznenadilo policiju, kao uostalom i činjenica da je prostor uređen. Stoga su prvotno bili zbunjeni, no ubrzo je uslijedilo najvažnije policijsko pitanje: „Tko je ovo organizirao?“. Vjerujem da ih je jednoglasan odgovor „Svi!“ još više iznenadio, što je bilo očito iz mrmljanja: „Kako svi, pa netko mora biti organizator...“ Osim policije, pojavili su se i vlasnici prostora, točnije predstavnici Gredelja, pa su započeli pregovori i objašnjavanja: što se i kako želi napraviti s prostorom, zašto bi ga netko ipak trebao koristiti i slično. No, svi izneseni argumenti nisu naišli na plodno tlo, već su predstavnici

fotografije: Nino Šolić

vlasnika objasnili da treba službeno tražiti dozvolu, jer će u suprotnom ulazak u prostor tretirati kao provalu. S obzirom na neiskustvo skvotera, ne čudi da je u tom trenutku nastup vlasnika zvučao vrlo uvjerljivo. A zapravo, bilo je jasno da se nije radilo o provali, te da su policija i vlasnik lovili u mutnom pokušavajući nagovoriti skvotere da napuste Kuglanu. Lov u mutnom se isplatio i na Kuglanu je stavljen lokot. Međutim, tu priča ne završava – u gradu se prikupljaju potpisi podrške za ponovno otvaranje Kuglane, i tom je prilikom prikupljeno oko 1300 potpisa. U isto vrijeme, mediji pokazuju interes za cijelu problematiku, tematizira se pitanje mladih, položaj kulture, prozivaju se vlasnici prostora i Grad... U svakom slučaju, takva neočekivana podrška i medijski interes iznenadili su sve. Ipak, umjesto da taj pritisak stvori uvjete za ponovno pokretanje aktivnosti u Kuglani, događa se nagli obrat i bageri po nalogu Gredelja rade rupe na zidovima (!?) zgrade. U konačnici, zgrada s rupama je poput spomenika dominantnoj kulturi ostala stajati još par godina, a onda je potpuno srušena. Skvotiranje Kuglane je bio kratak, ali intenzivan događaj, koji je poslužio kao iskustvo različitim grupama u gradu. Na temelju ove akcije i iskustva kasnije su nastali drugi projekti, poput Autonomne tvornice kulture – Attack! (današnja AKC Medika), Močvare, ali i još nekoliko pokušaja skvotiranja, poput Taxi remonta ili Vile Kiseljak. Od tog prvog skvotiranja promijenilo se nekoliko generacija, no trag ovog pokušaja je ostao, možda ne kao vidljiv doprinos ili neki povijesno važan događaj, ali sigurno kao jedan od događaja koji su utjecali na razvoj nezavisne kulture, pa i nekih političkih akcija i inicijativa.

Marko Strpić, dio teksta izvorno objavljenog na portalu Kulturpunkt 11.5.2010.


KUGLANA

65


66

KUGLANA

fotografija: Nino Šolić

KAKO JE OSNOVAN URK? Moj dobar prijatelj iz tog doba, Marko Vuković, bio je u Zagrebačkom anarhističkom pokretu, oni su planirali skvotirati tu kuglanu. Ja sam se slučajno pojavio na jednom od sastanaka, svidjela mi se energija koja se stvorila oko toga, koliko nam je svima to bilo bitno. Nakon što je došla policija, ljudi iz Gredelja zvali su nas na sastanak i rekli nam da se moramo organizirati u neku udrugu, ako želimo da nam prepuste Kuglanu. Onda smo mi rekli „Ajmo sad osnovat udrugu na brzinu!“ pa smo moj buraz i ja napisali prvi statut URK-a, prepisavši ga od Društva ljubitelja Korčule, ili tako nečeg. Poslije smo se šalili da je dobro što se nismo nazvali Društvo za razvoj kulture, jer bi nam akronim bio DRK. U međuvremenu, dok smo čekali registraciju udruge, oni su bagerima srušili Kuglanu i elegantno nas se riješili.

fotografija: Željka Vuković

Marko Matošić, jedan od osnivača URK-a, iz intervjua


KUGLANA

67

KUGLANA  THE FIRST ZAGREB SQUAT “Zagreb in the early Nineties was a desert, both in the economic and cultural sense” says Marko Strpić in this article about the Kuglana, an abandoned bowling alley behind Zagreb bus station that was squatted by a diverse group of anarchists and alternative rock fans in autumn 1994. This embryonic free socio-cultural centre held its first concert on October 8th, an event that was broken up by police just before the end. Owners of the building initially seemed willing to negotiate with the squatters about the future of the space, but eventually chose to knock the Kuglana down, thereby settling the argument. According to Strpić the Kuglana episode was a source of invaluable experience to Zagreb’s cultural activists, ultimately giving birth to both anarchist organization Attack! and URK – the cultural association from which Močvara was born. In the accompanying article, URK cofounder Marko Matošić explains just how the association came into being: “My good friend Marko Vuković was a member of the Zagreb anarchist movement who planned to squat the bowling alley. Quite by chance I was at one of their meetings, and I was impressed by the energy that was building around the idea, it was definitely something we all needed. After the police raid, owners of the building invited us for a meeting and told us that we had to form some kind of association if we wanted permission to us use the Kuglana. So we said to ourselves “let’s go and form an association right now”, and URK’s first ever statute was written down by my brother and I. However, by the time URK’s registration was processed, they came with their bulldozers and knocked the Kuglana down, rather elegantly putting an end to our ambitions.”

fotografije: Željka Vuković


68


69

PONIKVE TRI PRIČE

M

oj tata je radio u Jedinstvu, ogromnoj zagrebačkoj firmi koja je u osamdesetima izvozila svud po svijetu. Jedinstvo je svoje sindikalne zabave radilo na Ponikvama, pa smo moj buraz i ja svake godine išli na tu livadu, za Prvi maj ili kad bi to već bilo. To je bio super prostor, bila je zbetonirana i neka bina, a opet si bio u prirodi i nikom živom nisi mogao smetati. Nakon Kuglane i osnivanja udruge, Marko Vuković i ja razgovarali smo o tome da napravimo neki festival. Nas dvojica svirali smo u bendu koji se zvao Krešo, tada se stvarno ništa nije dešavalo u gradu i to nam je u neku ruku bio glavni motiv da sebi i svojim bendovima stvorimo koncerte. Pa smo 1995. napravili Ponikve, to je bio prvi javni događaj koji smo organizirali. Kako dotad još nismo u potpunosti osposobili udrugu, obratili smo se Zelenoj akciji da nam budu partneri i tako je događanje dobilo ekološki predznak. Na Ponikvama je stvarno bilo dosta smeća; sad ga ima još i više. A mi smo svake godine ozbiljno čistili, sanirali smo najveći divlji deponij tamo, znali smo skupiti i po nekoliko kamiona smeća. Prve godine skoro smo imali veliki fijasko, jer je bilo nevrijeme i padala je kiša cijeli dan. Tip koji je trebao donijeti razglas je odustao, a agregat za struju dobili smo od Hrvatske vojske. Već smo mislili odustati od svega i prebaciti koncert u neku birtiju, kad smo, vozeći kamion s agregatom prema Ponikvama, vidjeli rijeke ljudi kako iz svih smjerova idu gore. Tako da smo na kraju održali festival pod jednom žaruljom, s običnim pojačalima i nekim mini razglasom za vokal. ← fotografija: Mladen Pobi, 2015.

↑ ilustracija: Igor Hofbauer Hof, 2001.


70

PONIKVE

Svirala je Nula, bilo je preko 500 ljudi, bilo je nevjerojatno, ludilo. I onda smo preko tog festivala revitalizirali URK, pa smo već 1996. zvali Kornela i Sixa da rade s nama. Njih dvojica su pokušavali organizirati svirke isto kao i mi, ni nama ni njima nije baš išlo, pa smo se odlučili udružiti. Ponikve su nam sve do otvaranja Močvare bile najveći događaj godine, na njima bi potrošili sve novce koje smo imali. I bilo je baš dobro, znalo je doći i par tisuća ljudi, postavili smo još jedan stage u šumi gdje je bilo Ministarstvo psihodelije, imali smo organizirani prijevoz do festivala i natrag, a glavna fora je bio turnir u malom nogometu Kriva noga, čiji bi se finale igrao u 10 navečer, pod reflektorima, između nastupa dva glavna benda. Uvjerljivo najbolji nastup na Ponikvama imali su Ne Zhdali, to je bilo 1998. Murja ga je prekinula jer smo premašili prijavljeno trajanje koncerta, a onda su oni nastavili svirati bez struje, samo s puhačkim instrumentima. Upad je uvijek bio besplatan, svi smo radili za džabe, i uvijek kad se sjetim Ponikvi, sjetim se tog entuzijazma i zarazne energije.

Marko Matošić, jedan od osnivača URK-a, iz intervjua

1

2

3 1 fotografija: Iva-Matija Bitanga, 29.6.1996.; 2 fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995. 3 Vid Jeraj, Igor Hofbauer Hof, Ivica Baričević Bara, fotograf nepoznat, oko 1997. 4 akcija čišćenja divljih deponija, fotograf nepoznat, 15.7.1995. 5 Nula, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995. 6 Fakofbolan, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

4


PONIKVE

71

Tradicionalno čišćenje šume, Markov grah, glupi sportovi, zeleni sajam, malonogometni turnir, izložba studenata likovne kulture i na kraju koncert do ranojutarnjih sati, samo su neka od događanja koja slave iskustvo dijeljenja prostora, vremena i svijesti da je ovaj planet zaista naš jedini dom i da moramo učiniti sve da tako i ostane. Zelena magistrala je nikad završena cesta na zapadnom obronku Medvednice kojom se dolazi do velike livade zvane Ponikve. Nažalost, Zelena magistrala je i jedno od tristotinjak zagrebačkih smetlišta. Kroz deset godina čišćenja Zelene magistrale učinili smo barem na neko vrijeme ovaj dio grada zelenim. Princip je bio uvijek isti, mijenjale su se samo godine. Ideja je bila URK-ova i na prvi radni sastanak odvezli su nas u žutom fićeku u jedan kafić u Vukovarskoj. U sudjelovanje u ekološko-kulturnoj akciji uključila su se i mnoga javna poduzeća, kao i privatne firme. Profesor M. Majdić iz Škole za montažu instalacija postavio je sudjelovanje na Ponikvama kao uvjet svojim učenicima za bolju ocjenu. Natporučnik Skender iz 303. logistike HV svake je godine na Ponikve slao sve jači i jači agregat. ZET-ovci su organizirali prijevoz, dok se Vodoopskrba pobrinula za cisternu pitke vode. U čišćenju Magistrale pomagali su nam bager Vodoprivrede i kamion Čistoće. Naravno, treba spomenuti nekoliko stotina mladih ljudi koji su bili privučeni koncertom, ali su prije toga bili spremni zasukati rukave i prihvatiti se lopate. Sada, kada se osvrnem, čini mi se nevjerojatno koliko je to bio velik događaj, kako je okupio velik broj ljudi, velik broj gradskih službi i velik broj firmi, a organizirala ga je grupica ljudi iz žutog fićeka. Koncert do ranojutarnjih sati je priča za sebe. Ljudi su jednostavno željeli svirati. Sviralo se sve, pa i ono što nisam razumjela, a često mi je bilo i preglasno, ali se sviralo, konačno!

5

6

Sjećam se kako sam na nekom od koncerata ostala bez čarapa jer sam ih dala jednoj slovenskoj pjevačici, koja je bila ostala bez svojih čarapa. Sada mi se to čini smiješnim, ali očito je da smo onda radili sve kako bi stvar s događanjem uspjela. Ako me sada pitate zašto više ne nosim karirane košulje, to je zato jer su pankeri na koncertu Tonija i mene pitali da li smo planinari. Neizmjerno sam sretna jer smo ljude razveselili, darovali im i otkrili drugačije provedeno vrijeme i prostore. Neizmjerno sam sretna jer sam upoznala krasne ljude koji su mi proširili vidike i obogatili moju muzičku listu. Neizmjerno sam sretna jer smo učinili promjenu koja traje i danas.

Gordana Klarić, Zelena akcija


72

PONIKVE

Bilo je to 1997. Bio sam uzbuđen jer nikad prije nisam posjetio neku od zemalja bivše Jugoslavije. Bilo je to odmah poslije rata, a poziv na festival Ponikve u šumi kraj Zagreba zvučao mi je više nego egzotično. Zagreb je blizu Budimpešte, ali su loše ceste i neljubazni carinici putovanje učinili teškim. No, istini za volju, mađarsko-hrvatska granica nije bila najgora granica istočne Europe tog vremena. Nakon nadrealnog putovanja do vrha planine, stigli smo do mjesta održavanja festivala i čuli zvuk agregata koji se činio glasnijim od glazbe s razglasa. Oko tisuću mladih skupilo se da prvo očiste šumu, a potom sudjeluju u glazbenom festivalu i uživaju u zabavi. Jedan za drugim nastupali su međusobno potpuno različiti bendovi (moj bend Trottel trebao je svirati kasnije navečer), a najviše me šokirala Dunja Knebl kada se sama s gitarom popela na scenu i pankerima u publici počela pjevati narodne pjesme. Tada nisam znao tko je ona, a kasnije sam, još uvijek u šoku od prvog susreta, na Trottel Records objavio njenu kazetu pjesama iz Međimurja. Bilo je stvarno neobično vidjeti nekog tko pjeva narodne pjesme pankerima, mislio sam da se tako nešto ne može dogoditi u Mađarskoj i to je, zajedno s osjećajem prisustvovanja underground festivalu u Hrvatskoj netom nakon rata, cijeli događaj učinilo vrlo posebnim za mene. A onda se spustila kiša, iznenada, sve jača i jača... I Dunja je pjevala i svirala svoju gitaru na kiši, a ljudi se nisu micali... Organizatori su počeli prekrivati razglas i opremu kad je udarila još jača oluja, potpuni kaos, ljudi su trčali svuda uokolo... Kako nismo mogli pomoći sjeli smo u kombi, cugali i čekali da kiša prestane, ali nije prestala i festival je okončan... Bez našeg nastupa, kakvo razočaranje! Organizatori su nas odvezli niže nizbrdo na spavanje. Stigli smo do napola sagrađene dvokatnice koja je imala krov, ali nije imala zidove. Neki su ljudi već bili tamo, skupljeni oko improvizirane vatre na kojoj su pekli neke jadne i loše ribe. Nakon iscrpljujućeg putovanja i otkazanog koncerta taj je prizor djelovao tako beznadno. Sa svojim bendovima Trottel i PaprikaPaprika bio sam u puno čudnih situacija i prije

Frontalni udar, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

i poslije toga: bila je to jedna od onih večeri koja je mogla izgledati sasvim drugačije, ali se odvila upravo tako. Nikad neću zaboraviti sljedeće jutro kada nas je Kornel, vidjevši naša frustrirana lica, odveo u dućan i kupio nam sve za doručak, da nadoknadi kišu, koncert, manjak zidova u kući, hladnoću... Još je puno posjeta Zagrebu uslijedilo nakon ovog prvog koji je, siguran sam da nisam jedini koji to govori, također bio i početak predivnog prijateljstva. Kasnije sam uvijek uživao dolazeći na Ponikve ili u Močvaru, nalazio tamo dobre ljude, dobru atmosferu, otkrivao zanimljivu muziku i likove, i iskreno se nadam da će taj duh nastaviti živjeti i dalje. Moj jedini problem je što se nakon svih tih godina još uvijek gubim po Zagrebu pokušavajući pronaći put za Močvaru.

Rupaszov Tamás, Trottel preveo: Ante Perković

↑ dizajn: Ivica Baričević Bara, 1997. ← Mamine drolje, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.


PONIKVE

73

THE PONIKVE FESTIVAL Ponikve is the name of a large meadow on the lower slopes of Mount Medvednica, several kilometres northwest of central Zagreb. A popular excursion spot, it was chosen by URK’s founder members Marko Matošić and Marko Vuković as the site of their first ever event: a one-day festival that would promote environmental concerns and celebrate alternative rock at the same time. Inviting volunteers to help clean up the surrounding area (some of which had been used as a dumping ground by locals) was all part of the event’s appeal. Held on July 15th, 1995, the first Ponikve was almost cancelled due to rain, but the fact that over 500 people turned up despite the downpour persuaded URK to carry on.

akcija čišćenja divljih deponija, fotografije: Lidija Novosel, 1.6.2002.

“Up until the opening of the Močvara club, the annual Ponikve festival was our biggest event of the year” explains Marko Matošić, “and we spent all the money we had on organising it. And it was really quite good, usually attended by a couple of thousand people, and we even set up a second stage in nearby woods where the Ministry of Psychedelia party was based. Transport to and from the festival was organised, and the biggest laugh we had was a five-a-side football tournament, the final of which was played at 10 PM, under floodlights, in-between the appearances of the two headliners. Entry was always free, all of us worked for free, and whenever I remember Ponikve I instantly feel the event’s enthusiasm and infectious energy.”

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2002.


74

29.11. – DAN URK REPUBLIKE 29. studenog 1996. godine organizirali smo za nas jako važan koncert nakon kojeg su se pokrenule mnoge lijepe stvari koje traju i danas. U to vrijeme mogućnosti su bile nikakve, pa se svaka prilika u potrazi za prostorima za svirku činila idealnom. Nisu smetale ni nepovoljne okolnosti, kao npr. danas nezamislivo radno vrijeme, u ovom slučaju od 18 sati, ili zabrana rada šanka, zbog čega se piva prodavala ilegalno u backstageu. Ovaj koncert, koji je bio promocija četiri nova izdanja izdavačke kućice Kekere Aquarium, održan je u KSET-u. Kekere albume uživo su promovirali Ha Det Bra, Šumski, Mance i Poljaci Ewa Braun, a nastupio je i bend Krešo koji nije imao album. Kako tada koncerata u Zagrebu gotovo da i nije bilo, ovo je bio na neki način i važan društveni, a ne samo glazbeni događaj. Organizacijske snage i vlastite pare tada su udružili mladići i djevojke iz nedavno osnovanog URK-a, te Danijel Sikora Six i ja, koji smo se odmah nakon tog koncerta priključili URK-u. Svoje pare na kocku je stavio i Jura iz Šumskog. Nakon dva održana festivala na Ponikvama 1995. i 1996. godine, ovo je zapravo bio prvi URK-ov klupski koncert, a kako je neočekivano dobro uspio, višak para je uložen u sljedeći, čime je započet niz koncerata koji se još uvijek plete u Močvari. Plakat je napravio Igor Hofbauer, te je tako pokrenuta još jedna sjajna suradnja, nedavno okrunjena i 3

1

2 1 dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1996. 2 dizajn: autor nepoznat, 1996.


75

4

5

6 3 Ewa Braun 4 Mance 5 Ha Det Bra 6 Šumski 7 Krešo fotografije: Nataša Družijanić, 29.11.1996.

7


76

29.11. – DAN URK REPUBLIKE

knjigom Mister Morgen (Udruženje za razvoj kulture „URK“ i UPI2M BOOKS, Zagreb, 2016. ), dok je Manceov album Čovjek iz Katange (Kekere Aquarium, 1996.), koji je promoviran na tom koncertu, postao nezaobilazan klasik domaće glazbe. Godinu dana kasnije, URK je na istom mjestu i istog datuma organizirao još jedan koncert, a ovaj put uz naziv Buka u KSET-u dodan je i naziv Dan noise republike, parafrazirajući sveopće slavljen datum u donedavnoj državi. Svirali su Brujači i Why stakla, te Mađari Persona Non Grata, koji su u sljedećih nekoliko godina postali gotovo pa kućni URK-ov bend – kasnije su između ostalog svirali i na Ponikvama i na otvorenju Močvare na Savi. Gostima iz Mađarske smo skuhali odličan grah i u trenutku otvaranja poklopca smo u šarmantnom A je to! stilu shvatili da smo zaboravili ponijeti šeflju! Uz Hofove plakate i fotografije Nataše Družijanić prisjetimo se tih trenutaka kada je mala iskra nekoliko upornih mladih ljudi pokrenula jednu lavinu događanja koja još uvijek uveseljava...

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

Kornel Šeper 8

9


29.11. – DAN URK REPUBLIKE

9

77

10 8 Brujači

11

9, 10

Why stakla

11, 12 Persona Non Grata fotografije: Nataša Družijanić, 29.11.1997.

12

NOVEMBER 29 – DAY OF THE URK REPUBLIC One of the most important dates in URK story is November 29th, 1996, when – after organising two summer festivals in a row at Ponikve – the association organised its first club concert on the stage of student club KSET. The gig featured four acts – Ha Det Bra, Šumski, Mance and Polish group Ewa Braun, all of whom had just released albums on local cassette-only label Kekere Aquarium. The concert was staged in the pioneering spirit of the time: musicians and organizers put up their own money, and beer was sold illicitly behind the stage because the KSET bar was closed. The event saw URK’s first collaboration with graphic artist Igor Hofbauer. It also marked an important stage in the career of Mance, whose album Man from Katanga went on to become a Croatian classic. The concert, needless to say, was a success, allowing URK to invest more money in future concerts. Indeed, URK returned to KSET on November 29th, 1997 to organize another multi-band extravaganza, this time titled Day of the Noise Republic – a mischievous reference to the fact that November 29th was always celebrated as ‘Day of the Republic’ during the Yugoslav era.


79

RUPA URK-OVA AVANTURA NA FILOZOFSKOM

K

je odslušao prvi dio predavanja iz ruskog, bilo je neopisivo dosadno. Samo je htio popiti svoj redoviti čaj što tog jutra nije stigao. „Jebeš vježbe“, rekao je, i krenuo niz stepenice. Spustio se skroz do podruma, skrenuo desno i otvorio vrata Rupe. Vani je suknuo dim.

Iza šanka je stajao T i rastakao kave nekim likovima. Stolovi su bili puni, uvijek ista ekipa. Iz zvučnika je tiho svirao SNFU. „Bok!“ reče K. „Ej, dobro jutro, oćeš kavu?“, pita T. „Ne, daj mi čaj“, uzvrati K. „Oćeš konjak tranu?“ „Ma, ne, samo daj ak imaš zeleni.“ K je dobio čaj i ostao za šankom. Okrenuo se po prostoriji. Bilo je mračno, kao da je večer, a ne jutro. Mali podrumski prozori propuštali su tek nešto danjeg svjetla. Za šankom je gorjela jedina lampa, što je bilo sasvim dovoljno za prostoriju od četrdesetak kvadrata u kojoj su bila četiri niska stola i klupe za sjedenje uokolo. „Kaj radiš neke svirke četvrtkom tu u Klubu?“ pitao je K. „Ma tu i tamo, nekaj potiho ili akustično, dekan sere zbog buke, a i mora biti gotovo do 10. Svirao je Kizo Slon prošli put, a prije toga neki džezer, isto gitara i tak“, odgovara T dok premotava kazetu na double decku. „Gle, niš nema u gradu, niti jedan klub ne radi, bar da se nekaj događa“, doda i slegne ramenima. „Imam ja jednog tipa koji bi mogao svirati ovdje. Glas i gitara, autorske stvari, vrlo zanimljivo. Izdao sam mu kazetu za Kekere Aquarium. Zove se Mance“, govori K dok vadi kazetu iz džepa. „Ajde, daj da pustim, a svirka može za dva tjedna. Al znaš da tu nema love, mogu mu dat neš malo od šanka. I, nek dofura svoju opremu, ja ću zrentat razglas za vokal“, objašnjava T.

SVI KONCERTI KSFF-RUPA

1997. 13.1. MANCE (Zagreb) 17.3. MANCE (Zagreb) 7.4. MANCE (Zagreb) WHY STAKLA (Osijek) 21.4. HARRY DEN HARTOG (Nizozemska) 5.5. DUNJA KNEBL (Zagreb) MANCE (Zagreb) 19.5. EXIT (Zagreb)

„Nema on svoju opremu“, kaže K sa smiješkom. „Ja ću donijet svoje pojačalo, a mislio sam da mu ti posudiš svoju gitaru, ako ti nije bed.“

PEACH PIT (Zagreb)

Na razglasu je Mance pjevao „dva je labud moj“, a T je kimnuo i rekao „Dobro, dogovorit ćemo se“, i natočio tri konjaka za dečke koji su kartali pref.

2.6.

MANCE (Zagreb) KREŠO (Zagreb) 9.6.

Toni Babarović

KAWASAKI 3P (Zagreb)

← Mihael Bele (Peach Pit), fotografija: Nataša Družijanić, 19.5.1997.

MANCE (Zagreb)


80

RUPA

PROJEKT: PROJEKT (Zagreb) 28.10. MAD COW (Zagreb) LIQUID LIGHT (Zagreb) PEACH PIT (Zagreb) 4.11. OTVORENJE IZLOŽBE - MANCE (Zagreb) 11.11. REACTOR (Zagreb) 2.12. MRZOBILLYS (Zagreb) GREEN MACHINE (Čakovec)

1

16.12. D.N.S.(Mursko Središće) INDOŠ – KUGLA (Zagreb) PESSIMISTIC LINES (BiH)

4

5

6

1998. 13.1. ILL (Zagreb) FNC DIVERZANT (Zagreb) 27.1. KING UBU (Zagreb) TEETH (Zagreb) ŠUMSKI (Zagreb) 3.3. PLAN KRUUTNTOONE (Nizozemska) LUNAR (Zagreb) 10.3. GDHNY (Zagreb) SPACE INVADERS (Austrija - Zagreb) 17.3. BRUJAČI (Zagreb) SRŽ (Zagreb)

2

3


RUPA

81

9 10

dizajn: Milan Manojlović Mance, 1997.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

URK I RUPA

1

Šumski, 11.12.1996.; 2, 4

Analena, 26.5.1998.

3

Ha Det Bra, 11.12.1996.; 5

Mance, 19.5.1997.

6

Krešo, 11.12.1996.; 7

8

Brassneck, 2.6.1998.

9

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

M.I.G. Pussy, 21.4.1998.

10 dizajn: Biljana Knebl, 1997. 1, 3, 6, 11 - Neke čudne vibracije na Filozofskom, jedan od rijetkih koncerata u Rupi prije početka URK-ovog stalnog programa sve fotografije: Nataša Družijanić

7

8

URK-ov klub u Rupi bio je prvi redoviti koncertni program Udruženja za razvoj kulture. Održavao se u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, popularno zvanom Rupa, u razdoblju od siječnja 1997. do lipnja 1998. godine. Održano je ukupno 27 koncerata na kojima je nastupilo 40-ak bendova i izvođača iz Hrvatske, Mađarske, Nizozemske, Slovenije i BiH. Koncerti su se održavali u vrlo neobično vrijeme i u krajnje oskudnim prostornim i materijalnim uvjetima. Morali su završiti do 22 sata, stage je bio improviziran od klupa spojenih selotejpom, razglas je bio minimalan, samo za vokale, a light su činile dvije uredske lampe. Prostor je mogao primiti najviše pedesetak ljudi, a ulaz je u pravilu bio besplatan ili simboličnih deset kuna. Usprkos tome, koncerti u Rupi brzo su stekli kultni status i u to su vrijeme predstavljali jedini redoviti alternativni klupski koncertni program u gradu. Na nekim programima bilo je i dvjestotinjak posjetitelja koji su stajali u predvorju ili sjedili na stepenicama. Čini se da tada to nikome nije smetalo. Koncerti su se oglašavali malim kopiranim plakatima, ali se od samog početka posebna pažnja posvećivala vizualnom. Već tada se na nekima od njih mogao vidjeti


82

RUPA

31.3. ZLI BUBNJARI (Zagreb) 9.4.PAROMLIN, ZAGREB:

*U Rupi su 9.4.1998. trebali nastupiti Trottel i Šumski, no dekan fakulteta Stipe Botica je, kada su gosti već stigli, zabranio koncert, i poručio im da se vrate u Mađarsku, jer je taj dan „veliki četvrtak“, pa „kakva sad svirka!“ Munjevitom akcijom obilazimo mjesta po gradu gdje se svira da spasimo koncert i gostoprimstvo nam pruža bajkerski pub u Paromlinu. Nakon obavijesti, rijeke ljudi su iz Rupe pješice krenule prema novoj lokaciji i Trottel su ipak odsvirali koncert.

TROTTEL (Mađarska) PREBAČENO IZ RUPE ZBOG ZABRANE* 21.4. M.I.G.PUSSY (BiH) ŽOAMBO ŽOET WORKESTRAO (Slovenija) 28.4. MIKROFONIJA (Zagreb) 5 MINUTES TO STEVE (Zagreb) 5.5. VERY EXPENSIVE PORNO MOVIE (Nizozemska – Rijeka)

11

12.5. LAST BANDITS (Velika Gorica)

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

prepoznatljiv stil kasnijih URK-ovih plakata i crteža Igora Hofbauera. Rupa je zatvorena tijekom ljeta 1998. godine dekretom tadašnjeg dekana Filozofskog fakulteta, a Klub studenata na prevaru preseljen u prostor iznad gdje djeluje i danas. Nažalost, sadašnji prostor kluba, popularno prozvan Staklenik, nije mogao zadržati niti postojeće glazbene programe, niti raniji kultni status, a URK je ubrzo pronašao vlastiti novi dom iznajmivši prostor u Runjaninovoj.

SUPERBUS (Velika Gorica) 26.5. ANALENA (Zagreb) DARE TO GO (Zagreb) 2.6. KSFF BRASSNECK (Zagreb)

Rupa je time odigrala važnu ulogu u razvoju koncertnog programa URK-a, popunila prazninu koja je vladala devedesetih godina na alternativnoj klupskoj sceni u Zagrebu i bila kolijevka u kojoj je svoje prve glasove pustila mala Močvara.

P.R.O.T.E.S.T. (Zagreb) 16.6.KSFF: KAMO SUTRA (Zagreb) COUNTERFIT (Zagreb) I DON’T THINK SO! (Ivanić-Grad)

Feral Tribune, 20.4.1998.

Toni Babarović


RUPA

83

THE HOLE Rupa, or The Hole, was the nickname given to the student bar in the basement of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences. It was here that URK organized its first regular concert programme, a period that lasted from January 1997 to June 1998 and saw 27 concerts featuring 40 bands – all of which are listed on these pages. Conditions at Rupa were far from ideal. As Toni Babarović recalls, “concerts had to end by 10 PM, the stage was improvised by joining benches together with tape, the PA system only stretched to the vocals, and lighting was provided by two office lamps. The space had a capacity of 50, and entrance was either free or cost the largely symbolic sum of 10 kuna. Despite all of this, concerts at Rupa soon acquired cult status, and at that time represented the only regular alternative concert programme in the city. Some concerts drew an audience of 200, most of whom stood in the entrance hall or sat on the steps outside.” The club was closed down when the dean of the faculty proposed moving the bar to a new location that was unsuitable for concerts. URK set about looking for its own venue, eventually finding a space available for rent on Runjaninova Street – which is where the history of Močvara really begins.

12

13

14 11 Kawasaki 3P, fotografija: Nataša Družijanić, 11.12.1996. 12 fotografija: Zlatko Balentić, montaža: Kornel Šeper, 1997.; 13 dizajn: Marko Matošić, Martina Štiglić, 1997. 14 ilustracija: Milan Manojlović Mance, fotograf nepoznat, montaža: Kornel Šeper, 1997.


84

1

3

2


85

1

dizajn: Slipa Konfidenca, 1997.

2, 3 fotografije: Barbara Blasin, 17.4.1997. 4

članovi predgrupe u akciji lijepljenja plakata, fotografija: Iva-Matija Bitanga, 1997.

4

NE ZHDALI, ŠUMSKI Kada smo 1997. godine, u samim počecima URK-a, u klubu Gjuro 2 dogovorili koncert grupe Ne Zhdali, tada najboljeg benda na svijetu (barem po našem mišljenju i mišljenju Ante Čikare), osjetili smo da smo kao organizatori dosegnuli vrhunac! Osebujni Estonci u Zagreb su stigli svojim autobusom koji je neodoljivo podsjećao na autobus iz filma Ko to tamo peva i odmah su nas osvojili. Budući da su u rasporedu turneje imali neke slobodne dane, drugovi iz Slovenije poslali su nam ih dva-tri dana prije koncerta, pa je bilo dovoljno vremena za druženje. Kao organizatori početnici ponudili smo im ono najbolje što smo mogli, npr. tuširanje i grah na Trešnjevci, u stanu Nevena Ušumovića, našeg prijatelja i pisca, koji nam je godinu ranije i otkrio ovaj divan bend. Momci iz Ne Zhdalija bili su sasvim praktični — kako bi uštedjeli na vremenu u kadi su se kupali dva po dva! Spavanje je bilo na vojničkim ležajevima u URK-ovoj napola završenoj kući, negdje kod Ponikvi, a kada smo im za večeru počeli pripremati samo gigantsku kajganu od 20 jaja, iskusnim Estoncima je odmah sve bilo jasno i iz svog šijanovskog autobusa izvadili su drvenu kutiju s kobasama i paprikama. Dan prije koncerta posjetili smo klub Jabuka gdje su svirali The Oblivians, a Tomica Petrović, koji je tada vodio klub, simpatičnim Estoncima osigurao je ulaz na koncert s dobrim popustom. Koncert Ne Zhdalija bio je odlično posjećen, iako nikom od nas nije baš bilo jasno zašto je 300 ljudi došlo poslušati nepoznat bend iz nepoznate zemlje. Možda je tajna uspjeha bila baš u toj nekoj nedokučivoj egzotici – Rusi iz Estonije po prvi put u Zagrebu, štogod to značilo! Kao i drugi „nepoznati“ bendovi koje smo radili u to vrijeme (Poljaci Ewa Braun, te Mađari

Trottel, Kampec Dolores, Kiss Erzsi Music...), i Ne Zhdali su sjajnim nastupom zasluženo osvojili publiku, samo što bi danas, za razliku od tada kada je publika bila gladna sadržaja, vjerojatno malo tko došao sasvim nepripremljen provjeriti što nam to nude naši zanimljivi istočnoeuropski prijatelji.

Legendary avant-ska-prog-punk outfit Ne Zhdali were booked by URK to play at the Gjuro 2 club in 1997. Somehow the resourceful spirit of the Russian-Estonian band, travelling through Europe in a rickety bus and sleeping wherever their promoters could find them a place, fitted in exactly with what URK was trying to do, and their gig became an important signpost on URK’s subsequent journey. “The concert drew an unexpectedly large crowd, although none of us really understood why 300 people would come to listen to an unknown band from an unknown country. Maybe the secret lay in their inscrutable exoticism – Russians from Estonia visiting Zagreb for the first time. Like other ‘unknown’ bands we worked with in those days (Ewa Braun from Poland; Trottel, Kampec Dolores and Kiss Erszi Music from Hungary), Ne Zhdali produced the kind of blistering performance that fully deserved their surprisingly large turnout. In those days Zagreb was literally starved of decent live music. Today it’s hard to imagine that so many people would come without prior knowledge simply to find out what an intriguing bunch of East Europeans had to offer.” Kornel Šeper


87

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI Č  UDNO OGLEDALO GRADA

U

medijskom mrtvilu devedesetih godina, plakat je bio najbolji i često jedini način informiranja o događanjima u tadašnjem poprilično siromašnom kulturnom životu Zagreba. Plakati lijepljeni po izlozima propalih dućana, kutijama za regulaciju semafora, koševima za smeće i sličnim mjestima, bili su neko čudno ogledalo grada. Te nakupine različitih papira, nepravilno zalijepljene i stalno preljepljivane u svakodnevnom ratu ljepača plakata, bile su istovremeno nakaradne i lijepe, a među njima su često bili najuočljiviji plakati za URK-ove koncerte, koji su donosili neku drugačiju, novu estetiku. Potreba da plakat bude napravljen pažljivo kao važan i ravnopravan dio nekog događaja među članovima URK-a bila je samorazumljiva i

intuitivna, i zato je u produkciju plakata ulagano puno truda. Zbog skromnih financijskih sredstava dobar dio plakata bio je fotokopiran, a jedan od autora plakata s kojim smo tada najviše radili, Igor Hofbauer Hof, s vremenom je postao i svojevrsni zaštitni znak URK-a i Močvare, ali prije svega jedan od najoriginalnijih likovnih umjetnika u Hrvatskoj. Ti fotokopirani plakati iz rane faze URK-a imali su već tada svoj osobit okus, a nakon dvadesetak godina dobili su i dodatnu patinu, te vam zato ovom prilikom s veseljem predstavljamo malu kolekciju sačuvanih primjeraka.

Kornel Šeper

← divlje plakatno mjesto u gradu s fotokopiranim i tiskanim plakatima za Močvaru, fotografija: Marko Čaklović, 1999. ←← ilustracija: Aleksandar Kovač, oko 1995.


88

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.


RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1996.

89


90

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.


RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

izgubljeni prvi URK-ov plakat za festival Ponikve 15.7.1995. godine, autor: nepoznat

? PRVI URK-OV PLAKAT Prvi URK-ov plakat promovirao je eko-kulturni festival Ponikve koji se dogodio 15.7.1995. godine na kraju Zelene magistrale, nikad dovršene ceste, prekinute posred Medvednice, u blizini livade Ponikve. Prvi u nizu od osam Ponikvi organizirala je vesela ekipa koja je ubrzo potom osnovala udrugu URK. Najavljeni bendovi na festivalu bili su Žoambo Žoet Workestrao, Wasserdicht, Nula, Fakofbolan, Frontalni udar, Mamine drolje i Dorothy’s Knees. Prvo je pala kiša, pa je koncert skoro otkazan, ali onda je kiša stala i koncert se ipak dogodio – bendovi su svirali na minimalnoj opremi na pozornici na kojoj se nalazila i publika. Danas nije baš sasvim jasno tko je sve na kraju svirao. Nije jasno niti tko je napravio plakat i što se na njemu nalazilo. Plakat je izgubljen, ali postoje sjećanja o njemu, iako dosta proturječna: bio je zelen i tiskan u B2 formatu, ili je bio crno-bijeli u A3 formatu; na njemu je bila ilustracija kromanjonca, ili ipak nije; bio je fotokopiran i spajan iz dva A3 papira... Sigurno je samo to da je spomenuti kromanjonac, mogući akter izgubljenog plakata, u ranoj fazi URK-a korišten kao URK-ov znak. Sve to događalo se u vrijeme kada su naivnost i malo dobre volje bili dovoljni da se pomaknu planine... Kornel Šeper

91

EARLY PHOTOCOPIED POSTERS A STRANGE REFLECTION OF THE CITY In the moribund media landscape of the Nineties, writes Kornel Šeper, posters were the best – and frequently the only – way of finding out what was going on in the meagre cultural life of the Croatian capital. A lot of effort went into the production of URK posters because they were considered an integral part of the events they were promoting rather than simply a means of spreading information. In the early days, posters were photocopied rather than printed – which if anything gives them an added impact when re-examined today. The first ever URK poster was the one advertising the Ponikve outdoor festival of July 15th, 1995. There are no surviving examples of the poster itself, although the possible main illustration from the poster is reproduced on these pages. The early period of URK was marked by the artistic debut of Igor Hofbauer, whose posters became some kind of URK trademark as time went on.

Profile for mochvara

Močvara i priča o URK-u / The Močvara Club Story  

New
Advertisement